Ikonografija

grčko –

rimskog

panteona

Skripta

2015.

Mitologija (grč. mythos (riječ, priča) i logos (govor, riječ)) je ukupnost mitova jedne

civilizacije ili naroda. To su slikovite narodne priče koje govore o podrijetlu svijeta,

prirodnim pojavama i njihovom djelovanju te legendarnim herojima i kraljevima.

Ikonografija (grč. eikon (slika) i graphein (pisati)) je grana povijesti umjetnosti koja se bavi

prikazanim temama u likovnoj umjetnosti i njihovim dubljim značenjima ili sadržajem.

Najvažniji izvori za proučavanje grčke religije su književni tekstovi, zatim epigrafički i

arheološki spomenici. Religijska shvaćanja starih Grka odražavala su se na razvoj grčke

književnosti, likovne umjetnosti i druge kulturne djelatnosti te na njihov društveni život

uopće. Od bezbroj grčkih mitova svrstanih u različite skupine najvažniji su:

- Kosmogonija – mitovi o nastanku svijeta

- Teogonija – mitovi o postanku bogova

- Antropogonija – mitovi o postanku ljudi

- Titanomahija – borba Titana protiv bogova

- Mitovi o herojima

- Mitovi o demonima – borba bogova ili heroja sa zlim demonima

- Mitovi o trojanskom ratu

Regionalni mitovi su izražavali mjesnu tradiciju sa jasnim povijesnim događajima – legende:

- Kretske – Minos, Dedal, Minotaur, Arijadna

- Atičke – prvi kraljevi: Erehtej, Egej, Tezej

- Korintske – prvi kraljevi: Sizif, Belerofont

- Legende o Argonautima

- Arkadske i etolijske – Meleagar i lov na kalidonskog vepra

- Tebanske – Kadmo (utemeljitelj Tebe), Edip, Antigona

Prema Heziodovoj Teogoniji i Homerovim pjesmama grčki se bogovi dijele u tri skupine:

1. Bogovi neba

2. Bogovi mora i voda

3. Bogovi zemlje i podzemnog svijeta

BOGOVI NEBA; OLIMPIJSKI ILI VRHOVNI BOGOVI

Olimpijski ili vrhovni bogovi su Zeus, Hera, Posejdon, Demetra, Apolon, Artemida, Ares,

Afrodita, Hermes, Atena, Hefest i Hestija, koju u 5. st. pr. Kr. zamjenjuje Dioniz.

Olimpijski su bogovi najmoćniji i najviše slavljeni u antičkoj mitologiji i povijesti.

Božanstva drugog reda su Helios (Sunce), Selena (Mjesec), Eoja (zora), Hemera (dnevna

svjetlost), Astra (zvijezda) te vjetrovi (Euro – istočni, Noto – južni, Zefir – zapadni i Boreja –

sjeverni).

Pratitelji i služitelji bogova neba su Harite (božice dražesti i ljepote), Temida (božica

zakonitog poretka), Hore (božice godišnjih doba i reda u životu i prirodi), Nike (Pobjeda), Iris

(duga), Heba (vječna mladost), Ganimed (vinotoča bogova), Eros (ljubav) i Muze (kojih je

bilo devet: Klio – povijest, Euterpa – glazba, Talija – drama, Melpomena – tragedija,

Terpsihora – ples, Erato – ljubavna poezija, Polihimnija – lirika, Uranija – astronomija i

Kaliopa – ep).

Božanstva sudbine su Mojre (lat. Parcae) – Klota, Aheza i Atropa; Nemeza (odmazda), Tihe

(sretni trenutak), Agato Daimon (lat. Bonus Eentus).

Božanstva zdravlja i porođaja su Asklepije (liječništvo, zdravlje), Ilitija (porođaj) i Higija

(utjelovljenje zdravlja).

BOGOVI MORA I VODA

Bogovi mora i voda su Posjedon, Okean (izvanjsko more, pristup samo bogovima) i

Okeanide (božice izvanjskog mora), Pont (dubine unutrašnjeg mora, pristup ljudima) i sinovi

mu Nerej s kćerima Nereidama (morske nimfe), Taumant (priodne pojave na moru), Forkys

(čuvar mora i zaštitnik morskih čudovišta) i Ketos (morsko čudovište), Amfitrita

(Posejdonova žena i suvladarica mora), Triton, Protej i Glauos (Posejdonovi sinovi, morski

bogovi), Aheloj, Penej i Inah (riječni boovi), Ina Leukoteja, Melikert, Sirene.

BOGOVI ZEMLJE I PODZEMNOG SVIJETA

Bogovi zemlje i podzemnog svijeta su Geja (Zemlja), Reja Kibela ili Velika Majka,

Demetra, Dioniz, Nimfe (vodene, šumske i gorske božice), Satiri (gorski i šumski demoni),

Silen (odgajatelj i pratitelj boga Dioniza), Pan (bog šuma, lovaca i pastira), Prijap (bog

pldnosti), Perzefona/Kora (Hadova suvladarica podzemnog svijeta), Had, Tartar (bezdan i

ponor, vječna tama), Erinije (božice osvete i prokletstva), Hekata (božica podzemnog svijeta),

Tanatos (smrt), Hipnos (san, snovi).

ZEUS – JUPITER

Zeus je najmlađi sin titana Krona i Reje, otac bogova i ljudi, a

potajno ga je rodila Reja u špilji gore Dikte na Kreti da ga spasi od

Krona koji je u strahu od njihove moguće pobune gutao svoju

djecu. Reja je Kronu umjesto djeteta predala kamen umotan u

pelene i Zeus je tako umaknuo sudbini svoje starije braće – Hestije,

Demetre, Here, Hada i Posejdona. Reja ga je povjerila nimfama

Adrastiji i Idaji koje su ga hranile mlijekom božanske koze

Amalteje. Ustanak protiv bogova je započeo oslobađanjem svoje braće koja su živjela u

Kronovoj utrobi. Prisilio je oca da oslobodi braću i sestre koji su zajedno s Hekantohirima

pobjedili Krona i druge titane bacivši ih u vječitu tamu Tartara. Tako je Zeus postao vladarom

svemira te su mu kiklopi iskovali gromove i munje, a s kockom je podijelio vlast među

braćom tako što je Posejdon dobio vlast nad morem, Had Podzemlje, a Zeus vlast nad nebom

i zemljom.

Zeus je bog svjetla, izvor svih nebeskih pojava, gospodar munja i

zaštitnik prirode, osigurava red među bogovima i ljudima, on je sudac

koji donosi objektivne odluke, npr. između Apolona i Herakla oko

delfskog tronošca, Apolona i Ide oko posjedovanja Merpese, Atene i

Posejdona oko Atike te Afrodite i Perzefone oko Adonisa. Ima velike

ovlasti te o njemu ovisi mnogo toga bitnog za život ljudi.

Žene i djeca:

Metida Atena

Temida Hore: Ejrena, Euromija, Dika, Mojre

Diona Afrodita

Euronima Harite/Gracije

Mnemozina Muze

Leta Apolon i Artemida

Demetra Perzefona

Hera Heba, Ilitija, Ares, Hefest

Alkamena Heraklo

Danaja Perzej

Semela Dioniz

Tajgeta Lakedemon

Zeus živi na Olimpu u Tesaliji. Hefest mu je iskovao zlatnu palaču, a kći Heba mu donosi

ambroziju. Najstararije zeusovo svetište se nalazi u Dodoni (Epir), a neka ostala su u

Agrigentumu (Sicilija), Atena, Olimpija itd.

Zeusova rimska inačica je Jupiter. Jupiter je izvorno staroitalsko božanstvo neba i munja

(Fulgurator, Pluvialis), zaštitnik rimske države (Kapitolijski Jupiter, Optimus Maximus). U

rimskoj se interpretaciji pojavljuje kao predvodnik Kapitolijske trijade zajedno s Junonom i

Minervom. U ranoj Kapitolijskoj trijadi, onoj indoeuropskog podrijetla su bili Jupiter, Mars i

Quirinus, a u kasnoj, etruščanskog podrijetla Jupiter, Uni i Menrva.

Zeusova ikonografija:

Zeus se pojavljuje u liku odraslog i zrelog muškarca s bujnom kosom, bradom i brkovima,

(polu)nag, u sjedećem ili uspravnom položaju (poput vladara na prijestolju). Njegovi atributi

su munja ili snop munja, žezlo (skeptar), patera (plitka zdjela za žrtve ljevanice), orao (zlatni;

simbol snage, hrabrosti i pravde). Zeusu pripada i lik krilate božice Nike (Viktorije). Ima i

vrpcu oko glave, štit egidu, a posvećeno drvo mu je hrast.

Od otprilike 4. st. pr. Kr., u helenizmu, Zeusovom je imenu ponekad bilo pridodano

božanstvo negrčkog podrijetla:

- Zeus (Jupiter) – Amon

- Jupiter Dolihenski – kult sirijskog božanstva Baala koji je prikazan na biku, u

stojećem položaju, u rimskoj vojnoj odori, s munjama i labrysom.

- Jupiter – Heliopolijski – Zeusova orijentalna inačica prikazana na biku, sa

suncem i polumjesecom na prsima.

Jupiter – Amon Jupiter Dolihenski Jupiter Heliopolijski

HERA – JUNONA

Hera je vladarica svijeta, kći titana Krona i Reje, odgajana od Okeana i

Tetide. Udala se za Zeusa za vrijeme festivala u vrtovima Hesperida, za

trajanja vječnog proljeća. Hera je zaštitnica braka i kuće, zemlje itd. te se

posebno brinula za svetosti i neraskidivost bračne veze, darivala je

muževe potomstvom i pomagala je majkama pri porodu. Prije udaje je

Zeusu rodila Hefesta, a kasnije Aresa i Hebu. Ona nastoji okrutno kazniti

Zeusove ljubavnice i njihove potomke. Pomaže Grcima, privržena je Ahileju i spartanskome

kralju Menelaju.

Njena svetišta se nalaze u Argosu, Samosu (Peloponez), Olimpiji, Agrigentu itd.

Njena rimska inačica je Junona, zaštitnica zakonskog braka, vjenčanja, plodnosti, porođaja,

rimskog naroda i države; ona je pokroviteljica Rima. Junona je prvotno bila ženskom

inačicom duha zaštitnika muškaraca, tj. Genija. U njezinu su čast udate žene 1. marta slavile

kao blagdan, Matronalij. Osim toga, Rimljani su joj posvetili Kalende, tj. prve dane u

mjesecu, i lipanj (Iunius).

Junonini epiteti:

- Iuno Regina – veo prebačen preko glave, žezlo, patera, munja

- Iuno Lucina – djeca u narjučju ili u blizini; zaštitnica svjetlosti i porođaja; baklja

- Iuno Sospita – „Spasiteljica“ – kozje krzno oko glave i na ramenima, upregnuti

dvopreg, vojni atributi (štit, koplje)

- Iuno Caelestis – „Nebeska zvijezda boga Sola“

- Iuno Moneta – „Opominjajuća“; guske u hramu na rimskome Kapitoliju

- Iuno Matrona – božica udatih žena

Ikonografija:

Hera/Junona se prikazuje kao zrela i odrasla žena odjevena u duge halje, najčešće u

uspravnome položaju, a ako je u Zeusovom društvu onda u sjedećem. Ima dijademu na glavi,

žezlo i pateru, rijetko kad štiti i koplje (Iuno Sospita). Posvećene životinje su kukavica, paun i

ždral, a od biljaka šipak (nar).

ATENA – MINERVA

Atena je kći Zeusa i Metide. Prema Heziodu, „rodio“ ju je Zeus iz

svoje glave nakon što je svoju prvu ženu, Metidu, božicu mudrosti

pretvorio u muhu i pojeo, kako bi spriječio da rodi kćer koja je prema

proročanstvu trebala biti mudrija od njega, i sina koji bi ga nadjačao

snagom. No nakon što je pojeo Metidu zaboljela ga je glava jer je

Metida počela izrađivati oklop za svoju kćer te je Zeus pozvao

Hefesta da mu sjekirom raskoli glavu. Iz Zeusove je glave iskočila

Atena u punoj ratnoj opremi. Prema mitološkoj simbolici ona je

utjelovljenje Zeusove snage i mudrosti, a Zeus ju je volio više nego

ostale svoje kćeri. U Ateninom odgoju važno mjesto je pripadalo

morskom božanstvu Tritonu čiju je kćer Paladu ubila kopljem (Pallas). Atena je božanstvo

mudrog ratovanja, što je slijedilo iz njene funkcije zaštitnice od neprijatelja. Od početka do

kraja antičkog svijeta je bila zaštitnica Grka, napose

Atenjana. Kao Palada, osim Atene, štitila je gradove koji su u

hramovima imali njene posvećene kipove – paladije.

Atena je ostala djevicom (Parthenos). Grci su je toliko

voljeli da su njeno djevičanstvo smatrali simbolom

nepobjedivosti te su zato tajili razne mitove o njenom

silovanju. Stari mitovi kažu da su je Posejdon i Borej silovali, a da ju je Hefest ili oženio ili

pokušao silovati. U obje je verzije Hefest ejakulirao na tlo i Geja je rodila zmiju Erehteja.

Ona je zaštitnica grada Atene. Poznata je ona priča o natjecanju između nje i Posejdona tko će

biti zaštitnikom novoga grada te su se dogovorili da će svatko od njih dati jedan dar. Posejdon

je stanovnicima dao vodu, preko koje su mogli ploviti i trgovati, ali je nisu mogli piti jer je

bila slana, dok im je Atena poklonio stablo masline što su stanovnici prihvatili te je tako

Atena postala zaštitnicom istoimenoga grada.

Atena štiti grčke junake – Jazona, Herakla, Belerofonta, Tezeja, Perzeja i dr., a u trojanskome

je ratu na strani Grka jer joj Paris nije dodijelio prvu nagradu u natjecanju u ljepoti. Ona je

začetnica svih vještina – predenja, tkanja, a izumila je bojna kola itd.

Samo podrijetlo imena Atena je nepoznato. Neki smatraju da je njeno ime složenica izvedena

od tirenskoga ati, u značenju majka, i imena hurijske božice Hannahannah. Postoje i linear B

natipisi iz Knossosa, a to su Atana potniya ili Athana diwya. Platon u svojem djelu Kratilo

njeno ime izvodi od Atheonoa, što znači božanski um.

Atenina svetišta: Partenon, Erechtheion, Tegeja, Megara itd.

Panatenejske svečanosti su najznamenitije počasti koje su Grci iskazivali božici Ateni.

Održavale su se svake četvrte godine kao tzv. Velike Panateneje, a njihov sastavni dio bila su

glazbena, pjesnička, gimnastička i druga natjecanja, a počinjala su uoči Atenina rođendana

polovicom kolovoza. Žene su božici u svečanoj procesiji do Akropole prinosile tradicionalnu

grčku žensku odjeću, djevojčice su nosile košare, stari ljudi maslinove grančice, a mladi su

muškarci jahali na konjima. Postojale su i Male Panateneje koje su se

također slavile svake četvrte godine.

Minerva je božica etrurskog podrijetla, zaštitnica zanatstva. Obrtnici je

slave 19. 3. Bila je dio Kapitolijskog kulta, a simbolizira mudrost i

pravičnost te stvaralaštvo. Minerva je zaštitnica gradskih utvrda i polisa,

a među ratnicima raspaljuje srčanost i hrabrost te probleme rješava

mudrošću i razboritošću.

Ikonografija:

Atena/Minerva se u ikonografiji prikazuje u uspravnom ili sjedećem položaju, u dugoj odjeći

(peplos) ili u oklopu. Njeni atributi su koplje, kaciga, okrugli štit, egida (oklop presvučen

kožom koze s Meduzinom glavom ili u helenističkim prikazima ogrtač). Posvećene životinje

su sova, zmija i pijetao, a od stabala maslina.

APOLON

Apolon je sin Zeusa i titanke Lete, brat blizanac Artemide; božanstvo

svjetlosti, sunca i umjetničkog nadahnuća (glazba, pjesništvo), zaštitnik

mjere, reda i poretka.

Rodio se na otoku Delosu kamo se njegova majka bila sklonila bježeći

pred Pitonom kojim ju je progonila Hera. Delos je tada bio ploveći

otok, nemiran, a kad je Leto sletila na nj iz morskih dubina izronile su

dvije stijene, od kojih je jedna zaustavila kretanje otoka, a druga

spriječila put Pitonu. Leto je na gori Kint prvo rodila Artemidu koja joj

je pomogla da rodi Apolona. Po rođenju, Apolon je od Zeusa dobio

zlatnu kitaru i kola sa upregnutim labudovima, a od Hefesta srebrni luk

sa strijelama.

Kad je odrastao, otišao je pronaći Pitona koji je bio u dubokoj uvali pod planinom Parnas.

Zasuo ga je kišom strijela i ubio te je zemlji dao ime Delfi te

je tu dao osnovati svetište i proročište. Nakon ubojstva

Pitona, morao je otići u Tesaliji gdje je proveo devet godina

čisteći se od grijeha u liku običnog pastira kralja Admeta.

Vratio se u Delfe te zimi odlazi u Hiperboreju, zemlju

vječnog proljeća, a ponekad je bio i na Olimpu sa svojim

muzama. Apolon i Artemida, uz Atenu, su bili Zeusovi

miljenici, a ljudi su ga poštovali jer je bog svjetlosti.

Najčešće je nazivan Feb, a Plutarh i Eshil nam donose da

njegovo ime simbolizira sunčeve zrake; „čist“ i „svet“.

U Trojanskome ratu je na strani Trojanaca te njegovim strijelama započinje

Ilijada – Apolon šalje strijele koje nose kugu na grčke tabore zato što je

Agamemnom uvrijedio njegova svećenika te je upravo on odgovoran za

Ahilejevu smrt usmjerivši strijelu koja ga pogodi u petu.

Poznato je Apolonovo natjecanje u glazbi sa satirom Marsijom koji je

izazvao Apolona na dvoboj. Apolon je svirao liru, Marsija frulu dvojnicu, a

sudac je odlučio da je Apolon pobijedio te pan biva živ oderan i obješen o

stablo.

Unatoč njegovoj ljepoti, nije imao sreće u ljubavi:

- Dafne je bila nimfa u koju se zaljubio Apolon, ali ne i ona u njega. Amor, bijavši

ljubomoran na Apolona, je odaslao strijelu u Dafne. Pokušavajući se spasiti od

Apolona, zamolila je oca Peneja da joj promijeni lik – pretvorena je u stablo

lovora.

- Leukoteja je bila zaljubljena u Apolona, kao i Klitija. Leukoteju je otac živu

zakopao, a iz ljutnje je Klitiju Apolon pretvorio u suncokret.

- Koronida je bila ljubavnica Apolona i majka njegova sina Asklepija, boga

liječništva. Ona se u trudnoći zaljubila u Ishiju te je prevarila Apolona. Vrana je

javila Apolonu o njenoj prevari, ali joj Apolon nije vjerovao. Na Apolonov je

zahtjev Artemida ubila Koronidu.

- Marpesa je birala između smrtnika Ide i Apolona. Odabrala je Idu.

- Kirena je Apolonu rodila Aristeja, zaštitnika pčelarstva, pravljenja zamki i uzgoja

maslina.

- Kaliopa je majka Orfeja.

- Hijacint je spartanski princ s kojim je Apolon vježbao bacanje diska. Ljubomorni

Zefir (ili pak Amor) je usmjerio disk prema Hijacintu te ga ni Apolon, koji je

poznavao i vještinu liječenja, nije mogao spasiti. Od njegove je krvi Apolon

stvorio zumbul (lat. Hyacinthus).

- Akant je personifikacija drvera. Apolon ga je nakon smrti pretvorio u biljku

acantus koja voli sunce.

- Kiparis je potomak Herkla čiji je najdraži drug bio golemi jelen kojeg je slučajno

ubio u lovu. Zamolio je Apolona da može li zauvijek tugovati za svojim

prijateljem te ga je Apolon pretvorio u čempres „koje od tog vremena raste ondje

gdje netko tuguje“.

Što se tiče kulta, kult boga Apolona je širokog spektra, a vjerojatno se proširio iz Male Azije.

Povezivan je sa stadima, vegetacijom, usjevima, liječenjem i morskim putevima. Glavna

funkcija kulta je iscjeliteljstvo i proricanje. U Delfima su se održavale svake četiri godine

Pitijske igre, tj. natjecanja u sportu i umjetnosti gdje se za nagradu dobivao lovorov vijenac

(uspomena na Dafne). Slične su se igre održavale i na Delosu i u Miletu, a u Rimu od 212. g.

pr. Kr. Apolonske igre. Zbog njegove povezanosti s pomorstvom, pripisivane su mu zasluge o

grčkim kolonizatorskim aktivnostima te mnogo kolonija nosi njegovo ime, npr. Apollonia.

Apolonov kult u Rimu nastaje iz posredovanja etrurskih i grčkih kolonija na italskome tlu.

Krajem 5. st. pr. Kr. se gradi prvi hram. Na Palatinu August mu podiže hram te se on inače

smatra Apolonovim sinom, a sam hram se nalazi unutar zidova carske palače te je u njegovu

čast osnovao Akcijske igre.

Apolonova svetišta imamo u Korintu, Sirakuzi, Didimi itd.

Ikonografija:

Apolon se u ranijim razdobljma prikazuje s dugom kovrčavom

kosom, a od 5. st. pr. Kr. kao mladolik lik bez brade s kratkom

valovitom kosom, češće u uspravnom položaju, a rjeđe u

sjedećem. Prikazivan je nag ili polunag, tj. rjeđe u odjeći te često

u pokretu, u akciji. Njegovi atributi su luk, tobolac sa strijelama,

tronožac, kitara, kola s labudovima, patera.

Epiteti:

- Apolon Kitharodos – s kitarom

- Apolon Musagetes – predvodnik muza/vođa kora

- Apolon Sauroktonos – ubojica guštera

- Apolon Foibos – „sjajni“, „čisti“, bog duhovne svjetlosti; epitet mu je postao

osobnim imenom

- Apolon Agigej – čuvar vrata; jedna od pretpostavki je da je njegov prethodnik

hetitiski bog Apulunas čiji je simbol zašiljen stub te se nalazio ispred kora da bi ih

štitio od zla

-Apolon Prostaterije (zaštitnik vrata), Apolon Propilej (zaštitnik ulaza), Apolon

Aleksikaios (onaj koji odbija zlo)

- Apolon Pitijski – bog proricanja, proricao preko svećenice Pitije

- Apolon Smihtej – brani usjeve od miševa

HELIOS – SOL

Helios je božanstvo Sunca slično Apolonu, sin

titana Hiperiona i titanke Tije, sestre

božanstva mjesečeva svjetla Selena i jutarnje

zore (praskozorja) Eje.

Kao blistav bog sa zlatnom kosom i krunom

od sunčevih zraka, u blještavoj odjeći svakog

je jutra na zlatnim kočijama s četiri upregnuta

konja izranjao s istoka iz Okeana i donosio

svjetlost nadolazećeg dana. Navečer se nalazio na suprotnoj, zapadnoj strani svijeta.

Za kasnoga principata, za cara Elegabala, najvećim božanstvom rimske države proglašen je

sirijski bog sunca i grada Emese – Sol Invictus Elegabal.

Car Aurelijan je rimskog Sola poistovjetio sa orijentalnim sirijskim božanstvom sunca

nazvavši ga Deus Sol Invictus, a to je božanstvo podrijetlom iz Palmire.

Ikonografija:

Helios/Sol je prikazivan sa četveropregom upregnutim krilatim konjima te sa sunčanim

diskom.

ARTEMIDA – DIJANA

Artemida je božica lova i životinja, gospodarica divlje prirode,

planinskih pašnjaka i šuma, a prvotno je bila božanstvo

mjesečeva svjetla te zaštitnica djevojačke mladosti.

Ona je sestra blizanka Apolonova, kći Lete i Zeusa rođena na

gori Kint na otoku Delosu, a prema drugim verzijama u gaju

Orfigiju kraj Efeza gdje joj je kasnije i podignut hram. Ta druga

verzije mitologije upućuje i na njeno maloazijsko podrijetlo

gdje se kod Hetita štovala pod imenom Rutamiš, a kod Liđana

Aritma.

Od oca Zeusa je zatražila vječno djevičanstvo. Dobila je luk i

tobolac sa strijelama, a od Pana lovačke pse. Ima kočije s

upregnutim jelenima te baklju u ruci, a jedna od najdražih joj aktivnosti je lov. Artemida je

zaštitnica djevojaka kojima šalje brzu smrt, ali ih i spašava. Grci ju štuju kao djevičansku

božicu okruženu nimafama te kao božicu svadbe i porođaja

(pomogla majci Leto da rodi Apolona). Često je prikazivana

osvetoljubljivom i strogom (okrutnost prema Niobi), a upliće

se i u sudbine ljudi gdje je tvrda srca (mit o Agamnemonu i

kćeri Ifigeniji, kažnjavanje tebanskog lovca Akteona kada ju

je slučajno vidio nagu, ubijanje svojih družica koje su izgubile

djevičanstvo (Mera i Kalisto), lov na kalidonskog vepra na

čelu s Meleagrom itd.). Od njenoga se gnjeva jedino spašava

Heraklo koji je ulovio njenu omiljenu kirinejsku košutu.

Artemida je za Grke bila ideal ženske ljepote, ali one sportske,

atletske, a ne graziocne i nježne. Nije sudjelovala u natjecanju

u ljepoti između Here i Afrodite gdje je sudac bio Paris te u

Trojanskome ratu stoji na strani Trojanaca. Osobito je

naklonjena Amazonkama.

Ikonografija:

Artemida je isprva prikazivana kao božanstvo s ili bez krila,

okružena životinjama te je predstavljana u vidu anikoničnog

drvenog ili kamenog idola. Njena najstarija statua potječe iz

7. st. pr. Kr. sa Delosa, a to je statua tipa xoana – Nikandrina

Artemida. Iz istog perioda potječe i vaza s predstavom

Apolona u kvadrizi (oko 650. pr. Kr.). Praksitel izrađuje

Artemidu s Gabija. U njenom je liku vidljiv udio minojskog

božanstva Gospodarica životinja. Artemida je zaštitnica

drveća i lova, a njenu su zaštitu uživala i djeca – Artemida Kurothrophos, Artemida

Paidotrophos, tj. ona koja doji djecu. Zbog arhaičnih rituala karakterističnih za njen kult

povezivana je sa stranim božanstvima – orgijastički kult orijentalnog podrijetla – Artemida

Efeška s mnogo stiliziranih dojki. Širenjem Apolonovog kulta Artemida poprima nove

karakteristike te postaje boginjom ribara, zaštitnicom obala, luka i otoka. Od 5. st. pr. Kr. pod

utjecajem filozofskih spekulacija i njene sličnosti s Heraklom postaje i boginja Mjeseca te se

poistovjećuje sa Selenom. Artemida je i boginja ljekovitih izvora, ali poistovjećivanjem lova i

rata tako u Sparti postaje i boginjom rata.

Epiteti:

- Artemida Fosforos/Diana Lucifera – baklje u rukama, „nositeljica svjetla“

- Artemida Kurothropos – „hraniteljica djece“

- Artemida Ilitija – poistovjećena s božicom porođajnih muka Ilitijom

- Artemida Efeška

- Artemida Orthia

- Artemida Brauronia – Atenjanke u dobi od 5 do 10 godina su slane u svetište u

Brauronu da služe Artemidi jednu godinu, često su zvane aktoi – medvjedići po

medvjedu koji je posjećivao svetište i ubio jednu djevojčicu

- Artemida Tauridska – božica tauridskog Hersosa (bolest, smrt, zlo)

- Artemida Leukofnena

- Artemida Bendis – tračka božica svjetlosti, Mjeseca i lova

- Artemida Apanhomena – arkadijski kult gdje su figure božice vješane o drveće ili

su skrivane; zaštitnica svega mladog

- Artemida Bulaia – zaštitnica političkih skupova

- Artemida Lafrija – gospodarica životinja, prinošenje divljih životinja koje su žive

spaljene na lomači

Epiteti koji se odnose na prvobitnu povezanost s vegetacijom:

- Karijatis - orah

- Ligodesma – vrba

- Karitalija – lov

Lucifera Brauronia Orthia

Bendis

Artemidina je prikazivana s lukom i napetom strijelom, tobolcem sa strijelom, bakljom i

Mjesecom. U Arkadiji i Atici posvećena joj je medvjedica, a na Efezu pčela. Prikazivana je u

pratnji psa, košute ili jelena, nešto rješe pantere i lava. Biljke njoj posvećene su palma, mirta i

maslina. Njena rana uloga je bila gospodarica životinja gdje je prikazivana sa ili bez krila

okružena životinjama, dok u antici postaje lovkinjom.

Njena rimska inačica je Dijana, izvorno staroitalsko božanstvo svjetla, a zatim plodnosti i

majčinstva. U Kampaniji je poznata pod epitetom Tifafina, a u Ariciju kao Diana

Nemorensis ili Diana Aricijska. Aventinska Dijana iz 4. st. pr. Kr. biva helenizirana i

poistovjećena s grčkom Artemidom. U provinciji Dalmaciji je izjednačena s domaćim

autohtonim božanstvom ilirskog/delmatskog podrijetla/panteona. Prikazivana je kao mlada i

lijepa lovkinja u dvostruku opasanom chitonu bez rukava, čizmama ili sandalama, sa lukom i

tobolcem te u pratnji košute ili psa. Na Issi je pronađena brončana glava Artemide.

*Agamemnom – Artemida nije mogla oprostiti mikenskom kralju Agamemnonu što joj je

ubio košutu i zbog toga mu je onemogućila odlazak pod Troju. Umilila se istom kada joj je

kralj prinio kao žrtvu svoju kćer Ifigeniju.

*Akteon – Okrutno je kaznila tebanskog lovca Akteona kad ju je jednom zgodom, posve

slučajno, vidio nagu. Pretvorila ga je u jelena i naredila njegovim psima da ga rastrgaju.

*Kalidonski vepar – Kad joj je kalidonski kralj Enej jedanput zaboravio prinijeti žrtvu,

poslala je u njegovu zemlju golema vepra, koji je uništavao ljetinu i ubijao ljude. Da bi ga

ubili, morali su se udružiti kalidonski junaci, na čelu s Enejevim sinom Meleagrom.

*Nioba – Tebanska kraljica Nioba je uvrijedila njezinu majku Leto te joj je Artemida ubila

svu djecu, sedam kćeri i sedam sinova.

*Heraklo – Jedan od Heraklovih zadataka je bilo hvatanje Artemidine košute zlatnih rogova i

mjedenih nogu koja je živjela u Kerineji. Košuta je bila brza i plaha te ju je Heraklo progonio

godinu dana sve dok joj se nije približio na dostrijel. Ranjenu košutu ulovio je i donio u

Mikenu. Nije zaboravio na ispriku Artemidi zbog svoga bezbožnog čina, a ni na to da umiri

njenu srdžbu bogatom žrtvom, na što mu je oprostila.

Artemida i Akteon

PAN – FAUN

Pan je bog pastira, stada, njiva, zaštitnik lovaca i pravde,

zaljubljenik u glazbu i najbolji plesač. Pan je sin nimfe

Driope i boga Hermesa, ili nimfe Enide i Zeusa.

Rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat pa je njegovu

majku obuzeo strah (panika) te je pobjegla i napustila ga.

Hermes ga je prihvatio, umotao u zečju kožu i poveo sa

sobom na Olimp gdje su ga ismijali bogovi. Obuzet stidom,

Pan bježi u mračne šume Arkadije i tu čuva stoku i svira

frulu. Njegovo su najmilije društvo bili satiri, a družbenice

nimfe. Često se pridruživao i veselom društvu boga vina

Dioniza.

Ljubavni jadi:

- Nimfa Pitija se od straha pred njim pretvorila u omoriku.

- Nimfa Siringa se bacila u močvaru i pretvorila u trsku.

- Nimfa Eho ga je po gorama pratila kao jeka.

Pitija Dioniz

Pan ima sebi sličnu djecu – Panejide, a to su sedam šumskih duhova koji prate Dioniza i

satire.

Ikonografija:

Pan se javlja s ljudskom glavom i torzom, jarčevim ušima i bradom, kozjim stražnjim nogama

i repom, a tijelo mu je prekriveno dlakama. Prikazivan je u društvu nimfi, ili kako ih progoni.

Pan je smrtno božanstvo. Njegovo je štovanje počelo u Arkadiji gdje su lovci bičevali njegov

kip ako su bili razočarani lovom.

Svetišta: Caesarea Philippi, Thassos, Argolida, Elida, Fokida

AFRODITA – VENERA

Afrodita je božica ljubavi i ljepote. Njeno je

podrijetlo nejasno. Prema Homeru, bila je kći

Zeusa i božice kiše Dione, a prema Heziodu

rodila se iz morske pjene koju je oplodio bog

neba Uran i izašla iz mora na otok Cipar.

Zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama postala je

jednom od najmoćnijih božica. Ni bogovi ni ljudi

nisu joj mogli odolijeti. Imala je više pomoćnika:

- Harite – božice dražesti i ljepote

- Hore – božice godišnjih doba

- Pieta – božica udvaranja i

ljubavnog nagovora

- Himen – bog ženidbe

- Eros – mladi bog ljubavi čijim se

strijelama nije moglo umaknuti.

Afrodita ima važnu ulogu u ljubavi bogova i

ljudi. Onaj tko joj je iskazivao počasti i prinosio

joj žrtve mogao je biti siguran u njenu naklonost.

Bila je ponešto nestalne naravi, a sreća koju je

pružala često tek prolazna. Kadšto bi opet

izvodila prava čuda, kakva polaze za rukom

jedino u ljubavi: ciparskom kiparu Pigmalionu

oživjela je čak mramorni kip u koji se bio

zaljubio. Znala je i mrziti, jer mržnja je rođena

sestra ljubavi. Sama nije imala sreće u ljubavi, nije znala očuvati nijednu ljubavnu vezu. Zeus

joj je za muža odredio Hefesta te je kao naknadu za to tražila utjehu u Aresu s kojim je imala

petero djece (Eros, Anteros, Dim, Fob i Harmonija), zatim i u Dionizu s kojim je imala sina

Prijapa, a uz ostale i Hermesa. Štoviše, utjehu je tražila i u običnih smrtnika – dardanskog

kralja Anhiza kojemu je rodila sina Eneju, i u lijepog Adonisa za kojeg je od Zeusa izmolila

besmrtnost.

Od Afroditinih upletanja u burne događaje svijeta

mitova najdalekosežnije je posljedice imala njena

naklonost prema sinu trojanskog kralja Prijama,

mladome Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu

s Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti obećala

mu je najljepšu od svih smrtnih žena – Helenu iz

Arga, ženu spartanskog kralja Menelaja. Afrodita je

pomogla Parisu da Helenu odvede u Troju, no

Menelaj je tražio da mu se vrati. Kako je Paris to

odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, mikenskog kralja, podigao sve ahajske

kraljeve u kazneni pohod protiv Troje.

Afrodita je božica maloazijskog podrijetla i potječe od sirijsko-frigijske božice Astarte koja

pak vuče podrijetlo od asirsko-babilonske božice Ištar. Grci su je preuzeli u najstarije doba

preko Cipra i Kitere.

Posvećene su joj mirta, ruža, jabuka, mak, golubica, dupin, lastavica i lipa te veličanstveni

hramovi u Knidu, Pafosu, Korintu, Alabandi, na Kosu, u Afrodizijadi itd. Iz grčkih

naseobina u južnoj Italiji njen se kult proširio sve do Rima gdje su je izjednačili sa

staroitalskom božicom Venerom. Od rimskih hramova sagrađenih njoj u čast najveći su bili

na cezarovom forumu – Venus Genetrix te u blizini Forum romanum – hram Venere i

Rome.

Afroditini najčešći prikazi su njeno rođenje, Afrodita na labudu, Afordita Ludovisi (460. pr.

Kr.), Afrodita Knidska (Praksitel), Venera Kapitolska, Afrodita Milska, glava njena kipa od

pozlaćene bronce sa Visa (ili je pak riječ od Artemidi?), mramorni kipić Venere s Prijapom iz

Salone, mramorno poprsje Venere iz Nina, Venera Anzotica s malim Prijapom iz Nina.

Venera je prvobitno bila božica proljeća i probuđene prirode, a

njenim ocem je smatran bog neba Celus. Osobito štovanja uživala

je za vladavine Cezara i Augusta jer je rod Julijevaca vukao od nje

svoje podrijetlo. Osnivač tog roda je Jul (Askanije), sin vođe

trojanskih doseljenika u Italiju, Eneje, i unuk Venere i dardanskog

kralja Anhiza.

Hram Venus Genetrix je podignut na Forum Iulii, a posvetio ga je

Cezar nakon bitke kod Farsale 48. g. pr. Kr. S božicom Romom

imala je zajedniči hram nedaleko Coloseuma – dvostruki hram

pod jednim krovom, najveći hram antičkog Rima kojeg je dao

podići Hadrijan i osobno ga posvetio 121. g.

EROS – AMOR

Eros je bog ljubavi i sama ljubav; prema starijim

mitovima utjelovljenje životvorne snage koja se

rodila iz prvobitna Kaosa, a prema mlađim

mitovima sin Aresa i Afrodite. Heziod spominje

kako se Eros rodio istodobno s božicom Gejom,

on je spojio raspršene začetke stvari iz kojih su

ponikla sva živa bića, bogovi, ljudi i životinje; on

uzlijeće na zlatnim krilima oboružan lukom i

strijelama, bira svoje žrtve te onaj kojega pogodi

svojom strijelom podlegne ljubavi koja mu

donosi radost, patnju ili oboje.

Zeus je znao što će sve na svijet donijeti ljubav,

kao i to da Erosovim strijelama ni sam neće

odolijeti te ga je zato odlučio ubiti čim se rodio.

Afrodita je sakrila Erosa u duboku šumu i

povjerila ga brizi divljim lavicama. Kad je odrastao, vratio se Zeusu na Olimp te je postao

Afroditinim pomoćnikom. Umiješao se u život gotovo svakog boga i čovjeka. Prema mlađim

mitovima, morao je zbog obilja posla pribaviti pomoćnike – erote ili amorete, navodno

njegova braća, kao i Anteros (Protuljubav).

Njegova prva ljubav je bila smrtnica Psiha i zbog toga su ga pratile razne nedaće i oboje su

puno pretrpjeli, ali na kraju je Zeus primio Psihu na Olimp i time ju potvrdio kao Erosovu

zakonitu ženu.

Od antičkih prikaza, najznamenitiji su Eros Centocellski, Eros zapinje luk, Usnuli Eros, Amor

i Psiha. Od hrvatskih spomenika imamo mramorni reljef Eroti u lovu na jelena (3.st.), reljef

Amora i Psihe (2. st.), Tanagra figurica s Isse itd.

DEMETRA – CERERA

Demetra je kći Krona i Reje, božica plodnosti

zemlje i poljodjelstva, raslinja, podzemnog svijeta,

zaštitnica žena i djece. Zeus joj je povjerio brigu za

plodnost zemlje. Naučila je ljude obrađivati

zemlju. Prvi čovjek kojeg je naučila uzgajati bilje

je Triptolem, sin eleuzinskog kralja Keleja, a

njegovom drugom sinu Demofontu je namjeravala

darovati besmrtnost. Kralj Kelej je dao u njenu

čast sagraditi svetište u Eleuzini, koje je nakon

toga postalo središte njena kulta. Tu su se slavile tzv. Male i Velike Eleuzinije koje su

počinjale krajem rujna i trajale devet dana; one su sastavni dio znamenitih Misterija koje sežu

u mikensko doba, a mjesec dana prije njih bio je proglašen sveopći mir (ekekheira) obvezatan

za sve grčke gradove. U početku su simbolizirali zemljoradničke poslove, a kasnije

objašnjavali umiranje i rađanje prirode. Sudjeluju samo posvećeni, inicirani, a cilj je

proniknuti u tajne ljudskog života i zagrobnu sudbinu.

Eleuzinsko svetište se nalazi dvadesetak kilometara od Atene, a najvažniji objekti potječu iz

razdoblja kasnijih adaptacija iz 5. st. pr. Kr., tj. za Perikla – ostaci pravokutnog telestrija

(telesterion) – glavna građevina u čijem je središnjem dijelu pozornica za obrede.

Tesmophoria je svečanost u čast Demetre i Perzefone (11. – 13. 10.); grč. thesmoi (zakoni po

kojima ljudi moraju obrađivati zemlju); uspomena na trećinu godine kada se Demetra

suzdržala od svoje uloge božice žetve i rasta.

S ne osobito značajnim bogom, ili polubogom Jasionom imala je sina Pluta.

Epiteti:

- Aganippe

- Potnia (Gospodarica), prema Homeru

- Despoina (Gospodarica kuće)

- Thesmophoros (Zakonodavka)

- Erinys (Neumoljiva)

- Chtonia (Podzemna) – Sparta

- Anesidora („donosi darove iz zemlje“)

- Kidaria

- Malophoros („nosačica jabuka, ovca“)

- Lusia (Kupačica)

- Thermoasia (Toplota)

Ikonografija:

Demetra je prikazivana slično Heri. Simboli su joj vijenci ili svežnjevi žitnog klasja, kalta

(kalthos – košara od isprepletenog pruća), dijadema, mak, nar, svinja. Kao božanstvo

podzemnog svijeta prikazivana je s bakljom i zmijama. Njeni su prikazi rijetki, a od 5. st. pr.

Kr. je prikazivana u društvu s Perzefonom i Triptolemom.

Demetra je jedna od najstarijih grčkih božanstava. Njeno ime se nalazi na pločama iz

Nestorove palače u Pilu ispisane Linearom B. Preko Sicilije i južne Italije izjednačuje se s

italskom Cererom koja je kći Saturna i Ops, božica plodnosti, žitarica, žetve i braka.

Demetra Knidska, 330. g. pr. Kr., Leohar

Kultna mjesta i hramovi: Eleusis (Atika), Delos (Thesmophorion), Korint (svetište Demetra

i Koren na Akrokorintu), Pergamon (Akropola), Naksos, Samotraka, Knid

PERZEFONA/KORA – PROZERPINA

Perzefona je kći Zeusa i Demetre, božica Podzemlja i svijeta

mrtvih, žena Hada koja pazi da nijedan umrli ne napusti

Podzemlje te da svaki smrtnik dođe u nj. Hadovom je ženom

postala protiv svoje volje. Prije „promaknuća“ bila je Kora

(djevojka, kći) koja je jednom zgodom ubrala narcis te se pod

njom otvorila zemlja i iz dubina je izašao Had.

Njen je kult prožet mitološkim dualizmom (obnova – umiranje) ili

s Hadom, ako se radi o Podzemlju. Čašćena je u Eleuzini.

U nekim je verzijama smatrana majkom boga Zagreja i ženom boga Jakha (oboje izjednačeni

s Bakhom).

U ikonografiji se prikazuje kao mlada, nježna djevojka, u društvu s majkom Demetrom.

Atributi su joj baklja i pijetao, a česti su prikazi otmice, povratka iz Podzemlja, boravak u

Podzemlju gdje je prikazivana s Hadom.

Hram u Likosuri, Arkadija, zajedno s Hekatom, Kibelom, Gejom i Izidom.

Perzefona i Had Perzefonin povratak

GEJA/TELURA – TELLUS/TERRA

Geja je božica zemlje i sama Zemlja, nastala od

prvobitnog Kaosa. Ona je mati svega što je na

zemlji živjelo i raslo. Najprije je od same sebe

rodila zvjezdano nebo – Urana, zatim planine i

napokon duboko i široko more Pont. Kad je

Uran zavladao svijetom, postala mu je ženom i

rodila 12 djece – Okean, Kej, Krije, Hisperion,

Japet, Kron, Tija, Reja, Mnemosina, Feba,

Temida i Tetija – titani, zatim tri jednooka

diva, kiklope Bronta, Steropa i Arga i tri

pedesetoglava i storuka gorostasa -

Hekatohire Kota, Brijareja i Gija/Giga. Uran je

Hekatohire sunovratio u zemljinu utrobu i

zabranio im izlazk na svjetlo dana. Kron je

lukavstvom Uranu oduzeo muškost i moć. Iz krvi osakaćena Urana koja je pala na zemlju,

Geja je rodila gigante koje je pozvala na pobunu protiv Zeusa. Dala im je čarobnu biljku koja

ih je učinila neranjivima za oružja bogova. Porazio ih je Heraklo te su bačeni u Tartar. Geja se

zatim udružila s Tartarom i rodila Tifona sa 100 zmajskih glava i potakla ga da ubije Zeusa,

no i njega je Zeus sunovratio u Tartar.

Prema nekim mitovima s Uranom je imala Erinije, božice osvete. Bogu morskih dubina Pontu

je rodila Nereja, Taumanta, Forkija, Ketu i Euribiju.

Telura je, prije svega, ostala božanskom majkom Zemlje, koja iz svoga krila rađala raslinje i

svojim plodovima hranila ljude. Imala je hram na Eskvilinu. Prikaz na Ara Pacis.

FLORA

Flora je rimska božica proljeća i cvijeća, jedna od

najstarijih rimskih božica. Njen je kult utemeljio

kralj Tit Tacije. U njenu su čast održavane

svečanosti Floralie (28. 4. – 3. 5.).

Floru je napose štovala mladež. U helenizmu je

izjednačena s Afroditom. Ima hram na Kvirinalu i

u blizini Circus Maximus.

Flora Farnese

HAD – PLUTON

Had je bog podzemnog svijeta, najstariji sin Krona i

Reje, gospodar mrtvih koji je imao trajno boravište u

Podzemlju. Od 5. st. pr. Kr. je štovao kao gospodar

rudnih bogatstava, metala i minerala, sjemenja, svega

onoga skrivenog pod zemljom te je radi toga identificiran

s Plutom, božanstvom za kojeg se u rimskoj mitologiji

vjerovalo da je ljude opskrbljivalo bogatstvima zemlje.

Had rijetko kad napušta Podzemlje, odnosno napuštao ga

je da privede duše pokojnika u svoje carstvo te je to činio

u svojim crnim kočijama.

Mjesta štovanja Hada su se nalazila svugdje gdje se

moglo silaziti u Podzemlje. Ulaz u Podzemlje je čuvao

troglavi pas Kerber. One koji su ulazili susretljivo je

propuštao, ali vani nije puštao nikoga. Od ulaza put je vodio do voda Aheronta preko kojih je

duše umrlih prevozio Haron.

Haronove su usluge mogle koristiti samo duše umrlih ljudi pokopanih obredno, u

skladu s običajima. Za prijevoz je od duša tražio naplatu.

Iz Haronove barke odlazili su svi pred Hadovo prijestolje pokraj kojeg su sjedili suci Minos,

Radamant i Eak. Samo bi poneka duša dospjela u Elizij koji se nalazio na zapadu. Krivci su

bili kažnjavani prema počinjenim nedjelima, a tko nije bio ni dobar ni zao (ili je bio i dobar i

zao) morao je otići u asfodelske poljane gdje je lutao kao sjena. Tartar se nalazio u dubinama

Podzemlja. Rijeke u Podzemlju su Stiks, Aheront, Kokint i Piniflegeten.

Najpoznatije svetište je u Elidi koje je bilo otvoreno samo jednom godišnje i to za Hadove

svećenike.

Pluton pak nema značenje i važnost kao Had, to je božanstvo

koje ljudima donosi bogatstvo zemlje (Dis, Dis Pater).

U ikonografiji Had je prikazivan s kacigom koja mu je davala

nevidljivost (koju je dobio od kiklopa), žezlom, rogom izobilja i

mjericom. Od životinja su mu posvećeni konj, pas, pijetao, zmija,

a od bilja šipak i mak. U arhajskoj umjetnosti, na crnofiguralnim

vazama Had se prikazuje kao odrasli bradati muškarac strogog

pogleda, u chitonu, sa žezlom u ruci i vrpcom u raskuštranoj kosi,

a na vazama južnoitalskog podrijetla se javljaju prikazi

Podzemlja, dvora i prijestolja.

HEKATA

Hekata je božica podzemnog svijeta s tri glave i tri

tijela, vladarica čudovišnih bića i čarobnica. Prema

Heziodz, ona je kći titana Perza i Asterije te je obdarena

od Zeusa velikim moćima jer je za pobune giganata bila

na njegovoj strani. Tim se moćima smjela koristiti na

nebu, na zemlji i u podzemnom svijetu. Pojavljivala se

tako kao trostruka osoba: na nebu kao božica Mjeseca,

na zemlji kao božica porođaja i omladine, a u

podzemlju kao vladarica tajanstvenih sila te se zbog

toga stapala sa Selenom, Artemidom i Kibelom ili

Perzefonom.

Hekata je božica duhova koja čuva ključeve Hadovih vrata te je u pratnji pasa i demona.

Boravi na raskršćima gdje su ostavljane žrtve (psi, med, crne ovce). No imala je

i iscjeliteljsku ulogu. Posljednjih se dana u mjesecu ispred njena kipa ostavljala

jela za siromahe. U Donjem Podunavlju su nađeni votivni natpisi i spomenici.

Hekata je prikazivana kao časna žena s bakljom i jednim tijelom u početku, a

prvi koji ju je prikazao s tri tijela i šest ruku je Alkamen (hram Nike na

Akropoli). Prikazivana je i s jednim tijelom i tri glave. U helenizmu preuzima

strašniji lik te se prikazuje i sa zmijama. Hekatini atributi su bodež, zmije, bič,

baklje te ključevi podzemlja.

Hekata iz Aequuma

THANATOS – MORS

Thanatos je bog smrti i sama smrt, sin božice

noći Nikte i boga vječne tame Tartara. Imao je

željezno srce i crna ledena krila. Izazivao je

stravu među ljudima i bogovima. Imao je samo

izvršnu vlast, ali odluke su donošene drugdje.

Dan smrti bio je određen sudbinom, a Thanatos

ga je samo za svakog čovjeka evidentirao. Kad bi

taj dan svanuo ugrabio bi čovjeku dušu te ju

odnio u Podzemlje i predao Hadu.

Samo su ga dva puta izigrali smrtnici – prvi put

Heraklo koji mu je oteo dušu Alkestide, žene

kralja Admeta, a drugi put korintski kralj Sizif.

U ikonografiji je prikazivan kao mlad čovjek s

crnim krilima, ugašenom ili napola ugašenom

bakljom, najčešće u društvu brata Hipnosa, boga

sna.

HIPNOS – SOMNUS

Hipnos je bog sna i sam san, sin Nikte i Tartara koji je s

majkom svake noći dolazio na svijet, tiho se kretao

zemljom i morem i svemu živome donosio san koji

oslobađa od muka i briga.

Na Herinu je molbu dva puta uspavao Zeusa – prvi put kad

je Hera htjela ubiti Herakla, a drugi put kad je nakanila

omogućiti Posejdonu da pomogne Ahejcima u

Trojanskome ratu. Za ispunjenja te molbe Hera je dala

Hipnosu za ženu najmlađu Haritu, Pasiteju.

U ikonografiji je različito prikazivan – kao mali dječak,

mladić ili starac, često s orlovim ili leptirovim krilima. U

rukama drži štap ili mak, kojim je doticao ljudske

sljepoočnice, a ponekad u ruci ima i rog obilja.

POSEJDON – NEPTUN

Posjedon je sin titana Krona i Reje,

bog mora kojeg su odgojili telhini s

otoka Rodosa. Posejdon spašava

mornare, donosi pobjedu u morskim

bitkama. Ima palaču na dnu

Egejskog mora – Aigeia (na

zapadnoj obali Eubeje ili na

sjevernoj obali Ahaje), odakle je na

svojim morskim kolima koja su

vukli konji s brončanim kopitima i

zlatnim grivama, odlazio na Olimp.

Posejdonova žena je Nereida Amfitrita s kojom ima sina Tritona i kćer Rodu. Ima mnogo

ljubavnica:

- Nimfa Toosa – Polifem

- Meduza – Pegaz i Hvisaor

- Geja – div Antej

- Etra, žena atenskog kralja Egeja – Tezej

- Demetra – kći Despena, konj Arion (Ariel)

- Zaljubljen u Pelopa, sina Tantala; odveo ga na

Olimp i učinio ga svojim ljubavnikom

U „Ilijadi i Odiseji“ Posjedon i Apolon su uvrijedili Zeusa te

su poslani da služe Laomedonu koji im zapovijedi da

sagrade veliki zid oko grada te im obeća nagradu koju nije ispunio. Posjedon je poslao

morsko čudovište da napadne Troju. U ratu je na strani Grka iako je prethodno pomagao

izgradnji bedema u Troji koje je razrušio dvaput svojim trozubom. Progonio je itačkog kralja

Odiseja koji mu je oslijepio sina Polifema. Deset godina mu je onemogućavao povratak na

Itaku sve dok Zeus nije iskoristio njegovu nepažnju i okončao patnje Odiseja.

Često se sukobljavao s drugim bogovima:

- Helije, oko Korinta

- Atena, oko Atene

- Dioniz, oko Naksosa

- Apolon, oko Delfa

- Hera, oko Arga

- Zeus, oko Egine

Njegovo ime nalazimo na pločicama pisanim Linearom B, a neki od grčkih gradova koji nose

njegovo ime su Poseidonia, Possidonia. Posjednove hramove i svetišta imamo u Istmiji

(Istmijske igre), na rtu Sunion i u Prieni u Maloj Aziji.

U 5. st. pr. Kr. je izjednačen s Neptunom koji je štovan kao bog konja (Neptun Equester), a

njegovi su se hramovi nalazili u blizini konjaničkih trkačih staza – Circus Flaminius, Campus

Martius (Neptunalia, 23. 7.)

U ikonografiji se prikazivao s trozupcem. Od životinja su mu posvećeni dupin, konj, vodeni

konj (hipokamp) i bik, a od biljaka bor. U arhajskoj je umjetnosti prikazan kao odrasli

muškarac snažne muskulature, strogog pogleda, kovrčavim pramenovima kose, guste brade i

brkova, nag ili polunag, u dugom chitonu.

Prikazivan je u uspravnom položaju, s jednom

nogom oslonjenon na dupina, konja i sl.,

ponekad i sa zapregom s morskim nemanima.

Pojavljuje se u pratnji Nereida, različitih vrsta

riba i morskih bića.

Bind – Neptun je bio štovan kod Japoda kao

bog izvora i voda. Sačuvani su žrtvenici i are s

natpisom „Bindo Neptuno“ u blizini sela

Privilica kraj Bihaća gdje je bilo podignuto i

svetište. Prikazivan je nag s veslom ili trozubom

u desnoj ruci.

AMFITRITA

Amfitrita je Posjedonova žena, kći Nereja i Doride (ili Okeana

i Tetje), predvodnica Nereida. Prikazivana je zajedno s

Posjedonom, na upregnutim kolima i sa šarolikom pratnjom.

TRITON

Triton je morsko božanstvo, božanstvo

Tritonskog jerera (Libija). Sklon je

mornarima. Podučavao je Atenu ratnim

vještinama, a ona je slučajno ubila njegovu

kćer Paladu.

U ikonografiji je prikazivan kao

polučovjek - poluriba. Inače je divovskog

rasta, prikazivan u trenutku vožnje kočijom

ili dok jaše dupine, s trozupcem, savijenom

školjkom u funkciji trube. Glava i torzo su

ukrašeni morskom florom i faunom. Od 4.

st. pr. Kr. je prikazivan sa sinovima, u

pratnji Posejdona.

NIMFE (SIRENE)

Nimfe su mlade žene, sekundarna božanstva ograničenih moći, kćeri Zeusa koje žive u

špiljama.

- Melijade

- Najade

- Nereide

- Oreade

- Drijade

- Okeanide

Imaju mnogo ljubavnika (Pan, Prijap,

Satir), bliske su ljudima te imaju

oltare u svetim mjestima – nimfejima.

HERMES – MERKUR

Ranije se smatralo da je ime dobio po gomilama kamenja

(hermaia, hermekes) – „Hermesovi brežuljci“ kojih je

bilo na putevima, raskrižjima, grobovima, granicama

ispaša. Iznad njih kasnije su postavljani pravokutni

drveni stupovi, a poslije i kameni te su u gornjem dijelu

završavali Hermesovom bistom ili glavom (herma).

Hermes je najmlađi od 12 olimpijskih božanstava, sin

Zeusa i nimfe Maje, rođen na Arkadu na brdu Kileni. Za

poklonjenu liru koju je Hermes izumio i poklonio

Apolonu dobio je na poklon zlatni glasnički štap

karakteristična oblika za kojeg se vjerovalo da donosi

sreću i suzbija zlo.

Hermes je lukav, okretan i snalažljiv, sluga i glasnik

bogova (Zeusa, Hada i Perzefone, kako to donosi Homer u Ilijadi). Kao glasnik bogova bio je

veoma rječit te su ga štovali govornici. Bio je zaštitnik kockara i

kradljivaca, prevara i lukavstava. Kao božanstvo kamenih gomila bio je

povezan s putevima, raskrižjima, a njegovi su najraniji prikazi drvene i

kamene hermae.

Hermes je i božanstvo trgovine i trgovaca, zaštitnik putnika, izuma i

inovativnog djelovanja. Zaslužan je za otkriće brojeva i pisma,

mjerenja dužine i težine, paljenja vatre s kresivom. Posvećen mu je broj

četiri.

Brinuo se o bogovima dok su još bili djeca (Dioniz, Asklepije) te je bio

i zaštitnik mladih. Iako je bio sluga bogova, znao ih je varati i potkradati te su ga poštovali

lopovi (Apolonova goveda, Hefestova kliješta, Posejdonov trozubac). Izmislio je mnoge vrste

utrka, boks i sl. te je zbog toga i zaštitnik atletičara.

Hermes je indirektni krivac za početak Trojanskog rata kada je Heru, Atenu i Afroditu poslao

na mitsku goru Idu na nadmetanje u ljepoti, a odluku o najljepšoj je prepustio Parisu koji je

Afroditi dao zlatnu jabuku.

Hermesova djeca:

- Abder – Heraklov ljubavnik koji mu je pomogao u rješavanju jednog od 12

zadataka (Diomedovi konji)

- Autolik – „princ lopova“, Odisejev pradjed

- S Afroditom je imao četvero djece – Eros, Hermafrodit, Prijap, Tiha (Fortuna)

- S nimfom Driopom ima Pana, božanstvo šuma

Pomagao je Perzeju da ubije gorgonu Meduzu te mu je posudio krilate sandale i Zeusov štap,

dao Hadovu kacigu nevidljivosti i rekao mu da je koristi kako ga Meduzine besmrtne sestre ne

bi mogle vidjeti.

Hermes je ranije štovan kao zaštitnik pastira i stada pa se pojavljivao s ovnom na leđima

(Hermes Chriophoros) ili teletom na ramenim (Hermes Moscophoros). Ponekad je nazivan i

podzemnim (Chtonos) jer je bio zadužen za vođenje pokojnika u Podzemlje – sprovoditelj

duša (Psychopomopos). U Saloni je pronađen medaljon s prikazom Psihopompa kako vodi

Dioklecijana i Priscu. Bio je i u nadležnosti kućnih ulaza (Propilaios), odbijao je zlo

(Apotropaios) te je ubio Arga (Argeiphontes).

U ikonografiji je prikazivan u uspravnom položaju,

najčešće u pokretu. Njegovi atributi su putnički šešir širokog

oboda i s krilcima (pegasos), glasnički štap (kerikej,

kaducej) sa zmijama, zlatne čizme s krilima, vreća s novcem

(marsupium). Posvećene su mu životinje kornjača (od nje je

napravio liru), ovan i

pijetao.

U ranoj arhaici je prikazivan u liku zaštitnika pastira,

starac sa šiljatom bradom i dugom kosom, u kratkom

chitonu, s ogrtačem, putničkim šeširom s krilima,

krilatim čizmama, glasničkim ili pastirskim štapom te u

društvu ovna, jarca i psa.

Od sredine 5. st. pr. Kr. je „postao“ mladolik i okretan,

u kratkom chitonu, šeširom s krilcima i krilatim

čizmama.

Iz helenizma su poznati njegovi prikazi kojeg su

napravili Praksitel i Lizip, u vidu skladno građenog

mladića. Praksitelov Hermes je s malim Dionizom (340.

pr. Kr., Olimpija), a Lizipov je prikazan u sjedećm

položaju s vrećom novca. Od 3. st. pr. Kr. na obući su

često krila, a glasnički je štap ovijen dvjema zmijama.

Iako je omiljen među Grcima, u javnome mu je kultu posvećeno malo pažnje.

- Peloponez, 2. tis. pr. Kr. – ime na pločicama iz Pilosa

- Kreta – Hermeje, praznik gdje su robovi dobivali slobodu

- Samos – praznik njemu u čast kad se moglo slobodno krasti

- Treći dan Antesterija – Hitroi, posvećen Hermesu

- Često su mu posvećeni gimnaziji (Atena, 3. st. pr. Kr.) kao i natjecanja

- Na sjevernoj strani Agore bila je njegova stoa

- Korkira, 6. st. pr. Kr.

- Zapadni zabat Partenona – Hermes i Erida; istočni friz – Hermes i Dioniz

Njegova rimska inačica je Merkur čije ime potječe od lat. merx, u značenju nadnice ili plaće.

Merkura nema među najstarijim božanstvima, a izjednačavanjem s Hermesom prihvaćen je

kao glasnik bogova, osobito Jupitera kojemu je često pomagao u ljubavnim pothvatima.

Njegov je kult uveden u Rim 495. pr. Kr. kada se gradi hram van bedema, kraj Circus

Maximus gdje su se godišnje slavila gradska udruženja (u svibnju – Mai, prema majci Maji).

Njegovog imena nema u rimskom kalendaru te nema tragova kulta. Kao i Hermes, bio je

sprovoditelj duša u Podzemlje. Krajem Republike i početkom Carstva „dobiva“ veću funkciju

te se poistovjećuje s autohtonim božanstvima.

Kao zaštitnik trgovine, prometnica i putovanja znan je kao Viator, Victor kao obnovitelj

države, Caducifer po svojem štapu, Pacifer kao mirotvoritelj, a kasnije dobiva epitet

Domesticus.

U ikonografiji je prikazivan s Hermesovim elementima. Ponekad je bosonog, a krilca su

srasla sa stopalom. Njegov se kult širio provincijama te je često identificiran s raznim

lokalnim božanstvima. Na republikanskome je novcu prikazivan kao mladić s putničkom

kapom, a na carskom s rogom izobilja. Na staklu 1. – 3. st. je postojao njegov reljef na dnu. U

Naroni je štovan Merkur o čemu svjedoči njegova bista, natpisi (koje su posvetili magistri

mercuriates, oslobođenici zaslužni za štovanje cara Augusta i Merkura) te novčić s

Duvanjskog polja s portretom Hermesa.

ARES – MARS

Ares je najstariji sin Zeusa i Hera, bog rata i

nemilosrdni rušitelj gradova. On je, točnije, bog

jarosnog rata, ratnog ubijanja i krvave bitke.

Najviše je boravio u Trakiji te mu se pripisuje

očinstvo nad Amazonkama. Mrzio je sve

bogove, osobito svoje roditelje i božicu Atenu,

no bio je u prijateljskim odnosima s Erijom i

Eridom, personifikacijama bijesa i ratnog

ubijanja, tj. srdžbe i nesloge.

S Afroditom ima petero djece – demone užasa

(strah i strava) Dima i Foba, Erosa i Anterosa i

kći Harmoniju.

Divovi Of i Efijalt su Aresa bacili u lance i

stavili ga u brončanu urnu u kojoj je ostao 13

mjeseci. Pomajka divova Eribeja je rekla

Hermesu što su učinili te ga je on spasio.

U Ilijadi, Ares nema poštovanja ni odanosti prema božici pravednosti Temidi. Obećao je

Ateni i Heri da će se boriti na strani Ahejaca, no Afrodita ga je uvjerila da se bori na strani

Trojanaca. Za vrijeme rata, Diomed se borio s Hektorom i vidio Aresa kako se bori na strani

Trojanaca te je pozvao vojnike na povlačenje. Hera je ohrabrila Diomeda da baci koplje na

Aresa. Ares je zaurlao od boli jer je Atena skrenula koplje i pomogla u ranjavanju, a Ares je

zatim s bojišta pobjegao na Olimp.

U antičkoj Grčkoj nije bio popularan, za razliku od ugleda kod ratničkog naroda Skita te

osobito Rimljana. Aresu su se prinosile povremene žrtve prilikom polaska u rat, a svoj je

hram imao i bio štovan na samo nekoliko mjesta – u Sparti je svaka organizacija spartanske

mladeži žrtvovala mlado crno štene bogu Enyaliosu prije započinjanja ritualnih borbi na

području izvan grada zvanom Phoebaeum te je to htonično žrtvovanje spojeno sa štovanjem

Aresa. U Ateni je po Aresu nazvan Areopag („Aresovo brdo“), poznata kamena uzvisina

nasuprot atenske Akropole, a to je mjesto održavanja sjednica atenskog suda. Na sjevernoj

strani Agore je bio podignut Aresov hram, a spominje ga Pauzanija u 2. st.

Ikonografija:

U arhaici je Ares prikazivan kao odrasli bradati muškarac s kopljem u ruci, a na vazama je

često prikazivan u društvu s drugim božanstvima (sukob s Heraklom, Afrodita). Nakon 5. st.

pr. Kr. je prikazivan kao mladić bez brade, s atičkom kacigom na glavi,

dok u helenizmu „postaje“ zaljubljenim mladićem, nag ili polunag, lišen

striktno vojničkih odlika, u sjedećem ili uspravnom položaju, a oružje mu

služi kao nužna scenografija – element koji je poglavito u funkciji

sigurnije identifikacije lika.

Mars je rimski bog rata, zaštitnik rimske države, sin Jupitera i Junone,

otac Romula i Rema. Začela ga je Junona zahvaljujući cvjetu

darovanom od Flore, božice proljeća i cvijeća. Mars u Rimu ima veće

značenje što je u potpunosti odgovaralo vojničkom svjetonazoru

rimske države, orijentirane na osvajanja i širenje teritorija.

U starije doba su ga štovali kao boga žetve, polja, šuma te o njegovu

prvobitnom značenju svjedoče ratarske molitve, kao i ime prvoga

proljetnog mjeseca – Martius.

Štovan kao bog rata bio je znan kao silni (Gradivus), ponekad je

doživljavan i kao zaštitnik zemljoradnje i stočarstva, očinski (Pater).

Najstarije Marsovo svetište se nalazilo na Marsovom polju, a tu su se

održavale i vojničke vježbe, pobrojavalo stanovništvo itd. August je

dao podići dva hrama – na Kapitoliju (Mars Ultor, osvetnik) i na

Forumu.

Mars je prikazivan u stojećem ili sjedećem položaju. Najčešći tip je lik

nagog, ljepuškastog mladića bez brade i brkova, s kacigom na glavi te

kopljem i mačem u rukama. U Rimu je bio popularan prikaz Marsa Ultora

gdje je prikazivan kao odrasli bradati muškarac odjeven u karakterističnu

rimsku vojničku (legionarsku) odoru. Njegovi su simboli sveta koplja

(hastae Martis) i sveti štitovi (ancilia), a od životinja su mu posvećeni vuk,

bik i djetlić.

HEFEST – VULKAN

Hefest je bog vatre i metalurgije, božanski kovač,

zaštitnik zanatstva i zanatlija, sin Zeusa i Here, kovač

Ateninog oružja.

Rodio se hrom i zbog toga ga je Hera bacila s Olimpa. U

veliku luku je letio čak do Okeana te su ga prihvatile

morske božice Euronima i Tetija. Iskovao je začarano

zlatno prijestolje i dao ga Heri. Čim je sjela na nj, ostala je

zarobljena te ju nitko nije mogao osloboditi. Nagovorili su

ga obećanjem da će dobiti ruku Afrodite ili je, prema

drugoj verziji, dobio njenu ruku kako bi se spriječili sukobi ostalih bogova zbog nje.

Imao je kovačnice u vulkanima (pod Etnom) te je njegovu vatru ukrao Prometej. Napravio je

prvu ženu, Pandoru, prema Zeusovom savjetu. Pandora se udala za titana Epimeteja.

Hefestu u radu pomaži kiklopi te su izradili zlatno i

srebrno oruđe, nakit, Zeusove munje, Hermesovu

krilatu kacigu i sandale, Ateninu egidu, Heraklove

čegrtaljke, Heliosove kočije, Hadovu kacigu

nevidljivosti itd.

Pokušao je silovati Atenu no njegovo je sjeme palo

na tlo te se iz zemlje, Geje, rodio Erehtej kojega je

odgojila Atena/ sjeme palo na Ateninu nogu te ga je

ona obrisala tkaninom i bacila ju na tlo pa se rodio

Erehtej/ Atena pobjegla iz kreveta.

Brak između Afrodite i Hefesta je bio dogovoren te ga je ona varala s Aresom. Prema Ilijadi,

njegova je žena bila harita Aglaja.

Epiteti:

- Amphigueis

- Kullopodion

- Khalkeus

- Kluitotekhnes

- Polumetis

- Aitnaios

Ikonografija:

Na vaznom slikarstvu se prikazuje kao pomagač pri Ateninom rođenju. U arhaici se prikazuju

njegove fizičke mane – šepavost, od 5. st. pr. Kr. je prikazivan kao odrasli bradati muškarac u

kratkoj odjeći, s ogrtačem (hlamida), a rjeđe je prikazivan u liku mladića. Ima šiljatu kapu

(pilos), čekić i kliješta te je često prikazivan hrom, nagnut nad nakovanjem.

Vulkan je italski bog vatre, vulkanskog podrijetla. Ranije je bio božanstvo koje štiti od

požara.

Hefestov hram na Agori u Ateni.

HERAKLO – HERKULES

Heraklo je sin Zeusa i tirintske kraljice Alkmene kojoj se Zeus

„ukazao“ u obliku njena muža Amfitriona. Alkmena je Amfitrionu

rodila sina Euristeja, Heraklova polubrata. Ona je Herakla prvo

nazvala Alkid, a zatim Heraklo („Herina slava“) da umanji Herin

gnjev. Čim se rodio, Hera mu je u kolijevku poslala dvije zmije da

ga usmrte, no Heraklo ih je zadavio. Ubio je svog učitelja glazbe

Lina lirom te ga je Amfititrion poslao na planinu da čuva stoku. Tu

su mu prišle nimfe te je morao izabrati između lakog i ugodnog ili

teškog ali slavnog života. Heraklo je izabrao potonji.

U Tebi je oženio Tespijevu kćer Megaru. Kada mu je Hera poslala

ludilo ubio je svu svoju djecu s Megarom te ju je „dao“ nekom drugom za ženu. Zaputio se u

Delfe te mu je Pitija rekla kako mora stupiti u službu mikenskom kralju Euristeju i kada izvrši

12 poslova koje mu zada, postat će besmrtan.

1. Ubiti nemejskog lava neprobojne kože, no Heraklo ga je ugušio, a Atena mu je

pomogla savjetom da će njegovu kožu oderati pandžama.

2. Ubiti Hidru, neman sa zmijskim tijelom i 9 glava koja živi u movčarama Lernejskog

jezera. Kao pomoćnika je poveo Jolaja koji je palio Hidrine odrubljene glave tako da

više ne rastu. Kad je Hidra bila mrtva, u njenoj je krvi natopio vrhove strijela.

3. Uhvatiti Artemidinu kerinejsku košutu s brončanim kopitima i zlatnim rogovima, brza

poput strijele. Lovio ju je godinu dana, ranio strijelom i donio u Mikenu.

4. Uloviti erimantskog vepra koji je uništavao usjeve i stoku, a pomogao mu je kentaur

savjetom da ga namami u snijeg,

5. Očistiti Augijine staje u jednom danu. Heraklo je srušio dva zida te preusmjerio rijeke

Alfej i Penej.

6. Potjerati stimfalske ptice posvećene Aresu koje se hrane ljudskim mesom. Heraklo ih

je prestrašio čegrtaljkom, a kad su počele kružiti oko njega postrijeljao ih je strijelama

te su odletjele i nikad se više nisu vratile.

7. Dovesti kretskog bika kojeg je Minosu darovao Posejdon.

8. Oteti Diomedove konje koji su se hranili ljudskim mesom. Abder je čuvao lađe, no

rastrgali su ga konji.

9. Donijeti pojas amaozonske kraljice Hipolite. Prema jednoj verziji Heraklo je ubio

Hipolitu, a prema drugoj ona mu ga je dobrovoljno dala.

10. Oteti Gerionovo stado, divu s tri glave i tri ruke. Ubio ga je strijelom.

11. Donijeti tri zlatne jabuke iz Hesperidina vrta, kćeri titana Atlanta koji je na ramenima

držao nebeski svod. Vrt je čuvao zmaj Ladon. Došao je do Atlanta koji mu je

predložio da će on sam donijeti jabuke, samo ako mu za to vrijeme Heraklo pridrži

nebeski svod, na što je Heraklo pristao. Atlant je donio jabuke te predložio da ih sam

donese u Mikenu pa se vrati. Heraklo je naoko pristao i zamolio Atlanta da na trenutak

pridrži svod dok on načini podlogu za rame jer ga žulja. Čim je Atlant zauzeo svoje

staro mjesto, Heraklo uze jabuke i kreće natrag.

12. Dovesti Kerbera iz Podzemlja.

Heraklo se pridružio i Argonautima, zaljubio se u Jolu te mu Hera ponovno šalje ludilo.

Vjenčao se s kraljicom Omfalom.

Imao je četiri žene – Megara, Omfala, Dejanira, Heba

Ljubavnici – Jolaj, Abder, Admet, Filoklet, Hilas, Ifit, Nestor

ASKLEPIJE

Asklepije je sin Apolona i Koronide, bog liječništva koji

ima čudesnu moć izlječenja i ozdravljenja, a ljekarskoj

ga je vještini naučio kentaur Hiron. Iz Homerovih epova

znamo ga kao smrtnika, iz Trojanskog rata; kralj

Tesalije, a tek kasnije postaje bog medicine.

Atributi su mu zmija ovijena oko štapa (jer mu je

pokazala travu koja liječi, a i sama zmija simbolizira

život što se obnavlja), pijetao (prisustvovao

Apolonovom rođenju), koza, pas (po kasnijoj predaji

Koronida je na planini Mirtion rodila Asklepija, a zatim

ga je napustila te ga je koza dojila, a pas čuvao), šišarka,

lovorov vijenac, fijala.

Njemu su u čast zmije rabljene u iscjeliteljskim ritualima – ostavljane su da pužu po podu

gdje je bolesnik spavao.

U ikonografiji je isprva prikazivan kao zrel bradat muškarac oslonjen na štap, a kasnije je

prikazivan u društvu s Higijom dok se u helenizmu približava liku Zeusa (po kosi).

Trasimed je za hram u Epidauru izradio kip Asklepija na prijestolju sa zmijom u rukama te

psom kraj njega. Skopas je za Tegeju izradio kultne statue Asklepija i Higije.

Higija je kći boga liječništva Asklepija, personifikacija zdravlja. Ona je isprva, u 6. st.

pr. Kr. samostalno božanstvo, no širenjem Asklepijeva kulta je prikazivana s braćom i

sestrama, a kasnije kao jedina Asklepijeva kći. Prikazivana je kao snažna i ozbiljna,

odjevena u dorski chiton, a u 3. st. pr. Kr. je prikazivana kao djevojka koja hrani

zmiju. U Ateni su ljekari dva puta godišnje prinosili žrtve Askelpiju i Higiji.

Liječnici su iscjeljivali u hramovima, a originalna Hipokratova

zakletva spominje i Asklepija (Corpus Hipocraticum, 5. – 3. st. pr.

Kr. – 59 djela: etički aspekti medicinskog rada).

Asklepije iz braka s Epionom (ublažava bolove) ima kćeri Akesa,

Jasa, Egla, Higija i Panakeja i sinove Mahaon i Podalerije koji su

junaci trojanskog rata, također liječnici.

Asklepije je povezan s Dionizom jer su na sličan način spašeni iz

tijela svojih majki. Dioniz liječi u snu, snovima, a tako liječi i

Asklepije. Asklepijeva moć oživljavanja je ljutila Zeusa te ga je

pogodio munjom (jer se jedan čovjek ne može igrati boga) – na taj je

način vraćao mrtve iz Hada što je narušavalo ravnotežu. No Zeus ga je ipak oživio (starac sa

štapom oko kojeg je zmija).

Asklepioni:

U 5. st. pr. Kr. je poštovan kao božanstvo – tesalka Trika te su uz njegove hramove u pravilu

podizane bolnice. Epidaur je središte Asklepijeva kulta. Epidaur se nalazi u Argolidi. U

proceesijama je nošena zmija, a održavale su se dan prije Dionizijevih svečanosti, svake

četvrte godine. Starije svetište Apolonia Maleatase postaje premalo. Epidaur je najslavnije

antičko liječilište kojeg u 4. i 3. st. pr. Kr. zahvaća opsežna gradnja. 87. g. pr. Kr. je

opljačkano od strane Sule, a 67. g. pr. Kr. od gusara. U 2. st. ga je Rim djelomično obnovio da

bi oko 395. bbilo potpuno uništeno. Bolesnici bi tu hodočastili, noćili (enkoimitria) te bi im u

snovima božanstvo davalo savjete što da učine kako bi ozdravili. Otkrivena je gostinjska kuća

sa 160 soba, a pravila su zahtijevala čistoću, post i odricanje.

- Enkomesis – prolaz kroz propileje u svetište, spomen ploča s uputama. Svetište je

ograđeno zidom; konačište za posjetioce van zidina. Propileji – sveti put – hram s

Asklepijevom statuom; uz hram je sveta fontana, žrtvenik (žrtva Apolonu i

Asklepiju); molitve itd., uloga glazbe – pjevanje peana; abaton (enkoimetrion za

spavanje (izlječenje); o Asklepijevim čudima svjedoče spomen ploče i zavjetni

natpisi

- Tolos/Timel – 4. st. pr. Kr., ostaci kružne strukture s tri koncentrična kamena

kruga, nepoznata namjena, ista nađena u Pergamu

- Palestra

- Abaton – mjesto za noćenje

- Stadion – igre svake četvrte godine (april-jun); trčanje, glazba, pjesništvo

- Kazalište – djelo Polikleta mlađeg iz 350. g. pr. Kr., najveće grčko (12 000 ljudi)

Kos su kolonizirali Dorani, vjerojatno iz Epidaura u 10. st. pr. Kr. Tu se nalaze Asklepijevo

svetište i Hipokratova medicinska škola – svetište iz 4. st. pr. Kr. na mjestu Apolonova

svetišta; na tri terase – u podnožju su propileji i terme, na prvoj terasi dorski portici koji su

okruživali dvorište, na središnjoj terasi žrtvenik, Apolonov hram, 60 stepenica te na gornjoj

terasi dorski hram iz prve polovice 2. st. s Asklepijevim i Higijinim hranom.

Asklepijevo svetište u Korintu iz 4. st. pr. Kr. kod sjevernih bedema na temeljima starijeg

Apolonovog hrama; odaje za inkubacije.

Asklepijev kult u Atenu je uveden za vrijeme kuge 429. g. pr. Kr.,

do toga kao boga liječnika su štovali Amina.

U Rimu je njegov kult proširen za vrijeme kuge 293. g. pr. Kr.

prema savjetu iz Delfa (iz Rima je u Epidaur krenulo izaslanstvo

kako bi od Asklepija zatražili pomoć). Najviše su ga štovali

bolesnici. Higijin pandan je Juturna, rimska božica zdravlja.

U Hrvatskoj je u Iaderu pronađena jedna golobrada glava s maslinovim vijencem, u Saloni

kipić i natpisi te natpisi u Puli, Buzetu i Naronu te se smatra da su postojala svetišta u Naroni i

Epidauru.

Vespazijan je „vukao“ svoje božansko podrijetlo od Asklepija, tj. Apolona.

Medaur je ilirsko autohtono božanstvo, zaštitnik Risna. Prikazivan je kao konjanik s kopljem.

Pronađena su dva natpisa iz logora Lambezisa u sjevernoj Africi – bog ljekar.

U Trakiji je Asklepije zamijenio tračkog boga ili demona ljekara Darona. Njegova se svetišta

nalaze u blizini toplih izvora, u sjevernoj Bugarskoj, a posvete su na grčkom jeziku.

DIONIZ - BAKHO

Dioniz je sin Zeusa i Semele, kći tebanskog kralja

Kadma, bog vina i vinogradarstva.

Prema predaji se rodio u Tebi, ali se mjestom

njegova rođenja smatraju i Naksos, Kreta, Elida,

Teos i Eleutura. Pitanje Dionizova podrijetla i u

drugom je smislu podosta zamršeno. Kad je trebao

doći na svijet, Hera ga je odlučila ubiti. Pohodila je

Semelu u liku starije dadilje i nagovorila je da

zamoli Zeusa neka joj se, barem jedanput, pokaže u

svoj svojoj božanskoj moći i veličanstvu. Zeus je u

svome muškome samoljublju ispunio Semelinu

želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen

tutnjavom gormova. Jedna je munja zapalila

tebansku kraljevsku palaču, a plamen je zahvatio i Semelu, koja je u

smrtnom strahu rodila neodonošče. Tada je Zeus Semelu prepustio

njezinoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gusta bršljana koji

ga je čuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dijete iz

skrovišta i dao ga zašiti u bedro, kako bi se do kraja razvilo. Kad se

zatim Dioniz po drugi put rodio (na jednom od prije spomenutih

mjesta), Zeus ga je predao Hermesu da se za nj brine.

Kako Hermes nije imao vremena za malog Dioniza, predao ga je na

odgajanje Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta.

Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dioniza, poslala

je na Atamanta ludilo. Kralj je poubijao svu svoju djecu i ženu te se

u posljednji čas umiješao Hermes i spasio Dioniza od smrti. Odnio

ga je u jednu dolinu gorja Nise i povjerio ondje nimfama koje su ga sakrile u špilju s ulazom

zaraslim u vinovu lozu. Tu je Dioniz prvi put kušao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje

starateljke i pratioce silene i satire. Otud je Dioniz donio ljudima prve sadnice vinove loze.

Dao ih je, u znak zahvalnosti, atenskome pastiru Ikariju i naučio ga od grožđa praviti napitak.

Glas o Dionizovu rođenju i njegovu opojnom napitku ljudi su primili s podvojenim

osjećajima. Jedni su se odmah s oduševljenjem predali njegovom kultu, a drugi su mu se

suprostavili. Trački kralj Likurg je, na primjer, udarcima korbača dao istjerati iz svoje zemlje

Dioniza i njegove štovatelje i družbenike i zbog toga je kažnjen sljepilom i naprasnom smrću.

Jednom su ga zgodom zarobili tirenski gusari, smatrajući ga sinom kakva kralja, od kojeg su

se nadali bogatoj otkupnini. Ali Dioniz je raskinuo okove, pretvorio se u lava i učinio da

gusarska lađa u tren oka zaraste u gustu lozu, tako da su gusari u panici poskakali u more,

gdje su se pretvorili u dupine.

Grci nisu smatrali Dioniza samo bogom vina i vinogradarstva, nego i zaštitnikom voća i

grmlja, kojima je davao svježinu i sočnost, stoga i bogom plodnosti. Štovali su ga i kao

zaštitnika marljivosti i radišnosti. Kao boga vina štovali su ga prije svega zbog toga što je

ljude oslobađao briga i bio je izvor životne radosti. Svojim je darovima osvježavao duh i

tijelo, poticao druževnost, donosio zabavu i ljubav, a umjetnicima omogućavao pun zamah

stvaralačke energije.

Svojim podrijetlom Dioniz je trakijskog ili maloazijskog

podrijetla. Njegovo ime Bakho je pak lidijsko-frigijskog

podrijetla. Njegov se kult proširio već u drevno doba po cijelom

grčko-rimskom svijetu. Njegovo ime nalazimo na pločicama

pisanim Linearom. Prema Heziodu, njegova je žena bila Arijadna,

kći kretskog kralja Minosa koju je odmamio i preoteo atenskom

junaku Tezeju, kad se on na povratku s Krete zaustavio na otoku

Naksosu. S Afroditom je imao sina Prijapa.

Prema Plutarhu, njegov je kult isprva bio jednostavan, ali veseo te su poslije svečanosti njemu

u čast postajale bučnije i razuzdanije. Pod utjecajem istočnih kultova, pretvorile su se u nekim

krajevima u bakanalije, a njihove sudionike zahvaćala je ekstasis, tj. istupanje duše iz tijela.

Posebno razuzdane bile su noćne svečanosti, u kojima su sudjelovale žene obučene kao

Dionizove pratilje (bakhe, menade). Sličan je razvoj kulta Dioniza doživio i kod Rimljana,

koji su ga preuzeli krajem 5. st. pr. Kr. Svečanosti su se održavale nekoliko puta godišnje, a

najznačajnije su bile tzv. Velike dionizije krajem ožujka. U kulturnu povijest naše civilizacije

ušle su posebice predstave njihova završnog dijela, u kojima su zborovi pjevača, odjeveni u

jareće kože, pjevali pjesme uz plesne pokrete, tzv. ditirambe. Iz njih se razvila grčka tragedija.

Slično tome, iz komičkih pjesama, izvedenih na Seoskim dionizijama razvila se grčka

komedija. Podno jugoistočnog obronka Akropole sačuvalo se Dionizovo kazalište, iz druge

polovice 4. st. pr. Kr.

Dioniz je prikazivan ili kao ozbiljan, vremešni muškarac s gustom kosom i bradom, ili kao

mladić. Praksitelov Hermes s Dionizom (cca. 340. g. pr. Kr.) prikazuje ga kao dijete.

- Dioniz kapitolski

- Dioniz vatikanski

- Dioniz s Erosom

- Dioniz Sardanapal

- Egzekija – Dioniz na lađi (cca. 530. g. pr. Kr.), Dioniz na magarcu (cca. 530. –

520. g. pr. Kr.)

Dioniz Sardanapal

Epiteti:

- Acratophorus – davatelj nemiješanog vina (Arkadija)

- Adoneus – vladar

- Aegobolus – kozoubojica (Beocija)

- Aesymnetes – vladar (Ahaja)

- Agrios – divlji (Makedonija)

- Chthonios – podzemni

- Dendrites – od drveća (kao bog plodnosti)

- Dithyrambos

.

KIBELA – MAGNA MATER

Kibela je maloazijska božica štovana i kao „Velika

majka bogova“ ili Magna Mater. Ona je začetnica

svega na svijetu, poglavito bogova, ali i ljudi,

životinja i raslinja. Ime je dobila po gori Kibeli u

Frigiji. Prema predaji, ostavljena je u divljini da umre

no zaštitili su je pantere i lavovi. Kibela je vladarica

zemlje i prirode, ona svake godine budi prirodu u novi

život. Njen kult vjerojatno potječe iz neolitičke

Magnae Mater (Catal Höyük).

Prikazivana je u društvu lavova, leoparda i gorskih demona. U arhaici je izjednačena s Gejom

i Rejom (Rheia – Kybele). Njezin kult dolazi u Rim krajem 3. st. pr. Kr., a uveden je po

naputku Sibilinskih knjiga te je izjednačena s božicom Ops.

S njom dolaze i maloazijske legende, nastrani i čudnovati obredi. U Maloj Aziji i Grčkoj

obredi su održavani na vrhovima gora – Megalesia. Njene hramove imamo u Smirni, Efezu,

Magneziji, Miletu, Kiziku i Prijeni, a najznačajniji je onaj u Pesinuntu.

S Atike potječu zavjetni reljefi s njenim likom iz 4. st. pr. Kr., a često se prikazuje i s Atisom.

Iz Hrvatske potječu torzo Magnae Mater (1. – 2. st.) iz Nezakcija, a njena su svetišta bila u

Iaderi i Saloni. Prema Mediniju, već tijekom 1. st. te osobito početkom 2. st. njen se kult

ukorijenio u obalnim gradovima (Arba, Senia, Iader, Aenona). U Senju i Zadru su utvrđena

svetišta. Nešto kasnije širi se i u unutrašnjosti Liburnije.

Kibelini atributi su nazubljena kruna i kola koja vuku lavovi.

ATIS

Atis je pastir iz Frigije, sin nimfe Nane koja ga je rodila nakon

što je pojela plod sa stabla badema. Isticao se ljepotom, a u

njega se zaljubila Kibela.

Kad je slavio svadbu s kćerkom frigijskog kralja u Pesinuntu,

Kibela je iznenada ušla u svečanu dvoranu s nakanom da ga

ugrabi. Svi su se gosti razbježali, a Atis je pobjegao u planinu,

lišio samoga sebe muškosti i umro. Iz kapljica njegove krvi

izrasle su ljubice.

U maloj Aziji Atis je štovan kao bog, simbol postanka i

propadanja života i prirode. Simboliziraju ga bor (simbol zime) i ljubice (simbol proljeća).

Njegov kult u Grčkoj se stapao s kultom boga Dioniza, a u Rimu i s kultom boga Ozirisa.

Prepoznatljiv je po frigijskoj kapi koja pada prema naprijed.

IZIDA – ESETA

Izida je egipatska božica plodnosti, ljubavi, čarolija, „najveća od

bogova i božica“, sestra i žena boga Usirea (Ozirisa) s kojim je

imala sina Hora. Njeno ime znači prijestolje, tj. označava

Ozirisovo prijestolje. Izida je kći Geba i Nut, ustanovila je brak i

učila žene kućanskim vještinama i mljevenju žita, predenju lana i

tkanja, a poučavala je i Ozirisa u poljodjelskim poslovima. Njena

prvobitna značajka Velike čarobnice odražavala se u njenim

čarobnjačkim moćima i u poznavanju umijeća liječenja. Važan

vid njena štovanja je u liku božice plodnosti. Izida simbolizira

egipatsku zemlju.

Usire je bio prvi kralj u povijesti svijeta i zbog toga mu je

zavidio brat Suteh (Set) i ubio ga. Usireovo je tijelo rasjekao i

razbacao ga širom svijeta. Zbog toga Usire nije mogao biti

obredno sahranjen, pa u skladu s egipatskim predodžbama nije

mogao ni živjeti u zagrobnom životu. No Eseta je skupila

dijelove njegova mrtvog tijela, spojila ih pomoću svojih čarolija

i Usireu udahnula nov život. S tako oživljenim Usireom sišla je

tada u podzemni svijet, gdje je on postao vladarom nad

duhovima umrlih, a ona zauzela svoje mjesto tik uz njega. Zatim

je pomogla sinu Horu da porazi Suteha i kao Usireov zakoniti nasljednik preuzme vlast nad

svijetom.

Izidin se kult zadržao u gotovo svim razdobljima egipatske povijesti (hram na otoku Fili je bio

„aktivan“ sve do 6. st.). Grci su se s Izidom upoznali u 7. st. pr. Kr. te ju izjednačili s

Hekatom i Kibelom, a katkad i s Afroditom i Demetrom. U Rimu se njen kult proširio u 2. st.

pr. Kr. Njeni su štovatelji svake godine, u prvim danima mjeseca studenog, priređivali

raskošne svečanosti – Izeje – na kojima su obnavljali sjećanje na pogreb i oživljavanje

Ozirisa. Štovana je kao vjerna žena i kao žalobnica.

Prikazivana je kao lunja u pratnji Neftis (koja se prikazuje kao lunja) koje čuvaju Kanopske

žare ili čuče na oba kraja lijesa; s krilima s dugim perjem kako štiti preminule, a najčešće kao

žena s prijestoljem na glavi (hijeroglif njena imena). Na glavi ima kolut između pera i kravljih

rogova te je poistovjećena s Hator (Izida Hator) – ta dva roga predstavljaju sistrum, glazbalo

koje obično nosi Hator. Ponekad ima polumjesec na glavi; okrunjena je lotosovim cvijećem ili

klasjem žita te u ruci drži rog izobilja. Prikazivana je kako doji Horusa – zaštitnica djece.

Nosi ankh, žezlo od papirusa, pernatu haljinu, nakit od supa, rogova i Hatorina kostura na

glavi. Još jedan Izidin atribut je i Izidin čvor i pojas.

Svetišta u Aleksandriji, Semenudu (Isaion), na otoku Fili; Korint, Pirej; Eskvilin, Marsovo

polje, Pompeji.

-

-

-

-

- majs

SERAPIS

Serapis je grčko-egipatski bog čiji je kult, za

Ptolomeja I. ponikao u Egiptu. Rodio se iz političkih

razloga i hladne kalkulacije. Ptolomej I. je, naime,

stvorio boga koji je odgovarao i Grcima i

Egipćanima, u njemu je sjedinio glavne osobine

egipatskih bogova Ozirisa i Hapija i grčkih bogova

Zeusa, Asklepija i Dioniza.

Njegov kult je brzo prihvaćen u Egiptu. Grci su ga

najčešće povezivali s kultovima Zeusa ili Asklepija, a

Rimljani s Plutonom.

Najveći Serapisov hram je bio u Aleksandriji, a od

njega su danas sačuvani podzemni hodnici. Hram

nedaleko Memfisa je bio povezan sa središtem za liječenje bolesnika, ukrašeno sfingama i

bistama grčkih pjesnika i filozofa, a podigao ga je Ptolomej I. u blizini starog podzemnog

groblja svetih bikova iz vremena Ramzesa II. U Rimu su dva Serapisova hrama u isti mah bila

posvećena i Izidi – jedan između Kapitolija i Marsova polja, a drugi na Eksvilinu. Serapisovo

svetište se nalazilo i u Ateni, u blizini Agore. Najveći ostaci se nalaze u Efezu u Maloj Aziji.

MITRA

Mitra je perzijski bog svjetla, Sunca. Njegova je pradomovina

Iran gdje je oko 1000. g. pr. Kr. bog Sunca i vrhovni bog rata,

a u grčko-rimskom svijetu je bog svjetla koje obasjava planine

prije sunčeva izlaska. Za Aleksandra Velikog njegov se kult

približio grčkim i rimskim usporednicima – Heliju i Apolonu.

Rođen je iz stijene 25. 12., a na svijet sa sobom je donio

frigijsku kapicu, nož i luk. Kad je odrastao upustio se u borbu

s bogom Sunca i pobijedio te svake godine ubija bika goleme

snage (Mithras Tauroktonos), pomaže ljudima u oskudici i

nevolji, brani ih u nesreći i ratovima itd. Za pridržavanje

strogih moralnih načela svojim je privrženicima obećavao

vječno blaženstvo.

Pratio je duše umrlih u zagrobni život, davao im napitak od

vina i krvi bika (besmrtnost), a ako bi to zaslužili, odvodio ih

je ljestavama sa sedam prečaga u visine čistoga svjetla.

Mitrini simboli su lav, bik i orao.

Od 1. st. je popularan među vojnicima, a najveći procvat kulta je u drugoj polovici 3. st. U

Rimu mu je posvećen veliki broj svetišta, po pravilu podzemnih, namijenjenih zajedničkim

večerama vjernika.

Mitra je nepobjedivi junak, a u sklopu muško usmjerenog kulta štovatelji su u zanosu ubijali

bika u špilja koja je predstavljala zvjezdano nebo i sliku kozmosa.

Važna uloga Sola u mitraizmu je određena već tijekom 1. st. Ravnopravno s Mitrom on se

javlja u prizoru mitske Gozbe. U kozmičkom poretku Mitra ubija zvjezdanog Bika, pokreće

ciklus inkarnacije duša, a Sol ga završava uzdizanjem duša nazad u zvjezdanu sferu.

jj

KIKLOPI su čudovišni divovi s jednim okom posred čela. Prema Homeru, to je narod koji

živi u Hiperiji i obližnjim otocima, borave u špiljama te su necivilizirani. Prema Heziodu, bila

su trojica Kiklopa – Sterop, Bront i Arg, djeca Urana i Geje koji su se pridružili Zeusu kad se

podigao protiv Krona i iskovali mu gromove i munje. Prema rimskim mitovima, oni su

pomoćnici boga Vulkana/Hefesta, a živjeli su na Siciliji.

GIGANTI su divovi, sinovi Geje rođeni iz kapljica krvi Urana. Nisu priznavali vlast Zeusa te

ih je Geja nagovorila na pobunu. Dala im je čarobnu biljku koja ih je učinila neranjivima od

oružja bogova, no ne i od ljudi.

- Alkionej – Heraklo ga je ranio otrovnom strijelom

- Klitij – Hefest bacio goru užarena željeza

- Enkelada – Atena bacila Siciliju na njega

- Polibot – Posejdon bacio komad Kosa

S

Se