Mojoj majci

„Brojim samo sunčane sate.“

Dug je put

i težak, što iz Pakla vodi do Svjetla.

John Milton, Izgubljeni raj

I

ORLOVI TEŽEU VISINU

Čovjek rađa muku i nevolju

kao što let orlov teži u visinu.

Knjiga o Jobu, 5,7

1

PORTAL

Valu hladnoće od protekloga tjedna došao je kraj; sunce je jarko sjalo dok se Clary žurila preko Lukeova prašnjavoga dvorišta, podignute kapuljače na jakni kako joj vjetar ne bi raspuhao kosu preko lica. Možda je zbilja bilo toplije, ali vjetar s East Rivera i dalje je mogao biti oštar. Sa sobom je nosio slab vonj kemikalija pomiješan s brooklynskim mirisom asfalta, benzina i sažganog šećera iz napuštene tvornice niže u ulici.

Simon ju je čekao na trijemu pred kućom, u trapericama se izvalio u naslonjač s potrganim oprugama. Na koljenima je držao igraću konzolu s dvostrukim ekranom i predano, ne stajući, bockao po njoj gramofonskom iglom. „Rekord”, reče kad se Clary popela uza stube. „Rasturam u Mario Kartu.”

Clary je maknula kapuljaču s glave, otresla kosu s očiju pa stala kopati po džepu tražeći ključeve. „Gdje si bio? Zovem te cijelo jutro.”

Simon ustane, uguravši treptavi kvadar u kurirsku torbu. „Bio sam kod Erica. Proba benda.”

Clary prestane tresti ključ u bravi – uvijek bi se zaglavio – dovoljno dugo da prijeko pogleda Simona. „Proba benda? Želiš reći da si još–”

„U bendu? Zašto ne bih bio?” Provukao je ruku pokraj nje. „Pusti mene.”Clary je nepomično stajala dok je Simon znalački nakrivio ključ, pritisnuvši ga taman koliko

je bilo potrebno, i uspio otključati staru tvrdoglavu bravu. Ruka mu je okrznula njezinu; koža mu je bila hladna, iste temperature kao vanjski zrak. Lagano je zadrhtala. Nedavno, tek prošlog tjedna odustali su od pokušaja romantične veze i još je uvijek bila zbunjena kad god bi ga srela.

„Hvala.” Uzela je ključ ne pogledavši ga.

U dnevnoj sobi bilo je vruće. Clary je objesila jaknu na kuku u predsoblju i krenula prema gostinskoj sobi; Simon ju je pratio u stopu. Namrštila se. Njezin putni kovčeg ležao je na krevetu kao otvorena školjka, a odjeća i blokovi za crtanje bili su razbacani na sve strane.

„Mislio sam da ideš u Idris na samo nekoliko dana”, reče Simon, pomalo malodušno promatrajući nered.

„Da, ali ne mogu odlučiti što spakirati. Jedva da imam nekoliko haljina i suknji, a što ako ondje ne budem smjela nositi hlače?”

„Zašto ondje ne bi smjela nositi hlače? To je druga zemlja, a ne drugo stoljeće.”

„Ali sjenolovci su tako staromodni, Isabelle uvijek nosi haljine–” Clary zastane i uzdahne. „Ma nevažno. Svu svoju zabrinutost za majku projiciram na garderobu, to je sve. Pričajmo o nečem drugom. Kako je bilo na probi? Još uvijek nemate ime za bend?”

„Bilo je dobro.” Simon skoči na stol klatereći nogama preko ruba. „Razmatramo novo geslo. Nešto ironično kao: ‘Vidjeli smo milijun lica i izrokali oko osamdeset posto njih.”‘

„Jesi li rekao Ericu i drugima da si–”

„Da sam vampir? Nisam. To nećeš samo tako ubaciti u običan razgovor.„Možda ne, ali oni su tvoji prijatelji. Trebali bi znati. Naposljetku, zbog toga ćeš im se

činiti nekakvim rock-božanstvom, poput onog vampira Lestera.”„Lestata”, reče Simon. „Misliš na vampira Lestata. On je izmišljen. Uostalom, ne vidim

da se žuriš obznaniti svim svojim prijateljima da si sjenolovka.”„Kojim prijateljima? Ti si moj prijatelj.” Clary se baci na krevet i podigne pogled prema

Simonu. „A tebi sam rekla, zar ne?”„Zato što nisi imala izbora.” Simon nakrivi glavu proučavajući Clary; sjaj svjetiljke

pokraj kreveta zrcalio mu se u očima, čineći ih srebrnima. „Nedostajat ćeš mi.”„I ti ćeš meni nedostajati”, reče Clary premda joj je sva koža bridjela od nervoznog

iščekivanja zbog kojeg se teško mogla usredotočiti. Idem u Idris!, pjevala joj je duša. Vidjet ću domovinu sjenolovaca i Grad od Stakla. Spasit ću mamu.

I bit ću s Jaceom.

Simonove oči bijesnu kao da je mogao čuti njezine misli, ali glas mu je bio tih. „Podsjeti me – zašto ti moraš ići u Idris? Zašto Madeleine i Luke ne mogu to srediti bez tebe?”

„Majka se dovela u sadašnje stanje čarolijom koju je dobila od vješca – Ragnora Fella. Madeleine kaže da mu moramo ući u trag ako želimo saznati kako poništiti čaroliju. Ali on ne poznaje Madeleine. Poznavao je mamu, a Madeleine smatra da će meni vjerovati jer joj jako sličim. A Luke ne može poći sa mnom. Mogao bi doći do Idrisa, ali izgleda da ne može ući u Alicante bez Klavina dopuštenja, a ona mu ga ne želi dati. Ništa mu ne spominji, molim te – nije baš sretan što ne ide sa mnom. Da već dugo ne poznaje Madeleine, mislim da me uopće ne bi pustio.”

„Ali i Lightwoodovi će biti tamo. I Jace. Oni će ti pomagati. Mislim, Jace je rekao da će ti pomoći, zar ne? Nema ništa protiv što i ti ideš?

„Naravno da će mi pomoći”, reče Clary. „I naravno da nema ništa protiv. To mu je sasvim u redu.”

No to je, znala je, bila laž.

Nakon razgovora s Madeleine Clary je iz bolnice otišla ravno u Institut. Jaceu je prvome rekla za majčinu tajnu, čak prije nego Lukeu. Stajao je i zurio u nju sve bljeđi i bijedi, pa se činilo da mu okrutnom sporošću ispija krv, a ne da mu otkriva kako će spasiti majku.

„Ne ideš”, rekao je čim je završila. „Ne ideš u Idris makar te morao svezati i sjediti na tebi dok te ne prođe taj suludi hir.”

Clary se osjećala kao da ju je ošamario. Mislila je da će mu biti drago. Trčala je cijelim putem od bolnice do Instituta kako bi mu sve rekla, a on tu na ulazu pilji u nju groznim mrkim pogledom. „Ali vi idete.”

„Da, idemo. Moramo ići. Klava je pozvala sve svoje aktivne članove koji mogu biti izuzeti od obveza da se vrate u Idris na veliku sjednicu Vijeća. Glasat će se o Valentineu, što poduzeti u vezi njega, a budući da smo mi posljednji ljudi koji su ga vidjeli–”

Clary gurne tu temu na stranu. „Dakle, ako ti ideš, zašto ne mogu poći s tobom?”

Izgledalo je da ga je izravnost tog pitanja još više razljutila. „Zato što ondje nisi sigurna.”

„Oh, a ovdje sam baš sigurna? U posljednjih mjesec dana zamalo su me desetak puta ubili, svaki put upravo ovdje u New Yorku.”

„Zato što se Valentine usredotočio na dva Instrumenta smrtnika koja su bila ovdje.” Jace je govorio kroza zube. „Sada će fokus prebaciti na Idris, to svi znamo–”

„Teško da u takvo što možemo biti posve sigurni”, reče Maryse Lightwood. Stajala je u sjeni hodničkih vrata, oboma nevidljiva; sada se pomaknula naprijed na drečavu ulaznu rasvjetu koja joj je osvijetlila iscrpljeno lice, a bore kao da su ga objesile. Njezin suprug Robert Lightwood u prošlotjednoj bitci zadobio je ozljede demonskim otrovom i otad je trebao neprekidnu njegu; Clary je mogla samo zamisliti koliko je umorna. „A Klava se želi susresti s Clarissom. Znaš to, Jace.”

„Nek se Klava jebe.”

„Jace”, reče Maryse, za promjenu zazvučavši poput pravog roditelja. „Pazi na jezik.”

„Klava želi mnogošto”. Jace se ljepše izrazio. „Ne mora sve i dobiti.”

Maryse ga je prostrijelila pogledom; činilo se da točno zna o čemu govori i da joj se to ne sviđa. „Klava je često u pravu. Jace. Nije nerazumno što žele razgovarati s Clary nakon svega što je prošla. Ono što im ona može reći–”

„Ja ću im reći što god ih bude zanimalo”, reče Jace.Maryse uzdahne i pogleda Clary plavim očima. „Dakle, koliko sam shvatila, želiš ići u Idris?”

„Samo na nekoliko dana. Neću raditi probleme”, reče Clary molećivo zureći u Maryse mimo Jaceova usijanog pogleda. „Kunem se.”

„Ne radi se o tome hoćeš li raditi probleme, nego hoćeš li se biti voljna susresti s Klavom dok budeš ondje. Oni žele razgovarati s tobom. Ako odbiješ, sumnjam da ćemo dobiti odobrenje da te povedemo sa sobom.”

„Ne–” započne Jace.

„Susrest ću se s Klavom”, prekine ga Clary premda joj zbog te pomisli kralješnicom prođe val hladnoće. Jedini izaslanik Klave kojeg je dosad upoznala bila je Inkvizitorica, a u njezinu društvu nije bilo baš osobito ugodno.

Maryse je vrhovima prstiju protrljala sljepoočnice. „Onda je stvar riješena.” No nije zvučala kao da je stvar riješena, već napeto i krhko kao odveć zategnuta violinska žica. „Jace, isprati Clary pa dođi k meni u knjižnicu. Moram razgovarati s tobom.”

Ponovo je nestala u sjeni bez pozdrava. Clary je zurila za njom, osjećajući kao da ju je oblio hladan znoj. Činilo se da Alec i Isabelle iskreno vole svoju majku i bila je sigurna da Maryse zapravo nije loša osoba. No nipošto nije bila srdačna.

Jace jedva da je pomicao usne. „Evo vidiš što si napravila.”

„Moram otići u Idris, čak i ako ti ne možeš shvatiti zašto”, reče Clary. „Moram to učiniti radi majke.”

„Maryse ima previše povjerenja u Klavu”, reče Jace. „Mora vjerovati da su oni savršeni, a ja joj ne mogu reći da nisu jer–” Iznenada zastane.

„Jer bi takvo što rekao Valentine.”

Očekivala je eksploziju, no rekao je tek: „Nitko nije savršen.” Ispružio je ruku i zabio kažiprst u dugme dizala. „Pa čak ni Klava.”

Clary prekriži ruke na prsima. „Je li zbilja zato ne želiš da idem? Zato što nije sigurno?”

Na licu mu se pojavi tračak iznenađenja. „Što hoćeš reći? Što ti misliš, zašto ja ne bih želio da ideš?”

Ona proguta slinu. „Zato što–” Zato što si mi rekao da prema meni više ništa ne osjećaš; a

vidiš, to je jako nezgodno jer ja prema tebi još uvijek gajim neke osjećaje. I kladim se da to znaš.

„Zato što ne želim da me moja sestrica posvuda prati?” Glas mu je imao zajedljiv prizvuk; napola se radilo o ruganju, a napola o nečem drugom.

Dizalo štropoćući pristigne. Odgurnuvši vrata, Clary uđe i okrene se prema Jaceu. „Ne idem zato što ćeš ti biti ondje. Idem zato što želim pomoći svojoj majci. Našoj majci. Moram joj pomoći. Zar ne shvaćaš? Ako to ne učinim, možda se nikad neće probuditi. Mogao bi se bar pretvarati da ti je malčice stalo.”

Jace stavi ruke na njezina ramena, lagano joj vrhovima prstiju dotaknuvši kožu uz rub ovratnika, zbog čega je osjetila žmarce koji niti su imali smisla niti ih je mogla kontrolirati. Imao je sjene ispod očiju, nehotice je primijetila, i tamna uleknuća ispod jagodica. Crni džemper koji je nosio samo mu je još više isticao uočljive masnice na koži, jednako kao i tamne trepavice; bio je poput skice pune kontrasta, a dalo bi ga se naslikati u nijansama crne, bijele i sive, s trunkom zlatne tu i tamo, u očima primjerice, jer naglašena boja–

„Prepusti to meni.” Glas mu je bio blag, gorljiv. „Ja ću joj pomoći. Reci mi kamo da idem, s kim da razgovaram. Učinit ću sve što je potrebno.”

„Madeleine je rekla vješcu da ću ja doći. On će očekivati Jocelyninu kćer, a ne sina.”

Jace je čvršće stisne za ramena. „Reci joj da je došlo do promjene plana. Ja ću ići umjesto tebe. Ja, ne ti.“

„Jace–”

„Učinit ću sve”, reče on, „sve što želiš ako obećaš da ćeš ostati ovdje.

„Ne mogu.”

Pustio ju je kao da ga je odgurnula. „Zašto ne?“

„Zato što mi je majka, Jace”, reče ona.

„I meni je majka.” Glas mu je bio hladan. „Zapravo, zašto nam se Madeleine oboma nije obratila u vezi toga? Nego samo tebi?”

„Dobro znaš zašto.”

„Zato što si za nju Jocelynina kći”, nastavi on još hladnijim glasom. „A ja ću uvijek biti Valentineov sin.”

Zalupio je vrata između njih. Jedan ga je tren netremice promatrala – mreža na vratima razdijelila mu je lice na niz komadića nalik dijamantima obrubljenim metalom. Jedno je zlatno oko piljilo u nju kroz dijamant; u njegovim dubinama treperio je žestok gnjev.

„Jace–” započela je.

Ali uz trzaj i štropot dizalo je već krenulo, noseći je dolje u tamnu tišinu katedrale.

„Zemlja zove Clary.” Simon je mahao rukama pokušavajući joj privući pozornost. „Jesi budna?”

„Aha, oprosti.” Uspravila se i protresla glavom kako bi se riješila smetenosti. Tad je posljednji put vidjela Jacea. Nije se javljao na telefon kad ga je nakon toga zvala, pa je isplanirala put u Idris s Lightwoodovima koristeći Aleca kao nevoljkog glasnogovornika ispunjenog nelagodom. Jadni Alec; premda razapet između Jacea i svoje majke, uvijek nastoji postupiti ispravno. „Nešto si rekao?”

„Samo da mislim kako se Luke vratio”, reče Simon i skoči sa stola upravo u trenutku kad se vrata spavaće sobe otvore. „Da, vratio se.

„Bok, Simone.” Luke je zvučao smireno, možda malko umorno – nosio je pohabanu traper-jaknu, flanelsku košulju i stare samterice zagurane u čizme, koje su izgledale kao da su im najbolji dani odavno prošli. Naočale je zataknuo u smeđu kosu, koja se činila prošarana sjedinama više no što je Clary pamtila. Pod rukom je držao četvrtast paket svezan zelenom vrpcom. Pružio ga je Clary. „Donio sam ti nešto za put.”

„Nisi trebao!” pobunila se Clary. „Već si toliko toga učinio...” Pomislila je na odjeću koju joj je kupio pošto su sve njezine stvari bile uništene. Dao joj je nov telefon i nove potrepštine za slikanje, a da ga ništa nije tražila. Sada je posjedovala gotovo samo taj Lukeov dar. A čak se i ne slažeš s time što idem. Posljednja, neizgovorena misao lebdjela je između njih.

„Ma znam. Ali vidio sam ga i pomislio na tebe.” Predao joj je kutiju.

Predmet koji se nalazio unutra bio je omotan slojevima svilenog papira. Clary ga je razderala i dohvatila nešto meko poput paperja. Nakratko joj je zastao dah. Bio je to tamnozelen baršunasti kaput, staromodan, sa zlatnom podstavom od svile, mjedenom dugmadi i širokom kapuljačom. Povukla ga je na krilo i s uživanjem gladila mekanu tkaninu. „Izgleda kao nešto što bi Isabelle nosila”, zaključila je. „Kao sjenolovački putni ogrtač.”

„Točno tako. Sad ćeš biti odjevena sličnije njima, bit će poput jedne od njih”, reče Luke. „Dok budeš u Idrisu.”

Podigla je pogled prema njemu. „Želiš da izgledam kao jedna od njih?”

„Clary, ti jesi jedna od njih.” U osmijehu mu je bila primjesa tuge. „Osim toga, znaš kako se ponašaju prema strancima. Uklopit ćeš se jedino ako...”

Simon pročisti grlo, a Clary ga pogleda s osjećajem krivnje – gotovo je zaboravila da je ondje. Pomno je gledao na sat. „Morao bih krenuti.”

„Ali tek si došao!” pobunila se Clary. „Mislila sam da ćemo se malko družiti, pogledati film

ili–”„Ti se moraš spakirati.” Simonov je osmijeh bio vedar poput osunčanog neba. Gotovo

da je mogla povjerovati kako ga ništa ne muči. „Navratit ću kasnije da se pozdravimo.”„Oh, daj”, prosvjedovala je Clary. „Ostani–”

„Ne mogu.” Glas mu je bio odrješit. „Idem se naći s Maiom.”„Oh, super”, reče Clary. Maia je draga, pomisli. Pametna je. Zgodna. A uz to je i

vukodlačica. Vukodlačica zatreskana u Simona. No možda baš tako treba biti. Možda njegova nova prijateljica mora biti donjosvjećanka. Uostalom, on je sada i sam donjosvjećanin. Teoretski se uopće ne bi smio družiti sa sjenolovcima poput Clary. „Onda je bolje da kreneš.”

„Da.” U Simonovim tamnim očima nije mogla ništa pročitati, što prije nije bio slučaj – uvijek je

mogla dokučiti što misli. Pitala seje li to nuspojava vampirizma ili nešto posve drugo. „Bok”, reče on

pa se sagne i pomakne joj kosu s lica kao da će je poljubiti u obraz. No onda zastane i povuče se

kolebljivog izraza lica. Ona se iznenađeno namršti, ali već je bio otišao, okrznuvši Lukea na izlazu. U daljini je čula tresak izlaznih vrata.

„Ponaša se jako čudno“, reče ona grleći baršunasti kaput kako bi se smirila. „Misliš da je takav zbog vampirizma?”

„Vjerojatno ne.” Luke je izgledao kao da mu je sve to pomalo zabavno. „Kad postaneš donjosvjećanin, ne mijenja ti se pogled na stvari. Ili na ljude. Daj mu vremena. Ipak si tiprekinula s njim.”

„Nisam. On je prekinuo sa mnom.”

„Zato što nisi bila zaljubljena u njega. To je problematična situacija i mislim da se dostojanstveno nosi s njom. Mnogi bi se mladići nadurili ili bi ti se smucali pod prozorom s golemim prijenosnim kazićem.”

„Nitko više nema takav prijenosni kazić. To je bilo u osamdesetima.” Clary se iskobeljala iz kreveta navlačeći kaput. Zakopčala ga je do vrata uživajući u mekoći baršuna. „Samo želim da se Simon vrati u normalu.” Kratko se pogledala u zrcalu i ugodno se iznenadila – zelena joj je isticala crvenu kosu i posvijetlila joj boju očiju. Okrenula se prema Lukeu. „Kako ti se čini?”

Stajao je naslonjen na dovratak, držeći ruke u džepovima; kad ju je pogledao, licem mu prijeđe sjena. Rekao je samo: „Majka ti je imala baš takav kaput kad je bila tvojih godina.”

Clary stisne suvratke na rukavima kaputa, zarivši prste u meke dlačice. Spomen majke, zajedno s njegovim tužnim izrazom lica, tjerao ju je na plač. „Danas ćemo je posjetiti, zar ne?” upitala je. „Želim se oprostiti s njom i reći joj... reći joj što kanim poduzeti. Da će s njom sve biti u redu.” Luke je kimnuo. „Kasnije ćemo otići u bolnicu. I... Clary?

„Molim?” Gotovo da ga nije htjela pogledati, no kad je to ipak učinila, s olakšanjem je primijetila da mu u očima više nema tuge.

Nasmiješio se. „Normala ti je prilično razočaravajuća.”

Simon spusti pogled na papir u ruci, a zatim ga podigne prema katedrali, napola sklopivši oči zbog popodnevnoga sunca. Institut se uzdizao visoko u plavo nebo, granitna ploča s prozorima šiljatih lukova, okružena visokim kamenim zidom. Groteskno isklesana lica pakosno su gledala dolje s krovnoga vijenca, kao da ga ispituju hoće li se usuditi prići ulaznim vratima. Institut je izgledao posve drukčije kad ga je prvi put vidio, zamaskiran u ruševinu. No donjosvjećani ne mare za glamur.

Ne pripadaš ovdje. Simon nije bio siguran jesu li te osorne riječi jetke poput kiseline izgovorila isklesana lica ili pak čuje glas u svojoj glavi. Ovo je crkva, a ti si proklet.

„Umukni”, promrmljao je mlako. „Uostalom, ne marim za crkve. Ja sam Židov.”

U kamenom zidu bila su postavljena filigranski ukrašena željezna vrata. Simon spusti ruku na kvaku, dijelom očekujući da mu bolno oprži kožu, no ništa se ne dogodi. Očito da sama ograda nije bila osobito sveta. Ušao je i već prešao pola puta od izlomljena kamena prema ulaznim vratima, kad u blizini začuje nekoliko poznatih glasova.

Ili možda nisu bili baš tako blizu. Gotovo da je zaboravio koliko mu se sluh, baš kao i vid, izoštrio otkad je preobražen. Zvučalo je kao da su glasovi daleko tek nekoliko koraka, no slijedeći uski put oko bočne strane Instituta, uočio je kako ljudi stoje na popriličnoj udaljenosti, na drugoj strani zemljišta. Ovdje je trava bila visoka, napola skrivajući razgranate puteljke između nekad

vjerojatno krasno uređenih ružinih grmova. Bila je tu čak i kamena klupa sa zelenim korovom poput mreže; ovo je nekad bila prava crkva, prije nego što su je preuzeli sjenolovci.

Najprije je razaznao Magnusa, naslonjenog na kameni zid obrastao mahovinom. Njega je bilo teško ne primijetiti – nosio je bijelu, šareno poprskanu majicu preko kožnih hlača u duginim bojama. Okružen sjenolovcima u crnom isticao se kao staklenička orhideja. Bio je tu Alec, koji se činio blijedim i kao da mu je bilo neugodno; Isabelle, s dugom crnom kosom uvijenom u pletenice svezane srebrnim vrpcama, stajala je pokraj dječačića koji je zacijelo bio Max, najmlađi od njih. U blizini je stajala njihova majka; izgledala je kao viša, koščatija verzija svoje kćeri, iste crne duge kose. Ženu pokraj nje Simon nije poznavao. Isprva je pomislio kako je stara jer joj je kosa bila gotovo posve bijela, no onda se okrenula i počela razgovarati s Maryse pa je shvatio da vjerojatno nema više od trideset pet ili četrdeset godina.

I napokon, bio je tu i Jace; stajao je malko dalje od njih, kao da se baš i ne uklapa u to društvo. Bio je u sjenolovačkoj crnini, kao i drugi. Kad je Simon bio sav u crnom, izgledao je kao da se sprema na pogreb, dok je Jace naprosto izgledao žilavo i opasno. I plavlje. Simon osjeti napetost u ramenima i upita se hoće li ikad išta – vrijeme ili zaborav – ublažiti njegovu ogorčenost prema Jaceu. Nije ju želio osjećati, ali bila je prisutna, baš kao kamen koji mu pritišće neživo srce.

Okupljanje mu se zbog nečega činilo čudnim – no tada se Jace okrenuo prema njemu, kao da osjeća da je tamo, a Simon ugleda, čak i na toj udaljenosti, tanak blijed ožiljak na njegovu grlu, tik iznad ovratnika. Ogorčenost u njegovim grudima popusti, pretvorivši se u nešto drugo. Jace mu kratko kimne. „Odmah se vraćam”, reče on Maryse glasom kojim se

Simon nikad ne bi obratio svojoj majci. Rečenica je zvučala kao da ju je izgovorila odrasla osoba.

Maryse dođe sebi rastreseno mahnuvši rukom. „Ne razumijem zašto im tako dugo treba”, govorila je Magnusu. „Je li to uobičajeno?”

„Neuobičajen je samo popust koji vam dajem.” Magnus petom čizme kucne o kameni zid. „Obično zaračunam dvostruko.”

„To je tek privremeni Portal. Samo trebamo otići u Idris. Potom očekujem da ga opet zatvoriš. Tako smo se dogovorili.” Okrenula se prema ženi pokraj sebe. „Ti ćeš, Madeleine, ostati ovdje i svjedočiti tome?”

Madeleine. Dakle, to je ta Jocelynina prijateljica. No nije bilo vremena za piljenje jer je Jace već uhvatio Simona za ruku i vukao ga oko bočne strane crkve izvan vidokruga ostalih. Straga je sve još više zaraslo u travu i korov, a putem se nizalo vijugavo grmlje. Jace je gurnuo Simona iza velikog hrasta i pustio ga pa sunuo uokolo očima kao da se želi uvjeriti da ih nitko nije slijedio. „U redu je. Ovdje možemo razgovarati.”

Straga je svakako bilo tiše; prometnu gužvu Avenije York prigušilo je golemo zdanje Instituta.

„Ti si tražio da dođem ovamo”, istaknuo je Simon. „Tvoja poruka bila mi je zataknuta za prozor kad sam se ujutro probudio. Zar nikad ne koristiš telefon kao svi normalni ljudi?”

„Ne ako to mogu izbjeći, vampiru”, reče Jace. Proučavao je Simona kao da iščitava stranicu knjige. Na licu su mu se miješala dva proturječna osjećaja: blago čuđenje i, kako se Simonu činilo, razočaranje. „Dakle, ništa se nije promijenilo. Možeš se kretati na sunčevoj svjetlosti. Čak te ni podnevno sunce ne može spaliti.”

„Da”, reče Simon. „Ali znaš to, bio si tamo.” Nije trebao razlagati što znači „tamo”; na licu

drugog mladića vidio je da je zapamtio rijeku, stražnji dio kamioneta, sunce koje se uzdiže ponad vode, Claryne vriskove. Zapamtio je sve to jednako dobro kao on.

„Mislio sam da bi moglo popustiti”, reče Jace, ali nije zazvučao kao da to doista i misli.

„Javit ću ti ako osjetim poriv da planem.” Simon nikad nije imao previše strpljenja s Jaceom. „Čuj, zar si me zvao čak u centar grada samo da zuriš u mene kao da sam nešto u Petrijevoj zdjelici? Sljedeći put ću ti poslati fotku.”

„A ja čuje uokviriti i staviti na noćni ormarić”, reče Jace, ali nije zvučao kao da mu je do sarkazma. „Gle, zvao sam te s razlogom. Koliko god mi bilo mrsko priznati, vampiru, imamo nešto zajedničko.”

„Superiška frizuru?” nabaci Simon, ali ni njemu zapravo nije bilo do sarkazma. Nešto u Jaceovu izrazu lica činilo ga je sve nervoznijim.

„Clary”, reče Jace.

Simon je bio zatečen. „Clary?”

„Clary”, ponovi Jace. „Znaš je; niska, crvenokosa, raspaljiva.”

„Ne shvaćam po čemu bi nam Clary mogla biti nešto zajedničko”, reče Simon iako je shvaćao. Unatoč tome, sada nije naročito želio voditi s Jaceom takav razgovor. Zapravo, nikad i ne bi želio tako razgovarati s njim. Zar ne postoji neko pravilo među muškarcima koje ne dopušta takve razgovore – one o osjećajima“?

Očito ne. „Obojici nam je stalo do nje”, reče Jace odmjerivši Simona. „Obojici nam je važna. Zar ne?”

„Pitaš me je li mi stalo do nje?” Simonu se taj izraz učinio poprilično nedostatnim. Pitao se ruga li mu se Jace, što bi čak i od njega bilo neuobičajeno okrutno. Je li ga Jace pozvao ovamo samo da bi se sprdao s njim zato što mu nije uspjela romansa s Clary? Premda se Simon još uvijek nadao, bar malo, da bi se stvari mogle promijeniti, da će Jace i Clary početi osjećati jedno prema drugome ono što se od njih očekuje, ono što bi braća i sestre trebali osjećati jedno prema drugome–

Pogled mu se sretne s Jaceovim i osjeti kako iščezava i ono malo nade. Izraz lica drugog mladića nije bio izraz brata koji govori o sestri. S druge strane, bilo je očito da ga Jace nije pozvao ovamo da se sprda s njegovim osjećajima; bol koja se, znao je Simon, jasno ocrtava na njegovu vlastitu licu zrcalila se u Jaceovim očima.

„Nemoj misliti da te uživam ispitivati o ovome”, odreže Jace. „Moram znati što bi bio spreman učiniti za Clary. Bi li lagao za nju?”

„Lagao o čemu? Što se uopće događa?” Simon je shvatio zbog čega mu se slika sjenolovaca u vrtu učinila čudnom. „Čekaj malo”, reče on. „Odlazite za Idris ovog trenutka! Clary misli da krećete večeras.”

„Znam”, reče Jace. „Želim da ostalima kažeš kako te Clary poslala ovamo da javiš da ona ne ide. Reci im da više ne želi ići u Idris.” U glasu mu se osjećala smetenost koju je Simon jedva razaznao ili je možda bila toliko neobična za Jacea da je naprosto nije mogao pojmiti. Jace ga je molio. „Vjerovat će ti. Znaju koliko... koliko ste vas dvoje bliski.”

Simon je odmahnuo glavom. „Ne mogu vjerovati. Pretvaraš se kako želiš da učinim nešto za

Clary, ali zapravo jedino hoćeš da učinim nešto za tebe. Ništa od toga”, počeo je okretati leđa Jaceu.

Jace ga uhvati za ruku i ponovo okrene prema sebi. „To jest za Claryno dobro. Pokušavam je

zaštititi. Mislio sam da ćeš pokazati barem malo zanimanja da mi pomogneš u tome.”

Simon je oštro pogledao mjesto gdje mu je Jace stegnuo nadlakticu. „Kako je mogu zaštititi ako mi ne kažeš od čega je štitim?”

Jace ga nije puštao. „Zar mi ne možeš jednostavno vjerovati da je ovo važno?”

„Ne shvaćaš koliko silno želi ići u Idris”, reče Simon. „Da to spriječim, treba mi prokleto dobar razlog.”

Jace polako i kolebljivo uzdahne pa pusti ruku Simonu. „Ono što je Clary učinila na Valentineovom brodu”, reče on tiho. „S runom na zidu, runom otvaranja... tjah, vidio si što se dogodilo.”

„Uništila je brod”, reče Simon. „Svima nam je spasila život.”

„Stišaj se.” Jace je uznemireno pogledao oko sebe.

„Nećeš mi valjda reći da nitko drugi ne zna za to?” upita Simon u nevjerici.

„Ja znam. Ti znaš. Luke zna i Magnus zna. Nitko drugi.”

„Pa što drugi misle da se dogodilo? Da se brod naprosto raspao baš u pravi čas?”

„Rekao sam im da je Valentineov Obred konverzije pošao po zlu.„Lagao si Klavi?” Simon nije bio siguran treba li biti impresioniran ili neugodno iznenađen.

„Da, lagao sam Klavi. Isabelle i Alec znaju da je Clary donekle sposobna stvarati nove rune, pa sumnjam da ću to uspjeti prikriti pred Klavom ili novim Inkvizitorom. A kad bi znali što je u stanju –ojačati obične rune da postanu nevjerojatno razorne – htjeli bi je kao borca, kao oružje. No ona nije pripremljena. Nije odgajana za to–” Jace naglo zastane jer je Simon odmahivao glavom. „Što je?”

„Ti si nefil”, reče Simon polako. „Ne bi li trebao željeti najbolje za Klavu? Ako to znači iskoristiti Clary...”

„Želiš da im pripada? Da je stave na prve linije protiv Valentinea i tko zna kakve vojske koju okuplja?”

„Ne”, reče Simon. „Ne želim to. Ali ja nisam jedan od vas. Ne moram razmišljati tko mi je važniji, Clary ili moja obitelj.”

Jace se pomalo zarumeni. „Ne radi se o tome. Da smatram kako će pomoći Klavi... Ali neće. Samo će nastradati–”

„Čak i da smatraš kako će pomoći Klavi”, reče Simon, „ti nikad ne bi dopustio da im pripada.”

„Zašto to misliš, vampiru?”

„Zato što ne smije pripadati nikome osim tebi”, reče Simon.Boja nestane s Jaceova lica. „Dakle, nećeš mi pomoći”, reče on u nevjerici. „Nećeš pomoći

Clary?“Simon je oklijevao; no prije no što je stigao odgovoriti, glasan zvuk raskoli tišinu –

oštar vrisak, užasan od očaja, bio je još jeziviji kad je naglo prestao. Jace se brzo osvrne oko sebe. „Što je to bilo?”

Nakon prvog vriska uslijedili su novi krikovi i neugodan zveket koji je zastrugao po Simonovim bubnjićima. „Nešto se dogodilo–”

No Jace je već trčao izbjegavajući grmlje. Nakon trenutka kolebanja Simon je krenuo za njim.

Zaboravio je koliko brzo sada može trčati – bio je Jaceu tik za petama kad su zaobišli ugao crkve i izbili u vrt.

Pred njima je bio kaos. Bijela magla prekrila je vrt, a u zraku se osjećao težak smrad – oštar miris ozona i još nešto, slatko i neugodno. Obrisi ljudi hitali su naprijed-natrag; Simon ih je mogao vidjeti tek djelomično, pojavljivali su se pa opet nestajali kroz rascjepe u magli. Načas je opazio Isabelle; crne pletenice poskakivale su oko nje poput konopaca kad je zamahnula bičem, odašiljući kroz sjene zlatnu i smrtonosnu rašljastu munju. Odbijala je prodor nečeg tromog i golemog – demona, pomislio je Simon – ali u po bijela dana to je bilo nemoguće. Teturajući naprijed, razabrao je da je stvor čovjekolik ali grbav i izvijen – na neki način naopak. U jednoj je ruci nosio debelu drvenu dasku i njome gotovo nasumce zamahivao prema Isabelle.

Nedaleko od njih kroz rupu u kamenom zidu Simon je vidio kako bučan promet na Aveniji York nesmetano teče. Nebo iznad Instituta bilo je vedro.

„Otpisani”, šapnuo je Jace. Lice mu je plamtjelo dok je iz pojasa izvlačio jedan od svojih serafinskih bodeža. „Deseci njih.” Gotovo grubo gurne Simona u stranu. „Ostani ovdje, razumiješ? Ostani ovdje.”

Simon je na trenutak stajao kao ukopan, dok se Jace sjurio u maglu. Sjaj bodeža u njegovoj ruci osvjetljavao je maglu oko njega dajući joj srebrn odsjaj; tamni obrisi unutar nje hitro su se pomicali naprijed-natrag i Simon je imao dojam kako zuri kroz zamrznuto prozorsko okno, očajnički pokušavajući shvatiti što se događa s druge strane. Isabelle je nestala; vidio je Aleca, okrvavljene ruke, kako probija prsa ratniku vojske Otpisanih i gleda ga dok se ruši na tlo. Novi se Otpisani već propeo iza njega, ali Jace je bio ondje, sada s bodežima u obje ruke; skočivši, podigao je bodeže pa ih žestoko oborio zarezavši njima kao škarama – glava Otpisanog otkotrljala se s vrata, šiknula je crna krv. Simonov se želudac stisnuo; krv je imala jedak, otrovan miris.

Čuo je sjenolovce kako se međusobno dozivaju u magli, dok su Otpisani bili posve tihi. Iznenada se magla razbistrila i Simon je ugledao Magnusa kako izbezumljen stoji pokraj zida Instituta. Između podignutih ruku iskrila mu je plava munja i činilo se kako se na zidu uz njega u kamenu otvara četvrtasta crna rupa. Nije bila prazna ni sasvim tamna, već je sjajila poput zrcala kojoj se u staklu okretao zarobljeni plamen. „Portal!” vikao je. „Prođite kroz Portal!”

Nekoliko se stvari dogodilo istodobno. Maryse Lightwood izišla je iz magle, na rukama noseći Maxa, dječaka. Zastala je i nešto viknula preko ramena, a onda jurnula prema Portalu i kroz njega, nestajući u zidu. Slijedio ju je Alec, vukući za sobom Isabelle za kojom je po tlu vijugao njezin krvlju poprskan bič. Kad je Alec povukao prema Portalu, nešto se naglo uzdigne iz magle iza njih – ratnik vojske Otpisanih, koji je mahao nožem s dvostrukim sječivom.

Simon se otkravio. Jurnuvši naprijed, zovnuo je Isabelle, a onda se spotaknuo i pao, udarajući o zemlju dovoljno snažno da ostane bez daha, da je išta daha imao. Iskoprcao se u sjedeći položaj, okrećući se da vidi o što se spotaknuo.

Bilo je to tijelo. Žensko tijelo prerezana grla, raširenih mrtvih plavih očiju. Krv joj je zamrljala svijetlu kosu. Madeleine.

„Simone, miči se!“ Bio je to Jaceov poklik; Simon se okrene i ugleda ga kako trči prema njemu iz magle s krvavim serafinskim bodežima u rukama. Potom pogleda uvis. Otpisani koji je proganjao Isabelle nadvio se nad njim; ožiljcima prekriveno lice iskrivio je u razjapljen cerek. Kad je dvostrani nož sunuo prema Simonu, izvio se u stranu, no unatoč poboljšanim refleksima nije bio dovoljno brz. Žestoka bol prostruji mu tijelom i sve mu se zacrni.

2

DEMONSKI TORNJEVI ALICANTEA

Nema te čarolije, pomislila je Clary dok je s Lukeom po treći put kružila blokom kuća uz pomoć koje bi na ulicama New York Cityja mogla niknuti nova parkirna mjesta. Nisu imali gdje zaustaviti kamionet, a duž pola ulice automobili su bili parkirani u dva reda. Napokon Luke stane kod hidranta i s uzdahom izbaci iz brzine. „Hajde”, reče on. „Javi im da si stigla. Ja ću ti ponijeti kovčeg.”

Clary je kimnula, ali oklijevala je posegnuti za ručicom na vratima. Želudac joj se stegnuo od nemira i nije prvi put poželjela da Luke pođe s njom. „Uvijek sam mislila da ću na prvom prekomorskom putovanju imati barem putovnicu sa sobom.”

Luke se nije osmjehnuo. „Znam da si nervozna”, reče on. „Ali bit će sve u redu. Lightwoodovi će paziti na tebe.”

Upravo to sam ja tebi rekla tisuću puta, pomislila je Clary. Lagano je potapšala Lukea po ramenu pa skočila s kamioneta. „Vidimo se za nekoliko minuta.”

Krenula je putem od izlomljena kamenja, a prometna buka jenjavala je kako se približavala crkvenim vratima. Ovog puta joj je trebao pokoji trenutak više da skine glamur s Instituta. Činilo se da je staroj katedrali dodan još jedan sloj pričina, poput novog premaza boje. Bilo joj je teško, čak i bolno ostrugati ga mislima. No naposljetku joj je uspjelo i mogla je vidjeti crkvu kakva je doista bila. Visoka drvena vrata presijavala su se kao da ih je netko upravo ulaštio.

U zraku se osjećao neobičan miris, nešto poput mješavine ozona i paljevine. Namrštivši se, ona spusti ruku na oblu kvaku. Ja sam Clary Morgenstern, jedna od nefila, i molim dopuštenje za ulazak u Institut–

Vrata su se otvorila i Clary uđe. Pogledala je uokolo trepćući, pokušavajući otkriti što joj se to čini drukčijim u unutrašnjosti katedrale.

Shvatila je o čemu se radi kad su se vrata iza nje zatvorila i zarobila je u tami čiju je jednoličnost prekidao tek mutan sjaj okruglog, čipkasto ukrašenog prozora visoko gore. Nikad nije ušla u Institut, a da nije gorjelo na desetke plamičaka na razgranatim svijećnjacima poredanima niz prolaz između klupa.

Izvadila je iz džepa svoj kamen vještičjeg svjetla i podigla ga. Svjetlo bljesne iz njega, obasjavajući prostor blistavim zrakama koje su joj se širile između prstiju. Osvjetljavao je prašnjave kutove katedrale dok je prilazila dizalu pokraj praznog oltara, gdje je nestrpljivo pritisnula dugme za poziv.

Ništa se nije dogodilo. Nakon pola minute opet je pritisnula dugme, zatim još jednom pa još jednom. Prislonila je uho uz vrata dizala i osluškivala. Ni šuma. Institut je utonuo u tamu i tišinu, kao lutka kojoj nitko nije navio mehaničko srce.

Claryno je srce sada lupalo; pohitala je natrag niz prolaz i odgurnula teška vrata. Stajala je na prilaznim crkvenim stubama i mahnito pogledavala uokolo. Nebo iznad nje postajalo je sve tamnije, poput kobalta, a u zraku se još snažnije osjećao miris paljevine. Je li izbio požar? Jesu li sjenolovci evakuirani? Ali sve izgleda netaknuto...

„Nije to bio požar.” Glas je bio tih, baršunast i poznat. Visok se lik pojavio iz sjene, kose nakostrušene u vijenac neskladnih šiljaka. Nosio je crno svileno odijelo preko svjetlucave smaragdnozelene košulje i prstenje ukrašeno blistavim draguljima na uzanim prstima. Bile su tu i galantne čizme te pozamašan broj šljokica.

„Magnuse?” šapnula je Clary.

„Znam što si pomislila”, reče Magnus. „Ali nije bio požar. To vonja paklena magla –nekakav čarobni demonski dim. Oslabljuje učinke određenih čarolija.”

„Demonska magla? Onda se dogodio–”„Napad na Institut. Da. Ranije ovog popodneva. Otpisani – vjerojatno nekoliko desetaka njih.”

„Jace”, šapnula je Clary. „Lightwoodovi–”

„Pakleni dim mi je umanjio sposobnost da se učinkovito borim s Otpisanima. Njihovu također. Morao sam ih kroz Portal poslati u Idris.”

„No nitko od njih nije ozlijeđen?”

„Madeleine”, reče Magnus. „Madeleine je ubijena. Žao mi je, Clary.”

Clary klone na stube. Nije dobro poznavala tu stariju ženu, ali Madeleine je bila njezina slabašna veza s majkom – njezinom pravom majkom, opasnom sjenolovkom spremnom za borbu, koju Clary nikad nije upoznala.

„Clary?” Luke je pristizao putem kroz sve gušću tamu. U ruci je nosio Claryn kovčeg. „Što se događa?”

Clary je sjedila obgrlivši si koljena, dok je Magnus objašnjavao Lukeu što se dogodilo. Osim boli zbog gubitka Madeleine Clary je bila ispunjena osjećajem grešnog olakšanja. Jace je dobro. Lightwoodovi su dobro. Ponovila je to u sebi bezbroj puta. Jace je dobro.

„Otpisani”, reče Luke. „Jesu li svi pobijeni?”„Ne svi”, Magnus odmahne glavom. „Nakon što sam poslao Lightwoodove kroz Portal, Otpisani

su se raštrkali; nije se činilo da sam im zanimljiv. Kad sam zatvorio Portal, već su svi bili nestali.”

Clary je podigla glavu. „Portal je zatvoren? Ali... još me možeš poslati u Idris, zar ne?” upita ona. „Mislim, mogu proći kroz Portal i tamo se priključiti Lightwoodovima?”

Luke i Magnus se pogledaju. Luke spusti kovčeg pokraj svojih nogu.

„Magnuse”, reče Clary sada glasnije, a njoj se činilo da vrišti. „Moram ići.”

„Portal je zatvoren. Clary–”

„Onda otvori drugi!”„Nije to tako lako”, reče vještac. „Klava vrlo pomno nadzire svaki magijski ulazak u Alicante.

Njihov glavni grad im je sveto mjesto – on im je poput Vatikana, poput Zabranjenoga Grada. Nijedan donjosvjećanin ne može otići onamo bez dopuštenja, baš kao ni ovozemaljac.”

„Ali ja sam sjenolovka!”

„Jedva”, reče Magnus. „Osim toga, tornjevi sprečavaju izravno prebacivanje Portalom u grad. Da otvorim Portal koji bi vodio do Alicantea, na drugoj bi strani trebali biti pripravni i čekati te. Kad bih te pokušao poslati na svoju ruku, izravno bih prekršio Zakon, a nisam spreman toliko riskirati zbog tebe, keksiću, koliko god ti meni bila draga.”

Clary svrne pogled s Magnusova skrušenoga lica na Lukea koji je bio na oprezu. „Ali ja se moram dokopati Idrisa”, reče ona. „Moram pomoći majci. Sigurno postoji neki drugi način da se stigne onamo osim kroz Portal.

„Najbliži aerodrom je u susjednoj državi”, reče Luke. „Kad bismo uspjeli prijeći granicu – što je vrlo upitno – čekalo bi nas dugo i opasno kopneno putovanje preko raznoraznih donjosvjetskih područja. Moglo bi potrajati danima.”

Clary je osjećala peckanje u očima. Neću plakati, rekla je sama sebi. Neću.

„Clary”, Lukeov glas bio je blag. „Stupit ćemo u vezu s Lightwoodovima. Pobrinut ćemo se da dobiju sve potrebne informacije kako bi došli do protusredstva za Jocelyn. Oni se mogu javiti Fellu–”

No Clary je ustala, odmahujući glavom. „To moram biti ja“, reče. „Madeleine je rekla da Fell neće razgovarati ni s kim drugim.”

„Fell? Ragnor Fell?” ponovio je Magnus. „Mogu mu pokušati dostaviti poruku. Javiti mu da očekuje Jacea.”

Nešto zabrinutosti nestane s Lukeova lica. „Clary, čuješ li to? Uz Magnusovu pomoć–”No Clary nije više željela slušati o Magnusovoj pomoći. Ništa joj se nije slušalo. Mislila je da

će spasiti majku, a sada joj je preostalo jedino da sjedi pokraj njezina kreveta, drži joj mlohavu ruku i nada se da će netko drugi, negdje drugdje moći učiniti ono što ona nije u stanju.

Pohita niz stube gurajući se pored Lukea koji ju je pokušao dohvatiti. „Moram na trenutak biti sama.”

„Clary–” Čula je kako je Luke zove, no otrgla se od njega i jurnula iza ugla katedrale. Odjednom se našla na odvojenom dijelu kamenog puta, krećući se prema malom vrtu na istočnoj strani Instituta, prema mirisu čađe i pepela – i teškom, oštrom smradu ispod njega. Smradu demonske čarolije. U vrtu je još uvijek bilo magle, tu i tamo razbacanih oblačića uhvaćenih uz rub ružina grma ili skrivenih podno kamena. Mogla je vidjeti na kojim je sve mjestima zemlja razrovana tijekom ranije borbe, a bila je tu i tamnocrvena mrlja pokraj jedne kamene klupe, koju nije željela dugo promatrati.

Clary okrene glavu. I zastane. Na zidu katedrale nalazili su se očiti tragovi runske čarolije, kojima je plavi žar polako blijedio na sivom kamenu. Oblikovali su četvrtast okvir, poput osvijetljenog ruba oko odškrinutih vrata...

Portal.

Nešto u njoj kao da se preokrenulo. Sjetila se kako drugi simboli opasno sjaje na glatkom metalnom trupu broda. Sjetila se kako se brod zatresao dok se raspadao i crne vode East Rivera koja je pokuljala u njega. To su samo rune, pomislila je. Simboli. Mogu ih nacrtati. Ako majka može zarobiti srž Kaleža smrtnika u papiru, onda ja mogu stvoriti Portal.

Noge su je ponijele prema zidu katedrale, dok je rukom posegnula u džep za stelom. Silno želeći da joj se ruka ne trese, postavila je vrh stele na kamen.

Stisnula je oči i u nastaloj tami mislima počela crtati vijugave svjetleće linije što su joj govorile o vratima, prenošenju zračnim kovitlacima, putovanjima i dalekim mjestima. Linije su se spojile u runu gracioznu poput ptice u letu. Nije znala je li to runa koja je već postojala ili ju je izmislila, ali sada je bila stvarna kao da postoji oduvijek.

Portal.

Počela je crtati, vrhom stele uočljivo otiskujući pougljenjene crne linije. Kamen je cvrčao, puneći joj nos jetkim mirisom paljevine. Vruće plavo svjetlo širilo se prema njezinim spuštenim kapcima. Osjećala je vrućinu na licu kao da stoji pred vatrom. Glasno uzdahnuvši, spustila je ruku i otvorila oči.

Runa koju je nacrtala bila je tamni cvijet što je procvao na kamenom zidu. Dok ga je promatrala, njegove linije kao da su se rastapale i mijenjale, polako strujeći nadolje, šireći se i preoblikujući. U nekoliko trenutaka runa se promijenila. Sada je bila okvir svjetlećeg prolaza, oko metar višeg od Clary.

Nije mogla odvojiti oči od prolaza. Sjajio je istim tamnim svjetlom kao i Portal iza zastora kod madam Dorothee. Pružila je ruku prema njemu–

I hitro je povukla. Da bi se Portal koristio, sjetila se malodušno, moraš si predočiti kamo želiš ići, kamo želiš da te Portal odvede. A ona nikad nije bila u Idrisu. Opisivali su joj ga, dakako. Mjesto puno zelenih dolina, tamnih šuma i bistrih voda, jezera i planina. I Alicante, grad staklenih tornjeva. Mogla je zamisliti kako izgleda, ali mašta nije dovoljna, ne kad je u pitanju ova čarolija. Kad bi barem...

Iznenada oštro udahne. Ali ona je ipak vidjela Idris. Sanjala ga je i nekako je znala da je u snu izgledao kao najavi. Uostalom, što joj je Jace u snu rekao o Simonu? Da ne može ostati jer je ovo mjesto za žive? I nedugo potom Simon je umro...

Ponovo dozove san u sjećanje. Plesala je u dvorani u Alicanteu. Zidovi su bili zlatni i bijeli, a proziran krov nalik dijamantu. Bila je ondje i fontana – srebrna zdjela s kipom sirene u središtu – dok su svjetiljke bile nanizane na stablima onkraj prozora. Clary je nosila zeleni baršun, baš kao i sada.

Kao da je još u snu, pruži ruku prema Portalu. Jarko se svjetlo raširilo ispod njezinih jagodica i vrata su se otvorila prema rasvijetljenom mjestu. Clary se odjednom netremice gleda u zlatni vrtlog koji se polako počinjao stapati u razlučive oblike – pomisli da vidi obrise planina, dio neba– „Clary!“ Bio je to Luke koji je trčao prema njoj, lica prekrivena maskom ljutnje i očaja. Iza njega brzao je Magnus; mačje su mu oči metalno sjale na vrućem svjetlu Portala koje je okupalo vrt. „Clary, stani! Zaštite su opasne! Ubit ćeš se!”

Ali sada više nije bilo povratka. Onkraj Portala širilo se zlatno svjetlo. Pomislila je na zlatne zidove plesne dvorane iz svog sna, na zlatno svjetlo što se posvuda prelama na brušenoj staklenini. Luke je bio u krivu; nije razumio njezin dar, na koji način djeluje – kakve veze imaju zaštite kad možeš stvoriti svoju vlastitu stvarnost jednostavno je nacrtavši? „Moram ići!” viknula je pomičući se naprijed raširenih vrhova prstiju. „Žao mi je. Luke–”

Koraknula je, dok se on posljednjim, strelovitim skokom našao pokraj nje i uhvatio je za zapešće, upravo u trenutku kad je Portal, činilo se, eksplodirao. Kao tornado, koji naglo podiže stablo u korijenu, sila ih je oboje zbacila s nogu. Pred Clarynim očima posljednji put bijesnu zgrade i automobili na Manhattanu – vrtjeli su se, bivali sve dalji i nestajali dok ju je strujanje vjetra obavilo nesmiljeno poput biča i odnijelo je, sa zapešćem još uvijek u Lukeovu željeznom stisku, u kaos zlatnog kovitlaca.

Simon se probudio uz ritmično zapljuskivanje vode. Uspravio se srca sleđenog nenadanim užasom –

kad se posljednji put probudio uza zvukove valova, bio je zarobljenik na Valentineovu brodu; tihi ga

je tekući zvuk istog trenutka vratio u to strašno vrijeme, kao da mu je netko poprskao lice ledenom

vodom.

Ali ne – brz pogled uokolo otkrio mu je da je na posve drugom mjestu. Prije svega, ležao je ispod mekih pokrivača na udobnom drvenom krevetu u maloj, čistoj sobi svijetloplavih zidova. Tamni zastori bili su navučeni preko prozora, no slabo svjetlo uz njihove rubove bilo je dovoljno da svojim vampirskim očima sve jasno vidi. Na podu je bio sag živih boja, a na jednom zidu komoda sa zrcalom.

Bio je tu i naslonjač privučen uz krevet. Simon je sjeo zbacivši pokrivače, shvativši dvije stvari: prvo, još uvijek je nosio iste traperice i majicu koje je imao na sebi kad se zaputio u Institut na sastanak s Jaceom; i drugo, osoba u naslonjaču je drijemala – rukom je podbočila glavu, a duga crna kosa rasula joj se kao rubac s resama.

„Isabelle?” reče Simon.

Glava joj se podigne kao da je bila stiješnjena na opruzi, a oči naglo otvore. „Oh! Budan si!” Uspravila se u naslonjaču zabacivši kosu. „Jaceu će jako laknuti. Bili smo gotovo posve sigurni da ćeš umrijeti.”

„Umrijeti?” ponovi Simon. Osjeti vrtoglavicu i laganu mučninu. „Od čega?” Trepćući je preletio pogledom po sobi. „Jesam li u Institutu?” upita, no u istom trenutku shvati kako je to, dakako, nemoguće. „Odnosno... gdje smo?”

Na Isabelleinu licu načas se pojavi tjeskoba. „Pa... hoćeš reći da se ne sjećaš što se dogodilo u vrtu?” Nervozno je povlačila heklani ukras kojim je bila obrubljena podstava naslonjača. „Otpisani su nas napali. Bilo ih je mnogo, a paklena magla otežavala nam je borbu s njima. Magnus je otvorio Portal i svi smo potrčali prema njemu, kad sam te ugledala kako nam se približavaš. Spotaknuo si se o... o Madeleine. A jedan se Otpisani našao tik iza tebe; zacijelo ga nisi vidio, ali Jace jest. Pokušao je stići do tebe, ali bilo je prekasno. Otpisani je zabio nož u tebe. Krvario si – obilno. Jace je ubio Otpisanog, podigao te i prošao kroz Portal vukući te za sobom”, završila je ona govoreći tako brzo da su joj se riječi stapale, pa se Simon morao naprezati da ih sve pohvata. „Bili smo već na drugoj strani i moram ti reći da su se svi prilično iznenadili kad se Jace probio do nas s tobom, dok si ti krvario posvud po njemu. Konzul nije bio ni najmanje sretan.”

Simonova usta bila su suha. „Otpisani je zabio nož u mene?“ To mu se činilo nemogućim. No opet, već se jednom oporavio nakon što mu je Valentine prerezao grlo. Bilo kako bilo, trebao bi se sjećati. Odmahujući glavom, spusti pogled na sebe. „Gdje?”

„Pokazat ću ti.” Nemalo ga iznenadivši, Isabelle začas sjedne na krevet pokraj njega i stavi mu hladne ruke na struk. Podigla mu je majicu i otkrila blijed pojas trbuha, razdvojen tankom crvenom crtom. Jedva da je se moglo nazvati ožiljkom. „Ovdje”, reče ona klizeći prstima preko nje. „Je l’ te boli?”

„N-ne.” Kad je Simon prvi put vidio Isabelle, učinila mu se tako posebnom, tako blještavom i punom života, poleta i energije da je pomislio kako je napokon pronašao djevojku čiji plamen sjaji dovoljno snažno da izbriše Clarynu sliku, koja kao da mu je bila otisnuta s unutarnje strane vjeđa. Nekako je u vrijeme kad ga je pretvorila u štakora na tulumu u tavanskom stanu Magnusa Banea shvatio da Isabelle možda plamti malčice prejarko za običnog dečka poput njega. „Ne boli.”

„Ali mene bole oči”, začuo se s vrata staložen i ironičan glas. Jace. Ušao je tako tiho da ga čak

ni Simon nije čuo; osmjehnuo se zatvarajući vrata za sobom pa Isabelle spusti Simonovu košulju.

„Napastuješ vampira dok je preslab da uzvrati, Iz?” upita on. „Prilično sam siguran da je to kršenje

bar jednog Sporazuma.”

„Samo mu pokazujem gdje je uboden”, prosvjedovala je Isabelle, ali poprilično se hitro vratila u naslonjač. „Što se događa dolje?” upita. „Je l’ svi još uvijek šize?”

Osmijeh nestane s Jaceova lica. „Maryse je otišla gore do Garda s Patrickom”, reče on. „Klava zasjeda i Malachi je smatrao da bi bilo najbolje da ona... to objasni... osobno.”

Malachi. Patrick. Gard. Nepoznata imena vrtložila su se u Simonovoj glavi. „Da objasni što?”

Isabelle i Jace se pogledaju. „Da objasni tebe“, reče napokon Jace. „Da objasni zašto smo doveli vampira u Alicante, što je, usput, u izričitoj suprotnosti sa Zakonom.”

„U Alicante? U Alicanteu smo?” Simona zapljusne val prave panike, no brzo je zamijeni bol koja mu prostrijeli trbuh. Presavije se teško dišući.

„Simone!” ispruži ruku Isabelle; strah joj je izbijao iz tamnih očiju. „Jesi dobro?”

„Odlazi, Isabelle.” Simon, šaka stisnutih na trbuhu, podigne glavu prema Jaceu. Glas mu je bio molećiv: „Prisili je da ode.”

Isabelle povrijeđeno uzmakne. „Dobro. Otići ću. Ne trebaš mi dvaput reći.” Ljutito ustane i izađe iz sobe zalupivši vratima.

Jace se okrene prema Simonu; njegove jantarne oči bile su bezizražajne. „Što se događa? Mislio sam da se oporavljaš.”

Simon podigne ruku ne dajući blizu drugom mladiću. Metalan okus palio mu je stražnji dio grla. „Ne radi se o Isabelle”, promrsi on. „Nisam ozlijeđen... samo sam... gladan.” Osjećao je kako mu obrazi gore. „Izgubio sam mnogo krvi, pa... je trebam nadomjestiti.”

„Jasno”, reče Jace, zvučeći kao da je upravo prosvijetljen zanimljivom, ako ne i iznimno važnom znanstvenom činjenicom. S lica mu nestane blage zabrinutosti, a zamijeni je nešto što je Simonu izgledalo poput podsmješljivog prezira, povukavši tako u njemu okidač bijesa. Da ga bol nije toliko oslabila, Simon bi s kreveta gnjevno nasrnuo na drugog mladića. Ovako, mogao je samo teško disati: „Jebi se, Waylande.”

„Waylande, je l’?” Ironija nije napuštala Jaceovo lice, no ruke je primaknuo grlu i stao potezati smičak jakne.

„Ne!” Simon se odmakne na krevetu. „Nije me briga koliko sam gladan. Neću... ponovo... piti tvoju krv.”

Jace iskrivi usne. „Možeš misliti kako bih ti dao.” Posegne u unutarnji džep jakne i izvadi staklenu plošku, napola napunjenu rijetkom crvenkasto-smeđom tekućinom. „Pomislio sam da bi ti ovo moglo zatrebati”, reče. „U kuhinji sam iscijedio tekućinu iz nekoliko kilograma sirovog mesa. Bolje od toga nisam mogao.”

Simon uzme plošku od Jacea toliko drhtavim rukama da mu je drugi mladić morao odvrnuti čep. Tekućina u ploški bila je smrdljiva, odveć rijetka i slana da bi bila prava krv, a slabunjav neugodan okus, Simonu već poznat, značio je da je meso bilo nekoliko dana staro.

„Uh”, otme mu se nakon nekoliko gutljaja. „Mrtva krv.”

Jace podigne obrve. „Zar nije sva krv mrtva?”

„Što je životinja čiju krv pijem duže mrtva, to krv ima lošiji okus”, objasni Simon. „Svježa je bolja.”

„Ali ti nikad nisi pio svježu krv. Zar ne?”

U znak odgovora Simon sada podigne obrve.

„Osim moje, naravno”, reče Jace. „A siguran sam da je moja krv fantastična.“

Simon spusti praznu plošku na rukohvat naslonjača pokraj kreveta. „S tobom nešto gadno nije u redu”, reče. „Mislim, duševno.” U ustima je još uvijek osjećao pokvarenu krv, ali boli je nestalo. Osjećao se bolje, snažnije, kao da je krv bila lijek s trenutnim djelovanjem, droga koju je morao dobiti da bi preživio. Pitao se je li ista stvar s ovisnicima o heroinu. „Dakle, u Idrisu sam.”

„Točnije, u Alicanteu”, reče Jace. „Glavnom gradu. Zapravo, jedinom gradu.” Pride prozoru i razmakne zastore. „Penhallowovi nam nisu vjerovali da ti sunce neće škoditi”, reče. „Postavili su ove neprobojne zastore. Ali trebao bi baciti pogled.”

Simon ustane iz kreveta i priključi se Jaceu na prozoru. I zapilji se.

Prije nekoliko godina majka je njega i sestru povela na putovanje u Toskanu – tjedan dana neprobavljivih, nepoznatih jela s tjesteninom, neslanog kruha, robusnog smeđeg seoskog krajolika kroz koji je majka jurila uskim, zavojitim cestama, jedva izbjegavajući sudare njihova fiata s prekrasnim starim kućama koje su navodno došli vidjeti. Sjećao se zaustavljanja na obronku s kojeg se vidio grad San Gimignan, niz kuća boje hrđe, tu i tamo prošaran visokim tornjevima kojima su se vrhovi uzdizali kao da posežu za nebom. Ako ga je ono što je sada promatrao podsjećalo na išta, onda je to bilo to; no slika pred njim je istodobno bila tako strana da u zbilji nije sličila ničemu što je već vidio.

Gledao je kroz prozor na katu kuće koja je zacijelo bila poprilično visoka. Pogled uvis otkrivao je kamenu strehu i nebo iznad nje. Prekoputa bila je druga kuća, nešto niža od ove, a između njih nalazio se uzak, taman kanal – izvor vode koju je čuo ranije – preko kojeg su tu i tamo bili mostovi. Činilo se da je kuća djelomično sagrađena na brijegu; ispod su se, nagomilane duž uzanih ulica, nalazile kamene kuće boje meda, sve rjeđe prema rubu zelenog prstena: sačinjavale su ga šume okružene brežuljcima koji su bili vrlo daleko; s prozora su sličili na dugačke zelene i smeđe pruge načičkane plamsajima jesenjih boja. Iza brežuljaka uzdizale su se nazupčane planine prekrivene snijegom.

No ništa od toga nije bilo neobično kao tornjevi, naizgled razbacani po gradu, uzdižući se nebu pod oblake, okrunjeni šiljatim vrhovima od bjelkastosrebrnog zrcalnog materijala. Činilo se da probadaju nebo poput blistavih noževa i Simon shvati gdje je već vidio taj materijal: na krutom staklu nalik oružju koje su nosili sjenolovci – na serafinskim bodežima.

„To su demonski tornjevi”, odgovori Jace na Simonovo neizgovoreno pitanje. „Oni upravljaju zaštitama kojima se grad brani. Zahvaljujući njima, nijedan demon ne može ući u Alicante.”

Zrak koji je ušao kroz prozor bio je hladan i čist; takav se zrak ne može udahnuti u New York Cityju. Nije mirisao ni na što, ni na prljavštinu ni na dim, ni na metal ni na druge ljude. Samo zrak. Simon ga bez prijeke potrebe duboko udahne pa se okrene i pogleda Jacea; neke ljudske navike teško umiru. „Reci mi da sam došao ovamo nesretnim slučajem”, reče on. „Reci mi da to nije neki tvoj plan kojim si želio spriječiti Clary da pođe s tobom.”

Jace ga nije pogledao, ali prsa mu se brzo podignu i spuste u nekakvom zatomljenom dahtaju. „Baš tako”, reče on. „Stvorio sam gomilu ratnika vojske Otpisanih, naredio im da napadnu Institut, ubiju Madeleine, i nas druge zamalo, samo kako bih zadržao Clary kod kuće. I, gle, moj pakleni plan djeluje.”

„Tjah, doista djeluje”, reče Simon tiho. „Zar ne?”

„Slušaj, vampiru”, reče Jace. „Imao sam plan spriječiti Clary da dođe u Idris. Tebe nisam planirao povesti. Prenio sam te kroz Portal jer bi te u suprotnom, krvarećeg i onesviještenog. Otpisani ubili.”

„Mogao si ostati uz mene–”

„Obojicu bi nas ubili. Nisam mogao ni procijeniti koliko ih ima, ne kroz paklenu maglu. Čak ni ja ne mogu odbiti stotinu Otpisanih.”

„A opet, kladim se da te boli što to moraš priznati”, reče Simon.„Baš si jadan, čak i za donjosvjećanina”, reče Jace bez promjene u glasu. „Spasio sam ti

život i pritom prekršio Zakon. I to, moram dodati, ne prvi put. Mogao bi biti bar malko zahvalan.”

„Zahvalan!“ Simon osjeti kako mu se prsti kvrče na rukama. „Da me nisi dovukao u Institut, ne bih bio ovdje. Nisam pristao na ovo.”

„Jesi”, reče Jace, „kad si rekao da bi učinio sve za Clary. Ovo je sve.” Prije nego što je Simon stigao ljutito uzvratiti, začulo se kucanje na vratima. „Hej?” zazvala je Isabelle s druge strane. „Simone, je l’ te prošao napadaj obijesti? Moram razgovarati s Jaceom.”

„Uđi, Izzy.” Jace nije skidao ljutit, naelektriziran pogled sa Simona; bilo je u tom pogledu i

nekakvog izazova, zbog kojeg je Simon žudio udariti Jacea nečim teškim. Kamionetom primjerice.

Isabelle je ušla u sobu u vrtlogu svoje crne kose i srebrnaste suknje na volane. Korzet bijel poput slonovače otkrivao joj je ruke i ramena, obavljene tamnim runama. Simon pomisli kako je za nju lijepa promjena što se može šepuriti svojim biljezima na mjestu gdje ih nitko neće smatrati neuobičajenima.

„Alec ide gore do Garda”, reče Isabelle bez uvoda. „Želi razgovarati s tobom u vezi Simona prije no što ode. Možeš li sići u prizemlje?”

„Naravno.” Jace krene prema vratima, no na pola puta shvati da ga Simon slijedi, pa se okrene i prostrijeli ga pogledom. „Ti ćeš ostati ovdje.

„Neću”, reče Simon. „Ako namjeravate raspravljati o meni, želim biti prisutan.”Na trenutak se činilo da će Jaceova ledena mirnoća prsnuti; zarumenio se i otvorio usta, a iz

očiju mu je sijevalo. No jednako brzo gnjeva je nestalo, na što se očito prisilio. Stisnuo je zube i nasmiješio se. „U redu”, rekao je. „Dođi dolje, vampiru. Upoznat ćeš cijelu sretnu obitelj.”

Kad je Clary prvi put prošla kroz Portal, osjećala se kao da leti, kao da se prevrće u bestežinskom stanju. Ovoga puta kao da ju je nešto bacilo u srce tornada. Vjetrovi su je urlajući, snažno povukli, iščupavši joj ruku iz Lukeove i vrisak iz usta. Obrćući se, propadala je kroz srce crno-zlatnog vrtloga.

Nešto ravno, čvrsto i srebrnasto poput površine zrcala pojavilo se ispred nje. Vrišteći, strmoglavljivala se onamo, rukama prekrivajući lice. Udarila je u površinu, probila je i našla se u surovo hladnom okruženju u kojem se stala gušiti. Tonula je kroz gustu plavu tamu pokušavajući disati, ali nije mogla udahnuti zrak, nego samo još ledene hladnoće–

Iznenada, netko je zgrabi za kaput i povuče uvis. Lagano se opirala, preslabo da se oslobodi

stiska. Sila ju je povlačila sve više i modroljubičasta tama oko nje pretvori se u svijetloplavu, a zatim

zlatnu boju kad izbije na površinu vode – to je doista bila voda – i duboko udahne. Ili bar

pokuša. Jer umjesto toga gušila se i napinjala, a pred očima su joj vrvjele crne točke. Kako ju je sila brzo vukla kroz vodu, tako su joj alge zahvaćale ruke i noge i nakratko ih potezale. Izvila se u stisku i načas ugledala nešto zastrašujuće, ni vuka ni čovjeka, ušiju šiljatih poput bodeža, a usana odmaknutih od oštrih bijelih zubi. Pokušala je vrisnuti, ali iz usta joj je izišla samo voda.

Trenutak kasnije bila je izvan vode, bačena na vlažnu tvrdu zemlju. Osjetila je ruke na ramenima koje je tresnu o tlo s licem prema dolje pa joj se stanu zarivati u leđa, neprekidno iznova, sve dok zgrčenih prsa ne iskašlje gorak mlaz vode.

Još se uvijek gušila kad je ruke preokrenu na leđa. Iznad nje bio je Luke, crna sjena na visokom plavom nebu, tu i tamo prošaranom bijelim oblacima. Nestalo je blagosti koju je običavala vidjeti na njegovu licu; više nije bio nalik vuku, ali izgledao je kao da je bijesan. Povukao ju je u sjedeći položaj i počeo snažno tresti bez prestanka, sve dok nije s mukom udahnula i slabašno ga udarila. „Luke! Prestani! To me boli–”

Maknuo je ruke s njezinih ramena, uhvatio je za bradu i podigao joj glavu, pogledom joj pretražujući lice. „Voda”, reče. „Jesi li iskašljala svu vodu?”

„Mislim da jesam”, šapne ona; zbog otečena grla glas jedva da joj se čuo.

„Gdje ti je stela?” upitao je, a na njezinu neodlučnost pooštrio je glas. „Clary. Tvoja stela. Pronađi je.”

Istrgla se iz njegova stiska i stala prekapati po mokrim džepovima, sve malodušnija jer su joj prsti grebli samo po vlažnoj tkanini. U očaju je pogledala Lukea. „Zacijelo mi je ispala u jezero.” Šmrcnula je. „Majčina... majčina stela...”

„Isuse, Clary.” Luke je ustao, rastreseno sklopivši ruke iza glave. I on je bio mokar do kože; voda mu je curila u širokim potočićima s traperica i teškog flanelskog kaputa. Naočala, koje je obično nosio spuštene do pola nosa, sada nije bilo. Oborio je mrk pogled prema Clary. „Dobro si”, reče. To zapravo nije bilo pitanje. „Mislim, sada. Osjećaš se dobro?”

Kimnula je. „Luke, što nije u redu? Zašto nam treba moja stela?”

Luke nije odgovarao. Gledao je uokolo kao da se nadao kako bi im netko mogao pomoći. Clary je slijedila njegov pogled. Nalazili su se na širokoj zemljanoj obali povećeg jezera. Voda je bila svijetloplava, tu i tamo s pokojom iskrom odbijenih sunčevih zraka. Pitala se je li to bio izvor zlatnog svjetla koji je vidjela kroz napola otvoren Portal. Nije bilo ničeg kobnog u vezi jezera sada kad više nije bila u vodi, nego pokraj nje. Jezero je bilo okruženo zelenim brdima osutim stablima koja su upravo mijenjala boju u crvenkastosmeđu i zlatnu. Iza brda uzdizale su se visoke planine vrhova okrunjenih snijegom.

Clary je zadrhtala. „Luke, kad smo bili u vodi... jesi li se djelomično pretvorio u vuka? Mislim da sam vidjela–”

„Kao vuk mogu plivati bolje nego čovjek”, reče Luke kratko. „I snažniji sam. Morao sam te vući kroz vodu, a ti nisi bila od osobite pomoći.”

„Znam”, reče ona. „Žao mi je. Nisam planirala da ćeš... da ćeš poći sa mnom.”

„Da nisam pošao, sad bi bila mrtva”, naglasio je on. „Magnus ti je sve rekao, Clary. Ne možeš upotrijebiti Portal za ulazak u Grad od Stakla ako te netko ne čeka na drugoj strani.”

„Rekao je da je to protivno Zakonu, a ne da ću se odbiti ako pokušam otići onamo.”„Rekao ti je da su oko grada postavljene zaštite koje sprečavaju da se u njega ulazi kroz Portale.

Nije njegova greška što si se odlučila poigrati čarolijom koju jedva da razumiješ. Samo zato što imaš moć, ne znači da je znaš i koristiti.” Namrgodio se.

„Žao mi je”, reče Clary tiho. „Samo sam... gdje smo sada?”

„Na jezeru Lyn”, reče Luke. „Mislim da nas je Portal približio gradu najviše što je mogao pa nas izbacio. Nalazimo se u predgrađu Alicantea.” Pogledao je uokolo odmahujući glavom, što zapanjen, što iznuren. „Uspjela si, Clary. U Idrisu smo.”

„U Idrisu?” stajala je Clary tupo zureći preko jezera, koje joj žmirne, plavo i mirno. „Ali...

rekao si da smo u predgrađu Alicantea. Ja nigdje ne vidim grad.”„Kilometrima smo daleko.” Luke pokaže prstom. „Vidiš ona brda u daljini? Moramo ih

prijeći, grad je na drugoj strani. Da imamo auto, stigli bismo tamo za sat vremena, ali morat ćemo hodati, što će vjerojatno potrajati cijelo poslijepodne.” Pogleda u nebo i stisne oči. „Najbolje da krenemo.” Clary se malodušno pogleda. Mogućnost cjelodnevnog pješačenja u promočenoj odjeći nije joj bila privlačna. „Zar ne možemo pokušati–

„Pokušati nešto drugo?” reče Luke s naglom ljutnjom u glasu. „Imaš li kakav prijedlog. Clary, jer si nas ipak ti dovela ovamo?” Prstom pokaže podalje od jezera. „Tamo su planine. Pješice ih se može prijeći samo usred ljeta. Smrznuli bismo se na vrhovima.” Okrene se i oštro podigne prst u drugom smjeru. „Tamo su kilometri šume koja se proteže sve do granice. Nije naseljena, bar ne ljudskim bićima. Pokraj Alicantea su oranice i seoske kuće. Možda bismo mogli izići iz Idrisa, no i dalje bismo morali proći kroz grad. Kroz grad, dodao bih, u kojem donjosvjećani poput mene teško da su dobrodošli.”

Clary ga je promatrala otvorenih usta. „Luke, nisam znala–

„Naravno da nisi znala. Ne znaš ništa o Idrisu. Čak ti nije ni stalo do njega. Samo te uzrujala pomisao da si ostala iza njih, poput djeteta, i uhvatio te bijes. I sada smo ovdje. Izgubljeni, promrznuti i–” Prekine se zategnuta lica. „Hajde, krenimo.”

Clary ga je slijedila duž ruba jezera Lyn u nelagodnoj tišini. Kako su hodali, sunce joj je osušilo kosu i kožu, ali baršunasti kaput zadržavao je vodu kao spužva. Visio je na njoj poput olovnog zastora dok se žureći spoticala o kamenje i glib, nastojeći držati korak s dugonogim Lukeom. Nekoliko je puta pokušala započeti razgovor, ali on je tvrdoglavo šutio. Nikad ranije nije učinila ništa toliko loše da isprika ne bi ublažila njegovu ljutnju. Ovaj je put, činilo se, drukčije.

Kako su napredovali, tako su grebeni oko jezera bivali sve viši. Bili su osuti tamnim mrljama, kao da su poprskani crnom bojom. Kad ih je Clary bolje promotrila, shvatila je da se radi o špiljama. Neke su izgledale kao da ulaze vrlo duboko u stijene, zavijajući u tamu. Strese se zamislivši šišmiše i jezive puzave stvorove što se skrivaju u tmini.

Napokon ih uska staza koja je presijecala grebene dovede do širokog puta od smrvljenog kamenja. Jezero iza njih, modroljubičasto na kasnom popodnevnom suncu, nestajalo je u zavoju. Put je presijecao travnatu ravnicu koja se u daljini uzdizala u valovita brda. Clary obuzme malodušje – grada nigdje na vidiku.

Luke je zurio u brda s potpunim očajem na licu. „Dalje smo no što sam mislio. Bilo je to tako davno...”

„Ako pronađemo veći put, možda možemo autostopirati”, predložila je Clary. „Ili zamoliti nekoga da nas poveze u grad, ili–”

„Clary. U Idrisu nema automobila.” Vidjevši joj zaprepaštenje na licu. Luke se nasmije, no bez

osobitog užitka. „Zaštite kvare strojeve. Većina tehnologije ovdje ne radi – mobiteli, računala i tome slično. Sam Alicante je rasvijetljen – i naelektriziran – uglavnom vještičjim svjetlom.”

„Oh”, reče Clary tiho. „Pa... koliko smo otprilike od grada?”

„Dovoljno.” Ne gledajući je. Luke prstima obje ruke prođe kroz svoju kratku kosu. „Morao bih ti nešto reći.”

Clary osjeti napetost. Ranije je silno željela da Luke razgovara s njom, no sada više ne. „U redu

je–”„Jesi li primijetila”, reče Luke, „da na jezeru Lyn nije bilo brodova, pristaništa, ničega

po čemu bi se moglo zaključiti da ga stanovnici Idrisa bilo kako koriste?”„Mislila sam da je to zato što je tako daleko.”„Nije baš tako daleko. Nekoliko sati pješice od Alicantea. Radi se o tome da je jezero–”

Luke zastane uzdahnuvši. „Jesi li ikad primijetila šare na podu knjižnice Instituta u New Yorku?”

Clary zatrepće. „Jesam, ali nisam mogla shvatiti što prikazuju.„Prikazuju anđela koji se uzdiže iz jezera, držeći Kalež i Mač. To je motiv koji se ponavlja na

nefilskim uresima. Prema legendi anđeo Raziel izronio je iz jezera Lyn kad se prvi put ukazao sjenolovcu Jonathanu, prvom od nefila, i dao mu Instrumentarij smrtnika. Sve otad jezero je–

„Sveto?” natukne Clary.„Prokleto”, reče Luke. „Voda u jezeru na neki je način otrovna za sjenolovce. Donjosvjećanima

ne škodi – Vilinski narod jezero naziva Zrcalom snova i pije vodu iz njega jer tvrdi da mu pruža točne vizije. Ali za sjenolovce pijenje jezerske vode vrlo je opasno. Uzrokuje priviđenja, groznicu...

može otjerati čovjeka u ludilo.”Clary prožme hladnoća. „Zato si me nastojao prisiliti da je ispljujem.” Luke je kimnuo.

„Iz istog sam razloga želio da pronađeš stelu. S iscjeliteljskom runom mogli smo odbiti učinke vode. Bez nje moramo te otpremiti u Alicante što je prije moguće. Postoje lijekovi, biljke koje će pomoći, a poznajem nekoga tko ih gotovo sigurno ima.”

„ Lightwoodovi?”

„Ne Lightwoodovi.” Lukeov glas bio je odlučan. „Netko drugi. Netko koga poznajem.”

„Tko?”

On odmahne glavom. „Samo trebamo moliti da se ta osoba u posljednjih petnaest godina nije odselila.”

„Ali mislim da si rekao kako je protivno Zakonu da donjosvjećani ulaze u Alicante bez dopuštenja.”

Osmijeh koji je dobila zauzvrat podsjetio ju je na Lukea koji ju je uhvatio kad je kao dijete pala s

velike penjalice, na Lukea koji ju je uvijek čuvao. „Nekim zakonima je predodređeno da ih se krši.”

Kuća Penhallowovih podsjećala je Simona na Institut – na jednak je način odisala nekim drugim razdobljem. Hodnici i stube bili su uzani, sagrađeni od kamena i tamnog drva, a s visokih, uskih prozora pucao je pogled na grad. Na ukrasima se jasno očitavao azijski utjecaj: djelomično providan paravan nalazio se na odmorištu ispod prvog kata, dok su na prozorskim daskama stajale visoke kineske vaze s cvjetnim uzorkom. Također, na zidovima se nalazilo i više svilotisaka s prizorima iz,

zacijelo, sjenolovačke mitologije, ali s istočnjačkim utjecajem – u prikazima su prevladavali vojskovođe koji mašu blistavim serafinskim bodežima, bok uz bok sa šarenim stvorovima nalik zmajevima i gmizavim izbuljenim demonima.

„Gospođa Penhallow – Jia – vodila je pekinški Institut. Vrijeme provodi dijelom ovdje, a dijelom u Zabranjenom Gradu”, reče Isabelle kad je Simon zastao kako bi proučio jedan svilotisak. „Penhallowovi su stara obitelj. Bogata.”

„Vidim”, promrmlja Simon gledajući velike lustere s kojih su kristalići padali poput suza.

Jace, na stubi iza njih, zagunđa: „Krenite dalje. Nismo u turističkom obilasku.”

Simon se premišljao hoće li grubo uzvratiti, no zaključi kako stvar nije vrijedna truda. Hitro je prešao ostatak stuba, koje su se u podnožju širile u veliku sobu, neobičnu mješavinu starog i novog: kroz golem prozor pružao se pogled na kanal, a odnekud kuda mu nije sezao pogled dopirala je glazba. Ali nije bilo televizora, ni hrpa DVD-ova ili CD-ova, svojevrsnog krša koji je Simon povezivao s modernim dnevnim sobama. Umjesto toga, više debelih kauča bilo je skupljeno oko velikog kamina u kojem je pucketala vatra.

Pokraj kamina u crnoj sjenolovačkoj opremi stajao je Alec i navlačio rukavice. Podigao je pogled kad je Simon ušao u sobu i karakteristično se namrštio, no ništa nije rekao.

Na kaučima je sjedilo dvoje tinejdžera, mladić i djevojka, koje Simon dotad nije vidio. Ona kao da je djelomice bila Azijka; imala je sitne bademaste oči, sjajnu crnu kosu povukla je s vragolasta lica, a mala brada sužavala joj se u vršak kao u mačke. Nije se baš moglo reći da je bila lijepa, no bila je vrlo dojmljiva.

Crnokos mladić pokraj nje bio je i više no dojmljiv. Premda vjerojatno Jaceove visine, činio se stasitiji, čak i tako sjedeći; bio je vitak i mišićav, a na blijedom, otmjenom i nemirnom licu isticale su mu se jagodice i tamne oči. Nešto u vezi njega Simonu se činilo neobično poznatim, kao da ga je već negdje sreo.

Djevojka se oglasila prva. „Je li to vampir?” Pogledala je Simona od glave do pete, kao da mu uzima mjeru. „Nikad prije nisam bila ovako blizu nekog vampira, bar ne onog kojeg nisam planirala ubiti.” Nakrivila je glavu. „Sladak je. Za donjosvjećanina.”

„Moraš joj oprostiti. Ima lice anđela, a ponaša se poput Moloha”, ustane mladić osmjehnuvši se. Pružio je ruku Simonu. „Ja sam Sebastian. Sebastian Verlac. A ovo je moja sestrična Aline Penhallow. Aline–”

„Ne rukujem se s donjosvjećanima”, reče Aline stisnuvši se među jastucima na kauču. „Oni nemaju duše, znaš? Vampiri.”

Sebastian se više nije smješkao. „Aline–”

„Istina je. Zato se i ne mogu vidjeti u zrcalu ni izići na sunce.”

S očitom namjerom Simon korakne unazad na krpicu sunčeve svjetlosti ispred prozora. Osjećao je vrelinu sunca na leđima i kosi. Njegova dugačka i tamna sjena rastegnula se po podu gotovo do Jaceovih nogu.

Aline naglo udahne, ali ništa ne reče. Javio se Sebastian, gledajući Simona znatiželjnim crnim očima: „Dakle, istina je. Lightwoodovi su nam to rekli, ali nisam mislio da–”

„Da govorimo istinu?” upita Jace, oglasivši se po prvi put od silaska u prizemlje. „Ne bismo lagali o nečem takvom. Simon je... jedinstven.”

„Jednom sam ga poljubila”, reče Isabelle nikome konkretno.

Aline podigne obrve. „U New Yorku vam zbilja dopuštaju da radite što god vas je volja, zar ne?” reče ona, zvučeći napola užasnuto, a napola zavidno. „Kad sam te posljednji put vidjela, Izzy, ne bi ni pomislila da–”

„Kad smo se posljednji put vidjeli, Izzy je imala osam godina”, reče Alec. „Stvari se mijenjaju. Dakle, mama je morala otići u žurbi, pa netko mora odnijeti njezine bilješke i snimke gore u Gard. Ja sam jedini koji ima osamnaest godina, što znači jedini smijem otići onamo dok je Klava u zasjedanju.”

„Znamo”, reče Isabelle bacivši se na kauč. „Već si nam to rekao, ono, pet puta.”

Alec, sav važan, ne obazre se na njezine riječi. „Jace, ti si doveo vampira, pa si i odgovoran za njega. Ne puštaj ga van.”

Vampir, pomisli Simon. Nije da mu Alec ne zna ime. Simon mu je jednom spasio život. A sad je bio „vampir”. Čak je i za Aleca, sklonog povremenim napadajima neobjašnjive mrzovolje, ovo bilo vrlo nepristojno. Možda je to povezano s njegovim boravkom u Idrisu. Možda Alec ovdje osjeća snažniju potrebu za dokazivanjem svoga sjenolovstva.

„Zbog toga si me pozvao dolje? Da mi kažeš da vampira ne puštam van? Pa to ionako ne bih učinio.” Jace klizne na kauč pokraj Aline, koja je izgledala zadovoljno. „Bolje da se požuriš do Garda i natrag. Sam Bog zna na kakav smo razvrat spremni bez tvojega vodstva.”

Alec se smireno i nadmoćno zapilji u Jacea. „Pokušajte ostati na okupu. Vraćam se za pola sata.” Izašao je kroz nadsvođeni prolaz i nestao u dugačkom hodniku; negdje u daljini vrata su se škljocnuvši zatvorila.

„Ne bi ga smio izazivati”, reče Isabelle oštro gledajući Jacea. „Doista su mu povjerili nadzor.”

Aline je, Simon to nije mogao previdjeti, sjedila vrlo blizu Jacea; ramena su im se dodirivala premda je na kauču bilo više nego dovoljno mjesta. „Jeste li ikad pomislili da je Alec u prošlom životu bio starica s devedeset mačaka, koja je uvijek vikala na djecu iz susjedstva da se maknu s njezina travnjaka? Jer ja jesam”, reče Jace, a Aline se zahihoće. „Samo zato što je jedini koji smije otići u Gard–”

„Što je Gard?” upita Simon; već mu je dojadilo da nema pojma o čemu drugi razgovaraju.

Jace ga pogleda. Izraz lica bio mu je hladan, neljubazan; ruka mu je bila na Alineinoj, na njezinu bedru. „Sjedi”, reče on, glavom pokazavši prema naslonjaču. „Ili si planirao lebdjeti u kutu kao šišmiš?”

Super. Vicevi o šišmišima . Simon se s nelagodom smjesti u naslonjač. „Gard je službeno sastajalište Klave”, reče Sebastian, očito osjetivši sažaljenje prema Simonu. „To je mjesto gdje je donesen Zakon i gdje prebivaju Konzul i Inkvizitor. Samo je odraslim sjenolovcima dopušteno odlaziti onamo kad je Klava u zasjedanju.”

„U zasjedanju?” upita Simon, sjetivši se što je Jace rekao ranije na katu. „Misliš... pa ne valjda zbog mene?“

Sebastian se nasmije. „Ne. Zbog Valentinea i Instrumentarija smrtnika. Zato su svi ovdje. Raspravljaju o tome što bi mogao biti Valentineov sljedeći potez.”

Jace nije ništa rekao, ali na spomen Valentinea lice mu je poprimilo napet izraz.„Tjah, pokušat će doći do Zrcala”, reče Simon. „Trećeg Instrumenta smrtnika, zar ne? Je li ono

ovdje u Idrisu? Jesu li zbog toga svi ovdje?” Nastupila je kratka tišina, a onda mu Isabelle odgovori. „Stvar je u tome što nitko ne zna gdje je Zrcalo. Zapravo, nitko ne zna što je ono.

„Pa zrcalo”, reče Simon. „Znaš, odražava svjetlo, od stakla je. Samo pretpostavljam.”

„Isabelle želi reći da nitko ne zna ništa o Zrcalu”, reče Sebastian ljubazno. „Mnogostruko se spominje u sjenolovačkim povjesnicama, ali bez detalja o tome gdje se nalazi, kako izgleda i, najvažnije od svega, kako djeluje.

„Pretpostavljamo da ga Valentine želi”, reče Isabelle, „no to nam nije od prevelike pomoći jer nitko nema pojma gdje se nalazi. Tiha braća su možda nešto slutila, ali Valentine ih je sve poubijao. Novih neće biti bar neko vrijeme.”

„Sve ih je poubijao?” upita iznenađeno Simon. „Mislio sam da je ubio samo one u New Yorku.”

„Grad od Kostiju zapravo nije u New Yorku”, reče Isabelle. „To ti je kao... Sjećaš se ulaza u Svijetli dvor u Central Parku? Samo zato što je ondje ulaz, ne znači da je Dvor ispod Parka. Ista je stvar s Gradom od Kostiju. Postoje različiti ulazi, ali sam grad–” Isabelle zastane kad je Aline ušutka brzim pokretom. Simon prijeđe pogledom s njezina lica na Jaceovo pa Sebastianovo. Svi su imali isti oprezan izraz, kao da su upravo shvatili što rade: otkrivaju nefilske tajne donjosvjećaninu. Vampiru. Ne baš neprijatelju, ali svakako nekome kome se ne može vjerovati.

Aline razbije tišinu. Netremice ga promatrajući lijepim tamnim očima, upita Simona: „Pa... kako je to biti vampir?”

„Aline!” Isabelle je izgledala zgroženo. „Ne možeš samo tako ispitivati ljude kako je to biti vampir.”

„Ne vidim zašto ne”, reče Aline. „Nije vampir jako dugo, zar ne? Dakle, sigurno se sjeća kako je to biti čovjek.” Opet se okrene prema Simonu. „Ima li ti krv još uvijek okus po krvi? Ili sada ima okus po nečem drugom, recimo po soku od naranče ili već čemu god? Jer rekla bih da će okus krvi–”

„Ima okus po piletini”, reče Simon samo kako bi je ušutkao.

„Zbilja?” Aline je izgledala zapanjeno.

„Zbija šalu s tobom, Aline, a i zaslužila si”, reče Sebastian. „Ponovo se ispričavam zbog svoje sestrične, Simone. Oni među nama koji su odgojeni izvan Idrisa obično su nešto bliži s donjosvjećanima.”

„Ali zar ti nisi odgojen u Idrisu?” upita Isabelle. „Mislila sam da su ti roditelji–”

„Isabelle”, prekine je Jace, ali već je bilo kasno; Sebastianovo lice se smrknulo.

„Roditelji su mi mrtvi”, reče on. „Demonsko gnijezdo u blizini Calaisa... U redu je, davno je to bilo.” Odmahnuo je rukom na Isabelleino iskazivanje sućuti. „Odgajala me teta, očeva sestra, u pariškom Institutu.”

„Znači da govoriš francuski”, uzdahne Isabelle. „Da bar ja govorim neki strani jezik. Ali Hodge je smatrao da trebamo učiti samo starogrčki i latinski, a njih nitko ne govori.”

„Govorim i ruski i talijanski. I nešto rumunjskog”, reče Sebastian skromno se osmjehnuvši. Mogu te naučiti neke izraze–”

„Rumunjski? To je impresivno”, reče Jace. „Ne govori ga mnogo ljudi.

„A ti?” upita Sebastian sa zanimanjem.

„Ne baš”, osmjehne se Jace tako dopadljivo da je Simon znao da ne govori istinu. „Moj

rumunjski uglavnom je ograničen na korisne izraze poput ‘Jesu li te zmije otrovne?’ i ‘Izgledate odveć mlado da biste bili policajka.”‘ Sebastian se nije osmjehnuo. Ima nešto tajnovito u njegovu izrazu, pomisli Simon. Bio je blag – Sebastian je sav bio staložen – ali Simon je imao osjećaj da se ispod blagosti krije nešto što se kosi s njegovim izvanjskim mirom. „Uistinu volim putovati”, reče Sebastian gledajući Jacea. „Ali dobro se vratiti kući, zar ne?”

Jace se prestane igrati Alineinim prstima. „Što želiš reći?”

„Da nigdje nije kao u Idrisu, koliko god si mi nefili podizali domove negdje drugdje. Ne misliš tako?”

„Zašto to pitaš mene?” Jaceov pogled bio je leden.

Sebastian slegne ramenima. „Tjah, živio si ovdje kao dijete, zar ne? A nije te bilo godinama. Ili sam nešto krivo shvatio?”

„Ništa nisi krivo shvatio”, reče Isabelle nestrpljivo. „Jace se voli pretvarati da se ne govori o njemu, čak i kad pouzdano zna da nije tako.”

„Definitivno se govori.” Premda je Jace ljutito piljio u njega, činilo se da se Sebastian nije nimalo uzrujao. Simon je osjetio, pomalo protiv volje, nekakvu naklonost prema mladom tamnokosom sjenolovcu. Bila je prava rijetkost pronaći nekoga tko neće uzvratiti na Jaceovo bockanje. „Ovih dana u Idrisu govori se samo o tome. O tebi. Instrumentariju smrtnika, tvom ocu, sestri–”

„Clarissa je trebala doći s tobom, zar ne?” upita Aline. „Veselila sam se susretu s njom. Što se dogodilo?”

Iako mu se izraz lica nije mijenjao, Jace povuče ruku s Alineine, zgrči prste pa reče:“Nije željela napustiti New York. Majka joj je u bolnici.”

Nikad ne kaže naša majka, pomislio je Simon. Uvijek je njezina majka.

„Čudno”, reče Isabelle. „Doista sam mislila da želi doći.”

„Željela je”, reče Simon. „Zapravo–”

Jace je ustao tako brzo da Simon nije ni uočio da se miče. „Baš sam se sjetio da moram nešto raspraviti sa Simonom. Nasamo.” Glavom je pokazao prema dvostranim vratima na drugom kraju sobe, dok mu se u očima caklila prijetnja. „Dođi, vampiru”, reče on glasom koji je Simonu jasno dao do znanja kako će odbijanje vjerojatno završiti nasiljem. „Popričajmo.”

3

AMATIS

Do kasnog popodneva Luke i Clary ostavili su jezero daleko iza sebe; sada su hodali naizgled beskrajnim prostranstvom kroz jednoličnu visoku travu. Tu i tamo blagi bi se uspon uzdignuo u visoko brdo kojem su se na vrhu nalazile crne stijene. Clary je bila iscrpljena od posrtanja, penjanja i spuštanja niz brda, jedno za drugim. Čizme su joj proklizavale po vlažnoj travi kao da hoda po nauljenom mramoru. Kad su polja ostavili iza sebe i prešli na uzak zemljani put, ruke su joj već bile krvave i pune mrlja od trave.

Luke je, naduren, hodao ispred nje odlučnim dugim koracima. Povremeno bi istaknuo kakav značajni detalj mračnim glasom, kao da je najpotišteniji turistički vodič na svijetu. „Upravo smo prešli Brocelindsku ravnicu”, reče kad su se popeli na uzvišenje i ugledali isprepletena tamna stabla koja su se široko protezala prema zapadu, gdje je sunce bilo sve niže. „Ovo je šumsko područje. Šume su nekad prekrivale većinu nizinskog dijela Zemlje. Većina ih je posječena kako bi se napravilo mjesta za grad i raščistilo vučje čopore i vampirska gnijezda koja su često nicala u njima. Brocelindska šuma oduvijek je bila skrovište donjosvjećanima.”

Vukli su se u tišini putem koji je nekoliko kilometara zavijao uz šumu, a potom bi naglo skrenuo. Netko kao da je podizao stabla dok se iznad njih uzdizao greben, a kad su obišli visoko brdo. Clary zatrepće – ako je oči ne varaju, tamo dolje nalaze se kuće. Mali bijeli niz kuća, uredno poredanih kao

da se radi o selu Žvakača1. „Stigli smo!” viknula je i jurnula naprijed, zaustavivši se tek kad

je shvatila da Luke više nije pokraj nje.Okrenula se i ugledala ga kako stoji nasred prašnjavoga puta i odmahuje glavom.

„Ne”, krenuo je prema njoj. „To nije grad.”„Je li onda neko mjesto? Rekao si da ih nema u blizini–”

„To je groblje. Alicanteov Grad od Kostiju. Zar si mislila da je Grad od Kostiju naše jedino počivalište?” Zvučao je tužno. „To je nekropola, mjesto gdje pokapamo one koji umru u Idrisu. Vidjet ćeš. Moramo je prijeći da bismo stigli do Alicantea.”

Clary nije bila na groblju od noći kad je umro Simon i zbog tog sjećanja sva zadrhti dok je hodala uskim prolazima, koji su između mauzoleja krivudali poput bijele vrpce. Netko je vodio brigu o ovome mjestu: mramor je svjetlucao kao da je netom izriban, a trava je bila ravnomjerno pokošena. Ponegdje na grobovima ležali su buketi bijeloga cvijeća; isprva je mislila da se radi o ljiljanima, ali imali su prodoran, nepoznat miris, pa se zapitala radi li se o autohtonoj biljci. Svaka je grobnica izgledala poput male kuće; neke su čak imale metalna ili žičana prilazna vrata, a na ulazima su bila uklesana imena sjenolovačkih obitelji. CARTWRIGHT. MERRYWEATHER. HIGHTOWER. BLACKWELL. MIDWINTER. Zastala je kod jednog: HERONDALE.

Okrenula se i pogledala Lukea. „Ovo je bilo Inkvizitoričino prezime.”„To je njezina obiteljska grobnica. Pogledaj”, pokaže on na bijela slova pokraj vrata, urezana u

sivi mramor. Bila su to imena. MARCUS HERONDALE. STEPHEN HERONDALE. Oba su umrla iste

godine. Koliko god Clary mrzila Inkvizitoricu, osjeti kako je nešto steže, neko sažaljenje koje

nije mogla izbjeći. Izgubiti supruga i sina jednog za drugim... Ispod Stephenova imena nalazile su se tri latinske riječi: AVE ATQUE VALE.

„Što to znači?” upitala je, okrenuvši se prema Lukeu.

„‘Zbogom, i vječni ti mir.2‘ To su riječi iz Katulove pjesme. U nekom povijesnom razdoblju

postale su fraza koju nefili izgovaraju na sprovodima ili kad netko pogine u bitci. A sad dođi, bolje se ne zadržavati na tim mjestima. Clary.” Luke je uhvati za rame i nježno odvuče od grobnice.

Možda je u pravu, pomislila je Clary. Možda je u ovom trenutku bolje ne razmišljati previše o smrti i umiranju. Hodajući prema izlazu iz nekropole. izbjegavala je gledati grobnice i gotovo da su prošli kroz željezna vrata na suprotnoj strani, kad opazi manji mauzolej, koji kao da je u sjeni lisnatoga hrasta rastao poput bijele gljive. Prezime iznad vrata privuklo joj je pozornost kao da je bilo ispisano neonskim svjetlom.

FAIRCHILD.„Clary–” Luke ju je pokušao uhvatiti, ali već je bila otišla. Uzdahnuvši, pošao je za njom u

sjenu stabla, gdje je stajala skamenjena i čitala imena baka i djedova, prabaka i pradjedova, za koje je tek sada saznala. ALOYSIUS FAIRCHILD. ADELE FAIRCHILD, rođ. NIGHTSHADE. GRANVILLE FAIRCHILD. A ispod svih tih imena: JOCELYN MORGENSTERN, rođ. FAIRCHILD.

Prođu je hladni srsi. Pogled na majčino ime bio je poput ponovnog preživljavanja noćnih mora koje je ponekad imala, u kojima se nalazi na majčinu pogrebu, a nitko joj ne želi reći što se dogodilo ni kako joj je majka umrla.

„Ali ona nije mrtva”, podigne Clary pogled prema Lukeu. „Ona nije–”

„Klava to nije znala”, reče joj on obzirno.

Clary ostane bez daha. Više nije vidjela Lukea ispred sebe ni čula njegov glas. Pred njom se uzdizao nazupčan obronak brda, nadgrobni spomenici koji strše iz zemlje kao odlomljene kosti. Ispred nje izronio je crni spomenik s neravno urezanim natpisom: CLARISSA MORGENSTERN, 1991. – 2007. Ispod natpisa nalazio se nevješto izrađen dječji crtež lubanje s golemim očnim dupljama. Clary vrisne posrćući unatrag.

Luke je uhvati za ramena. „Clary, što je? Što nije u redu?”

Ona prstom pokaže na spomenik. „Tamo... pogledaj...”

Ali spomenika više nije bilo. Ispred nje se protezala trava, zelena i ujednačena, kao i čisti i jednostavni bijeli mauzoleji u urednim nizovima.

Izvila se i podigla pogled prema Lukeu. „Vidjela sam svoj vlastiti nadgrobni spomenik”, rekla je. „Na njemu je pisalo da ću umrijeti... sada... ove godine.” Stresla se.

Luke je bio mrk. „To je zbog jezerske vode”, reče. „Počinješ halucinirati. Dođi, nije nam ostalo mnogo vremena.”

Jace je odveo Simona na kat pa niz kratki hodnik obrubljen vratima; zastao je samo kako bi mrko gledajući, odgurnuo jedna od njih. „Ovamo”, reče, gotovo uguravši Simona unutra. Prostorija je Simonu izgledala poput knjižnice, s redovima polica za knjige, naslonjačima i dugim kaučima. „Ovdje bismo trebali imati malo privatnosti–”

Zastane kad netko nervozno ustane iz jednog od naslonjača. Bio je to smeđokos dječačić s

naočalama, sitna, ozbiljna lica; u jednoj je ruci stiskao knjigu. Simon je bio dovoljno upoznat s Clarynim čitalačkim navikama da čak i s te udaljenosti prepozna svezak mange.

Jace se namrštio. „Oprosti, Max. Treba nam ova prostorija. Moramo razgovarati kao odrasli.”

„Ali Izzy i Alec već su me izbacili iz dnevne sobe da bi mogli razgovarati kao odrasli”, potužio se Max. „Kamo onda da odem?”

Jace slegne ramenima. „U svoju sobu?” Trznuo je palcem prema vratima. „Vrijeme je da ispuniš obvezu prema domovini, lima. Briši.”

Ojađen, Max ljutito krene pored njega i Simona, stišćući strip na prsima. Simona žacne suosjećanje; grozno je kad si dovoljno star da želiš znati što se događa, ali još tako mlađ da te uvijek otprave. Prolazeći pokraj njega, dječak ga je kratko pogledao uplašenim, sumnjičavim očima. To je vampir, rekle su.

„Dođi.” Jace grubo pogura Simona dalje u sobu pa zaključa vrata. Sad kad su bila zatvorena, soba je bila tako slabo osvijetljena da se čak i Simonu činila mračnom. Mirisala je po prašini. Jace prijeđe na

drugu stranu i raširi zastore, otkrivajući golem, visok prozor od jednostrukog stakla s kojeg se pružao pogled na kanal tik uz kuću. Voda je prskala po njezinu bočnom zidu samo koji metar pod prozorom,

ispod kamene ograde u koju su bili ugravirani uzorci runa i zvijezda oštećeni zbog starosti.

Jace se mrgodno okrene prema Simonu. „Kakvih to, kvragu, problema imaš, vampiru?”

„Ja da imam problema? Praktički si me uhvatio za kosu i odvukao otamo.”

„Zato što si im se spremao otkriti da Clary nije odustala od svog plana da dođe u Idris. Znaš što bi se onda dogodilo? Stupili bi u vezu s njom i sredili da dođe. A već sam ti rekao zašto se to ne smije dogoditi.”

Simon je odmahivao glavom. „Ne razumijem te”, reče. „Katkad se ponašaš kao da ti je Clary sve na svijetu, a onda se počneš ponašati–”

Jace je zurio u njega. Zrak je bio pun razigranih čestica prašine koje su podigle svjetlucav zastor između dva mladića. „Kako se počnem ponašati?”

„Očijukao si s Aline”, reče Simon. „Tada se nije činilo da ti je Clary sve na svijetu.”„To se tebe uopće ne tiče”, reče Jace. „Osim toga, Clary mi je sestra. To ti je, dakako, poznato.”

„I ja sam bio na Svijetlom dvoru”, odvrati Simon. „Sjećam se što je rekla Svijetla kraljica.Poljubac koji će osloboditi djevojku poljubac je koji ona najviše želi.“

„Pa naravno da se toga sjećaš. Utisnuto ti je u mozak kao usijanim željezom, zar ne, vampiru?”

Simon ispusti zvuk iz dubine grla, za koji nije bio ni svjestan da ga može proizvesti. „A ne, nećeš. Ništa od ove prepirke. Neću se svađati s tobom zbog Clary. Bilo bi to smiješno.”

„Zašto si onda sve ovo spominjao?”

„Zato što”, počne Simon, „ako želiš da lažem – ne Clary, nego svim tvojim prijateljima sjenolovcima – ako želiš da se pretvaram da je Clary sama donijela odluku da ne dođe ovamo i ako želiš da se pretvaram da ne znam za njezine moći i za što je uistinu sposobna, onda ti moraš učiniti nešto za mene.”

„U redu”, reče Jace. „Što želiš od mene?”Simon je na trenutak utihnuo, gledajući mimo Jacea u niz kamenih kuća okrenutih prema

pjenušavom kanalu. Pokraj njihovih nazupčanih krovova vidio je svjetlucave vrhove demonskih

tornjeva. „Želim da učiniš sve što bude potrebno da uvjeriš Clary kako ne osjećaš ništa prema njoj. I nemoj... nemoj mi reći da si joj brat. To mi je poznato. Prestani je vući za nos jer znaš da što god postoji između vas dvoje nema budućnosti. Ne govorim ti ovo jer je želim za sebe, nego zato što sam joj prijatelj i ne želim da bude povrijeđena.”

Jace je spustio glavu i ne odgovarajući, poduže gledao svoje ruke. Bile su mršave, sa starim zadebljanjima na prstima i zglobovima. Nadlanice su mu bile protkane tankim bijelim linijama starih biljega. Bile su to ruke ratnika, a ne tinejdžera. „Već sam to učinio”, progovorio je. „Rekao sam joj da joj želim biti samo brat.”

„Oh.” Simon je očekivao da će se Jace usprotiviti, prepirati se, a ne jednostavno se predati.Jace koji se jednostavno predaje bio je nepoznat Simonu i on ostane gotovo posramljen svojim zahtjevom. Clary mi to nije spomenula, poželio je reći, ali, s druge strane, zašto bi išta i govorila? Kad malo bolje promisli, u posljednje vrijeme kad god bi Jace bio tema, činila se neuobičajeno tihom i povučenom. „Tjah, mislim da je to onda riješeno. Ima još samo nešto.”

„Oh?” Jace se oglasio bez osobito vidljivog zanimanja. „A što to?”

„Što je Valentine rekao kad je Clary nacrtala onu runu na brodu? Zvučalo je poput stranog jezika. Meme ili tako nešto -?”

„Mene mene tekel upharsin“, reče Jace malčice se osmjehnuvši. „Ne prepoznaješ te riječi? Iz Biblije su, vampiru. Iz starijeg dijela. To je tvoja knjiga, zar ne?”

„Samo zato što sam Židov, ne znači da sam naučio napamet Stari zavjet.”

„Riječ je o natpisu na zidu. ‘Izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; bio si vagnut

na tezulji i nađen si prelagan.3‘ To je pretkazanje propasti – označava kraj carstva.”

„No kakve to veze ima s Valentineom?”„Ne samo s Valentineom”, reče Jace. „Sa svima nama. S Klavom i Zakonom – Claryna moć ruši

sve što se smatralo točnim. Nijedno ljudsko biće ne može stvarati nove rune ni crtati ih kao Clary. Samo anđeli imaju takvu moć. A budući da je i Clary sposobna za to... tjah, sve vuče na pretkazanje. Stvari se mijenjaju. Zakoni se mijenjaju. Stari običaji možda više nikad neće biti ispravni. Jednako kao što je Pobuna anđela označila kraj dotad poznatog svijeta – razdvojila je raj i stvorila pakao –pretkazanje bi moglo značiti kraj ovakvog postojanja nefila. Ovo je naš rajski rat, vampiru, i samo jedna strana može pobijediti. A moj otac ozbiljno smjera da ta strana bude njegova.”

Premda je zrak i dalje bio hladan, Clary se kuhala u mokroj odjeći. Znoj joj je curio niz lice u potočićima i vlažio ovratnik kaputa, dok ju je Luke, držeći je za ruku, požurivao putem nad kojim se nebo sve brže mračilo. Alicante im je sada bio u vidokrugu. Nalazio se u plitkoj dolini, prepolovljen srebrnastom rijekom; pritječući najednom kraju grada, rijeka nakon toga kao da je nestajala da bi ponovo potekla na drugom. Kosi niz kuća boje meda, s crijepom od crvenog škriljevca, i klupko padajućih zavojitih mračnih ulica zgrnuli su se na obronku strmog brda. Na njegovu vrhu uzdizala se tamna kamena građevina, visoka i poduprta stupovima, s četiri svjetlucava tornja, na svakoj strani svijeta po jedan. Isti visoki, uski i naizgled stakleni tornjevi, svaki ljeskav poput kremena, bili su razasuti među kućama. Izgledali su kao staklene igle koje probadaju nebo. Sve slabije sunčevo svjetlo prigušenim se dugama odbijalo od njihovih površina, kao što sa šibica frcaju iskre. Bio je to prekrasan i vrlo neobičan prizor.

Nisi vidjela nijedan grad dok nisi vidjela Alicante sa staklenim tornjevima.

„Što je to bilo?” načuo je Luke. „Što si rekla?”

Clary nije bila svjesna da se oglasila. Smeteno ponovi svoje riječi, a Luke se iznenađeno zagleda u nju. „Gdje si to čula?”

„Hodge”, rekla je Clary. „Hodge mi je to rekao.”Luke je bolje promotri. „Zarumenjela si se”, reče. „Kako se osjećaš?” Bolio ju je vrat, cijelo

joj je tijelo gorjelo, usta su joj bila suha. „Dobro sam”, rekla je. „Hajmo više u taj grad, u redu?”

„U redu.” Luke prstom pokaže na rub grada gdje su završavale kuće i Clary ugleda arkadu kojoj su dvije strane zavijale u šiljat vrh. U sjeni arkade sjenolovac u crnoj opremi čuvao je stražu. „To su Sjeverna vrata – mjesto gdje donjosvjećani mogu legalno ući u grad, uz uvjet da imaju papire. Stražari su ondje danju i noću. E sad, da smo ovdje po službenom poslu ili da imamo dopuštenje za boravak, ušli bismo kroz njih.”

„Ali oko grada nema zidova”, istakne Clary. „Nisu baš neka vrata.

„Zaštite su nevidljive, ali postoje. Već tisuću godina njima upravljaju demonski tornjevi. Osjetit ćeš ih kad prođeš kroz njih.” Još jednom nakratko pogleda njezino zarumenjeno lice, a briga mu nabora kutove očiju. „Jesi li spremna?”

Kimnula je. Krenuli su, udaljavajući se od vrata, uz istočnu stranu grada gdje su kuće bile gušće načičkane. Dajući joj znak da bude tiho, Luke povuče Clary prema uskom prolazu između dviju kuća. Kako su mu se približavali, ona zatvori oči kao da očekuje da će licem udariti u nevidljiv zid čim zakorače na ulice Alicantea. No nije bilo tako. Osjetila je iznenadan pritisak, kao da se nalazi u zrakoplovu koji ponire. A onda joj se uši odčepe i pritiska nestane – stajala je u uličici između kuća.

Baš kao i uličice u New Yorku – po svemu sudeći, kao i sve uličice na svijetu –vonjala je po mačjoj mokraći.

Clary proviri iza ugla jedne od zgrada i zagleda se u veću ulicu koja se protezala uzbrdo; bila je

obrubljena malim trgovinama i kućama. „Nema nikoga u blizini”, primijeti ona pomalo iznenađeno.

Na sve slabijem svjetlu Luke je izgledao sijed. „Gore u Gardu zacijelo se održava sjednica. Jedino će zbog nje svi istodobno nestati s ulica.

„Ali zar to nije dobro? Nitko nas ne može vidjeti.”

„To je i dobro i loše. Ulice su uglavnom prazne, što je dobro. Ali ako se tko slučajno pojavi, mnogo će nas lakše opaziti i razotkriti.”

„Nisi li rekao da su svi u Gardu?”

Luke se malko nasmiješi. „Ne shvaćaj me tako doslovno, Clary. Mislio sam na većinu stanovnika. U Gardu nisu djeca, tinejdžeri i svi oni koji su izuzeti sa sjednice.”

Tinejdžeri. Clary pomisli na Jacea i protiv volje puls joj se strelovito ubrza, poput konja koji je na utrci jurnuo kroz startna vrata.

Luke se namršti kao da joj je mogao čitati misli. „Od sada kršim Zakon jer se nalazim u Alicanteu, a na vratima se nisam prijavio Klavi. Ako me tko prepozna, mogli bismo se naći u istinskoj nevolji.” Kratko je pogledao uzak pojas crvenkastosmeđeg neba, vidljiv između krovova. „Moramo se maknuti s ulice.”

„Mislila sam da idemo do kuće tvoje prijateljice.”

„Idemo. Samo što mi, precizno govoreći, nije prijateljica.”

„Pa tko je–?”

„Samo me slijedi.” Luke se pogne i hitro uđe u prolaz između dviju kuća, tako uzak da je Clary mogla raširivši ruke, prstima dodirivati oba zida. Niz prolaz stigli su do zavojite, kamenjem popločane ulice obrubljene trgovinama. Same su građevine izgledale kao da su nastale križanjem gotičkih snoviđenja i dječjih bajki. U kamene fasade bila su ugravirana svakojaka stvorenja iz mitova i legendi – najistaknutije su bile čudovišne glave među kojima su bili raštrkani krilati konji, nešto nalik kućama na kokošjim nogama, sirene i, naravno, anđeli. Groteskne glave izobličenih osornih lica stršale su na svakom uglu. A posvuda su bile rune; razbacane po vratima, skrivene u apstraktnim uzorcima gravura, zaljuljane na tankim metalnim lančićima poput štapićastih zvončića koji se isprepliću na povjetarcu. Rune za zaštitu, za sreću, čak i za uspjeh u poslu; zureći u sve njih. Clary se počelo malčice vrtjeti.

Hodali su u tišini, držeći se sjena. Ulica popločana kamenjem bila je prazna, a vrata trgovina zatvorena i zaštićena rešetkama. Clary je u prolazu kradomice pogledavala izloge. Bilo je čudno vidjeti aranžman bogato ukrašenih čokolada u jednom izlogu, a već u sljedećem podjednako raskošan aranžman smrtonosnog oružja – kratke sablje, buzdovani, batine posute čavlima i dojmljivi nizovi serafinskih bodeža različitih veličina. „Nema revolvera”, reče Clary. Vlastiti joj je glas zazvučao kao da dopire iz velike daljine.

Luke je pogleda trepćući. „Što?”

„Sjenolovci”, reče ona. „Izgleda da nikad ne koriste revolvere.”

„Rune sprečavaju da se barut zapali”, reče on. „Nitko ne zna zašto. Ipak, poznato je da nefili katkad koriste pušku za likantrope. Nije potrebna runa da bi nas se ubilo – samo srebrni meci.” Glas mu je bio sumoran. Iznenada je podigao glavu. Na slabom svjetlu lako je bilo zamisliti kako je naćulio uši kao vuk. „Glasovi”, reče. „Bit će da su u Gardu završili.”

Uhvatio ju je za ruku i povukao s glavne ulice u stranu. Izašli su na mali trg s bunarom u središtu. Zidani most u luku uzdizao se iznad uzanog kanala malko ispred njih. Na sve slabijem svjetlu voda u kanalu izgledala je gotovo crna. Clary je sada i sama mogla čuti glasove koji dopiru iz obližnje ulice. Bili su povišeni i zvučali ljutito. Osjeti još snažniju vrtoglavicu – tlo pod njom kao da se krivilo, dovodeći je u opasnost da tresne. Leđima se naslonila na zid u prolazu, hvatajući zrak.

„Clary”, reče Luke. „Clary, jesi li dobro?”

Glas mu je zvučao muklo, nepoznato. Pogledavši ga, zastane joj dah. Uši su mu narasle, zašiljile se, zubi su mu bili oštri poput britvi, oči divlje žute–

„Luke”, šapnula je. „Što ti se događa?”

„Clary.” Ispružio je prema njoj čudnovato produljene ruke; oštri nokti bili su mu boje hrđe. „Nešto ne valja?”

Vrisnula je izmičući mu. Nije bila sigurna zašto se tako prestravila – vidjela je već Lukeovu Preobrazbu i nijednom joj nije naškodio. No užas u njoj bio je poput živog stvora kojeg nije mogla obuzdati. Luke ju je uhvatio za ramena, ali ona se odmakne od njega, njegovih žutih životinjskih očiju, bez obzira na to što ju je umirivao, običnim, ljudskim glasom preklinjao da bude tiha. „Clary, molim te–”

„Pusti me! Pusti me!”

Ali nije ju poslušao. „To je zbog vode... haluciniraš... Clary, pokušaj se sabrati.” Vukao ju je prema mostu, napola je tegleći. Osjećala je kako joj suze klize niz lice, hladeći joj užarene obraze. „To nije stvarno. Pokušaj izdržati, molim te”, reče on, pomažući joj kad su stigli na most. Mogla je namirisati vodu ispod njega, zelenu i ustajalu. Nešto se pomaklo ispod površine. I dalje je gledala vodu, kad je iz nje izronio crni krak – na spužvastom su mu vrhu bili nanizani igličasti zupci. Odmaknula se od vode; nije mogla vrisnuti, samo je tiho zajecala.

Luke je uhvati jer su joj koljena popustila i podigne je u naručje. Nije ju nosio još otkad joj je bilo pet ili šest godina. „Clary”, reče on, no ostatak riječi stopio mu se i postao nejasan, pretvarajući se u besmisleno zavijanje dok su silazili s mosta. Jurili su pokraj reda visokih, uskih kuća koje su Clary podsjećale na nizove brooklynskih kuća – ili joj se to možda u halucinaciji ukazalo susjedstvo? Kako su napredovali, okolni prostor kao da se iskrivio, svjetla kuća plamtjela su oko njih jarko poput baklji, a kanal se ljeskao izopačenim fosforescentnim sjajem. Clary se činilo da joj se kosti rastapaju.

„Stigli smo.” Luke naglo stane ispred visoke kuće uz kanal i vičući žestoko udari nogom u vrata; bila su jarke boje, gotovo drečave crvene, a preko njih se na sve strane širila jedna zlatna runa. Clary je netremice promatrala kako se runa topi i razlijeva, preoblikujući se u odvratnu nacerenu lubanju. To nije stvarno, reče zdušno sama sebi, prigušivši vrisak pesnicom, grizući je sve dok nije osjetila krv u ustima.

Bol joj je u trenutku razbistrila misli. Vrata su se naglo otvorila, a na njima se pojavila žena u crnoj haljini, lica naborana što od ljutnje, što od iznenađenja. Imala je dugu kosu, bujan sijedo-smeđi koloplet koji je bježao u dvjema pletenicama; njezine plave oči Clary su izgledale poznato. U ruci joj se sjajio runo-kamen vještičjeg svjetla. „Tko ste vi?” upitala je. „Što želite?”

„Amatis.” Luke se pomakne na vještičje svjetlo držeći Clary. „Ja sam.”

Žena problijedi i zatetura, ispruživši ruku kako bi se poduprla o okvir vrata. „Luciane?“ Luke pokuša koraknuti naprijed, ali mu žena – Amatis – prepriječi put. Tako je snažno vrtjela glavom da su je pletenice poput bičeva udarale amo-tamo. „Kako si došao ovamo, Luciane? Kako si se usudio doći ovamo?”

„Nisam imao mnogo izbora.” Luke čvršće stisne Clary. Ona potisne jauk. Osjećala se kao da joj cijelo tijelo gori, kao da joj se svaki vršak živca bolno žari.

„Moraš otići”, reče Amatis. „Ako odmah odeš–”

„Nisam ovdje radi sebe, nego radi djevojke. Umire.” Dok je žena piljila u njega, on doda: „Amatis, molim te. Ona je Jocelynina kći.“

Uslijedila je duga tišina tijekom koje je Amatis stajala na vratima nepomično poput kipa. Činilo se da se ukočila od iznenađenja ili užasa, Clary nije mogla pogoditi. Clary čvrsto stisne šaku – dlan joj je bio ljepljiv od krvi na mjestima gdje je zarila nokte – no sada joj čak ni bol više nije pomagala; svijet oko nje raspadao se u blagim bojama, kao slagalica nošena na površini vode. Jedva da je čula glas starije žene koja se povukla s vrata i rekla: „U redu, Luciane. Možeš je unijeti.”

* * *

Kad su se Simon i Jace vratili u dnevnu sobu, Aline je već bila iznijela jelo na nizak stol ispred kauča. Bilo je tu kruha i sira, kriški kolača, jabuka, pa čak i boca vina koju Max nije smio dirati. Sjedio je u kutu s tanjurom kolača i stripom otvorenim na krilu. Simon je suosjećao s njim. U čavrljavoj, veseloj grupici bio je usamljen vjerojatno baš kao Max.

Gledao je kako Aline posežući za kriškom jabuke, dodiruje Jaceovo zapešće i osjeti kako ga hvata napetost. Ali ti želiš da se on tako ponaša, reče u sebi, no ipak se iz nekog razloga nije mogao osloboditi osjećaja da je Jace time prezreo Clary.

Ponad Alineine glave Jace uhvati njegov pogled i osmjehne se. Premda nije bio vampir, nekako kao da mu je uspijevalo pokazivati samo očnjake dok se smiješio. Simon okrene glavu letimice gledajući po sobi. Opazi da glazba koju je čuo ranije uopće ne dolazi iz linije, već iz neke čudne, naizgled složene mehaničke naprave.

Pomisli da bi mogao započeti razgovor s Isabelle, no ona je ćaskala sa Sebastianom koji je udvarački nagnuo otmjeno lice prema njezinu. Jace se nekoć smijao Simonu jer je pao na Isabelle, ali Sebastian bi bez sumnje mogao izaći na kraj s njom. Sjenolovci su odgajani da mogu izaći na kraj sa svime, zar ne? Premda, kad je Jace rekao da namjerava biti samo Claryn brat, zbog izraza njegova lica Simon se zapitao je li doista tako.

„Ostali smo bez vina”, reče Isabelle glasno spustivši bocu na stol. „Idem po još.” Namignuvši Sebastianu, nestala je u kuhinji.

„Ako smijem primijetiti, malčice si tih.” Bio je to Sebastian koji se podbočio preko naslona Simonove fotelje, dobrodušno se smješkajući. Za nekog tko ima tako crnu kosu, pomisli Simon, Sebastian je bio vrlo bjeloput, kao da nije baš izlazio na sunce. „Sve u redu?”

Simon je slegnuo ramenima. „Nisam se baš imao prilike uključiti u razgovor. Čini se da pričate samo o sjenolovačkoj politici ili ljudima za koje nikad nisam čuo. Ili oboje.”

Sebastianov smiješak nestane. „Mi nefili znamo biti zatvoreni. Tako je to s onima koji su isključeni od ostatka svijeta.”

„Zar ne misliš da se sami isključujete? Prezirete obične ljude–”

„Prezirati je malko preteška riječ”, prekine ga Sebastian. „A zar ti uistinu misliš da bi se ljudi željeli petljati s nama? Mi smo tek živući podsjetnik da si ljudi lažu kad god se tješe kako nema pravih vampira, pravih demona ili čudovišta ispod kreveta.” Okrenuo je glavu i pogledao Jacea, koji je, shvati Simon, šutke nekoliko minuta zurio u njih dvojicu. „Slažeš se?”

Jace se osmjehne. „De ce crezi că vă ascultam conversatia?“

Sebastian prihvati njegov pogled naoko živo zainteresirano. „M-ai urmărit de când ai ajuns aid“, odvrati on. „Nu-mi dau seama dacă nu mă placi ori dacă eşti atât de bănuitor cu toată lumea.“ Potom ustane. „Zahvalan sam na lekciji iz rumunjskog, ali ako nemaš ništa protiv, otići ću vidjeti zašto se Isabelle tako dugo zadržala u kuhinji.” Izađe iz sobe, ostavivši Jacea da pilji za njim zbunjena izraza lica.

„Što nije u redu? Zar ipak ne govori rumunjski?” upita Simon.

„Ne”, reče Jace. Između očiju pojavila mu se mala bora. „Ne, on ga dobro govori.”Prije no što ga je Simon stigao upitati što time želi reći, u sobu je ušao Alec. Mrštio se baš kao i

kad je odlazio. Pogled mu se na tren zadrži na Simonu; u plavim mu se očima nazirala smetenost.

Jace podigne glavu. „Već si se vratio?”

„Nakratko.” Ne skidajući rukavicu, Alec brzo posegne za jabukom na stolu. „Vratio sam se samo da njega povedem sa sobom”, pokaže on jabukom na Simona. „Traže ga u Gardu.”

Aline je izgledala iznenađeno. „Zbilja?” reče ona, dok je Jace već ustajao s kauča odvojivši ruku od njezine.

„Zašto ga traže?” reče on opasno hladnokrvno. „Nadam se da si makar to saznao prije nego što si obećao da ćeš im ga izručiti.”

„Naravno da sam pitao“, odbrusio je Alec. „Nisam glup.”

„Oh, ma daj”, reče Isabelle. Pojavila se na vratima sobe sa Sebastianom, koji je držao bocu.„Katkad si malko glup, znaš? Malčice“, ponovila je, dok ju je Alec strijeljao bijesnim pogledom.

„Šalju Simona natrag u New York”, reče Alec. „Kroz Portal.”

„Ali tek je stigao!” Isabelle je prosvjedovala napućivši usne. „Što je u tome zabavno?”

„I ne treba biti zabavno, Izzy. Simonov dolazak ovamo bio je nezgoda, pa Klava smatra da je za njega najbolje da se vrati kući.”

„Super”, reče Simon. „Možda se vratim prije nego što mama primijeti da me nema. Kolika je vremenska razlika između Idrisa i Manhattana?”

„Imaš mamu?” Aline je izgledala zapanjeno.

Simon odluči ne obraćati pozornost na njezino pitanje. „Ozbiljno”, reče on, dok su se Alec i Jace zgledali jedan u drugog. „Meni odgovara. Samo želim otići odavde.”

„Ići ćeš s njim?” reče Jace Alecu. „I uvjeriti se da je sve u redu?” Simonu je bio poznat način na koji su se gledali. Tako su se on i Clary katkad znali pogledavati, razmjenjujući šifrirane poruke u situacijama kad nisu željeli da im roditelji znaju što smjeraju.

„Što je?” upita on, pogledavajući ih naizmjence. „Što ne valja?”

Više nisu zurili jedan u drugoga. Alec okrene glavu u stranu, a Jace svrne nečitljiv, vedar pogled na Simona. „Ništa, sve je u redu”, reče on. „Čestitam, vampiru – možeš kući.”

4

SVJETLENIK

Noć je već pala na Alicante kad su Simon i Alec napustili kuću Penhallowovih i zaputili se uzbrdo prema Gardu. Gradske ulice bile su uske i zavojite, uspinjući se na mjesečini poput blijedosivih vrpci. Zrak je bio hladan, no Simon je to tek neznatno osjećao.

Alec je hodao šutke, dugim koracima stupajući ispred Simona, kao da se pretvarao da je sam. U prijašnjem životu Simon bi morao sav zadihan hitati kako bi ga pratio; no sad je otkrio da može držati Alecov tempo jednostavno ubrzavši korak. „Sigurno ti je koma”, reče napokon Simon, dok je Alec mrko zurio ispred sebe. „Mislim, to što si zapeo sa mnom i moraš me pratiti.”

Alec je slegnuo ramenima. „Imam osamnaest godina. Odrasla sam osoba, pa moram preuzeti odgovornost. Samo ja mogu ulaziti i izlaziti iz Garda kad Klava zasjeda; osim toga, Konzul me poznaje.”

„Što radi Konzul?”

„On je nešto poput vrlo visokog službenika Klave. Broji glasove Vijeća, tumači Zakon za Klavu, savjetuje nju i Inkvizitora. Ako si na čelu Instituta i naiđeš na problem s kojim ne možeš izaći na kraj, zoveš Konzula.

„Savjetuje Inkvizitora? Mislio sam... pa zar ona nije mrtva?”

Alec frkne. „To je kao da si rekao: ‘Zar predsjednik nije mrtav?’ Da, Inkvizitorica je poginula, ali na njezinu mjestu je sada netko nov. Inkvizitor Aldertree.”

Simon pogleda nizbrdo prema tamnoj vodi kanala daleko ispod njih. Ostavili su grad za sobom i sada hodali uskim putem između mračnih stabala. „Samo da znaš, to s inkvizicijom u prošlosti nije ispalo baš najbolje za moj narod.” Alec je izgledao kao da mu ništa nije jasno. „Nema veze. Samo povijesna ovozemaljska pošalica. Ne bi te zanimalo.”

„Ti nisi ovozemaljac”, naglasi Alec. „Zato su Aline i Sebastian bili tako uzbuđeni što će te vidjeti.

Premda se to kod Sebastiana nije primjećivalo; on se uvijek ponaša kao da je već sve vidio.”

„Jesu li on i Isabelle... Ima li čega između njih?” upita Simon bez razmišljanja, čime izazove Alecov smijeh.

„Isabelle i Sebastian? Teško. Sebastian je dobar dečko, a Isabelle voli hodati samo s potpuno neprikladnim mladićima koje naši roditelji mrze. Ovozemaljcima, donjosvjećanima, sitnim lopovima...”

„Hvala”, reče Simon. „Drago mi je što si me svrstao medu kriminalce.”

„Mislim da to radi kako bi privukla pozornost”, reče Alec. „A i jedina je djevojka u obitelji, pa neprestano mora dokazivati koliko je čvrsta. Ili, točnije rečeno, misli da mora.”

„Ili možda pokušava skrenuti pozornost s tebe”, reče Simon gotovo odsutno. „Znaš, zbog toga što ti roditelji ne znaju da si gej.”

Alec se zaustavio nasred puta tako iznenadno da se Simon gotovo sudario s njim. „Ne znaju”, reče on, „ali očito svi ostali znaju.”

„Osim Jacea”, reče Simon. „On ne zna, zar ne?”

Alec je duboko udahnuo. Bio je blijed, pomisli Simon, ili to samo mjesečina ispire boju sa svega. U tami oči su mu se činile crne. „Zbilja ne vidim zašto bi te se to ticalo. Osim ako mi ne pokušavaš prijetiti.

„Pokušavam ti prijetiti?“ Simon je bio zatečen. „Ne pokušavam–

„Zašto onda?” reče Alec s nenadanom, izrazitom ranjivošću u glasu, koja iznenadi Simona. „Zašto to spominješ?”

„Zato što mi se čini da sam ti većinu vremena mrzak”, reče Simon. „Ne uzimam to tako osobno iako sam ti spasio život. Čini se da mrziš cijeli svijet. Osim toga, nemamo praktički ništa zajedničko. Ali primjećujem da gledaš Jacea, a ja gledam Clary, pa sam pomislio –možda ipak imamo nešto zajedničko. I bih ti možda zbog toga mogao biti malo manje mrzak.

„Znači, nećeš reći Jaceu?” upita Alec. „Mislim... rekao si Clary što osjećaš i...”

„I to nije bila najbolja ideja”, reče Simon. „Sada se cijelo vrijeme pitam kako natrag nakon toga. Možemo li ikad više biti prijatelji ili se ono što smo imali raspalo na komadiće. Ne zbog nje, nego zbog mene. Možda kad bih pronašao nekog drugog...”

„Nekog drugog”, ponovi Alec. Opet je hodao, i to vrlo brzo, piljeći u put ispred sebe.

Simon se požuri kako bi održao korak. „Znaš na što mislim. Na primjer, čini mi se da se jako sviđaš Magnusu Baneu. A on je prilično kul. U svakom slučaju, priređuje odlične tulume. Premda sam se onom prilikom pretvorio u štakora.”

„Hvala na savjetu.” Alecov glas bio je ravnodušan. „Ali ne mislim da mu se toliko sviđam. Jedva da je razgovarao sa mnom kad je došao otvoriti Portal u Institutu.”

„Možda bi ga trebao nazvati”, predložio je Simon, pokušavajući se ne opterećivati mišlju koliko je zapravo čudno lovcu na demone davati savjete kako zbariti vješca.

„Ne mogu”, reče Alec. „Nema telefona u Idrisu. No ionako nije važno.” Glas mu je bio odsječan. „Stigli smo. Ovo je Gard.”

Ispred njih uzdizao se visok zid s parom golemih vrata, kojima su u kutovima bili ugravirani spiralni uzorci runa. Premda ih Simon nije mogao iščitati kao Clary, bilo je nečeg impresivnog u složenosti i snazi koja je izbijala iz njih. Vrata su sa svake strane čuvali kipovi kamenih anđela gnjevnih i prekrasnih lica. Svaki je u ruci držao isklesani mač, a zgrčeni stvorovi – spoj štakora, šišmiša i guštera s grdno šiljatim zubima – ležali su im uz noge i umirali. Stojeći, Simon ih je malko duže promatrao. Demoni, zaključio je, ali sasvim bi lako mogli biti i vampiri.

Alec je odgurnuo vrata i pokazao Simonu da prođe ispred njega. Ušavši, Simon je gledao uokolo smeteno trepćući. Otkad je postao vampir, noćni mu se vid izoštrio do laserske preciznosti, ali deseci baklji koje su obrubljivale put do vrata Garda gorjele su vještičjim svjetlom, a drečav bijeli sjaj kao da je izblijedio detalje sa svega oko njih. Bio je nejasno svjestan kako ga Alec vodi naprijed uskim kamenim putem s kojeg se zrcalio sjaj, a zatim se netko našao ispred njega i prepriječio mu put podignutom rukom.

„Znači, to je vampir?” Glas je bio toliko dubok da je gotovo sličio režanju. Simon pogleda gore, a svjetlo mu ožeže oči – zasuzile bi da je još uvijek mogao plakati. Vještičje, anđeosko svjetlo me peče, pomisli on. Tjah, nikakvo čudo.

Muškarac koji je stajao ispred njih bio je vrlo visok, s blijedožutom kožom napetom preko

izbočenih jagodica. Ispod kratko ošišane crne kose dizalo mu se visoko čelo, a nos mu je na sredini bio kljunast i kvrgav. Kad je spustio pogled na Simona, lice mu poprimi izraz putnika koji svakog dana putuje podzemnom željeznicom, a sad je ugledao golema štakora kako trčkara gore-dolje po tračnicama i napola se nada da će naići vlak i zgnječiti ga.

„Ovo je Simon”, reče Alec pomalo nesigurno. „Simone, ovo je Konzul, Malachi Dieudonne. Je li Portal spreman, gospodine?”

„Da”, reče Malachi. Govorio je osorno i s laganim naglaskom. „Sve je spremno. Dođi, donjosvjećanine”, domahnuo je Simonu. „Što prije završimo s ovim, to bolje.”

Simon krene prema vrhovnom službeniku, ali Alec ga uhvati za ruku i zaustavi. „Samo trenutak”,

reče obraćajući se Konzulu. „Poslan ćete ga ravno na Manhattan? A ondje će ga netko čekati?”

„Tako je”, reče Malachi. „Vještac Magnus Bane. Budući da je nerazumno dopustio vampiru da dođe u Idris, preuzet će odgovornost za njegov povratak.”

„Da ga Magnus nije pustio kroz Portal, Simon bi umro”, reče Alec malo oštrije.„Možda”, reče Malachi. „Tako kažu tvoji roditelji, a Klava im je odlučila vjerovati. Usprkos mom

savjetu, da naglasim. Bilo kako bilo, donjosvjećane se u Grad od Stakla ne dovodi tako olako.”

„Ništa nije bilo olako.” U Simonovim prsima uzburka se ljutnja. „Napali su nas–”

Malachi ga pogleda. „Govorit ćeš kad ti se obrati, donjosvjećanine, prije toga ne.”

Alec snažnije stisne Simonovu ruku. Na licu mu se opažalo i oklijevanje i sumnja, kao da ipak nije siguran je li bilo razborito dovoditi Simona ovamo.

„Ali, Konzule, ta molim te!“ Glas koji je putovao dvorištem bio je visok, pomalo zapuhan, i Simon s ponešto iznenađenja uoči da pripada malenom, zaobljenom muškarcu koji se žuri prema njima. Preko sjenolovačke opreme nosio je raskopčan sivi plašt, a ćelava mu se glava sjajila na vještičjem svjetlu. „Nema potrebe da uznemiravate naše goste.”

„Goste?” Malachi je izgledao ogorčeno.

Maleni muškarac zaustavi se ispred Aleca i Simona pa im se obojici široko nasmiješi. „Tako nam je drago, zapravo, tako smo radosni što si odlučio surađivati i prihvatio našu molbu da se vratiš u New York. To doista uvelike olakšava stvari.” Žmirne gledajući Simona, koji mu je uzvraćao zbunjenim piljenjem. Nije vjerovao da će ikada sresti sjenolovca koji će izgledati zadovoljan što ga vidi – ni kad je bio ovozemaljac, a posebno ne sada kad je vampir. „Oh, gotovo sam zaboravio!” Čovječuljak se dlanom pokajnički udari po čelu. „Trebao sam se predstaviti. Ja sam Inkvizitor – novi Inkvizitor. Zovem se Aldertree.”

Pružio je ruku Simonu koji je, sav smeten, prihvati. „A ti? Zoveš se Simon?”„Da”, reče Simon, povukavši ruku čim je dobio priliku. Aldertreejev stisak bio je neugodno

vlažan i ljepljiv. „Nema potrebe da mi zahvaljujete na suradnji. Samo želim otići kući.”„Jasno, jasno!” Premda je Aldertreejev glas bio veseo, nešto mu bljesne na licu dok je govorio

– taj izraz Simon nije mogao točno odrediti; u trenutku je nestao, a Aldertree je, smješkajući se, pokazivao prema uzanom putu koji je zavijao oko Garda. „Ovamo, molim, Simone.”

Simon krene; Alec je želio poći za njim, no Inkvizitor podigne ruku. „To je bilo sve što smo trebali od tebe, Alexandre. Hvala ti na pomoći.”

„Ali Simon–” započne Alec.

„S njim će biti sve u redu”, obeća Inkvizitor. „Malachi, molim te, isprati Alexandera. I daj mu

runo-kamen vještičjeg svjetla da ga prati do kuće, ako nije ponio svoj. Noću put zna biti riskantan.”

Uz još jedan blaženi osmijeh Aldertree hitro odvede Simona, ostavljajući Aleca da zuri za njima.

Prostor oko Clary rasplamsao se u gotovo dodirljiva mutna obličja dok ju je Luke nosio preko praga kuće i niz dug hodnik. Amatis se žurila ispred njih sa svojim vještičjim svjetlom. Većim dijelom u bunilu Clary je netremice gledala kako se hodnik rasprostire pred njom, postajući sve duži i duži, kao u noćnoj mori.

Prostor se izokrenuo. Iznenada je ležala na hladnoj površini, a nečije su ruke poravnavale pokrivač preko nje. Odozgo su je gledale plave oči. „Izgleda tako bolesno, Luciane”, reče Amatis glasom koji je bio iskrivljen i izobličen kao na staroj snimci. „Što joj se dogodilo?”

„Popila je oko pola jezera Lyn.” Lukeov glas je slabio, a Claryn se vid na trenutak razbistrio: ležala je na hladnom popločenom kuhinjskom podu, a negdje iznad njezine glave Luke je prekapao po kredencu. Kuhinja je imala žute zidove koji su se ljuštili i crnu staromodnu peć od lijevanog željeza uz jedan od njih; iza rešetke na peči poskakivali su plamenovi, od čega su Clary boljele oči. „Anis, velebilje, kukurijek...” Luke se okrene od kredenca s punim rukama staklenki. „Amatis, bi li skuhala sve ovo zajedno? Ja ću je približiti peći. Trese se.”

Clary je pokušala govoriti, kazati da je ne treba ugrijati, da sva gori, ali zvukove koji su joj doprli iz grla nije mogla kontrolirati. Čula je kako tiho plače dok je Luke podiže, a onda joj vrućina stane odmrzavati lijevu stranu tijela – nije ni shvaćala da joj je hladno. Zubi su joj snažno cvokotali i osjeti krv u ustima. Sve oko nje počne podrhtavati kao voda u protresenoj čaši.

„Jezero snova?” Amatisin glas bio je ispunjen nevjericom. Clary je nije mogla jasno vidjeti, ali

činilo se da stoji pokraj peći s drvenom kuhačom u ruci. „Što ste radili ondje? Zna li Jocelyn gdje–”

Uto je sav svijet nestao, barem onaj stvarni – kuhinja sa žutim zidovima i umirujućom vatrom iza rešetke. Vidjela je samo vodu jezera Lyn i vatru kako se zrcali na njoj kao na ulaštenom staklu. Po staklu su hodali anđeli – anđeli s bijelim krilima koja su im krvava i slomljena visjela na leđima, a svaki je imao Jaceovo lice. A bili su tu i drugi anđeli s crno zasjenjenim krilima, koji su dodirivali vatru, smijući se...

„Neprestano doziva brata.” Amatisin glas zvučao je muklo, kao da se probija s nevjerojatno velike visine. „On je s Lightwoodovima, zar ne? Odsjeli su kod Penhallowovih u Ulici Princewater. Mogla bih–”

„Ne”, reče Luke oštro. „Ne. Bolje je da Jace ne dozna za ovo.”Zar sam dozivala Jacea? Zašto bih ga dozivala?, pitala se Clary, ali nakratko; tama se vratila i

ponovo su je obuzele halucinacije. Ovog puta su joj se priviđali Alec i Isabelle; lica prošaranih prljavštinom i suzama, oboje je izgledalo kao da je bilo u žestokoj bitci. Potom su nestali pa joj se ukazao bezličan muškarac s crnim krilima koja su mu nicala iz leda kao u šišmiša. Kad se osmjehnuo, iz usta mu je potekla krv. Moleći se da vizije prestanu. Clary čvrsto sklopi oči...

Prošlo je podosta vremena kad ponovo postane svjesna glasova iznad sebe. „Popij ovo”, reče Luke. „Clary, moraš to popiti.” Osjetila je ruke na leđima, a tekućina joj je kapala u usta iz namočene krpe. Bila je gorka, odvratna. Clary se gušila, povraćalo joj se, ali ruke na njezinim leđima nisu popuštale. Progutala je, otrpjevši bol u natečenom grlu. „Tako”, reče Luke. „Tako, sad bi ti trebalo

biti bolje.”

Clary je polako otvorila oči. Pokraj nje klečali su Luke i Amatis; njihove gotovo jednake plave oči bile su ispunjene jednakom brigom. Kratko pogleda iza njih, ali nije vidjela ni anđele ni vragove s krilima šišmiša, tek žute zidove i svijetloružičast čajnik na prozorskoj dasci s koje je lako mogao pasti.

„Hoću li umrijeti?” šapnula je.

Luke se izmoreno osmjehne. „Nećeš. Proći će ponešto vremena dok se ne vratiš u formu, ali – preživjet ćeš.”

„U redu.” Bila je odveć iscrpljena da bi bilo što intenzivnije doživjela, čak i olakšanje. Osjećala se kao da joj je netko uklonio sve kosti, ostavivši samo labav kožni kostim. Pospano gledajući uvis kroz trepavice, gotovo ne razmišljajući, reče: „Imaš iste oči.”

Luke žmirne. „Kako to misliš?”

„Oči su ti kao njezine”, reče Clary svrnuvši sanjiv pogled na Amatis, koja je izgledala zbunjeno. „Jednako su plave.”

Luke se jedva primjetno osmjehne. „Tjah, s obzirom na stanje stvari, to i nije tako iznenađujuće”, reče on. „Nisam vas imao priliku upoznati kako treba. Clary, ovo je Amatis Herondale. Moja sestra.”

Inkvizitor je utihnuo čim ga Alec i vrhovni službenik više nisu mogli čuti. Simon ga je slijedio uz uzak put obasjan runo-kamenjem, nastojeći ne naprezati oči zirkajući premasvjetlu. Bio je svjestan da se Gard uzdiže oko njega kao što se bok broda uzdiže iz oceana; svjetla su gorjela na njegovim prozorima, dajući nebu srebrnast sjaj. Vidio je i niske prozore u prizemlju. Neki su bili prekriveni rešetkama i u potpunoj tami.

Napokon su stigli do drvenih vrata postavljenih u arkadu na bočnoj strani građevine. Aldertree ih krene otključavati, a Simonu se stegne želudac. Ljudi su, primijetio je otkad je postao vampir, imali miris koji se mijenjao s njihovim raspoloženjem. Inkvizitorov vonj bio je gorak i snažan, poput kave, ali mnogo neugodniji. Simon je osjetio bockanje u čeljustima, što je značilo da mu očnjaci žele van, pa se kad je prošao kroz vrata, odmaknuo od Inkvizitora.

Hodnik koji se pružao pred njima bio je dugačak i bijel, gotovo poput tunela isklesanog u bijeloj stijeni. Inkvizitor se žurio, a njegovo vještičje svjetlo jarko je poskakivalo na zidovima. Za tako kratkonoga čovjeka kretao se neobično brzo; u hodu je okretao glavu s jedne strane na drugu i nabirao nos kao da miriše zrak. Simon se morao požuriti kako bi držao korak dok su prolazili pokraj golemih dvostrukih vrata širom otvorenih poput krila. U prostoriji onkraj njih Simon ugleda amfiteatar s nizovima stolaca; na svakom je sjedio sjenolovac u crnom. Glasovi su odjekivali od zidova, mnogi povišeni u ljutnji, i Simon je u prolazu mogao uhvatiti ulomke razgovora dok su se riječi rasplinjale kako su se govornici preklapali.

„Ali nemamo dokaz da Valentine to želi. Nikome nije rekao svoje zahtjeve–”

„Kakve veze ima što on želi? On je odmetnik i lažac; zar doista misliš da će nam bilo kakav pokušaj da mu udovoljimo naposljetku biti od koristi?

„Znaš li da je ophodnja pronašla mrtvo tijelo vukodlačkog djeteta na rubu Brocelinda? Krv mu je bila isisana. Čini se da je Valentine završio Obred u Idrisu.”

„S dva Instrumenta smrtnika u svom posjedu moćniji je no što bilo koji nefil ima pravo biti. Možda nećemo imati izbora–”

„Moj je bratić poginuo na onom brodu u New Yorku. Nema šanse da Valentinea pustimo da se izvuče nakon svega što je dosad učinio. Traži se osveta!”

Simon je usporio iz znatiželje da čuje još, ali Inkvizitor se uzvrtio oko njega kao debela, razdražljiva pčela. „Dođi, dođi”, reče on, mašući vještičjim svjetlom ispred Simona. „Nemamo vremena. Trebao bih se vratiti na sjednicu prije no što završi.”

Simon nevoljko dopusti Inkvizitoru da ga pogura niz hodnik, dok mu je riječ „osveta” još odzvanjala u ušima. Podsjećanje na onu noć na brodu ispunilo ga je hladnoćom i neugodom. Kad su stigli do vrata na kojima je bila ugravirana jednostavna crna runa. Inkvizitor izvadi ključ i otvori ih pa uvede Simona uz široku gestu dobrodošlice.

Soba je bila gotovo prazna, ukrašena jedino tapiserijom koja je prikazivala anđela kako se uzdiže iz jezera; u jednoj je ruci čvrsto stiskao Mač, a u drugoj Kalež. Činjenica da je već vidio i Mač i Kalež na trenutak smete Simona. Tek kad je čuo da je zasun brave uz škljocaj kliznuo natrag, shvatio je da ih je Inkvizitor obojicu zaključao.

Simon preleti očima po sobi. Nije bilo namještaja, samo klupa i nizak stol pokraj nje. Na stolu je ležalo ukrasno srebrno zvonce. „Portal... je ovdje?” upita Simon nesigurno.

„Simone, Simone.” Aldertree protrlja dlanove kao da s veseljem iščekuje rođendanski tulum ili kakav drugi zabavan događaj. „Zar ti se doista tako žuri kući? Silno sam se nadao da ću ti najprije postaviti nekoliko pitanja...

„U redu.” Simon u nelagodi slegne ramenima. „Možete me pitati što god želite. Valjda.”

„Kako si samo susretljiv! Divno!” Aldertree se široko smiješio. „Pa, koliko točno si već vampir?”

„Oko dva tjedna.”

„A kako se to dogodilo? Jesi li napadnut na ulici ili možda noću u krevetu? Znaš li tko te preobrazio?”

„Tjah... ne baš.”

„Ali, dragi moj!” zavapi Aldertree. „Kako ne znaš nešto takvo?” Svrnuo je na Simona iskren i znatiželjan pogled. Izgleda posve bezopasno, kao nečiji djed ili smiješan stari ujak,pomisli Simon. Gorki mu se vonj zacijelo pričinio.

„Nije baš tako jednostavno”, reče Simon pa pojasni sve o svoja dva odlaska u Dumort; prvi je put ondje bio u obličju štakora, a drugi put išao je pod tako snažnom prinudom da se osjećao kao da ga čvrsto stežu divovska kliješta i odvode točno kamo ona žele. „I vidite”, završavao je, „čim sam prošao kroz hotelska vrata, bio sam napadnut – ne znam koji me od njih preobrazio, možda se na neki način radilo o svima njima.”

Inkvizitor je coktao. „Joj, joj. To nije nimalo dobro. Jako uznemirujuće.”

„Definitivno”, složio se Simon.

„Klava neće biti zadovoljna.”

„Što?” Simon je bio zbunjen. „Zašto bi Klavi bilo važno kako sam postao vampir?”„Tjah, jedna bi stvar bila da si bio napadnut”, reče Aldertree pomirljivo. „Ali ti si jednostavno

otišao onamo i, tjah, predao se vampirima, razumiješ? To pomalo izgleda kao da si želiobiti jedan od njih.”

„Nisam želio biti jedan od njih! Nisam zato otišao u hotel!”

„Naravno, naravno.” Aldetreejev glas bio je blag. „Prijeđimo na drugu temu, može?” Ne čekajući odgovor, nastavio je: „Kako to da su te vampiri pustili da preživiš i ponovo ustaneš, mladiću? Budući da si na njihovu području bio neovlašteno, uobičajeno bi bilo da te nasmrt isišu, a onda spale tijelo kako bi ti onemogućili da ustaneš.”

Simon zausti odgovor, naumivši reći Inkvizitoru da ga je Raphael prenio u Institut te da su ga Clary, Jace i Isabelle odnijeli na groblje i bdjeli nad njim dok si je kopao put iz vlastitoga groba. No onda je zastao. Imao je tek maglovitu predodžbu o djelovanju Zakona, ali nije baš vjerovao kako je za sjenolovce uobičajeno da bdiju nad vampirima dok ustaju ili da im osiguravaju krv za prvi objed. „Ne znam”, reče on. „Nemam pojma zašto su me pretvorili, a ne ubili.”

„Ali jedan od njih zasigurno ti je dao da mu popiješ krv, ili ne bi bio... tjah, ono što si sada. Želiš reći da ne znaš tko je tvoj vampirski predak?”

Moj vampirski predak? Simon nikad o tome nije tako razmišljao – Raphaelova krv dospjela mu je u usta gotovo slučajno. A i teško je bilo razmišljati o vampirskom mladiću kao o bilo kakvom pretku. Raphael je izgledao mlađe od Simona. „Bojim se da ne.”

„Joj, joj.” Inkvizitor je uzdahnuo. „Jako žalosno.”

„Što je žalosno?”„Tjah, to što mi lažeš, moj mladiću.” Aldertree je vrtio glavom. „A tako sam se silno nadao da

ćeš surađivati. To je strašno, baš strašno. Ne bi li promislio i kazao mi istinu? Tek kao uslugu?”

„Govorim vam istinu!”Inkvizitor se objesio kao cvijet koji nitko ne zalijeva. „Kakva šteta.” Ponovo je uzdahnuo. „Kakva

šteta.” Potom prijeđe na drugu stranu sobe i oštro zakuca na vrata, još uvijek vrteći glavom.

„Što se događa?” U Simonovu glasu osjećali su se nemir i smetenost. „Što je s Portalom?”

„S Portalom?” Aldertree se zahihotao. „Pa nisi valjda mislio da ću te samo tako pustiti da odeš?“

Prije nego što je Simon stigao bilo što reći, vrata se naglo otvore – sjenolovci u crnoj opremi nagrnu u sobu i ščepaju ga. Otimao se snažnim šakama koje su mu stezale obje ruke. Na glavu mu navuku kukuljicu pa više ništa nije mogao vidjeti. Nogama je udarao po tami; kad je nekog pogodio, začuje psovku.

Žestoko ga povuku unazad, a blizu uha začuje uzrujano režanje. „Učini to ponovo, vampiru, pa ću ti izliti svetu vodu niz grlo i gledati te kako umireš bljujući krv.”

„Dosta!” Inkvizitorov tanašni, zabrinuti glas uzdigao se poput balona s toplim zrakom. „Nema više prijetnji! Samo pokušavam očitati lekciju našem gostu.” Zacijelo se pomaknuo naprijed jer Simon opet osjeti čudan, gorak miris, prigušen kukuljicom. „Simone, Simone”, reče Aldertree. „Doista mi te bilo zadovoljstvo upoznati. Nadam se da će noć u ćelijama Garda imati željeni učinak i da ćeš ujutro biti malko spremniji na suradnju.

I dalje mislim da nas čeka uistinu svijetla zajednička budućnost jednom kad ostavimo iza sebe ovaj problemčić.” Spustio je ruku na Simonovo rame. „Odvedite ga dolje, nefili.”

Simon je vikao na sav glas, ali krikove mu je prigušila kukuljica. Sjenolovci ga odvuku iz sobe i

stanu gurati niz, činilo se, beskonačan labirint hodnika koji su vijugali i skretali. Naposljetku stignu do stuba niz koje ga gurnu svom snagom, tako jako da je gubio tlo pod nogama. Nije mogao odgonetnuti gdje se nalaze, no osjećao je da se iz blizine uokolo njih širi intenzivan miris, nalik mirisu vlažnog kamena, i da zrak što su se više spuštali, postaje sve vlažniji i hladniji.

Napokon se zaustave. Nešto najprije zastruže, kao da željezo prelazi preko kamena, a onda Simona bace naprijed; dočekao se na ruke i koljena na tvrdome tlu. Začuje se glasan zveket, kao kad se vrata s treskom zatvore, a onda dok je Simon posrćući ustajao, i koraci na odlasku, sve slabiji odjeci čizama na kamenu. Povukao je kukuljicu s glave i bacio je na zemlju. Nestala je vrućina tik uz njegovo lice i osjećaj da će se ugušiti pa se borio s porivom da dođe do daha – daha koji nije zbilja trebao. Znao je da se radi tek o refleksu, ali prsa ga zabole kao da je doista bio bez zraka.

Nalazio se u četverokutnoj ogoljenoj kamenoj prostoriji sa samo jednim rešetkastim prozorom u zidu nad malim, po svemu sudeći tvrdim krevetom. Kroz niska vrata Simon je mogao vidjeti sićušnu kupaonicu s umivaonikom i zahodskom školjkom. Na zapadnom zidu prostorije također su bile rešetke – debele, naizgled željezne, protezale su se od stropa do poda, duboko se spuštajući u njega. Željezna vrata sa šarkama i sva od rešetki bila su u zidu; imala su mjedenu oblu kvaku kojoj je na prednjoj strani bila ugravirana zbijena crna runa. Zapravo, na svira su rešetkama bile ugravirane rune; čak su i one prozorske bile obavijene linijama nalik paukovoj mreži.

Premda je znao da su vrata ćelije zacijelo zatvorena, Simon si nije mogao pomoći; prišao im je dugim koracima i zgrabio kvaku. Žareća bol prostruji mu kroz šaku! Viknuo je i trznuo rukom unazad, zureći u oprženi dlan s kojeg su se uzdizali tanki pramenovi dima. Koža mu je bila pougljenjena zamršenim uzorkom; sličio je pomalo na Davidovu zvijezdu unutar kruga, sa sićušnim runama nacrtanim na svakom praznom polju između linija.

Ruka ga je boljela kao da je bila usijana i Simon je skvrči glasno udahnuvši. „Što je ovo?” šapnuo je, znajući da ga nitko ne može čuti.

„To je Solomonov pečat”, javi se glas. „Sadrži, tvrde, jedno od pravih Božjih imena. Odbija demone – a i tvoj rod, kao članak tvoje vjere.”

Simon se naglo uspravi, napola zaboravljajući na bolnu šaku. „Tko je tamo? Tko je to rekao?”

Nakon kratke stanke glas nastavi: „Nalazim se u ćeliji pokraj tvoje, svjetleniče.” Bio je to lagano promukao glas odrasla muškarca. „Čuvari su se ovdje pola dana dogovarali kako da te zadrže unutra. Stoga se na tvom mjestu ne bih zamarao pokušajima da otvorim vrata. Bolje ti je da čuvaš snagu dok ne saznaš što Klava želi od tebe.”

„Ne mogu me držati ovdje”, prosvjedovao je Simon. „Ja ne pripadam ovome svijetu. Moja obitelj će primijetiti da me nema, moji nastavnici...”

„Pobrinuli su se za to. Postoje dovoljno jednostavne čarolije – može ih koristiti vještac početnik

– koje će kod tvojih roditelja stvoriti iluziju da te nema iz potpuno opravdanih razloga. Školski izlet. Posjet rođacima. Može se to.” U glasu mu nije bilo ni prijetnje ni tuge; bezosjećajno je iznosio činjenice. „Zar doista misliš da nikad prije nisu oteli nekog donjosvjećanina?”

„Tko si ti?” Simonov glas je pucao. „Isto donjosvjećanin? Ovdje nas drže?”

Ovoga puta nije bilo odgovora. Simon je ponovo zazvao, ali njegov je susjed očito procijenio da je rekao sve što je trebao. Na Simonove uzvike odgovarala je samo tišina.

Bol u njegovoj šaci je oslabila. Gledajući u dlan, Simon opazi da mu koža više ne izgleda

spaljeno, već da Pečat utisnut u nju izgleda kao da je nacrtan tintom. Osvrne se prema rešetkama

ćelije i shvati da na njima nisu samo rune: između njih bile su ugravirane Davidove zvijezde i rečenice iz Tore na židovskom. Gravure su izgledale nove.

Čuvari su se ovdje pola dana dogovarali kako da te zadrže unutra, bio je rekao glas.

Smiješno, ali nije to bilo samo zbog toga što je vampir, već i dijelom zato što je Židov. Pola su dana proveli gravirajući Solomonov pečat u tu kvaku kako bi ga spržila kad je dotakne. Trebalo im je tako dugo da članke njegove vjere okrenu protiv njega.

Iz nekog razloga ta spoznaja liši Simona posljednje trunke pribranosti. Klonuo je na krevet i uhvatio se za glavu.

Ulica Princewater bila je mračna kad se Alec vratio iz Garda; prozori kuća bili su zatvoreni i zasjenjeni i samo je pokoja ulična lampa bacala bijeli kružni sjaj vještičjeg svjetla na kaldrmu. Kuća Penhallowovih bila je nasvjetlija u bloku – na prozorima su gorjele svijeće, a ulazna suvrata bila lagano odškrinuta, propuštajući traku žutog svjetla koja je zavijala po nogostupu.

Jace je sjedio na niskom kamenom zidu koji je ograđivao prednji vrt Penhallowovih; pod svjetlom najbliže ulične lampe kosa mu je bila vrlo sjajna. Podigao je pogled prema Alecu koji se približavao i malko zadrhtao. Nosio je samo laganu jaknu, vidio je Alec, a zahladilo je otkad je sunce zašlo. Miris kasnih ruža lebdio je na svježem zraku poput slabašnog parfema.

Alec se spustio na zid pokraj Jacea. „Sve ovo vrijeme me čekaš tu vani?”

„Tko kaže da te čekam?”

„Sve je dobro prošlo, ako si se zbog toga brinuo. Ostavio sam Simona s Inkvizitorom.”

„Ostavio si ga? Nisi ostao da se uvjeriš kako će sve biti u redu?”

„Sve je dobro prošlo”, ponovio je Alec. „Inkvizitor je rekao da će ga osobno uvesti i poslati natrag u–”

„Inkvizitor ovo, Inkvizitor ono”, prekinuo ga je Jace. „Posljednji Inkvizitor kojeg smo upoznali u potpunosti je prekoračio svoje ovlasti. Da nije poginula, Klava bi je smijenila, možda čak i proklela. Kako znaš da i ovaj Inkvizitor nije neki luđak?”

„Činio se u redu”, reče Alec. „Čak i ljubazan. Bio je savršeno uljudan prema Simonu. Gle, Jace

– to je Klavin način rada. Ne možemo nadzirati sve što se događa. No moraš im vjerovati jer se u suprotnom sve pretvara u kaos.”

„Ali u posljednje vrijeme mnogo su toga zabrljali, to moraš priznati.”

„Možda”, reče Alec. „Ali ako počneš misliti da si mudriji od Klave i Zakona, po čemu si ti imalo bolji od Inkvizitora? Ili Valentinea?”

Jace se lecne. Izgledao je kao da ga je Alec udario ili mu učinio i kakvu goru stvar.

Alec osjeti težinu u želucu. „Oprosti”, ispružio je ruku. „Nisam mislio–”

Zraka blistavog žutog svjetla iznenada se raširi preko vrta. Alec podigne glavu i ugleda Isabelle u okviru otvorenih ulaznih vrata; oko nje izbijalo je svjetlo. Bila je samo obris, ali po rukama koje je stavila na bokove znao je da je uzrujana. „Što vas dvojica radite tamo vani?” viknula je. „Svi se pitaju gdje ste.”

Alec se opet okrenuo prema prijatelju. „Jace–”Ali Jace se, ustajući, i ne obazre na Alecovu ispruženu ruku. „Bolje ti je da si u pravu u vezi

Klave”, samo je rekao.

Alec ga je promatrao kako se ljutitim koracima vraća u kuću. Spontano u mislima začuje Simonov glas. Sada se cijelo vrijeme pitam kako natrag nakon toga. Možemo li ikad više bitiprijatelji ili se ono što smo imali raspalo na komadiće. Ne zbog nje, nego zbog mene.

Ulazna vrata se zatvore i Alec ostane sjediti sam u poluosvijetljenom vrtu. Na trenutak je zatvorio oči, a u tami pred njim stane lebdjeti lice. Ne Jaceovo, za promjenu. Te su oči bile zelene, uskih zjenica. Mačje oči.

Ponovo gledajući, posegne u torbicu pa izvadi kemijsku olovku i list papira istrgnut iz bilježnice sa spiralnim uvezom, koju je koristio kao dnevnik. Na papiru je napisao nekoliko riječi, a onda pri dnu stelom nacrtao runu za vatru. Planula je brže no što je očekivao; ispustio je gorući papir koji je nošen strujom zraka lelujao poput krijesnice. Uskoro je ostao samo tanak nanos pepela, bijeli prah koji je sipio kroz ružine grmove.

5

PROBLEM S PAMĆENJEM

Popodnevno svjetlo probudilo je Clary. Blijeda zraka pružala joj se baš preko lica, osvjetljavajući joj pozadinu vjeđa jarkoružičastom bojom. Nespokojno se pomaknula i oprezno otvorila oči.

Vrućice je nestalo, a s njom i osjećaja da joj se kosti tope i lome. Uspravila se i znatiželjno pogledala oko sebe. Vjerojatno se nalazila u Amatisinoj gostinskoj sobi – bila je mala, obojena u bijelo, a krevet je bio prekriven krpenim pokrivačem u živim bojama. Čipkani zastori bili su odmaknuti s prstenastih prozora, koji su propuštali krugove svjetla. Polako je sjela, čekajući da je obuzme vrtoglavica. Ali ništa se nije dogodilo. Osjećala se posve zdravo, čak i odmorno, listajući iz kreveta, pogledala se; netko ju je obukao u uštirkanu bijelu pidžamu, sada izgužvanu. Bila joj je prevelika; rukavi su joj smiješno visjeli preko prstiju.

Prišla je jednom od kružnih prozora i virnula van. Zbijene kuće od tamnožutog kamena uspinjale su se uz obronak brda. Krovovi su im izgledali kao da su prekriveni broncom. Ova strana kuće nije gledala na kanal, već na uski pokrajnji vrt koji je ujesen postajao zlaćan. Na bočnoj strani kuće uzdizala se rešetka od letvica; na njoj se držala posljednja ruža, ispuštajući posmeđene latice.

Kvaka na vratima kratko zazveči i Clary se žurno uvuče natrag u krevet, trenutak prije nego što je ušla Amatis s poslužavnikom u rukama. Podigla je obrve kad je vidjela da je Clary budna, ali ne reče ništa.

„Gdje je Luke?” upitala je Clary bolje se ogrnuvši pokrivačem jer se tako osjećala ugodnije.

Amatis spusti poslužavnik na stol pokraj kreveta. Na njemu je bila šalica s nečim vrućim i nekoliko krišaka kruha namazanih maslacem. „Trebala bi štogod pojesti. Osjećat ćeš se bolje.”

„Dobro se osjećam”, reče Clary „Gdje je Luke?”Pokraj stola nalazio se stolac s visokim naslonom; Amatis sjedne, preklopi ruke na krilu i mirno

se zagleda u Clary, koja je na danjem svjetlu jasnije vidjela bore na njezinu licu – izgledala je mnogo starije od Claryne majke, ali dobna razlika nije mogla biti tako velika. Smeđa joj je kosa bila prošarana sjedinama, a oči obrubljene tamnoružičastim kolutovima, kao da je plakala. „Nije ovdje.”

„Nije ovdje kao – skočio je iza ugla do trgovine po dijetnu kolu i kutiju uštipaka ili nije ovdje kao...”

„Otišao je jutros u zoru nakon što je bdio uz tebe cijelu noć. Nije rekao detalje što se tiče odredišta.” Amatisin glas bio je hladnokrvan i da se Clary nije osjećala tako jadno, možda bi joj bilo zabavno primijetiti da zvuči vrlo slično Lukeu. „Dok je živio ovdje, prije nego što je napustio Idris, a nakon što se... preobrazio... vodio je vučji čopor koji se nastanio u Brocelindskoj šumi. Rekao je da ide natrag k njima, ali nije želio reći zašto ni na koliko dugo – samo da će se vratiti za nekoliko dana.”

„Jednostavno me... ostavio ovdje? Zar bih trebala mirno sjediti i čekati ga?”„Tjah, nije te mogao tek tako povesti, zar ne?” rekla je Amatis. „A i neće ti se biti lako vratiti

kući. Prekršila si Zakon kad si onako došla ovamo i Klava neće samo tako prijeći preko toga niti će biti velikodušna i naprosto te pustiti da odeš.”

„Ne želim ići kući.” Clary se pokušavala sabrati. „Došla sam ovamo... susresti se s nekim. Moram nešto obaviti.”

„Luke mi je sve rekao ”, reče Amatis. „Poslušaj me – Ragnora Fella pronaći ćeš samo ako on bude želio da ga pronađeš.”

„Ali–”

„Clarissa”, procjenjivala ju je Amatis pogledom. „Svakog trenutka očekujemo Valentineov napad. Gotovo svaki sjenolovac u Idrisu nalazi se u gradu, unutar zaštita. Najsigurnije je da ostaneš u Alicanteu.”

Clary je sjedila sva ukočena. Amatisine su riječi imale smisla, ali nisu baš utišale glas koji joj je u glavi vikao da ne može čekati. Morala je odmah pronaći Ragnora Fella; morala je odmah spasiti majku; mora odmah otići. Potisnula je paniku i pokušala zvučati ležerno. „Luke mi nikad nije spomenuo da ima sestru.”

„Ne, i ne bi ti to rekao”, reče Amatis. „Nismo bili... bliski.”„Luke mi je rekao da se prezivate Herondale”, reče Clary. „Ali to je Inkvizitoričino prezime, zar

ne?”„Da”, reče Amatis, a lice joj se napne kao da su joj Claryne riječi nanijele bol. „Bila mi

je svekrva.”Što je ono Luke rekao Clary o Inkvizitorici? Da je imala sina koji se vjenčao sa ženom

s nepoželjnim obiteljskim vezama. „Bili ste udani za Stephena Herondalea?”Amatis je izgledala iznenađeno. „Znaš kako se zove?”

„Znam, Luke mi je rekao, ali mislila sam da mu je žena umrla. Mislila sam da je zato Inkvizitorica tako–” Užasna, željela je reći, ali činilo joj se da bi to bilo bezdušno. „Ogorčena”, rekla je naposljetku.

Amatis posegne za šalicom koju je donijela; ruka joj se malko zatrese kad je podigne. „Da, umrla je. Ubila se. To je bila Celine – Stephenova druga žena. Ja sam mu bila prva supruga.”

„Razveli ste se?”

„Tako nešto.” Amatis pruži šalicu Clary. „Hajde, popij ovo. Moraš nešto pojesti.”

Clary zbunjeno uzme šalicu i otpije gutljaj vruće tekućine, guste i slane – nije to bio čaj, kao što je mislila, nego juha. „U redu”, reče. „Pa što se dogodilo?”

Amatis se zagledala u daljinu. „U vrijeme kad je Luke... kad se dogodilo ono s Lukeom, Valentine je trebao novog pobočnika. Izabrao je Stephena – bilo je to nedugo nakon što smo se oboje priključili Krugu. A kad je izabrao Stephena, ocijenio je kako možda ne bi bilo prikladno da supruga njegova najboljeg prijatelja i savjetnika bude žena čiji je brat...”

„Vukodlak.”

„On je upotrebljavao drukčiju riječ.” Amatis je zvučala ogorčeno. „Uvjerio je Stephena da poništi naš brak i pronađe drugu ženu. On ju je izabrao za njega. Celine je bila tako mlada... tako pokorna.”

„Grozno.”

Amatis zavrti glavom nervozno se nasmijavši. „Davno je to bilo. Rekla bih da je Stephen bio obziran – dao mi je ovu kuću i preselio se natrag na posjed Herondaleovih sa svojim roditeljima i Celine. Nakon toga više ga nikad nisam vidjela. Naravno, napustila sam Krug. Ne bi me više htjeli. Od njih me posjećivala samo još Jocelyn. Čak mi je rekla da je otišla vidjeti Lukea...” Pomakla je prosijedu kosu iza ušiju. „Protekli su dani prije nego što sam čula za Stephenovu smrt. A Celine – bila mi je mrska, ali tada sam je žalila. Prerezala si je žile na rukama, kažu... krvi je bilo posvuda...” Duboko je udahnula. „Imogen sam vidjela kasnije na Stephenovu pogrebu, kad su mu stavljali tijelo u mauzolej Herondaleovih. Kao da me nije prepoznala. Nedugo nakon toga postavili su je za Inkvizitoricu. Klava je smatrala da nema osobe koja bi nemilosrdnije od nje progonila bivše članove Kruga – i bila je u pravu. Da je Imogen mogla isprati sjećanje na Stephena njihovom krvlju, učinila bi to.”

Clary pomisli na Inkvizitoričine hladne oči, njezin napregnuti i osorni netremični pogled, i pokuša osjetiti sažaljenje prema njoj. „Mislim da je zbog toga poludjela”, reče. „Zbilja poludjela. Bila je grozna prema meni, ali još i gora prema Jaceu. Kao da mu je željela smrt.”

„To ima smisla”, reče Amatis. „Sličiš svojoj majci, a ona te i odgojila, dok tvoj brat–” Nakrivila je glavu. „Sliči li tvoj brat Valentineu kao ti Jocelyn?”

„Ne”, reče Clary. ”Jace naprosto sliči samome sebi.” Zadrhtala je od pomisli na njega. „Ovdje je, u Alicanteu”, mislila je naglas. „Kad bih ga mogla vidjeti–”

„Ne možeš”, rekla je Amatis strogo. „Ne smiješ napuštati kuću. Ni zbog koga. A osobito ne kako bi vidjela brata.”

„Da ne napuštam kuću?” Clary je bila zgrožena. „Želite reći da sam zapela ovdje? Kao zatvorenica?”

„Samo na dan-dva”, podsjeti je Amatis. „Osim toga, nije ti dobro. Moraš se oporaviti. Jezerska te voda skoro ubila.”

„Ali Jace–”

„Jace je jedan od Lightwoodovih. Ne smiješ ići onamo. Čim te spaze, javit će Klavi da si ovdje. A tada nećeš samo ti imati problema sa Zakonom, već i Luke.”

Ali Lightwoodovi me neće izdati Klavi. Oni to ne bi učinili... zaustila je, ali potom je odustala. Nema šanse da uvjeri Amatis kako Lightwoodovi koje je poznavala prije petnaest godina više ne postoje, da Robert i Maryse više nisu slijepo odani fanatici. Ova žena može biti Lukeova sestra, ali Clary je još uvijek strankinja. Gotovo da je bila strankinja i Lukeu. Nije ju vidio petnaest godina – nije čak ni spomenuo da postoji. Clary se nasloni na jastuke, hineći umor. „U pravu ste”, reče. „Ne osjećam se dobro. Mislim da je najbolje da još odspavam.”

„Dobra ideja.” Amatis se nagne i uzme praznu šalicu iz Claryne ruke. „Ako se želiš istuširati, kupaonica je s druge strane hodnika. A pri dnu kreveta je škrinja s mojom starom odjećom. Čini se da nosiš isti broj kao ja u tvojim godinama, pa bi ti mogla pristajati. Za razliku od te pidžame”, doda ona lagano se osmjehnuvši. Clary se nije ponovo nasmiješila jer je bila odveć zauzeta svladavanjem poriva da isfrustrirano izudara madrac pesnicama.

Čim je Amatis zatvorila vrata za sobom. Clary se iskobelja iz kreveta i zaputi u kupaonicu, nadajući se da će joj tuširanje vrućom vodom pomoći razbistriti glavu. Na njezino olakšanje usprkos svojoj staromodnosti sjenolovci su, izgleda, vjerovali u suvremeni vodovod te vruću i hladnu tekuću vodu. Bio je tu čak i sapun jaka limunastog mirisa kojim je isprala iz kose dugotrajan vonj jezera Lyn.

Kad je izišla iz vode omotana u dva ručnika, osjećala se mnogo bolje.U spavaćoj sobi pretražila je Amatisinu škrinju. Odjeća je bila uredno pospremljena između

slojeva krep-papira. Nalazila se tu i, reklo bi se, školska odjeća – džemperi od merino-vune koji su na džepiću na prsima imali prišiven službeni znak, nalik na četiri slova C spojena hrptima, zatim plisirane suknje i košulje s ovratnicima na kopčanje i uskim zavracima na rukavima. Bijela haljina omotana slojevima tankog papira bila je, pomislila je Clary, vjenčanica; oprezno ju je odložila na stranu. Ispod nje nalazila se još jedna haljina, i to od srebrnaste svile, s tankim, draguljima ukrašenim naramenicama, dovoljnim za njezinu paučinastu težinu. Clary si nije mogla predočiti Amatis u njoj, ali zato nije mogla izbjeći pomisao kako je takvo što možda nosila majka kad je išla na ples s Valentineom; pustila je da haljina, meka i hladna medu prstima, klizne natrag u škrinju.

A na samom dnu bila je spremljena sjenolovačka oprema.

Clary je izvadi i znatiželjno raširi na krilu. Prvi put kad je vidjela Jacea i Aleca, nosili su svoju borilačku opremu: pripijene bluze i hlače od čvrstog, crnog materijala. Iz ove blizine mogla je vidjeti da materijal nije rastezljiv, nego krut, tanka koža spljoštena udaranjem sve dok nije postala gipka. Bluza sa zatvaračem bila je slična jakni, a hlače su imale zamršene omče za remen. Sjenolovački remeni bili su veliki i čvrsti, namijenjeni za vješanje oružja.

Trebala je, dakako, odjenuti jedan od džempera i možda suknju. Amatisina je zamisao vjerojatno bila upravo to. Ali nešto ju je vuklo borilačkoj opremi; uvijek je bila znatiželjna, uvijek se pitala kako bi bilo da...

Nakon nekoliko minuta ručnici su visjeli preko rešetke na dnu kreveta, a Clary se promatrala u zrcalu, iznenađeno i nimalo uživajući. Oprema joj je pristajala – bila je pripijena ali ne i tijesna – i privijala joj se uz obline. Zapravo, u njoj kao da je imala obline, što je bila svojevrsna novost. Nije izgledala opasno – teško da bi išta postiglo takav učinak – ali je barem izgledala viša, a kosa joj je na crnom materijalu bila neobično svijetla. Zapravo – izgledam poput majke, pomisli Clary potreseno.

I bila je u pravu. Jocelyn je ispod lutkaste vanjštine uvijek bila žilava, imala je čeličnu jezgru. Clary se često pitala što se to dogodilo u prošlosti njezine majke da je postala takva – jaka i nepopustljiva, tvrdoglava i neustrašiva. Sliči li tvoj brat Valentineu kao ti Jocelyn ?, upitala ju je Amatis. Clary je željela odgovoriti da uopće ne sliči majci, da joj je majka prekrasna, a ona nije. Ali Jocelyn koju je Amatis poznavala bila je djevojka koja je kovala zavjeru protiv Valentinea kako bi ga svrgla s vlasti, potajice je uspostavila savez nefila i donjosvjećana koji je razbio Krug i spasio Sporazume. Ta Jocelyn nikada ne bi pristala ostati u ovoj kući i mirno čekati dok se sav njezin svijet raspada.

Bez daljnjeg razmišljanja Clary pride vratima i navuče zasun. Potom ode do prozora i otvori ga. Uzduž kamenog zida rešetka od letvica visjela je poput... poput ljestvi, reče si Clary. Baš poput ljestvi – a ljestve su savršeno sigurne.

Duboko udahnuvši, ispuzala je na prozorsku dasku.

Čuvari su se vratili po Simona sljedećega jutra; pretresli su ga i probudili iz već ionako nemirnog sna, a i cijele su ga noći mučili čudnovati snovi. Ovoga mu puta nisu navukli kukuljicu i dok su ga vodili uza stube, on potajice baci kratak pogled kroz rešetkasta vrata susjedne ćelije. Nadao se da će vidjeti tko mu se to sinoć javio promuklim glasom, no razočarao se. Kroz rešetke se jedino vidjelo

nešto nalik hrpi odbačenih dronjaka.Čuvari su požurivali Simona duž nizova sivih hodnika, drmusajući ga čim bi se predugo

zagledao u bilo kojem smjeru. Napokon su se zaustavili u sobi sa živopisnim tapetama. Na zidovima su se nalazili portreti muškaraca i žena u sjenolovačkoj opremi, a okviri su im bili ukrašeni uzorcima runa. Na crvenom kauču ispod jednog od najvećih portreta sjedio je Inkvizitor, držeći u ruci, reklo bi se, srebrni kalež. Pružio ga je Simonu. „Krvi?” upitao je. „Sada si već zasigurno gladan.”

Nagnuo je kalež prema Simonu, kojeg je uzbudio pogled na crvenu tekućinu jednako kao njezin miris. Žile mu se napnu prema krvi poput struna kojima upravlja kakav lutkarski majstor. Bio je to neugodan, gotovo bolan osjećaj. „Je li... ljudska?”

Aldertree se zasmijulji. „Ali, moj mladiću! Ne budi smiješan. To je jelenja krv. Posve svježa.”

Simon ništa ne reće. Donja ga usna oštro zaboli na mjestima gdje su mu očnjaci kliznuli iz ležišta; u ustima osjeti vlastitu krv, što ga ispuni mučninom.

Aldertreejevo se lice smežuralo poput suhe šljive. „O, joj.” Okrene se prema čuvarima. „Sada nas ostavite, gospodo”, rekao je; oni se okrenu i odu, a samo se Konzul zaustavi na vratima i baci na Simona pogled pun očitog gađenja.

„Ne, hvala”, reče Simon, osjećajući ljepljivost u ustima. „Ne želim krv.”

„Tvoji se očnjaci ne slažu, mladiću”, odvrati Aldertree ljubazno. „Hajde, uzmi.” Ispružio je kalež i činilo se da miris krvi struji sobom poput mirisa ruža vrtom.

Simonovi sjekutići probili su se naniže i sada već potpuno izduženi zasjekli mu usnu. Bol je djelovala poput pljuske; pomaknuo se naprijed, gotovo bez svoje volje, i zgrabio kalež iz Aldertreejeve ruke. Iskapio ga je u tri gutljaja; potom shvativši što je učinio, spusti kalež na rukonaslon kauča. Ruka mu je drhtala. Inkvizitor jedan, pomislio je,;« nula.

„Nadam se da ti noć u ćeliji nije bila odveć neugodna. Ćelije nisu zamišljene kao komore za mučenje, mladiću, već nešto poput prostorija za nametnutu kontemplaciju. Smatram da kontemplacija posve usredotočuje um, nije li tako? Ključna je za jasno promišljanje. A doista se nadam da si promislio. Reklo bi se da si dubokouman mlad čovjek.” Inkvizitor nakrivi glavu. „Osobno sam ti donio onaj pokrivač, znaš? Nisam želio da ti bude hladno.”

„Ja sam vampir”, reče Simon. „Nama nikad nije hladno.”

„Oh.” Inkvizitor je izgledao razočarano.

„Zahvalan sam na Davidovoj zvijezdi i Solomonovu pečatu”, doda Simon hladno. „Uvijek je lijepo vidjeti da nekog zanima moja religija.”

„Oh, da, naravno, naravno!” Aldertree se razvedrio. „Gravure su divne, zar ne? Tako dražesne i, dakako, neprobojne. Pretpostavljam kako bi svaki pokušaj da se dodirnu vrata ćelije smjesta završio topljenjem kože na ruci!” Aldertree se zasmijulji, očito zabavljen tom mišlju. „No, svejedno. Bi li koraknuo unatrag za mene, prijatelju? Učini mi tu uslugu, onako bezazleno, ako me razumiješ.”

Simon korakne unatrag.

Ništa se nije dogodilo, no Inkvizitorove oči su se raširile, a vrećasta koža oko njih sada je izgledala zategnuto i sjajno. „Da, vidim”, prošaptao je.

„Što vidite?”

„Pogledaj gdje se nalaziš, mladiću. Dobro pogledaj oko sebe.”

Simon se nabrzinu osvrne – u sobi se ništa nije promijenilo i trebao mu je pokoji trenutak da shvati na što Aldertree cilja. Stajao je na blještavoj plohi sunčeva svjetla koje se lomilo kroz prozor visoko iznad njega.

Aldertree se gotovo vrpoljio od uzbuđenja. „Izravno se izlažeš sunčevu svjetlu, a ne trpiš baš nikakve posljedice. Jedva da mogu povjerovati... mislim, rekli su mi za to, naravno, ali nikad prije nisam vidio ništa slično.”

Simon ništa ne reče. Činilo se da se nema što reći.

„Dakako, pitanje glasi”, nastavio je Aldertree, „znaš li zašto si takav.”

„Možda sam jednostavno simpatičniji od ostalih vampira.” Simon je smjesta zažalio što je to rekao. Aldertreejeve su se oči suzile, a na sljepoočnici mu iskoči žila nalik debelom crvu. Bilo je jasno da nije volio šale osim ako ih sam nije zbijao.

„Jako zabavno, jako zabavno”, reče. „Da te pitam: jesi li svjetlenik od trenutka kad si ustao iz groba?”

„Ne”, reče Simon oprezno. „Nisam. Isprva me sunce pržilo. Čak bi mi i mrljica sunčeva svjetla opalila kožu.”

„Da, da.” Aldertree energično kimne, kao da želi reći da bi tako trebalo biti. „Pa kad si onda prvi put primijetio da možeš podnijeti danje svjetlo, a da te ne boli?”

„Ujutro poslije velike bitke na Valentineovu brodu–”

„Tijekom koje te Valentine zarobio, točno? Zarobio te i držao kao zatvorenika na svom brodu, namjeravajući iskoristiti tvoju krv da dovrši Obred paklene konverzije.”

„Izgleda da već sve znate”, reče Simon. „Gotovo da me i ne trebate.”

„Oh, ne, uopće nije tako!” vikne Aldertree podigavši ruke. Imao je vrlo male šake, primijeti Simon, tako male da su izgledale pomalo neprikladno na njegovim debeljuškastim rukama. „Ima toliko toga čime možeš doprinijeti, dragi moj mladiću! Na primjer, ne mogu se prestati pitati je li se na brodu dogodilo nešto što te promijenilo. Pada li ti što na pamet?”

Pio sam Jaceovu krv, pomislio je Simon, dijelom željan ponoviti te riječi Inkvizitoru samo kako bi bio neljubazan, a onda potreseno shvati: Pio sam

Jaceovu krv. Je li ga možda to promijenilo? Je li to moguće? I, bilo moguće ili ne, smije li Inkvizitoru reći što je Jace učinio? Štititi Clary bila je jedna stvar; štititi Jacea nešto je sasvim drugo. Njemu ništa nije bio dužan.

Samo, to baš i nije bila istina. Jace mu je ponudio svoju krv i tako mu spasio život. Bi li neki drugi sjenolovac isto postupio? Radi vampira? Pa čak da je to napravio samo zbog Clary, zar je važno? Sjetio se svojih riječi: Skoro sam te ubio; Jace je odvratio: Ja bih ti dopustio. Nemoguće je reći u kakvu bi nevolju Jace upao kad bi Klava saznala da mu je spasio život, i to na koji način.

„Ne sjećam se ničega s broda”, reče Simon. „Valentine me zasigurno omamio ili nešto slično.”

Aldertree se naglo snuždi. „Grozna vijest. Grozna. Jako mi je žao što to čujem.”

„I meni je žao”, reče Simon premda nije bilo tako.

„Dakle, ne sjećaš se baš ničega? Nijedne živopisne pojedinosti?”

„Sjećam se samo kako sam izgubio svijest kad me Valentine napao i kako se kasnije budim... na Lukeovu kamionetu na putu kući. Ne sjećam se ničeg drugog.”

„O, joj. O, joj.” Aldertree se bolje zagrne plaštem. „Kako mi se čini, Lightwoodovima si postao poprilično drag, ali drugi članovi Klave nisu tako... tolerantni. Valentine te zarobio, iz tog si sukoba izašao s neobičnom moći koju ranije nisi imao, a sada si dospio u srce Idrisa. Jasno ti je, naravno, kako to izgleda?“

Da je Simonovo srce još uvijek moglo kucati, sada bi žestoko lupalo. „Mislite da sam Valentineov špijun.”

Aldertree je izgledao zgranuto. „Ali mladiću, moj mladiću – ja ti vjerujem, dakako. Vjerujem ti bezuvjetno! Ali Klava, oh, Klava. Bojim se da oni mogu biti vrlo sumnjičavi. Bili smo puni nade da ćeš nam moći pomoći. Vidiš – ovo ti ne bih smio govoriti, ali osjećam da mogu imati povjerenja u tebe, dragi mladiću – Klava je u strašnoj nevolji.”

„Klava?” Simon je bio zbunjen. „Ali kakve to ima veze sa–”

„Vidiš”, nastavi Aldertree, „Klava je rascijepljena – vodi rat sama sa sobom, moglo bi se tako reći, u doba rata. Inkvizitorica i drugi su griješili – no možda se bolje ne mučiti prošlošću. Ali vidiš, najviši službenici Klave Konzul i Inkvizitor dovedeni su u pitanje. Čini se da je Valentine uvijek korak ispred nas, kao da unaprijed zna naše namjere. Vijeće ne želi slušati moje i Malachijeve savjete, ne nakon onog što se dogodilo u New Yorku.”

„Mislio sam da je Inkvizitorica–”

„Baš Malachi ju je imenovao. Naravno, nije mogao ni zamisliti da će ona tako poludjeti–”

„Ali problem je u tome kako stvar izgleda“‘, reče Simon malčice pakosno.Žila na Aldertreejevoj sljepoočnici ponovo iskoči. „Domišljato”, reče on. „U pravu si. Vanjski

dojam mnogo znači, a najviše u politici. Masu se uvijek može privoljeti ako imaš dobru priču.“ Nagnuo se naprijed, ne skidajući pogled sa Simona. „Daj da ja sad tebi ispričam jednu priču. Ide ovako... Lightwoodovi su nekoć bili u Krugu. U jednom su trenutku javno priznali svoju krivicu te su pomilovani uz uvjet da ostanu izvan Idrisa, odu u New York i tamo vode Institut. Zbog svog besprijekornog učinka počeli su ponovo stjecati Klavino povjerenje. No sve vrijeme su znali da je Valentine živ. Sve vrijeme bili su mu odani sluge. Uzeli su k sebi Valentineova sina–”

„Ali nisu znali–”

„Tiho“, zarežao je Inkvizitor pa Simon ušuti. „Pomogli su mu da pronađe Instrumente smrtnika, kao i tijekom Obreda paklene konverzije. Kad je Inkvizitorica shvatila što potajice smjeraju, pripremili su njezino ubojstvo u bitci na brodu. A sada su došli ovamo, u srce Klave radi špijunaže, kako bi otkrivali naše planove Valentineu čim koji bude skovan, kako bi nas mogao poraziti i naposljetku podvrgnuti sve nefile svojoj volji. A sa sobom su doveli tebe – vampira koji može podnijeti sunčevo svjetlo – da nam odvrate pozornost s onoga što uistinu smjeraju; vratiti Krugu njegovu nekadašnju slavu i iskorijeniti Zakon.” Inkvizitor se nagne naprijed; svinjske su mu očice svjetlucale. „Što misliš o tome, vampiru?”

„Mislim da je suludo”, reče Simon. „I da ima više rupetina nego brooklynska Avenija Kent – koja, usput, godinama nisu popravljali. Ne znam što time želite postići i čemu se nadate–”

„Čemu se nadam?“ ponovio je Aldertree. „Ne nadam se, donjosvjećanine. Uvjeren sam iz dna duše. Uvjeren sam da je moja sveta dužnost spasiti Klavu.”

„Lažima?” upita Simon.

„Pričom”, reče Aldertree. „Veliki političari tkaju priče kako bi nadahnuli svoj narod.”

„Nema ničeg nadahnjujućeg u bacanju sve krivnje na Lightwoodove–”„Nekoga se mora žrtvovati”, reče Aldertree. Lice mu se sjajilo od znoja. „Jednom kad Vijeće

bude imalo zajedničkog neprijatelja i razlog da ponovo vjeruje Klavi, sve će se glave združiti. Što je cijena jedne obitelji u usporedbi sa svim tim? Zapravo, sumnjam da će se djeci Lightvvoodovih išta značajno dogoditi. Njih neće kriviti. Tjah, možda najstarijeg mladića. Ali ostale–”

„Ne možete to učiniti”, reče Simon. „Nitko neće povjerovati u to.”

„Ljudi vjeruju u ono što žele vjerovati”, reče Aldertree, „a Klava želi nekoga kome će pripisati krivnju. Mogu im to pružiti. Samo mi ti još za to trebaš.”

„Ja? Kakve to ima veze sa mnom?”

„Priznaj.” Inkvizitorovo lice sada je bilo jarkocrveno od uzbuđenja. „Priznaj da si sluga Lightwoodovih, da ste svi u savezu s Valentineom. Priznaj i bit ću blag prema tebi. Poslat ću te natrag tvom narodu. Kunem se. Ali potrebno mi je tvoje priznanje da uvjerim Klavu.”

„Želite da priznam laž”, reče Simon. Znao je da samo ponavlja Inkvizitorove riječi, ali misli su mu upale u kovitlac i kao da ih nije mogao zaustaviti. Lica Lightwoodovih kružila su mu glavom: kako Alec hvata dah na usponu prema Gardu; Isabelle podiže tamne oči prema njegovima; Max se naginje nad strip.

I Jace. Jace je bio jedan od njih baš kao da su iste krvi. Inkvizitor nije izgovorio njegovo ime, ali Simon je znao da će Jace platiti zajedno s ostalima. Na koji god način stradao, i Clary će stradati. Kako se dogodilo, upitao se Simon, da se veže za te ljude – za ljude koji su ga doživljavali tek kao donjosvjećanina, u najboljem slučaju napola kao čovjeka?

Podigao je pogled prema Inkvizitorovim očima. Bile su neobično crne, poput ugljena; kao da gleda u tamu. „Ne”, reče Simon. „Ne, neću to učiniti.”

„Krv koju sam ti dao”, reče Aldertree, „sva je krv koju ćeš vidjeti sve dok mi ne daš drukčiji

odgovor.” U glasu mu nije bilo ljubaznosti, čak ni one lažne. „Začudit ćeš se koliko možeš ožednjeti.”

Simon ništa ne reče.

„Onda, još jedna noć u ćeliji”, ustao je Inkvizitor posežući za zvoncem kako bi dozvao čuvare. „Dolje je prilično mirno, zar ne? Smatram da mirna atmosfera može pomoći kad je riječ o malom problemu s pamćenjem – zar ne?”

Premda se Clary uvjeravala da je zapamtila put kojim je sinoć stigla s Lukeom, ispostavilo se kako to nije posve točno. Najsigurnijim se činilo zaputiti se u centar grada i tamo pitati kuda dalje, no kad je pronašla mali kameni trg sa zapuštenim bunarom, nije se mogla sjetiti treba li skrenuti lijevo ili desno. Skrenula je lijevo i upala u labirint vijugavih ulica; sve su sličile jedna drugoj i na svakom skretanju bila je sve beznadnije izgubljena.

Napokon izbije na širu ulicu obrubljenu trgovinama. Po obje strane žurili su se pješaci, a nijedan je nije bolje pogledao. Nekoliko ih je također nosilo borilačku opremu, ali većina ne: bilo je hladno, pa su dugi, staromodni kaputi bili skoro pa nužna odjeća. Vjetar je bio oštar i Clary ojađeno pomisli na svoj zeleni baršunasti kaput koji visi u Amatisinoj gostinskoj sobi.

Luke nije lagao kad je rekao da su sjenolovci stigli na skup iz cijeloga svijeta. Clary je prošla pokraj

Indijke u prekrasnom zlatnom sariju; par zakrivljenih bodeža visio joj je na lancu oko struka. Visok,

tamnoput muškarac s uglatim aztečkim licem zurio je u izlog pun oružja; narukvice izrađene od

istog tvrdog sjajnog materijala kao i demonski tornjevi naslagale su mu se oko zapešća. Dalje niz ulicu muškarac u bijelom nomadskom ogrtaču gledao je najvjerojatnije u plan grada. Taj prizor ohrabrio je Clary pa je prišla prolaznici u teškom brokatnom kaputu i upitala je kako stići do Ulice Princewater. Teško da će gradski stanovnici biti manje sumnjičavi prema onima koji ne znaju kamo idu nego što su sada.

Instinkt je nije prevario; bez imalo oklijevanja žena joj je žurno dala niz uputa. „A onda desno na kraju kanala Oldcastle pa preko kamenog mosta, i tamo ti je Ulica Princewater”, osmjehnula se ona Clary. „Došla si nekome određenom u posjet?”

„Penhallowovima.”

„Oh, njihova je plava kuća sa zlatnom drvenarijom, stražnja strana naslanja joj se na kanal. Velika kuća, ne možeš je promašiti.”

Bila je djelomično u pravu. Kuća je zbilja bila velika, ali Clary je prošla pokraj nje pa shvativši da je pogriješila, naglo skrene i vrati je se ponovo pogledati. Zapravo, bila je više indigo nego plava, pomislila je, ali, s druge strane – svi ne zapažaju boje jednako. Većina ljudi ne razlikuje limunje žutu i šafranastu. Kao da su uopće slične! A drvenina na kući nije bila zlatna; bila je brončana. Lijepa, zagasito brončana, kao da je kuća ondje već mnogo godina, a vjerojatno i je tako. Sve na njoj izgledalo je tako starinski–

Dosta, reče Clary u sebi. To je činila uvijek kad je bila nervozna – dopuštala bi da joj misli odlutaju u svakojakim nasumičnim smjerovima. Protrljala je ruke uzduž hlača; dlanovi su joj bili vlažni od znoja. Na dodir tkanina je bila hrapava i suha, poput zmijske krljušti.

Uspela se stubama i uhvatila tešku alku na vratima. Bila je oblikovana kao par anđeoskih krila, a kad ju je ispustila, zvuk je stao odjekivati poput udaraca golemog zvona. Trenutak kasnije vrata se naglo otvore. Na pragu je stajala Isabelle Lightwood, očiju raširenih od zaprepaštenja.

„ClaryT

Clary se lagano osmjehne. „Bok, Isabelle.”

Isabelle se tmurna izraza lica nasloni na dovratak. „O, sranje.“

Ponovo se našavši u ćeliji, Simon se srušio na krevet; slušao je sve tiše korake čuvara koji su odmicali od vrata. Još jedna noć. Još jedna noć ovdje dolje u zatvoru, dok Inkvizitor čeka da mu se „vrati pamćenje”. Vidiš, naravno, kako to izgleda? U njegovim najgorim strahovima, u najgorim noćnim morama Simonu nikad nije palo na pamet da bi netko mogao pomisliti da je u savezu s Valentineom. Valentine je mrzio donjosvjećane, bilo je to dobro poznato. Valentine ga je posjekao, ispustio mu svu krv i ostavio ga da umre. Premda, istina, Inkvizitor to nije znao.

Začulo se šuškanje onkraj zida ćelije. „Moram priznati, pitao sam se hoćeš li se vratiti”, javio se

hrapavi glas kojeg se Simon sjećao od sinoć. „Pretpostavljam da nisi dao Inkvizitoru ono što želi.”

„Kako da ne”, reče Simon prilazeći zidu. Prešao je prstima preko kamena kao da traži pukotinu, nešto kroz što bi mogao vidjeti na drugu stranu, ali ništa nije pronašao. „Tko si ti?”

„Aldertree je tvrdoglav čovjek”, nastavi glas kao da Simon nije ništa rekao. „Nastavit će pokušavati.”

Simon se naslonio na vlažan zid. „Onda izgleda da ću provesti ovdje još neko vrijeme.”

„Pretpostavljam da mi nisi voljan reći što želi od tebe?”

„Zašto te to zanima?”

Smijuljenje koje je Simon dobio kao odgovor zvučalo je kao struganje metala o kamen. „U ovim sam ćelijama duže nego ti, svjetleniče, a kao što vidiš, nema mnogo toga čime se mogu zaokupiti misli. Svaka razonoda pomaže.”

Simon ispreplete ruke na želucu. Jelenja krv ublažila mu je glad, ali to mu nije bilo dovoljno. Tijelo mu je i dalje bolno žudjelo za krvlju. „Neprestano me zoveš svjetlenik“, reče on.

„Čuo sam čuvare kako pričaju o tebi. O vampiru koji se može kretati po danjem svjetlu. Nitko nikada nije vidio takvo što.”

„A opet, imaš naziv za mene. Baš zgodno.”

„To je donjosvjetska riječ, ne Klavina. Donjosvjećani imaju legende o stvorenjima poput tebe. Čudi me što to ne znaš.”

„Nije da sam donjosvjećanin baš jako dugo”, reče Simon. „A ti, čini mi se, znaš mnogo o meni.”

„Čuvari vole tračati”, reče glas. „A Lightwoodovi koji su iskrsnuli iz Portala s krvarećim, umirućim vampirom – to je mastan trač. Premda, moram reći kako nisam očekivao da ćeš se pojaviti ovdje – sve dok nisu počeli pripremati ćeliju za tebe. Čudi me da su Lightwoodovi to dopustili.

„Zašto ne bi?” reče Simon gorko. „Ja sam nitko i ništa. Donjosvjećanin.

„Možda Konzulu”, reče glas. „Ali Lightwoodovi–”

„Što s njima?”

Nakon kratke stanke glas nastavi: „Sjenolovci koji žive izvan Idrisa, osobito oni koji vode institute, obično su tolerantniji. Klava je, s druge strane, mnogo... kruća.”

„A ti?” upita Simon. „Jesi li donjosvjećanin?”„DonjosvjećaninT Simon nije mogao biti siguran, ali u stranćevu glasu kao da se osjećala

ljutnja, uvrijeđenost pitanjem. „Zovem se Samuel. Samuel Blackburn. Nefil sam. Prije mnogo godina bio sam u Krugu s Valentineom. Klao sam donjosvjećane tijekom Pobune. Nisam jedan od njih.”

„Oh”, Simon proguta slinu; bila je slana. Članove Valentineova Kruga Klava je uhvatila i kaznila, prisjećao se, osim onih poput Lightwoodovih, koji su se nagodili ili prihvatili izgnanstvo u zamjenu za oprost. „Ovdje dolje si sve otada?”

„Ne. Nakon Pobune sam se iskrao iz Idrisa prije no što su me stigli uhvatiti. Godinama sam se držao podalje – godinama – sve dok se nisam, budalasto misleći da su me zaboravili, odlučio vratiti. Naravno da su me istog trena uhvatili. Klava ima metode za otkrivanje neprijatelja. Odvukli su me pred Inkvizitora i saslušavali danima. Kad su završili, bacili su me ovamo.” Samuel uzdahne. „Na francuskom se ovakav zatvor naziva oubliette, što znači ‘mjesto zaborava’. U njega se baca smeće kojeg se ne želiš sjetiti, gdje može istruliti, a da nikome ne smeta smrad.”

„U redu. Ja sam donjosvjećanin, pa sam smeće. Ali ti nisi. Ti si nefil.

„Ja sam nefil koji je bio u savezu s Valentineom. Zbog toga nisam nimalo bolji od tebe. Čak sam i gori. Ja sam otpadnik.”

„Ali mnogo je drugih sjenolovaca koji su bili članovi Kruga – Lightwoodovi i Penhallowovi–”

„Svi su se oni javno pokajali. Okrenuli su leda Valentineu. Ja nisam.”

„Ti nisi? Ali zašto?”

„Zato što me više plaši Valentine nego Klava”, reče Samuel. „A da si razborit, svjetleniče, i ti bi osjećao isto.”

„Ali ti bi trebala biti u New Yorku!” viknula je Isabelle. „Jace je rekao da si se predomislila u vezi dolaska. Rekao je da želiš ostati s majkom!„Jace je lagao”, odrješito je rekla Clary. „Nije htio da dođem, pa mi je lagao o vremenu vašeg odlaska, a onda je lagao vama da sam se predomislila. Sjećaš se kad si mi rekla da on nikad ne laže? To definitivno nije istina.„Obično ne laže”, Isabelle je problijedjela. „Čuj, jesi li došla ovamo... mislim, ima li to neke veze sa Simonom?”

„Sa Simonoml Ne. Simon je na sigurnom u New Yorku, hvala Bogu. Premda će biti jako ljutit što se nije imao priliku oprostiti sa mnom.” Isabellein tupi izraz lica počeo je živcirati Clary. „No daj, Isabelle, pusti me unutra. Moram vidjeti Jacea.”

„Znači... naprosto si sama došla? Jesi li imala Klavino dopuštenje? Molim te, reci mi da si imala Klavino dopuštenje.”

„Kao takvo, ne–”

„Prekršila si Zakoni“ Isabelle je podigla glas, a potom ga spustila, nastavljajući gotovo šapatom: „Ako Jace sazna, poludjet će. Clary, moraš otići kući!”

„Ne. Moram biti ovdje”, reče Clary, ni sama posve ne shvaćajući odakle joj takva tvrdoglavost. „I moram razgovarati s Jaceom.”

„Sada nije pravo vrijeme.” Isabelle je uznemireno pogledala oko sebe, kao da se nada da bi mogla spaziti nekoga tko bi joj pomogao razuvjeriti Clary. „Molim te, samo se vrati u New York. Molim te?”

„Mislila sam da sam ti draga, Izzy.” Clary zaigra na osjećaj krivnje. Isabelle se ugrizla za usnu. Nosila je bijelu haljinu, kosa joj je bila podignuta i izgledala je mlađe no obično. Iza nje Clary je vidjela visok ulazni hodnik u kojem su visjele uljane slike, naizgled antikne. „Draga si mi. Samo što će Jace... o, moj Bože, što to nosiš? Gdje si nabavila borilačku opremu?”

Clary se pogleda. „Duga priča.”

„Ne možeš ući u tome. Ako te Jace vidi–”

„Oh, pa što ako me vidi? Isabelle, došla samo ovamo zbog majke... zbog nje. Jace možda nije želio da dođem, ali ne može me prisiliti da ostanem kod kuće. Moram biti ovdje. Majka je očekivala da to učinim za nju. I ti bi to učinila za svoju majku, zar ne?”

„Naravno da bih”, reče Isabelle. „Ali, Clary, Jace ima svoje razloge–”

„Ako je tako, voljela bih čuti o čemu se radi.” Clary se naglo sagne ispod Isabelleine ruke i hitro ude u hodnik.

„Clary!” zavapi Isabelle i jurne za njom. No Clary je već bila na pola hodnika; onom polovinom uma koji nije bio usredotočen na izbjegavanje Isabelle postajala je svjesna da je kuća građena poput Amatisine, visoko i usko, ali i da je znatno veća i bogatije ukrašena. Hodnik se raširio u sobu s visokim prozorima s kojih se pružao pogled preko širokog kanala po kojem su plovili bijeli brodovi; jedra su im polako klizila zrakom poput maslačkova sjemena nošena vjetrom. Na kauču pokraj jednog od prozora sjedio je crnokos mladić, naizgled čitajući knjigu.

„Sebastiane!” zazvala je Isabelle. „Ne daj joj da ode gore!”

Mladić iznenađeno podigne pogled i već se u sljedećem trenutku nade ispred Clary, prepriječivši joj put prema stubama. Clary se kližući zaustavi – nikad prije nije vidjela da se netko tako brzo kreće, izuzev Jacea. Mladić se čak nije ni zadihao; štoviše, smješkao joj se.

„Znači, to je glasovita Clary.” Osmijeh mu je vedrio lice i Clary osjeti kako suspreže dah. Već godinama crtala je beskonačan strip – priču o kraljevu sinu na kojeg je bačeno prokletstvo zbog čega će svatko koga voli umrijeti. Cijela se predavala maštariji o svom tamnom, romantičnom, tajnovitom kraljeviću, a sad ga evo ispred nje – ista blijeda koža, ista valovita kosa i oči tako tamne da se činilo kako su mu se zjenice stopile sa šarenicama. Iste izražene jagodice i duboko usađene zasjenjene oči, urešene dugačkim trepavicama. Znala je da ga vidi prvi put, ali opet...

Mladić je izgledao zbunjeno. „Mislim da se... zar smo se već negdje sreli?”

Clary nijemo odmahne glavom.„Sebastiane!” Isabelleina se kosa otela kopčama i sada joj je padala preko ramena, dok joj

je iz očiju isijavao bijes. „Nemoj biti ljubazan prema njoj. Ne bi smjela biti ovdje. Clary, idi kući.”

S naporom Clary svrne pogled sa Sebastiana i prostrijeli Isabelle. „Što, natrag u New York? A kako bih to trebala dospjeti onamo?”

„Kako si dospjela ovamo?“ upitao je Sebastian. „Kriomice ući u Alicante pravo je postignuće.”

„Došla sam kroz Portal”, reče Clary.

„Kroz Portal?” zapanjila se Isabelle. „Ali u New Yorku nije ostao nijedan Portal. Valentine je uništio oba–”

„Ne dugujem ti nikakva objašnjenja”, reče Clary. „Ne dok ti meni ne objasniš neke stvari. Prije svega, gdje je Jace?”

„Nije ovdje”, odgovorila je Isabelle u istom trenutku kad je Sebastian rekao: „Na katu je.”

Isabelle se okomi na njega. „Sebastiane! Šuti!“

Sebastian je izgledao smeteno. „Ali ona mu je sestra. Zar je ne bi želio vidjeti?”Isabelle otvori pa zatvori usta. Clary je shvaćala da važe što je uputnije: objasniti njezin složeni

odnos s Jaceom posve neobaviještenom Sebastianu ili prirediti Jaceu neugodno iznenađenje. Napokon očajnički podigne ruke. „U redu, Clary”, reče ona s neuobičajenom količinom ljutnje u glasu. „Samo ti radi po svom, nema veze koga ćeš usput povrijediti. Ionako je uvijek tako, zar ne?”

Uf. Clary prijekorno pogleda Isabelle, a onda se ponovo okrene prema Sebastianu koji joj se bez riječi makne s puta. Jurnula je pokraj njega pa uza stube, tek nejasno svjesna glasova iza sebe – Isabelle je vikala na jadnog Sebastiana. Ali to je bila Isabelle; ako joj se u blizini nalazio kakav mladić, a nekome je trebalo prišiti krivnju, ona bi je prisila njemu.

Na vrhu stubišta bio sobičak s isturenim prozorima kroz koje se pružao pogled na grad. U sobičku je sjedio dječak i čitao; kad se Clary popela, podigao je pogled i iznenađeno zatreptao. „Poznajem te odnekud.”

„Bok, Max. Ja sam Clary, Jaceova sestra. Sjećaš se?”

Max se razvedri. „Pokazala si mi kako čitati Naruto“, reče on pružajući joj strip. „Gle, imam novi. Zove se–”

„Max, sada ne mogu razgovarati, ali obećavam ti da ću kasnije pogledati strip. Znaš li možda

gdje je Jace?”Max se sada snuždi. „U onoj sobi”, pokaže na posljednja vrata niz hodnik. „Htio sam ući s njim,

ali rekao mi je da mora obaviti stvari koje se tiču samo odraslih. Svi mi neprekidno to govore.”

„Žao mi je”, reče Clary, ali misli joj više nisu bile s Maxom, žurile su se naprijed – što će reći Jaceu kad ga ugleda; što će on reći njoj? Koračajući niz hodnik prema vratima, mislila je: Najbolje da se postavim prijateljski, ne ljutito; ako budem vikala na njega, samo će zauzeti obrambeni stav. Mora shvatiti da pripadam ovamo kao i on. Ne treba me paziti kao da sam od porculana. I ja sam snažna–

Naglo je otvorila vrata. Prostorija je izgledala kao svojevrsna knjižnica – uza zidove su bile poredane knjige. Bila je puna svjetla koje je ulazilo kroz golem, visok prozor. U središtu prostorije stajao je Jace. No nije bio sam – ni blizu tome. S njime je bila tamnokosa djevojka koju Clary dotad nije vidjela. Bili su u čvrstom, strastvenom zagrljaju.

6

ZLA KRV

Clary obuzme vrtoglavica, kao da je sav zrak isisan iz prostorije. Pokušala se povući, ali spotakla se i ramenom udarila o vrata koja se uz tresak zatvore, a Jace i djevojka se razdvoje.

Clary se ukoči. Oboje je zurilo u nju. Uočila je da djevojka ima crnu ravnu kosu do ramena i da je iznimno lijepa. Gornji gumbi bluze bili su joj otkopčani, otkrivajući komadić čipkastoga grudnjaka. Clary se osjećala kao da će svakog trenutka povratiti.

Djevojka primakne ruke bluzi i hitro se stane zakopčavati. Nije izgledala oduševljeno. „Pardon”, namrštila se. „Tko si ti?”

Clary nije odgovorila – gledala je Jacea, koji je u nevjerici piljio u nju. S lica mu je nestala sva boja i oko očiju su mu se pojavili tamni kolutovi. Promatrao je Clary kao da zuri u cijev puške.

„Aline, ovo je Clary.” Jaceov glas bio je posve hladan i bezbojan. „Moja sestra.”

„Oh. Oh.“ Alineino se lice opustilo i razvuklo u malčice posramljen smiješak. „Oprosti! Kakav način da se upoznamo. Bok, ja sam Aline.” I dalje se smješkajući, krenula je prema Clary, pružajući joj ruku.

Mislim da je neću moći dotaknuti, pomislila je užasnuto Clary, gubeći tlo pod nogama.Pogledala je Jacea, koji kao da joj je u očima iščitavao misli; bio je ozbiljan. Uhvatio je Aline za ramena i nešto joj rekao na uho. Iznenadila se, slegnula ramenima i bez riječi se zaputila prema vratima.

Clary je ostala sama s Jaceom. Sama s nekim tko ju je još uvijek gledao kao da mu se ostvarila najgora noćna mora.

„Jace”, prozbori ona i korakne prema njemu.Uzmaknuo je kao da je premazana otrovom. „Za ime anđela, Clary”, rekao je, „što radiš ovdje?”

Unatoč svemu, zaboljela ju je grubost u njegovu glasu.

„Možeš se barem pretvarati da ti je drago što me vidiš. Makar malo.”

„Nije mi drago što te vidim”, reče on. Nešto boje mu se vratilo, ali koža ispod očiju i dalje mu je bila zasjenjena sivim mrljama. Clary je čekala da još nešto kaže, ali činilo se da je njemu dovoljno zuriti u nju s neskrivenim užasom. Rastreseno je uočila da mu crni džemper visi preko zapešća kao da je smršavio i da su mu nokti izgrizeni do krvi. „Ni najmanje.”

„Ovo ti ne sliči”, reče ona. „Mrzim kad se tako ponašaš–”

„O, mrziš to, je li? Tjah, onda bolje da prestanem, zar ne? Mislim, ti uvijek učiniš ono što te zamolim.”

„Nisi imao nikakvo pravo onako postupiti!” napadne ga ona iznenada se razbjesnivši. „Onako mi lagati. Nisi imao nikakvo pravo–”

„Imao sam svako pravo!” viknuo je on. Nije se sjećala da je ikad vikao na nju. „Imao sam svako pravo, ti glupa, glupa djevojko. Ja sam tvoj brat i–”

„I što? Posjeduješ me? Ne posjeduješ me, bio ti moj brat ili ne!”

Vrata iza Clary naglo se otvore. Bio je to Alec u nenapadnoj dugačkoj tamnoplavoj jakni; crna kosa bila mu je razbarušena. Nosio je blatnjave čizme, a njegov inače smireni izraz lica zamijenila je zaprepaštenost. „Svih mi dimenzija, što se ovdje događa?” upita on, u šoku gledajući Jacea pa Clary. „Zar pokušavate ubiti jedno drugo?”

„Nikako”, reče Jace. Kao čarolijom, vidjela je Clary, sve se izbrisalo: i njegov bijes i panika; ponovo je bio leden. „Clary je baš na odlasku.”

„Dobro”, reče Alec. „Jer moram razgovarati s tobom. Jace.”

„Zar nitko u ovoj kući više ne zna reći: ‘Bok, drago mi je što te vidim.’?” oštro reče Clary, ne uputivši pitanje nikom posebno.

Bilo je mnogo lakše izazvati osjećaj krivnje kod Aleca nego kod Isabelle. „Drago mi je što te vidim. Clary”, reče on, „osim, naravno, zbog činjenice da uistinu ne bi trebala biti ovdje. Isabelle mi je rekla da si nekako sama dospjela ovamo i baš sam impresioniran–”

„A da je prestaneš podržavati?” zatražio je Jace.

„Ali zbilja, zbilja bih morao porazgovarati s Jaceom u vezi nečega. Možeš li nam dati nekoliko minuta?”

„I ja moram razgovarati s njim”, reče ona. „O našoj majci–”

„Ne razgovara mi se”, reče Jace. „Ni s kim od vas dvoje, da budem precizan.”

„O, da, razgovara ti se”, reče Alec. „O ovome ćeš zbilja željeti popričati sa mnom.”„Sumnjam”, reče Jace. Ponovo je netremice promatrao Clary. „Nisi ovamo došla sama, zar ne?”

upitao je polako, kao da shvaća kako je stanje i lošije nego što je mislio. „Tko je došao s tobom?”

Činilo se da nema smisla lagati o tome. „Luke”, reče Clary. „Luke je došao sa mnom.”

Jace je problijedio. „Ali Luke je donjosvjećanin. Znaš li što Klava radi s neprijavljenim donjosvjećanima koji dođu u Grad od Stakla, prijeđu zaštite bez dopuštenja? Jedna je stvar doći u Idris, ali ući u Alicante?! Potajno?!”

„Ne znam”. Clary je napola šaptala, „ali znam što ćeš reći–”

„Da ćeš saznati ako se ti i Luke odmah ne vratite u New York?”

Jace na trenutak utihne, susrećući njezin pogled. Zapanjio ju je očaj na njegovu licu. Jer je naposljetku on prijetio njoj, a ne obrnuto.

„Jace”, Alec je prekinuo tišinu; u glas mu se uvukla panika. „Zar se nisi upitao gdje sam bio cijeli dan?”

„Nosiš novu jaknu”, reče Jace i ne pogledavši prijatelja. „Pretpostavljam da si bio u kupnji. Ali nemam pojma zašto ti je toliko stalo da me time gnjaviš.”

„Nisam bio u kupnji”, reče Alec gnjevno. „Išao sam–”

Vrata se ponovo otvore. Isabelle u bijeloj lepršavoj haljini hitro uđe i zatvori vrata za sobom. Pogledala je Clary vrteći glavom: „Rekla sam ti ja da će poludjeti, zar ne?”

„Oho, rekla sam ti ja. Vrhunska taktika koja uvijek pali”, reče Jace.

Clary ga užasnuto pogleda. „Kako se možeš šaliti?“ prošaptala je. „Upravo si prijetio

Lukeu. Lukeu, kojem si drag i koji ti vjeruje. I to zato što je donjosvjećanin. Što je s tobom?”

Isabelle je bila prestravljena. „Luke je ovdje? Oh, Clary–”

„‘Nije ovdje”, reče Clary. „Jutros je otišao. Ne znam kamo. Ali sada mi je sasvim jasno zašto je morao otići.” Jedva to podnoseći, pogledala je

Jacea. „U redu. Pobijedio si. Nismo trebali doći. Nisam trebala napraviti taj Portal–”

„Napraviti Portal?” Isabelle je izgledala smeteno. „Clary, samo vještac može napraviti Portal. I nema ih baš mnogo. Jedini Portal ovdje u Idrisu nalazi se u Gardu.”

„Baš zbog toga moram razgovarati s tobom”, sikne Alec na Jacea koji je izgledao, kako je Clary iznenađeno opazila, još lošije no prije; izgledao je kao da će se svakog trenutka onesvijestiti. „U vezi posla koji sam sinoć išao obaviti... onog što sam morao isporučiti u Gard–”

„Alec, stani. Stani“, reče Jace; dubok očaj u njegovu glasu presiječe drugog mladića –Alec ušuti i zapilji se u Jacea, grizući usnu. Ali Jace kao da ga nije vidio; promatrao je Clary očima krutim poput stakla. Napokon reče: „U pravu si.” Glas mu je bio suspregnut, kao da se prisiljavao istisnuti riječi. „Nisi trebala doći. Znam da sam ti rekao da je to zato što ovdje nisi sigurna, ali to nije bila istina. Prava je istina da ne želim da budeš ovdje jer si nagla i lakomislena, pa sve zabrljaš. Jednostavno si takva. Neoprezna si, Clary.”

„Sve... zabrljam?” Clary je mogla udahnuti dovoljno zraka tek za šapat.

„Oh,7flce”, reče Isabelle tužno, kao da je on povrijeđen. Nije ju pogledao. Netremice je promatrao Clary.

„Uvijek trčiš pred rudo”, reče. „Znaš to, Clary. Nikad ne bismo završili u Dumortu da nije bilo tebe.”

„A Simon bi bio mrtav! Zar se to ne računa? Možda je bilo naglo, ali–”

„Možda?“ podigao je Jace glas.

„Ali nije da je svaka odluka koju sam donijela bila loša. Rekao si... Nakon onog što sam učinila na brodu, rekao si da sam svima spasila živote–”

S Jaceova lica nestalo je sve preostale boje. S iznenadnom i zapanjujućom žestinom reče: „Umukni, Clary, UMUKNI–”

„Na brodu?” Alec je zbunjeno pogledavao čas Jacea, čas Clary. „Što se to dogodilo na brodu? Jace–”

„To sam ti rekao samo da ne cmizdriš!” vikao je Jace ne obazirući se na Aleca; vidio je samo Clary. Osjećala je da snaga njegova iznenadnog gnjeva poput vala prijeti da će je srušiti. „Nama si poput katastrofe. Clary! Ti si ovozemaljka i uvijek ćeš to biti. Nikad nećeš biti sjenolovka. Ne znaš razmišljati poput nas, misliti na svačiju dobrobit – uvijek misliš samo na sebe! Ali sada traje rat, ili će tek započeti, i nemam te ni vremena ni želje slijediti uokolo, pokušavajući se pobrinuti da ne ubiješ nekoga od nas!”

Samo je zurila u njega. Nije se mogla sjetiti ničega što bi rekla; nikad nije ovako razgovarao s njom. Nije mogla ni zamisliti da bi mogao ovako razgovarati s njom. Koliko god ga ljutila u prošlosti, nikad joj se nije obraćao kao da je mrzi.

„Idi kući, Clary”, rekao je. Zvučao je vrlo umorno, kao da ga je napor potreban da joj kaže kako se zapravo osjeća posve ispraznio. „Idi kući.”

Svi njezini planovi su iščezli – njezina napola uobličena ambicija o žurnoj potrazi za Fellom,

spašavanju majke, pa čak i pronalaženju Lukea – ništa od toga više nije bilo važno; ostala je bez

riječi. Pođe prema vratima. Alec i Isabelle maknu joj se s puta – nijedno od njih dvoje nije ju pogledalo; umjesto toga, gledali su u stranu, potresenih lica punih nelagode. Clary je znala da bi se vjerojatno trebala osjećati poniženo i ljutito. Ali nije bilo tako. Osjećala je jedino kako je sve u njoj umrlo.

Kod vrata se okrenula i pogledala za sobom. Jace je zurio u nju. Svjetlo koje je ulazilo kroz prozor iza njega ostavljalo mu je lice u sjeni; mogla je vidjeti tek blještave zrake sunca koje su mu osule plavu kosu poput krhotina slomljenog stakla.

„Kad si mi prvi put rekao da je Valentine tvoj otac, nisam ti vjerovala”, rekla je. „Ne samo zato što nisam željela da to bude istina, nego zato što mu nisi bio nimalo sličan. Nikad nisam mislila da si poput njega. Ali jesi.

Izašla je iz prostorije i zatvorila vrata.

„Izgladnjivat će me do smrti”, reče Simon.

Ležao je na tlu svoje ćelije, osjećajući hladnoću kamena na leđima. Ali iz ovog je kuta mogao vidjeti nebo kroz prozor. Prvih dana kad je postao vampir, misleći da nikad više neće vidjeti danje svjetlo, neprestano je razmišljao o suncu i nebu. O tome kako se nebeske boje mijenjaju tijekom dana: o jutarnjem bljedilu, intenzivnoj podnevnoj modrini i plavozelenoj tami sumraka. Ležao bi budan u tami dok su mu kroz glavu paradirale nijanse plave. A sada se, ispružen na leđima u ćeliji ispod Garda, pitao je li mu danje svjetlo sa svim svojim nijansama plave bilo vraćeno samo kako da bi kratak i neugodan ostatak života proveo u ovom sićušnom prostoru u kojem kroz rešetke jedinog zidnog prozora vidi tek komadić neba.

„Jesi li čuo što sam rekao?” podigao je glas. „Inkvizitor će me izgladnjivati do smrti. Nema više krvi.”

Začulo se šuškanje pa glasan uzdah. Potom Samuel progovori: „Čuo sam te. Samo ne znam što želiš da napravim u vezi toga.” Zastao je. „Žao mi te, svjetleniče, ako ti to pomaže.”

„Zapravo i ne”, reče Simon. „Inkvizitor želi da lažem. Želi da kažem kako su Lightwoodovi u savezu s Valentineom. Onda će me poslati kući.” Okrenuo se na trbuh; kamenje mu je podbadalo kožu. „Nema veze. Ne znam zašto ti sve to govorim. Vjerojatno nemaš pojma o čemu pričam.” Samuel se oglasi zvukom između smijuljenja i kašljanja. „Zapravo znam. Poznajem Lightwoodove. Bili smo zajedno u Krugu. Lightwoodovi, Waylandovi, Pangbornovi, Herondaleovi, Penhallowovi. Sve ugledne alicantske obitelji.”

„A Hodge Starkweather?” reče Simon sjetivši se učitelja Lightwoodovih. „I on je bio u Krugu, zar ne?”

„Da”, reče Samuel. „Ali njegovu se obitelj teško moglo nazvati uglednom. Hodge je nekoć obećavao, ali bojim se da nije ispunio očekivanja.” Zastao je. „Aldertree je, naravno, uvijek mrzio Lightwoodove, još otkad smo bili djeca. Nije bio bogat, ni bistar ni zgodan, a oni, tjah, nisu bili baš ljubazni prema njemu. Mislim da to nikad nije prebolio.”

„Bogat?” reče Simon. „Mislio sam da sve sjenolovce plaća Klava. Kao... kao u, ne znam, u komunizmu.”

„Teoretski, svi su sjenolovci plaćeni pravedno i jednako”, reče Samuel. „Neki, poput onih na visokim položajima u Klavi ili onih koji nose veliku odgovornost – voditelji instituta, na primjer –dobivaju veću plaću. Potom postoje oni koji žive izvan Idrisa, čiji je izbor da zarađuju medu

ovozemaljcima; to nije zabranjeno sve dok dio zarade daju Klavi. Ali...” Samuel je oklijevao. „Vidio si kuću Penhallowovih, zar ne? Kako ti se čini?”

Simon se u mislima vrati u blisku prošlost. „Jako je luksuzna.”

„To je jedna od najljepših kuća u Alicanteu”, reče Samuel. „Imaju i drugu kuću, imanje na selu. Kao i gotovo sve bogate obitelji. Vidiš, postoji još jedan način na koji nefili mogu zgrnuti bogatstvo. Nazivaju to ‘plijenom’. Kad sjenolovac ubije demona ili donjosvjećanina, sve što su imali prelazi u njegovo vlasništvo. Pa ako bogati vještac prekrši Zakon i nefil ga ubije...”

Simon zadrhti. „Znači, ubijanje donjosvjećana unosan je posao?

„Može biti”, reče Samuel gorko, „ako nisi odveć izbirljiv u ubijanju. Sada shvaćaš zašto su Sporazumi naišli na toliko otpora. Zadiru u lisnice jer zahtijevaju oprez u ubijanju donjosvjećana. Možda sam se zbog toga i priključio Krugu. Moja obitelj nikad nije bila bogata, a biti prezren zbog toga što ne prihvaćaš krvavi novac–” Naglo utihne.

„Ali i članovi Kruga su ubijali donjosvjećane”, reče Simon.

„Zato što su mislili da je to njihova sveta dužnost”, reče Samuel. „Ne iz pohlepe. Premda sada ne mogu zamisliti zašto sam ikad smatrao da je to važno.” Zvučao je iscrpljeno. „Stvar je bila u Valentineu. Imao je karizmu. Mogao te uvjeriti u bilo što. Sjećam se kako krvavih ruku stojim pokraj njega i gledam tijelo mrtve žene na tlu, misleći da je ono što radim ispravno jer je Valentine tako rekao.”

„Tijelo donjosvjećanke?”

Onkraj zida čulo se Samuelovo isprekidano disanje. Napokon reče: „Moraš shvatiti da bih učinio sve što zatraži, baš kao i svi ostali. Kao i Lightwoodovi. Inkvizitoru je ta stvar poznata i pokušava je iskoristiti. Ali trebaš znati – ako popustiš pred njim i baciš krivnju na Lightwoodove, postoji mogućnost da te svejedno ubije kako bi ti zatvorio usta. Ovisno o tome hoće li se u tom trenutku zbog zamisli o milosrđu osjećati moćno ili ne.”

„Nije važno”, reče Simon. „Neću to učiniti. Neću izdati Lightwoodove.

„Zbilja?” Samuel kao da nije bio uvjeren. „Postoji li neki razlog zašto ne bi to učinio? Zar ti je toliko stalo do Lightwoodovih?”

„Sve što bih mu rekao o njima bila bi laž.”

„Ali možda baš tu laž želi čuti. Želiš ići kući, zar ne?”

Simon je zurio u zid kao da kroz njega nekako vidi muškarca s druge strane. „Ti bi tako postupio? Lagao bi?”

Samuel se hripavo nakašljao, kao da nije najboljeg zdravlja. Ruku na srce, ondje dolje bilo je vlažno i hladno, što Simonu nije smetalo, ali običnom bi čovjeku vjerojatno izazvalo velike tegobe. „Nisam osoba čije bi moralne pouke trebalo slušati”, reče Samuel. „Ali, da, vjerojatno bih lagao. Najvažnije mi je spasiti vlastitu kožu.”

„Siguran sam da to nije istina.”

„Istina je”, reče Samuel. „Kad budeš stariji, Simone, naučit ćeš da ljudi obično govore istinu kad ti priznaju nešto neugodno o sebi.”

Ali ja nikad neću biti stariji, pomislio je Simon, dok naglas primijeti: „Sad ste me prvi put nazvali imenom. Rekli ste mi Simone, a ne svjetleniče.

„Valjda.”

„Što se tiče Lightwoodovih”, reče Simon, „nije da mi je toliko stalo do njih. Mislim, Isabelle mi je draga, a i Alec i Jace na neki način. Ali postoji ta djevojka. A Jace joj je brat.”

Kad mu je Samuel odvratio, po prvi put zazvučao je kao da se istinski zainteresirao. „Uvijek je riječ o djevojci.”

* * *

Čim su se vrata za Clary zatvorila, Jace se unatraške sručio na zid kao da su mu noge odrezane. Bio je sav siv, užasnut i potresen, ali na licu mu se naizgled primjećivalo i olakšanje, kao da je katastrofa izbjegnuta u posljednji trenutak.

„Jace”, reče Alec koraknuvši prema prijatelju. „Zar zbilja misliš–”

Jace prekine Aleca tihim glasom. „Izađite”, reče. „Samo izađite, oboje.

„Da bi mogao napraviti... što?“ upitala je Isabelle. „Još si malo uništiti život? Koji je ovo vrag bio?”

Jace je odmahnuo glavom. „Poslao sam je kući. To je najbolje za nju.„Nisi je samo poslao kući, napravio si ti i mnogo više. Razorio si je. Zar joj nisi vidio lice?”

„Vrijedilo je”, reče Jace. „Ti to ne bi shvatila.”

„Možda je vrijedilo zbog nje”, reče Isabelle. „Nadam se da će jednako završiti i po tebe.”

Jace okrene glavu u stranu. „Ostavi me... samog, Isabelle. Molim te.” Isabelle se zapanjeno zagleda u brata. Jace nikad nije govorio „molim te”. Alec spusti ruku na njezino rame. „Nema veze. Jace”, reče on što je blaže mogao. „Siguran sam da će s njom biti sve u redu.”

Jace podigne glavu i pogleda Aleca, ali ne pogleda ga uistinu – doimalo se kao da zuri u prazninu. „Ne, neće”, reče on. „Ali to sam znao. Kad smo već kod toga, sad mi možeš reći zašto si došao. Činilo se da se radi o nečem poprilično važnom.”

Alec makne ruku s Isabelleina ramena. „Nisam ti želio reći pred Clary–”

Jace se napokon usredotoči na Aleca. „Što mi nisi želio reći pred Clary?” Alec je oklijevao. Rijetko je viđao Jacea tako uznemirena i mogao je samo zamišljati na koji će način neugodna iznenađenja koja slijede djelovati na njega. Ali nije bilo načina da se to izbjegne. Jace je morao znati. „Kad sam jučer odveo Simona u Gard”, započne on tiho, „Malachi mi je rekao da će Magnus Bane dočekati Simona na drugoj strani Portala u New Yorku. Stoga sam Magnusu poslao vatro-poruku. Javio mi se jutros. Nije dočekao Simona. Zapravo, kaže da nije bilo portalne aktivnosti u New Yorku otkad je Clary prešla na drugu stranu.”

„Možda je Malachi pogriješio”, nabaci Isabelle nakon što je kratko pogledala Jaceovo pepeljasto lice. „Možda je netko drugi dočekao Simona na onoj strani. A Magnus možda griješi o portalnoj aktivnosti–”

Alec odmahne glavom. „Jutros sam išao do Garda s mamom. Namjeravao sam se o tome sam raspitati kod Malachija, ali kad sam ga ugledao – ne znam zašto – sakrio sam se iza ugla. Nisam se mogao suočiti s njim. A onda sam ga čuo kako jednom od čuvara govori neka dovedu vampira gore jer Inkvizitor opet želi razgovarati s njim.”

„Jesi li siguran da su razgovarali o Simonu?” upitala je Isabelle, ali u glasu joj se osjećalo da i

sama zna da je to pitanje suvišno. „Možda...”

„Govorili su kako je donjosvjećanin bio glup kad je pomislio da će ga jednostavno poslati natrag u New York bez ispitivanja. Jedan je rekao kako ne može povjerovati da je netko uopće mogao biti toliko drzak da ga pokuša potajice uvesti u Alicante. A Malachi je na to rekao; ‘Tjah, što bi se drugo moglo očekivati od Valentineova sina?”‘

„Oh”, šapnula je Isabelle. „Oh, moj Bože.” Pogledala je na drugu stranu sobe. „Jace...”

Jace je stiskao šake uz bokove. Oči su mu izgledale uleknuto, kao da prodiru u lubanju. U drugim bi mu okolnostima Alec spustio ruku na rame, ali sada ne; iz Jacea je izbijalo nešto što ga je natjeralo da se suzdrži. „Da ga nisam baš ja proveo”, reče Jace tihim, odmjerenim glasom, kao da recitira, „možda bi ga odmah pustili kući. Možda bi vjerovali–”

„Ne”, reče Alec. „Ne, Jace, nisi ti kriv. Spasio si mu život.”

„Spasio sam ga da ga Klava sada može mučiti”, reče Jace. „Jaka usluga. Kad Clary sazna za to...” Naslijepo je odmahnuo glavom. „Mislit će da sam ga namjerno odveo ovamo i predao ga Klavi, znajući što će mu učiniti.”

„Neće to pomisliti. Nemaš razloga učiniti takvo što.”

„Možda”, reče Jace polako, „ali nakon što sam se onako ponio prema njoj...”

„Nitko nikada ne bi pomislio da bi to učinio. Jace”, reče Isabelle. „Nitko tko te poznaje. Nitko–”

Ali Jace nije čekao da sazna što još nitko nikada ne bi pomislio. Okrenuo se i prišao golemom prozoru s kojeg se pružao pogled na kanal. Stajao je ondje trenutak, a svjetlo koje je ulazilo kroz prozor zlatilo mu je rubove kose. Zatim se pomaknuo tako brzo da Alec nije imao vremena reagirati. Kad je vidio što će se dogoditi i jurnuo to spriječiti, već je bilo kasno.

Začuo se prasak – lomljava – i razbijeno se staklo raspršilo naglo kao pljusak nazupčanih zvijezda. Jace pogleda svoju lijevu šaku s analitičkim zanimanjem; zglobovi prstiju bili su mu prošarani jarkocrvenom bojom. Krupne kapi krvi skupljale su se i rasprskavale na podu pokraj nogu.

Isabelle je zurila u Jacea pa u rupu u staklu; iz praznog središta širile su se linije poput paukove mreže od tankih srebrnih raspuklina. „Oh, Jace”, rekla je s blagošću koju Alec dotad nije čuo. „Kako ćemo, pobogu, objasniti ovo Penhallowovima?”

Ni sama ne znajući kako, Clary je uspjela izići iz kuće; hodnici i stube bili su u izmaglici, a onda je stala trčati prema izlaznim vratima i nekako se našla na prilaznom stubištu kuće, čekajući da vidi hoće li povratiti po ružinim grmovima Penhallowovih.

Bili su baš na pravom mjestu da se povrati po njima, a u želucu je osjećala bolno komešanje, no bila je pojela tek nešto juhe, što je već uzimalo maha. Zaključila je kako u želucu nema ništa što bi mogla povratiti. Sišla je niz stube i prošavši kroz vrata u ogradi, skrenula naslijepo – nije se više mogla sjetiti iz kojeg je smjera došla ni kako se može vratiti do Amatis, ali kao da više i nije bilo pretjerano važno. Nije da se veselila povratku ni tome što će Lukeu objašnjavati da moraju otići iz Alicantea jer će ih Jace u suprotnom predati Klavi.

Možda je Jace u pravu. Možda je doista nagla i lakomislena. Možda nikad ne razmišlja o posljedicama vlastitih postupaka, kako oni utječu na ljude koje voli. Simonovo lice bljesne joj pred očima, jasno kao fotografija, a zatim Lukeovo–

Stala je i naslonila se na stup ulične rasvjete. Četvrtasta staklena svjetiljka bila je nalik onim plinskima na vrhovima starih stupova ispred crveno-smeđih kuća u Park Slopeu. To ju je nekako umirilo.

„Clary!” začuo se zabrinut glas mladog muškarca. Clary smjesta pomisli: Jace. Naglo se okrene.

Nije bio Jace, već Sebastian, crnokosi mladić iz dnevne sobe Penhallowovih. Stajao je pred njom malko zadihan, kao da je trčao za njom niz ulicu.

Ponovo ju je snažno obuzeo raniji osjećaj, kao kad ga je ugledala prvi put –prepoznavanje pomiješano s nečim što nije mogla odrediti. Nije se radilo o sviđanju, već ju je nekako privlačio; nešto kao da ju je vuklo prema tom nepoznatom mladiću. Možda se radilo samo o njegovu izgledu. Bio je prekrasan, baš kao Jace. No dok je Jace bio sav zlaćan, ovaj je mladić bio blijed i taman. Premda sad kad ga je bolje promotrila, shvatila je kako sličnost s njezinim zamišljenim kraljevićem nije baš tako izrazita. Štoviše, imali su različite nijanse kose, očiju i kože. Ali bilo je nešto u obliku njegova lica, držanju, tamnom tajanstvu pogleda...

„Jesi dobro?” blago je upitao. „Istrčala si iz kuće kao da...” Gledajući je, polako je postajao sve

tiši. Još se uvijek čvrsto držala za stup ulične rasvjete, kao da bi se inače srušila. „Što se dogodilo?”

„Posvađala sam se s Jaceom”, pokušavala je zvučati smireno. „Znaš kako je.”

„Zapravo ne znam.” Zazvučao je kao da se ispričava. „Nemam braće i sestara.”

„Sretniče”, reče ona, ostavši iznenađena gorčinom u svom glasu.

„Ne misliš tako.” Korakne prema njoj, a kako je to učinio, ulična se svjetiljka titrajući upali i okupa ih bijelim vještičjim svjetlom. Sebastian podigne pogled prema svjetiljci i osmjehne se. „To je znak.”

„Kakav znak?”

„Znak da bi mi trebala dopustiti da te otpratim kući.”

„Ali nemam pojma gdje je to”, uviđala je ona. „Iskrala sam se iz kuće i krenula ovamo. Ne sjećam se puta.”

„Pa... kod koga si odsjela?”

Oklijevala je s odgovorom.

„Neću nikome reći”, obećao je on. „Kunem se anđelom.”

Zapiljila se u njega. Sjenolovcu je to bila uistinu ozbiljna zakletva. „U redu”, odluči ona prije no što su joj se misli stigle zaplesti. „Odsjela sam kod Amatis Herondale.”

„Odlično. Znam gdje živi.” Ponudio joj je ruku. „Hoćemo li?”

Uspjela se osmjehnuti. „Malo si nasrtljiv, znaš?”

Slegnuo je ramenima. „Imam fetiš na djeve u nevolji.”

„Nemoj biti seksist.”

„Uopće nisam. Moje su usluge dostupne i gospodi u nevolji. To je fetiš jednakih mogućnosti”, reče on i iznova joj graciozno ponudi ruku.

Ovoga puta ju je prihvatila.

Alec zatvori za sobom vrata male tavanske sobe i okrene se prema Jaceu. Oči su mu obično imale

boju jezera Lyn, onu spokojnu svijetloplavu, no znala mu se mijenjati s raspoloženjem. Sada su mu oči imale boju East Rivera za oluje. A i lice mu je bilo olujno. „Sjedni”, reče Jaceu, pokazujući na nizak stolac pokraj prozora na zabatu. „Izvadit ću zavoje.”

Jace sjedne. Soba na vrhu kuće Penhallowovih koju je dijelio s Alecom bila je mala, s dva uzana kreveta uza svaki zid. Odjeća im je visjela na nizu zidnih kuka. Kroz jedini prozor ulazilo je slabašno svjetlo – sada se već smračilo i nebo onkraj stakla bilo je modroljubičasto. Jace je promatrao kako Alec klečeći izvlači svoju veliku putnu torbu ispod kreveta i trzajem je otvara. Bučno je kopao po njoj, a onda ustao s kutijom u rukama. Jace je znao da je izvukao kutiju s medicinskim potrepštinama koje ponekad znaju biti od pomoči ako rune ne mogu poslužiti – bilo je ondje antiseptika, zavoja, gaza i škare.

„Zar nećeš upotrijebiti iscjeliteljsku runu?” upita Jace više iz znatiželje.„Ne. Možeš se–” Alec se naglo prekine i uz gotovo nečujnu psovku hitne kutiju na krevet. Prišao

je malom umivaoniku uza zid i stao prati ruke takvom žestinom da je voda u sitnim kapljicama štrcala uvis. Jace ga je promatrao s rezerviranom znatiželjom. Šaka ga je počela potmulo, bolno peći.

Alec ponovo dohvati kutiju i sruči se na stolac koji je dovukao pred Jacea. „Daj mi ruku.”

Jace je ispruži. Morao je priznati da izgleda prilično loše. Četiri bazna zgloba na prstima bila su mu rascijepljena, pa su izgledala poput crvenih asteriska. Sasušena krv slijepila mu se uz prste kao crvenkastosmeđa ljuskava rukavica.

Alec se nakrevelji. „Idiote.”

„Hvala”, reče Jace. Strpljivo je gledao kako Alec nagnuvši mu se nad ruku, pincetom pažljivo čeprka komadić stakla koji mu se zario u kožu. „I, zašto nećeš?”

„Što zašto neću?“

„Zašto nećeš upotrijebiti iscjeliteljsku runu? Ovu ozljedu nije nanio demon.”

„Zato što mislim”, Alec je dohvatio plavu bocu s antiseptikom, „kako će ti bol biti od koristi. Rane će ti zarasti kao ovozemaljcu. Polako i ružno. Možda nešto naučiš.” Poprskao je Jaceove posjekotine žarećom tekućinom. „Iako sumnjam u to.”

„Uvijek mogu nacrtati svoju iscjeliteljsku runu, znaš?”

Alec je omatao zavojem Jaceovu šaku. „Samo ako želiš da Penhallowovima kažem što se doista dogodilo s njihovim prozorom, umjesto da ih ostavim u uvjerenju da se dogodila nesreća.” Čvrsto je stegnuo čvor na zavoju, natjeravši Jacea da se lecne od boli. „Da sam znao da ćeš si to napraviti, ne bih ti ništa rekao.”

„Bi, rekao bi mi.” Jace je naherio glavu. „Nisam znao da će te moj nasrtaj na prozor toliko uznemiriti.”

„Ma kad...” Završivši sa zamatanjem, Alec je pogledao Jaceovu šaku, još uvijek je ne ispuštajući. Bila je to sada bijela kvrga od zavoja, istočkana krvlju na mjestima gdje ju je Alec dotaknuo. „Zašto si to radiš? Ne mislim samo na prozor, nego i na Clary, način na koji si razgovarao s njom. Zašto se kažnjavaš? To je ono što osjećaš i ne možeš si pomoći.”

Jaceov glas bio je miran. „Što osjećam?”

„Vidim kako je gledaš.” Alecov pogled bio je dalek; promatrao je nešto tik uz Jacea, nešto čega ondje nije bilo. „A ne može biti tvoja. Možda se radi samo o tome da prije nisi znao kako je to kad želiš ono što ne možeš imati.”

Jace ga je nepomično promatrao. „Što je to između tebe i Magnusa Banea?”

Alec naglo povuče glavu unatrag. „Ja ne... ništa...”

„Nisam glup. Nakon što si razgovarao s Malachijem, odmah si se javio Magnusu, i to prije no što si išta rekao meni, Isabelle ili bilo kome–”

„Zato što je samo on mogao odgovoriti na moje pitanje. Između nas nema ničega ”, reče Alec, a onda uhvativši Jaceov izraz lica, protiv volje doda: „Više ne... Između nas nema više ničega. U redu?”

„Nadam se da nije tako zbog mene”, reče Jace.

Alec problijedi i ustukne, kao da se sprema obraniti od udarca. „Što želiš reći?”„Znam da misliš kako nešto osjećaš prema meni”, reče Jace. „Ali ne osjećaš. Samo sam ti drag

jer sam bezopasan. Sa mnom ne riskiraš. Nikad nećeš morati ostvariti pravu vezu jer ćeš imati mene kao izgovor.”Jace je znao da je okrutan, ali jedva da je mario. Kad je bio u ovakvom raspoloženju, nanošenje boli ljudima koje voli bilo mu je gotovo jednako po volji kao i samoranjavanje.

„Sve mi je jasno”, reče Alec napeto. „Prvo Clary, zatim šaka, a sada ja. Idi kvragu. Jace.”

„Ne vjeruješ mi?” upita Jace. „U redu. Hajde, poljubi me.”

Alec je užasnuto zurio u njega.„Eto vidiš. Unatoč tome što sam zamamno zgodan, zapravo ti se ne sviđam na taj način. Pa

ako si otpilio Magnusa, to nije zbog mene, nego zato što se odveć bojiš bilo kome reći koga doista voliš. Zbog ljubavi postajemo lažljivci”, reče Jace. „To mi je rekla Svijetla kraljica. Stoga mi nemoj suditi što lažem o svojim osjećajima. I ti to radiš.” Ustao je. „A sada želim da to ponoviš.”

Povrijeđenom Alecu ukočilo se lice. „Kako to misliš?”„Laži za mene”, reče Jace; s kuke na zidu skine jaknu i navuče je. „Sunce zalazi. Samo što

se nisu počeli vraćati iz Garda. Želim da svima kažeš kako se ne osjećam dobro i da zbog toga nisam sišao u prizemlje. Reci im da mi se zamaglilo; spotaknuo sam se i tako razbio prozor.”

Alec je zabacio glavu i pogledao Jacea ravno u oči. „U redu”, rekao je. „Ako mi kažeš kamo ideš.”

„U Gard”, reče Jace. „Izbavit ću Simona iz zatvora.”

Claryna je majka vrijeme između sumraka i noći uvijek nazivala „plavi sat”. Govorila je da je tada svjetlo najjače i najneobičnije i da je to najbolje vrijeme za slikanje. Clary nikad nije istinski razumjela što je time željela reći, ali dok je sada hodala Alicanteom u sumrak, shvaćala je.

Plavi sat u New Yorku nije uistinu bio plav; bio je odveć blijed zbog ulične rasvjete i neonskih reklama. Jocelyn je zasigurno mislila na Idris. Ovdje je svjetlo na zlatne kamene zidove padalo u uzorcima čiste ljubičaste, a vještičja ulična rasvjeta bacala je na tlo kružno bijelo svjetlo koje je bilo tako jarko da je Clary imala osjećaj kako će osjećati toplinu kad bude prolazila kroz njega. Poželjela je da je majka s njom. Jocelyn bi joj mogla pokazati dijelove Alicantea koji su joj poznati, one koje je sačuvala u sjećanju.

Ali nikad ti nije govorila takve stvari. Namjerno ih je tajila od tebe. I sada možda više nikad nećeš saznati. Oštra bol – nešto između ljutnje i žalosti – probode Claryno srce.

„Jako si tiha”, reče Sebastian. Prelazili su kanal; u kamene rubove mosta bile su uklesane rune.

„Razmišljam o tome koliko ću nastradati kad se vratim. Morala sam se iskrasti kroz prozor, ali Amatis je dosad već vjerojatno otkrila da me nema.”

Sebastian se namrštio. „Zašto si se iskrala? Zar ti ne bi dopustila da posjetiš brata?”

„Uopće ne bih smjela biti u Alicanteu”, reče Clary. „Trebala bih biti kod kuće i sve promatrati sa sigurne udaljenosti.”

„Aha. To mnogo toga objašnjava.”„Zbilja?” Clary ga znatiželjno pogleda postrance. Po crnoj su mu se kosi razlile plave sjene.

„Svi kao da su problijedjeli kad se ranije danas spomenulo tvoje ime. Zaključio sam da ima neke zle krvi između brata i tebe.”

„Zle krvi? Tjah, može se to i tako reći.”

„Nije ti baš drag?”

„Je li mi Jace drag?“ Proteklih tjedana toliko je razmišljala voli li Jacea Waylanda i na koji način da nije pretjerano razmatrala je li joj drag. „Oprosti. On ti je obitelj... Znam da se ne radi o tome je li ti drag ili ne.

„Da, drag mi je”, reče ona iznenadivši samu sebe. „Doista. Samo... zna me razljutiti. Govori mi što smijem, a što ne–”

„Naoko to nema nekog učinka”, primijeti Sebastian.

„Kako to misliš?”

„Čini mi se da ti opet napraviš po svom.”

„Valjda.” Opaska ju je iznenadila jer je došla od takoreći stranca. „Ali izgleda da ga to ljuti mnogo više nego što sam mislila.”

„Pomirit će se on s tim.” Sebastianov glas bio je ravnodušan.

Clary ga radoznalo pogleda. „Je li tebi drag?”

„Drag mi je. Ali mislim da ja njemu baš i nisam.” Sebastian je zazvučao potišteno. „Kao da mu ide na živce sve što kažem.”

S ulice su skrenuli na širok trg popločen kamenom, okružen visokim, uskim kućama. U središtu se nalazio brončani kip anđela – onog anđela koji je dao svoju krv da stvori rasu sjenolovaca. Na sjevernoj strani trga uzdizala se golema građevina od bijelog kamena. Niz širokih mramornih stuba vodio je do kolonade iza koje su se nalazila velika dvostrana vrata. Sveukupni dojam na večernjem svjetlu bio je čaroban – i neobično poznat. Clary se pitala je li vidjela sliku ovog mjesta. Možda neku koju je naslikala njezina majka?

„Ovo je Trg anđela”, reče Sebastian. „A ovo je bila anđelova velika dvorana. U njoj su potpisani Sporazumi jer donjosvjećani ne smiju u Gard, pa se sada zove Dvorana Sporazuma. To nam je glavno mjesto okupljanja – ovdje se održavaju proslave, vjenčanja, plesovi i slične stvari. Predstavlja središte grada. Kažu da svi putevi vode u Dvoranu.”

„Malčice sliči na crkvu... ali ovdje nemate crkve, zar ne?”

„Nema potrebe”, reče Sebastian. „Čuvaju nas demonski tornjevi. Ništa drugo nam ne treba. Zbog toga volim dolaziti ovamo u posjet. Tako je... mirno.”

Clary ga je iznenađeno promatrala. „Znači, ti ne živiš ovdje?”

„Ne. Živim u Parizu. U posjetu sam Aline – ona mi je sestrična. Moja majka i njezin otac ujak Patrick bili su brat i sestra. Alineini roditelji godinama su vodili Institut u Pekingu. Vratili su se u Alicante prije desetak godina.”

„Jesu li... Penhallowovi nisu bili u Krugu, zar ne?”

Sebastian je načas izgledao zatečeno. Šutio je dok su skretali, ostavljajući trg za sobom; nastavili su labirintom mračnih ulica. „Zašto me to pitaš?” napokon reče.

„Pa... zato što su Lightwoodovi bili u Krugu.”

Prolazili su ispod ulične svjetiljke. Clary postrance pogleda Sebastiana. U dugom crnom kaputu i bijeloj košulji na bijelom svjetlu izgledao je poput crno-bijele ilustracije finoga gospodina iz viktorijanskog albuma. Crna mu se kosa gusto kovrčala uz sljepoočnice i Clary bi ga sada najradije nacrtala u tinti. „Moraš razumjeti”, reče on, „da je dobra polovina mladih sjenolovaca u Idrisu bila dio Kruga, kao i mnogi koji nisu bili u Idrisu. Na početku mu je pripadao i ujak Patrick, ali izašao je kad je shvatio koliko je Valentine opasan. Alineini roditelji nisu sudjelovali u Pobuni – ujak je otišao u Peking kako bi se udaljio od Valentinea i u tamošnjem se Institutu upoznao s Alineinom majkom. Kad je Lightwoodovima i ostalim članovima Kruga suđeno zbog izdaje Klave, Penhallowovi su glasali za oprost. Uspjeli su ih poslati u New York i spasiti od prokletstva. Lightwoodovi će im na tome zauvijek biti zahvalni.”

„A tvoji roditelji?” upita Clary. „Jesu li oni bili u Krugu?”

„Zapravo ne. Moja majka bila je mlada od Patricka – kad je otišao u Peking, poslao ju je u Pariz. Tamo je upoznala mog oca.”

„Majka ti je bila mlada od Patricka?”

„Mrtva je”, reče Sebastian. „I otac isto. Odgojila me teta Elodie.”

„Oh.” Clary se osjećala glupo. „Oprosti.”

„Ne sjećam ih se”, reče Sebastian. „Ne zapravo. Kad sam bio mladi, želio sam imati stariju sestru ili brata, nekoga tko bi mi mogao reći kakvi su bili kao roditelji.” Zamišljeno je pogledao Clary. „Mogu li te nešto upitati? Zašto si uopće dolazila u Idris kad si znala da će to tako teško pasti tvome bratu?”

Prije nego što mu je stigla odgovoriti, iz uzane su uličice izišli na dobro joj poznat neosvijetljen mali trg, kojem je u središtu na mjesečini svjetlucao zapušten bunar. „Trg bunara”, reče Sebastian s jasnim prizvukom razočaranja u glasu. „Stigli smo brže no što sam očekivao.”

Clary pogleda preko kamenog mosta koji se nadvio nad obližnji kanal. U daljini je vidjela Amatisinu kuću. Svi su prozori bili osvijetljeni. Uzdahnula je. „Odavde mogu sama, hvala.”

„Ne želiš da te otpratim do–”

„Ne. Osim ako ne želiš i ti nastradati.”

„Misliš da ću ja nastradati? Zato što sam bio dovoljno uglađen da te otpratim kući?”

„Nitko ne bi smio znati da sam u Alicanteu”, reče ona. „To je trebala biti tajna. A, bez uvrede, ti si stranac.”

„Ne bih želio biti stranac”, reče on. „Volio bih te bolje upoznati.” U pogledu mu se miješala vedrina i određena sramežljivost, kao da nije bio siguran kako će Clary prihvatiti ono što je upravo rekao.

„Sebastiane”, reče ona, iznenada osjetivši golem umor. „Drago mi je što me želiš bolje upoznati. Ali ja jednostavno nemam snage bolje upoznati tebe. Žao mi je.”

„Nisam mislio–”

No ona se već udaljavala od njega, koračajući prema mostu. Na pola puta se okrenula i pogledala ga. Obasjan mjesečinom, s crnom kosom koja mu je padala preko lica izgledao je kao da je sam na svijetu.

„Ragnor Fell”, reče ona.

Netremice ju je promatrao. „Što?”

„Pitao si me zašto sam došla ovamo premda nisam smjela”, reče Clary. „Majka mi je bolesna. Teško bolesna. Možda umire. Jedino što joj može pomoći, jedina osoba koja joj može pomoći je vještac Ragnor Fell. Samo što nemam pojma gdje ga potražiti.”

„Clary–”

Ponovo se okrenula prema kući. „Laku noć, Sebastiane.”

Bilo se teže uspinjati uz rešetku od letvica nego se spuštati niz nju. Claryne su čizme neprestano proklizavale na vlažnom kamenom zidu i laknulo joj je kad se napokon prebacila preko prozorske daske te završila u spavaćoj sobi što skokom, što padom.

No ushit je kratko trajao. Tek što su joj čizme udarile o pod, upalilo se jarko svjetlo –tiha eksplozija osvijetlila je sobu kao da je dan.

Amatis je sjedila na rubu kreveta; leđa su joj bila sasvim uspravna, a u ruci je držala vještičje svjetlo. Gorjelo je drečavim sjajem koji joj je isticao stegnute obraze i bore u kutovima usana. Nekoliko dugih trenutaka šutke je zurila u Clary. Napokon reče: „U toj odjeći izgledaš baš kao Jocelyn.”

Pomažući se rukama, Clary je ustala. „O... oprostite”, rekla je, „što sam tako otišla–”Amatis obujmi dlanom vještičje svjetlo i priguši sjaj. Clary zatrepće u iznenadnoj polutami.

„Presvući se”, reče Amatis. „Čekam te dolje u kuhinji. I nemoj da ti padne na pamet ponovo se iskrasti kroz prozor”, doda ona, „jer kad se vratiš, ova kuća za tebe će biti zabrtvljena.”

Gutajući slinu. Clary kimne.

Amatis ustane i ode bez riječi. Clary hitro skine opremu i stane oblačiti svoju odjeću koja je sada suha bila prebačena preko okvira kreveta – traperice su joj bile malčice krute, ali s ugodom je navukla svoju staru majicu. Zabacujući zamršenu kosu, krenula je dolje.

Kad je posljednji put bila u prizemlju Amatisine kuće, buncala je i imala priviđenja. Sjećala se dugih, beskonačnih hodnika i velikog stojećeg sata koji je kuckao poput umirućeg srca. Sada se našla u maloj, jednostavnoj dnevnoj sobi sa skromnim drvenim namještajem i krpenim sagom. Nevelik prostor i žive boje malko su je podsjetile na njezinu dnevnu sobu kod kuće u Brooklynu. Šutke je prošla kroz nju i ušla u kuhinju, gdje je u peći gorjela vatra, pa je cijeli prostor bio pun toplog žutog svjetla. Amatis je sjedila za stolom. Preko ramena je prebacila plavi rubac, pa joj je kosa izgledala još bjelje.

„Bok.” Clary je zastala na vratima s oklijevanjem. Nije mogla razabrati ljuti li se Amatis ili ne.

„Pretpostavljam da te ne moram pitati gdje si bila”, reče Amatis ne skidajući pogled sa stola.

„Išla si vidjeti Jonathana, zar ne? Bilo je i za očekivati. Da sam imala vlastitu djecu, vjerojatno bih znala kad mi dijete laže. Ali tako sam se nadala da bar ovoga puta neću u potpunosti razočarati svoga brata.”

„Razočarati Lukea?”„Znaš li što se dogodilo kad je ugrizen?” Amatis je netremice gledala ravno pred sebe. „Kad

mi je brata ugrizao vukodlak – a naravno da ga je ugrizao jer je Valentine uvijek glupo ugrožavao sebe i svoje sljedbenike; bilo je samo pitanje vremena – došao je k meni, rekao mi što se dogodilo i koliko ga je strah da se možda zarazio likantropijom. A ja sam rekla... rekla sam...”

„Amatis, ne morate mi govoriti o tome–”

„Rekla sam mu da se makne iz moje kuće i da se ne vraća dok ne bude siguran da nije zaražen. U strahu sam ustuknula pred njim – nisam si mogla pomoći.” Glas joj je drhtao. „Mogao je vidjeti koliko sam zgrožena; moje lice govorilo je sve. Rekao je da se boji ako je zbilja zaražen, ako postane vuko-stvor, da će Valentine tražiti da si oduzme život, a ja... ja sam rekla: Možda bi tako bilo najbolje.“

Clary se otme kratak uzdah zaprepaštenja; nije si mogla pomoći.

Amatis hitro podigne pogled. Na licu joj se očitavalo gnušanje prema samoj sebi. „Luke je po prirodi uvijek bio tako dobar, na što ga god Valentine pokušavao navesti –katkad bih pomislila da su on i Jocelyn jedini istinski dobri ljudi koje znam – i nisam mogla podnijeti pomisao da će se pretvoriti u nekakvo čudovište...”

„Ali on nije takav. Nije čudovište.”„Tada to nisam znala. Nakon što se zbilja preobrazio i pobjegao odavde, Jocelyn se trudila i

trudila uvjeriti me da je iznutra još uvijek isti čovjek, još uvijek moj brat. Da nije bilo nje, nikad ne bih pristala ponovo se susresti s njime. Dopustila sam mu da ostane ovdje kad je stigao prije Pobune

– da se skriva u podrumu – ali znala sam da mi zapravo ne vjeruje, nakon što sam mu već jednom okrenula leđa. Mislim da je još uvijek tako.”

„Imao je dovoljno povjerenja da dođe k vama kad mi je bilo loše”, reče Clary. „Imao je dovoljno povjerenja da me ostavi ovdje s vama–”

„Nije imao kamo”, reče Amatis. „A pogledaj samo kako sam se snašla s tobom. Nisam te uspjela zadržati u kući ni jedan jedini dan.”

Clary se lecne. Ovo je bilo gore nego da je vikala na nju. „Nije to vaša krivnja. Lagalasam vam i iskrala se. Niste mogli ništa.”

„Oh, Clary”, reče Amatis. „Zar ne shvaćaš? Uvijek nešto možeš. Samo što si ljudi poput mene uvijek govore drukčije. Rekla sam si da ne mogu ništa u vezi Lukea. Rekla sam si da ne mogu ništa kad me Stephen napuštao. Odbijala sam sudjelovati na sjednicama Klave zato što sam si rekla da ne mogu utjecati na njezine odluke, čak i kad su mi njezini postupci bili mrski. A onda kad napokonodlučim nešto poduzeti – tjah, tu jednu stvar ne mogu obaviti kako treba.” Oči su joj na svjetlu vatre bliještale punim, jarkim sjajem. „Idi u krevet. Clary”, završila je. „Odsad možeš odlaziti i dolaziti kako te volja. Neću učiniti ništa da te spriječim. Na koncu, kako si rekla, i ne mogu ništa.”

„Amatis–”„Nemoj.” Amatis je odmahnula glavom. „Samo idi u krevet. Molim te.” U glasu joj se osjećalo

da je to kraj razgovora; okrenula se i netremice zagledala u zid kao da je Clary već otišla.

Clary se okrenula na peti i otrčala uza stube. Nogom je zatvorila vrata gostinske sobe za sobom i bacila se na krevet. Pomislila je da će zaplakati, ali suze joj nisu navirale. Jace me mrzi, pomislila je. Amatis me mrzi. Nisam se stigla oprostiti sa Simonom. Majka mi umire. A Luke me napustio. Sama sam. Nikad nisam bila tako sama, a sve je moja krivnja. Možda baš zato nije mogla plakati, shvaćala je zureći u strop suhih očiju. Jer čemu plakati kad nema nikoga da te utješi? I, još gore, kad čak ni sam sebe ne možeš utješiti?

7

ONDJE KAMO SEANĐELI BOJE KROČITI

Simon se iznenada probudi iz sna o krvi i sunčevoj svjetlosti; netko ga je dozivao.

„Simone.“ Bio je to piskav šapat. „Simone, ustani.“

Simon je već bio na nogama – brzina kojom se sada mogao kretati katkad bi iznenadila i njega samog – i u tami ćelije okretao se na mjestu. „Samuele?” šapnuo je piljeći u sjene. „Samuele, jesi li to ti?”

„Okreni se, Simone.” Odnekud poznat glas sada je zazvučao pomalo razdražljivo. „Priđi prozoru.” Simon je smjesta shvatio o kome se radi i pogledavši kroz rešetkasti prozor, ugleda Jacea kako kleči na travi s kamenom vještičjeg svjetla u ruci. Promatrao je Simona usiljeno se mršteći. „Što je, mislio si da imaš noćnu moru?”

„Možda još traje”, reče Simon. U ušima mu je zujalo – da je imao puls, pomislio bi da mu krv brzo kola kroz žile. No bilo je to nešto drugo, manje opipljivo ali još bliže od krvi.

Vještičje svjetlo bacalo je na Jaceovo blijedo lice zbrkan kolaž sjaja i sjene. „Znači, ovamo te strpaju. Mislio sam da se ove ćelije više i ne koriste.” Sijevnuo je pogledom u stranu. „Najprije sam prišao pogrešnom prozoru. Malko sam prepao tvog prijatelja u susjednoj ćeliji. Privlačan dečko onako s onom bradom i u krpama. Podsjeća me na domaće skitnice.”

Simon je shvatio što mu to zuji u ušima. Žudnja. U nekom udaljenom kutku uma bio je svjestan da mu se usne uvlače i donju mu usnu lagano bodu vrhovi očnjaka. „Drago mi je što ti je sve ovo zabavno.”

„Dakle, nisi sretan što me vidiš?” reče Jace. „Moram reći da sam iznenađen. Svi mi uvijek mi govore da kad se ja pojavim, svaki prostor oživi. Čovjek bi pomislio da to vrijedi dvostruko za vlažne podzemne ćelije.

„Znao si što će se dogoditi, zar ne? ‘Odmah će te poslati natrag u New York’, tako si rekao. Nikakav problem. Ali to im nije bilo ni na kraju pameti.”

„Nisam znao.” Jace kroz rešetke pronađe Simonove oči; pogled mu je bio nedužan i miran. „Znam da mi nećeš vjerovati, ali mislio sam da ti govorim istinu.”

„Ili lažeš, ili si glup–”

„Onda sam glup.”

„–ili oboje”, dovrši Simon. „Čini mi se da si oboje.”

„Nemam ti razloga lagati. Ne sada.” Jaceov pogled ostao je miran. „I prestani mi pokazivati očnjake. Čine me nervoznim.”

„Fino”, reče Simon. „Ako želiš znati, pokazujem ti ih jer mirišeš na krv.

„To je moja kolonjska voda. Eau de svježa ozljeda.“ Jace podigne lijevu ruku. Na šaci je imao rukavicu od bijelih zavoja umrljanu kod zglobova, kamo se probila krv.

Simon se namrštio. „Mislio sam da se tvoja vrsta ne može ozlijediti. Barem ne trajno.”

„Razbio sam prozor”, reče Jace, „a Alec me natjerao da čekam da mi šaka zacijeli kao ovozemaljcu kako bih naučio lekciju. Evo, rekao sam ti istinu. Jesi zadivljen?”

„Ne”, reče Simon. „Imam većih problema od tebe. Inkvizitor mi neprestano postavlja pitanja na koja ne mogu odgovoriti. Uporno me optužuje da sam svoje svjetleničke moći dobio od Valentinea. Kako bih špijunirao za njega.”

Nemir zatreperi u Jaceovim očima. „To su Aldertreejeve riječi?

„Aldertree mi je dao naslutiti da cijela Klava tako misli.”

„To je loše. Ako donesu odluku da si špijun. Sporazumi se ne primjenjuju. Ne ako se budu mogli uvjeriti da si prekršio Zakon.” Jace se brzo osvrne lijevo-desno pa opet pogleda Simona. „Najbolje će biti da te izbavimo odavde.”

„I što nakon toga?” Simon gotovo da nije vjerovao kako je to rekao. Sve bi dao da može otići odavde, ali ipak nije mogao zaustaviti riječi koje su mu brzale s usana. „Gdje si me nakanio skrivati?”

„Ovdje u Gardu nalazi se Portal. Ako ga uspijemo pronaći, mogu te poslati natrag–”

„I svi će znati da si mi pomogao. Jace, Klava nema na zubu samo mene. Zapravo, sumnjam da im je, na ovaj ili onaj način, uopće stalo do jednog donjosvjećanina. Pokušavaju dokazati nešto u vezi tvoje obitelji – u vezi Lightwoodovih. Pokušavaju dokazati da su na neki način povezani s Valentineom. Da nikad nisu istinski napustili Krug.”

Čak i u tami bilo je moguće vidjeti kako rumenilo navire u Jaceove obraze. „Ali to je smiješno. Borili su se protiv Valentinea na brodu... Robert je zamalo poginuo–”

„Inkvizitor želi vjerovati da su žrtvovali druge nefile koji su se borili na brodu kako bi održali privid da su Valentineovi protivnici. No bilo kako bilo, izgubili su Mač smrtnika i to je ono što je Inkvizitoru važno. Gle, pokušao si upozoriti Klavu i nije ih bilo briga. Sada Inkvizitor traži nekoga na kog će svaliti svu krivnju. Ako uspije ožigosati tvoju obitelj kao izdajice, nitko neće kriviti Klavu za ono što se dogodilo i moći će voditi bilo kakvu politiku bez ikakve oporbe.”

Jace zarije lice u dlanove, dugim prstima rastreseno potežući kosu. „Ali ne mogu te samo ostaviti ovdje. Ako Clary sazna–”

„Trebao sam znati da se zbog toga brineš.” Simon se osorno nasmije. „Pa nemoj joj reći. Ona je ionako u New Yorku, zahvaljujući–” Naglo se prekine, ne mogavši dovršiti rečenicu. „Bio si u pravu”, reče umjesto toga. „Drago mi je što nije ovdje.”

Jace podigne glavu. „Što?”

„Klava je poludjela. Tko zna što bi joj učinili da znaju za što je sposobna. Bio si u pravu”, ponovio je Simon, a kako je Jace na to samo šutio, doda: „Slobodno uživaj u ovome što sam ti upravo rekao. Od mene to vjerojatno više nikad nećeš čuti.”

Jace je zurio u njega bezizražajna lica i Simona uzdrma sjećanje na njega s broda, kad je krvav i na rubu smrti ležao na metalnom podu.

Napokon Jace progovori: „Dakle, namjeravaš ostati ovdje? U zatvoru? Dokad?”

„Dok ne smislimo nešto bolje”, reče Simon. „Ali ima jedna stvar...”

Jace podigne obrve. „Što to?”

„Krv”, reče Simon. „Inkvizitor me izgladnjivanjem pokušava natjerati da počnem pričati. Već sada sam prilično slab. Do sutra će mi stanje biti... tjah, ne znam kakvo. Ali ne želim mu popustiti. I ne želim opet piti tvoju krv ni ljudsku općenito”, brzo je rekao prije no što je Jace stigao dati takav prijedlog. „Životinjska krv će biti sasvim u redu.”

„Krv ti mogu dobaviti”, reče Jace pa nastavi oklijevajući: „Jesi li... rekao Inkvizitoru da sam ti dao da piješ moju krv? Da sam te spasio?” Simon odmahne glavom.

Jaceove su oči sjale, zrcaleći vještičje svjetlo. „Zašto ne?”

„Valjda zato što te nisam želio uvaliti u još veću nevolju.”

„Slušaj me, vampiru”, reče Jace. „Ako možeš, zaštiti Lightwoodove. Ali mene nemoj.”

Simon podigne glavu. „Zašto ne?”

„Valjda zato”, započne Jace pogledavši dolje kroz rešetke, pa je Simon na trenutak imao osjećaj kako se on nalazi vani, a Jace u ćeliji, „što to nisam zaslužio.”

Clary se probudi uza zvuk sličan udaranju tuče po metalnom krovu. Uspravila se u krevetu sneno zureći oko sebe. Zvuk se ponovo začuo – prodoran štropot dolazio je s prozora. Nevoljko odmaknuvši pokrivač, pošla je vidjeti o čemu se radi.

Otvorila je prozor, a u sobu uđe hladan vjetar koji joj prodre kroz pidžamu poput noža. Zadrhtavši, nagne se preko prozorske daske.

Netko je stajao dolje u vrtu i na trenutak joj poskoči srce – vidjela je visoku vitku figuru s dječački raskuštranom kosom. Potom je figura podigla glavu i shvatila je da joj je kosa crna, a ne plava, i da se po drugi put nadala Jaceu, a došao je Sebastian.

Jedna mu je šaka bila puna kamenčića. Osmjehnuo se kad je vidio da je provirila; pokazao je na sebe, a zatim na rešetku s ružama. Spusti se.

Odmahnula ja glavom i pokazala prema pročelju kuće. Čekaj me kod ulaznih vrata.Zatvorivši prozor, požurila se u prizemlje. Bilo je kasno jutro – kroz prozore se ulijevalo snažno zlatno svjetlo; sva kućna rasvjeta bila je ugašena, a u kući je vladala tišina. Amatis zasigurno još spava, pomislila je Clary.

Prišla je ulaznim vratima i otkračunala ih. Sebastian je stajao na vrhu prilaznih stuba, a nju ponovo obuzme onaj neobični osjećaj da ga poznaje, no ovoga puta nije bio tako izražen. Malko mu se osmjehne. „Bacao si mi kamenčiće u prozor”, rekla je. „Mislila sam da to rade samo u filmovima.”

On se nasmiješi. „Lijepa pidžama. Jesam te probudio?”

„Možda.”

„Oprosti”, reče on premda nije izgledao kao da mu je žao. „Ovo ne može čekati. Usput, bilo bi dobro da otrčiš gore i obučeš se. Provest ćemo dan zajedno.”

„Opa! Pun si samopouzdanja, ha?” reče ona, no, ruku na srce, mladići koji izgledaju poput Sebastiana vjerojatno nemaju nikakvog razloga da ne budu samouvjereni. Odmahnula je glavom. „Žao mi je, ali ne mogu. Ne mogu napustiti kuću. Ne danas.”

Tanašna bora zabrinutosti pojavila mu se između očiju. „Jučer si napustila kuću.”„Da, ali to je bilo prije nego što–” Prije nego što me Amatis učinila manjom od makova zrna.

„Jednostavno ne mogu. I molim te da me ne pokušavaš razuvjeriti, u redu?”

„U redu”, reče on. „Neću te razuvjeravati. Ali daj da ti barem kažem zbog čega sam došao. Obećavam da ću onda otići, ako i dalje budeš tako htjela.”

„O čemu se radi?”

Uzdigao je glavu, a ona se upitala kako je moguće da crne oči sjaje poput zlatnih. „Znam gdje možeš pronaći Ragnora Fella.”

Clary je bilo potrebno manje od deset minuta da odjuri na kat, hitro se obuče, žurno našvrlja poruku Amatis i ponovo dođe do Sebastiana koji ju je čekao na rubu kanala. Osmjehnuo se dok je sa zelenim kaputom prebačenim preko ruke zadihano trčala prema njemu. „Evo me”, kližući se zaustavila. „Idemo?”

Sebastian je ustrajao da joj pomogne s kaputom. „Mislim da mi nitko nikad nije pomogao obući kaput”, primijeti Clary, oslobađajući kosu koja joj se našla ispod ovratnika. „Tjah, možda konobari. Jesi li ikad radio kao konobar?”

„Ne, ali odgojila me Francuskinja”, podsjeti je Sebastian. „A to je uključivalo još strožu obuku.”

Unatoč nervozi Clary se nasmiješila. Sebastian joj je vješto mamio osmijeh na lice, pomislila je malko iznenađeno. Gotovo odveć vješto. „Kamo idemo?” upitala je nestrpljivo. „Je li Fellova kuća blizu?”

„Zapravo, živi izvan grada”, reče Sebastian krenuvši prema mostu. Clary je uhvatila korak s

njim.„Ima li mnogo pješice?”

„Previše. Čeka nas prijevoz.”

„Netko će nas povesti? Tko?” Naglo se zaustavila. „Sebastiane, moramo biti oprezni. Ne možemo bilo kome povjeriti što radimo – što ja radim. To je tajna.”

Sebastian je obzirno pogleda crnim očima. „Zaklinjem se anđelom da prijatelj koji će nas povesti nikome neće reći ni riječ o onome što radimo.

„Siguran si?”

„Posve sam siguran.”

Ragnor Fell, pomislila je Clary dok su krivudali prepunim ulicama. Vidjet ću Ragnora Fella. Njezino mahnito uzbuđenje sudaralo se sa strepnjom – Madeleine ga je opisala kao vrlo moćna. Što ako ne bude imao strpljenja s njom? Ako ne bude imao vremena? Što ako ga ne bude mogla uvjeriti u svoj identitet? Što ako se uopće ne sjeća njezine majke?

Živcima joj nije pomagalo što joj se utroba stezala svaki put kad bi prošla pokraj plavokosog muškarca ili djevojke s dugom crnom kosom jer bi joj se činilo kako je prepoznala Jacea ili Isabelle. No Isabelle se vjerojatno ne bi ni obazrela na nju, pomislila je sumorno, a Jace se sasvim sigurno kod Penhallowovih ljubaka s novom curom.

„Brineš se da nas netko ne slijedi?” upita je Sebastian kad su skrenuli u pokrajnju ulicu koja je vodila izvan gradskog središta; bio je uočio da neprestano pogledava oko sebe.

„Neprestano mislim da vidim ljude koje poznajem”, prizna ona. „Jacea ili Lightwoodove.”

„Mislim da Jace nije izlazio iz kuće Penhallowovih otkad su stigli. Čini se da uglavnom besposličari u svojoj sobi. A jučer je i prilično gadno ozlijedio ruku–”

„Ozlijedio je ruku? Kako?” Clary se zaboravivši gledati kamo ide, spotakne o kamen. Put po kojem su hodali više nije bio popločen oblucima, već prekriven šljunkom, što nije bila ni primijetila. „Au!”

„Stigli smo”, obznani Sebastian, zaustavivši se ispred visoke drveno-žičane ograde. Uokolo nije bilo kuća – prilično naglo su ostavili za sobom stambeni predio; na jednoj je strani bila tek ograda, a na drugoj šljunčana padina koja je vodila prema šumi.

Ograda je imala vrata, ali bila su zatvorena lokotom. Sebastian iz džepa izvadi težak čelični ključ i otvori ih. „Vraćam se odmah. S prijevozom.” Zatvorio je vrata za sobom, a Clary primakne oči letvicama. Kroz procjepe je mogla nazreti nešto poput vrlo niske crvene daščane kuće. Ali nije izgledalo da ima vrata... ni prave prozore...

Sebastian je otvorio vrata smiješeći se od uha do uha. U jednoj je ruci držao uzde: iza njega je poslušno koračao velik sivo-bijeli konj s mrljom nalik zvijezdi na čelu.

„Konj? Imaš konja?” Clary je zapanjeno piljila. „Tko još ima konje?”Sebastian nježno pomiluje konja po lopatici. „Mnoge sjenolovačke obitelji drže konje u stajama

ovdje u Alicanteu. Primijetila si da u Idrisu nema automobila. Ne rade dobro sa svim tim zaštitama oko nas.” Potapšao je blijedu kožu sedla oslikanu grbom koji je prikazivao vodenu zmiju kako se vijugavo uzdiže iz jezera. Ispod nje je lijepim rukopisom bilo ispisano prezime Verlac. „Popni se.”

Clary ustukne. „Još nikad nisam jahala.”

„Ja ću jahati Putnika”, umiri je Sebastian. „Ti ćeš samo sjediti ispred mene.”

Konj blago zarže. Imao je goleme zube, s nelagodom zapazi Clary; svaki je bio velik kao PEZ-dozator. Predočila si je kako joj ti zubi prodiru u nogu i sjetila se svih onih djevojčica iz osnovne škole koje su htjele ponija. Upitala se jesu li bile pri zdravoj pameti.

Budi hrabra, rekla si je. Tvoja majka se ne bi bojala.

Duboko je udahnula. „U redu. Idemo.”

Claryna odluka da bude hrabra potrajala je samo dok Sebastian – pomogavši joj da se uspne u sedlo

– sam nije zajahao konja iza nje i podbo ga petama. Putnik je jurnuo poput metka, udarajući kopitima po šljunčanom putu takvom silinom da je Clary podrhtavala kralježnica od trzaja. Čvrsto se uhvatila za komadić sedla koji je stršao pred njom, ukopavajući nokte tako snažno da je ostavljala tragove na koži.

Put se sužavao kako su se udaljavali od grada i sada su im se s obje strane nalazili gusti nizovi stabala, zeleni bedemi koji su priječili bilo kakav dalji pogled. Sebastian je povukao uzde i konj je prestao mahnito galopirati; usporedo s njegovim trkom usporavao je i Claryn puls. Kako joj je panika jenjavala, polako je postajala svjesna Sebastiana iza sebe – držao je uzde s obje ruke, obuhvativši je oko bokova, stvorivši svojevrstan kavez koji je izbrisao osjećaj da bi svakog trenutka mogla skliznuti s konja. Iznenada je postala vrlo svjesna ne samo velike snage u Sebastianovim rukama, već i da se leđima naslanja o njegova prsa te da iz nekog razloga miriše na crni papar. Ne na loš način – miris je bio pikantan i ugodan, vrlo različit od Jaceova mirisa po sapunu i sunčevoj svjetlosti. Nije da sunčeva svjetlost ima miris, ali kad bi imala–

Čvrsto je stisnula zube. Evo je sa Sebastianom na putu prema moćnom vješcu, a u sebi trabunja o tome kako Jace miriše. Prisili se da pogleda uokolo. Zeleni nizovi stabala su se stanjivali i sada je sa svake strane mogla vidjeti prostranu, raznobojno prošaranu okolicu. Bila je prekrasna u svojoj jednostavnosti: zelenilo su tu i tamo prekidale sive brazgotine kamenoga puta ili crne stijene koje su se uzdizale iz trave. Busenje ljupkog bijelog cvijeća, istog onog koje je vidjela kad je prolazila nekropolom s Lukeom, bilo je posuto po brdima poput mjestimičnog snijega.

„Kako si otkrio gdje se nalazi Ragnor Fell?” upitala je dok je Sebastian vješto vodio konja oko brazde na putu.

„Rekla mi je teta Elodie. Ima prilično razgranatu mrežu doušnika. Zna sve što se događa u Idrisu premda sama nikada ne dolazi ovamo. Ne voli napuštati Institut.”

„A ti? Jesi li često u Idrisu?”

„Pa i ne baš. Kad sam posljednji put bio ovdje, imao sam oko pet godina. A sve otada nisam vidio ujnu i ujaka, pa mi je drago što sam sada došao. Imam priliku nadoknaditi propušteno. Osim toga, nedostaje mi Idris. Nigdje nema takvog mjesta. Nečime je duboko prožeto. Počet ćeš to osjećati i onda će ti nedostajati kad ne budeš ovdje.”

„Znam da je Jaceu ovo mjesto nedostajalo”, reče Clary. „Ali mislila sam da je to zato što je ovdje godinama živio. Ovdje je odgojen.”

„Na posjedu Waylandovih”, reče Sebastian. „Što baš i nije daleko od našeg odredišta.”

„Čini se kako doista znaš sve.”

„Ne sve“, reče Sebastian uz smijeh koji je Clary osjetila preko leda. „Da, Idris baca čari na svakoga, čak i na one poput Jacea koji ga imaju razloga mrziti.”

„Kako to misliš?”

„Tjah, odgojio ga je Valentine, zar ne? A to je zasigurno bilo grozno.”

„Ne znam.” Clary je oklijevala. „Prava je istina da mu se u vezi toga miješaju osjećaji. Mislim da je Valentine bio užasan otac, no, s druge strane, ono malo nježnosti i ljubavi koje je ipak pokazivao bili su sva nježnost i ljubav za koje je Jace znao.” Izgovarajući to, osjeti val tuge. „Mislim da se dugo sjećao Valentinea s mnogo privrženosti.”

„Ne vjerujem da je Valentine ikad Jaceu pokazivao nježnost i ljubav. Valentine je čudovište.”

„Pa, da, ali Jace mu je sin koji je tada bio tek dječačić. Mislim da ga je Valentine uistinu volio na neki svoj način–”

„Nije.” Sebastianov glas bio je oštar. „Bojim se da je to nemoguće.” Clary žmirne i poželi se okrenuti da mu pogleda lice, ali predomisli se. Svi sjenolovci kao da polude kad se govori o Valentineu – sjeti se Inkvizitorice i protrne – a teško da im je to mogla zamjerati. „Vjerojatno si u pravu.

„Stigli smo”, reče Sebastian naglo – tako naglo da se Clary upitala je li ga zaista nekako uvrijedila – i klizne s leda konja. No kad je podigao pogled prema njoj, smiješio se. „Stigli smo dosta brzo”, reče on vežući uzde za nisku granu obližnjeg stabla. „Brže nego što sam očekivao.”

Pokaže Clary da bi trebala sjahati i nakon trenutka oklijevanja ona s konja klizne prema njegovim rukama. Nesigurnih nogu nakon dugog jahanja čvrsto ga je stisnula kad ju je uhvatio u naručje. „Oprosti”, reče ona posramljeno. „Nisam te htjela zgrabiti.”

„Zbog toga se ne moraš ispričavati.” Osjetila je njegov topli dah na vratu i zadrhtala. On joj je

zadržao ruke na leđima još trenutak, a onda je nevoljko pustio.Sve to nije pomoglo da se Clary osjeća stabilnije na nogama. „Hvala”, reče ona, znajući jako

dobro da se zacrvenjela i iz sveg se srca nadajući da njezina bijela put nije odveć otkrila rumenilo. „Znači, to je to?” Pogledala je uokolo. Nalazili su se u maloj dolini između niskih bregova. Oko čistine je raslo više kvrgavih stabala, a njihove su iskrivljene grane ispod jarkoplavog neba izgledale lijepo poput kakvih skulptura. Ali osim toga... „Ovdje nema ničega”, namrštila se. i „Clary.

Usredotoči se.“„Misliš na... glamur? Ali obično ne moram–”

„Glamuri su u Idrisu često snažniji nego drugdje. Možda ćeš se morati potruditi više no obično.” Spustio joj je ruke na ramena i pažljivo je okrenuo. „Gledaj čistinu.”

Šutke u mislima Clary je izvela lukavstvo koje joj je omogućavalo da skine glamur sastvari koje je prikrivao. Zamislila je kako utrljava terpentin u slikarsko platno i ljušti slojeve boje kako bi otkrila pravu sliku ispod njih – i evo je: male kamene kuće sa strmim krovom i dimnjakom, iz kojeg se dim izvija u elegantnoj vitici. Krivudav put obrubljen kamenjem vodio je do ulaznih vrata. No potom opazi kako se dim koji se pušio iz dimnjaka prestao uvijati prema gore – počeo se pretvarati u lepršav crni upitnik.

Sebastian se nasmijao. „Mislim da to znači: Tko ste?“

Clary se bolje ogrne kaputom. Vjetar koji je puhao nad travnatom ravni nije bio tako oštar, ali usprkos tome osjećala je kako joj se lede kosti. „Izgleda kao iz bajke.”

„Hladno ti je?” Sebastian je obujmi jednom rukom. Dim iz dimnjaka smjesta se prestane izvijati u upitnik i stane oblikovati naherena srca. Clary se oslobodi Sebastianova zagrljaja, osjećajući se posramljeno i nekako krivo, kao da je učinila nešto pogrešno. Požurila se prema prilaznoj stazi kuće; Sebastian ju je slijedio u stopu. Bila su na pola puteljka, kad se vrata naglo otvore.

Unatoč tome što je bila opsjednuta traženjem Ragnora Fella sve otkad joj ga je Madeleine spomenula. Clary nikad nije zamišljala kako bi mogao izgledati. Krupan muškarac s bradom, vjerojatno bi pomislila da je uopće razmišljala o tome. Netko nalik Vikingu, s velikim širokim ramenima.

No čovjek koji je izašao iz kuće bio je visok i mršav, kratke i bodljaste crne kose. Nosio je zlatnu mrežastu potkošulju i donji dio svilene pidžame. Promatrao je Clary s umjerenim zanimanjem, lagano pućkajući groteskno veliku lulu. Premda nije ni najmanje sličio Vikingu, bio joj je jako dobro poznat.

Magnus Bane.

„Ali...” Sebastian je izgledao jednako zapanjeno kao Clary. Piljio je u Magnusa malko otvorenih usta, tupa izraza lica. Napokon promuca: „Jeste li vi... Ragnor Fell? Vještac?”

Magnus izvadi lulu iz usta. „Tjah, sigurno nisam striper.”

„Ja...” Sebastianu kao da je pomanjkalo riječi. Clary nije bila sigurna što je očekivao, ali Magnusa nije bilo jednostavno probaviti. „Nadali smo se da biste nam mogli pomoći. Ja sam Sebastian Verlac, a ovo je Clarissa Morgenstern... njezina majka zove se Jocelyn Fairchild–”

„Ne zanima me tko joj je majka”, reče Magnus. „Sa mnom se možete sastati samo ako je to tako dogovoreno. Vratite se kasnije. Najbolje u ožujku.”

„U ožujku?” Sebastian je izgledao užasnuto.

„U pravu si”, reče Magnus. „Tad previše kiši. Onda u lipnju?”

Sebastian se uspravi. „Mislim da ne shvaćate koliko je ovo važno–”

„Ne moraš se truditi, Sebastiane”, reče Clary ogorčeno. „Samo te želi zbuniti. Ionako nam ne može pomoći.”

Sebastiana je to još više smelo. „Ali ne vidim zašto nam ne bi mogao–”

„U redu, sad je dosta”, reče Magnus i pucne prstima.

Sebastian se ukoči na mjestu, još uvijek otvorenih usta i djelomično ispružene ruke.„Sebastiane!“ Clary ga dotakne, ali bio je nepomičan poput kipa. Samo je lagano podizanje i

spuštanje njegovih prsa odavalo da je još uvijek živ. „Sebastiane?” rekla je ponovo, ali uzalud: nekako je znala da je ne može ni vidjeti ni čuti. Okrenula se prema Magnusu. „Ne mogu vjerovati da si to napravio. Koji je tebi vrag? Je l’ ti to što pušiš rastalilo mozak? Sebastian je na našoj strani.”

„Ja ne pripadam nijednoj strani. Clary, dušo”, reče Magnus odmahnuvši lulom. „A i sama si kriva što sam ga nakratko morao zamrznuti. Zamalo si mu rekla da ja nisam Ragnor Fell.”

„Zato što nisi Ragnor Fell.”

Magnus je zamišljeno pogleda kroz oblak dima koji je bio otpuhnuo. „Dođi”, reče. „Pokazat ću ti nešto.”

Otvorio je vrata kućice i pokazao joj da uđe. Posljednji put u nevjerici pogledavši Sebastiana, Clary pođe za Magnusom.

Unutrašnjost kuće bila je neosvijetljena. Slabo dnevno svjetlo koje je ulazilo kroz prozore bilo je dovoljno kako bi Clary vidjela da stoje u velikoj sobi krcatoj crnim sjenama. U zraku se osjećao neobičan miris, kao da je netko palio smeće. Gušeći se. Clary tiho zakrklja, a Magnus podigne ruku i ponovo pucne prstima. Jarkoplavo svjetlo zasja mu iz vrhova prstiju.

Clary zapanjeno uzdahne. Soba je bila u potpunom neredu – namještaj slomljen u iverje, ladice izvučene, a njihov sadržaj razbacan. Poderane stranice knjiga lebdjele su zrakom poput pepela. Čak su i prozorska stakla bila razbijena.

„Sinoć sam dobio Fellovu poruku”, reče Magnus. „Zatražio je da se sastanemo ovdje. Pojavio sam se – i sve zatekao ovakvo, uništeno i s demonskim smradom koji se širio posvuda.”

„Demonskim? Ali demoni ne mogu ući u Idris–”„Nisam rekao da su ušli. Samo ti govorim kako je bilo.” Ton Magnusova glasa nije se mijenjao.

„Kuća je smrdjela po nečem izvorno demonskom. Ragnorovo tijelo bilo je na podu. Nije bio mrtav kad su otišli, ali umro je kad sam ja stigao.” Okrenuo se prema Clary. „Tko je znao da ga tražiš?”

„Madeleine”, šapnula je Clary. „Ali ona je mrtva. Sebastian, Jace i Simon. Lightwoodovi–”

„Aha. Ako su Lightwoodovi znali, i Klava je dosad mogla saznati, a Valentine tamo ima špijune”, reče Magnus.

„Trebala sam to tajiti, a ne svakoga pitati za njega”, reče Clary sva prestravljena. „Ja sam kriva. Trebala sam upozoriti Fella – ”

„Smijem li napomenuti”, reče Magnus, „da nisi mogla pronaći Fella, zbog čega si se i raspitivala za njega. Gle, Madeleine je, kao i ti, doživljavala Fella samo kao nekog tko može pomoći tvojoj majci. Ne kao nekog tko bi mogao zanimati Valentinea. No ima još nešto. Valentine možda nije znao kako probuditi tvoju majku, ali čini se da je ipak znao da je ono što je učinila kako bi se dovela

u takvo stanje povezano s nečim do čega je silno želio doći. Do točno određene knjige čarolija.”

„Kako sve to znaš?” upitala je Clary.

„Ragnor mi je rekao.”

„Ali–”

Magnus je prekine pokretom ruke. „Vješci imaju metode međusobne komunikacije. Imaju vlastiti jezik.” Podigao je ruku koja je isijavala plavo svjetlo. „Logose.“

Vatrena slova, svako dugačko bar petnaest centimetara, pojavila su se na zidovima kao da su tekućim zlatom oblikovana u kamenu. Brzo su strujala zidovima, tvoreći riječi koje Clary nije znala pročitati. Okrenula se prema Magnusu. „Što piše?”

„Ragnor je ovo izveo kad mu je bilo jasno da umire; poručio je što se zbilo svakom vješcu koji bi ga došao tražiti.” Magnus se okrene, a sjaj gorućih slova zlaćano mu osvijetli mačje oči. „Ovdje su ga napali Valentineovi sluge. Tražili su da im preda Bijelu knjigu. Izuzev Sive knjige, radi se o jednom od najpoznatijih nadnaravnih djela ikad napisanih. Recept za napitak koji je uzela Jocelyn, kao i recept za protusredstvo, nalaze se u toj knjizi.” Clary je razjapila usta. „Pa je li bila ovdje?”

„Ne. Pripadala je tvojoj majci. Ragnor joj je samo dao savjet gdje je sakriti od Valentinea.”

„Znači da se nalazi–”„Nalazi se na obiteljskom posjedu Waylandovih. Dom Waylandovih bio je vrlo blizu mjesta

gdje su živjeli Jocelyn i Valentine; bili su im najbliži susjedi. Ragnor je tvojoj majci predložio da sakrije knjigu u njihovoj kući, gdje je Valentine nikad ne bi tražio. Štoviše, u knjižnici.”

„Ali Valentine je nakon toga godinama živio na posjedu Waylandovih”, napomenula je Clary. „Zar je ne bi otkrio?”

„Bila je skrivena unutar druge knjige. Teško je bilo vjerovati da će je Valentine ikada otvoriti.” Magnus se pokvarenjački osmjehne. „Jednostavni recepti za kućanice. Nitko ne može reći da ti majka nije imala smisla za humor.”

„I jesi li otišao na posjed Waylandovih? Jesi li potražio knjigu?”

Magnus odmahne glavom. „Clary, na posjedu su obmanjujuće zaštite koje sprečavaju pristup ne samo Klavi, već i bilo kome drugom. A osobito donjosvjećanima. Da sam imao vremena pozabaviti se njima, možda bih ih uspio probiti, ali–”

„Znači, nitko ne može ući na posjed?” Očaj stegne Claryna prsa. „Nemoguće je?”

„Nisam rekao nitko”, reče Magnus. „Pada mi na pamet barem jedna osoba koja bi gotovo sigurno mogla ući.”

„Misliš na Valentinea?”

„Mislim na Valentineova sina”, reče Magnus.

Clary je odmahnula glavom. „Jace mi neće pomoći, Magnuse. Ne želi da budem ovdje. Zapravo, sumnjam da više uopće razgovaramo.”

Magnus ju je zamišljeno pogledao. „Mislim da bi za tebe Jace učinio skoro sve što bi zatražila”,

reče.Clary otvori usta pa ih zatvori. Pomislila je kako Magnus, činilo se, uvijek zna što Alec osjeća

prema Jaceu; što Simon osjeća prema njoj. Njezini osjećaji prema Jaceu zasigurno su joj i sada jasno

ispisani na licu, a Magnus je bio vješt čitatelj. Pogledala je u stranu. „Recimo da mi uspije uvjeriti

Jacea da dođe na posjed sa mnom i uzme knjigu”, reče ona. „I što onda? Ne znam čarati ni napraviti protusredstvo–”

Magnus frkne. „Zar si mislila da ti sve ove savjete dajem besplatno? Kad dođeš do Bijele knjige, želim da mi je smjesta doneseš.”

„Knjigu? Ti je želiš?”„To je jedna od najmoćnijih knjiga čarolija na svijetu. Naravno da je želim. Osim toga, ona

po pravu pripada Lilithinoj djeci, ne Razielovoj. To je knjiga vještaca i treba biti u našim rukama.”

„Ali ja je trebam... da izliječim majku–”

„Treba ti jedna stranica koju možeš zadržati. Ostatak pripada meni. Zauzvrat, kad mi doneseš knjigu, spravit ću protusredstvo i dati ga Jocelyn. Ne možeš reći da pogodba nije poštena.” Ispružio je ruku. „Vrijedi?” Nakon što je koji trenutak oklijevala, Clary prihvati ruku. „Bolje da se ne pokajem zbog ovoga.”

„Nećeš, svesrdno se nadam”, reče Magnus i oraspoloženo se okrene prema izlaznim vratima.

Vatrena slova na zidovima polako su iščezavala. „Kajanje je tako besmislen osjećaj, zar ne?”

Vani se sunčevo svjetlo, nakon tamne unutrašnjosti kuće, činilo osobito jarko. Clary je žmirkajući čekala da joj se pogled izoštri: planine u daljini. Putnik koji zadovoljno žvače travu i Sebastian nepomičan poput kipa na travnjaku, s još uvijek ispruženom rukom. Okrenula se prema Magnusu. „Bi li ga sada, molim te, mogao odmrznuti?”

Magnus je izgledao kao da se zabavlja. „Iznenadio sam se kad sam jutros dobio Sebastianovu poruku”, reče. „Javio je da ti čini uslugu, ni manje ni više. Kako si završila s njim?”

„On je bratić nekih Lightwoodovih prijatelja ili tako nešto. Dobar je, obećavam.”

„Dobar, baš! Prekrasan je.” Magnus se sanjarski zagleda u Sebastiana. „Trebala bi ga ostaviti ovdje. Vješao bih šešire na njega. I druge stvari.

„Ne. Ne možeš ga dobiti.”

„Zašto ne? Sviđa se tebi?“ Magnusove oči zasvjetlucaju. „Čini se da se ti njemu sviđaš. Vidio sam da plazi po tebi kao vjeverica po orahu.

„Zašto ne bismo pričali o tvojem ljubavnom životu?” uzvratila je Clary. „Što je s tobom i Alecom?”

„Alec odbija prihvatiti da smo u vezi, pa ja odbijam prihvatiti njega. Nekidan mi je poslao vatro-poruku, tražeći uslugu. Naslovio ju je na ‘vješca Banea’, kao da smo potpuni stranci. Mislim da je još fiksiran na Jacea premda od te veze nikad neće biti ništa. Riječ je o problemu koji tebi, pretpostavljam, uopće nije poznat...”

„Oh, daj, šuti.” Clary ga je odbojno promatrala. „Gle, ako ne odmrzneš Sebastiana, neću moći otići odavde, a ti nećeš dobiti Bijelu knjigu.”

„Oh, dobro, dobro. No mogu li te nešto zamoliti? Nemoj mu reći ništa od onoga što sam ti upravo otkrio, bio on prijatelj Lightwoodovih ili ne.” Magnus razdražljivo pucne prstima.

Sebastianovo lice naglo se pokrenulo, baš kao videosnimka koja je dotad bila zaustavljena. „– pomoći”, rekao je. „Ovo nije nekakav manji problem, nego pitanje života i smrti.”

„Vi nefili mislite da su vam svi problemi pitanje života i smrti”, reče Magnus. „A sad odlazite. Počinjete mi dosađivati.”

„Ali–”

„Odlazite”, reče Magnus s prijetnjom u glasu. Plavo svjetlo iskrilo mu je na vrhovima dugačkih prstiju, a u zraku se iznenada osjetio oštar miris poput paljevine. Magnusove mačje oči su se žarile. Premda je znala da se pretvara. Clary je naprosto morala ustuknuti.

„Mislim da bismo trebali krenuti, Sebastiane”, rekla je.

Sebastian ju je promatrao napola stisnutih očiju. „Ali, Clary–”

„Idemo“, ustrajala je ona i zgrabivši mu ruku, stane ga gotovo vući prema Putniku. Nevoljko je krenuo za njom, mrmljajući u bradu. S uzdahom olakšanja Clary se osvrne preko ramena. Magnus je stajao na vratima kuće ruku prekriženih na prsima. Uhvativši njezin pogled, osmjehnuo se i iskričavo joj namignuo.

„Žao mi je. Clary.” S rukama na njezinu ramenu i struku, Sebastian je pomagao Clary da se popne na široka Putnikova leđa. Svladala je tih glas u glavi koji ju je upozoravao da se ne vraća na konja – na bilo kojeg konja – i dopustila Sebastianu da je podigne. Prebacila je nogu preko sedla i smjestila se u njemu, govoreći si da drži ravnotežu na golemom pokretnom kauču, a ne na živom stvoru koji bi se svakog trenutka mogao okrenuti i ugristi je.

„Zbog čega?” upitala je dok je on uzjahivao iza nje. Lakoća s kojom to obavlja bila je gotovo iritantna – kao da je plesao – ali i umirujuća. Očito zna što radi, pomislila je Clary kad ju je obujmio kako bi dohvatio uzde. Dobro je da bar jedno od njih zna, zaključila je.

„Zbog Ragnora Fella. Nisam očekivao da neće biti nimalo voljan pomoći. Premda vješci znaju biti hiroviti. Već si upoznala neke od njih, zar ne?”

„Upoznala sam Magnusa Banea.” Načas se okrenula i mimo Sebastiana pogledala kuću koja je nestajala u daljini. Dim se uzdizao iz dimnjaka, oblikujući male rasplesane likove. Rasplesani Magnusi? S te udaljenosti više nije mogla razabrati. „On je vrhovni vještac Brooklyna.”

„Je li sličan Fellu?”

„Šokantno sličan... Nema veze zbog Fella. Znala sam da postoji mogućnost da nam odbije pomoći.”

„Ali obećao sam ti pomoći.” Sebastian je zvučao istinski uzrujano. „Tjah, ima još nešto što ti mogu pokazati, pa dan neće biti potpuni gubitak vremena.”

„Što to?” Ponovo se izvila i pogledala ga. Sunce mu je bilo visoko iza leđa i zlatnim je žarom ocrtavalo pramenove njegove crne kose.

Osmjehnuo se. „Vidjet ćeš.”

Kako su se jašući udaljavali od Alicantea, bedemi zelenih krošnji naglo bi se prekidali na obje strane puta, čime bi se povremeno otvarao pogled na nevjerojatno lijepe panorame: snježnoplava jezera, zelene doline, sive planine, srebrnaste riječne i potočne rukavce obrubljene cvjetnim obalama. Clary se pitala kako bi bilo živjeti na ovakvom mjestu. Nije mogla izbjeći nervozu – osjećala se gotovo ogoljeno bez spokoja visokih zgrada i njihova okruženja.

No nije da uopće nije bilo građevina. Katkad bi se iznad stabala uzdigao krov goleme kamene

kuće. Bila su to središnja zdanja na posjedima, Sebastian je objasnio Clary (vičući joj na uho)

ladanjske kuće imućnih sjenolovačkih obitelji. Clary su podsjetile na velike stare kuće uz rijeku

Hudson sjeverno od Manhattana, gdje su bogati Newyorčani provodili ljeta prije više stotina godina.

Šljunčani put pod njima prešao je u zemljani. Clary se trznula iz snatrenja kad je Sebastian naglo zaustavio Putnika na vrhu nekog brijega. „To je to”, reče on.

Clary je zurila. „To” je bila hrpa razrušenog, pougljenjenog, crnog kamenja, prepoznatljiva kao nekadašnja kuća samo po obrisu: dimnjak s bočnim otvorom još je uvijek bio uperen prema nebu, a usred komada zida zijevao je prozor bez stakla. Po temeljima je rastao korov, zelenilo među crnilom. „Ne razumijem”, rekla je. „Zašto smo došli ovamo?”

„Ne znaš?” upitao je Sebastian. „Ovdje su živjeli tvoji majka i otac. Ovdje ti je rođen brat. To je bio posjed Fairchildovih.”

Ne po prvi put Clary u glavi začuje Hodgeov glas. Valentine je zapalio velik požar i spalio se s cijelom svojom obitelji – ženom i djetetom. Ostalo je crno spaljeno tlo. Ondje još uvijek nitko ne želi graditi. Kažu da je tlo ukleto.

Šutke je spuznula s leda konja. Čula je da je Sebastian doziva, ali već je čas trčala, čas klizila niz malen brijeg. Na mjestu gdje je nekoć stajala kuća tlo se izravnalo; pocrnjelo kamenje nekadašnje prilazne staze, suho i popucalo, ležalo joj je pred nogama. Među korovom je vidjela stube koje su naglo završavale oko pola metra iznad zemlje.

„Clary–” Sebastian ju je slijedio kroz korov, ali ona jedva da je bila svjesna njegove prisutnosti. Polako se okretala oko sebe i pomno promatrala. Spaljena, napola mrtva stabla. Nekad vjerojatno sjenovit travnjak koji se protezao niz strm brijeg. U daljini tik iznad vrhova stabala vidjela je krov vjerojatno susjedne ladanjske kuće. Slomljeni komadići prozorskog stakla obasjani suncem bacali su iskre na jedini preostali cijeli zid. Zakoračila je u ruševinu preko izbočine pocrnjelog kamenja. Mogla je vidjeti obrise soba, vrata – čak i opaljenu vitrinu, gotovo čitavu, svaljenu na stranu, i razbijene komadiće porculana prosute iz nje, pomiješane s crnom zemljom.

Ovo je nekad bila prava kuća, nastanjena živim ljudima. Majka joj je ovdje živjela, ovdje se udala, ovdje je rodila. A onda je došao Valentine i sve pretvorio u prah i pepeo, ostavivši Jocelyn da misli kako joj je sin mrtav, navevši je da skriva kćeri istinu o svijetu... Bolna tuga obuzme Clary. Na ovom je mjestu uništeno više od jednog života. Dlanom prekrije lice i iznenadi se kad shvati da je vlažno: plakala je, a nije ni primijetila.

„Žao mi je, Clary. Mislio sam da želiš vidjeti sve ovo.” Hodajući prema njoj, Sebastian je čizmama drobio krš i podizao oblačiće pepela. Izgledao je zabrinuto.

Okrenula se prema njemu. „Oh, želim. Željela sam. Hvala.”

Vjetar je ojačao, nanoseći Sebastianu na lice pramenove crne kose. Potišteno se osmjehnuo. „Sigurno je teško razmišljati o svemu što se dogodilo ovdje, o Valentineu, tvojoj majci... bila je nevjerojatno hrabra.”

„Znam”, reče Clary. „Bila je. Još je uvijek takva.”

Lagano joj je dodirnuo lice. „I ti si hrabra.”

„Sebastiane, ne znaš ništa o meni.”„To nije istina.” Podigao je i drugu ruku i obujmio joj lice. Dodir mu je bio nježan, gotovo plah.

„Čuo sam sve o tebi. Clary. Kako si se borila protiv oca za Kalež smrtnika, kako si otišla u onaj hotel prepun vampira u potrazi za svojim prijateljem. Pričala mi je Isabelle, a čuo sam i glasine. Još odonda – od trenutka kad sam prvi put čuo tvoje ime – želio sam te upoznati. Znao sam da si

posebna.”

Nesigurno se nasmijala. „Nadam se da se nisi previše razočarao.”

„Nisam”, šapnuo je, kliznuvši joj vrhovima prstiju ispod brade. „Nisam ni najmanje.” Podigao joj je glavu prema svojoj. Bila je odveć iznenađena da bi se pomaknula, čak i kad se nagnuo prema njoj i kad je, sa zakašnjenjem, shvatila što namjerava: spontano je sklopila oči osjetivši kako usnama nježno dodiruje njezine dok je prolaze trnci. Iznenada je preplavi snažna čežnja da je netko drži i ljubi u toj mjeri da zaboravi na sve. Podigla je ruke i obavila ih oko njegova vrata, dijelom da se vrati u ravnotežu, a dijelom da ga privuče još bliže.

Njegova kosa draškala joj je vrškove prstiju; bila je tanka i meka ali ne i svilena poput Jaceove, no zašto sada razmišlja o Jaceu? Potisnula je misli na njega dok joj je Sebastian prstima prelazio preko obraza i rubova vilice. Dodir mu je bio nježan unatoč zadebljanjima na jagodicama. Naravno, i Jace je zbog borbi imao jednaka zadebljanja; vjerojatno ih svi sjenolovci imaju–

Suzbila je pomisao na Jacea, ili barem pokušala, ali nije bilo koristi. Vidjela ga je čak i zatvorenih očiju – vidjela je oštre kutove i plohe lica koje nikako nije mogla valjano nacrtati, bez obzira na to što joj je bio duboko utisnut u misli; vidjela je elegantne kosti njegovih šaka, ožiljcima prekrivenu kožu na njegovim ramenima–

Snažna čežnja koja ju je tako brzo preplavila odbila se od nje naglo poput otpuštene elastične vrpce. Obamrla je, ne osjećajući čak ni da je Sebastian pritisnuo svoje usne o njezine ni da joj je dlanovima obujmio stražnji dio vrata – obamrla je i zgrozila se osjetivši da postupa krivo. Nešto je bilo užasno pogrešno, čak i više od njezine beznadne čežnje za nekim koga ne može imati. Bilo je to nešto drugo: nenadani nalet užasa, kao da je samouvjereno koraknula naprijed i iznenada se sunovratila u crni bezdan.

Oštro je udahnula i otrgla se Sebastianu tako silovito da je gotovo zateturala. Pala bi da je nije držao.

„Clary.” Sebastianov pogled je lutao, a obrazi su mu se jarko rumenjeli. „Clary, što je?”

„Ništa.” Imala je dojam da joj je glas tanašan. „Ništa... samo ne bih trebala... nisam zapravo spremna...”

„Jesmo li krenuli prebrzo? Možemo sporije–” Pružio je ruke prema njoj, no ona je ustuknula ne mogavši se kontrolirati. Sebastian je bio zgranut. „Neću te ozlijediti. Clary.”

„Znam.”

„Je li se što dogodilo?” Podigao je ruku i nježno joj maknuo kosu s lica; suspregnula je poriv da uzmakne. „Je li ti Jace–”

„Jace?“ Zar je znao da je razmišljala o Jaceu, je li mogao dokučiti? Povrh toga... „Jace mi je brat. Zašto ga sada spominješ? Što želiš reći?

„Samo sam pomislio–” Odmahnuo je glavom; jad i zbunjenost brzo su mu se izmjenjivali na licu. „Da te netko možda povrijedio.”

Ruka mu je i dalje bila na njezinu obrazu; ona je odmakne nježno ali i odlučno te mu je spusti na bok. „Ne. Ništa takvo. Samo–” Oklijevala je. „Osjetila sam da je ovo pogrešno.”

„Pogrešno!“ Nestalo je patnje s njegova lica. Zamijenila ju je nevjerica. „Clary, mi smo povezani. Znaš da jesmo. Od prve sekunde kad sam te ugledao–”

„Sebastiane, nemoj–”

„Osjećao sam da sam te oduvijek čekao. Vidio sam da si i ti osjetila isto. Nemoj mi reći da nisi.”

Ali ona nije osjetila isto. Njoj je to bilo kao da je skrenula iza ugla u nepoznatom gradu i pred sobom iznenada ugledala vlastitu crvenkasto-smeđu kuću. Iznenađujuće i ne posve ugodno prepoznavanje, nešto kao: Odakle ona ovdje?

„Nisam”, rekla je.

Iznenadila ju je ljutnja koja mu se uskovitlala u očima – iznenadna, mračna, nekontrolirana. Zaboljelo ju je kad ju je zgrabio za zapešća. „To nije istina.”

Pokušala se osloboditi. „Sebastiane–”

„To nije istina.“ Crnilo njegovih očiju kao da mu je progutalo zjenice. Lice mu je bilo kruto i nepomično poput bijele maske.

„Sebastiane”, rekla je što je mirnije mogla. „To me boli.”

Pustio ju je. Prsa su mu se ubrzano dizala i spuštala. „Oprosti”, rekao je. „Oprosti. Mislio sam–”

E pa, krivo si mislio, htjela je reći Clary, ali obuzdala se. Nije željela ponovo vidjetionakav izraz njegova lica. „Trebali bismo se vratiti”, rekla je umjesto toga. „Uskoro će mrak.”

Tupo je kimnuo, naizgled zaprepašten svojim ispadom jednako kao ona. Okrenuo se i pošao prema Putniku koji je pasao travu u dugačkoj sjeni stabla. Clary je na trenutak oklijevala, a onda krenula za njim – činilo se kako joj ništa drugo ne preostaje. Uhvativši korak iza njega, kradom pogleda zapešća – na mjestima gdje ju je bio ščepao nalazili su se crveni obruči; no neobično je bilo što su joj na vrhovima prstiju bile crne mrlje, kao da ih je zaprljala tintom.

Sebastian joj je šutke pomogao da se uspne na Putnikova leđa. „Oprosti ako sam dao nešto naslutiti u vezi Jacea”, napokon reče kad se smjestila u sedlo. „On te nikada ne bi povrijedio. Znam da je radi tebe otišao u Gard vidjeti onog zatočenog vampira–”

Sve oko Clary kao da se iznenada zaustavilo. Čula je strujanje svoga daha, vidjela svoje ruke,

ukočene kao ruke kipa, kako nepomično leže na jabuci sedla. „Zatočenog vampira?” šapnula je.

Sebastian iznenađeno podigne glavu prema njoj. „Da”, reče on. „Simona, onog vampira kojeg su doveli sa sobom iz New Yorka. Mislio sam... odnosno, bio sam siguran da znaš sve o tome. Zar ti Jace nije rekao?”

8

JEDAN OD ŽIVIH

Kad se probudio, Simona je dočekalo jarko zrcaljenje sunca s predmeta koji je netko bio gurnuo kroz rešetke prozora. Ustao je, osjećajući kako mu cijelo tijelo bolno žudi za krvlju, i shvatio da se radi o metalnoj ploški, velikoj otprilike poput termosice koja stane u kutiju za ručak. Za grlić joj je bio svezan mali svitak papira. Simon ga otkine i odmota pa pročita:

Simone,

ovo je goveđa krv, svježa, tek pristigla od mesara. Nadam se da će biti dobra. Jace mi je prenio što si rekao i želim da znaš kako mislim da je to zbilja hrabro. Drži se, a mi ćemo smisliti kako da te izvučemo.

XOXOXOXOXOXOX Isabelle4

Simon se osmjehnuo vidjevši načrčkani niz XO-a koji se pružao uz dno papira. Bilo je dobro znati da Isabelleina vatrena naklonost nije pokleknula u ovim okolnostima. Odvrnuo je čep ploške i otpio nekoliko gutljaja, kad ga oštri trnci između lopatica natjeraju da se okrene.

U središtu ćelije mirno je stajao Raphael. Ruke su mu bile sklopljene iza leda, a krhka ramena ukrućena. Nosio je pedantno izglačanu bijelu košulju i crnu jaknu. Oko vrata mu je svjetlucao zlatni lančić.

Simon se gotovo zagrcnuo krvlju koju je ispijao. S mukom ju je progutao, i dalje zureći. „Ti... ti ne možeš biti ovdje.”

Raphael se osmjehnuo, a iz nekog se razloga stjecao pogrešan dojam da su mu očnjaci vidljivi. „Nemoj paničariti, svjetleniče.”

„Ne paničarim.” Ali to baš i nije bila istina. Simon se osjećao kao da je progutao nešto oštro. Nije vidio Raphaela od one noći kad se krvav i izubijan probio iz brzinski iskopanog groba u Queensu. Još se uvijek sjećao kako ga je Raphael obasuo paketićima životinjske krvi i kako ih je trgao zubima kao da je i sam životinja. Nije se rado toga sjećao. Bio bi sretan da nikad više nije vidio vampirskog mladića. „Sunce još nije zašlo. Kako možeš biti ovdje?”

„Ne mogu.” Raphaelov glas bio je gladak poput svile. „Ja sam projekcija. Pogledaj.” Zamahnuo je rukom, prolazeći njome kroz kameni zid pokraj sebe. „Poput dima sam. Ne mogu te ozlijediti. Naravno, ni ti ne možeš ozlijediti mene.”

„Ne želim te ozlijediti.” Simon spusti plošku na poljski krevet. „Ali želim znati što radiš ovdje.”

„Napustio si New York vrlo nenadano, svjetleniče. Jasno ti je valjda kako trebaš obavijestiti vampirskog vodu o svom privremenom boravištu kad odlaziš iz grada?”

„Vampirskog vodu? Ciljaš na sebe? Mislio sam da je voda netko drugi–„Camille nam se još nije vratila”, reče Raphael bez ijednog vidljivog osjećaja. „Sad sam ja

voda. Sve bi ti to bilo poznato da si se potrudio proučiti pravila svoje vrste.”

„Nije da sam planirao odlazak iz New Yorka. I, bez uvrede, ali ne smatram da smo ti i ja ista vrsta.”

„Dios.“ Raphael je spustio pogled kao da skriva podsmijeh. „Tvrdoglav si.”

„Kako to možeš izgovoriti?”

„Pa zar nije očito?”

„Mislim–” Simonu se stisne grlo. „Tu riječ. Ti možeš, a ja ne mogu reći–” Bože.

Raphael u hipu podigne pogled; uistinu je izgledalo kao da se zabavlja. „Godine”, rekao je. „I vježba. I vjera, ili njezin gubitak – što je na neki način ista stvar. Naučit ćeš s vremenom, mali žutokljunče.”

„Ne zovi me tako.”

„Ali to si ti zbilja. Dijete noći. Zar te nije zato Valentine zarobio i uzeo ti krv? Zbog onoga što jesi?”

„Čini se da si prilično dobro obaviješten”, reče Simon. „Možda bi ti to trebao odgovoriti meni.”

Raphaelove su se oči suzile. „Čuo sam i govorkanje da si pio krv sjenolovca i time dobio svoj dar, sposobnost da podneseš sunčevo svjetlo. Je li to istina?”

Simon osjeti trnce po glavi. „To je smiješno. Da sjenolovačka krv da je vampirima sposobnost da podnose sunčevo svjetlo, dosad bi to već svi znali. Nefilska krv bi bila vrlo tražena. I nakon toga nikad ne bi bilo mira između sjenolovaca i vampira. Zbog toga je i dobro što to nije istina.”

Slabašan smiješak pojavi se u kutovima Raphaelovih usana. „Stoji. Kad smo već kod potražnje, jasno ti je, svjetleniče, da si sada dragocjena roba? Nema tog donjosvjećanina koji te se ne želi dokopati.”

„Uključujući tebe?”

„Naravno.”

„I što bi mi učinio da me se dokopaš?”

Raphael slegne krhkim ramenima. „Možda samo ja, za razliku od drugih vampira, smatram da sposobnost da se podnosi dnevno svjetlo baš i nije neki dar. Mi smo Djeca noći s razlogom. Moguće je da si mi gnusan kao ja ljudskome rodu.”

„Jesam li?”

„Moguće je.” Raphaelov izraz lica bio je neodređen. „Mislim da predstavljaš opasnost za sve nas. Opasnost za vampiročanstvo, da tako kažem. A ne možeš zauvijek ostati u ovoj ćeliji, svjetleniče. Na koncu ćeš morati izaći i opet se suočiti sa svijetom. Opet se suočiti sa mnom. Ali reći ću ti jednu stvar. Zaklet ću se da ti neću nauditi i da te neću potražiti ako se ti zauzvrat zakuneš da ćeš se sakriti kad te Aldertree jednom pusti. Ako se zakuneš da ćeš otići tako daleko da te više nitko nikada ne može pronaći te da nikada nećeš stupiti u vezu ni s kim koga si poznavao u svom smrtničkom životu. Pravičniji od toga ne mogu biti.”

Ali Simon je već odmahivao glavom. „Ne mogu napustiti obitelj. Ni Clary.”

Raphael razdražljivo brekne pa reče: „Oni više nisu dio tebe. Sada si vampir.”

„Ali ne želim biti vampir”, reče Simon.

„Gle njega kako se žali”, reče Raphael. „Nikad nećeš biti bolestan, nećeš umrijeti, bit ćeš snažan i mlad zauvijek. Nikad nećeš ostarjeli. Zašto se žališ?”

Mlad zauvijek, pomislio je Simon. Zvučalo je dobro, ali želi li uistinu itko zauvijek imatišesnaest godina? Druga bi stvar bila ostati zauvijek jednak s dvadeset pet godina, ali sa šesnaest? Uvijek biti ovako štrkljast? Da mu se nikad sasvim ne razviju ni lice ni tijelo? A još kad pomisli da izgledajući ovako, nikad neće moći ući u kafić i naručiti piće. Nikad. Vječno.

„A uz sve to”, dodao je Raphael, „čak se ni sunca ne moraš odreći.”

Simon se nije imao želje vraćati na tu temu. „U Dumortu sam čuo što se priča o tebi”, reče on. „Znam da se svake nedjelje uresiš križem i odlaziš u posjet obitelji. Kladim se da uopće ne znaju da si vampir. Zato mi nemoj govoriti da napustim sve koje poznajem. Neću to učiniti niti ću lagati i reći da hoću.”

Raphaelove oči su svjetlucale. „Nije važno što misli moja obitelj. Važno je što jamislim. Što znam. Pravi vampir zna da je mrtav. On prihvaća svoju smrt. Ali ti, ti i dalje misliš da si jedan od živih. Zbog toga si tako opasan. Ne možeš prihvatiti da više nisi živ.”

Bio je sumrak kad je Clary zatvorila vrata Amatisine kuće i zakračunala ih. Naslonila se na njih i napola zatvorenih očiju nepomično stajala u mračnom predsoblju. Iscrpljenost joj je otežala svaki ud, a noge su je opako boljele.

„Clary?” Amatisin užurbani glas presjekao je tišinu. „Jesi li to ti?”Clary je ostala na mjestu, zatvorenih se očiju prepuštajući umirujućoj tami. Tako je silno željela

biti kod kuće da je gotovo mogla osjetiti metalan zrak brooklynskih ulica. Mogla je vidjeti majku kako sjedi u stolcu pokraj prozora dok prašnjavo blijedožuto svjetlo ulazi kroz otvorene prozore stana, osvjetljavajući platno na kojem slika. Nostalgija za domom bolno joj stegne utrobu.

„Clary.” Glas je sada bio mnogo bliži. Clary naglo otvori oči – Amatis je stajala ispred nje; sijeda joj je kosa bila sasvim povučena, a ruke je držala na kukovima. „Brat te je došao posjetiti. Čeka u kuhinji.”

„Jace je ovdje?” Clary se svojski trudila ne pokazati bijes i čuđenje. Nije imalo smisla pokazivati koliko je ljuta na njega pred Lukeovom sestrom.

Amatis ju je upitno promatrala. „Zar ga nisam smjela pustiti unutra? Mislila sam da ga želiš vidjeti.”

„Ne, u redu je”, reče Clary, zadržavši staloženost u glasu sa stanovitom teškoćom. „Samo sam umorna.”

„Eh.” Amatis kao da joj nije povjerovala. „Ako me zatrebaš, bit ću na katu. Moram odrijemati.”

Clary nije mogla zamisliti zbog čega bi joj Amatis bila potrebna, no kimnula je i vukući se hodnikom otišla u kuhinju, koja je bila puna jarkog svjetla. Na stolu se nalazila zdjela s voćem – narančama, jabukama i kruškama – zatim štruca bogata kruha s maslacem i sirom te uz nju i pladanj na kojem je bilo nešto poput... kolačića? Zar je Amatis uistinu ispekla kolačiće“!

Za stolom je sjedio Jace. Nagnuo se naprijed oslonjen na laktove; zlaćana kosa bila mu je raskuštrana, a košulja malko raskopčana ispod vrata. Mogla je vidjeti kako mu debele pruge crnih biljega prate ključnu kost. Ruka u kojoj je držao kolačić bila mu je zavijena. Dakle, Sebastian je bio u pravu – doista se ozlijedio. No nije da je marila.

„Fino, vratila si se”, rekao je. „Već sam pomislio da si pala u kanal.”

Clary je samo šutke piljila u njega. Pitala se može li iščitati ljutnju u njezinim očima. Zavalio se, ležerno zabacivši jednu ruku preko naslona stolca. Da nije bilo ubrzanog pulsa na dnu njegova vrata, možda bi i povjerovala da je bezbrižan.

„Izgledaš iscrpljeno”, dodao je. „Gdje si bila cijeli dan?”

„Bila sam vani sa Sebastianom.”

„Sa Sebastianom?“ Njegovo potpuno začuđeno lice načas ju je udobrovoljilo.

„Sinoć me otpratio kući”, rekla je Clary, dok su joj riječi od sada nadalje bit ću ti samo brat, samo brat bubnjale u mislima u ritmu oštećena srca. „Zasad je on jedini u ovome gradu bio imalo ljubazan prema meni. Dakle, da, bila sam vani sa Sebastianom.”

„Aha.” Jace je vratio kolačić na pladanj bezizražajna lica. „Clary, došao sam se ispričati. Nisam smio onako razgovarati s tobom.”

„Ne”, reče Clary. „Nisi smio.”

„Također, došao sam te upitati bi li ponovo razmotrila prijedlog da se vratiš u New York.”

„Bože”, reče Clary. „Opet isto–”

„Ovdje nisi sigurna.”

„Čega se bojiš?” upitala je bezbojnim glasom. „Da će me strpati u zatvor kao Simona?”

Jaceov izraz lica nije se promijenio, ali zaljuljao se unatrag u stolcu odigavši mu prednje noge s poda, gotovo kao da ga je gurnula. „Simona...?”

„Sebastian mi je rekao što mu se dogodilo”, nastavila je jednoličnim glasom. „Što si učinio. Kako si ga doveo ovamo, a onda naprosto dopustio da dospije u zatvor. Zar me pokušavaš natjerati da te zamrzim?”

„I ti vjeruješ Sebastianu?” upita Jace. „Jedva da ga poznaješ. Clary.” Zurila je u njega. „Zar to nije istina?”

Gledao ju je u oči, ali lice mu je bilo nepomično, kao Sebastianovo kad ga je odgurnula. „Istina

je.”Zgrabila je pladanj sa stola i bacila ga na njega. On se hitro sagne zakrenuvši stolac,

a pladanj udari u zid iznad sudopera – porculan se razleti na sve strane. Skočio je sa stolca dok je ona podizala drugi pladanj; bacila ga je ciljajući posve mahnito – ovaj se odbio od hladnjaka i udario u pod ispred Jaceovih nogu te se raspuknuo na dva jednaka dijela. „Kako si mogao? Simon ti je vjerovao. Gdje je on sada? Što će mu učiniti?

„Ništa”, reče Jace. „Dobro je. Sinoć sam ga vidio–”

„Prije ili nakon susreta sa mnom? Prije ili nakon što si se pretvarao da je sve u redu i da te baš ništa ne muči?”

„Otišla si vjerujući da me baš ništa ne muči?” Jacea je gušilo nešto nalik smijehu. „Bit će da sam bolji glumac no što sam mislio.” Ironično se smješkao, što je posve razbuktalo Claryn gnjev: Kako joj se usuđuje smijati? Užurbano pipkajući, tražila je zdjelu s voćem, ali odjednom joj se to više nije činilo dovoljnim. Nogom je odgurnula stolac koji joj je smetao i bacila se na Jacea, znajući da to ni najmanje ne očekuje.

Silina njezina iznenadnog napada uhvatila ga je nespremna. Tresnula je u njega i on zatetura

unatrag te snažno udari u rub radne ploče. Clary je dijelom pala preko njega, čula ga kako dahće i naslijepo podigla ruku, ni sama ne znajući što namjerava–

Zaboravila je koliko je brz. Pesnicom ga nije udarila u lice, već u podignutu šaku; obavio joj je prste i prisilio je da spusti ruku uz bok. Iznenada je postala svjesna koliko su blizu; naslanjala se na njega pritišćući ga na radnu ploču laganim tijelom. „Pusti mi ruku.”

„Hoćeš li me zbilja udariti ako je pustim?” Glas mu je bio hrapav i blag; oči su mu plamtjele.

„Ne misliš li da si zaslužio?”

Na sebi je osjećala kako mu se prsa dižu i spuštaju dok se smijao bez užitka. „Misliš da sam sve ovo planirao? Zar doista misliš da bih to učinio?”

„Pa Simon ti nije drag, zar ne? Možda ti nikad nije ni bio drag.”

Jace ispusti oštar uzdah pun nevjerice pa joj oslobodi ruku. Kad se Clary odmakla, ispružio je desnicu, okrenuvši dlan nagore. Bilo joj je potrebno nekoliko trenutaka da shvati što joj pokazuje; reckav ožiljak uzduž zapešća. „Ovdje sam”, progovorio je glasom napetim poput zategnute žice, „prerezao zapešće kako bi tvoj prijatelj vampir pio moju krv. Zbog toga sam zamalo umro. I sada ti misliš, što, da sam ga bez razmišljanja napustio?”

Zurila je u ožiljak na Jaceovu zapešću – jedan od mnogih na njegovu tijelu, onih svih oblika i veličina. „Sebastian mi je rekao da si doveo Simona ovamo i da ga je Alec onda odveo u Gard. Dopustio si Klavi da dođe do njega. Sigurno si znao–”

„Ovamo sam ga doveo slučajno. Zatražio sam da dođe do Instituta kako bismo razgovarali. O tebi, konkretno. Mislio sam da bi te možda mogao uvjeriti da odustaneš od zamisli o odlasku u Idris. Ako te imalo tješi, nije htio ni čuti za to. Dok je bio ondje, napali su nas Otpisani. Morao sam ga provući kroz Portal. Bilo je ili to, ili ostaviti ga ondje da pogine.”

„Ali zašto ste ga odveli Klavi? Sigurno si znao–”

„Odveli smo ga tamo zato što se jedini Portal u Idrisu nalazi u Gardu. Rekli su nam da će ga poslati natrag u New York.”

„I vi ste im vjerovali?“ Nakon onog s Inkvizitoricom?”

„Clary, ono s Inkvizitoricom bio je izuzetak. Tebi je to možda bilo prvo iskustvo s Klavom, ali ne i meni – Klava, to smo mi. Nefili. Klava se drži Zakona.”

„Ali nije ga se držala.”

„Ne, nije”, reče Jace. Zvučao je vrlo umorno. „Najgore je u svemu ovome”, doda, „sjetiti se kako je Valentine bombastično govorio o Klavi, kako je korumpirana i da je treba očistiti. Anđela mi, moram se složiti s njim.”

Clary je šutjela, najprije zbog toga što nije znala što bi rekla, a zatim od zaprepaštenja jer je Jace posegnuo prema njoj – gotovo kao da ne razmišlja o onome što radi – i povukao je k sebi. Na svoje iznenađenje nije mu se oduprla. Kroz bijelu tkaninu njegove košulje vidjela je kako mu se obrisi biljega, crni i vijugavi, protežu po koži poput plamenih jezičaka. Žudjela je nasloniti glavu na njega, žudjela je osjetiti njegove ruke oko sebe kao što je žudjela za zrakom dok se utapala u jezeru Lyn.

„Možda je u pravu kad kaže da se stvari trebaju popraviti”, rekla je napokon. „Ali nema pravo u vezi načina na koji bi se to trebale dogoditi. Jasno ti je to, zar ne?”

Djelomice je sklopio oči. Ispod njih primijetila je srpolike sive sjene, ostatke besanih noći.

„Nisam siguran da mi je išta jasno. Imaš se pravo ljutiti, Clary. Nisam smio imati povjerenja u Klavu. Silno sam želio vjerovati da je Inkvizitorica zastranjenje, da je djelovala bez njihova ovlaštenja, da još uvijek postoji neki djelić sjenolovačkog integriteta u koji mogu vjerovati.”

„Jace”, šapnula je.

Otvorio je oči i spustio pogled prema njoj. Bili su tako stisnuti jedno uz drugo da su im se i koljena dodirivala, a ona je mogla osjetiti otkucaje njegova srca. Odmakni se od njega,rekla si je, no noge je nisu slušale.

„Što je?” upita on vrlo tiho.

„Želim vidjeti Simona”, reče ona. „Možeš li me odvesti k njemu?”

Jednako naglo kao što ju je uhvatio sada ju je pustio. „Ne. Ti uopće ne bi trebala biti u Idrisu. Ne možeš samo tako ušetati u Gard.”

„Ali mislit će da su ga svi napustili. Mislit će–”

„Otišao sam do njega”, reče Jace. „Namjeravao sam ga osloboditi. Namjeravao sam vlastitim rukama iščupati rešetke iz prozora.” Glas mu je bio bezbojan. „Ali nije mi dopustio.”

„Nije ti dopustio? Želio je ostati u zatvoru?”

„Rekao mi je da Inkvizitor traga za dokazima protiv moje obitelji, protiv mene. Aldertree želi na nas svaliti krivnju za ono što se dogodilo u New Yorku. Ne može ščepati nekog od nas pojedinačno i mučenjem dobiti priznanje – Klava to ne bi odobrila – ali pokušava navesti Simona da mu ispriča kako smo svi u dosluhu s Valentineom. Simon kaže da će ako ga izvučem. Inkvizitor znati da sam ja to učinio i da će Lightwoodovima biti još gore.”

„Zbilja plemenito od njega, ali što mu je dugoročan plan? Zauvijek ostati u zatvoru?”

Jace je slegnuo ramenima. „To baš nismo razradili.”

Clary ljutito puhne. „Dečki“, reče. „Slušaj me: treba ti alibi. Pobrinut ćemo se da budeš negdje gdje te svi mogu vidjeti, zajedno s Lightwoodovima, a onda će Magnus izvući Simona iz zatvora i vratiti ga u New York.”

„Žao mi je što ti to moram reći. Clary, ali nema šanse da Magnus to napravi. Nije važno koliko mu je Alec sladak, on se neće izravno suprotstaviti Klavi kako bi nam učinio uslugu.”

„Možda hoće”, reče Clary, „za Bijelu knjigu.”

Jace žmirne. „Za što?”

Clary mu brzo ispriča sve o smrti Ragnora Fella, o tome kako se Magnus pojavio u Fellovoj kući te o knjizi čarolija. Zapanjen, Jace ju je pozorno slušao sve dok nije završila.

„Demoni?” upitao je. „Magnus je rekao da su Fella ubili demoni?”

„Ne”, prisjećala se Clary. „Rekao je da je kuća smrdjela po nečem izvorno demonskom. I da su Fella ubile Valentineove sluge. To je sve što je rekao.”

„Neke vrste crne magije ostavljaju isparavanja koja zaudaraju po demonima”, reče Jace. „Ako Magnus nije bio konkretan, bilo je to vjerojatno zato što mu nije ni najmanje drago što postoji neki vještac koji se bavi crnom magijom i krši Zakon. No nije to prvi put da Valentine navede neko Lilithino dijete da izvrši njegov prljavi nalog. Sjećaš se onog mladog vješca kojeg je ubio u New Yorku?”

„Valentine je iskoristio njegovu krv za Obred. Sjećam se.” Clary zadrhti. „Jace, želi li Valentine

knjigu iz istog razloga kao i ja? Da probudi moju majku?”

„Moguće je. Ili, ako je točno što o njoj kaže Magnus, Valentine je možda želi samo radi moći koju bi mu dala. Bilo kako bilo, bolje da dođemo do nje prije njega.”

„Misliš da postoji ikakva mogućnost da je na posjedu Waylandovih?”

„Znam da je tamo”, reče on i iznenadi je. „Ona kuharica? Recepti za kućanice ili tako nešto? Vidio sam je. U knjižnici na posjedu. Jedina kuharica ondje.”

Clary osjeti vrtoglavicu. Gotovo da si je branila vjerovati kako bi to mogla biti istina. „Jace...

Ako me odvedeš na posjed i dođemo do knjige, otići ću kući sa Simonom. Učini mi to i otići ću u New York. I neću se vraćati, kunem se.”

„Magnus je u pravu – na posjedu su obmanjujuće zaštite”, reče Jace polako. „Odvest ću te tamo, ali nije blizu. Pješice nam treba možda i pet sati.”

Clary izvuče stelu iz karike na njegovu remenu. Podigla ju je između njih, gdje je zasjala slabim bijelim svjetlom sličnim sjaju staklenih tornjeva. „Tko je rekao da ćemo ići pješice?”

„Dolaze ti neobični gosti, svjetleniče”, reče Samuel. „Prvo Jonathan Morgenstern, a sada newyorski vampirski vođa. Impresioniran sam.”

Jonathan Morgenstern? Simonu je trebao koji trenutak da shvati kako se, dakako, radi o Jaceu. Sjedio je na tlu u središtu ćelije i u rukama bez prestanka lijeno prevrtao plošku. „Bit će da sam važniji nego što sam mislio.”

„A Isabelle Lightwood ti donosi krv”, reče Samuel. „Fantastična dostavna služba, nema što.”

Simon podigne glavu. „Kako znaš da ju je Isabelle donijela? Nisam ništa rekao–”

„Vidio sam je kroz prozor. Ista je svoja majka”, reče Samuel, „ili barem izgleda kao svoja majka prije mnogo godina.” Nastupi kratka, neugodna tišina. „Jasno ti je da je krv samo privremeno rješenje”, dodao je. „Uskoro će se Inkvizitor početi pitati jesi li već umro od gladi. Ako te nade posve zdrava, shvatit će da se nešto zbiva, pa će te ionako ubiti.”

Simon pogleda u strop. Rune urezane u kamen preklapale su se kao obluci na šljunčanoj plaži.

„Onda naprosto moram vjerovati Jaceu kad kaže da će pronaći način da me izvuku”, reče. Samuel se na

to nije oglasio, pa doda: „Tražit ću od njega da izvuče i tebe, obećavam. Neću te ostaviti ovdje.”

Samuel kao da se gušio; zvučao je kao da se smije, ali ne može iskobeljati osmijeh iz grla. „Oh, mislim da Jace Morgenstern mene neće htjeti spasiti”, reče. „Osim toga, umiranje od gladi ovdje dolje ti je najmanji problem, svjetleniče. Valentine će uskoro napasti grad i vjerojatno ćemo svi poginuti.”

Simon žmirne. „Kako možeš biti tako siguran?”

„Jednom smo bili bliski. Znao sam što smjera. Koji su mu ciljevi. Namjerava uništiti zaštite oko Alicantea i udariti po jezgri Klavine moći.”

„Ali mislio sam da nijedan demon ne može svladati zaštite. Mislio sam da su neprobojne.”

„Tako govore. Vidiš, potrebna je demonska krv da bi se zaštite srušile, a to se može uspjeti samo iz Alicantea. A budući da nijedan demon ne može proći kroz zaštite – tjah, radi se o savršenom paradoksu ili bi bar tako trebalo biti. No Valentine je tvrdio kako je pronašao način da sve to zaobiđe, da se probije. I ja mu vjerujem. Pronaći će način kako srušiti zaštite, doći će u grad sa svojom demonskom vojskom i sve nas pobiti.”

Zbog bezbojne izvjesnosti u Samuelovu glasu Simonu prođu trnci kroz kralježnicu. „Zvučiš užasno ravnodušno. Ne bi li trebao nešto poduzeti? Upozoriti Klavu?”

„Upozorio sam ih. Kad su me ispitivali. Neprestano sam im ponavljao da Valentine namjerava uništiti zaštite, ali nisu me htjeli slušati. Klava smatra da će zaštite trajati zauvijek jer su izdržale već tisuću godina. Ali i Rim je toliko trajao, sve dok nisu došli barbari. Svemu jednom dođe kraj.”

Zasmiljuljio se gorko, ljutito. „Gledaj na to kao na natjecanje, svjetleniče – tko će te prvi ubiti? Valentine, neki drugi donjosvjećanin ili Klava.”

Negdje između ovdje i tamo Claryna se ruka istrgnula iz Jaceove. Kad ju je uragan ispljunuo, Clary je udarila u tlo sama, žestoko i dašćući se otkotrljala u stranu.

Polako je sjela i pogledala oko sebe. Nalazila se nasred perzijskog saga rasprostrtog na podu goleme sobe kamenih zidova. Tu i tamo stajali su komadi namještaja; bijele plahte prebačene preko njih pretvorile su ih u grbave, nezgrapne duhove. Baršunasti zastori visjeli su preko stakala velikih prozora; baršun je bio sivobijel od prašine koja je plesala na mjesečini.

„Clary?” Jace se pojavio iza masivnog obličja uokvirenog plahtom; možda se radilo o klaviru. „Jesi dobro?”

„Jesam.” Ustajala je malko se leckajući. Bolio ju je lakat. „Iako će me Amatis vjerojatno ubiti kad se vratimo. Budući da sam joj razbila sve tanjure i k tome otvorila Portal u njezinoj kuhinji.”

Pružio joj je ruku. „Ako ti išta znači”, pomogne joj da se uspravi, „jako si me impresionirala.”

„Hvala.” Clary baci pogled uokolo. „Dakle, ovdje si odrastao? Kao u bajci je.”

„Meni više vuče na film strave i užasa”, reče Jace. „Bože, godinama nisam vidio ovo mjesto. Obično nije bilo tako–”

„Hladno?” Clary malčice zadrhti. Zakopčala je kaput, ali hladnoća na posjedu nije bila tek tjelesne prirode: posjed je ostavljao dojam hladnoće, kao da na njemu nikad nije bilo topline, svjetla ili smijeha.

„Ne”, reče Jace. „Uvijek je bilo hladno. Želio sam reći prašnjavo.“ Izvadio je iz džepa kamen vještičjeg svjetla koji mu stane bliještati između prstiju. Bijeli sjaj odozdo osvijetlio mu je lice, naglašavajući mu sjene ispod jagodica i uleknuća na sljepoočnicama. „Ovo je radna soba, a nama treba knjižnica. Dođi.”

Izveo ju je iz sobe i poveo duž dugačkog hodnika obrubljenog desecima zrcala koja su odražavala jedna druga. Clary dosad nije shvaćala koliko neuredno izgleda: kaput joj je bio prošaran prašinom, dok joj je vjetar bio zamrsio kosu. Pokušala ju je diskretno izravnati, no već je u sljedećem zrcalu uhvatila Jaceov smiješak. Iz nekog razloga, nesumnjivo uslijed neke tajanstvene sjenolovačke čarolije, otkriću koje se nije nimalo nadala, njegova je kosa izgledala savršeno.

Hodnik je bio obrubljen vratima, od kojih su neka bila otvorena; kroz njih bi se Clary načas ukazivale druge prostorije, prašnjave i naizgled nekorištene kao i radna soba. Michael Wayland nije imao rođaka, bio je rekao Valentine, pa je pretpostavljala da nitko nije naslijedio ovo mjesto nakon njegove „smrti” – mislila je da je Valentine nastavio živjeti ovdje, ali očito nije bilo tako. Sve je odisalo tugom i zapuštenošću. Kod Renwicka Valentine je ovo mjesto nazvao domom i pokazao ga Jaceu u Portal-zrcalu – ali i ta prvorazredna uspomena na zelena polja i kamen s patinom bila je laž, pomislila je Clary. Bilo je jasno da Valentine već godinama ne živi ovdje – možda je naprosto pustio

da sve istrune ili je dolazio ovamo samo povremeno kako bi hodao polumračnim hodnicima poput duha.

Stigli su do vrata na dnu hodnika; Jace ih otvori ramenom i odmakne se, puštajući Clary da ude prije njega. Zamišljala je knjižnicu poput one u Institutu; ova joj je prostorija bila podosta slična – isti zidovi prekriveni brojnim redovima knjiga, iste ljestve na kotačićima s kojih se mogu dosegnuti visoke police. No strop nije bio stožast, već ravan i poduprt gredama, a nije bilo ni pisaćeg stola. Zeleni baršunasti zastori, nabora glaziranih bijelom prašinom, visjeli su preko prozora kojima su stakla bila naizmjence zelena i plava. Na mjesečini su svjetlucala poput obojenog mraza. Onkraj stakla vidjela se samo tmina.

„Ovo je knjižnica?” šapnula je Jaceu premda joj nije bilo jasno zašto šapće. Neki se dubok mir uvukao u veliku, praznu kuću.

On je tmurnih očiju punih sjećanja gledao mimo nje. „Sjedio bih na onoj klupici uz prozor i čitao sve što bi mi otac tog dana odredio. Različiti jezici za pojedine dane –subotom francuski, nedjeljom engleski – ali sada se više ne mogu sjetiti koji je dan bio za latinski, ponedjeljak ili utorak...”

Pred Clarynim očima iznenada bljesne slika dječaka Jacea kako s knjigom na koljenima sjedi u udubljenju za prozor i gleda van u... što? Je li postojao perivoj? Pogled na krajolik? Visok trnovit bedem poput onog koji je okruživao dvorac uspavane ljepotice? Vidjela ga je kako čita dok mu svjetlo koje ulazi kroz prozor baca plave i zelene četvorine na zlaćanu kosu, vidjela je njegovo malo lice, mnogo ozbiljnije no što bi trebalo biti lice ijednog desetogodišnjaka.

„Ne mogu se sjetiti”, reče on ponovo, zureći u tamu.

Ona mu dodirne rame. „Nije važno. Jace.”

„Vjerojatno nije.” Strese se kao da se budi iz sna i pode na drugu stranu prostorije osvjetljavajući put vještičjim svjetlom. Klekne kako bi pretražio red knjiga pa se uspravi, držeći jednu od njih. ‘„Jednostavni recepti za kućanice“, reče. „Evo je.”

Ona žurno ode do njega i uzme knjigu. Bila je to naizgled obična knjiga s plavim uvezom, puna prašine baš kao i sve drugo u kući. Kad ju je Clary otvorila, prašina s njezinih stranica uzdigla se poput roja moljaca.

U sredini knjige bila je izrezana poveća, četvrtasta rupa. Tijesno smještena u njoj, kao dragulj u utoru prstena, nalazila se knjižica otprilike veličine omanje brošure, uvezana u bijelu kožu i s pozlaćenim naslovom otisnutim na latinici. Clary je prepoznala riječi „bijela” i „knjiga”, ali kad ju je izvadila i otvorila, iznenadila se shvativši da su stranice ispisane tankim, paučinastim rukopisom na jeziku koji nije razumjela.

„Grčki”, reče Jace, vireći joj preko ramena. „Klasični grčki.”

„Znaš ga čitati?”

„Bilo bi teško”, priznao je. „Prošle su godine. Ali pretpostavljam da će Magnus znati.” Zatvorio je knjigu i gurnuo je u džep njezina zelenog kaputa, a onda se okrenuo prema policama i stao prstima kliziti po redovima knjiga, prateći njihove hrptove.

„Želiš ponijeti neku od njih?” upitala je Clary blago. „Ako hoćeš–”Jace se nasmije i spusti ruku. „Smio sam čitati samo ono što mi je bilo zadano”, reče. „Na nekim su

policama knjige koje nisam smio ni dirnuti.” Pokaže na red knjiga poviše njih; bile su uvezane u

podjednaku smeđu kožu. „Kad mi je bilo otprilike šest godina, počeo sam čitati jednu od njih, tek da vidim u čemu je stvar. Ispostavilo se da je to dnevnik koji je vodio otac. O meni. Bilješke o mom sinu Jonathanu Christopheru. Istukao me remenom kad je otkrio da sam je čitao. Zapravo, tek tada sam saznao da imam i drugo ime.”

Clary iznenada prožme bolna mržnja prema ocu. „Tjah, Valentine sada nije ovdje.”

„Clary...” započne Jace s prizvukom opomene u glasu, ali ona je već podigla ruku i snažno potegnula jednu od knjiga sa zabranjene police, rušeći je na pod. Mukli udarac bio je oslobađajući. „Clary!”

„No, daj, molim te.” Opet je to učinila; srušila je drugu knjigu, pa još jednu. Kako su padale, tako su im se sa stranica dizali oblačići prašine. „Probaj i ti.”

Jace ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda mu kut usana pecne lagani smiješak. Podigne ruku i povuče je duž police, rušeći uz glasan tresak preostale knjige. Smijao se, a onda iznenada utihnuo – podigao je glavu kao što mačka ćuli uši na udaljen zvuk. „Čuješ li ovo?”

Čujem li što?, namjeravala je upitati Clary, ali zaustavila se. Zvuk se doista čuo i postajao je sve glasniji – visoko zujanje i drobljenje, poput mašine koja počinje s radom. Činilo se da zvuk dolazi iz zida. Automatski je uzmaknula baš u trenutku kad je kamenje ispred njih kliznulo unatrag uz jecav, škripav urlik. Iza kamenja je sada zijevao otvor – nešto poput prolaza grubo isječenog u zidu.

S druge strane prolaza spuštale su se stube koje su vodile u tamu.

9

TA GREŠNA KRV

„Ne sjećam se da je ovdje uopće bio podrum”, reče Jace, zureći mimo Clary u veliku rupu u zidu. Podigao je vještičje svjetlo, a sjaj mu stane poskakivati po tunelu koji je vodio dolje. Zidovi su mu bili crni, ravni i ljeskavi, od glatkog tamnog kamena koji Clary nije bio poznat. Stube su svjetlucale kao da su mokre. Neobičan miris strujao je kroz otvor; vlažan, pljesniv, s metalnom primjesom koja je napinjala živce Clary.

„Što bi moglo biti dolje?”

„Ne znam.” Jace se primaknuo; stavio je nogu na prvu stubu, provjeravajući, a onda slegnuo ramenima kao da je donio odluku. Počeo se oprezno spuštati. Na pola puta se okrenuo i pogledao Clary. „Dolaziš? Ako želiš, možeš me tu pričekati.”

Ogledala se po praznoj knjižnici pa zadrhtala i požurila se za njim.Stube su zavijale u sve užim krugovima, kao da su vodile kroz unutrašnjost goleme školjke.

Miris je postao izraženiji kad su stigli do dna, gdje su se stube raširile u golemu pravilnu prostoriju kamenih zidova, prošaranih tragovima vlage i drugim tamnijim mrljama. Pod je bio zašaran znakovima, ispremiješanim pentagramima i runama; tu i tamo bilo je razasuto bijelo kamenje.

Jace korakne naprijed, a ispod noge mu nešto zakrcka. On i Clary istodobno pogledaju dolje. „Kosti”, šapnula je ona. Ipak se nije radilo o bijelom kamenju, nego o kostima svih oblika i veličina razasutima po podu. „Što li je radio ovdje dolje?”

Vještičje svjetlo plamtjelo je u Jaceovoj ruci, bacajući sablastan sjaj po prostoriji. „Eksperimentirao je”, reče Jace hladnim, napetim glasom. „Svijetla kraljica je rekla–”

„Kakve su to kosti?” upita Clary glasnije. „Životinjske?”

„Ne.” Jace nogom raspe hrpicu kostiju. „Nisu sve životinjske.”

Claryna se prsa stegnu. „Mislim da bismo se trebali vratiti.”

No Jace podigne vještičje svjetlo koje zaplamti sjajnije, pa još sjajnije, potpuno ispunjavajući prostor drečavom bijelom svjetlošću. Daleki kutovi prostorije naglo postanu jasno vidljivi. Tri kuta bila su prazna, dok je četvrti bio zastrt visećom tkaninom iza koje se nešto nalazilo, nekakvo grbavo obličje–

„Jace”, šapnula je Clary. „Što je to?”

Nije odgovorio. U slobodnoj ruci odjednom je držao serafinski bodež. Clary nije primijetila kad ga je točno izvukao. Na vještičjem se svjetlu caklio kao da mu je sječivo od leda.

„Jace, nemoj“, reče Clary, ali bilo je već kasno – dugačkim je koracima krenuo naprijed i trznuvši vrškom bodeža, pomaknuo tkaninu u stranu. Potom je uhvati i snažno povuče dolje. Pala je podižući oblak prašine.

Jace zatetura unatrag, ispustivši vještičje svjetlo. Kad je jarki plam pao, Clary načas ugleda

Jaceovo lice – pretvorilo se u bijelu masku strave. Clary zgrabi vještičje svjetlo prije no što se stiglo

ugasiti i visoko ga podigne, očajnički želeći vidjeti što je to tako silno zgrozilo uvijek pribranog

Jacea.Isprva je vidjela samo obris muškarca – muškarca u čučnju omotanog u prljavu bijelu krpu.

Zapešća i gležnjevi bili su mu u okovima pričvršćenim za debele metalne prstenove u kamenom podu. Kako to da je još živ?, pomislila je užasnuto Clary, osjetivši kiselinu u grlu. Runo-kamen joj sezatrese u ruci i mrlje svjetla zaplešu po zatvoreniku: vidjela je mršave ruke i noge posvuda izbrazdane ožiljcima bezbrojnih mučenja. Lice, same kosti, bilo je okrenuto prema njoj; tamo gdje su trebale biti oči nalazile su se crne prazne duplje. A onda se začuje suho šuštanje – ono što joj je izgledalo kao bijela krpa, shvatila je, zapravo su bila krila, bijela krila koja su se iza zatvorenikovih leđa uzdizala u dva snježnobijela polumjeseca; jedino su ona bila čista u toj prljavoj prostoriji.

Hrapavo je udahnula. „Jace. Vidiš li–”

„Vidim.” Jace je stajao pokraj nje; glas mu je pukao poput stakla.

„Rekao si da anđeli ne postoje... da nitko nikad nije vidio anđela...”Jace je šaputao nešto što je zvučalo kao niz paničnih kletvi. Posrnuo je naprijed, prema zgrčenom

stvorenju na podu pa s trzajem uzmaknuo, kao da se odbio od nevidljivoga zida. Pogledavši dolje. Clary

razabere da anđeo čuči unutar pentagrama od spojenih runa duboko urezanih u pod; sjajile su

slabašnim fosforescentnim svjetlom. „Rune”, šapnula je. „Ne možemo preko njih–”

„Ali mora postojati nešto...” reče Jace gotovo slomljena glasa, „nešto što možemo učiniti.”

Anđeo podigne glavu. Clary sa smućenim, strahovitim sažaljenjem primijeti da ima, kao i Jace, kovrčavu zlaćanu kosu koja mu je mutno sjajila na svjetlu. Uvojci su mu se pripili uz uleknuća lubanje. Na mjestu očiju imao je šupljine, a lice mu je bilo išarano ožiljcima; izgledao je poput prekrasne slike koju su uništili divljaci. Dok je zurila u njega, on otvori usta i iz grla mu poteče glas – nisu to bile riječi, već prodoran i divan pjev, jedna nota koju je, visoku i umilnu, toliko držao i držao da je zvuk postao bolan–

Pred Clarynim očima stanu navirati slike. I dalje je stiskala runo-kamen, no svjetla više nije bilo; ni nje više nije bilo, nalazila se negdje drugdje, tamo gdje su slike iz prošlosti, u snu na javi strujale pred njom – ulomci vremena, boje, zvukovi.

Nalazila se u vinskom podrumu, praznom i čistom; na kamenom podu bila je nažvrljana jedna velika runa. Pokraj nje stajao je muškarac; u jednoj je ruci držao otvorenu knjigu, a u drugoj mu je plamtjela bijela baklja. Kad je podigao glavu. Clary je shvatila da se radi o Valentineu dok je bio mnogo mlađi – lice mu je bilo lijepo i bez bora, a crne oči bistre i sjajne. Jednolično je pjevao, a onda se runa zapalila; kad se vatra povukla, u pepelu je ležalo zgureno tijelo: anđeo raširenih, krvavih krila, poput ptice koju su ustrijelili u letu...

Prizor se promijenio. Valentine je stajao pokraj prozora; uz njega je bila mlada žena sjajne crvene kose. Poznat srebrni prsten bljesnuo mu je na ruci kad ju je ispružio kako bi zagrlio ženu. Bolno potresena. Clary prepozna majku – no bila je mlada, blagog i ranjivog izraza lica. Nosila je bijelu spavaćicu, a bilo je očito da je trudna.

„Sporazumi nisu samo najgora Klavina zamisao ikad”, govorio je ljutito Valentine, „već i najgora stvar koja se mogla dogoditi nefilima. Zbog njih smo uvijek nešto obvezni prema donjosvjećanima, vezani smo za ta stvorenja–”

„Valentine”, osmjehnula se Jocelyn, „dosta o politici, molim te.“ Podigla je ruke i obavila ih oko Valentineova vrata; lice joj je bilo puno ljubavi, baš kao i njegovo. No na njegovom se vidjelo još nešto, nešto zbog čega je Clary sva protrnula...

Valentine je klečao usred kruga stabala. Na nebu se sjajio mjesec, osvjetljavajući crni pentagram nažvrljan na ogoljenoj zemlji proplanka. Grane stabala plele su se u gustu mrežu; tamo gdje su se pružale ponad rubova pentagrama lišće se svilo i pocrnjelo. U središtu petokrake zvijezde sjedila je žena s dugom, sjajnom kosom; bila je vitka i lijepa stasa, lica skrivena u sjeni, golih i bijelih ruku. Lijevu je ruku ispružila ispred sebe, a kad je raširila prste. Clary opazi dugačku posjekotinu na njezinu dlanu – kapajući, krv se polako slijevala u srebrni kalež koji je stajao na rubu pentagrama. Na mjesečini je krv izgledala crno. Ili je možda doista bila crna.

„Dijete rođeno s ovom krvlju”, reče ona blagim, ljupkim glasom, „bit će moćnije od viših demona iz bezdana medu svjetovima. Bit će silniji od Asmodeija, snažniji od demona oluja. Ako bude valjano uvježban, nema toga što neće moći učiniti. Ali upozoravam te”, dodala je, „time će sagorjeti ljudsko u njemu, kao što otrov spali život u krvi.”

„Zahvaljujem vam. Gospo od Edoma”, reče Valentine, a kad posegne za kaležom s krvlju, žena podigne glavu i Clary vidje da su joj, inače prelijepoj, oči crne duplje iz kojih joj vijugaju spiralne crne izrasline, istražujući zrak poput pipaka. Clary potisne vrisak–

Noć i šuma nestanu. Jocelyn je stajala nasuprot nekome koga Clary nije mogla vidjeti. Više nije bila trudna, a jarka kosa neuredno joj je padala oko potresenog, očajnog lica. „Ne mogu ostati s njim, Ragnore”, rekla je. „Više ni dana. Pročitala sam njegov dnevnik. Znaš li što je učinio Jonathanu? Mislila sam da čak ni Valentine ne bi takvo što učinio.” Ramena su joj se zatresla. „Upotrijebio je demonsku krv... Jonathan više nije djetešce. Više nije čak ni čovjek; on je čudovište–”

Nestala je. Valentine je nemirno koračao oko kruga od runa; u ruci mu se sjajio serafinski bodež. „Zašto ne želiš govoriti?” mumljao je. „Zašto mi nećeš dati ono što želim? Zamahne nožem nadolje, a anđeo se zgrči – zlatna tekućina tekla mu je iz rane kao što se razlijeva sunčevo svjetlo. „Ako mi ne želiš dati odgovore”, siktao je Valentine, „dat ćeš mi svoju krv. Meni i mojima koristit će više nego tebi.”

Sada su se nalazili u knjižnici Waylandovih. Sunčevo je svjetlo sijalo kroz rombove na prozorskim staklima, preplavljujući prostor plavom i zelenom bojom. Iz jedne od soba dopirali su zvukovi, smijeh i čavrljanje – trajala je zabava. Jocelyn je kleknula uz policu s knjigama. Preletjevši očima sa strane na stranu, izvadila je debelu knjigu iz torbice i gurnula je na policu...

I više je nije bilo. Slika je prikazivala podrum, isti podrum u kojem Clary, znala je, upravo stoji. Pod je bio izbrazdan istom žvrljotinom od pentagrama, a u središtu zvijezde ležao je anđeo. Valentine je stajao pokraj njega, opet sa sjajnim serafinskim bodežom u ruci. Izgledao je godinama stariji, više nije bio mladić. „Ithuriele”, reče. „Sada smo već stari prijatelji, zar ne? Mogao sam te ostaviti živog zakopanog pod onim ruševinama, ali, ne, doveo sam te ovamo. Sve ove godine držao sam te uza sebe, nadajući se da ćeš mi reći ono što želim – moram – znati.” Prišao mu je bliže ispruživši bodež, od čijeg je sjaja svjetlucala runska zapreka. „Kad sam te dozvao, sanjao sam da ćeš mi reći zašto. Zašto nas je Raziel stvorio, svoju rasu sjenolovaca, a da nam nije dao moći koje imaju donjosvjećani – brzinu vukova, besmrtnost Vilinskog naroda, čarolije vještaca, čak ni vampirsku izdržljivost. Ostavio nas je gole pred vojskom pakla, samo s tim nacrtanim linijama na koži. Zašto bi njihove moći trebale biti veće od naših? Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju? Zar je to pravda!“

Unutar zvijezde koja ga je zarobila anđeo je sjedio šutke poput mramornog kipa, nepomičan, sklopljenih krila. U očima mu se nije vidjelo ništa osim užasne, tihe tuge.

Valentineove su se usne iskrivile. „U redu. Šuti. Ja ću dobiti svoju priliku.” Podigao je bodež.

„Imam Kalež smrtnika, Ithuriele, a uskoro ću imati i Mač – ali bez Zrcala ne mogu početi s

dozivanjem. Treba mi jedino Zrcalo. Reci mi gdje je. Reci mi gdje je, Ithuriele, i pustit ću te da umreš.”

Prizor se razlomi u komadiće, a kako je vizija iščezavala. Clary načas ugleda slike koje su joj bile poznate iz noćnih mora – anđele s crnim i bijelim krilima; zrcalnu površinu vode, zlatnu i krvavu; i Jacea koji se okreće, koji se uvijek okreće od nje. Kad je ispružila ruke prema njemu, anđelov glas u njezinom se umu po prvi put javi riječima koje je razumjela.

Ovo nisu prvi snovi koje sam ti pokazao.

Slika rune prsne joj u glavi poput malog vatrometa – takvu još nikad nije vidjela; bila je krupna, jednostavna i neprekinuta poput čvora. Nestala je u časku, a tada prestane i anđelov pjev. Opet u svom tijelu Clary je posrtala u prljavom i zagušljivom podrumu. Anđeo je šutio; ukipljen i sklopljenih krila, nalikovao je žalobnome lutku.

Claryn dah pretvori se u jecaj. „Ithuriele!’ Ispružila je ruke prema anđelu znajući da ne mogu preko runa; srce joj se bolno steglo. Anđeo je godinama ovdje dolje, šutke sjedi sam u tmini, okovan i izgladnjen, ali ne može umrijeti...

Jace je bio pokraj nje. Izgledao je potreseno i shvatila je da je vidio sve što i ona. Pogledao je serafinski bodež u svojoj ruci, a onda opet anđela, čije je nesvjesno lice bilo okrenuto prema njima, nečujno preklinjući za pomoć.

Jace korakne naprijed jednom pa drugi put. Pogled je usredotočio na anđela; činilo se, pomislila je Clary, kao da komuniciraju riječima koje ona ne može čuti. Jaceove oči bliještale su kao zlatne pločice, pune svjetla što se zrcalilo u njima.

„Ithuriele“, šapnuo je.

Bodež u njegovoj ruci zasjao je poput baklje. Sjaj je bio zasljepljujući. Anđeo podigne glavu, kao da je praznim očima zapazio svjetlo. Ispružio je ruke, a lanci kojima su mu bila vezana zapešća zazveče kao neugodna glazba.

Jace se okrenuo prema Clary. „Rune”, reče.

Rune. Nekoliko je trenutaka zbunjeno zurila u njega, ali njegove oči požure je u pravom smjeru. Predala mu je vještičje svjetlo, izvadila njegovu stelu iz džepa i kleknula pokraj načrčkanih runa. Izgledalo je kao da su izdubljene u kamenu nečim oštrim.

Načas podigne glavu prema Jaceu. Njegov izraz lica i sjaj u očima su je zapanjili –pogled mu je bio pun vjere u nju, pun povjerenja u njezine sposobnosti. Vrhom stele nacrtala je nekoliko linija na podu, mijenjajući rune vezivanja u rune oslobađanja, zatvaranje u otvaranje. Svaka bi runa proplamsala dok ju je crtala, kao da je vukla vrh šibice po sumporu.

Dovršivši posao, ustala je. Rune su svjetlucale ispred nje. Jace joj se užurbano primakne. Kamen vještičjeg svjetla se ugasio; jedina rasvjeta bio je serafinski bodež, koji je Jace namijenio anđelu; sjajio mu se u ruci. Ispružio ga je i ovog puta ruka mu prođe kroz zapreku od runa kao da je i nema.

Anđeo podigne ruke i uzme bodež. Sklopio je prazne oči i Clary se na trenutak učini da se nasmiješio. Okretao je stegnuti bodež sve dok oštar vrh ne položi tik ispod grudne kosti. Clary tiho uhvati dah i krene naprijed, ali Jace joj zgrabi ruku željeznim stiskom i povuče je natrag – baš u trenutku kad je anđeo sasvim zario bodež.

Anđelova glava padne unazad, a ruke mu spuznu s drške bodeža koji je stršao na mjestu gdje bi

mu trebalo biti srce – da anđeli imaju srca; Clary to nije znala. Iz rane bukne vatra, šireći se od bodeža prema van. Anđelovo tijelo treperilo je u bijelom plamenu, a lanci na njegovim zapešćima grimizno su se žarili, kao željezo koje je predugo ostalo u vatri. Clary pomisli na srednovjekovne slike svetaca koje proždire plamen svetog zanosa; anđelova se bijela krila posve rašire, a onda i njih zahvati plamen, pretvarajući ih u svjetlucavu vatrenu rezbariju.

Clary to više nije mogla gledati. Okrenula se i zarila lice u Jaceovo rame. On je obujmi jednom rukom i čvrsto stisne. „U redu je”, reče joj u kosu, „u redu je.” Ali zrak je bio pun dima, a tlo kao da se ljuljalo. Tek kad je Jace posrnuo, shvatila je da se ne radi o šoku: tlo se doistapomicalo. Pustila je Jacea i zateturala; kamenje pod njezinim nogama škripalo je od trenja, a zemlja je sipila sa stropa poput kišice. Anđeo je sada bio stup od dima; jarki sjaj runa oko njega probadao joj je oči. Zurila je u njih pokušavajući im odgonetnuti značenje, a zatim mahnito pogleda Jacea. „Kuća na posjedu... bila je vezana za Ithuriela. Ako anđeo umre, kuća–”

Nije dovršila rečenicu. On ju je već zgrabio za ruku i trčao prema stubama, vukući je za sobom. I stube su se ljuljale, kriveći se; Clary padne i bolno udari koljenom u jednu od njih, ali Jace nije olabavio stisak na njezinoj ruci. Nastavila je hitati, ne mareći za bol u koljenu; pluća su joj bila puna zemljane prašine koja ju je gušila.

Stigli su do vrha stuba i uletjeli u knjižnicu. Clary je čula kako se iza njih potmulo zagrmjevši, urušio ostatak stubišta. Ni ovdje nije bilo mnogo bolje; prostorija se tresla, a knjige su padale s polica. Jedan je kip ležao prevrnut u hrpi nazubljenih krhotina. Jace pusti Clarynu ruku, dohvati stolac i prije nego što ga je uspjela upitati što smjera, baci ga u oslikani prozor.

Lako je probio staklo koje se rasprsne u stotinu komadića. Jace se okrenuo i ispružio ruku prema Clary. Iza njega kroz nazubljeni okvir prozora vidjela je dugački travnjak prekriven mjesečinom i u daljini vrhove krošnji. Činilo se da je poprilično visoko. Ne mogu skočiti u tu dubinu, pomislila je i spremala se odmahnuti glavom, kad spazi Jaceove raširene oči i upozorenje na njegovim usnama. Jedna od teških mramornih bisti poredanih na višim policama skliznula je, padajući na nju; Clary se hitro izmakne, a bista udari pedalj dalje od mjesta na kojem je stajala, ostavljajući poveću udubinu u podu.

Trenutak kasnije Jace je obuhvati i podigne. Bila je odveć iznenađena da bi se opirala – prenio ju je do razbijenog prozora i bez prevelikog obzira bacio kroz njega.

Tresnula je o travnatu uzvisinu tik ispod prozora i stala se sve brže kotrljati niz strmu kosinu, sve do susjednog brijega u koji je udarila takvom silinom da je izgubila dah. Sjela je, otresajući travu iz kose. Trenutak kasnije Jace se zaustavi pokraj nje. Za razliku od Clary, on se smjesta zguri i zapilji uzbrdo u ladanjsku kuću.

Clary se okrene želeći i sama pogledati tamo, ali on ju je već dograbio i gurnuo u uleknuće između dva brijega. Poslije će na nadlakticama pronaći tamne masnice na mjestima gdje ju je držao; sada je iznenađeno samo uhvatila dah – oborio ju je na tlo i otkotrljao se na nju zaštitivši je tijelom. Uto se razlegne zaglušujuća tutnjava. Zvučala je kao da se tlo raspada, kao da eruptira vulkan. Oblak bijele prašine sukne u nebo. Clary začuje oštro škrapanje svuda oko sebe. Smetena, na trenutak je pomislila da je počelo kišiti, a onda shvati da se radi o kamenim krhotinama, zemlji i slomljenom staklu: ostaci uništenog zdanja padali su oko njih kao smrtonosna tuča.

Spljoštivši tijelo uz nju. Jace je još snažnije stisne uz zemlju. Otkucaji njegova srca činili su joj se gotovo jednako glasni kao ruševina što je tonula.

Lomljava je jenjavala polako, poput dima koji se raspršuje. Zamijenio ju je glasan cvrkut uplašenih ptica; Clary je preko Jaceova ramena gledala kako radoznalo kruže po tamnom nebu.

„Jace”, rekla je tiho. „Mislim da sam negdje ispustila tvoju stelu.” Lagano se povukao podbočivši se o laktove i pogledao je. Clary je čak i u tami mogla vidjeti svoj odraz u njegovim očima; lice mu je bilo prošarano čađom i zemljanom prašinom, a ovratnik košulje razderan. „U redu je. Samo da nisi ozlijeđena.”

„Dobro sam.” Bez razmišljanja podigne ruke i prstima mu lagano prođe kroz kosu. Osjetila je kako se napeo; oči su mu potamnjele.

„Imao si trave u kosi”, rekla je. Usta su joj bila suha; u žilama joj je ključao adrenalin. Sve što se maloprije dogodilo – anđeo, urušavanje ladanjske kuće – činilo joj se manje stvarno od onoga što je vidjela u Jaceovim očima.

„Ne bi me smjela dodirivati”, rekao je.

Ruka joj se ukoči na mjestu; dlan joj je bio na njegovu obrazu. „Zašto ne?”

„Znaš ti zašto”, maknuo se s nje i prevrnuo se na leđa. „Vidjela si što i ja, zar ne? Prošlost, anđela. Naše roditelje.”

Bilo je to prvi put, pomislila je, da ih je tako nazvao. Naši roditelji. Okrenula se na bok želeći

ispružiti ruku prema njemu, ali nije bila sigurna smije li. On je besciljno zurio u nebo. „Vidjela sam.”

„Znaš što sam ja”, bolno je prošaptao. „Dijelom sam demon. Clary. Dijelom demon. Toliko si shvatila, zar ne?” Pogledom kao da je prodro u nju. „Vidjela si što je Valentine pokušavao napraviti. Upotrijebio je demonsku krv... upotrijebio ju je na meni čak i prije no što sam se rodio. Dijelom sam čudovište. Dijelom sam sve ono što sam tako silno nastojao spaliti, uništiti.”

Clary se sjeti Valentineovih riječi rekla mi je da sam njezino prvo dijete pretvorio u čudovište, no potisne ih. „Ali i vješci su dijelom demoni. Poput Magnusa. Nisu zbog toga zli–”

„Nisu dijelom viši demoni. Čula si što je demonka rekla.”

Time će sagorjeti ljudsko u njemu, kao što otrov spali život u krvi. Claryn glas je drhtao. „To nije istina. Ne može biti. Nema smisla–”

„Ima smisla.” Jaceovo lice otkrivalo je gnjevan očaj. Vidjela je sjaj srebrnog lančića oko njegova golog vrata; na svjetlosti zvijezda kao da je titrao bijelim plamenom. „To objašnjava sve.“

„Misliš, objašnjava zašto si tako izvanredan sjenolovac? Zašto si odan, i neustrašiv, i častan, i sve ono što demoni nisu?“

„To objašnjava”, reče on jednoličnim glasom, „zašto prema tebi gajim takve osjećaje.”

„Što želiš reći?”

Duži je trenutak šutio, netremice je promatrajući sa sićušne udaljenosti koja ih je dijelila. Premda je nije dodirivao, mogla ga je osjetiti, kao da još uvijek cijelom težinom tijela leži na njoj. „Ti si moja sestra”, reče on napokon. „Moja sestra, moja krv, moja obitelj. Trebao bih osjećati potrebu da te štitim”, nasmijao se bezglasno i bez imalo vedrine, „da te štitim od onih mladića koji s tobom žele raditi baš isto što i ja.“

Clary načas zadrži dah. „Rekao si da odsad želiš biti samo moj brat.”„Lagao sam”, reče on. „Demoni lažu, Clary. Znaš, postoje neke rane svojstvene sjenolovcima –

unutarnje ozljede od demonskog otrova. Uopće ne znaš što nije u redu s tobom, a unutra polako

krvariš do smrti. Ista je stvar biti samo tvoj brat.”

„Ali Aline–”

„Morao sam pokušati. I jesam.” Glas mu je bio beživotan. „Ali Bog zna da ne želim nikog osim tebe. Čak ne želim ni željeti nikoga osim tebe.” Ispružio je ruku i prstima joj lagano prošao kroz kosu pa joj jagodicama pomilovao obraz. „Sad barem znam zašto.”

Claryn se glas stišao sve do šapta. „Ni ja ne želim nikoga osim tebe.”

Odužio joj se kratkim susprezanjem daha. Polako se podigao na laktove. Sada ju je gledao odozgo, a lice mu se promijenilo – takav njegov izraz lica još nije vidjela; oči su mu sjajile sanjivo, gotovo umrtvljeno. Prstima joj prijeđe preko obraza pa jagodicom po vanjskom rubu usana. „Vjerojatno bi mi trebala reći da prestanem s ovime”, rekao je.

No ona je šutjela. Nije mu željela reći da prestane. Već joj je dojadilo govoriti mu ne i nikad si ne dopustiti da osjeti ono što je cijelim srcem željela osjećati. Bez obzira na cijenu.

Sagnuo se i lagano joj usnama dodirnuo obraz – i od tog je laganog dodira toliko protrnula da joj je cijelo tijelo zadrhtalo. „Ako želiš da prestanem, reci mi to sada”, šapnuo je. Kako je i dalje šutjela, on joj usnama dodirne uleknuće na sljepoočnici. „Ili sada.” Slijedio je liniju njezine jagodične kosti. „Ili sada.” Usnama je došao do njezinih. „Ili–”

No ona je podigla ruke i povukla ga na sebe. Druga mu je riječ nestala na njezinim usnama. Poljubio ju je nježno, pažljivo, no nije željela nježnost, ne sada, ne nakon sveg tog vremena –prste je čvrsto ispreplela s njegovom košuljom i privukla ga još snažnije. Tiho je zastenjao, duboko iz grla, a onda je obujmi s obje ruke i privine k sebi; prevrnuli su se na travu, zapleteni, i dalje se ljubeći. Kamenje je probadalo Claryna leda, boljelo ju je rame na mjestu gdje se udarila kad je pala s prozora, ali nije marila. Postojao je samo Jace; sve što je osjećala, sve čemu se nadala, zbog čega je disala, sve što je željela i vidjela bio je Jace. Ništa drugo nije bilo važno.

Premda je imala kaput, osjećala je kako Jaceova toplina prodire kroz odjeću. Snažno je potežući, skinula mu je jaknu. Potom Jace nekako ostane i bez košulje. Dok je on istraživao njezina usta, ona je prstima istraživala njegovo tijelo: meka koža na žilavim mišićima, ožiljci poput tankih žica. Dotakla mu je zvjezdoliki ožiljak na ramenu – bio je gladak i ravan, kao da je sastavni dio kože; nije bio uzdignut poput drugih njegovih ožiljaka. Te su ga brazgotine činile nesavršenim, ali ona ih nije tako doživljavala; bile su prošlost urezana u njegovo tijelo: karta života provedenog u beskonačnom ratovanju.

Drhtavim je rukama nespretno otkopčavao gumbe njezina kaputa. Nije se sjećala da je ikad prije vidjela kako mu se ruke tresu. „Ja ću”, rekla je i sama posegnula za posljednjim gumbom; kako se podigla, nešto hladno i metalno udari je u ključnu kost – iznenađeno je uzdahnula.

„Što je?” ukočio se Jace. „Ozlijedio sam te?”

„Ne. To je bilo ovo.” Dodirnula je srebrni lančić oko njegova vrata, kojem je na kraju visio mali srebrni kolut. Bubnuo je u nju kad se nagnula naprijed. Sada ga je netremice promatrala.

Taj prsten – metal s uzorcima zvijezda istrošen od starosti – bio joj je poznat.

Prsten Morgensternovih. Bio je to isti onaj prsten koji je bljesnuo na Valentineovoj ruci u snu koji im je pokazao anđeo. Prvo je pripadao njemu da bi ga potom dao Jaceu – uvijek je tako prelazio s oca na sina.

„Oprosti”, reče Jace. Vrškom prsta slijedio je liniju Claryna obraza, ne skidajući s nje snolik

pogled. „Zaboravio sam da nosim prokleti prsten.”

Iznenadna hladnoća stane bujati Clarynim žilama. „Jace”, reče ona tiho. „Jace, nemoj.”

„Nemoj što? Nemoj nositi prsten?”

„Ne, nemoj... nemoj me dodirivati. Prestani na trenutak.”

Lice mu se ukočilo. Pitanja koja si je postavljao izgnala su mu iz očiju snoliku smetenost, ali ništa nije rekao. Samo je povukao ruku.

„Jace”, rekla je opet. „Zašto? Zašto sada?”

On iznenađeno razdvoji usne. Mogla je vidjeti tamnu liniju gdje se bio ugrizao za donju usnu, ili ju je možda ona bila ugrizla. „Što zašto sada?”

„Rekao si da između nas nema ničega. Da ćemo... ako si dopustimo osjećati ono što možda želimo osjećati... da ćemo povrijediti sve do kojih nam je stalo.”

„Već sam ti rekao. Lagao sam.” Pogled mu se omekša. „Misliš da ne želim–”

„Ne”, reče ona. „Ne, nisam glupa; znam da želiš. Ali kad si rekao da sada napokon razumiješ zašto to osjećaš prema meni, na što si mislio?”

Znala je, pomislila je, ali morala ga je upitati. Morala ga je čuti kako to izgovara.

Jace je uhvati za zapešća i povuče joj ruke do svog lica, ispreplevši joj prste sa svojima. „Sjećaš se što sam ti rekao u kući Penhallowovih?” upitao je. „Da nikad ne razmišljaš o onome što ćeš učiniti i da zato sve upropastiš?”

„Ne, zaboravila sam to. Hvala što si me podsjetio.”

On kao i nije primijetio ironiju u njezinu glasu. „Nisam govorio o tebi, Clary. Govorio sam o sebi. Ja sam takav.” Malko je okrenuo lice i njezini prsti mu kliznu niz obraz. „Sad barem znam zašto. Znam što nije u redu sa mnom. I možda... možda si mi zbog toga toliko potrebna. Jer ako je Valentine od mene učinio čudovište, onda je od tebe valjda učinio nekakvog anđela. A Lucifer je volio Boga, zar ne? U svakom slučaju, tako kaže Milton.”

Clary duboko udahne. „Ja nisam anđeo. Čak ne možeš znati je li Valentine upotrijebio Ithurielovu krv u tu svrhu. Možda ju je naprosto želio za sebe–”

„Rekao je da je krv za ‘mene i moje’”, tiho će Jace. „To objašnjava tvoju moć, Clary. Svijetla kraljica rekla je da smo oboje eksperimenti. Ne samo ja.”

„Ja nisam anđeo, Jace”, ponovila je ona. „Ne vraćam knjige u knjižnicu. Nelegalno skidam glazbu s interneta. Lažem majci. Ja sam potpuno obična.“

„Meni nisi.” Spustio je pogled prema njoj. Lice mu je lebdjelo na zvjezdanoj pozadini. U izrazu mu nije bilo ničeg od one uobičajene drskosti – nikad ga nije vidjela tako ranjivog, ali i ta je ranjivost bila pomiješana s dubokom mržnjom prema samome sebi. „Clary, ja–”

„Makni se s mene”, reče Clary.

„Što?“ Žudnja u njegovim očima rasprsne se u tisuću komadića, kao Portal-zrcalo kod Renwicka kad se raspao u krhotine; na trenutak je izgledao potpuno zaprepašteno. Jedva ga je mogla gledati i govoriti mu ne. Promatrajući ga sada, znala je da bi ga čak i da nijebila zaljubljena u njega, i dalje želio onaj dio nje po kojem je bila slična majci, dio koji je volio svaku prekrasnu stvar zbog ljepote same po sebi.

No opet, upravo zato što je bila tako slična majci to nije bilo ostvarivo.

„Čuo si me”, rekla je. „I pusti mi ruke.” Otrgla ih je čvrsto stegnuvši šake kako ne bi drhtale.

Nije se maknuo. Podigao je gornju usnu i na trenutak mu je u očima opet ugledala onaj grabežljivi sjaj, no sada pomiješan s ljutnjom. „Bi li mi možda htjela reći zašto?“

„Misliš da me želiš samo zato što si zao, zato što nisi čovjek. Želiš samo nešto novo zbog čega ćeš se mrziti. Neću ti dopustiti da me iskoristiš kako bi si dokazao da si bezvrijedan.”

„Nisam to nikad rekao. Nisam nikad rekao da te iskorištavam.”„Dobro”, reče ona. „Reci mi onda da nisi čudovište. Reci mi da je s tobom sve u redu. I reci

mi da bi me želio čak i da nemaš demonske krvi.” Jer ja nemam demonske krvi. A ipak te želim.

Netremice su se promatrali; njegove su oči bile slijepe od gnjeva. Jedan trenutak oboje nije disalo, a onda se on psujući odbaci s nje i dokotrlja na noge. Zgrabio je košulju iz trave i navukao je preko glave, i dalje bijesno zureći u Clary. Snažno potegne košulju prema trapericama pa se okrene i potraži jaknu.

Clary ustane malko zateturavši. Od oštrog vjetra naježi joj se koža na rukama. Noge kao da su joj bile od napola otopljenog voska. Ukočenim prstima zakopča kaput, boreći se protiv nagona da brižne u plač. Od plača sada ne bi bilo nikakve koristi.

Zrak je još uvijek bio pun lelujave prašine i pepela; trava je svuda uokolo bila posuta ostacima kuće. Bili su ondje komadići zdrobljenog namještaja – stranice knjiga žalosno su lebdjele na vjetru, zatim pozlaćeno iverje te golemi blok, gotovo polovica stubišta koja je nekim čudom ostala neoštećena. Clary se okrene i pogleda Jacea. On je s divljim zadovoljstvom udarao krhotine nogama. „E pa”, rekao je, „sjebani smo.”

To nije očekivala. Žmirnula je. „Što?”

„Sjećaš se? Izgubila si moju stelu. Sad više ne možeš nacrtati Portal.” Izgovorio je to s gorkim zadovoljstvom, kao da je na neki nerazumljiv način uživao u tome. „Nema nam druge, nego vratiti se pješice.”

Ni u normalnim okolnostima to pješačenje ne bi bilo ugodno. Navikla na gradsku rasvjetu Clary nije mogla vjerovati koliko je Idris noću mračan. Guste crne sjene koje su obrubljivale put kao da su vrvjele jedva vidljivim stvorovima, a unatoč Jaceovu vještičjem svjetlu pogled joj je sezao tek korak-dva ispred njih. Nedostajala joj je ulična rasvjeta, sjaj farova oko nje, gradski zvuci. Sada je čula samo jednoličnu škripu njihovih čizama na šljunku i povremeno svoj dahtaj kad bi se iznenađeno spotakla na pokoji izdvojeni kamen.

Nakon nekoliko sati počele su je boljeti noge, a usta su joj bila potpuno suha. Zrak je postao vrlo hladan; sva se zgrbila i drhtala, ruku duboko uguranih u džepove. No sve bi to bilo podnošljivo da je Jace razgovarao s njom. Nije izgovorio ni riječ otkad su otišli s posjeda, izuzev kad ju je oštro usmjerio kamo skrenuti na raskrižju ili joj naredio neka zaobiđe jamu na putu. No da je zbilja upala u jamu, sumnjala je da bi, osim što bi ih to usporilo, pretjerano mario.

Naposljetku se nebo istoku počne rasvjetljivati. Posrćući u polusnu, Clary iznenađeno podigne glavu. „Još je rano za zoru.”

Jace je pogleda s hladnim prezirom. „To je Alicante. Sunce neće izaći još barem tri sata. To je gradska rasvjeta.”

Clary je odveć laknulo što su bili blizu kuće da bi se obazirala na njegovo držanje. Ubrzala je

korak. Zakrenuli su i našli se na širokom zemljanom putu usječenom u obronak brijega. Put je zavijao oko strmine, nestajući iza udaljene okuke. Premda se grad još nije vidio, bilo je sve vedrije; na nebu se izdužio neobičan crvenkasti sjaj.

„Sigurno smo već blizu”, reče Clary. „Ima li kakva prečica niz brijeg?”

Jace se mrštio. „Nešto nije u redu”, rekao je nenadano. Požurio se napola trčeći niz put, čizmama podižući oblačiće prašine, koji su na čudnom svjetlu bili zagasito narančasti. Clary je potrčala kako bi uhvatila ritam, zanemarivši žuljeve na nogama. Skrenuvši na sljedećem zavoju, Jace se kližući naglo zaustavi i Clary tresne u njega. U drugim okolnostima možda bi to bilo smiješno. No sada nije bilo.

Crvenkasto svjetlo sada je postalo izraženije. Bacalo je grimizni sjaj na noćno nebo, osvjetljavajući brijeg na kojem su stajali kao da je dan. Pramenovi dima izvijali su se iz doline pod njima kao rašireno perje crnog pauna. Iz crnog su se isparavanja uzdizali demonski tornjevi Alicantea; njihove su kristalne oplate poput vatrenih strijela probadale zadimljeni zrak. Kroz gusti dim Clary bi načas ugledala poskakivanje grimiznih plamenova, razasutih po gradu kao pregršt svjetlucavih dragulja po crnoj tkanini.

Činilo se nevjerojatno, ali ipak je bilo stvarno: stajali su na obronku brijega visoko iznad Alicantea, a ispod njih grad je gorio.

II

ZVIJEZDE MUTNO SJAJU

ANTONIO: Zar nećete da ostanete?

Ni da idem s vama, nećete?

SEBASTIAN: S vašim dopuštenjem, neću. Moje zvijezde mutno sjaju, zloba mog udesa mogla bi i vaš udes okužiti. Zato vas molim, dopustite mi da sam snosim svoje jade jer bih vam slabo naplatio vašu ljubav da svalim na vas jedan dio svojih jada.

William Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete5

10

VATRA I MAČ

„Kasno je”, reče Isabelle, uznemireno potegnuvši na mjesto čipkastu zavjesu ispred visokog prozora u dnevnoj sobi. „Dosad se već trebao vratiti.”

„Budi razumna, Isabelle”, prigovori joj Alec onim nadmoćnim tonom velikog brata kojim kao da je natuknuo kako ona zna biti sklona histeriziranju, dok je on uvijek savršeno pribran. Čak se i njegovo napadno držanje – lijeno je sjedio u jednom od debelih naslonjača uz kamin Penhallowovih kao da ga baš ništa ne muči – činilo osmišljenim kako bi pokazao koliko je bezbrižan. „Jace to napravi kad je uzrujan, izađe i tumara. Rekao je da ide u šetnju. Vratit će se.”

Isabelle je uzdahnula. Gotovo da je poželjela da su roditelji pokraj nje, ali još su uvijek bili u Gardu. O čemu god da je Klava raspravljala, zasjedanje Vijeća neobično se otegnulo. „Ali New York poznaje. Alicante ne–”

„Vjerojatno ga poznaje bolje nego ti.” Aline je sjedila na kauču i čitala knjigu uvezanu u tamnocrvenu kožu. Crna joj je kosa bila svezana u francusku pletenicu, a pogled je usredotočila na knjigu raširenu u krilu. Isabelle nikad nije bila osobita čitateljica i uvijek je zavidjela ljudima koji su imali sposobnost da se zadube u čitanje. Bilo je mnogo toga na čemu bi nekoć zavidjela Aline – najprije zato što je bila sitna i dražesno lijepa, a ne Amazonka koja je u visokim petama nadvisivala skoro svakog mladića kojeg sretne. No tek nedavno Isabelle je shvatila da ostale djevojke ne postoje samo da bi im zavidjela, izbjegavala ih ili mrzila. „Živio je ovdje do desete godine. A vi ste ovdje bili samo nekoliko puta u gostima.”

Namrštivši se, Isabelle podigne ruku do vrata. Privjesak koji joj je visio na lančiću iznenada je snažno zavibrirao – no obično je vibrirao jedino u prisutnosti demona, a sada je bila u Alicanteu. Nije bilo nikakve mogućnosti da su demoni u blizini. Možda se privjesak pokvario. „Svejedno, mislim da ne tumara. Mislim da je prilično jasno kamo je otišao”, odvratila je.

Alec odigne pogled. „Misliš da je otišao vidjeti Clary?”

„Zar je ona još ovdje? Mislila sam da se trebala vratiti u New York.” Aline pusti da joj se knjiga zaklopi. „Kod koga je Jaceova sestra uopće odsjela?”

Isabelle slegne ramenima. „Pitaj njega“, reče i uperi pogled u Sebastiana. Sebastian se bio zavalio u kauč nasuprot Aline. I on je imao knjigu u ruci, a crna mu se glava nadvila nad njom. Podigao je pogled kao da je osjetio da ga Isabelle netremice promatra.

„Razgovarali ste o meni?” upitao je blago. Sve na Sebastianu djelovalo je blago, pomislila je Isabelle malko razdraženo. Na početku je bila impresionirana njegovim izgledom – tim oštrim jagodičnim kostima i crnim, nedokučivim očima bez dna – ali njegova ljubaznost i suosjećajnost sada su je već živcirale. Nije voljela mladiće koje kao da ništa nije moglo naljutiti. U Isabelleinu svijetu bijes je bio izjednačen sa strašću, a jedno i drugo s dobrim provodom.

„Što to čitaš?” upitala je oštrije nego što je namjeravala. „Je l’ to neki Maxov strip?”

„Aha.” Sebastian spusti pogled na primjerak Anđeoskog svetišta koji je ležao na rukonaslonu kauča. „Sviđaju mi se crteži.”

Isabelle zlovoljno puhne. Oštro je pogledavši, Alec reče: „Sebastiane, ranije danas... Zna li Jace gdje si bio?”

„Misliš, zna li da sam bio vani s Clary?” Pitanje kao da je zabavljalo Sebastiana. „Gle, nije tajna. Rekao bih Jaceu da sam ga odonda vidio.

„Ne vidim zašto bi mu to bilo važno.” Aline odloži knjigu na stranu; u glasu joj se osjećala razdražljivost. „Sebastian nije učinio ništa loše. Pa što ako želi Clarissi malo pokazati Idris prije nego što ode kući? Jace bi morao biti sretan što mu sestra ne živčani od dosade.”

„On zna biti vrlo... zaštitnički nastrojen”, reče Alec nakon kratkog oklijevanja.

Aline se namršti. „Trebao bi malo olabaviti. Ne može biti dobro za nju da je se toliko štiti. Kakav je samo izraz lica imala kad nam je ušla u sobu, kao da nikad prije nije vidjela kako se ljudi ljube. Mislim, tko zna, možda i nije.”

„Vidjela je”, reče Isabelle, sjetivši se kako je Jace poljubio Clary na Svijetlom dvoru. Nije se rado prisjećala toga – nikad nije uživala u samosažalijevanju, a u tuđem jadu još manje. „Ne radi se o tome.”

„Nego o čemu onda?” Sebastian se uspravi, pomaknuvši pramen crne kose s očiju. Isabelle načas ugleda crvenu liniju koja mu se pružala preko dlana, nešto poput ožiljka. „Mrzi mene osobno? Ne znam što sam to napravio da–”

„To je moj strip.” Tanašni glas prekine Sebastiana. Bio je to Max. Stajao je na ulazu u dnevnu sobu u sivoj pidžami, a smeđa mu je kosa bila razbarušena kao da se upravo probudio. Zurio je u mangu koja je ležala pokraj Sebastiana.

„Što, ovo?” Sebastian dohvati primjerak Anđeoskog svetišta. „Evo ti, lima.”

Max ljutito prijeđe sobu i zgrabi strip pa mrko pogleda Sebastiana. „Ne zovi me lima.”

Sebastian se nasmije i ustane. „Idem po kavu”, reče i krene prema kuhinji. Na izlazu zastane i okrene se. „Treba li netko što?”

Svi uglas odbiju. Sebastian slegne ramenima i nestane u kuhinji, pustivši da se vrata zatvore za

njim.„Max”, reče Isabelle. „Nemoj biti nepristojan.”

„Ne volim kad netko uzima moje stvari.” Max je privio strip na prsa.

„Odrasti, Max. Samo ga je posudio.” Isabellein glas zazvučao je ljuće nego što je namjeravala; još je uvijek bila zabrinuta zbog Jacea, pa se, bilo joj je jasno, otresla na mlađeg brata. „Uostalom, trebao bi biti u krevetu. Kasno je.”

„S brda je dolazila buka. To me probudilo.” Max žmirne; bez naočala sve mu je više-manje bilo mutno. „Isabelle...”

Upitni ton u njegovu glasu privuče Isabelle pozornost i ona se okrene od prozora. „Što je?”

„Penju li se ljudi ikad na demonske tornjeve? Ono, iz bilo kojeg razloga?”

Aline podigne glavu. „Penju li se na demonske tornjeve?” Nasmijala se. „Ne, nitko to nikad ne radi. Prije svega, zato što je to skroz protuzakonito. Osim toga, zašto bi se itko uopće želio penjati na njih?”

Aline nije pretjerano maštovita, pomisli Isabelle. Ona se mogla sjetiti mnogo razloga zbog kojih bi

se netko želio popeti na demonske tornjeve. Ako ni zbog čega drugog, da pljune žvakaću gumu na

prolaznike.

Max se mrštio. „Ali netko se penjao. Znam da sam vidio–”

„Što god misliš da si vidio, vjerojatno si sanjao”, reče mu Isabelle.

Max nabere lice. Osjetivši da bi mogao zaplakati, Alec ustane i pruži mu ruku. „Dođi, Max”, reče on pažljivo. „Vratit ćemo te u krevet.”

„Svi bismo trebali u krevet”, reče Aline ustajući. Isabelle koja je stajala ispred prozora priđe i

navuče zavjese. „Već je skoro ponoć. Tko zna kad će se oni vratiti s Vijeća. Nema smisla da–”

Privjesak na Isabelleinu vratu ponovo je snažno zavibrirao – a onda se prozor ispred Aline rasprsne prema njoj. Aline vrisne, a kroz golemu rupu pruže se ruke – zapravo, ne ruke, uočila je Isabelle s adrenalinskom jasnoćom, nego velike, ljuskave pandže, prošarane krvlju i crnkastom tekućinom. Zgrabile su Aline i snažno je povukle kroz razbijen prozor prije nego što je uspjela drugi put vrisnuti.

Isabellein bič ležao je na stolu pokraj kamina. Jurnula je po njega, hitro zaobišavši Sebastiana koji je istrčao iz kuhinje. „Uzmi oružje”, reče mu oštro dok je on zaprepašteno zurio po sobi. „Brzo!“ viknula je i potrčala prema prozoru.

Pokraj kamina Alec je držao Maxa koji je vikao i migoljio se, pokušavajući se osloboditi bratova stiska. Alec ga je vukao prema vratima. Odlično, pomislila je Isabelle. Maxa treba maknuti odavde.

Kroz razbijeni prozor puhao je hladan zrak. Isabelle podigne skute haljine i počne nogom izbijati ostatak slomljenog stakla, zahvalna na debelim potplatima čizama. Izbivši sve staklo, pogne glavu i baci se kroz prazan okvir te doskoči snažno udarivši u kameni pločnik.

Na prvi pogled pločnik je bio prazan. Uz kanal nije bilo ulične rasvjete; glavnina svjetla dolazila je s prozora obližnjih kuća. Isabelle oprezno krene naprijed s namotanim bičem od elektruma na boku. Toliko dugo ga je imala – darovao ga joj je otac za dvanaesti rođendan – da joj se činilo da je dio nje, kao da se radi o pomičnom produžetku njezine desne ruke.

Sjene su postajale gušće kako se udaljavala od kuće, sve se više približavajući Oldcastleovskom mostu, koji se nadvio nad kanal Princewater u čudnom kutu s obzirom na pločnik. Sjene uz njegove temelje rojile su se gusto kao crne muhe – a onda se dok je Isabelle netremice gledala onamo, nešto pomaklo između sjena, nešto bijelo i strelovito.

Isabelle potrči, probije se kroz nisku živicu na kraju nečijeg vrta i skoči na usku ciglenu stazu koja se pružala ispod mosta. Bič joj je počeo sjajiti drečavim srebrnastim svjetlom i na slabašnoj rasvjeti koju je pružao ugledala je Aline kako mlohavo leži na rubu kanala. Golem ljuskavi demon raskrečio se na njoj, pritišćući je cijelom težinom nabijenog gušterastog tijela, lica zarivena u njezin vrat–

Ali to nije mogao biti demon. U Alicanteu nikad nije bilo demona. Nikad. Dok je Isabelle zaprepašteno zurila, stvor je podigao glavu i onjušio zrak, kao da je osjetio da je ona ondje. Bio je slijep, primijetila je; širok niz reckastih zubi protezao mu se poput smička na mjestu gdje bi mu trebale biti oči. Na donjem dijelu lica imao je još jedna usta, iz kojih su mu izbijale slinave kljove. Bridovi uskog repa svjetlucali su mu dok je njime mahao naprijed-natrag i približavajući se, Isabelle opazi da je obrubljen poput britve oštrim koštanim linijama.

Aline se tržne i oglasi dahtavim jecajem. Olakšanje preplavi Isabelle – bila je dobrim dijelom

uvjerena da je Aline mrtva – no nije dugo trajalo. Kako se Aline pomakla, Isabelle je opazila da joj

je prednji dio bluze razrezan. Imala je tragove pandži na prsima. Stvor joj je jednom pandžom zakačio pojas traperica.

Gađenje prostruji kroz Isabelle. Demon nije pokušavao ubiti Aline – ne još. Bič oživi u Isabelleinoj ruci kao plameni mač osvetničkog anđela. Pojurila je naprijed, ošinuvši demona po leđima.

Demon krikne i odvalja se s Aline. Krenuo je na Isabelle razjapivši i jedna i druga usta, pandžama zamahujući prema njezinu licu. Poskakujući unazad, ponovo je zamahnula bičem; urezivao se u demonovo lice, prsa, noge. Bezbroj križnih tragova naglo se pojavi na njegovoj ljuskavoj koži; ispuštali su krv i sukrvicu. Dugačak rašljast jezik izleti mu iz gornjih usta, tražeći Isabelleino lice. Na vrhu je imao kvrgu, opazila je, nekakav žalac nalik škorpionovu. Trznula je zapešćem u stranu i bič se zamota demonu oko jezika, nanizavši na njemu obruče od savitljivog elektruma. Demon je vrištao i vrištao dok je ona zatezala obruče i naposljetku snažno potegla bič. Vlažni jezik padne na ciglenu stazu uz ogavan mukli udarac.

Isabelle povuče bič k sebi. Demon se okrenuo i stao bježati, krećući se brzim, palucavim pokretima poput zmije. Isabelle jurne za njim. Već je napola stigao do puteljka koji se uzdizao nad ciglenom stazom, kad se ispred njega pojavi crna figura. Nešto je bljesnulo u tami i demon se trzajući sruši na tlo.

Isabelle se naglo zaustavi. Nad palim demonom stajala je Aline; u ruci je držala tanak bodež – zacijelo ga je nosila za pojasom. Rune na sječivu sjale su ritmično poput signalnog svjetla kad ga je zarila u demona, neprekidno ga iznova zabijajući u njegovo trzavo tijelo, sve dok se stvor nije posve umirio i nestao.

Aline podigne pogled. Lice joj je bilo bezizražajno. Nije napravila ni najmanji pokret kako bi skupila krajeve bluze kojoj su gumbi bili rastrgani. Krv joj je polako izbijala iz dubokih ogrebotina na prsima.

Isabelle tiho zazviždi. „Aline... jesi dobro?”

Aline ispusti bodež koji zazveči udarivši u tlo, a onda se bez riječi okrene i potrči, nestajući u tami ispod mosta.

Iznenađena, Isabelle opsuje i pojuri za Aline. Poželjela je da je večeras odjenula nešto praktičnije od baršunaste haljine, ali ako ništa, barem je obula čizme. Sumnjala je da bi u visokim petama mogla dostići Aline.

Na drugoj strani ciglene staze nalazile su se metalne stube koje su vodile natrag do Ulice Princewater. Na njihovu se vrhu nejasno vidjela Aline. Podigavši teški porub haljine, Isabelle je krenula za njom, lupajući čizmama po stubama. Stigavši do vrha, potražila ju je pogledom.

I ostala zuriti. Stajala je na kraju široke ulice koja je prolazila uz pročelje kuće Penhallowovih. Više nije mogla vidjeti Aline – nestala je u uskomešanoj gomili ljudi koji su se tiskali na ulici. No nisu to bili samo ljudi. Na ulici su se nalazili i stvorovi – demoni – deseci njih, možda i više, a izgledali su kao gušterasto stvorenje s pandžama, kojeg je Aline ubila ispod mosta. Dva ili tri tijela već su ležala na ulici, jedno samo nekoliko koraka od Isabelle – muškarac kojem je pola prsnog koša bilo otrgnuto. Po njegovoj sijedoj kosi Isabelle je shvatila da se radilo o starijem čovjeku. Naravno da je bio stariji, pomislila je; mozak joj je radio usporeno, panika joj je otupjela misli. Svi odrasli su u Gardu. Dolje u gradu su samo djeca, starci i bolesni...

Crvenkasti zrak mirisao je na paljevinu, a mrakom su se prolamali vapaji i vriskovi. Na svim su

stranama vrata nanizanih kuća bila redom otvorena – ljudi su trčali van, a onda bi se ukopali ugledavši ulicu punu čudovišta.

Bilo je to nemoguće, nezamislivo. Nijednom u povijesti ni jedan jedini demon nije prošao kroz zaštitu demonskih tornjeva. A sada ih je ovdje na desetke. Na stotine, možda i više. Preplavili su ulice kao otrovna plima. Isabelle se osjećala zarobljenom iza staklenog zida; sve je mogla vidjeti, ali nije se mogla pomaknuti – ukočeno je promatrala kako demon hvata dječaka u bijegu, podiže ga i zabija mu reckaste zube u rame.

Dječak je vrištao, ali njegovi su se vriskovi gubili u galami koja se razlijegala tamom. Buka je bila sve glasnija i glasnija: urlanje demona. međusobno dozivanje ljudi, koraci u trku i pucanje stakala. Netko niže u ulici izvikivao je riječi koje je jedva mogla razabrati –nešto o demonskim tornjevima. Isabelle pogleda uvis. Visoki šiljci stražarili su nad gradom kao i uvijek, no umjesto da zrcale srebrno svjetlo zvijezda ili bar crveno svjetlo gorućega grada, bili su mrtvački bijeli. Njihov svjetlucavi sjaj je nestao. Isabelle protrne. Nije ni čudo što su ulice pune čudovišta – na neki nemoguć način demonski tornjevi izgubili su čaroliju. Nestale su zaštite koje su branile Alicante tisuću godina.

Samuel je utihnuo prije više sati, ali Simon je još uvijek bio budan, besano piljeći u tamu. A tada začuje vrištanje.

Hitro podigne glavu. Tišina. Uznemireno pogleda uokolo – je li vrištanje samo sanjao? Naćulio je uši, ali čak mu ni njegov novi precizni sluh nije nimalo pomogao. Spremao se ponovo legnuti, kad se vrištanje ponovi, prodirući mu u uši poput igala. Zvučalo je kao da dolazi izvan Garda.

Ustavši, stao je na krevet i pogledao kroz prozor. Vidio je dugačak zeleni travnjak i slabašan sjaj dalekih gradskih svjetala. Napregnuo je oči. Nešto nije bilo u redu s gradskim svjetlom, bilo je...

drukčije, tamnije no što se sjećao, a tu i tamo u mraku nešto se kretalo; činilo se da vatrene igle vijugaju ulicama. Bijeli oblak uzdizao se iznad tornjeva, a zrak je obilno vonjao po dimu.

„Samuele.” Simon je čuo paniku u svom glasu. „Nešto nije u redu.”

Čuo je kako se vrata bučno otvaraju, korake u trku i viku promuklih glasova. Simon primakne lice rešetkama baš kad vani netko projuri, čizmama odbacujući kamenčiće. Sjenolovci su se međusobno dozivali trčeći nizbrdo iz Garda prema gradu.

„Zaštite su srušene! Zaštite su srušene!”

„Ne smijemo napustiti Gard!”

„Gard nije važan! Djeca su nam dolje!”

Glasovi su im već polako nestajali. Hvatajući dah, Simon se hitro odmakne od prozora. „Samuele! Zaštite–”

„Znam. Čuo sam.” Samuelov glas snažno je odjeknuo kroza zid. Nije zvučao uplašeno, već ravnodušno, a kao da je malčice i likovao zbog toga što je imao pravo. „Valentine je napao dok je Klava zasjedala. Mudro.”

„Ali Klava je... utvrđena. Zašto ne ostanu ovdje?”

„Čuo si ih. Zato što su sva djeca u gradu. Djeca, stariji – ne mogu ih samo ostaviti dolje.”

Lightwoodovi. Simon se sjeti Jacea, a zatim sa strahovitom jasnoćom Isabelleina sitnog,

blijedog lica ispod krune od crne kose, njezine odlučnosti u borbi, zaigranog niza XO-a u pisamcu

koje mu je napisala. „Ali ti si im rekao... rekao si Klavi što će se dogoditi. Zašto ti nisu vjerovali?”

„Zato što su zaštite njihova religija. Ne vjerovati u moć zaštita značilo bi ne vjerovati da su posebni, odabrani i da ih čuva anđeo. To bi bilo kao da vjeruju kako su obični ovozemaljci.”

Simon se okrene ne bi li ponovo pogledao kroz prozor, ali dim je sada bio gušći i ispunjavao zrak sivkastom bjelinom. Više nije čuo viku, tek slabašne krikove u daljini. „Mislim da grad gori.”

„Ne.” Samuelov glas bio je vrlo tih. „Mislim da gori Gard. Vjerojatno se radi o demonskoj vatri. Valentine bi ako je u mogućnosti, krenuo na Gard.”

„Ali–” Simonu se pleo jezik. „Ali netko će doći i pustiti nas, zar ne? Konzul ili... ili Aldertree. Ne mogu nas samo ostaviti ovdje da umremo.”

„Ti si donjosvjećanin”, reče Samuel. „A ja sam izdajica. Zar doista misliš kako će učiniti nešto više od toga?”

„Isabelle! Isabelle!“

Alec ju je držao za ramena i tresao je. Isabelle polako podigne glavu; blijedo lice njezina brata lebdjelo je u tami. Zakrivljeni komad drveta stršao mu je iznad desnog ramena: preko leđa je bio objesio svoj luk, isti onaj koji je Simon upotrijebio kako bi ubio višeg demona Abbadona. Nije se mogla sjetiti kada joj je Alec prišao, nije se mogla sjetiti da ga je uopće vidjela na ulici; činilo joj se da se odjednom pojavio ispred nje, poput duha.

„Alec.” Progovorila je polako i neujednačeno. „Alec, stani. Dobro sam.”

Odmaknula se od njega.

„Nisi tako izgledala.” Alec načas podigne pogled i tiho opsuje.“Moramo se maknuti s ulice. Gdje je Aline?”

Isabelle žmirne. U vidokrugu nije bilo demona; netko je sjedio na prilaznim stubama kuće nasuprot njima i plakao uz glasne i hrapave vriskove. Starčevo tijelo i dalje je bilo na ulici, a posvuda se širio smrad demona. „Aline... jedan ju je demon pokušao... pokušao ju je–” Načas je zadržala dah. Ona je Isabelle Lightwood. Nju ne hvata histerija ma o čemu god da se radilo. „Ubile smo ga, no tad je pobjegla. Pokušala sam je slijediti, ali bila je prebrza.” Podigla je pogled prema bratu. „Demoni u gradu”, rekla je. „Kako je to moguće?”

„Ne znam”, odmahne Alec glavom. „Zaštite su zacijelo srušene. Kad sam izišao iz kuće, ovdje je bilo četiri-pet Oni demona. Jednog koji je vrebao u grmlju sam sredio. Drugi su pobjegli, ali mogli bi se vratiti. Dođi. Idemo natrag u kuću.”

Osoba na stubama i dalje je ridala i njezin plač pratio ih je dok su se žurili u kuću Penhallowovih. Na ulici nije bilo demona, ali čuli su odjeke eksplozija, vriskova i trčeće korake koji su dopirali iz sjena drugih zatamnjenih ulica. Uspinjući se prilaznim stubama kuće Penhallowovih, Isabelle pogleda iza sebe baš u trenutku kad je iz tame između dviju kuća naglo izronio dugačak vijugav pipak, ščepao uplakanu ženu i povukao je sa stuba. Njezini jecaji pretvore se u vriskove. Isabelle se pokušala vratiti, ali Alec ju je već zgrabio i ugurao u kuću te zalupio i zaključao ulazna vrata za sobom. Kuća je bila u mraku. „Ugasio sam svjetla. Da ne privučem još kojeg”, objasnio je Alec gurajući Isabelle ispred sebe sve do dnevne sobe.

Max je sjedio na podu pokraj stuba obgrlivši koljena. Sebastian je stajao pokraj prozora i preko

velike rupe u staklu zabijao klade koje je uzeo iz kamina. „Eto ga”, reče i odmakne se, ispustivši

čekić na policu za knjige. „Trebalo bi izdržati neko vrijeme.”

Isabelle se spusti do Maxa i pomiluje ga po kosi. „Jesi dobro?

„Nisam.” Prestrašene oči bile su mu širom otvorene. „Pokušao sam pogledati kroz prozor, ali Sebastian mi je rekao da ostanem dolje.”

„Sebastian je imao pravo”, reče Alec. „Na ulici su bili demoni.”

„Jesu li još tamo?”

„Ne, ali ima ih još u gradu. Moramo smisliti što ćemo sad.”

Sebastian se mrštio. „Gdje je Aline?”

„Pobjegla je”, odgovori Isabelle. „Ja sam kriva. Morala sam biti–

„Nisi ti kriva. Da nije bilo tebe, bila bi mrtva.” Alecov glas bio je odsječan. „Gle, nemamo vremena za samooptuživanje. Ja ću potražiti Aline. Hoću da vas troje ostanete ovdje. Isabelle, pazi na Maxa. Sebastiane, bolje osiguraj kuću.”

„Ne želim da ideš van sam!” vikne Isabelle ogorčeno. „Idem s tobom.”

„Ja sam ovdje odrasla osoba. Bit će kako ja kažem.” Alec je zvučao sabrano. „Vrlo je vjerojatno da će nam se roditelji svakog trenutka vratiti iz Garda. Što nas je više ovdje, to bolje. Vani bismo se odveć lako mogli razdvojiti. Ne želim tako riskirati, Isabelle.” Svrnuo je pogled na Sebastiana. „Jesi li razumio?”

Sebastian je već izvadio svoju stelu. „Zaštitit ću kuću biljezima.”

„Hvala.” Alec je već bio na pola puta do vrata, kad se okrene prema Isabelle. Pogledi im se sretnu na djelić sekunde. A onda Alec nestane.

„Isabelle”, tiho se oglasi Max svojim glasićem. „Krvariš iz zapešća.” Isabelle spusti pogled. Nije se sjećala da je ozlijedila zapešće, ali Max je bio u pravu; krv joj je već uprljala rukav bijele jakne. Ustala je. „Idem po svoju stelu. Odmah ću se vratiti i pomoći ti s runama, Sebastiane.”

On kimne. „Pomoć će mi dobro doći. Ovo nije moja specijalnost.” Isabelle pođe na kat ne upitavši ga što bi to mogla biti njegova specijalnost. Osjećala se mrtvo umorno i silno joj je bio potreban biljeg za snagu. U slučaju potrebe znala ga je nacrtati i sama premda su Alec i Jace oduvijek bili vještiji s takvim vrstama runa.

Ušavši u sobu, prekapajući po stvarima, pronašla je stelu i pokoje dodatno oružje. Gurajući serafinske bodeže u čizme, razmišljala je o Alecu i pogledu koji su razmijenili kad je izlazio. Nije to bilo prvi put da gleda brata kako odlazi znajući da ga možda više nikad neće vidjeti. Prihvatila je to, uvijek je to prihvaćala kao dio svog života; tek kad je bolje upoznala Clary i Simona, shvatila je da kod većine ljudi, naravno, to nije slučaj. Njima smrt nije bila stalna družica, nisu živjeli s hladnim dahom ispod potiljka čak i u posve obične dane. Oduvijek je silno prezirala ovozemaljce, kao i svi sjenolovci – smatrala ih je mlitavima, glupima, bili su joj poput spokojnih samozadovoljnih ovaca. Sad se pitala nije li sva ta mržnja potjecala samo iz njezine ljubomore. Zasigurno je lijepo ne strahovati da ti se član obitelji svaki put kad izlazi, više nikad neće vratiti.

Sa stelom u ruci bila je na polovini stubišta, kad osjeti da nešto nije u redu. Dnevna soba bila je prazna. Nigdje nije vidjela Maxa i Sebastiana. Na jednoj od klada koje je Sebastian zabio preko razbijenog prozora nalazio se napola dovršen biljeg za zaštitu. Čekića nije bilo.

Želudac joj se stegne. „Max!” viknula je okrećući se oko sebe. „Sebastiane! Gdje ste?”

Sebastianov glas odazove joj se iz kuhinje. „Isabelle... ovamo.” Preplavi je olakšanje, no i dalje je bila smetena. „Sebastiane, nije smiješno”, reče ona ušavši brzim korakom u kuhinju. „Mislila sam da ste–”

Pustila je vrata da se zatvore za njom. U kuhinji je bilo mračno, mračnije nego u dnevnoj sobi. Napregnula je oči ne bi li ugledala Sebastiana i Maxa, ali vidjela je samo sjene.

„Sebastiane?” Nesigurnost joj se uvukla u glas. „Sebastiane, što radiš ovdje? Gdje je Max?”

„Isabelle.” Učinilo joj se da je vidjela kako se nešto miče, sjena tamnija od drugih. Glas mu je

bio tih, topao, gotovo dražestan. Sve dosad nije shvaćala da ima tako lijep glas. „Isabelle, žao mi je.”

„Sebastiane, ponašaš se čudno. Prestani.”

„Žao mi je što si to ti”, reče on. „Vidiš, od svih njih ti si mi se najviše sviđala.”

„Sebastiane–”

„Od svih njih”, nastavi on jednako tihim glasom, „mislio sam da si mi ti najsličnija.”

I tada je zamahnuo čekićem.

Alec je trčao mračnim i gorućim ulicama, neprestance dozivajući Aline. Kad je izišao iz četvrti Princewater i ušao u centar grada, puls mu se ubrzao. Ulice su izgledale kao oživjele Boschove slike: bile su pune grotesknih sablasnih stvorenja i prizora neočekivanog, stravičnog nasilja. Uspaničeni stranci naslijepo su odgurivali Aleca i vrišteći besciljno trčali pokraj njega. Zrak je vonjao po dimu i demonima. Neke su kuće gorjele, drugima su bili izbijeni prozori. Na kaldrmi je svjetlucalo slomljeno staklo. Primaknuvši se jednoj od kuća, Alec shvati da je ono što mu je izgledalo kao potamnjeli sloj boje zapravo golema pruga krvi koja se svježe rasprsnula po žbuci. Okrenuo se na mjestu gledajući na sve strane, ali nije vidio ništa što bi moglo objasniti krv; ipak je odjurio što je brže mogao.

Alec se jedini od djece Lightwoodovih sjećao Alicantea. Tek je prohodao kad su otišli, no ipak je u sjećanju nosio svjetlucave tornjeve, ulice koje su zimi bile pune snijega, nizove vještičjeg svjetla što su obavijali trgovine i kuće, vodu koja prska u fontani sa sirenom u Dvorani. U srcu je uvijek osjećao neobičnu privlačnost prema Alicanteu, napola bolnu nadu da će se njegova obitelj jednog dana vratiti onamo gdje pripada. Gledajući grad u ovakvom stanju, obuzimala ga je beskrajna tuga. Skrenuvši na širu aveniju, jednu od ulica koja vodi do Dvorane Sporazuma, ugledao je čopor Belialovih demona kako sagnuti prolaze kroz arkadu, sikćući i urlajući. Vukli su nešto za sobom – nešto što se kližući po popločanoj ulici, trzalo i grčilo. Alec je jurnuo niz ulicu, ali demoni su već nestali. Mlohava, na sve strane izvijena figura ležala je uz podnožje potpornog stupa, paučinasto ispuštajući krv. Slomljeno staklo škripalo je poput šljunka pod Alecovim čizmama; kleknuo je i okrenuo tijelo. Tek kratak pogled na jarkocrveno, izobličeno lice bio je dovoljan da zadrhti i odmakne se, zahvalan što se ne radi o nekome koga poznaje.

Začuvši glasan šum, nespretno ustane. Osjetio je smrad i prije no što je vidio kako sjena nečeg zgrbljenog i golemog posrče prema njemu s drugog kraja ulice. Viši demon? Nije čekao da se uvjeri u to. Jurnuo je preko ulice prema jednoj od viših kuća pa skočio na prozorsku dasku; staklo je bilo razbijeno izvana. Nakon nekoliko minuta bolnih ruku i izgrebanih koljena izvlačio se na krov. Ustao je otirući pijesak s dlanova pa prešao pogledom preko Alicantea.

Osujećeni demonski tornjevi bacali su mutno, mrtvo svjetlo na žive gradske ulice, gdje su

stvorovi grabili dugim koracima, puzali i šuljali se u sjenama između kuća, kao kad žohari hitro klize

po mračnom stanu. Zrakom su odjekivali krikovi i uzvici, vriskovi, imena nošena vjetrom –a čuli su se i krikovi demona, urlici patnje i užitka, vriskovi su bolno probadali ljudsko uho. Dim se uzdizao iznad zamagljenih kamenih kuća boje meda, obavijajući tornjeve Dvorane Sporazuma. Podigavši pogled prema Gardu, Alec ugleda mnoštvo sjenolovaca kako trči nizbrdo; put su im obasjavala vještičja svjetla koja su nosili. Klava je silazila u boj.

Primakao se rubu krova. Kuće su ovdje bile vrlo blizu jedna druge, strehe su im se gotovo dodirivale. Bilo je lako skočiti na krov susjedne kuće, a potom na sljedeći. Stoga lagano potrči duž krovova, preskačući male razdaljine između kuća. Bilo je dobro što mu je hladan vjetar puhao u lice i nadjačavao smrad demona.

Trčao je nekoliko minuta, kad uoči dvije stvari: prvo, trčao je prema bijelim tornjevima Dvorane Sporazuma; i drugo, nešto se nalazilo ispred njega na trgu između dviju uličica, a izgledalo je poput iskri koje su prskale uvis – samo što su ove bile plave, tamnoplave poput plinskog plamena. Alec je već vidio takve plave iskre. Trenutak ih je netremice promatrao, a onda počeo trčati.

Krov najbliži trgu bio je ukošen. Alec klizne niz njega, čizmama udarajući u labavu šindru, a onda nesigurno držeći ravnotežu na rubu krova, pogleda dolje.

Ispod njega nalazio se Trg bunara. Pogled mu je djelomično zaklanjala golema metalna motka koja je stršala iz središnjeg dijela pročelja kuće na kojoj je stajao. Na njoj je visio drveni natpis da je ondje trgovina, njišući se na povjetarcu. Trg je bio pun Iblisovih demona – izgledali su poput ljudi, ali bili su oblikovani od tvari nalik spiralnom crnom dimu; svaki je imao par vatreno žutih očiju. Poredali su se u liniju i sporo napredovali prema samotnoj figuri muškarca u širokom sivom kaputu, prisiljavajući ga da se povlači prema zidu. Alec je mogao samo piljiti. Sve u vezi tog muškarca bilo mu je poznato – blag nagib njegovih leđa, ludo zamršena crna kosa i plava vatra koja mu je iskrila iz vršaka prstiju kao jureće plavičaste krijesnice.

Magnus. Vještac je bacao koplja plave vatre na Iblisove demone; jedno koplje pogodi u prsa najisturenijeg demona. Zazvučalo je kao da je netko izlio vjedro vode na vatru; demon se zatrese i nestane rasprsnuvši se u pepeo. Ostali se pomaknu kako bi zauzeli njegovo mjesto – Iblisovi demoni nisu bili odveć bistri – i Magnus baci novi niz vatrenih kopalja. Nekoliko Iblisa bilo je pokošeno, ali jedan je demon, lukaviji od ostalih, polako zaobišao Magnusa i gotovo mu se posve primakao s leđa, spreman za napad–

Alec nije razmišljao ni trenutka. Skočio je, u padu se uhvatio za rub krova, a zatim se pustio i zgrabio metalnu motku ispod sebe te se zavrtio oko nje, tako usporavajući pad. Ponovo se pustio i lagano pao na tlo. Demon se iznenađeno počne okretati; žute su mu oči nalikovale užarenim draguljima. Alec je imao samo toliko vremena da pomisli kako bi Jace da je na njegovu mjestu sada sigurno rekao nešto domišljato; trgnuvši serafinski bodež iz pojasa, probode demona. Hrapavo kriknuvši, demon nestane, a žestina njegova odlaska iz ove dimenzije poprska Aleca kišicom pepela.

„Alec?“ Magnus je zurio u njega. Poubijao je ostale Iblisove demone i sada su se na trgu nalazila samo njih dvojica. „Jesi li mi to upravo... jesi li mi upravo spasio život?”

Alec je znao da bi sada trebao reći nešto poput: Naravno, ja sam sjenolovac, time se mibavimo. Ili: To mi je posao. Jace bi rekao nešto takvo. Jace je uvijek znao reći pravu stvar. No Alec je izgovorio nešto prilično drugačije od toga, a čak je i njemu zazvučalo je zagrižljivo. „Nikad me nisi nazvao”, rekao je. „Toliko puta sam te zvao, a ti mi se više nikad nisi javio.”

Magnus je pogledao Aleca kao da je pošemerio. „Tvoj grad je napadnut”, rekao je. „Zaštite su razbijene, ulice su pune demona. A ti želiš znati zašto te nisam nazvao!“

Alec je napeo vilicu, nije htio popustiti. „Želim znati zašto mi nisi uzvratio poziv.”Magnus digne ruke, pokazujući potpunu ogorčenost. Alec sa zanimanjem primijeti da mu je

pritom nekoliko iskri pobjeglo s vrhova prstiju, kao krijesnice koje bježe iz staklenke. „Ti si idiot.”

„Zato me nisi nazvao? Zato što sam idiot?”

„Ne.” Magnus mu se energično primakne. „Nisam te nazvao zato što mi je dojadilo da me želiš pokraj sebe samo kad nešto trebaš. Dojadilo mi te gledati kako si zaljubljen u nekog drugog – nekog tko te, usput, nikad neće voljeti. Ne kao ja.”

„Ti me voliš?“

„Ti glupi nefilu”, reče Magnus strpljivo. „Zašto bih inače bio ovdje? Zašto sam posljednjih nekoliko tjedana potrošio krpajući tvoje imbecilne prijatelje kad god su bili ozlijeđeni? I izvlačio te iz svake nevjerojatne situacije u kojoj si se našao? Da ne spominjem kako sam vam pomogao da dobijete bitku protiv Valentinea. I to sve posve besplatno!”

„Nisam na to tako gledao”, priznao je Alec.

„Naravno da nisi. Kao da cijelo vrijeme imam posla sa slijepcem.” U Magnusovim mačjim očima zasjala je ljutnja. „Imam sedamsto godina, Alexandere. Znam kada stvari neće ići. Roditeljima ne želiš reći čak ni da postojim.”

Alec je zurio u njega. „Mislio sam da imaš tristo! Imaš sedamsto godina?“

„Tjah, osamsto”, ispravio se Magnus. „Ali ne izgledam tako. Svejedno, ne shvaćaš u čemu je stvar. Stvar je u tome da–”

Ali Alec nije saznao u čemu je stvar jer je u tom trenutku desetak novih Iblisovih demona nahrupilo na trg. Osjetio je kako mu se spušta donja vilica. „Kvragu.”

Magnus je slijedio njegov pogled. Demoni su se već širili u polukrug oko njih; žute oči su im se žarile. „Odličan način da se promijeni tema, Lightwoode.”

„Ajmo ovako.” Alec je posegnuo za drugim serafinskim bodežom. „Ako preživimo ovo, obećavam da ću te predstaviti cijeloj obitelji.”

Magnus je podigao ruke; svaki mu je prst bliještao zasebnim ažurnim plamenom. Osvijetlili su mu smiješak jarkim plavim sjajem. „Dogovoreno.”

11

SVA VOJSKA PAKLA

„Valentine”, šapnuo je Jace. Blijeda lica zurio je dolje prema gradu. Clary se učinilo da je kroz slojeve dima načas opazila labirint uzanih gradskih ulica zagušen jurećim prilikama, sićušnim crnim mravima koji se očajnički žure naprijed-natrag – no kad je pogledala još jednom, nije bilo ničega, ničega osim gustih oblaka crne magle i vonja vatre i dima.

„Misliš da je to Valentineovo djelo?” Dim je nagrizao Claryno grlo. „Izgleda kao požar. Možda se razbuktao sam od sebe–”

„Sjeverna vrata su otvorena.” Jace pokaže prema nečemu što je Clary s obzirom na udaljenost i dim koji je sve izobličio jedva mogla razabrati. „Nikad ih ne ostavljaju otvorena. A demonski tornjevi su izgubili svjetlost. Zaštite su zasigurno srušene.” Izvukao je serafinski bodež iz pojasa i stisnuo ga tako snažno da su mu zglobovi poprimili boju slonovače. „Moram otići onamo.”

Strah stegne Claryno grlo. „Simon–”„Evakuirat će ga iz Garda. Ne brini se. Clary. Po svoj prilici u boljoj je situaciji od većine njih

dolje. Malo je vjerojatno da će mu demoni zadavati nevolje. Donjosvjećane obično ne diraju.”

„Žao mi je”, šapnula je Clary. „Ligtwoodovi... Alec... Isabelle...

„Jahoel“, reče Jace, a anđeoski bodež u njegovoj zavijenoj lijevoj ruci zasja jarko poput danjeg svjetla. „Clary, želim da ostaneš ovdje. Vratit ću se po tebe.” Srdžba koju je nosio u očima od odlaska s posjeda bila je nestala. Sada je bio vojnik.

Odmahnula je glavom. „Ne. Želim ići s tobom.”

„Clary–” Prekinuo se i ukočio. Trenutak kasnije i Clary je začula teške, ritmične korake, kao i zvuk nalik pucketanju golema krijesa. Trebalo joj je nešto duže da protumači zvuk, rastavi ga na dijelove kao što se glazbeni komad rastavlja na note. „To su–”

„Vukodlaci.“ Jace je zurio mimo nje. Slijedeći njegov pogled, ugledala ih je kako struje susjednim brdom kao sjena koja se širi, tu i tamo osvijetljena jarkosjajnim očima. Bio je to čopor vukova – i više od čopora; zacijelo ih je bilo na stotine, možda i tisuću. Njihov lavež i zavijanje Clary su podsjećali na zvuk vatre; oštar i neugodan zvuk sve je glasnije odjekivao tamom.

Clary se okrene želudac. Poznavala je vukodlake. Borila se uz njih. Ali ovo nisu bili Lukeovi vukovi, koji su se trebali brinuti o njoj i ne ozlijediti je. Sjetila se užasavajuće ubilačke snage Lukeova čopora kad ostane bez kontrole, pa iznenada osjeti strah.

Jace je žestoko opsovao. Nije bilo vremena da posegne za drugim oružjem; obuhvatio je Clary slobodnom rukom i čvrsto je privukao pa podigao Jahoela visoko iznad njihovih glava. Svjetlo bodeža bilo je zasljepljujuće. Clary je stisnula zube–

I vukovi su već stigli do njih. Bio je to iznenadan i gromoglasan prasak – nalik lomu vala – te nalet zraka s prvim vukovima iz čopora koji su izbili naprijed i skočili vatrenih očiju i razjapljenih čeljusti; Jace zarije prste u Claryn bok–

Vukovi prelete pokraj njih s obje strane na udaljenosti od dobrih pola metra. Clary se u

nevjerici hitro ogledala, dok su se dva vuka – jedan svilenast i tigrast, a drugi golem i sivoplav – meko dočekala na tlu iza njih; zastali su pa nastavili trčati i ne pogledavši iza sebe. Vukovi su ih sada posve okružili, ali nijedan ih nije ni dodirnuo. Trčali su pored njih kao bujica sjena; krzna su im odražavala mjesečinu u srebrnim bljeskovima i gotovo da su izgledali kao rijeka obrisa koja je grmjela prema Jaceu i Clary, a onda se razdvajala oko njih poput vode oko kamena. Dvoje sjenolovaca kao da su bili kipovi – likantropi im nisu pridavali nimalo pozornosti jureći pokraj njih razjapljenih čeljusti i pogleda usredotočena na put.

Uskoro više nisu pristizali. Jace se okrene i isprati pogledom posljednje vukove koji su u trku prolazili kako bi sustigli ostatak društva. Ponovo je nastupila tišina i tek su slabašni, daleki zvukovi dopirali iz grada.

Jace pusti Clary, istovremeno spuštajući Jahoela. „Jesi dobro?”

„Što se dogodilo?” šapnula je ona. „Ti vukodlaci... samo su prošli tik pokraj nas–”

„Idu u grad. U Alicante.” Uzeo je drugi serafinski bodež iz pojasa i pružio joj ga. „Ovo će ti trebati.”

„Znači, ne ostavljaš me ovdje?”

„Nema smisla. Nigdje nije sigurno. Ali–” Oklijevao je. „Bit ćeš oprezna?”

„Bit ću oprezna”, reče Clary. „Što ćemo sada?”

Jace spusti pogled prema zapaljenom Alicanteu. „Sada ćemo trčati.”

Nikad nije bilo lako držati korak s Jaceom, a sada kad je trčao gotovo punom snagom, bilo je doslovno i nemoguće. Zapravo, Clary je osjećala kako se Jace suspreže, kako trči sporije da ga ona može pratiti i da mu nije drago zbog toga.

U podnožju brda put se izravnao i zavinuo kroz šumarak visokih stabala gustih krošnji, stvarajući privid tunela. Izišavši na drugoj strani. Clary se nađe ispred Sjevernih vrata. Kroz arkadu je vidjela kaotično miješanje dima i palucave vatre. Jace je stajao na vratima i čekao je. U jednoj je ruci držao Jahoela, a u drugoj novi serafinski bodež, no čak se i njihovo spojeno svjetlo gubilo u snažnijem sjaju gorućega grada iza njegovih leđa.

„Stražari”, dahtala je Clary dotrčavši do njega. „Zašto nisu ovdje?”

„Bar jedan od njih nalazi se tamo preko u šumarku.” Jace tržne bradom u smjeru iz kojeg su došli. „U komadima. Ne, ne gledaj.” Časkom je spustio pogled. „Pogrešno držiš serafinski bodež. Drži ga ovako”, pokaže joj on. „I moraš mu dati ime. Cassiel bi bilo dobro.”

„Cassiel“, ponovila je Clary i bodež zasja.

Jace ju je prisebno promatrao. „Volio bih da sam te imao vremena uvježbati. Jasno, ako ćemo pravo, nitko s tako malo vježbe poput tebe uopće ne bi bio sposoban koristiti serafinski bodež. Prije me to čudilo, ali sad kad znamo što je Valentine učinio–”

Clary ni najmanje nije željela razgovarati o tome što je Valentine učinio. „Ili si se možda brinuo da ću ako me uvježbaš kako treba, biti bolja od tebe”, rekla je.

Tračak osmijeha pojavi se u kutu Jaceovih usana. „Clary, što god da se dogodi, ostani uz mene”, gledao ju je kroz Jahoelovo svjetlo. „Jesi razumjela?” Promatrao ju je ravno u oči, tražeći da mu to obeća.

Iz nekog razloga Clary se prisjeti kako su se ljubili u travi na posjedu Waylandovih. Činilo joj se da je od toga prošlo stotinu godina... kao da to nije bila ona. „Ostat ću uz tebe.”

„Dobro.” Odriješio ju je svrnuvši pogled. „Idemo.”

Jedno uz drugo polako su krenuli kroz vrata. Ušavši u grad, Clary je postala svjesna buke kao da nikad prije nije čula borbu – bio je to zvučni zid sazdan od ljudskih vriskova i neljudskog zavijanja, razbijanja stakla i pucketanja vatre. Od svega joj zazuji krv u ušima.

Trg odmah pokraj vrata bio je pust. Na kaldrmi je bilo raštrkanih zgrčenih obrisa; Clary ih je nastojala gledati tek površno. Pitala se kako shvatiš da je netko mrtav čak i iz daljine, bez pomnijeg pregleda. Mrtvi ljudi nisu sličili onesviještenima; kao da si mogao osjetiti da je nešto nestalo iz njih, kao da im nedostaje trun nečeg bitnog, njihova srž.

Jace ju je požurivao preko trga – Clary je vidjela da mu se baš i ne sviđa što su na otvorenom, nezaštićenom prostoru – pa niz jednu od ulica koja je vodila od njega. Ovdje je razaranje bilo izraženije. Izlozi trgovina bili su razbijeni, a roba opljačkana i razbacana po ulici. U zraku se osjećao miris – užegao i težak smrad smeća. Clary je taj smrad bio poznat. Demoni.

„Ovamo”, psiknuo je Jace. Hitro su skrenuli u drugu užu ulicu. Gornji kat jedne od kuća koje su je obrubljivale bio je zapaljen, ali činilo se da kuće pokraj nje nisu ni dirnute. Clary to na čudan način podsjeti na fotografije avionskih napada na London, kad se uništavalačka snaga na konkretno mjesto obrušavala pukim slučajem.

Gledajući uvis, opazila je da je utvrda iznad grada obavljena lijevkom crnog dima. „Gard.”

„Rekao sam ti, evakuirat će–” Jace zastane; iz uže ulice prešli su na veću cestu, na kojoj je ležalo nekoliko tijela. Neka su bila malena. Djeca. Jace potrči, dok ga je Clary slijedila manje odlučno. Bila su to tri djeteta, vidjela je kad su se približili – nijedno nije, pomislila je s grizodušnim olakšanjem, bilo dovoljno staro da bi se moglo raditi o Maxu. Pokraj njih nalazio se leš starijeg muškarca; ruke su mu još uvijek bile raširene, kao da je vlastitim tijelom štitio djecu.

Jace je ukrutio lice. „Clary... okreni se. Polako.”

Clary se okrenula. Tik iza nje nalazio se razbijeni izlog trgovine. Prije je u njemu bio izložen čitav toranj torti prekrivenih jarkom glazurom. Sada su bile razbacane po tlu među smrvljenim staklom, a na kaldrmi je bilo i krvi koja je pomiješana s glazurom tvorila duge ružičaste šare. Ali Jaceov glas nije zvučao upozoravajuće zbog toga. Nešto je mililo iz izloga – nešto bezoblično, golemo i sluzavo. Stvor opremljen dvostrukim nizom zubi koji su se protezali po dužini njegova duguljastog tijela, umrljanog glazurom i posutog smrvljenim staklom što se svjetlucalo poput sloja šećera.

Provukavši se kroz izlog, demon muklo padne na kaldrmu i počne gmizati prema Clary i Jaceu. Bilo je nešto u njegovim sipkim, mlitavim pokretima, zbog čega je Clary osjetila kiselinu u dnu grla. Povukla se, gotovo udarivši u Jacea.

„To je Behemothov demon”, reče on, zureći u gmizavog stvora ispred njih. „Jedu sve.“

„Jedu li...?”

„Ljude? Da”, reče Jace. „Stani iza mene.”Napravila je nekoliko koraka unatrag i stala iza njega, ne skidajući pogled s Behemotha. Imao je

nešto zbog čega joj se gadio i više nego demoni s kojima se sučeljavala ranije. Izgledao je kao slijepi

puž balavac sa zubima, a kako se samo cijedio na sve strane... Ali barem se nije brzo kretao. Jaceu ga

ne bi trebao biti prevelik problem ubiti.Kao da ga je potakla njezina misao. Jace žustro krene naprijed zamahnuvši blještavim

serafinskim bodežom. Zabijanje sječiva u Behemothova leda zvučalo je poput gnječenja prezrela voća. Demon kao da se zgrčio, a onda se zatrese i nanovo oblikuje, naglo se našavši metar dalje.

Jace povuče Jahoela. „Toga sam se bojao”, promumljao je. „Samo je napola tjelesan. Teško ga je ubiti.”

„Onda ga nemoj ubiti.” Clary je potegnula Jacea za rukav. „Barem nije brz. Nestanimo odavde.”

Jace joj nevoljko dopusti da ga povuče natrag. Okrenuli su se kako bi potrčali u smjeru iz kojeg su došli–

No demon je već bio ondje, ispred njih, ispriječivši se na cesti. Činilo se da je narastao, a k tome je i ispuštao tih zvuk nalik ljutitom cvrčanju kukca.

„Mislim da ne želi da odemo”, reče Jace.

„Jace–”

Ali on je već trčao prema stvoru široko zamahnuvši bodežom, naumivši mu odrezati glavu. No stvor se samo ponovo zatrese i nanovo oblikuje, ovaj put iza njega. Propeo se pokazujući svoju donju stranu, izbrazdanu kao u žohara. Jace hitro zakrene i obruši Jahoela, probivši trbuh stvoru. Zelena tekućina gusta poput sluzi šikne po bodežu.

Jace korakne unatrag, zgađeno kriveći lice. Behemoth je i dalje jednako cvrčao. Još je tekućine šiknulo iz njega, ali činilo se da nije ozlijeđen. Odlučno se kretao naprijed.

„Jace!” viknula je Clary. „Tvoj bodež–”

Jace spusti pogled. Behemothova sluz prekrila je serafinski bodež, zamućujući mu sjaj. Jace je još gledao u njega, kad bodež zabrekće i ugasi se kao vatra posuta pijeskom. Opsovavši, Jace ispusti oružje prije nego što mu demonova sluz dođe do kože.

Behemoth se ponovo propne, spreman za napad. Jace hitro uzmakne, no već u sljedećem trenutku Clary se sjuri između njega i demona, zamahujući svojim serafinskim bodežom. Ubola je stvorenje tik ispod niza zubi, a probijeno tkivo pritom je odvratno zašljapkalo.

Dahćući, Clary se hitro povuče, dok je demona opet hvatao grč. Činilo se da mu za novo oblikovanje treba određena količina energije svaki put kad bi ga se ranilo. Kad bi ga samo mogli raniti dovoljno puta–

Nešto se pomakne na rubu Claryna vidokruga, tračak nečeg sivosmeđeg, hitrog. Nisu bili sami na ulici. Jace se okrene šireći oči. „Clary!” viknuo je. „Iza tebe!”

Clary se u trenutku okrene čvrsto stišćući blještavog Cassiela, baš kad se vuk bacio prema njoj razjapivši čeljust u divlji cerek.

Jace je nešto viknuo; Clary ga nije razumjela, ali vidjela je njegov izbezumljeni pogled, čak i kad se

bacila u stranu, maknuvši se vuku s puta. Preletio je pokraj nje isturenih pandži i zakrivljenog tijela i

obrušio se na svoju metu – Behemotha; spljoštio ga je na tlu i stao komadati iskešenim zubima.

Demon je vrištao, koliko se vrištanju mogao približiti – glasao se visokim piskutanjem koje je zvučalo kao da se ispušta zrak iz balona. Vuk je bio na njemu, pritiskao ga o tlo, njuške duboko zabijene u njegovu sluzavu kožu. Behemoth se tresao i koprcao u očajničkim pokušajima da se nanovo oblikuje i iscijeli ozljede, no vuk mu nije davao ni najmanju šansu za to. Pandži duboko zarivenih u demonovo tijelo, vuk je zubima otkidao komade želatinastog mesa, ne obazirući se na

zelenu tekućinu koja je štrcala na sve strane. Behemoth započne s posljednjim, očajničkim nizom grčeva; reckasti su mu zubi klopotali dok se koprcao – a onda je nestao, ostavljajući za sobom samo ljepljivu lokvu zelene tekućine koja je isparavala na kaldrmi.

Vuk se oglasi nekakvim zadovoljnim roktajem pa se okrene te pogleda Jacea i Clary očima posrebrenima mjesečinom. Jace izvuče novi bodež iz pojasa i visoko ga podigne, crtajući u zraku žarku liniju između njih i vukodlaka.

Vuk zareži, a dlaka na leđima oštro mu se nakostriješi.

Clary uhvati Jacea za ruku. „Ne... nemoj.”

„To je vukodlak. Clary–”

„Ubio je demona za nas! Na našoj je strani!” Odmaknula se od Jacea prije no što ju je stigao povući natrag i počela se polako približavati vuku, ispruženih ruku i otvorenih dlanova. Progovori tihim, mirnim glasom. „Žao mi je. Žao nam je. Znamo da nas ne želiš ozlijediti.” Zastala je i dalje ispruženih ruku, dok ju je vuk promatrao praznim pogledom. „Tko... tko si ti?” upitala je. Pogledala je Jacea preko ramena i namrštila se. „Možeš li to skloniti?”

Jace je izgledao kao da joj upravo namjerava vrlo jasno dati do znanja da se serafinski bodež koji bliješti ne sklanja u opasnoj situaciji, no prije nego što je dospio bilo što reći, vuk još jednom tiho zareži i počne se uzdizati. Noge su mu se produžile, leđa uspravila, a čeljust uvukla. Za nekoliko je trenutaka ispred njih stajala djevojka u zamrljanoj bijeloj trapez-haljini; kovrčava joj je kosa bila svezana u mnogostruke pletenice, a vrat joj je obavijao ožiljak.

„Tko si ti?” djevojka je ogorčeno oponašala Clary. „Ne mogu vjerovati da me niste prepoznali. Pa nije da svi vukovi izgledaju baš isto. Ti ljudi.“

Clary ispusti uzdah olakšanja. „Maia!”

„Da, to sam ja. Spašavam vam guzice, kao i obično.” Osmjehnula se. Bila je poprskana krvlju i sukrvicom, što nije bilo tako vidljivo na vučjem krznu, ali crne i crvene pruge izrazito su joj se isticale na smeđoj koži. Stavila je ruku na trbuh. „Usput, ovo je bilo odurno. Ne mogu vjerovati da sam prožvakala cijelog tog demona. Nadam se da nisam alergična.”

„Ali što radiš ovdje?” upitala je Clary. „Mislim, nije da nam nije drago što te vidimo, ali–”

„Zar ne znate?” Maia je zbunjeno pogledala Jacea pa Clary. „Luke nas je doveo ovamo.”

„Luke?” piljila je Clary. „Luke je... ovdje?”

Maia je kimnula. „Stupio je u vezu sa svojim čoporom, a i mnogim drugima, sa svima kojih se mogao sjetiti, i rekao nam da moramo otići u Idris. Do granice smo došli avionom i odande nastavili. Neki su čopori kroz Portal došli do šume gdje smo se sastali. Luke je rekao da će nefili trebati našu pomoć...” Glas joj je postupno bivao sve tiši. „Zar niste znali?”

„Ne”, reče Jace, „a vjerujem da ni Klava ne zna. Nije im baš stalo do pomoći donjosvjećana.”

Maia se uspravi; iz očiju joj je iskrio bijes. „Da nije bilo nas, sve bi vas pobili. Nitko nije branio grad kad smo stigli–”

„Nemoj”, reče Clary prostrijelivši Jacea ljutitim pogledom. „Zbilja, zbilja sam ti zahvalna što si nas spasila, Maia, a i Jace, premda je tako tvrdoglav da bi si radije nabio serafinski bodež u oko nego to priznao. I nemoj reći da se nadaš da će to i napraviti”, brzo doda vidjevši djevojčin izraz lica, „jer nam to zaista neće pomoći. Sada trebamo otići do Lightwoodovih, a onda moram pronaći Lukea–”

„Lightwoodovi? Mislim da su u Dvorani Sporazuma. Tamo odvodimo stanovništvo. U svakom

slučaju, vidjela sam Aleca tamo”, reče Maia, „i vješca, onog sa šiljatom kosom. Magnusa.”

„Ako je Alec tamo, onda su zasigurno i drugi.” Zbog olakšanja na Jaceovu licu Clary mu je poželjela dodirnuti rame. Ali nije to učinila. „Pametno je što sve odvodite u Dvoranu; zaštićena je.” Zataknuo je blještavi serafinski bodež za pojas. „Hajde, idemo.”

Clary je prepoznala unutrašnjost Dvorane Sporazuma čim je ušla u nju. Bilo je to mjesto koje je sanjala, gdje je plesala sa Simonom, pa s Jaceom.

Ovamo sam se pokušala poslati Portalom, pomislila je gledajući blijedobijele zidove i visokstrop s golemim krovnim prozorom kroz koji je vidjela noćno nebo. Premda je prostorija bila vrlo prostrana, činila se nekako manjom i mračnijom nego u njezinu snu. U središtu je zbilja bila fontana sa sirenom koja je štrcala vodu, ali kao da je izgubila sjaj, a stube koje su vodile do nje bile su krcate ljudima, od kojih su mnogi imali zavoje. Prostor je bio pun sjenolovaca, ljudi koji su se žurili amo-tamo i povremeno zastajali kako bi se zagledali u lice drugog prolaznika, kao da se nadaju da bi mogli pronaći prijatelja ili rođaka. Pod je bio prljav, pun blatnih i krvavih tragova.

Tišina je ostavila najjači dojam na Clary. Da se radi o posljedicama neke katastrofe u svijetu ovozemaljaca, ljudi bi vikali, vrištali, dozivali jedni druge. No u prostoriji gotovo da se nije čuo ni šum. Ljudi su tiho sjedili, neki uronivši glavu među ruke, neki zureći u prazno. Djeca su se šćućurila uz roditelje, ali nitko nije plakao.

Clary je primijetila još nešto dok je između Jacea i Maie ulazila dublje u prostoriju. Pokraj fontane u nepravilnom krugu stajala je skupina zaprljanih ljudi. Bili su nekako odvojeni od drugih, a kad ih je Maia ugledala i osmjehnula se. Clary je shvatila i zašto.

„Moj čopor!” viknula je Maia. Jurnula je prema njima, zastavši samo kako bi načas preko ramena pogledala Clary. „Sigurna sam da je Luke negdje ovdje”, doviknula je i nestala u skupini koja ju je opkolila. Clary se na trenutak upitala što bi bilo da pođe za mladom vukodlačicom. Bi li je dočekali srdačno, kao Lukeovu prijateljicu, ili bili sumnjičavi prema njoj kao tek još jednom sjenolovcu?

„Nemoj”, reče Jace kao da joj čita misli. „To nije–”

No Clary nikad nije saznala što je želio reći jer se prolomilo „Jace!“ i pojavio se Alec, zadihan nakon što se kroz gužvu probio do njih. Crna mu je kosa bila sva raskuštrana, na odjeći je imao krvi, no oči su mu sjajile što od olakšanja, što ljutnje. Zgrabio je Jacea za prednji dio jakne. „Što ti se dogodilo?“

Jace je izgledao uvrijeđeno. „Što se meni dogodilo?”

Alec ga je dobrano protresao. „Rekao si da ideš u šetnju! Kakva to šetnja traje šest sati?”

„Dugačka?” nabacio je Jace.

„Mogao bih te ubiti”, reče Alec puštajući Jaceovu jaknu. „Ozbiljno razmišljam o tome.”

„Ali u čemu je onda poanta?” reče Jace i pogleda uokolo. „Gdje su ostali? Isabelle i–”

„Isabelle i Max su kod Penhallowovih sa Sebastianom”, reče Alec. „Mama i tata krenuli su po njih. A Aline je ovdje, s roditeljima, ali ne priča baš mnogo. Prilično se loše provela s Rahabinim demonom kod jednog od kanala. Izzy ju je spasila.”

„A Simon?” upita Clary zabrinuto. „Jesi li vidio Simona? Trebao se spustiti iz Garda s

drugima.”

Alec odmahne glavom. „Ne, nisam... Ali nisam vidio ni Inkvizitora ni Konzula. Simon bi vjerojatno bio s jednim od njih. Možda su se zaustavili negdje drugdje ili–” Aleca prekine žamor koji se brzo raširio prostorijom; Clary opazi da su likantropi podigli glave, budni kao lovački psi kad nanjuše divljač. Okrenula se–

I ugledala Lukea, iscrpljenog i umrljanog krvlju, kako ulazi kroz dvostrana vrata Dvorane.

Potrčala je prema njemu, zaboravljajući koliko je bila uzrujana kad je otišao i koliko je on bio ljutit na nju zato što ih je dovela ovamo; sve je to zaboravila, osjećajući samo radost što ga vidi. Na trenutak je izgledao iznenađeno ugledavši je kako juri prema njemu – a onda se osmjehnuo, ispružio ruke i podigao je u zagrljaj, kao kad je bila mala. Vonjao je po krvi, flanelu i dimu i na trenutak je zatvorila oči, sjetivši se kako je Alec zgrabio Jacea čim ga je vidio u Dvorani – jer tako se postupa s članom obitelji za kojeg si bio zabrinut; zgrabiš ga i držiš pa mu kažeš koliko te naljutio, što je u redu jer ma koliko god se naljutiš, on ti i dalje pripada. Ono što je rekla Valentineu bila je istina. Luke je dio njezine obitelji.

Spustio ju je natrag na tlo, pritom se malko lecnuvši. „Oprezno”, rekao je. „Croucherov demon me kod Merryweatherskog mosta zahvatio po ramenu.” Spustio joj je ruke na ramena i proučavao lice. „No ti si dobro, zar ne?

„Kakva dirljiva scena”, začuo se hladan glas. „Jelda?”S jednom Lukeovom rukom i dalje na ramenu Clary se osvrnula. Iza nje je stajao visok

muškarac u plavom plaštu koji mu se vrtio oko nogu kad je krenuo prema njima. Lice ispod kapuljače plašta kao da mu je bilo isklesano: izbočene jagodice, orlovske linije i pospane oči. „Luciane”, rekao je ne pogledavši Clary. „Mogao sam i očekivati da ti stojiš iza ove... ove invazije.”

„Invazije!“ ponovio je Luke, a njegov čopor likantropa naglo mu se nade iza leda. Pristigli su tako brzo i tiho da se činilo kako su se naprosto pojavili. „Nismo mi napali vaš grad. Konzule, nego Valentine. Mi samo pokušavamo pomoći.”

„Klava ne treba pomoć”, odbrusio je Konzul. „Ne od takvih poput vas. Prekršili ste Zakon samim ulaskom u Grad od Stakla, postojale zaštite ili ne. To vam je zacijelo poznato.”

„Mislim da je prilično jasno kako Klava treba pomoć. Da nismo došli, još bi mnogi od vas sada bili mrtvi.” Luke preleti pogledom po prostoriji; primaklo im se nekoliko skupina sjenolovaca kako bi vidjeli što se događa. Neki od njih nisu izbjegavali Lukeov pogled, dok su drugi spuštali glave kao da su posramljeni. Ali nitko od njih, silno se iznenadila Clary, nije izgledao ljutito. „Učinio sam to da ti nešto dokažem, Malachi.” Malachiev glas bio je hladan. „A što mi to želiš dokazati?”

„Da nas trebate”, reče Luke. „Da porazite Valentinea, treba vam naša pomoć. Ne samo pomoć likantropa, nego svih donjosvjećana.”

„Što to donjosvjećani mogu poduzeti protiv Valentinea?” upita prezrivo Malachi. „Luciane, dovoljno si mudar da znaš kako griješiš. Nekoć si bio jedan od nas. Uvijek smo se sami opirali svim opasnostima i čuvali svijet od zla. Valentineova moć sada će se sudariti s našom. Donjosvjećanima je najbolje da nam se sklone s puta. Mi smo nefili; svoje bitke vodimo sami.

„To nije baš posve točno, zar ne?” upitao je baršunast glas. Bio je to Magnus Bane u dugom svjetlucavom kaputu, s nizovima prstenova na ušima i vragolastim izrazom lica. Clary nije imala pojma odakle se stvorio. „Koristili ste pomoć vještaca više nego jednom i za to poprilično platili.”

Malachi se namrštio. „Ne sjećam se da te Klava pozvala u Grad od Stakla, Magnuse Baneu.”

„Nije”, reče Magnus. „Zaštite su vam srušene.”

„Zbilja?” Konzulov glas bio je natopljen sarkazmom. „Nisam primijetio.”

Magnus kao da se zabrinuo. „Pa to je strašno. Netko vam je trebao javiti.” Pogledao je Lukea. „Reci mu da su zaštite srušene.”

Luke je izgledao ogorčeno. „Malachi, za ime Boga, donjosvjećani su jaki. Brojni smo. Kažem ti, možemo pomoći.”

Konzul je podigao glas. „A ja kažem da niti trebamo niti želimo vašu pomoć!”

„Magnuse”, šapnula je Clary prišuljavši se vješcu. Okupljena gomilica promatrala je svađu Lukea i Konzula, pa je bila prilično sigurna da nitko ne obraća pozornost na nju. „Dođi popričati sa mnom dok su oni zaokupljeni prepirkom.”

Magnus je načas upitno pogleda pa kimne i odvuče je, prolazeći kroz mnoštvo kao da reže maslac. Činilo se kako nitko od okupljenih sjenolovaca i vukodlaka ne želi stati na put metar i osamdeset visokom vješcu mačjih očiju i maničnog smiješka. Užurbano je gurnuo Clary u tih kutak. „O čemu se radi?”

„Nabavila sam knjigu”, izvuče je ona iz džepa prljavog kaputa, ostavljajući otiske prstiju na žućkastobijelim koricama. „Otišla sam na Valentineov posjed. Bila je u knjižnici kao što si i rekao. I–” Zastane, misleći na zarobljenog anđela. „Nema veze.” Pružila mu je Bijelu knjigu. „Evo. Uzmi je.”

Magnus zgrabi knjigu dugim prstima. Listao ju je šireći oči. „Ovo je čak i bolje od onoga što sam čuo”, veselo je obznanio. „Jedva čekam da počnem koristiti ove čarolije.”

„Magnuse!” Claryn oštri glas vratio ga je na Zemlju. „Najprije moja majka. Obećao si.”

„Ja ne kršim obećanja”, ozbiljno je kimnuo vještac.

„Ima još nešto”, dodala je, misleći na Simona. „Prije no što odeš–”

„Clary!” odjeknuo je zadihan glas pokraj njezina ramena. Iznenađeno se okrenula i ugledala Sebastiana kako stoji uz nju. Nosio je opremu koja je na njemu izgledala nekako vjerodostojno, pomislila je, kao da je rođen da je nosi. Dok su svi ostali bili neuredni i umrljani krvlju, on je izgledao netaknuto, izuzev dviju ogrebotina koje su mu se protezale duž lijevog obraza, kao da ga je netko napao pandžama. „Bio sam zabrinut za tebe.

Na putu ovamo otišao sam do Amatis, no ondje te nije bilo, a ona je rekla da te nije vidjela–”

„Tjah, dobro sam.” Clary načas pogleda Magnusa, koji je privio Bijelu knjigu na prsa. Sebastian je podigao uglate obrve. „Jesi li ti dobro? Tvoje lice–” Podigla je ruku i dotakla mu ogrebotine; krv je i dalje pomalo izbijala iz njih.

Sebastian slegne ramenima, nježno joj odgurnuvši ruku. „Dohvatila me demonka nedaleko od Penhallowovih. Ali dobro sam. Što se događa?”

„Ništa. Baš sam razgovarala s Ma... Ragnorom”, ispravi se brže-bolje Clary, s užasom se sjetivši da Sebastian nema pojma tko je zapravo Magnus.

„S Maragnorom?” Sebastian podigne obrve u luk. „Kako ti kažeš.” Radoznalo je pogledao Bijelu knjigu. Clary poželi da je Magnus skloni jer joj se onako na njegovim prsima jasno vidio pozlaćeni naslov. „Što je to?” Magnus ga je trenutak-dva pomno promatrao, prosuđujući ga mačjim očima. „Knjiga čarolija”, reče napokon. „Ništa što bi bilo zanimljivo sjenolovcu.”

„Zapravo, moja teta skuplja knjige čarolija. Mogu li je vidjeti?” ispružio je Sebastian ruku, ali prije no što je Magnus stigao odbiti, Clary začuje kako je netko doziva – Jace i Alec sjurili su se do njih, a bilo je očito da nijedan od njih dvojice nije osobito sretan što vidi Sebastiana.

„Mislim da sam ti rekao da ostaneš s Maxom i Isabelle!” napao ga je Alec. „Zar si ih ostavio same?”

Sebastian polako okrene glavu prema Alecu. „Tvoji roditelji stigli su kući, baš kao što si predvidio.” Glas mu je bio hladan. „Poslali su me da vam javim kako su dobro, isto kao Izzy i Max. Na putu su ovamo.”

„E pa”, javi se Jace glasom punim sarkazma, „hvala ti što si nam prenio tu vijest čim si stigao.”

„Nisam vas vidio kad sam stigao”, reče Sebastian. „Vidio sam Clary.

„Zato što si nju tražio.”

„Zato što moram razgovarati s njom. Nasamo.” Ponovo je uhvatio Claryn pogled, sada je promatrajući tako prodorno da je to pokoleba. Željela mu je reći da je ne gleda tako dok je Jace u blizini, ali to bi zvučalo nerazumno i šašavo; uostalom, možda joj doista ima nešto važno reći. „Clary?” Kimnula je. „U redu. Na sekundu”, rekla je, opazivši kako se Jaceov izraz lica mijenja; nije se mrštio, već je izgledao potpuno mirno. „Odmah se vraćam”, dodala je, no Jace nije gledao nju. Gledao je Sebastiana.

On je uhvati za zapešće i odvuče od ostalih, vodeći je prema najvećoj gužvi. Osvrnula se preko ramena. Svi su gledali za njom, čak i Magnus. Vidjela je kako je lagano odmahnuo glavom.

Počela se odupirati. „Sebastiane. Stani. Što je? Što mi imaš reći?”

Okrenuo se prema njoj, i dalje je držeći za zapešće. „Volio bih da izađemo”, reče on. „Da popričamo u četiri oka–”

„Ne. Želim ostati ovdje”, reče ona, osjetivši da joj je glas lagano zadrhtao, kao da nije bila sigurna što zapravo želi. Ali bila je sigurna. Snažno je izvukla ruku iz njegova stiska. „Što je s tobom?”

„Ona knjiga koju je Fell držao”, reče on, „Bijela knjiga... znaš H odakle mu?”

„O tome si želio razgovarati sa mnom?”

„To je izuzetno moćna knjiga čarolija”, pojasni Sebastian. „Tu knjigu... tjah, mnogi je već dugo traže.”

Clary razdraženo uzdahne. „U redu, Sebastiane, slušaj me”, reče. „Ono nije Ragnor Fell. Ono je Magnus Bane.”

„Ono je Magnus Bane?“ Sebastian se naglo okrene i zapilji, a zatim uputi Clary optužujući pogled. „Cijelo vrijeme si znala, zar ne? Poznaješ Banea.”

„Da. Oprosti, ali nije htio da ti ga otkrijem. On mi jedini može pomoći spasiti majku. Zato sam mu dala Bijelu knjigu. U njoj je čarolija koja joj može pomoći.”

Nešto je bljesnulo u dubini Sebastianovih očiju, a Clary je s iznenadnim grčem osjetila da nešto nije kako treba, kao onda kad ju je Sebastian poljubio; kao da je koraknula naprijed očekujući čvrsto tlo, ali umjesto toga sunovratila se u prazninu. Sebastian je naglo ispružio ruku i zgrabio je za zapešće. „Dala si knjigu... Bijelu knjigu... vješcu? Prljavom donjosvjećaninu?”

Clary se posve umirila. „Ne mogu vjerovati da si to rekao.” Spustila je pogled na Sebastianovu

šaku kojom joj je obavio zapešće. „Magnus mi je prijatelj.”

Sebastian neznatno popusti stisak. „Oprosti”, reče. „Nisam to smio reći. Samo... koliko dobro poznaješ Magnusa Banea?”

„Poznajem ga bolje nego tebe”, reče Clary hladno. Načas pogleda prema mjestu gdje je uz Jacea i

Aleca ostavila Magnusa – i prenerazi se. Magnusa nije bilo. Jace i Alec bili su sami i promatrali nju i

Sebastiana. Mogla je osjetiti sav žar Jaceova negodovanja, kao da stoji pokraj pećnice.

Sve mračnijih očiju Sebastian je slijedio njezin pogled. „Dovoljno dobro da znaš kamo je otišao s tvojom knjigom?”

„To nije moja knjiga. Dala sam mu je”, odbrusila je Clary. „A i ne vidim kakve to veze ima s tobom. Gle, zahvalna sam ti što si mi jučer ponudio pomoć da pronađem Ragnora Fella, ali sad me već zbilja plašiš. Vraćam se prijateljima.”

Htjela se okrenuti, ali on se ispriječi. „Oprosti. Nisam ono smio reći. Samo... ima još stvari u vezi ovoga za koje ne znaš.”

„Pa, reci, kojih stvari?”„Dođi van sa mnom. Sve ću ti reći.” Glas mu je bio uznemiren, zabrinut. „Clary, molim te.”

Odmahnula je glavom. „Moram ostati ovdje. Moram čekati Simona.” Bila je to dijelom istina, a dijelom izlika. „Alec mi je rekao da će ovamo dovoditi zarobljenike–”

Sebastian je odmahivao glavom. „Clary, zar ti nitko nije rekao? Ostavili su zarobljenike. Čuo sam Malachija kad je govorio o tome. Grad je napadnut i evakuirali su ga, ali nisu izvukli zarobljenike. Malachi je rekao da su obojica ionako u savezu s Valentineom i da bi ih bilo odveć rizično pustiti.” Claryna glava kao da je bila puna magle; osjetila je vrtoglavicu i laganu mučninu. „To ne može biti istina.”

„Istina je”, reče Sebastian. „Kunem se.” Ponovo je jače stisnuo Claryno zapešće. Zaljuljala se.

„Mogu te povesti gore. Gore do Garda. Mogu ti pomoći da ga izvučeš. Ali moraš mi obećati da ćeš–”

„Ne mora ti ona ništa obećati”, reče Jace. „Pusti je, Sebastiane.” Trgnuvši se, Sebastian olabavi stisak na Clarynu zapešću. Ona izvuče ruku i okrenuvši se, ugleda Jacea i Aleca kako se mršte. Jace je lagano prislonio ruku na držak serafinskog bodeža za pojasom.

„Clary može što ju je volja”, reče Sebastian. Nije se mrštio; lice mu je izgledalo nekako ukočeno, ostavljajući još gori dojam. „A sada želi poći sa mnom i spasiti prijatelja. Prijatelja koji je zbog vas završio u zatvoru.” Alec je na to problijedio, ali Jace samo odmahne glavom. „Ne sviđaš mi se”, reče zamišljeno. „Znam da se svima drugima sviđaš, Sebastiane, ali meni ne. Možda zato što se tako silno trudiš pridobiti ljude. Možda sam ja samo tvrdoglav gad. Ali ne sviđaš mi se i nije mi se svidjelo što si bio grub prema mojoj sestri. Ako želi otići do Garda i potražiti Simona, neka ide. Ali ići će s nama. Ne s tobom.”

Sebastianovo lice i dalje je izgledalo ukočeno. „Mislim da bi ona trebala sama odlučiti”, rekao je. „Zar ne?”

Obojica su svrnula pogled na Clary. Ona je pogledala mimo njih, prema Lukeu, koji jejoš uvijek raspravljao s Malachijem.

„Želim ići s bratom”, rekla je.Nešto je zasvjetlucalo u dubini Sebastianovih očiju – ali prebrzo je nestalo da bi Clary shvatila o

čemu se radi, no osjetila je trnce ispod potiljka, kao da ju je ondje netko dotaknuo hladnom rukom.

„Pa jasno”, rekao je Sebastian i odmaknuo se.

Alec se prvi pokrenuo; gurao je Jacea ispred sebe, prisiljavajući ga da hoda. Već su odmakli prema vratima, kad je Clary shvatila da je boli zapešće – žarilo ju je kao da se opekla. Spustila je pogled očekujući da će tamo gdje ju je Sebastian stiskao vidjeti trag. Ali nije bilo ničega. Samo je umrljala rukav krvlju kad mu je dodirnula rasjekotinu na licu. No zapešće ju je i dalje peklo. Namrštila se, spustila rukav i požurila se za Jaceom i Alecom.

12

IZ DUBINE

Simonove ruke bile su tamne od krvi.

Pokušao je iščupati rešetke na prozorima i vratima ćelije, ali čim bi duže zadržao bilo koju od njih, žigosala bi mu dlanove krvavim posjekotinama. Naposljetku se dahćući srušio na tlo i tupo zapiljio u ruke; ozljede su brzo zacjeljivale – posjekotine su se zatvarale, a zacrnjena koža ljuštila kao u ubrzanom filmu.

Onkraj zida ćelije Samuel je molio. „Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom i pred tobom, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i

spasi–“6

Simon je znao da ne može moliti. Već je bio pokušavao, no Božje bi mu ime opeklo usta, gušeći ga. Pitao se zašto mu te riječi struje mislima ako ih ne može izgovoriti. I zašto može stajati na podnevnom svjetlu i ostati živ, ali ne može izreći posljednju molitvu.

Dim se počeo polako širiti niz hodnik poput usredotočenog duha. Simon je osjećao miris paleži i čuo pucketanje vatre koja izmiče kontroli, ali bio je čudnovato suzdržan, kao da je daleko od svega. Bilo je neobično postati vampir, na dar dobiti nešto što se može opisati jedino kao vječni život, a onda ipak umrijeti sa šesnaest godina.

„Simone!” Glas je bio slab, ali ipak ga je zahvaljujući svom sluhu razaznao kroz praskanje i pucketanje sve veće vatre. Dim u hodniku bio

Stari zavjet, Druga knjiga Ljetopisa, 20: 9 je nagovijestio vrućinu, koja je sada stigla do njega, pritišćući ga poput vrelog zida. „Simone!”

Bio je to Claryn glas. Prepoznao bi ga bilo gdje. Pitao se je li ga zazvao njegov um, koji mu sada potiče sjećanja na ono što je najviše volio u životu kako bi ga lakše proveo kroz umiranje.

„Simone, mamlaze jedan! Ovdje sam! Na prozoru!”Simon skoči na noge. Sumnjao je da bi mu um zazvao takvo što. Kroz sve gušći dim vidio je

kako se nešto bijelo miče uz rešetke prozora. Kad se približio, bijeli su se obrisi pretvorili u šake koje stežu rešetke. Skočio je na poljski krevet i nadglasavajući vatru, viknuo: „Clary?”

„O, hvala ti, Bože.” Jedna se ruka ispružila i stisnula mu rame. „Izbavit ćemo te odavde.”

„Kako?” upitao je Simon opravdano, no tad se začuje naguravanje i Claryne ruke nestanu. Trenutak kasnije na njihovom su se mjestu našle nove, veće ruke, nedvojbeno muške, s ožiljcima na zglobovima tankih, pijanističkih prstiju.

„Pričekaj.” Jaceov glas bio je smiren, samouvjeren, baš kao da čavrljaju na zabavi, a ne kroz rešetke tamnice koja je vrlo brzo gorjela. „Možda bi bilo dobro da se odmakneš.”

Preplašen, Simon posluša i pomakne se u stranu. Jace snažnije stisne rešetke, a zglobovi na

prstima mu zastrašujuće pobijele. Začuje se škripav prasak – kvadrat rešetki naglo iskoči iz kamena

i uz zveket tresne pokraj kreveta. Kamena prašina stuštila se dolje u zagušljivom bijelom oblaku.

Na praznom prozorskom okviru pojavi se Jaceovo lice. „Simone. DOĐI.” Ispružio je ruku.

Simon je prihvati i osjeti kako ga Jace vuče gore, a onda sam zgrabi okvir prozora i podigne se kroz usku četvorinu kao zmija koja se migolji kroz tunel. Trenutak kasnije izvalio se na vlažnu travu i netremice zagledao u krug zabrinutih lica iznad sebe. Jace, Clary i Alec – svi su ga promatrali sa zebnjom.

„Izgledaš usrano, vampiru”, reče Jace. „Što ti je to s rukama?”

Simon sjedne. Ruke su mu zacijelile, ali još su bile crne na mjestima gdje ih je bio pritisnuo uz rešetke ćelije. Prije no što je stigao odgovoriti. Clary ga iznenada snažno zagrli.

„Simone”, šapnula je. „Ne mogu vjerovati. Nisam ni znala da si ovdje. Sve do sinoć mislila sam da si u New Yorku–”

„Da, tjah, ni ja nisam znao da si ti ovdje”, reče Simon, ljutito pogledavši Jacea preko njezina ramena. „Zapravo, mislim da mi je izričito rečeno da nisi ovdje.”

„Nikad to nisam rekao”, napomenuo je Jace. „Samo te nisam ispravio kad si bio, znaš, u krivu. No upravo sam te spasio od smrti u plamenu, pa mi se čini da se ne bi trebao ljutiti.”

Od smrti u plamenu. Simon se odmakne od Clary i pogleda uokolo. Nalazili su se u kockastom vrtu koji je s dvije strane bio zagrađen bedemima utvrde, a s druge dvije gusto poredanim stablima. Stabla su bila razmaknuta tamo gdje je bio šljunčani put koji je vodio s brda u grad – put je bio obrubljen bakljama vještičjeg svjetla, no samo ih je nekoliko gorjelo, bacajući slab i nestalan sjaj. Simon je podigao pogled prema Gardu. Iz tog kuta vatra jedva da se mogla uočiti – crni je dim obojio nebo iznad utvrde, svjetlo je na pokojemprozoru izgledalo neprirodno jarko, no kameni su zidovi dobro skrivali svoju tajnu.

„Samuel”, reče Simon. „Moramo izvući Samuela.”

Clary se zbuni. „Koga?”

„Nisam bio sam tamo dolje. Samuel... on je bio u susjednoj ćeliji.

„Hrpa dronjaka koje sam vidio kroz prozor?” prisjetio se Jace.

„Da. Malo je čudan, ali dobar je čovjek. Ne možemo ga ostaviti dolje.” Pomažući si rukama, Simon ustane. „Samuele? Samuele!”

Nije bilo odgovora. Simon je otrčao do niskog rešetkastog prozora pokraj onog kroz koji je maloprije ispuzao. Kroz rešetke je vidio samo vrtloge dima. „Samuele! Jesi li unutra?”

Nešto se pomaklo u dimu – nešto zgrbljeno i tamno. Glasom ohrapavjelim od dima, Samuel promuklo vikne: „Ostavi me na miru! Odlazi!”

„Samuele! Stradat ćeš dolje.” Simon snažno potegne rešetke, ali bez ikakva učinka.

„Ne! Ostavi me na miru! Želim ostati!”

Simon se očajnički okrene i spazi Jacea pokraj sebe. „Pomakni se”, reče Jace i kad se Simon pomaknuo u stranu, čizmom silovito udari po rešetkama koje se otkinu iz ležišta i stropoštaju u Samuelovu ćeliju. Samuel hrapavo krikne.

„Samuele! Jesi li dobro?” Simonu se pred očima pojavi slika Samuela s razmrskanom glavom ispod rešetaka.

Samuel se sada već derao. „ODLAZI!”

Simon svrne pogled na Jacea. „Čini se da misli ozbiljno.”

Jace ogorčeno zavrti plavom glavom. „Baš si morao steći ludog zatvorskog prijatelja, je l’? Nisi jednostavno mogao brojiti stropne pločice ili pripitomiti miša kao svaki normalan zatvorenik?” Ne čekajući odgovor, Jace legne na zemlju i stane puzati kroz prozor.

„Jace!” krikne Clary i s Alecom jurne prema prozoru, ali Jace je već bio na drugoj strani i spustio se u ćeliju. Clary pogledom prostrijeli Simona. „Kako si ga mogao pustiti da to napravi?”

„Tjah, nije mogao ostaviti čovjeka da umre tamo dolje”, reče neočekivano Alec premda je i sam izgledao pomalo zabrinuto. „Pa o Jaceu govorimo–”

Prekine se kad dvije ruke izrone iz dima. Alec zgrabi jednu, Simon drugu pa zajedno izvuku Samuela iz ćelije poput mlohave vreće krumpira te ga polože na travnjak. Trenutak kasnije Simon i Clary dohvatili su Jaceove ruke i počeli ga izvlačiti, no on je bio znatno manje mlohav i opsovao je kad su mu slučajno udarili glavom o kamenu izbočinu. Otrese ih, ostatak puta do travnjaka otpuže sam pa se iznemoglo preokrene na leda. „Joj”, oglasio se zureći u nebo. „Mislim da sam nešto istegao.” Sjeo je i pogledao Samuela. „Je li on dobro?”

Samuel je zgrbljen sjedio na zemlji, ruku raširenih preko lica. Bez glasa se ljuljao naprijed-natrag.

„Mislim da nešto nije u redu s njim”, reče Alec pa spusti ruku na Samuelovo rame. Samuel se tržne, gotovo se srušivši.

„Ostavi me na miru”, reče on; glas mu je pucao. „Molim te. Ostavi me na miru, Alec.”

Alec se sav ukoči. „Što si rekao?”

„Da ga ostaviš na miru”, reče Simon, ali Alec ga nije ni pogledao, čak se činilo kako nije ni primijetio da je išta rekao. Gledao je Jacea koji je, iznenada vrlo blijed, već ustajao.

„Samuele”, reče Alec. Glas mu je bio neuobičajeno grub. „Makni ruke s lica.”

„Ne.” Samuel gurne bradu na prsa. Ramena su mu se tresla. „Ne, molim te. Ne.”

„Alec!” pobunio se Simon. „Zar ne vidiš da mu nije dobro?”

Clary uhvati Simona za rukav. „Simone, nešto nije u redu.”

Promatrala je Jacea – a kad nije? – koji se primicao Samuelu zureći u njegovo pognuto tijelo. Vrhovi prstiju krvarili su mu na mjestima gdje ih je ogulio na prozorskoj izbočini i kad je maknuo kosu s očiju, ostavili su mu krvave tragove na obrazu. No činilo se da nije ni primijetio. Oči su mu bile širom otvorene, a usne ljutito stisnute. „Sjenolovče”, rekao je. Glas mu je bio kristalno jasan. „Pokaži nam lice.”

Samuel je oklijevao, a onda spustio ruke. Simon mu dotad nije vidio lice, pa nije bio svjestan koliko je upalo i kako staro Samuel izgleda. Lice mu je bilo napola prekriveno gustom sivom bradom, oči su mu plutale u tamnim dupljama, obrazi su mu bili puni bora. No Simonu je i dalje zbog nečega bio neobično poznat.

Alecove usne se pomaknu, ali ne progovori. No Jace progovori.

„Hodge“ rekao je.

„Hodge?” ponovio je Simon zbunjeno. „Ali ne može biti. Hodge je... a Samuel, on ne može biti...”

„Tjah, očito baš to Hodge radi”, reče Alec gorko. „Uvjeri te da je netko drugi.”„Ali rekao je–” započne Simon, no Clary pojača stisak na njegovoj ruci pa on utihne. Dovoljan

im je bio izraz Hodgeova lica. Nije to bila krivnja, čak ni strah zato što su ga otkrili, već golema tuga koju je bilo teško dugo gledati.

„Jace”, rekao je Hodge vrlo tiho. „Alec... tako mi je žao.”Uto se Jace pokrene kao da je usred borbe, poput sunčevih zraka na vodi. Stane ispred

Hodgea s izvučenim nožem, oštrim vrhom naciljavši grlo svog nekadašnjeg učitelja. Po sječivu klizne odbljesak vatre. „Ne trebaju mi tvoje isprike. Daj mi razlog da te ne smjesta ubijem.”

„Jace.” Alec je izgledao uzbunjeno. „Jace, čekaj.”

Iznenada se začuje tutnjava; dio krova Garda posve je izgorio obavijen narančastim vatrenim jezicima. Žar se ljeskao u zraku i osvijetlio tamu. Clary je mogla vidjeti svaku vlat trave i svaku boru na Hodgeovu mršavom, prljavom licu.

„Ne”, reče Jace. Tup pogled u očima kojima je netremice promatrao Hodgea podsjetio je Clary na još jedno bezizražajno lice. Valentineovo. „Znao si što mi je otac učinio, zar ne? Znao si sve njegove prljave tajne.” Alec je zbunjeno pogledavao Jacea i svog bivšeg učitelja. „O čemu govoriš? Što se događa?”

Hodge dodatno nabora lice. „Jonathane...”„Oduvijek si sve znao, a ništa nisi rekao. Sve te godine bio si u Institutu, praveći se blesav.”

Hodgeove se usne objese. „Nisam... nisam bio siguran”, prošaptao je. „Ako ne vidiš dijete u najranijim danima... nisam bio siguran tko si, a još manje što si.”

„Jace?” Plavim očima Alec je uznemireno gledao čas svog najboljeg prijatelja, čas učitelja, ali njih dvojica vidjela su samo jedan drugoga. Hodge je izgledao kao da je uhvaćen u škrip koji ga steže; ruke se mu se trzale na bokovima kao da trpi bolove, a oči mu sijevale amo-tamo. Clary se sjeti elegantno odjevenog muškarca u biblioteci opasanoj knjigama, koji joj je ponudio čaj i dobrohotan savjet. Činilo joj se da je od toga prošlo stotinu godina.

„Ne vjerujem ti”, reče Jace. „Znao si da Valentine nije mrtav. Sigurno ti je rekao–”„Ništa mi nije rekao”, reče Hodge teško dišući. „U vrijeme kad su me Lightwoodovi izvijestili da

će uzeti k sebi sina Michaela Waylanda, nisam čuo ni glasa od Valentinea još od Pobune. Mislio sam da me zaboravio. Čak sam se i molio da je mrtav, ali nisam mogao biti siguran da je tako. A onda noć prije nego što si stigao, došao je Hugo s Valentineovom porukom za mene. ‘Dječak je moj sin.’ Samo to.” Hodge hrapavo udahne. „Nisam znao bih li mu vjerovao. Mislio sam da ću znati...

mislio sam da ću naprosto znati po tvom izgledu, ali nije bilo ničega, ama baš ničega što bi me uvjerilo. Pa sam pomislio da se radi o Valentineovoj varci. Ali o kakvoj varci? Što nastoji postići? Ti nisi imao pojma, to mi je bilo jasno, ali Valentineov cilj–”

„Morao si mi reći što sam“, reče Jace u jednome dahu, kao da je katapultirao te riječi. „U tom bih slučaju mogao nešto poduzeti. Možda bih se bio ubio.”

Hodge podigne glavu i pogleda Jacea kroz svoju zamršenu, prljavu kosu. „Nisam bio siguran”, rekao je, napola govoreći sam sebi, „a kada bi me mučila sumnja, pomislio bih da je odgoj, možda, važniji od krvi; da te se može naučiti–”

„Naučiti što? Da ne budem čudovište?” Jaceov glas je drhtao, ali nož u njegovoj ruci bio je nepomičan. „Trebao si biti pametniji. Pretvorio te u kukavicu koja kleči pred njim, jelda? A tada nisi bio bespomoćno dijete. Mogao si mu pružiti otpor.”

Hodge je spustio pogled. „Pokušao sam te odgojiti najbolje što sam znao”, reče on, ali čak su i

Clary njegove riječi zvučale neuvjerljivo.

„Sve dok se Valentine nije vratio”, reče Jace, „a onda si napravio sve što je tražio od tebe – predao si me njemu kao da sam pas koji mu je jednom pripadao, pas kojeg ti je nekoliko godina dao na čuvanje–”

„A onda si otišao”, reče Alec. „Sve si nas napustio. Zar si doista mislio da se možeš sakriti ovdje u Alicanteu?”

„Nisam se došao skrivati”, reče Hodge beživotnim glasom. „Došao sam zaustaviti Valentinea.”

„Ne misliš valjda da ćemo povjerovati u to.” Alec je ponovo zvučao ljutito. „Uvijek si bio na Valentineovoj strani. Imao si izbora, mogao si mu okrenuti leđa–”

„Nikad nisam imao izbora!” podigao je Hodge glas. „Vaši roditelji dobili su priliku za nov život, ali ja ne! Bio sam zarobljen u Institutu petnaest godina–”

„Institut je bio naš dom!” reče Alec. „Zar je doista bilo tako loše živjeti s nama, biti dio naše obitelji?”

„Nije se radilo o vama.” Hodgeov glas bio je hrapav. „Vas djecu sam volio. No vi ste bili samo djeca. A mjesto koje nikad ne smiješ napustiti ne može ti biti dom. Ponekad tjednima nisam razgovarao s odraslom osobom. Nijedan mi sjenolovac nije vjerovao. Čak se ni vašim roditeljima nisam istinski sviđao; trpjeli su me jer nisu imali izbora. Nisam se mogao oženiti ni imati vlastitu djecu. Nisam imao život. A vi djeca na koncu biste odrasla i otišla, a onda više čak ni vas ne bih imao. Živio sam u strahu, ako se to uopće može nazvati životom.”

„Ne možeš nas natjerati da te žalimo”, reče Jace. „Ne nakon onog što si učinio. I kojeg si se vraga bojao, kad si sve vrijeme provodio u knjižnici? Grinja iz prašine? Mi smo izlazili i borili se s demonima!”

„Bojao se Valentinea”, reče Simon. „Zar ne shvaćaš–”

Jace mu uputi otrovan pogled. „Zaveži, vampiru. Ovo nema nikakve veze s tobom.”

„Ne baš Valentinea”, reče Hodge, pogledavši Simona valjda prvi put otkad su ga izvukli iz ćelije. Nešto u njegovim očima iznenadilo je Clary – pogled mu je bio umoran ali gotovo topao. „Bojao sam se vlastite slabosti kad je Valentine u pitanju. Znao sam da će se jednoga dana vratiti. Znao sam da će pokušati opet doći na vlast i upravljati Klavom. I znao sam što mi može ponuditi. Osloboditi me kletve. Život. Mjesto u svijetu. U njegovu svijetu opet bih mogao biti sjenolovac. U ovome to više nikad ne bih mogao biti.” Bilo je bolno slušati ogoljenu čežnju u njegovu glasu. „Znao sam da ću biti preslab da odbijem tu mogućnost ako mi je ponudi.”

„A pogledaj što si dobio”, bijesno će Jace. „Trunuo si u ćeliji Garda. Je li nas vrijedilo izdati?”

„Na to pitanje znaš odgovor.” Hodge je zvučao iscrpljeno. „Valentine je skinuo kletvu s mene. Zakleo se tako i učinio je to. Mislio sam da će me vratiti u Krug ili u ono što je tada bilo ostalo od njega. Ali nije. Čak me ni on nije želio. Znao sam da za mene neće biti mjesta u njegovu novom svijetu. I znao sam da bih prodao sve što imam za neko skrovište.” Spustio je pogled na stisnute, prljave ruke. „Samo mi je jedna stvar još bila preostala – jedna mogućnost da ne potratim život u potpunosti. Nakon što sam čuo da je Valentine ubio Tihu braću – da je došao do Mača smrtnika – znao sam da će tražiti Zrcalo smrtnika. Znao sam da mu trebaju sva tri Instrumenta. I znao sam da je Zrcalo smrtnika ovdje u Idrisu.”

„Čekaj”, podigao je Alec ruku. „Zrcalo smrtnika? Hoćeš reći da znaš gdje je? I tko ga

posjeduje?”

„Nitko ga ne posjeduje”, reče Hodge. „Nitko ne može posjedovati Zrcalo smrtnika. Ni nefil ni donjosvjećanin.”

„Zbilja si poludio tamo dolje, jelda?” tržne Jace bradom prema izgorenim prozorima tamnice.

„Jace.” Clary je zabrinuto podigla pogled na Gard, kojem je krov bio okrunjen bodljikavom mrežom crvenkastozlatnih plamenova. „Požar se širi. Trebali bismo otići odavde. Možemo razgovarati dolje u gradu–

„Petnaest godina bio sam zatvoren u Institutu”, nastavi Hodge kao da Clary ništa nije rekla. „Nisam mogao gurnuti van ni ruku. Sve vrijeme provodio sam u knjižnici, istražujući kako skinuti kletvu koju je Klava bacila na mene. Saznao sam da je samo Instrument smrtnika može poništiti. Čitao sam knjigu za knjigom s mitovima o anđelu, o tome kako se uzdigao iz jezera, noseći Instrumentarij smrtnika koji je dao sjenolovcu Jonathanu, prvom nefilu. Postojala su tri Instrumenta: Kalež, Mač i Zrcalo–”

„Sve to znamo”, prekinuo ga je Jace razdraženo. „Ti si nam bio učitelj.

„Mislite da znate sve o tome, ali nije tako. Neprekidno iznova proučavajući različite verzije pripovijesti, uvijek bih nailazio na istu ilustraciju, istu sliku – svi smo je vidjeli: anđeo se uzdiže iz jezera s Mačem u jednoj i Kaležom u drugoj ruci. Nikako nisam mogao dokučiti zašto Zrcalo nije na slici. A onda sam shvatio. Zrcalo je jezero. Jezero je Zrcalo. Oni su jedno.” Jace je polako spustio nož. „Jezero Lyn?”

Clary se sjeti jezera nalik zrcalu koje je nicalo prema njoj i vode koja se rasprsnula pri udaru. „Pala sam u jezero kad sam stigla ovamo. Zbilja ima nečeg u njemu. Luke mi je rekao da ima neobična svojstva i da ga Vilinski narod naziva Zrcalo snova.”

„Baš tako”, započne Hodge gorljivo. „A shvatio sam i da Klava ne zna za to jer se ta spoznaja izgubila tijekom vremena. Čak ni Valentine nije znao–”

Prekine ga lom i tutnjava – toranj na drugoj strani Garda urušavao se uz vatromet crvenih, svjetlucavih iskri.

„Jace”, Alec je uznemireno podigao glavu. „Jace, moramo otići odavde. Ustani”, reče on Hodgeu pa mu povuče ruku uspravljajući ga. „Ispričat ćeš Klavi ono što si sada rekao nama.”

Hodge se drhtavo osovio. Kakav je osjećaj, pomisli Clary žacnuta nezvanim sažaljenjem, živjeti srameći se ne samo onoga što si učinio, nego i onoga što upravo radiš, kao i onoga što znaš da ćeš ponoviti? Hodge je davno odustao od pokušaja da živi boljim ili drukčijim životom; želio je jedino prestati strahovati, zato je i strahovao cijelo vrijeme.

„Dođi.” Alec gurne Hodgea naprijed i dalje ga čvrsto držeći za ruku. Ali Jace stane ispred obojice, prepriječivši im put.

„Ako Valentine dođe do Zrcala smrtnika”, reče, „što će se dogoditi?

„Jace”, reče Alec ne puštajući Hodgeovu ruku, „nemoj sada–”

„Ako to otkrije Klavi, od njih to nikad nećemo saznati”, reče Jace. „Njima smo samo djeca. Ali nama Hodge to duguje.“ Uperio je pogled prema bivšem učitelju. „Rekao si da si shvatio da moraš zaustaviti Valentinea. Zaustaviti ga u čemu? Kakvu mu moć daje Zrcalo?”

Hodge je odmahnuo glavom. „Ne mogu–”„I bez laži.” Nož je svjetlucao na Jaceovu boku; čvrsto je stiskao držak. „Jer bih ti možda za

svaku laž mogao odrezati prst. Ili dva.”

Hodge ustukne s ogromnim strahom u očima. Alec je izgledao pogođeno. „Jace. Ne. Tvoj je otac takav. Ti nisi.”

„Alec”, reče Jace. Nije gledao prijatelja, no glas mu je bio poput pokajničkog dodira. „Ti ne znaš kakav sam uistinu.”

Clary preko travnjaka uhvati Alecov pogled. Ne može shvatiti zašto se Jace tako ponaša, pomislila je. Ne zna. Koraknula je naprijed. „Jace, Alec je u pravu – odvest ćemo Hodgea dolje u Dvoranu i tamo će ispričati Klavi ono što je sada rekao nama–”

„Da je želio ispričati Klavi, već bi to bio učinio”, odbrusi Jace ne pogledavši je. „Činjenica da to nije učinio dokazuje da je lažljivac.”

„Klavi se ne može vjerovati!” Hodge je očajnički prosvjedovao. „Špijuni su u njoj...Valentineovi ljudi... Ne mogu im reći gdje je Zrcalo. Kad bi Valentine pronašao Zrcalo, bio bi–”

Nije dovršio rečenicu. Nešto jarkosrebrno bljesnulo je na mjesečini, svijetla točka u tami. Alec krikne. Hodgeove oči naglo se rašire – zateturao je zgrabivši se za prsa, a kad je klonuo unatrag, Clary opazi i zašto; držak dugačkog bodeža virio mu je iz grudi kao krilca strijele koja strše iz mete.

Skočivši naprijed, Alec u padu uhvati bivšeg učitelja i oprezno ga spusti na zemlju. Bespomoćno je podigao pogled, a lice mu je bilo poprskano Hodgeovom krvlju. „Jace, zašto–”

„Nisam–” Jace je bio blijed, a na boku je, vidjela je Clary, još uvijek stiskao bodež. „Ja...”

Simon se hitro okrene na mjestu. Clary također pa se zagledaju u tamu. Vatra je osvijetlila travu paklenskim narančastim sjajem, ali među stablima na padini brda bilo je mračno – a onda se iz tmine pojavi zasjenjeni lik, poznate crne raskuštrane kose. Krenuo je prema njima dok mu je svjetlo obasjavalo lice, odražavajući mu se u crnim očima; izgledale su kao da gore.

„Sebastiane?“ reče Clary.

Jace skrene mahnit pogled s Hodgea na Sebastiana, koji je kolebljivo stajao na rubu vrta. Jace kao da je bio ošamućen. „Ti?” reče. „Ti... si ovo učinio?”

„Morao sam”, reče Sebastian. „Inače bi vas ubio.”

„A čime, molim te?” vikne Jace, a glas mu zadrhti. „Uopće nije imao oružje–”

„Jace.” Alec je nadglasao Jaceovu viku. „Dođi ovamo. Pomozi mi oko Hodgea.”

„Inače bi vas ubio”, ponovio je Sebastian. „On bi–”

Ali Jace je već kleknuo pokraj Aleca, gurnuvši bodež u korice za pojasom. Alec je držao Hodgea na rukama; sada je i on imao krvi na prsima. „Izvadi mi stelu iz džepa”, rekao je Jaceu. „Pokušaj iratzeom–”

Clary, ukočena od užasa, osjeti kako se Simon vrpolji pokraj nje. Okrenula se prema njemu i ostala zapanjena – bio je bijel poput brašna, izuzev bolesnog crvenog žara na obje jagodice. Vidjela je kako mu žile vijugaju ispod kože poput kakvog krhkog granatog koralja. „Krv”, šapnuo je, ne gledajući Clary. „Moram se udaljiti od nje.”

Clary ga uhvati za rukav, ali on zatetura unatrag, otrgnuvši ruku iz njezina stiska.

„Ne, Clary, molim te. Pusti me da odem. Bit ću dobro. Vratit ću se. Samo moram–” Krenula je za njim, ali bio je prebrz. Nestao je u tami između stabala.

„Hodge...” Alec je zvučao uspaničeno. „Hodge, budi miran...”

No njegov se učitelj malaksalo otimao, pokušavajući se odmaknuti od njega i stele u Jaceovoj ruci. „Ne.” Hodgeovo lice bilo je žutosivo. Naglo je skrenuo pogled s Jacea na Sebastiana, koji se još uvijek krzmao u sjeni. „Jonathane–”

„Jace”, reče Jace gotovo šapatom. „Zovi me Jace.”

Hodge zaustavi pogled na njemu. Clary nije mogla odgonetnuti što mu se nalazi u očima. Preklinjale su, to da, ali bilo je u njima i nečeg višeg od toga – strave, ili nečeg sličnog, i žudnje. Obrambeno je podigao ruku. „Ne ti”, šapnuo je, a iz usta mu se izlije krv.

Na Jaceovu licu bljesne bol. „Alec, nacrtaj iratze... Mislim da ne želi da ga dodirnem.”

Hodge napne prste poput pandži i ščepa Jacea za rukav. Hroptao je. „Ti nikad... nisi bio...”

Umro je. Clary je razaznala trenutak kad ga je život napustio. Nije to bilo tiho i brzo kao na filmu; glas mu se ugasio u klokotu, oči su mu se preokrenule, postao je mlohav i težak pa mu se ruka neprirodno svinula ispod leda.

Alec mu vrhovima prstiju zatvori oči. „Vale, Hodge Starkweatheru.”

„Ne zaslužuje to.” Sebastianov glas bio je oštar. „Nije bio sjenolovac, nego izdajnik. Ne zaslužuje oproštajne riječi.”

Alec hitro podigne glavu. Spustio je Hodgea na zemlju i ustao; plave su mu oči bile ledene, a

odjeća prošarana krvlju. „Ne znaš ništa o njemu. Ubio si nenaoružana čovjeka. Nefila. Ubojica si.”

Sebastian prezirno iskrivi usne. „Misliš da ne znam tko je on?” pokazao je na Hodgea. „Starkweather je bio u Krugu. Tada je izdao Klavu i zbog toga su ga prokleli. Trebao je umrijeti zbog onoga što je učinio, ali Klava je bila blaga – i što su time postigli? Sve nas je ponovo izdao predavši Kalež smrtnika Valentineu samo kako bi se oslobodio kletve – kletve koju je zaslužio.” Zastao je teško dišući. „Nisam to trebao napraviti, ali ne možeš reći da nije zaslužio.”

„Kako toliko znaš o Hodgeu?” upitala je Clary. „I što radiš ovdje? Mislila sam da si rekao da ćeš ostati u Dvorani.”

Sebastian je oklijevao. „Dugo vas nije bilo”, reče napokon. „Zabrinuo sam se. Pomislio sam da bi vam mogla zatrebati moja pomoć.”

„Pa si nam odlučio pomoći ubivši čovjeka s kojim smo razgovarali!“ upitala je Clary. „Zato što si mislio da ima mutnu prošlost? Tko... tko bi napravio takvo što? To nema nikakvog smisla.”

„Zato što laže”, reče Jace. Proučavao je Sebastiana hladnim pogledom. „I to ne odveć dobro. Mislio sam da ćeš biti malo brži na nogama, Verlacu.”

Sebastian ga mirno pogleda u oči. „Ne znam što želiš reći, Morgensternu.”

„Želi reći da ako uistinu misliš kako je ovo što si učinio opravdano”, koraknuo je Alec naprijed, „nećeš imati ništa protiv toga da odeš s nama u Dvoranu Sporazuma i obrazložiš to Vijeću. Hoćeš li otići?”

Prođe trenutak, a onda se Sebastian osmjehne – taj je osmijeh ranije očaravao Clary, ali sada s njim nešto nije bilo kako treba, bio je poput slike na zidu koja se lagano nakrivila. „Jasno da hoću.” Polako je krenuo prema njima, gotovo šetkajući, kao da ga baš ništa ne muči. Kao da maloprije nije počinio ubojstvo. „Naravno”, reče on, „malčice je čudno što ste toliko uzrujani samo zato što sam ubio čovjeka kojemu je Jace namjeravao odrezati prste. Jedan po jedan.”

Alec stisne čeljust. „On to ne bi učinio.”

„Ti...“ Jace je promatrao Sebastiana s gnušanjem. „Nemaš pojma o čemu govoriš.”

„Ili si možda zapravo ljutit”, reče Sebastian, „zato što sam ti poljubio sestru. Zato što me željela.”

„Nisam“, reče Clary, ali nijedan je ne pogleda. „Mislim, nisam te željela.

„Ima tu navikicu – znaš, ono hvatanje zraka kad je poljubiš, kao da je zatečena?” Sebastian se zaustavio tik ispred Jacea, anđeoski se smješkajući. „To ispadne prilično ljupko. Zacijelo si primijetio.”

Jace je izgledao kao da će povratiti. „Moja sestra–”

„Tvoja sestra“, reče Sebastian. „Ma nemoj? Vas dvoje baš se i ne ponašate kao brat i sestra. Misliš da ljudi ne vide kako se gledate? Misliš da ste skrili prave osjećaje? Misliš da nitko ne misli da je to bolesno i neprirodno? Jer je baš takvo.”

„Sad bi bilo dosta.” Jaceov izraz bio je ubojit.

„Zašto to radiš?” upita Clary. „Sebastiane, zašto govoriš sve te stvari?”

„Zato što napokon mogu”, reče Sebastian. „Nemaš pojma kako mi je bilo u društvu svih vas prošlih nekoliko dana; morao sam se pretvarati da vas podnosim, da mi nije muka čim vas vidim. Ti”, obrati se Jaceu, „kad god ne veneš za svojom vlastitom sestrom, cmizdriš i cmizdriš o tome kako te tatica nije volio. Tjah, tko ga može kriviti? A ti, ti glupa kučko”, okrenuo se prema Clary, „dala si dragocjenu knjigu onom mješancu, vješcu; imaš li imalo mozga u toj sićušnoj glavi? A ti...” Sada je podrugljivo gledao Aleca. „Mislim da svi znamo što ne valja s tobom. Takve ne bi smjeli puštati u Klavu. Odvratan si.”

Alec je problijedio, ali više od svega izgledao je zapanjeno. Clary ga ja razumjela – bilo je teško gledati Sebastiana, njegov anđeoski smiješak, i povjerovati da može izreći takve stvari. „Pretvaratise da nas podnosiš?” ponovila je. „Ali nisi se morao pretvarati, osim ako... osim ako nas nisi špijunirao”, završila je jer je u tom trenutku dokučila istinu. „Osim ako nisi Valentineov špijun.”

Sebastianovo lijepo lice se iskrivi, puni obrazi mu se spljošte, a duboke, otmjene oči suze mu se u proreze. „I napokon su shvatili”, reče. „Kunem se, postoje potpuno tamne demonske dimenzije u kojima su stvari jasnije nego u glavama svih vas skupa.”

„Možda nismo jako bistri”, reče Jace, „ali barem smo živi.”

Sebastian ga s gnušanjem pogleda. „Ja sam živ”, naglasi.

„Ne zadugo”, reče Jace, a mjesečina naglo bljesne na sječivu njegova noža. Bacio se na Sebastiana tako brzo da se činilo kako je u izmaglici; nikada Clary nije vidjela bržeg čovjeka.

Sve do sljedećeg trenutka.

Sebastian se tržne u stranu izbjegavajući udar, uhvativši pritom Jaceovu ruku kojom je bio zamahnuo. Nož lupne o zemlju, a Sebastian dohvati Jacea za leda jakne, podigne ga i baci nevjerojatnom snagom. Jace odleti u zid Garda i udari u njega silinom koja bi slomila kost pa se sav izvijen sruši na tlo.

„Jace!” Clary se zabijeli pred očima. Potrčala je prema Sebastianu namjeravajući ga zadaviti. No on korakne u stranu i nemarno zamahne rukom kao da udara kukca, žestoko je zahvativši po bočnom dijelu glave. Ona se zavrti i sruši na tlo pa se prevrne i stane žmirkati zbog bolne crvene magle u očima.

Alec je bio skinuo luk s leđa i napeo ga; spreman odapeti strijelu, mirnim je rukama nišanio

Sebastiana. „Ne miči se”, reče, „i stavi ruke na leđa.”

Sebastian se nasmijao. „Ne bi me valjda zbilja ustrijelio”, reče. Krenuo je prema Alecu laganim, nehajnim korakom, kao da se penje stubama ispred ulaznih vrata svoje kuće.

Alecove se oči suze. Uzdigao je ruke gracioznim, mirnim pokretom, sasvim nategnuo strijelu i

odapeo je. Poletjela je prema Sebastianu...I promašila ga. Sebastian se bio sagnuo ili već nekako pomaknuo, Clary nije bila sigurna;

strijela je prošla pokraj njega i zabila se u stablo. Alec je imao vremena samo za iznenađen pogled jer je Sebastian već bio pred njim, otrgnuo mu luk iz stiska i raspolovio ga rukama –zbog pucketavog praska Clary se lecne kao da je čula kako kosti pucaju. Pokušala se podignuti u sjedeći položaj, zanemarujući oštru bol u glavi. Jace je potpuno nepomično ležao nekoliko koraka od nje. Pokušala je ustati, ali noge kao da je nisu slušale.

Sebastian je bacio slomljene polovice luka u stranu i posve se primaknuo Alecu, kojemu je serafinski bodež već bliještao u ruci. No kad krene njime na Sebastiana, on odgurne bodež i zgrabi Aleca za vrat te ga gotovo podigne sa zemlje. Alec se gušio i otimao, dok se Sebastian cerio, stišćući mu grlo divljački i bez milosti. „Lightwoode”, šapnuo je. „Danas sam već sredio jednog od vas. Nisam očekivao da ću biti tolike sreće da to ponovim.”

No tad se naglo pomakne unatrag, kao lutka kojoj je netko potegao konce. Slobodan, Alec se skljoka na zemlju držeći se za grlo. Clary ga je čula kako hropće, očajnički udiše – ali promatrala je Sebastiana. Crna mu se sjena prilijepila za leđa poput pijavice. Okrećući se na mjestu, Sebastian je grabio prema svom grlu gušeći se i krkljajući, grabio je prema prilici koja ga je držala za vrat. Kad se okrenuo, mjesečina je pala na siluetu i Clary ugleda o kome je riječ.

Bio je to Simon. Ruke je omotao oko Sebastianova vrata, a bijeli sjekutići svjetlucali su mu poput koštanih igala. Po prvi put od one noći kad je ustao iz groba. Clary ga je vidjela u potpunosti pretvorenog u vampira; piljila je u njega užasnuta i zapanjena, ne mogavši odvratiti pogled. Podigao je usne u prijeteći izraz; očnjaci su mu bili posve izduženi i oštri poput bodeža. Zabio ih je u Sebastianovu podlakticu, ostavivši mu na koži dugačku crvenu posjekotinu.

Sebastian krikne i bacivši se unatrag, tresne o zemlju. Kotrljao se, no Simon je i dalje bio djelomično na njemu; grabili su jedan prema drugome, trgali se i režali poput pasa u areni. Sebastian je krvario na već nekoliko mjesta, kad je naposljetku posrćući ustao i dva puta snažno udario Simona u rebra. Simon se presavine držeći se za trup. „Gadni mali krpelju”, zarežao je Sebastian povlačeći nogu i spremajući se za sljedeći udarac.

„Ja to ne bih učinio”, javi se tih glas.

Clary hitro podigne glavu pa je pogodi nova bolna eksplozija iza očiju. Na nekoliko koraka od Sebastiana stajao je Jace. Lice mu je bilo krvavo, jedno mu je oko gotovo zatvorila oteklina, ali u ruci je držao blještavi serafinski bodež. Ruka mu je bila mirna. „Nikada ovime nisam ubio čovjeka”, reče. „No spreman sam pokušati.”

Sebastian je iskrivio lice. Načas spusti pogled prema Simonu pa podigne glavu i pljune. Riječi koje je nakon toga izgovorio bile su na jeziku koji Clary nije poznavala. Potom se okrenuo istom onom zastrašujućom brzinom kojom je bio napao Jacea te nestao u tami.

„Ne!” viknula je Clary. Pokušala se podići na noge, no boljoj je jurnula kroz glavu poput usijane

strijele. Srušila se na vlažnu travu. Trenutak kasnije Jace se nagnuo nad nju, blijeda i zabrinuta lica.

Podigla je pogled prema njemu. Vid joj se maglio. Morao se magliti – zar ne? – jer inače ne bi

vidjela tu bjelinu oko njega, nekakvo svjetlo–

Začula je Simonov pa Alecov glas. Nešto su predali Jaceu – stelu. Ruka ju je zapekla; već trenutak kasnije bol se počela povlačiti, dok joj je u glavi bivalo sve bistrije. Žmirnula je i pogledala tri lica koja su lebdjela nad njom. „Moja glava...”

„Imaš potres mozga”, reče Jace. „Iratze Klavinom liječniku. Ozljede glave znaju biti ustati?”

bi trebala pomoći, ali trebali bismo te odvesti problematične.” Vratio je stelu Alecu. „Možeš li

Kimnula je. No bila je to pogreška. Ponovo je prostrijeli bol – nečije ruke posegnu za njom i pomognu joj ustati. Simon. Zahvalno se oslonila na njega, čekajući da ponovo uhvati ravnotežu. Još se uvijek osjećala kao da bi se svakog trenutka mogla srušiti.

Jace se mrštio. „Nisi smjela onako napasti Sebastiana. Čak ni oružje nisi imala. Što ti je bilo?”

„Što nam je svima bilo?” Alec neočekivano stane u njezinu obranu. „Bacio te kao lopticu. Jace, još nikad nisam vidio da te netko tako nadjačao.

„Ja... iznenadio me”, reče Jace malčice nevoljko. „Zacijelo je prošao nekakvu posebnu obuku. Nisam to očekivao.”

„Eh, da.” Lecnuvši se, Simon je dodirnuo svoj prsni koš. „Mislim da mi je razvalio nekoliko rebara. Dobro sam”, dodao je kad je vidio Claryn zabrinuti pogled. „Zacjeljuju. Ali nema dvojbe da je Sebastian snažan. Vrlo snažan.” Pogledao je Jacea. „Što misliš, koliko je stajao ondje u sjeni?” Jace je izgledao sumorno. Preletio je pogledom stabla među kojima se izgubio Sebastian. „Tjah, Klava će ga uhvatiti – i vjerojatno prokleti.

Volio bih da na njega bace istu kletvu koju su bacili na Hodgea. To bi bila pjesnička pravda.”

Simon se okrene i pljune u grmlje. Kriveći lice, obrisao je usne nadlanicom. „Krv mu je odvratnog okusa. Poput otrova.”

„Možemo to dodati na popis njegovih šarmantnih osobina”, reče Jace. „Pitam se što je sve još bio naumio večeras.”

„Moramo se vratiti u Dvoranu.” Alecovo lice bilo je napeto i Clary se sjeti da mu je Sebastian nešto bio rekao, nešto o ostalim Lightwoodovima... „Možeš li hodati. Clary?”

Odmaknula se od Simona. „Mogu. A Hodge? Ne možemo ga samo ostaviti ovdje.”

„Moramo”, reče Alec. „Bit će vremena da se vratimo po njega ako preživimo noć.”

Odlazeći iz vrta. Jace zastane i skine jaknu pa njome prekrije Hodgeovo obješeno, zakrenuto lice. Clary je poželjela otići do Jacea, staviti mu ruku na rame, ali način na koji se držao odvratio ju je od tog nauma. Čak mu se ni Alec nije približavao niti mu ponudio iscjeliteljsku runu iako je šepao nizbrdo.

Zajedno su se kretali krivudavom stazom, a oružje im je bilo izvučeno i spremno za borbu. Nebo je bilo osvijetljeno crvenilom gorućega Garda koji su ostavljali. No nigdje nisu vidjeli demone. Zbog tišine i jezivog svjetla u Clarynoj je glavi bolno kuckalo; osjećala se kao da hoda u snu. Iscrpljenost ju je stezala poput škripa. Teško je podizala noge i treskala njima o tlo kao da su od betona, i tako neprekidno iznova. Čula je Jacea i Aleca kako razgovaraju na stazi ispred nje; premda su bili blizu, glasovi su im bili malko nejasni.

Alec je govorio blago, gotovo molećivo. „Jace, način na koji si gore razgovarao s Hodgeom...

Ne možeš tako razmišljati. Iako si Valentineov sin, ne znači da si čudovište. Što god da ti je učinio

dok si bio dijete, čemu god te učio, moraš shvatiti da ništa od toga nije tvoja krivnja–”

„Ne želim razgovarati o tome, Alec. Ni sad ni ikad. Nemoj mi to više spominjati.” Jace je zvučao bijesno, pa Alec utihne. Clary gotovo da je mogla osjetiti njegovu bol. Kakva noć, pomislila je. Noć velike boli za sve njih.

Pokušavala je ne misliti na Hodgea, njegov molećivi, jadni izraz lica prije no što je umro. Nije ga voljela, ali nije zaslužio ono što mu je Sebastian učinio. Nitko to ne zaslužuje. Pomislila je na Sebastiana i njegove kretnje brze poput iskri. Nikad nije vidjela da se itko osim Jacea tako brzo kreće. Željela je odgonetnuti što se dogodilo Sebastianu. Zbog čega je bratić

Penhallowovih tako zastranio i kako to da oni nisu primijetili? Mislila je da joj želi pomoći spasiti majku, ali samo se želio dočepati Bijele knjige i predati je Valentineu. Magnus je bio u krivu

– Valentine nije saznao za Ragnora Fella preko Lightwoodovih, nego je ona rekla Sebastianu za njega. Kako je mogla biti tako glupa?

Tako potresena jedva da je uočila kako se staza pretvorila u široku cestu koja ih je dovela u grad. Ulice su bile puste, kuće mračne, mnoga ulična vještičja svjetla bila su razbijena, a staklo im se rasulo po kaldrmi. Glasovi su odjekivali, reklo bi se, malko podalje od njih, tu i tamo bljesnula bi baklja u sjenama između kuća, ali–

„Jako je tiho”, reče Alec iznenađeno pogledavajući uokolo. „I–”

„Ne smrdi po demonima.” Jace se namrštio. „Čudno. Hajde, idemo u Dvoranu.”

Premda je Clary dijelom bila pripravna na napad, dok su koračali ulicama, nitko od njih nije vidio nijednog demona. Barem ne živog – iako je prolazeći uskom ulicom, vidjela skupinu od tri ili četiri sjenolovca u krugu oko nečega što je vibriralo i trzalo se na tlu. Naizmjence su probadali stvora dugačkim, zašiljenim kolčevima. Zadrhtavši, Clary je odvratila pogled.

Dvorana Sporazuma svijetlila je poput krijesa; vještičje svjetlo isijavalo je kroz vrata i prozore. Požurili su se uza stube, no Clary se nakon što se spotaknula, zaustavila kako bi povratila ravnotežu. Obuzimala ju je sve snažnija vrtoglavica. Sve oko nje kao da se okretalo, kao da stoji unutar velike kugle koja se obrće. Na nebu iznad nje zvijezde su izgledale poput bijelih pruga. „Trebala bi leći”, reče Simon, a onda ne dobivši odgovor, doda: „Clary?”

S velikim naporom natjerala se na smiješak. „Dobro sam.”

Stojeći na ulazu u Dvoranu, Jace se šutke osvrnuo prema njoj. Na drečavom sjaju vještičjeg svjetla krv na njegovu licu i natečeno oko izgledali su vrlo gadno, prugasto i crno.

Dvoranom se širila potmula huka, tih žamor stotina glasova. Clary je to zvučalo poput kucanja golemog srca. Svjetla baklji na zidovima zajedno sa sjajem vještičjih svjetala koja su se raznosila amo-tamo pekla su je za oči, cjepkajući joj vid; sada je mogla uočiti tek nejasne obrise i boje: bijelu, zlatnu i tamnoplavu boju noćnog neba koja je postupno prelazila u svjetliji ton. Koliko je već sati?

„Ne vidim ih.” Alec je zabrinuto pregledavao prostor tražeći obitelj; zvučao je stotinu kilometara daleko ili kao da se nalazi duboko pod vodom. „Dosad su već trebali stići–”

Kako je Clary vrtoglavica jačala, tako mu je glas polako nestajao. Oslonila se rukom o obližnji potporni stup da uhvati ravnotežu. Netko joj lagano dodirne leđa. Simon. Nešto je govorio Jaceu. Zvučao je zabrinuto. Glas mu se postupno pretvarao u mozaik desetaka drugih glasova, koji su se dizali i spuštali oko Clary poput valova koji se lome.

„Nikad nisam vidio takvo što. Demoni su se samo okrenuli i otišli, jednostavno su nestali.”

„Vjerojatno zbog izlaska sunca. Boje se zore, a uskoro sviće.”

„Ne, bilo je tu još nečega.”

„To ti samo ne želiš vjerovati da će se vratiti sljedeće noći, ili nakon nje.”

„Nemoj govoriti takve stvari, nema razloga. Ponovo će podignuti zaštite.”

„A Valentine će ih ponovo srušiti.”

„Možda drugo nismo ni zaslužili. Možda je Valentine bio u pravu – možda smo ušavši u savez s donjosvjećanima, izgubili anđelov blagoslov.”

„Budi tiho. Pokaži malo poštovanja. Na Trgu anđela prebrojavaju mrtve.”

„Eno ih”, reče Alec. „Tamo pokraj podija. Čini se da...” Glas mu je polako utihnuo, a onda nestane, probijajući se kroz gomilu. Clary je napregnula oči pokušavajući izoštriti sliku. Opažala je samo mrlje–

Jace je, čula je, suspregnuo dah. Potom se bez riječi stao gurati kroz gomilu za Alecom. Clary makne ruku sa stupa, namjeravajući krenuti za njima, ali posrne. Simon je uhvati.

„Moraš prileći. Clary”, reče.

„Ne”, šapnula je. „Želim vidjeti što se–”Zastala je. Simon je zurio mimo nje za Jaceom; izgledao je pogođeno. Poduprijevši se o stup,

podigla se na nožne prste, nastojeći pogledom nadvisiti gomilu...I tad spazi Lightwoodove: Maryse je ovila ruke oko uplakane Isabelle, dok je Robert

Lightwood sjedio na podu i nešto držao – ne nešto, nekoga, pa se Clary sjeti trenutka kad je ugledala Maxa u Institutu: spavao je mlohavo ležeći na kauču, naočale su mu bile naherene, a ruku je ispružio na podu. Može zaspati bilo gdje, rekao je Jace. I sada je izgledao kao da spava u očevu krilu, ali Clary je znala da nije tako.

Alec je bio na koljenima i držao jednu Maxovu ruku, dok je Jace samo nepomično stajao na mjestu; više od svega izgledao je izgubljeno, kao da nema pojma gdje se nalazi i što tamo radi. Clary je u tom trenutku silno željela otrčati do njega i zagrliti ga, no Simonov izraz lica ponavljao joj je da to ne učini, baš kao i sjećanje na ladanjsku kuću i zagrljaje koje je tamo razmjenjivala s Jaceom. Ona je posljednja osoba na svijetu koja bi mu ikad mogla pružiti ikakvu utjehu.

„Clary”, reče Simon, no ona se odmicala od njega unatoč vrtoglavici i glavobolji. Potrčala je prema vratima Dvorane i odgurnula ih, istrčala na stube i zaustavila se na njima, gutajući hladan zrak. U daljini iznad obzora protezala se crvena vatra, a zvijezde su polako nestajale, blijedeći na osvijetljenom nebu. Noć je prošla. Svitalo je.

13

TAMO GDJE JE TUGA

Clary se dašćući probudila iz sna o krvavim anđelima, čvrsto uvijena u plahtu. U Amatisinoj gostinskoj sobi bilo je posve mračno i zagušljivo, pa se osjećala kao da je zatvorena u lijesu. Posegnula je za zastorima i naglo ih razmaknula, puštajući unutra danje svjetlo. Namrštila se i opet navukla zastore.

Sjenolovci su spaljivali svoje mrtve i još od demonskog napada nebo na zapadnoj strani grada bilo je puno dima. Vidjevši ga kroz prozor. Clary je uhvatila mučnina, pa je navukla zastore. U tmini sobe zatvorila je oči i pokušala se prisjetiti sna. Osim anđela sanjala je runu koju joj je pokazao Ithuriel; neprekidno joj je iznova bljeskala onkraj vjeđa, kao treptavo svjetlo na semaforu. Runa je bila jednostavna poput običnog čvora, ali ma koliko god da se usredotočila, nije ju mogla protumačiti ni dokučiti što znači. Znala je tek da joj se na neki način čini nepotpunom, kao da onaj tko je stvorio obrazac nije završio posao.

Ovo nisu prvi snovi koje sam ti pokazao, rekao je Ithuriel. Prisjetila se drugih snova: Simona i užarenih otisaka križeva na njegovim dlanovima, Jacea s krilima, jezera prekrivenih raspuknutim ledom koji sjaji poput zrcala. Je li joj anđeo pokazao i te snove?

Uzdahnula je i uspravila se. Snovi su možda bili mučni, ali ni slike jave koje su joj prolazile kroz glavu nisu bile mnogo bolje. Isabelle plače na podu Dvorane Sporazuma; prste je uplela u crnu kosu, potežući je takvom silinom da se Clary boji da će je iščupati. Maryse viče na Jiu Penhallow, optužujući je da je mladić kojeg su doveli u kuću kriv za sve, da je on njihov rođak, a ako je tako blisko povezan s Valentineom, što to onda govori o njima. Alec pokušava umiriti majku, traži od Jacea da mu pomogne, ali Jace samo stoji dok se nad Alicanteom diže sunce i blještavo prodire kroz strop Dvorane. „Zora je”, rekao je Luke; Clary ga nikad nije vidjela tako umornog. „Vrijeme je da unesemo tijela.” Poslao je ophodnje neka skupe mrtve sjenolovce i likantrope koji su ležali na ulicama te ih donesu na trg ispred Dvorane, onaj kojim je Clary prolazila sa Sebastianom, pritom naglas primijetivši da Dvorana sliči na crkvu. Tada joj se trg činio lijepim mjestom, obrubljen žardinjerama s cvijećem i jarko obojenim trgovinama. A sada je bio pun mrtvih tijela.

Uključujući Maxovo. Sjećanje na dječačića koji je s njom tako ozbiljno razgovarao o mangi

stegne joj utrobu. Jednom mu je obećala da će ga odvesti u Zabranjeni planet7

ali više nikad neće

biti prilike za to. Kupila bih mu stripove, pomislila je. Koje god poželi. Sad više nije bilo važno.Nemoj misliti na to. Clary odgurne pokrivač nogama i ustane. Brzo se otuširala pa odjenula

traperice i džemper, ono što je nosila kad je stigla iz New Yorka. Prije nego što je navukla džemper, pritisnula je lice u tkaninu nadajući se da će osjetiti dašak Brooklyna ili miris praška za pranje rublja

– nešto što bi je podsjetilo na dom. No džemper je bio opran i mirisao je na sapun od limuna. Ponovo uzdahnuvši, zaputi se u prizemlje.

U kući je bio samo Simon. Sjedio je na kauču u dnevnoj sobi dok je danje svjetlo ulazilo kroz

otvorene prozore iza njega. Postao je poput mačke, pomislila je Clary; uvijek je tražio mjesta

obasjana suncem na kojima bi se sklupčao. No koliko god da se sunčao, koža mu je bila bijela poput

slonovače.

Uzela je jabuku iz zdjele na stolu i sjela pokraj njega, podvivši noge. „Jesi li išta spavao?”

„Nešto malo.” Pogledao ju je. „To bih ja tebe trebao pitati. Ti imaš podočnjake. Opet noćne more?”

Slegnula je ramenima. „Uvijek iste. Smrt, razaranje, zli anđeli.

„Znači, skoro pa stvarni život.”

„Da, ali bar je gotov kad se probudim.” Zagrizla je jabuku. „Da pogodim: Luke i Amatis su u Dvorani Sporazuma na još jednom sastanku.”

„Da. Mislim da imaju sastanak na kojem se odlučuje koje će još sve sastanke morati imati.” Simon je lijeno čupkao resasti obrub ukrasnog jastuka. „Jesi li se čula s Magnusom?”

„Nisam.” Clary je pokušavala ne misliti na to da su prošla tri dana otkad je posljednji put vidjela Magnusa, nakon čega joj se nije javio. Ni na to kako ga zapravo ništa ne sprečava da nestane bez traga s Bijelom knjigom. Pitala se kako je uopće mogla vjerovati nekome tko tako obilato upotrebljava olovku za oči.

Lagano je dotaknula Simona po zapešću. „A ti? Što je s tobom? Još uvijek ti je dobro ovdje?” Željela je da Simon ode kući čim je napad završio – kući, na sigurno. No on je pružio neočekivan otpor. Činilo se, što god bio razlog, da želi ostati. Nadala se kako ne misli da mora paziti na nju – gotovo da mu je otvoreno rekla kako joj nije potrebna njegova zaštita. Ali ipak se suzdržala jer dio nje ne bi mogao podnijeti da ode. Pa je tako ostao, na Claryno skriveno zadovoljstvo, zbog čega je osjećala krivnju. „Dobivaš... znaš... ono što ti je potrebno?”

„Misliš na krv? Aha, Maia mi još uvijek svaki dan donosi pune boce. Ali nemoj me pitati gdje je nabavlja.” Prvog Simonova jutra u Amatisinoj kući na ulaznim se vratima pojavio nasmiješen likantrop sa živom mačkom za njega. „Krv”, rekao je s jakim naglaskom. „Za tebe. Svježa!” Simon je zahvalio vukodlaku, pričekao da ode, a potom, malko zelenkast u licu, pustio mačku.

„Tjah, odnekud ćeš morati nabavljati krv”, rekao mu je tada Luke, smješkajući se.

„Doma imam mačku kao kućnog ljubimca”, odvratio je Simon. „Nema šanse.”

„Reći ću Maii”, zaprijetio je Luke i otada je krv pristizala diskretno u staklenim bocama za mlijeko. Clary nije imala pojma kako je to Maia organizirala, no, kao i Simon, nije željela zapitkivati. Nije vidjela mladu vukodlačicu još od one noći napada – likantropi su se ulogorili negdje u obližnjoj šumi, a samo je Luke ostao u gradu.

„Što je?” Simon je nagnuo glavu unatrag i gledao Clary kroz spuštene trepavice. „Izgledaš mi kao da me želiš nešto pitati.”

Clary mu je htjela postaviti nekoliko pitanja, ali odlučila se za jedno od manje riskantnih. „Hodge”, rekla je oklijevajući. „Kad si bio u ćeliji... doista nisi znao da je ono bio on?”

„Nisam ga mogao vidjeti, nego sam ga samo čuo kroza zid. Razgovarali smo... i to mnogo.”

„I svidio ti se? Mislim, je li bio ljubazan?”

„Ljubazan? Ne znam. Bio je izmučen, tužan, inteligentan, na trenutke i suosjećajan... da, svidio mi se. Mislim da sam ga na neki način podsjećao na njega u–”

„Ne govori takve stvari!” Clary se uspravila, gotovo ispustivši jabuku. „Nisi nimalo nalik Hodgeu.”

„Misliš da nisam izmučen i inteligentan?”

„Hodge je bio zao. Ti nisi takav”, rekla je Clary odlučno. „I to je to.”

Simon je uzdahnuo. „Ljudi se ne rađaju kao dobri ili loši. Možda se rađaju kao skloniji jednoj ili drugoj osobini, no važan je način na koji živiš. Važni su i ljudi koje poznaješ. Valentine je bio Hodgeov prijatelj, a mislim da Hodge nije imao nikog drugog tko bi mu prigovorio ili ga učinio boljom osobom. Da sam ja bio na njegovu mjestu, ne znam kakav bih ispao. Ali nisam bio na njegovu mjestu. Imam svoju obitelj. I imam tebe.”

Clary mu se nasmiješi, no njegove su joj riječi bolno odjekivale u ušima. Ljudi se ne rađaju kao dobri ili loši. Uvijek je smatrala da je to točno, ali među prizorima koje joj je pokazao anđeo vidjela je kako njezina majka vlastito dijete naziva zlom, čudovištem. Voljela bi Simonu to reći, otkriti mu sve što joj je anđeo pokazao, ali to nije bilo moguće. Time bi mu otkrila i što su saznali o Jaceu, a to nije htjela. To nije njezina stvar i Jace neka odluči hoće li otkriti tu tajnu. Simon ju je već bio upitao što je Jace mislio kad se u razgovoru s Hodgeom nazvao čudovištem, ali ona mu je odgovorila tek da je Jacea teško razumjeti i u normalnim okolnostima. Nije bila sigurna da joj je Simon povjerovao, ali više nije postavljao to pitanje.

Glasno kucanje na vratima spasilo ju je od bilo kakvog izjašnjavanja. Namrštivši se, spustila je ogrizak jabuke na stol. „Ja ću.”

Otvorivši vrata, u kuću je pustila val hladnog, svježeg zraka. Na prilaznim stubama stajala je Aline Penhallow u svilenoj tamnoružičastoj jakni koja joj se gotovo slagala s bojom podočnjaka. „Moram razgovarati s tobom”, rekla je bez uvoda.

Iznenađena, Clary je mogla samo kimnuti i pridržati joj vrata. „U redu. Uđi.”

„Hvala.” Aline se nabusito progura pokraj nje i pođe u dnevnu sobu. Ukočila se kad je vidjela Simona na kauču. Usne joj se razdvoje u čudu. „Zar nije to...”

„Vampir?” nacerio se Simon. Njegovi blago zaoštreni sjekutići, koji ipak nisu nalikovali

ljudskima, malko su mu se uočavali iznad donje usne kad bi se tako cerio. Clary poželi da prestane.

Aline se okrene prema njoj. „Možemo li razgovarati nasamo?”„Ne”, reče Clary i sjedne na kauč pokraj Simona. „Što god imaš reći, možeš nam reći oboma.”

Aline se ugrize za usnu. „U redu. Čuj, nešto bih željela reći Alecu, Jaceu i Isabelle, ali nemam pojma gdje su.”

Clary je uzdahnula. „Potegli su neke veze i smjestili se u jednu praznu kuću. Obitelj koja živi u njoj otišla je na selo.”

Aline kimne. Mnogo je ljudi otišlo nakon napada. Većina je ostala – više njih no što je Clary očekivala – ali popriličan broj ih se spakirao i otputovao, ostavljajući kuće prazne.

„Dobro su, ako te to zanima. Gle, ni ja ih nisam vidjela još od napada. Ako hoćeš. Luke ima može prenijeti poruku–”

„Ne znam.” Alineje žvakala donju usnu. „Moji roditelji morali su reći Sebastianovoj teti u Parizu što je učinio. Strašno se uzrujala.”

„Svatko bi se tako uzrujao kad bi mu se za nećaka ispostavilo da je zao genij.”

Aline ga prostrijeli mrkim pogledom. „Rekla je da mu to nimalo ne sliči, da se sigurno radi o pogrešci. Pa mi je zato poslala neke njegove fotografije.” Posegnula je u džep i izvadila nekoliko malčice svijenih fotografija. Predala ih je Clary. „Pogledaj.”

Clary je pregledavala fotografije. Na njima se nalazio nasmijan crnokos mladić, lijep na svoj način, nakrivljena osmijeha i malko prevelika nosa. Izgledao je kao mladić s kojim bi se bilo zabavno družiti. I uopće nije sličio Sebastianu. „Ovo je tvoj bratić?”

„To je Sebastian Verlac. Što znači–”

„Da je mladić koji je bio ovdje i koji se predstavljao kao Sebastian posve druga osoba?” Clary je sve nemirnije listala fotografije.

„Mislila sam–” Aline je ponovo derala usnu. „Mislila sam da će mi Lightwoodovi, ako saznaju da

Sebastian – ili tko god taj mladić bio – zapravo nije moj bratić, možda oprostiti. Oprostiti nama“

„Sigurna sam da hoće.” Clary je pokušala zvučati što ljubaznije. „Ali ovdje se radi o važnijoj stvari. Klavu će sigurno zanimati činjenica da Sebastian nije samo neki sjenolovački klinac koji je zaveden na pogrešan put. Valentine ga je promišljeno poslao ovamo kao špijuna.”

„Bio je jako uvjerljiv”, reče Aline. „Znao je stvari koje su poznate samo mojoj obitelji. Znao je stvari iz našeg djetinjstva–”

„Dođe ti da se zapitaš”, reče Simon, „što se dogodilo pravom Sebastianu. Tvom bratiću. Po svemu sudeći, napustio je Pariz, zaputio se u Idris, ali ovamo nije stigao.Dakle, što mu se dogodilo na putu?”

„Valentine mu se dogodio”, odgovorila je Clary. „Zacijelo je sve isplanirao. Znao je gdje će se Sebastian nalaziti i kako ga presresti na putu. A ako je to učinio sa Sebastianom–”

„Možda ima još takvih”, reče Aline. „Moraš reći Klavi. Reci Lucianu Graymarku.” Uhvatila je Claryn iznenađeni pogled. „Ljudi ga slušaju. Tako bar kažu moji roditelji.”

„Možda bi bilo dobro da pođeš s nama u Dvoranu”, predloži Simon, „pa da im sama to kažeš.”

Aline odmahne glavom. „Neću se moći suočiti s Lightwoodovima. Posebno ne s Isabelle. Spasila mi je život, a ja... ja sam samo pobjegla. Nisam se mogla zaustaviti. Samo sam otrčala.”

„Bila si u šoku. Nisi ti kriva.”

Aline nije izgledala uvjereno. „A sada je njezin brat–” Prekinula se, ponovo grizući usnu. „No dobro. Čuj, nešto bih ti željela reći, Clary.”

„Meni?“ Clary je bila zbunjena.

„Da.” Aline duboko udahne. „Gle, ono kad si zatekla mene i Jacea... to nije bilo ništa. Ja sam poljubila njega. Bio je to... eksperiment. Koji baš i nije uspio.”

Clary osjeti kako joj se obrazi žare; zacijelo se vrlo zacrvenjela. Zašto mi to govori? „Ma, u redu je. To je Jaceova stvar. Ja nemam veze s tim.

„Tjah, tad si se činila prilično uzrujanom.” Lagani smiješak zatitra u kutovima Alineinih usana. „A mislim da znam i zašto.”

Clary proguta kiselkastu slinu. „Znaš?”

„Gle, za tvojim se bratom gotovo otimaju. Svi to znaju; izlazio je s mnogo djevojaka. Brinula si se da će upasti u nevolje ako se bude motao oko mene. Na kraju krajeva, naše obitelji su u prijateljskim odnosima. Bile su. Ali ne moraš se brinuti. Nije moj tip.”

„Ne vjerujem da sam ikad čuo neku djevojku da to kaže”, reče Simon. „Mislio sam da je Jace svačiji tip.”

„I ja sam to mislila”, polako je rekla Aline, „zato sam ga i poljubila. Željela sam otkriti je li ijedan dečko moj tip.”

Ona je poljubila Jacea, pomislila je Clary. Nije on poljubio nju. Ona je poljubila njega. Iznad Alineine glave pogled joj se susretne sa Simonovim. Izgledao je kao da mu je ovo zabavno. „Pa, što si otkrila?”

Aline slegne ramenima. „Još nisam sigurna. Ali bar se zbog Jacea više ne moraš brinuti.”

Da bar. „Zbog Jacea se uvijek brinem.”

Nakon noći napada brzo su preuredili unutrašnjost Dvorane Sporazuma. Budući da Garda više nije bilo, Dvorana je sada služila kao odaja Vijeća, okupljalište za one koji traže nestale članove obitelji te mjesto na kojem se mogu doznati najnovije vijesti. U središnjoj fontani nije bilo vode, a s obje strane dovučene su dugačke klupe, poredane prema uzdignutom podiju na drugom kraju prostorije. Dok su neki nefili sjedili na klupama tijekom, kako se činilo, zasjedanja Vijeća, deseci drugih sjenolovaca zabrinuto su vrvjeli prolazima i ispod arkada koje su okruživale golemu prostoriju. Dvorana je izgledala kao mjesto na kojem više nitko ne bi pomislio održati ples. Vladala je neobična atmosfera, mješavina napetosti i iščekivanja.

Unatoč okupljanju Klave u središtu odasvud je dopirao žamor. Prolazeći sa Simonom kroz prostoriju. Clary je hvatala djeliće razgovora: demonski tornjevi ponovo su u funkciji. Zaštite su podignute, ali slabije su nego prije. Zaštite su podignute, ali snažnije su nego prije. Demoni su viđeni na brdima južno od grada. Ladanjske kuće su napuštene, još je obitelji otišlo iz grada, a neki su ljudi napustili i Klavu.

Na uzdignutom podiju okruženom ovješenim kartama grada stajao je Konzul, mršteći se poput tjelesnog čuvara pokraj niskog, bucmastog muškarca u sivom. Dok je držao govor, bucmasti je ljutito mahao rukama, ali kao da nitko nije obraćao pozornost.

„O, sranje, ono je Inkvizitor”, promrmljao je Simon na Claryno uho, pokazavši na muškarca. „Aldertree.”

„A tamo je Luke”, reče Clary razaznavši ga u gomili. Stajao je u blizini bezvodne fontane u dubokom razgovoru s muškarcem čija je oprema bila znatno oguljena, dok mu je lijevu polovinu lica prekrivao zavoj. Clary se osvrne uokolo tražeći Amatis i napokon je ugleda kako šutke sjedi na kraju klupe; udaljila se od ostalih sjenolovaca koliko god je mogla. Opazivši Clary, zapanjila se i uzdigla.

Kad je ugledao Clary, Luke se namrštio pa se tihim glasom ispričao muškarcu sa zavojem. Krenuo je prema drugom kraju prostorije prema potpornom stupu pokraj kojeg su stajali Clary i Simon, pritom se sve više mršteći. „Što radiš ovdje? Znaš da Klava ne dopušta da djeca budu prisutna na zasjedanjima. A što se tebe tiče–” Ljutito je pogledao Simona. „Vjerojatno nije baš najpametnije da se pojavljuješ pred Inkvizitorom iako zapravo trenutačno ništa i ne može poduzeti.” Osmijeh mu zatitra u kutu usana. „Osim ako ne želi ugroziti savez koji bi Klava u budućnosti možda željela uspostaviti s donjosvjećanima.”

„Tako je.” Simon odmahne dlanom prema Inkvizitoru, ali Aldretree se ne obazre.

„Simone, prestani. Došli smo ovamo s razlogom.” Clary pruži Sebastianove fotografije Lukeu. „Ovo je Sebastian Verlac. Pravi Sebastian Verlac.”

Luke se smračio. Bez riječi je pregledavao fotografije dok mu je Clary ponavljala ono što je

doznala od Aline. Za to se vrijeme Simon vrpoljio i ljutito promatrao Aldertreeja, koji ga je uporno

ignorirao.

„Jesu li pravi Sebastian i varalica izrazito slični?” Luke je napokon upitao. „Pa baš i ne”, reče Clary. „Lažni Sebastian je viši. I mislim da je vjerojatno plav jer je sasvim sigurno obojio kosu. Nitko nema tako crnu kosu.” Boja mi je ostala na prstima kad sam je dotakla, pomislila je, ali zadržala je to za sebe. „Aline je željela da pokažemo fotografije tebi i Lightwoodovima. Smatra da će možda ako saznaju da se ne radi o rođaku Penhallowovih–

„Nije rekla roditeljima za ovo, zar ne?” pokazao je Luke na fotografije. „Mislim da još nije”, reče

Clary. „Mislim da je otišla ravno k meni. Željela je da kažem tebi. Rekla je da te ljudi slušaju.”

„Možda neki.” Luke se kratko osvrne prema muškarcu sa zavijenim licem. „Zapravo, upravo sam razgovarao s Patrickom Penhallowom. Valentine mu je bio dobar prijatelj kad su bili mladi i možda je otad na ovaj ili onaj način godinama nadzirao Penhallowove. I vi ste rekli kako vam je Hodge otkrio da Valentine ovdje ima špijune.” Vratio je fotografije Clary. „Nažalost, Lightwoodovi danas neće biti na zasjedanju Vijeća. Jutros je bio Maxov pogreb. Najvjerojatnije su još na groblju.” Vidjevši Claryn izraz lica, dodao je: „Bio je to vrlo mali obred. Clary. Samo članovi obitelji.”

Ali ja jesam Jaceova obitelj, prosvjedovao je glasić u njezinoj glavi. No bio je tu i drugi glas, snažniji, koji ju je iznenadio gorčinom. Rekao ti je da se u tvojoj blizini osjeća kao da polako krvari. Zar doista misliš da mu to treba na Maxovu pogrebu?

„Onda bi im možda mogao večeras reći ”, reče Clary. „Mislim... vjerujem da je to dobra vijest. Iako ne znamo tko je Sebastian zapravo, sigurno nije u rodu s njihovim prijateljima.”

„Bila bi to bolja vijest da znamo gdje se nalazi ili tko je još Valentineov špijun”, promrmlja Luke. „Zacijelo ih je bar nekoliko bilo upleteno u rušenje zaštita. To se moglo provesti u djelo samo unutar grada.”

„Hodge je rekao da je Valentine dokučio kako to izvesti”, reče Simon. „Rekao je da je za rušenje zaštita potrebna demonska krv, ali da ne postoji mogućnost da je se unese u grad. Ali da je Valentine ipak otkrio kako to izvesti.”

„Netko je demonskom krvlju nacrtao runu na vrhu jednog od tornjeva”, uzdahnuo je Luke. „Očito je Hodge bio u pravu. Nažalost, Klava se uvijek previše uzdala u te zaštite. Jer čak i najdomišljatija zagonetka ima rješenje.”

„Meni se čini da te zbog takve domišljatosti ispraše u igricama”, reče Simon. „Tek što si zaštitio utvrdu čarolijom potpune nepobjedivosti, netko naiđe i otkrije kako je uništiti.”

„Simone, zaveži”, reče Clary.

„Nije daleko od istine”, reče Luke. „Jedino ne znamo kako su unijeli demonsku krv u grad prije nego što su deaktivirali zaštite.” Slegnuo je ramenima. „To nam je trenutačno najmanji problem. Zaštite su opet podignute, ali već znamo da nisu potpuno sigurne. Valentine bi se svakog trenutka mogao vratiti s još većim snagama, a sumnjam da bismo ih uspjeli odbiti. Nema dovoljno nefila, a oni u gradu sasvim su obeshrabreni.”

„A donjosvjećani?” upita Clary. „Pa, rekao si Konzulu da se Klava mora boriti zajedno s donjosvjećanima.”

„Mogu to govoriti Malachiju i Aldertreeju sve dok ne poplavim u licu, ali to ne znači da će me slušati”, reče Luke umorno. „Dopustili su mi da ostanem samo zato što je Klava izglasala da će me zadržati kao savjetnika. A to su napravili samo zato što je moj čopor spasio život popriličnom broju njih. To ne znači da žele još donjosvjećana u Idrisu–”

Netko je vrisnuo.

Amatis je bila na nogama; dlanom je prekrila usta i zurila u prednji dio Dvorane. Na ulazu je stajao muškarac, okružen sunčevim sjajem. Bio je samo obris sve dok nije koraknuo naprijed u Dvoranu, kad mu Clary ugleda lice.

Valentine.

Iz nekog razloga Clary je prvo uočila da je svježe obrijan, zbog čega je izgledao mlađe, sličnije ljutitom mladiću iz slika prošlosti koje joj je pokazao Ithuriel. Umjesto borbene odore nosio je elegantno skrojeno odijelo na pruge i kravatu. Bio je nenaoružan. Mogao je biti bilo koji muškarac na ulicama Manhattana. Mogao je biti bilo čiji otac.

Nije pogledao Clary, ničim nije dao do znanja da ju je uopće primijetio. Hodajući uskim prolazom između klupa, promatrao je Lukea.

Kako je mogao samo ušetati ovamo bez oružja?, upitala se Clary. Trenutak kasnije dobila je odgovor: Inkvizitor Aldertree oglasio se kao ranjeni medvjed; otrgnuo se od Malachija koji ga je pokušavao zaustaviti, zateturao niz stube podija i bacio se na Valentinea.

Prošao je kroz njegovo tijelo poput noža koji probija papir. Valentine se okrenuo i bez osobita zanimanja odgledao kako se Inkvizitor teturajući sudario s potpornim stupom i nezgodno ispružio na podu. Konzul je bio pošao za njim i sagnuo se kako bi mu pomogao ustati; na licu mu se pritom vidjelo jedva prikriveno gađenje i Clary se upitala je li usmjereno prema Valentineu ili pak Aldertreeju zato što se ponio kao budala.

Tih žamor ponovo se pronio prostorijom. Inkvizitor je skvičao i otimao se kao štakor u zamci; Malachi ga je čvrsto držao za ruke, dok je Valentine krenuo dalje u Dvoranu nijednom ih više ne pogledavši. Sjenolovci skupljeni oko klupa povlačili su se pred njim kao valovi Crvenog mora koje se dijeli pred Mojsijem, otvarajući mu put do središta prostorije. Clary je zadrhtala kad se približio mjestu na kojem je stajala s Lukeom i Simonom. On je samo projekcija, rekla si je. Nije doista ovdje. Ne može te ozlijediti.

Simon se strese. Clary ga je uhvatila za ruku baš u trenutku kad se Valentine zaustavio pred stubama podija i okrenuvši se, pogledao ravno prema njoj. Ležerno ju je cijelu promotrio, kao da joj uzima mjeru; zatim potpuno preskoči Simona i zaustavi pogled na Lukeu.

„Luciane”, reče.

Luke mu je uzvratio pogled mirno i postojano, ne rekavši ni riječ. Po prvi put nakon Renwicka nalaze se u istoj prostoriji, pomislila je Clary; Luke je tada, nakon borbe, bio polumrtav i sav krvav. Sada je bilo lakše zapaziti kako razlike, tako i sličnosti između dvaju muškaraca: Luke je bio u poderanoj flanelskoj košulji i trapericama, a Valentine u prekrasnom i, činilo se, skupom odijelu; Luke je imao danima staru bradu i sjedine u kosi, dok je Valentine izgledao gotovo kao da mu je dvadeset pet – samo što je bio nekako hladniji i ukočeniji, kao da je tijekom minulih godina počeo proces koji ga je polako pretvarao u kamen.

„Čujem da te Klava primila u Vijeće”, reče Valentine. „Klavi oslabljenoj korupcijom i beskičmenjaštvom i priliči da bude prožeta zakržljalim mješancima.” Glas mu je bio miran, čak i veseo u toj mjeri da je bilo teško osjetiti otrov u njegovim riječima ili povjerovati da uistinu misli ono što govori. Pogled mu se vrati na Clary. „Clarissa, vidim da si ovdje s vampirom”, reče. „Kad se stvari malo srede, morat ćemo raspraviti kako to biraš kućne ljubimce.”

Simon se oglasi dubokim režanjem. Clary mu čvrsto stisne ruku – bilo je situacija kad se zbog

tako čvrstog stiska trzao od bola. No sad kao da ga nije osjećao. „Nemoj”, šapnula je. „Nemoj, molim te.”

No Valentine više nije obraćao pozornost na njih. Uspeo se stubama na podij i okrenuo prema gomili. „Koliko poznatih lica”, primijetio je. „Patrick. Malachi. Amatis.”

Amatis je ukočeno stajala; u očima joj se sjajila mržnja.

Inkvizitor se još uvijek koprcao u Malachijevu stisku. Valentine ga kratko, pomalo ironično pogleda. „Čak i ti, Aldertree. Čuo sam da si neizravno odgovoran za smrt mog starog prijatelja Hodgea Starkweathera. Baš šteta.”

Luke je pronašao glas. „Znači, priznaješ”, reče. „Ti si srušio zaštite. Ti si poslao demone.”

„Ja sam ih poslao”, reče Valentine. „Mogu ih poslati još. Zar je moguće da Klava –čak i ova maloumna Klava – nije očekivala sve ovo? Ti si očekivao, zar ne, Luciane?”

Lukeove su oči bile mračno plave. „Jesam. Ali poznajem te, Valentine. Dakle, jesi li se došao pogađati ili ćeš likovati?”

„Ni jedno ni drugo.” Valentine pogleda utihnulu gomilu. „Nemam se potrebe pogađati”, reče, a premda mu je glas bio miran, širio se kao da dopire iz pojačala. „Niti imam želju likovati. Ne uživam u ubijanju sjenolovaca; već nas je ionako vrlo malo na svijetu kojem smo očajnički potrebni. Ali to Klava želi, zar ne? To je još jedno od njezinih besmislenih pravila, koja je koristila da smelje u prah obične sjenolovce. Napao sam jer sam morao. Napao sam jer je to bio jedini način da me Klava sasluša. Sjenolovci nisu poginuli zbog mene; poginuli su zato što me Klava ignorirala.” Ponad gomile pogled mu se susretne s Aldertreejevim; Inkvizitorovo lice bilo je bijelo i trzalo se. „Mnogi od vas ovdje nekad su bili u mojem Krugu”, reče Valentine polako. „Sada se obraćam vama, kao i onima koji su znali za Krug, ali mu se nisu priključili. Sjećate li se što sam predvidio prije petnaest godina? Da će ako se ne suprotstavimo Sporazumima, grad Alicante, naša voljena prijestolnica, biti preplavljena zapjenjenim, slinavim mnoštvom mješanaca, zakržljalim rasama koje će gaziti sve što nam je drago. I baš kao što sam predvidio, sve se to dogodilo. Gard je izgorio do temelja, Portal je uništen, ulice su nam krcate čudovištima, poluljudskim smećem koje ide tako daleko da bi nas željelo voditi. Dakle, prijatelji moji, neprijatelji, braćo moja po anđelu, pitam vas – vjerujete li mi sada?” Viknuo je: „VJERUJETE LI MI SADA?”

Pogledom je prešao po prostoriji kao da očekuje odgovor. No nije ga bilo – gomila je samo zurila u njega.

„Valentine.” Premda tih, Lukeov glas razbio je tišinu. „Zar ne vidiš što si učinio? Sporazumi od kojih si toliko strepio nisu izjednačili donjosvjećane s nefilima. Nisu osigurali poluljudima mjesto u Vijeću. I dalje je vladala stara mržnja. Trebao si se osloniti na nju, ali nisi – nisi mogao – i tako si nam dao možda jedinu mogućnost za ujedinjenje.” Oči su mu pronašle Valentineove. „Zajedničkog neprijatelja.”

Rumenilo prijeđe Valentineovim blijedim licem. „Ja nisam neprijatelj, ne nefilima. Tijesi. Ti ih pokušavaš navesti na beznadnu borbu. Zar misliš da su demoni koje si vidio sva moja vojska? Oni su samo djelić snaga koje mogu okupiti.”

„I nas ima još”, reče Luke. „I nefila i donjosvjećana.”

„Donjosvjećani“, podrugljivo se osmjehne Valentine. „Pobjeći će na prvi znak prave opasnosti. Nefili su rođeni da ratuju, da štite ovaj svijet. Svijet kojem su oni poput vas mrski. Postoji razlog zašto vas čisto srebro peče, zašto danje svjetlo prži Djecu noći.”

„Mene ne prži”, reče Simon duboko i razgovijetno, unatoč čvrstom Clarynu stisku. „Evo me, stojim na suncu–”

No Valentine sa samo nasmije. „Vidio sam kako te guši Božje ime, vampiru”, reče. „Što se tiče tvog podnošenja sunčeve svjetlosti–” Zastao je i nacerio se. „Može biti da si anomalija. Nakaza. Ali i dalje si čudovište.” Čudovište. Clary se prisjetila Valentinea na brodu, onoga što je ondje rekao:

Tvoja majka mi je rekla da sam njezino prvo dijete pretvorio u čudovište. Ostavila me prije nego što to učinim i drugome.

Jace. Pomisao na njega bolno je probode. Nakon onoga što je učinio Valentine stoji ovdje i usuđuje se govoriti o čudovištima–

„Ti si jedino čudovište ovdje”, rekla je iznenadivši samu sebe jer je bila odlučila da će šutjeti. „Vidjela sam Ithuriela”, nastavila je, a Valentine se okrene i u čudu je pogleda. „Znam sve–”

„Sumnjam”, reče Valentine. „Da znaš, držala bi jezik za zubima. Ako ne radi sebe, onda radi svog brata.”

Nemoj ti meni govoriti o Jaceu!, poželjela je viknuti Clary, no neočekivano je zaustavi drugi ženski glas – hladan, neustrašiv i ogorčen.

„A što je s mojim bratom?” Amatis je bila prišla podnožju podija i podigla pogled prema Valentineu. Luke se iznenađeno trgnuo i stao odmahivati glavom, ali Amatis se nije obazirala na njega.

Valentine se namrštio. „Što bi bilo s Lucianom?” Amatisino pitanje ga je uznemirilo, osjetila je Clary, iako mu se Amatis možda samo htjela nekako suprotstaviti. Prošlo je mnogo godina otkako ju je otpisao kao slabu ženu za koju je malo vjerojatno da će mu se usprotiviti. Nikad nije volio kad bi ga ljudi iznenadili.

„Rekao si mi da mi više nije brat”, reče Amatis. „Oduzeo si mi Stephena. Razbio si mi obitelj. Kažeš da nisi neprijatelj nefilima, ali okrenuo si nas jedne protiv drugih, svoje protiv svojih, uništavao si živote bez grižnje savjesti. Kažeš da mrziš Klavu, ali ti si je napravio onakvom kakva je danas – beznačajnom i paranoičnom. Mi nefili vjerovali smo jedni drugima. Ti si to promijenio. A to ti nikad neću oprostiti.” Glas joj je zadrhtao. „Ni to što si me prisilio da s Lucianom postupam kao da mi više nije brat. Ni to ti neću oprostiti. Niti ću oprostiti sebi što sam te slušala.”

„Amatis–” Luke je iskoračio, ali sestra mu podignutom rukom pokaže da stane. U očima su joj se caklile suze. No držala se uspravno, a glas joj je bio čvrst i miran.

„Nekad smo te svi bili voljni slušati, Valentine”, rekla je. „I svi to imamo na duši. Ali bilo je dosta. Dosta. To vrijeme je prošlo. Ima li tko da se ne slaže sa mnom?”

Clary hitro podigne glavu i pogleda okupljene sjenolovce; izgledali su joj kao gruba skica mase s bijelim mrljama umjesto lica. Vidjela je Patricka Penhallowa kako stišće čeljust i Inkvizitora koji se tresao kao krhko stablo na jakom vjetru. I Malachija, čije je mračno, glatko lice bilo iznenađujuće nečitljivo.

Nitko nije rekao ni riječi.

Budući da je očekivala da će se Valentine naljutiti zbog toga što nefili, koje se nadao voditi, nisu odgovarali, Clary se razočarala. Lice mu je bilo bezizražajno, izuzev kratkog trzaja čeljusti. Kao da je očekivao ovakvu reakciju. Kao da baš to planirao.

„Dobro”, reče. „Ako ne želite poslušati glas razuma, onda ćete morati osjetiti silu. Već sam vam

pokazao da mogu srušiti zaštite oko grada. Vidim da ste ih opet podigli, ali to je nevažno; lako ih mogu opet srušiti. Ili ćete pristati na moje zahtjeve, ili ćete se suočiti sa svim demonima koje Mač smrtnika može okupiti. Naredit ću im da ne poštede nikoga od vas, ni muškarca, ni ženu, ni dijete. Izbor je na vama.”

Žamor se brzo raširi prostorijom; Luke je netremice promatrao Valentinea: „Namjerno bi uništio svoju vlastitu vrstu?“

„Ponekad se bolesne biljke moraju odstraniti kako bi se vrt sačuvao”, reče Valentine. „A ako su sve bolesne...” Okrenuo se prema užasnutoj gomili. „Izbor je na vama”, nastavio je. „Imam Kalež smrtnika. Budem li morao, započet ću iznova s novom zajednicom sjenolovaca čiji ću biti stvoritelj i učitelj. Ali dajem vam još jednu priliku. Ako Klava prepiše na mene sve ovlasti Vijeća i prihvati moju apsolutnu vlast, suzdržat ću se. Svi sjenolovci prisegnut će mi na poslušnost i prihvatiti trajnu runu odanosti koja će ih vezati uz mene. To su moji uvjeti.”

Ništa se nije čulo. Amatis je prekrila usta dlanom; ostatak prostorije zaljuljao se pred Clarynim očima u kovitlavoj izmaglici. Ne smiju mu se predati, pomislila je. Ne smiju. Ali imaju li izbora? Je li itko od njih ikada imao izbora? Valentine ih je zarobio, pomislila je tupo, baš kao što smo Jace i ja zarobljeni zbog onog što je učinio od nas. Svi smo prikovani uz njega svojom vlastitom krvlju.

Tišina je trajala samo trenutak premda se Clary činilo da se radi o čitavom satu, a onda je prereže glasić – visok i tanašan Inkvizitorov glas. „Apsolutnu vlast?!” vrisnuo je. „Tvoju vlast?”

„Aldertree–” Konzul se pomakne kako bi ga sputao, ali Inkvizitor je bio prebrz. Izmigoljio se i jurnuo prema podiju. Nešto je piskutavo vikao, uvijek iznova iste riječi, kao da je posve sišao s uma, dok je oči preokrenuo toliko da su mu se takoreći vidjele samo bjeloočnice. Odgurnuo je Amatis u stranu, teturajući po stubama, uspeo se na podij i stao pred Valentinea. „Ja sam Inkvizitor, razumiješ li. Inkvizitori“ viknuo je. „Ja sam dio Klave! Dio Vijeća! Ja krojim pravila, ne ti! Ja vladam, ne ti! Neću ti ovo dopustiti, ti arogantni ljigavče, ljubitelju demona–”

Pogledavši Inkvizitora gotovo kao da se dosađuje, Valentine je ispružio ruku; činilo se da mu namjerava dotaknuti rame. Ali Valentine nije mogao ništa dotaknuti – on je bio samo projekcija. Stoga se Clary zgrane kad Valentineova ruka prođe kroz Inkvizitorovu kožu, kosti i meso, nestajući u njegovu prsnom košu. Jedan trenutak – samo trenutak – cijela dvorana kao da se zablenula u Valentineovu lijevu ruku, koja se na neki nevjerojatan način do zapešća zavukla u Aldertreejeva prsa. A onda Valentine naglo i snažno zakrene ruku ulijevo, kao da okreće tvrdoglavu zahrđalu kvaku. Inkvizitor krikne i padne kao kamen.

Valentine je povukao ruku. Bila je masna od krvi; crvena rukavica protegnula mu se do polovine podlaktice, umrljavši skupocjenu vunu njegova odijela. Spuštajući krvavu ruku, pogledom je prešao preko užasnute gomile te se napokon zaustavio na Lukeu. Polako je progovorio: „Moje uvjete možete razmatrati do sutra u ponoć, kada ću svoju vojsku u punoj snazi dovesti na Brocelindsku ravnicu. Ako dotad od Klave ne primim obavijest o predaji, ući ću s vojskom u Alicante. Ovoga puta nikoga nećemo ostaviti na životu. Ostavljam vam toliko vremena da razmotrite moje uvjete. Iskoristite ga mudro.”

Rekavši to, nestao je.

14

U MRAČNOJ ŠUMI

„Ma vidi ti to”, reče Jace, i dalje ne gledajući Clary – nije ju pogledao sve otkad je sa Simonom stigla na prilazne stube kuće u kojoj su se smjestili Lightwoodovi. Naslonio se na jedan od visokih prozora u dnevnoj sobi, zureći u sve tamnije nebo u sumrak. „Čovjek ode na pogreb svog devetogodišnjeg brata i propusti svu zabavu.”

„Jace”, reče Alec umornim glasom. „Nemoj.”

Alec je sjedio duboko u jednom od izlizanih, debelih naslonjača; u sobi nije bilo ničeg drugog na što se moglo sjesti. Kuća je odisala onom neobičnom, nepoznatom atmosferom prostora koji pripadaju strancima: bila je ukrašena pastelnim naboranim tkaninama s cvjetnim uzorcima, a sve u njoj bilo je lagano istrošeno ili otrcano. Na stoliću pokraj Aleca nalazila se staklena zdjela puna čokoladica; Clary je umirala od gladi, pa ih nekoliko pojede, otkrivajući da su suhe i mrve se. Upitala se kakvi su ljudi živjeli ovdje. Oni koji pobjegnu kad nanjuše opasnost, pomislila je ogorčeno; zaslužili su da im se zauzme kuću.

„Nemoj što?“ upitao je Jace; vani je sada već bilo dovoljno mračno da Clary može vidjeti odraz njegova lica na prozorskom staklu. Oči su mu se doimale crnima. Nosio je korotnu sjenolovačku odjeću. Sjenolovci na sprovodima nisu nosili crninu jer je crno bila boja opreme i borbe. Boja smrti bila je bijela, a bijela jakna koju je nosio Jace imala je utkane crvene rune po okovratniku i suvracima rukava. Za razliku od borbenih runa, koje su u cijelosti izgledale agresivno i zaštitnički, ove su govorile nježnijim jezikom zacjeljivanja i tuge. Jace je oko zapešća imao i iskovane metalne obruče sa sličnim runama. Alec je bio isto odjeven, sav u bijelom, s istim uzorcima crveno-zlatnih runa na tkanini. Zbog bjeline kosa mu je izgledala vrlo crno.

S druge strane, Jace je, pomislila je Clary, sav u bijelom izgledao kao anđeo. Doduše, kao osvetnički anđeo.

„Nisi ljutit na Clary. Ni na Simona”, reče Alec. „Ako ništa, mislim da nisi ljutit na Simona”, zabrinuto je dodao malko se namrštivši.

Clary je dijelom očekivala da će mu Jace oštro odbrusiti, ali rekao je tek; „Clary zna da se ne ljutim na nju.”

Nalaktivši se na naslon debelog stolca, Simon zakoluta očima, ali reče samo: „Nikako ne mogu shvatiti kako je Valentine uspio ubiti Inkvizitora. Mislio sam da projekcije nemaju nikakav konkretan učinak na okolinu.”

„Ne bi trebale imati”, reče Alec. „One su tek iluzija. Samo obojeni zrak, takoreći.”

„Tjah, ne u ovom slučaju. Gurnuo je ruku u Inkvizitora i zakrenuo...” Clary je zadrhtala. „Bilo je mnogo krvi.”

„Nešto poput posebne premije za tebe”, reče Jace Simonu.

Simon se ne obazre na to. „Je li ikad postojao Inkvizitor koji nije umro užasnom

smrću?” upitao se naglas. „Kao da si bubnjar u Spinal Tapu8.”

Alec dlanom protrlja lice i reče: „Ne mogu vjerovati da mi roditelji još ne znaju za to. Nije baš da se veselim što ću im reći novosti.”

„Gdje su ti roditelji?” upita Clary. „Mislila sam da su na katu.”

Alec odmahne glavom. „Još su u nekropoli. Na Maxovu grobu. Poslali su nas natrag. Htjeli su neko vrijeme biti sami.”

„A Isabelle?” upitao je Simon. „Gdje je ona?”

Ono malo šaljivosti nestalo je s Jaceova lica. „Ne želi izaći iz sobe”, reče. „Smatra da je ona kriva za ono što se dogodilo Maxu. Nije čak željela ići na pogreb.”

„Jeste li pokušali razgovarati s njom?”

„Nismo”, reče Jace. „Umjesto toga neprestano smo je udarali po licu. Zašto, misliš da to neće upaliti?”

„Samo sam pitao.” Simonov glas bio je blag.„Reći ćemo joj ovo o Sebastianu, kako ono zapravo nije bio Sebastian”, reče Alec. „Možda će

se osjećati bolje. Misli da je morala primijetiti kako nešto nije u redu s njim, ali ako je bio špijun...” Slegnuo je ramenima. „Nitko nije primijetio ništa čudno u vezi njega. Čak ni Penhallowovi.”

„Ja sam mislio da je kreten”, naglasio je Jace.

„Da, ali samo zato što–” Alec utone dublje u stolac. Izgledao je iscrpljeno, koža mu je bila blijedosiva nasuprot kričavo bijeloj odjeći. „Teško da će joj to mnogo značiti. Kad sazna za Valentineove prijetnje, ništa je neće oraspoložiti.”

„Ali bi li on to doista napravio?” upita Clary. „Poslao demonsku vojsku na nefile... Mislim, još uvijek je sjenolovac, zar ne? Ne bi mogao u potpunosti uništiti svoj vlastiti narod.”

„Uništio je vlastitu djecu, nije ga bilo briga”, reče Jace, uhvativši Claryn pogled na drugoj strani sobe. Gledali su se. „Zašto misliš da će ga biti briga za vlastiti narod?”

Alec ih je oboje pogledao i Clary mu je po izrazu lica mogla vidjeti da mu Jace još nije rekao za Ithuriela. Izgledao je zbunjeno i vrlo tužno. „Jace...”

„No to objašnjava jednu stvar”, reče Jace, ne pogledavši Aleca. „Magnus je pokušao ustanoviti može li saznati gdje je Sebastian crtajući rune za praćenje na stvarima koje je ostavio u sobi. Rekao je da ne može iščitati gotovo ništa s onoga što smo mu dali. Samo... prazninu.”

„Što to znači?”

„To su bile stvari Sebastiana Verlaca. Lažni Sebastian ih je vjerojatno uzeo kad ga je presreo. A Magnus nije mogao ništa iščitati iz njih jer je pravi Sebastian–”

„Vjerojatno mrtav”, dovršio je Alec. „A Sebastian kojeg poznajemo odveć je pametan da iza sebe ostavi išta što bi se moglo iskoristiti da mu se ude u trag. Mislim, ne možeš nekog pronaći koristeći bilo što. To mora biti predmet koji je na neki način usko povezan s tom osobom. Obiteljska dragocjenost, stela ili četka s pokojom vlasi. Takvo što.”

„Prava šteta”, reče Jace, „jer da ga možemo slijediti, vjerojatno bi nas odveo ravno Valentineu. Siguran sam da je odmah odjurio natrag svom gospodaru kako bi mu podnio detaljan izvještaj. Vjerojatno mu je rekao sve o Hodgeovoj luđačkoj teoriji o jezeru kao Zrcalu.”

„Možda teorija nije luđačka”, reče Alec. „Razmjestili su stražare na puteve koji vode do jezera i postavili zaštite koje će ih upozoriti ako nekoga prebace tamo Portalom.”

„Super. Uvjeren sam da se sad svi osjećamo vrlo sigurno.” Jace se nasloni na zid.„Nikako ne razumijem zašto se Sebastian zadržao ovdje”, reče Simon. „Nakon onog što je

učinio Izzy i Maxu sigurno bi ga uhvatili; nije se više mogao pretvarati. Štoviše, ako je mislio da je ubio Izzy, a ne da je samo onesvijestio, kako bi objasnio da je oboje mrtvo, dok njemu nije ništa? Ne, igra je za njega bila gotova. Pa zašto je onda ostao tijekom napada? Zašto je išao do Garda po mene? Prilično sam siguran da mu je bilo svejedno jesam li živ ili mrtav.”

„Sada si preoštar prema njemu”, reče Jace. „Siguran sam da bi mu bilo draže da si mrtav.”

„Zapravo”, javila se Clary, „mislim da je ostao zbog mene.”

Jace hitro podigne glavu i sa zlatnim bljeskom u očima pronađe njezin pogled. „Zbog tebe? Nadao se još jednom vrućem spoju, ha?”

Clary osjeti kako joj se obrazi žare. „Ne. I naš spoj nije bio vruć. Zapravo, to uopće nije bio spoj. Svejedno, uopće se ne radi o tome. Kad je došao u Dvoranu, uporno me pokušavao nagovoriti da izađem s njim kako bismo razgovarali. Želio je nešto od mene. Ali ne znam što.”

„A možda je samo želio tebe”, reče Jace. Vidjevši Claryn izraz lica, dodao je: „Ne na taj način. Možda te želio odvesti Valentineu.”

„Valentine ne mari za mene”, reče Clary. „Uvijek mu je bilo stalo jedino do tebe.”

Nešto zatreperi duboko u Jaceovim očima. „A tako ti gledaš na stvari?” Izraz lica bio mu je zastrašujuće mračan. „Zanimljiva si mu nakon onog što se dogodilo na brodu. Što znači da moraš biti oprezna. Vrlo oprezna. Zapravo, ne bi ti škodilo da nekoliko idućih dana ne izlaziš. Možeš se zaključati u sobu kao Isabelle.”

„Neću to učiniti.”

„Naravno da nećeš”, reče Jace, „jer živiš samo da bi me mučila, zar ne?”

„Nije sve povezano s tobom. Jace”, reče Clary bijesno.

„Može biti”, reče Jace, „ali moraš priznati da većina stvari ipak jest.”

Clary se oduprla porivu da vrisne.

Simon pročisti grlo. „Kad smo već kod Isabelle... Možda sam samo djelomično u pravu, ali pomislio sam da bih ovo morao reći prije nego se svađa zahukta. Mislim da bih možda trebao razgovarati s njom.”

„Ti?” reče Alec, a onda, malko posramljen svojom zbunjenošću, brzo doda; „Ali... ona ne želi izaći iz sobe čak ni radi obitelji. Zašto bi izašla radi tebe?”

„Možda zato što joj ja nisam obitelj”, reče Simon. Stajao je s rukama u džepovima, zabačenih ramena. Kad je ranije tog dana sjedila pokraj njega. Clary je vidjela da mu vrat još uvijek obavija tanka bijela linija na mjestu gdje mu je Valentine bio prerezao grlo, a vidjela mu je i ožiljke na zapešćima. Promijenili su ga susreti sa sjenolovačkim svijetom, i to ne samo površinski ni samo njegovu vrstu; promjena je bila dublja. Stajao je uspravno, uzdignute glave, podnoseći svako Jaceovo i Alecovo dobacivanje i kritiku. Kao da nije mario za to. Više nije bio Simon koji bi se zbog toga uplašio ili uznemirio.

Clary osjeti iznenadnu bol u grudima i potreseno shvati zbog čega. Nedostajao joj je –nedostajao joj je Simon. Stari Simon.

„Mislim da ću ipak pokušati nagovoriti Isabelle da razgovara sa mnom”, reče Simon. „Ne može

naškoditi.”

„Ali uskoro će mrak”, reče Clary. „Rekli smo Lukeu i Amatis da ćemo se vratiti prije zalaska sunca.”

„Ja ću te otpratiti”, reče Jace. „Što se Simona tiče, on se može sam vratiti po mraku. Zar ne, Simone?”

„Naravno da može, on je vampir“, reče Alec ogorčeno, kao da se želi iskupiti za maloprijašnji prezir koji je pokazao prema Simonu, a onda doda: „Upravo sam shvatio da si se vjerojatno šalio. Zaboravite što sam rekao.”

Simon se osmjehnuo. Clary je ponovo zaustila kao da će prosvjedovati, no potom skupi usne. Dijelom zato što, znala je, pretjeruje, a dijelom zbog izraza na Jaceovu licu dok je mimo nje zurio u Simona, što ju je potaknulo na šutnju. Bila je to ironija, pomislila je, pomiješana sa zahvalnošću, a možda čak i s – na njezino najveće iznenađenje – malko poštovanja.

Novo boravište Lightwoodovih nije bilo daleko od Amatisine kuće; Clary je poželjela da nije tako. Nije se mogla otresti osjećaja da je svaki trenutak koji provede s Jaceom na neki način dragocjen i ograničen, da se primiču nekakvoj napola nevidljivoj granici koja će ih zauvijek rastaviti.

Pogledala ga je postrance. Piljio je ravno pred sebe, gotovo kao da je sam. Na vještičjem svjetlu koje je obasjavalo ulice crte njegova profila bile su oštre i imale su jasne rubove. Kosa koja mu je u kovrčama padala na obraz nije posve sakrila bijeli ožiljak na sljepoočnici, gdje se nalazio biljeg. Vidjela je kako mu metalna linija svjetluca na vratu tamo gdje je na lančiću visio prsten Morgensternovih. Lijeva šaka nije mu bila zavijena; zglobovi prstiju izgledali su mu ranjeno. Znači, uistinu je puštao da mu rane zacijele kao ovozemaljcu, baš kako je htio Alec.

Zadrhtala je. Jace je kratko pogleda. „Hladno ti je?”„Razmišljala sam”, rekla je. „Iznenađena sam što se Valentine okomio na Inkvizitora, a ne na

Lukea. Inkvizitor je bio sjenolovac, a Luke... Luke je donjosvjećanin. K tome, Valentine ga mrzi.”

„Ali na neki način ga i poštuje premda je donjosvjećanin”, reče Jace, a Clary se sjeti kako je maloprije pogledao Simona pa to odmah pokuša zaboraviti. Mrzila je pomisao da su Jace i Valentine po bilo čemu slični, pa čak i po beznačajnoj stvari kao što je pogled. „Luke pokušava navesti Klavu da se promijeni, da počne razmišljati na nov način. Upravo to pokušava i Valentine iako su njegovi ciljevi... tjah, nisu isti. Luke je borac protiv ustaljenih mišljenja. Želi promjenu. Valentineu je Inkvizitor predstavljao staru, konzervativnu Klavu koju mrzi iz dna duše.”

„A jednom su bili prijatelji”, reče Clary. „Luke i Valentine.”

„Biljezi onog što nekoć je bilo9‘”, reče Jace. Clary je iz malko podrugljiva prizvuka u njegovu glasu

shvatila da je nekog citirao. „Nažalost, nikog ne mrziš kao one koje si nekad volio. Pretpostavljam da Valentine u budućnosti planira nešto posebno za Lukea, nakon što preuzme vlast.”

„Ali neće preuzeti vlast”, reče Clary, a kako je Jace na to šutio, podigla je glas: „Nećepobijediti... ne može. On zapravo ne želi rat, ne protiv sjenolovaca i donjosvjećana.”

„Zašto misliš da će se sjenolovci boriti zajedno s donjosvjećanima?” upita Jace, i dalje je ne gledajući; hodali su ulicom uz kanal, a on je stisnute čeljusti promatrao vodu. „Samo zato što Luke tako kaže? Luke je idealist.”

„A zašto je to loše?”

„Nije. Samo što ja nisam takav”, reče Jace. Zbog praznine u njegovu glasu Clary osjeti kako ju je oko srca štrecnula hladnoća. Beznađe, ljutnja, mržnja. Demonske osobine. Ponaša se onako kako misli da bi se trebao ponašati.

Stigli su do Amatisine kuće; Clary se zaustavila na podnožju stuba i okrenula prema Jaceu. „Možda nisi”, reče. „Ali nisi ni poput njega.“

Jace se na te riječi malko trgne, ili se naprosto radilo o nepokolebljivosti njezina glasa. Okrenuo je glavu i pogledao je; činilo joj se da je tek sada otkad su otišli od Lightwoodovih prvi put gleda. „Clary–” započne, ali zaustavi se naglo udahnuvši. „Imaš krvi na rukavu. Jesi li ozlijeđena?” Primakne joj se i podigne joj zapešće. Clary spusti pogled i na svoje iznenađenje primijeti da je imao pravo – na desnom rukavu kaputa nalazila joj se nepravilna crvena mrlja. Bilo je čudno što je još uvijek svijetle nijanse. Ne bi li osušena krv trebala biti tamnija? Namrštila se. „To nije moja krv.” Jace se malko opustio i olabavio stisak na njezinu zapešću. „Je li Inkvizitorova?”

Odmahnula je glavom. „Zapravo, mislim da je Sebastianova.

„Sebastianova krv?”

„Da. Kad je one noći došao u Dvoranu – sjećaš se? – na licu je imao otvorenu ranu. Zacijelo ga je Isabelle ogrebla. No uglavnom... dotakla sam mu lice i uprljala se njegovom krvlju.” Bolje je pogledala mrlju. „Mislila sam da je Amatis oprala kaput, ali izgleda da nije.”

Očekivala je da će je Jace sada pustiti, ali on joj je još nekoliko trenutaka držao zapešće i pomno promatrao krv. Tek tada joj je pustio ruku vidno zadovoljan. „Hvala.”

Kratko se zapiljila u njega, a onda odmahnula glavom. „Pretpostavljam da mi nećeš reći što je posrijedi?”

„Nema šanse.”

Ogorčeno je podigla ruke. „Idem unutra. Vidimo se.”Okrenula se i pošla uza stube prema Amatisinim ulaznim vratima. Nikako nije mogla znati

da je čim mu je okrenula leđa, nestalo osmijeha s Jaceova lica ni da je dugo stajao u tami nakon što je zatvorila vrata, gledajući u njih dok je među prstima bez prestanka okretao komadić vlakna.

„Isabelle”, reče Simon. Tek nakon nekoliko pokušaja pronašao je vrata njezine sobe, kad mu je vrisak „Odlazi!” koji je odjeknuo iza njih, potvrdio da je na pravom mjestu. „Isabelle, pusti me unutra.”

Začuo se prigušen, tup udarac, a vrata su lagano zavibrirala, kao da je Isabelle nešto bacila u njih. Vjerojatno cipelu. „Ne želim razgovarati s tobom i Clary. Ne želim razgovarati ni s kim. Ostavi me na miru, Simone.”

„Clary nije ovdje”, reče Simon. „A ja neću otići sve dok ne popričaš sa mnom.”

„Alec!” viknula je Isabelle. „Jace! Otjerajte ga!”

Simon je pričekao. Iz prizemlja se nije ništa čulo. Alec je ili otišao, ili se pritajio. „Nisu ovdje, Isabelle. Sam sam.”

Nastupila je tišina, a onda se napokon Isabelle ponovo oglasila. Sada joj je glas bio mnogo bliži, kao da stoji tik kraj vrata. „Sam si?”

„Sam”, reče Simon.

Vrata se otvore. S druge je strane stajala Isabelle u crnom kombineu; duga joj je kosa u čvorovima padala na ramena. Simon je nikad nije vidio takvu: bosonogu, nepočešljanu i bez šminke. „Možeš uči.”

Prošao je mimo nje. Na svjetlu koje je dopiralo kroz vrata vidio je da soba izgleda, kako bi to rekla njegova majka, kao da je kroz nju prošao uragan. Na podu su se nalazile hrpe razbacane odjeće i otvorena putna torba koja kao da je eksplodirala. Na jednom stupu kreveta visio je Isabellein sjajan srebrno-zlatni bič, a na drugom čipkasti bijeli grudnjak. Simon odvrati pogled. Zastori su bili navučeni, a svjetla ugašena.

Isabelle se sruši na rub kreveta i pogleda Simona gorkom vedrinom. „Pocrvenjeli vampir. Tko bi se tome nadao.” Još je malo podigla glavu. „Evo, pustila sam te. Što želiš?”

Unatoč njezinu ljutitom zurenju, Simon pomisli da izgleda mlade no obično, velikih crnih očiju na bijelom upalom licu. Vidio je bijele ožiljke koji su joj se širili po svijetloj koži, svuda po njezinim golim rukama, leđima i ključnoj kosti, čak i nogama. Ako Clary ostane sjenolovka, pomislio j e , jednog će dana izgledati ovako. Bit će puna ožiljaka. Nekad bi ga ta pomisao možda više uznemirila, no bilo je nečega u načinu na koji je Isabelle nosila svoje ožiljke. Kao da se ponosila njima.

U rukama je imala nešto i neprestance vrtjela to medu prstima. Neku stvarčicu koja je mutno svjetlucala u polutami. Simon je na trenutak pomislio da je riječ o nakitu.

„Ono što se dogodilo Maxu”, rekao je, „nije tvoja krivnja.”Nije ga pogledala. Zurila je u predmet u svojim rukama. „Znaš li što je ovo?” podigla ga je.

Činilo se da drži drvenu figuricu vojnika. Simon shvati da je riječ o figurici sjenolovca upotpunjenoj naslikanom crnom opremom. Srebrno svjetlucanje koje je bio primijetio zapravo je bila boja malog mača koji je vojnik držao; boja se gotovo posve oljuštila. „Pripadao je Jaceu”, rekla je Isabelle ne čekajući odgovor. „Bila je to jedina igračka koju je imao kad je došao iz Idrisa. Možda je jednom bila dio cjeline, ne znam. Mislim da ju je sam izradio, ali nikad nije mnogo govorio o njoj. Običavao ju je svuda nositi sa sobom kad je bio malen, uvijek mu je bila u džepu ili gdje već. A onda sam jednog dana vidjela da je Max nosi uokolo. Jace je tada imao oko trinaest godina. Pretpostavljam da je jednostavno dao igračku Maxu kad je postao prestar za nju. Uglavnom, bila je u Maxovoj ruci kad su ga pronašli. Kao da ju je zgrabio tražeći spas kad ga je Sebastian... kad ga je–” Utihnula je. Bilo je vidljivo kako se napreže da ne zaplače; usne su joj se iskrivile u grimasu i kao da su gubile oblik. „Ja sam trebala biti ondje i zaštititi ga. Ja sam trebala biti ondje da u meni potraži spas, a ne u nekoj glupoj maloj drvenoj igrački.” Bacila ju je na krevet. Oči su joj se caklile.

„Bila si u nesvijesti”, prosvjedovao je Simon. „Gotovo si umrla, Izzy. Ništa nisi mogla učiniti.”

Isabelle odmahne glavom, a zapletena kosa poskoči joj po ramenima. Izgledala je bijesno i mahnito. „Što ti znaš o tome?” oštro je upitala. „Znaš li da je Max one noći kad je umro došao do nas i rekao nam da je vidio kako se netko penje po demonskim tornjevima, a ja sam mu rekla da je to sanjao i otpravila ga? A bio je u pravu. Kladim se da se po tornju penjao onaj gad Sebastian kako bi srušio zaštite. Ubio je Maxa kako nikome ne bi mogao otkriti što je vidio. Da sam ga barem slušala, da sam ga bar na trenutak saslušala, to se ne bi dogodilo.”

„Nema šanse da si mogla znati što se zbiva”, reče Simon. „A što se Sebastiana tiče... on zapravo nije rođak Penhallowovih. Sve ih je prevario.” Isabelle nije izgledala iznenađeno. „Znam”, reče. „Čula sam vas kako razgovarate s Alecom i Jaceom. Slušala sam s vrha stubišta.

„Prisluškivala si?”

Slegnula je ramenima. „Do dijela kad si rekao da bi trebao razgovarati sa mnom. Onda sam se vratila ovamo. Nije mi bilo do toga da te vidim.” Pogledala ga je postrance. „No moram ti priznati: uporan si.”

„Čuj, Isabelle.” Simon je koraknuo naprijed. Odjednom je na neki čudan način bio svjestan činjenice da Isabelle nema baš mnogo odjeće na sebi, pa se suzdržao i nije joj stavio ruku na rame ni napravio išta drugo što bi tješenje učinilo odveć slobodnim. „Kad mi je umro otac, znao sam da to nije bila moja krivnja, ali ipak nisam mogao prestati razmišljati o svemu što sam trebao napraviti, o svemu što sam mu trebao reći prije nego što je umro.”

„Da, tjah, ovo je moja krivnja”, reče Isabelle. „Trebala sam slušati. Sad još jedino mogu pronaći gada koji je to učinio i ubiti ga.”

„Nisam siguran da će to pomoći–”„Kako znaš?” upitala je Isabelle. „Jesi li pronašao odgovornog za smrt svog oca i ubio ga?”

„Moj je otac imao srčani udar”, reče Simon. „Dakle, nisam.”

„Znači da ne znaš o čemu govoriš, zar ne?” Isabelle je podigla glavu i izravno ga pogledala. „Dođi ovamo.”

„Što?”

Zapovjednički ga je pozvala kažiprstom.“Dođi ovamo, Simone.”

Nevoljko joj je prišao. Bio je na pedalj od nje kad ga je zgrabila za prednji dio košulje i snažno ga povukla prema sebi. Lica su im bila udaljena tek nekoliko centimetara; vidio je kako joj se na koži ispod očiju sjaje tragovi netom isplakanih suza. „Znaš li što mi je sada istinski potrebno?” Jasno je izgovorila svaku riječ.

„Hm”, oglasi se Simon. „Ne?”

„Da mi nešto odvrati pozornost”, rekla je i poluokretom ga cijelog povukla na krevet pokraj sebe.

Pao je na leđa usred hrpe zapetljane odjeće. „Isabelle”, slabašno se pobunio, „zar doista misliš da će ti od ovog biti išta bolje?”

„Vjeruj mi”, rekla je Isabelle spustivši mu dlan na prsa točno iznad njegova neživoga srca. „Već mi je bolje.”

Clary je ležala budna u krevetu i promatrala kako tračak mjesečine putuje po stropu. Živci su joj još uvijek zbog svega što se tog dana zbilo bili odveć napeti da bi mogla zaspati, a nije pomagalo što se Simon nije vratio do večere – ni nakon nje. Naposljetku je svoju zabrinutost iznijela Lukeu, koji je navukao kaput i zaputio se prema Lightwoodovima. Vratio se vedra lica. „Sa Simonom je sve u redu, Clary”, rekao je. „Idi u krevet.” Potom je ponovo otišao, sada s Amatis, na još jednu od beskonačnih sjednica u Dvorani Sporazuma. Clary se pitala je li netko već očistio Inkvizitorovu krv.

Kako nije imala što drugo raditi, otišla je u krevet, no san joj ni dalje tvrdoglavo nije dolazio na oči. Neprestano je vidjela kako Valentine gura ruku u Inkvizitora i čupa mu srce, kako se okreće prema njoj i govori; Da znaš, držala bi jezik za zubima. Ako ne radi sebe, onda radi svog brata.

Povrh svega, tajne koje joj je otkrio Ithuriel pritiskale su joj prsa poput utega. Ispod sveg tog nemira nalazio se strah, stalan poput pulsa, da će joj majka umrijeti. Gdje je Magnus?

Začuje se šuškanje pokraj zastora, a u sobu se naglo izlije val mjesečine. Clary se uspravi, pipkajući u potrazi za serafinskim bodežom koji je držala na noćnom ormariću.

„Ne boj se.” Osjetila je nečiju ruku na svojoj – onako mršava i puna ožiljaka bila joj je poznata. „Ja sam.”

Clary oštro udahne, a došljak povuče ruku. „Jace”, reče ona. „Što radiš ovdje? Što nije u redu?”

Nije odgovarao, pa se izvila i pogledala ga, povukavši pokrivače na sebe. Osjetila je kako se rumeni, vrlo svjesna činjenice da na sebi ima samo donji dio pidžame i tanašnu potkošulju, no onda ugleda njegov izraz lica i srama polako nestane.

„Jace?” šapnula je. Stajao je pokraj vrha kreveta, još uvijek u bijeloj korotnoj odjeći; nije ju gledao nimalo vedro, ironično ili hladno. Bio je vrlo blijed, a zabrinute oči bile su mu gotovo posve crne od napetosti. „Jesi li dobro?”

„Ne znam”, reče on ošamućeno, kao da se upravo probudio. „Nisam namjeravao doći. Lutao sam uokolo cijelu noć – nisam mogao spavati – i shvatio da se neprestano vraćam ovamo. Tebi.”

Malko se uspravila u krevetu, pustivši da joj pokrivači padnu do bokova. „Zašto ne možeš spavati? Zar se nešto dogodilo?” upitala je i odmah se osjetila glupo. Što se sve nije dogodilo?

No Jace kao da je jedva bio svjestan da ga je nešto pitala. „Morao sam te vidjeti”, rekao je ponajviše sam sebi. „Znam da ne bih smio. Ali morao sam.”

„Pa, sjedni onda“, reče ona, povukavši noge kako bi mu napravila mjesta na rubu kreveta. „Ta, već me izbezumljuješ. Jesi li siguran da se ništa nije dogodilo?”

„Nisam rekao da se ništa nije dogodilo.” Sjeo je na krevet okrenut prema njoj. Bio je tako blizu da je bilo dovoljno da se malko nagne kako bi ga poljubila–

Osjeti stezanje u grudima. „Loše vijesti? Je li sve... jesu li svi...

„Ništa loše”, reče Jace, „niti se radi o novostima. Upravo suprotno. Radi se o nečemu što sam uvijek znao, a i ti... i ti to vjerojatno znaš. Bog zna da to nisam baš najbolje skrivao.” Pogledom joj je polako prelazio preko lica, kao da nastoji upamtiti svaki njegov djelić. „Dogodilo se to”, reče pa nakon kratkog krzmanja nastavi, „da sam nešto shvatio.”

„Jace”, naglo je šapnula, bez jasnog razloga osjetivši da se boji onoga što joj namjerava reći. „Jace, ne moraš–”

„Pokušavao sam otići... nekamo”, reče Jace. „Ali nešto me neprestano vuklo ovamo. Nisam mogao prestati hodati, nisam mogao prestati razmišljati.

O trenutku kad sam te prvi put ugledao i kako te nakon toga nisam mogao smetnuti s uma. Želio sam, ali nisam mogao. Nagovorio sam Hodgea da mi dopusti da te baš ja potražim i vratim u Institut. I čak i tada, u onom glupom kafiću kad sam te vidio kako sjediš na kauču sa Simonom, čak i tada mi se to činilo pogrešnim – ja sam trebao sjediti pokraj tebe. Ja sam te trebao onako nasmijavati. Nisam se mogao riješiti tog osjećaja. Da sam to trebao biti ja. A kako sam te više upoznavao, taj je osjećaj bio sve prisutniji – nikad mi se prije to nije dogodilo. Kad bih upoznao djevojke koje su me zanimale, više ih nisam želio. No prema tebi su osjećaji postajali sve snažniji i snažniji, sve do one noći kad si se pojavila kod Renwicka, kada sam shvatio. I nakon toga sam otkrio zašto to osjećam prema tebi – ti si dio mene koji sam izgubio, a nisam ni znao da mi nedostaješ dok te opet nisam vidio – zato što si mi sestra. Imao sam dojam da se svemir šali sa mnom. Da me Bog pljunuo u lice. A nisam znao zbog čega – zbog toga što sam pomislio da bih te zapravo mogao imati, da zaslužujem nešto takvo, biti

tako sretan? Nisam mogao shvatiti čime sam zaslužio takvu kaznu–”

„Ako si ti kažnjen”, reče Clary, „onda sam i ja. Jer sve ono što si osjećao osjetila sam i ja. Ali ne možemo... moramo zaustaviti te osjećaje jer nam je to jedina nada.”

Jace je ruke držao čvrsto uz tijelo. „Jedina nada za što?”„Da se uopće družimo. U suprotnom nikad nećemo moći biti zajedno, čak ni u istoj sobi, a to

ne mogu podnijeti. Radije te želim imati kao brata nego da uopće ne budeš u mom životu–”

„A ja bih trebao samo mirno gledati kako izlaziš s dečkima, zaljubljuješ se u nekog drugog, udaješ se...?” Glas mu je sada bio napet. „Za to će vrijeme, dok to gledam, svaki dan odumirati djelić mene.”

„Ne. Tada te više neće biti briga”, reče Clary, pitajući se još dok je to izgovarala može li podnijeti i samu pomisao da Jacea neće biti briga za nju. Nije sve razmotrila tako dugoročno kao on i kad ga je pokušala zamisliti kako se zaljubljuje u neku drugu, ženi se s njom, nije si to mogla predočiti, nije si mogla predočiti ništa osim praznog crnog tunela koji se unedogled proteže ispred nje. „Molim te. Ako ne budemo razgovarali o tome... ako se budemo pretvarali da...”

„Nema pretvaranja”, reče Jace savršeno razgovijetno. „Volim te i voljet ću te do smrti, a postoji život poslije nje, voljet ću te i tada.”

Uhvatila je dah. Izgovorio je to – riječi nakon kojih više nema povratka. Svim mu je silama nastojala odgovoriti, ali nije uspjela ništa reći.

„Znam da misliš kako želim biti s tobom samo zato da... da dokažem sam sebi kakvo sam čudovište”, reče on. „Možda sam zbilja čudovište. Ne znam odgovor na to pitanje. Ali znam da ako i imam demonske krvi, imam i ljudske. I da te ne bih mogao ovako voljeti da nisam bar malim dijelom čovjek. Jer demoni žude. Ali ne vole. A ja–”

Ustao je s nekakvom žestokom naglošću i otišao do prozora. Izgledao je izgubljeno, jednako izgubljeno kao onda kad je u Dvorani Sporazuma stajao iznad Maxova tijela.

„Jace?” reče Clary uznemireno. Nije odgovarao, pa se iskobeljala iz kreveta, otišla do njega i uhvatila ga za ruku. On je i dalje zurio kroz prozor; njihovi odrazi u staklu bili su gotovo prozirni – sablasni obrisi visokog dečka i sitnije djevojke, koja ga zabrinuto stišće za rukav. „Što je?”

„Nisam ti to trebao reći na taj način”, odgovorio je on, ne gledajući je. „Oprosti. Vjerojatno ti je odveć teško sve to pojmiti. Izgledala si... zaprepašteno.” Napetost u njegovu glasu bila je puna elektriciteta.

„Bila sam zaprepaštena”, reče ona. „Prošlih nekoliko dana provela sam pitajući se mrziš li me. A kad sam te večeras vidjela, bila sam poprilično uvjerena da me doista mrziš.”

„Tebe da mrzim?” upitao je zbunjeno. Potom je ispružio ruku i dotaknuo joj lice, lagano, dodirujući joj kožu tek vrhovima prstiju. „Rekao sam ti da nisam mogao spavati. Do sutra u ponoć bit ćemo ili u ratu, ili Valentineovi podanici. Ovo bi nam mogla biti posljednja noć u životu, a svakako posljednja bar imalo normalna. Posljednja noć u kojoj ćemo otići na spavanje, a potom ustati baš kao i uvijek. Mogu misliti samo na to kako tu noć želim provesti s tobom.”

Srce joj je zadrhtalo. „Jace–”„Nisam tako mislio”, reče on. „Ne bih te dodirivao, ne ako ti to ne želiš. Znam da je to pogrešno

– Bože, pogrešno iz toliko razloga – ali samo želim leći pored tebe i probuditi se uz tebe, samo jednom, barem jednom u životu.” U glasu mu se čuo očaj. „Bila bi to samo jedna noć. Zar jedna noć

može biti važna kad pogledaš što se sve događa?”

Može, jer pomisli samo kako bismo se ujutro osjećali. Pomisli koliko će nam biti teže pretvarati se pred ostalima da si ništa ne značimo nakon što provedemo noć zajedno, pa čak i ako budemo tek spavali jedno pored drugog. Bilo bi to kao da uzmemo samo malo droge – željeli bismo još.

No upravo zbog toga joj je i rekao sve što joj je imao reći, shvatila je. Ipak, to nije bilo točno, ne u njegovoj glavi; nije bilo ničega što bi moglo pogoršati stvar, baš kao što nema ničega što je može popraviti. Ono što je osjećao bilo je konačno kao doživotna kazna, a je li uistinu mogla reći da je ono što sama osjeća znatno drukčije? Pa čak i da se nadala da je možda tako, da će je vrijeme, razum ili sve veće kajanje jednog dana možda navesti da taj osjećaj ostavi iza sebe, sad više nije bilo važno. Ništa u životu nije željela tako silno kao ovu noć s Jaceom.

„Onda navuci zastore prije nego dođeš u krevet”, reče ona. „Ne mogu spavati s toliko svjetla u sobi.”

Lice mu je preplavio izraz potpune zapanjenosti. Nije očekivao da će ona pristati, shvatila je Clary iznenađeno, a trenutak kasnije privukao ju je u zagrljaj, unijevši lice u njezinu kosu, neurednu zbog spavanja. „Clary...

„Dođi u krevet”, rekla je nježno. „Kasno je.” Odmakne se od njega i upuže u krevet pa povuče pokrivače do bokova. Gledajući ga ovako, gotovo da je mogla zamisliti da su stvari drukčije, da su zajedno mnogo godina i da su to radili već stotinu puta, da im je svaka noć bila zajednička, a ne samo ova. Podbočivši bradu rukama, gledala ga je kako navlači zastore pa otkopčava bijelu jaknu i vješa je preko naslona stolca. Ispod jakne nosio je blijedosivu majicu, a bilježi koji su mu ovijali gole ruke tamno su sjali dok je otkopčavao pojas s oružjem i spuštao ga na pod. Odvezao je čizme i prišavši krevetu, izuo ih pa se vrlo pažljivo ispružio pokraj Clary. Ležeći na leđima, okrenuo je glavu i pogledao je. Vrlo malo svjetla probijalo se u sobu uz rubove zastora, dovoljno tek da mu Clary vidi obris lica i jarki sjaj u očima.

„Laku noć. Clary”, rekao je.Obje ruke ispružio je uz bokove. Jedva da ga se čulo kako diše; Clary nije bila sigurna ni

diše li sama. Kliznula je dlanom preko plahte, tek toliko da im se prsti dodirnu, i to tako lagano da teško da bi bila svjesna dodira da se radilo o nekom drugom, a ne Jaceu; ovako, vrhovi prstiju blago su je peckali, kao da ih drži iznad slabe vatre. Osjećala je njegovu napetost, a onda se opustio. Sklopio je oči, a trepavice su mu bacile tanke sjene na pregibe jagodica. Usne su mu se izvile u smiješak, kao da osjeća kako ga Clary promatra. Ona se upitala kako će Jace izgledati ujutro, s neurednom kosom i podočnjacima. Unatoč svemu, zbog te pomisli uzdrhti od sreće.

Ispreplela je prste s njegovima. „Laku noć”, šapnula je i s rukom u Jaceovoj, baš kao da su djeca iz neke bajke, zaspala u tami pokraj njega.

15

PUCANJE PO ŠAVOVIMA

Luke je većinu noći proveo promatrajući napredovanje mjeseca po djelomično providnom krovu Dvorane Sporazuma, što je izgledalo poput kotrljanja srebrnog novčića po prozirnoj površini staklenog stola. Kad je mjesec bio skoro pun, kao sada, osjećao je kako mu se vid i njuh izoštravaju, čak i kad je bio u ljudskom obličju. Sada je, primjerice, u prostoriji mogao nanjušiti znoj kolebanja, a ispod njega oštar miris straha. Mogao je osjetiti nemir svog čopora u Brocelindskoj šumi, brigu vukova koji se kreću amo-tamo u tmini ispod krošnji, čekajući vijesti od njega.

„Luciane.” Amatisin glas bio je tih, ali ipak mu je probio uho. „Luciane!“Trgnut iz dubokog razmišljanja, Luke se morao potruditi da izoštri sliku pred umornim očima.

Razbacana grupica ljudi pristala je, ako ništa, bar saslušati njegov plan. Bilo ih je manje nego što se nadao. Mnoge je poznavao otprije, kada je živio u Idrisu – Penhallowove, Lightwoodove, Ravenescarove – a bilo je i jednako onih koje je tek upoznao, poput Monteverdeovih, koji su vodili Institut u Lisabonu i govorili mješavinom portugalskog i engleskog, te Nasreen Chaudhury, mrke voditeljice Instituta u Mumbaiju. Na njezinu tamnozelenom sariju uzorci složenih runa bili su tako jarkosrebrni da se Luke nagonski trznuo kad je prošla odveć blizu njega.

„Ali, Luciane, molim te lijepo!” reče Maryse Lightwood. Njezino malo blijedo lice bilo je upalo od iscrpljenosti i tuge. Luke nije očekivao da će doći, ni ona ni njezin suprug, ali pristali su gotovo čim ih je pozvao. Pretpostavljao je da treba biti zahvalan što su uopće ovdje, premda je zbog tuge Maryse bila sklonija zlovolji no obično. „Ti si želio da svi dođemo ovamo; trebao bi barem paziti o čemu se govori.”

„Pazio je.” Amatis je sjedila s nogama podvučenim ispod tijela poput djevojčice, no izraz lica bio joj je odlučan. „Nije Lucian kriv što se posljednjih sat vremena vrtimo ukrug.”

„I vrtjet ćemo se sve dok ne smislimo rješenje”, reče Patrick Penhallow s oštrinom u glasu.

„Uz dužno poštovanje, Patriče, možda za ovaj problem nema rješenja”, javi se Nasreen, gutajući slogove; bio je to njezin vrlo specifični naglasak. „Preostaje nam samo nadati se planu.”

„Plan koji ne uključuje ni opće ropstvo ni–” započne Jia, Patrickova supruga, a onda se zaustavi grizući usnu. Bila je to lijepa, vitka žena, vrlo nalik svojoj kćeri Aline. Luke se sjećao kako je Patrick pobjegao u pekinški Institut i oženio se njome. Radilo se o svojevrsnom skandalu jer se trebao oženiti djevojkom koju su mu roditelji već bili izabrali u Idrisu. Ali Patrick nikad nije volio raditi ono što mu se kaže, a na toj osobini Luke je sada bio zahvalan.

„Ni savezništvo s donjosvjećanima?” reče Luke. „Bojim se da je to neizbježno.”

„Nije problem u tome i to dobro znaš”, reče Maryse. „Radi se o mjestima u Vijeću. Klava se nikad neće složiti s time. To ti je jasno. Četiri punopravna mjesta–”

„Ne četiri”, reče Luke. „Po jedno za Vilinski narod, Mjesečevu djecu i Lilithinu djecu.”

„ Vješci, vilenjaci i likantropi”, reče senhor10

„ Monteverde mekim glasom, podigavši obrve u luk. „A vampiri?”

„Ništa mi nisu obećali”, priznao je Luke. „Niti sam ja išta obećao njima. Možda neće gorjeti od želje da se priključe Vijeću; nisu ni najmanje skloni mojoj vrsti, ni sastancima ni pravilima. No ako se predomisle, vrata su im otvorena.”

„Malachi i njegova ekipa nikad neće pristati na to, a bez njih možda nećemo imati dovoljno glasova u Vijeću”, promumljao je Patrick. „Osim toga, kakve su nam šanse bez vampira?”

„Jako dobre”, odbrusila je Amatis, koja kao da je vjerovala u Lukeov plan čak i više od njega samog. „Mnogo će se donjosvjećana htjeti boriti uz nas, a i to vrlo moćnih. Pa samo vješci–”

Odmahnuvši glavom, senhora Monteverde okrenula se prema suprugu. „Taj plan je sulud. Uopće nije ostvariv. Donjosvjećanima se ne može vjerovati.”

„Ostvarili smo ga tijekom Pobune”, reče Luke.Portugalka prezirno iskrivi usne. „Samo zato što je Valentine uza sebe imao vojsku glupana, a ne

demone”, rekla je. „A kako možemo znati da mu se stari članovi Kruga neće vratiti čim ih pozove?”

„Pazite što govorite, senhora”, progundao je Robert Lightwood. U više od sat vremena tek je sada nešto rekao; većinu vremena proveo je nepomično, ukočen od tuge. Na licu su mu bile bore koje. Luke se mogao zakleti, prije samo tri dana nije imao. Po napetim ramenima i stisnutim šakama bilo je očito da se muči. Luke mu u vezi toga ništa nije mogao predbaciti; Robert mu nikad nije bio pretjerano drag, no bilo je nečeg u tužnoj nemoći tog krupnog muškarca čemu je bilo bolno svjedočiti. „Ako mislite da ću se pridružiti Valentineu nakon Maxove smrti... naredio je da ubiju mog dječačića–”

„Roberte”, promrmljala je Maryse, dodirnuvši mu ruku.„Ako mu se ne pridružimo”, reče senhor Monteverde, „sva bi naša djeca mogla umrijeti.”

„Ako je to vaše mišljenje, zašto ste onda ovdje?” ustala je Amatis. „Mislila sam da smo se složili–”

I ja sam to mislio. Lukea zaboli glava. Uvijek je bilo tako s njima, pomislio je – dva korakanaprijed, jedan natrag. Bili su jednako grozni kao i zaraćeni donjosvjećani. Kad bi to barem mogli uvidjeti. Možda bi bilo najbolje da nesuglasice riješe borbom, kao što je učinio čopor–

Pogled mu privuče kratka kretnja na vratima Dvorane. Trajala je samo trenutak i da mjesec nije bio skoro pun, možda je ne bi ni primijetio, ne bi prepoznao figuru koja je brzo prošla ispred vrata. Načas se zapitao privida li mu se. Ponekad kad bi bio vrlo umoran, znao je pomisliti da je ugledao Jocelyn – u drhtaju sjene ili treperenju svjetla na zidu.

Ali ovo nije bila Jocelyn. Luke je ustao. „Izaći ću na zrak pet minuta. Vraćam se.” Približavajući se vratima, osjećao je kako ga promatraju; svi, čak i Amatis. Senhor Monteverde nešto je šapnuo svojoj supruzi na portugalskom; u bujici riječi Luke je razaznao lobo, izraz za vuka. Vjerojatno misle da izlazim kako bih trčao ukrug i zavijao na mjesec.

Vanjski je zrak bio čist i hladan. Nebo je bilo čeličnosivo, a na istoku ga je zacrvenila zora, dajući blijedoružičastu nijansu bijelim mramornim stubama koje su se spuštale od vrata Dvorane. Jace ga je čekao na sredini stuba. Bijela korotna odjeća koju je nosio kao da je ošamarila Lukea, podsjetivši ga na sve smrti koje su ih ovdje pogodile i koje samo što se nisu ponovo dogodile.

Luke je zastao nekoliko stuba iznad Jacea. „Što radiš ovdje, Jonathane?”Jace ne reče ništa, a Luke u sebi opsuje svoju zaboravljivost – Jace nije volio da ga se zove

Jonathan, pa je obično na to ime uzvraćao oštrom primjedbom. No ovoga puta kao da nije mario za

to. Podigao je lice prema Lukeu, mrko kao lice bilo koje odrasle osobe u Dvorani. Premda ga je, po Klavinom Zakonu, još godina dijelila od punoljetnosti, Jace je u kratkom životu već vidio više užasnih stvari no što bi ih većina odraslih mogla zamisliti.

„Tražio si roditelje?”

„Misliš, Lightwoodove?” Jace je odmahnuo glavom. „Ne. Ne želim razgovarati s njima. Tražio sam tebe.”

„Da se ne radi o Clary?” Luke se spustio još nekoliko stuba; sada je stajao tik iznad Jacea. „Je li s njom sve u redu?”

„Da, dobro je.” Zbog spomena Clary Jace kao da se sav napeo, što je pak nateglo Lukeove živce

– no Jace nikad ne bi lagao da je Clary dobro.„Što je onda?”

Jace pogleda mimo njega prema vratima Dvorane. „Kako se stvari odvijaju unutra? Ima li napretka?”

„Pa i ne baš”, priznao je Luke. „Ne žele se predati Valentineu, ali im se zamisao o donjosvjećanima u Vijeću još manje sviđa. A ako se mom narodu ne obećaju mjesta u Vijeću, neće se boriti.”

Jaceove su oči zaiskrile. „Klavi će ta zamisao biti vrlo odbojna.”

„Ne mora im se dopasti. Samo im se mora sviđati više nego zamisao o samoubojstvu.”

„Odugovlačit će. Da sam na tvom mjestu, dao bih im rok”, posavjetovao je Jace Lukea. „Klava radi bolje kad ima rok.”

Luke nije mogao suspregnuti osmijeh. „Svi donjosvjećani koje mogu okupiti doći će u sumrak do Sjevernih vrata. Ako Klava dotad odluči da se želi boriti uz njih, ući će u grad. Ako ne, okrenut će se i otići. Ne mogu ih ostaviti ondje nimalo duže – već i tako imamo jedva dovoljno vremena da do ponoći stignemo na Brocelindsku ravnicu.”

Jace je zazviždao. „Teatralno. Nadaš se da će pogled na sve te donjosvjećane nadahnuti Klavu ili da će je uplašiti?”

„Vjerojatno ijedno i drugo donekle. Mnogi članovi Klave povezani su s Institutima, baš poput tebe, i mnogo su više navikli na donjosvjećane od stanovnika Idrisa. Ne brinem se zbog njih. Kad ugledaju donjosvjećane na vratima, mogli bi početi paničariti. S druge strane, neće škoditi da ih se podsjeti koliko su ranjivi.”

Kao na zapovijed Jace hitro podigne pogled prema ruševinama Garda, crnom ožiljku na obronku iznad grada. „Nisam siguran da ikoga na to treba dodatno podsjećati.” Ponovo je gledao Lukea; bistre oči bile su mu vrlo ozbiljne. „Želim ti nešto reći. U povjerenju.”

Luke nije mogao sakriti iznenađenje. „Zašto meni? Zašto ne Lightwoodovima?”

„Jer si ti ovdje istinski vođa. Znaš to.”

Luke je oklijevao. Bilo je nečeg u Jaceovu blijedom i umornom licu što mu je izmamilo suosjećanje usprkos iscrpljenosti – suosjećanje i želju da tom mladiću, kojeg su odrasli tijekom života iznevjerili i gadno iskoristili, pokaže kako nisu svi odrasli takvi, da ima onih na koje se može osloniti. „U redu.”

„I zato jer vjerujem”, reče Jace, „da ćeš znati to objasniti Clary.

„Objasniti joj što?“

„Zašto sam to morao učiniti.” Na svjetlu izlazećeg sunca Jaceove su oči bile širom otvorene, pa je izgledao godinama mlađim. „Idem u potragu za Sebastianom, Luke. Znam kako ću ga pronaći i slijedit ću ga dok me ne odvede do Valentinea.”

Luke iznenađeno dahne. „Znaš kako ga pronaći?“‘

„Magnus mi je pokazao kako se koristi čarolija za praćenje kad sam odsjeo kod njega u Brooklynu. Pokušavali smo upotrijebiti očev prsten da ga pronađemo. Nije uspjelo, ali–”

„Nisi vještac. Ne bi trebao biti u stanju koristiti čaroliju za praćenje.

„Radi se o runama. Tako je mene motrila Inkvizitorica dok sam se išao susresti s Valentineom na brodu. Samo trebam nešto Sebastianovo i čarolija će djelovati.”

„Ali sve smo to već prošli s Penhallowovima. Nije ništa ostavio za sobom. Soba mu je bila temeljito ispražnjena, vjerojatno upravo iz tog razloga.

„Pronašao sam nešto”, reče Jace. „Vlakno natopljeno njegovom krvlju. Nije mnogo, ali je dovoljno. Pokušao sam i uspjelo je.”

„Ne možeš sam jurnuti za Valentineom, Jace. Neću ti to dopustiti.”

„Ne možeš me zaustaviti. Zbilja ne možeš. Osim ako se ne želiš potući sa mnom sada i ovdje na ovim stubama. Ali nećeš me nadjačati. Znaš to jednako dobro kao i ja.” U Jaceovu se glasu osjećao neobičan prizvuk, mješavina samopouzdanja i mržnje prema samome sebi.

„Gle, ma koliko naumio izigravati usamljenog heroja–”

„Nisam heroj”, reče Jace. Govorio je razgovijetno i monotono, kao da iznosi najjednostavnije činjenice.

„Pomisli kako će se Lightwoodovi osjećati, čak i ako ti se ništa ne dogodi. Sjeti se Clary–”

„Misliš da nisam mislio na Clary? Misliš da se nisam sjetio svoje obitelji? Što misliš, zašto ovo radim?”

„A zar ti misliš da se ja ne sjećam kako je to imati sedamnaest?” odvratio je Luke. „Vjerovati da možeš spasiti svijet. Ne samo da možeš, već da ti je to i dužnost–”

„Pogledaj me”, reče Jace. „Pogledaj me i reci mi da sam običan sedamnaestogodišnjak.”

Luke je uzdahnuo. „Ništa u vezi tebe nije obično.”

„A sad mi reci da je to nemoguće. Reci mi da se ono što sam ti nagovijestio ne može provesti u djelo.” Luke je šutio i Jace nastavi. „Gle, plan ti je dobar, koliko može biti. Dovedi donjosvjećane, bori se s Valentineom sve do vrata Alicantea. To je svakako bolje nego dići ruke i pustiti da te pregazi. No očekivat će to. Nećeš ga iznenaditi. Ja... ja bih ga mogao iznenaditi. Možda neće znati da slijedim Sebastiana. To je bar nekakva prilika, a moramo pokušati iskoristiti svaku priliku koja nam se pruža.”

„Možda imaš pravo”, reče Luke. „Ali pretjerano je takvo što očekivati od samo jednog čovjeka. Pa čak i od tebe.”

„Ali zar ne shvaćaš... to mogu samo ja“, reče Jace; u glas mu se uvlačio očaj. „Čak ako Valentine i osjeti da ga slijedim, možda mi dopusti da mu se dovoljno približim–”

„Dovoljno približiš radi čega?“

„Da ga ubijem”, reče Jace. „Radi čega drugog?”

Luke je promatrao mladića koji je stajao na stubama ispod njega. Poželio je da na neki način može prodrijeti u njega, vidjeti Jocelyn u njezinu sinu kao što ju je vidio u Clary, no Jace je uvijek bio samo svoj – suzdržan, usamljen i poseban. „Mogao bi to učiniti?” upitao je Luke. „Mogao bi ubiti vlastitog oca?”

„Da”, reče Jace; glas mu je bio dalek poput jeke. „Sad ćeš mi reći da ga ne mogu ubiti jer mi je, na kraju krajeva, otac, a ubojstvo vlastitog oca je neoprostiv zločin?”

„Ne. Sad ću ti reći kako moraš biti siguran da si sposoban za to”, reče Luke, iznenađeno shvativši kako je jedan dio njega već prihvatio da će Jace učiniti upravo ono što je najavio i da će mu on to dopustiti. „Ne možeš sve to poduzeti, raskinuti veze sa svima ovdje i sam progoniti Valentinea, a onda podbaciti na posljednjoj prepreci.”

„O, sposoban sam ja za to”, reče Jace. Odvratio je pogled s Lukea i zagledao se niz stube u trg koji je sve do jučer ujutro bio pun leševa. „Moj je otac napravio od mene ovo što jesam. I mrzim ga zbog toga. Mogu ga ubiti. On se pobrinuo za to.”

Luke je odmahnuo glavom. „Kako god da te odgajao. Jace, nadvladao si to. Nije te iskvario–”

„Nije”, reče Jace. „Nije ni morao.” Kratko je pogledao u nebo prošarano plavim i sivim prugama;

u stablima koja su okruživala trg ptice su počele svoj jutarnji pjev. „Najbolje da krenem.”

„Želiš li da prenesem nekakvu poruku Lightwoodovima?”

„Ne. Ne, nemoj im ništa govoriti. Samo će te kriviti ako otkriju da si znao što ću učiniti, a svejedno mi dopustio da odem. Ostavio sam im pisma”, dodao je. „Shvatit će i sami.”

„Ali zašto...”

„... sam ti govorio sve ovo? Zato što sam želio da znaš. Da to imaš na umu dok kuješ ratne planove. Da znaš da negdje tražim Valentinea. Ako ga pronađem, poslat ću ti poruku.” Kratko se osmjehnuo. „Gledaj na mene kao na rezervni plan.”

Luke stisne mladiću ruku. „Da tvoj otac nije ono što jest”, reče, „bio bi ponosan na tebe.”

Jace je načas izgledao iznenađeno, a onda se u hipu zacrvenio i povukao ruku. „Da samo

znaš–” započeo je pa se ugrizao za usnu. „Nije važno. Sretno, Luciane Graymarku. Ave atque vale.“

„Nadajmo se ovo nije zbogom”, reče Luke. Sunce je sada brzo napredovalo i kad je Jace podigao glavu, mršteći se zbog naglo pojačanog svjetla, nešto na njegovu licu snažno se dojmilo Lukea – nešto u toj mješavini ranjivosti i tvrdoglavog ponosa. „Podsjećaš me na nekoga”, rekao je bez razmišljanja. „Na nekog koga sam poznavao prije mnogo godina.”

„Znam”, reče Jace, gorko iskrivivši usne. „Podsjećam te na Valentinea.”

„Ne”, reče Luke kao opčinjen; no dok se Jace okretao, sličnost je nestajala, a duhovi sjećanja su se rasplinjavali. „Ne... uopće nisam mislio na Valentinea.”

Čim se probudila, čak i prije no što je otvorila oči. Clary je znala da je Jace otišao. Ruka joj je, još uvijek ispružena preko kreveta, bila prazna; nije bilo prstiju koji bi joj uzvratili stisak. Polako je sjela stegnutih grudi.

Dok je odlazio, zacijelo je razvukao zastore jer su prozori bili otvoreni, a blještave pruge

sunčeve svjetlosti prošarale su krevet. Clary se pitala zašto je svjetlo nije probudilo. Prema položaju

sunca zasigurno je već prošlo podne. Glava joj je bila teška i troma, pogled mutan. Možda se radilo samo o tome da po prvi put u dosta vremena nije imala noćne more, pa joj je tijelo nadoknađivalo nedostatak sna.

Tek kad je ustala, primijetila je presavijeni papir na noćnom ormariću. Dok ga je podizala, na usnama joj je lebdio osmijeh – dakle. Jace joj je ostavio pismo – no kad je nešto teško skliznulo s papira i zazvečalo na podu pokraj njezinih nogu, bila je takoiznenađena da je poskočila unatrag, misleći da se radi o nečem živom.

Pokraj nogu ležala joj je spirala svijetlog metala. Znala je o čemu je riječ i prije no što se sagnula kako bije podigla. Bio je to lančić sa srebrnim obiteljskim prstenom koji je Jacenosio oko vrata. Rijetko ga je viđala bez njega. Iznenada je preplavi strah.

Raširila je papir i brzo pročitala prve retke: „Unatoč svemu, ne mogu podnijeti pomisao da ovaj prsten zauvijek nestane, baš kao što ne mogu podnijeti pomisao da te zauvijek ostavljam. Pa ako nemam izbora u prvom slučaju, barem imam u drugom.”

Riječi u ostatku pisma kao da su se stopile u besmislenu mrlju; morala ih je čitati neprekidno iznova kako bi išta shvatila. Kad joj je napokon sve postalo jasno, nepomično je stajala spuštene glave, netremice promatrajući kako joj papir treperi u drhtavoj ruci. Sada je shvaćala zašto joj je Jace otkrio sve što mu je bilo na duši i zašto je rekao da jedna noć nije važna. Onome za koga misliš da ga više nikad nećeš vidjeti možeš reći sve što želiš.

Kasnije se nije sjećala kako je odlučila što sljedeće učiniti ni kako je pronašla ono što će obući. No nekako se našla na stubama u sjenolovačkoj opremi, hitro se spuštajući; u ruci je nosila pismo, a lančić s prstenom bila je nemarno zakopčala oko vrata.

U dnevnoj sobi nije bilo nikoga, od vatre u kaminu ostao je tek sivi pepeo, no iz kuhinje su dopirali svjetlo i glasni zvukovi – čavrljanje – te miris hrane koja se pekla. Palačinke?, pomislila je Clary iznenađeno. Nikad ne bi rekla da ih Amatis zna pripremiti.

I bila je u pravu. Ušavši u kuhinju, osjetila je kako joj se oči šire – ispred peći stajala je Isabelle: sjajnu crnu kosu svezala je na potiljku; oko struka je imala pregaču, a u ruci je držala metalnu žlicu. Na stolu iza nje, s nogama na stolcu, sjedio je Simon. Amatis je bila naslonjena na radnu ploču, ni najmanje uzrujana što Simon drži noge na namještaju; izgledala je kao da se dobro zabavlja.

Isabelle je mahnula žlicom prema Clary. „Dobro jutro”, rekla je. „Jesi za doručak? Premda mislim da je prije vrijeme za ručak.”

Zanijemivši, Clary je pogledala Amatis, a ona slegne ramenima. „Upravo su se pojavili i poželjeli pripremati doručak”, rekla je. „A, moram priznati, ja i nisam neka kuharica.”

Clary se sjeti grozne Isabelleine juhe u Institutu i suspregne drhtaj. „Gdje je Luke?”„U Brocelindu sa svojim čoporom”, reče Amatis. „Je li sve u redu. Clary? Izgledaš malčice...”

„Uplašeno”, dovrši Simon. „Doista, je li sve u redu?”Clary nekoliko trenutaka nije znala što bi odgovorila. Upravo su se pojavili, rekla je Amatis. To

znači da je Simon cijelu noć proveo kod Isabelle. Zurila je u njega. Nije izgledao nimalo drukčije.

„Dobro sam”, rekla je. Sada nije bio trenutak da se brine zbog Simonova ljubavnog života. „Moram razgovarati s Isabelle.”

„Samo izvoli”, reče Isabelle, lagano gurkajući nešto izobličeno po tavi; bila je to, bojala se

Clary, palačinka. „Slušam te.”

„Nasamo“, reče Clary.

Isabelle se namršti. „Zar ne može čekati? Skoro sam završila–„Ne”, reče Clary, a nešto u njezinu glasu natjera Simona da barem sjedne uspravno. „Ne može.”

Simon je kliznuo sa stola. „U redu. Dat ćemo vam privatnosti”, reče on. Okrenuo se prema Amatis. „Možda bi mi mogla pokazati one slike Lukea kao malog koje si spominjala.”

Amatis je zabrinuto pogledala Clary, ali ipak pođe za Simonom van iz kuhinje. „Mogla bih...”

Kad se vrata za njima zatvore, Isabelle zavrti glavom. Nešto joj je zasvjetlucalo na potiljku; blještav, elegantno tanak nož bio je uguran u spiralu njezine kose, držeći je na mjestu. Iako je izgledala kao domaćica, i dalje je bila sjenolovka. „Čuj”, rekla je. „Ako ovo ima veze sa Simonom–”

„Nema veze sa Simonom, nego Jaceom.” Clary je pružila pismo Isabelle. „Pročitaj ovo.”

Uzdahnuvši, Isabelle ugasi peć pa uzme pismo i sjedne kako bi ga pročitala. Clary uzme jabuku iz košare na stolu te i sama sjedne, dok je Isabelle na drugoj strani stola šutke čitala pismo. Clary je u tišini grickala koru jabuke – nije mogla ni zamisliti da je pojede; zapravo, nije mogla zamisliti da će više ikada pojesti bilo što.

Isabelle digne pogled s pisma obrva podignutih u luk. „Ovo se čini nekako... osobno. Jesi li sigurna da smijem to čitati?”

Vjerojatno ne bi smjela. Clary se sada već jedva sjećala rečenica iz pisma; u bilo kojoj drugoj prilici sigurno ga ne bi pokazala Isabelle, ali panika zbog Jacea pregazila je svaku drugu brigu. „Samo ga pročitaj do kraja.”

Isabelle se vrati čitanju. Kad je završila, spustila je pismo na stol. „Znala sam da bi mogao napraviti takvo što.”

„Je r vidiš sada?” Riječi koje je Clary izgovarala petljale su se jedna o drugu. „Ali sigurno nema dugo otkako je otišao, a i nije mogao stići daleko. Moramo krenuti za njim i–” Zaustavila se; um joj je napokon obradio ono što je Isabelle rekla i uhvatio ritam s jezikom. „Kako to misliš – znala si da bi mogao napraviti takvo što?”

„Mislim baš tako kako sam rekla.” Isabelle zatakne uvojak kose iza uha. „Sve otkad je Sebastian nestao, svi govore samo o tome kako ga pronaći. Rastavila sam na dijelove njegovu sobu kod Penhallowovih, tražeći bilo kakvu stvar koju bismo mogli upotrijebiti da mu uđemo u trag – ali ništa nisam pronašla. Mogla sam pretpostaviti da će Jace ako pronađe nešto pomoću čega bi ušao u trag Sebastianu, nestati poput metka.” Ugrizla se za usnu. „Samo, očekivala bih da će povesti Aleca sa sobom. Alec neće biti sretan.”

„Znači, misliš da će Alec htjeti krenuti za njim?” upitala je Clary s oživjelom nadom.

„Clary.” Isabelle je zvučala malko razdraženo. „Kako bismo mogli krenuti za njim? Ne možemo ni naslutiti kamo je otišao.”

„Mora postojati neki način–”

„Možemo mu pokušati ući u trag. Ali Jace je lukav. Smislit će način da spriječi praćenje, baš kao i Sebastian.”

Hladni gnjev uskovitlao se u Clarynim prsima. „Želiš li ga ti uopće pronaći? Je li te uopće

briga što je otišao u praktički samoubilačku misiju? Ne može se sam suočiti s Valentineom.”

„Vjerojatno ne”, reče Isabelle. „Ali vjerujem da Jace ima svoje razloge–

„Za što? Zašto želi umrijeti?”

„Clary.“ Isabelleine oči iznenada ljutito bijesnu. „Zar misliš da smo mi ostali na sigurnom? Svi čekamo smrt ili porobljavanje. Zar možeš Jacea zamisliti da tako samo sjedi i čeka da se dogodi nešto strašno? Zar ti nije jasno–”

„Jedino mi je jasno da ti je Jace brat, kao što je bio i Max”, reče Clary, „a do njega ti je bilo stalo.”

Pokajala se zbog svojih riječi čim ih je izgovorila; Isabelle je problijedjela, kao da joj je Clary tom rečenicom izbijelila kožu. „Max je bio samo dječačić, a ne borac”, reče Isabelle jedva kontrolirajući bijes. „Imao je devet godina. Jace je sjenolovac, ratnik. Ako ćemo se boriti protiv Valentinea, zar misliš da Alec neće sudjelovati u bitci? Zar misliš da svi mi nismo spremni u svakom trenutku umrijeti ako zatreba, ako se radi o općem dobru? Valentine je Jaceov otac; od svih nas Jace vjerojatno ima najbolje šanse da mu se približi i napravi ono što treba–”

„Valentine će ubiti Jacea ako bude morao”, reče Clary. „Neće ga poštedjeti.”

„Znam.”

„A važno je samo to da ode časno? Zar ti neće nimalo nedostajati?

„Nedostajat će mi svakog dana”, reče Isabelle, „cijelog mog života. Koji će, ruku na srce, potrajati još oko tjedan dana ako Jace ne uspije.” Vrtjela je glavom. „Ne shvaćaš, Clary. Ne razumiješ kako je to uvijek biti u ratu, odrastati uz bitke i žrtvovanja. To nije tvoja krivnja. Naprosto si tako odgojena–”

Clary je podigla ruke. „Shvaćam ja. Znam da ti nisam draga, Isabelle. Jer tebi sam ovozemaljka.”

„Misliš da je to razlog–” Isabelle se prekine; oči su joj se caklile, ne samo od srdžbe, nego i, opazila je iznenađeno Clary, od suza. „Bože, ti zaista ništa ne shvaćaš, zar ne? Koliko poznaješ Jacea? Mjesec dana? Ja ga poznajem sedam godina. I sve to vrijeme nijednom nisam vidjela da se zaljubio, nijednom nisam vidjela da mu se neka uopće svidjela. Da, imao je djevojke. One bi se uvijek zaljubile u njega, ali on nikad nije mario za to. Mislim da je zato Alec pomislio–” Isabelle zastane na trenutak; bila je gotovo nepomična. Pokušava suspregnuti plač, pomislila je Clary u čudu– Isabelle, koja je ostavljala dojam da nikad ne plače. „Uvijek sam se zbog toga brinula, kao i majka... Mislim, kakav se to tinejdžer nikad ne zacopa ni u koga? Činilo se da nikad nije sasvim budan kad su drugi ljudi u pitanju. Mislila sam da ga je možda ono što se dogodilo s njegovim ocem na neki način trajno oštetilo, da možda nikad nikoga neće moći istinski voljeti. Da sam barem znala što se doista dogodilo s njegovim ocem – no i tada bih vjerojatno mislila isto, zar ne? Mislim, koga to ne bi oštetilo? A onda smo upoznali tebe, a on kao da se probudio. Ti to nisi mogla vidjeti jer si ga znala samo takvog. Ali ja sam vidjela. Hodge je vidio. Alec je vidio – što misliš, zašto te onoliko mrzio? Jace je bio takav od trenutka kad smo te sreli. Tebi je bilo zapanjujuće što nas možeš vidjeti, a i bilo je, ali mene je zapanjilo što Jace može vidjeti tebe. Nije prestajao govoriti o tebi cijelim putem natrag do Instituta; nagovorio je Hodgea da ga pošalje po tebe; a kad te doveo, više nije želio da odeš. Gdje god bila u sobi, nije skidao pogled s tebe... Čak je bio ljubomoran na Simona. Nisam sigurna da mu je to bilo jasno, ali bio je ljubomoran. Osjetila sam to. Ljubomoran na ovozemaljca. A nakon onog što se Simonu dogodilo na tulumu, bio je voljan otići s tobom u Dumort, prekršiti Klavin Zakon samo kako bi spasio ovozemaljca koji mu čak nije bio ni drag. Učinio je to radi tebe. Jer da se

što dogodilo Simonu, tebi bi bila nanesena bol. Ti si prva osoba izvan naše obitelji čija mu je sreća bila važna. Zato što te volio.“

Clary ispusti zvuk iz dubine grla. ‘Ali to je bilo prije–”

„Prije nego što je otkrio da si mu sestra. Znam. I ne predbacujem ti zbog toga. Nisi mogla znati. I pretpostavljam da nisi mogla ništa nego odmah krenuti dalje i hodati sa Simonom kao da te uopće nije briga. Mislila sam da će Jace nakon što je saznao da si mu sestra, odustati i preboljeti te, ali nije. Nije mogao. Ne znam što mu je Valentine učinio kad je bio dijete. Ne znam je li ga to odredilo kao osobu ili je jednostavno takav, ali neće te preboljeti. Clary. Ne može. Postalo mi te mrsko sretati. Bilo mi je mrsko što te Jace sreće. Poput ozljede od demonskog otrova – ne smiješ je dirati, moraš je pustiti da zacijeli. Svaki put kad strgneš zavoje, samo ponovo otvoriš ranu. Svaki susret s tobom njemu je bio kao trganje zavoja.”

„Znam”, šapnula je Clary. „Što misliš, kako je meni?”

„Ne znam. Ne mogu dokučiti što osjećaš. Nisi moja sestra. Ne mrzim te. Clary. Čak si mi i draga. Da je moguće, nema te djevojke s kojom bih radije vidjela Jacea. Ali nadam se da ćeš razumjeti ovo što ću ti reći: ako nekim čudom svi ovo preživimo, nadam se da će se moja obitelj preseliti negdje tako daleko da te više nikad nećemo vidjeti.”

Suze zapeku Claryne oči. Kako neobično – ona i Isabelle sjede za stolom i plaču zbog Jacea iz

istodobno tako različitih i, na čudnovat način, istih razloga. „Zašto mi sada sve to govoriš?”

„Zato što me optužuješ da ne želim zaštititi Jacea. A ja ga želim zaštititi. Što misliš, zašto sam se onako uzrujala kad si se iznenada pojavila kod Penhallowovih? Ponašaš se kao da nisi dio svega ovoga, dio našeg svijeta; držiš se postrance; ali ti jesi dio našeg svijeta. U njegovom si središtu. Ne možeš se zauvijek pretvarati da si u sporednoj ulozi. Clary, jer ti si Valentineova kći. Jer Jace ovo radi dijelom i zbog tebe.”

„Zbog mene?“

„Što misliš, zašto je tako spreman izvrgnuti se opasnosti? Zašto ga nije briga hoće li ostati živ?” Isabelleine riječi zabadale su se u Claryne uši poput igala. Znam zašto,pomislila je. Zato što je uvjeren da je demon, da nije pravi čovjek, eto zašto – ali to ti ne mogu reći, ne mogu ti otkriti tu jednu jedinu stvar zbog koje bi ti sve postalo jasno. „Uvijek je mislio da nešto nije u redu s njim, a sada zbog tebe misli da je zauvijek proklet. Čula sam kad je to rekao Alecu. Zašto ne staviti život na kocku ako ionako ne želiš živjeti? Zašto ne staviti život na kocku ako nikad nećeš biti sretan bez obzira na to što učinio?”

„Isabelle, dosta.” Vrata su se bila otvorila gotovo nečujno, a na njima je stajao Simon. Clary je skoro zaboravila koliko mu je sluh sada oštriji. „Clary nije kriva za to.”

Crvenilo je navrlo u Isabelleino lice. „Ne miješaj se, Simone. Ne znaš što se događa.”

Zatvorivši vrata za sobom, Simon uđe u kuhinju. „Čuo sam većinu vašeg razgovora”, rekao je hladnokrvno. „Čak i kroza zid. Rekla si da ne znaš što Clary osjeća jer je ne poznaješ dovoljno dugo. E pa, ja je poznajem. Ako misliš da jedino Jace pati, griješiš.”

U tišini koja je nastupila žestina je polako nestajala s Isabelleina lica. Clary kao da je čula

udaljeni zvuk kucanja na ulazna vrata: možda je stigao Luke, ili je Maia donijela još krvi za Simona.

„Nije otišao zbog mene”, reče Clary, a srce joj počne lupati. Smijem li im otkriti Jaceovu tajnu

sada kad je otišao? Smijem li im otkriti zašto je zbilja otišao, zašto ga zapravo nije briga hoće li ostati

živ? Riječi su počele izvirati iz nje gotovo protiv njezine volje. „Kad smo Jace i ja otišli na

posjed Waylandovih... kad smo krenuli u potragu za Bijelom knjigom–”Prekinula se kad se vrata kuhinje naglo otvore. Na njima je stajala Amatis vrlo neobična izraza

lica. Na trenutak Clary je pomislila da je uplašena i srce joj zadrhti. Ali ne, nije to bio strah na Amatisinu licu. Izgledala je kao onda kad su se Clary i Luke iznenada pojavili na njezinim ulaznim vratima. Izgledala je kao da je vidjela duha. „Clary”, rekla je polako. „Netko ti je došao u–”

Prije no što je dovršila, taj netko stao se gurati pokraj nje u kuhinju. Tek kad je Amatis uzmaknula. Clary je mogla dobro pogledati nezvanu gošću – vitku ženu u crnom. Isprva, Clary je vidjela samo sjenolovačku opremu i gotovo da nije prepoznala ženu sve dok joj se pogled ne zaustavi na njezinu licu. Osjetila je kako joj želudac propada, kako joj izlazi iz tijela kao onda kad ih je Jace na motociklu survao s krova Dumorta u provaliju od deset katova.

Bila je to njezina majka.

III

PUT DO NEBA

O, da, znam da je put do neba bio lagan.

Siegfried Sassoon, Nesavršeni ljubavnik

16

ČLANCI VJERE

Od one noći kad se vratila kući i shvatila da joj majke nema, Clary je tako često zamišljala da je ponovo vidi živu i zdravu da su te predodžbe postale poput fotografija koje su izblijedjele zbog toga što ih se pretjerano vadi i pregledava. Te su joj se slike pojavile pred očima sada dok je zurila u nevjerici – slike njezine majke zdrave i sretne, koja je grli govoreći joj koliko joj je nedostajala i da će sada sve biti u redu.

Majka iz njezinih predodžbi imala je vrlo malo sličnosti sa ženom koja je sada stajala ispred nje. Sjećala se Jocelyn kao nježne umjetnice, pomalo boemske – njezinih radnih kombinezona zamrljanih bojom i crvene kose svezane u rep ili olovkom pričvršćene u neurednu punđu. Ova je Jocelyn bila blještava i nabrušena poput noža; kosa joj je bila strogo zategnuta – nijedan pramen nije stršao; zbog izrazito crne boje njezine opreme lice joj je izgledalo blijedo i grubo. Ni izraz joj nije bio onakav kakvim ga je Clary zamišljala: umjesto veselo, promatrala je Clary gotovo užasnuto širom otvorenim zelenim očima. „Clary”, šapnula je. „Tvoja odjeća.”

Clary se pogleda. Nosila je Amatisinu crnu sjenolovačku opremu, a majka je cijeli život provela poduzimajući sve da je ne mora odjenuti. Clary proguta slinu i ustane, objema rukama čvrsto stišćući rub stola. Vidjela je kako joj se bijele zglobovi na prstima, ali imala je osjećaj da su joj šake odvojene od tijela, kao da pripadaju nekom drugom.

Pružajući ruke, Jocelyn korakne prema njoj. „Clary–”Clary uzmakne, i to tako naglo da je križima udarila u radnu ploču. Bol prostruji kroz nju, no

jedva da ju je osjetila; zurila je u majku. Zurio je i Simon, lagano otvorenih usta, i zapanjena Amatis.

Isabelle ustane i postavi se između Clary i majke. Ruku je zavukla ispod pregače i Clary je imala osjećaj da će kad je izvuče, izvaditi svoj tanahni bič od elektruma. „Što se ovdje događa?” upitala je Isabelle. „Tko ste vi?” Njezin oštri glas malko je zadrhtao kad je, izgleda, opazila izraz Jocelynina lica; Jocelyn je s dlanom na srcu piljila u nju.

„Maryse“, jedva da je šapnula Jocelyn.

Isabelle je izgledala iznenađeno. „Odakle znate kako mi se zove majka?” Rumenilo brzo navre u Jocelynino lice. „Jasno. Ti si Maryseina kći. Samo... jako si joj slična.” Polako je spustila ruku. „Ja sam Jocelyn Fr... Fairchild. Claryna majka.”

Isabelle izvuče ruku ispod pregače i posve zbunjeno kratko pogleda Clary. „Ali bili ste u bolnici... u New Yorku...”

„Bila sam”, reče Jocelyn postojanijim glasom. „Ali sada sam dobro zahvaljujući kćeri. Željela bih da nas malo ostavite nasamo.”

„Nisam sigurna da ona želi ostati nasamo s tobom”, reče Amatis i spusti ruku na Jocelynino rame. „Ovo joj je zacijelo šok–”

Jocelyn se oslobodi Amatis i krene prema Clary, pružajući ruke. „Clary–” Clary napokon progovori; glas joj je bio hladan, leden, tako ljutit daju je to iznenadilo. „Kako si došla ovamo,

Jocelyn?”

Majka joj se ukoči, a licem joj prijeđe kolebanje. „S Magnusom Baneom prebacila sam se Portalom tik do vanjskog ruba građa. Jučer je došao k meni u bolnicu – đonio je protusredstvo. Ispričao mi je što si sve učinila za mene. Još otkad sam se probudila, jedino sam tebe željela vidjeti...” Glas joj postupno utihnuo. „Clary, što nije u redu?”

„Zašto mi nikad nisi rekla da imam brata?” upita Clary. Nije očekivala da će to reći, nije to uopće namjeravala izgovoriti. Ali ipak je izašlo iz nje.

Jocelyn je spustila ruke. „Mislila sam da je mrtav. Mislila sam da ćeš ako budeš znala, samo patiti.”

„Reći ću ti nešto, mama”, kazala je Clary. „Bolje je znati nego živjeti u neznanju. Uvijek.”

„Žao mi je–” započela je Jocelyn.

„Žao ti je?” Duboko u Clary kao da se nešto razderalo i sve je navrlo iz nje, sva gorčina i zatomljeni bijes. „Želiš li objasniti zašto mi nikad nisi rekla da sam sjenolovka? Ni da mi je otac još živ? Oh, a ima i ona sitnica da si platila Magnusu da mi ukrade sjećanja.”

„Pokušavala sam te zaštititi–”

„Radila si to užasno loše!” Clary je podigla glas. „Što si očekivala da će biti sa mnom nakon što nestaneš? Da nije bilo Jacea i drugih, bila bih mrtva. Nikad mi nisi pokazala kako da se obranim. Nikad mi nisi rekla koliko su okolnosti opasne. Što si mislila? Ako ne vidim opasnost, da ću biti sigurna?” Oči su joj gorjele. „Znala si da Valentine nije mrtav. Rekla si Lukeu da misliš da je još živ.”

„Zbog toga sam te morala sakriti”, reče Jocelyn. „Nisam mogla riskirati da Valentine sazna gdje se nalaziš. Nisam mogla dopustiti da dođe do tebe–”

„Jer je tvoje prvo dijete pretvorio u čudovište”, reče Clary, „i nisi željela da to isto napravi meni.”

Zanijemjela od zaprepaštenja, Jocelyn je mogla samo zuriti u nju. „Da”, rekla je napokon. „Da, ali nije se radilo samo o tome. Clary–”

„Ukrala si mi sjećanja”, reče Clary. „Uzela si mi ih. Uzela si ono što sam bila.”

„Nisi to bila! ” viknula je Jocelyn. „Nikad nisam željela da to budeš–”

„Nije važno što si željela!” viknula je Clary. „Ja to jesam! Uzela si mi sve to, a nije pripadalo tebi!“

Jocelyn je bila posve blijeda. U Clarynim se očima pojave suze – nije mogla podnijeti što vidi majku u tom stanju, tako povrijeđenu, a opet, sama ju je povrijedila; k tome, znala je da će ako opet otvori usta, izreći nove grozne riječi, pakosne i gnjevne. Brzo je dlanom prekrila usta i jurnula prema hodniku, proguravši se pokraj majke, Simona i njegove ispružene ruke. Htjela je samo otići. Jurnuvši naslijepo kroz izlazna vrata, gotovo da je pala na ulicu. Netko iza nje ju je dozivao, ali nije se okrenula. Već je trčala.Jace je bio malko iznenađen kad je otkrio da je Sebastian ostavio konja Verlacovih u staji, što u noći

bijega nije odgalopirao na njemu. Možda se bojao da će Putniku nekako biti moguće ući u trag.

Sedlajući pastuha i jašući na njemu prema izlazu iz grada. Jace je osjetio nekakvu zadovoljštinu.

Istina, da je Sebastian doista želio Putnika, ne bi ga ostavio – osim toga, konj zapravo i nije pripadao

Sebastianu. Ustvari se radilo o tome da Jace voli konje. Imao je deset godina kad je posljednji put

jahao, no sjećanja su se, zadovoljno je primijetio, brzo vratila.

On i Clary pet sati su pješačili od posjeda Waylandovih do Alicantea. Jašući gotovo galopom, trebalo mu je oko dva sata da se vrati. Kad se uspeo na brežuljak s kojeg se pružao pogled na kuću i vrtove, i on i konj lagano su se sjajili od znoja.

Obmanjujuće zaštite koje su skrivale posjed bile su uništene s temeljima kuće. Od nekad otmjenog zdanja ostala je hrpa kamenja iz koje se uzdizao dim. Vrtovi, sada opaljenih rubova, još su mu uvijek vraćali uspomene na vrijeme koje je ondje proveo kao dijete. Grmovi ruža sada su bili ogoljeni, bez cvjetova i protkani zelenim korovom, a kamene klupe stajale su pokraj praznih ribnjaka. Vidio je uleknuće u tlu u kojem je ležao s Clary one noći kad se kuća urušila i između stabala plavo svjetlucanje obližnjeg jezera.

Zapljusnula ga je gorčina. Ugurao je ruku u džep i najprije izvukao stelu – koju je „posudio” iz Alecove sobe prije no što je otišao, kao zamjenu za onu koju je izgubila Clary, jer Alec uvijek može nabaviti novu – te zatim vlakno koje je uzeo s rukava Claryna kaputa. Ležalo mu je na dlanu, na jednom kraju umrljano crvenkasto-smeđom bojom. Stisnuo je šaku oko vlakna dovoljno snažno da mu se na koži isture kosti pa na nadlanici nacrtao runu stelom. Slabašno peckanje bilo mu je više prirodno nego bolno. Gledao je kako mu se runa sliježe u kožu poput kamena koji tone u vodu, a onda zatvorio oči.

Nije ugledao vjeđe, već dolinu. Promatrao ju je s vrha na kojem je stajao i kao da gleda u kartu na kojoj je naznačen njegov položaj točno je znao gdje se nalazi. Sjetio se kako je Inkvizitorica točno znala položaj Valentineova broda usred East Rivera i shvatio: Ovako joj je to uspijevalo. Svaki detalj bio je jasan – svaka vlat trave, raspršeno posmeđeno lišće pokraj njegovih nogu – ali nije bilo zvuka. Prizor je bio sablasno nečujan.

Dolina je imala oblik potkove s jednom užom stranom. Blještavo srebrna vodena brazda – potok ili rječica – tekla je njezinim središtem i nestajala među kamenjem na užem kraju. Pokraj rječice nalazila se kuća od sivog kamena; iz četvrtastog dimnjaka pušio se bijeli dim. Bio je to neobično idiličan prizor, koji je ispod plavog neba djelovao umirujuće. Iznenada se pred Jaceovim očima pojavi vitka figura. Sebastian. Sada kad se više nije morao pretvarati, njegova nadutost bila je očita u načinu na koji je hodao i isturio ramena, u zlobnom smiješku na njegovu licu. Kleknuo je pokraj rječice i uronio ruke u nju pa zapljusnuo vodom lice i kosu.

Jace je otvorio oči. Ispod njega Putnik je zadovoljno pasao travu. Jace ugura stelu i vlakno natrag u džep i posljednji put pogledavši ruševine kuće u kojoj je odrastao, podigne uzde pa zarije pete konju u slabine.

* * *

Clary je ležala u travi nedaleko od ruba Gard Hilla, smrknuto zureći dolje prema Alicanteu. Morala je priznati da je pogled odavde bio spektakularan. Mogla je vidjeti gradske krovove, njihove profinjene gravure i vjetrokaze s runama, tornjeve Dvorane Sporazuma, a iza njih u velikoj daljini nešto je sjajilo poput ruba srebrnog novčića – jezero Lyn? Crne ruševine Garda visoko su se uzdizale iza nje, a demonski tornjevi blistali su poput kristala. Gotovo da je pomislila da može vidjeti kako zaštite svjetlucaju poput nevidljive mreže ispletene oko gradskih granica.

Spustila je pogled na ruke. Iščupala je nekoliko šaka trave u posljednjim naletima bijesa i prsti

su joj bili gnjecavi od zemlje, a i krvi jer je otrgnula pola nokta. Kad ju je bijes prošao, zamijenio ga je

osjećaj potpune praznine. Nije shvaćala koliko je bila ljutita na majku sve dok nije prošla kroz

kuhinjska vrata; tad je strah za Jocelynin život stavila na stranu i spoznala što se skrivalo ispod njega. Sada kad je bila smirenija, pitala se je li to dio nje želio kazniti majku zbog onoga što se dogodilo Jaceu. Da mu nisu lagali – da im oboma nisu lagali – onda ga možda šokiranost otkrićem onoga što mu je Valentine napravio kad je bio tek djetešce ne bi natjerala na potez koji je Clary, nije ga mogla drukčije misliti, bio vrlo blizu samoubojstvu.

„Mogu li ti se pridružiti?”

Iznenađeno se trgnula i prevalila na bok kako bi podigla pogled. Iznad nje stajao je Simon s rukama u džepovima. Netko mu je – vjerojatno Isabelle – dao crnu jaknu od čvrstog materijala koji sjenolovci koriste za opremu. Vampir u opremi, pomislila je Clary, pitajući se je li ovo prvi takav slučaj. „Prišuljao si mi se”, rekla je. „Izgleda da i nisam baš neka sjenolovka.”

Simon je slegnuo ramenima. „Tjah, u tvoju obranu, krećem se nečujno i graciozno poput pantere.”

Clary se morala nasmiješiti. Sjela je, otirući zemlju s ruku. „Samo naprijed, pridruži mi se. Festival mrzovolje otvoren je za sve.”

Sjevši pokraj nje, Simon preleti očima preko grada i zazviždi. „Lijep pogled.”

„Istina.” Clary ga je pogledala postrance. „Kako si me pronašao?”

„Tjah, trebalo mi je nekoliko sati.” Osmjehnuo se malko iskrivljeno. „A onda sam se sjetio kako si se odlazila duriti na moj krov kad bismo se posvađali, još dok smo išli u prvi razred. Moja majka te morala spuštati.”

„Pa?”

„Poznajem te”, reče on. „Kad se uzrujaš, odeš se na neko povišeno mjesto.”

Nešto joj je ispružio – njezin zeleni kaput, uredno složen. Uzela ga je i navukla na sebe – jadničak je već pokazivao jasne znakove habanja. Čak je imao i rupicu na laktu, dovoljno veliku da kroz nju provuče prst.

„Hvala, Simone.” Ispreplela je prste oko oba koljena i netremice se zagledala u grad. Sunce je bilo nisko na nebu i tornjevi su počeli svjetlucati slabašnim crvenakostružičastim sjajem. „Je li te moja majka poslala po mene?”

Simon je odmahnuo glavom. „Luke, zapravo. I jedino me zamolio da ti kažem kako bi bilo dobro da kreneš natrag prije zalaska sunca. Događaju se prilično važne stvari.”

„Kakve stvari?”

„Luke je ostavio Klavi da do zalaska sunca odluči hoće li donjosvjećanima dati mjesta u Vijeću. Svi donjosvjećani će u sumrak doći do Sjevernih vrata. Ako Klava pristane, mogu ući u Alicante. Ako ne pristane...”

„Bit će otpravljeni”, dovršila je Clary. „A Klava će se predati Valentineu.

„Aha.”

„Pristat će”, reče Clary. „Moraju pristati.” Obujmila je koljena. „Nikad ne bi izabrali Valentinea. Nitko ne bi.”

„Drago mi je što vidim da tvoj idealizam nije pretrpio nikakvu štetu”, reče Simon. Premda mu je glas bio tih. Clary je čula drugi glas kako se probija kroz njega. Čula je Jacea kako govori da on nije idealist i zadrhtala unatoč kaputu.

„Simone”, rekla je. „Imam jedno glupo pitanje.”

„Pitaj.”

„Jesi li spavao s Isabelle?”

Simon se oglasio kao da se guši. Clary se polako okrenula i pogledala ga.

„Jesi dobro?” upitala je.

„Mislim da jesam”, reče on, očito jedva vraćajući pribranost. „Pitaš me ozbiljno?”

„Tjah, nije te bilo cijele noći.”

Simon je poduži trenutak šutio, a onda napokon reče: „Nisam siguran da te se to tiče, ali ne, nisam.”

Nakon taktične stanke Clary reče: „Tjah, pretpostavljam da je ne bi iskoristio kad je tako ožalošćena.”

Simon frkne. „Ako ikad sretneš muškarca koji može iskoristiti Isabelle, molim te da mi to javiš. Volio bih mu čestitati. Ili što brže pobjeći od njega, nisam siguran.”

„Znači, ne hodaš s Isabelle?”

„Clary”, reče Simon, „zašto me ispituješ o Isabelle? Zar ne želiš razgovarati o svojoj majci? Ili o Jaceu? Izzy mi je rekla da je otišao. Znam kako se osjećaš.”

„Ne”, reče Clary. „Ne, mislim da ne znaš.”

„Nisi prvi čovjek koji se osjeća napušteno.” U Simonovu se glasu osjećala oštrica nestrpljivosti. „Valjda sam mislio... hoću reći, nikad te nisam vidio tako ljutitu. I to na vlastitu majku. Mislio sam da ti je nedostajala.

„Naravno da mi je nedostajala!” reče Clary u tom trenutku shvativši kako je scena u kuhinji zacijelo izgledala. Osobito njezinoj majci. Potisnula je tu misao. „Samo što sam bila toliko usredotočena na to da je spasim – da je izbavim od Valentinea, a onda otkrijem način kako je izliječiti – da ni u jednom trenutku nisam stala i razmislila koliko sam ljutita na nju zbog što mi je sve ove godine lagala. Sve mi je to tajila, nije mi rekla istinu. Ljuta sam zbog toga što mi nije otkrila tko sam zapravo.”

„Ali nisi joj to rekla kad je ušla u kuhinju”, reče Simon tiho. „Pitala si: ‘Zašto mi nikad nisi rekla da imam brata?”‘

„Znam.” Clary iščupa vlat trave iz zemlje i stane je trljati medu prstima. „Valjda se ne mogu riješiti pomisli da moj susret s Jaceom da sam znala istinu, ne bi tako ispao. Ne bih se zaljubila u njega.”

Simon je šutio trenutak-dva. „Mislim da nikad prije nisam čuo da si to rekla.”

„Da ga volim?” Nasmijala se, ali čak je i sebi zazvučala turobno. „U ovom trenutku čini mi se nepotrebno pretvarati se da ga ne volim. Možda nije važno. Ionako ga vjerojatno više nikad neću vidjeti.”

„Vratit će se.”

„Možda.”

„Vratit će se”, ponovio je Simon. „Radi tebe.”„Ne znam”, odmahnula je Clary glavom. Sunce je polako počelo uranjati u obzor i postajalo je

sve hladnije. Napregnuvši oči. Clary se nagnula naprijed i zapiljila u nešto. „Simone, pogledaj.”

Slijedio je njezin pogled. Onkraj zaštita ispred Sjevernih vrata grada okupljale su se tamne figure, na stotine njih; neke su bile zbijene u grupe, druge same: donjosvjećani koje je Luke pozvao da pomognu gradu strpljivo su čekali Klavinu poruku da mogu ući. Trnci proširuje niz Claryna leđa. Nije držala ravnotežu samo na vrhu ovog brda, gledajući niz strminu u grad, već je bila i na rubu krize, događaja koji bi mogao promijeniti cijeli sjenolovački svijet.

„Ovdje su”, reče Simon dobrim dijelom sebi u bradu. „Pitam se znači li to da je Klava odlučila.”

„Nadam se da je tako.” Vlat trave koju je Clary trljala sada je bila razmrvljena zelena grudica; bacila ju je u stranu i iščupala novu travku. „Ne znam što ću napraviti ako se odluče predati Valentineu. Možda ću moći stvoriti Portal koji će nas sve prenijeti nekamo gdje nas Valentine nikad neće pronaći. Na napušteni otok ili neko slično mjesto.”

„Sad ja imam jedno glupo pitanje”, reče Simon. „Možeš stvarati nove rune, je li tako? Zašto ne bi stvorila jednu koja bi uništila sve demone na svijetu? Ili ubila Valentinea?”

„Ne ide to tako”, reče Clary. „Mogu stvarati samo one rune koje si mogu predočiti. Cijela zamisao mi se mora prikazati u glavi, kao slika. Kad si pokušavam predočiti ubij Valentinea ili zavladaj svijetom ili nešto takvo, ne dobivam nikakve prikaze. Samo bijeli šum.”

„Ali odakle dolaze slike runa?”

„Ne znam”, reče Clary. „Sve rune znane sjenolovcima su iz Sive knjige. Zato se mogu stavljati samo na nefile; tome služe. Ali ima i drugih, starijih runa. Magnus mi je to rekao. Kao Kajinov biljeg. Bio je to zaštitni biljeg, ali ne iz Sive knjige. Zato kad zamišljam te rune, na primjer runu neustrašivosti, ne znam smišljam li ih sama ili ih se sjećam – runa starijih od sjenolovaca. Runa koje su stare kao i sami anđeli.” Pomislila je na runu koju joj je pokazao Ithuriel, onu jednostavnu poput čvora. Je li je stvorio njezin um ili anđelov? Ili se jednostavno radi o nečemu što oduvijek postoji, poput mora ili neba? Od te pomisli zadrhti.

„Hladno ti je?” upitao je Simon.

„Da. Tebi nije?”

„Više mi ne može biti hladno.” Stavio joj je ruku na leđa i stao ih trljati polaganim kružnim pokretima. Snuždeno se nasmijao. „Pretpostavljam da ti ovo ne pomaže previše s obzirom na to da više nemam tjelesne topline.

„Ne”, reče Clary. „Odnosno, da, pomaže mi. Nastavi.” Podigla je pogled prema njemu. Zurio je prema Sjevernim vratima oko kojih se još uvijek nalazila gomila tamnih, gotovo nepokretnih figura donjosvjećana. U očima mu se zrcalio crveni sjaj demonskih tornjeva; izgledao je kao da je na fotografiji snimljenoj bljeskalicom. Vidjela je kako mu se tik ispod kože, tamo gdje je najtanja, rasprostiru blijedoplave žile: na sljepoočnicama, na sredini ključne kosti. Znala je dovoljno o vampirima da shvati kako već duže nije jeo. „Jesi li gladan?”

Sad je ipak spustio pogled prema njoj. „Bojiš se da te ne ugrizem?

„Znaš da ti moja krv stoji na raspolaganju kad god poželiš.”

Prošli su ga trnci, ali ne od hladnoće, a zatim je snažnije privuče uza sebe. „Nikad je ne bih uzeo”, reče, a onda vedrije doda: „Osim toga, već sam pio Jaceovu krv. Dovoljno sam se hranio prijateljima.”

Clary se sjetila srebrnog ožiljka na jednoj strani Jaceova vrata. I dalje s Jaceom u mislima polako je rekla: „Misliš li da ti zato...?”

„Što?”

„Da ti zato sunčeva svjetlost ne škodi? Mislim, škodila ti je prije toga, zar ne? Prije one noći na brodu?”

Simon je nevoljko kimnuo.

„I što se još dogodilo? Ili je to samo zato što si pio njegovu krv?

„Misliš zato što je nefil? Da, ali ne radi se samo o tome. Ti i Jace... vi niste posve normalni, zar ne? Mislim, niste normalni sjenolovci. Što god da vas čini različitim, čini različitim i mene. Kao što je rekla Svijetla kraljica: vi ste eksperimenti.” Osmjehnuo se vidjevši njezin zapanjeni pogled. „Nisam glup. Mogu povezati sve te stvari. Ti imaš tu moć s runama, a Jace, tjah... nitko ne bi mogao biti toliko iritantan bez neke natprirodne pomoći.

„Zar ti je zbilja toliko mrzak?”

„Nije mi mrzak”, pobunio se Simon. „Mislim, naravno, isprva sam ga mrzio. Činio se bahat i pun sebe, a ti si se ponašala kao da je savršen–

„Nisam.”

„Pusti me da dovršim. Clary.” Simonov glas odavao je zadihanost, ako se za nekog tko ne diše uopće može reći da je zadihan. Zvučao je kao da se nekamo žuri. „Vidio sam koliko ti se sviđa i mislio sam da te iskorištava, da si njemu samo glupa ovozemaljska djevojka koju može impresionirati sjenolovačkim štosevima. Prvo sam si govorio kako nećeš pasti na to, a onda čak i da padneš, da će te se s vremenom zasititi i da ćeš mi se vratiti. Nisam ponosan na to, ali kad si očajan, vjeruješ u bilo što. A kad se ispostavilo da ti je brat, bilo je to kao odgoda smaknuća u posljednji tren – i bilo mi je drago. Naizgled je patio i čak mi je i to bilo drago vidjeti, sve do one noći u Svijetlom dvoru kad si ga poljubila. Vidio sam...”

„Što si vidio?” reče Clary, ne mogavši izdržati stanku.

„Kako te gleda. Tada sam shvatio. Nikad te nije iskorištavao. Volio te, a to ga je ubijalo.”

„Jesi li zbog toga otišao u Dumort?” šapnula je Clary. To je oduvijek željela znati, ali nikad se nije usudila pitati.

„Zbog tebe i Jacea? Gledajući realno, ne. Od one noći u hotelu želio sam se vratiti. Sanjao sam o tome. Ustajao bih iz kreveta i već kad bih se oblačio ili čim bih izašao na ulicu, znao sam da se želim vratiti u hotel. Želja je uvijek bila veća noću, kao i kad sam bio bliže hotela. Uopće mi nije palo na pamet da se radi o nečem natprirodnom – mislio sam da se radi o posttraumatskom stresu ili nečem takvom. One sam noći bio tako iscrpljen i ljutit... bili smo tako blizu hotela, noć je činila svoje... jedva da znam što se dogodilo. Sjećam se samo da sam otišao iz parka i... više ničega.”

„Ali da nisi bio ljutit na mene... da te nismo uzrujali...”„Nije da si imala izbora”, reče Jace. „I nije da ja nisam znao. Istinu možeš gurati pod

površinu vode samo određeno vrijeme, a onda će proključati. Pogriješio sam što ti nisam rekao što se događa sa mnom, što ti nisam rekao za svoje snove. Ali nije mi žao što smo hodali. Drago mi je što smo pokušali. I zahvalan sam ti što si se potrudila premda nikako nije moglo uspjeti.”

„Silno sam htjela da uspije”, reče Clary tiho. „Nikad te nisam željela povrijediti.”„Ništa ne bih promijenio”, reče Simon. „Ne bih se odrekao ljubavi koju osjećam prema tebi. Ni

pod koju cijenu. Znaš što mi je Raphael rekao? Da ne znam biti dobar vampir; da pravi vampiri prihvaćaju da su mrtvi. Ali dokle god se budem sjećao kako je to voljeti te, osjećat ću se živ.”

„Simone–”

„Pogledaj.” Prekinuo ju je pokretom ruke; crne oči su mu se širile. „Tamo dolje.”

Sunce je sada bilo crveni iver na obzoru; zatreperilo je pred Clarynim očima i nestalo, spustivši se iza crnog oboda zemlje. Demonski tornjevi Alicantea naglo su oživjeli, usijani do bjelila. Na njihovu svjetlu Clary je vidjela kako se tamna gomila nemirno roji oko Sjevernih vrata. „Što se događa?” šapnula je. „Sunce je zašlo; zašto se vrata ne otvaraju?”

Simon je bio nepomičan. „Klava”, reče. „Zacijelo su odbili Lukea.”

„Ali nisu to mogli napraviti!” Clary je naglo podigla glas. „To bi značilo–”

„Da će se predati Valentineu.”

„Ne smiju se predati!” ponovo je viknula Clary, ali u tom trenutku opazi kako se skupine crnih kontura oko zaštita okreću i počinju udaljavati od grada, strujeći poput mrava iz uništenog mravinjaka.

Na sve slabijem svjetlu Simonovo lice bilo je blijedo. „Izgleda da nas zbilja jako mrze”, reče. „Zbilja će radije izabrati Valentinea.”

„Ne radi se o mržnji”, reče Clary. „Boje se. Čak se i Valentine bojao.” Rekla je to bez razmišljanja, no odmah je shvatila da je u pravu. „Bojao se i bio zavidan.”

Iznenađen, Simon je kratko pogleda. „Zavidan?”

Ali Clary se već nalazila u snu koji joj je Ithuriel bio pokazao; u ušima joj je odjekivao Valentineov glas. Sanjao sam da ćeš mi reći zašto. Zašto nas je Raziel stvorio, svoju rasusjenolovaca, a da nam nije dao moći koje imaju donjosvjećani – brzinu vukova, besmrtnost Vilinskog naroda, čarolije vještaca, čak ni vampirsku izdržljivost. Ostavio nas je gole pred vojskom pakla, samo s tim nacrtanim linijama na koži. Zašto bi njihove moći trebale biti veće od naših? Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju?

Clary je razdvojenih usana slijepo zurila u grad ispod sebe. Bila je nejasno svjesna da Simon izgovara njezino ime, ali um joj je bio već posve opterećen. Anđeo joj je mogao pokazati bilo što, mislila je, ali iz nekog joj je razloga pokazao baš te prizore, ta sjećanja. Sjetila se Valentinea kakoviče: Da budemo nešto obvezni donjosvjećanima, da budemo vezani za ta stvorenja!

A bila je tu i runa. Ona koju je sanjala. Runa jednostavna poput čvora. Zašto i mi ne možemo imati ono što oni imaju?

„Vezivanje”, reče naglas. „To je runa vezivanja. Spaja različitosti.

„Što?” Simon ju je zbunjeno promatrao.

Clary ustane pomažući si rukama pa stane otirati zemlju sa sebe. „Moram se spustiti do njih. Gdje su?”

„Gdje je tko? Clary–”

‘„Klava. Gdje zasjeda? Gdje je Luke?”

Simon ustane. „U Dvorani Sporazuma. Clary–”

Ali ona je već jurila prema krivudavom putu koji je vodio u grad. Tiho psujući, Simon je krenuo za njom.

Kažu da svi putevi vode u Dvoranu. Sebastianove riječi žestoko su i bez prestanka odjekivale u Clarynoj glavi dok je svom snagom trčala uskim ulicama Alicantea. Nadala se da je to istina jer će se inače sasvim sigurno izgubiti. Ulice su vijugale pod čudnim kutovima za razliku od lijepih, ravnih, pravilno umreženih ulica na Manhattanu. Na Manhattanu uvijek znaš gdje se nalaziš. Sve je jasno označeno brojkama i uređeno. Ovo je labirint.

Projurila je preko malog trga, nastavljajući jednim od uskih puteva uz kanal, znajući da će bude li pratila vodu, naposljetku izbiti na Trg anđela. Bila je pomalo iznenađena kad ju je put doveo do Amatisine kuće, a potom je dašćući pojurila duž šire, vijugave, poznate ulice koja se otvorila u trg: bijela Dvorana Sporazuma uzdigla se ispred nje, a kip anđela sjajio se u središtu trga. Pokraj kipa stajao je Simon i prekriženih ruku namršteno je promatrao.

„Mogla si me pričekati”, reče.Nagnula se naprijed, oslanjajući se rukama na koljena, hvatajući dah. „Ne možeš reći takvo što...

kad si ionako... stigao prije mene.”„Vampirska brzina”, reče Simon s određenim zadovoljstvom. „Kad se vratimo kući,

morao bih se početi utrkivati.”„To bi bilo... varanje.” Posljednji put duboko udahnuvši. Clary se uspravi i pomakne

znojnu kosu s očiju. „Dođi. Ulazimo.”Dvorana je bila puna sjenolovaca. Clary nikad nije vidjela toliko sjenolovaca na

jednom mjestu, čak ni u noći Valentineova napada. Oštri su im glasovi grmjeli poput lavine; većina ih je bila okupljena u grupe, u kojima su se prepirali i vikali – podij je bio prazan, a karta Idrisa zaboravljeno je visjela iza njega.

Pogledom je potražila Lukea i za koji trenutak ga opazila: bio je naslonjen o potporni stup, napola zatvorenih očiju. Izgledao je grozno – bio je polumrtav, ramena su mu klonula. Amatis je stajala iza njega i zabrinuto ga tapšala po ramenu. Clary pogleda uokolo, ali nigdje u gomili nije vidjela Jocelyn.

Oklijevala je trenutak, a onda se sjetila Jacea – krenuo je za Valentineom, sam, znajući da bi ga lako mogao ubiti. Znao je da je dio ovoga, dio svega toga. Baš kao što je to bila i ona – oduvijek je to bila, čak i kad to još nije znala. Još je uvijek imala navalu adrenalina koji joj je oštrio moć spoznaje i zbog kojeg joj je se sve činilo jasno. Gotovo odveć jasno. Stisnula je Simonovu ruku. „Poželi mi sreću”, rekla je, a onda je noge ponesu prema stubama podija gotovo bez njezine volje pa je već stajala gore, okrećući se prema mnoštvu.

Nije znala što očekivati. Glasne uzdahe iznenađenja? Utihlo mnoštvo puno iščekivanja? No gotovo da je nisu primijetili – samo je Luke podigao pogled, kao da je osjetio da je ondje, i sav se ukočio zapanjenog izraza lica. A kroz gomilu netko je išao prema njoj – visok muškarac s kostima izbočenim kao pramac broda. Konzul Malachi. Rukom joj je pokazivao da siđe s podija, vrtio glavom i vikao nešto što nije mogla čuti. Kako se probijao kroz mnoštvo, tako se sve više sjenolovaca okretalo prema Clary.

Postigla je što je htjela – svi su pogledi bili prikovani za nju. Čula je kako se gomilom širi šaputanje. To je ona. Valentineova kći.

„U pravu ste”, rekla je što je glasnije mogla. „Ja sam Valentineova kći. Nisam znala da mi je

otac do unazad nekoliko tjedana. Prije nekoliko tjedana nisam znala ni da postoji. Znam da mnogi od

vas neće vjerovati da je to istina i to je u redu. Vjerujte što god želite dokle god vjerujete da o

Valentineu znam stvari koje vama nisu poznate, stvari koje vam mogu pomoći da dobijete ovu bitku protiv njega – samo mi dopustite da vam otkrijem o čemu se radi.“

„Smiješno.” Malachi je stajao podno stuba podija. „To je smiješno. Ti si samo djevojčica–”

„Ona je kći Jocelyn Fairchild.” Bio je to Patrick Penhallow. Proguravši se pred mnoštvo, podigao je ruku. „Pusti djevojku da kaže što ima reći, Malachi.”

Mnoštvo je žamorilo. „Vi”, rekla je Clary Konzulu, „vi i Inkvizitor ste strpali u zatvor mog prijatelja Simona.”

Malachi se podrugljivo osmjehne. „Tvog prijatelja vampira?”

„Rekao mi je da ste ga pitali što se one noći dogodilo s Valentineovim brodom na East Riveru. Mislili ste da je Valentine nešto napravio, da je izveo neku vrstu crne magije. E pa – nije. Želite znati tko je uništio taj brod? Ja. Ja sam to napravila.”

Malachi se nepovjerljivo nasmijao, baš kao i nekolicina ljudi u gomili. Luke je promatrao Clary odmahujući glavom, ali ona je nastavila.

„Učinila sam to runom”, rekla je. „Bila je to tako moćna runa da se brod zbog nje raspao na dijelove. Mogu stvarati nove rune. Ne samo one iz Sive knjige. Rune koje još nitko nije vidio...moćne...”

„Sad je bilo dosta”, zarežao je Malachi. „Ovo je smiješno. Nitko ne može stvarati nove rune. To je nemoguće.” Okrenuo se prema mnoštvu. „Kao i njezin otac, ova djevojka je samo obična lažljivica.”

„Ona ne laže.” Glas je došao s druge strane mnoštva. Bio je jasan, snažan i nepokolebiv. Gomila se okrenula i Clary ugleda tko se to javio: Alec. S jedne mu je strane stajala Isabelle, a s druge Magnus. S njima su bili i Simon i Maryse Lightwood. Zajedno su na ulaznim vratima sačinjavali malu grupu odlučnoga izgleda. „Vidio sam je kako stvara runu. Čak ju je i upotrijebila na meni. Djelovala je.”

„Lažeš”, reče Konzul, ali u pogled mu se uvukla sumnja. „Da zaštitiš svoju prijateljicu–”

„Ali, Malachi, doista!” reče Maryse odrješito. „Zašto bi moj sin lagao o nečem takvom kad se istinu vrlo lako može ustanoviti? Daj djevojci stelu i pusti je da stvori runu.”

Žamor odobravanja širio se Dvoranom. Patrick Penhallow koraknuo je naprijed i podigao stelu prema Clary. Ona je zahvalno uzme i ponovo se okrene prema mnoštvu.

Usta su joj se osušila. Još uvijek je bila puna adrenalina, ali to nije bilo dovoljno da se potpuno oslobodi treme. Što će sada? Kakvu bi runu trebala stvoriti kako bi uvjerila mnoštvo da govori istinu? Što bi im prikazalo istinu?

Potom pogleda kroz gomilu; Simon ju je pokraj Lightwoodovih promatrao iz daljine. Isto tako ju je promatrao Jace na posjedu. Bila je to jedina nit koja je povezivala ta dva mladića koje je tako voljela, pomislila je, jedino što su imali zajedničko: obojica su vjerovala u nju čak i kad ona sama nije vjerovala u sebe.

Gledajući Simona, a misleći na Jacea, spustila je stelu i povukla njezin žareći vrh po unutarnjem dijelu zapešća, tamo gdje joj je kucao puls. Nije gledala dolje, već je crtala naslijepo, vjerujući sebi, vjerujući da će stela stvoriti runu koja joj je bila potrebna. Crtala je slabašnim pritiskom, lagano – runu je trebala samo na trenutak – ali bez imalo oklijevanja.

Kad je završila, najprije je ugledala Malachija. Bio je problijedio i s užasom na licu uzmicao

od nje. Nešto je rekao – neku riječ na jeziku koji nije prepoznala – a onda iza njega ugleda Lukea koji je zurio u nju malko otvorenih usta. „Jocelyn?” upitao je.

Odmahnula je glavom jedva primjetno, a onda pogledala zamućeno mnoštvo u kojem su se lica postupno pojavljivala i nestajala. Neki su se ljudi osmjehivali, neki iznenađeno pogledavali po gomili, a neki se okretali prema prvoj osobi do sebe. Užasnutih ili zapanjenih lica, nekoliko ih je prekrilo usta dlanovima. Vidjela je kako je Alec kratko pogledao Magnusa pa u nevjerici opet nju i kako je Simon zbunjeno promatra, a onda se Amatis pokraj krupnog Patricka Penhallowa progurala naprijed i jurnula do ruba podija. „Stephene!” rekla je, gledajući u Clary s nekakvim smetenim zaprepaštenjem. „Stephene!“

„Oh”, reče Clary. „Oh, Amatis, ne.” Osjetila je kako čarolija rune klizi s nje, kao da joj tijelo odbacuje tanku, nevidljivu odjeću. Amatisino čeznutljivo lice se snuždilo i ona se odmakne od podija što pokunjena, što začuđena.

Clary pogledom prijeđe preko mnoštva. Svi su bili potpuno tihi i gledali u nju. „Znam što ste upravo vidjeli”, rekla je. „I znam da znate da ta vrsta čarolije nadmašuje svaki glamur ili iluziju. A izvela sam je jednom runom, jednom jedinom runom, runom koju sam sama stvorila. S razlogom imam tu sposobnost i znam da vam to možda nije po volji, da mi možda i ne vjerujete, ali to nije važno. Jedino je važno da vam mogu pomoći da dobijete ovu bitku protiv Valentinea, ako mi dopustite.”

„Neće biti bitke protiv Valentinea”, reče Malachi. Nije ju gledao u oči dok je govorio. „Klava je odlučila. Pristat ćemo na Valentineove uvjete i sutra ujutro položiti oružje.”

„Ne možete to učiniti”, reče Clary s prizvukom očaja u glasu. „Mislite da će sve biti u redu ako jednostavno odustanete? Mislite da će vam Valentine dopustiti da nastavite živjeti kako ste navikli? Mislite da će ubijati samo demone i donjosvjećane?” Prešla je pogledom po Dvorani. „Većina vas nije vidjela Valentinea petnaest godina. Možda ste zaboravili kakav je uistinu. Ali ja znam kakav je. Čula sam ga kako govori o svojim planovima. Sad mislite da ćete moći nastaviti sa svojim životima pod Valentineovom vladavinom. Ali nećete moći. Imat će potpuni nadzor nad vama jer će vam uvijek moći prijetiti uništenjem Instrumentarijem smrtnika. Naravno, počet će s donjosvjećanima. Ali onda će se okomiti na Klavu. Ubit će najprije njih jer smatra da su nesposobni i korumpirani. Zatim će krenuti na sve kojima je netko od obitelji donjosvjećanin. Možda imaju brata vukodlaka” – pogledom prijeđe preko Amatis – „ili im je kći buntovna tinejdžerica koja zna izaći s pokojim vilinskim vitezom” – pogledala je Lightwoodove – „ili su se možda jednom tek prijateljski ponijeli prema donjosvjećaninu. A potom će se okomiti na svakoga tko je bilo kada koristio usluge vještaca. Koliko vas je takvih ovdje?”

„To su gluposti”, reče Malachi odrješito. „Valentine ne želi uništiti nefile.”„Ali vjeruje da oni koji su povezani s donjosvjećanima nisu dostojni nazivati se nefilima”,

ustrajala je Clary. „Poslušajte me: vi ne ratujete protiv Valentinea. Ratujete protiv demona. Naloženo vam je da štitite svijet od demona, taj ste nalog dobili s neba. A nebeski nalog nije nešto što se može naprosto zanemariti. I donjosvjećani mrze demone. I oni ih ubijaju. Ako bude po Valentineovom, on će toliko svog vremena trošiti na pokušaje ubojstva svih donjosvjećana i svakog sjenolovca koji je bio povezan s njima da će posve zaboraviti na demone, baš kao i vi jer ćete biti sasvim zaokupljeni strahom od Valentinea. Demoni će preplaviti svijet i to će biti kraj svega.”

„Vidim kamo ovo vodi”, reče Malachi kroza zube. „Nećemo se boriti uz donjosvjećane za potrebe bitke koju nikako ne možemo dobiti–”

„Ali možete je dobiti”, reče Clary. „Možete.” Grlo joj je bilo suho, glava ju je boljela, a lica u mnoštvu ispred nje kao da su se stopila u jednoličnu mrlju, tek ponegdje prekinutu eksplozijama blagog bijelog svjetla. Ne možeš sada odustati. Moraš nastaviti. Moraš pokušati. „Moj otac mrzi donjosvjećane jer im zavidi”, nastavila je, govoreći tako brzo da su joj se riječi preklapale. „Zavidi im i boji se svega onoga za što su sposobni, a on nije. Mrsko mu je što su u nekim stvarima moćniji od nefila, a kladim se da u tome nije usamljen. Lako se uplašiti onoga u čemu nemaš udjela.” Uhvatila je dah. „Ali što ako biste mogli imati udjela? Što ako bih mogla stvoriti runu koja bi povezala svakog od vas, svakog sjenolovca, s donjosvjećaninom koji se bori rame uz rame s vama, kad biste mogli imati sposobnosti – mogli biste brzo zacijeljivati kao vampiri, biti snažni kao vukodlaci i hitri kao vilinski vitezovi. A oni bi zauzvrat bili uvježbani poput vas, imali vaše borbene vještine. Bili biste nepobjediva sila – kad biste mi dopustili da vam stavim biljege i ako se odlučite boriti uz donjosvjećane. Jer ako se ne budete borili uz njih, rune neće djelovati.” Zastala je. „Molim vas”, rekla je; riječi koje su doprle iz njezina suhog grla jedva da su se čule. „Molim vas, dajte mi da vam stavim biljege.”

U sveopćoj tišini, riječi su joj odjekivale u glavi. Svijet pred njom pretvorio se u nepostojanu mrlju i shvatila je da je drugu polovinu govora održala zureći u strop Dvorane, a blage bijele eksplozije koje je vidjela zapravo su bile zvijezde koje se pojavljuju na noćnom nebu, jedna po jedna. Tišina je trajala i trajala, a ona je na bokovima polako svijala šake u pesnice. A onda je polako, vrlo polako spustila pogled i susrela se s očima mnoštva koje je zurilo u nju.

17

SJENOLOVKINA PRIČA

Clary je sjedila na najvišoj stubi ispred Dvorane Sporazuma, gledajući Trg anđela. Mjesec koji je baš bio izašao tek se nazirao iznad krovova kuća. Demonski tornjevi odražavali su njegovu srebrnastobijelu svjetlost. Tama je dobro skrivala ožiljke i modrice grada; izgledao je mirno ispod noćnoga neba – no samo onome tko ne bi podigao pogled prema Gard Hillu i ruševnim obrisima tvrđave. Stražari su patrolirali trgom, pojavljivali se i nestajali, već prema tome kako su ih u hodu obasjavale lampe vještičjeg svjetla. Uporno su ignorirali Clary.

Nekoliko stuba ispod nje Simon je hodao amo-tamo posve nečujno. Ruke je držao u džepovima.

Kad se na rubu stuba okrenuo i ponovo pošao prema Clary, mjesečina se blještavo odbila od njegove

blijede kože kao od zrcala. „Prestani šetkati”, rekla mu je. „Od toga sam još živčanija.”

„Oprosti.”

„Čini mi se da smo ovdje vani čitavu vječnost.” Naćulila je uši, ali čula je tek potmuli žamor mnogih glasova koji je dolazio kroz zatvorena dvostrana vrata Dvorane. „Možeš li čuti što govore unutra?”

Simon napola sklopi oči; činilo se da se duboko usredotočio. „Nešto malo”, reče nakon stanke.

„Da sam barem unutra”, reče Clary, petama razdraženo udarajući stube. Luke ju je zamolio da čeka vani dok Klava vijeća; želio je poslati Amatis van s njom, ali Simon ustrajao je da pođe on, tvrdeći kako je bolje da Amatis bude unutra i podrži Clary. „Željela bih sudjelovati na sjednici.”

„Ne”, reče Simon. „Ne želiš to.”

Znala je zašto ju je Luke zamolio da čeka vani. Mogla je misliti što unutra govore o njoj.Lažljivica. Čudakinja. Glupača. Luđakinja. Blesača. Čudovište. Valentineova kći. Možda je doistabilo bolje da je izvan Dvorane, ali napetost iščekivanja Klavine odluke bila je gotovo bolna.

„Možda bih se mogao uspeti na jedan od ovih stupova”, reče Simon promatrajući debele potporne stupove koji su držali kosi krov Dvorane. Rune su bile ugravirane po njima u preklapajućim uzorcima, ali osim njih nije bilo vidljivih hvatišta. „Da si tako dam malo oduška.”

„Oh, daj, molim te” reče Clary. „Ti si vampir, a ne čovjek-pauk.”

Kao odgovor na to Simon se laganim trkom uspeo stubama do jednog od potpornih stupova. Trenutak-dva ga je pomno promatrao, a onda spustio ruke na njega i počeo se penjati. Clary ga je gledala otvorenih usta kako vršcima prstiju i stopalima pronalazi nevjerojatne oslonce na izbrazdanom kamenu. „Ti jesi Čovjek-pauk!” uzviknula je.

Simon je pogledao dolje sa sredine stupa, gdje je uzimao predah. „A ti si onda Mary Jane. Ona ima crvenu kosu”, reče. Pogledao je na drugu stranu grada i namrštio se. „Nadao sam se da ću odavde moći vidjeti Sjeverna vrata, ali nisam dovoljno visoko.”

Clary je znala zašto želi vidjeti vrata. Onamo su poslani glasnici kako bi zamolili donjosvjećane

neka pričekaju dok Klava vijeća, a Clary se mogla samo nadati da su voljni pristati. A ako su pristali,

kakva je atmosfera ondje? Clary si je predočila mnoštvo koje čeka i vrti se na mjestu, nagađajući o

tome što se zbiva...Dvostrana vrata Dvorane su se odškrinula. Vitka figura kliznula je kroz otvor, zatvorila vrata

i okrenula se prema Clary. Bila je u sjeni i tek kad se pomakla naprijed, bliže vještičjem svjetlu koje je obasjavalo stube, Clary je ugledala jarki sjaj njezine crvene kose i prepoznala majku.

Jocelyn pogleda uvis smetenog izraza lica. „Pa, bok, Simone. Drago mi je što vidim da se...

prilagođavaš.”Simon se pusti s potpornog stupa i meko se prizemlji uz njegovo podnožje. Izgledao

je malko posramljeno. „Bok, gospodo Fray.”„Ne znam ima li više smisla da me tako zoveš”, reče Claryna majka. „Možda bi me

naprosto trebao zvati Jocelyn.” Oklijevala je. „Znaš, koliko god da je... situacija... čudna, drago mi te vidjeti ovdje s Clary. Ne sjećam se kad ste posljednji put bili odvojeni.”

Simon je izgledao kao da mu je strašno neugodno. „I meni je drago što vas opet vidim.”

„Hvala ti, Simone.” Jocelyn pogleda kćer. „Clary, bismo li nas dvije mogle popričati? Nasamo?”

Clary je poduži trenutak nepomično sjedila, zureći u majku. Teško joj se bilo oteti dojmu da gleda u stranca. Grlo joj se stegnulo, gotovo toliko da nije mogla progovoriti. Kratko je pogledala Simona, koji je očito čekao njezin znak da ostane ili ode. Uzdahnula je. „U redu.”

Simon joj u znak ohrabrenja pokaže podignute palčeve pa nestane u Dvorani. Clary se okrene na drugu stranu i netremice zagleda u trg, promatrajući stražare kako rade krugove; Jocelyn joj priđe i sjedne pokraj nje. Jedan dio Clary želio se nagnuti i staviti glavu na majčino rame. Mogla bi i zatvoriti oči, pretvarajući se da je sve u redu. Drugi dio nje znao je da se time ništa ne bi promijenilo; nije mogla zauvijek držati oči zatvorene.

„Clary”, napokon progovori Jocelyn vrlo blago. „Jako mi je žao.”

Clary je zurila u svoje ruke. Shvatila je da još uvijek drži stelu Patricka Penhallowa. Nadala se kako neće pomisliti da ju je namjeravala ukrasti.

„Nikad nisam mislila da ću ponovo vidjeti ovo mjesto”, nastavila je Jocelyn. Clary krišom postrance pogleda majku i opazi kako promatra grad, obrise kuća na blijedom, bjelkastom svjetlu demonskih tornjeva. „Ponekad sam sanjala o njemu. Čak sam ga željela i naslikati, naslikati svoja sjećanja na njega, ali nisam mogla. Mislila sam da ćeš ako ikad vidiš slike, možda početi postavljati pitanja, da ćeš možda htjeti saznati kako su mi se ti prizori uopće pojavili u glavi. Jako sam se bojala da ćeš otkriti odakle sam doista. Tko sam doista.”

„A sada znam.”

„A sada znaš.” Jocelyn je zvučala potišteno. „Imaš me svako pravo mrziti.”

„Ne mrzim te, mama”, reče Clary. „Samo što...”

„Samo što mi ne vjeruješ”, reče Jocelyn. „Ne mogu te kriviti. Trebala sam ti reći istinu.” Lagano je dodirnula Claryno rame i kao da ju je ohrabrilo to što se Clary nije odmakla. „Mogla bih ti reći kako sam te htjela zaštititi, ali znam kako to zvuči. Maloprije sam bila unutra, u Dvorani, i promatrala te–”

„Bila si unutra?” iznenadila se Clary. „Nisam te vidjela.”„Bila sam pri samom dnu Dvorane. Luke mi je rekao da ne dolazim na zasjedanje, da ću samo

uzrujati prisutne i odvratiti im pozornost. Vjerojatno je bio u pravu, ali silno sam željela biti ondje.

Ušuljala sam se nakon početka zasjedanja i sakrila se u sjenama. Ali bila sam unutra. I samo sam ti željela reći–”

„Da sam napravila budalu od sebe?” reče Clary gorko. „To već znam.

„Ne. Željela sam ti reći da sam bila ponosna na tebe.”

Clary se naglo okrene i pogleda majku. „Zbilja?”

Jocelyn kimne. „Naravno. Hrabro si se suočila s Klavom. I pokazala si im za što si sposobna. Postigla si da gledajući u tebe, svatko vidi svoju najdražu osobu, zar ne?”

„Aha”, potvrdi Clary. „Kako znaš?”

„Čula sam kako su te svi dozivali različitim imenima”, reče Jocelyn tiho. „A ja sam i dalje vidjela tebe.”

„Oh.” Clary je spustila pogled. „Tjah, još uvijek nisam sigurna da mi vjeruju za rune. Mislim, nadam se da mi vjeruju, ali–”

„Možeš li mi pokazati?” upita Jocelyn.

„Što?”

„Runu. Onu koju si stvorila kako bi povezala sjenolovce i donjosvjećane.” Oklijevala je. „Ako mi je ne možeš pokazati...”

„Ne, mogu, u redu je.” Na mramornoj stubi Dvorane Sporazuma Clary stelom počne crtati runu koju joj je pokazao anđeo; linije su bliještale užarenim zlatnim sjajem. Bila je to živopisna runa, karta zavojitih linija što se preklapa s matricom ravnih. Istodobno jednostavna i složena. Clary je sad shvaćala zašto joj se kad ju je ranije zamišljala, runa činila nekako nedovršenom: trebala je jednaku runu da bi djelovala. Blizankinju. Partnericu. „Runa savezništva”, reče Clary podigavši stelu. „Tako je zovem.” Jocelyn je šutke promatrala runu kako bliješti pa polako nestaje, ostavljajući na kamenu slabo vidljive crne linije. „Kad sam bila mlada”, reče napokon, „svim sam se silama borila da povežem donjosvjećane i sjenolovce, da zaštitim Sporazume. Mislila sam da mi je to svojevrsna sanjarija – nešto što je većini sjenolovaca teško i zamisliti. A ti si sada tu sanjariju učinila opipljivom, činjeničnom i stvarnom.” Žmirnula je čvrsto stisnuvši oči. „Dok sam te gledala u Dvorani, nešto sam shvatila. Znaš, sve ove godine nastojala sam te zaštititi skrivajući te. Zato sam mrzila što odlaziš u Pandemonij. Znala sam da se na tom mjestu druže donjosvjećani i ovozemaljci – a to je značilo da će tamo biti i sjenolovaca. Mislila sam da te nešto u tvojoj krvi vuče onamo, nešto što je prepoznalo Svijet sjena i bez tvog vida. Mislila sam da ćeš biti sigurna ako samo nekako uspijem skriti svijet od tebe. Nikad nisam pomislila da bih te mogla zaštititi pomažući ti da budeš snažna i da se boriš.” Zvučala je tužno. „Ali nekako si ipak postala snažna. Dovoljno snažna da ti kažem istinu, ako je još uvijek želiš čuti.”

„Nisam sigurna.” Clary se sjeti prizora koje joj je anđeo bio pokazivao, koliko su strašni bili. „Znam da sam bila ljutita na tebe jer si mi lagala. Ali nisam sigurna da želim otkriti nove grozote.”

„Razgovarala sam s Lukeom. On smatra da trebaš znati ono što ti imam reći. Cijelu priču. Sve. Stvari koje nisam nikome rekla, čak ni njemu. Ne mogu ti obećati da je cijela istina ugodna. Ali to je istina.”

Zakon je strog, ali to je Zakon. Dugovala je Jaceu da otkrije istinu, baš kao što je dugovala i sebi. Jače je stisnula stelu; zglobovi šake su joj se zabijeljeli. „Želim znati sve.”

„Sve...” Jocelyn je duboko udahnula. „Ne znam ni odakle bih počela.

„Zašto mi najprije ne bi objasnila kako si se mogla udati za Valentinea? Kako si se mogla udati za takvog čovjeka, učiniti od njega mog oca – on je čudovište“

„Nije. On je čovjek. Loš čovjek. Ali ako želiš znati zašto sam se udala za njega, reći ću ti – zato što sam ga voljela.”

„Nisi ga mogla voljeti”, reče Clary. „Nitko to ne bi mogao.”„Bila sam tvojih godina kad sam se zaljubila u njega”, reče Jocelyn. „Mislila sam da je savršen

– vrlo inteligentan, sposoban, predivan, duhovit, šarmantan. Znam, gledaš me kao da sam sišla s uma. Ti poznaješ Valentinea samo onakvog kakav je danas. Ne možeš ni zamisliti kakav je bio tada. U školi su ga svi voljeli. Na neki nam se način činilo da iz njega izbija svjetlo, kao da je postojao neki poseban, blještavo osvijetljen dio svemira kojem samo on ima pristup, nadali smo se da bi ga mogao podijeliti s nama bar malčice, ako budemo te sreće. Sve su ga djevojke voljele i mislila sam da nemam nikakve šanse. Nisam ni po čemu bila posebna. Nisam bila čak ni osobito popularna u društvu; Luke mi je bio jedan od najbližih prijatelja i većinu vremena provodila sam s njim. No Valentine je ipak iz nekog razloga izabrao mene.”

Odvratno, htjela je reći Clary, ali suzdržala se. Možda zbog sjete u majčinu glasu, pomiješane sa žaljenjem. Možda zbog toga što je rekla da je iz Valentinea izbijalo svjetlo. Clary je nekad jednako razmišljala o Jaceu, a onda se poslije zbog toga osjećala glupo. No možda se svi zaljubljeni tako osjećaju.

„U redu”, rekla je. „Shvatila sam. Ali tada ti je bilo šesnaest. Sve to ne znači da si se poslije morala udati za njega.”

„Imala sam osamnaest kad smo se vjenčali. Njemu je bilo devetnaest”, reče Jocelyn bezizražajno.

„Oh, Bože”, reče užasnuto Clary. „Ti bi me ubila da se hoću udati s osamnaest.”

„Bih”, složila se Jocelyn. „Ali sjenolovci se žene ranije od ovozemaljaca. Njihov – naš –životni vijek je kraći; mnogi od nas umiru nasilnom smrću. Zbog toga sve običavamo raditi ranije. Unatoč tome, bila sam premlada za udaju. No moja je obitelj ipak bila sretna zbog mene – čak je i Luke bio sretan. Svi su mislili da je Valentine divan mladić. A tada je, znaš, doista bio samo mladić. Samo mi je Madeleine rekla da se ne bih trebala udati za njega. Bile smo školske prijateljice, ali kad sam joj otkrila da sam zaručena, rekla je da je Valentine sebičan i zloban, da šarmom prikriva užasno nepoštenje. Rekla sam si da je ljubomorna.”

„Je li bila ljubomorna?”

„Nije”, reče Jocelyn. „Govorila je istinu. Samo što je ja nisam željela čuti.” Spustila je pogled na ruke.

„Ali požalila si”, reče Clary. „Nakon što si se udala za njega, požalila si zbog toga, zar ne?”

„Clary”, reče Jocelyn. Zvučala je umorno. „Bili smo sretni. Bar prvih nekoliko godina. Otišli smo živjeti u ladanjsku kuću mojih roditelja, gdje sam odrasla; Valentine nije želio biti u gradu, a htio je i da ostatak Kruga izbjegava Alicante i znatiželjan Klavin pogled. Waylandovi su živjeli na posjedu samo nekoliko kilometara od našeg, a i drugi su bili u blizini – Lightwoodovi, Penhallowovi. Bilo nam je kao da smo u središtu svijeta sa svom tom zavrzlamom oko sebe, strašću, a i bila sam uz Valentinea. Ni u jednom trenutku nije dopustio da se osjetim odbačenom ili nevažnom. Ne, bila sam ključni dio Kruga. Bila sam jedna od nekoliko osoba čija je mišljenja uvažavao. Neprestano mi je ponavljao da bez mene ništa ne bi postigao. Bez mene bi bio nitko i ništa.”

„To je rekao?” Clary nije mogla zamisliti da bi Valentine mogao reći takvo što, nešto zbog čega bi zvučao... ranjivo.

„Da, ali to nije bila istina. Valentine jednostavno nije mogao biti nitko i ništa. Rođen je da bude vođa, okosnica revolucije. Prilazilo mu je sve više i više obraćenika. Privlačila ih je njegova strast i oštroumne zamisli. Tih ranih dana jedva da je i spominjao donjosvjećane. Sve se vrtjelo oko reforme Klave i promjena zakona koji su bili prastari, strogi i nepravedni. Govorio je kako bi trebalo biti više sjenolovaca, više nas za borbu protiv demona, više Instituta, da bismo se morali manje brinuti o skrivanju, a više o zaštiti svijeta od demonske rase. Da bismo svijetom morali hodati ponosno, podignute glave. Imao je zavodljivu viziju: svijet pun sjenolovaca, u kojem bi demoni bili pokunjeni od straha i u kojem bi nam ovozemaljci, umjesto da sumnjaju u naše postojanje, bili zahvalni na onome što smo učinili za njih. Bili smo mladi; mislili smo da su priznanja bitna. Nismo još ništa znali.” Jocelyn duboko udahne, kao da se sprema zaroniti. „A onda sam zatrudnjela.”

Clary je osjetila hladne trnce na potiljku i odjednom – nije mogla reći zašto – nije više bila sigurna da želi čuti istinu od majke, nije više bila sigurna da još jednom želi čuti kako je Valentine pretvorio Jacea u čudovište. „Mama...”

Ne gledajući je, Jocelyn je odmahnula glavom. „Pitala si me zašto ti nikad nisam rekla da imaš brata. Zbog ovoga.“ Drhtavo je udahnula. „Bila sam silno sretna kad sam saznala. A Valentine...uvijek je govorio da želi biti otac, da želi obučavati sina da bude ratnik, kao što je njegov otac obučavao njega. ‘Ili kćer’, rekla bih mu ja, a on bi se osmjehnuo i rekao da kći može biti ratnik jednako kao sin i da će biti sretan kako god da ispadne. Mislila sam da je sve savršeno... A onda je Lukea ugrizao vukodlak. Govore da postoji pedeset posto šansi da se ugrizom prenese likantropija. Mislim da je sedamdeset pet posto bliže istini. Rijetko sam viđala da je netko izbjegao bolest, a Luke nije bio iznimka. Za sljedećeg punog mjeseca doživio je Preobrazbu. Ujutro se pojavio na našem pragu prekriven krvlju, posve razderane odjeće. Željela sam ga utješiti, ali Valentine me odgurnuo od njega. ‘Jocelyn’, rekao je, ‘dijete.’ Kao da se Luke spremao jurnuti na mene i iščupati mi dijete iz utrobe. To je zbilja bio Luke, ali Valentine me odgurao od njega, a onda njega odvukao niz stube pa u šumu. Kad se dosta kasnije vratio, bio je sam. Potrčala sam prema njemu, a on mi je rekao da se Luke ubio, očajan zbog toga što je postao vukodlak. Da je... mrtav.”

Bol u Jocelyninom glasu bila je nerazblažena i oštra, pomislila je Clary, čak i sada kad je znala da Luke nije umro. No sjetila se vlastitog očaja kad je držala Simona na stubama Instituta, misleći da je umro. Neki se osjećaji nikad ne zaboravljaju.

„Ali dao je Lukeu nož”, rekla je Clary tiho. „Rekao mu je da se ubije. Prisilio je Amatisina muža da se razvede od nje samo zato što joj je brat postao vukodlak.”

„Tada nisam znala za to”, reče Jocelyn. „Nakon Lukeove smrti kao da sam upala u crnu rupu. Provela sam mjesece u spavaćoj sobi, cijelo vrijeme spavajući, jedući samo zbog djeteta. Ovozemaljci bi moje stanje nazvali depresijom, ali sjenolovci nemaju takve izraze. Valentine je mislio da je riječ o teškoj trudnoći. Svima je rekao da sam bolesna. I zbilja sam bila bolesna –nisam mogla zaspati. Neprestano sam mislila da čujem neobične zvukove, krikove u noći. Valentine mi je dao tablete za spavanje, ali od njih sam samo imala noćne more. Užasne snove u kojima me Valentine pritišće o tlo i gura nož u mene, ili u kojima krkljam zbog otrova. Ujutro bih bila iscrpljena, pa bih spavala cijeli dan. Nisam imala pojma što se događa vani, nisam imala pojma da je prisilio Stephena da se razvede od Amatis i oženi Celine. Bila sam ošamućena. A onda...” Jocelyn ispreplete šake u krilu; drhtale su. „A onda sam rodila.”

Šutjela je tako dugo da se Clary upitala hoće li uopće više išta reći. Slijepo je zurila prema demonskim tornjevima, prstima nervozno lupkajući po koljenima. Napokon reče: „Moja je majka bila uz mene kad sam rodila. Nisi je upoznala. Tvoja baka. Bila je tako dobrohotna žena. Mislim da bi ti se svidjela. Pružila mi je sina i isprva sam bila svjesna samo da mi savršeno pristaje u ruke, da je prekrivač kojim je omotan mek i da je malen i nježan, sa samo jednim pramenom plave kose na vrhu glave. A onda je otvorio oči.”

Jocelynin glas bio je jednoličan, gotovo bezbojan, no Clary je drhtala, strahujući od onoga što bi joj majka još mogla reći. Nemoj, željela je reći. Nemoj mi ništa govoriti. Ali Jocelyn je nastavila, lijevajući riječi poput hladnog otrova.

„Preplavio me užas. Činilo mi se da sam utonula u kiselinu – koža kao da mi je spalila kosti i jedva sam se suzdržala da ne ispustim dijete i počnem vrištati. Kažu da svaka majka instinktivno prepozna svoje dijete. Pretpostavljam da onda vrijedi i suprotno. Svaki dio mene urlao je da to nije moje dijete, da se radi o nečem užasnom i neprirodnom, neljudskom poput parazita. Kako moja majka to nije vidjela? Smješkala mi se kao da je sve u redu. ‘Zove se Jonathan’, čula sam glas na vratima. Podigla sam pogled i ugledala Valentinea kako zadovoljno promatra prizor ispred sebe. Dijete je kao da je prepoznalo svoje ime ponovo otvorilo oči. Bile su crne, crne poput noći i bez dna, kao da su mu tuneli iskopani u lubanji. Nije bilo baš ničeg ljudskog u njima.”

Uslijedila je duga tišina. Clary je sjedila ukočena i otvorenih usta, s užasom zureći u majku.

Govori o Jaceu, pomislila je. O Jaceu kad je bio djetešce. Kako možeš takvo što osjećati prema djetešcu?

„Mama”, šapnula je. „Možda... možda si bila u šoku ili što takvo. Ili si možda bila bolesna–”

„To mi je i Valentine rekao”, reče Jocelyn hladno. „Da sam bolesna. Obožavao je Jonathana i nije shvaćao što je sa mnom. I znala sam da je u pravu. Bila sam čudovište, majka koja nije podnosila vlastito dijete. Pomišljala sam na samoubojstvo. I možda bih ga bila počinila da nisam dobila vatro-poruku od Ragnora Fella. On je bio vještac oduvijek blizak mojoj obitelji; njega smo zvali kad nam je trebala čarolija za ozdravljenje i slične stvari. Saznao je da je Luke postao vođa čopora vukodlaka u Brocelindskoj šumi kod istočne granice. Odmah sam spalila poruku. Znala sam da Valentine ne smije saznati za to. No tek kad sam otišla do vukodlačkog logora i vidjelaLukea, tek sam tada bila sigurna da mi je Valentine lagao, da mi je lagao o Lukeovom samoubojstvu. Od tog trenutka počela sam ga istinski mrziti.”

„Ali Luke mi je rekao da si znala da nešto nije u redu s Valentineom – da si znala da radi nešto užasno. Rekao je da si to znala čak i prije njegove Preobrazbe.”

Jocelyn je nekoliko trenutaka pričekala s odgovorom. „Znaš, Luke uopće nije trebao biti ugrizen. To se nije trebalo dogoditi. Bila je to rutinska ophodnja šume, bio je s Valentineom... to se nije trebalo dogoditi.”

„Mama...”„Luke mi je rekao da sam mu i prije njegove Preobrazbe otkrila da se bojim Valentinea. Da sam mu

rekla kako čujem krikove kroza zidove posjeda, da nešto sumnjam, da strepim od nečega. A Luke

– prostodušan Luke – već se sljedećeg dana raspitivao o tome kod Valentinea. Te je noći Valentine poveo Lukea u lov i Luke je bio ugrizen. Mislim... mislim da se Valentine pobrinuo da zaboravim što sam vidjela, čega god da sam se bojala. Uvjerio me da su to bile noćne more. A mislim i da se pobrinuo da Luke te noći bude ugrizen. Mislim da je želio ukloniti Lukea kako me nitko ne bi mogao podsjetiti da ga se bojim. Ali nisam to shvatila, ne odmah. Luke i ja smo se taj prvi dan vidjeli samo

nakratko; silno sam mu željela reći za Jonathana, ali nisam mogla, nisam. Jonathan je bio moj sin. Ipak, zbog susreta s Lukeom, već samo zbog toga što sam ga vidjela dobila sam snagu. Otišla sam kući govoreći si da ću se nanovo potruditi oko Jonathana, da ću ga naučiti voljeti. Da ču se prisiliti voljeti ga... Te me noći probudio djetetov plač. Uspravila sam se, bila sam sama u spavaćoj sobi. Valentine je bio na zasjedanju Klave, pa nisam imala nikoga s kim bih mogla podijeliti nevjericu. Jer, vidiš, Jonathan nikad nije plakao – nikad se nije čak ni oglasio. Taj muk bio je jedna od stvari koje su me kod njega najviše uznemiravale. Jurnula sam hodnikom do njegove sobe, ali spavao je u tišini. Ipak, i dalje sam čula dječji plač, bila sam sigurna u to. Potrčala sam niz stube, slijedeći zvuk. Činilo mi se da dopire iz praznog vinskog podruma, no vrata su bila zaključana. Podrum se nikad nije koristio. Ali odrasla sam na posjedu i znala sam gdje je moj otac sakrio ključ...”

Jocelyn nije gledala Clary dok je govorila; činilo se da se izgubila u priči, u sjećanjima.„Dok si bila djevojčica, nisam ti ispripovijedala priču o ženi Plavobradoga, zar ne? Muž reče

ženi da nikad ne ulazi u zaključanu sobu, ali ona je otvori i pronađe ostatke svih njegovih žena, koje je bio poubijao, izložene poput leptira u staklenoj kutiji. Dok sam otključavala ta vrata, nisam imala pojma što ću unutra pronaći. Da moram ponovo, bih li se mogla prisiliti da otvorim vrata i vještičjim si svjetlom obasjam put dolje u tamu? Ne znam. Clary. Jednostavno ne znam... Taj smrad... oh, taj smrad tamo dolje – krv, smrt i trulež. Valentine je pod zemljom od onog što je nekad bio vinski podrum iskopao novi prostor. Nisam, ispostavilo se, čula djetetov plač. Dolje su bile ćelije sa zarobljenim stvorovima. Bili su ondje demoni svezani lancima od elektruma – skvrčeni, obješeni i grgoljavi u svojim ćelijama – ali daleko od toga da je to bilo sve. Bila su tamo i tijela donjosvjećana u različitim stadijima smrti i umiranja; tijela vukodlaka, napola rastaljena srebrnim prahom; vampiri položeni potrbuške u svetu vodu, od koje im se koža ljuštila s kostiju; vile, čija je koža bila probušena hladnim željezom... Čak ni danas ga ne doživljavam kao mučitelja. Ne na taj način. Činilo se da je bio u potrazi za gotovo znanstvenim zaključcima. Uz vrata svake ćelije nalazili su se dnevnici s opaskama, detaljne bilješke o njegovim eksperimentima, o tome koliko je svakom stvorenju trebalo da umre. Jednom je vampiru kožu spaljivao uvijek iznova kako bi otkrio postoji li točka nakon koje se jadni stvor više neće moći regenerirati. Bilo mi je teško čitati što je sve pisao, a da se ne onesvijestim ili ne povratim. Nekako sam izbjegla i jedno i drugo... Naišla sam na stranicu koju je posvetio eksperimentima što ih je provodio na sebi. Negdje je bio pročitao da demonska krv može djelovati kao pojačivač urođenih sjenolovačkih moći. Ubrizgavao si je krv, ali bez učinka. Ništa se nije dogodilo, osim što mu je bilo mučno. Naposljetku je došao do zaključka da je prestar kako bi krv djelovala na njega i da bi je za puni učinak trebalo davati djetetu – najbolje još nerođenom... Poslije stranice s tim zaključcima zapisao je niz bilješki sa zaglavljem koje sam odmah uočila. Bilo je to moje ime. ‘Jocelyn Morgenstern...‘ Sjećam se kako su mi prsti drhtali dok sam okretala stranice, kao i rečenica koje su mi se usijecale u um. ‘Jocelyn je večeras opet popila mješavinu. Na njoj nema vidljivih promjena, no mene zanima dijete... Redovitim infuzijama demonske sukrvice kakvu joj dajem dijete bi moglo biti sposobno za bilo koji podvig... Sinoć sam čuo otkucaje djetetova srca. Kuca snažnije od bilo kojeg ljudskog srca, odjekuje poput velikog zvona koje naviješta začetak nove generacije sjenolovaca. Pomiješana krv anđela i demona stvorit će moći koje prelaze granice svega zamislivog... Moć donjosvjećana više neće biti najveća na Zemlji...‘ Bilo je još toga, još mnogo toga. Grozničavo sam listala stranice, prsti su mi drhtali, a misli su mi se užurbano vraćale. Vidjela sam mješavine koje mi Valentine svake večeri daje da pijem, noćne more u kojima sam probodena, ugušena, otrovana. Ali nije on mene trovao. Trovao je Jonathana. Jonathana, kojeg je pretvorio u nekakvog poludemonskog stvora. I tada sam, Clary... tada sam shvatila tko je

doista Valentine.”

Clary ispusti dah; nije bila ni shvatila da ga zadržava. Sve je to bilo užasno – silno užasno – no posve se poklapalo s vizijom koju joj je Ithuriel pokazao. Nije bila sigurna koga više žali, majku ili Jonathana. Jonathana – nije mogla razmišljati o njemu kao Jaceu, ne pokraj majke i s još živom pričom u mislima – kojeg je otac kojem je više stalo do ubijanja donjosvjećana nego do vlastite obitelji osudio da bude tek dijelom čovjek.

„Ali... potom nisi otišla, zar ne?” upitala je Clary; glas joj se činio tih. „Ostala si...”„Iz dva razloga”, reče Jocelyn. „Jedan je bila Pobuna. Ono što sam te noći otkrila u podrumu

djelovalo je na mene poput šamara, probudilo me iz mog jada. Uvidjela sam što se događa oko mene. Shvativši što Valentine planira – masovni pokolj donjosvjećana – bilo mi je jasno da to ne mogu dopustiti. Počela sam se potajice susretati s Lukeom. Nisam mu mogla reći što je Valentine napravio meni i našem djetetu. Znala sam da bi ga to razbjesnilo, da se neće moći oduprijeti pokušaju da uhvati Valentinea i ubije ga. A tako bi samo poginuo. Nikome drugome nisam mogla reći što se događa s Jonathanom. Unatoč svemu, on je i dalje bio moje dijete. No rekla sam Lukeu za strahote u podrumu, da sam uvjerena kako Valentine gubi razum i da postupno postaje sve luđi. Zajednički smo planirali kako spriječiti Pobunu. Osjećala sam da to moram učiniti. Clary. Bila je to svojevrsna pokora, jedini način da osjetim iskupljenje za grijeh što sam pristupila Krugu, što sam vjerovala Valentineu. Što sam ga voljela.”

„A on nije znao? Mislim, Valentine. Nije otkrio što smjerate?”

Jocelyn je odmahnula glavom. „Kad te netko voli, vjeruje ti. Uz to, kod kuće sam se pokušavala pretvarati da je sve u redu. Ponašala sam se kao da je nestalo mojeg početnog gnušanja prema Jonathanu. Odnosila bih ga u kuću Maryse Lightwood i pustila ga da se igra s njezinim sinčićem Alecom. Katkad bi nam se priključila Celine Herondale –tada je već bila trudna. ‘Tvoj je muž vrlo ljubazan’, govorila bi mi. ‘Jako se brine o Stephenu i meni. Daje mi izvrsne napitke i mješavine za zdravlje djeteta.”‘

„Oh”, izusti Clary. „Oh, moj Bože.”

„To je bila i moja reakcija”, reče Jocelyn smrknuto. „Željela sam joj reći da ne smije vjerovati Valentineu i da ne uzima ništa od onog što joj daje. ali nisam mogla. Njezin je muž bio najbliži Valentineov prijatelj i odmah bi me izdala. Držala sam jezik za zubima. A onda–”

„Onda je počinila samoubojstvo”, reče Clary, prisjetivši se priče o njoj. „Ali... je li se ubila zbog onoga što joj je učinio Valentine?”

Jocelyn je odmahnula glavom. „Iskreno, mislim da ne. Stephen je ubijen u diverzantskom napadu i kad je saznala, prerezala si je žile na rukama. Bila je trudna osam mjeseci. Iskrvarila je...” Jocelyn zastane. „Hodge je pronašao njezino tijelo. A Valentine se doista činio istinski izbezumljen zbog njihovih smrti. Nestao je na skoro čitav dan, a kući se vratio mutnih očiju i teturajući. No opet, na neki sam način gotovo bila zahvalna na njegovoj rastresenosti. Barem nije obraćao pozornost na ono što radim. Svakog sam se dana sve više bojala da će otkriti urotu i mučenjem pokušati izvući istinu iz mene: Tko je sve u našem tajnom savezu? Koliki dio njegovih planova sam odala? Pitala sam se kao bih podnijela mučenje, bih li ga uopće izdržala. Užasno sam se bojala da ne bih. Naposljetku sam odlučila poduzeti nešto da do toga uopće ne dođe. Izložila sam svoje strahove Fellu i on mi je spravio napitak–”

„Napitak iz Bijele knjige”, shvatila je Clary. „Zato si je htjela. U njoj je i protusredstvo – kako

je završila u knjižnici Waylandovih?”„Knjigu sam sakrila ondje jedne večeri tijekom zabave”, reče Jocelyn s tračkom smiješka.

„Nisam to htjela spominjati Lukeu – znala sam da mu se zamisao o napitku ne bi nimalo svidjela, a svi drugi koje sam poznavala bili su dio Kruga. Poslala sam poruku Ragnoru, ali on je napuštao Idris i nije htio otkriti kada se vraća. Rekao mi je da se do njega uvijek može doći porukom – ali tko bi je poslao? Naposljetku sam shvatila da postoji netko kome se mogu povjeriti, osoba koja toliko mrzi Valentinea da me nikad ne bi izdala. Poslala sam pismo Madeleine u kojem sam joj objasnila što namjeravam i da me se može osvijestiti jedino preko Ragnora Fella. Nisam dobila odgovor, ali morala sam vjerovati da je pročitala pismo i sve razumjela. Ona mi je bila jedina slamka spasa.”

„Dva razloga”, reče Clary. „Rekla si da si ostala iz dva razloga. Jedan je bio Pobuna. Što je bio drugi?”

Jocelynine zelene oči bile su umorne ali sjajne i širom otvorene. „Clary, zar ne možeš pogoditi?” rekla je. „Drugi je razlog bio što sam opet zatrudnjela. Nosila sam tebe.”

„Oh”, izusti Clary tiho. Sjetila se Lukeovih riječi: Nosila je još jedno dijete i znala je to već nekoliko tjedana. „Ali nisi li zbog toga željela samo još više pobjeći?”

„Da”, reče Jocelyn. „Ali znala sam da ne mogu. Da sam pobjegla od Valentinea, prevrnuo bi nebo i zemlju da me vrati. Slijedio bi me na kraj svijeta jer sam pripadala njemu i nikad me ne bi pustio. Možda bih i pristala da me progoni, okušala sreću, ali nikad ne bih pristala da progoni tebe.” Gurnula je kosu s umorna lica. „Postojao je samo jedan način da budem sigurna da se to neće dogoditi. Morao je umrijeti.”

Clary je iznenađeno pogledala majku. Jocelyn je i dalje izgledala umorno, ali lice joj je jarko blistalo.

„Mislila sam da će poginuti tijekom Pobune”, rekla je. „Ja ga nisam mogla ubiti. Iz nekog razloga nisam se mogla prisiliti na to. Ali zaista nisam mislila da će preživjeti bitku. A poslije, kad je kuća izgorjela, željela sam vjerovati da je mrtav. Neprestano sam si ponavljala da su on i Jonathan izgorjeli u požaru. Ali znala sam...” glas joj je polako utihnuo. „Zbog toga sam učinila ono što sam učinila. Mislila sam da je to jedini način da te zaštitim – uzeti ti sjećanja, potruditi se najbolje što mogu da od tebe napravim ovozemaljku, sakriti te u ovozemaljskom svijetu. Bilo je to glupo, sada to shvaćam, glupo i pogrešno. Žao mi je, Clary. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti – ako ne sada, onda u budućnosti.”

„Mama.” Clary je pročistila grlo. Već se dobrih deset minuta osjećala kao da će svakog trenutka briznuti u plač. „U redu je. Samo... ne shvaćam jednu stvar.” Čvrsto je stiskala kaput. „Mislim, već sam ponešto znala o tome što je Valentine učinio Jaceu... to jest, Jonathanu. Ali opisuješ Jonathana kao da je čudovište. Mama, Jace nije takav. Ni najmanje. Da ga poznaješ... kad bi ga zbilja upoznala–”

„Clary.” Jocelyn uhvati Clary za ruku. „Ima još toga što ti moram reći. Više ti ništa nisam krila ni lagala. Ali za neke stvari nisam znala, to sam tek nedavno otkrila. I možda će ti to biti vrlo teško čuti.”

Teže od onoga što si mi već rekla ?, pomislila je Clary. Ugrizla se za usnu i kimnula. „Samo mi reci. Radije bih da znam.”

„Kad mi je Dorothea rekla da je Valentine viđen u gradu, znala sam da je došao zbog mene...

zbog Kaleža. Željela sam pobjeći, ali nisam se mogla prisiliti da ti otkrijem razlog. Uopće te ne

krivim što si one grozne noći pobjegla od mene, Clary. Bilo mi je drago što nisi bila u stanu kad je tvoj otac... kad je Valentine sa svojim demonima provalio u njega. Imala sam tek toliko vremena da popijem napitak... čula sam ih kako razvaljuju vrata...” Napet joj je glas postupno utihnuo. „Nadala sam se da će Valentine pomisliti da umirem i ostaviti me. Ali nije me ostavio, nego me odnio u Renwick. Pokušavao me probuditi na različite načine, ali nikako mu nije polazilo za rukom. U nekakvom snu bila sam napola svjesna da je ondje. ali nisam se mogla micati ni odgovarati mu. Ne vjerujem da je mislio kako ga mogu čuti i razumjeti. A ipak, sjedio bi uz krevet i pričao mi.”

„Pričao ti je? O čemu?”„O našoj prošlosti. Našem braku. Kako me volio, a ja sam ga izdala. Kako nakon mene nikad

nikoga nije volio. Mislim da je bio iskren, koliko on može biti sposoban za takve osjećaje. Jedino je meni uvijek govorio o svojim sumnjama, o krivnji koju je osjećao, a ne vjerujem da je svih tih godina otkako sam ga napustila imao osobu kojoj bi se tako povjeravao. Mislim da se jednostavno nije mogao zaustaviti premda je znao da mi ne bi smio otkrivati takve stvari. Vjerujem da je samo želio razgovarati s nekim. Čovjek bi pomislio da mu je na umu bilo ono što je učinio onim jadnim ljudima pretvorivši ih u Otpisane i ono što namjerava učiniti Klavi. Ali ne. Želio je pričati o Jonathanu.”

„Što točno?”Jocelynina se čeljust napela. „Želio mi je reći da mu je žao zbog onoga što je učinio Jonathanu prije

njegova rođenja. Znao je da sam zbog Jonathana bila blizu samoubojstvu, ali nije znao da sam bila očajna i zbog onoga što sam otkrila o njemu. Nekako se dokopao anđeoske krvi. To je gotovo mitska tvar za sjenolovce. Vjeruje se kako se njezinim ispijanjem dobiva nevjerojatna snaga. Valentine ju je isprobao na sebi i otkrio ne samo da mu se od nje povećala snaga, nego i da je kad god bi si je ubrizgao u krv, sretan i pun ushita. Zbog toga je određenu količinu osušio u prah i miješao ga s mojom hranom, nadajući se da će me tako osloboditi očaja.” Znam odakle mu anđeoska krv, pomislila je Clary, sjećajući se Ithuriela s bolnom tugom. „Misliš li da je imala ikakvog učinka?”

„Danas se pitam jesam li se upravo zbog nje odjednom usredotočila i pronašla snagu da nastavim živjeti i pomognem Lukeu osujetiti Pobunu. Ako je tako, bilo bi to ironično s obzirom na prave Valentineove namjere. K tome, nije znao da sam te dok je to radio, već nosila. Možda je krv na mene imala blag učinak, no na tebe je djelovala mnogo snažnije. Vjerujem da zbog toga imaš tu moć s runama.”

„A možda ti zbog toga možeš, na primjer, slikom zaključati Kalež smrtnika u karti za tarot”, reče Clary. „Možda je Valentine zbog toga mogao skinuti kletvu s Hodgea–”

„Valentine je godinama eksperimentirao na sebi na bezbroj načina”, reče Jocelyn. „Sada je gotovo poput vješca, najviše što se jedno ljudsko biće, sjenolovac, može približiti tome. No ništa što si je činio nije moglo imati tako dalekosežne učinke kakve je imalo na tebe i Jonathana zbog toga što ste se vi tek bili počeli razvijati. Nisam sigurna da je itko prije radio isto što i Valentine, posebno ne nerođenoj djeci.”

„Dakle, Jace – Jonathan – i ja smo zapravo bili eksperimenti.”

„Ti si bila slučajan eksperiment. Od Jonathana je Valentine želio stvoriti neku vrstu super-ratnika, snažnijeg i bržeg, boljeg od ostalih sjenolovaca. U Renwicku mi je rekao da je Jonathan uistinu baš takav. No da je uz to okrutan, nemoralan i neobično prazan. Jonathan je bio dovoljno odan Valentineu, ali pretpostavljam da je Valentine shvatio kako je u pokušajima da stvori dijete nadmoćnije od drugih stvorio sina koji ga nikad neće moći istinski voljeti.”

Clary se sjeti kako je Jace izgledao kod Renwicka stiskajući komadić rasprsnutog Portala tako snažno da mu je niz prste potekla krv. „Ne”, rekla je. „Ne i ne. Jace nije takav. On voli Valentinea. Ne bi smio, ali voli ga. I nije prazan. On je suprotnost svemu što govoriš o njemu.”

Jocelyn je svila ruke u krilu. Posvuda su bile protkane glatkim bijelim ožiljcima –glatkim bijelim ožiljcima koje nose svi sjenolovci kao uspomene na nestale biljege. No Clary zapravo još nikad nije vidjela majčine ožiljke. Zbog Magnusove bi ih čarolije uvijek zaboravila. Jedan od njih na unutarnjoj strani majčina zapešća bio je vrlo nalik zvijezdi...

A onda joj majka ponovo progovori i sve drugo na što je Clary mislila nestane joj iz glave.

„Ne govorim o Jaceu”, rekla je Jocelyn.

„Ali...” izusti Clary. Sve kao da se usporilo, činilo joj se da sanja. Možda doista sanjam, pomislila je. Možda se majka uopće nije probudila i sve ovo je samo san. „Jace je Valentineov sin. Mislim, tko bi drugi to mogao biti?”

Jocelyn je pogledala kćer ravno u oči. „One noći kad je umrla, Celine Herondale bila je osam mjeseci trudna. Valentine joj je davao napitke i praškove – na njoj je pokušavao ono što je s Ithurielovom krvlju probao na sebi, nadajući se da će Stephenovo dijete biti snažno i moćno kao što je trebao biti i Jonathan, samo bez Jonathanovih loših osobina. Nije mogao podnijeti pomisao da će mu eksperiment propasti, pa je uz Hodgeovu pomoć razrezao Celineinu utrobu i izvadio dijete. Bila je mrtva tek kratko vrijeme–”

Clary se oglasila kao da se guši. „To nije moguće.”Jocelyn je nastavila kao da Clary nije ništa rekla. „Valentine je uzeo dijete i naložio Hodgeu da

ga smjesti u kuću u kojoj je ovaj odrastao, u dolini nedaleko od jezera Lyn. Zbog toga ga nije bilo cijele te noći. Hodge se brinuo za dijete do Pobune. Nakon toga, pretvarajući se da je Michael

Wayland, Valentine je preselio dijete na posjed Waylandovih i podizao ga kao sina Michaela Waylanda.”

„Znači, Jace...” šapnula je Clary. „Jace nije moj brat?”

Osjetila je kako joj majka – suosjećajno – stišće ruku. „Ne, Clary. Nije.”

Clary se zacrni pred očima. Mogla je jasno osjetiti svaki otkucaj svog srca. Mama me žali, pomislila je odsutno. Ona misli da je to loša vijest. Ruke su joj drhtale. „Ali čije su onda kosti bile u ognju? Luke je rekao da je bilo dječjih kostiju–”

Jocelyn je odmahnula glavom. „To su bile kosti Michaela Waylanda i njegova sina. Valentine ih

je obojicu ubio i spalio im tijela. Želio je da Klava povjeruje kako su i on i njegov sin mrtvi.”

„Znači da je Jonathan–”

„Živ”, reče Jocelyn s bljeskom boli na licu. „Valentine mi je to rekao u Renwicku. Jacea je podizao na posjedu Waylandovih, a Jonathana u kući nedaleko od jezera. Uspio je posvetiti vrijeme obojici, putujući iz jedne kuće u drugu; katkad je jednog ili obojicu duže ostavljao same. Čini se da Jace nikad nije saznao za Jonathana, ali Jonathan je možda znao za Jacea. Nikad se nisu susreli premda su vjerojatno živjeli samo nekoliko kilometara jedan od drugog.”

„I Jace nema demonske krvi u sebi? Nije... proklet?”„Proklet?” Jocelyn je izgledala iznenađeno. „Ne, nema demonske krvi. Clary, Valentine je

eksperimentirao na malenome Jaceu istom krvlju koju je upotrebljavao na meni i tebi. Anđeoskom

krvlju. Jace nije proklet. Upravo suprotno, ako se može govoriti o nekakvom učinku. Svi sjenolovci

imaju nešto anđeoske krvi u sebi – vas dvoje imate je malo više.”

Claryne su se misli kovitlale. Zamišljala je kako Valentine istodobno podiže dvoje djece – jedno je dijelom demon, drugo dijelom anđeo. Dječaka tame i dječaka svjetla. Možda ih je obojicu volio, koliko je Valentine u stanju nekoga voljeti. Jace nije znao za Jonathana, ali što je drugi dječak znao o njemu? O onome s kojim se upotpunjuje? O svojoj suprotnosti? Je li mrzio i pomisao na njega? Je li ga čeznuo sresti? Ili mu je bilo svejedno? Obojica su bila vrlo usamljena. A jedan od njih joj je brat – njezin pravi, punokrvni brat. „Misliš li da je još uvijek isti? Mislim, Jonathan? Možda se... popravio?”

„Ne vjerujem”, reče Jocelyn blago.

„Ali zašto si tako sigurna?” Odjednom žustra. Clary se okrenula i pogledala majku. „Mislim, možda se promijenio. Prošlo je toliko godina. Možda–”

„Valentine mi je rekao da je godinama učio Jonathana kako da naizgled bude ugodan, čak i šarmantan. Želio je da bude špijun, a ne možeš biti špijun ako svima ulijevaš strah u kosti. Jonathan je čak donekle naučio bacati slabašne glamure kako bi ljude uvjerio da je simpatičan i pouzdan.” Jocelyn je uzdahnula. „Ovo ti govorim kako se ne bi osjećala loše što te prevario. Clary, upoznala si Jonathana. Nije ti rekao svoje pravo ime jer se pretvarao da je netko drugi. Sebastian Verlac.”

Clary je zurila u majku. Ali on je rođak Penhallowovih, ustrajao je dio njezina uma. No, jasno, Sebastian nije bio onaj za koga se predstavljao; sve što je rekao bila je laž. Sjetila se da se kad ga je prvi put ugledala, osjećala kao da vidi nekog koga zna cijeli život, nekoga koga poznaje dobro kao sebe samu. Nikad takvo što nije osjetila prema Jaceu. „Sebastian je moj brat?” Jocelynino nježno lice bilo je iskrivljeno od boli. Ispreplela je ruke, a vršci prstiju bili su joj bijeli, kao da ih odveć snažno pritišće jedne o druge. „Danas sam s Lukeom dugo razgovarala o svemu što se dogodilo otkad si stigla u Alicante. Rekao mi je za demonske tornjeve i da sumnja kako je Sebastian uništio zaštite, samo ne zna kako. Tada sam shvatila tko je zapravo Sebastian.”

„Misliš zato što je lagao da je Sebastian Verlac? I zato što špijunira za Valentinea?”

„Zbog te dvije stvari, da”, reče Jocelyn, „ali sam sve shvatila tek kad mi je Luke otkrio da si mu rekla kako je Sebastian obojio kosu. Mogla sam biti u krivu, ali dečko samo malko stariji od tebe, plavokos i crnook, navodno bez roditelja, posve odan Valentineu... nisam se mogla oteti pomisli da se radi o Jonathanu. A bilo je i još toga. Valentine je oduvijek nastojao pronaći način kako srušiti zaštite, potpuno uvjeren da se to doista može. Rekao je da je eksperimentirao na Jonathanu s demonskom krvlju kako bi ga učinio snažnijim, boljim borcem, ali bilo je u tome još nečega–” Clary je zurila. „Kako to misliš, još nečega?”

„Bio je to njegov način da sruši zaštite”, reče Jocelyn. „Ne možeš uvesti demona u Alicante, ali treba ti demonska krv da uništiš zaštite. Jonathan ima demonsku krv; teče mu venama. A kao sjenolovcu automatski mu je dopušteno ući u grad kad god poželi, bez obzira na okolnosti. Upotrijebio je vlastitu krv kako bi srušio zaštite. Sigurna sam u to.”

Clary se sjetila kako je stajala sučelice Sebastianu u travi pokraj ruševina posjeda Fairchildovih. Kako mu je vjetar nanosio crnu kosu na lice. Kako ju je držao za zapešća, zarivši joj nokte u kožu. Kako je rekao da je nemoguće da je Valentine ikad volio Jacea. Mislila je da je razlog toj tvrdnji bila mržnja prema Valentineu. Ali sada je shvaćala da nije bilo tako. Bio je... ljubomoran.

Sjetila se tamnog kraljevića iz svojih crteža, onog vrlo nalik Sebastianu. Odbacila je sličnost

kao slučajnost, kao varku uma, ali sada se pitala je li ju baš povezanost njihove krvi nagnala da

nesretnom junaku svog stripa dade bratovo lice. Pokušala si je predočiti kraljevića, ali slika kao da joj se razlomila i raspršila pred očima, poput pepela nošenog vjetrom. Sada je vidjela samo Sebastiana i kako mu se grad u plamenu zrcali u očima.

„Jace”, rekla je. „Netko mu mora reći. Reći mu istinu.” Misli su joj se bezglavo spoticale jedna o drugu; da je Jace znao, da je znao da u sebi nema demonske krvi, možda ne bi krenuo u potragu za Valentineom. Da je, na kraju krajeva, znao da nije njezin brat...

„Ali, mislila sam”, reče Jocelyn što suosjećajno, što zbunjeno, „da nitko ne zna gdje je...?”

Prije nego što je Clary stigla odgovoriti, otvore se dvostrana vrata Dvorane; svjetlo se razlije po stupovima arkade i stubama ispod nje. Mukla tutnjava glasova više nije bila prigušena prateći Lukea dok je izlazio. Izgledao je iscrpljeno, ali odavao je neku vedrinu koje ranije nije bilo. Činilo se da mu je laknulo.

Jocelyn je ustala. „Luke. Što je?”

Napravio je nekoliko koraka prema njih dvije pa zastao između vrata i stuba. „Jocelyn, oprosti što te prekidam”, rekao je.

„Ne smetaš, Luke.” Premda je bila sva smetena. Clary je pomislila: Zašto se neprestano oslovljavaju imenima.!’ Između njih se sada osjećala nekakva nelagoda, nelagoda koje ranije nije bilo. „Nešto nije u redu?”

Luke je odmahnuo glavom. „Ne. Za promjenu, nešto je ipak u redu.” U osmijehu koji je uputio Clary nije bilo ničeg nelagodnog: izgledao je kao da je zadovoljan, čak i ponosan na nju. „Uspjela si. Clary”, rekao je. „Klava je pristala da im staviš biljege. Ipak neće biti predaje.”

18

ZBOGOM, I VJEČNI TI MIR

Dolina je u stvarnosti bila ljepša nego u Jaceovim predodžbama. Možda zbog blistave mjesečine što je srebrila rijeku koja je presijecala zelenilo. Na obroncima dolina je bila načičkana bijelim brezama i jasikama, kojima je lišće treperilo na hladnom povjetarcu –bilo je svježe gore na vrhu bez ijedne zavjetrine.

Bez sumnje, u toj je dolini posljednji put vidio Sebastiana. Napokon ga sustiže. Pošto je privezao Putnika za drvo, Jace izvadi krvavo vlakno iz džepa i, da bude siguran, ponovi ritual praćenja.

Sklopio je oči, očekujući da će ugledati Sebastiana; nadao se da je negdje blizu, možda čak i u dolini–

No umjesto njega vidio je samo tamu.

Srce mu je počelo lupati.

Pokušao je ponovo; premjestio je vlakno u ljevicu pa desnicom, manje okretnom rukom, nespretno iscrtao runu za praćenje na nadlanici. Ovog je puta prije no što je sklopio oči, duboko udahnuo.

Opet ništa. Samo drhtava, mutna tmina. Stišćući zube, stajao je tako čitavu minutu; vjetar mu je prodirao kroz jaknu, od čega mu se ježila koža. Naposljetku je, psujući, otvorio oči, a onda u naletu očajničkog bijesa i šaku; vjetar je podigao vlakno i odnio ga tako brzo da ga Jace da se pokajao istog trenutka, ne bi mogao uhvatiti.

Misli su mu jurile. Bilo je jasno da runa za praćenje više ne djeluje. Možda je Sebastian shvatio da ga netko prati i učinio nešto čime je poništio čaroliju – ali što se može napraviti kako bi se spriječilo praćenje? Možda je pronašao neku golemu vodu. Voda je izbrisala čaroliju.

Nije da je to pretjerano pomagalo Jaceu. Nije mogao obići svako jezero u zemlji i provjeriti pluta li Sebastian nasred njega. A bio mu je tako blizu... tako blizu. Vidio je ovu dolinu, vidio je Sebastiana u njoj. A eno i kuće, jedva vidljive, priljubljene uz guštaru. Ako ništa, vrijedi mu se spustiti, pretražiti kuću i provjeriti ima li čega što bi moglo ukazati na Sebastianovu ili Valentineovu lokaciju.

Pomiren sa situacijom. Jace si stelom nacrta mnoštvo brzodjelujućih, brzonestajućih borbenih biljega: jedne da bude tih, druge da bude hitar, a treće za stabilan hod. Kad je završio – osjećajući poznatu, žareću bol na koži – ugurao je stelu u džep, brzo potapšao Putnika po vratu pa se zaputio u dolinu.

Obronci doline bili su ponegdje strmi i nesigurni zbog rahle sipine. Jace se spuštao sad oprezno, korak po korak, sad se kližući niz sipinu, što je bilo brzo ali opasno. Kad se spustio u dolinu, ruke su mu bile krvave na mjestima gdje je više no jednom pao na rahli šljunak. Oprao ih je u bistroj, brzoj rječici; voda je bila ledena.

Kad se uspravio i pogledao uokolo, shvatio je da dolinu promatra iz kuta različitog od onog u

viziji. Bio je tu kvrgavi gustiš stabala kojima su se grane isprepletale, obronci doline koji su se uzdizali svuda uokolo te mala kuća. Prozori su joj sada bili mračni, a iz dimnjaka nije izlazio dim. Jace osjeti kako ga istovremeno prožima olakšanje i razočaranje. Bit će lakše pretražiti kuću ako unutra nema nikoga. S druge strane, u njoj nije bilo nikoga.

Približavajući joj se, pitao se zašto mu se kuća iz vizije učinila sablasnom. Izbliza je izgledala kao bilo koja seoska kuća u Idrisu od bijelih i sivih kamenih blokova. Kapci prozora nekoć su bili svijetloplavi, ali činilo se da su prošle mnoge godine otkako ih nitko nije ponovo bojio. Bili su blijedi i oguljeni od starosti.

Stigavši do jednog od prozora. Jace se podigne na prozorsku dasku i zapilji se kroz mutno staklo. Vidio je veliku, malko prašnjavu sobu sa svojevrsnim alatnim stolom koji se protezao uz jedan zid. Pribor na njemu nije bio namijenjen običnim majstorima, nego vješcima: hrpe zamrljane pergamene; crne, voštane svijeće; debele bakrene zdjele s osušenom crnom tekućinom prilijepljenom uz rubove; raznolik izbor noževa, od kojih su neki bili tanki poput šila, a drugi imali široka četvrtasta sječiva. Na podu je kredom bio nacrtan pentagram; linije su mu bile zamućene, a svaki od pet vrhova bio je ukrašen različitom runom. Jaceu se stegne želudac – rune su izgledale poput onih koje su bile urezane oko Ithurielovih nogu. Je li to Valentineovo djelo... jesu li ovo njegovestvari? Je li ovo njegovo skrovište – skrovište koje Jace nikad nije posjetio ni znao za njega?

Jace sklizne s prozorske daske i prizemlji se na malenu plohu suhe trave baš kad neka sjenka prijeđe preko mjeseca. Ali ovdje nema ptica, pomislio je i podigao pogled, točno na vrijeme da spazi gavrana kako kruži. Ukočio se, a onda žurno koraknuo u sjenu drveta pa se zagledao kroz grane. Kad se gavran spustio bliže zemlji, Jace je shvatio da mu je prvi instinkt bio ispravan. To nije bio bilo koji gavran, već Hugo, gavran koji je nekoć pripadao Hodgeu; Hodge ga je katkad koristio za prenošenje poruka izvan Instituta. Otada je Jace saznao da je Hugo prvobitno pripadao njegovu ocu.

Jace se stisne još bliže uz deblo. Srce mu je opet lupalo, sada od uzbuđenja. Ako je Hugo ovdje, to može značiti samo da nosi poruku, koja ovoga puta nije za Hodgea, nego Valentinea. Mora biti za Valentinea. Kad bi ga barem uspio pratiti...

Stojeći na prozorskoj dasci, Hugo se zagledao kroz jedan od prozora. Očito shvativšida je kuća prazna, razdraženo grakćući, ptica odleti u smjeru rječice.

Jace izađe iz sjene i dade se u potjeru za gavranom.

„Znači, činjenično gledano, premda ti Jace nije u rodu, ipak si poljubila brata”, reče Simon.„Simone!” Clary je bila zgranuta. „Daj, ZAVEŽI!” Okrenula se u stolcu i provjerila je li ga itko

čuo, no činilo se da, nasreću, nitko nije slušao. Sjedila je na visokom stolcu uz Simona na podiju u Dvorani Sporazuma. Njezina je majka stajala nagnuta na rubu podija i razgovarala s Amatis.

U Dvorani posvuda oko njih vladao je opći metež; donjosvjećani su nadirali sa Sjevernih vrata

– vrvjeli su kroz ulaz i tiskali se uza zidove. Clary je prepoznala više članova Lukeova čopora, uključujući Maiu, koja joj se osmjehnula s druge strane Dvorane. Bile su tu vile, blijede, hladne i lijepe poput ledenih siga, i vješci sa šišmišjim krilima i kozjim kopitima –jedan čak i s rogovima – s čijih su vršaka prstiju frcale plave iskre dok su se kretali prostorijom. Sjenolovci su se nervozno motali između njih.

Stišćući stelu s obje ruke, Clary je zabrinuto pogledala uokolo. Gdje je Luke? Bio je nestao u

gomili. Za koji trenutak ga je pronašla – razgovarao je s Malachijem, koji je žestoko odmahivao

glavom. Amatis je stajala u blizini i strijeljala Konzula pogledima.„Nemoj da požalim što sam ti sve to ispričala, Simone”, reče Clary, ljutito piljeći u njega.

Dala je sve od sebe da mu prenese skraćenu verziju Jocelynine priče, najvećim dijelom šapćući, dok joj je on pomagao da se probije kroz gomilu i zauzme mjesto na podiju. Bilo joj je čudno odande s povišenoga gledati po Dvorani kao da je kraljica svih koji su joj bili u vidokrugu. Samo, kraljica ne bi ni približno bila toliko uspaničena. „Osim toga, užasno se ljubio.”

„Ili je naprosto bilo odurno zato što ti je, znaš, brat.“ Simon se na račun cijele stvari zabavljao više no što je Clary smatrala da bi smio.

„Nemoj to govoriti kad mi je majka u blizini ili ću te ubiti”, opet ga je ljutito pogledala. „Već se ionako osjećam kao da ću povratiti ili se onesvijestiti. Nemoj pogoršavati stvar.”

Vraćajući se s ruba podija, Jocelyn je čula Claryne posljednje riječi – nasreću, ne i ono o čemu je raspravljala sa Simonom – pa potapša Clary po ramenu, hrabreći je. „Nemoj biti nervozna, mila. Prvi put si bila sjajna. Trebaš li što? Prekrivač, malo tople vode...”

„Nije mi hladno”, reče Clary strpljivo, „niti se želim umiti. Dobro sam. Samo bih htjela da Luke dođe ovamo i kaže mi što se događa.”

Jocelyn je mahnula Lukeu kako bi mu privukla pozornost, usnama nečujno oblikujući riječi koje Clary nije mogla sasvim odgonetnuti. „Mama, nemoj“, zafrktala je Clary, ali već je bilo kasno. Luke je podigao glavu, a s njim i poveći broj sjenolovaca. Većina ih je brzo svrnula pogled, ali Clary je osjetila njihovu opčinjenost. Bilo joj je neobično pomisliti kako joj majku ovdje doživljavaju kao svojevrsnu legendu. Gotovi svi u Dvorani su čuli za nju i imali neko mišljenje o njoj, dobro ili loše. Clary se pitala kako majku to ne smeta. Nije izgledala kao da je smeta – izgledala je hladno, pribrano i opasno.

Koji trenutak kasnije Luke im se zajedno s Amatis priključio na podiju. I dalje je izgledao umorno ali i budno, pa čak i trunku uzbuđeno. „Pričekaj malo”, rekao je. „Svi će doći.”

„Malachi ti zadaje probleme?” upitala ga je Jocelyn, ne gledajući ga sasvim izravno.Luke je odmahnuo rukom. „Smatra da bismo Valentineu trebali poslati poruku kojom

odbacujemo njegove uvjete. Ja mislim da ne bismo smjeli otkrivati karte. Neka se Valentine, očekujući predaju, pojavi sa svojom vojskom na Brocelindskoj ravnici. Malachiju se čini kako to nije sportski. a kad sam mu rekao da rat nije meč kriketa engleskih školaraca, odvratio je da će se ako se ijedan donjosvjećanin ovdje otme kontroli, umiješati i okončati cijelu stvar. Ne znam što misli da će se dogoditi – kao da se donjosvjećani ne mogu prestati sukobljavati ni na pet minuta.”

„Upravo to misli”, reče Amatis. „To je Malachi. Vjerojatno se boji da ćete početi proždirati jedni druge.”

„Amatis”, reče Luke. „Netko bi te mogao čuti.” Potom se okrene; dvojica muškaraca uspinjala su se stubama iza njega. Jedan je bio visok, vitak vilinski vitez duge crne kose koja mu se raširila po obje strane duguljastoga lica. Nosio je bijelu oklopnu tuniku: sitni prstenovi od svijetlog, čvrstog metala preklapali su se kao da se radi o ribljoj krljušti. Oči su mu bile lisnatozelene.

Drugi muškarac bio je Magnus Bane. Zaustavivši se pokraj Lukea, nije se osmjehnuo Clary. Nosio je dugačak crni kaput, zakopčan do grla, a crnu je kosu bio povukao s lica.

„Izgledaš tako obično“, zurila je Clary u njega.

Magnus se lagano osmjehnuo i rekao tek: „Čujem da ćeš nam pokazati neku runu.”

Clary je pogledala Lukea, koji je kimnuo. „Oh, da”, rekla je. „Samo mi treba nešto na čemu mogu crtati... malo papira.”

„Pitala sam te treba li ti što”, rekla je potiho Jocelyn, zvučeći vrlo slično majci koju je Clary pamtila.

„Imam ja papira”, reče Simon, iskopavši iz džepa traperica nešto što je predao Clary. Bio je to zgužvani letak za srpanjski nastup njegova benda u tvornici pletenja. Clary je slegnula ramenima i preokrenula letak pa podigla posuđenu stelu. Kad je vrhom dotakla papir, stela je lagano zaiskrila i Clary se na trenutak zabrinula da bi letak mogao izgorjeti, no mali se plamen povukao. Svojski se latila crtanja, maksimalno se trudeći da isključi sve ostalo: buku gomile i osjećaj da svi zure u nju.

Runa je ispala isto kao ranije – obrazac linija koje izrazito zavijaju jedne u druge, a zatim se šire preko stranice kao da iščekuju dovršetak kojega nema. Clary je obrisala pepeo s papira i podigla ga; osjećala se apsurdno, kao da je u školi i ima nekakvo izlaganje pred razredom. „To je ta runa”, rekla je. „Potrebna joj je druga runa kako bi bila dovršena, da djeluje kako treba... Partnerska runa.”

„Jedan donjosvjećanin, jedan sjenolovac. Oba partnera moraju imati biljeg”, reče Luke. Načrčkao je kopiju rune na dnu papira pa ga poderao na dva dijela i jedan crtež predao Amatis. „Stavi runu u optjecaj”, reče. „Objasni nefilima kako djeluje.”

Amatis kimne pa se spusti niz stube i nestane u gomili. Vilinski je vitez, gledajući za njom, vrtio glavom. „Uvijek su mi govorili da samo nefili mogu podnijeti anđelove biljege”, rekao je ponešto sumnjičavo. „Da ćemo mi ostali poludjeti ili umrijeti ako ih budemo nosili.”

„Ovo nije jedan od anđelovih biljega”, reče Clary. „Nije iz Sive knjige. Siguran je, obećavam.”

Vilinski vitez nije izgledao impresionirano.

Uzdahnuvši, Magnus zavrne rukav i ispruži ruku Clary. „Hajde.”

„Ne mogu”, reče ona. „Sjenolovac koji će ti staviti biljeg bit će tvoj partner, a ja se neću boriti u bitci.”

„Nadam se da nećeš”, reče Magnus. Pogledao je Lukea i Jocelyn, koji su stajali vrlo blizu jedno drugog. „Vas dvoje”, rekao je. „Hajde, pokažite vilenjaku kako stvar djeluje.”

Jocelyn je iznenađeno žmirnula. „Molim?”

„Pretpostavljam da ćete vas dvoje biti partneri”, reče Magnus, „jer ste praktički ionako u braku.”

Rumenilo je preplavilo Jocelynino lice; dobro je pazila da ne pogleda Lukea. „Nemam stelu–”

„Uzmi moju”, pruži joj je Clary. „Hajde, pokažite im.”Jocelyn se okrenula prema Lukeu, koji je izgledao zapanjeno. Pružio joj je ruku prije no što

ju je zatražila i ona mu stane užurbano crtati biljeg na dlanu. Ruka mu je drhtala, pa ga je uhvatila za zapešće kako bije primirila. Luke ju je promatrao dok je crtala, a Clary se sjeti njihova razgovora o majci, onoga što joj je Luke rekao da osjeća prema njoj, zbog čega je žacne tuga. Pitala se je li joj majka uopće bila svjesna Lukeove ljubavi i ako je bila, što bi imala reći na to.

„Evo ga”, Jocelyn je odmaknula stelu. „Gotovo.”

Luke je podigao dlan i vilinskome vitezu pokazao zavojiti crni biljeg u njegovoj sredini. „Je li to zadovoljavajuće, Meliorne?”

„Meliorn?“ reče Clary. „Mi se znamo, zar ne? Hodao si s Isabelle Lightwood.”

Meliornovo lice bilo je gotovo bezizražajno, ali Clary se mogla zakleti da mu je malko nelagodno. Luke je odmahnuo glavom. „Clary, Meliorn je vitez Svijetlog dvora. Malo je vjerojatno da–”

„Definitivno je hodao s Isabelle”, reče Simon. „I dala mu je nogu. Barem je rekla da to namjerava. Imao si smolu, stari.”

Promatrajući ga, Meliorn žmirne. „Ti”, reče prezirno, „ti si izabrani predstavnik Djece noći?”

Simon je odmahnuo glavom. „Ne. Ja sam ovdje samo zbog nje”, pokazao je na Clary.

„Djeca noći ne sudjeluju, Meliorne”, reče Luke nakon kraćeg oklijevanja. „Prenio sam tu informaciju vašoj Gospi. Izabrali su poći... poći svojim putem.”

Meliornovo nježno lice se smrknulo. „Volio bih da sam to znao”, reče. „Djeca noći su mudar i oprezan narod. Bilo kakav plan koji pobuđuje njihov gnjev pobuđuje moje sumnje.”

„Nisam spominjao gnjev”, započeo je Luke odmjerenim tonom, tek trunku razdraženo. Clary je sumnjala da bi itko tko ga dobro ne poznaje uopće primijetio da je uzrujan. Osjetila je da je svratio pozornost na nešto drugo: gledao je prema gomili. Slijedeći njegov pogled. Clary spazi poznatu figuru kako krči put kroz Dvoranu. Bila je to Isabelle; crna joj je kosa lelujala, a bič je omotala oko zapešća poput niza zlatnih narukvica.

Clary uhvati Simona za zapešće. „Lightwoodovi. Upravo sam vidjela Isabelle.”

Mršteći se, Simon pogleda prema gomili. „Nisam znao da ih tražiš.„Molim te, idi razgovarati s njom”, šapnula je Clary, pogledavajući obraća li tko pozornost na

njih. Nitko ih nije gledao. Luke je gestikulirao prema nekome u gomili, a Jocelyn je nešto govorila Meliornu, koji ju je gledao sa sve uočljivijim nemirom. „Ja moram ostati ovdje, ali... molim te, moraš njoj i Alecu reći sve što mi je ispričala majka. Sve o Jaceu, tko je on uistinu, i o Sebastianu. Oni to moraju znati. Reci im da dođu razgovarati sa mnom čim budu mogli. Molim te, Simone.”

„U redu.” Vidljivo zabrinut ozbiljnošću Claryna tona, Simon je oslobodio zapešće iz njezina stiska i dotaknuo joj obraz u znak ohrabrenja. „Vratit ću se.”

Sišao je niz stube i nestao u mnoštvu; kad se Clary okrenula, vidjela je kako je Magnus promatra nakrivljenih usana. „Nema problema”, rekao je, očito odgovarajući Lukeu na upravo postavljeno pitanje. „Poznata mi je Brocelindska ravnica. Postavit ću Portal na trgu. Ali tako velik neće dugo potrajati, pa gledaj da kad dobiju biljege, svi kroz njega prođu što prije.” Luke je kimnuo, okrenuo se i nešto rekao Jocelyn, a Clary se nagne naprijed i tiho reče: „Usput, hvala ti. Za sve ono što si učinio za moju mamu.” Magnus rastegne nakrivljene usne u širi smiješak. „Mislila si da ništa neću poduzeti, zar ne?”

„Dvojila sam”, priznala je Clary. „Osobito uzevši u obzir da kad smo se sreli kod one kućice, nisi smatrao prikladnim otkriti mi kako je Jace dolazeći u Alicante, sa sobom kroz Portal doveo i Simona. Ranije nisam imala prilike vikati na tebe zbog toga, ali što ti je bilo? Mislio si da me to neće zanimati?”

„Mislio sam da će te odveć zanimati”, reče Magnus. „Da ćeš odmah sve ostaviti i pojuriti u Gard. A htio sam da tražiš Bijelu knjigu.”

„To je bilo okrutno”, reče Clary ljutito. „I bio si u krivu. Ja bih–„Učinila bi što i bilo tko drugi. Ono što bih i ja učinio da se radilo o nekome do koga mi je

stalo. Ne krivim te, Clary, i nisam tako postupio zato što sam mislio da si slaba, već zato što si

čovjek. A poznajem ljudsku prirodu. Imam mnogo godina.”

„Kao da ti nikad nisi napravio nikakvu glupost zbog osjećaja”, reče Clary. „Gdje je uopće Alec? Zašto ga već nisi otišao izabrati za partnera?” Magnus kao da se lecnuo. „Ne bih mu prišao dok je s roditeljima. Znaš to.”

Clary si rukom podboči glavu. „Postupati ispravno zato što nekoga voliš zna biti pravi davež.”

„Istina, sad kad tako kažeš”, reče Magnus.

Gavran je letio praveći lijene, spore krugove, napredujući iznad krošnji prema zapadnom obronku doline. Mjesec je snažno sjajio i Jaceu, koji je pratio gavrana držeći se uz drveće, pa mu vještičje svjetlo nije bilo potrebno.

Obronak doline uzdizao se u strmu sivu stijenu. Gavran kao da je slijedio rječicu koja je zavijala prema zapadu i naposljetku nestajala u uskoj kamenoj raspuklini obronka. Jace je nekoliko puta zamalo uganuo gležanj na vlažnom kršu i poželio glasno opsovati, no Hugo bi ga zasigurno čuo. Umjesto toga, sagnut u neudoban polučučanj usredotočio se na to da ne slomi nogu.

Kad je stigao do ruba doline, košulja mu je bila natopljena znojem. Na trenutak je razočarano pomislio da je izgubio Huga iz vida, a onda opazi crni obris kako se spušta – gavran se nisko obrušio i nestao u crnoj pukotini stjenovitoga obronka. Jace jurne naprijed – nakon onog miljenja bilo je golemo olakšanje trčati. Približivši se pukotini, ugledao je mnogo veći i tamniji otvor iza nje – špilju. Iskopao je iz džepa kamen vještičjeg svjetla i uronio u špilju za gavranom.

Vrlo malo svjetla razlilo se kroz otvor špilje, a i njega je progutala gusta tama nakon što je Jace napravio nekoliko koraka. Podigao je vještičje svjetlo i pustio da mu sjaj sipi između prstiju.

Isprva je mislio da je nekako izašao i da iznad sebe vidi zvijezde u svoj njihovoj blistavoj ljepoti. Zvijezde nigdje nisu sjale kao u Idrisu... no, to nisu bile zvijezde. Vještičje svjetlo istaknulo je desetke svjetlucavih naslaga tinjca u stijenama oko njega, koje su oživjele postavši blještave točke.

One su mu otkrile da stoji u uskom prostoru, šupljini u strmoj stijeni, da se iza njega nalazi ulaz u špilju, dok se pred njim prostor račva u dva mračna tunela. Sjetio se priča koje mu je pripovijedao otac, o junacima koji su koristili konopac ili špagu kako se ne bi izgubili u labirintima. No on nije imao ni jedno ni drugo. Približio se tunelima i stojeći u tišini, podulji trenutak osluškivao. Iz velike daljine čuo je slabašan zvuk kapanja vode; brzo strujanje rječice; šuštanje nalik lepetu krila; i – glasove.

Trznuo se. Glasovi su dolazili iz lijevog tunela, bio je siguran u to. Prelazio je palcem preko vještičjeg svjetla kako bi ga prigušio sve dok nije sjalo tek toliko da mu osvijetli put. Potom naglo krene u tamu.

„Simone, jesi li ozbiljan? Je li to zbilja istina? Pa to je sjajno! Divno!” Isabelle uhvati brata za ruku. „Alec, jesi li čuo što je Simon rekao? Jace nije Valentineov sin. Bili smo u krivu.”

„Pa čiji je onda sin?” odvratio je Alec, ali Simon je imao osjećaj da nije posve prisutan. Činilo se da gledajući po Dvorani, nekoga traži. Njegovi roditelji stajali se u blizini i promatrali ih mršteći se. Simon se bio bojao da će i njima morati objašnjavati cijelu stvar, ali obzirno su mu dali nekoliko minuta nasamo s Isabelle i Alecom.

„Koga briga!” Isabelle je razdragano podignula ruke, no onda se namrštila. „Zapravo, to je

dobro pitanje. Tko je bio njegov otac? Naposljetku ipak Michael Wayland?”

Simon je odmahnuo glavom. „Stephen Herondale.”

„Dakle, on je Inkvizitoričin unuk”, reče Alec. „Zasigurno ga je zbog toga–” Zastao je, zureći u daljinu.

„Zbog toga ga je što?“ upitala je Isabelle. „Alec, koncentriraj se. Ili nam bar reci što tražiš.”

„Ne što”, reče Alec. „Koga. Magnusa. Želim ga pitati bi li htio biti moj partner u bitci. Ali nemam pojma gdje je. Jesi li ga vidio?” upitao je Simona.

Simon je odmahnuo glavom. „Bio je gore na podiju s Clary, ali”, iskrivio je vrat i pogledao, „sada ga više nema. Vjerojatno je negdje među mnoštvom.

„Zbilja? Zbilja ćeš ga pitati da ti bude partner?” zanimala se Isabelle. „Ovo s partnerima je kao kadrila, samo što ima i ubijanja.”

„Dakle, ubitačno je baš kao kadrila”, reče Simon.„Možda te zamolim da mi budeš partner, Simone”, rekla je Isabelle, suptilno podigavši obrvu.

Alec se namrštio. Kao i ostali sjenolovci u Dvorani, i on je bio u punoj opremi – sav u crnom, s pojasom na kojem je visjelo različito oružje, a preko leđa je prebacio luk. Simon je bio sretan što vidi da je pronašao zamjenu za luk koji mu je slomio Sebastian. „Isabelle, ne treba ti partner jer se nećeš boriti. Premlada si. Ako samo i pomisliš na to, ubit ću te.” Naglo je podigao glavu. „Samo malo... je li ono Magnus?”

Isabelle je slijedila njegov pogled pa frknula. „Alec, ono je vukodlak. Vukodlačica.Zapravo, to je ona, kako se ono zove... May.”

„Maia”, ispravi je Simon. Stajala je malko podalje od njih; nosila je smeđe kožne hlače i usku crnu majicu na kojoj je pisalo „STO ME NE UBIJE... BOLJE NEKA POČNE BJEŽATI”. Gumicom je pričvrstila ispletenu kosu. Okrenula se, kao da osjeća poglede na sebi, i osmjehnula. Simon joj uzvrati smiješak. Isabelle ga na to mrko pogleda, a on se brže-bolje prestane smješkati – u kojem mu je točno trenutku život postao tako kompliciran?

Alecovo lice se razvedrilo. „Eno Magnusa”, rekao je; nijednom se ne osvrnuvši, krenuo se probijati kroz mnoštvo prema mjestu na kojem je stajao visoki vještac. Čak i iz daljine vidjelo se koliko se Magnus iznenadio što je Alec došao.

„Baš su nekako slatki”, rekla je Isabelle gledajući ih, „na pomalo jadnjikav način.”

„Zašto jadnjikav?”

„Zato što Alec pokušava potaknuti Magnusa da ga shvati ozbiljno”, krene objašnjavati Isabelle, „ali našim roditeljima nije rekao za njega, kao ni da voli, znate–”

„Vješce?” reče Simon.

„Jako smiješno.” Isabelle je ljutito zurila u njega. „Znaš na što mislim. Riječ je o–”

„O čemu je točno riječ?” upitala je Maia, velikim koracima došavši u polje čujnosti. „Mislim, ne razumijem u potpunosti ovo s partnerima. Kako bi to trebalo djelovati?”

„Onako.” Simon je pokazao prema Magnusu i Alecu, koji su stajali malčice udaljeni od mnoštva u svom malom, odvojenom prostoru. Alec je usredotočeno crtao po Magnusovoj ruci, a crna mu je kosa padala naprijed i skrivala oči.

„Znači, svi to moramo napraviti?” reče Maia. „Mislim, dati da se crta po nama.”

„Samo ako ćeš se boriti”, reče Isabelle, hladno gledajući drugu djevojku. „Ne izgledaš kao da imaš osamnaest.”

Maia se razdraženo osmjehne. „Nisam sjenolovka. Likantropi postaju punoljetni sa šesnaest godina.”

„E pa, netko će onda morati crtati po tebi”, reče Isabelle. „Sjenolovac. Najbolje će biti da ga potražiš.”

„Ali–” Maia, i dalje gledajući Aleca i Magnusa, zastane i podigne obrve. Simon se okrene pogledati u što se zagledala i – ostane zuriti.

Alec je bio zagrlio Magnusa i ljubio ga ravno u usta. Magnus je, naizgled u stanju šoka, ukočeno stajao, a više grupica ljudi – kako sjenolovaca, tako i donjosvjećana – piljilo je u njih i šaputalo. Pogledavši u stranu, Simon opazi da su Lightwoodovi na taj prizor razrogačili oči i razjapili usta. Maryse je prekrila usta rukom.

Maia je izgledala zbunjeno. „Samo malo”, rekla je. „Je l’ i to svi moramo napraviti?”

Clary je šesti put pomno proučavala mnoštvo, tražeći Simona. Nije ga mogla pronaći. Dvoranom se komešala masa sjenolovaca i donjosvjećana, mnoštvo koje se kroz vrata izlijevalo na prilazne stube. Posvuda su bljeskale stele kojima su parovi donjosvjećana i sjenolovaca crtali biljege jedni po drugima. Clary je ugledala kako Maryse Lightwood pruža ruku visokoj vilenjakinji zelene kože, koja je bila blijeda i ponosnog držanja kao i ona sama. Patrick Penhallow svečano je razmjenjivao biljege s vješcem čija je kosa svjetlucala plavim iskrama. Kroz vrata Dvorane Clary je mogla vidjeti kako Portal jarko blista na trgu. Svjetlost zvijezda koje su sjale kroz krovni prozor svemu je davala nestvaran ugođaj.

„Nevjerojatno, zar ne?” reče Luke. Stajao je na rubu podija, pogledom obuhvaćajući Dvoranu. „Sjenolovci i donjosvjećani izmiješani u istoj prostoriji. I surađuju.” Zvučao je zadivljeno. U Clarynim je mislima bio samo Jace; željela je da je ovdje, da vidi što se događa. Nije mogla potisnuti strah za njega ma koliko se trudila. Pomisao da bi se mogao suočiti s Valentineom, da će možda staviti život na kocku jer misli da je proklet... da bi mogao umrijeti nikad ne saznavši pravu istinu–

„Clary, jesi li čula što sam rekla?” reče Jocelyn s natruhom vedrine.

„Jesam”, reče Clary. „Da, doista je nevjerojatno.”

Jocelyn uhvati Clary za nadlanicu. „Nisam o tome govorila. Luke i ja ćemo se boriti. Znam da to znaš. Ti ćeš ostati ovdje s Isabelle i ostalom djecom.”

„Ja nisam dijete.”

„Znam da nisi, ali premlada si za borbu. Pa čak i da si dovoljno stara, nisi prošla obuku.”

„Ne želim samo sjediti ovdje i ništa ne raditi.”

„Ništa?” reče začuđeno Jocelyn. „Clary, ništa od ovog ne bi se dogodilo da nije bilo tebe. Ne bismo ni imali priliku za borbu. Jako sam ponosna na tebe. Luke i ja odlazimo, ali želim ti reći da ćemo se vratiti. Sve će biti u redu.”

Clary podigne glavu prema majci i gledajući u zelene oči tako nalik vlastitima, reče: „Mama, ne laži.”

Jocelyn naglo udahne i ustane, povukavši ruku. Prije nego što je stigla išta reći, nešto privuče

Claryn pogled – poznato lice u gomili. Vitka, crnomanjasta figura uporno se kretala prema njima, klizeći kroz krcatu Dvoranu odmjerenom i iznenađujućom lakoćom – kao da struji kroz mnoštvo, poput dima kroz rupe u ogradi.

I doista je strujala, shvatila je Clary kad se figura približila podiju. Bio je to Raphael u istoj bijeloj košulji i crnim hlačama u kojima je bio kad ga je prvi put vidjela. Zaboravila je koliko je krhak. Izgledao je kao da mu je jedva četrnaest, mislila je dok se uspinjao stubama; mršavo lice bilo mu je smireno, anđeosko, poput lica dječaka iz crkvenog zbora dok se penje prema oltaru.

„Raphaele.” U Lukeovom se glasu čuđenje miješalo s olakšanjem. „Mislio sam da nećeš doći. Jesu li Djeca noći promijenila mišljenje i odlučila nam se priključiti u borbi protiv Valentinea? Mjesto u Vijeću, ako ga želite, i dalje vas čeka.” Ispružio je Raphaelu ruku.

Raphael ga je bezizražajno promatrao bistrim, lijepim očima. „Ne mogu se rukovati s tobom, vukodlače.” Luke je izgledao uvrijeđeno, na što se Raphael osmjehne upravo dovoljno da pokaže bijele vrhove očnjaka. „Ja sam projekcija”, reče i podigne ruku kako bi svi vidjeli da svjetlo sjaji kroz nju. „Ne mogu ništa dotaknuti.”

„Ali–” Luke je podigao pogled prema mjesečini koja se razlijevala kroz krov. „Zašto–” Spustio je ruku. „Tjah, drago mi je što si ovdje. Kakav god oblik da si izabrao.”

Raphael zavrti glavom. Pogled mu se na trenutak zaustavio na Clary – nije joj se baš sviđalo kako je gleda – a zatim ga skrene na Jocelyn i rastegne usne u širi smiješak. „Ti si Valentineova žena”, reče. „Pripadnici moje vrste koji su se borili uz tebe u Pobuni pričali su mi o tebi. Priznajem da nikad nisam mislio da ću te vidjeti uživo.”

Jocelyn prigne glavu. „Mnoga Djeca noći su se tada hrabro borila. Znači li tvoja prisutnost ovdje da bismo se ponovo mogli boriti jedni uz druge?” Bilo je neobično, pomislila je Clary, čuti majku kako govori tako hladno i službeno, a opet, njoj kao da to bilo posve prirodno. Baš kao što ju je na svoj način bilo prirodno vidjeti kako sjedi na podu u prastarom radnom kombinezonu i u ruci drži kist umrljan bojom.

„Nadam se”, reče Raphael, ponovo pogledom okrznuvši Clary kao da je dodiruje hladnom rukom. „Imamo samo jedan zahtjev, jednostavan – i neznatan – uvjet. Ako bude ispunjen. Djeca noći iz mnogih zemalja sa zadovoljstvom će se boriti uz vas.”

„Mjesto u Vijeću”, reče Luke. „Naravno. Formalizacija, sastavljanje dokumenata, može biti obavljena za sat vremena–”

„Ne mjesto u Vijeću”, reče Raphael. „Nešto drugo.”

„Nešto... drugo?” ponovio je Luke tupo. „Što to? Uvjeravam te, ako je u našoj moći–”

„Oh, itekako je u vašoj moći.” Raphaelov osmijeh bio je zasljepljujući. „Zapravo, riječ je o nekome tko se u ovom trenutku nalazi unutar zidina Dvorane.” Okrenuo se i graciozno pokazao prema mnoštvu. „Želimo mladića Simona”, rekao je. „Svjetlenika.”

Tunel je bio dugačak i krivudav, s bezbrojnim serpentinama, pa Jace kao da je milio crijevima golemog čudovišta. Mirisalo je po mokrim stijenama, pepelu i još nečem, nečem vlažnom i čudnovatom, što je Jacea malko podsjećalo na miris Grada od Kostiju.

Naposljetku se tunel raširi u kružnu komoru. Golemi stalaktiti, sjajni poput dragulja, visjeli su s

visokog, izbrazdanog kamenog stropa. Tlo je bilo glatko kao da ga je netko izglačao, a tu i tamo

nalazili su se zakučasti uzorci od umetnutog svjetlucavog kamenja. Niz hrapavih stalagmita okruživao je komoru. U samoj sredini nalazio se masivan stalagmit od kremena, dižući se iz tla kao divovski očnjak, tu i tamo ukrašen crvenkastim uzorcima. Promotrivši ga izbliza, Jace opazi da je površina stalagmita prozirna, da su crvenkasti uzorci posljedica nečega što se pomiče i kovitla unutar njega, kao da je riječ o epruveti punoj obojenog dima.

Kroz visoku kružnu rupu u kamenu, prirodan krovni prozor, probijalo se prigušeno svjetlo. Sama komora svakako je bila planirano djelo, a ne igra slučaja – bilo je to očito iz zakučastih uzoraka po tlu – ali tko bi izdubio takvu golemu podzemnu komoru i zašto?

Oštar graktaj odjekne komorom, iznenada napinjući Jaceove živce. Sagnuo se iza pozamašnog stalagmita i ugasio vještičje svjetlo baš u trenutku kad su se dvije figure pojavile iz mraka na drugoj strani komore i krenule prema njemu; razgovarale su, međusobno se gledajući. Prepoznao ih je tek kad su stigli u središte komore, gdje ih je obasjalo svjetlo.

Sebastian.

I Valentine.

Nadajući se da će izbjeći gužvu, Simon se vraćao prema podiju dužim putem, hodajući iza nizova potpornih stupova koji su obrubljivali Dvoranu. Pritom, izgubljen u mislima, nije odizao pogled. Činilo se čudno što Alec, samo godinu ili dvije stariji od Isabelle, kreće u rat, dok će ostali ostati ovdje. A Isabelle kao da se oko toga nije uzrujavala. Nije plakala, nije histerizirala. Kao da je to očekivala. Možda i jest. Možda su svi to očekivali.

Bio je nadomak stuba podno podija kad je podigao glavu i na svoje iznenađenje ugledao Raphaela kako stoji sučelice Lukeu; kao i obično izgledao je gotovo bezizražajno. S druge strane. Luke je izgledao uzrujano – odmahivao je glavom i prosvjedujući, podignuo ruke, a Jocelyn, koja je stajala uz njega, izgledala je ogorčeno. Simon nije mogao vidjeti Claryno lice – bila mu je okrenuta leđima – ali poznavao ju je dovoljno dobro da uoči da je napeta već po načinu na koji je držala ramena.

Ne želeći da ga Raphael vidi, hitro se sakrio iza potpornog stupa i osluškivao. Čak i kroz žamor mnoštva mogao je čuti Lukeov povišeni glas.

„Ne dolazi u obzir”, rekao je Luke. „Ne mogu vjerovati da si to uopće zatražio.”

„A ja ne mogu vjerovati da ćete me odbiti.” Raphaelov glas bio je miran i jasan: bridak, gladak, visok glas dječaka. „Radi se o tako maloj stvari.”

„Ne radi se o stvari.“ Clary je zvučala ljutito. „Radi se o Simonu. On je osoba.“

„On je vampir”, reče Raphael. „Što, čini mi se, neprekidno zaboravljate.„Nisi li i ti vampir?” upitala je Jocelyn; glas joj je bio leden, baš kao i svaki put kad bi uzimala

na zub Clary i Simona zato što su učinili neku glupost. „Želiš li reći da je tvoj život bezvrijedan?”

Simon se leđima pripije uza stup. Što se to događa?

„Moj život je vrlo vrijedan”, reče Raphael, „jer je, za razliku od vaših, vječan. Nema kraja svemu onome što mogu ostvariti, dok je kod vas kraj očit. Ali ne pričamo o tome. On je vampir, jedan od mojih, i hoću ga natrag.”

„Ne možeš ga dobiti“, odbrusila je Clary. „Nikad ga nisi ni imao. Niti te je ikada zanimao, sve dok nisi otkrio da može podnijeti danje svjetlo–

„Moguće”, reče Raphael, „ali nije ono što ti misliš.” Naherio je glavu; njegove sjajne, blage oči bile su tamne i žive kao u ptice. „Nijedan vampir ne bi smio imati njegovu moć”, rekao je, „baš kao što nijedan sjenolovac ne bi smio imati moć koju imate ti i tvoj brat. Godinama nam govore kako smo naopaki i neprirodni. Ali to – to je neprirodno.”

„Raphaele.” U Lukeovu se glasu osjećalo upozorenje. „Ne znam čemu si se nadao, ali nema šanse da ti dopustimo da naudiš Simonu.”

„Ali dopustit ćete da Valentine i njegova vojska demona naudi svim ovim ljudima, vašim saveznicima.” Raphael širokim pokretom ruke obuhvati Dvoranu. „Dopustit ćete da, prema svom nahođenju, stave život na kocku, ali Simonu nećete dati takav izbor? Možda bi on odlučio drukčije nego vi.” Spustio je ruku. „Znate da se u suprotnom nećemo boriti uz vas. Djeca noći neće sudjelovati u ovoj bitci.”

„Onda nemojte”, reče Luke. „Neću kupiti vašu suradnju nevinim životom. Ja nisam Valentine.”

Raphael se okrenuo prema Jocelyn. „A ti, sjenolovko? Zar ćeš dopustiti ovom vukodlaku da odluči što je dobro za tvoj narod?”

Jocelyn je promatrala Raphaela kao da je žohar koji gmiže po njezinu čistom kuhinjskom podu. Progovorila je vrlo polako: „Ako samo dirneš Simona, vampiru, razrezat ću te na sitne komade i njima nahraniti svoju mačku. Jesi li shvatio?”

Raphael stisne čeljust. „U redu”, reče. „Kad na samrti budete lijegali po Brocelindskoj ravnici, upitajte se je li jedan život doista vrijedio toliko drugih.”

Nestao je. Luke se brzo okrenuo prema Clary, ali Simon ih više nije promatrao: spustio je pogled na svoje ruke. Mislio je da će drhtati, ali bile su nepomične kao u mrtvaca. Vrlo, vrlo polako stisnuo je šake.

Valentine je izgledao kao i uvijek: krupan muškarac u preinačenoj sjenolovačkoj opremi; njegova široka, jaka ramena bila su u nesuglasju s pravilnim licem oštrih rubova. Mač smrtnika bio mu je prebačen preko leđa, kao i glomazna torba. Nosio je širok pojas s raznolikim oružjem zataknutim u njega: debele lovačke bodeže, tanke mačete i noževe za deranje kože. Zureći u Valentinea iza stijene. Jace se osjećao kao i uvijek kad bi danas pomislio na oca – dosljednu obiteljsku privrženost nagrizla je hladnoća, razočaranje i nepovjerenje.

Bilo mu je čudno vidjeti oca sa Sebastianom, koji je izgledao – drukčije. I on je nosio opremu, dok je za pojasom imao dugačak mač sa srebrnom drškom. No Jacea nije začudilo ono što je nosio, već njegova kosa. Guste kovrče više mu nisu bile crne, nego plave, sjajnoplave, nalik bijelom zlatu. Zapravo, takva mu je kosa pristajala bolje nego crna; koža mu više nije izgledala onako šokantno blijedo. Zacijelo je bio obojio kosu da sliči pravom Sebastianu Verlacu, a ovako je zapravo izgledao. Uskomešana gorčina zapljusnula je Jacea i jedva se prisilio da ostane skriven iza stijene, ne jurne naprijed i ščepa Sebastiana za vrat.

Hugo je ponovo graknuo i sletio na Valentineovo rame. Neobična bol žacne Jacea kad ugleda gavrana u položaju koji mu je postao tako poznat tijekom godina druženja s Hodgeom. Hugo je praktički živio na učiteljevom ramenu i vidjeti ga na Valentineovom činilo se čudnovato i strano, čak neprimjereno, unatoč svemu što je Hodge učinio.

Valentine podigne ruku i pogladi gavranovo sjajno perje, kimajući kao da su u dubokom

razgovoru. Sebastian ih je promatrao podigavši svijetle obrve. „Ima li kakvih novosti iz Alicantea?”

upitao je kad je Hugo prhnuo s Valentineova ramena i poletio visoko, krilima lagano dodirujući vrhove stalaktita nalik draguljima.

„Ništa što bi se moglo shvatiti onako kako bih ja želio”, rekao je Valentine. Očev glas, hladan i smiren kao i uvijek, probode Jacea poput strijele. Ruke mu se nehotično tržnu i on ih čvrsto stisne uz bokove, zahvalan na krupnoj stijeni koja ga je skrivala od pogleda. „Jedna je stvar sigurna. Klava stupa u savezništvo s Lucianovim snagama donjosvjećana.”

Sebastian se namrštio. „Ali Malachi je rekao–”

‘Malachi je zakazao.” Valentine stegne čeljust.

Na Jaceovo iznenađenje Sebastian se pomakne naprijed i spusti ruku na Valentineovo rame. Bilo je nešto u tom dodiru – nešto prisno i puno povjerenja – zbog čega se Jaceu odjednom činilo da mu u želucu sve vrvi crvima. Nitko nije tako dodirivao Valentinea. Čak ni on ne bi tako dodirnuo svog oca. „Uzrujao si se?” upitao je Sebastian s istim takvim prizvukom u glasu, s istom grotesknom i neobičnom premisom bliskosti.

„Klava je propala više no što sam mislio. Znao sam da su Lightwoodovi beznadno iskvareni, a takva je iskvarenost zarazna. Zato sam pokušao spriječiti da dođu u Idris. Ali da će Lucian ostalima tako lako napuniti glave svojim otrovom, a nije čak ni nefil...” Valentineovo gađenje bilo je očito, ali nije se odmaknuo od Sebastiana, gledao je Jace s rastućom nevjericom, nije odgurnuo mladićevu ruku s ramena. „Razočaran sam. Mislio sam da će poslušati zdrav razum. Radije bih da ne moram sve ovako okončati.” Sebastian je izgledao vedro. „Ne slažem se”, reče. „Zamisli ih spremne na bitku, spremne krenuti putevima slave samo kako bi doznali da ništa od toga nije važno. Da im je namjera uzaludna. Pomisli na njihove izraze lica.” Usne mu se rašire u smiješak.

„Jonathane”, uzdahnuo je Valentine, „ovo je nemila nužnost. Ništa čime bi se moglo naslađivati.”

Jonathane? Jace je čvrsto stisnuo stijenu; dlanovi su mu odjednom bili klizavi. Zašto bi Valentine zvao Sebastiana njegovim imenom? Da se nije zabunio? Ali Sebastian nije izgledao iznenađeno.

„Zar nije bolje da uživam u onome što radim?” reče Sebastian. „U Alicanteu sam se zbilja dobro zabavljao. Lightwoodovi su bili bolje društvo nego što si mi rekao, osobito ona Isabelle. Rastali smo se u definitivno dobrom raspoloženju. A što se Clary tiče–”

Već samo zato što je čuo kako Sebastian izgovara Claryno ime Jaceovo je srce iznenada bolno poskočilo.

„Bila je potpuno drukčija nego što sam očekivao”, nastavio je Sebastian razdražljivo. „Nije bila nimalo nalik meni.”

„Nitko ti na svijetu nije sličan, Jonathane. A što se Clary tiče, uvijek je bila posve ista majka.”

„Nije voljna priznati što doista želi”, reče Sebastian. „Još ne. Ali pristat će ona.”

Valentine podigne obrvu. „Kako to misliš, pristat će?”

Sebastian se naceri i ispuni Jacea gotovo neobuzdanim bijesom. Snažno se ugrizao za usnu i odmah osjetio krv. „Oh, pa znaš”, reče Sebastian.

„Pristat će prijeći na našu stranu. Jedva čekam. Obmanjivati nju mi je bila najbolja zabava godinama unatrag.”

„Nisi se trebao zabavljati. Trebao si otkriti što traži. A kad je to pronašla – bez tebe, dodat ću –

dopustio si da to preda vješcu. Potom, kad si odlazio, nisi je uspio povesti sa sobom, a znaš da nam predstavlja prijetnju. Ne radi se baš o veličanstvenom uspjehu, Jonathane.”

„Pokušao sam je povesti. Nisu je ispuštali iz vida, a nije da sam je mogao oteti usred Dvorane Sporazuma.” Sebastian je zvučao mrzovoljno. „Osim toga, već sam ti rekao, ona nema pojma kako iskoristiti tu svoju moć s runama. Odveć je naivna da bi predstavljala bilo kakvu opasnost–

„Što god da Klava sada planira, ona je u središtu svega”, reče Valentine. „Hugo tako kaže. Vidio ju je na podiju u Dvorani Sporazuma. Ako može pokazati Klavi svoju moć...”

Kroz Jacea sijevne zabrinutost za Clary, pomiješana s nekakvim neobičnim ponosom – naravno da je u središtu svega. To je njegova Clary.

„Onda će se boriti”, reče Sebastian. „To i želimo, zar ne? Clary nije važna. Bitka nam je jedina važna.”

„Mislim da je podcjenjuješ”, reče Valentine tiho.

„Motrio sam je”, reče Sebastian. „Da je njezina moć neograničena, a čini mi se da tako misliš, mogla ju je upotrijebiti da izbavi iz zatvora svog prijatelja vampirića ili da spasi onu budalu Hodgea kad je umirao–”

„Moć ne mora biti neograničena da bi bila ubojita”, reče Valentine. „Što se Hodgea tiče, možda bi mogao pokazati malo više suzdržanosti u pogledu njegove smrti jer si ga ti ubio.”

„Spremao im se reći za anđela. Morao sam.”

„Želio si. Kao i uvijek.” Valentine je izvadio iz džepa debele kožne rukavice i polako ih navukao. „Možda bi im rekao. Možda ne bi. Mnoge je godine proveo brinući se za Jacea u Institutu i zacijelo se pitao koga to odgaja. Hodge je bio jedan od onih malobrojnih koji su znali da ne postoji samo jedan dječak. Znao sam da me neće izdati – bio je odveć velika kukavica.” Mršteći se, svinuo je prste u rukavicama.

Ne postoji samo jedan dječak? O čemu to Valentine priča?

Sebastian odmahne rukom na Hodgea. „Koga briga što je mislio. Mrtav je i dobro je što smo ga se riješili.” Oči su mu zloguko sjajile. „Ideš na jezero?”

„Da. Jasno ti je što nam je činiti?” Valentine je bradom pokazao na mač za Sebastianovim pojasom. „Upotrijebi njega. Nije Mač smrtnika, ali mu je sveza dovoljno demonska za ovu svrhu.”

„Ne mogu na jezero s tobom?” Sebastianov glas poprimio je jasan cmizdravi prizvuk. „Zar ne bismo već sada mogli osloboditi vojsku?”

„Još nije ponoć. Rekao sam im da imaju vremena do ponoći. Još se mogu predomisliti.”

„Neće se–”

„Dao sam riječ. Držat ću je se.” Valentineov glas bio je odlučan. „Ako ti se Malachi ne javi do ponoći, otvori vrata.” Vidjevši Sebastianovu neodlučnost, Valentine je postao nestrpljiv. „Moraš mi to učiniti, Jonathane. Ne mogu ovdje čekati do ponoći; trebat će mi gotovo sat vremena da tunelima dođem do jezera, a nemam namjeru dopustiti da se bitka oduži. Buduće generacije moraju znati da je Klava brzo izgubila i da je naša pobjeda bila uvjerljiva.”

„Bit će mi žao ako propustim zazivanje. Želio bih biti tamo kad to budeš radio.” Sebastianov pogled bio je čeznutljiv, ali u njemu se skrivala neka proračunatost, nešto podrugljivo, gramzivo i razrađeno, kao i čudnovata, promišljena... hladnoća. No činilo se da Valentinea to ne smeta.

Na Jaceovo čuđenje Valentine dodirne Sebastianov obraz – bila je to brza, otvoreno nježna kretnja – a onda se okrene i pođe prema udaljenijem kraju špilje, gdje su se skupile guste sjene. Ondje je zastao; bio je blijeda figura u tami. „Jonathane”, zazvao je, a Jace mehanički podigne pogled. „Jednom ćeš i ti stajati pred anđelom. Na koncu, kad mene ne bude, naslijedit ćeš Instrumentarij smrtnika. Možda ćeš i ti jednoga dana zazivati Raziela.”

„Volio bih to”, reče Sebastian, ostavši na mjestu vrlo mirno dok je Valentine, kimnuvši posljednji put, nestajao u tami. Sebastian je spustio glas u polušapat. „Jako bih to volio”, zarežao je. „Volio bih pljunuti u lice tom gadu.” Hitro se okrenuo; lice mu je na mutnom svjetlu nalikovalo bijeloj masci. „Možeš slobodno izaći. Jace”, reče. „Znam da si ovdje.”

Jace se ukočio – ali samo na trenutak. Tijelo mu se pokrenulo prije no što su ga misli stigle sustići; skočio je na noge i potrčao prema ulazu u tunel, misleći samo na to da izađe i nekako prenese poruku Lukeu.

Ali ulaz je bio blokiran. Na njemu je stajao Sebastian, hladnokrvno likujući; raširio je ruke, prstima gotovo dodirujući zidove tunela. „Pa nisi valjda pomislio da si brži od mene?” rekao je.

Jace se kližući zaustavi. Srce mu je neravnomjerno udaralo, kao pokvareni taktomjer, ali glas mu je bio miran. „Budući da sam inače bolji od tebe u svakom zamislivom pogledu, to se činilo logičnim.”

Sebastian se samo osmjehnuo. „Mogao sam ti čuti otkucaje srca dok si gledao mene i Valentinea”, rekao je tiho. „Je li te smetalo?”

„Je li me smetalo što, po svemu sudeći, hodaš s mojim ocem?” Jace je slegnuo ramenima. „Da budem iskren, malo si premlad za njega.”

„Što?“ Prvi put otkad ga je Jace upoznao, Sebastian je izgledao zabezeknuto. No Jace je u tome mogao uživati samo trenutak jer se Sebastianu već vratila hladnokrvnost. Ali tamni sjaj u njegovu oku odavao je da nije oprostio Jaceu što je zbog njega izgubio pribranost. „Razmišljao sam katkad o tebi”, nastavio je Sebastian jednako tihim glasom. „Činilo mi se, s vremena na vrijeme, da postoji nešto u tebi, nešto iza tih tvojih žutih očiju. Bljesak inteligencije, za razliku od ostatka tvoje nepopravljivo glupe zamjenske obitelji. Ali pretpostavljam da je sve bio samo nastup, stav. Glupav si kao i drugi, unatoč desetljeću kvalitetnog odgoja.”

„Što ti znaš o mom odgoju?”

„Više nego što misliš.” Sebastian je spustio ruke.“Isti muškarac koji je odgojio tebe odgojio je i mene. Samo što mu ja nisam dosadio nakon prvih deset godina.”

„Kako to misliš?” Jace se oglasio šapatom, a onda mu se učini da zureći u njegovo nepomično i ozbiljno lice, Sebastiana vidi prvi put – bjelkasta kosa, oči crne poput ugljena, grube crte lica, kao da je isklesan. U mislima je ugledao lice svog oca kako mu ga je pokazao anđeo – bilo je mlado, bistro, pozorno i pohlepno. I tada je shvatio. „Ti”, reče, „ti si Valentineov sin. Moj brat.“

Ali Sebastian nije više stajao ispred njega; naglo mu se našao iza leđa, rukama mu obuhvativši ramena kao da ga želi zagrliti, no šake je stisnuo u pesnice. „Zbogom, i vječni ti mir, brate”, bijesno je rekao pa trznuo rukama prema gore i stegnuo ih, presjekavši Jaceov dah.

Clary je bila isrcpljena. Tupa, pulsirajuća bol, popratna pojava crtanja rune savezništva, zaposjela joj je prednji dio glave – imala je osjećaj kao da netko unutra pokušava nogom srušiti vrata s pogrešne strane.

„Je li sve u redu?” Jocelyn je spustila ruku na Claryno rame. „Ne izgledaš mi dobro.”

Clary je spustila pogled i ugledala razgranatu crnu runu koja se širila preko majčine nadlanice, blizankinju one s Lukeova dlana. Želudac joj se stegne. Uspijevala se nositi s činjenicom da bi se za nekoliko sati njezina majka mogla boriti s vojskom demona – ali samo kad bi svjesno potisnula tu pomisao svaki put kad bi se pojavila.

„Samo se pitam gdje je Simon.” Clary je ustala. „Idem ga potražiti.

„Tamo dolje?” Jocelyn se zabrinuto zagleda u gomilu. Sada se već razrijedila, primijetila je Clary; bujica onih koji su dobili biljeg kroz vrata navirala je na trg. Malachi je stajao pokraj vrata, usmjeravajući donjosvjećane i sjenolovce; brončano lice bilo mu je ravnodušno.

„Bit će sve u redu.” Mimo majke i Lukea Clary polako krene prema stubama podija. „Odmah se vraćam.”

Ljudi su se okretali i netremice promatrali kako se spušta niz stube i brzo nestaje u mnoštvu. Mogla je osjetiti poglede na sebi, težinu zurenja. Pomno je promotrila gomilu, tražeći Lightwoodove ili Simona, no nije vidjela nikog poznatog, a bilo joj je vrlo teško baciti pogled ponad mnoštva s obzirom na njezinu visinu. Uzdahnuvši, kliznula je prema zapadnom dijelu Dvorane, gdje je gomila bila rjeđa.

Čim se približila visokom nizu mramornih stupova, između dva potpornja izleti ruka i povuče je u stranu. Clary je imala jedva toliko vremena da iznenađeno uhvati zrak i već je stajala u tami iza najvećeg potpornog stupa; leđa su joj dodirivala hladan mramorni zid, dok ju je Simon čvrsto držao za ruke. „Nemoj vrištati, dobro? To sam samo ja”, rekao je.

„Naravno da neću vrištati. Nemoj biti smiješan.” Clary hitro pogleda amo-tamo, pitajući se što se događa – između stupova mogla je vidjeti tek djeliće prostranijeg dijela Dvorane. „Čemu takav špijunski nastup u stilu Jamesa Bonda? Ionako sam te tražila.”

„Znam. Čekao sam da se spustiš s podija. Želio sam razgovarati s tobom negdje gdje nas nitko ne može čuti.” Nervozno je liznuo usne. „Čuo sam što je Raphael rekao. Što želi.”

„Oh, Simone.” Claryna ramena se objese. „Gle, ništa se nije dogodilo. Luke ga je otpravio–”

„Možda nije trebao”, reče Simon. „Možda je trebao dati Raphaelu ono što je tražio.”

Clary zatrepće. „Misliš, tebe? Nemoj biti glup. Nema šanse–”

„Ima šanse.” Snažnije ju je stisnuo za ruke. „Želim to učiniti. Želim da Luke kaže Raphaelu da pogodba vrijedi. Ili ću mu sam to reći.”

„Znam što radiš”, negodovala je Clary. „Poštujem to i divim ti se zbog toga. Ali ne moraš to učiniti, Simone, ne moraš. Ono što Raphael traži je pogrešno i nitko te neće osuđivati zato što se ne želiš žrtvovati za rat koji nije tvoj–”

„Ali o tome se i radi”, reče Simon. „Raphael je u pravu. Ja sam doista vampir, što neprekidno zaboravljaš. Ili jednostavno želiš zaboraviti. Ja sam donjosvjećanin, a ti si sjenolovka i ovaj se rat tiče nas oboje.”

„Ali ti nisi poput njih–”„Ja sam jedan od njih.” Govorio je polako, odmjereno, kao da želi biti posve siguran da Clary

razumije svaku njegovu riječ. „I uvijek ću biti. Ako se donjosvjećani u ovom ratu budu borili uz sjenolovce bez sudjelovanja Raphaelovog naroda, onda za Djecu noći neće biti mjesta u Vijeću. Ona neće biti dio svijeta koji Luke pokušava stvoriti, svijeta u kojem sjenolovci i donjosvjećani djeluju

zajedno. Jesu zajedno. Vampiri će biti isključeni iz njega. Bit će neprijatelji sjenolovaca. Ja ću biti tvoj neprijatelj.”

„Nikad ti ne bih mogla biti neprijatelj.”

„To bi me ubilo”, jednostavno prizna Simon. „Ali neću biti ni od kakve koristi ako se povučem i pretvaram da nisam dio ovoga. Ne tražim tvoje dopuštenje. Volio bih da mi pomogneš, ali ako ne želiš, nagovorit ću Maiu da me odvede do vampirskog logora i predat ću se Raphaelu. Jesi li razumjela?”

Zurila je u njega. Tako ju je čvrsto držao za ruke da je u tkivu ispod njegovih prstiju osjećala kako mu kola krv. Prešla je jezikom preko suhih usana; bile su gorke. „Kako ti mogu pomoći?” šapnula je.

Kad joj je krenuo objašnjavati, podigla je prema njemu pogled pun nevjerice. Odmahivala je glavom i prije no što je završio; kosa joj je poskakivala naprijed-natrag, gotovo joj prekrivajući oči. „Ne”, rekla je. „To je luđačka ideja, Simone. To nije dar, nego kazna–”

„Meni možda ne”, reče Simon i pogleda prema mnoštvu. Clary ondje ugleda Maiu; promatrala ih je s izrazom neskrivene znatiželje. Bilo je očito da čeka Simona.

Prebrzo, pomislila je Clary. Sve se ovo događa i više nego prebrzo.

„To je bolje od druge mogućnosti, Clary.”

„Ne...”

„Možda mi uopće neće naškoditi. Mislim, već sam kažnjen, zar ne? Ne mogu ući u crkvu, u sinagogu; ne mogu izgovoriti... ne mogu izgovoriti sveta imena; ne mogu ostarjeti; već sam isključen iz normalnog života. Možda ovo neće ništa promijeniti.”

„A možda hoće.”

Pustio joj je ruke, zakrenuo šaku oko njezina boka i izvadio joj Patrickovu stelu iz pojasa. Ispružio ju je prema njoj. „Clary”, reče. „Učini to za mene. Molim te.”

Uzela je stelu umrtvljenim prstima i podigla je, dodirnuvši njezinim vrhom Simonovu kožu tik iznad očiju. Prvi biljeg, bio je rekao Magnus. Prvi ikada. Pomislivši na njega, počela je pomicati stelu kao što se plesači pokrenu kad počne glazba. Crne linije iscrtavale su se preko Simonova čela poput latica koje se otvaraju na ubrzanoj snimci. Kad je Clary dovršila, desna ju je ruka boljela i pekla, no kad se odmakla i stala zuriti, znala je da je nacrtala nešto savršeno, neobično i drevno, nešto iz samih početaka povijesti – blještalo je poput zvijezde iznad Simonovih očiju. On je prstima prelazio preko čela, zadivljeno i zbunjeno.

„Osjećam ga”, rekao je. „Poput opekline je.”

„Ne znam što će se dogoditi”, šapnula je Clary. „Ne znam koje su dugoročne nuspojave.”

Sa smušenim polusmiješkom Simon podigne ruku i dodirne joj obraz. „Nadajmo se da ćemo imati prilike otkriti.”

19

PENUEL

Maia je šutjela većim dijelom puta do šume; glava joj je bila spuštena i samo je povremeno pogledavala lijevo-desno, usredotočeno nabirući nos. Simon se pitao njuši li im ona put pa zaključio da se to premda je zbilja možda pomalo čudno, svakako računa kao korisna vještina. Otkrio je i da se ne mora žuriti da održi korak s njom koliko se god brzo kretala. Čak i kad su stigli do utabane staze koja je vodila u šumu, po kojoj je Maia počela trčati – brzo, tiho, držeći se nisko – nije mu bio nikakav problem pratiti njezin tempo. Bila je to jedina vampirska karakteristika u kojoj je iskreno uživao.

No užitak je trajao prekratko: šuma je postala zbijenija i sada su trčali između stabala preko izgaženog, bujnog tla punog gustog korijenja i otpalog lišća. Grane iznad njih tkale su čipkaste uzorke na nebu osvijetljenom zvijezdama. Izbili su na proplanak posut golemim kamenjem koje je blještalo poput četvrtastih bijelih zubi. Tu i tamo nalazile su se hrpe lišća, kao da ih je netko nagomilao divovskim grabljama.

„Raphaele!” Maia je sastavila krajeve dlanova ispred usta i dozivala tako glasno da je poplašila ptice u krošnjama visoko iznad njih. „Raphaele, izađi!”

Tišina. A onda – sjene zašušte: čuo se tih tapkav zvuk, poput udaranja kiše po limenome krovu. Nagomilano lišće eksplodiralo je u minijaturne ciklone. Simon je čuo kako Maia kašlje; podigla je ruke, kao da želi otrti lišće s lica i očiju.

Jednako naglo kao što se podigao vjetar se smirio. Na samo metar-dva od Simona stajao je Raphael. Okruživala ga je skupina vampira – bili su blijedi i nepomični poput stabala na mjesečini. Izrazi lica bili su im hladni, ogoljeni do otvorenog neprijateljstva. Simon je prepoznao neke od njih iz hotela Dumort: sitnu Lily i plavokosog Jacoba, čije se oči bile sužene poput sječiva. No jednak broj njih vidio je prvi put.

Raphael je koraknuo naprijed. Koža mu je bila blijedožuta, oči obrubljene crnim sjenama, ali nasmiješio se kad je ugledao Simona.

„Svjetleniče”, tiho je rekao. „Došao si.”

„Došao sam”, reče Simon. „Ovdje sam, dakle... stvar je riješena.”

„Nije riješena ni blizu, svjetleniče.” Raphael je pogledao Maiu. „Likantropkinjo”, reče, „vrati se vođi svog čopora i zahvali mu što je promijenio mišljenje. Reci mu da će se Djeca noći boriti uz njegov narod na Brocelindskoj ravnici.”

Maino lice bilo je napeto. „Luke nije promijenio–”

Simon je žurno prekine. „U redu je, Maia. Idi.”

Oči su joj bile svjetlucave i tužne. „Simone, promisli”, rekla je. „Ne moraš to učiniti.”

„Da, moram.” Simonov glas bio je odlučan. „Maia, hvala ti mnogo što si me dovela ovamo. A sada idi.”

„Simone–”

Spustio je glas. „Ako ne odeš, ubit će nas oboje i sve ovo će biti uzaludno. Idi. Molim te.”

Kimnula je i okrenula se, pritom se preobrazivši; u jednom je trenutku još bila krhka djevojka kojoj su pletenice s čvorićima poskakivale na ramenima, a već u sljedećem je udarila o tlo trčeći na sve četiri kao hitra i tiha vukodlačica. Odjurila je s proplanka i nestala u tmini.

Simon se ponovo okrenuo prema vampirima – i zamalo kriknuo; Raphael je stajao odmah ispred njega, desetak centimetara dalje. Izbliza mu je koža izdajnički otkrivala tamne ornamente gladi. Simon se sjeti one noći u hotelu Dumort – lica koja su se pojavljivala iz mraka, smijeha koji se začuje pa nestane, mirisa krvi – i zadrhti.

Raphael je ispružio ruke prema njemu i uhvatio ga za ramena; stisak njegovih varavo krhkih ruku bio je željezan. „Podigni glavu”, rekao je, „i gledaj u zvijezde; tako će biti lakše.”

„Dakle, doista ćeš me ubiti”, reče Simon. Na svoje iznenađenje nije bio uplašen, pa čak ni osobito

uznemiren; sve kao da se usporilo i postalo savršeno bistro. Istodobno je bio svjestan svakog lista na

granama iznad sebe, svakog sićušnog oblutka na tlu, svakog para očiju koji ga je promatrao.

„A što si mislio?” reče Raphael – malko tužno, pomisli Simon. „Nije to ništa osobno, uvjeravam te. Kao što sam već rekao – odveć si opasan da ti dopustimo da nastaviš živjeti takav. Da sam znao što ćeš postati–”

„Nikad mi ne bi dao da se iskopam iz groba. Znam”, reče Simon.

Raphael mu uhvati pogled. „Svi čine ono što moraju kako bi preživjeli. Po tome smo čak i mi poput ljudi.” Njegovi igličasti zubi kliznu mu iz ležišta poput preciznih britvi. „Budi miran”, reče. „Bit će brzo.” Nagnuo se naprijed.

„Čekaj”, reče Simon, a kad se namršteni Raphael povuče, oglasi se ponovo, sada snažnije: „Čekaj. Nešto ti moram pokazati.”

Raphael tiho zasikće. „Bit će bolje za tebe da se ne radi samo o otezanju, svjetleniče.”„Ne radi se o tome. Mislim da nešto moraš vidjeti.” Simon digne ruku i pomakne kosu s čela.

Učinilo mu se to budalastim, čak i teatralnim potezom, ali uto se sjetio Clarynog očajničkog, blijedog lica dok je zurila u njega sa stelom u ruci i pomislio: Tjah, barem sam pokušao, zbog nje.

Raphael se istog trenutka zapanjio. Naglo se odmaknuo šireći oči, kao da je Simon zamahnuo raspelom prema njemu. „Svjetleniče, tko ti je to napravio?” bijesno je rekao.

Simon je samo zurio. Nije bio siguran kakva će biti reakcija, ali to nije očekivao.

„Clary, naravno”, reče Raphael, odgovarajući na vlastito pitanje. „Jedino bi se s moći kao što je njezina moglo postići ovo – vampir s biljegom, i to takvim biljegom–”

„Kakvim biljegom?” reče Jacob, vitak plavokos mladić koji je stajao tik iza Raphaela. I drugi su vampiri zurili, a na licima im se miješala zbunjenost i rastući strah. Što god da je uplašilo Raphaela, pomislio je Simon, sigurno je uplašilo i njih.

„Ovaj biljeg”, reče Raphael, ne skidajući pogled sa Simona, „nije jedan od onih iz Sive knjige. Stariji je čak i od nje. To je jedan od drevnih biljega, nacrtan Stvoriteljevom vlastitom rukom.” Podigao je ruku kao da želi dotaknuti Simonovo čelo, ali činilo se da se ne može do kraja prisiliti na to; ruka mu je na trenutak lelujala u zraku, a onda mu padne na bok. „Postoje priče o takvim biljezima, ali nikad ih još nisam vidio. A ovaj...”

Simon reče: „‘Tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti! I Jahve stavi znak

na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije.11

‘ Možeš me pokušati ubiti, Raphaele. Ali ne bih ti to preporučio.”

„Kajinov biljeg?” reče Jacob u nevjerici. „Taj biljeg na tebi je Kajinov biljeg?”

„Ubij ga”, reče crvenokosa vampirica koja je stajala blizu Jacoba. Govorila je s jakim naglaskom – ruskim, pomislio je Simon, ali nije bio siguran. „Svejedno ga ubij.”

Na Raphaelovom se licu gnjev miješao s nevjericom. „Neću”, rekao je. „Svako zlo koje mu se učini počinitelju će se vratiti sedmerostruko. To je u biti biljega. Naravno, ako netko od vas želi preuzeti taj rizik, samo izvolite.”

Nitko se nije pomaknuo ni išta rekao.

„Tako sam i mislio”, reče Raphael. Pogledom je odmjerio Simona. „Kao zla kraljica u bajci, Lucian Graymark mi je poslao otrovanu jabuku. Pretpostavljam da se nadao kako ću ti nauditi i tako požnjeti kaznu koja bi uslijedila.”

„Ne”, reče brže-bolje Simon. „Ne... Luke čak i ne zna što sam napravio. Njegov je postupak bio iskren. Moraš ga ispoštovati.”

„Dakle, to je tvoja odluka?” Simon pomisli kako je u načinu na koji ga Raphael promatra po prvi put i nešto drugo osim prezira. „Ovo nije jednostavna zaštitna čarolija, svjetleniče. Znaš li što je bila Kajinova kazna?” Govorio je tiho, kao da Simonu odaje tajnu. „‘Stoga budi proklet na zemlji.

Vječni ćeš skitalica biti.12

‘„„Onda ću skitati ako stvari tako stoje ”, reče Simon. „Učinit ću ono što moram.”

„Sve to”, reče Raphael, „sve to samo za nefile.”„Ne samo za nefile”, reče Simon. „Činim to i za vas. Pa čak i ako to ne želite.” Podigao je glas

kako bi ga čuli i nijemi vampiri koji su ih okruživali. „Bili ste zabrinuti da će ostali vampiri ako saznaju što mi se dogodilo, pomisliti kako bi i njima sjenolovačka krv mogla omogućiti da podnesu danje svjetlo. Ali tu moć nemam zbog toga, već zbog nečega što je učinio Valentine. Zbog njegova eksperimenta. On je to prouzročio, ne Jace. I ne može se ponoviti. To se više nikad neće dogoditi.”

„Mislim da govori istinu”, reče Jacob na Simonovo iznenađenje. „Poznajem Djecu noći, nekoliko njih koji su okusili sjenolovce. Nijedan od njih nije razvio sklonost prema sunčevoj svjetlosti.”

„To je bila jedina stvar zbog koje ste odbijali pomoći sjenolovcima”, reče Simon, okrenuvši se ponovo prema Raphaelu. „Ali sada, sada kad su me poslali k vama–” Pustio je da nedovršeni ostatak rečenice ostane visjeti u zraku.

„Nemoj me pokušavati ucijeniti, svjetleniče”, reče Raphael. „Kada Djeca noći nešto dogovore, onda to i ispoštuju ma koliko god teško s tim izlazili na kraj.” Lagano se osmjehnuo; igličasti zubi zasvjetlucali su mu u tami. „No ima još jedna stvar”, reče. „Želim da sad naposljetku povučeš potez kojim ćeš dokazati da si doista postupio u dobroj vjeri.“ Naglasak na posljednje dvije riječi bio je pun hladnoće.

„O čemu se radi?” upitao je Simon.

„Mi nećemo biti jedini vampiri koji ćemo se boriti u bitci Luciana Graymarka”, reče Raphael. „I ti ćeš u borbu.”

Jace je otvorio oči usred srebrnog vrtloga. Usta su mu bila ispunjena oporom tekućinom. Nakašljao se, pitajući se na trenutak utapa li se – ali ako se i utapao, bilo je to na suhom. Sjedio je uspravno, oslonjen na stalagmit, a ruke su mu bile vezane na leđima. Ponovo se nakašljao, a usta mu se ispune okusom soli. Ne utapa se, shvatio je, samo ga guši krv.

„Jesi se probudio, braco?” Sebastian je kleknuo ispred njega s konopcem u rukama; osmijeh

mu je bio poput isukanog noža. „Fino. Na trenutak sam se uplašio da sam te ubio malko prebrzo.”

Jace okrene glavu u stranu i na tlo ispljune mnogo krvi. Osjećao se kao da mu je u glavi balon koji mu nadima lubanju. Srebrnasti vrtlog iznad njegove glave polako se zaustavio, pretvorivši se u blistavu kompoziciju zvijezda vidljivu kroz rupu u stropu špilje. „Čekaš posebnu prigodu da me ubiješ? Stiže nam Božić.”

Sebastian ga zamišljeno pogleda. „Drzak si. To nisi naučio od Valentinea. Što si naučio od njega? Čini mi se da te nije pretjerano podučavao borbi.” Nagnuo se bliže. „Znaš li što mi je dao za deveti rođendan? Lekciju. Naučio me da ako zariješ nož u određeno mjesto na ljudskim leđima, možeš probosti srce i presjeći kralježnicu, sve odjednom. Što si ti dobio za deveti rođendan, anđelčiću? Kolačić?”

Deveti rođendan? Jace s mukom proguta slinu. „Daj mi reci, u kojoj te je rupi držao dok sam ja odrastao? Jer se ne sjećam da sam te viđao na posjedu.”

„Odrastao sam u ovoj dolini.” Sebastian tržne bradom prema izlazu iz špilje. „Kad bolje razmislim, ni ja tebe nisam viđao ovdje. Premda sam znao za tebe. Kladim se da ti nisi znao za mene.”

Jace je odmahnuo glavom. „Valentine nije bio baš sklon hvaliti se tobom. Pitam se zašto.”

Sebastianove oči bijesnu. Sada je bilo lako vidjeti koliko je sličan Valentineu; ista neobična kombinacija srebrnobijele kose i crnih očiju, iste pravilne kosti koje bi na drugom, manje markantnom licu izgledale krhko. „Znao sam sve o tebi”, reče. „Ali ti ne znaš ništa, zar ne?” Ustao je. „Želio sam da ostaneš živ da vidiš ovo, braco”, reče. „Pa gledaj, dobro gledaj.” Pokretom tako brzim da ga je bilo gotovo nemoguće uočiti izvadio je mač iz korica za pojasom. Imao je srebrnu dršku i, baš kao i Mač smrtnika, sjajio se mutno i tamno. Zvjezdani uzorak bio je urezan u crno sječivo koje je kad je Sebastian okrenuo mač, odrazilo pravu svjetlost zvijezda i bljesnulo poput vatre.

Jace je zadržao dah. Pitao se želi li ga Sebastian naprosto ubiti; ali ne, već bi ga bio ubio dok je bio u nesvijesti da je imao takvu namjeru. Promatrao ga je kako kreće prema središtu komore s lakoćom noseći mač premda je izgledao poprilično težak. Misli su mu se komešale. Kako to da je Valentine imao još jednog sina? Tko mu je majka? Netko iz Kruga? Je li stariji ili mlađi od njega?

Sebastian je stigao do golemog crvenkastog stalagmita u središtu komore. Činilo se da je zapulsirao kad mu je prišao, a dim unutar njega vrtložio se brže. Sebastian je napola sklopio oči i podigao mač. Nešto je izgovorio – riječ na grubom demonskom jeziku – pa snažno i brzo, vodoravno zasjekao po stalagmitu.

Odrezani vrh stalagmita otpadne. Unutra je bilo šuplje kao u epruveti; sve je bilo ispunjeno s mnogo crnog i crvenog dima, koji se uskovitlao poput plina koji istječe iz probušenog balona. Čula se huka; nije se radilo o zvuku koliko o nekoj vrsti eksplozivnog pritiska. Jace osjeti da su mu se uši začepile. Iznenada je teško disao. Poželio je razderati ovratnik košulje, ali nije mogao pomaknuti ruke: bile su mu odveć čvrsto vezane na leđima.

Sebastian je bio napola zakriven crveno-crnim stupom što je kuljao uvis, uvijao se i komešao.

„Gledaj!” viknuo je zažarena lica. Oči su mu plamtjele, a bijela mu je kosa lepršala na sve jačem vjetru. Jace se upitao je li njegov otac tako izgledao kad je bio mlad: užasno, a ipak na neki način iznimno dojmljivo. „Svjedoči Valentineovoj vojsci!”

Glas mu se tada utopio u nečemu što je zvučalo poput plime koja udara o obalu, poput loma golemog vala koji nosi masu krhotina, zdrobljene kosti čitavih gradova, bujicu moćne i zle sile. Golemi stup crnila kovitlao se, hrupio i vijorio, istječući iz slomljenog stalagmita; strujao je uvis prema procjepu u stropu špilje i izlazio kroz njega. Demoni. Uzdizali su se vrišteći, urlajući i režeći

– bili su proključala masa kliješta, pandži, zubi i plamtećih očiju. Jace se sjetio kako su se dok je stajao na palubi Valentineova broda, nebo, zemlja i more pretvorili u noćnu moru; ovo je bilo još gore – kao da se Zemlja rastvorila i sad pakao kulja iz nje. Demoni su smrdjeli kao tisuće raspadnutih leševa. Jace je uvijao ruke jednu oko druge, uvijao ih je sve dok mu se konopac nije urezao u zapešća koja su prokrvarila. U ustima mu se pojavi opori okus i počne se bespomoćno gušiti krvlju i žučnom kiselinom dok su se posljednji demoni uzdizali i nestajali iznad njega poput tamne poplave užasa koja je sakrila zvijezde.

Jace pomisli kako je moguće da se bio onesvijestio na minutu-dvije. Neko je vrijeme svakako bio u crnilu – vrištanje i urlanje iznad njega je utihnulo i činilo mu se da visi u zraku, pričvršćen između neba i zemlje; osjećaj odvojenosti bio je nekako... umirujući.

Nestao je prebrzo. Jace se uz tresak vratio u svoje tijelo – zapešća su ga žestoko boljela, ramena su mu bila istegnuta unatrag, a smrad demona tako je nesnosno ispunio zrak da je okrenuo glavu u stranu i bespomoćno povratio. Začuo je hladno smijuljenje i podigao pogled, s mukom progutavši kiselinu nakupljenu u grlu. Sebastian je kleknuo iznad njega, opkoračivši mu noge; oči su mu sjale. „Dobro je, braco”, reče. „Otišli su.”

Jaceove su oči vrludale, grlo mu je bilo ranjeno. Promuklo je progovorio: „Rekao je u ponoć. Valentine je rekao da otvoriš vrata u ponoć. Ne može biti da je već toliko.”

„Uvijek sam računao da je u ovakvim situacijama bolje tražiti oprost nego dopuštenje.” Podigao je pogled prema sada praznom nebu. „Do Brocelindske ravnice bi trebali stići za pet minuta, podosta brže nego otac do jezera. Želim vidjeti prolivenu nefilsku krv. Želim da se svijaju i umiru na tlu. Zaslužili su biti osramoćeni prije nego što ih se pomiluje.

„Zar zbilja misliš da nefili imaju tako malo šanse protiv demona? Nije da su nepripremljeni–”

Sebastian odbaci njegove riječi kratko odmahnuvši rukom. „Mislio sam da nas slušaš. Zar nisi razumio plan? Zar ne znaš što će moj otac učiniti?”

Jace je šutio.„Bilo je lijepo od tebe što si me one noći odveo do Hodgea”, reče Sebastian. „Da nije otkrio

kako je Zrcalo koje tražimo zapravo jezero Lyn, nisam siguran da bi ova noć bila moguća. Jer tko god sa sobom ima prva dva Instrumenta smrtnika i stajao pred Zrcalom smrtnika, može iz njega dozvati anđela Raziela baš kao što je to učinio sjenolovac Jonathan prije tisuću godina. A kad anđeo izađe, od njega se može zahtijevati jedna stvar. Jedna zadaća. Jedna... usluga.”

„Usluga?” Jacea prožme hladnoća. „Valentine će zahtijevati poraz sjenolovaca na Brocelindu?”

Sebastian je ustao. „Tako bi samo protratio zahtjev”, rekao je. „Ne. Zahtijevat će da svi sjenolovci koji nisu pili iz Kaleža smrtnika – svi oni koji nisu njegovi sljedbenici – budu lišeni moći. Više neće biti nefili. A kao takvi, s biljezima koje nose...” Osmjehnuo se. „Postat će Otpisani, laka lovina demonima, a oni donjosvjećani koji nisu pobjegli bit će brzo istrijebljeni.”

U Jaceovim ušima odzvanjao je škripav, metalan zvuk. Vrtjelo mu se. „Čak ni Valentine”, rekao je, „čak ni Valentine ne bi učinio takvo što–”

„Daj, molim te”, reče Sebastian. „Zar zbilja misliš da moj otac ne bi proveo u djelo ono što je isplanirao?”

„Naš otac13

”, reče Jace.Sebastian spusti pogled prema njemu. Kosa mu je bila poput bijele aureole; izgledao je kao zli

anđeo koji je slijedio Lucifera iz raja. „Ispričavam se”, rekao je s ponešto ironije. „Je l’ ti to moliš?“

„Ne. Rekao sam naš otac. Mislio sam na Valentinea. On nije tvoj, nego naš otac.”Jedan je trenutak Sebastianovo lice bilo bezizražajno, a onda mu se kut usana naglo podigne.

Cerio se. „Budala si ti, anđelčiću, jelda?” rekao je. „Baš kao što je moj otac uvijek govorio.”

„Zašto me uvijek tako zoveš?” ljutito je upitao Jace. „Zašto lupetaš o anđelima–”

„Bože, ti zbilja ništa ne znaš, zar ne?” reče Sebastian. „Je li ti moj otac ikad rekao makar i riječ koja nije bila laž?”

Jace je odmahnuo glavom. Natezao je konopac kojim su mu bila vezana zapešća, ali svaki put kad bi ga povukao, kao da ga je stezao još čvršće. U svakom prstu osjećao je kako mu pulsira srce. „Kako znaš da nije lagao tebi?“

„Zato što sam njegova krv. Isti sam kao on. Kad njega ne bude, ja ću upravljati Klavom.”

„Da sam na tvom mjestu, ne bih se hvalio da sam isti kao on.”„A tu je i taj tvoj stav.” Sebastianov glas bio je ravnodušan. „Ja se ne pretvaram da sam netko

drugi. Ne ponašam se kao da sam užasnut zato što moj otac radi što mora da bi spasio svoj narod, čak i ako ne želi – ili ako se mene pita, ne zaslužuje – biti spašen. Kakvog bi ti radije sina: dječaka koji je ponosan što si mu otac ili onog koji se skriva pred tobom zbog srama i straha?”

„Ne bojim se Valentinea”, reče Jace.

„Ne bi ga se ni trebao bojati”, reče Sebastian. „Trebaš se bojati mene.”Zbog nečega u njegovu glasu Jace se prestane mučiti s konopcem i podigne pogled. Sebastian

je još uvijek držao svoj mač tamnoga sjaja. Bila je to mračna, prekrasna stvar, mislio je Jace, čak i kad mu je Sebastian spustio vrh mača iznad ključne kosti i malčice mu zarezao Adamovu jabučicu.

Jace je s naporom zadržavao mirnoću u glasu. „I što ćeš sad? Ubiti me dok sam vezan? Zar te toliko plaši pomisao na obračun sa mnom?”

Na Sebastianovu blijedom licu nije se moglo ništa vidjeti, ni tračak osjećaja. „Ne predstavljaš mi prijetnju”, reče. „Ti si samo gnjavator. Dosadnjaković.”

„Zašto mi onda ne odvežeš ruke?”

Sebastian je posve nepomično zurio u njega. Izgledao je poput kipa, pomislio je Jace, poput kipa nekog davno mrtvog kraljevića, koji je umro mlad i razmažen. I to je bila razlika između Sebastiana i Valentinea; premda su obojica imala hladno, mramorno lice, Sebastianov je izraz odavao nekakav raspad, kao da ga je nešto izjelo iznutra.

„Nisam budala”, reče Sebastian, „ne možeš me namamiti. Ostavio sam te na životu samo toliko da vidiš demone. Kad sada umreš i vratiš se svojim anđeoskim precima, možeš im reći da za njih više nema mjesta na ovome svijetu. Iznevjerili su Klavu i ona ih više ne treba. Sada imamo Valentinea.”

„Ubit ćeš me zato što želiš da prenesem tvoju poruku Bogu?“ Jace je zavrtio glavom; vrh mača strugao mu je po vratu. „Luđi si nego što sam mislio.”

Sebastian se samo osmjehne i gurne mač malko dublje. Progutavši slinu, Jace osjeti kako mu

se dušnik uleknuo pod vrhom sječiva. „Ako imaš kakvu pravu molitvu, braco, sada je vrijeme za nju.”

„Nemam nikakvu molitvu”, reče Jace. „Ali imam poruku. Za našeg oca. Hoćeš li mu je prenijeti?”

„Naravno”, reče Sebastian ljubazno, ali nešto u načinu na koji je to rekao, trenutak oklijevanja prije no što je progovorio potvrdio je ono što je Jace mislio.

„Lažeš”, rekao je. „Nećeš mu prenijeti poruku jer mu nećeš reći što si učinio. Nije tražio od tebe da me ubiješ i neće biti sretan kad to otkrije.”

„Besmislica. Ti mu ništa ne značiš.”

„Misliš da nikad neće saznati što mi se dogodilo ako me ubiješ ovdje i sada. Reći ćeš mu da sam poginuo u bitci ili misliš da će sam pretpostaviti da se to dogodilo. Ali griješiš ako misliš da neće znati. Valentine uvijek zna.”

„Nemaš ti pojma ni o čemu”, reče Sebastian, ali lice mu se napelo.

Jace je nastavio govoriti, koristeći do kraja nastalu prednost. „Ne možeš sakriti ono što namjeravaš učiniti. Postoji svjedok.”

„Svjedok?“ Sebastian je izgledao gotovo iznenađeno, što Jace ocijeni malom pobjedom. „O čemu ti pričaš?”

„O gavranu”, reče Jace. „Gledao nas je iz mraka. On će sve otkriti Valentineu.”

„Hugo?” Sebastian hitro podigne pogled; premda se gavrana nigdje nije moglo vidjeti kad je Sebastian ponovo pogledao Jacea, lice mu je bilo puno sumnje.

„Ako Valentine sazna da si me ubio dok sam bio svezan i bespomoćan, zgadit ćeš mu se”, reče Jace, slušajući kako mu glas poprima prizvuk očevog; tako je Valentine govorio kad je nešto želio: tiho i uvjerljivo. „Nazvat će te kukavicom. Nikad ti neće oprostiti.”

Sebastian je šutke zurio u Jacea; usne su mu se nekontrolirano trzale, a mržnja mu je ključala u očima poput otrova.

„Odveži me”, reče Jace tiho. „Odveži me i bori se protiv mene. To je jedini način.”

Sebastianove su se usne ponovo snažno trznule i Jace pomisli da je ovoga puta otišao predaleko. Sebastian je odmaknuo mač i podigao ga; mjesečina se odbije s njega i rasprsne se u tisuće srebrnih čestica, srebrnih poput zvijezda, srebrnih poput Sebastianove kose. On u gnjevu otkrije zube pa vrteći mač, obruši ga te oštrim zviždukom zapara noćni zrak.

* * *

Držeći stelu, Clary je sjedila na stubama podija u Dvorani Sporazuma. Nikad se nije osjećala tako usamljeno. Dvorana je bila sasvim prazna. Kad su svi ratnici prošli kroz Portal, Clary je posvuda tražila Isabelle, ali nije ju mogla pronaći. Aline joj je rekla da je Isabelle vjerojatno u kući Penhallowovih. Ondje bi Aline i nekoliko drugih tinejdžera trebalo paziti na najmanje desetak djece, premlade za borbu. Pokušala je nagovoriti Clary da ode onamo s njom, ali Clary je odbila. Možda ne bi pronašla Isabelle, a radije će biti sama nego sa strancima. Tako je bar mislila. Sjedeći ovdje, shvatila je da je tišina i praznina sve više deprimiraju. Ipak, nije se micala. Koliko god je mogla,

pokušavala je ne misliti na Jacea, ne misliti na Simona, ne misliti na majku, Lukea i Aleca – a jedini način da ne misli na njih bio je, otkrila je, da ostane nepomična, zuri u mramornu ploču na podu i uvijek iznova broji raspukline na njoj.

Bilo ih je šest. Prva, druga, treća. Četvrta, peta, šesta. Završila je brojanje pa počela ponovo ispočetka. Prva–

Nebo iznad nje je eksplodiralo.

Ili je bar tako zvučalo. Clary je zabacila glavu i zagledala se uvis kroz proziran krov Dvorane. Trenutak ranije nebo je bilo mračno; sada se pretvorilo u uzburkanu masu plamena i crnila, kroz koju se probijalo ružno narančasto svjetlo. Po njemu su se kretali stvorovi – odvratni stvorovi koje Clary nije željela vidjeti, stvorovi zbog kojih je bila zahvalna što joj je tama zastirala pogled. Povremeni bljeskovi bili su dovoljno strašni.

Dok je demonska vojska prolazila, krovni se prozor mreškao i povijao, kao da je izložen užasnoj vrućini. Naposljetku se začulo nešto poput pucnja iz vatrenog oružja, a u staklu se pojavila golema pukotina, šireći se u manje raspukline nalik paukovoj mreži. Clary se sagnula, prekrivši glavu rukama, dok je oko nje padala staklena kiša poput suza.

Već su bili nadomak bojnog polja, kad se začuo zvuk koji je zaparao noć. U jednom je trenutku šuma bila tiha kao da je tama sama, a već u sljedećem nebo je osvijetlio pakleni narančasti sjaj. Simon je posrnuo i zamalo pao; uhvatio se za deblo kako bi vratio ravnotežu i pogledao uvis, jedva vjerujući u ono što vidi. Oko njega i drugi su vampiri zurili u nebo; njihova blijeda lica sličila su cvjetovima u noćnom cvatu koji se uzdižu kako bi uhvatili mjesečinu, dok su stravični prizori jedan za drugim šarali nebo.

* * *

„Neprestano gubiš svijest”, reče Sebastian. „To je iznimno zamorno.”

Jace je otvorio oči. Bol mu probode glavu. Podigao je ruku kako bi dodirnuo rub lica, shvativši pritom da mu ruke više nisu vezane. Komad konopca visio mu je sa zapešća. Dlan koji je odmaknuo s lica bio je crn – bila je to krv, tamna na mjesečini.

Pogledao je oko sebe. Više nisu bili u špilji: ležao je na mekoj zemlji i travi u dolini nedaleko od kamene kuće. Mogao je čuti strujanje rječice koja je očito bila vrlo blizu. Tri isprepletene grane iznad njega djelomično su zaklanjale mjesečinu, ali ipak je bilo poprilično svijetlo.

„Ustani”, reče Sebastian. „Imaš pet sekundi prije no što te ubijem na mjestu.”

Jace je ustao nešto polaganije, brzinom koja, ocijenio je, može proći. Još je osjećao laganu vrtoglavicu. Boreći se za ravnotežu, ukopao je pete čizama u meku zemlju, pokušavajući se malo ustabiliti. „Zašto si me odvukao van?”

„Zbog dvije stvari”, reče Sebastian. „Prvo, uživam te nokautirati. Drugo, bilo bi loše za obojicu da okrvavimo pod one špilje. Vjeruj mi. A ja namjeravam proliti mnogo tvoje krvi.”

Jace opipa pojas i prožme ga malodušje. Ili mu je većina oružja ispala dok ga je Sebastian vukao kroz tunele, ili ga je, što je bilo vjerojatnije, Sebastian bacio. Ostao mu je samo bodež. Kratka, prekratka oštrica nije se mogla mjeriti s mačem.

„Nije ti neko oružje”, nacerio se Sebastian, blijed u tmini pod mjesečevim blještavilom.

„Ne mogu se boriti s time”, rekao je Jace, pokušavajući zvučati što drhtavije i nervoznije.

„Baš šteta.” Cereći se, Sebastian se primaknuo Jaceu. Mač je držao nemarno, teatralno bezbrižno, vrhovima prstiju lagano udarajući po dršku. Bolje prilike za napad, pomislio je Jace, vjerojatno neće biti. Zamahnuo je rukom i što je snažnije mogao, udario Sebastiana posred lica.

Ispod zglobova njegovih prstiju krenula je kost. Sebastian je odletio unazad i ispružio se na zemlji, ispustivši pritom mač koji je jurnuvši naprijed. Jace uhvatio. Samo sekundu kasnije Jace je držao mač iznad Sebastiana.

Iz Sebastianova nosa curila je krv, ostavljajući mu grimizni trag preko lica. Podigao je ruku i povukao ovratnik u stranu, otkrivajući blijedo grlo. „Hajde”, reče. „Ubij me već jednom.”

Jace je oklijevao. Nije želio oklijevati, ali opet je osjećao tu iritantnu nevoljkost da ubije nekog tko bespomoćno leži pred njim. Sjetio se Valentineova provociranja tamo kod Renwicka, kako ga je izazivao da ga ubije, što Jace nije mogao učiniti. Ali Sebastian je bio ubojica. Ubio je Maxa i Hodgea.

Jace podigne mač.

A Sebastian šikne uvis brže od oka. Činilo se da je poletio – izveo je elegantan salto unatrag i graciozno se prizemljio u travi, ni pola metra dalje. Odmah potom nogom je udario Jaceovu ruku i izbio mu mač koji se zavrtio u zraku, gdje ga je Sebastian, smijući se, dohvatio pa njime silovito zamahnuo prema Jaceovu srcu. Jace skoči unatrag, a sječivo fijukne tik ispred njega, razrezavši mu prednji dio košulje. Osjetio je oštru bol, a zatim i krv koja mu je navrla iz plitke posjekotine na prsima.

Sebastian se zasmijuljio, napredujući prema Jaceu, koji je pak uzmicao i pipkajući iz pojasa izvukao svoj nedostatan bodež. Gledao je oko sebe, očajnički se nadajući da će pronaći nešto drugo što bi mogao upotrijebiti kao oružje – dugačak štap, bilo što. No uokolo nije bilo ničeg osim trave, rječice koja je protjecala i stabala koja su iznad njega širila guste grane u zelenu mrežu. Iznenada sjetio se Malachijeve konfiguracije u koju ga je bila zarobila Inkvizitorica. Nije Sebastian jedini koji može skakati.

Sebastian ponovo zamahne mačem prema njemu, ali Jace je već skočio – okomito u zrak. Najniža grana nalazila se na visini od oko pet metara; dohvatio ju je i zanjihao se uvis prema njoj. Kleknuvši na granu, ugledao je Sebastiana kako se okreće oko sebe pa podiže pogled. Jace hitne bodež i začuje Sebastianov krik. Zadihano se uspravio–

A Sebastian se iznenada nade na grani pokraj njega. Blijedo mu se lice žarilo od gnjeva, a iz ruke kojom je bio držao mač tekla je krv. Mač je očito bio ispustio u travu, no time su samo izravnali snage, pomislio je Jace, jer ni on više nije imao bodež. Sa stanovitim je zadovoljstvom uočio da je Sebastian po prvi put izgledao ljutito – ljutito i iznenađeno, kao da ga je ugrizao ljubimac kojeg je smatrao krotkim.

„To je bilo zabavno”, reče Sebastian. „Ali sada je gotovo.”

Bacio se na Jacea – obuhvatio ga je oko struka i srušio s grane. Padali su pet metara stisnuti jedan uz drugog, silovito se grabeći, i žestoko udarili u zemlju, tako žestoko da je Jace vidio sve zvijezde. Ščepao je Sebastianovu ozlijeđenu ruku i zario prste u nju; Sebastian je dreknuo i udario Jacea nadlanicom po licu. Slana krv ispunila je Jaceova usta i gušila ga dok se kotrljao po zemlji sa Sebastianom, izmjenjujući s njime snažne udarce.

Iznenada ga strese ledena hladnoća; niz blagu su se kosinu otkotrljali u rječicu i sada napola

ležali u vodi. Sebastian je dahtao, pa Jace iskoristi priliku – s obje mu je ruke uhvatio vrat i čvrsto ga stisnuo. Gušeći se, Sebastian je ščepao Jaceovo desno zapešće i naglo ga potegnuo, dovoljno snažno da mu popucaju kosti. Jaceu se činilo da mu krik dolazi iz daljine, a Sebastian je koristeći prednost, nemilosrdno svijao slomljeno zapešće sve dok ga Jace nije oslobodio stiska i sa stravičnom boli u ruci pao na leđa u hladan mulj.

Napola klečeći na Jaceovim prsima, jedno koljeno snažno ukopavši u njegova rebra, Sebastian se cerio. Oči su mu svijetlile crno-bijelim sjajem kroz masku od blata i krvi. Nešto je zasvjetlucalo u njegovoj desnoj ruci. Jaceov bodež. Zasigurno ga je pokupio u travi. Vrh mu je ležao točno iznad Jaceova srca.

„I evo nas upravo tamo gdje smo bili prije pet minuta”, reče Sebastian. „Imao si priliku, Waylande. Možda posljednja riječ?”

Jace je zurio u njega; iz usta mu je tekla krv, oči su ga pekle od znoja i osjećao je samo praznu potpunu iscrpljenost. Zar će doista sada i ovako umrijeti? „Wayland?” rekao je. „Znaš da to nije moje prezime.”

„Pripada ti isto koliko i prezime Morgenstern”, reče Sebastian. Nagnuo se naprijed, prenoseći težinu na bodež. Njegov vrh probije Jaceovu kožu i provuče mu kroz tijelo žareću, oštru bol. Sebastian mu je približio lice na samo nekoliko centimetara i počeo siktavo šaptati: „Zar si doistamislio da si Valentineov sin? Zar si doista mislio da je cmizdrav, jadan stvor poput tebe dostojan da bude Morgenstern, da bude moj brati“ Zabacio je bijelu kosu, otežalu od znoja i riječne vode. „Ti si podmetnuto dijete”, rekao je. „Moj je otac razrezao leš da dođe do tebe i učini te jednim od svojih eksperimenata. Pokušao te odgojiti kao vlastitog sina, ali bio si odveć slab da bi mu bio od ikakve koristi. Nisi mogao biti ratnik. Bio si nitko i ništa. Promašaj. Zato te utrapio Lightwoodovima, nadajući se da ćeš mu jednom biti od neke koristi, kao varka. Ili mamac. Nikad te nije volio.“

Jace žmirne nagrizenim očima. „Onda si...”„Ja sam Valentineov sin. Jonathan Christopher Morgenstern. Nikad nisi imao nikakvo pravo na

to ime. Ti si prikaza. Lažnjak.” Oči su mu bile crne i sjajne poput ljuštura mrtvih kukaca i Jace iznenada, kao u snu, začuje majku – samo što ona, zapravo, nije bila njegova majka – kako govori:

Jonathan više nije djetešce. Više nije čak ni čovjek; on je čudovište.„Ti si onaj”, Jaceu se stegnulo grlo, „onaj s demonskom krvlju. Ne ja.”„Točno tako.” Bodež klizne još jedan milimetar u Jaceovo tkivo. Sebastian se i dalje cerio; bio je

to neprirodan osmijeh, poput onih na mrtvačkim glavama. „Ti si anđelčić. Morao sam slušati sve o tebi. Ti i tvoje lijepo anđeosko lice, tvoje uglađeno ponašanje, tvoji krhki, krhki osjećaji. Nisi mogao vidjeti ni pticu kako ugiba, a da ne zaplačeš. Nikakvo čudo što te se Valentine sramio.”

„Ne.” Jace je zaboravio na krv u ustima, zaboravio je na bol. „Ti si taj kojeg se srami. Misliš da te nije želio povesti na jezero jer si mu trebao ovdje? Da otvoriš vrata u ponoć? Kao da nije znao da nećeš moći čekati. Nije te poveo sa sobom jer bi se sramio pokazati anđelu što je učinio. Sramio bi se pokazati mu što je stvorio. Pokazati mu tebe.“ Jace je podigao pogled prema Sebastianu – mogao je osjetiti sjaj pobjedonosnog, strašnog sažaljenja u svojim očima. „On zna da nema ničeg ljudskog u tebi. Možda te voli, ali te i mrzi–”

„Zaveži!” Sebastian pogura bodež, okrećući držak. Jace se uz krik savije unatrag, a užasna ga

bol zabljesne poput munje. Umrijet ću, pomislio je. Umirem. To je to. Pitao se je li mu srce već

probodeno. Nije se mogao pomaknuti, nije mogao disati. Sada je znao kako je leptiru kojeg pribodu

na ploču. Pokušao je govoriti, pokušao je izustiti ime, ali iz usta mu je izašlo samo još krvi.No Sebastian kao da mu je čitao iz očiju. „Clary. Skoro sam zaboravio. Zaljubljen si u nju,

zar ne? Sram zbog tvojih odvratnih incestuoznih nagona te zacijelo ubijao. Prava šteta što nisi znao da ti ona zapravo nije sestra. Mogao si provesti ostatak života s njom samo da nisi bio tako glup.” Sagnuo se i snažnije gurnuo bodež, oštricom zagrebavši po kosti. Progovorio je Jaceu na uho glasom mekim poput šapta: „I ona je voljela tebe. Imaj to na umu dok umireš.”

Tama je navirala s rubova Jaceova vidokruga kao boja koja se razlijeva po fotografiji, zastirući mu sliku pred očima. Odjednom više nije osjećao nikakvu bol. Nije osjećao ništa, čak ni Sebastianovu težinu – kao da je plutao. Sebastian, čije je lice lebdjelo nad njim, bijelo u tami, podigao je bodež. Nešto jarkozlatno zasvjetlucalo je na njegovu zapešću, kao da nosi narukvicu. Ali nije to bila narukvica jer se pomicalo. Sebastian iznenađeno pogleda ruku, a bodež ispadne iz njegova olabavljena stiska i čujno padne u mulj.

A onda i sama šaka, otkinuta od zapešća, muklo padne pokraj bodeža.

Jace je u čudu promatrao kako je Sebastianova otrgnuta šaka odskočila i zaustavila se ispred para visokih crnih čizama na tankim nogama, koje su prelazile u vitak trup nad kojim se nalazilo poznato lice uokvireno slapovima crne kose. Odignute glave Jace je gledao u Isabelle. Bič joj je bio namočen krvlju; netremice je promatrala Sebastiana, koji je zapanjeno otvorio usta i piljio u krvavi batrljak svoje ruke.

Isabelle se mrko osmjehnula. „To ti je za Maxa, gade.”

„Kujo”, siknuo je Sebastian i skočio na noge, a Isabellein bič ponovo šibne prema njemu nevjerojatnom brzinom. Izmaknuo se i već ga nije bilo. Začulo se šuštanje – zacijelo je nestao u krošnjama, pomislio je Jace, no bilo mu je odveć bolno okrenuti glavu i pogledati.

„Jace!” Isabelle je kleknula pokraj njega; u lijevoj joj je ruci sjala stela. Oči su joj se caklile od suza. Zacijelo je izgledao prilično loše, pomislio je Jace, ako je Isabelle složila takav izraz.

„Isabelle”, pokušao je govoriti. Želio joj je reći da ode, pobjegne, da se bez obzira na to koliko bila sjajna, hrabra i vješta – a bila je sve to – ne može mjeriti sa Sebastianom. A nije bilo šanse da će Sebastiana zaustaviti sitnica poput otkidanja šake. No iz Jaceova je grla izišlo tek nekakvo grgoljenje.

„Nemoj govoriti.” Osjetio je kako mu vrh njezine stele žari kožu na prsima. „Bit ćeš dobro.” Drhtavo mu se osmjehnula. „Vjerojatno se pitaš kojeg vraga radim ovdje. Ne znam koliko znaš... Ne znam što ti je Sebastian rekao... Ali ti nisi Valentineov sin.” Iratze je bila gotovo dovršena i Jace je već osjećao kako bol slabi. Lagano je kimnuo, pokušavajući reći: Znam. „Svejedno, nisam te namjeravala tražiti nakon što si pobjegao jer si u pismu napisao da to ne želiš i shvaćala sam te. Ali nikako te nisam mogla pustiti da umreš misleći da imaš demonske krvi, ili da ti ne kažem da nisi loš premda mi, iskreno, nije jasno kao si uopće mogao pomisliti nešto tako glupo–” Isabelleina ruka se tržne i ona se sva ukoči, ne želeći pokvariti runu. „A morao si saznati i to da ti Clary nije sestra”, rekla je ona blaže. „Zato što... zato što si jednostavno morao saznati. Pa sam nagovorila Magnusa da mi pomogne da te nađem. Upotrijebila sam onog malog drvenog vojnika kojeg si dao Maxu. Mislim da mi Magnus u normalnim okolnostima ne bi pomogao, ali recimo samo da je bio neuobičajeno dobro raspoložen, a možda sam mu i rekla kako je Alec od njega zatražio da mi pomogne – premda to nije baš posve točno, ali proći će neko vrijeme dok to ne otkrije. A kad sam saznala gdje se nalaziš, tjah, Magnus je već bio postavio Portal, a ja se znam jako dobro prišuljati–”

Vrisnula je. Jace ju je pokušao dohvatiti, ali bila je već predaleko, podignuta i odbačena u stranu. Bič joj je ispao iz ruke. Užurbano se podignula na koljena, ali Sebastian je već bio ispred nje. Oči su mu bijesno blještale, a oko batrljka ruke bila mu je zavezana krvava krpa. Isabelle se bacila prema biču, ali Sebastian je bio brži. Naglo se okrenuo i snažno je udario nogom, čizmom joj dohvativši prsni koš. Jaceu se činilo da čuje kako Isabelle pucaju rebra; odletjela je unatrag i nezgodno pala na bok. Čuo je kako je viknula – nju, koja nikad nije vikala od bola – kad ju je Sebastian ponovo udario, nakon čega je podigao bič i stao njime vitlati.

Jace se prevrnuo na bok. Gotovo dovršena iratze je pomogla, ali bol u njegovim prsima i dalje je bila snažna; ravnodušno je shvatio da to što iskašljava krv vjerojatno znači da su mu probušena pluća. Nije bio siguran koliko još ima vremena. Vjerojatno se radi tek o minutama. Pipkajući je pronašao bodež tamo gdje ga je Sebastian bio ispustio, u blizini jezovite otkinute šake. Teturajući, uspio je ustati. Posvuda se osjećao miris krvi. Sjetio se Magnusove vizije, svijeta preplavljenog krvlju, pa klizavom rukom čvršće stisne dršku bodeža.

Koraknuo je naprijed. Pa još jednom. Svaki mu je korak bio kao da vuče noge kroz svježi beton. Isabelle je glasno psovala Sebastiana, koji ju je, smijući se, bičem ošinuo po trupu. Njezini vriskovi povukli su Jacea naprijed kao da je riba koja se uhvatila na udicu, ali kako je napredovao, vriskovi su bivali sve slabiji. Sve oko njega okretalo se poput vrtuljka.

Još jedan korak, rekao je sam sebi. Još jedan. Sebastian mu je bio okrenut leđima; usredotočiose na Isabelle. Vjerojatno je mislio da je već mrtav. A gotovo da je i bilo tako. Jedan korak, ponovio je, ali nije ga mogao napraviti, nije se mogao pomaknuti, nije se mogao prisiliti da još jednom povuče nogu naprijed. Tama je hrupila s rubova njegova vidokruga – tama dublja od crnila sna. Tama koja bi izbrisala sve što je ikada vidio i donijela mu počinak koji bi bio konačan. Spokoj. Iznenada se sjetio Clary – onako kako ju je vidio posljednji put, u snu, kose raširene na jastuku, s dlanom ispod obraza. Tada je bio pomislio da nikada nije vidio nešto tako spokojno iako je ona, dakako, samo spavala, kao što spava bilo tko drugi. No nije ga njezin mir bio iznenadio, nego vlastiti. Spokoj koji ga je prožeo zato što je s njom bilo je nešto što nikad prije nije osjetio.

Bol mu odozdo protrese kralježnicu i on iznenađeno shvati da je nekako, posve nesvjesno napravio taj posljednji, ključni korak naprijed. Sebastianova ruka bila je u zraku; u njoj se sjajio bič. Isabelle je ležala na travi poput zgnječene hrpe; više nije vrištala – više se uopće nije micala. „Ti mala Lightwoodovska kujo”, govorio je Sebastian. „Trebao sam ti smrskati čelo onim čekićem kad sam imao priliku–”

Uto Jace podigne bodež i zarije sječivo u Sebastianova leda.

Sebastian zatetura naprijed i ispusti bič. Polako se okrenuo i pogledao Jacea, koji je s blagim užasom pomislio kako Sebastian možda doista nije čovjek, da ga je nemoguće ubiti. Sebastianovo lice bilo je prazno; neprijateljstva je nestalo, kao i tamnog plama iz njegovih očiju. Više nije izgledao kao Valentine. Izgledao je – uplašeno.

Otvorio je usta, kao da nešto namjerava reći Jaceu, ali koljena su mu već popuštala. Srušio se na zemlju, a od siline udarca kliznuo je niz kosinu u rječicu. Zaustavio se na leđima, slijepo zureći u nebo; voda je tekla oko njega, noseći nizvodno tamne niti njegove krvi.

Naučio me da ako zariješ nož u određeno mjesto na ljudskim leđima, možeš probosti srce i presjeći kralježnicu, sve odjednom, bio je rekao. Izgleda kako smo te godine dobili isti rođendanski dar, veliki brate, pomislio je Jace. Zar ne?

„Jace!” Bila je to Isabelle koja se krvava lica s mukom uspravljala u sjedeći položaj. „Jace!“

Pokušao se okrenuti prema njoj, pokušao je nešto reći, ali riječi nisu dolazile. Pao je na koljena. Osjećao je golemu težinu na ramenima i zemlja ga je dozivala: dolje, dolje, dolje. Jedva svjestan da Isabelle viče njegovo ime, pošao je s tamom.

Simon je bio veteran bezbrojnih bitaka. Naravno, ako se računaju bitke tijekom igranja Tamnica i zmajeva. Njegov prijatelj Eric bio je fanatik za vojnu povijest, pa je baš on obično organizirao ratni dio igre, što je uključivalo pomicanje desetina sićušnih figurica u pravim linijama po ravnom krajoliku nacrtanom na papiru za omatanje.

Tako je oduvijek doživljavao bitke ili pak na način kako ih se prikazuje na filmu – dvije skupine

ljudi napreduju jedna prema drugoj preko goleme ravnice. Ravne linije i organizirano napredovanje.

Ovo je bilo nešto posve drukčije.Ovo je bilo potpuno rasulo, bitka puna galame i pokreta, a krajolik nije bio ravan, nego

gomila blata i krvi izmiješana u gustu, nepostojanu smjesu. Simon je mislio da će Djeca noći doći do bojnog polja, gdje će ih pozdraviti netko od zapovjednika; mislio je da će bitku najprije vidjeti iz daljine, da će moći promatrati sraz dviju strana. Ali nije bilo pozdrava niti je bilo strana. Bitka je iskrsnula iz tame kao da se iz puste pokrajnje ulice slučajno našao u metežu usred Times Squarea – iznenada se oko njega valjalo mnoštvo, nečije su ga ruke uhvatile i odgurnule s puta; vampiri su se raštrkali hrleći u borbu, nijednom ne pogledavši unazad prema njemu.

Demona je bilo posvuda; nije mogao ni zamisliti kakve sve zvukove mogu proizvesti –vrisku, tuljenje, roktanje – i, još gore, zvukove trganja, deranja i pohlepnog zadovoljstva. Simon poželi da može isključiti svoj vampirski sluh, ali to je bilo nemoguće, pa su mu zvukovi poput noževa probijali bubnjiće.

Spotaknuo se o tijelo koje je napola ležalo u blatu; okrenuo se da vidi može li pomoći i opazio da sjenolovac pod njegovim nogama nema glave. Bijela kost blještala je na crnoj zemlji i unatoč svojoj vampirskoj prirodi Simon osjeti gađenje. Ja sam valjda jedini vampir na svijetu kojem je muka kad vidi krv, pomislio je i uto primio snažan udarac odostraga; odletio je naprijed i niz blatnu se strminu otklizao u jamu.

Nije bio sam u jami. Preokrenuo se na leda baš u trenutku kad se nad njim prijeteći nadvio demon, koji je nalikovao Smrti sa srednjovjekovnih drvoreza – bio je to oživjeli kostur s okrvavljenom sjekirom stisnutom u koščatoj ruci. Simon se baci u stranu, a oštrica muklo udari nekoliko centimetara od njegova lica. Kostur razočarano sikne pa ponovo digne sjekiru–

Sa strane ga dohvati drvena kvrgava toljaga. Rasprsnuo se poput pinjate napunjene kostima. Podrhtavale su i pretvarale se u komadiće, klepećući pritom poput kastanjeta, da bi potom nestale u tami.

Iznad Simona stajao je sjenolovac. Nikad ga prije nije vidio. Bio je to visok, bradat muškarac poprskan krvlju; zureći u Simona, blatnom je rukom prešao preko čela, ostavljajući na njemu tamnu prugu. „Jesi li dobro?”

Zapanjen, Simon je kimnuo i pomažući si rukama, počeo se osovljivati. „Hvala. ”

Neznanac se sagnuo i ponudio Simonu ruku da lakše ustane. Simon je prihvati – i poleti iz jame. Dočekao se na noge na njezinu rubu, kližući se na vlažnom blatu. Neznanac se nelagodno osmjehne. „Oprosti. To je donjosvjetska snaga – partner mi je vukodlak. Nisam navikao na nju.” Zagledao se u Simonovo lice. „Ti si vampir, zar ne?”

„Kako si znao?”Muškarac se osmjehne. Bio je to umoran osmijeh, ali u njemu nije bilo ničeg neljubaznog.

„Po tvojim očnjacima. Narastu kad se boriš. Znam to jer–” Zastao je. Simon je znao kako bi glasila rečenica: Znam to jer sam se naubijao vampira. „Svejedno, hvala ti što se boriš uz nas.”

„Ja–” Simon je namjeravao reći da se još nije borio. Ni zapravo bilo kako pridonio borbi. Taman se okrenuo da to kaže i izgovorio točno jednu riječ, kad se nešto nevjerojatno golemo s reckavim krilima sručilo s neba i žarilo pandže u sjenolovčeva leda.

Muškarac nije čak ni kriknuo. Zabacio je glavu, kao da iznenađeno gleda uvis pitajući se što ga je ščepalo – a potom se stane naglo uzdizati prema praznom crnom nebu praćen škljocanjem zubi i lepetom krila. Njegova toljaga muklo padne Simonu pred noge.

Simon se nije ni pomaknuo. Sve se zbilo, počevši od trenutka kad je upao u jamu, za manje od minute. Umrtvljeno se okrenuo, zureći u sječiva koja su se kovitlala u tami, u demonske pandže koje paraju sve oko sebe, u točke svjetlosti koje bi povremeno proletjele kroz tamu poput krijesnica koje palucaju u krošnjama; shvatio je o čemu se radi – bio je to sjaj serafinskih bodeža.

Nije vidio Lightwoodove, ni Penhallowove, ni Lukea, ni ikoga drugoga poznatog. Nije bio sjenolovac, a onaj mu je muškarac ipak zahvalio. Zahvalio mu je što se bori. Clary je rekao istinu –ovo je i njegova bitka, potreban je ovdje. Ne kao čovjek – nježan štreber kojemu je mrsko vidjeti krv

– već kao vampir, stvor kojeg jedva da je poznavao.Pravi vampir zna da je mrtav, rekao je Raphael. Ali Simon se nije osjećao mrtvim.

Nikad se nije osjećao tako živim. Okrenuo se – novi se demon prijeteći uzdigao ispred njega: ovaj je bio gušterolik, prekriven ljuskama, sa zubima glodavca. Obrušio se na Simona izvučenim crnim pandžama.

Simon je odskočio. Udario je demona u golemi bok i pripio ruku uz njega duboko zabivši nokte; ljuske su popuštale pod stiskom. Biljeg na Simonovu čelu zapulsirao je kad je zario očnjake demonu u vrat.

Okus je bio odvratan.

Kad je staklo prestalo padati, u stropu je ostala rupa široka nekoliko metara, kao da je kroz njega prošao meteorit. Kroz otvor je puhao hladan zrak. Drhteći, Clary ustane i stane otirati staklenu prašinu s odjeće.

Vještičje svjetlo koje je obasjavalo Dvoranu bilo je ugašeno; unutrašnjost je sada bila mračna, zamućena sjenama i prašinom. Slabo svjetlo nestajućeg Portala na trgu, koje je sjalo kroz otvorena ulazna vrata, bilo je jedva vidljivo.

Ovdje vjerojatno više nije sigurno, pomislila je Clary. Trebala bi otići do Penhallowovih i pridružiti se Aline. Već je bila prešla polovinu Dvorane, kad se začuju nečiji koraci na mramornom podu. Srce joj je lupalo; okrenula se i ugledala Malachija, dugačku i usku sjenu koja u polutami napreduje prema podiju dugim koracima. Ali što još radi ovdje? Zar ne bi trebao biti na bojnom polju s drugim sjenolovcima?

Približivši se podiju, opazila je nešto zbog čega je bila prisiljena prekriti usta i zatomiti uzvik iznenađenja. Na Malachijevu ramenu sjedila je pogrbljena crna silueta. Ptica. Posve precizno – gavran.

Hugo.Dok se Malachi uspinjao stubama na podij. Clary se sagnula u čučanj iza potpornog stupa. Bez

dvojbe bilo je nečeg skrovitog u načinu na koji se Malachi ogledao. Očito zadovoljan što ga nitko ne promatra, izvukao je iz džepa nekakvu malu, svjetlucavu stvar i nataknuo je na prst. Prsten? Okrenuo ga je, a Clary se sjeti kako je Hodge u knjižnici Instituta uzeo prsten s Jaceove ruke...

Zrak ispred Malachija počne se lagano ljeskati, kao od vrućine. Odatle se javi glas, poznat, hladnokrvan i otmjen; sada se u njemu osjećala mrva zlovolje.

„Što je, Malachi? Trenutačno nisam raspoložen za čavrljanje.„Gospodaru Valentine, prije koji časak do mene je došao Hugo s vijestima ”, reče Malachi.

Uobičajenu agresivnost zamijenio je ljigavom poniznošću. „Pretpostavljam da ste vi već stigli do Zrcala, pa je stoga umjesto vas potražio mene. Mislio sam da će vas vijesti zanimati.”

Valentineov glas bio je oštar. „U redu. O čemu se radi?”

„O vašem sinu, gospodaru. Vašem drugom sinu. Hugo ga je pratio do doline sa špiljom. Može biti da vas je slijedio kroz tunele sve do jezera.” Clary snažno stisne potporni stup zabijeljenim prstima. Govorio je o Jaceu.

Valentine zagunđa. „Je li ondje naišao na svog brata?”

„Hugo kaže da su se kad je odlazio, njih dvojica borila.”

Clary osjeti kako joj se želudac prevrće. Jace se bori protiv Sebastiana? Sjetila se kako ga je Sebastian podigao kod Garda i hitnuo kao da je lakši od pera. Panika je prožme tako silovito da joj je na trenutak zazujalo u ušima. Kad se slika ispred nje ponovo izoštrila, već je bila propustila ono što je Valentine odvratio Malachiju.

„Brinem se zbog onih dovoljno starih da dobiju biljege ali nedovoljno starih za borbu”, govorio je sada Malachi. „Oni nisu glasali kad je Vijeće donijelo odluku. Čini ih se nepravednim kazniti jednako kao one koji se bore.”

„Uzeo sam to u obzir.” Valentineov glas bio je nalik dubokoj tutnjavi. „Tinejdžeri su obilježeni u manjoj mjeri, pa je potrebno duže da postanu Otpisani. Najmanje nekoliko dana. Vjerujem da se proces može uspješno poništiti.”

„A mi koji smo pili iz Kaleža smrtnika ostat ćemo posve nedirnuti?

„Imam posla, Malachi”, reče Valentine. „Rekao sam ti da ćeš biti siguran. Vlastiti sam život izložio uzdajući se u taj proces. Imaj malo vjere.”

Malachi je pognuo glavu. „Imam mnogo vjere, gospodaru. Zadržao sam je niz godina, u tišini, uvijek vam služeći.”

„I zato ćeš biti nagrađen”, reče Valentine.

Malachi podigne pogled. „Gospodaru–”

Ali zrak se više nije ljeskao. Valentine je nestao. Malachi se namrštio, a zatim energično krenuo niz stube podija pa prema izlaznim vratima. Clary se stisne uza stup, očajnički se nadajući da je neće opaziti. Srce joj je lupalo. O čemu su to razgovarali? Kakva je to stvar s Otpisanima? Odgovor joj je zasvjetlucao u zakutku uma, ali činio se odveć jezivim da bi o njemu bolje razmislila. Čak ni Valentine ne bi–

Uto joj nešto kovitlavo i crno doleti pred lice. Jedva da je imala toliko vremena da podigne ruke

i zaštiti oči, kad je nešto zareže po nadlanicama. Začula je bijesno graktanje i udarce krila po svojim uzdignutim zapešćima.

„Hugo! Dosta!” Bio je to Malachijev oštri glas. „Hugo!“ Začuo se novi graktaj, potom mukli udarac, a onda nastane tišina. Clary je spustila ruke i ugledala gavrana kako nepomično leži ispred Konzulovih nogu – ošamućen ili mrtav, nije mogla pogoditi. Zarežavši, Malachi divljački šutne gavrana s puta i sav užaren dugim se korakom primakne Clary. Uhvatio ju je za raskrvareno zapešće i povukao na noge. „Glupa djevojko”, rekao je. „Koliko dugo ovdje slušaš?”

„Dovoljno da saznam da pripadate Krugu”, bijesno će Clary, izvijajući zapešće u njegovoj ruci, no držao ju je odveć čvrsto. „Vi ste na Valentineovoj strani.”

„Postoji samo jedna strana.“ Glas mu je bio siktav. „Klava je budalasta, zavedena na pogrešan put, podilazi poluljudima i čudovištima. Ja je samo želim očistiti, vratiti joj prijašnju slavu. Čovjek bi pomislio da bi se s tim ciljem složio svaki sjenolovac, ali ne – oni slušaju budale i ljubitelje demona poput tebe i Luciana Graymarka. Poslali ste cvijet nefila da umre u besmislenoj bitci – tim se ispraznim potezom ništa neće postići. Valentine je već počeo s obredom; anđeo će se uskoro uzdići, a nefili će postati Otpisani. Svi osim malobrojnih koji su pod Valentineovom zaštitom–”

„To je ubojstvo! On ubija sjenolovce!”

„Nije to ubojstvo, nego čišćenje”, reče Konzul. Glas mu je odzvanjao fanatičnom strašću. „Valentine će stvoriti novi svijet sjenolovaca, očišćen od slabosti i pokvarenosti.”

„Nije svijet slab i pokvaren”, odbrusila je Clary. „Neki ljudi su takvi. I uvijek će tako biti. Svijetu trebaju dobri ljudi da uspostave ravnotežu. A vi ih sve namjeravate ubiti.”

Malachi ju je na trenutak promatrao s iskrenim iznenađenjem, kao da ga je zapanjila snaga u njezinu glasu. „Lijepe riječi od djevojke koja bi izdala vlastitog oca.” Naglo je povuče prema sebi, surovo je uhvativši za raskrvareno zapešće. „Možda bismo trebali vidjeti koliko bi Valentinea smetalo da te naučim–”

No Clary nikad nije doznala što ju je želio naučiti. Crna silueta doleti između njih –raširenih krila i ispruženih pandži.

Gavran je dohvatio Malachija vrhom pandže, izoravši mu preko lica krvavu brazdu. Kriknuvši, Konzul pusti Clary i podigne ruke, no Hugo je kružeći stigao natrag i žestoko nasrnuo na njega kljunom i pandžama. Malachi je teturao unazad, mlatarajući rukama sve dok snažno ne udari u rub klupe, koja se prevrne uz tresak. Izgubivši ravnotežu, i Malachi se ispruži na pod uz prigušen, naglo prekinut krik.

Clary je pojurila do mjesta gdje je Malachi sav presavijen ležao na mramornom podu. Oko njega već se širila lokva krvi. Pao je na hrpu stakla iz razbijenog stropa, a jedan šiljat komad probio mu je grlo. Hugo je još uvijek bio u zraku, oblijećući Malachijevo tijelo. Pobjedonosno je graknuo kad se Clary zagledala u njega – očito mu se nisu svidjeli Konzulov udarac i šutiranje. Malachi je trebao znati da ne smije napadati Valentineova stvora, pomislila je Clary gorko. Ptica je bila sklona praštanju isto koliko i njezin gospodar.

No Clary nije imala vremena razmišljati o Malachiju. Alec je rekao da su oko jezera podignute zaštite i da će se ako se koga prenese onamo Portalom, aktivirati alarm. Valentine je već vjerojatno kod Zrcala – nije bilo vremena za gubljenje. Nakon što je polako uzmaknula pred gavranom. Clary se okrenula i jurnula prema izlaznim vratima Dvorane i svjetlucavom Portalu iza njih.

20

VAGNUT NA TEZULJI

Voda joj je zapljusnula lice poput udarca. Gušeći se, Clary je potonula u ledenu tamu; prva joj je

pomisao bila da je Portal nepopravljivo izblijedio i da je zapela u crnom kovitlavom međuprostoru.

Sljedeća joj je pomisao bila da je već mrtva.

Zapravo, vjerojatno je bila u nesvijesti tek nekoliko sekundi, no činilo joj se da je svemu došao kraj. Osvijestila se uz udar, kao da se probija kroz sloj leda. Bila je u nesvijesti, a sada je odjednom svega bila svjesna; ležala je poledice na hladnoj, vlažnoj zemlji, zureći u nebo na kojem je bilo tako puno zvijezda da se činilo kako mu je netko na crnu površinu bacio pregršt srebrnih novčića. Usta su joj bila puna slankaste tekućine; okrenula je glavu u stranu i stala kašljati, pljuvati i dahtati sve dok opet nije mogla disati.

Kad joj se želudac prestao grčiti, okrenula se na bok. Zapešća su joj bila svezana uskom trakom blještavog svjetla, a teške su joj noge posvuda bockali žestoki trnci. Pitala seje li možda nezgodno legla na njih ili je riječ o tome da se zamalo utopila, a to je popratna pojava. Stražnja strana vrata pekla ju je kao da ju je ubola osa. Teško udahnuvši, podigla se u sjedeći položaj i nespretno ispružila noge; pogledala je oko sebe.

Nalazila se na obali jezera Lyn, gdje se voda povukla pred sitnim pijeskom. Iza nje se uzdizao crn stjenovit bedem, grebeni kojih se sjećala jer je ovdje već bila s Lukeom. U tamnom pijesku svjetlucao je srebrni tinjac, a tu i tamo bile su postavljene baklje s vještičjim svjetlom, ispunjavajući zrak srebrnastim sjajem dok je na površini vode ostavljalo mrežu blještavih linija.

Na obali, nekoliko metara od mjesta na kojem je sjedila, nalazio se nizak stol od plosnatog nagomilanog kamenja. Bilo je očito da ga je netko sastavio u žurbi; premda su praznine između kamenja bile natrpane mokrim pijeskom, stol je u kutovima mjestimice popuštao. Na vrhu stola bilo je nešto zbog čega je Clary zastao dah – Kalež smrtnika poprijeko kojeg je ležao Mač smrtnika na vještičjem svjetlu nalik crnom plamenom jeziku. Oko oltara nalazile su se linije crnih runa ucrtanih u pijesku. Clary je zurila u njih, ali bile su zbrkane, besmislene–

Sjena brzo prijeđe preko pijeska – dugačka crna sjena muškarca, drhtava i nejasna zbog treperavog svjetla baklji. Kad je Clary podigla glavu, već je stajao iznad nje.

Valentine.

Šok što ga vidi bio je tako golem da se gotovo uopće nije šokirala. Nije osjećala ništa piljeći u oca, čije je lice ispod crnog neba lebdjelo poput mjeseca: bilo je bijelo, strogo, izrovano crnim očima nalik meteoritskim kraterima. Na košulji bio mu je pričvršćen veći broj kožnih remena, koji su držali bar desetak komada različitog oružja. Stršalo je iza njega poput dikobrazovih bodlji. Izgledao je gorostasno, nevjerojatno široko, kao zastrašujući kip nekog ratničkog božanstva čija je svrha razaranje.

„Clarissa, izložila si se popriličnoj opasnosti putujući ovamo Portalom”, rekao je. „Sretna si što

sam te baš tog časka vidio kako se pojavljuješ u vodi. Bila si u nesvijesti; da nije bilo mene, utopila bi

se.” Mišić pokraj njegovih usana malčice se pomaknuo. „Na tvom se mjestu ne bih pretjerano

zamarao zaštitnim alarmom koji je Klava podigla oko jezera. Srušio sam ga čim sam stigao. Nitko ne zna da si ovdje.”

Ne vjerujem ti!, otvorila je Clary usta da mu to skreše u lice. Međutim, ništa se nije čulo. Kao u onim noćnim morama u kojima je neprestano pokušavala vrištati, ali bez ikakva učinka. Iz usta joj je izašao samo suh dašak zraka, dahtaj nekoga tko pokušava vrištati, a grlo mu je prerezano.

Valentine je odmahnuo glavom. „Nemoj se truditi govoriti. Na stražnjoj strani vrata nacrtao sam ti runu tišine, jednu od onih koju su koristila Tiha braća. Na zapešćima ti je runa vezivanja, a još jedna ti je onesposobila noge. Ja ne bih pokušavao ustati – noge te neće držati, samo ćeš si zadati bol.”

Clary je bijesno zurila u njega, nastojeći ga probosti pogledom, posjeći ga mržnjom. No on se nije obazirao na to. „Moglo je ispasti lošije, znaš? Kad sam te dovukao na obalu, jezerski otrov već je počeo djelovati. Izliječio sam te, usput budi rečeno. Ali nije da očekujem tvoju zahvalnost.” Lagano se osmjehnuo. „Ti i ja nikad nismo razgovarali, zar ne? Ne onako istinski. Zacijelo se pitaš zbog čega nikad nisam pokazivao očinsko zanimanje za tebe. Žao mi je ako ti to nanosi bol.”

Mržnja u njezinim očima pretvorila se u nevjericu. Kako bi razgovarali kad uopće ne može govoriti? Pokušala je istisnuti riječi iz grla, ali ispustila je tek slab dahtaj.

Valentine se okrenuo prema svom oltaru i položio ruku na Mač smrtnika. Iz Mača se raširi tamno svjetlo, svojevrsni naopaki sjaj, kao da je upijao osvjetljenje iz okolnog prostora. „Nisam znao da te majka nosi kad me napustila”, reče Valentine. Prvi put joj se ovako obraća, pomislila je Clary. Zvučao je mirno, kao da mu se čak i priča, ali nije se radilo o tome. „Znao sam da nešto nije u redu. Mislila je da uspijeva sakriti svoje nezadovoljstvo. Uzeo sam Ithurielu malo krvi, osušio je u prah i miješao je s njezinom hranom. Mislio sam da bih tako mogao izliječiti njezin jad. Ne bih to radio da sam znao da je trudna. Već sam bio odlučio da neću ponovo eksperimentirati na vlastitom djetetu.”

Lažeš, željela je viknuti Clary. Ipak, nije bila sigurna da doista laže. I dalje joj je zvučao neobično. Drukčije. Možda zato što je govorio istinu.

„Nakon što je pobjegla iz Idrisa, tražio sam je godinama”, nastavio je. „Ne samo zato što je imala Kalež smrtnika. Zato što sam je volio. Mislio sam da bih je mogao uvjeriti u svoje razloge samo kad bih uspio popričati s njom. Sve što sam učinio one noći bilo je u naletu bijesa; želio sam uništiti nju i sve što je bilo povezano s našim zajedničkim životom. Ali nakon toga ja–” Odmahnuo je glavom i okrenuo se, pogledom obuhvativši jezero. „Kad sam joj napokon ušao u trag, čuo sam glasine da ima još jedno dijete, kćer. Pretpostavio sam da ti je otac Lucian. Uvijek ju je volio, uvijek mi ju je želio oteti. Mislio sam da je napokon popustila. Pristala je imati dijete s prljavim donjosvjećaninom.” Glas mu je postao oštriji. „Kad sam je pronašao u vašem stanu u New Yorku, još uvijek je bila lagano svjesna. Bijesno mi je rekla da sam stvorio čudovište od njezina prvog djeteta i da me napustila prije no što to učinim i drugom. Potom mi je omlitavjela na rukama. Tolike sam je godine tražio, a to je bilo sve što sam imao s njom, tih nekoliko sekundi tijekom kojih me gledala s beskonačnom mržnjom. Tada sam nešto shvatio.”

Podigao je Maellartach. Clary se sjećala koliko je Mač težak čak i napola preobražen te opazi da se kako je sječivo bilo sve više, mišići na Valentineovim rukama ističu, žilavi i rebrasti, kao da mu ispod kože vijuga užad.

„Shvatio sam da me napustila kako bi te zaštitila”, rekao je. „Jonathana je mrzila, ali tebe...učinila bi sve da te zaštiti. Da te zaštiti od mene. Čak je živjela među ovozemaljcima, a znam da ju je

to mučilo. Sigurno ju je boljelo što te nije mogla podizati u skladu s našom tradicijom. Ti si polovina

onoga što si mogla biti. Imaš dar za rune, ali on je protraćen tvojim ovozemaljskim odgojem.”

Malko je spustio Mač. Njegov vrh sada se nalazio tik pokraj Claryna lica; krajičkom oka vidjela je kako lebdi na rubu njezina vidokruga poput srebrnastog noćnog leptira.

„Tada mi je postalo jasno da mi se Jocelyn nikad neće vratiti. Zbog tebe. Samo je tebe u cijelom životu voljela više no mene. A zbog tebe me sada mrzi. I zato te ne mogu smisliti.”

Clary je okrenula glavu. Ako je namjerava ubiti, nije željela vidjeti kako smrt dolazi.

„Clarissa”, reče Valentine. „Pogledaj me.”

Ne. Zurila je u jezero. Daleko onkraj vode vidjela je mutan crven sjaj nalik vatri koja nestaje u pepelu. Znala je da je to svjetlost bitke. Majka joj je ondje, i Luke. Možda je i prikladno da su zajedno premda ona nije s njima.

Držat ću pogled na tom svjetlu, pomislila je. Gledat ću ga bez obzira na sve. To ću posljednje vidjeti.

„Clarissa”, ponovio je Valentine. „Izgledaš baš poput nje, znaš li to? Baš poput Jocelyn.”

Osjetila je oštru bol na obrazu. Bilo je to sječivo Mača. Pritiskao joj je oštricu na kožu, pokušavajući je prisiliti da okrene glavu prema njemu.

„Sada ću dozvati anđela”, rekao je. „Želim da to gledaš.”

Clary je osjećala gorčinu u ustima. Znam zašto si tako opsjednut mojom majkom. Od svih onih za koje si mislio da ih potpuno nadzireš samo se ona okrenula i ugrizla te. Mislio si da je posjeduješ, a nije bilo tako. Zato bi htio je sada ovdje, da svjedoči tvojoj pobjedi. A zadovoljit ćeš se sa mnom.

Mač joj je ušao još malko dublje u obraz. „Pogledaj me. Clary“, rekao je Valentine.

Pogledala ga je. Nije to željela, ali bol je bila prejaka – trznula je glavom u stranu gotovo protiv volje. Velike kapljice krvi obilno su joj klizile niz obraz i rasprskavale se na pijesku. Podigavši glavu i pogledavši oca, spopadne je bol od koje osjeti mučninu.

Nepomično je gledao u sječivo Maellartacha. I ono je bilo umrljano njezinom krvlju. Kad ju je ponovo pogledao, oči su mu neobično svijetlile. „Potrebna je krv kako bi se obred dovršio ”, rekao je. „Namjeravao sam upotrijebiti vlastitu, ali kad sam te ugledao u jezeru, znao sam da mi Raziel na taj način poručuje da umjesto svoje upotrijebim kćerinu krv. Zbog toga sam ti i očistio krv od jezerskog okuženja. Sada si čista – očišćena i spremna. Pa, hvala ti na krvi, Clarissa.”

Na neki je način doista to i mislio, zaključila je Clary, doista je bio zahvalan. Davno je izgubio sposobnost razlikovanja sile i suradnje, straha i volje, ljubavi i mučenja. Uvidjevši to, Clary u hipu otupi – čemu mrziti Valentinea zato što je čudovište kad ne može ni spoznati da se u to pretvorio?

„A sada mi treba još samo malo”, reče Valentine. Čega još malo?, pomislila je Clary upravo u trenutku kad je zamahnuo Mačem unatrag. Svjetlost zvijezda rasprsnula se na sječivu, a Clary je shvatila: Naravno. Ne želi samo krv, nego i smrt. Mač se dosad nahranio s dovoljno krvi; vjerojatno ju je izuzetno volio, baš kao i Valentine. Pogledom je slijedila tamno svjetlo Maellartacha koji se obrušavao prema njoj–

A onda odletio. Izbijen iz Valentineove ruke, odletio je u tminu. Valentine širom otvori oči; brzo je spustio pogled i uperio ga u okrvavljenu ruku kojom je bio držao Mač, a onda podigne glavu i u istom trenutku kad i Clary ugleda tko mu je izbio Mač smrtnika iz šake.

Ni pola metra od njega, na granici pijeska i vode, stajao je Jace, u lijevoj ruci stišćući odnekud

poznat mač. Clary je po izrazu lica starijeg muškarca shvatila da, baš kao ni ona, nije čuo Jacea kako se približava.

Gledajući ga, stezalo joj se srce. Na jednoj strani lica skorila mu se krv, a na grlu mu je bio vidljiv modrocrveni trag. Oči su mu sjale poput zrcala, a na vještičjem svjetlu izgledale su crne –crne poput Sebastianovih. „Clary”, reče, ne skidajući pogled s oca. „Clary, jesi li dobro?”

Jace! Naprezala se izgovoriti njegovo ime, ali nikakav zvuk se nije mogao probiti kroz prepreku u njezinu grlu. Osjećala se kao da se guši.

„Ne može ti odgovoriti”, reče Valentine. „Ne može govoriti.”Jaceove oči bijesnu. „Što si joj učinio?” Gurnuo je vrh mača prema Valentineu, koji korakne

unazad s oprezom, ali ne i strahom na licu. Proračunatost u njegovu izrazu Clary se nije nimalo sviđala. Znala je da bi se trebala osjećati pobjedonosno, ali nije bilo tako – možda je čak bila i u većoj panici no trenutak ranije. Bila je shvatila da je Valentine namjerava ubiti – i prihvatila to –no sada je ovdje bio Jace, pa je strahovala i za njega. K tome, izgledao je tako... uništeno. Rukav opreme bio mu je rasparan po dužini, a na tom mu je mjestu koža bila iskrižana bijelim linijama. Košulja mu je sprijeda bila poderana; iznad srca blijedjela mu je iratze, koja nije posve uklonila upaljen crven ožiljak ispod sebe. Odjeća mu je bila uprljana zemljom, kao da se valjao po tlu. No najviše ju je plašio njegov izraz lica. Bio je tako – sumoran.

„Runa tišine. Neće je ozlijediti.” Valentine je prikovao pogled za Jacea – žudno, pomislila je Clary, kao da ga upija. „Pretpostavljam da mi se nisi došao priključiti”, reče Valentine. „Da i tebe blagoslovi anđeo.”

Jaceov izraz lica nije se promijenio. Netremice je promatrao poočima, a u pogledu mu nije bilo ničega – nijednog zaostalog traga privrženosti, ljubavi ili uspomena. Nije u njemu bilo čak ni mržnje. Samo... prezira, pomislila je Clary. Hladnog prezira. „Znam što namjeravaš”, reče Jace. „Znam zašto želiš dozvati anđela. Neću ti to dopustiti. Već sam poslao Isabelle da upozori vojsku–”

„Upozorenje im neće biti od prevelike pomoći. Ovo nije opasnost od koje možeš pobjeći.” Valentine hitro obori pogled na Jaceov mač. „Spusti to”, započne, „pa ćemo razgovarati–” Zastao je. „To nije tvoj mač. To je mač Morgensternovih.”

Jace se osmjehnuo mračno i slatko. „Pripadao je Jonathanu. Mrtav je.” Valentine je izgledao ošamućeno. „Želiš reći–”

„Podigao sam ga s mjesta na kojem ga je ispustio”, rekao je Jace hladno, „nakon što sam ga ubio.”

Valentine se zabezeknuo. „Ti si ubio Jonathana? Kako si mogao?

„On bi ubio mene”, reče Jace. „Nisam imao izbora.”

„Nisam mislio na to.” Valentine je vrtio glavom; i dalje je izgledao ošamućeno, poput boksača koji je dobio snažan udarac i samo što se nije srušio na strunjaču. „Ja sam podigao Jonathana... Sam sam ga trenirao. Nije bilo boljeg ratnika od njega.”

„Očito je ipak bilo boljeg”, reče Jace.

„Ali–” Valentineu se slomi glas. Po prvi put je Clary primijetila pukotinu na glatkom, ravnom pročelju toga glasa. „Ali bio ti je brat.”

„Ne. Nije mi bio brat.” Jace je koraknuo naprijed i gurnuo sječivo nekoliko centimetara bliže Valentineovu srcu. „Što se dogodilo mom pravom ocu? Isabelle mi je rekla da je ubijen u

diverzantskom napadu, ali je li zbilja tako bilo? Jesi li i njega ubio kao što si mi ubio majku?”

Valentine je još uvijek izgledao ošamućeno. Clary je osjetila kako se bori da bi zadržao vlast nad sobom – vlast nad tugom? Ili se samo boji da će umrijeti? „Nisam ti ubio majku. Počinila je samoubojstvo. Razrezao sam njezino mrtvo tijelo i izvadio te. Da to nisam učinio, umro bi s njom.

„Ali zašto? Zašto si to učinio? Nisi trebao sina; imao si ga!” Na mjesečini Jace je izgledao ubojito, pomislila je Clary, ubojito i strano, kao da ga ne poznaje. Ruka kojom je uperio mač prema Valentineovu grlu bila mu je posve mirna. „Reci mi istinu”, reče Jace. „Dosta je bilo laži kako smo ista krv. Roditelji lažu svojoj djeci, ali ti... ti nisi moj otac. Želim istinu.

„Nisam trebao sina”, reče Valentine. „Trebao sam vojnika. Mislio sam da bi Jonathan mogao biti taj vojnik, ali imao je previše demonske prirode. Bio je odveć okrutan, odveć nagao, nedovoljno pronicljiv. Tek je izašao iz ranog djetinjstva, a već sam se bojao da neće imati strpljenja ni sklonosti da me slijedi, da povede Klavu mojim putem. Stoga sam pokušao ponovo, s tobom. No s tobom sam imao suprotan problem. Bio si odveć blag. Odveć suosjećajan. Tuđu bol osjećao si kao vlastitu; nisi mogao podnijeti čak ni smrt svojih kućnih ljubimaca. Shvati ovo, sine – volio sam te zbog tih stvari. Ali upravo zbog njih nisi mi bio ni od kakve koristi.”

„Dakle, smatrao si me mekim i beskorisnim”, reče Jace. „Onda pretpostavljam da ćeš se iznenaditi kad ti tvoj mekani i beskorisni sin prereže grlo.

„Već smo to prošli.” Valentineov glas bio je miran, ali Clary se činilo da mu se na sljepoočnicama i pri dnu vrata sjaji znoj. „Ne bi to učinio. Nisi to želio učiniti kod Renwicka, a ne želiš ni sada.”

„Griješiš.” Jace je govorio odmjerenim glasom. „Svakog dana otkad sam te pustio, žalim što te nisam ubio. Moj brat Max mrtav je zato što te nisam ubio onoga dana. Deseci, možda stotine njih mrtvi su zato što sam zadržao ruku. Znam za tvoj plan. Znam da se nadaš kako ćeš pobiti gotovo sve sjenolovce u Idrisu. I pitam se: koliko još njih mora umrijeti prije no što učinim ono što sam trebao učiniti već na Blackwellovom otoku? Ne... ne želim te ubiti. Ali hoću.“

„Ne čini to”, reče Valentine. „Molim te. Ne želim–”

„Umrijeti? Nitko ne želi umrijeti, oče.” Vrh Jaceova mača spuzne, pa klizne još niže sve dok se ne zaustavi iznad Valentineova srca. Jaceovo lice bilo je mirno. Bilo je to lice anđela koji provodi božansku pravdu. „Posljednje riječi?”

„Jonathane–”

Krv je umrljala Valentineovu košulju na mjestu gdje je ležao vrh sječiva, a Clary u mislima ugleda Jacea kod Renwicka – ruka mu je drhtala, nije želio naškoditi ocu. A Valentine ga je izazivao. Zarij bodež. Sedam centimetara – možda deset. No sada nije bilo tako. Jaceova ruka bila je mirna. A Valentine je izgledao uplašeno.

„Posljednje riječi“, siknuo je Jace. „Imaš li ih?”

Valentine je podigao glavu. Gledao je u mladića ispred sebe, a crne su mu oči bile prijeteće. „Žao mi je”, reče. „Silno mi je žao.” Ispružio je ruku, činilo se prema Jaceu, kao da ga možda želi dotaknuti – okrenuo je šaku s dlanom prema gore, prsti su mu se širili – a onda, uz srebrni bljesak, nešto proleti kroz tamu pokraj Clary poput ispaljenog metka. Osjetila je kako joj je pritom uzburkani zrak lagano dodirnuo obraz, a stvar je potom još dok je letjela, dohvatio Valentine –bio je to dugačak plameni srebrni jezik koji mu je bljesnuo u ruci dok ga je obarao.

Mač smrtnika. Dok ga je Valentine zabijao u Jaceovo srce, iza njega je ostajala šara tamnog

svjetla.Jace je širom otvorio oči. Licem mu prijeđe izraz smetene nevjerice; spustio je pogled –

Maellartach mu je groteskno stršao iz prsa. Izgledao je više bizarno nego užasno, kao rekvizit iz noćne more koji se tu našao bez ikakve logike. Valentine tada povuče ruku, trgnuvši Mač iz Jaceovih prsa kao da izvlači bodež iz korica; kao da ga je samo to držalo na nogama. Jace padne na koljena. Mač mu klizne iz ruke i udari o vlažnu zemlju. Zbunjeno je spustio pogled na njega, kao da nema pojma zašto ga je držao ni zašto ga je pustio. Otvorio je usta kao da se sprema postaviti pitanje, no preko brade mu pokulja krv, mrljajući ono što je ostalo od njegove poderane košulje.

Clary se činilo da se sve nakon toga događa vrlo polako, kao da se vrijeme rastegnulo. Vidjela je Valentinea kako je klonuo na zemlju i povukao Jacea u krilo kao da je još uvijek vrlo malen i lagan. Privukao ga je i ljuljuškao, spustio glavu i pritisnuo lice o njegovo rame. Clary je na trenutak pomislila da Valentine plače, ali kad je podigao glavu, vidjela je da su mu oči suhe. „Sine moj”, šapnuo je. „Dječače moj.”

Užasno usporeno vrijeme napinjalo se oko Clary poput omče koja ju je gušila – Valentine je držao Jacea i pomicao mu krvavu kosu s čela; držao ga je dok nije umro, dok mu nije nestalo sjaja u očima. Potom je nježno položio tijelo svog posinka na zemlju i ukrstio mu ruke preko prsa kao da želi sakriti duboku, krvavu ranu. „Ave–” započeo je kao da se želi oprostiti s Jaceom, izreći posljednji sjenolovački pozdrav, no glas mu pukne; naglo se okrenuo i pošao prema oltaru.

Clary se nije mogla ni pomaknuti. Jedva da je mogla disati. Čula je otkucaje svog srca, čula je kako joj se dah provlači kroz suho grlo. Krajičkom oka vidjela je Valentinea kako stoji na rubu jezera; krv je tekla po sječivu Maellartacha, kapajući s njega u Kalež smrtnika. Valentine je nešto jednolično pjevao. Riječi nije razumjela. Nije joj ni bilo stalo da ih razumije. Uskoro će sve biti gotovo i zamalo da joj je bilo drago zbog toga. Pitala se ima li dovoljno snage da se dovuče do mjesta na kojem se nalazio Jace, da legne uz njega i tako dočeka kraj. Zurila je u njega; ležao je nepomično na razbacanom, krvavom pijesku. Oči su mu bile sklopljene, lice mirno; da nije bilo duboke rane na njegovim prsima, mogla bi se zavarati da je samo zaspao.

Ali nije zaspao. Bio je sjenolovac koji je umro u bitci; zaslužio je posljednji blagoslov. Ave atque vale. Usne su joj oblikovale riječi, no iz usta joj je izlazio samo bezglasni dah. Zastala je prije no što je dovršila, nakratko prestavši disati. Što da kaže? Zbogom, i vječni ti mir. Jace Waylande? To nije bilo njegovo pravo ime. Nikad nije čak ni dobio ime, pomislila je ona bolno, samo ime mrtvog djeteta jer je to u tom trenutku odgovaralo Valentineovim ciljevima. A u imenu je bilo toliko snage...

Naglo je okrenula glavu. Zurila je u oltar. Rune koje su ga okruživale počele su sjajiti. Bile su to rune dozivanja, imenovanja i vezivanja. Bile su slične runama koje su držale Ithuriela zarobljenog u podrumu ispod posjeda Waylandovih. Posve protiv volje sjetila se kako ju je Jace tada gledao; u očima mu se žarila vjera, vjera u nju. Uvijek je mislio da je jaka. Pokazivao je to svime što je činio, svakim pogledom i dodirom. I Simon je imao vjere u nju, ali kad bi je držao, bilo je to kao da drži nešto krhko, kao da je sva od kristala. Jace ju je pak držao svom snagom, nikad se ne pitajući može li to podnijeti – znao je da je čvrsta kao i on.

Valentine je sada neprekidno iznova uranjao krvavi Mač u jezersku vodu, pjevajući tiho i brzo. Voda se mreškala, kao da divovski prsti lagano prelaze po njezinoj površini.

Clary je sklopila oči. Sjetivši se kako ju je Jace gledao one noći kad je oslobodila Ithuriela, nije

mogla izbjeći predodžbu o tome kako bije gledao sada kad bi je vidio da pokušava leći na pijesak uz

njega i tako umrijeti. Ne bi bio dirnut, ne bi mislio da je to divna gesta. Bio bi ljutit na nju zato što je

odustala. Bio bi tako... razočaran.

Spustila se na tlo; sada je ležala s umrtvljenim nogama iza sebe. Počela je polako puzati po pijesku, odgurujući se koljenima i vezanim rukama. Blještava traka oko njezinih zapešća žarila ju je i pekla. Dok se tako vukla, košulja joj se kidala, a pijesak joj je grebao ogoljenu kožu trbuha. Jedva da je to osjećala. Bilo je naporno tako se vući – znoj joj je curio niz leđa između lopatica. Kad je napokon stigla do kruga od runa, dahtala je tako glasno da je prestravljeno pomislila kako će je Valentine čuti.

Ali nije se čak ni okrenuo. U jednoj je ruci držao Kalež smrtnika, u drugoj Mač. Clary je promatrala kako povlači desnu ruku unazad; potom je izgovorio nekoliko riječi, reklo bi se na grčkom, i bacio Kalež, koji je sjajio poput zvijezde padalice leteći prema jezerskoj vodi te nestavši ispod površine tiho pljusnuvši.

Krug od runa isijavao je blagu toplinu, poput djelomice zapretane vatre. Clary se morala izvijati i bacakati kako bi ispružila ruku oko tijela i dohvatila stelu zataknutu o pojas. Bol u njezinim zapešćima bivala je sve oštrija; sklopila je prste oko drške stele i izvukla je uz prigušen uzdah olakšanja.

Nije mogla razdvojiti zapešća, pa je nespretno stisnula stelu objema šakama. Podigla se pomoću laktova i odozgo se zagledala u rune. Osjećala je njihovu toplinu na licu; počele su svjetlucati poput vještičjeg svjetla. Valentine je držao Mač smrtnika visoko u zraku, spreman ga hitnuti; jednolično je pjevao završne riječi čarolije dozivanja. Posljednjim proplamsajem snage Clary zabije vrh stele u pijesak; nije ravnala rune koje je Valentine bio nacrtao, već je crtala uzorak preko njih, stvarajući novu runu preko one koja je simbolizirala Valentineovo ime. Bila je to tako neznatna runa, pomislila je, tako neznatna promjena – nimalo nalik njezinoj silno moćnoj runi savezništva, nimalo nalik Kajinovu biljegu.

No bilo je to sve što je mogla učiniti. Iscrpljena, okrene se na bok u trenutku kad je Valentine povukao ruku i hitnuo Mač smrtnika.

Maellartach se okretao u zraku cijelom dužinom sve dok se njegov nejasni crno-srebrni obris nije

nečujno spojio s crno-srebrnim jezerom. Na mjestu gdje je pljusnuo podignula se velika kresta: platinasti

vodeni cvat. Kresta je bivala sve viša i viša; bila je poput gejzira rastaljenog srebra, kiše koja pada prema gore. Začuo se snažan prasak, zvuk razbijanja leda, kao da se lomi glečer – a onda jezero kao

da je eksplodiralo: srebrna voda rasprsnula se uvis poput preokrenute oluje s tučom.

Uzdižući se s olujom, pojavio se anđeo. Clary nije bila sigurna što je očekivala – možda nekog poput Ithuriela. No Ithuriela su uništile mnoge godine zarobljeništva i mučenja. Ovaj je anđeo bio u svom punom sjaju. Kako se uzdizao iz vode. Clary su počele peći oči, kao da gleda u sunce.

Valentine je spustio ruke na bokove. Piljio je uvis ushićena izraza lica; gledao je kako mu se ostvaruje najveći san. „Raziele“, prošaptao je.

Anđeo se nastavio uzdizati; izgledalo je to kao da se jezero spušta, otkrivajući veliki mramorni stup u svom središtu. Najprije se iz vode pojavila anđelova glava; njegova lepršava kosa nalikovala je srebrnim i zlatnim karikama. Potom su se pojavila ramena, bijela poput krede, te goli trup – Clary je opazila da je anđeo posvuda obilježen runama baš kao i nefili, no Razielove su rune bile zlatne i žive; kretale su mu se po blijedoj koži kao iskre što frcaju iz vatre. Bio je golem, ali opet, na neki način nije bio veći od čovjeka: Clary su boljele oči dok ga je pokušavala obuhvatiti pogledom, pa ipak, nije vidjela ništa osim njega. Dok se uzdizao, iz leđa su mu izbila krila i široko se razvila iznad jezera; i ona su bila zlatna, pernata – u svakom se peru nalazilo jedno zlatno, širom otvoreno oko.

Bio je to prekrasan, no i zastrašujući prizor. Clary je poželjela svrnuti pogled, ali ne bi to učinila. Gledat će sve. Gledat će zbog Jacea jer on to više nije mogao.

Sve je kao na onim slikama, pomislila je. Anđeo se uzdiže iz jezera s Mačem u jednoj i Kaležom u drugoj ruci. S oba je predmeta curila voda, no Raziel je bio suh poput baruta; ni krila mu nisu bila vlažna. Gola i bijela stopala ležala su mu na površini jezera, lagano mreškajući vodu. Prekrasno, hladno lice okrenuo je prema Valentineu.

I tada se javio.

Glas mu je istodobno bio poput plača, vike i glazbe. Nije njime oblikovao riječi, ali ipak je bio posve razumljiv. Snaga njegova daha gotovo je srušila Valentinea, koji na to ukopa pete čizama u pijesak, zabacivši glavu kao da hoda protiv vjetra. Clary je osjetila kako anđelov dah prolazi iznad nje: bio je vruć kao zrak što izlazi iz peći, a mirisao je na neobične začine.

Prošlo je tisuću godina otkad sam posljednji put dozvan na ovo mjesto, reče Raziel.Dozvao me sjenolovac Jonathan i zamolio me da u Kaležu pomiješam svoju krv s krvlju smrtnika, da stvorim rasu ratnika koji će osloboditi zemlju demonskoga roda. Učinio sam sve što je tražio i rekao mu da to više neću ponavljati. Zašto me sada dozivaš, nefile?

Valentineov glas bio je gorljiv. „Tisuću godina je prošlo. Uzvišeni, ali demonski rod je još ovdje.”

Kako se to mene dotiče? Tisuću godina anđelu je tek treptaj oka.

„Nefili koje ste stvorili bili su dična ljudska rasa. Mnogo su se godina hrabro borili kakobi očistili ovu ravan od demonske kuge. Ali nisu uspjeli zbog slabosti i pokvarenosti u svojim redovima. Namjeravam im vratiti nekadašnju slavu–”

Slavu? Anđeo je zazvučao malko ljubopitljivo, kao da mu je ta riječ strana. Slava pripada jedino Bogu.

Valentine se nije pokolebao. „Klava, onakva kakvu su je stvorili prvi nefili, više ne postoji. Ušla je u savez s donjosvjećanima, neljudima zaraženim demonskim virusom, koji vrve ovim svijetom poput buha na strvini štakora. Moja je namjera očistiti svijet, uništiti svakog donjosvjećanina zajedno sa svim demonima–”

Demoni nemaju dušu. Ali stvorenja koja spominješ, Mjesečeva djeca i Djeca noći, Lilithina djeca i Vilinski narod, sva ona imaju dušu. Izgleda kako su tvoja pravila o tome što tvori ljudsko biće stroža nego naša. Clary bi se mogla zakleti da je anđelov glas postao opor. Namjeravaš li

prkositi nebu kao ona druga jutarnja zvijezda14čije ime nosiš, sjenolovče?

„Ne namjeravam prkositi nebu, ne, gospodaru Raziele. Namjeravam stupiti u savez s nebom–”

Zbog rata koji je tvoje djelo? Mi smo nebo, sjenolovče. Ne borimo se u vašim ovozemaljskim bitkama.

Kad se ponovo oglasio, Valentine je zvučao gotovo povrijeđeno. „Gospodaru Raziele, zasigurno ne biste omogućili da postoji nešto takvo poput obreda kojim možete biti dozvani da niste imali namjeru da budete dozvani. Mi nefili smo vaša djeca. Trebamo vaše vodstvo.”

Vodstvo? Anđeo je sada zazvučao kao da se zabavlja. Teško da si me radi toga dozvao. Prije će biti da stremiš vlastitom priznanju.

„Priznanju?” promuklo je ponovio Valentine. „Sve sam dao za ovaj cilj. Svoju ženu. Svoju djecu. Nisam štitio svoje sinove. Dao sam sve što sam imao – sve.“

Anđeo je samo lebdio, odozgo zureći u Valentinea čudnovatim, hladnim očima. Krila su mu se pomicala polako i nesvjesno, kao što oblaci putuju nebom. Naposljetku reče: Bog je zatražio od Abrahama da žrtvuje svog sina na oltaru vrlo sličnom ovome kako bi vidio koga Abraham voli više, Izaka ili Boga. Ali od tebe nitko nije zatražio da žrtvuješ svoga sina, Valentine.

Valentine spusti pogled na oltar pokraj svojih nogu poprskan Jaceovom krvlju, a onda ponovo podigne glavu prema anđelu. „Ako budem morao”, reče, „prisilit ću vas na suradnju, ali radije bih da pristanete.”

Kad me dozvao sjenolovac Jonathan, reče anđeo, pomogao sam mu jer sam uvidio da je njegov san o svijetu bez demona iskren. Zamislio je nebo na zemlji. Ali ti sanjaš samo o vlastitoj slavi, a do neba ti nije stalo. Moj brat Ithuriel to može potvrditi.

Valentine je problijedio. „Ali–”

Zar si mislio da ne znam? Anđeo se osmjehnuo. Bio je to najstrašniji smiješak koji je Clary ikada vidjela. Istina je da gospodar kruga koji si nacrtao može od mene iznuditi jedno djelo. Ali ti nisi taj gospodar.

Valentine je blenuo. „Gospodaru Raziele... ne postoji nitko drugi–”

Postoji, reče anđeo. Tvoja kći.

Valentine se munjevito okrene. Ležeći polusvjesna u pijesku, trpeći užasnu bol u zapešćima i rukama, Clary je prkosno zurila u njega. Na trenutak im se pogledi susretnu –pogledao ju je, doista ju je pogledao i Clary tada shvati kako je to prvi put da ju je otac pogledao u oči i vidio je. Prvi i jedini put.

„Clarissa”, reče on. „Što si to učinila?”

Clary je ispružila ruku i prstom stala prelaziti po pijesku ispred njegovih nogu. Nije crtala rune. Ispisivala je riječi – riječi koje joj je uputio kad je prvi put vidio za što je sposobna, kad je nacrtala runu koja je uništila njegov brod.

MENE MENE TEKEL UPHARSIN.Oči mu se širom otvore, baš kao što su se otvorile Jaceove prije no što je umro. Bio je bijel

poput brašna. Polako se okrenuo prema anđelu, molećivo dižući ruke. „Gospodaru Raziele–”Anđeo je otvorio usta i pljunuo. Ili se Clary bar tako činilo – da je pljunuo, silovito izbacivši iz

usta bijelu plamenu iskru nalik zapaljenoj strijeli. Strijela je ravno, bez imalo vrludanja letjela iznad vode i zarila se u Valentineova prsa. Možda „zarila se” nije bio pravi izraz – prodrla je kroz njega kao kamen u tanak papir, ostavljajući za sobom zadimljenu rupu veličine šake. Zureći uvis. Clary je na trenutak mogla gledati kroz očeva prsa i vidjeti jezero i vatreni anđelov sjaj.

Trenutak je prošao. Poput posječenog stabla Valentine se srušio na tlo i ostao nepomično ležati

– otvorenim ustima nijemo je vrištao, a otvorenim očima slijepo piljio, vječno zapanjen zbog izdaje.

To je bila nebeska pravda. Vjerujem da nisi potištena.

Clary je podigla glavu. Anđeo je lebdio iznad nje poput tornja bijelog plamena, zastirući nebo. Ruke su mu bile prazne; Kalež smrtnika i Maellartach ležali su na obali jezera, zapljuskivani sve slabijim valovima.

Možeš od mene iznuditi jedno djelo, Clarisso Morgenstern. Što želiš?

Clary je otvorila usta, ali ništa se nije čulo.

Ah, da, reče anđeo; u njegovu se glasu sada osjećala blagost. Runa. Brojne oči u njegovim krilima žmirnu. Nešto lagano prijeđe preko Clary.

Bilo je to nešto meko, mekše od svile ili bilo koje druge tkanine, mekše od šapta i dodira pera. Takav bi osjet ostavljali oblaci, mislila je, da su imalo čvršći. S dodirom je osjetila i slabašan, ugodan miris, opojan i sladak.

Zapešća je više nisu boljela. Sada slobodne ruke ispružila je uz tijelo. Ni stražnja strana vrata više je nije pekla, a nestalo je i težine u nogama. S naporom se podigla na koljena. Više od svega, željela je zapuzati po krvavom pijesku prema mjestu gdje je ležalo Jaceovo tijelo, otpuzati tamo i leći pokraj njega, zagrliti ga iako je mrtav. No anđelov glas je obuzda; ostala je na mjestu, zureći u njegov blještavi zlatni sjaj.

Bitka na Brocelindskoj ravnici bliži se kraju. Morgensternova vlast nad demonima nestala je njegovom smrću. Mnogi već bježe; ostali će uskoro biti uništeni. Već u ovom trenutku neki nefili jašu prema obali jezera. Ako imaš molbu, sjenolovko, priopći je sada. Anđeo zastane. I sjeti se da nisam duh iz boce. Mudro izaberi svoju želju.

Clary je oklijevala – samo trenutak, no bio je to najduži trenutak ikada. Mogla je zatražiti bilo što, pomislila je ošamućeno, bilo što – da više nema boli ili gladi ili bolesti, ili da na svijetu vlada mir. No s druge strane, možda anđeli nemaju moć za takve stvari jer bi ih inače već omogućili. Možda si te stvari ljudi moraju osigurati sami.

Ali to ionako nije bilo važno. Naposljetku je mogla zatražiti samo jednu stvar, samo je jedna stvar bila njezin istinski izbor.

Podigla je glavu i zagledala se u anđelove oči.

„Jace”, rekla je.

anđelov izraz lica nije se promijenio. Nije mogla znati smatra li Raziel njezinu molbu dobrom ili lošom, ni hoće li je – iznenada je panično pomislila – uopće ispuniti.

Zatvori oči, Clarisso Morgenstern, reče anđeo.

Clary je zatvorila oči. Anđelu se ne govori ne, ma što imao na umu. Srce joj je lupalo; sjedila je plutajući u tami iza vjeđa, čvrsto nastojeći ne misliti na Jacea. No na praznom zaslonu vjeđa ipak se pojavilo njegovo lice – nije joj se smiješio, već je gledao postrance, pa mu je mogla vidjeti ožiljak na sljepoočnici, neravni nabor u kutu usana i srebrnu liniju na vratu gdje ga je ugrizao Simon – sve brazgotine, mrlje i nesavršenosti, sve što je oblikovalo osobu koju je voljela više od ikoga. Jacea. Jarki sjaj joj rasvijetli tamu pred očima i ona se poleđice sruši na pijesak, pitajući se hoće li se onesvijestiti; a možda je umirala – no nije željela umrijeti, ne sada kad je pred sobom tako jasno vidjela Jaceovo lice. Gotovo da mu je mogla čuti i glas; šapćući je ponavljao njezino ime, kao kod Renwicka. Clary. Clary. Clary.

„Clary”, reče Jace. „Otvori oči.”

Poslušala ga je.

Ležala je na pijesku u poderanoj, mokroj i krvavoj odjeći. To je ono što je bilo isto. No anđeo je nestao, a s njim i zasljepljujući bijeli sjaj koji je bio osvjetljavao tamu poput dana. Zurila je u noćno nebo, bijele zvijezde koje su u tmini sjale poput zrcala. Iznad nje nagnuo se Jace; nijedna zvijezda nije blistala kao svjetlo u njegovim očima.

Njezine su ga oči upijale, svaki komadić njega, od zapletene kose, preko krvavog, blatnog lica,

do očiju koje su sjale kroz slojeve prljavštine; od modrica vidljivih kroz poderane rukave, do poderanog, zjapećeg, krvlju natopljenog prednjeg dijela košulje koji mu je otkrivao kožu – nije bilo rane, nikakvog traga koji bi odavao mjesto u koje se zabio Mač. Vidjela mu je puls na vratu i zbog toga mu se gotovo bacila u zagrljaj jer je to značilo da mu srce kuca, što je značilo da–

„Živ si”, šapnula je. „Zbilja si živ.”

S tupim čuđenjem ispružio je ruku i dodirnuo joj lice. „Bio sam u tami”, rekao je nježno. „Ondje nije bilo ničega osim sjena, i ja sam bio sjena, i znao sam da sam mrtav, da je sve gotovo. A onda sam čuo tvoj glas. Čuo sam kako izgovaraš moje ime. To me oživjelo.”

„Nije to moje djelo”, stegnulo se Claryno grlo. „Anđeo te oživio.”

„Zato što si ga to zamolila.” Šutke je prstima prelazio preko rubova njezina lica, kao da se želi uvjeriti da je stvarna. „Mogla si poželjeti što god si htjela, a zatražila si mene.”

Osmjehnula mu se. I prljav, prekriven krvlju i blatom bio je nešto najljepše što je ikad vidjela. „Ne treba mi ništa osim tebe.”

Već ionako jarko svjetlo u njegovim očima uto tako bljesne da ga je jedva mogla gledati. Sjetila se anđela, kako je plamtio poput tisuća baklji, i pomislila da Jace u sebi ima nešto od te krvi koja isijava bijeli žar, a taj plam sada sjaji kroz njega, kroz njegove oči kao svjetlo koje se probija kroz pukotine u vratima.

Volim te, željela je reći. Učinila bih to ponovo. Uvijek bih zatražila tebe. Ali nije toizgovorila.

„Nisi moj brat”, rekla mu je malko zapuhano, kao da shvaćajući da mu to još nije rekla, nije mogla govoriti dovoljno brzo. „Znaš to, zar ne?”

Jace se kroz prljavštinu i krv tek malčice osmjehnuo. „Da”, rekao je. „Znam to.”

EPILOG

Volio sam te, pa rukama kao plimu podigoh ove ljude, i

volju svoju zapisah na nebu, u zvijezdama.

T. E. Lawrence

NA NEBU, U ZVIJEZDAMA

Dim se lijeno uzdizao u spiralu, iscrtavajući tanašne linije crnila na vedroj pozadini. Jace je s laktovima na koljenima sjedio sam na brijegu s kojeg se pružao pogled na groblje, promatrajući kako dim struji prema nebu. Nije ga napustila ironija – ipak su to bili ostaci njegova oca.

S mjesta na kojem je sjedio mogao je vidjeti drveno postolje s kovčegom zastrto dimom i plamenom i malu skupinu ljudi koja stoji uokolo. Razaznao je Jocelyninu svijetlu kosu te Lukea koji je stajao pokraj nje, držeći joj ruku na leđima. Jocelyn je okrenula glavu od pogrebne lomače.

Da je htio, Jace je mogao biti u toj grupici. Posljednjih nekoliko dana proveo je u bolnici, a pustili su ga tek jutros, dijelom i zato da može prisustvovati Valentineovom sprovodu. No kad je došao na pola puta do lomače, naslagane hrpe oguljenog drva bijelog poput kostiju, shvatio je da ne može dalje. Okrenuo se i pošao uz brijeg, odvojivši se od pogrebne povorke. Luke ga je dozivao, ali nije se ni okrenuo.

Sjeo je i promatrao ih kako se okupljaju oko postolja, kako Patrick Penhallow u žućkastobijeloj opremi potpaljuje drvo. Po drugi je put ovoga tjedna gledao kremiranje, no Maxovo tijelo bilo je dirljivo sitno, dok je Valentine bio krupan muškarac – čak i tako položen na leđa s rukama ukrštenim na prsima. U jednoj je pesti imao serafinski bodež. Oči su mu bile vezane bijelom svilom, kao što je bio običaj. Postupili su s njime kako dolikuje, pomislio je Jace, unatoč svemu.

Sebastiana nisu pokopali. Grupa sjenolovaca otišla je u dolinu, ali nije pronašla njegovo tijelo – odnijela ga je rječica, rekli su Jaceu, no u njemu je ipak ostala sumnja.

Pogledom je tražio Clary u skupini oko postolja, ali nije bila ondje. Prošlo je nekoliko dana otkako ju je posljednji put vidio, tada pokraj jezera, i nedostajala mu je gotovo fizički. Nije bila njezina krivnja što se nisu vidjeli. One se noći brinula kako nije dovoljno snažan da ga se Portalom s jezera prebaci natrag u Alicante i ispostavilo se da je bila u pravu. Kad su prvi sjenolovci stigli do njih, zbog ošamućenosti već je bio u nesvijesti. Probudio se sljedećeg jutra u gradskoj bolnici; u njega je zurio Magnus Bane s neobičnim izrazom na licu – mogla je to biti duboka zabrinutost ili naprosto radoznalost; Magnusa je bilo teško dokučiti. Rekao je da mu je anđeo izliječio tijelo, no da se čini kako su mu duh i um iscrpljeni do te mjere da im samo odmor može vratiti snagu. Ali sada se osjećao bolje. Baš na vrijeme za pogreb.

Podigao se vjetar i otpuhivao dim od njega. U daljini je vidio svjetlucave tornjeve Alicantea; vratio im se prijašnji sjaj. Nije bio posve siguran što se nada postići gledajući odande očevo spaljivanje ni što bi rekao da je bio dolje među ožalošćenima, koji su upućivali Valentineu posljednje riječi. Nikad mi nisi bio pravi otac, mogao je reći, ili: Bio si mi jedini otac kojeg sam znao. Obje bi izjave bile podjednako istinite ma kako proturječne.

Kad je prvi put otvorio oči pokraj jezera – nekako znajući da je bio mrtav te da je oživio – Jaceu je u mislima bila jedino Clary, koja je ležala nedaleko od njega na krvavom pijesku, sklopljenih očiju. Četveronoške joj je prišao u gotovo paničnom strahu, misleći da je ozlijeđena, možda čak i mrtva – a kad je otvorila oči, u glavi mu je bila samo spoznaja da je živa. Tek kad su stigli drugi, koji su mu glasno se čudeći nad prizorom, pomogli ustati, vidio je kako Valentineovo skvrčeno tijelo leži na rubu jezera, što je na njega djelovalo kao udarac u trbuh. Znao je da je Valentine mrtav – sam bi ga bio ubio – ali prizor je nekako ipak bio bolan. Clary ga je tužno gledala i

znao je da premda je mrzila Valentinea te da nikad nije imala nijedan razlog da bude suprotno, ipak suosjeća s njim zbog njegova gubitka.

Napola je sklopio oči i na vjeđe mu navre bujica slika: Valentine ga podiže iz trave u širok zagrljaj; Valentine ga čvrsto drži na pramcu čamca na jezeru, pokazujući mu kako održati ravnotežu. Bila su tu i druga, mračnija sjećanja: Valentineov dlan zvučno ga udara po obrazu, mrtav sokol, okovani anđeo u podrumu Waylandovih.

„Jace.”

Podigao je pogled. Iznad njega stajao je Luke, crni obris obrubljen suncem. Nosio je traperice i flanelsku košulju kao i obično – kod njega nije bilo ustupka pogrebnoj bjelini. „Obred je gotov”, reče. „Bio je kratak.

„Siguran sam u to.” Jace zarije prste u tlo pokraj sebe; bolno grebuckanje zemlje po njihovim vršcima dobro mu je došlo. „Je li tko što rekao?

„Samo uobičajene stvari.” Luke se spustio na zemlju pokraj Jacea, malko se lecnuvši od boli. Jace ga nije pitao kako je bilo u bitci; nije zapravo ni želio znati. Znao je da je sve bilo gotovo mnogo brže no što je itko očekivao – nakon Valentineove smrti demoni što ih je dozvao pobjegli su u noć kao magluština koju je sažgalo sunce. No to nije značilo da nije bilo mrtvih. Nije samo Valentineovo tijelo bilo spaljeno u Alicanteu posljednjih dana. „Clary nije... mislim, je li–”

„Došla na sprovod? Ne. Nije željela doći.” Jace je osjećao da ga Luke gleda postrance. „Nisi je vidio? Još od–”

„Da, još od jezera”, reče Jace. „Ovo je prvi put da sam izašao iz bolnice, a morao sam doći ovamo.”

„Nisi morao“, reče Luke. „Mogao si izostati.”

„Želio sam”, priznao je Jace. „Što god to govori o meni.”

„Sprovodi su za žive ljude, Jace, ne za mrtve. Valentine je bio više tvoj nego Claryn otac premda niste bili iste krvi. Ti se moraš pozdraviti s njim. Tebi će nedostajati.”

„Nisam mislio da mi smije nedostajati.”

„Stephena Herondalea nisi znao”, reče Luke. „A kod Roberta Lightwooda došao si kad si već prestajao biti dijete. Valentine ti je bio otac u djetinjstvu. Treba ti nedostajati.”

„Ne mogu prestati misliti na Hodgea”, reče Jace. „Gore kod Garda neprestano sam ga ispitivao zašto mi nikad nije rekao što sam – tada sam još mislio da sam dijelom demon – a on je ponavljao da je to bilo zato što nije znao. Mislio sam da laže. Ali sada mislim da je bio iskren. On je bio jedan od tek nekoliko njih koji su uopće znali da je djetešce Herondaleovih preživjelo. Kad sam se pojavio u Institutu, nije imao pojma koji sam Valentineov sin. Pravi ili posvojeni. A mogao sam biti oboje. I demon i anđeo. Mislim da nije znao odgovor sve dok nije vidio Jonathana kod Garda, kad je shvatio. Stoga se sve te godine ipak trudio oko mene najbolje što je mogao, sve dok se Valentine nije opet pojavio. Trebala mu je vjera za takvo što, zar ne?”

„Da”, reče Luke. „Mislim da mu je trebala.”

„Hodge je rekao kako smatra da odgoj ima utjecaja bez obzira na krvnu vezu. Uvijek se pitam – da sam ostao s Valentineom, da me nije poslao Lightwoodovima, bih li bio isti kao Jonathan? Zar bih takav sada bio?

„Je li važno?” upita Luke. „S razlogom si ono što si danas. I ako pitaš mene, mislim da te

Valentine poslao Lightwoodovima jer je znao da je to za tebe najbolje. Možda je imao i druge razloge. Ali ne možeš pobjeći od činjenice da te poslao ljudima za koje je znao da će te voljeti i odgajati te s ljubavlju. To je jedna od možda samo nekoliko lijepih stvari koje je nekome učinio.” Lagano je udario Jacea po ramenu; bila je to tako očinska gesta da se Jace zamalo osmjehnuo. „Da sam na tvom mjestu, ne bih to zaboravio.”

Clary je stajala ispred Isabelleina prozora i promatrala kako dim mrlja nebo iznad Alicantea, baš kao da netko po staklu trlja uprljanom rukom. Znala je da danas spaljuju Valentinea; spaljuju njezina oca u nekropoli tik onkraj gradskih vrata.

„Znaš za večerašnje slavlje, zar ne?”Clary se okrene; iza nje je stajala Isabelle, uz sebe držeći dvije haljine – plavu i ljubičastosivu.

„Što misliš, koju da odjenem?”

Isabelle će odjeća uvijek biti terapija, pomislila je Clary. „Plavu.” Isabelle je položila haljine na krevet. „Što ćeš ti odjenuti? Ići ćeš, zar ne?” Clary se sjetila srebrne haljine na dnu Amatisine škrinje, njezine lijepe koprenaste tkanine. Ali Amatis joj vjerojatno ne bi dopustila da je odjene. „Ne znam”, rekla je. „Vjerojatno traperice i zeleni kaput.”

„Dosadno”, reče Isabelle. Pogledala je Aline, koja je sjedila u stolcu pokraj kreveta i čitala. „Ne misliš da je to dosadno?”

„Mislim da bi trebala pustiti Clary da nosi što želi.” Aline nije digla pogled s knjige. „Osim toga, nije da se dotjeruje za nekoga.”

„Dotjeruje se za Jacea”, reče Isabelle kao da je to posve razumljivo. „A tako i treba.”

Aline podigne pogled zbunjeno žmirkajući, a onda se osmjehne. „Oh, pa da. Uvijek to zaboravim. Sigurno ti je čudno sad kad znaš da ti nije brat?

„Ne”, reče Clary energično. „Bilo je čudno misliti da mi je brat. Sad mi sve izgleda –kako treba.” Opet se okrenula prema prozoru. „Nije da sam ga nešto viđala otkad sam to saznala. Nismo se vidjeli od povratka u Alicante.”

„Čudno”, reče Aline.

„Nije čudno”, reče Isabelle, prostrijelivši Aline znakovitim pogledom, koji Aline kao da nije primijetila. „Bio je u bolnici. Izišao je tek danas.”

„I nije te odmah došao vidjeti?” upita Aline Clary.

„Nije mogao”, reče Clary. „Morao je na Valentineov sprovod. Nije to mogao propustiti.”

„Možda”, reče Aline veselo. „A možda ga više i ne zanimaš toliko. Mislim, sad kad vaš odnos nije zabranjen. Neki ljudi žele samo ono što ne mogu imati.”

„Ne i Jace”, reče brzo Isabelle. „Jace nije takav.”

Aline je ustala, ispustivši knjigu na krevet. „Morala bih se ići odjenuti. Vidimo se večeras?” Rekavši to, odšetala je iz sobe pjevušeći si u bradu.

Gledajući je kako odlazi, Isabelle je vrtjela glavom. „Misliš da joj nisi draga?” reče. „Mislim, je li ljubomorna? Jer se činilo da je Jace zanima.”

„Ha!” Clary se nakratko razvedrila. „Ne, ne zanima je Jace. Mislim da je Aline jedna od onih koji uvijek govore ono što im je na umu, u svakoj prilici. A tko zna, možda ima pravo.”

Isabelle izvuče iglu iz kose i pusti je da joj padne preko ramena. Prijeđe na drugi kraj sobe i

pridruži se Clary uz prozor. Nebo pokraj demonskih tornjeva sada je bilo čisto; dim se razišao. „Misliš li ti da ima pravo?

„Ne znam. Moram pitati Jacea. Pretpostavljam da ću ga vidjeti večeras na zabavi. Na pobjedničkom slavlju ili kako se to već zove.” Podigla je pogled prema Isabelle. „Znaš li kako će to izgledati?”

„Bit će parada”, reče Isabelle, „vjerojatno i vatromet. Glazba, ples, igre, takve stvari. Nešto kao veliki ulični sajam u New Yorku.” Pogledala je kroz prozor sjetna izraza lica. „Maxu bi se to jako svidjelo.”

Clary pomiluje Isabelle po kosi, kao što bi pomilovala sestru da je ima. „Znam da bi.”

Jace je morao dvaput pokucati na vrata kuće pokraj starog kanala prije no što je začuo kako mu se netko brzim koracima žuri otvoriti; srce mu je poskočilo, a onda se kad su se vrata otvorila, smirilo – na pragu je stajala Amatis Herondale i iznenađeno ga promatrala. Izgledala je kao da se sprema za proslavu; nosila je dugačku svijetlosivu haljinu i svijetle metalik naušnice, koje su joj isticale srebrnaste pruge u prosijedoj kosi. „Da?

„Clary”, započeo je Jace pa zastao, ne znajući što bi točno rekao. Kamo je nestala njegova rječitost? Uvijek je bila tu, čak i kad nije imao ništa drugo, no sada se osjećao kao da ga je netko rasporio i da su sve domišljate i tečne riječi iscurile iz njega, ostavljajući ga praznim. „Je li Clary možda ovdje? Nadao sam se da bih mogao razgovarati s njom.”

Amatis je odmahnula glavom. Na licu joj više nije bilo smetenosti i sada ga je promatrala dovoljno usredotočeno da postane nervozan. „Nije ovdje. Mislim da je kod Lightwoodovih.”

„Oh.” Bio je tako razočaran da ga je to iznenadilo. „Oprostite što sam vam smetao.”

„Ne smetaš. Zapravo, drago mi je što si došao”, reče Amatis živahno. „Htjela bih s tobom o nečemu popričati. Uđi u predsoblje; odmah ću se vratiti.”

Jace uđe, dok je ona nestala niz hodnik. Pitao se o čemu bi, zaboga, htjela pričati. Možda je Clary odlučila da ne želi više ništa imati s njim i odabrala Amatis da mu to prenese.

Amatis se vratila za koji trenutak. Nije nosila ništa što bi sličilo na poruku – na Jaceovo olakšanje – već je čvrsto držala malu metalnu kutiju. Bio je to elegantan predmet, graviran uzorcima ptica. „Jace”, reče Amatis. „Luke mi je rekao da si Stephenov... da je Stephen Herondale tvoj otac. Sve mi je ispričao.”

Jace je kimnuo, ne osjećajući da se išta drugo traži od njega. Vijesti su curile polako, što mu je odgovaralo; nadao se da će se vratiti u New York prije no što ih svi u Idrisu doznaju i počnu neprestano piljiti u njega.

„Znaš da sam bila Stephenova žena prije tvoje majke”, nastavila je Amatis napetim glasom, kao da joj riječi nanose bol. Jace je zurio u nju – hoće li mu govoriti o majci? Je li mu Amatis zamjerala što joj je prizvao loše uspomene na ženu koja je umrla prije no što se i rodio? „Od svih živućih ljudi vjerojatno sam ja najbolje poznavala tvog oca.”

„Da”, reče Jace, želeći da je negdje drugdje. „Siguran sam da je to istina.„Znam da su ti osjećaji prema njemu vjerojatno izmiješani”, reče Amatis, iznenadivši ga najviše

zato što je to bila istina. „Nisi ga poznavao. On te nije odgojio. Čak i ne izgledaš kao on, osim plave kose – ali te tvoje oči... Ne znam od koga si njih naslijedio. I zato sam možda luda što te zamaram ovime. Možda ne želiš znati ništa o Stephenu. Ali on je zbilja bio tvoj otac i da te poznavao–”

Strelovito je gurnula kutiju prema njemu, zbog čega je gotovo poskočio unatrag. „Ovo su neke njegove stvari koje sam godinama čuvala. Njegova pisma, fotografije, obiteljsko stablo. Njegov kamen vještičjeg svjetla. Možda sada nemaš nikakvih pitanja, ali jednog ćeš ih dana možda imati, a tada... tada ćeš imati ovo.” Stajala je mirno. pružajući mu kutiju kao da mu predaje blago. Jace je uzme bez riječi; bila je teška, a metal mu je hladio kožu.

„Hvala”, rekao je. Bilo je to najbolje što je mogao. Potom nakon malo oklijevanja doda: „Ima jedna stvar o kojoj sam se pitao.”

„Da?”

„Ako je Stephen bio moj otac, onda je Inkvizitorica... Imogen... bila moja baka.”

„Bila je...” Amatis zastane. „Vrlo teška žena. Ali, da, bila je tvoja baka.”

„Spasila mi je život”, reče Jace. „Dugo se ponašala kao da me ne može smisliti. Ali onda je vidjela ovo.” Povukao je ovratnik košulje u stranu, pokazujući Amatis bijeli zvjezdoliki ožiljak na ramenu. „I spasila mi život. Ali što joj je moj ožiljak mogao značiti?”

Amatisine oči su se raširile. „Ne sjećaš se kad si zaradio taj ožiljak, zar ne?”

Jace je odmahnuo glavom. „Valentine mi je rekao da sam se na tom mjestu ozlijedio kad sam bio odveć malen da bih se ičega sjećao, ali sada... mislim da nije rekao istinu.”

„To nije ožiljak, nego znamenka. O njemu postoji stara obiteljska legenda po kojoj je jednog od prvih Herondalea sjenolovaca u snu posjetio anđeo. On mu je dotaknuo rame i kad se sjenolovac probudio, imao je takav biljeg. A imali su ga i svi njegovi potomci.” Slegnula je ramenima. „Ne znam je li priča istinita, ali svi Herondaleovi imaju biljeg. I tvoj otac ga je imao, ovdje.” Dodirnula si je desnu nadlakticu. „Kažu da to znači da ste bili u doticaju s anđelima. Da ste na neki način blagoslovljeni. Kad je vidjela tvoj biljeg, Imogen je otkrila tko si zapravo.”

Jace je zurio u Amatis, ali nije ju vidio: pred očima mu je bila ona noć na brodu; mokra, crna paluba i Inkvizitorica koja mu je umirala pred nogama. „Nešto mi je rekla”, prozbori Jace. „Dok je umirala. Rekla je: ‘Tvoj bi otac bio ponosan na tebe.’ Mislio sam da je okrutna, da misli na Valentinea...”

Amatis je odmahnula glavom. „Mislila je na Stephena”, rekla je blago. „I bila je u pravu. Bio bi ponosan.”Clary je gurnula Amatisina ulazna vrata i ušla, shvaćajući kako joj je kuća brzo postala dio svakodnevice. Više nije morala dugo razmišljati kako da dođe do nje i navikla se da kuglasta kvaka na ulazu lagano zapinje kad je okrene. Prepoznatljiv joj je bio odbljesak sunčeva svjetla na kanalu, kao i pogled na Alicante kroz prozor. Gotovo da je mogla zamisliti da živi ovdje, da joj je Idris dom. Pitala se što bi joj prvo počelo nedostajati. Kineska gotova hrana? Kina? Stripovi iz centra?

Htjela je krenuti prema stubama, kad je začula majčin glas iz dnevne sobe – bio je oštar i lagano uzrujan. Ali oko čega se Jocelyn imala uzrujavati? Sada je sve bilo u redu, zar ne? Bez razmišljanja Clary se povuče do zida pokraj vrata dnevne sobe i stane osluškivati.

„Ostaješ? Kako to misliš?” govorila je Jocelyn. „Želiš reći da se uopće ne vraćaš u New York?”

„Zatražili su da ostanem u Alicanteu i predstavljam vukodlake u Vijeću”, reče Luke. „Rekao sam im da ću se večeras izjasniti.”

„Ne bi li to netko drugi mogao obavljati? Neki od vođa čopora ovdje u Idrisu?”

„Ja sam jedini voda čopora koji je bio sjenolovac. Zato žele mene.” Uzdahnuo je. „Ja sam sve to započeo, Jocelyn. Trebao bih ostati ovdje i privesti stvari kraju.”

Nastupila je kratka tišina. „Ako je to ono što osjećaš, naravno da bi trebao ostati”, reče naposljetku Jocelyn, ali glas joj nije bio uvjerljiv.

„Morat ću prodati knjižaru. Srediti poslovanje.” Luke je zvučao zlovoljno. „Nije da ću se odseliti istog trena.”

„Ja se mogu pobrinuti za to. Nakon svega što si učinio...” Činilo se da Jocelyn nema snage zadržati vedar ton. Glas joj se polako ugasio, a tišina se toliko otegnula da je Clary promišljala da se otkrije, pročisti grlo i ude u dnevnu sobu.

Trenutak kasnije bilo joj je drago što to nije učinila. „Gle”, rekao je Luke. „Želio sam ti ovo reći već dugo. Nisam. Čak i da jesam, znao sam da ne bi ništa značilo zbog onog što sam postao. Nikad nisi željela da to bude dio Claryna života. Ali ona sada sve zna, pa pretpostavljam da je svejedno i da ti mogu reći. Volim te, Jocelyn. Već dvadeset godina.” Zastao je. Clary se naprezala da čuje majčin odgovor, ali Jocelyn je šutjela. Naposljetku se ponovo javio Luke; glas mu je bio vrlo dubok. „Moram se vratiti do Vijeća i reći im da ću ostati. Ne moramo više nikad razgovarati o ovome. Jednostavno, osjećam se bolje što sam to izrekao nakon toliko vremena.”

Clary se leđima sljubila sa zidom dok je Luke spuštene glave izlazio iz dnevne sobe. Lagano ju je dotaknuo u prolazu – činilo se da je uopće nije primijetio – pa naglo otvorio izlazna vrata. Stajao je ondje koji trenutak, slijepo zureći kako se sunce zrcali na vodi kanala, a potom otišao, zalupivši vrata za sobom.

Clary je ostala na mjestu, leđima dodirujući zid. Bila je užasno žalosna zbog Lukea, ali i zbog

majke. Izgledalo je kako Jocelyn nije voljela Lukea, da to možda nikad nije ni mogla. Ista je situacija bila između nje i Simona, osim što nije vidjela nikakvu mogućnost da Luke i majka poprave stvar. Ne ako on

ostane u Idrisu. Suze su joj pekle oči. Spremala se okrenuti i poći u dnevnu sobu, kad je začula otvaranje kuhinjskih vrata i novi glas. Ovaj je zvučao umorno i malko utučeno. Bila je to Amatis.

„Oprosti, slučajno sam sve čula, ali drago mi je što ostaje”, reče Lukeova sestra. „Ne samo zato što će biti blizu mene, već i zbog toga što time dobiva priliku da te preboli.“

Jocelyn je zazvučala kao da se brani: „Amatis–”

„Prošlo je mnogo, Jocelyn”, reče Amatis. „Ako ga ne voliš, moraš ga pustiti.”

Jocelyn je šutjela. Clary je poželjela vidjeti majčin izraz lica – je li bila tužna? Ljutita? Ravnodušna?

Amatis glasno udahne. „Osim ako ga... ipak voliš.”

„Amatis, ne mogu...”

„Voliš ga! Voliš ga!” Začuo se prodoran zvuk – reklo bi se da je Amatis pljesnula rukama. „Znala sam to! Oduvijek sam znala!”

„Nije važno.” Jocelyn je zvučala umorno. „Ne bi bilo pravedno prema Lukeu.”

„Ne želim čuti!” Začulo se šuškanje, a Jocelyn se glasno pobuni. Clary se pitala je li to Amatis zgrabila njezinu majku. „Ako ga voliš, odmah mu to moraš reći. Odmah, prije nego što ode do Vijeća.”

„Ali oni žele da bude njegov član! A on želi–”„Lucian želi samo tebe”, reče Amatis nepopustljivo. „Tebe i Clary. To je sve što je oduvijek

želio. Kreni sada.”Prije no što se Clary imala priliku pomaknuti, Jocelyn izjuri u hodnik. Krenula je prema vratima

– kad opazi Clary spljoštenu uza zid. Zastavši, iznenađeno je otvorila usta.„Clary!” Zvučala je kao da nastoji da zvučati vedro i razdragano, no s očajnim

rezultatom. „Nisam znala da si ovdje.”Clary se odmaknula od zida, čvrsto uhvatila kuglastu kvaku i širom otvorila vrata.

Blještavo sunce ulilo se u hodnik. Gledajući kćer, Jocelyn je žmirkala na jarkom svjetlu.„Ako ne kreneš za Lukeom”, reče Clary vrlo razgovijetno, „osobno ću te ubiti.”

Jedan je časak Jocelyn izgledala zapanjeno. A onda se osmjehnula. „Tjah”, reče, „kad tako kažeš...”

Već u sljedećem trenutku izašla je iz kuće, žureći se niz stazu uz kanal prema Dvorani Sporazuma. Clary je zatvorila vrata i naslonila se na njih.

Amatis izađe iz dnevne sobe pa se hitro prošavši pokraj Clary, nasloni na prozorsku dasku i zabrinuto zagleda kroz staklo. „Misliš da će ga stići prije no što dođe do Dvorane?”

„Mama je provela život loveći me posvuda”, reče Clary. ‘„Brza je.” Amatis je pogleda i osmjehne se. „Oh, sad si me sjetila”, reče. „Jace je bio navratio da te vidi. Mislim da te se nada sresti na večerašnjoj proslavi.

„Je r?” reče Clary zamišljeno. Baš bih mogla i pitati. Tko riskira, profitira. „Amatis”, reče, na što se Lukeova sestra okrene od prozora, znatiželjno je promatrajući.

„Da?”

„Ona srebrna haljina iz škrinje”, reče Clary. „Mogu li je posuditi?”

Kad je Clary krenula natrag prema kući Lightwoodovih, ulice su se već počele puniti ljudima. Bio je sumrak i svjetla koja su se palila ispunjavala su prostor blijedim sjajem. Snopovi poznatog bijelog cvijeća visjeli su iz košara na zidovima, šireći jak miris. Tamnozlatne vatro-rune žarile su se na vratima kuća pokraj kojih je prolazila; bile su znak pobjede i radosti.

Na ulicama su bili sjenolovci. Nitko od njih nije nosio opremu – bili su u raznolikom lijepom ruhu, od moderne do gotovo povijesne odjeće. Večer je bila neuobičajeno topla, pa su samo malobrojni nosili kapute, dok su mnoge žene bile, kako se Clary činilo, u dugim plesnim haljinama, kojima su obimni skuti dodirivali tlo. Vitka tamna silueta presiječe joj put kad je skrenula u ulicu Lightwoodovih; vidjela je da se radi o Raphaelu koji se držao za ruku s visokom crnokosom ženom u crvenoj koktel-haljini. Pogledao je Clary preko ramena i osmjehnuo joj se. Zbog tog je osmijeha lagano zadrhtala, pomislivši kako je doista točno da donjosvjećani katkad djeluju čudnovato, čudnovato i zastrašujuće. Možda naprosto sve što je zastrašujuće nije nužno i loše.

Premda, o Raphaelu je dvojila.Kućna vrata Lightwoodovih bila su otvorena, a dio obitelji već je stajao na pločniku. Bili su tu

Maryse i Robert Lightwood, koji su čavrljali s dvoje odraslih ljudi; kad su se okrenuli, Clary s blagim iznenađenjem shvati da se radi o Penhallowovima, Alineinim roditeljima. Maryse joj se nasmiješi mimo njih; izgledala je elegantno: nosila je tamnoplav svileni kostim, a kosu je podigla s ozbiljnoga lica sapevši je debelim srebrnastim obručem. Toliko je sličila Isabelle da je Clary poželjela spustiti ruku na njezino rame. I dalje je izgledala vrlo tužno, čak i kad se osmjehivala, pa Clary zaključi da misli na Maxa, baš kao i Isabelle, da razmišlja kako bi mu se sve ovo jako svidjelo.

„Clary!” Isabelle je u skokovima silazila niz stube; crna je kosa lepršala za njom. Nije nosila nijednu od dvije haljine koje je ranije bila pokazala Clary, već prekrasnu zlatnu satensku haljinu, koja joj se pripila uz tijelo poput sklopljenih latica. Na nogama je imala šiljate sandale; Clary se sjeti što je Isabelle jednom rekla o svojoj ljubavi prema potpeticama te se nasmije u sebi. „Izgledah fenomenalno.“

„Hvala.” Clary malko nesigurno potegne prozračnu srebrnu haljinu, koja je vjerojatno bila nešto najženstvenije što je ikad nosila. Otkrivala joj je ramena i svaki put kad bi osjetila kako joj vrhovi kose ondje draškaju kožu, morala je suzbiti poriv da se hitro ogrne vestom ili navuče kapuljaču. „I ti.”

Isabelle se nagne i šapne joj na uho: „Jace nije ovdje.”

Clary se odmakne. „Ali gdje–”„Alec kaže da je možda na trgu, gdje će biti vatromet. Žao mi je... nemam pojma što mu je.”

Clary je slegnula ramenima, pokušavajući sakriti razočaranje. „U redu je.”

Alec i Aline nahrupili su iz kuće nakon Isabelle. Aline je bila u jarko-crvenoj haljini zbog koje joj je kosa izgledala frapantno crna. Alec se odjenuo kao i obično; nosio je džemper i crne hlače, premda je Clary morala primijetiti da, ako ništa, džemper bar nema vidljivih rupa. Osmjehnuo se Clary i ona s iznenađenjem shvati da zapravo izgledadrukčije. Nekako lakše, kao da mu je sav teret pao s leda.

„Nikad nisam bila na proslavi na kojoj su bili i donjosvjećani”, reče Aline, nervozno gledajući niz ulicu, gdje je mlada vila duge kose upletene cvijećem – ne, pomislila je Clary, njezina kosa je zbilja bila cvijeće spojeno tanašnim zelenim viticama – iščupala nekoliko bijelih cvjetova iz viseće košare, pomno ih promotrila pa ih pojela.

„Svidjet će ti se”, reče Isabelle. „Oni znaju što je zabava.” Mahnula je roditeljima u znak pozdrava, nakon čega se svi zapute prema trgu. Clary se još uvijek borila s porivom da ukrsti ruke na prsima i tako pokrije gornju polovinu trupa. Haljina joj se uvijala oko nogu kao dim na vjetru. Sjetila se dima koji se ranije tog dana uzdizao nad Alicanteom i zadrhtala.

„Hej!” vikne Isabelle i Clary podigavši pogled, spazi kako im se uz ulicu približavaju Simon i Maia. Simona nije vidjela gotovo cijeli dan; bio je otišao do Dvorane kako bi pratio pripremno zasjedanje Vijeća jer ga je, kako je rekao, zanimalo koga će izabrati na vampirsko mjesto. Clary nije mogla zamisliti da bi Maia mogla nositi nešto ženstveno poput haljine, i doista, odjenula je niske kamuflažne hlače i crnu majicu na kojoj je pisalo IZABERI SVOJE ORUŽJE, ispod čega je bio crtež kocke s brojevima. Bila je to gejmerska majica, pomislila je Clary, pitajući seje li Maia zaista gejmer ili majicu nosi kako bi impresionirala Simona. Ako se radilo o potonjem, bio je to dobar izbor. „Vraćate se na Trg anđela?”

Maia i Simon odgovore potvrdno i dobro raspoložena skupina krene prema Dvorani. Simon je usporio kako bi uhvatio korak s Clary; šutke su hodali jedno uz drugo. Clary se osjećala dobro već zato što joj je Simon opet bio blizu – njega je prvog željela vidjeti kad se vratila u Alicante. Čvrsto ga je bila zagrlila, baš čvrsto, sretna što je živ, i dodirnula biljeg na njegovu čelu.

„Je li te spasio?” bila je upitala, očajnički želeći čuti da ono što mu je učinila nije bilo bezrazložno.

„Spasio me”, samo je rekao.„Voljela bih da ga mogu maknuti”, rekla je ona. „Željela bih znati što ti se sve može dogoditi

zbog njega.”

Uhvatio ju je za zapešće i nježno joj spustio ruku natrag na bok. „Bit ćemo strpljivi i vidjeti”, rekao je.

Dobro ga je promotrila, ali morala je priznati da se činilo kako biljeg nema nikakva vidljivog utjecaja na njega. Doimao se istim kao i uvijek. Onaj stari Simon. Jedino se češljao malko drukčije kako bi prekrio biljeg; tko nije znao da je ondje, nikad ga ne bi uočio.

„Kako je prošlo zasjedanje?” upitala ga je sada Clary, brzo ga odmjerivši od glave do pete da vidi je li se dotjerao za proslavu. Nije, ali teško da ga je mogla kriviti – osim traperica i majice koje je nosio, i nije imao ništa drugo za obući. „Koga su izabrali?”

„Raphaela nisu“, reče Simon, zvučeći kao da je zadovoljan zbog toga, „nego nekog

drugog vampira. Ima pretenciozno ime. Ponoćnik15

ili nešto slično.”„Znaš, pitali su me želim li nacrtati simbol novog Vijeća”, reče Clary. „To je velika čast.

Pristala sam. Bit će sastavljen od rune Vijeća okružene simbolima četiri donjosvjetske rase. Mjesecom za vukodlake, a za vile, mislila sam, djetelinom s četiri lista. Knjigom čarolija za vješce. Ali ne mogu se sjetiti ničega za vampire.”

„Očnjak?” predložio je Simon. „Možda i da kapa krv s njega.” Pokazao je zube.

„Hvala”, reče Clary. „Zbilja si mi od velike pomoči.”

„Drago mi je što su ti to ponudili”, reče Simon ozbiljnije. „Zaslužila si tu čast. Ako ćemo pravo, zaslužila si medalju za ono što si učinila. Za runu savezništva i sve ostalo.”

Clary je slegnula ramenima. „Ne znam baš. Mislim, bitka je na koncu potrajala jedva desetak minuta. Nisam sigurna da sam mnogo pomogla.” ‘„Bio sam u toj bitci. Clary”, reče Simon. „Možda je potrajala desetak minuta, ali bilo mi je to najgorih deset minuta u životu. Ne želim zapravo pričati o tome, ali reći ću ti da bi i u tih deset minuta bilo mnogo više mrtvih da nije bilo tebe. Osim toga, bitka je bila samo dio svega. Da nisi ono poduzela, ne bi bilo novog Vijeća. Bili bismo sjenolovci i donjosvjećani koji se mrze, a ne sjenolovci i donjosvjećani koji zajedno idu na zabavu.” Clary je osjećala sve krupniju knedlu u grlu; zurila je ravno preda se, prisiljavajući se da ne zaplače. „Hvala, Simone.” Načas se krzmala, tako kratko da bi svakome osim Simonu to promaklo. Nije mu promaklo ni sada.

„Što te muči?” upitao je.„Pitam se što ćemo kad se vratimo kući”, rekla je. „Mislim, znam da se Magnus pobrinuo da

tvoja mama ne ludi što te nema, ali... škola. Propustili smo jako mnogo nastave. A čak ne znam ni...”

„Ti se ne vraćaš”, reče Simon tiho. „Misliš da ne znam? Sada si sjenolovka. Obrazovanje ćeš završiti u Institutu.”

„A ti? Ti si vampir. Zar ćeš se jednostavno vratiti u srednju školu?

„Pa da”, reče Simon i iznenadi je. „Vratit ću se. Želim živjeti normalno koliko god je to moguće. Želim ići u srednju školu, na fakultet i sve to.” Stisnula mu je ruku. „Onda sve to trebaš i imati.” Osmjehnula mu se. „Naravno, svi će poludjeti kad se pojaviš u školi.”

„Poludjeti? Zašto?”

„Zato što si sad mnogo privlačniji nego kad si otišao.” Slegnula je ramenima. „Istina je. Jamačno je riječ o vampirskom faktoru.”

Simon je izgledao zbunjeno. „Sada sam privlačniji?”

„Definitivno. Mislim, pa pogledaj njih dvije. Obje su totalno zainteresirane za tebe.” Pokazala je pred njih, gdje su na samo metar udaljenosti zajedno šetale Isabelle i Maia; pognule su glave jedna prema drugoj.

Simon je usmjerio pogled prema djevojkama. Clary bi se mogla zakleti da se zacrvenio. „Zbilja? Katkad se druže i šapću, zureći u mene. Nemam pojma o čemu se radi.”

„Jasno da nemaš.” Clary se nacerila. „Jadničku, dvije slatke cure bore se za tvoju ljubav. Život ti je zbilja težak.”

„Dobro, onda mi reci koju da izaberem.”

„Nema šanse. To ti moraš odlučiti.” Ponovo je spustila glas. „Gle, možeš izlaziti s kim god želiš. Ja ću te u potpunosti podržati. Uvijek sam za podršku. Podrška mi je drugo ime.”

„A zato mi nikad nisi rekla svoje drugo ime. I mislio sam da se sramiš zbog njega.”

Clary se ne obazre na te riječi. „Ali nešto mi obećaj, može? Znam kakve cure postanu. Znam da mrze kad im dečki imaju bivšu djevojku za najboljeg prijatelja. Obećaj mi da me nećeš potpuno odrezati iz života. Da ćemo se ponekad družiti.”

„Ponekad?” Simon je odmahivao glavom. „Clary, ti si luda.”

Snuždila se. „Želiš reći–”

„Želim reći da nikad ne bih izlazio s djevojkom koja bi ustrajala na tome da te odrežem iz života. O tome nema rasprave. Želiš komadić sve ove krasote?” Pokazao je na sebe. „E pa, moja najbolja prijateljica ide u paketu s time. Odrezao bih te iz života, Clary, jednako kao što bih si odrezao desnu ruku da je nekome darujem za Valentinovo.”

„Odvratno”, rekla je Clary. „Zar baš uvijek moraš reći nešto takvo?” Nacerio se. „Moram.”

Trg anđela bio je gotovo neprepoznatljiv. Na drugom kraju trga Dvorana je bliještala bijelim sjajem, djelomice skrivena okićenom šumom golemih stabala koja su se dizala iz središnjeg prostora. Bilo je očito da je šuma stvorena čarolijom – premda, pomisli Clary sjećajući se Magnusove sposobnosti da u tren oka seli namještaj i šalice kave svud po Manhattanu, možda su stabla prava, samo presađena. Bila su visoka gotovo kao demonski tornjevi; srebrnasta debla bila su im omotana vrpcama, a u šuštave zelene mreže grana bila su im zataknuta raznobojna svjetla. Trg je mirisao na bijelo cvijeće, dim i lišće. Uz njegove rubove ukrug su bili postavljeni stolovi i dugačke klupe, a skupine sjenolovaca i donjosvjećana gomilale su se oko njih, smijući se, pijući i razgovarajući. No unatoč smijehu, u tom ozračju proslave osjećala se i melankolija – tuga je išla bok uz bok s radošću.

Trgovine koje su obrubljivale trg širom su otvorile vrata i svjetlo iz njih razlijevalo se po pločniku. Sudionici proslave strujali su amo-tamo, noseći tanjure s hranom i visoke čaše s vinom i tekućinama jarkih boja. Simon je promatrao kako mimo njega poskakuje kelpi, noseći čašu plave tekućine, na što je podigao obrve.

„Ovo nije poput Magnusove zabave”, umirila ga je Isabelle. „Sva pića trebala bi biti sigurna.”

„„Trebala bi biti?” Alineje izgledala zabrinuto.Alec pogleda prema minijaturnoj šumi; raznobojna svjetla odražavala su mu se u plavim

šarenicama. U sjeni jednog stabla stajao je Magnus i razgovarao s djevojkom bujne svijetlosmeđe kose u bijeloj haljini. Okrenula se kad je Magnus pogledao prema njima i oči joj se načas sretnu s Clarynima. Bilo je nešto poznato u vezi nje, ali Clary nije mogla pogoditi što točno.

Magnus se odvojio od djevojke i prišao im, a ona je kliznula u sjene stabala i nestala. U dugom salonskom kaputu preko ljubičastog svilenog prsluka Magnus je bio odjeven poput viktorijanske gospode. Četvrtast rupčić s izvezenim inicijalima M. B. virio mu je iz džepa na prsluku.

„Lijep prsluk”, osmjehnuo se Alec.

„Bi li želio jedan baš takav?” upitao je Magnus. „U kojoj god boji hoćeš, naravno.”

„Nije mi stalo do odjeće”, pobunio se Alec.

„Sviđa mi se to kod tebe”, napomene Magnus, „ali jednako bih te volio da imaš, recimo, jedno dizajnersko odijelo. Što kažeš? Dolce? Zegna? Armani?”

Alec je zlovoljno puhao, Isabelle se smijala, a Magnus je iskoristio priliku i nagnuo se prema Clary te joj šapnuo na uho: „Stube Dvorane Sporazuma. Kreni.”

Željela ga je upitati što joj time želi reći, ali već se opet okrenuo prema Alecu i drugima. Osim toga, imala je osjećaj da zna što joj je poručio. Na odlasku je stisnula Simonovo zapešće; on se okrene i osmjehne joj se pa se vrati razgovoru s Maiom.

Prelazila je trg hodajući rubom glamurozne šume, ulazeći i izlazeći iz sjena. Stabla su dopirala do podnožja stuba Dvorane i vjerojatno su zato bile puste. Ali ne sasvim. Gledajući prema vratima, Clary je razabrala poznat crn obris kako sjedi u sjeni potpornog stupa. Srce joj brže zakuca.

Jace.

Prije no što se krenula uspinjati stubama, podignula je skute haljine u strahu da ne stane na tanašnu tkaninu i podere je. Približivši se Jaceu, zamalo je poželjela da se odjenula uobičajeno; sjedio je s leđima na stupu i netremice promatrao trg u najobičnijoj ovozemaljskoj odjeći – trapericama, bijeloj košulji i crnoj jakni. I valjda po prvi put otkad ga je znala, pomislila je Clary, činilo se da ne nosi oružje.

Iznenada se osjetila pretjerano dotjeranom. Zaustavila se na maloj udaljenosti od njega, odjednom ne znajući što bi rekla.

Kao da je osjetio da je ondje. Jace je podigao glavu. Nešto je držao u krilu, vidjela je, srebrnastu kutiju. Izgledao je umorno. Ispod očiju imao je sjene, a svijetlozlatna kosa bila mu je neuredna. Oči mu se rašire. „Clary?”

„Tko bi drugi bio?”

Nije se osmjehnuo. „Ne sličiš na sebe.”„To je zbog haljine.” Nesigurno je poravnala tkaninu. „Obično ne nosim ovako... lijepe stvari.”

„Uvijek si lijepa”, reče on, a ona se sjeti trenutka kad joj je prvi put rekao da je lijepa, u stakleniku Instituta. Nije to rekao kao kompliment, već kao da iznosi činjenicu, kao da govori da ima crvenu kosu ili da voli crtati. „Ali izgledaš... daleko. Kao da te ne mogu dodirnuti.”

Prišla mu je i sjela pokraj njega na široku najgornju stubu. Kroz tkaninu haljine osjećala je hladnoću kamena. Ispružila je ruku prema njemu; lagano je drhtala, jedva dovoljno da se primijeti. „Dodirni me”, rekla je. „Ako želiš.”

Uhvatio joj je ruku i nakratko je položio na svoj obraz. Potom ju je vratio u njezino krilo. Clary malko zadrhti, sjetivši se Alineinih riječi u Isabelleinoj spavaćoj sobi. Možda ga više i ne zanimaš toliko. Mislim, sad kad vaš odnos nije zabranjen. Rekao je da ona izgleda daleko, no njegove oči gledale su je kao iz udaljene galaksije.

„Što je u kutiji?” upitala je. I dalje je jednom rukom čvrsto stiskao srebrni kvadar. Bio je to naizgled skupocjen predmet, istančano graviran uzorcima ptica.

„Ranije danas bio sam kod Amatis, tražio sam te”, reče on. „Ali nije te bilo. Pa sam razgovarao s Amatis. Ovo sam dobio od nje.” Pokazao je na kutiju. „Pripadala je mom ocu.”

Clary ga je trenutak samo zbunjeno promatrala. To je pripadalo Valentineu ?,pomislila je najprije, a onda iznenađeno shvatila: Ne, nije mislio na njega. „Pa da”, rekla je. „Amatis je bila udana za Stephena Herondalea.”

„Pregledao sam kutiju”, reče on. „Pročitao pisma, dnevnik. Mislio sam da ću ako to učinim, osjetiti nekakvu povezanost s njim. Da će me s tih papira nešto zapljusnuti i reći mi: Da, to je tvoj otac. Ali ne osjećam ništa. To su samo papiri koje je bilo tko mogao ispisati.”

„Jace”, reče ona blago.

„Evo još jednog problema”, reče on. „Više nemam ime, zar ne? Nisam Jonathan Christopher – to je bio netko drugi. Ali na to sam ime navikao.”

„Tko ti je dao nadimak Jace? Jesi li ga sam smislio?”Jace je odmahnuo glavom. „Ne. Valentine me uvijek zvao Jonathan. A tako su me zvali i

kad sam stigao u Institut. Nikad zapravo nisam trebao pomisliti da mi je ime Jonathan Christopher – to je bila slučajnost. Ime sam doznao iz očeva dnevnika, ali nije se radilo o meni. Nije bilježio moj napredak, nego Seb... Jonathanov. Kad sam rekao Maryse da mi je drugo ime Christopher, naprosto je zaključila da je pogrešno zapamtila i da je Christopher doista drugo ime Michaelova sina. Naposljetku, bilo je prošlo deset godina. No tada me počela zvati Jace – kao da mi je željela dati novo ime, ime koje je pripadalo njoj i mom životu u New Yorku. I svidjelo mi se. Ime Jonathan nikad mi se nije sviđalo.” Preokrenuo je kutiju u rukama. „Pitam se je li Maryse znala. Ili pretpostavljala, iako nije željela znati. Voljela me... i nije željela vjerovati u to.”

„Zbog toga je i bila onoliko uzrujana kad je otkrila da si zbilja Valentineov sin”, reče Clary. „Jer smatrala je da je trebala znati. Zapravo je ipak znala. Ali nikad ne želimo vjerovati u takve stvari o ljudima koje volimo. I, Jace, imala je pravo u vezi tebe. Imala je pravo u vezi istinskog tebe. I imaš ime. Zoveš se Jace. To ti ime nije dao Valentine, nego Maryse. Neko ime je važno, i tvoje, jedino ako ga dobiješ od nekog tko te voli.”

„Jace i kako još?” upita on. „Jace Herondale?”

„Daj, molim te”, reče ona. „Ti si Jace Lightwood. Znaš to.”Pogledao ju je u oči. Njegove su bile gusto zasjenjene trepavicama i zlatan sjaj bio im je

zatamnjen. Clary je pomislila kako sada izgleda malo manje daleko, no možda joj se samo pričinilo.

„Možda si drukčiji no što si mislio”, nastavila je, očajnički se nadajući da će razumjeti što je željela reći. „Ali nitko se ne može promijeniti preko noći. Nećeš automatski zavoljeti Stephena samo zato što si otkrio da ti je on biološki otac. I ne moraš. Valentine nije tvoj pravi otac, ali ne zato što u žilama nemaš njegovu krv. On nije tvoj pravi otac jer se nije ponašao poput oca. Nije se brinuo o tebi. Lightwoodovi su se uvijek brinuli o tebi. Oni su tvoja obitelj. Baš kao što su mama i Luke moja.” Dotakla mu je rame pa povukla ruku. „Oprosti”, rekla je. „Držim ti predavanje, a vjerojatno si došao ovamo kako bi bio sam.”

„U pravu si”, reče on.Clary osjeti kako gubi zrak. „Dobro onda. Idem ja.” Ustala je, zaboravivši podignuti haljinu, pa

je zamalo stala na obrub.

„Clary!” Spustivši kutiju, Jace žurno ustane pomažući si rukama. „Clary, čekaj. Nisam tako mislio. Nisam htio reći da želim biti sam, nego da si u pravu u vezi Valentinea... u vezi Lightwoodovih...”

Okrenula se i pogledala ga. Stajao je napola u sjeni; jarka, raznobojna svjetla s proslave ispod njih bacala su mu neobične uzorke po koži. Sjetila se trenutka kad ga je prvi put ugledala. Mislila je da izgleda kao lav. Lijepo i smrtonosno. No sada joj je izgledao drukčije. Nestalo je one njegove čvrste zaštitne navlake koju je nosio poput oklopa; umjesto nje nosio je svoje ozljede, otvoreno i ponosno. Nije upotrijebio stelu čak ni da ukloni modrice s lica, s linije čeljusti, s vrata ponad ovratnika košulje. Ali ipak joj je izgledao lijepo, ljepše nego prije, jer sada se doimao ljudski – ljudski i stvarno.

„Znaš”, započela je, „Aline je rekla da te možda više neću zanimati. Sada kad naš odnos nije zabranjen. Sada kad možeš biti sa mnom ako to želiš.” Lagano je zadrhtala u tanašnoj haljini, čvrsto se uhvativši za laktove. „Je li u pravu? Zanimam li te... još?”

„Zanimaš li me? Kao da si... knjiga ili vijest? Ne, ne zanimaš me. Ti me–” Zastao je, nesigurno tražeći pravu riječ kao što se u mraku tapka u potrazi za prekidačem za svjetlo. „Sjećaš li se onoga što sam ti jednom rekao? Da se osjećam kako se svemir šali sa mnom zbog toga što si mi sestra? Da se šali s nama?”

„Sjećam se.”„Nikad nisam povjerovao u to”, reče on. „Mislim, povjerovao sam na neki način – dopustio sam

da me to nagna u očaj, ali nikad to nisam osjetio. Nikad nisam osjetio da si mi sestra. Jer nisam prema tebi osjećao ono što bi se trebalo osjećati prema sestri. Ali to ne znači da nisam osjećao da si dio mene. To sam uvijek osjećao.” Vidjevši njezin zbunjeni izraz lica, nestrpljivo je zastao u glasan uzdah. „Ne objašnjavam kako treba. Clary, mrzio sam i najmanju pomisao da si mi sestra. Mrzio sam i najmanju pomisao da nešto nije u redu sa mnom zbog onoga što osjećam prema tebi. Ali–”

„Ali što?“ Claryno je srce udaralo tako brzo da joj se već poprilično vrtjelo.

„Vidio sam da Valentine s užitkom gleda što osjećam prema tebi. I ti prema meni. Iskoristio je to kao oružje protiv nas. I zbog toga sam ga zamrzio. Zbog toga sam ga zamrzio više no zbog ičeg drugog što mi je učinio, a baš zbog toga sam se okrenuo protiv njega –možda sam upravo to i morao napraviti. Jer katkad nisam znao bih li ga slijedio ili ne. Bio je to težak izbor – tako težak da ga se najradije ne bih želio sjećati.” Glas mu je bio napet.

„Jednom sam te pitala imam li izbora”, podsjetila ga je Clary. „Rekao si: ‘Uvijek imamo izbora.’ Ti si se izabrao suprotstaviti Valentineu. To je bio tvoj konačni izbor i nije važno koliko ti je teško bilo donijeti takvu odluku. Važno je da si je donio.”

„Znam. Samo želim reći da vjerujem kako sam tu odluku donio dijelom zbog tebe”, reče Jace. „Otkad sam te upoznao, sve što sam činio bilo je dijelom zbog tebe. Ne mogu bez tebe. Clary – moje srce, krv, um ni bilo koji drugi dio mene ne može bez tebe. I ne želi.”

„Ne?” šapnula je.Koraknuo je prema njoj. Zapiljio se u njezino lice kao da ne može svrnuti pogled. „Uvijek sam

mislio da te ljubav čini glupim. Slabim. Lošim sjenolovcem. Ljubav sve uništi. Vjerovao sam u to.”

Ugrizla se za usnu, ali ni ona nije mogla svrnuti pogled s njega.

„Mislio sam da biti dobar ratnik znači da ti nije stalo ni do čega, a osobito do samog sebe”, reče on. „Izvrgavao sam se opasnosti kad god sam mogao. Bacao sam se demonima na put. Mislim da Alec zbog mene ima komplekse o sebi kao ratniku samo zato što želi živjeti.” Nakrivljeno se osmjehnuo. „A onda sam upoznao tebe. Bila si ovozemaljka. Slaba. Nisi bila ratnica. Nikad te nisu obučavali. A onda sam vidio koliko voliš svoju majku, koliko voliš Simona i kako si spremna otići u pakao da ih spasiš.

I zbilja si otišla u onaj vampirski hotel. Sjenolovci s desetljećem iskustva ne bi pokušali takvo što. Ljubav te nije učinila slabom; učinila te snažnijom od ikoga koga sam poznavao. Shvatio sam da sam ustvari ja slab.”

„Ne.“ Clary je bila potresena. „Nisi.”„Možda više ne.” Još je jednom koraknuo i sada joj je bio dovoljno blizu da je može dodirnuti.

„Valentine nije mogao vjerovati da sam ubio Jonathana”, reče. „Nije mogao vjerovati jer sam ja bio onaj slabiji, a Jonathan onaj s više obuke. Ako ćemo pravo, vjerojatno me trebao ubiti. Skoro mu je i uspjelo. Ali mislio sam na tebe – jasno sam te vidio ondje, kao da stojiš ispred mene i promatraš me, i znao sam da želim živjeti, da nikad ništa nisam toliko želio, pa makar samo da te još jednom vidim.”

Poželjela je da se može pomaknuti, ispružiti ruku i dotaknuti ga. Ali nije mogla. Ruke kao da su joj se smrznule na bokovima. Lice mu je bilo blizu njezina, tako blizu da je mogla vidjeti svoj odraz u njegovim zjenicama.

„I sada te gledam”, nastavi on, „a ti me pitaš želim li te još, kao da sam te uopće mogao prestati voljeti. Kao da bih se želio odreći onog što me najviše osnažilo. Ranije se nisam previše davao drugima, nisam se usuđivao – djeliće mene dobili su Lightwoodovi, Isabelle i Alec, za što su mi trebale godine – ali, Clary, od prvog trenutka kad sam te ugledao, bio sam samo tvoj. I još uvijek ti pripadam. Ako me želiš.”

Još je djelić sekunde nepomično stajala, a onda ga je nekako uhvatila za prednji dio košulje i privukla sebi. Obgrlio ju je, pritom je gotovo podigavši iz sandala, i ljubio je – ili je ona ljubila njega, nije bila sigurna i nije bilo važno. Njegove usne na njezinima ispunjavale su je elektricitetom; zgrabila ga je za ruke i snažno pritisnula uza se. Osjećala je kako mu srce udara ispod košulje i ošamutila je radost. Nijedno srce ne kuca niti može kucati kao Jaceovo.

Kad ju je napokon pustio, stala je hvatati zrak – bila je zaboravila disati. Dlanovima joj je obuhvatio lice, prstima prateći rubove njezinih jagodica. Svjetlo mu se vratilo u oči, jarko kao što je bilo kod jezera, ali sada je u njemu bilo i nestašnog iskrenja. „Eto”, rekao je. „Ovo nije bilo tako loše premda nije zabranjeno, jelda?”

„Imala sam i gorih od tebe”, drhtavo se nasmijala.

„Znaš”, nagnuo se on i usnama lagano prešao preko njezinih, „ako se brineš zbog nedostatka zabrane, i dalje mi možeš zabranjivati neke stvari.”

„Kakve stvari?”

Na usnama je osjetila da se osmjehnuo. „Ovakve.”

Nakon nekog vremena sišli su stubama do trga, gdje se mnoštvo počelo okupljati u iščekivanju vatrometa. Isabelle i drugi pronašli su stol u blizini jednog ugla i natiskali se oko njega na klupama i stolcima. Kad su im se približili, Clary se spremi maknuti ruku iz Jaceove – a onda se zaustavi. Mogli su se držati za ruke ako su željeli. U tome nije bilo ničeg pogrešnog. Zbog te pomisli gotovo ostane bez daha.

„Tu ste!” Isabelle razdragano doskakuće do njih s čašom svijetloružičaste tekućine, koju je hitro pružila Clary. „Probaj malo ovoga!”

Clary je napregnula oči. „Hoće li me to pretvoriti u glodavca?”

„Imaj malo povjerenja! Mislim da je to sok od jagode”, reče Isabelle. „I jako je fin. Jace?” Ponudila mu je čašu.

„Ja sam muškarac”, odvratio joj je, „a muškarci ne piju ružičasta pića. Stoga pođi, ženo, i donesi mi nešto smeđe.”

„Smeđe?” Isabelle napravi grimasu.

„Smeđe je muževna boja”, reče Jace, slobodnom rukom povukavši zalutali uvojak Isabelleine kose. „Evo, pogledaj – Alec je nosi.”

Alec tužno pogleda svoj džemper. „Bio je crn”, reče. „Ali izblijedio je.”

„Možeš izgledati galantnije s obručem za kosu sa šljokicama”, predloži Magnus, pružajući svom dečku svjetlucavi plavi predmet. „Samo ideja.”

„Odupri se iskušenju, Alec.” Simon je sjedio na rubu niskog zida pokraj Maie, no činilo se

kako je ona u dubokom razgovoru s Aline. „Izgledat ćeš kao Olivia Newton-John u Ksanaduu16

.”

„Ima i gorih stvari”, napomenuo je Magnus.

Simon je ustao sa zida te prišao Clary i Jaceu. S rukama u stražnjim džepovima traperica poduži ih je trenutak proučavao pa tek onda progovorio.

„Izgledaš sretno”, rekao je Clary. Svrnuo je pogled na Jacea. „Bolje za tebe da tako izgleda.”

Jace podigne obrvu. „Je l’ sad slijedi onaj dio kad ti kažeš da ćeš me ubiti ako je povrijedim?”

„Ne”, reče Simon. „Ako povrijediš Clary, ona će biti posve sposobna da te sama ubije. Vjerojatno raznovrsnim oružjem.”

Jace je izgledao kao da mu se svidjela ta pomisao.

„Gle”, nastavi Simon, „samo želim reći da je u redu ako ti se ne sviđam. Ako usrećuješ Clary, ja protiv tebe nemam ništa.” Ispružio je ruku. Jace smetena izraza lica ispusti Clarynu ruku i prihvati Simonovu.

„Nije istina da mi se ne sviđaš”, reče. „Zapravo, baš zato što mi se sviđaš, dat ću ti savjet.”

„Savjet?” Simon je izgledao oprezno.

„Vidim da ti vampirski pristup donosi određene uspjehe”, reče Jace, glavom pokazavši na Isabelle i Maiu. „Svaka čast. Mnoge cure vole tu shemu – osjećajan i nemrtav. Ali što se tiče onog glazbeničkog pristupa ja bih ga se ostavio da sam na tvom mjestu. Vampirske rock-zvijezde su zastarjele, a ionako ne možeš biti nešto posebno dobar.”

Simon je uzdahnuo. „Postoji li ikakva mogućnost da se preispitaš u tom dijelu gdje ti se ne sviđam?”

„Dosta vas dvojica”, reče Clary. „Ne možete se zauvijek ponašati kao mamlazi jedan prema drugom.”

„Tehnički gledano”, reče Simon, „ja mogu.”

Jace je zahroptao, a Clary za koji trenutak shvati da se pokušava suzdržati od smijeha i da mu to uspijeva tek polovično.

Simon se nacerio. „Jesam te.”

„E pa, ovo je doista prekrasan trenutak”, reče Clary. Pogledom je potražila Isabelle, koja bi vjerojatno bila gotovo jednako sretna kao ona što se Simon i Jace slažu, iako na neki svoj osebujni način.

No ugledala je nekog drugog.Na samom rubu glamurozne šume, gdje su se sjene stapale sa svjetlom, stajala je vitka

žena u zelenoj haljini boje lišća; duga crvena kosa bila joj je skupljena straga zlatnim obručem.

Svijetla kraljica. Gledala je ravno u Clary i kad su im se pogledi sreli, mršavom ju je rukom pozvala k sebi. Dođi.

Clary nije bila sigurna radi li se o njezinoj vlastitoj želji ili čudnovatoj prinudi Vilinskoga naroda, no odmaknula se od drugih promrmljavši ispriku te pošla prema rubu šume, pronalazeći put između raspojasanih sudionika proslave. Približivši se Kraljici, postala je svjesna da u neposrednoj blizini dominiraju vile; stajale su u krugu oko svoje Gospe. Čak i kad se željela prikazati sama. Kraljica nije bila bez svojih dvorana.

Zapovjedno je podignula ruku. „Dotle”, rekla je. „Ne bliže.”

Clary se zaustavila nekoliko koraka od Kraljice. „Gospo”, reče, sjećajući se kako ju je Jace formalno oslovljavao na Svijetlom dvoru. „Zašto me pozivate k sebi?”

„Željela bih uslugu od tebe”, reče Kraljica bez ikakva uvoda. „Dakako, zauzvrat bih ja tebi obećala uslugu.”

„Uslugu od mene?“ reče Clary začuđeno. „Ali... čak vam se i ne sviđam.”

Kraljica dugačkim blijedim prstom zamišljeno dotakne usne. „Za razliku od ljudi, Vilinski narod ne vodi previše računa o sviđanju. Možda o ljubavi i mržnji. Oba su osjećaja korisna. Ali sviđanje...“ Otmjeno je slegnula ramenima. „Vijeće još nije odlučilo koga bi od našeg naroda voljelo vidjeti kao svog člana. Znam da ti je Lucian Graymark poput oca.

Poslušao bi tvoju molbu. Željela bih da ga zamoliš da za tu zadaću izaberu mog viteza Meliorna.”

Clary se mislima vrati u Dvoranu Sporazuma, kada je Meliorn rekao da se ne želi boriti u bitci ako se ne budu borila i Djeca noći. „Mislim da se Lukeu baš i ne sviđa.”

„Opet ti govoriš o sviđanju“, reče Kraljica.„Kad sam vas vidjela na Svijetlom dvoru”, reče Clary, „Jacea i mene zvali ste bratom i

sestrom. Ali znali ste da zapravo nismo brat i sestra, zar ne?” Kraljica se osmjehne. „Ista krv teče vašim žilama”, rekla je. „Krv anđela. Svi oni koji imaju anđelovu krv u osnovi su braća i sestre.”

Clary je zadrhtala. „Ipak ste nam mogli reći istinu. A niste.”„Rekla sam ti istinu kako sam je vidjela. Svi mi govorimo istinu onako kako je vidimo, zar ne?

Jesi li se ikad zapitala kakve se neistine možda kriju u onome što ti je ispričala majka, neistine koje su joj u toj priči poslužile svrsi? Zar doista misliš da znaš baš svaku tajnu iz svoje prošlosti?”

Clary je oklijevala. Ne znajući zašto, odjednom je u glavi začula glas madam Dorothee. Zaljubitćeš se u pogrešnu osobu, rekla je nadrivještica Jaceu. Clary je bila pretpostavila da Dorotheanaprosto aludira na nevolje koje će im oboma donijeti Jaceova naklonost prema njoj. Pa ipak, znala je da postoje praznine u njezinu sjećanju – čak i sada je bilo stvari, događaja kojih se nije mogla sjetiti. Tajni koje nikad neće otkriti. Odustala je od njih, ocijenivši da su izgubljene i nevažne, ali

možda–Ne. Osjetila je kako steže ruke uz tijelo. Kraljičin otrov bio je suptilan ali moćan. Postoji li itko na

svijetu tko bi mogao reći da zna sve tajne o sebi? I zar neke tajne nije najbolje ostaviti nedirnute?

Odmahnula je glavom. „Možda na Svijetlom dvoru i niste lagali”, rekla je. „Ali bili ste bezobzirni”, okretala se. „A bezobzirnosti mi je dosta.

„Zar ćeš uistinu odbiti uslugu Kraljice Svijetlog dvora?” oštro je upitala Kraljica. „Ne dobiva svaki smrtnik takvu priliku.”

„Ne treba mi vaša usluga”, reče Clary. „Imam sve što želim.” Okrenula je leđa Kraljici i otišla.

Kad se vratila svom društvu, opazi da su im se priključili Robert i Maryse Lightwood, koji su se –iznenađeno je gledala – rukovali s Magnusom Baneom. Magnus je sklonio svjetlucavi obruč za kosu, bio je oličenje pristojnosti. Maryse je jednom rukom zagrlila Aleca. Ostali Claryni prijatelji sjedili su u skupini duž zida; spremala im se priključiti, kad osjeti kako je netko tapša po ramenu.

„Clary!” Bila je to njezina majka; smiješila joj se, a pokraj nje stajao je Luke. Držali su se za ruke. Jocelyn uopće nije bila dotjerana; nosila je traperice i komotnu košulju, koja, ako ništa, bar nije bila zamrljana bojom. Ali iz načina na koji ju je Luke gledao nije se moglo zaključiti ništa drugo osim da izgleda savršeno. „Drago mi je što smo te napokon pronašli.”

Clary se osmjehnula Lukeu. „Dakle, pretpostavljam da se ne seliš u Idris?”

„Ah”, odgovorio je. Nikad joj nije izgledao tako sretno. „Ovdašnja pizza je užasna.”Jocelyn se nasmijala i otišla popričati s Amatis, koja se divila lebdećem staklenom mjehuru

ispunjenom dimom, koji je neprestance mijenjao boju. Clary je pogledala Lukea. „Jesi li doistanamjeravao napustiti New York ili si to rekao samo kako bi je natjerao da napokon nešto poduzme?”

„Clary”, reče on, „šokiran sam što ti je takvo što uopće palo na pamet.” Osmjehnuo se pa se naglo uozbiljio. „Nemaš ništa protiv, zar ne? Znam da ovo znači veliku promjenu u tvom životu – mislio sam da bi se ti i majka možda mogle preseliti k meni jer se u vašem stanu trenutačno ne može boraviti–”

Clary frkne. „Velika promjena? Moj život već se u potpunosti promijenio. Nekoliko puta.”

Luke je pogledao prema Jaceu, koji ih je promatrao sa svog mjesta na zidu. Kimnuo im je, a kut usana mu se nakrivio u vedar smiješak. „Po svoj prilici je tako”, reče Luke.

„Promjena je dobra stvar”, reče Clary.

Luke je podigao ruku; runa savezništva mu je izblijedjela, kao i svima, ali na koži mu se i dalje nalazio bijeli izdajnički trag, ožiljak koji nikad neće posve nestati. „Baš tako.”

„Clary!” zazvala je Isabelle sa zida. „Vatromet!”

Clary je lagano udarila Lukea po ramenu i otišla se priključiti prijateljima. Poredali su na zidu, sjedeći jedno do drugog: Jace, Isabelle, Simon, Maia i Aline. Zaustavila se pokraj Jacea. „Ne vidim nikakav vatromet”, pogledala je Isabelle tobože srdito.

„Strpljenja, skakavče”, reče Maia. „Dobre stvari događaju se onima koji znaju čekati.”

„Uvijek sam mislio da se kaže: ‘Dobre stvari događaju se onima koji znaju četkati’”, reče Simon. „Nije ni čudo što sam cijeli život ovako zbrkan.

„‘Zbrkan’ je prava riječ”, reče Jace, ali bilo je očito da tek djelomično prati razgovor; gotovo

odsutno dohvatio je Clary i privukao je gotovo refleksno. Leđima se naslonila na njegovo rame

gledajući u nebo. Tamni svod osvjetljavali su samo demonski tornjevi blagim srebrno-bijelim sjajem. „Kamo si otišla?” upitao je tako tiho da ga je samo ona mogla čuti. „Svijetla kraljica htjela je da joj učinim uslugu”, reče Clary. „Zauzvrat je ona meni željela učiniti uslugu.” Osjetila je da se Jace napeo. „Opusti se. Odbila sam je.”

„Malo bi ljudi odbilo uslugu Svijetle kraljice”, reče Jace.

„Rekla sam joj da mi ne treba usluga”, reče Clary. „Rekla sam joj da imam sve što želim.”

Jace se na to tiho nasmijao i kliznuo rukom uz njezinu sve do ramena; prstima se nemarno igrao s lančićem oko njezina vrata. Clary spusti pogled prema srebrnom odsjaju na svojoj haljini. Nosila je prsten Morgensternovih otkad joj ga je Jace ostavio. Katkad se pitala zašto. Zar je doista željela da je nešto podsjeća na Valentinea? S druge strane, je li dobro sve zaboraviti?

Ne možeš izbrisati sve što ti u sjećanju izaziva bol. Nije željela zaboraviti Maxa i Madeleine, ni Hodgea ni Inkvizitora, pa čak ni Sebastiana. Svako sjećanje ima vrijednost; čak i ono loše. Valentine je želio zaboraviti: zaboraviti da se svijet morao promijeniti, kao i svi sjenolovci, zaboraviti da donjosvjećani imaju dušu, a sve su duše važne u ustroju svijeta. Na umu su mu bile samo razlike između sjenolovaca i donjosvjećana. No propast su mu donijele njihove sličnosti.

„Clary”, reče Jace, prenuvši je iz misli. Snažnije ju je obujmio i ona podigne glavu; prve rakete krenule su u zrak i gomila je klicala. „Pogledaj.” Pogledala je baš kad su rakete eksplodirale u kišu iskri, koje su spuštajući se jedna po jedna, šarale oblake plamenim zlatnim sjajem, kao da s neba padaju anđeli.

Chita(m) team 11/2013

ZAHVALE

Kad se osvrneš na pisanje knjige, odmah shvatiš o kakvom se zajedničkom trudu radi i kako bi sve potonulo brzo poput Titanica da nije bilo pomoći prijatelja. S time na umu hvala ekipi NB i zvjezdanoj postavi Massachusettsa; hvala Elki, Emily i Eve Sinaiko na satima pomoći u smišljanju zapleta i Holly Black na satima strpljivog, višestrukog iščitavanja istih prizora. Hvala Libbi Bray što je nabavljala peciva i na kauču za pisanje, Robin Wasserman što me ometala isječcima iz Tračerice,Maureen Johnson što je zastrašujuće zurila u mene dok sam pokušavala raditi i Justine Larbalestier te Scottu Westerfeldu što su me tjerali da se maknem s kauča i odem nekamo pisati. Također, hvala Ioani na pomoći oko mojeg (nepostojećeg) rumunjskog. Kao i uvijek, hvala mom agentu Barryju Goldblattu; mojoj urednici Karen Wojtyla; ekipama iz Simon&Schustera i Walker Booksa što su poduprli ovu seriju te Sarah Payne na izvršenim promjenama mnogo nakon zadnjeg roka. Naravno, hvala mojoj obitelji – majci, ocu, Jimu i Kate, klanu Esonsovih, te dakako Joshu, koji još uvijek misli da se Simon temelji na njemu (a možda je i u pravu)