Click here to load reader

Interpersonalna Komunikacija-zbirka Predavanja

  • View
    427

  • Download
    10

Embed Size (px)

Text of Interpersonalna Komunikacija-zbirka Predavanja

INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJAINTERNA SKRIPTA ZBIRKA PREDAVANJA Doc.dr.sc. Branka Sladovi Franz Studijski centar socijalnog rada Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu Zagreb, Nazorova 51, soba 22 I kat Tel: 01 4895 822 E-mail: [email protected] Konzultacije: ponedjeljkom, 11 13 sati

SADRAJ 1. Uvod 2. Odreenja osnovnih pojmova 3. Elementi komunikacijskog procesa 4. Karakteristike interpersonalne komunikacije 5. Suvremeni model interpersonalne komunikacije kao vjetine 6. Vjetina govorenja

7.

Vjetina sluanja

8. Uenje komunikacijskih vjetina u socijalnom radu 9. Vjetine socijalnog rada 10. Pomaua i korisna komunikacija u socijalnom radu

11. Prilozi 12. Popis literature 1. UVOD ivjeti znai komunicirati. Komunicirati uspjeno znai potpunije uivati u ivotu. (Hybels i Weaver, 1998.; prema Hargie i Dickson, 2004.) Postoji snana, univerzalna i trajna potreba i/ili elja meu ljudskim biima da stupaju u interakciju jedni s drugima i meusobno komuniciraju (Hargie i Dickson, 2004.). Vie je razloga tome. Evolucijski - nai preci koji su ivjeli u grupama imali suvie ansi za opstanak nego oni koji su ivjeli sami, te su vjetine koje su potrebne za razvijanje i odravanje socijalnih veza predstavljale centralnu ulogu u ljudskoj evoluciji (Leary, 2001.; prema Hargie i Dickson, 2004.). Nadalje, ljudi uivaju u interakciji i sam in ukljuivanja u izravnu meuljudsku komunikaciju pridonosi pozitivnim promjenama u emotivnom ivotu (Gable i Shean, 2000.). Naravno da odnosi i komunikacija s drugima mogu biti i problematini, no ak i tada osobe trae i doivljavaju odreeni dobitak iz socijalne interakcije. Suprotno tome, nesposobnost ukljuivanja u smisleni odnos s drugima ili izbjegavanje od strane drugih, rezultira, izmeu ostalog, usamljenou i nezadovoljstvom (Williams i Zadiro, 2001.; prema Hargie i Dickson, 2004.). Sljedei je razlog u svezi sa samom biti komunikacije, a to je oblikovanje i iskazivanje svog identiteta. Naime, oblikovanje sebe kao jedinstvene individue (self-a) ne dogaa se kroz jedan ili vie nezavisnih dogaaja, ve se pojavljuje i ostvaruje upravo kroz socijalnu interakciju te osobe postaju onakve kakve jesu kao rezultat razmjena s drugima (Coover i Murphy, 2000.). Takoer, razlog je i edukativni - kako je komunikacija preduvjet za uenje, bez razvijene sposobnosti za razliite naine irenja znanja (prvenstveno govorne i pisane), kako unutar tako i izmeu generacija, naa ljudska civilizacija jednostavno ne bi postojala. I na kraju, oni koji su vjetiji u komunikaciji, openito su zadovoljniji svojim ivotom i bliskim osobnim odnosima, te doivljavaju vei smisao u svom ivotu. Pokazalo se da se bolje suoavaju sa stresom i prilagoavaju velikim ivotnim promjenama te rjee boluju od depresije (Miczo i sur; 2001.).

2

Postoji niz razliitih pristupa definiranju i diferenciranju komunikacije. Najee se razlikuju verbalna i neverbalna komunikacija (a uz njih, simbolika i pisana komunikacija) a u odnosu na broj ukljuenih sudionika intrapersonalna, interpersonalna, grupna i javna komunikacija. Intrapersonalna komunikacija ukljuuje samo jednu osobu, odnosno radi se o unutranjem dijalogu, te samo uvjetno predstavlja komunikaciju u uem smislu. Interpersonalne su vjetine u samom centru socijalnog postojanja. Upravo interpersonalna komunikacija (u dijadama ili manjim grupama) predstavlja najvei dio ljudske komunikacije u koju je netko izravno ukljuen tijekom ivota. komuniciranja moe se i treba trajno unaprjeivati i poboljavati. Naini komuniciranja nisu dakako isti u svim kulturama (a razlike se javljaju i meu supkulturama): od verbalnih i sadrajnih specifinosti do neverbalnih znakova koja mogu imati ak i suprotna znaenja. Niz je pomauih zanimanja i zanimanja openito u kojima su interpersonalne vjetine zapravo orue za rad kojim se ostvaruju profesionalni ciljevi. Posebno su vane u onim profesijama u ijem je sreditu ovjek u svojem socijalnom okruenju. Interpersonalna komunikacija u socijalnom radu ima, osim uobiajenog prijenosa poruka, dijelom i obiljeja javne komunikacije, jer je ona ujedno sredstvo profesionalnog djelovanja. Naime, socijalni radnik treba koristiti jasnu i pravilnu komunikaciju s korisnikom; poduiti pravilnoj komunikaciji svoje korisnike kako bi ih osnaio za samo zastupanje svojih prava i unapreivanje odnosa s drugim ljudima, u prvom redu unutar obitelji; uspjeno komunicirati s drugim strunjacima i slubama u ostvarivanju prava svojih korisnika te na temelju komunikacijskih vjetina razvijati druge specifine vjetine socijalnog rada. Razumijevanje pravila i strukture komunikacije pomae u oblikovanju osjetljive i prikladne profesionalne interakcije s korisnicima usluga. 2. ODREENJA OSNOVNIH POJMOVA Najstariji postojei esej, napisan oko 3000. godine prije nove ere, sastojao se od savjeta Kagemniju, najstarijem sinu Faraona Hunija, o tome kako da uspjeno govori u javnosti. Nastariju pak knjigu komunikacijskih pravila (eng. Precepts) napisao je Ptah Sposobnost

3

Hotep u Egiptu oko 2675 godine prije nove ere, u kojoj raspravlja o tome to ini uspjenu komunikaciju. Iako se ukupno dakle moe govoriti o bar 5000 godina zanimanja i promiljanja podruja ljudske komunikacije te unato svom znaaju, radi se o iznimno tekom konceptu za davanje precizne definicije. Socijalne vjetine, interpersonalne vjetine i komunikacijske vjetine se esto koriste kao sinonimi (posebno u stranoj literaturi) jer se u velikoj mjeri zaista sadrajno preklapaju, a djelom zbog jezinih razlika u tumaenju pojmova. Njihov je meuodnos, na kojem takoer poiva njihovo istoznano koritenje, zanimljivo saet u sljedeem odreenju: socijalne su vjetine one koje koristimo kada komuniciramo na interpersonalnoj razini s drugim ljudima (Hargie, 2006.a). No, ovisno o kontekstu, potrebno ih je i razlikovati. Komunikacijske su vjetine iri pojam i ukljuuju sve naine prijenosa poruka izmeu komunikatora, te se interpersonalne vjetine odnose na onaj dio komunikacije koji se koristi u interakciji s drugom osobom ili nekolicinom ljudi. Socijalne vjetine imaju naglaenu ljudsku razvojnu dimenziju, posebno u smislu socijalizacije i usvajanja onih socijalnih ponaanja znaajnih za ostvarivanje svojih potreba, prava i elja, bez ograniavanja potreba, prava i elja drugih ljudi (Philips, 1985; prema Ajdukovi i Penik, 1994.). One dakle obuhvaaju sve interpersonalne vjetine, ali i intrapersonalne i druge vjetine, kao npr. prepoznavanje svojih i tuih osjeaja, asertivnost, suoavanje sa strahom, samokontrola, izraavanje prigovora, zauzimanje za prijatelja, itd. U ovom e se tekstu takoer socijalne i interpersonalne vjetine koristiti prema potrebi, jer je i njihovo analiziranje, kako u prolosti, tako i danas, usko povezano. Promatranje interpersonalne komunikacije kao vjetine suvremeni je nain doivljavanja i tumaenja ovog meuljudskog fenomena. Do takvog je naina shvaanja interpersonalne komunikacije dolo slijedom usporedbe motorikih i socijalnih vjetina, a poetak takvog razumijevanja vee se uz Crossmana (1960.), kasnije uz Fittza i Posnera (1967.) te Argylea i Kendona (1967.; sve prema Hargie, 2006.a). Osnovne slinosti izmeu motorikih i socijalnih vjetina su: oboje su cilju usmjerene i namjerne, podrazumijevaju visoku razinu kognitivne kontrole, ukljuuju ponaanja koja su sinkronizirana i specifina u odreenoj situaciji, nauena su i unapreuju se kroz praksu i povratnu informaciju (Hargie, 2006.a). Osnovne razlike su u tome to socijalne vjetine

4

ukljuuju i druge ljude, a osobni initelji (npr. dob, spol i izgled) svih ukljuenih utjeu na druge sudionike, dok su motorike vjetine uglavnom samostalne i nisu pod utjecajem drugih ljudi. Iako emotivno stanje moe utjecati na izvedbu motorikih vjetina, u interpersonalnom kontekstu emocije imaju centralnu ulogu, i tree - percepcijski su procesi bitno sloeniji tijekom interpersonalne komunikacije (jer osoba istovremeno treba percipirati samu sebe, odgovor druge osobe ali i metapercipirati kako druga osoba percipira nju i kako misli da je percipirana). Iako postoji niz kritiara usporedbe motorikih i socijalnih vjetina, ipak je usporedba vana jer je zapravo dovelo do toga da se komunikacija pone razumijevati kao vjetina a ne kao uroena sposobnost (kao to je gledanje, hodanje, govorenje i sl.) te se pojavio i termin komunikacijska vjetina (Bull, 2002., prema Hargie, 2006.a) O prirodi i vrstama komunikacijskih vjetina poelo se prije otprilike pola stoljea govoriti i unutar konteksta prvenstveno pomauih profesija, to je dovelo do razvijanja i oblikovanja vlastitog repertoara socijalno vjetih ponaanja koja poivaju na interpersonalnoj komunikaciji, a sastavni su dio neke intervencije. Do danas se razvio niz razliitih pristupa analizi i evaluaciji interpersonalnih vjetina. Poetne su definicije naglaavale odreene elemente komunikacije, ponajprije uzajamnost sudionika, ponaanje, rezultat interakcije, te se shvaalo socijalne vjetine kao sposobnosti koje neki pojedinac ima vie ili manje razvijene (dakle ne uroene), a kasnija odreenja ukljuuju i interaktivnu, situacijsku, emotivnu i percepcijsku komponentu (Hargie, 2006.a). Iako danas postoji slaganje o osnovnim elementima interpersonalne i pod izravnim komunikacije, i dalje ne postoji slaganje o tonoj prirodi, no to na neki nain i nije niti mogue jer su interpersonalni procesi sloeni, stalno mijenjajui utjecajem velikog broja meusobno povezanih imbenika, a uvijek specifinih osoba i situacija. Takoer, postoji niz razliitih vrsta vjetina, od kojih neke ukljuuju vrlo jednostavne aktivnosti koje se mogu bez tekoa izvriti, npr. pozdravljanje, dok druge sadre niz dodatnih elemenata i tee ih je usavriti (npr. pregovaranje, savjetovanje). S obzirom na razlike u tome to ini neku vjetinu te dinaminu prirodu svih vjetina, svaki je pokuaj definiranja pojednostavljivanje neega to je zamreno, raznoliko i s mnogo razliitih pojavnih oblika.

5

I u domaoj je literaturi prikazan niz definicija komunikacije (npr. Ajdukovi i Hudina, 1996., Braja, 1996., Novosel, 1991.)