36 PreporodBROJ 14 / 928 • 15. JUlI 2010.

INTERVJU

PREPOROD: Gospodine Kariću, kako se nas dvojica znamo prilično dugo, dozvoli-ćeš da u ovom razgovoru izbjegnemo uo-bičajeno persiranje: stoga ti na samom po-četku u svoje kao i u ime redakcije Prepo-roda čestitam ovogodišnju nagradu Hasan Kaimija za tvoj prvi roman Pjesme divljih ptica i molim te da za čitaoce kažeš svoje neposredne utiske sa dodjele nagrade, kao i šta ova nagrada za tebe kao pisca znači?

KARIĆ: Hvala na čestitkama i tebi Azize, a i re-dakciji Preporoda, naravno. Draga mi je nagrada Hasan Kaimija, iz mnogo razloga. Prvo, dobio sam je za svoj prvi roman, koji je tako široko i, rekao

bih, duboko osjećajno primljen od velikog broja kako kvalifikovane, tako i ‘’obične’’ čitalačke publike. I danas mi stižu mnogi emailovi i čestitke za tu knjigu. To me obo-drilo. Drugo, nagrada Hasan Ka-imija meni je draga jer dobio sam je nakon što su je dobili knji-ževnici Nedžad Ibrišimović, Hu-sejn Hasković, Džemaludin Latić, Isnam Taljić, Vedad Spahić... Uz njihova neka i moga imena. Treće, raduje me što sam se na ovogo-dišnjoj manifestaciji Dani Hasana Kaimije susreo sa prof. dr Isme-tom Smajlovićem, učenim čovje-kom, koji je nagradu Hasan Kai-mija dobio za životno djelo.

Napominjem da je ovo dobra prilika da se obraduje i moj če-stiti i skromni izdavač, sarajevska Tugra. Ovih dana polahko pripre-mamo četvrto izdanje Pjesama..., Hadžem Hajdarević piše pogovor, a ja dopisujem rječnik manje po-znatih riječi u romanu, na traženje mnogih čitalaca.

PREPOROD: Nekako u isto vrijeme sa dodjelom nagra-de Hasan Kaimija stigla je i vijest da je tvoj roman Pje-sme divljih ptica kandidiran i za nagradu “Meša Selimo-vić” koja se svake godine u okviru susreta Cum grano salis dodjeljuje u Tuzli, a

koja figurira kao jedna od najznačajni-jih književnih nagrada, tim prije što se dodjeljuje za roman objavljen na pro-storima ex Jugoslavije. Pa iako je selek-tor za BiH pored tvoga predložio još tri romana sa područja Bosne i Hercegovi-ne, to je svakako značajno priznanje, bez obzira na konačni ishod dodjeljivanja ove nagrade. Slažeš li se s tim?

KARIĆ: Da, slažem se sa Tvojom tvrdnjom.

Selektorica Edisa Gazetić je među odabranim ro-manima iz Bosne i Hercegovine uvrstila i Pje-sme divljih ptica. Obradovalo me kad sam to čuo. Osim toga, i samo spominjanje nagrade ‘’Meša Selimović’’ u vezi sa Pjesmama divljih ptica pod-sjetilo me na dane kad sam u Gazi Husrevbego-voj medresi, prije gotovo trideset i pet go-dina, čitao Selimovićevog Derviša. Ja i sada znam napamet one cjeline koje su me tada posebno oslo-vile. Pamtim ih, a da ih i ne ob-navljam.

Dobra je ovo prilika da ka-žem da sam davne 1979. go-dine poslao jedan esej u Na-še dane, esej je odabran od Nedžada Ibrišimovića, i objavljen u tom listu, a u bi-lješci koja je išla uz moj esej Nedžad Ibrišimović je kazao kako moja proza ima dosta ‘’meditativnih odlika’’ Meše Selimovića.

Pjesme divljih ptica - mali plod sa margine moga temeljnoga posla

PREPOROD: Iako sam i ja objavio opširniji prikaz toga romana u ovogodišnjem Takvimu, gdje sam iznio neke od njegovih nespornih vrijed-nosti, pitam tebe kao auto-ra šta je to što, po tvom mišljenju, plijeni čita-oca tako da je ro-man za relativno kratko vrije-me u ovoj eri či-ta-

lačke suše i recesije doživio tri izdanja?KARIĆ: Prije nego li pokušam odgovoriti na

ovo veoma teško pitanje, želim da kažem da sam u periodu 1992 – 1995. godine, dakle u doba totalne i surove opsade Sarajeva, pomno bilježio

neka svoja nekoheren-tna snatrenja, na-

Za "Preporod" govori Enes Karić, dobitnik ovogodišnje nagrade Hasan Kaimija

karić: Moj novi roMan zove se JEVREJSKO GROBLJE i to je jedna izbjeglička Priča o godinaMa 1992 – 1995.Gotovo istovremeno sa 52. rođendanom (16. maj 1958.) profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Enes Karć postao je jedan od laureata nagrade Hasan Kaimija za svoj prvi roman Pjesme divljih ptica, što je i neposredan povod ovom razgovoru, koji je, po prvi put, zapravo razgovor o književnosti i književnim temama, oblasti koja, kad se radi o ovom autoru, nije do sada medijski eksplicirana, jer se Enes Karić, kao što je poznato, javnosti do sada predstavljao prvenstveno kao teolog i prevodilac sa širokim spektrom znanja i interesiranja, te, u prošlom izbornom ciklusu i kao kandidat za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH.Izvanredan prijem njegovog romana kod čitalačke publike (tri izdanja za realtivno kratko vrijeme a priprema se i četvrto), Kaimijina nagrada u Zvorniku, prijedlog za nagradu Meša Selimović u Tuzli i najava njegovog novog romana, učinili su da se Enes Karić u našem kulturnom životu etablira i kao nesumnjivo zreo pisac koji ima šta da kaže i na koga se treba računati.

Prisna opomenaDok sam pisao Pjesme divljih

ptica želio sam, u svim svojim bdijenjima uz to štivo, da djelo bude nesvakidašnji komentar na-še današnjice, lahak za čitanje i pogodan da ga čitateljstvo doži-vi kao prisnu opomenu. Ustrojio sam ga kao jedan živi ‘’narativni komentar’’ o našem musliman-skom skanjivanju, oklijevanju, oporosti i nadmenosti, htio sam da na literaran način kažem jed-nu trajniju riječ o muslimanskom stradanju, preispitivanju i zabe-zeknutosti pred svijetom u kojem muslimani, uzmemo li kriterij či-njenja dobra, ne samo da više ni-su prvi, već teško da su i na dru-gom mjestu! namjeravao sam da Pjesme divljih ptica budu komen-tar i o muslimanskom samostra-danju, ali i o muslimanskoj suro-vosti prema islamu, prema Bogu, prema samima sebi i prema dru-gima. I surovosti drugih prema njima, naravno.

Gospodine Kariću, kako se nas dvojica znamo prilično dugo, dozvoli-ćeš da u ovom razgovoru izbjegnemo uo-bičajeno persiranje: stoga ti na samom po-

Prepo- čestitam ovogodišnju nagradu Hasan

Pjesme divljih i molim te da za čitaoce kažeš svoje

neposredne utiske sa dodjele nagrade, kao i šta ova nagrada za tebe kao pisca znači?

Hvala na čestitkama i tebi Azize, a i re- naravno. Draga mi je nagrada

Hasan Kaimija, iz mnogo razloga. Prvo, dobio sam je za svoj prvi roman, koji je tako široko i, rekao

bih, duboko osjećajno primljen od velikog broja kako kvalifikovane, tako i ‘’obične’’ čitalačke publike. I danas mi stižu mnogi emailovi i čestitke za tu knjigu. To me obo-drilo. Drugo, nagrada Hasan Ka-imija meni je draga jer dobio sam je nakon što su je dobili knji-ževnici Nedžad Ibrišimović, Hu-sejn Hasković, Džemaludin Latić, Isnam Taljić, Vedad Spahić... Uz njihova neka i moga imena. Treće, raduje me što sam se na ovogo-dišnjoj manifestaciji Dani Hasana Kaimije susreo sa prof. dr Isme-tom Smajlovićem, učenim čovje-kom, koji je nagradu Hasan Kai-

Napominjem da je ovo dobra prilika da se obraduje i moj če-stiti i skromni izdavač, sarajevska Tugra. Ovih dana polahko pripre-

Pjesama..., Hadžem Hajdarević piše pogovor, a ja dopisujem rječnik manje po-znatih riječi u romanu, na traženje

Nekako u isto vrijeme sa dodjelom nagra-de Hasan Kaimija stigla je i

Pje- kandidiran

i za nagradu “Meša Selimo-vić” koja se svake godine u

Cum grano dodjeljuje u Tuzli, a

tor za BiH pored tvoga predložio još tri romana sa područja Bosne i Hercegovi-ne, to je svakako značajno priznanje, bez obzira na konačni ishod dodjeljivanja ove

Da, slažem se sa Tvojom tvrdnjom.

Selektorica Edisa Gazetić je među odabranim ro-manima iz Bosne i Hercegovine uvrstila i Pje-sme divljih ptica. Obradovalo me kad sam to čuo. Osim toga, i samo spominjanje nagrade ‘’Meša Selimović’’ u vezi sa Pjesmama divljih ptica pod-sjetilo me na dane kad sam u Gazi Husrevbego-voj medresi, prije gotovo trideset i pet go-dina, čitao Selimovićevog Derviša. Ja i sada znam napamet one cjeline koje su me tada posebno oslo-vile. Pamtim ih, a da ih i ne ob-navljam.

Dobra je ovo prilika da ka-žem da sam davne 1979. go-dine poslao jedan esej u Na-še dane, esej je odabran od Nedžada Ibrišimovića, i objavljen u tom listu, a u bi-lješci koja je išla uz moj esej Nedžad Ibrišimović je kazao kako moja proza ima dosta ‘’meditativnih odlika’’ Meše Selimovića.

Pjesme divljih ptica - mali plod sa margine moga temeljnoga posla

PREPOROD: Iako sam i ja objavio opširniji prikaz toga romana u ovogodišnjem Takvimu, gdje sam iznio neke od njegovih nespornih vrijed-nosti, pitam tebe kao auto-ra šta je to što, po tvom mišljenju, plijeni čita-oca tako da je ro-man za relativno kratko vrije-me u ovoj eri či-ta-

lačke suše i recesije doživio tri izdanja?KARIĆ:

lačke suše i recesije doživio tri izdanja?KARIĆ:

lačke suše i recesije doživio tri izdanja? Prije nego li pokušam odgovoriti na

ovo veoma teško pitanje, želim da kažem da sam u periodu 1992 – 1995. godine, dakle u doba totalne i surove opsade Sarajeva, pomno bilježio

neka svoja nekoheren-tna snatrenja, na-

u našem kulturnom životu etablira i kao nesumnjivo zreo pisac koji ima šta da kaže i na koga se treba računati.

Karić: Ovih dana polahko pripremamo četvrto izdanje Pjesama...

Preporod 37BROJ 14 / 928 • 15. JUlI 2010.

PREPOROD: Ne ulazeći u političke kontaminacije sa-vremenog društvenog aspekta, želim te na kraju ovog (prvenstveno književnog) razgovora upitati kako baš iz vizure tematskog određenja svoga prvog romana Pje-sme divljih ptica, u kome se govori o sukobima tadaš-njih vjerskih frakcija, gledaš na ova posljednja dešava-nja (prvenstveno mislim na eksploziju i teroristčki čin u Bugojnu) i kakav je uopće tvoj komentar tih dešavanja?

KARIĆ: roman Pjesme divljih ptica ima i taj sloj, naravno. Ponudio sam jednu književnu deskripciju pojave destruktiv-nih i asasinskih sljedbi u muslimanskim društvima. Halil Inal-džik u svojoj knjizi Historija Osmanskog carstva – ., za zadnja desetljeća šesnaestog stoljeća kaže da su trijumf fanatizma.

teroristički napad u Bugojnu je užas, a posebno bi tre-bao biti alarm, iako užasan i nemio, za nas u Islamskoj za-jednici, za nas muderise, profesore, hodže, imame, muftije, džematlije, softe... Zar je moguće da ima mladih ljudi do ko-jih je doprla takva užasna, surova interpretacija islama, isla-

ma kao prijetnje, islama kao borbenog poprišta, islama kao per-

manentnoga ra-ta, islama kao

negiranja dr-žavnosti na-še današ-nje Bosne i Hercego-vine, itd.,

i zar je mo-guće da ta-

kvom ideo-

logi-

jom bivaju motivirani u najgnusnijim aktima nasilja?!Ja sam se više puta javno očitovao o tzv. vehabijama, naš

muslimanski narod ih tako zove. I naš muslimanski narod njih se boji. Sigurno je da ih se boji. Mnogi naši džemati su bihuzur od takvih ljudi, desio se, nažalost, i veoma veliki broj incidenata, pa i tragedija.

I sada kažem, kao što više puta govorim studentima na Fakultetu islamskih nauka: ako sam se kao čovjek pomirio sa Bogom, to ne znači da se trebam zavaditi sa cijelim svije-tom.

Iz moje pobožnosti treba isijavati mir, dobročinstvo i bla-gost prema drugima. Neka moja pobožnost bude tako uo-čena, primijećena, opečaćena.

Pobožnost znači ne razmetati se sa pobožnošću. Godinama sam, kao profesor Fakulteta islamskih nauka,

također i kad sam bio dekan FIn-a, više puta javno tretirao tzv. vehabijsku pojavu. Sjećam se da je jedan naslov mo-ga intervjua bio: ‘’Mi ne trebamo postati ni vehabije ni šiije!’’ Poruka je jasna, mi trebamo ostati samo ono što jesmo, tra-dicionalni bosanski muslimani.

sretni smo bili mi u Bosni, i mi na Balkanu, dok smo u svojim kućama, u svojim džamijama, i u svojim mahalama živjeli islam. A sada, kako nam dođoše ideolozi ‘’pravoga isla-ma’’, kako nam dođoše higijeničari naše islamske tradicije, mi, bosanski muslimani, stavljeni smo u kontekst potencijal-ne prijetnje među sobom i u Evropi. Tako se sada o nama pi-še u mnogim medijima. Nažalost.

velika je sreća, i po nas i po cijeli svijet, da se i saudijska arabija bori, kao država sa svim svojim institucijama, i kao društvo, protiv tekfirske pošasti.

Molim naše teologe, one naše dobroćudne selefije koji su nam stigli sa saudijskih univerziteta, kojima je Islamska za-jednica, kako to nedavno reče u izjavi za Dane Mr Ahmet Ali-bašić, dala posao i položaje, njih ja molim da sada pomo-gnu Islamskoj zajednici, odmah i neodložno! Molim ih da sada pomognu reisu l-ulemi Mustafi ef. ceriću, da krenu po Bosni i vaze, i da objasne da islam nije silništvo, da islam ni-je protiv Bosne i Hercegovine kao države, da islam od nas ne traži zakrvavljeni pogled, da islam nije ekskluzivan već in-kluzivan fenomen, ukratko, molim ih da vaze kako je štetan, surovo štetan, svako onaj ko nudi islam protumačen kao antidržavnu ideologiju, kao protubosansku ideologiju.

Šta nam je još činiti, nama u Islamskoj zajednici? Islam-ska zajednica nije politička stranka ili partija, pa da se mo-

gne cijepati. Na takvo što nikada ne smijemo prista-ti. I naš narod dobro znade da političkih stranaka ima mnogo, pa i to da ih može biti još više, ali jedna je Islamska zajednica. Njena tradicija se mora poštovati, njen ustroj također. To naš narod dobro znade.

Mislim da je naša zadaća u Islamskoj zajednici da refor-miramo naš govor o islamu, kako onaj na minberama tako i onaj u medijima. Kod nas se u ime islama govore strašne stvari. Na mnogim hutbama mi galamimo. Mi takvim hutba-ma nerviramo ljude! a zamislite samo koliko je medijskih ili hutbanskih istupa naših ljudi sa nedopustivo mnogo usklič-nika. Mi na takav buzdovanski govor o islamu nemamo pra-vo, nikada i nigdje.

Ovdje s poštovanjem spominjem Mehmed ef. Handži-ća i njegovu generaciju alima koja je došla sa al-azhara i Ka-ira. Zbog njihovih vazova niko nije poginuo, niko nije ostao unesrećen. Također, sjećam se Huseina Đoze i njegove ge-neracije azharlija. Islam o kome su oni govorili bio je radost života. Zbog Đozinih knjiga ili fetvi niko nikoga nije udario, niko se ni od koga nije razveo, niko nije nigdje podmetnuo eksploziju, nijednu! nikada!

Ovdje isto mogu kazati i za rahmetli profesora ahmeda Smajlovića i njegovu generaciju azharlija. Sve su to divni lju-di, pozivali su islamu lijepim primjerom, pomogli su mnogi-ma u našem narodu da bude sretan s Bogom i vjerom u nje-ga. Također, iz Bagdada nam je početkom sedamdesetih go-dina prošlog stoljeća došla jedna sjajna generacija teolo-ga, na primjer: šukrić, Džananović, sušić, šeta, Bristrić, Jelo-vac, čolaković, Smajkić... Nisam čuo da je iko ikada nakon njihovih vazova napravio bilo kakav incident, bihuzurio svo-ju majku ‘’pravim islamom’’ i izvitoperenim selefizmom, ili se zatvorio u sebe pa smislio kakvo zlo djelo u ime vjere i sami-losnog Boga.

naša viša islamska šerijatsko-teološka škola (vIšt) dala je takvu generaciju alima i teologa čija se riječ, edeb, uljudnost i danas pamte i s poštovanjem spominju.

sve ovo govorim sa velikom željom i čežnjom da i svrše-nici koji su nam došli i dolaze iz Medine i Rijada, i još nekih univerziteta Bliskog istoka, budu prepoznatljivi po društve-no korisnoj pobožnosti, da ih naš narod prepozna kao skro-mne muttekije, kao ljude čija su srca ganuta ljubavlju pre-ma svim ljudima, kao ljude koje Kur’an pobuđuje na sami-lost i saosjećajnost prema svima: muslimanima, kršćanima, jevrejima, ukratko, prema svima koji na konstruktivan način sudjeluju u našem savremenom društvu. Ja od tih svršenika očekujem da nas njihov takvaluk i bogobojaznost obvese-li. Očekujem da ih njihov takvaluk navede na suze pobožni-ce, i na dobra djela prema svima! Ukratko, očekujem od njih sufijski metod djelovanja: ‘’Prvo kaži vaz sebi, pa onda dru-gim ljudima!’’

Pratim i znam intelektualnu scenu Kaira, bio sam tamo na univerzitetima blizu osam mjeseci u različitim navratima, znam i intelektualnu scenu rijada, i tamo sam bio u Institu-tu Kralja Fejsala gotovo tri mjeseca, znam donekle i druge islamske sveučilišne centre, proputovao sam nekim univer-zitetima u Iranu, Tunisu, Maroku...

Današnja scena tamo je ponegdje veoma pogano uz-burkana, naši studenti Bošnjaci, koji nam se otuda vraćaju, trebaju imati u vidu da nemaju pravo unositi među nas ta-mošnje nemire i svađe. Oni treba da poštuju našu lokalnu islamsku tradiciju. I našu današnju sekularnu bosansku dr-žavu.

naša bosanska, gotovo šest vjekova duga, islamska tra-dicija jeste naš najprioritetniji put do uzornih generacija se-lefi saliha.

naša bosanska, gotovo šest vjekova duga, islamska tradicija jeste naš najprioritetniji Put do uzorniH generacija seleFi saliHa

PREPOROD: Ne ulazeći u političke kontaminacije sa-vremenog društvenog aspekta, želim te na kraju ovog (prvenstveno književnog) razgovora upitati kako baš iz vizure tematskog određenja svoga prvog romana Pje-sme divljih ptica, u kome se govori o sukobima tadaš-njih vjerskih frakcija, gledaš na ova posljednja dešava-nja (prvenstveno mislim na eksploziju i teroristčki čin u Bugojnu) i kakav je uopće tvoj komentar tih dešavanja?

KARIĆ: roman Pjesme divljih ptica ima i taj sloj, naravno. Ponudio sam jednu književnu deskripciju pojave destruktiv-nih i asasinskih sljedbi u muslimanskim društvima. Halil Inal-džik u svojoj knjizi Historija Osmanskog carstva – ., za zadnja desetljeća šesnaestog stoljeća kaže da su trijumf fanatizma.

teroristički napad u Bugojnu je užas, a posebno bi tre-bao biti alarm, iako užasan i nemio, za nas u Islamskoj za-jednici, za nas muderise, profesore, hodže, imame, muftije, džematlije, softe... Zar je moguće da ima mladih ljudi do ko-jih je doprla takva užasna, surova interpretacija islama, isla-

ma kao prijetnje, islama kao borbenog poprišta, islama kao per-

manentnoga ra-ta, islama kao

negiranja dr-žavnosti na-še današ-nje Bosne i Hercego-vine, itd.,

i zar je mo-guće da ta-

kvom ideo-

logi-

jom bivaju motivirani u najgnusnijim aktima nasilja?!Ja sam se više puta javno očitovao o tzv. vehabijama, naš

muslimanski narod ih tako zove. I naš muslimanski narod njih se boji. Sigurno je da ih se boji. Mnogi naši džemati su bihuzur od takvih ljudi, desio se, nažalost, i veoma veliki broj incidenata, pa i tragedija.

I sada kažem, kao što više puta govorim studentima na Fakultetu islamskih nauka: ako sam se kao čovjek pomirio sa Bogom, to ne znači da se trebam zavaditi sa cijelim svije-tom.

Iz moje pobožnosti treba isijavati mir, dobročinstvo i bla-gost prema drugima. Neka moja pobožnost bude tako uo-čena, primijećena, opečaćena.

Pobožnost znači ne razmetati se sa pobožnošću. Godinama sam, kao profesor Fakulteta islamskih nauka,

također i kad sam bio dekan FIn-a, više puta javno tretirao tzv. vehabijsku pojavu. Sjećam se da je jedan naslov mo-ga intervjua bio: ‘’Mi ne trebamo postati ni vehabije ni šiije!’’ Poruka je jasna, mi trebamo ostati samo ono što jesmo, tra-dicionalni bosanski muslimani.

sretni smo bili mi u Bosni, i mi na Balkanu, dok smo u svojim kućama, u svojim džamijama, i u svojim mahalama živjeli islam. A sada, kako nam dođoše ideolozi ‘’pravoga isla-ma’’, kako nam dođoše higijeničari naše islamske tradicije, mi, bosanski muslimani, stavljeni smo u kontekst potencijal-ne prijetnje među sobom i u Evropi. Tako se sada o nama pi-še u mnogim medijima. Nažalost.

velika je sreća, i po nas i po cijeli svijet, da se i saudijska arabija bori, kao država sa svim svojim institucijama, i kao društvo, protiv tekfirske pošasti.

Molim naše teologe, one naše dobroćudne selefije koji su nam stigli sa saudijskih univerziteta, kojima je Islamska za-jednica, kako to nedavno reče u izjavi za bašić, dala posao i položaje, njih ja molim da sada pomo-gnu Islamskoj zajednici, odmah i neodložno! Molim ih da sada pomognu reisu l-ulemi Mustafi ef. ceriću, da krenu po Bosni i vaze, i da objasne da islam nije silništvo, da islam ni-je protiv Bosne i Hercegovine kao države, da islam od nas ne traži zakrvavljeni pogled, da islam nije ekskluzivan već in-kluzivan fenomen, ukratko, molim ih da vaze kako je štetan, surovo štetan, svako onaj ko nudi islam protumačen kao antidržavnu ideologiju, kao protubosansku ideologiju.

Šta nam je još činiti, nama u Islamskoj zajednici? Islam-ska zajednica nije politička stranka ili partija, pa da se mo-

gne cijepati. Na takvo što nikada ne smijemo prista-ti. I naš narod dobro znade da političkih stranaka ima mnogo, pa i to da ih može biti još više, ali jedna je Islamska zajednica. Njena tradicija se mora poštovati, njen ustroj također. To naš narod dobro znade.

naša bosanska, gotovo šest vjekova duga, islamska tradicija jeste naš najprioritetniji Put do uzorniH generacija seleFi saliHa

INTERVJU

danja, puste snove i nemire. Sve teke i sada ču-vam, a nešto sam objavio u svoje tri knjige ese-ja, tek nešto malo od svega dobilo je oblik pojav-ljene, obasjane riječi. Negdje 1996. godine, Ivan Lovrenović mi je predložio da izbor svojih ese-ja objavim u Zagrebu, u izdavačkoj kući Durieux. Tako je knjiga Bosna sjete i zaborava izišla 1997. godine. Slovo o elifu objavljeno je na njemač-kom, engleskom, arapskom, turskom... Slično je i sa pričom Smrtni posao, koja je ušla u antologi-ju priča književnika iz Bosne i Hercegovine i Hr-vatske, na njemačkom jeziku, ovu antologiju pri-redila je Dunja Melčić. Drago mi je da je moj esej Slovo o vodi prošle godine objavljen na engle-skom u uglednom američkom časopisu Parabo-la, a prije nekih sedam godina esej je bio objav-ljen i u američkom časopisu Sophia. I o mnogim drugim esejima imao bih reći mnogo toga slič-nog. Tačno prije godinu dana, 13. jula 2009., u Minhenu je Helene Saal, vlasnica izdavačke ku-će Avicena, priredila promociju njemačkog pri-jevoda Crnoga tulipana (Die Schwarze Tulpe), moga putopisa sa hadža kojeg sam, kako Ti je po-znato, gotovo u cijelosti, objavio na bosanskom u Preporodu.

Ali, sve to moje esejističko javljalo se tada, a i sada, na margini moga rada na planu tefsi-ra i moga zanimanja predmetima koje predajem na Fakultetu islamskih nauka, onima vezanim za povijest tumačenja Kur’ana prije svega.

Drukčije se nisu pojavile ni Pjesme divljih pti-ca, niti su se mogle drukčije pojaviti. I one su je-dan mali plod sa margine moga temeljnoga po-sla. Istina, tom sam se plodu posvetio mnogo,

mnogo duže. A sada da se vratim Tvome pitanju. Dok sam

pisao Pjesme divljih ptica želio sam, u svim svo-jim bdijenjima uz to štivo, da djelo bude nesva-kidašnji komentar naše današnjice, lahak za čita-nje i pogodan da ga čitateljstvo doživi kao prisnu opomenu. Ustrojio sam ga kao jedan živi ‘’nara-tivni komentar’’ o našem muslimanskom ska-njivanju, oklijevanju, oporosti i nadmenosti, htio sam da na literaran način kažem jednu trajni-ju riječ o muslimanskom stradanju, preispitiva-nju i zabezeknutosti pred svijetom u kojem mu-slimani, uzmemo li kriterij činjenja dobra, ne sa-mo da više nisu prvi, već teško da su i na drugom mjestu! Namjeravao sam da Pjesme divljih pti-ca budu komentar i o muslimanskom samostra-danju, ali i o muslimanskoj surovosti prema isla-mu, prema Bogu, prema samima sebi i prema drugima. I surovosti drugih prema njima, narav-no. Dakako, sve te općenitosti Pjesme divljih pti-ca su ponudile u konkretno preživljenim situaci-jama pojedinaca, u graničnim stanjima mojih ju-naka. Mislim da je upravo to htio ispričati glav-ni junak Skender Humo, ali, ni on – jer je smete-ni muslimanski učenjak - nije siguran u svoju ri-ječ, u svoju slobodu. Kao što je književnik Ervin Jahić kazao na promociji Pjesama... u Zagrebu, i sam Skender Humo ne zna šta bi, i zato ima svoga šejha Semnanija, koji ga vodi, koji u ime njega rješava mnoge stvari.

Poruka Pjesama divljih ptica je jasna: Da je izlaz današnjih muslimana, nas svih, da presta-nemo u svojoj vjeri gledati njenu svetu riječ kao mač, kao prijetnju, kao tamničke i zindanske re-

šetke. Izlaz je u tome da se oslobodimo jedne mrtve tradicije, onih davno umrlih autoriteta, čije nas knjige više ne oslovljavaju svojom veli-činom, čije su riječi i poruke iz današnje per-spektive izvan bilo kojeg horizonta naše današnje sreće. Mislim da je poruka moga romana u tome da reknemo jedno veliko DA svijetu oko sebe, i da stanemo iza te riječi. Poruka je da nam vjera islam pomogne da sudjelujemo u svijetu kako sa nama, muslimanima, tako i sa kršćanima, je-vrejima, i drugim vjernicima i nevjernicima. Svo-jim romanom nisam htio poručiti da se od svi-jeta odvajamo.

Pa iako moj Skender Humo ima svoga šej-ha, taj šejh je putokaz za mnoge svjetove radosti, otvorenosti, nade, optimizma i mira.

I rat je razlog da izgovorimo ono u nama neizgovoreno

PREPOROD: Kako se ove godine obilježa-va 40 godina kontinuiranog izlaženja na-šega lista u kome si ti jedan od najvrijed-nijih vanjskih saradnika, prepoznatljiv pr-venstveno sa tekstovima teološke (u ši-rem smislu) provinijencije, te prijevodi-ma, treba čitaoce podsjetiti da si ti, koliko se sjećam, prije nešto malo manje od četr-deset godina svoje prve tekstove u ovom listu objavio kao neku vrstu priča za dje-cu, dakle tekstove sa literarnom aspiraci-jom. Znači li to da tvoj, dugo godina, za-tomljeni književni talenat ponovo, poput

38 PreporodBROJ 14 / 928 • 15. JUlI 2010.

INTERVJU

nekog vulkana, koji se bio pritajio, sada eruptivno izlazi na svjetlo da-na u romanesknom obliku?

KARIĆ: Mislim da tvoje pitanje na-značava pozitivan odgovor s moje strane. Ti se kao urednik sjećaš mojih prvih priča za djecu koje sam objavio davno, na stra-nicama Preporoda.

Ima tome, možda, i desetak godina kako mi je gospodin Mufid Memija kazao da je pročitao tu jednu moju priču, iz nekog davnog broja Preporoda, dodao je kako on veoma žali što sam svoja literar-na iskazivanja ‘’odgodio za kasnije’’.

Neću sebi ništa novo otkriti ako kažem da sam Pjesme divljih ptica napisao iz li-jepih poriva toga djetinjstva, i iz te mlado-sti, koji su u nama i sa nama, još su neka-ko tu, ‘’pradavno’’ nas opominju svježi-nom koja je sve više sjećanje, tada kad za-đemo u ružno doba, u godine nakon četr-desete.

Dakako, ratni užasi 1992 – 1995. učinili su da se u svojoj samosti sve više osvrćem na svoje medresanske i studentske dane kao najljepše. To je moje osno vrijeme, za mene je ono važno jer sam u njemu stasao. Sada mi se iz njega, ali i iz onih vremena koja su uslijedila neposredno prije 1992. godine, događaju lijepe knji-ževne erupcije, koje i ti spominješ. Eto, za to platno vremena od 1973. do 1992. go-dine kažem da su moje najljepše godine. Priznajem, naravno, da se ponešto ‘’naj-ljepšeg vremena’’ javilo i kasnije, iza rata, ali i dodajem: osim tih spomenutih godi-na ja ljepših uglavnom nemam. Imam li-jepih, ali nemam ljepših!

Sjećam se, za ovu priliku, jedne moje uspomene iz softinskih dana, bio sam če-tvrti razred Gazi Husrevbegove medre-se, također i urednik Zemzema, tako sam imao neke privilegije, mogao sam se npr. iz grada vratiti kasnije. I jednom, baš kad sam prolazio medresanskim dvorištem pred ponoć, primijetio sam nekog čovje-ka kako plače pred Kuršumlijom medre-som. Prišao sam tamo, mislio sam da je neko od đaka ili profesora. Nepoznati čo-vjek mi je rekao da je završio Gazi Hu-srevbegovu medresu davno, da radi neg-dje u inostranstvu, da je ovdje došao da se isplače i sjeti softinske mladosti, a to što primjećujem da je pijan, ne treba da me čudi, pa radi te svoje slabosti je i do-šao, i, eto, plače, i traži oprosta od dra-gog Boga, jer je, kako mi je rekao, poga-zio mnoge riječi koje nije smio pogazi-ti, itd. Naravno, zatražio je da ga ostavim na miru. Ostao je tamo da plače, na miru.

Od ovog neznanog čovjeka ja nisam mogao imati boljeg prototipa za moga ju-naka Ragiba Vrebca.

Podsjećam opet, rat koji smo preturi-li preko glave je najgori užaš, ubijanje je najveći grijeh, zato što rat i mnogostruko ubijanje pomjeraju granice ljudskog zla. Zamislimo samo kako bezazleno izgleda ukrasti milion maraka, ako tu krađu us-poredimo sa zločinom ubojstva jednog čo-vjeka, ili pak, ubojstva deset i više ljudi!!! Eto, to prije rata ja nisam uvjerljivo znao.

I rat je razlog da izgovorimo ono u na-ma, neizgovoreno. Pa sam i ja tako izgo-vorio Pjesme divljih ptica.

Jevrejsko groblje je jedna posve obična izbjeglička priča o ratu 1992 – 1995., i o opkoljenom Sarajevu i Bosni PREPOROD: Iako si ovaj svoj prvi

roman pisao desetak godina, drugi

roman koji je, kako čujem u fazi fi-nalizacije, nastao je gotovo u hipu - za nepunu godinu dana. Možeš li za čitaoce kazati nešto šire kako o no-vom romanu, tako i o samom činu pisanja. Prvo, zašto književna a ne forma ili forme kojima si se inače bavio, te zašto roman kao najkom-pleksnija (i najteža) književna for-ma. Šta možeš i želiš da kažeš kroz književni, literarni prosede a nisi mogao na neki drugi način?

KARIĆ: Na finalizaciji drugog roma-na radim već dvije godine, uzmem li u vi-du ‘’brušenja’’ i kontinuirana dopisiva-nja i čitanja. Moj drugi roman nosi na-slov Jevrejsko groblje, predao sam prvih deset poglavlja na čitanje mome prijate-lju Nusretu Čančaru, nedavno. Očekujem da će izdavač Tugra dati moj novi roman u štampu, ako Bog da, negdje u februaru 2011. godine. Jevrejsko groblje je jedna posve obična izbjeglička priča o ratu 1992 – 1995., i o opkoljenom Sarajevu i Bosni.

Glavni likovi, Sadik i Suada Dobrača,

brat i sestra, negdje u ljeto 1992., uhva-ćeni su u Vragolovima kod Rogatice i pro-dati na Jevrejskom groblju, za srpskog snajperistu. Jevrejsko groblje je, u bi-ti, roman o Ademu i sinovima Ademo-vim, koji su izbjeglice, jer su prognani iz Dženneta, iz svoga zavičaja, doma, sela. Kao što je poznato, Jevrejsko groblje je veoma značajan lokalitet u doba agresije 1992 – 1995. godine. Na njemu je bila li-nija, teške borbe, stradanja, itd. Nadam se da sam prenio nekoliko važnih poru-ka o ratovima i borbama sinova Ademo-vih. Svi ti ratovi, makar bili i svjetski, vo-de se na grobljima, davnim grobljima, već prema onoj Maka Dizdara da je Zemlja smrtnim sjemenom posijana...

U teorijskim tekstovima, pa čak ni u esejima, ja ne mogu kazati onu sugestiv-nu, prisnu riječ, punu emocionalne inti-me i šaptanja. Eto zašto moja ‘’romanes-kna najava’’, da njome doprem do ljudi do kojih teorija ne dopire, da im sa strani-ca svojih djela, kao što su Pjesme divljih ptica, kažem nešto u tišini njihovih noći,

da im kažem nešto mimo vaza i sveučiliš-ne propagande.

PREPOROD: Kako si javnosti uglav-nom poznat po tekstovima, raspra-vama i prijevodima koji (uglavnom) ne pripadaju književnom žanru, do-bro bi bilo da ovim povodom kažeš nešto više o tvojim literarnim odno-sno čitalačkim preokupacijama i in-spiracijama: imaš li književnog uzo-ra, koja te djela inspiriraju ili even-tualno utiču na tvoj književni pro-sede, kojeg književnika posebno ci-jeniš i sl?

KARIĆ: Moja medresanska generaci-ja je odrasla čitajući Andrića, Selimovića, Krležu, Čolakovića, Sijarića... Dakako, po-znata je i naša lektira iz evropskih razmje-ra, da ovdje ne spominjem sva imena od Igoa i Dostojevskog do Orwella.

Pripovjediću, ipak, nešto od svoja dva davna čitateljska doživljaja. Nikad ih ne-ću zaboraviti. Kad sam bio u Travni-ku, u ljeto 1975., u Alibegovoj džamiji na praksi kao softa, moj rahmetli otac Emin ef. Karić kupio mi je Travničku hroniku. Kako sam stanovao u jednoj mahali, uz Lašvu, preko puta Šarene džamije, četiri ili pet noći čitao sam ovo djelo, i pročitao ga pred jednu zoru, uz huk te drage rijeke. Takav jedan intenzivan čitalački doživljaj imao sam sa Selimovićevom Tvrđavom, jednog drugog ljeta, nedugo iza, na Aši-kovcu u Sarajevu.

Prošlo je mnogo godina u čitanju, mnoga književna djela su me uvjerila da je Gazali u pravu kad kaže: Pero je naj-veći sihirbaz.

PREPOROD: Pratiš li savremenu bosanskohercegovačku književ-nu produkciju i šta misliš o njenim mladim autorima, te uopće o odno-su društva prema domaćoj književ-nosti i književnicima?

KARIĆ: Pomno i u tišini pratim na-šu bosanskohercegovačku književnu pro-dukciju. U maju 2009. godine, u Minhe-nu sam pročitao Ibrišimovićevog Vječ-nika. Izvanredno djelo, sa temom drev-noga a neprolaznoga čovjeka, nadam se da ću objaviti moj prikaz Vječnika, usko-ro. Asmir Kujović i Miljenko Jergović su predstavnici ove talentirane nove gene-racije, ti mladi ljudi znaju kako će ‘’stati na riječ’’ i pri njoj ostati. Kad hoću da se utješim i duhovno razonodim, čitam Si-drana, Vešovića, Hajdarevića, Hemona, Nikolaidisa, svoga jarana Džemaludina Latića... Ushićuje me poezija Ferida Mu-hića, to je pravi primjer ‘’ višeg filozofij-skog pjesništva’’, ako tako mogu reći.

Nedavno, jedne subote i nedjelje, bio sam nešto ‘’potonuo’’, pa sam uzeo knjigu Ja sam Tavus Ašikane Džemaludina Lati-ća, i svu je pročitao. To je visoko odnjego-van neosufizam u pjesništvu prvoga reda. To sam i rekao Džemi Latiću. Kad bih ja tako znao pisati poeziju nikad mi ne bi padalo na um da se kandidiram za reisu l-ulemu. Ali, nažalost, ne znam.

Što se tiče odnosa društva prema knji-ževnicima i njihovim djelima, o tome bi se naša zemlja trebala ugledati u one ze-mlje gdje je književnicima ranga Abdula-ha Sidrana, Ivana Lovrenovića, Nedžada Ibrišimovića, Marka Vešovića, Hadžema Hajdarevića, Stevana Tontića, Džemalu-dina Latića, Mileta Stojića... dala pristoj-na mjesečna primanja.

Ali, eto, naša država BiH je nalik onoj čestitoj bosanskoj kravi, zvanoj ‘’bosan-ska buša’’. Ima mlijeka, ali ne može dote-ći svima.

Razgovarao: Aziz Kadribegović

Jevrejsko groblje Na finalizaciji drugog romana radim već dvije godine, uzmem li u vidu ‘’brušenja’’

i kontinuirana dopisivanja i čitanja. Moj drugi roman nosi naslov Jevrejsko gro-blje, predao sam prvih deset poglavlja na čitanje mome prijatelju nusretu Čan-čaru, nedavno. Očekujem da će izdavač Tugra dati moj novi roman u štampu, ako Bog da, negdje u februaru 2011. godine. Jevrejsko groblje je jedna posve obična izbjeglička priča o ratu 1992 – 1995., i o opkoljenom Sarajevu i Bosni. Glavni likovi, Sadik i Suada Dobrača, brat i sestra, negdje u ljeto 1992., uhvaćeni su u Vragolo-vima kod Rogatice i prodati na Jevrejskom groblju, za srpskog snajperistu. Jevrej-sko groblje je, u biti, roman o ademu i sinovima ademovim, koji su izbjeglice, jer su prognani iz Dženneta, iz svoga zavičaja, doma, sela.

karić

Karić: Gazali je u pravu - pero je najveći sihirbaz