ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I · PDF fileIzdavač Institut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica Biblioteka POSEBNA IZDANJA Knj. 3 Urednici Adnan Čirgić Aleksandar

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI

Knjiga I

IzdavačInstitut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica

BibliotekaPOSEBNA IZDANJA

Knj. 3

UredniciAdnan Čirgić

Aleksandar Radoman

RecenzentiDejan Ajdačić

Živko M. Andrijašević

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTIKnjiga I

Novak KILIBARDA

USMENA KNJIŽEVNOST

Podgorica, 2012.

SADRŽAJ

NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI (I–III) ................................................................................................... 7

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIŽEVNOSTI ............ 13

NAZIV .............................................................................................. 15

POSTANAK ...................................................................................... 21

TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI .................. 27

PRETHRIŠĆANSKI PERIOD ......................................................... 29

HRIŠĆANSKO VRIJEME ............................................................... 45

ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE KAO TEMATIKA NJEZINE USMENE KNJIŽEVNOSTI ........................................ 63

DUKLJANSKO-ZETSKI PERIOD .................................................. 65

SPECIFIČNOST CRNOGORSKOGA XVI I XVII VIJEKA ........ 81

NAHIJSKA CRNA GORA ............................................................... 93

SEDMORO BRDA ......................................................................... 107

MORAČKI USKOCI ...................................................................... 117

CRNOGORSKA PLEMENA S HERCEGOVAČKIM PREDZNAKOM ............................................................................. 127

MUSLIMANSKA NASELJA NA CRNOGORSKIM PROSTORIMA ............................................................................... 139

BOKA KOTORSKA ....................................................................... 155

OBLICI CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI ........... 167

STIHOVANE FORME ................................................................... 171

PROZNA UOBLIČENJA ............................................................... 183

NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNIŠTVO U CRNOJ GORI .............................................................................................. 209

SUNOVRAT CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE ............. 211

ŽILAVO TRAJANJE IMITATIVNOGA PJESNIŠTVA U CRNOJ GORI ............................................................................................... 225

REZIME .......................................................................................... 239

SUMMARY ......................................................................................241

KORIŠĆENA LITERATURA ........................................................ 243

INDEKS IMENA ............................................................................ 253

BIOGRAFSKI PODACI O AUTORU ........................................... 267

7

NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI (I–III)

Crna Gora je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, slovenska zemlja koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu književnu baštinu. Ako je nepostojanje neophodnih institucija, u okviru kojih bi se mo-gao pokrenuti projekt izrade istorije crnogorske književnosti, do 70-ih godina XX vijeka mogao opravdati tu činjenicu, novije doba ne daje nikakva opravdanja za to. Iako već nekoliko decenija imamo Univer-zitet Crne Gore, Pedagošku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a u okviru njega i Institut za jezik i književnost), Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti i dr. slične institucije te pozamašan broj djelatnika u oblasti nauke o književnosti, na monografskome opisu bogate crno-gorske književne baštine nije do naših dana urađeno gotovo ništa novo u posljednjih pedesetak godina. Izuzetak čini jedino studija Radoslava Rotkovića „Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do 1918. godine” (Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979). Prije te studije posto-jala je samo sinteza Trifuna Đukića, nastala između dva svjetska rata, u kojoj je – kako se to iz naslova vidi (Pregled književnog rada Crne Gore od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918. godine, Narodna knjiga, Cetinje, 1951) – crnogorska književnost tretirana kao regionalni feno-men.

Navedene okolnosti motivisale su Vojislava P. Nikčevića (1935–2007) da inicira projekat izrade Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do naših dana. Ta Istorija bila je zamišljena kao četvorotomni univerzitetski priručnik, pa je formirana grupa iz redo-va univerzitetskih profesora crnogorske književnosti od kojih je svaki trebalo da obradi određeni segment Istorije, i to: Vojislav P. Nikčević – period od početaka pismenosti do 1852. godine; Milorad Nikčević – od 1852. do 1918. godine; Tatjana Bečanović – od 1918. godine do naših dana; Novak Kilibarda – usmenu književnost. Vojislav P. Nikčević je nevjerovatnom predanošću radio na tome projektu, ali je smrt prekinula njegovu finalizaciju. Uspio je obraditi istoriju crnogorske književnosti

8

od početaka pismenosti do Miroslavljeva jevanđelja, pa su taj rukopis Adnan Čirgić i Aleksandar Radoman (uz recenzije Stjepana Damjano-vića i Radoslava Rotkovića) objavili pod naslovom Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do XIII vijeka (ICJK, Cetinje, 2009).

Da se ne bi smrću rukovodioca projekta prekinuo i sam projekt, odmah po osnivanju Instituta za crnogorski jezik i književnost u Pod-gorici (2010), inicirali smo njegov nastavak. Dio koji je trebalo da uradi Vojislav P. Nikčević povjeren je Radoslavu Rotkoviću, kao najrepre-zentativnijemu živome crnogorskom stručnjaku za tu oblast. Milorad Nikčević nastavio je svoj dio projekta, a Novak Kilibarda finalizovao svoj dio te ga, uz dodatak svojih studija iz oblasti crnogorske usme-ne književnosti i pjesme Starca Milije, objavio pod naslovom Usmena književnost Crne Gore (CID, Podgorica, 2009). Društveni angažman Tatjane Bečanović u negiranju crnogorskoga jezika i tekovina njegove standardizacije te negativan odnos prema samome Institutu za crno-gorski jezik i književnost i Vojislavu P. Nikčeviću kao inicijatoru ideje o izradi Istorije crnogorske književnosti smatrali smo nepremostivom preprekom za njezin angažman u tome projektu pod krovom Instituta za crnogorski jezik i književnost. U nedostatku kadrovskoga potencijala u Crnoj Gori neophodnoga za izradu zamišljenoga četvrtog toma Istorije (od 1918. godine do naših dana) smatrali smo svrsishodnim njezino objavljivanje u tri toma – od početaka pismenosti do 1918. godine.

Kad je u pitanju metodologija, treba istaknuti da je zadržan po-četni analitičko-sintetički pristup obradi crnogorske književnosti. Ana-litički je pristup izraženiji pri obradi reprezentativnih pisaca i djela, a sintetički kad je riječ o piscima i djelima koji imaju književnoistorijsku vrijednost. Pisana je književnost obrađena uglavnom po periodima i književnim pravcima, a usmena književnost po rodovima i vrstama – uz posebno isticanje reprezentativnih djela i njihovih autora. Sva tri toma Istorije crnogorske književnosti usaglašena su sa zvaničnim Pravopi-som crnogorskoga jezika (Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010).

Na kraju je bitno istaći i ovo: Što se podrazumijeva pod pojmom crnogorska književnost u ovome trotomnom izdanju? Kad je u pitanju pisana književnost, odgovor glasi da su u ovaj opis ušli svi autori iz Crne Gore, bez obzira na to đe su stvarali ili objavljivali svoja djela. Uz njih, naročito u trećemu tomu Istorije, obrađena je književna djelat-

9

nost i brojnih izvanjaca koji su se svojim radom ugradili u crnogorski književni i kulturni život. Kad je u pitanju usmena književnost, odgo-vor na to pitanje dao je Novak Kilibarda u I tomu: „Usmeni književni tekst, zapisan od kazivača koji je svojim maternjim jezikom progovo-rio na teritoriji današnje Crne Gore, pripada crnogorskoj usmenoj knji-ževnosti. Sredina u kojoj je boravilo lice kad usmeni tekst zapisivaču kazuje, njegova voljna nacionalna i vjerska pripadnost, kao i socijalni i društveni položaj njegov, nebitne su stavke za određivanje etničke pri-padnosti njegova usmenoknjiževnog teksta zato što je kazivač taj tekst zapisivaču kazivao jezikom kojim je ovladao na teritoriji đe je ponikao. Poslužimo se analoški jednim primjerom iz pisane književnosti. Meša Selimović se svojevoljno prepisao u srpsku književnost, ali njegovo književno djelo čini sam vrh bošnjačke pisane literature. Ovome stavu može se učiniti zamjerka zato što je poetika usmene književnosti zajed-nička kategorija svih naroda štokavskoga jezičkog sistema koji su uče-stvovali u njezinu stvaranju. Da, ali u ljudskome društvu nijesu rijetke formalnosti kao stabilizatori neke društvene datosti koja je neminovna. Nijesu rijetke granične linije država koje su, kao obilježja neminovne razdvojenosti, uspostavljene rezonom forme, a ne suštine. (...) Dakle, svaki usmeni književni tekst koji je kazivaču saopštilo lice koje je svoj jezik formiralo na bilo kom prostoru današnje Crne Gore pripada usme-noj književnosti te države.“

Namjera autora ovoga projekta, niti izdavača i urednika ove Isto-rije, ni u kom slučaju nije da ospori mogućnost pripadnosti pojedinih autora i djela i drugim nacionalnim književnostima. No činjenica da su autori koji su ovđe uvršćeni ili rođeni u Crnoj Gori ili porijeklom iz nje ili su se svojim radom uključili u crnogorski književni život – svakako potvrđuje njihovu pripadnost (i) crnogorskoj književnosti.

Urednici

Narod pamti i prepričava ono što može da shvatii što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi

mimo njega bez dubljeg traga, sa nemomravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira

njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.

Ivo ANDRIĆ

Umjetničko djelo ushićuje i oduševljava upravoonim svojim slojem koji je nedostižan svjesnom

shvatanju. Snažan uticaj umjetnički lijepoga zavisi upravo od toga, a ne od djelova koje možemo do

kraja analizirati.

J. F. GETE

O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIŽEVNOSTI

15

NAZIV

Od uobičajenoga termina na-rodna sadržajno je precizniji naziv usmena, za književnost usmenoga postanka i trajanja, zato što i pi-sana literatura pripada narodima čijim se jezikom služe pisci koji je stvaraju. Autoritet nominacije Narodna književnost, koji je uspo-stavio Vuk Karadžić, toliko je jak da i književni teoretičari koji na isti način vrednuju umjetnost usmenih i pisanih književnih tekstova upo-trebljavaju odrednicu narodna za književnost koja je imala usmeni nastanak i razvoj. U tome pravcu uputan je osvrt na sljedeći primjer.

Bogdan Popović, estetičar u pristupu književnome tekstu, pole-mišući s istraživačima usmene književnosti koji su joj pristupali više kao odrazu društvenih pojava nego kao književnoj umjetnosti, rekao je: „Romantično shvatanje narodnog pesnika kao pesnika svoje vrste, sui generis, nije samo površno, no i pogrešno. Narodni pesnik se od umetničkog razlikuje samo time što svoje pesme ne piše, što ih usmeno improvizuje (s posledicama koje iz toga ističu) – i, naravno, i time što je, po pravilu, čovek manjeg obrazovanja, s užim horizontom, često s primitivnim osećanjima, manje pronicljiv i suptilan psiholog, a manje vešt ili virtuozan stilist. Inače je psihologija stvaranja i kod jednog i kod drugog identična. Profesionalni narodni pevači su originalni pesnici, – s većim ili manjim darom, kako koji, – ali su stvaraoci kao umetnički pesnici. I njihove su varijante originali i nezavisni proizvodi, isto tako

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I

16

nezavisni jedan od drugoga kao i proizvodi umetničkih pesnika, kad ovi obrađuju istu datu temu.“

Kao što se vidi iz navedenoga teksta, Bogdan Popović je već da-leke 1936. godine istakao činjenicu da između stvaralačkoga procesa usmenoga i pisanoga književnog teksta nema razlike, što je bezmalo bila revolucionarna izjava u vrijeme apsolutne prevlasti herderovsko-gri-movske škole u tumačenju usmene književnosti kao produkta kolektivne

svijesti datoga etnosa. Međutim, Bogdan Popović, i danas uzorno istaknuti primjer antologičara po-ezije koji se pri izboru pjesama rukovodi isključivo apolonskim principom – da je pjesma cjelovi-to lijepa, ostao je, u formalnome značenju, upotrebom nekakvih termina zarobljenik tumačenja usmene književnosti s kojim se on generalno ne slaže. Popović naziva usmenoga pjesnika na-rodnim a pisanoga umjetničkim, što znači da pisana književnost ne pripada narodu, niti je usme-ni pjesnik književni umjetnik. Naglašavanjem svoga uvjerenja da je usmeni pjesnik stvaralac s

užim horizontom, često primitivnoga ośećanja i nepronicljivi psiholog, Bogdan Popović je upravo demantovao svoj načelno iskazani stav da je herderovsko-grimovsko shvatanje narodnoga pjesnika, kao književno-ga stvaraoca sui generis, površno i pogrešno. Tako je Bogdan Popović sadržajno uzdrmao temelj romantičarskoj školi u pristupu usmenoj knji-ževnosti, a formalno ostao zarobljenik njezine terminologije. Glasoviti teoretičar književnosti Bogdan Popović bez primisli je vjerovao da je Homer jedan od najuzvišenijih stvaralaca u istoriji svjetske književnosti, ali terminologija koju je on prihvatio od Johana Herdera i Vuka Karad-žića upućuje na pomisao da pjesnik Ilijade ne može kao umjetnik ni dozvati pisanoga pjesnika! Tako je i poslije Bogdana Popovića pristup usmenoj književnosti, koja je ostvarena na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, ostao obgrljen folkloristikom kao

Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST

17

komparativnom naukom koja proučava i rekonstruiše duhovnu kulturu pojedinih naroda i njezin razvoj na temelju folklornoga materijala čiji je najistaknutiji iskaz usmena književnost. To znači da se takvim pri-stupom usmenoj književnosti njezina umjetnička postignuća pripisuju kolektivnome duhu odgovarajućega etnosa, a ne pojedinim književnim stvaraocima kao umjetničkim reprezentima toga duha.

Divljenje zamasima kolektivnoga duha koji iskazuju usmene pje-sme zbornika Vuka Karadžića narastalo je u svome intenzitetu posebno zbog elitnih pohvala koje su im izrekle ličnosti iz samoga vrha evrop-ske kulture, kao Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva pažnja nije poklanjala kazivačima usmenih književnih tvorevina kao kreativ-nim stvaraocima. Da se cijenio kolektivni duh u usmenoj književnosti, a ne kreativni pojedinac što ga književno uobličava, pokazuju pregnuća nekih Evropljana koji su, kao zaljubljenici u kolektivni duh svoga naro-da, objavljivali svoje književne tvorevine kao usmena književna djela iznikla iz kolektivnoga duha. U toj mistifikatorskoj književnoj djelatno-sti najpoznatiji su Džems Makferson, Prosper Merime i Vaclav Hanka. Razumije se, bilo je upozorenja – kakvo je ono autoritativnoga Bogda-na Popovića – da usmena književnost, kakva se čita iz zbornika Vuka Karadžića, nudi lične umjetničke rezultate visokoga nivoa. Takvo zna-čajno upozorenje došlo je 1935. godine i od njemačkoga slaviste Ger-harda Gezemana. On kaže: „Milija i Tešan su pevali prastaro narodno blago i pevali su ga i sjajno. Oni nisu davali naprosto rapsodski ono što im je predanje ostavilo, nego su starom umetničkom blagu udarali vid-ljiv pečat svoga sopstvenog talenta i originalnosti; davali su pesmama kojima su snabdevali starinu Vuka za njegove zbirke sjaj umetničkog dela i trajnu vrednost.“ Ali, ipak, načelni romantičarski pristup usmenoj književnosti, koji je najprikladnije nazivati herderovsko-grimovskim, produžavao je svoj ekstenzitet.

Prvi je Vladan Nedić (1920–1975) posvetio punu pažnju indivi-dualnoj kreaciji usmenoga književnika istakavši specifičnosti u stvara-lačkome procesu usmenih pjesnika, odnosno pjesnika-pjevača Vukove zbirke do čijih je biografskih podataka mogao doći. Vođen uvjerenjem da su usmeni pjesnici „stvaraoci kao i umetnički“, kako je konstatovao Bogdan Popović, Nedić se okrenuo usmenoj književnosti isključivo kao umjetnosti riječi koju stvaraju pojedinci. Krećući se tim smjerom objavio je i Antologiju jugoslovenske narodne lirike (1962). Kako se Vladan Nedić držao apolonskoga principa prilikom izbora tekstova za


18

svoju Antologiju svjedoči činjenica da je od 55000 pjesama izabrao samo 300 tekstovnih cjelina. Među njima je i pjesma od cijela dva stiha:

Ide soko, vodi sokolicu,blago majci – zlatna su joj krila.

Ali koliko je herderovsko-grimovska škola bila ucijepljena u dvovjekovnu naviku da se na usmeno književno djelo gleda kao na narodni književni proizvod pokazuje činjenica da su poslije Nedićeve smrti objedinjeni njegovi radovi o usmenim pjesnicima kao stvaraoci-ma i objavljeni u knjizi koja ima naslov Vukovi narodni pevači (1981). Odista, narod je dobro rekao da je navika jedna muka, a oduka trista muka! Tako se, eto, desilo da prva knjiga na međunarodnim prostorima iz oblasti nauke o usmenoj književnosti, koja tretira usmenoga pjesnika kao stvaraoca, ostaje kroz svoj naslov obavijena folklornom maglinom.

Ima još jedan začudniji primjer zanemarljivoga odnosa prema usmenim književnim stvaraocima. Vojislav Đurić objavio je 1960. go-dine Antologiju narodne poezije u koju je uvrstio 42 lirske i 31 epsku usmenu pjesmu. Prilikom tako strogoga odabira antologijskih teksto-va Đurić je konsultovao sve zapisane tekstove usmene poezije koja se ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Musli-mana. Kako izborom pjesama tako i predgovorom Antologiji Vojislav Đurić je pokazao zavidan ośećaj za književnu ljepotu. Briljantna je la-pidarnost njegova iskaza kojim ocjenjuje kompozicioni poredak date pjesme, opisne efekte pjesničke cjeline, muzikalnost virtuozno upotri-jebljene spontane rime i druge profile umjetničke uobličenosti izabra-nih pjesama. Međutim, taj suptilni odabirač antologijskih pjesama ne pominje u predgovoru Antologije, ama baš nijednom riječju, ni jednoga jedinog pjesnika čijim se pjesmama poslužio!

Evo jednoga primjera koji pokazuje kakvu je nepravdu učinio Vo-jislav Đurić prema usmenim književnim stvaraocima. Od četiri pjesme koje je pjesnik-pjevač Starac Milija saopštio Vuku Karadžiću 1822. go-dine Vojislav Đurić preuzeo je dvije za svoju strogo estetski formiranu Antologiju, ali nije spomenuo ime pjesnika tih dviju pjesama: Ženidba Maksima Crnojevića i Banović Strahinja, koje ukupno imaju 2036 de-seteračkih stihova.

Herderovsko-grimovski pristup usmenim književnim stvaraoci-ma koji reprezentuje Vojislav Đurić cjelovito je podvrgao kritici Albert B. Lord. Autor studije koja je riješila Homersko pitanje, The Singer of


19

Tales, veli: „Shvatamo da ono što se zove usmenom tradicijom pred-stavlja isto toliko složenu i značajnu umjetničku formu koliko i njezina izvedenica književna tradicija. Ona nije naprosto manje uglađena, ma-nje važna ili primitivnija daljnja rođaka književnosti. U trenutku kad su pisane tehnike stupile na scenu umjetničke forme su već odavno bile ustanovljene i već tada su bile visoko razvijene i drevne.“

Ova knjiga, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književ-nost, ide trasom Vladana Nedića s tom razlikom što se u njoj dosljed-no upotrebljavaju termini: usmena književnost, usmeni pjesnik, usmeni pjesnik-pjevač i usmeni pripovjedač.

U ovoj knjizi crnogorskim se jezikom imenuje jezik na kojem je ostvarena usmena književnost Crne Gore u bilo kojemu njezinom isto-rijskom periodu, i na bilo kojemu prostoru što danas pripada Crnoj Gori koja je povratila svoju državnost 21. maja 2006. godine. Uz dosljednu upotrebu tih naziva podrazumijeva se činjenica da su, u vrijeme trajanja nepatvorene usmene književnosti, govorili istim jezikom etnosi koji su kasnije učvrstili svoja nacionalna imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnja-ci alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.

U ovoj knjizi se pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju i njezi-ni nekadašnji nazivi – Duklja i Zeta.

21

POSTANAK

U antropološkoj nauci odr-žava se pretpostavka da se usme-na književnost začela odmah po postanku ljudskoga govora kao sredstva za sporazumijevanje. Čovjek je svoje književne potre-be zaodijevao jezikom, a u tome procesu nicali su embrioni knji-ževne usmenosti. Iskaz pojedinca prelazio je na drugoga, odnosno na okolinu, pa se tako začinjao razvoj usmene književnosti kao baštine ljudske grupe s prostora na kome ona opstaje i u uslovima za život koje taj ambijent pruža. Javljajući se u uslovima svjesno-ga pribiranja sredstava za život, usmena književnost prvobitne zajednice otpočinjala je svoj neograničeni vijek trajanja. Riječju, život homo sapiensa bio je uslovljen njegovom aktivnošću da upriklađuje svoj opstanak neminovnim okolnostima, pa je u procesu svojih život-nih zbivanja produkovao umjetničko iskazivanje toga uprilagođavanja. Istraživanjem života ljudskih zajednica u prašumama Afrike, Amazoni-je i Okeanije, života koji, makar uslovno, podśeća na najraniji period ljudske zajednice, istraživači su primijetili da je svaki umjetnički iskaz tih skupina vezan s procesom pribavljanja sredstava za život. Evo jed-noga primjera.

Kad grupa osoba iz jedne skupine, bilo da je vezana gensom bilo plemenom, vadi med iz pronađene pčelinje duplje, sve osobe koje će okusiti tu pronađenu poslasticu plešu imitirajući pčelinji let pokretima svojih ruku i pčelinji zvuk zapjevajućim glasom. Upravo takvim imi-


22

tiranjem pčelinjega leta i zuja prate detalje konkretne radnje od prona-laska pčelinjega ulišta do uživanja u slasti meda koji je pronađen. Od količine pronađenoga meda zavisio je emotivni naboj i zapjevanih riječi koje se izgovaraju. Ta s plesom uritmljena pjesma je u stvari apoteo-zna počast srećniku koji je pronalaskom meda priuštio korist i radost kolektiva kome pripada. A ta zahvalnost ujedno je i poštovanje magič-noga duha koji stoji iza procesa radnje od pronalska duplje s medom

do slatkoga objeda. Kako je to u nauci istaknuto, ljudi te medom oduševljene skupine vjeruju da će stalna želja za pronalaskom meda biti ostvarljiva zato što su ritualni ples i pjevna recitacija, koji prate tu radnju, izraz ma-gičnoga duha koji daje kondiciju njezina produžavanja.

Ostavljajući po strani me-tafizičke pristupe pojavi ljudsko-ga govora i prerastanja njegove praktične obaviještenosti u knji-ževni oblik, a na osnovu realnih pretpostavki i analognoga zaklju-čivanja, može se konstatovati da je umjetnost otpočela svoje traja-nje kao produkt ljudskoga roda,

prvjenstveno emotivni a djelimično i racionalni.Praoblici svih današnjih vrsta umjetnosti bili su objedinjeni, od-

nosno bivstvovali su u poretku tzv. sinkretizma. Današnja književnost, likovna umjetnost, muzika, balet, gluma bili su neodvojivi jedno od drugoga u svojim začecima. U dugotrajnome, sporome ali stalnome, procesu razvitka ljudskoga roda, na datim prostorima i u datome vre-menu, pojedinačni vidovi umjetnosti počeli su se odvajati od elemen-tarnoga procesa proizvodnje sredstava za život. To se dešavalo tako što su se oformili uslovi da čovjek može izražavati svoju misao i ośećanje i mimo poslovnoga procesa proizvodnoga rada koji mu obezbjeđuje životno trajanje i društveno iskazivanje. Čovjek je prvo imitirao po-krete i glas životinje koju namjerava da ulovi, crtao joj lik na prašini ili raskvašenome zemljištu, a poslije uspješnoga lova hvalio se svojim


23

podvigom imitirajući bolni krik ulovljene životinje. Kako je rekao So-lomon Renak, čovjek je postao radan iz nužde prije nego što je postao umjetnik po ukusu. Razumije se, trenuci plesne, likovne i književne umjetnosti bili su namijenjeni za praktične životne potrebe, ali, ipak, bio je veliki korak između polazne želje da se ulovi životinja ili da se pronađe medonosna duplja i veselja povodom uspješno obavljenoga posla. Zoru i suton, kao harmonične smjene mraka i svjetlosti, talase na vodi i ritam rascvjetanoga polja po muzici lahora, lovac je doživljavao kad se lovom zadovoljio. Doživljavao ih u mjeri koliko te ljepote nije primjećivao kad je u lov krenuo. Sva je prilika da je slikarstvo Alta-mire više rezultat zadovoljstva postignutim poslom nego pretpostavka da se on postigne! Ritualne radnje čovjeka koje je upražnjavao da bi u lov krenuo bile su mu radna obaveza, a govorni iskaz uspješnoga lova značio je njegovo veselje. Embrioni umjetnosti začeli su se kao život-na potreba, a onda prerastali u duhovnu potrebu. Dakako, i tada kao i danas, nijesu sve društvene jedinke bile jednako sposobne da veselje doživljavaju, a kamoli da ga umjetnički izražavaju. Nijesu svi pećinski stanovnici Altamire slikali po njezinim zidovima, nego samo oni koji su za to bili obdareni. Dakle, embrioni umjetnosti začeli su se u ljud-skim skupinama kao životna potreba, a onda su prerastali u duhovne potrebe koje nijesu morale biti u direktnoj vezi s egzistencijalnom ži-votnom praksom. Upriklađivanje života, koji ne znači izraz samo gole egzistencije, otvaralo je prostore na kojima se embrioni umjetnosti, iz pozicije sinkretizma, pretvaraju u organizovane vidove umjetnosti. Ra-zumije se, najstarija ljudska prošlost ne može biti zabranski poligon ni religije ni nauke; ta nepoznanica ljudske najudaljenije prošlosti samo provocira pretpostavke za koje se ne može apodiktično reći da su tačne. Ipak, naučni pristup datome problemu ima oslonac u činjenici da iska-zi najnerazvijenijih ljudskih skupina, koje su istraživane u prašumama Afrike, Amazonije i Okeanije, i arheološki pronalasci ljudskih iskaza iz najdavnijih vremena govore o skoro istim rezultatima.

Kako se to pretpostavlja, na osnovu analoškoga zaključivanja i logičkoga domišljanja, usmeno književno stvaralaštvo se osamostalilo, odnosno razdvojilo se od svojih sadružnika iz doba sinkretizma, tek krajem perioda tzv. divljaštva, onda kad je kreativni pojedinac počeo da raznovrsne sadržaje materijalne stvarnosti i zaumnoga dosanjavanja viših sila, kao usmjerivača njegove životne i post mortem sudbine, uno-si u svoje usmene književne tvorevine. Svakako, prvo su se javili lirski


24

oblici književne umjetnosti, jer su životne daće i nedaće prije uzbuđi-vale ośećanja nego svjesnu namjeru da se konkretni doživljaj fabularno uobliči. U zavisnosti od stepena razvitka date društvene skupine, na određenome prostoru i tokom upriličenoga vremena, doći će do razvit-ka ustihovanih saopštenja i proznih književnih iskaza. Tako je geneza usmene književnosti uobličavala posebne forme umjetničke datosti, a prevlast jednoga ili drugoga njezina oblika zavisila je prvo od životno egzistencijalnih prilika, a onda od konkretne etničke datosti, odnosno društveno-istorijskih okolnosti.

Postignuti književni iskaz koji je potekao od obdarenoga pojedin-ca, što je socijalno i obrazovno sasvim poravnat sa svojom društvenom sredinom, u stvari je preobražaj normativnoga jezičkog iskaza neke po-jave u njezin književni oblik. Tako obdareni pojedinac prefermentira informativno u književno, on obično govorenje književno oneobičava. Ali taj književni iskaz jedne realne ili imaginativne sekvence ostajao je da traje samo ako je prihvaćen od strane ljudske skupine s kojom je njegov književni tvorac ama baš u svemu poravnat, osim sposobnošću da normativni jezički iskaz pretvara u književni. To kreativno što je od obdarene individue stvoreno i spontano obznanjeno, ostalo je, kao usmena književna tvorevina, samo da je prihvati etno-socijalna sredina kojoj obdareni pripada. Bolje reći, od stepena kreativnosti, odnosno do-padljivosti iskazanoga zavisilo je njegovo trajanje u pamćenju i upotre-bi odgovarajuće sredine. Normalno je pretpostaviti da se tadašnji knji-ževni kreativac nije mogao uzdići iz svoje sredine toliko da bi mogao ostvariti tvorevinu od iskustvenoga svijeta kome ne pripada društvena sredina čiji je on pojedinac. Tako ostvareni književni iskaz, kad bi bio od kolektiva prihvaćen, prirodno se prenosio od usta do usta. A kad bi onda ta književna tvorevina svojom umjetničkom privlačnošću zasluži-la da traje, krenula bi s koljena na koljeno, kako bi rekao Vuk Karadžić – taj bez premca umnik u razumijevanju prirode usmene književnosti. Tako prihvaćeni usmeno-književni tekst jednako je imao uspješnu vre-mensku vertikalu i etno-prostornu horizontalu. U svakome svom no-vom iskazivanju, a u zavisnosti od nivoa obdarenosti pojedinca koji ga prihvata, kao pjevač odnosno kazivač, taj prvobitni tekst pojavljivao se u novoj varijanti na adekvatnome etno-jezičkom prostoru. Kako se nagomilavalo društveno iskustvo, posebno na prostorima đe je istorija gazila krupnim koracima, otvarali su se vidici za tematsko usložnjava-nje književne usmenosti i za kreativni uspon priličnika te složenosti.


25

Kako je početna verzija usmenoga književnog teksta mogla, kroz prostor i vrijeme, doživljavati uspone i padove pokazaće se na odgova-rajućemu mjestu u ovoj knjizi.

TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI

29

PRETHRIŠĆANSKI PERIOD

Sloveni su u svojoj prapo-stojbini imali usmenu književ-nost kao pratioca svoje paganske duhovnosti. U to vrijeme, otpri-like do V vijeka n. e, neraseljeni Sloveni bili su na nivou onoga društvenog stanja na kojemu su se nalazili skitski narodi o kojima se, barem ponešto, može saznati iz bajkovito pisane Herodotove Isto-rije. A i gnoseološki podtekst Ho-merovih spjevova, koji nam doča-rava kritsko-mikenski politeizam, pretpostavlja analoške zaključke o duhovnome stanju neraseljenoga slovenskog etnosa. Kao što je gro-movnik Zevs vladao panteonskom hijerarhijom kritsko-mikenskih politeista, tako je iznad rodovsko-plemenskoga poretka Slovena leb-đela politeistička hijerarhija s gromovnikom Perunom na čelu. Nauka ne raspolaže relevantnim podacima o sličnosti, odnosno razlici, između kritsko-mikenskoga i slovenskoga politeizma. Prethomersko doba na kritsko-mikenskim prostorima daje se indirektno sagledati iz helenske civilizacije koja se razvila iz olimpskoga panteona, dok se o neraselje-nim Slovenima može samo ponešto nazreti preko Herodotova maštovi-tog izlaganja o Skitima. Ipak, neosporna je činjenica logična vjerovat-noća da su na seobu opredijeljeni Sloveni imali svoj usmenoknjiževni miraz s kojim su krenuli na put u pravcu Balkana.

Nešto podataka o na Balkan doseljenim Slovenima nude opaske vizantijskih i rimskih opservatora svoga vremena. Razumije se, te opa-ske koje su zapisala lica hrišćanske istorije, iza kojih stoji precvjetala


30

antička civilizacija, treba kritički prosuđivati. Ne samo zato što su ti hrišćanski opservatori gledali iz ptičije perspektive na slovenski no-madsko-stočarski populus bez istorijske prošlosti, nego i stoga što se u iskazima rimskih i vizantijskih hroničara i političara izražavaju interesi države i politike čiji su oni istaknuti građani. U njihovim opaskama o Slovenima, nomadima koji demografski najedravaju Balkan, lako se mogla smjestiti namjera da se doseljenici prikažu na isplanirani način

– prije to nego obaveza da se oni realno osmotre. Ali, u nedostatku dokaza o društvenome kontekstu na Balkan prispjelih Slovena, koji su s paganizmom u duši prešli Du-nav i Savu, ne treba zaobići opasku kakva je sljedeća.

Vizantijski hroničar Teofilakt Simokata, iz VII vijeka, zapisuje kako su vizantijski vojnici zarobili slovenske uhode koji nijesu nosili oružje, nego muzičke instrumente uz koje pjevaju. Ako se da povjero-vati u dati iskaz vizantijskoga isto-ričara, može se vjerovati da su Slo-veni radije uz svirku pjevali nego naoružani ratovali. Odista, lako je povjerovati da ljudi radije pjevaju

nego ratuju, ali ostaje otvoreno pitanje jesu li bili tako idealni uslo-vi za slovensko naseljavanje Balkana da nomadski doseljenici nijesu imali potrebe da s oružjem uhode prostore države koje svojim nase-ljavanjem od nje otimaju! Pa zašto je onda doseljenici uhode ako ona samo pobuđuje svirku i pjesmu stočarskih nomada koji je naseljavaju? Ipak, za nauku je značajan Simokatin podatak da su Sloveni, u doba svoje demografske stabilizacije na Balkanu, imali muzičke instrumen-te uz koje pjevaju. Jedno može biti odgovarajuća Simokatina namjera da to istakne, a drugo je činjenica da on, uz bilo kakvu namjeru, ne bi mogao izmisliti ono što slovenske uhode nijesu imale sa sobom kad su ih vizantijski vojnici zarobili. Mogao im je Simokata zakinuti oruž-je, ali nije imao potrebe da im dodaje muzičke instrumente i pjesmu. Možda je ipak suvišno naglašavati značenje Simokatinoga iskaza, jer


31

je nepobitna činjenica da je slovenski paganizam morala pratiti usmena književnost koja mu odgovara. A onda se logično može zaključiti da je slovenska svirka uz date diple, frulu ili neke gusle sa strunama iz konj-skoga repa, podrazumijevala i pjesmu i ples koji ta muzika prati kao njihov neizostavni saputnik. Na osnovu Simokatinoga podatka, kao i uz pomoć logično formiranih pretpostavki, može se pouzdano tvrditi da su balkanski Sloveni, i prije doseljenja na Balkan, a to je period njihova rodovsko-plemenskoga ustrojstva, imali oformljeno usmenoknjiževno stvaralaštvo. Da je ta njihova književna umjetnost bila i prikladno razu-đena, svjedoče lirske usmene pjesme koje su u svoj balkansko-istorij-ski okvir smjestile suštinski neokrnjeni duh predseobnoga slovenskog paganizma. Elitni primjer te poezije jeste pjesma o božanstvu svjetlosti – Bijelome Vidu, koju je zapisao Vuk Karadžić. Kako to kritička istorija naglašava, balkanski Sloveni već krajem IX vijeka bili su oficijelno hri-stijanizovani a, eto, nakon jednoga milenijuma njihove usmene pjesme nude duh svoga predselidbenoga paganizma.

Kako je izgledala slovenska paganska pjesma, oda Suncu i tro-par božanstvu svjetlosti – Vidu, može se uveliko viđeti u njezinu isto-rijski uokvirenome obliku koji je od nepismenoga kazivača zapisan u prvoj polovini XIX vijeka. Samo duboko ośećanje paganskoga života, s kojim su se Sloveni doselili na Balkan, moglo je pobijediti milenijum da se udruženo sa slojevima istorije i hrišćanstva ispostavi u svjetlosti, odnosno Bijelome Vidu. Ta je pjesma književno slivena simbioza pa-ganskoga doživljavanja svjetlosti, istorijskih događanja i hrišćanskoga miljea porodičnoga doma.

Ilarion Ruvarac je uočio da su u znatnome broju pjesama Vukove zbirke, i u lirskim i u epskim, jednako uočljivi slojevi istorije i mitolo-gije. Mitski element, ističe Ruvarac, imao je u pjesmama s istorijskom tematikom dejstvo „kvasa za brašno.“ To uočavanje Ilariona Ruvarca, začetnika kritičke istoriografije na jugoslovenskim prostorima, pretpo-stavilo je mogućnost za dokaze da se proces prevladavanja mitološkoga poimanja stvarnosti ostvario ne eliminacijom mistike, nego njezinom transformacijom u istorijsku svijest koju su balkanski Sloveni formirali primanjem hrišćanstva. Uglavnom, karakteristično je stalno međusob-no preplitanje istorije i legende u usmenoj književnosti koja je ostva-rena na štokavskome jezičkom prostoru jugoslovenskih zemalja. Kako je rekao Vladan Nedić, glavno obilježje usmene lirike jugoslovenskih naroda je pagansko ośećanje života. I Miodrag Pavlović je istakao da


32

kod najvećega broja epskih pjesama s istorijskom tematikom nijesu u pitanju istorijske činjenice u doslovnome značenju, a koje formalno te-matski izgledaju da jesu, nego korekcija tih činjenica koja je primjerena paganskome ośećaju života što fluidno traje u oficijelno pohrišćanjenoj kolektivnoj svijesti jugoslovenskih etnosa kojima te pjesme pripadaju.

Prihvatajući se istorijskih motiva, tvorci junačkih pjesama rijetko su polazili od samoga istorijskog događanja, a češće od njegove in-terpretacije u feudalno-klerikalskim krugovima u kojima je istorijski događaj prethodno ideološki osmišljen. Tako se događalo sjedinjavanje hrišćanski ideologizovane istorije i paganskih motiva u amalgamisa-nu književnu cjelinu. Načelno, u usmenoj epici jugoslovenskih naroda nijesu paganska božanstva zamijenjena stvarnim istorijskim ličnosti-ma, no njihovom hrišćanskom idealizacijom – svetiteljima i hrišćanski usmjerenijim feudalcima. Ipak, književni amalgam od mitologije, od-nosno praslovenskoga paganizma, hrišćanstva i istorije, koji je ostvaren u usmenoj književnosti jugoslovenskih naroda, najuočljiviji je u lirskim pjesmama. Najistaknutije „osobito mitologijske“ pjesme, kako ih je Vuk nazvao, on ih je isti zapisao na Crnogorskome primorju.

Bijeli Vide oličava Sunce čije se vraćanje s južnoga povratnika sa zebnjom iščekivalo u slovenskoj praistoriji, na prostorima mrazovitih zima i dugih noći. Pjesma o Bijelome Vidu prenosi kolektivno veselje izazvano uvjerenjem da će se povratkom Sunca i dolaskom proljeća nastaviti život čovjeka i prirode od koje on živi. Tekst pjesme koji je usmenim putem dopro do sredine XIX vijeka udružen je s hrišćanstvom i istorijom, ali stavke cjelovite paganske pjesme ostale su suštinski ne-dirnute iako su presvučene u istorijsko-hrišćansko ruho. Pod egidom istorijsko-hrišćanskih vjekova pjesma je izgubila paganski strah da će besunčana tmina pobijediti svjetlost. Upravo, praslovensko politeistič-ko veselje, izazvano povratkom Sunca, preimenovano je u sreću žene zbog povratka njezina muža s dugoga ratovanja koje je vodio s crnijem Ugrima i kletijem Turcima. Preoblikovala je pjesma svoju pagansku lje-potu proljeća u istorijski kontekst zbivanja. Ostala je slika jednoga vje-rovanja mitskoga karaktera, iako se to vjerovanje u svome bukvalitetu zaboravilo. Razgrni pepeo – pa ćeš naći žar, narodski bi se reklo!

U istorijsko-hrišćanskome tekstu o Bijelome Vidu paganska apo-teoza svjetlosti struji nevidljivo kao limfa u krvi. Bijeli Vide, jezički preoblikovano ime boga Svetovida, ne ratuje s nebeskom tamom s ko-jom je kod neraseljenih Slovena ratovao, nego s crnim Ugrima i kletim


33

Turcima, upravo s istorijskim narodima s kojima su balkanski Sloveni vodili bitke i bojeve. Božanstvo svjetlosti, Bijeli Vide, preraslo je u re-alnoga čovjeka-ratnika koji se bori protiv neprijatelja od kojih se može doživjeti tama ropstva i vihor plijena. Tako je tokom istorijskih vjekova pagansko božanstvo prerastalo u životni realitet koji se oficijelno davno razvjenčao s paganima. Istorijski Vide, u datoj pjesmi, ima realni dom i suprugu koja ga je s ljubavnom čežnjom penelopski čekala da srećno dođe s vojske. U pjesmi o Vidu, sad realnome ratniku i mužu, data je slika patrijarhalnoga reda u kućevnome običaju. Śedi domaćin-gospo-dar za sofrom i zapovijeda, kao tipični patrijarhalni domaćin, svojoj supruzi da izađe pred kućna vrata i vidi „šta je tropot, šta je gromot / oko dvora Vidojeva“. Jednostavno i suptilno data je u pjesmi slika patrijarhalnoga domaćinskog reda, ali i silueta erotizovane bračne lju-bavi Vidove žene. Kroz tropot i gromot, a to je kopitanje konja i lepr-šanje golubova, oličena je uzavrela radost Vidove supružnice što joj je vojno poslije sedam godina s vojske prispio. Radovanje, izgledom vrlo ugodnih životinja – konja i golubova, jeste posredna slika dugo očekivane bračne sreće. Čežnjive sreće jugoslovenske Penelope koja je dugo odsutnoga muža čekala da joj padne u ljubavni zagrljaj. Slika čo-vjekova veselja što se Sunce izborilo s tamama i mrakovima ustupila je mjesto najdosljednijemu realizmu svakodnevnih ljudskih odnosa. Isto-rija i običaji tipičnoga patrijarhalnog doma prekrili su svojom paletom oblik pjesme praslovenske. Mrklu tminu i besunčano vrijeme zamijenili su Ugri i Turci, opasni suparnici balkanskih Slovena tokom vjekova. Možda se pjesma o Bijelome Vidu pjevala po kalendarskoj navici uz božićne praznike, ali davno su bili usahnuli paganski prijemnici koje je paganska pjesma cjelovito opsluživala u doba svoga prethrišćanskog trajanja. Baš povodom grupe pjesama s pripjevom koledo, koje su pje-vane uz božićne svečanosti, Vuk Karadžić napominje da se koledarski običaj „među ljudima našeg zakona (pravoslavnoga – N. K.) gotovo sasvim izgubio, ali u kršćana (katolika – N. K.) još traje“. Činjenica da Vuk ne kazuje đe je i od koga zapisao pjesmu o Bijelome Vidu znači da tu pjesmu svi štokavci mogu ubrajati u svoju usmenu književnost.

Vukova napomena da se pjesma o Bijelome Vidu pjevala uoči Božića inicira sljedeći sadržaj. Hrišćanstvo, đe je gođ moglo, nije se borilo protiv paganskih običaja i književnih tekstova koji te običaje pra-te ako ih je moglo sebi potčiniti. Jednostavno, koledarski običaj koji je značio slavljenje dana u godini kad je Sunce počinjalo da jača, a to je


34

prestanak kratkodnevice, hrišćani su prilagodili svojim interesima tako što su kult svjetlosti proglasili badnjačkom vatrom, a koledarsko pjeva-nje posvetili rođenju Hristovome. Rađanje Mladoga Sunca zamijenjeno je rađanjem Mladoga Boga! Tako je potomak bezbrojnih generacija pa-gana pjevao i dalje pjesme koje formalno ne slave povratak Sunca, a sa-držajno proslavljaju berićet koji je uslovljen baš sunčevom svjetlošću. Kako kaže Vuk, koledari, kojih se on „opominje iz mladosti“, pjevali su pjesme u kojima se Mladome Bogu mole da im krave budu mliječne, kako bi namuzli dosta mlijeka kojim se može okupati Mladi Bog, što će reći Isus Hristos. Tako je hrišćanstvo vješto iskoristilo paganski običaj dajući mu svoju namjenu.

Njegoš, koji je imao fluidni uvid u sve iskaze života crnogorskoga naroda kojim je gospodarski upravljao, oformio je pjesničku sliku mije-šanja ostataka paganstva s vladajućim hrišćanstvom u Crnoj Gori. Kako početkom XVIII vijeka, što obuhvata radnja Gorskoga vijenca, tako i u Njegoševoj savremenosti. Sve vradžbine koje se pominju u Gorskome vijencu služe osobama koje su oficijelno hrišćani. Pričest ustanika, koji su svoje ruke okupali ljudskom krvlju svojih prevjerenih bratstvenika i plemenika, obavlja, i to bez ispovijedanja pričesnika, iguman Stefan, što nije kanonski ortodoksno. Tu službu vrši iguman koji je, kako to on s ponosom ističe, obišao sva glavna hrišćanska svetilišta, među njima i Vitlejem „đe se sunce hrišćanstvu rodilo!“ Vuk Mićunović, svojim umom i autoritetom neposrednik vladike Danila – pjesnikova ideološ-ko-političkoga alter ega u djelu, pita svoga gospodara, koji „zna duboke knjige“, ima li vještica. Ne samo što je vezir skadarski uspio preko jed-ne žene, koja se pod njegovom prisilom obeštala vješticom, da zakrvi tri crnogorska plemena, nego, eto, i umni odličnik Vuk Mićunović nije baš siguran da nema vještica. I zaista, ona tri zakrvljena crnogorska plemena bez sumnje su vjerovala u Mjedeno guvno đe se žene-vještice u svaku živinu preobličavaju, vjerovali su da vještice plove u kori od jajeta i da su toj lađi vesla srebrna! Samo vladika Danilo, hrišćansko-politički visokodostojnik, ne nasijeda paganskim vjerovanjima, nego zaključuje da vezir skadarski, koristeći obilate recidive paganizma u podlovćenskoj sredini, izaziva razdor među crnogorskim plemenima. Zaista, gnoseološko značenje Gorskoga vijenca nezaobilazno je u pri-stupu istorijskome i duhovnome kompleksu Crne Gore.

Prepričavajući legendu o postanku grada Kotora, Vuk Karadžić je plastično pokazao kako se slovenski paganizam integrisao u istoriju.


35

Legenda priča, kad je Silni car Dušan, što će reći car Dušan Nemanjić (1346–1355), htio da podigne grad u kamenitoj gori đe se viđela velika jama kao pećina, vila mu je rekla da tu nema „ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta“, nego neka grad gradi dolje kod morskoga zaliva. Car posluša vilu, podigne grad Kotor, pa u čast novoga grada pozove na čast mnogu gospodu i istu vilu. Ali, kad se car Dušan počeo pred gostima hvaliti svojim lijepim gradom, vila ga je prekorila da on bez njezina savjeta ne bi tako lijepi grad podigao. To je caru bilo krivo, pa je udario šakom vilu po obrazu. Vila se na to rasrdi, pa sve careve goste izludi, a sve kotorske izvore zatruje. Kad je vidio šta je učinio, ojađeli car je molio bijelu vilu da mu oprosti i jedva je izmolio da mu gospodi pamet povrati. Od otrova je vila caru očistila samo jedan izvor, onaj iza juž-nih vrata Kotora. I nastavlja Vuk prepričavanje legende dodajući da su, osobito ljeti kad je velika suša, svi kotorski izvori pomalo slani, osim onoga kod južnih vrata na koji se vila smilovala.

I tom prilikom, kao i vazda, Vuk svojim kratkim tekstom mno-go kaže. Već od grčke kolonizacije istočne obale Jadrana zametnuo se grad na mjestu današnjega Kotora. Glasio se u vrijeme rimske vladavi-ne Balkanom, a nakon sloma Zapadnoga Rimskog Carstva došao je pod vlast Vizantije. Latinsko ime Catarum ustalilo mu se bilo u srednjemu vijeku. Pa eto, prethrišćanskome i predslovenskome gradu legenda za ktitora određuje cara Dušana Nemanjića, iz sredine XIV vijeka, dajući vili mjesto savjetnika za lociranje Kotora. To je jedan od jarkih dokaza duboke ukorijenjenosti slovenske mitologije u istorijsko tkivo balkan-skih Slovena.

Iskrsava logično pitanje: Na osnovu kojih se dokaza može pratiti povlačenje paganstva, bilo u vidu totala bilo preoblikovanja, i učvršći-vanje hrišćanstva kod balkanskih Slovena, konkretno predaka današ-njih Crnogoraca? I kako se taj proces odslikavao u usmenoj književ-nosti njihovoj? Onoj književnosti koju na jugoslovenskim prostorima reprezentuje pjesma o Bijelome Vidu. Ali, prije približavanja odgovoru na ta pitanja, valja skrenuti pažnju na sljedeće činjenice.

Da bi se shvatila specifična ukorijenjenost paganizma u svakod-nevnome životu podlovćenskih plemensko-bratstveničkih prostora, ko-jima je najadekvatnija nominacija Stara Crna Gora, treba imati u vidu istinu da se taj prostor kulturološki razlikovao od suśednih prostora da-našnje Crne Gore, iako je kroz istoriju imao s njima različite vidove odnosa. Ukratko rečeno, Stara Crna Gora prepoznatljiva je osebujnošću


36

svojom tokom dugoga trajanja. Stara Crna Gora ostala je rezistentna na aortne duhovne tokove i njihove mijene koje su bile evidentne na izvje-snim prostorima današnje Crne Gore. Kad su Sloveni naselili prostore Stare Crne Gore, nijesu se suočili s vidljivim ostacima antičke istorije i hrišćanske civilizacije. Prostor Stare Crne Gore bio je ostao mimo doticaja tih trendova. Dok su na drugim prostorima današnje Crne Gore tokom postantičkoga doba, konkretno nakon IV vijeka, zapaženo po-dizani hrišćanski hramovi, najčešće na temeljima politeističkih sve-tilišta, na prostorima Stare Crne Gore nije evidentiran nijedan takav hram. Takvo stanje se produžilo i tokom srednjega vijeka. Onđe đe je antički svijet bio utemeljio novoprimljeno hrišćanstvo i podizao svoje hramove, nastaviće se u srednjemu vijeku podizanje hramova analo-gno stilskim obrascima tekućega vremena i u vezi s crkvenim śedištima čija je hijerarhija na datome prostoru bila prisutna. Tako se to dešavalo na tim prostorima, a Stara Crna Gora ostajala je u autentičnosti svoje arhaičnosti kojoj je primjeren plemensko-bratstvenički društveni izraz i njegovo stočarsko-zemljoradničko zanimanje. Autentičnost materijal-ne kulture toga prostora, koja ima svoje temelje u bronzanome dobu, u dijalektičkoj je vezi s društveno-ekonomskom konstelacijom življa koji je taj prostor naseljavao. Inače, neki prostori današnje Crne Gore, na priliku Duklje i primorskoga pojasa, proživjeli su antičku kulturu i hrišćanstvo koje će je zamijeniti, a neki će se prostori tokom srednjega vijeka oglašavati podizanjem hrišćanskih hramova, kakvi su Đurđevi stupovi, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, Morački manastir, Crkva Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju i dr. Hramove koji su u doba Osmansko-ga Carstva podizani na današnjim prostorima Crne Gore reprezentuju Husein-pašina džamija u Pljevljima i Pivski manastir. Uglavnom, kad se govori o razvitku usmene književnosti crnogorske, treba uočavati razliku između istorijske prošlosti podlovćenske Crne Gore i onih crno-gorskih prostora koji su imali istorijsku prošlost ekspliciranu u hramo-vima, gradovima i spomenicima drugih vidova. Podlovćenske prostore Crne Gore hramovno je prvi obilježio Ivan-beg Crnojević podizanjem Cetinjskoga manastira, posljednjih decenija XV vijeka.

Kad se hrišćanstvo u Crnoj Gori, koja se tada nazivala Duklja, učvrstilo kao državna religija, otpočelo je podizanje hrišćanskih svetili-šta i njegovanje pisane kulture koju su konzumirali samo vladarski sloj i klerikalski krugovi. A interesi jednih i drugih išli su podruku, kako bi se narodski reklo. Kao po pravilu, hrišćanski hramovi podizani su na mje-


37

stima razrušenih paganskih svetilišta i kultnih mjesta đe su se održavale paganske svečanosti. Razumije se, ostaje otvoreno pitanje koliko je u vrijeme učvršćivanja hrišćanstva države Crne Gore bilo ostalo tragova rimskih paganskih svetilišta koja nijesu bila preplavljena hrišćanskim slojem rimske hristijanizovane kulture, odnosno vizantijske. I da li su u srazmjeri slovenska prilagođavanja već podignutome i njihovo stre-mljenje ka ličnome izrazu? Možda se da pretpostaviti da su, eventualno sačuvana, paganska svetilišta, odnosno njihovi ostaci, koja nijesu bila hrišćanski prekomponovana, prihvatana od novodoseljenih Slovena, jer su mjesta s tim eventualnim svetilištima bila birana od strane hrišćan-skih naseljenika rezonom kojim bi ih izabrali i doseljeni pagani da su to bili pusti prostori. Jedna napomena Vuka Karadžića koju je dao uz pjesme koje su se u Budvi pjevale o Spasovu dne, i koje je on zapisao, približavaju nas tim dalekim vremenima.

Vuk napominje 1823. godine da se spasovski običaj koji je, veli, „prije neko dvadeset godina“ još bio živ, izvodio svake godine na Spa-sovdan. U spasovsko „rano jutro izađe mnoštvo ženskinja i muškinja na brdo koje se zove Spas“. Momci i đevojke nosili su na glavama vijence od „različnoga cvijeća“. Onda kaže Vuk da se na vrhu brda Spasa nala-ze zidine od nekakve crkve koja se zvala Sveti Spas. Ali, za ovu priliku, najznačajnije je ovo što Vuk naglašava: „Pred ovijem zidinama bilo je upravo za ovaj dan načinjeno veliko gumno koje se i danas, premda je razvaljeno, zove Vilino guvno.“ I dalje Vuk nastavlja: „Kako bi Bud-ljani na brdo izašli, onda bi se mladež na gumnu uhvatila u kolo, pa bi muškarci, koji su svi jedan do drugoga pohvatani, zapjevali – Dobro jutro, bjele vile, i nama ga dajte!“

Taj sadržajni Vukov tekst upućuje i na pagansku, i na ranohri-šćansku prošlost crnogorskih Slovena s Jadranskoga primorja i ne samo njih, nego i romanskoga življa koji se vremenom slovenizirao na crno-gorskim prostorima.

Vuk ne kaže da li su spasovski uranici na brdo Spas bili pravoslav-ci ili katolici, odnosno da li su na datoj svečanosti bivali jedni i drugi. Vjerovatno je to bio njihov skupni izlazak, jer se nijesu obraćali konkret-nome hrišćanskom svetitelju, nego paganskim bićima – vilama. Od tri pjesme koje je Vuk u Budvi zapisao i naveo ih kao vokalnotekstovne pra-tioce spasovdanskoga običaja, dvije su naskroz paganske, a jedna je usti-hovani oblik ljubavne čežnje. Samo se u toj trećoj pjesmi umoljava Višnji da razabere umišljaj đevojke, a u prvim dvijema je čisti paganizam.


38

Kaže se u prvoj pjesmi da je pred đevojku koja je poranila na brdo Spas nešto rosu zatresalo te ona poželje da vidi „svako zvjere s očicama / razma zmaja planinskoga“. Ali, neželjeni zmaj iskrsne „i poletnu s đevojčicom / u te spilje kamenite“. I onda taj „plahi zmaje pod krilima“ zadržava đevojku u pećini sve do idućega Spasova dne. Zarobljenica je procviljela što njezine drugarice „ružu beru, vjence viju“, a ona jad-na u zmajevoj pećini tamnuje. Zmaj se onda sažalio i puštio đevojku da bere cvijeće i pośeti svoju majku, ali pod uslovom da mu se ona u pećinu povrati. Đevojka mu zadade riječ da će se vratiti, ali obećanje nije ispunila. Sagorijevajući od želje da mu se povrati ljepotica, „puče zmaje na kamenu / čekajući đevojčicu“. Dakle, sadržina te pjesme je bez primjese paganska. Mitološko biće – zmaj potpuno je antropomor-fizovano. Osim krila na kojima leti, zmaju su sve druge osobine ljudske. Sažalijeva se na molbu đevojke, pušta je iz pećine na zadatu riječ, a onda umire, jednako od plemenite i strastvene tuge što mu se ušićare-na đevojka nije vratila. Taj koloplet od mitskih i ljudskih elemenata u budvanskoj spasovskoj pjesmi preživio je silne vjekove i ostao cjelovit na crnogorskim prostorima do početka XIX vijeka. Pjesma kipti ljubav-nom čežnjom očovječenoga zmaja planinskoga, a otmjeno je izbjegnut pomen erotskoga spoja zmaja s đevojkom. Ali, taj se čin podrazumije-va preko zmajevoga povjerenja u đevojku koje ga je na kraju koštalo života. Isto se tako iz pjesme može domisliti ljepota đevojke za kojom je zmaj presvisnuo! Pjesma je samo formalno narativna, pjesničke slike nagovještavaju njezinu sadržinu.

I druga spasovska pjesma iz Budve koju je Vuk zapisao, a koja je, kao i prva, o Spasovu dne pjevana na brdu Spas, umjetnički je cjelovito ostvarena. Evo je, neka ona sama sobom govori kako je politeistički duh Slovena plovio na jedrima poezije na Crnogorskome primorju do u XIX vijek:

Viša je gora od gore,najviša Lovćen planina.U njoj je trnje i grabljeu svako doba godišta.Vilenski u njoj stanovi –sveđ vile tance uzvode.Junak mi konja jezdaše,predragu sreću iskaše,


39

vile mi njega viđeše,junaka staše dozivat:„Ovamo svraćaj, junače,tvoja se sreća rodila,sunčanom ždrakom povila,mjesecem sjajnim gojila,zvjezdama sjajnim rosila!“

U ljubavnoj pjesmi Moma i vila jednako se gorska vila i đevojka brinu o momku koji je polje začinio svojom zornom momačkom ljepo-tom. Đevojka se brine što će joj dragi, svečano obučen dok jaše prije nejahana hata, u polju pokisnuti, a gorska vila đevojku tješi da se ne bri-ne. Veli nagorkinja da mu je ona u polju svileni čador raspela pod kojim je već momak zaspao prekriven samurli ćurdijom. Preko momačkoga lica je, veli vila, zlaćena marama. Od čega se momak zamorio da zaspi pod vilinskim čadorom? Otkud to da vila tako brine o njemu? Ali, sve je jasno! U toj pjesmi nije vila poetološko sredstvo, kao što je na počet-ku nekih pjesama kad se neka poruka povjerava, kao bajagi, dodjeljuje vili. U pjesmi Moma i vila i đevojka i vila jednako su prikladne za lju-bavni doživljaj, samo što je nagorkinja, bar za jedan strastveni zagrljaj, momka preotela đevojci. Kako bi rekao Vladan Nedić, ta pjesma je obimom mala a poezijom gorostasna!

U pjesmi Sunčeva sestra i paša tiranin istorija i paganizam tvore jedno poetsko tkivo. Sunčeva sestra śedi na srebrnoj stolici ukraj bistro-ga studenca.

Žute joj se noge do koljena,I zlaćene ruke do ramena,Kosa joj je kita ibrišima.

Čuo paša za to čudo od ljepote, pa poslao svoje čauše da mu Sun-čevu sestru dovedu. Hoće paša da je uzme „za vjernu ljubovcu“. I onda ravno „šest stotinah svatah“ ide u svatovski pohod po Sunčevu sestru. Paši silnome i obijesnome sve se može, eto i sestru jarkoga Sunca hoće da u svoj harem uvede. Ali, ta pašina izabranica nije samo Sunčeva sestrica, no i Mjesečeva prvobratučeda i posestrima zvijezde Danice! Zaista, pašina izabranica toliko je onebešena zemaljska ljepotica kao da je isplovila iz prethomerovske mitologije! Lik njezin je sav od astralno-ga konca ispleten.


40

Kad je viđela tursku svatovsku silu, zemaljska nebesnica iz svojih bujnih njedara „izvadi tri jabuke zlatne / i bači ih nebu u visine“. Tada se potakmiči „svatah šest stotinah / ko će prije ugrabit jabuke“. Pašina želja za Sunčevom sestrom izražena je kroz violentnost njegovih svatova da se domognu zlatnih jabuka, ali sve je to džaba, jer je u ovozemaljsko događanje viša sila umiješala svoje prste. „Tri munje od neba pukoše“ i svaka pogodi svoj cilj. Jedna „ubi dva đevera mlada“, druga smrvi „pašu na dorinu“, treća sa zemljom sastavi „svatah šest stotinah“. Zemaljska sila nestade, nebeska je sila pobijedi! Sa svatovskoga puta „ne uteče oka za svjedoka / ni da kaže kako pogiboše“. Tako je u umjetničkome posti-gnuću te pjesme maestralno ujedinjena mitologija i istorija. Ne samo što je pjesma iz Crne Gore Sunčeva sestra i paša tiranin trajala kroz vjekove hrišćanstva u Crnoj Gori, no je u toj pjesmi turski paša zamijenio neko-ga paganskog moćnika koji je u prapostojbini Slovena htio da se oženi Sunčevom sestrom. Htio, ali mu neko iz hijerarhije Perunova panteona to nije dozvolio. Htio za svoju supružnicu sestru onoga Sunca koje će se kasnije, u pohrišćanjenoj varijanti paganske pjesme, antropomorfizovati u lik Bijeloga Vida koji ratuje s crnim Ugrima i kletim Turcima. Pagan-ska pjesma koja je ugazila u tursko vrijeme šćela je da kaže da iznad turskoga paše, koji je bezbeli značio silu koja na Crnu Goru često vojšti, ima viša sila koja mu ne dozvoljava da realizuje svaku svoju zamisao. Duh praslovenskoga paganizma ostao je u suštini pjesme, a crnogorska istorija tu suštinu zaogrnula svojim plaštom.

Pod nazivom Pjesme osobito mitologičke Vuk Karadžić je u prvoj knjizi Lajpciškoga izdanja objavio dvadesetak tekstova sa štokavskoga jezičkog prostora. Iz Crne Gore ih je zapažen broj, najviše iz Boke Ko-torske. U svakoj toj pjesmi mitska bića imaju antropološke karakteristike. Tako je dostrujala slovenska mitologija svojom poetskom maticom sve do Vukova vremena, a onda će joj njezino štampano obličje pomrsiti dota-dašnje usmene staze i bogaze. Kad se osmotre širine štokavskoga prostora koji je pronikao usmenom poezijom, a koji je Vuk kontrolisao, može se reći da je teritorija današnje Crne Gore naglašeno zastupljena u pagan-skim pjesmama koje su u sebe integrisale hrišćanstvo i istoriju. I nije slu-čajno što zraci tih pjesama probljeskaju kroz Njegoševo pjesničko djelo.

Crnogorski momci su u Gorskome vijencu „žertve blagorodne“ koji s bojnih poprišta prelaze u „veselo carstvo poezije“ kao „rosne svijetle kapljice / uz vesele zrake na nebesa“. Iz Njegoševih stihova o borbenim momcima struji priglas spasovske pjesme o lovćenskim sta-


41

ništima u kojima „vile tance izvode / u svako doba godišta“ prizivajući junaka-konjanika obećanjem sreće koja se „sunčanom ždrakom povila, / zvjezdama sjajnim rosila“. Dakako, i da nije zapisana pjesma o Lovće-nu kao vilinskome staništu obraslom trnjem i grabljem, ali i vilinskim bivakovanjem u svako doba godišta, dalo bi se na osnovu Njegoševih stihova zaključiti da je takvih pjesama bilo u usmenome repertoaru cr-nogorske lirike. Nauka se nije domogla nijedne pjesme iz prethomer-skoga usmenoknjiževnog repertoara kritsko-mikenskoga vremena, ali na osnovu nekih prostora u Ilijadi i Odiseji može se dointuirati ta za-navijek izgubljena prethomerska književna umjetnost iz koje je izra-stao Homer, kako će i Njegoš izrasti iz usmene poezije Crne Gore, s tom razlikom što je Njegoš to svoje elementarno izrastanje racionalno usmjeravao kao čovjek pisane kulture.

Kad se hrišćanstvo u dukljanskoj alijas crnogorskoj državi uteme-ljilo, to ipak nije pretpostavljalo osvjedočavanje te religije u svim vi-dovima društvene stvarnosti. Crnogorski period o kome najviše dokaza nudi vladavina dinastije Vojislavljevića, shodno nestabilnosti državne teritorije, više se iskazivao kao proces stabilizacije hrišćanstva nego njegove aplikacije u hramove i pisano-likovna ostvarenja u tim hramo-vima. Međutim, u zaokruženoj nemanjićkoj državi, poslije pada Zete alijas Crne Gore pod njezinu vlast, dinasti su se utrkivali u podizanju hramova, što je značilo nadomještaj prethodnosti koja je više protekla u stabilisanju hrišćanstva nego u hramovskoj enormnosti te stabilizacije. S druge strane, taj nemanjićki elan u podizanju hramova nadomještao je i predseobne vjekove slovenskoga paganizma koji se nije ostvario u kulturi onako kako se odrazio helenski i rimski politeizam. Slovenska prethrišćanska epoha nije u oblasti kulture ostavila iza sebe ništa osim usmene književnosti koja će se kasnije integrisati u slovenski hrišćan-ski period.

Kad su se Sloveni učvršćivali u hrišćanstvu, nijesu se oni obra-čunavali bilo s kakvim svojim kulturnim postignućem paganskoga smjera. A kako su novopečeni hrišćani satirali kulturna postignuća po-liteizma, onđe đe se bio eksplicirao u svim oblastima ljudskoga duha, najizrazitije pokazuje car Teodosije I (347–395) koji je naredio da se poruše Delfi i druga paganska svetilišta. Još nekolika vijeka poslije toga rušenja selidbeni Sloveni kretali su se „u kožusima punim pčela“, na-sljeđujući usmenu književnost iz postojbine koju su napuštili, svirku koja im je pjesmu pratila i raboš koji su upotrebljavali kad su jedni s


42

drugima kakve račune namirivali. Slovenska drevna svetilišta, koja su nesumnjivo imali u svojoj neraseljenoj postojbini, u kojima se služilo Perunu i njegovim podređenicima, lako su stradala od gromova i vo-denih izliva. A kosturi helenskoga paganizma, kao atinski Partenon na primjer, ostali su da uspravno stoje i pored svih tektonskih potresa i teodosijevskih rušenja! Kako su se antičko građevinarstvo i skulptura, u svojim djelovima, otimali vjekovima rušenja, tako se slovenska knji-ževna usmenost, nadojena paganizmom, očuvala u svojim djelovima tokom viševjekovne hrišćansko-istorijske poplave.

Intenzivno podizanje manastira, koji svojim freskoslikarstvom na najuvjerljiviji način predočavaju nepismenome svijetu sadržaj Bi-blije, upravo je značilo podastiranje, još na mnogim pravcima živoga politeizma, podloge hrišćanskoj svemoći iza koje stoji snaga države. Tako su freske u manastirima bile stalno otvoreni hrišćanski bukvar za nepismena lica koja dolaze na crkvene obrede Bogu, Hristu Spasitelju i, posebno, svetitelju kojemu je posvećen hram u kojemu se mole. Hagio-grafsko-biografska literatura, koju je u nemanjićkoj državi prvi otpočeo arhiepiskop Sava, sin osvajača Zete – Stevana Nemanje, opsluživala je vladajuću i klerikalsku elitu, a njezina slikarska aplikacija na zidovima manastira plijenila je masu vjerničku. Tako se tokom dvjestogodišnjega bivakovanja Crne Gore u nemanjićkoj kraljevini i carevini učvršćivao hrišćanski plašt narodnoga života koji ukriva paganske floskule što pra-te orača na njivi, čobanina na katuništu, pomeljara u vodenici, ratnika u borbenome zagonu! Međutim, i boje blještavoga hrišćanskog plašta, i paganski ostaci koje taj plašt zaogrće, složno su se iskazivali u književ-noj usmenosti koja je cjelovito opsluživala narodnu masu, a djelimič-no uzmožne dvorjane i panagijom udostojene klerikalce. Freskopisana manastirska Biblija bila je za nepismeni svijet jednako otvorena u tur-skome i u predturskome periodu jugoslovenskih pravoslavnih prostora. Tako se kod neislamizovanoga svijeta na tim prostorima, tokom turske vladavine, održavala hrišćanska kondicija kroz koju neprekidno struje paganski tokovi života. Nepismeni čovjek, prvo u statusu sebra a onda rajetina, gleda na zidu hrama u kome se moli blaženo lice Bogorodice, Hrista Spasitelja, Raj i Pakao, ali svu tu uznesenu svetost na zidovima manastira približavaju mu ovce, slama, jasle i magarac, kao milje u kojemu je rođen Božji Sin. Odista, vještije prilagođavanje dojučeraš-njega neprijatelja svojim interesima od onoga koje je radilo hrišćanstvo pobjeđujući paganizam ne da se sresti ni u politici s makijavelističkim


43

predznakom! Politeistička vjera koja je tokom brojnih vjekova bila obu-hvatila kolektivnu svijest datoga etnosa uspješnije se susprezala ustup-cima nego presijom. U početku preovladavanja hrišćanske vjere ostaci paganizma gube svoju ontološku suštinu iskazujući ovđe-onđe poneki svoj refleks, ali svoju propast prethrišćanski paganizam, na današnjim prostorima Crne Gore, kompenzovao je svoj zvanični nestanak produ-žetkom svoga duha u usmenoj književnosti koja je zvanično hrišćanska. Svi paganski damari koji su bili opasni za hrišćansku vjeru satirani su onako kako je to car Teodosije I učinio u Delfima, a svemu iz paganiz-ma, što se nije frontalno suprotstavljalo, gledano je kroz prste s uvje-renjem da će vrijeme učiniti svoje. Tiha voda brijeg roni! Kao i svaka politika, hrišćanstvo se đe treba služilo popuštanjem, a onđe đe ne treba pritezalo je uzde svoje moći. Od bezbrojnih primjera s te trase treba istaći Stevana Nemanju, koji je naredio da se bogumilskome svešteniku izreže jezik iz grla njegova, i lomače koje su svojim ognjevima bile procvjetale katoličku Evropu. A moral obračuna s protivnikom jednako je balansirao u postupcima paganskih careva prema hrišćanima, kad je Hristova vjera najedrala, i hrišćanskih careva prema paganima kad su ih krstom i mačem dokrajčivali. U smjenama religija malo je bilo zna-čajnih koncesija na putu smjene, a nezvanično su se činili ustupci da bi pobjednička strana komotnije gazila svojom magistralom. Pobijeđena strana izgubila je putni pravac kojim se od iskoni kretala, ali ostale su joj naputnice koje prate široki drum pobjednika. Tim naputnicama pristizali su u usmenu književnost pobjednika pojednici iz razbijene vojske gubitnika. Tako je razrušeni slovenski politeizam uziđivan kao građevinski materijal u hrišćanska zdanja usmene književnosti. I, kao što je primijetio Ilarion Ruvarac, često se mitski element u hrišćanskoj usmenoj pjesmi ponašao kao kvasac u tijestu. Kod hrišćanskih naroda, kod kojih je pisana književnost zamijenila usmenu, ostaci paganizma izgubili su se u matici pisane književnosti, kao što se gube tanki dotoci u širini rijeke. Međutim, kod Crnogoraca i Srba, koji su potpali pod islamsko-osmansku vlast, usmena književnost nije utihnula, nego je baš najedrala preuzimanjem duhovnoga prvjenstva koje se ne postiže u pre-vlasti pisane književnosti, kakvo je stanje bilo prije dolaska Turaka. Od Homera do Eshila, koji se poslužio mrvicama s usmenoknjiževne trpeze Ilijade i Odiseje, proteklo je više vjekova, a Njegoš je bio savremenik svoje usmenoknjiževne prethodnosti. Njegoš je izrastao iz usmene po-


44

ezije koja ima hrišćansku krv a politeističku limfu. Uostalom, kako bi poezija izrastala iz ljudske duše bez paganskih sokova koji je napajaju!

Nema dokaza koji se mogu empirijski kontrolisati o procesu hristijanizacije paganske usmene književnosti na prostorima današnje Crne Gore, odnosno ondašnje države Duklje. Svaki pristup toj proble-matici, mutatis mutandis, mora ostati u granicama logičnih pretpostav-ki. No, ne treba zapostaviti činjenicu da je prostor rimskoga Prevalisa, koji su naselili preci današnjih Crnogoraca, ponajmanje odgovarao za nastavljanje paganskoga ponašanja novodoseljenoga nomadsko-slo-venskoga življa. Mogao je novodoseljeni Sloven lomiti ostatke antičkih kipova i rušiti hrišćanske hramove, ali ostaci razrušenoga postepeno će se doticati duha njihovih potomaka. S prelaskom na formiranje države i primanje hrišćanstva, naslojavalo se iskustvo kod dukljanskih Slovena u koje je ugrađivan materijal s prevaliskih prostora koje su oni naselja-vali. Zato se može govoriti o tri duhovna dotoka u usmenu književnost Crne Gore na početku njezina državno-hrišćanskog uobličenja. Jedan je – paganizam s kojim su došli iz prapostojbine, drugi je – iskustvo pri-brano na prostoru koji je pripadao antičkoj kulturi i treći je – namjerno državno-hrišćansko djelovanje na kolektivnu svijest etnosa koju prati usmena književnost. Tako onda izlazi logičan zaključak da se u kolek-tivni duh dukljanskih Slovena, predaka današnjih Crnogoraca, uselilo ponešto i iz antičkoga duhovnog svijeta što nije bila tipična pojava za sve balkanske prostore koje su naselili Sloveni. Amanetnik te složenosti duhovnoga miraza Crne Gore je broj vrhunskih umjetničkih ostvare-nja u usmenoj poeziji s njezinih prostora. Ti pjesnici, koje reprezentuje Starac Milija, nijesu produkt neke posebne etničke obdarenosti, nego posljedica motivske složenosti tematike koju su obrađivali crnogorski usmeni književnici. Prema tome, nije nimalo slučajno što su umjetnič-ki vrhovi usmene književnosti, koja se razvijala na jeziku Crnogora-ca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, ostvareni na prostorima Crne Gore. Raspolažući horizontima takvoga usmenog stvaralaštva Njegoš je došao do Gorskoga vijenca i Noći skuplje vijeka. I proza Ste-fana Mitrova Ljubiše umjetnički je nabujala na polju crnogorske knji-ževne usmenosti. Najviši crnogorski usponi u pisanoj poeziji i prozi u XIX vijeku pripremljeni su usmenoknjiževnom prethodnošću Crne Gore onako kako je helenska književnost Periklova vijeka pripremljena homerovskom književnom usmenošću.

45

HRIŠĆANSKO VRIJEME

Stvaralačka polazišta usmenoga i pisanoga književnika sasvim su različi-ta. Na međunarodnim prostorima pisane literature koautorstva u stvaranju kon-kretnoga književnog djela – nebitni su izuzeci, kao što su bili rijetki slučajevi da jedna usmena književna tvorevina prelazi u pisano trajanje bez svoje pret-hodnosti, koja može biti i vremenska, i prostorna. Tipičan život jedne usmene književne tvorevine, od njezina prapo-četka do zapisivanja finalnoga joj pro-izvoda, nalikovao je na rijeku u koju se slivaju pritoke od njezina izvora do ušća. Svoju širinu koju predaje Crnome moru Dunavu nije uobličio izvor ispod Švarcvalda, nego pritoke s obje strane dugoga dunavskog toka. Ima rijeka, ali su rijetke, koje obim svojega izvora, bit-nije netaknut, povjeravaju svome uvoru, kakva je rijeka Bojana. Ima i usmenih književnih djela, ali su rijetka, koje je nepismeni kazivač saopštio zapisivaču kao svoje lično ostvarenje. Takva je pjesma Po-četak bune protiv dahija koju je njezin tvorac, Filip Višnjić iz Bosne, saopštio u pero Vuku Karadžiću. Izuzeci, među rijekama i usmenim pjesmama, to su što im se kaže, a tipični tok rijeke i usmene književne tvorevine podrazumijeva njihova izvorišta, pritoke i ušća. Kako je du-navski nastala i razvijala se Ženidba Maksima Crnojevića, to vrhunsko književno ostvarenje, pokazao je Vuk Karadžić. Kaže Vuk da je pjesmu o Maksimovoj ženidbi „još od đetinjstva kojekako znao i potom je od mlogo ljudi slušao i prepisanu imao“, ali mu od tih varijanti „nijed-na nije bila sasvijem po volji“. Onda se Vuk, neprevaziđeni sakupljač


46

usmenih književnih tekstova, domogao Starca Milije i od njega zapisao pjesmu kojoj je odredio naslov i objavio je u II knjizi Lajpciškoga iz-danja usmenih pjesama. Vukov opis Starca Milije i procesa zapisivanja pjesama od njega, u Kragujevcu 1822. godine, sadrži sve stavke koje su potrebne za sagledavanje prirode usmene poezije koju su, manje ili više, imali svi istorijski narodi u datome obliku. Na osnovu Vukovih saopštenja o pjesnicima-pjevačima, kakav je bio Starac Milija, može se

analoški dokazivati kako je izgle-dala usmena književnost, bilo pred-gilgameškoga i prethomerovskoga vremena, bilo usmene prethodnosti spjevova o Ronaldu, Cidu, Nibe-lunzima, Igoru i dr. Poštujući her-derovsko-grimovsku školu o geni-jalnosti kolektivnoga duha datoga, jezički prepoznatljivoga, etnosa, Vuk Karadžić je uočio činjenicu koju nijesu uzimali u obzir njegovi prethodnici čije poštovanje kolek-tivne stvaralačke svijesti on gene-ralno slijedi. Generalno slijedi, jer mu nije bilo isplativo da im prkosi, ali vješto, kao uzgred, on ukazuje na stvaralački profil pojedinaca na polju književne usmenosti. Takvom

svojom vještinom Vuk je posvetio punu pažnju pojedincima koji stvara-lački uobličavaju usmeno književno djelo što niče iz kolektivne svijesti, a koje ima slušaoce društveno primjerene pjesniku, odnosno kazivaču, koji ih umjetnički zadovoljava tekstom što ga saopštava.

Sljedeći lapidarni tekst Vuka Karadžića o Starcu Miliji najsadr-žajniji je dokumenat o usmenome književnom procesu koji se odvijao kod istorijskih naroda. A konkretnost toga Vukova teksta odnosi se na usmeni književni proces koji je trajao na današnjim prostorima Crne Gore, od vremena prevlasti hrišćanstva do završetka klasičnoga vijeka usmeno-epske, guslarsko-deseteračke, crnogorske poezije.

U predgovoru IV knjige Srpskih narodnih pjesama, koja je objav-ljena 1833. godine, Vuk doslovno kaže: „Čuvši ja 1820. godine u Kra-gujevcu da Milija osobito zna pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića i


47

o Banoviću Strahinji (koje sam ja obje još od đetinjstva kojekako znao i potom od mlogi ljudi slušao i prepisane imao, ali mi ni jedna nije bila sasvijem po volji), zamolim se nekoliko puta Njegovoj Svjetlosti gospodaru Milošu Obrenoviću, da bi mi ga u Kragujevac dobavio, ili mene u Nahiju Požešku njemu poslao. No pri svemu obećanju Njegove Svjetlosti nekako mi ova molba ostane onda neispunjena. Vrativši se ja u proljeće 1821. godine iz Srbije u Beč, molio sam pismeno kako Njegovu Svjetlost tako pokojno-ga Vasa Popovića, bivšega onda glavnoga kneza u Nahiji Požeškoj, da bi mi se te dvije pjesme od Mi-lije prepisale i poslale. No ni to mi se ne mogne učinjeti. Kad u jesen 1822. godine na pozivanje Njego-ve Svjetlosti dođem u Kragujevac, Njegova Svjetlost, opomenuvši se moji usmeni i pismeni molbi, u onaj isti čas kad na divanami preda Nji izađem, i poljubivši Im skut stanem se s njima pozdravlja-ti, dozovu iz kancelarije svoga pi-sara, Lazara Teodorovića (ondaš-njeg starješinu Srpske deputacije u Carigradu), i smijući se kažu mu: Lazo, piši knjazu Vasu da je došao Vuk, nego i on odma nek ide amo i Starca Miliju živa neka dovede ili mrtva neka donese. Neka uredi ko će mu kod kuće mjesto njega raditi dok se on odovud vrati! – Poslije nekoliko dana dođe knez Vaso i dove-de Starca Miliju. Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku. Ne samo što on, kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevači), nije znao pjesme kazivati redom do samo pjevati, nego bez rakije nije šćeo ni zapjevati. A kako malo srkne rakije, on se, i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se negda s nekakijem Turcima iz Kolašina), slab budući, tako zabuni da nije znao svagda redom ni pljevati. Videći ja to, ništa drugo nijesam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pljesmu pljeva po nekoliko puta, dok je nijesam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se šta preskoči, pa sam ga onda molio da mi je pljeva pola-


48

ko (rastežući riječi), a ja sam za njim pisao što sam brže mogao. A kad sam koju pljesmu tako napisao, onda mi je opet morao pljevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro zapisano. Tako sam oko ove četiri pljesme proveo više od petnajest dana. Milija je znao još mlogo onaki pljesama kao što je ona Gavran harambaša i Limo u III knjizi, ali mi se nije dalo da još koju prepišem. Njemu se već bilo malo dosadilo besposlenu sjedeći i meni pljevajući, a uz to nađe se lju-

di (kakovi se obično kod mlogi dvorova nalaze), koji se najviše o tome brinu kako će od svače-ga šalu i smej zametnuti, te mu kažu: Kud si ti star i pametan čo-vjek pristao za budalom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i besposlen čovjek, kojemu je samo do plje-sama i besposlica kojekaki? Ako ti njega uzaslušaš, tebi će čitava jesen ovđe propasti, nego idi kući te gledaj svoj posao! – I tako ga podgovore te jedno jutro, primiv-ši od Njegove Svjetlosti poklon za dojakošnju dangubu, otide iz Kragujevca krijući od mene. Kad sam prošavši godina pitao za nj, kazali su mi da je umro.“

Vuk je u napomeni rekao i ovo o Starcu Miliji: „On nije imao običaja piti rakiju iz onoga suda u kome mu se donese, nego je saspe u čuturu, koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija svaki čas pomalo. Kad se ko desi kod njega, on mu nazdravi kad oće da pije, a pošto se napije ostavi čuturu opet u jandžik, ne pružajući je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna ne može grđa biti, ne dao ti je Bog piti! – Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvijem događajima da im pročitam pljesmu, i koliko su se radovali slušajući je onako kako je oni znaju, toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“


49

Vuk Karadžić je napomenuo i to da je Starac Milija „za Karađor-đina vremena od Kolašina pobjegao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Požeškoj“.

Kao što se to lako vidi, citirani tekst Vuka Karadžića o Starcu Mi-liji, crnogorskome pjesniku-pjevaču iz Rovaca, krajnje je instruktivan za sagledanje prirode i toka književne usmenosti koja je opsluživala et-ničke prostore što danas pripadaju Crnoj Gori. Nauka se samo domišlja kakvi su bili aedi i rapsodi prethomerskoga doba u kritsko-mikenskoj stvarnosti. Na osnovu likova dvaju pjevača, Demodoka i Femija, iz Ho-merove Odiseje zaključuje se o prethomerovskoj književnoj usmenosti, jer ni Aristotel nije znao o Homeru ništa više nego što se danas zna. Ista nauka ima vrlo oskudne podatke o usmenim tvorcima i prenosiocima književnosti na drugim prostorima, i u drugim civilizacijama, koje ba-štine epove kao zapisanu završnicu jedne konkretne književne usme-nosti. Navedeni Vukov tekst o Starcu Miliji sve kazuje, do najsitnijih pojedinosti, o književnoj usmenosti Crne Gore u klasičnome periodu njezina trajanja. Koliko je herderovsko-grimovska škola zapostavila pojedinačne stvaraoce usmene književnosti, škola koja silom inercije i danas generalno vlada naukom o usmenoj književnosti, toliko je Vuk Karadžić i stvaraocima i prenosiocima usmenoga književnog teksta ukazao pažnju. Svojim radom Vuk je nauci približio ne samo usmene književne tvorevine koje je sam zapisao, nego i prirodu usmene knji-ževnosti u opštemu značenju.

Da je Starac Milija bio pismen, ne bi se on onako čudio kada sluša napisani tekst svoje pjesme. Milija je pisane riječi slušao samo kad sve-štenik u nekoj kanonskoj prigodi pjevuši kakav liturgijski tekst. Knjige su za Miliju bile carostavna zavještanja koja se u pjesmama mogu po-minjati kao dokazi nečega što je davno bilo – sad se spominjalo. Milija nije znao čitati knjige, ali je za njega narodna tradicija bila otvorena čitanka. Ona tradicija koja uobličava istorijske događaje po mjeri du-hovnoga interesa naroda koji tu tradiciju proizvodi. Vukova napomena da je pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića „kojekako slušao“ još od svojega đetinjstva pruža imanentno značenje koje može da ukazuje na mogućnost da je tradicija o dinastiji Crnojevića, posebno o njezinu tra-gičnom kraju, imala svoju prirodnu baštinu samo na današnjim prosto-rima Crne Gore. Mošti Svetoga Vasilija u Ostroškome manastiru privla-čile su vjernike, kako one koji se mole za svoj prosperitet i sreću, tako i one koji se nadaju da će im Ostroški Čudotvorac preśeći kakav bak-


50

suzluk i nesreću. Ostroško svetilište privlačilo je i slijepe prosjake koji pjevajući uz gusle bogodare i zabavljaju. Vukov đed – Joksim Karadžić Bandula doselio se u Tršić iz drobnjačke Petnjice, dakle s prostora s kojega se bezmalo naobdan mogao pośetiti Ostrog. Naseobine crnogor-skih doseljenika, kakav je Tršić u koji su se doselili Karadžići, značile su produžetak usmene književne tematike s kojom su doseljenici došli i s kojom dolaze njihovi bratstvenici da ih obilaze. Vuk baš napominje da su tokom zime, kad svi zemljoradnički poslovi u durmitorskome kraju miruju, dolazili u Tršić rođaci njegovi iz Petnjice, duže se zadržavali i uz gusle pjevali. Drobnjaci koji su dolazili na zimovnik u Tršić ob-navljali su odseljenim rođacima śećanja na staru njihovu postojbinu. Tokom dugih zimskih noći, imućna kuća Joksima Bandule i njegova vodenica na rijeci Žeraviji, mora da su romorile pričom i pjesmom o vuku i bauku, durmitorskim snjegovima i krilatim konjima, o ženid-bama i megdanima iz staroga zemana. Jednako su za usmenu pjesmu i priču bili prikladni domaćin i gosti. Bili su od mentaliteta patrijarhalnih stočara koji su svoju književnu usmenost doturili i Ilijadi i Starome za-vjetu. Joksimov unuk i miljenik Vuk, dijete s izoštrenim prijemnicima kakve je morao imati budući Karadžić, hvatao je utiske koji će zrelom Vuku značiti najpouzdaniji priručnik za sastavljanje Rječnika, koji je objavio 1818. godine, i za osvrte na suštinske stavke u procesu knji-ževne usmenosti. Sljedeća napomena, koju je dao uz pjesmu Ženidba kralja Vukašina, što je zapisana od Stojana Lomovića s durmitorskih prostora, oslikava đetića Vuka koji uz toplo ognjište tršićke kuće sluša legende s Durmitora o Durmitoru. Evo te Vukove napomene uz pjesmu Stojana Hajduka:

„Pripovijeda se da je onamo neđe u nekakvom jezeru bio krilat konj, pa izlazio noću te pasao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera. No kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi (da ne bi oždrijebila krilata konja). Kad to dozna Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekakve sprave što lupaju, pa otide danju te se sakrije kod jezera, a kobile naćera oko jezera. Kad noću iziđe konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa pođe da siđe s nje, onda on počne lupati u bubnjeve i u ostale sprave, te se konj poplaši i ne ima kad izjaloviti kobilu, nego uteče u jezero, a kobila ostane suždrebna i oždrijebi (Momčilu) krilatoga konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovđe se pljeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile.“


51

Dakle, osnovu Vukova poimanja usmene književnosti, što će ostati da traje kao temeljno polazište za razumijevanje književne usme-nosti u opštemu značenju, čini književno uobličena tradicija koja se ra-zvila na današnjim prostorima Crne Gore. Odista, teško je pretpostaviti da je Vuk Karadžić još od svojega đetinjstva „kojekako slušao“ pjesme o Maksimu Crnojeviću i legende o durmitorskim krilatim konjima od domicilnih Bosanaca, koji nijesu imali nikakvih mogućnosti da dramu dinastije Crnojevića importuju u svoju usmenu tradiciju. Tokom turske vladavine crnogorski prostori više su bili raselište nego doselište. Crna Gora je neuporedivo više doprinijela usmenoj književnosti drugih ju-goslovenskih prostora, nego što su ti prostori doprinijeli njoj. Njegošev slobodarski usklik u Gorskome vijencu – „što se ne šće u lance vezati / to se zbježa u ove planine“ – više je ideološka eksklamacija državnika i političara, nego što je aplikacija doslovnoga događanja. Koliko je Crna Gora prostorno stiješnjena – toliko je istorijski usložnjena.

Da umijeće pjevanja uz gusle, posebno izvan prostora Stare Crne Gore i Sedmoro Brda, nije pjesniku-pjevaču podizalo njegov građanski ugled, rječito govori Vukova napomena o dvorjanima iz Kragujevca koji posprdno uvjeravaju Starca Miliju da besposliči pjevajući Vuku pjesme koje prosjaci i slijepci prenose sentom i svijetom. Tako dođe da su guslari, koje reprezentuje Starac Milija, bili po svome društvenome ugledu na priliku zabavljača koji su u antičkome Rimu imali status bur-gis personae, što je bila zajednička odrednica za zabavljače (glumce i pjevače), gladijatore i prostitutke. Uostalom, to je Vuk najbolje okarak-terisao: „U narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pje-smu spjevati. I ne samo što se niko tijem ne hvali, nego još svaki (baš i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od drugoga.“ Riječju, u vrijeme najslavnijega zapisivača usmenih književnih tesktova, Vuka Karadžića, pjesme su prenosili najčešće slijepci i prosjaci, a priče su se pričale vazda kad je bilo uslova da se zanimljivi pričalac sluša. Autoritet pjevača i pripovjedača bio je njihova vrlina samo dok se sluša pjesma i priča koju saopštavaju. Da se jedan pjesnik-pjevač nije iskazivao kao viđen domaćin, rukat zanatlija ili harambaša, vještina njegova guslanja i saopštavanja pjesme bila bi više znak njegove prepoznatljivosti nego društvenoga ugleda. Posebno u agonalnoj, plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori, tretman najboljega guslara nije pretpostavljao ni plemensko ni bratstveničko prvačenje njegovo. Uostalom, slavu današnjega Rolin-


52

gstounsa i holivudske filmske zvijezde pjevač i glumac iz Šekspirova vremena nijesu mogli doživljavati ni u najmaštovitijemu snu!

Načelno, usmena književnost prihvatila je za svoju tematiku ži-votne iskaze, bilo kojega smjera, koje prihvata i razumije slušalačka masa, što će reći, intelektualno i emocionalno prośečni pojedinac. A da je usmena književnost mogla da se bavi i najsuptilnijim problemima života, onih što nemaju svoj normativno-svakodnevni iskaz, svjedoče stvaraoci kakvi su Starac Milija, Tešan Podrugović, Stojan Lomović i dr. Na primjer, Starac Milija uzima za svoje pjesme istorijsku temati-ku koju uzimaju sreda i drugi pjesnici-pjevači. Uzima je formalno u onome obliku kako ju je tradicija verifikovala, a suštinski Miliju samo interesuju univerzalne istine o čovjeku koje nemaju svakodnevno vid-ljivu iskazanost. Može se, bez ograde, reći da je Starcu Miliji poslužila istorija samo kao nominacija određenoga istorijskog lica čiji alter ego on istražuje. Starca Miliju ne interesuje Marko Kraljević kao opštepri-hvaćena epska legenda, koja se u oformljenome obimu prenosi s ko-ljena na koljeno, a koja je metonimija zaštitnika raje od siledžija i na-pasnika tokom turske vladavine na jugoslovenskim prostorima. Čak se Markova epska popularnost ośetila u usmenoj književnosti Albanaca, Grka, Bugara i Rumuna. Refleks te široke popularnosti Marka Kraljevi-ća bljesnuo je čak i u Ukrajini. Međutim, Starca Miliju interesuje drama čovjeka koja se skriva ispod Markova legendarnoga oklopa! Uopšteni epski pristup Marku Kraljeviću je apoteoza zatočeniku slobode nor-malnoga življenja čovjekova na svome imanju i u svojoj porodici, i zatočeniku pravde i istine. To je odnos prema junaku-zaštitniku s kojim se niko drugi ne može porediti. „Ni od Šarca boljeg konja nema, / ni od Marka boljega junaka!“ A Milijinu Marku, čijega Šarca pjesnik-pjevač i ne pominje u pjesmi Sestra Leke kapetana, nedostupno je ono što je dostupno običnome čovjeku. A to je da, prema sebi, izabere svoju život-nu saputnicu. Milijin Marko je zarobljenik svoje slave – to je nesrećni čovjek koji ne preza ni od najgroznijega zločina kad mu se istina o njemu saspe direktno u oči! Isto tako, i Milijine pjesme Banović Strahi-nja i Ženidba Maksima Crnojevića znače psihoanalitičko raslojavanje čovjekove suštine koju taj čovjek u uobičajenome toku svojega pona-šanja ne eksponira na okolinu s kojom je u svakodnevnoj vezi. Takvim pristupom tematici koju obrađuje Starcu Miliji je najbliži Fjodor M. Dostojevski.


53

Milijin sukob s kolašinskim zagondžijama turske vlasti, njegovo bježanje iz svoga doma, bratstva (najvjerovatnije – Medenica) i rodno-ga mu plemena Rovaca, rasvjetljava i književno-stvaralačku stranu nje-gove ličnosti. Stari Milija, sav izranavljen po glavi od strane nekakvih divanija iz lokalne turske vlasti u Kolašinu, u svojoj će pjesmi Banović Strahinja izvajati moralno najuzvišeniji lik čovjeka koji je osvjedočen u crnogorskoj usmenoj epici, pa i u čitavoj crnogorskoj književnosti – usmenoj i pisanoj. To je lik staroga Derviša – muslimana i Turčina! Sta-rac Milija kretao se u okvirima poetike usmenih epskih pjesama crno-gorske deseteračke pjevanije, koja rabi tematiku iz istorijske prošlosti, a u izgradnji ljudskih likova, i etički i estetički, uzdigao se do samoga vrha književnosti. U istoriji crnogorske književnosti – u zapisima koji nude usmenu i u pisanim djelima od Ljetopisa Popa Dukljanina pa na-dalje, niko se nije domogao umjetničkoga vrha Starca Milije. Iako je u ocjenjivanju književnoga djela njegov fizički obim zanemarljiv, nije naodmet pomenuti da Gorski vijenac ima 2819 stihova, a četiri pjesme Starca Milije, koliko ih je saopštio Vuku Karadžiću, skupno 3590 sti-hova. Među crnogorskim književnicima Starac Milija je specifičan i po tome što nijedan grad u Crnoj Gori nije njegovo ime podario ni najma-njoj svojoj ulici. Čak ni njegov Kolašin.

Izjave Vuka Karadžića o usmenoj književnosti, njegove opaske, uzgredne napomene i svi drugi dodiri problematike književne usmeno-sti, vode ka zaključku da je Vuk uvidio istinu koja se paušalno može ovako iskazati: Usmena književnost s društveno-istorijskom temati-kom datoga etnosa najpotpunija je slika njegove svestranosti koja ima religijske, kosmogonijske, istorijsko-ideološke, etičke, mentalitetske i socijalne iskaze. Iz Vukovih sagledanja strukture književne usmeno-sti takođe proizilazi nepobitni zaključak da su umjetnička ostvarenja u usmenoj književnosti produkat stvaralačke kreacije pojedinaca. Prema tome, sveukupna književna umjetnost Crne Gore je sveukupna istina o Crnoj Gori. Što su zlatna zgušnjenja u zemaljskoj kori – to su kreativni stvaraoci u književnousmenoj sveukupnosti crnogorskoj.

Opet, niko drugi no Vuk Karadžić nije preciznije i lapidarnije rekao šta su stvaraoci, a šta prenosioci u toku bivstvovanja književne umjetnosti na preśeku vremenske vertikale i prostorne horizontale. Veli Vuk:

„Koji čovjek zna pedeset različni pljesama (ako je za taj posao), njemu je lasno novu pljesmu spjevati... Rđav pjevač i dobru pljesmu


54

rđavo upamti i pokvareno je drugome pjeva i kazuje, a dobar pjevač i rđavu pljesmu popravi prema ostalijem pljesmama koje zna. Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pljesmu, on bi je posli-je nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pljesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje... Istina da u narodnijem pljesma-ma (kao gotovo ni u kakvim) ne treba tražiti istinite istorije, ali pripo-vijetka, koja je u junačkijem pljesmama najglavnija stvar, u pljesmi od dobroga pjevača nikad nije sasvijem protivna zdravome narodnom i u pljesmama običnom razumu.“

U nauci se uzima kao nepobitna činjenica da su američki naučnici Milman Peri i Albert B. Lord riješili Homersko pitanje koje je otvo-rio Fridrih August Volf 1795. godine u svojoj knjizi Prolegomena ad Homerum. Istražujući, pisanom civilizacijom nepovrijeđenu, prirodu usmene epske poezije na muslimanskim prostorima sandžačkih tere-na Crne Gore i Srbije, koja se djelimično bila očuvala do sredine XX vijeka, naučnici s američkoga Harvarda došli su do zaključka da su zajednička poetološka sredstva u usmenoj epici građevinski materijal koji pjesnički neimar uziđuje u svoju građevinu. Građevinu neimar ne može podići bez toga materijala, a umjetnička funkcija uzidane građe zavisi od kreativne snage graditelja. Knjiga Alberta B. Lojda The Sin-ger od Tales (Cambridge, 1960) koja je, kao rješenje Homerskoga pita-nja, opravdano doživjela međunarodno priznanje, nije Vuku Karadžiću posvetila pažnju koju on zaslužuje. Karadžić je sagledao u usmenome književnom procesu deseteračke epike sve ono na osnovu čega se ana-loški došlo do zaključka da je jedan pjesnik tvorac Ilijade i Odiseje. Ne umanjujući značaj doprinosa nauci harvardskih profesora, ipak treba naglasiti da je Vuk Karadžić otvorio prostor za rješavanje Homerskoga pitanja, onako kako je riješeno u Lordovoj studiji. Razlike u kreativnoj upotrebi zajedničkih poetoloških sredstava Vuk je indirektno naglasio i poretkom pjesama s istom tematikom koji je upriličio u svojim zbirka-ma Lajpciškoga izdanja: književne tekstove, bilo da su varijante motiva bilo svojih inačica, Vuk je poređao tako što je na prvo mjesto stavio književno najizgrađeniju varijantu, i preciznim je naslovom definisao, a onda je iza nje stavljao njezine varijante, bez naslova, odredivši ih napomenom „to isto samo drukčije“. Ukratko, Vuk Karadžić je uočio sve kote na mapi usmene epike u njezinu opštem značenju. Ta njegova uočavanja treba prihvatiti kao nezaobilazne istine o usmenoj poeziji,


55

posebno deseteračkoj epici, koja se razvijala na današnjim prostorima Crne Gore, a koja je neodvojivo povezana s književnom usmenošću što se ostvarila na istorijskim prostorima današnjih država Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Na prostoru uslužne funkcije usmene književnosti u razvitku pi-sane literature u Crnoj Gori se ispoljava jedna specifičnost kakva se rijetko osvjedočava kod istorijskih naroda. Nauka se domišlja kakva je bila usmena književnost, ne samo koja se razvijala prije Homera, nego i prije drugih spjevova koji su mnogo mlađi od Ilijade i Odiseje. Eshil se poslužio mrvicama s Homerove pjesničke trpeze, Servantesu je prethodio spjev o Cidu, Rableu spjev o Rolandu, Šileru spjev o Ni-belunzima, ali nijedan od književnih prvaka u svjetskoj literaturi nije, bezmalo, imao ni predstavu o usmenoj književnosti čija su završnica perom uhvaćeni spjevovi. Zahvaljujući sakupljačkome radu Vuka Ka-radžića, pjesnik Gorskoga vijenca čitao je u svojoj Biljardi, i na svo-jim izletima u Trstu, Rimu, Beču i Petrogradu, književnu usmenost iz koje će eshilovski izrasti njegovo književno djelo što će trajno ostati na vrhu crnogorske literature. Usmena književnost bila je prva lektira koju je Rade Tomov u svom đetinjstvu slušao na Njegušima, na vese-lim i tužnim skupovima i prigodama, ali je nesumnjiva činjenica da je na tu usmenu književnost pogledao kao na vrhunsku umjetnost riječi tek pod uticajem Vukovih zbirki usmene poezije koju cijene najuzvi-šeniji duhovi Evrope, kao što je J. V. Gete na primjer. Izuzev Njegoša, koji se uklopio, posredstvom zbirki Vuka Karadžića, u savremenu mu evropsku misao o usmenoj poeziji koja se homerski razvila na njego-vu jeziku, nijedan prethodni vladika-dinast Petrović Njegoš nije imao psihološki položaj da cijeni usmenu crnogorsku poeziju kao duhovnost prvoga reda. Čak i deseteračke epske pjesme Petra I Petrovića Njegoša, u velikoj mjeri, emituju ideološko-političko poimanje istorije koja nije identična usmenoknjiževnoj procjeni istorije. Da bi sva potrebna mu izvorišta usmene crnogorske poezije usmjerio u jedan tok – u krvotok Gorskoga vijenca, Njegoš je morao ozbiljno da prostudira Vukove zbir-ke i evropske poglede na poeziju tih zbirki, prije nego što je počeo da piše svoje najveće djelo. Njegošev deseterački prijevod, s ruskoga jezi-ka, prvoga pjevanja Ilijade svakako je motivisan apoteoznim odnosom evropskoga romantizma prema Homeru kao rodonačelniku evropske književnosti. Gorski vijenac nije rezultat samo pjesnikove stvaralačke zrelosti, nego je i najdublje uvjerenje Njegoševo da on može smatra-


56

ti usmenu poeziju na svome jeziku kao baštinu iz koje treba da sofo-klovski izrasta njegov Gorski vijenac, kao spjev koji ima homerovski izabranu istorijsku tematiku. O Trojanskome ratu i crnogorskoj Istrazi poturica nauka „raspolaže“ istim brojem podataka.

Krajnja vjerska pristrasnost, koja nije bila svojstvena crnogorsko-me usmenom pjesniku, kakav je Starac Milija, a koju emituje Gorski vijenac, rezultat je Njegoševe društveno-političke namjere da i svojim književnim djelom opredjeljuje Crnogorce na oslobodilačku borbu. Vladarska funkcija nije dozvolila Njegošu da homersku nepristrasnost preuzme iz usmene poezije iz koje je izrastao. Crnogorska usmena de-seteračka epika spontano je obavila misiju duhovne definicije crnogor-skoga tla, narodnoga života i njegove istorije, a Gorski vijenac je spjev čiju je ideološku osnovu pjesnik racionalno isplanirao. Međutim, ta ra-cionalnost Njegoševe ideologije nije spriječila veliki upliv crnogorske usmene poezije u njegovo djelo. Njegoševi pokušaji prijevoda Ilijade i ruskoga spjeva o Igorovu pohodu doimaju se i kao njegovo izvinjenje datim spjevovima što je bio državničkim položajem onemogućen da nastavi njihovu moralnu elitnost. Kod Homera je moralno najelitniji Hektor, junak iz protivničkoga tabora, a u Slovu o polku Igorevu poštu-je se ratničko dostojanstvo protivnika. U tome etičkom smjeru Starac Milija je nasljednik Homerov, a ne Njegoš. Milija je poeziju koju stvara propuštio samo kroz svoju dušu, a Njegoš je svoj Gorski vijenac pro-puštio i kroz svoju dušu i svoju politiku. Pjesnika Gorskoga vijenca održala je stvaralačka genijalnost da mu djelo ne preplavi ideologija.

Da je Njegoš studiozno čitao zbirke usmene poezije, koje mu je prigotovio njegov prijatelj i saradnik Vuk Karadžić, ne dokazuju samo vidni uticaji te poezije na Gorski vijenac, nego i Predislovije koje je vladika Rade napisao za zbirku usmenih pjesama Ogledalo srpsko u kome naglašava: „Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred svijetom bi bilo povtoravati ono što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih narodah učeni ljudi, koji su ih posebno pohvalili i u zvijezde podigli, a neki usporedili i sa Omirovima i sa Osijanovima pjesmama.“

Eto, i Njegoš je vjerovao da Osijan čini društvo Homeru – tek će se kasnije otkriti falsifikat Džemsa Makfersona. I Homer i Njegoš saželi su u svoja djela vjekove usmenoknjiževne prethodnosti svojih etnosa, a razlika između njih je u pristupu toj prethodnosti. Homer je elementarno isplovio iz kritsko-mikenske književne usmenosti ne sa-


57

njajući o slavi koja ga čeka, a Njegoš je ideološki usmjerio svoje prirod-no isplovljavanje iz književnousmene prethodnosti s ośećanjem časti što se upisuje u Homerovo društvo.

Što se od književnih usmenih tekstova koji su ostvareni jezikom kojim se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani može smatrati usmenom književnošću crnogorskom?

Prije nego što se da odgovor na to pitanje treba pomenuti pre-drasude, koje se javljaju ovđe-onđe, o nužnoj izvornosti usmene knji-ževnosti jednoga etnosa, odnosno o njezinoj nesličnosti s usmenim književnostima jednojezičkih naroda. Ta predrasuda upravo znači da se može definisati etička pripadnost usmene književnosti jednoga naroda, onako kako se može definisati njegova pisana književnost. Međutim, kad se određuju prepoznatljive konture književne usmenosti jednoga naroda, to ne pretpostavlja zaobilaženje dodira, interferencije i proži-manja usmenih književnosti jednojezičkih naroda, nego i naroda razli-čitih jezika. Dodiri naroda jednih s drugima, bili ti dodiri mirnodopski ili ratni, kroz viševjekovno trajanje usmene književnosti, podrazumi-jevali su ne samo prelazak motiva iz jedne etičke ili vjerske sredine u drugu, nego i prelazak nekoga usmenoknjiževnog oblika datoga ži-votnog iskustva. Na primjer, tokom viševjekovne turske vladavine na Balkanu ulazio je, na razne načine, u usmenu književnost jugosloven-skih naroda ne samo poneki detalj iz turske književne usmenosti, nego i detalji iz persijske i arapske kulture koji su prispjeli posredstvom Tur-ske. Kako je u nauci već konstatovano, srodnost usmene književnosti jednoga naroda s usmenim književnostima drugih naroda i, istodobno, izrazi jedne posebnosti koja se javlja prepleteno s posebnošću nekoga drugog, važne su stavke za dublje i potpunije sagledanje kako svake et-ničke posebnosti, tako i usmenoknjiževnoga univerzuma. Kako je ista-kla Maja Bošković-Stulli, činjenica da usmena književnost nijednoga naroda ne može biti autohtona i izdvojena znači da srodnosti i razlike neće biti same sobom mjerilo ni za stapanje, ni za određivanje granica date usmene književnosti.

Usmena književnost Crne Gore geometrijski je neodvojiva od usmenoknjiževne baštine koja je ostvarena na štokavskim jezičkim pro-storima, odnosno na teritorijama današnjih nezavisnih država – Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali ta nemogućnost geometrijskoga preciziranja obima usmenoknjiževne ostvarenosti naroda koji s Crnom Gorom dijele zajednički jezik, a koji danas svaki narod naziva ana-


58

logno svome nacionalnom imenu, ne znači da se ne može približno odrediti iznos doprinosa Crne Gore toj zajedničkoj usmenoknjiževnoj baštini jugoslovenskoj. Doprinos zajedničkoj usmenoj književnosti koja ima umjetnička ostvarenja što idu u sam vrh književnosti tih na-roda, usmene i pisane. Neosporno su visoke književne uspone postigli Njegoš, Ivan Mažuranić i Meša Selimović, ali ti njihovi usponi mogu samo da se barabare sa Ženidbom Maksima Crnojevića, Starca Milije, i Hasanaginicom od anonimnoga bošnjačkog, odnosno muslimanskoga pjesnika. Književna genijalnost ne pita za pismenost, niti se značaj knji-ževnoga djela odmjerava njegovim fizičkim obimom. Nije nepismeni Homer samo otpočeo evropsku književnost koja se čita iz knjiga, nego i trajno ostaje na njezinu umjetničkom vrhu.

Kad se uzme u obzir fakat da se teritorije današnje države Crne Gore ni približno ne poklapaju s geografskim prostorima koji su joj pri-padali dok se nazivala Dukljom i Zetom, ostaje, kao jedini mogući način određivanja crnogorske pripadnosti zapisanih tekstova usmene književ-nosti, porijeklo datoga teksta koje se iskazalo u trenutku unošenja toga teksta u bilježnicu njegova zapisivača. Riječju, usmeni književni tekst, zapisan od kazivača koji je svojim maternjim jezikom progovorio na te-ritoriji današnje Crne Gore, pripada crnogorskoj usmenoj književnosti. Sredina u kojoj je boravilo lice kad usmeni tekst zapisivaču kazuje, nje-gova nacionalna i vjerska pripadnost, kao i socijalni i društveni položaj njegov, nebitne su stavke za određivanje etničke pripadnosti njegova usmenoknjiževnog teksta zato što je kazivač taj tekst zapisivaču kazi-vao jezikom kojim je ovladao na teritoriji đe je ponikao. Poslužimo se analoški jednim primjerom iz pisane književnosti. Meša Selimović se svojevoljno prepisao u srpsku književnost, ali njegovo književno djelo čini sam vrh bošnjačke pisane literature. Ovome stavu može se učiniti zamjerka zato što je poetika usmene književnosti zajednička kategorija svih naroda štokavskoga jezičkog sistema koji su učestvovali u njezinu stvaranju. Da, ali u ljudskome društvu nijesu rijetke formalnosti kao stabilizatori neke društvene datosti koja je neminovna. Nijesu rijetke granične linije država koje su, kao obilježja neminovne razdvojenosti, uspostavljene rezonom forme, a ne suštine. Pa zar nijesu jedni prostori ljudskoga tijela afirmativno otvoreni, a drugi toaletom strogo zaklonje-ni, iako čovjek ne bi opstao kad bi mu se ti prostori razdvojili! Dakle, svaki usmeni književni tekst koji je kazivaču saopštilo lice koje je svoj


59

jezik formiralo na bilo kom prostoru današnje Crne Gore pripada usme-noj književnosti te države.

U pristupu kojim se određuje usmena književnost Crne Gore zna-čajnija je etnička postojanost crnogorskih naroda koji govore istim je-zikom, nego današnja vjerska i nacionalna polivalentnost Crne Gore. Istorijski tok Crne Gore, od njezinih slovensko-politeističkih doseljeni-ka, preko hristijanizacije, a kasnijega rascjepa u hrišćanstvu, kroz dugu tursku vladavinu, pa do završetka oslobodilačkih borbi protiv Turaka, ostavljao je svoje utiske i otiske na njezinu usmenu književnost. Ali sva ta istorijska i vjerska događanja i društveni potresi, kao neminovni njihov pratilac, ne mogu biti zapreka nominaciji – Crnogorska usmena književnost kojom se precizira šta pripada Crnoj Gori od usmene knji-ževnosti što se ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. Državne granice, društveni poreci i vjere, smjenjivali su se i sudarali se, na teritorijama današnje Crne Gore, a sve je to pratila usmena književnost iskazima, istim jezikom sa svim specifičnostima dijalekata i narječja. U tu, neprekidno tekuću, usmenoknjiževnu ma-ticu bogzna šta se sve slivalo i ulijevalo, ali sve te dotoke matica je prilagodila svome prirodnom toku koji će svojim ušćem preći u pisanu književnost. Zato svaki domicilni narod Crne Gore može jedan usmeni književni tekst smatrati svojom književnom baštinom ako je taj tekst zapisan od kazivača, odnosno pjesnika-pjevača, koga taj današnji crno-gorski domicilni narod smatra pripadnikom svoga etnosa, odnosno vje-re. Kad se kaže svoga etnosa, misli se na uslovno značenje te sintagme zato što su doseljene Slovene na današnje prostore Crne Gore istorij-ska događanja presnovala u njihove posebne vjerske prepoznatljivosti – hrišćansku, odnosno pravoslavnu i katoličku, i kasnije, djelimično, islamsku. Te vjerske prepoznatljivosti ne znače doslovno i nacionalne nominacije, ali, uopšteno govoreći, imaju isti smjer.

Tematska i teritorijalna prepoznatljivost Crne Gore u jednome književnousmenom tekstu o čijemu kazivaču zapisivač nije ostavio traga, pretpostavlja mogućnost da se taj tekst pribere u fond usmene književnosti Crne Gore, kao što isto pravo na taj tekst imaju i drugi jednojezički narodi na jugoslovenskim prostorima. Nekad fonetski i morfološki detalji mogu da upućuju na prostorno porijeklo teksta. Ali, na tome prostoru, ne bi trebalo da se upražnjava isti odnos prema sva-kome žanru u okvirima usmene književnosti. Pristup pjesnika-pjevača tematici o kojoj svoju pjesmu saopštava umnogome rasvjetljava etnič-


60

ko-vjersku pripadnost tvorca konkretne pjesme, odnosno prenosioca. Konkretno, ništa se ne zna o pjesniku-pjevaču Fortisove Hasanaginice, ni o mjestu u kome je zapisana, ali ta deseteračka balada svojom iska-znom sveukupnošću pokazuje da je ona stvorena u bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj sredini na prostorima današnje države Bosne i Hercego-vine. Odmah se na tu tvrdnju može dati primjedba da je bilo kompletno formiranih muslimanskih sredina u Crnoj Gori, kakve su bile Podgori-ca, Pljevlja, Plav i drugi begovsko-aginski šeheri. Da, može se učiniti ta primjedba, ali činjenica da Alberto Fortis u svome djelu Viaggo in Dalmazia (1774) opisuje samo oblast koju je pośetio dovoljan je dokaz da se Hasanaginica ne može pribrojiti književno-usmenim tekovinama Crne Gore.

Tematska i teritorijalna prepoznatljivost u lirskoj usmenoj pjesmi samo se u izuzetnim slučajevima može uzimati kao odrednica pripad-nosti jednoj od usmenih književnosti štokavskoga jezičkog prostora. Zbog svoje kratkoće lirska usmena pjesma lako se prenosila iz mjesta u mjesto. Ne zna se ko je spjevao sevdalinku Moćeviću mali Carigrade –mogla je ta pjesma biti zapisana i u Sarajevu, i u Carigradu, ali ime mjesta o kome ona pjeva govori da je nastala u Pljevljima. Sevdalinka o dilber Anđi Kovačici, i pušci koja ju je pogodila sa čardaka Đeče-vića, sama sobom definiše svoje podgoričko porijeklo. Sevdalinka o sarajevskim agama koji piju vino na Ilidži, a služi ih Sarajka đevojka prema kojoj sevdalije ruke pružaju, mogla je biti zapisana i u Plavu, i u Stambolu, ali je nesumnjivo da je ona nastala u Sarajevu, pa se onda ljepotom svojom proširila na sve jugoslovenske šehere koji jednim je-zikom govore.

Osim u izuzetnim slučajevima, tekstove usmene proze, posebno sitne prozne tvorevine – zagonetke i pitalice, teško je na osnovu njihove tematike svrstavati u jednu ili drugu jednojezičnu usmenu književnost na jugoslovenskim prostorima. Izuzetak čini samo ratničko-patrijarhal-na anegdota koja je crnogorski, nahijski i brđanski, književnousmeni specifikum. Razumije se, neka jezička specifičnost demografskoga pro-stora, kojom raspolaže dati književnousmeni tekst, može poslužiti kao odrednica za pripadnost toga teksta ovoj ili onoj usmenoj književnosti na štokavskome prostoru. Dakako, te ambijentalne jezičke prepoznat-ljivosti rijetke su, jer se konkretni tekst putujući kroz prostor i vrijeme prilagođavao datoj upotrebi u konkretnoj sredini.


61

Uglavnom, tematika jednoga usmenog književnog teksta i odrazi u tome tekstu nekog ambijenta mogu se uslovno koristiti, ako se ne zna kazivač toga teksta, za priklanjanje te usmene književne tvorevi-ne jednoj ili drugoj usmenoj književnosti. Može, ali takav pristup nije pouzdan orijentir za razvrstavanje jednojezičke usmene književnosti na države i narode. Taj oprez od tematike kao ukazivača na datu et-ničku pripadnost jednoga usmenoknjiževnog teksta briljantno podupiru primjeri iz pisane književnosti. Ivan Mažuranić se poslužio crnogor-sko-turskom tematikom, ali Smrt Smail-age Čengića pripada hrvatskoj književnosti, i to njezinu umjetničkom vrhu. Američka književnica Perl Bak dobila je Nobelovu nagradu za književna djela koja se bave kine-skom problematikom.

ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE KAO TEMATIKA NJEZINE USMENE KNJIŽEVNOSTI

65

DUKLJANSKO-ZETSKI PERIOD

Kako je istakao Vasa Ču-brilović, Crna Gora je stara isto-rijska zemlja izrasla iz antičkoga Prevalisa, srednjovjekovne Zete i novovjekovne Crne Gore. Me-đutim, mnogovjekovnu gustinu istorijskih događanja Crne Gore njezina usmena književnost nije u kontinuitetu odslikala. Knji-ževna usmenost stalno je opslu-živala narodni život, ali istorijska tematika dohvatila se kolektivne svijesti da bi se usmenoknjižev-nom riječju iskazala samo ako je konkretni događaj bio od interesa za kolektivnu svijest date etničke cjeline.

Ljetopis Popa Dukljanina, po svoj prilici nastao sredinom XII vijeka, ne prenosi direktno činjenice o stanju usmene književnosti u vrijeme koje se u tome istorijsko-legen-darnom djelu opisuje, ali se može reći da usmena književnost proviruje iz Ljetopisa. Priče o postanku naziva nekih mjesta, kao Bože pomiluj i Cvilin, u stvari su prepričane usmene legende. Okosnica Dukljaninove pripovijesti o Vladimiru i Kosari mora da je izrasla iz usmene legen-de. Protok vremena od tragične smrti dukljanskoga kneza Vladimira do nastanka Ljetopisa Popa Dukljanina, što je trajalo najmanje kalendar-ski vijek i po, otvarao je sve prolaze istoriji da pređe u usmenu legen-du. Prijevarom isplanirano ubistvo dukljanskoga kneza i supružanska revnost knjeginje Kosare da tijelo svoga ubijenog supruga prenese u njegovu domovinu bili su izazovni događaji za legendu koja je obu-hvatala realna događanja iz života Vladimira i Kosare. Odista, mala je


66

vjerovatnoća da se šćer cara Samuila zaljubila u vojskom poraženoga, a onda usužnjenoga, dukljanskog kneza Vladimira. Mnogo je vjerovat-nije da je Samuilo stavio pod kontrolu Duklju udajom svoje šćeri za njezinoga kneza. Utilitarni brakovi pratili su dinastije bezmalo kao i disanje. Pripovijest o Vladimiru i Kosari imala je sve uslove da izraste iz usmene legende, a književna slivenost te pripovijesti stamen je indi-kativni dokaz da je crnogorska usmena književnost s istorijsko-hrišćan-

skim podtekstom bila vidljiva na današnjim prostorima Crne Gore sredinom XII vijeka. Međutim, ostaje otvoreno pitanje čiji je do-prinos primarniji u građenju le-gende o Vladimiru i Kosari, ne-pismene mase ili katoličke crkve.

Uvodni stav Popa Duklja-nina jasno govori da je sve ono o čemu on piše više predmet inte-resovanja višega društvenog slo-ja nego prostoga puka. Dukljanin kaže:

„Pošto sam zamoljen od vas, ljubljena braćo u Hristu, i časnih sveštenika svetog mitro-politskog śedišta dukljanske cr-kve, kao i od mnogih patricija, a

naročito od mladića grada Bara, koji se zabavljaju ne samo slušanjem ili čitanjem (istakao N. K.) o ratovima, već i učestvovanjem u njima, kao što je to običaj mladih ljudi – da Spis o Gotima, koji se latinski naziva Regnum Sclavorum, u kome su zabilježena sva njihova djela i njihovi ratovi, prevedem sa slovenskog na latinski jezik. A pošto se ośećam obaveznim prema vašem bratskom dobročinstvu, prisilio sam svoju starost i nastojao da udovoljim vašoj molbi. Ali ipak neka niko od čitalaca ne misli da sam išta drugo napisao sem kazivanja naših cr-kvenih predšasnika i davnašnjih patricija, koja kazivanja su istinitijem pripovijedanjem doprla do mene.“

Uvodna napomena iz Ljetopisa Popa Dukljanina ukazuje da je Dukljaninov rad, na relaciji – ono što je on čuo o onome što opisu-je prema onome što je izašlo iz njegova pera – više iskaz pismeno-


67

ga sloja dukljanskoga društva nego nepismene mase koja produkuje usmenu književnost. Dukljanin se odlučio na prevođenje Kraljevstva Slovena na latinski jezik kad su ga zamolili sveštenici koji su pri mi-tropolitskome śedištu dukljanske crkve, mnogi patricije i mladići koji se zabavljaju ne samo slušanjem nego i čitanjem o ratovima u kojima i sami učestvuju. A to znači da ni seoski popovi, ni građani izvan patri-cijskoga sloja, ni mladići koji ne znaju latinski jezik, nijesu učestvovali u inicijativi koja Popa Dukljanina opredjeljuje na prevođenje sloven-skoga spisa na latinski jezik. Ratari, ribari i čobani nijesu ni mogli biti zainteresovani za ratove i spise o njima, jer oni nijesu ratovali no se iscrpljivali u porezima koji podmiruju ratove i hirove onih društvenih slojeva koji su dali inicijativu Dukljaninu da prevodi djelo o ratnici-ma i njihovim podvizima. Nije Pop Dukljanin morao da uvjerava svoje čitaoce kako nije ništa dodao onome što je slušao od svojih crkvenih predšasnika i od davnašnjih patricija, jer i njegovi savremenici koji umiju s latinskom knjigom beśediti, kao i mi, današnji čitaoci njegova Ljetopisa, jednako znamo da nepismena masa dukljanskih Slovena nije bila psihološki ni socijalno upriličena da o proteklim vjekovima svoje hrišćanske prošlosti pripovijeda priču onako kako ju je ispripovijedao katolički prelat iz Bara na moru sinjemu. Tvrdnja Dukljaninova da nije ništa dodao svome pisanju što nije čuo i pročitao može da izgleda i kao njegov oprez izazvan primišlju da neko može pomisliti kako se on služi kazivanjem prostoga, nepismenoga puka koji priča i razmišlja analogno svome društvenom nivou.

Po svemu izgleda da je književno uobličenje legende o Vladimiru i Kosari, to jedino umjetnički elitno zgusnuće Ljetopisa Popa Dukljani-na, ušlo u narod s društvenoga vrha a posredstvom crkvene propagande. Da nije bilo crkveno-patricijske kodifikacije legende o tragičnoj smrti dukljanskoga kneza i hrišćanskoj uzornosti njegove supružnice, ko zna kakav bi oblik legenda dobila u usmenoj književnosti koja se prenosi s koljena na koljeno. Ko zna da li bi i bilo usmenoknjiževnoga uobličenja te legende da patricije i kler nijesu kumovali njezinu stvaranju.

Dukljaninova legenda o zmijama s brda Oblika takođe može da govori o velikome uplivu crkvene propagande u formiranju književne pripovijesti o Vladimiru i Kosari.

Spontani postanak jedne legende podrazumijeva činjenicu da se legendarna tvrdnja ne može ljudskim iskustvom demantovati. Vjero-vanje u Boga i u sva čudesa koja to vjerovanje pretpostavlja temelji


68

se na činjenici da se te tvrdnje ne mogu realnim dokazima razobličiti. Elementarne narodne svijesti nije se moglo dojmiti vjerovanje koje se praktično može pobiti. Takva lako razoriva legenda je Dukljaninova priča o zmijama s brda Oblika. Dukljanin kaže: „Na brdu Oblik bijaše žestoko otrovnih zmija, koje čim bi nekoga ujele, taj bi odmah umro. One počeše da prouzrokuju velike gibitke kako u ljudima tako i u živo-tinjama. Tada je kralj Vladimir izgovorio sa suzama molitvu Gospodu da bi svemogući Bog spasio njegov narod od gadne smrti. Bog je uslišio molitvu svoga sluge i od onoga dana niko nije bio ujeden od zmije.“

Ta legenda je svojim pisanim oblikom pobijedila vjekove, a na usmenome putu svom ne bi mogla da pobijedi ni godine iz prostoga ra-zloga što su na legendarnome lokalitetu i dalje djelovale zmije otrovni-ce – šarke i poskoci. Kao što je rekao Slavko Mijušković, Ljetopis Popa Dukljanina ne nudi nijednu kap zdravoga istorijskog mlijeka. Prema tome, prerastanje istorije u legendu, što se osvjedočava u Ljetopisu Popa Dukljanina, nije posljedica odnosa narodne mase prema istoriji, nego rezultat interesa crkve i višega društvenog sloja da na odgovara-jući način tretiraju istoriju. Zato se na osnovu Ljetopisa Popa Duklja-nina ne mogu donositi zaključci o obimu i karakteristikama crnogorske usmene književnosti dukljanskoga perioda. Po prirodi stvari, dukljanski slovenski živalj služio se svojom usmenom književnošću, kako je to bilo i kod drugih naroda na odgovarajućemu stepenu njihova razvoja, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se moglo govoriti o konkretnim iskazima dukljanske književne usmenosti. Usmena lirika s mitološkim podtekstom a s hrišćanskom oficijelnošću, koju elitno predstavlja pje-sma o Bijelome Vidu, ne nudi nikakav dukljanski, odnosno crnogorski specifikum. Ta lirika oslikava produžetak paganskih predstava života u hrišćansku svijest kod svih jugoslovenskih naroda podjednako.

Najstariji zapisi usmenih književnih tekstova na prostorima da-našnje Crne Gore potiču iz Boke Kotorske. Te su zapise ostvarili Julije Balović i Nikola Mazarović, obojica iz Perasta. Balovićev rukopis na-stao je krajem XVII, a Mazarovićev sredinom XVIII vijeka. Ti ruko-pisi nude epske usmene pjesme, bugarštice i deseteračke. Ali realno je pretpostaviti da su na Crnogorskome primorju bile razvijene usmene pjesme, konkretno – usmena lirika i bugarštice, mnogo ranije nego što to dokumentuju Balović i Mazarović. To „ranije“ treba odmjeravati pre-ma najstarijim zapisima tih pjesničkih oblika, kakva je bugarštica koju je zapisao Rođero de Pačienca 1497. godine, i rukovet pjesama – dvije


69

bugarštice, jedna epsko-lirska pjesma i tri počasnice koje je zapisao i objavio Petar Hektorović s Hvara, u svome putopisnom spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje 1556. godine. Činjenica da je Rođero de Pači-enca zapisao bugarštice u Italiji od pravoslavnih prebjeglih doseljenika i da Hektorović napominje da su ribari, od kojih je pjesme zapisao, pje-vali „srpskim načinom“, podupire realno pretpostavku da su na Crno-gorskome primorju u to vrijeme postojale pjesme žanrovski identične tekstovima koje nude zapisi Pačience i Hektorovića. Skladno upotri-jebljeni versifikacioni i poetološki poredak u prvozapisanoj bugaršti-ci s kraja XV vijeka, i snažno umjetnički upotrijebljen taj poetološki instrumentarijum u Hektorovićevu zapisu bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, jesu činjenice koje potkrepljuju uvjerenje da je usmena poezija na Crnogorskome primorju bila vremenski usaglašena sa zapisima iz Italije i s Hvara. Nameće se pitanje: Zar i na Hvaru i u Italiji nije moglo biti iseljenika s današnjih prostora Crne Gore? Zato zapise usmenih pjesama, koje su ostavili Rođero de Pačienca i Petar Hektorović, mogu s istim pravom smatrati svojom književnom bašti-nom svi narodi koji govore jezikom kojim su te pjesme ispjevane.

U hagiografsko-biografskoj literaturi nemanjićke države, koju je otpočeo prvi srpski arhiepiskop Sava biografijom svoga oca, župana Stevana Nemanje, potonjega monaha Simeuna, nema relevantnih doka-za o stanju usmene književnosti u prostranoj državi Nemanjića. U toj razvijenoj klerikalsko-političkoj literaturi, koja je u stopu pratila drža-vu Nemanjića, kraljevinu i carevinu, opisuju se hrišćanska čudesa koja idu naruku državnoj politici, što znači da ta čudesa nijesu uplovila u usmenu književnost širokoga narodnog kolektiva. Isto tako, realni život narodnoga kolektiva, koji se ispoljavao u usmenoj književnosti koja ga opslužuje, nije uplovio u književni poredak crkveno-državne literature koju stvaraju pisci sa samoga crkvenog vrha. U usmenu književnost ši-rokoga kolektiva, koja će doprijeti do XIX vijeka kad joj Vuk Karadžić posvećuje ozbiljnu pažnju, integrisan je samo poneki detalj iz hagio-grafsko-biografske literature. Iako su pjesme s tim detaljima u najvećoj mjeri stvarali i prenosili slijepi prosjaci koji su se milostinje radi uvijek kretali ispred hramova, ti detalji su ipak minorni učinak klerikalsko-po-litičke propagande koja je tokom dvjestogodišnje vladavine Nemanjića bila konstantna.

Da široku narodnu masu interesuju prevashodno društveni doga-đaji koji se odražavaju u njezinom socijalnom životnom poretku, po-


70

sebno pokazuje usmena književnost koja je zapisana na prostoru Crne Gore. Crnogorski usmeni književni tekst bio je stalno izložen uticaji-ma crkvene propagande, što je bilo posebno izraženo tokom teokratske vladavine Petrovića, ali ipak ga ta propaganda nije preplavila ni pri-bližno paganskoj poplavi koju hrišćanstvo nije moglo isušiti. Paganski tekstovi pjesme i priče nastavljali su da žive u hrišćanskoj upotrebi, a hrišćanstvo je mnogo više paganizma prilagodilo svome interesu, nego što je u paganski prosede jednoga usmenog književnog djela unijelo svoje prepoznatljivosti.

Ni najkrupniji istorijski događaji iz hrišćanske istorije Crne Gore, kao što su tragična smrt kneza Vladimira, pobjedonosna bitka na Rumiji 1042. godine, proglašenje Duklje za kraljevinu, pad Zete pod vlast Raš-ke i dr., nijesu ostavili nikakva traga u usmenoj književnosti Crne Gore. Da nije pjesme Tešana Podrugovića Ženidba Dušanova i nešto stihova o Svetome Savi, koje je Vuku saopštilo dvoje slijepih prosjaka, gotovo bi se moglo reći da je dvjestogodišnja vladavina Nemanjića oćutana u usmenoj poeziji Crnogoraca i Srba. Pa i pjesma Ženidba Dušanova u najmanjoj mjeri obrađuje srpskoga cara. To je upravo apoteoza posve-ćena violentnome čobaninu Milošu Vojinoviću koji u svemu nenadmaš-no nadrasta i cara, i njegovu svatovsku svitu koja je potegla iz Prizrena u Leđan – grad izmišljeni! Ni o velikim pobjedonosnim bitkama, kakva je na Velbuždu 1330. godine, nema ni pomena, ne samo u crnogorskoj, nego u čitavoj usmenoj epici kojoj jezički pripada crnogorska desete-račka pjesma. U pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška Uroš i Mrnjavčevići samo se pominje potonji srpski car Uroš, a glavno lice u toj pjesmi je Kraljević Marko. U crnogorskoj usmenoj poeziji ima pjesama o caru Dušanu koliko ih ima i o caru Dioklecijanu. Jedna!

Evo kako se može razumjeti problem zašto nije burna, i viševje-kovna, hrišćanska istorija Crne Gore oslikana u usmenoj književnosti njezinoj ni blizu onoliko koliko je ostao prisutan predseobni politeizam kao uslužnik, formalno hrišćanske, usmene književnosti crnogorske.

Istorijski period Crne Gore od učvršćivanja hrišćanstva do gu-bitka samostalnosti Zete nije bio obilježen hramovima koji bi vidno predstavljali i suštinsko učvršćivanje hrišćanstva u kolektivnoj svije-sti bivših pagana. U tome smjeru situacija na Crnogorskome primorju bila je unekoliko drugačija, što svjedoči kotorska Katedrala Sv. Tripuna koja je imala svoju prethodnicu u IX vijeku koju pominje vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u svome djelu De administrando im-


71

perio. Izostanak hrišćanskih hramova na kontinentalnome dijelu Crne Gore značio je i nepostojanje freskoslikarstva, jeke manastirskih zvona i drugih iskaza hramova preko kojih crkva saobraća s vjernicima. A i ako su kakvi refleksi dukljanske hrišćanske istorije našli odraza u usme-noj književnosti dukljanskoga, odnosno zetskoga stanovništva, njih je eliminisala dvjestogodišnja nemanjićka vladavina Zetom. Za razliku od dukljanskih i zetskih vladara, Nemanjići su aktivno podizali hramove na današnjoj crnogorskoj teritoriji, ali ta aktivnost više je značila zatu-canje katoličanstva u osvojenoj Zeti, nego udovoljavanje narodnoj volji Zete. Od sukoba Stevana Prvovjenčanoga, Nemanjina nasljednika, sa svojim bratom Vukanom, kraljem Zete, pa do raspada Srpskoga Carstva kad će Zeta alijas Crna Gora krenuti svojim putem, ne mogu se navesti nikakvi događaji za koje je kolektivna svijest Zećana bila zainteresova-na da ih u usmenoknjiževne slike pretvara. Zeta je trajala kao interesna sfera kraljeva Srbije koja se povjerava na upravu prijestolonasljednici-ma ili odličnicima iz samoga državnog vrha, ali to nemanjićko državno rutinerstvo nije se doimalo kolektivne svijesti Zećana. Kraljica Jelena, udovica Uroševa i majka kralja Milutina, upravljala je u Zeti; prijesto-lonasljednik Dušan krenuo je iz Zete da sruši s vlasti svoga oca, kralja Stevana Dečanskoga. I drugi su se slični dinastički događaji u nema-njićkoj Zeti događali, ali sve je oćutala usmena književnost Zećana. Da-kle, nemanjićka crkva i politika, kao dva profila snažne kraljevine koja je silom svoga osvajačkog elana prerasla u carevinu, obavljale su svoje poslove u Zeti, a u kolektivnoj svijesti Zećana ostalo je i dalje ono što se stvarno bilo dojmilo njihove kolektivne svijesti – predseobni paga-nizam zaogrnut hrišćanskim plaštom. Rimski car Dioklecijan zaslužio je pjesmu o sebi kao satanskoj sili koja hoće da otme Sunce. Na tome primjeru se vidi da su i paganski kult svjetlosti i hrišćanski nauk o caru-zlotvoru, koji je progonio Hristovu vjeru, formirali svoje ležište u ko-lektivnoj svijesti Zećana, odnosno Crnogoraca. A ništa iz dvovjekovne nemanjićke vladavine Zetom nije u toj svijesti obezbijedilo svoj kutak.

Povodom nemanjićke tematske praznine u usmenoj književnosti, ne samo Crnogoraca, nego i Srba, sljedeća izjava Vuka Karadžića oba-vezuje na analitički pristup. Vuk u predgovoru I knjige Srpskih narod-nih pjesama od 1823. godine kaže: „Ja mislim da su Srblji i prije Ko-sova imali i junački pjesama od starine, no budući da je ona premjena tako silno udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili što je bilo donde, pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati.“


72

U toj izjavi Vuk je bio oprezan. Nije tvrdio no je rekao da misli da je na srpskome jeziku postojalo razvijene usmene književnosti s pretko-sovskom istorijskom tematikom. Međutim, manje je bio oprezan kad je ustvrdio da je kosovska premjena uzrokovala da se dotadašnje pjesme zaborave, a nove, s novom tematikom, otpočnu svoj vijek. Uz napome-nu da je Vuk Karadžić tako mislio o Kosovskoj bitki daleko prije no je Ilarion Ruvarac otvorio prvu stranicu kritičke istorije u Srba, može se vjerovati da bi Vuk drukčije mislio i o pretkosovskome periodu i o Kosovu da su mu bila dostupna egzaktno provjerljiva dokumenta o tim vremenima i događajima.

No, ostavljajući po strani načelni stav o Kosovskoj bitki kao pre-lomnome događaju u srpskoj istoriji, treba naglasiti da se kosovski po-raz ni periferno nije dotakao kolektivne svijesti tadašnjih Crnogorca, odnosno Zećana. Turci su i prije Kosova bili zagazili balkanskim pro-storima, zetske borbene jedinice nijesu učestvovale u Lazarevu sukobu s Muratom na Kosovu, a Srbija se kao vazalna zemlja razvijala, i eko-nomski i kulturno, punih sedamdeset godina poslije turske pobjede nad Srbijom 1389. godine. Srpska crkva i politika proglasile su za izdajnika Vuka Brankovića koji je poslije Kosovske bitke nastavio nepomirljivi odnos prema Turcima, a srpski vojni poraz presnovale u srpsko-hri-šćansku martirsku pobjedu koja zavređuje Carstvo nebesko! Šćer srp-skoga martira Lazara otići će na položaj sultanije u harem kosovskoga pobjednika sultana Bajazita, Stefan će Lazarević, kao vazalni saveznik sultanov, sa svojim bojnim odredima činiti čuda od junaštva u bitkama kod Nikopolja i Angore, a Vuk Branković skapao je u turskoj tamnici 1398. godine. Prvi pomeni Miloša Kobilovića, Obiljevića i Obilića, koji su se javili na nekoliko vjekova poslije Kosovske bitke, jesu zemaljska realizacija kosovskoga martirstva, a ne pak izraz vjerovanja srpske ko-lektivne svijesti u Milošev istorijski realitet.

Vođen rezonom svoje državničke politike Njegoš je u Gorskome vijencu oformio kult Miloša Obilića kao „žertve blagorodne“, i preko popularnosti svoga umjetnički genijalnoga djela, ispjevanoga deseter-cem koji prirodno primaju stihovni receptori Crnogoraca i Srba, im-portovao Miloša Obilića, to „čudo vitezovah“, kao ideološkoga ama-netnika u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba. U Vukovoj zbirci, tome klasičnom vrhu usmene poezije Crnogoraca i Srba, sve pjesme s ko-sovskom tematikom jedva prelaze hiljadu deseteračkih stihova, a svi stihovi u tim pjesmama o Milošu Obiliću, kao kosovskome zažetniku,


73

koštaju jedva pedeset deseteraca. A umjetnički najostvarenije epske pjesme s kosovskom tematikom ne pjevaju o boju, nego o porodičnim događajima kao posljedicama boja na Kosovu. Takve su antologijske pjesme Smrt majke Jugovića i Kosovka devojka. Prema tome, niti je bilo značajno razvijenije usmene epike koja je pratila crnogorsku, od-nosno dukljansko-zetsku, stvarnost od primanja hrišćanstva do raspada Srpskoga Carstva, niti je Kosovski boj bio „premjena“ koja je uslovila da se stare pjesme zaborave. Po svojim posljedicama, Marička bitka 1371. godine bila je neuporedivo značajniji istorijski događaj nego Ko-sovska bitka. Srpski polom na Marici otvorio je brešu islamu, odnosno Turcima da zakorače na Balkan. Kosovski martirski kult Njegoš je im-portovao u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba, a Vukašina Mrnjav-čevića, maričkoga boračkog žrtvenika, smjestio je u izdajnike na koje „opšta grmi anatema“.

Postavlja se pitanje zašto dinastija Balšića, koja je poslije raspada Dušanova carstva povratila državnu samostalnost Zeti, nije ostavila baš nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore.

Sva događanja tokom vladavine Balšića ne izlaze iz okvira sred-njovjekovnoga ratničkog rutinerstva koje iscrpljuje široku narodnu masu, a ne dotiče se ni njezine svijesti kao tematika za usmenu književ-nu obradu. Kako je istakao Momir M. Marković, u istorijskome mete-žu raspada nemanjićke imperije, u drugoj polovini XIV vijeka, ponovo se emancipuje samostalna zetska država pod Balšićima. Krajem istoga vijeka, na granicama se pojavljuju Turci čiji odredi upadaju i plijene zemlju. Poslije bitke kod Berata, 1385. godine, zetskoj vlasteli bilo je jasno da su Turci velika opasnost koja nastupa nezaustavljivo. Pore-dak bitke kod Berata imao je sve tematske stavke za epsku pjesmu i usmenu priču, ali to je ostalo mimo narodnoga interesovanja. Balša II iz Drača, svoje prijestonice, pohitao je na Saursko polje na jugu Alba-nije sa hiljadu ratnika i nesmotreno ušao u bitku s nadmoćnijim turskim jedinicama. Tu je bitku, kao i svoj život, Balša II izgubio. Turci su nje-govu usoljenu glavu poslali kao ratnički dar sultanovu namjesniku za teritorije Evrope koje se od hrišćana osvajaju. Balšin nasljednik Đurađ prenio je zetsku stolicu u Ulcinj, čime je zetska država zauvijek izgubi-la albanske prostore što su bili dobijeni preko miraza žene Balše II. U stvari, nastavljala se istorija istrajnih ratova koje je Crna Gora, prvo kao Duklja a onda Zeta, vodila sa svim suśednim državama – Zahumljem, Bosnom, Raškom, s vojskom makedonskoga cara Samuila, s Vizanti-


74

jom i Mletačkom Republikom. A sve te, i druge, borbe ostajale su po strani od narodnoga interesovanja. Čak i veliki trijumf crnogorskoga oružja 1042. godine nad vizantijskom vojskom, poznat i pod nazivom Bitka kod Tuđemila, ostao je neopjevan.

Kako je naglasio Pavel A. Rovinski, zetska država nikad se nije ograničavala na jednoj svojoj teritoriji nego je uvijek bila u vezi s drugim oblastima i širila se na zapad do Dubrovnika i Trebinja, na śever i śeve-roistok do granica današnje Srbije i Novoga Pazara, a na jug do Valone. Kako je rekao Momir M. Marković, period i dukljanske i zetske epohe Crne Gore mogao bi se nazvati magbetskim dobom. U borbi za vlast korišćen je oprobani arsenal: intrige, naručena ubistva, trovanje, oceubi-stva i bratoubistva, osljepljenja. Borbe među feudalnim klanovima Zete, Raške i Huma naročito su se bile pojačale poslije Bodinove smrti. Takvo stanje nije obezbjeđivalo tematiku koja bi u usmenoj književnoj obra-di uzbuđivala mase kad pjesmu ili priču prenosilac kazuje. Rat između Zete i Raške, uz velike ljudske žrtve i razaranja, trajao je dugo. Bilo je i čestih pobuna. Kako su se dinastije uzdizale i država moćala, tako je to snaženje padalo na teret kmetova, a od strane nekih feudalaca pod-sticano je razbojništvo. Kultura se razvijala u doba Balšića, posebno na ostrvlju Skadarskoga jezera. Bili su tu hramovi i sveštenstvo, boravila je tu i obrazovana spisateljica Jelena Balšić, ali ništa od toga nije postajalo tema za usmenu književnost. Posljednji vladar Balšić, sestrić despota Stefana Lazarevića – Balša III, stiješnjen između Mletaka i Turaka, svo-jom smrću 1421. godine ugasio je dinastiju Balšića.

Dinastija Crnojevića, koja je dolazila u sukob s Balšićima oko teritorija na koje su polagale pravo obje strane, nastaviće da upravlja Zetom nasljeđujući svu problematiku koja je pratila Balšiće. Međutim, tragični kraj dinastije Crnojevića pružio je tematiku usmenoj književ-nosti Crne Gore, pa će se najkrupnije ostvarenje te književnosti, Ženid-ba Maksima Crnojevića od Starca Milije, poslužiti tom tematikom.

Borbu koju su oko teritorija vodili s Balšićima Crnojevići su nastavili okršajima s vojskom despota Đurđa Brankovića koji je, na-stavljajući djelo svoga prethodnika i ujaka despota Stefana Lazarevića, pokušao da potčini Zetu. U sastavu vojske despota Brankovića bili su i plaćeni buljuci Turaka, ali u dvijema bitkama, s tako miješanom voj-skom, izvojevao je pobjedu Stefan Crnojević. Crnojevići su bili uspo-stavili savezničke odnose vezane krvnim srodstvom s albanskim plem-stvom kojemu su pružali pomoć do konačnoga pada albanskih teritorija


75

pod tursku vlast. Posljednji ozbiljni otpor Turcima pružio je knez Ivan Crnojević i izvojevao nekoliko pobjeda. Najposlije, i Ivan Crnojević nije mogao turskoj sili odoljeti; napustio je prijestonicu Žabljak na Ska-darskome jezeru i zasnovao svoje vladarsko śedište na nepristupačnome Cetinju. S podlovćenskih prostora Crnojevići su pružali otpor Turcima sve do konačnoga pada Zete 1499. godine. Preseljenje prijestonice na Cetinje imalo je dalekosežni istorijski značaj za Crnu Goru. Područje oko Cetinja i katuni Gornje Zete, s duhovnim śedištem u Cetinjsko-me manastiru koji je podigao Ivan Crnojević, preuzeće tokom narednih vjekova ulogu Crnojevića države, posljednjega uporišta protiv Turaka na Balkanu. Postanjem Cetinja središtem prostora obnovljene zetske države, otpočelo je utemeljenje naziva Crna Gora. Podizanje Cetinj-skoga manastira, posljednje borbe koje su, od strane Crnojevića, vo-đene protiv Turaka i dolazak na položaj crnogorskoga sandžak-bega, islamizovanoga sina Ivana Crnojevića, Staniše alijas Skendera, bili su događaji koji su značili kraj feudalnoga rutinerskog preganjanja oko teritorija. A to preganjanje, u svojim raznim vidovima, dešavalo se prije pada Zete pod Rašku i tokom entuzijazma Balšića i Crnojevića koji su se preganjali oko teritorija u obnovljenoj Zeti.

Dolazak Skender-bega Crnojevića u nekadašnju prijestonicu svo-ga oca da odatle upravlja Crnom Gorom u ime turskoga sultana, može se označiti kao jedan od prelomnih događaja u crnogorskoj istoriji. Taj prelomni događaj, kao tematika za usmenu književnost, imao je bez-malo intenzitet pojave hrišćanstva kao tematike za usmenu književnost Crne Gore. Ne zato što su te teme suštinama svojim bile bliske jedna drugoj, nego stoga što su, i jedna i druga na svoj način, bile intrigantne za usmenu književnost. Koliko je hrišćansko-feudalno ratovanje i pre-ganjanje apatično djelovalo na usmenu književnost nepismene narodne mase, toliko su apsolutne novine, pojava hrišćanstva i islama, bile pri-vlačne za usmenoknjiževnu tematiku te mase. Književno-epske slike dviju istorijskih ličnosti, paganskoga cara Dioklecijana i Skender-bega Crnojevića, koje razdvajaju dvanaest vjekova, u crnogorskoj usmeno-deseteračkoj epici jedna drugoj pružaju ruku!

Prilježnije su prihvatili hrišćanstvo siromašni stočari i zemljorad-nici u Duklji nego plemenski i rodovski dukljanski prvaci. Privlačnost hrišćanstva za siromašne mase pokazala se od samoga početka, a naj-bolje je izražena maksimom da će prije kamila proći kroz iglene uši nego bogataš uskočiti u carstvo božje. Kao nekada u istrošenome Rim-


76

skom Cartsvu, tako su i u slovenskoj Duklji siromašni slojevi, svojim masovnim pristupanjem hrišćanstvu, opredijelili gornji društveni sloj da prihvati Hristovu vjeru. A prihvatio je da bi upravljao tom masom. Nijesu gornji slojevi, ni u Rimu ni u Duklji, prihvatili Hristov nauk iz ljubavi i svjesnoga opredjeljenja za novu religiju, nego od ljute potrebe – da bi mogli komotnije upravljati društvenom masom uz pomoć religi-je koju je ona već prihvatila. E u takvoj atmosferi politeistička usmena književnost dobijala je samo hrišćansku formu i nastavila da opslužuje masu svojom paganskom suštinom. I onda je sve vjekove dukljansko-ga, zetskoga i nemanjićkoga vremena preživio mit o caru Dukljaninu koji je htio da ugrabi sunce, ali mu to nije dozvolio Jovan Krstitelj. Forma hrišćanska – duša paganska!

Za razliku od hrišćanstva, islam je u Crnu Goru došao s glave, a ne odozdo. Staniša, islamizovani sin Ivanov – Skender-beg, upravlja Crnom Gorom od 1514. do 1528. godine, a u pečat sandžakata kojim upravlja stavlja detalj iz heraldičkoga obilježja dinastije Crnojevića ko-joj krvno pripada.

Staniša nije prisilno prešao u islam nego dobrovoljno boraveći u Istambulu kao jemac dogovora svoga oca s Turcima. Blagovao je mladi Crnojević uz pune kese dukata u Stambolu na Bosforu i u tome ozračju, koje se po svemu razlikuje od krševima opkoljenoga Cetinja, primio dobrovoljno vjeru Muhamedovu. Staniša je doživio Stambol kao, kako bi rekao Njegošev Mustaj-kadija, „kupu meda, goru od šećera, / slatku banju ljudskoga života“.

Kao što je poznato, veliki izvor prihoda dinastije Crnojevića zna-čile su njene solane u Boki Kotorskoj. Samo duboke zlatne kese mo-gle su preseliti dvor sa Žabljaka na Cetinje, podići Cetinjski manastir i hrisovuljom mu zavještati enormne metohe. Staniša je iz takvoga mi-ljea otišao u Stambol da bi se kao Skender-beg vratio da vlada Crnom Gorom. Pa je li onda išta bilo normalnije nego da viša klasa, ne ratari i čobani nego feudalci crnogorski, počnu primati islam? Ni balšićka ni crnojevićka Zeta nije bila uzrela u pravoslavlju, no se kolebala između ortodoksa i katolika, pa su se njezini hrišćanski labavi feudalci bez du-ševnih lomova priklanjali islamu koji je primio sin njihova dojučeraš-njega gospodara Ivana Crnojevića.

U svojemu osvajačkom usponu, koji je Turska iskazivala u vrije-me dolaska Skender-bega Crnojevića na čelo crnogorskoga sandžakata, turska politika vješto je koristila vjersku tolerantnost u vladavini nad


77

pokorenim narodima. Ništa crnojevićkome plemstvu nijesu bile teže borbe s Turcima nego što su bile njegove borbe s Rašanima, Balšićima, Mlecima ili kojim drugim hrišćanima. Dakle, u tadašnjoj Crnoj Gori nije bila formirana nikakva posebna odioza ni prema islamu ni prema Turcima. Međusobni hrišćanski obračuni možda surovošću prednja-če obračunima hrišćana s islamistima na balkanskim prostorima. Kao primjer međuhrišćanskih državno-političkih obračuna može se uzeti preduzimljivost srpskoga kneza Lazara Hrebeljanovića i bosanskoga bana Tvrtka da raščalapaju državu Nikole Altomanovića i njega pobi-jeđenoga kazne sljepilom. Prijeruvarčevska, rodoljubivo-romantičarska istoriografija vazda je naglašavala zvjerstvo sultana Murata II koji je naredio da se oslijepe dva sina despota Đurđa Brankovića, a zaobilazi-la je odluku kralja Milutina Nemanjića da oslijepi svoga sina Stevana Dečanskoga i naredbu cara Dušana da mu se zadavi otac. Tako je kralj Stevan Dečanski zamiritao sljepilo od svojega oca, a smrt od svojega sina. Ništa neobično, no sve viđeno kod mnogih dinastija na zemaljsko-me šaru! Borba za vlast i osvajački zamah ne pitaju za srodstvo i vjeru. Car Dušan Nemanjić osvajao je i grčke pravoslavne prostore s istom žestinom s kojom je sultan Sulejman Zakonodavac osvajao musliman-ske prostore Persije.

Da se islamizovao gornji društveni sloj u Crnoj Gori potvrđuju i gnoseološki refleksi Gorskoga vijenca. Vladika Danilo, Njegošev alter ego u spjevu, konstatuje da su se u Crnoj Gori „bijesna bratstva isturči-la“. Bijesna znači najsnažnija! A Sestra Batrićeva u svojoj tužbalici na-glašava kompletnu valjanost svoga poginulog brata, jednako ponosnom i bolnom izjavom: „Da uz cara śedijaše – šćaše carev vezir biti!“ Islami-zovanje gornjega društvenog sloja u Crnoj Gori bila je realna činjenica. Kad je sin kneza Ivana mogao da promijeni vjeru, zašto je ne mogu i ja promijeniti? – logično je razmišljao feudalac. Tako opredijeljenome „bijesnom“ Crnogorcu imanje je bez ikakve zapreke prelazilo u njegov timar, što je značilo stabilnost imovine za društveni uspon.

Da je plemićka odrednica beg bila u Crnoj Gori vrlo ugledna to-kom XVI i XVII vijeka dokazuje činjenica da je ta titula pridodata kao afirmativna atribucija knezu Ivanu Crnojeviću. Ivan Crnojević u narod-noj tradiciji, što znači i u usmenoj književnosti, opstaje kao Ivan-beg. Ta odrednica prešla je i na više toponima u Crnoj Gori – najpoznatija su Ivan-begova korita pod Lovćenom. U prvome kolu Gorskoga vijenca pjeva narod: „Beg Ivan-beg, junačko koljeno / boraše se kao laf s Tur-


78

cima!“ Nije prećerano pretpostaviiti da je titula beg knezu Ivanu prešla s njegova sina Skender-bega, jer ono čime se određuje novi gospodar prikladno je da se odredi i stari. A Skender-beg je dovoljno vladao, u ime sultana, Crnom Gorom da njegov boravak na vladarskoj stolici uđe u narodnu tradiciju. Ta neobičnost – dojučerašnja Ivanova borba s Tur-cima i śutrašnje upravljanje Crnom Gorom njegova sina u ime Turaka, bila su tematski izazovna događanja za crnogorsku usmenu književnost.

Usmena deseteračka pjesma o ženidbi Maksima Crnojevića, što je epsko ime Staniše, odnosno Skender-bega, upravo je objašnjenje uzroka koji su opredijelili najmlađega Ivanova sina da se poturči, kako se narodski imenuje islamizovanje Crnogoraca. Kad se psihoanalitički analizira pjesma Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića, dođe se do zaključka da je knez Ivan uzrokovao turčenje svoga sina Maksima. Sva krvava surovost koja je pratila crnogorsku državu, od njezina du-kljanskog formiranja do pada pod tursku vlast, maestralno je sintetizo-vana u epski lik Ivana Crnojevića, brzopletoga i samovoljnoga vladara. Maksimovo turčenje u Milijinoj pjesmi je realna posljedica ponašanja njegova oca koji nema sposobnosti da sudbinu prihvata kao realnost. Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori koju provodi islamizova-ni sin dojučerašnjega gospodara, hrišćanskoga kneza Ivana, energično-ga borca protiv Turaka, značilo je istorijski prelom koji je prikladan za tematiku usmene književnosti. Samo stvarni istorijski problemi dotiču se kolektivne svijesti datoga etnosa koje kreativni stvaraoci pretvaraju u književne slike da opslužuju tu kolektivnu svijest. A ratni okršaji i dru-ga događanja, koji ne znače prelom jedne društvene uhodanosti, ne do-tiču se kolektivne svijesti koju umjetnički tumače usmeni književnici.

Poraz moćne vizantijske vojske na Tuđemilu 1042. godine, kra-ljevsko krunisanje Mihaila Vojislavljevića, pad Zete pod Rašku, podi-zanje manastira kakvi su Đurđevi Stupovi i Morača, i ratnička doga-đanja iz doba Balšića i Crnojevića, nijesu pružili tematiku crnogorskoj usmenoj književnosti. A dolazak Skender-bega Crnojevića na čelo cr-nogorskoga sandžakata pružio je temu crnogorskoj usmenoj epici koja će na sebe pribrati oblike poezije. Koliko je ta tematika održala svoju kondiciju pokazuje i napomena Vuka Karadžića da je još od svojega đetinjstva slušao različite varijante pjesme o ženidbi Maksima Crnoje-vića, a da ga je zadovoljila samo verzija Starca Milije. Da je tematika o tragičnome kraju hrišćanske dinastije Crnojevića bila usaglasila svoju vremensku vertikalu sa svojom prostornom horizontalom, pokazuje i


79

veliko interesovanje pisane književnosti za obradu te tematike. Nje su se prihvatili Njegoš u drugome kolu Gorskoga vijenca, Sima Milutino-vić u Diki Crnogorskoj, Laza Kostić u Maksimu Crnojeviću, Đura Jak-šić u Jelisaveti knjeginji crnogorskoj i Nikola I Petrović u Balkanskoj carici. Taman kako je ta tema bila izazovna za usmene pjesnike-pjevače tokom nekoliko vjekova, tako je bila izazovna i za pisanu književnost kad se obratila prošlosti za tematiku svojih djela. A jednako su usmeni pjesnici-pjevači i pisani književnici, koji su bili pod velikim uticajem klasične usmene poezije koju je Vuk Karadžić predstavio svijetu, oću-tali cjelokupnu dukljansku, zetsku, rašku i nemanjićku istoriju.

Tragični kraj hrišćanske dinastije Crnojevića i dolazak Skender-bega u Crnu Goru da u ime turskoga cara njome upravlja jesu događaji koji su pružili tematiku crnogorskoj usmenoj književnosti, ali stanje Crne Gore pod turskom upravom, koje traje tokom XVI i XVII vijeka, nije pružilo gotovo nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore.

81

SPECIFIČNOST CRNOGORSKOGA XVI I XVII VIJEKA

U pogovoru Ogledalu srpskome Njegoš se čudi zašto dvjestogodišnje vrijeme Crne Gore, XVI i XVII vi-jek, nije dalo nikakvu tematiku epskoj usmenoj poeziji. Kaže priređivač ide-ološko-političke antologije Ogledalo srpsko: „Od 1510. do 1702. godine od svih crnogorskih bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godina do-gađali nikakve pjesme nemamo koja bi od tih bojevah nama što opjevala, premda se mnoga mjesta i dan današ-nji u Crnu Goru znaju na koja su Turci gomilama ginuli. Kao na primjer Li-mljani u Nahiju Crmničku, Vrtijeljka u Nahiju Riječku, Progonovići u Na-hiju Lješansku, Čevo i Velestovo ne-koliko putah, kojih bi se 20–30 naći moglo koja su sva u narodu crnogorskom dobro poznata i na koja se i dan današnji, koliko su gođ neka od njih lomna, nalaze znaci pogibše turske vojske: u parama, oružju ili drugim kakvim metalnim stvarima.“

Odista, nema razloga Njegoševo čuđenje, ma ima razloga njego-vu čuđenju! Društveno-istorijsko stanje Crne Gore tokom XVI i XVII vijeka nije pružalo tematiku koju bi prihvatila usmena književnost kao iskaz kolektivne svijesti Crnogoraca. Na prostoru životne svakodnevice crnogorskoga življa ništa se nije osobito novo dogodilo nastupanjem turske uprave što se nije dešavalo od trenutka kad su dojučerašnji sto-čari-nomadi počeli davati dažbine državi na čijoj teritoriji žive, odno-sno vlasti koja rukovodi tom državom. Uspon Duklje i njezina agonija poslije Bodinove smrti, pobjede i porazi u borbama s Vizantijom i Bu-


82

garima, dvovjekovna nemanjićka vladavina, sukobi Balšića i Crnoje-vića – kako međusobno tako i s okolnim državama, bili su događaji koji pohrišćanjenu masu dukljanskih Slovena više socijalno iscrpljuju nego što je uzbuđuju da bi o tim događajima usmeni književnici te mase pjevali i pripovijedali. Kao što pokazuje Ljetopis Popa Dukljanina i ne-manjićka hagiografsko-biografska literatura, crkva je bez ostatka usa-glašavala svoje interese s državnom politikom – ratnici su bili fizička

konkretizacija te usaglašenosti, a široki narodni kolektiv pratio je svoj svakodnevni život folklorom kao slikom te svakodnevice. Tema-tika za apoteozu društveno-kleri-kalnih događanja nije uzbuđivala tu masu. Prema tome, na prostoru ži-votne svakodnevice Crne Gore nije se ništa osobito značajno dogodilo kad je vladavina sultana Bajazita II zamijenila vladavinu kneza Đur-đa Crnojevića. Onoga Đurđa koga je njegov rođeni brat Stefanica iz-dao Turcima. Ali, tu bratsku izdaju nije platio glavom, no je s čalmom na glavi oturisao na timaru neđe u Anadoliji.

Porezi koje je nametnula tur-ska vlast pokorenoj Crnoj Gori bili su ośetno snošljiviji nego što su bile dažbine tokom vladavine Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića i Crno-jevića. Vlastela i crkva nijesu mnogo strepljeli od dolaska Turaka zato što su s turskom vlašću usaglašavali svoje ekonomske interese, a široka društvena masa gledala je pozitivno na svaku novu vlast ako joj se daju manje dažbine nego prethodnoj. Rataru, stočaru i zanatliji prikladna vlast bila je ona koja ga obavezuje na manje dažbine, a neprikladna ona koja ga ekonomski iscrpljuje. U crnogorskoj i srpskoj usmenoj epici jednako su ostale po strani od njezina interesovanja osvajačke slave cara Dušana Silnoga i sultana Sulejmana Veličanstvenoga! Ne treba za-postaviti činjenicu da su prvi vjekovi osmanske vlasti bili više usmjere-ni osvajanjem teritorija, zrakasto na sve strane od turske matične drža-ve, nego nametima koji iscrpljuju pokorene narode. I pored toga što je


83

tako bilo, hrišćansko-romantičarska istoriografija ne upotrebljava istu nominaciju kad govori o Balkanu pod vladavinom Rimljana i Turaka. Za Rimljane se kaže da su vladali Balkanom, a pod Turcima je Balkan robovao. Zaboravljaju ideološki usmjereni istoriografi da su u odno-su na pokorene balkanske narode Rimljani i Turci imali bezmalo isti odnos. Od pokorenoga balkanskog Ilira mogao je postati rimski car, a od pokorenoga balkanskog Slovena veliki vezir. Da je svakodnevni balkanski čovjek bez prevelike tuge prihvatao tursku vladavinu, poka-zuje ovaj podatak. Po Zakoniku cara Dušana, koji je kao i sva zakonska normativa hrišćanskih država na Balkanu specifikacija vizantijskoga zakonika, sebar je bio obavezan da dva dana sedmično kuluči na imanju svoga vlastelina. A po Kanunu sultana Sulejmana Zakonodavca, rajetin je bio dužan da na imanju svoga timarnika kuluči dva dana godišnje! Nijesu balkanske države, počevši od Bugarske pa onda redom, preko Vizantije, do Crne Gore, padale pod tursku vlast orošene suzama svojih ratara i čobana. Žalost od toga poraza doživljavala je dinastija i njezini pridvorni krugovi dok je dio vlastelinskoga sloja uspijevao da usaglasi svoje ekonomske interese s osmanskom vlašću.

Ne treba zapostaviti činjenicu da za pokorene narode nijesu bili jednaki vjekovi osvajačkoga uspona Turske Carevine s vjekovima opa-danja njezine moći. Dok su Osmanlije išle uzlaznom stazom osvajanja, emitovali su snošljivu obavezu pokorenih prostora, što se ogledalo i u formiranju lokalne vlasti od domicilnih predstavnika bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Kako veli Filip Višnjić u uzvišenoj pjesmi Početak bune protiv dahija, srpski knezovi nijesu bili „radi kavzi“ s Turcima. Položaj turskoga rajetina u vrijeme uspona Carstva, kakve su bile prve decenije XVI vijeka, kad crnogorskim sandžakatom uprav-lja Skender-beg Crnojević, i položaj njegova potomka, u vrijeme kad je Turska bolesnik na Bosforu, sasvim su različiti. Kako je Osmansko Carstvo slabilo, tako je iscrpljujućim obavezama raju pritiskalo. Sljede-će činjenice rasvjetljavaju to stanje.

Islamizovani stanovnici mjesta Humci, u Katunskoj nahiji, bili su uzurpirali zemljište Cetinjskoga manastira 1622. godine. Cetinjski vladika Mardarije potužio se kod područnoga kadije na tu uzurpaciju i „kadija Humce izagna, a crkvi baštinu potvrdi kako je to baština crkov-na otkad je crkva podignuta“. A onda, kad su se islamizovani Humci oglušili o izrečenu presudu, isti kadija je poslao čauše da ih privedu redu i zakonu. „Togda pašini čauši po pravdi Humce pohvataše i velmi


84

svezaše i ljuto bez milosti biše toljagama“ Poslije te stroge fizičke ka-zne, kadija je donio ovu odluku: „I ako igda Humci htjeli bi što crkvi pritisnut u polje ili u goru, stavismo zaroka 40.000 globe i da dođe gos-podar koji zemljom uspovijeda, ili bude Turčin ili hristijanin, sa vsemi vlasteli černogorskim da globu uzme, a Humce prežene preko mora ili preko planin. A baština crkvim ostade libera i da bude na vijeki.“

Da uspostavljanje turske vlasti u Crnoj Gori nije za svakodnevno-ga pravoslavnog žitelja predstavljalo ni vjersku ni ekonomsku katastro-fu, govori i ovaj podatak. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogoslav simboliše teško ekonom-sko stanje najnižih društvenih slojeva u svim balkanskim državama u vrijeme turske najezde, a prije pada tih država pod njihovu vlast. U toj se pjesmi kaže da se Starina Novak odmetnuo gori u hajduke od zuluma domaće vlasti koja nameće namet na vilajet. Konkretno, tu se priča da je izgradnja Smedereva, kao odbrambenoga grada, postizana kulukom i nametima što je uslovljavalo odmetanje siromašnih ljudi u hajduke. Iako nema pjesama o preseljenju Crnojevića prijestonice sa Žabljaka, prvo na Obod a onda na Cetinje, lako je pretpostaviti da je taj čin po-drazumijevao velike novčane izdatke. Da knez Ivan Crnojević nije bio lukrativno tanak govori podatak da je za kratko vrijeme upriličio svoj dvor na Cetinju i podigao Cetinjski manastir kome je hrisovuljom za-vještao obilati metoh. I pored toga što su izvor enormnih prihoda crno-gorske kneževine kojom upravlja Ivan Crnojević bile solane na bokeš-kom primorju koje pripadaju Crnoj Gori, ipak je normalno pretpostaviti da su dažbine crnogorskoga življa koje potražuje država bile analogne velikim državnim naporima koji se osobito ogledaju u formiranju prije-stonice i podizanju manastira na Cetinju. A i otpremanje Staniše kao ta-oca na sultanskome dvoru u Carigradu podrazumijevalo je i dobre kese dukata s kojim mladi knežević u Stambol odlazi. Staniša u Stambolu na Bosforu nije bio izolovani rob, nego momak u najboljim godinama s punim kesama dukata kome su dostupne slasti koje Carigrad nudi i koje će ga preseliti od krsta do polumjeseca.

Da je kneževski dvor Crnojevića imao nezanemarljivu ekonom-sku osnovu, u koju su uvirali i dažbinski dotoci crnogorskoga življa, osvjedočava i priličnost kneza Đurđa Crnojevića, Ivanova nasljednika, da na Cetinju instalira gutenbergovsku štampariju u kojoj se objavljuju knjige s vrhunskom opremom. Po savršenoj opremi Oktoiha može se dointuirati ekonomska osnova i kulturni nivo kneževskoga dvora na


85

Cetinju koji je vaspostavio Ivan-beg Crnojević. Nije nelogično pret-postaviti ni to da bivši knez Đurađ nije okončao svoj život na timaru u Anadoliji bez zlatnih kesa s kojima je prispio iz Venecije, preko Ska-dra, u Carigrad. Činjenica da sultan Bajazit II nije bivšega crnogorskog kneza utamničio, takođe nudi pretpostavku da Đurađ nije praznih ruku produžio u Anadoliju.

Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori, i dolazak Skender-bega da sa Žabljaka povjerenim mu sandžakatom upravlja, podrazumi-jevalo je ekonomske olakšice stanovništva u odnosu na dažbine i ku-lučenja koje su podrazumijevali ratni i selidbeni poduhvati posljednjih kneževa Crnojevića. Poslije nestanka sandžak-bega Skendera, 1528. godine, ne pomaljaju se u Crnoj Gori nikakvi događaji koji bi uzbuđiva-li maštu usmenoga pjesnika-pjevača da pjevajući o njima zabavlja slu-šaoce s kojima je ideološko-politički i socijalno poravnat. Turska vlast, preko domicilnih poslušnika, rutinerski je obavljala svoje poslove, cr-kva s vjernicima održavala normalne odnose, islamski vjernici slušali svoga hodžu. U mletačko-turskim sukobima koji su se događali na pro-storima Crne Gore neka crnogorska plemena su bila okrenuta jednoj, neka drugoj strani, a sve to skupa nije davalo tematiku koju bi prihvatila usmena književnost kao duhovni izraz crnogorskoga etnosa. Od stare tematike usmene književnosti i dalje su dva punkta djelovala: primanje hrišćansta, što predstavlja pjesma Car Duklijan i Krstitelj Jovan, i kraj dinastije Crnojevića s dolaskom Skender-bega na crnogorski sandžački položaj, što predstavlja pjesma Ženidba Maksima Crnojevića.

I tokom XVII vijeka, kad će na djelu biti Kandijski (1644–1669) i Morejski rat (1684–1699), opet se neće ispoljavati događaji koji zaoku-pljaju kolektivnu svijest crnogorsku da bi bili tematika usmene književ-nosti koja prati interese toga kolektiva. A to je zato što nijesu Crnogorci, kao etnička cjelina, uzeli učešća u tim događajima, nego su se ti ratovi doticali samo djelova crnogorskoga plemensko-bratstveničkoga moza-ika. Opredjeljenja za jednu ili drugu stranu mijenjala su se od slučaja do slučaja. Turci su pretrpjeli poraz u okršaju s Kučima 1688. godine, s istim onim plemenom koje će biti na strani Mahmut-paše Bušatlije u Bici na Krusima, 1796. godine. Turski buljuci pretrpjeli su jedan poraz i na Krusima 1688. godine, ali opet u sukobu s lokalnim dijelom Crne Gore. Kao mletački saveznici, Crnogorci su napali turske šehere – Tre-binje i Bileću. Vuk Mićunović, kakvoga junaka po iskazu Gorskoga vijenca, srpkinja nije rađala „od Kosova pa ni prije njega“, primao je


86

platu od Mletaka i poginuo u mletačko-turskome ratu koji je vođen od 1714. do 1718. godine. Poginuo je neđe u okolini Trebinja. Jednom su Komani pružili otpor Turcima, drugom pleme Piperi, ali svi ti okršaji, koji su uvijek bili izvjesni, nijesu svojim značenjem prelazili interese jednoga ili dva plemena, ponekad ni čitavoga datog plemena. Pohod Sulejman-paše na Crnu Goru počeo je udarom na Kuče i Klimente što je imalo za rezultat ne samo pokoravanje tih plemena, nego i njihovu mobilizaciju za turski napad na Cetinje 1685. godine. Neposredno prije ulaska Sulejman-pašine ordije na Cetinje odvio se sukob na Vrtijeljci između mletačkih snaga i Turaka. Na mletačkoj strani borio se neve-lik broj Crnogoraca i zapažen odred hajduka koji su bivakovali u Boki Kotorskoj, a predvodio ih harambaša Bajo Pivljanin. To je po Njegošu „soko Bajo su tridest zmajevah“ koji „mrijet neće dok svijeta traje“.

Da borbeni događaji, koji su se na prostorima Crne Gore deša-vali tokom XVI i XVII vijeka, nijesu preokupirali kolektivnu svijest Crnogoraca da ih epskom usmenom pjesmom iskaže, pokazuju i ove činjenice. Kako to konstatuje Radovan Samardžić, Boka Kotorska je u Kandijskome ratu bila veliki zbjeg naroda koji je dobježao iz suśednih turskih krajeva. A hajduci su zime obično provodili u Boki plijeneći okolna naselja na turskoj teritoriji i ulcinjske gusarske fuste na moru. Poslije turske neuspjele opsade Kotora 1657. godine, hajduci su isko-ristili bezvlašće i pometnju u Hercegovini, pa su naturili danak svim selima do Gacka, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Hajduci su nemilosrdno kažnjavali svakoga ko bi im se suprotstavio. U svome pljenidbenom entuzijazmu bokeški hajduci dopirali su čak do Sarajeva, ne pitajući šta je čije i ko kojoj vjeri pripada. Između 1664. i 1668. godine Bajo Pivljanin je hajdučki vladao svim planinama istočne Her-cegovine onemogućavajući trgovinu Dubrovnika s njegovim zaleđem.

Bitka na Vrtijeljci 1685. godine između Turaka i mletačkih snaga, u kojima je bilo nešto Crnogoraca i jak hajdučki odred Baja Pivljanina, značila je ne samo tursku pobjedu, nego i slom hajdučkoga pokreta u Boki, odnosno Hercegovini. Ta bitka produbila je plemensku krizu podijelivši Crnu Goru na dva tabora – jedni su bili za Mletke, drugi za Turke. Turci su na Vrtijeljci pośekli mnogo hajdučkih glava, a Bajovu su poslali sultanu kao ratni pobjedonosni trofej. Sulejman-beg, koji je komandovao na Vrtijeljci, za rečenu pobjedu nagrađen je činom paše. Poslije oglašene turske pobjede na Vrtijeljci, bezmalo svi su Crnogorci, danas jedni, śutra drugi, pristali da plaćaju daciju Turcima. Samo su


87

tada ostali nepokorni Kuči i Klimenti. Sve to ukazuje na činjenicu da tokom XVI i XVII vijeka nije moglo biti ni govora o jednoj crnogorskoj opredijeljenosti koja bi se dohvatila kolektivne svijesti njezine da tu opredijeljenost prihvati kao tematiku za usmenu književnost.

Kako su Mleci gledali na svoje boračke uslužnike hajduke go-vore ovi podaci. Antonio Zen, mletački providur iz Kotora, navodi u svome izvještaju Sinjoriji broj poginulih boraca na Vrtijeljci koji su s mletačkih prostora, iz Paštrovića i kotorske okoline. Napominje da su u vrtijeljskome sukobu ginuli i Crnogorci, Mainjani i Pobori, ali nijed-nom riječju ne pominje izginule brojne hajduke s harambašom Bajom Pivljaninom na čelu. Mleci su hajduke, i pored toga što su im u borba-ma s Turcima bili vrlo korisni, unaprijed otpisivali kao odmetnike koji nemaju doma ni domovine. Na u borbama poginule hajduke Mlečani su gledali kao na potrošni materijal.

Da Crnogorci nijesu bili frontalno suprotstavljeni Turcima tokom XVI i XVII vijeka, kad su bivali česti mletačko-turski sukobi na crno-gorskim teritorijama, dokazuje i Njegoš u Gorskome vijencu. Ne doka-zuje se ta istina subjektivnom idejom pisca, nego objektivnom idejom njegova spjeva. Kad je vladika Danilo, pjesnikov alter ego u spjevu, odlučio da pozove na razgovor prvake islamizovanih Crnogoraca s na-dom da će ih vratiti u pravoslavlje koje su napuštili, prvaci su došli na razgovor, ali su se začudili Vladičinu prijedlogu. Skender-aga na Vladi-činu bratsko-vjersku ponudu odgovara:

Što zborite, jeste li pri sebi...U bojeve jesmo li zajedno,zlo i dobro bratski dijelimo,kosa mlada na groblje junačkosiplje li se bulah ka srpkinjah?

Zbilja, gnoseološki talas Gorskoga vijenca koji iskazuje suodnose pravoslavnoga i islamizovanoga življa u Crnoj Gori tokom XVI i XVII vijeka poprima značenje kritičko-istoriografskoga pogleda na to vrije-me. Nauka raspolaže činjenicama da su Turci, kako u Crnoj Gori tako i u drugim osvojenim zemljama na Balkanu, vršili samo one promjene zatečenoga društvenog stanja koje su im bile nužne za učvršćivanje vla-sti i koje su mogli vojnički iskoristiti, ne vršeći krupnije izmjene u eko-nomskome ustrojstvu osvojene zemlje. Hrišćanski feudalci zadržavali su svoje pośede, čak iako se nijesu odlučili da prime islamsku vjeru.


88

Prva njihova vrlina za tursku vlast bila je da su joj vjerni. Još manje su Turci dirali u unutrašnje ustrojstvo plemensko-batstveničkih planinsko-stočarskih krajeva koji nijesu imali osobitijega i vojnoga interesovanja za novu vlast. To su bili prostori na kojima i u predtursko vrijeme fe-udalni odnosi nijesu bili uhvatili maha. Tako su Turci na prostorima brdovite Crne Gore vršili pozitivnu diskriminaciju pravoslavnoga živ-lja, kako bi se to reklo sadašnjim političkim rječnikom. Kao što je već istaknuto, viši društveni sloj crnogorski bio je upriklađen da se privija ne samo turskoj vlasti, nego i islamu činjenicom da je sin dojučerašnje-ga pravoslavnog vladara crnogorskoga primio islam i došao na upravu crnogorskoga sandžakata. Heraldički detalj iz grba dinastije Crnojevića koji je Skender-beg ugravirao u svoj pečat pružao je vlasteli psihološku opuštenost da se priklone vjeri i vlasti kojima se priklonio Staniša Iva-nov. Takvo društveno stanje Crne Gore pod turskom vlašću nije davalo nikakvu tematsku inicijativu usmenoj književnosti da se njime bavi.

Stih iz Gorskoga vijenca koji kaže da se „na groblje junačko“ jed-nako striže kosa „bulah i srpkinjah“ ima posebno saznajno značenje za sagledavanje društvenih prilika u Crnoj Gori tokom XVI i XVII vijeka. Kur’an ne dopušta da ženska lica prisustvuju sahranama, bilo muških bilo ženskih osoba. Ali, eto, Njegoš dokazuje da su islamizovane Crno-gorke ne samo išle „na groblje junačko“, nego onđe od žalosti strigle svoje kose, kako to i pravoslavne Crnogorke čine. A sintagma „na gro-blje junačko“ upravo pokazuje da su ti junaci, muslimani ili pravoslav-ci, ginuli na istoj strani. To sve znači da je dio crnogorskoga stanovniš-tva koji je bio primio islam ostao obgrljen plemensko-bratstveničkim ponašanjem i običajima koji su istrajavali u svojoj ustaljenosti.

Začirski kavazbaša Ferhat, u Gorskome vijencu, iznenađen, ne manje od Skender-age, prijedlogom pravoslavnih plemenika i bratstve-nika da se muslimani vraćaju staroj vjeri kaže:

Iako je zemlja pouzana,dvije vjere mogu se složitika u sahan što se čorbe slažu...Mi živimo kao dosad bratski,pa ljubavi više ne trebuje!

Na takve izjave islamizovanih Crnogoraca nema oponiranja od strane njegovih pravoslavnih plemenika i bratstvenika. Ama baš niko od crnogorskih pravoslavnih glavara ne oponira nijednom riječju tvrd-


89

nji Skender-age i Ferhata kavazbaše da se u dvovjerskoj Crnoj Gori živi „bratski“ i da samo treba produžiti taj harmonički suživot. Bojazan vladike Danila da „svoj svojega nigda puštat neće“ ako dođe do su-koba, ukazuje na činjenicu da je plemensko-bratstvenička solidarnost u Crnoj Gori bila jača od vjerske razlike. A sve to znači da se zulum turske vlasti, koju romantičarska istoriografija uvijek naglašava, nije bio navalio na pravoslavni živalj crnogorski da bi se u prevjeravanju tražila društvena snošljivost. Na Ferhatov poziv da se ostane u bratskoj ljubavi i slozi, pravoslavni oponenti ne suprotstavljaju dokaze da se dato socijalno stanje i vjerska nepravda ne mogu dalje podnositi, nego samo ispoljavaju svoju vjersku netrpeljivost. Knez Janko ovako oponi-ra muslimanskim prvacima koji su došli na poziv vladike Danila da se razgovara o njihovu povratku u staru vjeru:

Bismo, braćo, ali se ne može!Smiješna je ova naša ljubav,grdno nam se oči susretaju,ne mogu se bratski pogledati,no krvnički i nekako divlje, -oči zbore što im srce veli.

Objektivna ideja Gorskoga vijenca precizno dokazuje da se nije krenulo u tzv. istragu poturica zbog nesnošljivih socijalnih prilika i vjer-skih nepravdi koje zvanična turska vlast ispoljava, niti zbog lokalnih izrabljivača koji ne poštuju zvanični smjer Osmanskoga Carstva, što će se, na primjer, dogoditi u Beogradskome pašaluku kao uzrok Prvoga srpskog ustanka 1804. godine. Kao što nema istorijskih dokaza da je u Crnoj Gori bilo organizovane istrage islamizovanoga življa početkom XVIII vijeka, tako u Gorskome vijencu nema ni traga od društveno-so-cijalnih nepravdi i vjerske isključivosti koje bi izazvale ustanak na „po-turice“ kao izrabljivače pravoslavnoga življa. Genocidno-vjerski smjer subjektivne ideje pjesnika Gorskoga vijenca precizno definišu stihovi koje izgovara Vladika Danilo, Njegošev alter ego u Gorskome vijencu:

Luna i krst, dva strašna simvola –njihovo je na grobnice carstvo,sljedovat im rijekom krvavomu lađici teška stradanija.To je biti jedno ili drugo!


90

Prema izloženome, nema nijedne činjenice koja bi opravdala Nje-goševo čuđenje u predgovoru Ogledala srpskoga što nijesu dva vijeka crnogorske istorije ponudila nikakvu tematiku usmenoj junačkoj epici koju su pratili „vješti zvuci divnih gusala“, utirući narodne suze što se prosipaju za izgubljenom slobodom. Državnik i političar Petar II Petro-vić Njegoš realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstvenič-ko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka koji su predstavljali stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskim prostorima. Ruko-vođen zanosom državnika koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjerivač borbe pro-tiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u pjesničku legendu jesu opis „istrage poturica“, koja se nije istorijski dogodila, i glorifikacija ratničko-slobodarskoga podviga Baja Pivlaj-nina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao slobodarska kategori-ja, nijesu bili dotakli kolektivne svijesti crnogorske. Treća Njegoševa importacija legende u kolektivnu svijest Crnogoraca je kultni položaj Miloša Obilića u Gorskome vijencu. Nikolaj Velimirović je uočio da se samo Bog češće pominje nego Obilić u Njegoševu spjevu.

Ali odista je začudno kako se Njegoš ne śeti kad je pisao Gor-ski vijenac svoga čuđenja usmenoj, junačkoj pjesmi crnogorskoj što je oćutala dva vijeka crnogorske boračke istorije, XVI i XVII. Kako se ne śeti čuđenja koje je saopštio u predgovoru, koji on naziva primječanije, svoje antologije epskih junačkih pjesama Ogledalo srpsko? Da je Bajo Pivljanin bio u istoriji onakav kakvoga ga pjesnik prikazuje u Gorsko-me vijencu, koji je objavljen 1847. godine, procvjetalo bi Ogledalo srpsko, objavljeno 1846. godine, pjesmama o glasovitome harambaši koji se na Vrtijeljci žrtvovao za slobodu Crne Gore. Međutim, u Ogle-dalu srpskome Bajo se pominje samo u jednoj pjesmi, Osveta Bajova, i to kao gubitnik u nekakvome lokalnom sukobu na Grdijevićima. A u Gorskome vijencu pjesnik povjerava glasu naroda da kaže kako Crna Gora doživljava svoga Leonidu s Vrtijeljke. U četvrtome kolu Njegoše-va spjeva narod doslovno kaže:

Soko Bajo su tridest zmajevahmrijet neće dok svijeta traje...Vitezovi srbi vrtijeljskiluča će se vazda prizivati


91

na grobnicu vašu osveštanu.

Bitka na Vrtijeljci, kao mletačko-turski okršaj, nije inspirisala cr-nogorski etnos kao cjelinu da je njegovi usmeni pjesnici-pjevači uz gu-sle proslavljaju. Baš obrnuto, Vrtijeljka je probudila plemensku neslogu u Crnoj Gori podijelivši je na dva smjera – proturski i promletački. A to je značilo da strah kao mora otpočne pritiskivati nahijska i brdska ple-mena Crne Gore. Moćni protivnici poravnavali su svoje račune, a mali se sami sobom urušavali. Pobjednik Sulejman-paša otpratio je u Stam-bol – zastave, doboše, sužnje i pośečene glave, među njima i Bajovu, kao dokaze mletačkoga a ne hajdučkoga poraza na Vrtijeljci. Kotorski providur u svome izvještaju mletačkoj Sinjoriji nije udostojio Baja Piv-ljanina i njegove izginule hajduke ni da ih pomene.

Tri legende bez istorijske statike Njegoš je umjetničkom snagom Gorskoga vijenca importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca. To su podvig Miloša Obilića na Kosovu 1389, tzv. istraga poturica „pri svr-šetku XVII vijeka“, kako pjesnik datuje temu koju obrađuje, i slobodar-sko herojstvo Baja Pivljanina na Vrtijeljci 1685. godine. Opredijeljen slavom koju mu je priredio Gorski vijenac, Bajo Pivljanin biće jedan od najopjevanijih likova u postklasičnome periodu deseteračko-guslarske epike u Crnoj Gori.

93

NAHIJSKA CRNA GORA

Četvoronahijska Crna Gora (Katunska, Riječka, Crmnička, Lje-šanska) koja se novim glasom čula izborom mitropolita Danila Petro-vića Njegoša 1697. godine, poda-rila je svojoj usmenoj književnosti tematiku za epsko-junačke desete-račke pjesme što se pred slušaoci-ma izvode uz zvuke gusala. Te pje-sme pratile su pravoslavno-boračku aktivnost Crne Gore koja je značila korjenit zaokret od plemensko-bratstveničke dvovjerske stvarnosti crnogorske što je trajala tokom XVI i XVII vijeka. Od pada Crne Gore pod tursku vlast 1499. godine pa do kraja XVII vijeka ona je trajala kao jedna od teritorija Osmanske Imperije, a od dolaska vladike Danila Petrovića na mitropolitski po-ložaj, Crna Gora je de jure i dalje u sastavu Turske, ali de facto ona je otkazala poslušnost turskoj vlasti. Na tako pobunjenu Crnu Goru Porta sprema egzekutivne tabore da je dovedu u red, što znači otpočinjanje tzv. crnogorske borbe neprestane. Niti Porta uspijeva da primiri Crnu Goru, niti Crna Gora uspijeva da na svojemu četvoronahijskom pro-storu izbriše svaki trag naklonosti prema turskoj upravi. Ta naklonost imaće češće svoje iskaze koji neće prelaziti obim slučaja. Vrhovni oblik vlasti bio je Opštecrnogorski zbor na kojemu je pravo učešća i glasa imao svaki punoljetni Crnogorac. U nadležnosti plemenskih prvaka bio je broj učesnika na Zboru. Glavnu riječ vodio je mitropolit s Cetinja, a naporedo s mitropolitom, kao duhovnim gospodarom, rukovodeću riječ imao je crnogorski guvernadur – prvo s Čeva a onda s Njeguša. Možda


94

bi bilo prikladno reći da je takav institut vlasti – duhovno-svjetovni, bio cjelovito osvjedočen samo u Katunskoj nahiji, toj vojno, politički i ekonomski najsnažnijoj crnogorskoj teritoriji koja baštini Cetinje kao političko i duhovno središte zemlje. Turska uprava Crnom Gorom XVI i XVII vijeka nije remetila duhovni kontinuitet Crnogorske mitropo-lije, ali tek dolaskom vladike Danila Petrovića na položaj mitropolita otpočinje istorijski period Crne Gore koji se može nazvati teokratijom

sa svjetovnim zamasima. Iako je crnogorsko guvernadurstvo, koje je potrajalo i duže od XVIII vi-jeka, značilo svjetovni profil cr-nogorske vrhovne vlasti, ipak je mitropolit vodio glavnu riječ i kad su u pitanju problemi svje-tovnoga karaktera. Bivakovanje izvanjca Šćepana Maloga u Cr-noj Gori (1767–1773) značilo je uzurpaciju mitropolitsko-guver-nadurske vladavine nahijskom Crnom Gorom.

Da bi se sagledale prilike koje su usmenu deseteračku epi-ku snabđele tematikom, koju joj nijesu mogli ponuditi društve-ni uslovi Crne Gore tokom XVI

i XVII vijeka, treba odgovoriti na pitanje kako je došlo do vladarske moći cetinjskoga mitropolita?

Poslije turskoga poraza pod Bečom 1686. godine, što je značilo i povlačenje osmanske sile s teritorija Srednje Evrope, potražilo je Rusko Carstvo svoju interesnu sferu u Crnoj Gori. Dolazak ruskih emisara na Cetinje, s rubljama i medaljama, pośeta vladike Danila Petrogradu i na-rastanje glasova o turskome posrnuću pred Bečom značilo je, u osnovi, sužavanje mogućnosti da dolazi do plemenskoga, pa i bratstveničkoga, nejedinstva nahijske Crne Gore kad je u pitanju odnos prema Turcima koji su kretali u pobjedonosne i egzekutivne pohode. Tokom mletačko-turskih sukoba na teritoriji Crne Gore nikada baš sve četiri nahije nijesu cjelovito pripadale jednoj ili drugoj strani, a poslije dolaska na mitro-politsku stolicu vladike Danila Petrovića, odnosno poslije otpočinjanja


95

ruskoga interesovanja za Crnu Goru, začela se jedinstvena crnogorska misao da se frontalno treba okrenuti protivu Turaka, a uz pomoć moć-ne, s Crnogorcima istovjerske i jezički im bliske, Ruske Carevine. U toj novonastaloj situaciji umnogome se poistovjećuju interesi naroda i crkve, bolje reći Cetinjska mitropolija doživljava se kao tumač na-rodnih interesa i volje nahijskih prostora Crne Gore. Okretanje Cetinja carskome Petrogradu i propaganda, jednako s oltara i na Opštecrno-gorskome zboru, da je troprstna Rusija majka-spasiteljica crno-gorska, značilo je i buđenje nade brdskih plemena (Kuči, Piperi, Bjelopavlići, Bratonožići, Rov-ca, Morača i Vasojevići) i drugih okolocrnogorskih pravoslavnih prostora (Drobnjak, Piva, Graho-vo, Banjani, Golija, Rudine), koji su nekad pripadali državi Zeti, da će s pomoći božjom i ruskom doći kraj turskoj vladavini. I pra-voslavni živalj u Boki Kotorskoj takođe je doživljavao okrepljenje u cetinjskim vezama s pravoslav-nom Rusijom.

U novonastalim ideološ-ko-političkim prilikama i značaj Opštecrnogorskoga zbora se in-tenzivira. Stupanjem na mitropo-litski položaj Danila Petrovića, Zbor je izabrao ne samo svoga duhovno-političkoga vođu i vrhovnoga komandanta, nego je zasnovao i teokratsku dinastiju Petrović Njegoš. A opšta vojna obaveza, što je tekovina građanskih revolucija, utemeljila se u petrovićevskoj Crnoj Gori kao moralna obaveza i običajna norma tokom četiridecenijske vladavine mitropolita Danila Petrovića Njegoša. U plemensko-bratstveničkome dobrovoljno-vojnom ustrojstvu nahijske Crne Gore nije bilo dvojbe, no – ili si borac koji je priličan za guslarsku pjesmu ili zavaljenik koji nije za borbu ni za poštovanje. Uostalom, to crnogorsko društveno stanje Njegoš je definisao stihovima:

Petar II Petrović Njegoš (1813–1851)


96

Što su momci prsih vatrenijeh,u kojima srca pretucajukrv uždenu plamenom gordošću – Što su oni? Žertve blagorodneda prelaze s bojnijeh poljanahu veselo carstvo poezije,kako rosne svijetle kapljiceuz vesele zrake na nebesa!

Okretanje Crne Gore Rusiji oformilo je u kolektivnoj svijesti cr-nogorskoj jedinstvo bez premca u dotadašnjoj istoriji crnogorske drža-ve – dukljanskoj, zetskoj i postnemanjićkoj. O toj novonastaloj ideološ-ko-političkoj stvarnosti Crne Gore rječito govori ovaj detalj. U Kratkoj istoriji Crne Gore, mitropolita Petra I, opisuje se Opštecrnogorski zbor na Cetinju 1711. godine, održan povodom dolaska u Crnu Goru ruskih izaslanika – pukovnika Miloradovića i kapetana Lukačevića, na kome se vladika Danilo obratio skupu riječima: „Braćo moja Crnogorci“ i „Ljubazna braćo moja“. U junačkim deseteračkim pjesmama, s tema-tikom iz novoga ideološko-političkog perioda, često se klikuje: „Cr-nogorci, braćo moja draga!“ Kako je istakao Momir M. Marković, to obraćanje s crnogorskom nominacijom je značajna činjenica za razumi-jevanje sazrijevanja toga naziva u crnogorskoj samosvijesti. Tako se u Crnoj Gori desio jedan fenomen koji se ispoljio u tome što je nacional-na homogenizacija Crnogoraca nastupila prije utemeljivanja nacija na osnovu društvene podjele rada u eposi kapitalizma, što se ostvarilo kod ekonomski najrazvijenijih naroda Evrope.

Možda niko nije jasnije sagledao to narastanje crnogorstva nego skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija. U svojoj zamisli da formira dr-žavu na djelovima teritorija već istrošenih država, Mletačke Republike i Turskoga Carstva, Mahmut-paša je zaključio da mu je na tome putu ve-lika smetnja samosvijest Crnogoraca, pa je preduzimao borbene pohode protiv nahijske Crne Gore i brdskih plemena koja se navijaju Cetinju, kao svojoj vjerskoj matici, i nahijskoj Crnoj Gori, kao svome etničkom centru. Porazom toga raskolnog vezira na Krusima 1796. godine, Porta je intimno podijelila radost s Crnom Gorom koja je izvojevala pobjedu nad Mahmut-pašom Bušatlijom.

I pored načelnoga nacionalnog jedinstva nahijske Crne Gore to-kom vladavine teokratske dinastije Petrovića Njegoša, iskrsavale su po-


97

nekad plemenske i bratstveničke prepreke koje će teokratski gospodari s dosta napora pobjeđivati. Međutim, u usmenoj, junačko-guslarskoj epici crnogorskoj jedinstveni borbeni stav protiv Turaka bila je ideja vodilja jedinstva o kojemu te pjesme pjevaju, a sva lokalna suprotstav-ljanja toj ideji nemaju svoje aplikacije u tematici te usmene poezije. I to bi se moglo nazvati crnogorskim fenomenom. Naime, svaki vid otpora Turcima, i napada na Turke, glorifikuje se u pjesmi kao iskaz čojstva i junaštva, a učestvovanje pojedinaca, bratstava i plemena u turskim akcijama i prihvatanje turskih zahtjeva nije u guslarskoj epici prikazano kao vid izdaje, nego kao smjer pogrešne politike. Takvo shvatanje crnogorske druš-tvene stvarnosti, kojega su se držali usmeni pjesnici-pjevači, siromašilo je tematiku deseteračke guslarske pjesme. Slavljen je antiturski bor-beni entuzijazam i pojedinačno ju-naštvo, a izostao je uviđaj u odluke pojedinaca, bratstava i plemena da se priklanjaju turskoj strani. Otuda je u crnogorskim usmenim pjesma-ma, koje su pratile borbu nepresta-nu, više istorije nego poezije, kako je to primijetio Vuk Karadžić. Poezija hoće tematiku koja nudi duhovna preživljavanja, dileme, porodične zamršaje, a to je sve izostalo u tema-tici koja govori o borbi što je pravolinijski usmjerena ideološkim pred-znakom čojstva i junaštva. Stara epska tematika, kojom se bavio Starac Milija i njegovo pjesničko društvo, nije imala jednoznačno usmjeren idejni stav pa je pjesnik-pjevač mogao pristupiti Marku Kraljeviću, kao čovjeku koji ne preza od zločina, Ivan-begu Crnojeviću, kao državniku ishitrenih poteza i Turčinu, starišu Dervišu, kao amanetniku najuzvi-ješnijega ljudskog morala! Govoreći o poeziji crnogorskoga usmenog pjesnika Tešana Podrugovića, koji je obrađivao tematiku iz starijih i srednjih vremena, Vladan Nedić kaže: „Turkinja koja je ranjenom Vu-kašinu bacila krpu platna i izbavila ga iz vode Marice (u pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju – N. K) uzvišenija je od Kosovke de-


98

vojke.“ Takve moralne komocije nema u crnogorskim pjesmama koje su osmišljene crnogorskim boračkim jedinstvom, zato što je ta usmena epika zaobilazila životne prizore koji nijesu za apoteoznu pjesmu stvo-reni.

Teško bi bilo naći neko nahijsko ili brdsko pleme koje nije, i to ponekad u čelnim odredima, nastupalo s turskom vojskom protiv neko-ga drugog crnogorskoga plemena. Ništa nije bilo neobično da se jedno

pleme, ili bratstvo, predomisli pa da odstupi od otpora Turcima koji su krenuli na Crnu Goru ili na jedan njezin nepokorni dio. Pjesma Sinovi Obilića iz Nje-goševa Ogledala srpskoga indi-rektno rasvjetljava tu crnogor-sku postojanu dvojnost. Ko ne poznaje antitursko nejedinstvo Crne Gore može zaključiti da je Ćehaj-paša iz pjesme Sinovi Obi-lića veoma naivan čovjek koji je lako povjerovao u odluku trojice crnogorskih četobaša da mu se predaju dobrovoljno.

Pritisnuli turski tabori Čev-ska Ubla – predvodnik je zamje-nik travničkoga vezira, Ćehaj-

paša. Krenula egzekutiva preko Čeva pravo na Cetinje. Utoliko trojica nahijskih prvaka povedu četrdeset boraca i objave da idu Ćehaj-paši na predaju. Nikac od Rovina, predvodnik predajne grupe crnogorske, ovako uvjerava svoga pobratima Zvizdić Arslan-agu da ide s družinom na prijateljski razgovor s Ćehaj-pašom pod čadorom, okružen vojnom silom:

Pobratime, Zvizdić Arslan-aga,sreti Nikca, pobratima tvoga,su njegovo četrdeset drugahsve birana, pobre, Crnogorca!Već je nama kavga dodijalai krvava četa dojadila,


99

već smo došli, mio pobratime,da se silnu caru predademoi njegovu od Bosne veziru,da turimo čete i bojeve,da krdimo ovce u Rudine.

Sama činjenica da se harambaša Nikac od Rovina obraća jedno-me od prvaka turske vojske, koja je krenula na Crnu Goru, Zvizdić Ar-slan-agi kao svome pobratimu indicira istinu da je Crna Gora u svome odnosu prema Turskome Carstvu, čak i tokom XVIII vijeka, više nali-kovala na mozaik nego na jedinstvenu idejno-političku cjelinu. Arslan-aga svoga pobratima Nikca propusti kroz tursku ordiju, Ćehaj-paša ga primi, a onda Crnogorci „pod šator vatru oboriše“, pašu ubiše i pobje-donosna crnogorska bitka na Čevskim Ublima otpoče.

Priklanjanje Turcima, koje oličava pjesnička slika Nikca i nje-gove družine, bila je u Crnoj Gori obična pojava koja od strane narod-ne tradicije i usmene epike nije dobijala žig izdaje. Ti postupci su bili crnogorsko rutinerstvo tokom XVI i XVII vijeka, kad su se Mlečani na crnogorskoj teritoriji sukobljavali s Turcima, a od dolaska vladike Danila Perovića na čelo nahijske Crne Gore, pa sve do završetka pobje-donosnoga Veljega rata, to dvovjekovno rutinerstvo presnovalo se u in-cidentne slučajeve. Ali i ti slučajevi ostajali su bez žiga sramote koju bi utemeljila narodna pjesma o konkretnome događaju kao izdaji. Kao što crnogorska plemena često nijesu bila usaglašena kad je konkretni turski potez bio u pitanju, tako i raskorak mitropolita s guvernadurom, po-vodom političkih problema, nije bio rijetka pojava. Naime, različiti su pogledi bili kad se radilo o odnosu Crne Gore prema pojedinim silama – Turskoj, Mlecima, Rusiji i Austriji. Ali ta problematika nije se doticala usmene književnosti, konkretno guslarske epike, kao izraza kolektivne svijesti crnogorskoga etnosa. I kad je ukinuto guvernadurstvo i proće-ran iz Crne Gore guvernadur Vuko Radonjić, žig izdaje nije pogodio prestižno bratstvo Radonjića s Njeguša. Sukob vladika i guvernadura značio je sukob dvije politike, a obje su bile za Crnu Goru – samo su se razlikovali pristupi državnim interesima Crne Gore. Kolektivna svi-jest crnogorskoga naroda, koja je suštinom svojom dostupna usmenoj književnosti, nadilazila je političke i plemenske sukobe. Otpadnicima od vladičanske politike Crne Gore bivali su Pejo Nikčević, Markiša Plamenac, Risto Bošković i drugi pojedinci ili djelovi bratstava, ali ni


100

pješivački Nikčevići, ni crmnički Plamenci i bjelopavlićki Boškovići nijesu u kolektivnome ubjeđenju i u usmenoj epici dotaknuti ni trunkom izdaje. Čak i Milo Jovović, opjevani crnogorski junak iz druge polovine XIX vijeka, nalazio se jedno vrijeme kao prebjegalac kod Derviš-paše u Hercegovini.

Uskakanje u turske gradove, poslije kakve nepravde koja je od strane zvanične vlasti Crnogorcu učinjena, nije podrazumijevalo upisi-vanje toga uskoka u izdajnike od kojih se stide bratstva i plemena koji-ma oni pripadaju. U svome djelu Crna Gora i Boka Kotorska Vuk Ka-radžić napominje kako nepravdom pritiješnjeni Crnogorac izjavljuje: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ja ni Senata ni nikoga drugoga.“

Gospodar crnogorski oštro je kažnjavao takve postupke, ali cr-nogorska usmena epika niti je uskakanje u turske gradove opjevala kao izdaju, niti je stroge kazne koje je gospodar izricao proslavila. Sljedeći detalj najbolje rasvjetljava neusaglašenost kolektivne svijesti crnogor-ske, koju tumači usmena epska pjesma, i konkretnih poteza crnogor-skoga mitropolita-gospodara kao vrhovne vlasti crnogorske.

Petar II Petrović Njegoš nagradio je Obilića medaljom, i to njezi-nim prvim primjerkom, ubicu Markiše Plamenca, koji je napuštio ple-mensko glavarstvo u Crmnici i stavio se u službu skadarskoga vezira Osman-paše. Ali, usmena epika niti je opjevala Markišinu izdaju, niti naručeni podvig prvoga nosioca Obilića medalje u Crnoj Gori. A si-novcu Markiše Plamenca, Iliji, koji je sa svojim stricem bio uskočio u Skadar, biće omogućena vrhunska karijera tokom vladavine knjaza Nikole. Čak ga je Nikola I proslavio stihovnom depešom koju je poslao na Cetinje knjeginji Mileni, onoga dana kad su Crnogorci u Veljemu ratu oslobodili Nikšić od Turaka. Depeša glasi: „Na bijelom Onogoštu zastava se moja vije, / a Plamenac vojevoda pod njom rujno vino pije!“

Dakle, samo junački podvizi Crnogoraca, bilo u pljenidbi bilo odbrani, skretali su na se pažnju usmenoga guslarskog pjesnika, a psi-hološki zamršaji i moralne dileme, koje su, po prirodi stvari, bile evi-dentne u postupcima Crnogoraca koji skreću sa zvanične trase vladar-ske politike, nijesu prerastali u temu koju prihvata usmena deseteračka pjesma crnogorska.

Najčešća tema crnogorske usmene epike koja prati crnogorsku nepokornost prema Turcima je četovanje koje je značilo ekonomski iskaz crnogorske svakodnevice. Kako je to već konstatovano u nauci, Crnogorci su ratovali za svoje vitalne interese – odbranu nezavisnosti i


101

slobode, ali i za plijen u stoci, oružju, odjeći, novcu i životnim namir-nicama. U narodnoj tradiciji četovanje je prihvaćeno kao junačko zani-manje s moralnim predznakom. A taj predznak bilo je uvjerenje da je plijen koji se vrši nad inovjernicima, jednako turcima i latinima (islam-ski i katolički živalj), zanimanje kao moralno čist posao. Zato u četu koju predvodi harambaša nijesu ušli samo siromasi, možda oni i ponaj-manje, već i spremnici od prvih kuća i bratstava. Moglo bi se reći da je u vladičanskoj Crnoj Gori četa bila osnovna ekonomski produktivna jedinica. Kako je naglasio Gligor Stanojević, četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka XVIII vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkome i društvenome životu zemlje. Dolaskom vladike Danila na mitropolitsku stolicu Crne Gore, odnosno otpočinjanjem crnogorske frontalne neposlušnosti Osmanskoj Imperiji, četovanje doživljava zamah i moralnu katarzu. Dojučerašnja pljačka poprima atribuciju časnoga, rodoljubivoga i hristoljubivoga ponašanja. Crnogorske čete iz Katunske nahije kreću se prema Hercegovini, a iz drugih nahija ide se do obala Skadarskoga jezera i prema turskim pośe-dima u Zeti. Četovanje, kao privredna pojava, bilo je rasprostranjeno po čitavoj jadranskoj obali do Prokletija, ali samo je u Crnoj Gori imalo dominantni društveni ugled – imalo je oblik nadgradnje i društveno-ga prestiža. Istaknute četobaše, odnosno harambaše, postali su narodni glavari i vođe, opsluživala ih je narodna pjesma i pratila legenda. Vla-dika Vasilije Petrović u svojoj Istoriji o Černoj Gori (1754), objavljenoj u Rusiji, opravdava crnogorsko četovanje ovom izjavom: „Crnogorci su hrabar narod, ali pritiješnjen životnom nuždom u neplodna brda đe stanuju oni rado izlažu život da bi pribavili sredstva za život.“

Crnogorske pljenidbene čete su prava napast za tri suśedne drža-ve – Mletačku Republiku (njezine pośede u Boki), Dubrovačku Repu-bliku i Tursku Carevinu. Te čete su napadale trgovačke karavane, sva-tove, tamanile uzrele plodove na njivama i voćnjacima, a osobito stada na pasištima i katuništima. Dogonili su iz Hercegovine dželepe govedi i progonili ih na primorske pazare. Dešavalo se da crnogorske čete od-vode u ropstvo mletačke i dubrovačke podanike, naročito žene i đecu i prodaju ih Turcima ili na drugim tržnicama roblja. Crnogorska četa je rijetko pitala za vjeru domaćina čije imanje plijeni – njoj je glavnija bila država, turska i latinska, kojoj taj domaćin pripada. Zato je u Boki Kotorskoj jednako strepio od crnogorskih četa katolički i pravoslavni


102

živalj. U Boki je zadugo bila u upotrebi kletva: „E dabogda ti Crnogorci nazvali dobro jutro!“

Crnogorsko pljenidbeno četovanje podrazumijevalo je odmazdu, posebno tursku. Uvod pjesme Udar Turakah na selo Trnjine, u Njego-ševoj antologiji Ogledalo srpsko, sažeto dočarava i crnogorsku četu i tursku odmazdu na crnogorsko četovanje:

Zahvali se Čengić Sinan-bežepred gospodom od Hercegovine:„Ah da bi me bula ne rodilano vlahinja koja vlahe rađa, ako vojsku pokupiti nećuda poharam selo na Trnjine,na Trnjine na kraj Crne Gore, jer mi u njim čudan šićar kažu –bjele ovce, konje i volove,što su oni kleti Trnjinarisve iz naše zemlje ugrabili.

Crnogorska se četa po svome ustrojstvu bitno razlikovala od haj-dučkih družina kojih je bilo po svemu Carstvu Turskome. A razlikuje se i od uskočke družine, kako klasičnih uskoka – senjskih i kotarskih, tako i od moračkih. Hajduci su od Mitrova do Đurđeva dana mirovali kod svojih jataka, ili bivakovali na mletačkome primorju, a crnogor-ske četobaše, kao i svi drugi zažetnici u pljenidbi, provodili su zime u svojim kućama i sa svojom porodicom. Klasični uskoci su djelovali s mletačke, kasnije nešto i s austrijske, a morački s turske teritorije koju Turci ne mogu kontrolisati. Crnogorske čete kretale su se iz nepokorne Crne Gore na okolne prostore. U cjelini uzeto, sve su to bile pljačkaške družine, a samo je crnogorsko četovanje pljačku preimenovalo u junač-ki plijen koji donosi i korist i slavu. U boračkome poretku crnogorske čete izgrađivala se solidarnost fantastičnih razmjera. Ranjeni drug se nije smio ostaviti ni po koju cijenu. Stroge moralne norme, uobičajeno normirane, bile su uslov opstanka ne samo konkretne čete kao borbe-no-pljenidbene jedinice, nego i društvenoga, bolje reći plemensko-brat-stveničkoga, ugleda njezinih saučesnika.

Crnogorska četa je bila do neslućenih razmjera usavršila zaśedu, inače karakteristični oblik gerilskoga dejstva. Razumije se, raspolagala je viševjekovnom tradicijom za to usavršavanje. Početak crnogorske


103

čete je proizvod društvenih okolnosti koje su joj odredile istorijsku ulo-gu i značaj. Crnogorska četa ima svoje prapočetke u vojnim družinama dukljansko-zetskoga srednjovjekovlja, kao i katunima slobodnih sto-čara Vlaha i Albanaca iz epohe Crnojevića. Tako tradicionalno isprak-tikovana crnogorska četa će na početku XVIII vijeka otpočeti svoje značenje u crnogorskoj nacionalno-oslobodilačkoj borbi protiv Turaka koja, ukupnošću svojom, neće prestajati do Berlinskoga kongresa 1878. godine. Konkretno, četno-pljenidbena praksa s dugom tradicijom utapa se u crnogorsku nacionalno-oslobodilačku borbu koja istorijski počinje 1711. godine, kad je mitropolit Danilo, usmjeren gramatom ruskoga cara Petra Velikoga, poveo nahijske Crnogorce da opsijedaju turska mjesta koja su najbliža crnogorskoj teritoriji.

S bogatstvom tematike koju je novo crnogorsko istorijsko vrije-me, što počinje 1711. godine, podastrlo usmenoj epskoj poeziji ne može se mjeriti nijedna crnogorska istorijska epoha od doseljenja Slovena na prostore rimskoga Prevalisa pa nadalje. Sljedeći detalji iz Kratke istori-je Crne Gore od Petra I Petrovića Njegoša plastično dočaravaju vrijeme iz kojega je izrasla rečena tematika junačkih pjesama crnogorskih.

Usmjeren ruskom naklonošću prema Crnoj Gori i gramatom pravoslavnoga cara, koga su Crnogorci doživjeli kao svoga poočima, vladika Danilo ovako je prizvao Crnogorce: „Oružajte se, braćo moja Crnogorci, kako vitezovi, a ja sam gotov s vama imanja i života ne pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristjanskoga i premiloga ota-čestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste ma-tere i svih svetih bude pomoćnik i rukovoditelj.“ Okupljeni dojučeraš-nji pljenidbenici i njihove harambaše odgovorili su svome Gospodaru: „Hvala Bogu, kad smo poslanike hristijanskoga cara među nama viđeli i njihove gramate primili! Evo naše sablje pri pojasu, evo naše puške u rukama i evo mi spravni i gotovi za našega Cara rado vojevati.“ Onda su, kako kaže pisac Kratke istorije Crne Gore, digli ruke k nebu i zava-pili: „Bože podrži i blagoslovi našega Cara Petra Velikoga!“

Nikada do tada, bilo koji crnogorski državnik, tokom hiljadugo-dišnje dukljansko-zetsko-crnogorske istorije, nije raspolagao ideološ-kom izjavom koja objedinjuje Crnogorce kakvu je imao vladika Danilo 1711, a koju citira vladika Petar I u svojoj Istoriji. Crnogorska usmeno-epska, odnosno deseteračko-guslarska poezija, koja obiluje istorijom više no poezijom, otpočela je tada da prihvata ratno-slobodarsku tema-


104

tiku Crne Gore. U kontekstu takvih prilika razvio se epski mit o Carevu Lazu.

Usmjereni gramatom ruskoga cara, svojega pravoslavnog pooči-ma, Crnogorci, predvođeni vladikom Danilom, ne samo što su izvrši-li napade na crnogorskoj teritoriji na najbliža turska uporišta, nego su pokazali i snažan otpor turskim snagama koje su egzekutivno prispjele u Crnu Goru. Prva velika turska ofanziva krenula je na nahijsku Crnu Goru 1712. godine, a kad njezinim uspjehom Turci nijesu bili zadovolj-ni, Numan-paša Ćuprilić pošao je 1714. godine sa zamašitim brojem turskih boraca na Crnu Goru kao pobunjenu provinciju Osmanskoga Carstva. Crnogorci su pružili otpor na nekoliko mjesta, među kojima je i ono koje će se kasnije nazvati Carev Laz, ali jake turske snage zauzele su Cetinje, Čevo i Njeguše, te tri istorijski najistaknutije kote nahijske Crne Gore. Riječju, Turci su okupirali svu Katunsku nahiju do mletačke granice.

U epskoj legendi o Carevu Lazu ośeća se refleks kosovske le-gende, a to je u vezi s jednom izjavom vladike Danila iz 1714. godine u kojoj borački podsticajno pominje Miloša Kobilića. Uklapajući se u prirodu istorijske legende i legendarno proslavljanje Careva Laza nije bez refleksa istorijske istine od koje je legenda krenula. Tokom Morej-skoga rata (1684–1699) Sulejman-pašin pohod na Cetinje 1692. godine i otpor koji su tome pohodu pružili Crnogorci, poslužio je kao osnova za stvaranje epsko-deseteračke legende o velikoj crnogorskoj pobjedi po kojoj će se mjesto održane bitke nazvati Carev Laz. Kako se to u narodu reklo, po lazini pogiboše turske vojske, a mjesto pobjedonosne bitke crnogorske Carevijem se Lazom nazva.

Pjesmu Carev Laz, koja je prvo objavljena u Istoriji Crne Gore od Sima Milutinovića, i u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj koju je isti Milutinović priredio, a koju će Njegoš unijeti u ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko, ispjevao je Petar I, a dopunio je Petar II. Hiperbole – da je na Crnu Goru krenulo „sto hiljada i sedam stotinah“ Turaka i da „ne uteče od njih ni kamena“ generališu pjesničko-guslarski pristup tematici koja sadrži bojeve koji se razlikuju od pristupa tema-tici koja sadrži junaštvo iskazano u pljenidbenim pohodima i u suprot-stavljanju odmazdi što se formira povodom tih pljenidbi. Prema tome, opaska Vuka Karadžića, koju je saopštio uz tekst pjesme Ivan Nikolin (III knj. Srpskih narodnih pjesama), da je „u crnogorskijem pjesmama više istorije nego poezije“, samo je djelimično tačna. Pjesme na koje


105

Vuk misli, umjetničkim svojim nivoom vidno izostaju iza crnogorskih epsko-usmenih pjesama koje obrađuju tematiku, kako bi rekao isti Vuk, najstarijih i srednjih vremena. Ali, one nijesu ustihovani odraz istorije nego poetski preoblikovana istorija. U pjesmama s novom tematikom junaštvo i pobjede su glorifikovani, ali ne poetskom nadgradnjom no deseteračkom retorikom. Na takve je pjesme Vuk mislio kad je rekao da su bogatije istorijom no poezijom.

Od svih epskih deseteračkih pjesama čija je tematika tzv. crno-gorska borba neprestana, a koje zauzimaju obilato prostora u Milutino-vićevoj Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, samo pjesma Smrt Nik-ca od Rovinah, iz Ogledala, može stati u antologijski red crnogorskih epsko-deseteračkih pjesama koje reprezentuju tekstovi Starca Milije. Slikom istotrenutne smrti dvojice suprotstavljenih vitezova – Nikca od Rovina i Babića Jakšara, pjesma je homerski završena:

Trče oni jedan put drugoga, sretoše se u bijele ovce – jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce.

Dvadeset dodatnih stihova toj umjetnički slivenoj pjesmi jedno-stavno treba zanemariti. Kao što je poznato, to nije jedina pjesma u ideološko-političkoj antologiji Ogledalo srpsko koja je pretrpjela vje-štačke izmjene i dopune koje nijesu svojstvene nepatvorenome usme-nom pjesniku-pjevaču, koji poetskom riječju svojom uobličuje interes kolektivne svijesti etnosa kome on pripada. Pjesnik koji harmonijom etike, retorike i estetike vodi radnju pjesme od njezina početka nije odjednom mogao skliznuti u stvaralačku ispotprośečnost.

107

SEDMORO BRDA

Crnogorska plemena, tzv. Brda: Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Rovca, Morača i Vasojevići, oficijelno su pripa-dala Osmanskoj Imperiji sve do Berlinskoga kongresa 1878. go-dine, ali nepokornost nahijske Crne Gore prema Turcima, koja je otpočela krajem XVII vijeka, uticala je na brdska plemena, posebno na ona s kojima se gra-ničila, da počnu mijenjati svoj rutinski uobičajeni odnos prema turskoj vlasti. Crnogorski mi-tropoliti vršili su, osobito preko sveštenstva u brdskim plemeni-ma, političku propagandu, što će usloviti turske vojne obračune s pojedinim brdskim plemenima. Ti će sukobi poslužiti kao tema-tika usmenoj epsko-guslarskoj pjesmi. Kako će ustanovljena pokornost brdskih plemena prerasti u nepokornost prema turskoj vlasti, odnosno kako će početi proces brdskoga okretanja nahijskoj Crnoj Gori, rječi-to kazuju pjesme o bjelopavlićkome junaku Petru Boškoviću. Premise koje nude te pjesme analoški indiciraju i proces orijentacije drugih cr-nogorskih plemena iz Brda prema Cetinju.

Prestanak dvovjekovnoga podaništva turskoj vlasti u četvorona-hijskoj Crnoj Gori značio je ideološki izazov za brdska plemena, poseb-no nahijskoj teritoriji prigranična, koja su i dalje ostajala pod turskom vladavinom. Prateći dva smjera nahijske nepokornosti prema Turcima, pljenidbene udare na imovinu islamskoga življa i frontalno suprotstav-

Nikola Banašević (1895–1992)


108

ljanje turskim snagama koje kažnjenički kreću na Crnu Goru, usmena deseteračko-guslarska pjesma registrovala je proces prerastanja raje-tinsko-podaničke uslužnosti brdskih plemena u neposlušnost prema turskoj upravi. Svi oblici proturskoga ponašanja brdskih plemena, od prisilnoga angažovanja u pohode turske koji kreću na Crnu Goru do voljnoga usaglašavanja interesa s Turcima, našli su mjesta u crnogor-skoj deseteračkoj pjesmi.

Dok se u nahijskoj Crnoj Gori, poslije njezina otkazivanja poslušnosti turskoj vlasti, naglo gubi interesovanje za pjesme koje slave podanički prkos, čiji je sup-stitut epski lik Marka Kraljevića, u pjesmama koje su na domaku nahijske Crne Gore traže se novi profili epskoga uobličavanja po-daničkoga prkosa. Kad je dato crnogorsko-brdsko pleme svoju, dugo modelovanu, psihološko-ideološku opredijeljenost za bor-bu protiv turske vlasti eksplicira-lo teritorijalnim prisajedinjenjem Crnoj Gori, što se događalo i prije Berlinskoga kongresa, ušlo je u obavezu da i pred sobom i pred Cetinjem predstavi svoj raniji po-danički položaj kao stalni antitur-

ski prkos i kao neprekinuto idejno gravitiranje Crnoj Gori. Tako su u ideološki kliše pjesama o junaku podaniku, koji predstavlja Marko Kra-ljević, usađivani junaci brdskoplemenske istorije. Stepen njihove bor-benosti, odnosno procesa udaljavanja od tipičnoga podaničkog prkosa, zavisio je izvjesno od istorijske osnove opjevanoga junaka. Ali, svakako, ne toliko koliko je zavisio od obaveze plemensko-bratstveničkoga agona da se ne izostane u istorijskoj časti iza nahijske Crne Gore kao ideološko-ga usmjerivača koji svoje zasluge neštedimice ističe i u priči i u pjesmi. Trebalo je, dakle, ukazivati na genezu svoje junačke odlučnosti i tumačiti sjedinjenje s Crnom Gorom više kao rezultat te geneze nego kao dje-lo oružane pomoći Crne Gore. Geopolitički položaj pojedinih plemena

Radosav Medenica (1897–1987)


109

diktirao je proces boračke agilnosti kao i proces stvaranja epskih karak-teristika prelaska rajetinskoga prkosa, koji je značio duhovnu odbranu predviđenih povlastica od lokalnih kabadahija, u borbu s istorijsko-oslo-bodilačkim smislom, odnosno u borbu protiv turske države. Kako se istorijska stvarnost ropstva u kome se moglo pjevati o prkosu koji se ne kreće mimo ravni političke pokornosti, o čemu upravo pjevaju pje-sme o Marku Kraljeviću, postepeno pretvarala u otvoreni prkos koji ima istorijsko-oslobodilačke motive, tako se i ideološki kliše pjesama o junaku podaniku postepeno tran-sformisao. Postepeno se u taj kli-še, kojim gospodari Marko Kra-ljević, uvlačio prkos pograničnih, odnosno brdskih, plemena čiji je ishod oslobađanje od Turaka i te-ritorijalno spajanje s nahijskom Crnom Gorom. Evo kako pjesme o bjelopavlićkome junaku Petru Boškoviću odražavaju taj proces.

Prvo se u brdskoj Crnoj Gori uspostavila epska istina o Petru Boškoviću kao junaku-po-daniku u koga Turci imaju zavid-no povjerenje. U pjesmi Udar na Vuka Mandušića, od anonimnoga pjesnika-pjevača, objavljenoj u Njegoševu Ogledalu srpskome, bjelo-pavlićki prvak Petar Bošković ima jedno od čelnih mjesta u akciji koju spuški kapetan preduzima protiv nahijskih Crnogoraca. Tursku vojsku predvode Petar Bošković i turski kapetan iz Spuža:

Kako rekli, tako učinilii silnu su vojsku pokupiliod Nikšića i krvava Spužai ostala Brda po izboru.Tri hiljade vojske okupiše, a pred vojskom turski kapetaneod krvava Spuža i Nikšićah, A od Brdah Petre Boškoviću!


110

Spuški kapetan uvažava Petra Boškovića kao „vjernu slugu“. Njih dvojica zajedno śede i divane kao poglavice-prijatelji na kapetanskome haru i „piju mrko vino“. Kad rođak Petra Boškovića priča svoj zloslutni san, koji se mogao lako tolkovati kao predskazanje propasti preduzete akcije, junački Bošković je ponijet nadom u dobar plijen i u priznanje od strane vezira. To priznanje neće izostati ako se Bošković domogne glave Vuka Mandušića iz Crne Gore:

No mu reče Petre Boškoviću:„Muč, Manojlo, moj mio sinovče,san je laža, a Bog je istina!Nemoj sanak u vojsku kazati,e ćeš našu vojsku prepanuti, no na noge – da mu udarimo,nećemo li izgubiti Vuka.Da Vukovu glavu izgubimo,dari bi nam došli od vezira!“

Prva etapa pjevanja o bjelopavlićkome junaku-podaniku Petru Boškoviću, koji je kao plemenski prvak bio na usluzi turskoj vlasti kra-jem XVII vijeka, a koju predstavlja pjesma Udar na Vuka Mandušića, polako će da čili, pa će se u drugoj etapi pjevanja o tome junaku po-tencirati njegov antiturski prkos. Ne idejno-politički prkos, kakav je već bio otpočeo u nahijskoj Crnoj Gori, nego neposlušni prkos prema lokalnim turskim vlastima, konkretno spuškome kapetanu s kojim je pio rujno vino i prijateljski eglenisao o pljenidbi crnogorskih stada. U drugoj etapi Bošković je i dalje junak-podanik, ali sad pokazuje mnogo više borbenosti i odlučnosti da naglašava značenje svoje ličnosti.

Antiturski prkos, koji emituje pjesma o Petru Boškoviću, funk-cionisao je kao dokaz plemena Bjelopavlići da oni usaglašavaju svoje interese s nahijskom Crnom Gorom koja je otkazala poslušnost Tur-cima. U pjesmama koje tumače interese brdskih plemena, konkretno Bjelopavlića, ukazuje se na Boškovića kao beneficiranoga kneza koga ni bogatstvo ni ugled, koje je imao kao turski podanik, ne susprežu od prkosa prema lokalnim turskim moćnicima. Petar Bošković, kao junaci starijega vremena, dočekuje goste na svojoj kuli, harči ovnujsko meso i rumeniku vino, obučen zlatom i svilom. U pjesmi Bošković iz Miluti-novićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke


111

Skoči Petar od zemlje na noge,pa obuče svilenu košulju,vrh košulje zelenu dolamu,opasa se mukadem pojasom,pa obuče toke s obje strane,a zađede svijetlo oružje,siguraše vranca pretiloga,pak se turi vrancu na ramena.

Na tako uglednoga kneza iz Bjelopavlića dolaze turske tužbe:

Aj pomagaj, dragi gospodareod haina Petra Boškovića –mi već življet više ne možemo.Robi bule a siječe Turke,razbija nam kule i dućane,taj se zulum podnijet ne može!

Kao što se iz navedenih stihova vidi, antiturski prkos Petra Boš-kovića u pjesmama druge etape kreće se u okvirima ideološkoga klišea epskoga lika Marka Kraljevića. Imućni i beneficirani knez Bošković više je naglašen kao neposlušni turski podanik, nego kao ideološko-politički protivnik turske uprave. On paši smjerno ljubi ruku, kao što je ljubi i Marko Kraljević poočimu svome, turskome caru, a paša Boško-viću ukazuje čast i daje mu „široko mjesto“ pored sebe. Turci, Petrove komšije, traže od paše da ih zaštiti od zuluma baš toga kneza Petra, koji, eto, zaslužuje čast od paše. Nema u pjesmama koje tako govore o Petru Boškoviću ni pomena o nahijskoj Crnoj Gori. Pjesnicima-pjevačima iz Brda, konkretno iz Bjelopavlića, glavno je bilo isticanje činjenice kako Bjelopavlići nijesu mogli biti prosta i sasvim obespravljena turska raja u situaciji kad njihov prvoplemenik Petar Bošković može da prkosi tur-skoj vlasti, njihov knez koji ne izostaje imanjem i ugledom iza turskih prvaka. Kad se kaže „turski prvak“, u konkretnome slučaju se misli na islamizovane Crnogorce, jer su Turci, osim kad su na visokim polo-žajima, rijetko bivali stanovnici na teritorijama koje danas pripadaju samostalnoj državi Crnoj Gori.

U usmenim pjesmama o Petru Boškoviću, kao odgovor na na-hijsko-crnogorski izazov, već se blago nagovještava rasprsnuće ideo-loškoga klišea pjesmama o junaku-podaniku, koje reprezentuje Marko


112

Kraljević. U trećoj etapi pjesama, odnosno u vrijeme kad se brdska ple-mena, posebno Bjelopavlići, opredjeljuju za Crnu Goru, taj će se kliše raspasti. U pjesmi Opet Bošković, iz Milutinovićeve Pjevanije, paša već poteže vojsku na nepokornoga Boškovića koga su Turci optužili za mnoge neposlušne izazove. Napadnutome Petru Boškoviću pristiže „vruća pomoć“ od njegovih saplemenika, ali se niđe još ne pominje nahijska Crna Gora kao slobodarski uzor. Iako se vodi žestoki okršaj, prava mala bitka, iako je veliki šićar od Turaka zadobijen, postignuta slava ne prelazi okvire Boškovićeva ličnoga i plemenskoga ugleda. Čak se, nota bene, naglašava plemenska čast Bjelopavlića:

Još da ti je pogledati, pobro – kako brdske sijevaju ćorde,kako l turske glave zijevaju (…)Ćeraše ih do Žabljaka polja,nešto pušte da u Spužu kažukakav šićar jesu zadobiliu Brdima Bjelopavlićkijem.

U drugoj etapi pjesama o junaku-podaniku prkos Petra Boškovića izvjesno nadrasta prkos Marka Kraljevića. Taj ideološki kliše nije još sasvim razrađen, ali je značajno načet. Pjesme više emituju psihološku i idejnu priličnost Bjelopavlića da zasnuju borbu protiv Turaka, nego što ekspliciraju podsticajnu ulogu nahijske Crne Gore za tu borbu ili, pak, pomoć crnogorskoga oružja.

Treću etapu pjesama o Petru Boškoviću, odnosno drugu fazu tran-sformacije ideološkoga klišea o junaku-podaniku, najpotpunije pred-stavlja pjesma Petar Bošković koju je Njegoš objavio, ne pominjući joj pjesnika-pjevača, u Ogledalu srpskome. Njegoš je objavio Ogledalo poslije pedeset godina od bitke na Martinićima u kojoj su Bjelopavlići i nahijski Crnogorci bili zajedno protiv vojske koju predvodi skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija. Poslije te bitke Bjelopavlići su se ideo-loški stopili s nahijskom Crnom Gorom, iako će oficijelno pripasti cr-nogorskoj državi tek Berlinskim kongresom 1878. godine. To stapanje podstaklo je bjelopavlićki plemensko-bratstvenički agon da se ukazuje na antiturski prkos koji se ispoljavao i prije turskoga poraza na Mar-tinićima, što je značilo junačko poravnanje Bjelopavlića s nahijskom Crnom Gorom. Tako se u ideološki kliše pjesama o Marku Kraljeviću, u koji je bio cjelovito uskočio Petar Bošković, situira borba koja ima


113

istorijsko-oslobodilački smisao, odnosno karakter borbe iz vremena pjesnika-pjevača deseteračkoga teksta Opet Bošković, a ne pak iz vre-mena junaka Petra Boškovića o kome govore pjesme Udar na Vuka Mandušića i Petar Bošković, obje iz Njegoševe ideološko-političke antologije Ogledalo srpsko. U pjesmama treće etape ističe se naslanja-nje brdskoga plemena Bjelopavlića na nahijsku Crnu Goru i podvlači se oslobodilačka misija preduzetih napora. U drugoj etapi prkos Petra Boškovića, kao i Marka Kraljevića, svodio se na pojedinačne gestove koji su značili ili spašavanje neko-ga od pojedinaca-zulumćara koga ne toleriše ni centralna turska vlast, ili namjerno iritiranje tih lokalnih napasnika-zulumćara. Ali svi takvi potezi, i Markovi i Petrovi, nijesu na istorijskome planu značili ni-kakvu ideološki relevantnu borbu protiv Osmanskoga Carstva. To je, na neki način, bio jedan vid hajduč-koga prkosa, s tom razlikom što se prkosnici nijesu odmetali u goru ze-lenu, nego djelovali sa svojih ima-nja i plemenskih položaja.

U trećoj etapi pjesama o Petru Boškoviću pojačan je stepen anti-turskoga prkosa bjelopavlićkoga junaka-podanika u srazmjeri s moguć-nošću pjesnika-pjevača iz Bjelopavlića, ili iz nekoga drugog brdskog plemena crnogorskog, da na osnovu borbenih podviga plemena, koji su ga doveli do ideološko-političkog spajanja s nahijskom Crnom Go-rom, ističe junački prkos svojih saplemenika iz vremena kad još Cetinje nije Brdima služilo za primjer kako se valja odnositi prema turskim vlastima. Pjesma Petar Bošković je u formalno-tematskome značenju varijanta pjesama iz druge etape, ali od ideološkoga klišea pjesama prethodnica jedva da je ostalo traga. Petar više ne odlaže oružje pred pašinim čadorom, neće paši da poljubi ruku, Bošković je „pod oruž-jem paši pristupio“. On ne priznaje turske davije koje su protiv njega paši podnijete i tumači svoje postupke kao znake ličnoga osvetničkog morala. U prvoj etapi pjesama o Petru Boškoviću on je vjerni turski po-


114

slušnik koji žudi za vezirovim priznanjem. U drugoj etapi ne postavlja se pitanje odlaganja oružja kad Bošković pristupa paši, jer mu je kod njega „široko mjesto“, bez obzira na tužbe koje su na njega podigli po-dručni muslimani. U trećoj etapi, ne samo što Bošković neće da odloži oružje kad ulazi kod paše, što se od njega ne bez razloga traži, ne samo što odbija sve tužbe, nego otvoreno ističe svoju suprematiju na svim pravcima, ama baš u svemu. On kaže:

Istina je, pašo gospodare,no me zato kriva naći nećeš,jer je prva turska zađevica.Prvi su mi Turci udarilina Kopilju polju piperskome,i mojega izgubili sina –bolji bješe od tri begovijeh!Tri stotine zajmili ovacah – bolje bjehu no šest begovijeh!

Oslobodilački značaj nahijske Crne Gore se osobito naglašava u pjesmi. Petar Bošković šest dana odolijeva turskoj vojsci, ali mu ipak sva pomoć koja pristiže iz Bjelopavlića i suśednih brdskih plemena ne bi bila dovoljna da se održi u svojoj kuli da nijesu stigli nahijski Crno-gorci koje predvodi čevski vojvoda Draško Popović. Ovo je deseterački opis njegove odbrane:

Ma se Petar Boškoviću branidva bijela dana bez prestanka:muke su mu ljute dodijale,i od kule vrata otvorioda izlazi na aman Turcima,no zavika iznad kule vila:„Ne predaj se, moj sokole sivi,nemoj tvoje popuštit poštenje,e ti sada ide pomoć vruća,pomoć vruća od Gorice Crne, (istakao N. K.)baš dvanaest stotina pušakah!“

Pjesma o pobjedi Petra Boškovića prihvata rekvizite pjesama s te-matikom iz starijih vremena. Polom Turaka prepušten je epskoj hiper-boli: pośečeno je trista glava i zarobljeno trista konja! Petar priređu-


115

je pobjedničku gozbu – kolje stotinu ovaca! Pjesma je poentirana tako da se Petar Bošković oslobađa svakoga traga svoga ranijeg podaničkog prkosa turskoj lokalnoj vlasti. Kao što je buna protiv dahija prerasla u ustaničko vrijeme u Srbiji, tako je ideološko-političko slivanje Sed-moro Brda s nahijskom Crnom Gorom pretvorilo prkosne čarke Brđa-na-podanika u boračke zamahe oslobodilačkoga smjera. Reprezent ju-naka-podanika iz Brda, Petar Bošković, u pjesmama treće etape oslo-bađa se svakoga traga svoga ranijeg podaničkog prkosa. On, uz pomoć nahijske Crne Gore, zadobi „slavu i poštenje“. Pjesma naglašava:

A kad svanu i sunce ogranu,podiže se Draško Popoviću,a za njime sva njegova vojskaput krvava Čeva na krajinupjevajući i puške mećući.Petar osta zdravo na Slatinui zadobi slavu i poštenje.

Apoteozni ton rapidno je narastao u pjesmi, spasonosna hiperbola je ižljebila pjesmu iz stihovane reporterske povjesnice koja je pjesnički ograničila crnogorsku desetaračku usmenu epiku s novijom tematikom. Vila je uvedena u radnju, odigrala se bitka kao u pjesmama sa stari-jim temama. Bogatstvo bjelopavlićkoga plemenskog prvaka, koje je u drugoj etapi pjesama isticano s ciljem da se ukaže na činjenicu kako ni veliki ugled Petra Boškovića ne ometa njegov antiturski prkos, ima u trećoj etapi drugi smjer kojim se ističe boračka snaga junaka, odnosno njegova ekonomska moć kao osnov njegove boračke preduzimljivosti. Bošković se tokom šest dana bori iz svoje kule na Slatini, a kadar je da iz svojih podruma i torova ugosti vojsku što je pomogla da se posiječe trista Turaka.

Prihvatanje prosedea pjesama sa starijom tematikom znači psi-hološku rasterećenost pjesnika-pjevača, koju je postigao tek onda kada su se Bjelopavlići iskazali u borbi protiv Turaka. Konkretno, u Bitki na Martinićima 1796. godine koja je imala istorijsko-oslobodilački karak-ter. Vizu pjesniku-pjevaču da formira prkos svojih prvaka prošlosti i da podanički inat pretvara u ideološki osmišljene oslobodilačke akcije moglo je da pruži pleme koje stoji iza pjesnika-pjevača sa stabilnom boračko-oslobodilačkom afirmacijom. S druge strane, poziciju takve pjesničke slobode pjesnik-pjevač je osiguravao isticanjem zasluga Ce-


116

tinja i nahijske Crne Gore. Samo uz pomoć Crnogoraca, koje usmjerava mitropolit Petar I, Petar Bošković je zadobio epsku slavu u deseteračkoj epici. Tako je pjesma Petar Bošković, kojoj Njegoš daje visoki rang u svome Ogledalu, postigla kroz ideološku sintezu nahijsko-crnogor-ske i brdske, konkretno bjelopavlićke, borbe, odnosno Crne Gore kao slobodne teritorije i okolnih crnogorskih plemena, ideološku rehabili-taciju podaničkoga prkosa Petra Boškovića. Razvojni put pjesama o Petru Boškoviću, koji na crnogorskim terenima znači i transformaciju ideološkoga klišea pjesama o Marku Kraljeviću, odražava suštinu isto-rijskih interakcijskih odnosa Crne Gore i okolnih plemena koja su se, od odskočenja nahijske Crne Gore od Turske Imperije, postepeno ide-ološki približavala Cetinju. Njegoš je u Ogledalo srpsko unio pjesme o odnosima sve Sedmoro Brda prema Turcima i nahijskoj Crnoj Gori, a ti se odnosi kreću etapnim smjerovima što su osvjedočeni u pjesmama o Petru Boškoviću. U tim pjesmama bljesne po koji zrak poezije, ali, uglavnom, one su više retorska glorifikacija događaja nego poetska pre-fermentacija istorije.

U stilsko-kompozicionoj tehnici usmenih deseteračkih pjesama o Petru Boškoviću očuvani su glavni pravci pjesama o Marku Kraljevi-ću, junaku-podaniku turske vlasti. Pjesnici-pjevači usmjeravali su svoje kreativne tokove pravcem transformacije ideološkoga podteksta klišea, ali nijesu imali potrebe da čine značajnije inovacije na stilsko-kom-pozicionome planu. Kao što Marko Kraljević ima pobratime, Relju i Miloša, tako i Petar Bošković ima svoga pobratima – vojvodu Rada. Kao što je Marko od Prilepa grada tako je Petar od Slatine, mjesta ju-načkoga. Samo erotska podatkanost Petra Boškovića nije preuzeta od Marka Kraljevića. Epski, kao i istorijski, Marko Kraljević nema sreće sa ženama.

117

MORAČKI USKOCI

Na teritoriji jednoga od Sed-moro Brda, plemenu Morača, for-mirao se jedan istorijski fenomen koji je usmenoj crnogorskoj epici podario svojevrsnu tematiku. To su morački uskoci koje su čini-li prebjegli pravoslavci s turskih teritorija, najviše iz Hercegovine i Sandžaka. Prebjezi su formirali svoju naseobinu u gornjemoračko-me predjelu Ljevišta čiji je ziratni prostor tako planinski uobručen da se i male ljeviške snage mogu uspješno suprotstaviti i neuporedi-vo jačemu neprijatelju. Sredinom XVIII vijeka počelo je formiranje uskočke naseobine u Ljevištima, a kasnije će se ljeviški naseljenici dohvatiti i djelova istočnoga Drobnjaka, konkretno Malinska, Struga i Sirovca. Uskoci su stabilizovali svoja porodična naselja, uzgredno su se bavili zemljoradnjom i stočartsvom, a glavno zanimanje bila im je pljenidba u svim njezinim oblicima.

Naziv morački uskoci nije precizan zato što su uskoci o kojima je riječ i pošto su se stabilizovali u istočnome Drobnjaku i oformili ple-me Uskoci, nastavili svoje pljenidbeno zanimanje duže od pola vijeka. Ali, taj naziv može se prihvatiti zato što je boračka aktivnost uskoka s drobnjačke teritorije samo nastavljanje zanimanja koje je bilo oformilo svoju prepoznatljivost u Gornjoj Morači. Najadekvatniji naziv bio bi moračko-drobnjački uskoci, ali njegova glomaznost opravdava nepre-ciznost odrednice morački uskoci.


118

U istorijsko-pravnome smislu morački uskoci razlikovali su se od senjskih i kotarskih uskoka. Morački uskoci naseljavali su teritoriju koja de jure pripada Turskome Carstvu, a koja je de facto slobodna, jer njezini stanovnici nijesu priznavali tursku vlast niti joj davali predviđe-ne dacije. Klasični, odnosno senjski, kotarski i bokeški uskoci bili su građani države koja im je dala utočište kad su dobježali s turskih terito-rija. Morački uskoci ne mogu se izjednačiti ni sa hajducima, iako se u

istorijsko-pravnome smislu od njih ne razlikuju. Pośedovanje određe-ne teritorije, porodični život i uz-gredno bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom jesu osobine moračkih uskoka koje nijesu imali hajduci kojima je „kuća kabanica, / duga šara i otac i majka“.

Pljenidba koju vrše morački uskoci, naručene paljevine i ubistva i drugi diverzantski oblici njihova djelovanja na turskim teritorijama nijesu bili, u formalnome značenju, integralni dio borbe koju je nahijska Crna Gora vodila protiv Turaka, ali suštinski su toj borbi pripadali. Ce-tinje je koristilo uskočko-diverzant-sku prominentnost stanovnika Lje-

višta i, kasnije, mjesta u istočnome Drobnjaku, ali nije pravno stajalo iza uskočke antiturske djelatnosti. Na optužbe koje su Turci podnosili Cetinju zbog uskočkoga razornog djelovanja, crnogorski gospodari, odnosno mitropoliti, pravdali su se činjenicom da akcije uskoka koji s carske zemlje čine štetu istoj zemlji nijesu problem Cetinja no Por-te i Stambola! Tako formalno-pravno zaštićenoj Crnoj Gori morački uskoci bili su dobrodošli za izvođenje akcija koje ona nije mogla javno izvoditi. A te akcije značile su ubistva pojedinaca, paljevine stambenih objekata, štete na uśevima i osobito plijen stoke. Kad se gođ moglo, Ce-tinje je podsticalo uskočku razornu aktivnost, ponekad i javno. Tako je vladika Petar I podario serdarski čin uskočkome prvaku Mališi Bućiću.

Raspolažući formalnim dokazom da uskoci ne djeluju s državne teritorije Crne Gore, Petar I je nalazio načine da uskočku oazu u Morači,


119

koju Turci ne mogu da eliminišu, veže za Crnu Goru. Nije ih priznavao za svoje državljane, ali je na njih državnički djelovao. Čim bi ośetio da akcije moračkih uskoka ne odgovaraju interesima Crne Gore, vladika Petar I je oštro reagovao i bio spreman da se odrekne saradnje s njima. Da uskočki sljedbenici iz Gornje Morače nijesu prezali ni od pljačke imovine koja nije turska, svjedoči odgovor vladike Petra I na žalbenu molbu pivskoga arhimandrita Arsenija Gagovića da Cetinje stane na put uskočkim pljačkašima koji sa-tiru imovinu pravoslavnoga življa ne zaobilazeći ni dobra Pivskoga manastira. Između ostaloga, Petar I u odgovoru Gagoviću kaže: „Što se pak tiče do uskoka, koji, kako mi pišete, robe sirotinju, sva Her-cegovina znade da sam ja svagda sirotinju branio i da mi nije na srce manja žalost za sve ono što siroti-nja pod tursku vlast trpi, nego li za ono što ja u Crnoj Gori vidim ne-ustrojeno i što Crnogorce dopada, no što ću da učinim uskocima, koji su iz Hercegovine utekli u Mora-ču, ljudi zli i bezbožni, a prazni bez nikad ništa, a kad oni ne paze svoju braću i ne spominju turski jaram, koga su, što je reći, još juče nosili i koga njihova braća i danas nose na vrat, ko će ih od takvog zločinstva ustegnuti. Oni su od mene i Crne Gore daleko, ne slušaju nikoga.“

Morački uskoci su potplaćeno realizovali osvete pojedinih lica, bilo prema Turcima, bilo prema istovjernicima. Uskočke razbojničke usluge nerijetko su koristili age i begovi u međusobnim obračunima. Na primjer, begovi Zvizdići s Krsca koristili su uskočke plaćene usluge da nanesu ozbiljne štete na imovini begova Ljubovića u Nevesinju. I ri-valski obračuni među pravoslavcima izvođeni su preko plaćene usluge moračkih uskoka. Ali, taj razbojnički način opstojanja moračkih uskoka poprimiće ideološko-političke reflekse doseljenjem Trebješana u Gornju Moraču, odnosno Ljevišta.


120

Kako je to istakao Branko Pavićević, Trebješanima pripada ista-knuta uloga u oslobodilačkome pokretu crnogorskih i brdskih pleme-na. Nastanjeni u Trebjesi, u okolini Nikšića, ta pravoslavna naseobina i ekonomski i kulturno produžavala je značenje crnogorske, odnosno du-kljansko-zetske države. Analogno ukrštanju trgovačkih puteva koji su pored Trebjese prolazili, Trebješani su imali ekonomsko zaleđe u sto-čarskim krajevima na śeveru, a kulturni uticaji dolazili su im s jadran-

skoga primorja. Tako oformljeni Trebješani su održavali tradiciju o ustanku vojvode Grdana protiv Turaka 1597. godine i o podvizi-ma nikšićkih ustanika iz vremena Kandijskoga i Morejskoga rata. Kad je ruski car Petar I poslao gramatu vladici Danilu, carski izaslanik obratio se i Trebješani-ma da ustanu na Turke i napad-nu Nikšić. Što su oni uradili, ali bez uspjeha. Turci su osvetnički razorili Trebjesu, a trebješki ple-menici pobjegli su u Crnu Goru đe će se zadržati skoro trideset godina. Tokom toga tridecenij-skog bivakovanja u Crnoj Gori izdržavali su se najviše od plijena

koji su njihove čete pribavljale, najviše iz Hercegovine.Da bi izbjegli stalne trebješke napade na naselja i karavane u

okolini nikšićkoga grada, Turci su poveli razgovore s Trebješanima o njihovu povratku na imanja koja su napuštili. Trebješani su se povratili u svoju razorenu Trebjesu đe će ostati sve do izbijanja rata između Au-strije i Rusije, s jedne, i Turske, s druge strane, koji je trajao od 1789. do 1791. godine. Pod uticajem Cetinja i posebno ruskoga izaslanika Marka Ivelića, Trebješani su se sjedinili s crnogorskom vojskom, koju je pred-vodio guvernadur Jovan Radonjić, i napali turski utvrđeni grad Nikšić. Poslije te neuspjele akcije Trebješani su trajno napuštili svoju postoj-binu skrasivši se u Gornjoj Morači. Četovali su iz Morače, napadali turska naselja i karavane, a posebni gnjev ispoljavali su prema Nikšiću i nikšićkim muslimanima. Karavanski putevi, preko Sinjajevine i kroz


121

Dugu, bili su izloženi čestim napadima Trebješana. Bili su sposobni da razbijaju i velike karavane. Ipak, ta boračko-pljenidbena sposobnost značila je rezultat razbojničke violentnosti ljeviških uskoka i vještine komandovanja doseljenih Trebješana. Tako je doseljenje Trebješana u Moraču označilo ideološko-političku profilaciju uskočke aktivnosti iz Morače koja je do tada imala samo razbojnički karakter.

Narastanje oslobodilačkoga smisla te borbe, koju su usmjerili Trebješani, trajaće do 1859. godine kad je po međunarodnome dogovo-ru ingerencija nad plemenom Uskoci povjerena Knjaževini Crnoj Gori. Trebješani su 1804. godine odselili u Rusiju đe su dobili imanja i druš-tveni status koji to dobijanje podrazumijeva, a uskočka borba, koju su oni slobodarski usmjerili, nastavila je svoje djelovanje. Tipičan primjer uskočke usluge Crnoj Gori je ubistvo gatačkoga muteselima Smail-age Čengića na Mljetičku 1840. godine.

Predstavnici centralne turske vlasti oprobali su sva sredstva da se riješe moračkih uskoka, ali sve je ostalo bezuspješno. Usmjerena ide-ološkim iskustvom, uskočka borba prerasla je sredinom XIX vijeka u međunarodno političko pitanje, pa je komisija, sastavljena od predstavni-ka Rusije, Austrije, Francuske, Engleske i Pruske, riješila da se uskočka teritorija, koja se već bila nominovala u Uskočko pleme, prepušti Crnoj Gori. Tada su bivši morački uskoci, a tada već ustaljen toponim Uskoci, i njihova specifična borba skinuti s aktuelne istorijsko-političke pozornice.

Usmena deseteračka epika realno je prikazala uskočku pljenidbe-no-ratničku agilnost koja je naćerala Portu da uskočko pitanje prepušti komisiji koju čine predstavnici hrišćanskih zemalja. U pjesmi Boj na Morači, iz četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića, bosanski prvaci kojima je „zulum dodijao od Morače i Gornje i Donje“ žale se carskome izaslaniku Dželaludin-paši:

Ne daju nam careva harača,ni ostale careve verđije,niti tursku prifataju ruku.Oni idu lomnoj Gori Crnojna Cetinje, ter vladiku mole,i njegovu prifataju ruku,i još njemu prinose darove.Vladika ih dobro dočekuje,poklanja im zlaćene medalje,


122

velikoga cara moskovskoga,postavlja im po želji glavarei serdare i vojvode mlade.Đe gođ bješe vlaha valjatogau svu Bosnu i Hercegovinu,sve pobježe u Moraču Gornju,robe, pale i sijeku Turke, razbijaju po drumu trgovce, odjaviše iz planine ovce, odagnaše konje i volove, poharaše gospodske dvorove, raskopaše kule i čardake,povedoše bule kadidžuke, uzimlju ih za vjerne ljubovce…Uskoci se cijeli pomami, pa udari niz Hercegovinu, pobij, pali i sijeci glave – te ostavi jade svakojake.

Sasvim je razumljivo što je bošnjačka deseteračka epska pjesma Krnovka, objavljena u Bosanskoj vili, istakla karakter borbe moračkih uskoka. Ovako se navodi uskočka izjava:

Bijele im plijeniti ovce i šarene krave i teoce, i isklati nejake čobane i pofatat bule i đevojke te poženit braću Moračane.Ovce šćerat moru i limanu – sve prodati sa Krnova ovce i šarene krave i teoce.Lakše nam je podijelit novce, nego turske sa Krnova ovce.

Deseteračke epske pjesme koje govore o događajima iz uskoč-koga života u Ljevištima poetski su zrelije nego pjesme o uskočkim borbama koje su vođene poslije preseljenja uskoka u istočni Drobnjak. Nije toj pojavi uzrok samo činjenica da pjesme o uskocima iz Ljevišta imaju duži put od postanka do zapisivanja, nego pjesme koje govore o


123

uskočkim borbama koje su vođene poslije utihnuća Ljevišta kao uskoč-koga gnijezda. Seoba Trebješana u Rusiju, organizatora uskočke borbe s idejnim smjerom, i centralnih junaka u pjesmama, otvorila je prostor pjesniku-pjevaču da se prema njima odredi kao prema junacima proš-losti. Prostorno udaljenje opjevanih junaka shvatili su i pjesnik-pjevač i slušaoci kao vremensku udaljenost.

Pjesme o djelovanju uskoka poslije preseljenja u istočni Drobnjak nijesu prerasle okvire hroničarske povjesnice zato što su pjesnici-pje-vači bili savremenici događaja o kojima pjevaju i zato što su pjesme zabilježene ubrzo poslije njihova nastanka. Kao materijal koji upućuje i na prvi sloj crnogorske klasične deseteračke epike, koja je s udaljene vremenske distance od opjevanoga događanja doživljavala pjesnički vrhunac, one imaju mnogo više značaja za nauku o usmenoj crnogor-skoj epici, nego kao književni tekstovi koji bi još mogli pronaći čitaoce.

Pjesme o moračkim uskocima potenciraju boračke podvige koji su izvođeni po narudžbini. Prebjezi što su napuštili svoje kuće i baštine, oni ili njihovi preci, u svaki svoj podvig unosili su žar osvete. Plijen i osveta bili su podsticajniji motiv za njihovu boračku aktivnost nego po-litička svijest da se treba boriti protiv turske vladavine. Kad Turci traže harač od uskoka, u pjesmi Boj na Morači, knez Raško im odgovara:

A da li se ne stidiš iskati, kad ne ištem ja harača moga baš od tebe za četeres ljeta, jer uživaš moju đedovinu!

Osvetu kao osnovni motiv uskočke borbe naglašava bošnjačka pjesma Krnovka. Mališa Bućić, uskočki prvak sa serdarskim činom s Cetinja, usmjerava uskočku družinu na pljenidbeni šićar:

Ja ću vama bolji šićar kazat –na Nikšiće, na naše krvnike!Viđ Nikšića, starije krvnika, đe mi Slivlje kose đedovinu, a Poviju oru babovinu, iz Trebjese sela išćerali.

U pjesmi Smrt Smail-age Čengića, iz IV knjige Vukove zbirke, drobnjački vojvoda Šujo Karadžić, koji je zvanično bio lojalan prema


124

Turcima, navodi uskoke da zaplijene tursku trgovinu. A kad snuje po-gubljenje Smail-age Čengića, vladika crnogorski poklanja uskočkome prvaku „dvije puške male“, kao simbol uskočkoga zanimanja i konkret-ne dužnosti. U varijanti te pjesme, Opet to malo drukčije, iz iste zbirke, Novica Cerović izvršava vladičinu zapovijest da se smakne Smail-aga Čengić, ali vojsku sastavlja od uskoka. U pjesmi Osveta iz Milutinovi-ćeve Pjevanije, pop Lješević iz Pive riješio se opasnoga haračlije Ibra Hajrovića koristeći boračku i osvetničku spremnost uskoka. U pjesmi Pop Lješević i Matija Jušković, iz iste Vukove zbirke, uskoci su prika-zani kao junaci i za novac čine junaštvo. Pop Lješević se ovako obraća uskočkome prvaku Juškoviću:

Izgubi mi Airović Ibra,evo tebe dvije kese blaga – sve u žutu sitna mlečanina.

Jušković kupi „sedam-osam druga“ i pogubi haračliju. Odbjeglo-ga turskog konja koji je unio harač uskoci ne hvataju zato što će im naručilac platiti podvig. Uskočki prvak upozorava:

Ne trčite, ljubimna družino, mi zadosta imamo šićara – od Turčina odijelo divno, a još više svijetlo oružje.Daće nama pope Lješeviću, hoće dati dvije kese blaga sve u žutu sitna mlečanina.

U pjesmi Bogdan serdar i Šaban-aga Arnautin, iz VIII knjige Vu-kove zbirke, musliman Hasan Toska sarađuje s moračkim uskocima da bi došao do plijena. On je

s uskocima vjeru uvatio, pa ih pušta niz Hercegovinu.Kad uskoci šićar zadobiju, ise čine Toski Hasan-begu.

Pjesme o moračkim uskocima ne udaljavaju se od istorije kad govore o razlici između Uskoka i Drobnjaka na prostoru odnosa s tur-skom vlašću. Kad drobnjački knez Novica Cerović nastoji da domami


125

Smail-agu na Mljetičak, da bi se ispunila želja vladike Petra II da se smakne muteselim Čengić, on Smail-agu ubjeđuje da će moći pokupiti harač od Uskoka. Cerović tada ne pominje mogućnost da Drobnjaci neće dati harač, jer je Čengić vjerovao u poslušnost svoje drobnjačke raje. Po pjesmi, glavni problem za Smail-agu bili su Uskoci koji su se kao pleme formirali od moračkih uskoka. Ljudi koji ukazuju Smail-agi na moguću opasnost po njegov život ako preduzme odlazak na poziv drobnjačkoga kneza, pominju samo Uskoke i Brđane. Kad je u trenutku napada na utaborenoga Smail-agu na Mljetičku, Čengić uzviknuo „daj mi, more, ata brnjatasta“, njegov seiz Martin je odgovorio:

Kami ću ga tebi dovoditi,kad su ti ga ukrali Brđani!

Pjesme ne ukazuju na rajetinsku snishodljivost Drobnjaka samo isticanjem Smail-agina povjerenja u pleme drobnjačko (Čengić veli: „uzmi, Šujo, pedeset pandura / od Drobnjaka dobrijeh momaka“), nego i umanjivanjem značaja drobnjačkih prvaka – Karadžića i Cerovića. U od-nosu na uskoka Mirka koji je smakao Smail-agu, podvizi Šuja i Novice su sasvim nebitini. Cerović je pogubio nekakvoga „efendi-kadiju“, a Ka-radžić „Karimana starog Ćustovića“. Izostavljanjem imena efendi-kadije i naglaskom da je Šujo pogubio starca, pjesnik-pjevač, u stvari, ukazuje na veliku razliku između uskoka Mirka Aleksića i drobnjačkih glavara.

Ukratko, autonomnost i specifičnost borbe moračkih uskoka na-glašeni su u svim pjesmama o moračkim uskocima, ali istorija morač-kih uskoka, i ljevištanska i istočnodrobnjačka, dobila je uzornu pjesnič-ku nadgradnju samo u pjesmama Junaštvo i smrt Lopušine Vuka, iz IV knjige Karadžićeve zbirke, i djelimično u Klorindi srpskoj iz Njegoševa Ogledala. Ne zna se pjesnik-pjevač jedne i druge.

Od djela pisane literature koja obrađuje boračku prominentnost moračkih uskoka samo spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažura-nića ostaje kao trajni umjetnički posrednik između istorije i čitalaca. Njegoševa deseteračka pjesma Čardak Aleksića i pjesme Nikole I Pe-trovića Na grobu Mirka Aleksića i Drobnjačko kolo ostaju u okvirima književnoistorijskih dokumenata prošlosti.

127

CRNOGORSKA PLEMENA S HERCEGOVAČKIM PREDZNAKOM

Crnogorska plemena Gra-hovo, Banjani, Drobnjak, Piva, Golija, Nikšićke Rudine i Oputne Rudine, koja su Berlinskim kon-gresom 1878. godine potvrđena kao teritorija Crne Gore, imala su, shodno svojemu položaju, izvje-sne specifičnosti u odnosu prema Turskoj, kojoj su zvanično pripa-dala, i nahijskoj Crnoj Gori, koja je na njih vršila uticaj od kraja XVII vijeka pa nadalje. Po mnogo čemu su se ta plemena razlikovala jedno od drugoga.

Grahovsko pleme imalo je za Tursku značajan strateški po-ložaj jer se graničilo s mletačkom, kasnije austrijskom, teritorijom i s nahijskom Crnom Gorom, a i Dubrovačka Republika bila mu je na do-maku. Zato su turske vlasti nastojale da stalno kontrolišu tu teritoriju i da na njoj obezbijede utvrđenje sa stalnom vojnom posadom. Posebno Turska nije ispuštala Grahovo iz vida od početka XVIII vijeka kad se ruski uticaj jako ośetio u nahijskoj Crnoj Gori. Tako se bilo namjesti-lo Grahovsko pleme između turskoga nakovnja i crnogorskoga čekića. Pisane prepirke i oružani sukobi između vezira iz Travnika, i kasnije iz Mostara, i cetinjskih vladika često su bili motivisani Grahovom. Po-vodom grahovskoga problema sastajali su se u Dubrovniku mostarski vezir Ali-paša Stočević i crnogorski mitropolit Petar II. Tipičan sukob crnogorskih i turskih interesa povodom Grahova ogleda se u sukobu na Grahovskome polju 1836. godine. Tada je muteselim Smail-aga Čen-


128

gić, čijoj je administrativnoj nadležnosti pripadalo Grahovo, porazio Crnogorce koji su u svatovskoj povorci s Njeguša došli komotno u Gra-hovo kao na svoju teriroriju. Među poginulim Crnogorcima bilo je i sedam Petrovića Njegoša, među njima i Njegošev brat Joko. Smail-aga bio došao na tursku teritoriju da sredi plaćanje harača koje je bilo ne-redovno, a njeguški svatovi došli na Grahovo sa svim izrazima veselja i znacima crnogorske države. Obje strane vjerovale su u svoju premoć

nad Grahovom. Iskusni ratnik, po-znati krajiški junak Smail-aga Čen-gić satiranjem crnogorskih svatova na Grahovu jasno je Crnoj Gori sta-vio do znanja da Porta nije izbrisala Grahovo sa svoje državne mape.

Obračun Smail-age s njeguš-kim svatovima i, posebno, ustanak koji je predvodio grahovski vojvo-da Jakov Daković, Vojvodina od-brana iz pećine i njegova smrt, jesu događaji koji su bili izazovni kao tematika za usmenu guslarsko-de-seteračku pjesmu. Tako je Graho-vo, analogno svome geografskom položaju i tursko-crnogorskim su-kobima povodom njega, ponudilo više tematike usmenoj pjesmi nego

bilo koje drugo crnogorsko pleme koje je do Berlinskoga kongresa imalo hercegovačku odrednicu. Pjesma Prvi udarac turski na Grahovo, od anonimnoga pjesnika-pjevača, iz IV knjige Vukove zbirke, svojim poetskim zgusnućem izvjesno odskače od hroničarske usmene povje-snice crnogorske koju nude Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i hercegovačka i Njegoševo Ogledalo srpsko. Tako se zgusnutost istorij-skih događanja na teritoriji Grahovskoga plemena aplicirala u usmenoj deseteračkoj poeziji. Razumije se, može se više govoriti o poetskim zgusnućima u tim pjesmama, nego o pjesničkim dostignućima kakva su ona koja su postigle pjesme s tematikom iz najstarijih i srednjih vre-mena.

Pleme Banjani, što graniči s Grahovom a odmaknuto od puteva Trebinje – Nikšić, koji prolazi preko grahovske i nikšićko-rudinske teri-


129

torije, i Gacko – Nikšić, koji prolazi kroz tijesni klanac Dugu, nije bilo izazovno ni za tursku ni za crnogorsku stranu. Banjani nijesu bili obje-kat napada, nego prolazni teren za crnogorske pljenidbene čete koje za-laze dublje u Hercegovinu bez straha da će se na banjskoj teritoriji su-kobiti s kakvim jačim i organizovanijim turskim snagama. Banjani su krševiti bezvodni kraj čiji se stočarski živalj nije ni djelimično islami-zovao. Prirodni resursi Banjana nijesu opredjeljivali ni islam ni tursku vlast da onđe formiraju svoja sta-ništa, niti su Banjani bili polazište turskih vojski koje kreću na Crnu Goru. Ali se takođe ne može go-voriti o nekoj banjskoj seoskoj i katunskoj tišini. Crnogorske čete često su banjskom imovinom, stokom osobito, nadomještale kakav svoj pljenidbeni neuspjeh na imanjima aga, begova i dru-goga mislimanskog življa u Her-cegovini. Ima narodna izreka: „Crnogorac se ponosi dželepom goveđijem što ga je zaplijenio na imanju bega Ljubovića, a goveda umiju samo da riču!“ Iako Banja-ne nijesu presijecali drumovi ko-jim prolaze turske vojske i kara-vani, turske vlasti nijesu praštale banjsko jatakovanje s Crnogorci-ma koji preko njihove teritorije prolaze. I Banjane i druga crnogorska plemena preko kojih su crnogorske pljenidbene čete prolazile i turske odmazde dolazile najbolje su okarakterisali stihovi iz pjesme Kula Ka-radžića, od anonimnoga pjesnika-pjevača iz Njegoševa Ogledala. Sti-hovi glase:

Otud Turci, odovud hajduci – sirotinja trpljeti ne može!

Istinu o društvenome stanju plemena Banjani, kao i drugih cr-nogorskih plemena koja će Berlinskim kongresom izgubiti odrednicu hercegovačka, vjerno odslikava pjesma Perović Batrić, od pjesnika-

Simo Milutinović Sarajlija (1791–1847)


130

pjevača Đura Milutinovića Crnogorca, iz IV knjige Vukove zbirke. Ta pjesma kaže da je Batrića Perovića iz Cuca, na njegovu pljenidbenom putu za Hercegovinu, uhvatio Ćorović Osman. Zarobljenik Perović predlaže hvataču Ćoroviću da ga pušti na otkupe, a ne da mu siječe gla-vu kako je Osman htio da uradi. Kad je Batrić nabrojao vrijednosti koje će njegov otac, knez Pero Vučićević iz cucke Zaljuti, dati Ćoroviću za spas svojega sina, „vrag donese od Tupana Panta“ koji razvali pogodbu koju je Ćorović Osman htio da prihvati. Panto, Banjanin iz sela Tupana, kaže Osmanu Ćoroviću:

Oj Turčine, Ćorović Osmane nemoj puštit Perović Batrića!Što ti daje nebrojeno blago, uzeo je blago od Turaka.Što l ti daje sedam džeferdara, s taki ih je skinuo Turaka, što ti daje vjence i oboce, on će naše snahe povarati te će skidat vjence i oboce.Što ti daje Cuckinju robinju, to će moju ćerku zarobiti te je dati za se u otkupa.Što ti daje konja golemoga – taj je konjic rodom iz Banjana!

Njegoš nije Milutinovićevu pjesmu iz IV Vukove knjige – Pero-vić Batrić unio u svoju ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko, nego je pribavio njezinu varijantu u kojoj nema od Tupana Panta, nego Osman Ćorović ne prihvata otkupe koje mu nudi Batrić.

Jedan od najvećih crnogorskih pjesnika-pjevača, Tešan Podrugo-vić iz Golije, odrazio je u svojim pjesmama karakter društvenoga ži-vota tokom turske vladavine na prostorima koji su imali hercegovačku odrednicu, a koji će Berlinskim kongresom ući u sastav međunarodno priznate Crne Gore. Te su teritorije, po kompleksu oblika svoga pona-šanja prema zvaničnoj turskoj vlasti, bile mnogo sličnije brdskim ple-menima nego plemenima nahijske Crne Gore. Ali, uočljiva je razlika između tzv. hercegovačkih plemena i Brda koja se ispoljava u tome što je iz prve grupe samo Piva imala dugotrajnije turske naseobine na svo-joj teritoriji, dok su brdska plemena imala na svojim prostorima i moć-


131

na staništa turske vlasti i zapažen broj muslimanskoga življa. U sredini bjelopavlićkoga atara uzdizao se turski grad Spuž. Piperi su se dozivali s Podgoricom. U Kučima je bio grad Medun, Rovca su imala turski Kolašin, a Vasojevići Berane. Moračko pleme nije imalo turski grad, ali jeste moračke uskoke koji su uvrtali turske egzekutivne vojske na Mo-raču. Uglavnom, konstelacija odnosa pravoslavnoga življa i turskih vla-sti u tzv. hercegovačkim plemenima, izuzev Grahova, koja će pripasti Crnoj Gori bila je snošljivija nego u brdskim plemenima. To sno-šljivo stanje nekih puta su reme-tile divanije lokalne turske vlasti i propaganda nahijske Crne Gore koja je, najviše preko sveštenika, podgovarala rajetinske plemenike da ne usaglašavaju svoje interese s interesima zvanične turske vlasti.

Tešan Podrugović koji se formirao u tim snošljivim prilika-ma više je saopštio Vuku Karad-žiću pjesama o Marku Kraljeviću nego ikoji drugi usmeni pjesnik-pjevač s prostora s kojih je Vuk dobavljao pjesme. Kako je primi-jetio Vladan Nedić, „naša predsta-va o Marku Kraljeviću uglavnom je Podrugovićeva vizija našeg najvećeg epskog junaka“. Čak se i Tešanov lični život slaže sa slikom koju je oformio o Marku kao zaštitniku naroda od siledžija i pustahija iza čijih postupaka ne stoji zvanična turska vlast. Tešan se ne odmeće gori u hajduke niti kuću za-mjenjuje pećinom od zuluma vlasti iza koje stoje sultan i devlet, nego od brutalnosti lokalnih napasnika kojih je bilo golemo u preširokome Carstvu Turskome. Razbojnik Musa u Tešanovoj pjesmi Marko Kra-ljević i Musa Kesedžija, iz II knjige Vukove zbirke, kao odmetnik od vlasti „vješa hodže i hadžije“, i Arapin iz pjesme Marko Kraljević ukida svadbarinu, takođe iz II knjige Vukove zbirke, koji uvodi svadbarinu na Kosovu i na silu obljubljuje kosovske đevojke, tipični su predstavnici

Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864)


132

samovoljnih siledžija kakvi su bili i oni od kojih je Tešan morao pobjeći u goru zelenu.

Da ne treba poistovjećivati zakonitu tursku vladavinu, koja je utemeljena Kanunima sultana Sulejmana Zakonodavca (1520–1566), s ispadima lokalnih moćnika koji oficijelno predstavljaju vlast, rječi-to dokazuje izjava jednoga staroga Trebješanina, doseljenika u Rusiju. Dajući karakteristiku turskih vlasti u Nikšiću, Trebješanin kaže: „Dok je zapovijedao Nikšiću Amza-kapetan Mušović, mudri i pravdoljubivi čovjek, dotle je dobrijem Turcima i svim Hrišćanima samo dobro bilo. Jer je zlikovce i jaramaze Turke tako nakazivao i strogo držao, da nije-su smjeli šušnuti, a kamoli bez uzroka obijediti hrišćanina, ili koga mu drago. Mudrost i dobrota Amze-kapetana čuvena je bila po svoj Erce-govini i po Bosni. Po smrti Amze-kapetana njegovo mljesto zastupi brat mu Bećir, u vladanju slabiji od Amze, no dobre duše čovjek. No kad je oko 1780. godine na Bećirovo mljesto stao sin mu, Osman-kapetan, slabe pameti i za vladanje sasvijem nevaljalnij čovjek, onda se opet po-vratio zulum i beznačalije te obeđenij nikšićki hrišćani već nije mogao više pravoga suda naći. Onogoštski građani i varošani Turci najprije su na zlo nagovarali svoga ludoga Kapetana, a poslije, viđevši njegovu nevaljalost, uzeli takav ma, da ga, koji su pojači bili, ni slušali nijesu. Nego su činjeli kome je što drago bilo.“

Slučajevi lokalne vlasti koja iscrpljuje raju mimo zakonom pred-viđenih dažbina i obaveza najpreciznije je naslikao Filip Višnjić u pje-smi Početak bune protiv dahija, iz IV knjige Vukove zbirke. Višnjić je ostao bez kućnoga ognjišta i pošao za bijelim štapom po svijetu, ne činom zvanične turske politike nego drskošću napasnika iz Zvornika koje centralna vlast nije uspijevala da kontroliše. Višnjić je nepristrasno opjevao srpske knezove koji nijesu radi kavzi, i raju koja trpi zulume, i turskoga cara koji poštuje zakone, i lokalne siledžije koji te zakone ne poštuju.

Tešanov Marko Kraljević, junak-podanik, poetska je sinteza društvenoga stanja crnogorskih prostora na kojima se nije bila začela misao o oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskoga Carstva. Tim prosto-rima pripadaju crnogorska plemena koja su imala hercegovačku odred-nicu do Berlinskoga kongresa, Sedmoro Brda prije bitaka na Martinići-ma i Krusima 1796. godine, kao i nahijska plemena Crne Gore tokom XVI i XVII vijeka. Kratko rečeno, lik Marka Kraljevića, koji je uobli-čio Tešan Podrugović iz Golije, tumači crnogorsko istorijsko vrijeme


133

koje nije opjevala deseteračka, antiturska i slobodarska usmena epika crnogorska. Ono vrijeme koje je začudilo Njegoša što pjesmom nije obuhvaćeno, a što je Petar II istakao u predgovoru Ogledala srpskoga. Epski lik Marka Kraljevića, junaka-zaštitnika, opsluživao je interese južnoslovenskih prostora tokom stabilnih vjekova turske vladavine i pružao uzor usmenoj epici da izgrađuje likove drugih junaka-zaštitnika. Prećerano bi bilo nazvati te likove dvojnicima epskoga Marka Kraljevi-ća – prikladnije ih je smatrati ośenkom njegovom. Jer, „od Šarca boljeg konja nema / ni od Marka boljega junaka“.

Uzurpiranost crnogorskih plemena s hercegovačkim predznakom od strane pljenidbenih prolazaka i od turskih odmazdnih akcija protiv saradnika s pljendžijama opet je pjesnički najbolje uobličio Tešan Po-drugović koji je prije odmetanja u hajduke živio na takvim prostorima, u Goliji. U Tešanovoj pjesmi Pop Crnogorac i Vuk Koprivica, iz IV knjige Vukove zbirke, Vuk Koprivica iz Banjana je „deset brata po-gubio“ jednome popu crnogorskom. Onda osiroćeli pop, trošeći svoje blago, a posredstvom jedne „mlade Crnogorke“, kumstvom domamlju-je Vuka Koprivicu na Cetinje da bi mu se glave domogao. Banjanin je ośećao prijevarnu opasnost od takvoga poziva, ali, pošto se kumstvo ne odbija, Koprivica stiže na Cetinje. I dok Vuk drži kumče na rukama u crkvi Ružici a pop izvodi krštenski obred, pripremljena četa Crnogora-ca sasipa puščani plotun u Koprivicu. Zgodila su ga puščana zrna i u pleći, i u prsi, i u perčin, ali, kao odgovor na svetogrđe koje Crnogorci čine kumstvu i crkvi, Vuk od ubojitih metaka ne gine, jer „Bog ga čuva i sveti Jovane“. Onda je Vuk pośekao popa u crkvi „oštrim mačem po svilenu pasu“. A kada se domogao svoga konja, „tridest Vuče posiječe glava“. Pobjegao je onda na hatu u svoje Banjane, ali

u Čevu ga četa dočekala, puče na njeg trideset pušakah – nijedna mu rane ne zadade.Kad se Vuče na nevolji nađe, on poteže mača zelenoga te rašćera mlade Crnogorce i ujagmi glave tri-četiri, pa otide u Banjane ravne, pobratime, zdravo i veselo!


134

Da su crnogorska plemena s hercegovskim predznakom znala i da gledaju na nahijsku Crnu Goru kao na svoju zaštitnicu od raznih napa-snika, pokazuje odgovor vladike Petra I na molbu arhimandrita Arseni-ja Gagovića da se imovina pravoslavnoga življa u Pivi, i posebno Piv-skoga manastira, zaštiti od pljačke moračkih uskoka. Petar I kaže: „Ja sam sve načine upotrebljavao da uskoke od toga zlodjejanija ustavim, ali se nekoliko zločinaca ustaviti ne hoće i tako ne mogu učiniti drugo, nako da pošaljem vojsku na njih, a za poslati vojsku šćelo bi se ne mali trošak, kojeg ja ne imam, budući mi narod ne daje ništa i ne ištem da mi dade ikakve stvari, nako samo da prekrati meždusobno krvoproliće i ostala bezakona djela i da u miru i u ljubavi hristijanski žive.“

Hrapavi odnosi pljenidbenih četa iz nahijske Crne Gore i pravo-slavnoga življa iz crnogorskih plemena s hercegovačkom odrednicom oslikani su u usmenome pripovijedanju, kakvo je priča o bračnome do-življaju jednoga nahijskog Crnogorca. Veli priča, oženio se Cuca iz Ba-njana. Kad se prve bračne noći približio svojoj supružnici, primijetio je dugačku zaraslinu ispod njezinih dojki. Kad je mladoženja na bračnoj prostirci upitao mladu šta joj je to ispod sisa, ona mu je ispričala šta se nekad s njom dogodilo. Kaže, kad se jedna crnogorska četa vratila jalova iz pljenidbe, jer su je Turci na timaru bega Zvizdića na Krs-cu ognjevito dočekali, svratila je u kuću njezinih roditelja. Harambaša je podviknuo domaćinu da četi zakolje ovna za večeru, na što on nije pristao no je junački četi odudario. Onda je razmamljeni harambaša potegao handžar i po srijedi udario kolijevku u kojoj je spavalo dijete. E pa sudbina je dosudila da to dijete kao crnogorska nevjesta ispriča svome mužu kako je ispod svojih bujnih grudi zaradila dugačku braz-gotinu. Rekla je, kako joj je kazivala majka, da crnogorski harambaša nije uspio da presiječe kolijevku zato što je bešika imala jake bukove bandače koje su omele handžarski zamah da presiječe nadvoje kolijev-ku sa zaspalim đetetom. Samo je ljuto obranjena đevojčica, što dugačka brazgotina osvjedočava.

Jedna varijanta te priče dokazuje da je sudbina dovela harambašu da isprosi za svoju suprugu đevojku koju je u bijesu svojom rukom obranio kad je ona bila đetetom u kolijevci, a druga varijanta dopri-čava da nju harambaša nije isprosio, nego je oteo kad se sa zamašnim plijenom vraćao s imovine istih begova Zvizdića. U svakome slučaju, priča u svojim varijantama, kao i pjesme o Batriću Peroviću i Vuku Koprivici, dočaravaju odnose nahijskih i okolonahijskih plemena Crne


135

Gore prije njihova idejno-političkog približavanja koje će početi da se vidljivo događa poslije pobjedonosnih bojeva koje su Crnogorci, nahij-ski i brdski, predvođeni vladikom Petrom I, izvojevali na Martinićima i Krusima 1796. godine. Te pobjede su opomenule nenahijska crnogor-ska plemena da Tursko Carstvo nije vječito.

Proces eliminacije gatačkoga muteselima Smail-age Čengića u Drobnjaku 1840. godine implicira strukturu odnosa Cetinja i crnogor-skih plemena s hercegovačkom odrednicom koja su oficijelno još pri-padala Turskoj Carevini. Smail-aga Čengić bio je primjer elitnoga kra-jiškog ratnika koji je odan svome caru i Stambolu. Junački se istakao u gušenju mamelučke bune u Misiru i za tu zaslugu dobio počasni čin ka-pičibaše. Nije u tradiciji ostalo ni riječi o kakvome njegovom ponašanju koje ne udovoljava normama centralne turske vlasti. Koliko je bio ljuti krajiški ratnik, toliko je svojim ponašanjem bio primjerni izvršilac za-konskih normi koje ga obavezuju kao muteselima. Smail-aga je poznat u istoriji i po tome što nije pristupio ustanku Husein-bega Gradaščevića koji se borio za autonomnost Bosne u okvirima Osmanskoga Carstva, no je Čengić s gatačkoga Lipnika ostao vjeran caru i devletu.

Kada je vladika Petar II isplanirao eliminaciju Smail-age, kao lič-nu osvetu za smrt svoga brata Joka koga je s drugim svatovima s Nje-guša eliminisao Smail-agin tabor na Grahovu, našao je najbolji način da domami Čengića u Drobnjak na gotovu pogibiju. Naime, s Uskocima, nasljednicima moračkih uskoka iz Ljevišta, Njegoš je ugotovio Smail-agino smaknuće, a Drobnjake je podstakao da uvjere svoga muteselima da će se moći prikupiti harač ne samo od Drobnjaka, koji je već pomalo izostajao, nego i od Uskoka. Junaštvom jednoznačno usmjereni Smail-aga imao je povjerenje u svoje podložnike, posebno knezove iz Drob-njaka – Đoka Malovića iz Duži i Šuja Karadžića iz Petnjice. Povjerovao je Smail-aga u valjanost njihova prijedloga da treba ići u Drobnjak po carev harač. Takav odnos prema područnim pravoslavnim knezovima nije odraz samo junačke jednoznačnosti Smail-age, nego i produžetak davno uspostavljenih odnosa turskih vlasti s pravoslavnim knezovima koji nijesu radi kavzi, kako bi rekao Filip Višnjić. Zna se da je mutese-lim Smail-aga Čengić osobito uvažavao Đoka Malovića koji je bio u njegovu taboru kad se ratovalo s Memelucima u Egiptu, pa ga je od milošte zvao Marijanom. Prema tome, odlazak Smail-age u Drobnjak, đe mu je pripremljena pogibija, bio je rezultat njegova povjerenja u drobnjačke plemenske prvake koji su se, oni i njihovi prethodnici, po-


136

zitivno iskazivali prema turskoj vlasti. Tako se iskazivali tokom duga vremena, upravo sve do pobjedonosnih crnogorskih okršaja s Turcima koje će crnogorska plemena s hercegovačkom odrednicom opomenuti da se okreću Cetinju.

Prema tome, nije slučajno što je pjesmu o Batriću Peroviću, koji ne razlikuje imovinu pravoslavnoga življa u Banjanima od imovine aga i begova u Hercegovini, saopštio Đuro Milutinović, pjesnik-pjevač iz Grahova, a pjesmu o Vuku Koprivici, u kojoj se zločinački iskazuju cetinjski pop i nahijski Crnogorci, Tešan Podrugović, pjesnik-pjevač iz Golije. Ta dvojica pjesnika-pjevača su s teritorija preko kojih su kroz dugo vrijeme prolazile pljenidbene čete nahijskih Crnogoraca. Te su teritorije napadali „otud Turci, odovud hajduci!“ Opaska Vuka Karad-žića uz pjesmu Pop Crnogorac i Vuk Koprivica vrlo je instruktivna. Napomena glasi: „Banjani se i sad broje (1833. – N. K.) u tursku drža-vu, a otprije su morali s Turcima udarati na Crnu Goru i braniti se od Crnogoraca, kao što su i Crnogorci četujući onuda po Turskoj slabo razlikovali imanje hrišćansko i tursko. Tako i u pjesmi Perović Batrić od Tupana Panto, Banjanin, nije samo govorio Ćoroviću Osmanu da Batrića nipošto ne pušta živa, nego ga je još i ubio sam.“

Plemena Nikšićke Rudine, Oputne Rudine i Golija imala su svoje prepoznatljivosti, ali ne toliko privlačne za usmenu deseteračku epiku da bi se mogla barabariti s drugim plemenima s hercegovačkom odred-nicom.

Preko Nikšićkih Rudina prolazio je značajni drum iz pravca Tre-binja za Nikšić koji je privlačio pljenidbene čete nahijske da napadaju karavanske i druge prolaznike od kojih se može ćariti kakav šićar. A rudinska pasišta bijeljela su se od stada nikšićkih muslimana što je bilo izazovno za iste čete. Izazovnost Nikšićkih Rudina za crnogorske plje-nidbene udare sažeto je izražena u pjesmi Smrt Nikca od Rovina iz Nje-goševa Ogledala srpskoga. Nikac prijeti nikšićkome kapetanu Hamzi-begu Mušoviću da će mu, ako od njega ne dobije simbolični harač kao znak junačke prednosti nad Nikšićem, plijeniti ovce

od Trepača do dno Dubočakah, od Trubjele do Spile kamene.

S planina Gošca i Nenade crnogorske harambaše imale su otvo-ren pogled na carski drum i na pasišta Nikšićana. Tako su, prvjenstveno zahvaljujući svome geografskom položaju, Nikšićke Rudine osigurale


137

svoju prisutnost u crnogorskoj deseteračko-guslarskoj epici s istorij-skom tematikom iz XVIII i XIX vijeka.

Oputne Rudine toliko su bile na domaku hercegovačkih gradova i islamiziranoga življa, kako u tim gradovima tako i u njihovoj oko-lini, da nije imalo uslova da bilo kojom svojom dimenzijom privuku crnogorsku usmeno-guslarsku epiku. Tek će sredinom XIX vijeka, a posebno pod uticajem ustanka protiv Turaka koji je predvodio vojvoda LukaVukalović sa Zubaca, Oputne Rudine na se privući guslarsku pje-smu. I Kosijerevski manastir doprinijeće da se oputnorudinski kraj ne zaobiđe u usmenoj epici. Međutim, to je već bio kraj klasične usmene epike. Knjige, Vukove zbirke i Njegoševo Ogledalo srpsko, već su bez-malo u cjelosti bile prekinule prirodni tok usmene deseteračke pjesme na današnjim prostorima Crne Gore. U narodskoj, odnosno imitativnoj, guslarskoj pjesmi istaknuti borci iz Oputnih Rudina, koji su se prosla-vili u bitkama protiv Turaka, posebno na Vučijem Dolu, dobili su svoje zapaženo mjesto.

Pleme Golija, nalazeći se u neposrednoj blizini Gacka i hercego-vačke teritorije s gusto naseljenim muslimanskim življem, imalo je na svojoj teritoriji mjesto Krstac koje se glasilo po istaknutim, odnosno domicilno muslimanskim, junacima s prezimenom Zvizdić. I u zapaže-noj pjesmi iz Njegoševa Ogledala, kojoj je ideološko-politički usmjere-ni antologičar dao naslov Sinovi Obilića, Nikac od Rovina će iskoristiti svoga pobratima Zvizdić Arslan-agu da ga propušti do čadora Ćehaj-paše, đe će junak od Rovina učiniti obilićevski podvig.

Golija je bila i u neposrednoj blizini klanca Duga kroz koju je prolazio izuzetno značajan put iz pravca Gacka za Nikšić. A u Nikšiću se slivao s još dva puta: jedan je stizao od Trebinja, a drugi od Pljevalja što je prolazio preko Spuža i Podgorice za Skadar. Šta je sutjeska Duga kroz koju najglavniji put prolazi značila u doba turske vladavine, jasno kazuju stihovi iz bošnjačke, odnosno muslimanske, pjesme:

A kakva je Duga kamenita!Da je druga na krajini bila,ne bi majka othranila sina.

Ti stihovi nalaze se i u pravoslavnoj pjesmi, samo što se tamo umjesto majka kaže bula.

Stisnut klanac Duga, koju u pjesmama stalno prati atribut krvava, obezbjeđivala je uspješan napad na turske karavane, svatove i druge


138

prolaznike, od strane nahijskih četa, hajduka i, osobito, moračkih usko-ka. Zahvaljujući okolnim planinama i tjesnoći klanca, neuporedivo ma-lobrojniji napadači plijenili su zamašite karavane, razbijali svatovske gupe i ćerdosali čak borbeno opremljene turske tabore. Zbog svih tih okolnosti pleme Golija našlo je mjesta u crnogorskoj usmenoj, guslar-sko-deseteračkoj epici.

Njegoš kao državnik i političar nastojao je da se pljenidbena suro-vost nahijskih Crnogoraca prema plemenima na koje je on računao kao na buduću teritoriju crnogorske države, i česta naklonost pojedinaca iz tih plemena prema turskoj vlasti, polako potiskuju iz crnogorske kolek-tivne svijesti. Zato je u svoju ideološko-političku antologiju Ogleda-lo srpsko unio poetski izrazito slabiju varijantu pjesme Batrić Perović nego što je ona koju je saopštio Đuro Milutinović iz Grahova, a koju je Vuk Karadžić objavio dvanaest godina prije izlaska Ogledala. A stvar je bila u tome što se u varijanti Osveta Batrića Perovića, koju je Njegoš pribavio za svoju antologiju, ne govori o nasrtaju nahijskih Crnogoraca, konkretno Batrića Perovića, na imovinu pravoslavnoga življa u Banja-nima. Kao pjesnik Gorskoga vijenca, Njegoš je morao da zaštiti Batrića Perovića od karakteristika koje mu je dala klasična usmena guslarsko-deseteračka pjesma. Nije mogao Njegoš objaviti guslarsku pjesmu koja naglašava Batrićevu praksu da pljačka imovinu crnogorskih plemena koja su još pod Turcima, a onda u Gorskome vijencu prikazati Batrića kao moralno-junačkoga idola kakvoga „Crnogorska još rađala nije / od Kosova pa ni prije njega“. Zaobilaženjem umjetnički zrelije pjesme o Batriću Peroviću vladika Petar II je podsticao zaboravljanje nemilih odnosa između nahijske Crne Gore i drugih crnogorskih plemena koja još nijesu bila pripala Crnoj Gori. Tako su politika i knjiga u Crnoj Gori postajale prepreka za prirodni tok usmene guslarske pjesme.

139

MUSLIMANSKA NASELJA NA CRNOGORSKIM PROSTORIMA

Tokom turske vladavine na današnjim teritorijama Crne Gore muslimanske naseobine međusobno su se razlikovale po tematici koju pružaju usmenoj književnosti. Krajiški turski gra-dovi, bolje reći vojna utvrđenja, u kojima je prvjenstveno obitavao domicilni islamizovani živalj, a to su Nikšić, Spuž, Medun, Ko-lašin i Žabljak Crnojevića, pro-dukovali su tematiku za epsko-junačku pjesmu. A turske varoši koje su odmaknute od krajiške granice, što su takođe naseljene domicilnim islamizovanim živ-ljem, a to su Pljevlja, Podgorica, Bijelo Polje, Berane, Plav, Roža-je, Gusinje, Bar i Ulcinj, bile su ambijent koji produkuje usmenu lirsku pjesmu o sevdahu, rahatluku i meraku. Poslije dvjestogodišnje turske vladavine Risan i Herceg Novi ostali su bez muslimanskoga živ-lja krajem XVII vijeka. Mletačka vlast je proćerala muslimane.

Krajiški gradovi na crnogorskoj teritoriji imali su dvostruke uslo-ve da junačkoj epici nude tematiku. Kad Tursko Carstvo neđe vodi rat, krajiški ratnici, odnosno age i begovi i njihovi podružnici, izvršavali su obaveze koje su normirane od strane države, što je značilo određeni broj boraca i troškove koje podrazumijeva odlazak na datu vojnu. Tim odlaskom boračkih snaga na udaljene frontove imovina islamskih po-rodica, posebno imanja aga i begova, bila je izložena plijenu, jer otan-

Albert Bejts Lord (1912–1991)


140

čavanje odbrambene moći na tim imanjima privlačilo je crnogorske čete, hajduke i osobito moračke uskoke da maksimalno aktiviraju svoje pljenidbeno raspoloženje. U takvim prilikama posebno su bila izložena plijenu pasišta ravnih planina Lukavice i Krnova na kojima su ljetovala zamašita stada ovaca, dželepi govedi i ergele konja. Krnovo i Lukavica poprimili su u crnogorskoj usmenoj epici, jednako pravoslavnoj i mu-slimanskoj, značenje epskih planina na kojima se iskazuje obostrano

junaštvo, kako napadača tako i branilaca.

Crnogorska ratnička kraji-na imala je jednu specifičnost po kojoj se razlikuje od tzv. klasič-ne krajine koja je bila na granici Travničkoga, odnosno Mostar-skoga vezirata prema, prvo, Mle-cima i, kasnije, Austriji. I jedna i druga krajina jednako su bile „krvave haljine“ đe je „s krvlju ručak, a s krvlju večera“. Ali, ta krvobojna stvarnost bila je kudi-kamo izraženija na crnogorsko-turskoj krajini. Razumije se, o toj izražajnosti može se govoriti kad se osmotri trajanje crnogorsko-turske krajine od početka XVIII

vijeka, kad je nahijska Crna Gora odskočila od pokornosti Turskoj, pa do Berlinskoga kongresa 1878. godine. Tokom toga vremena, vazda kad je Rusija došla u ratni sukob s Osmanskim Carstvom, poslala je svoga emisara u Crnu Goru, koji je bio snabđeven rubljama i medalja-ma, da svoju istovjernu i jezički blisku braću Crnogorce podstaknu za udare na turska utvrđenja i muslimansku imovinu. A kad bi Rusija po-stigla dogovor o primirju s Turskom, u kome se ne spominje Crna Gora, okrvavljeni krajišnici koji su se vratili s tursko-ruskoga bojišta svetili su se Crnogorcima koji su im razarali imovinu dok je trajao okršaj na da-tome bojištu. Tako je u turskim krajiškim gradovima prema Crnoj Gori bilo malo uslova za ašik pjesmu u đul-bašči a na mjesečini. Nije Fata iz Nikšića u komociji mogla slušati sevdalinku koju joj Mujo izvodi o akšamu ispod demirli pendžera, kako je mogla njezina imenjakinja u


141

Pljevljima i Podgorici. Nije se Mujo iz Kolašina mogao prepuštiti saz-tamburici onako kako je mogao njegov imenjak u Pljevljima. Krajiški sevdalija češće je bio bojovnik i čobanski odbrambenik nego opušteni šeherlija kakav je bio njegov istogodišnjak u varošima koje su odma-knute od ljute krajine.

O tursko-crnogorskoj krajini, tome izvorištu tematike za junač-ku epiku, rječito govore pjesme, kakva je pravoslavna Junaštvo i smrt Lopušine Vuka i muslimanska Krnovka. Konkretno, događaj o kome se govori u pjesmi o Lo-pušini Vuku indikativan je za sa-gledavanje životnoga kompleksa crnogorsko-turske krajine. Taj opjevani događaj desio se 1795. godine, a detaljni podaci o nje-mu nalaze se u Kazivanju starih Trebješana koje je, po nagovoru Vuka Karadžića, pribrao i obja-vio Dimitrije Tirol. Jedan stari Trebješanin, odseljen u Rusiju 1804. godine, rekao je: „Poku-pivši oko osam stotina ljudi – Bjelopavlića, Pipera, Rovčana i Moračana, Trebješani su i ostali uskoci udarili na nikšićke plani-ne Krnovo i Dobrobožje i tu su plijenili svu gradsku stoku, volove i konje – svega oko dvadeset hiljada glava. Plijen ovaj oni su srećno do-ćerali do svoje planine Lole, đe ih je, umorne, morala izmijeniti zastava od Pipera, koji ugledavši veliku poćeru i bojeći se da ih u onim nepo-znatijem mjestima ne pobiju Turci, poplaše se i uteknu, a Turci napru jače i svu ovu stoku otmu natrag. Ovđe je ubito i ranjeno oko dvadeset Turaka, a s hrišćanske strane poginulo osam ljudi, Bjelopavlića i zna-meniti junak Trebješanin, Vukašin Jokanović. Ranjeni samo dvojica: Trebješanin Boško Bućić i Bjelopavlović Vuksan Radov iz Martinića.“

Iskaz staroga Trebješanina naglašen je hiperbolom čak i više no što crnogorsko junaštvo na krajiškim prostorima naglašavaju pjesme iz Njegoševa Ogledala srpskog. Tipičan primjer pjesama koje više re-torički no pjesnički opisuju sukobe na pasištima turske krajine je Boj


142

za pasišta iz Ogledala. U toj pjesmi se pristupa planini Lukavici ona-ko kako se planini Krnovu pristupa u pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka. U muslimanskoj deseteračkoj pjesmi Krnovka, od pjesnika-pje-vača Muja Džubera, nikšićkoga iseljenika u Gacko, obrađena je istorij-ska struktura krajiškoga obračuna na pasištima, konkretno na planini Krnovu, a događaj je osmotren iz ugla turske politike, odnosno interesa muslimanskoga življa na turskoj krajini prema Crnoj Gori, onako kako

je u pjesmama pravoslavnih pje-snika-pjevača osmotren iz ugla crnogorske pljenidbene promi-nentnosti.

Turski gradovi, odnosno vojna utvrđenja s musliman-skim življem u okolini, pružili su usmenoj crnogorskoj epici jedan poseban oblik tematike, a to su tzv. turski uskoci.

Turski tabori u krajiškim gradovima prema nahijskoj Cr-noj Gori bili su češće osnaženi uskocima iz Crne Gore. Petar Šo-bajić je dokazao da je u turskome Nikšiću početkom XIX vijeka bilo osamdeset kuća uskoka iz Crne Gore. Slično stanje bilo je u Podgorici, Spužu, Kolašinu i gra-dovima koji su na domaku Crne

Gore – Skadru, Trebinju, Gacku. Vuk Karadžić kaže da su nahijski Cr-nogorci morali „svojim ljudima mnogo štošta kroz prste gledati“, jer se u narodu govorilo: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga.“ Vuk objašnjava i razloge emigriranja nahijskih Cr-nogoraca u turske gradove. Veli: „Kad se kome Crnogorcu učini kakva nepravda i on se ne može osvetiti, ali kad on kome šta učini a ne može se braniti, on uskače u Turke koji ga obično veoma rado primaju i svaku mu pomoć ukazuju.“ Vladika Petar I Petrović naglasio je 1828. godine da je vazda „bilo uskoka iz Hercegovine u Crnu Goru i od Crne Gore u Hercegovinu“ otkad je nastupila turska vladavina na Balkanu.

Milman Peri (1902–1935)


143

Uskoci iz Crne Gore koji su potražili sklonište u turskim gradovi-ma da bi se ne samo svetili za učinjenu nepravdu, nego i da bi nanijeli što više zla svojim saplemenicima, opjevani su u usmenoj deseteračkoj epici Crne Gore.

Tipičan turski uskok u us menoj crnogorskoj epici je Pejo Nikčević koji je živio u vrijeme mitropolita Petra I Petrovića. Petar I mu se u pi-smima obraćao kao prvaku plemena Pješivaca u Katunskoj nahiji. Kad je zbog uvrede koja mu je nanije-ta Pejo ubio svoga rođenoga brata i ranio nekoliko rođaka-bratstve-nika, i to na dan svoje krsne slave – Svetoga Jovana Pješivačkoga, pobjegao je glavom bez obzira u turski Nikšić. Nikšićki građani su ga rado prihvatili zato što se Pejo odmah počeo takmičiti s nikšić-kim prvim junacima u lokalnim okršajima s moračkim uskocima i nahijskim Crnogorcima. A ti okršaji najčešće su bili i zbog i radi plijena. Pejova izuzetna bor-bena prominentnost opredijelila je Petra I na savjet Pješivcima da krvožednome odmetnutom brat-stveniku sve oproste, jer je Petar I znao da je to jedini način da se Pješivci sačuvaju od njegovih upada i zuluma. Pejo je poznavao sve pješivačke klance i prolaze, pa je bio od-ličan predvodnik nikšićkih udara na pješivačke živote i njihovu imovi-nu. I Pješivci su prihvatili prijedlog cetinjskoga vladike. Pejo se vratio u svoje domorodne Pješivce i opet postao energičan protivnik Nikšića i njegovih građana. Na kraju je poginuo od ruke svoga rođaka kome je bio krvodužan.

U pjesmi Osman kapetan i Pješivci, iz Njegoševa Ogledala, nik-šićki prvaci na divanu, u haru kapetana Mušovića, zaključuju da je prvi junak među njima uskok Pejo Nikčević.

Pošto su se nakitili vina, o svačem se Turci zađedoše,


144

ma sve Turci zbore o junaštvu – ko je bolji junak na krajini.Reče aga Njuharević Salko:„Nema u nas boljega junaka od uskoka Peja Nikčevića!“Sve mu age riječ pofermaše.

Osman-kapetan opominje svoje ratnike da ne treba imati veliko povjerenje u dobjeglicu Nikčevića Peja. To kapetan nikšićki radi vrlo

smišljeno da bi, dirajući u Pejovu agonalnu plahovitost, što bolje iskoristio njegovu preduzimlji-vost u okršajima s moračkim uskocima, nahijskim Crnogorci-ma i Brđanima koji se u pljenidbi nekad udružuju s Moračanima, a nekad se navijaju nahijskim četobašama. Poslije opomene Osman-kapetana, Nikčević od-mah kupi četu da ide na Pješivce od kojih se odmetnuo.

Usmeni pjesnik-pjevač okarakterisao je Peja Nikčevića ne samo na osnovu podataka iz njegove biografije, nego i kao po-znavalac mentaliteta emigranata iz Crne Gore koji su uskočili u Tursku. Sačuvani istorijski izvori pokazuju da se više puta događa-

lo da se uskok povrati u svoje pleme i ponovo uključi u pljenidbu ili ka-kav drugi sukob s turskom vlašću. Pojedini takvi odmetnici-povratnici opjevani su kao junaci koji su se istakli u plijenu ili kakvome drugom okršaju poslije njihova pokajničkog povratka u svoja plemena. Osman Gavrilov iz pjesme Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala, pripadao je glasitoj čevskoj porodici Gardaševića. Poslije nekakvoga plemenskog sukoba emigrirao je, primio islam, i kao uskok dobio ime Osman. Po-stavljen je za barjaktara koji predvodi turske buljuke na Crnu Goru. Ali kad je namjerno zaveo u Cuce buljuk Turaka i dojavio Crnogorcima da

Zlatan Čolaković (1955–2008)


145

ih presretnu, cucki saplemenici su mu oprostili sve što im je bio kao od-metnik učinio. Onda se povratnik Osman oglasio kao energičan junak u borbama protiv Turaka. Zanimljivo je to da on nije mijenjao tursko ime, pa ga i tradicionalno dopričavanje i usmena pjesma nazivaju Osmanom.

Olako prihvatanje turskih imena u Crnoj Gori možda je produže-tak navike koja se formirala u vrijeme prve islamizacije na današnjim prostorima Crne Gore. Kako je to u nauci utvrđeno, u prvim decenijama islamske vlasti na crnogorskim prostorima prihvatanje islama imalo je deklarativni karakter. Prevjereni hrišćani uzimali su islamska imena, ali ne obavezno i sve druge atribute islama. Najčešće su konvertiti uzimali ime sultana koji je tada na prijestolu bio ili imena vezana za Alahove poslanike na zemlji. Tu komociju islamskoga ponašanja kod crnogor-skih prevjernika i Njegoš indirektno potvrđuje u Gorskome vijencu. Po-zvani na skupštinu, o Malome Gospođinu dne na Cetinju, muslimanski prvaci crnogorski čude se prijedlogu svojih pravoslavnih saplemenika i sabratstvenika da treba napuštiti vjeru Prorokovu i vratiti se „pravoj vjeri“ Hristovoj. Začirski kavazbaša Ferhat kaže: „Mi živimo kao do-sad bratski / pa ljubavi više ne trebuje“, a Skender-aga se ovako obraća svojim pravoslavnim plemenicima:

„U bojeve jesmo li zajedno?Zlo i dobro bratski dijelimo.Kosa mlada na groblje junačko – siplje li se bulah ka srpkinjah?

Treba pomenuti i mogućnost da je junak, prebjegalac-povratnik Gardašević mogao imati ime Osman i prije nego što je primio privre-meno islam, jer su često majke davale svojoj đeci turska imena „i to iz nekog predrasuždenja“ – kako veli Njegoš u pogovoru Ogledalu srp-skome. U namjeri da iz Crne Gore ukloni sve što ga podśeća na islam i Turke, Njegoš naglašava tu slijepu predrasudu, iako u stvarnosti to nije bilo tako. Ne malome broju Crnogoraca zaboravljeno je kršteno ime i preimenovano u tursko. I bilo je dosta pravoslavnih Muja, Musa, Rama, Murata, Bećira, Alja i dr. Sin poznatoga pivskog vojvode i energičnoga borca protiv Turaka, Lazara Sočice zvao se Mujo. Posebno je vrhunska bošnjačka alijas muslimanska balada Omer i Merima ljepotom svojom omilila kod pravoslavnih Crnogoraca imena momaka i đevojaka o čijoj tragičnoj ljubavi ta pjesma govori.


146

Turski uskoci opjevani su u više pjesama kao junaci koji su srča-niji i preduzimljiviji nego sami Turci. Tako kad u pjesmi Dva Baletića iz Njegoševa Ogledala, Hamza-kapetan iz Nikšića pita „je li bula rodila junaka“ da povede četu na Čevo,

Svi su Turci mukom zamuknuli, a u crnu zemlju pogledali, a ne hote dva dobra junaka – Kalabići Minja i Mileta, nego Hamzu među oči čarne!

Kalabići podižu četu i ginu na Čevu, jer su Crnogorci nastojali da se najprije njih riješe kao nepomirljivih protivnika i turskih harambaša.

U pjesmi Brza osveta – gotova šteta, iz Ogledala kao i pjesmama koje sljeduju, pominju se Čevljani Drago i Tomo kao uskoci i turske ha-rambaše. U Klorindi srpskoj uskok Hrnković Paun predvodi nikšićke Turke koji vojšte na Moraču. U pjesmi Ovce Bajove uskok Toman Mi-trović upućuje klobučkoga dizdara Osman-agu na plijen u Crnoj Gori. U Kuli Karadžića Smail-aga Čengić traži dobrovoljca koji treba da mu dovede hata od koga se u boju odvojio. Odmah se javio „junak dobar rodom Crnogorac / od Bjelicah Goranov Mihajlo.“ Taj isti Mihajlo Go-ranov u pjesmi Prvi udar turski na Grahovo, 1836, iz IV knjige Vukove zbirke, moli mostarskoga vezira Ali-pašu da diže vojsku na Jakova Da-kovića, grahovskoga vojvodu koji je digao bunu protiv turskih vlasti. Kao što se vidi, opjevani uskoci iz Crne Gore stavili su se u službu Turcima, ali nijesu primili islam.

Veliki broj muslimanskih, ili kako ih pjesme nazivaju – turskih, junaka koji su opjevani u usmenim deseteračkim pjesmama, pravoslav-nim i muslimanskim, među njima i najpoznatiji – Babić Jakšar i Sefer Piper, bili su uskoci iz nahijske i brdske Crne Gore koji su primili islam i postali krajiški junaci u službi Turske Carevine. Ali, ti dobjegaoci u krajiške turske gradove koji su primili islam i zasnovali svoje porodice, prihvativši doslovno sve regularne norme osmanske uprave i islam, ne nazivaju se uskocima u crnogorskim usmenim pjesmama. Oni se ime-nuju kao Turci, ponekad i kao silne poturice. Prebjegaoce koji su se vjerski i porodično stopili s turskim društvom deseteračka pjesma ne naziva uskocima nego Turcima i silnim poturicama. Prebjegaoci koji su primili islam ne uključujući se u svakodnevne norme života u tur-skim gradovima nego su svoje postojanje poistovjetili s osvetom, koja


147

nema mjere ni granica, u pjesmi su precizno nazvani uskocima. Tipičan primjer takvih uskoka oslikan je u pjesmi Uskok Kariman iz IV knjige zbirke Vuka Karadžića. U napomeni koju je dao uz pjesmu Vuk kaže: „Pripovijeda se da je posjekao više od četrdeset crnogorskih glava, među kojima su bile i dvije braće Pešikana – Peja i Kojice.“

Kariman je bio Živko Tomanović iz kuće poznatih junaka epskih pjesama i istorijskih ličnosti – Vuka Tomanovića i Nikca od Rovina, takođe Tomanovića. Kad su ga saplemenici uvrijedili i oskrnavili mu krsnu slavu, Svetoga Jovana, Živko je uskočio u Trebinje, primio islam i ime Kariman. Nije prestajao s osvetom sve dok mu Crnogorci nijesu došli glave. „I pripovijeda se da je išao ponajviše samosam u četu, pa je Crnogorce dočekivao iz busije“ – kaže Vuk Karadžić. Koliko su odmet-nici koje je uvreda naćerala da promijene vjeru, da se poturče – kako se uobičajeno govorilo, i stave se u službu Turaka bili raźedeni osvetom, jasno je kazano u pjesmi Po smrti uskoka Karimana, iz IV knjige Vu-kove zbirke. Trebinjski paša kaže svojim agama:

„Sada znate, age moje drage,kakav bješe soko Karimane!Dok bijaše uskok u Trebinje, sve tamnice pune kaurina, a na gradu dosta bješe glava od proklete lomne Gore Crne, od kaura našijeh dušmana.Sade nesta soko Karimane, nama nesta na bedemu glava, u tamnici vlaha đavoljega.A bolje bi, Turci braćo, bilo da je dvadest aga poginulo od Nikšića i od Korjenića, od Trebinja i turskih krajina, nego jedan soko Karimane.“

Crnogorski prebjegaoci, uskoci, dobro su poznavali mentalitet svojih istovjernih saplemenika, kao i puteve i prilaze plemena iz kojih su, pa su ih zato turski buljuci koji kreću na Crnu Goru često birali za harambaše. Za razliku od Turaka, turski uskoci su mogli i pojedinačno da „idu u četu“, što napominje Vuk Karadžić. Plemensko-bratstvenički agon pokrenut ijedom i srdžbom, mržnjom i osvetoljubivošću opredje-


148

ljivao je turske uskoke na krvožedno pregalaštvo. Ti otpadnici bili su svakako kompleksnije ličnosti nego što se pokazuje u usmenoj crnogor-skoj epici, pravoslavnoj kao i muslimanskoj.

Usmeni pjesnici-pjevači, govoreći o turskim uskocima u pjesma-ma o njima, zadovoljavali su i sebe i svoje slušaoce cijenom zažetničke vrijednosti bilo kojim se smjerom ona iskazivala. Iz pjesama o turskim uskocima čuje se pjevačeva poruka: Da ste vi, Turci, junaci kao što su uskoci koji su od nas vama prebjegli, ne bi bilo nas Crnogoraca! S druge strane, ta poruka je imala ideološko-politički smjer jer je uka-zivala na domaću neslogu i na posljedice koje su iz nje proizilazile. Treba naglasiti da je i osobita cijena fizičkoga junaštva koja se iskazuje u obračunima s turskim uskocima, opasnijim od Turaka, predstavljala važan momenat prilikom stvaranja pjesama s tom tematikom i prihva-tanje tih pjesama od strane slušalaca. Teško bi se našlo drugo objašnje-nje nastanka i popularnosti crnogorskih deseteračkih pjesama o turskim uskocima.

Ne treba sasvim zaobići ni pitanje odnosa Crnogoraca prema ju-naštvu kao fizičkome kvalitetu i kada je ono pomjereno s etičke i po-litičke ravni, da je i sami čin srčanosti, i kad nije imao plemeniti cilj, morao biti zapažen u Crnoj Gori, zemlji vječite borbe za opstanak. Lav i orao satiru nevina stvorenja, ali zauzimaju mjesto na državnim gr-bovima i zastavama! Ipak, reklo bi se da stav crnogorskoga usmenog pjesnika, odnosno naroda koje taj pjesnik tumači i svojim pjesmama zadovoljava, prema moralno ogoljelome junaštvu turskih uskoka nije bio osnovni inicijator postanka i popularnosti pjesama o njima. Takav stav je samo jedna od komponenti postanka i popularnosti tih pjesama. Ljudi ne vole nebeski grom, ali ga ne potcjenjuju nego ga uzimaju za metaforu nezaustavljive snage.

Nikola I Petrović u svome osmeračkom spjevu Hajdana pokušao je da umjetnički dočara lik turskih uskoka. Krajnji rezultat pjesniko-va postignuća jesu književno ośenčeni likovi – jednoga turskog usko-ka koji se pokajao i vratio svome plemenu, i jednoga uskoka koji ne bira sredstva da bi se saplemenicima osvetio za učinjenu mu nepravdu. Hajdana Nikole I posebno je vrijedna pomena zato što je građena na istinama o turskim uskocima što ju je verifikovala usmena crnogorska pjesma koju je Nikola I dobro poznavao.

Turske uskoke ne treba izjednačavati s pravoslavnim žiteljima s terena današnje Crne Gore koji su bili u turskoj službi kao voljni poma-


149

gači Turaka. Tipičan predstavnik takvih, turskoj vlasti uslužnih, ljudi je od Tupana Panto iz pjesme Perović Batrić koju je Vuku saopštio Đuro Milutinović, pjesnik-pjevač iz Grahova. Turski uskoci se takođe razli-kuju i od martoloza i derbendžija kojih je na današnjim terenima Crne Gore isto tako bivalo. Vuk Karadžić konstatuje da su takvi hrišćani, baš u hercegovačkim oblastima prema Crnoj Gori, imali znatne povlastice: „Jedno zato što zajedno s Turcima imaju da se brane od Crnogoraca i, drugo, zato da ne bi imali uzroka da uskaču u Crnu Goru.“ Vrlo je karakterističan sljedeći podatak koji je, takođe, dao Vuk. „Kad je 1820. godine došao u Nikšić tufegdžibaša Dželaludin-beg da predvodi vojsku protiv Crne Gore i našao hrišćane da obaška logoruju u polju, zapita nikšićkog kapetana kakva je ovo vojska. Kad mu je kapetan odgovo-rio da su to hrišćani, Dželaludin-paša u čudu gnjevno poviče: Kako se može trpjeti da je raja tako naoružana? Kapetan mu odgovori: Mora se trpjeti, što bez njih ne bi se ni mi tu mogli održati, oni mi pomažu da čuvam granicu!“ Dakle, specifične prilike na tursko-crnogorskoj grani-ci uslovljavale su i specifičan način života i turskih i crnogorskih boraca kao i njihovih pomagača. Sve je to pružalo tematiku crnogorskoj usme-noj književnosti, ali, nažalost, nije Vuk Karadžić mogao svugđe stići. Vuk je gledao na usmenu pjesmu kao na književnu tvorevinu bez obzira na njezinu idejnu i političku poruku, a postvukovski sakupljači djela cr-nogorske usmene književnosti nijesu se prema njoj odnosili onako kako se Vuk odnosio. I Njegoš se sačinjavajući antologiju usmene junačke epike više rukovodio idejno-političkim nego estetskim rezonima.

Kad se govori o crnogorskome istorijskom mozaiku, odnosno o vremenima i događajima koji su usmenoj književnosti nudili tematiku, treba posebno istaći sljedeću specifičnost, čak se može reći – neobič-nost! Veliki dio one teritorije koja je pripadala Osmanskome Carstvu sve do 1813. godine, dobio je iznenadnu priliku da produži zlatni vijek usmene deseteračke epike koja se tokom osmanskih vjekova na juž-noslovenskim prostorima ravnomjerno razvijala. Tokom stabilne tur-ske vladavine na jugoslovenskim zemljama, Sandžak je bio udaljen od krajine „krvave haljine“, kako one prema Mlecima i Austriji tako i one koja je kasnije formirana prema Crnoj Gori. Klasični krajiški junaci Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Gojeni Alil, Tale od Orašca, Bojičić Alija i dr. imali su primat u tematici na čitavome prostoru muslimanske populacije na jugoslovenskim zemljama. A Sandžak je bio odmaknut od krvavih granica, poznat po stočarskome bogatsvu i trgovačkim mje-


150

stima, kakav je Novi Pazar na primjer. Islamizovani živalj, održavajući svoj etnos i jezik, gospodario je poljima i planinama, bavio se zanat-stvom i trgovinom u varošima i kasabama, ogledao se u mašala rijeka-ma i Plavskome jezeru, bio sa svake strane zaštićen širinama Osman-skoga Carstva. Sandžakom su prolazili trgovački karavani, neprekinuto od ranoga srednjeg vijeka pa nadalje, a upadi pljačkaških družina iz Morače i nahijske Crne Gore bili su rijetke pojave. Čak ni hajdučljivih planina od glasa Sandžak nije imao. Iako je dolazilo do napada hajduč-kih i uskočkih, to su bile više eventualne čarke a ne uobičajene pojave kakve je doživljavala Hercegovina. Narodni kolektiv Sandžaka živio je u miru dajući caru carevo. Istaknutiji njihovi ljudi, ulema, age i begovi imali su prostora, shodno svojoj sposobnosti, da dolaze do administra-tivnih položaja od lokalnoga kadiluka do Stambola. A u Osmanskome Cartsvu ratničke zasluge pojedinca vodile su ga putem afirmacije bez obzira na etničko porijeklo i bivšu vjersku pripadnost ratnika. Najelit-niji veliki vezir Turskoga Carstva, Mehmed-paša Sokolović, koga je Sulejman Veličanstveni za vezira izabrao a Selim II svoju mu šćer u harem dao, bio je do svoje sedamnaeste godine kaluđerski pripravnik u manastiru Mileševi.

Odlukom Berlinskoga kongresa 1878. godine da Sandžak i da-lje ostane u sastavu Osmanskoga Carstva, što će potrajati do završetka Balkanskih ratova 1913. godine, otvorila se Sandžaku mogućnost da produži vijek muslimanske usmene književnosti, posebno usmeno-de-seteračke epike, čiji je prigodni tok u Bosni i Hercegovini poremeti-la okupacija tih zemalja od strane Austrougarske Monarhije. Kako je rekao Alojz Šmaus, poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercego-vine, krajiška muslimanska epika će polako da ništi. Nestalo krajine prema latinima, nestalo bošnjačkoga interesa da se o njoj nove pjesme pjevaju! Ali, ulogu uzgajitelja usmene junačke epike o krvavoj krajini preuzeće Sandžak. Ostao Sandžak u Turskoj Carevini sa strahom da će ga zadesiti sudbina Bosne i Hercegovine i s nadom da će ga u svo-me carstvu zadržati padišah iz Stambola na Bosforu! Uglavnom, nije bilo u Sandžaku opuštene ravnodušnosti što je pjesnicima-pjevačima, koji tumače kolektivni duh kome pripadaju, otvaralo prostore da slave stara junačka vremena, odnosno da uzgajaju davno nastale pjesme o tim vremenima. Tako su jednome Sandžakliji postali nebrojeno puta bliži krajiški junaci, Mustaj-beg Lički i njegova viteška družina, no što su ikada ranije bili. Do švapskoga osvajanja Bosne o starim junacima


151

u Sandžaku se pjevalo iz rahatluka, a kad sultanove Bosne nestade o njima se počelo pjevati iz bolne nade i zavaravajuće potrebe. Raniju razonodu zamijenila je kasnija nada.

Nije nimalo slučajno što su američki helenisti sa Harvarda, Mil-man Peri i Albert B. Lord, odabrali baš Sandžak kao prostor endemske književne usmenosti koji analoški može pokazati kako se Homer slu-žio kolektivnom poetološkom tehnikom u procesu stvaranja Ilijade i Odiseje. Da je ugledni njemački slavist Gerhard Gezeman poznavao Sandžak kako su ga spoznali harvardski naučnici, ne bi 1935. godine izrekao konstataciju na naučnome skupu o Filipu Višnjiću. Kaže Geze-man: „On (F. Višnjić – N. K.) nije bio samo pjevač i posljednji pjesnik uobličavalac starog narodnog blaga, on je bio pjesnik, on je bio po-sljednji aed Evrope. Poslije njega ne pojavi se ni jedan. Sa njegovom je dušom prije stotinu godina otišao u vječnost posljednji odbljesak duše Homerove.“ Da je Gerhard Gezeman znao za Avda Međedovića koga su u Sandžaku otkrili 1933. godine američki helenisti, ne bi Fili-pa Višnjića, inače pjesnika od homerskoga soja, smatrao posljednjim pjesnikom uobličavaocem staroga narodnog blaga na jugoslovenskim prostorima. Taj posljednji Homerov nasljednik bio je Avdo Međedović sa svojim spjevom Ženidba Smailagić Meha. Prihvatljiva je ova ocjena Alberta B. Lorda: „Među pjevačima modernih vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pjesmu, najbliži velikome majstoru jeste Avdo Međedović iz Bijelog Polja.“

Kakvo mjesto zauzima bošnjačka, odnosno muslimanska usmena poezija, koja je ostvarena na zajedničkome jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana uvjerljivo govori sljedeća izjava Huseina Bašića. Bašić kaže: „Može se bez pretjerivanja reći da na po-četku i na kraju južnoslovenskog usmenog tvoraštva, kao dvije kule svetilje, koje pokazuju svijetlu ljepotu, značaj i cijenu cjelokupne juž-noslovenske usmene predaje, stoji na početku Fortisova Hasanaginica, koja će u kulturnoj Evropi izazvati pozornost i divljenje, što će joj, malo po malo, otvoriti vrata prema dotad nepoznatim kulturama balkanskih naroda. Na drugoj strani, samom kraju obimnog i raskošnog južnoslo-venskog pjesništva, čija je stvaralačka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila već završena, stoji monumentalni i s na-dahnućem pravih i velikih pjesnika sročeni junački epos Ženidba Sma-ilagić Meha.“


152

Kao što je nemoguće geometrijski razdijeliti usmenu književnost Crnogoraca, Srba i Hrvata na nacionalne cjeline, isto je tako nemoguće razdvojiti usmenu književnost crnogorskih muslimana od usmene knji-ževnosti kao cjeline koju je stvarao islamizovani živalj jugoslovenskih prostora. Ali, tako se nekako bila namjestila istorijska sudbina današ-njih crnogorskih prostora koji su bili naseljeni muslimanskim življem i koji su djelimično i sad naseljeni njime, da se može ukazati na veliki doprinos tih crnogorskih prostora usmenoj književnosti islamskoga živ-lja na jugoslovenskim prostorima.

Od Sima Milutinovića Sarajlije do Vuka Karadžića, pa nadalje, zabilježen je veliki broj tekstova muslimanskih usmenih pjesama s da-našnjih crnogorskih terena. Brojnost tih tekstova narastala je sakupljač-kom aktivnošću Andrije Luburića, američkih helenista Perija i Lorda i Matije Murka. Na prostoru toga sakupljanja ima jedan vrlo interesantan podatak. Naime, Matija Murko ističe da su tridesetih godina XX vijeka među muslimanskim pjesnicima-pjevačima u Prijepolju najbolji dose-ljenici iz crnogorskoga Kolašina. A porodica Avda Međedovića, Lor-dova drugog balkanskog Homera, porijeklom je iz rovačkoga plemena Nikšića. Gotovo svi najbolji pjesnici-pjevači iz Sandžaka krajem XIX i početkom XX vijeka bili su s današnjih terena Crne Gore. Murat Kurta-gić je iz Rožaja, slijepi Ćor Huso, profesionalni pjesnik-pjevač, bio je iz crnogorskoga Kolašina. A onda iskrsava jedna neobična činjenica! Dva nedostižna pjesnika-pjevača, jedan pravoslavni a drugi muslimanski, Starac Milija i Avdo Međedović potiču iz brdskoga plemena Rovaca.

Kao što je istakao Husein Bašić, muslimanska deseteračka epika u Sandžaku oformila je svoju retorsku kompoziciju sa svim odlikama koje su u vremenskome kristalisanju stvorile takvu iskaznost da u nje-zin ustaljeni kliše nije bilo teško utkati svaki iole važniji događaj koji je zasluživao pomen u pjesmi. Valja naglasiti doticaje i uticaje, pa i dje-limična prožimanja, bošnjačke epike i muslimanske albanske usmene pjesme, naročito u graničnim krajevima prema Albaniji (Plav, Gusinje, Rožaje). Muslimanska epska krajiška pjesma u izvjesnoj je mjeri oču-vala motive i sižee priča i pjesama koje datiraju još od mitskih vremena, a što se ogleda u čestim predskazanjima i natprirodnim dešavanjima. Kako je uočio Husein Bašić, vile i vampiri koji pomažu ili odmažu epskim junacima u manjem se obimu iskazuju u muslimanskim nego u pravoslavnim usmenim pjesmama. Tip muslimanskih pjesama o pozni-


153

jim događajima i ličnostima iz istorije oslobođen je mitskoga dekora, dok se on eventualno javlja u prepjevima i opštim mjestima.

Sandžačka junačka pjesma koja opjevava bojeve i megdane po-znatih muslimanskiih junaka s nahijskim i brdskim Crnogorcima, kao i s klimentskim junacima, slična je klasičnoj bošnjačkoj epici po homer-skome poštovanju ličnosti protivnika. U najboljim primjerima stavljaju se u isti junački kodeks zavađeni protivnici. To se precizno kaže i sti-hovima:

Fajde nije hulit kaurina i ničije tajiti junaštvo.

Kao što su turski krajiški gradovi prema Crnoj Gori bili riznica te-matike za usmenu junačku pjesmu, tako su uvučeni gradovi, odmaknuti od krvave krajine, bolje reći kasabe u varoši, bili prirodno obitavalište i motiva za usmenu lirsku pjesmu – sevdalinku i za književnu obradu tih motiva u tekstu sevdalinke. Viševjekovna turska vladavina gradskim središtima današnje Crne Gore, kao što su Pljevlja, Podgorica, Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje i Gusinje, djelimično Herceg Novi i Ri-san, i poviše Bar i Ulcinj, izvršila je značajan uticaj na lirsko usme-no stvaralaštvo tih prostora. Kako je istakao Rajko Cerović, to lirsko stvaralaštvo, koje je po poetskome i muzičkome izrazu muslimanskoga porijekla, postalo je blisko i upotrebljivo i za pravoslavni živalj koji je obitovao po kasabama, varošima i šeherima. Izuzev vjerske različitosti, muslimanski i pravoslavni živalj naselja koja su bila udaljena od ljute krajine iskazivao je mnogo sličnosti u svojim svakodnevnim izrazima života – jelima, nošnji, baštovanstvu i dr. Pojedini lokaliteti koji su ušli u tekst lirske usmene pjesme, sevdalinke, ubjedljivo osvjedočava-ju mjesto nastanka datoga teksta. Na tome prostoru posebno prednjače Pljevlja i Podgorica. Ko ne zna za Moćevčić i čardak Đečevića! Ukrat-ko, u enornome zborniku usmene lirike muslimana jugoslovenskih prostora značajni broj tekstova, nerijetko i najboljih, pripada usmenoj sevdalinskoj lirici crnogorskih muslimana. Muslimanska lirika je vre-menom opstojala i trajala kao gotovo jedina gradska pjesma na širemu crnogorskom prostoru, posebno na njezinu kontinentalnom dijelu. Ako se ocjenjuje opšti doprinos muslimana crnogorskoj kulturi kao cjelini, bez sumnje muslimanskoj ljubavnoj lirici pripada prvo mjesto, a iza nje je arhitektura. Sevdalinka Sejdefu majka buđaše i Husein-pašina dža-mija u Pljevljima reprezentuju dragulje opšte kulture Crne Gore. Iako


154

je Njegoš kao državnik i političar bio protiv svakoga vida turske vla-davine i islama, on je genijalnošću svoga pjesničkog duha u lik Fatime u Gorskome vijencu usintetizovao erotsku bujnost sevdalinke. „Blago odru na kome počine“ takva rascvjetanost ženske mladosti.

155

BOKA KOTORSKA

Analogno svojim istorijskim prilikama i običaju svoga podne-blja, Boka Kotorska dala je vidan doprinos usmenoj književnosti Crne Gore. Ni barsko-ulcinjski primorski pojas nije ostao mimo procesa stvaranja i trajanja usme-ne književnosti Crne Gore, ali na tome prostoru nije bio taj proces na istim tračnicama s Bokom Ko-torskom. Gradovi Kotor, Perast i Budva, kojih se nijesu domogli Turci, no su, poslije češćega mi-jenjanja gospodara tokom ranijih stoljeća srednjega vijeka, pripa-dali Mletačkoj Republici, bili su kudikamo prikladniji za tematiku usmene književnosti koja lirskom pjesmom i proznom pričom oslikava životnu svakodnevicu, nego za tematiku koja epsko-junačkom pjesmom proslavlja istorijske događaje. To ipak ne znači da se epska usmena pjesma nije dotakla tih primor-skih gradova. Najuočljiviji doticaj s usmenom epskom pjesmom imao je grad Perast.

Stavljajući se pod mletačku zastavu, Peraštani su svu svoju djelat-nost usmjeravali na pomorstvo i trgovinu. Potpuna njihova snaga u tim razmjerima iskazala se od polovine XVII do kraja XVIII vijeka. Sna-gom i opremom svoga brodovlja, a brojili su do šezdeset za to vrijeme najsavremenije opremljenih plovila, Peraštani su kao pobjednici izlazili iz čestih sukoba s Turcima dok su Osmanlije držali Herceg Novi i Ri-san i, posebno, s opasnim gusarskim gnijezdima, kakav je bio Ulcinj. Takav Perast je predstavljao rijedak primjer prožimanja razvijene za-


156

padne civilizacije i jednostavnosti naslijeđenoga slovenskog patrijarha-liteta. Posebno se Perast glasio snošljivim odnosima patricijskoga sloja i običnih stanovnika u gradu. Sjaj peraškoga pomorstva i društvenoga poretka trajno naglašavaju palate i katedrale koje traju da opominju na staru slavu Perasta. Najveća razlika između Perasta i Kotora ogledala se u činjenici što je romanizovanje slovenskoga življa u Kotoru imalo zamašit obim i snažan uspjeh.

Dva Peraštanina – pomor-ski kapetan Julije Balović i mlađi peraški patricije Nikola Mazaro-vić zadužili su usmenu književ-nost Crne Gore rukopisnim zbir-kama pjesama koje su ostavili. Ti zbornici se u nauci najčešće nazi-vaju Peraštanski rukopisi. Balo-vićev rukopis nastao je sredinom XVII, a Mazarovićev sredinom XVIII vijeka. Balovićev rukopis je kratak: sadrži devet bugarštica, od kojih je jedna samo odlomak, i petnaest deseteračkih pjesama koje će kasnije sve biti prenijete u Mazarovićevu zbirku. Mazaro-vićev rukopis daleko je opsežni-ji od Balovićeva. Sadrži više od

šezdeset počasnica, nekoliko lirsko-baladičnih pjesama, petnaest preu-zetih epskih pjesama iz Balovića i dvadeset novododatih. Sedam bugar-štica iz Balovića ima svoje deseteračke paralele kod Mazarovića. Kod Balovića su samo dvije bugarštice imale svoje deseteračke dvojnike.

Kako je istakao Vojislav P. Nikčević, peraške bugarštice imaju dva stilska smjera: stariji, koji je izrazito opremljeniji epsko-lirskim pri-stupom opjevanoj temi i, noviji, koji ima izrazito epski smjer. Tematika starijega sloja peraških bugarštica većinom pripada XV, a mlađa XVI i XVII vijeku. Tematika starijega sloja obuhvata događaje i ličnosti koje su opjevane u usmenoj poeziji svih jugoslovenskih naroda. To su Ugrin Janko i drugi Ugričići, Banović Sekula, Marko Kraljević, Brankovići, Jakšići, Zrinski, Crnojevići, bosanski vladari i dr. Mlađi sloj crnogor-skih bugarštica iz Perasta odnosi se na vrijeme kada je Turska zavladala


157

gotovo svim jugoslovenskim prostorima. Posebno taj mlađi sloj bugar-štica obuhvata događaje koji su u direktnoj vezi s Kotorom, Budvom i, osobito, Perastom.

Postavlja se pitanje kako su se bugarštice zalegle na Crnogor-skome primorju, konkretno u Perastu, i kako je počeo proces njihova prerastanja u deseteračku usmenu epiku. Prihvatljiva je pretpostavka Vatroslava Jagića da su bugarštice dospjele na Crnogorsko primorje s plemićkim i bogataškim porodi-cama koje su tu dobjegle poslije pada pod Turke ugarskih prostora s kojih su se glasili titularni des-poti Brankovići. Tako su feudal-ne pjevače začinjavce zamijenili pjesnici-pjevači iz naroda.

Radosav Medenica kaže da je na prispjele bugarštice u Boki Kotorskoj počela djelovati deseteračka usmena pjesma koja je već odavno trajala nezavisno od bugarštica. Dokaz da je de-seteračka pjesma u doba prispi-jeća bugarštica bila oformila na Crnogorskome primorju svoja poetološka sredstva Medenica potkrepljuje činjenicom što nala-zi niz primjera u tekstovima kod Balovića i Mazarovića u kojima su već ugrađeni pjesnički jezik, stajaće figure i poetološke floskule. Takva je pjesma iz Balovićeva rukopisa o Ocinjki đevojci koja nudi poetski usklađene deseteračke stihove:

Vezak vezla Ocinjka đevojkau najvišoj kuli od Ocinja.Vezak vezla u more gledala, u moru je jedro ugledala – đeno jedri kraj mora pučinom...

Kao osnovnu karakteristiku deseteračkih pjesama kod Mazarovi-ća Medenica apostrofira elemente u kojima se sretaju mnogi detalji koji ih vezuju za klasični sloj usmene deseteračke epike, odnosno pjesama s


158

tematikom iz najstarijih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk Karad-žić.

Tako je deseteračka usmena poezija, sticajem istorijskih prilika, ugasila bugarštice na Crnogorskome primorju dok su još Budva, Kotor i Perast pripadali Mletačkoj Republici. Češća labavost i nesigurnost deseteračkoga stiha u Peraštanskim rukopisima može biti i dokaz da de-seteračko-guslarska umjetnost širokih slojeva na crnogorsko-brdskome

kontinentalnom zaleđu Boke nije naglo nego postepeno osvajala Cr-nogorsko primorje. Uz to, ne tre-ba zaspostaviti činjenicu da su se neke bugarštice svojom poetskom slivenošću odupirale ekspanziv-nome desetercu. Takva je bugar-štica Peraštani osvetiše Sokolovu smrt koja elitno nudi poetske ele-mente koji su karakteristični za bugarštice kao usmeno-pjesničku vrstu. Ekspozicija pjesme sadrži izrazitu pjesničku šemu o dolasku pisma u sred eglena kad se pije rumenika vino. Takva bokeška bugarštica trajala je u svome po-etološkom ruhu u kome je u Boku prispjela kao feudalno-žonglerska pjesma, a onda je postepeno pri-hvatala aktuelnu tematiku o kojoj

rječito govore naslovi pjesama iz Peraštanskih rukopisa. To su Udar Mehmed-paše na Kotor, Boj Peraštana i Kotorana s novskim Turcima, Oslobođenje Novoga i dr. Razumije se, ta tematika prikladnija je za deseterac koji će zato i prigušiti bokešku bugaršticu: nestajao je pje-snički odnos prema davnoj prošlosti, kakav je izražen u rodonačelnici jugoslovenskih bugarštica, Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, koju je zapisao i objavio Petar Hektorović 1556. godine, a nastupao je ideo-loško-politički odnos prema aktuelnim događajima. Žonglersku poeziju i muziku s gradske pjacete potiskivali su zvuci brđanskih gusala.

Tako je na Crnogorskome primorju zamjenjivana, širinom stiha utaložena bugarštica, deseteračkom pjesmom, ubrzanom dužinom nje-

Valtazar Bogišić (1834–1908)


159

zina saopštenja i lišena pripjeva koji znači predah u vezu pjesme. Ipak, najprikladnije bi bilo konstatovati da svojim epskim doprinosom Boka Kotorska nije ostala po strani od pjesničkoga bogatstva usmene poezije Crne Gore, a da je lirskim doprinosom i proznim kazivanjem najedrila književnousmenu ostvarenost Crne Gore.

Boka Kotorska se po bogatstvu usmene lirike takmiči s musliman-skim šeherom na crnogorskim teritorijama koje nijesu bile na dohvatu svakodnevnih krajiških obraču-na. Rado i često dolazio je Vuk Karadžić u Crnu Goru, a vazda preko Boke Kotorske. Njegova knjiga, objavljena na njemač-kome jeziku, Crna Gora i Boka Kotorska, pokazuje da je on za-vidno poznavao oba ta prostora, po mnogo čemu slična a nimalo manje ni različita. A dva Karad-žićeva najaktivnija saradnika na prikupljanju tekstova usmene književnosti, dva njegova ime-njaka – Vuk Popović i Vuk Vr-čević, obojica su iz Boke. Koliko je Vuk Karadžić uz pomoć tih saradnika zastupio Boku Kotor-sku njezinom usmenom lirikom pokazuju sljedeći podaci. U I i V knjizi Vukove zbirke, koje sadrže usmenu liriku sa svih jugoslovenskih jezičkih prostora, zastupljeno je oko dvjesta pedeset tekstova iz Boke Kotorske. Tu su brojno isprednja-čile risanske počasnice i paštrovske tužbalice.

Neobična je činjenica da Vuk Karadžić, koji je posvetio posebnu pažnju paštrovskome naricanju za mrtvijem i objavio nekoliko desetina tih tekstova, nikakvu pažnju nije poklonio ženskoj tužbalici s Cetinja, kao i s prostora nahijske i brdske Crne Gore. Čak ni Simo Milutinović Sarajlija, koji je tokom boravka u Crnoj Gori bivao po više dana u Mo-rači i Ostrogu, nije poklonio pažnju tužbalicama. A zapisao je u Kotoru tri izvrsna teksta pjesama od kola, „koledke“, kako ih je nazvao. Jed-nako su neobične Karadžićeva i Milutinovićeva nezainteresovanost za crnogorske tužbalice, jer je usmena tužbalica bila jedina lirska pjesma


160

u Crnoj Gori koja nije imala nikakvoga zastanka. Svatovske pjesme i pjesme kola pjevane su samo kad je bilo veselih prilika da se pjevaju, a tužbalicu ništa nije ometalo da prati prirodne smrti i pogibije.

Bogatstvo usmene lirike koja je zapisana u Boki govori o bo-keškoj društvenoj priličnosti za život usmene lirike, a Stefan Mitrov Ljubiša je rječit dokaz zašto bokeški kraj nije bio teritorija prikladna za junačku epiku, onako kako su bili prikladni prostori nahijske i brd-

ske Crne Gore. Kako bi rekao Ivo Andrić, u usmenim pričama, pod vidom nevjerovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, krije se stvarna istorija određeno-ga kraja, živih ljudi i davno pomr-lih naraštaja.

Bokeški prostor, koji je u XV vijeku potpao pod Veneciju, limitrofna je društveno-istorijska cjelina u odnosu na kontinentalne prostore Crne Gore alijas Zete koji su oficijelno pripadali Osmanskoj Carevini. Izuzetak na bokeškoj te-ritoriji bili su Herceg Novi i Risan koji su potpadali pod tursku vlast, ali ne predugo i ostajali. Boka je bila limitrofna oblast sa svim pravcima koji jednu istojezičku hrišćansku regiju definišu kao po-

seban mentalitet i koji uobičavaju jedno iskustvo u kolektivno mišlje-nje.

Življu tih prostora, konkretno Ljubišinu budvanskom kraju, Mle-ci nijesu bili okupator koji je došao na njihovo ognjište kao pobjednik s bojišta. Mletačka Republika je na tim prostorima uspostavila svoju upravu, a nije dobila bitku koju bi Crnogorsko primorje, koje joj je pri-palo, pamtilo kao svoju katastrofu i kao mjeru jedinstva ili nejedinstva u istorijskoj nesreći. Zato potpadanje zetskoga primorja pod Mletke nije bio događaj koji je imao šanse da se useli u kolektivno pamće-nje kao tema koja će produkovati junačku usmenu epiku. Nastupanje venecijanske uprave, kao gospodara u „smutnoe vrijeme“ XV vijeka,

Vuk Vrčević (1811–1882)


161

nije slovenskome življu pružilo materijala da se epski odredi ni prema uspostavljanju novoga gospodstva, ni prema posljedicama toga uspo-stavljanja. Hajdučke i uskočke akcije nijesu mogle izazvati ozbiljniju pažnju tamošnjega svijeta zato što se ni periferno nijesu dodirivale s interesima stanovništva koje je ujedinjeno u odbrani prava što ih je na-rekla Mletačka Republika kad je zagospodarila. Hajdučke grupe mogle su se baškariti po mletačkoj teritoriji i onđe zime provoditi, ali ne i haj-dučki ponašati prema življu koje štiti Mletački lav. Ni mit o Kosovu, ni junačko-podanička popularnost Marka Kraljevića nijesu na bokeškim prostorima pod Mlecima nalazili plodno tlo za svoje uživljenje. Neep-skome poimanju prošlosti išlo je naruku i to da gospodar, ta Venecija, nije za potčinjene bila neprijateljska sila koja je, ama baš, na svim prav-cima života opozitna. Ne treba zapostavljati činjenicu da je u Zeti alijas Duklji, posebno u zetskome primorju, raskolno hrišćanstvo mahalo s oba svoja krila. Pa i Stevan Nemanja, osvajač Zete je „sisao iz dviju sisa“. Ne zapostavljajući istinu da su, ponekad, pravoslavni i katolički Bokelji slušali službu božju pod istim crkvenim krovom, može se vje-rovati da pravoslavni živalj Boke Kotorske nije duhom svojim mogao biti frontalno opozitan prema Veneciji. Posebno ne zato što je Turska iz neposredne blizine značila prijetnju kao nehrišćanska vladavina. Ka-tolicizam i pravoslavlje na Crnogorskome primorju, a u islamskome komšiluku, više su iskazivali svoje suprotnosti u svakodnevnome ka-nonsko-liturgijskom praktikusu nego u semantičkim kategorijama vje-re. Više su to bile varijacije iste religijske tematike nego dva oprečna pogleda na svijet. To je tako bilo barem za običnoga vjernika koji je priličan da produkuje usmenu književnost.

Epsko-književno tumačenje prošlosti, kao pojava internacional-nih razmjera, upravo znači sliku sukoba nemirljivih suprotnosti. Na što-kavskim prostorima istoga jezika, koji su prošli bez turske vladavine, nijesu se mogli steći svi potrebni uslovi za epsko tumačenje prošlosti. Na primjer, klasični uskoci, senjski i kotarski, imali su grdnih nevolja i s Mlecima i s Austrijom. Zbog gusarske violentnosti uskoka koju su is-poljavali pljačkanjem mletačkih brodova došlo je do rata između Vene-cije i Austrije, pa se Austrija na Madridskome miru 1617. godine oba-vezala da uskoke raseli iz Senja. Međutim, sve te uskočke neprilike i čegrst koju su oni izazivali između Beča i Venecije, nijesu otvarale mo-gućnost usmenome pjesniku da se prema tim događajima epski odredi. Ti međuhrišćanski događaji nijesu otvarali mogućnost da ih uzme za


162

svoju temu onaj pjesnik-pjevač koji je i mađarske katoličke vitezove, koji su se borili protiv Turaka, smatrao svojim borcima i svoja im imena nađenuo: Janoš Hunjadi se preimenovao u Sibinjanin Janka! Iguman Stefan u Gorskome vijencu jednako čini pomen dušama pravoslavnih i katoličkih boraca protiv Turaka. Sama činjenica da su nekad Mađarska, a kasnije Venecija i Austrija značile jak bedem za odbranu od Turaka, suzdržavala je jednako pravoslavnoga i katoličkoga pjesnika-pjevača na Crnogorskome primorju da se prema njima negativno određuje.

Pravoslavni živalj Crnogorskoga primorja koji nije imao idejno-političkoga usmjerivača da se epski odredi prema mletačkoj vladavini kao stranoj sili, tu mogućnost nadomjestio je prihvatanjem tematike za usmenu književnost koja nema epsko-slobodarski nivo. Nema ep-ski nivo, ali je povezana s istorijskom prošlošću i tekućom društvenom stvarnošću. Ta tematika je tumačila njegovo življenje pod mletačkom upravom tokom nekoliko vjekova. Uostalom, svaka limitrofna oblast opredjeljivala se za onu tematiku koja je povezana s najvitalnijim nje-zinim interesima, bez obzira na to za kakvu je književnu gradnju pri-kladna ta tematika. Književna gradnja zavisila je od karaktera tematike, a ne obrnuto.

Kako je od tekuće stvarnosti jednoga etnosa zavisio njegov odnos prema sopstvenoj istorijskoj prošlosti pokazuju dva vida odraza istorij-skoga Ivana Crnojevića u crnogorskoj usmenoj književnosti. Ti odrazi su tipološki identični u smislu utilitarnoga određenja prema prošlosti, ali su sasvim različiti u načinu odabiranja činjenica za korisnu saradnju s prošlošću.

Kontinentalni prostori Crne Gore śećali su se Ivana Crnojevića kao tragičnoga viteza koji se bori za posljednje ostatke razrušene države i kao državnika s prenagljenim odlukama. Takav Ivan Crnojević se ma-estralno odrazio u pjesmi Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića.

Na prostorima Crnogorskoga primorja, a kod pravoslavnoga živ-lja, śećanje na Ivana Crnojevića zadržano je u najpozitivnijemu smislu. Ima dosta dokaza da je Ivan Crnojević uzgajao žilavi otpor pravoslav-noga stanovništva zetske primorske oblasti protiv prozelitizma katolič-ke crkve, vješto ga pothranjujući ekonomskim ustupcima i zaštitničkom politikom. Mleci su ostavili podatak da je knez Ivan kod pravoslavnoga stanovništva u zetskome primorju imao ogroman autoritet. Kako su re-kli, „samo ih njegov duh vodi“. Međutim, pravoslavni primorci u Boki, ostajući pod mletačkom zaštitom od Turaka koji su na pragu, mogli su


163

iz prošlosti, odnosno iz Ivanova vremena, zadržavati u svome śećanju samo ono što su mogli integrisati u najizoštreniji vid svoga ponašanja – u opreznosti i snalažljivosti u saobraćanju s katoličkim sugrađanima i s mletačkom vlašću koja je takođe katolička.

Predanje o snalažljivome Vuku Dojčeviću koji je pričao sve što mu se „znamenitijega desilo za Ivan-bega“ i koji je s istim Ivan-begom ośetio latinsko lukavstvo, rodonačelno je pričanje o životu pravoslavnih prostora Boke pod mletačkom vlašću. Međutim, uspomena na Ivana Crnojevića, kao jedini period iz predvenecijanskoga doba koji se nudio pravoslavnome stanovništvu mletačkih prostora u Boki za śećanje, nije-su se mogla razviti u značajnija usmenoknjiževna ostvarenja na Crno-gorskome primorju. Pored ostaloga, i zato što je oblast koja se po dobru śećala Ivan-begova vremena bila prostorno nedovoljna za komotno kre-tanje jednoga usmenog književnog teksta. Za dozrijevanje usmene pje-sme i priče, osobito epsko-junačke pjesme, hoće se, u principu, i široka prostora i duga vremena. Dakle, ne samo što nije bilo uslova na Crno-gorskome primorju za epsko tumačenje Ivan-begova vremena, nego i realistična usmena priča o knezu Ivanu Crnojeviću, zetskome vlada-ru, i njegovu dobu bila je sapeta sopstvenom sudbinom da obitava na ograničenim prostorima. Usmeni pričalac, kao i usmeni pjesnik-pjevač, daje najpotpuniji zamah svojoj mašti pred slušaocima koji mu mogu svaki iskaz kontrolisati rezonima normiranoga znanja o problemu koji je predmet konkretne pjesme ili priče. Na ograničenim i strogo limitira-nim terenima priča o događaju koji svi poznaju najčešće je kondenzo-vana u poslovici ili u kakvome lapidarnom govornom pomagalu koje je uvijek pri jeziku u svakodnevnome govoru. S mogućnošću da se razvije u priču ako se ukaže povoljna prilika na relaciji pričalac-slušalac. Na ograničenim terenima jednom uspostavljeni odnos prema datoj prošlo-sti integriše se u postojeće književne oblike, ali nema velikih šansi da se mijenjaju ti oblici, ni nabolje ni nagore. Ta petrificiranost oblika po-tencirana je viševjekovnim i nepromijenjenim određenjem stanovništva prema Ivanu Crnojeviću i prema mletačkoj vlasti.

S. M. Ljubiša je svojom prozom, koja je upravo usmeno narodno pripovijedanje nadgrađeno njegovim književnim talentom, indirektno dokazao da se Crnogorsko primorje odužilo crnogorskoj književnosti usmenom prozom koliko se kontinentalni dio Crne Gore odužio svojom deseteračkom epikom. A neugoda se dogodila u tome što zapisivači ni-jesu u primorskome pojasu Crne Gore posvetili pažnju proznome iska-


164

zivanju ni približno koliko su posvetili usmenoj lirici, čak ni koliko su posvetili usmenoj epici – bugarštici i deseteračkoj pjesmi.

Ljubišina proza veliki je indirektni dokaz da u Boki Kotorskoj nije bilo širokoga mjesta za usmenu junačku epiku. Ljubišina Priča-nja Vuka Dojčevića, kao uostalom i njegove Pripovijesti crnogorske i primorske, jesu supstitut usmene proze koja je opsluživala pravoslavni živalj na mletačkim teritorijama Boke Kotorske. Ljubišin Kanjoš Ma-cedonović ne izlazi Furlanu na megdan s pouzdanjem u svoj mač nego u svoj duh. Borili su se Bokelji na strani Venecije, ali, ipak, svi uspjesi i porazi Sinjorije odzvanjali su indiferentnošću pravoslavnoga življa koji je pod njezinom vlašću. Nijesu pravoslavna naselja u Boki pripala Veneciji pošto ih je Venecija na bojnome polju porazila, da bi kasnije u njezinim porazima nalazila osvetničko zadovoljstvo. A pobjede Veneci-je nijesu izazivale zadovoljno ushićenje zato što se Zlatni lav s tri prsta ne krsti. Tako se u Boki Kotorskoj nije bio formirao ziratni prostor za uzgajanje epske usmene poezije. Bugarštice iz Peraštanskih rukopisa i njihove deseteračke inačice u istim zapisima Balovića i Mazarovića proizvod su višega društvenog sloja, a ne narodnoga kolektiva koji je na adekvatnim prostorima produkovao usmenu liriku, koja ima zapaženo mjesto u zbirci Vuka Karadžića, i usmenu prozu, o čijem postojanju svjedoče Ljubišine pripovijetke koje su iz nje izrasle.

Posebno je pitanje, kako je došlo u Boki, posebno u Perastu, do preobličavanja bugarštica u deseteračke junačke pjesme? Kako je od početka XVIII vijeka nahijska Crna Gora postajala jedinstvenija u ne-poslušnosti prema Turskoj Carevini, tako se pravoslavni živalj Boke aktivnije interesovao za crnogorska događanja. Iako je pljenidba crno-gorskih četa koje ne razlikuju imovinu po vjeri njezina vlasnika i dalje trajala, pristanak Venecije da cetinjski mitropolit ima duhovni nadzor nad pravoslavnom crkvom u Boki značio je održavanje aktivnoga inte-resa pravoslavnih Bokelja za crnogorska događanja koja prati desete-račka junačka pjesma. A stalna opasnost od Turaka, tursko zauzimanje Herceg Novoga i Risna i jaki turski nasrtaji na Perast i Kotor, razbi-jali su ravnodušnost plemićko-latinskoga sloja u bokeškim gradovima koji su podložni Veneciji. Na tome prostoru nije zapostavljiva činje-nica da su Crnogorci pomogli mletačkoj vojsci da se Risan i Herceg Novi oslobode od Turaka. Nije romanizovani živalj jednoga Kotora, kojega se dohvatio duh humanizma i renesanse, morao imati sluha za zvuk guslarskih struna koje su pribavljene iz konjskoga repa, ali nara-


165

cija deseteračke pjesme koja slavi podvige protiv Turaka nije ostavljala ravnodušnim viši sloj gradskoga žiteljstva u Kotoru, Budvi i Perastu. Tako je guslarski deseterac otpjevao de profundis feudalnoj bugaršti-ci. Dok je začinjavac na sigurnim trgovima mletačkih gradova u Boki Kotorskoj svoju pjesmu izvodio, bugarštica ga je mogla opsluživati, a kako se Jadransko more zamućivalo turskim brodovljem tako je desete-rac bugaršticu nasvajao! Bugarštica je svoj vijek počela baladično, što pokazuje i prvozapisana iz pera Rođero de Pačience iz 1497. godine, a posebno potvrđuje Hektorovićev zapis bugarštice o Marku i Andrijašu koja obrađuje motiv Kain-Avelj, a svoj je vijek završila na Crnogorsko-me primorju prelaskom u deseteračku pjesmu o hrišćanskim bojevima s Turcima. Mahom su u Balovićevu rukopisu pjesme datirane, što znači da izlaganje o ličnostima i zbivanjima teče hronološki u vremenskoj sukcesiji. Budući da najdocniji događaj, kao tema Balovićeve bugar-štice, potiče iz 1687. godine nameće se zaključak da je pjevanje epskih pjesama dugoga stiha, a s pripjevom, na Crnogorskome primorju bilo živo krajem XVIII vijeka. Nesumnjivo, odbrambena i oslobodilačka borba nahijske Crne Gore bila je glavni izvor inspiracije za mlađi sloj bokeških bugarštica.

Kako kaže Vido Latković, borba Bokelja protiv turskih nasrtaja i borba Crnogoraca s brdskoga zaleđa protiv istoga neprijatelja zbliža-vala je te dvije zetske oblasti, i pored ondašnje političke podvojenosti i djelimične vjerske netrpeljivosti. To se, uostalom, vidi iz čitavoga niza deseteračkih pjesama koje su zabilježene u Boki, nahijskoj i brdskoj Crnoj Gori u XIX vijeku. Što u bokokotorskim rukopisima nema pje-sama o borbama crnogorskih plemena s Turcima, razlog treba tražiti u obazrivosti zapisivača da se ne bi zamjerali mletačkim vlastima u Boki, kao što treba, takođe, uzeti u obzir i činjenicu da odnos između turskih vlasti i domicilnoga crnogorskog življa tokom XVI i XVII vijeka nije pružao tematiku usmenoj deseteračkoj pjesmi. Pomenute deseteračke pjesme o zajedničkim borbama zabilježene su tek poslije propasti Mle-tačke Republike koju je ostvario Napoleon Bonaparta.

Prema tome, analogno svojoj specifičnoj istoriji teritorija današ-njega Crnogorskog primorja dala je svoj doprinos usmenoj književnosti Crne Gore. U tome doprinosu primorska usmena lirika ima elitno mjesto.

OBLICI CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI

169

Crnogorska usmena književnost odlikuje se velikom raznoliko-šću u tematici, oblicima i postupcima izlaganja. Kako je istaknuo Jovan Deretić, za usmenu književnost, više nego i za jednu drugu književnu oblast, može se reći da obuhvata narodni život u njegovoj sveobuhvat-nosti. A stabilni žanrovski sistem jedna je od kjučnih osobina usmene književnosti u opštem smislu. Ono što je u pisanoj književnosti novoga doba podjela na stilske epohe, to je u usmenoj književnosti podjela na žanrove.

Osnovna podjela crnogorske usmene književnosti je na poeziju i prozu.

171

STIHOVANE FORME

Osnovnu klasifikaciju usmenih pjesama, koje su ostva-rene na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Musli-mana, naznačio je Vuk Karadžić. Pjesme je Karadžić podijelio na ženske, muške i one koje su po-među njih, odnosno na lirske, ep-ske i epsko-lirske. Kao kriterijum za takvu podjelu Vuk je uzeo na-mjenu date pjesme i način njezina izvođenja pred slušaocima. Vuk kaže da ženske, odnosno lirske, pjesme pjeva jedno ili više lica „radi svoga razgovora“, a epske, odnosno muške ili junačke, pje-sme pojedinac pjeva „da ga drugi slušaju“. Zato se, nastavlja Vuk, u pjevanju lirskih pjesama više gleda „na pjevanje nego na pjesme“, dok se tokom pjevanja epskih pjesama gleda najviše na sadržinu teksta koji se saopštava. Tako je Vuk Karadžić, analogno svome vremenu i ličnome uviđaju u prirodu usmene književnosti, klasifikovao usmenu poeziju na svome jeziku.

Gledajući na život usmene poezije kao na njezinu prošlost i pre-poručujući čitaocu usmene književne tekstove samo kao književnu lite-raturu za čitanje, usmenu poeziju crnogorsku treba podijeliti na lirske i epske pjesme. Naziv epsko-lirske pjesme je neprecizan zato što je dvo-smislen. Ako je u jednoj pjesničkoj cjelini narativno izložen događaj kao tematska cjelina, kako je to uobičajeno u tipičnoj epskoj pjesmi, lirska natopljenost te pjesničke cjeline ne umanjuje mu narativnost koja karakteriše epsku pjesmu. Tipičan primjer takve pjesme je Fortisova


172

Hasanaginica, u svijetu najpoznatiji usmenoknjiževni tekst s jugoslo-venskih prostora. Hasanaginica ima dvije komponente tipične usmene epske pjesme – naraciju i dužinu, a lirika čini njezin umjetnički kr-votok. Unošenjem Fortisove Hasanaginice i jednoga broja njoj sličnih deseteračkih tekstova po epsko-lirskoj konstataciji u zbirku epskih pje-sama, konkretno – u III knjigu svoje zbirke, Vuk Karadžić je, u stva-ri, odstupio od ukazivanja na epsko-lirske pjesme kao posebnu vrstu u

usmenoj poeziji.Kad se uzme u obzir na-

mjena usmene lirike koju je ona imala u vrijeme njezine pune životnosti, treba ukazati na pje-sničke vrste kroz koje se iskazi-vala. Usmena lirika je obuhvatala cjelokupan javni i privatni život patrijarhalnoga društva. Zato je ona najplodniji i najraznovrsniji rod usmenoga književnog stvara-laštva. Bila je revnosni čovjekov pratilac od njegova rođenja do smrti njegove. Kako je primijetio Antun Barac, bogatstvo i razno-vrsnost usmene lirike ispoljili su se u njezinoj ritmici i versifikaci-ji, đe su razrađeni svi stihovi od

četverca do šesnaesterca, u skladu s duhom jezika na kome je ispjevana, što znači da je u njoj razrađena metrika usmene poezije koja se razvi-la na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana sa svim njegovim dijalektološkim iskazima.

Na osnovu namjene usmene lirike crnogorske, koja se iskazivala dok je ta lirika opsluživala stanovnike crnogorskih današnjih prostora, mogu se naznačiti sljedeće vrste: Obredne i običajne pjesme, Pjesme o radu i uz rad, Vjerske pjesme, Ljubavne pjesme i Porodične pjesme. Ta načelna podjela, koju je preporučio Vido Latković a primijenio je Vladan Nedić u svojoj čuvenoj Antologiji jugoslovenske narodne lirike, može se cjelovito primijeniti na crnogorsku usmenu liriku. Međutim, podvrste Latković-Nedićeve podjele ne mogu se u cjelosti primijeniti na crnogorsku usmenu liriku. Po toj podjeli Obredne i običajne pjesme


173

imaju četrnaest podvrsta, ali od njih su punim životom u Crnoj Gori trajale samo tužbalice, svatovske pjesme, počasnice i spasovske pje-sme. Od nekih drugih podvrsta ima ponekoga traga, dok druge nemaju svjedoka da su na crnogorskim prostorima aktivno živjele. Ni podvrsta Vjerskih pjesama, sljepačke pjesme, ni Porodičnih pjesama, vojničke i pečalbarske pjesme, nijesu bile zaživjele u Crnoj Gori.

Stihovi kojima su ispjevane dijele crnogorske usmene epske pje-sme na bugarštice, deseteračke i osmeračke.

Stih bugarštica je akcenat-sko-tonski, broj slogova nije sta-lan – kod starih tekstova kreće se od trinaest do osamnaest, a najče-šći je petnaesterac. Kod tematski mlađih bugarštica preovlađuje stih sa šesnaest slogova. Osobina bugarštičkoga, odnosno rasteglji-voga stiha je pratnja refrena koji se javlja, iako ne uvijek, poslije svakoga drugog stiha u korpusu jedne pjesničke cjeline.

Deseteračka epika Crne Gore neuporedivo je obimom op-sežnija od bugarštica. Što se tiče starine crnogorske deseteračke usmene epike, kao dijela toga žanra koji se razvio na štokavskome je-zičkom prostoru, preovlađuje mišljenje da je bugarštica oblik feudalno-ga pjevanja dok je deseteračko guslarsko pjevanje poteklo još iz praslo-venskih vremena i održalo se kao oblik prostonarodnoga pjevanja da bi tokom turske vladavine na jugoslovenskim prostorima preuzelo vode-ću ulogu. Poslije silaska s istorijske pozornice hrišćanskoga feudalizma na jugoslovenskim prostorima, kome je služila bugarštica, deseterac je poprimio od feudalne viteške poezije mnoge njezine crte.

U Lajpciškome izdanju junačkih deseteračkih pjesama (1823–1833) Vuk Karadžić je usmene deseteračke pjesme podijelio po starini tematike koju obrađuje. U posebne knjige svoje zbirke Srpske narodne pjesme svrstao je „pjesme junačke najstarije“, „pjesme junačke sred-njih vremena“ i „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobo-


174

du“. Kao što se vidi, Vukova tematsko-hronološka podjela deseteračkih usmenih pjesama je neprecizna iz dva razloga. Vuk očigledno misli na starinu u pjesmama određene tematike kad određuje zajedništvo datih tekstova, ali njegova nominacija isto tako može da govori i o starini da-tih tekstova, što je sadržajno neodrživo. Naime, pjesnici-pjevači od ko-jih je Vuk zapisivao pjesme jednako su raspolagali pjesmama s temati-kom iz daleke prošlosti i pjesmama s tematikom čiji su oni savremenici.

Razvrstavanje epskih dese-teračkih pjesama na cikluse, koje je često primjenjivano u zbirka-ma, antologijama i školskoj lek-tiri, forma je koja ne dodiruje umjetničku suštinu tako razvrsta-nih pjesama. Pod ciklusom se po-drazumijeva skup pjesama grupi-sanih oko određenoga događaja ili ličnosti. Formalnost podjele na cikluse posebno se ogleda u tome što ta podjela zapostavlja pjesnike-pjevače kao književ-ne stvaraoce. Veliki književni stvaraoci, kakvi su Starac Mili-ja i Tešan Podrugović, jednako unose svoju stvaralačku ličnost u pjesmu sa starom i u pjesmu s

novom tematikom. Podjela na cikluse je produžetak herderovsko-gri-movske škole koja je na usmenu književnost gledala kao na duhovni produkat odgovarajućega etnosa, zapostavljajući ulogu kreativnih stva-ralaca u njezinu toku.

Razvrstavanje usmenih epsko-deseteračkih pjesama na cikluse prvo je podrazumijevalo načelnu podjelu na neistorijske i istorijske pje-sme. U neistorijsku grupu pjesama svrstani su tekstovi s mitološkom i religijskom tematikom, a istorijski fond pjesama sadržavao je cikluse: Nemanjići i Mrnjavčevići, Kosovski događaji, Marko Kraljević, Bran-kovići i Jakšići, Crnojevići, Ugričići i hrvatski banovi, Hajduci i uskoci i Borbe za oslobođenje Crne Gore i Srbije.

Kad se tiče crnogorske deseteračke usmene epike, podjela na ci-kluse ne samo što je suvišna, nego i neprihvatljiva. Oslanjajući se na


175

Vukovu nepreciznost kojom je istom odrednicom „pjesme junačke naj-novijih vremena o vojevanju za slobodu“ obuhvatio pjesme o Prvome srpskom ustanku 1804. godine i crnogorske borbe s Turcima od kraja XVII vijeka, korisnici podjele na cikluse sadržinski su izjednačavali Vukovu odrednicu „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu“ s politički smišljenom naznakom „ciklus za oslobođenje Crne Gore i Srbije“. Ne samo što je to izjednačavanje neuko, nego je i zlo-namjerno. Antiturska aktivnost nahijske Crne Gore, od kraja XVII vijeka do velike pobjede na Krusima 1796. godine, ne može se izjednačiti sa srbijanskom bunom protiv dahija koja će tek 1805. godine prerasti u ustanak protiv Turaka.

Crnogorsku usmenu epiku najprikladnije je dijeliti na dva njezina repertoara – prvi i drugi.

Da bi se sagledao proces udaljavanja drugoga od ideološ-koga smjera prvoga repertoara koji je, otkazivanjem poslušnosti nahijske Crne Gore Osmanskoj Carevini, postao ideološki ana-hron, potrebno je najprije sagle-dati epski nivo junaka-podanika krajem XVII vijeka u nahijskoj Crnoj Gori. Onoga junaka koji je odgovarao položaju podanika koji prkosi svojim islamizovanim saplemenicima i lokalnoj turskoj vlasti, ali u či-jemu prkosu nema borbeno-oslobodilačkoga smjera. Epski lik Marka Kraljevića je supstitut toga podaničkog junaštva. No, nijesu nauci do-stupne činjenice koje bi pokazivale kako se u Crnoj Gori pjevalo o Mar-ku Kraljeviću na početku XVII vijeka kad nahijsko podaništvo prerasta u otpor. Moguće asocijacije na stanje epske deseteračke pjesme o Mar-ku u nahijskoj Crnoj Gori, ili pak na brdskim prostorima Crne Gore, poslije dolaska vladike Danila Petrovića na cetinjski mitropolitski po-ložaj, koje mogu da pruže izvjesni zapisi, posebno Istorija o Černoj Gori vladike Vasilija, objavljena 1754. godine, i Kratka istorija Crne Gore od vladike Petra I, objavljena 1835. godine, ne upućuju na bilo


176

kakvu crnogorsku specifičnost u pjesmama o Marku Kraljeviću počev od Hektorovićeve bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, preko Erlangenskoga zbornika do Vukove zbirke usmenih pjesama. Zato Njegoševo viđenje epske popularnosti Marka Kraljevića u vrijeme sukoba nahijskih Crnogoraca sa svojim islamizovanim plemenicima, što Gorski vijenac pretvara u tzv. istragu poturica, ostaje kao jedino pribježište istraživačima datoga problema. Od Njegoševa viđenja sveu-

kupne antropološke kompleksnosti istorijskoga regiona koji je savijen u tematsku strukturu Gorskoga vi-jenca nema relevantnih činjenica koje bi ukazivale na stanje epske pjesme o Marku Kraljeviću u Cr-noj Gori početkom XVIII vijeka. I pored državničke i idejno-političke pristrasnosti koju je Njegoš pro-jektovao kroz svu svoju poeziju, izuzev erotske pjesme Noć skuplja vijeka, pjesnik je imao sve uslove da u svome spjevu Gorski vijenac izrazi epohu koje se tematski pri-hvatio. Da iskaže to istorijsko vrije-me u svim pravcima ljudskih misli i emocija i „do dubina do kojih ne dosežu istorijski dokumenti“. Teo-

rijsko uporište za korišćenje djela kao materijala za sagledavanje date društveno-istorijske konkretnosti, koja se ne može kontrolisati doku-mentima što ih priznaje kritička istoriografija, posebno je oslonjeno na naučnome poštovanju Homerovih epova kao odraza kritsko-mikenske civilizacije. Od poštovanja je i izjava Fridriha Engelsa da je iz Balzako-ve Ljudske komedije više istina saznao o datome društveno-istorijskom vremenu nego iz društvenih nauka koje se bave tim vremenom.

U Gorskome vijencu Marka Kraljevića spominju Crnogorci koji idu u svatove svome islamizovanom saplemeniku Sulju barjaktaru. Ti nahijski pravoslavci čine „malo manje nego polovinu“ Suljovih svatova koji dovode đevojku s Oboda, sinovicu tamošnjega kadije. Ti su nahij-ski Crnogorci pomireni s turskom vladavinom ne zato što svoj društve-ni položaj smatraju ugodnim stanjem, nego stoga što ne vide nikakvoga


177

izlaza iz postojećega stanja. A pregaoci u Gorskome vijencu koji snuju istragu islamizovanih plemenika i bratstvenika u nahijskoj Crnoj Gori ne samo što ne vide nikakvu svrhu verbalnoga prepucavanja neprevje-renih Crnogoraca s islamizovanim Crnogorcima, konkretno – Suljovim svatovima, nego im zadaje brigu i mogućnost da u slučaju oružanoga obračuna s turskim snagama u Crnoj Gori „svoj svojega nikad puštat neće!“

Dakle, onaj sloj crnogorskoga naroda koji je bio uspostavio i komšijsko sabeśedništvo s islamizovanim življem s istih plemenskih i bratstveničkih prostora pjeva o Marku Kraljeviću kao o svojoj mo-ralnoj perjanici. Ti pomirenici s datim stanjem društva kome pripadaju smatraju da je Marko od nevolje turska pridvorica kao što su i oni sami. Veli:

Đe si Marko, nagnuta delijo?Iako si turska pridvorica, al si opet naša perjanica!

Međutim, u trenucima slavlja, poslije krvavoga obračuna s tim islamizovanim plemenicima i bratstvenicima, nema Marka Kraljevića među junacima prošlosti čijim dušama čini pomen iguman Stefan, du-hovnik koji borbi protiv islamizovanoga življa u Crnoj Gori podređuje i kanonske odredbe liturgije. Borbeni iguman, koji zaobilazi liturgij-ska pravila prepuštajući se idejno-političkome oduševljenju krvavim masakrom nad „poturicama“, smatra idejnim usmjerivačem postignute pravoslavno-slobodarske akcije crnogorske i istorijske ličnosti koje pri-padaju drugim vjerama, a koje su se istakle u borbi protiv Osmanskoga Carstva. To su Ivan Karlović i Skender-beg Kastriot. Ti antiturski ne-pravoslavci bliži su igumanu Stefanu, i na ustanak spremnim nahijskim Crnogorcima, nego Marko Kraljević, junak-podanik cara turskoga. Ep-ska istina „da od Šarca boljeg konja nema / ni od Marka boljega junaka“ nije se dojmila Crnogoraca koji su spremni na oslobodilačku borbu. A Marka, idola od nevolje za pomirenika s turskom vlašću, i kad je naj-razljućeniji, umiruje šaka dukata iz ruke njegova epskog poočima, cara iz Stambola! Takvim položajem Marka Kraljevića u Gorskome vijencu Njegoš, u stvari, ukazuje na činjenicu da je vrijeme crnogorskoga poda-ničkog prkosa, koji oličava od Prilepa Marko, a što je bila crnogorska istorijska iskazanost tokom XVI i XVII vijeka, već prošlost podlovćen-


178

ske Crne Gore. Ne samo Crne Gore kojoj je Njegoš savremenik, nego i one iz doba vladike Danila koji je primio gramatu od cara ruskoga.

Slično gledanje na Marka Kraljevića formirao je i Filip Višnjić kad je „zeman došo“ da u Srbiji protiv Turaka „valja vojevati“. Višnjić, raniji pjesnik-pjevač i na iftarskim večerima u čardacima bosanskoga begovata, kad je preplivao talase Prvoga srpskog ustanka, spjevao je pjesmu o smrti Marka Kraljevića. Pjesmu u kojoj nema ni primisli od

istorije podaničkoga srpskog stanja koje je trajalo vjekovima. Njegov epski Marko proživio je „tri stotin godina“, od Šarca se nije razdvajao za „sto i šeset ljeta“, nije od oruž-ja mogao poginuti, ali gine „od Boga, od starog krvnika“. Marko Kraljević je kao turski vazal po-ginuo na Rovinama 1394. godine, a Filip Višnjić sahranom Marka Kraljevića i trovjekovnim životom njegovim, kao simbolom srpskoga podaničkog vremena, čini parastos podaničkome prkosu koji je Prvim srpskim ustankom silazio s istorij-ske pozornice Srbije. Riječju, i cr-nogorski pjesnici-pjevači, poslije otkazivanja crnogorske poslušnosti

Turcima krajem XVII vijeka, i Filip Višnjić, poslije srpskoga oslobo-dilačkog ustanka početkom XIX vijeka, udaljavaju se od zaštitničke misije Marka Kraljevića kao oblika otpora koji gubi i epski i istorijski autoritet.

Prema tome, kad se uzme u obzir činjenica da početkom XVIII vijeka u nahijskoj Crnoj Gori počinje oslobodilačka epoha i povratak cr-nogorske državnosti koja je izgubljena 1499. godine, pjesme epsko-dese-teračke, odnosno usmeno-guslarske, a koje prihvataju tematiku iz te isto-rijske epohe, treba smatrati drugim usmeno-deseteračkim repertoarom crnogorske usmene epike. U prvi repertoar crnogorske usmeno-desete-račke epike idu sve pjesme koje obrađuju tematiku koja se ne odnosi na rečenu oslobodilačku borbu Crne Gore. Na usmenoknjiževnoj pozornici nahijske i brdske Crne Gore ta dva repertoara nijesu bili u sukcesivnome


179

nego u simultanome odnosu. Isti pjesnik-pjevač mogao je na istome mje-stu i pred istom slušalačkom publikom, a istoga dana, otpjevati pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića i o crnogorskoj pobjedi na Krusima.

Osmeračke epske pjesme pjevale su se uglavnom u kolu usaglaša-vajući svoj simetrični osmerac s ritmom koraka i kola. Ranijih vjekova, i to na širokim jugoslovenskim prostorima, igralo se veliko junačko kolo u kome su se pjevale osmeračke junačke pjesme. To kolo se najduže zadržalo u Crnoj Gori, a obavezni uvodni stih bio mu je – Kreni kolo da krenemo. Onda su se poslije uvodnoga nizali stihovi, zavisno od mjesta i vremena. Poslije uvodnih stihova „kreni kolo da krenemo, da vidimo ko će bolje“, obavezno se naglašavala prednost dame kad uokvirena kolom zaigra s muškim partnerom. Naglašavalo se: „Ta đevojka dobro igra, / a ti momče, đavo diga“. Ili: „Doskoči ti ta đevojka, / o jadove, za zlo tvo-je!“ Dok je svatovska kita śeđela za sofrom u kući isprošenice po koju su svatovi došli, grupa mladih osoba, najčešće više đevojaka no momaka, stajala je iznad čelnoga svatovskog mjesta na kome śedi stari svat od svatova i zapjevala pjesme, opet osmeračke kakva je, na primjer, Lov lovio Malisore / pokraj Skadra i Bojane. Bila ta ili neka druga pjesma, njezina duša uvijek je imala erotsko-ljubavni refleks što je upriklađe-no u tekućim svadbarskim veseljima koje će rezultirati prvom bračnom noći mladenaca zbog kojih je i formirano konkretno svadbeno veselje. U doba kralja Nikole drugi stih je bio – Gospodara spomenemo, a u Titovo vrijeme stih je glasio – Druga Tita spomenemo. Najaktuelnija politička događanja odmah je prihvatila osmeračka junačka pjesma od kola. Kad su 1954. godine bili zategli odnosi između Jugoslavije i Italije, osmerač-ka pjesma od kola u Crnoj Gori registrovala je jugoslovensku boračku odlučnost koja je iskazana stihovima:

Trst, Gorica i Rijeka,slovenskog su porijekla – biće naši dovijeka!Ako dođe do bombašai Koruška biće naša.Druže Tito, samo zovi, lećećemo ko orlovi, lećećemo kao tice preko Trsta i Gorice...


180

Nekih puta osmeračka pjesma u kolu isticala je apoteozno ljepotu predbračne mladosti:

Fatajte se bjele ruke, svako dobro ufatile, a posebno stisnite se mladi momci neženjeni i đevojke neudate.Ko se skoro oženijo – svake sreće poželijo...

Osmeračka pjesma od kola u Crnoj je Gori poprimila i šaljive ele-mente, a na glavnome pravcu svojem tančala je kao junačko-boračka, a narastala kao slika tekuće društvene stvarnosti s aktuelnim političkim elementima.

Najstarije zapisane crnogorske epsko-osmeračke pjesme nalaze se u Peraštanskim rukopisima iz XVIII vijeka. Kako je primijetio Vla-dan Nedić, glavni književnoistorijski značaj osmeračke epike na jugo-slovenskim prostorima je u tome što je ona predala deseteračkoj epici ne samo svoju motivsku i stilsku, već i svoju metričku građu. Dese-teračke pjesme naslijedile su iz bugarštica teme i pjesnički jezik, a iz osmeračkih pjesama prihvatile su metričku osnovu. Samo izbrušeni stih od osam slogova, s odmorom poslije četvrtoga, koji prenosi istorijske i pripovijedne teme, mogao je poslužiti kao osnova za formiranje epsko-ga deseterca. Cezura iza četvrtoga sloga ostajala je na istome mjestu, a druga polovina stiha dobijala je dva sloga više. Ta dva stiha izazvao je guslarski recitativ koji slušaocima obezbjeđuje komotno praćenje do-gađanja o kome se pjeva, a guslaru priugođuje disanje s glasom koji usaglašava melodiju s naracijom.

Da je osmerac pomogao razvitak epskoga deseterca, Vuk Karad-žić potvrđuje napomenom koju je dao uz osmeračku pjesmu Sekula i vila koja se pjevala u Risnu. Veli Vuk da je on u svome đetinjstvu u Tršiću slušao pjesme iste sadržine, ali u deseteračkim stihovima. Od-mah treba dodati činjenicu da su Vukovi Tršićani, od kojih je slušao tu pjesmu doseljeni iz Drobnjaka. Iz Vukove date napomene može se izvesti pretpostavka da je već krajem XVIII vijeka deseteračka epika bila uveliko smijenila osmeračku epiku, odnosno da je s njom napore-do trajala ubrzavajući svoj korak. Nije nimalo slučajno što se značajan broj osmeračkih epskih pjesama bio odomaćio u Boki Kotorskoj. Dok


181

je nahijska Crna Gora svoj oslobodilački istorijski korak usaglašavala s desetercem koji uz gusle proslavlja junaštvo, dotle je Boka Kotorska prilagođavala svome neboračkom svakodnevnom životu, svadbama i svečanostima, epski osmerac koji usaglašen s ritmom kola prenosi zvu-kove starih vremena. Tipičan primjer takvih pjesama je baš ona koju je Vuk Karadžić dobio iz Risna, a čiju je deseteračku inačicu slušao kao đetić u Tršiću. Istorija i mitologija srastaju u dah prošlosti kojim su disala pluća tadašnje risanske savremenosti. Evo te risanske pjesme:

Šator penje Ugrin Janko u kraj Save, vode ladne –na junačko razbojište, na vučije vijalište.Dok evo ti bjela vila Ugrin Janku govorila:„Hod otole, Ugrin Janko, ne penji mi šator tudar!Ako zapeh strjele moje, ustrjeliću tebe, Janko!

Pjesnički najcjelovitije crnogorske osmeračko-epske pjesme objavili su Vuk Karadžić, Simo Milutinović Sarajlija, Pavel A. Rovin-ski i Miodrag I. Vasiljević.

Koliko se osmeračka epika, kao pjesma od kola, bila pripitomila u sluhu Crnogoraca pokazuje količina epskoga osmerca u pjesništvu dvojice crnogorskih državnika – vladike Petra II i knjaza/kralja Nikole I. Krupna svoja djela Gorski vijenac, Luču mikrokozma i Šćepana Ma-loga Njegoš je napisao desetercem, a spjev Svobodijadu, koju je pri-mjerio narodnome kolu, odnosno prośečnome Crnogorcu, ispjevao je nerimovanim osmercem. Nikola I namijenio je svakome crnogorskom plemenu po jednu apoteoznu pjesmu koje je skupno nazvao Nova kola. I ne samo plemenima, nego i pojedinim mjestima i nekim društvenim organizacijama – što znači da je Gospodar našao najbolji put da svojom politikom snabdije sluh svojih državljana. Taj politički put Nikola I je trasirao osmeračkim stihom koji je rimovan abab. Ne samo Nova kola, nego i epske pjesme Hajdana i Ženidba bega Ljubovića Nikola I je upriličio istim osmercem. Čak i pjesmu Turčinu, kojom je htio da uz-digne junaštvo Crnogoraca homerovski veličajući ratničku slavu njiho-vih viševjekovnih protivnika Turaka, ispjevao je rimovanim osmercem.


182

Nikola I procijenio je razliku između dnevne popularnosti osmerca i deseterca da bi se tako osmercu priklonio. Deseteračka pjesma čekala je prigodnu priliku, nju je mogao publici da saopštava pjevač koji je vičan guslama, a osmerac je bio opštenarodni, svakodnevni stih. Cr-nogorsko kolo svi su umjeli da igraju i u njemu da osmeračke pjesme pjevaju. Čobanski śednik dok stado planduje glasio se osmercem, ne-kolike popijene čaše rakije eglenlije na kakvoj gradnji ili mobi mogle su se oglasiti osmeračkim zapjevom. U epskome spjevu Gorski vijenac Njegoš je narodna kola, koja korenspondiraju s najkrupnijim pitanjima istorije, prepuštio desetercu, a narodna kola u građanskoj drami Šćepan Mali, koja prate savremena događanja, pjesnik je povjerio rimovanome osmercu. Odista, crnogorski državnici Petrovići, i kao pjesnici i kao gospodari, udijalektisani su s usmenom književnošću Crne Gore.

Elaborirajući dokaze da je osmeračka epika starija od deseteračke, Vladan Nedić je to pitanje osmotrio na čitavome jugoslovenskom pro-storu. Ovo Nedićevo izlaganje cjelovito upućuje na odnos epskoga dese-terca prema osmercu od kola koji se iskazao u Crnoj Gori. Vladan Nedić precizira: „Makedonske i bugarske epske pesme u sistematičnom osmer-cu – kojih se sačuvalo pravo obilje – odlikuju se takođe starinom, a isto-vremeno i velikom srodnošću sa srpskohrvatskima. Samo jedan primer. Osmeračke varijante o bolesnom junaku koji izbavlja grad od Arapina, zapisane u Hrvatskom primorju i Solunskom polju, neobično su bliske po građi. One sadrže, pored ostalog, dve vrlo arhaične pojedinosti: u pesmi se javlja samo jedno žensko lice, a glavni junak ne umire nakon podviga. Tolika bliskost varijanata zapisanih na severozapadu i jugoistoku Balka-na, kod vinodolskih Hrvata i solunskih Makedonaca, može se najbolje objasniti pripadanjem istom sloju, i to starijem od deseteračkog.“

183

PROZNA UOBLIČENJA

Usmena proza je, isto tako kao i usmena poezija, odraz ko-lektivnoga duha datoga naroda. Na stadijumu sinkretizma, kad su prapočeci svih vidova današ-nje umjetnosti obitavali zajedno, možda se proza prije književno osmjehnula nego poezija. Ali, za tekstove usmene proze, konkret-no crnogorske, koji su zapisani i objavljeni, ne može se reći da količinom svoje književne usme-nosti dostižu usmenu poeziju, posebno liriku.

Odnos zapisivača prema usmenome književnom tekstu koji svojim perom hvata nije bio isti prema ustihovanoj pjesmi i proznoj priči. U načelu, pjesmu je čuvao njezin uobičajeni stih od zapisivačevih intervencija tokom prenošenja žive riječi u pisani tekst. Pjesma je pjevana, rijetko recitovana, a zapisivač se starao da uhvati svojim perom ono što čuje. Međutim, relacija pričalac – zapisivač razli-kovala se od relacije pjevač – zapisivač po tome što pričalac nije svoju priču saopštavao samo svojim rječnikom. Pričalac neminovno upotre-bljava neverbalna pomagala tokom svoga pričanja, a to su mimika, pan-tomima, glasovna intonacija umjesto riječi i različiti pokreti rukama, pa i nogama. Da bi održao pažnju svojih slušalaca, vješt pričalac bio je pomalo i glumac.

Opet, ko bi bolje no Vuk Karadžić uočio razliku između zapisi-vanja usmene pjesme i zapisivanja usmene priče. Vuk, u predgovoru Srpskoga rječnika od 1818. godine, kaže: „Narod naš ima svakojaki


184

pripovijetki tako mlogo, kao i pjesama, i mogu se razdijeliti na ženske i muške, kao i pjesme. Muške su pripovijetke ponajviše smiješne i šalji-ve, i tako su izmišljene, kao da bi čovjek rekao da su istinite. A ženske su dugačke i pune su čudesa kojekakvi (o carskim kćerima i o bajali-cama). Ali će mi slabo ko vjerovati i razumjeti, kako je pripovijetke teško pisati (istakao N. K.)! Ja sam se ovđe, oko ovi đekoji mali, toliko mučio, da bi naši đekoji spisatelji mogli gotovo čitav roman napisati,

ili sve idile Gesnerove na srpski prevesti.“ U predgovoru Srpskih narodnih pripovjedaka od 1853. godine Vuk Karadžić napominje: „Pjesme, zagonetke i pripovijesti, to je gotova narodna književnost, kojoj ništa više ne treba nego vjer-no, čisto i nepokvareno skupiti. Ali u pisanju pripovjedaka već treba misliti i riječi namještati (ali opet ne po svome ukusu, nego po svoj-stvu srpskoga jezika, da ne bi ni s jedne strane bilo pretjerano, nego da bi mogao i učen čitati i prost slušati. A ja sam kazao u predgo-voru k Srpskom rječniku kako je to za mene teško!“ U predgovoru iste zbirke pripovjedaka Vuk ovako

moli svoje saradnike koji su po njegovoj preporuci zapisivali usmene književne tekstove: „Samo molim svakoga ko bi ih pisao (pripovijetke – N. K.) da on ne popravlja ništa, nego da piše upravo onako kao što mu ih ko ispripovijeda, pa gdje bude potrebno da se koja riječ premjesti ili doda ili izostavi, to ću ja učiniti, kao što sam radio i u ovim svima koje sam napisane dobio.“

Vukove izjave jasno govore da je književno-kompozicioni sup-stitut usmene pripovijetke, bilo koje tematike, zavisio od trenutnoga nadahnuća pričaoca koji se služi i nejezičkim pomagalima da bi sluša-ocima bilo interesantno ono što on priča. Ni pjesnici-pjevači, kao krea-tivni prenosioci usmene pjesme, nijesu tekst doslovno pamtili, ali, ipak, pjesnik-pjevač i pripovjedač nijesu imali istu komociju prema tekstu koji slušaocima saopštavaju. Poetološka sredstva pjesme usmjeravala


185

su pjevača uobičajenim žanrovskim tokom, pa je uz guslarske zvuke deseterac ostajao u svojoj cjelovitosti. Čak i najkreativniji pjesnici-pje-vači, kakav je Starac Milija, koji nijesu doslovno pamtili tekst pjesme kakvu uz gusle izvode, kretali su se u jednome obimu koji je imao svoje granice. Međutim, samo pojedini prozno-pripovijedni oblici, kao bajka na primjer, imali su uobičajeni uvod, ali tok i takvoga pričaočeva izla-ganja često su poduslanjala neverbalna sredstva pričaoca. Opet jedna Vukova napomena govori da se samo uslovno može govoriti o zapisanim usmenim pripovijet-kama kao o usmenoj književnosti u njezinu doslovnom značenju. U predgovoru Srpskih narodnih pripovjedaka od 1853. godine kaže on da je pripovijetke Me-đedović i Međed, svinja i lisica „slušao od Tešana Podrugovića“, pa ih je onda „poslije pisao“ kako ih je „upamtio“. Kad se utvrđuje razlika u oblasti usmenosti izme-đu usmene epske pjesme i usme-ne pripovijetke, Vukova napo-mena o Tešanu kao pripovjedaču obavezuje na podrobniji osvrt.

Vuk Karadžić je početkom 1815. godine našao hajduka Tešana Podrugovića u Sremskim Karlovci-ma kao ljutoga siromaha koji siječe trsku u ritovima i prodaje je na pi-jaci da bi se prehranio. Tešan je iz hajdučke gore zelene stupio u redove Prvoga srpskog ustanka, ali kad su Turci nanovo ovladali Srbijom 1813. godine, već godinama osuti hajduk prebjegao je u Sremske Karlovce. Uz novčanu nadoknadu, Vuk je od Tešana u Karlovcima počeo pjesme zapisivati, a onda ga je poveo u Šišatovac i onđe nastavio s njim isti po-sao prepisivački. Kasnije će napomenuti Vuk da mu je Tešan „vrlo rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao“. Vuk je u predgovoru Pjesnarice od 1815. godine naveo naslove pjesama koje je od Podrugovića zapi-sao, ali tada ne pominje da je od njega zapisivao pripovijetke. To će Vuk napomeniti tek 1853. godine, što znači da on nije zapisao od pričaoca bajku Međedović i basnu Međed, svinja i lisica, nego ih napisao ko zna


186

nakon koliko vremena pošto ih je čuo od Tešana Podrugovića. Poslije rastanka u Šišatovcu, Vuk se nikad više nije susrio s Tešanom. Kad je izbio Drugi srpski ustanak, 1815. godine, Podrugović se, po starome hajdučkom običaju, obrio onđe đe se buna protiv Turaka zametnula. Kad je Miloš Obrenović primirio ustanike i postigao dogovor s Tur-cima, Tešan se dohvatio Bosne, budući star za hajdučki zanat postao kiridžija i ubrzo, u nekakvome banalnom sukobu, poginuo. Ranjen je

umakao u goru zelenu koja mu je grob priredila.

Dakle, Vukova izjava u predgovoru Srpskoga rječnika od 1818. godine da je teško pi-sati pripovijetke potkrepljuje se činjenicom da je on čuo od Te-šana sadržaj jedne bajke i jedne basne, a kasnije je on lično knji-ževno uobličio pripovijetke Me-đedović i Međed, svinja i lisica koje će objaviti tek 1853. godine. Sad se postavlja pitanje da li te dvije pripovijetke treba smatrati Tešanovim ili Vukovim književ-nim ostvarenjima. Ako se opredi-jelimo za Tešana, onda ne treba smatrati da je Vuk doslovno za-

pamtio pričaočevo izlaganje, nego je pišući te pripovijetke maksimalno ostao kako u granicama svoga jezika kojim piše, tako i u granicama usmene proze koju je slušao otkad je naučio svojim jezikom da se služi. Međutim, takvo priznanje autorstva Tešanu a ne Vuku je formalno, a ne sadržajno. Sadržaj priča koji je nekad ranije čuo Tešan je Vuku ispričao, ali ne zna se kako je to njegovo opričavanje izgledalo. Zna se samo kako je to usmeno opričavanje sadržaja, koji je imao svoju vremensku i prostornu prethodnost, Vuk uobličio u književni tekst koji može „učen čitati i prost slušati“.

Vukova zbirka Srpske narodne pripovijetke od 1853. godine po-nudila je čitaocima, Vukovom rukom pisano, formiranu usmenu prozu. Svoj udio u procesu presnivanja usmene priče u poredak književne pi-sanosti Vuk Karadžić nije tajio. Njegova napomena da je usmene priče


187

osobito teško pisati i da je on na tome pisanju potrošio dosta svoga truda to potvrđuje. Karadžić je opominjao svoje saradnike da ne diraju u usmene iskaze pričalaca koje zapisuju, jer će, veli, on, Vuk, u tek-stovima koje od zapisivača dobije „riječi namještati“ kako valja da se namještaju „po svojstvu srpskoga jezika“. Opominjući svoje saradnike na njihovu dužnost – da samo vjerno zapisuju izgovorene riječi, Vuk je upravo naglašavao činjenicu da netekstovne prostore priče, kojima se pričalac služi kao pomagalima tokom svoga pričanja, treba na-domjestiti jezičkim materijalom. Ali to književno nadomještanje nije prepuštao nikome drugom osim sebi! Uz to, Vuk je rečenom opomenom isticao i činjenicu da zapisivanje usmenih pripovje-daka nije isto što i opremanje zapisanih tekstova za njihovu štampanu poziciju. Od zapisiva-ča usmene proze tražila se brzina njegova rukopisa i savjesnost bi-lježenja izgovorenih riječi, a kod čovjeka koji te zapise objavljuje podrazumijevao se književni ta-lenat, ili bar književno obrazova-nje.

Vuk je uzimao od usmenoga kazivača proze djelove njegova pri-čanja koji mogu preći u domen pisane književnosti, a koji prenose sadr-žaje narodnoga života iz koga je pričalac izronio. Sve pravce usmenoga književnog kazivanja koji se nijesu mogli prevesti u pisanu književnu službu Vuk je zaobišao. Takav odnos prema usmenoj prozi prirodno se presnovao u Vukov mandat da on nije vjerni zapisivač nepatvoreno-sti usmenoga proznog iskaza, nego daroviti čovjek koji ima sve pret-postavke da procjenjuje književne nepatvorenosti usmenoga proznog iskaza.

Karadžić je jedinstven među zapisivačima i izdavačima usmene proze, ne samo po snazi svoga književnog talenta da nejezičke prosto-re u izlaganju pričaoca popunjava književnim tkivom, nego i po svo-joj odluci da više misli na pisanu budućnost književnih tekstova no na


188

njihovu bivšu usmenost. A da li mi znamo za koju veliku književnu usmenost koja nam nije saopštena kroz njezin pisani oblik? Zar se Vuk Karadžić, kao prenosilac književne prozne usmenosti u njezin pisani oblik, mnogo razlikuje od Jakoba Grima i Kristijana Andersena koji su usmene bajke književno opremili do umjetničkoga vrhunca! Zar su ta dvojica internacionalno uvaženih bajkopisaca duže u svome sluhu nosili usmene tekstove nego što je Vuk nosio tekst bajke koju je 1815.

godine čuo od Tešana Podrugovi-ća, a objavio ga kao pripovijetku Međedović 1853. godine! U pre-tvaranju književne usmenosti u književnu pisanost Vuk je imao velikoga prethodnika u formira-nju knjige 1001 noć. Odista, Še-herezada nije zapisala ono što je tokom hiljadu i jedne noći ispri-čala caru Šahrijaru, no je neko drugi njezine priče pretvorio u književnu pisaniju.

I pored sačuvanih dokaza o razlici između usmenoga i pi-sanoga oblika pojedinih tekstova u Vukovu zborniku usmene knji-ževnosti, u kome je zapažen broj tekstova iz Crne Gore, ipak se ne

zna kako su usmeno izgledale pripovijetke koje je Karadžić objavio. Kao što je poznato, Vuk nije revnosno čuvao rukopise, svoje i saradnič-ke, koje je objavio. Teže je ukazati na ono što je Vuk dodavao usmenim tekstovima i kako je mijenjao te usmene prozne tekstove, nego na ono šta je zaobišao u njima. Zato bi, možda, prikladno bilo reći da su Vuko-ve intervencije na tekstovima upravo snaga velikoga sakupljača da do-vede do perfekcije smisao usmenoga pričaoca, usmenoga književnika, odnosno da bira riječi po svome „vkusu“ koji je značio sluh za psiholin-gvističku funkciju datoga jezičkog sredstva. Vuk je svojim izmjenama u usmenome tekstu pripovijetke nastavljao onaj stvaralački smjer ob-darenoga usmenog književnika koji se ispoljavao u namještanju riječi, kako je isti Vuk nazvao tu književnu sposobnost. Najviši stepen svojega književno-pripovjedačkog dara Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas


189

Muslimani postigli su u Vukovoj književnoj obdarenosti. Zato se s pra-vom Vuk može nazvati proznim piscem koliko i sakupljačem usmene proze. Kako je konstatovao Miodrag Pavlović, stroga leksička selek-tivnost koju je Vuk potencirao u proznim tekstovima što ih objavlju-je, podrazumijevala je ne samo stilsku lapidarnost, nego čak i grafičku gustinu štampanoga teksta. Grafička gustina pripovjedaka u Vukovoj zbirci Srpske narodne pripovijetke iz 1853. godine odgovara stilskom gustinom tkanju pripovijetke u postignutoj leksičkoj zbijenosti. Kao da je htio takvom gustinom štampanoga teksta da naglasi či-njenicu da intonaciju glasa pri-čaoca i pauze u njegovu pričanju nije mogao grafički prikazati. Dijaloške pasaže teksta Vuk nije stavljao u uobičajeni grafički po-redak zato što semantika tih di-jaloga nije sadržana u njima eo ipso, nego u riječima koje drže noseću armaturu, u riječima koje imaju veliki semantički naboj.

Jedini sakupljač usmene proze ostvarene na zajedničko-me jeziku jugoslovenskih naroda koji je pred sobom imao cilj da se u pisanoj formi usmene pripovi-jetke književno izrazi dopričana prozna usmenost je Vuk St. Karadžić. Vuk je tražio od čitalaca usmene pripovijetke istu onu sposobnost koju je nepatvoreni usmeni pripovje-dač tražio od svojih slušalaca. Naime, podrazumijevao je prikladnost čitaoca da domisli one književne slike koje u tekstu priče nijesu ekspli-cirane, nego su u latentnoj poziciji, odnosno sadržane su u značenjsko-me naboju riječi i sintagmi. I elitni pričalac, potomak Šeherezade, i Vuk – pisac usmenih pripovjedaka, podrazumijevali su aktivnu saradnju lica koje prima usmenu pripovijetku kao književni sistem. Nesumnjivo je da bi se zapažen broj priča iz Vukove zbirke mogao razviti u pripovi-jesti, baš u one pripovijesti koje se razvijaju u emotivno podstaknutoj uobrazilji inventivnoga čitaoca alijas slušaoca dok recepcira lapidarni

Radoje Radojević (1922–1978)


190

oblik date priče. Stefan M. Ljubiša maestralno je razvijao usmene priče u pisane pripovijesti.

Prevođenjem jednoga književnog teksta iz usmenoga u pisano stanje Vuk je grafičkom zbijenošču teksta implicitno upućivao čitaoca na pomoćna sredstva pričaoca koja su u pisanoj formi njegovoj morala izostati. Morali su izostati netekstovni detalji priče koji nemaju svrhe mimo estradnoga života usmene proze. Međutim, prelazak pripovijetke

iz usmene u pisanu formu njezina bivstvovanja ne mora da se obe-zbjeđuje onim strukturama čija je usmena služba ostala netaknuta, čiji intenzitet značenja u pisa-noj poziciji ostaje kakav je bio i u usmenoj. Ali, razliku između dviju funkcija iste kategorije ne uslovljavaju različiti oblici re-cepcije književnoga djela. Tu ra-zliku, ako je već ima, proizvodi razlika između slušaoca i čitaoca koja se ispoljava u njihovu od-nosu prema referencijalnoj se-mantici usmene pripovijetke, a ne prema njezinoj umjetničkoj koherentnosti. Sama činjenica da je izvjesno lice čitalac podrazu-

mijeva stepen njegova obrazovanja, što znači njegovu mogućnost da se distancira od ideoloških normi narodnoga kolektiva koje su, po prirodi stvari, imanentne usmenoj pripovijesti. Prema tome, književni organi-zam pripovijetke, u svojoj umjetničkoj bitnosti, isti je u usmenoj i pi-sanoj poziciji te pripovijetke. Samo pojedine strukture datoga književ-nog sistema mogu naići na jedan prijem kod slušaoca, a na drugi kod čitaoca. Svakako, treba naglasiti da se ideološke, političke, nacionalne, generacijske i kulturološke razlike u recepciji jednoga književnog dje-la ne uočavaju samo na raskršćima usmene i pisane književnosti. Zar se biografska književnost prihvata danas onako kako se prihvatala u krugovima srednjovjekovnih čitalaca! Zar Servantesova Don Kihota prihvatamo onako kako su ga prihvatali poštovaoci viteških romana Servantesova doba!


191

Usmena proza prerasta u pisani književni poredak srazmjerno svojoj mogućnosti da čitaocu ponudi značenje književnih činilaca ko-jima raspolaže mimo njihova značenja koje se iskazivalo na relaciji pričalac – slušalac. Zato je pisanu prozu koja je pisano oformljena pri-kladnije, a i prirodnije, ubrajati u pisanu nego u usmenu književnost. Iako je Vuk Karadžić sve svoje sposobnosti napregao da očuva usmeni karakter pripovijetke koje zapisuje, on je ipak više pisac nego zapisivač te pripovijetke. Usmenu pjesmu čuvao je njezin stih od zapisiva-čevih intervencija, na koje čak ni jedan Vuk nije uvijek bio imun, a usmena pripovijetka nije imala nikakvoga čuvara koji proizila-zi iz kompozicione organizacije njezina teksta. Kad se uzme u obzir činjenica da postvukovski zapisivači nijesu imali vukovsku sposobnost da svojim intervenci-jama ne ugađaju „svome vkusu“ nego svojstvu jezika kojim je ona ispričana i kolektivnome duhu iz koga je njezin pričalac ponikao, može se reći da su osobito takvi zapisivači pisci pripovjedaka koje su slušali – više pisci nego zapisivači. Zato u antologijskome izboru nepatvorenih usmenih knji-ževnih tekstova nema mjesta usmenim pripovijetkama, odnosno pripo-vijetkama koje su usmenoga porijekla. Za takav odnos prema usmenoj prozi treba paradigmatično uzimati bajku Međedović koju je ispričao Tešan Podrugović, a književno je uobličio Vuk Karadžić. Možemo se samo domišljati kakav joj je književni oblik Tešan bio dao, a književni oblik koji joj je Vuk ostvario imamo pred sobom kao napisani književni tekst.

Da je Vuk Karadžić neponovljivo jedinstven kao sakupljač i usmenih pjesama i pripovjedaka, potvrđuju i ovi podaci. U klasičnome periodu svoga sakupljačkog rada, što se ogleda u Srpskome rječniku od 1818. godine i u Lajpciškome izdanju pjesama od 1823. do 1833. godine, Vuk nije imao drugoga cilja no da se uklopi u herderovsko-gri-


192

movski pokret koji dati usmenoknjiževni tekst smatra duhovnim izra-zom odgovarajućega etnosa. Ni kazivači od kojih Vuk zapisuje pjesme i sluša priče, ni Vukovi saradnici-zapisivači nijesu od saradnje s Vukom očekivali nikakvu svoju afirmaciju u sredini u kojoj se kreću. Čim je Tešan Podrugović čuo da je izbila nova buna u Srbiji, nije više htio da nadniči Vuku zapisivaču u Šišatovcu, no je pošao đe se ratuje. Kad je čuo da je Miloš Obrenović digao ustanak protiv Turaka, Tešanu, veli

Vuk, „kao da uđe sto šiljaka pod kožu“. I Starac Milija, i pored toga što je u Kragujevcu plaćen iz Knjaževe kase da Vuku pjesme uz gusle saopštava, pobjegao je jer je bio izložen poruzi dvorja-na. Njemu su dvorjani, „kako-vi se obično kod mlogi dvorova nalaze“, otvoreno, a kad ne sluša Vuk, govorili: „Kud si ti, star i pametan, čovek, pristao za buda-lom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i besposlen čovek, kojemu je samo do pesme i do besposlica kojeka-ki!“ I tako je Starac Milija otišao iz Kragujevca krijući se od Vuka. Prema tome, to što Vuk Karad-žić nije ništa tražio od usmenih

književnih tekstova koje zapisuje nego dokaz pred velikim svijetom da i njegov jezik ima homerske i šeherezadne reference, i to što Vuko-vi pjevači i pričaoci nijesu znali za bilo kakvu afirmativnu svrhu svo-ga saopštavanja, jesu dokazi da su usmeni tekstovi ispod Vukova pera maksimalno ostali iskaz talenta pojedinaca koje je uzgajila kolektivna svijest etnosa kome pripadaju. Isto tako, prvi Vukovi saradnici kao za-pisivači usmenih tekstova koje Vuku u Beč opremaju, samo su mogli biti novčano ili prijateljski opredijeljeni za tu svoju aktivnost jer od nje nijesu očekivali nikakvu svoju društvenu afirmaciju. Vuk još nije bio slavan da bi sebe zamišljali u ośenci slave. Eto i dvorjani u Kragujevcu smatrali su ga besposlenjakom kojemu je stalo samo „do pesama i do besposlica kojekaki“.


193

Kad se konkretno govori o usmenoj prozi, treba naglasiti da su za-pisivači narodnih pripovjedaka, koji nastupaju poslije Vuka Karadžića, svi odreda imali dva nedostatka. Hrlili su da postignu vukovsku slavu kao zapisivači usmenih priča, a nijesu mogli ni dozvati Vukovu genijal-nost koja je značila da se svaka njegova intervencija na tekstu priče mo-gla dogoditi na njezinu prirodnom putu kroz prostor i vrijeme. Vukovi nastavljači-sakupljači, koje reprezentuje Vuk Vrčević, vođeni stepenom svoga obrazovanja i namjerom da im priče koje zapisuju budu što bolje, miješali su se u nepatvoreni tekst usmene pripovijetke, pa je ona ispod njihove ruke najčešće izlazila kao surogat književnoprozne usmenosti.

Crna Gora bila je vrlo bogata postvukovskim zapisivačima usme-ne proze. Od glasila koja su objavljivala takve prozne zapise najpozna-tija su: Prosvjeta, Luča, Nova Zeta, Književni list, Grlica, Lovćenski odjek, Zetski glasnik, Mali Radojica... A od mnogobrojnih zapisivača najpoznatiji su: Novica Šaulić, Ilija Zlatičanin, Luka Jovović, Jošo Iva-nišević, Đuro Špadijer, Đoko Dragović, Stevan Dučić, Risto Popović, Miraš Đukić, Simo Mijović, Pavel Rovinski, Stevo Zimonjić, Stojan Cerović, Mićun Pavićević, Ljubomir Nenadović, Danilo Perović-Tun-guz, Simo Šobajić, Milan Majzner, Petar Šobajić, Janko Lopičić, Mar-ko Vujačić, Niko S. Martinović i dr. Ipak, kad dvije književno savršene pripovijetke, Međedović i Međed, svinja i lisica, koje je, čuvši od Teša-na Podrugovića, Vuk Karadžić književno uobličio i objavio, treba više smatrati književnim ostvarenjem Vuka nego Tešana, onda sve pripovi-jetke koje su, poslije Vuka, u Crnoj Gori zapisane više treba smatrati književnim produktima njihovih zapisivača, nego kazivača od kojih su zapisane. Uz to, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je Vuk usmene tekstove pribavljao doslovno od nepismenih kazivača, a postvukovski zapisivači u Crnoj Gori često su pribavljali tekstove od lica koja znaju s knjigom beśediti. Priśetimo se Vukove napomene o čovjeku tipične nepismenosti. Govoreći o Starcu Miliji u predgovoru IV knjige Lajpciš-koga izdanja zbirki Srpskih narodnih pjesama, Vuk kaže: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima (kad od njih pjesme zapisuje – N. K.) da im pročitam pjesmu. I koliko su se radovali slušajući je onako kao što je oni znadu, toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“

Na prostorima Crne Gore, i po njezinoj istorijskoj vertikali i pro-stornoj horizontali, ima samo jedan ortodoksni usmeni kazivač i ujedno


194

zapisivač usmene proze. To je Marko Miljanov Popović. Evo zašto je to tako.

U poznim godinama svoga života tipični brdsko-crnogorski brat-stvenik i plemenik Marko Miljanov naučio je slova kojima zapisuje svoje riječi. Ali, ta njegova opismenjenost nije ga nijednim detaljem odmakla od književne usmenosti kojoj je endemski pripadao. Konkret-no, pišući svoje Primjere čojstva i junaštva, Marko Miljanov nije imao nikakav pisani uzor da bi svoju književnu usmenost njemu prilagođa-vao. A da je to tako najbolje svjedoče ratničko-patrijarhalne anegdote koje se naslovljavaju kao Primjeri čojstva i junaštva. Da je Marko Mi-ljanov pričao anegdote u pero nekome sakupljaču, pa bio to sakupljač na priliku Vuka Karadžića, ne bi te anegdote danas bile, takoreći, bez mrvice humora i bez bilo kakvoga opisa atmosfere u kojoj se radnja date anegdote događa. Kao što je to osvjedočeno, Marko Miljanov bio je vrlo zapažen pričalac koji se rado sluša. A to znači da u svome živom pričanju vojvoda Marko nije saopštavao samo skelet događanja, kakav nudi njegova anegdota iz Primjera čojstva i junaštva, nego je svoju pri-ču pratio svim onim neverbalnim pomagalima koji usmenoga pričaoca fluidno povezuju s njegovim slušaocima. Međutim, kad se čuveni junak i glasoviti vojvoda našao sam sa sobom, nevještom rukom zapisujući svoju priču, on je perom hvatao samo njezin nervni sistem, ali bez tijela kojim taj nervni sistem upravlja. Da je jedan Vuk Karadžić od Marka Miljanova zapisao patrijarhalno-ratničke anegdote o čojstvu i junaštvu, one bi bile neuporedivo književno uobličenije nego što su uobličene u knjizi Primjeri čojstva i junaštva. Vuk bi, kako je vazda činio, maksi-malno nastojao da priče ostanu u suštini jezika kojim su ispričane, ali, kako to Vuk kaže, on bi riječi namještao u korist književnoga uobliče-nja teksta koji se zapisuje. U rukopisnoj Vukovoj zaostavštini primjeri tih njegovih intervencija govore da on nikad nije zaboravljao na „vkus“ jezika kojim je tekst saopšten, ali je u okviru toga jezičkog miljea činio prirodne, ne vještačke, intervencije. Evo jednoga primjera te Vukove intervencije, odnosno njegova „namještanja riječi” u tekstu zapisane pripovijetke.

U jednoj pripovijeci, koju je Vuk Vrčević zapisao i rukopis joj svome imenjaku u Beč poslao, stoji ova rečenica: „A na livadi razne fele konja.“ Vuk Karadžić je ovako preoblikovao tu rečenicu: „A na li-vadi raznijeh konja.“ Tim preoblikovanjem Vuk je izbjegao tuđicu fele, uklonio pleonazam razne fele i upotrijebio partitivni genitiv raznijeh


195

konja. Taj partitivni oblik genitiva zaista je po „vkusu“ živoga govo-ra s kojim su Vukovi preci iz drobnjačke Petnjice u podrinski Tršić doprtljali, a djeluje retorski komotnije od pleonazmne sintagme razne fele. Izraz razne fele kao da nudi ergelu konjskim trgovcima, a njegova zamjena raznijeh konja ima refleks bajkovitosti. Da je bio u prilici, Vuk Karadžić bi postupio s anegdotama usmenoga pričaoca Marka Milja-nova onako kako je preoblikovao rečenicu iz rukopisa Vuka Vrčevića. Književno je preoblikovao tu rečenicu ne dirajući njezinu semantiku. Ali, da je sudbina to namjestila, danas bismo bili u dilemi je li književ-na uobličenost Primjera čojstva i junaštva više Vukova ili Markova? Kao što danas ne možemo decidirano odgovoriti na pitanje u kolikoj je mjeri Vukova, a u kolikoj Tešanova književna uobličenost pripovijetke Međedović koju je zapisivač slušao od pričaoca, a zapisao je od sebe. Prema tome, jedan jedini nepatvoreni usmeni pričalac u crnogorskoj književnosti je Marko Miljanov u svojim Primjerima čojstva i junaštva.

U romantičarskome pristupu Marku Miljanovu, ta se znamenita ličnost stavlja u same vrhove crnogorske pisane proze, što predstavlja ogrešenje o crnogorsku usmenu književnost koja je u najuzvišenijim svojim iskazima nedostižna pisanoj literaturi. Koji je pjesnik do danas nadmašio pjesmu Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića? Vrh u usmenoj i pisanoj poeziji Crne Gore je Starac Milija, a vrh u usmenoj prozi Crne Gore su Primjeri čojstva i junaštva Marka Miljanova.

Od svih pristupa Marku Miljanovu kao književniku najstručniji je pristup Jovana Skerlića. U svome radu o Primjerima čojstva i junaštva Skerlić ističe „zdrav razum i pravu dušu čoveka iz naroda“, naglašava visoki moral Marka Miljanova kojim „duševno i telesno krepi ljude“, ali nijednom se riječju ne dotiče književne mašte Marka Miljanova, od-nosno književnoga uobličavanja velikih moralnih i junačkih vrijednosti koje zavještavaju potomstvu Markove patrijarhalno-junačke anegdote. Čitajući Primjere čojstva i junaštva, posebno kad je nailazio na primje-re savlađivanja i uzdržavanja od gnjeva, Skerlić se priśećao traktata rimskoga filozofa Seneke, upravo, činilo mu se da čita „one velike filo-zofe antičke, koji su jedini mogli poneti ime svetaca, i koji su tako vi-soko izdizali svoj uvaženi ideal – templa serena misli i duše“. Skerlić je naslovom svoga rada o Marku Miljanovu jasno istakao svoje uvjerenje da glasoviti vojvoda nije pisao prozu nego je zapisivao. Naslov Sker-lićeve rasprave o Marku Miljanovu glasi „Primjeri čojstva i junaštva. Pribeležio vojvoda Marko Miljanov Popović – Drekalović“. Razumije


196

se, znameniti književni istoričar i tumač književnosti koji joj pristupa s estetskoga stanovišta, iako je bio oduševljen etičkom tenzijom Pri-mjera čojstva i junaštva, nije unio Marka Miljanova kao pisca u svoju Istoriju nove srpske književnosti koju je objavio 1912. godine. Skerlić u toj Istoriji nije našao mjesta ni za protu Matiju Nenadovića, pisca Me-moara koji imaju visok rang u memoarskoj literaturi Srbije.

Može se jednostavno odgovoriti na pitanje zašto je Jovan Skerlić u svojoj Istoriji nove srpske književnosti zaobišao te dvije krupne isto-rijske ličnosti koje su se i svojim pisanim djelima oglasile. Nije ih uveo u književno društvo zato što su se te dvije istorijske ličnosti čuvale od mašte kao od pošasti kad su se prihvatali pera. I vojvoda Marko i prota Matija su se svim svojim moralnim i rodoljubivim zamasima napinjali da saopštavaju golu istinu o životu i prilikama kojih su se doticali, sma-trajući da je svaka korekcija te istine pošastan posao. Posebno je Marko Miljanov isticao istinu iznad svega. On upozorava mladoga Kuča da samo istinu govori i da ne dangubi „u nadu krijenja i tajanja mahane svoga plemena“. Veli, ako mu je dobrotvor, neka pred svoje pleme jed-nako iznosi „valjalo i nevaljalo“ što se dogodilo. I zaključuje da „treba činjet što koristi narodnome napretku i božjoj pravdi, a ne ćef nezna-lici, krijući mu rđu nepriličnu“. Tako je Marko Miljanov dao rječitu karakteristiku svoga spisateljskog rada koji je gola istina o životu, a ne književna slika njegova.

U svojim Primjerima čojstva i junaštva Marko Miljanov je osta-vio dragocjenu građu od koje je izgrađivana usmena književnost, ali on tu građu nije književno preoblikovao. Marko Miljanov je od samoga sebe zapisao usmenu prozu ne uspijevajući da grafički uobliči prateće elemente usmene priče koji su bili posrednici između pričaoca koji vje-što priča i slušaoca čiju pažnju ne obdržava samo goli siže teksta koji se priča, nego i zanimljiva uobličenost priče koju postiže pričalac. Da bi privukao pažnju slušaoca, pričaocu su išla naruku nejezička poma-gala, kao što režija i scenski dekor pomažu pozorišnome gledaocu da se uživi u Šekspirova Hamleta iako ga je već pročitao iz knjige. Treba naglasiti i ovo – da se kojim slučajem Marko Miljanov opredijelio da od sebe zapisuje šaljive usmene pripovijetke, na velikoj bi se muci našao. Pričalac šaljive priče podosta je i glumac, a Marko od sebe ništa ne bi mogao zapisati osim riječi, što znači da je samo kakav zapisivač, koji se barem može porediti s Vukom Karadžićem, mogao od tako zanimlji-va pričaoca zapisivati književno uzrele šaljive pripovijetke. Markovo


197

opredjeljenje da bilježi patrijarhalno-junačku anegdotu maksimalno mu je išlo naruku, kao autozapisivaču, zato što sižei tih anegdota uvijek nude poslovične govorne sudare i iznenadne postupke koji ne podrazu-mijevaju mizanscen. Ukratko, Marko Miljanov je usmeni pričalac pa-trijarhalno-junačkih anegdota koji je tekstove od samoga sebe zapisao.

Trifun Đukić je dao konciznu karakteristiku anegdota koje je Marko Miljanov objedinio u zbirci Primjeri čojstva i junaštva. Đukić kaže: „To je u stvari zbirka raznoraznih anegdota, pokupljenih iz cr-nogorskog i arbanaškog života. U njima vojvoda nije posmatrač uže, plemenske sredine, već sakupljač karakternih odlika iz cijeloga onoga kraja. Jezgrovita građa koju je on ovdje pokupio poslužila bi piscima drukčijih širih koncepcija za razvijenije priče, romane i drame. Kod Marka one su ostale sirove, kao što je sirov i sam život koji je u njima opisan: Sve što je tu rečeno, rečeno je u narodnom žargonu, bez detalj-nijih opisa i ukrasa, zbijeno i prosto.“

Od umjetničke igre, odnosno od književnosti, kao plemenite laži o životu, nema ni traga u Primjerima čojstva u junaštva. Prema tome, u nepatvorenu usmenu prozu Crne Gore treba ubrajati samo patrijarhal-no-junačke anegdote, koje je od sebe zapisao Marko Miljanov, ili tzv. sitne književne tvorevine – zagonetke, poslovice i poslovične pitalice. Kao što je Markov junački moral čuvao njegove anegdote od književnih slika, tako je kratkoća sitnih književnih tvorevina čuvala njihov oblik i sadržaj od intervencija zapisivača koje su pratile prelazak književne usmenosti u književnu pisanost. Ta pojava ima svoje internacionalne razmjere. Ivo Andrić je rekao: „Umjetnost je u tome slična stvarnome životu što izgleda kao igra, a u stvari je đavolski ozbiljna stvar, i utoliko ozbiljnija ukoliko više liči na igru.“

Usmeni književnoprozni oblici su žanrovski raznovrsni. Podjela usmenih pripovjedaka na muške i ženske, i muških na duge i kratke, koju je uradio Vuk Karadžić anahrona je i nepraktična. Prihvatljiva je podjela proznih usmenih tvorevina koju je primijenio Vido Latković u svojoj knjizi Narodna književnost (1983). Latkovićeva podjela usmene pripovijedne građe koja je trajala na jednojezičnome prostoru jugoslo-venskih naroda je: Priče o životinjama i basne, Bajke, Legende i skaske, Novele, Šaljive priče, Ratničko-patrijarhalne anegdote. Latković kao posebnu vrstu tretira tzv. Sitne književne tvorevine – zagonetke, poslo-vice i poslovične pitalice. Načelno, Latkovićeva klasifikacija može se primijeniti na usmenu proznu književnost Crne Gore.


198

Basne, koje se smatraju najstarijom usmenom pričom, imaju dva smjera. U jednim basnama preovlađuje realističko-humoristički pristup radnji, a u drugim, u kojima su takođe junaci životinje kao nosioci ljud-skih osobina, akteri radnje su dati u suženoj, alegorijskoj funkciji. Kako izgleda, basne se već od davnih vremena nijesu bitnije mijenjale. Osta-jale su jednolike po formi, a krug tema koje određuju je uzak i očevidno je da se on od davnina nije mijenjao. Poneki istraživači usmene proze razlikuju basnu od priče o životinjama po tome što se u stvaranju basne pošlo od priče o životinjama, ali je naglašavanjem alegorijskoga smisla istaknuta uočljiva izmjena. Ističe se i to da je basna, po pravilu, kraća od priče o životinjama koja sadrži više epizoda nego basna. Međutim, kad se uzme u obzir prihvaćeno mišljenje da je ta razlika izvršena u pisanoj književnosti a ne u usmenome predanju, treba za sve priče u kojima su akteri radnje životinje nazvati jednim imenom – basne.

Najpoznatije basne u crnogorskoj usmenoj književnosti su one koje su pribavili Vuk Karadžić i Vuk Vrčević, pod Karadžićevim uti-cajem. To su: Međed, svinja i lisica, Vuk i koza, Vuk i žaba, Bratimilo se selo s vukovima, Miši vješali mački zvono, Jazavac i lisica, Lisica se osvetila vuku, Pripitomili vuka, Vuk i jež, Vukovi i krave, Lisica i kokot, Razgovor između ovaca, Međed i čele i dr.

Antologijski izbor crnogorskih basni priredio je Radoje Radoje-vić u knjizi Kad je sve zborilo (1979), za koju je izabrao 227 tekstova.

Bajke su po obimu najraznovrsnija oblast usmene proze. Stvarnost koju bajka opisuje zaogrnuta je fantastikom čime pokazuje svoju veliku srodnost s mitom. A razlika između mita i bajke je u tome što u mitu figuriraju samo natprirodna lica – bogovi i heroji, a u bajci je dat običan čovjek koji se kreće u svijetu natprirodnih bića. Skoro kod svih naroda bajka obrađuje iste ili slične motive, a u njima je stalno definisan mladić koji se nalazi pred nekim složenim zadatkom. Taj mladić je najmlađi od trojice braće koje je ista majka rodila. Obično su to carevi sinovi. Dok dva starija brata principski imaju neke prednosti koje su obezbijeđene njihovim rađanjem, najmlađi brat svojim vrlinama – mudrošću i hra-brošću, iskazuje svoje preimućstvo nad svojom starijom braćom. Da bi ostvario zadatak za koji je dubinski predodređen, najmlađi brat mora izaći na kraj ne samo s natprirodnim bićima – zmajevima, aždajama, divovima i vilama, nego je obavezan da savlada mržnju i neprijateljstvo drugih osoba koje su realna ljudska bića s datim moralnim deforma-cijama. U mnogim bajkama glavnome junaku, odnosno najmlađemu


199

bratu, pomažu životinje ili natprirodna bića kojim je on, nekad ranije, neko dobro učinio. Samo u rijetkim slučajevima junak postiže pobjedu svojom vlastitom snagom.

Kod junaka u bajkama, koji raspolažu natprirodnom snagom, po-nekad je vidljiva izrazita humoristička tendencija koja može da glav-noga junaka pretvori u komičnu osobu. Kako je istakao Jovan Deretić, ta tendencija najpotpunije je došla do izraza u bajci Međedović, koju je Vuk čuo od Tešana Podrugovića i kasnije je uobličio kao štampani tekst. Bolje reći, čiju je fabulu zapamtio Podrugović, a sam joj Karadžić dao književnu ustaljenost štampanoga teksta. U Međedoviću se čudesni svijet bajke najprije hiperbolizuje do grotesknih razmjera, a onda se ta čudesnost razara da pripovijetka preraste u parodiju bajke.

Najpoznatije crnogorske bajke su baš one koje je Vuk Karadžić zapisao, a najbolje su i zato što je isti Vuk dao veliki doprinos njihovu književnom uobličenju. To su: Baš-čelik, Čudotvorni nož, Tri prstena, Careva šćer pretvorena u ovcu, Sunčeva majka, Tri jegulje, Tica đe-vojka, Lijek od mađija, Đevojka brža od konja, Zla svekrva, Caričina snaha pretvorena u ovcu, Lijepe haljine mnogo šta učine, Čudotvorna dlaka, Divljan, Zla žena gora je od đavola i dr.

Poslije Vuka Karadžića niže se veliki broj zapisivača, kako bajki tako i drugih oblika usmene proze. Ali, zbog obrazovnoga nivoa priča-laca koji se udaljio od klasične književne usmenosti i zbog književnoga uobličavanja teksta od strane zapisivača, najveći broj tako zapisanih pripovjedaka upravo je surogat usmene književne proze.

Antologijski izbor crnogorskih bajki priredio je Radoje Radoje-vić u knjizi Vatra samotvora (1979), za koju je izabrao 389 tekstova.

Legende, koje neki istraživači usmene književnosti nazivaju i skaske, nastale su iz potrebe da se objasni neka pojava u prirodi, u ljudskome životu i u istoriji. To je po pravilu kratka priča jednostavne kompozicije. Kako je istakao Vido Latković, objašnjenja u legendi su naivno fantastična, a kad raspolažu realističkim pojedinostima legende su uglavnom izmišljene. Čak i kad se veže za istorijsko predanje dokazi su prepušteni fantastici zato što su motivi legende pretežno internacio-nalnoga smjera.

Mogu se razlikovati dva vida legendi: jedne koje govore o mje-stima i druge koje govore o osobama, iako je vrlo česta pojava da su u istoj legendi spojena ta dva njezina vida. Naime, postanak i naziv poje-dinoga mjesta obično se vezuje za neku istorijsku ili izmišljenu ličnost.


200

Pop Dukljanin poslužio se tekstovima usmenih legendi, što se smatra najstarijim pisanim tragom crnogorskih usmenih legendi. U Dukljani-novu Ljetopisu nalazi se i legenda o natprirodnim svojstvima zetskoga kneza Vladimira, koja je ujedno i najstarija crnogorska zabilježena le-genda o domaćemu svetitelju.

Zapažene su crnogorske legende o svetiteljima, a posebno su brojne o junacima. Nije ih mali broj ni o postanku mjesta i naziva. Le-gende o junacima su jedan od oblika istorijskoga predanja, iako u njima ima više legendarnoga nego istorijskoga sadržaja. Najpoznatiji zapi-sivači crnogorskih legendi su Vuk Karadžić, Vuk Vrčević, Ljubomir Nenadović, Pavel A. Rovinski i dr. Svojom književnom uobličenošču izdvajaju se legende: Car Dukljan, Vukova međa, Postanak Nikšića, Zidanje Skadra na Bojani, Stradanja Svetoga Vasilija Ostroškog, Đavo pronalazi pušku i barut, Smrdljika, Kako je postala Rijeka Crnojevića, Domišljan i Bukori, Čovjek spašava Sunce, Turčin i vila, Novak De-beljević i vila, Jabučilo vojvode Momčila, Povratak đavola na zemlju, Ljudi dijele žene, Zašto je Crna Gora kamenita i dr.

Antologijski izbor crnogorskih legendi priredio je Radoje Rado-jević u knjizi Vilina gora (1971), izabrao je 130 tekstova podijelivši ih tematski na cjeline: O caru Dukljanu, O gradovima, O feudalnim vladarima i vlastelinima, O svetiteljima, crkvama i manastirima, O po-stanku stvari, životinja, prirodnih pojava i natprirodnih bića, O domi-šljajima, snazi i junaštvu, O ljubavi i ženidbi vilama, O dobrim i zlim vilama, O lovcima, O kumstvu i kletvi, O čudesnim vodenim bićima i duhovima, O natprirodnim svojstvima ljudi, O đavolima, O skrivenom blagu, O raju i paklu. Na kraju su u antologiji Vilina gora izdvojene humorističke legende.

Novele obrađuju predmete i događanja iz stvarnoga, bilo gradsko-ga bilo seoskoga, života, što saopštavaju svojim razvijenim sižeom. U novelama ima ponekad začetaka karakterizacije likova, ali, u principu, novela nudi tipske karakteristike. To su najčešće zle žene, dovitljive osobe, snalažljivi kradljivci i parovi – pravičan i zao, tvrdica i darežlji-vac, milostiva snaha i nemilosrdna svekrva i sl. U pojedinim novelama sretaju se elementi fantastičnoga, ali oni nijesu dati radi sebe samih, nego zbog otkrivanja konkretnih likova. Humoristična novela je naj-više realistična zato što se u njoj doslovno prikazuju pojave iz svakod-nevnoga života. Novela ponekad predstavlja kontaminaciju dva ili više osnovnih motiva, što inače nije rijedak slučaj ni u drugim usmenim


201

pripovijetkama. Kao i u bajkama, i u novelama su lična imena izuzetno rijetko data.

U tipičnoj noveli, pri kraju njezine radnje, dolazi do iznenadno-ga preokreta u doživljajima glavnoga junaka, što pretpostavlja izoštren završetak priče s poentom. Najveći dio novela ima srećan ishod po glavnoga junaka, snabđeven humorističkim refleksima. U novelama s naznakama dramskoga zapleta glavni junak radnje može imati tragičan završetak, što je uslovljeno opštim moralnim principima etnosa iz ko-jega je ta anegdota iznikla. Znatan broj pripovijednih epskih pjesama usmenoga postanka ima za osnovu svoje radnje neku novelu, naročito kad se radi o ljubavnim zgodama.

Vuk Karadžić nije pribavio znatniji broj novela s današnjih pro-stora Crne Gore, a one koje jeste jasno govore da je takav oblik usmene priče najviše odgovarao patrijarhalnim oblastima i u mjestima Crnogor-skoga primorja đe je preovladavalo seosko stanovništvo. U tim oblasti-ma, kako je konstatovao Vido Latković, novelistički motivi najčešće su obrađeni u tehnici bajke i radnja je u njima u cjelini, ili dobrim dijelom, prenijeta iz seoske sredine u carske i kraljevske dvorove. Za taj proces prilagođavanja novele navikama pričalaca bajke mnogo dokaza pruža novela Dobra djela ne propadaju koja je zapisana u Boki Kotorskoj. Tako kompoziciono razvijena novela, s elementima bajke, ukazuje na razvijenost takvoga pripovijedanja na današnjim prostorima Crne Gore, posebno Boke, ali podrazumijeva se književna šteta što Vuk Karadžić nije posvetio više pažnje takvome pripovijedanju u Crnoj Gori. Kasniji sakupljači zapisali su u Crnoj Gori veliki broj novela, ali u tim tekstovi-ma ośeća se značajan udio njihovih zapisivača, bolje reći – uobličitelja. Tipičan predstavnik sakupljača crnogorskih novela koji dopinguju tek-stove koje zapisuju je Novica Šaulić. Kao primjer zapisivačeve inter-vencije na usmenome tekstu je novela Dragokup koju je Novica Šaulić uobličio.

O dobroj kondiciji usmene novele na Crnogorskome primorju svjedoči Stefan Mitrov Ljubiša koji se kao prozni pisac obilato koristio sižeima usmene novele. To posebno potvrđuje njegovo djelo Pričanja Vuka Dojčevića. Kao i svaki nepatvoreni književnik, Ljubiša je uzimao mrvice s trpeze narodne duhovnosti kojoj pripada. Tako je i Ćamil Si-jarić, pripovjedač i romansijer, koristio usmenu anegdotu, kao i ostale oblike književne prozne usmenosti koja je bila razvijena kod musli-manskoga življa na današnjim prostorima Crne Gore.


202

Šaljiva priča bila je oskudno razvijena, kako u nahijskoj tako i u brdskoj Crnoj Gori, jer patrijarhalni agonalizam i plemensko-bratstve-nička struktura društva nijesu ostvarili posebne prostore da se nesmeta-no razvija šaljiva usmena pripovijetka. Ona je imala pogodnije prostore na Crnogorskome primorju, u muslimanskim šeherima i u crnogorskim plemenima s hercegovačkom odrednicom. Šaljiva priča je najbliža re-alnome životu, u njoj nema čudesnoga ni fantastičnoga, nego, kako je rekao Vuk Karadžić, „ono što se u njoj pripovijeda rekao bi čovjek da je zaista bilo“.

Šaljiva priča je, po svome obliku, najčešće anegdotskoga karak-tera. Iznosi se u njoj obično jedan slučaj koji se razvija dijaloški, a ra-zrješava se u duhovitoj poenti. Razumije se, likovi su uzeti iz realnoga života. Dok su u noveli dati uglavnom tipski karakteri, u šaljivoj priči figuriraju predstavnici socijalnih grupa i predstavnici etnosa i vjera: pop, kaluđer, trgovac, turčin, Ciganin, latinin. Pričama s takvom tema-tikom najmanje su odgovarali plemensko-bratstvenički prostori Crne Gore. Preośetljivost na bratstveničku, plemensku i ličnu čast jednostav-no je presijecala onu mogućnost šaljive priče koja se iskazivala na što-kavskim prostorima. Na primjer, priče o Nasradin-hodži i Eru razvijale su se punom snagom na prostorima Bosne, Hercegovine i Sandžaka, što će reći i na zapaženome dijelu teritorije koja danas pripada Crnoj Gori, a na kojima je znatno preovladavao muslimanski živalj. Kod tamoš-njega pravoslavnog življa bile su vrlo popularne priče o snalažljivome Eru koji je, na izvjestan način, prozom i humorom prizemljeni epski lik junaka-zaštitnika koji je narastao u grandioznome uobličenju epskoga Marka Kraljevića.

Da je u nahijskoj Crnoj Gori moglo biti šaljivih priča, indirektno pokazuje Njegoš u Gorskome vijencu stihovima: „Znate našu momčad ozrinićku / đe gođ dođu svuđ zameću šalu.“ Riječju, bilo je šaljivih pri-ča u nahijskoj i brdskoj Crnoj Gori, ali sve je to bilo minornoga obima u odnosu na ratničko-patrijarhalnu anegdotu i junačku guslarsku pje-smu. Prostori patrijarhalne Crne Gore oskudijevali su šaljivom pričom i usmenom lirikom, a primorski crnogorski pojas glasio se usmenom lirikom i prozom. Muslimanski gradovi prema krajiškoj granici glasili su se junačkom epikom, a šeheri i kasabe, odmaknuti od ljute krajine, njegovali su usmenu liriku i šaljivu prozu.


203

Antologijski izbor šaljivih priča, kao i drugih vrsta usmenih pri-povjedaka, dao je Husein Bašić u knjizi Usmena proza Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2002).

Ratničko-patrijarhalna anegdota plod je plemensko-bratstvenič-koga društva Crne Gore s jako naglašenim ratničkim profilom. Kako je konstatovao Vido Latković, najsadržajniji materijal za ratničko-patri-jarhalnu anegdotu pružio je život u plemenskoj, ratnički organizovanoj društvenoj zajednici. Sukob rodovsko-plemenskih shvatanja oko prvi-jenstva kao društvenoga ugleda i nastojanje da se od međuplemenske zajednice stvori država sa središnjom vlašću bio je bogat izvor građe za ratničko-patrijarhalnu anegdotu. Pero Slijepčević je prvi zapazio da se crnogorska ratnička anegdota oštro razlikuje od drugih usmenih pro-znih oblika. Prije svega, crnogorska anegdota je u znatnoj mjeri istorič-na. Ono što ona iznosi moglo se dogoditi samo na određenome mjestu i u određeno vrijeme. „Nigde drugo i skoro nikad više“, kako kaže Vido Latković. Istoričnost ratničko-patrijarhalne anegdote uvijek se odnosi na određeno, poimenično naznačeno lice. Ali to, ipak, nije isključivalo mogućnost da se taj žanr anegdote u dužemu usmenom prenošenju od-voji od njezina pravog tvorca i da se postupak, odnosno riječ, nastala kao motiv, pripiše drugome licu. Na takvoj trasi anegdotskoga kretanja dešavalo se ponekad da se i motivi široke rasprostranjenosti prikače za tipične junake anegdote. Tako se, na primjer, za pojedina lica, kao što je bio Sula Radov – mudrac i narodni dośetljivac, vezuju internacio-nalni motivi koji su bili poznati još u antičkome svijetu. Zato se samo uslovno može govoriti o književnoj usmenosti takvih anegdota. One su poprimile refleks pisane kulture koja je pronalazila puteve za svoj ulazak u književnu usmenost. Razumije se, taj ulog književne pisanosti vratila je stostruko usmena književnost pisanoj. Pa i Gorski vijenac pre-fermentirao je u svome umjetničkom tkivu književnu usmenost iz koje je iznikao. A helenski tragičari stalno su bili na gozbi za Homerovom trpezom. I proza Iva Andrića je veliko ogledalo književne usmenosti jezika kojim je napisana Na Drini ćuprija.

Kao što je već istaknuto, ratničko-patrijarhalne anegdote koje je sam od sebe zapisao Marko Miljanov, jedini su elementarni primjer prozne književne usmenosti u Crnoj Gori. Čvrsti herojsko-patrijarhalni moralni principi kojih se, prilikom bilježenja anegdota, kanonski pri-državao glasoviti vojvoda s Meduna usmjerili su ga da siže anegdote koju zapisuje ne natruni nijednom književnom kapljom. Odnosno, nije


204

Marko Miljanov nijedno neverbalno pomagalo, kojim se kao pričalac služio, pretvarao u književnu riječ kad anegdotu zapisuje. A sintagme i rečenice, kojima je Marko mogao zamijeniti neverbalna sredstva, ne treba ni pretpostavljati.

Čitava poplava ne samo ratničko-patrijarhalne anegdote nego anegdota svih smjerova, koja je poslije Marka Miljanova nastupila iz pera mnogobrojnih zapisivača, koje reprezentuje Mićun Pavićević, ne sliva se u ortodoksnu književnu usmenost Crne Gore.

Antologijski izbor crnogorskih anegdota priredio je Radosav Me-denica u knjizi Crnogorske anegdote (1967). Odabrao je Medenica 492 teksta podijelivši ih na tematske cjeline: Čojstvo i junaštvo, Etika i filozofija, Ženski likovi, Šala i dosjetka i Svakidanji život.

Poslovice, poslovične pitalice i zagonetke najčešće se nazivaju zajedničkim imenom – Sitne književne tvorevine. Ta kratka književna uobličenja upravo čine prelaznu formu između usmene i pisane knji-ževnosti. Za njih je karakteristično da iskazuju veću pravilnost u ras-poredu jezičkih jedinica, što ih odvaja od proze, ali bez izosilabičnosti koja predstavlja svojstvo usmene poezije.

O usmenome postupku poslovica, poslovičnih pitalica i zagonetki samo se uslovno može govoriti, a život njihove usmenosti produžuje se i poslije zgasnuća epohe klasične usmenosti proze i poezije. U fondu zapisanih poslovica, poslovičnih pitalica i zagonetki, koji je pribran na crnogorskim prostorima, ima ih koje su aktivno živjele još u antičkome svijetu, što osvjedočavaju književna i neknjiževna djela u kojima se te sitne književne tvorevine sretaju. Isto se tako može reći da se u svim kulturama koje su imale dodira s crnogorskom književnom usmenošću sretaju te tvorevine. To su germanska, romanska, ugarska, turska, arap-ska, persijska, jevrejska i dr. Razumije se, ta univerzalnost ne isključuje činjenicu da je svaki etnos, analogno svojim karakteristikama, bogato opšteljudski zbornik sitnih književnih tvorevina. Načelno gledano to je tako, ali etnička pripadnost date poslovice, poslovične pitalice i zago-netke ima relativno značenje. A vijek trajanja sitnih književnih tvore-vina nastavlja se, ne samo u upotrebi davno stvorenih tekstova, nego i u postojanom stvaranju novih. Ta i takva njihova upotreba izkazuje se kako u svakodnevnome razgovoru, tako i u svim oblicima konverzaci-one i književne iskazanosti.

Dosadašnja nauka o poslovicama, poslovičnim pitalicama i zago-netkama istakla je ove činjenice:


205

Poslovica je bliska vezanome slogu. Najviše ih je u stihu, jedne su u starijem – toničnome, a druge u novijem – akcenatsko-silabičnome ili u ritmičkoj prozi. Poslovica sažetom formom iskazuje kolektivno iskustvo, posebno ističući životnu mudrost naroda koji reprezentuju najpametniji pojedinci. Kako su poslovice različite po porijeklu i po predmetima kojih se dotiču, tako su one raznovrsne i po porijeklu i po etičkoj vrijednosti tvrdnji koje ad hoc iskazuju. Poslovica često ističe trezveni realizam koji se nekad snižava do etički problematičnoga utili-tarizma. Isto tako veliki je broj poslovica koje ističu visoki moralni ide-alizam. Takođe, ima ih i koje prodiru u protivurječnu stvarnost svijeta. Riječju, poslovica je filozofična pratilica života, a nijedan njegov iskaz ona nije mimoišla. Zbog toga što svaki životni stav ima svoje oslonište u poslovici, ne može se govoriti o životnome stavu koji iskazuju po-slovice kao načelo, nego samo o priličnosti poslovice da podrži svaki životni stav. Oni ljudi koji su vjerovali u osvetu kao nezaobilaznu mo-ralnu obavezu, poduprli su to svoje uvjerenje poslovicom Ko se osveti – ko da se posveti, a oni koji su davali prednost praktičnoj strani života, oslanjali su se na poslovicu Ko pobježe – ne plače mu majka. Onaj koji je isticao stid kao poraz svoga poštenja, prihvatio je poslovicu Ne zna se šta je stid koga nije zastiđela žena, a onaj koji je erotskoj ljubavi davao visoko mjesto u životu, podupirao se poslovicom Zaljubljene oči ne vide sramotu. I tako redom, svaki vid čovjekova uvjerenja i ponašanja dobio je adekvatnu poslovicu.

Antologijski izbor crnogorskih poslovica i izreka priredio je Niko S. Martinović u knjizi Evanđelje po narodu (1969). Odabrao je 109 tekstova podijelivši ih na tematske cjeline: Viša sila, Materijalni po-ložaj, Čovjek ili soj, Žena, Karakter, Obraz, Zli ljudi, Neljudi, Slabi ljudi, Poroci, Život, Prirodna stihija, Brak, Od kuće do države, Društvo, Pravo, Sloboda. A Vuk Karadžić je objavio Srpske narodne poslovice u Njegoševoj štampariji na Cetinju 1836. godine.

Poslovična pitalica je u stvari sažeta anegdota svedena na kratko pitanje i poslovični odgovor. Ona je slična šaljivoj priči po tome što u njoj figuriraju likovi koji ispoljavaju različite pojave u društvenome i porodičnome životu. Osnovne odlike pitalica su oštroumnost, duhovi-tost i humor. Takvim svojim stavom nijesu zaobišle ni sveštenike ni junake, ni imućne ni siromašne, jednako porodične i društvene zgode i nezgode. Za razliku od poslovica, u poslovičkim pitalicama nema meta-foričnih i metonimijskih riječi. Pitalice znače ono i onoliko što se njima


206

kaže. Na primjer: Pitali Ciganina – koji ti je najmučniji dan u godini? Oni kad nemam šta da jedem, odgovorio on.

U ograničenome broju poslovičnih pitalica u kojima se pitanja postavljaju životinjama ili biljkama (vuku, lisici, magarcu, dubu, šumi i sl.), može se tražiti neki alegorijski smisao. U pitalicama je humor relativno češći nego u poslovicama. Poslovična pitalica, uopšteno uzev-ši, mnogo je bliža svakidašnjici života nego poslovica koja u sebi sin-tetizuje pojave od opštijega značenja. Kako je istakao Vido Latković, izuzetne su poslovične pitalice s nekom sasvim uopštenom istinom o životu kao što su sudbina, pravda, poštenje, hrabrost. Te pravce života prati poslovica, a poslovična pitalica takoreći o njima ne govori.

Zagonetka je vrlo stara usmena književna tvorevina. Kao književ-ne tvorevine pradavnoga porijekla, zagonetke su u početku predstavlja-le kultne i religiozne formule u kojima se krio mitski smisao dok su se kasnije pretvorile u društvenu zabavu i igru, odnosno u oblik vježbanja u oštroumnosti i dośetljivosti. Pretpostavlja se da je zagonetka u stari-jim vremenima imala više poučni nego zabavni karakter i da je služila uočavanju manje primjetnih osobina stvari ili pojava, a što je upravo značilo vježbanje u dośetljivosti i u što gnomičnijemu iskazu primije-ćenoga. Tako se zagonetka ustalila kao enigmatična forma govornoga iskaza koja sadrži metaforičko-alegorijski opis neke stvari ili pojave čije ime treba pogoditi. Na primjer, odgovor na zagonetku: Bijela njiva, crno śeme, mudra glava koja sije je Pametno napisani tekst.

Predmet zagonetki mogu biti najraznovrsnije pojave iz prirode i ljudskoga života: nebeska tijela, godišnja doba, drevne vremenske smjene, nebeske padavine, grom i grmljavina i dr. Predmet zagonet-ke su i razne životinje, djelovi čovječijeg tijela, a osobito stvari koje okružuju čovjeka u kući – posuđe, razne sprave i alatke, oružje i dr. Iako je zagonetka kao vrsta veoma stara, teško je odrediti pojedinačni postanak zagonetki. Kako je istakao Vido Latković, najviše što se može sa sigurnošću tvrditi to je da su zagonetke o predmetima koji nijesu više u upotrebi starijega postanka (o strijeli, koplju, maču, verigama i sl.), a one o novijim stvarima (zrno iz puške, stakleni prozori, željeznica i sl.) da su u relativno novije vrijeme postale.

Ima zagonetski internacionalne proširenosti, ali prave zagonet-ke, po prirodi same vrste, nužno dobijaju izrazito prepoznatljiv etnički, odnosno nacionalni karakter, jer su mahom zasnovane na govornoj pre-poznatljivosti date sredine. Tako se u crnogorskim zagonetkama stra-


207

ni uticaji svode uglavnom na teško uočljive podsticaje. O bogatstvu zagonetki u Crnoj Gori ne govore samo zapisivači, nego i književni-ci koji uklapaju zagonetke u književni kontekst odgovarajućega djela. To osvjedočavaju Stefan M. Ljubiša, Ćamil Sijarić, Mihailo Lalić i još neki prozni pisci crnogorski.

NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNIŠTVO U CRNOJ GORI

211

SUNOVRAT CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE

Usmenu književnost stva-rale su nepismene osobe koje su se od svoga socijalnog sloja razlikovale samo sposobnošću da stvaraju, odnosno da aktivno učestvuju u estradnome trajanju usmene književnosti. Činilac aktivnoga učešća tih osoba, bilo kao stvaralaca bilo kreativnih prenosilaca stvorenoga teksta, podrazumijeva njihovu prilič-nost da stiču znanja, bolje reći da se spontano obavještavaju, iz tematske oblasti koja je pred-met njihove kreacije na prostoru usmene književnosti. Kreativni duh pojedinca vazda je bio u pri-lici da nešto više čuje i vidi nego masa kojoj on socijalno pripada. Na primjer, dok je pastva u svome bogobojažljivom ganuću odstojavala službu božju u freskopisanome hramu, duhovno radoznali vjernik mogao je usrdno da se stapa s datom pastvom i da je istovremeno aktivno nadrasta doživljajem umjetnosti fresaka i razmišljanjem o činjenicama iz korpusa biblijske tematike, koja se očitava s fresaka, i sluša iz duhovničke beśede. Isto tako, za usmenu pjesmu ili priču obdareni čovjek pribirao je u svakoj životnoj prilici, veseloj ili tužnoj, fond činjenica za usmenu književnu tvorevinu koju stvara, ili koju, prenoseći je, doćeruje. Sve to čime je nadrastao svoj ambijent, s kojim je, manje-više socijalno i ideološki poravnat, kasnije je importovao, razumije se – nenamjerno koliko i namjerno, u svoje prošireno śećanje koje će mu tokom stvaranja usmene književne


212

tvorevine, ili kreativnoga prenošenja one koju je već čuo, biti lična en-ciklopedija znanja. Duhovna potreba da saznaje, i emotivna priličnost da doživljava, čime je pjesnik-pjevač, ili pričalac, nadrastao prośečnu masu kojoj socijalno pripada, dođe mu kao njegova priručna biblioteka koja se sama otvarala kad bi krenuo da što mijenja u usmenome tekstu koji prenosi, ili da ugrađuje u tekst koji stvara. Zato ne iznenađuje postu-pak pjesnika-pjevača koji u svojim pjesmama daju opis enterijera sred-

njovjekovnoga velikaškog dvora, plemićke opreme i njihovih ma-nira, kao da su bili očevici toga miljea, ili kao da su se o tome obavještavali iz knjiga. Međutim, sve to što su u svojim pjesmama opisali nepismeni seljaci, opisao Starac Milija, nepismeni seljak iz Rovaca, mogli su oni „pročitati“ u freskopisanju manastirskih la-vri, kao što su to takođe čuli u beśedama crnorizaca i u pjesma-ma i priči dopričavalaca, svojih kreativnih prethodnika. Sukcesi-jom takvoga slušanja i gledanja daleko se stizalo na trasi duhov-nosti. Takvim načinom održavala se usmena pisanost tokom dugih

vjekova. Trajanje takve duhovnosti, izražene u svojim specifičnostima, pokrivalo je čitavu teritoriju današnje Crne Gore.

Najuočljivija osobina usmene književnosti jeste spontanost u nje-nome razvitku. Kreativni stvaraoci raspolagali su uobičajenom arma-turom književnoga žanra kojim se bave, a tkivo svoje književne gra-đevine saopštavali su zavisno od trenutaka koji njegovo saopštavanje izazivaju. U nepatvorenu književnu usmenost s kojom su Sloveni došli na Balkan nijesu bili ušli bilo kakvi produkti pisane kontrole, koji će početi da ulaze u tu istu književnu usmenost tokom dodira doseljenika s civilizacijom kojom je odavno Balkan raspolagao. Posebno se hri-šćanstvo uplilo u usmenu književnost balkanskih Slovena, kao što će kasnije i islam imati svoj značajni import u toj književnosti. Usmena


213

književnost Crne Gore nije mijenjala svoj generalni tok razvitka, ali istorijski dotoci mijenjali su sastav matice te usmenoknjiževne rijeke.

Na literarnim poljima književne usmenosti i književne pisanosti u Crnoj Gori formirala se jedna oblast pjesništva koje se koristi atarima i usmene i pisane književnosti. Ne može se reći da se to pjesništvo kre-će između ta dva književna toka, jer počasno mjesto sredine ono nije zaslužilo. To pjesništvo ostalo je stalno da nalikuje i na jednoga i na drugoga viđenog rođaka, usmenu i pisanu književnost, ali bez sna-ge da se poistovjeti s jednom od tih dviju strana. Najkraće rečeno, to pjesništvo je pisana književ-nost koja maksimalno nastoji da u svemu nalikuje na usmenu po-eziju, kao što se bižuterija upinje da nalikuje na zlato. To hibridno pjesništvo uobičajeno se naziva narodska poezija, ali najpriklad-nije ga je nazivati imitativno pje-sništvo.

Na jugoslovenskim prosto-rima najpoznatiji imitator dese-teračke epske poezije je Andrija Kačić-Miošić (1704–1765), dal-matinski franjevac i predstavnik prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti XVIII vijeka. U svome djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga Kačić je, shodno svome klero-političkom i romantičarsko-slovinskome uvjerenju, ispričao ju-goslovensku istoriju rimovanim desetercem. Unoseći u svoju pjesmari-cu i detalje originalne usmene poezije, Kačić-Miošić je nastojao da se stopi s poetikom nepatvorenoga usmenog pjesnika. Stalno je nastojao, i ponekad postizao, ali je grosso modo ostao razminut s klasičnom usme-nom pjesmom u mjeri koliko se svojom klero-političkom namjerom razlikovao od prośečnoga građanina-vjernika, ljubitelja usmenih junač-kih pjesama s istorijskom tematikom. Andrija Kačić-Miošić unosio je u Razgovor ugodni naroda slovinskoga ideološko-političke činjenice kojima aktivno ne raspolaže prośečno lice s etičke i mentalitetske ravni širokoga plemena Kačić, iz kojega je potekao pjesnik Razgovora ugod-


214

noga. Kačić-Miošić, kao i svaki narodski ili imitativni pjesnici, nastoji da u svemu nalikuje na klasičnoga usmenog pjesnika, ali baš on tom svjesnošću da usmena poezija može da ide u knjigu koju prihvataju školovane ruke, najviše se razlikuje od nepatvorenoga narodnog, od-nosno usmenoga pjesnika koji je na knjige starostavne ili carostavne gledao s daljine čovjeka koji u drevnome zavještanju prošlosti traži ka-nonizovane istine. Imitativni deseterački pjesnik Andrija Kačić-Miošić imao je najbrojnije svoje nastavljače u Crnoj Gori.

Vladika, odnosno mitropolit, Petar I Petrović svojim imitativ-nim osmeračkim i deseteračkim pjesmama, od kojih su najpoznatije Boj s vezirom Mahmut-pašom i Pogibija Mahmut-paše na selo Kruse, uklopio se u hroničarsku deseteračku povjesnicu koja je pratila suko-be nahijske Crne Gore s Turcima. Od klasične usmene epske pjesme, odnosno od prvoga repertoara crnogorske junačke epike, Petar I uda-ljio se analogno svojemu obrazovanju i položaju vladike-gospodara. A od hroničarskoga deseterca, odnosno drugoga repertoara crnogorske usmene epike, koji je pratio tekuću borbenu stvarnost Crne Gore, nije se vidljivo otklonio u poetološko-deseteračkome rekvizitarijumu. Na-stojao je da ugodi plemensko-bratstveničkome mentalitetu Crne Gore onako kako mu ugađa usmena pjesma drugoga repertoara, ali udaljio se od tipične usmeno-deseteračke pjesme unošenjem svoga govora, koji je prije bitke na Krusima održao svojim bojovnicima, u pjesmi Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse. Da je koji njegov saplemenik, kao pjesnik-pjevač, ispjevao prvi pjesmu na istu tematiku, ne bi, razumije se, zaobišao Vladičin govor, ali, nema sumnje, ne bi ga on s toliko dr-žavničkoga i vladičanskoga smisla uklopio u tekst junačko-guslarske pjesme. Kao što je primijetio Čedo Vuković, vladika Petar I razlikuje se od tipičnoga crnogorskog deseteračko-guslarskog pjesnika širinom pogleda na istorijska događanja, misaonošću koja se oslanja na opšte-kulturne izvore i nastojanjem da s višega saznajnog nivoa upućuje Cr-nogorcima savjete koje pružaju istorija i savremeni život.

I pored činjenice da deseterački pjesnik Petar I nije imao pje-sničkoga dara ni da dozove prvake iz prvoga repertoara crnogorske usmene epike, koje reprezentuju Starac Milija i Tešan Podrugović, on je vaspostavio autoritet narodske, odnosno imitativne, junačke, guslar-sko-deseteračke pjesme u Crnoj Gori. Tom njegovom trasom imitativni pjesnici u Crnoj Gori disaće punim plućima tokom XIX vijeka i duboko zakoračiti u XX vijek. Popularnost toga pjesništva u širokim masama


215

crnogorskoga življa naročito je potencirana činjenicom što je to pjesniš-tvo popularisao Njegoš u svojoj ideološko-političkoj antologiji usmene epike Ogledalo srpsko i što je takvo pjesništvo nastavio da stvara veliki vojvoda Mirko Petrović, a koje će se objaviti u zbirci Junački spomenik.

Koliko se u klasično doba crnogorske usmene epike nije postav-ljalo pitanje o autorstvu teksta koji guslar svojim slušaocima saopšta-va, toliko se, poslije razglasa da i crnogorski gospodari junačke pjesme sastavljaju, to autorstvo počelo doživljavati kao prestižna osobina ple-menika koji njome raspolaže. Tako je plemensko-bratstvenički agonali-zam i na prostoru spjevavanja junačkih pjesama dobio svoju aplikaciju. Pjesme o pobjedonosnim bitkama na Martinićima i Krusima, koje je spjevao vladika i gospodar Petar I, naglasile su ugled autorstva junačke deseteračke pjesme, a od pojave Njegoševa Ogledala srpskoga 1846. godine, pa sve do detronizacije dinastije Petrovića i ukidanja crnogor-ske države 1918. godine, deseterački pjesnik-pjevač isticao je društveni ugled svoje ličnosti ne samo činjenicom da se zna za njegovo autorstvo, nego i željom da se njegova pjesma čita iz objavljene knjige, onako kako se čitaju pjesme Petra I iz Ogledala srpskoga koje je Crnogorcima podario vladika Rade.

Kakva se ambicija bila probudila kod crnogorskih imitativnih sti-hotvoraca da im se pjesme čitaju, i da im se ime nalazi na knjizi u kojoj su im pjesme objavljene, interesantne podatke pruža Vuk Popović u pismima koje u Beč šalje Vuku Karadžiću. U pismu od 13. maja 1863. godine, bokeški sveštenik Popović obavještava Vuka o uzavreloj ambi-ciji na Cetinju da se doživi epska slava u štampanim pjesmama. Kaže Popović: „Čujem i ja da će na Cetinju štampati jednu knjigu junačkih pjesama. Oko ovoga rabotaju mnogi: i kaluđer Dučić, i Zega, i Đuko i ostali cetinjski glavari, te pjesme sačinjavaju i iskupljaju, u kojima se imenuju najviše oni, da su se junački podnijeli u svakom boju što su imali lani s Tucima... Oni mrze na svaku pjesmu u kojoj se ne po-hvaljuju i ne slave oni s junaštvom. Njima nijesu povoljne ni u onoj vašoj knjigi njeke pjesme, osobito one iz Grahova i o smrti Smail-age Čengića, i sve strepe hoće li se slavom i junaštvom pomenuti vojvode i senatori u petoj knjizi, u pjesmama od Grahovca, i ne prestaju pitati kad ćete je štampati.“

U pismu od 13. januara 1864. godine Vuk Popović obavještava Vuka Karadžića o silnoj zavisti Crnogoraca prema Novici Ceroviću koji je požnjio slavu eliminacijom Smail-age Čengića. Kaže Vuk Popo-


216

vić: „Novica Cerović je dobro i zdravo. On sjedi u Dromnjake na svoju starinu i vlada s Dromnjacima, Moračom i Rovcima. Nad sobom ne po-znava nikog do samoga knjaza Nikolu. Ispali mu zubi i s ovoga stid ga je u trpezi među družinom. Crnogorska gospoda urijetko ga spominju s dobrim imenom, kako je pravo, a u pjesmama niti dadu niti smije niko spomenuti njega, ni nijednoga hercegovačkoga junaka, i zato ih i on i svaki pošteni čovjek Primorac i Zagorac mrzi, i najposlije s ovoga biće među njima prijekora i inata.“

Kako su štampane knjige u Crnoj Gori gušile nepatvorenu knji-ževnu usmenost govori i ovaj podatak koji saopštava Vuk Popović u pismu svome imenjaku Karadžiću: „Na vašu četvrtu knjigu pjesama ovamo izgledaju s neiskazanom željom, i sve me pitaju Crnogorci s Ce-tinja i naši primorci za nju kad će doći, ato sve poradi novijeh, a najviše poradi one od Grahovca. I zato da vam je preporučeno, radite što prije da se štampa.“

Autoritet autorstvu junačkih guslarskih pjesama posebno je na-glasio Mirko Petrović, prvo vojvoda, onda Vojvoda od Grahovca i Ve-liki vojvoda – inače brat knjaza Danila i otac knjaza/kralja Nikole I. Nastavljajući deseteračko-epski manir svoga velikog pretka, tada već Svetoga Petra Cetinjskoga, Mirko Petrović je crnogorsko-turske suko-be od 1852. do 1862. godine, u kojima je bio istaknuti komandujući učesnik, zaođenuo epskom deseteračkom formom. Od vojvode Mirka zapisao je Nićifor Dučić 28 deseteračkih junačkih pjesama, više od 5000 stihova i objavio ih, 1862. godine, kao zbirku Junački spomenik.

Tako je usahnjivanje klasičnoga perioda usmene deseteračke epi-ke u Crnoj Gori, koje je nenamjerno počeo Petar I, nastavio namjerno i nenamjerno Petar II, a dovršio vojvoda Mirko Petrović. Njegoševo Ogledalo srpsko i Junački spomenik vojvode Mirka, kao knjige za čita-nje, nijesu mogle ekstenzivno preplaviti Crnu Goru zato što je ona bila većinski nepismena, ali ideološko-politički intenzitet tih, do vrhunca popularnih, pjesmarica bio je tolikoga kapaciteta da se dotakne svako-ga, i pismenoga i nepismenoga, pjesnika-pjevača i guslara reproduktiv-ca u Crnoj Gori. Tako je književno-deseteračka usmenost sredinom XIX vijeka u Crnoj Gori prepozicionirana štampanim zbirkama deseteračkih junačkih pjesama koje su dolazile doslovno s vrha vlasti crnogorske.

Radosav Medenica, inače vrstan poznavalac crnogorske književ-ne usmenosti, nije u pravu kada konstatuje da su junačke deseteračke pjesme vojvode Mirka Petrovića „etnološki i psihološki izraz“ sredine


217

u kojoj su nastale i da ih zato ne treba tretirati kao „nenarodne“. Veliki vojvoda Mirko, ličnost s vrha dinastije Petrovića, a u doba tinejdžerstva njegova sina, knjaza Nikole, i doslovno vrh crnogorske vlasti, bio se udaljio svojim položajem i naglo stečenim bogatstvom od crnogorsko-ga plemenika, nepismenoga ratara i čobanina. Udaljio se toliko da se ne može govoriti o njegovoj usmenoj deseteračkoj pjesmi kao izrazu ele-mentarne kolektivne svijesti crnogorske. One kolektivne svijesti koju pjesnički oblikuje pjesnik-pjevač, koji se socijalno ne izdvaja iz na-rodnoga kolektiva u kojemu se razvio i kome svoje pjesme saopštava. Mirko Petrović je osmatrao i život i istoriju onako kako to prvjenstveno odgovara cetinjskome dvoru. A to ga, kao pjesnika-pjevača, kardinalno razlikuje od tvoraca usmene deseteračke poezije crnogorske koju u pr-vome reportoaru reprezentuje pjesma Ženidba Maksima Crnojevića, a u drugome repertoaru Smrt Nikca od Rovina.

Naglašeno su različiti odnosi prema knjizi klasičnoga pjesni-ka-pjevača, kakav je, recimo, Tešan Podrugović, i njegova postnjego-ševskoga nastavljača koga ushićuje pomisao da će mu se ime čitati iz knjige koja junačke pjesme sadrži. Onako kako se čita ime tvorca Ju-načkoga spomenika. Za klasične pjesnike-pjevače knjiga je bila kultna, carostavna i starostavna, stvar koja se u pjesmi spominje, ali koja nije od upotrebe u svakodnevici nepismenih slušalaca i guslara koji im pje-sme kazuju. A poslije Ogledala srpskoga i Junačkoga spomenika za crnogorskoga sastavljača usmenih deseteračkih pjesama knjiga je bila kumir koji pronosi i junački podvig o kome se pjeva i pjesnika koji je taj podvig opjevao.

Zamašnu grupu tvoraca deseteračkih epskih pjesama postnjego-ševskoga vremena u Crnoj Gori tipično predstavlja serdar Đuko Sreda-nović. Kao osmogodišnjak naučio je da čita i piše, a opismenili su ga kaluđeri Cetinjskoga manastira. Kad je odrastao, Đuko je postavljen za perjanika Petra I, a onda će biti tjelohranitelj Petra II i upravnik njegova dvora. Izuzetno odan dinastiji Petrovića, Đuko Sredanović nastavio je da s jednakom revnošću služi knjaževe Danila i Nikolu. Za takvu oda-nost knjaz Nikola mu je dodijelio titulu „serdara od Dobrskoga Sela s pravom na nasljedsvo.“

Đuko Sredanović je sastavljao deseteračke junačke pjesme, a Vuk Popović iz Risna izvještavao Vuka Karadžića u Beč o Đukovu pjeva-nju. Tako Popović izvještava Karadžića o svojemu prijedlogu Sredano-viću da ispjeva „pjesmu o krštenju kćeri Knjaževe (knjaza Danila – N.


218

K.) i o kukanju kad su prenijeli pok. Vladiku na Lovćen“. I da mu za te pjesme slijedi Karadžićeva zahvalnost i novčana nagrada. Serdar Đuko pristao je na tu nagodbu i obećao da će ispjevati rečene pjesme, ali pod uslovom da mu se, na knjizi u kojoj će te pjesme biti objavljene, čita ime naporedo s imenom Vuka Karadžića. Onda je Vuk iz Beča poručio Đuku na Cetinje, poručio preko istoga Popovića iz Risna, da ne može prihvatiti prijedlog o zajedničkoj nominaciji knjige, nego predlaže Sre-danoviću da mu za ustupljene pjesme pošalje „pedeset knjiga u veličini od 30–40 tabaka, sa cijenom od jednog talijera“.

U V knjizi Srpskih narodnih pjesama koju je Vuk Karadžić za štampu priredio, a koja je objavljena poslije njegove smrti, našla se čitava rukovet pjesama Đuka Sredanovića. I u Vukovoj rukopisnoj za-ostavštini ostao je znatan broj tekstova deseteračkih pjesama serdara Đuka.

Kako je primijetio Radosav Medenica, pjesme Đuka Sredanovića stapaju se s istorijom i teže ka izvjesnome specifičnom realizmu s do-sta retuširanim poetološkim šemama klasične usmene epike. Uopšteno govoreći, pod karakteristiku koju je Medenica dao pjesmama Đuka Sre-danovića može se podvesti sva imitativna deseteračka pjevanija koju su tokom druge polovine XIX vijeka produkovali Savo Matov Martinović, Stefan Ivov Popović, Filip Radičević, Maksim Škrlić, Nikola Đ. Bastać i Maksim Šobajić. U XX vijeku tom će se trasom najuočljivije kretati Novica Šaulić i Andrija Luburić.

Nezaobilazno iskrsava pitanje: Zašto se Vuk Karadžić zaintereso-vao za surogatnu epskodeseteračku pjevaniju onda kad se bio interna-cionalno proslavio kao sakupljač i objavljivač klasične usmene pjesme kojoj se priznaju homerske umjetničke visine?

Sakupljački rad Vuka Karadžića ima tri faze: mladi Vuk, zreli Vuk i stari Vuk. Mladi Vuk u dva izdanja Pjesnarice, 1814. i 1815. godine, traži kriterijum za razlučivanje autentično usmenoga od narodskoga, odnosno imitativnoga ili surogatskoga, književnoga teksta. Zreli Vuk u Lajpciškome izdanju Srpskih narodnih pjesama izoštrio je kriterijum za procjenjivanje usmenoga književnog teksta, kakav se neće kod njego-vih sljedbenika ponoviti, i pokazao antologičarske sposobnosti, takođe kasnije neprevaziđene. Zreli Vuk se ne pokazuje pred Evropom kao po-klisar tadašnjega političkog položaja etnosa čijim jezikom govori, nego kao glasnik istorijske duhovnosti svoga naroda koji se ispoljava kroz usmenu književnost kao autentičnu književnu sliku te duhovnosti. Tako


219

Vuk, u najtežim danima svoje borbe, pravi izbore pjesama s najstrožim estetskim kriterijumom. Nije slučajno što je on u svoj sakupljački rad unosio najviše entuzijazma i što ga je smatrao svojom najozbiljnijom obavezom. Znao je Karadžić da će antologije tako izabrane usmene po-ezije značiti pred Evropom jemca duhovnosti naroda kome ta usmena književnost pripada. Upravo, ona će značiti svjedoka istorijsko-hrišćan-ske kulture koja se ukriva ispod politeističkih naslaga u književno naj-jezgrovitijim tekstovima usmene poezije i proze.

Ali Vuk Karadžić neće do kraja ostati dosljedan svojoj antologi-čarskoj rigorozi i svojim pogledima na književnu usmenost koje je sa-opštio u predgovorima prve i četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama, objavljenih u Lajpcigu i Beču. Kad je Vuk ucijepio u veliki svijet svoje uvjerenje da njegov narod ima umjetnički vrhunsku usmenu poeziju, kad se osvjedočio da se ta usmenost produžila u književnu pisanost, onako kako se Homer produžio u Eshila, a što se osvjedočilo u Njego-ševu Gorskom vijencu, i kad je Evropa počela da pravi falsifikate kako bi dokazala da ima usmenu književnost na nivou lajpciških antologija, Vuk Karadžić je ostavio po strani svoj strogi antologičarski kriterijum. Naime, pregao je stari Vuk da izvuče praktične ideološke i političke koristi od pjesama koje su daleko od nivoa lajpciških izabranica. Inače, Vuk se stalno bavio i politikom, i to na različite načine.

Uviđajući da se Osmansko Carstvo, tada već „bolesnik na Bosfo-ru“, potresa iz temelja, Vuk je radio na zbližavanju Srbije i Crne Gore jer je vjerovao u obnavljanje nekadašnje zajedničke države od Raške i Zete. Na to jedinstvo Vuk je gledao kao na zalogu jugoslovenske bu-dućnosti kojoj je primjerio i Bečki dogovor o kodifikaciji zajedničkoga jezika Srba i Hrvata. Čak i njegovim terminima „braća naša turskoga zakona“ i „braća naša rimskoga zakona“ odražava se Vukova romanti-čarsko-politička zamisao da različitost vjera neće biti smetnja za jugo-slovensko jedinstvo pod srpskom egidom. Njegova sintagma „Srbi svi i svuda“ takođe je izraz Karadžićeva srpsko-unitarnoga romantizma. Kao da je bio prorok, Vukova jugoslovenska zamisao bila se ostvarila u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pod krunom Karađorđevića. A da je ta njegova zamisao, odnosno garašaninovski plan u koji se Vuk uklo-pio, bila više romantičarska nego realistička pretpostavka, pokazala je sudbina Versajske Kraljevine i raspad Titove Jugoslavije.

Vođen idejom o srpskome unitarnom jedinstvu, koje je Ilija Ga-rašanin precizirao u svome Načertaniju 1844. godine, Vuk Karadžić je


220

puno pažnje posvetio postnjegoševskim prilikama u Crnoj Gori. On, koji je svojom knjigom na njemačkome jeziku o Crnoj Gori i Crnogor-cima skrenuo pažnju Evrope na istorijski, ratnički i siromašni narod crnogorski, nastojao je da bude sruke knjazu Danilu i knjazu Nikoli u mjeri koliko je to odgovaralo zvaničnoj politici Srbije kojom vla-da knez Mihailo Obrenović. Usmjeren i ruskom voljom da se u Crnoj Gori teokratija zamijeni knjaževstvom, Vuk se našao pri ruci mladome knjazu Danilu na Cetinju kad je trebalo da ga Crnogorci prihvate za svoga svjetovnog gospodara. Kao što se bio našao pri ruci Njegošu na istome Cetinju kad je trebalo upokojenoga vladiku Petra I proglasiti za svetitelja. Kad su se pojavili glasovi o diktatorskim potezima knjaza Danila, Vuk je pisanom riječju stao u njegovu odbranu. Tajne poruke kneza Mihaila Obrenovića, na planu ujediniteljskoga zbližavanja Srbije i Crne Gore, godinama preopterećeni Vuk nosio je na Cetinje. Usmje-ren interesima Srbije, Vuk Karadžić – star, oronuo i bolestan, dolazio je dva-tri puta na Cetinje kod mladoga knjaza Nikole, takođe kao glasnik srbijanskoga kneževskog dvora. A vijesti s tekućim događajima u Crnoj Gori Vuk Karadžić je dobijao, takoreći svakodnevno, od popa Vuka Popovića iz Risna. Dobijene vijesti Karadžić je plasirao, i usmeno i pisano, onamo đe su ga vodili ideološko-politički interesi Srbije.

Stari Vuk je svoju političku aktivnost usaglasio sa svojom knji-ževnom aktivnošću stavljanjem druge u službu prve. Petom zbirkom Srpskih narodnih pjesama, koja mu je bila na rukama u trenucima njegove smrti, Vuk se, u izvjesnome smislu, vratio mladome Vuku iz doba njegove Pjesnarice od 1814. godine. Naime, za kriterijum zreloga Vuka, kojim je on izabrao pjesme za lajpciško izdanje, ne bi bile pri-hvatljive pjesme, koje čak otkupljuje od Đuka Sredanovića, crnogor-skoga pismenog serdara. Riječju, zreli Vuk ne bi objavio pjesme koje saopštavaju pismeni ljudi i glavari, toliko opolitizovani da se svojim vi-đenjem konkretnijih političkih događaja uočljivo razlikuju od nepisme-noga plemensko-bratstveničkog puka Crne Gore. Poređenje rovačkoga ambijenta iz koga je izronio Starac Milija s dvorskim ambijentom kome pripada „serdar od Dobrskog Sela“ Đuko Sredanović jasno pokazuje da od klasične književne usmenosti kod Đuka ništa nije ostalo. Sredanovi-ćeve pjesme su, kako bi rekao Vuk, bogatije istorijom no poezijom, ali njihovo tretiranje opjevanoga događaja nema poziciju sua sponte, nego je rezultat uticaja državne politike. A nekih puta takva pjesma, koja ide direktno iz glave svojega tvorca na hartiju zapisivača, tumači interese


221

date političke grupacije ili pojedinačnoga glavarskog interesa. I klasični usmeni pjesnik-pjevač mogao je da opservira tekuću istorijsko-politič-ku stvarnost, ali on je konkretne događaje pomjerao u prošlost čim je za to smogao psihičku mogućnost. Na primjer, Filip Višnjić pjeva o savremenim mu događajima, ali im se obraća s vremenske distance kao da su se dogodili negda u zemanu. Boravio je Višnjić u Karađorđevoj ustaničkoj Srbiji, a pjesmu o Prvome srpkom ustanku, koju je sročio u Srijemu, počinje stihovima:

Bože mili čuda velikoga!Kad se šćaše po zemlji Srbiji...

Deseteračke junačke pjesme koje je Vuk pribrao za svoju V knji-gu Srpskih narodnih pjesama saopštili su njegovi sastavljači kao sliku svoje savremenosti u najdosljednijemu značenju, baš onako kako je u Junačkome spomeniku vojvoda Mirko Petrović opjevao svoju savre-menost i Petar I u pjesmi o crnogorskoj pobjedi na Krusima koju je on svojim komandovanjem postigao. Sve je to Vuk Karadžić znao, i to razumio bolje od ikoga, ali to ne znači da je njemu atrofirala sposob-nost za razlikovanje nepatvorene književne usmenosti od crnogorskih deseteračko-junačkih pjesama koje uvodi u V knjigu svoje zbirke. Nije se bilo osulo znanje zreloga Vuka o karakteru klasične književne usme-nosti, nego su ga ideološko-politički interesi opredijelili da imitativne deseteračko-junačke pjesme prihvata za objavljivanje kao da su to ne-patvorene usmenoknjiževne tvorevine. Kognitivna misija tih crnogor-skih pjesama bila je za Vuka tada značajnija nego njihova književna ostvarenost.

Crna Gora se i dalje borila s Turcima, a kao država nije bila po-stigla međunarodno priznanje. Turska je nju i dalje smatrala svojom neposlušnom provincijom. Znao je Vuk Karadžić da treba narodnom pjesmom, pa iako ona nije umjetnički dorasla klasičnoj usmenoj poe-ziji, skrenuti svijetu pažnju na konkretno stanje Crne Gore i na njezin junački otpor turskoj sili. Vuk je posebno procjenjivao da ratnička pro-minentnost Crne Gore ide naruku Srbiji koja je, iako još hatišerifska, usmjerena Garašaninovim Načertanijem na srpsko unitarno jedinstvo. Takvo gledanje na Knjaževinu Crnu Goru opredijelilo je staroga Vuka da u novu zbirku deseteračkih junačkih pjesama uvede surogat klasič-ne usmene deseteračke epike. Vuk je računao na veliki autoritet svojih antologijskih zbirki Lajpciškoga izdanja, kao na srpsku poetsku baštinu


222

koja obavezuje na poštovanje stiha, poetike i tematike nove zbirke, kao barem formalnoga nastavka te baštine. Bilo to tako ili nekako drukčije, ali je nesporna činjenica da je stari Vuk mogao imati samo neknjiževnu motivaciju kad se riješio da pripremi novu zbirku deseteračkih pjesa-ma u koju su ušli tekstovi Đuke Sredanovića pod sljedećim naslovima: Udarac Omer-paše na Crnu Goru, Crnogorci na Žabljaku, Prijenos tijela vladike Petra II s Cetinja na Lovćen, Vojevanje na Kuče, Boj na Grahovcu, Udarac na carske lađe na Blatu i Udarac Ali-paše na Lješ-njane. Nijedna od tih Sredanovićevih pjesama nije bila ni zakoračila na uhodani put usmene epsko-deseteračke poezije koja je u Crnoj Gori imala viševjekovnu tradiciju.

Ali stari Vuk je dobro procijenio da će se ta imitativna deseterač-ka poezija bezrezervno prihvatiti od strane guslarske slušalačke publike u Crnoj Gori. S jedne strane, trohejski deseterac i simetrični osmerac, a tim se stihovima služio i Petar I, koji su smješteni u crnogorski kolek-tivni sluh i, s druge strane, autoritet opjevanih junaka i pjesnika koji o njima pjevaju, značili su garanciju za guslarski prijem toga pjesništva. To upravo i Vuk Karadžić potvrđuje svojom odlukom da Đuku Sreda-noviću pošalje „pedeset knjiga u veličini 30–40 tabaka sa cijenom od jednog talijera“ kao zamjenu za Đukov zahtjev da mu se ime čita na knjizi u kojoj su mu pjesme objavljene. Vuk je dobro procijenio da zbir-ke s takvim pjesmama imaju odličnu prođu u boračko-agonalnoj Crnoj Gori. Čast je bila pjevati na način kako pjevaju crnogorski gospodari i najoglašenije vojskovođe. Narodni stih je prirodno odzvanjao u sluhu slušalaca, plemensko-bratstvenički agon podstican je evociranjem te-matike koja je bila prikladna i za klasičnu usmenu pjesmu. A ta pjesma izvođena je uz zvuke gusala, jedinoga crnogorskog muzičkog instru-menta. Muslimanske varoši na današnjim prostorima Crne Gore imale su saz i tamburu, primorski gradovi imali su začinjavce na trgovima, a nahijska i brdska Crna Gora slušala je samo zvuke gusala.

A kad je nestalo klasičnih bojeva, koje su crnogorske vojvode vodile s komandom Za mlom junaci, bojeva poput Krusa, Grahovca, Fundine i Vučjega Dola, dakle u prilikama kad je mač legao u korice, nastavlja se i guslarska i slušalačka tradicija s ośećanjem ponosa što su bitke dobijene. Tada je zamrlo interesovanje za Ivan-bega Crnojevića i Nikca od Rovina, a pjevalo se o skorašnjim bojevima s ushićenjem da se to pjevanje čuje do Cetinja.


223

To raspoloženje guslara i slušaoca za slavljenje skorašnjih doga-đaja i za apologetski odnos prema dinastiji Petrovića vješto su podsticali Njegoš i Nikola I pjesmama koje zadovoljavaju prośečnoga Crnogorca.

Prihvatanjem narodske, odnosno imitativne, deseteračke poezije Vuk se Karadžić, dakle, uklapa u duhovnu atmosferu Crne Gore koju je na izvjestan način otpočeo mitropolit Petar I Petrović. Petar I opolitizo-vao je svoje pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje plemeni-ma da bi u plemensko-bratstveničku svijest ucijepio svoju državničku politiku. Političku poeziju koju je započeo Petar I najedraće Njegoš i knjaz/kralj Nikola I.

Analogno svojim idejno-političkim rezonima Njegoš pjeva de-seteračke pjesme Kula Đurišića i Čardak Aleksića i to 1847. godine. Ne, dakle, kao pjesnički početnik, nego kao poetski nebesnik koji je objavio Gorski vijenac i Luču mikrokozma. Htio je veliki pjesnik da kroz svoje narativno-deseteračke pjesme projektuje ideološko-politič-ke stavove svoje vladavine. U tome smislu ispjevao je te dvije pjesme koje se slažu sa sluhom njegova perjanika, orača na njivi i lovćenskoga čobanina. S naglašenim ideološko-političkim ciljem Njegoš je napisao i spjev Svobodijadu u narodnome osmercu.

Nikola I, pjesnik u politici i političar u poeziji, kako ga je oka-rakterisao Trifun Đukić, sve što je radio na književnome planu bilo je sračunato na polzu njegove dinastije i politike. Birao je adekvatnu te-matiku i saopštavao je osmercem i desetercem, stihovima koju su pratili Crnogorce kao disanje što ih prati. U narodnome kolu se pjeva osme-rac, tužbalica bez pripjeva je osmerac, guslarski deseterac prenosio im je hroničarsku istoriju uz zvuke gusala. Nikola I u Novim kolima dozira plemensku i bratstveničku čast ni manje ni više nego koliko je politički i dinastički predvidio da će biti oportuno. Nikola I je školski primjer narodskoga, ili imitativnoga, pjesnika koji ima jasno postavljene ciljeve kad sijeda za pisaći sto, pribirajući sve vještine da se ne razlikuje od usmenoga pjesnika-pjevača drugoga epskog repertoara u Crnoj Gori. Njemu je usmena književnost služila kao glavni uzor samo zato što je svoje djelo namijenio podaniku koji ne zna za drugu književnost, osim za onu koja mu je od đedova ostanula i koju on kao njihov potomak nastavlja. Međutim, obrazovani vladar Nikola I, koji se školovao u za-padnim zemljama i služio se stranim jezicima, svoju dramu Balkanska carica nije ni stihovano ni tematski primjerio nepismenome crnogor-


224

skom plemeniku, nego višim slojevima društva i kontekstu pisane knji-ževnosti.

Prema tome, narodska ili imitativna književnost Crne Gore nije rezultat neumijeća njezinih pisaca da stvaraju drugačije, nego produkt njihove namjere da preko popularnoga stiha, osmerca i deseterca, šire svoju političku ideologiju. Kraj klasičnoj usmenoj književnosti u Crnoj Gori nije uslovio razvitak pisane književnosti, nego imitacija njezina oblika i jak upliv dinastičke politike u tu njezinu imitacionu datost. Na evropskim prostorima utihnuća usmene književnosti Crna Gora je iska-zala jedinstvenu specifičnost. A i pisana književnost Crne Gore ništa nije manje specifična kad se uzme u obzir činjenica da je pjesnik naju-zvišenijega njezina djela, Gorskoga vijenca, bio savremenik književne usmenosti iz koje je izrastao. Njegoš, Starac Milija, Tešan Podrugović, Stojan Hajduk, Starac Raško i Todor Ikov Piper bili su mu savremenici. A onda u čovječanstvu neprimjerena specifičnost ogleda se u tome što je Njegoš tu veličanstvenu usmenoknjiževnu prošlost crnogorsku čitao iz knjiga koje je objavio Vuk Karadžić. O usmenoj prethodnosti Epa o Gilgamešu, Ilijade, Odiseje, Bijesnoga Rolanda, Cida i Slova o polku Igorevu nauka o književnosti ne zna gotovo ništa, a o usmenoj prethod-nosti Gorskoga vijenca zna se sve do pojedinosti. Odista, po tome je Gorski vijenac jedno od čuda u svjetskoj književnosti.

225

ŽILAVO TRAJANJE IMITATIVNOGA PJESNIŠTVA U CRNOJ GORI

Sakupljači usmenih književ-nih tekstova u Crnoj Gori, koji su sebe smatrali nastavljačima Vuka Karadžića, nijesu nastavili zreloga no staroga Vuka sakupljača. Naj-poznatiji sakupljači crnogorskih usmenih pjesama u XIX vijeku bili su Vuk Vrčević, Marko Milja-nov Popović i Pavel A. Rovinski, a u XX vijeku Đorđije Dragović-Đuričković, Novica Šaulić i An-drija Luburić.

Vuk Vrčević iz Risna, prvo činovnik u dvorskoj službi na Ce-tinju, a kasnije konzularni agent Austrije u Trebinju, bio je aktivni saradnik Vuka Karadžića kao za-pisivač usmenih književnih teksto-va, a poslije smrti Vuka Karadžića iskazivao se kao njegov ambiciozni nastavljač. Vrčević je, po Vukovim sugestijama, počeo rano da traga za usmenim tekstovima pjesama i priča, pa će on poslati Karadžiću u Beč veliki broj zapisa, naročito junačkih deseteračkih pjesama. Ali, kako je naglasio Radosav Medenica, Vrčević nije shvatio suštinu klasične usmene epike. Vršio je razne intervencije na tekstu usmene pjesme koju zapisuje, a netekstovne prostore u izlaganju pričaoca ispunjavao je lek-sikom, sintagmom i rečenicom koje se prirodno ne uklapaju u cjelinu datoga teksta. Vuk Karadžić je objavio nešto tekstova što je dobio od Vrčevića, ali neuporedivo ih je više ostalo u Karadžićevoj rukopisnoj zaostavštini koja će krajem XIX vijeka biti objavljena u Beogradu. Prema tome, Vuk Vrčević kao sakupljač tekstova usmene književnosti


226

Crne Gore više je formalni nego sadržajni nastavljač sakupljačkoga po-sla Vuka Karadžića koji se glasi Lajpciškim izdanjem pjesama, Srpskim narodnim poslovicama od 1836. i Srpskim narodnim pripovijetkama od 1853. godine.

Marko Miljanov i Pavel A. Rovinski nijesu vrčevićevski inter-venisali na tekstovima pjesama koje su zapisali. Imali su korektan stav prema usmenome tekstu, ali nijesu bili u prilici da zapišu epske desete-

račke pjesme koje bi zavređivale preporuku čitaocu kao poezija koja ima trajno umjetničko zna-čenje. U pjesmama koje je zapi-sao Marko Miljanov primjetno je češće rimovanje nego u drugoj imitativnoj deseteračkoj epici u Crnoj Gori kojoj suštinom svo-jom te pjesme pripadaju. Kako kaže Radosav Medenica, zapi-si Pavela Rovinskoga čine „sloj pesama već šablonizovane ep-ske fizionomije, opštih mesta i stalnih izraza koji se mehanički upražnjavaju, a lična nota se u njima retko probija“. Zapisi Mar-ka Miljanova i Rovinskoga imaju značaja kao etnološki materijal u

kojemu se nalaze i detalji književne usmenosti, ali brojno nedovoljni da bi te pjesme preporučili kao literaturu za čitanje.

Kako je krajem XIX i prvih decenija XX vijeka usmena književ-nost u Crnoj Gori, na prvome mjestu deseteračka usmena epika, bila iz-gubila glavne atribute klasične književne usmenosti na relaciji saopšta-valac – slušalac, pokazuju ove činjenice iz sakupljačkoga izdavačkog rada Đorđija Dragovića-Đuričkovića.

Kad se ratnička stvarnost Crne Gore, koja je bila izazovna za te-matiku usmene junačke pjesme, pomjerila u prošlost, očuvani plemen-sko-bratstvenički mentalitet crnogorskoga naroda ispoljavao je svoju agonalnu narav u želji da od guslara sluša pjesme o boračkim podvi-zima svojih predaka, prvo iz svoga bratstva a onda iz plemena. Ta trka Crnogoraca za epskom slavom svojih predaka podgrijavala je i sastav-


227

ljače epskih junačkih pjesama i sakupljače koji su i objavljivači zapi-sanih tekstova. Sastavljači su računali na svoju popularnost, koja ima primjerenu prethodnost u pjesmama vladike Petra I i vojvode Mirka Petrovića, a sakupljači, koji objavljuju njihove pjesme, doživljavali su sami sebe kao nastavljače posla koji je proslavio vladika Rade Ogleda-lom srpskim i Vuk Karadžić zbirkama Srpskih narodnih pjesama.

Na raskršću takvih događanja razvila se žučna polemika između dvaju bratstava povodom zbirke Crnogorske junačke pjesme koju je priredio Đorđije Dragović-Đu-ričković. Polemika se razvila u novinama Cetinjski vjesnik, a ot-počela je osudom Đuričkovićeve zbirke koja zapostavlja bratstvo Radmanovića, a veliča na nje-gov račun bratstvo Đuričkovića. Takva je upravo bila optužnica od strane Radmanovića. Oni su doslovno napisali da je njihovo bratstvo „istaknutije i priznatije“ od bratstva Đuričkovića, kojemu pripada priređivač zbirke Cr-nogorske junačke pjesme što je objavljena na Cetinju 1910. go-dine. Onda su Đuričkovići u isto-me glasilu napisali „da su od postanka svoga bili priznatiji i istaknutiji od Radmanovića“, što, vele, istinito dokazuju objavljene pjesme. Rad-manovići su onda prinudili redakciju Crnogorskoga vjesnika da objavi njihovu izjavu da su pjesme iz Đuričkovićeve zbirke „skroz netačne i tendenciozne“, što je dovelo do sudske parnice između bratstava Rad-manovića i Đuričkovića.

Pisana polemika i sudski spor između dva crnogorska bratstva jednoplemena rječito govori da je u Crnoj Gori, međunarodno prizna-toj državi na Berlinskome kongresu 1878. godine, zgasnuo i posljednji akord klasične usmene junačke deseteračke epike. Ne samo što je bilo prošlo interesovanje i za pjevanje i za slušanje pjesama o caru Duklija-nu i Ivan-begu Crnojeviću, nego i o Nikcu od Rovina i Vuku Mandu-šiću! Dok je Crna Gora vodila „borbu neprestanu“, njezine plemenike


228

i bratstvenike oduševljavala je poetska slika istorije, a kad se ona sta-bilizovala kao država, njezini bratstvenički i plemenski prepoznatljivi građani tražili su od guslarske pjesme više istorije nego poezije. I to istorije aperceptivno osmotrene kroz bratstvenički okular.

Poslije eliminacije Crne Gore kao samostalne države, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji, veliki entuzijazam u produkciji imitativnih tek-stova usmene deseteračke epike pokazali su Novica Šaulić i Andrija

Luburić. Izuzev nevelikoga broja usmenih lirskih pjesama, koje je prikupio Šaulić, sve druge tekstove do kojih su došli Novica Šaulić i Andrija Luburić, a koje su oni ime-novali kao usmeni književni proi-zvod, treba smatrati balastom koji opterećuje nauku o nepatvorenoj usmenoj književnosti Crne Gore. Ti njihovi tekstovi nijesu živjeli u narodnome interesovanju, što znači da nijesu imali onu društvenu ulogu koju je usmena književnost, poseb-no deseteračka junačka epika, ima-la u Crnoj Gori u vrijeme postojanja uslova za prirodno trajanje usmene književnosti. Tim tekstovima treba da se bavi folkloristika i etnologija.

Sljedeći podatak sam sobom dosta govori o zamiranju klasične i ekspanziji imitativne deseteračke epike u Crnoj Gori poslije njezina utapanja u versajsku Kraljevinu Jugoslaviju. Rukopisna zbirka desete-račkih epskih pjesama Andrije Luburića ima više od 800 naslovljenih tekstova koji sadrže više od 200000 stihova! Tom fizičkom volumino-znošću svoje zbirke Andrija Luburić nadmašuje ne samo broj desete-račkih junačkih pjesama, kojih je 249 u Lajpciškome izdanju Vukove zbirke, nego i cjelokupne Vukove rukopise usmenih pjesama što su s objavljenim knjigama njegove zbirke smješteni u devet knjiga koje su u Beogradu štampane krajem XIX vijeka. A Vuk Karadžić je sa svojim brojnim saradnicima prikupljao usmene pjesme, prvo nepatvorene a ka-snije i imitativne, više od pedeset godina.


229

Poslije Prvoga svjetskog rata probudilo se u nauci o usmenoj književnosti veliko interesovanje za proces improvizacije kao važnoga elementa u prirodi usmene književnosti, posebno njezinih pjesničkih tekstova koje na međunarodnim prostorima reprezentuju Homerovi spjevovi Ilijada i Odiseja. U tome smjeru otpočela su fonografska sni-manja usmeno-guslarskoga procesa na prostorima tadašnje Kraljevine Jugoslavije na kojima su se guslari još rado slušali. U Vukovo vrije-me gusle su bile vrlo rijetka stvar kod pravoslavaca śeverno od Save i Dunava, a one i danas ječe s kraja na kraj Crne Gore! Tu fo-nografsku aktivnost otpočeo je ugledni slavista Matija Murko što je naišlo na vrlo pozitivan prijem, posebno u slavističkim krugovima Evrope i SAD. Ali, pun uspjeh na tome poslu posti-gao je helenista s Harvardskoga univerziteta Milman Peri. On je uradio veliki broj snimaka gu-slarskoga saopštavanja epskih usmenih pjesama, najviše na san-džačkome prostoru Crne Gore. Posao Milmana Perija nastavio je Albert B. Lord, takođe profesor s Harvarda, što je rezultiralo njegovom glasovitom studijom The Singer of Tales, koja je objavljena 1960. godine. Tom studijom je riješeno tzv. Homersko pitanje koje je u najozbiljnijoj formi otvorio Fridrih A. Volf 1795. godine svojom studijom Prolegomena ad Homerum. Poseban značaj datoga istraživačkog rada Perija i Lorda iskazuje se u činjenici što su oni snimali guslarsko-deseterački književni proces koji izvode bošnjački, odnosno muslimanski, nepismeni pjesnici-pjevači koji su, analogno društveno-istorijskim prilikama u kojima žive, pripadali kla-sičnome vijeku književne usmenosti. Ti pjesnici-pjevači, među kojima ima prvijenstvo Avdo Međedović sa svojim spjevom Ženidba Smaila-gić Meha, nijesu bili prihvatili trasu imitativne usmene pjesme kojom su punim korakom hodali njihovi savremenici – pravoslavni sastavljači epskih deseteračkih pjesama.


230

Dok su američki naučnici Milman Peri i Albert B. Lord hvatali posljednji dah nepatvorene usmene epske poezije na prostorima jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani, crno-gorske gusle ofanzivno je preuzimala deseteračka pjesma koja se objav-ljuje da bi je guslari iz štampane knjige pročitali i doslovno zapamtili. Interesovanje narodne mase, s naglašeno očuvanim plemensko-brat-stveničkim mentalitetom, nije opalo za guslarski pjev, ali guslarska pjesma koja oduševljava tu masu bila je djelo pismenoga pojedinca koji ugađa masi. A ne pjesnika-pjevača koga je priredila narodna masa. Koliko se i svojom formom ta pjesma udaljila od svoje klasične pret-hodnice jasno pokazuje doslovno rimovanje koje je u njoj zastupljeno. Koliko su bili rijetki rimovani stihovi u nepatvorenoj usmenoj desete-račkoj epici, toliko su rijetki nerimovani u njezinoj surogatnoj nasljed-nici. Nedostižnu popularnost na prostoru deseteračke rimovane epike u Crnoj Gori postigao je Radovan Bećirović Trebješki.

Radovan Bećirović je bio opismenjeni seljak i vodeničar iz sela Bijela kod Šavnika, Trebješanin daljim, a Uskok bližim porijeklom. Bio je učesnik Mojkovačke bitke 1916. godine. Da je Bećirović bio savre-menik Vuka Karadžića, pa da je Vuk od njega zapisivao epske desete-račke pjesme, ostao bi nesumnjivo da traje kao istaknuti pjesnik-pjevač crnogorske usmene književnosti. U klasičnome vijeku književne usme-nosti Bećirovićeva pjesnička obdarenost ne bi bila ničim sputavana. Radovan kao nepismeni pjesnik-pjevač ne bi svoju stvaralačku maštu zalamao doslovnom rimom deseterca sistemom abab, što je stalno činio u svojim pjesmama. Koliko je samo svojih pjesničkih uzleta Bećirović morao da priguši podvođenjem pjesme pod doslovno rimovanje. Činio je nad sobom i jezikom kojim pjeva ono nasilje od kojega su bili oslo-bođeni Starac Milija i Tešan Podrugović. Tako se Bećirović nije držao klasičnoga deseterca koji je kao i rijeka Tara iz pjesme Stojana Hajdu-ka Ženidba kralja Vukašina. Epska Tara ne da na se brodu ni ćupriji! Pod Radovanovom rimom klasični deseterac često pišti i muca. Volio je Bećirović intimno klasičnu nerimovanu deseteračku epiku, ali mu je rima imponovala, i deseterca i osmerca, zato što su se njom služili i crnogorski gospodari Njegoš i kralj Nikola, i to u pjesmama koje su namijenjene plemeniku i bratstveniku.

Radovan Bećirović je iz oblasti razvijene usmene poezije koju u Vukovoj zbirci elitno predstavljaju Stojan Hajduk Ženidbom kralja Vukašina i Starac Raško Zidanjem Skadra! To je kraj vražjih jezera i


231

legendi o krilatim konjima, kakav je Jabučilo, i junaka, kakav je voj-voda Momčilo. Tamošnje duge stočarske zime i noći bile su kolijevka usmene pjesme i priče. S toga senta je Tara valovita, onđe se nema ništa lijepo viđeti do bijelo brdo Durmitora! A nemjerljivu ljepotu tih bjelina nenamjerno ističe žura Vukašine.

Živeći u takvome podneblju, Bećirović se prihvatio tema koje su za patrijarhalni stočarsko-planinski svijet vrlo privlačne. Pjeva Rado-van o Skadarskome ratu 1912. godine kao o crnogorskoj rani krvavoj, o odlasku u raj staroga kralja Petra Karađorđevića, o Principovom au-tomatiku, o pustošnoj bolesti španjolici, o komitskim družinama kao nasljednicima klasičnih junaka, Starine Novaka i Maloga Radojice! Bećirovićeva pjesma Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru bila je u Kraljevini Jugoslaviji ne samo apoteoza monarhu Karađorđeviću koji je zaśenio dinastiju Petrovića, nego i idejno-politički traktat koji proslavlja stvaranje Versajske Jugoslavije pod kraljevskom krunom Karađorđevića. Pjeva Bećirović o Mojkovačkoj bici 1916. godine kao martirskome stratištu crnogorske vojske. O crnogorskome podvigu za spas srbijanskih trupa koje se ne predaju ni pošto im je pala u ropstvo otadžbina Srbija. Uz takve teme, između dva svjetska rata, Bećirović objavljuje deseteračku slavopojku guslama koja služi kao uvod za gu-slarsko saopštenje date istorijske tematike.

Za popularnost Bećirovićeve deseteračke povjesnice pogodovalo je vrijeme poslije Prvoga svjetskog rata kad su se srpske gusle (nijesu se pominjali drugi narodi koji se njima služe) primale u Evropi i Americi kao književno-muzički instrument. Grimovsko-herderovsko značenje usmene poezije koju je Vuk Karadžić sakupio i objavio produžilo se iz-među dva svjetska rata u interesovanje za Erlangenski zbornik. Produ-žilo se u interesovanje značajnih naučnika, kakvi su bili Matija Murko, Milman Peri, Alojz Šmaus, Gerhard Gezeman i dr., za usmenu poeziju jugoslovenskih prostora. Iz toga interesovanja proizišla su gostovanja guslara, kakav je bio Tanasije Vučić, na slavističkim katedrama i insti-tutima u Evropi i Americi. Nerazlikovanje klasične usmene epike od njezine imitacije, što se osvjedočavalo u velikome interesovanju za gu-sle i pjesmu koju one prate, vrlo je pogodovalo popularnosti Radovana Bećirovića. A uz sve stege koje je svojom doslovnom rimom priredio klasičnome desetercu usmene epike, Bećirović je imao i kvaliteta koji se ne mogu poreći.


232

Kao što je usmena klasična epika Crne Gore, u svojim najboljim trenucima, umjela da homerski oda poštovanje valjanome drugovjer-niku i da mu prizna moralne kvalitete, što su vrhunski ostvarili Starac Milija i Tešan Podrugović, tako i Radovan Bećirović moralne kvalitete univerzalnoga smjera umije da smjesti u lik Turčina. Bošnjačku pjesmu Svatovsko groblje na Morinama, iz zbirke Koste Hermana, Bećirović je prepjevao u dugu deseteračku baladu o koju su se grabili guslari. Dodu-še, veliki šlagvort da uradi taj posao Bećiroviću je dao kralj Nikola koji je temu te bošnjačke pjesme obradio u osmeračkoj rimovanoj baladi Ženidba bega Ljubovića. Proslavio je pjesmom Radovan Bećirović i rat koji je vodila Rusija s Japanom kao pobjedu ruskoga oružja i kao priliku za Crnogorce da pod tim oružjem učestvuju u tome ratu. Tako je Bećirović birao teme koje udružene s rimovanim desetercem, ili osmer-cem, nalaze siguran put do guslara i slušalaca kojima bratstveničko-plemenski mentalitet još nije bio utihnuo.

U Nikšiću je između dva svjetska rata radio kao profesor gimna-zije, publicista i zapisivač književne usmenosti Stojan Cerović. Uređi-vao je listove i časopise a naglašeno se bavio zapisivanjem anegdota. Kao potomak Novice Cerovića, Njegoševa povjerenika za eliminaci-ju Smail-age Čengića, Stojan Cerović je svojim napisima popularisao Radovana Bećirovića, posebno kao pjesnika Mojkovačke bitke. Pristu-pajući više publicistički nego književnoteorijski pjesništvu Radovana Bećirovića, Cerović je isticao pjesnikovu maštu, odnosno sposobnost Bećirovićevu da istoriju epski oneobičava, odnosno da realne događa-je presniva u legendu. Iako se Bećiroviću ne može odreći stvaralačka mašta, ipak treba naglasiti da je publicista Cerović pripisao Bećiroviću vrline kojim se glasi nepatvorena usmena epska poezija kojoj Bećirović ne pripada.

Tako se sve bilo povoljno namjestilo Radovanu Bećiroviću, iz-među dva svjetska rata, da bude najčitaniji, najguslaniji i najslušaniji u Crnoj Gori. U književno mjesto koje je držao kralj Nikola do Podgorič-ke skupštine 1918. godine uskočio je, bez napora i mentora, narodski ili imitativni pjesnik Radovan Bećirović. A poslije Drugoga svjetskog rata, Bećirović je iskoristio jedan naučni događaj da revalorizuje svo-ju međuratnu popularnost koja mu je, kao proslavljaču Karađorđevića, bila u Titovo vrijeme posrnula.

Ubrzo pošto je Branislav Đurđev objavio svoju studiju Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku, i to u Sarajevu 1953. godine, pronijela


233

se priča da je istoričar Đurđev unizio Crnu Goru izmišljenim dokazima kako su Crnogorci davali Turcima harač tokom dva vijeka. Romantičar-ska plemensko-bratstvenička svijest u Crnoj Gori nije se interesovala za validnost dokaza kojima se služio istaknuti naučnik Branislav Đur-đev, no je glasina o napadu na slavnu i trajnu slobodu Crne Gore postala tema dana kod nepismenoga i grafički opismenjenoga građanstva Crne Gore. Tako se Radovanu Bećiroviću još jednom osmjehnula sudbina da guslarima, slušaocima i čitaocima narodnih pjesmarica, čiji je oreol Njegoševo Ogledalo srpsko, ponudi viđenje crnogorske istorije po mje-ri njegove duhovne potrebe i svojega rodoljubivog uvjerenja. Bećirović je dobio narodni imprimatur da ispjeva i objavi Junački presto, upravo deseteračku rimovanu pjesmu koja predstavlja posredničku polemiku s Branislavom Đurđevim. Bećirović je nabrojao crnogorske pobjede – državne, plemenske, bratstveničke i pojedinačne koje dokazuju da Crna Gora nikad nije bila prava turska raja, kako dokazuje Branislav Đurđev da je bila tokom XVI i XVII vijeka. Uspjeh Junačkoga prestola, te Be-ćirovićeve slavopojke crnogorskoj neprekinutoj slobodi od pamtivije-ka, bio je potpun. Pjesma se čitala i guslala po čitavoj Crnoj Gori, i kod crnogorskih iseljenika na raznim mjestima u svijetu. Shodno svome obrazovanju, Bećirović se nije interesovao, kao ni njegovi čitaoci i slu-šaoci, za norme međunarodnoga državnog i diplomatskoga prava, nego je u prvi plan svojega Prestola stavio kriterijum rodoljubive istorije. I tu je, kao i u svojim ranijim pjesmama, usaglasio objektivnu ideju svoje apoteozne pjesme s interesovanjem najširega narodnog kolektiva, čime je doslovno slijedio imitativnu deseteračku pjesmu koju su utemeljili crnogorski državnici Petar II i Nikola I. Čak i najveće djelo crnogorske književnosti, umjetnički neprevaziđeni Gorski vijenac, istoriju zamje-njuje legendom opisujući krvavu istragu crnogorskoga islamizovanog življa o kojoj kritička istorija ne raspolaže nijednim podatkom.

Bećirovićeva umjetnički najvrednija pjesma je Mojkovačka bitka, koja se odomaćila pod tim naslovom iako joj je Bećirović dao naslov Mojkovački lav. Ta pjesma je bila pravi izazov za druge narodske, od-nosno imitativne pjesnike, ali Bećirovićeva široka popularnost nije do-zvolila da nastanu njezine varijante iz pera pjesnika istoga žanra. Desilo se, na neki način, isto ono što je bilo u Crnoj Gori kad je vladika Petar I ispjevao pjesme o bojevima Crnogoraca s Mahmut-pašom Bušatlijom, skadarskim vezirom koji je raspolagao znatnim boračkim taborima. I u jednome i u drugome slučaju tematika je prilična za junačko-deseterač-


234

ku obradu, ali pjesme su postale nedodirljive zato što su objavljene. I prvom i drugom prilikom iskazivali su se jasni znaci da imitativna de-seteračka poezija nema spontanitet klasične usmene pjesme, nema ono što podrazumijeva elementarni pristup temi koja izaziva obradu. Nema ono što znači slobodno pjevanje koje uslovljava stvaralački talenat pje-snika i njegovu idejnu stopljenost sa slušaocem. Bez namjere svjesnoga ugađanja bilo kome i bilo čemu. Koliko je klasična usmena epska pje-sma bila spontana, toliko je njezina imitativna inačica isplanirana.

Pjesmu Mojkovačka bitka Bećirović je nadojio kosovskim mar-tirstvom koje, kako je rekao Ivo Andrić, nosi u očima svaki Srbin, po-sebno njegoševski Crnogorci. Bećirovićevi Crnogorci se na Mojkovcu žrtvuju za spas bratske vojske iz Srbije, a serdar Janko koji komanduje tom vojskom zaklinje svoje borce kosovskom mitologijom! Crnogorski martirski ratnici ukrštaju puške i badnjake! Tu nema straha od nepri-jateljske sile koja je pritisla zemlju, kojom su vladali srpski kraljevi i carevi, na mojkovačkome ratištu se žrtvenički gine na junačke sprego-ve! Dvije se vojske izgubiše, gavranovi bojište nadlećeše, gorska vila od tuge reže svoje kose. Sve je na Mojkovcu kako je i na Kosovu bilo, samo malo drukčije, kako bi rekao Vuk Karadžić.

Niko se, osim Njegoša, ni u imitativnoj ni u pisanoj književno-sti, koje se bave kosovskom tematikom, nije toliko približio kosovsko-me ciklusu pjesama iz Vukove zbirke koliko im se približio Radovan Bećirović u Mojkovačkoj bitki. Bećirović se može nazvati i zračkom Njegoševa kosovstva koje je široko razvijeno u Gorskome vijencu. Pri-kladnije ga je tako označiti nego ga smatrati zrakom klasične usmene poezije o Kosovu. Na svome pjesničkom putu Bećirović se napreže da dozove klasičnoga usmenog pjesnika koji obrađuje kosovsku tematiku, a svi imitativni pjesnici s tom tematikom muče se da dozovu Radovana Bećirovića!

Radovan Bećirović u cjelini svojega pjesništva samo u detaljima, bolje reći u trenucima, postiže umjetničke poene. Te detalje valja izu-zimati iz cjeline kad se procjenjuju kao pjesničko ostvarenje, zato što suvoparna naracija Bećirovićeve pjesme ih jednostavno guta te detalje. S pravom je rečeno da je Bećirovićevo pjesništvo neuporedivo priklad-nije za guslarsko pjevanje i slušanje toga pjevanja, nego za čitanje.

Od mnogobrojnih postbećirovskih narodskih, odnosno imitativ-nih pjesnika Božo Đuranović, rodom iz podrugovićevske Golije, za-služuje najviše pažnje. Osamdesetih godina XX vijeka zvukovito se


235

oglasio dvijema pjesmama: deseteračkom a bećirovićevski rimovanom Suđenje serdaru Šćepanu Radojeviću i simetrično osmeračkom Pogibi-ja popa Mila Jovovića. Kad su te dvije pjesme u guslarskome izvođe-nju ušle u javnost kao gramofonske ploče, Đuranovićeva popularnost dostigla je nezapamćen ekstenzitet. U javnome saobraćaju, u privatnim kolima, u prodavnicama muzičkih aparata, na śeđeljkama, svadbama i na različitim drugim skupovima i prigodama, gotovo neprestano su se slušale Đuranovićeve pjesme u guslarskome izvođenju. A guslarske večeri širom Crne Gore bez njih se nijesu mogle zamisliti.

Ta se popularnost guslarskih pjesama Boža Đuranovića razbuk-tala pri kraju XX vijeka kad se titovska Jugoslavija počela iz temelja potresati. Kad je klerikalska i nacionalistička inkubacija nagovještavala siguran raspad Jugoslavije. Intenzitet slušanja Đuranovićevih guslar-skih pjesama potrajao je dok je i raspadanje Jugoslavije trajalo. Ploče i kasete s njegovim pjesmama prošle su u velikome broju kod crnogor-skoga radništva koje je bilo na tzv. privremenome radu u inostranstvu. Mnogi evropski industrijski gradovi odjekivali su od gusala i Đurano-vićevih pjesama. Eksplozija te popularnosti stišala se raspadom Soci-jalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegove pjesme ostale su na stalnome repertoaru guslarskih večeri u Crnoj Gori. Odgovor na pitanje čime je Božo Đuranović privukao toliku pažnju crnogorskoga grafički opismenjenog stanovništva, podrazumijeva objašnjenje teku-ćega stanja narodske, odnosno imitativne književnosti u Crnoj Gori.

Đuranovićeve pjesme govore o istorijskim licima, ali događanja u tim pjesmama su pseudoistorijska. Oba opjevana junaka poginula su u borbi s Turcima, serdar Šćepan Radojev u Dugi 1862, a pop Milo Jo-vović na Nikšiću 1876. godine. Ostala je da se prepričava legenda kako je Milo Jovović, da bi pokazao da nije istina ono što su o njemu rekli Gospodaru klevetnici, dojahao hata pred bedeme turskoga Nikšića i na megdan pozvao kapetana grada, silnoga bega Mušovića. Kapetan, veli priča, nije smio na junački megdan izaći, pa je viteza Jovovića pokosio nejunački plotun s turskoga bedema. Isto je tako ostala priča da je ser-dar Šćepan Radojev pokazao dužnu vjernost svojemu Gospodaru, knja-zu Danilu, izričući samome sebi smrtnu presudu. Rasrdivši Gospodara, koji je bio odlučio da Crnogorci bez njegova pitanja ne uskaču u tursku Hercegovinu kao lovci na turske glave, rasrdivši ga ubistvom dva Tur-čina u Dugi krvavoj, otišao je pravo u turski Nikšić, ne da se preda no da ponudi svoju glavu bez pogodbe. Turski kapetan je ispoštovao nje-


236

gov junački postupak i sve mu oprostio, da bi mu onda i knjaz Danilo alalio neposlušnost. Nesporna je činjenica da su te priče legendarno naslojene poslije pobjedonosnih bojeva protiv Turaka koji su doveli do međunarodnoga priznanja države Crne Gore na Berlinskome kongresu 1878. godine. Priče ispričane i slegle se u svojoj legendarnosti, a onda ih Božo Đuranović oživio guslarskim pjesmama.

Tematika iz pseudoistorije bila je spasonosna za narodskoga pje-snika Boža Đuranovića, jer mu je otvorila prostor za epsku atletiku. Takav odnos prema istoriji Đuranović je, kao i ostali imitativni guslar-ski pjesnici, preuzeo od klasične usmene epike, odnosno usmene epike crnogorskoga prvog repertoara. Ne istorija, nego legenda o istoriji je šlagvort klasičnome pjesniku-pjevaču da onako opjeva zidanje Skadra, junaštvo Marka Kraljevića, Ivan-bega Crnojevića. Kad su se istorijska lica, pop Milo Jovović i serdar Šćepan Radojev, sasvim preselila u proš-lost, legende o njima slegle su se u narodnome iskustvu kao jedina slika njihovih istorijskih profila. I te legende Đuranović je prihvatio za teme svojih pjesama. A vrijeme se bilo namjestilo da se te legende rado pri-hvataju. Dugo tito-komunističko vrijeme u Crnoj Gori već je zamorno djelovalo isticanjem herojstva Narodnooslobodilačke borbe protiv faši-stičkoga okupatora i domaćih izdajnika, pa se interes za junaštvo iz vre-mena dinastije Petrovića probudilo analogno urušavanju socijalističke Jugoslavije i titovske ateističke vladavine.

Kako su guslarske pjesme Radovana Bećirovića oduševljavale crnogorske slušaoce koji su kralja Aleksandra Karađorđevića doživlja-vali kao čedo obilićevske zažetosti i njegoševske misaonosti, tako su, takođe, guslarske pjesme Boža Đuranovića oduševile crnogorske sluša-oce junaštvom i moralom popa Mila i serdara Šćepana, tih donebesnih spomenika čojstva i junaštva crnogorskoga. Pjesme Boža Đuranovića procvjetale su u duši crnogorskoga ljubitelja gusala u vrijeme kada se jugoslovensko bratstvo-jedinstvo naglo gasilo, a vidno se uspinjao vjersko-nacionalni romantizam u raznim vidovima na prostorima umi-ruće Jugoslavije. Tako je Božo Đuranović popularisao, u izvjesnome smislu, guslarsku junačku pjesmu do nivoa koji je, u svoje vrijeme, imao Junački spomenik vojvode Mirka Petrovića. Crnogorska istorijska vremena se sukobljavala jedno s drugim, događale se kopernikovski nove društvene promjene, ali opadanje masovnosti guslarskih slušala-ca u Crnoj Gori ne usaglašava se s tim promjenama. Guslarske večeri u crnogorskim gradovima i dalje pune sale slušaocima. Razvitak kla-


237

sične usmene, guslarsko-epske pjesme davno prestao, ali ljubav prema zvucima gusala ostala. U tu ljubav uskočila je narodska ili imitativna guslarska pjesma.

Udaljenost socijalno prośečnoga građanina Crne Gore od tekuće pisane književnosti, koja se predstavlja kao moderna i savremena, pot-hranjuje popularnost narodske, odnosno imitativne guslarske pjesme čiji je najuočljiviji predstavnik Božo Đuranović. Izuzev tek dva-tri slu-čaja, crnogorska tekuća pisana književnost ne nalazi puta do radnika, seljaka i službenika, upravo do građana koji čine društveni kolektiv. Isto je tako taj živalj udaljen od pozorišnih predstava i koncerata klasič-ne muzike. Jednostavno kazano, crnogorski živalj je željan književnih slika života koje su napravljene od razumljivoga mu materijala. Željan je narod humora, glatkoga stiha i prirodnoga ritma koji se slaže s njego-vim duhom i disanjem. U nedostatku literature koju „može učen čitati i neuk slušati“, kako bi rekao Vuk Karadžić, narodna masa prihvata na-rodsku ili imitativnu pjesmu koja se uz zvuke gusala saopštava, a koju reprezentuje Božo Đuranović.

Narodsku ili imitativnu književnost kao cjelinu treba posmatrati u okviru duhovnoga materijala koji interesuje folkloristiku i etnologiju. A književno ostvarene detalje koji se, ovđe-onđe, javljaju u tome fol-klornom tkivu treba posmatrati kao zrake usmene književne zvijezde koja se ugasila.

239

REZIME

U ovoj knjizi pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju se i njezi-ni nekadašnji nazivi – Duklja i Zeta.

U ovoj knjizi crnogorskim jezikom imenuje se jezik na kojemu je ostvarena usmena književnost u bilo kojemu istorijskom periodu Crne Gore, i na bilo kojemu prostoru što joj pripada kao državi koja je povra-tila svoju državnost 21. maja 2006. godine.

Uz dosljednu upotrebu naziva crnogorski jezik podrazumijeva se činjenica da su, u vrijeme nepatvorene književne usmenosti na crno-gorskim prostorima, govorili zajedničkim jezikom etnosi koji su kasni-je učvrstili svoja nacionalna imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.

Kriterijum za uvođenje konkretnoga književnog teksta u usmenu književnost Crne Gore može biti samo činjenica da nepismeni kazivač toga teksta potiče s prostora koji pripada Crnoj Gori i koji je jezik, ko-jim tekst saopštava, naučio na tome prostoru.

Od uobičajenoga termina narodna sadržajno je precizniji naziv usmena za književnost usmenoga postanka i trajanja, zato što i pisana literatura pripada narodima čijim se jezikom služe pisci koji je stvaraju.

Divljenje zamasima kolektivnoga duha, koji iskazuju usmene pjesme zbornika Vuka Karadžića, intenzivno je narastalo zbog elitnih pohvala koje su im izrekle ličnosti iz samoga vrha evropske kulture, kakav je Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva pažnja nije po-klanjala kazivačima usmenih književnih tvorevina kao kreativnim stva-raocima-književnicima.

Da se više cijenio kolektivni duh naroda koji se kroz njegovu usmenu književnost iskazuje, nego što se uočavao kreativni doprinos pojedinca usmenoj književnosti konkretnoga naroda, pokazuju pregnu-ća nekih Evropljana koji su, kao zaljubljenici u kolektivni duh svoga naroda, objavljivali svoje književne tvorevine kao usmena književna djela što su nikla iz kolektivnoga duha. U toj mistifikatorskoj književ-


240

noj djelatnosti najpoznatiji su Džems Makferson, Prosper Merime i Vaclav Hanka.

Bogdan Popović i Gerhard Gezeman upozorili su na istinu da se usmeni književni stvaralac ne odnosi rapsodijski prema usmenome književnom predanju, u koje se on uklapa i čijom se poetikom služi, nego taj stvaralac pridodaje kolektivnoj usmenoj književnosti vidljiv pečat svojega talenta i stvaralačke originalnosti.

Vladan Nedić prvi je posvetio adekvatnu pažnju individualnoj kreaciji usmenoga književnika. Vođen uvjerenjem da su usmeni knji-ževnici „stvaraoci kao i umjetnički“, kako je to konstatovao Bogdan Popović, Nedić se okrenuo usmenoj književnosti isključivo kao umjet-nosti riječi koju ostvaruju pojedinci.

Albert B. Lord poslužio se usmenim književnim stvaraocima s crnogorskih prostora da bi u svojemu djelu The Singer of Tales ukazao na Homerovo kreativno izrastanje iz književne kritsko-mikenske usme-nosti koja je prethodila Ilijadi.

Ova knjiga slijedi smjer kojim su se kretali Bogdan Popović, Vla-dan Nedić i Albert B. Lord kad su analitički procjenjivali kreaciju poje-dinih usmenih književnika.

U drugome dijelu knjige dotaknuta su, bezmalo, sva pitanja koja se odnose na nastanak i razvitak svih žanrovskih vidova usmene knji-ževnosti Crne Gore. Poseban osvrt učinjen je na narodsko ili imitativno pjesnišvo koje je otpočelo atrofiju nepatvorene usmene poezije Crne Gore.

241

SUMMARY

In this book, the term Montenegro includes its former names as well - Duklja and Zeta.

Likewise, the term Montenegrin language refers to the language in which its oral literature was created in any historical period of Mon-tenegro, and in any area which belongs to it as a state that has regained its statehood on 21 May 2006.

The consistent use of the name Montenegrin language implies the fact that, at the time of genuine oral literature in the Montenegrin ter-ritory, various ethnicities who later strengthened their national names: Montenegrins, Serbs, Croats and Bosniaks alias Muslims spoke the same language. And have named their languages in analogy with the name of their nations.

The criterion for the introduction of concrete literary text into the oral literature of Montenegro may only be the fact that illiterate narrator of that text came from the area that belongs to Montenegro and learned the language in which the text is reported in that area.

Compared to the more usual term vernacular, the name oral is semantically more precise in referring to the literature of oral origin and duration, because the written literature also belongs to the peoples whose language serves the writers to create it.

Admiration for the momentum of collective spirit illustrated in the Vuk Karadžić’s collections of oral poems has grown extensively due to the elite praise pronounced by the most prominent figures of European culture, such as Jacob Grimm, for example, but almost no attention was paid to oral narrators of literary creation as literary creators-writers.

That the collective spirit of the people that is shown through its oral literature was appreciated more than the creative contribution of an individual to oral literature of a concrete people was noticed - was shown through endeavors of Europeans who, as fans of the collective spirit of their people, published their literary creations as oral literary works that emerged from the collective spirit. Among the most promi-


242

nent persons in this mystifying literary activity were James Macpher-son, Prosper Mérimée, and Vaclav Hanka.

Bogdan Popović and Gerhard Gesemann pointed to the truth that the oral literary creator does not refer to the oral literary tradition in an interpretative manner, belonging to it himself and using its poetics; in-stead, the creator adds to the collective oral literature a visible mark of his talent and creative originality.

Vladan Nedić was the first to devote adequate attention to indi-vidual creation of authors in the field of oral literature, guided by the be-lief that they are “creators and artists” as Bogdan Popović put it. Nedić turned to oral literature only as a verbal art exercised by individuals.

Albert B. Lord used oral literary authors from the Montenegrin area to point to, in his work The Singer of Tales, Homer’s creative emer-gence from the literary Cretan-Mycenaean oral art preceding the Iliad.

This book follows the direction of Bogdan Popović, Vladan Nedić and Albert B. Lord, when they analytically evaluated the individual oral literary creation.

In the second part of the book, we touched almost all of the is-sues relating to the origin and development of all types of genres of oral literature of Montenegro. A special emphasis was placed on the vernacular or imitative poetry which started the atrophy of genuine oral poetry of Montenegro.

243

KORIŠĆENA LITERATURA

Zbirke, antologije, izbori

– Banjević Branko, Polje jadikovo, Titograd, 1971. – Bašić Husein, Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije,

Podgorica, 2002. – Bašić Husein, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije,

Podgorica, 2002. – Bećirović Radovan, Pjesme borbe, ropstva i slobode, Nikšić, 1984. – Bogišić Valtazar, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih

zapisa, Beograd, 1876. – Bugarštice, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1969. – Bugarštice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1979. – Djela Andrije Kačića-Miošića, priredio Tomo Matić, Zagreb, 1964. – Čolaković Zlatan, Epika Avda Međedovića, I i II, Podgorica, 2007. – Čubelić Tvrtko, Lirske narodne pjesme, Zagreb, 1956. – Džaković Vukoman, Antologija narodnih tužbalica, Beograd, 1962. – Đonović Pavle, Dim u dim, Podgorica, 1996. – Đuranović Božo, Vuk i Crna Gora, Nikšić, 1987. – Đuričković-Dragović Đorđije, Crnogorske junačke pjesme, Cetinje,

1910. – Đurić Vojislav, Antologija narodnih junačkih pesama, Beograd,

1983. – Đurić Vojislav, Antologija narodne poezije, Beograd, 1960. – Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd, 1925. – Herman Kosta, Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i

Hercegovini, I i II, Sarajevo, 1888–1889. – Homer, Ilijada i Odiseja, Novi Sad, 1963.


244

– Jovanović Vojislav, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1932. – Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beč, 1853. – Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pjesme, I–IX, Beograd, 1891–

1902. – Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1937. – Karadžić St. Vuk, Srpske narodne poslovice, Cetinje, 1836. – Karadžić St. Vuk, Srpski rječnik, Beograd, 1966. – Kazivanje starih Trebješana, priredio Branko Pavićević, Nikšić,

1973. – Koprivica Andrija, Takvi su bili, Cetinje, 1966. – Latković Vido i Čađenović Jovan, Epska narodna poezija Crne

Gore, Titograd, 1964. – Lipovac Nikola, Crnogorske priče i anegdote, Beograd, 1998. – Luburić Andrija, Rukopisna zbirka narodnih pjesama, Arhiv Srbije,

Beograd. – Martinović S. Niko, Evanđelje po narodu, Titograd, 1969. – Medenica Radosav, Crnogorske anegdote, Titograd, 1967. – Mekuli Esad, Albanske narodne balade, Priština, 1976. – Milutinović Sarajlija Simo, Pjevanija crnogorska i hercegovačka,

Lajpcig, 1837. – Miljanov Marko, Primjeri čojstva i junaštva, Titograd, 1964. – Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka, priredio Miroslav Pantić,

Beograd, 1964. – Nedić Vladan, Antologija jugoslovenske narodne lirike, Beograd,

1962. – Nikčević P. Vojislav, Crnogorske bugarštice, Titograd, 1979. – Pavićević Mićun, Ženske narodne pjesme iz Crne Gore, Beograd,

1938. – Petrović Mirko, Junački spomenik, Cetinje, 1864. – Petrović Petar II – Njegoš, Ogledalo srpsko, Beograd, 1846. – Popa Vasko, Od zlata jabuka, rukovet narodnih umotvorina,

Beograd, 1979. – Popović I. Stefan, Crnogorske gusle, Beograd, 1858.


245

– Poslovice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1978. – Radojević Danilo, Potopno vrijeme, Titograd, 1982. – Radojević Radoje, Vilina gora, Titograd, 1971. – Radojević Radoje, Vatra samotvora, Titograd, 1976. – Radojević Radoje, Kad je sve zborilo, Titograd, 1979. – Radičević Filip, Gusle crnogorske, Beograd, 1872. – Slovo o polku Igorovu, Beograd, 1979. – Softić Aiša, Zbornik bošnjačkih usmenih predanja, Sarajevo, 2005. – Šaranović Branko–Banjo, Novije crnogorske narodne pjesme,

Titograd, 1964. – Šaulić Jelena, Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd, 1965. – Šaulić Novica, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929. – Šobajić Maksim, Osveta kosovska, Beograd, 1879. – Uhlik Rade, Ciganska poezija, Beograd, 1982. – Vasiljević A. Miodrag, Narodne melodije iz Crne Gore, Beograd,

1965. – Vrčević Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1868. – Vrčević Vuk, Tužbalice, Titograd, 1986. – Zogović Radovan, Crnogorske epske pjesme, Titograd, 1970.

Studije, rasprave, časopisi

– Ajdačić Dejan, „Predstave o hrišćanskom paklu u narodnim pesmama balkanskih Slovena“, Prilozi proučavanju folklora balkanskih Slovena, Beograd, 2004.

– Andrijašević M. Živko i Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore, Podgorica, 2006.

– Banašević Nikola, „Pjesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u Pjevaniji Sima Milutinovića“, Zbornik radova za proučavanje književnosti, I, Beograd, 1951.

– Banašević Nikola, „Pjesnička legenda o Badnjem večeru“, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIII, sv. 1–2, Beograd, 1957.

– Banašević Nikola, Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd, 1971.


246

– Banašević Nikola, „Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi na narodnu epiku“, Prilozi za književnost, jezik i folklor, 1–2, Beograd, 1971.

– Blagojević Obren, Piva, Beograd, 1971. – Bošković-Stuli Maja, Usmena književnost nekad i sad, Beograd,

1983. – Bošković Radosav, Odabrani članci i rasprave, Titograd, 1978. – Bošković Risto, Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića, Nikšić,

1902. – Božović Rade, Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na srpskohrvatskom

jeziku, Beograd, 1977. – Brajević Milan, Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca, Podgorica,

2007. – Brodel Fernan, Mediteran, I i II, Podgorica, 2001. – Budimir Milan, Sa balkanskih istočnika, Beograd, 1969. – Buturović Đenana, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo, 1995. – Buturović Đenana i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u

književnoj kritici, II, Sarajevo, 1998. – Cerović Stojan, Primjeri iz života Crnogoraca, I, II, III, Nikšić,

1929–1936. – Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo, Beograd, 1951. – Čajkanović Veselin, Mit i religija u Srba, Beograd, 1973. – Čolaković Zlatan i Rojs-Čolaković Marina, Mrtva glava, jezik

progovara, Podgorica, 2004. – Čubelić Tvrtko, Književnost, Zagreb, 1965. – Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1939. – Daković Anto, Memoari, Nikšić, 1965. – Deretić Jovan, Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983. – Deretić Jovan, Srpska narodna epika, Beograd, 2000. – Dobrašinović Golub, Kotorska pisma Vuka Popovića, Beograd,

1964. – Džadžić Petar, Homo balcanicus, homo heroicus, Beograd, 1987. – Đukanović Marija, Kroz tursku narodnu poeziju, Beograd, 1969.


247

– Đukić Trifun, Pregled književnog rada Crne Gore, Cetinje, 1951. – Đukić Trifun, Pjesme Petra I Petrovića-Njegoša, Cetinje, 1951. – Đuravaj Petar, Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj pjesmi, Podgorica,

2001. – Đurđev Branislav, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda,

Sarajevo, 1964. – Đurđev Branislav, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i

hercegovačkih plemena, Titograd, 1984. – Đurđević Martin, Memoari sa Balkana, 1858–1878, Sarajevo, 1910. – Đurić Vojislav, Književnost starog istoka, Beograd, 1951. – Đurić Vojislav, Govor poezije, Beograd, 1966. – Đurić Vojislav, Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940. – Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, Beograd, 1926. – Evans Artur, Ilirska pisma, Sarajevo, 1967. – Fortis Alberto, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984. – Gezeman Gerhard, Crnogorski čovjek, Podgorica, 2003. – Gezeman Gerhard, Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, Cetinje,

1968. – Hauzer Arnold, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, I,

Beograd, 1962. – Herodot, Istorija, Novi Sad, 1966. – Huzinga Johan, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1964. – Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. – Inaldžik Halil, Osmansko Carstvo, Beograd, 1974. – Jagić Vatroslav, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga,

Zagreb, 1867. – Jakobson Roman, Temelji jezika, Zagreb, 1988. – Karadžić St. Vuk, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1923. – Kilibarda Novak, Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih

pesama, Beograd ,1974. – Kleut Marija, Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim pesmama,

Novi Sad, 1987. – Koljević Svetozar, Naš junački ep, Beograd, 1974.


248

– Koprivica Branko, Jela Sandaljeva u narodnim predanjima i pjesmama na području BiH, Stare Crne Gore, Zete i Toplice, Ćorovićevi susreti, Bileća-Gacko, 2000.

– Kovijanić Risto i Stjepčević Ilija, Kulturni život staroga Kotora (XV–XVIII vijeka), Perast, 2003.

– Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, priredio Božidar Šekularac, Podgorica, 1998.

– Lalević S. Miodrag, Epska i lirska narodna poezija Vasojevića, Andrijevica, 2000.

– Lalević S. Miodrag, „Legenda i poezija“, Narodno stvaralaštvo – folklor, XV–XVII, sv. 57–61, Beograd, 1976–1977.

– Latković Vido, Narodna književnost I, Beograd, 1983. – Latković Vido, Petar Petrović-Njegoš, Beograd, 1963. – Lešić Zdenko, Jezik i književno djelo, Sarajevo, 1971. – Loma Alaksandar, Slovenski i indoevropski koreni srpske epike,

Beograd, 2002. – Lord B. Albert, The singer of Tales, Harvard university press, SAD,

1964. – Ljetopis popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković, Titograd,

1967. – Ljubinković Nenad, „Neke metodološke pogreške Bogišićeva

izdanja bugarštica“, Rad XV kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Jajce, 1968.

– Ljubinsković Nenad, Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sime Milutinovića Sarajlije, Beograd, 2000.

– Maglajlić Munib, Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990. – Maretić Tomo, Naša narodna epika, Beograd, 1971. – Marković M. Momir, Crnogorski rat, Podgorica, 2007. – Martinović S. Niko, Prednjegoševsko doba, Titograd, 1963. – Maticki Miodrag, Istorija kao predanje, Beograd, 1999. – Maticki Miodrag, Srpskohrvatska graničarska epika, Beograd,

1974. – Matić Svetozar, Novi ogledi o našem narodnom epu, Novi Sad,

1972.


249

– Medenica Radosav, Naša narodna epika i njeni tvorci, Cetinje, 1975.

– Medenica Radosav, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema o nevernoj ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965.

– Medenica Radosav, Nekoliko najistaknutijih problema iz naše usmene (narodne) epike, Nikšić, 1985.

– Mihailović Đ. Božo, Cetinjski manastir, Cetinje, 1969. – Mihailović Konstantin, Janičareve uspomene, Beograd, 1989. – Milošević-Đorđević Nada i Pešić Radmila, Narodna književnost,

Beograd, 1996. – Minjović Dušica, Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i

kreacije, Podgorica, 2002. – Mojašević Miljan, Jakob Grim i srpska narodna književnost,

Beograd, 1983. – Murko Matija, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, I i II, Zagreb,

1951. – Nakićenović Sava, Boka, Podgorica, 1997. – Nazečić Salko, Iz naše narodne epike, I, Sarajevo, 1959. – Narodna književnost, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1981. – Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka, priredio Miroslav

Pantić, Beograd, 1964. – Nedić Vladan, Vukovi pevači, Novi Sad, 1981. – Nedić Vladan, Sima Milutinović – Sarajlija, Beograd, 1959. – Nedić Vladan, O usmenom pesništvu, Beograd, 1976. – Nenadović Ljubomir, O Crnogorcima, Beograd, 1923. – Nezirović Muhamed, Krajiška pisma, Sarajevo, 2004. – Nikčević P. Vojislav, Istraga poturica – mit ili stvarnost, Podgorica,

2001. – Nodilo Natko, „Religija Srba i Hrvata“, Rad JAZU, LXXXVII,

Zagreb, 1885. – Novaković Stojan, Srbi i Turci, Beograd, 1990. – Novaković Stojan, Istorija i tradicija, Beograd, 1990. – Orbini Mavro, Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968.


250

– Panić-Surep Miodrag, Kad su živi zavideli mrtvima, Beograd, 1963. – Panic-Surep Miodrag, Filip Višnjić, Beograd, 1967. – Pantić Miroslav, „Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara Bogišića“,

Zbornik istorije književnosti, 2, Beograd, 1961. – Pavićević Mićun, Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u

anegdotama, Zagreb, 1933. – Pavlović Miodrag, Obredno i govorno delo, Beograd, 1987. – Petrović Nikola I, Djela, Podgorica, 1997. – Petrović Petar I, Djela, Podgorica, 2001. – Petrović Petar II-Njegoš, Djela, Podgorica, 2001. – Petrović Vasilije, Istorija o Černoj Gori, Cetinje, 1985. – Pešić Radmila, Vuk Vrčević, Beograd, 1967. – Popović Miodrag, Vidovdan i časni krst, Beograd, 1975. – Popović Simo, vojvoda, Memoari, Podgorica, 1995. – Prilozi proučavanju narodne poezije, I–VIII, Beograd, 1934–1939. – Путилов Н. Борис, Героический эпос Черногорцев, Ленинград,

1981. – Radojević Radoje, Tokovima crnogorske književnosti, Titograd,

1979. – Radulović B. Vukota, Sula Radov u svom vremenu, Podgorica, 2003. – Rastoder Šerbo i drugi autori, Istorijski leksikon Crne Gore,

1,2,3,4,5, Podgorica, 2006. – Rotković Radoslav, Kratka ilustrovana istrija crnogorskog naroda,

Podgorica, 2005. – Rovinski A. Pavel, Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004. – Ruvarac Ilarion, „O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine godina“,

Glas SKA, 40, Beograd, 1893. – Samardžić Radovan, Usmena narodna hronika, Novi Sad, 1978. – Samardžija Snežana, „Likovi vladara u usmenoj epici“, Srbistički

prilozi, Beograd, 2005. – Savić-Rebac Anica, Helenski vidici, Beograd, 1966. – Slijepčević Pero, Sabrani ogledi, I, Beograd, 1956. – Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje, 1955.


251

– Stanisavljević Vukašin, Naša narodna književnost, Beograd, 1968. – Stojanović Ljubomir, Život i rad Vuka St. Karadžića, Beograd, 1924. – Stojović Milorad, Nadmoć ljudskosti, Titograd, 1968. – Suvajdžić Boško, Ilarion Ruvarac i narodna književnost, Beograd,

2007. – Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Vojislavljevića, Cetinje, 2007. – Šmaus Alojz, „Gavran harambaša“, Prilozi proučavanju narodne

poezije IV, Beograd, 1937. – Šobajić Simo, Crnogorci, Beograd, 1928. – Tomić Jovan, Crna Gora za Morejskog rata, Beograd, 1937. – Višnjić Obrad, Golija i Golijani, Trebinje, 1987. – Vujačić Milan, „Dvije razure Trebješana i postanak plemena

Uskoka, u Crnoj Gori“, Glas SANU, CCLXXX, Beograd, 1971.

253

INDEKS IMENA

AAirović, Ibro 124Ajdačić, Dejan 243Aleksić, Mirko 125Altomanović, Nikola 77Andersen, Kristijan 188Andrić, Ivo 160, 197, 203, 234Andrijaš 69, 158, 165, 176Andrijašević, Živko 243Anđa Kovačica 60Arapin 131, 182Aristotel 49Avelj 165

BBabić, Jakšar 105, 146Bajazit II, sultan 72, 82, 85Bak, Perl 61Balović, Julije 68, 156, 157, 164, 165Balšić, Balša II 73Balšić, Balša III 74Balšić, Đurađ 73Balšić, Jelena 74Balšići 73, 74, 75, 77, 78, 82Balzak 176Banović, Strahinja (Strahinić Ban) 18, 47, 52, 53, 247


254

Banović Sekula 156Barac, Antun 172Bastać, Nikola Đ. 218Bašić, Husein 151, 152, 203, 241Bećir 132, 145Bećirović Trebješki, Radovan 230–234, 236, 241Bijeli Vide 31, 32, 33, 35, 36, 40, 68Bogdan, serdar 124Bogoslav, knez 84Bojičić, Alija 49Bonaparta, Napoleon 165Bošković, Petar 107, 109–116Bošković, Risto 9, 244Boškovići 100Bošković-Stulli, Maja 57, 244Branković, Đurađ 74, 77Branković, Vuk 72Brankovići 156, 157, 174Bućić, Boško 141Bućić, Mališa 118, 123Bušatlija, Mahmut-paša 85, 96, 112, 233

CCerović, Novica 124, 125, 215, 216, 232Cerović, Rajko 153Cerović, Stojan 193, 232, 244Cid 46, 55, 224Crnojević, Đurđe, 82Crnojević, Ivan (Ivan-beg) 36, 75–78, 84, 85, 97, 162, 163, 222, 227,

236Crnojević, Maksim 18, 45, 46, 49, 51, 52, 58, 78, 79, 85, 162, 179,

195, 217Crnojević, Staniša 75, 76


255

Crnojević, Skender-beg 75, 76, 78, 83, 88Crnojević, Stefan 74Crnojević, Stefanica 82Crnojevići 51, 74–76, 78, 82, 85, 88, 103,156

ČČengić, Sinan-beg 102Čengić, Smail-aga 61, 121, 123–125, 128, 135, 146, 215, 232Čubrilović, Vasa 65

ĆĆehaj-paša 98, 99, 137Ćor Huso 152Ćorović, Osman 130, 136Ćuprilić, Numan-paša 104Ćustović, Kariman 125

DDaković, Jakov 128, 146Debeljević, Novak 200Demodok 49Deretić, Jovan 168, 199Derviš 53, 97Derviš-paša 100Dioklecijan, car 70, 71, 75Dojčević, Vuk 163, 164, 201Don Kihot 190Dostojevski, Fjodor M. 52Drago, Čevljanin 146Dragović Đuričković, Đorđije 193, 225–227, 241Dučić, Nićifor 216Dučić, Stevan 193Dukljanin, car 76


256

DŽDželaludin-beg 149Dželaludin-paša 121, 149Džuber, Mujo 142

ĐĐukić, Miraš 193Đukić, Trifun 7, 197, 223, 245Đuranović, Božo 234–237, 241Đurđev, Branislav 232, 233, 245Đurić, Vojislav 18, 241, 245

EEngels, Fridrih 176Ero 202Eshil 43, 55, 219

FFatima 154Femije 49Ferhat, kavazbaša 88, 89, 145Fortis, Albert 60, 151, 171, 172, 245Furlan 164

GGagović, Arsenije 119, 134Garašanin, Ilija 219, 221Gavran harambaša 48, 249Gesner 184Gete, J. V. 55Gezeman, Gerhard 17, 151, 231, 240, 241, 245Gojeni Alil 149Gradaščević, Husein-beg 135Grdan, vojvoda 120Grim, Jakob 17, 188, 239, 247


257

HHajdana 148, 181Hajrović, Ibro 124Hamlet 196Hanka, Vaclav 17, 240Hektor 56Hektorović, Petar 69, 158, 165, 176Herder, Johan 16Herman, Kosta 232, 241Herodot 29, 245Homer 16, 18, 29, 41, 43, 49, 54–58, 151, 152, 176, 203, 219, 229,

240, 241Hrnković, Paun 146Hrnjica, Mujo 149Hunjadi, Janoš 162Husein-paša 36, 153

IIlija 100Isus Hristos 34Ivan Nikolin 104Ivanišević, Jošo 193Ivelić, Marko 120

JJabučilo 50, 200, 231Jagić, Vatroslav 157, 245Jakšić, Đura 79Jakšići 156, 174Janko, knez 89Janko, serdar 234Jokanović, Vukašin 141Jovan Krstitelj 76, 85, 133, 147


258

Jovović, Luka 193Jovović, Milo 100, 235, 236Jušković, Matija 124

KKačić-Miošić, Andrija 213, 214, 241Kain 165Karadžić Bandula, Joksim 50Karadžić, Šujo 123, 125, 135Karadžić, Vuk 15–18, 24, 31, 33, 34, 37, 40, 45, 46, 49–51, 53–56,

69, 71, 72, 78, 79, 97, 100, 104, 121, 136, 138, 141, 142, 147, 149, 152, 158, 159, 164, 171–173, 180, 181, 183–189, 191–202, 205, 215–228, 230, 231, 234, 237, 239, 242, 245, 249

Karađorđe 49, 221Karađorđević, Aleksandar, kralj 231, 236Karađorđević, Petar 231Karlović, Ivan 177Kastriot, Skender-beg 177Kesedžija, Musa 131Kobilić, Miloš 104Kobilović, Miloš 72Koprivica, Vuk 133, 134, 136Kosara 65–67Kosovka devojka 73, 97Kostić, Laza 79Kraljević, Marko 52, 69, 70, 97, 108, 109, 111–113, 116, 131–133,

156, 158, 161, 174–178, 202, 236Kurtagić, Murat 152

LLalić, Mihailo 207Latković, Vido 165, 172, 197, 199, 201, 203, 206, 242, 246Lazar 72, 77Lazarević, Stefan 74


259

Leonida 90Limo 48Lomović, Stojan 50, 52Lopičić, Janko 193Lopušina, Vuk 125, 141, 142Lord, Albert B. 18, 54, 139, 151, 152, 229, 230, 240, 246Luburić, Andrija 152, 218, 225, 228, 242Lukačević, kapetan 96

LJLješević, pop 124Ljubiša, Stefan Mitrov 44, 160, 163, 164, 190, 201, 207Ljubović, beg 129, 181, 232Ljubovići 119

MMacedonović, Kanjoš 164Majka Jugovića 73Majzner, Milan 193Makferson, Džems 17, 56, 240Mali Radojica 193, 231Malović, Đoko 135Mandušić, Vuk 109, 110, 113, 227Manojlo 110Mardarije, vladika 83Marković, Momir M. 73, 74, 96, 246Martin, seiz 125Martinović, Niko S. 193, 205, 242, 246Martinović, Savo Matov 218Mazarović, Nikola 68, 156, 157, 164Mažuranić, Ivan 58, 61, 125Medenica, Radosav 108, 157, 204, 216, 218, 225, 226, 242, 247Međedović, Avdo 151, 152, 229, 241, 247


260

Mehmed-paša 158Merime, Prosper 17, 240Mićunović, Vuk 34, 85Mihajlo Goranov 146Mijović, Simo 193Mijušković, Slavko 68, 246Miloradović, pukovnik 96Milutinović Crnogorac, Đuro 130, 136, 138, 149Milutinović, Sima 79, 104, 105, 110, 112, 124, 128, 129, 152, 159,

181, 242, 243, 246, 247Mirko, uskok 125Mitrović, Toman 146Momčilo 50, 200, 231Mrnjavčević, Vukašin 73Mrnjavčevići 70, 174Muhamed 76Murat 72, 145Murat II, sultan 77Murko, Matija 152, 229, 231, 247Mustaj-beg Lički 149, 150Mustaj-kadija 76Mušović, Hamza-beg 132, 136, 143, 235

NNasradin-hodža 202Nedić, Vladan 17–19, 31, 39, 97, 131, 172, 180, 182, 240–242, 247Nemanjić, Dušan 35, 77Nemanjić, Jelena, kraljica 71Nemanjić, Milutin 77Nemanjić, Sava 42, 69, 70Nemanjić, Stevan Dečanski 71, 77Nemanjić, Stevan Prvovjenčani 71Nemanjić, Vukan 71


261

Nenadović, Ljubomir 193, 200, 247Nenadović, Matija 196Nikac od Rovina 98, 99, 136, 137Nikčević, Pejo 99, 143, 144Nikčevići 100

NJNjuharević, Salko 144

OObilić, Miloš 72, 90, 91Obiljević, Miloš 72Obrenović, Mihailo 220Obrenović, Miloš 47, 186, 192Ocinjka đevojka 157Osijan 56Osman Gavrilov 144Osman, kapetan 132, 143Osman-aga, klobučki dizdar 146Osman-kapetan 132, 144Osman-paša 100

PPanto od Tupana 130, 136, 149Pavićević, Branko 120, 242Pavićević, Mićun 193, 204, 242, 248Pavlović, Miodrag 31, 181, 248Penelopa 33Peri, Milman 54, 142, 151, 229–231Perikle 44Perović, Batrić 129, 130, 136, 138, 149Perović-Tunguz, Danilo 99, 193Perun 29, 40, 42Pešikan, Kojica 147


262

Pešikan, Pejo 147Petar I, ruski car (Petar Veliki) 103Petar od Slatine 115, 116Petrović Njegoš, Danilo, mitropolit 34, 77, 87, 89, 93–96, 99, 101,

103, 104, 120, 175, 178, 217, 220, 235, 236Petrović Njegoš, Joko 128, 135Petrović Njegoš, Milena, knjeginja 100Petrović Njegoš, Mirko, veliki vojvoda 215–217, 221, 227, 236, 242Petrović Njegoš, Nikola I 79, 100, 125, 148, 179, 181, 182, 216, 217,

220, 223, 230, 232, 233, 248Petrović Njegoš, Petar I (Sveti Petar Cetinjski) 55, 103, 216, 245Petrović Njegoš, Petar II (Rade Tomov, vladika Rade) 34, 40, 41,

43, 44, 51, 57, 58, 72, 73, 76, 79, 81, 86–88, 90, 91, 98, 100, 102, 104, 109, 112, 113, 116, 125, 128–130, 133, 135–138, 141, 143–146, 149, 154, 176–178, 181, 182, 202, 205, 215, 216, 219, 220, 223, 224, 230, 232–234, 242, 248

Petrović Njegoš, Vasilije, vladika 7, 101, 175, 248Pivljanin, Bajo 86, 87, 90, 91Plamenac, Markiša 99, 100Plamenci 100Podrugović, Tešan 52, 54, 70, 84, 97, 130–133, 136, 174, 185, 186,

188, 191–193, 199, 214, 217, 224, 230, 232Pop Dukljanin 53, 65–68, 82, 200, 243, 246Popović, Bogdan 15–17, 240Popović, Draško, vojvoda 114, 115Popović, Marko Miljanov 194, 195, 225Popović, Risto 193Popović, Stefan Ivov 218, 242Popović, Vaso 47Popović, Vuk 159, 215–218, 220, 244Porfirogenit, Konstantin VII 70Princip 231


263

RRable 55Rade, vojvoda 116Radičević, Filip 218, 243Radmanovići 227Radojević, Danilo 243Radojević, Radoje 189, 198–200, 235, 243, 248Radojević, Šćepan 235, 236Radonjić, Jovan, guvernadur 120Radonjić, Vuko 99Raško, knez 123Relja 116Renak, Solomon 23Rođero de Pačienca 68, 69, 165Rolando 55, 224Rovinski, Pavel A. 74, 181, 193, 200, 225, 226, 248Ruvarac, Ilarion 31, 43, 72, 248, 249

SSamardžić, Radovan 86, 248Samuil, car 66, 73Sefer Piper 146Sejdefa 153Selim II 150Selimović, Meša 9, 58Seneka 195Servantes 55, 190Sestra Batrićeva 77Sestra Leke kapetana 52Sibinjanin, Janko 162Sijarić, Ćamil 201, 207Simeun, monah 69


264

Simokata, Teofilakt 30, 31Skender-aga 87–89, 145Skerlić, Jovan 195, 196Slijepčević, Pero 203, 248Smailagić, Meho 151, 229Sočica, Lazar 145Sokol 158Sokolović, Mehmed-paša 150Sredanović, Đuko, serdar 217, 218, 220, 222Stanojević, Gligor 101, 248Starac Milija 8, 18, 44, 46–49, 51–53, 56, 58, 74, 78, 97, 105, 152,

162, 174, 185, 192, 193, 195, 212, 214, 220, 224, 230, 232Starac Raško 70, 224, 230Starina Novak 84, 231Stefan iguman 34, 162, 177Stevan Nemanja 42, 43, 69, 161Stočević, Ali-paša 127Stojan Hajduk 50, 224, 230Sula Radov 203, 248Sulejman Veličanstveni, sultan 82, 150Sulejman Zakonodavac, sultan 77, 83, 102Sulejman-paša 86, 91, 104Sulja, barjaktar 176, 177Sveti Vasilije 49, 200Svetovid 32

ŠŠaban-aga Arnautin 124Šahrijar, car 188Šarac 52, 133, 177, 178Šaulić, Novica 193, 201, 218, 225, 228, 243Šćepan Mali 94, 181, 182Šeherezada 188, 189


265

Šekspir 52, 196Šiler 55Škrlić, Maksim 218Šmaus, Alojz 150, 231, 250Šobajić, Maksim 218, 244Šobajić, Petar 142, 193Šobajić, Simo 193, 250Špadijer, Đuro 193

TTale od Orašca 149Teodorović, Lazar 47Teodosije, car 41, 43Tirol, Dimitrije 141Tito 179, 219, 232Todor Ikov Piper 224Tomanović, Vuk 144, 148Tomanović, Živko 148Tomo, Čevljanin 146Toska, Hasan 124Tvrtko, bosanski ban 77

UUgrin, Janko 156, 181Ugričići 156, 174Uroš, car 70, 71Uskok Kariman 147

VVasiljević, Miodrag I. 181, 243Velimirović, Nikolaj 99Višnjić, Filip 45, 83, 132, 135, 151, 178, 221, 248Vladimir 65–68, 70, 200, 244Vojinović, Miloš 70


266

Vojislavljević, Bodin 74, 81Vojislavljević, Mihailo 78Volf, Fridrih August 54, 229Vrčević, Vuk 159, 160, 193–195, 198, 200, 225, 243, 248Vučić, Tanasije 231Vučićević, Pero 130Vujačić, Marko 193Vukalović, Luka 137Vuković, Čedo 214Vuksan Radov iz Martinića 141

ZZen Antonio 87Zevs 29Zimonjić, Stevo 193Zlatičanin, Ilija 193Zrinski 156Zvizdić, Arslan-aga 98, 99, 137Zvizdići, begovi 119, 134

267

BIOGRAFSKI PODACI O AUTORU

Dr Novak Kilibarda rođen je 7. januara 1934. godine u Banjanima. Završio je uni-verzitetske studije i doktorat nauka u Beo-gradu. Radio je u Višegradskoj gimnaziji, na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i na Univer-zitetu Crne Gore.

Iz oblasti književne teorije i istorije objavio je knjige: Poezija i istorija u narod-noj književnosti (1972), Bogoljub Petrano-vić kao sakupljač narodnih pjesama (1974), Legenda i poezija (1976), Usmena književ-nost (1982), Iz korijena usmenosti (1988), te izabrane naučne radove u knjigama Epska mjera istorije, Usmena književnost u službi pisane, Usmena književnost pred čitaocem. Pripremio je i tri antologije: Bugarštica (1979), tužba-lica pod naslovom Puti nedohodi (1987) i usmene poezije Viša je gora od gore (2010). Kilibarda je i autor prvih komentara i objašnjenja Ogle-dala srpskoga izdatoga u okviru Cjelokupnih djela Petra II Petrovića Njegoša (1974), a zatim kao zasebna publikacija u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici (2011).

Prozna djela Novaka Kilibarde su: Vražji vrti (1978), Crnogorci i Đaponezi (1981), Nebeski sužnji (1981), Iz priče u priču (1987), Sve je to nakva sudbina (1985), Glavari i pisari (1989, 1990), Rusi i teja-tori (1989), Brojači ajvana (1992), Izabrane pripovijetke I–III (1993), Snovi i sinovi (1993), Suložnici, roman bola (1995), Crnogorska hro-nika (1995, 1997) Suđenice (1997), Kraće i kratke pripovijetke (1999), Mozaik crnogorske hronike (2001), Iz priče u priču (2004), Epilog cr-nogorske hronike (2007).

Kilibarda je i autor književno-polemičkih stidija: Od mita do politike (2002), Književno-političke rasprave (2003) i Željezna crkva i kosovski mit (2006). Publikovane su i tri knjige razgovora s Kilibar-


268

dom: Novak Kilibarda – naučnik i književnik s dr Dejanom Ajdačićem (2000), Kilibarda – ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore sa Slavoljubom Šćekićem (2001) i Kilibarda – mozaik likova, po-gleda, misli, ideja, riječi s Božidarom Ilijinim Miličićem (2008).

Kilibarda objavljuje priloge u mnogim časopisima i listovima u zemlji i inostranstvu i učestvuje sa saopštenjima na međunarodnim na-učnim skupovima.

Za svoje književno djelo dobio je nagrade „Radoja Domanovića“, „Branka Ćopića“, „Jedinstva“ (za knjigu godine 1988), Srpske književ-ne zadruge i Trinaestojulsku nagradu Republike Crne Gore.

Povodom dva milenijuma hrišćanstva, prof. dr Novaka Kilibardu kao pozitivnoga djelatnika u multietničkoj Crnoj Gori Američki bio-grafski institut nagradio je Zlatnom medaljom časti.

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTIKnjiga I

Novak KILIBARDAUSMENA KNJIŽEVNOST

IzdavačInstitut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica

[email protected]

Za izdavačaAdnan Čirgić

Lektura i korekturaMarina Bošković

Tehnički urednikDejan Stanić

ŠtampaGrafo Bale − Podgorica

Tiraž1500

CIP - Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-579-20-3 (knj. 1)COBISS.CG-ID 20035856

Documents

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I · PDF fileIzdavač Institut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica Biblioteka POSEBNA IZDANJA Knj. 3 Urednici Adnan Čirgić Aleksandar