− 1 −

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Ulica Republike Austrije 16

10000 ZAGREB

Zagreb, 10. svibnja 2013.

Poštovanim autorima i autoricama!

Na početku želimo istaknuti da iznimno cijenimo inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje da

se napiše pravopis i učini ga se javno dostupnim. Jednako tako cijenimo i javnu objavu radne inačice i

omogućivanje upućivanja prijedloga i komentara. Čin je to hrabar, a vjerojatno i naporan. Baš zbog

potonjega molimo autore da strpljivo pristupe svim prijedlozima: projekt je odviše važan da bi mu se

pristupilo drukčije. Cilj je da pravopisni priručnik na kraju bude uistinu upotrebljiv. Pri dostizanju toga

cilja ne valja smetnuti s uma da više nije moguće jednim potezom pera promijeniti pravila pisanja:

danas može pisati svatko tko želi i nikakva radikalnija promjena pravopisa ne može se provesti bez

privole govornika.

S obzirom na to da javna rasprava traje već neko vrijeme, vjerujemo da su autori dobili niz

konstruktivnih prijedloga oko „popularnih” jezičnih pitanja i mi vjerojatno više ne možemo značajnije

doprinijeti tim temama. Stoga ćemo se pozabaviti drugim aspektima, posebice dijelom o pisanju

velikih i malih početnih slova, koji nam se čini nešto problematičnijim. Za ostala ćemo područja dati

tek usputne primjedbe.

1. Navodnici. Iako nisu prvi po redu, mi smo ih prve zamijetili nakon što smo nasumce otvorili radnu

inačicu Hrvatskoga pravopisa. Iako su i u prošlosti postojali pravopisi koji su propisivali navodne

znakove poput ovih koji se navode u Hrvatskome pravopisu, ipak su posljednjih desetljeća u upotrebi

(posebice pri pisanju rukom) češći oni koji izgledaju ovako: „ ”. Zbog toga smatramo da bi bilo bolje

upotrijebiti te navodnike; oni se uče u i školama i upravo njih donosi većina recentnih pravopisnih

priručnika.

„tekst“ > „tekst”

2. Abeceda. Bilo bi dobro dodati pisana slova i ispraviti omašku kod slova Ć na 7. stranici.

3. Neujednačeni naslovi. U oko upadaju i dva neujednačena naslova na drugoj stranici s pravilima

(„Glas č” i „Glas ć”). Takvih neujednačenosti u tekstu ima još i valjalo bi ih ispraviti.

− 2 −

Prve su tri točke plod naše profesionalne preosjetljivosti; nakon što smo na prvih nekoliko stranica

uočili omaške, odlučili smo da nema smisla da ih sve popisujemo. Najtoplije preporučujemo da se

tekst još nekoliko puta detaljno iščita prije konačne objave.

4. Kajkavska i čakavska zemljopisna imena te pridjevi izvedeni iz njih. Možda bi bilo dobro da se dio

o pisanju kajkavskih zemljopisnih imena malo proširi i detaljnije opiše jer je ovako prilično

neodređen: koja su se to kajkavska imena uobičajila pisati sa slovom ć, a koja ne, koja se mogu pisati

na oba načina, a možda bi bilo dobro i dati prednost nekom rješenju pri nedoumici. Budući da se pri

odabiru oblika bašćanski „izašlo ususret” čakavskomu izgovoru (nauštrb pravilima standardnoga

jezika), stječe se dojam da je kajkavski u nepovoljnijem položaju zbog svojevrsnoga nametanja glasa

ć, koje tomu narječju nije svojstveno.

5. Izvedenice od imenice kost. Pohvaljujemo prijedlog da se izvedenice od ove imenice pišu sa

slovom ć jer je tako nedvojbeno sustavnije i logičnije nego ih objašnjavati uz pomoć zastarjelice

koska.

6. Camusja, Camusjem, Camusjev... Iako će, vjerujemo, većini govornika ovo izgledati prilično

nezgrapnim rješenjem, držimo da ga ne treba odmah odbacivati, odnosno da se o njemu može

razmisliti. Osobno nam ni rješenje Camusa, Camusem i Camusev nije loše. Pretpostavljamo da je

slovo j dodano kako bi se govornicima olakšao „izbor” između oblika Camusjem/Camusjev i

Camusom/Camusov (kako većina govornika pogrešno piše), to jest kako bi se govornike „navelo” na

upotrebu sustavnijih oblika. Ipak, valja razmisliti je li umetanje slova j uistinu potrebno.

Nažalost, prijedlog pravopisa ne donosi problematične imenice koje pri pisanju završavaju grafemom

iza kojega ne dolazi prijeglas, ali pri izgovoru završavaju baš takvim glasom, to jest imenice Bosch i

Bush. Smatramo da bi sklonidbu ovakvih imenica trebalo zapisivati prema izgovoru (Boschem i

Bushem), a na isti način i izvoditi pridjeve (Boschev i Bushev) jer će ih govornici izgovarati upravo

onako kako se zapisuju, to jest ne možemo očekivati (niti za tim postoji potreba) da će itko oblik

Boschom izgovoriti kao /bošem/.

7. Ispadanje suglasnika. Na 11. stranici (otprilike pet − pet i pol prsta od dna stranice) piše:

„Ne bilježi se: (…) b) t ili d u skupinama stn, zdn u oblicima i izvedenicama od domaćih riječi: mastan −

masna − masno − masni; nuždan − nužna − nužno − nužni (…)”

No ne donosi se primjer za skupinu zdn, nego ždn, koja pak nije navedena. Predlažemo da se pored

oblika nuždan dopusti i u upotrebi češći nužan. Naime, unatoč normativnim preporukama, velika

većina govornika uopće ne zna da u standardnome jeziku ovaj pridjev glasi nuždan. Na svojoj smo

fejzbučnoj stranici proveli anketu (https://www.facebook.com/questions/519564161413432/), koja

− 3 −

je pokazala da bi svega otprilike osam posto naših sljedbenika odabralo normativno preporučen

oblik. Valjda uzeti u obzir i činjenicu da nije riječ ni o kakvome stručnome ispitivanju, a ni o

reprezentativnome uzorku ispitanika − naime naši su sljedbenici govornici koji njeguju jezik nešto više

od prosjeka. Mogli bismo iz toga zaključiti da bi istraživanje na reprezentativnome uzorku govornika

pokazalo još manji postotak onih koji znaju kako treba glasiti ovaj pridjev u nominativu muškoga

roda.

8. Pokriveni r. Nejasno nam je zašto se uz r nalazi pridjev u muškome rodu. Čini nam se da je bolje

upotrijebiti ustaljeni izraz „pokriveno r” umjesto upotrijebljenoga „pokriveni r”. (Što se tiče samoga

zapisivanja glasa jata iza pokrivenoga r, ne namjeravamo to posebno komentirati jer smatramo da su

to područje itekako pokrili drugi i da nemamo što novo reći, a i želimo se usredotočiti na ostale

probleme u hrvatskome jeziku.)

9. Prijedlozi koji ne označuju podrijetlo u osobnim imenima. Hrvatski pravopisni priručnici sve do

2007. nisu spominjali engleskoga vladara Ivana Bez Zemlje. Godine 2007. Matičin je pravopis

propisao da se prijedlozi koji ne označuju potjecanje i podrijetlo pišu velikim početnim slovom (dakle

Ivan Bez Zemlje, ali Ivan Vitez od Sredne). Prije navedenoga pravopisa ovaj se kralj spominje sada već

davne 1960. u Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika. U njemu se ne razlikuju prijedlozi koji

označuju potjecanje od drugih prijedloga, pa se preporučuje pisati Ivan bez Zemlje. (Pravopis iz 1960.

spominjemo isključivo kao elementarnu činjenica i nemamo se namjeru upuštati u bilo kakve

političke digresije.)

Potonji se način pisanja (Ivan bez Zemlje) preporučuje i u radnoj inačici pravopisa Instituta za hrvatski

jezik i jezikoslovlje. Pretpostavljamo da je riječ o pokušaju da se bez iznimke obuhvati cijela jedna

vrsta riječi, dakle prijedlozi (što svakako jest sustavnije), no s druge se strane jasno primijeti

semantička razlika između prijedloga od, na ili u u vlastitim imenima poput Zmaj od Bosne, Brod na

Kupi, Sveti Juraj u Trnju i prijedloga bez u imenu Ivan Bez Zemlje.

Prema našoj su anketi (https://www.facebook.com/bujicarijeci/posts/521373684565813) govornici

skloniji obliku Ivan Bez Zemlje. Možda bi bilo dobro ponovno razmotriti predloženo rješenje.

10. Odnosne zamjenice u osobnim imenima. Ovdje je riječ o pravilu koje, koliko nam je poznato,

dosad nije postojalo u pravopisnim priručnicima. S jedne strane možda možemo pretpostaviti logiku

kojom su se autori ravnali (nepunoznačne riječi pisati malim početnim slovom?), no ima li smisla

govornike činiti nepismenima radi toga? Zašto bi se malim slovom morale pisati odnosne zamjenice

ako se uvriježilo pisanje Bik Koji Sjedi, Medvjed Koji Stoji, Orao Koji Trči, Onaj Koji Nosi Svoj Kanu,

Onaj Koji Jest, a ne Bik koji Sjedi, Medvjed koji Stoji, Orao koji Trči, Onaj koji Nosi Svoj Kanu, Onaj koji

Jest? Čak i ako prihvatimo pravilo da se odnosne zamjenice u imenima pišu malim početnim slovom,

− 4 −

moramo se zapitati što je s ostalim zamjenicama. Ima li smisla uvoditi potpuno novo pravilo koje se

tiče samo nekih zamjeničkih oblika?

Pogledate li našu anketu (https://www.facebook.com/bujicarijeci/posts/521404941229354), vidjet

ćete da nitko nije odabrao oblik Medvjed koji Stoji. Nama je to dovoljno znakovito.

11. Članovi na početku rečenice. Iako se ističe da se članovi iz vlastitih imena pišu velikim početnim

slovom kada se nađu na početku rečenice (što je možda i nepotrebno naglašavati jer je pravilo o

pisanju velikoga početnog slova u prvoj riječi u rečenici „nadređeno” ostalim pravilima o pisanju

velikoga početnog slova), nigdje se zapravo izrijekom ne objašnjava kako pisati član kada se nađe na

prvome mjestu vlastitoga imena, točnije prezimena, a da pritom nije na prvome mjestu u rečenici.

Može se nešto naslutiti iz pripomene o pisanju bibliografskih jedinica, no to bi trebalo jasnije izraziti.

Trebalo bi nedvosmisleno napisati pišemo li Da Vincijeva slika i Van der Waalsove sile ili da Vincijeva

slika i van der Waalsove sile (dok bismo, pretpostavljamo, svakako trebali pisati Van Allenovi pojasovi

i La Fontaineove basne).

Nadalje, predlažemo da se spomene i kako pisati imena kao što su e-Matica ili iPhone kada se nađu

na početku rečenice. Naime i kod ovih primjera postoje određene razlike: e-Matica sadržava kraticu

koja može biti pisana velikim početnim slovom (e-pošta i E-pošta, kad se nađe na početku rečenice),

dok je iPhone zaštićeno ime koje se ne sastoji od hrvatskih jezičnih elemenata.

12. Imena bogova. Nismo sigurni treba li se kao imena bogova pisati i izraz Sveta Obitelj. On naime

označuje Isusovu obitelj, to jest Isusa, Djevicu Mariju i svetoga Josipa. Iako označuje tri osobe, čini

nam se prirodnije da se ovaj pojam piše kao i izraz Sveta braća (sveti Ćiril i Metod), to jest tako da se

samo prvi član piše velikim početnim slovom, dakle Sveta obitelj.

Problem se može sagledati i s drugoga aspekta, treba li možda prema novome pravopisu pisati Sveta

Braća? Mislimo da bi bilo dobro objasniti ovakve primjere.

13. Kiklop ili kiklop. Budući da nismo stručnjaci za grčku mitologiju, ne možemo tvrditi da je pisati

Kiklop pogrešno. Ipak bismo ovo napomenuli kao svojevrsnu sumnju za koju bismo voljeli da se

provjeri: nisu li kiklopi jednooka bića slično kao što su gorgone zmijokosna? Ne bi li možda bilo

preciznije pisati Meduza (gorgona) i Polifem (kiklop)? Ne zaboravimo ni titane (Titane) − za slučaj da

još nije dovoljno komplicirano.

14. Imena kontinenata. Pravilo o pisanju imena kontinenata također nas je malo začudilo, tim više

što već postoji nekoliko pravopisnih priručnika koji su znanstveno preciznije opisali zapisivanje ovih

vlastitih imena. Pisanje vlastitih imena u hrvatskome jeziku prilično je logično i jednostavno (tako se

nažalost ne uči, pa to rijetko tko primjećuje). Od svih vlastitih imena koja se pišu velikim početnim

− 5 −

slovom samo se neka pišu tako da im se svaki član, osim veznika i prijedloga (te članova kad je riječ o

stranim imenima), piše velikim početnim slovom. To su osobna imena, prezimena i nadimci

(pojedinačnih ljudi, životinja, pa čak i biljaka, te božanstava), imena naroda, narodnosti i stanovnika

(sela, naselja, gradova, krajeva, pokrajina, država, kontinenata, planeta...) te vlastita imena naselja

(zaselaka, sela, naselja u užem smislu riječi i gradova), država i sličnih političkih jedinica s visokim

stupnjem državnosti. Sva ostala vlastita imena pišu se tako da se samo prvi član piše velikim

početnim slovom, a ostali samo ako su i sami vlastito ime.

Smatramo da se imena kontinenata pišu tako da se prvi član piše velikim početnim slovom, a ostali

malim (osim kad su i sami vlastito ime), kao uostalom i imena ostalih zemljopisnih elemenata nastalih

neovisno o čovjekovu utjecaju, to jest kao imena galaksija, nebeskih tijela i sustava, planeta,

poluotoka, otoka, krajeva, planina, brda, dolina, uvala, šuma, parkova, oceana, mora, jezera, ribnjaka,

bara, zaljeva, rijeka, potoka, kanala, pustinja, pećina, vulkana, kanjona, litica… U toj su skupini i

ljudskim djelovanjem nastali elementi kao što su umjetna jezera, umjetni kanali, tuneli, prometnice,

ulice, trgovi…

Sjeverna Amerika i Južna Amerika pišu se po istome načelu po kojem se piše Mala Kapela ili Velika

Paklenica − drugi je član također vlastito ime i zato se piše velikim početnim slovom.

Na prvu se misao to ne čini strašno velikim problemom − ta kontinenata je tek nekoliko! Broj nije

važan, važna je činjenica da to nije najpreciznije, a što se broja tiče, kontinenata može biti bezbroj, a

jezik mora biti u mogućnosti nositi se i s potencijalnim, budućim jezičnim činjenicama. Ne samo da se

„novi” kontinenti mogu pojaviti u različitim književnim djelima, vrlo je moguće da ćemo ih otkriti na

kojemu nebeskom tijelu. Pored toga postoje i stari kontinenti, takozvani superkontinenti ili

prakontinenti poput Pangeje, Gondvane, Laurazije, Rodinije i drugih. Što ako se odnos litosfernih

ploča i kontinenata u nekom kontekstu izmijeni? Jezik mora biti u stanju odgovoriti na takve

probleme kad se pojave. Tu su i simbolična imena za postojeće kontinente: Stari kontinent (Europa),

Novi kontinent (Amerika), Crni kontinent (Afrika), Žuti kontinent (Azija), Zeleni kontinent (Australija), a

imamo i skupne nazive Stari svijet (Euroazija i Afrika) i Novi svijet (Sjeverna i Južna Amerika).

Smatramo da se ni riječ kontinent ni riječ svijet u ovim nazivima nikako ne bi trebale pisati velikim

početnim slovom jer nisu vlastita imena.

Ako ni u matematici ne možemo reći 2 + 2 = 2 × 2, iako je rezultat jednak, ni ovakve jezikoslovne

znanstvene spoznaje ne bismo trebali ignorirati. Naime nije uvijek važan samo rezultat, važan je i

postupak koji je do njega doveo.

15. Venecija Sjevera (ili Sjeverna Venecija). Držimo da ovaj primjer nije najbolji jer navedeno ime

nije jedinstveno, naime njime se označuje više gradova, od kojih su najpoznatiji Stockholm i

Amsterdam.

− 6 −

16. Sveta zemlja ili Sveta Zemlja, Zemlja čudesa ili Zemlja Čudesa. Bilo bi lijepo da se negdje

jednoznačno odredi kako pisati ova imena.

17. Europska unija i Zajednica nezavisnih država. Pohvaljujemo donošenje ovih primjera, posebice

jasno i nedvosmisleno isticanje načina pisanja Zajednice nezavisnih država.

18. Zapad i zapad. Posljednjih su desetljeća svi pravopisni priručnici razlikovali Zapad kao

društveno-politički naziv i zapad kao zemljopisni naziv. Nije nam jasno zašto se od toga odustalo.

19. Ramazanski Bajram i Ramazanski bajram. Dosad su pravopisi propisivali da se riječ Bajram (kao

skraćeno ime) piše velikim početnim slovom, no kad se nađe u sklopu punoga imena, piše se malim

početnim slovom jer sama nije vlastito ime, dakle Ramazanski bajram i Kurban-bajram (ili Hadžijski

bajram). Ne razumijemo zašto se u novome pravopisnom priručniku odustalo od ustaljenih

preporuka.

20. Badnji dan, badnja noć, badnja večer... Predlažemo da se pri propisivanju pisanja velikih i malih

početnih slova dodaju i ovi primjeri jer izazivaju nedoumice.

21. Dvorana Vatroslava Lisinskog. Na 17. stranici u prvome se odlomku donose dva vrlo slična

primjera.

22. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na 18. se stranici dogodila omaška te

je dodan navezak, no on u naslovu ipak ne postoji.

23. Nazivi školskih predmeta. Nismo skloni pisanju naziva školskih predmeta velikim početnim

slovom. Argumentirat ćemo vrlo, vrlo šturo svoj stav. Prvo, oni nisu jedinstveni (hrvatski jezik naziv je

predmeta u osam razreda osnovne škole i u barem tri srednje, pri čemu ne treba smetnuti s uma da

postoji više vrsta srednjih škola). Drugo, neobično je da se ono iz čega je ime predmeta izvedeno piše

malim početnim slovom, a izvedeni predmet velikim: fizika, kemija, matematika, povijest… imena su

znanstvenih disciplina. Iako je svaka znanstvena disciplina jedinstvena, njihovo se ime ne piše velikim

početnim slovom. Zašto bi se pisali predmeti nazvani po njima, iako oni uopće nisu jedinstveni

elementi, kao što smo već naveli. Nije li nam dovoljan engleski utjecaj na govornike koji sve češće

pišu da govore „Hrvatski jezik”?

24. Nazivi vrhovnih poglavara. Rekli bismo da su ovo pravilo pisali teoretičari za teoretičare. Ono se

naime u stvarnim tekstovima vrlo, vrlo teško provodi. Pogledate li nedavne medijske tekstove o

papinoj ostavci (zapravo Papinoj), bit će vam jasnije. Htjeli bismo upozoriti i na to da postoje kraljice i

kraljice, odnosno kraljice koje su poglavarice, ali i one koje to nisu. Tako je kraljica Elizabeta II.,

kraljica Ujedinjenoga Kraljevstva (i niza drugih teritorija), suveren, no švedska kraljica Silvija to nije.

− 7 −

Treba li se Kraljica pisati umjesto imena obiju? Ne treba smetnuti s uma ni da se ovo pravilo mora

odnositi i na vladare iz prošlosti: sultane, duždeve, knezove… ulaze li i poglavice u tu kategoriju? Što

kada premijer ima veće ovlasti od predsjednika ili kralja?

Što se tiče posvojnih pridjeva, morali bismo dakle puno češće pisati da se Kraljeva vojska približavala

ili da je Sultanov šator bio okićen.

25. Vučedolska golubica. Zašto vučedolska golubica? To je skulptura koja ima povijesnu i umjetničku

vrijednost i jedinstvena je − zašto se njezino ime ne bi pisalo na ustaljen način, kao Vučedolska

golubica (http://www.facebook.com/bujicarijeci/posts/522401111129737)? Što s drugim značajnim

artefaktima, primjerice s venerama? Trebamo li sada pisati vilendorfska venera?

Nadalje, Rozetski kamen predstavlja kulturno-povijesni spomenik. Riječ je o artefaktu koji sadržava

tekst pisan hijeroglifima, grčkim alfabetom i demotskim pismom i koji je imao ključnu ulogu u

dešifriranju egipatskoga pisma. Nije nam jasno zašto bi se ime toga spomenika pisalo rozetski kamen,

kako predlaže Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Koja je razlika između njega i primjerice

Baščanske ploče?

Kako bismo trebali zapisivati ime Valunske ploče ili Humačke ploče? Kao Baščansku ploču ili kao

Rozetski kamen?

26. Opće imenice u pravnim dokumentima. Na 20. stranici piše:

„Malim se početnim slovom pišu nazivi osoba koje se kao strane pojavljuju u dokumentima

(ugovorima, poslovnicima, odredbama i zakonima): u daljnjem tekstu: kupac, prodavač, proizvođač,

zaposlenik, zakupac, najamnik, ministar, direktor, predsjednik, ravnatelj, menadžer, voditelj i slično.”

S jezikoslovne strane ovaj odlomak nije pogrešan, no s pravno-administrativne ovakvo pisanje velikih

početnih slova itekako ima svoju svrhu i ne bi ga trebalo izrijekom braniti. Štoviše, trebalo bi dopustiti

takvu uporabu u pravnim dokumentima u kojima je to uistinu potrebno, primjerice u ugovorima (dok

je u zakonima manje potrebno jer su odredbe u njima općenite i ne odnose se na konkretne osobe,

za razliku od odredaba u ugovorima).

27. Imena posebnih vjerskih predmeta. Smatramo da bi se imena vjerskih artefakata koji su

jedinstveni trebala pisati velikim početnim slovom, dakle Sveti križ, umjesto sveti križ (kako predlažu

autori), Sveti gral i Sveti kalež, umjesto sveti gral i sveti kalež.

28. Van Gogh. Zapravo se sada vraćamo na 11. točku, odnosno na 14. stranicu u Hrvatskome

pravopisu, u kojoj se implicira da se članovi iz vlastitih imena pišu malim početnim slovom kad se

nađu na početku prezimena, a ne ujedno i na početku rečenice (misli se naravno na one članove koji

− 8 −

se i unutar imena pišu malim početnim slovom). Član se u imenu Vincenta van Gogha piše malim

početnim slovom, no u pravopisu piše:

„(…) • čangkajšekovac (od Čang Kaj Šek), kimilsunovac (od Kim Il Sung), vangogovac (od Van Gogh)”.

Kako na kraju pisati članove u takvu položaju?

29. „Ne to” i „brrr u to”. Mislimo da je pisanje riječi bruto, neto, žiro, a posebice tara, kao prefiksoida

(dakle spojeno sa sljedećom riječju) dosad najlošije rješenje pisanja ovih izraza. Smatramo da postoje

dvije osnovne mogućnosti. Prva, da se pišu kao imenice, kako se uglavnom i ponašaju u hrvatskome

jeziku (bruto, bruta, brutu, brutom; neto neta, netu, netom; tara, tari, taru, tarom; žiro, žira, žiru,

žirom, a ako želimo da izgleda čudno, može i žiroa, žirou, žiroom). Tada bismo pisali žiro-račun,

bruto-iznos… Druga je mogućnost da se, ponajprije bruto i neto, smatraju nesklonjivim pridjevima

(bruto proizvod, neto iznos). Budući da nesklonjivi pridjevi nisu svojstveni hrvatskome jeziku (a i izrazi

tara i žiro češće se ponašaju kao imenice), najboljim nam se rješenje čini da sve ove riječi smatramo

imenicama.

30. Spoj pokrata i imenica. Žao nam je što je Institut za jezik i jezikoslovlje odustao od svojega

rješenja po kojem se ovakve veze riječi pišu sa spojnicom.

31. GMO proizvod. Budući da akronim GMO znači genetički modificiran organizam, možda je bolje

predložiti GM proizvod.

32. Spomen-dom i spomendan. Na 23. stranici propisuje se pisanje, između ostaloga, i: spomen-dom,

spomen-knjiga, spomen-ploča. To nije sporno, no nejasno nam je zašto se piše spomendan (na 11.

stranici). Da, više nam se sviđa kako je ovo riješeno u Matičinu pravopisu.

33. Ivanić-Grad. Da, bilo bi nesumnjivo logičnije da se zemljopisna imena toga tipa pišu sa spojnicom.

No činjenica je da se već godinama tako ne pišu i da bi se jednim potezom pera svi ti zapisi učinili

nepismenima. Tko će mijenjati sve ploče (ne samo na ulazu i izlazu iz pojedinih mjesta, nego i na svim

ustanovama u tim mjestima), potom isprave, pečate i nesaglediv niz drugih dokumenata? Štoviše,

tako se ne piše ni u ovome prijedlogu pravopisa: primjerice na 16. stranici piše Karnac rat, a po

navedenome bi pravilu trebalo pisati Karnac-rat (inače, i taj bi primjer valjalo zamijeniti nekim

poznatijim).

Mislimo da bi se bilo bolje „okomiti” na Podravka juhe, Dukat mlijeko, Dorina čokolade i slično.

34. Garić-grad. U pravopisnome je priručniku pogrešno napisano Garić-Grad. Imenica grad u

hrvatskome jeziku ima tri osnovna značenja: urbano središte, administrativna jedinica i utvrda.

Garić-grad (ili grad Garić) upravo je ovo treće − srednjovjekovna utvrda, zapravo utvrdica. Budući da

− 9 −

se samo ime grada kao urbanoga središta zapisuje tako da mu se svi članovi pišu velikim početnim

slovom, valja ispraviti navedeno ime.

35. Dobrodošao i dobro došao. Svakako bi bilo dobro da se objasni razlika između ovih oblika.

Dovoljno je dati kratko objašnjenje ili barem primjer, kao recimo u Babić-Finka-Moguševim

pravopisima. U ovome vrlo često griješe i oni koji to nikako ne bi smjeli.

36. Šeststo i šesto. Nismo sigurni jesi li autori svjesno odustali od pravopisnoga uzusa kojeg su se

pridržavali svi aktualni pravopisi, pa i jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Naime,

kako bi se razlikovao glavni broj 600 i srednji rod rednoga broja 6., u pismu se glavni broj bilježio kao

šeststo, a redni kao šesto, primjerice šeststo kuna, ali šesto dijete. Naravno, obje se riječi izgovaraju

jednako. (Govorimo o pisanju brojeva na 26. stranici.)

37. Sklanjanje pokrata. Voljeli bismo vidjeti kako se sklanja pokrata BiH.

38. D.o.o., d.d., j.d.o.o… Ove su kratice u hrvatskome jeziku specifične. S obzirom na to kako se

„ponašaju”, mogli bismo reći da su trebale biti pokrate. One se naime vrlo često sklanjaju: d.d.-a,

d.d.-u, d.d.-om… U praksi se s razlogom ne pišu rastavljeno, ma koliko to pravopisi često ponavljali.

Iako su strašna oba načina, birajući između j.d.o.o.-om i j. d. o. o.-om ipak bismo se odlučili za prvi

način pisanja.

Bilo bi sve lakše da se ove kratice pišu DD, DOO, JDOO… (ili barem dd., doo., jdoo., kao primjerice

kbr.). Naravno, teško je sada dovesti u red nešto što je dvadesetak godina zapuštano.

39. MUP-ovac, ZET-ovac, SMS-ati… Pokrate ponajprije imaju službu imenica. Od njih se mogu tvoriti

isključivo posvojni pridjevi na -ov, -ev i -in. Tvoriti drugu imenicu kao pokratu od već postojeće

pokrate ne čini nam se kao ideja koju bi trebalo dopustiti. Još je gore s „tvorbom” glagola. Ta ne

pišemo BCG-irati, nego besežirati! Ovo bi dopuštanje dugoročno moglo prouzročiti mnogo problema

u hrvatskome jeziku pa vas molimo da preispitate ovu odluku.

40. Rastavljanje riječi koje se pišu sa spojnicom. Iako se na 44. stranici donosi pravilo o rastavljanju

riječi sa spojnicom, ono se ne slijedi na više mjesta, to jest na stranicama: 17. (Kurban-bajram − u

ovome priručniku pisano Kurban-Bajram; Kliničko-bolnički centar Rebro − čini nam se da se ovaj

centar zapravo zove Klinički bolnički centar Rebro!), 18. (pravno-administrativni tekstovi), 23.

(zapad-sjeverozapad; kus-kus; fizičko-kemijski), 27. (povuci-potegni), 31. (Antoine de Saint-Exupéry)...

− 10 −

* * *

Kao što smo već istaknuli, na pravila o pisanju velikoga i maloga početnog slova imamo najviše

zamjeraka jer se u njima najviše odstupilo od uvriježenoga pisanja. Smatramo da to nije dobro jer

donosi velik stupanj nesigurnosti pri pisanju, a same promjene uglavnom nisu potrebne. Možemo s

velikom sigurnošću pretpostaviti da će govornici u velikoj mjeri pisati kako su naučili i neće im ni pasti

na pamet da su se pravila u međuvremenu promijenila. (Osoba koja zna da se piše Bik Koji Sjedi neće

to ići provjeravati i neće ni saznati da se pravilo odjednom promijenilo.) Kao rezultat toga, pravila

koja predlaže Hrvatski pravopis neće se (dosljedno) provoditi, a govornici će odjednom postati manje

pismeni. Ima li smisla to činiti?

Još jednom molimo autore da razmisle o nekim svojim rješenjima. Svaka promjena može imati

dalekosežne posljedice.

Srdačno,

Dejana Šćuric

Bujica riječi d.o.o.