Isak Kalpacina - bibliotekapljevlja.info

Isak KalpačinaKA JEZGRU RIJEČI I SLIKE

/Impresije/

IzdavačNarodna biblioteka “Stevan Samardžić

Za izdavačaĐina Bajčeta

Urednikmr Zora Jestrović

Recenzentidr Radisav Džuverović

mr Zora Jestrović

Kompjuterski slogIsmet Šljuka

Grafički dizajn i prelomDragan Paldrmić

ŠtampaGrafokarton - Prijepolje

Tiraž500

ISBN:978-9940-9729-1-2COBISS.CG-ID30400528

KA JEZGRU RIJEČI I SLIKE

ISAK KALPAČINA

/Impresije/

Pljevlja, 2016.

UVODNA NAPOMENA

Ovdje nije, kao u knjizi „Odjeci lirskih varijacija“, vrše-na potpunija analiza obuhvaćenih djela, već je pažnja usre-dsređena na jedan elemenat koji se nametnuo kao temeljnopitanje. Svakako da i ostvarenja o kojima je ovdje riječ po svo-joj izazovnosti i estetskoj vrijednosti daju mogućnost da sesvestranije analiziraju preko ostalih oblika vrednovanja, kojepoznaje nauka o književnosti, no ovdje se do emocionalne re-akcije u vidu impresija došlo spontano. Ova djela privlače svo-jom osobenom lirskom toplinom pa kazivanja o njima nemi-novno predstavljaju trag emocionalnog dodira sa njihovim tek-stom. Autoru ovih redova se činilo da ključ, polazište i oslonacza ulazak u svijet tih djela pogodno je tražiti u emocionalnojsferi, te da se tako mogu pouzdano odgonetati tajne koje krijui riječi, pojedine slike, djelovi i cjeline. Upravo su se ovdježeljele dati neke od tih naznaka. Tako se u tekstovima koji senalaze na početku podsjeća na mukotrpni i dugotrajni put au-tora u traganju za pravom riječi i na svijest o njenoj mjeri imoći, te ističe jedinstvena čarolija usmene riječi koja je nepo-novljiva i neprenosiva na papir. U ostalim prilozima se nagov-ještava šta sve može donijeti originalna upotreba fonostilisti-čkih, morfonostilističkih, grafostilemskih i drugih stilogenihsredstava. Zapaziće se tako, pored mnogih neobičnosti, kakose kod više autora središno jezgro pjesme nalazi nekad u reče-noj a nekad i u nerečenoj riječi. Naći će se tu potom da su po-jedini stvaraoci doživljavali pejzaže Tare i Pirlitora kao zagrljajvode i kamena pa i kako su tu sjedinjena djela prirode i čovje-ka. Naznačeno je i gdje treperenje poetskog zvuka i slikarskog

KA JEZGRU RIJEČI I SLIKE Isak Kalpačina

♦5

znaka može čovjeka neosjetno odvesti u ambijent stare plje-valjske čaršije, njenih sokaka i fenjera, daha i uzdaha sevda-linke. Tu se još može vidjeti kako su ove i druge sredine po-dsticale emociju, misao i maštu više književnih i likovnih stva-ralaca.

Ova knjiga, koju je oblikovala emocija, opravdaće svojepojavljivanje ukoliko podstakne čitaoce da se upute ka emo-cioalnoj i misaonoj sferi odnosnih djela.

Autor

Isak Kalpačina KA JEZGRU RIJEČI I SLIKE

6♦

IZVORNI NARODNI JEZIK I LJEPOTA USMENENARACIJE U PRIPOVJEDNOM DJELU VUKA

KARADŽIĆA*

Vremenski razmak u kom su se pojavljivala izdanja Vu-kovih pripovijedaka puno govori o težini posla kojim se ondugo bavio, kao i o njegovom odnosu prema ovom specifi-čnom vidu narodnog stvaralaštva. Prve pripovijetke („Međe-dović“ i „Ćoso i dijete“) objavljuje 1817. godine na njema-čkom jeziku, šaljive pripovijetke 1821, a „Srpske narodne pri-povijetke“ tek 1853. Zapisivanje pripovijedaka koje je slušao,ili dobijao, od kazivača, zbog prirode takvog posla, bilo je pri-lično sporo, a „namještanje“ zapisanog iziskivalo je i mnogoviše vremena i veliku stvaralačku energiju. Od 50 pripovije-daka iz zbirke objavljene 1853. godine samo je deset čuo unjihovoj izvornoj sredini (osam u djetinjstvu u Tršiću i dvijeod Tešana Podrugovića), dok je sve ostale dobijao od ljudi kojisu bili, manje ili više, prostorno i vremenski udaljeni od sre-dine gdje su one izvorno nastajale. Priče je dobijao od uči-telja, sveštenika, trgovaca, prosjaka, pjesnika, kneza MihailaObrenovića. A svi su oni, načinom života, bili odvojeni odautentičnog ambijenta iz kojeg su ta ostvarenja potekla. Upo-ređujući pripovijetke koje je sam čuo i zapisao po vlastitomsjećanju, ili po kazivanju Tešana Podrugovića, sa onima kojeje dobijao od „varoških“ ljudi, zapazio je da se one dosta razli-kuju. Tako je utvrdio da su ove posljednje poprimile uticajnovih sredina, te da su prilagođavane ukusu drukčijih sluša-


♦7

* Saopštenje sa naučnog skupa na Žabljaku, jul 2015.

laca, kao da su i sve zavisile od darovitosti kazivača i preno-silaca. Vuk je priče zapisivao kako ih je čuo ili dobio, a obja-vljivao ih je onako kako je vjerovao da je bilo u izvornoj ve-rziji talentovanog i nadahnutog naratora iz naroda. Kakve subile Vukove stvaralačke muke i koliko su bili visoki njegoviumjetnički zahtjevi govori činjenica kako su bile potrebne de-cenije da on, uz rad na ostalim poslovima, pripovijetke, u je-zičko-stilskom pogledu, vrati njihovom izvorištu.

Na leksičkoj ravni vršio je promjene s ciljem da tu osta-nu samo one riječi koje su upotrebljavane u narodnom kaziva-nju. Tako je pri izboru riječi izostavljao one što su docnije uno-šene iz iste ili iz druge sredine, a umjesto njih postavljao vjero-dostojne. Pri oblikovanju rečenica i većih ili manjih cjelinamijenjao je i redosljed riječi, istovremeno izostavljajući onekoje je smatrao suvišnim. Ostavljanjem i iznalaženjem riječikoje sadrže stara i slikovita značenja pripovijetkama je vraćanaona nekadašnja svježina. Tako je u tom pripovijedanju aktivi-ran jezički sistem i stvarani uslovi za korišćenje njegovih naje-kspresivnijih kategorija. Biranjem i podešavanjem jezičko-stilskih sredstava, koja odgovaraju određenim govornim situ-acijama, ostvarivane su sažete slike, postizana punija jasnoćai savršenija jednostavnost. Takvo traganje za pravom riječi re-zultiralo je dobijanjem kondenzovane naracije u kojoj je odsli-kan patrijarhalni život na njegovim prirodnim izvorima.

U Vukovim pripovijetkama među oblicima kazivanjanajviše mjesta zauzima naracija, koja po svojoj prirodi i najbo-lje odgovara usmenoj književnosti, dok su deskripcija i dijalogprisutni samo na onim mjestima gdje je najprirodnije da jedanod ovih oblika preuzme svoju ulogu. Među narativnim forma-ma dominira pripovijedanje u trećem licu preko kojeg se, krozulogu objektivnog svjedoka, ostvaruje uvjerljivo kazivanje.Treće lice je svuda prisutno i iz takve njegove uloge objekti-vnog svjedoka unose se svježina i slikovitost, pri čemu se uznatnom broju pripovijedaka vrši talasanje i prelivanje konkre-


8♦

tnih i apstraktnih sadržaja. Kazivanje u trećem licu mjestimi-čno se smjenjuje i sa pripovijedanjem u prvom licu, uz rjeđepojavljivanje i drugog, pri čemu se i na taj način pojačava ne-posrednost i vjerodostojanost onog što se saopštava. Prekoizbora pojedinosti, naglašavanja karakterističnog i bitnog, teiznalaženjem pogodnog izraza ostvarivane su jasnoća, lakoća,jednostavnost, zanimljivost i druge odlike dobrog izražavanja.

U pojedinim pripovijetkama vršeno je zgušnjavanje na-rativnih elemenata i njihovo preoblikovanje u glagolsku iliimeničku deskripciju. Vremenska dimenzija (naracija) i pro-storna dimenzija (deskripcija), objedinjene i u sadejstvu, jednadrugoj pojačavaju izražajnost i snagu. Sjedinjavanjem glago-lske i imeničke deskripcije i njihovim uklapanjem u narativnitok postizana je visoka asocijativna i sabirna moć jednostav-nog i običnog kazivanja. Kako se predočeni i skriveni deskri-ptivni elementi sjedinjuju sa narativnim tokom može se vidjetiu sljedećim primjerima: (…) „zapožarilo se pa u požaru zmijapišti“ (Nemušti jezik); (…)„konj sine... kao da mu je zlatnadlaka... poleti baš kao tica“ (Zlatna jabuka i devet paunica);(…)„raspali svojijem buzdovanom“ (Međedović). Drama-tičnost vizuelne slike ponegdje je pojačana i prisustvom zvukau njoj („u požaru zmija pišti“). Narativni elementi sadržani uglagolu „pišti“ ne samo što pojačavaju vremensku tjeskobubezizlaza, već svoje značenje prenose i na prostorni plan, takoda čitalac, zahvaljujući takvoj povezanosti akustičkih i vizu-elnih detalja, dobija sliku rasplamsavanja požara. Pomoćusamo dvije imenice (požar, zmija), jednog predloga (u), i samojednog glagola (pišti) predočava se atmosfera neizdržive opa-snosti u okolnostima sužavanja prostora stiješnjenog vatrenimobručom koji se približava munjevitom brzinom.

Dijaloga u Vukovim pričama ima u priličnoj mjeri,znatno više nego deskripcije. Tu ličnosti probranim riječimajedna drugoj vuku pitanja ili odgovore i dobro paze šta će izgo-voriti. Učesnici dijaloga nikad se ne raspričaju, govor im je


♦9

sažet i lapidaran, sadrži izraze koji se upotrebljavaju u sva-kodnevnom životu. Dijalog je spontan, lak, preko njega lično-sti ispoljavaju svoje osobine i namjere. On često ima pokre-tačku ulogu, radnju ubrzava ili usporava, okreće joj smjer. Unjemu su date situacije u kojima su učesnici ravnopravni, pačak i prosjaci i siromasi sa carem gdje su ovi prvi nadmoćniji.Tako u priči „Bekri Mujo“ siromah u dijalogu suvereno vodicara iz situacije u situaciju da bi ga na kraju svojim poslje-dnjim odgovorom ostavio bez riječi, poraženog. U Mujove ne-kolike riječi stalo je toliko istinitog i mudrog za šta bi u nekomdrugom obliku kazivanja bilo potrebno mnogo prostora. Unu-trašnji monolog je tu vrlo rijedak, ali tamo gdje se pojavljuje,kao npr. u priči „Ćela“, neki drugi oblik ne bi njegovu sti-logenu ulogu mogao tako efektno ostvariti.

U Vukovim pripovijetkama prisutni su ekspresivni de-talji koji u sažetim slikama preko slikovitih i ekspresivnih na-rodnih riječi i putem prirodne spojenosti različitih oblika nara-cije, neposrednog govora i deskripcije, vjerno prikazuju naro-dni život sa mnoštvom njegove raznovrsnosti. Put od prve ve-rzije do objavljene pripovijetke u Vukovom izdanju bio je veo-ma dug i težak, sa puno stvaralačkih muka, na kraju je rezu-ltirao dobijanjem ostvarenja visoke umjetničke vrijednosti.


10♦

ČAROLIJA USMENE RIJEČI ĆAMILA SIJARIĆAFaruk Dizdarević: ”Ćamil gora razgovora” (2001)

Pri prvom susretu sa knjigom ”Ćamil gora razgovora”čitalac će, besumnje, sa rijetkom znatiželjom, poželjeti daupozna ono što se krije iza tog poetičnog naslova. U osnovitoga mogu biti dva razloga, prvi što je rijec o Ćamilu, piscuomamljujuće lirske proze, i drugi, što privlači ljepota i pogo-đenost naslova. Faruk Dizdarević (1943), poznat čitaocima poknjizi lirske proze “Vaza od peska”, te djelima iz kulturnognasljeđa i monografijama o savremenim umjetnicima u kojimaje rasvijetlio mnoga značajna likovna, muzička, književna,arhitektonska i druga ostvarenja, ovoga puta sačinio je neo-bičnu knjigu koja predstavlja dragocjen prilog bližem upo-znavanju i potpunijem rasvjetljavanju Sijarićevog impoza-ntnog djela i njegove originalne ličnosti. U svojim pjesmama,pripovijetkama i romanima je jedan Ćamil i on će ostati takavza sva vrernena, kao fascinantni liričar i pripovjedač. No, danije knjige “Ćamil gora razgovora” čitaoci ne bi znali jednogdrukčijeg Ćamila, razgovordžiju i nenadmašnog besjednika. Iukoliko jedna pjesma, knjiga, pa i cijeli opus nekog pisca, čak,možda, i cijelo njegovo stvaralačko biće, može se u imeno-vanju i definisanju svesti na dvijetri riječi, čak i na jednu riječili znak, onda je u slučaju ovog naslova, onaj pravi Ćamil, li-ričar, pripovjedač i čarobni usmeni narator, kao u sržnu žižu,stao u taj biljeg. Njegovo originalno stvaralačko biće našlo jepuni odraz i smjestilo se u cigle dvije riječi „gora razgovora“.Ne zna se da li je Dizdarević ovaj naslov smislio prije početkarada na knjizi, da li je tokom bavljenja njome imao neku drugu


♦11

radnu verziju, ili je možda proizišao iz tekstova koji su obje-dinjeni između korica. No, jedno je sigurno, takav se utisaknameće iz knjige, da je onaj izazovni kreativni impuls autorimao i pri prvoj zamisli, te i na početku, kao i tokom rada naknjizi, a da takav isti zvuk i odjek Ćamilove zavodljive riječičuo i našao kod 27 autora, čije je tekstove odabrao, jer su i oni,nema sumnje, imali sličan podsticaj da iznesu svoje kazivanjeo Ćamilu. Čini se da je taj neopisivi zvuk Ćamilove priče saistim zanosom slušan kod svih obuhvaćenih autora, kao i kodmnogih drugih i nebrojene publike. Može se naslutiti da je toonaj zvuk što je dolazio iz zlatne glasne žice Sijarićeve, kojije fascinirao slušaoce. I naslov i sadržaj knjige “Ćamil gorarazgovora” pokazuju da je to govor bilja, ptica, neba, vode,vjetra, u njemu odzvanja karavanska stopa i diše tišina prirode,odakle je Ćamil, na njemu svojstven način, upijao ljepotu iljudima je vraćao kroz riječ.

Knjiga je pisana iz pozicije Ćamilovih sagovornika,odnosno iz ugla njegovih slušalaca. Tu svaki od 27 autora go-vori na svoj način o vlastitom doživljaju Ćamila kao naratora.I u svakom od tih kazivanja susrećemo Ćamila i kakvog jesmoi kakvog nijesmo znali. Svuda ima ponečeg drukčijeg, novenijanse, različitog bljeska. Među autorima tekstova su pisci,akademici, profesori univerziteta, učitelji, kulturni radnici. No,to je samo jedan manji broj onih koji bi imali puno čega zani-mljivog da kažu. Više pisaca, koji su pročitali ovu knjigu, rekloje kako im je žao što nijesu bili u prilici da za nju dadnu i svojprilog. I mnogo je onih koji bi poželjeli da kažu kako su onidoživljavali Ćamilovo pričanje. Poznata Sokratova izreka(“Govori da te vidim”) na pravi način potvrđena je u Ćamilo-vom primjeru jer se on kroz usmenu riječ i najpotpunije vidi.Knjiga “Ćamil gora razgovora” za to je odlična potvrda, kao ionog njegovog iskaza “riječ mi riječ vuče”. Tu se vidi Ćamilkao izvrstan poznavalac duge i značajne tradicije usmenog na-rodnog pripovijedanja, te usmenog pripovijedanja uopšte, po-


12♦

sebno onog koje nam je došlo s Orijenta. On je, sa darom ka-kav se rijetko u narodu i u vremenu javlja, čuvajući i usavrša-vajući osobenosti usmenog kazivanja, pred slušaoce iznosiopriče koje se ne daju ispričati i koje bježe peru.

Ćamilova priča, koja je u narativnom smislu nepono-vljiva i nsprenosiva na papir i na glumca, inspirisala je FarukaDizdarevića koji je došao na izvanrednu ideju da se obrati oni-ma koji su mnogo puta slušali Ćamila i što ih je u različitimprilikama zanosila bajkovitost i muzikalnost njegove riječi.

Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djela-tnost iz Pljevalja, u kojoj je Sijarić bio prvi urednik izdavačkedjelatnosti i prvi predsjednik njene Skupštine, objavila je ovuknjigu sjećanja na njega i smatra je svojim divot izdanjem ipo sadržini i po značaju pisca čiji je jedinstveni glas njena li-jepa tema. Pored tekstova zastupljenih autora i uvoda FarukaDizdarevića, tu je i audio zapis Ćamilovog usmenog kazivanjakoji je sačuvan u fonoteci Medurepubličke zajednice. Knjigasadrži i veliki broj fotografija iz različitih perioda piščevogživota.


♦13

BRIGE, PRAZNINE I PLAVI PLAMIČCIRasim Ćelahmetović: „Alkatmeri u bašči sudbine“ (2007)

Predstaviti u jednom kratkom osvrtu knjigu Rasima Će-lahmetovića (1945), koja je obiman izbor iz njegovog ukupnogpoetskog i proznog stvaralaštva, veoma je teško jer svako odpojedinačnih zastupljenih ostvarenja nudi značenjski opseg ko-jem je imanentno šire pa i zasebno razmatranje. Stoga je ovdje,umjesto analitičkog ili pak sintetičkog pristupa, ukazano na samoneke odlike ovog privlačnog i zanimljivog literarnog štiva.

U knjizi Rasima Ćelahmetovića svijet Sandžaka obilje-žen je brigom, kao posebnim suštastvenim znakom, uz koji seposebno vežu praznina i plavi plamičci. Život svoga kraja ovajautor je veoma dobro upoznao; njegovu istoriju, legende, čo-vjekova fizička i duševna stradanja u ranijim vremenima i usadašnjosti. Ćelahmetović umjetnički svjedoči o onom što jesaznao, vidio i doživio, tako da sandžački prostor (zemlja, vo-de, flora, fauna, nebo, sa čovjekovim nasljeđem i ovovreme-nim životom u središtu), kao predmetni svijet, preobražava seputem posebnog vida govora u novu poetsku realnost. Ovdjepjesnička misao nadrasta polaznu životnu činjenicu i umjetni-čke slike izrastaju iz konkretne doživljajno-saznajne podloge.Događanja u spoljnom svijetu uzrokovala su intenzivnu un-utrašnju emotivnu i misaonu dinamiku gdje ono što predstavljaishodište pjesnikove inspiracije prerasta u metaforičko-simbo-lička značenja.

U ovoj knjizi poezija i proza su jedinstveno štivo, ne sa-mo po tematsko-motivskoj povezanosti, već i po srodnostiizraza. Tu su stihovi razvijeni u cijele priče, a priče sažimane


14♦

u minijaturnu pjesmu, u stih. Ovdje i u pričama ima prave po-etske ritmičnosti i akustike te se cijela knjiga doživljava kaojedinstvena poezija, duboko emotivna, iskrena, refleksivna,pročišćenog izraza i bogate leksike, gdje se patinirano i ovo-vremeno međusobno povezuju i prožimaju. Metafore i simboliovdje nijesu traženi, oni su sami nadolazili, iz narodnog kazi-vanja pretakali se u pjesnikovo grlo, slivali se u skladan zvukčistog poetskog govora. Bajkovitost prošlog vremena i lirskidrhtaj neposredno proživljenog trenutka, iz kojeg je poteklapjesnička inspiracija, prirodno su se sjedinili u govor osobenemelodičnosti i svježine.

Kazivanje Rasima Ćelahmetovića, pa bilo da je riječ opoetskom ili proznom tekstu, u stvari je govor simbola. Njegovizraz je sažet i kondenzovan, slikovit, a stih govori oblikomriječi, ritmom, pauzom i tišinom. Reakcija onih koji trpe i nosebrigu, katkad se sažme u tvrdu riječ, ili oduši kroz krik i jecajda bi se okončala tišinom, koja teže pada i od samog uzdaha ijecaja. Ćelahmetovićev stih nosi bogatu emocionalnu izraža-jnost. On predočava unutrašnja stanja čovjeka tog svijeta ko-jem je suđeno da živi sa brigom, zbog onog što trpi, a još višezbog onog što ga čeka. Potvrdu činjenice da tu brigu, koju kaobreme nosi, neće moći nikad skinuti sa vrata, vidi u tome dasu i njegovi preci sa takvim nespokojama živjeli i skončavali.Izvanrednim zapažanjem detalja i oblikovanjem pojedinosti usažet izražajni oblik predočavani su strah, strepnje, neizvjesno-sti, nade i obmane.

Ovdje čovjekov život djeluje kao san na zmijskom le-glu, u nerazmrsivom prepletu sa zmijom. Nasljeđe dobijenood prapretka i njegovog slatkog grijeha, čiji uzročnik je zmija,pretvoreno je u usud koji prati u svim vremenima, bez nadeda će ga ikad ostaviti, a sa neizvjesnošću u šta se sve možepreobratiti. Zmija je u kućnom temelju, pod pragom, na granivoćke, u kašici, u ljudskoj utrobi i na bešičici odojčeta. Ona jeznak gledeće i preteće opasnosti, a nikad se ne može naslutiti


♦15

da li će donijeti dobro ili zlo. Putem sugestivnih slika u kojimadominiraju vizuelni elementi variranjem motiva o zmiji saopš-tavana je teška psihološka drama u kojoj je neizvjesnost težačak i od mučnog života u stvarnosti.

Kao što je zmija, taj najviše zastupljeni simbol, proizve-la polisemičku znakovnost u velikom broju pjesama i priča, takosu i još neki znaci postali jezgra iz kojih su izvedena cjelovita izaokružena kazivanja. Pojedine riječi, zavisno u kakvoj sema-ntičkoj okolini su upotrijebljene, proizvode neobične asocijacijei sugerišu predstave sa veoma različitim prelivima i jačinama.

Znak kamena, ne samo da kazuje puno o teretu života,o gladi, o otpornosti i izdržljivosti, o uslovima življenja u ka-menom okeanu, već nagovještava da se može nova tuga prese-liti u studen kamena, u njegovu ranu, i predviđa stravične bu-duće prizore, nicanje novih kamenih nišana. Vizuelnim i aku-stičkim detaljima oblikovane su sugestivne slike u kojima suvjerno i slikovito predstavljene suština i punoća kazanog. Ta-ko, dok čaršija nijemo gleda kako odvode okovanog sužnja, ikaldrma jeca, jeca za njegovom i za svojom sudbinom, iznadsviju lebdi pitanje: ko li je sljedeći? I motiv gladi je slikovitovariran gdje, posebno upotrebom paralelizama, pojačava semorfonostilistička izražajnost, pri čemu morfema kamen imaposebnu i naglašenu stilogenu ulogu (Red gladi – red djece /Na verigama lonac – u loncu kamen). Uz mnoštvo drugih aso-cijacija, javlja se i podsjećanje na pričanja iz naroda kada sužetelice na gladan stomak pod pojas stavljale kamen da lakšetrpe i utole glad.

Na sličan način, stavljanjem u fokus jednog odabranogvizuelnog detalja, sugeriše se sadržaj cijele priče o tegobnojsudbini jedinke. O muci, o brizi, o nadi uzaludnoj ili osnova-noj, progovoreno je i preko izrezbarenog sunca na duvanskojkutiji robijaša gdje je u taj jedan znak, u morfemu sunce, utis-nut i život i san.

No, više od nemaštine, bolesti, materijalnog propadanja,


16♦

pa čak i od samog sužanjstva, od svih nedaća koje čovjekaspopadaju, danju i noću, u snu i na javi, more ga brige kada senjegov bližnji, ili pak on sam, nađe u položaju muhadžira, izb-jeglice. U ovim stihovima, naročito gdje se predočavaju rodi-teljske patnje i brige za svojim djetetom, koje je usred ratnogužasa, ispred preteće i sigurne smrti, našlo spas u dalekomgradu, odzvanjaju najpotresniji akordi ljudske tuge. U njimaje toliko nataložene muke i tuge za koju dotad ni veliki Bečnije čuo. Ta duboka patnja čovjeku iscijedi snagu, tijelo mu seistroši, iskopni i pretvori u sjenku (Gradom mi samo sjenkapromiče). Čemer i očaj koji se nosi na čelu i u srcu najpotres-nije djeluju u scenama gdje se predočava praznina u koju tonu,vlastito tijelo, tijelo najbližeg i naposljetku nada (Usne mi uništa promiču/ Kao i ruke/ u prazno). Ćutnja i praznina su kul-minacione tačke u kojima tuga dostiže najdublje granice. Tuistrošeno srce, samo, treperi bez zvuka, nad ponorom bezdana(Majka ćuti kao nijemi stećak). U majčinoj tuzi, u očevoj sje-nci, sve je skamenjeno, i glas, i lik, i pokret i zvuk, sve se slilou ponor nemoći, izgubljenosti nad paklom pred kojim se zani-jemi, oduzme. Akordi takve tišine i praznine izražavaju krajnjistupanj čovjekove patnje, dotiču samo dno ispod kojeg dubljepsihološke strave ne može biti. Kratkim stihovima i običnimriječima izražena je atmosfera u kojoj je silinom emocija pre-plavljena unutrašnjost bića, a njegovo trajanje svedeno na stu-panj potpune obesnaženosti. Tim je pokazano da je druge te-škoće lakše podnositi, te kako će jedinka sve prepreke ispredsebe nekako razmicati, ali da je praznina teža od svih. Ćela-hmetovićev stih pokazuje kako se međusobnim povezivanjempredstava izražajnost pojačava i putem kontrastnog obliko-vanja slika. Akustičkom izražajnošću riječi i češćim ponavlja-njem pojedinih, kojima se izražavaju kontrastni odnosi, sa-bira se mnoštvo značenja gdje se privid i činjenje miješaju, asami postupci izokreću u svoju suprotnost. U situacijama kadazločinci divljaju i daju maha svojim razuzdanim nagonima,


♦17

oni se, potpunije no bilo kojim činjenjem, predstavljaju pjes-mom. Pjevanje u tako stravičnim okolnostima djeluje sablasnotako da se pjesmovni zvuk i svojom čulnom stranom preobraćakod slušaoca u jauk (Ratuju i ne ratuju / Pjevaju, a ko da ku-kaju). Završni slogovi (ju) na kraju oba stiha, kao i na krajupočetnih riječi u njima, svojim tonalitetom pojačavaju akusti-čku nijansu, pa objedinjeni dolaze kao završna sinkopa čiji bo-lni odjek se vraća i onome koji je ta stanja uzrokovao i proi-zveo. Kratkim potezom, u stvari činom vlastitog pjevanja, na-jpunije je okarakterisana psihologija zločinca, njegovim sarka-zmom, čije posljedice najavljuju i sopstveni uzvraćaj, onaj kojisamog sebe, na posljetku, razara.

U ovim stihovima progovorila je sama muka čiji zvuciodliježu u praznini, ali se mjestimično pojavljuju i plamičciozarja, mada najčešće i nade tonu u nigdinu, u ništa. Plavi pla-mičci iskrene i čiste ljubavne čežnje traju kratko i pretvaraju seu titraje fatamorgane. Oni lelujaju i nestaju odlazeći u etar za-jedno sa zakopanim blagom. Umjesto zlatnog sjaja, ovdje će senaći tamni ugarci. Ipak i takvim okolnostima istrajavaju molitvai nada. Čovjek ovog svijeta, koji je toliko nevolja izdurao, muciza inat, usmjerio je svoju žudnju prema plavim plamičcimavjerujući da će ih usnama i rukom dodirnuti, nekad.

Vlastito iskustvo, i ono iz naroda, potvrđuje kako je i iznajbezizglednijih situacija moguće da se iznađe izlaz jer, akoje čovjeku suđeno da trpi, da u životu tri puta zaima i tri putase razuri, negdje mora da postoji i put za spasenje, bližnjeg ilisvoje. Ako je čovjek potpuno bespomoćan, on molitvenim to-nom traga kako bi nazrio plamičak sreće, njegov neuhvatljivititraj. Životni put čovjeka ovog svijeta iz knjige R. Ćelahme-tovića se kreće između stalnog trajanja sa brigom i neposu-stalih pokušaja da bi ga ikako, bar nekad, obasjala svjetlostdalekih plavih plamičaka.

U ovoj knjizi, sa tvoračkog stanovišta, lirski subjekt, us-amljen, razapet zemnim i nebeskim, nadvijen nad ponor straha,


18♦

govori sebi, tom i ostalom svijetu, sadašnjem i budućem. Tuje Sandžak emocionalno polazište i središte, iz kojeg izviru iu koji uviru i osjećaji i misli. Emocije, koje su odatle potekle,ne ostaju omeđene tim prostorima, već se preko njega prelivajuu svijet drugih krajeva. Preko čistih emocija spajaju se Sa-ndžak i Beč, zavičajna i udaljena prostranstva. Ova ostvarenja,klasična po svojoj jasnoći, a moderna po metaforičko-simbo-ličkoj senzitivnoj izražajnosti, putem preobražaja jednog pred-metnog svijeta u umjetničku stvarnost, vjerno su odrazila i na-rodni život i narodnu psihologiju.


♦19

USTREPTALI NEMIRIMićun Šiljak: „Biljeg“ (1980)

Nakon zbirki „Poslije ćutanja“ (Međurepublička zaje-dnica za kulturu, Pljevlja, 1974), „Amajlija“ (Književna zaje-dnica „Petar Kočić“, Beograd, 1975), “Na izvorima žica“(„Pobjeda“, Titograd, 1979), Mićun Šiljak (1931) posredstvomcetinjskog „Oboda“ izlazi pred čitaoce sa novom knjigom„Biljeg“ obilježavajući tako i jednu pređenu dionicu svog zani-mljivog spisateljskog puta. Pojava četvrte knjige kod pjesnikaje istovremeno i prilika da se postavi pitanje šta ona znači nanjegovoj dosadašnjoj stazi i kakvo joj je mjesto u odnosu naranije zbirke.

Prije pokušaja da se pristupi iznalaženju bilo kakvogodgovora, smatramo da je zanimljivo saopštiti i nekoliko osno-vnih informativnih podataka. Zbirka od ukupno 25 pjesamakomponovana je od tri ciklusa koji su uglavnom zaokruženidominantnim motivskim odrednicama i međusobno povezanisredišnjim značenjskim asocijacijama nagoviještenim već uuvodnoj pjesmi. To njihovo spajanje ostvareno je prirodniminspirativnim krugovima koji, uz ostalo, potvrđuju da je knjiganastala iz jedinstvenih inspirativnih podsticaja, a ne objedi-njavanjem izostavljenih i nepublikovanih stihova iz ranijihrukopisa.

Osnovni motivi pjesama dosta su raznovrsni i uglavnomsu oni koji se srijeću kod mnogih pjesnika. Tu su prije svegaosjećaji usamljenosti, sjete zbog proticanja života i toka živo-tne sudbine, te sjećanja na trenutke prošlosti. Nasuprot ovimsu oni iz objektivne prirode, koji opsjedaju pjesnikov subjekt,


20♦

dati kroz jedno intenzivno proživljavanje, a među njima domi-niraju zavičajni predjeli i biljezi, primorski gradovi i pejzažišto su stopljeni sa trenucima toplih sjećanja. Između jednih idrugih su oni koje bismo mogli nazvati vezivnim i što potpo-mažu da se njihove linije prirodnije spoje u jedinstven poetskikrug. Oni su jedni prema drugim, kao i prema ostalima u knji-zi, i kontranstno i saglasno postavljeni (Gorštaci, Planinka,Kupačica...)

Način na koji se pjesnik sa njima poistovjetio, tj. kakoih je prenio u svoj unutrašnji svijet, potvrđuje kako je on sanjima dugo drugovao i duhovno se srodio. Takođe je iz togavidljivo da je ovdje riječ o spicifičnoj i naglašenoj osjećajnostikoja, kao i kod ranijih zbirki, u znatnoj mjeri natkriljuje refle-ksiju i imaginaciju. No, upravo emocije, kojima su preplavljenistihovi, pjesme, pa i cijela zbirka, jedni su od osnovnih činilacapreko kojih ona lako komunicira sa čitaocima.

U zbirci inače dominiraju sjetna osjećanja, usamljenosti ustreptali nemiri zbog prolaznosti i proticanja vremena, onasu često tihi odjek na onu grku i grubu stranu života kojom jeogreban i pozlijeđen osjetljivi lirski subjekt (Vijao ga život kaoticu, Samotnjak je vičan nepogodi, U grudima zvijeri se veru,Prosuh zdravlje jedini imetak, Sve me manje u živom obliku...)

No, uprkos tome, ovdje su naznačeni i motivi koji su ustvari simboli stalnog opiranja i istrajavanja (Iz inata on jedna-ko cvjeta, A nebo mu čuvalo visinu...). Tako su oni na više mje-sta postavljeni u središte slike i pjesme pa bilo da su zidine itvrđave drevnih gradova (Kotor, Risan, Perast), ili smjeli ičudesni slikarski potezi (Manastir Piva) ili pokreti običnogneimara i trudbenika koji sav živi u svom poslu te mu i „bra-dva vrijeme zasijeca“.

Takvom asocijativnom pridruživanju motiva i značenjapriključuju se i oni iz pjesme „Planinka“ u kojoj donošenjemna svijet novog života, u uslovima za današnje prilike skoronezamislivim, u zbirku prodiru i svjetleći snopovi čija se izra-


♦21

žajnost posebno povećava u takvoj kontrastnoj postavljenosti(Razvi osmjeh na jastuke...).

Sam čin trajanja i opiranja prolaznosti, kao i ranjivosttvrdoće i stamenost krhkosti simbolično su naznačeni u višepjesama, sjedinjujući tako glavne motive i osnovna osjećanja,dok je najbolja konciznost postignuta u minijaturnoj pjesmi„Hrast”. Ovdje je uvodni nagovještaj umnožen središnim mo-tivima, protokom godina, potkornim nagrizanjem ogoljele je-seni, sinkopiran završnom poentom kroz koju se cijedi i otačeživot čime je uspješno predmetna realnost preobraćena u pre-djele poetskog bitisanja. Asocijativnim značenjima koja kodčitalaca mogu biti podstaknuta ovim zbijeno spregnutim mo-tivima i emocijama potvrđeno je kako je uspješno nađen pro-bran i reduciran izraz. I tamo gdje je na sličan način posti-gnuta zavidna izražajna gustina, ostvaren je i najpuniji poetskiučinak. Tako je u pjesmama (Glosa, Kotor, Gorštaci, Planinka,Boem, Pismo, Glas). U nekim od njih u cjelini, a u drugim dje-limično, domašena je poželjna jezgrovitost saopštavanja.

Poetske slike u nekim pjesmama (Glosa, Planinka...)dobro potpomažu jedna drugu prirodno se stapajući u jedi-nstveno koloritno platno. Međutim, u knjizi ima i pjesama gdjeje ova harmoničnost različito narušavana, najviše zbog gomi-lanja ili neprobiranja detalja, te uže slike ne samo što jednadrugu ne pojačavaju, no se ponegdje čak i neutrališu (Pismo,Kupačica, Vodice...).

U pjesmama je ritam, uglavnom usklađen sa osnovnimtonovima gdje je autoru, uz inače prisutnu osjetljivost, dostapomoglo i vlastito muzičko iskustvo. Ono je možda učinilo dau većini saglasje bude postignuto već pri prvom oblikovanjuinspirativnog toka, a manje naknadnim intervencijama. No,ipak uz slijeđenje tog unutrašnjeg osjećanja, autor ne treba dazanemaruje i potrebu za kasnijim vrhunjenjima i raspoređiva-njima koja dolaze nakon znatnog smirivanja i uz osluškivanjeunutrašnjeg pulsa. Zbog ovoga je sigurno da se u nekim, na


22♦

sreću ne tako mnogobrojnim jezičkim jedinicama, drukčijiminvertovanjem riječi u stihovima i drugim intervenicijama,mogu postići čistiji poetski zvuci. Leksički sloj je takođe dobropovezan sa ostalim, mada se izboru i kontekstu nekih riječimože prigovoriti te je nužna dosljednost u strpljivijem i brižlji-vijem traganju za pravom riječi.

Knjiga je tematski ostala uglavnom u istim prostorimaranijih zbirki Mićuna Šiljka, ali su motivi ovdje više sjedinjenisa pjesnikom i međusobno, a u najboljim pjesmama i djelovi-ma gledano u cjelini oblikovanim jednim ekonomičnijim ipunim izrazom otvorenim za dalje zgušnjavanje i dublju više-značnost, posebno u misaonom sloju, koja se u narednim ost-varenjima s pravom može očekivati, pogotovu što je ova etapanesumnjivo uspješno savladana.

Inače u pjesmama Mićuna Šiljka dosta je sugestivnihpoetskih slika koje su svojim zvučanjima i značenjima lijeposklopljene u zaokruženu i zanimljivu poetsku tvorevinu čijesu bitne osobine da privlači na čitanje i podstiče na uživljava-nje. Zvučenje njenih stihova i tonova stapa se u prijatne poe-tske akorde sa kojih zapljuskuje svežina jednog iskrenog poe-tskog daha.


♦23

PRIPOVIJEDANJE KAO ISPUNJAVANJEŽIVOTNOG DUGA

Zaim Azemović: „Dug zavičaju“ (1982)

Pjesnik i pripovjedač Zaim Azemović (1935) i u zbircipropovjedaka „Dug zavičaju“ ostaje dosljedan ranije zapo-četom traganju da svoja viđenja i saznanja što direktnije i je-dnostavnije saopštava. U njegovoj knjizi nema eksperimenatani povođenja za pomodnim formama, već kroz nju teče nepo-sredni prirodni život, dok pripovijedačev rukopis strpljivo re-gistruje njegovo osjetljivo pulsiranje. Zato i zbirka „Dug za-vičaju“ djeluje kao grumen rožajske zemlje, otcijepljen sa je-dnog prividno prepoznatljivog prostora, koji je kroz piščevosočivo primaknut i osvijetljen kako bi mu se mogli lakše dasagledaju mnogi detalji i najrazličitiji prelivi.

Ako bi se iz svih ovih četrnaest pripovjedaka potražilesamo dvije riječi u koje bi se mogla sažeti njihova tematsko-idejna suština, onda bi to, među ostalim, mogle biti: dobrotai izlazak, jer je sva knjiga u znaku borbe za čovječnost i lju-dski napredak. I ukoliko je smisao života u korisnom radu, ple-menitom djelu i dobru što ga činimo drugima, onda je i knjiga,„Dug zavičaju“ iskreno oduživanje vlastitog životnog duga.

Prva priča „Izlazak iz prokletstva“ u sudaru dva vreme-na nagovještava nove osvite i čovjekov iskorak u budućnost.Kada partizani oslobađaju Džemov zavičaj u Kamenoj Strani,srećan je bio što je dočekao taj trenutak. U njegovom se sje-ćanju miješaju događaji iz ranijih ratova, pogibije, masovnebolesti i gladne godine, ali preko njih, pod plamsajem oslobo-dilačkih pucnjeva, preliva se odsjaj koji označava kraj tom


24♦

prokletstvu i početak ostvarivanja snova, dolazak novog živo-ta. Inače, prokletstvo prošlosti, sa mnogim tegobama ropskogi zaostalog življenja, i u ostalim pričama, miješa se sa iskrenimnaporima da se domaši novo i korakne unaprijed. Najvažnijeličnosti ovih priča su i smisao svog bitisanja poistovjetile satom angažovanom ulogom u borbi na osvajanju sreće za druge.Glavna ličnost knjige, seoski učitelj Dino, primjer je takvogplemenitog žrtvovanja za dobro drugih, a takav je i seljak Sabitkoji u ratnoj stravi u svoju kuću sklanja komšiju Miloša i takose izlaže velikoj opasnosti i stradanju, a u njemu je sličan i šejhMuhamed što je blagodeti gospodskog života žrtvovao da bipostao sluga siromašnih. Azemovićevi junaci su, u većini, ljudikrupna srca, obični mali ljudi koji svu svoju mladost, snagu,zdravlje, znanje, kao i imanje pa i nemaštinu, nesebično zalažuza dobro drugih i tako na lijep način osmišljavaju vlastito tra-janje i žrtvovanje.

Prikazujući sudar starog i novog, knjiga donosi i višedrugih sudbina čije stradanje je neminovna posljedica ubrza-nog vremenskog hoda. Tako je izgradnja magistrale pored selaodnijela iz njega posljednju brojničarku i to kao prvu žrtvu naputu koji je ovaj kraj povezao sa svijetom. Kroz neke novemotive, ili pak drukčijim pristupom onima koji nijesu nepo-znati našoj savremenoj prozi, Azemović je naslikao kako seveliki društveni procesi i promjene odslikavaju u duši običnogčovjeka. Ovdje se posebno izdvaja lik starca koji otkidanjetravki i sječu drveća doživljava kao zasijecanje u vlastito tijelo.Stoga i vrlo motivisano djeluje to što on ne može da preživirušenje kuće i bašte i preseljenje u novi stan, a njegova ispo-vijed, kao višestruka znakovnost, priziva brojne asocijacije.

Nezadrživo navaljivanje novog posebno je sugestivnoprikazano kroz slike unutrašnjih stanja i preživljavanja. Aze-mović je ovdje pokazao da dobro poznaje psihologiju običnogčovjeka, a upravo najbolje stranice knjige su one na kojima suizneseni njegovi nemiri. Strepnje za promjenama i njihovim


♦25

smjerom snažno se doimaju osjetljivih ličnosti pa vrlo uvje-rljivo djeluje njihov pritajeni strah („...ubiće točak našu dušui običaje, čeznuće se za njime, a ne za srcem svoga najbliže-ga...“). Knjiga, prelivena toplim osjećanjima, puna je strepnjida se pod naletom brze urbanizacije ne izgubi prirodna nje-žnost, a opominjuće su slike prirode koja je grubo narušenaupravo čovjekovom rukom.

U prikazivanju unutrašnjih čežnji svojih ličnosti, pisacje dublje no igdje u svojoj prozi dotakao skrivene prostore nji-hovih nemira („...na ovom svijetu svako za nekim i nečimčezne...“), a tamo gdje se miješaju java, snovi i sjećanja najvišisu dometi ove proze na koju su narodne mudrosti i ljepotausmenog pripovijedanja izvršile plodotvoran uticaj. U pripo-vijetkama se ističu opisi netaknute prirode i narodnih običaja,a ispoljena je i sklonost za prikazivanje minijatura.

No, Azemovićevoj knjizi nedostaju složenija dramskastruktura i raznovrsnije pripovjedačke forme. Monolozi i pri-povijedanje u prvom licu su načini kod kojih se autor priro-dnije i sigurnije osjeća, dok su dijalozi obično dugi i, uglav-nom, više usporavaju nego što pokreću radnju. Pripovijeda-nje je ovdje dosta uvjerljivo, ali često nizanje nepotrebnih de-talja i pojedinosti, bez naročitih i opravdanih estetičkih razlo-ga, razvlači i prekida njegove tokove, pri čemu se gubi i onajedinstvena nit pričanja.


26♦

IZMEĐU DUBINA MORSKOGA VIRA I VRHOVAPLANINSKE VISORAVNI *

Branko Vuković: „Visoravan“ (1998)

Pjesnik i prevodilac Branko Vuković rođen je 1934. go-dine u Pišču pod Durmitorom, a umro je 1968. godine u Ši-beniku. Prerana smrt prekinula je njegov intenzivni književnirad, pjesnički, prevodilački i naučni. Povodom njegove smrtiu „Književnim novinama“ tada je, uz ostalo, zapisano: „UŠibeniku je 25. juna nesrećnim slučajem izgubio život knji-ževni prevodilac Branko Vuković.U podjednakoj meri knji-ževni radnik i zaljubljenik literature Vuković je bio i pesnikza koga je susret sa tuđim poetskim tekstom predstavljao neo-pisivu radost i koji je sa jednom izuzetnom strašću, upravo že-leo da se suočava sa onim pesnicima čija se ustreptala poetskareč relativno teško predaje melodiji i zvuku našeg jezika. Samooni koji su ga poznavali znaju sa kakvom je upornošću tragaoza adekvatnim izrazom, koliko je dugo negovao svaki preve-deni stih pre nego što će da ga definitivno preda u štampu, sakakvim je poetskim nadahnućem govorio o pesnicima koje sesprema da prevodi. Jer, Vuković nije bio samo pesnički prevo-dilac, nego i pesnik...“.

Vuković je objavio knjige pjesama Marine Cvetajeve iVladimira Majakovskog, a prevodio je još i pjesme velikogbroja drugih značajnih pjesnika (Ahmatove, Voznesenskog,Škujina, Okudžave, Gamzatova, Čiladzea, Pasternaka, Bloka,Nerude, Elijara, Prevera...). Pisao je o domaćim pjesnicima, a


♦27

* Saopštenje sa naučnog skupa na Žabljaku, jul 2015.

iza njega je ostalo i dosta nedovršenih prevoda, nedopjevanihpjesama, kao i neukoričeni magistarski rad o Rastku Petroviću.U ovom kratkom osvrtu biće riječi samo o pjesmama iz zbirke„Visoravan“, koja sadrži njegove izabrane pjesme i prevode,a objavljena je 1998. godine na Cetinju.

Pristup poeziji Branka Vukovića mogao bi se označitina mnogo različitih načina pa i kao put ka nerečenoj riječi.Svaki od asocijativnih iskaza bi polazio od središta njegovogstvaralaštva odakle se šire polja bogatog sadržaja, onog ka-zanog i onog sugerisanog. „Bol nerečenih reči“, kako se kažeu ispovijesti lirskog subjekta, ovdje se doživljava i kao tra-ganje za prilikom u kojoj bi se oblikovala nerečena riječ. No,i u situaciji kada se ukaže takva željena prilika, riječ zastaneprije svog začetka ili uobličenja, pa i kad se formira i uputistvarnom ili imaginarnom sagovorniku, namah se posumnjada li je to ona prava, vjerodostojna. Svakako da se to povezujesa vječitom tvoračkom mukom u pronalaženju odgovarajućegizraza za ono što lirski subjekat nosi u sebi i što želi da saopšti.U svakom slučaju uvijek ostane nešto neobuhvaćeno i nesao-pšteno te se pokazuje kako unutrašnje stanje nikada nije upotpunosti prenosivo u spoljni svijet. U ovoj poeziji, gdje seviše sugeriše nego što govori, više upućuje nego objašnjava,na originalan način predstavljena je jedna složena emotivna imisaona dinamika. U pjesmama Branka Vukovića dominirajuljubavne i pejzažne teme. Teme o ljubavi varirane su prekobrojnih unutrašnjih motiva (o usamljenosti, čežnji, nespoko-jstvu, mladalačkoj ljubavi, bolu, ushićenjima, rastancima, ču-lnim nemirima...). Teme o prirodi pojavljuju se u vidu smje-njivanja dinamičnih i statičnih motiva gdje se predočava jednarealnost koja se miješa sa imaginarnom stvarnošću u okvirusažete i metaforične deskripcije. Emocije lirskog subjekta re-flektuju se u prirodu, kao što i slike iz prrode nalaze odraz unjegovoj unutrašnjosti. (“Zbog tebe/ šume listaju/ a sunce zlatiplanine/ i reke rumeno otiču“). Tako se tu svijet realnog ispre-


28♦

pliće sa onim s područja imaginacije, preobražavajući se u pje-sničku stvarnost u čijim isprepletanim slojevima osjećanja imisli prepoznaje se jedna puna emocionalna saživljenost. Pu-tem nizanja i povezivanja različitih motiva tu se pokreće razvi-janje raskošnih pjesničkih slika i predočava atmosfera dubokeemocionalno-refleksivne uznemirenosti.

U poeziji Branka Vukovića lekseme vir, visoravan i ha-rfa su polisemički znaci koji u izvanrednoj koheziji okupljaju idrže ukupnu znakovnost knjige, sa njenim emocionalnim, re-fleksivnim i fantazijskim relacijama. Između vira, kao polazi-šta, i visoravni, kao cilja, raspeta su nastojanja lirskog subjektau pokušajima da nađe smiraj za svoje uskovitlane nemire. Poe-tske slike, elementarne i razvijene, koje dočaravaju harmonijuu prirodi, predstavljaju i svojevrsne izazove za težnju da se sli-čna harmonija ostvari i u duši. U pjesmi „Visoravan“ pjesnik seispovijeda (“Na visoravan/ tugo/ penjem se stazom zvuka“), alisa harfinih žica kao da treperi odjek „uzalud“. Dubina tuge,osjećaj praznine i nedostižnost harmonije predstavljeni su prekosugestivnih pjesničkih slika, vizuelnih i akustičkih.

Pojmovi svjetlosti i tame ovdje poprimaju simboličnaznačenja višeg reda što se ogleda u ostvarenoj poetizaciji pro-stora. Preko znakova sunca, neba, cvijeta, svjetlucavih tala-sa... podstiču se prijatna osjećanja, pojačavaju čežnje i pokrećusanjarenja te pokazuje koliko je ljubav snažna. Takvi rijetkiproplamsaji svjetlosti najčešće bljesnu samo u snu pri čemu,poslije tako kratkog pojavka, tonovi tamnine postaju još jači./“Kad tebe nema/ uzalud tražim nebo/ oči mi lutaju pustinjomkoja se gubi u ništa“/. Zato je tama prekrila i ogrnula stvarnost,a kako je na dnu vodenog prostranstva i vira, tako je i na ze-mlji i na nebu. /“Zemlja je mračna... i nebo gubi svoj sjaj“/.Putem slikovitih pojedinosti sugerisana je atmosfera poraza,ostavljenosti, neostvarene ljubavi, nedosegnute sreće, neuzvra-ćenih osjećaja i najdubljeg ljubavnog očaja. /“Magla, potonuligrad, klonula vrba, ptice polomljenih krila.../. U takvim sli-


♦29

kama često se pojavljuje i zelena boja što simbolizuje mlado-st, ali najčešće onu mučeničku stranu tog najljepšeg doba učovjekovom životu. /“U mom kraju vetri razvigori/ a ja zelengorim bez plamena“/. Nesklad između stvarnog i sanjanog,prisutnog i priželjkivanog sugeriše se preko vizuelnih detaljakoji su nerijetko dati i u opozitivnom odnosu, a neobični spoje-vi riječi pribavili su im posebna značenja. Tako su i ljepotaprirode i pustoš u njoj poslužili lirskom subjektu da potpunijepredstavi unutrašnju prazninu i pustoš. Ovdje i privlačne stranemotiva, i one koje su im suprotne, djeluju u istom smjeru, poja-čavajući tamninu impresivnih slika i njihovih karakterističnihdetalja.

U ovim stihovima sa puno elegičnih tonova vizuelnastrana slika dopunjavana je akustičkim elementima što poka-zuje kako je Branka Vukovića privlačila akustička izražajnostriječi. Slušne predstave prenošene su u odgovrajuće jezičkeoblike /Krik, jecaj, vrisak.../, ali se akustička izražajnost riječine temelji samo na rječniku, već se ostvaruje putem ritma, ri-me i različitih glasovnih paralelizama. Akustička skala ovdjeje vrlo velikog raspona, od izrazito dubokih, do veoma visokihtonova, od potpune tišine, kojoj odgovara lagani i tihi šum ta-lasa, preko prigušenog jecaja do vriska i krika. Pjesnikov glasbačen je u bure i kiše, pa je to nekad „plač izgubljenih gitara“,a nekad u njemu „romore suze violina“. U nastojanju da tišine„odjenu se zvukom“ nijemi glas i neizgovorena riječ ozna-čavaju prazninu ispod koje ključa mnoštvo onog što bi u njihtrebalo da stane. Praznina tako postaje kulminacioni talas podkoji su utonule sve nijanse boja i zvukova. Stoga je ovdje sveprekrila tamnina, praznina se uvećala i glas ostao sam u pusti-nji koja se „gubi u ništa“. /“U maglu reke potonu grad/ ostadesamo tuga/ i glad/ za naslućenim vidicima“/. Posebna stiloge-nost ovdje je postizana putem minus prisustva znaka, što suge-riše unutrašnju pustoš, uzavrele nemire i veličinu praznine. Odemocionalnog jezgra pjesama talasaju se i nijansiraju osjećanja


30♦

i naglašava uzaludnost žudnje. /“Gde god gladne ruke pružiš/praznina se zatalasa“/. I epiteti ovdje, često povezani sa riječi-ma odričnog oblika i drugim znacima koji naglašavaju nultoprisustvo, poprimaju prvorazrednu estetičku funkciju u prika-zivanju unutranjeg stanja mladog bića čiji glas ostaje bez odje-ka i odziva. Kako namjerno izostavljeni znak može imati neo-bično snažnu izražajnu vrijednost, vidi se i kod prikazivanjaetičkih motiva. Tu se predočava kakve i kolike posljedice podrugog i sebe može imati čovjek zbog neprisustva, trenutnogili stalnog, onog što je najplemenitije u ljudskom biću. /“Čovekje samo oči/ samo ruke/ i plave strele imao“/ Naglašavanjemriječi samo, nepomenuti znak, koji je potisnut sa leksičke ra-vni, tu dobija najznačajniju ulogu. Posljedica čovjekove be-zosjećajnosti /nemanja srca/ ovdje se javlja kao izvanrednopronađen i naglašen znak minus prisustva koji govori o sudbinii žrtve i aktera. Stoga će akter zaludu, vječito, tražiti „dva belagaleba“ koji su ustrijeljeni njegovim okom i rukom. Karakteri-stično je za poeziju Branka Vukovića da se u neizgovorenu ri-ječ, u potisnuti znak, često sažimaju i akustički i vizuelni ele-menti, te da nerečena riječ nerijetko postaje središte od kojegse šire i u koje se sažimaju emocionalne i refleksivne putanje.

Za prikazivanje vlastitog lirskog svijeta Branko Vuko-vić je iznalazio sugestivan izraz pri čemu se na osoben načinslužio mogućnostima koje su mu nudila odabrana morfono-stilistička, fonostilistička a dijelom i grafostilemska sredstva.U njegovim pjesmama nema razvijenije naracije, već je sve upravoj mjeri svedeno na maksimalno sažet i metaforičan izraz.I čini se da je to postizano dugotrajnim mukotrpnim traganjemza riječi koja će se reći, kao i za drugom koja će namjerno osta-ti neizgovorena i biti potisnuta iz leksičkog fonda pjesme. Sto-ga se u njegovim pjesmama značenjsko jezgro nekada nalaziu rečenoj, a nekad u nerečenoj riječi.


♦31

DRAMSKI ELEMENTI U NARATIVNOM TKIVURadovan Vujadinović: „ Čiste ruke” (1996)

Radovan Vujadinović (1941) se književnim radom baviviše od 30 godina, a naročito intenzivno u posljednje dvijedecenije. Za svoj književni rad Vujadinović je dobio mnogeknjiževne nagrade i to pretežno na anonimnim konkursima. Tošto je Vujadinovićevo stvaralaštvo dobijalo priznanja od ve-likog broja književnih kritičara i redakcija, među kojima ih jepuno sa različitim estetskim ukusima i opredjeljenjima, uka-zuje da ono posjeduje neka vrednosna svojstva koja ne moguzaobići ni zanemariti ni dosta različiti pristupi. U ovom osvrtubiće istaknute samo neke odlike ovog stvaralaštva, prije svegaone koje se u njemu pojavljuju kao najizrazitije.

Pojedine suštinske karakteristike Vujadinovićeve prozenajavljene su već početnim rečenicama nekih njegovih pripo-vijedaka kojima se, bez uvijanja i okolišenja, nagovještava di-rektan i otvoren sukob. U početnoj rečenici kulminacioni vrhje počesto uzdignut do najuzvišenije tačke i stoga se nakon njemogu očekivati samo eksplozije u prikazivanim sukobima.Snižavanje tenzija tu je manje vjerovatno, a rađanje novih su-kobljavanja postaje sasvim izvjesno. Očito je da je takvimpočetnim iskazima, u više pripovijedaka, prethodilo dosta uza-ludnog trpljenja i iščekivanja, pa i govornog suzdržavanja.Kad drugo nije pomoglo i pošto je postojeće stanje postalo ne-izdrživo, došla je otvorena riječ kao odušak preko kojeg je pra-snula emocionalna energija. Stoga je i riječ oštra, kratka i od-sječita, koja ne ostavlja mjesta za povlačenje. Poslije dugogčekanja i odlaganja, prividno i prikrivano smirenje je prekin-


32♦

uto, a prigušivana drama se, preko najizrazitijih elemenata ob-jelodanjuje. Takvi pripovjedački počeci najavljuju iznošenjedramatičnih sadržaja. (“Otvoreno sam im rek’o. Sve, brk u brk.Malo sam u početku zamuc’o, ali sam se brzo davranis’o. I počeokresati...”,„Koža”. „Ne može, ženo, više ‘vako”…„Volovi”).

U nekim pripovijetkama počeci nijesu tako direktni, niotvoreni. Autor se katkad služi simboličnim sredstvima pričemu daje prednost slikovitoj naraciji, a nagovještavanjem ta-janstvenosti ukazuje se na ambijent u kome ima puno drama-tičnog dešavanja koje je prikrivano dugo. („Gori tu pedeset ikusur godina. Otkad ja znam tu gori, samo bez plamena...”,„Kuća”). U takvim iskazima gdje se samo ukaže na predmetili atmosferu priče, ili istakne koji detalj što nagovještava ne-obične događaje ili ličnosti, sugeriše se postojanje sadržajaprema kojem se ne može ostati ravnodušno. Ovakvim postu-pcima ne samo da se čitalac neprimijetno i spretno uvodi u at-mosferu priče, no se i početni dio narativne strukture pokazujekao reprezent ukupnog epskog svijeta čije upoznavanje slijedi.(„Nešto me gledaš? Čudiš se što spavam na putu?... „MistrijaZimonja”).

Kao i narativni počeci, tako i naslovi pojedinih priča upu-ćuju na tegobne, grube i dramatične strane prikazivanog života.I jedni i drugi su, obično u međusobnom saglasju, kao što su isa ukupnim sadržajem („Dim”,„Zla godina”, „Uljez”, „Pos-ljednji papak”,„Koža”...). Tu ima najviše jednočlanih naslovakojima se, kao probranim sintetičkim znacima, zaokružuju zna-čenjska polja jednog dosta osobenog svijeta, mada se nađu itakvi, bilo da su jednočlani ili višečlani, kod kojih nema potre-bne punoće i višedimenzionalnosti. No, naslovi većine tih pripo-vijedaka i knjiga, odgovaraju i osnovnom tonu pripovijedanjakoji je otvoren i dramatičan, sa malo posrednog.

Sintaksička struktura Vujadinovićeve rečenice takođeje lišena razvijenijih elemenata. Ona je, kao što je slučaj i savećinom naslova, svedena na minimalne jezičke jedinice, što


♦33

je u funkciji iskazivanja vjerodostojnih istina o životu, to jesto ljudima koji nemaju vremena za doživljavanje simfonijskeraskoši. U vidnom polju tog čovjeka su krš, greben, klanac,posan busen koje je spržila suša kao i život što ga je samliotočak čemerne sudbine. Na Vujadinovićevom literarnom poljunema cvijeta ni zelenila, tu je trn i glog, ili ožiljak rane i sud-binskog udara. Tu čovjek nema vremena za posmatranje idoživljavanje ljepote, za prepuštanje uživanju u pogledu ilidodiru (vode, žene, šumskih pejzaža, neba...). Sve se, ugla-vnom, svodi na goli nagonski čin iz kojeg se stvara život, ilise za njegovo održavanje izbija posan i tvrd zalogaj. U takvimokolnostima može se i razumjeti čuđenje čovjeka koji živi naivici čudesnog rječnog kanjona i u podnožju divotne planine,kada ne može da razumije šta tu toliko lijepo nalaze ljudi izsvijeta koji ne mogu da ih se nagledaju. On, koji je stopljen satom ljepotom, jednostavno je i ne primjećuje, za njega je onanešto obično, bogomdano, na šta je njegovo oko naviklo odrođenja, no zato im sve surovosti veoma dobro poznaje. I lje-potu i surovost iz prirode taj čovjek je pretopio u riječ i stogaje ona puna i spečena. Riječ tog planinštaka, u koju je on ujez-grio svoj doživljaj ljepote i surovosti planinske prirode i gdjeje ulio svoju mudrost, Vujadinović je obilato koristio, naročitonjene metaforične i eliptične oblike. Iz razloga što prikazujejedan do srčike ogoljeli život Vujadinovićeva rečenica je bezkićenih i razvijenijih dodataka te tako i svojom formom ostajedosljedno vjerna prikazivanom sadržaju.

Teme Vujadinovićevih pripovjedaka najčešće su ratne,socijalne i porodične, a većinom su konkretizovane preko ra-zličitih sukoba. Tu su iznesene mnoge lične i porodične dra-me koje su uzrokovane surovim uslovima života, naletom pri-rodnih ili društvenih nepogoda. Dejstvo sila koje su katkadslučajne, nekad neminove, a nerijetko i udružene, ostavljamnogostruke i trajne posljedice na jedan uži prostor, ali najvišena čovjeka kao jedinku. I što je područje njihovog dejstva uže,


34♦

a obično je to predio najosjetljivijeg dijela čovjekove duše, toje i posljedica bolnija i njen učinak razorniji. I tu se, kao odžive rane, kida unutrašnjost čovjekovog bića.

Radnja u ovim pripovjetkama je dinamična, sa čestimobrtima, ritmičko ubrzavanje je dosta često, a na čvornim mes-tima javljaju se oštri dijalozi. Takvoj dinamici radnje ne odgo-vara prisustvo deskripcije pa nje ima u veoma malom obimu.Deskripcija, i tamo gdje je najduža, ne premašuje prostor oma-njeg pasusa, a najčešće je utkana u narativne dionice i poja-vljuje se u vidu slikovitih rečeničnih djelova, usputno. Unu-trašnja dinamika ne dopušta razlivanje dramske radnje pa se isama deskripcija najčešće javlja u psihološkoj funkciji.

Ovdje, uglavnom, dominiraju ispovijedne forme: mono-log, unutrašnji monolog i pripovijedanje u prvom licu. Dijalogse pojavljuje povremeno, na mjestima gdje dramska radnjakulminira, a nekad poprima i formu prividnog razgovora, dokse u pojedinim situacijama, uz angažovanje više aktera, proši-ruje i u polilog. No, dominacija ispovijednih formi u većiniovih ostvarenja je očita, a takva vrsta izraza i odgovara prikazi-vanim situacijama, gomilanju unutrašnjih tegoba, jer često nepostoje ni uslovi da se one otvorenije saopštavaju pošto mnogeličnosti dosta toga iz preživljenog života skrivaju od drugih, anerijetko i od sebe samih. Tu se stoga i veoma rijetke situacijekada se ono tajno može ikome saopštiti. No, to povjeravanjedrugom dolazi obično prekasno, kada ga je više nemogućeskrivati i podnositi, ali i kada više ne može imati ni pomoći.

Dramskom karakteru radnje u Vujadinovićevoj prozidosta odgovara forma unutrašnjeg monologa koju on obilato iprimjenjuje, a tako postaje i razumljivije što se on pored pripo-vijednog bavi i dramskim izrazom, posebno pisanjem mon-odrama. U osnovi njegovih sadržaja je sukob, pa bilo da je tounutrašnji sukob ličnosti same sa sobom, ili sa drugim licima,sa običajima, sa uslovima života, sa silama vidljivim i nevi-dljivim. I najviše stoga što su njegove pripovijetke u stvari


♦35

svojevrsne drame, tu je izraz bez razuđenije naracije i sa malodeskripcije, pri čemu se, u većini, ostaje na onoj riječi, elipti-čnoj, koja se kazuje pravo u lice, sebi ili drugome.


36♦

IZMEĐU SUMNJE I NADEIvan Komarica: “Verujem” (1995)

Nakon više knjiga pjesama Ivan Komarica (1953) je ne-davno publikovao poetsku zbirku “Verujem” za čiji rukopis jeprošle godine dobio nagradu “Blažo Šćepanović”. Ovoj zbircikarakterističnog naslova, među ostalim, prethodile su njegoveknjige “Nade i sumnje” i “Sumnjiva zemlja” sa kojima se onamože povezivati ne samo preko odrednica iz naslova, već i pu-tem mnogih drugih značenjskih asocijacija iz njihovog uku-pnog sadržaja. Između naglašenih sumnji, povremenih nada ipotenciranog pjesnikovog vjeruju, kao između suprotstavljenihpolova, trepere zategnute lirske strune sa kojih odjekuju akordiponornih tonova. Tu su dominantne nedoumice koje lirskogsubjekta zavode i obmanjuju, pri čemu se nade neočekivanopreobraćaju u sumnje, kao što i sumnje nenadno zasvjetlucajuproplamsajima obnađivanja. Nade i sumnje tako niču jedne izdrugih, ili se međusobno potiru, pojačavaju, gasnu, gube, sm-jenjuju i miješaju.

Ovdje se čitaocu nameću pitanja: zašto se pjesnik opre-dijelio da tako naslovi svoju najnoviju knjigu, te otkuda tolikonaglašavanje ličnog stava? Ovo se tim prije postavlja kada sezna priroda samog čina pisanja, a pogotovu ako se ima u vidusadržinska i misaona osnova Komaričinog lirskog svijeta. Izatoliko dilema, iznad unutrašnje raspolućenosti, poslije upi-tanosti o smislu, mogućnostima i moćima saznavanja, a pogo-tovu kod očitog bezizgleda u mijenjanju postojećeg, nakonodgonetanja, varakanja sa obmanama, pored haotičnosti živo-ta, smrti i stvaranja, autor je izazovno stavio riječ i to upravo


♦37

riječ vjerujem. Otkuda baš ta i takva riječ? I zašto je tu? Autorje, bez sumnje, imao razloga da tako uradi i još da to i naglasi.Pokušaćemo da se bavimo iznalaženjem tih razloga slijedećisadržinu samog poetskog štiva.

Autora ovdje, prije svega, zanima sudbina pjesnika, ilijoš preciznije, to jest shvaćeno u širem značenju, sudbina stva-raoca, te cilj i moć stvaranja. Zbirka je zasnovana na jedinst-venoj inspirativnoj osnovi a sve pjesme su, u stvari, varijacijetako shvaćenog i postavljenog pitanja.

Autor ističe nedokučivost ciljeva života i smrti, a uz toi stalno razgrađivanje stvorenog svijeta istine, to jest iluzije onjemu. U takvom svijetu gdje su let i pad neodvojivi, kao štoje slučaj i sa krilima i grobom. U svijetu u kom se mudraci po-kazaše slabim, ko hoće u nebo, svezan je za brdo. I šta tu ostajei pripada pjesniku?

Dokle može dosegnuti čovjekovo saznanje? A poslijestvoritelja, jedinog i svemogućeg, može li nastati drugi tvorac?

U stvari ko je pjesnik? Je li to onaj koji je kadar da istin-ski doživi užas umiranja cvjetova, ili ko iz svog grla ispusti“krik gole lepote”? Da li je to onaj ko uspije da zaognji vječnuvatru ljubavi i iz čijeg se groba svjetluca odsjaj vatre, vječne?Neko ko sa ozbiljnošću svemogućeg tvorca pristupa stvaranju,a u stanju je da voli svijet, cio, a za sebe odabira mali skrajnutiugao odakle čuje ljudski bol, može li taj dospjeti do nebeskihlivada i stići do zvijezda prteći svjetlucavi snijeg? Je li muplaneta zavičaj? Uspijeva li da hodi i vidi iznad vremena?Umije li da svojim glasom smlači krv kurjačku? Ima li snageda izdrži trista trpija?

Pjesniku se stalno nešto skriva, a samo katkad poneštootkrije, a on bi da nađe proročku riječ, svetu. No, uspjeće akozapazi drhtaj zvijezda, ako za ledenim stolom ulovi sjenku usjenci. I kad osjeti bol pred ljepotom i pred užasom. Kad kopazemlju, grebe led, grebe nebo, makar znao da to čini uzalud.Ako čuje nebo i zvono njegovo, kad čuje noć i njen kotao. Ako


38♦

stvori stih koji nekoga pogodi u srce, zauvijek. Pjesnik je takoanđeo zapisivač, prorokov đak, onaj što svete tajne iznosi predgomile, što adski mamac daje gomilama, što piše crna slova.Pjesnik je istovremeno i ruda olova i ruda zlata u vatri, a i leleksebra u pjesmi. On raspoznaje kada je crna boja zrela, a njegovkrik radosni je jauk iz sna. On umije da ljubi riječima i zna štazbore preci. Pjesnik je i tužna sjenka koja se pita: “Što pisahpesme?” Kad ljeta nema, kad ima smrti, kad straha ima, kadima vode... suza, kad svijet gori, gradovi, zemlja, on sipa svje-tlost iz knjiga, dok zvijezde griju po grobovima.

Priča pjesnik priču stanovnika zemnog, koja se neće za-vršiti, a koja traje od glinenih pločica do najnovijih pismenah.I tako pjesnik ostavljajući knjigu donosi mir i tajanstvo. On jeu stvari tajanstveni prosjak. I svaki od takvih pjesnika krozvjekove i milenijume proživljava slične trenutke i uvija se uistim mukama. Pjesnik iskrenog glasa, potpune asketske po-svećenosti, ima sluh kojim može dokučiti nevolje i bol drugih.Onaj ko nije cijelom dušom i srcem tome predat, ne može dapronađe proročku riječ ni put do drugog srca. Lirski subjekatiz ove knjige obraća se svojoj sabraći iz ranijih, nešto bližihili daljih vremena. Vodi dijalog sa pjesnicima koje voli i kojisu na njega uticali. Tu ima više njih, ali on je izabrao četvoricukoji će da reprezentuju uklete stradalnike. Tu je jedan Brankostražilovske sjete i sremske veselosti, pa drugi Branko koji nijeistrpio silinu emocije i snagu tvoračkog glasa, te mladi Radečija je riječ sijevnula iz kremena, ali i što je katkad mekša odmjesečine, i Jesenjin čiji se stih topi od sjetne sjenke. A pre-dočena je slična tvoračka vatra u kojoj su sagorela mlada bićaod ognja riječi i tuge sjenke. Stihovi iz zbirke “Verujem” ra-đeni su prema ovim zatočenicima riječi, stradanja i ljepote. Ulirskom komuniciranju sa pjesnicima koji su mu duhovno na-jsrodniji, sa svojim drugim “ja” sa pjesnikom kao tvorcem, au-tor iznosi vlastita gledišta i iskustva, svoje viđenje poezije,čina stvaranja; otkriva sličnosti, provjerava neke odgovore i


♦39

tvrdnje, isprobava sumnje, odgoneta vječito i trenutno. Vjerujeon u riječ i njenu moć da izrazi ljepotu, da dodirne, da takne unerv, u drugoj srodnoj duši da nađe odjek. Vjeruje u njihovuiskrenost i u ljepotu njihovog glasa, u čedestvo pjesme. Ponjemu, u svijetu gdje je sve pod sumnjom, može se vjerovatinajviše u čudestvo ljepote, u iskrenost nekog glasa, u posveće-nost, u odanost drugome. Ako se ne može izmijeniti svijet, mo-že se bar njegov dio oplemeniti ljepotom i dobrom. Zato semože vjerovati samo pravoj ljudskoj i pjesnikovoj riječi, a smi-sla ima i za njom tragati jer će ona prionuti negdje, za nečijudušu. Lirski govor je najpunija ljudska komunikacija koja odz-vanja kroz vremena. Ona je govor za trajanje.

Pokrenut dilemama i tegobama stvaranja, sa zgusnutommišlju i sabijenom emocijom, stih Ivana Komarice je komunika-tivan. On uvlači čitaoca u svoju unutrašnjost, upućuje ga usredište prikazivanog svijeta. Ne nudi on odgovore, niti namećegledišta. On teži začuđivanju, ostavlja pred pitanjem, čitaocasnabdijeva informacijom i podstiče mu asocijacije. Pred njimbljesne i ostavlja ga da sluša huk vremenskog protoka, te da gledavatrometni požar u svemiru. Misaona osa ove poezija siječe pros-tor i vrijeme, povezuje svemirske reljefe sa čovjekovim inti-mama. Autor nastoji da odgoneta tajne prostorno-vremenskihdaljina i da pronikne u misaona naprezanja kao i u stradalništvodrugih. Pri tome neprestano provjerava sebe, ali i ostale.

Pjesničke slike u ovoj zbirci su jasne, pune, podložneumnožavanju i širenju, bogaćenju novim nijansama i širenjuobrisa. Stih kod Ivana Komarice je slobodan, nesputan, pri-lagodljiv impulsima misaonih uzleta. U njemu je ostvarena ri-tmičnost koja slijedi lelujave amplitude nježnih treptaja. Po-sebnu zvukovnost tim pjesmama daje ritmička raznolikost, kaoi odgovarajuća upotreba fonostilističkih i morfonostilističkihsredstava. Ukupnoj ekspresivnosti Komaričinog izraza odre-đeni doprinos je dat i preko mjestimično primjenjenih grafosti-lemskih sredstava.


40♦

Samo na prvi i ovlašni pogled može se učiniti da je po-ezija u zbirci “Verujem” hermetična, a u stvari ona je dosta ko-munikativna, ali traži misaono spremnog i angažovanog čitaoca,računa na njegovu širu spoznaju, na produktivniju asocijativnost.


♦41

OSVRT NA STVARALAČKI OPUS SLOBODANA KALEZIĆA*

Slobodan Kalezić (1944), pjesnik, književni kritičar, te-oretičar i istoričar književnosti, antologičar i pisac školskihudžbenika, redovni profesor univerziteta, jedan od najplodnijihsaradnika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i nosilacvelikog broja naučnih projekata u oblasti nauke o književnosti,glavni utemeljivač i rukovodilac postdiplomskih studija naOdsjeku za jugoslovenske književnosti Filozofskog fakultetau Nikšiću, dobitnik državne nagrade „Oktoih“, za nešto višeod 30 godina rada stvorio je književno i pedagoško djelo kojeje po svom obimu, raznovrsnosti i stvaralačkom domašajuimpozantno.

Kalezić se prvi put ozbiljnije književnoj publici predsta-vio pjesničkim ostvarenjem „Peščana poema“ („Savremenik“,Beograd, 1967) i od tada je neprestano prisutan u književnomživotu preko radova u najpoznatijim časopisima i putem pu-blikovanja posebnih knjiga. U jednoj studiji o našem velikompiscu („Andrićev Njegoš“, Strukture i značenja, CANU,Podgorica 1998) Kalezić je napisao: „Andrić je putopisnoasocijativan, i studijski odmjeren, esejistički nadahnut i biogra-fski precizan“. Kako pisac kada govori o drugom, u svoje kazi-vanje projektuje ustvari i dio sebe, to se čini da su se i Kalezićunehotice otele riječi koje sublimno iznose i neke najkarakteri-stičnije odlike njegovog stvaralačkog bića. To se može besu-mnje vidjeti iz njegovih originalnih zbirki poezije (Peščana


42♦

* Uvodna riječ na književnoj večeri u Pljevljima

poema, Bićemo kažnjeni, Uputstva za spasavanje, Opšta čašai Svijetlila), kao i iz antologija (Crna Gora pjesmom opjevana,Njegošu – pjesnici) urađenih panoramskih izbora (Izbor izsavremene jugoslovenske poezije, Poezija 82), kao i iz proznihantologija, odnosno izbora (Antologija savremene crnogorskepripovijetke, Izbor iz savremene jugoslovenske proze). Ovestvaralačke odlike i preokupacije u svojoj potpunosti se mogusagledavati u njegovim naučnim radovima, najcjelovitije sva-kako, u zasebnim knjigama: „Sjenke i stvari – struktura pripo-vjedaka Vladana Desnice“, Pobjeda, Titograd, 1978; „RomaniAugusta Cesareca“, UR, 1985; Umjetnost romana AugustaCesareca“, Zamak kulture, 1986; „Strukture i značenja“,CANU, Podgorica 1998; te u zasebnim studijama o Zogoviću,Andriću, o motivima u kolima Njegoševog Gorskog vijenca inarodnim pjesmama iz Vukovih i drugih zbirki, te u brojnimkritikama i esejima o romanima Čeda Vukovića, o poetici Ra-dovana Zogovića, o radovima iz MAKEDONISTIKE Rado-mira Ivanovića, o poetskom stvaranju renesanse slovenskogjuga na italijanskom jeziku, o Danilu Pavkoviću.

Književno-naučni rad profesora Kalezića koji se temeljina solidnoj obaviještenosti o domaćoj i stranoj literaturi iz do-mena nauke o književnosti i sa njom korespondirajućih disci-plina ilustruje kako se primjenom i kombinovanjem više me-toda silazi u dubinske slojeve osnovnog teksta i kako se dosežedo originalnih gledišta i dotad neosvjetljenih strana u mnogimmanje ili više dotad proučavanim književnim djelima. Prekodvadeset priređenih izdanja različitih autora, koja su snabdje-vena opsežnim kritičkim predgovorima i ostalom aparaturomprema najvišim savremenim zahtjevima, govori o širini intere-sovanja ovog naučnika, o opsegu i dubini zahvata u ranijeispitivanu i dosad sasvim nepoznatu književnu građu. Ovimizdanjima obuhvaćena su djela: Mihaila Ražnatovića, AugustaCesareca, Mirka Vujačića, Žarka Đurovića, Radomira Ivano-vića, Stefana Mitrovića, Žarka Komanina, Iva Andrića, Steva-


♦43

na Dučića, Milana Šaranovića, Jovana Popovića Lipovca, Mi-roslava Krleže, Ilije Zlatičanina i drugih pisaca.

Hrestomatije CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST UKNJIŽEVNOJ KRITICI obima pet knjiga, dvije scenske ada-ptacije („Hamlet“ Viljema Šekspira i „Prokleta avlija“ IvaAndrića) dopunjuju sliku o rasponu Kalezićevog naučnog iumjetničkog angažovanja.

Pobrojanim radovima ne iscrpljuje se spisak djela i au-tora o kojima je prof. Kalezić pisao oglede i studije. Tu bi va-ljalo dodati radove o Vidi Ognjenović i drugim piscima iz sa-vremenog ili ranijeg perioda koji privlače njegovu naučnuradoznalost.

Ovoj skici za informativni portret profesora Kalezićaosobena i svojevrsna dopuna su udžbenici i udžbenička lite-ratura. U koautorstvu sa prof. dr Zagorkom Kalezić on je sači-nio sljedeće udžbenike: Srpskohrvatski jezik i književnost,Beograd 1971; Beskraj zavičaja, 1973, Čitanku za II i IIIrazred usmjerenog obrazovanja (više izdanja od 1980. do1998. godine), te Čitanku za I, II, III i IV razred srednje škole(više izdanja od 1993. do 1998. godine).

Ove čitanke su oblikovane kao radni udžbenici koji suokrenuti stvaralačkom angažovanju učesnika u vaspitno-obra-zovnom procesu. U njima je razvijanje estetskog smisla, anali-tičkih sposobnosti i kritičkog stava kod učenika postavljeno uprvi plan i prema tome je vršen izbor sadržaja i njegovo obli-kovanje. Čitanke pripadaju stvaralačkom tipu udžbenika kojiprimjenjuje i afirmiše problemsku i istraživačku nastavu knji-ževnosti. Na ovim udžbenicima književno obrazovanje stičusvi srednjoškolci u Crnoj Gori, njih oko 40.000, svake godi-ne, i to godinama i decenijama.

Svakako da bi trebalo mnogo prostora i vremena da seiole cjelovitije predstavi umjetničko, naučno i pedagoško djeloovolikog obima, ovakve raznovrsnosti. Stoga smo se odlučilida damo samo osnovne podatke u vidu informativnih naznaka


44♦

za skicu bibliografskog portreta, jer, kako sam Kalezić napisau kratkoj bibliografskoj napomeni na kraju knjige „Strukturei značenja“ (CANU, Podgorica, 1998), bibliografija je najboljabiografija pisca.


♦45

MEANDRIRANJE NARATIVNIH TOKOVA*

Mirko Ikonić: „Povratak u Crnugoviće“ (2006)

Mirko Ikonić (1951), pjesnik, pripovjedač, književnikritičar i istoričar književnosti, prije knjige „Povratak uCrnugoviće“, objavio je dvije zbirke pjesama („Osojnice-Otisci“ zajedno sa Vidojem Pjevčevićem i „Mlada delta“),zbirku pripovijedaka „Pretežno istinite priče“ i pet knjiga sapodručja književne kritike i istorije književnosti („Traganje ivrednovanje“, „Čarolija reči“, „Pesnikinje Priboja“, „Naučnafantastika u romanu Jedna ugašena zvezda Lazara Koma-rčića“ i „Od Save iz Grabovice do danas – književnostpribojskog kraja“). Iz navedenih bibliografskih podataka, kojinijesu sasvim potpuni jer ne obuhvataju brojne priloge obja-vljene u serijskim publikacijama, može se zaključiti da je Iko-nić, svim svojim stvaralačkim bićem, uronjen u svijet knjiže-vnosti, kako u oblasti nauke, tako i na polju umjetnosti. Svaka-ko ne mora značiti da onaj ko je znalac nauke o književnosti,i uz to, ima tu i zapažen kreativni rezultat, kako je samim timpredodređen za vlastito stvaranje primarnih djela umjetnostiriječi. Takođe nije za očekivati da neko ko je autor uspješnihproznih, poetskih i dramskih djela, mora imati i sklonosti zabavljenje radom u oblasti nauke o književnosti. Ali, ako oso-bine i sa naučnog i sa umjetničkog područja nađu se u srećnomspoju kod iste ličnosti, nesumnjivo je kako će se tada i jedne idruge međusobno preplitati, prožimati i potpomagati. Ovaknjiga M. Ikonića na pravi način to potvrđuje, pokazujući kako


46♦

* Uvodna riječ na književnoj večeri Mirka Ikonića u Priboju

se do toga ne dolazi hotimično, već da plodotvornost slijediprirodno i spontano, te da je rezultat posjedovanja i razvojadarovitosti i za jedno i za drugo područje. Kako je lirska pje-sma umjetnost trenutka, u kojem se zgušnjava umjetnikovoemocionalno i misaono iskustvo, a epsko djelo, prikazujućirazvitak karaktera, razvija zaokruženu priču o njihovim sudbi-nama, to su i postupci uobličavanja onog što je pokrenuto po-četnim stvaralačkim impulsom veoma različiti. Kod epskihostvarenja put do konačne verzije teksta podrazumijeva dugo-trajnije bavljenje izrazom kako bi ono što je izazvalo stvara-lačku reakciju umjetnika dobilo i odgovarajuću formu. Stogaknjiževno znanje i iskustvo, kod stvaralčkog rada u oblastiepike posebno predstavljaju nesumnjivu prednost i to u svimfazama, počev od posmatranja života, preko razumijevanjaprocesa djelovanja spoljnih sila na čovjekovu psihu, do načinada se što uvjerljivije i slikovitije izraze njegove reakcije na tadejstva.

U prozi M. Ikonića ispoljene su sposobnosti za više-strano posmatranje života, za uočavanje skrivenih strana priro-de i ljudi, za pristup dubinskim psihičkim slojevima i za po-uzdano sagledavanje uzročno-posljedičnih odnosa. Knjiga„Put u Crnugoviće“ obuhvata događaje iz vremena II svjetskograta pa sve do savremenih dana. Dio tema odnosi se na poslje-dice koje su ratna dešavanja ostavljala u jednoj veoma siroma-šnoj sredini. Pored izrazite materijalne pustoši, ožiljci tih dje-lovanja posebno su očitovani u psihološkim stanjima ljudi.Tim teškoćama i nevoljama docnije vrijeme dodavalo je i dru-ge te su se novi tereti višestruko uvećavali i umnožavali. Nižuse tu događaji koji su vezani za kolonizaciju i odlaske stano-vništva iz siromašnih krajeva u Vojvodinu, zatim nasilni otkupii učlanjivanja u seljačke radne zadruge, elektrifikacija i raznedruge, ponekad čudne, mjere koje je sprovodila nova vlast.Prisutne su tu različite seoske dogodovštine, svađe i podvale,a prikazivano je lice i naličje sive i trule svakodnevice i učma-


♦47

log kulturnog života u maloj varoškoj sredini.Hronološki tok je često prekidan u ovim pripovije-

tkama, pri čemu je uzročno-posljedično djelovanje predoča-vano i subjektiviziranjem vremena gdje je kroz projekcije sje-ćanja, primjenom postupaka retrospekcije i introspekcije nauvjerljive načine iznošena socio-psihološka motivacija zbi-vanja, uz nerijtko isticanje bioloških faktora i erotskih mome-nata. Tako je ovdje stvarni život, pored neposrednog prikazi-vanja realističnih scena, svoj najpuniji odraz ostvarivao na po-dručju psihološke ravni. Kroz snove i nesigurna sjećanja, fa-ntazmogorične slike i prizore posebnih psiholoških stanja, pri-kazan je svijet veoma složenih odnosa i neobičnih sudbina.Stiče se tako utisak kako su fabularni tokovi i nizovi umršenisplet ovostranog i onostranog gdje ljudske jedinke žive na gra-nici tih dvaju svjetova, pod pritiskom tegoba i jednog i drugog.Postupci ličnosti motivisani su uzrocima sa oba ta područja, atačke presjeka tih podsticaja i njihovo međudejstvo predsta-vljaju svojevrsne čvorišne oslonce kroz koje meandrirajufabularni tokovi, što, uz ostalo, obezbjeđuje da priče dobijajuzanimljivo i cjelovito kompoziciono zaokruživanje.

Dramatična preživljavanja Ikonićevih ličnosti nagovije-štena su već na samom početku knjige, slikama i pričom o hra-stu. I bez autorove uvodne napomene upućeni čitalac će shva-titi da prisustvo hrasta, kao likovne ilustracije u knjizi, nijeuopšte slučajno. Već na koricama (prednjoj: slika ogromnog,skoro ogoljelog hrasta, a na zadnjoj: detalj hrastove kore„obgrljen“ bršljanom) doživljava se kao osoben umjetničkiznak i kao ram za priču o prirodnim i ljudskim silama, vidlji-vim i nevidljivim. Ovdje je naglašeno, a dalje u knjizi na uvje-rljive načine potvrđeno, kako je i najotporniji život obujmljenfatalnom sudbinom i zlim udesom koji kao da su prirasli uzčovjeka. Taj osnovni znak (hrast) ima svoje pridružene, podre-đene i nadređene, znakove koji uz sebe veže i istosmjernu isuprotnu znakovnost (lipa, kruška, drvo, kuća, bršljen, sjekira,


48♦

vatra, grom, krstača, kosti). Za veliki broj Ikonićevih ličnostikarakteristično je da nikad nijesu sigurne šta im se stvarnodogodilo, niti kako se to zbilo. Kod njih je sve na nekoj grani-ci: jeste – nije. Tu su posebno sugestivne scene gdje se jedanznak preobražava u drugi, kao u pripovijeci „Kuća bez vrata“.Tu žena i zmija, transformišući se jedna u drugu, u stije-šnjenom prostoru bez izlaza, sugerišu atmosferu apsurda iuzaludnosti traganja za lijepim. Tako kuća, žena, zmija i drvosvojim značenjskim obrisima, koji se šire, mijenjaju i preliva-ju, postaju svojevrsni estetički znaci čudesno povezani i zdru-ženi sa početnim i osnovnim znacima prve pripovijetke (bršlj-an i hrast). Takvim postavljanjem i povezivanjem simbolakuća, koja je inače u čovjekovoj svijesti prisutna kao najsi-gurnije utočište, čiji zidovi se stješnjavaju i iz njih nestajuprozori, pretvara se u grob, a bršljan sa kore hrasta dobija oblikguje što se obavija oko čovjekovog vrata. Mnoga stvarna inestvarna događanja ovdje su inače obilježena znakom drveta,a posebno stanja u kojima se ne može razlučiti šta je čimeuzrokovano, ili šta je iz čega rezultiralo. Tako je npr. stolarijau kući, kao i kapela i grobne krstače, od grobljanskog drveta,a i seljaci pri tuči koriste se grobljanskim krstačama. Pojavlji-vanjem drveta u takvim okolnostima, gdje su česti sagovornicii pokojnici iz groblja, upućuje kako se o krhko čovjekovo bićemogu da obijaju sopstveni i tuđi grjehovi. Predočavajući pre-življavanje i nemire svojih ličnosti autor uspješno dočaravasituacije koje su doprinosile nastajanju nesigurnosti koja ihprati i onespokojava. Za nejasnoće je jednom krivo pismo kojeje stiglo okrznuto i kao takvo izazvalo niz nesporazuma i ne-koliko komičnih situacija, a drugi put zagonetku odnose ženekoje su iznenada izišle iz voza na maloj stanici i to noću, uuslovima slabe svjetlosti, a gdje su stanični natpisi nejasni inepotpuni, sa poispadanim, pojedenim slovima. Navođenjemslikovitih pojedinosti, uz maksimalno sažetu deskripciju, posti-zani su izvanredni sugestivni učinci u dočaravanju prepreka


♦49

koje ometaju jasnu percepciju i sigurnije saznanje, što podstičenastanak misterija, njihovo smjenjivanje i umnožavanje. Mije-šanje takvih realnih scena, jasnih i onih nesigurnih, sa prizori-ma iz sna, ili iz neostvarenih želja i projekcija njima izazvanih,uticalo je da se često ne zna je li se nešto desilo ili je samoplod sopstvene mašte i sna.

Ikonićeve ličnosti posebno su još obilježene putova-njima i iščekivanjima, a karakteriše ih dramatika neizvjesnosti.Tako, npr. Ostoja Kukić, poslije 35 godina provedenih u bije-lom svijetu, vraća se u rodni kraj. I dok iščekuje da se u napu-štenoj kući sretne sa mrtvim bratom, pred njim se nižu slike izdjetinjstva, izmiješane sa onim koje zamišlja da će ga susresti,pojačavaju uznemirenost i utiču da uzbudljivost narasta dokrajnjih granica. Ali sama stvarnost, sa kojom se suočava, sveto još više povređuje i nadjačava (umjesto hrasta je panj, namjestu kuće je samo zgarište, a do mrtvog brata ne može do-spjeti zbog borbi koje se tamo vode). Poslije toga, kao jediniizlaz, opet mu se nudi putovanje, vraćanje nazad u bijeli svijetkamo je nekad krenuo sa snovima o boljem životu. Tako, dokje očekivao bar nekakvo ublažavanje ili smirenje, njemu ta obaputa navaljuju nove i teže terete sa kojima mu je suđeno daprovede ostatak života. I druga ličnost, starica iz pripovije-tke„Nesrećnici“, u nemogućnosti da putuje u stvarnosti, tra-ganjeza sinom koji je poginuo na sremskom frontu, nastavlja usnovima, kroz daleke predjele prostrane ravnice. Težina te-škeopomene, koja živi u narodu, da nema smirenija ni za dušumrtvog ni za žive, dok se pokojnik kako treba i gdje treba nesahrani, upravlja njenim životom na javi i u snu. Idući za nje-nim snovima ljudi, nakon mnogo neizvjesnosti i uzbudljivihtraganja, najzad uspijevaju da joj pronađu sinovljeve kosti itako joj ostvare jedinu preostalu najveću želju. U ovim pri-povijetkama veoma sugestivno djeluju i druge scene koje supovezane sa putovanjima, a obilježava ih strah kada se čovjeksusretne sa neizbježnom i očiglednom smrti i u jednom trenu


50♦

preleti mu pred očima skoro cio njegov dotadašnji život, odno-sno njegovi najupečatljiviji djelovi. Postepeno ili naglo nara-stanje uzbudljivosti, sukobi starog i novog, siromašnih i imu-ćnih, sanjara i realista obilježava ove pripovijetke dajući im iizrazito dramski karakter. Tome, na svoj način, doprinosi i dvo-jstvo unutar samih ličnosti.

Za pripovijetke M. Ikonića karakteristično je da su unjima primijenjeni različiti narativni oblici koji se prstenastoi mozaički pretapaju i sjedinjuju u jedinstven fabularni tok.Ovdje, kao što se često neočekivano pojavljuje, narator seobično neosjetno i povlači, prepuštajući kazivanje nekom dru-gom licu, pri čemu je oblikovanje književne materije, ugla-vnom, vršeno iz svijesti direktnog subjekta. Očituje se tu viševidova suprotnosti, naročito svijesti i podsvijesti. Silina duše-vnih rascjepa ličnosti projektovana je tu i na spoljni i na unu-trašnji prostor, tako da je u ovoj razgranatoj i dinamičnoj proziostvaren sklad narativnih, dramskih i deskriptivnih elemenata.Tako, ne samo ispovijesti ličnosti, ili portretna deskripcija, noi pejzažni elementi postaju svojevrsni estetički znaci kojisugerišu dramatiku teških i nepodnošljivih unutrašnjih stanja.Ujedno i likovne ilustracije, kao što su hrast i bršljan, na ko-ricama i unutar knjige, združene sa tekstom, sugerišu tamninuemotivnih tonova čovjekovog bitisanja, stiješnjenog u proci-jepu nemjerljivih sila, vidljivih i nevidljivih. Svojom pojavno-šću i povezanošću, u tom svijetu, i hrast i bršljan postaju takoosmišljeno nađene i značajski obogaćene metafore.


♦51

JEDINSTVO STVARALAČKIH NADAHNUĆAEjup Mušović: „Sermija“ (1994)

Dr Ejup Mušović (1930), koji je čitaocima poznat pobrojnim radovima i knjigama iz oblasti istorijske nauke, ovogaputa se oglasio umjetničkom prozom i pokazao kako naučna iumjetnička nadahnuća mogu biti objedinjena i u tematsko-moti-vskim izvorištima i u stvaralačkom biću jedne iste ličnosti.

U zbirci „Sermija“ autor, lako i prirodno, prikladnimekspozicijama, uvodi čitaoca u zanimljivi svijet priča. Kra-tkim, jasnim slikovitim i upečatljivim potezima on naslikaodređenu atmosferu iz koje kazivanje potekne samo od sebe.Fabularni tok priče je svuda nepredvidiv i razvija se nizanjemneočekivanih i iznenađujućih situacija u razvoju radnje. Nara-tivna nit je jedinstvena i, bez obzira na mnoge iznenadne obrteu zapletu i raspletu radnje, ona se ne kida i ne gubi, već svojimmanje ili više vidljivim prisustvom u matičnom toku i pobo-čnim rukavcima drži tkivo priče obezbeđujući koherentnostcjeline i djelova. Dramska napetost radnje se stalno održava,a u svakoj priči linija fabularnog toka obično ima po nekolikokulminacionih vrhova, sa jednim najizrazitijim vrhuncem, na-kon kojeg slijedi rasplet čiji smjer i ugaoni raspon odgovarajupsihološkoj atmosferi koja se prikazuje. Ove priče, kao pravedrame, zasnovane su na sukobima koji su najčešće unutrašnji,pa bilo da proističu iz polarizacije u samoj ličnosti, ili izmeđupojedinih aktera i njihovih međusobnih odnosa.

Ritam ove proze mjestimično je miran i ujednačen, po-put ravničarskog toka rijeke, da bi se gdjegdje iznenadno inaglo preobraćao u huk brzaka za mnoštvom kolovrata i vi-


52♦

rova, a nekad postepeno i neosjetno, opet, smirivao i stišavao.A tako raznovrsni ritam svuda je pokretan i nošen snagomunutrašnjeg psihološkog naboja.

Preko raznovrsnih, znalački odabranih i primjenjivanihpripovjedačkih formi, postizani su životnost, živost i sliko-vitost kod predočavanja različitih životnih situacija u kojimaje puno neobičnog, a gdje je sve predstavljeno na uvjerljiv iupečatljiv način. Prikazivane ličnosti su u prilici da se štopotpunije predstave i da ispolje svoje najvažnije osobine, kakoone žele da pokažu, tako i one druge što ih ne bi željeli odati.Autor sa izuzetnim uspjehom slika složenost unutrašnjeg bićasvojih ličnosti, a pri tome se, uz ostale postupke, služi psiho-loškom deskripcijom, unutrašnjim monologom i pokretanjemizazvanog dijaloga. On, spretnim načinom postupanja, dovodisvoje ličnosti u različite situacije u kojima one, najčešće ne-hotice i nesvjesno, otkrivaju svoje prikrivene mane i vrline.Odlike svoga bića ličnosti odaju nekad riječima koje im seslučajno otmu, neki put izraznim ponašanjem, pokatkad postu-pcima, a nerijetko preko više različitih manifestacija istovre-meno. Da bi iskazale nešto što je kod njih najvažnije, više ilimanje karakteristično ili specifično, tim ličnostima je ponekadpotreban samo jedan tren, a katkad da bi se to iz njih iskučilo,neophodno je prilično dugo vremensko trajanje. (Npr. ljekarnaglo i nehotično ispolji svoje ushićenje kad je otkrio da su sena bolesniku, umjesto velikih boginja, pojavile mrtvačke pje-ge. Ili u drugom slučaju, potrebno je veoma mnogo vremenada se pokaže pravo prevarantsko i nepošteno lice Muse Kožarakoji je do tada za svakoga važio kao najpošteniji čovjek ucijeloj varoši).

U pripovijetkama su ličnosti prikazivane u okolnostimai kad imaju i kad nemaju, a njihova preživljavanja djelujuuvjerljivo pošto su tu iznošena dubinska stanja psihe svake odnjih koja su slikana odgovarajućim izražajnim sredstvima. Kaoilustraciju dovoljno je pomenuti jedan takav primijenjeni po-


♦53

stupak, npr. kako je slikano propadanje bogatog Isa-bega (na-jprije mu stradaju stada, potom izgore dućani, zatim nastupeglad i golotinja, potom slijedi njegov rad u konjušnici i nabrisanju avlija, iza toga nailazi nizanje daljih nesreća: silnicimu otimaju ženu, vuci mu odnose jednog sina, a drugog sinamu zgrabe riječni talasi). Gradacijski date situacije vrlo snažnoprikazuju narastanje nesreće jednog čovjeka i njegove poro-dice, da bi se kasnije, nakon izmećarisanja u tuđoj zemlji, lije-pim i čudesnim a dobro motivisanim obrtom, još izrazitijeistakao njegov povratak u sreću, a time na spasiteljski veomavješt način iskazala istina o ćudima i varljivosti životne srećei njenom kružnom obrtanju. Ljudski karakteri ovde su prika-zivani iz mnogih uglova i predstavljani su u svoj svojoj slože-nosti. Kod većine ličnosti iznošeno je njihovo vječno prija-teljovanje s mukom, a kod mnogih takvih elemenata, u ovimpričama je dočaravana jedna stvarna životna vjerodostojnost,a to je bilo moguće najviše zbog toga što su tu zahvatanidubinski slojevi čovjekovog života, bića kao jedinke, a i širegkolektiviteta. Autor se pokazao ne samo kao izuzetan pozna-valac psihe pojedinca i kolektiva, već i kao daroviti slikar lju-dske duše koji svoj izraz zna da prilagođava prikazivanimokolnostima. Navedene i brojne slične tvrdnje mogu se doku-mentovati mnogim izuzetno uspjelim umjetničkim postupci-ma (izvanredni opisi prirode skladno uklopljeni u naraciju kojisu ponegdje dati i kontrastno, carigradska čaršija i njena vre-lina naspram pešterskih pejzaža sa zelenim livadama i lednimizvorima; vrlo uspjela portretna deskripcija, pregoreli grkljanbolesnika i priviđanje svježine pešterskih izvora; talasanjesvijesti i podsvijesti, padanje u komu, doticanje smrti i polu-svjesna stanja; situacije kada se u smrtnome bolesniku boredvije želje, jedna da živi, a druga da umre i da mu se više neponovi onaj pakleni put do smrti koji je već jednom prošao;povremeno javljanje dva glasa gdje mu jedan savjetuje daumre, a drugi da živi; svađa bespomoćnih bolesnika; vađenje


54♦

duše samrtnom bolesniku vezanom za krevet, čuđenje pri ra-zabiranju da je još živ i da ima usta; te uskovitlano miješanjerazličitih stanja, stvarnosti, sna, pričinjavanja, sjećanja...).

Stil ovih proznih ostvarenja prilagođen je dubinskomkarakteru sadržaja, raznolike pripovjedačke forme su proiste-kle iz složene dramske strukture, a jezik odgovara ličnostima,atmosferi i vremenu. Ovdje kazivanje podsjeća na skladni go-vor narodnih priča profiltriran kroz senzibilna čula stvara-lačkog subjekta, koji životnoj i umjetničkoj istini, kao i izreče-noj riječi, zna pravu mjeru i cijenu. Kao što se u prikazivanimslikama vrši pretapanje prošlog, dalekog i ovovremenog, pro-storno udaljenog i bliskog, a da se pri tom ne uočavaju vezi-vna mjesta i spojevi, no se ima utisak jedinstvenog toka i stru-janja fluida kroz prostor i vrijeme, tako se i kod piščevog stilai jezika ne može lako prepoznati da li se to čuje autorov govor,odnosne struje li to simfonijski zvuci mudrih narodnih priča,ili oba zajedno u jednoj svježoj i originalnoj varijanti umje-tničkog govora.


♦55

LEBDENJE I TREPERENJE NAD AMBISOMZoran Raonić: „Oko pjesme“(2007)

Poetski svijet Zorana Raonića (1956) zasnovan je narealnim pojedinostima sa kojih se reflektuju odrazi na unu-trašnje biće lirskog subjekta. Emocije i refleksije koje su takopokrenute oblikuju se u zgusnute lirske slike u kojima se potirugranice izmedju stvarnog i imaginarnog pri čemu se sve stapau jedinstvene prizore što sugerišu posebnost jednog stanja gdjeradoznalost za iznalaženjem odgovora postaje središnji pokre-tač misaonih traganja. Proteklo vrijeme ostavilo je puno zna-kova po jednom prostoru, koji je autoru dobro poznat, i on jeudubljivanjem u ono što je trajalo duže, ili što je izdržalo silinurazličitih dejstava, nastojao da iznalazi suštinske posljedicedjelovanja tvoračkih i rušilačkih sila, kako prirode, tako i čo-vjeka. Pri stremljenju da se dospije do srži i istine, pokazujese kako sigurnost neprestano izmiče, a tajnovitost se uvećava,dok se izvjesnim čini saznanje da se zameci tvoračkog i ruši-lačkog, u prirodi i kod čovjeka, mogu nalaziti u istom jezgru.Pjesnički svijet ovog autora posebno obilježavaju dva kontra-stna motiva (bezdan i vrh) izmedju kojih dominiraju lovac,vatra i most. Oko ovih glavnih, okuplja se više pomoćnih i pri-druženih motiva, preko čijih variranja se prati sudbina čovje-kove jedinke čije trajanje se doživljava kao lebdjenje nadambisom, izmedju jedne i druge strane, u pokušajima da seiznađe „otporna tačka“ koja može pomoći da se predje nadrugu obalu i stigne do cilja i visa. A ta utakmica se pokazujekao vječita, sa mnogo iskušenja, i njen stalni pratilac je nei-zvjesnost, kao i neizbježno sukobljavanje sa silama nepredvi-


56♦

divim i namjerljivim. Pored toga, ako se i ostvari neko posti-gnuće, ono je obilježeno nedoumicom, da li je zaista to stva-rno, ili je samo varka i obmana.

U čudesima ljudskih i prirodnih ostvarenja (gradjevina,skulptura, crteža, prirodnih oblika, reljefa...), u onom što jevidno i dostupno čulima, kao i u nečem što je potpuno skrive-no, bajkovito i neuhvatljivo, ovdje se traži trag ljudske ruke inauma, ali i sile zemne i nebeske, ustvari pokušavaju se odgo-netnuti putevi stvaranja i uništenja. Pokazuje se pri tom kakoje u osnovi svega, kao i kod nevolje i izbavljenja, čovjekovolično činjenje, zato izmedju smjera na koji upućuju motivibora, visa, planine, tice, sna i onih koji se vezuju za jamu, vir,ponor, provaliju, ambis, bezdan, opet se nalazi jedinka koja jeu iščekivanju ili oklijevanju. Tako se na čovjekovo življenjegleda kao na pokušaj da se pokrene ili zaustavi dejstvo jedneili druge sile, te nekako između njih opstane. To ovdje posebnosugeriše izvanredna slika kamenog lovca koji drži zapetustrijelu, a ne odapinje je vjekovima, što nameće nedoumicu dali se tu radi o čekanju trenutka za pojavu prave mete, ili se pakželi odložiiti, pa, možda i izbjeći smrtonosni pokret. Traganjeza tim linijama i znakovima, usmjerenim prema bezdanu ili kavhovima, ocrtava mnoge lučne putanje emocija, misli i fanta-zije. I kad je riječ o običajima i legendama, o sukobima, pohle-pi i žudnji, o odagonjenju tmine i zaštiti, o čudestvu ljepote inedostižnosti visine, kao i o svodjenju životnog računa, ovdjese preko slutnje tudjih reagovanja i namjera, u prelamanja istihkroz vlastitu unutrašnjost, nastoje uočavati elementi trajnog itrenutnog, te prevaga jedne od suprotnosti. Kao i u slučaju lo-vca što oklijeva, tako i kod pojedinih drugih motiva, posebnoonih povezanih sa znakom vatre, krajnji čin se svodi na dvijemogućnosti. Čovjekovo činjenje ustvari predstavlja neki vidneprestane igre vatrom, pri čemu može da bude sve sprženo,ili opet ogrijano blagodetnom toplinom. A kako je u sjemenuvatre oboje, upitanost lirskog subjekta treperi nad mogućim


♦57

izgledima. U atmosferi slika, u kojima dominiraju tamnine iponori, pojave rijetkih proplamsaja svjetlosti ne daju punonade u željena ishodišta zato ovdje pružena ruka dobrote jezastala u iščekivanju prihvatanja od druge. Tako ti zaustavljenipokreti tijela, koji čekaju ili oklijevaju, kao izvanredno oda-brani statični motivi, postaju svojevrsni simboli za čovjekovapostupanja koja su uslovljena time kakav će nalog da se dobijeod srca i uma, vlastitog ili tuđeg.

Pri nastojanju da se saznaje nesaznatljivo, da se zapazinevidno i nečujno, ovdje se dejstvo različitih sila, spoljnih iunutrašnjih, posmatra kroz vremenske naslage pri čemu sečesto zalazi u čudesno i neobjašnjivo. Rijetko događanje da sedostigne cilj, manji li veći, da se izbjegne neželjeno, da seostvari san, uslovljeno je mnoštvom činilaca, a najviše je onihna koje se ne može uticati, dok su oni što su u sopstvenom po-sjedu podložni stalnom iskušavanju i kolebanju. No, i u ta-kvim okolnostima, pored svih prepreka, iskušenja i sumnji,osnov za nadu može da pruži i sam pogled na realni gradje-vinski objekat, most, koji je sagradjen u prirodnom prostorustravičnog i čudesnog oblika. U vidjenju posmatrača to djelose odvojilo od prirodnog i rukom ljudskog stvorenog čudesa,kao i od skladnog spoja djela oba tvorca, te se preobrazilo umetaforu ljepote čiju harmoniju je mogla da ostvari samooslobodjena energija koja je usmjerena ka plemenitom i uzvi-šenom. A dimenzija tvoračkog nije data odabranim i unaprijedpredodređenim, već samo onima koji se potpuno predaju svomdjelu, iskreno i bez poze. Stoga se ona može naći ne samo kodumjetnika i naučnika, nje ima i u neimarstvu običnog čovjekakoji kao tegobni poslenik zna uistinu i da stvara.

Tajnovitost koju kriju prošlo vrijeme, djela prirode iličovjeka, dala je osnov za iskazivanje subjektivnih preživlja-vanja i razmišljanja. Ovdje se pokazuje kako je pjesniku sudje-no da preživljava tudje boli, da ih osjeća kao sopstvene, a davlastite mora podnositi sam, te da ih može olakšavati jedino


58♦

ako one nadju odušak kroz riječ. Lirsko reagovanje Z. Raoni-ća predstavlja uspješan vid iznalaženja prave riječi i specifičnestrukture stiha čija značenjska strana odgovara svijetu koji setu predočava, a u kom se vrlo često vrši preplitanje mašte istvarnosti. Prava riječ, odvojena od svog prvobitnog značenja,putem uvećanog semantičkog raspona, sugeriše objedinjavanjeslike i ideje i svjedoči o složenosti i bogatstvu prikazivanogunutrašnjeg svijeta. Putem maksimalno sažimanog izraza, sti-hovima koji posjeduju specifičnu melodičnost i ritmičnost,kazano je puno o neprestanom čovjekovom traganju za spoko-jstvom i srećom. Za poeziju ovog pjesnika karakteristično jeda su misaone poente, kao i osnovne inspiracije, zgusnute ve-ćinom u najkraće stihove minijaturnih pjesama. Takve riječipredstavljaju istovremeno i izvorišna jezgra i sabirne sinkopejednog skladnog i značenjski bogatog zvuka. A u tom zvučanjuzatitraju vrlo različiiti tonovi, medju kojima se pojave mjesti-mično i ironični. Tako se pokaže da čovjek, u stalnoj hitnji zasrećom, dok grabi da pomogne sebi, ili, možda, odmogne dru-gom, ne primjećuje kako brzo pješčanik života curi, te da po-red njega nezapaženo prolaze sreća i ljepota.


♦59

URANJANJE U MISTIKUMiroje Vuković: “Nezvani gost” (1994)

Prije knjige „Nezvani gost” Miroje Vuković (1946) ob-javio je jednu zbirku pjesama i tri prozne knjige “Traganja”,„Ram za priču o Jakovu” i „Ja - Tara”.

Zbirkom „Nezvani gost” ovaj autor potvrđuje nekebitne odlike svoga ranije obznanjenog lirskog govora proši-rujući istovremeno i skalu vlastitog pjesničkog tonaliteta. Ovazbirka ima 38, uglavnom kraćih, pjesama koje su grupisane upet ciklusa (Nezvani gost, Lisa stijena, Vaskrs u nama, Pogleds prozora i Zapis).

Iako u zbirci, i to na samom njenom kraju, postoje samotri pjesme koje se mogu označiti kao dominantno ljubavne,nije bezrazložno tvrditi kako su i svi ostali stihovi nastali iziste emocionalne osnove, odakle su se širila i u druga asocija-tivna polja čije su linije dosezale i do veoma udaljenih pros-tornih i vremenskih tačaka.

Poetski svijet lirskog subjekta najbliže je, čini se, na-značen stihovima iz posljednje i završne pjesme, a i oivičen jenjihovom atmosferom, i sazdan na dvjema opozitivnim kate-gorijama koje se ovdje najčešće imenuju riječima ljubav i gri-jeh. Kako sama ljubav, ovdje uzeta kao osnov i mjera svega,sadrži u sebi i suprotne supstance, to se i doživljaj svijeta pje-sničkog subjekta temelji na viđenju koje se ostvaruje prekotonova jedne naglašeno osjenčene osjećajnosti. I upravo iz ta-kve emotivno-refleksivne podloge niču misaona uznemira-vanja i treperenja, kao i težnja da se ljubav uzdigne na naju-zvišenije prijestolje.


60♦

U odgonetanju čvorišnih tajni, đavolski sakrivenih i um-ršenih, autorova misao zalazi u daleka vremena, tražeći u nji-ma veze i sličnosti sa onim što ga u današnjem dobu zaokuplja.Stoga su ovdje prisutni motivi o pragrijehu, pa i o prapočetkui o praelementima, i dati naporedo sa onim što je trenutno iovovremeno. Između onog (pra)davnog i ovotrenutnog lebdepjesnikova pitanja i nedoumice. Između biblijski intoniranihstihova sa početka knjige (pjesma I bi čovjek) i onih sa samognjenog kraja (pjesma Inat) egzistira jedan osobeni lirski svijet,stvarni i imaginarni, bliski i daleki, prošli i sadašnji, gdje jedat naporedo, a ponegdje izmiješan i učvoren, usred koga jepostavljeno iskušenje kao Adamova jabuka ili kao neki drugiznak.

Pri razračunavanju sa sobom, sa tajnama postanja i saz-danja, pjesnički subjekt se bavi pitanjem vatre kao praele-menta, njenim udjelom u ljubavi i humaniziranju, ali i u de-humaniziranju i razaranju svijeta. Tu je i motiv vode, koja je,kao jedan od praelemenata u osnovi svega, povezana sa taj-nama vječitog proticanja i kruženja, sa ritmičnim ponavljan-jima mnogo čega u životu, a posebno sa obrtanjem vječito rje-šavanih a nikad riješenih pitanja (pjesme: Mlini, Kružac, Vu-čevo, Guvno, Besmisao...). Isti motiv se vezuje i sa smislomputovanja, a ovo doživljava kao vid zavaravanja smrti. U okvi-ru prvog ciklusa ljeska se življenje kao bivstvovanje na ta-lasima nemira, naglašava osjećajnost i krhkost čovjekova bića,ističe raspolućenost sopstvenog „ja” iz čije unutrašnjosti seizvijaju visoki tonovi krika i molbe da se ne dira u najskrovitijekutke duše i sna. Lirski subjekat se tu razračunava sa sobom,sa nasljeđem, sa sudbinom koju mu drugi određuju.

U drugom ciklusu (Lisa stijena) razmišljanja se vezujuza još jedan praelemenat (zemlju) pri čemu je poseban stil pos-tizan i u izboru toponima (Vučevo, Ždrijelo, Lisa stijena, Sas-tavci...). Otpornost i stamenost su naglašavani slikovitošću isimbolikom samih naziva zemljinih oblika, a težnje ka drugoj


♦61

obali, rastavljanje i povratak, dejstvo sila rastavljanja i sastavl-janja sugeriše se preko motiva vode i njenog odnosa premaprethodnom elementu. Lisa stijena, koja sa puno razloga stojina početku ciklusa, predstavlja istovremeno znak razmeđa istamenosti, koja suprotno svemu što se mijenja, protiče i nes-taje, očarava svojom čvrstinom i toplinom u isto vrijeme.

Mistični motivi su prisutni u trećem ciklusu (Vaskrs unama) gdje se asocijacije naslanjaju na neobične legende ičudesa. Tu su u središtu ljudske patnje i iskušavanja, sa željomza vaskrsavanje čovjeka sa čednošću i nadom djeteta. A pjesni-čki subjekt razloge za nadu vidi u moći i trajnosti ljepote našta posebno upućuje pjesma Zagrađe o čudesnoj ljepoti i pos-tojanosti crkve u skrovitom predjelu.

U četvrtom ciklusu značajno mjesto pripada motivimapejzaža. No, izuzetnost pejzaža prirode je samo povod da sepogled vrati u sebe, u pejzaž duše, gdje zatrepere akordi sjete,uspomene, pri čemu se čini da se priroda i čovjek vezuju u ner-azveziv čvor, stapaju u jedan svijet i vraćaju prvotnim praele-mentima.

Peti ciklus sadrži neku vrstu monologa o sličnosti tegob-nih vremena. Ovdje se posebno izdvaja jedna međašnja pje-sma, pjesma mjere i opomene. Umjesto odgovora na mnogapitanja, data direktnije ili samo sugerisana iz prethodnih cik-lusa, autor ovdje postavlja Medun brdo, kao mjernu jedinicu.Tako se još jednom naglašava zemlja kao praelemenat u oblikujednog toponima što je u sebe upio mjeru koju mu je udahnuočovjek.

U iznošenju svog svijeta autor nije nastojao da eksperi-mentiše, već je načinom i tonom prirodnog govora saopštavaosvoja viđenja i snoviđenja. On nije pošto poto htio da bude novi učeno i namjerno zatvoren. Očito da je, uz ostalo, imao dvijenamjere: da ostane iskren i da bude blizak čitaocu na čije je isku-stvo, besumnje, i računao. Stoga je ovdje i primijenjen ispovije-dni ton koji i odgovara intenzitetu i uzavrelosti emocija.


62♦

OGRLICE OD SNOVA I USPOMENAMehdija Klimenta: “Buđenje tišine” (2013)

U poetskoj zbirci “Buđenje tišine” autora Mehdije Kli-mente (1946) dominantno mjesto zauzimaju ljubavne i pejza-žne teme, pored kojih se javljaju i one koje pripadaju soci-jalnom i rodoljubivom području. Za ovu poeziju je karakte-ristično da se u njoj osjeća puna emocionalna saživljenost udoživljavanju tema, te da je tu ostvareno međusobno povezi-vanje i sjedinjavanje više vrsta dinamičnih i statičnih motiva.Tu se unutrašnja stanja lirskog subjekta reflektuju u prirodu,kao što i pejzažni elementi uranjaju u izvorišta pojedinih emo-cija i refleksija (“Cveće se pretvara u osmeh”...) Tako se naosoben način spaja spoljno i unutrašnje te nastaje jedinstvenlirski svijet kojeg karakteriše intenzivna emotivna i misaonadinamika. Poetski motivi ovdje su razvijani u bogate koloritneslike u kojima preovlađuju nijanse tamnih boja i sjetnih me-lodija. Pejzaži iz prirode i događanja iz spoljnog svijeta poja-vljuju se kao povod za iskazivanje vlastitih proživljavanja i ra-zmišljanja. Takvi podsticaji u ovoj poeziji prepoznaju se i kaosredišna jezgra odakle se šire i u koja se sabiraju brojne boje ilinije semantičkih talasa. Ta jezgra su imenovana odgovara-jućim, dobro izabranim, leksemama bogatog značenjskog obi-ma i višestruke simbolike. Među njima posebno mjesto imajulekseme proljeće i jesen, čije pojavljivanje u stihovima je dostačesto, a više puta su ponovljene i u naslovima pjesama. Uzproljeće se vezuju nastanak, budjenje, jutro i pojavljuje višesrodnih znakova (sunce, nebo, zvijezde, rascvjetali masla-čak...). U velikom broju pjesama prisutne su ljubavne slutnje


♦63

i nagovještaji, čežnje, iščekivanja, rastanci... što često čini os-novu za misaona traganja i poniranja u sudbinska pitanja, živ-ota, sreće, pa i prolaznosti svega, istovremeno potvrđujućikoliko je velika snaga ljubavi. Vizuelne slike koje se vežu uzatmosferu proljeća, pored svijetlih, sadrže i tamne tonove kojisimbolizuju prazne nade, uzaludnost čekanja, neminovno pro-ticanje vremena i nagovještavanje kraja.

Ugasle nade, rastanci i prolaznost srećnih trenutaka po-staju osnovni uzročnici nepodnošljivih stanja. Preko kontrast-nih pojedinosti, datih u okviru atmosfere vezane za proljeće,prelazi se u predjele jeseni gdje dominiraju naglašeno tamnitonovi. Proširivanje slika izrazitijim kontrastnim elementima,te njihovim pretapanjem u sumornije stanje, pojačava se ek-spresivnost prostora pri čemu se postižu značajniji estetičkiučinci u predočavanju atmosfere nepodnošljivog potonuća udubine bezizlaza. Vizuelnim elementima često se pridružuju iakustički što upotpunjuje cjelovitost slika i obogaćuje njihovoizražajno dejstvo (oluja besni, sevaju munje, briše mećava po-kislim trotoarima...).

Da bi se suprotstavio nepodnošljivoj raelnosti, lirskisubjekat reaguje povlačenjem u vlastitu tišinu, uz akorde mu-zike i sklada, a to je postizano tako što su melodijski elementipostajali nosioci značenja. Osobenim izborom i redom riječi,grafičkim rasporedom riječi i stihova, određenim ponavljan-jima i neusiljenom rimom, u najboljim pjesmama, ostvarivanaje izvanredna stilogenost ritmičko-melodijskih elemenata.

Kontrastno oblikovanje slika, sadejstvo vizuelnih i aku-stičkih elemenata, uz mjestimično prisustvo taktilnih i olfak-tornih, rezultiralo je visokim stepenom ostvarenog sklada.Svaki od tih estetskih činilaca pojavljuje se na mjestu i okol-nostima kada je njihova uloga u prilici da, na najverodostojnijinačin dočara dubinu tamnine i intenzitet unutrašnjih nemira.Lirski glas, registrujući nedoumice između ljubavnog nagov-ještaja i varke, straha i spokoja, htjenja i nedostižnosti, uspo-


64♦

mene i nade, pokazuje kako očekivanja izmiču i tonu, uspo-mene se udaljavaju, a životni put krati. Traganje za smirajemtu postaje sasvim uzaludno, dok nemiri sve intenzivnije ta-lasaju osjećanja, misli, snove i imaginaciju. U situaciji kada jeljubav zapretana, a stvarnost obilježena iščezavanjem i gublje-njem, dok se niže osipanje dana, dodatne tegobe donose doga-đaji koji predstavljaju prijetnju društvu i prostoru u širim ra-zmjerama. U pojedinim pjesmama slikovito su registrovanetakve strepnje, kao i odlučnost na otpor silama razaranja. Naposebno zanimljiv i slikovit način tu je progovoreno o brojnimproblemima i teškoćama koji se tiču i pojedinca i šire zajed-nice. U lirskom reagovanju, uz muku trpljenja, poseban nagla-sak se daje ljepoti voljenja i žrtvovanja.

Zbirka “Buđenje tišine”, u cjelini, doživljava se kao tragtreperenja lirskog glasa između uspomena i snova, nada i stre-pnji, proljeća i jeseni. Stiješnjenom u procijepu između nepo-dnošljivog realnog trenutka i nedostižnosti željenog, lirskomsubjektu, kao jedini izbor, ostaje prizivanje uspomena i preda-vanje snovima (“... da java pored mene mine / da ostane samosan...”). Stoga na kraju ostaje samo trag ljepote, jedne davnodoživljene i druge uzaludno sanjane, oblikovan u ogrlice odsna uspomena.


♦65

NA GRANICI ĐAVOLJEG ISKUŠENJAZoran Bognar: “Novi Nojev kovčeg” (1997)

Zoran Bognar je jedan od vodećih pjesnika mlade gen-eracije. Rođen je 1965. godine, a već je objavio 15 zapaženihknjiga (2 romana, 12 zbirki poezije, 1 knjigu eseja). Knjiga“Novi potop” prevedena mu je na italijanski jezik, a inače pje-sme su mu prevođene na više jezika (francuski, engleski, ma-đarski, slovenački, makedonski, turski i španski). Redovan jesaradnik naših najuglednijih književnih časopisa. Bognar jerođen u Vukovaru, a živi i radi kao profesionalni književnik uBeogradu.

Dobitnik je više značajnih književnih nagrada (“Pečatvaroši sremskokarlovačke”, “Matićev šal”, “Milan Lalić”,“Stevan Pešić”, “Blažo Šćepanović”).

Knjiga “Novi Nojev kovčeg”, koja je objavljena ovihdana u zajedničkom izdanju “Prosvete” iz Beograda i Među-republičke zajednice iz Pljevalja, a za čiji rukopis je autordobio nagradu “Blažo Šćepanović” za 1996. godinu, otvara sejednim grafostilemskim znakom. Naslov knjige je ispisan uvidu raspeća i može da se čita različito: odozgo prema dolje iobratno, s lijeva na desno i obrnuto, u smjeru kazaljke na ča-sovniku i njenim obrnutim smjerom, te redom počev od bilokoje riječi:

TAMO

MOŽDA NIŠTA


66♦

NEMA

I kako god da se čita, naglasak stiha se pomjera sa riječina riječ, smjenjuju se značenjske nijanse, ali u središtu ostajejedno “O” kao semantičko jezgro pjesme, ili krug u kom sestiču početak i kraj linije postanja i skončanja.

Sa mišlju o Novom Nojevom kovčegu lirski subjekt seobraća svemogućem / “Tvorče, pogledaj još jednom u našasrca... u dušu...”/. Uzrok prvog potopa je čovjek, uzročnicimnogih kataklizmi, pa i novog pretećeg potopa, su opet učovjeku, u njegovoj tamnoj strani. A čovjek je, kako naglašavaBognar, služeći se pritom i grafostilističkim sredstvima, “je-dini od svih bića koji pije i kad nije žedan”. I povezujući svojevrijeme sa onim iz daleke mitologije autor je sačinio mno-goslojan i zagonetan tekst. Tu su eruptivnom snagom poteklivodoskoci čiste poezije, misaono mnogostruko razuđene, gdjesu iskazane mnoge nedoumice, strepnje i slutnje o čovjekovojprirodi, o postanju, trajanju i skončanju. Autor je govoreći odvije različite polovine čovjeka, svijetloj i tamnoj, kao i kodmjeseca, nastojao da kroz “milenijumske durbine” posmatračovjeka koji je na granici đavoljeg iskušenja. On je u svojimstihovima napisanim oko jednu deceniju ranije proročki pred-skazao vrijeme koje se proživljava posljednjih godina te takopotvrdio da su božanska predskazanja najbliža izuzetnim istin-skim pjesnicima.

Ova knjiga se u najvećoj mjeri i zasniva na opozitivnomodnosu: ambis - horizont. A autor, znajući protekla događanja,davna i skorašnja, a sluteći apokaliptična stanja, svoju knjiguzavršava molitvenim obraćanjima Tvorcu (ugasi noć... izbri-ši... zbratimi... speri... prosvetli... uspavaj... pomiri... nauči...pokloni nam... preobrazi nas... vrati nas...).


♦67

Kroz pomenutu krugom oivičenu prazninu Bognar kaoda daje odgovor i na Jesudijanovu misao da je “zakon duhanesebičnost, a zakon tela sebičnost”. U uvodnoj pjesmi on toi opominjuće varira /”... Ali oduvek ste se plašili da pogledatesebi u /dušu/ jer tamo možda ništa nema...”/

U ovoj poeziji grafostilemska kao i druga sredstva ni-jesu proste ilustracije ili konstrukcije, već znaci punog sadržajai nagovještaja u koje se sažimaju misaone poente pjesama iknjiga. Stih je tu svojevrsan dubinski pogled kroz vrijeme, akoliko god da je u njemu odgovor, on je još više, u najboljimpjesmama, i birljantno tajanstvena enigma. Slijedeći najprisut-nije simbole iz “Novog Nojevog kovčega” čini se da ima malonade za optimistička zaključivanja. Za ilustraciju pomenutetvrdnje mogu poslužiti stihovi iz dvije pjesme:

“... kroz poluotvorenu Bibliju virio je kvrgavi prst Jude...”

(“Biblioteke Erebos”)

“Poljima umesto žita ponovo rastu odavno p

re

grobovi o ljeni...

(“Maroderi”)


68♦

Knjiga “Novi Nojev kovčeg”, koja se otvara znakom ra-speća, a zatvara zvukom molitve, skladno upotpunjuje Bog-narov opus srodnog tematsko-motivskog kruga, a njena refle-ksivno-emotivna zgusnutost predočena je različitim poetskimsredstvima, od kojih su ovdje dodirnuta samo neka, posebnografostilemska.


♦69

NA IVICI SPASENJA ILI UNIŠTENJAKenan Krupa: ˝Sa mirisom svemir trava¨ (2009)

Rukopis ˝Sa mirisom svemir trava˝ autora Kenana Kru-pe (1976) sadrži 29 pjesama raspoređenih u četiri ciklusa (˝Utopotu karibu jelena˝, ˝Majka nad kolevkom˝, ˝Na crnomkonju tame˝ i ˝Stope zalutalog sna˝). Već sami naslovi ciklusanagovještavaju vrste kolorita i smjerove putanje lirskog glasa.Između prve, uvodne, pjesme ̋ Da li si nepostojeći˝, koja je up-itno intonirana, i završne ˝Vojni hodnik˝, gdje su grupisanistatični motivi, pulsira jedan osobeni lirski svijet čija simbolikailustruje gustinu i isprepletenost emocionalnih i misaonih slo-jeva. U ovim stihovima se ne nude odgovori, iako su naporika njima besumnje usmjereni, već se nizanjem i povezivanjemrazličitih unutrašnjih motiva pokreće razvijanje raskošnih pje-sničkih slika i tako predočava atmosfera jedne predmetne stva-rnosti koja je uzrokovala emocionalno-refleksivnu uznemire-nost, odakle je potekla riječ kao vjerodostojan odraz i nemi-novni odušak. Emocionalno jezgro pojedinih pjesama, pa i ci-jele zbirke, moguće je iznalaziti preko tri vrlo frekventna gla-gola (volim, želim, tražim), upotrijebljena i kao počeci strofau pjesmi ˝Kažnjenik u zori˝. Iz njih kao da izviru, a opet tu islivaju, kakrakteristični akordi, sa puno preliva i nijansi, jedneemocionalne skale vrlo velikog raspona. I refleksivne putanjesu mnogostruke, sa presjecima linija, koje preko ovovremenestvarnosti nastoje da povezuju daleku prošlost sa nadolazećombudućnosti. Tu intenzitet misaonim traganjima daje jačinaemocionalnih impulsa, pri čemu se za rasvjetljavanje putanja,koje bi mogle voditi ka iznalaženju odgovora, primjenjuje po-


70♦

zicija neobičnog, obrnutog rakursa. Nasuprot onom antičkomjunaku koji svoju snagu crpi iz zemlje, ovdje se lirski glas na-paja sa visine neba, iz daljine prostora i dubine vremena (˝Mo-je drveće je sa korenima gore˝... ˝dole je cvet/ gore je koren˝).

U sagledavanju sudbine ljudske jedinke nameću se bro-jna pitanja o moći saznanja i mogućnostima ostvarivanja želja,plemenitih i uzvišenih ciljeva. Osjećanje mučne raspetostipojačano je prostranstvom praznine koje sugeriše uzaludnoststremljenja, a pojmovi svjetlosti i tame poprimaju simboličnaznačenja višeg reda. Na zemlji i na nebu previše je crnila, kakou prošlosti, tako i u sadašnjosti (crna ptica, crna krila, magla,mrak...), a njima pridruženi srodni znaci (kandže, krv, mač, až-daja, puške, zmija, orao, krik...) zamračuju ono drugo lice živ-ljenja na koje upućuju znaci cvijet, zora, duga. Vizuelno pre-dstavljanje tamnine upotpunjuje se i značenjskim oneobiča-vanjem svijetlih elemenata koji, umjesto na vedrinu, asocirajuna neizdrživu, ledenu stranu bivstvovanja. Dimenzije takvihvizuelnih slika dopunjene su i akustičkim sredstvima (topot,vrisak, krik...), pri čemu i jedni i drugi detalji izrazitije nagla-šavaju opozitivni odnos na relaciji cvijet – snijeg, meta – nišan,gdje primat pripada lovcu, kojeg opet, na kraju, čeka pridruži-vanje svojim ulovljenim žrtvama. Kao što u ovim stihovimaakustičke pojedinosti predočavaju dinamiku dešavanja, tako,na drugoj strani, odsustvo zvukova i pokreta sugeriše drama-tiku iščekivanja i veličinu opasnosti, pojačavajući i slutnjunadolazeće apokalipse (zmija spava, orao ćuti, naslonjenepuščane cevi.. ). U okolnostima opšte šutnje i nepomičnosti satanke ivice, na kojoj se čeka, lako se može skliznuti u uništenjeili izbavljenje. Sa oštrog brida, u atmosferi prepunoj barutnihčestica, samo jedan najmanji trun, dovoljan je da kazaljku us-mjeri na stranu spasa ili zla. Upravo na toj tanušnoj ivici, kojarazdvaja metu i nišan, lebde i pitanja ima li nade za nježnostcvijeta, ili će pad sitne kapljice pokrenuti sniježnu lavinu i pro-lomiti ždrijelo ambisa. A pred takvim iskušenjima počesto je


♦71

i jedinka u suočavanju sa samom sobom, kao što su i postu-panja u manjim i većim grupama i zajednicama, te i cijeli glo-bus i svemir. Potencirajući trenutke iščekivanja u kojima žrtvai nasilnik jedan naspram drugog, u istom ili u različitim bići-ma, čekaju u sebi ili oko sebe prevagu, lirski subjekt razgrćeprošlost, okreće se svom snu i nebu, odakle se bolje i drukčijevidi, te traga za tajnom i istinom.

Izborom i suprotstavljanjem motiva sa različitih polovačovjekovog unutrašnjeg bića uvećava se punoća elementarnihi cjelovitih pjesničkih slika u kojima stihovi nose bogatu emo-cionalnu izražajnost. Upotreba odgovarajućih fonostilističkihi morfonostilističkih sredstava učinila je da se ovdje zvuk na-jmanjih jedinica prirodno udružuje u stihove i strofe, kao i ucijele pjesme. Takva akustika, puna različitih preliva, skladnosjedinjena sa odgovarajućom ritmičnošću, potpomaže uveća-nju značenjskog opsega, te se dobija utisak da su u najboljimpjesmama istovremeno sa tekstom dati i notni zapisi.

U rukopisu ˝Sa mirisom svemir trava˝ odražena je slikajednog pjesničkog sna i namjera da se potraže odgovori naneke neodgonetnute tajne u čovjeku, na globusu, u svemiru. Ada li će se ono što se traži i naći, umjesto odgovora, kao sig-urna izvjesnost, nudi se samo traganje i čekanje. No, tajne itraganja će se umnožavati, a iskrena osjećajnost će neprestanopropitivati sebe i druge o izgledima da li će nježnost cvijetamoći da nadvlada tamninu nišana i ledene praznine.


72♦

AMBIJENT TARE KAO ZAGRLJAJ VODE I KAMENAU STVARALAŠTVU MIROJA VUKOVIĆA

Iz citiranih riječi može se vidjeti kako pjesnici, prisno isnažno, doživljavaju svoj zavičajni Lim. Bašićev čovjek u vre-lini, na azijskom kontinentu, svoje nepodnošljive muke blaži,u snu, svježinom Lima, a Ratković, u drukčijim i lagodnijimokolnostima, sa afričkih obala, u plavetnilu ogromnog mora,na javi, prepoznaje talase rodnoga Lima. A za Miroja Vukovića(1946), o čijim knjigama je ovdje riječ, može se reći da,svakoga dana i svake noći, kroz njegov san i javu, protiče Tara.I zaista da Tara teče kroz prostor i vrijeme i kroz ljudske duše,svjedoče ostvarenja i više drugih pjesnika kojima je ona, kaoi M. Vukoviću zavičajna rijeka Božo Bulatović, Dragiša Ma-džgalj, Marijan Miljić, Anđelko Štruc Tepčanin, Rajko Džako-vić, Zoran Raonić… Pored toga, taj čudesni spoj prirodnihraznolikosti, vrijednosti i ljepote, kao pomenutog profesora izSplita, magnetnom snagom, privlačio je umjetnike i iz drugihudaljenijih krajeva (Mihailo Lalić, Junus Međedović, BoškoPušonjić, Janko Đonović, Vladimir Nazor, Dušan Kostić). Ne-odoljive čari Tare, kojima ona tako silno za sebe veže pjes-nike, druge umjetnike i ostale ljude, mogu se sagledavati kroz


♦73

˝Svaku noć kroz moj san protiče zeleni Lim˝(Husein Bašić). ̋ Zbogom, djevojke, sanjajtezavičaj,/ Ja svoj već vidim,/ Eno ga pomoru teče Lim˝ (Risto Ratković). ˝Ja nebih mogao zamisliti da mi prođe ljeto, a dasvake godine ne dođem na Pirlitor i da nevidim Taru˝ (profesor iz Splita).

upoznavanje stvaralaštva Miroja Vukovića, kako poetskog iproznog, tako i onog koje dijelom pripada publicistici. I činise da se to najpotpunije doživljava ako se sagledava kroz me-đusobnu povezanost svih tih literarnih ostvarenja. Jedan kriti-čar je rekao, pišući o zbirci pripovjedaka M.Vukovića Drugolice stvari, da je to svojevrstan trijalog pisca, vremena i Tare,a to se, dobrim dijelom, može odnositi i na njegovo stvarala-štvo u cjelini. Na primjeru knjige Tara u slici i riječi, koja sa-mo djelimično pripada publicistici, pokazuje se kako se njenodraz, preoblikovan u sugestivan izraz, javlja u zbirkama lirikei u pripovijednoj prozi. To se može ilustrovati preko više slo-jeva, a ovdje će se to sažeto pokazati preko onih koji se pre-poznaju na području motivske ravni. Kod M. Vukovića motivvode je veoma čest, a nerijetko je i središni. Voda, kao jedanod praelemenata, u osnovi je svega i tu se povezuje sa tajnamavječitog proticanja i kruženja, sa ritmičnim ponavljanjimamnogo čega u životu, posebno sa postavljanjem vječito rješa-vanih, a nikad riješenih pitanja. Zatim tu je i motiv zemlje, kaodrugog praelementa, koji simbolizuje otpornost i stamenost,gdje izuzetni pejzaži predstavljaju povod da se čovjekov po-gled vrati u sebe, u pejzaž vlastite duše. Pojavljuju se potomi mistični motivi, gdje se asocijacije, koje imaju polazište uovim prostorima, vezuju za neobične legende i čudesa. Nastajetako jedan bogati lirski svijet koji je i stvaran i imaginaran,blizak i dalek, u kojem misao, naglašeno emocionalno obo-jena, zalazi u daleka vremena. Sa stajnih tačaka iz tog prostorapokreće se emocionalno-refleksivna uznemirenost što je obil-ježavaju ljubavni motivi i misaona traganja koja se tiču pitanjao postanju i stvaranju, o humaniziranju, ali i o dehumaniziranjumikro i makro svijeta. Besumnje da navođenje i samo jednegrupe središnih motiva iz Vukovićevog stvaralaštva ukazujekako se jedno viđenje realnog prostora miješa sa poetskim sno-viđenjima i preobražava u nadahnut i slikovit govor o prirodii o čovjeku, o njihovoj sudbinskoj povezanosti u vremenu.


74♦

Ovdje okolni planinski masivi, stijene, litice, usovi, tjesnaci,pećine… kao ni virovi, bukovi, kovitlaci, slapovi, brzaci, slo-movrati… ni u stvarnosti ni u literaturi nijesu samo djelovi islike neobičnih pejzaža, već kako kaže autor predstavljaju za-grljaj vode i kamena, kao i što pričaju priču o njihovoj vječitojborbi. A odnos ta dva osnovna praelementa, koji pripadaju ce-ntralnim motivima, varira se tu na mnogo načina, među kojimaposebno mjesto imaju situacije gdje se, naspram ili izmeđunjih nalazi čovjek. Moć prirodne ljepote i njena trajnost posta-ju izazov za težnju da se dođe do druge obale, do dimenzijekoju može dosegnuti samo pogled, ili fantazija. I upravo, za-hvaljujući takvim izazovima u nadmetanju prirode i čovjeka,ponekad čovjek može da ostvari ono što se svakome čini pot-puno nedostižnim. Zanesen ljepotom prirodnog djela, u svomfantazijskom uzletu, čovjek zna da postigne i nemoguće. Usrećnom spoju sjedine se tako djelo prirode i čovjeka i ostvarisklad u kom trijumfuje zajednička ljepota, čija trajnost je ne-prolazna. Izvanredan primjer jednog takvog djela upravo je iVeliki most na Djurdjevića Tari koji poput nebeske duge za-čuđava i očarava pjesnike i sve prolaznike. Takvu neobičnosti raskošne pejzaže tarskog ambijenta predočavaju čitaocuVukovićeve knjige u kojima se, preko enciklopedijski sigu-rnog i leksikonski preciznog govora, može informisati o mor-fološkim karakteristikama, hidrološkim osobinama, bogatstvuflore i faune i drugim zanimljivim podacima, a istovremenoimati prilika da neosjetno, vođen zavodljivostima sugestivnogpoetskog govora, prati i priče o neobičnim ljudskim sudbina-ma i događanjima koja su se odvijala u predjelima iznad kojihmože hodati samo pogled. O tome govore i mnogobrojni to-ponimi, koji nijesu nastajali samo po prirodnim karakteris-tikama, već i po događajima, ličnostima, legendama… U višenjih čovjek je udahnuo i dašak svoje duše i stoga su izuzetnoslikoviti i značenjski bogati Crna poda, Crna vrela, Manitavrela, Đavolje lazi, Ljutica, Neviđen, Orlina…Sokolovina…


♦75

Na kraju se, besumnje, može zaključiti kako svakoga dana isvake noći, kroz Vukovićevu javu i san, kao i kroz njegove kn-jige protiče Tara.


76♦

LJEPOTA PRIRODE U SPOJU POETSKOGNADAHNUĆA I NAUČNE AKRIBIJE

Vukajlo-Mišo Gluščević, Zoran Raonić: “Tara i Tarani” (2014)

Rijeka Tara sa svojim kanjonom, kao osobeni draguljprirode, ne ostavlja ravnodušnim nijednog posjetioca, magi-jskom snagom svoje ljepote ona privlači ljudske poglede, za-država ih i priziva da joj se ponovo vrate. Intenzitet te moćimogu ilustrovati riječi onog planinštaka, što je stotinama putaprolazio kanjonom, koji je oduševljeno zborio kako svaki putkad se tu nađe, uvijek na novi i drukčiji način doživljava to vi-đenje. A Tara je posebno izazovna za pjesnike, putopisce, sli-kare, filmske i televizijske stvaraoce, kao i za druge umjetnikei naučnike o čemu svjedoče brojni zapisi o njihovim susretimasa detaljima tog pejzaža.

Selo Đurđevića Tara, kao osobeni dio jedinstvenog kan-jona, dobio je vjeran i originalan odraz u knjizi „Tara i Tarani“Vukajla Gluščevića (1952) i Zorana Raonića (1956). U njoj jepredočeno kako je na jednom malom prostoru trajao život krozvremena, kako su se tu susretala i preplitala djela prirode sačovjekovim ostvarenjima. Središte tog vezivanja i trajanja, ustvarnom i simboličkom značenju, oslanja se na mjesto gdjese Veliki most skladno sjedinio sa prirodnim oblicima, te sene može znati da li je on iznikao iz kamenih gromada i vodeili je u njih urastao. To govori kako su prirodne tvorevine pod-sticale viziju i kreaciju projektanta, kao i energiju mnogih gra-ditelja, kako visokostručnih, tako i onih priučenih, koji su svo-jim umijećem i smjelošću stvorili čudo od građevine. Potvr-đuje se tu kako istinska kreacija nema granica te se stoga mo-


♦77

glo desiti da u oskudnim uslovima, kakvi su bili u vremenuprije Drugog svjetskog rata, u zastrašujućem ambijentu stijenai provalije, graditelji nadljudskim naporima i vrhunskim umi-jećem realizuju zamisao projektanta i sagrade most zadivlju-juće ljepote, sa lukom do tada neviđenog raspona. A slučaj jeudesio da, i tokom gradnje, za Most se vežu i druga dramatičnadogađanja tako da, umjesto svečanog otvaranja, njime prvipređu okupatorski tenkovi, a da istog dana u dalekom gradubude zarobljen njegov projektant. A ne mnogo poslije toga, ponaredbi partizanske komande, da bi se spriječio prolazak agre-sorove tehnike, dio Mosta je miniran i srušen, no, na sreću, toje izvedeno na tako brižljiv način da je sačuvan od većih ošte-ćenja. Nijesu potom prošla ni puna dva mjeseca kad neprijateljna Mostu strijelja inžinjera koji je izvršio rušenje. Mostu surane izvidane tek kad je došla sloboda pa je doživio i svečanootvaranje uz prisustvo ogromne mase naroda, gdje su bile ma-jka i sestra strijeljanog inžinjera. Od tih godina njegovog nas-tajanja i ranjavanja narod se, kako kažu autori, prema mostuodnosi kao prema natprirodnom biću, a prema graditeljima kaoprema čudotvorcima.

Kao što je za Most vezano više dramatičnih scena i sud-bina, slično se dešavalo i sa selom iz koga se, kako ističu auto-ri, i bježalo i u koje se ubježavalo. Može se to prepoznati i koddrugih objekata koji su, izborom mjesta i načinom gradnje,prilagođavani takvim uslovima. Tu su sve kuće imale po dvojespoljnih vrata, od kojih su uvijek jedna bila okrenuta premašumi da bi se lakše moglo pobjeći. No, to potvrđuje i jednudrugu bitnu činjenicu kako je kod tarskog čovjeka trajno važilouzvišeno moralno načelo što je ovjekovječeno u iskazu „otvorivrata onome što bježi, a zatvori onome što tjera“. Iz prikazi-vanja istorijskih prilika, što je ovdje urađeno veoma preglednoi sveobuhvatno, uz iznošenje najbitnijih podataka, može sesagledavati kako se, od najstarijih vremena pa sve do najnovi-jih, život ljudi odvijao uz samu ivicu smrti. Pa i onda kad je


78♦

bilo bez puteva, a udaljeno od važnijih komunikacija, selo jevrlo često postajalo mjesto sudara velikih vojski i carevina,gonilaca i progonjenih. Dogodilo se tako da u Drugom svjet-skom ratu jedno vrijeme tu bude vrhovna komanda NOV i POJkada su donošene važne odluke o pokretima i dejstvima naro-dno-oslobodilačke vojske, što se može vidjeti iz sadržaja orig-inalnih odluka koje su tu navedene.

Poput onog kako je to urađeno u odjeljku o istorijskimprilikama, postupljeno je i kad su u pitanju ostala poglavlja,počev od etimološkog tumačenja naziva sela, preko prikazi-vanja geografskog položaja i odlika, te flore i faune, etnološkihkarakteristika do djelova o znamenitostima i podataka o brat-stvima. Sve je ilustrovano velikim brojem dragocjenih foto-grafija, koje rečeno dokumentuju i knjizi daju posebnu draž.Knjiga je obogaćena i izborom antologijskih priloga s područjaumjetnosti i nauke, među čijim autorima su neki koji su tu ro-đeni i drugi što ih je, namjerno ili slučajno, tuda put nanio.

Istoričar Vukajlo Gluščević i pjesnik Zoran Raonić, kojisu od rođenja upijali krasotu tarskih krajolika, slušali simfonijurječnih talasa i planinskih vjetrova u kanjonu, te odrastali uzpripovijedanja o drami življenja u tom mjestu, uspjeli su dastvore osobeno djelo u kojem je sve to vjerodostojno odraženoi čiji su sadržaji oblikovani u jednu koherentnu cjelinu. I kaošto je Veliki most nastao iz spoja prirodne divote, umjetničkekreacije, trudbeničke smjelosti i energije, tako je i knjiga „Tarai Tarani“ proizašla iz združivanja poetskog nadahnuća i nau-čničkog zanosa i akribije.


♦79

OD ČAĐI I UGLJENA DO KOMPJUTERA I INTERNETA

Đorđije Ostojić: “Monografija jezerskih škola” (2007)

Više poželjnih i povoljnih okolnosti se steklo u činjenicida je monografiju o jezerskim školama napisao autor rođen1934. godine u Vrelima pod Durmitorom, koji je u njima za-počeo svoje školovanje, a potom, radeći kao učitelj i nastavnik,generacije mališana naučio prvim slovima i otkrivao im tajnesvjetova koje se nalaze među koricama knjiga; kao što je kas-nije, obavljajući poslove školskog nadzornika, nastavnicimatih i drugih škola, pomagao da usavršavaju svoj vaspitno-obra-zovni rad i da stalno podižu nivo kvaliteta u toj izuzetno zna-čajnoj djelatnosti. Kada se sa tim poveže i činjenica da je ovajautor cio svoj radni vijek, i stvaralački angažman, proveo uobrazovanju, i vezao za obrazovanje, da je o toj oblasti, i oovom kraju, napisao 14 knjiga i veliki broj različitih stručnihi naučnih radova, prirodno je da slijedi zaključak kako takavposvećenički odnos može da donese samo i adekvatan rezultat.Svemu tome posebno obilježje daje dugotrajna želja autora dataj posao obavi, kao i što mu je rad na ovoj knjizi pričinjavaoposebno zadovoljstvo, uprkos brojnim teškoćama koje su gapratile i ogromnom trudu koji je tu ulagan.

Sve teškoće i izuzetni napori nadvladavani su značajemciljeva koje je Đ. Ostojić sebi postavio, a koji su se, prije sve-ga, odnosili na sljedeće:

- da se sa šireg stanovišta osvijetli istorija prosvjete iškolstva na ovom području;

- da se pruži što više podataka o osnivanju i radu škol-


80♦

skih institucija;- da se registruju svi važniji događaji vezani za razvoj

školstva i prosvjete;- da se sagledaju uslovi rada škola i prosvjetnih radnika;- da se prikaže pregalaštvo školskih kolektiva i prosv-

jetnih radnika pojedinaca;- da se predoči povezanost škole i društvene sredine...- riječju, da se sačini svjedočanstvo o vremenu, događa-

jima, ljudima i školama, sačuva od nemara i zaborava i kao ta-kvo ostavi budućim generacijama.

Za pisanje ove monografije autor je koristio više izvora:postojeću literaturu, koja je u bližoj ili daljoj vezi sa ovim pre-dmetom, arhivsku građu, dokumentaciju koja se nalazi u ško-lama, sjećanja pojedinaca - prosvjetnih radnika i drugih građa-na. Napominjemo da literatura nije ni brojna, niti sadrži pot-punije podatke, kao i da je arhivska građa prilično oskudna, aisti je slučaj i sa školskom dokumentacijom. Pomanjkanje pi-sane građe, naročito o pojedinim periodima, uzrokovano jenekim objektivnim činiocima kao što su ratovi i požari, ali isubjektivnim ljudskim faktorima: neodgovornom odnosu di-jela prosvjetnih radnika prema redovnom i kvalitetnom vođe-nju školske dokumentacije i očitom nemaru prema čuvanjupisanih dokumenata. Suočen sa takvim stanjem, autor je moraoda pretražuje brojne institucije i ulaže vanredne napore kakobi bar posrednim putem došao do mnogih podataka, no donekih nije bilo moguće nikako ni doći, pošto o njima ne pos-toje nikakvi pisani tragovi. U svemu ovom posebno je nesh-vatljivo da pisana dokumentacija nedostaje kod nekih škola obližem i novijem vremenu, iako je njeno vođenje, sređivanje ičuvanje izričita i zakonska obaveza škola, njihovih direktora iradnika. Da bi upotpunio takve ne male praznine, kada je u pi-tanju postojanje pisane građe, autor je razgovarao sa većimbrojem prosvjetnih radnika i mještana sa odgovarajućih škol-skih područja, te provjeravanjem i ukrštanjem tako dobijenih


♦81

podataka, nastojao da dođe do vjerodostojih činjenica kojimaje upotpunjavao sadržaje pojedinih perioda.

Oslanjajući se na prikupljenu građu, potpomognut vla-stitim spisateljskim iskustvom, autor je monografiju koncipiraoveoma osmišljeno, u skladu sa metodologijom koja se odnosina ovu oblast. Nakon kraćeg uvodnog dijela, slijedi sažet osvrtna geografske karakteristike i istorijske, posebno kulturno-prosvjetne, prilike ovog područja, a potom je glavni sadržaj,početak i razvoj školstva, prikazan u tri cjeline, prema logičnojperiodizaciji (1871-1916; 1916-1941; 1941-45-2001). Knjigase završava rezimeom i pogovorom, te navođenjem korišćeneliterature i izvodima iz recenzija. Knjiga sadrži 630 strana, for-mata 25 cm. Izdavač je OŠ “Dušan Obradović” Žabljak.

Od višestrukog je značaja što ova monografija, na sa-mom početku, predočava geografske karakteristike jezerskogpodručja (njegovo mjesto u odnosu na šire okruženje, reljef,klimu, osobine naselja, floru, faunu) i što daje sažet istorijskiosvrt, počev od predslovenskog naseljavanja do novijeg doba.Iz toga, kao i iz podataka takve vrste, koji se javljaju i u osta-lim djelovima knjige, mogu se bliže upoznavati ukupni pri-rodni i društveni uslovi u kojima su se otvarale i radile škole,zatim kako je živjelo mjesno stanovništvo, te sa čim su se svesuočavali i borili prosvjetni radnici i učenici u pojedinim vre-menima.

Počev od osnivanja prvih škola na ovom području (uŽabljaku, Vrelima i Tepcima), pa sve do savremenih dana, uknjizi je data, na pregledan način, slika školstva u jezerskomkraju sa brojnim i dragocjenim podacima o učenicima, nasta-vnom kadru, administrativnom i pomoćnom osoblju, o škol-skim odborima, nadzornoj službi i mnogim drugim subjektimakoji su na različite načine povezani sa vaspitno-obrazovnomdjelatnošću. Iz ukupnog sadržaja knjige, na osnovu mnogihkonkretnih pokazatelja, pokazuje se jedna bitna karakteristikakoja je odlikovala mještane jezerskog kraja, da su i u najtežim,


82♦

oskudnim vremenima, pa i u ratnim okolnostima, kao i u mirn-odopskim periodima, ispoljavali veliku žeđ za znanjem i nese-bičnu spremnost da pomažu izgradnju škola, da vape za njiho-vim otvaranjem, da obezbjeđuju sredstva za njihov rad, ne ža-leći da praktično odvajaju od usta članova svojih porodica. Ta-ko su za rad škola jezerski domaćini nesebično ustupali svojeprivatne zgrade, kao što su se, svojski i složno, angažovali upodizanju školskih zgrada, obezbjeđivanju ogreva i sredstavaza rad učitelja. Naravno zbog opštih teških uslova i nemaštine,te su zgrade bile krajnje neuslovne za rad, u nekim, kako jepisao jedan učitelj “nema one najnužnije potrebe, nema ra-move na prozorima no oću da se smrznem od zime”, rad i bo-ravak učitelja i učenika je bio izuzetno otežan. I u takvim uslo-vima, gdje uglavnom i “namještaj je bio prost i dotrajao”, aučila skoro da nijesu ni postojala, učitelji nijesu posustajali,već su znali od svojih skromnih sredstava da kupuju kredukoja je bila često jedino nastavno sredstvo. A učenici i, kad supisali na lipovim daščicama sa razmućenom čađi ili ugljenom,ili kad ni jedan učenik u školi nije imao ni male ručne tablice,a velika školska tabla nije bila obojena, uprkos gladi i hladnimzimama, slabo odjeveni i skoro bosonogi, rado su pohađališkolu i upijali znanja o njima nepoznatim svjetovima koji subili skriveni iza slova, naučenih u tijesnim i neosvijetljenimučionicama. Imponuje svakom Jezercu, kao i svakom senzi-bilnom čitaocu, kada iz ove knjige sazna kako se plamen zna-nja širio, kako su njegovom uvećavanju i razgorijevanju, teistiskivanju tame iz tijesnih učionica i sitnih kućnih domova,doprinosili svi zajedno, učitelji entuzijasti, bistroumni učenicii oštroumni mještani, šireći domašaje te svjetlosti preko osni-vanja i rada školskih knjižnica i čitaonica, pretplaćivanjem nalistove, izvođenjem zajedničkih kulturnih programa. Tako jezajedničko pregalaštvo škole i naroda učinilo da se od samogpočetka, pa kroz sve mnoge decenije kasnije, na ovom pros-toru niče i širi jedinstven kulturno-prosvjetni pokret koji je


♦83

značajno doprinio ne samo razvoju ove djelatnosti, no i ukup-nom društvenom razvitku i napretku ovoga i znatno šireg kra-ja. U ovoj knjizi je predočeno kako je tekao kasniji razvojškolstva, kako se broj škola širio, kako se obuhvatnost učenikaovim obrazovanjem povećavala, kako su se pojedine škole os-amostaljivale, kako su formirani školski reoni, kako je vršenoobjedinjavanje škola, kako su osnivane i radile druge vrsteškolskih ustanova (građanska škola i Viša gimnazija). Čitalacje u prilici da iz ove knjige upozna kako je išao taj razvojniput, od lipovih daščica, razmućene čađi i ugljena, preko tablji-ca i križaljki, do grafoskopa i različitih vrsta projektora, te donajsavremenije kompjuterske tehnike.

Knjiga vjerodostojno odslikava društvena kretanja i nji-hov uticaj na stanje u školstvu. Tako su tu vidljivi i savremenidruštveni procesi, demografska kretanja i urbanizacija što jeuticalo na smanjivanje broja učenika u seoskim školama, pa ina zatvaranje mnogih.

Obimnoj sadržini autorskog teksta Đ. Ostojića, svoje-vrsnu dopunu, i promišljeno odabranu ilustraciju, predstavljajurazličiti dokumentarni prilozi: izvještaji školskih nadzornika,spiskovi učenika i osoblja, tabele, faksimili rješenja, svjedoča-nstava, drugih dokumenata i dopisa, kao i veliki broj fotogra-fija, sve iz različitih vremenskih perioda. Ovi dokumenti suskladno povezani sa autorskim tekstom i čine sa njim osmišl-jeno i prirodno jedinstvo. Oni potcrtavaju činjenice i sudove ko-je je autor navodio i izricao i daju knjizi pečat ozbiljne zasno-vanosti i nesumnjive uvjerljivosti. Tako se tu fotografijama po-tkrepljuju prostorni uslovi (od slika seoskih privatnih daščarapreko čvrstih školskih objekata do onih građenih u novijem vre-menu). Ili npr. iz tabela se očigledno vidi, što je i u tekstu pose-bno isticano, kako se kretao broj uškolovanja ženske djece,počev od 1871. godine pa dalje. Znalačkim odbirom dokume-nata i njihovim sjedinjavanjem sa svojim tekstom, autor je ost-vario jedan cjelovit panoramski pregled velikog razdoblja i tu


84♦

utkao i brojne detalje, preko kojih se vidi kako je pulsirao i škol-ski i širi prosvjetni, kao i ukupni društveni život na ovom pros-toru, gdje su škola i narod uistinu bili jedno pa je i u nazivu tainstitucija, s pravom, označavana kao narodna osnovna škola.


♦85

POETIKA PIRLITORSKIH PEJZAŽA I LEGENDI SLIKARA MIĆA BLAGOJEVIĆA*

U sferi umjetnosti ima dosta primjera da su pojedineteme inspirativne za više stvaralaca, ili za više djela jednogautora, pa i takvih za koje je vezan praktično ukupan opusnekog umjetnika. Pirlitor pripada upravo krugu takvih tema, aposebno je privlačan za književnike i likovne umjetnike takoda je prosto zadivljujuće koliko ih je inspirisano da o njemuprogovore riječju, bojom ili oblikom.

Na brojnost i raznovrsnost takvih djela može podsjetitii samo navođenje imena jednog broja njihovih autora koji pri-padaju različitim sredinama i generacijama (Oto Bihalj Merin,Milorad Mićo Blagojević, Grigorije Božović, Mirko Vujačić,Miroje Vuković, Novo Vuković, Aleksandar Giljferding, Du-šan Govedarica, Jovan Deretić, Aleksandar Deroko, LjubomirZuković, Dušan Kostić, Ljubislav Milićević, Marijan Miljić,Vladimir Nazor, Rastko Petrović, Tadija Popović, BoškoPušonjić, Zoran Raonić, Duško Trifunović, Branislav Cerović,Rajko Džaković, Aleksa Šantić, Mićun Šiljak, Anđelko ŠtrucTepčanin...).

Za ovoliko zanimanje ponajviše zasluga besumnje pri-pada znamenitoj narodnoj pjesmi ˝Ženidba kralja Vukašina˝iz koje vjekovima nadolaze nepresušivi impulsi što omamljujudušu i rasplamsavaju maštu onih koji imaju čulo za ljepoturiječi i prirode, za njihovu zasebnu i sjedinjenu čarovitost. Kodsvih tih stvaralačkih reagovanja, pa bilo da su u pitanju cje-


86♦

* Povodom izložbe slika Milorada Mića Blagojevića u Pljevljima

lovita djela, ili pak samo detalji uklopljeni u širi kontekst, mo-že se prepoznavati neki osobeni znak koji je proistekao iz ču-destva pirlitorskih legendi i osobenog pejzaža tog naoko su-rovog ambijenta. Tu se pokazuje koliko biće stvaraoca možeda bude sjedinjeno sa svojom izazovnom temom, te kako jenjen obim neizmjerno prostran i neiscrpan za različite kreacije.

Pošto je književno i naučno stvaralaštvo više zastuplje-no u brojnim publikacijama, predmet ovog saopštenja uzet jesa područja likovne umjetnosti, pri čemu se osvrt odnosi samona slikarsko i skulptorsko djelo jednog autora. Razlog za tonađen je u kreativnom odnosu Milorada Mića Blagojevića(1941) prema toj izazovnoj temi koji je višestruko ilustrativante kao takav i zanimljiv za posebno razmatranje. Mićo Blago-jević, koji je i rođenjem i stalnim življenjem vezan za ovaj pro-stor, obrise tog geografskog objekta i likove iz cijelog ambi-jenta već decenijama prenosi na svoja platna, u nastojanju daotkriva tajne koje se kriju u tim zidinama i oko njih.

Blagojević pri tom ne kopira izgled samog krajolika,niti reprodukuje sadržaje poznatih stihova i legendi, već sug-eriše dramatiku življenja u tim i takvim okolnostima. Ovdje jesvaka slika i skulptura zasebna priča, a sve njih opet povezujejedinstvena nit u veću zaokruženu i koherentnu cjelinu. Kadase sagledava umjetnikova tolika zaokupljenost jednom temom,kao i način oblikovanja pojednih djelova i ukupne cjeline,upućivanje na analogiju sa književnim ostvarenjima, namećezaključak kao da se ovdje radi o svojevrsnom likovnom ro-manu osobene mozaičke strukture. Potvrđuje se tako i znanaistina kako pojedini umjetnici cijelog svog kreativnog vijekastvaraju upravo samo jedno djelo, bez obzira na primijenjenetehnike, vrstu izraza i brojnost varijacija.

Za djelo Mića Blagojevića, iako ima polazište u jedin-stvenoj tematskoj osnovi, karakteristična je motivska razno-vrsnost iz koje se opet umnožava i bogata asocijativna razuđe-nost. Ovdje se detalji, udaljavanjem od pojavnog značenja,


♦87

preobražavaju u svojevrsne znakove koji sugerišu uzburkanostemocija i refleksija, a najčešće nepodnošljivost psihološkihstanja prikazivane jedinke. I kao što je u literaturi svaka dobrapriča, ujedno i prava drama, tako i ovdje slike i skulpture pos-jeduju upravo takve odlike. Ispod površinskog, vidljivog, slojapulsira uznemirenost bića, usamljenog i raspetog, koje je uiščekivanju. Ovjde je iščekivanje jedno od glavnih obilježjaprikazivane atmosfere, ono ocrtava liniju dramske radnje kojavertikalno meandrira u velikom rasponu, od početnih mirnihstanja do kulminacionih vrhova, sa kojih se počesto survava ubezdane bezizlaznosti. Rastrzanost između želja, htjenja i po-kušaja, sa jedne strane i nemogućnosti postignuća željenog isanjanog sa druge, označava polove između kojih su raspetilikovi, a što uzrokuje silinu dramskih sukoba i tenzija. Takoovdje oblaci, let, daljine, krila, visine... postaju metafora čo-vjekove žudnje i plutanja za srećom i spokojem, ili za izbavlje-njem i spasom. Iščekivanje šta će donijeti budući trenutak,neposredni ili udaljeniji, navaljuje brigu jednu na drugu podkojom se trpi i strepi, a tvrda i opora realnost opominje kakosu žudnje ostvarljive samo u snovima.

U doživljavanje umjetničkog svijeta Mića Blagojevićamože se ulaziti na različite načine, no ovdje ćemo, zbog ogra-ničenog vremena koje imamo na raspolaganju, ilustrovati tosamo sa nekoliko napomena u vezi sa jednim od mogućih vi-dova, a koji se odnosi na područje akustičke izražajnosti. Slu-šne predstave se ovdje javljaju u različitim prelivima i jači-nama. Sa ovih slika kao da se čuje huk mećave i oluje, šumkrila, vapaj i vrisak bespomoćnika, glas silnika, grmljavina izoblaka, pucketanje svijeće koja dogorijeva... Odsustvo zvu-kova, ili njihovo iščezavanje i izumiranje izražava atmosferupotpunog sloma i krajnje bespomoćnosti, tako da u okolnos-tima kada se samo čuje najtiše pucketanje plamena koji do-gorijeva ima se utisak kako ljudska duša puca i slama se u ne-izdrživima psihološkim okolnostima, kada trne i posljednji


88♦

atom volje, želje, snage i otpora. U drugim slučajevima pret-jerana silina muke i brige nalazi odušak kroz krik i vrisak, čijizvuk razdire i dušu i nebo, kao posljednji napor i izdisaj. I utom rasponu, od putpune tišine do nesnosnog vriska, akustičkastrana dočarava dubinu drame, u kojoj se satire ranije ranjenoi povrijeđeno čovjekovo biće, ocrtavajući liniju putanje nara-stajućih tenzija pri iščekivanju. Gubljenje i izumiranje zvukaskladno je sjedinjeno sa vizuelnim razrjeđivanjem materije(dim, oblaci, magla, sjenke, neuhvatljivi oblici...). Tako slikaeterizovanog prostora, združena sa nestajanjem, eterizacijomzvuka, potencira ne samo stupanj unutrašnjeg nemira, no i gu-bljenje i posljednjeg trunka nade u povoljan i željeni ishod.Zatamnjivanje i pretapanje oblika nagovještava potpunu tamn-inu koja označava kraj uzaludnog iščekivanja i bivstvovanja.

U nastojanju da se dojmi smislenosti sadržaja vezanihza osnovnu temu, autor u svom likovnom izrazu prevazilazinjen prostorno-vremenski okvir, pri čemu pitanja čovjekovesudbine, kojima se bavi, kao i emitovane poruke, poprimajukarakter opštijeg i univerzalnog.


♦89

MIODRAG MIŠO TODORIĆ – SLIKAR ELEGIČNE I VITALNE DUŠE PLJEVALJA*

Miodrag Mišo Todorić rođen je 1943. godine u Pljevlji-ma. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Pljevljima, a peda-gošku akademiju, studijsku grupu za likovne umjetnosti, u Za-grebu.

Svojim životom i stvaralaštvom Todorić je neodvojivovezan za Pljevlja, a njegov primjer je potvrda kako je za istin-skog stvaraoca zavičaj i izazovna i neiscrpna tema, te da je toi nikad dovršena slika. Ova izložba gdje predočava atmosferurodnoga grada, kojom je u potpunosti opsjednut, pokazujekako on nije težio reprodukovanju stvarnosti, već oblikovanjuznakova za prodor u unutrašnje i prošlo. Pljevlja kojih višenema tako je Mišo naslovio svoju izložbu, a zanimljivo bi bilozadržati se na jednom dijelu značenjskog obima glagola nemakoji je upotrijebljen u naslovu. Vlastiti doživljaj podstaknuttime povezuje asocijacije što se pokreću sa slika iz ove posta-vke sa onima koje jedan Pljevljak ili posjetilac ovog grada ima.Viđenja i doživljaji su u ponečemu slični, ali i više različiti. Arazlikuju se od jedinke do jedinke, pa i od trenutka do trenutka.U tim slikama prisutno je ono što stalno traje, kao i ono što seneprestano mijenja, što se čuva i gubi, obogaćujući se istovre-meno. Za čuvanje su zaduženi stvaraoci, a za promjene i vri-jeme i ljudi. Iz te u naslovu naglašene riječi nema pokreću sepak brojne asocijacije koje se mogu vezivati za njenu suprot-


90♦

* Uz slikarsku izložbu „Pljevlja kojih više nema“ Miodraga Miša Todorića(JU Galerija „Vitomir Srbljanović“, Pljevlja ,april, 2013)

nost, za riječ ima. I upravo čini se kako je autor upotrebom togznaka minus prisustva, kako ga imenuje teorija umjetnosti,želio da isprovocira našu memoriju i imaginaciju. Namjera ječini se da se kroz panorame i detalje naglasi koliko nečega tuzapravo ima. Stoga se brojnost asocijacija koje se odatle po-kreću posebno povezuje sa viđenjem Pljevalja u doživljavanjui drugih ovdašnjih stvaralaca. I tako se tu Pljevlja pojavljujuokićena Dalminim vencem nad zrnima bisernih đerdana sta-rinskih domova, u moru cvetnih jorgovana, čuju uzdasi u zoruiz bašče Stevanove, koji traju u Hamdijinoj melodiji, pokazujuMilkine četiri male vodenice stepenasto nanizane i naslonjenena okomite gromade Glavice, pa zeleni Čitluk Miša Jani-ćijevića Zlodolca, čuju se slapovi zmijolike Breznice Miću-nove, u Hazbovoj avliji svjetlucaju zlatne žice Vitovih ku-jundžija, a uz bljesak Vukovih iskri i plamen Ruždijinog fen-jera može se čitati drhtavi rukopis Milenkovog prodavca nov-ina, ili uočavati dubina bora na licima sa portreta Marijovihoriđinala, pratiti Tadijina igra senki, mostova i voda, u zori imagli decembarskoj listati davna skupocena knjiga iz koje suruže vremena procvetale, a kroz dva prozora za ptice iz ne-dorušene vodenice u svileno veče gledati sjaj zvezda zalju-bljenih..**. Pogled na slike koje predočavaju kako je Mišo uodređenim trenucima hvatao obrise i nijanse pojedinih detalja,sjedinjuju njegovo viđenje sa viđenjima drugih i tako tvorejedan poseban lirski svijet, obogaćen viđenim i naslućenim,predmetnim i imaginarnim, onim što se pokazuje i što je skri-veno, što treba tražiti i odgonetati.

Posmatranje slika Miša Todorića doživljava se i kao ot-


♦91

** Autori čija se imena pominju u tekstu: Bogomir Aćimović Dalma, StevanSamardžić, Hamdija Šahinpašić, Milka Bajić Poderegin, Mišo JanićijevićZlodolac, Mićun Šiljak, Hazbo Nuhanović, Vitomir Srbljanović, Vuko Beza-rević, Ruždija Krupa, Milenko Jović, Mirko Marjanović Mario, TadijaPopović.

varanje prozora za pogled kroz prostor i vrijeme, odakle će vaszapljusnuti valovi vizuelnih i akustičkih tonova, dah prošlog,posebnog, neponovljivog, ovdašnjeg, pljevaljskog. Time seove slike pridružuju sazvučju lirskih tonova pomenutih i dru-gih autora koji su panoramu rodnog grada obogatili osobenimnijansama i omogućili da se može pratiti kako puls Pljevaljakroz vrijeme kuca, te imati utisak da je pred nama oživljenoono čega više u realnosti nema. Pokazano je tu kako ono štonestaje nastavlja da traje na drugi način, da se pokazuje novomvremenu, novim ljudima i generacijama. Ovom izložbom autornam je ponudio da kroz takve magične prozore, objedinjeneovakvim izborom, sagledavamo i slutimo posebnosti ovogprostora u jednom vremenu, u mnoštvu i skladu raznoslikostiboja, oblika i njihovih varijacija.


92♦

BIO – BIBLIOGRAFIJA ISAKA KALPAČINE(Izvod)

Isak Vladimirov Kalpačina rođen je1940. g. u Međužvalju pod Durmito-rom, opština Žabljak. Osnovnu školuučio je u Žabljaku i Pljevljima, Učite-ljsku školu u Nikšiću, a Višu pedagoškuškolu na Cetinju. Diplomirao je na Fi-lološkom fakultetu u Skoplju, na grupiza jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik. Magistarsko zvanje ste-

kao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radio je kaoučitelj u osnovnim školama u Vrelima (1960-1961) i Brajko-vači (1961-1962) i kao nastavnik u Osnovnoj školi «Vuk Kne-žević» u Njegovuđi (1962-1965) i Osnovnoj školi «BoškoBuha» u Pljevljima (1965-1975).

Od 1975. g. radi kao savjetnik za srpskohrvatski jezik iknjiževnost u Zavodu za unapređivanje vaspitanja i obrazo-vanja u Pljevljima. Od 1986. do 1989. godine radi u CKSKCrne Gore, kao izvršni sekretar Predsjedništva.

Od 1989. do 1995. g. obavlja dužnost školskog nadzo-rnika u Zavodu za školstvo u Pljevljima, a od 1995. do 1998.g. bio je direktor Gimnazije «Tanasije Pejatović» u Pljevljima.Početkom 1998. g. postavljen je na dužnost prosvjetnog in-spektora za srednje škole u Ministarstvu prosvjete i naukeCrne Gore, a od 1999. g. do 2002. g. je direktor Međurepubli-


♦93

čke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost u Pljevljima.Više puta biran je u redakcije i izdavačke savjete poznatih kn-jiževnih, pedagoških i stručnih listova i časopisa. Bio je glavnii odgovorni urednik časopisa «Mostovi» i član Savjeta za«Crnogorsku bibliografiju: 1494-1994». Biran je za predsjed-nika Udruženja književnika Crne Gore i za člana Predsjed-ništva Saveza književnika Jugoslavije, 1981. i 1982. godine.

Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada: Nagrade za kn-jiževnost «Blažo Šćepanović» u 1969. i 1971. godini (za pri-povijetke), «Prosvetnog pregleda» u 1972, 1974, 1981, 1982.i 1983. g. (za pripovijetke), nagrade časopisa «Odzivi» u 1985.g. (za dramu) i u 1994. g. (za haibun priču), nagrade «IsakSamokovlija» u 1982. g. za zbirku pripovijedaka. Godine1981. dobio je nagradu «20. novembar», koja se dodjeljujepovodom oslobođenja Pljevalja. Za rezultate ostvarene u obla-sti obrazovanja i vaspitanja dobio je državnu nagradu CrneGore «Oktoih» za 1993. g. Dobitnik je nagrade „Prosvjetnograda“ u 1998. godini. Za svoj rad na području književnosti,obrazovanja i kulture odlikovan je Ordenom zasluga za narod.

Književne i pedagoške radove publikuje kao samostalnaizdanja, ali i kao priloge u brojnim listovima, časopisima, zbo-rnicima i antologijama. Učestvovao je kao predavač na bro-jnim stručnim seminarima i imao više izlaganja na naučnimskupovima i simpozijumima. Djela su mu prevođena na stranejezike. Priredio je i nekoliko djela drugih autora, od kojih sudva prevedena na bugarski jezik.


94♦

IZVOD IZ BIBLIOGRAFIJE ISAKA KALPAČINE

I POSEBNA IZDANJA

1974.

1.BOŽJE OGNJIŠTE. [pripovijetke]. Urednik ĆamilSijarić. – Pljevlja, Međurepublička zajednica, 1974 ; str. 80;20 cm ( lat. )

1975.

2. BORJE. [pripovijetke]. – Cetinje, Obod, 1975, str.88,20 cm

1982.

3. GOVORNE VJEŽBE U NASTAVI SRPSKO-HRVATSKOG JEZIKA. [metodički priručnik za nastavnike].– Titograd, Republički zavod za unapređivanje školstva, 1982;str. 116 ; 24 cm

1983.

4. GLOGOVO. [pripovijetke].– Pljevlja, Dalma, 1983;str. 93 ; 20 cm


♦95

1985.

5. POBRATIMI. [pripovijetke]. - Titograd, Pobjeda,1985 ; str. 112 ; 20 cm

1991.

6. SLOMOVRAT. [pripovijetke]. – Pljevlja, Međurepu-blička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 1991 ; str.148 ; 20 cm - Biblioteka Mostovi.

1994.

7. VARIJACIJE ZNAKA I ZVUKA. [metodički priloziza nastavu srpskog jezika i književnosti ]. - Podgorica, Zavodza školstvo ; Pljevlja, Međurepublučka zajednica, 1994 , str.111. Biblioteka Mostovi.

1996.

8. POD MLINSKIM KAMENOM: izbor [pripovijetke].– Podgorica, Ljetopis; Pljevlja, Dalma; Međurepublička za-jednica,1996; str. 306; 20 cm

1999.

9. OGNIŠTETO NA BOGA. [ pripovijetke ]. Prevod nabugarski Galina Milanova ; urednici Slavko Čanev i Ivan Hra-nov. – Pernik, Opština Pernik, 1999 ; str. 306 ; 20 cm


96♦

2002.

10. KRŠIVRAT. Uredio i na makedonski preveo HristoKrstevski. –Štip, »Ktitor», 2002 ; str. 143 ; 20 cm

2007.

11. ODJECI LIRSKIH VARIJACIJA. (eseji). Pljevlja,Međurepublička zajednica, 2007, str. 127, 21 cm

2011.

12. GLOGOVCI. (pripovijetke). Podgorica, Grafo CrnaGora, 2011; str. 318; 20 cm

II PRIREĐENA IZDANJA

1988.

13. Mato Lovrak: VLAK U SNIJEGU. Predgovor napi-sao Isak Kalpačina. - Titograd, Republički zavod za unapre-đivanje vaspitanja i obrazovanja, 1988 , str. 94 ; 20 cm

Domaća lektira za 4. razred osnovne škole.

1994.

14. Milo Bošković : IKAR SA ITAKE. Predgovor i bio-bibliografiju napisao Isak Kalpačina. – Cetinje, Obod, 1994 ;Str. 182 ; 20 cm. Edicija Roman u Crnoj Gori


♦97

1996.

15. NE SE NOSJAT KŠČI V DŽOBOVE: izbor iz poez-ije saradnika časopisa «Mostovi«.Na bugarski preveo PetarNikolov. – Pernik, Opština Pernik, Dvorac kulture, 1996; 76str. Biblioteka Mostovi

16. VAZA OT PJASAK: izbor proze saradnika časopisa« Mostovi «. Preveli na bugarski Petar Bordžoški i PrvoletaMadžarska. – Pernik, Opština Pernik-Dvorac kulture, 1997;

2001.

17. ZVJEZDARNICA: izbor iz književnog nasljeđa bi-vših učenika i nastavnika Pljevaljske Gimnazije. Priredio IsakKalpačina. – Pljevlja, Gimnazija « Tanasije Pejatović «, 2001;str. 150 ; 20 cm

2004.

18. PIRLITORU PREMA DURMITORU: Pirlitor u ri-ječi i slici: izbor. Priredio Isak Kalpačina. – Žabljak, Naciona-lni park “Durmitor”, 2004 , str. 75 ; 20 cm

2006.

19. ČITANKA za VIII razred osnovne škole – 8. prera-đeno izdanje, Podgorica, Zavod za udžbenike i nastavna sred-stva, 2006, str. 202, 24 cm


98♦

III PRILOZI U LISTOVIMA, ČASOPISIMA, ZBORNICIMA I ANTOLOGIJAMA

Napomena:U BIBLIOGRAFIJI, koju je uradila Slađana Ječmenica

(za period 1964 – 2005), navedene su 223 bibliografske je-dinice Isaka Kalpačine (''Breznički zapisi'', 2005, 16.) Nakontoga objavio je više priloga u književnim listovima, časopisimai zbornicima naučnih radova.


♦99

UZORI I PODSTICAJI/Iz autobiografskih bilježaka/

Kada su Miloša B. Jankovića, legendu prosvjetnog po-ziva, pitali kako je postizao toliki uspjeh sa učenicima, kratkoje odgovorio: ˝Zato što sam ih iskreno i beskrajno volio˝.

U ovim sjećanjima biće riječi o prosvjetnim radnicimai institucijama koji su najviše uticali na autora ovih redova,a među njima posebno mjesto ima Pljevaljska gimnazija.Ovdje su dati samo fragmenti pojedinih sjećanja na neke da-ne i nezaboravne susrete, kakvih je bilo veoma mnogo, sapominjanim, kao i sa drugim, uglednim pojedincima i insti-tucijama.

Moj prvi susret sa učiteljem i školom bio je neobičani neočekivan. U žabljačkom selu Vrelima živjeli smo kod pri-jatelja pošto je naša kuća bila izgorjela u II svjetskom ratu. NaĐurđevdan, koji je slavio moj otac, kod nas je došao učiteljJovan Stjepčević. Učitelj je odložio novine na mjesto gdje samse ja igrao i uključio se u razgovor sa mojim ocem i gostima.Nakon što je prošlo podosta vremena, on je upitao mog oca:˝Vladimire, šta radi onaj mali toliko dugo sa onim novinama?˝˝On čita˝, odgovorio je otac. ˝Čita? Onoliki dječačić pa čita?˝začudio se učitelj. Potom me učitelj uzeo na krilo i tražio dačitam. Kada je čuo kako čitam, pitao me da li bih ja sjutradošao kod njega u školu. Sjutrašnji dan sam jedva iščekao ipošao sam sa starijom braćom u školu. Nakon što je prošlonešto više od mjeseca dana, ja sam završio prvi razred i dobio


100♦

knjigu kao nagradu. Dok sam se vraćao kući sa ˝darovnicom˝,mojoj radosti nije bilo kraja, a i sada vjerujem da su ta knjigai takav postupak učitelja opredijelili moj odnos prema knjizi iuticali da kasnije izaberem prosvjetni poziv za životno zani-manje.

Nakon završenog IV razreda upisao sam se u Pljeva-ljsku gimnaziju (u I razred niže gimnazije, što je odgovaralosadašnjem V razredu osnovne škole). Od svog oca, kao i odnekih drugih ljudi, čuo sam ponešto o Pljevaljskoj gimnaziji.Ova škola u mom zamišljanju bila je velika i daleka, nešto če-mu se treba diviti, ali i čega se treba bojati. Slušao sam o ogro-mnom znanju njenih profesora i o tome kako se kod njih nijelako pokazati kao dobar đak. No, odmah po dolasku u Pljeva-ljsku gimnaziju svaki strah je otpao, a divljenje se uvećalo. Unajsnažnijem sjećanju ostali su mi likovi direktora Ilije Lop-ušine, koji mi je predavao srpskohrvatski jezik, Momčila Pole-ksića, profesora istorije i Miljana Žugića, nastavnika matema-tike. Njihova predavanja, savjeti i ukupan odnos prema namaučenicima plijenili su naša srca i učinili da zavolimo ovu školui da boravak u njoj doživljavamo kao toplinu roditeljske kuće.I u trenucima kada bi zauzeli odmjeren i naoko strog stav pre-ma nama, mi smo osjećali da je ta strogost samo prividna, daiz nje zrači beskrajna toplina, ljubav prema djeci i želja, rodi-teljski brižna, da nam u životu, trenutnom i budućem, bude lje-pše i bolje.

Dva razreda niže gimnazije učio sam u Pljevljima, adva razreda osmogodišnje škole na Žabljaku. Od mnoštva li-jepog iz škole na Žabljaku izdvajam ovom prilikom postupkedirektora Dragomira Bulatovića (koji je kasnije bio profesorVPŠ u Nišu) i profesora Perka Guzine (koji je bio profesorVPŠ u Prizrenu, školski nadzornik u Čačku i direktor Plje-valjske gimnazije). Direktor Bulatović je imponovao svojim


♦101

neprikosnovenim autoritetom, kod nas i u mjestu, i u njemusmo imali najsigurnijeg zaštitnika naših prava. Profesor PerkoGuzina nas je opčinjavao ljepotom svojih predavanja. Njegovičasovi gramatike i književnosti za nas su bili prave svečanosti,uživali smo u njima i sa radošću ih iščekivali. Dešavalo se,više puta, kada našem odjeljenju ˝propadne čas˝, mi se u dvo-rištu skupimo ispod prozora učionice gdje prof. Guzina imačas i slušamo kako on tumači književna djela starijim gim-nazijalcima (tada su u Žabljaku radila dva razreda više gim-nazije).

Nakon završene osmogodišnje škole (niže gimnazije)upisao sam se u Učiteljsku školu u Nikšiću. Tu sam se sreo sanezaboravnim i uglednim profesorima: Vojinom Vukovićem,Petrom Pešutom, Eleonorom Mijušković, Radojem Milatovi-ćem i drugima. Direktor Vuković je bio autoritet, ne samo unašoj školi i u Nikšiću, već u Crnoj Gori i u SFRJ. Veomamnogo su imponovali njegova otmenost i ogromni autoritet.Mi učenici smo sa ponosom pričali drugima da smo gledalikako Blažo Jovanović, tadašnji predsjednik Crne Gore, naulici uvijek prvi skida šešir i prvi pozdravlja našeg direktora.Kada direktor Vuković nekoga pozove, nikome nije bilo jed-nostavno, pa bilo da je đak ili profesor. Jednom nasred našegčasa ulazi u učionicu školski kurir, obrati se profesoru i kažeda mene traži direktor. Meni trnci mile tijelom dok, ispraćensa-žaljivim pogledima drugova, prilazim direktorovoj kance-lariji pokušavajući da se prisjetim jesam li nešto učinio zbogčega bih bio pozvan. Nijesam se bojao direktorove strogosti,jer ga kao takvog nijesmo znali, no sam mislio kako ću preživ-jeti stid ako me zbog nečeg bude ukorio. No, kad sam ušao ukancelariju, ugledao sam svog oca kako pije kafu i čuo kakosa direktorom razgovara o nekom događaju iz crnogorske is-


102♦

torije.* To me ohrabrilo i vratilo u normalnu situaciju, kao ipohvala direktora pred ocem. Tada mu je rekao kako zbogmene ne treba da dolazi od Durmitora u Nikšić, niti da štobrine, ali ako kojim drugim poslom se nađe u ovom gradu,treba obavezno da svrati da popiju kafu i porazgovaraju o is-toriji. Prof. dr Petar Pešut u Učiteljskoj školi u Nikšiću pre-davao mi je srpsko-hrvatski jezik i književnost i bio razrednistarješina. Cijela knjiga bi se mogla napisati o njegovoj kreati-vnoj nastavi, o ljubavi koju je kod nas razvijao za svoj pred-met, kao i o pravom roditeljskom odnosu prema đacima. Izmnoštva nezaboravnih detalja izdvojiću ovdje samo dva. Kaoi mnogi drugi dječaci koji u tim godinama žele da razvijajufizičku snagu, obreo sam se na sastanku bokserske sekcije. Naprvom sastanku, nakon kojeg je trebalo da uslijedi i prvi tren-ing, pojavio se moj razredni. Kad me ugledao, odmah me poz-


♦103

*Moj otac Vladimir redovno je sarađivao sa školama, pa bilo da su onemanje ili više udaljene od sela u kojemu je on živio. Njegovi postupci namene su snažno djelovali, a neki od njih su mi se posebno urezali upamćenje. Ovdje ću kratko predočiti jedan događaj iz 1943. godine. Nanevelikom polju nedaleko od Žabljaka očekivao se dolazak engleske misije.Mještani iz obližnjih sela, među kojima je bio i moj otac, zaduženi su dapribave drva i pripreme vatre kako bi se avion mogao orjentisati. Dok su onito radili, mog oca i još jednog seljaka pozovu pred komandu i narede dajednog mladića odvedu niz potok i dolje strijeljaju. Taj mladić, koji jenavodno odao neku vojnu tajnu, bio je Gojko Danilović iz Junča Dola kodŽabljaka. Moj otac je na razne načine pokušavao da spasi mladića. Vratilisu se sa strepnjom pred komandu i otac je molio čiču Janka da mu oproste.Govorio je kako je mladić još dijete, da ne zna ni šta je vojska, ni vojnatajna... Naposljetku otac je kleknuo pred čiča Janka, skinuo crnogorsku kapui rekao: “Kumim te svijem na svijetu, oprostite mu! Nemojte utuliti svijećuŠuša Danilovića! Evo, ubijte mene, ali ja ne mogu pucati u ovo dijete!”Poslije toga mladić je oslobođen.

vao sebi i rekao: ˝Šta ćeš Ti ovdje? Ovo nije za Tebe. Ti trebada ideš u literarnu sekciju, a ne ovdje˝. Naravno da sam ga be-spogovorno poslušao i postiđeno izišao iz prostorije. Drugi putbili smo na izletu u okolini Nikšića. Nakon kraćeg vremenazamolio me profesor fizičkog vaspitanja da se njegovim bicik-lom vratim u grad i obavim neke poslove. Zadržao sam se dužeu gradu tako da mi je propao izlet i cio program koji se tamoodvijao. Samo nekoliko dana iza toga mi za pismeni zadatakdobijemo temu ˝Stari borac nam je pričao˝. Ustvari trebalo jeda pišemo o bjekstvu nikšićkih komunista iz zatvora, o čemuje borac govorio na pomenutom izletu. Nađem se ja u čudupošto nijesam slušao tu priču pa pripitam druga, koji je bio naizletu, da mi ukratko ponešto kaže. I ja nekako, uz pomoć ma-šte, napišem zadatak. Ispravku zadatka jedva iščekam strepećišta li će biti sa mojim sastavom. Profesor Pešut dijeli jednu pojednu svesku, čita i obrazlaže ocjene. Moja sveska nikako dase pojavi. Uzbuđenje i nestrpljenje rastu, a na kraju vidim dami je sveska posljednja. A tek kad mi je saopštena ocjena i ka-zano obrazloženje, došlo je smirenje i olakšanje. Kasnije tajmoj zadatak prof. Pešut je poslao na savezni konkurs za pis-mene zadatke učenika srednjih škola i tu sam dobio prvu na-gradu, a diplomu i knjigu uz nju, potpisao je akademik JosipVidmar, tadašnji predsjednik Savez književnika Jugoslavije.

O profesorima sa VPŠ sa Cetinja, Filološkog fakultetau Skoplju i Filološkog fakulteta u Beogradu i njihovom uticajuna nas studente, mogu se pisati tomovi knjiga, a opet da sesamo djelimično obuhvati njihova ogromna uloga. Ovdje ćusamo pomenuti prof. dr Miliju Nikolića sa Filološkog fakultetau Beogradu, koji mi je bio mentor na postdiplomskim studi-jama i koji je na mene najsnažnije uticao, a stručnoj javnostije veoma poznat jer je svojim knjigama ostvario pravi pre-


104♦

porod u nastavi književnosti i gramatike. On je dokazao kakose učenje gramatičkog gradiva može doživljavati sa uživan-jem, kao čitanje lijepe lirske poezije.

Pomenute, kao i druge sjajne prosvjetne radnike, nasto-jao sam da slijedim i oni su mojoj generaciji bili svijetli uzoritokom našeg čitavog prosvjetnog rada. Ovdje ću pomenuti sa-mo nekoliko detalja iz vlastite prakse u kojoj sam nastojao damoja postupanja budu onakva kako bi to u sličnim situacijamauradili moji uvaženi vaspitači. U prvoj godini rada, kao učitelju selu Vrelima, na prvom koraku susreo sam se sa jednom po-teškoćom zato što jedan učenik nije dolazio u školu. Propisisu me obavezivali da protiv njegovog oca pošaljem prijavu su-diji za prekršaje. Prethodnih godina njegov otac ga je poku-šavao primoravati da ide u školu, ali mu je to rijetko uspi-jevalo. Primoravao ga je na razne načine, tjerao, čak mu pri-jetio i lovačkom puškom, no sve je bivalo uzalud. Nijesam seodlučio za prijavu, već sam pokušao drukčije. Rekao sam dje-ci, njegovim komšijama, da mu ispričaju kako je u školi lijepoi da se mi tu igramo raznih igara. Ne mnogo nakon toga prim-jetio sam tog dječaka kako se približio školi i da nas posmatrasakriven iza jednog drveta. Mi smo bili na času fizičkog vaspi-tanja i ja sam u jednom trenutku, kao nehotice, šutnuo loptu upravcu njega i doviknuo mu da je, ako hoće, donese. On jedonio loptu i stao blizu mene zbunjen i iznenađen. Upitao samga da li bi nam se pridružio u igri i on je to vrlo rado prihvatio.Tada sam se potpuno uvjerio da je igra najprirodnije stanjedjeteta kako je rekao jedan veliki pedagog. Od tada je tajdječak redovno dolazio u školu i ništa ga više nije moglospriječiti. A da u učenike treba imati beskrajno povjerenje,uvjerio sam se mnogo puta i dok sam radio u OŠ ̋ Boško Buha˝u Pljevljima. Direktor Avdo Jabučar u odjeljenja gdje sam biorazredni više puta slao je učenike koji su premještani iz drugih


♦105

škola zbog neprimjernog vladanja, što je bila zakonom pre-dviđena vaspitna mjera. Svaki od tih učenika poslije, na krajuškolske godine, imao je primjerno vladanje. Iz Pljevaljske gi-mnazije u kojoj sam bio direktor pomenuću samo dva primjerakojima se mogu ilustrovati učeničke moralne vrline. U vrijemetrajanja časova, kao uvijek, i tada je bila besprekorna tišina.Šetao sam hodnikom, a ispred mene je išao jedan učenik kojime nije primjećivao. Najednom je on počeo da pjeva iz svegglasa. Prišao sam mu polako, potapšao ga po ramenu i rekaomu da se vjerovatno zanio pa je zaboravio da su časovi u toku.Dodao sam neka malo sačeka dok počne odmor pa poslijemože da pjeva koliko hoće. Kasnije sam od njegovih drugovasaznao kako je govorio da mu je tada bilo mnogo krivo nasebe, a da ga je iznenadilo što ga je direktor, umjesto da po-zove u kancelariju i izgrdi, samo blago potapšao po ramenu.Drugi učenik, koji je učestvovao u nekoj tuči, došao je ukancelariju kod mene na razgovor. Poslije našeg razgovoraobratio mi se: ˝Druže direktore, mogu li nešto da Vas zamo-lim?˝ Rekao sam da naravno može i neka kaže što god želi. Aon je potom nastavio:˝Možete li da o ovom ne kažete ništamom ocu, a ja obećavam da ću od sada biti primjeran u svemu,do kraja školovanja˝. Odgovorio sam mu da ću to sačuvati kaotajnu zato što mu vjerujem. I bilo je tako, održali smo riječobojica. Potvrdilo se tada, kao i mnogo puta u životu, kako sumladi zaista veliki ljudi, da su to ljudi od riječi i povjerenja.

Iz vremena kad sam radio kao školski nadzornik sjećamse mnogih nezaboravnih susreta i događaja. I tu se najsnažnijedoimaju oni koji se odnose na direktni rad sa djecom. U OŠ uBijeloj kod Herceg Novog, sjedeći u posljednjoj klupi, pre-gledao sam učeničke sveske i pomalo razgovarao sa jednimdječakom, učenikom V razreda. Pohvalio sam ga zato što sumu sveske uredne i što su mu zadaci dobri i pregledno pisani.


106♦

U tu školu idu pretežno djeca koja su bez roditeljskog staranjai koja žive u domu. Dok sam pregledao druge sveske, dječakje spustio ručicu na moje rame. Ponovio je to nekoliko putatokom časa. Toplina tog dodira je neopisiva, a očito da je dje-čak, kome je suđeno da živi bez roditeljske ljubavi tražio oslo-nac kod starijih. Iz razgovora sa nastavnicima te škole i iz uku-pne atmosfere u njoj, uvjerio sam se kako su ta djeca, koja sulišena onog što im je u tom dobu najpotrebnije, roditeljskuljubav nalazila u prosvjetnim radnicima koji su ih tu i u domuvaspitavali.

A susreti sa svojim nekadašnjim vaspitačima ili učeni-cima imaju posebnu draž i doživljavaju se na izuzetan način.Tako npr. kada je januara 1994. godine u Biljardi na Cetinjuuručivana nagrada ˝Oktoih˝, posljednji je prišao da mi čestitajedan visoki otmeni gospodin. Tada mi je rekao: ˝Ostao samposljednji da čestitm kako bih Vas upitao je li Vam rod Vladi-mir Kalpačina˝. Kad sam mu rekao da mi je to otac, on meponovo poljubio i opet mi čestitao. Poslije toga sam kazao: ̋ Viste moj prvi učitelj˝ i podsjetio kako sam kod njega završio Irazred. On me potom zagrlio i po treći put mi čestitao nagradui pozvao da ga obavezno posjetim u njegovoj porodičnoj kućiu Kotoru. Napominjem da te godine, među četvoro dobitnika˝Oktoiha˝, trojica su ranije učila ili radila u Pljevaljskoj gim-naziji.

I kada se pravi osvrt i sumira višedecenijski rad u prosv-jeti, sa svim teškoćama i postignućima, kao najvažnije se po-kazuje da li se ima dovoljno ljubavi prema djeci i odabranompozivu. A suština svih priznanja i nagrada mogla bi se sažeti urečenicu jednog maturanta izrečenu u polilogu sa vršnjacimaiz druge škole: ˝... da vi samo znate koliko nas naš direktorvoli i koliko se sjekira kada mi imamo nekih problema˝. Po-dsjećanje na riječi vaspitača i učenika, koje su davno izgov-


♦107

orene, učini da se ponovo vidi sjaj u očima onog dječaka kojinije htio da ide u školu, te onih učenika kad daju obećanja, kadspuštaju postiđeni pogled, ili osjeti toplina dječakove ručicekoja traži razumijevanje i roditeljsku ljubav... Stoga je nesum-njivo kako u osnovi rada sa učenicima cijela tajna je u tomeda li se ima dovoljno razumijevanja i roditeljske ljubavi premanjima, kao što je to isticao veliki pedagog koji je citiran napočetku. Potvrđuje to i poznati pjesnik svojim stihovima: ̋ De-te je dete / da ga volite i razumete˝. Pomenuti stihovi zaslužujuda budu ispisani na čeonom zidu svake učionice, roditeljskekuće, pa i svuda kuda se dijete kreće i gdje boravi.

A na kraju želim da naglasim kako je namjera svega štoje naprijed izrečeno da se iskaže neizmjerna zahvalnost bro-jnim uzornim pedagozima koji su na nas uticali svojom živomriječju i knjigama.


108♦

Zora Jestrović

U RIJEČIMA JE SIGURNOSTO stvaralaštvu Isaka Kalpačine

Rukopis Ka jezgru riječi i slike /Impresije/ predstavljačetvrtu knjigu kritičarskog diskursa književnika i književnogkritičara Isaka Kalpačine. On je u crnogorskoj književnosti,kao i u nauci o književnosti, odavno prepoznat po pjesničkojljepoti i kritičarskog izraza; po toplini emocija koje izviru iznjegovog stvaralaštva - bilo da se radi o literarnoj, bilo okritičarskoj provenijenciji.

Naslov knjige je efektni termin indikator koji ubicirastvarnu paradigmatiku sadržine ove knjige, knjige književnekritike čiji autor za svoj primarni kriterijum uzima lični utisak,odnosno impresiju koju djelo izaziva u njemu samom. S obzi-rom na to da je o jednom umjetničkom djelu nemoguće izrećikrajnji i svevažeći sud, niti postoji relevantna istina ni o je-dnom umjetničkom djelu, I. Kalpačina se spontano prepuštaestetskom utisku koji u njemu odabrana djela izazivaju, i nesluteći kako u procesu pisanja o drugima, u isto vrijeme, profi-lira svoje nježno literarno biće. Ljepota njegovih kritičarskihopservacija je u specifičnoj hibridnosti pjesničkog i kritiča-rskog izraza, u harmoniji poetske i kritičarske riječi. I. Kalpa-čina je, i u ovoj knjizi, po vokaciji istinski liričar koji u svestra-nim svjetovima tuđih knjiga pokušava pronaći skrivenu ljepo-tu i razloge njihovog postojanja.

Pred čitaocima je knjiga u koju je I. Kalpačina, analizi-rajući i doživljavajući djela različitih autora i njihovo tema-


♦109

tski raznorodno stvaralaštvo, unio svoj lični senzibilitet kao isvoje shvatanje i osjećanje života. Svoje ambicije nije usmjerioda spozna punu i krajnju istinu o nekom djelu, već je povodomodabranih djela iznosio svoje lične impresije koje su ogrnutei subjektivnom i objektivnom liričnošću. U čvrstoj interakcijisa odabranim djelom prepuštao se asocijacijama i igrama vla-stitog duha, pokazujući kako se u njegovom stvaralačkom biću,poput pješčanog sata, neprekidno pretaču pjesnik i kritičar.

Pišući afirmativne tekstove o rodovski i žanrovski razli-čitom stvaralaštvu brojnih autora, I.Kalpačina se nedvosmi-sleno potvrdio kao književni i likovni kritičar, ali i kao vječnizarobljenik ljepote umjetničke riječi.

Knjiga „Ka jezgru riječi i slike“ prirodno se nadovezujena njegov prethodni kritičarski rad, a takođe povezuje i sje-dinjuje i sa pripovijednim djelima. O njoj će čitaoci i kritičaridonositi svoje sudove, a ovdje je ona bila povod i za davanjeosvrta na dio njegovih ranijih ostvarenja.

*

Književni opus Isaka Kalpačine obuhvata sedam zbirkipripovjedaka i tri knjige analitičko-kritičkih tekstova. Bavećise uporedo stvaranjem svoje i ocjenjivanjem tuđe umjetničkeriječi, on se uspješno iskazao na oba polja, − i kao književnik,i kao književni kritičar. Njegove narativne zbirke nemajujedinstvenu geneološku odrednicu. U njima su se našle razli-čite proze: pripovijetke, novele i kratke priče. Kratke priče suponekad ulančene nadovezivanjem jedne na drugu, proizi-laženjem jedne iz druge, ili međusobnom korespodencijom.Većina u sebi nosi duboku dramsku tenziju jer se njihov zna-čenjski sloj zasniva na dramatici ljudske egzistencije. Ova pro-za sa povremenim meditativno-asocijativnim ekskurzima nika-


110♦

da čitaoca ne ostavlja ravnodušnog, što je sigurni pokazateljda je ispunila svoju etičku i estetsku funkciju. Zbirka „Glogo-vci“, koju pored novih priča čine i odabrane duže ili kraćeproze iz prethodno objavljenih zbirki, na pravi način repreze-ntuje metaforiku i siboliku ukupnih ostvarenja ovog autora.

U predgovoru zbirci Glogovci, značenjskom probljeskubrojnim pričama, simbolično naslovljenom „Glogova sudbi-na“, Nenad Vuković se bavi locirnjem područja na kome živeGlogovci, „čvrsti, izdržljivi, postojani“. Dvije mitske biljke(dva drveta) drijen i glog dio su tradicije i dio životnog prosto-ra Kalpačininih junaka koji su neprijatelja na svojim granica-ma i opominjali i dočekivali kopljem od drijena sa tvrdimvrhom. Vuković navodi da iz semantičkih polja mitske riječiglog izrasta i formira se cijela čovjekova sudbina, jedno glogo-vo „carstvo“ u kome su osuđeni da žive Glogovci. U slove-nskom svijetu su rašireni toponimi od ove riječi ( Glogovo,Glogova, Glogovnica), kao i toponimi od riječi drijen ( Dre-nova, Drenica, Drenovo...). N.Vuković naglašava da je širokapersonifikacija gloga (glogovim kolcem probija se vampir,odnosno mrtvac). U grčko-rimskom dobu glog je bio nevje-stinski cvijet. Štitio je od vradžbina. Odvraćao od nesreće.

Zbirka počinje kratkom prozom „Glogovci“ koja imafunkciju semantičke prolegomene zbirke u cjelosti. Cilj tekstaje da upozna čitaoca sa Glogovcima – junacima brojnih priča,koji imaju „ jednu priču koju, iako svi znaju napamet, svakogljeta i zime po ko zna koliko puta ponavljaju“. Autor daje doznanja da je „onaj što se među njima desio“ dužan da zabilježiono što je od njih čuo. Preuzimajući ulogu sveznajućeg pripo-vjedača o glogovskom životu i sudbini ( „Ne pamtim u ovovijeka da nam se i triput kako valja desilo“), a i sam često iučesnik i svjedok događaja u „vražjem neviđenu“, u „pasjemmjestu“ na koje je „blagi bog davno zaboravio“, I. Kalpačina


♦111

započinje svoje lirsko tkanje u epskom ruhu.Psihologija i stvaralački postupak u kreiranju kratke pri-

če približavaju je samoj poeziji. Zato se u njoj lirski intoniranipasaži doimaju kao jedna posebno produhvljena cjelina. PričeI. Kalpačine uvijek u sebi nose neku ljudsku dramu kojom sepostiže „centralni efekat“, na čemu je, kad je u pitanju kratkapriča, insistirao E. A. Po. Takođe , u njima se insistira na skorosvakom detalju , na čemu je insistirao Čehov. I Viljem Foknerje isticao da kratka priča, kao forma, postavlja pred stvaraocenajviše zahtjeve poslije poezije.

Pišući o knjizi Mira Vuksanovića Semolj gora, NovoVuković je zapisao: „Naša narodna svijest uspostavila je cijelujednu mitološku geografiju, u kojoj se miješa realna i fiktivnafaktografija“.1 Nosioci upravo takve narodne svijesti i tvorcimitološke geografije su i Glogovci Isaka Kalpačine, akteri izatočnici događaja koji su se sadejstvom fikcije i stvarnostitransformisali u jedinstveno literarno svjedočanstvo, u artefakto ljudskoj sudbini, kako pojedinačnoj tako i kolektivnoj, kakona mikro, tako i na makro planu.

Trajno i sigurno uporište umjetničkog diskursa I. Kalpa-čine zasniva se na njegovom jeziku koji se čitataocu svojimdoslovnim, prenesenim, a često i gnomskim značenjem doimakao poseban i jedinstven segment. Ima se osjećaj kao da jejezik, obojen zavičajnom leksikom, ponekad bio jači povod zapričanje priče nego i njena sama fabularna matrica, da je jezikistinski etimon priča koje je autor, po sopstvenom usmenomiskazu, ponekad i godinama nosio u sebi. Priča je često po-stajala povod da se zaustavi umiranje „živog narodnog go-vora“, nestajanje i odlazak u vječnu nigdinu riječi koje su se


112♦

1 Novo Vuković: „Riječ kao romaneskni junak“u knjizi Deveta soba, Beo-grad, 2001, str 341.

pod uticajem standardnih jezičkih izraza našle na ivici opsta-nka, kao i njihovi nosioci, usamljeni i razapeti između živo-tnih nemogućnosti u vremenima koja su došla i koja prijetesve novijim zatiranjima tradicije i tradicionalnih vrijednostiživota. Fabule većine priča, ma koliko bile složene, ponekadsu u sjenci samog načina kazivanja (bez obzira da li koristidijalekatsku leksiku ili jezički standard) jer vrijedonosni stubsvake kratke priče čini njen jezik. Njena magija je u magijinjenog jezika, bogatstvu njegovih doslovnih i konotativnihslojeva. Naizgled jednostavnim pričanjem, Kalpačina je stvo-rio priče složene jednostavnosti. Njihov jezik, iskazan pažljivobiranim riječima, često u vidu aforizma, apoftegme, ili narodnemudrosti iskazane idiomom, obogatio je značenjski sloj pričai pospješio njihovo epiloško poimanje. Učestale metafore, bro-jna poređenja i specifični paradoksalni iskazi I. Kalpačine suautentični, jezički duboko utemeljeni u svijest njegovih ljudi.Oni su pragmatični odraz iskonske mudrosti naroda, mudrostikoju je autor kao amanetni dug jeziku svoga zavičaja nosio,kao vječnu preokupaciju i potajnu radost življenja. Prona-lazeći pravu riječ (verbum proprium) u svim vrstama iskaza, iinkorporiranjem velikog broja izvornih jezičkih mikrostru-ktura, Kalpačina je očuvao „čistotu govora“ i trajno sintetisaoduh svoga naroda. A to mu, očito nije bilo teško, čak što više,predstavljalo je potrbu, s obzirom na to da njegove ličnosti uposlovicama i misle i govore, i da posjeduju sebi svojstvene„retoričke obrasce“. Priča i pričanje su njihova organska po-treba („Kad priču privedu kraju, oni se poslije smirenijeraziđu“).

Većina svjetskih pisaca smatra da se umjetnost ne moženaučiti. Jedan od njih je i Tomas Man koji tvrdi da je umje-tnost poklon intuicije. Ona je genetski dar, kao što je dar i reto-rika, posebna govorna disciplina za koju se misli da je jedna


♦113

od najrjeđih urođenih osobina čovjeka. Figurativanost lite-rarnog diskursa Glogovaca usko je povezana sa duhovnošćunjihovog autora koji potiče iz retoričkog podneblja, kome subrojne mikrostrukture stila poslužile i kao autorski komentari,odnosno specifična profilacija filozofije i psihologije stva-ranja. Aforizmi, apoftegme, metafore, poređenja, idiomi, iparadoksalni izrazi u prozi I. Kalpačine mogu se pojmiti nadva načina: samostalno - kao autonomne značenjske jedinice,ili u kontekstu određenog segmenta priče. U svakom pogledujasan su odraz glogovske patnje junaka ove proze, čija je su-dbina najčešće uslovljena prirodnim, društvenim i mitskimsilama zla:

„Čovjek je slabiji od srče, a jači od čelika.“„Ili nemo, ili ne umio, isto ti ga je.“„Obijesni mu otme, a nevoljniku sam daruje.“ „Bliža mu je smrt nego ovaj kolijer od košulje.“„Prvo u selu konji, pa onda ljudi nestaju.“„Jednom bi nogom nazad, a drugom naprijed.“„Najbolje je beri zelje oko sebe.“„Žena je đavola u bocu spremila.“

Originalnom paradigmatskom obrascu ove proze dopri-nijele su i apoftegme – kratke, sažete, moralne, i oštroumnepouke i poruke - pouzdani tumači egzistencijalnih i etičkihproblema brojnih junaka. Neke su saopštene metaforično, nekeu vidu idioma, a neke kao paradoksalni izrazi:

„Zna on lijepo da od jezičine krvnika većeg čovjek nemože imati...“

„Sad je vidio, bolje no ikad, da čovjek nije ono malo ti-jela što mu je ogrnuto u kožu i koje pokazuje pred drugijem.“

„Zagazio je u vatru iz koje se natrag ne može.“


114♦

„A fino je vidio gdje je i smrtni prag prekročio, samojoš da se vrata za njim prilupe.“

„Ovo ti je čovjekov vijek toliki taman koliko dok kroztijesnu kolibicu protrčiš. “

„Tako mu je izgledalo da se najviše čudesa dešava tamogdje se čini da je sve stalo, pa ni se šta, rekao bi, zbiva ni pomiče.“

„Ko bi istoriju Selišta naslutio, taj bi, vjerujte, ljudskiživot iz blizine osmotrio.“

„A zlato može u svakome vaktu valjati. No, eto, on jesvojim očima vidio gdje čovjeku ni zlato ne pomaže, i nevrijedi više nego li trula balega.“

„Svemu tome se on još u planini za ovcama uvještio, asad ga pripomogla i nevolja.“

„(...) crći će tu kao marvinče , toliko blizu svojih, a sam,bez igdje ikoga, da mu nema ko ni oči sklopiti.“

„Sad već lijepo vidi gdje mu je smrt došla i to sa onestrane odakle se u jedino spasenje nadao.“

„ (...) a ono mu se smrče otud odakle ga je najviše grijalo.“Poput Mira Vuksanovića, koji je Semolj goru 2 napisao

„s namjerom da otvori, da raščlani, da oživi, da primakne, dapremesti, da očuva maternju reč“ i koji smatra da je „to pravii glavni posao svakog pisca bez izuzetka, bez razlike na kojemjeziku piše, da mu je služba jeziku životno poslanje“,3 i I. Ka-lpačinu su „zapretane,skrajnute, sklonjene, staložene, pre-grnute vremenskim naslagama“ 4 riječi progonile, tražeći svo-


♦115

2 Miro Vuksanović: Semolj gora: azbučni roman u 878 priča o riječima –Beograd: Prosveta, 2000.3 Iz Knjige o Semolj gori Mira Vuksanovića, („Pomislio sam da kažem“),Narodna knjiga/ Alfa, 2002, str. 248.4 Citirane riječi su preuzete iz prkaza I. Kalpačine .„Natpjevavanja u vilinojgori“ koji je objavljen u Knjizi o Semolj gori, kao i u analitičko kritičarskojknjizi I. Kalpačine Odjeci lirskih varijacija, Pljevlja, 2007, str. 67-72

je ovaploćenje u priči i pričanju, a samim tim i u pamćenju.Kalpačina smatra da usmena priča ne obezbjeđuje trajni životriječima, niti ih prevodi u vječnost. O tome svjedoči smrt sta-rca Dobrije. Starcu „Dobriji se u prvi mrak glas ukinuo i onošto je mislio da mu reče, kao golemo breme o vratu, na onajsvijet je, krkjajući odnio. I kako on iz njega mrtva da išta višeizvadi. Ako ikako može, probaće bar nešta da iščupa iz pričakoje je čuo u Selištu, samo što mora još koju pohvatati, pa ćeih onda polako sklapati, kao kad se sastavlja srča koja se uhiljadu komada rasprsla“5. Zato Njegoslav, (Dobrijin sin), apiščev alter ego, odlučuje „da pospremi sve što je gore po-bilježio pa će to na brodu, da u miru sređuje“. „Ako ništa drugonek nakon njega riječ o tome ostane“. Ovaj segment u isto vri-jeme predstavlja autorov autokomentar o mukama i potrebistvaranja priča, odnosno o procesu nastajanja umjetničkog dje-la utemeljenog u riječi. Ono što nije zapisano ubrzo postajezavijek zaboravljeno. Sigurnost je u riječima. A priče o Glogo-vcima ne bi imale predznak autentičnosti da nisu ispričanečistotom jezika zasnovanog na prirodnom govoru, inventi-vnom i leksički bogatom, jezika u kome mitovi i legende, du-boko ukorijenjeni u njihovu i svijest i podsvijest, nastavljaju iprodužavaju svoj fizički i metafizički život. Čuvanjem starihriječi, leksike koja izumire, obnavlja se živo tkivo jezika u vre-menu ekspanzije virtuelnih informacija naše savremenosti.Odavno je poznato da usvajanjem tuđih riječi nijesmo ništadobili, naprotiv, izgubili smo svoje, pa se mali dobitak pretvo-rio u veliki gubitak.

Naslove priča I. Kalpačine čine riječi koje često sameza sebe asociraju na cijelu priču, odnosno emaniraju kao cijelapriča („Glogovci“, „Pometenici“, „Đavolja stijena“, „Klje-


116♦

5 I. Kalpačina: Glogovci ( iz priče „Zmija u mravinjaku“), str. 220-221

ština“, „Zgibenije“, „Slomovrat“...) I kao što M. Vuksanović,po mitološkoj geografiji Glogovac, kaže: “Cio sam od riječi.Srce mi kuca na riječ. Riječ mi je u kostima“, i Kalpačina sesav predaje riječima, čini se, zbog njih, tražeći priče u koje biih ugradio. Ponekad su riječi nadređene priči, te kad se pričazavrši onda iznad nje, kao mala sunca, iz tame bljesnu arhaičneriječi, i obasjavajući najdublje slojeve iskonskog jezika vodedo ishodišta njegovih početaka. M. Vuksanović smatra da „nijeglavnina u riječima koje svi razumiju, glavnina je u riječimakoje tek poneko razumije 6.“ I Kalpačina težište značenjskogsloja nekih svojih priča upravo utemeljuje na riječima kojeponeko razumije. Ali, čitalac nije na gubitku jer brzo uviđa,kako kaže Vuksanović, da jezik nije samo ono što on (čitalac)govori, već “da je jezik jednog naroda sve što je taj narod pre-tvorio u reč“.7 Priče o Glogovcima ne bi bile autentične danijesu ispričane i „glogovskim“ jezikom. Kalpačina animiračitaoca velikim brojem riječi koje su odavno „ućutkane“ ustandardnom jeziku, i u isto vrijeme uvodi ga u dijalog i sa pri-čom, s jedne strane, i sa njenim riječima, s druge strane.

U analitičkom tekstu „Natpjevavanja u vilinoj gori“ (uknjizi Odjeci lirskih varijacija, str.67- 72) I. Kalpačina jenaratološki definisao Vuksanovićev književni diskurs: “Pripo-vjedni oblici su usaglašeni sa prirodom jezika i karakteristi-kama pričanja. Tu priča stane u jednu riječ, a iz riiječi se izležecijela priča“. Relevantnost te definicije zapazio je i posebnoistakao akademik Radomir V. Ivanović 8 u svom tekstu o


♦117

6 Knjiga o Semolj gori, iz članka „Održati se u svom jeziku“, str.201.7 Ibid. str.201.8 Kniga o Semolj gori, „ Iz Semolj gore do Točila“, Radomir V. Ivanović:KNJIGA KAMENOG POSTANJA (Točilo ili kamerni knjižarnik Mira Vu-ksanovića),str 139—153.

Semolj gori (str. 141). Ivanović piše „da književni kritičar IsakKalpačina ispisuje jedno u svemu prihvatljivo i naratološki ta-čno definisano mišljenje“ kojim se „ukazuje na bajkovitoststvaralačkog čina, od iskona do kona“ (str. 141).

Analizirajući Vuksanovićev postupak odabiranja riječiiz ogromnog fonda govora sjeverne Crne Gore, Kalpačina kaoda istovremano profiliše genezu sopstvenog stvaralačkog pro-cesa, sopstveni odnos prema odabiru riječi i količinu emoti-vnog naboja u priči: „Kod Vuksanovića izabiranje riječi izogromnog fonda govora sjevernog dijela Crne Gore liči napostupak odabiranja jedrog žitnog zrna koje obavlja jedandurmitorski domaćin na guvnu. Kad razvija žito, Durmitoracdrži na ruci lopatu i mjerka joj težinu vrebajući trnutak kadaće da naiđe pravi talas vjetra, ni preko mjere jak, ni slab, notaman koliko treba. On zna tačno kada će i do koje visine bacitižito uvis, koliko će se ukositi, u kom smjeru će napraviti po-kret, kako bi se sve tačno predvojilo, a da najbolja zrna padnuna pravo mjesto. Neće se on prevariti da tačno ne pogodi tren,pokret i da ne uhvati nečujni zvuk i nijansu talasa vjetra. Umijetako i Miro. Pomiri sve, uskladi, baš kako treba. Taman.“ 9

Suština jezgrovitosti stila I.Kalpačine, odnosno sažetostii kratkoće izražavanja je u tome što on uvijek kaže ono što jevrijedno odabranih riječi, a izbjegava široka objašnjenja svegašto je samo po sebi jasno, ili što čitalac asocijativno prepo-znaje. Pritom on nikada ne umanjuje jasnoću iskaza, niti prigu-šuje silinu osjećanja. Njegove priče su lirizovane, to je epikakoja lirski zvuči ,a pojedini dijelovi priča se doimaju kao pje-sma u prozi. Zato su i njegovi analitičko-kritičarski tekstovi10


118♦

9 I. Kalpačina: Odjeci lirskih varijacija, str. 71-72.10 Kada je u pitanju cjelovita stvaralačka ličnost Isaka Kalpačine treba po-menuti i njegov pedagoški i analitički rad, odnosno dva metodička priručni-ka i zbirku eseja: Govorne vježbe u nastavi srpskohrvatskog jezika, Ti-

prožeti lirikom i skoro svi su esejizirani i nose prepoznatljivlirski kod. Bilo da piše umjetničku prozu, bilo kritiku, on pišepo Andrićevom konceptu – da je riječima tijesno, a mislimaprostrano. Jer, svaki pravi mislilac nastoji da svoje misli iskažešto je moguće kraće,jasnije i sigurnije. Šopenhauer je tvrdio:„Stil je fiziognomija duha“ ,a „Jezik kojim se piše je nacinalnafiziognomija“.11 Fiziognomija duha, prema Šopenhaueru je,pouzdanija od fiziognomije tijela, a podržavati tuđi stil, značinositi masku. Kada je u pitanju stvaralaštvo I. Kalpačine,sigurno nema maske. Ono velikim dijelom korespondira sazahtijevima koje je Šopenhauer stavljao pred pisce koji želeda pišu za buduća vremena. Iako njegove priče po sublimacijiživotne građe, odnosno po velikim patnjama malih ljudi po-dsjećaju na novele Čehova, one su živo tkivo sopstvenog po-dneblja i sopstvenog jezika. U pitanju su reminiscencije takočeste u svijetu literature.

Baveći se uporedo stvaranjem svoje i ocjenjivanjem


♦119

tograd, Republički zavod za unapređivanje školstva, 1982; Varijacije znakai zvuka (metodički prilozi za nastavu srpskog jezika i književnosti), Podgo-rica, Zavod za školstvo – Plevlja, Dalma,Mrz, 1996; Odjeci lirskih varija-cija (eseji), Pljevlja, MRZ, 2007.11 Artur Šopenhauer: O pisanju i stilu, Ars longa V.B. Beograd, 1982.Vrijedno pažnje je Šopenhauerovo uputstvo piscima koji žele „na dalekiput u potomstvo“:„Ko se sprema na daleki put u potomstvo taj ne sme za sobom da vučenikakav suvišan prtljag, jer on mora da bude lak kako bi mogao plivati nizdugu reku vremena. Ko hoće da piše za sva vremena, neka bude kratak,jezgrovit i ograničen na ono što je bitno. Neka dobro misli do samog tvrdi-čluka, neka kod svake rečenice i kod svake reči razmisli da li bi se i bez njihmoglo, kao što to ini onaj koji sprema kofer za daleko putovanje, razmišlja-jući kod svake sitnice koju stavlja u njega ne bi li i nju mogao da ponese. Toje osećao i tako je radio svaki onaj koji je pisao za sva vremena“

tuđe umjetničke riječi, Kalpačina se uspješno potvrđivao naoba polja, - i kao književnik, i kao književni kritičar. Cilj nje-govih istraživanja stvaralaštva drugih autora je pronalazak„zakopanog blaga“ u literaturi. U „Uvodnoj bilješci“ knjigeOdjeci lirskih varijacija on iznosi saznanje da su neka djela,pomno izučavanih pisaca (Crnjanski, Sijarić, Kostić, Č. Vu-ković) ostala „izvan potpunije pažnje književnih kritičara“, asvoje opredjeljenje da govori upravo o takvim djelima dugujesnažnom dojmu „koji proizvodi bogatstvo njihovih lirskihtonova i dubina psihološke zasnovanosti“.

Prvi, i najpoetičniji esej „Crnjanski i Mikelanđelo“,posvećen je Milošu Crnjanskom, to jest njegovoj knjizi Knji-ga o Milelanđelu (Nolit, Beograd, 1981) koja je definisanastilom umjetničke riječi: („Knjiga M. Crnjanskog čini se da jeu znaku jedne nedovršene skulpture Mikelanđela koja je nađe-na u njegovoj kući kad je izdahnuo. Između te skulpture i je-dnog vanrednog reljefa, o tuči Kentaura i Lapita u svatovima,koji je uradio kad je imao svega 15 ili 17 godina, tražene sumoguće veze, uz nastojanje da se naslućuje ono što je neiska-zano“). Ovaj tekst, pisan sa ushićenjem i divljenjem premaMikelanđelu i Crnjanskom, vidno korespondira sa poetolo-škim premisama najvećeg dijela literarnog diskursa I. Kalpa-čine. Posebno je evidentna rečenica u kojoj govori o odnosuCrnjanskog prema analitičarima Mikelanđelovog djela. U tomsmislu citira iskaz Crnjanskog koji kaže da više voli one „štokad pišu o Mikelanđelu, pišu o materijalu, faktima, a najvišeone koji traže veze, a slute ono što je neiskazano“12. Citiraniiskaz M. Crnjanskog može se uzeti i kao paradigmatski obra-zac ukupnog stvaralaštva I. Kalpačine, kako kritičarskog, takoi literarnog. Evidentno je da završeci njegovih cikličnih priča


120♦

12 Odjeci lirskih varijacija ( „Crnjanski i Mikelanđelo), str.10

ne nude konkretno razrješenje događaja već prepuštaju čitaocuda naslućuje ono što je neiskazano. Time se dijalog sa čita-ocem podiže na viši intelektualni nivo. Kraj priče nije i krajčitačevog dijaloga sa njom. I kad je u cjelosti pročita još dugoostaje zarobljen u njenom svijetu.

Za profilaciju umjetničke ličnosti I.Kalpačine bitna jejoš jedna citirana rečenica M. Crnjanskog, koja glasi: „Jamislim da u svakom umetniku postoji dvojnik, koji se krećepred svetom i koji se od sveta krije“.13 Rečenica se može uzetikao autokomentar I. Kalpačine o odnosu umjetnika i svijetau kome fizički obitava, ali i kao potencijalni pokazatelj suštinei smisla njegove implicitne poetike. Uostalom i veliki J. W.Gete je rekao: „Ne može se sigurnije skloniti od svijeta negoumjetnošću, i ne može se čvršće za njega vezati nego umje-tnošću“.

Isak Kalpačina je ponikao u narativnoj kulturi, u patri-jarhalnoj sredini, stoga se problematika njegovog stvaralaštvanajvećim dijelom utemeljuje na književnoj tradiciji. On jeantejski vezan za zemlju; u njegovom pripovjedačkom fokusunajčešće egzistiraju planina,voda, kamen i vrijeme – elementičvrsto ugrađeni u sudbine njegovih junaka. Ipak, skoro svenjegove priče, bilo da su povezane sa tradicijom, bilo da suodraz savremenih zbivanja, bave se egzistencijalnim odgone-tkama i tragaju za smislom, naizgled obesmišljenog ljudskogživota.


♦121

13 „Crnjanski i Mikelanđelo“, str. 9

SADRŽAJ

UVODNANAPOMENA.....................................................................5

IZVORNI NARODNI JEZIK I LJEPOTA USMENE NARACIJE UPRIPOVJEDNOM DJELU VUKA KARADŽIĆA…......…………7

ČAROLIJA USMENE RIJEČI ĆAMILA SIJARIĆA(Faruk Dizdarević: ”Ćamil gora razgovora”)……….....…………11

BRIGE, PRAZNINE I PLAVI PLAMIČCI(Rasim Ćelahmetović: „Alkatmeri u bašči sudbine“)….........……14

USTREPTALI NEMIRI(Mićun Šiljak: „Biljeg“)……………………….....…………...…20

PRIPOVIJEDANJE KAO ISPUNJAVANJE ŽIVOTNOG DUGA(Zaim Azemović: „Dug zavičaju“)………….........…......................24

IZMEĐU DUBINA MORSKOGA VIRA I VRHOVA PLANINSKEVISORAVNI(Branko Vuković: „Visoravan“)………….......………………...…27

DRAMSKI ELEMENTI U NARATIVNOM ŠTIVU(Radovan Vujadinović: „ Čiste ruke")…….....……………………32

IZMEĐU SUMNJE I NADE(Ivan Komarica: "Verujem")..............................................................37

♦123

OSVRT NA STVARALAČKI OPUS SLOBODANA KALEZIĆA.......................................................................................42

MEANDRIRANJE NARATIVNIH TOKOVA(Mirko Ikonić: „Povratak u Crnugoviće“)........................................46

JEDINSTVO STVARALAČKIH NADAHNUĆA(Ejup Mušović: „Sermija“)................................................................52

LEBDENJE I TREPERENJE NAD AMBISOM(Zoran Raonić: „Oko pjesme“)…………....………………………56

URANJANJE U MISTIKU(Miroje Vuković: “Nezvani gost”)....................................................60

OGRLICE OD SNOVA I USPOMENA(Mehdija Klimenta: "Buđenje tišine")...............................................63

NA GRANICI ĐAVOLJEG ISKUŠENJA(Zoran Bognar: Novi Nojev kovčeg).................................................66

NA IVICI SPASENJA ILI UNIŠTENJA(Kenan Krupa: ˝Sa mirisom svemir trava¨).......................................70

AMBIJENT TARE KAO ZAGRLJAJ VODE I KAMENA U STVA-RALAŠTVU MIROJA VUKOVIĆA...............................................73

LJEPOTA PRIRODE U SPOJU POETSKOG NADAHNUĆA INAUČNE AKRIBIJE(Vukajlo Mišo Gluščević, Zoran Raonić: “Tara i Tarani”)................77

124♦

OD ČAĐI I UGLJENA DO KOMPJUTERA I INTERNETA(Đorđije Ostojić: “Monografija jezerskih škola”).............................80

POETIKA PIRLITORSKIH PEJZAŽA I LEGENDI(Uz izložbu Milorada Mića Blagojevića)..........................................86

MIODRAG MIŠO TODORIĆ – SLIKAR ELEGIČNE I VITALNEDUŠE PLJEVALJA(Uz slikarsku izložbu “Pljevlja kojih više nema”)............................90

BIO-BIBLIOGRAFIJA ISAKA KALPAČINE/Izvod/...............................................................................................93

IZVOD IZ BIBLIOGRAFIJE ISAKA KALPAČINE......................95

UZORI I PODSTICAJI(Iz autobiografskih bilježaka).........................................................100

U RIJEČIMA JE SIGURNOST(Mr Zora Jestrović: O stvaralaštvu Isaka Kalpačine)......................109

♦125

Kaталогизација у публикацијиНационална библиотека Црне Горе,Цетиње

ISBN 978-9940-9729-1-2COBISS.CG-ID 30400528

Ova knjiga je objavljena uz podrškuMinistarstva kulture Crne Gore

Documents

Isak Kalpacina - bibliotekapljevlja.info