POZNASKIE STUDIA SLAWISTYCZNEPSS NR 6/2014 ISSN 2084-3011

Data przesania tekstu do redakcji: 28.06.2013Data przyjcia tekstu do druku: 12.10.2013

Helena Periihpericic@gmail.com

Ispisati istinu umjesto povijesti1 (otpor ideolokom u izboru hrvatskih drama

iz druge polovice XX. st.)

ABSTRACT. Perii Helena, Ispisati istinu umjesto povijesti (otpor ideolokom u izboru hrvatskih drama iz druge polovice XX. st.) (Writing the Truth Instead of History: Resistance to Ideology in some Croatian Plays in the Second Half of the 20th Century). Poznaskie Studia Slawistyczne 6. Pozna 2014. Publishing house Science and Innovate, pp. 185204. ISBN 978--83-63795-51-1. ISSN 2084-3011.

In this paper the authoress refers to examples from the period between the 60s and the beginning of the 90s of the 20th century in Croatia which best illustrate not only the playwriting but also the lethal-ness of the act through mostly political drama typical of the period in question. At the time, the theatre was more often than not the only space in which people were allowed to think and talk politically (B. Senker). The paper discusses the following dramas: Perkovis Closed Afternoon (1966), oljans Diocletians Palace (1969), Kuans The End of Freedom (1971), Marovis Antigona, the Queen of Thebes, and Themistocles (both from the early 1980s), and Breans Julius Caesar (1994; publ. 1997). Dramatic literature and the theatre of these decades did not only refl ect the happenings in Croatia within the former Yugoslav state; many of the above and other authors paid for their courage to write these texts with being passed over in silence, and with intellectual, political and existential harassment.

Keywords: playwriting; typology of texts; Croatia; Yugoslavia; second half of the 20th century; ideology; politics; existential harassment of authors

1.

Brojni autori u hrvatskome dramskom stvaralatvu druge polovice XX. st. odailju poruke prikrivenoga ili otvorenog otpora ideolokomu odnosno

1 U naslovu sam se posluila parafrazom stiha iz pjesnike zbirke Osamnica Tona Petra-sova Marovia (1984) koji e u ovom prilogu biti nanovo spominjan, u bilj. 19, a koji glasi: Ispisati po-vi-jest umjesto istine, ime pjesnik nagovjeta falsifi ciranje povijesnih injenica u povjesnicama koje obino piu pobjednici.

Helena Perii186

politikomu; naime, drutvene, gospodarske i politike okolnosti kakve su vladale u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, posebice od sredine sto-ljea do poetka devedesetih, tonije do zavretka trajanja SFR Jugoslavije (s Hrvatskom u njezinu sastavu) kao drave socijalistikoga ustroja, odno-sno komunistike ideologije, koja je ujedno bila zajednica nacionalnih re-publika, zrcalile su se i u dramskim tekstovima2. No, vjerujem da je ovdje uputno dati primjer i dramskih tekstova napisanih i prikazanih na pozornici tijekom devedesetih godina prolog stoljea, dakle nakon uspostave nove, tzv. demokratske vlasti u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a nakon raspa-da jugoslavenske drave. Upozoravam meutim kako konkretno kazalino izvoenje (pa ak ni objavljivanje drame) ili broj izvedaba ne moraju i ni-kad nisu mogli biti objektivnim pokazateljem stvarne vanosti takvih za (pre)vlada(va)juu ideologiju i svjetonazor u datom trenutku neprihvatlji-vih dramskih tekstova; naime, upravo je sudbina tzv. subverzivnih dramskih djela bila takva da oni zbog svoje prirode esto nisu bili (neposredno po vremenu nastanka) ni objavljeni niti izvoeni, ili su pak ako je uprizorenja i bilo doivjeli razmjerno malo izvedaba: predstave temeljene na drama-ma koje aktualna vlast nije prihvatila kao dobrodole skidane su s reperto-ara ili pak svoju prvu izvedbu nisu ni doekale (u ovom u prilogu navesti samo neke primjere za to!). Razumljivo je nadalje da su pobuna protiv ak-tualnoga ideolokog okvira i administrativnih zadatosti u kojima se ivjelo i djelovalo te otpor nekih hrvatskih dramatiara iskazivani na naine koji su obiljeeni raznim mehanizmima prikrivanja poruka jer su kritike otri-ce imale biti uinkovite, dovoljno svjetonazorski utemeljene i opravdane, a opet u tolikoj mjeri precizno odmjerene, dozirane, kako bi to je bilo poeljno ostavili autora bez veih negativnih posljedica po njegov status i kao privatne osobe, i kao pisca tj. javnoga radnika koji se kroz vlastite tekstove pokazao angairanim i kritiki nastrojenim drutvenim akterom. Dakako, dogaalo se da su posljedice ipak bile provedene, a autor je to znao osjetiti kao ostracizam, marginalizaciju, gubitak posla, a time (nerijetko) i osnovnih egzistencijalnih uvjeta kako za sebe, tako za svoje blinje.

2 Boris Senker u vezi s tim u svojoj Hrestomatiji pie sljedee: Najtonija je, zapravo, tvrdnja ta da su dramska knjievnost i kazalite bitno pridonijeli artikulaciji obaju konkurentskih utopija i studentske revolucije i hrvatskog proljea da se pozornica nerijetko koristila kao eksperimentalni laboratorij u kojemu se prvi put provjeravaju neki modeli ponaanja i djelo-vanja, gdje se ispituju granice slobode te testiraju i javno mnijenje i vlast (Senker 2001: 2526).

Ispisati istinu umjesto povijesti 187

Ideoloki otpor i kritika kroz dramski su tekst predmetnoga perioda u hrvatskoj knjievnosti poprimili raznolike oblike. Potencijalna opasnost od revolta i angairanog djelovanja protiv drutvenih i politikih okolno-sti, strogih ideolokih normi, nametnutog ateizma kao u SFRJ jedino do-putenog, slubenog (ne)odnosa prema vjeri i nabonom, zatomnjavanje mogunosti graanske pobune zbog nepravednog eksploatiranja ili prodaje hrvatskih privrednih i gospodarskih resursa itd. (navodim ovdje tek neko-liko sastavnica) iziskivali su pronalaenje modela knjievnog iznoenja neslaganja s onim to je vlast jugoslavenske drave u drugoj polovici XX. st. predstavljala. Drutvena angairanost i kritinost u knjievnom su stva-ralatvu pa i u ovdje motrenim dramama esto bile kamufl irane u aljivo ruho satire, farse, burleske i (tragi)groteske. No, ono to se dade zapaziti kao instrument iskazivanja vlastite istine o stvarnosti jest multikultur(al)-nost: posezanje za stranim kulturnim, zemljopisnim, povijesnim i knjiev-nostvaralakim prostorom (cf. Perii 2008a: 447460). U dramskom kor-pusu koji sam prouavala prvenstveno s pozicija komparatista knjievnosti odraavaju se poetiki utjecaji svjetske knjievnosti zapadnoga kruga ili pojedinanih nacionalnih knjievnosti/povijesti, ostvareni putem razlii-tih mehanizama koji zrcale kako na znaenjskoj tako na izraajnoj osnovi antiku (grku i rimsku) mitologiju, biblijske i uope religijske sastavnice, anrovska obiljeja (poput npr. bajke ili slinih oblika s nadrealistinim/ne-realistinim mimetskim interpretativnim kljuem), povijesne teme i dr.

1.1.

Na temelju izuavanja grae sastavljene od dramskih tekstova u hrvat-skoj knjievnosti iz razliitih faza druge polovice XX. st. (a meu njima ima znatan broj ideoloki nepoeljnih za svoje vrijeme!) od Miroslava Krlee, Marijana Matkovia, Vladana Desnice, Radovana Ivia, Tona Petrasova Marovia, Ivana Kuana, Antuna oljana, Ivana Supeka itd. do ivuih Ive Breana, Nedjeljka Fabrija, Luka Paljetka, Vlatka Perkovia, Mire Gavrana i dr. utvrdila sam i primijenila tipologiju naina ostvarenja utjecaja ili preuzimanja sastavnica iz stranih knjievnosti, kulture, povijesti itd. (Perii 2008a: 447460) Ovdje u dakle navesti samo generalnu po-djelu koja na razini intertekstualnoga u dramskom kazivanju i knjievnoj komparatistici relevantnoga doputa daljnje proirenje i/ili preciziranje jer

Helena Perii188

se tijekom vremena i prouavanja grae prijanje postavke i pretpostavke, dakako, dorauju i preinauju. Navodim po svom sudu temeljne metode ili postupke dosezanja intertekstualnih ostvaraja na (meta)tekstualnoj ili (meta)kultur(al)noj razini3:

a) intertekstualna metoda u uem smislu rijei ostvaruje se kao iza-biranje i koritenje (primarnih) tekstova, mahom njihova cjelovitoga fabu-larnog sklopa ili narativno-strukturalne matrice tipine za odreeni anr, iz tzv. genotekstova, hipotekstova, predtekstova i sl. nastalih u svjetskoj knji-evnosti od starog vijeka do XX. stoljea za nastanak novih, sekundarnih (analogno: tzv. fenotekstova, hipertekstova, [meta]tekstova i sl.)4;

b) mitoloko-religijska metoda predstavlja preuzimanje ili posudbu li-kova/bia ili fabularnih sklopova koji pripadaju Bibliji5, vjerskom uope, grkoj i rimskoj mitologiji, ili bajci6;

c) citatnost i aluzivnost ini posuivanje/preuzimanje citata (sintagmi, reenica, stihova, itavih ulomaka) kojima se ukazuje ili aludira na primarni tekst kao stabilan i utvrdiv izvor (Biti 1997: 154) pri emu dolaze do izra-aja ne samo literarne i metaliterarne ve i multikultur(al)ne konotacije koje nudi novi dramski tekst7;

d) povijesno-metonimijska metoda u pojedinim primjerima moe biti preciznije naznaena kao motivska jer manipulira povijesnim, ali

3 Razlikujem kulturno koje pripada kulturi, i kulturalno koje pripada drutvenom i ideolokom okruenju kulture kao vrednote.

4 U ovoj su kategoriji npr. Slamnigova radiodrama Cezario (s varijacijama motiva iz Na Tri kralja), Breanova tragigroteska Julije Cezar i Paljetkova farsa Poslije Hamleta takoer u odno-su na Shakespeareova djela, oljanova Romanca o tri ljubavi u odnosu na formu srednjovjeko-vne romance, ili na konkretan tekst Roza i krest Aleksandra A. Bloka, Marovieva i Gavranova Antigona u odnosu na Sofoklovu tragediju itd., Perkovievo Zatvoreno poslijepodne u odnosu na kanoniziranu formu prikazanja i pasionske igre ili pak u odnosu na Shakespeareova Hamleta.

5 Na tu temu je Grgo Mikovi napisao i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio svoju doktorsku disertaciju (2012). Cf. takoer Mikovi, Perii 2010: 162177.

6 U ovoj su skupini npr. Matkovieva trilogija I bogovi pate, Krleini Aretej i Saloma, Paljetkova Orfeuridika, Glorija Ranka Marinkovia, Solumov kraj Pave Marinkovia, Ivieva dramska bajka Kralj Gordogan (dodue nastala 19