47
Fovizam Fovizam je umetnička grupa osnovana 1905. u Parizu. Fovizam je bila prva umetnička revolucija u 20. veku. Ime se odnosilo na malu grupu istomišljenika slikara Anrija Matisa, Morisa Vlamnika i Andre Derena koji su u 1905. godine izlagali u Pariskom jesenjem salonu. Jedan novinski kritičar koristi izraz"Les Fauves" (u prevodu „divlje zveri“) za ove umetnike (kao ironično podrugivanje), koji tada postaje ime cele grupe. Glavno obeležje fovističke umetnosti je žestina boja i deformacija likova. Na slikama umetnika ove grupe je očigledna i intencionalna odsutnost zakona perspektive. To je uzrokovalo veliki skandal zbog kojeg su i dobili ime „divlje zveri“ (fr. fauves). Fovizam nije bila povezana umetnička grupa. Ti umetnici su samo jedanom izlagali zajedno. Njihova umetnost će kasnije imati uticaj na nemački ekspresionizam. Fovistička umetnost Fovisti nisu imali neku posebnu zaleđinu u vidu teorije, stoga fovizam nastaje i razvija se kao negacija i reakcija na impresionizam i naturalizam. Umetnost Pola Gogena, Žorža Seraa i Vinsenta van Goga, takođe igra značajnu ulogu. Od van Goga preuzimaju snagu kolorita, a od Gogena plošnost kompozicije. Od Seraa racionalnost aranžmana kompozicije, a od Edvarda Munka snagu izražajnosti, ekspresije. Kao rezultat dojam je upečatljiv kolorit, preko upotrebe žarkih i čistih boja direktno iz tube, pojednostavljenje kompozicije i odricanje modelacije formi, kao i naglašavanje ličnog spontanog izraza. Dok je publika relativno malo znala o Sezanu i Van Gogu kao revolucionarima, nije mogla ignorisati prisustvo ove grupe mladih slikara, koji su u Parizu izazvali senzaciju svojim grupnim izložbama, pamfletima i drugim oblicima samopromocije. Zapravo, fovisti su nastojali da deluju prema imenu koje su dobili. Međutim, u periodu od samo sedam godina oni su izgubili svoju prvobitnu snagu i smatrani su prilično smirenim u odnosu na nove pokrete koji su u međuvremenu nastajali. Fovizam je uglavnom emocionalni pokret koji teži da stigne do emocionalne „suštine“

Istorija umetnosti

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Likovna kulutra

Citation preview

FovizamFovizam

Fovizam je umetnika grupa osnovana 1905. u Parizu. Fovizam je bila prva umetnika revolucija u 20. veku. Ime se odnosilo na malu grupu istomiljenika slikara Anrija Matisa, Morisa Vlamnika i Andre Derena koji su u 1905. godine izlagali u Pariskom jesenjem salonu. Jedan novinski kritiar koristi izraz"Les Fauves" (u prevodu divlje zveri) za ove umetnike (kao ironino podrugivanje), koji tada postaje ime cele grupe.

Glavno obeleje fovistike umetnosti je estina boja i deformacija likova. Na slikama umetnika ove grupe je oigledna i intencionalna odsutnost zakona perspektive. To je uzrokovalo veliki skandal zbog kojeg su i dobili ime divlje zveri (fr. fauves). Fovizam nije bila povezana umetnika grupa. Ti umetnici su samo jedanom izlagali zajedno. Njihova umetnost e kasnije imati uticaj na nemaki ekspresionizam.

Fovistika umetnost

Fovisti nisu imali neku posebnu zaleinu u vidu teorije, stoga fovizam nastaje i razvija se kao negacija i reakcija na impresionizam i naturalizam. Umetnost Pola Gogena, ora Seraa i Vinsenta van Goga, takoe igra znaajnu ulogu. Od van Goga preuzimaju snagu kolorita, a od Gogena plonost kompozicije. Od Seraa racionalnost aranmana kompozicije, a od Edvarda Munka snagu izraajnosti, ekspresije. Kao rezultat dojam je upeatljiv kolorit, preko upotrebe arkih i istih boja direktno iz tube, pojednostavljenje kompozicije i odricanje modelacije formi, kao i naglaavanje linog spontanog izraza.

Dok je publika relativno malo znala o Sezanu i Van Gogu kao revolucionarima, nije mogla ignorisati prisustvo ove grupe mladih slikara, koji su u Parizu izazvali senzaciju svojim grupnim izlobama, pamfletima i drugim oblicima samopromocije. Zapravo, fovisti su nastojali da deluju prema imenu koje su dobili. Meutim, u periodu od samo sedam godina oni su izgubili svoju prvobitnu snagu i smatrani su prilino smirenim u odnosu na nove pokrete koji su u meuvremenu nastajali. Fovizam je uglavnom emocionalni pokret koji tei da stigne do emocionalne sutine predmeta na raun spoljanjeg izgleda. Karakteristike njihovog izraza su dekorativnost, ivost, ali i estina boje, spontanost i intuicija.

Boja, bljetavilo i sugestivna rafiniranost, koju sreemo u delima Anrija Matisa zvaninog voe grupe, su pod uticajem perzijske i blisko-istone umetnosti. Grupa kao celina, bila je pod slinim uticajima i esto je tragala za uzorima u muzejima, gdje su bili izloeni eksponati grupnog umetnikog izraavanja, starijih, ali i geografski prilino udaljenih civilizacija. Inspirisali su se vizantijskom umetnou, umetnou koptskih hriana, arhajskim grkim umjetnicima, kao i umetnou afrikih plemena, plemena Okeanije i amerikih Indijanaca. Izvor Matisove inspiracije bile su afrike maske i skulpture, te lica njegovih figura odlikuje bezlinost i ukoenost maski. Iza tog efekta bezlinosti izvire neka misterija ili pretnja, zasnovana na enigmatinim kvalitetima stranog izraza.

Uprkos jakim, vibrantnim bojama koje obino koriste ekspresionisti, slikari Matis, Utrilo, Deren i Modiljani, esto grade prijatne dekorativne strukture kojima nastavljaju dugu tradiciju klasine uzdranosti francuskog i italijanskog slikarstva. S druge strane, or Ruol je izuzetak u francuskom ekspresionizmu, jer je njegovo delo mnogo dramatinije, poput nemakog ekspresionizma. Njegovo slikarstvo estoko izraava reakcije na hipokresiju materijalizma njegovog doba, kroz omiljeno korienje debelih naslaga crvenog i crnog. Njegove slike Hrista su simboli nehumanosti oveka prema oveku, a portreti sudija otkrivaju zloin i korupciju koji doseu ak i tamo gde se pretpostavlja da treba da vlada pravda. Ruolovo miljenje o francuskim liderima, toga doba kroz njegovo slikarstvo nije nimalo laskavo. Slino kao Goja u paniji inkvizicije, korupcije i izoblienosti u redovima monarhije, Ruol ne ostavlja prostor za kompromis sa tadanjim francuskim drutvom.

Poznati umetnici koji su pripadali fovizmu

Anri Matis

Andre Deren

Alber Marke

Anri-arl Managen

or Ruol

or Brak (delom)

an Pi

Lui Valta

Kes van Dongen

Moris Vlamenk

Oton Frijez

Raul Difi

Haim Sutim

arl Kamoan

Anri Matis

Anri Matis (fr. Henri Matisse), je bio francuski slikar, grafiar, vajar i dekorater. Roen je 31. decembra 1869. u Le ato Kambrezisu, a umro je 3. novembra 1954. u Nici.

Napustio je pravnu karijeru i sa 22 godine doao u Pariz da bi uio slikarstvo u ateljeu Gustava Moroa u ijoj se radionici okupila gotovo veina tadanjih mladih slikara koji su poslije inili pokret fovizma. Uz Matisa, bili su tu Deren, Vlamenk, Brak, Difi i mnogi drugi. Taj narataj slijedio je prije svega instinkt. Od impresionistikog luminizma putovalo se u podruje istog kolorita. Nastup mladih slikara izazvao je njegodovanje i ire publike i kritiara. Doekivali su ih s porugom kao to su bili doekivani svi novatori francuske umjetnosti.

Na jesenskom salonu na kojem su izlagali 1905. kritiar Luj Vosel primjeujui i jednu donatelovsku skulpturu sred divljih koloristikih slika, uzviknuo je: "Donatelo sred divljih zvijeri". U salonu nezavisnih to ime se zadralo. Rije fovs odnosila se posebno na sjajnu proizvoljnu boju i na izravni rad kiice ime su Matis i njegovi prijatelji eksperimentisali. Fovizam je kao pokret trajao samo nekoliko godina. Nakon toga lanovi skupa poeli su slijediti i druge pravce.

Najvanija Matisova slika toga razdoblja je kompozicija "Ples". Ve u tom dijelu dolaze do izraza bitna svojstva Matisova opusa, ploni tretman, zatvorene obojene povrine bez tonskih prelaza te izrazit smisao za pokret i krivulju to se postepeno preobraava u arabesku. U intimnom enterijeru likovi su prikazani s vazama i cvijetnim aranmanima te bogatom tapiserijom koja ih uokviruje a za koje je Matis inspiraciju naao na putovanjima u Maroko kao i u egzotinim krajolicima oko Tangera.

Svjetski ugled Matis stie u Njemakoj i Americi, a osobito u Rusiji. U kasnijim djelima sve se vie usredsreuje na mrtve prirode, aranirano cvijee i voe... Majstora su povremeno privlaili radovi u plastici, litografiji i keramici. Matis je nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva u novoj, savremenijoj varijanti. I francuska slikarska omladina i stranci koji su hrlili u Pariz, u tu slikarsku Meku, bili su oduevljeni njegovim mislima. Uticaj Matisova slikarstva na Evropu i svjetsko slikarstvo bio je ve tih godina golem, a tako je ostalo i do danas.

or Brak

or Brak (13. maj 1882. Arantej, Francuska - 31. avgust 1963, Pariz) je francuski slikar i kipar koji se sa Pablo Pikasom smatra jednom od najznaajnijih francuskih slikara i osnivaem kubizma i postao je jedna od najzaajnijih linosti u slikarstvu 20. veka.

Mladost i kolovanje

or Brak rodio se u jednom od predgraa Pariza a odrastao je u Le Havru i izuio je zanat za molera i dekoratera kao to su bili njegov otac i deda. U veernjim asovima poseivao je kolu izmeu 1897. i 1899. i studira umetnost u Le Havru.

1900. je otiao u Pariz i tu zavrio kolu za slikara i dekoratera. Izmeu 1962. i 1904. poseivao je Akademiju Humbert u Parizu gde je upoznao Fransisa Pikabija, kao i Anrija Matisa, Alberta Marketa, Andreja Derena i Morisa Flamenka, sa fovistima i- fovizmom, te i ako su njegova prva dela bila inpresionistika on od 1905. godine poinje da stvara u stilu fovista koji su upotrebljavali svetle boje i slobodne forme kako bi to vie uticali na ulo vida i oseanja. Brak je mnogo radio na stvaranju fovistikog stila koji je bio malo mirniji.

Fovistika faza

1907. godine Brak je uspeno izloio svoja fovistika dela u Salonu nezavisnih a prvu samostalnu izlobu je imao u Galeriji Danijela- Henrija Kanevelera. U to vreme je njegov fovistiko shvatanje i stil poeo da trpi uticaje Pol Sezana koji je umro 1906. i ije su slike bile izlagane na mnogim mestima u Parizu.

Kubistika faza

Izmeu godina 1908. i 1913. poeo se javljati u njegovim delima uticaj i interes za geometrizaciju i perspektivu, i izuavao je uinke svetla i postupke kojim bi se svetlo i perspektiva mogli saobraziti i kod svojih eksperimenata je dovodio u pitanje i sumnju i najustaljenije naine slikanja i tehnika. esto je arhitekturu redukovao na forme kvadrata i kocki tako da je sve izgledalo i povrinski i prostorno i ukazao je na same osnove optike iluzije i umetnike saobrazbe.

Zajedniki rad sa Pikasom

Od 1909. sarauje sa Pablo Pikasom koji je kod slikarstva imao sline ideje i radio na slian nain i od toga vremena oni su slikali na slian nain, neutralnim bojama, sloene geometrizirajue uzore i forme to se danas naziva analitikim kubizmom. Bili su jako slini u svojim stilovima i razmiljanjima u to doba. Oni su pokrenuli onu taku koja je do toga vremena uvek bila nepomina i stalna, dobijali su sloene forme iz vie pogleda i ovo kretanje one take je novina i znaajka za kubizam i kubistiki pokret. Eksperimentiu i sa kolaima a njihova saradnja se zavreva 1914. kada je Brak odveden u Pariz na front.

Pozna faza

Brak je u ratu bio ozbiljno povreen i u slikarstvo se vraa 1917. kada se prijateljio sa Huan Grisom, promenio je stil i stvorio svoj osobeni stil koji je manje shematizovan, upotrebljava svetle boje i tekstuturisanu povrinu . 1922. Izlagao je u u Parizu. U 20- tim godinama se vraa ka realistinijim shvatanjima i ako je zadrao neke od kubistikih aspekata. Preselio se 1930. i 1931. u Normandiju gde slika plae i figure ljudi. Prvu retrospektivnu izlobu je imao u Basileji. Tokom Prvog svetskog rata je bio u Parizu i slikao mrtve prirode i upoznavi se sa Fernarom Meroltom litografom bavio se litografijom, grafikom i skulpturom.

Znaaj umetnika

Radio je do kraja ivota i stvorio mnogo izvanrednih dela- slika, grafika i skulptura imao je dugu i prestinu karijeru, bio je poastovan znaajnim izlobama irom sveta 1961. godine je bio prvi ivi slikar koji je izlagan u Luvru i umro je 31. avgusta 1963. godine u Parizu.

Kubizam

Kubizam je umetniki pravac u modernoj umetnosti u prvom redu slikarstvu, nastao poetkom 20. veka, koji je imao znaajan uticaj na poetak apstraktnog slikarstva.

Ime kubizam

Kubizam je dobio ime od kritiara likovne umetnosti, kojim je obeleena jedna slika ora Braka, podsmeno nazvana- kubusii. Ime dolazi od rei kubus to znai kocka. Kubizam je pojednostavljavao oblike u interpretaciji realnosti na oblike kocke, kugle i valjka. Nastao je 1907. i 1908. godine u delima ora Braka i Pabla Pikasa i svoj vrhunac je imao 1914. godine.

Istorija kubizma

1911. izloba kubista u Salonu nezavisnih u kojoj je uestvovao Robert Delonea, Fernan Lee, Huan Gris, or Brak, Pablo Pikaso i dr. i tu upoznaju Apolinera ( 13 knjiga; Les peinters cubistes).

Kubizam je bila kritika klasinoga slikarstva, pojavio se kao reakcija na fovizam i potrebu za prostorom u slici i njegova metoda je bila apstraktna perspektiva. Razlikujemo dve faze u razvoju kubizma i dve njegove metode koje su se pojavile u svakoj od faza i to je metoda iz vie pogleda na motive u analitikom kubizmu i metoda pogleda iz vie uglova u sintetikom kubizmu. To predstavlja dinamino posmatranje realnosti i ovaj pokret one take koja je uvek do tada bila statina jeste doprinos slikarstvu i njagova najosnovnija karakteristika.

Kubizam je ponikao iz dela i teorije Pola Sezana koji je svoja iskustva i praksu naveo u jednom pismu 15. aprila 1904. godine Emilu Bernardu u kome on pie da se ceo realni svet sastoji od kocke, kugle i valjka odnosno geometrijskih oblika na koje se svi oblici mogu rastaviti da bi se naslikali. Sezan je umro i posle njegove smrti je nastao ovaj pravac koji je on inicirao u svojim delima.

Poetkom 1906. godine u Parizu u delima mnogih umetnika, prieuje se novi pristup prirodi. Prije Sezana evropski umetnici su nastojali da vide i predstave prirodu u smislu njene materijalnosti. Sezan je zaetnik trenda prema traenju nove realnosti ili univerzalnih nepromenjljivih kvaliteta, koja se nalazi ispod povrine materije kroz posmatranje i naglaavanje njene osnovne, geometrijske strukture. Ovaj novi pogled se razvijao u narednom periodu od dvadeset i pet godina, paraleleno sa promenama koncepata shvatanja stvarnosti u nauci. Sezanov koncept je podrazumevao traenje univerzalne forme prirode kroz geometrijske oblike, kubus, konus i loptu. U traenju nove stvarnosti, umetnici koji se baziraju na Sezanovom konceptu, postepeno preko fovizma, dolaze do likovnog jezika koji e kasnije rezultirati u stil koji dobija ime kubizam.

Jedan od najaktivnijih mladih umetnika fovistikog pokreta u Parizu od 1903. do 1906. godine bio je panac Pablo Pikaso. Vjerovatno zbog svog divljenja prema Sezanovom delu ili zbog elje da preuzme vostvo Matisa u fovistikom pokretu, Pikaso poinje da istrauje nove mogunosti u nainu izraavanja u svom slikarstvu. Svoja istraivanja bazira na analizi volumena i prostorne strukture. Sa skoro istim pristupom kao i Sezan, Pikaso je ipak nezadovoljan naglaavanjem spoljanjih karakteristika predmeta i traga za metodom izraavanja njihove unutranje strukture. U tom traenju novog izraza konano dolazi do rieenja i poinje da stvara slike prikazujui vie strana istog objekta. Za tu ideju se inspirie ne samo u Sezanu, nego i u delima arhaine grke kao i afrike skulpture.

Najuoljiviji aspekt kubistike forme koju su razvili Pikaso, Brak i njihovi sljedbenici je geometrijska kristalizacija povrina objekata. Na taj nain su pokuavali da stignu do postojanijeg poretka forme od onoga koji se na prvi pogled javlja u prirodi. Istovremeno, tradicionalno iluzionistiko predstavljanje prostora bilo je dato drugaije, odnosno na nain koji je umetnik smatrao da je postojanija forma prostornih odnosa, nezavisna od promena svetlosti i distorzije povrina koju stvara linearna perspektiva.

Radei na novoj strukturi materije, posmatrane sa estetske take gledita i sa primarnim interesovanjem za globalnu strukturu slike, Pikaso je esto stvarao svoja dela suavajui izbor sredstava izraavanja, na primer bogastvo boje. U tom procesu redukcije, nastaje novi likovni jezik koji ne potuje povrinski izgled predmeta, od primarne vanosti u likovnoj umetnosti jo od vremena Renesanse. Slike se sada stvaraju sa namerom da se naglasi njihova likovna struktura, a likovna sredstva prestaju da budu u slubi imitacije prirode.

Tradicionalno prihvaeni oblici i izgled objekata poinju da postaju iste, ili bolje reeno, u najveoj meri samo forme. Ovo naglaavanje najbitnijih kvaliteta likovnih elemenata (linije, valera, teksture i boje), dovodi do potrebe za stvaranjem nove terminologije, kojom bi bilo mogue objasniti ono to umetnik sada radi ili pokuava da stvori. Pojam apstrakcija koji je do 1900. godine imao opte znaenje, poinje da se koristi za ovu novu formu izraza, za koju se smatralo da nije povezana sa posmatranim objektom. Kubizam kao poluapstraktna likovna forma, moe se smatrati preteom svih kasnijih formi apstrakcije u likovnoj umetnosti. Kod poluapstraktne umetnosti, objekat iz prirode ostaje donekle prepoznatljiv, a proces transformacije forme, odnosno apstrahiranje, predstavlja izraz umetnikovih razmiljanja ili uverenja o ivotu i materiji. Apstrahiranje moe ii od poluapstraktnih stilova kubizma i futurizma do iste apstrakcije Vasilija Kandinskog i Pita Mondrijana.

Kubizam je odigrao veoma vanu ulogu za kasniji razvoj apstraktne umetnosti. Prvi put biva predstavljen svietu u djelima Pikasa i Braka, francuskog slikara koji je saraivao sa Pikasom u razvoju tog novog izraza. Dva umetnika su radili niz godina u istom ateljeu, istraujui i eksperimentiui sa novim stilom, to se moe smatrati prvom svesnom saradnjom na razvoju novog umetnikog stila u modernoj i uopte u istoriji umetnosti. Uobiajenom kubistikom prilazu objektu, Brak je dodao jedinstven ekspresivni kvalitet time to je poeo da ugrauje razliite teksturirane materijale na povrinu platna. Ta tehnika se zove papier colle ili jednostavno kola. Uopte gledano Brak je ostao vjeran francuskoj likovnoj tradiciji sa smirenim izrazom, uprkos korienju novih formi. Njegovo delo i temperament, su u direktnom kontrastu sa kvalitetima i temperamentom koje sreemo u delima Pikasa, a to su snaga i eksplozivnost. U svim Brakovim delima u vreme kubistikog izraza (od 1911. do 1914.), osea se rafiniranost kroz odmereno manipulisanje koloritom i valerom. Uzorci koje je na taj nain postizao, su razvijani u smislu ogranienog prostornog volumena, jednog od glavnih svojstava kubizma.

Druga dva poznata slikara kubizma su Fernand Lee, francuski slikar i Huan Gris, sunarodnik Pikasa. Obojica su prepoznatljiva po strogom izrazu koji esto nalazimo kod Pikasa, ali ne i estinu koja se proima kroz njegovo delo. Lee i Gris su u okviru kubistikog izraza, razvili individualne forme koje ih izdvajaju iz te grupe kao izuzetne stvaraoce. Stilistiki motiv kubistike forme Leea su maine, kao direktni uticaj industrijalizacije drutva. Gris se nije udaljavao od prirode, nego se bavio problemima volumena i dekorativnim shemama koje su sugerisale prepoznatljive objekte. Razvijao je svoje povrine u pravcu prepoznavanja objekta, ali je svesno uspevao izbei imitiranje njegovog povrinskog izgleda.

Faze razvoja kubizma

Kubizam nema tano omeeni poetak jer na njega literatura nije imala veliki uticaj a nije izaao neki manifest po kome bi se on mogao odrediti. Prve impulse moemo pratiti oko 1906. godine na delima Pabla Pikasa i ora Braka za vreme njihovih zajednikih studija u Parizu. Saradnja je trajala do poetka Prvog svetskog rata 1914. godine.

Kubizam se deli na faze

1. Pretkubistiku (1906. - 1909. godine) i u to doba spadaju or Brak i Pablo Pikaso. U to doba je kubizam bio pod uticajem predhodnih trendova i dolazilo je do otkrivanja kubistike perspektive. Postepeno se predmeti na slikama razlau na geometrijske forme a kolorit je nenaglaen i upotrebljava se samo paleta sivih i braonskih tonova.

2. Analitiki kubizam (1909. - 1912. godine) predstavlja rani period kubizma, koji karakterie strukturalna analiza formi. Brak i Pikaso u ovom period posmatraju forme predmeta kao geometrijske strukture. Te forme za njih nemaju fiksne karakteristike predmeta, nego ih ine serije ravni i povrina koje ukazuju na spoljanje i unutranje granice oblika. Te granice ni u kom sluaju nisu apsolutne budui da se konstatno pretapaju sa granicam drugih ravni. Otvaranje geometrijskih formi ne doprinosi njihovoj vrstini, nego uzrokuje efekat disperzije volumena preko predstavljenog prostora, ija se skoro nepostojea dubina artikulie preko razbijenih planova koji formiraju preklapajue uglove. Tokom celog perioda obojica umetnika koriste zagasit tonalitet boje i predstavljaju isti predmet iz vie uglova na piktoralnoj povrini. Dolazi do delimine apstrakcije i predmeti su zamenjivani drugim predmetima koji su im slini i rastavljaju se na jednostavne geometrijske forme koje su predstavljane zanemarujui u potpunosti zakone linearne perspektive.

3. Sintetiki kubizam (1912. - 1914.) je druga faza kubizma koja proizlazi od nove tehnike kolaa koju zapoinje Brak 1912. godine. Karakterie je konstruisanje kompozicije polazei od apsrahovane figuracije prethodnog perioda. Boja ponovo zauzima svoje mjesto a forme postaju jo vie dekorativne emu doprinosi korienje komada novinskog papira, tapeta, razmontiranih kutija ibica i isjeenih tampanih slova. Ti elementi se lepe na platno i kombinuju sa crteom u ulju, ispunjavajui tako dvostruku funkciju: postaju sastavni dio piktoralne ravni i dobijaju svoje mesto u prostoru slike. Od 1918. godine, Brak e obratiti veu panju na taktilne i senzualne kvalitete, kao i ekspresivne vrednosti boje, a pokret e se zavriti 1920. godine, i njegove ideje e se uklopiti u orfizam.

4. Orfizam (1914. - 1923.) je doba u kojem se dospelo do apstrakcije u pravom smislu rei i u njoj se iskoritavaju efekti boje. Umetnici ne imitiraju i ne trude se da rastavljaju predmet i da ga sastave od geometrijskih oblika, i time se dobijaju slikarski elementi koji su sasvim nezavisni od realnosti.

5. Posle 1923. godine dolo je do daljeg razvoja u kubizmu, koji vie i nije ist kubizam ve kubizam koji je pod nekim drugim uticajima kao na primer imaginativni kubizam koji je pod uticajima nadrealistike umetnosti.

Kubistika arhitektura

Kubizam je imao znaajan uticaj i na arhitekturu i znaajna kubistika arhitektura se nalazi u gradu Pragu (Pavel Janak, Josef Goar )gde se razvija poseban stil kubizma koji polazi od stvaranja plastinih dekoracija u narodnom slilu - rondokubizam.

Poznati kubisti

or Brak

Marsel Dian

Huan Gris

Pol Kle

Fernan Lee

ak Lipic

Markusi- Luj Markus

Marevna (Marija Vorbief-Steblefska)

an Metsene

Aleksandra Nehita

Fransis Pikabija

Pablo Pikaso

Ljubov Popova

Dijego Rivera ("Master Cubist"[1])

Marija Vasiljef

Fric Votruba

Bohumil Kubita

Kubisti su bili i kritiari (Andre Salamon, Gijom Apoliner), pesnici (Maks akob, Pjer Reverdi, Gertruda Stejn) i drugi ak Lipic, vajari Rajmon Dian-Vijon i Eli Nadelman.

Rober Delone bavio se tzv. "orfikim kubizmom|Orphic cubism" koji je identifikovan sa Puteaux grupom.

Pablo Pikaso

pansko slikarstvoSlikarstvo 20. veka

Ime i prezime:

Pablo Pikaso

Roen:

25. oktobar 1881, Malaga (panija)

Umro:

8. april 1973, Mougins - Francuska

Pravac/tradicija:

Kubizam

Znaajna dela:

Gernika (slika) Gospoice iz Avinjona

Uticaji od:

Fransisko Goja Velaskez El Greko

Uticao na:

Apstraktne ekspresioniste

Pablo Ruiz Pikaso (p. Pablo Ruiz Picasso, Malaga, 25. oktobar 1881 Muin, 8. april 1973), bio je svestrani panski umetnik, jedan od najveih slikara, vajara, crtaa i grafiara 20. veka. [1] Uz ora Braka, jedan je od osnivaa likovnog pravca kubizam.

Biografija

Pablo Pikaso je bio sin Hozea Ruiza Blanka, profesora crtanja, i Marije Pikaso Lopez. Njegovo neuobiajeno interesovanje za crte je poeo vrlo rano, negde u 10 godini, kada je postao uenik svog oca u Korunji, gde se porodica premestila 1891. godine. Od tog momenta njegov talenat i interesovanje za eksperimentisanje i razvijanje vlastitog likovnog izraza, pomae mu da vrlo brzo prevazie umetnike sposobnosti svoga oca. U Korunji, Pikasov otac je odluio da podredi svoje umetnike ambicije sinu, dovodei mu modele i podravajui ga u ostvarenju njegove prve izlobe kada je imao samo 13 godina.

Porodica Ruiz-Pikaso se seli u Barselonu 1895. godine i Pablo se upisuje u Ljou (kat. La Llotja), lokalnu umetniku akademiju, gde je njegovo otac ve dobio posao kao profesor crtanja. Svi u porodici su se sloili da Pablo moe da postane akademski slikar, a 1897. godine, njegova slava u paniji je ila u prilog oekivanjima, poto je te godine njegova slika Nauka i milosre za koju je njegov otac bio model doktora, dobila poasnu nagradu u Madridu na izlobi Kraljevske akademije San Fernando.

panski glavni grad je bio oigledno sledea stanica za mladog umetnika, gdje bi mogao da stekne priznanje i ispuni oekivanja svojih roditelja. Pablo Ruiz odlazi za Madrid i upisuje se u Kraljevsku akademiju San Fernando, jeseni 1897. godine. Ali ubrzo ocenjuje nastavu na Akademiji ispod oekivanog nivoa i troi vreme na crtanje i slikanje svakodnevnice koja ga okruuje: kafia, ulica, burdela, itd. U Pradu otkriva pansko slikarstvo i pie: Muzej je predivan. Velaskez je prva klasa; moju panju privlae odlini portreti od El Greka, ali Muriljo nije uverljiv u svakoj od svojih kompozicija. Dela ovih i drugih umetnika su ostavila jak utisak na Pikasa i takoe postala putokaz u razliitim momentima njegove duge karijere. Goja je bio umetnik ija dela je Pikaso naroito kopirao u Pradu 1898. godine (portret toreadora Pepea Ila i crtee za jednu od grafika iz Gojine serije Kaprici).

U Barseloni, gde je pohaao kolu, kao i u Madridu, gde je bio svakodnevni posetilac muzeja Prado, ispitivao je sve u vezi sa slikarstvom, a sanjao je i o Parizu, gde napokon stie u oktobru 1900. godine.

U istoriji slikarstva malo je dravnih udara koji se mogu meriti s onim to ga je Pablo Pikaso ostvario 1907. godine, kada je svojim zapanjenim prijateljima pokazao Gospoice iz Avinjona", sliku na kojoj je svet predstavio kao u razbijenom ogledalu. Pikaso je bio pokreta i inspirator slikarskih smerova kao to su kubizam i sugestivni ekspresionizam koji predstavljaju pravi revolucionarni prevrat u modernoj likovnoj umetnosti.

enio se dva puta i imao je mnogo ljubavnica. Imao je etvoro dece. Posljednje dete, Paloma, bila je roena kada je on imao 68 godina.

Pikaso je napravio preko 6000 slika, skulptura i crtea. Njegove slike danas vrede milione. Umro je 1973. kada mu je otkazalo srce za vreme napada gripa.

Pacifizam

Pikaso je za vreme panskog graanskog rata, Prvog svetskog rata, i Drugog svetskog rata ostao neutralan i nije bio ni na jednoj strani i nije ratovao. Nikakva politika nije bitno i trajno uticala na njega i ako je jedno vreme bio i u Komunistokoj partiji, ali je posle Staljina odstupio iz nje jer je bio kritikovan.

Pikaso o tome nije nikada govorio ali je podravao misao da je bio pacifista.

Pikasovo delo

Pikasovo delo se svrstava u nekoliko faza i ako su pojedina razdoblja u njegovom delu predmet sporova. Moe se uzimati da su to bila; plavo razdoblje (1901. - 1904. godine), ruiasto razdoblje (1905. - 1907. godine), doba pod uticajem afrike primitivne umetnosti (1908. - 1909. godine), analitiki kubizam (1909. - 1912. godine), sintetiki kubizam (1912. - 1919. godine).

Izmeu godina 1939. i 1940. se u Njujorku odravala velika retrospektivna izloba Pikasovog dela i tom prilikom se pokazao celokupan raspon njegovog dela i mnogi teoretiari umetnosti su ispravili svoja miljenja o njegovom delu.

Pre 1901. godine

Pikaso je uio od svog oca pre 1980. godine slikarstvu i na njegovim prvim delima se moe zapaziti akademski realizam a naroito na slikama oko 1896. godine i slici na kojoj je njegova sestra Lola. 1897. godine je slikao pod uticajem simbolizma. Posle toga je nastalo doba koje se po nekada zove "modernistiko".

Plavo razdoblje

U plavom razdoblju (1901. - 1904. godine) stvara Pikaso tamne slike u hladnim plavim tonovima i nije sigurno kada je tako poeo da slika. Strogi kolorit i tuni motivi (prostitutke i prosijaci) mogu imati uzrok i u samoubistvu njegovog prijatelja. Teme su mu bile jo i umetnici, akrobati i arlekini koji su bili obueni u odeu sa kvadratnim uzorkom koji je postao njegov lini simbol.

Ruiasto razdoblje

Za ruiasto razdoblje (1905. - 1907. godine) je karakteristian veseliji prilaz i izraz sa toplim naranastim i ruiastim bojama a kao motiv se opet javlja arlekin. 1904. godine upoznao je Fernandu Olivije i ona kao i francuski slikari dali su peat njegovom delu u ovo doba.

Afriko doba

Na poetku Pikasovog afrikog doba (1907. - 1912. godine) stoji njegova poznata slika gospoice iz Avinjona koja je inspirisana predmetima koji su doneseni iz Afrike (naroito na dve figure te slike) i ovo delo vodi ravno ka dobu i stilu kubizma.

Analitiki kubizam

Analitiki kubizam (1909. - 1012. godine) je stil koji je razradio Pikaso zajedno sa or Brakom. Oba slikara upotrebljavaju tamne braon tonove i oba slikara slikaju tako kao da posmatraju predmete iz vie uglova odjedanput. Radi se o kretanju one take koja je do tada u umetnosti uvek bila nepokretna. U to su doba slike Pikasa i Braka jako sline.

Analitiki kubizam se odlikuje dekompozicijom- razlaganjem realnosti u pojedine poglede koji su simultano predstavljeni u jednoj povrini. Ka svojim eksperimentima su se odluivali za jednostavne oblike predmeta koji su omoguavali poglede sa strane, od gore i slino.

Sintetiki kubizam

Sintetiki kubizam (1912. - 1919. godine) je dalji stepen u razvoju kubizma. Umetnik na slike lepi komade papira, esto i tapete, novinsku hartiju i to je pojava prvog kolaa u umetnosti.

Sintetiki kubizam se odlikovao slobodnim komponovanjem realnih oblika u ravni slike i tenjom da se razviju kolai. To je bila reakcija na poetne tokove nefigurativne umetnosti, koja je ruila kompozicioni red slike a takoe i na fovizam i njegovu dekorativnost.

Klasicizam i narealizam

Posle Prvog svetskog rata Pikaso stvara u neoklasicizmu i ovaj povretak "ka redu" se opaa kod mnogih umetnika dvadesetih godina 20. veka i njegova dela toga doba crpe iz dela Engra, francuskog klasiciste.

U tridesetim godinama 20. veka njegovog arlekina je zamenio minotaur, to se smatra sponom izmeu nadrealizma, kao u slici Gernika, jedne od njegovih najpoznatijih slika, koja je obeleila bombardovanje panske Gernike od strane Nemaca.

Pozno delo

Pikaso je bio jedan od 250 skulptora koji su izlagali u Filadelfiji 1949. godine. U pedesetim godinama 20. veka se Pikasov stil opet promenio, kada je stvorio interpretacije po delima starih majstora slikarstva, Velaskeza, Goje, Pusena, Manea, Kurbea i Delakroa.

Pikasovo kasno delo je smesa razliitih stilova slikarstva i on se menjao do kraja svoga ivota. Njegovi radovi u njegovo doba nisu bili priznavani i on je doiveo priznanje kao umetnika koji je bio daleko iznad svoga vremena tek kasnije.

Pikaso je najplodniji slikar svih vremena. Prema Ginisovoj knjizi rekorda napravio je oko 13.500 slika, 100.000 grafika, 34.000 ilustracija za knjige, i 300 skulptura. Ukupna vrednost njegovog rada je 1973. godine procenjena na 750 miliona dolara.

Neka od poznatih Pikasovih dela

Dete sa golubicom u rukama (zbirla ledi Aberkomvas, London - 1901.)

Akt od natrag (privatna zbirka, Pariz - 1902.)

Porodica akrobata (Umetniki institut u ikagu - 1905.)

Gospoice iz Avinjona (Muzej savremene umetnosti Njujork - 1906. - 1907.)

Akt (Tat galerija u Londonu - 1910.)

Portret Ambroza Volara (Muzej moderne umetnosti Moskva - 1910.)

ena sa gitarom (Muzej moderne umetnosti Njujork - 1911. - 1012.)

Mrtva priroda sa lulom (Narodna galerija Prag - 1914.)

Violina (Muzej nacionalne umetnosti u Parizu -1914.)

Sedei pierot (Muzej moderne umetnosti Njujork - 1918.)

Ogledalo (Pikasova zbirka - 1932.)

ena sedea na plai (Pikasova zbirka - 1937.)

Guernika Muzej moderne umetnosti u Njujorku, danas vraeno u paniju - 1937.)

Savremena umetnost

Pod savremenom umetnou podrazumevamo umetnost koju stvaraju savremenici i onu umetnost koja se percipira od strane savremenik, i kako ne postoji vrsti okvir za savremeno, tako ne postoji pravilo za njenu prisutnost i vremensku ogranienost.

Slina zanaenja u ovom kontekstu imaju i pojam aktuelne umetnosti i engleski pojam contemporary art.

Ovaj pojam se upoterebljava da bi se izbegao izraz moderna umetnost. U svakodnevnom govoru pod pojmom moderno, pa i pomodno podrazumevamo ono to se trenutno veini ljudi moe dopasti, a to moe da se zameni izrazom savremeno. Ovi izrazi predstavljaju ono to donosi vreme u kojem ivimo. Struno, u kontekstu umetnosti i istorije umetnosti izraz modrna spaja se sa odreenom epohom u istoriji umetnosti, ali bez vremenskog zakljuenja. Posebno u pojmu postmodrna vie se ne javlja zanaenje primereno vremenu.

Pod pojmom savremene umetnosti i savremenosti ne podrazumeva se neki odreeni umetniki stil koji bi imao odreene karakteristike, trajanje i koji se spaja sa formom u umetnosti ili pak odreenim tehnikama. Savremena umetnost moe biti slikarstvo koje se odomailo u poslednjim godinama ili decenijama, ali pod tim pojmom moemo podrazumevati i video umetnost, konceptualnu umetnost i umetnost koja se stvara uz pomu raunara. Savremena umetnost nije obeleje samo nekog umetnikog dela ve i teko razgraniivog kulturnog i ekonomskog sistema u umetnikoj proizvodnji koji su orjentisani na preduzetnitvo i umetniko trite. Mnogi muzeji i umetnike galerije danas predstavljaju umetnika izlobena mesta za savremenu umetnost. to se tie pojmova savremene i aktuelne umetnosti, aktuelno ne znai delo koje je nastalo jue ono mora da ima dananji znaaj.

Ornament

Ornament, od latinskog ornamentum - urez, ukras, ara.

Naziv za razliite klesane, rezane i slikane ukrase. Moe biti geometrijski (meandar, zupasti, cik-cak), vegetabilni i zoomorfni, koji nastaju stilizacijom biljnih, odnosno ivotinjskih oblika. Prvi ornamenti nastali su jo u paleolitu i od tada do secesije u razliitim istorijskim stilovima igraju veliku ulogu. Uloga ornamenta je isto estetska i ne utie stvarno na strukturu samog predmeta. Upravo zbog toga moderna umetnost odbacuje ornament, smatrajui ga sa stanovita sinteze forme, funkcije i strukture suvinim.

LitografijaIz projekta

Skoi na: navigacija, pretraga

Litografija je grafika tehnika ravne tampe koja koristi kamen sa ravnom povrinom, na koju se direktno nanosi crte, masnom kredom, litografskim tuem ili hemijskom tintom. Povrina kamena za litografiju je porozna, rupiasta, a zrnasta struktura lako prima na sebe litografsku kredu i tu. Ploa treba da bude potpuno ravna, debljine od 10 do 15 centimetara. Ime litografije dolazi od grkih rijei litos (srp. kamen) i grafo (srp. piem).

Kola

Kola (fr. coller - lepiti) je lepak, odnosno likovna tehnika koja se za to koristi. Na jednoj povrini montiraju se najrazliitiji prethodno pripremljeni materijali (prevashodno papir, ali i tkanine, splet ice itd). Kola je poeo da se koristi u kubizmu; Od tada su ga koristili predstavnici razliitih umetnikih strujanja i dalje ga razvili (dadaizam, nadrealizam, futurizam, pop art). irenjem kolaa nastali su izmeu ostalog combine painting i asambla. Delimino eliminisanje odnosno izmene montiranih elemenata dovodi do dekolaa.

Pop-art je umetniki pravac koji je nastao 60-ih godina 20. veka u savremenoj umetnosti i ije korene nalazimo u dadaizmu i kubizmu. Doslovce znai popularna umetnost, parafrazirajui sveprisutnost kulture u svakodnevici obrnutom paradigmom svakodnevnice u umetnosti, poigravajui se sa do tada postavljenim granicama nebitnog i banalnog.

Termin

Termin pop- art je prvi put upotrebio englski likovni kritiar Lovrens Alovej, 1958. godine, kada je opisao posleratni konzumni nain ivota. Iako su danas poznatiji ameriki pop umetnici, pravac je paralelno nastao u dva centra, Londonu i Njujorku.

Karakteristike

Umetnici sa zapadne obale SAD, pokuavaju da, preko nadprirodne reprodukcije tampe i plakata, objasne tehnike grafike propagnade i njene posledice.

Engleski pop-art sa Dejvidom Hoknijem, Alenom Donsom, Riardom Hemiltonom, Piterom Blejkom, Piterom Filipsom, Dimom Dinom i R.B. Kitajom, pokuava da preko tehnika improvizacije i spontanosti, prikupi elemente momenta za vlastiti kreatorski repertoar. Karakteristino za sve umetnike pop-arta je korienje tehnike "kolaa", preko kojeg se posle ironino plasira vitalni sadraj modernog oveka, manipulisanog konzumistikim drutvom, socijalnim fetiizmom, preko trivijalnih idola i potrebe za istim razbacivanjem.

Tako pop-art razotkriva paradokse jedne civilizacije uslovljene industijskim napretkom, kritikuje modernu merkantilistiku kulturu i ujedno uestvuje u samom njenom mehanizmu."Pop-art eli, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe", izjavio je negdje Endi Vorhol.

Neki od motiva u pop- artu

Tako Klaus Oldenburg proizvodi gigantske plastine telefone, kupatila, utinice i prekidae pravi od platna i oblae ih transparentnom plastikom, (dajui im karakter nadrealistikog sadraja), takoe stvara monumentalne torte i sendvie koje poslije izlae na trgovima gradova kao "javne skulpture". Tom Veselman slika Grejt Ameriken Nuds (Great American Nudes), pretvarajui "Pin-ap Glamur" u obine stilizovane ambleme. Endi Vorhol proglaava konzerve supe i flae koka kole "superzvijezdama" isto onoliko kao to su to i filmski idoli i zvijezde rok-en-rola.Roj Lihtenstajn ukazuje na estetske vrijednosti vinjeta iz stripa preslikavjaui ih na ogromne table tehnikom retikulacije.

Pop-art kao umetnika forma

Integrisanje umetnosti u socioloki kontekst, zapoeto dadaizmom, predstavlja i samu sutinu umetnosti Pop. Pravac nastaje praktino u isto vrijeme u SAD i Engleskoj. Njegov glavni cilj je uzdizanje naizgled banalnih predmeta i proizvoda svakodnevnog modernog ivota u Umetnost. Interesuje se za estetske vrednosti tog trivijalnog repertoara industrijske revolucije u modernom drutvu, ija je vriednost, naizgled, samo upotrebna i na koji se poslije i ne obraa panja. Takozvana "figuracija" pop-arta, prvi put se javlja u severnoamerikoj umetnosti, kada Robert Roenberg u svojim "kombajn pejntings" koristi inustrijske proizvode, fotografije i komade krpa. U to vreme Dasper Dons pravi slike iji je motiv "nacionalni simbol", zastava SAD-a, alteriui i menjajui njihov prepoznatljivi kolorit, igrajui se likovnim formalistikim jezikom, bez naizgled, bilo kakvih drugih pretenzija. Takoe, slika realistino, ivim koloritom, konzerve piva "Kampbel", kao ironinu antitezu apstraktnom ekspresionizmu.

Dok su u Americi dadaistike demonstracije protiv Umetnosti sa velikim slovom, inile eliju zaetnicu pop-arta, u Engleskoj je to bila autohtona subkultura, ije su glavne medije za rasprostiranje inile reklamne plakate, uta tampa, ilustracije naune fantastike i strip.

Poznati njujorki umetnici zajedno sa svojim kolegama sa zapadne obale, Klaes Oldenburg, Roj Lihtenstajn, Endi Vorhol, Tom Veselman, Dejms Rosenkuist, Vajne Tieband, i Edvard Rua, koriste privlane fluorescentne boje, koje moderni ovek lako prepoznaje sa neonskih reklama, trinih centara i industrije spektakla, polazei od njihove "sluajne egzistencije", transformiui tako svakodnevnicu u jedan novi spektakl "super star".

(. happening : , ) 20. , . , .. , . , . . . , , .

.

, , , . , - 1962. , . , , , .

, .

,(1927. - 2006.)

,(1912. - 1992.)

,(1926.- )

, (1936.- )

,(1932.-1998.)

,(1933.- )

,(1927. - 1995.) .

, ( ).

( ) 20. , . . .

earthworks ( ) 1968. . . .

- , , . . . Duble Negative . - . - , - .

. .

& -

( , , ) 20. . .

, . , . . .

1912. 1921. . . . . . , 20. . .

. . , , , 1913. . , , , 1924. - 1925. . 1924. , . .

( . ), .

, , , , , . . . .

1860. 1870. , . . . . , , , , , . , , .

XIX , o -: (1863) ' (1865) . . , , , . , 1866. , : . , . , . , . , . , . . , , ' . . , '. - , 1874. , . , . . , . , . 1877. .

. . 1839. 20. . . ; , , , - . . 6 . , . . , . ( , ). . , . . , . - . - . . . . . . . . - . - . . . . , . . . . . . . . - . . . . , . . . . , - . . - . , . . . . . . .

. (), . 1839. , . : , , : , . , , . , . . , , . : , , , .

XVIII , , , , . , , . , . , , , , , , , . , , , .

, , . , , , , , . , , .

, , , , ( ). ( ), , , .

, , . , .

, . , ;

1. , ,

2. ,

3. , ,

4. ,

5. ,

6. ,

7. ,

8. .

( 1870. ), .

. .

, (18401917) XIX , , , . . .

, (18611929 ) . .

, , . VII . . . - 480 . . . .

. , .

. 6... . . . .

. , , , .

, .

, . , . , , .

( ). , , . ( VI . . .).

. . (650-625 . . .) , ( ). , . , , ( , ) . , . . , , .

, , . , . .

. , . , . , . . , . . , , . - , .

, , , . , - . , , . , . . , . , , .

Realizam

Krupne ekonomske i drutvene promene te razvoj pozitivizma uzrokovao je novu ulogu umetnosti - odraavanje drutvene stvarnosti. Novi pogledi na umetnost primenjeni na slikarstvo znaili su da slikari imaju u zadatak da prikazuju savremeni svet i ivot, odbacujui religijsku, mitoloku i alegorijsku tematiku. Najvei predstavnik realistikog slikarstva Gistav Kurbe izrazio je ove tenje sledeim reima: Ne slikam anele, jer ih ne vidim. Realizam u slikarstvu donosi nove teme i motive (drutvena nepravda koju trpe radnici i seljaci) dok je realistika obrada bila poznata i ranije u panskom i holandskom slikarstvu.

U Evropi realizam nije uneo mnogo promena- ono to je novo jeste stav umetnika ukoliko je on bio angaovan. Kurbe je bio angaovan i kod njega se realizam pojavljuje kao vrhovni princip koji je ostvaren na temelju studija prirode. Jo u punom jeku romanticizma pod uticajem engleskih pejzaista uglavnom Dona Kanstabla formira se grupa mlaih slikara umetnika koji u Barbizonu formiraju 1830. umetniku koloniju koja je posveena slikanju pejzaa. Njih predvodi Teodor Ruso i kod njih tek nasluujemo realizam. an Batist Koro ostvaruje poetizovani pejza. Onore Domije objavljuje karikature protiv kralja i zbog njih provodi est meseci u zatvoru kao i an Fransoa Mile. Onore Domje bio je najvei karikaturist onoga doba. Karikature su mu donosile tekoe i s njima je on iao u samu bit stvari. Bio je dobar slikar i kasnije se sve vie posveuje slikarstvu. U stanju je da saima i uoptava on je sintetiar i umeo je da bude blizak idejama koje su se pojavljivale u kraj 19. veka. Umetnik tei da izrazi adekvatnu boju koju vidi u prirodi. Umetnici se dre klasinih proporcija ljudskog tela sve do toga vremena i o novim elementima moemo govoriti tek od pravaca koji su nastali poetkom 20. veka.

Najznaajniji predstavnici realizma u slikarstvu su Gistav Kurbe, Ilja Rjepin, a sa prostora bive Jugoslavije Paja Jovanovi, Uro Predi, ore Krsti, Vlaho Bukovac i braa ubi.

Termin postmodernizam je prvi put uao u upotrebu 1870-ih godina. Tada je izmeu ostalog Don Votkins apman govorio o postmodernom stilu slikanja[1]. Godine 1917. Rudolf Panvic je koristio termin da bi opisao filozofski orijentisanu kulturu[2]. 1920-ih godina poinje da se koristi za nove pravce u umetnosti i muzici, a kasnije i u arhitekturi.

Vode se rasprave o tome kako ovaj pojam treba upotrebljavati kao i o njegovom znaenju. Ipak, moe se rei da postmodernizam generalno ima sledee karakteristike:

Reakcija je na tenju za napretkom, objektivnou i razumnou koja se javlja u modernizmu

Prihvata tezu da svetom dominiraju mas mediji kojima nedostaje originalnost, to izaziva satirian nain izraavanja

Prihvata svetsku globalizaciju, decentralizaciju i pluralizam

Smatra da je sve relativno i subjektivno, na primer iskustvo, moral i kultura.

Pojam postmodernizam javlja se i kao pejorativ za stavove i miljenja koja su u trendu.

Umetnost

Termin postmoderna umetnost koristi se za umetniki pokret koji se suprotstavlja nekim aspektima modernizma, a koji se iz modernizma razvio[6]. Umetnika instalacija, lend-art, konceputalna umetnost, performans umetnost i multimedija, odnoso raunarska umetnost obino se smatraju oblastima postmoderne umetnosti. Smatra se da je postmoderna umetnost podsektor savremene umetnosti[7]. Neki izrazi koji se veu uz postmodernu umetnost su na primer kola, pop-art, hepening, fluksus, pasti, magini realizam, aproprijacija i simplifikacija.

Postmoderna umetnost trudi se da ponudi alternativu modernoj umetnosti i trudi se da ponudi dela koja nisu usmerena kulturnoj eliti. Ne znai da su dela razumljivija za iru publiku iako se to umetnici trude da postignu.

Arhitektura

Izraz postmoderna arhitektura prvi je upotrebio arhitekta Josef Hundnut u naslovu svoga lanka Postmoderna kua. Termin je kasnije popularizovao i definisao arls Denks u svom delu Jezik postmoderne arhitekture, koje je objavljeno 1970-ih godina[8].

Osnovna tenja u arhitekturi je prevazilaenje elitnosti u arhitekturi, preneti je u sferu razumljivu za laike i kritikovanje puristikih ideala modernistike arhitekure[9].

Postmodernizam se u arhitekturi naroito ogleda u ponovnom okretanju ka detalju, ornamentu i ugledanju na prolost kao odgovor na krutu jednostavnost meunarodnog stila u okviru modernistikog pokreta. Preterano funkcionalistiki i uproeni oblici i prostori modernizma su zamenjeni mnogo bogatijom estetikom: sukob oblika, oblikovanje radi oblikovanja, naglaavanje boje, novo vienje i ugledanje na ranije stilove u arhitekturi i bogatstvo prostora.

Postmoderna retrospektivna u arhitekturu uvodi simetriju, stubove, prozore sa lukom, dekoracije i sl. Postmoderna progresivna se trudi da iskoristi savremene forme i sasvim drugaije od klasine moderne.

Manirizam

Pod pojmom manirizam podrazumevamo pravac u istoriji umetnosti koji se javlja na prelazu iz visoke renesanse u barok i koji se razvijao u evropskim zemljama.

Naziv

Re manirizam potie od italijanskog maniera i zanai stil, odnosno nain i uveo ju je oro Vazari u 16. veku koji je ovako obeleio kasnu umetnost u delu Mikelanela Bonarotija koja je odudarala od klasinih predstava o harmoniji u doba renesanse.

Manirizam izmeu renesanse i baroka

U doba zapadne umetnosti izmeu renesanse i baroka era manirizma nije tano vremenski obeleena i biva razliito shvatana u literaturi, arhitekturi i slikarstvu a teko je nai i granicu izmeu baroka i manirizma. Doba manirizma je omeeno izmeu 1515. 1600. godine u Italiji, 1550. 1610. u Francuskoj, 1560.- 1630. u srednjoj Evropi i ako se u Nemakoj Slezka pesnika kola javlja i traje do 1680. godine a slino i u Engleskoj Metafiziki pesnici stvaraju do kraja 17. veka.

Karakteristike

Manirizam se uopteno karakterie otklanjanjem od harmoninog reda koji je vladao u umetnosti renesanse predstavljana Atinjskom kolom Rafaela Santija, to se naroito moe primatiti kod njegovog uenika ulija Romana. Manirizam tei ka alegoriji, enigmatinosti, naznakama i osobenostima. Osnovne motive ove epohe moemo nalaziti kod panskog jezuite Baltazara Graciana iz 1600. te godine ili Italijana Emanuela Tesura. Poznata je deviza kralja manirista anbatista Marina: Cilj pesnika je uas, i ko ne zna da zadivi, neka ide da elja konje..

Istorijski pregled

Manirizam poinje sa dobom reformacije, 1527. godine je plenjen Rim i narasta mo Habzburgovaca a Evropa se posredstvom objavljivanja Amerike sastaje sa razliitou i egzotinou, duhovna klima u Evropi je pod uticajem pozne renesanse, novoplatonizmom, hermetizmom i alhemijom. Vano otkrie koje je uticalo na manirizam je i helenistika kompozicija skulpture Laokona iz 1506. godine. U toku 16. veka manirizam cveta u vladarskim dvorovima u celoj Evropi, u Madridu, Rimu i Florenciji- naroito. U toku Tridesetogodinjeg rata manirizam je zamenjen barokom. Ova granica je predmet spora u literaturi pojedinih zemalja se razlikuje i tako na primer u francuskoj se uzima da 17. vek spada u klasicizam.

Manirizam sa svim svojim karakteristikama kao pravac i smer kojim istoriari odreuju dela sa sekundarnim znaenjem i svojom virtuozno glatkom obraenom povrinom, nemirnim tretmanom svetlosti i senke i povezan putem hladne suzdrljivosti sa naglascima na tkanini u portretnoj umetnosti predstavljaju u Firenci Anelo Bronzino, Jacopo Da Pontorno a u Rimu Giorgio Vasari i Parmi Parmigiano, pravac je izrazito intelektualne prirode, suprotan je koncepcijama renesanse i injenica je da su mu pripadali i veliki slikari od velikog znaaja za razvoj umetnosti- u paniji El Greko. Oblik se intelektualnim postupkom filtrira i eliminie direktnu opservaciju i percepciju. Ovakovo shvatanje koje proizilazi iz maniristikog koncepta sklono je venecijanskom i njihovom spiritualistikom shvatanju i ovo se suprotstavlja baroknom shvatanju koje je dirigovano od strane Vatikana i u koji polazei ipak od prirode ide sve do baroknih naturalistikih kompozicija i kome doprinosi razvoju graevinarstvo i dekadentni vid forme da bi se izazvala reakcija graanstva na veru, javlja se Luterova revolucija i vatikanska komponenta koja ima barokni karakter iako prihvaena ali nije nailazila uvek na plodno tlo u svim krajevima a naroito ne u Francuskoj i Holandiji.

Slikarstvo

U slikarstvu se ovo doba udaljava od skladnih formi visoke renesanse, njenih proporcija, likovi se izduuju, svetlo i senka su mnogo uznemireniji a boja je proizvoljnija i ne odgovara boji koja se nalazi u prirodi. Parmianino ( 1503. 1540. ) slika otmene i prozrane likove neobinih proporcija (Dugovrata madona, Autoportret u konveksnom ogledalu ) i u suprotnosti je sa shvatanjima lepote u doba visoke renesanse, njenom odmerenou i skladom sa idealima lepote iz doba antike umetnosti na koju se ugledala i u kojoj je tragala za svojim inspiracijama. U ovo se doba pojavljuju i prve ene koje ostvaruju umetniku slavu a od njih je najpoznatija Sofonsiba Angisola (1532. 1625. ) koja je bila slubena slikarka na dvoru panskog kralja Filipa II. Venecijanski slikar Jakopo Robusti Tintoreto ( 1518. 1594. ) jedan je od najdramatinijih slikara koji su pripadali ovom pravcu u evropskoj umetnosti. Njegove su slike pune svetla i bljeska, bije kao i maniristike deformacije oblika. Domeniko Teotokopulos ili jednostavnije El Greko ( 1541. 1614. ) jeste poslednji veliki slikar koji je spadao u doba manirizma. On je u svoje delo unosio deformaciju i kada slika likove on ih izduuje i neki od istoriara umetnosti smatraju da je to posledica njegove mane u oima, on upotrebljava jake boje i eksperimentie sa svetlom i senkom a u elji da svojim likovima i delu da to velianstveniji izgled.

Skulptura

Maniristiki skulptori se nisu svojim stvaralatvom pribliili svojim savremenicima slikarima a najpoznatiji predstavnik od njih je Benvenuto elini koji je modelirao izduene likove glatke puti. Francuz am de Bolonja ili jednostavno ambolonja je najvaniji skulptor u Firenci posle Mikelanela i poznat je po svojoj kulpturi Otmica sabinjanki u kojoj je stvorio kompoziciju od tri lika koja se mogu posmatrati sa svih strana jednako dobro.

Arhitektura

U arhitekturi najistaknutiji predstavnik je Andrea Paladio (1508. 1580.) a njegovo uspelo delo je letnjikovac u blizini Vience je najjasnijih odlika manirizma - nemira i neodreenosti i tako unosi elemente dinaminosti u arhitekturu. Mikelanelo Bonaroti je u svom reenju Kaptolskog trga u Rimu odstupio od uobiajenih reenja dotadanjih vremena i projektuje eliptine forme umesto krunih te trapezaste umesto kvadratnih, ralanjava volumen, uvodi krive sheme i u doivljavanje arhitekture ukljuuje i vreme u kojem posmatraa, odnosno posetioca vodi dok se penje na trg i ukljuuje u prostor dok mu on nie pred oima.

Manirizam izvan Italije

Manirizam izvan Italije ne izrasta iz renseanse ve iz visoke gotike koje se tu jo uvek zadrala i nije prerasla u uticaje koji su dolazili iz renesansne Italije. Hijeronimus Bo je slikao velike kompozicije sa mnogo likova u svojim delima u nadrealistikim pejsaima u kome se oni u neprestanoj metamorfozi uobliuju i sjedinjuju svojom svetlou i bojom sa pejsaem.

Grafika je proces umnoavanja, stvaranja i reprodukcije slike.

Grafika bi se mogla podijeliti na:

tamparijsku grafiku, gdje spadaju ilustracije iz novina, revija i knjiga, ili reprodukcije originalnih umjetnikih djela iji je cilj komercijalna distribucija, kao i industrijska grafika (grafika oprema i izgled industrijskih proizvoda).

Ofset tampa je iroko koriena tamparska tehnika u kojoj se slika u mastilu prenosi (ili ofsetuje) prvo na gumeni prekriva a potom na tampajuu povrinu. Kada se koristi u kombinaciji sa litografskim procesom, koji se bazira na odbijanju vode i ulja, ofset tehnika ukljuuje ravan (planografski) nosilac slike na kojem slika koja treba da se tampa dobija mastilo sa valjaka za mastilo, dok netampajua oblast privlai film vode, ime netampajue oblasti ostaju bez mastila.

Umjetnika grafika ili grafike tehnike i tehnologije posjeduje daleko veu istorijsku tradiciju, ija je karakteristika reprodukcija odreenog tiraa, sa potpisom autora, zavisno od potreba ali i sposobnosti i kreativnosti samoga umjetnika (grafiara).

Reprodukcije se dobijaju nanoenjem grafike tinte na pripremljenu grafiku podlogu (matricu), koja se procesom runog ili mehanikog otiskivanja prenosi na povrinu, obino kvalitetnog papira rune ili industrijske izrade. Mogue je i otiskivanje na razliita platna i plastiku

Perspektiva

Perspektiva (od Latinske rijei perspicere, jasno vidjeti) u grafikoj umjetnosti, kao to je crtanje, je imitiran (simuliran) opis na ravnoj (dvodimenzionalnoj) povrini (recimo papiru) jedne trodimenzionalne slike, onako kako je vidi nae oko. Dvije najvanije karakteristike perspektive su:

Objekti se crtaju sve manji sa porastom udaljenosti od posmatraa. to se vie odmiemo, objekati se ine sve manjim.

Prostorno smanjenje, koje je u stvari deformisanje, iskrivljavanje objekata kada ih posmatramo sa strane. Ugao posmatranja mora biti dosta velik da bi dolo do takvih deformacija.

Perspektiva radi tako da opisuje svjetlost koja dolazi iz scene kroz jedan zamiljeni pravougaonik (sliku), do oka posmatraa. Slino je pogledu posmatraa kroz prozor, koji slika ono to vidi direktno na staklo. Ako gledamo iz istog mjesta sa kojeg je gledao i posmatra kad je slikao (na lici desno oznaenog kao Focal point "O"), naslikana slika e biti identina onome to bi vidjeli kroz isto staklo prozora. Svaki objekt scene je ravan, razmjerena (smanjena ili poveana) verzija objekta sa druge strane prozora. Jer svaki dio naslikanog objekta lei na pravoj liniji od oka posmatraa ekvivalentno dijelu stvarnog objekta kojeg predstavlja, posmatra ne moe da primjeti razliku izmeu naslikane slike na staklu i stvarnosti. Ako gledamo sa neke druge pozicije, razliite od one na kojoj je stajao posmatra kada je crtao na prozoru, iluzija e biti naruena, ali ne toliko sve dok ugao iz kojeg posmatramo ne bude ekstramo velik.

U praksi ipak sve perspektive (ukljuujui i one kreirane matematiki) imaju neke deformacije kada ih uporedimo sa stvarnim pogledom na neku scenu (u neem primjeru kroz prozor).

Drugi pojmovi vezani za Perspektivu

Konvergne linije. Kad crtamo perspektivni pogled, konvergne linije predstavljaju paralelne linije koje kada ih posmatramo iz pravca neeg pogleda u daljini imaju tenziju dodirivanja, presijecanja.

Proporcija je odnos izmeu dvije veliine, mjerilo po emu je neto veliko, malo ili skladno. Proporcije su skrivena, ali uvijek prisutna sastavnica u kompoziciji svakog likovnog djela i jedan od odluujuih initelja njegova sklada (harmonije) ili nesklada. Jedno od najstarijih pravila sklada je proporcija zvana "zlatni rez" koji glasi: manji dio prema veem, odnosi se kao vei dio prema cjelini.

Vanost proporcija u umjetnosti detaljno je opisao jo grki kipar Poliklet (polovina 5. vijeka) koji je smatrao da je tajna umjetnosti u skladnom odnosu veliina - proporcijama. Njegov "Grki kanon" (skup pravila u kojem je tano navedeno kolika treba biti veliina svakog dijela tijela u odnosu na drugi), kao pojam ljepote, utjecao je na vijekove antike skulpture. I prije njega, stari su Grci gradili harmoninu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veliine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac dlan pedalj lakat ruka korak. To je dakle bila arhitektura proporcionalna ljudskom tijelu; ostvarenje grkog mota: ovjek je mjerilo svih stvari! Zato, kad pogledamo grku arhitekturu, u svim tim irinama i duinama, mi nesvjesno vidimo neto to nam je "slino" i zato nam se to "svia".

Primjenjujui ljudske mjere (antropometrike, prema grkom antropos = ovjek) i omjere ili koristei ih suprotno, moe se svjesno i namjerno izgraditi graevina u kojoj emo se osjeati dobro i ugodno, ili u kojoj emo se osjeati "malenima" ili "izgubljenima". Upravo takav je odnos grkog hrama ili rimske vile, nasuprot egipatskom hramu ili, recimo - savremenom muzeju rtava holokausta u Berlinu.

Tapiserija je posebna slikarska tehnika. Tapiserija je vrsta kleanog ilima. Izmeu niti osnove provlae se niti potke koje oblikuju motive. Provuene niti pritiskuju se "eljem" i tako nastaju gusti, jednolini, paralelni radovi.

Tapiseriji je osnova u ljepoti linije i boje koje su po materijalnom sastavu vunene ili svilene. Tapiser iz prirode tih materijala izvlai specijalnu ljepotu mekih kontura i jo mekih ploha boje. Srodna tapiseriji je tehnika pod nazivom goblen.

Tapiserija je disciplina koja svojom sloenou dotie vie drugih disciplina primijenjene i likovne umjetnosti. Tapiserist se ne moe definirati jednom rijeju, jer je slikar, dizajner, arhitekt, kipar, scenograf, ilustrator, crta i odlian poznavalac tehnolokih postupaka, prije svega tkanja koje je u povijesnom i tehnolokom smislu osnova tapiserije. Danas je tapiserija otila mnogo dalje od pukog tkanja pa je tako i tapiserija danas dizajnersko i arhitektonsko djelo, skulptura, scenografija, ilustracija, crtea i pria.

Taizam (francuski tache- mrlja) koji je nastao 1950. godine u Ecol de Paris istovremeno sa amerikim apstraktnim ekspresionizmom odnosno akcionim slikarstvom.Ovaj pravac je blizak za enformelu i esto se upotrebljava i za oznaavanje ovog pravca.

Taizam je umetniki pravac koji je nastao u prvim godinama posle Drugog svetskog rata. Naziv je dobio od Francuskog Tasche to znai mrlja i termin je uveo kritiar Feliks Feneona 1889. radi obeleavanja umetnosti impresionizma a kasnije je upotebljavan od Morica Denisa za opis fovistikih dela a upotreba u dananjem smislu se pripisuje kritiaru Pier Gogenu.

Odbacujui svesno oblikovanje i podstaknut automatizmom umetnici taizma nanose boju u mrljama ili prugama ne samo uobiajnim slikanjem ve i kapanjem i prskanjem. Znaajni predstavnici bili su izmeu ostalih Hans Harkun, Vols, Anri Mio i or Matje. Pod pojmom taizam esto se podrazumeva lirska apstrakcija.

Tekstura je trei likovni element koji se, pored linije i povrine, direktno vezuje za samu materiju. Tekstura obavetava o strukturalnom sastavu i grai povrine predmeta. Moemo je saznati neposredno ulom dodira.

Dok je vizuelna percepcija linije i povrine, iako manje direktna od taktilne, pouzdanija od nje, i laka za tumaenje u svesti, dotle je taktilna percepcija za shvatanje teksture od primarnog znaaja. To se odraava i u govornom jeziku. Rei koje simboliu teksturalne pojave oznaavaju taktilne oseaje. Pojmovi gladak i rapav spontano se u svesti vezuju za ulo dodira. Ovo ne znai da nas i ulo vida ne moe, posredstvom svetlosti,izvestiti o tome da li je neki predmet gladak ili rapav. Vizuelna slika teksture je ak kompletniija, jer su isto taktilnim osobinama glatkoe i rapavosti pridodate i osobine koje je svetlost izazvala i dodala taktilnim pojavama povrine. Tako se pod uticajem svetlosti neka povrina percipirane samo kao glatka ili rapava, nego i kao mat ili sjajna. Usled toga dve osnovne grupe tekstura: glatke i rapave , dele se na jo po dve.

Glatke teksture dele se:

1. Glatke sa sjajem

2. Glatke mat

Rapave se dele na:

1. Rapave sa sjajem

2. Rapave mat

Sjajne su one teksture koje dobro i pravilno odbijaju svetlost a mat su one koje svetlost odbijaju slabo i nepravilno.

Tekstura je likovni element koji najdirektnije govori o samoj prirodi materije, o njenoj grai , o njenom strukturalnom karakteru. Dok povrina i linija opisuju kakav je izgled predmeta, tekstura govori o tome kakav mu je sastav.

Tekstura kroz istoriju umetnosti

Kao likovni element tekstura se javlja mnogo kasnije od linije i povrine . Nikad nije samostalni element, uvek je u okviru likovnih celina, gde se pridruuje ostalim elementima,da bolje i blie oznai strukturu predstavljenih predmeta i time pojaa njihovu materijalnost i njihovu predmetnu prisutnost u kompoziciji.

U primitivnim civilizacijama ona se tesno vezivala za primenjenu umetnost i jedino je tu koriena kao gotovo samostalno likovno sredstvo za unoenje reda u sve vrste tkanja, pletenja, oplitanja, ipkanja ,nizanja. Koristei prue, slamu, vunu, pamuk, koljke, ljokice, perlice, primitivni narodi ostvarili su veliko bogatstvo i raznolikost tekstura koje imaju isto plastiki znaaj, znaaj jednog ostvarenog reda i izraza u taktilno-vizuelnoj oblasti.

U modernoj umetnosti teksturi se posveuje posebna panja. U nekim kubistikim kompozicijama ona je dominantan element, a kod enformela ona je tema slike i cela kompozicija ograniava se na igru teksture i traenje njihove specifine izraajnosti.

Nauni prodor u materiju, mikrofotografija i telefotografija i snimanje tela u vasioni svakako su odigrali znaajnu ulogu u stvaranju klime za pojavu enformela i pop-arta,koji je isto tako jedan oblik pojaanog interesovanja za materiju,pa i za tekturu ,kao najadekvatniji vid njene strukturalne grae.

Velika aktuelnost vetakih tekstura u arhitekturi i primenjenoj umetnosti je verovatno posledica prodora plastinih masa ,koje u ovekovom ivotu zauzimaju sve vie mesta i zamenjuju materijale, kojima se ovek sve do skora sluio,a koje su po strukturi svoje grae uvek bogate i raznolike, pa pruaju oku kompletan vizuelni doivljaj, animirajui, aktiviraju i radnju . Plastine materije su, nasuprot tome, po prirodi amorfne ,neizdiferencirane,siromane i za oko dosadne i pasivizirajue,negativnog dejstva na viziju pa usled toga i na psihu. Spas se trai u teksturi i boji. One treba da nadoknade prirodne vizuelne nedostatke vetakih materijala.

(. sculpere - , ) () , , , , , , . , , , - - .

. - , , , , , , .

, , , , . - .

, .

, .

, : - -

, , , , . , : , , , ...

- , ( ) , , . - , : , , , , , , , ...

, , , . - , , ...

:

, , -

-

-

-

- , , , - :

- - - - - - - - - - - - - - - - -

( ), , . .

. : ; , ; , .

. , , , , , , . , , , , . , , , , . , .

, . , , , . , , , . , . .

. , . , , , , .

, , , .

, . . , : .

. , , , . , . , . . , . , , , . , .

, . . , . , . , , . - ( ), , , . , , . , , .

, , . , , , , , . , , .

, , . , , , 20. . , , , , .

, . : , , .

, .

, . , . , , . , . . , (, ), .

, , , .

: - - - - - - - - - - - - - - - , - - - - - - - - - - - - - -

- , , , . , , , , , , .

, , , , , , , , , . , , - , , , , .

, . , .

. . , .

, . . , . , . , , , .

- - , . (, ), .

- - , , , . , . , , , .

, , , :

, , , , . , , . . . , . , .

, . . . : ( ) ()

, , . . , .

, 9. 1. , .

: , , . , .

. . , .

, , , .

9. - 3. . . . . , ( , ).

, . , [1].

. .

, ( , ), ( , , , .).

[

. , , , . (14 000 ). , [3].

- , . 81. , . , [4].

, (, 106. 113. , , 1,27 m.) . .

, , . . - ( ).

, , . . , , . , [5].

, , . - , . , [6] .

, , , . . 12. 13.- , , . . , .

, , ( ). , , , , , , , . , , , , .

, , , . , . XIV, 18. , , . : , .

, . , , .

, , ( . .

, , , , .

, 150 250 . , - , , , .

. , , , 13. -14. cire perdue - .

, - , - (, , .), , - , , , , , , .

, , , ).

, , , , . , , (, , ).

( , , ), , , , , .

, , , . - .

, 14. , ( ). .

, , , . , , , . .

19. , , . , , 1860- . , , , . , . , , , , .

, . , , . , , , , ( , 1898. ). [7]

, , , , . , , . , . . , , .

- - - - - - - - -