www.bastinaobjave.com

Imam Mehdi

Muhammed Bakir Es-Sadr

Sa engleskog prevela: Vildana Aljović

Zenica, 1966.

1

Sadržaj:Uvod…3

Zašto je Mehdiju podaren tako dug život…9

Čudo i dug život…17

Otkuda tolika želja za produženjem životnog vijeka?...21

Kako je pripremljen Veliki predvodnik?...27

Kako možemo vjerovati u postojanje El-Mehdija…33

Zašto se Predvodnik još nije pojavio…40

Može li pojedinac odigrati ovakvu ulogu…45

Kako će doći do promjene na određeni dan?...47

POSLJEDNJA SVJETLOST

Predgovor…49

Dobre vijesti…51

Rođenje…58

Mala skrivenost…66

Velika skrivenost…73

Ši'iti tokom Imamove skrivenosti…77

2

U ime Allaha Milostivog Samilosnog!

“A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih predvodnicima i nasljednicima učinimo.” (Kur’an, 28:5)

UvodMehdi ne predstavlja samo ostvarenje islamskog vjerovanja u duhovnost, on je i vid ostvarenja posebnog cilja kojem čovječanstvo teži, kao i oblik prirodnog nadahnuća pomoću kojeg ljudi, uprkos različitim vjerama i načinima pristupa nevidljivom, dolaze do saznanja da je na zemlji određen dan kada će Božanske poruke, u svojoj veličini i potpunosti, biti ispunjene; kada će nakon duge borbe i iscrpljujućeg marša kroz historiju, čovječanstvo postići stabilnost i sigurnost.

Međutim, svijest o ovoj očekivanoj budućnosti nije ograničeno samo na one koji vjeruju u nevidljivo s vjerskog stanovišta, nego obuhvata i ostale, uključujući i ideologije koje su čvrsto poricale postojanje nevidljivog, ili bilo kojeg od njegovih vidova, kao što je npr. dijalektički materijalizam koji historiju tumači kao kretanje kroz suprotnosti, ali na kraju priznaje činjenicu da će doći vrijeme kada će se sve te suprotnosti riješiti, a mir i sklad ovladati zemljom.

Tako uviđamo da je psihološko iskustvo ove svijesti, koju je čovječanstvo steklo kroz vrijeme, jedno od

3

najraširenijih i najviše uvriježenih iskustava među ljudima. Dakle, ukoliko vjera pojačava ovu svijest potvrđuje da će konačno zemlja biti ispunjena pravdom, nakon dugog razdoblja nepravde i nasilja, ona u stvarnosti toj svijesti obezbjeđuje stvarnu vrijednost pretvarajući je u čvrsto vjerovanje u ljudsku sudbinu, što nije samo izvor utjehe nego i velikodušnosti i snage.

Vjerovanje u velikodušnost je izvor snage, jer vjerovanje u Mehdija, u stvamosti znači vjerovanje u borbu protiv svih vrsta ugnjetavanja i nasilja, iako oni još uvijek preovladavaju ovim svijetom.

Ono je, također, izvor snage koja ne iščezava, jer ona je znak svjetlosti koja se stalno bori protiv ljudskog očaja, ono odražava plamen nade u njihovim srcima uprkos poteškoćama i ugnjetavanju kojima su izloženi tokom života. Dolazak određenog dana potvrđuje činjenicu da je pravda u stanju izazvati svijet ispunjen tiranijom i grijehom, uzdrmati njegove temelje i nanovo ga izgraditi. Ugnjetavanje je samo po sebi neprirodno stanje, bez obzira na njegovu jačinu i stepen u različitim dijelovima svijeta, i ono će na kraju će sigumo doživjeti poraz. Taj poraz na vrhuncu moći daje veliku nadu u postizanje ravnoteže i ponovo izgradnju poretka u svijetu svakom progonjenom pojedincu i potlačenom narodu.

Iako je ideja o Mehdiju starija od islama, detaljne islamske obrade ove teme zadovoljile su sva nastojanja, koja su bila usmjerena prema njenom ostvarenju od

4

početko historije. One su, također, bile velikodušniji dar i pouzdanije predskazanje za one koji su, kroz historiju, bivali progonjeni i ugnjetavani. Islam je ideju nevidljivog pretvorio u stvamost, a od težnje za Spasiteljem, kojeg će svijet iznjedriti u dalekoj i nepoznatoj budućnosti, formirao uvjerenje da isti, u stvari, postoji zajedno sa ostalim željno očekujući određeni dan, kao i okolnosti koje će mu omogućiti da preuzme svoju veliku ulogu. Stoga Mehdi, mir neka je nad njim, nije više samo ideja koja treba da se ostvari, niti proročanstvo koje treba potkrijepiti, nego je to živa stvamost i osoba od krvi i mesa koja živi među nama, dijeli naše nade, patnje, tugu i radosti, ustvari, svjedok je svih patnji, žalosti i grijeha što postoje na Zemlji. On sve to osjeća i čeka odgovarajući trenutak u kome će svoje ruke ispružiti prema svakom progonjenom i potlačenom, a uništiti tlačitelje.

Međutim, određeno je da ovaj Predvodnik drugima ne smije otkriti ništa o svom životu i ličnosti, iako živi među njima, čekajući određeni dan.

Očigledno je da razmišljanje, koje je u skladu sa ovim islamskim naznakama, sužava jaz nevidljivog između ugnjetenih i očekivanog Spasitelja, te smanjuje psihičku razdaljinu među njima, bez obzira koliko bi čekanje moglo potrajati.

5

Dakle, kada se od nas očekuje da razmišljamo o Mehdiju kao o živoj osobi koja je svjedok događanja zajedno s nama, onda treba da se nadahnjujemo činjenicom da se ideja o beskompromisnom protestu protiv svake vrste griješenja i tlačenja, a koja je sadržana u Mehdiju, već ostvarila u očekivanom skrivanom vođi, koji kad se pojavi neće ukazivati poštovanje prijestupnicima, kao što je to u hadisu spomenuto. Isto tao vjerovanjem u njega, ustvari, vjerujemo u nepopustljivi i živući protest protiv tlačenja (op. prev) i učestvujemo u njemu.

Zaista, puno hadisa stalno podstiču one koji vjeruju u Mehdija da očekuju oslobođenje od patnji i budu spremni na njegov dolazak, što učvršćuje njihovu duhovnu i emotivnu vezu sa skrivenim vođom i svakom vrijednošću koju predstavlja, a što ne bi bilo moguće da on, uistinu, ne postoji.

Tako shvatamo da je ovo ostvarenje ideji o beskompromisnom protestu dalo novi poticaj i učinilo je izvorom snage i velikodušnosti višeg stepena, u vidu utjehe i olakšanja koju svaka izopćena osoba osjeća dok podnosi bol i zlostavljanja pod tlačiteljskim okovima, znajući da i imam i predvodnik dijele njegova osjećanja, pošto je ovaj drugi ne smao ideja koja treba da se ostvari, nego je i njegov suvremenik. Međutim, pomenuto ostvarenje navelo je mnoge, kojima je bilo teško povjerovati u njega da zauzmu negativan stav, čak i prema samoj ideji o Mehdiju.

6

Svi se oni pitaju da li ideja o Mehdiju ukazuje na živu osobu koja je bila suvremenik svim generacijama u periodu od deset stoljeća i koja će nastaviti živjeti dok ne dođe vrijeme da istupi na svijetlo dana, te kako je moguće da ljudsko biće živi tako dugo i bude otporno na sve prirodne zakone po kojima svi mi starimo i umiremo. Zar jet akvo nešto moguće s egzistencijalne tačke gledišta?

Zašto bi Allah toliko želio da toj određenoj osobi, za koju ne važe prirodni zakoni, produži život i sačuva je za određeni dan? Zar je čovječanstvo nesposobno da samo iznjedri sopstvene vođe? Zašto taj “određeni dan” ne bi došao rođenjem vođe koji će odrasti, kao i svi ljudi, i postepeno preuzimati svoju ulogu sve dok zemlja, nakon dugog perioda nepravde, ne bude ispunjena pravdom.

Oni se, također, pitaju da li je Mehdi ime određene osobe, sina jedanaestog imama iz porodice Božijeg Poslanika (Ehlul bejta, mir i blagoslovi neka su nad njima) koji je rođen 256. godine po hidžri, a čiji je otac umro 260. godine po hidžri. To znači da je bio veoma mlad kada mu je umro otac, nije imao čak ni pet godina, te je za njega bilo veoma rano da završi, u toj dobi, svoje vjersko i intelektualno obrazovanje, tj. da ga primi od svoga oca. Zato se postavlja pitanje kako i na koji način je on mogao biti pripremljen za ovu veliku vjersku, intelektualnu u naučnu ulogu?

7

Štaviše, ako je Predvodnik spreman, zašto bi onda čekao sve ove stotine godina? Zar svi poremećaji i društvene katastrofe, kojima je svijet bio svjedokom, nisu dovoljan razlog za njegov dolazak, čime bi se uspostavila pravda na zemlji? Također, postavljaju pitanje: Kako možemo vjerovati u njegovo postojanje, čak i ako bismo pretpostavili da je moguće? Može li iko prihvatiti ovu trvrdnju kada ona nije podržana nikavim logičkim ili naučnim dokazom? Zar može nekoliko Poslanikovih, mir i blagoslovi neka su nad njim, hadisa u čiju se istinitost sumnja, biti dovoljni da dokažu ovu tvrdnju?

Mnogi se dalje pitaju, u vezi sa ulogom koju bi ova osoba trebala odigrati na "određeni dan", kako je moguće da pojedinac prezume veliku, odlučujuću ulogu, kada znamo da, koliko god je neko sposoban, on ne može stvarati historiju, niti je voditi novom stadiju, s obzirom na to da sjeme bilo kojeg historijskog pokreta sazrijeva pod određenim objektivnim okolnostima i daje rezultate njihovim spajanjem, a vrijednosti pojedinca su, tek, faktor koji ih oblikuje i donosi potrebna rješenja?

Oni se pitaju kako je moguće da povjerujemo da će ova osoba donijeti ogromnu promjenu i odlučujuću pobjedu pravde protiv postojeće nepravde, ugnjetavanja i tlačenje, kada tlačitelji posjeduju moć i utjecaj, kao i sredstva za uništenje, te visoke naučne, političke, društvene i vojne standarde?

8

Ovakva se pitanja često ponavljaju u raznim oblicima. Međutim, ona u načelu nemaju samo intelektualne, već i psihičke motive iskazane kroz strah koji dominira svijetom, te nedostatkom svake mogućnosti korjenitih promjena. Stoga se sumnje produbljuju, a broj pitanja raste kako čovjek postaje više svjestan surove stvamosti koja preovladava svijetom. Tako neuspjeh, oskudica i slabost kojima je čovjek podložan čine da on stalno osjeća psihički pritisak, noročito kada pokuša zamisliti da bi moglo doći do velike promjene u svijetu, promjene koja bi ga oslobodila historijskog ugnjetavanja i iznjedrila novu vlast koja bi se zasnivala na pravdi i istini. Ovaj pritisak tjera pojedinca da sumnja u cio koncept promjena i da prema njoj iz bilo kojeg razloga, osjeća odbojnost. Što se tiče nas, mi ćemo se pozabaviti svakim od ovih pitanja, na svako odgovarajući ukratko, zbog ograničenog prostora.

Zašto je Mehdiju podaren tako dug život

Da li je moguće da čovjek živi stotinama godina, kao što je slučaj kod Očekivanog Vođe, da bi došlo do promjene u svijetu? Njegova starost treba bili hiljadu sto četrdeset godina, što je četrnaest puta više od prosječne dužine života običnog čovjeka koji se razvija od djetinjstva do starosti.

9

Riječ mogućnost ovdje ima sljedeća tri značenja: praktičnu mogućnost, naučnu mogućnost i filozofsku ili logičku mogućnost.

Pod praktičnom mogućnošću mislim na ono što je izvodljivo za mene, vas ili nekog trećeg, kao npr. putovanje preko okeana, dopiranje do morskih dubina ili odlazak na Mjesec. Sve ovo jeste proktično izvodljivo, jer se već desilo. Pod naučnom mogućnošću mislim na zadatke koji nisu izvodljivi ni meni, ni vama, ni nekom trećem uz sredstva koja su nam dostupna u postojećoj civilizaciji. Međutim, ne postoji ništa u promjenjivim trendovima nauke što bi opravdalo odbacivanje mogućnosti izvođenja ovakvih zadataka čije bi se izvršenje uklapalo u određene posebne okolnosti i sredstava. Naprimjer, ništa u nauci ne može poreći mogućnost putovanja na Veneru, jer sve postojeće postavke ukazuju na tu mogućnost. Iako to nije moguće ni meni, ni vama, ali je razlika između putovanja na mjesec i putovanja na Veneru samo jedan stepen. Ovo drugo zahtijeva prevazilaženje nekih relativnih poteškoća koje proizilaze iz činjenice da bi putovanje na Veneru duže trajalo. Iz toga zaključujemo da je naučno moguće putovati na Veneru, iako nije izvodljivo s praktičnog stanovišta.

Suprotna ovoj ideji je ideja putovanja prema Suncu, ili duboko u svemir, što je, sa stanovišta naučne mogućnosti neostvarljivo. Nauka nikada ne bi ni prihvatila tu

10

mogućnost, jer ni naučno ni iskustveno ne može pretpostaviti mogućnost otkrića zaštitnog odijela koje bi zaštitilo tijelo od sunčeve toplote. Sunce je poput džinovske peći čija je temperatura tako visoka da ju je nemoguće zamisliti.

Pod logičkom ili filozofskom mogućnošću podrazumijevam da ne postoji ništa u razumu što je u skladu sa onim što on zna iz iskustva, a što bi moglo opravdati odbijanje mogućnosti nekog događaja ili odlučnost da li isti treba da se dogodi ili ne. Recimo, naprimjer, da tri narandže treba podijeliti na dva jednaka dijela to je logički nemoguće, jer razum zna prije izvođenja ovog eksperimenta, da je tri neparan broj, te ga je stoga nemoguće podijeliti na dva jednaka dijela, jer bi se tada pretvorilo u paran broj, što bi predstavljalo suprotnost, koja je, opet, nemoguća u logici.

Ali ako je čovjek izložen vatri ili je na suncu, a ne gori, to logički nije nemoguće, jer to nije suprotno pretpostavci da toplota iz tijela sa višom temperaturom prelazi na ono s nižom. To bi bilo samo u suprotnosti sa eksperimentom koji dokazuje da, ustvari, iz tijela sa višom temperaturom toplota prelazi na tijelo s nižom, dok se ne izjednači temperatura oba tijela. Stoga shvatamo da logička mogućnost ima širi opseg od naučne, a ona opet od praktične.

Nema sumnje u logičku mogućnost produženja ljudskog života na nekoliko hiljada godina, jer to nije nemoguće

11

sa misaone i razumske tačke gledišta. U ovoj pretpostavci nema nelogičnosti pošto život, takav kakav jest, ne razumije iznenadnu smrt i niko ne može poreći tu činjenicu. Također, nema sumnje u pretpostavku da ovaj produženi život nije moguć s praktičnog stanovišta, kao što je slučaj sa prodiranjem u dubine okeana ili spustanjem na Mjesec, pošto, i uz savremena sredstva i instrumente, koji su rezultat razvoja tehnike, a kojima danas svijet raspolaže nije moguće ljudski život produžiti za nekoliko stotina godina. To je razlog što znamo da čak i oni među ljudima, koji žele živjeti duže i koji su sposobniji u iskorištavanju naučnih mogućnosti mogu živjeti samo uobičajnu dužinu životnoga vijeka.

Što se tiče naučne mogućnosti, danas ne postoji ništa u nauci što bi opravdalo nijekanje ove činjenice sa teorijske tačke gledišta. Ovo pitanje, u suštini, se odnosi na starost i onemoćalost kod ljudi. Da li ova pojava ukazuje na prirodni zakon koji tkiva i ćelije ljudskog tijela, kada jednom dostignu vrhunac svoga razvoja, vodi prema postepenom otvrdnjavanju i gubljenju sposobnosti u vršenju zadataka, sve dok u određenom trenutku, čak i u slučaju zaštite od utjecaja nekih vanjskih faktora, čovjek ne umre? Ili, da li je ovo otvrdnjavanje tjelesnih tkiva i ćelija, te nedostatak sposobnosti u izvršavanju fizioloških zadataka rezultat borbe protiv nekih spoljnih faktora kao što su mikrobi ili otrov koji se oslobađa u tijelu uslijed viška hrane ili teškog rada kojim se pojedinac bavi, ili, pak, nečeg trećeg? To je pitanje na

12

koje nauka mora naći odgovor, iako ima mnogo mogućnosti koje bi mogle biti odgovor.

Ukoliko razmotrimo naučno gledište koje nastoji starenje i slabost koja s njom dolazi objasniti kao rezultat reakcija na vanjske faktore, to znači da je teorijski moguće jednom kada izolujemo tkiva koja čine tijelo i reaguju na ove utjecaje, produžiti život do nivoa kada je moguće zaobići, pa čak i prevazići starenje.

S druge strane, ukoliko uzmemo u razmatranje drugo gledište po kojemu je starenje prirodan proces, bar što se tiče živih tkiva i ćelija, to bi značilo da ista unutar samih sebe čuvaju sjeme sopstvene krajnje smrti, koja nastupa jednom kad se završi proces starenja.

Ja kažem: Razmotrimo li ovo stajalište zaključit ćemo da to ne znači da u ovom prirodnom zakonu nema prilagodljivosti, već prije da pretpostavka o njegovom postojanju pokazuje da je isti, u stvari, prilagodljiv, pošto u svakodnevnom životu, pored onoga što uočavaju

naučnici putem eksperimenata koje izvode u svojim laboratorijama, uočavomo da je starenje fiziološka pojava koja nema tačno određeno vrijeme. Čovjek može biti veoma star, a da je njegovo tijelo u veoma dobrom stanju bez tragova starenja, kao što su to utvrdili ljekari. Šta više, neki naučnici koriste se tom prilagodljivošću i produžavaju život nekim životinjskim vrstama stotinu

13

puta više od njihove prirodne dobi, stvarajući određene okolnosti i činioce koji odlažu proces starenja. Tako je naučno dokazano da se taj proces može odgoditi stvaranjem posebnih okolnosti i činilaca iako takav eksperiment nije vršen na složenom stvorenju kakvo je ljudsko biće, jer postoji razlika u izvođenju eksperimenata na ljudskom biću i na drugim organizmima.

To znači, s teorijske tačke gledišta, da nauka, uz svoje promjenjive orijentacije, nikada nije imala ozbiljnog prigovora na ideju o produženju ljudskog života, bez obzira da li je starenje tumačeno kao proizvod borbe i bliskog kontakta sa vanjskim utjecajima, ili kao rezultat prirodnog procesa u ćelijama i tkivima koji ih vodi u smrt.

Tako zaključujemo da je produženje ljudskog života i njegovo vjekovno trajanje moguće i s logičkog i s naučnog stonovišta, ali je nemoguće s praktičnog, te da nauka mora još puno da napreduje kako bi ovu mogućnost ostvarila.

U svjetlu onoga o čemu smo raspravljali, bavit ćemo se Mehdijevim (mir neka je nad njim) životom i onim brojnim čuđenjima i iznenađenjima što ga okružuju.

Tako uočavamo da je pošto je mogućnost produženog života potvrđena i logički i naučno, nauka sada u procesu postepenog prevođenja teorijske u praktičnu mogućnost. Nema mjesta čuđenju, već samo manje vjerovatnoj

14

mogućnosti da je Mehdi, prije nego što je nauka dostigla potrebni nivo razvoja za ostvarenje ove mogućnosti, možda prethodio nauci u ovom preobražaju. To bi ga izjednačilo sa onim ko bi, prije danošnje nauke, otkrio lijek za rak.

Pitanje koje se sada postavlja jeste kako je islam, koji je odredio životno doba Očekivanog vođe mogao prethoditi nauci u pogledu ovog preobražaja? Odgovor glasi da islam nije samo u ovom području prethodio nauci. Zar islamski šerijat (zakon) nije u cjelini prethodio nauci i razvoju ljudske misli, i to za nekoliko stoljeća? Zar nije objavio određene primjere koji su dali planove koje je trebalo provesti u djelo, a što bi čovjek, nezavisno djelujući, mogao postići tek nakon nekoliko stoljeća? Zar nije formulirao određena pravila, savršena u svojoj mudrosti, čije je tajne čovjek shvatio tek nakon dugo vremena? Zar nije Božanska poruka otvorila tajne univezuma, koje, inače, ne bi doprle do ljudskog uma, koje je nauka tek kasnije potvrdila i podržala?

Dakle, ako su za nas ove činjenice dovoljno ubjedljive, zašto onda ne bismo smatrali da Onaj koji je poslao ovu poruku Uzvišeni preduhitrio nauku u pogledu određivanja Mehdijeve starosti.

Ovdje sam pomenuo samo one značajke prethođenja koje direktno uočavomo. Međutim, mi možemo uključiti i aspekte prethođenja pomenute u Božanskoj poruci, kao naprimjer kada nas obavještava o noćnom putovanju

15

Božijeg Poslanika iz džamije El Harem u džamiju El Aksa. Ukoliko ovo putovanje treba razumjeti u okviru prirodnih zakona, uvidjet ćemo da su isti korišteni na način do kojeg je nauka mogla doći tek nakon nekoliko stotina godina.

Stoga je isto Božansko znanje koje je Poslaniku (mir i Allahovi blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom) omogućilo da ide ispred nauke, također, omogućilo i njegovim odabranim nasljednicima da imaju produžen život, prije nego što je nauka i mogla shvatiti takav pothvat.

Sigurno je da produženi životni vijek koji je Allah Uzvišeni podario Očekivanom Spasitelju može izgledati prilično čudno, ako se posmatra unutar okvira svakodnevnog života i naučnih dostignuća. Ali, zar ova odlučujuća i uloga mijenjanja svijeta, pripremljena za Spasitelja, nije neuobičajena unutar okvira života običnih ljudi i njihovih iskustva u historijskom razvoju? Zar njemu nije povjeren zadatak mijenjanja svijeta i ponovne izgradnje civilizacije na temeljima pravde i istine? Zar je dovoljan razlog za neprihvatanje ovoga to što je ta velika uloga okarakterisana čudnim i neobičnim značajkama, kao što je produženje životnog vijeka Očekivanog vođe? Nepojmljivost ovih značajki i njihova neobičnost, ma kako veliki oni bili, ne može premašiti nepojmljivost ove velike uloge koja će se ostvariti određenog dana. Stoga, ako damo vrijednost ovoj

16

jedinstvenoj ulozi, s historijiske tačke gladišta, uprkos činjenici da u historiji čovječanstvo nikada nije bilo slične, zašto ne bismo, također, prihvatili produženi životni vijek koji je uvijek jedinstven u našim svakodnevnim životima.

Pitam se da li je to slučajnost da je samo dvojici ljudi dat zadatak čišćenja ljudske civilizacije od iskvarenosti, a zatim njene ponovne izgradnje, što znači da im je dat život mnogo duži od našeg, običnog. Prvi od njih je Nuh koji je svoju ulogu odigrao u prošlosti čovječanstva. U Kur'anu je rečeno da je on živio među ljudima devet stotina i pedeset godina. Njegova uloga je bila da nanovo izgradi svijet nakon Velikog potopa.

Drugi je Mehdi koji će svoju ulogu odigrati u budućnosti, a koji među ljudima živi već više od hiljadu godina. On će nanovo izgraditi svijet na određeni dan. Zašto bismo, onda, prihvatili Nuha koji je živio najmanje hiljadu godina, a odbacili Mehdija?

Čudo i dug život

Do sada smo vidjeli da je produženje života naučno moguće. Ali, hajde da pretpostavimo da nije, da je proces starenja i oronulosti prilično krut, da ni sada, ni u budućnosti, ne može prevazići svoj sopstveni položaj. Šta to znači? To znači da je produženje ljudskog života,

17

kao što je slučaj sa Nuhom i Mehdijem, suprotno prirodnim zakonima koje je nauka zahvaljujući modernim sredstvima eksperimentisanja potvrdila. Tako je ovo produženje života odabranog pojedinca koji treba da odnjeguje Božansku poruku postalo čudo koje se suprotstavilo primjeni prirodnih zakona pod određenim okolonostima.

Ipak, ovo nije jedino čudo ovakve vrste, niti je nesvojstveno islamu, koje se temelji na Kur'anu i sunnetu. Šta više, proces starenja nije ništa krući od procesa izjednačavanja temperature dva tijela, gdje ono tijelo koje ima višu temperaturu prenosi istu na tijelo sa nižom temperaturom. To se desilo u Ibrahimovom slučaju (mir neka je nad njim) kada je jedini način da sačuva njegov život bio da se omete ovaj proces, te su slijedeće riječi upučene vatri u koju je bačen.

"O vatro", rekosmo Mi, "postani hladna i spas Ibrahimu!" (Kur'an, 21:69)

Tako je Ibrahim iz vatre izašao siguran i neozlijeđen. Postoje još i drugi slučajevi gdje je došlo do remećenja prirodnih zakona da bi se zaštitili neki od poslanika ili Allahovih Dokaza na zemlji. Naprimjer, kada se more razdvojilo ispred Musa'a, kada su Rimljani dovedeni u zabludu da su zarobili Isa'a, ili kada je Muhammed (mir i blagoslovi Allahovi neka su nad njim i njegovom

18

porodicom) otišao iz svoje kuće okružene Kurejševskim vojnicima, koji su satima čekali da ga napadnu, ali ga je Allah Uzvišeni sakrio od njihovih očiju dok je prolazio između njih. Svi ovi slučajevi pokazuju da su prirodni zakoni, u slučaju kada je trebalo zaštititi pojedinca kojeg je Božanska mudrost željela sačuvati, spriječeni. Zašto onda u to ne bismo uključili i proces starenja i oronjavanja?

Iz ovoga možemo zaključiti, općenito, da kada god očuvanje Poslanikovog života (Allahov dokaz na zemlji zavisi od odstupanja od nekog prirodnog zakona, a produženje njegova života je neophodno zbog zadatka koji mora izvršiti, umiješa se Božanska briga, produžujući proces, da bi zadatak mogao biti izveden do kraja. S druge strane, kada se jednom završi Božanska misija tog odabranog pojedinca, on umre ili prirodnom smrću, ili kao mučenik, zavisno od određenja.

Tako se nalazimo suočeni sa pitanjem koje je prisutno u vezi sa iznesenim tvrdnjama: Kako se proces starenja može promijeniti? Kako može doći do rušenja postavljenih međuodnosa između prirodnih pojava? Zar to nije u suprotnosti sa naukom, koja je otkrila postojanje tog prirodnog zakona ili procesa i definirala taj međuodnos, eksperimentalnim i putem zaključivanja?

Odgovor je slijedeći: Nauka je već razriješila taj problem odustajući od ideje nužnosti, bar što se prirodnih zakona tiče. Da bismo to razjasnili, možemo reći da nauka

19

otkriva prirodne zakone putem sistematskih posmatranja i eksperimenata. Naprimjer, kada dođe do jedne prirodne pojave za kojom slijedi druga, iz ovoga izvlačimo zaključak o prirodnom zakonu koji glasi: Kada god dođe do nastanka jedne prirodne pojave, za njom automatski slijedi druga.

Međutim, nauka ne predlaže da nužnost međuodnosa između dvije pojave proističe iz njihove prirode, jer nužnost je nevidljivi uslov, koji se ne može pokazati eksperimentisanjem i sredstvima naučnog istraživanja. Stoga logika moderne nauke naglašava da prirodni zakon, onako kako ga je nauka odredila ne ukazuje na nužnost međuodnosa, nego na neprekinutu vezu između dvije pojave. Ali, kada se dogodi čudo i dvije se pojave razdvoje, to ne znači da je uništen njihov međuodnos.

Istina je u tome da je čudo, u svom vjerskom smislu, razumljivije sa stanovišta modere naučne logike, nego sa stanovišta klasičnog uzročnog međuodnosa. Ovo staro stanovište je smatralo da u svakom slučaju gdje iz prve pojave automatski slijedi druga, mora postojati nužan međuodnos između tih pojava, što znači da ih je nemoguće razdvojiti. Međutim, zahvaljujući savremenoj naučnoj logici, ova postavka je zamijenjena zakonom o međuodnosu ili uzastopnom sli- jedu dvije pojave, bez pretpostavke o nevidljivoj nužnosti.

20

Na taj način čudo, u pogledu povezanog slijeda, postaje vanredno stanje, bez suprotstavljanja načelu nužnosti. Ono prestaje biti nešto što je nemoguće.

U svjetlu logičkog utemeljenja indukcije slažemo se sa savremenim stanovištem po kojem indukcija ne ukazuje na postojanje nužnog međuodnosa između pojava. Mi smatramo da ona pokazuje da postoji zajedničko tumačenje sljedstvene veze između istih. Pošto se to tumačenje može uobličiti na osnovu pretpostavke subjektivne nužnosti, moguće ga je formirati i na pretpostavci mudrosti kojom je Stvoritelj univerizuma stalno povezivao pojave jedne sa drugima. Ista mudrost, ponekad, poziva na izuzetak, tako se dešavaju čuda.

Otkuda tolika želja za produženjem životnog vijeka?

Sada bismo se trebali pozabavati slijedećim pitanjem, a ono glasi:

Zašto bi Allah Uzvišeni pokazao ovoliku želju da produži život baš ovom pojedincu? Zašto bi se remetili prirodni zakoni samo da bi se produžio njegov život? Zašto bi vođstvo na "Određeni dan" bilo dato njemu, a ne pojedincu koji će se roditi u budućnosti i preuzeti očekivanu ulogu?

21

Drugim riječima: Kakva je korist od tako dugog odsustva i kakav se motiv krije iza toga? Zaista, mnogo ljudi postavlja ovakva pitanja, a još niko nije spreman prihvatiti Božanski odgovor. Međutim, mi vjerujemo da dvanaest imama formira jedinstvenu grupu pojedinaca i da ni za jednog od njih ne postoji zamjena, dok ljudi traže društveno tumačenje njihovog položaja u području spoznajne stvarnosti, da bi shvatili do kakve će velike promjene doći i šta je potrebno za taj određeni dan.

Na ovim osnovama, mi ćemo povremeno zanemariti osobine za koje vjerujemo da ih moraju posjedovati nepogrešivi imami i postavit ćemo pitanja:

Što se tiče promjene na "Određeni dan" i njene razumljivosti u okviru iskustva i životnih pravila, možemo li smatrati produženim život odabranog, sačuvanog vođe jednim od faktora uspjeha iste?

Na ovo pitanje možemo dati potvrdan odgovor, jer za to postoje mnogi razlozi od kojih navodimo slijedeće.

Prvi je taj da ova velika promjena zahtijeva od svog vođe jedinstven duhovni položaj, ispunjen smislom za uspjeh i smislom za nepriznavanje nasilničke civilizacije u borbi za koju je pripreman, da bi je preobrazio u novi civiliziran svijet.

Dakle, što je Predvodnik svjesniji neznatnosti civilizacije protiv koje se bori, i što mu je jasnije da je ona samo

22

čestica prašine na dugoj stazi ljudskoga postojanja, spremiji je, iz psihičkog ugla, za borbu, da bi se odupro i da bi istrajao do konačne pobjede.

Stoga je jasno da veličina ovog duhovnog položaja mora biti srazmjerna veličini promjene i onoga što je potrebno iskorijeniti iz postojeće civilizacije. Što god su prepreke veće i civilizacija više ukorijenjena, duhovni položaj mora biti veći i sa njom se treba odlučnije sučeljavati.

Pošto je poruka "Određenog dana" općenito promjena svijeta ispunjenog nepravdom i tlačenjem, prirodno je da pojedinac, koji treba da dovede do nje, mora imati nadmoćan duhovni položaj, a to mora biti onaj čiji životni vijek nadilazi vijek onih koji su rođeni u tom svijetu i odrasli u sjeni civilizacije protiv koje on treba da se bori da bi je uništio i zamijenio novom, zasnovanom na pravdi i istini.

Svako ko je odrastao u savremenoj civilizaciji čije vrijednosti i načini razmišljanja preovladavaju svijetom, ne može joj se oduprijeti, jer rođen je dok ona još postoji i otvara svoje oči samo da bi sagledao njene različite posebnosti i podlegao njenoj moći i utjecaju. Nasuprot takvom pojedincu nalazi se onaj čiji početak seže duboko u historiju, koji je počeo živjeti prije nego što je civilizacija, koja zaokružuje razdoblje razvoja čovječanstva prije određenog dana, ugledala svjetlost. On je vidi kao sitno sjeme, jedva vidljivo, koje počinje da raste i pruža korijenje u ljudskim društvima, čekajući

23

pravi trenutak da se rascvjeta i bukne. On je svjedok njenog razvoja i kretanja, nekad uz posrtanje, a nekad uspješno. Ta civilizacija dalje napreduje i postaje ogromna, postepeno preuzimajući prevlast nad sudbinama ljudi. Takav čovjek koji je kroz sve ove stadije prošao mudro i pažljivo, posmatrajući tog diva (protiv koga treba da se bori) kroz historiju koju je sam proživio, o kojoj nije samo čitao u knjigama, smatrat će da je uništenje te civilizacije njena jasno određena sudbina, a neće se ponašati poput Jean Jacques Rousseau (Žan Žak Rusoa) koji je bio užasnut samom pomisli da bi Francuska mogla postajati bez kralja, dakle bez monarhije, iako je bio jedan od prvih intelektualaca i filozofa koji su se bavili razmatranjem političke situacije njegovog doba. Rusou se to desilo jer je živio u sjenci i pod utjecajem monarhije.

S druge strane, ovaj pojedinac čiji početak seže duboko u historiju, imat će historijski ponos, snagu i snažan osjećaj da je sve ono što ga okružuje, sve one što postoji, rođeno u određenom historijskom razdoblju kada je stvoreno, i da će ga nestati, kao što ga nije bilo ni prije nego što je nastalo u dalekoj ili bliskoj prošlosti, te da je historijat bilo koje civilizacije, ma kako dugo ona trajala, samo ograničen broj dana u dugoj historiji.

24

Zar niste u Kur'anu čitali suru El Kehf (Pećina)? Zar niste čitali o onim mladićima koji su vjerovali u svoga Gospodara, o onim mladićima koje je Allah pomogao, te su se oni opirali vladajućim paganima, koji su bili bezobzirni i nisu oklijevali u borbi protiv tevhida (Jedinstvenosti Allahove), ne bi li ih spriječili da nadvladaju idolopoklonstvo. Mladići su postali očajni uvidjevši da su se prozori nade pred očima njihovim zatvorili, te su potražili utočište u pećini, preklinjući Allaha da im pomogne u pronalasku rješenja, budući da to sami nisu bili u stanju. Nisu mogli preći preko činjenice da pogrešne stvari vladaju svijetom, da su posvuda činjeni grijesi, te da je svako čije je srce težilo istini bio ugnjetavan. Znate li što je Allah učinio? Uspavao ih je, te su u snu proveli tri stotine i devet godina unutar pećine. Zatim ih je iz sna digao i poslao u svijet. U tom razdoblju došlo je do propasti civilizacije koja ih je zbunji- vala svojom griješnoću, te je ista postala samo dio historije koja nikoga nije mogla uplašiti. Poslati su u svijet da bi se sami uvjerili i naučili da ono što je pogrešno propada.

I zaista, ako su to jasno uvidjeli ljudi iz pećine, uz svu razumsku nedokučivost tog događaja u kojem im je život produžen za tri stotine godina, onda je to isto moguće i u slučaju Mehdija, očekivanog vođe, kojem produženo

25

životno doba može omogućiti da diva vidi patuljkom, visoko drvo sjemenom, a uragan povjetarcem.

Ovome treba dodati da iskustvo do kojeg se dolazi praćenjem svih događaja u civilizacijama koje se međusobno smjenjuju i direktnim suočavanjem sa njihovim promjenama i pokretima, ima veliki uticaj na umnu pripremu i produbljivanje iskustva Očekivanog Vođe, jer ga direktno suočava sa običajima drugih, njihovim slabostima i snagom, različitim vidovima njihovih pogrešaka i preciznosti.

To mu, također, daje sposobnost da razvrsta bolesti društvene, sasvim svjestan njihovih uzroka i historijskih okolnosti u kojima su nastale.

Štaviše, izvršavanje promjene, što je zadatak Očekivanog Vođe, je utemeljeno na osobitoj poruci, a to je poruka islama. Stoga, prirodno je u ovom slučaju da zahtijevano vođstvo bude bliže originalnim izvorima islama, da odabrana ličnost bude nezavisna, oslobođena od utjecaja civilizacije protiv koje će se boriti "Određenog dana". Ličnost koja je rođena i odrasla u njoj, čiji su se intelekt i osjećanja razvijali u njenom okviru, to ne bi bila u stanju, pošto se najčešće takva ličnost ne može osloboditi utjecaja i zaostalih navika iz civilizacije u kojoj živi, čak i ako je odabrana od ljudi da vodi pokret promjene te civilizacije.

26

Zbog toga, da Čuvani Predvodnik ne bi podlegao utjecajima civilizacije za čiji je preobražaj pripremljen, neophodno je da njegova ličnost bude u potpunosti formirana u prethodnim stadijima civilizacije, što bliže univerzalnom duhu, i po načelima onog stanja razvoja čovječanstva koje, na određeni dan, treba ostvariti pod njegovim vođstvom.

Kako je pripremljen Veliki predvodnik?

Sada smo došli do trećeg pitanja, a ono glasi: Kako je Očekivani predvodnik mogao biti pripremljen za svoju misiju, kada znamo da je sa svojim ocem Imamom Askerijem, proveo samo pet godina, što predstavlja razdoblje djetinjstva koje nije dovoljno za postizanje zrelosti? Stoga se pitamo pod kakvim je okolnostima došlo do odvog postignuća?

Odgovor je slijedeći: Mehdi, mir neka je nad njim, je bio određen za nasljednika svoga oca kao predvodnik muslimana, što znači da je bio Imam, u punom duhovnom i intelektualnom značenju te riječi, još u veoma ranom periodu svoga plemenitog života.

Štaviše, imamet (vođstvo) u ranim godinama života je postojalo i prije, u slučaju njegovih predaka, mir neka je nad njima. Naprimjer, u slučaju Imama Muhammeda, sina ‘Alija el Dževada mir neka je nad njim. Nazivamo

27

ga pojavom jer je u slučaju Mehdijevih predaka, mir neka je nad njima, imao zapaženo i praktično znanje, kojeg su muslimani bili svjesni i s kojim su živjeli, u svim svojim iskustvima sa imamima. Stoga ne možemo tražiti boljeg dokaza za ispravnost i raširenost pojave od iskustva cijele zajednice. Zato ovo pitanje možemo postaviti na sljedeći način:

1. Vođstvo Imama Ehlul bejta (Poslanikovih potomaka) nikada nije bilo centar utjecaja i moći koji se prenosio sa oca na sina, nasljeđivanjem, uz punu podršku vladajućeg režima, kao što je bio slučaj sa fatimidskom i abasidskom dinastijom, naprotiv, ono se uvijek temeljilo na omiljenosti među ljudima, na osnovu razumskog i duhovnog ubjeđenja o vrijednostima za predvođenje u islamu.

2. Ova omiljenost među ljudima postojala je još u doba ranog islama, naročito se rasprostanivši u vrijeme dva imama, Bakira i Sadika, mir neka je nad njima. Škola koju su vodila ova dvojica imama dovela je do veoma velikog napretka u cijelom islamskom svijetu, spajajući stotine pravnika (fukaha), teologa (mutekallimun) i tumača Kur’ana (mufessirun), te učenih ljudi iz raznih oblasti islamskih i humanističkih nauka koje su preovladavale u tom periodu, tako da je Hasan, sin Alija el Vašša rekao: ”Otišao sam u kufansku džamiju gdje sam našao devet stotina

28

šejhova kako uglas govore: Džafer sin Muhammedov, u rodu je sa nama…”

3. Ova škola i onaj dio iskamskog društva kojeg je predstavljala imala je u vezi sa određivanjem Imama i njegovom podobnošću za ulogu određene postavke u koje je vjerovala i na kojima se zasnivala, jer je smatrala da pojedinac ne može biti postavljen za imama ukoliko nije učeniji od gnostika svoga vremena.

4. Ova škola i njene pristaše su radi svoga vjerovanja u imamet, koji je od strane vladajućih struktura smatran neprijateljskom linijom, čak i sa intelektualnog stanovišta, bili spremni na žrtve. To je bio razlog što su vlasti provele nekoliko kampanja protiv ove škole, tako da su mnogi bivali ubijeni ili zatvoreni, a stotine njih pomrlo u tamnim ćelijama. Ovim je pokazano da su oni koji su vjerovali u imamet dosta bili spremni žrtvovati se, a jedini poticaj koji su imali bila je njihova bliskost Allahu.

5. Imami nisu željeli biti odvojeni od svojih pristalica, što je bio slučaj jedino kada su ih vlasti proganjale ili slale u izgnanstvo. Iz predaje saznajemo o onome što se dešavalo svoj dvanaestorici imama kao i iz pisama koja su oni slali svojim suvremenicima i putovanja koja su poduzimali, s jedne strane, a s druge, od njihovih predstavnika koje su slali na razne krajeve

29

islamskog svijeta, kao i iz čestih posjeta koje su ši’iti činili svojim imamima u svetom gradu Medini, za vrijeme obavljanja hadždža.

Svi ovi faktori ukazuju na neprekinutu vezu između imama i njihovih pristalica, koja se protezala kroz razne krajeve islamskog svijeta, pored svih razlika u klasama, uključujući učenjake kao i ostale.

6. Halifat koji je postojao u doba imama smatrao ih je velikom prijetnjom za svoje postojanje i sudbinu. Zato je dosta napora ulagao u slabljenju imameta, naročito njegovog duhovnog aspekta. Bila je prisutna velika količina nepodnošenja, koja je, ponekad, kada je njihova lična sigurnost bila u pitanju, poprimala oblike okrutnosti. Progoni i ubistva bili su uobičajeni za imame, uprkos tuzi i gađenju koju je takav odnos prema njima izazvao među muslimanima i pristalicama, bez obzira na klasnu pripadnost.

Ukoliko razmotrimo ovih šest tačaka, znajući da su sve to historijske činjenice, onda nema mjesta sumnji, te dolazimo do slijedećeg zaključka: pojava imameta u ranom djetinjstvu je činjenica, a ne iluzija, jer imam koji se pojavi kao mladić i otvoreno objavi da je duhovni i intelektualni predvodnik muslimanske zajednice u cjelini, i kojem ista izrazi odonost, mora sigumo posjedovati izuzetno, a ne samo široko znanje i spoznaju, kao i široke horizonte i umijeće u pravu, tumačenju vjere

30

i njenih postavki. U protivnom mu narod ne bi vjerovao, niti bi ga smatrao sposobnim za duhovno vođstvo.

Također, moramo imati na umu da su imami bili na određenim pozicijama preko kojih su mogli održavati vezu sa svojim pristalicama, na čije su živote i ličnosti imali raznovrstan utjecaj.

Mislite li, onda, da se može desiti da dijete objavi imamet (duhovno vođstvo, te istakne zastavu islama, potpuno poznavajući one koji vjeruju u njega i koji su spremni žrtvovati se bez razmišljanja o njegovoj spremnosti, i bez razmatranja pojave imameta u mladosti i njegove vrijednosti, te ustanovljavanja vrijednosti mladoga imama?

Sada pretpostavimo da ljudi nisu pokušali procijeniti situaciju, da li bi bile moguće da nakon tolikih dana, mjeseci, pa čak i godina, cijela stvar prođe neprimjećeno i da istina ne izađe na vidjelo, iako se dešavalo uobičajeno i stalno međusobno susretanje mladog Imama i ostalih ljudi? Je li razumno da vrijednost načina razmišljanja toga mladoga čovjeka i njegovo znanje, nakon tako dugog perioda međusobnog susretanja, budu neopaženi?

Ako pretpostavimo da pristalice imama Ehlul bejta (Poslanikovih potomoka) nisu bile u stanju da dođu do istine, zašto halifati koji su postojali nisu pokušali otkriti istinu, ukoliko im je to moglo koristiti?

31

Ništa im ne bi bilo lakše nego se obračunavati sa Imamom koji je dijete, prilično nedozrelo u obrazovanju i načinu razmišljanja, što je normalno kod sve djece.

Ni jedan plan ne bi bio uspješniji od onoga kojim bi se dijete predstavilo svojim sljedbenicima (ši’itima) i ostalim kao nesposobno za imamet, tj. duhovno i intelektualno vođstvo.

Ako je već teško ljude ubijediti u to da čovjek, u svojim četerdesetim ili pedesetim godinama, koji posjeduje solidno obrazovanje, ne može biti imam, onda to ne bi trebao biti slučaj kada se radi o običnom djetetu, bez obzira na njegovu inteligenciju i svijest.

Sve bi ovo bilo lakše nego složena sredstva suzbijanja i mučenja kojima su vlasti pribjegavale u svim ovim razdobljima.

Jedino objašenjene za oklijevanje halifata da zaigraju na ovu kartu jeste da su blli svjesni da je imamet u mladalačko doba istinska pojava, a ne samo ideja. Istina je da je ta činjenica shvaćena nakon što se pokušalo zaigrati na tu kartu, ali pokušaj je propao. Historija nam prenosi brojne priče o takvim pokušajma i njihovoj propasti, ali uopće ne pominje situaciju u kojoj pojava imameta u mladalačko doba biva stavljena pod znak pitanja, situaciju da se Imam suočio sa poteškoćama i spletkama koje bi nadilazile njegove mogućnosti ili poljuljale povjerenje naroda u njega.

32

Na to smo mislili kada smo pomenuli da je imamet u mladosti istinska pojava u životu Ehlu-l-bejta (Poslanikovih potomaka, štaviše to je pojava koja ima korijene u Božanskoj baštini i koja se proteže kroz sve poruke i Božansko vođstvo. Dovoljno je navesti samo jedan primjer ranog vođstva Ehlu-l-bejta (Poslanikove porodice, mir neka je nad njima, u slučaju Jahje, mir neka je nad njim, kada Allah kaže:

"O Jahja, prihvati Knjigu odlučno," a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (Kur'an, 9:12)

Sada kada smo dokazali da je rano vođstvo postojeća, stvarna pojava u životu Ehlu-l-bejta, nema više prigovora vođstvu Imama Mehdija, mir neka je nad njim, niti činjenici da je bio premlad kada je naslijedio svoga oca.

Kako možemo vjerovati u postojanje

El-Mehdija

Na redu je četvrto pitanje: Pretpostavimo da hipoteza o Očekivanom Vođi i njegovoj produženoj životnoj dobi, te ranom vođstvu i tihom odsustvu jeste moguća, ali nije dovoljna kao dokaz njegovoga postojanja. Na koji, onda, način da, zaista, povjerujemo u postojanje Mehdija?

33

Da li bi neka predanja iz knjiga o Velikom Poslaniku, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom, bila dovoljna da nas sasvim uvjere u postojanje dvanaestog Imama, uprkos posebnosti ove pretpostavke i njenog odstupanja od pravila? Ili, kako možemo dokazati da je Mehdi istinska historijska ličnost, a ne samo pretpostavka, ličnost za čije potvrđivanje postojanja svijest ljudi zahtijeva povezivanje raznih psihičkih okolnosti?

Odgovor glasi: Ideja o Mehdiju, kao očekivanom Vođi, koji će promijeniti svijet nabolje, je pomenuta u nekoliko Poslanikovih hadisa koji se tiču Poslanika uopće, a naročito imama Ehlu-l-bejta. Štaviše, ona se, bez ikakve sumnje, iznova potvrđuje u mnogim tskstovima. Ja mogu

nabrojati do četiri stotine hadisa o Poslaniku, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom, koji su do nas došli uz pomoć naše braće sunnita (npr. knjiga o Mehdiju koju je napisao moj čestiti daidža Es Sejjid Sadru-d-din Es Sadr, Allah blagoslovio dušu njegovu), kao i veliki broj predaja o Imamu Mehdiju od strane i sunnita i ši’ita, skoro više od šest hiljada (nap. knjiga Muntehabu-l-eser fi el Imam es-sani 'ašer "Odabrana zbirka predanja o dvanaestom Imamu" koji je napisao Šejh Lutfullah es Safi), što predstavlja izuzetno veliki broj.

34

Što se tiče utjelovljavanja ove ideje u dvanaestom Imamu, mir neka je nad njim, mi posjedujemo dovoljno opravdanja za uvjerenje da je on taj Očekivani predvodnik. Dokazi o tome mogu se svrstati u dvije grupe:

a) islamsku, b) naučnu.

Islamska grupa potvrđuje postojanje Očekivanog predvodnika. Što se tiče naučne grupe, možemo dokazati da Mehdi nije samo mit ili pretpostavka, već stvarnost potvrđena historijskim iskustvom. Islamski dokaz pojavljuje se u stotinama hadisa o Allahovom Poslaniku, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom, i imamima Ehlu-l-bejta, mir neka je nad njima, koji dokazuju da će Mehdi biti određen za Imama, da je on jedan od potomaka Poslanikovih i Fatiminih, te da ima dvanaest Poslanikovih nasljednika.

Sve ove predaje ograničavaju tu univerzalnu ideju oličavajući je u Mehdiju, dvanaestom imamu Ehlu-l-bejta. Štaviše, jako su brojne i raširene, iako su imami uvijek bili predostrožni i oprezni bojeći se javnog iznošenja tih stvari, želeći time zaštiti pravedne nasljednike od ubistva ili nepredviđene prijetnje njihovom životu.

Međutim, obilje ovih predanja nije jedini razlog njihove vrijednosti, jer pored toga postoje određene vrline i

35

dosljednosti koje treba uzeti u obzir pri dokazivanju njihove vrijednosti.

Postoje Poslanikovi hadisi o činjenici da je imama, halifa ili emira, zavisno od stila koji je korišten u predanju, dvanaest. Neki pisci broje više od dvije stotine i sedamdest hadisa, uzetih iz dobro pozantih knjiga, i sunnitskih i ši'itskih, kao što su Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i zbirka Ahmeda ibn Hanbela. Trebali bismo imati na umu ovdje da je Buhari, koji je sakupio ove hadise, bio savremenik dvojice imama Hadija i Askerija, što mnogo znači, jer to pokazuje da su hadisi bilježeni direktno od Poslanika (mir i blagoslov neka su nad njim i njegovom porodicom), prije nego što je shvaćen njihov sadržaj i ostvarena ideja dvanaestog imama. To znači da nema mjesta sumnji kako bilježenje hadisa nije bilo pod uticajem "dvanaestog imama", niti je osvrt na to, jer svaki tobožnji hadis koji dolazi od Poslanika jeste, ili osvrt, ili opravdanje onoga što će se desiti u kasnijem vremenskom periodu. Oni nisu prethodili svojom pojavom, niti bilježenjem u knjigama činjenici kojoj su, osvrtom, stoga, dok god posjedujemo materijalni dokoz, a taj je da pomenuti hadis prethodi historijskom slijedu dvanaest imama, te da je zabilježen u knjizi hadisa (knjizi predanja) prije nego što se događaj desio, možemo biti sigurni da taj hadis nije osvrt na dogadaj, nego izraz istine koja dolazi od Allaha, a koju je

36

izgovorio onaj koji nije govorio iz dokonosti (Uzvišeni Poslanik) kada je rekao:

"Poslije mene će sigurno biti dvanaest imama."

To se i obistinilo, počevši od Imama 'Alija, završno sa Mehdijem.

To je jedino razumno tumačenje plemenitog Poslanikovog hadisa.

Što se tiče naučnog dokaza, on je uobličen iskustvom, životom u ljudskoj zajednici koji je trajao blizu sedamdeset godina, što mi nazivamo periodom Male skrivenosti (gajb es sugra). Da bismo ovo učinili jasnijim, dat ćemo kratak opis.

Ova Mala skrivenost označava prvu fazu u imametu Očekivanog vođe, mir neka je nad njim. Od određenog trenutka, otkako je preuzeo svoju ulogu, ostao je skriven od vanjskog svijeta. Daleko od svega što se dešavalo, a ipak blizak svemu dušom i srcem.

Trebali bismo imati na umu da bi, da se kojim slučajem ovo skrivanje desilo iznenada, to izazvalo veliki šok među narodom koji je vjerovao u imamet, jer je bio naviknut na imama u svakom vremenu, na njegov savjet pri rješavanju problema. Da je iznenada nestao, njegove bi pristalice imale osjećaj odsječenosti od duhovnog i intelektualnog vođstva. Takav bi događaj doveo do ogromnog jaza koji bi duboko uzdrmao cijelu strukturu društva i uništio njegovo jedinstvo. Stoga je bilo

37

neophodno utrti put ovom skrivanju, da bi se narod navikao na to i postepeno se prilagodio novoj situaciji.

To se i desilo, te se Imam Mehdi, tokom Male skrivenosti, povukao iz javnog života, ostajući u vezi sa narodom i pristalicama putem svojih poslanika i najpouzdanijih njegovih prijatelja, koji su bili veza između Imama i onih koji su vjerovali u njegov pravac.

Položaj imamovog predstavnika u ovim vremenima imale su četiri ličnosti, koje je narod prihvatio zbog njihovog straha od Allaha, pobožnosti i poštenja. Oni su bili:

1. 'Usman ibn Sa'id el 'Amri;

2. Muhammed ibn 'Usman ibn Sa'id el 'Amri;

3. Ebu-I-Kasim el Husejn ibn Ruh;

4. Ebu-l Hasan 'Ali ibn Muhammed es Samuri

Po ovom redu su oni i obavljali ulogu Imamovog predstavnika.

Kad bi jedan od njih umro, slijedeći bi ga naslijedio, nakon što bi mu Mehdi, mir neka je nad njim, tu dužnost dao.

Imamov predstavnik je održavao vezu sa ši’itima i njihova pitanja prosljeđivao imamu, vraćajući im se sa odgovorima. Ponekad su to bili usmeni, a veoma često pisani odgovori. Na taj način, putem ove posredne veze,

38

ljudi su, ne mogavši vidjeti svog imama, nalazili određeno zadovoljstvo i utjehu.

Štaviše, tokom sedamdeset godina u kojima su živjela ova četvorica imamovih predstavnika, ljudi su mogli uočiti da su i potpisi i slova uvijek izgledali isto. Posljednji Imamov predstavnik Es Samuri, objavio je da je vrijeme Male skrivenosti, u kojem su bili određeni predstavnici koji su održavali vezu između imama i naroda, završen: počinjao je period Velike skrivenosti u kojem neće biti posrednika između Imama i ši'ita. Ovaj prelaz značio je da je Mala skrivenost već postigla cilj, jer je ši'ite učinilo otpornim na veliki šok i duboki jaz koji je uzrokovan istim, te su se oni prilagodili novonastaloj situaciji i postepeno se pripremali da prihvate ideju općenitog zastupanja u ime Imama. Umjesto pojedinca koji bi bio određen da predstavlja imama, sada je postojala uopćenita veza oličena u pravednom mudžtehidu (učenjaku sposobnom da donosi samostalan sud o nekom pitanju), koji ima dubok uvid u vjerska i svjetovna pitanja muslimana, nakon prelaza iz Male u Veliku skrivenost.

Sada možete imati jasnu sliku o onome o čemu je do sada raspravljano, te shvatiti da je Mehdi stvarnost koju je doživjela jedna ljudska zajednica i koja je trajala sedamdeset godina, izražavajući se preko Imamovih

39

predstavnika, u koje niko nije mogao sumnjati da varaju ili se igraju riječima.

Zar možete zamisliti da laž može trajati skoro sedamdeset godina, da je uspješno podržavaju i u njoj se slažu četiri čovjeka, te žive na osnovu nje kao da je stvarna; da im ništa nije izmaklo kontroli i da ništo ljude ne podstakne da posumnjaju u njih; da nikakav poseban odnos ne postoji između njih četvorice, kroz koji bi stekli povjerenje svih, i vjerovanje u istinitost onoga po čemu se pretvaraju da žive?

Jedna stara poslovica kaže: U laži su kratke noge. Logika života potvrđuje da je nemoguće da laž opstane na ovaj način i kroz sva vremena u ovakvim odnosima, a da ipak zavrijeđuje svačije povjerenje.

Tako se period Male skrivenosti može posmatrati kao naučni eksperiment, kojim je potvrđena pouzdanost činjenica o Imamovom postojanju, njegovom rođenju, životu i skrivenosti, zbog kojeg je skriven od svijeta i još se nikome nije otkrio.

Zašto se Predvodnik još nije pojavio

Zašto se, tokom ovog dugog perioda, Predvodnik nije pojavio?

40

Ako je zaista spreman da obavi svoj društveni zadatak, šta ga je spriječilo da se ne pojavi tokom perioda Male skrivenosti (umjesto da isti produžava) ili poslije njega, kad su uslovi za bilo kakav društveni ili preobražajni zadatak bili lakši i jednostavniji, a odnosi vođe s ljudima, zahvaljujući samoj prirodi Male skrivenosti, bili su takvi da su omogućavali formiranje pokreta i snažno otpočinjanje izvršavanja zadatka. Također, ni tadašnja vlast nije posjedovala moć i snagu današnje, koja je dostignuta zahvaljujući tehničkom i naučnom razvoju.

Odgovor je sljedeći: Uspjeh svakog pokreta koji za cilj ima promjenu društva, vezan je za određene uslove i objektivne okolnosti, bez kojih je njeno ostvarenje nemoguće.

Međutim, sva takva djelovanja, što kao obaveza dolaze od Boga, obilježena su činjenicom da sadržaj njihovih poruka nisu vezani ni za kakve objektivne okolnosti. Pošto poruka od koje zavisi svo djelovanje jest od Boga, i pošto na nju nemaju utjecaja nikakve objektivne ok- olonosti, nego se ona, ustvari, oslanja na njih u izvršnom i vremenskom dijelu, trebalo je proći pet stoljeća neznanja prije nego što je posljednja poruka predata Poslaniku Muhammedu, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom. Razlog tome je veza koja treba postojati između objektivnih okolnosti i izvršenja. Ona je bila uzrok odgode, te je svijet čekao na Božiju poruku tako dugo.

41

Među objektivnim okolnostima, koje imaju utjecaja na izvršni dio postupka promjene su one koje stvaraju odgovarajuću klimu i opću atmosferu za promjenu koja treba da se desi, dok su ostali neki detalji potrebni za produbljivanje iste.

Naprimjer, u postupku promjene koju je vodio Lenjin u Rusiji važan faktor, koji je s njom bio povezan, jest Prvi svjetski rat i opadanje moći tamošnjeg cara. To je igralo glavnu ulogu u stvaranju odgovarajuće atmosfere za njeno provođenje. Postajali su i drugi fatkori koji su imali djelimičan utjecaj od kojih je jedan Lenjinovo zdravlje tokom putovanja i ulaska u Rusiju, i tokom revolucije, jer, da se desilo nešto nepredvidivo na njegovom putu, došlo bi do odgode i revolucija ne bi išla glatko.

Međutim, nepromjenjivi Allahov običaj u svakom Božanskom postupku promjene se nastavio, te se u izvršnom dijelu ona oslanjala uvijek na objektivne okolnosti koje stvaraju opću klimu za njen uspjeh. Otud se i desilo da se islam pojavio tek nakon velikog jaza i dugog perioda koji je trajao stoljećima.

Iako je Allah Uzvišeni mogao prevazići sve smetnje i poteškoće koje su bivale na putu ostvarenju Božanske poruke, iako je odgovarajuću atmosferu mogao stvoriti čudima, On je odabrao drugačiji put, jer su testovi, kušnje i osjećanja, koja čine ljudsko biće savršenim,

42

zahtijevali da Božanski zadatak bude izveden prirodno i objektivno.

Ali, to nije spriječilo Allaha Uzvišenog da se, s vremena na vrijeme, umiješa, ne da bi nekim detaljima uobličio odgovarajuću klimu, nego da bi omogućio lakše kretanje u njoj. Takav je slučaj bivao, naprimjer, kada je Allah Uzvišeni pomogao svojim poslanicima u teškim tre- nucima, da bi zaštitio samu Poruku. Tako se iznenada Nemrudova vatra hladi i Ibrahim nije više u opasnosti. Zatim, ruka izdajnika biva paralisana i gubi snagu za udarac sabljom po Poslanikovoj ruci. Slijedeći slučaj jeste kada iznenadna oluja odnese šatore nevjernika i idolopoklonika kojima su opkolili Medinu na dan Bitke Jevmu-l-Hendek.

Međutim, svi ovi događaji nisu bili više za davanje pomoći u odlučujućim trenucima, kada je odgovarajuća atmosfera već bila stvorena za odvijanje postupka promjene na prirodan način i u skladu sa objektivnim okolnostima.

U ovom svjetlu možemo razmatrati i Mehdijevu poziciju, kako bismo uvidjeli da je postupak promjene, za koji je on pripremljen, kao što su to i drugi pokreti društvenih promjena, povezan, u izvršnom pogledu sa objektivnim okolostima koje osiguravaju odgovarajuće uslove za provođenje tih promjena.

Moramo imati na umu da Mehdi nije pripreman ni za kakav ograničeni društveni zadatak, niti za promjenu

43

koja bi bila provedena samo u jednom određenom dijelu svijeta. Uloga koju mu je Allah dodijelio jeste sveobuhvatna promjena cijelog svijeta i okretanje čovječanstva od tame grijeha prema svjetlu pravde. Međutim, za ovu veliku promjenu nije dovoljno da postoji poruka i vodič, jer bi u tom slučaju do nje došlo još u Poslanikovo vrijeme, mir neka je nad njim i njegovom porodicom. Za nju je potrebna pogodna klima u cijelom svijetu i univerzalna atmosfera koja će ispunjavati sve neophodne objektivne okolnosti za njeno ostvarenje.

Sa ljudskog stanovišta, trebali bismo uzeti u obzir osjećanje iscrpljenosti, koje ima civilizirani čovjek, jer je ono osnovni činilac stvaranja odgovarajuće klime kojim se utire put za prihvatanje nove pravedne poruke. Ovo je osjećanje ukorijenjeno u mnogim civilizacijskim pokusima, iz kojih čovjek izlazi preopterećen odbojnošću prema onome što postoji, te se okreće, zbog toga, onome što ne vidi i ne poznaje.

U materijalnom pogledu, moguće je da su današnji uslovi pogodniji za shvatanje ciljeva poruke širom svijeta od uslova koji su postojali u prethodnim periodima, kakav je, npr. period Male skrivenosti. Pogodniji su zahvaljujući manjim udaljenostima i mnogo lakšem uspostavljanju veze među različitim narodima svijeta, kao i raspoloživim sredstvima koja su potrebna centralnoj organizaciji da bi izvela svoj program

44

postizanja višeg nivoa svijesti kod razilčitih naroda i njihovog obrazovanja na temelju nove poruke.

Ipak, ono na što sam ja ovdje ukazao, a što je činjenica, jeste porast vojne moći do koje se dolazi uvijek kada je odgađana pojava vođe. Ali, šta se time postiže, ako je čovjekova duša već doživjela duhovni poraz, tako da onaj ko posjeduje tu moć suočit će se, na kraju, sa duhovnom propašću?

Zaista, historija svjedoči da su čak i mali osvajački pohodi uzrokovali propast ogromne strukture cijele civilizacije. To se dešavalo jer se ona počela raspadati i gubiti povjerenje u svoje postojanje i stvarnost.

Može li pojedinac odigrati ovakvu ulogu

Na redu je sljedeće pitanje: Može li pojedinac, koliko god velik bio, odigrati ovako značajnu ulogu? Zar nije velik samo onaj pojedinac kojeg iznjedre dešavanja i koji je suočen s njihovim kretanjem?

Ova ideja je u vezi sa posebnim pogledom na historiju po kojem je čovjek samo sekundaran faktor u njenom slijedu, a osnova je objektivna snaga kojom je okružen. U tom smislu pojedinac, u najboljem slučaju, može biti njen pametan izraz.

45

Međutim, već smo u prethodnim poglavljima ove i ostalih knjiga koje smo objavili, tu temu pojasnili, rekavši da historija ima dva stuba: prvi je čovjek, a drugi materijalna snaga kojom je okružen. I, dok matarijalna snaga, uslovi proizvodnje i priroda utiču na čovjeka, on, također, ima utjecaja na njih. Štaviše, nema dokaza za pretpostavku da događanja započinju od materijalnih uslova, a završavaju sa čovjekom, osim kada postoji dokaz za to, jer oba faktora djeluju jedan na drugi u vremenu. Stoga, pojedinac se ne mora bezuvjetno držati pravila uspostavljenih kroz historiju, naročito ako uzmemo u obzir njegov odnos sa Bogom, pošto On, kao odlučujući faktor, sudjeluje u događajima. To se kroz historiju dešavalo svim poslanicima, naročito posljednjem, jer je zbog svoje veze sa Bogom Poslanik Muhammed, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom prodicom, sam preuzeo usmjeravanje historijskih tokova i započeo sa naglim razvojem civilizacije, što se u postojećim okolnostima, kojima je bio okružen, ni u kom slučaju ne bi moglo ostvariti; kao što smo već i pomenuli u uvodu El fetva el vediha.

Stoga, one što je postigao Veliki Poslanik može da se desi i Očekivanom Vođi, koji dolazi od njegove loze, čiji su dolazak i uloga objavljeni.

46

Kako će doći do promjene na određeni dan?

Na redu je posljednje pitanje o predočavanju toga kakva će odlučujuća pobjeda pravde nastupiti i kakav će kraj doživjeti iskvarenost s kojom će se očekivani Predvodnik suočiti?

Dio odgovora na ovo pitanje odnosi se na znanje o vremenu i periodu u kojem Mehdi, mir neka je nad njim, treba da se pojavi, kao i na moguću pretpostavku posebnosti i povezanosti odnosa koji bi mogli obilježiti taj period. Tako bismo mogli dati okvir u kojem će se postupak promjene desiti i stazu kojom će ići.

Ali, sve dok ne znamo ništa o tom periodu, njegovim okolnostima, ne možemo naučno predvidjeti što će se desiti "Određenog dana", iako to možemo zamisliti ili pretpostaviti, ali na teoretskim, a ne stvarnim osnovama.

Na osnovu navedenih predaja i velikih promjena koje su se dešavale tokom historije postoji jedna osnovna pretpostavka koju možemo usvojiti, a to je pojava Mehdija, mir neka je nad njim, nakon velikog jaza koji će se završtiti šokantnom propašću i krizom civilizacije.

47

Ovaj jaz će omogućiti da se poruka proširi, a da tlačiteljska civilizacija propadne. On će pripremiti psihu ljudi za njeno prihvatanje.

Međutim, ova propast nije slučajnost koja će se u historiji ljudske civilizacije dogoditi iznenada. Ona je prirodan ishod suprotnosti koje su se dešavale u civlizaciji, koja je odsječena od Allaha Uzvišenog, onoj koja nije u stanju doseći krajnju tačku svog puta, te će zbog toga izgorjeti ne ostavljajući ništa za sobom. Zatim će se pojaviti svjetlo Božanske pravde na zemlji.

48

POSLJEDNJA SVJETLOST

PredgovorIzuzetna, znamenita proslava petnaestog ša'bana priprema se svuda.

Sve je ukrašeno. Svuda se mogu vidjeti vesele i razdragane skupine ljudi. Svuda je očigledna radost i zanesenost ši'ita na ovaj značajan dan.

I zaista, postoji li još ijedan dan koji ljudi slave s tolikim uzbuđenjem i zanešenošću?

Petnaesti ša'ban je dan koji ši'iti slave kao dan ispunjenja poruka Božijih poslanika.

To je dan na koji će se poruka Islama, Kur'ana i hadisa nepogrješivih imama ostvariti. Na njegov će rođendan pravda doći i na Istok i na Zapad, i on će svojom moćnom rukom uništiti demone (ifrite), neposlušnost i nevjeru.

Na taj dan će vlast posljednjeg Allahovog blistavog dragulja biti uspostavljena na zemlji. On je taj koji će okončati dugu borbu istine i laži. Njegova će pojava značiti pobjedu istine, a uništenje laži.

49

On je taj koji će, voljom Allahovom, nadvladati slaba učenja i ispuniti ciljeve posljednjeg poslanika Muhammeda, mir i blagoslov neka su nad njim i njegovom porodicom.

On je taj koji će uništiti klasne razlike i uspostaviti jednakost među ljudima svijeta. On će siromašnima dati da se koriste bogatstvima zemaljskim i učiniti da im to bude dovoljno.

Obilje zanesenosti i sreće će tada izazvati suze u očima ljudi, a blistave i tužne oči onih što iščekuju ispunit će se svjetlošću.

Ideja o Mehdiju je najosnovnije islamsko vjerovanje, koje će prihvatiti čak i onaj koji ima ograničeno znanje o Islamu.

Pošto je obaveza svakoga muslimana da zna o "Očekivanom vođi" - Imamu Muhammedu el Mehdiju, mir neka je nad njim, ovdje je pokušano, iako ukratko, da se predoči kratka historija temeljnog vjerovanja i da se predstavi ukratko život Hudždžet hakk (istiniti Allahov dokaz). Nadamo se da će ova oskudna "zbirka", kao skroman dar, biti prihvaćena od strane "Solomona svih vremena".

15. ša'ban, 1396.

50

Dobre vijesti

Nema sumnje da je Presvijetli Kur'an Allahova knjiga i da svi muslimani svijeta prihvataju i slijede njegova učenja.

Kada otvorimo Knjigu (Kur'an) i pogledamo njegove ajete, dobivamo jasnu predodžbu izuzetne, nesvakidašnje i uzbudljive budućnosti i kraja svijeta.

Presvijetli Kur'an kaže da je krajnja misija Poslanika Islama da učini da ova uzvišena vjera nadvlada sve druge svjetske vjere; jednog će se dana ova uzvišena težnja i ispuniti, kao što je rečeno u Kur'anu Presvijetlom:

"On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je podigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima." (Kur’an, 9:33)

Božanska knjiga Posljednjeg Allahovog Poslanika pominje da će vlast na zemlji, na kraju, pripasti pravednima i onima koji vjeruju u Allaha:

51

" ... zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova svojih, a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." (Kur’an, 7:128)

Zemlja puna iskvarenosti, razaranja i neznanja, poput beživotnog tijela, oživjet će svjetlošću pravde, kao što je naznačeno u Kur’anu.

U Kur'anu, također, čitamo i slijedeće:

"Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strarh bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati." (Kur’an, 24:55)

Svemogući Allah, također, kaže:

"Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojima, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar bilo krivo nevjernicima." (Kur’an, 61:8)

Ovo su neki kratki primjeri Božanskih poruka iz Kur'ana.

Proučavanjem ovih i desetina drugih ajeta može se primijetiti da će se poruka Islama ispuniti kada dođe do ispunjenja ovih uzvišenih težnji i želja. Svi izmišljeni i sujevjerni ciljevi će nestati, te će samo Islam, jedinstvena i istinska vjera, ostati i u nju će ljudi vjerovati, i na

52

Istoku i na Zapadu. Nepravda, ugnjetavanje i nejednakosti iščeznut će, a svuda će biti uspostavljena pravda i jednakost koji jesu zakon stvaranja svijeta. U svim krajevima svijeta bit će uspostavljena nadmoć Božanskih halifa. Svjetlo vođstva Allahovog zasijat će, a zemlja će pripasti kreposnima.

Da, Presvijetli Kur'an donosi dobre vijesti o danu koji će doći i na koji će svi muslimani svijeta jedva čekati da se desi.

Pored Presvijetlog Kur'ana, kazivanja Poslanika i časnih imama su najvažnije i najvrijednije blago islamskog učenja. Za svakog je muslimana osnovna obaveza da slijedi i sluša kazivanja Božijeg Poslanika i imama, jer je to naročito pomenuto u Knjizi Allahovoj.

U moru dragulja islamskih predaja nalaze se i poruke o Vladavini Pravde. Štaviše, posebno se spominje "Božanska revolucija" i Predvodnik koji će do nje dovesti.

Poslanik Islama je rekao:

Čak i ako bi isteklo vrijeme trajanja svijeta, i jedan jedini dan ostao uoči Sudnjeg dana, Allah bi produžio taj dan onoliko koliko je potrebno da dođe do konačne vladavine onoga koji iz moga potomstva dolazi, i koji će se zvati mojim imenom. (Ebu-l-Kasim)

53

On će zatim učiniti da mir i jednakost zavladaju zemljom, kao što su nekad njome vladali nepravda i tiranija, prije njega."

Sadržaj ovoga dragocjenog predanja otkriva, prije svega, dobre vijesti i obavještava ljude o Vladavini pravde, Ostvarenju i Božanskim obećanjima, kao što se isto spominje u većini ši'itskih i sunnitskih izvora.

U drugom predanju, Poslanik se obraća Emir ul- mu'mininu, 'Aliju, slijedećim riječima:

“Bit će dvanaest Predvodnika (eimme) poslije mene, od kojih si prvi ti 'Ali, a posljednji će biti "Podržavatelj" (El Ka'im), koji će, s milošću Allaha Svemogućeg, zavladati i Istokom i Zapadom.”

Čestiti imami u nekoliko predanja podsjećaju ljude na važnost Božanskog obećanja i Vladavinu dvanaestog imama, govoreći da je najveće djelo iščekivanje Velikog Spasitelja, i da su oni koji to čine i koji su mu odani najbolji i najvoljeniji ljudi. Bit će dovoljno da ovdje navedemo, kao primjer, samo neke od tih predanja:

1. Imam Hasan el Mudžtaba borio se protiv dvoličnog Mu’avije koji je uz pomoć svog lukavog nasljednika uspio prevariti Imamove prijatelje, te su oni napustili Imama. Zbog toga je Imam bio prisiljen da zaključi mir sa Mu’avijom po kome je Mu’avijina obaveza bila da obavlja neke dužnosti i uzdrži se od određivanja

54

nasljednika i od borbi. Ponekad se Imam koristio prilikom i ljudima ukazivao na greške i nepravedna Mu’avijina djela. U međuvremenu su neuki ljudi počeli kritikovati Imama zbog sklapanja mira sa Mu’avijom! Imam Hasan, mir neka je nad njim, objasnio je ljudima ulogu Imama i vođe i neophodnost poslušnosti svakoj njegovoj zapovjedi bez postavljanja ikakvih pitanja. Zatim je objasnio vladavinu dvanaestog Imama, govoreći:“Zar ne znate da svaki od nas (imama) ima odgovomost da od ugnjetavača svoga vremena traži zakletvu na vjernost, osim "Podržavatelja" (EI Ka'im) iza kojeg je Duh Allahov (Isa'); Svemogući Allah će njegovo rođenje (dvanaestog Imama – "Podržavatelja") čuvati kao tajnu od nekih ljudi, i neće im dati da Ga vide. Kada se pojavi, On neće morati primati zakletvu ni od koga, On je deveti potomak mog unuka Husejna, sina sužanjske princeze. Svemogući Allah produžit će njegovu životnu dob tokom skrivenosti, te će On, kada se pojavi, izgledati kao čovjek od četerdesetak godina, i ljudi će znati po tome da Allah zaista ima moć nad svim stvarima.”

2. Imam Dža’fer es Sadik, mir neka je nad njim, u odgovoru na pitanje jednog od svojih sljedbenika odgovorio je sljedeće:

55

“Imam koji će mene nasljediti bit će moj sin Musa, a očekivani imam biće Muhammed ibn Hasan ibn ‘Ali ibn Muhammed ibn ‘Ali ibn Musa.”Istom Imamu pripadaju i ove riječi koje je stalno ponavljao:“Svaka grupa čeka neku valadavinu, a mi čekamo na vladavinu koja će biti uspostavljena kad dođe kraj svijeta.”

3. Sedmi časni Imam, Musa ibn Dža’fer, mir neka je nad njim, je u odgovoru na pitanje jednog od svojih prijatelja o tome da li je on “El Ka’im bi-l-hakk” (onaj koji je podržan istinom) rekao slijedeće:“Ja jesam El Ka’im bi-l-Hakk, ali onaj Ka’im koji će doći da ukloni sve Allahove neprijatelje na zemlji i da je ispuni jednakošću i pravdom i biće moj peti potomak. Pošto će se bojati za svoj život bit će dugo u skrivenosti, i u tom periodu bit će grupa ljudi koji će biti odmetnici, ali i grupa onih koji će čvrsto vjerovati.”Dodao je:“Neka su blagoslovljeni naši sljedbenici (ši’iti) koji tokom perioda skrivenosti (gajba) Očekivanog imama podrže našu vlast (vilaje) i drže se podalje od naših neprijatelja. Oni pripadaju nama i mi pripadamo njima. Oni su prihvatili naše vođstvo, a mi smo zadovoljni

56

njihovom odanošću. Zato su blagoslovljeni. Kunem se Allahom da će oni biti sa nama u Džennetu.”

4. I na kraju da pomenemo jedanaestog Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim, koji je rekao:“Vidim da će nakon moje smrti među vama zavladati razlike, u vezi sa Imamom poslije mene. Ko god prihvati imame poslije Poslanika Allahovog, a poriče moga sina, jest poput onoga ko prihvata sve poslanike, ali ne i zadnjeg Poslanika Muhammeda, mir i blagoslovi neka su nad njim i njegovom porodicom. A ko god poriče Poslanika Allahovog Muhammeda, poriče i sve ostale Allahove poslanike, jer poštovati zadnjeg od nas je kao poštovati prvog, a ako poričeš zadnjeg poričeš i prvog. Ali, pazite! Uistinu, moj sin će biti u skrivenosti tokom koje će ljudi posumnjati osim onih koje Allah štiti.”

Predaja Božijeg Poslanika i nepogrješivih imama u ovom važnom vjerskom principu ima jako puno, tako da nas sasvim dobro o njemu obavještavaju. Može se reći da je u ši’itskim zbirkama broj predanja na temu imameta najveći.

Predmet vođstva dvanaestog imama, njegove vladavine i svega u vezi s tim dolazi odmah poslije nasljeđivanja

57

Imama Alija, Zapovjednika vjernih (Emiru-l-mu’minin), mir neka je nad njim. Postoji stotine ovih predanja koja su zabilježena u ši’itskim i u sunitskim izvorima. Veliki broj islamskih učenjaka, iz svih islamskih pravaca, neovisno jedni od drugih, pravili su knjige na ovu temu. Njihova veličina ide i do desetina tomova.

Godine vođstva imama su prolazile uporedo sa tiranijom vladara koji su bili njihovi suvremenici, sve do vođstva Imama el Askerija, mir neka je nad njim. Ovaj čestiti Imam živio je u teškim okolnostima, manje se pojavljujući na javnim skupovima. Njegov voljeni sin, koji je posljednji Božanski Dokaz, bio je skriven od očiju stranaca sve do 260. godine po hidžri, kada su zasjali zraci njegova bića, a sve oči bile uprte u Imama Mehdija.

Rođenje

U zoru petnaestog ša’bana 255. godine po hidžri, zasijala je moćna svjetlost u ljudskom obliku, koja je postala izvorom postojanja univerzuma.

Da, napokon je ispunjeno Božansko obećanje i rodio se Imam Mehdi, mir neka je nad njim, uprkos svim naporima onih koji ga nisu poznavali.

58

To je jedno od historijskih čuda da su Umejjadi, Abbasidi i drugi protivnici čestitog Imama pokušavali ugasiti to Božansko svjetlo, ali su doživjeli potpuni krah.

Okrutno i tiransko pleme, Beni ‘Abbasa čulo je da će dvanaesti ši’itski Imam uspostaviti pravednu vladavinu i da će vladati cijelim svijetom, a nepravdu uništiti u temelju.

Stoga su, da bi spriječili taj događaj, mučili ši’ite i prolijevali njihovu krv koliko god su mogli. U stanju u kojem su bili ši’itski mučenici može se pročitati u knjigama sa ovom tematikom.

Godine 235. po hidžri, Mutevekkil, Abbasidski halifa, naredio je da se deseti Imam Muhammed el Hadi, mir neka je nad njim, i njegova porodica premjeste iz Medine u Sammaru, gdje je bilo sjedište njegove vlasti, kako bi ih tako stalno mogao držati na oku.

Slično njemu, abasidski halifa Mu’temid, faraon tog vremena, bojao se sina Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim. Oformio je grupu špijuna i babica čiji je zadatak bio da često obilaze kuće ‘Alevijjina, a naročito kuću Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim, da bi, ako bi se rodilo dijete, mogli odmah da ga ubiju.

Ta potraga za Imamom Mehdijem, kako bi ga ubili, pojačala se naročito nakon smrti Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim. Razlog je bio to što su

59

svi znali da je tog dana božansko vođstvo (imamet) bilo povjereno dvanaestom imamu, koji će zavladati svijetom.

Šejh Saduk, istaknuti ši’itski učenjak piše u Kemalu-d-dinu:

“Kada je tijelo čestitiog Imama Hasana Askerija sahranjeno, a ljudi se razišli, halifa i njegovi prijatelji počeli su tragati za njegovim malim sinom i pažljivo su pregledali kuće.”

Šehj Mufid, također, istaknuti ši’itski učenjak napisao je u Iršadu sljedeće:

“Kada je Imam Hasan el Askeri preselio na ahiret tadašnji halifa tražio je njegovog sina, jer je ši’itsko vjerovanje u imamet bilo poznato, a znalo se da ši’iti čekaju na njegovo Veličanstvo.”

Mu’tedid, jedan od okrutnih abasidskih halifa, koji je valadao od 279-289 godine po hidžri, iznenada je odlučio da istrijebi cijelu porodicu el Askeri, čuvši da je prošlo više od 20 godina od rođenja sina Imama Askerija, mir neka je nad njim, i da on još živi uprkos nastojanjima njegovih prethonika da ga ubiju.

Jedan od Mu’tedidiovih oficira rekao je:

“ Mu’tedid je meni i još dvojici naredio da uzješemo konja i krenemo prema Sammari, te da se ne zaustavljamo čak ni za molitvu. Dao nam je Askerijevu

60

adresu i rekao nam da uđemo u kuću ne pitajući za dozvolu, te da mu donesemo glavu onoga koga zateknemo u njoj.

Ustvari, oni nisu shvatali da će ista ona sila koja je štitila Imama od prethodnih halifa, njega zaštiti i sada, jer:

“…Allah želi da vidljivim učini svjetlo svoje makar ne bilo po volji nevjernicima.” (Kur’an 9:32)

I zaista, kako je to bio nezreo i nepromišljen čin! Ako postoji Božija, može li se čovjek pobuniti protiv nje i boriti se? Zar je moguće da Božija obećanja ne budu ispunjena? Ili, zar je moguće da uzde ugnjetavača koji se bore protiv Božije naredbe ne budu istrgnute?

Zar nije zadivljujuće da Svemogući Allah toliko puta ranije je pokazao svoju moć, pa bi ljudi nakon toga, trebali znati da, ako On želi svom odabranom sluzi dati vlast i nadmoćnost, te uništiti nevjerstvo i bezbožnost preko njega, da ga niko ne može u tome spriječiti?

Srećom, slična priča je spomenuta u Kur’anu Presvjetlom. Faraon veliki gospodar Egipta, koji je imao moć i ponos, tvrdio je za sebe da je Bog. Odlučio je ubiti svu mušku djecu Beni Israila, jer je čuo da se među njima rodio onaj koji će uništiti njegovo carstvo.

Prolijevao je krv nevinih, a mnoge jude protjerao u nepoznate krajeve; međutim, u sljedećem navedenom odjeljku vidjet ćete kako je Allah Svemoćni vratio svog

61

Poslanika i kako, je po Božanskoj volji, zaštitio Musa’a, mir neka je nad njim, a uništio faraona:

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.” I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; - zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: “On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.” A oni ništa ne predosjetiše. I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili. I ona reče sestri njegovoj: “Idi za njim!” I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primjetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: “Hoćete li da vam je pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?” I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. (Kur’an, 28:7-13)

Da, Allah će zaštititi svoj dokaz (Hudždže) i ispuniti svoja obećanja i upute jer se Njegova odluka zasniva na izvršavanju, iako većina ljudi to ne zna.

Zar bi Allah zaštitio poslanika Musa'a, mir neka je nad njim, koji je bio poslanik samo jednog naroda i plemena, a prepustio Imama svih vremena (Imama Zemana) u ruke Mu'temida i Mu'tedida?

62

Zar bi Allah zaštitio Musa'a dok je bio među nabujalim talasima rijeke, a da ne osigura imama svih vremena koji je bio u kući svoga oca Imama Hasana el Askerija?

Zar bi Allah zaštitio poslanika Ibrahima, mir neka je nad njim, (čija je priča pomenuta u Kur'anu) usred goruće vatre, a da ne zaštiti posljednji dragulj Poslanikovog potomstva od pohlepa i gnjeva abasidskih halifa?

Zaista, na koji to način razmišljaju i sude slabomni ljudi?

U zoru, usred mjeseca ša'bana, godine 255. po hidžri, imam Hasan el Askeri posmatrao je nebesko sjajno lice svoga sina koji je trebao ispuniti sva Božija obećanja i upute.

Nisu prošla više od tri dana otkako se rodio, a jedanaesti imam je uzeo sveto dijete i pokazujući ga svojim prijateljima rekao:

“Poslije mene on će biti vaš gospodar i moj nasljednik i on je ”Podržavatelj” (El-Ka'im) na čiji će dolazak svi čekati. Kada zemlja bude puna nepravde i tiranije, on će je ispuniti mirom i pravdom.”

Kada se rodio njegov sin jedanaesti imam je rekao svojim prijateljima:

“Tirani su pravili zavjere da me ubiju da se ne bi rodio moj sin, ali vidite li sada kolika je moć Svemogućeg.”

Imam Hasan el Askeri, mir neka je nad njim, naručio je deset hiljada funti hljeba i mesa i naredio da se podjeli

63

ljudima plemana Benu Hašim, da bi na taj način obilježio značajno rođenje. Ovaj važan posao bio je povjeren Usamu ibn Sa'idu, koji je to uradio na najbolji način.

Od samog početka je Imam Hasan el Askeri, mir neka je nad njim krio svog sina od nepoznatih.

Pročitajte pažljivo riječi Šejha Mufida, od kojih smo jedan veći dio cititrali: Imam Hasan el Askeri, mir neka je nad njim, pripremao je istinsku vladavinu za svoga sina. Njegovo rođenje čuvao je kao tajnu, jer je živio u teškim uslovima, kada su halife stalno tragale za njegovim sinom i pomno pratile sve što je Imam Askeri radio. Razlog tome bilo je rašireno ši'itsko vjerovanje u pojavu Imama Mehdija, mir naka je nad njim, pa su halife očekivale da se to i desi.

Zato Imam Hasan el Askeri, mir neka je nad njim, nije pokazivao svoga sina, te ga neprijatelji nisu mogli prepoznati nakon smrti njegovog oca.

Iako neprijatelji i protivnici Imama Mehdija o njemu nisu ništa znali, iskreni ši'iti sakupljali su novosti o ovom važnom događaju.

Neke od njim Imam Askeri je obavijestio pismom. Jedan od istinskih ši'ita Ahmed ibn Ishak primio je pismo koje je pisao sam Imam Askeri:

“Rodio mi se sin. Zato. Čuvaj ovu tajnu i obavijesti samo bliske rođake i posebne prijatelje.”

64

Neki su ši’iti privatno posjećivali Imama Askerija, mir neka je nad njim, a on bi im pokazao dvanaestog Imama Mehdija, koji će im biti predvodnik. Ebu Umeri i Ahvazi pričali su: Ebu Muhammed (Imam Hasan el Askeri) mir neka je nad njim, pokazao mi je svoga sina (dvanaestog Imama) i rekao mi: ”Ovo je tvoj gospodar (sahib).”

Neki su drugi ši'iti posjećivali Imama Askerija u grupama, a ako im je Imam vjerovao da će čuvati tajnu, onda bi im pokazivo svoga voljenog sina.

Mu'avija ibn Hakim, Muhammed ibn Ejjub i Muhammed ibn 'Usman 'Umeri pričali su:

“Bilo nas je četerdeset u Imamovoj kući, kada nam je njegovo visočanstvo pokazalo svoga sina govoreći nam: ‘Ovo je vaš imam i moj nasljednik. Njega treba da slušate poslije mene i ne smijete mu se usprotiviti jer će vs inače nestati.’”

Dakle, od vremena rođenja dvanaestog ”mjeseca” do početka njegovog imameta ši’iti su stalno išli jedanaestom imamu i čestitali mu.

Hasan ibn Hasan el 'Alevi je rekao: “Posjetio sam Imama Askerija, mir neka je nad njim, u Samarri i čestitao mu rođenje sina.”

Da, tako se rodio Imam svih vremena i bio čuvan izvan dosega stranaca. Ponekad je samo kreposnim ši’itima bilo dozvoljeno da ga vide, do godine 260. po hidžri kada je umro jedanaesti Imam, a Božijom odlukom

65

imamet (Božansko vođstvo) dodjeljeno Vlasniku vlasti (Sahibu-l-emr).

Mala skrivenost

Kada je Imam Hasan el Askeri umro, mir neka je nad njim, Božansko vođstvo (imamet) prešlo je na Posljednjeg svijetlog dragulja iz porodice Božijeg Poslanika, Imama Mehdija, mir neka je nad njim. Iako se Njegovo Visočanstvo nije pokazivalo među ljudima, onima u koje je imao povjerenje dozvoljavao je da ga posjećuju i da mu govore o problemima i pitanjima ši’ita. Oni su, onda, prenosili ljudima njihove zapovijedi.

Sa vjerskog gledišta, to su bili istaknuti muslimani kojima se moglo vjerovati, te su stoga bili posrednici između imama i ljudi. Oni su prenosili upute Njegova Visočanstva ljudima.

Proučavajući nivo vjerovanja i pobožnosti ovih pojedinaca, ne samo da uviđamo njihovu veličinu, nego postajemo bliži i samom Imamu svih vremena, jer u riječima ovih istaknutih, dragocjenih i pouzdanih prijatelja čestitih imama pronalazimo naznake veličine

66

Njeovog Visočanstva (Imama Mehdija, mir neka je nad njim).

Od prijatelja Imama Zemana, četvorica su postali najomiljeniji i najpouzdaniji njegovi zamjenici, koji su bili posrednici između Imama i ljudi, a poznati su pod imenom Nevvabu-l-erbe’a (četvorica zamjenika).

Da bismo saznali više o njihovoj veličini iznosimo kratak opis svakog od njih:

1. ‘Usman ibn Sa’id ‘Umeri: Ova poštovana ličnost nije bila samo zamjenik (na’ib) Imami Zemana (Imama svih vremena), nego i predstavnik (vekil) Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim. On je uspostavio i organizirao mnoge poslove ši’ita. Deseti Imam (el Hadi, mir neka je nad njim) rekao je svojim sljedbenicima o njemu:“Ovaj Ebu ‘Umeri je pouzdana i povjerenja vrijedna osoba. Što god on vama kaže, kaže vam u moje ime, a što god uradi, uradi u moje ime.”To je trajalo do 254. godine po hidžri kada je deseti imam umro. Njega je naslijedio jedanaesti imam, koji je također hvalio ličnost Ebu ‘Umerija obraćajući se ši’itima."Ovaj Ebu ‘Umerije pouzdana i povjerljiva osoba. Njemu je vjerovao moj prethodnik, deseti imam, a i ja mu vjerujem za života, a i

67

poslije smrti. Što god vam on kaže, kaže u moje ime, što god učini, učini u moje ime."Stoga je on postao zamjenik (Na'ibu-l-imam) Dvanaestog imama, nakon smrti Imama Hasana el Askerija, mir neka je nad njim.Kada je umro Ebu 'Umeri, Gospodar vremena, (Sahibu-z-Zeman) je lični izrazio saučešće njegovom sinu Muhammedu ibn 'Usmanu, govoreći:“Uistinu, mi pripadamo Allahu i Njemu se vraćamo. Slušamo njegove komande i zadovoljeni smo Njegovom naredbom. Tvoj otac je dobro živio, i s ponosom je umro. Neka mu se Allah smiluje, pridružio se svojim prijateljima i gospodarima. Uvijek je nastojao da pronađe ono što će ga približiti Allahu i Njegovim prijateljima. Neka mu Allah pokloni spokojstvo.”

2. Ebu Dža'fer Muhammed ibn 'Usman: On je bio drugi posebni zamjenik Imami Zemana. Bio je, također, i zamjenik jedanaestog Imama, koji je o njemu govorio: “Veličina njegova ponosa i uzvišenost njegova položaja tako su poznati među ši'itima da ih nije potrebno objašnjavati, niti o njima raspravljati.”U vezi sa njim i njegovim ocem 'Usman ibn Sa'idom Imam Hasan el Askeri rekao je

68

jednom svom prijatelju sljedeće: “I 'Umer i njegov sin zavrijeđuju povjerenje. Što god rade, rde u moje ime, a što god kažu, kažu u moje ime. Zato slušajte njihove riječi i pokoravajte im se, jer su oboica pouzdani i povjerljivi.”A sam Imami Zeman je rekao o njemu: “On je moj povjerenik, i njegovo pismo vrijedi koliko i moje.”

3. Ebu-l-Kasim Husejn ibn Ruh Nevbehti: “Ebu Dža'fer Muhammed ibn 'Usman je o njemu rekao: Ovaj Husejn ibn Ruh Ebu Behr Nevbehti je moje nasljednik. On je pouzdan i povjerljiv zastupnik i zamjenik. Posrednik je između vas i Vlasnika vlasti (Sahibu-l-emr). Zato mu vjerujte i obraćajte mu se kada se radi o važnim stvarima i poslovima. Meni je dat ovaj zadatak i ja sam ga objavio.”Šejh Tusi, neka je Allahov blagoslov s njim, rekao je o njemu:“Ebi-l-Kasim Husejn ibn Ruha, njegovi prijatelji ali i neprijatelji smatrali su ga najučenijim među ljudima.”Valjanost Husejn ibn Ruhovog izjašnjavanja kao nosioca dužnosti zamjenika bila je priznata i od njegovih neprijatelja. Šalmagani, koji je bio jedan od onih koji su, tobože, imali pravo da se izjasne kao nosioci

69

iste dužnosti, morao je priznati da nije u pravu, kada je Imami Zeman naredio Husejn ibn Ruhu da ga obznani. On (Šalmagani) je rekao: “Nije pravo između mene i Allaha da o Husejnu ibn Ruhu kažem bilo šta što nije istina. Iako je njegova pogreška prema meni velika, on je ipak određen od Imami Zemana da obavlja ovaj zadatak. Ši'iti se ne smiju od njega okrenuti.”

4. Ebu-l-Hasan 'Ali ibn Muhammed Simmari: Ova znamenita ličnost bila je posljednji posebni zamjenik (Na'ibu-l-hass) čestitog Imami Zamana. Njegova smrt se podudara sa petnaetim ša'banom 329. godine po hidžri. Husejn ibn Ruh ga je predstavio kao Imamovog zamjenika. Posljednje pismo Gospodara vremena (Imami Zemana), četvorici posebnih zamjenika bilo je upućeno ovom čestitom čovjeku. Tako je Imam objavio smrt 'Ali ibn Muhammeda i kraj perioda u kome su postojali njegovi zamjenici: “U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Samilosnog. Umrijet ćeš za šest dana, neka Allah podari strpljenje tvojoj braći po vjeri pri tvom odlasku. Zato, budi spreman, ali nikog ne

70

određuj ko će te zamijeniti, jer od dana tvoje smrti počet će period moje Velike skrivenosti. Više me niko vidjeti neće, dok Allah ne odredi drugačije. Ja ću se ponovo pojaviti nakon jako dugog perioda kada će ljudi biti umorni od čekanja, a oni slabi u svojoj vjeri, reći će: "Šta, pa zar je on još živ?" Kada će biti okrutni i bezosjećajni, a svijet pun nepravde i nasilja. Uskoro će neki reći da su me vidjeli. Pazite! Ko god tvrdi takvo nešto prije no što izađe Sufjani i prije no što se čuje zvuk s nebesa da objavi moj dolazak, lažov je. Nema moći i sile osim kod Allaha Uzvišenog!”

Kao što se može vidjeti iz ovoga odjeljka, to je bila posljednja naredba, gdje su vrata posebnog zastupništva zatvorena smrću 'Alija ibn Muhammeda. Od njegove smrti, svako ko bi tvrdio da je posrednik, te da je moguće vidjeti Imama bio bi lažov. U periodu Velike skrivenosti, niko ne tvrdi da je bio u prisustvu čestitog Imami Zemana.

Ljudi ne bi prihvatili četiri posebna imamova zastupnika da im nisu pokazana čuda Vlasnika vlasti (Sahibu-l-emr) kojima se potvrđuje njihova istinitost i preciznost, iako su ih smatrali vrijednim povjerenja i uopće nisu sumnjali u njihovu pobožnost, vjeru i znanje.

71

Četiri posebna zastupnika su Imamu iznosili probleme i pitanja ši'itskih učenjaka, a on je na ona, na koja je odgovor bio neophodan, odgovarao u formi pisma i isporučivao ih preko pomenutih zastupnika.

U ovim pismima razjašnjeni su najteži i najvažniji problemi ši'itskih vjerovanja.

Jedan od njih bilo je i pitanje odgovornosti ši’ita, a u vezi sa novim događajima u periodu Skrivenosti i njihovim suočavanjem s njima.

U pismu koje je Imami Zeman poslao slavnom i istaknutom ši'itu Ishaku ibn Ja'kubu, navedene su dužnosti, obaveze i pravci (možda smjernice) za ši'ite u periodu Skrivanja. Ši'iti su ih slijedili stoljećima, a to je jedan od dokaza veličine i vječnosti islamske vladavine.

U jednom od pisama koje je Ishak ibn Ja'kub preko drugog posebnog zastupnika, poslao imamu pitao ga je o različitim stvarima, a jedna od njih je bila predmet ove naše rasprave.

Imam je odgovorio da se, u tim stvarima, čovjek mora obratiti onima koji zaista razumiju kazivanja imama.

“Ali, što se tiče problema koji će se pajaviti u budućnosti, trebali biste se vraćati na prenosioce naših predaja, jer oni su moji dokozi vama, a ja sam Allahov dokaz (Hudždžetullah) njima.”

72

Ostala pisma Imama Mehdija slata su tokom perioda Male skrivenosti (gajbetu-s-sugra), a svako od njih obrađivalo je probleme i davalo uputstva iz beskrajnog mora mudrosti. Sva su ta pisma bila, preko specijalnih zastupnika čestitog Imama, prenesena ljudima koji su ih jedva čekali.

Da, četiri su zastupnika koji su godinama na najvišem nivou kao vjernici i povjerljive osobe bili blagoslovljeni posrednici između Imama i ljudi sve do 329. godine po hidžri kada je prestao da postoji položaj zastupništva, a počeo, po Božijoj volji, period Velike skrivenosti Imami Zemana. To je bio onaj period Skrivenosti koji je, još prije mnogo vremena, najavio Poslanik Muhammed i ši'itski imami. Stoga su muslimani strpljvi u iščekivanju trenutka kada će se, naredbom Allaha Svemogućeg, pojaviti Očekivani predvodnik i kada će se ispuniti Božanski cilj.

Velika skrivenost

Nakon 329. godine po hidžri, kada je započeo period Velike skrivenosti, završen je period posebnog zastupništva Imami Zemana. Ukoliko bi iko tvrdio, tokom perioda Velike skrivenosti, da je posrednik ili zastupnik, bio bi, prema izjavi Imami Zemana, proglošen lažovom.

73

U predanjima čestitih imama, svrha skrivanja poredi se sa suncem što je skriveno iza oblaka, a ipak je izvor života i vitalnosti za živa stvorenja. Slično tome, mada je Imam još uvijek u Skrivanju, on je izvor postojanja za ostatak svijeta.

Tokom ovog perioda, mnogi su se ljudi uspjeli sastati sa Njegovim Visočanstvom (Imamom Mehdijem), ali niko od njih nije tvrdio da ga je, ustvari, vidio, ili da ga predstavlja, jer su samo četvorica odabranih zastupnika (Nevvabu-l-hass) imali čast da se viđaju sa Njegovim Visočanstvom kad god su to poželjeli.

Neka od imena onih sretnika koji su imali čast da se sastanu sa Imamom pomenuta su u pouzdanim knjigama. 'm es-sakib, Mirza Husejn et Tabersi en Nuri, dio, sedmi. Među njima su: 'Allame Hilli, poznati islamski učenjak i govornik, Mukaddes Erdebili, najpobožnija ličnost i najveći borac za ljudska prava u svom vremenu, Sejjid ibn Tavus, pobožan i kreposan pripovjedač, Sejjid Bahru-l-'Ulum, istaknuti učenik, te druge velike i istaknute ličnosti Islama.

Da, svojim su očima vidjeli "sunce" (imama), i njihova su srca bila ispunjena vjerom u Imama svih vremena (Imamu-l-asri), te su drugima s naklonošću pričali o svojim susretima sa Njegovim Visočanstvom.

Kao primjer, možemo analizirati dio oporuke koju je Sejjid ibn Tavus napisao za svoga sina 650. godine po hidžri. Svojim je riječima dao sinu objašnjenje, koje je

74

podrazumijevalo istinitost, bez tvrdnje da ga je, u stvari, vidio: "O moj sine! Ako ti je dato da imaš uspjeha u otkrivanju istine i zagonetki, onda ću te obavijestiti o Imamu Mehdiju tako da nikada nećeš posumnjati i neće ti trebati intelektualni dokazi niti zabilježena predanja. Jer, Njegova Visost, zaista, postoji i sve dok mu Allah Milostivi ne da odobrenje da se pojavi, on nema obavezu da se otkrije svijetu i pokaže šta radi. To nije slučaj samo s njim. Tako se desilo mnogim poslanicima i njihovim nasljednicima. Moraš u to vjerovati i smatrati to svojom vjerom i ubjeđenjem. I znaj da je znanje tvoga oca o Njegovom Visočanstvu svjetlije od znanja o ovome svijetu."

Čast da vide Imami Zemana nije pripadala samo istaknutim ši’itskim učenjacima, nego i mnogim, odanim nepismenim ljudima. Ostajemo zapanjeni kada vidimo ljude koji su činili griješna djela, a zatim se pokajali i njihova se srca ispunila ljubavlju prema Imami Zemanu, te im je data prilika da ga sretnu. Među njima su i naša braća sunniti.

Jedan od njih je i naš brat, sunnit, Hasan Iraki, koji je živio nemoralno u svojoj mladosti. Jednog dana probudio se iz drijemeža i nemara, pa se zapitao: "Jesam li ja stvoren za grijehe?" Napustio je mjesto nemorala u kojem je bio i otišao u džamiju. Slučajno je propovjednik govorio o Imamu Mehdiju, mir neka je nad njim. Sasvim uznemirena, Irakijeva duša ispunila se gorućom ljubavi

75

prema Imamu. Od tada se on molio Allahu, u svakoj svojoj molitivi, da mu da priliku da vidi Imama (Bekijjetullah).

Konačno je udovoljeno njegovim molitvama, te je sedam dana i noći podučavan o putu spasa u prisustvu Njegovog Visočanstva.

Nakon toga ovaj čovjek je postao poznat kao jedan od najvećih učenjaka Islama. Abdu-l-Vehhab Ša'rani, jedan od velikih sunnitskih učenjaka i prvi pripovjedač ove priče, nazavao je Irakija "Svojim velikim gospodarom, šejhom Irakijem."

Tokom Velike skrivenosti, Njegovo Visočanstvo je upućivalo pisma pojedincima, velikim učenjacima Islama. U ovim su pismima rješavani novi, teški problemi i data su neophodna uputstva. Među njima je i jedno pismo iz 410. godine po hidžri, u kojem se hvali istaknuti islamski učenik Muhammed ibn Muhammed ibn Nu'man, zvani šejh Mufid.

Šejh Mufid uživao je poseban položaj zbog svog znanja i odanosti, te je ovo pismo pradstovljalo priznanje za njegove napore i značajne usluge. Čak i nakon mnogih stoljeća, koja su prošla, ljudi ga još uvijek poštuju i dive mu se.

Važnost ovoga pisma je u tome što upućuje na to da Imam zna sve o greškama i moralnim postupcima nekih

76

ši'ita, a u isto vrijeme obrazlaže nadu u svrhu i smisao njegovog postojanja:

“Mi jako dobro znamo sve što nam se dešava i ništa nam od toga nije nepoznato. Znamo s kakvim se problemima suočavate otkako ste počeli činiti nedolična djela koja su vaši preci izbjegavali. Znamo to od vremena kad su vaši preci prekršili dogovor, kao da ništa o tome znali nisu. Nećemo vas zanemariti, ili zaboraviti, da vas ne bi nevolje i nesreće zadesile, a neprijatelji dobili šansu da vas savladaju. Stoga, pominjite Allaha i bojte ga se.”

Dragocjena pisanja Imama Mehdija, mir neka je nad njim, tokom Velike skrivenosti, jesu najvažnija uputa za ši'ite (njegove sljedbenike). Mogu se naći u pouzdanim ši'itskim knjigama.

Međutim, mi sada prolazlmo kroz veoma osjetljivo razdoblje Velike skrivenosti.

U islamskim predanjima, kada se raspravlja o skrivanju Dvanestog Imama, ukazuje se na složenu prirodu ovoga Božijeg iskušenja. U njemu se iskreni i vjerni ši'ili odvajaju od drugih i postaju čisti poput čistog zlata.

U islamskim se predanjima, također, prave poređenja između iskrene ši’itske vjere i vjere nekolicine sljedbenika poslanika Nuha (mir neka je nad njim), koji su mu ostali vjerni i pored veoma teškog iskušenja, i koji su, ploveći na barci zajedno sa Nuhom, mir neka je nad njim, bili spašeni od Velikog potopa.

77

Stoga su blaženi oni koji prođu ovo Božije iskušenje. Nadamo se da ćemo i mi biti među njima.

Ši'iti tokom Imamove skrivenosti

Dakle, šta je dužnost ši’ita? Kakve su njihove odgovornosti?

Zaista, jesmo li mi pravi sljedbenici Njegovog Visočanstva (Imam Mehdija), mir neka je nad njim?

Upoznamo li živote pobožnih ši’ita (sljedbenika) čestitih imama, prije Dvanaestog Imama, i uočimo li njihova žrtvovanja koja su činili bez oklijevanja, smjesta ćemo se probudili iz svog drijemeža, te shvatiti svoje slabosti i krivicu.

Zar Selman el Farsi, Ebu Zerr el Gafari, 'Amar ibn Jasir i Malik el Aštar nisu bili sljedbenici Imama 'Alija, mir neka je nad njim, u čije su vrijeme živjeli? Jesmo li mi sada sljedbenici Imama svih vremena?

Zar nije Mejsem et Tammar, koji nikad nije prestajao hvaliti 'Alija, Zapovjednika vjernih, bio njegov sljedbenik, a mi sada, koji sa Imamom našega vremena prolazimo čudan period, sljedbenici Njegovog Visočanstva?

Zar mučenici Kerbele, koji su s ljubavlju išli putem odbrane Imama svoga vremena, Husejna, mir neka je s

78

njim, i bili ubijeni, nisu bili sljedbenici njegovog Visočanstva? Jesmo li mi, također, koji odbijamo dati svoje bogatstvo, živote i drugo za Imama našeg vremena, sljedbenici Njegovog Visočanstva?

Je li osoba poput Hišama ibn Hakama, koji je u svojim izuzetnim raspravama opovrgao i smrvio protivnike Božijeg vođstva (imameta) tako da je prozvan “imamovim pomoćnikom” od strane Imama Sadika, ši’it? A jesmo li mi, također, koji smo tromi u ispunjavanju svoje najveće dužnosti, priznavanja Imama našeg vremena, ši’iti?

Prema onome što čitamo u Kur’anu i predajama Poslanika i čestitih Imama, Imam svih vremena (Imam Zeman) ima posebne odgovornosti koje ostali imami nisu imali. Njegova će vlast biti sveobuhvatna i on će ispuniti zemlju pravičnošću i pravdom. Koristit će bogatstva zemlje i prirodne izvore. Poboljšat će i razviti zemljišta, te će na taj način porasti svjesnost i razumijevanje ljudsko.

Stoga se moramo zapitati da li njegovi sljedbenici imaju neku posebnu obavezu? Zar ne bi ši’iti morali nastojati da zasluže i budu njegovi posebni saputnici i kada se On pojavi po Božijoj odredbi?

Hajde, onda da sagledamo naše obaveze i načine na koje ih trebamo ispunjavati. Bez sumnje naša je prva dužnost da se upoznamo sa njim.

79

Priznavanje Imami Zemana je tako značajno da se u jednom od Poslanikovih hadisa kaže sljedeće:

“Onaj ko umre bez priznavanja imama svoga vremena on je poput onoga koji je umro prije pojave islama u doba džahilijeta.”

Umrijeti u doba džahilijje znači umrijeti bez islama vjere.

Jasno je da onaj ko umre bez priznanja imama svog vremena pripada grupi nevjernika.

U drugom predanju navedene su riječi imama Muhameda el Bakira, mir neka je nad njim:

“Onaj koji umre bez priznavanja Imama, kao da je umro u džahilijji, a ljudi nisu izuzeti od priznavanja njihovog imama.”

Stoga mi moramo nastojati svim silama priznati Njegovo Visočanstvo (Imami Zemana) radi islama i naše vjere, da bismo bili među onima koji su zaslužili spasenje i među vjernima.

Sljedeća dužnost ši’ita koju je pomenuo četvrti Imam, jeste pitanje spremnosti za dolazak Spasitelja. Prvi stupanj prema spasenju je priznavanje imama, a drugi je priprema za pravednu vladavinu koju će uspostaviti Njegovo Visočanstvo.

Onaj koji čeka (muntezir) i priprema se za imamov dolazak, mora imati osobine i zaslužiti da bude njegov

80

(Imama Mehdija, mir neka je nad njim) saputnik. On mora žrtvovati svoj život i bogatstvo na tom putu. Zbog toga je Imam Sadik rekao slijedeće:

“Onaj koji čeka na naše odredbe, poput je onoga koji daje svoju krv na Allahovom putu.”

Da, onaj koji je, zaista, spreman za dolazak Imamu-l-asra (Imama svih vremena) postaje mučenik na putu Allahovom. Po jednom drugom predanju, isti Imam je pričao nekim svojim sljedbenicima o onima koji, zaista, čekaju na pojavu Imama Zemana:

“Onaj koji umre čekajući vladavinu El Ka’ima poput je onoga koji je u prisustvu El Ka’iama (Imama Mehdija, mir neka je nad njim).”

A onda je nakon kraće pauze dodao:

“On je poput onoga koga je udarila sablja dok ga je pratio.”

Zatim je nastavio dalje govoreći:

“Ne Allaha mi! On je poput onoga koji je postao mučenikom u prisustvu Allahovog Poslanika. ” Jesmo li mi među onima koji očekuju Njegovo Visočanstvo? Čekamo li makar na Božansko obećanje o vlasti Allahovoj, (velijjullah) onako kako čekamo da nam se oni koje volimo vrate sa putovanja?

81

U još jednom od brojnih predanja Imam Sadik pripovjeda o vrlinama Mehdijevih saputnika, mir neka je nad njima:

“Ako neko smatra zadovoljstvom da bude među saputnicima Ka’imovim, on onda mora čekati na njega i ponašati se dobro i skromno. Umre li prije Ka’imove pojave bit će nagrađen kao njegov sljedbenik. Zato, budite marljivi i čekajte, te ćete za to biti nagrađeni spasenjem.”

Onaj koji čeka, a nije prestao da čini dobra i vrijedna djela, mora nastojati da zasluži Allahovu milost, pa će ga Allah obasuti blagoslovima.

82