PRVOBITNA ZAJEDNICATerminom prvobitna zajednica obuhvatamo preddržavno uređenje ljudskog društva. Postoji više periodizacija povijesti. Obično kažemo da se historija čovječanstva dijeli na stari, srednji i novi vijek. Ova podjela historije izvedena je uglavnom sa stanovišta evropske povijesti. Ona je, s obzirom na ekonomsko-političku prevlast Evrope u posljednjih pet stoljeća, nametnuta kao opća slika svjetske historije. U biti svaka civilizacija, kao što su, pored evropske, kineska, japanska, indijska i druge, ima svoj stari, srednji i novi vijek. Jednu univerzalnu periodizaciju povijesti dao je stari američki etnolog i sociolog Lewis Morgan u svom velikom djelu Drevno društvo -Istraživanje čovjekovog razvoja od divljaštva i barbarstva do civili¬zacije. Morgan je ovim svojim djelom, koje je prvi put objavljeno 1877, izazvao pravu revoluciju u shvatanju prahistorije. Njegova otkrića o razvitku rodovskog društva, prije svega postojanje matrijarhalnog (materinsko-pravnog) gensa, imala su za historiju isto značenje kao Darwinova teorija evolucije za biologiju i općenito prirodne nauke. Osnovni rezultati Morganovih istraživanja poslužili su Friedrichu Engelsu za poznatu studiju Porijeklo porodice, privatne svojine i države, koja se pojavila 1884. godine.Prema Morganu, odnosno Engelsu, cjelokupna povijest čovje¬čanstva, bez obzira da li se radi o tzv. istočnom kontinentu (Evroaziji i Africi), ili zapadnom kontinentu, tj. Sjevernoj i Južnoj Americi, dijeli se u tri velika stupnja: (1) divljaštvo, (2) barbarstvo i (3) civilizaciju. Prva dva stupnja predstavljaju prahistoriju čovječanstva i čine njegovu prvobitnu zajednicu, koja je imala svoju društvenu i organizacionu evoluciju. Ta evolucija završena je formiranjem državne organizacije, čime je ljudsko društvo iz prvobitne zajednice, odnosno iz barbarstva prešlo u civilizaciju.Divljaštuo se, kao prvi i vjerovatno najduži stadij u razvitku ljudskog roda, odlikuje sakupljačkom privredom. Da bi preživio čovjek putem lova, ribolova i ubiranja različitih biljnih plodova jednostavno skuplja ono što već gotovo nalazi u svom neposrednom prirodnom okruženju. Tu se javlja, artikulirani govor, ljudi uče da koriste vatru, a od oruđa i oružja imaju samo kamene sjekire, zatim neku vrstu koplja, a nešto kasnije luk i strijelu. Prema tome, u uslovima sakup¬ljačke privrede ljudi uzimaju gotove proizvode iz prirode. Ukoliko postoje određeni vještački ili umjetni čovjekovi proizvodi i tvorevine, onda su to samo neka primitivna oruđa i oružja za lakše ubiranje i prikupljanje dobara koje priroda sama od sebe nudi.U barbarstvu se već javljaju pravi oblici proizvodnje u užem smislu riječi, koji se, prije svega, ogledaju u pripitomljavanju i uzgoju životinja i raznih biljnih kultura. Na nižem stupnju barbarstva ljudi su naučili da oblikuju glinu, što znači da se javlja grnčarstvo, a od zemljoradnje sitno povrtlarstvo, čime se uglavnom bave žene, dok su muškarci još uvijek, po tradiciji prethodnog stupnja, uglavnom lovci. Na srednjem stupnju barbarstva, na istočnom

kontinentu (Evroazija), ili tzv. starom svijetu, ukroćene su sve životinje pogodne za pripi¬tomljavanje, a sve žitarice koje na tom prostoru uspijevaju kultiviraju se i koriste u ishrani. Na zapadnom kontinentu, Sjevernoj i Južnoj Americi, ili tzv. novom svijetu, samo je pripitomljen konj, a na jugu i jedna vrsta kamile, zvane lama. Od žitarica se gaji jedino kukuruz, koji je Evropljanima i Azijcima do otkrića Amerike bio nepoznat. Tako je od srednjeg doba barbarstva stanovništvo ove dvije hemisfere išlo različitim putevima. Društvena podjela radaNa Istoku se Arijevci i Semiti odvajaju od ostalih barbara. Iz šuma gdje su živjeli njihovi preci prelaze u riječne doline. Time nastaje prva velika društvena podjela rada kada dotadašnji lovci i stočari prelaze na gajenje žitarica. Ljudi su ovdje u posljednjem stadiju barbarstva savladali tehniku topljenja željezne rude. U tom stadiju već su živjeli Grci homerovskog doba, Italci, Latini pred osnivanjem Rima, Tacitovi Germani, Vikinzi i Normani. Tada je i došlo do druge velike društvene podjele rada, tj. odvajanja obrta ili zanatstva od poljoprivrede. Kada je ove dvije djelatnosti trebalo spojiti, došlo je do pojave trgovine ili treće velike društvene podjele rada. Tako se javio metalni novac, a sa novcem i dužničko ropstvo. Uporedo sa ovim društvenim razvojem javljaju se i određene socijalno-političke insti¬tucije i organizacije, prije svega porodica, zatim rod, pleme, te na kraju savez plemena.Trećom društvenom podjelom rada uništeno je rodovsko plemensko društvo, čime dolazi do razvijanja klasa i klasnog društva. Osnovni oblik organizacije primitivnog društva bila je porodica, koja je aktivan element u stalnim promjenama kao i sve druge društvene institucije. Iz, kako neki antropolozi vjeruju i pišu, nereguliranih i neograničenih spolnih odnosa vrlo se rano formira tzv. porodica krvnog srodstva, a to znači da su u najmanju ruku roditelji i djeca isključeni iz međusobnih odnosa. Nakon toga, javlja se tzv. porodica punalua koju su evropski moreplovci krajem XVIII stoljeća zatekli na Havajskim otocima. Za razliku od prvog koraka, isključenja roditelja i djece iz međusobnih odnosa, u ovoj porodici učinjen je drugi logičan korak, pa su iz međusobnog općenja bili isključeni braća i sestre. Po Morganu, nastanak ove porodice je najbolja ilustracija principa prirodnog odabiranja. Tim činom je pokrenut napredak čiji je rezultat ustanova gensa ili roda koji se upravo razvio iz porodice punalua. Svaka se porodica poslije nekoliko generacija cijepala, ali u njoj preovladava ženska loza, pa je prvobitni gens imao matrijarhalni karakter. U tom periodu rod ili gens sačinjavagrap« krvnih srodnika koji su poticali od zajedničke pramajke. Oblike grupnog braka vremenom potiskuje tzv. sindijazmička porodica (ili obitelj), kojanastaje kao rezultat zdravog i neprekidnog sužavanja lica između kojih vlada bračna zajednica. Sindijazmička porodica sastojala se od niza pojedinačnih bračnih parova, koji još žive u zajedničkom domaćinstvu. To znači da ova porodica još

ne rastura zajednički ekonomski život. Gospodarstvo ostaje zajedničko, a ženski dio vlada kućom. Kada su Evropljani krajem XV stoljeća došli u Ameriku, zatekli su među Indijancima sindijazmički brak kao vladajući oblik porodice. Ovdje ostavljamo zapadni kontinent ili Sjevernu i Južnu Ameriku, i prelazimo na istočni ili evroazijski kontinent na kojem, sticajem okolnosti, iako u različitim uvjetima, razvitak ide puno brže nego u zapadnoj hemisferi.Na istočnom kontinentu stočarstvo i zemljoradnja kod Arijevaca potiskuju lov. U tim uslovima se radna snaga može upotrijebiti za različite poslove, pa se javlja ropstvo. To su pretpostavke koje vode materijalnom uzdizanju pojedinih rodova i familija unutar roda. Oni na različite načine dolaze u posjed velikih stada, polja i ispaša, čime se izdvajaju u odnosu na svoje ostale saplemenike. čim su ta bogatstva i ta vlast prešli u privatno vlasništvo pojedinih familija, zadat je smrtonosan udarac sindijazmičkom braku i matrijarhalnom rodu ili gensu. Bilo je potrebno izmijeniti nasljedni red u korist muške djece i zato se postepeno prelazi na patrijarhat. Vlast muškarca javlja se u prelaznom obliku patrijarhalne porodice kroz dva paralelna procesa: (1) kroz uključivanje neslobodnih u porodicu; i (2) kroz ustanovlja¬vanje očinske vlasti, što je do danas ostala glavna karakteristika patrijarhalne porodice.Glavni ekonomsko-pravni cilj te promjene je staranje o stadima ili obradi polja na ograničenom području, tako da ova porodica u minijaturi sadrži sve one suprotnosti koje će se kasnije potpuno razviti u klasnom društvu i državi. Time je ljudsko društvo došlo na prag civilizacije.Pojam civilizacije sadrži više odlika. Jedna od njegovih odlika je pojava, na osnovu prethodne sinteze, monogamne familije i upravo je ta familija jedno od glavnih obilježja civilizacije. Susrećemo je već kod Grka i Rimljana herojskog doba. Jedna od njenih glavnih crta je potčinjen položaj žene. Monogamna porodica je prvi oblik porodice koja se ne zasniva na prirodnim već na ekonomskim uslovima. Njena pojava znači pobjedu privatne svojine nad prvobitnim zajedničkim vlasništvom. Vladavina muža i rađanje nasljednika postaju funkcijom održanja i uvećanja privatne svojine. To su jedini ciljevi monogamije. To je, primjera radi, za stare Atinjane predstavljalo dužnost prema državi, precima i bogovima, koja im je teško padala, to je bio teret. Monogamna porodica bila je interes kuće, tj. familije, a ne pojedinca.Gens ili rod je ustanova koja je zajednička svim barbarima do njihovog ulaska u civilizaciju. Matrijarhalni gens se sastoji od svih lica koja su posredstvom braka punalua i u skladu sa pojmovima koji u njoj nužno vladaju, činili priznato potomstvo pojedinačno određene pramajke, osnivačice gensa ili roda. Kod Irokeza u plemenu Savaku, Morgan je našao osam gensova nazvanih po imenima životinja: vuk, medvjed, kornjača, dabar, jelen, štuka, soko. Sve ove životinje su bile totemi ili zaštitnici datog roda. Odlike roda su:

1. Gens bira svog starješinu ipoglavicu, izbor starješine moraloje potvrditi i ostalih sedam gensova. Njegova je vlast moralnai očinska, jer prinudnih sredstava nije imao.2. Gens bira i smjenjuje po volji starješinu i poglavicu, ali tomože učiniti i plemensko vijeće.3. Osnovno i najvažnije pravilo je bilo, obzirom na prethodnirazvoj, da se nijedan član roda nije smio ženiti u okvirugensa.4. Imanje umrlih ostaje ostalim članovima gensa ili roda. Djecanisu mogla naslijediti oca, jer on je pripadnik drugog gensa.Djeca pripadaju gensu svojih majki (matrijarhat).5. Važilo je pravilo uzajamnog pomaganja gensova i drugova,uzajamne zaštite i potpore pri osveti nanijetoj od stranaca.U početku, čitav rod, a kasnije pojedinac je dugovao krvninu,ali se vremenom javlja posredovanje u smislu pomirenja imogućnost zamjene, prema dogovoru, krvne osvete otkupomu novcu ili stoci.6. Rod karakterizira zajedničko ime.7. Postojala je mogućnost usvojenja ili adopcije stranaca u rodu.8. Svi pripadnici roda imali su zajedničke vjerske svečanosti,kult, običaje, tabu i magiju.9. Rod ili gens je imao zajedničko mjesto za sahranu; i najzad10. Rod ima skupštinu svih muških i ženskih odraslih članova koji imaju jednako pravo glasa.Više rodova čini bratstvo, ili, kako su stari Rimljani govorili, fratriju čije su funkcije dijelom društvene, a dijelom religijske. Oni posreduju u pregovorima između rodova i predstavljaju vojnu formaciju.Više fratrija ili bratstava sačinjava pleme koje karakterizira:1. Vlastito ime i vlastita oblast. Postoje i neutralni prostoriizmeđu tih oblasti kakva je npr. bila oblast između slavenskihi njemačkih plemena (Sachsenwald, što su Slaveni zvaliBranibor).2. Svako pleme ima svoj poseban dijalekt.3. Zajednička vjerovanja.4. Način uvođenja u dužnost i smjenjivanje starješine ipoglavice plemena.5. Plemensko vijeće koje raspravlja i rješava zajedničke poslove.Prema tome, pleme u jednu zajednicu vezuju dvije spone, personalnost, tj. krvno-srodnička veza, ali i teritorijalnost. Osnovna ekonomska funkcija ostaje u familiji i rodu ili gensu.Pri kraju barbarstva javlja se savez plemena svojevrsna federacija, čiji je osnov krvno srodstvo, ali, uprkos tome, zadržana je samostalnost plemena u svim unutrašnjim poslovima. Pojavom te federacije ili saveza plemena podriva se gens ili rod i njegovo

uređenje. Time se javljaju elementi države kao ustanove koja je, s obzirom na pojavu monogamne patrijarhalne porodice, bila u funkciji čuvanja novostečenih bogatstava. Vojna demokratijaPrelazni oblik organizacije ljudskog društva, od prvobitne zajednice ka državi, naziva se vojnom demokratijom. To je najviši oblik organizacije rodovsko-plemenskog društva. Vojna demokratija je ustanova zajednička svim barbarima neposredno pred formiranjem klasnog društva i države. Poznavali su je kako Stari Grci i Rimljani, tako i Germani i Stari Slaveni.Organi vojne demokratije bili su plemenski starješina ili vojsko¬vođa, vijeće rodovskih starješina i plemenska ili narodna skupština. Pravo učešća u skupštini imali su svi za oružje sposobni muškarci kao ratnici, odnosno vojnici. Skupština je birala vojskovođu i odlučivala o najvažnijim pitanjima za život plemena, posebno o ratu i miru. Pošto su plemensku skupštinu činili vojnici, a u njoj su se sve odluke donosile voljom većine, tj. demokratski, to se cijeli taj društveni sistem naziva vojnom demokratijom

ROBOVLASNIŠTVO Uobičajeno je da se prva klasna društvena formacija, koja je nastala nakon prvobitne zajednice, naziva robovlasništvom. Time počinje treći veliki stupanj u povijesti čovječanstva: civilizacija. U odnosu na divljaštvo i barbarstvo osnovna karakteristika civilizacije je, pored države, pojava i nastanak pismenosti u njenim raznim vidovima, od ideografskog do fonetskog pisma. Termin robovlasništvo stvorenje u sovjetskoj historiografiji. Nasuprot tome i prije toga, Karl Mara (Marks) je samo govorio o azijskom i antičkom načinu proizvodnje, koje je razjasnio u svom predgovoru Prilogu kritici političke ekonomije. Pri tome je pod azijskim načinom proizvodnje podrazumijevao tzv. orijentalne despotije Bliskog ili Starog Istoka, a pod antičkim Staru Grčku i Rim, tj. evropsko-mediteranski svijet.Bez obzira na ove terminološke razlike osnovna je zajednička karakteristika svih robovlasničkih društava slična klasna struktura, koja se sastoji od dva socijalna pola: robovlasnika i robova. Međutim, postojala je, kako je to Marks primijetio, velika razlika u ekonomiji i pravno-političkim institucijama.' Ipak, i azijske i antičke države bile su robovlasničke države, a njihova je osnovna zajednička karakte¬ristika ista klasna struktura, unutar koje možemo razlikovati Stari Istok, Egejski svijet i Stari Rim. Između njih postoje međuuticaji, pa je u vrijeme Aleksandra Makedonskog, i kasnije u doba uspona Rimske imperije, došlo do međusobne sinteze. DRŽAVE STAROG ISTOKAStari je Istok uobičajeni termin u evropskoj nauci za područje od Egipta, Palestine, Male Azije, Mesopotamije, Persije, do Indije i Kine. Općenito se taj svijet smatra kolijevkom civilizacije. Najstarije države i

najstariji pravni sistemi su države i pravni sistemi Starog Istoka. Prve od ovih država, staroegipatska, razne sumerske državice, zatim Babilon i Asirija, nastale su još prije pet hiljada godina u dolinama velikih rijeka Nila, Eufrata i Tigrisa. Nešto kasnije u Maloj Aziji je formirana hetitska država, a u Palestini starojevrejska država (Judeja, Izrael). Na istočnoj obali Mediterana i na padinama Liban-skog gorja Feničani su formirali više svojih gradova-đržava. Oni su kao trgovci i moreplovci uspostavili na području današnjeg Tunisa svoju koloniju Kartagu ili Kartaginu koja je izrasla u jednu od najsnažnijih država antičkog doba. Dalje na istoku, na području indijskog potkontinenta nastaje u etničkoj šarolikosti više različitih država koje su imale svoj osebujan povijesni razvoj.Jedan sličan potkontinent je unutrašnje carstvo koje se uvijek zvalo Kinom, ali njegova povijest bi zahtijevala puno prostora, a ne koincidira sa evropsko-mediteranskim iskustvom.Prema tome, možemo zaključiti da se civilizacija rodila na Starom Istoku, gdje se Semiti, Hamiti, Sumeri i Dravidi kao pastirski i zemljoradnički narodi iz prvobitne zajednice transformiraju u državnu organizaciju i stvaraju prve kulturno-političke sisteme. Oni privlače Arijevce, kasnije Persijance ili Irance, narode koje je jedan povjesničar nazvao narodom na bornim kolima, koji je svoju ratnu tehničku premoć iskoristio za uspostavljanje političke dominacije.Uz sve međusobne razlike države Starog Istoka imaju i zajed¬ničke crte koje se ogledaju, prije svega, u mnogim reliktima prvobitne zajednice, kao što su:(a) Očuvanje kolektivne baštine i slab razvitak privatne svojine nad zemljom, uz preovladavanje državne zemlje i zemlje seoskih općina. To odsustvo privatnog vlasništva je, kako Marks reče, "ključza istočno nebo" odnosno ključ za njihovo razumijevanje. Postavlja se pitanje zašto kod istočnih naroda nije došlo do privatne svojine na zemlji. Uzroci su u klimi i svojstvu zemlje i terena. Prve države nastaju u dolinama velikih rijeka u područjima koje meteorolozi zovu suptropima i šire se u okolne pustinjske oblasti. Odatle je prvi uslov zemljoradnje u tim područjima vještačko navodnjavanje, a to je djelo ili općine ili oblasne ili centralne uprave. Prema tome, irigaciona postrojenja i vještački kanali su temelj istočne zemljoradnje. Privatna svojina bi bila smetnja radi¬kalnom provođenju u život velikih irigacionih postrojenja.(b) U tim uvjetima od velikog značaja je bilo kolektivno posjedo¬vanje robova kao radne snage, koji su u pravilu bili državnii hramovski.(c) Tu su se dugo zadržali elementi patrijarhalnog života, dokse u Egiptu osjećaju tragovi čak i matrijarhata.Uz sve to, u državama Starog Istoka također se dugo zadržavaju prvobitni oblici ropstva tako što je rob, kojeg je država koristila za irigacione radove, mogao imati porodicu i raspolagati svojom imovinom, što znači

zadržati izvjesne crte i karakteristike domaćeg ropstva.Organizacija vlasti - centralizamDržave Starog Istoka, u pogledu strukture vlasti, karakterizira preovladavanje despotije kao političke superstrukture, tj. države koja se odlikuje apsolutnom vlašću pojedinog starješine, odnosno poglavara države. Model njihovog nastanka je svugdje isti. Sve ove države prvobitno su nastale kao srazmjerno male gradske države, tako što se jedno pleme stalno naselilo i oformilo svoj plemenski centar u vidu utvrđenog grada kao svog političkog, privrednog i kulturnog središta. Tu je živjelo rodovsko-plemensko stanovništvo, uglavnom njegova aristokratija, svećenici, trgovci, obrtnici, robovi i kućna posluga. Izvan grada, po manjim naseljima, živjeli su ostali saplemenici, uglavnom seljaci, tj. zemljoradnici i stočari. Na Istoku, gradovi-države se vremenom, uglavnom silom, spajaju u velike centralizirane države, tzv. orijentalne ili istočne despotije. Veliki irigacioni ili modernim jezikom rečeno hidrotehnički radovi, čija se potreba nametala, glavni su uzrok stvaranja centraliziranih država. Obale rijeka su prva središta velikih kultura i moćnih država. Tako je Nil, najduža afrička rijeka, bio postojbina oko koje se razvio Stari Egipat. U Indiji se Ind i Gang, sveta indijska rijeka, koriste za navodnjavanje polja. U Mesopotamiji i Persiji, period visokog nivoa rijeka koristi se da bi se kanali za navodnjavanje napunili vodom. Ekonomska nužnost kolektivnog korištenja vodom nameće potrebu za intervencijom centralizirane države. Prema tome, osnovna ekonomska funkcija država Starog Istoka je organiziranje javnih radova radi izgradnje i održavanja irigacionih postrojenja. Jedan povjesničar je primijetio da je glavna dužnost vladara u državama Starog Istoka da održi kanale kako bi uvijek bili puni vode. To isto primijetio je još jedan stari babilonski povjesničar. Zapis o tome napisan je prije 2000 godina. Da bi se izgradili sistemi za navodnjavanje moralo se raditi po jedinstvenom planu i pod vodstvom razboritih i preduzimljivih pojedinaca, koji su određivali posao hiljadama izvođača. Napredak i bolji način života zemljoradnika oko rijeka i kanala, izazivali su zavist nomada na okolnim područjima. Zato se morala organizirati vojska za zaštitu zemljoradnika, ali i da se nametne vlast okolnim nomadima, i da se ovi, kao ratni zarobljenici - robovi koriste za dalje irigacione radove.Čitava ova organizacija javnih radova, vojske i sa tim neophodnog upravljanja i komuniciranja, ne bi se mogla provesti da ljudi, kako je već rečeno, nisu pronašli pismo. Najstarija pisma su: piktografsko (slikovnog porijekla), stara pisma (hijeroglifi), te klinasto pismo. To su pojmovna (ideografska) pisma. Prvo fonetsko pismo stvorili su Feničani, alfabetom od svega 22 znaka, što je osnov modernih evropskih pisama. Znači 5.000-6.000 godina prije nas postoji stalež pisara, postoje činovnici, postoji država. Indijci su znali kaliti željezo, Egipćani, Sumerci i

Babilonci su "talili bakar i kalaj, te time dobijali bronzu, tj. metalna oruđa za irigacione radove i oružja za vojsku.Možemo zaključiti da sapismo, država, bronza (metal) tekovine i elementi prvih velikih civilizacija. Najviše sačuvanih izvora ima o Egiptu i Babiloniji, te zatim o starojevrejskim državama. Indija i Kina o kojima postoje bezbrojni izvori su u ovom slučaju za naš evropsko-mediteranski svijet od manjeg značaja. EGIPATGlavna obavještenja o Starom Egiptu potiču od starogrčkih pisaca, a najviše od Herodota iz V st. pr. n. e. Dalje podatke daju Diodor Sicilijanac iz I st. pr. n. e., a posebno slavni grčki geograf Strabon na prelomu dvije ere. Postoji i Historija Egipta od svećenika Manetona pisana oko 300. godine pr. n. e., koja je sačuvana samo djelimično u grčkim prepisima i pregledima. Izvjesne podatke daje i Biblija Starog zavjeta. U tom su smislu najvažniji izvori staroegipatski spomenici materijalne kulture i pisani spomenici na papirusu koji su po sadržaju različiti.Prije 6000 godina jedan hamitski narod počeo se u dolini Nila baviti zemljoradnjom, čije su vode i mulj bili vrlo plodan teren, uz rijeku koja je istovremeno služila kao trgovački put u dužini od oko 1.000 km. Tu su nastale mnoge državice i gradovi, zaštićeni sa sjevera morem, a s juga pustinjama i planinama. Egipćani su stvarali i ostvarili visoku civilizaciju.Prve zajednice na obalama Nila sa zadatkom irigacije bile su gradovi-držaue, poznate po grčkom nazivu nome, dok je prvobitni egipatski naziv bio sepat ili hest. Na čelu nome stoji upravnik u Starom Egiptu nazivan adz (nomarh). Svaka je noma imala svoj vjerski kult. Egipćani su imali više od 200 bogova, i zaštitnika koji su "upravljali" raznim događajima od rođenja pa do smrti. Najvažniji kultovi su bili kult boga Ozirisa kao tvorca vremena i boga carstva mrtvih, te Amon-Ra, boga Sunca. Iz ratova, putem podjarmljivanja i različitih saveza država-gradova nastale su dvije veće države, na jugu tzv. Gornji Egipat, a na sjeveru Donji Egipat. Na jugu je savez bio čvršći, jer tu Nil ima jedan tok, dok se na sjeveru u delti dijeli na sedam rukavaca. Oko 3200. god. pr. n. e. vladar Gornjeg Egipta po imenu Menes, što znači "Ustoličeni", silom je sjedinio dva Egipta i kraj samog vrha delte osnovao je grad Memfis, kao prijestolnicu jedinstvenog Egipta.Staro carstvo, oko 3000-2300. god. pr. n. e. raspade se usljed unu¬trašnjih kriza na više pokrajina. Raspad se poklapa sa dovršavanjem irigacionih postrojenja u cijelom toku Nila. Nakon toga, gradovi-državice, bivše nome, teže da se izdvoje.U periodu tzv. Srednjeg carstva, oko 2100-1650. god. pr. n. e. vladari tebanske dinastije ponovo su uspjeli ujediniti zemlju. Što se tiče društvenih odnosa u tom se periodu diferencira seosko stanov¬ništvo. Izdiže se sloj bogatih seljaka, tzv. moćnih naceza. Oni nastoje zahvatiti općinsku zemlju, što izaziva nezadovoljstvo siromašnih općina i zemljoradnika. Istovremeno se posebno pojačava eksploa¬tiranje robova.

Tako sredinom XVIII st. pr. n. e. izbija veliki ustanak seljaka i robova koji je po povijesnim izvorima do temelja uzdrmao egipatski robovlasnički poredak. To možemo vidjeti iz tzv. Lajdenskog papirusa u kojem se pod vidom proročanstva mudraca priča o događajima ove revolucije.Povijest Egipta bitno se mijenja provalom tzv. Hiksa (pustinjskih prinčeva), naroda na već spomenutim bornim kolima, koje su Egipćani prvi put vidjeli. Hiksi su vladali Egiptom oko 150 godina. Negdje 1600. god. pr. n. e. dolazi do ustanka i protjerivanja Hiksa. Tada nastaje tzv. Novo carstvo koje traje do 525. god. pr. n. e. U tom razdoblju Egipat postaje ratnička država. Samo je, primjera radi, faraon Tutmes III, koji je kasnije u povijesti dobio nadimak Napoleon Egipta, vodio 17 ratničkih pohoda u Aziju.

Organizacija vlastiU pogledu državne organizacije Stari je Egipat bio despotija sa centraliziranim, ali veoma organiziranim birokratskim aparatom koji je bio potčinjen jednom licu, suverenu i despotu, koji se nazivao faraon. Pripisivana su mu božanska svojstva. Pripadala mu je zakonodavna vlast. U upravljanju je primao savjete svojih najviših dostojanstvenika nazivanih savjetnicima carskih naređenja. Pored toga, on je smatran posrednikom između bogova i ljudi, a to znači da je bio prvosvećenik. Tradicija bilježi 30 egipatskih dinastija.Na čelu upravnog birokratskog aparata stajao je tzv. džati koji je u sebi sjedinjavao i administrativnu i sudsku vlast. On je u praksi bio posrednik između faraona i vanjskog svijeta. Ovakav sistem uprave Marks je kratko opisao u jednoj rečenici: "U Aziji su od nezapamćenih vremena postojale samo tri grane uprave: finansijski odsjek, ili odsjek za pljačkanje sopstvenog naroda, vojni odsjek, ili odsjek za pljačkanje susjednih naroda i konačno odsjek javnih radova." U tim uvjetima carski je blagajnik upravljao državnim magacinima pošto su porezi u pravilu naplaćivani u naturi, iz čega su plaćani javni službenici, a u godinama gladi, hrana je dijeljena narodu. Pored glavnog blagajnika postojale su razne vrste inten-danata. Porez je obično išao do petine ljetine. Činovnici su, također, plaćani u naturi. Isto je bio slučaj sa svećenicima koji su, također, imali važnu ulogu u državnom aparatu. Činovnici, posebno sakupljači poreza, su imali stalnu naoružanu pratnju, neku vrstu policije sastavljenu od nubijskih crnaca. Postojala je i narodna vojska. Uz nju se u Novom carstvu izdiže najamnička vojska na bornim kolima, te time raste i uticaj vojnih starješina.U Starom Egiptu sudovi nisu bili odvojeni od uprave. Upravnici ili starješine noma, koje imenuje car, istovremeno i sude. Važni slučajevi upućuju se pred veliki ili visoki sud u prijestolnici.

BABILONU Mesopotamiji, u dolini velikih riječnih tokova Tigrisa i Eufrata žive Sumerci. Oni su tu osnovali više, po već opisanom egipatskom primjeru, gradova-država, tzv. patesijata kojima na čelu stoje vladari ili

ensi. Ukoliko bi se desilo da je jedan ensi imao vlast nad više gradova, onda je uzimao i dobijao titulu kralja. Najvažniji gradovi su bili Evidu, Ur, Uruk Lagaš, Larsa i Uma, koji su se između sebe borili za prevlast. Slično Egipćanima, kod Sumeraca je također bilo mnogo bogova i kultova. Oni su podizali hramove tzv. zigurate, što bi se moglo prevesti kao uzvišeno mjesto. Među najviša dostignuća Sumeraca vjerovatno spada stvaranje klinastog pisma, a istovremeno su bili pioniri matematike i astronomije. Stvorili su prvi sačuvani kalendar koji je počivao na broju 60. Oko 2300. god. pr. n. e. Sumerce su pokorili susjedni Semiti. Grad Akad je zagospodario Mesopotamijom. Uprkos političke prevlasti, sumerska kultura preovlađuje. Borbu za prevlast različitih naroda u međuriječju Tigrisa i Eufrata (Elamićani, Sumerci, Akađani), okončao je oko 1750. god. pr. n. e. vođa SemitsMh Amarita Hamurabi, koji je Mesopotamiju ujedinio izdigavši grad Babilon kao centar države, na mjestu današnjeg Bagdada.Ovo se staro Babilonsko carstvo brzo raspalo, a Mesopotamijom prolaze razni narodi. Babilonsko carstvo su za kratko obnovili Asirci, ratnički narod, opet na bornim kolima, koji je došao iz gornjeg toka Tigrisa. Babilonom je sredinom VII stoljeća zavladao car Asurbanipal po čijem je naređenju izrađen prvi rječnik sumerskogjezika. U to doba je, a naročito za vrijeme vladara Nabukodonosora, Babilon dovršen kao grad. Samo ime grada u prevodu sa sumerskogjezika znači "božija vrata". U vrijeme Nabukodonosora i najveće slave Babilona kao države i grada, cjelokupna dužina njegovih spoljnih zaštitnih zidova iznosila je 17 km. Zidovi su bili debljine 24 m, pa su se po njima bez teškoća kretala borna kola. Na unutrašnjim zidinama bilo je 8 kapija, od kojih je najveća Ištar, visoka 10,5 m sa kulama visine 21 m, ukrašena zmajevima i bikovima u reljefu. Mesopotamiju su konačno 539. god. pr. n. e. osvojili Persijanci. U pogledu organizacije vlasti slično egipatskim faraonima, postoji vladar, sa titulompates ili lugal. Nubanda je bio upravnik dvora, te time istovremeno organizator cjelokupne javne službe, organizator zemljoradničkih i irigacionih radova i glavni javni bilježnik.Namjesnici i upravnici gradova zvali su se isaku. Poseban značaj su imali pisari tzv. dub-sari što bi u najslobodnijem prevodu značilo onaj koji piše na glinenoj tablici. Procesom centralizacije, vladari lišavaju lokalne patese vlasti i na njihovo mjesto postavljaju oblasne upravnike tzv. šakanaku, a spominju se i upravnici manjih terito¬rijalnih jedinica tzv. rabianum.Vojska je bila narodna i najamnička. Narodni ili slobodni vojnici su dobijali zemlju ili baštinu kao naknadu za vojnu službu. Hamurabijev zakonik svojim propisima je s te strane štitio obične vojnike od zloupotreba od strane starješina i općenito upravnog aparata.Slično drugim starovjekovnim državama ni u Babilonu sud i administracija nisu bili odvojeni. U starom Sumeru sudilo se pred crkvenim sudovima, što znači da su sudili svećenici. Spominju se i sudski kolegijumi

tzv. puhrum. U izvorima se sreće i pojam sudski vojnik, sudski pomoćnik što bi značilo neku vrstu policije. Vrhovni sudija bio je sam vladar. STARO JEVREJSKA DRŽAVAPalestina je u biti po svom zemljopisnom položaju i povyesti granični i periferni odraz babilonskih i egipatskih političkih uticaja, ali je u oblasti religije i književnosti dala značajne rezultate i ostavila duboke povijesne tragove. Na njenom tlu su nastale prve mono¬teističke religije u evropsko-mediteranskom prostoru. Tu je nastala Biblija, kao jedno od najvećih književnih i pravnih djela u povyesti. Na njenom su tlu nakon egipatskog i babilonskog ropstva Židovi formirali dvije države: Izrael i Judeju. Odatle odlaze u dijasporu gdje se jezički, kao i etnički dijele u dvije velike skupine, Sefarde i Aškenaze. Aškenazi su uglavnom Jevreji njemačkog, mađarskog, poljskog i ruskog govornog područja, koje su Rimljani nakon pada spomenute dvije države naselili kao robove u Rajnsku dolinu, odakle su se proširili po cijeloj srednjoj i istočnoj Evropi.Na jugoistoku Evrope, ispod Save i Dunava živi drugi ogranak židovskog naroda, poznat pod imenom Sefardi, što jednostavno znači Španjolci. Oni su u naše krajeve došli krajem XV i početkom XVI stoljeća, nakon pada granadskog emirata, posljednjeg arapskog uporišta u Evropi. Ovi su Jevreji, proganjani širom Evrope, utočište našli u tadašnjem Osmanskom carstvu kao muslimanskoj državi.

INDIJATragovi prvih civilizacija sa indijskog kontinenta nalaze se u dolini rijeke Inda, današnjem Pakistanu iz 4500. god. pr. n. e. U to doba su se kao gradovi-države i na ovom prostoru razvila dva velika grada Harapa i Mohendžo Daro. Oko 2000. god. pr. n. e. Arijevci na bornim kolima uništavaju civilizaciju doline Inda. Od tada, oni stalno nastanjuju indijski potkontinent. Oni su kroz nekoliko stoljeća u stalnoj borbi sa Dravidima, starosjedilačkim stanovništvom tog azijskog potkontinenta. Taj potkontinent je uz ime Arijevac različitim evropskim narodima podario i ime Indoevropljanin. Svu tu stoljetnu borbu plastično opisuju i odražavaju epoviMahabharata iRamajana.0 plemenskom životu tih Arijevaca podatke nam daju Vede i Rigvede, najstariji spomenici indijske književnosti. Arijevci su u Indiji zaveli kastinski sistem, sa četiri zatvorene socijalne grupe: sveštenici-brahmani, kšatrije (ratnici), vaišije (trgovci) išundre (pastiri i ratari). Arijevci su na indijskom tlu formirali desetak kraljevina. Tokom IV st. javlja se budizam i brahmanizam, mada ove dvije religije nisu jedna drugu isključivale. UIV st. pr. n. e. Indija se politički ujedinjuje u moćno Magadha carstvo, u kojem se tek zaoštrava borba između do tada malo definiranih ideja budizma i brahmanizma. Iz te borbe nastao je budizam kao vladujuća religija i pravni poredak. Ta nova religija nastala je zahvaljujući činjenici da su brahmanci prihvatili neka dravidska božanstva na

kojima je Buda insistirao. To je istovremeno značilo kraj arijevske i početak budističke kulture u Indiji.

KINAZa razliku od naprijed spomenutih i opisanih država i civiliza¬cija, na području istočnog dijela azijskog kontinenta, ali tek oko 1500. god. pr. n. e. stvorena je država dinastije Šank, prva kineska država u dolini Žute rijeke. Mada tako kasno stvorena, ta se država pokazala jednom od najtrajnijih na svijetu, te je održala svoj kontinuitet do danas. Braneći se od napada srednjoazijskih barbara, uz pomoć velikog Kineskog zida, stvorila je jednu trajnu civilizaciju, kulturu, i način ponašanja i djelovanja. Njen privredni osnov je pirinač. UIV i III st. pr. n. e. dinastija Čin stvorila je državu koja se do danas po njoj zove Kina. Njoj slijede dinastije Han i Tang. Gradnja velikog Kineskog zida je počela 214. god. pr. n. e. Taj je zid dug 2.414 km i predstavlja jednu od najvećih građevina stvorenih u povijesti civilizacije.

IRANNaprijed prikazanu političku povijest Starog Istoka završavaju Iranci ili Perzijanci, arijevski narod koji je oko 600. god. pr. n. e. pod vladavinom cara Kira obuhvatio dva arijevska naroda Irance i Međane i krenuo u osvajanje. Njegovu su ekspanziju nastavili nasljednici kroz V i VT st. pr. n. e. Tako se oko 480. god. pr. n. e. Persija protezala od Indije do Male Azije i gornjeg toka rijeke Nila. Država je bila organizirana po sistemu satrapija, jer su na čelu provincija stajali upravnici koji su se nazivali satrapi. Za tu imperiju svjež je misaoni izvor snage bilo učenje Zaratustre. Po njemu u svijetu se bore dva principa: Ormuzd (dobri duh) i Ahriman (zli duh). Njegovo učenje bilo je izraz svih kasnijih dualističkih učenja koja su u vidu manihejstva i bogumilstva doprla i u naše krajeve.To Perzijsko carstvo je 331. god. pr. n. e. u svom nezadrživom po¬hodu prema izvorištima civilizacije uništio Aleksandar Makedonski, čime je razrušio klasični Stari Istok, ali i klasičnu staru Helenu i njihovom simbiozom stvorio jednu novu kulturu, jedan nov, mada kratkotrajan državni život poznat pod imenom Helenizam. PRAVO DRŽAVA STAROG ISTOKAPravo država Starog Istoka je, u najužem smislu riječi, bilo povezano sa privrednim životom. Najbolji primjer za to su Egipat i Babilon. Pravo je u Babilonu bilo znatno razvijenije nego u Egiptu. U Egiptu je preovladavala naturalna privreda. Seljaci su gajili pšenicu i ječam, proizvodili lan, od koga su pravili platno, čuvali su stoku, a porez plaćali u naturi. U gradovima su postojale razne zanatlije, koji su kao kovači iz bakra i bronze izrađivali i kovali čekiće, testere i svrdla. Stolari su iz drveta pravili namještaj i saonice za vožnju po pijesku, zatim draguljari, tkači i drugi. Njihovu robu trgovci su nosili izvan egipatskih granica. Egipatski faraoni su opremali karavane u

opasne trgovačke ekspedicije u unutrašnjost Afrike, da bi u zamjenu za gore spomenutu robu dobavili tamjan, abonos, slonovaču, zlato i pantersku kožu. Na sjeveru su Egipćani trgovali sa Sirijom odakle su uglavnom uvozili kedrovo drvo za gradnju kuća i brodova. Uprkos tome, unutrašnja trgovina je u uslovima naturalne privrede bila nerazvijena.U Babilonu je, međutim, cvjetala upravo unutrašnja trgovina. Sa pravne tačke gledišta, poslovna je praksa bila slična današnjoj. Zaključivani su ugovori, postojale su standardne mjere i vrijednosti za plemenite metale, davani su novčani zajmovi uz kamatu, a postojalo je čak i osiguranje protiv, primjera radi, poplava.Izvori pravaIzvori prava u državama Starog Istoka bili su običaji, sudska praksa i zakoni.1. ObičajNajstariji izvor prava u državama Starog Istoka bio je nesumnjivo običaj. Običaji se stvaraju iz same društvene prakse, ili rečeno jezikom historijsko-pravne škole, običaji proizlaze iz narodnog duha. Da bijedno ponašanje ili pojava postali običaj potrebna su dva uslova:a) dugotrajno ponavljanje jedne iste radnje na uglavnom istinačin;b) ta radnja mora biti u skladu sa etičkim shvatanjima društva.U prvobitnom, rodovsko-plemenskom društvu norma ponašanja je jedinstvena i čovjek koji je prekrši svjestan je da se izlaže potpuno negativnoj reakciji sredine i prokletstvu božanstava. Međutim, u civiliziranom tj. klasnom društvu javljaju se sukobi interesa, koji uvjetuju protivpravna ponašanja, odnosno pojavu delikata. Običaji primitivnog društva uglavnom dobro funkcioniraju, jer nema mnogo sukoba interesa zbog same ekonomske i socijalne organizacije takvog društva. Sa počecima klasnog društva vrši se vrlo sporo i dugotrajno ukidanje starih običaja. Novi vladajući sloj nameće svoja shvatanja i svoja nova pravila kojima štiti svoje interese. Tako nastaju nove norme koje stoje između običaja i prava, iza kojih stoji sankcija nove hijerarhije, umjesto sankcije ranijeg prvobitnog homogenog društva. Novi, izdignuti vladajući sloj, mijenja karakter sankcije, služeći se, modernim jezikom rečeno, ideološkim sredstvima. Presude se izriču u ime bogova, jer pojavu klasnog društva prati nastanak politeističke religije, sa hijerarhijom bogova koja je samo transcedentni izraz nove zemaljske hijerarhije. Sve to nije dovoljno pa se postupno organizira prinuda, čije su jezgro predstavljale ratne družine vojne demokratije. Tako nastaje sistem običajnog prava, a tek kasnije i sistem državnog prava.2. Sudska praksaPravo se u užem smislu rodilo zajedno sa državom. U trenutku nastanka države, pravo nema potpuni volumen, mada već postoji sistem običajnog prava. Organ kroz koji se vrši prilagođavanje i kreacija ili stvaranje novog običajnog prava je upravo sud. Zato konstatacija da je sud stariji od prava u suštini je tačna, ma koliko izgledala bizarna. Tako se analogijom, kroz djelatnost suda,

unose u već popunjeni pravni prostor novi elementi. 3. ZakonBilo je ipak oblasti na koje se ni najduhovitijim tumačenjima običajno pravo nije moglo proširiti. Tu je npr. uvođenje i reguliranje javnih dažbina koje gentilno ili rodovsko društvo ne poznaje, zatim formiranje i reguliranje rada upravno-birokratskog aparata. Regu¬liranjem ovih dviju oblasti koje nemaju svoj oslonac u običajnom pravu počinje prava zakonodavna aktivnost države. Time nastaju zakoni i druge naredbe.U tom smislu kod niza starih naroda postoje tradicije i legende o nastanku prvih zakona. Tim zakonima se pripisivalo božansko porijeklo, jer su se samo pozivom na autoritet i volju bogova mogle izmijeniti i potisnuti iz prakse dotadašnje običajne norme. Najpoz¬natija takva legenda je starozavjetna priča o postanku deset božijih zapovijesti ili Mojsijevih zakona. Mojsiju je ove zapovijesti na gori Sinajskoj, prilikom dramatičnog bjekstva Jevreja iz Egipta u Palestinu kao "obećanu zemlju", diktirao sam Jehova (Bog), dok ih je on u kamen urezivao. Mi i danas stroge zakone nazivamo drakonskim zakonima. Tradicija tvrdi daje mitski atinski zakonodavac Drakon, inspiriran bogovima, vlastitom krvlju pisao prve gradske zakone. Ovi se zakoni smatraju strogim, jer su značili oštar prekid sa praksom rodovsko-plemenskog društva, a ne zato što bi sami po sebi bili naročito surovi. Slično je po tradiciji i sa prvim spartanskim zakono¬davcem Likurgom, te slavnim Hamurabijem, babilonskim zakono¬davcem koji je, po starim crtežima, zakon primio direktno od boga Sunca. Brojni su takvi primjeri. Prema tome, stari zakonici nisu nastali prostim zapisivanjem običajnog prava, kako se to često misli, nego predstavljaju stvaranje novog prava.Prvi egipatski zakonodavac je legendarni Menes koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat. Kasniji zakon se vezuje za ime faraona Ramzesa II iz XIII st. pr. n. e. Najznačajniji egipatski zakon je donio faraon Bokhoris u VIII st. pr. n. e. Bokhorisovim zakonima ukinuto je dužničko ropstvo, seljacima je dozvoljeno da otuđuju i zalažu svoju zemlju, što do tada nisu mogli činiti. Istovremeno je svećenicima oduzet monopol na primjenu i tumačenje prava, a pravni ugovori su oslobođeni svečanih i ritualnih formula. Hamurabijev zakonikNajznačajniji zakonik Starog Istoka je Hamurabijev zakonik. U historijskoj literaturi stoji neslaganje o vremenu njegovog dono¬šenja. Jedni pisci vezuju zakon za XXI, a drugi za XVIII st. pr. n. e., ali je najvjerovatnije da je zakon donesen u XVII st. pr. n. e. Ono u čemu se svi slažu i po čemu je taj zakon poznat, to je, daje napisan klinastim pismom na glinenim pločicama, koje je bilo privredno i diplomatsko pismo Starog Istoka. Odatle se cjelokupno babilonsko pravo naziva klinopisnim pravom.

Babilon je u odnosu na stari Egipat bio privredno razvijena sredina, u pravom smislu riječi, s obzirom na činjenicu da se tu već razvila robna privreda. Novac je bio srebro u šipkama, ali kao opće platežno sredstvo služilo je i žito. Hamurabijev zakonik spominje veliki broj zanatlija. Njegov osnovni cilj je da on, kao vladar, pravno unificira svoje novo carstvo. Osnovni razlog donošenja tog zakonika je želja da se ublaže suprotnosti između slobodnih ljudi i osigura opća pravna zaštita, radi funkcioniranja carstva.Obogaćeni robovlasnici bave se zelenašenjem i špekulacijama. U tim uvjetima i sami Babilonci padaju u ropstvo što prijeti da uništi slobodnog seljaka i obrtnika. Odatle potreba da se obuzdaju i usmjere apetiti zelenaša i odstrani korupcija iz sudova. Jednom riječju, možemo zaključiti daje Hamurabi donio zakonik kako bi stabilizirao babilonsko društvo kao društvo vlasnika robova. Hamurabijev zakonik sastoji se od tri dijela: predgovora, samog zakonskog teksta od 282 člana i kratkog pogovora. Predgovor i pogovor imaju religioznu sadržinu. Po predgovoru Hamurabi prima zakon od boga Sunca da unaprijedi blagostanje ljudi, da pribavi važnost pravu u svojoj zemlji, da istrijebi pokvareno i nevaljalo, da spriječi moćnoga da ugnjetava slaboga i da obasja zemlju. Nakon 282 člana zakonskog teksta Hamurabi u pogovoru kaže da ugnjetani koji ima neki spor, neka dođe pred njegovu sliku kralja pravde, pročita njegov natpis i shvati njegove dragocjene riječi. Taj natpis pokazaće mu njegovo pravo, i njegovo će se srce razveseliti, jer cilj zakona je da se visoki ponizi, a naduti istrijebi. Sistem Hamurabijevog zakonika je u biti, po predmetu regu¬liranja, osnov svih kasnijih starovjekovnih, pa i modernih zakonika. Po predmetu reguliranja Hamurabijev zakonik sadrži pet grupa propisa:1. sud,2. svojina,3. brak i porodica,4. zaštita ličnosti, i5. rad i oruđa za rad.Hamurabijev zakonik je na taj način, kako je još 1913. godine rekao francuski pravnik Dominique Mirande, zasnovao pravo i moral civiliziranog svijeta.Što se tiče prava u Hamurabijevom zakoniku prvi put nalazimo jasnu podjelu na materijalno i procesualno pravo. Na prvom mjestu je, kad je riječ o materijalnom pravu, statusno pravo, tj. položaj ličnosti. U tom pogledu razlikuju se robovi i slobodni stanovnici sa različitim međuslojevima, svećenicima, činovnicima i vojnom aristokratijom. Većina je zanimanja u državama starog Orijenta bila nasljedna, ali se za razliku od Indije tu nikad nije formirao kastinski sistem. U Babilonu su slobodni seljaci živjeli ili na državnoj zemlji ili na općinskoj, a državi su jedino plaćali porez, koji je služio izdržavanju hramova, vojnika i visokih činovnika. Dosta su brojne slobodne zanatlije, koji obično rade u državnim radionicama u grupama od deset ljudi, pod nadzorom posebnog upravnika. Trgovina i finansije uglavnom su bili u rukama

stranaca. Nasuprot tome, u Egiptu robovi su u kolektivnom tj. državnom posjedu, oni su svojina cara, faraona, a u krajnjoj liniji države, jer faraon personificira tu instituciju. Skupa sa zemljom faraon je hramovima i pojedincima davao i određeni broj robova koji, međutim, uvijek ostaju svojina države. Za razliku od Babilona u Egiptu su robovi mogli imati familiju i imovinu. U slučaju delikata kažnjavali su ih državni organi. Ako gospodar surovo postupa, rob je prema pravu azila mogao tražiti utočište u hramu, pa je tu mogao i ostati kao sluga postojećim bogovima. Jedanput oslobođeni rob je potpuno izjed¬načavan sa slobodnim ljudima. Tako, u starom Egiptu za razliku od kasnije Grčke i Rima, nije postojala kategorija oslobođenika. Po Hamurabijevom zakoniku svo stanovništvo je podijeljeno u tri kategorije:1. visoko plemstvo, zemljoposjednici ili avilumi,2. siromašni ljudi, koji su mogli sticati imovinu i3. robovi.U toj socijalnoj strukturi poseban su sloj činili damkari tj. bogati trgovci, kao pravi finansijeri babilonskog društva. Robovi su svojina gospodara. Osnovni izvor ostaje dužničko ropstvo. Dužničko ropstvo je u početku ograničeno na tri, a zatim na deset godina. Svaki rob može imati imovinu i u okviru nje sklapati pravne poslove. Po njegovoj smrti imovina prelazi na gospodara, pa se zato rob ne može smatrati njenim vlasnikom. Odatle možemo zaključiti da se imovina robu davala da bi se zainteresirao za proizvodnju. Po zakonu je postojao poseban žig tzv. neotuđivog roba, pa se oslobađanje robova vršilo uklanjanjem tog žiga putem posebne ceremonije.Pravo svojineU pogledu prava svojine karakteristika je država Starog Istoka kolektivno posjedovanje zemlje. Tako u Egiptu, u principu, sva zemlja pripada faraonu, ali su mnoge egipatske familije uživale nasljedno pravo na zemlju, te su posjedi prelazili s generacije na generaciju. To je bilo moguće zahvaljujući tzv. kućnom dokumentu, kao jednom svojevrsnom ugovoru. Po njemu je faraon davao zemlju u privremeni posjed, u neku vrstu lažne ili kvazi-svojine hramovima, činovnicima i vojnicima. Sve ovo se odnosilo na obradivu zemlju. Na gradskom, građevinskom zemljištu se prema raspoloživim podacima, vremenom razvila neka vrsta kasnije rimske privatne svojine.I u Babilonu zemlja je, u pravilu, bila vlasništvo države ili općine, ali ovdje se za razliku od Egipta postepeno javlja i privatna svojina na zemlji. Carsku ili državnu zemlju vladar dijeli zemljoradnicima vezujući ih na obavezu plaćanja poreza u naturi. U tom sistemu poseban je status imala tzv. imovina ilku. To je zemlja koju je vladar davao pod uvjetom ispunjavanja naročitih dužnosti, vojnih i upravnih, u interesu države. liku imovina je u pravilu bila izuzeta iz prometa, ali je mogla preći u naslijeđe, ako i nasljednici prime iste obaveze prema državi kao njihovi prethodnici. Tu je postojala i općinska svojina koja se kao zajednička baština dugo održala. Iz

Mesopotamije potiče i kamen međaš, u Babilonu nazivan kuduru, koji se do danas održao. Međe su po babilonskom vjerovanju bile pod zaštitom boga Ninaba, u doslovnom smislu gospodara granica i graničnih kamenova, koji su čuvani u hramovima. Hamurabijev zakonik je, prema tome, odlučno štitio privatnu svojinu na kojoj se zasnivalo obligaciono pravo. Klinopisno pravo koje su arheolozi i pravnici na obilju glinenih pločica nalazili u Mesopotamiji, bilo je, u odnosu na egipatsko pravo izuzetno razvijeno.Tako Hamurabijev zakonik i drugi klinopisni izvori poznaju mnogo pojedinačnih pravih poslova, kao što su kupoprodaja, najam radne snage, zakup, zajam, ostava, nalog i ortakluk. Međutim, odsustvo sinteze koju su tek Rimljani dali, razdvojivši ugovore na realne, verbalne i konsenzualne, čini da je klinopisno pravo uvijek pojedinačno i konkretno. To znači, da poznaje sve pojedinačne pravne poslove, ali se nikada nije razvilo u teoriju.Bračno, porodično i nasljedno pravoU porodičnom pravu starog Egipta ima dosta ostataka matrijarhata, stoje posljedica ranog nastanka klasnog društva. Brak se sklapao ugovorom, razvod je bio slobodan, dok se nasljeđivanje, u skladu sa materinskim pravom vršilo po ženskoj liniji. Egipatsko je pravo poznavalo i testament kojim se imovina zavještavala pre¬živjelom bračnom drugu ili raznim kultovima i hramovima. U Babilonu je ugovor bio nužan uslov za pravosnažnost braka. Kao relikt rodovsko-plemenskih odnosa ostao je i običaj povremenog davanja otkupa ocu djevojke, odnosno njenoj porodici ili nekom njenom članu. S druge strane, familija je nevjesti davala miraz, a muž ženi poklone u toku braka. Po Hamurabijevom zakoniku razvod je za muža bio lak, a za ženu težak, moguć samo ako je muž zapostavlja i napusti kuću. Po istom zakonu žena ima pravnu i poslovnu sposobnost, ali se nalazi pod znatnom muževljevom vlašću. Djeca su, također, pod potpunom očinskom vlašću, ali su u nasljeđivanju ženska djeca izjednačena sa sinovima.Delikti i kazneKrivično pravo se na drevnom Orijentu sporo razvijalo. Krvna osveta svojstvena gentilnom društvu, u tim državama je vremenom potisnuta. Zamijenjena je kaznama ili globama u korist države ili češće naknade oštećenom ili njegovim rođacima. Ipak, zadržavaju se znatni relikti rodovsko-plemenskog uređenja koji se ogledaju u:1. odgovornosti za krivično djelo ili delikt čitave općine, ilirodovske zajednice u onim slučajevima kada se ne pronađevinovnik, stoje regulirano članovima 22 i 23 Hamurabyevogzakonika;2. odgovornosti djece za delikte koji su počinili njihovi roditelji(članovi 116, 210 i 230);3. protjerivanju krivca iz određenog mjesta ili iz doma;4. postojanju taliona, što znači jednako-jednakim u odmje¬

ravanju kazne. Ovaj princip se primjenjivao ako su delikventii oštećeni istog socijalnog položaja, ali ako npr. slobodangrađanin izbije oko zavisnom građaninu ili robu, onda plaćasamo globu.Babilonsko pravo je poznavalo brojne delikte, protiv ličnosti, imovine, porodice i države, ali ni tu nema uopćavanja. Subjektivna strana krivičnog djela se ne ocjenjuje, nego se samo po principu taliona uzima u obzir i kažnjava objektivno zlo. Kazne su bile vrlo surove, posebno u Egiptu. Smrtna kazna se vršila spaljivanjem ili mačem, koji je velikodostojanstvenicima ostavljan da u tom slučaju izvrše samoubistvo. U slučaju izdaje, ustanka, ili zavjere protiv države, kažnjavan je ne samo neposredni krivac nego i čitava njegova porodica. Najčešće su primjenjivane tjelesne kazne, kao što su batinanje, sakaćenje, a nešto manje novčane kazne ili globe. S obzirom na velike javne radove, u Egiptu je bila poznata i kazna deportacije i prinudnog rada.Proces ili sudski postupakPravni sistemi Starog istoka nisu razdvajali građanski od krivičnog postupka. Procesualno pravo zasnivalo se, prije svega, na samopomoći, što znači daje privatno lice podizalo tužbu i učestvovalo u izvršavanju presude. Javne optužbe ili prokurative uglavnom nije bilo.U postupku pred sudom korištena su kako racionalna, tako i iracionalna dokazna sredstva. Među racionalna dokazna sredstva spadale su izjave svjedoka i pisani akti, dok su među iracionalna spadale zakletve i razni "božiji sudovi", tzv. ordalije, kao stoje vađenje usijanog gvožđa ili kamena iz ključale vode i si. Nesavjesne optužbe i lažne izjave svjedoka strogo su kažnjavane. Hamurabijev zakonik je nesavjesnom tužitelju i lažnom svjedoku čak prijetio smrtnom kaznom (čl. 3 i 4). U dokazna sredstva spadalo je i priznanje iznuđeno mučenjem, koje su prema izvještajima savremenika, Stari Egipćani vrlo istrajno podnosili.Postupak je vođen pismeno. Presuda je objavljivana bez obra¬zloženja tako stoje sudija bez riječi, sliku istine koju je nosio oko vrata prislanjao na čelo one strane u čiju je korist riješeno djelo. EGEJSKI SVIJET I STARA GRČKAEgejski svijet je svijet obala i ostrva Egejskog mora koje spaja jug Balkanskog poluostrva, odnosno kontinentalnu Grčku sa Malom Azijom. Kulture koje su se tu formirale imale su u razvoju evropske civilizacije znatno veći i neposredniji uticaj nego kulture Starog Istoka, čije su tekovine dopirale u Evropu uglavnom posredstvom starih Grka. Prije pojave i nastanka helenske kulture na ovom području postojale su dvije značajne stare civilizacije:1. kritska i2. mikenska ili ahajska kultura.Kritska državaU klimatskom pogledu ovo područje se bitno razlikuje od Starog Istoka. Ovdje ne postoji problem vode, pa se tu nije ni razvila

kultura navodnjavanja, što je dovelo do stvaranja velikih centraliziranih država na Starom Istoku. Ljudi u egejskom regionu su skoro od samog početka svoje historije bili upućeni na plovidbu Egejskim i Sredozemnim morem, čije su vode bile bogate ribom, dok su u dugim suhim ljetima gajili masline, vinovu lozu i žitarice. Na toj osnovi razvila se na planinskom, ali plodnom ostrvu Kritu, oko 100 km od grčkih obala, otprilike u vrijeme nastanka staroegipatske države, prva civilizacija u egejskom području. Dugačko, ali usko ostrvo Krit (dužina oko 300 km, a širina je ponegdje ispod 15 km) smatra se postojbinom evropske civilizacije. Na ovom ostrvu je živjelo stanovništvo koje je vjerovatno pripadalo istoj rasi i grupi kao stanovništvo Male Azije i Grčke prije dolaska Indoevropljana. Stari Krićani su vjerovatno bili srodnici Hetita iz Male Azije. U historijskoj literaturi za Krićane se često upotrebljava naziv "Minojci", po njihovom legendarnom kralju Minosu (Minoju). Centri kritske kulture bili su gradovi Knos (Knosos) na sjeveru i Fest (Festos) na južnoj obali ostrva. Oko 2000. god. pr. n. e. Krićani su stvorili moćnu državu u kojoj se razvila veoma bogatamaterijalna kultura. Moć i bezbjednost krićanske države proističu iz njenog vladanja trgovačkim putevima Sredozemlja. Krićani su slali u Egipat maslinovo ulje i grnčariju u zamjenu za egipatske luksuzne vaze od abonosa i druge proizvode.Krićanski brodovi su plovili i na sjever noseći predmete od metala i vaze u kontinentalnu Grčku, gdje su prema legendi kritski vladari nekada gospodarili drevnim gradom Atinom.Skoro za sve što se zna o Krićanima duguje se arheolozima, koji su otkopali njihova oruđa, ukrase i građevine. Obimna iskopavanja u Knosu (Knososu) počeo je 1900. godine veliki britanski arheolog Arthur Evans. Na osnovu ovih iskopavanja može se skoro potpuno rekonstruirati materijalna kultura starog Krita. Međutim, ono što ne znamo i što ne možemo utvrditi jeste tajna propasti kritske civilizacije. Kada je bila na svom vrhuncu, oko 1400. god. pr. n. e. kritska civi¬lizacija je naglo propala, pošto su njeni gradovi iznenada uništeni. Ne zna se da li je to bio zemljotres ili pustošenje nekog neprijatelja. Možda bi se ova tajna mogla riješiti, ukoliko bi se dešifriralo kritsko pismo. Arheolozi su pronašli brojne glinene pločice na kojima su Krićani pisali. Oni su se služili sa dva slogovna pisma (jedan znak = jedan slog). Ovo pismo se naziva crtasto pismo i poznato je starije, tzv. "crtasto pismo A" i mlađe "crtasto pismo B". Do danas niko nije uspio pročitati crtasto pismo A. Jedan engleski arhitekta je 1951. g. dešifrirao pismo B, i utvrdio da ovi dokumenti predstavljaju spisak imovine, dvorskog inventara, robova i zanatlija, napisanih u jednom starom obliku grčkog jezika, kojim su se služili Ahajci u konti¬nentalnoj Grčkoj. Na osnovu toga može se pretpostaviti da su ahajski Grci i Krićani živjeli u prijateljskom odnosu kad je Krit bio na vrhuncu moći. Međutim, i pored dešifriranja pisma B, kritska katastrofa je do

današnjih dana ostala jedna od neriješenih histo¬rijskih zagonetki.Još od oko 4000. god. pr. n. e. grupe indoevropskih plemena (svijetle puti) spuštaju se sa sjevera Evrope na jug, na Balkansko poluostrvo. To su ratoborni zemljoradnici čija su oruđa i oružja izrađena od bronze, a sporazumijevali su se jednim drevnim oblikom grčkog jezika. Prvi su došli Arkađani, a poslije njih Ahajci, Jonjani, Eoljani i na kraju Dorci. Kasnije na Balkan dolaze Tračani i Iliri. Poslije 2000. god. pr. n. e. Ahajci, Jonjani i Eoljani su vladali gotovo cijelim poluostrvom. Minojsko stanovništvo je pokoreno. Kroz trgovinu i pljačkaške pohode Ahajci su došli u dodir sa kritskom kulturom.Mikenska državaOko 1600. godine pr. n. e. Ahajci su na Peloponezu osnovali savez malih, ali moćnih država. Sjedište saveza je bilo u utvrđenom gradu Mikeni. Po ovom gradu, period između 1400. i 100. god. pr. n. e. u historiji egejskog regiona, naziva se mikenskim (ahajskim) dobom, ili mikenskom kulturom. Ova civilizacija je mješavina ahajske i kritske materijalne kulture, religije i duhovnih obilježja. Uz Zeusa, starog indoevropskog oca bogova dolaze razna kritska i maloazijska božan¬stva. U Ilijadi je Apolon još na strani neprijatelja, ali je on već prinujen među bogove kojima vlada Zeus. Prirodno, tokom vremena sve više se miješala i krv pobjednika i pobijeđenih, što predstavlja jedno od najsudbonosnijih stapanja u historiji. Ahajci su gajili duh ratništva i viteške tradicije, dok su im Minojci dali snagu svoje umjetničke fantazije. Tako su pobijeđeni obogatili, osnažili i oplemenili jedno iskonsko nasljeđe. Ima, međutim, historičara koji tvrde da su Grci od pokorenih primili i loše osobine: sklonost za licemjerstvo i laž koju ne poznajemo ni kod jednog starog indoevropskog naroda. Laž i podmitljivost stalno su ugrožavali grčki državni život tokom cijelog njegovog trajanja.Trojanski ratUjedinjena i moćna ahajska kraljevstva su nastojala da prošire svoju vlast i izvan kontinentalne Grčke. Osvajali su ostrva, a okrenuli su se i Maloj Aziji, gdje ih je privlačio bogati grad Troja. O ovim njihovim ratničkim poduhvatima govore homerovske pjesme. Agamemnon, kralj Mikene i vođa moćnog saveza država, poveo je jednu ahajsku flotu preko Egejskog mora na Troju. Po predanju ahajski Grci opsjedali su ovaj grad deset godina, prije nego što su 1184. god. pr. n. e. izvršili odlučan, pobjedonosni napad. Ovi događaji su opisani u slavnom Homerovom epu Ilijadi (Ilion - pjesnički naziv za Troju). Drugi Homerov ep, čuvena Odiseja opisuje pustolovine ahajskog junaka Odiseja na njegovom povratku iz Troje na rodnu Itaku u Jonskom moru. Homer je prvi veliki evropski pjesnik, ali je on živio 300 godina poslije ahajskih heroja koje je opisivao. On je Trojanski rat vidio kao pohod za oslobođenje Helene, žene Menelaja, ahajskog kralja Sparte. Ali u toj legendi

nesumnjivo ima i istine. Homerov opis ahajskih oklopa, odječe, metalnih predmeta i aristo¬kratskog života zasnovan je na predanju koje opet ima svoj osnov u stvarnim događajima i činjenicama. To su potvrdili arheolozi iskopi¬nama koje su pronašli u drevnim gradovima Mikeni i Troji. Prva iskopavanja počeo je 1876. godine čuveni Heinrich Schlimann.Helenska civilizacijaOd 1000. god. pr. n. e. sa sjevera su se u Grčku spustili novi osvajači koje nazivamo zajedničkim imenom Dorani. U svježim naletima Dorani su pokorili peloponesku Grčku, a vremenom i njene ostale dijelove, izuzev Atike koja se dorskim zavojevačima nije nalazila na glavnom putu udara, a Jonjani su je pored toga žilavim otporom odbranili.Doseljavanje Dorana i njihova osvajanja znače kraj ahajskog ili mikenskog razdoblja u historiji Grčke. Kroz naredna stoljeća međusobnom borbom i asimilacijom stvorena je nova helenska civilizacija.Iako su u početku preplavili skoro čitavu Grčku, Dorani su sa smirivanjem ove velike seobe ostali izolirani na Peloponezu i Korintskoj prevlaci. Jonjani su držali Atiku, Eubeju, brojna ostrva i znatne dijelove Male Azije. Eoljani su držali Beotiju, Tesaliju i neke dijelove Male Azije. Plemena su se međusobno vremenom miješala, ali ipak nisu izbrisane razlike u duhovnom razvitku između Jonjana i Dorana kao dva glavna plemena. Dorsko pleme je sačuvalo oblik strogosti i discipline, dok su Jonjani pokazali sklonost za bogaćenjem i slobodnijim životom. Dolaskom Dorana Grci su brojno ojačali i vremenom postali snažna cjelina za sebe. Dodir sa duhovnim predstavama dogrčkog elementa i krvno miješanje s njim izmijenili su kod Grka prvobitna indoevropska obilježja. Ubrzano je stapanje indoevropskih i kritsko-maloazijskih pojmova o bogovima. Otprilike oko 800. god. pr. n. e. plemena su uzela zajedničko ime - Heleni, Rimljani su sve Helene nazivali Grcima. Zemlja u kojoj su stanovali i koja je po njima dobila svjetsko-historijski značaj je velika kao osrednja država, ispresijecana je planinama, tako da su doline i ravnice bile teško pristupačne. Tu je stanovništvo moglo lahko da živi izolirano i u manjim zajednicama. Tako je i došlo do toga da se kod Helena nikad nije razvilo osjećanje o zajedničkoj državi. Vezivala ih je svijest o zajedničkoj kulturi i zajedničkoj vjeri. Svi Heleni su svake četvrte godine održavali u Olimpiji igre, koje su imale dijelom sportski, a dijelom vjerski karakter. Tu je odavana počast Homeru kao općegrčkom pjesniku, čiji epovi svjedoče o zajedničkoj vjeri. Jezik koji im je bio zajednički držali su skladnim i milozvučnim u odnosu na strane barbarske govore. U teškim nevoljama ujedinjavali su se protiv zajedničkih neprijatelja, bili su međusobno povezani, što bi se modernim jezikom reklo, nacionalnim osjećanjem. Ali, nacionalni osjećaj nije isto što i svijest o državi. Heleni nikada nisu htjeli dobrovoljno ući u zajedničku veliku državu. Oskudna zemljoradnja i razvijeno pomorstvo sa trgovinom bili su privredni osnov

helenizma. Razvoj grčkog pomorstva je usko povezan sa jednom specifičnom pojavom, koja je među starim narodima, pored Feničana, svojstvena još jedino Grcima. To je bila kolonizacija.

Grčka kolonizacijaU peridu od 1200. do 600. god. pr. n. e. stari Grci su osnovali stotine kolonija rasijanih duž obala Mediterana, od Španije do Crnog mora, u kojima se govorilo grčki. Ova naselja su osnivana iz tri razloga: 1. Kao utočište za izbjeglice (prvi talas grčkih iseljenika 1200- 900. god. pr. n. e. posljedica je invazije Dorana; pod pritiskom Dorana, Ahajci i ostali Grci bježe na Kipar i dalje u MaluAziju, gdje osnivaju velike gradove kao što su Milet, Efes, Halikarnas i drugi);

2. Kao smještaj viška stanovništva usljed agrarne prenaseljenosti, Dorani su donijeli željezno oružje koje potiskuje bronzu, pa se zemlja bolje obrađuje, rastu obradive površine, raste proizvodnja, ali usljed toga raste i stanovništvo i to mnogo brže nego obradive površine.

Zato od 750-600. god. pr.n. e. nailazi drugi talas grčke kolonizacije kojom je zahvačeno cijelo Sredozemlje. Korint je 734. god. pr. n. e. na Siciliji utemeljio Sirakuzu, koja se vremenom razvila u najveću grčku koloniju. UIV st. pr. n. e. Sirakuza je imala 350.000 stanovnika, što je bilo znatno više od matičnog grada Korinta. Sirakuza je slala žito u Korint u zamjenu za grnčariju i drugu finu robu. Žito transportirano brodovima iz kolonija počelo je da igra životno važnu ulogu u privredi kontinentalne Grčke;3. Razgranata trgovina bila je također uzrok novih iseljavanja, kojima je zahvaćeno Crno more. Na njegovim obalama malo azijski Grci su osnovali preko 90 kolonija, kao komercijalnih centara, u kojima su grčki trgovci prodavali grnčariju, metalnu robu, ulje i vino u zamjenu za žito, ječam, drvenu građu, voće i metale. Sposobni kolonizatori, Grci, nisu imali, međutim, smisla za stvaranje imperije. Heleni su stvorili sjajnu civilizaciju, sa novim dostignućima u graditeljstvu i umjetnosti, usavršili su fonetsko pismo, koje su preuzeli od Feničana, najzad stvorili su filozofiju, koja je ishodište modernogevropskog duha, ali nikad nisu prevazišli prvobitni oblik političkog života grada-države. I u Grčkoj i u kolonijama, okvir političkog života je isti: grad-država. Odvojen od svog najbližeg susjeda morem ili planinama, svaki grad i njegova okolina razvijali su se u jedinstven grad-državu. Atina kao najgušćenaseljeni grad-država nikad nije imala više od 250.000 stanovnika. Sa druge strane, Sparta kao po prostranstvu najveća država pokrivala je svega 4.800 km2. Društvena i državna organizacija Stari Grci su u svom epskom, ili herojskom dobu, kako ga je opjevao Homer, živjeli na stupnju vojne demokratije, kao prelaznog razdoblja između rodovsko-plemenskog društva i države. Kod Grka tog vremena sreću se

organi vlasti tipični za vojnu demokratiju. Još se održava ustanova narodne skupštine {agora), ali stvarna vlast sve više prelazi na vijeće starješina (bule) i bazileusa kao vojskovođu. Vijeće staraca prvobitno su činile starješine gensova, a kasnije se njegovi članovi posebno biraju prema bogatstvu i ugledu. Bazileus je pored vojne vlasti imao i izvjesnu svešteničku i sudsku vlast.U Grka herojskog doba još kao živu silu nalazimo gens, ali su već vidljivi počeci njegovog potkopavanja. Glavnu ulogu u tome igra pojava monogamne patrijarhalne porodice sa konstituiranjem nasljednog prava djece, na štetu gentilnih srodnika. Kako time imetak ostaje u porodici, to ona postaje sila nasuprot gensu. Tako se stvara imovinska nejednakost koja utiče na društvenu organizaciju stvaranjem začetaka nasljedne aristokratije. Gens posebno potkopava institucija ropstva, kojim se, pored ratnih zarobljenika sve više obuhvataju i dojučerašnji gentilni drugovi. Stalni rat između plemena pretvara se u sistematsko razbojništvo na kopnu i moru, radi pljačkanja stoke, robova i blaga. To je vrijeme kada, kako je primijetio Engels, rat i pljačka postaju stalno zanimanje i stalna grana narodne privrede. Najzad, to je vrijeme kada se bogatstvo slavi i poštuje kao najvažnije dobro, a stara se gentilna uređenja zloupotrebljavaju radi opravdanja nasilnog otimanja imovine i zahvatanja zemlje i drugog blaga.Prema tome, trebalo je samo naći ustanovu koja će zaštititi ta novostečena bogatstva. Kao i kod drugih naroda i kod Grka je ta ustanova pronađena u vidu robovlasničke države. Država-grad osniva se obično na kamenom brijegu, tzv. akropoli, koju je dorski ili kakav drugi vojskovođa uzimao za svoje sjedište i odakle je vladao pokorenim zemljoradnicima. Vremenom se oko akropole razvilo trgovačko i zanatsko naselje i tako formirao grad.Neki historičari tvrde da su antički gradovi osnivani za jedan dan. To je uvijek bio religijski čin, pa je njegovan kult osnivača grada. Svaki grčki grad-država imao je svoju nezavisnu upravu. Gradom je vladala aristokratija, odnosno bogati zemljoposjednici. Oko 800-400. god. pr. n. e. došlo je do dramatičnih promjena u gradovima iniciranih borbom raznih aristokratskih grupa za prevlast. Iz tih kriza i borbi u mnogim gradovima se razvila robovlasnička politička demokratima, ali je u drugima aristokratija do kraja zadržala prevlast. Dvije grad-države imale su predvodničku ulogu tokom stoljeća grčke nezavis¬nosti: Sparta i Atina. Kraj njihove moći nastupio je kada su došle u međusobni sukob i otvoreni rat, čime je počelo propadanje Stare Grčke.

SPARTAOva je država nastala tako što se oko 10.000 dorskih ratnika u IX st. pr. n. e. naselilo u jednoj plodnoj dolini na jugu Peloponeza, i osnovalo pet sela zajednički nazvanih predgrčkim imenom Sparta. Dorski ratnici uzimaju geografsko ime Spartanci, pokoravaju zatečeno stanovništvo i

pretvaraju ga najvećim dijelom u helote kao robove u svojini države. Heloti su bili zemljoradnici koji su Spartancu - svom gospodaru davali polovinu žetve. Nad njima je sistemski provođen teror za koji su bili zaduženi posebni državni službenici zvani efori. U znak isticanja režima terora Spartanci su u centru grada podigli hram Strahu. (Atinjani su podigli žrtvenik Milosti). Negdje 464. god. pr. n. e. izbio je veliki ustanak helota koji je trajao deset godina. Spartanci su radi helota uvijek išli naoružani. Država je mogla osloboditi helote i ovi oslobođenici su nazivani neodamodi, ali njihov pravni položaj nije dovoljno poznat. Ostalo pokoreno stanovništvo pretvoreno je uperijeke (perijeci) koji su se uglavnom bavili trgovinom i zanatstvom. Oni nisu imali političkih prava, ali su lično bili slobodni i imali pravnu sposobnost. Morali su ratovati kao teško naoružani pješaci, tzv. hopliti. Efori su i nad perijecima vršili teror, a nadzirali su ih posebni državni funkcioneri, zvani garmosti.Spartanci su kao politički narod, živjeli u nekoj vrsti vojnog logora, sa strogim režimom vaspitanja, a međusobno su se nazivali jednakima. Zemlja je izdijeljena slobodnim Spartancima i uglavnom izuzeta iz pravnog prometa. U porodičnim i bračnim odnosima zadržali su se jaki elementi sindijazmičkog braka parova i matrijarhata.Prema tome, spartanska država je nastala tako što su Spartanci pokorili starosjedilačko stanovništvo i nametnuli mu se kao posebna državna vlast. Odatle se kao državni organi javljaju organi vojne demokratije:1. Dva kralja, sa vojnom, sudskom i vjerskom vlašću.2. Geruzija ili Vijeće staraca, sastavljeno od 28 starješina idvojice geronta koji se biraju doživotno. Geronti surazmatrali stvari koje idu na skupštinu, ali su imali iodređenu sudsku vlast.3. Narodna skupština zvana Apela, koju su sačinjavali sviSpartanci stariji od 30 godina. Glavna dužnost skupštine jeda izabere razne državne funkcionere, prije svega geronte.4. Tu je i pet efora ili nadzornika koji su u početku zamjenicikraljeva, a kasnije preuzimaju skoro cjelokupnu vlast. Biranisu u pravilu svake godine na skupštini. Radili su u kolegijui donosili odluke većinom glasova.Ovo uređenje i propisivanje običaja vezuje se za ime legendarnog Likurga, kome se pripisuje sastavljanje naročitog dokumenta tzv. retra (doslovno znači ugovor, zakon), kojim su određeni temelji socijalnog i državnog poretka Sparte. Sparta je dugo ostala vojno-zemljoradnička država. Propadanje počinje Peloponeskim ratom (431-404. god. pr. n. e.) koji je paradoksalno, Sparta dobila. Usljed velikih kontribucija nametnutih poraženoj Atini, u Sparti su se stekle ogromne količine zlata, što je vodilo korupciji i raslojavanju "jednakih". Došlo je do prezaduženosti velikog dijela slobodnog stanovništva, pa je zabilježeno "više neuspjelih pokušaja

reformi ukidanjem dugova. Istovremeno je došlo do demografske degeneracije, pa je krajem IV stoljeća pr. n. e. u Sparti bilo još svega 700 slobodnih građana. U toj situaciji učestali su ustanci gradske sirotinje i helota, pa je rimsko osvajanje i kraj državne samostalnosti 146. god. pr. n. e., Sparta dočekala u općoj propasti i rasulu. ATINANasuprot Sparti, čija organizacija svjedoči o duhovnoj skučenosti njenih građana, stajala je Atina, grad-država u kojem se razvila grčka robovlasnička demokratija. Za razliku od Sparte, atinska država nastala je unutrašnjim raslojavanjem i raspadanjem rodovsko-plemenskog društva. Jonjani su odbranili Atiku od Dorana. Nema nikakvih spoljnih faktora, pa se tu može pratiti postepeni raspad rodovskog uređenja i potiskivanje "naroda pod oružjem" od strane "'naoružane javne vlasti". Dokle god unazad seže atinska pisana historija, zemlju već nalazimo u privatnom posjedu, a potiskivanje Feničana iz pomorske trgovine u Egejskom moru i njen prelazak u atičke ruke definitivno su dovršili raslojavanje atinskog roda. Osnivanje atinske države pripisuje se legendarnom heroju Tezeju, koji je čitav atički narod podijelio na tri klase, bez obzira iz kojeg gensa, fratrije ili plemena su poticali. Te klase su bili eupatridi (rodovska aristokratija), geomore (sitni zemljoposjednici), demijurge (zanatlije). Uz ustupanje aristokratiji isključivog prava na javna zvanja, ova podjela nije imala drugih posljedica, jer nije ustanovila nikakvu pravnu razliku između spomenutih klasa. Međutim, podjela je vrlo indikativna, jer govori o raslojenosti društva. Tezeju se pripisuje i osnivanje centralnih organa vlasti u Atini. Uništena je vlast bazileusa kao plemenskog vojskovođe, koju je preuzelo devet arhonata. U početku arhonti su birani doživotno, ali vremenom mandat im je' ograničen na jednu godinu. Arhonte je svake godine birao Areopag, savjet eupatrida, koji je potisnuo plemensko starješinsko vijeće. Po isteku mandata arhonti su postajali članovi Areopaga. Osnovani su i teritorijalni okruži, naukrarije. Svaki od ovih okruga morao je opremiti jedan brod za atinsku flotu. Okrugom je upravljao poseban starješina.Solonove reformeRezultat vladavine eupatrida bilo je dalje raslojavanje atinskog društva. Seljak, slobodni Atinjanin, pada u dugove, prijeti mu gubitak zemlje i opasnost da postane rob. Na drugoj strani, obogaćeni trgovci i zanatlije traže učešće u vlasti. Oni vode borbu protiv eupatrida i ovi trgovački robovlasnički krugovi izbacili su na političku arenu Solona, koji je 594. god. pr. n. e. izabran za arhonta, pa je tako, snabdjeven ovlaštenjima, proveo niz reformi. U tom sklopu proglasio je ništavost dugova i izvršio reorganizaciju vlasti. Istovremeno je podijelio stanovništvo prema imovinskom cenzusu. Svo stanovništvo je prema imovinskom stanju podijeljeno u četiri razreda, file (tzv. timokratsko uređenje). U prvi razred uvršteni su građani sa prihodom od 500 i više medimna žita

godišnje; u drugi sa najmanje 300 medimna žita (tzv. konjanici); treći oni sa 200 medimna žita godišnje (tzv. zeugiti). Svi ostali građani činili su četvrti razred, tzv. teti. Teti su učestvovali u radu narodne skupštine, ali nisu mogli biti birani na javne funkcije.Solon je zakonodavnu vlast dao Narodnoj skupštini, zvanoj Eklezija, izvršnu vlast Vijeću od 400 članova, a sudsku vlast velikom poratnom sudu, tzv. Helieji.Atinska demokratijaDalja demokratizacija je nastavljena kroz političku borbu. Solonovu politiku nastavio je Pizistrat koji je seljacima dijelio zajmove i oslobodio robove-dužnike. Demokratske reforme je nastavio Klisten, koji je umjesto cenzorske uveo teritorijalnu podjelu stanovništva. Mjesto četiri timokratske file, Klisten je uveo deset teritorijalnih ftla, koje su se dijelile na tri dijela (tritije), tj. svaka fila se sastojala od jedne gradske, jedne seoske ijedne primorske teritorije. To znači daje u svakoj fili bilo 2/3 gradskog i 1/3 seoskog stanovništva. Tritije su se dijelile na deme, kao osnovne samoupravne jedinice. Svaka dema birala je svog starješinu - demarha koji je rukovodio njenim poslovima. Izvršno vijeće od 400 članova povećao je na 500 članova. Klisten je uveo ostrakizam, tj. časno prognanstvo za one građane koji su stekli takvu popularnost i uticaj da bi njihov dalji ostanak u Gradu mogao ugroziti atinske demokratske institucije. Takva osoba je udaljavana iz Atine na period od deset godina.Reforme su nastavili Perikle i Efijalt, koji su 461. god. pr. n. e. uveli da članovi savjeta i porote budu plaćeni za svoj rad, pa su te funkcije postale dostupne i siromašnim Atinjanima. Period od kraja grčko-persijskih ratova 492-480. god. pr. n. e. do Peloponeskog rata 431. god. pr. n. e. je zlatni vijek atinske demokratije. Vjerovatno se u to vrijeme razvilo klasično grčko značenje pojma polis kao grada i države. U stalnom i neprekidnom interesiranju za poslove polisa, u brizi za njegovu sudbinu, u odlučnom zauzimanju za njegovu neza¬visnost i u stalnoj međusobnoj borbi građana, rodilo se ono što je i dobilo ime od grčkog grada, a to je politika kao bavljenje javnim poslovima. To je značilo znatno višu aktivnost od one koja je pro¬izlazila iz naredbi orijentalnih careva i činovnika i iz nijeme posluš¬nosti masa. Iz učešća svih slobodnih građana u državnim poslovima i odlukama, otpora protiv samovolje vlasti i borbe za jednakost svih pred zakonima, izrasla je demokratija. Prve pojmove i pravne norme o tome stvorili su stari Grci. Tačno je rečeno da nema nijedne velike ideje koja Grcima nije bila poznata. Oni su prvi istakli ideju opolitičkoj slobodi, kao osnovi svakog demokratskog režima.Međutim, blagodati te slobode uživala je samo manjina. Pored slobodnih građana, većinu stanovnika grčkih gradova činili su robovi, koji su predstavljali obespravljenu masu. Grci nisu bili svjesni velikog nesklada između njihove vlastite želje za slobodom i ropskog položaja njihovih kulučara i drugih sluga. Ipak, ko se bavi historijom uvijek će nalaziti da istina ima dvije strane. Jedino

tako možemo primiti historijsku činjenicu, da je polis bio robovlasnička država, a da je i pored toga stvorio pojam političke slobode. Po tome su Grci postali narod svjetsko-historijskog značaja.Atinsko pravoU oblasti prava, međutim, Grci nam nisu ostavili mnogo. Možda je njihov najveći doprinos bila ideja o pravnoj jednakosti građana. Svako lice čiji su majka i otac atinski građani, smatrano je, također, atinskim građaninom. Takvo liceje sa navršenih 18 godina upisivano u spisak demota, tj. članova ili pripadnika dema. Status atinskog građanstva davao je pravo njegovim korisnicima da učestvuju u radu narodne skupštine, te da biraju i budu birani u razne organe atinske uprave. Uživanje i izvršavanje ovih prava predstavljalo je za svakog atinskog građanina čast (time). Građanin koji je počinio određeno krivično djelo, mogao je izgubiti čast. Taj gubitak nazivan je atimia. Sastavni dio časti bila je i vojna obaveza, kojoj su u slučaju rata podlijegali svi atinski građani od osamnaeste do šezdesete godine života. Bogati građani su, pored toga, imali i obavezu liturgije, koja se sastojala u vršenju raznih službi ili materijalnih davanja u korist države. Finansijski najzahtjevnija liturgija bilo je opremanje broda (tzv. trijerarhija). Često je bilo bogatih građana - robovlasnika koji su sami sebe isticali za neku skupu liturgiju, kako bi uvećali svoj ugled i popularnost kod mase, odnosno demosa.U Atini su pored njenih građana, stalno ili privremeno živjeli i stranci, zvani meteci. Ovi stranci su se uglavnom bavili trgovinom i raznim zanatima, ali je među njima bilo i dosta pripadnika slobodnih profesija, kao što su učitelji, besjednici, slikari, vajari, ljekari i drugi. Meteci su najčešće dolazili iz drugih grčkih polisa i smatra se da ih je u Periklovo vrijeme, kao zlatno doba Atine, bilo preko deset hiljada. Uživali su ličnu slobodu, uz mogućnost sticanja imovine, ali bez političkih prava. Svaki metekje odatle morao uzeti sebi nekog atinskog građanina kao zaštitnika, zvanog prostat, koji gaje zastupao pred atinskim vlastima. Stranci su, pored toga, plaćali poseban porez, zvani metekion.Što se tiče robova, kao neslobodnog stanovništva, njihov broj je bio daleko veći u odnosu na atinske građane i meteke. Prema jednom popisu iz 309. god. pr. n. e. u Atini je bilo oko 400.000 robova nasuprot svega dvadeset hiljada atinskih građana. U Atini je kao klasičnoj robovlasničkoj državi, rob smatran za stvar, a ne lice. Postojali su privatni i državni robovi, čiji se položaj donekle razlikovao. Privatni robovi su široko korišteni za rad u kući i polju. Smatrani su svojinom gospodara, ali ih ovaj nije mogao kazniti smrću, nego samo bičevanjem.U odnosu na privatne, državni robovi su imali nešto povoljniji položaj, posebno oni koji su radili kao čuvari reda u narodnoj skupštini, zatim kao pisari, zatvorski činovnici, izvršioci sudskih presuda i slično. Oni su mogli imati vlastito domaćinstvo i sticati imovinu. Ipak su u najgorem položaju bili robovi koji su radili u državnim rudnicima i kamenolomima.

U Atini su ipak postojali izvjesni elementi zaštite robova. Tako je rob, koga je gospodar zlostavljao, mogao zatražiti azil u nekom od hramova. Rob je smrću mogao biti kažnjen samo na osnovu sudske presude. Za posebne usluge učinjene državi, rob je kao nagradu mogao dobiti slobodu. U tom je slučaju, kao oslobođenik bio u istom statusu kao metek, tj. stranac.Nakon što je Solon ukinuo dužničko ropstvo, robom se i dalje postajalo zarobljavanjem u ratu, rođenjem od roditelja robova i kupovinom.

HELENIZAMOd kraja V i početkom IV stoljeća prije nove ere Grčku potresa borba za prevlast između Sparte, Tebe i Atine, kao tri vodeća grada-države. Od 411. god. pr. n. e. u Atini su učestali oligarhijski prevrati što vodi zloupotrebi slobode, odnosno općem rastrojstvu grčkog svijeta. U tim okolnostima, na sjeveru je ojačala polugrčka, polu-barbarska makedonska kraljevina.Kralj Filip II Makedonski (359-336. god. pr. n. e.) postepeno je pokorio cijelu kontinentalnu Grčku.Nakon toga, njegov sin, kralj Aleksandar III (336-323. god. pr. n. e.), općenito poznat kao Aleksandar Makedonski ili Veliki, bacio se na Istok. On je 334. god. pr. n. e. sa 30.000 pješaka i 5.200 konjanika prešao preko Helesponta, današnjih Dardanela, u Malu Aziju i odatle počeo osvajanje drevnog Istoka, kao vrela civilizacije čija ga je misterija sudbinski privlačila. U narednih desetak godina Aleksandar je skoro stalno ratovao, radeći istovremeno na simbiozi helenskog i orijentalnog svijeta. Bila je to jedna od najvećih avantura u povijesti čovječanstva, tokom koje je Aleksandar postao gospodar cijelog istočnog svijeta. Poslije njegove prerane smrti došlo je do borbi za prevlast između njegovih vojskovođa i rođaka, koje su trajale skoro pola stoljeća.Na kraju su se formirale tri veće države, čijim su vladarima Grci dali zajedničko ime dijadosi - nasljednici. Historija ove države naziva se helenističkom. Grčka i Makedonija pripale su Kasandru, sinu Aleksandrovog vojskovođe Antipatra. Kasandar (Kassandros) se nametnuo Make¬doncima za kralja, pošto je prethodno otrovao Aleksandrove sinove, majku i udovicu. Vladao je do 296. god. pr. n. e.Vodeći Aleksandrov general Ptolemej uspio je 301. god. pr. n. e. uspostaviti svoju vlast nad Egiptom, koju je kasnije proširio na ostrvo Kipar i dijelove Palestine. Sjedište mu je bilo u Aleksandriji, gradu koji je 332. god. pr. n. e. utemeljio upravo Aleksandar Veliki. Ptolemej je osnivač dinastije koja je u naredna tri stoljeća vladala Egiptom. Ovu helenističku državu uništili su Rimljani 30. g. pr. n. e. pod vodstvom Oktavijana Augusta. On je uklonio s vlasti kraljicu Kleopatru, posljednjeg vladara iz dinastije Ptolemej. Kleopatra je ne mogavši podnijeti poraz izvršila samoubistvo.Ptolemej je postavio temelje Egiptu kao snažnoj i samostalnoj državi. U poljoprivredi je uveo nove vrste žitarica i

unaprijedio uzgoj postojećih. Podsticao je trgovinu i regulirao izvoz i uvoz. Vojsku, mornaricu i administraciju popunjavao je grčkim i makedonskim naseljenicima. Naseljenicima je dao zemlju i omogućio prodor i razvoj grčke kulture u Egiptu. U to vrijeme Aleksandrija postaje svjetski privredni centar u kojem puna tri stoljeća cvjeta helenistička kultura. Središte kulturnog života bio je aleksandrijski "hram muza", čuveni Muzeon (Muzeion). To je bio kompleks zgrada sa čuvenom Aleksan-drijskom bibliotekom, salama za predavanja, naučnim kabinetima, zoološkim vrtom, astronomskom opservatorijom i dr. Propast države Ptolemeja ujedno označava kraj helenističkog razdoblja svjetske povijesti.Najveća helenistička kraljevina bila je Sirija, koju je 312. god. pr. n. e. uspostavio Seleuk Nikator, jedan od Aleksandrovih vojvoda. On je ujedno osnivač dinastije Seleukida koja je vladala Sirijom do 64. god. pr. n. e. Sjedište Seleukida bilo je u Antiohiji (danas Antakva na jugoistoku Turske). Država Seleukida je svoj vrhunac dostigla oko 280. god. pr. n. e., kad je pod svojom vlašću držala skoro cijeli Bliski i Srednji Istok, od Helesponta, na zapadu, do Inda na istoku.Helenizam se politički držao na ravnoteži sila između ove tri velike države. Postojalo je i nekoliko manjih helenističkih država, među kojima je najpoznatija bila maloazijska kraljevina Pergam (danas turski grad Bergama na jugozapadu Anadolije). Sve helenističke države su tokom drugog i prvog vijeka prije nove ere osvojili i srušili Rimljani.Helenističke kraljevine su u političkom pogledu bile strogo centralizirane i autokratske države orijentalnog tipa, ali su u kulturi slijedile grčke modele i tradiciju. U tom smislu helenizam predstavlja tijesni spoj istočne političke forme i grčke kulture. Helenizam bi se odatle mogao opisati kao "helenstvo bez polisa". Ova mješavina Starog Istoka i Grčke vršila je dalji uticaj na Rimsko carstvo, posebno na njegov istočni dio, odnosno kasnije Bizant (Vizanti DRŽAVA I PRAVO U SREDNJEM VIJEKUSrednji vijek ili pitanje feudalizma predstavlja ključni problem historije evropskih i mediteranskih naroda. Njihove današnje civi¬lizacije imaju feudalne korijene. Ono što uslovno možemo nazvati feudalnim društvenim odnosima nastalo je i razvilo se u različitim institucionalnim i duhovnim okvirima. U tom pogledu jasno se mogu razlikovati tri kulturno-politička kruga:1. zapadnoevropski katolički,2. bizantsko-pravoslavni,3. arapsko-islamski.Sve ove tri civilizacije su u prvim stoljećima svog postojanja imale feudalni karakter. To znači daje čovjek, prije svega, bio sputan vezama zajednice. Pojedinac je bio bezimeni sljedbenik svoje crkvene ili vjerske organizacije i kao takav imao je tačno određeno mjesto u feudalnoj piramidi ili hijerarhiji. Njeno dno ili osnovu činile su mase feudalno zavisnog seljaštva, iznad kojeg se uzdizala feudalna gospoda različite vrste i stepena ekonomsko-političke moći. Na vrhu te piramide, odnosno hijerarhije,

stajao je vladar kao najviši feudalni gospodar. Svaka stepenica u toj hijerarhiji bila je staleški ustrojena, pa je pojedinac mogao opstati samo kao pripadnik nekog od staleža. Drugim riječima, čovjek je uvijek bio samo jedan od mnogih, nikad sam, pa je logično daje čitavo njegovo osjećanje i mišljenje bilo time određeno. U svim ostalim institucionalnim elementima tri spomenute civilizacije se bitno razlikuju, tako da čine tri odvojena kulturna kruga, tri posebne civilizacije. To ne znači da među njima nije bilo veza i uzajamnih uticaja, koji su ostvarivani putem međusobne trgovine, krstaških ratova, arapskih osvajanja i Rekonkviste (Reconquista), tj. borbe španskih vladara za istiskivanje Maura i općenito muslimana sa Pirinejskog poluotoka. No, i unutar civilizacije ne vlada uniformnost, jer su razni regioni razvili ili zadržali svoje više ili manje izražene karakteristike, ali svi su označeni jedinstvenim pečatom kulture kojoj su pripadali.Evropske feudalne države počivale su na ekonomskim i kulturnim tradicijama antičkog Rima i na ideološkom konceptu kršćanstva, čije je istočno-semitske korijene grčka filozofija uobličila u formu prihvatljivu za Evropu. Barbari su svojim prodorom u Rimsko carstvo samo dovršili već zatečeni proces vraćanja Evrope na stadijum naturalne privrede i postepenog uspostavljanja feudalnih odnosa. Korijen tih odnosa nalazi se u kasnorimskim ustanovama, kao što su razni oblici dugoročnog i nasljednog zakupa zemlje, plodouživanja i patronata. Proces vraćanja rimske države na naturalnu privredu trajao je više stoljeća i uglavnom je dovršen smirivanjem velike seobe naroda krajem VIII vijeka, kada je u Evropi uspostavljen poseban privredni i politički sistem koji se označava kao feudalno društvo, odnosno feudalni državni poredak. Na nastanak tog poretka, pored kasnorimskih institucija, presudan uticaj su jmale barbarske ustanove iz doba vojne demokratije, u prvom redu vojskovođa i njegova vojnička družina. S tim u vezi prvi problem zapadnoevropskog feudalizma je pitanje njegovog početka. Kao sve velike historijske epohe i zapadnoevropski srednji vijek obilježen je posebnim načinom djelovanja i mišljenja, koji se ne razvija za dan ili dva, nego su za njegovo formiranje bile potrebne decenije, pa i stoljeća. Često se uzima 476. godina, odnosno pad Rima, kao kraj antike i početak srednjeg vijeka. Na drugoj strani, premještanje prijestolnice Carstva u Konstantinopolis (Carigrad) oko 330. godine neki shvataju kao kraj antike. Drugi opet datiraju početak srednjeg vijeka 375. godine čime ističu značaj barbarske invazije. Ipak, ističe se 476. godina. U to vrijeme je izgradnja vlastelinstava već odmakla, a kršćanstvo se učvrstilo. Oko 476. godine rimskom biskupu je priznato starješinstvo u katoličkoj crkvi, što je bilo od izuzetnog značaja za srednji vijek. Prema tome, od prvih provala barbara koji su doveli do konačnog pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, počeli su procesi stapanja

kasnorimskih i barbarskih elemenata koji su konačno oko 800. godine doveli do uspostave feudalnog društva.Društveni i politički režim feudalizmaDa bismo znali staje rezultat tih historijskih procesa, potrebno je da izdvojimo karakteristične crte ovog političkog i društvenog režima, koji nazivamo feudalizam:1. sa društvenog gledišta feudalizam karakterizira način nakoji se zemlja drži;2. sa političkog gledišta feudalizam karakterizira postojanjehijerarhije vlasti koja djeluje nezavisno, izuzev obaveze dazadovolji lične dužnosti.

(1) Strogo gledano pojam svojine je izgubio svoj klasični smisao.U rimskoj je državi postojala privatna svojina kao temelj svih pravnihodnosa. To znači da je neka zemlja imala svog gospodara, odnosnovlasnika koji je nad njom imao puno pravo raspolaganja. Nasuprottome, u srednjem vijeku je na istoj zemlji postojalo, obično jedno iznaddrugih, više svojinskih ovlaštenja različite pravne prirode. Drugimriječima, svojina na zemlju izgubila je svoj apsolutni privatnopravnikarakter. Nekad jedinstveno i apsolutno pravo vlasništva se dijeli takoda više titulara ima različita svojinska ovlaštenja na istoj stvari,odnosno istoj zemlji. Odatle se za feudalnu svojinu kaže da jepodijeljena svojina.(2) Sa političkog gledišta, kod Rimljana je ideja države bilanezavisna od konkretnog oblika vladavine, pošto je vladavina samonačin ostvarivanja države, posmatrane kao javne stvari (respublica).Uostalom, danas suverena država upravlja i vlada posredstvomslužbenika i činovnika. Međutim, po feudalnom pravu ne postoje nislužbenici ni činovnici, pošto tu feudalni gospodar obavlja na svom vlastelinstvu, po ličnom pravu, funkcije koje su ranije obavljali državni činovnici. Tako imamo hijerarhiju vlasti koja proizlazi iz prisvajanja ostvarenog na svim stepenima, i koja u oblasti politike odgovara hijerarhiji prava i ovlaštenja u društvenoj oblasti, tj. u pravu svojine. Slikovito rečeno, nastanak feudalnih odnosa i država rezultat je jednog prirodnog historijskog procesa, odnosno međusobnog uticaja i preplitanja rimskih antecedensa (preteča) feudalizma i barbarskih stvaralačkih snaga koje su poput erozije djelovale na te antecedense. Svi kasnorimski oblici dugoročnog zakupa zemlje i kolonata u biti su predstavljali preteče kasnijeg feudalnog kmetstva. U početku su razni oblici dugoročnog zakupa zemlje bili čisto privatno-pravni odnosi, ali su vremenom postali nasljedni, čime je zakupac (prekarist, emfiteuta, kolon) postao "pripisan zemlji" (adscripti glaebe), odnosno vezan za zemlju. Time je položaj zakupca dobio javno-pravni karakter, a on sam je u biti postao kmet ili zavisni seljak u feudalnom smislu riječi.

Kasnorimske institucije i feudalizamMeđu kasnorimskim institutima pretečama feudalnih odnosa najvažniji su bili prekarijum, patrocinijum i beneficijum.1. Prekarijum (precarium) je nastao tako što je čovjek koji udoba Carstva nije imao zemlje, a htio je da živi od svog rada,odlazio vlasniku zemlje i uzimao jednu dionicu pod uslovomnaknade u naturi ili kulukom. Zahtjev radnika u tompogledu nazivan je molba (precaria), pa je čitav taj pravniodnos po tome nazvan prekarijum. U početku je to čistoprivatno-pravni odnos, ali vremenom postaje nasljedan ipretvara se u kolonat.2. Patrocinijum (patrocinium) je u rimskom pravu općenitoznačio pružanje zaštite ili uzimanje nekoga u zaštitu. Sastanovišta nastanka feudalnih odnosa posebno je značajnainstitucija patrodnium vicorum, tj. zaštita sela, nastala uvrijeme sve češćih barbarskih provala i opće krize Carstvau vrijeme dominata. U tim nesigurnim vremenima uobičajilo se da krupni zemljoposjednici (latifundisti) pružaju svojom privatnom vojskom oružanu zaštitu sitnim posjednicima, bilo pojedinačno bilo čitavim selima i zaseocima. Seljaci i mali posjednici su tako ubrzano gubili samostalnost i pretvarani ili u kolone ili u neku vrstu vazala svojih patrona kao zaštitnika i seniora.3. Beneficijum (beneficium) je predstavljao nagradu u vidu fiskalnog plodouživanja koju su država ili neki bogati latifundista davali pojedincima kao naknadu za vršenje određene službe. Time je među nosiocima ovog pravnog posla u osnovi uspostavljen kasniji feudalni sistem seniorata i vazaliteta.Feud i feudalna svojinaSve se to postepeno stapa u feud i vodi u dezintegraciju svojine. Evolucijom ova dva sistema plodouživanja (beneficium i precarium) razvila su se tri statusa u pogledu zemlje: slobodni posjed ili alod, potčinjena baština ili zakupnina i beneficijum. Ova tri statusa nisu bila samo uporedna, nego su postavljena jedan iznad drugog. Npr., ako je kralj ustupio beneficijum, on pravno ostaje sopstvenik ove feudalne zemlje, niže stoji onaj koji je tu zemlju primio i koji vrši svoje pravo feudalca, a ako je on sam, da bi obezbijedio eksploataciju, ustupi kmetu, onda se uvlači treće pravo i ono "tereti" istu zemlju. Jedanput uopćena, ova pravna stratifikacija je imala dalekosežne posljedice. Uspostavljen je novi baštinski sistem, u kojem je vrhovno pravo svojine {dominium eminens) nad cjelokupnim zemljištem pripadalo vladaru. Ispod vladara je bio feudalac kome je na njegovom posjedu pripadala direktna ili neposredna svojina {dominium directum). Na kraju je seljacima koji su živjeli na feudalnom posjedu pripadala na njihovoj parceli svojina korištenja (dominium utile).

Feudalna organizacija vlastiAntička rimska ideja države održala se dugo, u tzv. ranom srednjem vijeku posebno u karolinškoj epohi, koja je u izvjesnoj mjeri imala smisla za kulturno-političku obnovu. Karlo Veliki se u tom smislu u Rimu okrunio za cara. Istovremeno je, u nastojanju da oživi klasičnu grčku i latinsku učenost, okupljao na svom dvoru obrazovane ljude tog vremena. Neki historičari čak u tom smislu govore o "karolinškoj renesansi". Međutim, karolinška država se borila sa ustanovom lične odanosti. Država je tu podlegla, i poslije Karla Velikog franačka država se raspada, a Evropa ulazi u epohu razvijenog feudalizma i pune feudalne rascjepkanosti.Lična odanost, odnosno lična veza koja od zavisnog čovjeka stvara čovjeka svog gospodara, ima duboke korijene. Neki pisci je smatraju zajedničkim nasljedstvom arijevske rase. U Evropi potiče direktno iz dvije ustanove: 1. germanske vojne družine; 2. rimskih, tzv. domaćih vojnika (scholae).1. Tacit opisuje da kad neki vojskovođa sprema pohod, traži ljudekoji će ga pratiti. Oni koji na to pristaju, obavezuju mu se na vjernost.Tako je nastala družina - comitatus, čija se ideja svodi na ideju ličnevojne službe, koja se duguje ne po osnovu građanske dužnosti, negona osnovu slobodno zaključenog ugovora i izjavljene vjernosti.2. Međutim, ideja lične vojne službe postoji već u kasnomrimskom carstvu. Izvori često spominju domaće vojnike (domestici,milites in privato obsequio). Ovi vojnici su po pravilu barbarskogporijekla i sačinjavaju četu ili privatnu stražu imperatora i raznihdostojanstvenika. Već u merovinškoj državi došlo je do spajanjarimskih privatnih vojnika i germanske družine, pa je nastao tzv.trustis (antrustiones, od trustis - vjernost, u značenju odabranipratioci franačkih kraljeva u merovinškom periodu; neka vrstakraljevske garde). Oni su igrali ulogu stalne vojske u merovinškojdržavi. Spajanjem ovih institucija u političkom pogledu nastala jenova ustanova lične odanosti i lične službe najčešće označavanelatinskom riječju obsequim, koja je obuhvatala sve dužnostipodređenog lica nadređenom. Korelativno sa ovim dužnostima stajala su prava seniora ili dominusa. Najzad, u karolinškoj državi razvila se ustanova vjernosti (fidelitas). Zakletva vjernosti je tražena od svakog podanika. Tako je od podanika do kralja uspostavljena lična veza. To je olakšavalo organizaciju vojne službe, pravosuđa, uprave i finansija, jer je svaki čovjek imao zaštitnika u vidu svog vlastelina ili seniora.Krajem merovinške epohe javila se nova riječ vassus koja je označavala ono što se ranije zvalo dužnik. U doba Karolinga od ove riječi je izveden deminutiv vazal (vassalus) koji postaje korelat pojmu senior.

Tu se i ukrstio razvitak baštinskih prava s jedne i lične odanosti s druge strane. Tako je spajanjem beneficijuma i vazalstva nastao feud. Feud je, prema tome, beneficium kojijejedan vazal dobio od svog seniora. Tu već imamo formirane osnovne feudalne ustanove: hijerarhiju i vlastelinstvo. Logičnim njihovim dejstvom došlo je do dezintegracije suverenosti. Postepeno je vlast prelazila iz ruku države u ruke pojedinca. Čovjek nekog vlastelina, ukoliko je pozvan u vojsku, ići će pod komandom svog vlastelina. Ako je kriv ili ima neki spor sa sebi jednakima, sudiće mu njegov grof, odnosno vlastelin, ne izvodeći ga pred zvanični sud. Vremenom, vlastelin je dobio imunitet (immunitas), tj. kraljevsku privilegiju na osnovu koje je vršenje državnih službi oduzeto od činovnika na teritoriji jedne baštine, da bi se prenijelo na njenog gospodara, tj. vlastelina. POLITIČKA ORGANIZACIJA FEUDALNOG DRUŠTVAProcesom feudalizacije u Evropi su u srednjem vijeku bili zahvaćeni germanski, romanski i neki slavenski narodi. Kad je taj proces u IX stoljeću institucionalno zaokružen, oformilo se u Zapadnoj i Srednjoj Evropi društvo koje je imalo dva opća obilježja:1. politička prevlast ratničkog plemstva, čija je privredna snagapočivala na vlastelinstvu;2. duboka religioznost, koja prožima cjelokupni život i kojanalazi svoj moćni izraz u papskoj crkvi.Uobičajeno je, da se ovaj društveni i politički režim koji karak¬terizira srednji vijek naziva feudalizmom ili feudalnim društvom. Cjelokupna njegova organizacija počivala je na tri osnovne ustanove: (1) feudalnoj hijerarhiji, (2) crkvi i (3) feudalnom veleposjedu.1. Hijerarhija - Osnovna je crta zapadnoevropskog feudalizma daje vladar koji je smatran vlasnikom čitave zemlje poklanjao svojim vazalima (kletvenicima) zemljišne posjede, odnosno feude. Ovi vazali su bili ili plemići koji su uživali nasljedno pravo ili ljudi kojima je vladar poklanjao zemlju kao naknadu za ličnu, civilnu ili vojnu službu i dati broj ratnika. Najveći vazali su bili vojvode, grofovi i opati, koji su stvarali svoje sopstvene vazale. U podnožju ove piramide stajale su hiljade zavisnih seljaka - kmetova koji su svojim teškim radom izdržavali cijelu feudalnu hijerarhiju. Razlike u feudalnoj organizaciji između pojedinih zemalja bile su neznatne, pa se podaci koje pruža poznati engleski zbornik Domesday book (iz vremena Vilijama Osvajača) 1086. godine mogu primijeniti na čitavu srednjovjekovnu Evropu. Vilijam se tu nominalno javlja kao vlasnik čitave Engleske. On je za sebe zadržao manji dio zemlje kao vlastite posjede, a ostatak podijelio najvišim plemićima i crkvi. Ovi glavni zakupci, kojih je bilo oko 1.500, zakleli su mu se na vjernost, uz obavezu da mu pružaju dvije vrste pomoći: 1. da budu savjetodavci u njegovom vijeću, 2. da mu daju vojsku. Da bi došli do te vojske, glavni zakupci su sami razdijelili zemlju među 8.000 malih

zakupaca - vitezova, koji su im za uzvrat pružali očekivanu vojnu pomoć. Vitezovi su opet zemlju dijelili seljacima zemljoradnicima na obrađivanje uz obavezu plaćanja ili davanja feudalne rente. (Oko 1000-te godine 90% stanovnika Evrope sačinjavali su zemljoradnici, većinom feudalno zavisni.)2. Crkva - U ovom strogo hijerarhijskom svijetu na prvom i najznačajnijem mjestu stajala je Katolička crkva sa privrednim i moralno-političkim uticajem. U tom društvu utonulom u mrak neznanja, crkva je jedina održavala dva neophodna instrumenta kulture: čitanje i pisanje, pa su vladari prisiljeni da iz njenih redova uzimaju kancelare i notare čijih se usluga nisu mogli odreći. Crkveni posjedi su i brojniji i prostraniji nego posjedi svjetovnog plemstva. Pored toga, njeni su posjedi uzorni u pogledu organizacije, pošto jedino ona ima ljude koji mogu urediti popis imanja i voditi knjige računa. Brojnim poklonima od strane vladara i krupnih feudalaca u crkvi se stekla velika privredna i finansijska moć.Crkveno shvatanje svijeta slaže se odlično sa privrednim mogućnostima ovog doba, u kojem je zemlja jedini temelj na kome počiva društveni poredak. Zemlja je od Boga darovana ljudima da im omogući da na ovom svijetu prožive u nadi vječnog spasenja. Svrha rada nije u bogaćenju, nego u održanju onog stanja u kome se neko rodio i u očekivanju onog časa kada će se iz zemaljskog života preseliti u život vječni. U tom pogledu manastirsko odricanje se preporučivalo kao ideal kojem ostali treba da teže. Siromaštvo je božanskog porigekla, ali bogati treba da ga ublaže milosrđem, tj. beskamatnim naturalnim zajmovima, kao što su to činili manastiri ili samostani. Tako je Katolička crkva svojim duhom duboko prožela zapadno¬evropsko feudalno društvo. Crkva je imala i političku vlast. Kršćani katolici su vjerovali daje sveti Petar, kao osnivač kršćanske crkve na zemlji, pred svoju smrt bio na dužnosti rimskog biskupa i da zato njegovim nasljednicima na tom položaju pripada i vlast nad crkvom. Vremenom je biskup Rima postao poznat kao papa (prvobitno značenje otac), što je do danas ostalo titula vrhovnog poglavara Rimokatoličke crkve. U početku je papina vlast bila samo duhovna: obuhvatala je domen ljudske svijesti i savjesti. Vremenom je papa stekao stvarnu kontrolu nad Rimom i centralnim dijelom Italije, pa je imao dvije vlasti: 1. političku, nad jednim važnim dijelom Italije i 2. duhovnu nad kršćanskim narodima širom zapadne i srednje Evrope. Sama duhovna vlast papama nije bila dovoljna. Oni nastoje uspostaviti političku kontrolu nad svim svjetovnim evropskim vladarima, a prije svih nad njemačkim carevima, kao vladarima Svetog rimskog carstva germanske narodnosti. Borba papstva i carstva za prevlast trajala je nekoliko stoljeća i okončana je pobjedom svjetovne vlasti, mada je crkva zadržala veliki uticaj na politička zbivanja.Katoličku crkvu je reformirao Grgur I, prozvan Velikim, čiji je pontifikat trajao od 590-603. godine. On je ustanovio dostojanstvo i vlast pape, priveo Englesku

kršćanstvu, pokrenuo misionarski rad u cilju širenja vjere i zaveo crkvenu disciplinu. Mada je Krist rekao da "njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da treba dati Cezaru cezarevo", to u feudalnom društvu nije bilo tako. Tu je došlo do uzajamnog prožimanja religijskog i profanog. Do ove mješavine je došlo već u kasnom rimskom carstvu i feudalna geneza samo dovršava proces spajanja crkve sa svijetom. Crkva se feudalizira i postaje veliki baštinik, tako da se izjednačava svojstvo grofa i episkopskog dosto¬janstva. Već skoro svi karolinški biskupi sjedinjuju u sebi dva svojstva: svjetovni grof i dijecezanski episkop.Manastirske zajednice (universitates) kao pravna lica, tj. skup ljudi i imovine sa određenim ciljem, stiču sva vlastelinska prava (imunitete).Crkva ima svoje pravosuđe. Svećeniku je bilo zabranjeno da stupi pred svjetovni sud, pa profane interese crkve zastupaju naročito ovlaštena lica (defensores, advocati od EX stoljeća). Tako je i rođeno pravno zastupništvo srednjeg vijeka. Episkopi uzimaju sebi, također, pomoćnika za svjetovne stvari, zvanog vicedom, kao upravnika crkvenih imanja. Ove službe su postale nasljedne i uklopile su se u feudalnu hijerarhiju. U načelu, svećenik treba da živi od oltara, pa crkva ubire razne takse i darove, što nema veze sa njenim feudalnim prihodima.Crkva je imala i zakonodavnu i sudsku vlast. Zakonodavna vlast crkve proisticala je iz Biblije Starog i Novog zavjeta koja nije bila samo temeljno vrelo vjerske doktrine, nego istovremeno i osnovni izvor prava. Kao izvor prava Biblija je tumačena i dopunjavana odlukama crkvenih sabora ili koncila. Pored toga episkopi ili biskupi mogli su vršiti i vršili su zakonodavnu vlast u formi statuta i zapovijesti, te datih i odbijenih oproštaja grijehova.Episkopi su sudsku vlast vršili po osnovu kanonskog prava.Feudalno je društvo smatralo da je u određenim slučajevima svjetovno pravosuđe nenadležno i da se rad ima prepustiti crkvenom sudu. U samom crkvenom pravosuđu razlikuju se duhovni sud i spoljašnji sud. Prvi je sudio klericima, a drugi krstašima, udovicama i siročadi i nekim privilegiranim svjetovnjacima, koji su prethodno sami dali saglasnost da se podvrgnu crkvenom sudu. Pored toga, određeni procesi moraju izaći pred crkveni sud. Tu su spadali svi procesi koji se odnose na svete tajne, na prvom mjestu brak, zatim na crkveni desetak, na patronate, beneficijume, crkvena dobra, zakletve, testamente i najzad na krivične postupke koji se tiču vjere. Crkveni sudovi su bukvalno bili pretrpani bračnim procesima. Pored toga, crkva je imala vlastitu jurisdikciju u oblasti krivičnog prava, koja se odnosi na stvari u vezi sa vjerom, a glavni slučajevi bili su: zločin izvršen na svetom mjestu, obesvjećenje, prestup protiv kršćanske vjere, simonija ili trgovina svetim stvarima, magija, vradžbina, hereza ili jeres, preljuba i čedomorstvo. Crkveno pravosuđe se nazivalo sud duhovnog sudije. Postojao je glavni duhovni sudija i spoljašnji duhovni

sudija (obično putujući). Crkveno pravosuđe je uživalo veći ugled od svjetovnog.3. Feudalni veleposjed. Osnov ekonomskog i političkog života u srednjem vijeku bio je feudalni veleposjed, koji je udario tako duboko pečat evropskom društvenom poretku da su njegovi tragovi u mnogim zemljama nestali tek tokom XIX i početkom XX stoljeća. Feud je ustanovljavan u formi jednog specifičnog ugovora između vazala i sizerena koji je imao dva elementa: hommagium i investituru. Hommagium je izjava odanosti vazala svom senioru ili sizerenu. Izricana je u vidu svečane zakletve vazala na poštovanje i poniznost sizerenu, kome se obavezuje biti vjeran i braniti ga. Nakon što senior prihvati ovu izjavu, slijedila je investitura, tj. uvođenje u posjed vazala simboličnom tradicijom, predajom feuda u njegove ruke. Od XII stoljeća investitura se obavezno obavljala putem darovne povelje. Tako su sa ova dva akta ustanovljavani feudalni odnosi. Obaveze feudalaca (vazala) prema senioru mogu se označiti sa dva termina: savjet i pomoć (consilium i auxilium).U početku feud je doživotan i opoziv, pa je potrebna uvijek nova investitura pri promjeni ličnosti. Vremenom feud postaje nasljedan, s tim što nasljednik daje otkup (acapte) senioru pri preuzimanju feuda. U pravilu je feud nasljeđivao prvorođeni sin (primogenitura). Sizeren je obavezan pomagati vazala. U slučaju nevjernosti vazala slijedila je konfiskacija feuda.Veleposjed se pravno dijelio na tri dijela: dominikalnu zemlju (alod), seljačka selišta (urbar, beneficijum) i općinsku zemlju. Alod (mensus dominicatus) feudalac obrađuje sam. Seljačko kmetsko selište je opterećeno dažbinama, odnosno rentom u korist gospodara. Feudalna renta se javlja u tri vida, kao radna (kuluk), naturalna i novčana renta. Ovi oblici rente javljaju se sukcesivno, pa se za rani feudalizam vezuje radna renta (rabota, tlaka), za razvijeni naturalna, a novčana za prodor robne privrede u doba kasnog feudalizma. U praksi ova podjela nije bila tako oštra, pa se sva tri oblika rente često zajedno primjenjuju. Svakom je selištu pripadalo pravo da se zajednički koristi pašnjacima, močvarama, pustarama ili šumama koje su okruživale obradivu zemlju i koje se u izvorima zajednički nazivaju communia, u značenju općinske zemlje. Ova zemlja, također, je pripadala vlastelinu.Srednjovjekovni veleposjed nije bio samo ekonomska, nego i socijalna [politička ustanova. Postoje bilo izvršeno prisvajanje javnih funkcija oduzetih državi, to je bio ustanovljen feudalni politički režim. Ovaj režim počiva na vlasti vlastelina, pa se može nazvati vlastelinski režim, što znači vršenje političkih i upravnih prava putem prisvajanja. Vlastelin nasljedno drži i posjeduje ne samo zemlju, nego i politička, upravna i sudska prava ili imunitete prema stanovnicima svog feuda. Svi stanovnici veleposjeda, uključujući i upravitelja {villicus, maire, steuoard, bailiff), bili su podložni vlastelinu. Kmetovi su bili ljudi svog vlastelina, pa je dobro primijećeno da je njegova moć više zavisila od njegove

sposobnosti kao vođe, nego od njegovog svojstva zemljovlasnika.Vlastelinska prava i privilegije proizlazile su iz tzv. banstva (bannum) kao izraza javne vlasti u barbarskoj državi. Prerogative banstva imao je već svaki činovnik u karolinškoj državi, a kasnije svaki imunista na svojoj baštini. Banstvo je kao sredstvo djelovanja imalo gotovo neograničeno dejstvo na teritorijalnu oblast na koju bi se protezala njegova vlast. Ono je izražavalo ideju vlasteoske eksploatacije. Vlastelin je sudio stanovnicima svog feuda, mada su za neke zločine i prestupe podvrgavani javnoj pravdi. Međutim, nijedan kraljev administrativni službenik nije mogao stupiti na tlo feuda bez odobrenja vlastelina. Sudske kompetencije feudalaca u odnosu na kraljevska prava koja su prisvojili bila su najveća u Francuskoj, a najmanja u Engleskoj. Na svakom feudu postojali su sudovi sastavljeni od seljaka kojima je predsjedavao upravitelj. Ovi sudovi sudili su po vlastitim običajima, tj. tradicionalnim pravicama, koje je narod povremeno oživljavao u posebnim zapisima. Veleposjed nije bio samo ekonomska, administrativna i sudska, nego i vjerska zajednica, postoje feudalac uz svako svoje gazdinstvo obično sagradio crkvicu, obdario je sa nešto zemlje i sam postavljao svećenike.U X i XI stoljeću feudalno usitnjavanje u Evropi ide u besko¬načnost. Svaki i najmanji vazal teži da se privredno, administrativno i sudski osamostali. Seniori nastoje zadržati što više prava za sebe. Po svojoj logici feudalni posjed težio je da bude potpuna, ali je u suštini bio zatvorena zajednica, jer su vlasteoska prava na razne načine sputavala individualnu aktivnost, zavisno od pravnog položaja pojedinaca. Tako seljak nije mogao napustiti zemlju, niti se mogao bez odobrenja oženiti. Bitno je zapaziti da je taj položaj imao javnopravni statusni karakter, sticao se rođenjem i vrlo teško ga je bilo promijeniti. Položaj pojedinih osoba u vlestelinskoj proizvodnoj zajednici i njihove radne odnose reguliralo je tzv. urbarsko pravo, koje je bilo usko usklađeno sa starim pravnim tradicijama (secundam antique consuetudinem) i istovremeno sa lokalnim običajima (sicit loci consuetudo). FEUDALNO PRAVOBarbarskom invazijom došlo je do konačnog sloma privredne ravnoteže antike i propasti trgovine i gradova, čime je uništena ekonomska osnova rimskog privatnog prava. Gašenjem robnonovea-nih odnosa zamire gradski život i nestaje poslovni duh, dok se istovremeno oblikuje društvo zasnovano na zemljoradnji i naturalnoj proizvodnji. Ljudi su direktno živjeli od svoje zemlje i njene nepo¬sredne okoline. Tu su morali naći sklonište i vlastitom proizvodnjom zadovoljiti potrebe za hranom, odjećom i obućom. Novac je izgubio svoj značaj i skoro potpuno iščezava iz upotrebe.Istovremeno rani feudalizam prati proces fragmentacije prava u vidu njegove partikularizacije na načelima rodovsko-plemenskog personaliteta. Teritorijalnost kao bitnu odliku razvijenog pravnog poretka zamjenjuje personalni princip, po kojem se

pravo primjenjuje zavisno od plemenske pripadnosti svakog pojedinca. Svako pleme ili grupa plemena imali su svoje običajne i moralne norme, odnosno svoj kodeks ponašanja, po kojem se svaki njegov pripadnik morao vladati bez obzira na teritoriju na kojoj se nalazio. Tako su se salijski Franci ponašali prema jednom kodeksu, ripuarski Franci po drugom, Burgunđani po trećem, Vizigoti po četvrtom itd. Odatle je sudija prije početka procesa obavezno pitao okrivljenog ili stranku po kojem zakonu živi (sub qua lege vivis), kako bi mu se na odgovarajući način sudilo. Da bi sudije znale i mogle primjenjivati ta različita plemenska i etnička prava, franački i drugi vladari pristupaju njihovom zapisivanju i kodificiranju, pa tako nastaju zbornici barbarskog običajnog prava, poznati kao leges barbarorum. Najstariji takav zbornik je Lex Šalica ili zakon salijskih Franaka. Zatim dolaze Ripuarski Franci i zbornik njihovog prava Lex Ripuaria, pa Lex Burgundiorum, Lex Wisigothorum, Lex Langobardorum, Lex Thuringorum i dr. Ovi zbornici formulirani su po uzoru na rimsko pisano pravo, ali im nedostaje njegova apstraktnost i vizija cjeline. Nema apstraktnih definicija pojedinih instituta, nego se sve svodi na kazuističko nabrajanje odredbi krivičnog prava, uz nešto na isti način izloženih normi iz oblasti imovinskog, bračnog i porodičnog prava. Pored toga, ovi zbornici sadrže i neke propise organizaciono-upravnog karaktera, ali bez jasnog razdvajanja individualnih prava od prava zajednice ili države.Pored Germana i drugih barbara u feudalnim državama živjeli su također Rimh'ani, Galorimh'ani i ostali starosjedioci. Za njih je po principu pravnog personaliteta u ranofeudalnoj državi važilo rimsko pravo kao njihovo statusno pravo. Pojedini barbarski krajevi i vladari naredili su da se za ove njihove podanike propišu odgovarajuće norme, pa su tako nastali barbarski zbornici rimskog prava (leges romanae barbarorum). Ovi zbornici uglavnom predstavljaju kompilaciju carskih konstitucija i pravničkog prava (ius), kao što su Codex Eurici, Lex Romana Burgundiorum, Lex Romana Wisigothorum, Edictum Theodorici i dr.Zbornici nisu bili jedini izvor prava. Jedna franačka zbirka isprava iz VII stoljeća bilježi da je pravovaljano sve ono što "rimsko pravo uči, seoski običaj dopušta, a kraljevska vlast ne zabranjuje". Na osnovu ova tri autoriteta postepeno se razvija opće ili kraljevsko pravo, koje je nasuprot partikularnim pravima važilo za cjelokupno stanovništvo, odnosno sve podanike jedne države. Kralj je već u ranom feudalizmu nastojao da spriječi krvnu osvetu i da u isti mah privatnu nagodbu o "cijeni krvi" pretvori u javnu, sudsku odštetu. On je time isticao svoju vlast i položaj, uz istovremeno prisvajanje odštete ili jednog njenog dijela. Kruna je na taj način posredno gradila svoj autoritet čuvara javnog reda i mira. Vremenom su općim pravom obuhvaćeni svi propisi o crkvenoj i državnoj organizaciji, finansijama i međunarodnim odnosima. Pored toga, u opće pravo spadalo je i rimsko recipirano pravo, nazivano i pandektnim

pravom, koje je, mada supsidijarni izvor prava, važilo na teritoriji cijele države.Vladari su, posebno u Njemačkoj i Francuskoj, donosili različite zakonodavne akte koji su se vremenom stapali na starim običajnim pravima, čime je nastao sistem pokrajinskog ili zemaljskog prava (Landesrecht). Pojedini pravnici zapisuju ovo pravo, pa početkom XIII stoljeća nastaje više njegovih zbirki neslužbenog karaktera zvanih pravne knjige (Rechtsbiicher). Najpoznatija takva zbirka je Sasko ogledalo fSachsenspiegel). Ovaj zbornik je kasnije priređen i dopunjen pod imenom Ogledalo njemačkih ljudi, rađen u namjeri da obuhvati cjelokupno njemačko pravo. Njegova kasnija izdanja poznata su također kao Švapsko ogledalo (Schmabenspiegel).U Francuskoj su slični zbornici nazivani Coutumier. To su bile zbirke običajnog prava među kojima su najpoznatiji Običaji grada Beauvaisa (Le coutumier de Beauvais) iz XIII stoljeća. Beauvais (Bove) je uz Pariz bio do XIII stoljeća najprosperitetniji francuski grad. Od sredine tog stoljeća Beauvais naglo posustaje i gubi svoj manufakturni i trgovački značaj, pa daleko zaostaje za drugim francuskim i flandrijskim centrima i gradovima. Uspomenu na njegovo zlatno doba sačuvao je francuski pravnik, legist i prvi pravni teoretičar Philipe de Beaumanoir (Bomanoar), koji je u XIII stoljeću sastavio nešto idealizirani zbornik njegovih pravnih običaja. Bez obzira na to Le coutumier de Beauvais je u Francuskoj dugo vremena među pravnicima uživao veliki ugled. Po njegovu uzoru sastavljen je u XTV stoljeću Veliki zbornik običaja Francuske (Le grand coutumier de France).Širenjem općeg prava jača načelo teritorijalnosti primjene prava, ali se personalni princip zadržao još i u staleškoj monartuji razvijenog feudalizma. Promijenjen je, međutim, osnov pravnog personaliteta. To više nije krvno srodstvo ili etničko porijeklo kao u doba ranog feudalizma, nego društveni status pojedinca, odnosno njegova stale-ška pripadnost i zanimanje. Jedno pravo važilo je za pripadnike dva vladajuća staleža, plemstva i sveštenstva, drugo za kmetove kao feudalno zavisne seljake, a treće za stanovnike gradova. Plemstvo i sveštenstvo je po feudalnom pravu uživalo sva imunitetska prava i mnoge privilegije, među kojima i vršenje najviših državnih službi. Na drugoj strani bila je masa obespravljenog seljaštva opterećena brojnim dužnostima, urbarijalnom tlakom i drugim davanjima u korist feudalca, crkve i države. Istovremeno se sa obnovom gradova i gradske privrede izdiže građanstvo koje kao treći stalež snagom novca ostvaruje određena prava i privilegije. Ovo stanje društvene nejednakosti održavano je pravnim propisima, pa se za feudalno pravo može reći da je po svom sadržaju i ciljevima imalo izričito klasni karakter. Njegov osnovni cilj bio je očuvanje i stalno reproduciranje date staleške strukture i organizacije feudalnog društva i države. Krivično pravo

Feudalno pravo je već na nivou forme, tj. kroz samu pravnu normu izražavalo i propisivalo nejednakost među staležima, odnosno njihovim pripadnicima. To je najdirektnije bio slučaj u oblasti krivičnog prava, gdje su za ista krivična djela propisivane različite kazne, zavisno od staleške pripadnosti delikventa, za plemiće blaže, a za kmeta i prostog čovjeka jače i strožije.Krivično pravo se općenito karakteriziralo grubim kaznama i primitivnim postupkom. U Njemačkoj su, usljed slabe centralne vlasti, delikti dugo zadržali privatnopravni karakter, po kojem se gonjenje okrivljenog smatra ličnom stvari oštećenog. Tu je oštećeni, usljed nesigurnosti sudske zaštite, imao pravo da se sam štiti putem tzv. prava pesnice (Faustrecht). Ovo se pravo jačega, uprkos nastojanju države da ga zabrani, održalo sve do XVI stoljeća.U Francuskoj su delikti rano izašli iz privatne sfere. Povreda pojedinca se istovremeno smatra povredom društvenog poretka i javnog interesa, pa se većina krivičnih djela goni po službenoj dužnosti. Krivica je subjektivizirana, što znači da je za odgovornost potrebna vinost delikventa. Ovo načelo subjektivne odgovornosti nije dosljedno primjenjivano. U praksi su bili česti slučajevi vođenja postupka protiv životinja koje su nekome nanijele štetu ih povredu. Nije se vodilo računa ni o uračunljivosti, pa su tako često kažnjavana djeca i duševno oboljele osobe. Ni princip individualne odgovornosti nije dosljedno primijenjivan, jer su za neka krivična djela, kao što je uvreda kralja, pored delikventa odgovarala i njegova djeca.Već spomenuti Beaumanoir je sva krivična djela klasificirao prema njihovoj težini na teška,, srednja i lahka. U teška krivična djela spadali su hereza, izdaja, ubistvo, silovanje, paljevina, razboj-ništvo, krađa i krivotvorenje novca. Ova krivična djela obično su kažnjavana smrtnom kaznom, sakaćenjem i drugim tjelesnim kaznama. Srednje teška krivična djela, kao što su tjelesna povreda, uvreda i si., obično su kažnjavana globom ili zatvorom. Za ostala lahka krivična djela kazne nisu bile predviđene, nego ih je sudija izricao po vlastitom nahođenju. Sudija je općenito imao veliko diskreciono pravo pri odmjeravanju kazne. Svrha kazne u prvom je redu bila odmazda. Kazne su u cilju zastrašivanja stanovnika obično javno izvršavane.Imovinsko pravoIako je promet nerazvijen nastale su određene imovinsko-pravne institucije. Na prvom je mjestu alod kao slobodna nasljedna zemlja. Srednjovjekovni jezik suprotstavlja alod raznim vrstama plodo-uživanja, zavisnim baštinama i feudima. Alod je znači svojina na zemlju. Razlikovao se "plemeniti slobodni alod" i "neplemeniti slo¬bodni alod". Na toj osnovi dolazi do raslojavanja alodista na plemstvo i zavisne seljake. Feud je prvobitno bio beneficijum pod teretom službe na konju. Kasnije se javljaju feudi raznih službi kao što su feud kuhinje, feud konjušnice, a jedan kraljevski advokat u Engleskoj držao je svoju službu

kao feud sa prihodom od 40 maraka godišnje iz kraljevske kase.Uz alod kao individualnu svojinu postojala su i opća dobra (communia), kao što su šume, ispaše i vode. Communie su nastale evolucijom vile, tj. seoskog posjeda u merovinškoj epohi. Opća dobra pripadaju vlastelinu, ali na njima kmetovi imaju kolektivno i nedje¬ljivo pravo uživanja. Tako su postepeno nastala "općinska dobra" na kojima je vremenom organizirana seljačka uprava. Na istoku Francuske i u Njemačkoj nastao je poseban tip seoske organizacije koji se naziva marca, poznata kao germanska marka. Ovom markom upravljalo se po mjesnim običajima, proisteklim iz barbarskih prava. Ona je stvarala pravu kolektivnu svojinu, dok je vijeće stanovnika obezbjeđivalo njenu administraciju.Osim općih dobara koja se ne otuđuju, sva ostala dobra idu iz ruke u ruku. Najčešći način otuđenja je prodaja. Imovina se sticala i putem zastarjelosti. Ove ustanove su regulirane mješavinom rimskog i barbarskog prava. Na jugu (Provansa, Italija) jači je bio uticaj rimskog prava. To su zemlje pisanog prava (pays de droit ecrit). Na sjeveru je preovladavao običaj ipays de droit coutumier). To su zemlje običajnog prava. Zakup se sklapao pod uslovom šanse (vrsta dažbine - le cens). U karolinškoj epohi zakup (prekarijum) je ograničen na pet godina, a poslije se pretvara u zavisnu baštinu.Zakup (prekarijum) se javljao i kao neka vrsta doživotnog osiguranja. Bio je običaj da vlasnik koji se nađe u nevolji pokloni svoje malo dobro crkvi. Ona mu ga vraća uvećanog, kao prekarijum, pa je dalje njegov život osiguran. Međutim, poslije njegove smrti zemlja nije prelazila na nasljednike, nego je pripadala crkvi. Ovim se poslom ostvarivalo doživotno osiguranje, uz gubitak uloženog zemljišta.Zaloga je najčešće bila u vidu hipoteke. Srednjovjekovna hipo¬teka bila je slična današnjoj uz jednu bitnu razliku: srednji vijek, kao ni antika, nije poznavao javnost hipoteke, nego je hipoteka ostajala tajnom.Srednji vijek je poznavao više vrsta udruživanja u svrhu poslovanja. To je poznati ortakluk (sodetas):1. Pareaž (arijaž) udruživanje za eksploataciju feuda, trga ilimlina i dr. Nastaje kad se nekoliko vlastelina (pariarii)udruži i otvori trg, omanji grad ili mlin. Najznamenitijipareaž je ortakluk sklopljen 1278. godine između irželskogepiskopa (d'Urgel) i francuskog grofa od Foa (Foix) u pogledugrada i trga Andore. U međuvremenu su prava grofa Foixaprešla na francusku vladu, pa još danas su Francuska iepiskop suvlasnici Andore.2. Napolica je postojala kao zakup na dio plodova.3. Komanditno društvo kao trgovačko društvo sa dvostrukimjemstvom u srednjem vijeku se najčešće javlja kao ortakluk

u stoci. Vlasnik stada povjeravao je stoku svom ortaku kojije čuva i eksploatira, a dobit se dijeli. Ulog jednog ortaka jeu naturi (capitale), udio drugog je u radu (industria).4. Postojao je i moderni, solidarni ortakluk iz koga su se razvilasavremena akcionarska društva. Najčešće je korišten umlinskoj industriji, zatim u pomorstvu i bankarstvu uVeneciji, Đenovi i gradovima Flandrije.Brak je bio obavezno crkveni, smatranje svetom tajnom i tako bio neraskidiv. Imovina u braku sastojala se od: naslijeđenih dobara (alod), kupovice kao imovine stečene prije braka, tečevine kao imovine stečene za vrijeme bračne zajednice, udovičkog užitka (dio imovine određen za ženu u masi zajedničkih dobara). U germanskom pravu, žena je dobijala od muža "jutarnji dar" (Morgengabe), što je bila vrsta barbarskog miraza. U toku trajanja braka, uprava imovine pripadala je mužu koji je staralac ili tutor žene. U zemljama "pisanog prava" (jug Francuske) imovinski bračni režim se čvrsto drži rimskih tradicija, dok na sjeveru (običajno pravo) preovladavaju barbarski uticaji.I u nasljednom pravu u zemljama pisanog prava poštuju se rimske tradicije, dok barbarska prava nastoje da istisnu pobočne srodnike i da ojačaju pravo braće. Rimske tradicije vremenom su svugdje preovladale. Ako nema zakonskih nasljednika, nasljeđuje fiscus (kraljevska blagajna). Srednji vijek poznaje i široko primjenjuje testament kao akt posljednje volje. Zbog razvijene ideje pobožnosti imovina se često zavještavala crkvi.Sa ovom idejom pobožnosti vezan je još jedan, široko rasprostra¬njen pravni posao srednjeg vijeka. To je poklon crkvi, manastirima, katedralama i drugim vjerskim ustanovama. Zakonski nasljednici bili su zaštićeni, utoliko što njihov zakonski dio nije mogao biti darivan, čime je i sloboda raspolaganja bila ograničena.Opisane feudalne institucije oformile su se početkom karolinške ere u Franačkoj i kulminirale su u XII stoljeću u uslovima pune feudalne razdrobljenosti u Evropi. Krajem XII stoljeća oživljavaju u Evropi gradovi koji postepeno počinju vršiti jedan revolucionarni uticaj na feudalno društvo. Kroz nekoliko naređenih stoljeća razvio se buržoaski način proizvodnje i potisnut je feudalizam. BIZANT (VIZANTIJA)Nasuprot evropskoj feudalnoj rascjepkanosti, kulturnoj i pravnoj skučenosti stajala je na istoku Bizant (Vizantija), čija je monumentalna civilizacija dostigla svoj zenit upravo u doba koje se u Evropi naziva mračnim srednjim vijekom. Bizantska civilizacija predstavlja simbiozu rimskih, grčkih i istočnjačkih tradicija.Bizant je Istočno rimsko carstvo. Već je Dioklecijan (248-305) radi lakšeg upravljanja podijelio Rimsko carstvo na dva dijela: istočni i zapadni dio. U zapadnom dijelu namjesnik Britanije i Galije imao je

sina po imenu Konstantin. Po očevoj smrti 306. godine Konstantma njegovi vojnici izviču za imperatora. On krene na Rim, porazi sve suparnike i 324. godine postane stvarno rimski imperator. Da bi olakšao upravljanje svojom ogromnom imperijom, Konstantin je odlučio da u istočnom dijelu carstva sagradi Novi Rim. Za njegovo mjesto izabrao je stari grčki kolonijalni grad Bizantion na zalivu Zlatni rog, gdje se Bosfor sastaje sa Mramornim morem. "Novi Rim koji je Carigrad" dovršenje 330. godine. Narod gaje zvao Konstantinopolj, Konstantinov grad. Konstantin je tim snažnim potezima dovršio proces izdizanja carskog dostojanstva, utemeljen još od strane Dioklecijana.Konstantinopolj je predstavljao kopiju Rima sa senatom, hipodromom, kupatilima, itd. Međutim, bio je to potpuno nov grad i to prvi kršćanski grad na svijetu, pošto se Konstantin zavjetovao bogu kršćana da će, ako pobijedi svoje suparnike i postane vladar svih Rimljana, proglasiti kršćanstvo za zvaničnu religiju Rimskog carstva. Tako su car i crkva sklopili tijesan savez.I poslije Konstantinove smrti (337. godine) Konstantinopolj napreduje, dok Rim polahko propada. Pada na nivo osrednjeg prljavog provincijskog grada, po Forumu raste trava, a na Kaptolu pasu koze. Teodosije II (408-450) proširio je Konstantinopolj i podigao nove zidove, čiji ostaci postoje i danas u dužini od 7 km. Do VI stoljeća u gradu je već živjelo oko milion stanovnika.Vrhunac tog razvoja predstavljala je duga vladavina cara Justinijana (527-56. godine), seljačkog sina iz okoline Skoplja, koji se vlastitom sposobnošću uzdigao do najmoćnijeg vladara Rimskog carstva. Justinijan je ponovo ujedinio istočno i zapadno carstvo i za svog života obnovio nekadašnju moć Rimskog carstva.Justinijan je vjerovao u jedinstvo carstva: jedna država sa jednim vladarom, jednim zakonom (kodifikacija) ijednom crkvom. Justinijan je od svih svojih podanika zahtijevao da budu kršćani, pa je zato zatvorio Atinski univerzitet, gdje se predavala pretkršćanska grčka filozofija, a u Konstantinopolju je sagradio veliku crkvu Svetu Sofiju. Justinijan je vjerovao da s njim počinje novo doba za Rimsko carstvo, ali poslije njegove smrti dva dijela carstva se definitivno razdvajaju. Na zapadu nastaju mnoge barbarske kraljevine, a vremenom i posebna crkva. Narod Bizanta po svojim pogledima postaje sve više grčki i kršćanski. Prije svega, raskida se jezička veza između Istoka i Zapada. Justinijan je kodifikaciju pisao na latinskom, ali već su Novellae pisane na grčkom, što znači da većina njegovih podanika nije više znala službeni jezik carstva. Istočno carstvo se jezički i etnički sve više oslanjalo na Grčku i zemlje kojima su Grci duhovno ovladali. Tako je Bizant ustvari bio grčko srednjovjekovno carstvo. To carstvo je počivalo na tri tradicije: dvije antičke, rimska i grčka i nova kršćanska, pa se postavlja pitanje, ko su Bizantinci?Bizantski identitetGrađanin Carigrada bio je potpuno svjestan svoje antičke baštine, ali je njegov osnovni

pogled na svijet bio različit. Bizantinac je smatrao da život na ovom svijetu nema neku posebnu važnost. Da bi se to razumjelo mora se imati u vidu daje kršćanstvo trijumfiralo u doba jednog općeg razočarenja, jer je obećavalo bolju budućnost i štaviše omogućavalo mistično bjekstvo iz ovog svijeta. Vječno blaženstvo kome je svaki Bizantinac težio postizalo se samo kroz savršeno pravovjerje. Zato su za Bizantinca sitna pitanja teološke doktrine imala daleko veći značaj od krupnih problema svjetovne politike, jer su se ovi odnosili na ovaj svijet, a ona prva dovodila su u pitanje vječnost. Politiku kojom se zanimao antički građanin, Bizantinac je morao prepustiti caru i njegovim činovnicima, ali mu je za uzvrat ostalo široko polje teoloških kontroverzi, u kojima je sa strašću učestvovao. Iako svjetovni nagoni, udobnosti i problemi, posebno finansijske brige u vidu visokih poreza, nisu mogli biti potisnuti, ipak se Bizantinac brinuo više hoće li mu kapije neba biti otvorene ili zatvorene. Zato se i može reći da se Bizantinac, za razliku od antičkog čovjeka, manje radovao životu na ovom svijetu, a više se zanimao vječnošću. Takvom stanju njegovog duha ideje sa Istoka su bile vrlo bliske. Dobro je primijećeno da povijest Bizanta predstavlja historiju prodiranja istočnjačkih ideja na račun grčko-rirnske tradicije, koja je barem nominalno istrajala sve do propasti carstva. Već u VI stoljeću zvuk latinskog jezika iščezao je sa carigradskih ulica, ali su Bizantinci do svog zadnjeg dana smatrali sebe Romejima (Romaioi), tj. Rimljanima. Međutim, oni su isto tako bili i Heleni (Jelini), tj. Grci. I u XV stoljeću pitaju se ko su, a patrijarh Đorđe Genadije kaže: "Iako sam Jelin, po govoru, ipak nikad neću reći da sam Jelin, jer ne vjerujem u ono što su Jelini vjerovali. Volio bih da se nazovem po svojoj vjeri i ako bi me neko upitao šta sam, odgovorio bih zKršćanin'.... Iako je moj otac stanovao u Tesalijija se ne nazivam Tesalcem, nego Vizantincem, jer sam iz Vizantiona."Slavenska invazijaI Istok se našao pod pritiskom barbara, Slavena. Nasuprot zapadnoj polovini Rimskog carstva, koja se pod pritiskom barbara srušila, Istočno carstvo tj. Bizant je uspio obuzdati barbarsku stihiju i masu slavenskih seljaka koji su preplavili njegove balkanske provincije uključiti u svoj privredni, fiskalni i vojni sistem. Suočen s pritiskom Slavena sa sjevera i Perzijanaca i Arabljana sa istoka, Bizant je stvorio novu vojno-administrativnu organizaciju poznatu kao tematsko uređenje (themata)-.Teme - nova lokalna upravaDo VII stoljeća u Bizantu je zadržana rimska lokalna uprava sa dvije prefekture, osam dijeceza i oko 60 provincija. Istovremeno je postojalapose&na vojna organizacija sa magistarom militiae na čelu. Već se Justinijan nosio mišlju "militariziranja guvernera" provincija, tj. spajanja funkcije prefekta i magistra milicije. To je uradio u Africi i u Italiji, gdje je uveo funkciju egzarha kao vojnog službenika sa civilnim ovlaštenjima.

U VII stoljeću, sve oblasti, čak i Mala Azija "srce carstva" bile su ugrožene navalom Slavena, Arapa i Persijanaca. Sve provincije su stavljene u stanje stalne pripravnosti, a to je značilo da komandanti pukova (themate) koji stalno konače u pojedinim provincijama imaju i civilnu vlast nad stanovnicima te oblasti. Postepeno su provincije postajale poznate pod zajedničkim imenom themata ili teme i nosile su ime svog puka (npr. u Maloj Aziji: Bukelarinska tema, Anadolska tema, Opsicijanska tema, Trapezijanska tema).Car Lav Isavrijanac (715-740) usavršio je ovaj sistem u Aziji i proširio ga na Evropu (Solunska i Strumička tema, tema Harson (Krim), Dalmatinska tema, Sicilijanska tema).Prema arapskim podacima bilo je ukupno 25 tema, konti¬nentalnih i pomorskih podijeljenih u dvije grupe: Istok i Zapad.Na čelu tema stajali su generali ili tzv. stratezi koji su objedinjavali vojnu i civilnu vlast i koje je car postavljao i mijenjao po svom nahođenju. Stratezi istočne grupe tema dobivali su utvrđenu platu od centralne vlade i po rangu su bili iznad stratega evropske grupe tema, koji su primali platu iz lokalnih poreza. Prvi među stratezima bio je strateg Anadolske teme magistar milicije Istoka.Strateg je u svojim kancelarijama imao 11 klasa službenika koji su obavljali vojne i civilne poslove. Poseban status imali su tzv. hartularije kao blagajnici i poreznici teme, koji su primali naređenja neposredno od centralne vlade. Strateg je imao neograničenu vlast u lokalnim poslovima. Mogla se uložiti žalba na njegove odluke, pa su važniji slučajevi rješavani u prijestolnici, gdje je sjedio i dopunski strateg koji je po potrebi kao inspektor upućivan u razne dijelove carstva.Obnova moći CarstvaU neposrednoj vezi sa tematskom organizacijom bilo je stratiotsko vojno uređenje. Osnovu ovog uređenja nalazimo već u Rimskom carstvu u davanju zemljišnih posjeda vojnicima u pograničnim oblastima, uz obavezu odbrane granica Carstva. Ovaj sistem pogranične vojne službe, čiju su ekonomsku osnovu činili zemljišni posjedi, zadržao se u Bizantu, samo što su rimski limitanei dobili grčki naziv stratioti tj. vojnici. Pod pritiskom Slavena u VII stoljeću, ovaj sistem pogranične vojne službe baziran na slobodnom zemljoposjedu proširen je na teritoriju čitavog carstva, što je koincidiralo sa uvođenjem tematske organizacije. Na taj način vojnu organizaciju kasnog Rimskog carstva zasnovanu na najamničkoj vojsci, zamijenio je novi poredak čije su jezgro sačinjavali stratioti naseljeni u bizantskim temama. Stratiot nije bio ništa drugo nego slobodni seljak koji sam obrađuje svoju zemljišnu parcelu, ali je obavezan na vršenje vojne službe, što mu se nadoknađuje putem raznih poreskih olakšica. Ogromnu i u početku rušilačku slavensku imigraciju bizantska vlada je uspjela obuzdati tako stoje mase Slavena ustalila na Balkanskom poluostrvu, bilo kao stratiote, bilo kao obične slobodne seljake, obavezne na

plaćanje poreza, čije je marljivo prikupljanje bilo osnov finansijske moći Bizantskog carstva. Ove ekonomske procese ustaljivanja pratilo je preobraćenje slavenskih barbara u kršćansku vjeru. Tematskom i stratiotskom organizacijom, Bizant je stabilizirao svoje granice, pa period od VII do sredine XI stoljeća predstavlja period njegove pune moći. Njegova ekonomska i finansijska moć zasnivala se, u prvom redu, na sitnom zemljoposjedu slobodnih seljaka, a vojna snaga na sitnom zemljoposjedu stratiota. Seljaci i stratioti pripadaju često jednoj istoj seoskoj općini, čije šume, pašnjake i vode zajednički koriste. Prema tome, široki slojevi slobodnih seljaka i stratiota su glavni elementi bizantske obnove od VII do XI stoljeća. Tu obnovu omogućila je velika slavenska imigracija kojom je popunjen nedostatak ljudstva kao jedan od glavnih uzroka ekonomske i vojne krize poznog Rimskog carstva. Parafrazirajući prof. Georgija Ostrogorskog, možemo" reći da je svježa slavenska krv podmladila istrošeni organizam rimsko-bizantske države i produžila joj život za nekoliko stoljeća.

Makedonska dinastijaVrhunac bizantske moći i blagostanja obično se vezuje za vladavinu careva Makedonske dinastije 867-1050. godine. Prvi car iz ove dinastije došao je iz Makedonije u Carigrad kao mlad konjušar u potrazi za srećom. On je 867. godine ubio cara Mihajla II Isavrijanca iz Amorijske dinastije koji ga je primio za svog prijatelja. Vasilije I i skoro svi njegovi nasljednici bili su sposobne vojskovođe i admini¬stratori. Narodi koji su živjeli u Bizantu u doba makedonskih careva osjećali su se podanicima države koja će vječno trajati. Ona je njima izgledala kao jedina stalna civilizirana institucija na svijetu, jer su izvan njenih granica, na Zapadu živjeli barbari, a na Istoku nevjernici.Faktori bizantske moćiSnaga Bizantskog carstva temeljila se na četiri faktora: 1. velikim rimskim administrativnim tradicijama, 2. dobroj vojničkoj organizaciji, 3. dobroj fiskalnoj politici i 4. prevlasti u mediteranskoj trgovini.1. Bizantsko carstvo je bilo apsolutna autokratija. Još od Dioklecijanovih dana imperatori su potpuno uzeli vrhovnu vlast u carstvu. Car je po svojoj volji postavljao i otpuštao sve službenike. Imao je punu finansijsku kontrolu, punu zakonodavnu vlast, bio je glavnokomandujući svih oružanih snaga carstva, i pored toga bio glava crkve i prvosvećenik carstva.U početku titula cara bila je imperator ili august. Na istoku carstva upotrebljavala se i titula autokrator (samodržac), dok se od 629. godine, od cara Irakliona, ustalila titula bazileusa (vasileus).Iako samodržac, car je uvijek priznavao svoju obavezu da poštuje osnovne zakone rimskog naroda. I u kasnijim stoljećima u svijesti ljudi provlačila se ideja daje narod suveren, a daje caru samo povjerio svoju vlast. Taj prenos suverenosti izričito pominje Justinijanov Lex de imperio. I pored carskog samodržavlja, krajnja

suverenost naroda uspijevala je da se izrazi činjenicom daje prijesto bio izboran. Birači u carstvu bili su: senat, vojska i narod Carigrada. Svaki car je morao prvo da bude proglašen od ova tri tijela, pa tek potom da se podvrgne obredu krunisanja, koje je obavljao patrijarh "kao nosilac najviše službe pod krunom".Narod, u smislu "kršćanske zajednice" imao je "zakonsko pravo na revoluciju", kako je to rekao patrijarh Nikola Mistik u X stoljeću. Odatle bizantska politička historija poznaje više slučajeva promjena na prijestolju izazvanih pobunama naroda. Narod su zapravo činili građani Carigrada. Narod Carigrada je u početku bio organiziran u samoupravna municipalna tijela, tzv. deme, kojih je bilo četiri: Plava, Zelena, Bijela i Crvena (postepeno su se posljednje stopile sa prve dvije). Deme su se dijelile na civilne (tzv. Politici), kojima je upravljao demarh i vojne (tzv. Peratici) koje su vjerovatno djelovale kao teritorijalni garnizon grada.2. Vremenom od VII stoljeća Peratici su postali jezgro carske garde i gradskog garnizona, od kojih je stvorena carska vojska kao protivteža provincijskoj. Sa druge strane Politici su se pretvorili u obične ceremonijalne organizacije, a njihovi demarsi su dobili unosna službenička mjesta u carskoj činovničkoj hijerarhiji. Opadanjem dema, narod Carigrada je izgubio svoje jedino ustavno sredstvo političkog izražavanja, pa je ubuduće to mogao Činiti isključivo bunama i neredima.Senat u Carigradu nikad nije iščezao. U VI i VII stoljeću bio je na svom vrhuncu, ali carigradski Senat nikad nije bio sličan starom rimskom Senatu. Različit po sastavu i lišen tradicije rimskog senata, već i po svom imenu bio je manje dostojanstven. Korelativan grčki termin za latinski senat je geruzija, ali se u Carigradu zvanično zvao prosto - skupštinom. To je bilo jedno veliko amorfno tijelo koje je obuhvatalo sve ljude od ugleda, bogatstva ili odgovornog položaja u carstvu, sa neodređenom vlašću. Najšire, to je bio savjetodavni organ cara u političkim pitanjima. U vršenju vlasti car se oslanjao na dobro uređen i razgranat činovnički aparat. Iako su u lokalnoj upravi, u temama vojna i civilna vlast bile spojene, u centralnoj upravi te dvije oblasti su bile razdvojene. Centralni vojni službenici, domestici i stratezi, nisu imali učešća u administraciji. Sa stvaranjem tema, napuštena je i stara rimska centralna šema uprave, koju je vodio Magister Oficii i stvorena je nova carska administracija koju su kontrolirale dvije velike klase službenika: kritai i secretikoi. Prvi su bili upravni, a drugi finansijski službenici.Najvažniji među administrativnim činovnicima bio je upravnik Carigrada eparhos. To je služba koja je postojala od osnivanja grada. Eparhos je bio vrhovna vlast u gradu, namjesnik za vrijeme carevog odsustva, odgovoran za red i mir. Njegova kancelarija je imala dva odjeljenja. Sjmponus - kontrola esnafa i trgovine i građevinskih dužnosti stanovnika i Logotet pretorium - uprava sudstva i zatvora.Drugi veliki kritai bio je auestor, kao stara rimska služba koju je već Justinijan

reformirao. Questor je izrađivao nacrte zakona, predsjedavao apelacionom sudu i vršio ulogu javnog tutora. Kao takav vršio je otvaranje i nadgledanje testamenata, imao je kontrolu nad upravom i imovinom maloljetnika. Dalje je kontrolirao da nijedan provincijalac ne uđe u Carigrad osim poslom i da se besposličari natjeraju da rade u državnim manufakturama, pošto je zadržan još Dioklecijanov sistem nasljednog vezivanja ljudi za određena zanimanja, posebno za zemlju. Imao je veliku kancelariju.Treći veliki kritai bio je službenik po imenu epi ton deeseon koji se starao o molbama upućenim caru. Imao je kancelariju, ali ne i sudnicu.Vrhovni finansijski (secretikoi) činovnik bio je sekelarij koji je kontrolirao glavnog sakupljača poreza, glavnog vojnog blagajnika i upravnika carskih imanja. Dalje su postojali razni lokalni sakupljači poreza, službenici koji su se starali o državnim manufakturama, rudnicima i vodovodima, carinici (commerciarii) i svi upravnici privatne careve blagajne.Poseban položaj imao je logotet dromus ili glavni upravnik pošta, šef spoljnih poslova, jedini činovnik koji je svaki dan viđao cara i kontrolirao njegov saobraćaj sa ostalim činovnicima. Postojale su i druge brojne službe oko cara i dvora. Administracija se normalno u XIII i XIV stoljeću degenerira i smanjuje.3. Ogroman činovnički aparat, vojska i diplomatija ne bi se mogli izdržavati bez dobre fiskalne, prije svega, poreske politike. Bizant se može označiti kao uzorna država u pogledu marljivog i efikasnog prikupljanja poreza. Ukupni bizantski godišnji prihodi od direktnih i posrednih poreza procjenjivani su u X stoljeću na 640 miliona zlatnih franaka. Navodno je Manojlo Komnen samo iz Carigrada izvlačio 106 miliona zlatnih franaka. Iako su ove procjene vjerovatno pretjerane, nesumnjivo je daje sistem oporezivanja obezbjeđivao caru stalan priliv gotovog novca, što mu je davalo nadmoćan položaj prema vladarima Istoka i Zapada. Postojale su dvije kategorije neposrednih poreza: porezi na zemlju i lični porezi. Osnovniporez na zemlju, zengaratakion, zasnivao se na vrijednosti zemlje, koja je procjenjivana svakih 15 godina. Sva zemlja, čak i carska imanja, bila su podložna oporezivanju, mada su ponekad manastiri oslobađani. U naplati je preovladavao sistem epiboli, po kojem se lokalna zajednica stara da traženi iznos bude dostignut. Povremeno je uvođen i sistem po kome je neplaćen porez na jedno imanje morao platiti najbliži imućni susjed.Od ličnih poreza spominju se glavarina (kephaletion) i porez na ognjište (kapnikon). Spominju se i drugi porezi, a o omiljenosti poreznika svjedoči anegdota iz XII stoljeća da su stanovnici jonskog otoka Krfa više voljeli da robuju Normanima nego da vide poreznika.4. Znatan dio svog bogatstva Bizant je crpio iz trgovine koja se nalazila pod strogom državnom kontrolom. Svila iz Kine, začini i slonovača iz Indije, krzno, koža i drvena građa iz Rusije i drugih slavenskih zemalja,

stizali su u Carigrad i odatle upućivani na Zapad.Među brojnim državnim manufakturama posebno je bila slavna bizantska proizvodnja svile (dva Justinijanova kaluđera prokrijum-čarila su svilenu bubu iz Kine). Stroga esnafska organizacija bila je pod kontrolom države.PravoBizantskoj administraciji je u njenom poslu pomagalo urođeno poštovanje zakona, naslijeđeno od Rima, a efikasnost vlade dokazana je organizacijom pravosuđa.Poznavanje prava smatrano je bitnim za svakog carskog službenika, pa je postojalo više pravnih škola. Car je vrhovni sudija, niži su bili provincijski sudovi i questor u Carigradu, gdje je zasjedao i vrhovni parnični sud od 12 sudija. Parnica je bila jedan od malog broja prihvatljivih razloga za posjetu Carigradu. Crkveni sudovi postepeno proširuju svoju nadležnost, dok pod Osmanlijama nisu preuzeli cjelokupnu građansku jurisdikciju nad kršćanskim stanovništvom.Kazne za krivična djela bile su novčane ili konfiskacija imovine ili sakaćenje, koje se smatralo humanijom zamjenom za smrtnu kaznu. Zatvor je bio skup i neproduktivan za državu i praktično je nepoznat, pa je korišten samo dok okrivljeni čekaju na suđenje.Predgovor Eclogi spominje da su mito i korupcija u sudstvu postali česti. I pored toga, za Bizant se u poređenju sa srednjo¬vjekovnim Zapadom može reći daje zemlja vladavine zakona ili prava. U Bizantu car je bio izvor prava, ali je pravo bilo iznad njega. Svi veliki bizantski zakonodavci (Justinijan, carevi Isavrijanci - ikonoborci, carevi Makedonci) isticali su suverenitet prava. Da bi se pravo poštovalo, nužno je da bude pažljivo i jasno kodificirano.Isavrijanci. Lav Ilije 739. godine izdao Eclogu, sa ciljem "da u pravo uvede kršćanska načela". U krivičnom pravu kršćanstvo je naglašeno ograničenjem smrtne kazne i njenom zamjenom sakaće-njem, što je pravdano Kristovim riječima o kopanju očiju koje su uvrijedile i odsijecanju grešnih udova. Prema zakonima o braku obavezan je bio crkveni brak sa veoma otežanim razvodom. Povećan je broj zabranjenih stepena srodstva od četiri na šest, poboljšan je ženin status i uvedeno starateljstvo crkve nad siročadi.Isavrijanci su izdali i Vojni zakonik, Pomorski ili Rodoski zakonik i Zemljoradnički zakon, koji sadrže običaje i zahtjeve tog vremena.Makedonsko zakonodavstvo je bio svjestan pokušaj vraćanja Justinijanu. Poslije dva pripremna zbornika Prohirona i Epanagoge došle su Vasilike kao prerada Justinijanove kodifikacije. To je bio kraj velikog kodifikatorskog rada u Bizantu. Svi kasniji pokušaji svodili su se na manje-više loše kompilacije, kao stoje bio Hexabiblon 1345. godine. Uglavnom se proučavalo crkveno pravo. Među zbirkama ovog prava poznate su dvije Syntagme, Fotijeva i Vlastareva iz 1335. godineFeudalizacija

Kraj kodifikatorskih tradicija koincidira sa počecima postepenog raspadanja klasičnog bizantskog sistema. Sve do kraja X stoljeća i početka XI stoljeća bizantski vladari su uspješno održavali privrednu ravnotežu carstva i sprečavali proces feudalizacije, u zapadnom smislu riječi. U prvoj polovini XI stoljeća bizantski ekonomski i vojni organizam počinje da pokazuje znake slabosti. Tokom X stoljeća, veleposjednici, čija je ekonomska moć izrasla u uslovima opće političke sigurnosti u VIII i IX stoljeću, teže da se dočepaju seljačkih i stratiotskih imanja i da njihove vlasnike pretvore u kmetove -parike. U Bizantu staleške razlike nisu bile stroge. Među zemljovlasnike, tj. aristokratiju mogao je ući svako koje imao novac i ulagao ga u zemlju kao najtrajnije dobro. Iako je osnov bizantske poljoprivrede sitni seljački posjed, neprekidno je postojao i veleposjed. Brojni aristokrati posjedovali su velika imanja i stočarska dobra. Na drugoj strani mnogi seljaci pod pritiskom visokih poreza padaju u neimaštinu, pa "dobrovoljno" napuštaju slobodu i traže posla na imanjima bogatih aristokrata ili manastira.Ojačala zemljovlasnička aristokratija, politički sigurna u doba makedonskih careva, želi da se što više proširi. Duga i uporna borba između centralne vlasti i veleposjedničke aristokratije završila se početkom XI stoljeća pobjedom "moćnih ljudi", kako ih je nazivalo bizantsko zakonodavstvo X vijeka i od kojih je uzalud pokušavalo da odbrani slobodne seljake i stratiote. Ovi "moćni ljudi" poznati kao pronijari bitno se po svom socijalno-ekonomskom biću razlikuju od stratiota. Dok su stratioti pripadali slobodnom seljaštvu, pošto su sami obrađivali svoje njive, dotle pronijari pripadaju staležu feudalnog plemstva za koje rade i čiju zemlju obrađuju od njih zavisni kmetovi - parici. Tokom X i XI stoljeća feudalni veleposjednici pronijari uspjeli su slomiti otpor centralne vlasti i od carske vlade napraviti eksponenta svojih staleških interesa. Sa dinastijom Komnena, u posljednjoj četvrtini XI stoljeća, došla je u Bizantu na vlast feudalna aristokratija iz čije sredine proizlaze veleposjednici - vojnici, tj. pronijari, čiji su posjedi - pronije feudalna imanja na kojima rade parici i svom gospodaru plaćaju novčanu rentu. Time počinje postepeno propadanje carstva, pošto su nestankom stratiota i pretvaranjem slobodnih seljaka u parike uništeni osnovi njegove vojne i finansijske moći. Dok su stratiotska imanja bila glavna osnova snage Bizantskog carstva, dotle su pronije postale jedan od elemenata njegovog raspadanja. Uništavanju slobodnog seljaka, na kome je ležala vojna i finansijska moć carstva, slijedila je propast trgovine iz koje je bizantska država crpila dosta od svoje snage i vitalnosti. Privremenim osvajanjem i pljačkanjem Carigrada od strane krstaša, u njihovom četvrtom pohodu na Istok, 1204. godine, Bizant je izbačen iz mediteranske trgovine kojom su zagospodarili italijansM gradovi sa Venecijom na čelu.Povijesni značaj Bizanta

Bizant se nije stigao ni oporaviti od ovih latinsko-krstaških osvajanja, a već se našao pod udarcima Srbije, Seldžuka i Osmanlija. Nekad silna carevina svedena je praktično u bedeme Carigrada. Istrošen i bespomoćan, Bizant je definitivno nestao 29. maja 1453. godine kada je sultan Mehmed II Fatih na čelu svojih četa na juriš osvojio Carigrad i učinio ga Istanbulom. Osmanlije su preuzeli ponešto od carigradske esnafske, administrativne i građevinske tradicije, dok ih preostala bizantska baština nije ničim privlačila. Time bi se iscrpio svjetsko- historijski značaj bizantske civilizacije, da nije bilo slavenskih i drugih istočno-evropskih naroda, koji su se politički i kulturno formirali pod okriljem Bizanta. Skoro čitava Istočna Evropa duguje svoju civilizaciju misionarima i državnicima iz Carigrada. Predslavenske barbarske invazije (Huni, Goti, Avari) izbrisale su sa Balkana tragove rimske civilizacije. Slaveni su ušli u jedan kulturno prazan prostor, u kojem je daleko na jugu stajao grad, sjajan i nepobjediv i kako se njima činilo, grad koji dolazi iz vječnosti. Carigrad - grad careva i patrijarha postao je za Slavene sinonim civilizacije. Bizant je Slavenima dao pismenost kao osnovni instrument civilizacije, dao im je religiju, feudalne institucije, pravo i državnu organizaciju. Ali, što je možda još značajnije, Bizant je i poslije svoje propasti ostavio Grcima i slavenskim narodima organizaciju pravoslavne crkve, koja je predstavljala jezgro za njihovu političku i kulturnu obnovu kada za to naiđu prilike. RUSIJAIstočno-rimska tradicija nastavila je da živi u zemljama koje su svoju vjeru i civilizaciju dugovale Bizantu. To se najprije odnosi na Rusiju, posebno od kraja XV stoljeća. Ruska država nastala je sredinom IX stoljeća. Navodno su neka zavađena slavenska plemena oko Dnjepra pozvala vođu jednog švedskog plemena, koji se zvao Ros ili Rus ili Rjurik, koji je 862. godine zaposjeo Novgorod i tu osnovao državu. Neki nezadovoljnici iz njegovog plemena nastave prodiranje dalje prema Kijevu i tu osnuju drugu državu. Jedan Rjurikov rođak po imenu Oleg osvoji Kijev i ujedini ga sa Novgorodom. Kijev tako postade centar ruske ranofeudalne države, koja se i zvala po Kijevu - Kijevska Rusija.Bizant je rano preko Crnog mora i velikih ruskih rijeka uspostavio trgovinske veze sa Kijevom koji je ležao na Dnjepru. Godine 955. kneginja Olga iz Kijeva je učinila zvaničnu posjetu Carigradu. Ubrzo je knez Vladimir primio kršćanstvo, oženio se sestrom Vasilija II čime je kršćanstvo postalo zvaničnom religijom Rusije. Jaroslav Mudri i njegovi sinovi kodificiraju običajno pravo i izdaju zbornik pod nazivom Ruska pravda.U XII stoljeću Rusija pada pod vlast tatarske Zlatne horde. Krajem XV stoljeća Rusija se oslobađa i obnavlja u duhu ideja bizantske carske vlasti i ideala grčke pravoslavne crkve. Kako je Carigrad pao pod osmansku vlast, svijet je počeo Moskvu da naziva "trećim Rimom".

ARAPSKO-ISLAMSB3 KRUGTreća velika feudalna civilizacija, treći kulturni krug nastao je među Arabljanima u VII stoljeću. Između tamne historije semitskih Arapa prije Muhammeda i njihove nagle ekspanzije poslije njega stoji jedan poseban idejno - kulturni faktor. To je islam. Oko 600 g. Arabiju razdiru međuplemensM ratovi. Geografske i klimatske razlike na Arabljanskom poluostrvu uticale su da semitski Arapi još u najranijem stadiju svog razvitka izgrade dva načina života. U sjevernim pustinjama Arabljani žive u malim nomadskim plemenima, u stalnom pokretu kako bi obezbijedili ispaše za svoje ovce i koze. Na jugu, u Jemenu, gdje ima kiše i plodnih dolina, Arabljani žive kao zemljoradnici po selima i trgovci po gradovima. Ove dvije skupine govorile su dva različita dijalekta arapskog jezika, i klanjali se različitim panteonima bogova. Vladari na jugu su nasljeđivali vlast, a šeici na sjeveru upravljaju uz pristanak plemena.U tako razjedinjenoj Arabiji rodila se jedna nova snaga: vjerska poruka namijenjena promjeni načina života svih Arabljana, pa i cijelog čovječanstva. Čovjek koji je donio tu poruku zvao se Muhammed. Rođen 571. godine u Mekki, trgovačkom i vjerskom sjedištu, iz plemena Kurejš. Sa revelacijamaje počeo oko 610. godine. Njegova poruka nailazi u rodnoj Mekki na odbijanje, pa 622. godine sa 200 sljedbenika prelazi u Medinu. Od ovog epohalnog događaja, poznatog kao Hidžra, muslimani broje godine, pa se muslimanski kalendar često naziva hidžretskim kalendarom. Muhammed se kao Božiji poslanik trijumfalno vratio u Mekku 630. godine. Dvije godine kasnije, Muhammed je, po muslimanskom vjerovanju, preselio na onaj drugi, bolji svijet.Muhammed u strogom smislu riječi nije osnovao arapsku državu. On je bio osnivač religije islama i vođa vjerske zajednice, koja je poslije njegove smrti postepeno prerasla u državu. Kad je Muhammed umro 632. godine, imao je među Arabljanima nekoliko hiljada sljedbenika. Samo 25 godina kasnije njegovi nasljednici na mjestu islamskog vođe mogli su da tvrde da vladaju milionima ljudi, pripadnika mnogih naroda. Arapska ekspanzija skoro nema primjera u historiji. Od 636. do 642. godine Arapi su osvojili Siriju, Palestinu, Egipat i Libiju, a 641. godine Perziju, što je bilo od svjetsko-historijskog značaja. Već 643. godine Arapi su izbili na granice Indije. Na zapadu su osvojili cijelu sjevernu Afriku i izbili na Atlantik gdje je 711. godine Tarik, jedan od arapskih vojskovođa, prešao Heraklove Stubove, koji od tada dobiše naziv Džebeli Tarik (Gibraltar). On je 717-18. godine pokorio kraljevinu Vizigota u Španiji. Arapi su odbijeni sa bedema Carigrada, 732. godine. U bitkama kod Torosa i Poitiersa, Karlo Martel je spriječio njihovo zadržavanje sjeverno od Pirineja, ali su 878. osvojili Siciliju, itd.Ukratko, samo sto godina poslije Muhammedove smrti, islam je obuhvatio više zemalja nego drevni Rim kad se nalazio na vrhuncu svoje moći. Od prve polovine VII vijeka, kada se javio, islam se za svega

par stoljeća već prostirao od Maroka na Zapadu do Sumatre na Istoku, i od lučkih gradova na Swahili obali istočne Afrike do plodnih ravnica oko Kazanja na Volgi. Na tom prostoru etnički i rasno vrlo različiti narodi prihvatili su islam kao svoj model života, što je bitno odredilo njihovu kasniju historiju. Takav uticaj islama je posljedica činjenice da se on manje ogleda u čisto vjerskim vidovima, a više kao kompleksna duhovna filozofija u koju se uklapa svaki pojedinac.U toku osvajanja, islam je skupio brojna stara znanja iz mnogih oblasti kao što su astronomija, matematika, geografija, filozofija, medicina, hernija, zatim razne proizvodne tehnike i na njima gradio nova. Tako je stvorena specifična islamska materijalna i duhovna civilizacija i kultura, koja je u sebi apsorbirala različite starosemitske, perzijske, helenističke i bizantske nanose i nanose kojima je arapsko-islamski genij dao nov kvalitet, tj. samu islamsku civilizaciju. Upravo ta islamska civilizacija povezivala je sve muslimanske narode u jedinstven kulturni krug. I kad je kasnije politički podijeljen, muslimanski svijet su vezivale tri jake spone: islam, općekulturni jezici (arapski, perzijski, turski) i trgovina.Islam i Arapi kao prvi njegovi nosioci odigrali su posebnu svjetsko-historijsku ulogu. Arapi su, iako možda nisu imali namjeru, prenijeli svoja mnoga znanja na srednjovjekovnu kršćansku Evropu. Islamska učenost se širila po Evropi iz Španije, Sicilije i Sirije. Kako

je rekao Bertranđ Russel, u mračnom srednjem vijeku koji se utkao između antike i renesanse, Arapi su sačuvali aparat civilizacije, i time dali podsticaja Evropi kada se počela podizati iz barbarstva.Nije, međutim, naš zadatak da trasiramo historiju islamskih naroda, njihov doprinos civilizaciji, niti da razlažemo islamsku filozofiju, nego da u osnovnim crtama izložimo:1. islamski koncept položaja čovjeka;2. karakter zemljišnih odnosa;3. pravni sistem i pravna shvatanja;4. organizaciju države i politički razvitak.Tako ćemo uporediti islamsko feudalno društvo sa zapadno¬evropskim i bizantskim modelima.1. Islamski koncept položaja čovjekaZa razliku od Zapadne Evrope i Bizanta, u kojima se položaj pojedinca pravno razlikovao zavisno od njegove staleške pripadnosti, islamsko pravo nije priznavalo nikakve privilegije bilo kojim grupama i pojedincima. Pravno svi su ljudi jednaki i između pojedinca i zajednice postoji samo porodica. Postojalo je, također, jako osjećanje solidarnosti između vjernika, koje Ibn Haldun naziva asabija. Međutim, ne treba nikako misliti da u islamskom društvu nije posto¬jala socijalna stratifikacija. Naprotiv, postojala je jasna ekonomsko-socijalna hijerarhija.U početku arapskih osvajanja postojala je razlika između Arapa i pripadnika islama

drugog etničkog porijekla koji su nazivani mavali. Međutim, već od vremena Abasija ova razlika se gubi i svi se musli¬mani, bez obzira na etničko porijeklo, smatraju pravno jednakim.Dok je za srednjovjekovno katoličanstvo i pravoslavlje karakte¬ristična isključivost, dotle je islam priznavao i tolerirao narode koji ispovijedaju religiju otkrovenja, odnosno imaju knjigu otkrovenja, pa se odatle nazivaju kitabijama. S njima je obično sklapan poseban sporazum, pa su zato nazivani još i zimije (ljudi sporazuma). U ove narode spadali su kršćani i Jevreji i strogo su odvajani od pagana ili idolopoklonika (mušrika). Zimije su, prema tome, imale u musliman¬skoj državi status zaštićene manjine.Narodi kojima je priznavan status zimija, zadržavali su sopstvene običaje i zakone pod kontrolom svojih dostojanstvenika, te im je garantirana određena vjerska i građanskopravna autonomija, uslovljena čuvanjem javnog poretka koji je kao i odnosi između zajednica prirodno zavisio od islamskog prava. Međutim, pokoreni narodi imali su obavezu da plaćaju porez, koji je u konkretnom obliku simbolizirao njihovu pripadnost islamskoj državi. Zato je za one koji nisu prešli na islam osnovni problem bio fiskalne prirode. U početku svi pokoreni nemuslimani morali su plaćati dva osnovna poreza: porez na zemlju (harač) i glavarinu (džizja). Kako nemuslimani nisu u muslimanskoj državi imali vojnu obavezu, to je glavarina ili džizja smatrana nekom vrstom vojnice, tj. naknade za nesluženje u ratu. Da bi izbjegli plaćanje harača, mnogi seljaci su ostavljali zemlju i bježali u gradove, gdje prelaze na islam. To je dovelo do pokušaja sprečavanja ove masovne pojave. Iz ove paradoksalne situacije vrlo je rano nađeno rješenje u odvajanju poreza na zemlju od vjerskog statusa seljaka, pa su harač plaćali svi posjednici zemlje, bez obzira na vjersku pri¬padnost. Glavarina (džizja) je zadržana samo za nemuslimane, ali su vjernici zato morali plaćati zekat, pa prelazak na islam nije više značio nikakav fiskalni dobitak.Pored spomenutih klasa, tj. arabljanske, muslimanske aristo-kratije i naroda koji se kulturno i politički izjednačavaju i stapaju, postojali su i robovi. Islam je zadržao stari semitski robovski sistem. Islamsko pravo (šerijat) zabranjuje muslimanu da liši slobode svog istovjernika (iz čega proizlazi maksima: u islamu nema robovanja), što nije uvijek striktno poštovano, jer su ratni zarobljenici mogli biti pretvoreni u robove. Brak između gospodara i robinje smatrao se nezakonitim, ali su djeca iz takvog odnosa pripadala ocu, što znači da su bila slobodna. Položaj konkubine je u tom slučaju izdizan na status majke, pa je gospodar nije mogao prodati ili napustiti. 2. Karakter zemljišnih odnosaPo islamskom pravu sva zemlja se dijelila na haračku, desetinsku i vakufsku, a postojale su i privatne, mulkovne zemlje i dobra.Sva zemlja osvojena od Arapa u zemljama izvan Arabije, koja je ostala u rukama potomaka prvobitnih vlasnika, bila je haračka. Još prema odluci halife Omera ova

zemlja je ostavljena pokorenim stanovnicima da je obrađuju, s tim da se od te zemlje plaćao porez (harač).Desetinske zemlje u Arabiji su poznate pod nazivom kate, a dijeljene su pojedincima iz javne ili napuštene zemlje. Ovu zemlju mogli su uživati samo muslimani, obično ratnici. Sa ove zemlje plaćala se desetina, kao vjerski porez (zekat) ili ušur.Vakuf je zadužbina ili dobro, odnosno zemlja i druga nepokretna imovina koju je neko lice dobrovoljno zavještalo za opće korisne svrhe. Tako uvakufljena imovina smatrala se imobiliziranom, tj. izuzetom iz pravnog prometa. Zavještalac (vakif) izdaje vakufnamu koju potvrđuje sud, čime zavještanje postaje punovažno. Vakuf može biti opći i samostalan (srf) ili porodični (evladijet) od kojeg prihod pripada samo potomcima zavještača vakufa, zvanog vakif. Sud postavlja muteveliju koji upravlja vakufom. Vakufi imaju status pravnih lica. Kako su obično zavještani u korist vjerskih institucija (džamije, medrese), za socijalne svrhe (imareti) ili za izvjesne komunalne potrebe (održavanje mostova, karavansaraja, hanova, itd.), to je pravo na dohodak sa ovih zemalja imalo kolektivni karakter, pa je kontrolu nad upravom vakufa vršio kadija, kao predstavnik zajednice. To je onemogućavalo privatnu inicijativu u upravi vakufa, što se pokazalo kao jedna od prepreka građanskom razvitku.Mulkje privatno vlasništvo; pa je po svojoj pravnoj prirodi sličan rimskoj privatnoj svojim. U mulku su bile zgrade, okućnice, vrtovi i si. i sa ovim stvarima mulkovni posjednici su raspolagali za života i u slučaju smrti. I sve pokretne stvari spadale su u kategoriju mulka.Druga bitna činjenica koja se tiče karaktera zemljišnih odnosa je da odnosi na veleposjedu nisu imali statusni, tj. javnopravni karakter kao u Evropi, nego ugovorni, tj. privatnopravni. Na velikim imanjima zemlju su obrađivali seljaci (felasi) obavezni na plaćanje rente koja se pravno zasnivala na ugovoru zvanom muzarea. To je bio najamni odnos, postoje seljak po ugovoru ulagao samo svoj rad koji mu je vlasnik plaćao dijelom žetve u naturi. Na plodnom zemljištu vlasnik je zadržavao i do 4/5 žetve.Postojali su i drugi tipovi ugovora, kao što su bili maskat i mogoriš. Po prvom ugovoru, sa onih zemalja koje zahtijevaju irigacyu i uključuju sađenje, tj. plantiranje drveća, dohodak se između obrađivača i vlasnika dijelio na ravne dijelove.Po mogorišu kao ugovoru obrađivač je imao obavezu da zasadi voćnjak, a nakon što naraste za berbu, polovina mu je pripadala u samu svojinu.Ugovori su pravno zaključivani na kratak rok, da bi se izbjegao rizik, ali u praksi su vezivani za tlo, pa su stalnim obnavljanjem vremenom dobili nasljednopravni karakter. Iz ovih klasnih suprot¬nosti izbijale su često seljačke pobune, ali je potrebno naglasiti daje, generalno gledano, rad na zemlji bio slobodan od lične zavisnosti.3. Pravni sistem i pravna shvatanjaIslam kao religija predstavlja izvjesnu racionalizaciju jevrejstva i kršćanstva, i

moglo bi se reći daje njegova osnovna karakteristika apsolutni, beskompromisni monoteizam. Međutim, za nas je važno imati u vidu činjenicu da je islamsko pravo - šerijat - sastavni dio islama kao vjere, i daje, štaviše, u islamu pravo neuporedivo važnije i od same teologije. U islamu, pravo ima, dakle, šire značenje nego na zapadu. Čuveni islamski pravnik Abu Hanifa definirao je sredinom VIII stoljećaprauo kao poznavanje prava i obaveza čovjeka. U islamsko pravo nisu uključeni samo ugovori, kažnjavanje i si., nego i vjerski obredi i obaveze (molitva, post, zekat), pa i propisi koji se odnose na ljudsko tijelo i duh, odnosno sve čovjekove dužnosti prema Bogu, prema svom susjedu i prema sebi samom. To je sistem dužnosti, etički kodeks privatnog i javnog života. Izvori pravaU šerijatskom pravu postoje četiri glavna izvora. To su Kur'an, hadis ili suna, idžma i kijas ili analogija.1. Kur'an (knjiga za čitanje, recitiranje). Po muslimanskom teo¬loškom shvatanju, to je zbirka Božijih otkrovenja koja je Muhammeduprenio melek Džebrail (arhanđel Gabrijel), u različitim intervalimatokom 23 godine njegove misije (otprilike između 610-632). Prematome, po islamskom učenju Kur'an je Božija riječ. U Kur'anu supostavljene osnovne norme i principi islamskog prava, koje su pravnicidalje razjašnjavali.Redakcija Kur'ana završena je 13 godina poslije Božijeg posla¬nika tj. 645. godine po naređenju trećeg halife Osmana. Jedna komisija koju je vodio Zejd ibn Sabit, Muhammedov pisar, izradila je četiri identična primjerka, koji su poslani u četiri najvažnija centra carstva: Mekku, Basru, Kufu i Damask.Kur'an se sastoji iz 114 poglavlja (sura) sa 6.666 stihova (ajeta).2. Hadis - suna. Sve ono stoje Muhammed rekao u formi napo¬mene i savjeta (hadis), sve što je izričito ili prešutno odobrio ilizabranio, stoje sam uradio i primjerom pokazao, a tradicija sačuvala,zove se suna (sunnet). Znači, sunnet obuhvata Muhammedovoponašanje u svojstvu Božijeg poslanika (nove norme ponašanja) itoleriranje određenih ponašanja kod svojih sljedbenika - stare običaje.Ovom potvrdom (takrir) djelimično su se zadržali predislamski običajii zakoni.Bitno je zapaziti da se u islamu pravi jasna razlika između Kur'ana, kao Božije riječi, i sunneta (islamska tradicija) koji pred¬stavlja riječi i djela Muhammeda, kao Božijeg poslanika (instrumenta objave).Vremenom se javljaju i apokrifni hadisi, pa islamski pravnici pristupaju skupljanju i kritičkom odabiranju hadisa. Tako je u IX stoljeću nastalo šest knjiga hadisa koje su priznate kao kanonske. Poseban autoritet među njima uživaju tzv. autentične zbirke čiji su kodifikatori al-Buhari (umro 870. godine) koji je za 16 godina sakupio oko 600.000 hadisa, od kojih je kao autentične u

svoju zbirku uključio svega 7.275; i Muslim (također umro 870. godine) koji je od 300.000 hadisa unio u svoju zbirku oko 12.000.

3. Idžma je jednodušno mišljenje pravnika jedne epohe,saglasnost u slučaju kada u dva prva izvora nema određenog mišljenja.4. Kijas ili analogija predstavlja mišljenja pojedinih pravnikakada u Kur'anu i suni nema odgovarajućih tumačenja. Analognarješenja izdavali su u početku imami, kasnije muftije u vidu posebnihakata, tzv. fetvi (pravnih mišljenja).Pravne školeU vezi sa tumačenjem osnovnih izvora šerijatskog prava, u islamu se razvilo više pravnih škola, tzv. mezheba, što literarno znači put ili prolaz, a figurativno metod ili sistem. Ovim terminom islamska jurisprudencija označava neku školu mišljenja, s obzirom na tumačenje i primjenu prava. Od više takvih sistema ili pravnih škola, koji su se vremenom pojavljivali, u klasičnoj jurisprudenciji samo su četiri definitivno priznate. Ove škole poznate su po imenima svojih osnivača:• malikijska - Malik ibn Enes (713-795),• hanbelijska - Ahmed ibn Hanbel (780-855),• šafijska - Muhamed ibn Idris eš - Šafi'i (767-819),• hanefijska - Ebu Hanifa (699-767).Ova četiri pravnika su opće priznati kao mislioci sposobni da formiraju vlastito mišljenje o primjeni pravnih pravila uslovljenih u Kur'anu i hadisu, te da tako razvijaju nauku o korijenima prava (usul el-fikh).Ove škole međusobno nisu isključive. Razlike između ova četiri sistema proističu iz raznorodnih tradicija ili se zasnivaju na različitim tumačenjima tradicija, ili na drukčijim putevima u kojima je usvojena upotreba idžme i kijasa. Međutim, praktično su ove razlike sekun¬darne prirode, pa se u skladu sa općeusvojenim pravilima, u islamskim zemljama svaki musliman vlada po mezhebu kojem pripada. Sistem pravaKao i samo shvatanje prava, tako se i sistem prava, tj. klasi¬fikacija pravne materije u šerijatskom pravu znatno razlikuje od zapadnih pravnih sistematizacija.Već smo rekli da islamsko pravo želi obuhvatiti čitav ljudski život, pa je njegova materija najčešće raspoređena u tri cjeline:• ibadet (odnos čovjeka prema Bogu),• muamelat (odnosi ljudi među sobom),• zevadžir ili ukubat (kažnjavanje).Neki autori izdvajaju izvjesne odnose iz druge grupe i od njih konstituiraju četvrtu cjelinu koja regulira odnose post mortem, tj. nasljedstvo, testament i legat.Već i površan pogled na sadržinu ove klasifikacije otkriva mnoge razlike, možda čudne sa stanovišta evropskih sistematizacija, ali veoma logične prema

islamskim pravnim shvatanjima. Npr., ibadet, koji govori o odnosu čovjeka i Boga, obuhvata čitavu materiju ustavnog prava i propise o poreskom sistemu. Islam ne razdvaja duhovno od svjetovnog, pa u islamskoj terminologiji riječ imam znači istovremeno i halifu (suverena) i lice koje predvodi vjernike u zajedničkoj molitvi u džamiji. Odatle je logično da svojstva imama budu izložena tamo gdje se regulira zajednička molitva, tj. dužnost čovjeka prema Bogu.Ili uzmimo, naprimjer, pitanje poreskog sistema. Po jednoj Muhammedovoj izreci, zgrada islama sadrži pet elemenata: krov sačinjava vjerovanje u jedinstvo Božije, a četiri stuba su obaveze izvršavanja molitve, posta, hadžiluka i zekata (porez). Prema tome, čovjek mora i svojim dobrima da pokaže da poštuje Boga.Ne treba se, također, čuditi stoje međunarodno pravo uvršteno u odjeljak kažnjavanja (zevadžir). Suprotno drugim pravnim sistemima, u islamu međunarodno pravo ne zavisi od trenutne politike, nego stranac čak i u vrijeme rata uživa zaštitu suda. Tu su, također, i propisi o ratu i miru, itd. Krivično pravoPrema načinu određivanja kazni, šerijatsko pravo poznaje tri vrste krivičnih djela:1. Krivična djela za koja su tačno utvrđene kazne (hadd). Tuspada više različitih djela, kao što su blud, kleveta, alkohol, krađa,razbojništvo i apostazija. Smatra se da su ova krivična djela uperenaprotiv temelja muslimanske države, pa se gone po službenoj dužnosti.Za blud (zinaluk) su lica u braku kažnjavana kamenovanjem, aneoženjeni nemuslimani i robovi batinanjem od 100 štapova. Sličnoje bilo i krivično djelo lažnog optuživanja (klevete). Kazna za upotrebualkoholnih pića iznosila je za slobodnog muslimana 80 batina, a zaroba 40, dok za nemuslimane ovo djelo nije ni postojalo. Krađa jekažnjavana odsijecanjem desne ruke, a u povratu lijeve noge.Razbojništvo je kažnjavano istovremeno odsijecanjem desne ruke ilijeve noge, a ako je razbojništvo praćeno ubistvom, onda jekažnjavano smrtnom kaznom. Tu je spadalo i otpadništvo od vjere iliapostazija. Za sva ova djela smatra se da su uperena protiv vjere ijavnog morala, pa su kažnjavana u smislu propisa islama i na ovomi na onom svijetu.2. Krivična djela za koja su kao kazna predviđena odmazda(kisas), krvnina ili plaćanje umira - kompozicije. To su djela protivživota i tijela (ubistvo, tjelesne povrede). Gone se na zahtjev oštećenestrane, a ne po službenoj dužnosti. Za ova djela, poznata pod općimnazivom džinajet, predviđene su alternativne kazne, kako se većstranke nagode. Kažnjavanje je ovdje prožeto elementima arapskog

običajnog prava, jer kisas je ustvari krvna osveta - talion, a diyet oblikumira - kompozicije ostvarene putem suda. Krvnina za glavu iznosilaje npr. 100 kamila ili 10.000 dirhema. Krvnina za ženu iznosila je polakrvnine za muškarca, a krvnina za roba njegovu tržišnu vrijednost.Krvnina za nemuslimana iznosila je isto koliko i za muslimana.U vezi sa tim, karakteristično je da šerijatsko pravo nije pravilo razliku u kažnjavanju s obzirom na društvenu pripadnost učinioca djela. Ono samo pravi biološku i katkad vjersku razliku, pri čemu su kazne skoro redovno blaže za roba i nemuslimana, a ponekad teže za ženu nego za muškarca.3. Krivična djela za koja je predviđena samo vrsta kazne, kao što je batinanje (tazir) ili novčana kazna, globa (džerima). Pravo pro¬pisivanja i odmjeravanje kazne za ova djela priznato je šefu islamske države i po njegovoj delegaciji sudskom organu (kadiji). Ova djela, nazivana sijaset, bila su različita, i u šerijatskom pravu samo su primjerice neka navedena (uvreda, lažno svjedočenje, lažno mjerenje, prevara, lihva, kockanje, bježanje iz vojske, pokušaj ubistva, povreda stana, sitna krađa). Vladaru islamske države, odnosno, po njegovom ovlaštenju, kadiji je ostavljeno pravo da procjenjuje koje su još druge radnje protivpravne i da za njih određuje kaznu. Ova prava su u svojoj zakonodavnoj aktivnosti kasnije široko koristili osmanski sultani.Građansko pravo i trgovinaU građanskom pravu nema mnogo propisa, već su postavljeni samo opći principi. Međutim, ovo pravo je bilo razvijeno, pošto je trgovina u islamskom svijetu bila izuzetno živa. Mreža trgovačkih puteva i odnosa pokrivala je i povezivala čitav islamski svijet, od Maroka i Španije do Sumatre, od Zanzibara do Buhare i Kantona u Kini.Razvoju trgovine doprinosilo je više faktora, među kojima posebno treba istaći:1. prirodna bogatstva muslimanskog svijeta (afričko zlato,špansko grožđe, drago kamenje);2. muslimanski sistem transporta, sa kopnenim putevimakojima su se kretali ogromni karavani kamila natovarenihrobom i pomorskim Unijama kojima su plovili jedrenjaci satrouglastim jedrima;3. muslimanske trgovce, među kojima je bilo dosta Jevreja;4. dobro organizirane banke sa kreditnim sistemom.U muslimanskim gradovima je od X stoljeća "trgovačka buržoazija" bila dominantan ekonomsko-socijalni faktor. Od tada vojnici i ulema postepeno preuzimaju vodeće mjesto.Razlikovali su se trgovci na malo od veletrgovaca. Sva roba dopremana iz inostranstva morala je prvo ići u funduk (kasniji italijanski fondaco), gdje se naplaćivala carina, a potom su domaći trgovci na malo preuzimali robu od veletrgovaca (uvoznika) koji nisu mogli neposredno ući na unutrašnje tržište. Muslimanski trgovci su rano uspostavili svoju koloniju čak u Kantonu u Kini. U K

stoljeću došlo je do masakra ove kolonije, te su nove trgovačke veze sa Kinom ponovo postepeno obnavljane. Iz Evrope su muslimanske zemlje uvozile kožu, krzna, drvo za brodove i željezo, te nešto robova. Uvozile su se sirovine kojih nije bilo dovoljno u muslimanskim zemljama. To je bio slučaj sa željezom, pošto se bakar češće vadio i na njemu se zasnivala metalurgija u muslimanskim zemljama. U Evropu su muslimanski trgovci izvozili svilu, začine, luksuznu robu, hranu i stipsu koja se skupa sa natronom proizvodila u Egiptu, a bila je neophodna u industriji tekstila. Muslimanske zemlje izvozile su proizvode zlatnog obrta (srebro se proizvodilo u Centralnoj Aziji i Perziji, zlato u Nubiji, živa neophodna u zlatarstvu u Španiji, čuveni biseri i koralji vađeni su iz Crvenog mora, gdje se proizvodila i morska so).Talijanski trgovci su u razmjeni sa muslimanskim zemljama stekli mnoga iskustva, koja su nakon tri-četiri stoljeća uveli u evropsku trgovačku praksu.Unutar muslimanskog svijeta trgovci su poznavali i koristili kreditno pismo, tzv. suftedža (perzijska riječ), tako da na dalekim putevima nisu morali nositi gotov novac. Postojale su i razne vrste zajma i depozita (mada je kamata bila zabranjena), a široko su korištene obveznice - bankovne uputnice, tzv. sak (odatle je došla današnja riječ ček). Trgovac u Maroku mogao je da unovči ček izdat u Damasku, udaljenom oko 5.000 km. Među bankarima je korišten i kliring, kao kasnije na sajmovima u Španiji i Francuskoj. Postojali su i ortački trgovački ugovori, po kojima se roba primala na ko-mendaciju ili preporuku i si.Zbog razvijene međunarodne trgovine, u opticaju je bio različit novac, pa su bile neophodne eoCchange operacije koje su obavljali mjenjači (sarafi), koji su kao i kasnije u Evropi, imali posebnu gildu (esnaf). U lokalnoj trgovini upotrebljavanje sitni bakarni i srebreni novac, dok je u međunarodnoj trgovini u XI stoljeću dinar (zajedno sa bizantskim solidusom) imao prestiž koji danas uživa dolar (ili euro).Naravno, podlogu arapske trgovine činila je manufaktura u kojoj su Arapi učinili progres na mnogim poljima. Najznačajnija inovacija je proizvodnja papira koju su Arapi preuzeli od Kineza u VIII stoljeću i raširili je po Mediteranu umjesto skupog papirusa. Poznat je damaski čelik, zatim keramika i staklo. Evropski tekstilni i kemijski rječnik je najvećim dijelom arapskog porijekla. Arapi su dostigli posebnu vještinu u proizvodnji raznih mirisa, sapuna i boja.U muslimanskim gradovima su postojali slobodni zanati i državna industrija. Egipat je, primjera radi, bio pretežno "etatistički". Razlika je bila u tome da li zanatlija može slobodno prodavati robu, ili mora snabdijevati državu (proizvodnja oružja, pomorski arsenal itd.). Svaki obrt imao je svoje korporativne organizacije (sinif) i svoje trgovačke ulice (sukove).U svim gradovima postojao je činovnik, tzv. muhtesib, odgovoran za lokalnu trgovinu i obrt, koji je radio pod nadzorom kadije, a kontrolirao je kvalitet proizvodnje i prodaje,

kao i zaštitu kupaca od prevare i nelojalne konkurencije.Ovaj razvitak manufakture i trgovine prati razvitak gradova. Početkom VII stoljeća zemljoradnici u arapsko-islamskoj državi su proizvodili ogromne viškove hrane kojima su snabdijevali vojsku svojih vladara. Glavni poljoprivredni proizvodi bili su pšenica, ječam, pirinač, hurme i masline (Mesopotamija, Egipat), jabuke, šljive, limun, smokve i breskve (Istok). U Španiju i dalje u Evropu, Arapi su donijeli nove kulture: pirinač, šećernu trsku, kajsije i breskve, citruse i drugo egzotično voće.Muslimanska trgovina je nikla iz bogatih žetvi, koje su značile obilje hrane za većinu muslimana. U zamjenu za namirnice, zanatlije koje su pratile vojsku i radile u vojnom logoru davali su im svoje proizvode. Kroz ovu trgovinu na malo, vojni logori su prerastali u manje varoši, a vremenom u velike gradove. Zahvaljujući trgovini u krupnim međunarodnim razmjerama, već u X stoljeću muslimani su mogli da se pohvale sa nekoliko'najvećih gradova na svijetu. Više od 20 gradova u islamskom svijetu imalo je preko 100.000 stanovnika, dok su u Evropi u to vrijeme bila svega tri takva grada (Kordoba je imala preko 500.000 stanovnika, dok je Bagdad dostigao za to vrijeme nevjerovatan broj od 1,500.000 stanovnika). Ovi gradovi nisu bili samo gigantske trgovačke varoši, nego i veliki centri učenosti i znanja.Razgranata trgovina tražila je efikasno pravo, lišeno formalizma. "Ne prisvajajte imetke jedni drugih na nedozvoljen način, a trgovačku razmjenu vršite uz obostranu privolu" (Kur'an, sura En-Nisa', 29). Znači, šerijatsko pravo ne razdvaja realne od konsensualnih ugovora, niti zahtijeva neki formalizam, nego je dovoljna prosta saglasnost volja, tj. šerijat određuje da se trgovački poslovi imaju odvijati na bazi obostrane privole.Drugi važan princip je da stranke imaju slobodu postavljanja uslova pri zaključivanju ugovora u granicama pozitivnih propisa. "Muslimani se trebaju pokoravati uslovima na koje su pristali, izuzev ako oni (uslovi) teže da legalnim učine ilegalno i ilegalnim legalno", kaže se u jednom hadisu.Organizacija države i politički razvitakVeć smo naprijed rekli da je islam u početku bio zajednica vjernika, koja je pred kraj Muhammedovog života, odnosno poslije njegove smrti, prerasla u državu. U toj zajednici Muhammed je u toku čitavog života lično vršio dužnost poslanika (čovjeka koji je odabran da čovječanstvu prenese posljednju Božiju volju), zakonodavca, vjerskog vođe, glavnog sudije, vrhovnog komandanta armije i civilnog poglavara države.U to vrijeme posebnih organizacionih problema nije bilo. Sve je svojim autoritetom pokrivao Muhammed.Međutim, već prvim Muhammedovim nasljednicima - Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, postavio se problem kako upravljati ogrom¬nim novoosvojenim teritorijama, kako nekodiflcirane uredbe pri¬mitivnog arabljanskog društva prilagoditi potrebama kosmopolitskog

konglomerata po gradovima Sirije i Egipta, koji žive pod različitim uslovima.Prvi koji se prihvatio ove zadaće koja se našla pred muslima¬nima, bio je drugi halifa Omer. Za vrijeme njegove uprave donesen je Omerov ustav.Omer je državu shvatio i uredio kao jednu vjersko-vojnu zajednicu Arabljana, koji su činili neku vrstu vojničke muslimanske aristokratije. Sva osvojena zemlja i novac pripadaju muslimanskoj zajednici kao cjelini, dok su borci kao ratni plijen mogli zadržati pokretnu imovinu.Vojska je bila umma - cijela nacija u akciji. Halifaje bio emir ili glavni komandant vojske, a džihad (koji se na Zadadu, obično prevodi kao sveti rat) jedna od osnovnih dužnosti muslimana. Jedna od glavnih obaveza halife je da se brine da se nazad ne potiskuje zid, koji razdvaja dar-ul Islam (zemlju islama) od dar ul harb (teritorije rata). To je bipartitna podjela svijeta na zemlju mira i zemlju rata, Halifa je prenosio određena ovlaštenja na svoje vojskovođe, koji su na neosvojenoj teritoriji vršili cjelokupnu vlast.Ovo uređenje je ostalo iza vrijeme Omerovih nasljednika Osmana i Alije. U međuvremenu se u islamskom društvu i državi zaoštrava sukob između vladajućih vojničko-patrijarhalnih snaga i trgovačkih elemenata iz mediteranskih gradova, koje predvodi iskusni Muavija iz velike porodice Emevija.Ovaj sukob završio se pobjedom Muavije i smrću halife Alije u bici kod Kerbele 661. godine. Ah'jinom smrću završilo je razdoblje koje bi se moglo nazvati republikanskim dobom patrijarhalnih izabranih halifa (četvorica ortodoksnih halifa), postoje Muavija uveo nasljedni princip. Fiktivnost izbora bila je sačuvana u ceremoniji zvanoj bej'a (literarno značenje: "rasprodaja") na kojoj su narodni glavari uzimali ruku novog halife kao znak zakletve ne vjernost.Tako je došlo do raskola u islamu i podjele među muslimanima na sunite i šiite, koji su odbili da priznaju Muaviju.Muavija na bizantsko-perzijskim tradicijama formira državnu organizaciju, odnosno državu u pravom smislu riječi, a to je arapski hilafet.To je bio hilafet Emevija," roda ili dinastije kojoj su pripadali Muavija i njegovi nasljednici. Sjedište hilafeta Emevija bilo je u Da¬masku, a trajao je od 651. do 750. godine. Rod Abasijaje srušio Emevije i 750. uspostavio svoj hilafet sa sjedištem u Bagdadu, koji je svoj vrhunac dostigao u vrijeme znamenitog Haruna el Rašida, 763-809. godine. U Egiptu je od 904. do 1171. funkcionirao hilafet Fatimija, kao jedini šiitski hilafet od stvarnog značenja. Drugi hilafet Emevija uspostavljen je u Kordobi u Španiji 929. i trajao je jedno stoljeće, do 1031. godine. Hilafet dolazi od riječi halifa (na Zapadu kalif) stoje predstav¬ljalo titulu Muhammedovih nasljednika na položaju poglavara muslimanske države. Hilafet je u prvom redu politička funkcija i politički položaj. Moramo se čuvati na Zapadu raširene opće zablude daje hilafet vjerska

funkcija, i daje, prema tome, muslimanski hilafet ekvivalentan katoličkom papstvu. Krajem XVIII stoljeća u Evropi se smatralo daje muslimanski halifa neka vrsta pape koji ima duhovnu jurisdikciju nad Muhammedovim sljedbenicima u čitavom svyetu. Ovu zabludu pustio je u svijet Muradgea d'Ohsson, istanbulski Armenac (Jermenin), koji je 1788. objavio u Parizu Tableau general de l'empire ottoman (Opći pregled Osmanskog carstva). Kasnije je oštroumni Abdul Hamid II iskoristio ovu ideju da ojača svoj prestiž kod evropskih sila, koje su već bile došle u posjed znatnih teritorija na kojima su živjeli muslimani. Zato Abdul Hamid počinje posebno isticati ekumenski karakter hilafeta. Rusija je ugovorom u Kučuk Kajnardži 1774. godine (Kučuk-Kajnardžijski mir) izričito priznala osmanskom sultanu duhovnu vlast nad muslimanima koji žive na njenoj teritoriji. Međutim, hilafet ne treba upoređivati sa vrhovnim poglavarom svetog Rimskog carstva niti sa kršćanskim razlikovanjem sfera svjetovnih i vjerskih vlasti. Islamska ortodoksija ne poznaje svećenstvo, i od Muhammedove smrti ne priznaje njegovim nasljed¬nicima dogmatski autoritet ili sakramentalni karakter. Halifa je čuvar i zaštitnik vjere, a ne njen tumač ili stvaralac. Tumačenje je stvar naučnika i pravnika (muftija).Halifa je mnogo više svjetovni vladalac, nego duhovni vođa. U prvom redu halifa je vrhovni vojni zapovjednik vjernika (emir el muminin). Kao predvodnik javne molitve (imam), halifa je mogao i stvarno je predvodio vjersku službu, te petkom držao propovijedi (huibu). Ovo je, međutim, bila služba koju je mogao vršiti i najniži među muslimanima. Prema tome, halifa je u prvom redu nosilac državnog suvereniteta, a njegov odnos prema religiji ne prelazi granice zaštite i odbrane vjere. Muhammed kao poslanik, kao instrument objave, kao Božiji glasnik, nije u tom pogledu ni mogao imati nasljednika. Halifa je branio vjeru isto kao što su to činili evropski srednjovjekovni vladari: gušio je herezu, ratovao protiv neznabožaca i širio granice islama, a za vršenje svih ovih poslova koristio je silu svjetovnog oružja. Prema sunitsMm piscima u halifine dužnosti spada: zaštita i odbrana vjere i teritorije islama (posebno svetih mjesta Mekke i Medine), te u slučaju potrebe objava džihađa; postavljanje državnih službenika; ubiranje poreza i upravljanje državnim fondovima; kažnjavanje zlodjela i dijeljenje pravde. Halifino ime se mora spo¬minjati petkom na hutbi i stavljati na novac. Uz to, halifa može na važnim državnim svečanostima nositi ogrtač Božijeg poslanika, i ima obavezu čuvanja svetih relikvija: štapa, pečata i drugih stvari, za koje se tvrdi da su pripadali Muhammedu, a koji se od 1517. godine čuvaju u Topkapi šaraju u Istanbulu.Lokalna upravaAdministrativna podjela carstva Emevija, pa i Abasija kasnije, uglavnom je odgovarala provincijama prethodnog Bizantskog i Perzijskog carstva: (1) Sirija - Palestina; (2) Kufa - Irak; (3) Basra sa Perzijom,

Sidžistanom, Kurasamom, Bahreinom i Omanom; (4) Jermenija; (5) Hidžaz; (6) Kerman i pogranične oblasti Indije; (7) Egipat; (8) Afrika; (9) Jemen i ostatak Južne Arabije.Ove provincije su vremenom organizirane u pet potkraljevstava. U potkraljevstvima i provincijama tri službenika obavljali su trostruku vladinu funkciju: političku administraciju, ubiranje poreza i vjersku upravu. Poslije halife najviši službenik je bio potkralj (emir, sahib), koji je u provincijama imenovao svog agenta - prefekta (amil) ili naročitog zastupnika (naib). Potkralj i njegovi zastupnici su vršili političku i vojnu upravu, dok su finansijski poslovi obično povjeravani naročitom službeniku (sahib el harač) koji je bio direktno odgovoran halifi.Prvobitno je uprava neke provincije u arapsko-islamskom carstvu, prije svega, značila njenu finansijsku administraciju.U prvo vrijeme državne funkcije nisu bile izdiferencirane, pa su halifa i njegove vojskovođe i upravitelji provincija lično dijelili pravdu. Tradicija tvrdi da je prvog delegiranog sudiju, kadiju nad Egiptom postavio Omer 643. godine. Od 661. godine u Egiptu se redovno postavljaju sudije - kadije, iz pripadnika klase pravnika, dobro upućenih u Kur'an i muslimansku tradiciju. Pored suđenja, oni su upravljali vakufima i imanjima siročadi i slaboumnika. Otkrivši da su neka pisma sa njegovim potpisom bila falsifi¬cirana, Muavija je osnovao protokol, odnosno kancelariju u kojoj su sastavljani i prepisivani službeni dokumenti, i gdje je čuvana po jedna kopija svakog pisma prije nego bi se original zapečatio i otpremio. Uskoro su Emevije imali dobro uređen državni arhiv u Damasku.Ovu organizaciju vlasti, preuzeli su i dalje razvijali Abasije u svojoj državi u Bagdadu.Funkcije liaiifeHalifa je suveren i kao takav je izvor cjelokupne vlasti, ali su se jasno izdiferencirale tri osnovne državne funkcije. Halifa je civilnu vlast prenosio na vezira, sudsku na kadije, a vojnu na vojskovođe (emir). Koristeći se narodnim nezadovoljstvom zbog razvrata i bezbožništva posljednjih Emevija, Abasije su u početku naglašavale vjerski karakter i dostojanstvo halifine funkcije kao imamata. Zato u početku uzimaju titulu halifetMlah - Božiji halifa, a kasnije zillMlah ala el-erd- Božija sjena na zemlji, titula koja je prvi put data el-Mutevekilu (847-861), a zadržana je do posljednjeg osmanskog halife.Dostojanstvo, položaj i funkcija vezira preuzeti su iz perzijske tradicije. Islamski pravnici razlikuju dvije vrste vezirata:• tedžvid - (s punom vlašću, neograničeni),• tenfiz - (samo, s izvjesnom vlašću, ograničeni).Vezir s punim ovlaštenjima je praktično u svim poslovima imao potpunu vlast, izuzev u postavljanju svog nasljednika. Međutim, bila je praksa daje vezirski položaj bio u rukama pripadnika jedne porodice i po nekoliko generacija.Vezir, zapravo veliki vezir,-predsjedavao je savjetu (divanu ili vladi) čiji su članovi bili šefovi raznih.državnih službi. Te su službe

bile, na prvom mjestu, poreska uprava ili finansijsko odjeljenje.Prihodi državne blagajne bili su ogromni. Kada je umro Haran el Rašid 809. godine, u blagajni je bilo 900 miliona dinara.To su, zatim, bili glavna kontrola za pregled računa i protokol, kao i kancelarije za izdavanje političkih i službenih dokumenata, pisama i diploma. Postojala je i uprava za žalbe kao neka vrsta apelacije ili vrhovnog suda u političkim i administrativnim pitanjima. U početku je halifa jedanput nedjeljno u određeni dan lično saslušavao žalbe podanika. Četrnaesti Abasija el-Muhtedi (869-870) bio je posljednji halifa koji je prakticirao ovaj običaj. Međutim, ovu instituciju preuzeo je normanski kralj Sicilije Rodžer II (1130-1154) čime joj je udaren temelj na evropskom tlu.Razvijena država ne može se zamisliti bez uprave, koja je u arapskom hilafetu, posebno Abasija, bila veoma razgranata i dobro organizirana.Najzad, u abasijskoj je državi bila veoma razvijena poštanska služba, kojom je rukovodio sahib el berid. Dobro organizirana, sa kontrolom nad mrežom svih puteva u carstvu, ova služba je vršila i špijunažu, bez koje nijedna država ne može.PravosuđeDijeljenje pravde, koje je u muslimanskoj zajednici smatrano vjerskom dužnošću, halifa je u abasijskoj državi uvijek povjeravao jednom vjerskom pravniku (fakih), koji je na taj način postajao kadija, ili ako se radilo o Bagdadu qadi el-qadah (glavni sudija).Prema teoriji šerijatskog prava sudija mora biti: muškarac, punoljetan, mentalno sposoban, slobodan građanin, musliman, neporočnog vladanja, zdravog vida i sluha i pravno obrazovan.Teorija, također, razlikuje dva tipa sudske vlasti:1. vlast kadije - apsolutna i sveobuhvatna;2. specijalna i ograničena vlast (hasa).Glavne dužnosti kadije prvog tipa su: rješavanje pravnih sporova, obavljanje skrbništva nad siročadi, umobolnim i maloljetnicima, uprava nad vjerskim fondacijama, izricanje kazne prestupnicima šerijatskog prava, postavljanje sudskih zamjenika (naiba) i, ako treba, predsjedavanje molitvi petkom.Vlast specijalnog kadije bila je određena i ograničena u samom aktu o postavljenju. Vojska i vojna upravaArapski hilafet nije držao velike stajaće vojske. Halifina tjelesna garda (haran) predstavljala je jedine regularne trupe i činila je jezgro oko kojeg su se okupljale druge skupine pod vlastitim starješinama, kao što su regularne trupe koje su plaćene (džund) i razni dobrovoljci i ratnici za vjeru.I Abasije su zadržale administrativno-teritorijalnu podjelu na provincije, uglavnom kako su to već izvršile Emevije.Provincijama i dalje upravlja emir ili amil. Isto kao što se razli¬kuju po svojim

ovlaštenjima dvije vrste kadija, tako teorija razlikuje dvije vrste upraviteljske vlasti:1. opći emirat;2. specijalna vlast (hasa) - obično ovakav upravitelj nije imaojurisdikciju nad sudijama i finansijskim organima.Međutim, čitava je ova podjela bila teoretska, postoje vlast pro¬vincijskog upravitelja rasla u direktnoj proporciji sa njegovom ličnom sposobnošću, slabošću halife i udaljenosti od glavnog grada države. Upravitelj je težio da postane vrhovna vlast u svim lokalnim poslovima i da svoju službu učini nasljednom. Na taj način, vremenom je unutar arapskog hilafeta nastalo više samostalnih i poluzavisnih sultanata, emirata i bejlika. Političkoj dezintegraciji arapsko-islamskog carstva, kao hilafeta, doprinose stalne migracije mongolskih naroda, koji su se sa centralno-azijskih visoravni kretali prema Maloj Aziji i obalama Mediterana i Crnog mora. Ovi narodi prihvataju islam i ulaze u njegov kulturni krug i osnivaju više svojih država. OSMANSKO CARSTVOMeđu ovim državama se krajem XIII stoljeća izdvaja jedan mali bejlik u Anadoliji, na istočnoj bizantskoj granici. Ovaj bejlik, koji je osnovao jedan vođa iz plemena Oguz, Ertogrul, a izgradio njegov sin Osman (1299-1326), po čijem je imenu nazvana država i dinastija, izrastao je vremenom u jedno od najvećih univerzalnih carstava feudalne epohe. Ta univerzalnost učvršćena je kada je 1517. godine Selim I osvojio Egipat i preuzeo zvanje i dužnost halife. U početku je titula halife osmanskih sultana smatrana samo običnim kompli¬mentom i nije priznavana izvan njihove teritorije. Prvi diplomatski dokument u kojem je za osmanskog sultana upotrebljen naziv halifa je već spomenuti rusko-turski ugovor iz 1774. godine potpisan u Kučuk-Kajnardži.Osmansko carstvo bilo je najveća muslimanska država novijeg vremena ijedna od najdugotrajnijih muslimanskih država svih vremena. Na njenom prijestolju izredalo se 36 sultana, koji su, svi u direktnoj muškoj lozi sa Osmanom, vladali preko 600 godina, do 1922. godine.Na tri područja Osmanlije su dali originalne doprinose: u državništvu, arhitekturi i poeziji.Osmansko carstvo je kao i rimsko bilo militarističko po karak¬teru, a dinastičko po organizaciji. Krajnji cilj države je ne samo blagostanje njenih podanika, već i napredak države, personificirane u sultanu - halifi.Osman (1299-1326) i Orhan (1326-1359) su učvrstili i ojačali administrativni i vojni sistem svoje države, a zauzećem Nikeje (Iznik) 1331. praktično su okončali bizantsku vlast u Maloj Aziji. Osmanlije su 1354. uspostavili mostobran na poluotoku Galipolju na evropskoj strani Dardanela. Njihov nasljednik Murat I (1359-1389) već je zauzeo Jedrene i čitavu dolinu rijeke Marice, a 1389. godine vodio osmansku vojsku u poznatoj bici na Kosovu.Mehmed II Fatih je 29. maja 1453. godine osvojio Carigrad (Istanbul) i snažnim potezima dovršio osmanski administrativni i

vojni sistem. Fatih je izvršio i niz drugih osvajanja (1459. pada srpska despo¬tovina, a 1463. i Bosna). On je praktično uveo osmanski sistem vladavine; definirao je funkciju državnih službenika; kodificirao je feudalne odnose; organizirao škole i stalež uleme; uveo sistem milleta, tj. regulirao položaj nemuslimanskih vjerskih zajednica i crkava; proširio i unaprijedio armiju; uspostavio mornaricu i sagradio brojne džamije i druge javne objekte.Agrarno uređenje u Osmanskom carstvuU osmanskoj državi vrhovno pravo vlasništva pripadalo je sultanu. On je kao vrhovni vlasnik i poglavar države uživao neogra¬ničeno pravo svojine na državnoj zemlji (erazi miri). Ovo vrhovno pravo svojine bilo je daleko jače nego u ostalim feudalnim državama i predstavljalo je punu realnost. Sultan je isključivo raspolagao (disponirao) državnom zemljom, dodjeljivao je i oduzimao po svojoj volji.Sultan je dijelio zemlju kao feude, u prvom redu vojnicima -konjanicima. Najveći dio zemlje dodjeljivao je lično feudalcima (spahijama) kao timare i zijamete (zeamete). Jedan dio zemlje davao je visokim državnim funkcionerima u vidu posebnih feuda (kasovi). Dio zemlje zadržavao je za sebe kao svoje lično dobro (carski kasovi). Po nazivu osnovnog oblika feuda - timar, osmanski feudalni sistem se nazivao timarski sistem.Timari su bili manja feudalna dobra, koja su svom uživaocu mogli donijeti prihod do 19.999 akči, dok su zijameti bili feudi sa prihodima od 20.000 do 99.999 akči.Uživaoci timara zvali su se timarnid ili timarlije, a uživaoci zijameta zaimi. I jedni i drugi spadali su u stalež spahija - askera, kao vladajuće klase u Osmanskom carstvu.Pored razlike u prihodima, između timara i zijameta su postojale i druge razlike. Timari su bili neslobodni (serbestsiz) posjedi, što znači da je njihovim uživaocima pripadao samo ograničeni ekonomski imunitet (ubiranje rente). Nasuprot tome, zijameti su bili slobodni (serbest) posjedi, što znači da su njihovi uživaoci, pored ekonomskog, imali i upravno-policijski imunitet, tj. političku vlast prema naseljenicima svojih posjeda.Znatna je bila razlika u socijalno-političkom rangu između timarlija i zaima. Timarlije su bili obični konjanici, a zaimi niži komandanti spahijske konjice i državni činovnici, pa su često nosili i titulu beg.Pravni položaj timarlija i zaima bio je principijelno isti, jer su i jedni i drugi dobivali posjede lično i pod uslovom vršenja vojne ili rjeđe neke druge službe. Spahije nisu bili vlasnici timara i zijameta, nego samo uživaoci rente. Mogli su je uživati samo dotle dok su vršili službu za koju su dobili posjed, pa su feudalci u osmanskoj državi bili daleko više potčinjeni svom senioru - sultanu nego feudalci na Zapadu. Upravo je zato Osmansko carstvo moglo tako naglo da jača, da se razvija i nekoliko stoljeća nanosi udarce balkanskim i srednjo¬evropskim državama. Od druge polovine XVI stoljeća timare i zijamete su nasljeđivali spahijski sinovi pod određenim uslovima.

Pored spomenutih, u Osmanskoj carevini postojali su feudalni posjedi koji su bili vezani za određenu funkciju. Zvali su se hasovi. Sultan ih je davao pojedinim visokim vojnim i upravnim funkcione-rima. Svojim uživaocima donosili su prihode od 100.000 akči pa i više. Najviše prihode uživali su funkcioneri centralne vlasti, osobito veliki vezir. Prihode sa hasa uživao je onaj funkcioner koji je u određenom momentu obavljao datu funkciju.Hasovi su spadali u serbest posjede. Uživaoci su imali pravo ekonomskog i upravno-policijskog imuniteta. U istu kategoriju su spadali i carski hasovi, kao lična feudalna dobra sultana. Uživaoci hasova nisu neposredno upravljali svojim imanjima, nego preko svojih vojvoda ili subaša.Pored ovih kategorija zemlje, u osmanskoj državi su postojala vakufska i mulkovna (privatna) dobra.Timari i zijameti su bili sastavljeni od sitnih seoskih posjeda (čifluka, baština). Uživali su ih seljaci koji su podnosili terete u korist feudalaca i države. Zavisni ljudi u osmanskoj državi nazivani su općim imenom raja, bez obzira da li su bili kršćani ili muslimani. Međutim, od XVIII stoljeća ovaj izraz se uglavnom, mada ne i isključivo, koristio za nemuslimansko stanovništvo.Posjedi seljaka muslimana zvali su se čifluci, a seljaka kršćana baštine. Baštinu su Osmanlije preuzeli iz bosanskog i srpskog srednjovjekovnog prava. Posjednici baština uživali su svojinska prava, uz uslov izvršavanja odgovarajućih obaveza u korist osmanske države i feudalaca. Za razliku od spahija, seljaci su imali pravo da otuđuju svoje baštine, i da ih pod određenim uslovima nasljeđuju.Obaveze seljaka u timarskom sistemu bile su dvojake, i to prema feudalcima (feudalna renta) i prema državi. To znači da su u osman¬skoj državi postojale feudalne dažbine i općedržavne obaveze kao i u ostalim feudalnim državama.Osnovni oblik rente u osmanskoj državi bila je naturalna renta sa dvije vrste obaveza:1. Obaveze davanja desetine (ušur) od glavnih zemljoradničkihproizvoda;2. Priselica (solarija) ili zalaznina. Kako spahije uglavnom nisuzalazile kod seljaka, to je i solarija davana u naturi. Desetinanije uvijek bila 10% u matematskom smislu, nego je običnoiznosila skupa sa solarijem jednu osminu ili sedminu.Seljaci su bili dužni da daju još izvjesne dažbine u naturi (resmoui), tj. takse na ovce, pčele, mlinove i si., a koje su bile tačno fiksirane u osmanskim kaminima.Ove obaveze padale su na sve seljake, kako kršćane tako i musli¬mane. Međutim, u novčanim dažbinama postojala je razlika između kršćanske i muslimanske raje, koja ukazuje na nešto povoljniji položaj muslimana. Kršćanska raja je bila obavezna da daje porez tzv. ispendžu u iznosu od 22 akče po odrasloj muškoj glavi. Muslimani su plaćali resmi čift od 25 akči po svakoj kući.

Postojale su i dažbine poznate pod imenom baduhava (takse na vjenčanja, na prodaju zemljišta, manje globe itd.).Od kraja XVI stoljeća u zakonskim spomenicima susreće se i radna renta, u vidu obaveze seljaka da tri dana u godini rade u korist spahija (da snabdijevaju spahije drvima, vuku sijeno, rade u vinogradu i si.). Za razliku od feudalizma na Zapadu, vezanost seljaka za zemlju u osmanskoj državi nije bila strogo postavljena, jer je seljak, ukoliko pobjegne sa imanja spahije, mogao steći slobodu u određenom roku. Opća kanunama sultana Sulejmana Zakonodavca (na Zapadu "Veličanstvenog") određuje kao rok zastarjelosti vraćanja na zemlju, deset godina.Pored obaveza prema spahijama, seljaci su bili opterećeni nekim obavezama u korist države. Obaveze su bile različite s obzirom na vjersku pripadnost raje. Neke obaveze su teretile samo kršćane, u prvom redu harač, koji su plaćali svi odrasli kršćani u iznosu od 35 akči po glavi. Ta suma je kasnije rasla, stoje izazivalo pobune seljaka.Druga obaveza kršćanskog stanovništva bila je devširma (u nacionalističkoj balkanskoj tradiciji poznata kao danak u krvi), kao povremeno davanje određenog broja muške djece za janjičarski odžak. U Bosni su i muslimani bili obuhvaćeni ovom obavezom i smatrali su je povlasticom. Devširma je uglavnom ukinuta 1637. godine.Tamo gdje je bilo manje kršćanske raje, sve su obaveze padale na muslimanske seljake. Usljed toga su u Bosni u XVII i XVIII stoljeću podizane velike muslimanske seljačke bune.Nešto povoljniji položaj od ostalih seljaka imalo je tzv. vlaško (stočarsko) stanovništvo, koje su Osmanlije raznim povlasticama nastojali uputiti na zemljoradnju i naseliti po opustošenim ravničarskim krajevima. Vlasi nisu imali drugih obaveza osim što su od svake kuće plaćali godišnje jedan dukat (filurija). Na toj osnovi, Vlasi ponegdje stiču status slobodnih seljaka i imaju svoju posebnu organizaciju.Proces čiflučenjaOdnosi u timarskom sistemu su bili regulirani osmanskim zakonima zvanim kanuni. Time su privredni odnosi stavljeni pod strogu kontrolu države, koja je ostvarivana odgovarajućim instru¬mentima. Glavni takvi instrumenti bili su:1. vrlo precizne zemljišne knjige (defteri);2. zadržavanje sudstva u isključivoj prerogativi centralnevlasti, čime su efikasno suzbijene zloupotrebe spahija i drugih lica u proizvodnom odnosu. Naravno, kad centralna vlast slabi i tu se javljaju deformacije.Deformacije se javljaju, međutim, i u samom timarskom sistemu procesom čiflučenja. Ovaj proces predstavlja specifičan vid izvlašći-vanja seljaka i stvaranja velikih posjeda u rukama veleposjedničke klase (čifluk sahibija).Procesom čiflučenja nastale su duboke promjene u ekonomskom i pravnom položaju seljaka. Proces čiflučenja djelovao

je i na raspa¬danje timarske organizacije i potkopavao je sve klasične osmanske ustanove: timarsku i janjičarsku organizaciju, državne finansije, centralnu i provincijsku upravu.U osmanskoj državi vladajući oblik zemljišne svojine bila je državna zemlja (erazi miri), koju su pojedinci kao timare i zijamete uživali samo pod određenim uslovima, ali kojom nisu mogli raspo¬lagati. Međutim, tu je postojala jedna protivrječnost, pošto su seoski posjedi (čifluci i baštine) bili otuđivi, tj. mobilni. Transakcije s tim posjedima postojale su oduvijek. Seljaci su kupovali i prodavali svoje posjede uz odobrenje spahija i uz plaćanje tzv. tapijske pristojbe. Promet seoskim posjedima se odvijao u početku pretežno među seljacima. Ostali slojevi stanovništva nisu imali većeg interesa za takve poslove, pošto su svoju materijalnu egzistenciju osiguravali na drugi način. Oni su npr. mogli da se svrstaju u redove vojničke klase i da dobiju feude (timare ili zijamete) ili da kao janjičari i čuvari u tvrđavama uživaju plate u novcu, i si.Sve dotle dok se promet seoskim posjedima odvijao među samim seljacima, nisu mogle nastupiti bitne ekonomsko-društvene promjene u osmanskom ekonomsko-političkom sistemu. Međutim, od kraja XVI i početkom XVII stoljeća u prometu seoskim dobrima počinju da učestvuju i pojedini slojevi drugih klasa, u prvom redu vojnika-feudalaca. Pojedinci dolaze do seoskih posjeda silom, prisiljavaju seljake na prodaju, ili radi namirivanja dugova oduzimaju seljacima založena imanja. Od momenta kada ovi slojevi počinju da življe učestvuju u prometu zemljom, započinje proces čiflučenja. Od tada se pojavljuje jedna ličnost između spahije i seljaka, kao treći eksploatator njegovog rada, pored timarnika i države. To je tzv. čifluk sahibija. Učešće povlaštenih slojeva osmanskog društva u izvlašćivanju seljaka intenzivira se od vremena kad ove skupine počinju da gube mogućnost da na drugi način zadovolje svoje ekonomske potrebe, tj. od vremena povlačenja Osmanlija iz Srednje Evrope.Prestankom osvajanja i početkom osmanske defanzive, nema više nove zemlje, pa pojedinci gube mogućnost da stupaju u redove spahija ili janjičara. Zato ovi slojevi traže izlaz u uzurpaciji, "kupovini" i otimanju seoskih posjeda (razvlašćivanju seljaka), čime su svodili seljake na položaj golih proizvođača na toj zemlji. Kako je taj proces tekao u okviru još postojećeg timarskog sistema, njime su nastupili komplicirani agrarni odnosi, a položaj seljaka se stalno pogoršavao. U timarskom sistemu postojao je jedan feudalac (spahija) prema kome je seljak bio obavezan na relativno snošljiva davanja u naturi, manje u novcu i radnoj snazi. U čiflučkom sistemu pored davanja spahiji, seljak je morao davati određenu dažbinu i čifluk sahibiji. Spahiji se obično davao "desetak", a čifluk sahibiji "devetak", što je u praksi ponekad iznosilo polovinu seljakovih prihoda, a najčešće trećinu, četvrtinu ili petinu.Proces čiflučenja vodi raspadanju osmanskog sistema i to kroz sve učestalije

hajdučije i bune. Po svom nastanku, tempu i društvenom položaju svojih nosilaca, ovaj proces ima niz specifičnosti koje se razlikuju u zavisnosti iz kog regiona potiču (Makedonije, Srbije, Bosne ili Anadolije).Osmanska državna organizacijaOsmanska država je bila jaka vojnička država. To znači da je vladajuća klasa bio vojnički stalež - asker. Nasuprot ovoj klasi je stajala raja. Vladajućim slojevima pripadala je i ulema, a donekle i tidžar - trgovci i zanatlije. Svaka od ovih klasa predstavljala je posebnu socijalnu grupu (sinif). Međutim, osmanska državna orga¬nizacija, u kojoj dominira veoma jaka centralna vlast, uslovljena je u prvom redu osobenim oblikom svojine na zemlju (erazi miri). Zaštita nepovredivosti erazi mirije mogla se ostvariti samo pomoću jake centralne vlasti. Zahvaljujući takvom obliku svojine, osmanski sulta¬ni, zajedno s cjelokupnim aparatom vlasti, bili su u stanju da zadugo obezbijede cjelovitost svoje države, da učvrste i izgrade jezgro povla¬štene klase (asker, spahije), i da izvrše velika osvajanja u Aziji, Evropi i Africi, Donekle je vojnički karakter osmanske države bio uslovljen i činjenicom da se njena vlast protezala i nad neturskim, a u Evropi i nad kršćanskim narodima.Na čelu osmanske države nalazio se sultan. Imao je formalno neograničenu vlast, koja je dostigla vrhunac u periodu vladavine Mehmeda II Fatiha (1451-1481) i Sulejmana Zakonodavca (1520-1566).U ostvarivanju svoje volje, sultan se služio centraliziranim i razgranatim državnim aparatom.Prema nekim piscima, osmanski državni sistem oslanjao se na tri "stuba", tri osnovne mogućnosti za sticanje karijere u carstvu: administrativni kadar - pisari (kalemije), vojnici (sejfije) i vjersko-obrazovni elementi (Umije ili dinije).Prema drugim piscima postoji i četvrta grupa, koja uključuje sultansku, Osmanli porodicu i dvorske službenike (mulkije).U dvorskom aparatu najvažniji činovnici su bili zapovjednik straže tj. kapije (kapi agasi) i starješina crnih evnuha kao čuvara harema (kizlar agasi). Kizlar aga je poslije sultana i velikog vezira bio najviši osmanski činovnik, u rangu paše sa tri tuga (konjska repa na koplju).Državnim aparatom i državnim poslovima neposredno je ruko¬vodio veliki vezir uz pomoć carskog divana (vlade), u koji su obično ulazila dvojica kadi askera (anadolski i rumelijski), dvojica defterdara (finansije), reis efendi (kancelarija, spoljni poslovi), janjičarski aga i kapudan paša (admiral flote).Na Zapadu je carski divan tj. vlada, poznata još i kao Visoka Porta (Babu Ali).Lokalna upravaUpravna podjela Osmanskog carstva zasnivala se na njegovom vojno-političkom uređenju. Sve do 1517. godine Osmansko carstvo se dijelilo na dva velika upravna područja: Anadolski i Rumelijski (azijski i evropski) beglerbegluk (beylerbeylik). To je ejalet ili pašaluk, kojim je upravljao beglerbeg. Od XVI stoljeća za ovog funkcionera se uobičajila titula vezir ili

valija. U XVI stoljeću, poslije 1517. godine, broj ejaleta se povećao na 9, a kasnije, za vrijeme Sulejmana Zakono¬davca, na 40, od čega 26 samo u evropskim dijelovima Carstva.Potrebno je napomenuti da su se neke teritorije ili države nalazile u tributarnom odnosu prema osmanskoj državi. To su bili Dubrovnik, koji je plaćao 12.500 dukata godišnjeg danka; Moldavija i Vlaška, jedno vrijeme i Ugarska, te Austrija od prve polovine XVI stoljeća. Neke su oblasti unutar carstva uživale specijalni status, kao stoje Crkvena, tj. kaluđerska "republika" na gori Atos.Svi beglerbegluei (ejaleti), dijelili su se na sandžake ili live (zastava). To je bila oblast u kojoj se pod jednu zastavu mogao mobilizirati određeni broj spahija kojima je komandovao sandžakbeg ili alajbeg.Sandžaci su se dijelili na niže administrativne jedinice, kadiluke (kaže) kao sudske okruge. Kadiluci su se dijelili na manje oblasti, nahije (naše srednjovjekovne župe) sa subašama ili vojvodama, a od XVIII stoljeća muteselimima na čelu. U Srbiji su se kadiluci i nahije podudarali.U nekim evropskim dijelovima carstva, po nahijama i selima, postojala je određena lokalna uprava i samouprava sa knezovima na čelu (Beogradski pašaluk).Gradovi i ostala naseljaU carstvu su se razlikovale četiri vrste naselja: veliki gradovi (šeher), mali gradovi (kasaba), trgovi (bazar) i sela (karije).U gradovima je postojala posebna zanatska i trgovačka samouprava. Razvoj zanatstva i trgovine po gradovima oslanjao se na orijentalno-islamske tekovine. Ove djelatnosti su bile obuhvaćene esnafskom (cehovskom) organizacijom. Esnafi su djelovali kao samostalne organizacije na osnovu svojih statuta. U samoupravnoj organizaciji esnafa djelovali su: skupština i uprava (londža). Upravu su sačinjavali ćehaja ili ustabaša, kalfabašajigit i čauš (izvršni organi londže i pomoćnici ćehaje).U gradovima su djelovali još i tržišni ftinkcioner (muhtesib) i noćni čuvar (pazvan).U osmanskoj lokalnoj upravi djelovali su još organi koje je centralna vlast slala u provincije radi prikupljanja prihoda za državnu blagajnu. Opći naziv takvog funkcionera bio je emin (povjerenik).Sistem ubiranja prihoda posredstvom emina rano je zamijenjen davanjem državnih prihoda u jednogodišnji zakup (iltisim) koji se još zvao mukata.Krajem XVII stoljeća država je počela davati svoja dobra u doživotni zakup (malikana). Zakupci su imali pravo ne samo da ubiru prihode, nego i da vrše upravno-policijsku vlast na zakupljenim dobrima.Millet sistemMillet je vrsta personalne samouprave nemuslimanau Osman¬skom carstvu, kao muslimanskoj državi. Nemuslimani su imali status zaštićene manjine. Njihov položaj proizlazio je iz općeg stava islama prema narodima knjige.Poslije zauzimanja Carigrada 1453. godine, Grčka pravoslavna crkva je organizirana u

millet (zajednicu) pod vaseljenskim patrijarhom u Istanbulu.Nasuprot prevladavajućem islamskom milletu, stajao je jedan ili više pravoslavnih milleta, a od XV stoljeća i jevrejski millet. Ovi milleti su uživali vjersku i određenu pravnu autonomiju, a njihov poglavar morao je biti osmanski "podanik.Katolička zajednica nije bila formalno priznata kao millet, pošto su njeni podanici većinom tretirani kao "stranci" i pošto njihov vjerski poglavar nije bio osmanski podanik (državljanin, rečeno modernim jezikom). Međutim, ponegdje su izvjesne organizacije katoličke crkve uživale zakonsku zaštitu (Franjevačka provincija Bosna Argentina -Srebrena, uspostavljena carskom ahdnamom kao dokumentom o "zalaganju za mir", iz 1463. godine, uživala je određene povlastice). Pored grčkog milleta, postojala su još dva pravoslavna milleta: jermenski millet (smatranje za millet-i sadiku - lojalnu zajednicu i nije bio opterećen devširmom) i u periodu 1557-1776. godine Srpska pravoslavna crkva (Pecka patrijaršija) je predstavljala poseban millet koji je kasnije uključen u grčki millet.Jevreji su od XV stoljeća imali svoj millet sa hahambašom na čelu, koji je rezidirao u Istanbulu.Milleti su u skladu sa općim islamskim propisima o zimijama imali važne funkcije. Modernim jezikom rečeno, millet sistem je bio "klasični put kojim je islam nastojao riješiti problem manjina".VojskaOsmanske oružane snage sastojale su se od provincijske i centralne vojske, ili od feudalne, stajaće vojske i pomoćnih trupa.Feudalna (provincijska) vojska sastavljena je od spahijske ko¬njice koja je predstavljala stub čitave države i glavni oslonac svih osvajačkih pohoda osmanskih sultana. Prema veličini svog posjeda i količini prihoda, spahije su morale sa sobom povesti određeni broj opremljenih pješaka (džebelija).U ovu vojsku spadali su još graničari (serhat kulu) i pripadnici mjesnih garnizona (jerli kulu).Stajaću vojsku sačinjavali su janjičari i to 10-12 hiljada dobro izvježbanih i opremljenih pješaka.Specijalne trupe činili su: tobdžije, vozači topova (top arabadži) i džebedži, tj. oružanici.Na kraju, postojale su pomoćne trupe među turskim stanov¬ništvom: muselimi, tj. konjanici, jaje - pješaci ijuruci kao pomoćne nomadske trupe.Od kršćanskog stanovništva formirane su dvije vrste pomoćnih trupa: vojnuci sa vojnučkim ceribašom (vršili su, uglavnom, komordžijsko-konjušarsku službu) i martolosi sa martolosbašom (predstavljali su borbene trupe koji su čuvali državnu granicu i gonili hajduke). Vojnuci i martolosi uživali su slobodne seljačke baštine.

PravosuđeSudska organizacija i izvori prava se ne razlikuju od sudova u arapskom hilafetu. Međutim, u onim oblastima koje nije reguliralo šerijatsko pravo, osmanski sultani

su na osnovu sopstvene inicijative (urf) izdavali zakone (kanune).Postojale su po rangu tri vrste kadija: kadija, ovlašteni zastupnik mule (naib), sam mula kao viši kadija i sudski inspektori.Muftije, koje imenuje še[h-ul-islam, izdaju fetve.Kadija je vodio protokol zvani sidžil. Prilikom suđenja, sklapanja ugovora i si. u sudnicu je uvijek ulazio izvjestan broj vjerodostojnih ljudi u svojstvu svjedoka. Oni su se zvali šuhudul-hal kao neka vrsta porote.Od kraja XVIII i početkom XIX stoljeća, cjelokupni ovaj sistem (administrativni, vojni i pravni) u osmanskoj državi izložen je određenim promjenama, uglavnom administrativnim i vojnim reformama. GRADOVI, GRADSKA PRIVREDA I PRAVOInvazije barbara učinile su da Evropa u periodu od V do XI odnosno XII stoljeća postane kontinent izoliranih feudalnih velepo¬sjeda i sela, sa neznatnim brojem gradova. Vraćanje Evrope na stadijum naturalne privrede, oigeralo je zanatlije i trgovce iz gradova čime je vrlo brzo ugušen gradski život i gradsko uređenje Rimskog carstva. Gradovi i gradski život održali su se jedino u Mlecima (Venecija) i u Južnoj Italiji zahvaljujući bizantskoj trgovini.Međutim, i u unutrašnjosti kontinenta održale su se neke vrste gradova, među kojima su bili:1. Stari rimski gradovi koji su se održali i nakon propastiZapadnog rimskog carstva (Rim, Koln u Njemačkoj, Lion u Francu¬skoj i London u Engleskoj). Svaki od ovih gradova, iako veomasmanjen i opustošen, predstavljao je jezgro većeg grada u budućnosti.2. "Civitates" ili biskupski gradovi bili su, kako im samo imekaže, biskupska sjedišta, centri crkvene uprave i biskupija. Ovigradovi su, međutim, samo u vjerskom pogledu imali neku važnost,ali privredno su bili bez značaja. Mali lokalni trg, na koji su dolaziliseljaci iz okoline, namirivao je dnevne potrebe biskupa i njegovogklera, zatim katedrale, crkve i samostana te njihove posluge. Nekolikoputa godišnje, prilikom vjerskih praznika, priliv vjernika i hodo¬časnika izazivao je izvjesnu živost. To ništa nije mijenjalo nakarakteru biskupskog grada, koji je živio od sela i zemljoradnje, tj.izdržavao se ubiranjem rente i drugih dohodaka sa imanja kojapripadaju biskupima i manastirima. Kasnije su se oko nekih od ovihcrkvenih središta razvili veći gradovi. Tako je Magdeburgu Njemačkojnikao oko jednog samostana iz X stoljeća, Canterburv u Engleskojrazvio se oko katedrale, a Kampostola u Spaniji duguje svoj postanakjednom svetilištu.3. Utvrde čiji su bedemi za vrijeme rata služili kao zaklon

okolnom stanovništvu. Dijelom su ove utvrde sačuvane još iz rimskogvremena (tzv. villae). Germani su nekoliko stoljeća rušili gradove iutvrđene villae po teritoriji Rimskog carstva, ali već od kraja VIII vijeka, od početka karolinške epohe i sami Germani moraju da se zaštite od invazija Saracena, Normana i Mađara. Zato u X stoljeću po zapadnoj Evropi niču utvrđeni dvorci - zamkovi koje feudalci podižu kao zaštitu sebi i svojim ljudima.Drugi razlog podizanju zamkova (tzv. burgum)je što u uslovima feudalne rascjepkanosti često dolazi do borbe između samih feudalaca i vladara oko vlasti i zemlje. Ovi utvrđeni dvorci su obično jedna opkopom okružena kamena građevina koju okolni zavisni stanovnici moraju graditi, popravljati i izdržavati. Kao ni biskupski grad, ni zamak nema nikakvog sopstvenog gospodarstva i u ekonomskom pogledu potpuno zavisi od zemlje i sela, koje snabdijeva stanovnike zamka (feudalca, poslugu i posadu). Znači, i biskupski grad i vlaste¬linski utvrđeni dvorac potpuno odgovaraju zemljoradničkoj kulturi svog vremena. Oni su daleko od toga da se suprotstave feudalnom društvu, da predstavljaju negaciju feudalnog načina proizvodnje. Naprotiv, i biskupska opatija i vlastelinski zamak podržavaju naturalno-zemljoradnički karakter društva, oni su, drugim riječima, konstitutivni elementi feudalne organizacije.Razvoj trgovine i gradoviPostepeno oživljavanje trgovine, čiji se prvi simptomi opažaju krajem X stoljeća, počinje polahko iz osnova mijenjati karakter ovih feudalnih gradova. U to vrijeme javljaju se putujući trgovci. Da bi se zaštitili od pljačke, koja je bila jedan od izvora prihoda nekih kate¬gorija plemstva, ovi trgovci su se morali sklanjati u pogodne bedeme i utvrde duž rijeka i puteva kojima su se kretali. Na taj način neki biskupski gradovi, utvrđeni vlastelinski dvorovi ili ostaci rimskih trgova i bedema postali su mjesta za prolaz ili zadržavanje trgovaca i čuvanje njihove robe.Vremenom je sa porastom prometa prostor koji su ovi gradovi i utvrde pružali trgovcima postao premalen. Trgovci su prisiljeni da se smjeste izvan zidina i da polahko staroj utvrdi pripoje nove bedeme. Tako su u srednjem vijeku nastala dva grada: unutrašnji (Oberburg, Ritterburg) i spoljni (Burgstadt). Uz biskupske citadele i vlastelinske tvrđave nastala su trgovačka naselja (spoljni grad) čiji su stanovnici živjeli posve različitim životom od stanovnika unutrašnjeg grada.Na sjeveru, u Engleskoj i Flandriji, na obalama Atlantika i Sjevernog mora, krajem X i u XI stoljeću javlja se tzv. portus, kao živa tranzitna tačka kroz koju se prenosi roba. Luke nastaju i na obalama plovnih rijeka. Ova lučka naselja su se vremenom radi svoje sigurnosti okružila bedemima ili palisadama i tako su nastali lučki gradovi (Seeburg).Postanak gradovaPostoji više teorija o postanku gradova. Neki su njemački pisci zastupali teoriju po kojoj su svi njemački gradovi (dakle, oni koji nisu

rimskog porijekla) proizašli iz već postojećih sela ili u najmanju ruku iz seoskih naselja koja su bila povezana s gradskim naseobinama, tj. iz seoskih marki.Nasuprot tome, drugi su razvili teoriju po kojoj su se gradovi razvili iz pijačnih naselja. Navodno su sami krupniji feudalci radi svojih koristi osnivali slobodne pijace koje su vremenom dobile određena samoupravna prava i bezbjednost koja se vremenom pretvorila u slobodu i sigurnost grada. Od pijačnog običajnog prava vremenom je nastalo gradsko pravo.Postoji i tzv. tvrđavska teorija, po kojoj je grad proizašao iz tvrđave ranog srednjeg vijeka. Naprijed je u suštini već opisano kako je nastao srednjovjekovni grad. Bitno je zapaziti da je za nastanak grada potrebno da se stekne više uslova:1. morao se stvoriti višak hrane i zanatskih proizvoda,2. trebalo je da se pojavi potražnja,3. morali su se stvoriti veliki fondovi novca kao sredstvarazmjene,4. trebalo je organizirati transportni sistem, 5. bila je potrebna stabilna vlast koja bi štitila trgovce od pljačkaša.Ukratko, bitan uzrok nastanka srednjovjekovnih gradova u Evropi nalazi se u općem porastu proizvodnih snaga, kojim se u zemljoradnji, zanatstvu i rudarstvu oslobađa višak proizvoda za razmjenu, što služi kao osnov za jači i brži razvitak društvene podjele rada.Razvoj zanatstvaU ranom srednjem vijeku, na feudalnom vlastelinstvu, zavisni seljak nije bio samo poljoprivredni proizvođač, nego je za sebe i svog gospodara izrađivao i zanatske proizvode. Na većim feudalnim imanjima postojali su kmetovi - seljaci koji su se bavili samo određe¬nom prerađivačkom djelatnošću, samo jednim zanatom (kovači, kolari, obućari itd.). Ovi specijalizirani kmetovi - zanatlije, u početku su radili samo za svog gospodara, ali vremenom feudalac im dopušta da preko jedne sezone idu i rade za druge, s tim da mu po povratku daju dio ili čitavu zaradu. To je pružilo mogućnost ovim zavisnim zanatlijama, da vremenom uštede nešto novca, te da se otkupe ili uz uslov slobode prebjegnu drugom feudalcu pod zaštitu, koji ih je radi njihove zanatske vještine rado primao. Tako se vremenom iz redova zavisnih seljaka razvio sloj slobodnih zanatlija - prostih robnih proizvođača, što znači da zanatlije rade na sopstvenim sredstvima za proizvodnju, a svoje proizvode nude u razmjenu za robu koja je njima potrebna. U ovom izdvajanju mnogih zanata iz poljoprivrede i pojavi proste robne proizvodnje ogledao se napredak proizvodnih snaga unutar feudalnog društva.Robni prometPromet robe, razmjenu između zanatlija, na jednoj, i kmetova i feudalaca na drugoj strani, u početku su obavljali sami zanatlije, ali se vremenom iz njihovih redova izdvajaju ljudi koji se bave samo prodajom robe. Tako se pojavljuju trgovci koji posreduju u prometu materijalnih dobara.

U početku trgovac je zavisio od zanatlija. S vremenom, nago¬milale su se u rukama trgovaca znatne količine novca. To je trgovcima omogućilo da se osamostale od zanatlija i da zanatlijsku proizvodnju podvrgnu svojim interesima. Sada je zanatlija zavisio od trgovca, od toga da li će mu trgovac otkupiti robu i dati kredit za novu proizvod¬nju. Trgovina je kao jedini zakon proizvodnje proglasila postizanje što veće dobiti, čime je ova nova djelatnost lomila uske feudalne okvire, u kojima se dotad kretala zanatska proizvodnja.Kroz trgovinu robom nastao je trgovački kapital, koji traži nove mogućnosti za svoju oplodnju i uvećavanje, pa se tako uporedo s razvojem trgovine razvija i trgovina novcem, zelenaštvo, tj. pozajm¬ljivanje novca da bi se za njega dobilo kroz izvjesno vrijeme više novaca. Na taj način vremenom se razvila nova djelatnost novčarstvo, tj. bankarstvo.Trgovačka dobit i zelenaška kamata imale su svoj izvor u višku proizvoda seljaka i zanatlija. Kad je trgovac ili lihvar gulio feudalca i tada je prisvajao dio seljakovog viška proizvoda, koji je feudalac uzimao u obliku rente. Najbitnija potreba zanatlija i trgovaca koji su se naselili najednom mjestu, bila je podizanje zidova, kako bi svoja bogatstva zaštitili od pljačkaša. Podizanje bedema bilo je prvi javni rad koji su preduzeli gradovi i koji je do kraja srednjeg vijeka najviše teretio njihove finansije. Tu je zapravo početak javne i finansijske organizacije svakog grada. Važnost gradskih zidina pokazuje i činje¬nica, da su na njima redovno uklesani gradski grbovi ili likovi njihovih svetaca-zaštitnika.U srednjem vijeku u Evropi nije bilo grada koji istovremeno ne bi bio utvrđenje opasano bedemima. Ta činjenica je stoljećima određivala i ograničavala demografski i urbani razvitak srednjo¬vjekovnih gradova. Broj stanovnika većine gradova kretao se između 5.000 i 10.000. Grad koji je imao 20.000 stanovnika već se smatrao važnim i velikim gradom. Dugo vremena najveći grad Zapada, Venecija, imala je oko 100.000 stanovnika. Firenca je 1280. godine imala 45.000, a 1339. godine oko 90.000 stanovnika, Pariz je u XIV stoljeću već imao oko 200.000 stanovnika, Niirnbergje 1450. godine imao 20.165, Frankfurt 1440. godine svega 8.719 stanovnika, Basel 5.200 stanovnika, Strasbourg oko 1475. godine 26.198 stanovnika, Bruxelles je sredinom XV stoljeća imao oko 40.000 stanovnika itd.Urbane prilikeSkučenost u gradske zidine ograničavala je i određivala urbani razvitak srednjovjekovnih gradova. Nešto bolje urbane prilike vladale su u starim mediteranskim gradovima, dok je u novim gradovima u unutrašnjosti kontinenta vladao pravi topografski haos. Svako je gradio tamo gdje je imao mjesto i kako je znao i umio. Postepeno su gradski bedemi proširivani i sve je to učinilo da su gradovi u urba¬nističkom pogledu bili potpuno ispreturani, bez mnogo reda. U takvim srednjovjekovnim gradovima higijenske, stambene i zdravstvene prilike bile su krajnje loše. Građanske kuće pretežno su građene od drveta, pruća i blata.

U Frankfurtu na Majni, u to doba jednim od najznačajnijih gradova Njemačke, 1391. godine postojala je samo 21 kamena kuća. Zgrade su bile uglavnom bez ikakvih sanitarnih uređaja, slabo osvijetljene, bez dimnjaka. Nikakva kanalizacija za odvoz fekalija nije postojala. Sve fekalije bacane su u jame iskopane u dvorištu, a najčešće u podrumima, koji su čišćeni tek svakih nekoliko godina, pa se u kućama i ulicama širio strašan smrad. Smeće je istresano najčešće direktno na ulice, pa se za kišnih dana stvarala prava kaljuga. Svinje su u mnogim gradovima slobodno šetale ulicama. Heinrich Cunow kaže da su stari njemački gradovi bili najčešće "prava legla gada i smrada". Popločavanje ulica počelo je kasno (1331. godine u Pragu, 1368. godine u Niirnbergu, 1399. godine u Frankfurtu, 1400. u Regensburgu, 1416. u Augsburgu). Međutim, i 1676. godine gradsko vijeće Hamburga zaključilo je da osnuje posebno odjeljenje za čišćenje ulica, pošto su tako "nečiste i blatnja¬ve" da pogrebne povorke i robni transporti ne mogu njima proći. Gradsko vijeće Nurnberga je 1488. godine postavilo posebnog slugu da skuplja crknutu prasad, pse, mačke, kokoši i pacove koje su poštovani građani bacali na ulice. Noću je bilo opasno kretati se po Miinchenu. U samom gradskom statutu postojala je naredba o zabrani tumaranja noću po sokacima poslije "pivskog zvona", kojim se označavalo da se više ne snuje točiti pivo.Pri takvim higijenskim prilikama, nije čudo, da su stanovništvo srednjovjekovnih gradova često pogađale razne epidemije koje su odnosile dosta života. Gradovi su se ipak stalno demografski obnavljali neprekidnim prilivom odbjeglih i oslobođenih seljaka - kmetova. Za sve zavisne slojeve feudalnog društva grad je postao privlačan kao mogućnost za sticanje slobode. Odatle je u Njemačkoj nastala poslovica da gradski zrak čini čovjeka slobodnim (Die Stadtluft macht frei).Zaista, prva potreba građanstva bila je sloboda. Jer, kako bi trgovina, kao osnovno zanimanje građanstva, mogla opstati bez slobode, tj. bez mogućnosti slobodnog kretanja i mogućnosti raspolaganja dobrima, što kmetovi nisu imali. Prema tome, građan¬stvo je tražilo slobodu zato stoje ona omogućavala promet dobara, tj. roba.Slobode i prava građanaPotrebe i ciljevi građanstva, očigledno su bili u suprotnosti sa feudalnim uređenjem Evrope. Zato je od početka došlo do trvenja između građanstva i feudalne hijerarhije. Građanstvo se sukobljava sa interesima i idejama jednog društva, kojim materijalno dominira feudalni veleposjed, a u duhovnom pogledu crkva, koja je doktrinarni protivnik profita. U literaturi se često otpor građanskom načinu proizvodnje pripisuje "feudalnoj tiraniji" ili "svećeničkoj aroganciji". Ali, kao što je uvijek slučaj, postojeće stanje brane oni koji od njega imaju koristi, ne samo zato što su u njemu bili osigurani njihovi interesi, već i zato što su mislili daje ono neophodno za održavanje društvenog poretka.I samo građanstvo bilo je još daleko od toga da prema feudalnom društvu zauzme revolucionaran stav. Njegovi zahtjevi se još

kreću u okvirima postojećeg društva. Građanstvo se ne buni protiv vlasti, teritorijalnih gospodara, niti protiv povlastica plemstva, a najmanje protiv crkve. Ono čak priznaje i asketski moral, iako on potpuno protivrječi njegovom načinu života. Građanstvo, zapravo, jedino traži pravo na život. Građanstvo je još daleko od toga da slobodu koju traži smatra "prirodnim pravom" (kao što će to biti kasnije), nego zajedno korisno pravo koje mu omogućava da se bavi svojom osnovnom djelatnošću, tj. trgovinom i zanatstvom. Prvi naseljenici gradova bili su de facto slobodni, ali traže da se to faktičko stanje pretvori u pravno, kako bi bili sigurni da ih neko neće prisilno vratiti na veleposjed.I pored mnogih otpora, tokom XII stoljeća sloboda gradova je ozakonjena putem vladarskih i biskupskih povelja. Ponegdje su bili potrebni i ustanci, kako bi građanstvo izborilo povelju svojih pravica. Građanstvo se koristilo i borbom između carstva i papstva da bi obezbijedilo svoja prava. Plemstvo, doduše, nije lahko popuštalo i dugo su biskupi držali propovijedi protiv "odvratnih zajednica" koje su kmetovi osnovali na štetu svojih vlastelina, čija su legitimna prava oteli. Ali, i pored toga, već u XII stoljeću sloboda se smatra pravnim uslovom građanstva. Ta sloboda je u početku koncepcijski vezana za feudalna shvatanja. Ona je još daleko od buržoaskog shvatanja slobode, kao slobode pojedinca, već je vezana za gradsko tlo, kao što je kmetstvo kao zavisnost vezano za veleposjedničku zemlju. Zato je, da bi se stekla sloboda, dovoljno bilo stanovati godinu i jedan dan unutar gradskih zidina. Na taj način građanstvo je unutar feudalnih društvenih nazora postalo jedan privilegirani sloj, koji skupa sa feudalcima bespoštedno izrabljuje seljake.Gradsko pravo i sudstvoPored slobode, druga osnovna potreba građanstva je novo pravo i sopstveno sudstvo. Tradicionalno feudalno pravo koje je reguliralo život na veleposjedu, sa svojim formalizmom i božijim sudom, nije odgovaralo potrebama stanovništva koje se bavi zanatstvom i trgo¬vinom. Potrebno je bilo novo trgovačko pravo, sa brzim postupkom, oslobođenim iracionalnosti i sudijama koji poznaju materiju trgo¬vačkih sporova. Već u XI stoljeću nastaje ius mercatorum kao začetak trgovačkog prava. To je bio skup odredaba nastalih u praksi, neka vrsta interna¬cionalnih običaja, koje su trgovci upotrebljavali pri svojim poslovima. Ali, ovi običaji nisu bili ozakonjeni, pa se trgovci nisu mogli pozivati na njih pred postojećim sudovima. Zato su trgovci odlučili da sami između sebe izaberu sudije koji će presuđivati njihove sporove. U engleskom pravu takav sud se slikovito nazivao Court ofpiepoudre tj. "sudprašnih nogu", jer su trgovci koji su se njemu obraćali imali još prasne noge od puta.Uskoro je ovo prigodno sudstvo priznato od strane javne vlasti, čime su gradovi dobili sudsku autonomiju i tako postali nezavisni pravni otoci unutar veleposjedničkog prava.

Uprava gradovaSudska autonomija gradova povukla je za sobom njihovu upravnu autonomiju. Građanstvo tokom XII stoljeća sopstvenim snagama osniva svoju gradsku upravu, koja se obično sastoji od gradskog vijeća i gradonačelnika kao biranih organa, koji svoje službe počasno obavljaju, te određenog broja plaćenih gradskih službenika, čije plate podmiruju sami građani. Građani putem poreza solidarno snose i ostale gradske izdatke. Na taj način u gradu je porez ponovno dobio javni karakter, koji je u feudalizmu izgubio.Novi poredak u gradovima ozakonjen je obično gradskim statutom, kojim je objedinjeno i kodificirano gradsko pravo.Udruženje građana (korporacije)Uporedo sa općom organizacijom gradske uprave, u gradovima se stvaraju i razne korporacije, udruženja građana, poznate bratov¬štine za uzajamno pomaganje. Najvažnije korporacije su, međutim, udruženja zanatlija i trgovaca, cehovi igilde, radi što bolje organizacije proizvodnje i prometa. Svaki grad je imao svoje zanatlije. Jedan grad ili čitava grupa gradova u nekoj pokrajini, bili su čuveni po proizvodnji određene, obično luksuzne robe (staklo u Veneciji, sukno u Flandriji itd.). Međutim, svugdje je bilo zanatlija koji su bili neophodni za svakodnevni život: pekari, mesari, kovači, kolari, stolari, lončari, bačvari, kotlari itd.Prema jednom popisu iz 1292. godine u Parizu se pominje 130 različitih obrta: 17 u oblasti ishrane i u potrošnji dobara, 5 u građe¬vinarstvu i umjetnosti (ukrasi), 22 u metalurgiji, 22 u oblasti tekstila i kože, 36 odjeća i predmeti lične upotrebe, 10 kućni namještaj, 3 u medicini i zdravstvu i 15 različitih specijalnosti, uključujući bankar¬stvo, zastupništvo i komision, knjigovodstvo i dr.U jednom registru iz četrdesetih godina XTV stoljeća u provan-salskom gradu Avinjonu (Avignon) spominje se preko 100 različitih obrta. Od ukupno 2.701 upisanog obrtnika (1.741 u gradu i 960 na selu), njih 900 su bili vlasnici tekstilnog obrta, 450 u drugim teh¬ničkim zanimanjima, 500 u proizvodnji vina i drugih poljskih produkata. Nekih 350 nosilaca obrta bile su žene, uglavnom udovice, koje su ostale na čelu domaćinstva i radionice.Kao što je veleposjed u zemljoradničkom razdoblju srednjeg vijeka nastojao da proizvodi sve stoje potrebno njegovim stanovnici¬ma, tako je i grad nastojao da namiri dnevne potrebe svojih stanovnika i okolice.Seljaci donose na gradski trg svoje proizvode i tu odmah kupuju zanatlijske produkte. Znači, grad svojim proizvodima snabdijeva područje koje ga hrani. U takvoj situaciji, trebalo je stvoriti orga¬nizaciju i norme koje će istovremeno štititi zanatliju koji izrađuje i prodaje, te mušteriju koja kupuje. U svim zemljama došlo se do istog rješenja, koje, izuzevši detalje, počiva na istom principu. To su cehovi. Cehovi su rezultat udruživanja koje je kasnije sankcionirano javnom vlašću. Neki preteču ceha vide u rimskoj ustanovi collegia. Ceh je rezultat skučenosti i hijerarhijske

organizacije feudalnog društva. Vjerovatno da je osnovni cilj cehovskog udruživanja i organizacije bio odbrana od konkurencije, koja je u tim uslovima bila nepoželjna, pošto je tržište za plasiranje robe bilo vrlo ograničeno i usko. Stari majstori nastoje spriječiti priliv novoodbjeglih kmetova - zanatlija, strogo motreći da se u ceh ne provuče neko bez određenog majstorskog ispita. Ceh je obuhvatao sve proizvođače određenog obrta, dijeleći ih strogo hijerarhijski u majstore, kalfe i šegrte.Ceh se uopće brinuo za proizvodnju u svom zanatu. Dobavljao je majstorima sirovine, određivao kvalitet i cijenu robe, njenu količinu i mjesto prodaje. Na taj način, ceh je čuvao majstore od konkureneye, ali je istodobnim određivanjem broja šegrta i kalfi koje jedan majstor može da drži, ceh ograničavao obim i okvir unutar kojeg se kretala za¬natska proizvodnja. Odnosi unutar ceha imali su u početku porodično-patrijarhalni karakter. Težilo se da se određeni obrt sačuva samo unutar onih porodica koje su ga i do tada vršile. Na taj način, svaki se ceh pomalo pretvarao u egoističnu kliku majstora - poslodavaca, koji su nastojali da sinovima ili zetovima ostave u naslijeđe obrt sa stalnim brojem mušterija svojih malih radionica.Sa porastom stanovništva i broja šegrta i kalfi, od sredine XIV stojeća, mnogi od njih gube nadu u poboljšanje svojih životnih uslova, jer je broj majstorskih mjesta bio veoma ograničen, pa se među kalfama i šegrtima širi nezadovoljstvo koje se izražava u štrajkovima, traženju povišica plate i zahtjevima da zajedno s majstorima uprav¬ljaju cehom. Od nekadašnjih članova porodice i nasljednika, kalfe su malo po malo postali obični radnici. Tako kalfe postepeno stvaraju i saveze za uzajamnu zaštitu i odbranu (compagnonnes, Gesellen-urebande). Majstori su odgovorili međugradskim savezima protiv kalfi. Tako su 1383. godine kovači Meinza, Wormsa, Frankfurta i drugih njemačkih gradova sklopili savez protiv kalfi i njihovih udruženja, koja su se počela buniti.Na taj način se i unutar grada javljaju privredne i socijalne suprotnosti, a ne kao do tada samo na liniji grad - selo - feudalac.U gradu, također, postoji i suprotnost između zanatlija i trgo¬vaca. Po ugledu na zanatlije i trgovci stvaraju svoja udruženja zvane gilde. Vremenom se i trgovci iz različitih gradova međusobno pove¬zuju, pa se stvaraju i posebni savezi gradova. Čuveni je savez gradova Baltika i Sjevernog mora nastao u XIII stoljeću - tzv. Hanza, zatim Savez flandrijskih gradova sa centrom u Brižu (Brugge) itd. Privredni sajmovi i pravoTrgovci se međusobno sreću na trgovima i sajmovima. Većina sajmova su lokalnog značaja, ali su u XII i XIII stoljeću evropski značaj stekli sajmovi u francuskoj pokrajini Šampanji (Champagne). Mnogi veliki gradovi nisu imali sajmove (npr. Venecija, Gent, Milano itd.). Pored Sampanje i neki flandrijski gradovi imaju čuvene sajmove (Brugge). Na sajmovima se razmjenjuju mirodije, zlatnina, svila, francuski sir,

flandrijska sukna. Tu se razvija i osobeno sajamsko pravo, a posebno kredit i trgovina novcem. Koristi se mjenica, clearing house, itd., što sve uvode Italijani posebno iz Firence i Siene, koji u novčanim pitanjima vode glavnu riječ na evropskim sajmovima. Čitava ova trgovina između udaljenih predjela i pokrajina koja se odvijala na sajmovima, postepeno je širila svoj obim prema granici koja je omogućavala ujedinjenje većih predjela ili čitave zemlje u jednu ekonomsku cjelinu. Snažan podsticaj u ovom pravcu dali su krstaški ratovi. Mnogi pisci osnovni uzrok krstaških ratova vide u poremećaju trgovine Istok - Zapad, do kojeg je došlo provalom Seldžuka u područje Bliskog Istoka. Italijanski gradovi Venecija i Genova životno su zainte¬resirani da se poremećena trgovina ponovo uspostavi i osigura.Krstaški (križarski) ratoviOd 1095-1096. godine u narednih skoro 200 godina kretalo je iz Evrope više krstaških vojski, gonjenih fanatizmom i željom da pobjegnu od tjeskobe svog zavičaja, prema Siriji i Palestini, pod parolom oslobađanja Kristovog groba. Venecijanski trgovci su bili najveći finansijeri ovih vojski. I pored povremenih vojničkih uspjeha Evropljana, ratovi su završeni bez trajnih političkih rezultata. Francuski riteri koji su uglavnom učestvovali u prvom ratu, osvojili su 1099. godine Jeruzalem, gdje su pobili u džamijama skoro svo stanovništvo, a Jevreje su spalili u njihovoj sinagogi. Tako prvi krstaški rat označava strašan spomen na to kako ipobožnost može da se izrodi ako je obuzme fanatizam. U Jeruzalemu je osnovano kršćansko kraljevstvo Godefrova Bujonskog (de Bouillon), ah se nije uspjelo dugo održati. Istu sudbinu doživjele su i ostale državice koje su krstaši povremeno osnivali na Istoku.Mada se Evropljani nisu uspjeli održati na istočnim obalama Sredozemlja, osnovni cilj je postignut, tako stoje mirovnim ugovorima osigurano evropskim trgovcima da i dalje vode trgovinu u ovim područjima. Naravno, poremećaj trgovine mje jedini razlog krstaških ratova. Povećani broj feudalaca i ritera traži nove posjede na Istoku. Kralj se nadao da će slanjem vojske na Istok stati nakraj plemićkim borbama u zenuji. Seljaci i razni eksploatirani slojevi nadaju se da će u ratu steći slobodu i možda na bojnom polju dobiti plemićku titulu. Katolička crkva i njeni poglavari težili su da što više prošire uticaj kršćanske religije, a time i svoju političku vlast.Pri takvom raspoloženju evropskih duhova, papi Urbanu II nije bilo teško da na koncilu u Klermonu (Clermont) govorom o navodnim nasiljima nad kršćanskim hodočasnicima u Palestini, razgrije strasti kod prisutne mase i pokrene je u prvi pohod na Istok.Može se reći daje epoha krstaških ratova vrhunac moći osnovnih snaga feudalnog društva: katoličke crkve i viteškog staleža.Sam termin krstaški ratovi jasno pokazuje moć katoličke crkve, ali istovremeno ukazuje i na činjenicu da je stalež vitezova stekao dominantnu ulogu u životu država. Crkva i vitezovi vode krstaške ratove duhovno i vojno. Upravo u ovo vrijeme

dostigli su vitezovi svoju veličinu i visoko mjesto u društvu, ali sa krajem ratova završava se njihov uspon i javljaju se prvi znaci slabljenja.Osnovnu korist iz krstaških ratova nisu izvukle ove snage koje su ih vodile, nego evropski gradovi i njihovo stanovništvo, posebno trgovci. Evropski čovjek se u toku krstaških ratova sreo sa visokom arapskom civilizacijom, upoznao je niz novih proizvoda, proširio svoje potrebe i vidike. Evropski kršćanin je uviđao da je čovjek sa Istoka također čovjek pune vrijednosti i da gaje štaviše nadmašio u nauci i praktičnim znanjima. Sve je to bilo veliko novo iskustvo za evropskog čovjeka, da bi stvari, po njegovom povratku iz rata, mogle još dugo ostati po starom.Poslije kraćeg zastoja, u razvitku evropskih gradova i građanstva prouzročenog kugom, koju su đenovski trgovci donijeli sa Crnog mora 1348. godine, zapadnoevropski gradovi i njihovi stanovnici su od oko 1500. godine ušli u novu revolucionarnu fazu, u kojoj su postepeno sazrijevali uslovi za konačan obračun sa feudalizmom.Promjene u strukturi feudalnog društvaU periodu 1348-1350. godine svaki treći Evropljanin podlegao je kugi, zvanoj "Crna smrt". Opadanje stanovništva izazvalo je ozbiljne ekonomske i socijalne probleme. Usljed nestašice radne snage, skočile su nadnice. Kad su engleski poslodavci, posebno zemljoposjednici, pokušali da smanje nadnice, radni slojevi su počeli da se bune, pa su stvorili krilaticu: "Kad je Adam kopao, a Eva prela, bez gospode bijaše naša zemlja cijela." Slični nemiri izbijali su u svim zemljama Evrope.Kuga je samo ubrzala promjene koje su već bile u toku. Korijeni promjena ležali su u razvoju trgovine i sve većoj upotrebi novca. Feudalni gospodari su uvidjeli da je unosno stvarati višak hrane i prodavati ga u obližnjim gradovima. Bavljenje zemljoradnjom radi dobiti nužno je ubrzalo promjenu starog feudalnog sistema obrađi¬vanja malih parcela zemlje. U Engleskoj i istočnoj Njemačkoj veliki zemljoposjednici su počeli da silom otkupljuju od seljaka njihove posjede, ili da ih jednostavno gone sa zemlje, te da spajaju male parcele u prostrana polja zasijana travom za ovce ili isključivo pšenicom. Kako su vuna i pšenica postale unosni izvozni proizvodi, zemljoposjednici su počeli da se bogate. Tako je zemlja dobila nov značaj. Ona imanja koja su kraljevi nekad poklanjali kao feudalna dobra, počela su da mijenjaju vlasnike za novac. Mnpgi feudalni gospodari prodavali su svoja imanja obogaćenim trgovcima. Ovi ljudi su predstavljali novu klasu zemljoposjednika koji su se u Njemačkoj zvali junkeri, a u Engleskoj eskvajri (esquire).Ukratko, nova novčana privreda počela je da razbija stari feudalni ekonomski i klasni sistem. Sve se više uvažava bogatstvo, a ne samo plemićko porijeklo. Ulazak građanstva u politikuUpravo u drugoj polovini XIV stoljeća građani počinju da se ističu u politici i

javnom životu. Građani su nosioci novčane privrede, a radi sigurnosti trgovine, oni su najvjerniji pomagači kraljeva u njihovoj borbi protiv vlastele i njenog partikularizma.U srednjem vijeku, posebno u epohi krstašMh ratova, plemstvo, skupa sa crkvom, je vodeća politička sila, koja je često i samom vladaru osporavala pravo na vlast (pape protiv njemačkih careva). U nizu zemalja, plemići su iznudili od vladara razne dokumente kojima su im garantirana određena prava i privilegije. U Njemačkoj takvi dokumenti su se zvali Freiheits - briefe. U Ugarsko-hrvatskoj kralje¬vini takav dokument je poznata Zlatna bula Andrije II iz 1222. godine. Najpoznatiji takav dokument je čuvena Magna Carta Libertatum. U Evropi se tim imenom naziva dokument koji je engleski kralj Jovan bez zemlje izdao 1215. godine u korist barona. Engleska državno¬pravna i politička literatura tim imenom naziva, ustvari četiri akta: povelju iz 1215. godine, te tri povelje Henrika II iz 1216,1217. i 1225. godine.Da bi skršili moć plemstva i oslobodili se zavisnosti od svojih vazala, na koje više nisu mogli da se oslanjaju vladari su stvorili svoju najamničku stajaću vojsku. Zato su se okrenuli gradovima radi dobijanja potrebnih novčanih sredstava, koja su im pristizala u vidu zajmova i poreza. Tada je započela da se sklapa čvrsta zajednica interesa između državne vlasti i kapitala. Istaknuti građani postajali su savjetnici i administrativni pomoćnici kraljeva, čiji je autoritet rastao s opadanjem njihove zavisnosti od vlastele.U Evropi teku dva donekle protivrječna procesa: širenje trgovine i novčane privrede dokida feudalne partikularizme, dok je, na drugoj strani, opadanje uticaja katoličkih crkvenih autoriteta i Svete Rimske imperije, koji su bili osnovni nosioci kulturno-političkog jedinstva srednjovjekovne Evrope, vodilo cijepanju Evrope na više država u kojima se razvijala svijest o nacionalnoj pripadnosti, koja je pojačana razvojem novih nacionalnih jezika. To je začetak kasnijih nacionalnih država u Evropi. Država i crkvaVladari ovih država nastoje dokinuti crkvene privilegije. Krajem XIII stoljeća francuski kralj Filip Lijepi IV propisao je namete crkvenim redovima. Papa se tome usprotivio, pa je došlo do sukoba između crkve i francuske države. U toj borbi pobijedio je Filip IV i prisilio papu Klementa V da 1309. godine premjesti svoje sjedište iz Rima u Avinjon gdje je ostao do 1377. godine ("Avinjonsko ropstvo"). Međutim, u samoj crkvi došlo je do nesuglasica. U periodu od 1378. do 1417. postojala su dvojica papa, jedan u Avinjonu, a drugi u Rimu. U Francuskoj, država je definitivno pobijedila. Konkordatom između pape Leona X i kralja Fransoa 1,1516. godine, biskupe je imenovao kralj, a potom ih je papa potvrđivao i davao im duhovnu investituru.Stoljetna moć i bogatstvo korumpirali su svećenstvo. Svugdje se osjećalo nezadovoljstvo. Energija potlačenih i nezadovoljnih, koja je u toku krstaških ratova bila uperena i trošena izvan

evropskog svijeta, okrenula se sada protiv moćnika evropskog društva. Ponegdje se javljaju prave socijalne pobune (ustanak Čompa u Firenci 1378. godine).Djelatnost dvojice značajnih reformatora dosta je uzdrmala crkvu i feudalni poredak. To su engleski propovjednik John Wickliffe (1320-1384) i češki profesor univerziteta Jan Hus (1369-1415). Wickliffe je optuživao svećenstvo da svjetovna blaga pretpostavlja religiji. Istovremeno je Bibliju preveo na engleski jezik. Jan Hus je osnovao protestantsku Moravsku crkvu, ali ga je katolička crkva ekskomunicirala, osudila na smrt i spalila na lomači. Češki husiti borili su se za oslobođenje svog naroda od njemačkih vlasti.Renesansa i pravoSvi ovi događaji označavaju svitanje jednog novog doba u Evropi. Njegov početak vezuje se za pojavu renesanse (obnove, preporoda). Renesansa je naziv dat pokretu koji je počeo među obrazovanim ljudima Italije u XIV stoljeću, razvio se tokom XV stoljeća i zatim se proširio i na ostale dijelove Evrope. Razvojem privrede i intelektua¬lnim napretkom postepeno se razbijaju ograde koje su ljudskom umu postavile tradicija i crkva. Kod pojedinaca raste osjećanje vlastite intelektualne snage, koja se pretače u privredno i političko djelovanje, a posebno u umjetnost i nauku. Teži se ka veličini i savršenstvu čiji se obrazac nalazi u antičkim uzorima. Tako se renesansa nadovezuje na kulturne tekovine grčko-rimske starine. Renesansnom čovjeku, koji je još uvijek bio sputan tutorstvom crkve, činilo se da klasično doba predstavlja utočište individualizma i slobode duha. Odatle je klasicizam {.humanizam) nastupao kao snaga koja, nasuprot kršćan¬stvu, pokreće i formira život. Klasicizam je tako oslobađao ljudski duh od nepodnošljivog pritiska teologije i njenih aksioma. Proučavanjem antičkih i drugih starih rukopisa, klasicizam je uvodio kritički i ispiti¬vački način mišljenja koji leži u osnovi moderne nauke. Renesansa je tako probudila interes za prošlost. Ljudi se počinju zanimati za smisao historijskog razvitka, što vodi saznanju o prolaznosti određenih društvenih odnosa, uključujući tu na prvom mjestu sam feudalizam.Renesansa nije samo stvarala čovjeka klasičnog tipa nego i političkog čovjeka, jer se tek u njeno doba pojam države ispunio živom sadržinom. Pojavljuju se teorije o državi i pouke vladarima, izrasta nacionalna svijest, javlja se stranački život i oživljavanju govorničke vještine. U borbama između plemstva i naroda, izrabljivača i izrab¬ljivanih, država se postepeno pretvarala u jedan aparat koji je uz pomoć činovništva, policije i vojske, čitav život nastojao zadržati u granicama datog reda i poretka.Renesansa je potakla brojne nove tendencije, kao što su kapita¬listički način mišljenja, laicizacija svih vidova života i klasicističko školovanje, nove ideje o državi i ličnosti, smisao za historiju i stvar¬nost. Sve se to ulijevalo u savremeni život i održavalo kao

snaga koja stvara nove političke i pravne forme.Renesansno zanimanje za stare rukopise nije moglo zaobići tekstove rimskih pravnika. Proučavanje Digesta bilo je osnov pravne obnove, odnosno pravne renesanse. Stalna izgradnja novih metoda poslovanja nadrasla je staro trgovačko običajno pravo. Postalo je nužno izvršiti jedan revolucionarni zahvat u rimsku pravnu baštinu tj. pristupiti recepciji rimskog prava. Taj posao je bio olakšan činjenicom da se na Univerzitetu u Bolonji proučavalo Justinijanovo pravo još od kraja XI stoljeća. Univerzitet u Bolonji, kao i drugi univerziteti, dugovao je svoj uspon intelektualnom oživljavanju XI i XII stoljeća. U Italiji crkva nije imala potpuni monopol u obrazovanju što je bio slučaj u drugim krajevima Evrope. Pored velikih ma¬nastirskih i katedralskih škola, postojale su "slobodne" ili svjetovne škole, koje su poticale iz obrazovnog sistema kasnog Rimskog carstva.Pored ove institucionalne tradicije, Rimljani su ostavili u naslijeđe jedan kulturni ideal koji je ostao živ kod domaćeg stanov¬ništva, uprkos uticajima barbarsko-germanskih osvajača. Shodno tome, i rimsko pravo preživjelo je u različitim formama u južnim dijelovima Evrope, posebno u Italiji i u južnoj Francuskoj ("zemlja pisanog prava") nasuprot sjeveru, gdje je preovladavalo barbarsko običajno pravo.Rimsko pravo je još uvijek u Italiji reguliralo izvjesne poslove gradske administracije i privatne odnose građana. Mnogi gradski stanovnici držali su rimsko pravo kao svoje "personalno pravo", nasuprot lombardskom ili franačkom pravu seoskog stanovništva. Već u drugoj polovini XI stoljeća Bolonjski univerzitet počeo je da uvodi svoje studente u osnove rimskog i lombardskog prava, sudske procedure i sudske retorike. Pri uvođenju nastave prava, univerzitet se rukovodio potrebama za novim profesionalnim klasama u gradovima, kao što su sudije, notari, gradski činovnici, poreznici i "pravni savjetnici". Njihova se važnost povećavala kako su gradovi izrastali u autonomne zajednice i nastojali da kodificiranjem pretoče svoje municipalne običaje u formu pisanog prava, poznatog kao gradski statuti.Krajem XI stoljeća Bolonja je već bila značajan centar pravnih studija. Bolonja kao varoš, smještena na glavnim putevima koji iz lombardske ravnice vode u Toskanu i centralnu Italiju i povezuju tirenske sa jadranskim provincijama italijanskog sjevera, bila je idealno mjesto gdje su se susretali studenti koji su dolazili sa sjeverne strane Alpa sa studentima iz Italije.Oko 1100. godine u Bolonji je čuveni Irnerius (možda po nagovoru velike kontese Matilde od Toskane) počeo predavati rimsko civilno pravo. U toku 30 godina svoje aktivnosti Irnerius je postavio temelje slavne bolonjske pravne škole. Svoja predavanja Irnerius je držao na osnovu Justinijanovih Digesta. On je reorganizirao i preklasificirao sve dijelove Justinijanove kodifikacije i uveo je interlinealne i marginalne glose u tekst (glossa interlinealis, glossa marginalis),

metod koji su nastavili i usavršili njegovi studenti i dalje generacije bolonjskih glosatora. Glosatori su slijepo vjerovali u autoritet Justinijanove kodifikacije, ne shvatajući daje ona rezultat i plod hiljadugodišnjeg pravnog razvoja. Glosatori su egzegetskom i skolastičkom metodom proučavali dio po dio Digesta, tumačeći pojedina mjesta, iznalazeći protivrječnosti koje su nastojali izgladiti. Međutim, uz analizu javljaju se već i pokušaji sinteze. Tako je posljednji veliki glosator Acursius sakupio glose svojih prethodnika (tzv. glossa ordinaria ili magistralis).Kanonsko pravoMožda je čista koincidencija daje mladi Irneriusov sugrađanin monah Gracijan počeo skoro istovremeno proučavati crkveno, tj. kanonsko pravo. On je 1140. godine objavio svoj čuveni Decretum, knjigu tekstova o "usklađenju neusklađenih kanona" (Coneordia Diseordantium Canonum). Prvi dio sadrži jedan nacrt crkvenog prava (odluke koncila i papski dekreti) sakupljanih uglavnom iz ranijih zbirki. Drugi dio sadrži čuvene causae iz zamišljenih slučajeva, koji su podijeljeni u quaestiones koji su diskutiram i kritički procjenjivani uz pomoć biblijskih citata, na potpuno skolastički način. Gracijan je svojim radom studij kanonskog prava pretvorio iz "loše određenog dijela teologije" u nezavisnu pravnu disciplinu. Decretum je bio osnov kasnijih kompilacija papskih dekreta, poznatih kao Corpus Iuris Canonici, koji je počeo izdavati papa Grgur EX 1234. godine. Na taj način uspostavljen je paralelan studij civilnog i kanonskog prava.Postglosatori i opće pravoGlosatorsku školu je od sredine XIII stoljeća do XVI stoljeća naslijedila škola postglosatora ili komentatora. Postglosatori su najčešće komentirali glose svojih prethodnika. Oni su već povezivali i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog prava i germanskog prava, koje je živjelo u praksi statutarnih prava lombardskih gradova, gdje je procvat trgovine već tražio razvijeniji pravni sistem. Prilagođavajući rimsko pravo tim praktičnim potrebama, postglosatori su stvorili preduslove za recepciju rimskog prava u obliku srednjovjekovnog općeg prava. Najznačajniji među postglosatorima bio je Bartolus de Sassoferrato (1314-1357) koji je i tvorac tzv. teorije statuta, po kojoj se imaju rješavati sporovi između prava pojedinih gradova. Time je udario temelje kolizionim normama međunarodnog privatnog prava.U ovom obliku, kroz djelatnost glosatora i postglosatora, Justinijanovo pravo je postalo pozitivnim pravom u mnogim zemljama Srednje i Zapadne Evrope. Ovu značajnu historijsku pojavu nazivamo recepcijom, a tako recipirano rimsko pravo kao opće pravo primje¬njivalo se na području čitavih država, za razliku od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina. Do recepcije rimskog prava nije došlo zakonom, već faktičkim običajnim putem. Doduše, njemački car Maksimilijan je 1495. godine donio formalnu odluku o primjeni rimskog

prava na teritoriji "Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti".Recipirano rimsko pravoRecepcija je rezultat razvoja trgovine i trgovačko-novčarske privrede tj. buržoaskih odnosa u gradovima. Razvoju trgovine na širim područjima smetala je feudalna rascjepkanost i pravni pratikularizam. Obrtnici, trgovci, bankari i drugi poduzetnici tražili su novu pravnu nadgradnju, umjesto sadržajno siromašnog feudalnog prava, koje je kočilo razvitak buržoaskih odnosa. I našli su je u rimskom pravu, koje je pružalo zaokružen i elastičan pravni sistem i koje je svojim ustanovama o pravu neograničene privatne svojine, slobode ugovaranja i slobode oporučnog raspolaganja rušilo različita staleška ograničenja i odgovaralo potrebama kasnog srednjovje¬kovnog gradskog stanovništva. Recepcija rimskog prava koje nije poznavalo feudalne odnose i koje je u potpunosti anticipiralo modernu privatnu svojinu i ugovornu slobodu, predstavljalo je ogroman napredak. Sa recepcijom rimskog prava ostvaren je onaj bitan napredak koji je jedan engleski historičar označio kao prelaz od statusa na ugovor ("from status to contract").Recipirano rimsko pravo proširilo se na područje Italije, Fran¬cuske, Njemačke, Holandije i Škotske. U Francuskoj se u XVI stoljeću, pod uticajem humanizma, javila historijska škola (elegantne jurisprudencije), koja napušta skolastičke metode i počinje se baviti historijsko-kritičkim studijem rimskih pravnih izvora, gledajući u rimskom pravu rezultat višestoljetnog razvitka. Među elegantnim juristima ističu se Jacobus Cujas, (Kiža) (1522-1590), analitik i egzegek i Hugo Donellus (1527-1591), prvi sistematik. Istoj školi pripadao je i Dionvsius Gothofredus (1549-1622), koji je prvi izdao Justinijanovu kodifikaciju pod imenom Corpus iuris civilis.U XVII stoljeću smjer elegantne jurisprudencije prenesen je u Holandiju, te djelomično u Njemačku, gdje je tada preovladao ipak pragmatični smjer njemačkih kameralista i praktičara, koji su rimsko pravo nastojali što više prilagoditi njemačkim prilikama. Tako je nastala njemačka verzija recepcije poznata kao pandektno pravo. ENGLESKO PRAVOSistem engleskog prava sastoji se iz tri podsistema: common lavo, equity lavu i statute lavu.Common lawJedino se Engleska oprla recepciji rimskog prava. Engleska je zadržala svoj poseban pravni sistem čiju okosnicu čini tzv. Common Lavu. Normani koji su 1066. godine osvojili Englesku zatekli su lokalno običajno pravo domaćeg anglosaksonskog stanovništva. Oni su svoje pravo unificirali sa ovim lokalnim običajima u jedan sistem prava zajednički {common) svim ljudima, koji se odatle zove common lavu.Ovo englesko pravo, mada donekle specifično, pripada porodici zapadnih pravnih sistema. Njegovi glavni institucionalni i doktrinarni temelji dosežu do kasnog XI i XII stoljeća kada su pravnici počeli sa postepenom transformacijom

primitivnog germanskog i franačkog prava, inspirirani rimskim pravom, grčkom filozofijom i jevrejskom i kršćanskom etikom. Konačno, različiti tipovi pravnih sistema građeni su na zajedničkim osnovama, tj. kako je engleski državnik Edmund Burke primijetio prije 200 godina, "pravo svake zemlje u Evropi izvedeno je iz istih izvora".Može se reći da je engleski pravni sistem osnovao kralj Henry II, koji je vladao Engleskom i Normandijom u drugoj polovini XII stoljeća. On je, pored postojećeg crkvenog pravnog sistema, prvi u Engleskoj uspostavio stalni centralni sud sa profesionalnim sudijama i racionalnim sistemom procedure. Henry je također uveo porotu dvanaestorice.Odluke kraljevskih sudija i knjige pisane o engleskom common law-u u XII i XIII stoljeću u suštini opisuju englesko pravo koje i danas postoji. Oni reflektiraju pravne koncepcije i pravne postupke koji još uvijek imaju vitalnost i istovremeno pokazuju da su engleske kraljevske sudije u suštini radili kao rimski pretori. Uzmimo jedan primjer. Važna grana engleskog prava je The lavo oftorts. Riječ "tort" je normansko-francuski izraz za uvredu i uopće neku nepravdu ili hrđavo djelo. Prema tome, ova grana prava govori o pravnim lijekovima koji se daju određenom licu protiv lica koje je nanijelo neku nepravdu njegovoj ličnosti ili svojini. Broj takvih slučajeva je vremenom povećan, a postupak je usavršavan, upravo kao u rimskom pravu.Equity sudoviU XIV i XV stoljeću javio se jedan skup materijalnih i procesualnih pravila poznat kao "equity" (pravičnost, odnosno, u ovom slučaju, "pravo pravičnosti"). Tada su kraljevski common law sudovi postali suviše strogi i uski u svom tumačenju vlastitih funkcija i pravila. Zato je chancellor- kancelar, uz kraljevu dozvolu, uspostavio sud poznat kao The Court of Chancery - Kancelarov sud, kojim je termin equity stekao jedno tehničko značenje, kojim se označavaju pravila i postupci koje je primjenjivao Court of Chancerv, nasuprot pravilima i postupcima common law sudova. Equity procedura bila je elastičnija nego common law procedura. Slučajevi rješavani pred equity sudom nisu iznošeni pred porotom. Pored toga, dok su common law sudovi uglavnom mogli kao presudu izreći naknadu štete, dotle je Court of Chancerv mogao narediti strankama da učine ili ne učine neki akt i da ih kazni u slučaju nepokoravanja njegovim odlukama. Equity je osnažio izvjesna obećanja i sporazume koje common law nije priznavao. Najvažniji takav slučaj bio je tzv. trust tj. kada neko drugome prenosi svojinu "na povjerenje" u korist trećeg lica. (To je rimski bona fides). Tako je equity postao dodatni sistem pravde. The Court of Chancery nije imao generalnu jurisdikciju nad ovim vrstama sporova. Equity je djelovao samt) u onim slučajevima gdje su pravni lijekovi common law bili neadekvatni.Angloameričko pravoTako je nastao dvojni pravni sistem sa odvojenim equity i common law sudovima.

Ovaj sistem engleski su doseljenici prenijeli kasnije u svoje američke kolonije. Izvjesne crte koje razlikuju današnje englesko (i američko) pravo od evropsko-kontinentalnih pravnih sistema, mogu se objasniti određenim historijskim specifičnostima. Prije svega, u Engleskoj je rano izvršena centralizacija političke i sudske vlasti u rukama kralja, teko da se tu, za razliku od drugih evropskih zemalja, nisu razvili pravni partikularizmi. Pored toga, engleski pravni sistem se kontinuirano razvijao kroz čitav srednji vijek. Najzad, u Engleskoj se rano razvila sekularna pravna profesija sa sopstvenom organizacijom i tradicijom. Formirani su u XIV stoljeću kao jedna srednjovjekovna gilda. Engleski pravnici udruživali su se u bratstva, tzv. Inns of Court, gdje su obučavali svoje učenike. Odatle u Engleskoj (i Americi) sudije i pravnici uživaju i danas veoma veliki ugled.Iz ovih razloga u Engleskoj nije bilo potrebe za recepcijom.Statute LawPoslije common law i equity, treći glavni historijski, a od XV stoljeća i glavni literarni izvor engleskog prava je zakonodavstvo, tzv. Statute Law. U ranom srednjem vijeku nije postojao nikakav koncept zakonodavstva. Vladari su izdavali razne akte: povelje (charters - Magna carta), ordonanee i druge propise. Ovi akti su bili još daleko od toga da bi uživali autoritet općepriznatih zakona. Mnoge sudije su odbijale da primijene zakone, pošto su bili u koliziji sa common law koje je smatrano suverenim i neprikosnovenim.Petnaesto stojeće donijelo je, međutim, priznanje zakona kao apsolutnih literarnih autoriteta. Ovo odgovara pojavi parlamenta kao legislativne vlasti, i u doba dinastije Tudora, redovnom publiciranju zakona, tako da više nye moglo, kao ranije, biti sumnje u njihovu autentičnost.Engleski parlamentEngleski parlament, poznat kao "majka parlamenata", razvio se iz jedne institucije koju je uspostavio Edward I (1272-1307). Radi pravične procjene poreza, Edward je naredio da predstavnici gradova i sela moraju uredno dolaziti u London da se sa kraljevim savjetnicima dogovore o poreskim procjenama i drugim državnim poslovima. Učešće u ovim savjetovanjima nije tada predstavljalo nikakvu povlasticu, već striktnu obavezu koja se morala izvršiti pod prijetnjom stroge kazne, kao što je npr. gubitak volovske zaprege. Ali, ovi predstavnici građana i zemljoposjednika bili su, također, zaduženi da po povratku kući prenesu svojim sugrađanima sve što su kralj i njegovi savjetnici zamislili u svojim odlukama.Prema tome, na savjetovanjima kralja sa velikašima učestvovali su i predstavnici nižeg plemstva, građana i seoskih općina. Naravno, ovi su učesnici iz pokrajine imali skromnu ulogu. Oni su stajali dok su kralj i lordovi sjedili, oni su samo odgovarali ako bi ih pitali za njihovo mišljenje. Odomaćilo se da ove odgovore daje određena ličnost koja se ranije savjetovala sa ostalim o tome staje najbolje da se kaže o nekom pitanju ili

zadatku. Ta ličnost se zvala speaker, govornik za sve ostale. Kasnije je govornik (speaker) postao predsjednik na savjetovanju plemstva, građana i seljaka, dok su se kraljevi savjetnici -perovi izdvojili u Domu lordova ili Gornjem domu. Tako je nastao engleski parlament. REFORMACIJAI PRAVOEkonomski uslovi ReformacijeRanokapitalistička trgovina stvorila je potrebne ekonomske uslove za prihvatanje tekovina renesanse u Evropi. Između početka XIII i XV stoljeća, trgovina je obuhvatila pogodno smještene gradove Srednje i Zapadne Evrope, more je pretvorila u vodeni put koji spaja narode i uslovila pojavu trgovačko-pomorskih sila, kao što je bila sjevernonjemačka Hansa i ogromna kolonijalna carstva Španaca i Portugalaca. Ljudi, roba i novac struje na sve strane. Njemački i holandski zanati sjajno napreduju, flandrijski i engleski proizvođači sukna i vunenih prediva drže evropsko tržište. Svuda se otvaraju novi rudnici srebra, bakra, željeza i ugh'a, dok su američko zlato i sirovine naglo preplavile Evropu. Bilo bi neizbježno da kod ovako povećanih sredstava proizvodnje podjela rada daleko odmakne ispred srednjo¬vjekovnih formi, da seljaci bez zemlje, kalfe i najamni radnici dospiju pod točak razvitka. Teška prepreka na tom putu neophodne reorga¬nizacije bili su feudalni staleži, plemstvo i sveštenstvo kao stubovi starog poretka.Prva i najveća prepreka na tom putu bila je katolička crkva. Do prvih godina XVI stoljeća renesansa je izmijenila mnoge stare ideje Evrope. Ali Rimokatolička crkva, najjača od svih srednjovjekovnih institucija, ostala je gotovo netaknuta tim nesumnjivim promjenama.Zato se Rimokatolička crkva nužno našla na udaru duhovne ofanzive građanstva. Kao što je već ranije potkopalo ekonomski poredak feudalnog društva, građanstvo je početkom XVI stoljeća kroz pokret reformacije porušilo univerzalnu duhovnu zgradu evropskog srednjeg vijeka, papinski katolicizam.Luteranska reformaeijaKorumpiranost i razvrat klera bili su formalni povod da njemački svećenik Martin Luther 1517. godine izloži na vratima katedrale u Wittenbergu svojih 95 teza o oprostu. Tim je u osnovi nastao protestantizam kao nova kršćanska denominacija u odnosu na katolicizam.Luthera su podržavali mnogi njemački knezovi kako bi se dokopali crkvenih imanja. Luteransku reformaciju prate svuda velike seljačke bune i ratovi, među kojima je najznačajniji veliki seljački rat 1525. godine u Njemačkoj pod vodstvom svećenika Thome Miintzera. Sve to potvrđuje daje u tom periodu religija bila historijski dat medij kroz koji se prelamala sva čežnja i bijeda vremena, socijalni i moralni porivi, nacionalna i klasna volja. Sa druge strane, pobuna nije mogla da uzme neku drugu formu osim vjerske, jer se tada uopće pojam religije poklapao sa pojmom mišljenja.Augsburški vjerski mir

Car Karlo V objavio je 1540. godine protestantima rat, koji je završen bez pobjednika Augsburškim mirom 1555. godine. Mir je zaključen na načelu Cuius regio eius religio (čija je vlast njegova je i vjera), što je značilo da u onim njemačkim državama i državicama u kojima je vladar bio katolik svi podanici moraju također biti katolici, tamo gdje je vladar prihvatio luteranstvo, podanici moraju slijediti isti primjer. Njemačka je u vjerskom pogledu time definitivno podije¬ljena na protestantski sjever i katolički jug.Jedan drugi protestantski vođa, Jeon Calvin (1509-1564), koji je kao vjerski reformator djelovao u Ženevi, priznao je kamatu, čime je stekao veliku popularnost kod zapadnoevropskog građanstva.Engleska crkva /U Engleskoj je 1534. godine kralj Henry VIII iz političkih i ličnih razloga prekinuo svaku vezu sa Rimom i uspostavio Anglikansku crkvu. Ova crkva zadržala je svoju postojeću episkopsku vjersku hijerarhiju, ali nezavisnu od Rima. U Engleskoj se javljaju i protesta¬nti, tzv. puritanci, koji će kasnije u revoluciji igrati značajnu ulogu. Vestfalski mirNovo stanje u Evropi potvrđeno je i Vestfalskim mirom 1648. godine, čime je okončan 30-godišnji rat i ujedno period stogodišnjih vjerskih ratova. Prihvatanje formule da religija vladara određuje religiju naroda, vodilo je podjeli zapadnog kršćanstva na katoličke i protestantske nacije. Ni protestanti, kao ni katolici, nisu priznavali vjersku slobodu. Svakoje bio prisiljen da prihvati zvaničnu državnu crkvu. U protestantskim zemljama crkva je definitivno potčinjena državi. Kralj je propisivao crkvenu doktrinu i imenovao crkvene dostojanstvenike. Crkvena i državna vlast sticale su se u jednoj ličnosti, u vladaru, pa između ovih dviju vlasti nije moglo doći do konflikta.Protestantska doktrinaU vjerskim pitanjima protestanti, kao i katolici usvajaju osnovna načela kršćanstva: Bog je stvaralac svijeta i čovjeka, prvobitni grijeh i Kristovo spasenje, trojstvo, Biblija je riječ inspirirana Bogom, besmrtnost duše. Protestanti se razlikuju od katolika u teološkoj interpretaciji ovih vjerovanja, u crkvenoj organizaciji i liturgijskim formama bogosluženja. Posebno protestanti odbijaju izrazito katoličku praksu, kao stoje celibat svećenstva, monaštvo i poštovanje svetaca.Protestantska reformacija bila je revolucija protiv papskog carstva. Ona je potvrdila autoritet nacionalne države nasuprot međunarodnoj teokraciji papstva. Na taj način, protestantski ideal, obično u demokratskoj crkvenoj općini, spao je na stepen pastorske crkve zemaljskih knezova. Time je obilježen karakter i domašaj čitavog reformističkog pokreta. Reformacija je pridonijela razbijanju srednjeg vijeka, ali je i sama bila srednjovjekovna tvorevina i vrlo lahko se odricala svog revolucionarnog porijekla gdje god je to mogla da učini bez sopstvene štete.Međutim, i u onim zemljama koje su ostale katoličke postepeno je jačala država i

potiskivala crkvu. Još 1516. godine papa Leon X bio je primoran da konkordatom prizna pravo francuskom kralju Fransoa I da u svojoj zemlji imenuje biskupe, koje potom papa nominalno potvrđuje. Poslije reformacije papa je ovu privilegiju priznao i drugim katoličkim monarsima.Katolička reakcija protiv reformacijePored toga, protestantska reformacija izazvala je katoličku reakciju, tj. protivreformaciju, koja je počela da djeluje kao organiziran pokret oko 1530. godine. Sredinom tridesetih godina XVI stoljeća Ignacije Lojola je sa dozvolom pape osnovao Društvo Isusovo, poznati jezuitski red u cilju borbe protiv protestantizma i za podizanje katoličkog morala.U vremenu od 1545. do 1563. godine, što znači 18 godina sa prekidima, radio je sabor (koncil) rimokatoličke crkve u gradu Tri-dentu (danas Trento u sjevernoj Italiji). Ovaj sabor poznat je kao Tridentski koncil. Cilj koncila bio je okončanje krize katoličke crkve prvo rješenjem spora između protestanata i katolika, a zatim ukla¬njanjem zloupotreba iz same katoličke crkve. Prvo pitanje riješeno je definitivnim razdvajanjem katoličanstva i protestantizma. Koncil je donio niz važnih odluka koje su reformirale sistem crkvenih naimeno-vanja, discipline i dužnosti i ponovo afirmirale katoličku doktrinu. Odluke Tridentskog koncila dale su znatan podsticaj protivreforma-ciji. Prelazeći u protivnapad, crkva se služila ne samo propagandom nego i mjerama inkvizicije, koja je protivnike katoličanstva osuđivala na fizičko uništenje. APSOLUTIZAMUbrzo poslije Augsburškog mira, u čitavoj Evropi su se razgorili vjerski ratovi. Čitavo stoljeće od oko 1550. godine do oko 1650. godine Evropu je pustošio čitav niz ratova. Iako je svaki vođen u ime vjere, kako je vrijeme prolazilo tako je to uvjerenje postalo samo maska iza koje su stajale političke ambicije. Prvo Španija, zatim Austrija sa svojom dinastijom Habsburga, pomorske sile protestantskog sjevera i Francuska borile su se za prvenstvo.U toku ovih stogodišnjih borbi došlo je do općeg geopolitičkog preslojavanja u Evropi i učvršćenja jednog novog poretka poznatog kao apsolutizam. Prvim periodom evropskog preporoda dominirale su Italija, Španija i Njemačka. Međutim, upravo je Italiji, kolijevci evropske trgovine, renesanse i novih shvatanja, odmah zadat težak udarac time što je poslije otkrića Amerike glavni trgovački put pomjeren sa Mediterana na Atlantik. Gubitak primata u trgovini i slabljenje papske moći doveli su do gubitka političke nezavisnosti nekih italijanskih država (Napulj, Sicilija, Milano) kojima je ovladala Španija.ŠPANIJA (ŠPANJOLSKA)Španija je upravo krajem XV stoljeća preuzela i do osamdesetih godina XVI stoljeća držala primat koji je Italija izgubila. Historija Španije u srednjem vijeku je historija njene borbe protiv Maura - Arapa (Rekonkvista). U toj borbi su kršćani na Pirinejskom poluostrvu izgradili svoju nacionalnu svijest. Ali, pošto se borba vodila protiv "nevjernika" (tj. muslimana),

to je ovaj novi osjećaj dobio poseban značaj i obilježje zbog prisne veze sa katoličkom crkvom. Kršćanski vladari sa sjevera postepeno su se probijali na jug zemlje potiskujući muslimane. U tom stalnom nastupanju protiv Maura formirane su tri značajne kršćanske države: Portugal, Kastilja i Aragon. Dina¬stičkom vezom, tj. sklapanjem braka između kastiljanske kraljice Izabele i aragonskog kralja Ferdinanda 1469. godine, ove dvije države su se ujedinile i stvorena je Kraljevina Španija.InkvizicijaUbrzo zatim, početkom 1492. godine, Španjolci su osvojili Gra-nadu, čime su likvidirali Granadski emirat, posljednje muslimansko uporište na Pirinejskom poluotoku. Taj događaj je rasplamsao nacionalni ponos Španjolaca, ali i religioznu strast. Mauri i Jevreji su mogli birati samo jednu od dvije mogućnosti: smrt, eventualno iseljenje ili preobraćenje u katoličanstvo, što je tako suprotno muslimanskoj tolerantnosti prilikom osvajanja Pirineja. Ali i prema preobraćenim Maurima, tzv. Moriscima, ostalo je nepovjerenje i protiv njih su sa posebnom strogošću djelovali duhovni sudovi inkvizicije, kojima je upravljao mračni fanatik Antonio de Torguemada, kao veliki inkvizitor. Hiljade ljudi su ubijeni ili spaljeni. Zlonamjerne optužbe su lahko podizane, pošto je postupak bio tajan, a denuncijanti su dobijali dio imanja optuženih.Inkvizicija je istovremeno stajala u službi kralja, kao saveznika crkve. Pomoću inkvizicije, kralj je obuzdavao moć krupnog plemstva. Pored crkve, kralj je za saveznike uzeo i gradove. Uz inkviziciju, kralj se kao sredstvom za učvršćenje svoje vlasti koristio i policijom, koju su plaćali gradovi radi obezbjeđenja puteva. Osloncem na ove sile, već krajem srednjeg vijeka na Pirinejskom poluotoku je stvorena snažna španjolska nacionalna država pod jakom kraljevskom vlašću.Španija kao svjetska silaPoslije otkrića Amerike 1492. godine, pošto je Kolumbo plovio pod španjolskom zastavom, moć i ugled Španije veoma su porasli. Kolumbo je Evropljanima, koji su duže od hiljadu godina bili ogra¬ničeni na svoj vlastiti kontinent, otvorio novi svijet i otvorio put pojavi velike sile i koncentracije moći. Tom mogućnošću prva se koristila Španija, čiji su kraljevi smatrani gospodarima mora i Novog svijeta, a uz to su držali i znatne dijelove Italije i Holandije. Međutim, Španija je bila neplodna i u zanatskoj proizvodnji zaostala zemlja, sa stanovništvom koje zaneseno vjerskom gorljivošću i nekakvom aristokratskom gordošću, nije bilo mnogo sklono produktivnoj aktivnosti. U Španiji se sticalo ogromno bogatstvo, posebno američko zlato, ali država nije znala da produktivno iskoristi taj priliv kapitala. U kolonijama je, uz okrutnost i bijes ugnjetača cvjetala pljačkaška privreda. Istovremeno je u zemlji vladala ukrućena blještavost, zasnovana na blagu nagrabljenom u kolonijama, stoje u krajnjoj liniji državu vodilo u bankrot. Pored toga, za Španiju je bila kobna politika njenih kraljeva iz habsburške dinastije, koji su se

smatrali od boga pozvanim zaštitnicima katolicizma, pa su se uplitali u razne ratove i, posebno, svuda svirepo nastupali protiv pristalica Reformacije. Uz sve to, protjerivanjem vrijednih zanatlija Maura i Jevreja, iskalili su svoj fanatični bijes na račun blagostanja sopstvene zemlje.Kraj španske prevlastiŠpanjolski kralj Filip II (1556-1598) riješio je da nametne katoličanstvo u svim svojim dominionima ("u kojima Sunce nikad ne zalazi") i po mogućnosti čitavoj Evropi. Međutim, kalvinistička Holandija se uspješno tome oduprla uz pomoć Engleske, čija je flota 1588. godine porazila čuvenu špansku "Nepobjedivu armadu". Od tada holandski i engleski brodovi počeli su da dominiraju pomorskom trgovinom Evrope. Španjolska privreda počela je da stagnira i praktično je vraćena na srednjovjekovne oblike proizvodnje.NJEMAČKATridesetogodišnji rat i njegove posljedicePropadanje Italije i Španije povuklo je Njemačku. Gornjonje-mačka spoljna trgovina zavisila je od italijanske, pa je skupa s njom došla u krizu. Donjonjemačka Hansa podlegla je konkurenciji Holandije. Nekad razvijena njemačka gradska privreda koja je uslovila pojavu Reformacije, praktično je propala u toku višegodišnjih ratova. Naturalna privreda, tek što je bila potisnuta, ponovno je osvojila prostrane oblasti Njemačke. To je bio pravi teren na kojem su se mogle pojavljivati male protestantske države, konfesionalni razdori, spoljna uplitanja i kao krajnja konsekvenca, tridesetogodišnji rat zemaljskih knezova protiv centralne carske vlasti. Habsburški car Ferdinand II je 1618. godine počeo tridesetogodišnji rat brutalnim slamanjem protestantizma u odmetničkoj kraljevini Češkoj. Ferdinand II je ubrzo pregazio sve protestantske kneževine u Njemačkoj. Zatim je došlo do dramatičnog obrta.Osjećajući se ugroženim katoličkim carskim pobjedama u obližnjoj Njemačkoj, švedski kralj Gustav Adolf preuzeo je pro¬testantsku stvar i na čelu svoje vojske do 1632. godine nanio više poraza katolicima. Njemačkim protestantima priskočila je u pomoć katolička Francuska, kako bi oslabila Habsburgovce kao svoje konkurente. Rat se povlačio do 1648. godine kada je zaključen Vestfalski mir, koji je ostavio Njemačku oslabljenu i iscrpljenu vjerskim razdorima, sa veoma prorijeđenim stanovništvom i privredno uništenu.Njemačko-taUjansko-španjolsku baštinu podijelile su Francuska, Holandija i Engleska.FRANCUSKAPrevlast Francuske u EvropiFrancuska je postala glavna politička sila na kontinentu. Takav položaj mogla je da zauzme zahvaljujući tome što je predstavljala jedinstvenu ekonomsku cjelinu i što su njezini kraljevi u ratovima protiv hugenota (francuskih protestanata) obezbijedili neograničenu vlast nad brojnim gradovima na jugu, obuzdali buntovno visoko plemstvo i suzbili konačno sve partikularističke tendencije. Vrhunac sukoba predstavljala je Bartolomejska noć, kada je na dan Sv. Bartolomeja (24. augusta) 1572.

godine izvršen masovan pokolj hugenota. Nakon toga u Francuskoj je došlo do velike borbe za vlast u kojoj je pobijedio Henri IV, vladar Navare, malog pirinejskog kraljevstva. Njegovu vlast priznala je cijela Francuska, osim Pariza, koji mu, kao hugenotu, nije dozvoljavao ulazak u grad. Henri IV, kasnije prozvan Velikim (le Grand), tada je zaključio da "Pariz vrijedi jedne mise" (tj. jednog katoličkog bogosluženja). Kralj je tako prešao u katoličku vjeru, pa mu je pariško građanstvo otvorilo kapije grada. Francuska je tako ponovo ujedinjena pod vlašću nove Burbonske dinastije (maisons de Bourbon). Kralju je bilo još ostalo da osigura svoje saveznike hugenote. To pitanje je riješeno NantsMm ediktom 1598. godine, kojim je francuskim protestantima garantirana sloboda vjeroispovijesti.Dok je Francuska gospodarila kopnom, Holandiji i Engleskoj je pripala vlast nad morima i vodstvo u svjetskoj privredi.HOLANDIJA (NIZOZEMSKA)Ekonomski uspon holandskih gradovaPovoljan geografski položaj, preduzimljiv i borben karakter naroda dali su neophodne preduslove za uspon Holandije. Ipak, Holandija je za nevjerovatni tempo svog razvoja i uspjeha imala zahvaliti, prije svega podudarnosti između revolucionarne državne vlasti i trgovačkih krugova. Holandija se prvobitno sastojala od 17 pokrajina koje su u XVT stoljeću bile u posjedu habsburškog cara Karla V i njegovog sina španjolskog kralja Filipa II. Bogatstvo zemlje počivalo je na ribarstvu i poljoprivredi, finim zanatima, izradi tkanina, brodogradnji i prekookeanskoj trgovini. Razvio se veći broj naprednih gradova kao što su Amsterdam, Antwerpen, Gent, Brugge i Bruxelles. Zahvaljujući svom sjajnom brodovlju, Holandija je kupovala i prodavala robu za veći dio Evrope.Holandska revolucijaŠezdesetih godina XVI stoljeća u nizozemskim gradovima dolazi do otvorenih pobuna protiv Karla V i Filipa II, zbog razrezivanja poreza, progona protestanata, djelatnosti inkvizicije i prisustva španske vojske. U ovim ustancima učestvovali su i plemići i gra¬đanstvo. Ratovi sa Španjolcima traju od 1567. do 1579. godine, kada su južni krajevi zemlje (današnja Belgija), gdje su većinu predstavljali katolici, odbili da dalje učestvuju u političkoj borbi i ponovno izrazili svoju odanost Filipu II. Katolicima na jugu nije odgovarala velika popularnost princa Vilijama Oranskog, vojnog i političkog vođe protestantskih sjevernih provincija. Međutim, upravo 1579. godine osam sjevernih provincija se udružilo i obrazovalo Utrehtski savez, koji je proglasio svoju nezavisnost od Španjolske. Novoosnovane Ujedinjene pokrajine, poznate i kao Holandska Republika, nastavile su borbu, sa prekidima sve do 1648. godine, kada im je Španija Vestfalskim mirom priznala nezavisnost. Time se pobjedonosno završila prva građanska revolucija u evropskoj historiji.Na čelu Ujedinjenih pokrajina nalazio se guverner (Staathalter), čija je funkcija

postepeno prerasla u položaj kralja, pa je Holandija i danas kraljevina.Holandija kao svjetska silaPeriod XVII stoljeća predstavlja zlatno doba Ujedinjenih pokraji¬na, tg. period Holandije kao svjetske sile koja gospodari morima. Dolazi do procvata Amsterdama i pomorskog robnog prometa, napretka ribarstva i proizvodnje flandrijskog sukna. U svrhu kolonijalne ekspanzije osniva se Indijska trgovačka kompanija, koja nije značila samo proširenje poslova i dobiti nego je predstavljala i jemstvo oslo¬bođenja od španjolskog jarma. To oslobođenje bilo je jemstvo nezavisnosti kalvinističke religije i obezbjeđenje punog razvitka vlastitog naroda. Samo vlada koja je proizašla iz potreba vremena i nije bila opterećena preživjelim težnjama, mogla je u tolikoj mjeri dovesti u sklad svoju politiku sa zahtjevima privrednog razvitka.ENGLESKAUz Holandiju je stajala Engleska, koja je imala, također, brz privredni razvitak. Međutim, za razliku od Holandije, Engleska je bila apsolutna nasljedna monarhija, pa se u njoj usklađivanje interesa između privrede i politike moglo ostvariti samo teškom borbom i državnim udarom. Već prije 1600. godine u Engleskoj se smišljeno radilo na tome da trgovina, industrija i novčani promet dobiju karakter nacionalne privrede. Razvija se flota, a engleski moreplovci, avanturisti, gusari i osvajači krstare po čitavom svijetu. Međutim, ovaj razvitak ometaju dinastičke trzavice, vjerska proganjanja i samovolja vladara. Charles I Stuart (1600-1649) je išao tako daleko da je pokušao da državu, koja je uglavnom več postala građanska i velikim dijelom protestantska, stavi u službu svog krutog apsolutizma i katoličke politike.KLASIČNI APSOLUTIZAM - FRANCUSKAFrancuska se može smatrati klasičnom zemljom apsolutizma. Period od 1610. do 1715. godine predstavlja najznačajnije stoljeće Francuske.Uspon apsolutizmaApsolutna monarhija u Francuskoj vezana je za vladavinu dvojice njenih kraljeva, Luja XIII (1610-1643) i njegovog sina Luja XIV (1643-1715). Stvarni tvorci apsolutizma kao sistema vlasti bili su dvojica velikih francuskih državnika, kardinali Rišelje (Richelieu) i Mazaren (Mazarin). U najvećem dijelu vladavine Luja XIII, na polo¬žaju njegovog prvog ministra nalazio se kardinal Richelieu (Armand Jean du Plessis). On je energično radio na jačanju i učvršćenju kraljevskog apsolutizma i suzbijanju političkog uticaja i značaja francuskih staleža. Na tom putu otkrio je i ugušio mnoge plemićke zavjere. U tom sklopu je 1629. godine ugušio ustanak hugenota i lišio ih političkih prava, ali im je ostavio vjersku slobodu. Na spoljno-političkom planu Richelieu je uveo Francusku u 30-godišnji rat kako bi oslabio vlast Njemačkog carstva. Istovremeno je radio na kolonijal¬nom širenju Francuske po Sjevernoj Americi i Africi. Posebno je radio na privrednom jačanju Francuske, pomaganjem trgovine i razvoja manufaktura. Među ostalim, Richelieu je

1635. ustanovio Francusku akademiju, koja kao institucija predstavlja trajno naslijeđe apsolutne monarhije. Pobjeda apsolutizmaRišeljeovu politiku izgradnje kraljevskog apsolutizma nastavio je njegov nasljednik na položaju prvog ministra, također kardinal Jules Mazarin, inače porijeklom Italijan (Guilio Mazarini). Kako je Luj XIV bio maloljetan, u trenutku stupanja na prijestolje 1643. imao je tek pet godina, to je Mazarin kao prvi ministar imao punu vlast sve do smrti 1661. godine. Francuska je izašla iz Trideseto¬godišnjeg rata kao najjača evropska sila, ali je odmah upala u unutrašnju krizu zbog plemićkog ustanka Fronde 1648-1652. godine. To je bio pravi građanski rat koji je počeo pobunom plemstva zbog uvođenja novih poreza kojima je trebalo pokriti deficit u državnim finansijama nastao ogromnim troškovima višegodišnjeg ratovanja. Mazarin je uspio ugušiti ovaj ustanak, čime je propao posljednji pokušaj plemstva da spriječi uvođenje apsolutne monarhije.Vladavina Luj a XIVPoslije smrti kardinala Mazarina, Luj XTV je počeo sam nepo¬sredno upravljati državom. Za vrijeme njegove duge vladavine dostigla je apsolutna monarhija u Francuskoj svoj vrhunac i svojevrsni procvat. Historičari opisuju Luja XIV kao čovjeka osrednje obda¬renosti, ali vrlo samouvjerenog, hladnog i bezosjećajnog egoistu. Luj XIV je kao takav bio čvrsto uvjeren da mu je vlast data od Boga i da ne zavisi ni od koga. Odatle je smatrao da ne postoji on radi svoje države, nego država radi njega. U tom smislu pripisuje mu se izreka: "Država, - to sam ja" (U etat - e'est moi).Luj XIV bio je potpuno ubijeđen da napredak Francuske zavisi od čvrste ruke jednog čovjeka koji vlada zemljom.U početku svoje lične vladavine Luj XIV je sam birao svoje ministre, vojskovođe, arhitekte i naučnike i to sa velikim smislom za izbor pravih saradnika. Za vođenje ovih unutrašnjih poslova Fran¬cuske obično su uzimani administratori iz redova građanske klase, poznati kao intendanti (nadzornici) koji su upravljali u kraljevo ime. Pod moćnom i sistematičnom vladavinom Luja XIV, Francuska je postala predmet divljenja i zavisti čitave Evrope. Da bi se lišio i posljednjih grupa, posebno hugenota, koje su se još uvijek opirale njegovom apsolutizmu, Luj XIV je 1615. godine uMnuo Nantski edikt. Od tada je u Francuskoj ponovo počeo oštar progon hugenota, koji u velikom broju spas nalaze u iseljavanju u Sjevernu Ameriku.Rat za špansko naslijeđeKraj vladavine Luja XIV obilježen je ratom za špansko naslijeđe 1702-1713. Kako španski kralj Karlo II iz dinastije Habsburgovaca nije imao djece, te je na umoru 1700. godine sve svoje posjede ostavio unuku Luja XIV, princu Filipu. On je pod imenom Filip V proglašen za kralja Španije. Engleska i Holandija su u ovom proširenju vlasti dinastije Burbona na Španiju vidjeli opasnost po svoje trgovačke interese u Sredozemlju i na Atlantiku, pa su

skupa sa Austrijom 1702. godine objavile rat Francuskoj. Ovaj rat, koji je izmorio i znatno oslabio Francusku, završen je mirom u Utrechtu 1713. godine. Ovim ugovorom Filip V priznat je za španskog kralja. Time se u Španiji učvrstila Burbonska dinastija, ali uz obavezu da se nikad neće ujediniti s Francuskom. Najveći dobitnik bila je Engleska, kojoj je Utrechtskim mirom pripao Gibraltar i niz francuskih kolonija u Americi. Osim toga, Engleska je dobila niz trgovačkih povlastica, među kojima i tzv. asiento, tj. isključivo pravo da španskim kolonijama u Americi isporučuje crne robove iz Afrike.Kraj vladavine Luja XIVUnutrašnje stanje Francuske pred kraj vladavine Luja XIV bilo je očajno. Apsolutizam i česta ratovanja ispraznili su državnu blagajnu i doveli do općeg siromaštva. Jedan savremenik je zabilježio da jednu desetinu Francuske čine prosjaci, a daljih pet desetina stoji pred prosjačkim štapom. Tri desetine još nekako sastavljaju kraj s krajem, a samo jedna desetina živi u dobru i izobilju. Apsolutna monarhija zahtijeva vladara čvrste ruke čiji su službenici izrazito sposobni. Ali poslije smrti Luja XIV 1715. godine u Francuskoj nije bilo nijednih niti drugih.Na političkoj sceni Evrope u XVII vijeku pojavile su se tri nove velike svjetske sile, tri države sa sjevera - Švedska, Pruska i Rusija. Njihovi vladari izvršili su drastičnu reorganizaciju sistema vlasti, oslanjajući se na vojsku kao izvor svoje moći i približavajući se uzoru francuske apsolutne monarhije.ŠVEDSKA U DOBA APSOLUTIZMAPredvođeni Gustavom Vazom (1523-1560) Šveđani su se odvojili od Norveške i Danske sa kojima su bili ujedinjeni pod jednim kraljem. Gustav Vaza je primio luteranstvo, oduzeo zemlju katoličkoj crkvi i osnovao protestantsku nasljednu monarhiju. Gustav Adolf Je od 1611. godine ratovao sa Habsburzima, Rusijom i Poljskom i znatno je proširio švedsku teritoriju. On je revolucionirao ratovanje: vojsku je podijelio na male pokretne jedinice potpomognute artiljerijom, vojnike je uniformirao, a oficire opremio dvogledima i mapama. Više švedskih kraljeva vodilo je agresivnu spoljnu politiku. Kralj Karlo XII je 1709. godine krenuo na Rusiju, ali je u bici kod Poltave teško ranjen. Od tada je moć Švedske stalno opadala i pokazalo se da su joj vojne mogućnosti manje od ambicija njenih vladara.PRUSKA APSOLUTNA MONARHIJAU rascjepkanoj Njemačkoj sastavljenoj od mnogih malih neza¬visnih kneževina, u XVII stoljeću izbili su na površinu Hoencolerni, (Hohenzollern), jedna moćna porodica sa darom za zauzimanje malih teritorija. Hoencolerni su bili izbornici i kneževi Brandenburga.Pomoću ženidbenih veza Hoencolerni su dobili vojvodstvo Prusku te druge teritorije. Fridrih Vilhelm Hoencolernje (1640-1689) razbio tradiciju nezavisnosti pokrajina koje su mu pripadale i sve je položaje u državnoj upravi predao junkerima. Njegov sin Fridrih III proglasio se 1701. godine za kralja Pruske sa sjedištem u Berlinu. Moć Pruske

je stalno rasla i u periodu vladavine Fridriha Velikog (1740-1786). Pruska je već bila klasična apsolutna monarhija. Pruska je zadržala vodeći položaj i poslije ujedinjenja Njemačke 1871. godine. CARSKA RUSIJAOko 1480. godine Rusija se diplomatijom izbavila od vrhovne tatarske vlasti. Međutim, sve do pred kraj XVII stoljeća, Rusija je geografski izolovana država, u kojoj plemstvo često ugrožava vladara. Švedska i Poljska su je odvajale od Baltika, a Tatari od Crnog mora. Preokret je nastao dolaskom na vlast Petra Romanova, kasnije nazvanog Petar I Veliki (vladao od 1689-1725. godine). On je kao prvo nastojao obezbijediti Rusiji jednu veliku luku. Poslije više teških ratova, uspio je 1696. godine osvojiti luku Azov na Crnom moru, koju su držali Tatari. Slijedeće godine Petar I Veliki putovao je Evropom, odakle je, impresioniran razvitkom zanatstva, doveo u Rusiju oko 1.000 obrtnika da podučavaju Ruse zanatskim vještinama. Za državne administratore imenovao je strance, obično Francuze i Prase. Petar I Veliki je obezbijedio Rusiji i izlaz na Baltičko more. Time je podigao novu rusku prijestolnicu koja je u njegovu čast nazvana Sankt Petersburg. Time je ojačao usku trgovinu, gradio je komunikacije, unaprijedio prosvjetu i ojačao i opremio vojsku. Zahvaljujući ovoj njegovoj djelatnosti, Rusija je ušla u red velikih evropskih država.ODLIKE APSOLUTIZMAMerkantilizamU privrednom pogledu apsolutizam se zasnivao na merkan-tilizmu. Sistem kojim je kapitalizam postepeno ovladao evropskim zemljama i promijenio cjelokupno društveno uređenje bio je upravo merkantilizam, kao značajna kombinacija ekonomskih normi koja je apsolutističkim vladama davala punu vlast nad poslovnim svijetom, ali koja će uskoro i te vlade iznutra početi podrivati. Da bi postigle ciljeve svoje politike, vlasti su se u uvjerenju da im kormilo državnog broda nikad neće ispasti iz ruku, svuda uprezale u kola poletnog kapitalizma. Novac je sve. Novac je, kako je govorio Jean Colbert, ministar finansija Luja XIV, značio "moć, uvećanje i blagostanje države". Novac je bio potreban za izdržavanje birokratije i vojske i zato država podiže industriju (manufakturu), povećava izvoz, a smanjuje uvoz, kako bi stvorila zalihe gotovog novca. Pod brižnom pažnjom i okriljem države preduzimačka aktivnost vidno se širila na račun pauperizirane mase.Sedmogodišnji ratPlanskim razvijanjem nacionalno-ekonomskog egoizma formira¬le su se pojedine države, osobito jače, u zatvorena privredna područja. Čvrstim ekonomskim povezivanjem unutra i strogim zatvaranjem prema vanjskom svijetu, svijest o političkom jedinstvu dobila je potrebnu ekonomsku podlogu. To se naročito pokazalo u ratovima te epohe, koji se više ne vode samo zbog besciljne pohlepe vladara za zemljom, nego isto toliko i iz stvarnih osvajačkih razloga, sa ciljem da se zaokruže državne granice i proširi ekonomsko područje vlasti. Iz ovih

suprotnosti razbuktao se u Sedmogodišnjem ratu (1756-1763) strašan svjetski požar, koji je pored Evrope zahvatio i druge konti¬nente i koji je pokazao zavisnost apsolutizma od privrede, koju je visokim porezima neprekidno gušio.To je bio najveći rat XVIII stoljeća i sigurno jedan od najširih oružanih sukoba u dotadašnjoj historiji. U tom ratu su na jednoj strani bile Austrija, Francuska, Rusija, Španija, Švedska i većina njemačkih državica, a na drugoj Pruska, Engleska i Portugal. Glavni protivnici u Evropi bile su Austrija (carica Marija Terezija) i Pruska (kralj Pridrih II), koje su se borile oko Šlezije, oblasti bogate šumama, ugljem i drugim rudama. Na moru i u kolonijama ratovale su Engleska i Francuska oko prevlasti u Sjevernoj Americi i Indiji.Austriju je posebno izdašno pomagala Rusija, koja je 1760. zauzela čak i Berlin i tako razbila mit o nepobjedivosti pruske vojske. Rusija se 1762. godine povukla iz rata, pa se Pruska uspjela oporaviti. Otela je Austriji Šleziju i stekla položaj velike sile.Engleska je na moru porazila Francusku, koja joj je mirom u Parizu 1763. godine morala ustupiti Kanadu i niz manjih posjeda u Americi. Osim toga, Francuska se skoro potpuno morala povući iz Indije. CentralizamApsolutizam nije težio da samo privredu tutorizira i ukalupi. Jednaka manija tutoriziranja i ukalupljivanja karakteristična je i za sve ostale postupke razvijenog apsolutizma. Pojmu "samodršca", odnosno vladara kao nepogrešivog žarišta svega, odgovarao je centralizam, zaoštren po formi sa težnjom da sve nivelira. Sve što se bilo razvilo sa svojim posebnim historijskim pravima imalo je da osjeti njegovu ruku. Tako se čak i crkva, katolička ili reformirana, imala povinovati volji vladara i propisima države. Staleška predstavništva, ukoliko su još ponegdje formalno postojala, izgubila su sve stvarne nadležnosti. Samouprava gradova i cehova, preživjela institucija koja nije zaslužila bolju sudbinu, izgubila se u općem državnom aparatu. Birokratija, svemoćni izvršilac vladareve volje, nemilosrdno je gazila poveljama zajamčena prava pojedinih pokrajina i korporacija, naslijeđena običajna prava i nepisane zakone, ukratko, sve stoje bilo historijski nastalo, tako da je stvoren teren za jedinstveno državno zakonodavstvo i jedinstvenu upravu. "Revolucija odozgo" epohe Prosvjetiteljstva nije se pojavila i provodila tek u doba "prosvijećenih despota", Fridriha II, Katarine II, Marije Terezije i Josipa II. Ona je bila duboko ukorijenjena u samu narav razvijenog apsolutizma.ProsvjetiteljstvoApsolutna država gušila je privredni razvitak da bi dobila sredstva za svoj opstanak. Merkantilizam, rukovodeći se razumom, smislio je zamršene metode poslovanja i povukao u svoju službu unutrašnju i spoljnu politiku. Sam razum, onakav kakav se formirao u uslovima apsolutizma i merkantilizma, počeo je da pretendira na vlast i puno pravo vladanja. On je postao takmac apsolutizmu kao

vladajućem političkom i privrednom sistemu. Prosvjetiteljstvo u najširem smislu riječi, raslo je sa apsolutizmom, da bi mu konačno zadalo smrtni udarac.Što se spoljnjeg oblika tiče, apsolutizam se smatrao najvjernijim čuvarem postojećeg stanja. Sve forme društvenog života sveo je na dvorski sjaj i aristokratske feudalne principe. Prezasićena feudalna klasa, pred zadacima života, bježi u uživanje gdje nema ni dužnosti, niti odgovornosti.Čvrsta povezanost apsolutizma i feudalnih snaga, kojima je taj isti apsolutizam oduzeo svaku političku vlast, stavila je i građanstvo pred tešku dilemu. Državnu vlast i buržoaziju povezivalo je zajedničko uvjerenje da iz razloga samoodržanja treba podržavati merkan-tilistički sistem privrede, ali je u isto vrijeme građanstvo moralo da gleda kako ga ta ista država ponižava do ljudske vrste drugog reda. Na ovu protivrječnost građanstvo je reagiralo u pojedinim zemljama na vrlo različit način, već prema tome kako je to odgovaralo njegovoj vlastitoj snazi. BURZOASKA DRŽAVA I PRAVOBURZOASKE REVOLUCIJEENGLESKA REVOLUCIJAKlasna struktura i politički odnosiIz protivrječnosti feudalnog društva epohe apsolutizma, prvo je potražila izlaz građanska klasa u Engleskoj. Rana revolucija u Engleskoj, već u prvoj polovini XVII stoljeća, rezultat je povoljnog rasporeda klasnih snaga. Englesko plemstvo toga perioda nye u stvari, ništa drugo do krupna buržoazija koja drži zemljišne posjede. To i takvo plemstvo, postoje zemlju dalo u zakup, živjelo je od zemljišne rente. Ono se neprestano obnavljalo novim elementima iz redova trgovaca i industrijalaca. Na drugoj strani, kako mlađi sinovi ovih aristokrata nisu imali pravo nasljeđivanja plemićke titule i posjeda, to su izlazili iz svoje klase i gubili se u redovima građanstva. Pored toga, buržoazija i zemljoposjednici u Engleskoj bili su povezani još jednim procesom. Zemljoposjednici su, protjerujući seljake sa zemlje, pružali buržoaziji za njene manufakture neophodnu radnu snagu i davali u isto vrijeme poljoprivredi pravac koji je odgovarao zahtjevima industrije i trgovine. Novo plemstvo je znatnim svojim dijelom bilo tijesno povezano s građanstvom time što je učestvovalo u poslovima trgovačkih kompanija, uvodilo nove zemljoradničke kulture, proširi¬valo ovčarstvo, kao bazu za vunarsku industriju, a bilo je buržoasko i po svom porijeklu. Na taj način, već u XVII stoljeću, veliki zemljišni posjedi u Engleskoj nisu bili feudalna već privatna svojina.Povezanost građanstva i dijela zamljoposjednika, kroz spomenu¬te procese, stvorila je uzajamnu zajednicu interesa buržoazije i dijela zemljoposjednika. Ovom savezu buržoazije i zemljoposjednika pridru¬žili su se i seljaci i plebejske mase u gradovima koje su skupa činili glavnu snagu revolucionarne armije. Nasuprot tome, kraljevska vlast je ustala u odbranu svojih interesa, feudalne vlastele i

državne crkve, odnosno za očuvanje feudalizma. U borbi sa buržoazijom kruna je imala protiv sebe plemićko-buržoaski parlament, koji su čvrsto podržavali široki slojevi trgovaca, seljaka i zanatlija.Odnosi krune i parlamentaVeć krajem dugotrajne vladavine Elizabete I počeo se nazirati ovaj sukob. Kraljica Elizabeta I (1558-1603) podržala je umjereni protestantizam, nakon što je njena prethodnica Marija Tjudor (Tudor), zvana Krvava (1553-1558), kćerka Henrija VIII, silom pokušala vratiti katoličanstvo. Elizabeta je naišla na odobravanje većine svoga naroda. Tokom njene vladavine zemlja je napredovala, cvjetali su prosvjeta, nauka i drama, a odvažni pomorci, gusari i avan¬turisti su osvojili nove zemlje i proslavili svoju ostrvsku naciju. Međutim, krajem njene vladavine, sve moćniji "neplemeniti" građani počeli su da dovode u pitanje njenu neprikosnovenu vrhovnu vlast nad njima i nad crkvom. Ovo osporavanje kraljevske suprematije nastavilo se i pojačalo za vrijeme vladavine Džemsa I (James, 1603-1625), koji je tvrdio da njegova loza Stjuarti (Stuart) vlada Engleskom i Škotskom po "božanskom pravu", što znači da se ona nalazi iznad ljudskih zakona. Džems I se 1621. godine naročitom poslanicom obratio parlamentu kao skupu kraljevskih službenika. Ta je poslanica izaz¬vala oštar protest parlamenta. U registar parlamenta unesena je deklaracija o tome da su prava i slobode engleskog parlamenta prastarog porijekla, da su nenarušiva, da su ona neotuđiva prava engleskog naroda i da ih kralj ne može oduzeti od parlamenta. Pošto Džems I nije iznosio pred parlament nikakav zahtjev za razrezivanje novih poreza, to je kraj njegove vladavine prošao u relativnom miru. Sukob kralja i parlamentaNjegov sin, Čarls I (Charles, 1625-1649) želio je da se umiješa u Tridesetogodišnji rat, pa je pred parlament iznio zahtjev za novim porezom, kako bi finansirao planirane ratne pohode. Stoga je kralj morao da sazove parlament 1625. godine, čime je ideja Stjuarta o apsolutnoj monarhiji stavljena na veliku probu. Predstavnici Donjeg doma pokušali su da svoja glasačka prava u pogledu razrezivanja poreza iskoriste da bi obuzdali kraljev apsolutizam. Parlament je1628. godine predao kralju "Peticiju opravu", koja se poziva na zakonEdvarda I, po kojem se ne mogu nametati nikakvi porezi bez saglas-nosti Donjeg doma, niti kažnjavati oni koji odbiju da plate poreze kojeparlament nije odobrio. Istovremeno se ne smije niko hapsiti bez suda.Također se likvidiraju prinudna konačenja vojnika i izvanrednisudovi. Iako je bio prisiljen da potvrdi Peticiju o pravu, Charles I je1629. godine raspustio parlament i do 1640. godine vladao apsolu¬tistički. U proljeće 1640. godine kralj je sazvao parlament, koji jezasjedao samo tri nedjelje, tzv. kratki parlament. Poslije izbora, unovembru 1640. godine sazvan je parlament koji je radio do 1653. i

poznat je kao dugi parlament. Parlament je odmah podnio kralju tzv.Veliku remonstrancu u kojoj je nabrojan dug spisak svih povredastarih prava i privilegija engleskog naroda, koje je kralj učinio iliomogućio. Sukob između kralja i parlamenta se zaoštravao, naročitopošto je parlament podnio kralju ultimatum u 19 tačaka kojim jetraženo priznanje kontrole parlamenta nad državnom upravom. Kraljje odbacio ultimatum i počeo se spremati za oružani sukob, pa je 1642.godine objavio rat parlamentu.Rat kralja i parlamentaU početku je kraljevska vojska bila nešto nadmoćnija, sve dok vojsku parlamenta nije reorganizirao Oliver Cromuiell. On je stvorio armiju "novog tipa", dobro naoružanu i dobro plaćenu vojnu silu. U odlučujućoj bici kod Nesbija (Nasebv) 1645. godine rojalisti su potučeni. Borba je nastavljena sve do potpunog poraza kraljevih pristalica. U toku ovih borbi u parlamentu su se javile tri struje: presbiterijanci - "partija kese", kako su se nazivali, koje su činili finansijeri koji su se obogatili u revoluciji i gornji slojevi novog plemstva. Oni su željeli izmirenje sa kraljem i okončanje revolucije koja se suviše odužila. Druge dvije struje: independenti i leveleri tražili su radikalnije političke i socijalne reforme. U sukobu sa prezbite-rijancima pobijedili su independenti koje je vodio Oliver Cromweil. Kralj Charles I je 1649. godine osuđen na smrt i pogubljen. Parlament je donio Zakon o ukidanju monarhije. Oliver Cromwell, koji je bio neumoljiv, fanatično religiozan i dostojanstven čovjek, zaveo je u zemlji red i puritanizam. Njegova vlast je sve više dobijala karakter lične diktature koju je provodio oslanjajući se na plemićke i kulačke elemente u vojsci.Engleska kao republikaUstav od 1653. godine (The Instruments of Government -Instrumenti o upravljanju) predstavlja osnovni zakon u Engleskoj po kojem je uspostavljena organizacija i sistem vlasti poznat kao protektorat. Nakon pobjede revolucije i čišćenja parlamenta od prezbiterijanaca, te kraljevog smaknuća 1649. godine u Engleskoj je proglašena republika, a Cromwell je na čelu independenata dobio vodeću ulogu u državi. Izvršna vlast pripala je lordu protektoru, koji je i u zakonodavstvu bio ravnopravan partner sa parlamentom. Cromwell je svojim mjerama pomogao razvitak engleske buržoazije, pa je poznat protekcionistički Navigacioni akt (Zakon o plovidbi) iz 1651. godine, po kojem samo engleski brodovi smiju prevoziti robu iz prekomorskih zemalja, dok su evropsku robu mogli prevoziti ili brodovi zemlje u kojoj je proizvedena ili engleski brodovi. Taj je zakon bio usmjeren protiv Holandije.Restauracija monarhijeLeveleri i njihovo krajnje lijevo krilo digeri polahko se razilaze sa Cromwellom, tražeći ukidanje privatne svojine, jednakost i prestanak eksploatacije. Cromwell je umro 1658. godine, a dvije godine kasnije, 1660. godine, rojalistički general George Monk

prisilio je parlament da vrati na englesko prijestolje Charlesa II, sina pogu¬bljenog Charlesa I. Novi kralj je obećao da će očuvati revolucionarne tekovine plemstva i buržoazije, mada su u početku progonjeni učesnici revolucije (čak je i Cromwellov kostur iskopan i obješen).Pojava političkih stranakaU parlamentu se u novim uslovima stvaraju dvije političke struje. Godine 1679. sastao se novi parlament, koji je poznat kao Vigovski parlament. Ova godina obilježava početak dviju političkih partija Engleske: torijeuaca i vigovaca. Tor^evci su kraljevi privrže-nici, pristalice jačanja kraljevske vlasti kao protivteže parlamentu, a vigovci su predstavnici interesa buržoazije i obogaćenog srednjeg plemstva, opoziciono raspoloženih prema kruni.Habeas Corpus ActU parlamentu su od 1679. godine preovladavali vigovci, koji su svoju aktivnost počeli izdavanjem zakonodavnog akta Habeas Corpus Act ili Akt o boljem obezbjeđenju slobode podanika i o sprečavanju zatočenja preko mora. Ovaj ustavni zakon ili akt za zaštitu ličnosti potvrđen je od strane kralja 26. maja 1679. godine.Izdavanjem ovog akta vigovci su željeli stvoriti garancije nepri-kosnovenosti za članove parlamenta i njihove pristalice kako ne bi bili proganjani od strane kraljevske vlasti. Time je parlament osigurao sam sebe. Kasnije je ovaj akt postao jednim od najvažnijih ustavnih dokumenata Engleske."Slavna revolucija"Nasljednik Charlsa II, James II (1685-1688) bio je poznat kao revnosan katolik i pristalica apsolutizma. Iako je novoizabrani parlament bio sastavljen većinom od torijevaca, nije mogao podržati kraljevu apsolutističku politiku. Krupna engleska buržoazija zato je ponudila prijestolje Džemsovoj kćerci Mariji i njenom mužu pro¬testantu, "štathalteru" Ujedinjenih holandskih pokrajina, Williamu Oranskom. Parlament sazvan 1689. službeno je Williama Oranskog proglasio kraljem, pošto je James II bio prisiljen da se povuče. Ovaj prevrat engleski historičari nazivaju slavnom revolucijom, nasuprot revoluciji od 1649. godine koja je po njihovoj ocjeni bila samo veliki bunt. Ustvari 1688. godine na tron je doveden kralj koji je odgovarao interesima vladajućih slojeva engleskog društva, ali snagu i moguć¬nost da to lahko izvede buržoaziji je obezbijedila upravo revolucija iz 1649. godine. William Oranski je, dolazeći iz zemlje u kojoj je vladala buržoazija, bio potpuno spreman da se prilagodi tadašnjim predsta¬vama o ustavnom kralju.BillofRightsOn je prilikom stupanja na prijestolje potpisao Deklaraciju o pravu, poznati "Bili of Rights" od 13. februara 1689. godine. "Bili of Rights" propisuje da kralj nije ovlašten da bez saglasnosti parlamenta obustavi važnost zakona, niti da bilo koga oslobodi od zakonskih posljedica, niti da odobri bilo kakve izuzetke od zakona. Nije bilo moguće osnivati posebne sudove u vezi

sa crkvenim ili drugim pra¬vima. Kralj nije bio ovlašten da uvodi nove poreze i dažbine bez saglasnosti parlamenta. Podanici se imaju pravo obraćati kralju s raznim molbama i niko se ne smije zbog toga goniti. Kralj ne može sakupljati ni držati stajaću vojsku bez saglasnosti parlamenta. Protestantska religija i njeni sljedbenici imaju slobodu u svakom pogledu. Izbori za parlament moraju biti slobodni, a sam parlament mora se sastajati dosta često. U parlamentu je obezbijeđena sloboda govora. On izdaje sve akte za koje nađe da su potrebni i oslobođenje od kontrole sa bilo koje strane. Zabranjuje se pribjegavanje kaznama koje nisu predviđene u zakonu.Akt o ograničenju kruneNekoliko godina kasnije, 1701. godine, donijet je Akt o ograni¬čenju krune. Utvrđujuću red nasljeđivanja prijestolja poslije Williama Oranskog i njegove žene Marije, koji nisu imali djecu, taj zakon potvrđuje ograničenje kraljevske vlasti u korist parlamenta. Osim toga, postavlja se pravilo prema kojem se za punovažnost akata traži da na njima, pored kraljevog potpisa, stoji i potpis odgovornog prvog ministra (premijera). Istim je aktom propisano da kralj imenuje sudije i da oni vrše svoju sudijsku dužnost sve dotle dok se odlikuju dobrim ponašanjem. Sudije su mogle biti smijenjene naročitim rješenjem parlamenta ili po odluci suda, ukoliko se ispostavi da su fizički ili duhovno nesposobni, ili ako su izvršili neko krivično djelo. Nakon toga, parlament je za engleskog kralja izabrao jednog predstavnika male njemačke kneževske dinastije Hanover-Gotha, koja je bila u dalekom srodstvu sa Stjuartima. Engleska kraljevska porodica je tek u I svjetskom ratu odbacila njemačko ime Saxe-Cobrirg-Gotha i uzela engleski dinastički naziv Windsor.Parlamentarna monarhijaOvim aktima u Engleskoj je uspostavljena ustavna monarhija i položeni temelji predstavničke vlasti, odnosno temelji parlamentarizma.Godine 1707. Engleska i Škotska su zajedničkim pristankom postale jedna kraljevina pod imenom Velika Britanija.Slavna revolucija 1688. godine u Engleskoj je i pored toga što je zadržala monarhiju, svu vlast predala parlamentu. Tako su pravim gospodarima u državi postali lordovi, bankari i krupni trgovci i zemljoposjednici, tj. gornji sloj posjedničke aristokratije. Od tada o britanskoj politici nije više odlučivao ishod borbe između kralja i buržoazije, nego konkurencija između torijevaca (konzervativaca) i vigovaca (liberala), kao predstavnika dviju različitih frakcija engleske buržoazije. Aristokratija je imala većinu u parlamentu, a držala je u rukama čitav prosvjetni, pravni, crkveni i upravni aparat. Mnogo slavljena sloboda engleskog ustava, na kojoj su evropski prosvjetitelji toliko zavidjeli, svodila se u XVIII stoljeću na to daje nekoliko vodećih porodica moglo, prema svom nahođenju, rukovoditi državom bez uplitanja odozgo ili odozdo. Oslonjena na tehnički napredniju poljo¬privredu i industriju koja je bila u stalnom porastu, Britanija je u prvoj polovini XVIII stoljeća

ušla u zlatno doba profita. Gotovo se udvostručio broj njenog stanovništva, smanjili su se državni dugovi, njena flota je ovladala morima, njeno se kolonijalno carstvo počelo širiti, a njena trgovina se, zahvaljujući protekcionizmu, uzdizala iznad svake konkurencije.

Ovaj polet buržoazije, imali su da plate sitni poljoprivredni proizvođači, mali seljaci kojima je u masama "otkazana" zemlja na gospodarevom posjedu, zatim zanatlije koji su sve više propadali i ulazili u kategoriju najamnih radnika, te kolonije koje je metropola držala u krutom ekonomskom ropstvu. Samo se vladajući sloj prepustio pustim špekulacijama i mračnim poslovima, ekscesima i bestidnoj korupciji.

AMERIČKA REVOLUCIJAAmeričke kolonijePrvi udarac engleskoj moći i prevlasti došao je iz njenih sjevernoameričkih kolonija. U Sjevernoj Americi Engleska je posje¬dovala 13 kolonija, koje su se u dužini od 2.400 kilometara protezale atlantskom obalom Amerike. Najstarija od ovih kolonija Virdžinija (Virginia), osnovana je 1607. godine, a posljednja Džordžija (Georgia) 1733. godine. Ostalih jedanaest kolonija bile su: Massachusetts, Connecticut, Rhode Island, New Hampshire, New York, New Jersev, Pennsvlvania, Delaware, Marvland, North Carolina i South Carolina, odnosno Sjeverna i Južna Karolina. Kolonije su uživale izvjesnu političku i pravnu autonomiju, koja se oslanjala dijelom na običajno pravo i "osnovne sporazume" lokalnih doseljenika, a dijelom na "povelje", tj. ustavotvorne akte o kolonijama, koje je dala engleska kruna. Englesko pravo, kako je 1892. godine pisao Friedrich Engels "u toku vijekova sačuvalo je i presadilo u Ameriku i kolonije najbolji dio one lične slobode, lokalne samouprave i obezbjeđenja od svake tuđe intervencije, osim sudske -jednom riječju, one starogermanske slobode koje su na kontinentu, pod vlašću apsolutnih monarhija, potpuno iščezle". Iako su kolonisti uživali slobodu da u svojim sopstvenim skupštinama izglasaju porez koji su plaćali, oni su i dalje bili britanski podanici. Kolonisti su bili etnički različitog porijekla, ali su svi vremenom postali Amerikanci engleskog jezika. U sastav SAD, osim Nove Engleske - kako se nazivala glavna grupa kolonija, ušla je Nova Holandija (od 1664. godine New York) koju su 1664-1674. pokorili Englezi, istovremeno sa Novom Švedskom, tj. današnjim Delawareom.Između kolonija postojale su razlike. Rijeka Potomac dijelila je sve kolonije na dvije grupe: sjevernu i južnu. U južnim kolonijama, koje su starije po postanku, preovladavala je plantažerska privreda sa aristokratiziranim zemljoposjednicima, za koje su radili siromašni bijelci i robovi - crnci. U sjevernim kolonijama (Nova Engleska) pre¬ovladavala je farmerska privreda sa snažno razvijenim pomorstvom

i trgovinom u primorju. Stanovništvo su činili iseljenici većinom iz engleske gradske i seoske sredine. Bili su to uglavnom republikanci i puritanci, doseljeni tokom XVII stoljeća. Kolonisti su sredinom XVIII stoljeća pomagali Engleskoj u ratovima protiv Holandije i Francuske, čija je vlast u Sjevernoj Americi prestala 1674. odnosno 1763. godine.Kontinentalni kongresMlada američka buržoazija koja se obogatila za vryeme Sedmo¬godišnjeg rata i zadobila izvjesno ratno iskustvo, počela je zauzimati vrlo neprijateljski stav prema ekonomskom tutorstvu od strane Engleske. U njenoj sredini preovladale su pristalice širokih oslobo¬dilačkih planova.Iz kolonija su vremenom obrazovane Sjedinjene Američke Države kao rezultat moćnog revolucionarnog pokreta koji je Lenjin okarakterizirao kao "obrazac revolucionarnog rata protiv feudalnog ropstva".Odgovor američke buržoazije, na britansku politiku povećanja poreza, uvođenjem raznih taksa i kočenja njenog ekonomskog razvi¬tka, bio je saziv Kontinentalnog kongresa u Filadelfiji (Philadelphia) septembra 1774. godine, na kojem se razgovaralo o organiziranju otpora. U proljeće 1775. godine, kad su britanske trupe pokušale da zauzmu vojna skladišta oko Bostona, počeo je rat koji se završio šest godina kasnije predajom Britanaca.Deklaracija nezavisnostiU toku rata zakonodavna skupština Virdžinije prihvatila je 1. jula 1776. godine Virdžinijsku deklaraciju prava, koja je imala uticaj na sve kasnije buržoaske deklaracije prava. Tri dana kasnije 4. jula 1776. godine, Filadelfijski kongres, koji se sastojao od predstavnika imućnog zemljoposjedničkog i trgovačkog dijela američkog stanovništva, proglasio je Deklaraciju o nezavisnosti SAD. Tu se kaže: "Mi smatramo da je samo po sebi jasno da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je njihov tvorac dao izvjesna neotuđiva prava, među kojima - život, slobodu i težnju za srećom, da za obezbjeđenje tih prava ljudi organiziraju vlade, čija pravična ovlaštenja proističu iz saglasnosti onih kojima se upravlja, a kada jedan oblik države postane štetan za narod, onda je narod u pravu da ga izmijeni ili uništi ili uspostavi novu vladu, osnovanu na takvim principima i organizira¬jući njenu vlast u toj formi koja će biti najkorisnija za ostvarenje njegove bezbjednosti i sreće." Ovim se jasno proklamira pravo na revoluciju, na suverenost i onaj krug neprikosnovenih prava, istak¬nutih još za vrijeme engleske revolucije XVII vijeka.Oslanjajući se na to, Kongres je "u ime i na osnovu vlasti dobrog naroda ovih kolonija", na zasjedanjima od 2. do 4. jula 1776. godine, svečano proklamirao oslobođenje kolonija od podaništva engleskoj kruni i ukidanje svake političke veze između njih i Velike Britaiuje.Američkom vojskom komandovao je virdžinijski plantažer i oficir lokalne milicije George Washington (Džordž Vašington), koji se pokazao kao iskusan organizator i

ratnik. Pod njegovom komandom i uz podršku Francuske, američka vojska koja se borila sa odušev¬ljenjem, izvojevala je konačnu pobjedu. Rat je okončan ugovorom o miru, potpisanim u Versaju (Verssailles) 9. septembra 1783. godine. Engleska je priznala nezavisnost trinaest Sjedinjenih država, a zadržala je Kanadu, u koju su se preselili monarhisti koji su bili dosta brojni u kolonijama.KonfederacijaAmerička buržoazija pristupila je stvaranju ustava svoje zemlje još 4. oktobra 1776. godine, kada su bili proklamirani Članci konfederacije Sjedinjenih država, koji su prihvaćeni na Kongresu država 15. novembra 1777. godine, a tek su 1. marta 1881. godine definitivno odobreni od svih država.Organizacija koja je uvedena Člancima konfederacije predstav¬ljala je međunarodni savez trinaest nezavisnih država. Svaka država sačuvala je svoju suverenost, slobodu i nezavisnost i svaku vlast, jurisdikciju i pravo, koji na određeni način nisu preneseni na konfe¬deraciju Sjedinjenih država udruženih u Kongresu. Kao cilj Saveza proglašeno je "uzajamno prijateljstvo radi zajedničke odbrane, oslobođenje, sloboda i uzajamno opće blagostanje".Uspostava FederacijePrema tome, odredbe Konfederacije bile su, zapravo, jedan širok sporazum o zajedničkoj akciji za odbranu zemlje i obavljanje spoljnih poslova. Ali, slabost ovih odredbi postala je jasna poslije rata, kada je svaka država radila na svoju ruku, a Konfederaciji zaprijetila opasnost da se raspadne. U zemlji se nakupilo mnogo različitog nezadovoljstva, pa se i George Washington, koji se u međuvremenu povukao, morao vratiti aktivnoj politici. Dva vodeća sloja Konfederacije, bogata buržoazija New Yorka i virdžinijski plantažeri, odlučili su da labavi Savez zamijene čvrstom vezom, sa snažnom vlašću i demokratskim poretkom, koji će narod ipak držati izvan stvarnog učešća u javnim poslovima.Da bi dobili u vremenu, ovi vodeći slojevi otvorili su prvo mogućnost naseljavanja američkog Zapada. Kongres je 13. juna 1788. godine donio veliku naredbu Konfederacije o naseljavanju novih teritorija, na kojoj se temelji kasnije "razmnožavanje" SAD. Energija masa upravljena je na kolonizaciju "divljeg Zapada", sa beskonačnim pograničnim ratovima protiv Indijanaca, koji su kao autohtono američko stanovništvo faktički iskorijenjeni i uništeni.U međuvremenu je u strogoj tajnosti zasjedao Kongres koji je radio na novom ustavu. Od oko tri miliona stanovnika SAD pravo glasa na izborima imalo je tek nekih 120.000 bijelih muškaraca. Od 55 članova Kongresa 24 su bili finansijeri i bankari, 11 brodovlasnici, a 15 robovlasnici, te pet advokata.Očevi američkog ustava, njujorški advokati Alexander Hamilton i John Jay i virdžinijski posjednik James Madison, oslanjali su se na učenje Monteskijea (Montesquieu) o podjeli vlasti i o koristima od federalne forme uprave, "koja udružuje unutrašnja

preimućstva republika sa spoljašnjom snagom monarhija".Ustavotvorni kongres prihvatio je federalni Ustav 17. septembra 1787. godine koji je formalno stupio na snagu 26. jula 1788. godine. Uprkos otporima, postepeno su sve države članice SAD prihvatile novi Ustav. Ustav SADUstav SAD je rezultat jednog povijesnog kompromisa, odnosno kompromisnog razrješavanja više konfliktnih situacija i interesa. Glavne takve konfliktne situacije bile su:1. Velike države protiv malih, odnosno male protiv velikihVirginia je predlagala proporcionalno predstavljanje u Kongresu na osnovu broja stanovnika.New Jersev je, nasuprot tome, tražila jednako predstavljanje za sve države, bez obzira na veličinu i broj stanovnika.Kompromis:Kongres se sastoji od dva doma, Dom predstavnika (House of Representatives) i Senata. Dom predstavnika se bira na bazi broja stanovnika, dok su u Senatu jednako predstavljene sve države, po dva senatora iz svake države, bez obzira na veličinu i broj stanovnika.2. Južne države protiv sjevernihJužne države su tražile da se robovi računaju u ukupno stanov¬ništvo dok se Sjever tome protivio.Kompromis:Određeno je da će se pri određivanju predstavnika u kongresu i oporezivanju pet robova računati kao tri bijelca.3. Robovlasničke države protiv slobodnihRobovlasničke države su tražile neograničen uvoz robova, dok su slobodne željele limitirati tu trgovinu.Kompromis:Dozvoljen je uvoz robova u periodu od 20 godina uz plaćanje "glavarine" od 10 dolara po jednom robu.4. Poljoprivredne protiv manufakturnih i industrijskih državaPoljoprivredne države bile su protiv davanja Kongresu ovlašte¬nja da uvodi izvozne i uvozne carine, dok su industrijske države bile za takva ovlaštenja.Kompromis:Kongres može većinom glasova oporezovati uvoz, ali ne i izvoz.5. Aristokratija protiv demokrataAristokrati su favorizirali indirektne izbore za predsjednika, a neki su predlagali njegov izbor doživotno, dok su demokrati tražili direktne izbore sa ograničenim terminom.Kompromis:Predsjednika je birao kolegijum elektora za period od četiri godine, dok je Senat biran indirektno, a Dom predstavnika direktno. Ustav je u nadležnosti država članica Sjedinjenih Država ostavio mnoga važna pitanja, ali uz poštovanje jake federalne vlasti sastav¬ljene od jedne izborne izvršne vlasti (predsjednika), jednog izbornog zakonodavnog tijela (Kongresa), zajedno sa izbornim sudstvom (Vrhovnim sudom) za rješavanje sporova iznad nadležnosti vlade. Posebno je velika i jaka ovlaštenja dobila izvršna vlast sa predsjedni¬kom na čelu, pa

se odatle američki ustavni poredak naziva predsjedničkim sistemom.Prvobitno je Ustav imao samo 7 članova, koji su vremenom dopunjavani amandmanima. Prvih 12 amandmana vezani su za prava ličnosti i prava država. Amandmani 13-15 odnose se na ukidanje ropstva i davanje prava glasa obojenim građanima. Ostali amandmani odnose se na demokratske izmjene XX stoljeća (proširenje kongresnih nadležnosti i poreskih prava, neposredni izbori za Senat 1917. godine, davanje prava glasa ženama 1920. godine itd.).SAD su, ustvari, bile prva buržoaska demokratija savremenog svijeta, a njihov ustav postao je uzor kako za ostale dijelove Amerike, tako i za Evropu. FRANCUSKA REVOLUCIJANeposredno po okončanju američke revolucije, buknula je u Evropi najveća i najdalekosežnija buržoasko-demokratska revolucija, velika Francuska revolucija.Kriza apsolutizmaNasuprot engleskoj i američkoj buržoaziji, francusko krupno građanstvo nije skoro kroz čitavo XVIII stoljeće smoglo snage da otvoreno ustane protiv apsolutizma. Francuska je imala sporiji industrijski razvitak u odnosu na Englesku i Sjevernu Ameriku. Iscrpljenost države kakvu je ostavio Luj XIV i birokratska učmalost merkantilizma bili su faktori koji su znatno ograničavali i kočili razvitak industrije. Ali, zato su kapitalisti, posjednici zemlje i novca, uspjeli da javnim nametima opterete seljake i gradsko stanovništvo u tolikoj mjeri da je širokim masama ovladala neizreciva bijeda i izrabljivanje, a državnim gazdinstvom nerad i prezaduženost. Zakup¬nici poreza, državni liferanti i špekulanti žitom su nagrabili ogromna bogatstva, srodili se bračnim vezama sa dvorskim plemstvom i korumpiranim činovništvom, te su svojim luksuznim životom i izazovnim razmetanjem premašili i samo plemstvo. Tako su stvorili oko sebe zlokobno tešku atmosferu mržnje i prezira, opasnih klasnih napetosti i opće truleži postojećeg sistema.Revolucionarna kritikaAko u Francuskoj buržoazija nije dugo smogla snage da otvoreno ustane protiv apsolutizma, to se tamo kroz XVIII stoljeće veoma razvila revolucionarna kritika. Mnogobrojnim putevima, u salonima, slobodno zidarskim ložama i čitaonicama, u kafanama i pozorištima, na ulici, govorničkoj tribini i u novinama razvijala se revolucionarna kritika. Navirati su deizam i materijalizam, mržnja na kler i plemstvo, svjetovna shvatanja vrline i politička volja za reformom. Besmisao postojećeg stanja tjerao je revolucionarnu misao da ide do kraja u teoretskom raščišćavanju puta ka velikim promjenama. Bila je to prava pobuna razuma, kojem se kao njegov snažniji saveznik pridru¬žilo osjećanje koje je izbijalo iz dubine ljudskog bića. Monteskijeovom zanosu za ustavnost i ubojitoj Volterovoj ironiji pridružila se Rusoova strastvenost. Monteskije je brižljivo analizirao različite oblike vlasti. On je vjerovao da dobra vlast zavisi od nezavisnosti i ravnoteže njena tri bitna

dijela: zakonodavne vlasti koja donosi zakone, izvršne vlasti koja ih provodi u život i sudstva koje ih tumači i primjenjuje u sudovima. Prosvjetitelji su 1751. godine pokrenuli Enciklopediju u kojoj su najveći mislioci tog vremena iznosili svoja gledišta o politici, religiji, umjetnosti i nauci. Enciklopediju, koja je izlazila više od 20 godina, francuske vlasti su pokušale u dva maha zabraniti zbog pot¬hranjivanja kritičke misli.Najradikalniji među kritičarima francuskog društva bio je Žan Zak Ruso, čija su djela Društveni ugovor i odgojni roman Emil postali temelj (evanđelje) revolucije. Jedna od najoštrijih kritika francuskog aristokratskog društva došla je iz pozorišta. U Parizu se 1784. godine sa ogromnim uspjehom igrala genijalna Beaumarchaisova komedija Figarova ženidba (Bomarše je učestvovao u američkoj revoluciji). Junaci njegove komedije su jedan sluga i služavka, koji se nadmudruju sa privilegiranim dvorjanima i izvrgavaju ih podsmijehu. Nije teško zaključiti kako su silno djelovale riječi koje glavni junak upućuje grofu: "Gospodine grofe, kakva su to tolika dobra djela koja ste učinili? Vi ste se samo potrudili da se rodite i ništa više." Napoleon je kasnije s pravom opisao Figara kao "revoluciju već na djelu". Postepeno truhlje-nje apsolutizma dovelo je do toga da su skoro svi slojevi francuskog društva jedini izlaz vidjeli u rušenju svih privilegija pa i čitavog dotadašnjeg poretka.Treći staležPojmom treći stalež u Francuskoj je bilo obuhvaćeno više različitih slojeva i grupa. Na prvom mjestu tu je bila buržoazija, a zatim brojni intelektualci koji su iz provincije u masama nagrtali u Pariz u nadi da će tu nekako preživjeti. Potom je dolazila ogromna masa seljaštva koja je stenjala pod teretom brojnih feudalnih obaveza. Pariz i drugi gradovi bili su preplavljeni masama proletera i lumpen-proletera, poznatih po podrugljivom nazivu sankilati (sansculotte), što bi značilo "golaći". I pored različitih interesa među ovim grupama i slojevima, svi su bili jedinstveni da se privilegije crkve i plemstva i sam apsolutizam moraju uništiti.Iz ovakvog stanja proistekla je jedna karakteristična crta Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine u poređenju sa Engleskom buržoaskom revolucijom. Kako je Marks primijetio, u Engleskoj se "godine 1648. buržoazija borila u savezu sa novim plemstvom protiv monarhije, feudalne vlastele i vladajuće crkve. A 1789. godine buržoazija se u savezu s narodom borila protiv monarhije, plemstva i vladajuće crkve." Ova činjenica dala je francuskoj revoluciji izuzetnu snagu i značaj. Lenjinje pisao daje Francuska revolucija za buržoaziju kao svoju klasu učinila tako mnogo "da čitavo XIXstoljeće predstavlja stoljeće koje je dalo civilizaciju i kulturu čitavom čovje¬čanstvu", a to je stoljeće "prošlo pod znakom francuske revolucije".Pobuna trećeg staležaRevolucija je izbila 1789. godine za vrijeme vladavine LujaXVT, a neposredni povod je sukob između staleža o načinu glasanja u Staleškoj skupštini. Luj XVI je 5. maja

1789. godine otvorio prvo zasjedanje francuskih staleža poslije 175 godina. Kralj je sazvao staleže da bi dao oduška strahovitom nezadovoljstvu u zemlji, a nije zapravo ni znao da time oslobađa snage revolucije. Tog trenutka u Francuskoj se počela kotrljati lavina. Događaji, prilike i ideje tekle su dalje po svojoj vlastitoj sili teže. Predstavnici trećeg staleža nisu prihvatili glasanje po staležima pošto bi ostali u manjini prema svećenstvu i plemstvu. Broj poslanika trećeg staleža iznosio je 600, isto koliko broj poslanika plemstva i svećenstva zajedno, pa su zato predstavnici buržoazije tražili da se glasa pojedinačno u prisustvu sva tri staleža.Kako u ovom pitanju nije postignut sporazum, to su predstavnici trećeg staleža izjavili da su oni izabrani od gotovo cjelokupne nacije i 17. juna 1789. godine proglasili sebe Narodnom skupštinom. Ova Narodna skupština je odmah donijela odluku da se ne mogu bez njenog odobrenja uvesti nikakvi porezi. Kralj je pokušao zabraniti održavanje sjednice Narodne skupštine, pa je pred salu postavljena straža. Poslanici su se tada, 20. juna, sastali u jednoj teniskoj sali i svi se zakleti da se neće razići dok ne donesu ustav. Skupština se zato kasnije proglasila Ustavotvornom (Konstituantom). Kralj je pripre¬mao kontrarevolucionarni prevrat. Ova prijetnja kontrarevolucijom pokrenula je najšire narodne slojeve. Narod Pariza je 14. jula 1789. godine na juriš zauzeo državni zatvor Bastilju (Bastille), koji je popularno smatran simbolom ugnjetavanja i nepravde. Zauzimanje Bastilje bilo je svuda shvaćeno kao kraj starog režima, kao pad apsolutizma. Nemiri u narodu brzo rastu i šire se. U Parizu i drugim gradovima obrazuju se gradske općine (commune), radi upravljanja gradovima. Stvaraju se odredi nacionalne garde, radi odbrane revo¬lucije. U selima je poćela seljačka revolucija. Seljaci, koji su se odrekli daljeg plaćanja feudalnih tereta i poreza, uništavaju feudalne dokumente, urbarijalne knjige i povelje, ruše i pale plemićke dvorove i zamkove. Ovaj narodni pokret je spasio Konstituantu. Kraljevi kontrarevolucionarni planovi su propati. Širina narodnog pokreta u Francuskoj primorala je Konstituantu da odloži rad na Ustavu i da odmah stavi na dnevni red probleme koje je situacija nametala, u prvom redu agrarno pitanje.Rad KonstituanteU toku augusta 1789. godine Konstituanta je donijela nekoliko značajnih akata:1. Zakon o definitivnom ukidanju feudalnog režima (4-11.augusta). Zakon je odredio da se bez naknade ukidaju sva feudalnaprava i obaveze vezane za ličnost kmeta. Svi ostali tereti, u prvomredu zemljišne rente, podliježu otkupu. Ukinuto je izuzetno pravolova, feudalni sudovi i crkvena desetina. Ovim zakonom Konstituantanije zadovoljila seljaštvo, pa je za svaki slučaj 10. augusta vojsku inacionalnu gardu stavila u pripravnost.2. Deklaracija prava čovjeka i građanina (usvojena 26. augusta

1789. godine). Deklaracija se zasniva na idejama prosvjetiteljskefilozofije i revolucionarne kritike XVIII stoljeća.Član 1. "Ljudi se rađaju slobodni i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu biti osnovane samo u općem interesu." Član 2, "Cilj svakog političkog uređenja jeste zaštita prirodnih i neotuđivih prava čovjeka. Ta su prava: sloboda, svojina, bezbjednost i otpor ugnjetaču."Sloboda se definira kao pravo učiniti sve što ne šteti drugome, granice slobode određene su zakonom (član 4).Proglašava se sloboda ubjeđenja, naročito religijskih, sloboda riječi i štampe (članovi 10 i 11).Ustanovljuje se jednakost pred zakonom. Deklaracija je prokla¬mirala princip suverenosti. Sva vlast izvire direktno iz nacije (Član 3).Zakon je izraz opće volje. Svi građani imaju pravo da lično ili preko predstavnika uzmu učešće u donošenju zakona (Član 6).Posljednji, ali najznačajniji Član 17. Deklaracije, proglašava princip neprikosnovenosti privatne svojine: "Pošto je svojina nenarušivo i sveto pravo, to niko ne može biti nje lišen, osim onih slučajeva kada to očevidno zahtijeva društvena potreba zakonski utvrđena i pod uslovom pravedne i prethodne naknade." Deklaracija prava je bila dokument od ogromnog značaja. Ostvarenje principa izloženih u njoj značilo je uništenje feudalizma i feudalne države.3. Konstituanta je donijela niz zakona kojima je izvršena pot¬puna reforma crkve. Zakonom od novembra 1789. godine konfisciranesu zemlje svećenstva, februara 1790. godine dekretom su ukinutimonaški zavjeti i raspušteni svi redovi i kongregacije, a jula 1790.godine donijet je Zakon o građanskom ustrojstvu svećenstva, kojimje ukinuta crkvena nezavisnost, a škola i sklapanje braka izuzeti iznadležnosti crkve.4. Najzad, 3. septembra 1791. godine Konstituanta je usvojilaustav kojim je u Francuskoj uvedena ustavna monarhija. Izvršena jepodjela vlasti, tako stoje zakonodavna skupština ograničavala kralja.Biračko je pravo bilo znatno ograničeno. Francuska krupna buržoa¬zija koja je imala vodeću ulogu u Konstituanti, smatrala je da jedonošenjem ustava okončana revolucija. Uprkos svim pravimačovjeka i svim svečanim izjavama daje nacija suverena i daje svakiFrancuz samo građanin, čitav rad Konstituante od 17. juna 1789.godine do 3. septembra 1791. godine na reformama i ustavu svedenje na nastojanje da se revolucija održi u određenim klasnim granicama. Međutim, revolucija se nije mogla zaustaviti. Rojalisti su ugrožavali i dosta skromne tekovine revolucije, dok su se razni slojevi buržoazije borili za državu, pobjeđujući i padajući, sve

dok Napoleon nije vojnom diktaturom obezbijedio osnovne tekovine revolucije.Zakonodavna skupštinaNovoizabrana Zakonodavna skupština sastala se 1. oktobra 1791. godine. Bila je sastavljena od 750 poslanika. Pored monarhističke krajnje desnice, većinu u Skupštini imala je umjerena buržoazija, tzv. centar uz koji je stajala i stranka krupne trgovačko-industrijske buržoazije, tzv. žirondinci. Na krajnjoj ljevici stajali su malobrojni demokrati, članovi kluba jakobinaca.Žirondinci ili žirondisti su dobili ime po pokrajini Žirond (Gironde), u jugozapadnoj Francuskoj, sa glavnim gradom Bordoom (Baurdeaux), odakle su većinom poticali. Nasuprot tome, jakobinci su dobili ime po napuštenom dominikanskom samostanu Sv. Jakoba u Parizu, gdje su se sastajali i gdje je bilo sjedište njihovog kluba.Slabost Skupštine koristila je kontrarevolucija. Kralj Luj XVI je održavao veze sa zagraničnim neprijateljima Francuske. Aprila 1792. godine Austrija i Pruska su objavile rat Francuskoj, kako bi spriječile širenje revolucije. Kraljevski oficiri i generali otvoreno su u ovom ratu izdavali francusku vojsku. U narodu je zavladalo opće nezadovoljstvo. Jakobinci grozničavo rade na organiziranju najširih slojeva stanovništva. Noću između 9. i 10. augusta 1792. godine narod predvođen jakobincima na juriš je osvojio kraljevski dvor. Zakono¬davna skupština je bila prisiljena da donese odluku o sazivanju Nacionalnog konventa i o svrgavanju kralja sa prijestolja i njegovom zatočenju. Ovim događajima počela je burna epoha revolucije. Skupština je ukinula vladu i imenovala Privremeni izvršni savjet sastavljen od šest ministara. Pored ova dva organa, u Parizu je djelovala i tzv. Pariška komuna koja je provodila revolucionarne mjere mimo zvaničnih državnih organa. Formirala je vojsku, rješavala probleme snabdijevanja, a za borbu protiv kontrarevolucije osnovala je Centralni komitet koji je rukovodio brojnim hapšenjima monarhista. Znači daje u periodu august - septembar ustanovljeno dvovlašće kao rezultat borbe između žirondinaca i jakobinaca, koji su štitili interese naroda. Nastojanjem Komune Zakonodavna skupština je 11-12. augusta 1792. godine donijela Dekret kojim su ukinuta ograničenja u biračkim pravima. Biračko pravo dato je svim Francuzima muškog spola sa navršenom 21 godinom.Nacionalni konventNa osnovu ovog zakona obavljeni su izbori za Nacionalni konvent. Izabrani Nacionalni konvent se sastao 20. septembra 1792. godine. Već sljedećeg dana Konvent je jednoglasno donio odluku o ukidanju kraljevske vlasti što su svi shvatili kao implicitno proglašenje republike. Ova odluka je potvrđena izricanjem smrtne kazne kralju, koju je Konvent usvojio januara 1793. godine. U Konventu su u početku većinu imali žirondinci, kojima se suprotstavljajuya^o6mci, posebno struja montanjera, koje su predvodili Žan-Pol

Mara (Jean-Paul Marat), Žorž (Georges) Danton i Maksimilijan Robespjer (Maximilien Robespierre). Montanjeri su prozvani po tome što su zauzimali najviša mjesta u, inače, stepenasto poredanim sjedištima u dvorani Konventa.Žirondisti - fabrikanti i provincijski advokati nastojali su u Konventu izvojevati pobjedu industrijskog kapitala nad finansijskim, potrošačke industrije nad industrijom luksuzne robe, pokrajina nad centralističkim težnjama Pariza. Nasuprot ovoj politici stajali su jakobinci. Sve što su proleterizirani intelektualci i gorljivi borci za demokratsku misao, sve ono što su propali malograđani i potlačeni radnici imali protiv udobnosti velikaša, sada se privremeno sjedinilo u jakobinizmu. U sporu oko pitanja snabdijevanja i prvenstva Pariza u revoluciji, oko maksimalnih cijena i "prava čovjeka na rad", rasplamsala se borba između dviju stranaka u kojoj zapravo, kao neprijatelji stoje jedan prema drugome liberalizam i diktatura, privatni i državni interes, provincijalizam i čvrsta centralizacija. Žirondinci su 15. februara 1792. godine podnijeli Konventu svoj projekt Deklaracije o pravima i Ustava, koji nisu izglasani. Sukobi su rasli, posebno oko pitanja ishrane Pariza, sprečavanja špekulacija i maksimiranja cijena žita. Nezadovoljstvo žirondincima je sve više raslo. Jakobinci djeluju kroz Odbor javnog spasa, osnovan januara 1793. godine kojim je rukovodio Danton. Maja 1793. godine jakobinci su obrazovali Revolucionarni odbor koji je na čelu pobunjenih pariških masa 31. maja do 2. juna 1793. godine srušio žirondiste. Time je počeo period jakobinske diktature, koji je trajao 14 mjeseci, tj. do prevrata od 9. Termidora (27. jula) 1794. godine. U tom je periodu demokratska revolucija bila u zenitu uspjeha. Jakobinci su uz podršku naroda zaveli pravu strahovladu, na koju ih je natjeralo ujedinjeno kontrarevolucionarno inostranstvo. Robespierreje to nazvao diktaturom slobode protiv tiranije. Ali, uprkos tome, Konvent je izvršio veoma vrijedan zakonodavni rad. Zahvaljujući njegovom okrutnom zahvatu, u Francuskoj se dovršavala izgradnja modeme države koja je sve svoje dijelove stavila pod jedinstvenu upravu, a sve svoje građane, barem u principu, svrstala pod jednaka prava, jednake dužnosti i mogućnosti. Veliki principi o općem i jednakom izbornom pravu, o slobodi kretanja, govora, štampe i zbora, mada je u praksi često vršeno nad njima nasilje, dobili su u to vrijeme svoj konkretan lik, koji više nije prestajao da djeluje.Jakobinski ustavJakobinci su već 24. juna 1793. godine proglasili svoj poznati Ustav. Po ustaljenoj tradiciji Ustavu je prethodila Deklaracija prava čovjeka i građanina. Jakobinska deklaracija je daleko određenije nego sve prethodne govorila o suverenosti naroda i pravu na otpor protiv ugnjetača. Neki njeni članovi direktno ponavljaju poznata mjesta iz Rusoovog Društvenog ugovora. Suverenost pripada narodu. Pokušaj uzurpacije suverenosti mora se kazniti smrću. "Otpor ugnjetavanju jeste posljedica ostalihprava čovjeka " (član 33).

"Cjelokupno društvo je potlačeno ako je potlačen jedan od njegovih članova. Potlačen je svaki član društva, ako je potlačeno čitavo društvo" (član 34). "Kada vlada vrijeđa prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio najsvetije od svih prava i najnužnija od svih dužnosti" (član 35). I Jakobinska deklaracija ponavlja odredbe ranijih deklaracija o neprikosnovenosti privatne svojine.Ustav je predviđao opće pravo glasa za sve građane muškog roda sa navršenom 21 godinom. Vrhovna vlast je jednodomno zakonodavno tijelo, birano na godinu dana, koje izdaje dekrete i propisuje zakone. Zakon je postajao pravosnažan tek ako u toku od 40 dana od njegovog upućivanja u departmane ne bi jedna desetina primarnih skupština u većini departmana protestirala protiv njega. Upravna vlast je pripadala Izvršnom savjetu sastavljenom od 24 člana, činovnici lokalne admi¬nistracije i sudije bili su birani. To su glavne crte "Jakobinskog ustava" čije je sprovođenje odloženo dok traje ratno stanje.Jakobinske reformeKonvent je donio i niz drugih odluka: ukidanje feudalnih oba¬veza bez naknade, ukidanje ropstva u kolonijama, ukinuta je kršćan¬ska religija i proglašen kult "Istine i Razuma". Crkve su pretvorene u hramove razuma, ukinut je gregorijanski kalendar i uveden novi republikanski kalendar. Računanje godine počinjalo je od proglašenja Hepublike 22. septembra 1792. godine. Mjeseci su dobili imena po karakteru godišnjeg doba. Umjesto nedjelje, praznovane su dekade.Zbog izvanrednih prilika i u zemlji i na granicama Francuske jakobinci su se u praksi odrekli podjele vlasti koju su u svom Ustavu predvidjeli. Dekretom od 4. decembra 1793. godine određeno je: "Nacionalni komitet je jedinstven centralni organ upravljanja." Konvent je upravljao preko Odbora javnog spasa i Odbora javne bezbjednosti u Parizu, a u unutrašnjosti preko komesara Konventa i revolucionarnih odbora.Spoljna intervencija protiv revolucijeSve snage Republike bile su usmjerene u borbu protiv nastupa-juće evropske feudalne reakcije. Zahvaljujući revolucionarnom oduševljenju naroda u vrijeme jakobinske diktature, Francuska je odbacila zavojevače. U procesu te borbe jakobinci su izvršili korjenitu reorganizaciju vojske. Stvorena je jaka i jedinstvena revolucionarna armija sa pročišćenim oficirskim kadrom iz koga su odstranjeni rojalisti, a na komandna mjesta postavljene su svježe snage iz naroda.Jakobinci su učvrstili tekovine revolucije u zemlji i odbacili spoljnjeg neprijatelja, čak su prešli u osvajanje i osvojili znatan dio južne Holandije (današnja Belgija) i praktično zagospodarili lijevom obalom Rajne. Tog trenutka buržoazija, koja se prividno učvrstila, ocijenila je da su jakobinci odigrali svoju ulogu i da je vrijeme da sama preuzme vlast. To je olakšano činjenicom daje među jakobin-cima ranije došlo do sukoba u kojima su izgubili živote mnogi od njih, među kojima i Danton i njegove pristalice. Buržoazija je prešla u odlučan napad 27. jula 1794. godine

(9. Termidora - termidorski prevrat). Robespjer je uhapšen i već slijedećeg dana 28. jula giljotiniran sa 21 svojim pristalicom. Revolucionarni period u razvitku organizacije francuske države je završen. Buržoazija je pristupila preuređenju državne organizacije u skladu sa svojim potrebama.Direktorij umTermidorska buržoazija progurala je u Konventu svoj Ustav 22. augusta 1795. godine (5. fruktidora III godine). Ovim Ustavom narodna prava su znatno sužena. Uvedeni su posredni izbori, imovinski cenzus za aktivno i pasivno biračko pravo i dr. Izvršna vlast je bila u nadležnosti Direktorij uma od pet članova, koje je biralo dvodomno Zakonodavno tijelo {Vijeće starih i Vijeće pet stotina).Buržoazija je praznovala pobjedu. Oživio je industrijski i trgovački život, berza je proradila, saloni su otvoreni. Ali politička prevlast buržoazije nije bila stabilna. Ona je morala da balansira između dvije opasnosti: s lijeve strane od naroda i s druge strane od feudalne reakcije.Direktorij um je u početku nizao vojne pobjede van zemlje, ali se u zemlji režim pokazao korumpiran i nesposoban da sprovede program određenih socijalnih reformi. U zemlji je raslo nezadovolj¬stvo, posebno zbog nedostatka hrane. Izraz tog nezadovoljstva je zavjera "jednakih", koju je 1796. godine organizirao Frangois Babeuf, zvani Grah, koji je htio da uništi privatnu svojinu i nejednakost ljudi. Zavjera je otkrivena 28. maja 1797. godine i Babef je osuđen na smrt.KonzulstvoU ljeto 1799. godine francuska vojska je počela da trpi poraze, pa je buržoazija potražila izlaz u novom prevratu, koji je 9. novembra 1799. godine (18. brimera VIII godine) izvršio tridesetdvogodišnji general Napoleon Bonaparta, već čuven po svojim pobjedama u sjevernoj Italiji i invaziji Egipta. Odmah je po Napoleonovom projektu donijet novi Ustav (Ustav VIIIgodine). Zakonodavna vlast povjerena je jednom složenom tijelu u kojem je odlučujuću riječ imao Starateljski senat, koji je imao pravo da svojim "senatus konsulta" (senatus consulta) mijenja državnu organizaciju. Izvršna vlast povjerena je kolegiju od tri konzula sa desetogodišnjim ovlašćenjima. Za prvog konzula imenovanje Napoleon Bonaparta. Senatus konsulta od 1802. godine ustanovio je da se konzuli imenuju doživotno, pri čemu je prvi konzul dobio pravo da imenuje svog nasljednika. Senatus konsulta iz 1804. godine proglasio je da se uprava republike povjerava caru, koji dobija titulu imperator svih Francuza.Napoleonova reformaNapoleon je još kao prvi konzul u toku pet godina vodio Francusku iz pobjede u pobjedu širom Evrope. U samoj Francuskoj doprinio je stvaranju zakonodavnog sistema koji se i danas tamo primjenjuje. Osnovao je prvu Narodnu banku u Francuskoj i prve moderne visoke škole. Ali je cijena koju su Francuzi za to platili bila visoka: izgubili su ličnu slobodu. Godine 1804., kada je Napoleon postao "imperator svih Francuza", mnogi ljudi su se pitali šta se to dogodilo sa

onim uzvišenim idealima 1789. godine - sa "slobodom, jednakošću, bratstvom". Umjesto toga, imperator im je pružio nacio¬nalnu slavu.CarstvoNapoleon se 1. decembra 1804. godine okrunio krunom rimskih imperatora. Do 1811. godine osvojio je mnoge evropske zemlje: Francuska carevina protezala se od Baltičkog mora do juga Italije. U vojnoj historiji čuvene su Napoleonove pobjede: Marengo, Austerlic, Jena i Vagram. Napoleonova vojska, to je bio narod u akciji. Francuski vojnici su vjerovali da su neka vrsta misionara koji pregaženim narodima donose blagodati francuske revolucionarne vladavine. Gdje god su francuske armije došle, seljaci su oslobođeni feudalnog ropstva. Jevreji su dobijali građanska prava, donošeni su bolji zakoni. Stara Njemačka se sastojala od isto toliko državica koliko u godini ima dana. Napoleon je ukinuo njihove granice. Njegova Rajnska konfederacija ohrabrila je Nijemce da o sebi počnu misliti kao o jednoj naciji. Napoleon je, također, prvi nastojao da ujedini modernu Italiju. Parafrazirajući Luja X£V, Napoleon je mogao reći: "Revolucija - to sam ja." Za Evropu Napoleon je to i bio.Postojala je i mračna strana Napoleonovih uspjeha. On je stalno bio u ratu. Od stanovnika osvojenih zemalja tražio je da služe u njegovoj vojsci i nametao je visoke poreze. Iako je Napoleon nosio feudalnom Evropom ideje Francuske revolucije, on je istovremeno bezobzirno gazio po nacionalnim osjećajima i tradiciji pokorenih naroda. To je posebno došlo do izražaja prilikom neslavnog Napoleo-novog pohoda 1812. godine u Rusiju, tvrđavu samodržavlja i feuda¬lizma. Napoleonovo povlačenje iz Rusije bio je signal za čitavu Evropu da se digne protiv njega. Pomognuti Britanijom koja je bila najuporniji neprijatelj Francuske i koja je još 1805. godine Nelsonovom pobjedom u pomorskoj bici kod Trafalgara stekla odlučujuću prevlast na moru, mnogi evropski narodi su se pobunili. U oktobru 1813. godine u "bici naroda" kod Lajpciga Napoleonova vojska je razbijena. Dok su nakon toga ruske, pruske i austrijske trupe napredovale prema Parizu, u Beču se sastao Kongres evropskih sila u cilju uništenja tekovina Francuske revolucije i restauracije evropskog dorevolucionarnog feudalnog poretka.

EVROPA U DOBA LIBERALIZMABečki kongresKongres je počeo u septembru 1814. godine, a završen je 9. juna 1815. godine usvajanjem "Završnog akta" (Acte finale du Congrčs de Vienne). U radu Kongresa učestvovalo je 216 predstavnika skoro svih evropskih država, ali su se sve odluke donosile u krugu četiri velike sile, Austrije, Britanije, Rusije i Pruske. Za osnovu nove podjele Evrope koju je izvršio Bečki kongres i koja je zapisana u njegovom Završnom aktu uzet je princip legitimiteta (monarhijske zakonitosti). Ovaj princip istakao je francuski ministar Taljeran (Charles Talleyrand) i prema njemu Kongres

je imao zadatak da uspostavi stare, "zakonite" dinastije zbačene revolucijom ili od strane Napo-leona. Po kongresnom sporazumu Rusija, Pruska i Austrija dobile su niz novih teritorija. Rusija je uzela Poljsku, Finsku i Besarabiju (Moldaviju), Pruska niz njemačkih provincija i dijelove Poljske, Austrija je dobila Trst, Veneciju, Lombardiju sa čitavom jadranskom obalom do Boke, Budve i Kaštel Lastve (Petrovac).Francuska u kojoj su na vlast ponovo došli Burboni (Luj XVIII) vraćena je u granice iz 1792. godine uz obavezu da plati izvjesne reparacije. Engleska je zadržala prevlast na moru, dobila nove kolonije i uspostavila u Evropi svoju trgovačko-industrijsku hegemoniju. Obrazovan je i Njemački savez koji su sačinjavale 34 monarhije i 4 slobodna grada. Vodeće sile na Kongresu su ignorirale želje i potrebe malih naroda. Kongres je usvojio proklamaciju o stalnoj neutralnosti Švicarske (20. 11. 1815. godine) i obrazovanju kraljevine Belgije. Sklopljen je ugovor o savezu između ruskog i austrijskog cara i pruskog kralja, poznat kao Sveta alijansa, uspostavljen radi gušenja svakog revolucionarnog pokreta. Bečkim kongresom konstituiranje tzv. evropski poredak, koji će, bez obzira na sve promjene, krize i unutrašnje suprotnosti, funkcionirati punih sto godina, do početka rata 1914. godine, u toku koga se potpuno raspao. Uprkos žandarmske uloge Alijanse u Evropi revolucionarni razvitak buržoazije se nastavio. Ideje revolucije koje je Napoleon pronio Evropom dale su plodove već u dekabrističkoj pobuni 1825. godine u Rusiji, u Julskoj revoluciji u Francuskoj 1830. godine, a naročito u kontinentalnoj revoluciji 1848. godine.Značaj i rezultati Francuske revolucijeFrancuska revolucija predstavlja prekretnicu u evropskoj historiji. I pored restauracije 1814. godine revolucija je u Francuskoj ostavila trajan rezultat. Zemljišni fond Francuske, osnov njene privrede, oslobođen je feudalne vezanosti i predan na raspolaganje slobodnom industrijskom ili poljoprivrednom iskorištavanju. Trgo¬vina i zanatstvo, prepušteni su bez ikakvih ograničenja slobodnom nahođenju pojedinca. Osnova egzistencije nije više porijeklo ili religjja, nego djelatnost u području svoga zanimanja. Parlamentarna klasna država zauzima mjesto apsolutističke staleške države. Buržoazija je pored privredne zadobila i političku vlast, a novi pojam o "suverenoj državnoj naciji", izveden iz općih građanskih prava, bio je utjelovljen u jednakosti svih pred sudom, u sistemu uprave i narodne vojske. Francuska revolucija naučila je Evropu da politički misli i radi bez obzira na to da li je njen stav prema revoluciji bio prijateljski ili neprijateljski. Lice evropskih država izmijenilo se zahvaljujući djelovanju revolucije koja je iz temelja preobrazila čitav sistem međunarodnih odnosa.Sveta alijansaSveta alijansa je nekoliko godina gasila varnice nove revolucije, ali se revolucionarni duh postepeno sve više rasplamsavao. Energiju je crpio iz

industrijske revolucije koja se rodila u Engleskoj sredinom XVIII stoljeća, a nakon 50 godina zahvatila je zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku. Industrijska revolucija stvorila je svuda jednu novu srednju klasu, industrijsku buržoaziju, nasuprot koje je stajao industrijski proletarijat. Snaga industrijske buržoazije sve više je slabila moć zemljoposjedničkog plemstva i tlačiteljske crkve. Sada su uporni poslovni ljudi svuda tražili svoga predstavnika u vladama zemalja kojima su donosili prosperitet. Prva polovina XIX stoljeća u zapadnoj i srednjoj Evropi donijela je nekoliko istinskih pobuna i revolucija liberalne industrijske buržoazije, koja je zahtijevala da joj se omogući sloboda izbora, poslovanja i mišljenja.U zemljama izvan uticaja Svete alijanse, liberalna buržoazija je na relativno miran način postigla svoje ciljeve. U Britaniji je šezdesetih godina XIX stoh'eća izrasla jaka Liberalna stranka (vigovei) kao rezultat tri izborne reforme (1832, 1867. i 1884). I narodi Švicarske i skandinavskih zemalja uspjeli su da bez nasilja obezbyede liberalnu buržoasku demokratiju. U Francuskoj je Julskom revolu¬cijom 1830. godine definitivno otjerana Burbonska dinastija, a na vlast je došao Luj Filip Orleanski, poznati bankar. Uspostavljena je vlast bankara. Na vijest da je Filip Orleanski postavljen za kralja, jedan od njegovih prijatelja iz finansijskih krugova otvoreno je rekao: Od sada će Francuskom vladati bankari. Počinje era nastupanja buržoazije. Međutim, liberalna buržoazija u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj i Italiji tek je sa oružjem u ruci morala da se bori za uspostavljanje demokratije.Revolucija 1848.Ljeta 1845-1847. godine u čitavoj Evropi donijela su slabe žetve. To je povećalo i onako veliko nezadovoljstvo među njenim narodima i ispunilo ih nemirom i ogorčenošću. Nemiri su počeli u Parizu, starom revolucionarnom centru, februara 1848. godine. Revolucija je uzela takav zamah da su bila dovoljna svega dva dana da Francuska po drugi put u svojoj historiji postane republika. Iz Francuske, revolucija se slijedećeg mjeseca proširila na Njemačku, Italiju, Mađarsku, pa i sam grad Beč, centar Habsburške carevine. Uprkos tome, revolucija je završila neuspjehom. Razne revolucionarne grupe, koje su pokuša¬vale da uzmu vlast, nisu mogle da ostvare jedinstvo. Pored toga, liberalna buržoazija plašila se pobune proletarijata. U Francuskoj je uspostavljena Druga republika, koja je 1852. godine neslavno završila državnim udarom Luja Napoleona i proglašenjem Drugog carstva. U razjedinjenoj Njemačkoj i Italiji buržoazija je još jedanput pokazala svoju slabost. U zemljama Habsburške carevine, slabost liberala, a posebno njihova nacionalna isključivost, omogućili su vladajućim krugovima da manipuliraju nacionalne pokrete jedne protiv drugih, te da uz pomoć ruske carske vojske uguše revoluciju.Revolucija 1848. godine ipak je donijela oslobođenje seljaštva u skoro svim evropskim zemljama. Vladarskim patentima

i zakonima ukinuti su feudalni odnosi odmah početkom revolucije, a drugim zakonodavnim mjerama sprovedene su neke buržoaske reforme. Građani i seljaci, zadovoljni zakonodavnim mjerama u svojim naj¬važnijim interesima, a u strahu pred radikalnim zahtjevima radnika, pomogli su vrhovima kontrarevolucije da dođu do pobjede. Razje¬dinjena buržoazija je iz straha od proletarijata proigrala mogućnost da iz ustanka izvuče temeljitije političke koristi. Najviše što je tada bila sposobna da uradi bilo je to što je znala da istupi kao parlamen¬tarna opozicija. Što se buntovništva tiče, buržoazija ga je bila sita jednom za uvijek.Buržoazija se uglavnom starala da država sačuva okvire privrednog sistema, koji je počivao na principu laisserfaire - laisser passer tj. na uvjerenju da su u ekonomiji stvari kreću same od sebe (Le monde va de lui meme), te da, stoje naročito značajno, novac nema domovine (L'argent n'apas de lapatrie).Doba nacionalizmaFrancuska revolucija nije, međutim, samo nagovijestila epohu liberalizma, nego istovremeno doba nacionalizma, kao prvu eru globalne historije. Već tada se formiraju dva shvatanja i dva oblika nacije i nacionalizma. Na Zapadu, posebno u Francuskoj i anglosak¬sonskim zemljama, pojam nacije se izjednačava sa državom, a nacionalizam se shvata kao nacionalni pokret i nacionalno osjećanje. Nasuprot tome, ili uporedo s tim, u Srednjoj Evropi pojam nacije se svodi na etničku grupu, a nacionalizam se ispoljava kao nekritičko isticanje vlastite nacije, uz istovremeno negiranje i omalovažavanje drugih. Prvi, zapadni pojam nacije je politički, a drugi, srednjo¬evropski je etnonaeionalni.Napoleonova osvajanja (1796-1812) podstakla su Nijemce i Itahjane i druge neoslobođene ili neujedinjene narode, da po ugledu na Francuze počnu sebe smatrati pripadnicima jedne nacije. Prva polovina XIX stoljeća može se označiti kao epoha stvaranja nacionalne svijesti. Naciju je teško definirati. Nastaje na podlozi industrijske podjele rada, političke povezanosti i jednog jezika, ali Švicarci govore četiri jezika. Negdje je religija vododjelnica nacije, ali Njemačka i Mađarska, koje spadaju u nacionalno najsvjesnije zemlje, imale su istaknute i katoličke i protestantske državnike. Zajednička historijska tradicija je jedan od najhitnijih elemenata nacije. Nacionalisti i liberali Evrope prisno su sarađivali u revoluciji 1848. godine, a i kasnije. Sredinom stoljeća, djelovao je Guisepe Mazzini, italijanski političar, pristalica revolucionarnog metoda u rješavanju nacionalnog pitanja i demokrata po svojim koncepcijama političkog uređenja nacionalnih država.U drugoj polovini XIX stoljeća, umjesto sitnoburžoaskih demokrata, u ulozi stvaralaca nacionalnih država, na scenu su stupili konzervativni državnici, koji su revoluciji pretpostavili diplomatiju i sredstva rata. Takvi su bili grof Kamilo Kavur (Camillo Cavour), Otto von Bismark, Ferenc Deak i drugi.

U jugoistočnoj Evropi, u Osmanskoj carevini, nacionalno-oslobodilački pokreti počeli su Prvim srpskim ustankom 1804. godine i grčkom revolucijom 1821. godine. Početkom XIX stoljeća nacionalno-oslobodilački pokreti zahvataju Latinsku Ameriku. Već od 1821. godine Argentina i Meksiko su izborili nezavisnost od Španije. Između 1820. i 1830. godine Venecuelanać Simon Bolivar nalazio se na čelu pobune naseljenika i španskih kolonista sjevernog dijela Južne Amerike upravo protiv španske vlasti. Bolivar se nadao da će osnovati druge "Sjedinjene države" u Latinskoj Americi, ali u tome nije uspio. Iz borbe koju je on vodio nastalo je nekoliko nezavisnih nacionalnih država u Južnoj Americi.Tokom XIX stoljeća najveći dijelovi Evrope i Južne Amerike organizirali su se u nacionalne države. Ali, još je bilo evropskih naroda sa bogatim historijskim tradicijama kojima su osporavana nacionalna prava. Među njima su bili: Poljaci, Finci, Česi, Slovaci, Hrvati, Slo¬venci, Ukrajinci, Makedonci, razni islamski narodi itd. Dok su u čitavoj Evropi narodi dolazili do svoje nacionalne svijesti i do nezavisnih država uglavnom oružanom borbom, u Skandinaviji je jedan narod na miran način stekao nacionalnu nezavisnost. Norveška se mirno i bez otpora odvojila od Švedske 1905. godine i postala nezavisnom državom.Oko 1820. godine čitava istočna Evropa od Baltika do Medite¬rana bila je u posjedu četiri carevine: Rusije, Pruske, Austrije i Osmanskog carstva. Poslije Prvog svjetskog rata u istom regionu bilo je 16 nezavisnih, uglavnom višenacionalnih država. BURŽOASKO PRAVO I PRAVNI SISTEMIŠkola prirodnog pravaSa pobjedom buržoaskih revolucija postepeno se formiralo buržoasko pravo i pravni sistem. Predrevolueionarnom prosvjetitelj¬stvu iz vremena uspona buržoazije odgovarala je ideja prirodnog prava koju je još u XVI stoljeću formulirao Holandanin Hugo Grotius. Prema učenju ove škole postoji prirodno pravo koje vrijedi za sva vremena, samo ga treba racionalnim putem iznaći. Ovi elementi prirodnog, nepromjenjivog prava traženi su u rimskom pravu. Prvi buržoaski građanski zakoni pisani su pod uticajem učenja o prirodnom pravu.Historijsko-pravna školaNasuprot tome u XIX stoljeću u Njemačkoj se javlja historijska kritika učenja o prirodnom pravu. Najuporniji kritičar škole prirodnog prava bio je Karl Friedrich Savignv (1779-1861) koji se može smatrati osnivačem njemačke historijske škole. Po shvatanju Savignvja i njegovih sljedbenika pravo je, slično kao i jezik nekog naroda, produkt nacionalne povijesti i "narodnog duha", u kojem se ono neprimjetno razvija na "unutrašnjim silama narodnog bića". Pravo je uslovljeno "narodnim duhom", koji polahko otkriva i manifestira ono što je u njemu već sadržano. Zato su se pravnici historijske škole protivili donošenju zakonika putem zakonodavne intervencije kako je to tražila prirodnopravna škola, jer bi se to protivilo narodnom duhu, koji sam

stvara odluke. Savignv je tako oštro kritikovao ideju o općem njemačkom građanskom zakoniku za koji su se zalagali neki njemački pravnici. Učenje ove škole praktično je značilo konzerviranje postojećih odnosa, pa gaje Marks podvrgao oštroj kritici: "Škola koja ozakonjuje podlost današnjeg dana podlošću jučerašnjeg dana, škola koja proglašava pobunom svaki krik kmeta protiv knuta.... ta historijska škola prava izmislila bi njemačku historiju kad ona sama ne bi bila tvorevina njemačke historije." No, i pored ovih slabosti i reakcio-narnosti, pozitivna je strana historijsko-pravne škole što je istakla genetsko shvatanje prava i zato posvetila mnogo pažnje njegovom historijskom izučavanju. Građanski pravni historičari prikupili su bogat materijal, zapisali mnoge pravne običaje, te istražili izvore raznih prava, posebno rimskog.Osnovi buržoaskih kodifikacijaU okviru ovih teorijskih prilaza pravu, poslije revolucije se postepeno stvarao buržoaski pravni poredak. Jedan od osnovnih ciljeva svake, buržoaske revolucije bila je izgradnja i učvršćivanje kapitalističkih građanskopravnih odnosa. U jednom radu Marks i Engels to ovako formuliraju: "Pobjeda buržoazije značila je (tada) pobjedu novog društvenog uređenja, pobjedu buržoaske svojine nad feudalnom, nacije nad provincijalizmom, konkurencije nad cehovskim uređenjem, podjele imovine nad majoratom, vlasti sopstvenika nad potčinjavanjem vlasnika zemlji, prosvjete nad sujevjerjem, porodica nad porodičnim imenom, radinosti nad herojskom lijenošču, buržoaskogprava nad srednjovjekovnim privilegijama."Osnovni elementi buržoaskog građanskog prava u periodu re¬volucije su:a) rušenje feudalnih instituta i oslobođenje ličnosti odfeudalnih okova,b) učvršćenje i reguliranje buržoaskih odnosa.Ustanovljenje ovih odnosa pretpostavlja formiranje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i ustanovljenje "zakonske" mogućnosti eksploatacije putem ekonomske prinude. Pravno sredstvo ovdje je ugovor zaključen između kapitaliste i najamnog radnika. Pretpostavka zaključenja takvog ugovora, pored privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, je formalna jednakost lično slobodnih ljudi i opća pravna sposobnost, koja, prema ekonomskoj snazi svakog pojedinca, dopušta slobodu inicijative i sklapanja ugovora i utvrđivanja njihove sadržine. Glavne odredbe o ravnopravnosti i privatnoj svojini sadržane su već u Deklaraciji prava čovjeka i građanina. Kasnije buržoasko zakonodavstvo je razvilo opća načela Deklaracije. Najzna¬čajniji građanski zakonici iz vremena dominacije učenja o prirodnom pravu su Napoleonov kodeks i Austrijski opći građanski zakonik. Francuski građanski zakonikNapoleon je 13. jula 1800. godine formirao komisiju za izradu projekta građanskog zakonika. Projekt je naišao na oštar otpor mnogih članova zakonodavnog tijela, koji se

nisu mogli složiti sa činjenicom daje nacrt zakonika odbacivao neke tekovine revolucije. Ličnom Napoleonovom intervencijom, projekt je ipak prinujen i 21. marta 1804. godine proglašenje Građanski zakonik Francuza (Code civil des Frangais). Zakonik je 1807. godine nazvan Napoleonov kodeks, a 1816. godine ponovo je dobio ime Građanskog zakonika. Zakonik je počivao na principima građanskopravne jednakosti svih građana pred zakonom i neograničene privatne svojine. Francuski građanski zakonik odigrao je ogromnu ulogu. Engels naziva taj zako¬nik "uzornim zbornikom zakona buržoaskog društva". Ovaj zakonik je, po prvi put u historiji, dao u sažetoj i preciznoj formi, osnovna načela buržoaskog zakonodavstva u oblasti građanskog prava. Zakonik polazi od podjele privatnog prava na građansko i trgovačko pravo i obuhvata samo one građanskopravne odnose koji nisu trgo¬vački. Trgovačko pravo u užem smislu regulirano je posebnim zakonom ili uzansama.Zakonik se dijeli na uvodnu glavu, o publiciranju, dejstvu i primjeni zakonika i na tri knjige.Prva knjiga sadrži opća pravila o pravnoj i poslovnoj sposobnosti fizičkih lica. U Zakoniku nema općih pravila o pravnim licima, pošto je zakonodavstvo u doba revolucije imalo negativan stav prema pravnim licima, plašeći se da bi u formi pravnih lica mogle da ožive razne feudalne, uglavnom crkvene ustanove.Druga knjiga sadrži pravila-o imovini i raznim modifikacijama svojine. To su opća pravila o pravu svojine, o usus fruktusu i o službenostima.Treća knjiga, koja zauzima više od dvije trećine Zakonika koji sadrži 2281 član, donosi pravila o različitim načinima pribavljanja svojine. Tu dolaze: nasljeđivanje putem zakona i testamenta, ugovori koji reguliraju, pored ostalog, i imovinske odnose supružnika, zatim neugovorne obaveze nastale iz pričinjene štete, i si. Zakonik je napisan jednostavnim i jasnim jezikom. Jasnim formulacijama, koje ne ostavljaju mjesta sumnji, fiksiraju se buržoaski odnosi: neograničena privatna svojina i sloboda ugovora, što u krajnjoj liniji znači vlast buržoazije i potčinjenost proleterijata.Građanski zakonik je igrao ogromnu ulogu i izvan granica Francuske. U raznim zemljama buržoazija je, dolazeći na vlast i idući za tim da učvrsti svoju prevlast strogim zakonskim normama, sa izvjesnim izmjenama uvodila i Francuski građanski zakonik, koji je u ovom ili onom vidu recipiran u Italiji, Belgiji, Holandiji, Poljskoj, nekim njemačkim državama, velikim kantonima Švicarske, a imao je uticaj i na zakonodavstvo Grčke, Rumuny e i nekih latinoameričkih država. "Napoleonou zakonik bio je zbornik na kome počivaju kodifikacije svih država svijeta" (Marks-Engels).Trgovački zakonikU Francuskoj je 1807. godine donijet Trgovački zakonik (Code de commerce). Ovaj zakonik daleko zaostaje za građanskim

zakoni¬kom. Treba, međutim, primijetiti da Trgovački zakon nema za trgo¬vačke odnose onaj značaj koji građanski zakonik ima za građansko-pravne odnose. U oblasti trgovine imaju ogroman značaj razni svakodnevni običaji i navike, koje u velikoj mjeri reguliraju uzajamne pravne odnose stranaka. Ovi pravni običaji i navike (uzanse) koji nisu nigdje zapisani, a izražavaju praksu trgovačkog prometa, u nizu slučajeva obavezni su za stranke.Uz građanski i trgovački zakonik nužno je bilo donijeti i Zakonik o građanskom sudskom postupku, koji je u Francuskoj proglašen 1806. godine. Zakon je ustanovio dosta skup i formalističan proces, tj. postupak pred sudovima.Austrijski građanski zakonikDrugi značajan buržoaski zakonik je austrijski Opći građanski zakonik (AllgemeinesBurgerlich.es Gesetzbuch) iz 1811. godine. Izvori ovog zakonika bili su rimsko pravo (pandektna doktrina), prusko zemaljsko pravo, provincijska prava nekih austrijskih zemalja. Odatle ovaj zakonik ima kompromisni karakter, pošto su u njemu spojeni buržoaski i neki feudalni instituti. Ovaj zakonik je poslužio kao osnov za Srpski građanski zakonik iz 1844. godine.Krivično pravoKlasična škola krivičnog pravaFrancuska revolucija je donijela preokret i u oblasti krivičnog prava. Opći principi novog krivičnog prava izraženi su još u XVII stoljeću za vrijeme engleske revolucije. U pamfletima levelera, u radovima Fransisa Bekona (Bacon), Hobbesa i Lockea, u ustavnim dokumentima engleske revolucije može se naći uzor onih pravnih ideja na kojima je zasnovano krivično pravo i krivični postupak u XVIII i XIX stoljeću. U epohi koja je neposredno prethodila Francuskoj revoluciji, te ideje su razvijene u radovima Monteskijea, Rusoa i Bekarije. Tako su krivično-pravna shvatanja Francuske revolucije dobila u XIX stoljeću svoju teorijsku osnovicu u radovima koji su zasnovali tzv. klasičnu školu krivičnog prava.Italijanski pravnik Cesare Beccaria (1738-1794) je napisao raspravu o krivičnim djelima i kaznama, u kojoj je u sjajnoj formi razvio glavne principe buržoaske demokratije u oblasti krivičnog prava. To su: princip legalnosti, princip formalne slobode i princip jednakosti. Kao krivično-pravni program buržoazije Beccaria je istakao sljedeće zahtjeve nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, jednakost svih pred krivičnim zakonom, proporcionalnost kazne i krivičnog djela. Ovi opći principi sadržani su već u Deklaraciji prava čovjeka i građanina, a opširno razrađeni u Krivično procesualnom kodeksu Francuske iz 1808. godine i u Krivičnim zakonima iz 1791. i 1810. godine.Francusko krivično zakonodavstvoZakonik od 1810. godine Engelsje nazvao "klasičnim obrascem i savremenim buržoaskim zakonikom koji je počivao na socijalnim tekovinama Francuske revolucije i koji ihjeprevodio napravni jezik". U poređenju sa njemačkim i drugim zemljama,

Francuski krivični zakonik je stvarno bio klasični zakonik buržoazije, "veliki uticaj na zakonodavstvo drugih zemalja izvršio je i Francuski zakonik o krivičnom postupku iz 1808. godine koji je, slično zakoniku iz 1810. godine, obradio glavne ideje buržoaske demokratije u oblasti sudskog postupka. Međutim, i ovaj zakon je kao i krivični u izvjesnom smislu predstavljao ublažavanje zakonodavstva iz prve, radikalne etape revolucije 1789-1794. godine. Zakon je izrađen na načelu jednakosti i slobode u procesualnoj oblasti. Inkvizitorska forma procesa bila je zamijenjena kontradiktornom. Okrivljenik je dobio pravo subjekta u procesu i njegovog aktivnog učesnika, koji se u svojstvu stranke brani od optužbe podnijete protiv njega i suprotstavlja se drugoj strani, tj. tužiocu. Usmenost i javnost došli su na mjesto pismene forme i tajnosti postupka. Ali u stadiju sudske istrage održali su se tragovi inkvizicionog procesa koji su se izrazili u održanju diskrecionih prava predsjednika suda u pogledu određivanja okvira sudske istrage i njenog pravca. Prethodna istraga sačuvala je sve osobine inkvi-zitorskog procesa: službeno gonjenje na osnovu zakona, nedopuštanje stranci da ima formalnu zaštitu, ograničenje prava okrivljenika, odsustvo javnosti. Tek 1897. godine unekoliko su proširena prava odbrane i u ovoj prethodnoj istrazi.Svi spomenuti zakonici su uz niz novela i danas na snazi u Francuskoj.Uređenje sudovaNapoleon je postavio osnove buržoaskog sudskog sistema, koji je kao uzor služio drugim zemljama.Postojali su opći ili redovni sudovi, te posebni sudovi u koje su spadali trgovački, pomorski, vojni itd. Sudovi su bili ustrojeni i radili na načelima hijerarhije, nezavisnosti i teritorijalnosti.

IMPERIJALIZAMZapadna i Srednja EvropaKrajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XIX stoljeća u Evropi je došlo do unutrašnjeg preuređenja i stvaranja dvije velike države, Italije i Njemačke.U Francuskoj je, nakon pada Drugog carstva i Pariške komune, poslije petogodišnje borbe republikanaca sa monarhistima, Ustavom od 1875. godine uspostavljena Republika poznata kao Treća repu¬blika, kojom je uspostavljen klasični parlamentarni režim.RusijaNajspornije su promjene u Ruskom carstvu. Dolazi do prodora kapitalizma, ali su tek 1861. godine ukinuti feudalni odnosi. Rusija vrši veliku kolonijalnu ekspanziju kopnom, tako daje do 1900. godine car Nikola II postao vladar jedne šestine cjelokupne kopnene površine svijeta. Carska Rusija je birokratska država bez podrške naroda. Car je samodržac. Revolucijom 1905. godine uspostavljanja je Carska Duma, kao neka vrsta ograničenog parlamenta.Privredna i kolonijalna ekspanzijaOko sedamdesetih godina XDI stoljeća, u procesu općeg razvitka kapitalizam je učinio svoje. Svi dijelovi svijeta bili su otvoreni

onima koji su tragali za profitom, čovjek je odvojen od zemlje za koju je stoljećima bio vezan. Feudalne i crkvene vezanosti bile su olabavljene ili potrgane, stara patrijarhalna porodica postepeno se preobražavala po nuždi koju je nametao najamni rad žena i djece. Razum i svijest o cjelishodnosti potisnuli su postepeno nagon i tradiciju, a promet materijalnih i duhovnih dobara brisao je razlike između naroda i staleža. Civilizacija i nacionalna kultura dopirala su već do mnogo dubljih slojeva. Pripadnici svih klasa su naslućivali nužnost svoje pripadnosti jednoj jedinstvenoj cjelini. To je bio historijski rezultat prvih decenija razvijenog kapitalizma. Imperijalizam koji je izrastao iz liberalizma tokom sedamdesetih godina XIX stoljeća bio je prvi put na djelu. Početkom posljednje četvrtine stoljeća umnožili su se znakovi koji su pokazivali da kapi¬talizmu nisu više dovoljna sredstva koja su mu dotad stajala na raspolaganju. Finansijski kapital preuzima dominantnu ulogu. Kolo¬nijalna osvajanja otvaraju pitanje nove podjele svijeta što neizbježno vodi u Prvi svjetski rat.Radnički pokretŠezdesetih i sedamdesetih godina pojavljuju se u čitavoj Evropi obrisi radničkog pokreta u sva tri svoja glavna ogranka: sindikalnom, zadružnom (kooperativnom) i političkom. Već tada su najjače strukturne organizacije engleski tredjunioni osvojili pravo da odlučujuće učestvuju u reguliranju uslova rada i nadnica i već su bili u stanju da isposluju zakonsko priznanje svojih organizacija i prava na štrajk, te da postave osnove sistema arbitražnog suđenja sporova sa poslodavcima. To je već pokazivalo da poslodavci više niukom slučaju nisu bili u tolikoj mjeri "gospodari u svojoj kući" kao što je to željela teorija ekonomskog liberalizma. 0 tome na isti način govori i pojava kršćanskih, liberalnih i osobito "slobodnih", tj. klasno svjesnih sindikata u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama.Konzumna (zadružna) udruženja u Engleskoj su oko 1870. godine bila posebno ojačala. Njihova djelatnost u suštini je značila ograničavanje isključivog i samovoljnog gospodarenja privatnih vlasnika nad svim sredstvima proizvodnje.Najzad, politički radnički pokret spremao se da dovede u pitanje najvažniji instrument moći posjedničke klase, tj. da ospori isključivo pravo raspolaganja državom. Ovaj cilj sagledali su svi predstavnici radničkog pokreta, ali nije bilo političkog jedinstva za ostvarenje tog cilja. U nedovoljno razvijenoj Rusiji, koja još zapravo nije poznavala moderne ekonomske klase i gdje je teška policijska čizma gazila sve one koji su težili nečem novom, bez obzira na njihovo porijeklo i shvatanje, lahko je mogla iznići anarhistička misao daje ličnost čovjeka najveća vrijednost i stoga država kao takva njen najveći neprijatelj. Mihail Bakunjin je formulirao teoretske osnove anarhizma, koji se proširio po Evropi. Nasuprot tome, Ferdinand Lasal (Lassalle) u Njemačkoj stvara osnove socijal-demokratije.PARIŠKA KOMUNAProglašenje Komune

Prvi udarac klasičnom kapitalističkom sistemu zadala je Pariška komuna. Katastrofalni poraz Francuske u ratu sa Pruskom i pad Drugog carstva dovodi do pokušaja republike da razoruža radnike. Stanovništvo Pariza je 18. marta 1871. godine ustalo protiv Tijerove (Adolphe Thiers) vlade. Nacionalna garda proglasila je Komunu. Vlast je privremeno preuzeo Centralni odbor Nacionalne garde. U periodu od deset dana tj. od 18. do 28. marta Centralni odbor izvršio je ogroman posao u pogledu rušenja stare i stvaranja nove mašine državne organizacije. Ukinuo je opsadno stanje i vojne sudove. Raspušteni su dijelovi stajaće vojske, a policija je likvidirana. Zaštita društvenog poretka stavljena je u dužnost odredima Nacionalne garde. Odloženo je plaćanje stanarina na razne rokove, ustanovljen je šestomjesečni moratorij za mjenice i odobreno besplatno vraćanje neophodnih stvari koje su bile založene u hipotekarnim zavodima. Centralni odbor je preko okružnih komiteta podijelio siromašnom stanovništvu milion franaka.Već 19. marta Centralni odbor je raspisao izbore za vijeće Komune pozivajući narod da glasa "za republikance i socijaliste". Centralni odbor je pisao: "Prava grada su isto toliko stalna kao i prava nacije, grad kao i čitava nacija mora imati svoju skupštinu, koja će se nazivati municipalna ili komunalna skupština ili komuna. Članovi municipalne skupštine podliježu stalnoj kontroli, nadzoru i kritici javnog mnijenja, oni mogu biti opozvani, moraju polagati račune o svome radu i snositi punu odgovornost."Kako Marks piše, zadatak pobunjenog naroda "sastojao se u tome da se uklone čisto ugnjetački organi stare upravne vlasti, njene pak legalne funkcije da se oduzmu od takve vlasti, koja pretenduje da stoji nad društvom i da se predaju odgovornim slugama društva."Principi državne organizacijeGlavne crte državne organizacije postavljene su u "Deklaraciji francuskom narodu" od 19. aprila 1871. godine.1. Deklaracija zahtijeva priznanje i učvršćenje republike shvaćenekao slobodan savez potpuno autonomnih komuna, koje su organi¬zirane po uzoru na Parišku komunu. Autonomija obuhvata sva mjestau Francuskoj i obezbjeđuje "svakom od njih cjelokupnost mjesnihprava, a svakom Francuzu neometano korištenje njegovih sposobnostikao čovjeka, građanina i radnika. Autonomija Komune biće ograni¬čena samo jednakim pravom na autonomiju svih ostalih komuna kojesu se njoj pridružile i potpisale ugovor čiji savez mora obezbijeditijedinstvo Francuske".2. Kao "prava svojstvena Komuni", Deklaracija ističe izglasa¬vanje budžeta Komune, upravljanje imovinom koja pripada Komunii lokalnim društvenim službama, organizaciju svog rada, narodnogprosvjećivanja, gradske zaštite i Nacionalne garde, koja bira svoje

starješine, izbor ili postavljanje na osnovu konkursa sudskih i svihostalih službenika Komune pod uslovom lične odgovornosti i podstalnom kontrolom Komune, a sa pravom njihovog opozivanja.Kao glavni ustavni dokument Komune "Deklaracija" ima ne¬dostataka. U njoj nije precizirana organizacija centralnog i lokalnog državnog aparata republike, nye izložen izborni sistem, konkretno se ništa ne govori o selu i seljaštvu. Nema jasnih formulacija o društvenom karakteru republike, mada "Deklaracija" ističe da je "komunalna revolucija kraj starog administrativnog i klerikalnog svijeta, kraj militarizma, birokratizma, eksploatacije bankarskih spekulacija, monopola i privilegija, kojima proleterijat duguje svoje ropstvo, a otadžbina svoje nesreće i poraze".Vijeće KomuneDo izbora Vijeća Komune koji su održani 26. marta 1871. godine vrhovnu vlast vršio je Centralni odbor Nacionalne garde. Izbori su bili javni, po principu imperativnog mandata. U principu i u praksi dato je pravo glasa ženama, a izabrani predstavnici morali su da se strogo pridržavaju instrukcija svojih birača i mogli su biti smijenjeni u svako doba. Organizaciju vlasti sačinjavalo je Vijeće Komune kao najviši organ vlasti. Sastojalo se od 80 članova. Gotovo polovina su bili radnici, a ostalo službenici i lica intelektualnih profesija. Među njima je bilo pri¬padnika svih političkih struja (blanMsta, starih jakobinaca, prudonista, vanpartijaca i drugih). Čvrste većine nije bilo nikada.Vijeće nije imalo stalnog predsjedništva, nego je predsjedavajući obično biran na nedjelju dana. Veliki obim poslova prisilio je Vjjeće da ustanovi svoj stalni generalni sekretarijat.Velika tekovina Vijeća Komune bilo je nastojanje da bude "skup komisija koje rade zajednički, a ne parlament u kome svako hoće da govori". Vijeće Komune izabralo je iz svoje sredine deset komisija kao neku vrstu svojih ministarstava. To su bile: komisije rada i razmjene, javnih službi, ishrane, prosvjete, pravosuđa, vojske, javne bezbjednosti i spoljnih odnosa. Na čelu ovih komisija bili su delegati Vijeća Komune. Oni su istovremeno sačinjavali Izvršnu komisiju koja je usmjeravala i objedinjavala rad komisija. Međutim, zbog složenosti situacije, Vijeće Komune je 30. aprila 1871. godine usvojilo Dekret o ustanovljenju Odbora javnog spasa, po analogiji sa istim takvim odborom iz epohe jakobinskog Konventa. Odbor se sastojao od pet članova sa najvišim ovlaštenjima u odnosu na delegacije i komisije.Izvršna vlastVijeće Komune vršilo je i zakonodavnu i izvršnu funkciju. "Komunaje morala biti neparlamentarno već radno tijelo koje u isto vrijeme i donosi i izvršava zakone" (Marks). Činovnički aparat je smanjen za 75%. Struktura službenika je veoma uprošćena. U nekim službama osjećao se nedostatak obučenih kadrova, posebno u vojnoj komisiji i komisiji za bezbjednost. I pored svih teškoća, komisije su uspješno obavljale posebno važne i složene poslove:

- Komisija rada i razmjene koja je uspostavila vezu i blisku suradnju sa sindikatom i drugim radničkim organizacijama, uspješno organizirala inspekcijske službe, osnovala potko-misiju javnih radova, zatvorila privatne predstavničke biroe za iznajmljivanje radne snage, organizirala Berzu rada, sprovela obezbjeđenje invalida rada i uređenje rada žena i maloljetnika.- Komisija za javne službe je u interesu radnog naroda Parizauspješno organizirala oblast transporta, snabdijevanjevodom i raspodjelu stanova.- Finansijska komisija je neprekidno pronalazila sredstva zafinansiranje rada Komune od 19. marta do kraja maja 1871.godine. Komisija je obezbijedila 46.300.000 franaka od kojihje 16.960.000 dobijeno od Narodne banke koja je i daljefunkcionirala, a ostalo je pokriveno drugim prihodima odkojih su porezi donijeli 12 miliona franaka. Od ovog budžetaKomune oko 40 miliona utrošeno je na vojne potrebe.- Komisija za prosvjetu reorganizirala je sve škole, muzeje,biblioteke i pozorišta.- Komisija za pravosuđe je korjenito preuredila sudskuorganizaciju i izmijenila sudski postupak, poduzela niz mjeraza borbu sa kontrarevolucionarnom buržoazijom, besplatnoje objavljivala akte građanskog stanja, reorganizirala radnotarijata i sudskih izvršilaca.- Komisija za spoljne odnose nije uspjela da uspostavi diplo¬matske veze sa drugim državama, a ni sa francuskomprovincijom. U mnogim francuskim gradovima izabrani sumunicipalni komunalni odbori, čiji su članovi u cilju mirnogrješenja borbe između dvije vlade Francuske htjeli da sazovusvoj kongres u Bordou, ali je versajska Tijerova vlada touspjela spriječiti.Pravo i normativna aktivnostU toku trajanja Komune stvoreni su elementi socijalističke države. Istovremeno javljaju se prvi elementi socijalističke pravne svijesti. Komuna, naravno, nije mogla razviti sistem socijalističkog prava, nego se ograničila na dekrete koji su odražavali neodložne potrebe dana, odnosno potrebe i zadatke borbe koju je Komuna vodila. Najznačajniji dekreti bili su: - Dekret o industrijskim preduzećima koja su napustili njihovivlasnici;- Dekret o odlaganju plaćanja kirija, plaćanja dugova, ovraćanju založenih najneophodnijih kućnih stvari i rubljabez otkupa;

- Dekret o rekviziciji i podjeli napuštenih zgrada;- Komuna je propisala poznati Statut Luvrskih radionica zaopravku i preradu oružja. Uvedena je kontrola radnika nadproizvodnjom. Ovaj Statut je proširen na sva industrijskapreduzeća vojne produkcije;- Posebnim dekretom određenje maksimalni iznos nadnica od6.000 franaka godišnje;- Zabranjen je noćni rad u pekarama;- Dekret o stavljanju pod sudsku odgovornost ćlanova versajskevlade sa hapšenjem i konfiskacijom imovine;- Dekret o stavljanju pod sud svih saućesnika versajske vladei o taocima.Ustanovljena je nova sudska organizacija sa mirovnim sudo¬vima {građanskim sudovima i optužnom porotom, koja je imala suditi Versajcima za počinjene zločine. Do takvog suđenja nikad nije došlo, jer je Komuna pala 28. maja 1871. godine. Umjesto suđenja Versaj¬cima, na hiljade komunara strijeljano je uz zid pariškog groblja Pere-Lachaise.Komuna se, u krajnjoj liniji, može smatrati prototipom so¬cijalističke revolucije, sa svim njenim zanosima, uspjesima, manama i padovima. SVJETSKI RATOVIU periodu 1815. do 1914. godine nije bilo ratova svjetskih razmjera. Velike evropske nacije gradile su industriju kod kuće, a imperiju u tuđini, uz sukobe i ratove ograničenog obima, ali često dalekosežnih posljedica. Za razliku od ovog doba prva polovina XX stoljeća bila je period svjetskih okršaja, prije svega dva svjetska rata.Između tih ratova došlo je do najveće privredne krize modernog doba, one koja je trajala od 1929. do 1933. godine kada je samo u tri zapadne države bilo 24 miliona nezaposlenih radnika i mnogo nemira među civilnim stanovništvom. Drugi svjetski rat završio se eksplo¬zijom atomske bombe 6. augusta 1945. godine nad Hirošimom, čime je, također, obilježen početak jedne nove historijske epohe.Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Wodrow Wilson, inače profesor ustavnog prava, objavio je 1917. godine da SAD ulaze u Prvi svjetski rat da bi svijetu obezbijedile demokratiju. Iste godine je V I. Lenjin proklamirao socijalno oslobođenje proleterijata i seljaštva i pravo naroda na samoopredjeljenje. Dvije godine kasnije osnovano je Društvo naroda radi rješavanja budućih međunarodnih sporova na miran način. Ali, Društvo naroda nije uspjelo da izvrši svoj najvažniji zadatak. Dvadeset godina poslije njegovog osnivanja izbio je najstrašniji rat u historiji. Oba ova svjetska rata izbila su zbog antagonističkog konflikta imperijalističkih sila, obilježenog usponom jedne moćne i agresivne države u centralnoj Evropi. U oba slučaja sile istočno i zapadno od te države bile su prinuđene da se udruže, bez obzira na to koliko im je takvo udruživanje bilo neprijatno ili teško, da bi

stale na put njenoj agresiji. Tako su Britanija i Francuska i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bile saveznice Rusije, iako su se od nje svojim uređenjima i političkom filozofijom bitno razlikovale. Iz takvog saveza u Drugom svjetskom ratu, sredinom XX stoljeća niklo je sjeme još jednog sukoba, poznatog kao "hladni rat".

Prvi svjetski rat i novi međunarodni ustrojIz Prvog svjetskog rata proistekla je jedna Evropa, koja se u geopolitičkom pogledu znatno razlikovala od Evrope iz juna - jula 1914. godine.Rat je doveo do propasti tri carevine. Njemačka je znatno smanjena, postala je republikom i prisiljena da plaća reparacije. Austro-Ugarska se raspala, a u Rusyi je izbila revolucija. Kao rezultat propasti ovih carevina stvoreno je niz novih država: Kraljevina SHS, Austrija, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska, Litvanija, Letonija, Estonija i Finska.Kao posljedica konačne propasti Osmanskog carstva, na Bliskom Istoku su stvorene nove države, Irak, Sirija, Palestina pod zaštitom Francuske i Engleske, kao mandatara Društva naroda. Princip samoopredjeljenja nije u cyelosti poštovan. U Cehoslovačkoj je, naprimjer, ostalo oko tri miliona ljudi koji su govorili njemački, također i u Poljskoj. Oko 600.000 Južnih Slavena ostalo je izvan Kraljevine SHS, uglavnom u Italiji. Milioni Mađara ostali su izvan matične države.Najznačajnija posljedica rata bila je ruska (Oktobarska) revolucija i formiranje Sovjetskog Saveza 1922. godine. Veliki polet dvadesetih godina u SSSR-u prekinut je tridesetih godina staljini-zacijom.Velika ekonomska krizaU Americi je 1929. godina izbila Velika kriza koja je ugrozila temelje američkog kapitalizma, načina života i demokratije. U uslovima krize za predsjednika je 1932/3. godine izabran Franklin Roosevelt na osnovu programa New Deal koji je sadržavao nova privredna i politička načela: pokretanje širokog sistema javnih radova koje je plaćala država. Tako je u dolini rijeke Tennessee radila čitava jedna armija ljudi na podizanju devet velikih brana za navodnjavanje isušenog zemljišta, sprečavanje poplava, omogućavanje plovidbe rijekom i stvaranje novih izvora elektične energije. Nalozi predu-zimača za izvođenje ovih i drugih velikih projekata, obnovili su tešku industriju, a radničke nadnice su vratile napredak obližnjim grado¬vima. Formirane su nove sindikalne organizacije. Nasuprot Američkoj federaciji rada (AFL), koja je okupljala samo kvalificirane radnike, dolazi do organiziranja nekvalificiranih radnika u okviru Kongresa industrijskih organizacija (CIO). Vodi se borba za povećanje nadnica i stvara novo radno pravo putem kolektivnih ugovora.Evropske građanske diktaturePrivredna kriza se proširila na Evropu i tako je pojačala opću političku i duhovnu krizu evropske buržoazije u koju je zapala nakon Prvog svjetskog rata. Rezultat je bio pojava

velikog broja diktatura u Evropi kojima je vladajuća buržoazija tražila izlaz iz duboke ekonomske, socijalne i duhovne krize. Skoro sve evropske zemlje između dva rata prošle su kroz neki oblik diktature. Jedino su Francuska, Velika Britanija, skandinavske zemlje (osim Finske), zemlje Beneluksa, čehoslovačka i Švicarska izbjegle diktaturu, iako su se i u ovim zemljama javljali manje ili više snažni pokreti i zahtjevi za njeno uvođenje. U općem shematizmu evropskih diktatura između dva rata mogu se razlikovati diktature fašističkog tipa koje su izdaleka i rano bile pripremane od vojnih i kraljevskih diktatura na istoku, koje pobjeđuju pučem ili dvorskim prevratima. Zajedničko skoro svim ovim diktaturama jeste istiskivanje parlamenta kao samostalnog posrednika između vlade i naroda, i izbacivanje na površinu nekog vođe koji konstituira vladu i personificira čitavu zemlju. /U seljačkim zemljama istočne Evrope bitnu ulogu igralo je agrarno pitanje, i to kako u pogledu naraslih agrarnih pokreta, tako i u pitanju s njim povezanih nacionalnih sukoba. Skoro sve istočnoevropske zemlje imale su trenutke svojih agrarnih kriza, koje su prijetile da se pretvore u revoluciju i koje su zbog toga dovele do uvođenja diktatura. Pored toga, politička struktura koja je po uzoru na ustavni sistem francuske Treće republike uvedena u ovim zemljama poslije Prvog svjetskog rata, bila je u neskladu sa njihovom socijalnom strukturom, u kojoj je ogromnu većinu činilo sitno seljaštvo, koje prema parlamentarizmu nema mnogo razumijevanja. Fašizam i nacizamDok se korijen istočnoevropskih diktatura nalazio u agrarnom i nacionalnom pitanju, zapadnoevropski fašizam je izrastao u krizi građanskog društva koje je trebalo spašavati od fundamentalnih socijalnih izmjena. U odnosu na vojne i dvorske diktature na istoku fašizam i nacizam su ostvarili veći stepen zarobljavanja čovjeka, a ukidanje klasičnog građanskog demokratizma proveli su na mnogo brutalniji i politički razorniji način. Fašizam je izgrađivao svoju sopstvenu doktrinu i opću ideologiju stoje uslovilo daje izgledao kao pokret ideja, novi romantizam i historijska akcija sa ciljem da se svijet iz temelja preobrazi i izgradi prema unaprijed određenoj misli ili programskom sistemu. U stvarnosti je ovaj privid ideologije i doktrine sa fašizma brzo otpao i pokazalo se da je evropski fašizam zapravo konstituiranje nacionalizma i pretvaranje nacionalnih mitova, na kojima šovinizam počiva, u političke programe i neposrednu realnost. Korijen fašizma i nacizma nalazi se u nacionalističkom romantizmu, a njegovi nosioci su srednji građanski slojevi koji se u trenutku krize okreću prošlosti.Poseban oblik fašizma je korporativna država koja je ostvarena u Italiji, Španiji, Portugalu i 1934. godine u Austriji, čime se zatvorio historijski krug formiranja građanskih diktatura u Evropi između dva rata. Korporativna država je samo do savršenstva dovedena srednjovjekovna staleško-cehovska država, i u osnovi predstavlja politički mehanizam za javno

onemogućavanje klasne borbe u društvu. Suprotnosti među klasama nastoje se svesti na razlike među korporacijama u okvira kojih radnici i kapitalisti zajedno brane interese svoje profesije. Nacionalna energija koja se oslobađa pri-gušivanjem klasne borbe počinje se iskorištavati za spoljnu ekspanziju.U Njemačkoj je ostvaren najznačajniji oblik evropske međuratne diktature. Pokušaj Otta Strassera da se u Njemačkoj uvede korpo-rativizam nije uspio, jer je njemačkom duhu više odgovarala jedno¬stavnija politička struktura na principu: jedan vođa, jedna stranka, jedan narod, uzdignut na nivo izabranog naroda, koji je pozvan da preobrazi svijet i uvede novi poredak. Može se reći daje u Njemačkoj diktatura ostvarena uz pokušaj da se težnje radništva za socijalizmom iskoriste za ciljeve građanske države. Nacizam je srazmjerno lahko osvojio njemačkog radnika u čiju su svijest socijaldemokrati već decenijama prenosili predrasudu njemačke sitne buržoazije o barbarstvu slavenskog svijeta. Na to se poslije Oktobarske revolucije samo nadovezao antikomunizam.Možemo zaključiti da prvi i osnovni uzrok izrastanja diktator¬skih sistema leži u društvenom povjerenju koje su pojedini staleži u njih ulagali u trenucima dubokih nacionalnih, ekonomskih i finan-sijskih kriza. To se, prije svega, odnosi na građanski srednji stalež čije je propadanje ubrzao rat, i koji je sa olakšanjem dočekao stabilizaciju valute i prestanak inflacije sa kojom su sve diktature počinjale. Istovremeno je ovaj stalež rješenje svoje humanističke krize tražio u nacionalno romantičarskoj i monarhijskoj prošlosti. Fašizam je bio bitno gradski pokret. Seljaštvo i radnici, sa izuzetkom Njemačke, gdje je znatan procent radnika bio u nacionalsocijalističkoj (nacističkoj) partjji, uglavnom su ostali izvan fašističkih stranaka.