I. Marković, Fonologija i morfonologija 2012-13, predavanja (1).pdf

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Hrvatski standardni jezik:

fonologija i morfonologija Dr. sc. Ivan Marković, doc.

2012/2013.

1

IZVEDBENI NASTAVNI PLAN (SILAB) ZA KOLEGIJ

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK – FONOLOGIJA I MORFONOLOGIJA

PREDDIPLOMSKI STUDIJ KROATISTIKE

AK. GOD. 2012/2013.

OPIS KOLEGIJA

Predmet: Hrvatski standardni jezik

Kolegij: Fonologija i morfonologija

Nositelj: Dr. sc. Ivan Marković, doc.

Izvođači: Dr. sc. Ivan Marković, doc.

ECTS: 5 bodova

Jezik: Hrvatski

Trajanje: 1 semestar, III. (zimski)

Status: Obavezan kolegij za studente III. semestra jednopredmetnog i dvopredmetnog studija kroatistike

Uvjet za upis: Položen ispit iz kolegija Jezične vježbe 1 i Jezične vježbe 2

Cilj kolegija: Usvajanje temeljnih znanja o općoj fonologiji te o fonetici, fonologiji i morfonologiji

hrvatskoga standardnog jezika.

Korespondentnost i korelativnost programa: Program je izravno povezan s programom hrvatske

morfologije te s relevantnim poglavljima hrvatske pravopisne i pravogovorne norme.

Oblik nastave: Predavanja i seminari (2P + 2S).

Praćenje i ocjenjivanje studenata: Studenti sudjeluju u svim oblicima nastave, na seminarima aktivno;

konačna ocjena oblikuje se na završnom ispitu.

Način polaganja ispita: Pismeno.

LITERATURA

I. Obavezna

Badurina, Lada – Ivan Marković – Krešimir Mićanović. 2008. Hrvatski pravopis: §§ 1–67. Drugo izdanje.

Zagreb: Matica hrvatska.

Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija

Znika. 1995; 2005. Hrvatska gramatika: 39–93 [Fonetika i fonologija]. Zagreb: Školska knjiga.

Marković, Ivan. 2010. Hrvatska fonetika, fonologija i morfonologija. Skripta. http://omega.ffzg.hr.

2

II. Dopunska

Babić, Stjepan – Dalibor Brozović – Ivo Škarić – Stjepko Težak [Babić et al.] 2007. Glasovi i oblici hrvatskoga

književnoga jezika. Velika hrvatska gramatika. Knjiga prva. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Babić, Stjepan – Milan Moguš. 2010. Hrvatski pravopis: §§ 1–73. Zagreb: Školska knjiga.

Brozović, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga.

Brozović, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babić et

al. 2007: 159–257.]

Chomsky, Noam – Morris Halle. 1968. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.

Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. D. Raguž. Zagreb: Školska knjiga.

Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic alphabet. 2007

[1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.

Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. L. R. Waugh – M. Monville-Burston. Prev. D. Lalović.

Zagreb: Disput.

Jakobson, Roman – Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 5–49. Prev. I.

Martinčić. Zagreb: Globus.

Jelaska, Zrinka. 2004. Fonološki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna

naklada.

Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.

Mandić, David. 2005. Metrička fonologija. Suvremena lingvistika, Zagreb, 59–60: 81–101.

Mihaljević, Milan. 1991. Generativna i leksička fonologija. Zagreb: Školska knjiga.

Muljačić, Žarko. 1972. Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Školska

knjiga.

Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.

Silić, Josip. 1992. Status skupova št i žd u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262–280.

Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta: 11–33

[Fonologija]. Zagreb: Školska knjiga.

Škarić, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: Školska knjiga.

Škarić, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babić et al. 2007: 15–157.]

Težak, Stjepko. 2007. Morfonologija: Glasovne promjene u hrvatskome književnome jeziku. U: Babić et al.

2007: 259–276.

Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London – New York: Routledge.

Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka – Varaždin: Izdavački centar Rijeka

– Tiskara Varaždin.

Vukušić, Stjepan – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić. 2007. Naglasak u hrvatskome književnom jeziku.

Velika hrvatska gramatika. Knjiga četvrta. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

3

RED PREDAVANJA PO TJEDNIMA

1. Uvod

Sadržaj: Uvod u opće te fonetiku, fonologiju i morfonologiju hrvatskoga jezika

2. Artikulacije

Sadržaj: Odredbena obilježja ljudskoga jezika – Raščlanjivost ili artikuliranost

3. Morfonologija I.

Sadržaj: Uvod u morfonologiju – Tipologija glasovnih promjena

4. Morfonologija II.

Sadržaj: Hrvatske glasovne promjene I. – Asimilacije – Ispadanja – Umetanja – Prijeglasi

5. Morfonologija III.

Sadržaj: Hrvatske glasovne promjene II. – Palatalizacije – Sibilarizacije – Jotacije – Prijevoj

6. Fonetika I.

Sadržaj: Uvod u fonetiku – Fon – Alofon – Transkripcija – IPA

7. Fonetika II.

Sadržaj: Hrvatski fonovi – Transfonemizacija

8. Fonologija I.

Sadržaj: Alfabet – Fonem – Razlikovna obilježja – Strukturalistička – Generativna – Autosegmentalna

9. Fonologija II.

Sadržaj: Hrvatski fonemi I.

10. Fonologija III.

Sadržaj: Hrvatski fonemi II. – Kriteriji fonemskosti i suvremeni hrvatski jat

11. Slog I.

Sadržaj: Uvod u slog i slogovanje – Zvonkost – Stopa

12. Slog II.

Sadržaj: Hrvatski slogovni obrazac i podobrasci

4

13. Slog III.

Sadržaj: Hrvatska fonotaktička ograničenja

14. Prozodija

Sadržaj: Uvod u prozodiju – Osnove hrvatskoga naglasnog sustava i naglasnih tipova

15. Zaključak

Sadržaj: Sabiranje i zaokruživanje gradiva

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

1

ODREDBENA OBILJEŽJA LJUDSKOGA JEZIKA

Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

morfonologijom, dakle jezičnim disciplinama koje se bave fonemima, fonovima, morfemima,

morfovima – rezultatima raščlambe, artikulacije jezika – i smjenama do kojih dolazi zbog

nesnošljivosti pojedinih skupina fonova na morfskim granicama. Ali odakle uopće fonemi i

morfemi, što su oni, kako smo do njih došli i što nam oni o ljudskome jeziku kao takvu kažu?

Jezik je sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih međuodnosa. Budući da su jedinice

jezika znakovi, dakle značenjske jedinice, jezik je značenjski ili semiotički sustav. Dapače

jezični znakovi, jezik kao znakovni sustav i komuniciranje jezikom kao osobita semioza

prvorazredne su teme opće semiotike i unutar nje zauzimaju povlašteno mjesto.1

Semiotičkih sustava ima različitih: sustav prometnih znakova, ikone na računalu, životinjsko

glasanje, igre (npr. šah, nogomet) i njihova pravila, znakovni jezik gluhih, neverbalna

komunikacija (namigivanje, trzanje ramenom, pokazivanje srednjega prsta…) itd. Ljudski

jezik kao semiotički, značenjski sustav ima neka obilježja koja ga razlikuju od ostalih. Kroz

povijest mnogi se znanstvenik, filozof, jezikoslovac pitao o razlici ljudskoga jezika kao

semiotičkoga sustava od svih drugih semiotičkih sustava. Jedan od poznatijih pokušaja u

suvremenosti – danas već zastario, ali važan jer je u okviru modernoga jezikoslovlja bio

pionirski – svakako je onaj utjecajnog američkoga jezikoslovca Charlesa F. Hocketta, koji je u

nekoliko radova s kraja 1950-ih i u 1960-ima pokušao usustaviti posebnosti ljudskoga jezika

kao značenjskoga sustava prema ostalim značenjskim sustavima, posebno životinjskima.2

1 Semiotika je – prema jednoj definiciji Charlesa S. Peircea, velikog američkog semiotičara (1839–1914, izg. ['pers]!) – nauk o naravi te o temeljnim inačicama semioze. Dakle nije znanost o znakovima, nego o znakovnim procesima ili semiozama. Inače termin semiotika prvi je upotrijebio F. de Saussure, smatravši da je lingvistika tek uvod u buduću opću teoriju znakova – semasiologiju. Semiologija je dakle iznikla upravo iz jezikoslovlja.

Semioza je proces u kojemu znak razvija svoju djelotvornost, svoju znakovljivost. Pravi predmet semiotike prema Peirceu nisu znakovi po sebi i nije komuniciranje, nego su to procesi semioze. Vrste semioze jesu: fizikosemiotika (o naravnome znakovlju), ekosemiotika (o okolišu), biosemiotika, zoosemiotika, antroposemiotika (koja uključuje jezik, neverbalnu komunikaciju i sl.)… Nekoliko tema semiotičke lingvistike: temeljna pitanja značenja, odnos između semantike i semiotike, semiotička pitanja jezičnoga razvoja, pitanja neglasovnih jezičnih kodova, jezična ikoničnost i odrednice jezika.

2 Zoosemiotika proučava uporabu znakova u životinja. Termin je uveden 1963. Interes, naravno, postoji od davnina, od Aristotela do Darwina. Suvremenu zoosemiotiku usustavili su Ch. W. Morris, Th. A. Sebeok i dr. Mnoge su vrste proučavane (npr. dupini, konji, psi), ali najviše pčele (tzv. plesni jezik, v. dalje), komuniciranje ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna.


2

Hockett je iznio petnaestak odredbenih, definitornih obilježja (engl. design features, DF),3

općih svojstava koja ljudski jezik razlikuju od ostalih semiotičkih sustava kojima se ljudi i

životinje služe. Uzgred, ali važno: Činjenica da je nešto odredbeno za ljudski jezik ne kaže

ništa o hijerarhiji sustavâ, ne kaže da je ljudski jezik nadmoćan drugim sustavima ili bolji od

njih, nego samo to na koji je on način od drugih sustava sporazumijevanja i semioze različit.

Tek sekundarno može se govoriti o prednostima kojega sustava nad drugima.4 Hockettov niz

ovakav je, s napomenom da je Hockettu jezik glasovno-rječita komunikacija, odnosno ne

uključuje pismovnu i gestičku komunikaciju, što ima posljedica i DF:5

I. DF koja se tiču (glasovnoga) kanala ljudske komunikacije:

1) Glasovno-slušni kanal

2) Posvudašnji prijenos (prijenos širenjem, emitiranjem) i usmjeren prijam

3) Brzo umuknuće (zamiranje)

II. DF koja se tiču pragmatike, društvenog okvira jezične komunikacije i posljedica na ljudsko ponašanje:

4) (Među)razmjenljivost

5) Povratna sprega

6) Specijaliziranost

IV. DF koja se tiču semiogeneze, uvjeta stjecanja jezika:

16) Mogućnost učenja (učljivost)

13) Tradicija (prijenos) kulturom

III. DF koja se tiču semantike ljudskoga jezika:

7) Semantičnost (referencijalnost, značenjskost)

10) Premošćivanje razdaljine (dislociranost, izmještenost)

14) Laž (vrdanje, »muljanje«)

15) Reflektivnost

8) Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost)

V. DF koja se tiču ljudskoga jezika kao koda:

9) Razlučivost (diskretnost)

11) Proizvodnost (produktivnost)

12) Dvostruka raščlanjenost

3 Pri opisima obično se promatra njihov najveći broj (16), inače broj se kretao od 7 do 16; naknadno su obilježja raspoređena u pet skupina. Kao dodatno obilježje, tada (17), možemo dodati sintaktički ustroj ljudskoga jezika.

4 Na to se nadovezuju 1) načini zoosemioze za koje čovjek nije osposobljen, npr. prostorno određenje jeke, sonar (šišmiš, kit), bioluminiscencija (krijesnice), orijentacija elektricitetom (jegulja u mutnoj Amazoni), globalno orijentiranje na daljinu (ptice selice), sofisticirani komunikacijski i osjetilni kanali morskoga psa…; 2) oblici ljudske komunikacije koje »racionalna« zapadna kultura ne prihvaća spremno, poput telepatije, raznih oblika vidjelaštva…

5 Prema: Hockett (1963; 1977: poglavlje 7), Nöth (2004: 323, 329–35), Lyons (1977: 70–85), Matasović (2003), Tekavčić (1979: 17–9). Numeracija je Hockettova, podjela prema Nöthu (2004: 332, prijevod A. Stamaća).


3

Pogledajmo sad svako od tih obilježja i je li ono zapravo odredbeno za ljudski jezik. Naime za

najveći dio obilježja može se reći da su – onoliko koliko sad znamo – opovrgnuta kao odredbena

za ljudski jezik, odnosno ima ih i u drugim semiotičkim sustavima, osobito zoosemiotičkima.

I. Odredbena obilježja koja se tiču glasovno-slušnoga kanala ljudske komunikacije

DF 1. Glasovno-slušni kanal (engl. vocal-auditory channel). Jezik se proizvodi pomoću

govornoga trakta, jezični signali primaju se sluhom.

Ali: U tom smislu ljudski jezik ne razlikuje se od životinjske komunikacije. Sam Hockett

(1977: 126–7) ističe da svi sisavci osim žirafa rabe glasovno-slušni kanal, a tako i ptice.

DF 2. Posvudašnji prijenos širenjem i usmjeren prijam (engl. broadcast transmission and

directional reception). Govor se od svog izvora kreće u svim smjerovima i može savladati

zapreke (u tome se razlikuje npr. od svjetlosti, komunikacije svjetlosnim signalima), a

primatelji su u stanju locirati mu izvorište, dakako, unutar razumna dosega.

Ali: Tako je i u životinja. Usto, nedostatak je takva komuniciranja – i u ljudi i u životinja – što

signale mogu čuti i oni kojima signali nisu namijenjeni.

DF 3. Brzo umuknuće ili zamiranje (engl. rapid fading, odnosno transitoriness). Izgovoreni

signal ubrzo zamre i oslobađa se put daljnjim porukama.

Ali: Tako je i u životinja.

Nedostacima (DF 3) čovjek je doskočio izumom pisma, koje, čini se (Hockett 1977: 149), u

životinjskome svijetu nema korelata. Pismo ima znatnih nedostataka – temelji se na

vizualnome kanalu, pa mora biti vidljivo, pismom je teško prenijeti nerječite poruke

situacijskoga konteksta, pismo pismo zahtijeva pozornost, angažman čitanja i pisanja,

primatelj je ograničen u prostoru – ali prednost mu je što ne zamire, što je zapisano, ostaje.

Prva tri obilježja (DF 1–3), i Hockett je o tome pisao, nisu odredbena za ljudski jezik.

II. Odredbena obilježja koja se tiču pragmatike, društvenog okvira jezične komunikacije i

implikacija na ljudsko ponašanje

DF 4. Razmjenljivost ili međurazmjenljivost (engl. interchangeability). Odrasli i zdravi

članovi ljudske jezične zajednice mogu biti pošiljatelji i primatelji poruka – sposobni su

odašiljati i primati svakovrsne poruke, pošiljatelj i primatelj rabe isti sustav.

Ali: Zapravo je tako i u životinja, samo što u je njih čest slučaj da signale jednoga spola mogu

primati i razumjeti samo pripadnici drugoga spola (u parenju). A i u jezikoslovlju su odavna

poznate jezične zajednice s velikim razlikama muškoga i ženskoga govora.


4

DF 5. Potpuna povratna sprega (engl. total feedback). Govornik sebe sam čuje dok proizvodi

poruku i može ju nadzirati, nadgledati i (samo)ispravljati.

Može li to koja druga vrsta, ne zna se, ali za čovjeka je to važno. Kao i razmjenljivost (DF 4)

povratna sprega ima i društvenu protegu – omogućuje uzajamno društveno djelovanje među

sugovornicima. Dapače, a posve je vjerojatno da to druge vrste ne mogu (Hockett 1977: 137),

ljudsko biće može glumiti uloge, jednostavno rečeno, može razgovarati sam sa sobom,

glumeći dva pošiljatelja i dva primatelja poruke. Usporedimo li to s vizualnom i tjelesnom

semiozom u životinja, razlika je jasnija – paun ne vidi sam sebe dok se šepuri, ali vidi ga

paunica, i nema nikakva posebna razloga da se paun šepuri sam za sebe.

DF 6. Specijaliziranost (engl. specialization). Dva su joj tumačenja. Prvo (v. npr. Tekavčić

1979, nije posve jasno odakle to tumačenje) podrazumijeva da ljudski jezik ne služi drugoj svrsi

do komunikaciji i nije povezan s drugim fiziološkim funkcijama. Čovjek ima specijalizirane

govorne organe kojima svjesno upravlja i uz govor može istovremeno obavljati i druge funkcije

jer za govor ima specijaliziran govorni trakt.6 Važno je podsjetiti da Hockett jezik izjednačava s

govorom, čime se otklanjaju sve one živine koje imaju specijalizirane komunikacijske organe.

Drugo (tako u Hocketta 1977: 137–41; usp. i Lyons 1977), veli se da je specijaliziran onaj signal

kojega fizička posljedica i učinak na primatelja nisu fukcionalno povezani. Primjer: Kazati Dođite

za stol! nije ništa drugo nego proizvesti zvučne valove. Takvi su specijalizirani signali.

Nespecijalizirani signali oni su u kojih su fizička posljedica i učinak na primatelja povezani.

Primjer: Postavljanje stola signal je da će se za stolom jesti i na nespecijalizirani i vizualni način

odgovara verbalnomu pozivu na ručak, znak je za okupljanje obitelji. Na taj drugi način (DF 6)

bilo bi zapravo obilježje koje se tiče semantike i koda ljudskoga jezika (v. dalje, §§ III i V).

6 Govoriti, to zahtijeva tek neznatan fizički napor (za razliku od nas životinje se »sve unesu« u komunikaciju – Tekavčić 1979). S tim u vezi usp. razvoj govornih organa u Homo sapiensa:

200 000 BP (BP = engl. before present, ustaljen način mjerenja vremena u arheologiji, geologiji, antropologiji) – Homo sapiens (mozak 1 200–1 400 cm3), ukopni obredi, samoukrašavanje, odjeća, prometala, oblikovanje glasovnoga trakta, mišićje omogućuje mimiku.

50 000 BP – Homo sapiens sapiens (mozak 1 500 cm3), posve razvijen jezik, moderni čovjek.

Premda neki jezičnu sposobnost – ili barem sposobnost simboličnoga komuniciranja – pripisuju već Homo habilisu (≈ 2 000 000 BP) te H. ergasteru ili H. erectusu (≈ 1 900 000 BP), drugi ustraju na 50 000 BP. Od 1960-ih do 1980-ih pokazalo se da je tek H. sapiens bio u stanju larinksom – spustio se – proizvesti glasove k, g, i, a, u. Danas se pretpostavlja da je ljudski jezik star otprilike 100 000–50 000 godina. Spušteni grkljan, larinks, važna je odlika odrasle ljudske jedinke (u djeteta je i u drugih primata larinks podignut), kao što je to i pokretljivo meko nepce, velum, koje možemo podići i spustiti i tako proizvoditi oralne i nazalne glasove.

(Problem je što mi ne možemo znati kako je prvi jezik izgledao i čemu je služio, a bez toga nema dalje. Drugim riječima, sada je univerzalno stanje takvo da nema jezika bez p i t, ali je li to uvijek bilo tako? Jezici kojih govornici i danas žive u kamenom dobu uopće nisu slični ostatku svijeta – npr. odakle u njima poredak OS?)


5

IV. Odredbena obilježja koja se tiču semiogeneze, uvjeta stjecanja, usvajanja jezika

DF 16. Mogućnost učenja ili učljivost (engl. learnability). Svaki pripadnik ljudskoga roda

može naučiti jezik. Tko govori koji god jezik, može naučiti i drugi.

Ali: Ni to nas ne razlikuje od životinja. I ptice uče od starijih pripadnika vrste. Svaka ptica

pjevica može naučiti pjevati. Poznati su mnogi pokusi s poučavanjem majmuna engleskomu.

Neke ptice i majmuni rezus (makaki) mogu naučiti riječi, a čimpanze i do nekoliko stotina.

Čovjekoliki majmuni. Ne-ljudski primati najsrodniji su čovjeku, pa nije čudo da su semiotičarima bili zanimljivi.

Njihova se inteligencija pokazivala/dokazivala uporabom oruđa i oružja (štapova), smišljanjem složenih

strategija pri rješavanju problema (naslagati kutije da se dođe više), prepoznavanjem sebe u ogledalu, složenim

društvenim i ponašanjem u igri. I u majmuna dakle postoje faber, politicus i ludens. Semioza u čovjekolikih

majmuna odvija se putem taktilnog, akustičkog (ima razlika: orangutani govoto gluhi, među čimpanzama jako

razvijena glasovna komunikacija), olfaktivnog (miris) i pojnaprije vizualnog kanala. Visoko su razvijene gestika,

mimika, govor tijela. Sposobni su i za metakomunikacijske signale (npr. radi razlikovanja ozbiljnosti i igre),

pokazivanje društvenoga statusa, postoje i pregovori o provođenju ciljeva i nakana. Majmuni proizvode vokalne

signale emotivnog izraza, obrane teritorija, pripadnosti skupini i obitelji, za nalaz hrane i za grabežljivca.

U literaturi se često navode pokusi s čimpanzama (Nöth 2004; Lyons 1977). Čimpanza Sarah uspjela je naučiti

rječnik od više od stotinu komada plastike, različitih oblika i boje – povezivati ih sa specifičnim značenjima,

koja možemo smatrati imenicama, glagolima, pridjevima. Naučila je te komade plastike kombinirati linearno,

nešto kao jezično (prema sustavu koji su istraživači uspostavili). Uspjela je načiniti kombinacije koje prije nije

vidjela. Tako su Sarah i Washoe na neki način uspjeli doseći sintaktički ustroj i proizvodnost.7

Stav o tome što su čimpanze uspjele naučiti svakako ovisi o tome kako definiramo jezik. Kako

god, posve je sigurno da je to jako daleko od složenosti sintaktičkog ustroja ljudskoga jezika.

DF 13. Tradicija ili kulturalni prijenos (engl. cultural or traditional transmission). Valja ju

shvatiti u opreci prema genetičkoj transmisiji. Jezične se konvencije dalje predaju učenjem i

poučavanjem, ne genetskim materijalom. Jezik se usvaja kulturom, ne naturom. Ne treba

posebno podsjećati na napuštenu dojenčad koju su odgojile životinje – nije usvojila jezik.

7 Pokušaji da se majmune nauči ljudskomu (engleskomu) jeziku traju od 1930-ih.

Čimpanze Viki i Gua (1933) unatoč dugogodišnjem poučavanju naučile 4 riječi.

Čimpanza Washoe (1969) poučavana je gestičkom jeziku, savladala je 132 znaka, a nešto kasnije Koko Petterson 645 znakova. Pojavila se i mogućnost stvaranja poruka od 2–3 riječi, kreativna generalizacija, apstrakcija. Sintakse nije bilo! Nije se razvila sposobnost razlikovanja gramatičnih od negramatičnih rečenica. Uporaba je bila indeksna, ikonična i djelomice simbolična. Objekti su se mogli označivati i u odsutnosti.

Čimpanza Sarah (1970-e, 1980-e) poučavana je posebno uspostavljenom jeziku koji se sastojao od raznobojnih plastičnih simbola. Istraživači smatraju da je ovladala i rudimentarnom sintaksom jer je mogla spajati lance izjavnih i upitnih rečenica do 4 riječi.


6

Ali: Danas znamo da mnoge životinjske vrste mnogo svog ponašanja usvoje učeći, ne samo

instinktivno. Ptice uče pjev; zov je instinktivan, ali finese u pjevu i njihove korekcije ovisne su

o interakciji sa starijim pripadnicima vrste (npr. u zebâ, engl. chaffinch). Pjev jest urođen i

instinktivan, ali njegov razvoj jako ovisi o tome sluša li ptić starije zebe kako pjevaju.

Ptice. Glasovna proizvodnja ptica dijeli se na zov i pjev. Zov se sastoji od kratkih nota koje priopćuju o objektima

u neposrednoj blizini, npr. o izvoru hrane, pogibelji, hranidbi, gnjezdištu. Mnoge vrste ptica imaju različit zov za

opasnost iz zraka i na tlu. Zov služi i izvještavanju o emocijama (radost, tuga, uzbunjenost), pa ima i prikazbenu

funkciju, funkciju reprezentiranja, a ima i zovova s fatičkom funkcijom, kojom zovnik održava kontakt s

pripadnicima vrste. Pjev je složeniji i može se segmentirati na jedinice koje se nazivaju kiticama, slogovima ili

frazama i impulsima. Značenje pripada pjevu u cjelini i služi vabljenju partnera i obrani vlastita teritorija. Zov je

urođen, pjev se stječe učenjem; kao i kod ljudskog jezika za učenje pjeva postoji starosna granica.

III. Odredbena obilježja koja se tiču semantike ljudskoga jezika

DF 7. Semantičnost (engl. semanticity). Pod time misli se na Jakobsonovu referencijalnu

funkciju, odnosno na sposobnost da se ljudskim jezikom posreduje značenje.8

Ali: To je zapravo na neki način tautologično i ne može biti posebnost ljudskoga jezika jer

imaju ju svi semiotički sustavi. Pa i giboni imaju poseban zov kojim upućuju na izvor hrane.

Ono što bi mogla biti posebnost jest tip značenja koji se ljudskim jezikom može posredovati.

Ljudski jezik nije samo ekspresivan, nego je i deskriptivan i socijalno informativan, pa

prenosi i značenja o govorniku (ekspresivna funkcija), o sugovorniku ili ovisno o njemu

(konativna funkcija), o situaciji, ima funkciju uspostavljanja i održavanja komunikacije

(fatička funkcija)… A ima i neka vrlo specifična značenja (npr. glagolska vremena,

pokaznost, kondicionalnost, kauzalnost, značenja afiksalnih morfova i sl.).

DF 10. Premošćivanje razdaljine (izmještenost, dislociranost, engl. displacement, termin je iz

Bloomfield 1933). Riječ je o rijetkoj sposobnosti komunikacijskih sustava – ima ju ljudski

jezik, vjerojatno i pčelinji ples (Hockett 1977: 147) – da se njima posreduju značenja

prostorno i vremenski udaljena od izravne situacije. Uz to obilježje možemo reći dvoje.

Prvo, važnost dislociranosti potječe iz stava da je jezik nastao kao odgovor na neposredne

situacije (npr. opasnost i sl.), a da su značenja o udaljenim pojavama sekundarna (što je jedna

od tema kognitivne i naravne lingvistike). Danas smo prilično uvjereni u to da prva ljudska

rečenica nije bila bizoni su dolje kraj jezera. Prije će biti da je u temeljima ljudskoga jezika

8 Jakobsonove funkcije ove su: referencijalna (tiče se referenta, onoga o čemu se govori), ekpresivna ili emotivna (tiče se pošiljatelja, adresanta), konativna (tiče se primatelja, adresata), fatična (tiče se uspostave komunikacije, kontakta), metajezična (tiče se koda), poetska (tiče se obavijesti same).


7

razgovor i ogovaranje (što potvrđuje argumentna struktura svih jezika – subjekt, glagol, bliži i

dalji objekt; četverovalentni glagoli jako su rijetki, obično su dvo- i trovalentni – netko

nekomu nešto govori, daje i sl.) (Matasović 2003; 2005). Na svoj način o tome govori o

postava jezika – to da profesor pred punom dvoranom govori desecima studenata, to nije

normalna jezična situacija, jezik nije »podešen« za to, takav govor zahtijeva osobit napor,

povišen glas i sl. Ono što možemo reći, jest da je točno da djeca »udaljena« značenja –

prostorno i vremenski udaljene referencije i aluzije – usvajaju kasnije.

Drugo, izmještenosti ima i u životinja. Ptica javlja o udaljenu grabežljivcu, pčela javlja o

udaljenu izvoru hrane, a zadnja istraživanja pokazala su da su čimpanze sposobne i

proizvoditi i razumjeti signale koji se odnose na neprisutne i prostorno udaljene entitete

(vjerojatno ne i vremenski), da do neke mjere mogu »govoriti« o predmetima koji su odsutni.

DF 14. Laž (izvrdavanje, »muljanje«, engl. prevarication). Ljudskim jezikom moguće je kazati

štogod lažno, beznačajno ili besmisleno, možemo govoriti o nepostojećim, izmišljenim, mitskim

svjetovima, možemo maštati, biti jezično duhoviti (u tom se smislu i razlikujemo od životinja).

Ali: Sasvim je sigurno da i u zoosemiozi ima pretvaranja i laganja, a postoje ozbiljni dokazi

da dupini mogu maštati i biti duhoviti. Najzapaženiji oblik životinjskoga muljanja svakako je

mimikrija. Tu ima i zavaravanja – životinje glume šepanje, napad, ozljedu, smrt da zavaraju

grabežljivca ili žrtvu, pretvaraju se da su nešto drugo (npr. imitacijom glasa), da su mrtve i sl.

DF 15. Reflektivnost (engl. reflectiveness, reflexivity). Jezikom se tko može služiti i za to da

govori o jeziku (Jakobsonova metajezična funkcija). Koliko znamo, to može samo ljudski

jezik, no i to proizlazi iz prirode ljudskoga jezika, koji je deskriptivan, ne samo ekspresivan.

DF 8. Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost, engl. arbitrariness). Ljudski jezik sustav je

takvih znakova u kojemu je odnos nositelja znaka i objekta znaka (izraza i sadržaja)

proizvoljan, arbitraran, nemotiviran, upravo simboličan, a ne ikoničan ili indeksičan.9

9 Podjetimo se, Ch. S. Peirce znakove dijeli ovako (Peirce 1991; Nöth 2004: 178ff):

Simbol = Ch. S. Peirceu i L. Bloomfieldu visoko arbitraran, u F. de Saussurea motiviran (na tragu tradicije Kantove i Hegelove – simbol pravde je vaga). Peirceu kriteriji za simbol nisu arbitrarnost i konvencionalnost, nego zakonitost i naviklost kao kategorije trećosti. Konvencija nije nuždan, nego dovoljan kriterij simboličnosti.

Jezični znakovi simboli su ne temeljem arbitrarnosti i konvencionalnosti, nego zato što njihova interpretacija slijedi opće pravilo jezične zajednice. Prema mnogima simboli su glavna značajka ljudske semioze i u evoluciji počinju zapravo od čovjeka. Ključna su razlika zoosemioze i antroposemioze.

Ikon = Znak koji svoj objekt predstavlja na temelju kakva sličnosnog odnosa. Obilježja znaka kod ikona sliče obilježjima označenoga predmeta, odnosno veza je između znaka i onoga što on predstavlja naknadno uspostavljena, nije inherentna (ovisno o odnosu sličnosti to mogu biti npr. metafore, slike, fotografije, ikone na računalu, točkice na zemljovidu koje označavaju gradove i crte koje označavaju ceste; odatle i tri vrste ikoničnosti: slikovna, dijagramatična /crtežna/ i metaforična, v. dalje).


8

Kao važna za ljudski jezik arbitrarnost je uočena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

lingvistika, uopće suvremeno jezikoslovlje pri svojemu konstituiranju, dugo slijedilo

saussureovsku dogmu o dogovorenosti i nemotiviranosti jezičnoga znaka. Arbitrarna priroda

jezičnoga znaka ima i važnu posljedicu za produktivnost: Kad bi značenja na bilo koji način bila

simetrična obliku znaka, jezični sustav ne bi bio u stanju proizvesti tako mnogo značenja koliko

mogu svi poznati ljudski jezici i mogli bismo posredovati veoma malen broj značenja, koja bi

usto bila jako promjenljiva. Arbitrarnost kao odredbenica ima međutim dva problema – em u

životinja, istraživanja pokazuju, ima arbitrarnosti em u ljudskome jeziku ima ikoničnosti.

Prvo, u životinjskome svijetu ima arbitrarnosti. Navodno je glasanje dupina arbitrarno

(Matasović 2003), a poznat je i slučaj s majmunima vervet ['vəːvit] ili makaki, koji se različito

glasaju za različite predatore (zmije, leopardi, orlovi, opasnost iz zraka i sa zemlje, i to

altruistično pozornost skreću na sebe). Ako maknemo u stranu interspecijske zanimljivosti

(mahanje psa repom ustranu znači prijateljstvo, u mačke neprijateljstvo, u makakija

vodoravan rep znači strah, u pavijana je to pak okomit rep), ostaju nam ipak intraspecijski

fenomeni, npr. to da je otkriveno da u nekih vrsta pčela postoje tzv. dijalekti, dakle ista se

stvar unutar iste vrste imenuje različito, dakle arbitrarno.10 Životinjski pozivi na uzbunu nisu

ikonični jer nisu motivirani sličnošću. Ali nisu ni simboli jer se proizvode instinktivno i bez

konvencije. U komunikaciji životinja prevladavaju indeksičnost jer je za interpretaciju

znakova potrebna vremensko-prostorna veza te ikoničnost jer je tumačenje signala nerijetko

izravno povezano s njihovom jačinom, intenzitetom (što je opasnost veća, to će gibon jače

skakati i kričati). O čemu prošlom, budućem i onostranom među životinjama nema

komunikacije (to je i važna razlika prema čovjeku, o čemu govori DF 10).

Drugo, u jeziku ima i ikoničnosti i simptomatičnosti, indeksiranja, nearbitrarnih postupaka.

Tradicija ideje ikoničnosti jezičnih znakova seže do u antiku (v. Genette 1976).11 Također je

Jezični znakovi koji svojim glasovnim ili pisanim oblikom pokazuju sličnost, suglasje ili strukturno zajedništvo s onim što označuju ili sadržavaju ikonični su znakovi.

Indeks = Odnos znaka i predmeta metonimičan je, znak je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućuje (uzrok, najava, trag, odjek, npr. tragovi stopa, smjer kažiprsta, kucanje na vratima, uzvik u prometu). Indeks je sa svojim objektom fizički povezan, među njima ima uzročno-posljedične veze.

Indeksi u jeziku jesu one riječi koje same po sebi upućuju na jezičnu situaciju ili kontekst, npr. deikse (ovdje, sada, ja, ti). Simptom se uglavnom tretira kao podvrsta indeksa. Tu negdje su i signali.

10 Karl von Frisch (1965) otkrio je i različite pčelinje dijalekte u različitih vrsta pčela (bilo poznato još Darwinu).

11 Zanimanje za načelo ikoničnosti zanovio je O. Jespersen (1922), koji je među prvima ponovo prepoznao važnost ikoničnosti za lingvistiku.


9

zanimljivo da se jezik hrani upravo nearbitranim načinima. Nove riječi nastaju otprilike ovim

načinima: 1) onomatopeje (npr. kokodak), 2) simbolizam glasova (npr. i podrazumijeva nešto

malo, o u veliko), 3) tvorba riječi (npr. ploča ~ pločica), 4) metaforizacija. U (1) i (2) imamo

posla sa slikovnom ikoničnošću.12 Slično, u fonologiji uopće nije neobično rabiti pojmove kao

tamno/svjetlo, visoko/nisko, što su potpuno ikonični termini. Uz to se dade povezati npr. i

podizanje glasa, galama (koja je očito prirodno, a ne kulturno determinirana), po kojoj se ne

razlikujemo od gibona. U (3) na neki način imamo posla s dijagramatičnom ikoničnošću.13

Tipičan je primjer takve ikoničnosti porast fizičkoga sadržaja u množinskim oblicima ili u

stupnjevanju pridjeva – uvijek su fizički veći od temeljnih oblika (zato je u hrvatskome

zanimljiv odnos građanin ~ građani, u kojemu je množinski oblik kraći). U tekstu tipičan je

primjer takve ikoničnosti Jakobsonovo veni, vidi, vici (retorički ordo naturalis, neikonički je

ordo artificialis). U frazeologiji se također govori o prirodnome redu riječi: Adam i Eva, Ivica

i Marica (muško-žensko), zlato i srebro (vrijedno-manje vrijedno), gore-dolje i sl. Samim

time lijevo-desno zapravo je neobično. Ikoničnost jezičnoga znaka proteže se i na takva

obilježja kao što je redoslijed rečeničnih komponenata – on je uvelike arbitraran (u jezicima

svijeta potvrđeni su svi redoslijedi), ali ne može biti slučajno da npr. redoslijede VOS, OVS,

OSV, odnosno OS nalazimo u tek nekoliko jezika jedva – majanski, malgaški, karipski

hiškarjana, brazilski šavante – sve redom narodi koji i danas žive u kamenome dobu.14

V. Odredbena obilježja koja se tiču ljudskoga jezika kao koda

Dolazimo do bitnoga – razlučivosti ili diskretnosti, plodnosti ili produktivnosti te

raščlanjivosti ili artikuliranosti ljudskoga jezika – odrednica za koje se čini da ih ima samo

ljudski jezik. Na neki način tu je zapravo riječ o sintaksi, morfologiji i fonologiji.

DF 9. Razlučivost ili diskretnost (engl. discretness). Podrazumijeva to da se repertoar znakova

ljudskoga jezika sastoji od izrazitih, odjelitih, razlučivih, diskretnih jedinica, odnosno da

među njima ne postoji kontinuitet, ne postoji stupnjevanje nositelja znakova; jedinice jezika

nisu neprekidnosne, kontinuirane, neizrazite naravi (engl. continuous, fuzzy), nego su

12 Slikovna ikoničnost u jeziku bi bila neposredna sličnost kakvoće fonetskoga ili pismovnoga materijala s njegovim sadržajem. Dakle ono što imamo npr. u onomatopejama i u ideografskim pismima.

13 Dijagramatična ikoničnost u jeziku bila bi sklad odnosa u jezičnome sustavu i jezičnoj uporabi s jedne i značenja s druge strane. Ima je u morfologiji, tvorbi riječi, frazeologiji, sintaksi, tekstu.

14 Što bi moglo imati veze i s nastankom jezika. Neobično je da ti stari, netaknuti jezici izgledaju potpuno drugačije od »razvijenih« jezika svijeta. Dakle pitanje je kako su izgledali praprajezici.

U kraticama kojima se u tipologiji označuju redoslijedi rečeničnih sastavnica V = glagol, S = subjekt, O = objekt.


10

apsolutno razlikovne – nešto ili je jedan znak ili je drugi znak, ili pravi razliku ili ne. Osobito

je to važno u fonologiji – fonovi su kontinuirani, među njima nema izrazite granice,

razlikovnost u jeziku temelji se ne na fonovima, nego na fonemima, koji su diskretni,

razlikovni. To se lijepo vidi u razlikama pojedinih jezika – u fonovima [č] i [ć] idealni

govornik hrvatskoga vidi diskretnu razliku, govornik nekog drugog jezika tu čuje isti fonem.

To nas vjerojatno razlikuje od životinja,15 ali pitanje je je li to u ljudskome jeziku baš tako.

Čini se da bi kognitivna lingvistika imala tu što reći – nije u jeziku baš sve ili-ili, postoji

prototip i rub. To se vidi već na inventaru fonema kojega jezika – nije čudo da u kroatistâ ne

postoji sloga o broju fonema u hrvatskome (usp. npr. odraz jata, razliku č i ć). Strukturalistima

unatoč danas držimo da nije u jeziku baš sve ili-ili, nije 1 i 0, nije jest jedinica-nije jedinica.

DF 11. Proizvodnost (engl. productivity, openess). Time se hoće reći da je ljudski govornik

sposoban i proizvesti i razumjeti neograničen broj iskaza svojega jeziku, uključujući one koje

nikad nije čuo, i to načelno tako da uopće nije svjestan toga da ih nikad nije čuo ni rekao.

Ljudski jezik otvoren je, proizvodan sustav (engl. open, productive), uvijek je moguće skovati

novu riječ ili iskaz ili starima pridati novo značenje. Tu jezičnu produktivnost omogućuju

morfologija i sintaksa (koja se stoga kadšto izdvaja kao DF 17, v. tablicu na str. 13).

Osobito zanimljivo kod djece – kad se jezik savlada, proizvodnja je neograničena. Jezik se ne

može sav naučiti – nauči se model i onda se stvara. To će posebno naglašavati N. Chomsky i

tradicija generativne, proizvodne gramatike. Dapače čovjek razlikuje gramatično od

negramatičnoga – ono što pripada njegovu jeziku, a što ne pripada. Važno je uočiti složenost

iskaza koje proizvodimo jer po tomu se čovječja proizvodnost razlikuje od životinjske.

Čovjek je sposoban proizvesti izrazito složene iskaze, njihov beskonačan broj, a to mu

omogućuje sintaksa. Nijedna druga vrsta ne može smisleno nizati, smisleno graditi, kreirati,

ulančavati znakove u riječi, sintagme i rečenice. Nijedna druga vrsta nema tako složenu

gramatičku ustrojenost u svojoj komunikaciji (subjekt, objekt, predikat, argumentna

struktura). To je u izravnoj vezi i s artikulacijom (v. dalje). Čovjek je sposoban i stilistički

mijenjati svoj iskaz. U tom smislu jezik je i kreativan, ne samo produktivan – jedan se iskaz

može kazati na zapravo neograničen broj načina. Mi se riječima možemo igrati. Najzad,

nijedna živinska vrsta neće se domisliti predstavljanju tek mogućih ili mitskih svjetova.

15 Životinjsko glasanje koje se temelji na pojačavanju intenziteta ikonične je naravi i teško je reći da je diskretno. Možda jest. Hockett je (1977) još uvijek dvojio u to, odnosno prigovarao je zoolozima da u proučavanju životinjskoga glasanja još nisu bili počeli postavljati prava pitanja. Jesu li prava pitanja do danas dobila odgovor, ne znamo.


11

Što se životinja tiče, moglo bi se činiti da su pčele svojim pokretima (engl. bee dancing)

sposobne proizvoditi beskonačan broj značenja kojima drugim pčelama kazuju u kojem je

smjeru izvora hrane i koliko daleko (svojim položajem prema suncu i intenzitetom pokreta).

Pčele svoju vrstu mogu obavještavati o mjestu gdje su pronašle hranu, vodu, novo mjesto za gnijezdo. Poruka se

prenosi slušnim i opipnim kanalom. Miris pak signalizira kakvoću pronađena predmeta referencije. Primateljice

dekodiraju poruku na temelju vibracija prouzročenih plesom vjesnice.16 Semiotički gledano takva komunikacija

dopušta prijenos neograničena broja poruka. Kreativni potencijal ipak je ograničen jer služi uglavnom

označivanju izvora prehrane. Smjer mjesta naznačuje se indeksnim znakom – podatak o smjeru može se

razumjeti samo na mjestu na kojem se proizvodi. Naznaka mjesta dijagramatički je ikon jer nudi

korespondenciju između razdaljine i brzine. Razlike suodnosa znakova i objekata rudimenti su stanovite

arbitrarnosti znakova, pa pored indeksnog i ikoničnog možemo govoriti i o stanovitu simboličkom aspektu.

No formalna jednostavnost tih pokreta nema nikakve veze sa složenošću sintaktičkog ustroja i

heterogenosti značenja koja može proizvesti ljudski jezik. Usto, bee dancing nije arbitraran –

pokreti i položaj prema suncu u uskoj su vezi s daljinom i smjerom hrane. Pčele kao izvor

hrane mogu obilježiti beskonačno mnogo mjesta, ali mogućnosti priopćavanja novih sadržaja

time su iscrpljene. Tu dakle nema kreativnosti u kombiniranju znakova i u pravljenju novih.

Saberimo. Treba li lučiti životinjske »jezike« od ljudskoga? Ima li to veze jedno s drugim?

Jezikoslovci će često reći da samo čovjek ima jezičnu sposobnost, životinje ne, a ne »nemaju

u manjoj mjeri«. Zapravo jedino što od definicije ljudskoga jezika pomoću definitornih

obilježja još uvijek stoji jest to da nijedna druga vrsta nije sposobna strukturirati

konstituentske strukture, nijedna ne posjeduje gramatiku. Kritika pokušaja ustanovljivanja

jezika u životinja i kreće otuda.17 Oni koji zagovaraju diskontinuitet između zoosemioze i

16 Za otkriće plesnoga jezika u pčela i proučavanje njihova vladanja općenito (od 1920-ih nadalje) Austrijanac K. von Frisch dobio je g. 1973. Nobelovu nagradu, a jezikoslovci i semiotičari potaknuti su na poredbena istraživanja. Dvije vrste plesa prenose različite poruke. Kružni ples – ukazuje na mjesto udaljeno 50–100 m. To će mjesto pčele naći ako slijede vjesnicu. Vijugavi ples – u krugovima osmice, javlja o mjestu udaljeno 0,1–13 km. Brzina plesa pokazuje udaljenost (veća brzina = veća udaljenost), a smjer plesa pokazuje kut pod kojim se treba kretati prema suncu. Frisch je (1965) pokazao da postoji i srpasti ples za srednje udaljenosti.

17 Uvjereni istraživači tvrde da je razlika između čovjeka i ostalih primata kvantitativna, a jezikoslovac i semiotičar Th. A. Sebeok g. 1991. piše da su svi pokušaji s primatima čist promašaj (v. Nöth 2004). Osnovni je Sebeokov prigovor efekt malog Ivice u istraživanjima – nama se čini, jer to želimo, da se čimpanze ponašaju inteligentno, a zapravo se vladaju kao dresirane životinje – reagiraju na situacijske indicije. Usto istraživanja su uvijek prejednostavno postavljena – premala mogućnost da majmun uopće pogriješi. Pozitivno je ipak to što su istraživanja pokazala da su životinje sposobne za simboličku uporabu znakova.

I dalje je više nego dvojbeno mogu li životinje znakove rabiti prema gramatičkim pravilima i kreativno iznalaziti nove simbole (M. Donald, g. 1991.). I dalje je načelan stav da je samo čovjek – loquens (Homo loquens).


12

antroposemioze (npr. E. H. Lenneberg, N. Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne može

smatrati pretečom čovjeka, pa nema razloga pretpostaviti da bi neka vrsta imala ikakav

primitivni oblik ljudskoga jezika. Diskontinuitet međutim isto ima problem – njegovi

zagovornici premalo vode računa o procesima kognicije, koji su stariji od jezika samoga.18

DF 12. Dvostruka raščlanjenost (engl. duality /of patterning/, fr. double articulation). Double

articulation uvid je Andréa Martineta (1949) kojim se želi kazati da je jezik takav semiotički

sustav kojega se jedinice daju raščlanjivati, artikulirati na značenjske segmente, a ti

značenjski segmenti na segmente koji nemaju značenja, ali imaju razlikovnu ulogu.19 Sa

semiotičkog stanovišta golema je prednost ljudskoga jezika što pomoću ograničena broja

neznačenjskih elemenata može tvoriti neograničen broj značenjskih. Jezik dakle ima dvije

razine strukturalne organizacije – gramatičku i fonološku. Složene jedinice dijele se na

najmanje značenjske (morfeme), a tê onda na neznačenjske, koje služe razlikovanju značenja

(foneme). Izrazita je i ekonomična (gospodarna) prednost takva ustroja ta što se relativno

malenim brojem neznačenjskih jedinica (obično 30–40, kadšto 15-ak, kadšto 80-ak, ali nikad

150) proizvodi neograničen broj značenjskih. Kad bi fonemi na bilo koji način bili ikonični,

mogućnost bi njihova kombiniranja u veće jedinice bila jako ograničena.

Kako je u životinja? Tu može biti riječi samo o nekim rudimentima arbitrarnosti. Postoje

izvještaji koji tvrde da u pojedinih životinjskih vrsta ima toliko zovnih elemenata koliko i

fonema u ljudskim jezicima (npr. u europskih zeba 20-ak zovnih jedinica, a u trnomuharica

25). Ti elementi zapravo odgovaraju morfemima jer imaju značenje. Makaki se služe trima

jasno razlikovnim signalima za uzbunu pri pojavi ptica (orlova), leoparda i zmija. U

dokumentarcima saznajemo da je isto u pustinjskih pasa (različito glasanje za kojota, jazavca i

škanjca). Pripadnici vrste u skladu s time vladaju se na različite načine pri bjegu. No ti signali

uvelike su ovisni o nazočnosti objekta referencije, pa u tih znakova prevladava indeksičnost.

18 O tome piše danas neobično popularan i utjecajan psiholog S. Pinker (bavi se evolucijskom psihologijom, temeljima jezika, odnosom jezika i uma), inače Chomskyev kolega s MIT-a.

19 Usput, Hockett se (1960; 1963; 1977) ne poziva na Martineta, ali rabi neke Hjemslevljeve termine.


13

Tablična usporedba odrednicâ ljudskoga jezika sa zoosemiotičkim sustavima20

Glasovni jezik

Dresirane čimpanze

Dozivi gibona i čimpanze

Psi – s glasom i bez glasa

Zebe i vrane

Medne pčele

I. Kanal

DF 1. Glasovno-slušni kanal + − + + + −

DF 2. Posvudni prijenos, usmjeren prijam + o + + + o

DF 3. Brzo zamiranje + + + + + +

II. Pragmatika

DF 4. Razmjenljivost + + + + o o

DF 5. Potpuna povratna sprega + + + + + o

DF 6. Specijaliziranost + + + + + +

II. Semantika

DF 7. Semantičnost + + + + + r

DF 10. Izmještenost značenja + + − − r o

DF 14. Mogućnost laganja + + − + − −

DF 15. Reflektivnost + r − − − −

DF 8. Arbitrarnost + + r − r r

IV. Semiogeneza

DF 13. Predaja u naslijeđe + + o − + o

DF 16. Učljivost + + o o + o

V. Kod

DF 9. Razlučivost + + + − + −

DF 11. Proizvodnost + o − − r −

DF 12. Dvostruka raščlanjenost + − − − − −

DF 17. Sintaksa + r − − − −

20 Prema: Nöth (2004: 272). Legenda: (+) postoji, (−) nedostaje, (r) rudimentarno, (o) ograničeno.


14

ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA

Artikuliranost (articulus lat. ‘članak’, dakle artikulacija je raščlamba, članjenje), odnosno

raščlanjenost, raščlanjivost jezika veoma je važno obilježje ljudskoga jezika. Pritom na umu

valja imati da se ona shvaća dvojako (Martinet 1982: 5–6; Muljačić 1972): Prvo, ljudski jezik

artikuliran je na način koji smo dosad bili opisali, dakle kao sustav znakova koji se dadu

raščlanjivati. Svaki kompleksni jezični znak (npr. sintagma – kompleksni znak prvoga

stupnja) može biti raščlanjen na veći ili manji broj jednostavnih, koji svaki per definitionem

ima svoj izraz i svoj sadržaj, oblik i značenje. Drugo, glasovi ljudskoga jezika raščlanjivi su.

Životinjski i ljudski krikovi i zvukovi nisu artikulirani (to je ono što se narodski misli pod

neartikulirano). Krik se ne dade raščlaniti na manje dijelove i čitav odgovara cjelini osjeta

(npr. bolnog). Krik se ne dade ulančavati ni u veće smislene cjeline. Za razliku od krika

glasovni ostvaraj fonema – fon – raščlanjiv je na svoja izgovorna i slušna obilježja.

Kako se dakle ljudski jezik raščlanjuje? Spomenuli smo dosad dvije artikulacije. One imaju i

svoja nemaštovita imena – prva i druga. (To prva, druga, treća… ionako je sporedno.)

Prva artikulacija raščlanjivanje je sintagmi – složenih, kompleksnih znakova prvoga stupnja

– na morfeme, odnosno raščlanjivanje najmanjih složenih znakova na najmanje (nesložene)

znakove, značenjske jedinice (Martinet 1982; Muljačić 1972):

baka → bak-a

prabakina sestra → pra-bak-in-a sestr-a

radimo → rad-i-mo

pečem kokoš → pek-e-m kokoš-ø

Rekosmo, svaka jedinica do koje smo raščlambom došli ima i izraz i sadržaj, i oblik i

značenje. Izraz morfema je morf. Dva ili više morfa koje povezujemo s istim morfemom jesu

alomorfi, npr. [pek] u pek-ar-ø, [pec] u pek-i-mo, [peč] u pek-e-m alomorfi su morfema

{pek}.21 Morfeme ćemo bilježiti vitičastim zagradama (u nas ne baš uobičajeno):

bak- = {bak}

-a = {nom.}{jd.}{e-deklinacija}

21 Dakako, morf ne mora biti fizički ostvaren, može biti i neostvaren, odnosno morfem može biti i [ø].


15

Značenje morfema (kadšto se zove semem) može biti leksičko i gramatičko. Otud i podjela:

1) Leksički, ili korijenski, ili radikalni (R) nosioci su temeljnoga značenja (bak-, rad-, kokoš-).

2) Afiksalni su svi koji nisu leksički, vezani su na leksičke, obično modificiraju značenje

leksičkih ili uspostavljaju gramatičke odnose, mogu biti prefiksi (P, lijevo do leksičkoga),

sufiksi (S, desno od leksičkoga), infiksi (unutar leksičkoga – takvih u hrvatskome nema

premda gramatike kažu da ima), cirkumfiksi (s obiju strana leksičkoga – nisu osobito česti u

jezicima svijeta), interfiksi (spojnici), transfiksi i sl. Prema funkciji afiksalni se dijele na:

2a) Tvorbene ili rječotvorne, npr. pref. pra- u prabaka, suf. -i- u radimo

2b) Gramatičke ili oblikotvorne, npr. suf. -a u prabaka, suf. -mo u radimo

Termin morfem uveo je Poljak Jan Baudouin de Courtenay oko g. 1880. Da ga i danas rabimo,

za to je vjerojatno najzaslužniji veliki američki jezikoslovac Leonard Bloomfield (1933).22

Morfska granica, šav ili junktura spoj je dvaju morfova. Ona nam je važna jer na njoj

dolazi do promjena fonova u sastavu morfova (glasovnih promjena, v. predavanja 02–03).

Morfonologija ili morfofonologija (engl. morphophonology, morphonology, am.

morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova – onda eventualno i fonema

– unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.

Ili drugačije, morfonologija je nauk o morfonološkim alternacijama. Termin morfonologija

uveo je Nikolaj Trubeckoj g. 1929.23 Nešto rjeđe rabi se termin i morfofonemika.

Druga artikulacija raščlanjivanje je najmanjih značenjskih jedinica (morfema) na najveće

neznačenjske, na foneme (Martinet 1982; Muljačić 1972):

{bak} → /b/ /a/ /k/

Takve jedinice nemaju sadržaja, imaju samo izraz – fon. Dva ili više fona koje povezujemo s

istim fonemom jesu alofoni. Foneme ćemo bilježiti u kosim zagradama, fonove u uglatima.

Termin fonem skovao je kao prijevod za njem. Sprachlaut ‘glas’ ne osobito važan francuski

fonetičar Alain Dufriche-Desgenettes (1873), to je uglavnom sve po čemu je poznat, a za

njegovo proširenje važni su J. Baudouin de Courtenay (Kazanjska škola u Rusiji), poslije F.

de Saussure, L. V. Ščerba, D. Jones, Praška škola, E. Sapir, L. Bloomfield.

22 Martinet (1960) ima termin monem, s napomenom da nema ustaljena termina za pojam o kojem je riječ!

23 Trask (1996: s. v.) piše da ga je skovao H. Ułaszyn, a da su ga 1930-ih proširili N. Trubeckoj i L. Bloomfield. Termin je Trubeckojev, a Poljak H. Ułaszynov je zaslužan za termin morfonem (1927).


16

Treća artikulacija raščlanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obilježja.24 Ovisno o

tome kakav će se pristup primijeniti i kojemu će se dati prednost – artikulacijski ili akustički,

odnosno fonetički ili fonologijski – ta će razlikovna obilježja biti izgovorna ili slušna:

[b] → zvučni dvousneni konsonant

/b/ → zvučni difuzni gravisni bemolni konsonant

[a] → srednji otvoreni/niski nezaobljeni vokal

/a/ → kompaktni vokal

[k] → bezvučni jedreni konsonant

/k/ → bezvučni kompaktni gravisni konsonant

Strukturalistička, osobito živa i u nas, inzistira ponajviše na slušnim obilježjima – ono što

opažamo, percipiramo i utvrđujemo kao razliku (na kojoj se temelji fonem – fonem dakle nema

značenje, ali razlikuje značenje). U novije doba s novijim pristupima vraćamo se i blagodatima

fonetike, izgovornih obilježja, koja su nam intuitivno – neobično, ali je tako – puno bliža.

Četvrta artikulacija (ili treća) raščlanjivanje je semema (a to je, rekli smo, sadržaj, značenje

morfema) na manje značenjske jedinice, semove (pa se onda i zove semska ili

komponencijalna analiza). Tako se mogu članiti i leksički i neleksički morfemi:

{bak} → 1. krvni predak, 2. dva koljena iznad, 3. ženski25

{a} → 1. nominativ, 2. jednina, 3. e-deklinacija

Peta artikulacija (ili treća, a zapravo prva) pojavila se kao ideja u novije doba (u nas

ponajviše u radovima M. Kačića, npr. 1997), potaknuta zanimanjem za konceptualnu,

pojmovnu stranu jezika i podrazumijeva konceptualno raščlanjivanje izvanjezičnoga svijeta

na leksije (pojmovne jezične jedinice, minimalne sintagme, odnosno minimalna »oka« u

mreži koju jezik »baca« na pojmovni svijet, na izvanjezično), koje se onda dijele na morfeme:

‘kuća’ hrv. ø kuća ‘ja radim’ hrv. ø radi-m26

engl. the house engl. I work-ø

fr. la maison fr. je travaill-e

njem. das Haus njem. ich arbeit-e

24 Obilježja se različito nazivaju – razlikovna obilježja, IDO (inherentna distinktivna obilježja), URO (unutarnja razlikovna obilježja) i sl.

25 U 3. odsječku razlikuju se baka i djed.

26 Drugim riječima, hrv. prezentsko -m znači ‘ja’, 1. lice sg., ono što je u zapadnoeuropskim jezicima zamjenica.


17

Zašto je ta artikulacija zanimljiva? Zanimljiva je upravo zbog konceptualizacije svijeta. Stara

je spoznaja da svaki jezik na izvanjezično »baca vlastitu rešetku, mrežu«. E sad, činjenica je i

to da mi svijet oko sebe ne doživljavamo kroz morfeme. Svijet oko sebe (npr. kuću) ne

doživljavamo kao kuć- + -a, nego kao hrv. kuća, fr. la maison, engl. the house. Tako

izvanjezično ojezičujemo. Rešetka konceptualizacije, vidimo, u europskim jezicima može

obuhvaćati određenost ili ju ne obuhvaćati, može obuhvaćati gramatičko lice ili ga ne

obuhvaćati. Ali npr. u jeziku nutka27 postoji riječ, sad bismo rekli leksija, koja glasi

inikwihlminih’isit, a raščlanjuje se ovako (Baker 2001: 25–6):

inikw-ihl-minih-’is-it

vatra/gorjeti-u kući-MNOŽINA-malen-PROŠLOST

Ovisno o uporabi – imeničkoj ili glagolskoj – znači ‘plamičci koji su gorjeli u kući’ (imenica)

ili ‘nekoliko plamičaka tinjalo je u kući’ (glagol). Nutka je o inkorporativan, polisinetički

jezik koji u jednoj sintagmi, leksiji inkorporira pet morfema, ono što su u hrvatskome

rečenični dijelovi subjekt, predikat i priložna oznaka.28 Riječ je dakle o potpuno drugačijoj

konceptualizaciji svijeta – kroz jezik – od one u hrvatskome i njemu bliskim jezicima.

Zaključak. S opće strane vidjeli smo da je artikuliranost, raščlanjivost ljudskoga jezika ono

što ljudski jezik kao semiotički, značenjski sustav razlikuje od drugih sustava, odnosno vidjeli

smo da su artikuliranost i gramatika (sintaksa) – koliko sad znamo29 – ono što ljudski jezik,

dakle čovjeka, najvjerojatnije razlikuje od životinje, unatoč izvještajima o dvostrukoj

27 Nutka je vakašanski jezik. Vakašanski i sališki jezici govore se na krajnjem JZ Kanade (Britanska Kolumbija), na otoku Vancouveru i susjednome kopnu.

28 Inkorporacija je gramatički proces pri kojemu jedan flektivni oblik riječi objedinjuje dva ili više leksičkih morfema (obično je riječ o glagolu s njegovim dopunama).

29 Rezultati istraživanja o majmunima i pčelama malo-malo pa budu vijest u medijima. Usto, literatura o postanku ljudskoga jezika – povezana s antropologijom, arheologijom, genetskim istraživanjima, psihologijom, kognitivnim znanostima – u zadnje vrijeme postaje nepregledna, što je sve donedavno bilo nezamislivo.

Još g. 1866. pariško je Jezikoslovno društvo u članku 2. svojega statuta izričito kazalo da neće prihvaćati radove koji se bave postankom jezika ili stvaranjem univerzalnoga jezika, očito potaknuto mnogim onodobnim diletantskim pokušajima (v. Jespersen 1968 [1922]: 96). Danas pak samo Oxford University Press ima čitav knjižni niz posvećen upravo temi evolucija jezika, a nije ništa neobično da važne radove o evoluciji jezika pišu antropolozi, biolozi, kognitivni znanstvenici, evolucijski psiholozi, neuroznanstvenici ili pak matematičari.


18

raščlanjenosti u majmunâ i papigâ.30 S praktične strane artikulacije jezika uvele su nas u ono

čime ćemo se sljedeća dva semestra baviti – neznačenjskim jedinicama koje sudjeluju u

razlikovanju značenjskih, najmanjim značenjskim jedinicama, promjenama do kojih u

neznačenjskima dolazi na spojevima najmanjih značenjskih, najmanjim izgovorljivim

segmentima (slogovima) i segmentima od kojih je govor sačinjen (glasovima).

30 Neće biti naodmet imati to na umu dok učimo hrvatsku morfologiju i sintaksu.


1

MORFONOLOGIJA I

Rezultat prve artikulacije jezika jesu morfemi (v. predavanje 01). Morfem je (~ grč. µορφή,

morph ‘oblik’ + -em, engl. morpheme) najmanja jezična jedinica koja ima i oblik i značenje,

i izraz i sadržaj. Oblik, izraz morfema jest morf (engl. morph). Mjesto na kojemu se morfovi

pri svojem ulančavanju dotiču, dolaze u kontakt, jest morfska granica, ili spoj, ili šav, ili

junktura (engl. juncture, morph/eme/ boundary). U hrvatskome govorimo o ovim granicama

među morfovima:1 1) između dvaju prefikasa (P+P), npr. pre-poručiti, ne-iz-poručen, iz-pri-

po-vijedati; 2) između prefiksa i korijena (P+R; R = lat. radix), npr. za-ruke, na-ručiti, na-uk,

na-učiti; 3) između dviju osnova ili dvaju korijena (R+R, unutar njih može biti spojnik ili

interfiks, u hrv. najčešće -o-), npr. ljev-o-ruk, ruk-o-met, vjer-o-nauk, stran-putica; 4) između

korijena i sufiksa (R+S), npr. ruč-ica (ruk-ic-a), naruč-iti (na-ruk-i-ti), zaruč-en (za-ruk-je-n-

ø), uč-iti (uk-i-ti), uč-enost (uk-je-n-ost-ø); 5) između dvaju sufikasa, odnosno između osnove

i gramatičkoga sufiksa (S+S), npr. naruč-i-m, stran-č-ic-a (stran-k-ic-a), putnic-i (putnik-i),

nauk-a, nauči-ti, nauči-m. Njima još valja dodati 6) granicu među riječima, koja se unutar

sebe može opet podijeliti na granicu između naglasnice i nenaglasnice (klitike) i granicu

između dviju naglasnica. Morfski ustroj (struktura) promjenljivih višemorfskih riječi u

hrvatskome može se stoga prikazati ovako, pomoću morfskih utora (engl. slot):

P0,1, 2… R interfiks R S0,1, 2… SGR. oblik riječi

ø ø ø uk ø ø *uk

ne ø ø uk ø ø neuk

ne ø ø uk ost ø neukost

ø ø ø uk i ti učiti

ø ø ø uk i m učim

na ø ø uk i ti naučiti

na ø ø uk ø a nauka

na ø ø uk nik ø naučnik

na ø ø uk je+n ø naučen

na ø ø uk je+n+ost ø naučenost

ne+na ø ø uk je+n+ost ju nenaučenošću

ø věr o uk i+telj ø vjeroučitelj

ø věr o uk i+telj+ic a vjeroučiteljica

ø věr o uk i+telj+stv o vjeroučiteljstvo

1 U morfonologiji govorit ćemo o morfovima, ne o morfemima, kako je u nas manje-više uobičajeno. Morfem je jedinica, »ideja«, a morf je – kao ostvaraj – taj koji se mijenja.


2

ø věr o (na)uk ø ø vjeronauk

ø stran ø put ic a stranputica

iz ø ø gub i ti izgubiti

ø dan ø gub i ti dangubiti

iz+pri+po ø ø věd a ti ispripovijedati

Granice među morfovima nemaju posve isti karakter. Univerzalno je u jezicima tako da su

granice između prefiksa i korijena te između dvaju korijena sklonije aglutinaciji

(naljepljivanju), granica pak između korijena i sufiksa fuziji (stapanju) glasova. Krajevi riječi

lakše podnose fonetsku redukciju negoli počeci, koji su skloniji su tomu da se na njima morfske

granice očuvaju, što se odražava i u različitoj naravi različitih morfskih granica.

Postoje, naravno, i jednomorfske riječi, tako neki veznici (npr. a, ali, ili), čestice (npr. da, ne),

neki brojevi (npr. pet, šest), neki prijedlozi (npr. na, o, po), neki prilozi (npr. jučer, tik).

Jednomorfske riječi nepromjenljive su, ali nisu sve višemorfske promjenljive, primjerice

izvedeni prilozi (npr. nabrzinu, potrbuške), prijedlozi (npr. uoči, izvan), veznici (npr. iako).

Pritom valja imati na umu i to da je i u oči gramatički morf, gramatem, ali da u prijedlogu

uoči više nije. Konačno, za morfsku analizu načelno vrijedi sinkronija, no nije uvijek lako

odrediti što to sinkronija jest (dan-as?, ot-/a/c-ø?, po-četi?, na-četi?).

Morfonologija ili morfofonologija (engl. morphophonology, morphonology, am.

morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova – onda eventualno i fonema

– unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.

Ili drugačije, morfonologija je nauk o morfonološkim alternacijama. Morfonološka

alternacija, ili smjena, ili promjena jest alternacija fonskoga sastava alomorfova, morfova

koji su ostvaraj istoga morfema. Promjena može biti kvalitativna (promjena fona unutar

morfa) i kvantitativna (promjena dužine morfa), a može i oboje. Međunarodno se za

alternacije ili glasovne promjene unutar morfova rabi još i termin alomorfija.2

Alomorfi (~ grč. λλος, állos ‘drugi’ + µορφή, morph ‘oblik’, engl. allomorph) ili morfske

alternante, inačice jesu međusobno supostavljene izrazne inačice istoga morfema. Budući da

su morfemi i fonemi jedinice, ideje, predodžbe, u njihovu zapisu uzimaju se onaj morf i onaj

fon koji najmanje ovise o okolini, okružju, kontekstu, a univerzalno najneutralnija okolina,

ona koja izaziva najmanje alomorfije, jest a…a. Tako između više alomorfova i alofona

2 Termin alomorfija rabi se uglavnom u morfologiji, gdje ima nešto šire značenje (v. o tome npr. Marković 2012: 39–41). U optjecaju je i termin sandhi-promjena, pričem onda interni sandhi obuhvaća promjene unutar riječi, a eskterni sandhi promjene na spojevima riječî. Sandhi-promjene zapravo su tek jedna vrsta morfonološke alternacije, isprva u značenju promjena na spojevima riječî, dakle »eksterni sandhi«. Termin dolazi od skt. sam-dhi ‘sa-staviti, s-veza, s-poj’, dakle već u terminu samu imamo takvu promjenu, mdh → ndh.


3

odabrani morf i fon zovu se dubinskom ili temeljnom postavom ili dubinskim ili temeljnim

prikazom (engl. underlying representation). Kadšto se može dogoditi – i u tome nema ništa

sporno – da se dubinska postava ne podudara ni s jednom površinskom. Tako će u ovoj skripti

biti s bilježenjem hrvatskoga jata, koji ćemo dubinski prikazati kao ě (v. o tome komentar

dalje, a u gornjoj tablici korijenski morf vjer(a) bilježimo kao věr), ali i s daleko manje

spornim slučajevima, kao što je to primjerice komparativni sufiks -j-, kojega nema ni u jednoj

površinskoj postavi, ali razumno ga je pretpostaviti u dubinskoj:

/jak/j/i/ [j�čī] ⟨jači⟩3

/žut/j/i/ [ž� ćī] ⟨žući⟩

/brz/j/i/ [b� žī] ⟨brži⟩

/lud/j/i/ [l� � ī] ⟨luđi⟩

/glup/j/i/ [gl� pĺī] ⟨gluplji⟩

Razlika dubinske i površinskih postava – koja se još zove i apstraktnost prikaza – pitanje je

mjere, o kojemu različite teorije misle različito. Morfeme i foneme bilježimo dakle

dubinskom postavom, tako smo ih zapisali i u gornjoj tablici i primjerima, u kosim

zagradama.4 Dubinska postava naših primjera korijenskih, leksičkih morfema bili bi dakle

/uk/, /věr/, /strān/ i sl. Ponavljamo, morfemi su predodžbe, upravo prikaz naših predodžaba, i

kao takvi lišeni svake stvarnosti i potpuno neosjetljivi na dodir. Ono što se dodiruje, ono što

dolazi u kontakt s drugom stvarnom činjenicom i biva podvrgnuto njezinu utjecaju, jesu

morfovi, ostvaraji morfema, njihove površinske postave ili površinski prikazi (engl. surface

representation). Pri tom dodiru – kako to u stvarnosti sa stvarnim činjenicama biva – morfovi

su, odnosno glasovi, fonovi od kojih su sastavljeni, podvrgnuti fonetskim promjenama.

Posljedica fonetskih promjena jest alomorfija. (Alo)morfe i (alo)fone bilježimo površinskim

postavama, u uglatim zagradama. Neki primjeri alomorfova morfema /uk/, /rūk/ i /strān/ jesu:

[uk] nàuk

[uč] ùčiti

[uč] nàučnīk

[uč] � čen (gpt.)

3 U izlomljenim zagradama bilježi se (pravo)pisani oblik riječi.

4 Uzusi su različiti, morfemi se kadšto pišu i u vitičastim ili u dvostrukim kosim zagradama; vitičaste ili dvostruke kose zagrade pokazuju se potrebnima kad se žele istaknuti razine apstrakcije.


4

[rūk] rúka

[rūk] rúkē (Gsg.)

[rŭk] r� komēt, rukòvati se

[rūc] na rúci (Lsg.)

[rŭč] rùčica, r� čnī, rùčērda [rūč] narúčiti, zarúčiti

[rŭ�] nárudžba5

[strān] strána, odstrániti, str� n (prid.) [strān] stránē (Gsg.)

[străn] strànica, str�nākā (Gsg.)

[strāń] òdstrānjen

[străń] odstranjívati

[străŋ] str�nka

[străm] strànputica

Stupnjevi koje dubinska postava pri svojemu postvaraju u površinsku postavu prolazi,

odnosno fonološka pravila kojima je dubinska postava pri svojemu postvaraju podvrgnuta,

zovu se izvod ili derivacija (engl. derivation). Mogli bismo ju prikazati ovako:

dubinska postava /rūk/a/ /rūk/i/ /rūk/ic/a/

izvod (pravila) – sibilarizacija palatalizacija, kraćenje

površinska postava [rúka] [rúci] [r� čica]

5 Tu je � zapravo prema č. Mogli bismo pretpostaviti i da je prema k, ali tada bi trebalo proširiti sinkrono pravilo o palatalizaciji i kazati da do nje dolazi i ispred b u sufiksima -b-a, -b-en-i.


5

TIPOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA

Morfonologija je dakle disciplina koja proučava promjene fonskoga sastava morfova.

Promjene mogu biti uvjetovane dodirom s drugim morfom, naglaskom, uopće kontekstom u

kojemu se pojedini morf našao. Sve takve promjene tradicionalno se zovu glasovnim

promjenama, u anglo-saksonskoj literaturi nerijetko i fonološkim procesima. Glasovne

promjene dadu se tipologizirati, razvrstavati. Dat ćemo stoga njihovu načelnu podjelu, koja bi

trebala vrijedjeti univerzalno u jezicima.6 Uz dvije napomene. Prvo, valja imati na umu da su

pojedini termini koji se i međunarodno rabe »predteoretski«, ali ipak izrazito ukorijenjeni u

pojedine filološke tradicije (pa ih u tom smislu i ne treba mijenjati). Drugo, budući da je riječ

o tipologiji, promjene kojima se tipovi oprimjeruju uopće ne moraju biti standardne; to što je

standard uzeo u svoj korpus, a što nije, sasvim je druga priča; mnoge od promjena koje će se

navesti sasvim su normalne u uzusima hrvatskih gradova, ali nisu dio hrvatskoga standarda.

Jačanje ili forticija te slabljenje ili lenicija pomicanja su prema jačemu, odnosno slabijemu glasu.

Termini jačanje i slabljenje počivaju na ne uvijek lako objašnjivoj intuiciji o tome da su pojedini

glasovi »jaki« ili »jači«, a drugi »slabi« ili »slabiji«, premda se neke zakonitosti dadu utvrditi

usporedimo li otvorenost, zvonkost i artikulacijsku napetost glasova (Lass 1984: 178; Spencer 2005:

61). Tradicionalno se tako uzima da su okluzivi jači od frikativa, frikativi od aproksimanata, oralni

glasovi od glotalnih, bezvučni od zvučnih, prednji i stražnji vokali od središnjih. Dakle bog! → bok!

(kajkavsko obezvučivanje finalnoga konsonanta) bilo bi jačanje, forticija, jednako kao što je to bila i

vokalizacija jerova (poluvokala) u povijesti hrvatskoga. Primjer slabljenja jest rotacizam, prijelaz

međuvokalskih frikativa u rofoni glas,7 ili pak potpuna lenicija intervokalnoga frikativa z:

psl. ježe → jere (hrv. jer), ne mozi → hrv. nemoj (usp. pomozi)

dijal. možeš → moreš, kaže → kare

Krajnjim oblikom slabljenja može se smatrati gubljenje ili ispadanje (engl. deletion,

truncation) – najslabiji je onaj glas kojega nema, odnosno koji je [ø].

Ovisno o tome što ispada i gdje, razlikujemo nekoliko vrsta:

6 Literatura: Lass (1984: 169ff), Odden (2008: 226ff), Spencer (2005: 45ff), Katamba (1996: 79ff), Mihaljević (2002: 13–20), Škarić (1991: 339–361), Trask (1992; 1996), Simeon (1969), Ivšić (1970: 17ff).

7 Rofoni ili rotični glasovi jesu sve vrste glasa [r] koje se u jezicima javljaju; termin dolazi od grčkoga slova – ro.


6

Afereza je ispadanje glas(ov)a s početka riječi:

hrv. znaš šta → naššta, pšenica → šenica, hoću → oću, hajde → ajde,8 onako → nako,

elektrika → lektrika, imitacija → mitacija, operacija → peracija

Sinkopa je ispadanje glas(ov)a – obično vokala, ali i konsonanata – iz sredine riječi:

hrv. valjada → valjda, držite → dršte, četiri → četri,9 koliko → kolko, veliki → velki,

dvadeset → dvaeset → dvajs(t), bogme → bome, orijent → orjent, dijeta → djeta, pacijent → pacjent

štok. tisuću → tiśću, osjećam → ośćam, Posušje → Poššje, Isusa → Issa,

nećeš → neš, šta ćeš → štaš, što se tiče → štiče, meni se čini → meščini, nikakvih → niki(h)10

zgb. nekakav → neakav, nevjerojatno → nerojatno, nemam → neam, dragi gledatelji → drai gleatelji11

Apokopa je ispadanje glas(ov)a s kraja riječi:

hrv. tako → tak, onako → onak, odmah → odma, raditi → radit, gledati → gledat

reg. sad → sa, gledat → gleda (ne mogu gleda od umora)

Redukcija konsonantskih skupova često se uzima kao zasebna promjena:

reg. pčela → čela, tvrdi → trdi, vlas → las, gdi → di, tko → ko, svrbiti → srbiti

Haplologija je ispadanje jednoga od dvaju istih slogova u slijedu (najčešće, premda slogovi i

ne moraju biti isti niti baš mora biti riječ o slogovima):

hrv. zakononoša → zakonoša, tankokosa → tankosa, trbuhobolja → trbobolja, kukuruz → kuruz(a)

inter. morfofonologija → morfonologija, mineralologija → mineralogija, tragikokomedija → tragikomedija

engl. Anglaland ‘zemlja Anglâ’ → England (Crowley – Bowern 2010: 29)

Premda i sama dobar kandidat za promjenu, riječ haplologija nije joj podvrgnuta (*haplogija),

što nije neobično jer haplologija je univerzalno vrlo neredovita (Stemberger 1981).

8 I kod govornika onih govorâ koji imaju [h].

9 N. B. četrdeset je »normalno«, a četri je »nepismeno«. Ispadanje neneglašenih zatvorenih vokala (npr. i, u) univerzalno je vrlo često.

10 Tako npr. Vlatko Marković. U pojedinim primjerima imamo i kontrakciju, što je opći termin za stezanje riječi ili skupine riječi nakon gubljenja dijela njezina materijala (kao npr. ne imam → nemam, tvojega → tvoga).

11 Mislav Bago i Nikolina Pišek ne govore nego tako.


7

Za naglasak u suvremenome hrvatskome važno je i tzv. naknadno, kompenzacijsko duljenje,

pojava poznata u mnogim jezicima – kad jedan glas ispadne, susjedni se glas (obično vokal)

nerijetko produlji, npr. pošto su slabi jerovi u povijesti hrvatskoga ispali, produljen je vokal

ispred njih; zato danas u paradigmi imamo b�g ~ b

�ga (ne b

�g ~ b

�ga), kòlac ~ kólca.12

Dodavanje ili umetanje glasova rjeđe je od gubljenja, kadšto se skupno zove epenteza.

Nekoliko je utvrđenih – u jezicima svijeta koliko-toliko čestih – vrsta:

Proteza je dodavanje glasa na početku riječi:

hrv. rvati → hrvati, rđa → hrđa, rzati → hrzati

jagnje (usp. lat. agnus), jabuka (usp. njem. Apfel), vidra (usp. lit. údra)

dijal. vuglec, vura, vuho, oko → joko, at → hat

Ivan → Jiva, Andrija → Jandra, Elizabeta → Jalža

rom. šp. España, fr. Espagne

šp. estudiante, fr. étudiant (usp. lat. studium), fr. espace, esprit (usp. lat. spatium, spiritus)

Ekskrescencija je umetanje konsonanta između drugih dvaju ili jednostavno njegovo dodavanje:13

hrv. gluplji, groblje, omamljen, uzglavlje, zašarafljen

razg. identičan → indentičan, bacil → bakcil, daklem, zbiljam

dijal. bez → brez, bezobrazan → brezobrazan, zdrak (~ zrak), ždral (standardno, sic! umetnuto)

dalm. s nama → s naman, ljudima → ljudiman

Anaptiksa je umetanje vokala između dvaju konsonanata:

psl. větrъ, ognъ → hrv. vjetar, oganj

hrv. objekat, fakat, bosanski

Drugim riječima, hrvatsko sekundarno a (»nepostojano«) anaptiktičko je. Takvi vokali

internacionalno se još zovu i parazitskima ili skt. terminom svarabhakti.

Svojevrsni parazitski vokali jesu i ono što u hrvatskome zovemo navescima (sad ~ sada,

dobrog ~ dobroga, dobrom ~ dobrome, mojem ~ mojemu).

12 Na drugome primjeru pokazuje se i veoma jako hrvatsko naglasno pravilo – u skupini VSC (vokal-sonant-konsonant) V je uvijek u hrvatskome dug. O slogovnome objašnjenju v. o tome i u Jelaska (2004: 198).

13 Terminologija nije posve ustaljena – kadšto se epenteza smatra nadređenom ekskrescenciji, kadšto se s njome izjednačuje, u anglo-saksonskoj literaturi ekskrescencija je dodavanje konsonanta na kraju riječi (npr. engl. no ‘ne’ → nope), odnosno isto što i paragoga. U hrv. se za umetanje l između labijala i j tradicionalno rabi termin epenteza.


8

Metateza ili premetanje glasova nije osobito česta ni sustavna u jezicima svijeta:14

psl. korva → krava, gord → grad, berg → brěg, vorna → vrana, galva → glava, melka → mlijeko

hrv. sve (usp. stsl. vse), tko (usp. stsl. kъto), žlica (usp. stsl. lьžica), gomila (usp. stsl. mogyla),15

koromač (← komorač), Zabreg (← Zagreb), barjak (usp. tur. bayrak),

kaplar (← tal. caporale), puška (← njem. Büchse)

čak. zajik (← jazik ← językъ)

šp. milagro (*miraglo, usp. lat. miraculum), cocodrilo (usp. lat. crocodilus)

Metatezom jt jd → tj dj postali su i današnji oblici izvedenica glagola ići (P = prefiks):16

inf. P-i-ø-ti → P-jti → P-tji → P-ći npr. doći, naći, poći, zaći…

pz. P-id-e-m → P-jdem → P-djem → P-đem npr. dođem, nađem, pođem, zađem…

Samo u pz. idem nemamo takav razvoj (standard nije prihvatio iđem).

Fuzija ili stapanje (kadšto i koalescencija) takva je promjena pri kojoj dobiveni glas

zadržava neka glasovna svojstva obaju polaznih:17

hrv. hrvatski → hrvacki, gradski → gracki

jedanaest → jedanajst → razg. jedanes, četrnaestica → četrnajstica → četrnestica

rekao → reko, pisao → piso, kao → ko, orao → oro

Dobar dio suvremenih hrvatskih jotacija jesu fuzije, npr. kj → č u jak ~ jači (v. predavanje 03).

Fisija ili cijepanje glasova česta je promjena u jezicima svijeta. Tako se npr. u povijesti

hrvatskoga jedinstveni glas jat rascijepio na i ili j i e. U starijim gramatikama spominje se

također promjena koju suvremene hrvatske gramatike izbjegavaju spomenuti, a kojom se

dobro objašnjava promjena u riječima s »problematičnim« sufiksom -stvo, pa bi se npr. riječ

pjesništvo (← pjesnik + -stvo) analizirala otprilike ovako:

14 Slavenski jezici imaju u svojoj povijesti neobično sustavnu i pravilnu metatezu likvida i vokala.

15 U arheologiji je mogila i danas termin.

16 V. i napomene uz Promjene u glagola I. i II. vrste (predavanje 03).

17 U povijesti slavenskih jezika npr. monoftongizacija diftonga (psl. *kaina → cěna), postanak nazalnih vokala (psl. *penti → pętь).


9

1) pjesniktvo ispadanje s iz skupa kstv

2) pjesničtvo palatalizacija k → č18

3) pjesnitštvo cijepanje afrikate č na tš

4) pjesništvo ispadanje t is skupa tštv

Isti razvoj povijesno imamo u č-to → š-to (usp. gore metatezu kto → tko) ili čtiti → štiti

‘štovati, poštovati; čitati’ (usp. štivo, štilac, pošten, dakle u poštovani štioče to imamo dvaput).

Asimilacija ili jednačenje te disimilacija ili razjednačivanje česte su promjene – jedan se

glas mijenja pod utjecajem drugoga, postaje mu ili više sličan ili manje sličan.

Mogu biti unatražne ili regresivne (pogođeni je glas ispred uvjetujućega) i unaprijedne ili

progresivne (uvjetujući je glas ispred pogođenoga).

Asimilacija se može se odvijati pod utjecajem gotovo svih segmentalnih obilježja, načina i

mjesta artikulacije glasova. U hrv. npr. imamo jednačenje po zvučnosti (način artikulacije):

gladka → [glatka], izkopati → [iskopati]

a jednačenje prema mjestu artikulacije (tvorbe) jest npr. jednačenje nazala prema bilabijalu,

labio-dentalu ili velaru:

hinba → [himba], invalid → [iµvalid], banka → [ba� ka]

Takve su promjene načelno i suvremene hrvatske palatalizacija i sibilarizacija. Sve one

regresivne su. Progresivne asimilacije u jezicima svijeta rjeđe su. Takav je u hrv. prijeglas,

smjena stražnjega i prednjega vokala ovisno o tome je li ispred njega nepalatal ili palatal:

selo ~ polje, selom ~ poljem, rogovi ~ noževi

U engleskome progresivno je npr. jednačenje po zvučnosti:

engl. cat-s [-s], dog-s [-z], bell-s [-z]

kao što danas imamo u hrv. mozak ~ mozga (*moska), s time da je tu riječ o iskonskome zg

(psl. mozgъ), odnosno »problem« nije u genitivu, nego u nominativu (mozag → mozak).

Jednačenje se ne mora provoditi samo među kontaktnim glasovima, na blizinu, nego do njega

može doći i među distaktnim glasovima, na daljinu, usp. hrv. stand., razg. ili dijal.:

18 U tzv. korijenskome pravopisu tako se i pisalo (naravno, nije se tako izgovaralo).


10

apoteka → apateka, potkošulja → potkušulja, blagovaona → blagavaona, kalodont → kaladont,

čizma → čižma, šezdeset → šeždeset,19 osušiti → ošušiti, stolnjak → stoljnjak, cušpajz →

čušpajz (usp. njem. zu Speise [cu špajzə])

Sustavno jednačenje vokala na daljinu zove se još i metafonija, pričem se onda još razlikuju umlaut

(regresivno) i vokalska harmonija (progresivno), premda se ti termini nerijetko izjednačuju.

Disimilacija također može biti neposredna i daljinska:

psl. pletti → plesti, vedti → vesti20

hrv. padežem → padežom, jarbol (usp. lat. arbor), razg. sumnjati → sumljati, stiropor → stiropol

kajk. mnogo → vnogo21

Rekosmo, glasovne promjene u hrvatskome uglavnom su regresivne. Progresivne su promjene

u hrvatskome »treća« palatalizacija (a),22 prijeglas o//e, odnosno uvjetovanost vokala u

sufiksu nepalatalnošću ili palatalnošću prethodnoga konsonanta (b), promjene u pojedinim

leksemima, poput jednačenja po zvučnosti (c) ili nestandardno i/ili dijakronijski, npr. zvučno

v iza bezvučnih h i p prelazi u bezvučno f (d):

a) reći (rek-ø-ti) ~ ricati (ric-a-ti), trgnuti (trg-nu-ti) ~ trzati (trz-a-ti)

b) bratom ~ mačem, bratov ~ kraljev

c) mozak ~ mozga (*moska), drozak ~ drozga/droska ‘drozd (vrsta ptice pjevice)’

d) hvala → hfala → øfala, upvati → upfati → uffati → ufati

Glasovne promjene mogu se nadalje promatrati i prema svojoj uvjetovanosti, odnosno

kontekstima u kojima se pojavljuju. Promjene mogu biti neuvjetovane, djelatne pri svakom

ostvaraju pojedinog glasa, bilo na razini jezične zajednice bilo u govoru pojedinca (takva je

promjena npr. artikulacijsko izjednačavajne hrvatskih [č] i [ć]), i mogu biti uvjetovane dodirom s

glasovima drugih morfova, naglaskom, uopće okolinom u kojoj se pojedini glas našao.

Uvjetovane glasovne promjene mogu biti uvjetovane na dva načina. Do nekih glasovnih promjena

dolazi naime sustavno i redovito na svim granicama morfova, uključujući granice među riječima.

19 Tako npr. Damir Kajin i Slavko Linić.

20 Takav opis ne bi ni za suvremeni hrvatski bio loš (to je najbolji način da se objasniti I. glagolska vrsta).

21 Puno potvrda u starim tekstovima. Usp. srp. razg. mnogo → mlogo, ili znanu pjesmicu Kad mlidijah umreti.

22 Dijakronijski, premda bi se sinkronijski dala opisati i regresivno (v. predavanje 03).


11

Za takve možemo kazati da su fonološki ili upravo fonetski uvjetovane te da su »žive«. Takva su u

hrv. npr. jednačenja po zvučnosti. Druge glasovne promjene odvijaju se međutim samo u točno

određenim morfološkim kontekstima (tom i tom padežu tog i tog roda, tom i tom vremenu tog i

tog lica i sl.) i zapravo su odjek »nekad živih« fonetskih promjena, koje u jeziku opstaju snagom

leksika ili analogije. Za takve možemo kazati da su morfološki uvjetovane. Takva je u hrv. npr.

palatalizacija. Da ne bi sve bilo jednostavno, ni tu kadšto nije lako odrezati – što je fonološki, a što

morfološki uvjetovano. Odnosno, kad nešto i jest fonetski uvjetovano, nerijetko je u jeziku –

primjerice hrvatskome – doista moguće pobrojiti kontekste u kojima do takve promjene dolazi.23

I. Fonološke/fonetske glasovne promjene uvjetovane su fonetskim obilježjima glasova

(fonova) koji dolaze u dodir, njihovim istim, sličnim, različitim artikulacijskim obilježjima,

prisutnošću ili odsutnošću kojeg obilježja. U hrvatskome takve bi bile ove:

1) jednačenje konsonanata po zvučnosti

2) jednačenje konsonanata po mjestu tvorbe

3) ispadanje konsonanata

4) umetanje j

5) umetanje a

6) vokalizacija l

7) prijeglas

8) smjena ě//e

Promjene 1–4 (eventualno 5) – koje su jedine u pravome smislu »žive« – prelaze granicu

pravopisne riječi, a njihovo (ne)bilježenje sankcionira ortografska/pravopisna norma (jedanput

~ stambeni, s bratom ~ zbogom, vidjet ću ~ *vidjeću). Promjene 5–8 ne prelaze granicu riječi i

uvelike ovise o morfološkome kontekstu, pravopisna norma o njima nema što kazati.

II. Morfološke glasovne promjene uvjetovane su posve određenim morfološkim (obličnim i

tvorbenim) okružjima u kojima se glas u morfu nađe. Nerijetko i one imaju – barem

dijakronijsko – fonetsko objašnjenje. U hrvatskome takve bi bile ove (v. predavanje 03):24

1) palatalizacija

2) sibilarizacija ili druga palatalizacija

3) druga sibilarizacija ili treća palatalizacija

4) jotacija

23 To što hrv. gramatike ne drže mnogo do toga, odnosno ne trude se osobito da sustavno popišu sve kontekste u kojima do pojedine promjene dolazi, problem je gramatika, a ne glasovnih promjena.

24 Do (6) i (7) dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno nisu promjene na morfskoj granici, ali su morfološki uvjetovane promjene. Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.


12

5) promjene u I. i II. glagolskoj vrsti

6) prijevoj

7) naglasne promjene

8) internacionalni sloj promjena

Do promjena 6 i 7 dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno to nisu promjene na morfskoj

granici, ali su morfološki uvjetovane. U 7 spada i većina promjena koje se u gramatikama opisuju

kao »alternacije ije//je« (v. predavanje 03). Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.

Rezultat glasovnih promjena i njihova uvjetovanost. Fon koji je rezultat glasovnih

promjena može biti takav da ga govornici doživljavaju kao nov fonem, odnosno kao

realizaciju drugoga fonema, ili takav da ga govornici – ako su ga uopće svjesni – doživljavaju

tek kao kontekstualno uvjetovan ostvaraj istoga fonema. Je li u pojedinome slučaju riječ o

prvome ili drugome, nije uvijek lako kazati. Npr. nitko se neće zabuniti i kazati Vjd. junake

(umj. junače), ali zabunit će se npr. pri bilježenju jednačenja po zvučnosti i napisati

predprostor (što je u arhitekturi osobita česta »pogreška«, nacrti su puni predprostorâ).25 To

znači da u jednačenju po zvučnosti postoji sjećanje, ili dojam, ili pojam o polaznome fonemu

(ovdje /d/), iako govornici ne izgovaraju nikako drugačije nego pretprostor. Koliko je taj

pojam u kojega govornika jako prisutan, opet je pitanje koje nema jednoznačan odgovor i

zahtijeva ozbiljna psiholingvistička istraživanja.26 Ono što se univerzalno može kazati, jest da

načelno i univerzalno fonološki uvjetovane promjene češće kao razultat imaju alofone istih

fonema, a da morfološki uvjetovane češće kao rezultat imaju ostvaraj drugog fonema.

Uzroci glasovnih promjena. Zašto do glasovnih promjena uopće dolazi? Na to pitanje uopće

nije lako odgovoriti, obično je riječ o spletu mnogih utjecaja. Evo nekih mogućih:27

– Težnja za lakšim izgovorom. Naravno, što je teže, a što lakše, nije uvijek lako reći, ali može

se kazati da u fonetici vrijedi načelo da izvogorni napor ide do razine komunikacijske

isplatljivosti, tj. do onoliko koliko je potrebno za razgovijetnost.

– Utjecaj jednih glasova na druge i strukture sloga općenito. Opće je pravilo da vokali, kao

nositelji slogova, više utječu na nevokale nego što je obratno. Na početku sloga jači je glas koji

je drugi po redu, a na kraju sloga onaj koji je bliže jezgri (usp. gdi → di, radost → rados).

25 S druge strane svi govornici hrvatskoga jednačenje po zvučnosti u govoru provode posve nesvjesno (oko toga se ne treba truditi, to je jednostavno tako), na svim granicama – s bratom je [zbratom].

26 U hrvatskome je pitanje o fonemskosti rezultata promjene važno i zbog praktične stvari kao što je pravopis – načelno bilježimo one promjene za koje smatramo da rezultiraju promjenom fonema. Hrvatski pravopis čak i propisuje da se piše natprosječan, ali iznadprosječan; izgovorno to je isto.

27 V. Mihaljević (2002: 24ff), Škarić (1991: 339ff), Lass (1984: 315ff), Odden (2008: 250ff).


13

– Naglasak. Naglasak je najvjerojatnije bio uzrok indoeuropskoga prijevoja, koji imamo i u

suvremenim ie. jezicima (v. predavanje 03). U francuskome je pak apokopirano sve što se

nalazilo iza naglašenoga sloga (pa je zato u francuskome redovito naglašen zadnji slog).

– Fonemski sastav, odnosno popunjavanje praznina u njemu, da bi on postao simetričan,

integriran. Stoga ne čude problemi s hrvatskim odrazom jata – ako je onako kako tvrdi

Brozović (1991), onda je to jedini hrv. diftong, ili barem jedini vokal koji može biti samo dug.

– Ekonomičnost, odnosno težnja da se sa što manje fonema postigne što više. Budući da je

njihova razlikovna uloga minimalna, a čestotnost izrazito mala (o čestotnosti hrv. fonova v.

predavanje 04a), ne čudi da se gubi razlika hrvatskih parova č ~ ć, ~ .

– Način kako djeca usvajaju jezik – nikad nije potpuna preslika govora starijih.

– Utjecaj drugih jezika i njihova izgovora, utjecaj prestižnih govora unutar jednoga jezika.

Npr. hrvatski standard poznaje epentezu l zato što ju ima štokavski. Kajkavski nema

epentezu; da je standard nastao na temelju kajkavskoga, ni u standardu je ne bi bilo.

– Analogija, koja je i inače u jeziku izrazito utjecajna, usp. hrv. dijal. ili razg. orah ~ orasi →

oras, nuždan ~ nužna → nužan, baktati ~ bakćem → bakćati, metati ~ mećem → mećati i sl.

Formulacija glasovnih promjena. Uvriježeno je glasovne promjene bilježiti posebnom

notacijom, koja kazuje što se mijenja (pogođeni glas, A), u što se mijenja (odraz, B), zbog

čega se mijenja (uvjetujući glas, C), u kojoj okolini ( / ), progresivno ili regresivno ( __ ):

A → B / __ C

Prema tomu jedna od hrv. palatalizacija (k → č ispred e, npr. u Vjd. junače) bilježila bi se:

k → č / __ e

a jedan primjer druge hrv. sibilarizacije (k → c između i i a, npr. u ricati) ovako:

k → c / i __ a

Granicu riječi označit ćemo sa # (ljestve), granicu morfema znakom +, granicu sloga znakom $,

segmenti koji ne utječu na promjenu zatvaraju se obično u oble zagrade. Više segmenata koji

promjenu uvjetuju ili su joj podvrgnuti mogu se ograditi vitičastim zagradama, npr. u hrv. drugoj

sibilarizaciji (reći ~ ricati, stegnuti ~ stezati, teći ~ tjecati, puknuti ~ pucati, trgnuti ~ trzati):

{k, g, h} → {c, z, s} / {i, e, ě, u, � } __ a


14

Zaključno. Morfovi se ulančavaju u veće jedinice. Budući da su fizički entiteti, u njima zbog

toga dolazi do promjena u njihovu fonskome – pa i fonemskome – sastavu. Slijedi ponešto

podroban opis svake pojedine glasovne promjene u hrvatskome, opis kakav hrvatskim

gramatikama kronično nedostaje.28 Pritom uvijek valja imati na umu da govorimo o

standardnome hrvatskom. To znači da je primaran sinkronijski (ne povijesni) i eksplicitno

normiran hrvatski (dijalektalni, razgovorni i sl. podaci nisu time manje zanimljivi i

standardu). To također znači da će se načelno opisivati sustavne promjene, one koje zahvaćaju

sav jezični materijal ili barem njegov zamjetan dio. Postoje naime promjene koje su ili

neobjašnjive (u smislu sustavnog objašnjenja) ili se pojavljuju u tek pojedinoj riječi (također

uvelike neobjašnjivo). Evo nekih primjera nesustavnih promjena (1)29 te onoga kako bi prema

sustavnim pravilima i raščlambi (3) »trebalo« biti ili i jest (2):30

1) žućkast31 2) žutkast 3) žut-k-ast-ø

luckast lutkast lud-k-ast-ø

bockati botkati bod-k-a-ti

grickati griskati griz-k-a-ti

lickati liskati liz-k-a-ti

recka reska rez-k-a

malecki ? ?

ovolicki ovolički? ovo-lik-k-i

ovolicni, ovolišni ovolični? ovo-lik-n-i

lišce ličce? lic-c-e?

protimba protivba protiv-b-a

pljosnat plosnat, plošnat ploh-n-at-ø

paljba palba, paoba pal-b-a (usp. molba, seoba)

Konačno, dobra opisa morfonologije nema bez poštena i dosljedna opisa morfologije (gdje

morfska granica jest, a gdje nije). Takav opis morfologije još uvijek čekamo.

28 Morfonologije kao zasebna poglavlja u hrv. gramatikama nema. Ona se obrađuje napola u Fonologiji napola u Morfologiji; tako se onda Morfologija opterećuje podacima i iznimkama, a sustavan, cjelovit uvid u glasovne promjene izostaje (što je još očitije ako različita gramatička poglavlja pišu različiti pisci).

29 Najopsežniji njihov popis i opis daje Maretić (1899), nešto ima i u Babića (1986). U nemalu broju njih kao rezultat se ispred k umjesto t ili s pojavljuje glas c, što upućuje i na neku pravilnost. Usp. i deminutivne glagole tipa pec-k-a-ti (~ pek-ø-ti), sěc-k-a-ti (~ sěk-ø-ti), tuc-k-a-ti (~ tuk-ø-ti) (v. i Maretić 1899: 378).

30 Ovo »trebalo« nipošto ne valja shvatiti u smislu kakve god normativne preporuke.

31 Skok (1971–1974: s. v. ast) tumači da je prema komparativu, kao crnjkast.


15

Napomena o hrvatskome pravopisu. Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa I. Broza

(1892) umjereno je fonološki (kroz 19. st. uglavnom je bio morfološki, »korijenski«, što je

restituirano u NDH), što znači da se glasovne promjene bilježe unutar riječi (ne i na spoju

dviju riječi, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u bilježenju unutar riječi ima

iznimaka (ne pišemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Uz opis svake

promjene koje se to može ticati valja stoga spomenuti i bilježi li se ona ortografski ili ne.32

Napomena o bilježenju jata. O tome je li odraz jata – i koji – u suvremenome hrvatskome

fonem ili nije, je li morfonem ili nije, u kroatistici nema sloge. Bez ikakve namjere da se u

tome išta riješi ovdje ćemo taj odraz uglavnom bilježiti sa ě. Ističemo da pri bilježenju

suvremenih hrvatskih primjera to ě nije nikakav praslavenski, dijakronijski fonem, nego je

jednostavno dubinski način bilježenja činjenice suvremenoga hrvatskoga oko koje ne postoji

sloga. Zašto ipak bilježimo jedinstveno, sa ě, ne sa ije, je, ie? – Zato što je opis morfonologije

(glasovnih promjena, fonotaktike, ustroja sloga i sl.) daleko jednostavniji ako pretpostavimo

da je riječ o dubinski jednoj jedinici, kakva god njezina narav bila. U suprotnome vazda

iznova zbog nesavršenosti hrvatske grafije (u tome ona nije ništa drugačija od drugih) treba

napominjati jesu li nizovi slova i-j-e i j-e jat ili ne, što izrazito i nepotrebno opterećuje opis.

Napomena o glagolskim vrstama. U opisu glasovnih promjena rabit ćemo uvriježenu (u

većini gramatika) podjelu hrvatskih glagolskih vrsta i razreda prema infinitivnoj osnovi:33

I. peći (pek-ø-ti) ~ pečem, gristi ~ grizem, plesti ~ pletem, čuti ~ čujem

II. viknuti (vik-nu-ti) ~ viknem, dignuti ~ dignem

III. vidjeti (vid-ě-ti) ~ vidim, bježati ~ bježim

IV. misliti (misl-i-ti) ~ mislim, nositi ~ nosim

V. gledati (gled-a-ti) ~ gledam, plakati ~ plačem

VI. kupovati (kup-ova-ti) ~ kupujem, bičevati ~ bičujem, kazivati ~ kazujem

VII.34 biti ~ jesam/budem, htjeti ~ hoću, ići ~ idem, spati ~ spim

32 Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga što te promjene nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato što pismo tako sugerira (vizualnost pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).

33 Takvu podjelu nalazimo u većini hrv. gramatika – u A. V. Tkalčevića (11871; 21873; 31876), T. Maretića (11899; 21931; 31963), J. Florschütza (11905; 71943), Barić et al. (11979; 21990; 31995; 41997). U Ivšićevoj Poredbenoj slavenskoj gramatici (1970), Tvorbi Stj. Babića (11986; 21991; 32002), Gramatici J. Silića i I. Prankovića (2005), u radovima Z. Jelaska nalazimo drugačije, suvremenije i zapravo konzistentnije podjele hrvatskih glagola, nerijetko utemeljene na prezentskoj osnovi.

34 »Nepravilni« glagoli.


16

JEDNAČENJE KONSONANATA PO ZVUČNOSTI

Alternacije

1) C−ZV → C+ZV / __ C+ZV

glazba (glas/iti/ + -ba), narudžba (naruč/iti/ + -ba), zgaziti (s- + gaziti)

2) C+ZV → C−ZV / __ C−ZV

nepce (neb/o/ + -ce), rasplakati (raz- + plakati), otkad (od- + kad)

Odnosno: Bezvučni konsonant ispred zvučnoga jednači se u zvučni i obratno.35

Ne provodi se u pismu36

i) d + c č ć s š na granici P+R, R+R, R+S: nadčovjek, odcijepiti, odseliti, kadšto, radšta, gradski, sudski, sudstvo,

mladac ~ mlaca/mladca37

ii) prefiksi ispod-, iznad-, prefiksoid četvrt-: ispodprosječan, iznadprosječan, četvrtzavršnica

iii) u prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produžuje: nadtrčati [nat� rčati] ‘nadmašiti u trčanju’ (~ natrčati ‘naići trčeći’)38

iv) na granici dviju osnova: pingpongaš, ivanićgradski, bogtepitaj, ali: svagdan (ne pišemo svakdan)

v) u nepotpuno prilagođenim riječima stranoga podrijetla: gangster, pitbul, nokdaun, vašingtonski, jurisdikcija

vi) u pojedinim prezimenima i imenima mjesta te u njihovoj sklonidbi: Zubčić, Podpićan, Dabac ~ Dabca

vii) pri ispuštanju slova (bilježi se apostrofom): drž’te lopova

viii) u izvedenicama od kratica: esdepeovac (← SDP)

35 Bezvučni su u hrv. p t k c č ć s š f h, zvučni su b d g � � z ž.

Bezvučni c f h nemaju fonemskih zvučnih parnjaka – [ʒ ] [�] [� ] nisu fonemi, nego tek njihovi alofoni, i

ostvaruju se kao položajne inačice ili u stranim imenima, odnosno imenima stranoga podrijetla: otac bi [otaʒ bi], Kaladze [kalaʒ e], grof bi [gro�

bi], Afganistan [a�ganistan], strah ga je [stra� gaje], Vrhbosna [vr� bosna].

U starijim gramatikama parnjakom od f smatra se v (grof bi [grovbi], Afganistan [avganistan]), no tada bi ovca, Ivka moralo u štokavskome biti [ofca], [Ifka], a ipak nije (u kajkavskome jest).

36 S manjim ili većim razlikama u pojedinim pravopisnim priručnicima. Valja podsjetiti da se jednačenje po zvučnosti događa se na svim morfskim granicama, pa i na granici među riječima (s bratom, kod kuće), ali to nismo uzeli kao pravopisno relevantno jer se u hrv. ne bilježi nijedno jednačenje među riječima.

37 To vrijedi ako se d bilježi; kod sufiksa -ština (Sloboština) d se ne bilježi.

38 U prefikasa koji završavaju na d, npr. pod-, od-, nad-, pred-.


17

Posljedice na izgovor39

i) d + c č ć s š: geminacija (udvajanje) ili [cs]/[čš] na granici P+R, R+R (nadčovjek [nač� ovjek], odseliti [oc� eliti], odšetati [očšetati], [oč� etati]), geminacija ili [cs] na granici R+S (mladca [mlac� a], gradski [gracski])40 ii) dva ista konsonanta: izgovaranje obaju (nadtrčati [nadtrčati]) ili geminacija (nadtrčati [nat� rčati])

Napomene

Sonanti, premda inherentno zvučni, ne uvjetuju jednačenje konsonanata, smisliti je (s-misl-i-ti) u hrvatskome

standardu smisliti, nije zmisliti, kao u kajkavskome, kvaka nije gvaka, klupa nije glupa, tvoj nije dvoj, plav nije

blav, član nije džlan. Standardni leksemi poput zmorac ‘maestral, smorac, vjetar s mora’ izuzetak su.

Ispred ā-ā u Gpl. izvorno zvučni konsonant ostaje zvučni, izvorno bezvučni postaje zvučni:

opaska ~ opazaka (*opasaka), bilješka ~ bilježaka (*bilješaka), pripovijetka ~ pripovijedaka (*pripovijetaka),

tvrtka ~ tvrdaka (ob. tvrtki, *tvrtaka), vrabac ~ vrapca ~ vrabaca (*vrapaca), svizac ~ svisca ~ svizaca (*svisaca)

narudžba ~ narudžaba (*naručaba), svjedodžba ~ svjedodžaba (*svjedočaba), svat ~ svadba ~ svadaba (*svataba)

Analogija očito igra svoje jer u tom položaju bezvučni konsonant inače sasvim naravno dolazi, usp. npr. Gpl.

mačaka, voćaka, tipaka, pataka, smokava, dasaka, krušaka i sl.

39 N. B. Ortoepska norma nije potpuno »normirana«. V. i dalje, napomene uz ispadanje konsonanata.

40 Razlika ima veze s aglutinacijskom, odnosno fuzijskom naravi pojedinih šavova (usp. ovdje str. 1).


18

JEDNAČENJE KONSONANATA PO MJESTU TVORBE

Alternacije

1) {s, z} → {š, ž} / __ {č, ć, � , � , š, ž, �� , ń}

iščašiti (iz- + čašiti), ščepati (s- + čepati), obraščić (obraz + -čić), pašče (pas + -če), nošnja (nos/iti/ + -nja),

pažljiv (paz/iti/ + -ljiv)

Odnosno: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala u palatale š ž.

Dopuna: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala ć � � ń zapravo u palatale ś ź. Što oni u hrvatskome nisu glasovi

s fonemskim statusom, u morfonologiji je nevažno.

2a) n → m / __ {p, b} 2b) n → ŋ / __ {k, g, h}

čimbenik (čin/iti/ + -benik), himba (hin/iti/ + -ba), stambeni (stan/ovati/ + -beni), banka [baŋka]

Odnosno: Alveolar n mijenja se ispred bilabijala – zapravo labijala (v. dalje Napomene 2) – u bilabijal m.

Dopuna: Alveolarni nazal n mijenja se ispred velara u velarni nazal ŋ.

3) {k, g, h} → {č, ž, š} / __ {č, �� , ń}

Kadšto se u gramatikama kao jednačenje po mjestu tvorbe tretira i promjena velara g h ispred palatala č u

palatale ž š, usp. roščić (rog + -čić), oraščić (orah + -čić), trbuščić (trbuh + -čić). Promjene poput buha ~ bušljiv,

podsmijeh ~ podsmješljiv, plah ~ plašljiv, strah ~ strašljiv, briga ~ brižljiv, straga ~ stražnji inače nisu osobito

prisutne u hrvatskim gramatikama. Babić (1986: 422ff) spominje i promjenu k, ali za to nema potvrde; potvrda bi

mogla biti tučnjava, eventualno možda siječanj (ako gledamo prema G siječnja).

Ima razloga da se (3) u hrvatskome smatra tipom palatalizacije (o palatalizaciji v. predavanje 03).

Ne provodi se u govoru (1)

i) kad su s z ispred ĺ ń završni glasovi prefiksa, odnosno na šavu P+R: sljubiti, izljubiti, razljutiti, raznjihati

N. B. Na granici dviju riječi promjena se provodi, ali opet ispred ĺ ń ne: niz čelo [niščelo], kroz šake [kroš� ake], ni u džep ni iz džepa [iž

�epa], iz ćeifa [iśćeifa], ali s njim [sńim], ne [śńim], s ljubavlju.

ii) u skupovima sĺ sń zĺ zń kad je riječ o ě: ozljeda, sljepoća, snjegovi, zakasnjelost, pobjesnjeti41

41 Glagolski sufiks -je-ti (tradicionalna III. gl. vrsta) zapravo je -ě-ti (vidjeti, voljeti, bjesnjeti, opraznjeti), pa bi Max Rockatansky »trebao biti« Pobjesnjeli, a ne Pobješnjeli, premda je uzus već i pobješnjeli, zakašnjeli i sl.


19

Napomene (1)

Konsonant c ne podliježe promjeni: pronicljiv, pucnjava.

Konsonant z promjeni podliježe, ali ispred -ljiv također počesto ne: pretkazljiv (!pretkažljiv), dokazljiv

(!dokažljiv), gramzljiv (!gramžljiv).

Norma uglavnom dopušta dvojnost ispred sufiksa -ljiv u riječima s korijenom te(g/z)-: istezati ~ istežljiv i

istezljiv, rastezati ~ rastežljiv i rastezljiv (u govoru i pismu nađe se i rastegljiv).

Regionalne promjene koje prelaze granicu riječi i koje se tiču ne provođenja u govoru (i) i (ii) nisu činjenica

hrvatskoga standarda: š njim, ižljubiti, šnjegovi i sl. (regionalno će i u korijenu riječi biti npr. šljez ← sljez).

Ne provodi se u pismu (2)

i) prefiks izvan-, prefiksoidi čukun-, šukun-: izvanbračni, šukunbaba

ii) na granici dviju osnova: stranputica, vodenbuha

iii) ispred sufiksoida -put: jedanput

iv) u izvedenicama od kratica: enbeaovski/enbiejevski (← NBA)

v) u posuđenicama se ovisno o tradiciji i načinu bilježenja u izvornome jeziku provodi ili ne provodi: komfor,

amfora, invalid, bombon (ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal)

Napomene (2)

Promjena se provodi i preko granice riječi, npr. on bi [ombi].

Škarić (2009: 109) pravilu dodaje i promjenu n → m, npr. u jedan mu, što bismo mogli imati i u kakvoj izvedenici

s prefiksima poput izvan-, pan- (npr. izvanmaternični, panmakedonski), tek što bi tu bila riječ o aglutinacijskoj

granici P+R. Što se zapravo na kontaktu n+m događa, nije lako kazati, naime nije baš sigurno da nm u Mijanmar

(Burma) i njutnmetar, gdje je granica R+R ili slična njoj, izgovaramo sa [m] ili [m� ].

Kako se iz primjera poput komfor vidi, dental/alveolar n podliježe promjeni i ispred labio-dentala v f, ali naše

gramatike imune su na tu činjenicu (sporedno je je li to zbog toga što takva spoja unutar domaćih riječi nema;

ima ga na spoju riječi, dakle u eksternome sandhiju, i u posuđenicama). Pritom nastaje labio-dentalni nazal [� ],

alofon fonema /m/, kao u tramvaj, amfora, invalid, infarkt, on vas (v. o tome i predavanje 04b).

Ispred ā-ā u Gpl. izvorno n postaje m: hiniti ~ himba ~ himaba (*hinaba, ob. himbi, himba).


20

ISPADANJE KONSONANATA

Alternacije

1) C1C1 → C1

bezzvučan → bezvučan, preddvorje → predvorje, russki → ruski, ražžalostiti (raz+žalostiti) → ražalostiti

Odnosno: U konsonantskome skupu dvaju istih konsonanata jedan ispada. Zapravo je riječ o degeminaciji.

2)42 {t, d} → ø / __ {c, č, ć, � , � , št}

otac ~ oca, sudac ~ suca, napitak ~ napici, očevidac ~ očevici, burad ~ buradžija, sloboda ~ sloboština

Dopuna: Konsonanti t d ispred s š na granicama P+R i R+R stapaju se sa s š u (geminirane) afrikate c č (npr.

podstanar [poc(� )tanar] ili [pocstanar], kadšto [kač(� )to] ili [kačšto]), a na granici R+S stapaju se sa s (npr. hrvatski [hrvacki] ili [hrvacski]), a ispadaju ispred š (npr. Hrvat+ština [hrvaština], slobod+ština [sloboština]).

3) {st, št, zd, žd} → {s, š, z, ž} / __ C43

gostiti ~ gozba, koristan ~ korisna, zalistak ~ zaliska, godište ~ godišnji, nužda ~ nužnost, rastao ~ rasla

Kad su s z završni konsonanti prefiksa, dakle kad nemamo skupove st zd, nego kontakt s+t z+d, do promjene ne

dolazi: stlačiti, istkati (iz-tkati), bezdlačnost.

4) Kao posebno pravilo mogu se izdvojiti česta ispadanja do kojih dolazi na kontaktu korijena i sufikasa -ski, -stvo,

-ština, koja imaju mnoge posljedice. U gramatikama su kojekako opisana. Najbolje je pretpostaviti da pri pojedinim

kontaktima s š iz sufiksa prvo ispada, potom dolazi do drugih promjena, npr. palatalizacije koju uvjetuju k t.

Ako korijen ima s z š ž, konsonanti s š iz sufiksa ispadaju jer imamo kontakt dvaju istih (prema pravilu 1): Rus ~

ruski, Englez ~ engleski ~ engleština, muž ~ muški, lupež ~ lupeški ~ lupeštvo.

Konsonanti k g h c (nerijetko i z) palataliziraju se ispred k t pošto je s š iz sufiksa ispalo: Krk ~ krčki, radnik ~

radnički, iseljenik ~ iseljeništvo, drug ~ društvo, Požega ~ Požeština (← Požeg-tina), Chicago ~ čikaški,44 siromah

~ siromaški ~ siromaštvo, Rac ~ rački. Primjeri za z: kolovoz ~ kolovoški, Pariz ~ pariški, ali: Englez ~ engleski.

42 Poznato pravilo – i vječiti pravopisni problem – o kontaktu dentala i afrikate.

43 Osim ako je C sonant j ĺ r v, npr. popustljiv, prištljiv, pastrva, nozdrva, pastva; j jotira, npr. lišće, grožđe.

44 Posuđenice uvijek pokazuju koliko je promjena živa. Ova pokazuje da jest i da pri eksplikaciji ne treba potezati povijest jezika i činjenicu da je -ski nekad bilo -ьsky. Praslaveni nisu ništa znali o Chicagu.


21

Ako korijen ima č, konsonanti s š iz sufiksa ispadaju: Poreč ~ porečki ~ Poreština (← Poreč-tina).

Ako korijen ima ć, sufiks se vlada različito: Gospić ~ gospićki, ali: kuća ~ pokućstvo.

Poseban je »problem« pojava nemotiviranoga š u sufiksu, npr. iza vokala: NDH ~ endehaški, Bordeaux ~ bordoški.

5) Rijetka pojava je i redukcija skupova tvĺ dvĺ → tĺ dĺ (Neretva ~ Neretljanin, Budva ~ Budljanin).45

Koliko je u morfonologiji važan kontekst, pokazuju npr. zabrtvljen, ukotvljen – u gl. prid. trp. redukcije nema.


Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira na granici P+R:

i) prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-: izvannastavni, nadtrčati, odtugovati, nuzzarada

ii) prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. u posuđenicama: posttraumatski, subpapilaran,

hiperrealističan, transsibirski, krimmilje

iii) u skupini jj u superlativu: najjači, najjužniji

Ne provodi se u pismu (2, 4)

Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira:

i) na granici P+R, R+R: odcijepiti, nadčovjek, odćarlijati, oddžogirati, podđakon, podstanar, nadšumar, kadšto

ii) ovisno o pravopisnome propisu na granici R+S: zadatak ~ zada(t)ci, medvjed ~ medvje(d)če

Posuđenice su rijetke, npr. aparatčik.

iii) u sklonidbi imena: Gradac ~ Gradca/Graca

iv) ispred sufikasa -ski i -stvo konsonanti d t pišu se: bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, gospodstvo46

Ispred sufiksa -ština konsonanti d t ne bilježe se: hrvaština, gospoština, sloboština, Sloboština, Buzeština.


i) u skupovima stn stk u izvedenicama od posuđenica na st:47 protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja

Slično i posuđenice astma, čistka, ali: robustan ~ robusni. Na granici R+R npr. rostfraj, rostbif.

ii) u pojedinim domaćim pridjevima radi razlikovnosti (granica R+S): grozdni (← grozd), prstni (← prst) i sl.

iii) na granici R+R, odnosno granici dviju osnova: osamnaestmetarski, šeststo (600) i sl.

45 V. Babić (1986: s. v. -janin).

46 Spomenimo usput ne osobito preporučljivu imenicu prisustvo (hrv. prisutnost), koja bi prema pravilu trebala glasiti (i tako se pisati) – prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.

47 Pojedini pravopisni priručnici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane inzistiraju na očuvanju korijena u domaćih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporučuju zadatci, ali aorisni i sl.).


22

Napomena

Ispadanja 1–3 odvijaju se i na granici riječi, ali se, naravno, ne bilježe:

vidjet ću [vidjeću]

narast ćeš [naraśćeš]

lud čeka [lu� č� eka] na tom mjestu [na� to� m(� )jestu] iz mog kraja [iz� mo� k(� )raja] danas čekam [današ� čekam]

Napomena o degeminaciji vokala

Rekosmo, pravilo (1) o ispadanju konsonanata zapravo je pravilo o degeminaciji, procesu suprotnome od

geminacije, udvajanja. U hrvatskome ima i degeminacije vokala, premda se o njoj malo govori. Doduše, u

vokala je nešto drugačije jer oni mogu u hrvatskome biti i kratki i dugi, pa nije neobično da se dva ista kratka,

npr. u gl. prid. radnome, stope u jedan dugi, npr. u gl. prid. rad. m. roda od ubosti (u-bod-ø-ti):

u-bod-ø-l-ø → uboo → ùbō

(Neki – mnogi – govornici izgovaraju upravo uboo me /komarac/.) Međutim i u posuđenica u razgovornome

jeziku često imamo ovakve izgovore, s kratkim vokalom:

vákuum [vakum]

zoòloškī (vrt) [zološki]

NATO-ov [natov]

Dakle ne samo da se ne izgovaraju dva ista vokala nego se i taj jedan izgovara kratko (V1V1 → V1). To je tim

zanimljivije što je zapravo riječ o vokalima na morfskim šavovima, što samo pokazuje koliko normalan izvorni

govornik do morfskoga šava drži (na stranu vakuum, ali u zoološki neka svijest o šavu ipak postoji).

Slično se događa i u posvojnih pridjeva sa -in od stranih imena s dočetnim [i]:

Amy+in

Britney+in

Cindy+in

Unatoč pravopisnoj preporuci – barem u nekim pravopisnim priručnicima – da bi ih valjalo pisati Amyin, Britneyin

(bez obzira na ovakav ili onakav izgovor), praksa uglavnom piše onako kako izgovara – Amyn, Britneyn.


23

UMETANJE J

Alternacija

V1V2 → V1jV2

Odnosno: Između dvaju vokala od kojih je barem jedan i ili e (uključujući ě) umeće se poluvokal j, odnosno [i� ].

pijem (pi-e-m), čujem (ču-e-m), smijati (← smě-ja-ti ← smě-a-ti)

špijun, dijeta, karijera, zodijak, avenija, G alibija, G hobija

bio [bii� o], radio [radii� o], biolog [bii� olog], kokain [kokai� in], kreirati [krei� irati], Nokia [nokii� a]

Napomene

Pravilo se ponajviše odnosi na vokalske skupove Vi iV ea ue, koji su češći, ali i druge, npr. au (gled-a/j/-u).

Ortografski tretman toga j poseban je problem i u pravopisnim priručnicima nerijetko različito riješen, osobito

pri pisanju toga j u sklonidbi stranih imena (G Verdia ili Verdija, Nokie ili Nokije).48

U svakom slučaju svi se slažu barem u tome da se u skupu io intervokalno j ne piše nikad.49

Napomena o umetanju v

Za razliku od umetanja j – koje je posve sinkrona, »živa« hrvatska promjena – umetanje v promjena je koju

osvještavamo tek usporedbom pojedinih sinkronih oblika, a u govornikâ o njoj nikakva svijest ne postoji.

Ipak, gramatički – morfološki – opis u nekim svojim dijelovima postaje jednostavniji ako pretpostavimo da u

hrvatskome ima i sinkronoga umetanja intervokalnoga v, usp. npr. ove glagolske parove:50

upiti (u-pi-ø-ti) ~ upijen (u-pi-e-n-ø) umiti (u-mi-ø-ti) ~ umiven (u-mi-e-n-ø)

zabiti (za-bi-ø-ti) ~ zabijen (za-bi-e-n-ø) zaliti (za-li-ø-ti) ~ zaliven (za-li-e-n-ø)

s(a)viti (s-vi-ø-ti) ~ s(a)vijen (s-vi-e-n-ø) s(a)kriti (s-kri-ø-ti) ~ s(a)kriven (s-kri-e-n-ø)

zabiti (za-bi-ø-ti) ~ zabijati (za-bi-a-ti) dobiti (do-bi-ø-ti) ~ dobivati (do-bi-a-ti)

48 Više o tome v. u pravopisnim priručnicima, npr. Anić – Silić (2001), BFM, BMM. Tek za razmišljanje napomena o dosljednosti: ako Sarkozy [sarko'zi] ~ Sarkozyja, zašto ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja?

49 Jedina riječ koja ima ijo jest vijoriti (što je prema vihoriti), premda se u hrvatskim pravopisima kadšto »omaknu« i karijola (umj. kariola) i slične omaške.

50 U Akademijinoj Morfologiji (Babić et al. 1991a: 711) upravo se tako kaže – neki glagoli I. vrste u glagolskome pridjevu trpnome »infinitivnoj osnovi dodaju v«.


24

UMETANJE A

Alternacija

CC$ → CaC

Odnosno: U konsonantski skup koji ne može biti na kraju sloga umeće se a.

U kroatistici se nerijetko govori o »gubljenju nepostojanog a« u kosim padežima. Valjalo bi se osloboditi te

predodžbe jer riječ je o umetanju, ne ispadanju, kojim se umetanjem razbija konsonantski skup koji prema

hrvatskim fonetskim i fonotaktičkim pravilima ne može biti na kraju sloga.51 Kao i obično nije problem u kosim

padežima (G star.ca, D star.cu, I star.cem), nego upravo u nominativu (N *starc → sta.rac). Tako je onda lako

objasniti i zašto skupovi st št zd žd ne dobivaju sekundarno a – zato što oni (jedini) mogu biti na kraju sloga.52

Konteksti

1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije i ž. roda i-deklinacije

nokat (: nokta), hrbat (: hrpta), papar (: papra), vjetar (: vjetra), pedalj (: pedlja), obujam (: obujma), naramak (:

naramka), starac (: starca), pas (: psa), posao (: posla), kotao (: kotla), vidjelac (: vidioca), mislilac (: mislioca)

plijesan (: plijesni), misao (: misli), bojazan (: bojazni), zaravan (: zaravni)

Tako i posuđenice: ritam, metar, meštar, orkestar, realizam, Egipat, ali: subjekt, insekt, indeks, student, asistent,

recept, jogurt, afekt, prefiks, kaladont, herc, nerc, desk, biceps i sl.

Rijetko ili nikako: akcenat, elemenat, dijalekat, akat i sl.53

Imenice a- i i-deklinacije na st št zd žd ne umeću: most, grozd, kost.

Naglasni tip mùdrac ~ mudràca, odnosno imenice poput maslac, tjesnac, podlac, zdenčac, vjenčac, kovitlac

nemaju nepostojano a.

Sekundarno a kratko je, prema tomu a u naglasnome tipu jùnāk ~ junáka također nije nepostojano.

Dakako, u Gmn. sekundarno a produženo je (n�kātā, st� rācā).

51 Što je Silić dobro opisao – u smislu sinkronije – još g. 1969. (v. Silić 1968–1969).

52 O skupovima na kraju sloga – osobito onima u posuđenica – v. predavanje 08.

53 Gdjegdje je došlo do razlikovanja značenja, usp. akt ‘prikaz ljudskoga tijela’ ~ akat ‘spis, pisani dokument’, fakt ‘činjenica’ ~ fakat (prilog ili uzvik odobravanja).


25

2) Gmn. imenica m. i sr. roda a-deklinacije i ž. roda e-deklinacije

staraca, nokata, hrbata, pedalja, obujama, pasa, vidjelaca, mislilaca

jutara, stabala, stakala, vesala, dobara, ogledalaca, sunaca, žezala, vjedara, zala, jajaca, okaca, žumanaca

igara, ženidaba, narudžaba, bilježaka, crkava, četaka, mačaka, dasaka, pjesama, metala, smokava

Posuđenice u Gmn. uglavnom redovito (za razliku od Njd.): metara, realizama, subjekata, insekata, asistenata,

recepata, prefikasa.

Tako i u posuđenice e-deklinacije: katedara, regimenata, sorata, banaka.

Dakako, u Gmn. e-deklinacije mogući su različiti gramatički morfovi, pa umetanje a nije nužno, kadšto će biti

jako neobično: sabalja, majaka, ženaka, pokćeraka, tvrdaka.

Imenice e-deklinacije na st št zd žd ne umeću, npr. *zvjezada, *cesata (usp. Javljanje sa zagrebačkih cesata).

Ispred a zvučni se »vraća« (bilježaka, ne bilješaka), bezvučni ne (svjedodžaba, ne svjedočaba).

Imenice tipa himba »čuvaju« m (sonanti su također zvučni): himaba (ne hinaba, običnije himbi, himba).

3) Pojedine izvedenice od imenica sa suglasničkim skupom na kraju osnove

jutro ~ jutarnji, okno ~ okance, svjetlo ~ svjetalce, Bosna ~ bosanski, crkva ~ Podcrkavlje, Neretva ~ Poneretavlje

4) Njd. (i Ajd. za neživo) pridjeva m. roda

sladak (: slatka), kratak (: kratka), sav (: sva), sitan (: sitna), oštar (: oštra), mudar (: mudra), konačan (: konačna)

5) Gl. prid. rad. m. roda glagolâ I.2, I.3, I.4

rekao (rek-ø-ti ~ rek-ø-l-ø → rek-ø-/a/l-ø), pekao, tresao, grizao, crpao, grebao (usp. ž. i sr. rod: rekla, reklo)

N. B. U glagola V. nemamo sekundarno a, nego je ono a glagolsko: pitao, pitala, pitalo (pit-a-ti ~ pit-a-l-ø).

Napomene

U pojedinim kajkavskim imenima imamo sekundarno e:

Čakovec ~ Čakovca, Gubec ~ Gupca, Dubec ~ Dupca, Črnomerec ~ Črnomerca54

ali: Maček ~ Mačeka, Slaviček ~ Slavičeka, Brabec ~ Brabeca, Kovačec ~ Kovačeca55

54 Jezično »neasimilirani« štokavci u Zagrebu vele da žive u Dubecu i na Črnomerecu.

55 To ovisi i o tome kako govornik izgovara svoje ime, što vrijedi i za strance. Navodno je D. Demeter sebe izgovarao po hrvatsku, pa je onda i u tradiciji Demeter ~ Demetra. B. Šuleka naprotiv nikad nismo zvali Šulkom.


26

Takvo e pojavljuje se i u drugim slavenskim jezicima (slovenskome, ruskome, češkome, poljskome,

bugarskome, makedonskome), što onda utječe i na njihovu različitu prilagodbu u hrvatskome.56

Slično kao sekundarno a vlada se a koje se umeće na granici prijedloga ili prefiksa i korijena (osnove):

k + k g ka klupi, ka gradu, ali: k stolu, k roditeljima…

s + s š z ž sastaviti, saznati, sa strane, sa školom, sa zubima, sa žlicom, ali: sprijateljiti, s prijateljima …

Tako i sa mnom. Kadšto se kaže da je tako i u skupinama s + ps pš (sa psom, sa pšenicom).

Sekundarno a imamo i kod zamjeničkih enklitika: uza me, kroza me, preda se i sl.

Slično i u pojedinih glagola s početnim konsonantskim skupom: obamrijeti (~ obuzeti), odagnati (usp. odgurati) i sl.

56 Svaki se govornik hrvatskoga za sebe može upitati kako bi izgovorio G od slov. imena Kekec i Bedanec. Ili još bolje ako ime nije prezentno, ako nema tradiciju u hrvatskome, nego se u komunikaciji javi kao novina (slučajno npr. Dinamo igra protiv dotad nepoznata bugarskog kluba Ludogorec iz Razgrada).


27

VOKALIZACIJA L

Alternacija

l → o / __ $

Odnosno: Sonant l vokalizira se na kraju sloga u o; moglo bi se zapisati i ovako: l$ → o.

Konteksti

1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije

dio, anđeo, kotao, smisao, posao, veo… (usp. G dijela, anđela, kotla, smisla, posla, vela…)

2) Imenice na -(V)lac (osim u Njd. i Gmn.)

prevodilac ~ prevodioca ~ prevodiocu ~ Nmn. prevodioci ~ Gmn. prevodilaca, mislilac ~ mislioca ~ misliocu ~

mislioci ~ mislilaca, talac ~ taoca ~ taocu ~ taoci ~ talaca57

3) Njd. imenica ž. roda i-deklinacije

misao, pomisao, zamisao, pogibao ‘pogibelj’, izrastao ‘izraslina’

4) Ispred sufikasa -ba, -bina

seliti ~ seoba, dijeliti (děl-i-ti) ~ dioba (děl-b-a), moliti ~ móba ‘etnol. skupni rad na veliku poslu, npr. žetvi’ (←

mooba), naseliti ~ naseoba, naseobina

5) Gl. prid. rad. m. roda

čitao, htio, smio, umio, razumio, dijelio (usp. čitala, htjela, smjela, umjela, razumjela, dijelila)

6) Pridjevi m. roda

cio, mio (usp. cijela, mila)

57 Usp. i taokinja, sa sufiksom -kinja; ali: bijelac ~ bjelkinja.


28

Odstupanja i dvostrukosti

i) u imenica i pridjeva sa l na kraju dugoga sloga te u umanjenica na -ce (skupina VSC, dakle dug vokal):

bijel (usp. bio, Biograd), bol, bolnica, bolna (usp. dijal. bóna),58 č � lnī (usp. č � onī), rázdjēlnica (usp. diònica), jelka, general (usp. dijal. đenèrō ← đenerao),

�bālnī, stalni, sol, stol, stolnjak

Gjd. bijélca, p�lca, ználca, Gjd. žálca

djelce, odijelce, kandilce, ogledalce, krilce, ali: čelce i čeoce, grlce i groce, selce i seoce

ii) ponekad i u imenica sa l na kraju kratkoga sloga:

mòlba, žàlba, s�kol (usp. dijal. móba, s

�kō)

iii) neki pridjevi sa -ski:

anđeoski i anđelski, seoski i selski (ali: generalski, sokolski, đavolski…)

iv) imenice od prefiksalnih tvorenica glagola dijeliti:

odjel i odio, predjel i predio, razdjel i razdio

Napomena

Današnji sufiks -(V)ona -(V)onica (npr. u gostion/ic/a, blagovaon/ic/a, kupaon/ic/a, rađaon/ic/a, praon/ic/a)

također je rezultat vokalizacije l, usp. npr. slov. gostilna.

58 Ali usp. steona (krava): s-tel-n-a.


29

PRIJEGLAS

Prijeglas, ili metafonija, ili umlaut (njem. Umlaut, međunarodno prihvaćen termin), ili vokalska mutacija (engl.

vowel mutation) fonetski je uvjetovana alternacija vokala, točnije alternacija uvjetovana jednačenjem,

asimilacijom prema glasu ispred ili iza vokala.

Za razliku od prijevoja, ili apofonije, ili ablauta (njem. Ablaut), ili vokalske gradacije (v. predavanje 03), koji su

ie. jezici naslijedili iz prajezika, prijeglas se razvija u pojedinim ie. jezicima i ne utječe na promjenu značenja.

Prijeglas je čest u germanskim i keltskim jezicima (npr. irskome, velškome). U keltistici se za nj rabi i engl.

termin affection, a veoma bliska prijeglasu jest i vokalska harmonija (engl. vowel harmony).59

Usp. primjere prijeglasa u pluralu u njemačkome i engleskome uzrokovane vokalom u sufiksu: njem. Buch

‘knjiga’ ~ Bücher ‘knjige’, engl. mouse (← *mu� s) ‘miš’ ~ mice (← *my� s/iz/) ‘miševi’ (iz današnjeg oblika ne

vidi se da je prijeglas uvjetovan starim sufiksom -iz, koji je u međudobi otpao).

U hrvatskome ćemo kao prijeglas promatrati dvije promjene.

Alternacije

1) {o, e} → {e, u} / C+PAL+ __

Odnosno: Vokali o e u sufiksu smjenjuju se sa e u ako oblična osnova završava palatalom.60

2) ě → i / __ {a, e, o}

Odnosno: Jat se (ě, bio dvoglas ili ne, bio fonem ili ne) smjenjuje ispred a e o sa i.

Smjena (1) opisana je u hrvatskim gramatikama, smjena (2) veoma loše ili nikako. Metodološki problem sa

sinkronijskog gledišta u smjeni (1) može biti taj što mi pretpostavljamo da je o polazno. Smjenu (2) Jelaska (2004:

42) tumači nemogućnošću triftonga. Ako je tako, ako je ě diftong, onda u iznimci sjeo ipak imamo triftong.

Konteksti (1)

1) NAVIjd. imenica sr. roda

polje ~ poljem (: selo ~ selom), godište ~ godištem, Goražde ~ Goraždem

59 Prijeglas koji zahvaća više afikasa, osobito u aglutinativnim jezicima poput turskoga ili mađarskoga. Mnogo su rjeđi slučajevi da afiks uvjetuje vokalsko harmoniziranje korijena (Maddieson 2001: 544).

60 Pod palatalom tu se misli i na c j r št žd.


30

2) VIjd. te morfovi za »dugu« množinu imenica m. roda

muž ~ mužu ~ mužem (: brat ~ brate ~ bratom), konj ~ konju ~ konjem, dužd ~ dužde ~ duždem, Toni ~ Tonijem

muž ~ muževi (: stol ~ stolovi), prišt ~ prištevi, plašt ~ plaštevi, hrušt ~ hruštevi, dužd ~ duždevi

3) Vjd. ž. roda e-deklinacije imenica sa sufiksom -ica

učiteljica ~ učiteljice (: žena ~ ženo)

4) Pridjevski sufiks -ov-/-ev- te pridjevski i imenički sufiksi s tim formantom

-ov- : -ev- bratov, suprugov : mužev, stričev, očev

-ov-c- : -ev-c- tuđmanovac : pusićevac

-ov-n- : -ev-n-61 duhovan, bunovan, poslovan : duševan, muževan, kućevan

-ov-njak- : -ev-njak- strukovnjak, vidovnjak : daždevnjak

-ov-it- : -ev-it- glasovit, strelovit, redovit, silovit, vjetrovit, trnovit : grčevit, žuljevit, krševit, slojevit

-ov-sk-i : -ev-sk-i bogovski, snobovski, novakovski : kraljevski, nojevski, matoševski

-ov-štin-a : -ev-štin-a bratovština : radićevština

5) Glagolski sufiks -ova-/-eva- za VI. vrstu

prijatelj-eva-ti, bič-eva-ti, izvoj-eva-ti (: kup-ova-ti, lud-ova-ti, imen-ova-ti, trg-ova-ti)

6) GDALjd. zamjeničke i pridjevske oga-sklonidbe (uključujući komparativ i superlativ)

svježi ~ svježega (: plavi ~ plavoga), naš ~ našega, tvoj ~ tvojega

Konteksti (2)

smijati (← smě/j/ati), smijem (← smě/j/em, usp. imenicu smijeh), sijati (← sě/j/ati, usp. imenicu sjeme)

vidio (← viděo ← viděl), htio (← htěo ← htěl), bdio (← bděo ← bděl), donio (← doněo ← doněl)

dio (← děl), dioba (← dělba), vidioca (← vidělca, Njd. vidělac)

bio (← běl), cio (← cěl)

Usp. i nije (← ně + je) te povijesni razvoj deklinacije pridjeva, npr. nov-ě-i → noviji, mlad-ě-ih → mladih,

imperfekta, npr. plet-ě-ahъ → pletijah (v. npr. Brozović 1991: 440; Maretić 1899: passim).

61 Zanimljivo, u književan, književnik, književnost imamo -evan, -evnik, -evnost premda korijen nije palatalan (knjig-). Zašto ne knjigovan (usp. blagovati, blagovaonica)? Uopće, riječ je o rijetku slučaju – jorgovan je pozajmljenica, nema baš domaćih pridjeva s korijenom na g i sufiksom -ov-n-.


31

Odstupanja i dvostrukosti

i) Ijd. jedno- i dvosložnih imenica m. roda koje u slogu ispred gramatema imaju e (tumači se kao disimilacija):

kelj ~ keljom, hmelj ~ hmeljom, Beč ~ Bečom, zec ~ zecom, mjesec ~ mjesecom, padež ~ padežom

ali: učitelj ~ učiteljem, prijatelj ~ prijateljem (jer su trosložne ili i više od toga)

U imenica sr. roda pravilo vrijedi, usp. zelje ~ zeljem (*zeljom), naselje ~ naseljem (*naseljom).

ii) Ijd. m. roda i posvojni pridjev imenica na -ar:

ribarom/ribarem, ribarov/ribarev, zlatarom/zlatarem, zlatarov/zlatarev, carom/carem, carev (?carov)

Nekadašnja palatalnost r vidi se i u imenici more (*moro).

iii) imenice ž. roda e-deklinacije:

žena ~ V ženo ~ I ženom, a jednako tako i: duša ~ dušo ~ dušom, kuhinja ~ kuhinjom, sreća ~ srećom

Nekad davno prijeglas je obuhvaćao i e-deklinaciju, usp. naslov pjesme Zač mi tužiš, duše.

iv) složenice sa spojnikom -o-:

dušobrižnik, srednjovjekovlje, gornjogradski, noćobdija, prednjonepčani, trećoredac

Nije beziznimno: očevidan, trećerazredni, druželjubiv, smeđenarančast, mlađebrončanodobni (*mlađo-) i sl.

v) u posuđenicama:

bendžo ~ bendžom, mačo ~ mačom, gaučo ~ gaučom

Nije beziznimno: linč ~ linčem, ali u glagolu će biti linčovati, premda se čuje i linčevati.

Slično se koleba pravilo o disimilaciji u muzej ~ muzejem/muzejom (usp. i imenice tipa farizej, spondej i sl.)

vi) u stranim imenima (nije posve normirano, ali čini se da preteže):

George ~ Georgeom ~ Georgeov, Bush ~ Bushom ~ Bushov, Boccaccio ~ Boccacciom ~ Boccacciov

Slično je i s domaćim prezimenima, npr. Frangeš ~ Frangešov, Oremuš ~ Oremušov.


32

U imenima na i j smjena se provodi: Henry ~ Henryem, Hemingway ~ Hemingwayem.

vii) pojedini pridjevski sufiksi i izvedenice:

-ov- od biljaka:62 trešnjov, višnjov (usp. maslinov, lipov, šljivov, šljivovica, smokov, jabukovača, kruškovača)

-ov-it- mješovit, kišovit

viii) gl. prid. rad. od sjesti, -djeti (nadjeti, zapodjeti i sl.)63

sěd-ø-ti ~ sěo (sa dl → l, samo dijal. sio, v. predavanje 03, str. 18)

na-dě-ø-ti ~ napoděo

U pridjeva vreo (~ vreti), zreo (~ zreti) imamo smjenu ě//e (v. dalje, str. 34).

ix) pridjevski i zamjenički fleksijski sufiksi:

smeđ-e, smeđ-ega, smeđ-emu, svjež-e, svjež-ega, svjež-emu, luđ-e, luđ-ega, luđ-emu, najluđ-e, najluđ-ega, najuđ-

emu, koj-e, koj-ega, koj-emu, moj-e, moj-ega, moj-emu, naš-ega, naš-emu, č-ega, č-emu

Ovamo idu komparativ i superlativ, prilozi postali od pridjeva (usp. dobro ~ bolje, mnogo ~ više, brzo ~ brže) te

zamjenice (usp. k-oga ~ č-ega). Poznata iznimka bila bi zamjenica sav, sva, sve, u kojoj imamo nepalatalnu

osnovu i -e: sve, svega, svemu (razlozi su dijakronijski: zamjenica je postala metatezom pristupnih sonanta i

frikativa od staroga vs, vsja/vsa, vse, usp. stsl. vьsь, vьsê/vьsa, vьse). Među pridjevima pravilu nisu podvrgnuti

oni s korijenom na št, primjerice vješto, vještoga, vještomu (*vješte, *vještega, *vještemu), tašto, taštoga,

taštomu (*tašte, *taštega, *taštemu). Pokretni će se vokali, navesci, u Lsg. disimilirati, pa će se kod palatalnih

osnova izjednačiti s dativnima, primjerice od crveni imamo Dsg. crvenomu ~ Lsg. crvenome, ali od smeđi

imamo Dsg. smeđemu ~ Lsg. smeđemu (*smeđeme), tako i Lsg. svježemu (*svježeme), Lsg. većemu (*većeme),

Lsg. boljemu (*boljeme), Lsg. kojemu (*kojeme), Lsg. čemu (*čeme) i sl.

Napomena

Bilo pod utjecajem analogije bilo pod utjecajem povijesti jezika (kad su osnove doista mogle biti palatalne) u

razgovornome jeziku veoma često do preglašavanja o//e dolazi i ondje gdje mu nije mjesto. Ta pojava osobito se

tiče Ijd. i Nmn. imenica m. roda, odnosno sufikasa om em i ov ev.

62 Normativna nastojanja da -ov- (usp. npr. Babić 1986: 341–2) bude jedini sufiks za izvedenice od biljaka nisu posve prihvaćena. I praksa pokazuje drugačije, odnosno javljaju se oblici sa svim trima sufiksima (ov, ev, in), usp. npr. soja ~ sojin, buča ~ bučin, kamilica ~ kamiličin, trešnja ~ trešnjev, trešnjin, Trešnjevka, višnja ~ višnjev, višnjevača, višnjin, Višnjevac, jojoba ~ jojobov, jojobin, češnjak ~ češnjovka. Prije nekoliko godina o tome je u časopisu Jezik napisano nekoliko radova (S. Ham, Stj. Babić).

63 Oblici tipa djesti, nadsjesti sekundarni su, korijen je -dě-, ne -děd-.


33

Okvirno se može kazati ovako:

i) načelno, prema pravilu, o dolazi na nepalatalne osnove, e na palatalne:

grad ~ gradom ~ gradovi, stol ~ stolom ~ stolovi, sin ~ sinom ~ sinovi, bok ~ bokom ~ bokovi, bič ~ bičem ~

bičevi, noj ~ nojem ~ nojevi, malj ~ maljem ~ maljevi, panj ~ panjem ~ panjevi, koš ~ košem ~ koševi, puž ~

pužem ~ puževi, plašt ~ plaštem/plaštom ~ plaštevi, dažd ~ daždem ~ daždevi/daždovi

ii) e dolazi i na domaće osnove na c te u imenicama car i knez:

otac ~ ocem ~ očevi, zec ~ zecom (disimilacija) ~ zečevi, stric ~ stričevi, car ~ carevi, knez ~ kneževi/knezovi

ali: vitez ~ vitezovi, a žrec ‘vrač’ obično ima kratku množinu

Dočetno c r z (← dz) u tim riječima podrijetlom je palatalno (cь rь dzь) te se i danas uglavnom tako vlada.

iii) norma je vrlo nejednoznačna u tretmanu oblika imenica stranih osnova na c (pa i št žd):

plac ~ placom ~ placovi/placevi, šlic ~ šlicom ~ šlicovi/šlicevi, vic ~ vicom ~ vicovi/vicevi, blic ~ blicom/blicem

~ blicevi, špic ~ špicom ~ špicevi, sic ‘sjedalo’ ~ sicom ~ sicovi/sicevi, gušt ~ guštom ~ guštovi, dužd ~

duždom/duždem ~ duždovi/duždevi

Obično takvo e ne palatalizira osnovu, ali usp. princ ~ prinčevi, herc ~ hercom ~ hercovi/herčevi, sic ~ sičevi.

Osnove na ć prema pravilu: toć ‘umak’ ~ toćevi, sić ‘vjedro’ ~ sićevi.

iv) norma načelno ne prihvaća oblike sa e u imenica u kojih dočetno r podrijetlom nije palatalno te u imenica u

kojih dočetno t podrijetlom jest palatalno ili se tako vlada:

sir ~ sirom ~ sirovi, dar ~ darom ~ darovi, pir ~ pirom ~ pirovi, put ~ putom ~ putovi, kut ~ kutom ~ kutovi

v) norma načelno ne prihvaća »naknadno umekšavanje« osnova na s z t, bilo domaćih bilo stranih:

nos ~ nosom ~ nosovi, mraz ~ mrazom ~ mrazovi, mlaz ~ mlazom ~ mlazovi, kurs ~ kursom ~ kursovi, štos ~

štosom ~ štosovi, šos ~ šosom ~ šosovi, kros ~ krosom ~ krosovi, šut ~ šutom ~ šutovi

Pa ipak, u razgovornome jeziku više su nego česti sirevi, nosevi, mrazevi, šutevi, busevi (autobusi)…


34

SMJENA Ě//E

Alternacija

+Crě → +Cre

Odnosno: U kratkome slogu dugi se ě smjenjuje s kratkim e ako se u istome morfu (korijenskome) ispred njega

nalazi skup konsonanta (C) i r (koje se zbog konsonanta ispred sebe onda tradicionalno zove »pokriveno r«).

vrěme ~ vremena, strěla ~ strelica, grěšiti ~ greška, trězan ~ trezniji, brěg ~ brežuljak ~ bregovi, prěk ~ preči,

uvrěditi ~ uvreda, privrěditi ~ privreda, vrědan ~ vredniji, ždrěbe ~ ždrebad

Ako C ne pripada istomu morfu, odnosno ako je dio prefiksa, odnosno ako je riječ o C+rě, do smjene ne dolazi:

razrjeđivati (~ raz-rěd-i-ti), razrješavati (~ raz-rěš-i-iti), odrješit (od-rěš-it-ø)

Premda u okviru pravopisnih sporova uzdignuta na razinu skoro pa vrhunaravna kroatističkoga pitanja, promjena

nije ništa drugačija od svih drugih promjena u hrvatskome, s jednakom mjerom dosljednosti, kadšto i većom. Da

je tomu tako, pokazat će leksemi u kojima se ona dogodila u povijesti, u kojima ju više i ne primjećujemo, npr.

hren (~ psl. xrěnъ), mreža (~ stsl. mrěža), vreća (~ stsl. vrěšta), breme (~ stsl. brěmę), vreti (~ psl. vьrěti), zreti

‘sazrijevati’ (~ psl. zьrěti), zreti ‘gledati’ (~ psl. zьrěti), prefiks pre- (~ stsl. prě-), ili npr. suvremeni hrv. odnosi

oblika s dugim i onih s kratkim korijenskim slogom, poput srijeda ~ sredina, posred, srednji.

Iznimaka – u smislu da ju neki govornici u pojedinim oblicima pojedinih leksema ne provode – ima, ali ni po

tome se ona ne razlikuje od drugih promjena (usp. iznimke u sibilarizaciji, kod koje je pravilâ daleko manje

negoli iznimaka, v. predavanje 03). Jedini leksem u kojemu se ona u hrv. doista nikad ne provodi jest ogrjev.

U kojoj je mjeri ona pravopisno pitanje? – Ni u najmanjoj. Kao što pravopisno pitanje nije je li lokativ Požegi ili

Požezi, Šri Lanki ili Šri Lanci, tako to nije ni je li strelica ili strjelica. Tko govori Požegi ili Šri Lanki piše g ili k,

tko govori Požezi ili Šri Lanci piše z ili c, tko govori strelica, piše strelica, tko govori strjelica, piše strjelica. Za

razliku od toga [slatka] svi govornici hrvatskoga izgovaraju kao [patka], ali na pravopisu je da odluči hoće li se

taj oblik pisati slatka ili sladka (pa onda pravopis zovemo fonološkim ili morfološkim, odnosno »korijenskim«).

Nekoliko pitanja s tim u vezi: Pojedini govornici govore grješka, zaprjeka, uvrjeda, ali ne govore privrjeda.

Treba li onda i HEP biti Hrvatska elektroprivrjeda? I što u vezi sa svime time ima kazati hrvatska ortoepska

norma (dakle ne ortografska, nego ortoepska), ako takvo što postoji? Drugim riječima, ima li ona išta kazati ili

svi govornici mogu govoriti onako kako su čuli doma ili kako misle da bi trebalo govoriti? Ako je tako, čemu

onda standardni jezik? A sve da standard ili eksplicitna ortoepska norma (koje nema) i propišu da od sutra svi

moramo govoriti preprjeka (možda i prjeprjeka), tko bi to »poslušao«?

Kao i inače, pitanje je u velikoj mjeri i kvantitativno: Koliko i kojih govornika hrvatskoga mora govoriti

brjegovi, grješka, zaprjeka, sprječavati da bi norma kazala da bi tako trebali govoriti svi?


1

MORFONOLOGIJA II

Slijedi opis alternacija do kojih dolazi u posve određenim morfološkim – fleksijskim i

derivacijskim – kontekstima. S njima u vezi nekoliko napomena: prvo, u takvih su promjena

morfološki konteksti jednako važni kao što su i formulacije promjena (drugačije rečeno,

hrvatska sibilarizacija nije tek »k g h ispred i prelazi u c z s«, nego je »k g h ispred i prelazi u

c z s u tim i tim morfološkim kontekstima«1); drugo, hrvatske gramatike morfološke kontekste

o kojima je riječ ni izdaleka nisu sve popisale (općenito, morfonologija u hrvatskim

gramatikama zauzima malo vlastita prostora, ali su zato opisi morfologije izrazito opterećeni

morfonološkim podacima); treće, u onome što je popisano ima nedosljednosti i nepotpunosti,

što nerijetko proizlazi iz puke terminološke neraščišćenosti, osobito u vezi s time što

palatalizacija jest općenito i načelno, a što palatalizacijom zovemo u hrvatskome (ukratko,

ono što u hrvatskome zovemo palatalizacijom, sibilarizacijom i jotacijom, općenito govoreći

tek su podvrste palatalizacije uzete u širem i općenitom smislu, v. dalje); četvrto, pri opisu

promjena kadšto nije lako razdvojiti dijakroniju i sinkroniju; peto, budući da oko morfske

raščlambe – utvrđivanja morfskih šavova – ne postoji uvijek sloga, neće uvijek biti sloge ni

oko toga gdje i do kakve promjene dolazi; šesto, do najvećega dijela promjena o kojima će

dalje biti govora dolazi na šavu R+S (palatalizacija, sibilarizacije, najveći dio jotacija,

promjene u I. i II. gl. vrsti), samo do prijevoja dolazi unutar R.

Sve u svemu i ohrabrujuće – hrvatsku filologiju u morfonologiji čeka velik posao. Ovdje je

donesen pokušaj nacrta onoga kako bi opis takvih hrvatskih alternacija mogao izgledati.

1 A oni se dadu prebrojiti na prste jedne i pol ruke, v. dalje. Po tome se takve promjene izrazito razlikuju od onih koje smo dosad opisivali, primjerice jednačenja po zvučnosti, koje se odvija uvijek, svagda i u svim kontekstima.


2

PALATALIZACIJA

Palatalizaciju ćemo promatrati kao smjenu glasova k g h c z sa č ž š č ž ispred vokala (ne samo e) i ispred konsonanata

k n t (što tradicionalno u nas ili nije opisano ili je zanemareno). Razlika prema jotaciji – zvuči jednostavno, ali nije –

jest ta što pri palatalizaciji – kako ćemu ju ovdje razumjeti – nemamo posla s glasom j (nepostojanje j u sufiksu ključan

je test za palatalizaciju). Budući da je rezultat palatalizacije i jotacije isti, a da nismo uvijek načistu s raščlambom na

morfove, tumačenja će se nužno razlikovati. Npr. je li u nožurina, djevojčura sufiks -ur- ili -jur-? – Prema bradurina,

travurina, gadura zaključujemo da je -ur- jer bi inače bilo brađurina, travljurina, gađura. Kadšto međutim neće biti

lako odrezati. Usp. npr. ljepuškast i debeljuškast – tu očito imamo i -uš- i -juš- (jer nije *ljepljuškast). Problemi osobito

dolaze do izražaja kad se uzme u obzir motivacija pojedinih izvedenica – je li što izvedeno od čega ili nije.

Alternacije

1) {k, g, h, c, z} → {č, ž, š, č, ž} / __ {e, i, a, u}

pečeš, možeš, vršeš, očevi, kamiličin, viteže, pješčani, srčan, vjenčac, nožurina, dječurlija

Dopuna: {sk, zg} → {št/šč, žd/ž�} / __ {i, a, u}

koska ~ koščica, koštica, ljuska ~ ljuštiti ~ ljuštura, mozak ~ moždani, moždina, mazga ~ maždica

2) {k, g, h, c, z} → {č, ž, š, č, ž } / __ {k, n, t}

ruk-a ~ ručka, raz-nog-k-a → raznoška, obě-ruk-ke → objeručke, slug-kinja → skuškinja, Viking ~ Vikinškinja,

kvoc-a-ti ~ kvočka, junak ~ junački, vrag ~ vraški, siromah ~ siromaški, Čeh ~ češki, Pariz ~ pariški

pjesnik ~ pjesništvo, drug ~ društvo, siromah ~ siromaštvo, kukavica ~ kukavištvo, vitez ~ viteštvo

ruka ~ ručni, krug ~ kružni, kruh ~ krušni, lice ~ lični, ali: mlaz ~ mlazni, veza ~ vezni2

Pravilu (2) moglo bi se još dodati i c; naime ne pretpostavljamo da je umetnuto a to koje palatalizira (npr. noga ~

tronožac, kruh ~ krušac), nego da je to – gledamo li genitivnu osnovu – upravo c (usp. tronog-c-a, kruh-c-a).

Isto kod npr. vrh ~ vršak, letimice ~ letimičan prema k n (usp. vrh-k-a, letimic-n-a), ne prema umetnutom a.3

Objašnjenje za pjesnički (pjesnik + -/s/ki), pjesništvo (pjesnik + -/s/tvo), mnoštvo (mnog- + -/s/tvo), praški (Prag-

+ -/s/ki), rački (Rac + -/s/ki), pariški (Pariz + -/s/ki), kolovoški (kolovoz + -/s/ki) v. i u predavanju 02 (str. 7).

2 Drugim riječima, z se ispred n ne palatalizira.

3 Takav pogled na stvari nije tradicionalan, ali s dijakronijom nije u neskladu ništa manje od onoga koji bi smatrao da je umetnuto a to koje palatalizira. Pitanje je međutim gdje je onda kraj – treba li onda i za narudžba (na-ruk-b-a) pretpostavljati palatalizaciju k → č / __ b ili je narudžba ipak prema naručiti? Kako god odlučimo, na jednoj strani dobivamo, na drugoj gubimo.


3

Konteksti

1) Glagoli I.4: prezent (-ē-), aorist 2/3. l. jd. (-e-), gl. prid. trp. (-e-n-)

možeš, vršem, rečem, tečem; pomože, ovrše, reče, diže; ispeče, ovršen, vučen, pečen

Da je riječ o palatalizaciji, vidi se po 3. l. mn. pz. (mogu, peku, vrhu, a ne *možu…). Po tome se glagoli I. vrste

razlikuju od V.2 (vikati ~ viču, plakati ~ plaču, lagati ~ lažu, jahati ~ jašu, kihati ~ kišu, potjecati ~ potječu).

Tako i u imperfektu (-āh-):4

vući (vuk-ø-ti) ~ vučah, peći (pek-ø-ti) ~ pečah

2) Glagoli III.2: infinitiv, prezent

jačati (: jek-a) ~ ječim

Ti glagoli inače se ne opisuju palatalizacijom, premda to dijakronijski jest tako: *jek-ē-ti → *jek-ě-ti →

palatalizacija → *ječ-ě-ti → progresivni prijeglas ě//a → ječ-a-ti ~ ječ-i-m.

Takvi su npr. bježati (: bijeg, odnosno běg) ~ bježim, klečati (: kleknuti) ~ klečim, kričati (: krik) ~ kričim,

pljuštati (: pljus/a/k, pljuska) ~ pljuštim, prštati (: prskati) ~ prštim, zviždati ~ zviždim i sl.

Sinkronijski bi se moglo pretpostaviti da palataliziraju i a i i.

3) Glagoli IV.: infinitiv (-i-), prezent (-ī-)

množiti ~ množim, skočiti, mučiti, zračiti, služiti, osnažiti, sušiti, lisičiti, kolčiti, ljuštiti, smožditi

U glagola IV. vrste gl. prid. trp. ima -je-n- (baciti ~ bačen, voziti ~ vožen), pa bi onda i množiti ~ množen bila jotacija.5

U umoriti ~ umoren, bodriti ~ bodren i sl. pretpostavljamo da j ispada iza r. Tako onda i aor. i ipf.

Isto možemo pretpostaviti za glagole III. vrste, usp. npr. pregorjeti (pre-gor-ě-ti) ~ pre-gor-je-n-ø → pregoren.

4) Vjd. imenica m. roda a-deklinacije (-e)

striče, junače, vojniče, druže, Bože, duše, viteže, kneže

4 Naravno, ako je sufiks -ijāh-, onda dolazi do sibilarizacije: vucijah, pecijah. Napomena: U glagola vrste I.4 izlučujemo imperfekatski morf -āh- (tako npr. Barić et al. 1995: § 654; Težak – Babić 2007: § 1090), ne -jāh- (kako je u Silić – Pranjković 2005: § 261). Povijesni razvoj v. u Matasović (2008: § 336). Time smo glagolsku vrstu I. posve oslobodili jotacije, u njoj dolazi samo do palatalizacije i sibilarizacije.

5 Gramatike se ne bi s time složile.


4

5) »Duga« množina (-ev-) imenica tipa otac, stric, zec, knez

očevi, stričevi, zečevi, kneževi, ali: vitezovi

6) Množina imenica oko, uho i-deklinacije te množinski oblici u s-deklinaciji imenice uho

oči, očiju, očima, uši, ušiju, ušima, ušesa (uh-es-a), ušesā, ušesima

7) Imenički sufiksi

-ac-ø zdenčac, vjenčac

-an-ik-ø zupčanik, pješčanik

-ar-ø stočar, knjižar, mjesečar, klobučar, lončar, rogožar (ali: pekar, tokar, slikar, bankar, kuhar…)

-arij-a lončarija

-c-ø tronožac, glušac (ali: tukac)

-e-ø 6 deminutivno: momče, lisiče, pače

-enj-e gl. im. od glagola I.4: vučenje, pečenje

-er-ø stožer7

-er-d-a ručerda

-et-in-a uličetina, ručetina

-ev-ić-ø stričević

-ev-in-a očevina, stečevina

-ic-a ručica, nožica, mušica, kvržica, božica, uličica, zečica, daščica (ali: bakica, ulizica, kolegica…)

-ić-ø vražić, vučić, lončić

-ij-a hajdučija

-ik-ø jošik (ali: brezik)

-ik-a srčika, vršika

-in-a množina, junačina, količina, južina, brežina, kračina, gorčina, moždina (ali: nekolicina)

-injak-ø pačinjak, guščinjak

-išt-e proročište, pribježište (ali: sjecište, stjecište)

-iv-o sječivo (ali: pecivo)

-(a)k-ø8 oblačak, tračak, sniježak, vršak, grašak, parožak (pa-rog-k-ø)

-k-a ruka ~ ručka, znak ~ značka, noga ~ raznoška, kvocati ~ kvočka, uho ~ uška, bjelouška

-kinj-a9 sluškinja, Korenica ~ Koreničkinja, Viking ~ Vikinškinja, viteškinja, antropološkinja

-nik-ø supružnik, ručnik, količnik, prašnik

6 Dvojba: Odnos sufikasa -če-ø i -e-ø, tip magarče i magare. Odnosno, je li momak momk-če-ø ili momk-e-ø?

7 Prema stog. Druga riječ s tim sufiksom jest pleter (: plesti, plet-ø-ti), koja pokazuje da nije jotacija (*plećer).

8 Deminutivno -k-! Usp. -jak- u Jotaciji.

9 V. i Babić (1986: § 894ff).


5

-(s)tv-o pjesništvo, društvo, mnoštvo

-(š)tin-a Požeština, siromaština

-ulj(a)k-ø brežuljak, čovječuljak

-ur-a djevojčura

-ur-d-a nožurda

-ur-in-a nožurina, ptičurina, daščurina

-ur-lij-a dječurlija

8) Pridjevski sufiksi

-an-i10 pješčani, srčani, daščani, trščani, sunčani, moždani

-av-ø samo kod c: tričav, iskričav, bubuljičav

-ev-ø samo kod c: stričev, sunčev, mjesečev, te u knežev

-in-ø samo kod c: kamiličin, Daničin, u novije doba bančin (bančini krediti)

-it-ø očit, naočit, vječit, različit

-k-ø težak (ali: prhak, blizak, mrzak, sklizak)11

-n-ø snažan, prašan, grešan, mučan, nepresušan, nepomičan, mozaičan, tragičan

-n-i knjižni, bračni, krušni, južni, bubrežni, jabučni, ušni, električni, bibliotečni

-(s)k-i junak ~ junački, vrag ~ vraški, siromah ~ siromaški, bolnica ~ bolnički, Rac ~ rački

U književan, književnik, književnost imamo neočekivano -evan, -evnik, -evnost (a ne -ovan…) i palatalizaciju g.

9) Priložni sufiksi

-ice malčice (: malko), ničice (: nice, niknuti)

-ke objeručke (obě-ruk-ke), natraške (na-trag-ke), četveronoške (četver-o-nog-ke), potrbuške (po-trbuh-ke)

Odstupanja

i) neke posuđenice i izvedenice od njih: kolegica, antikni, barokni (*baročni), analogni, groteskni

ii) hipokoristici i pridjevi od hipokoristika: bakica, mačkica, buhica, bakin, zekin, Lucin

Napomena

10 J. Silić (Silić – Pranjković 2005: 175) piše da je tu sufiks -jani, dakle jotacija. Tako se međutim ne može objasniti zvjezdani (*zvježđani), žljezdani.

11 Nije sigurno da ima drugih potvrda osim težak (teg-k-ø, usp. u-teg-ø → uteg, s-teg-nu-ti → stegnuti, teg-in-a → težina, teg-i-ti → težiti), premda ćemo u Babića (1986: 442) naći nejačak, veličak, količak, toličak. Naime nije sigurno da su to sinkronijski isti sufiksi; -k- u težak ono je koje se pri komparaciji nerijeko gubi, ono koje imamo u plitak, gladak, sladak i sl.


6

Imperfektnim i aoristnim gramatemima smatraju se u hrv. gramatici h še še smo ste hu te h ø ø smo ste še. Kad bi

se h smatralo dijelom glagolskoga sufiksa,12 moglo bi se govoriti o palatalizaciji h:

pz. ipf. aor.

gled-a-m gled-a-mo gled-ah-ø gled-ah-mo u-gled-ah-ø u-gled-ah-mo

gled-a-š gled-a-te gled-ah-e gled-ah-te u-gled-a-ø u-gled-ah-te

gled-a-ø gled-a-u gled-ah-e gled-ah-u u-gled-a-ø u-gled-ah-e

Prednost bi takve raščlambe bio bi paralelizam ličnih gramatema s prezentskima (mo te u), barem u pluralu; nije

nevažno da analiza ne bi odudarala od duboke dijakronije (iskonski riječ je o VsV → VhV).13

Nedostatak je potreba za uspostavnom novoga pravila za h → s: hmo → smo, hte → ste. Suvremenih pokušaja

da se kao imperfektni i aoristni sufiks uzimaju -as- -os- -ěs-, čini se, nema.

Posebno je pitanje segmentacija 2. i 3. l. jd. aorista: uobičajeno u-gled-a-ø, pa onda i rek-e-ø, ili neuobičajeno

rek-ø-e, čime bismo dobili paralelizam s ličnim gramatemima jednine imperfekta (ø e e).

12 Pokušaja takve analize bilo je (v. Jelaska 1991; Kačić 1994).

13 Pravilo ruki u psl. (s → h / {r, u, k, i} __ V), kojega se rezultat analogijom proširio na sve aoriste (v. npr. Mihaljević 2002: 125ff). Promjena se datira o. 500–400. g. pr. Kr., u vrijeme odjeljivanja slav. i balt. jezika.


7

SIBILARIZACIJA

Sibilarizacija je kao i jotacija (v. dalje) u širem smislu podvrsta palatalizacije. Ne zato što bi c z s bili palatali,

nego zato što je palatalizacija u širem smislu svako oprednjenje glasova, pomicanje njihove artikulacije prema

nepcu, što slušno raspoznajemo kao njihovo umekšavanje. No ako palatalizacijom u hrvatskome zovemo

promjenu koju smo maločas opisali, onda je razlika jasnija – sibilarizacija je u hrvatskome ona promjena pri

kojoj se velari mijenjaju u sibilante (o glasovima i njihovim nazivima v. predavanje 04a).

Alternacija

{k, g, h} → {c, z, s} / __ i

ruka ~ ruci, junak ~ junaci, noga ~ nozi, monah ~ monasi

Odnosno: Velari k g h ispred prednjega vokala i smjenjuju se sa sibilantima c z s.

Konteksti

1) NDVLImn. imenica m. roda a-deklinacije (-i, -ima)

junaci, junacima, vuci, vucima, razlozi, razlozima, monasi, monasima, orasi, orasima

2) DLjd. imenica ž. roda e-deklinacije (-i)

majci, ruci, nozi, svrsi

3) Glagoli I.4: imperativ (-i-), imperfekt (-ijā-)14

reći ~ reci ~ recimo ~ recite, vući ~ vuci, vrći (vrh-ø-ti ‘vršiti žito’) ~ vrsi, vrći (vrg-ø-ti ‘staviti’) ~ vrzi, pomoći

(po-mog-ø-ti) ~ pomozi,15 vucijah, pecijah, vrsijah

4) Imenički sufiksi (pojedini leksemi)16

14 Tako i u imperativnim složenicama: vucibatina, sjecikesa, strizibuba, ali u užgi- ostaje g (Babić 1986: 326).

15 Maretić (1899: 240) piše da od ožeći, strići imamo zapravo »nepravilne« imperative – ožeži, striži (umjesto ožezi, strizi). Zašto ne bismo imali pravilne? – Dijalektalno se u hrv. najnormalnije od vrći ‘staviti’ govori imperativ vrzi.

16 Počesto u pojedinim leksemima sibilarizacija, a u ostalima palatalizacija.


8

-in-a nekolicina (ali: količina, množina…)

-išt-e sjecište (ali: proročište, utočište)

-iv-o pecivo (ali: sječivo)

-iz(a)m-ø katolicizam, skepticizam17


-iv- neizreciv, neporeciv18

6) Nije uobičajeno, ali kao sibilarizacija mogle bi se sinkrono tumačiti i smjene k ispred k n, poput:19

ovolik ~ ovolicki ~ ovolicni, tolik ~ tolicki ~ tolicni

Odstupanja i dvostrukosti (1)20

i) imenice sa završnim skupovima -ck -čk -ćk -đk: natucak ~ natucki, dečki, mački/mačci, omećki/omećci

Tako i imena: Srećko ~ Srećki.21

ii) jednosložne posuđenice: Bask ~ Baski, bronh ~ bronhi

iii) toponimi s neštokavskih područja: Debeljaki, Piceki, Čehi, Novaki

Ali etnonimi: Česi, Slovaci.

iv) neke tuđice i/ili posuđenice: flamingi i flaminzi

Odstupanja i dvostrukosti (2)

i) neke imenice s osnovom na jedan konsonant: deka ~ deki, kuka ~ kuki, kolega ~ kolegi, psiha ~ psihi, zaliha ~ zalihi

ii) imenice odmila: baka ~ baki, seka ~ seki, zeko ~ zeki, striko ~ striki

iii) imenice na -cka -čka -ćka -ska -tka -sha -zga: kocka ~ kocki, mačka ~ mački, voćka ~ voćki, patka ~ patki,

zagonetka ~ zagonetki, tvrtka ~ tvrtki, pasha ~ pashi, mazga ~ mazgi

Ali i: pljusci, tvr(t)ci…

iv) neke imenice koje se dočinju sa -ska -ška -tka -vka: guski i gusci, humoreski i humoresci, puški i pušci, travki i travci

v) imenice sa sufiksom -k-a kojima osnova završava na sonant: crnki, čakavki, intelektualki, agronomki

vi) imena i prezimena: Jasenka ~ Jasenki, Micika ~ Miciki, Đuka ~ Đuki, Luka ~ Luki

17 Uglavnom kod k (usp. anarhizam), kod izvedenica od imena ni kod k (usp. petrarkizam, kafkizam, trockizam).

18 U glagola I.4, uz koje dolazi i sufiks -ljiv (istegljiv ili istežljiv, dostigljiv ili distižljiv).

19 O mogućim sibilarizacijama ispred k (npr. sjeckati) v. i predavanje 02 (str. 12).

20 Kako se navode u gramatikama, ne mora uvijek biti tako. Općenito, sibilarizacija je takva promjena u kojoj je više iznimaka nego pravila, a gramatike upravo uživaju u njihovu popisivanju i opisivanju.

21 Pokazuje dokle gramatike idu – tko je ikad upotrijebio množinu od Srećko?


9

vii) zemljopisna imena ovisno o tradiciji i navikama: Krka ~ Krki, Meka ~ Meki, Kartaga ~ Kartagi, Lika ~ Liki i

Lici, Požega ~ Požegi i Požezi

Ali samo: Africi, Americi, Rijeci…

viii) zemljopisna imena na -ska -ška: Aljaski i Aljasci, Baški i Bašci, Gradiški i Gradišci


10

DRUGA SIBILARIZACIJA

Povijesno, riječ je o promjeni starijoj (!) od prve sibilarizacije, i to progresivnoj. Promjena je neko vrijeme

nestala iz hrvatskih gramatika kao dijakronijska. »Oživljena« je u Silić – Pranjković (2005).

Ponajviše se tiče glagola V.I i V.2 koji stoje prema glagolima I.4 i II. s korijenom na velar.

Alternacija

{k, g, h} → {c, z, s} / {i, e, ě, u, r�} __ a

Odnosno: Velari k g h između i e ě u r� i vokala a smjenjuju se sa sibilantima c z s.

Konteksti

reći (rek-ø-ti) : ricati (rik-a-ti) ~ ričem

peći (pek-ø-ti) : picati (pik-a-ti) ~ picam/pičem (ili pěcati ~ pěcam, dijal. npr. o rakiji)

nići (nik-ø-ti) : nicati (nik-a-ti) ~ ničem

taći (tak-ø-ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tičem

taknuti (tak-nu-ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tičem

kliknuti (klik-nu-ti) : klicati (klik-a-ti) ~ kličem

maknuti (mak-nu-ti) : micati (mik-a-ti) ~ mičem

dići (dig-ø-ti) : dizati (dig-a-ti) ~ dižem

užeći (u-žeg-ø-ti) : užizati (u-žig-a-ti) ~ užižem

udahnuti (u-dah-nu-ti) : udisati (u-dih-a-ti) ~ dišem

pregnuti (preg-nu-ti) : prezati (preg-a-ti) ~ prežem

stegnuti (s-teg-nu-ti) : stezati (s-teg-a-ti) ~ stežem

kleknuti (klek-nu-ti) : klecati (klek-a-ti) ~ klecam

presjeći (pre-sěk-ø-ti) : presijecati (pre-sěk-a-ti) ~ presijecam

preteći (pre-tek-ø-ti) : pretjecati (pre-těk-a-ti) ~ pretječem

tuknuti (tuk-nu-ti) : tucati (tuk-a-ti) ~ tucam

puknuti (puk-nu-ti) : pucati (puk-a-ti) ~ pucam

muknuti (muk-nu-ti) : mucati (muc-a-ti) ~ mucam

vući (vuk-ø-ti) : vucarati (vuc-ara-ti) ~ vucaram

trgnuti (trg-nu-ti) : trzati (trg-a-ti) ~ trzam


11

Napomena

Promjena je vrlo ograničena, zapravo se dadu pobrojiti glagoli u kojima do nje dolazi, usp. npr. bez promjene:

leći (leg-ø-ti) : lijegati (*lijezati), viknuti : vikati (*vicati)

premda s druge strane imamo korak ~ koračati i obilježeno (»pjesnički«) koracati.

U pojedinim neglagolskim leksemima nalazimo alternacije koje bi se mogle podvesti pod drugu sibilarizaciju,

npr. u peći (pek-ø-ti) ~ pecara ‘zgrada u kojoj se peče, npr. rakija, ražanj’ (u pekara smjene nema).

Dijakronijski, mnogošta je u hrvatskome rezultat progresivne sibilarizacije (npr. c-ovi u sufiksima -c, -ce, -īc, -

ica, kao u starac, sr(d)ce, vjetric, djevica, ili u leksemima mjesec, z(aj)ec, knez, vitez, v. npr. Jurišić 1992 [1944]:

28–32; Mihaljević 2002: 162–166), ali sinkronijski dostaje da ju prepoznamo u navedenih glagola, za koje i u

sinkronome stanju lako nalazimo usporednice s kojima ih možemo staviti u opreku.


12

JOTACIJA

Jotacija – kako ćemo ju ovdje razumjeti, a to je nešto šire no što se tradicionalno u nas čini – složena je fonetska,

fonološka i morfonološka promjena. Evo kako: Prvo, jotacijom ćemo smatrati svaku onu promjenu koja je

uzrokovana glasom j (jota, prema grč. i). Time ćemo ju ujedno razlikovati od palatalizacije jer u širem smislu i

jotacija je palatalizacija – posljedica joj je umekšavanje prethodnoga glasa, nastanak palatala ili palataliziranih

glasova (v. npr. Bhat 1978). S tim u vezi valja imati na pameti da se različiti hrv. j-ovi, odnosno j-ovi iz različitih

sufikasa vladaju jako različito (primjere v. dalje). Drugo, promjene uzrokovane glasom j u hrvatskome zapravo su

raznorodne: tu ima fuzije (jak ~ jači, mlad ~ mlađi), asimilacije (bog ~ božji, vuk ~ vučji), epenteze (glup ~ gluplji,

grob ~ groblje) (o terminima v. predavanje 02). Treće, fuzijske jotacije ima i na morfskim šavovima (R+S), ali ima

je i u korijenu (uzrokovana sa ě, npr. koljeno, ljeto, ljepota, mlijeko izg. [mĺéko], slijepac izg. [sĺépac], snijeg izg.

[sń�g]) te u posuđenicama (injekcija izg. [ińèkcija], bombonijera izg. [bombońéra]), po čemu se ona razlikuje od

onoga što u hrv. zovemo palatalizacijom (do čega dolazi samo na morfskim junkturama, upravo na spoju R+S).

Alternacije

1) {k, g, h, c, z, s, t, d, l, n}j → {č, ž, š, č, ž, š, ć, � , ĺ, ń}

skačem (: skak-a-ti), pomažem (: po-mag-a-ti), mašem (: mah-a-ti), plaća (: platiti), Brođanin (: Brod), gonjenje

(: gon-i-ti), zamoljen (: zamoliti), mičem (: mic-a-ti), orošen (: o-ros-i-ti)

2) {p, b, m, v, f}j → {pĺ, bĺ, mĺ, vĺ, fĺ}

gluplji (: glup), groblje, osamljen (: o-sam-i-ti), kravlji (: krav-a), zašarafljen (: za-šaraf-i-ti), Vakufljanin

Tradicionalno se »zaboravlja« da je promjeni (2) podložno i f, odnosno svih pet hrvatskih labijala (tri bilabijala i

dva labio-dentala). Stoga bi formulacija mogla biti ovakva: C+LAB j → C+LAB ĺ.

3) {k, g, h, c}j → {čj, žj, šj, čj}

čovječji, vražji, božji, ovčji, bodbrežje, orašje, naličje, vučjak

Glasovi s z ne podliježu promjeni (3): pas ~ pasji, koza ~ kozji, prsa ~ poprsje, gus(ka) ~ gusji, klas ~ klasje,

rogoz ~ rogozje, glas ~ suglasje, voz ~ podvozje, breza ~ brezje, vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.

Dupuna: {st, št, sk, sl, sn, zd, zg, zn}j → {št/šć, št/šć, šč/šć/ščj/št, šĺ, šń, žd/ž� , žd/ž�/ž

�j, žń}


13

koristiti ~ korišten, lijeska ~ liješće, Sisak ~ Siščanin, guska ~ guščji, iskati ~ ištem/išćem, zamisliti ~ zamišljen,

kasniti ~ kašnjenje, grozd ~ grožđe, mlazni ~ mlažnjak, dažditi ~ dažđenje, mazga ~ maždžji

Dopuna se tradicionalno tretira kao »spoj« jotacije i jednačenja po mjestu tvorbe, ali opis sa skupovima (J. Silić

rekao bi – morfonima) korektniji je jer: prvo, podrazumijeva da alternira čitav morf, a ne samo pojedini fon

unutar njega; drugo, lakše objašnjava razliku između ražalost(iti) ~ ražalošćen, ostrast(iti) ~ ostrašćen s jedne te

oprost(iti) ~ oprošten, korist(iti) ~ korišten s druge strane (zašto nije *oprošćen, *korišćen).

Dopuni bi se dali pribrojiti još neki skupovi, ali oni su ili jako rijetki (npr. šk u Baška ~ baščanski/bašćanski), ili

nepotvrđeni (npr. zl, koje bi moglo biti u pretpostavljenome Tuzla ~ Tužljanin).

Posebno bi se pravilo moglo onda utvrditi i za skup ht u drht(-a-ti) + -je-m → dršćem.

Konteksti

1) Glagoli I.5 i I.6 s prezentskim korijenom na l n: prezent (-jē-)

žeti ~ žanjem/žnjem, peti/penjati ~ penjem, mljeti ~ meljem, klati ~ koljem, slati ~ šaljem/šljem

J. Silić (Silić – Pranjković 2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa su mu korijeni: žanj-,

melj-, kolj-, šalj-. Drugim riječima, ne pretpostavlja jotaciju.

2) Glagoli III.1: s korijenom na l n u infinitivu (-ě-), svi u gl. prid. trp. (-je-n-ø)

voljeti, boljeti, željeti, crnjeti, ?veljeti (prezent: velim), ali: plavjeti, vidjeti, letjeti, kipjeti, visjeti, živjeti, žudjeti

voljen, željen, žuđen, zacrnjen, viđen, doživljen, povišen

Drugim riječima, i jat u hrvatskome jotira, ali samo l n: *viđeti, *lećeti, *lebđeti, *življeti.

3) Glagoli IV.: imperfekt (-jāh-), gl. prid. trp. (-je-n-ø)

moliti ~ moljah ~ moljen, misliti ~ mišljah ~ mišljen, pamtiti ~ pamćah ~ pamćen, broditi ~ brođah ~ brođen, javiti

~ javljah ~ javljen, brazditi ~ bražđah ~ bražđen, globiti ~ globljah ~ globljen, zarobiti ~ zarobljen, izvaditi ~

izvađen, razmaziti ~ razmažen, nositi ~ nošen, isprositi ~ isprošen, baciti ~ bačen, voziti ~ vožah ~ vožen

Problem: Glagoli s korijenom na k g h. U gl. prid. trp. također jotacija (u infinitivu i prezentu palatalizacija), jer

IV. vrsta ima trp. prid. na -je-n- (može se tumačiti bilo korijenom na k g h bilo gubljenjem j iza č, ž, š): mučiti ~

mučen, množiti ~ množen, okružiti ~ okružen, rastočiti ~ rastočen, svršiti ~ svršen.

Iza palatala i r pretpostavljamo gubljenje -j: omeđiti ~ omeđen, uništiti ~ uništen, izopćiti ~ izopćen, smanjiti ~ smanjen,

spojiti ~ spojen, smožditi ~ smožden, ukočiti ~ ukočen, uzemljiti ~ uzemljen, usporiti ~ usporen, smiriti ~ smiren, pomiriti

~ pomiren, premoriti ~ premoren, proširiti ~ proširen, pokoriti ~ pokoren, ostvariti ~ ostvaren, pokvariti ~ pokvaren.


14

U glagola na -stiti imamo otprilike ovakvu raspodjelu promjena (priručnici i uzus nisu baš ujednačeni):

i) -šten- brstiti, krstiti, koristiti, -mjestiti, oprostiti, pokostiti, pustiti, -propastiti, -vijestiti, -vlastiti, -vrstiti

ii) -šćen/-šten- izustiti, mastiti, mrijestiti, -mostiti, -svijestiti

iii) -šćen - ražalostiti ~ ražalošćen, ostrastiti ~ ostrašćen

Ovamo se nekako »ugurao« i jedan glagol I. vrste, rasti (rast-ø-ti): srasti ~ srašten, urasti ~ urašten. Prid. trp. u

glagola I. vrste inače redovito ima -e-n-ø. U glagola tipa potresti ~ potrešen, donijeti ~ donešen, nagristi ~

nagrižen norma baš ne prihvaća jotaciju (preporučljivije je potresen, donesen, nagrizen), no srašten nitko ne

pokušava »vratiti« u srasten. Prema zaposliti je zaposlen, ne ?zapošljen, dakle obratno od srasti; moglo bi se

tumačiti i kao pridjev za-posl-en-ø (usp. staklo ~ staklen, lim ~ limen); imenica je zaposlenje, ne ?zapošljenje.

4) Glagoli V.1 (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-ja-, -jāva-), prezent (-jā-, -jāvā-), imperfekt

roditi ~ rađati ~ rađam, shvatiti ~ shvaćati, platiti ~ plaćati, pomoliti ~ pomaljati, uroniti ~ uranjati, pustiti ~

puštati, osloboditi ~ oslobađati, utopiti ~ utapljati, smisliti ~ smišljati, dogoditi ~ događati, ugoditi ~ ugađati,

ponoviti ~ ponavljati, mijesiti ~ miješati, ispratiti ~ ispraćati, mijena ~ mijenjati, skloniti ~ sklanjati, okusiti ~

okušavati, iskusiti ~ iskušavati, obnoviti ~ obnavljati, vidjeti ~ viđati, pokus ~ pokušati, san ~ sanjati

sunce ~ sunčati, konac ~ skončati, klupko ~ sklupčati, korak ~ koračati, jak ~ jačati, gorak ~ gorčati, velik ~

veličati, sluh ~ slušati ~ preslušavati, vijenac ~ vjenčati ~ vjenčavati

Problem: Treba li prema korijenskima k g h c pretpostaviti palatalizaciju? I kako onda tumačiti umnožiti ~

umnažati i sl. glagole, koji u IV. vrsti imaju palatalizaciju (usp. ovdje str. 3)?22

5) Glagoli V.2: prezent (-jē-), imperativ (-ji-)

lagati ~ lažem ~ laži, vezati ~ vežem, vikati ~ vičem, glodati ~ glođem, pomagati ~ pomažem, micati ~ mičem,

skakati ~ skačem, puhati ~ pušem, jahati ~ jašem, hramati ~ hramljem, nicati ~ ničem, zobati ~ zobljem, disati ~

dišem, baktati ~ bakćem, hroptati ~ hropćem, mazati ~ mažem, iskati ~ ištem, pritiskati ~ pritištem/pritišćem

Imperativ tih glagola različito se opisuje, kao -ji-ø na infinitivnu osnovu (pis-ji-ø) ili kao -i-ø na prezentsku

osnovu (Silić: piš-i-ø). Ako je ovo drugo, ako je osnova prezentska, kako objasniti imperativ reci?

6) Glagoli VI. (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-jāva-, -jīva-), prezent (-jāvā-, -jujē-)

22 Problem je tim veći što glagoli s k g h c u korijenu nisu imperfektivni i – za razliku od većine drugih opisanih u pravilu – nisu nastali prema glagolu, nego prema imenici ili pridjevu.


15

navaliti ~ navaljivati ~ navaljujem, poniziti ~ ponižavati ~ ponižavam, ukrotiti ~ ukroćivati ~ ukroćujem, najaviti

~ najavljivati ~ najavljujem, osmisliti ~ osmišljavati ~ osmišljavam, premostiti ~ premošćivati ~ premošćujem,

osloviti ~ oslovljavati ~ oslovljavam, kazniti ~ kažnjavati ~ kažnjavam, isprazniti ~ ispražnjivati ~ ispražnjujem,

iskoristiti ~ iskorištavati ~ iškorištavam

Problem: Glagoli s korijenom na k g h. Kako tumačiti naručiti : naručivati i sl. glagole, koji u IV. imaju palatalizaciju?

7) Glagoli htjeti i ići: prez. i ipf. (htjeti), ipf. (ići), izvedenice u prezentu, imperativu, aoristu

htjeti (htě-ø-ti, korijen s prijevojem hot-) ~ hoću, hoćah

ići (i-ø-ti) ~ iđah (id-jah-ø), doći ~ dođem, dođi, dođoh, naći ~ nađem, nađi, nađoh, naići ~ naiđem, naiđi, naiđoh

Standard nije prihvatio obratno: ići ~ iđem, doći/dojti ~ dojdem, naći/najti ~ najdem. J. Silić (Silić – Pranjković

2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa mu je korijen iđ- (na-iđ-e-m).

8) Ijd. imenica i-deklinacije (-ju)

sol ~ solju, krv ~ krvlju, kost ~ košću, radost ~ radošću, smrt ~ smrću, glad ~ glađu

Imenice koje završavaju na ć � ĺ ń gube j: noć ~ noću, žeđ ~ žeđu, obitelj ~ obitelju, stijenj ~ stijenju.

Imenice na č ž š r ne gube j: riječ ~ riječju, laž ~ lažju, kokoš ~ kokošju, stvar ~ stvarju.

Imenice na s z nemaju jotaciju: vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.

9) Imenički sufiksi

-j-a krađa, svađa, gošća, gospođa, vuča, braća, vođa, kolovođa, sječa, drvosječa, plaća, građa,

pismonoša (: nos-i-ti), zemlja (: zem-n-i, in-o-zem-stv-o), kiša (: kis-nu-ti)

-jaj-ø23 poremećaj, porođaj, događaj, zagrljaj, oproštaj, premještaj, pobačaj, tečaj, snošaj, izvještaj

-jak-ø 24 seljak, luđak, rođak, mlađak, plićak, imenjak, zdravljak, dešnjak, vučjak, Livnjak, Zeničak,

Posavljak, mlažnjak (ali: prosjak, veznjak)

-jan-in-ø građanin, kršćanin, Europljanin, Rabljanin, Krfljanin, Crnovršanin (: Crni Vrh), Puljanin,

Rimljanin, Klišanin, Baščanin/Bašćanin (: Baška), Splićanin, Kijevljanin, mještanin, Parižanin,

Gvožđanin (: Gvozd), Zvižđanin (: Zvizda)

23 Usp. -aj-ø u primjerice otkucaj, izdisaj, zalogaj, trzaj, zapletaj, vapaj, napadaj, doticaj, vapaj, zaveslaj…

24 N. B. Dugo a u -jak- (sèljāk ~ seljáka, r�đāk ~ r

�đāka). Usp. deminutivno -(a)k- u Palatalizaciji te -āk- npr. u

čudak, prostak, ljevak, novak i sl. Dakle tri sufiksa naoko slična (-(a)k-, -āk-, -jāk-), s različitim utjecajem na korijen, a da su različiti, vidimo po površinskim oblicima.


16

-j-e groblje, naličje, bezvlađe, podnožje, orašje, cvijeće, grmlje, granje, snoplje, liješće, pruće, slavlje

hrašće, raskršće, grožđe, bezvlašće, zapešće

-jenj-e gl. im. od III. i IV.: viđenje, voljenje, življenje, moljenje, mišljenje, uništenje, gošćenje, pamćenje

Glagolska imenica od sjediti/sjedjeti, letjeti, lebdjeti ne jotira: sjedenje, letenje, lebdenje/lebdjenje/lebđenje.

Tako i od bdjeti ~ bdim: bdjenje (*bđenje).

Od mniti ~ mnim glas n očekivano se jotira: mnjenje.

Od glagola I. vrste bdjeti ~ bdijem, mniti ~ mnijem imamo sufiks -enje, ispred kojega se korijensko ě preglašava

u i: bdijenje, mnijenje (dakle tu nije riječ o ije = ě, nego je to ě/j/e). Tako i htjeti (htě-ø-ti) : htijenje (htě-enj-e).

U glagola s korijenom na r pretpostavljamo ispadanje j: širiti ~ širenje, miriti ~ mirenje.


-j-i komparativ: mlad ~ mlađi, blijed ~ bljeđi, vis(ok) ~ viši, tan(ak) ~ tanji, krat(ak) ~ kraći, bliz(ak) ~

bliži, žut ~ žući, jak ~ jači, grub ~ grublji, drag ~ draži, suh ~ suši, crn ~ crnji, glup ~ gluplji, krut ~ krući

U komparativu pridjeva na r sufiksalno će j ispasti: *širji → širi.

-j-i posvojno: lisičji, jesenji, kravlji, labuđi, ovčji, vražji, božji, vučji, bivolji

-jan-sk-i baščanski/bašćanski

-jiv-ø ranjiv, neumoljiv25

-juš-k-ast-ø debeljuškast (ali: ljepuškast)

Odstupanja

i) pojedini leksemi, uključujući one s posebnim konotacijama ili u posebnim kontekstima: Podvelebitje,

Zakarpatje (i Zakarpaće), žitje (žiće, životopis sveca), brat(i)ja, rodjak, netjak i sl.

ii) posuđenice: subjekt (*subljekt), objekt, tamjan, injekcija, konjunkcija, bombonijera, garsonijera, plafonijera,

gondolijer, somelijer, hotelijer, žardinijera, krupje i sl.

Napomene

Jotacija koju smo bili formulirali pod (3) kadšto se u hrvatskim gramatikama smatra vrstom palatalizacije. Ona to i

jest, no kako rekosmo, svaka je jotacija vrsta palatalizacije. Zato smo jotaciju ovdje odredili – ništa osobito mudro, ali

ipak – kao svaku onu promjenu do koje dolazi pod utjecajem glasa j, bio njezin rezultat ovakav ili onakav.

Jednostavnije govoreći, ako u grana ~ granje (gran-j-e) i krava ~ kravlji (krav-j-i) imamo jotaciju (o tome gramatike i

ne dvoje), onda je sasvim naravno kazati da ju imamo i u orah ~ orašje (orah-j-e) i ovca ~ ovčji (ov-c-j-i).

25 Ti primjeri nedvojbeno su jotirani. Kod primamljiv, lomljiv, ljepljiv, uporabljiv, probavljiv i sl. nije lako reći je li tu riječ o jotaciji s epentezom ili jednostavno o sufiksu -ljiv, koji imamo npr. u štedljiv, upadljiv, pokretljiv i sl.


17

Pravogovorna norma – ako takvo što uopće postoji (postoji ono što je prihvaćeno, uzus, ali norma baš i ne) –

uglavnom ne prihvaća jotaciju l n u posuđenica tipa injekcija, konjugacija, hotelijer, bombonijera, garsonijera,

gondolijer, kanconijer i sl., ali u govoru do nje često dolazi, u pojedinim leksemima posve prihvaćeno, usp. milje

(fr. milieu), atelje/atelijer (fr. atelier), somelijer ~ izg. someĺe (fr. sommelier), žil(i)jen ~ izg. žiĺen (fr. Julienne),

karabinjer ~ izg. karabińer (tal. carabiniere), bombonijera ~ izg. bombońera.

Usp. i »zagrebačku« jotaciju u milijarda → izg. miĺarda, talijanski → izg. taĺanski.

Ni primjeri poput giljotina (fr. guillotine), marseljeza (fr. Marseillaise), bataljun (fr. bataillon), biljar ili bilijar

(fr. billiard), brilijant ili briljant (fr. brillant) nisu daleko od toga premda su zapravo posljedica slobodne

transfonemizacije francuskoga ill [j] (o transfonemizaciji v. predavanje 05).


18

PROMJENE U GLAGOLA I. I II. VRSTE

Objedinit ćemo nekoliko promjena – fuziju, disimilaciju, ispadanje i umetanje konsonanata – koje nalazimo

u oblicima glagola vrstâ I.1, I.3, I.4 te II. Smatraju se inače dijakronijskima, pa se u suvremenim gramatikama i

ne navode, međutim bez svijesti o njima teže je opisati odnose u suvremenoj morfologiji (npr. u infinitivu,

prezentu, gl. prid. radnome, gl. pril. prošlome) no što zapravo jest. One, uostalom, nisu ni više ni manje

dijakronijske i sustavne ili pravilne od palatalizacije, sibilarizacija, jotacije. Evo nekih takvih:

{k, g, h}t → ć

rek-ø-ti → reći, tak-ø-ti → taći, sěk-ø-ti → sěći, pek-ø-ti → peći, mog-ø-ti → moći

leg-ø-ti → leći, žeg-ø-ti → žeći, vrh-ø-ti → vrći

{t, d} → s / __ t

plet-ø-ti → plesti, met-ø-ti → mesti, cvat-ø-ti → cvasti, krad-ø-ti → krasti, pad-ø-ti → pasti, bod-ø-ti → bosti,

jed-ø-ti → jesti, sěd-ø-ti → sěsti, pred-ø-ti → presti, (do)ved-ø-ti → (do)vesti

{p, b} → {ps, bs} / __ t26

crp-ø-ti → crpsti, tep-ø-ti → tepsti

dub-ø-ti → dupsti, greb-ø-ti → grepsti, zeb-ø-ti → zepsti

{t, d} → ø / __ {l, v}

plet-ø-ti ~ plet-ø-l-ø → plel (→ pleo), plet-ø-ti ~ plet-ø-vši → plevši (npr. uplevši se),

cvat-ø-ti ~ cvat-ø-l-ø → cval (→ cvao), cvat-ø-ti ~ cvat-ø-vši → cvavši (npr. procvavši),

krad-ø-ti ~ krad-ø-l-ø → kral (→ krao), krad-ø-ti ~ krad-ø-vši → kravši (npr. ukravši),

bod-ø-ti ~ bod-ø-l-ø → bol (→ bo), sěd-ø-ti ~ sěd-ø-l-ø → sěl (→ sjeo), pad-ø-ti ~ pad-ø-vši → pavši (npr. napavši)

{t, d, p, b} → ø / __ n

kap-nu-ti → kanuti (: kap-a-ti), top-nu-ti → tonuti (: u-top-i-ti), gib-nu-ti → ginuti (: po-gib-a-ti),

o-šib-nu-ti → ošinuti (: šib-a), kret-nu-ti → krenuti (: kret-a-ti), raz-grt-nu-ti → razgrnuti (: raz-grt-a-ti),

pre-vrt-nu-ti → prevrnuti (: pre-vrt-a-ti), s-kid-nu-ti → skinuti (: s-kid-a-ti)

26 U Barić et al. (1995: 86) ta promjena opisana je kao alternacija s//ø (crpsti ~ crpem, tepsti ~ tepem), dakle kao da u prezentu s ispada. Kako će ispasti kad ga nikad nije ni bilo? Opasku ne treba shvatiti zlurado – iz gramatičkoga pravila vidi se da i sinkroni opis zahtijeva nekakvo pravilo, pitanje je samo kakvo.


19

Napomene

U vezi s glagolima na -sti usp. i gresti ‘ići’ ~ gredem (gred-ø-ti ~ gred-e-m), klasti ‘postaviti’ ~ kladem (klad-ø-ti

~ klad-e-m), danas ili posve dijalektalne ili nepostojeće; njihove korijene imamo međutim u imenicama izgred,

oklada, prilogu uzgred i sl.

Poseban je slučaj glagol ići (i-ø-ti) i njegovi oblici i izvedenice, npr. ići ~ idem, naići ~ naiđem. Tu je zapravo riječ

o dijakronijskome premetanju jt → tj u prefigiranim oblicima (na-iti → najti → natji → naći, pa posredno i ići).

Ispadanje t d ispred l primjenljivo je i na imenice sa sufiksom -l-, koje bi se dubinski prikazale ovako:

sjesti (sěd-ø-ti) ~ sjediti (sěd-i-ti) ~ sijelo (sěd-l-o)

jesti (jed-ø-ti) ~ jedem (jed-e-m) ~ jelo (jed-l-o)

no takvo objašnjenje sinkronijski je kratka dometa zbog imenica poput sedlo (sed-l-o), metla (met-l-a) i sl.

O tome pak da u imenicâ tipa vlast, slast, propast, zavist, vijest, povijest i sl. postoji nekakav dubinski sufiks -t

(usp. mazati ~ mast) koji uvjetuje disimilaciju prethodnoga dentala, o tome govornička svijest ne postoji nikakva

i sinkronijski bi o tome vjerojatno bilo ipak malo preambiciozno, preapstraktno govoriti (ne i nemoguće):

vladati (vlad-a-ti) ~ vlast (vlad-t-ø)

zavidjeti (za-vid-ě-ti) ~ zavist (za-vid-t-ø)

pripovijedati (pri-po-věd-a-ti) ~ pripovijest (pri-po-věd-t-ø) ~ usp. ispovijed, bez -t- (iz-po-věd-ø)

Nešto su manji problem skupovi skn zgn, kakve imamo u glagolima pljusnuti, stisnuti, briznuti, zviznuti jer se

njihova redukcija kao proširenje može dodati pravilu o ispadanju konsonanata (v. predavanje 02):

s-tisk-nu-ti → stisnuti (: s-tisk-a-ti), brizg-nu-ti → briznuti (: brizg-a-ti)

Više je neobičan glagol brinuti (: brig-a-ti), što je zapravo iznimka jer g ne ispada ispred n: dignuti, stegnuti,

izbjegnuti, sagnuti, pognuti i sl. (v. Maretić 1899: 73).

U pojedinim glagolima II. vrste imamo i ispadanje jednoga od n-ova ili pak ispadanja koja se podvode pod opće

pravilo (npr. skup stn, v. predavanje 02):

raz-plin-nu-ti se → rasplinuti se, s-gust-nu-ti se → zgusnuti se, o-čvrst-nu-ti → očvrsnuti

U korijenima glagola I. vrste ima i mnogo prijevoja (v. dalje).


20

PRIJEVOJ

Prijevoj, ili apofonija, ili ablaut (njem. Ablaut, međunarodno prihvaćen termin), ili vokalska gradacija (engl.

vowel gradation) alternacija je vokala u korijenskome morfu, tipična promjena u indoeuropskim jezicima. Drži

se da su mu uzroci obično akcenatski, iako se u ie. suvremenim jezicima oni nerijetko ne dadu utvrditi ili kao

takvi objasniti. Za razliku od prijeglasa, ili metafonije, ili umlauta, ili vokalske mutacije (v. predavanje 02)

prijevoj ima značenjske posljedice. Kao prijevojna osnova, baza, sredina tradicionalno se uzima e (rekao), kao

visina o (rok), kao nizina i (ricati), a praznina je ø (goniti ~ gnati). Ovisno o jeziku i korijenu prijevojnih

stupnjeva može biti 2, 3, 4, 5, 6. Usp. primjere prijevoja u konjugaciji njemačkih i engleskih tzv. jakih glagola:

njem. helfen ~ half ~ geholfen ‘pomoći’, engl. sing ~ sang ~ sung ‘pjevati’, write ~ wrote ~ written ‘pisati’.

Prijevoj može biti kvantitativan (mijenja se samo dužina vokala) i kvalitativan (mijenja se vrsta vokala).

U hrvatskome prijevoj imamo u glagolima I. vrste i korijenima od kojih su tvoreni te plodne prijevoje u tvorbi

nesvršenih glagola V. vrste, uključujući kvantitativno-kvalitativni prijevoj ŏ//ā:

I.

pro-rek-ø-ti pro-rok-ø pro-rik-a-ti iz-rěk-om

proreći prorok proricati izrijekom

plet-ø-ti plot-ø pre-plit-a-ti plet-er-ø

plesti plot preplitati pleter

u-mrě-ø-ti u-mr-e-m u-mir-a-ti u-mor-ø

umrijeti umrem umirati umor

zva-ø-ti zov-e-m do-ziv-a-ti zov-ø

zvati zovem dozivati zov

I./IV. V.

sklòpiti sklápati

ròditi ráđati

uròniti uránjati

okòpati okápati

ùbosti ubádati

govòriti razgovárati

zàgledati zaglédati

zàsjesti zasjédati

sm�� sliti smíšljati


21

Usp. još neke primjere:

brati berem birati izbor

gnati ženem27 goniti, izgon

prati perem ispirati sudoper, perilica

zatrti zatrem zatirati zator

nazreti nazrem nazirati nazor

prozreti prozrem prozor

napeti napnem napinjati napon

biti boj

napiti napoj

zaviti zavoj

do-ved-ø-ti dovedem dovod

do-vez-ø-ti dovezem dovoz

prinijeti prinesem prinositi prinos

nanijeti nanesem nanositi nanos

sjediti saditi (na)sad

pro-tek-ø-ti protečem protjecati protok

izvrijeti izvrem izvirati izvor

umrijeti umrem smrt, umor

letjeti letim lijetati let

u-lek-ø-ti (uleći) luk

U suvremenim hrvatskim gramatikama prijevoj se uglavnom drži dijakronijskom pojavom, pa se kao takav ili ne

obrađuje ili je – npr. Barić et al. (1995: 85) – sasvim neobično obrađen kao proširivanje osnove (svojevrsna

infiksacija), zajedno s neobaveznim samoglasnicima, navescima, te nepostojanim a.

27 Danas običniji, zapravo isključivi oblik jest gnam; ženem je prema genem (dakle gnati ~ genem, kao brati ~ berem), s korijenskom palatalizacijom g → ž.


22

NAGLASNE PROMJENE

Naglasne promjene također su glasovna promjena. Fleksijski i derivacijski uvjetovanim naglasnim promjenama

nećemo se ovdje posebno baviti.28 Zapravo ih spominjemo zbog tzv. alternacija ije//je//e//i//ø, koje se u

gramatikama nerijetko obrađuju objedinjeno (npr. u Barić et al. 1995: 88–91), premda je zapravo riječ o

raznorodnim promjenama – naglasnim promjenama, prijevojima, prijeglasima, promjeni ě//e iza Cr.

Najveći nedostatak takvih pregleda jest nuždan dojam da u hrvatskome postoji nešto kao fonetska alternacija

ije//je. Takva alternacija ne postoji. Postoji alternacija dugo//kratko, kao kod svih vokala, ili – ovisno o tretmanu

odraza jata – alternacija diftonga (ie� ) s dvama fonovima (je), odnosno alternacija dugog i kratkog diftonga. Drugim riječima, velika većina alternacija dugo ě//kratko ě istovjetna je alternacijama ā//ă, ē//ĕ i sl. i trebalo bi

ih obrađivati zajedno s njima. Kakav je njihov pravopisni tretman, to uopće nije stvar gramatike, o tome pišu

pravopisi. Ili kao pitanje: Ako su Sivoj gramatici u poglavlju Fonetika i fonologija važne ove alternacije:

bijēl ~ bjĕlkast

bijēl ~ bjĕlina

vijēk ~ vjĕkovi

zvijēzda ~ zvjĕzdurina

djĕd ~ djēdo

zašto joj u istome tom poglavlju nisu važne ove promjene:

plāv ~ plăvkast

c�n ~ cr� nina

grād ~ grădovi

trāva ~ trăvurina

sĕstra ~ sēka

Riječ je o posve istim promjenama slogotvornoga glasa, a one nisu alternacija ije//je, nego alternacije

dugo//kratko. (Što se jasnije vidi ako jat zapišemo sa ě.) Skloni smo školstvo okrivljivati za nepismenost (»ne

znamo ije i je«); ne treba kriviti školstvo kad ni ozbiljnim gramatikama nije jasno da ije u bijel nije [ije], nego je

jednostavno dugo [je], odnosno dugo ě (a u bjelina je jednostavno kratko [je], odnosno kratko ě).

Pravopis se tu dakle povratno nametnuo gramatici, odnosno činjenica da je ě jedini vokal koji u dugom i u kratkom

slogu pišemo različito, utjecala je na gramatičke opise, koji su jednostavno »izmislili« morfonološku promjenu koje

u hrvatskome nema. To, inače, nije jedini slučaj loše povratne sprege pravopisa i gramatike. O smjeni ije//je kao

sinkopi nekoj mjeri možemo govoriti samo u pozajmljenica, gdje jata uopće nema (npr. orijent → orjent, hijena →

hjena, pacijent → pacjent, v. predavanje 02), tek što je i tu problem isti – što mi sa ije u hijena zapravo bilježimo?

28 Nešto o njima v. u predavanju 10.


23

INTERNACIONALNI SLOJ PROMJENA

Svi europski jezici imaju sloj internacionalizama (međunarodnica, međunarodnih riječi), riječî mahom podrijetlom

iz grčkoga i latinskoga. U tom sloju postoji – za svaki jezik zaseban, ali i donekle sličan – niz alternacija

naslijeđenih iz izvornih jezika koje se odražavaju u njihovim izvedenicama. Takvih alternacija ima na granici

prefiksa i korijena, u korijenu, na granici korijena i sufiksa, pa ako je latinski imao primjerice ovakve smjene:

lat. in+mortālis → immortalis ‘besmrtan’, in+ratiōnālis → irratiōnālis ‘nerazborit’, ad+fīgo →

affīgo ‘pribijem’, ē-dūco ‘iz-vodim’ ~ ē-volvo ‘iz-valjujem, iz-valjam’ ~ ex-clāmo ‘iz-viknuti’

ago ‘gonim; zanimam se; činim’ ~ āctum [a� ktum] ‘gonjeno; činjeno’ ~ actio [ak� io] ‘gonjenje; činjenje’, fīgo ‘pribijem, pribodem’ ~ fīxi [fi� ksi] ‘pribih’ ~ fīxum [fi� ksum] ‘pribijeno’

onda su se one manje ili više pravilno i redovito odrazile i u jezicima primaocima, primjerice:

hrv. iracionalan ~ indeklinabilan, afigirati ~ afiks ~ afiksacija ~ fiksacija ~ fiksiran, reagirati ~

reakcija, educirati ~ edukacija, evolucija ~ eksklamacija

Govornička svijet o takvim smjenama mala je ili nikakva ponajviše zbog neprozirnosti korijena o kojima je

riječ.29 Ovdje nećemo navoditi alternacije, nego ćemo riječi okupiti u uvjetne tipove. Unutar njih može biti

znatnih razlika, ali neke će se pravilnosti nazirati, primjerice u riječima latinskoga podrijetla smjene t → c / __ ij

(usp. garantirati ~ garancija, erektirati ~ erekcija, Dalmatinac ~ Dalmacija ~ dalmatinski, pa i demokrat ~

demokracija), ili k → c / __ ij, ir (usp. sekta ~ secirati), ili {g, h} → k / __ t (usp. reagirati ~ reaktivan,

apstrahirati ~ apstraktan), ili koliko-toliko pravilno smjenjivanje korijena, primjerice onih s nazalnim infiksom.

Gdješto ćemo radi veće prozirnosti navesti i morfsku raščlambu.30

konvencija i negacija

konvenirati (kon-ven-ir-a-ti) ~ konvencija (kon-ven-c-ij-a) ~ konvent (kon-ven-t-ø), invenirati (in-ven-

ir-a-ti) ~ invencija (in-ven-c-ij-a) ~ inventivan (in-ven-t-iv-n-ø), advent

negirati (neg-ir-a-ti) ~ negacija (neg-ac-ij-a) ~ negator (neg-at-or-ø) ~ negativan (neg-at-iv-n-ø) ~

negativac (neg-at-iv-c-ø), operirati ~ operacija ~ operator ~ operativan ~ operativac

evocirati (e-voc-ir-at-i) ~ evokacija (e-vok-ac-ij-a) ~ evokator (e-vok-at-or-ø), provocirati ~ provokacija

~ provokator ~ provokativan, abdicirati (ab-dic-ir-a-ti) ~ abdikacija (ab-dik-ac-ij-a)

29 A i zbog naobrazbe. Nacrt takvih alternacija u hrvatskim gramatikama nije postojao sve do gramatike Silić – Pranjković (2005: § 547), u kojoj je J. Silić o njima dao dosta napomena.

30 Upravo morfsku, ne morfemsku, pomoću pravila moglo bi se doći do dubinskih postava, tek što je pitanje kakav je njihov status u hrvatskome. O osnovama latinske morfonologije i o smjenama u latinskim korijenima v. Gortan – Gorski – Pauš (2005; osobito §§ 10–25, 189–92, 211–38), podrobnije i dijakronijski v. Matasović (1997). Vrlo pouzdan smjerokaz za konkretne riječi bit će Rječnik stranih riječi B. Klaića, u kojemu god izdanju.


24

kolizija i progres

kolidirati (ko-lid-ir-a-ti) ~ kolizija (ko-liz-ij-a), aludirati ~ aluzija, elidirati ~ elizija, eksplodirati ~

eksplozija ~ eksplozivan, implodirati ~ implozija, ekskludirati ~ ekskluzija ~ ekskluzivan, ekspandirati ~

ekspanzija

konvertirati (kon-vert-ir-a-ti) ~ konverzija (kon-verz-ij-a) ~ konvertit (kon-vert-it-ø), pervertirati ~

perverzija ~ pervertit

reperkutirati ~ reperkusija

progredirati ~ progresija ~ progres, regredirati ~ regresija ~ regres, kongres

akvizicija i ingerencija

akvirirati (a-kvir-ir-a-ti) ~ akvizicija (a-kviz-ic-ij-a) ~ akviziter (a-kviz-it-er-ø), rekvirirati ~

rekvizicija ~ rekvizit

ingerirati (in-ger-ir-a-ti) ~ ingerencija ~ ingestija, digestivan ~ digestija ~ digestiv, gesta (ges-t-a)

reakcija i apstrakcija

reagirati (re-ag-ir-a-ti) ~ reakcija (re-ak-c-ij-a) ~ reaktor (re-ak-t-or-ø) ~ reaktivan (re-ak-t-iv-n-ø) ~

reagens (re-ag-ens), secirati (sec-ir-a-ti) ~ sekcija (sek-c-ij-a) ~ sekta (sek-t-a) ~ sektor (sek-t-or-ø)

apstrahirati (aps-trah-ir-a-ti) ~ apstrakcija (aps-trak-c-ij-a) ~ apstraktan (aps-trak-t-n-ø), kontrahirati ~

kontrakcija, ekstrahirati ~ ekstrakt

konstrukcija i institucija

konstruirati (kon-stru-ir-a-ti) ~ konstrukcija (kon-struk-c-ij-a) ~ konstruktor (kon-struk-t-or-ø),

instruirati ~ instrukcija ~ instruktor

konstituirati (kon-stitu-ir-a-ti) ~ konstitucija (kon-stitu-c-ij-a) ~ konstitutivan (kon-stitu-t-iv-n-ø),

institucija ~ institut, prostituirati ~ prostitucija ~ prostitutka

egzekutirati ~ egzekucija ~ egzekutor ~ egzekutivan

misija i pozicija

emitirati (e-mit-ir-a-ti) ~ emisija (e-mis-ij-a), komitet ~ komisija, transmitor ~ transmisija

oponirati (o-pon-ir-a-ti) ~ opozicija (o-poz-ic-ij-a), eksponirati ~ ekspozicija, disponirati ~ dispozicija,

komponirati ~ kompozicija, postponirati ~ postpozicija ~ postpozitivan, imponirati

injekcija i redakcija


25

injicirati (in-jic-ir-a-ti) ~ injekcija (in-jek-c-ij-a) ~ injekt (in-jek-t-ø) ~ injektor (in-jek-t-or-ø), inspicirati

~ inspekcija ~ inspektor, retrospekcija ~ retrospektivan, koncipirati (kon-cip-ir-a-ti) ~ koncepcija (kon-cep-c-ij-

a) ~ koncept (kon-cep-t-ø) ~ konceptualan (kon-cep-t-ual-n-ø), percipirati ~ percepcija ~ perceptivan, recipirati ~

recept ~ receptivan

redigirati ~ redakcija ~ redaktor, korigirati ~ korekcija ~ korektor ~ korektivan

fikcija i erupcija

fingirati (fing-ir-a-ti) ~ fikcija (fik-c-ij-a) ~ fiktivan (fik-t-iv-n-ø), fungirati (fung-ir-a-ti) ~ funkcija

(funk-c-ij-a) ~ funkcionalan (funk-c-ion-al-n-ø), frangirati (frang-ir-a-ti) ~ frakcija (frak-c-ij-a), restringirati (re-

string-ir-a-ti) ~ restrikcija (re-strik-c-ij-a-) ~ restriktivan (re-strik-t-iv-n-ø), transfundirati (trans-fund-ir-a-ti) ~

transfuzija (trans-fuz-ij-a), tangirati (tang-ir-a-ti) ~ taktilan (tak-t-il-n-ø), refundirati (re-fund-ir-a-ti) ~

refundacija (re-fund-ac-ij-a) ~ refuzija (re-fuz-ij-a), konjugirati (kon-jug-ir-a-ti) (sic!, *konjungirati) ~

konjunkcija (kon-junk-c-ij-a) ~ konjunktivan (kon-junk-t-iv-n-ø)

erumpirati (e-rump-ir-a-ti) ~ erupcija (e-rup-c-ij-a) ~ eruptivan (e-rup-t-iv-n-ø), korumpirati ~ korupcija

~ koruptivan

kriza i kaos

kritičan ~ kritizirati ~ kriza, protetičan ~ protetika ~ proteza, metatetičan ~ metateza ~ metatezirati,

epentetski ~ epenteza, hipnotičan ~ hipnotizirati ~ hipnoza, telekinetički ~ telekineza

kaotičan ~ kaos

refleks i skepsa

reflektirati ~ reflektor ~ refleksija ~ refleks, anektirati ~ aneksija ~ aneks, anorektičan ~ anorektičar ~

anoreksija, anaptiktički ~ anaptiksa, metataktički ~ metataksa, sintaktički ~ sintaksa, prakticirati ~ praksa ~

praktičan, klimakterij ~ klimaks

skeptičan ~ skeptik ~ skepsa, eliptičan ~ elipsa, kolabirati ~ kolaps, epileptičar ~ epilepsija

Dugotrajna uporaba internacionalizama i činjenica da se oni počinju vladati prema pravilima suvremenih jezika

– dakle bez svijesti o izvornim promjenama, o izvornome vladanju korijenâ – dovode do posve očekivanih

odstupanja od navedenih smjena, pa nije rijetkost da se pojedine izvedenice ne vladaju više »klasično«. Tako

valja razumjeti pojave koje ili su već sasvim legitimne ili se kadšto javljaju gdje im nije mjesto, primjerice:

refleksivan i reflektivan, elipsoid i eliptoid, !anoreksičan i anorektičan (usp. anektiran), !disleksičan i

dislektičan, !eruptirati i erumpirati (usp. korumpirati)


26

Pa onda refleksivan pojavom izrazito nadmašuje reflektivan, anoreksičan se analogijom nameće umjesto

anorektičan, isto disleksičan umjesto dislektičan, a opet, sintaktički će normativno imati izrazitu prednost pred

sintaksički, što će biti proskribirano kao nehrvatsko.

U internacionalni sloj spadaju i pojave progresivnog ozvučivanja s iza sonanata n r (sonanti su inherentno

zvučni), a ispred vokala ili na kraju riječi, kakvo imamo primjerice u:

diskurs → diskurz, ekskurs → ekskurz, konsekvencija → konzekvencija, konsultirati → konzultirati,

konsultacije → konzultacije, insistirati → inzistirati (usp. kurs, *kurz, ekskurzija, konzulat, *konsulat)

konzervans, menza, cenzor, inzulin, inzult, verzija (usp. *konservanz, *konzervanz, sekans, kosekans,

personal, arsenal, konsonant, insolventan)

Prema takvim promjenama norma i uzus imaju različite i ne uvijek definirane stavove.31

Iz dosadašnjih se već primjera moglo vidjeti da su i prefiksi podvrgnuti naslijeđenim te nekim inovativnim

jednačenjima i ispadanjima. Otuda primjerice u hrvatskome:

ab- ab-origin, ab-eracija, ab-normalan, ap-surd, aps-trakcija, aps-tinencija

ad- ad-verb, ad-jektiv, ad-renalin, a(d)-ditiv, a(f)-firmacija, ag-nostik, a(g)-glutinacija, a(l)-lativ,

ak-cident, a(k)-kvizicija, a(n)-neksija, a(p)-pozicija, a(r)-rogantan, a(s)-similacija, ad-sorpcija, ad-strat

kon- ko(n)-artikulacija, ko(n)-itus, ko(n)-horta, ko(n)-herencija, kon-cept, kon-junkcija, kon-tekst,

kog-nomen, ko(l)-laboracija, ko(l)-lokacija, ko(l)-lega, kom-pozicija, kom-paracija, ko(m)-mentar, ko(m)-

munikacija, ko(m)-mutacija, ko(r)-rekcija, ko(r)-rupcija

de- de-mobilizirati, de-blokirati, dez-orijentirati, dez-infekcija, dez-odorans

dis- dis-kreditirati, dis-proporcija, di(s)-gresija, di(s)-menzija, di(s)-sertacija, di(f)-ferencija, di(f)-

famacija

eks- e(ks)-vokacija, e(ks)-volucija, e(ks)-dukacija, e(ks)-lativ, eks-klamacija, eks-tenzija, eks-trakt,

eks-hibicija, eks-humacija, egz-aktan, egz-il, egz-altiran

in- in-auguracija, in-dividualan, in-jekcija, in-tolerancija, im-personalan, im-potentan, i(m)-

migrant, i(m)-munitet, i(l)-legalan, i(l)-luminacija, i(r)-relevantan, i(r)-racionalan

inter- inter-pretacija, inter-val, inter-regnum, inte(r)-rogativan, inte(l)-lekt, inte(l)-ligencija

ob- ob-dukcija, ob-jektivan, op-servacija, op-strukcija o(k)-kupacija, o(f)-fenziva, o(m)-misija,

o(p)-pozicija, o(p)-portunizam

sub- sub-jekt, sub-urban, sup-kultura, sup-trakcija, sup-skript, su(b)-spenzija, su(b)-spektan, su(p)-

plement, su(p)-primirati, su(f)-fiks, su(g)-gerirati

31 Nešto savjeta v. u Barić et al. (1999: 286–7). Kakav je njihov realan odjek, drugo je pitanje.

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 04a

1

UVOD U HRVATSKU FONETIKU

Druga Martinetova artikulacija (raščlamba) ljudskoga jezika, ili kako je to Ch. Hockett zvao,

engl. duality of patterning (v. predavanje 01), tiče se onih jedinica koje nemaju značenje, ali

imaju moć razlikovanja značenja, razlikovne su. Te zamišljene, pojmljene jedinice – fonemi –

u govoru se postvaruju kao glasovi ili fonovi. Glas ili fon (engl. phone, zast. phthong, sone)

najmanji je fonetski odsječak (segment), motren kroz svoja fonetska obilježja, onkraj svojega

fonološkog, odnosno razlikovnog statusa (Trask 1996: s. v.), odnosno najmanji zamjetljivi i

razlučivi odsječak zvuka u govornome lancu (Crystal 2008: s. v.).1 Kako nastaju glasovi

ljudskoga jezika, kakve je glasove čovjek uopće u stanju proizvesti, po čemu se oni razlikuju,

kakvih glasova u jezicima svijeta ima i što od svega toga nalazimo u hrvatskome? – Svime

time bave se različite grane fonetike (grč. phōn ‘glas’, phōnēticós ‘glasovni’), znanosti koja

se bavi artikulacijskim (izgovornim) i auditivnim (slušnim) obilježjima ljudskoga govora i

ljudskih glasova, načelno neovisno o tome imaju li ti glasovi u pojedinome jeziku razlikovnu

ulogu, lingvistički rečeno, neovisno o tome imaju li status fonema. Naprotiv fonologija (grč.

phōn ‘glas’, -logía ‘-slovlje’) načelno proučava kako ljudski jezik funkcionalno – u smislu

razlikovanja značenja – glasovni materijal iskorištava. No da bismo do fonema uopće stigli (v.

predavanje 06), valja krenuti od fonova, glasova. Glasove jezika svijeta prema njihovim

artikulacijskim obilježjima opisuje IPA.2 Pogledat ćemo kako se ljudski glasovi tvore, kako

izgleda fonetički opis hrvatskih glasova te kako se on uklapa u univerzalnu sliku.3

Izgovorni organi ili artikulatori dijelovi su ljudskoga tijela – svi oni od grkljana (larinksa)

naviše (v. dalje prikaz) – kojima se oblikuju glasovi. Najveći dio glasova ljudskih jezika –

najkraće rečeno i koliko je za nas potrebno, bez ulaženja u anatomske, fizičke i fiziološke

detalje – nastaje istiskivanjem zraka, zračne struje iz pluća kroz dušnik prema glasnicama,

1 Veoma sličnu odredbu nalazimo u Barić et al. (1995: 39). Zastarjeli termin ftong danas ne rabi nitko, ali spomenusmo ga jer ga zapravo rabe svi – govorimo o monoftonzima, diftonzima…, ne o monofonima, difonima…

2 IPA = International Phonetic Association/Alphabet, Međunarodna fonetička udruga/alfabet.

3 Za lakše praćenje onoga što slijedi v. dalje prikaze izgovornih organa (str. 18) i IPA-inu tablicu glasova (str. 13). Zvučni zapisi glasova lako su dostupni na internetu, v. Literaturu (možda bude barem malko zanimljivije kad se oni čuju), preporuka: http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm.

IPA-inu fonetskom alfabetu, premda ga nalazimo još u Ivšić – Kravar (1955), u kroatistici se tradicionalno pridaje malo prostora; u fonetici je nešto bolje, ali tek Škarić (2009) pregledno donosi opis usklađen s IPA-om (opet, ne potpuno usklađen). U nas se tradicionalno rabi slavenski transkripcijski alfabet, kakav nalazimo u hrvatskim gramatikama, pravopisima, dijalektologiji (v. npr. Fonološki opisi 1981; Lončarić 1996; Lisac 2003).


2

koje pri govoru titraju (priljubljuju se i razmiču), i dalje prema ostalim izgovornim organima,

manipulacijom kojih nastaju različiti glasovi. Nastanak glasa pomoću glasnica zove se

glasanje ili foniranje (Škarić 1991; 2009), odnosno glasničenje ili fonacija (Jelaska 2004),

engl. phonation. Glasničenje će biti precizniji termin jer glasanje može obuhvaćati i nejezične

i nesvjesne činjenice, koje nisu glasovi, npr. ljudske krikove, uzvike, smijeh, kihanje, hrkanje,

šmrcanje i sl. – sve su to oblici ljudskoga glasanja, ali nisu oblici glasničenja. Ako je tako,

odredbu glasa sad možemo i dotjerati: Glas ili fon najmanji je govorni odsječak, čujna

posljedica pokretanja i oblikovanja zračne struje u govoru (Jelaska 2004: 22), odnosno

čovječji zvuk koji nastaje titranjem glasnica u grkljanu (Škarić 2009: 34). Škarić dapače

(ibid.) razlikuje termin glasnik (usp. samo-glasnik, su-glasnik), što mu je najkraći cjelovit

hotimičan izgovorni pokret – ponovljiv, izostavljiv, dometljiv i zamjenjiv u cijelosti.4 Sve to

glas ili fon razlikuje od pukih, prvotnih zvukova i krikova, koje proizvodi i čovjek, no oni nisu

artikulirani – niti su oblikovani govornim organima niti su onda raščlanjivi na svoja izgovorna

obilježja. Zvuk je takorekuć početno stanje glasa. Zvuk su mehanički titraji (vibracije) koje

čovjek može čuti (od 16 Hz do 20 000 Hz, herc = titraj u sekundi) (tako piše u svakom

udžbeniku fizike, tko piše i Škarić 1991: 146). Glas nastaje pošto se zvuk oblikuje, artikulira,

pa onda bude slušno zamjetljiv i razlučiv od drugih, pa onda i raščlanjiv, artikuliran.5

Najveći dakle dio glasova u jezicima svijeta nastaje strujanjem zraka iz pluća, i to izlazno,

istiskivanjem zraka. Takvi se glasovi onda zovu plućnima, pulmoničnima (engl. pulmonic) i

izdisajnima (ekspiratornima). Takve glasove imaju svi jezici svijeta. Plućni glasovi mogu biti

i udisajni (inspiratorni). Premda ih kao razlikovnih u jezicima svijeta nema, dakle nema ih

kao glasova u jezičnome smislu, s jezičnom svrhom, i premda takvo izgovaranje čovjeku i

nije naravno, zapravo se svi glasovi mogu izgovoriti i udisajno. Udisajni će se izgovor

pojaviti npr. u govornoj žurbi, pri poremećenu disanju, pri izgovoru hrvatskih

zvukova/glasova koje proizvodimo u usklicima, npr. nosni tjesnačnik u značenju mirisanja

(»šnjofanje«), usklik oh ili ah u zaprepaštenju i sl. (Škarić 1991: § 275; Jelaska 2004: 28–9).6

Plućni glasovi temelje se na »mehanizmu« koji se engl. zove pulmonic airstream mechanism.

4 Termin glasnik nije općeprihvaćen, pa ćemo se u svim tim značenjima služiti terminom glas.

5 Zato smo u predavanju 01 (str. 14) spomenuli različita značenja termina artikulacija – artikulacija je i oblikovanje (upravo govornim organima) i raščlanjivost. Ono što zovemo zvukovima i krikovima, to nemaju.

6 U hrvatskome se ne javlja udisajni izgovor pojedinih izričaja kao što je udisajno oui ‘da’ u francuskome kao znak izražajnoga potvrđivanja (Škarić: ibid.).


3

Glasovi se međutim mogu proizvoditi i bez zračne struje, odnosno pomoću pregrade. Takvi se

onda zovu neplućnima, nepulmoničnima (engl. non-pulmonic) ili pregradnima. Kod njih

ne govorimo o izdisajnim i udisajnim inačicama (jer pri njihovu izgovoru ne sudjeluju pluća,

nema »disanja«), nego o egresivnim i ingresivnim. Pregrada pri proizvođenju takvih glasova

može biti gdje god u usnoj šupljini; misli se pritom zapravo na jednu od dviju pregrada koje

pri njihovu izgovoru nastaju, druga će biti velarna (tako je npr. kod klikova, v. dalje) ili pak

glotalna, grkljanska. »Mehanizmi« na kojima se temelje takvi glasovi engl. se zovu velaric

airstream mechanism (kod klikova) i glottalic airstream mechanism (kod glotaliziranih i

laringaliziranih konsonanata) (Maddieson 1984: 99; Ladefoged – Maddieson 1996: 246). Ako

su pregrada jezik ili usne, glasovi se engl. zovu click, odnosno hrv. klikovi ili kloknici. Klikovi

su uvijek ingresivni, takvi da zračna struja ulazi u vokalni trakt. Takvi glasovi svojstveni su

veoma malu broju jezika, ali u onima koji ih imaju, a takvi su npr. khoi-sanski jezici na jugu

Afrike, može ih biti neobično mnogo i mogu biti neobično frekventni.7 U ostalim jezicima

klikove nalazimo kao zvukove/glasove sa specifičnim holofraznim (o holofrazi v. predavanje

06) ili onomatopejskim službama i značenjima, npr. u hrv. pri oponašanju poljupca

(»cmokanje«; Jelaska taj dvousneni glas zove pusnikom, bit će prema pusa, jer engl. se taj

dvousneni klik kadšto zove kiss click, v. npr. Trask 1996: s. v.), pri negodovanju i prijekoru

(»coktanje«, c-c-c!; Jelaska taj zubni glas zove coknikom), pri oponašanju konjskoga hoda

(otprilike tl; Jelaska ga zove kljočnikom). Ako je pregrada grkljan, glasovi se zovu

glotaliziranima, a mogu biti izbačajni ili ejektivi te ubačajni ili implozivi. Ejektivi su jezicima

svijeta koliko-toliko uobičajeni, primjerice ima ih kabardinski (Kavkaz),8 implozive nalazimo

primjerice u vijetnamskome i u nekim nigersko-kongoanskim jezicima (Afrika).

Pogledamo li IPA-inu tablicu (v. dalje), vidimo da je podjela na plućne i neplućne glasove

»krovna« – u gornjoj i najvećoj tablici plućni su, ispod nje lijevo neplućni. Zatamnjena polja

na gornjoj tablici zauzimali bi glasovi koji se drže nemogućima (čovjeku neizgovorivima).

Obje tablice sadrže konsonante, trapez u sredini desno vokalski je. To nas vodi do sljedećega.

Pri prolasku kroz izgovorne organe zračnoj struji prolaz može biti više ili manje otvoren.

Otvorenost je stupnjevita, pri izgovoru pojedinih glasova velika (npr. pri izgovoru glasa [a]),9

pri izgovoru drugih potpuno smanjena, odnosno u jednome trenutku prolaz je zraku prekinut

7 U jeziku !xóõ (izg. otprilike [kho] ili [ho], khoi-sanski, Bocvana, o. 4 000 govornika, i inače znan kao rekorder po broju fonema, v. predavanje 06) više od 70% riječi počinje klikom (Ladefoged – Maddieson 1996: 246).

8 U kabardinskome su bezvučno t i glotalizirano t’ različiti fonemi (Matasović 2005: 64–5).

9 Nije dakle čudno da zubar kaže »recite aaa!« (a ne »recite u« ili »recite k«) – [a] je univerzalno najotvoreniji glas.


4

(tako npr. pri izgovoru glasa [p]). Svi ostali glasovi prema otvorenosti negdje su između [a] i

[p]. Najčešće se u otvorene glasove ubrajaju glasovi od [a] do [i] [u], a oni »sljedeći«, tek

nešto manje zatvoreni od [i] [u] – a to su [j] [w] [v] – ubrajaju se u zatvorene. Prema takvoj

djelomično proizvoljnoj a djelomično utvrdivoj mjeri otvorene glasove zovemo vokalima ili

otvornicima (engl. vowel), a zatvorene konsonantima ili zatvornicima (engl. consonant).

Tradicionalno se govori i u nijansiranijim terminima, pa se [j] [w] – koji su zapravo ništa

drugo doli vrlo kratki [i] [u] – nerijetko određuju kao poluvokali ili pak kao klizni glasovi

(engl. glide); često ćemo ih naći kao dijelove diftonga, npr. i u hrv. ie. Zatvornici, opet, unutar

sebe mogu se razlikovati prema tomu je li u njih zatvor manji ili veći, je li djelomičan ili

potpun, je li prolaz zračnoj struji tek sužen ili potpuno prekinut. Ako je prolaz struji dovoljno

velik da pri proizvođenju glasa nema primjetna šuma, riječ je o sonantu ili zvonačniku (engl.

sonant); ako je prolaz struji toliko malen da se pri proizvođenju glasa javlja primjetan šum

(trenutan, praskovit ili trajan), riječ je o opstruentu ili šumniku (engl. obstruent,

tradicionalno »pravi konsonanti«, kadšto i turbulenti). Na IPA-inoj tablici i konsonanti i

vokali poredani od najzatvorenijih do najmanje zatvorenih. Zato su u gornjem redu

konsonanti poput [p] [b] [t] [d], a u donjima oni poput [j] [l], među vokalima najviši su oni

najzatvoreniji, najniži oni najotvoreniji, upravo [a]. U hrvatskome načelna trojna podjela

izgleda ovako – konsonanti su: [p] [t] [k] [b] [d] [g] [s] [š] [z] [ž] [f] [h] [c] [č] [ć] [ ] [ ],

sonanti su: [j] [l] [ĺ] [m] [n] [ń] [r] [v], vokali su: [i] [ie] [e] [a] [o] [u].

Usput, terminološki se dobro držati naziva zatvornik (konsonant) i otvornik (vokal), premda ni

tradicionalni suglasnik i samoglasnik nisu loši, ali tu podjelu nikako ne treba miješati sa

neslogotvornim i slogotvornim glasovima jer em zatvornici mogu biti slogotvorni (npr. hrv. r

s u krv, pst!) em otvornici mogu biti neslogotvorni (npr. hrv. i u u dvanaest, kauguma). Dakle

r nikako ne može biti »samoglasno«, »vokalno«, »otvorničko«, može samo biti slogotvorno.10

I konsonanti i vokali dadu se dalje opisivati prema svojim izgovornim obilježjima (treća

artikulacija!), mjestu i načinu oblikovanja, položaju jezika i usana pri njihovu izgovaranju i sl.

Prije no što reknemo nešto o tome, vratimo se još glasničenju. Glasničenja je nekoliko osnovnih

vrsta – bezvučnost, haktanje, zvučnost, šapat, škripa, s mogućim njihovim kombinacijama

10 O tome v. u predavanju 08. U gramatici Barić et al. (1995: § 55) stoji doslovno ovako: »Glasovi koji su nositelji sloga zovu se slogotvorni glasovi. Slogotvorni su glasovi samoglasnici. Neslogotvorni su glasovi svi suglasnici.« Od tih triju rečenica točna je samo prva. Niti su svi slogotvoni glasovi samoglasnici niti su svi neslogotvorni suglasnici. To bi se moglo tako kazati samo ako pretpostavimo da je nositelj sloga šva, [ə], ali Siva gramatika to ne pretpostavlja, nego nastavlja (§ 56): »Osim vokalskih samoglasnika slogotvorni su i sonatski samoglasnici [� ], [� ], [� ] […] i nefonemski, neutralni samoglasnik [ə]«. Glas [r] ni u jednome jeziku pa ni u hrvatskome nije samoglasan, on ili je [rə] ili je [ər], prema tomu ili je nosilac sloga uvijek [ə] ili je nosilac sloga [r], ne mogu to biti oba.


5

poput dahtanja, mrmorenja i sl. (v. Jelaska 2004: 31–2). Bezvučnost je takvo glasničenje pri

kojemu je glasište otvoreno; tako u hrvatskome nastaju konsonanti koje zovemo bezvučnima

(engl. voiceless). Hak(t)anje ili aspiracija kratko je razdoblje čujne bezvučnosti koja prati glas

prije ili poslije njegova izgovora; prepoznajemo ju kao jako slabi glas [h], odnosno hak.

Zvučnost je takvo glasničenje pri kojemu su glasnice lagano priljubljene pa titraju; tako u

hrvatskome nastaju vokali, sonanti, a od konsonanata oni koje i tradicionalno zovemo zvučnima

(engl. voiced). Pri šaptu je glasište suženo pa zračna struja proizvodi jak šum; bezvučni ostaju

nepromijenjeni, a umjesto zvučnih glasova dobivamo šaptave. Pri škripi glasište je gotovo

zatvoreno, a glasnice ukrućene i gotovo potpuno priljubljene. Haktanje je zapravo podvrsta

bezvučnosti, a šapat i škripa na neki su način podvrste zvučnosti. Te tri podvrste, ako je

potrebno, označavaju se posebnim dijakritičkim znakovima (v. IPA-inu tablicu, diacritics) –

haktanje (engl. aspirated) povišenim h, šapat (engl. breathy voiced) i škripa (engl. creaky

voiced) dvjema točkama, odnosno tildom ispod slova. Koji će jezici koju od vrsta glasničenja

rabiti kao razlikovnu, posve je drugo pitanje. Nemalo je jezika u kojima postoji razlika

aspiriranih i neaspiriranih glasova (hoće reći, njihova fonološka razlika, npr. /ph/ ~ /p/),11 čak

ima jezika koji razlikuju škripave i neškripave glasove, neki će pak pojedine vrste glasničenja

rabiti stilogeno ili izražajno, npr. hrvatski će tako rabiti šapat i škripu, pucketav, hrapav glas. No

razlika bezvučnih i zvučnih glasova toliko je u jezicima svijeta proširena kao razlikovna da se

bilježi i na IPA-inoj tablici – konsonant lijevo u »kućici« bezvučni je, konsonant zapisan desno

zvučni je, usp. hrv. parove [p] ~ [b] i sl. (sonanti su svi zvučni, pa su svi zapisani desno).12

Pogledajmo sad kako se konsonanati i vokali opisuju i što se sve o njima iz IPA-ine tablice

dade očitati. Držat ćemo se zasad onoga što je važno za hrvatski, i to za glasove s fonemskim

statusom, tek usput spomenuti pojedine glasove kojih u hrvatskome nema.13 Pritom valja

obratiti pozornost na razlike u IPA-inu i tradicionalnome hrv. bilježenju (kadšto su one

zbunjujuće!). Jedini dio IPA-ine tablice kojega se sad nećemo dotaknuti jest onaj dolje desno,

koji se tiče suprasegmenata (nadodsječaka), tonova i prozodije (o tome v. u predavanju 10).

11 Bengalski (indoeuropski, indo-iranski, indijski; Bangladeš) ima četiri reda okluziva i afrikate [č] – bezvučne, zvučne, aspirirane i šaptave – dakle ima po četiri vrste glasova [p], [t], [� ], [k] i [č] (Lass 1984: 149). 12 Iz uzorka više od 600 jezika Maddieson (2011: 535–6) crpe podatak da 62% jezika opreku prema zvučnosti ima na plozivima (okluzivima, npr. hrv. p t k ~ b d g); ta opreka mnogo je primjerice rjeđa na frikativima, pa ju na njima ima 35% jezika (hrvatski je među njima, usp. s š ~ z ž), što se može objasniti i fiziološki (frikativnost i zvučnost zahtijevaju drugačiju postavu izgovornog aparata, pa je njihova kombinacija relativno teška).

13 Hrvatski glasovi – imali status tipična ostvaraja fonema ili nemali – opisani su u predavanju 04b.


6

KONSONANTI

Osim prema bezvučnosti i zvučnosti, dakle prema vrsti glasničenja (v. gore), konsonanti se

obično dijele prema načinu i prema mjestu oblikovanja (artikulacije). Na IPA-inoj tablici način

oblikovanja zabilježen je odozgo prema dolje (po okomici, ordinati), mjesto oblikovanja slijeva

nadesno (po vodoravnici, apscisi). Tomu se još mogu pridodati opis prema dijelu jezika koji

sudjeluje u oblikovanju glasa te opisi glasova koji podrazumijevaju složeno oblikovanje.

Način oblikovanja. Prema načinu oblikovanja konsonanti mogu biti okluzivi, frikativi, afrikate,

nazali i aproksimanti; moguće su onda i detaljnije podjele primjerene pojedinomu jeziku, što se

ogleda i u razlici opće IPA-ine tablice i tablica za pojedine jezike. Među njima nazali na neki

način stoje u opreci prema ostalima jer se oblikuju sa spuštenim jedrom, pa zračna struja prolazi

kroz nos, ne kroz usta; svi ostali konsonanti orali su ili bukali, odnosno usni glasovi.

Okluzivi (zapornici) oblikovani su zaporom koji se brzo i potpuno uklanja. Međunarodno se

zovu i (eks)plozivi (praskavci), no u hrv. praska uglavnom nema, pa radije govorimo o zaporu:14

p t k b d g

Frikativi (tjesnačnici) oblikovani su izgovornim organima tako približenima da tvore tjesnac.

Zovu se kadšto i spirantima. U hrv. to su:

s š z ž f h

Afrikate (slivenici) složeni su, sliveni, od zapornog i tjesnačnog oblikovanja.15 U hrv. to su:

c č ć � �

Nazali se (nosnici) oblikuju prolaskom zračne struje kroz nos. U hrv. to su:

m n ń

14 U Barić et al. (1995) zovu ih pregradnima, no pregradu ćemo rabiti kao termin vezan uz neplućne glasove, koji i ne mogu biti drugo doli pregradni, prekidni (engl. stop).

15 Ta slivenost u IPA-inu je alfabetu zorna u njihovu bilježenju (v. str. 14); afrikata na osnovnoj IPA-inoj tablici nema (v. str. 13). Povežemo li slivenost afrikata s glasovnim promjenama (v. predavanje 02), nije neobično što dentali ispred afrikata u hrv. ispadaju, jer na neki način riječ je o spoju dvaju dentala (npr. t + c = t + ts → ts).


7

Nosni je primjerice i onaj neodređeni glas (uzvik) koji tradicionalno bilježimo kao hm.

Aproksimanti (približnici) oblikuju se tako da se pojedini izgovorni organi približe, ali ne

toliko da bi se pojavio čujan šum. Premda se različiti opisi ni izdaleka u tome neće složiti,

pojednostavnit ćemo i aproksimant smatrati natpojmom za sve glasove u donjem dijelu IPA-

ine tablice osim nazala, a riječ je zapravo o različitim tipovima glasova koje u hrvatskome

bilježimo slovima j l r v. U hrv. su to onda ovi:

j l ĺ r v

Dalje se među njima onda mogu razlikovati »pravi« aproksimanti ili kliznici [j] [v] te likvidi

(protočnici) [l] [ĺ] [r]. Likvid jest natpojam za laterale (glasove l-tipa) i rotične, rofone

glasove (glasove r-tipa). U hrv. imamo lateralne aproksimante (bočne približnike) [l] [ĺ] i

vibrant (treptajnik, engl. trill) [r]. Kakvo je zapravo hrvatsko [r] – upravo s koliko se treptaja

jezikom artikulira (treptajnici su vrste glasa r kod kojih je treptaja jezikom više od 1, u hrv. 1–

3, pa i više) – to se ni fonetičari još nisu dogovorili.16 Kako god, treptajnici se međunarodno

(engl.) zovu trill, dotačnici se (jedan doticaj jezika i stijenke, najčešće desni) zovu engl. tap, a

engl. flap treća je vrsta glasa tipa r, koju u nas Jelaska zove okrznik.17

Lateralnih frikativa (bočnih tjesnačnika) (v. IPA-inu tablicu) u hrvatskome nema.

Mjesto oblikovanja. Pratimo li na prikazu izgovornih organa od izvana prema unutra ili na

IPA-inoj tablici slijeva nadesno, konsonanti mogu biti bilabijali, labio-dentali, dentali,

alveolari, postalveolari (prepalatali), palatali, velari, uvulari, faringali i glotali.

Bilabijali (dvousnenici) oblikuju se gornjom i donjom usnom. U hrv. to su:

p b m

Labio-dentali (usneno-zubnici) oblikuju se donjom usnom i gornjim zubima. U hrv. to su:

v f

Dentali (zubnici) oblikuju se tako da jezik zube dodiruje ili im se približava. U hrv. to su načelno:

c z s t d

16 Pregled različitih mjerenja v. u Jelaska (2004: 45).

17 Z. Jelaska zaslužna je za najveći dio domaće fonološko-fonetske terminologije.


8

Alveolari (desnici) oblikuju se tako da jezik desni dodiruje ili im se približava. U hrv. to su načelno:

(t d) n r l

U hrvatskome, kao ni u većini jezika svijeta, zubni i desnički izgovor nisu razlikovni (osim u

frikativa), nego se smatraju izgovornim inačicama, obično ovise o izgovoru pojedinoga

govornika ili skupine govornika.18 Stoga se i u različitim opisima hrvatskih glasova različito

grupiraju,19 a vrlo često spajaju se u jednu skupinu i nazivaju jedinstveno zubnicima (dentalima):

c z s t d n r l. Zato ćemo ih na tablicama (v. str. 14) razdvojiti tek isprekidanom crtom.

U hrvatskome nema interdentala (međuzubnika), ali takvi su glasovi relativno poznati zbog

engleskih [ ] i [ ] (npr. u three ‘tri’ i father ‘otac’), koje IPA AmE stavlja među dentale.

Palatali (nepčanici) svi su oni glasovi koji se oblikuju dodirom jezika s predjelom od

prednepčanoga grebena do granice nepca, koja se zove jedro ili meko nepce (velum). Dijele se

na postalveolare i »prave, meke« palatale. Postalveolari ili prepalatali (prednepčanici) tvore se

na nadzubnome grebenu. U hrv. to su oni koji se tradicionalno zovu »tvrdim« palatalima:

č � š ž

Dodirom jezika o nepce oblikuju se »meki« palatali (nepčanici, svodnjaci). U hrv. to su:

ć � ĺ ń j

O mjestu oblikovanja palatala u hrvatskim priručnicima ne postoji osobita sloga, ali načelno

možemo kazati da iznesena podjela vrijedi. Za hrvatski je još važno reći da alofonske glasove

[ś] [ź] na temeljnoj IPA-inoj tablici nećemo naći, ali navedeni su među other symbols, kao

alveolo-palatali ili palatalizirani frikativi (v. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).

Velari (jedrenici) oblikuju se na jedru (velumu), stražnjem, mekome dijelu nepca. U hrv. to su:

k g h

Uvulari (resičnici) glasovi su koji se oblikuju dodirom ili približavanjem jezika s resicom

(uvulom). U hrvatskome takvih nema (ima u govornim poremećajima, npr. kad netko

18 Zato su na IPA-inoj tablici objedinjeni; usp. i Jelaska (2004: 50).

19 Škarić (1991; 2009) »zubnonadzubnima« smatra c z s t d, pa je otprilike takav opis ušao i u IPA Cro, gdje je Škarić bio jedan od suautora.


9

izgovara tzv. račlavo r). Uvularan je primjerice francuski i njemački glas rotični glas (glas

tipa r), upravo [ ].20 Faringali se (ždrijelnici) oblikuju u ždrijelu (farinksu), laringali ili

glotali (grkljanici) u grkljanu (larinksu). Ima li takvih glasova u hrvatskome, nije posve

sigurno. Od Brozovićevih fonoloških opisa, koji su preuzeti u Barić et al. (1979; 1995),

počelo se govoriti i o njima, barem kao o mogućim i nerazlikovnim inačicama glasa [h].

Jezik. Prema dijelu jezika koji sudjeluje u oblikovanju glasovi se također mogu razvrstavati,

ali za hrvatski takva podjela tradicionalno nije bila zanimljiva i postala je to tek u novije doba.

Na temeljnoj IPA-inoj tablici navedeni su zasebno samo retrofleksni (podvršni) glasovi, oni

koji se oblikuju tako da se jezik prevrne unazad i podvršjem, podvrškom dodirne dio gornje

čeljusti negdje od desni do nepca (usp. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).21 Najviše

glasova tvori se prednjim, najpokretnijim i najokretnijim dijelom jezika, koronom, pa se takvi

onda zovu koronalima (okretnicima, takav je i veći dio hrvatskih glasova). Vrhom, vrškom

jezika oblikuju se apikali (vršnici), oštricom, ravnom površinom iznad vrška jezika laminali

(uzvršnici), gornjim dijelom jezika dorsali (hrptenici, leđnici, npr. u hrvatskome [k] [g] [h]

[o] [u]), korijenom jezika radikali (korjenici, u hrvatskome ih nema).

Složeno oblikovanje. Većina glasova oblikuje se jednostavnim oblikovanjem, jednim

primjetnim načinom, odnosno na jednome mjestu. Neki se međutim glasovi tvore složeno,

dvama načinima, odnosno istodobno na dvama mjestima (v. npr. Jelaska 2004: 57), pa ih

držimo suoblikovanima ili koartikuliranima (engl. co-articulated). Ako su dva oblikovanja

ravnopravna, riječ je o dvostrukom oblikovanju (engl. double); ako je jedno od dvaju

podređeno, načelno se onda govori o dodatnom oblikovanju (engl. secondary).

Na IPA-inoj tablici neki su dvostruko artikulirani glasovi doneseni među other symbols, tako i već

spomenuti hrvatski [ś] [ź] (IPA: [ ] [ ]). Ondje će se naći i poluvokalni aproksimanti, labijalno-

velarni (usneno-jedreni) [w], i labijalno-palatalni (usneno-nepčani) [ ], kakve nalazimo u

engleskome (npr. why [wa ] ‘zašto?’, weather [weðə( )] ‘vrijeme’), u francuskome (npr. oui [wi]

‘da’, plui [pl i] ‘kiša’, nuit [n i] ‘noć’, étui [et i] ‘etui’, huit [ it] ‘osam’), u poljskome (gdje se

[w] bilježi sa ł, npr. łabędź ‘labud’, łamać ‘lomiti’, łopata ‘lopata’). Glasa [w] ima i u hrvatskim

20 Robert i Grevisse (1988) imaju [ʀ ], što bi prema IPA-i bio uvularni treptajnik; prema IPA-i francusko i njemačko [r] jest [� ], zvučni uvularni frikativ. Zanimljivo, govornici hrvatskoga imaju svijest o »neobičnome« francuskome [r], to čak doživljavaju kao francusku specifičnost, ali nemaju svijest o tome da je njemačko [r] isto takvo ili veoma slično. Jednostavno rečeno, kad želimo oponašati Francuza, počnemo govoriti francusko [r] (još ako naglasak prebacimo na kraj riječi i j izgovaramo [ž] – to je to). S njemačkim nije tako. Kako to objasniti?

21 Kako se iz IPA-ine tablice vidi, oznaka za retrofleksnost obično je repić udesno. Spominjemo to zato što se takvim dodatnim znakom, dakle neadekvatno, u gramatici Silić – Pranjković (2005) bilježi labio-dentalni nazal, koji se prema IPA-i bilježi kao m s repićem ulijevo (v. predavanje 04b).


10

dijalektima, u standardu ga ne nalazimo, premda se u opisima pojavljuje (v. predavanje 04b).

Među dvostruko artikuliranim glasovima znan je i velarno-bilabijalni (jedreno-dvousneni) glas,

onaj koji se u zapadnoeuropskim jezicima bilježi sa qu- (npr. tal. qua ‘tu’).

Dodatno oblikovanje može biti primjerice labijaliziranost (ousnjenost), palataliziranost

(onepčenost), velariziranost (ojedrenost), faringaliziranost (oždrijeljenost), nazaliziranost

(onosnjenost) i sl. Tako će npr. u hrvatskome [k] ili [t] ispred [u], kao u kuga, tuga, biti

drugačiji nego ispred [i], kao u kiša, tiša, ili ispred [a], kao u kakav, takav, bit će labijalizirani

(izgovarat će se zaobljenih usana – izgovorni organi »pripremaju se« za zaobljen vokal koji

slijedi). Ako je dodatno oblikovanje u pojedinome jeziku važno (eventualno i razlikovno, ne

tek položajno uvjetovano kao u hrvatskome), ono se bilježi malim slovom desno poviše

osnovnoga – dodatna slova i dijakritici na IPA-inoj su tablici doneseni u tablici dolje lijevo

(npr. labijalizirani [t] [d] zapisat će se kao [tw] [dw]). Hrvatske [ś] [ź], ali i ostale »meke«

palatale, mogli bismo smatrati zapravo palataliziranima (v. Škarić 2009: 61).

Popratno oblikovanje. Pojedine skupine glasova takve su da im je zajedničko još neko

artikulacijsko obilježje. U njih dakle nije riječ o dvostrukom ni o dodatnom oblikovanju, nego

tek o prepoznavanju još nekog njima zajedničkog i obaveznog oblikovnog svojstva. Tako su

neki glasovi primjerice trajni, neki su prekidni, neki su kratki, neki dugi (npr. dugi vokali ili

pak udvojeni konsonanti), a neke odlikuje primjetno visok šum, odnosno sibilantnost. Potonji

– zovemo ih sibilantima (šuštavcima) – u hrvatskome su ovi: [c] [č] [ć] [ ] [ ] [s] [š] [z] [ž].

Među njima pak tri zubna možemo onda zvati zubnim sibilantima ili piskavcima: [c] [z] [s].

Ako to nazivlje primijenimo na hrvatsku morfonologiju (v. predavanje 03), možemo kazati da

je u hrvatskome sibilarizacija smjena jedrenika (velara) s piskavcima, odnosno zubnim

šuštavcima, a da je palatalizacija smjena jedrenika (velara) s prednepčanim šuštavcima.

Dijakritici. Samo dvije napomene (v. dalje IPA-inu tablicu i tablicu u predavanju 04b). Prvo,

valja paziti na razlike između tradicionalne slavenske i IPA-ine transkripcije, posebno na

razliku u bilježenju slogotvornosti i neslogotvornosti te bezvučnosti i zvučnosti. Drugo,

podslovni dijakritici + (oprednjen, isturen, engl. advanced) i − (ostražnjen, povučen, engl.

retracted) vjerojatno bi se mogli upotrijebiti za ono što Brozović (1991) u jakobsonovskoj

tradiciji zove povišenim (dijeznim) i bemolnim (sniženim) alofonima od [k], [g], [h], [l], [n].22

22 V. o tome i u Muljačića (1972: §§ 28–9), s artikulacijskim, akustičkim (perceptivnim) opisom tih Jakobsonovih obilježja (dijazisirani ~ nedijazisirani i bemolizirani ~ nebemolizirani); dijeznost se ondje označava zarezom (npr. [k,]) ili slovom b, bemolnost kružićem (tako i Brozović, npr. [k°]) ili pak podslovnim w.


11

VOKALI

Vokali su uglavnom zvučni, rijetko u jezicima nalazimo bezvučne. Dobar dio vokala oralni je

(usni), no ni nazalni (nosni) vokali u jezicima nisu rijetki, ima ih otprilike petina jezika svijeta

(Ruhlen 1978; Jelaska 2004: 38), primjerice francuski, portugalski, poljski, imao ih je u svojoj

povijesti u hrvatski (odnosno svi slavenski jezici).23 Vokali se obično opisuju prema visini do

koje jezik u oblikovanju dolazi, odnosno prema položaju donje čeljusti (nisko ~ srednje ~

visoko), prema smjeru/položaju dijela jezika koji artikulira (prednji ~ srednji ~ stražnji), prema

zaobljenosti usana te prema promjeni kakvoće glasa (ako je ima). Sve to upravo je tako

prikazano na vokalskome IPA-inu trapezu (ako jezik ima samo tri visine, a takav je i hrvatski,

dostaje i opis vokalskim trokutom). Termini visoko/zatvoreno i nisko/otvoreno odgovaraju

onomu što je gore i dolje na okomici trapeza (trokuta); termini prednje, srednje i stražnje onomu

što je lijevo, u sredini i desno na vodoravnici. Dodatna tipologija vokala može obuhvaćati još

neka njihova svjstva, poput dužine, nosnosti, tipa glasničenja i sl. (Maddieson 2011: 541).

Što je za konsonante opreka bezvučnosti i zvučnosti, za vokale je u smislu univerzalnosti u

jezicima i važnosti na IPA-inoj tablici opreka nezaobljenosti i zaobljenosti usana pri izgovoru.

Na vokalskome trapezu vokal zapisan lijevo od točke izgovara se nezaobljenih usana, onaj desno

od točke zaobljenih usana.24 To se lako dade oprimjeriti već parom visokih/zatvorenih prednjih

vokala [i] ~ [y]. Glasa [y] hrvatski nema, a riječ je jednostavno o »zaobljenome i«, dakle kao kad

»naše« hrvatsko [i] pokušamo izgovoriti sa zaobljenim usnama. Tada dobijemo [y], odnosno ono

što njemački ima u München, Düsseldorf, Jürgen, (Albrecht) Dürer, (barun) Münchhausen,

Bühne ‘bina, pozornica’, Führer ‘vođa’, a francuski u Truffaut, Saussure, Curie, (Isabelle)

Huppert, (kralj) Ubu, menu ‘meni, jelovnik’, jury ‘žiri’, purée ‘pire (npr. od krumpira, mrkve)’.

Budući da hrvatski toga glasa nema, pri transfonemizaciji će odabrati »najbliži«, a to je [i].25

Prema kakvoći vokali mogu biti jednostavni i složeni. Jednostavni su monoftonzi (jednoglasi),

kakvi su hrvatski [i] [e] [a] [o] [u] i središnji [ə]. Složeni su vokali oni u kojih pri oblikovanju

dolazi do primjetne promjene kakvoće (usp. gore o složenom oblikovanju konsonanata).

23 O nazalnim vokalima govorimo kad su oni razlikovni prema oralnim adekvatima; ako su tek alofonske inačice oralnih, obično kažemo da su nazalizirani. Ruhlen (1978) na uzorku 700-tinjak jezika nazalne vokale nalazi u njih 150-ak. O nazaliziranim vokalima u suvremenome hrvatskom v. Napomene u predavanju 04b.

24 Što je u IPA Cro posve krivo obilježeno; u trapezu ovdje na str. 15 označeno je kako treba.

25 O transfonemizaciji v. predavanje 05.


12

Složeni vokali najčešće su diftonzi (dvoglasi), kakvi su hrvatski [ie] (jat, npr. dijete, bijeg), [ai]

(npr. u dvaaest), ili [au] (npr. u aut, faul, flauta, kauguma, vjerojatno u auto, barem u nekih

govornika), mogu biti i triftonzi (troglasi, ima ih u nekim hrvatskim dijalektima),26 a ima

izvještaja i o tetraftonzima (četveroglasima).27 Promjena kakvoće složenoga vokala na IPA-inoj

se tablici označava strelicom, a složenost kao takva – slično je i sa slivenim konsonantima,

odnosno sa složenim oblikovanjem – može se dodatno obilježiti ligaturom, nadslovnim ili

podslovnim lukom koji spaja sastavnice složena glasa, npr. ie (hrv. jat, ě), ts (hrv. c).

Jedno od pitanja vezanih uz diftonge koje će se pojaviti i u raspravama o hrvatskome jatu (v.

predavanje 07) teško je odgovorivo: Kad imamo posla s dvoglasom, a kad zapravo s dvama

glasovima, i koja je razlika?28 Drugo će biti: Može li diftong biti kratak ili je on uvijek dug?

Za drugo Lass (1984: 112–3, 138) donosi važan podatak iz islandskoga, koji ima i duge i

kratke dvoglase, a dužina im se pridružuje posve jednako kao i jednoglasnim vokalima. Tako

je u isl. Njd. ís [i ] ‘led’ ~ Gjd. íss [i] ‘leda’, a jednako je i u diftonga, npr. læs [ai ] ‘pismen’ ~

læst [ai] ‘pismeno (sr. rod)’. Ima li onda možda i hrvatski kratak dvoglas (npr. Gjd. djeteta)?

Šva ([ə], njem. Schwa, termin za takav hebrejski vokal, rabi se međunarodno) središnji je,

neutralni vokal, koji se u hrvatskome pojavljuje uza sve izdvojeno izgovorene konsonante (ne

možemo izgovoriti [b], uvijek izgovaramo [bə], stoga je termin suglasnik posve adekvatan).29

Na IPA-inoj tablici doslovno je u sredini. Hrvatski nema njemu bliskih glasova, pa će taj glas

načelno služiti za fonetsku adaptaciju (transfonemizaciju) svih okolnih vokala iz središta IPA-

ine tablice, kakve nalazimo u drugim jezicima, npr. u engleskome.30

26 Mogući uzrok prijeglasu ě → i / __ o (v. predavanje 02) Jelaska (2004) traži u izbjegavanju troglasa. Ako je to tako, odnosno ako ostvaraj hrvatskoga ě jest dvoglas [ie� ], a ne dva glasa ([je]) (v. predavanje 07), i ako je tu onda doista riječ o troglasu (usp. N děo → dio, gpr. m. htěo → htio, prid. m. cěo → m. cio), onda bismo u hrvatskome standardu mogući troglas imali u iznimci za taj prijeglas – glagolskome pridjevu radnome sjeo [sieo� ].

27 Koji uglavnom spadaju u rijetke kuriozitete. Trask (1996: s. v. tetraphthong) prenosi da je jedan fonetičar od žene u Mississippiu čuo da engl. brown ‘smeđ’ izgovara [bræ� æ� n], s četveroglasom [æ� æ� ]. 28 Ista je stvar s afrikatama. Po svemu što o hrvatskome slogu i hrvatskoj morfonologiji znamo st št zd žd (čak i skupovi sk zg) vladaju se u hrvatskome kao afrikate, ne kao konsonantski skupovi. Treba li ih promatrati kao foneme? Da se taj problem pojavljuje u mnogim jezicima, pokazuje Lass (1984: 26–7) s engleskima [tS] [dʒ ] (npr. church [tS� � tS] ‘crkva’, judge [dʒ � dʒ ] ‘sudac’) – jedini su skupovi koji se u engleskome pojavljuju i na početku riječi (drugi se pojavljuju samo između dvaju vokala i na kraju riječi), pa je ta njihova posebnost dovoljna da se smatraju afrikatama, ne skupovima (za razliku od npr. [gz] u exam, eggs, [ps] u absent, apse i sl.).

29 O razlici njegova položaja kod slogotvornih i neslogotvornih konsonanata v. predavanje 04b.

30 O transfonemizaciji v. predavanje 05, nešto primjera v. i u predavanju 04b.


13

TABLICA IPA31

31 Izvor: http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/. Svakih nekoliko godina IPA tablicu doradi ili revidira. Ovo je najnovija, revidirana inačica tablice iz g. 2005. U tablici iz g. 2005. redoslijed konsonanata odozgo dolje bio nazali, plozivi, frikativi, aproksimanti…, što je i logičnije; općenito je ona u nekim pogledima bila informativnija (npr. u opisu dijakritika). Nešto starije inačice v. npr. u Jelaska (2004: 230) ili IPA (2007 [1999]: ix). (Prebacivanjem u Word pa opet u PDF tablica se hoće zamutiti, pa je preporuka da se skine izravno s interneta.)


14

HRVATSKI KONSONANTI32

Tablica prema IPA-i

Bilabial Labio-dental Dental Alveolar Postalveolar Palatal Velar

Plosive p b t d k g Affricate �

�

� � �

Fricative f s z � ʒ x

Nasal m n JJJJ

Trill r

Lateral Appr. l �

Approximant � j

Tradicionalnim hrvatskim simbolima i terminima

Dvousneni Usneno-zubni

Zubni Desnici, nadzubni

Prednepčani, grebeni

Nepčani, svodni

Jedreni

Zaporni p b t d k g

Sliveni c č � ć �

Tjesnačni f s z š ž h

Nosni m n ń

Treptajni r

Bočni pribl. l ĺ

Približni v i

Slovima hrvatske abecede i međunarodnim terminima

Bilabijali Labio-dentali Dentali Alveolari Postalveolari Palatali Velari

Okluzivi p b t d k g

Afrikate c č dž ć đ

Frikativi f s z š ž h

Nazali m n nj

Vibranti r

Lateralni apr. l lj

Aproksimanti v j

32 Objašnjenja v. gore u tekstu. Ovdje je dano 25 glasova s fonemskim statusom, odnosno 25 osnovnih kosnonantskih alofona. Tablicu s većim brojem alofonskih i nepulmoničnih glasova v. na kraju predavanja 04b.


15

HRVATSKI VOKALI33

Trapez prema IPA-i

i • • u

ie�

e • ə • o

a •

Hrvatski vokalski trokut

prednji srednji stražnji

visoki i • • u ie� •

srednji e • ə • o

niski a •

Hrvatski vokalski trokut s četirima visinama

U dijalektologiji se – jer u dijalektima vokalski inventar može biti bogatiji – za razliku po dvaju e-ova i o-ova,

kakvih u standardu nema, rabe simboli slavenskoga transkripcijskog alfabeta s točkom i s repićem (desno je IPA-

in simbol): ẹ = e (više, zatvorenije), e�� = � (niže, otvorenije), � = o (više, zatvorenije), o� = � (niže, otvorenije).

prednji srednji stražnji

visoki i • • u

poluvisoki ẹ • • � ə

poluniski e�� • • o�

niski a •

33 Objašnjenja v. gore u tekstu.


16

ČESTOTNOST HRVATSKIH FONOVA

Ovako izgledaju rezultati triju računa – Maretićeva (1899: §§ 15–6; na 10 mjesta iz

Karadžićeva prijevoda Novoga zavjeta uzeo je oko 2 000 riječi, odnosno 10 000 glasova, i

prebrojio ih, dakle nije računao postotke nego upravo broj glasova, među njima nije pronašao

[f] i [Z], slovni slijed ije za dugi jat tretira kao tri glasa, pa su podaci za i, j, e veći no što su

stvarni, s njim čita kao [ś ńim], bratski kao [bracki]), Škarićeva (1991: § 920) i Brozovićeva

(2007: § 370; želeći donekle ispraviti nedostatke obaju, jednostavno je izračunao aritmetičku

sredinu prvih dvaju računa). Dok ne imadnemo ozbiljniju statistiku, pomoći će i to:

Maretić % Škarić % Brozović % e 10,99 a 11,64 a 11,22 a 10,79 i 9,61 e 10,17 i 10,35 e 9,34 i 9,98 o 9,60 o 8,98 o 9,29 j 5,03 n 5,44 n 5,01 s 4,64 s 4,97 s 4,81 n 4,57 r 4,79 j 4,60 u 4,29 u 4,55 u 4,42 d 4,28 t 4,55 r + �� 4,34 v 4,02 j 4,16 t 4,28 t 4,00 m 4,03 d 3,92 m 3,67 d 3,56 m 3,85 r 3,43 v 3,51 r 3,84 k 3,18 k 3,44 v 3,77 p 2,26 p 2,69 k 3,31 l 1,94 l 2,89 p 2,48 g 1,92 z 1,79 l 2,42 b 1,73 g 1,60 g 1,76 š 1,50 b 1,44 z 1,63 z 1,49 š 1,20 b 1,59 č 1,20 c 0,88 š 1,35 ć 0,91 č 0,81 č 1,06 ĺ 0,90 ć 0,75 ć 0,83 h 0,73 h 0,71 ĺ 0,78 ž 0,64 ń 0,70 c 0,72 ń 0,63 ĺ 0,66 h 0,72 c 0,56 ž 0,63 ń 0,67 �� 0,45 � 0,19 ž 0,64 � 0,31 f 0,14 �� 0,50 � 0,01 � 0,015 � 0,25 f 0,00 f 0,07 ZZZZ 0,00 � 0,01


17

Napomena o frikativima

Rekosmo, afrikata na općoj IPA-inoj tablici nema (hrv. c č ć

� �

). Frikativi su navedeni, ali među njima nema dvaju hrvatskih alofonskih frikativa (palatalizirani frikativi ś ź),

odnosno ti su navedeni među koartikuliranima (engl. co-articulated), među other symbols. Na tablici bi se nalazili između postalveolarnih i palatalnih.

Bilab. Labio-dent. (Inter)dent. Retrofl.34 Alveol. Postalv. Palataliz. Palatal. Velar. Uvular. Faringal. Glotal.

IPA

� �

f v

� �

� � s z

� ʒ � ç

� x � � � �

h

�

HR f

�

s z š ž ś ź h

Primjer

šp. Cuba

hrv. fakultet

hrv. šef bi

engl. three

engl. the

šved. Paerson

polj. ż

hrv. kosa

hrv. suza

hrv. šaka

hrv. žaba

hrv. lišće

hrv. grožđe

njem. ich

engl. yeast

hrv. muha

hrv. strah ga

njem. Dach

fr. i njem. r engl. high

češ. hora

34 Retrofleksni je izgovor onaj pri kojemu se vrh jezika (apeks) prevrće, savija unazad prema gore, prema prednepcu; zato u hrvatskome � � zvuče otprilike kao rš rž.


18

IZGOVORNI ORGANI

Glasovi se onda međunarodno zovu…

I. Nosna šupljina (lat. nasus ‘nos’) • nazali, hrv. m n ń

II. Usna šupljina (lat. os ‘usta’, bucca ‘obraz’) • orali, bukali

I 1–2. Usne, gornja i donja (lat. pl. labia) • labijali, hrv. p b m, labio-dentali, hrv. v f

3. Zubi, gornji i donji (lat. pl. dentes) • dentali, hrv. t d, interdentali, engl.

�ð

4–6. Desni i nadzubni greben, prednepce, koritašce (lat. alveola ← alveolus ‘koritašce’)

• alveolari, postalveolari (prepalatali)

7. Tvrdo nepce, svod (lat. palatum durum) • palatali, hrv. ć ź ś

�ĺ ń j i e a

8. Meko nepce, jedro, velum (lat. palatum molle) • velari, hrv. k g h o u

9. Resica (lat. uvula) • uvulari, fr. njem. r

II III. Grlo (lat. guttur) • guturali, uključujući uvulare

10. Ždrijelo, farinks (grč. phárygx) • faringali

11. Grkljan, larinks (grč. lárygx), glasnice i glasište, glota (prostor između glasnica, grč. lat. glottis)

• laringali, glotali, npr. prekidnik

�

IV 12. Zalistak grkljana, epiglotis • epiglotali

IV. Jezik (lat. lingua) • lingvali

III 13. Korijen (lat. radix) • radikali

14–15. Leđa, hrbat (lat. dorsum) • dorsali

16. Uzvršak, širi vrh (lat. lamina ‘pločica, oštrica’) • laminali

17. Vrh (lat. apex) • apikali

18. Podvršak (lat. subapex) • retrofleksni

(V. Dušnik) (grč. lat. trachea)

(V–VI) (VI. Pluća) (lat. pl. pulmones) • pulmonični

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 04b

1

HRVATSKI GLASOVI

Budući da je riječ o fonovima/glasovima, njihov opis u tablici fonetički je (artikulacijski, izgovorni), ne fonološki (percepcijski, akustički, slušni, pomoću fonemskih razlikovnih obilježja; tako je opisano samo nekoliko

»Brozovićevih«). Popisana je većina onih koji se u hrvatskim priručnicima mogu naći, pa i više od toga, njih 60-ak; Škarić ih (1991; 2009) ima 43–44, Brozović ih (1991) ima 54, ali spominju i druge.

Fonovi se donose prema abecednomu redu hrvatskih grafema kojima se obično bilježe (drugi stupac, ABC), u trećem stupcu (HR) simbol je kojim se u hrvatskome pojedini fon tradicionalno fonetski bilježi, u četvrtome (IPA)

njegova oznaka prema IPA-i, u desnome su (Opis) opis, primjeri i komentari. Fonovi s fonemskim statusom, odnosno osnovni alofoni hrvatskih fonema zatamnjeni su. Slogovna granica bilježi se točkom (v. dalje tablicu

dodatnih IPA-inih simbola). Uz pojedine glasove u zagradu je stavljen i broj pod kojim se u IPA-i vodi (IPA sve simbole, oznake, svakovrsnu notaciju numerira). Glasovi se mogu čuti na internetskim stranicama (v. Literaturu).

Literatura: Barić et al. (1995), Brozović (1991), IPA (2007), Ivšić – Kravar (1955), Jelaska (2004), Muljačić (1972), Pullum – Ladusaw (1996), Silić – Pranjković (2005), Škarić (1991; 2009), Turk (1992), Vukušić et al. (2007).

ABC HR IPA Opis

1. a a a • srednji niski (otvoreni) nezaobljeni vokal (304)

• hrv. a, ako, mama, patka

• hrv. fon bilježen slovom a prema IPA-i zapravo je srednje a, između nezaobljenih a (prednje) (304) i � (stražnje) (305), i u preciznoj transkripciji pisao bi se ä (s dijakritikom za ‘središnji’), usp. engl. stražnje a u arm [ � �m] ‘ruka’, calm [k � �m] ‘miran’, ili fr. femme [fam]

‘žena’, noir [nwa �] ‘crn’ ~ pas [p �] ‘ne’, bas [b �] ‘nizak’ (Petit Robert i Grevisse /1988/ razlikuju, IPA Fr ima samo srednje [a]) 2. ae ai� / aj aj � / ai � • diftong, hrv. jedanaest [jedanai�st], dvanaest, četrnaestica… ili u jako »opuštenom«, nestandardnom izgovoru dvadeset [dvai�st]

• Barić et al. (1995), Silić – Pranjković (2005), Jelaska (2004) – diftong, Brozović (1991) ne spominje, Vukušić et al. (2007) imaju trinaèstica

3. b b b • zvučni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. baba, brak, žaba, rob, slab

4. c c

�

• bezvučna dentalna afrikata (nema fonemskoga zvučnog parnjaka)

• hrv. car, caklina, cura, cvijet, cijena, crknuti, djeca, maca, starac

• prema IPA-i c je bezvučni palatalni ploziv (107), usp. čak. jako meko [ć] (Škarić /2009/: [C]), češ. čeština ['

��

c na] ‘češki’, tělo [cεlo] ‘tijelo’ 5. c / dz / ts / tz Z

�

• zvučna dentalna afrikata (zvučni parnjak od hrv. [c])

• hrv. otac bi [ota

� bi], zec ga, u posuđenim imenima tipa Kaladze, Fitzgerald, Pittsburgh, Kitzbühel, kadšto u posuđenici mezzosopran,

na morfskoj granici, junkturi (dakle nema slobodnu distribuciju): pacba (dijal., prema pacati), nadzvučni, nadzor (pri bržem izgovoru)

• P. Budmani (u ARj-u, od g. 1883., od slova D nadalje) za taj je glas u dubrovačkim dijalektizmima uveo slovo Z

• tal. zero ['

� � ro] ‘nula’, mak. ѕвезда → dzvezda [' �v � zda] ‘zvijezda’, polj. dzwon [ �

v �n] ‘zvono’, gruz. �� → dzvali [ �

vali] ‘kost’

• prema IPA-i � je zvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ, hrv. [ž] 6. c! / ts! c!

� • laminalni (uzvršni) dentalni/alveolarni frikativni klik (177), u hrv. uzvik negodovanja (coktanje): c!, c-c-c!

• klikovi (glasovi koji podsjećaju na cmokanje, coktanje, oponašanje poljupca, konjskoga hoda, dozivanje konja (npr. svinuto [tl] /Škarić

1991: 127/) i sl. kao fonemi opstoje samo u khoi-sanskim jezicima (jug Afrike, Bocvana, Namibija, njima govore Hotentoti i Bušmani,

npr. u filmu Bogovi su pali na tjeme) te u nekim njima susjednim bantuškim jezicima (npr. zulu); u ostalim jezicima samo u uzvicima


2

ABC HR IPA Opis

7. č č

�

• bezvučna postalveolarna (prednepčana) afrikata

• hrv. čast, čovjek, čupati, čičak, učiti, vrač, vrč

• prema IPA-i

�

označuje slivenost [t] (hrv. t) i [

�

] (hrv. š)

• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ć], odnosno [

�

]

8. ć ć

�

• bezvučna palatalna afrikata

• hrv. ćaća, leća, mućak, kuća, neću, golać, mladić

• prema IPA-i

�

označuje slivenost [t] (hrv. t) i [ �] (hrv. ś, kao u lišće, gošća bezvučni postalveolarno-palatalni frikativ) • u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [č], odnosno [

�]

9. d d d • zvučni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. dan, dom, disati, nada, pod

• prema IPA-i d je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je � : d � (dent. i alv. izgovor u jezicima obično nisu razlikovni) 10. dž

�

�

• zvučna postalveolarna (prednepčana) afrikata

• hrv. džamija, džep, hodža, svjedodžba, imidž (tj. u posuđenicama ili položajno prema [�

], u domaćim riječima nema ga u slobodnoj distribuciji)

• prema IPA-i

�

označuje slivenost [d] (hrv. d) i [ �] (hrv. ž) • u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [

], odnosno [

] (tako i u hrv. – rijetko će tko koga ispraviti da »krivo« izgovara)

11. đ

�

�

• zvučna palatalna afrikata

• hrv. đak, đipati, leđa, luđak, tuđ

• Đ. Daničić (u Ogledu ARj-a, g. 1878.) za taj glas predlaže slovo đ, uzevši ga iz »sjevernih njemačkih jezika« (staronordijski, islandski)

• prema IPA-i

označuje slivenost [d] (hrv. d) i [ ] (hrv. ź, kao u grožđe, zviježđe, zvučni postalveolarno-palatalni frikativ)

• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [�

], odnosno [

�] (tako i u hrv. – rijetko će tko koga ispraviti da »krivo« izgovara)

12. e e e • prednji srednji nezaobljeni vokal

• hrv. eto!, deset, žena, ruke

• hrv. fon bilježen slovom e prema IPA-inoj tablici zapravo je između višeg (zatvorenijeg) (302) [e] i nižeg (otvorenijeg) (303) [ �], usp. fr. et [e] ‘i’, bébé [bebe] ‘beba’ ~ lait [l � ] ‘mlijeko’, bête [b � t] ‘životinja’, ili kajk. razliku visoko (zatvoreno) [ẹ] ~ nisko (otvoreno) [e�� ] ili [ �] (črẹšńa ~ d ��set)

13. f f f • bezvučni labio-dentalni frikativ (128) (u standardu nema fonemskoga zvučnog parnjaka)

• hrv. fakultet, figa, fuga, foka, kafić, grof, šef

14. f

�

v • zvučni labio-dentalni frikativ (129) (zvučni parnjak od hrv. [f])

• hrv. grof bi [grov bi], šef ga [šev ga], Afganistan, ofbrodvejski (← engl. Off-Broadway)

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa

�� (digama, arhaično grč. slovo), Škarić (2009) sa

��, a IPA ga bilježi sa v (129) (tako i u starim hrv. gramatikama); sa v se u hrvatskome označuje labio-dentalni približni sonant (prema IPA-i malo ipsilon: � (150), hrv. vatra [ �atra])


3

ABC HR IPA Opis

15. g g g • zvučni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. gaziti, glava, magarac, noga, bog, rog

16. g gº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: gurav, moruzgva, korugva (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [g])

17. g g’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: ginem, gepard (»više i mekše«, povišeno/dijezno [g])

18. h x / h x / h • bezvučni velarni frikativ

• hrv. hodati, hlad, hrast, hvala, muha, bahat, strah

• hrv. glas označen slovom h izgovorno je prihvatljiv i kao velarno [x] (140) i kao glotalno, laringalno (grkljansko) [h] (146) (u Barić

et al. /1995: 51/ čak faringalno, dakle [ħ] (144), a možda je i samo lapsus); zapravo svaki bezvučni frikativ koji se izgovara na velumu

i dublje u hrv. se prepoznaje kao /h/ (govornici hrv. te glasove slušno ne razlikuju, za razliku od npr. slč. ili hebr. govornika)

• prema IPA-i h je bezvučni glotalni frikativ, kao u engl. hat [hæt] ‘šešir’, njem. haben [ha �bən] ‘imati’, njem. Hand [hant] ‘ruka’

• [h] u hm nije dovoljno istraženo, odnosno nije dovoljno istražen glas uzvika koji bilježimo sa hm (Brozović 1991: 402)

19. h xº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: hulja, hvala (»dublje i tvrđe« [x]), ali ne kod laringalnoga [h]

20. h x’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: hiniti, heljda (»više i mekše« [x]), ali ne i kod laringalnoga [h]

21. h � � • zvučni velarni frikativ (141) (zvučni parnjak od [x])

• hrv. strah ga je [stra � ga je], Vrhbosna • u hrv. se i prema IPA-i bilježi sa � (gama); dakle parovi su x~ � i h~ �

(u hrv. sva četiri dolaze u obzir), možda i

��

~

��

22. h

�

/ h

�

• zvučni glotalni frikativ (147) (zvučni parnjak od [h])

• usp. češ. Praha ‘Prag’, hora ['

�ora] ‘gora, planina’, slč. hora ['

� �ra], bjrus. �ara [

�a'ra], ukr.

�ora [

� � �

ra]; Muljačić (1972) piše

da se u ukr. i bjrus. etimološko [g] pomaklo sve do ždrijelnoga (faringalnoga) [ħ] ili do [ �] i tako postalo parnjak fonema /h/ ili /x/ • Škarić (1991) veli da se laringalni (grkljanski) frikativ, koji on bilježi sa [h] (prema IPA-i to bi bilo [h] ili [

�

]), prepoznaje iza

vokala ispred pauze: jako je slab, a dade se »čuti« kad se zvučni zapis sluša unatrag, npr. on ima [on ima] → ami no [hami no]

23. i i i • prednji visoki (zatvoreni) nezaobljeni vokal

• hrv. i, idem, ipak, vino, oni

24. ije / je ie � / ijē / ijē / ě ie � • prednji visoko-središnji (zatvoreni) nezaobljeni dvoglas/diftong (usp. Napomenu)

• od kraja 19. st. u hrv. se bilježi uglavnom troslovom ije (mlijeko, cvijet), kadšto dvoslovom je (pjev, djeva, Gmn. vjera)

• fonem? Brozović – da, Barić et al. – da, Škarić – ne, Silić – Pranjković – ne, Jelaska – da (i dugi i kratki, ne samo dugi)

25. j i� / j / i� j / i� • palatalni aproksimant [j] & neslogotvorno kratko [i], hrv. jug, jama, jezik, bujati, znoj & pijem, Marija, dijeta

• u hrv. su se dakle poistovjetila dva gotovo ista fona – sonant [j] (rjeđi, izrazitiji je na početku riječi koje imaju ju-: jug, jutro, jučer) i

neslogotvorno [i] (češći, između dva vokala od kojih je barem jedan [i] ili [e]: pijem, Marija, županije, dijeta, hijena, higijena);

razlika među njima izrazito je mala (svaki govornik može na sebi provjeriti osjeća li ju), vjerojatno bi najbolje bilo zanemariti ju


4

ABC HR IPA Opis

26. k k k • bezvučni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. kakav, kava, krv, ruka, otok, petak

27. k kº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: kost, kuditi, bukva (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [k])

28. k k’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: kiša, keziti se (»više i mekše«, povišeno/dijezno [k])

29. l l l • alveolarni lateralni aproksimant (Brozović /1991/ veli da je u tradiciji hrv. uporabne norme [l] kakvo je u zapadnome

Sredozemlju, ne u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi; pa ipak, dalmatinsko [l] osjetno je mekše od kontinentalnoga)

• hrv. lav, lan, mala, palac, golać, gol

30. l

�

�� • slogotvorni alveolarni lateralni aproksimant (Brozović mu /1991/ pripisuje napetost, koju [l] nema)

• u hrv. u posuđenicama (manje ili više prihvaćenima): bicikl, nobl, bofl, džentlmen, ansambl, hakl, šatl, imenima Vltava, Plzeň

• u hrv. se slogotvornost tradicionalno bilježi kružićem, prema IPA-i pak crtom ispod slova

31. l lº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u]: lov, luka (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [l])

32. l l’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e], [j], [ć]: lik, stol je (»više i mekše«, povišeno/dijezno [l])

33. lj ĺ / ļ

�

• palatalni lateralni aproksimant

• hrv. ljaga, ljubav, ljiljan, valjati, voljeti, kralj, žulj

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa ļ ili ĺ, Jelaska (2004) sa λ (lambda), prema IPA-i sa

� (»okrenuti« ipsilon ili »okrenuta« lambda)

34. lj ĺ� �� • slogotvorni palatalni lateralni aproksimant, u hrv. u posuđenim imenima poput Kremlj [kremĺ�] ili [kreməĺ] 35. m m m • bilabijalni nazal

• hrv. mama, momak, muž, sam, ispred bilabijala prema /n/: nastamba, himba, jedanput, on bi, čak i jedan mu (Škarić 2009: 109)

36. m � ô • slogotvorni bilabijalni nazal, u hrv. u uzviku hm [h �] ili [həm], tuđicama tipa bak(e)nbart [bak �bart] ‘zalizak, zuluf’ 37. m / n µ µ • labio-dentalni nazal, u hrv. nazal ispred labio-dentala: tramvaj, amfora, invalid, infarkt, komfor, konformizam, slogotvorno u imenima tipa Rosenfeld

• Škarić ga (1991) piše sa [v

�] ([trav

�vaj], [iv

�varijanta]), Škarić (2009) ipak sa [µ], Silić (– Pranjković 2005: 15, 17) govori o zubnome [m] i piše ga

sa [m], s repićem udesno – [tr mvai�] (kao da je retrofleksan), a znakom [µ] piše »nosno m« u bomba ([m] jest nosno! tu je riječ o nosnom [õ]!)

38. n n n • alveolarni nazal

• hrv. nada, noga, noć, grana, ona, dan

39. n ŋ ŋ • velarni nazal, u hrv. ispred velara: stranka, sjenka, tanko, banka, bitanga, tango, bronhitis, inhalirati

40. n � ö • slogotvorni alveolarni nazal, u hrv. njutn, te neke neadaptirane i ne osobito prihvaćene tuđice: rehnšiber, štemajzn, krafn, kragn

41. n n’ � • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred nepčanika: inćun, anđeo, punđa, on će, on je

42. n � • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred prednepčanika: kandža, branša, Vjd. rastanče, opančar, inženjer

43. nj ń J • palatalni nazal

• hrv. njak (glasanje magarca), Gjd. njega, Gjd. nju, sanjati, munja, konj, panj, velaran (!?) ispred velara: sanjke [saJ

�

ke]


5

ABC HR IPA Opis

44. o o o • stražnji srednji zaobljeni vokal

• hrv. oko, noga, polovica, brod, to

• hrv. fon bilježen slovom o prema IPA-inoj tablici zapravo je između višeg (zatvorenijeg) (307) [o] i nižeg (otvorenijeg) (306) [ �], usp. fr. eau [o] ‘voda’, jaune [ ʒon] ‘žut’ ~ homme [ �m] ‘čovjek’, corps [k � �] ‘tijelo’, njem. Kohl [kho �l] ‘kupus’ ~ Gott [g �th] ‘bog’ ([p] [t] [k] obično aspirirani), ili kajk. visoko (zatvoreno) [ �] ~ nisko (otvoreno) [o�] ili [ �], ili dubr. zatvoreno a, npr. grad [gr � �d]

45. p p p • bezvučni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. palac, kapati, stopalo, glup

46. r r r • alveolarni vibrant

• hrv. rana, ruka, rosa, tri, hrast, more, bor

47. r � ü • slogotvorni alveolarni vibrant

• hrv. prst, crv, trg, drvo, vrba, rt, Hrvat, umrli, groce (← grlce), Zelenortska Republika

• kao i svi slogotvorni sonanti izgovara se sa šva ([ə]) ispred, za razliku od [r], kod kojega je šva iza ([ər] ~ [rə]); to i jest

problem s Brozovićevim minimalnim parom

�stro (Vjd. od

�stra) ~

�stro (gl. prid. rad. m. r. od ìstrti) jer izgovor je i u glagolu u

većine govornika neslogotvoran: dvosložno [i.stro] ili [is.tro], a ne trosložno [i.stər.o], za razliku od npr. ž. r. istrla [i.stər.la],

koji međutim nema para; parovi tipa Zádro (prezime) ~ z

�dro (od zadrti) još su manje dobri zbog različita naglaska

• naglasak se obično nalazi upravo na [ə], dakle na vokalu: [tə

rg], [və

rba], [ə

�rt] (zato su ga ilirci i pisali: parst, pèrst); izgovor

[t �g], [v � ba] zvuči izrazito patetično i rijedak je (Škarić 1991: 351), premda Brozović (1991) piše da je češći • u hrv. se slogotvornost tradicionalno bilježi kružićem, prema IPA-i pak crtom ispod slova (v. Napomene)

• slovopisno se [r] i [ ] danas ne razlikuju (kao ni drugi neslogotvorni i slogotvorni), premda se kadšto javi potreba za tim, npr. apostrofom: g’roce (Brozović /1991/ ima gr’oce), zeleno’rtski (zbog nerazlikovanja javlja se izgovor [ze.le.nor.tski] kao

[spor.tski], umjesto [ze.le.no.rts.ki]), za’rže (da se ne izgovara kao Gjd. marže, Anić /1998/ ima zàərzati, Anić /2003/ zà’rzati)

48. s s s • bezvučni dentalni frikativ

• hrv. san, sova, svijet, kosa, bos, slogotvoran u uzviku pst! [pəst]

49. š š

• bezvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ

• hrv. šaka, šuma, šešir, vrša, koš, slogotvoran u uzviku ššš! ‘tiho!’

50. š ś � • bezvučni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (»između« postalveolarnog [

�

] i palatalnog [ç], npr. njem. ich [ ç]) • hrv. šljiva, lišće, gošća, čišći (komparativ), pišljiv, prokišnjavati, trešnja, grist ću, grozd ću (ubrati)

51. t t t • bezvučni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)

• hrv. tata, tuga, lopata, put, rt

• prema IPA-i t je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je � : t � (dent. i alv. izgovor u jezicima obično nisu razlikovni)


6

ABC HR IPA Opis

52. u u u • stražnji visoki (zatvoreni) zaobljeni vokal (308)

• hrv. uho, kukuruz, muka, lud, Ajd. vodu

53. u u� u� • neslogotvorno [u], hrv. aut, auto, faul, flauta, kauzalan, kauguma, Australija, lauf, zalaufati

• usp. chiuaua → čivava (intervokalno neslogotvorno [u] ima tendenciju potpuna gubitka vokalnosti, kao i intervokalno [i])

• Brozović (1991) veli da je auto trosložno (à.u.to ~ Gmn.

�

ūtā, kao kòrito ~ Gmn. k

�rītā, ili gòvedo ~ Gmn. gòvēdā/g

�vēdā

/Vukušić et al. 2007: 63/), a ne dvosložno (àu�.to ~ Gmn. áu�tā ili �u�tā), premda to baš nije sigurno (čini se da je češći dvosložni

Gmn.), Jelaska (2004: 42, 139) govori o mogućem diftonškom izgovoru [au �] (u nekih govornika), usp. auto, kauguma

• hrv. ortoepska norma uglavnom ne prihvaća promjenu eu → ev, npr. euro, eutanazija, eunuh, Euripid, Zeus, Euterpa, Europa

(govori se i [europa] i [evropa], dapače [evropa] mnogo češće, ali nitko ne govori [evripid]), usp. srp. evro, evnuh, Zevs

• tradicionalno se u hrv. – a tako i prema IPA-i – neslogotvornost označuje s polukružnicom ispod slova

54. v v υ • labio-dentalni aproksimant

• hrv. vatra, voda, vuna, čuvati, cvrčak, lav, lov

• prema IPA-i labio-dentalni aproksimant bilježi se sa υ (malo grč. ipsilon) (150), a v je zvučni labio-dentalni frikativ (129),

koji je onda parnjak bezvučnomu labio-dentalnom frikativu, koji se bilježi sa f (128), kao u kajk. krf (obezvučeno na kraju

riječi) ~ Gjd. krvi, fkral ‘ukrao’ ~ vlovil (kajkavski dakle ima par frikativa: [f] i [v]; zato štokavci kajkavsko živci čuju kao

[žifci], ovce i novce kao [ofce i nofce] – kajkavci to tako izgovaraju), ili u engl. fine [f] ‘dobar’ ~ vine [v] ‘vinova loza’

• hrv. (štokavski) fon bilježen sa f nema fonemskoga zvučnog parnjaka (to nije v, kako stoji u starijim gramatikama) jer bi ovce

i novce onda moralo biti [ofce i nofce], a u standardu nije, nego [ovce], [novce] kao u [ovaca], [novac]; riječ je o tome da se u

hrv. sa v bilježi aproksimativni sonant (IPA: υ), a ne frikativni opstruent, a prema IPA-inu bilježenju f i v su frikativi

55. v w – • Brozović ga (1991) prepoznaje između stražnjih vokala [o] i [u]: novu, novo, a zabilježen je i u opisu hrv. u IPA-i: vuk [wu �k] • Škarić (1991: 349) piše da takav dvousneni izgovor (vuk, voda) nije obavezan

• prema IPA-i w je zvučni labijalno-velarni aproksimant, kao u fr. oui [wi] ‘da’, engl. why [wa ] ‘zašto?’, ili polj. glas pisan slovom ł (»poljsko l«), što baš i ne odgovara »ležernom« izgovoru hrv. novo (izgovor sa [w] jaaako je ležeran)

56. z z z • zvučni dentalni frikativ

• hrv. zakon, zub, kazati, koza, kolovoz, slogotvoran npr. u onomatopajma zzz (npr. spavanje u stripu), bzzz (npr. za muhu, zvono)

57. ž ž ʒ • bezvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ

• hrv. žaba, žut, riža, plaža, muž, svjež

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa ž, prema IPA-i je ZZZZ (što je u hrv. tradicionalno znak za [

�

]: otac bi)

58. ž ź � • zvučni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (»između« postalveolarnog [ �] i palatalnog [ ��

], npr. brit. engl. yeast [

�

i �st] ‘kvasac’) • hrv. žnjeti, grožđe, pažljiv, pažnja, mržnja, stražnji, ražđačiti se


7

ABC HR IPA Opis

59. – ə ə • srednji vokal (322)

• u hrv. uza konsonante i sonante (b [bə], r [rə], l [lə], dakle »iza« njih), slogotvorne sonante (r [ər], l [əl] dakle »ispred« njih), u

stranim imenima poput Le [lə] Corbusier, Le [lə] Monde (ako se ne transfonetizira u [e], npr. Churchill → hrv. [čerčil], Berkeley

→ hrv. [berkli], Tottenham → hrv. [totenhem], rijetko u [a], npr. Burt Simpson → hrv. [bart], Richard Burton → hrv. [barton])

• u hrv. se kao [ə] razumiju različiti vokali iz sredine IPA-ina vokalskog trapeza: � (397), � (323), ə (322), � (326), � (395), � (324) • psl. jer (ь) i jor (ъ) bili su visoki, ne srednji, otprilike [

�

] (317) i [ �] (316), nezaobljeno polusrednje [i] i nezaobljeno [u] 60. –

�

�

• bezvučni glotalni (laringalni) okluziv, grkljanski prekidnik/zapornik, engl. glottal stop

• u hrv. ispred vokala iza pauze: a Ana [a

�

ana], i onda [i

�

onda]; Škarić ga (2009: 70) prepoznaje ga ispred slogotvornoga [r],

vjerojatno onda ispred svih slogotvornih nevokala, odnosno razliku neslogotvornoga i slogotvornoga [r] prikazuje kao [rə] ~ [

�r]

• usp. npr. fonem u arap. ’Allāh [

� �l � � �h] ‘Bog, Alah’, hebr. [ �alefbet] ‘abeceda’, njem. beobachten [bə'

�o �baxtn�] ‘paziti, motriti’, par

vereisen [f ' �

a zən] ‘smrznuti se, slediti’ ~ verreisen [f ' �a zən] ‘putovati’, ili položajno u fr. les héros [le( �)e �o] ‘junaci’ ~ les

hommes [lez �m] ‘ljudi’,1 ili dijal. engl. alofon od finalnoga /t/ ili /t/, /k/ između naglašenog i nenaglašenog vokala (npr. u cockneyu, kao u Mućkama): bottle ['b � �

ə

�

] ‘boca’, city ['s � ] ‘grad’, Britain ['b �ən] ‘Britanija’, lucky ['l � � ] ‘sretan’, Tottenham ['t � �

nəm]

1 Franc. ima »dva« početna h, od kojih nijedno nije oznaka glasa, ali se ipak razlikuju. H aspiré ‘haktavo, udisajno h’ doći će u pozajmljenicama iz germanskih jezika, ono blokira vezivanje (fr. liaison), a transkribira se apostrofom, npr. h [’aS], sg. héros [’e �o], pl. les héros [lee �o]. H muet ‘muklo, nijemo h’ doslovno je ništa, pa se ničim i ne transkribira, doći će u naslijeđenim riječima, npr. h [aS], sg. homme [ �m], ne blokira vezivanje, odnosno ne blokira ostvarivanje inače nečujnoga prethodnog konsonanta, npr. pl. les hommes [lez �m].


8

Napomene

U hrvatskim opisima relativno se malo – ili gotovo ništa – govori o nazaliziranim vokalnim alofonima u skupinama vokal + nazal + granica sloga (+ slog koji počinje nevokalom),

kao u lampa, anđeo, škemba, bend, limfa, linđo, inćun, bomba, bombon, longeta, umbula, lungić, punđa, a tu se može govoriti o nazaliziranim vokalima: [lã.pa], [bõ.ba] i sl.

Malo više spominje se geminiran, udvojen izgovor pojedinih konsonanata i sonanata (npr. Brozović 1991; Barić et al. 1995), kao u subpolaran [sup �olaran], subbiocenski, poddlaka, poddijalekt, predturski, najjači, krimmilje, izvannastavni, superrevizija, nadtrčati, oddžogirati, podđakon, nuzzarada, nuzštitnjača, uzsaditi se, uzšetati se i sl.

Dosta se u hrv. govori o izgovoru skupina [d, t] + [c, č, ć, s, š, z, ž], ali ortoepska norma nije jednoznačna: premda se većina opisa slaže u tome da se u posve prihvaćenu govoru oni

stapaju u [c], [č], [ć], [ �], [ �

] (Maretić /1899/ piše čak i kašto, rašta, što se danas smatra dijalektalnim, dakle ispred [št]), nerijetko norma propisuje nesliven izgovor: gradski [gracki] i

[gracski], bratski [bracki] i [bracski], Hrvatska [hrvacka] i [hrvacska], podčiniti [počiniti] i [poččiniti] i [poč �initi], odseliti [oceliti] i [ocseliti], nadživjeti [na �ivjeti] i [na

�živjeti] i sl.

Brozović (1991: 433), premda kaže da je sliveni izgovor u otac ~ oca ~ oče prevladao, veli da ni [occa], [očče] nisu još posve isključeni (ipak, teško da bi govornici to potvrdili).

Slogotvornost je svojstvena sonantnim glasovima (r, l, ĺ, m, n), ali može se – doduše, u neprototipnim leksemima (uzvici, onomatopeje) – pojaviti i u drugih glasova, usp. [m] u hm, [s] u

pst!, [š] u ššš! (sve je to zapravo neartikulirano, glasanje, ali ne glas) ili leksemima poput hkati [hə.ka.ti] ‘govoriti h’, pskati [pəs.ka.ti] ‘govoriti siktavo’, krivo pišeš č-ove i ć-ove [čə.o.ve

i ćə.o.ve] (sa švaom iza konsonanta!) (v. i Jelaska 1991: 77). Slogotvorno [r] tradicionalno se smatra zasebnim fonemom (Brozović mu /1991/ pripisuje obilježje napetosti, koju /r/

navodno nema), u novije doba počesto ne jer – ako je razlika u slogovima, onda nema minimalnoga para (Jelaska 2004; Mihaljević 1991).

Diftonzi su u hrvatskome ovi (uvelike ovise o izgovorome stilu govornika, nema jednoznačna stava o njihovoj opstojnosti): ie � (bijel, bjelina, lijep, ljepota), ai � (dvanaest, četrnaestica), au � (auto, autor, kauguma, alaj-čauš), ia � (Mia, Diana), iu � (mjuzikl). Zanimljivi su rezultati istraživanja Z. Jelaska (1997, prema 2004: 137): -ae- u jedanaest 9/10 ispitanika izgovara jednosložno, ali 2/3 ih smatra da bi trebalo izgovarati dvosložno!

Usto, govornici iz Dalmacije češće izgovaraju dvosložno, a pojedini priručnici izvedenice tako i naglašavaju (jedanaèstica, tako npr. Vukušić et al. 2007).

Diftong ie � (jat, odnosno njegov refleks): i) neki jezikoslovci ne smatraju ga fonemom, nego slijedom dvaju fonema (j+e) (Silić – Pranjković 2005; Turk 1992; Škarić 1991), ii) neki fonemom smatraju samo dugi diftong (Brozović 1991; Barić et al. 1995; Raguž 1997), iii) neki fonemom smatraju diftong kao takav, kratak ili dug (Jelaska 1989; 2004).

Među (i) neki ga smatraju morfonemom, pa bi dugo [je] bila jedna od mogućih realizacija morfonema /ě/, a morfoni bi bili [jĕ] – odjel, [jē] – dijeliti, [e] – opreka, [i] – dio.

J. Silić nerijetko govori i o morfonemima /st/ i /zd/ (nekad su se u gramatikama navodili kao dio glasovnog inventara), s realizacijama, morfonima st št šč šć sk i zd žd ž

��

ž �� zg.

Hrvatski jezik nema kodificiranu ortoepsku normu. (Prozodijsku ima, ali malo je se tko drži.) Postoji uporabna, uzusna norma, oko koje pak u pojedinostima ne postoji sloga.


9

IPA-ini dijakritici važni za hrvatski

ºkružić ispod slova bezvučnost, npr. iznadprosječan � kvačica ispod slova zvučnost,2 npr. Afganistan, pitbul

h povišeno h desno uz slovo aspiriranost + plus ispod slova oprednjenost, npr. kit j povišeno j desno uz slovo palataliziranost, umekšanost − minus ispod slova ostražnjenost, npr. kuća w povišeno w desno uz slovo labijaliziranost, zaobljenost

�

vodoravna dvotočka iznad vokala centraliziranost, središnjost (vokala) n povišeno n desno uz slovo nazalnost, nosnost (konsonanata)

�

tilda iznad vokala nazaliziranost, nosnost (vokala) � »mostić« ispod slova dentalnost, zubnost, npr. onda

� okomita crtica ispod slova silabičnost, slogotvornost, npr. bicikl . točka slogovna granica »gornja« polukružnica ispod slova nesilabičnost, neslogotvornost, npr. aut | okomita crta stopna granica � »donja« polukružnica, ligatura vezivanje, odsutnost stanke, npr. kod tebe || dvije okomite crte intonacijska granica

� dvotočka (trokutaste točke) dugo, udvojeno � »gornja« poludvotočka poludugo

� »donja« polukružnica iznad slova jako kratko

"""" povišena okomita crta lijevo od sloga primarni udar %%%% snižena okomita crta lijevo od sloga sekundarni udar

2 Dakle ne donja polukružnica ( � ), kao što je u Škarića (2009).


10

SUMMARY Pulmonični konsonanti

Bilabijali

(Dvousnenici) Labio-dentali (Usneno-zubnici)

Dentali (Zubnici)

Alveolari (Desnici)

Postalveolari (Prednepčanici)

Palatalizirani (Onepčenici)

Palatali (Nepčanici)

Velari (Jedrenici)

Glotalni (Grkljanici)

Okluzivi (Zapornici)

p b t d k g

�

Afrikate (Slivenici)

� �

�

�

�

Frikativi (Tjesnačni)

f v s z

�

� � x � h

�

Nazalni (Nosnici)

m µµµµ n JJJJ ŋ

Trill (Vibrant, Treptajnik)

r

Lateralni Aproksimanti (Bočni približnici)

l

�

Aproksimanti (Približnici)

� j

Nepulmonični konsonanti

Bilabijali

(Dvousnenici)

Dentali (Zubnici)

Alveolari (Desnici)

Palatali

(Nepčanici)

Klikovi (Kloknici) »cmok!« »c!« »c!« »c!«, »tl!«

Vokali i diftonzi i • • u

ie � • e • ə • o ai � • au � •

a •


1

TRANSFONEMIZACIJA

U uskoj vezi s tablicama i hrvatskim glasovima spomenut ćemo još pojam transfonemizacije.

Hrvatski – kao ni drugi jezici – nije imun na kontakte s drugim jezicima. Pri kontaktima, kroz

povijest i danas, dolazi do posuđivanja iz drugih jezika. Posuđivanje može biti leksičko (posuđuju se

riječi iz drugih jezika, kalkiraju frazemi), morfološko (preuzima se npr. tvorbeni formant, ili se npr.

kakva fleksija počne vladati prema onoj u drugome jeziku), sintaktičko (preuzimaju se čitave

konstrukcije, npr. tip zavisne rečenice, redoslijed rečeničnih komponenata), pa i fonološko, pričem

je za hrvatski tipičan primjer povijesni razvoj današnjega fonema f, ili pak razvoj fonološkoga

statusa fonema (bez turcizama, a poslije anglizama, i danas bi to bio tek položajni alofon fonema č

– u naslijeđenu hrvatskome leksiku nema ga u slobodnoj distribuciji),1 ili pak polagano usvajanje

diftongâ ili barem za hrvatski neobičnih vokalskih skupina (usp. oaza, euro, chihuahua → [čivava]

ili [čiuaua], Glasgow → [glazgou]), ili pak usvajanje pozajmljenih slogovnih obrazaca.2 Pri

posuđivanju iz drugih jezika riječi prolaze fonološku i morfološku prilagodbu, adaptaciju.

Fonološka adaptacija zove se u nas obično transfonemizacija.3 O čemu je tu riječ?

Hrvatski, vidjeli smo, ima svoj glasovni ustroj, engl. sound pattern. Svoj ustroj ima svaki jezik i ne

postoje dva jezika kojih bi glasovni ustroj bio navlas isti. Uostalom, i unutar jednoga jezika ustroji su

različiti (npr. govornici iz Dalmacije, Like, Istre, Slavonije, Zagreba – svi oni zamišljene idealne

hrvatske glasove izgovaraju zapravo različito, toliko različito da ih prema tomu možemo i zemljopisno

smjestiti). Hrvatski ima svoju mrežu glasova. Mreža se može shvatiti preneseno, ali i doslovno (IPA-

ina tablica vizualni je ostvaraj te doslovne mreže). Mreže drugih jezika – pa onda i tablice za te jezike

– drugačije su od hrvatske. Čak i onda kad se glasovi u mrežama dvaju jezika poklapaju, postoje fine

razlike – bilo stoga što je ukupan ustroj drugačiji (pa su i odnosi tog jednog glasa s ostalima drugačiji)

bilo stoga što se glas u drugom jeziku ipak malo drugačije izgovara (npr. napetije, aspirirano, s

drugačijim dodirom jezika i pojedinoga dijela usne šupljine i sl., što se iz IPA-ine tablice ne vidi).

1 Kadšto se u nas veli (J. Silić, preuzima i Jelaska 2004) da je to jedinstven primjer u svjetskim okvirima da se opstojnost kojega fonema dokazuje stranim riječima. Pritom valja biti oprezan – prvo, teško da znamo sve o svjetskim okvirima, drugo, nije uvijek lako reći što je strano, a što nije; usp. npr. kojim se riječima i u kojim položajima dokazuje fonem /ž/ u engl. (v. npr. IPA AmE; Quirk et al. 2007: viii) – redovito je riječ o nepotpuno adaptiranim romanizmima, odnosno galicizmima, ili je [ž] tek rezultat palatalizacije (usp. npr. please ~ pleasure).

2 O slogovnim obrascima – temeljnome i posuđenima – v. predavanje 08.

3 Termin nalazimo u radovima barda naše kontaktne lingvistike R. Filipovića (v. npr. Filipović 1986, ili na istim temeljima nastalu knjigu Sočanac et al. 2005). Općenito o kontaktnoj lingvistici v. npr. Matras (2009). Možda bi prikladniji termin bio transfonetizacija, koje bi transfonemizacija bila tek posljedica, ali to je već druga priča.


2

Što se onda mora dogoditi kad se posuđuju riječi iz drugih jezika, odnosno kad izvorni

govornik npr. hrvatskoga hrvatskim glasovima izgovara riječi iz drugih jezika? – Govornik te

riječi, odnosno glasove od kojih su one sastavljene, mora transfonemizirati, prilagoditi

glasovima svojega jezika (dakle upravo transfonetizirati), onomu što mu u njegovu

glasovnome sustavu stoji na raspolaganju. Razlikujemo obično tri vrste transfonemizacije (v.

Filipović 1986: 72ff; Sočanac et al. 2005) – potpunu, djelomičnu i slobodnu.4 Potpuna (nulta)

ona je kad u jeziku primaocu postoje odgovarajući fonemi za foneme u jeziku davaocu:5

engl. team [tiːm] hrv. tim

mađ. fityfiritty hrv. fićfirić

njem. Tratsch [traːÍ] hrv. trač

Djelomična (kompromisna) ona je pri kojoj za foneme jezika davaoca postoje u jeziku

primaocu samo djelomično podudarni fonemi (vokali se mogu razlikovati po otvoru, ali ne po

mjestu artikulacije, konsonanti po mjestu, ali ne po načinu artikulacije), primjerice:

engl. jam [ʤæm] hrv. džem [em]

fr. résumé [rezyme] hrv. rezime

mađ. bakancs hrv. bakandža6

Slobodna transfonemizacija ne odvija se – prema modelu o kojemu je riječ – prema fonetskim

principima, već se zasniva na ortografiji ili na nekom izvanlingvističkom faktoru:

engl. thriller ['θrilə] hrv. triler

engl. whiskey ['wiski] hrv. viski

engl. dollar [dɔlə] hrv. dolar

engl. thong [θɔŋ] hrv. tanga

engl. pullover ['pʊl'əʊvə] hrv. pulover

mađ. cipellő hrv. cipela

njem. Schuster ['Suːst6] hrv. šuster

4 Ponavljamo, riječ je o modelu najčešće korištenu u domaćoj znanosti, što ne znači da je taj jedini i najbolji, naprotiv ima i neke ozbiljne nedostatke. Nešto metodoloških novina u pristupu lingvistici jezičnih dodira među kroatistima donijela je u zadnje vrijeme B. Štebih, koja se bavi dodirom kajkavskoga s njemačkim.

5 Već taj prvi oblik transfonemizacije »sumnjiv« je. Rekosmo da se fonovi dvaju jezika nikad ne poklapaju potpuno.

6 Tu imamo i transmorfemizaciju – imenica u hrv. pripada e-sklonidbi (ima gramatički morf -a, kojeg u mađ. nema); tako je i u daljim primjerima slobodne transfonemizacije – tanga, cipela.


3

Ipak, ni u slobodnoj transfonemizaciji – a ona je zapravo najzanimljivija i najproblematičnija –

ne treba odbacivati fonetiku. Naime i kod nje vladaju neki zakoni, i kod nje govornik jezika

primaoca u inventaru svojih glasova »traži« onaj najbliži, onaj koji izgovorno najviše sliči

izvornomu, jedino što pri odabiru pritom mogu presuditi ortografija ili kakav drugi izvanjezični

čimbenik, npr. prema engl. bezvučnomu interdentalnom frikativu [θ] hrv. će standard odabrati

okluziv [t], a ne frikativ [s]. Govorimo o standardu, ali nije rijetkost da govornici – osobito oni

koji engleski počnu učiti u kasnijoj dobi – three ‘3’ izgovaraju [sri], s frikativom.7

Nije nepoznat ni španjolski slučaj (v. Vinja 2006: 10–11; Muljačić 1972: § 43; BMM: poglavlje

11). Španjolski slovopis ima slova b i v, ali suvremeni španjolski nema foneme /b/ i /v/, nego

samo /b/, s alofonima [b] i [ß] (drugi, frikativ, dolazi u intervokalnome položaju).8 To znači da

je u Amenábar, Córdoba te Almodóvar i Sevilla zapravo isti fon (frikativ [ß], bliži našem [v]),

ali u hrvatskome se taj fon pod utjecajem šp. grafije transfonemizira na različit način – kao b i

kao v, odnosno izgovaramo [amenabar] i [kordoba] te [almodovar] i [seviĺa]. Sve bi to

vjerojatno bilo drugačije da je hrvatski kroz svoju povijest sa španjolskime bio u izravnome,

slušnome kontaktu; slobodna transfonemizacija pokazuje da je kontakt bio preko pisma.

Rumunjsku gimnastičarku N. Comăneci znamo u hrvatskome kao [koma'neči]. Grafija je tu

zasigurno odigrala svoje, jer ona je zapravo prije [komaneč], jednako kao što je Bucureşti

izgovorno [bukurešt], kako taj grad i zovemo (Bukurešt), a ne [bukurešti]. Uostalom, slavenska

se prezimena na -ić (npr. veoma često srpska) u rumunjski, tj. u rumunjsku grafiju, prenose

upravo sa -ici (npr. Belodedić → Belodedici, što će Rumunj onda izgovoriti kao [belodedič]).

Naravno, stvari s transfonemizacijom nisu jednostavne ni kad se postave tako načelno, a kamoli

da bi to bile u praksi. Problema je mnoštvo. – Npr. kad su glasovni ustroji jezika izrazito

različiti. To se i na engl. može pokazati, koji ima mnogo više vokala od hrvatskoga. Kako npr.

transfonemizirati prezime glumca C. Firtha? Em i nije hrvatsko i, em se r ne izgovara, em th

nemamo. Ostaje [fəːt]? Na razlici među glasovnim ustrojima počiva i dobar dio manje ili više

uspjelih štosova iz američkih filmova o Japancima (»nesretni« Japanci nemaju [r] i [l], nego

samo jedan glas – [ɽ]).9 – Ili npr. kad između jezika davaoca i jezika primaoca postoji još i jezik

7 Usp. sudbinu engl. zvučnoga interdentalnoga frikativa [ð] u njemačkome – kad želi karikirati »loš njemački« izgovor engleskoga Sacha Baron Cohen a. k. a. Bruno govori frikativ [z], ne okluziv [d], npr. [zis iz…] (this is…).

8 V. IPA-inu tablicu ili napomenu o frikativima u predavanju 04a.

9 Pa onda problemi s izgovorom Mr. Boba Harrisa, Rogera Moorea, The Rat Pack, Rip my stockings! na početku filma Lost in translation. Ili u bedastim hrv. reklamama s Kinezima koji izgovaraju [liža] = riža (mandarinski ima alveolarni aproksimant [l] i retrofleksni aproksimant [

�], kantonski prema IPA-i čak samo [l], ali ne i [r]).


4

posrednik (usp. »dvojbu« ofenziva ~ ofanziva, hoćemo ili po latinskom, po njemačkom ili po

francuskom, ili njem. Schwager → mađ. sógor → hrv. šogor, njem. Büchse → mađ. puska →

hrv. puška). – Ili npr. kad se okolnosti kroz povijest promijene, pa nekad dalek jezik postane

svima prezentan, ali pojedine su se riječi ustalile prema kakvu tradicionalnome načelu (svi mi

danas znamo da Englezi svoj glavni grad ne zovu [london], ali mi ga ipak i dalje zovemo). – Ili

npr. kad se riječ iz stranoga jezika pozajmljuje prvo u dijalektu (koji, dakako, ima svoj glasovni

ustroj, različit od standardnoga), pa tek potom iz dijalekta ulazi u standard (usp. npr. birtija,

bircuz ← njem. Wirtshaus ‘gostionica’, uzvik i prilog (na) aptak ← njem. hab Acht! ‘pazi!,

pozor!, obrati pažnju!’, bajbuk ‘zatvor, ćuza, rešt, prdekana’ ← njem. bei Wache ‘pod stražom’,

kirbaj ‘proštenje, sajam uz crkveni god’ ← njem. Kirchweih), ili pak u jezik primalac ulazi iz

dijalekta stranoga jezika (npr. krumpir ← njem. dijal. Gruntbirne dosl. ‘zemljana kruška’, njem.

stand. jest Kartoffel). – Ili npr. način bilježenja pozajmljenica i odnos prema bilježenju:

attachment, jumbo(plakat), stage, tsunami u hrv. se izgovaraju [atačment], [ambo], [stej],

[cunami], ali u govornikâ postoji nemali otpor prema tomu da ih tako i zapišu; koliko godina

uporabe mora proći da bismo ih počeli tretirati kao sendvič, džem, taj(i)ce?

Skup ts sam po sebi je zanimljiv. U hrvatskome ga načelno pišemo tako, nefuzionirano u c.

Prikazujući opis transfonemizacije (transkripcije) u pravopisu AS svojedobno je D. Brozović

bio prigovorio transkripciju engl. ts → hrv. c (Yeats → izg. jejc, Pittsburgh → izg. picburg).10

Nama se to vizualno doista može činiti neobičnim, ali ništa drugo nemamo u taj(i)ce (engl.

tights), buce ‘debele čizme’ (engl. boots), šorc ‘kratke hlač(ic)e’ (engl. shorts), enac/henc

‘igranje rukom u nogometu’ (engl. hands), nec ‘mreža u tenisu’ (njem. Netz). Yeats se ili

Mitsubishi u pisanome tekstu najvjerojatnije neće pojaviti u izgovornom obliku (eventualno u

nekom pridjevu, ali i tad se transkripcija može izbjeći, odnosno može ostati izvorno pisanje),

ali izgovorit će se [jejc] i [micubiši], tako da problema ne bi smjelo biti, a pogotovo ih ne bi

bilo s cunami. Koja se to obavijest u poruci gubi ako se cunami i muha ce-ce zapišu sa c, a ne

sa ts? Uostalom, državu na jugu Afrike zovemo Bocvana, ne Botswana. I u čemu je problem?

10 U članku posve jasna naslova – »Loša transkripcija i na krivome mjestu« (Jezik, god. XLVIII /2001/, br. 3–4).

Usputna tema za razmišljanje: Pravopis u idealnome svijetu možda doista nije mjesto za transkripciju, ali: prvo, takav idealni svijet ne postoji, pa i veliki engleski, američki, francuski, slavenski ortografski priručnici redovito donose iscrpne obavijesti o grafijskome prenošenju i o izgovoru stranih imena (to se dakle smatra dijelom široko mišljene jezične kulture; ortografski priručnici u zapadnim kulturama mnogo su obuhvatniji no što se u nas misli, nešto su kao priručnici za uređivanje pisane riječi, npr. knjige); drugo, dok ne smislimo kamo bismo s time, pravopis je jedino mjesto za takve podatke; treće, kao sveprisutan priručnik pravopis je zapravo najbolje mjesto za takve podatke, jer kakav bio da bio i koji bio da bio, pravopis je ipak praktičniji i dostupniji od primjerice višetomne enciklopedije. (Usput, sasma nelingvistička, gotovo prosta aluzija – možda je Brozović pomislio: »A što smo se Kovačec i ja mučili s transkripcijom u Hrvatskoj enciklopediji kad su to ona dvojica stavila u svoj pravopis?« – Pravopis ima gotovo svako hrvatsko kućanstvo, svih enciklopedija počesto nema ni u bibliotekama.)


5

Jasno, mi ne govorimo o bilježenju stranih riječi i imena, koje bilježenje, opet, podliježe

tradicijskim i pravopisom normiranim pravilima, mi govorimo samo o njihovu izgovoru. Slova

iz drugih latiničnih grafija – da u druge i ne zalazimo – ne tako davno bila su ozbiljan tehnički

problem pa su se jezikoslovci još prije 20-ak godina domišljali kako npr. pisati islandsko slovo

ð (npr. Brozović 1991), kojega nije bilo ni na jednome stroju (premda je isto to slovo Daničiću

bilo uzor za hrvatsko slovo đ, v. predavanje 06), a dovoljno stari sjećaju se sredine 1980-ih i

svih mogućih načina na koje su novine bilježile npr. prezime Lecha Wałęse (»u mome srcu

mazurka«). M. Mihaljević objavio je g. 1991. knjigu Generativna fonologija hrv. redakcije cksl.

jezika u kojoj se [] piše sa dj (istodobno objavio je Generativnu i leksičku fonologiju, u kojoj

ipak ima slovo đ); strojevi su, naravno, imali slovo đ, ali u to doba otkrivali smo nov i čudesan

svijet računala i računalne obrade teksta, a računalni programi slovo đ imali nisu svi. Danas

međutim, kad svaki drugi osmoškolac ima iPhone, a fontova je na izbor, u novinama ćemo ili u

titlovima opet vidjeti Muenchen i slične izmišljotine – to već spada u posebnu vrstu nemara.11

Sociolingvistika je zaseban i osobit problem. Drugim riječima, zaseban je problem kako će se

govornici i norma pojedinoga jezika prema transfonemizaciji odnositi.

Ponovimo, transfonemizacija je normalan i naravan fonetski, dakle jezični postupak. Govornik

hrvatskoga – sve dok govori hrvatski – engl. Wimbledon, Los Angeles, njem. München, Köln, fr.

Curie, Champs-Élysées ne može izgovoriti drugačije nego [vimbldon], [losaneles] (može i

[loseneliz]), [minhen], [keln], [kiri], [šamzelize]. Ali posve je deseto pitanje kako će to od

drugih govornika biti prihvaćeno, kakav će govornici o tome imati stav, što će o svemu tome

reći eksplicitna norma, i kako će to što kaže norma povratno odjeknuti u govornoj zajednici.

Primjerice premda se engl. zvučna postalveolarna afrikata načelno, redovito i eksplicitno

propisano u hrv. transfonemizira kao [] (usp. npr. jam → džem, joker → džoker, jeep → džip,

juice → džus,12 image → imidž, teenager → tinejdžer, ili pak Angelina Jolie → izg. anelina

oli, George → izg. or, John → izg. on), u prijevodnim potpisima na hrvatskim televizijama

redovito prema Los Angeles viđamo losanđeleski, a ne losandželeski (naravno, ako nije

losangeleski). – Zašto? Zašto je to prihvatljivo, a kad prodavač kestena na Kvatriću uz malu i

veliku ima i đambo mjericu, e onda je to nepismeno (za razliku od jumboplakata, što navodno

11 A što drugo očekivati ondje gdje je registarska oznaka za Đakovo – DJ. Dobro da Šibenik nije SH, a Čakovec – CH.

12 Usp. đus ‘izjednačenje u gemu u tenisu’, što je prema prastaru engl. romanizmu deuce [djuːs].


6

pokazuje da znamo engleski)!? Ako je zbog intuitivne veze s hrv. riječju anđeo, dokle ta

intuicija ide i koji su njezini dosezi? Ima hrvatskih govornika koji znadu španjolski – hoće li

onda oni prema svojoj intuiciji Los Angeles transfonemizirati drugačije? I tko će biti »u pravu«?

Drugi primjer mogao bi opet biti C. Firth. Najočekivaniji bi transfonemizirani oblik tog

prezimena bio [firt]. Međutim stupanj poznavanja engleskoga takav je da bi oblik [firt] lako

mogao biti proglašen »seljačkim«, neukim, ignorantskim. Danas je modernije,

sociolingvistički prihvatljivije takva »problematična« imena izgovarati što bliže izvorniku.

Treći primjer mogli bi biti portugalski nogometni trener José Mourinho [žu'ze mo'rińu] i

portugalski nogometaš Eusébio [eu'zebiu], koje Hrvati redovito – pod utjecajem španjolskoga,

grafije, ili čega već – izgovaraju [žo'ze mu'rińo] i [eu'zebi(j)o]. To onda ima posljedice i na

sklonidbu, jer prema [mu'rińo] Gjd. glasi [mu'rińa], a prema korektnijemu [mo'rińu] Gjd. bio

bi [mo'rińua], kao kakadu ~ kakadua, Malibu ~ Malibua, Pompidou ~ Pompidoua. S druge

strane, ipak, u zadnje se vrijeme sve češće dade čuti da se u govorenim medijima portugalski

političar José Manuel Barroso izgovara [ba'rozu], što je svakako bliže izvornomu.

Sve to dakle ovisit će i o tome o kojemu je stranome jeziku riječ, o stupnju poznavanja toga

jezika, o stupnju prestiža koji jezik davalac u jeziku primaocu ima… Primjer bi »poznatosti«

mogao biti islandski. Što prosječan Hrvat znade o tome kako se izgovaraju islandska imena,

primjerice grad Reykjavík, pjevačica Björk Guðmundsdóttir, nogometaš Eiður Smári

Guðjohnsen? – Nema pojma.13 A ipak ih nekako izgovara, uglavnom posve neislandski,

napola engleski, napola njemački. No druge govornike to ni najmanje ne uzrujava. Tu dakle

uopće nema odnosa i stavova kao što imamo u jumbo-jet, džambo-džet i đambo-đet. Ako ih

ima, oni su drugačiji negoli u slučaju engleskoga – islandski je prihvatljivije izgovarati

»krivo«, neislandski; tko pokuša izgovoriti pravo, taj je odmah prepotentan i glumata.

Sljedeća stepenica jest jezična kultura – individualna (pojedinčeva) i opća (posvjedočena npr.

u školstvu i u govorenim medijima). Primjer može biti norveški, u hrvatskoj kulturi ipak nešto

čuveniji (doslovno) od islandskoga. Ne tako davno govornici u medijima počeli su norveško

(s)kj izgovarati kao [š] ([ś]) ili [ć]. Isprva je to zahtijevalo naviku slušatelja i nije prošlo bez

komentara, no s vremenom se slušateljstvo naviklo, naučilo da je tako korektnije, pa je danas

normalno da je skijaš Kjetil André Aamodt otprilike [šetil] ili [ćetil], skijaš Lasse Kjus

otprilike [šus] ili [ćus], nogometaš Ole Gunnar Solskjær otprilike [solšer] ili [sol(ś)ćer].

13 Sociolingvistička su i posve legitimna pitanja ova: Treba li uopće imati? Ako ne treba, smije li i od koga zahtijevati da znade kako se izgovaraju hrvatska? I koja je mjera stvari – trebamo li znati kako se izgovaraju sva svjetska imena ili samo neka? Zašto ruska otprilike znamo, ukrajinska nešto manje, a bjeloruska nikako?


7

U cijelome tom kolopletu sasvim su očekivane nelingvističke ocjene poput prenemaganje

(Brozović bi kazao – snobizam), ili pak osuda zbog nepoznavanja stranoga jezika, ili pak

kompleks »malih« jezika prema »velikima« i sl. Na sve to valja biti spreman. Da ne bi bilo

zabune, hrvatski ni u tome nije iznimka. Ajaccio, glavni grad Korzike i rodno mjesto

Napoleonovo, u nas je manje-više znan u otprilike talijanskoj verziji [a'jačo] (korzički bi bilo

otprilike [a'jaču]), odnosno verziji za koju mi mislimo da je talijanska (ako je Boccaccio –

[bokačo] i catenaccio – [katenačo], valjda je Ajaccio – [ajačo]), no kako Korzika pripada

Francuskoj, službeno se on zapravo zove [aža'ksjo]. Kad Francuz kaže [a'jačo], to se uglavnom

od drugih obrazovanih Francuza tretira kao glumatanje (»pravi se pametan, želi reći da zna kako

se to doista izvorno kaže, a mi ostali smo ignoranti«). Pa ako Francuz nema problema s time da

Ajaccio izgovara po francusku, zašto bi Hrvat imao problema da francuska imena izgovara po

svoju? I gdje je granica? Zašto frankofona imena na -a Hrvati »uporno« ne tretiraju kao

francuska (premda sva ostala tretiraju) i sklanjaju ih kao Luka ~ Luke (usp. Derrida ~ Derride,

Benzema ~ Benzeme, Tigana ~ Tigane), doduše s naglaskom na ultimi, zadnjem slogu, tako

valjda zvuči francuskije? A opet, genitiv od Delacroix i Degas nikad neće biti Delacroe i Dege.

To bi sad pak opet bilo »seljački«, jer »svi znaju« da je genitiv [delakro'aa] i [de'gaa]. Zašto

spominjemo sklonidbu francuskih imena? – Zato što je ona izravno povezana s fonologijom,

upravo prozodijom (naglasak na zadnjem slogu uvjetuje u hrvatskome drugačiju sklonidbu), a

očito i s pravopisom (vizualnost pisma još jednom povratno djeluje na jezik – ako je Gjd.

Degasa normalno, zašto Gjd. Derridaa nije?).14 Sve to najzad pokazuje koliko je tu različitih

znanja, navika, tradicija, prestiža isprepleteno. S jedne strane postoji svijest o francuskim

Francuzima, s druge svijest o nefrancuskim Francuzima (pa Derrida je Alžirac, Benzema je

alžirskoga podrijetla, a tamnoputi je Tigana iz Malija, to svi znaju, ne),15 s treće ne osobito

poznavanje francuskoga, s četvrte jaka svijest o tome da je u francuskome naglasak na zadnjem

slogu, s pete grafijski oblik imena, sa šeste tradicija standardnoga (k tomu i maloga) jezika koji

ipak uvelike drži do izvornosti. Jednostavno je pitanje: Ima li sve to na umu Francuz kad

izgovara hrvatska imena? – Vjerojatno ne. Njemu je Janica Kostelić – [žani'ka koste'lik].

14 Vizualnost pisma ogleda se i u ocjenama poput one da bi Ijd. i pridjev od Bruce Lee ipak trebali biti Leejem, Leejev, jer bi tri e zaredom Hrvatima bila jako neobična, ime Tennessee da ne spominjemo. Ali tri o u Ijd. i u pridjevu od John Woo nisu nam toliko neobična, pa tu ne umećemo ništa – Wooom, Wooov. Ili?

15 Sve u sve, oduševljava količina obavijesti kojima prosječno obaviješten hrvatski govornik i sportski kladilac o Francuzima raspolaže ili misli da bi trebao raspolagati. Kamo sreće da toliko zna o govornicima svojega jezika.


8

Dodatak iliti kejsstadi: Engleske pozajmljenice u havajskome. U predavanju 06 nekoliko će

se puta spomenuti havajski, jezik s fonološkim sustavom svega 13 fonema, neobičnim između

ostalog i stoga što bi ako se broje i dugi i kratki vokali bio jedan od svjetskih rariteta s više

vokala od konsonanata, stoga što ima h, a nema s itd. Gussenhoven – Jacobs (2005: §§ 3.2–3)

daju vrlo poučan uvid u to što se događa kad se u takvu jeziku adaptiraju riječi iz jezika s triput

više fonema, kakav je engleski, dakle kad nekakvih plus-minus 35 jedinica treba izgovoriti s 13

domaćih. Slog je u havajskome uvijek otvoren (V, ili CV, ili CVV, v. o tome predavanje 08),

prema tomu svi će se engleski zatvoreni slogovi morati otvoriti, a fonološki je sustav ovakav:

p k ʔ i u

m n h e o

w l a

Pa da ne bi sve ostalo na našim palanačkim hrvatskim nadmudrivanjima, evo primjera

(Gussenhoven – Jacobs 2005: 39; engl. izgovor njihov je). Ako imamo na pameti havajski

fonološki sustav, oni ne mogu biti ni neobični ni začudni, oni mogu biti samo takvi kakvi jesu:

engl. hav.

Albert ‘A.’ ['ælbət] → ʔalapaki

ticket ‘karta, ulaznica’ ['tɪkɪt] → kikiki

soap ‘sapun’ [səʊp] → kopa

beer ‘pivo’ [bɪə] → pia

kilt ‘kilt’ [kɪlt] → kiliki

brush ‘četka’ [brʌS] → palaki

story ‘priča’ [stɔri] → kole

school ‘škola’ [skuːl] → kola

wine ‘vino’ [waɪn] → waina

rice ‘riža’ [raɪs] → laiki

bell ‘zvono’ [bεl] → pele

flour ‘brašno’ ['flaʊə] → palaoa

zodiac ‘zodijak’ ['zəʊdiæk] → kokiaka

thousand ‘tisuću’ [θaʊzənd] → kaukani

palm ‘dlan; palma’ [pɑːm] → paama

elephant ‘slon’ ['εləfənt] → ʔelepani

Merry Christmas [mεri krɪsməs] ‘Čestit Božić!’ dođe mu ga u hav. nešto kao [mele kelikimaka].


1

UVOD U HRVATSKU FONOLOGIJU

Abeceda je ustaljeni poredak grafema u latiničnim pismima; alfabet bi bio ustaljeni poredak

grafema u kojem god pismu, odnosno hrvatski i međunarodni termin nisu posve istoznačni. Grafem

načelno valja uzeti kao apstraktniji pojam od slova ili grafa, ili barem složeniji (slično kao odnos

morfema prema morfu, v. predavanje 02, ili fonema prema fonu, v. dalje). Grafem je predodžba,

grafem je jedinica unutar pojedinoga slovopisnoga sustava, koja se ostvaruje putem slova, odnosno

grafa. Primjerice grafem ⟨a⟩ (zapisat ćemo ga slovom a u izlomljenim zagradama), može se ostvariti

na ove načine, ovim znakovima: a, A, a, A, a, A… Sve te realizacije grafema ⟨a⟩ jesu slova,

odnosno grafovi, a kako ih je više, one su uvijek samim time i alografi. Jedan se grafem može

ostvarivati i drugačije, složenije, pomoću više jednostavnih znakova, pa se primjerice grafem ⟨ń⟩

(zapisat ćemo ga tako) može ostvariti ovako: ń, Ń, ñ, Ñ, nj, Nj, NJ, ń, Ń, ñ, Ñ, nj, Nj, NJ, ń, Ń, ñ, Ñ,

nj, Nj, NJ… Dakle s jednim ili dvama slovima, koja dva slova tada nisu realizacija dvaju grafema,

nego jednoga! Jedan grafem može se dakle ostvarivati, realizirati pomoću više slova, grafova. Tako

u različitim abecedama postoje monografi ili jednoslovi (npr. hrv. a, b, c), digrafi ili dvoslovi (npr.

hrv. dž, lj, nj), trigrafi ili troslovi (o hrv. ije v. dalje, njem. sch ⟨š⟩ u njem. Schwester ‘sestra’, fr. eau

⟨o⟩ u fr. eau ‘voda’), tetragrafi ili četveroslovi (npr. engl. ough ⟨u⟩ u engl. through ‘kroz’, njem. tsch

⟨č⟩ u njem. Deutsch ‘Nijemac’, fr. eaux ⟨o⟩ u fr. Bordeaux), pentagrafi ili petoslovi (ti su izrazito

rijetki, npr. njem. tzsch ⟨č⟩ u njem. imenima tipa Nietzsche, ili u irskome, gdje ima i heksagrafa,

šestoslova). Slovo ili graf jednostavan je oblik – slovo grafem može ostvarivati sámo, slovo se može

nadograđivati dodatnim (dijakritičkim, nadslovnim i podslovnim) znakovima, slova se mogu slagati

u višeslove, multigrafe. Tek pojednostavljeno grafem i slovo mogu se razumjeti jednakoznačno.

Koliko hrvatska abeceda ima grafema? – Naravan je odgovor 30. Tako piše u svim

priručnicima (pravopisnima, pučkoškolskima i sl.). Kako s time zapravo stvari stoje?

Grafemâ – sad pojednostavljeno, slovâ – u hrvatskoj je latinici, recimo, 30: 27 jednoslova i 3

dvoslova (dž lj nj). Među jednoslovima 22 su jednostavna, a 5 je izvedenih (č ć đ š ž; slova i j

tradicionalno se ne smatraju izvedenima premda imaju točkicu ponad stupa).

Što bilježimo slovima hrvatske abecede? – Bilježimo foneme, ili bolje, fonove koji su tipični

ostvaraji pojedinih fonema. Po tome je hrvatska latinica – prema Lj. Gaju, koji joj je postavio

temelje, zovemo ju kadšto i gajicom (v. na kraju predavanja) – fonemsko pismo (ne slogovno,

ne slikovno i sl.). Ako je tako, onda bi 30 hrvatskih grafema odgovaralo brojci 30 hrvatskih

fonema. Kako s time stvar stoji? Koliko hrvatski uopće ima fonema? Je li odnos grafema i


2

fonema uvijek jedan za jedan? – Ni na jedno postavljeno pitanje zapravo nema jednoznačna

odgovora. Odgovori na njih nužno su isprepleteni, a uvriježeni odgovori na pojedina od njih,

koliko god uvjerljivi bili, kadšto ne bivaju dosljedni u primjeni na druga pitanja.

Evo kako bi otprilike izgledao odnos hrvatskih slova (ABC) te hrvatskih fonova koji su tipični

ostvaraji hrvatskih fonema zabilježenih tradicionalnim hrvatskim simbolima (HR) i

simbolima Međunarodne fonetičke udruge (IPA, v. predavanja 04a–b):

ABC a b c č ć d dž đ e f g h i j k l lj m n nj o p r s š t u v z ž

HR a b c č ć d � �

e f g h i i� k l ĺ m n ń o p r s š t u v z ž

IPA a b � � � d � � e f g x i j k l � m n o p r s S t u z ʒ

Fonem je pak temeljna fonološka jedinica, temeljna jedinica fonološkoga sustava kojega god

jezika. Fonem je (engl. phoneme) jezična jedinica koja nema značenja, odnosno (apstraktna)

predodžba o najmanjoj jedinici koja utječe na promjenu značenja, a sama ga nema (Trask

1996: s. v.); najmanja linearna (sljedbena) jedinica u jezičnome sustavu koja služi za

sporazumijevanje tako da razlikuje značenja, iako je sama bez značenja (Jelaska 2004: 61).

Jedinice manje od fonema nisu više linearne (sljedbene), nego simultane (istodobne). Budući

da utječe na promjenu značenja, za fonem su načelno ključna akustička obilježja, ona njegova

obilježja koja se sluhom percipiraju (opažaju) istodobno. Ta se obilježja zovu razlikovnima

(distinktivnima). Dakle ključna za fonem jest opreka (kontrast) prema drugomu fonemu.1

Udruživanjem fonemâ nastaju riječi različita značenja. Kao pri svakom jezičnom ulančavanju

pritom su važni i izbor fonema i njihov redoslijed u nizu.2 Fonem je rezultat druge jezične

artikulacije, koja je zaslužna za gospodarnost, ekonomičnost jezika – s konačnim i zapravo

malim brojem razlikovnih jedinica bez značenja (fonemâ u jeziku ima od 15-ak do nekoliko

desetaka, ali nema jezika s 200 fonema) moguće je njihovim izborom i nizanjem načiniti

beskonačan broj značenjskih jedinica (morfema, rezultata prve jezične artikulacije). Fonem se

(p)ostvaruje, realizira kao fon. Fonemi su ideje, predodžbe, oni nam nisu neposredno dani, do

njih dolazimo apstrahiranjem fonova. Usporedimo li nekoliko fonova koje u hrvatskome

bilježimo slovom n, uz malo slušnoga truda razaznajemo da su oni zapravo različiti:

1 Zato se fonem kadšto zove i razlikovnim glasom; fonem je čista drugost (Jakobson – Halle 1956).

2 Mogućnostima i ograničenjima u nizanju fonema unutar riječi i sloga pojedinoga jezika bavi se fonološka poddisciplina koja se zove fonotaktika (v. predavanje 08).


3

narod, strana, Ana, jedan [n] alveolarno ili dentalno

onda [n� ] dentalno (ispred dentala)

stranka, banka, Anka, tango [ŋ] velarno (ispred velara)

izvannastavni [n� ] geminirano, udvojeno, produženo

anđeo, inćun, injekcija [n’] [nj] palatalizirano (ispred palatala) (v. Brozović 1991)

grančica, kandža [� ] ispred postalveolara (v. Brozović 1991)

U pojedinim izvedenicama pisat ćemo kadšto već i druga slova (nj, m):

granje [� ] palatalni nazal

jedanput, nastamba, himba [m] bilabijalni nazal

invalid, konformist, komfor [µ] labio-dentalni nazal

bombon [õ] nazalno o?

Od svih tih fonova najmanje je o okolini, kontekstu ovisan onaj prvi – [n] kakvo imamo u

narod, strana, Ana, jedan (kontekst a…a tipično je i univerzalno najneutralniji).3 Zbog toga što

je najmanje ovisan o okolini, držimo ga tipičnim predstavnikom fonema o kojemu je tu riječ, pa

onda i taj fonem dubinski predočujemo, prikazujemo (engl. underlying representation) kao /n/.

Budući da je fonem ideja, mogli bismo ga prikazati i kao /?/, i kao /&/, i kao /17/, ali to ne bi

bilo praktično ni intuitivno. Fon kakav imamo u strana smatramo tipičnim ostvarajem fonema

/n/, a fonove kakve imamo u stranka, anđeo, izvannastavni smatramo položajno uvjetovanim

inačicama fonema /n/. Sva ta četiri fona mi u svojem umu povezujemo s jednom te istom

jedinicom, kad govorimo i kad slušamo svoj jezik, sva ta četiri fona doživljavamo kao članove

jednoga te istog razreda. Taj razred (engl. class), taj skup istih (!) obilježja koja u tim četirima

različitim (!) fonovima u svojem umu prepoznajemo – to je fonem, upravo fonem /n/. Fonove

kakve imamo u granje, jedanput, himba ne smatramo više ostvarenim inačicama fonema /n/,

nego ostvarajima drugih fonema – /ń/ i /m/,4 koji pak svoje tipične ostvaraje imaju npr. u

riječima manjak, njak (glasanje magarca), mama. Posebno je pitanje o kojemu se fonemu radi

npr. u riječima komfor, invalid, bomba. Dakle beskonačnu sveukupnost svojih ostvarenih

glasova govornik hrvatskoga u svojem umu razvrstava u nekih 30-ak razreda. On vrlo dobro

može razlikovati mnogo više glasova (v. predavanje 04b), ali sve te glasove on svodi na 30-ak

razlikovnih razreda. Ti razlikovni razredi, te razlikovne jedinice – to su hrvatski fonemi.

3 Zato zvučni zapisi kojima se glasovi u fonetici oprimjeruju i zvuče otprilike ovako: »na a-na«, »pa a-pa« i sl.

4 Premda se već u tome neće svi složiti. Zato ne čudi ni pravopisna dvojba pri bilježenju tih riječi.


4

Usto metodološka napomena, podrazumijeva se, ali valja ju iskazati: Naravno da se pri uspostavi

fonemskoga sustava pojedinoga jezika moramo prije svega osloniti na svoju intuiciju o slušnoj

sličnosti glasova, kako god ona neuhvatljiva, labava bila. Foneme pronalazimo među sličnim

fonovima. Krenuvši od riječi poput kap, kip, kut – a [k] u njima izgovaramo različito, u njima su

dakle tri različita, ali slična početna glasa, uvjetovana slijedećim vokalima – mi dolazimo do fonema

/k/. No suho teorijski mogli bismo krenuti i ovako: Iza [a] i [i] u hrvatskome imamo [p], a iza [u]

imamo [t]. Dakle: [p] i [t] okolinom su uvjetovane inačice jednoga fonema, a na nama je samo da

utvrdimo koji je to. Takvu metodu unaprijed odbacujemo – ne samo stoga što bismo pomoću drugih

riječi lako dokazali da to nije tako, nego stoga što intuitivno [p] i [t] nikako ne okupljamo u isti

glasovni razred, u svijesti, pomisli izvornoga govornika hrvatskoga to su unaprijed različite jedinice.

Vidjesmo da se fonem može (p)ostvariti, realizirati na nekoliko načina (v. i Škarić 1991: 350–1):

1) Kao svoj tipični ostvaraj: narod, strana, Ana;

2) Kao položajna, kombinatorna inačica: stranka, banka, Anka, izvannastavni, anđeo;

3) Kao tipični ostvaraj drugoga fonema, onako kako bi se idealno ostvario drugi fonem:

jedanput, nastamba (kao mama), granje (kao njak, glasanje magarca);

4) Kao položajna, kombinatorna inačica drugoga fonema: invalid, komfor;

5) Kao nula, ništa, npr. pri gubljenju: kazalištni → kazališni, mjestni → mjesni;

6) Nešto što nije fonem može se ostvariti kao fon, npr. pri umetanju: a Ana, bio → bijo.5

Izgovorne inačice ili varijante pri ostvaraju istoga fonema jesu alofoni (grč. állos ‘drugi’,

phōn ‘glas’, engl. allophone) tog fonema.6 Inačice koje su načelno neovisne o kontekstu,

fonološkoj svojoj okolini, odnosno najmanje moguće ovisne o njemu i emocionalno neutralne

zovu se osnovnim, temeljnim inačicama (fr. variantes fondamentales) ili osnovnim

alofonima. Takve su npr. inačice fonema /n/ u strana, Ana, narod. U hrvatskim se

gramatikama nerijetko zaboravlja da prije svega valja govoriti o osnovnim inačicama.

Besmisleno je govoriti o kombinatornim i slobodnim inačicama (v. dalje) ako nemamo na

pameti to da je svaki izgovoreni fon odmah i istodobno alofon, jer pripada razredu fonova koji

su ostvaraj istoga fonema i sa svim fonovima unutar tog razreda uspostavlja odnos.7

5 Taj intervokalni fon u hrvatskome onda poistovjećujemo s fonemom /j/ (o umetanju j v. predavanje 02).

6 Varijanta je termin Praškoga jezikoslovnog kruga (N. Trubeckoj). Za termin alofon nude se u literaturi dva podatka – da ga skovao veliki engleski fonetičar Daniel Jones (1881–1967) (Muljačić 1972: 130, bilj. 5; prenosi podatak iz rada Čeha Josefa Vacheka), odnosno da ga je g. 1938. u svojoj disertaciji skovao poznati američki jezikoslovac Benjamin Lee Whorf (1897–1941) (v. npr. Trask 1996: s. v. allophone; tako tvrdi i Wikipedia).

7 Isti će se metodološki problem javiti i u morfologiji u odnosu morfema i morfa, tek što će ondje utjecaj individualnogovorničkoga biti mnogo manji, malen do razine irelevantnoga.


5

Položajno uvjetovani ili pozicijski uvjetovani alofoni (to je noviji i prošireniji termin, engl.

conditioned allophone), ili kombinatorne inačice (njem. kombinatorische Variante, fr.

variante combinatoire, engl. combinatory variant), ili komplementarne inačice (dopunske,

dopumbene), nastaju zbog utjecaja glasovne okoline u kojoj se pojedini fon ostvaruje. Takvi

su npr. ostvaraji fonema /n/ u stranka, anđeo, izvannastavni. Njihova raspodjela (distribucija)

ovisi o okolini, pa će ostvaraj fonema /n/ u Ana biti alveolarno [n] ili dentalno [n], a u Anka

velarno [ŋ]. Za takve alofone kaže se da su u komplemetarnoj distribuciji – gdje je velarno

[ŋ], ne može biti alveolarno [n], i obratno. Pribrojimo li takve alofone hrvatskih fonema

osnovnim njihovim alofonima, dolazimo do okvirne brojke 50–60 hrvatskih (alo)fona.8

Slobodni ili fakultativni alofoni (njem. fakultative Variante, fr. variante facultative, engl.

optional variant, free variation) oni su kojima je raspodjela (distribucija) slobodna, ne ovisi o

kontekstu, okolini – i u tom je smislu nepredvidljiva (za razliku od raspodjele uvjetovanih

alofona, koja je uvjatovana, pa stoga i predvidljiva) – nego o pojedinčevu dijalektalnome,

regionalnome i socijalnome podrijetlu, o njegovim fiziološkim datostima, raspoloženju,

zdravlju, životnoj dobi, spolu, naobrazbi… Izvorni govornik hrvatskoga n u strana može

izgovoriti zubno (dentalno) ili desnički (alveolarno), h u strah ~ straha može izgovoriti jedreno

(velarno) i grleno (glotalno), i to se neće smatrati odstupanjem od hrvatskoga jezika. Slobodne

inačice mogu biti generalne i individualne (v. i Trubeckoj 1971 [1939]: § I.II.1; Muljačić 1972:

§ 43). Ako se ne smatraju odstupanjem od ortoepske norme, opće su, generalne; ako je normi

prihvatljiva samo jedna, ona druga je pojedinačna, individualna (termin dakle treba shvatiti

tako, u okviru jednoga jezika, ne kao sve bezbrojne i neponovljive realizacije svakog alofona),

bilo regionalna, bilo socijalna, bilo patološka. Hrvatsko r alveolarno je, uvularno r pripada

govornim poremećajima; s druge strane francusko r uvularno je, a alveolarno r u francuskome

može biti regionalno ili pak arhaično i afektivno. Razlika između dvojega – općega i

pojedinačnoga – nije uvijek oštra: Prema hrvatskoj normi č i ć različiti su fonemi, pa bi njihovo

fonsko izjednačavanje bila individualna, regionalna odlika govornika, no prema uzusu oni su

zapravo slobodne inačice i za oba je prihvatljiv neki srednji ostvareni glas. Južnohrvatska pak

smjena finalnoga m → n (npr. ja sam → ja san) nije činjenica nadregionalno prihvaćena uzusa.

Lass (1984: 21) dodaje da čak i fonemi mogu biti podložni slobodnom odabiru, ne samo fonovi, no

da su takve pojave rubne i nesustavne. Tako će npr. engl. evolution neki govornici izgovoriti sa [i ],

neki sa [ε], i time suspendirati inače postojeću engl. opreku /i / ~ /ε/ (usp. beet ‘repa; cikla’ ~ bet

‘oklada’, bead ‘zrnce’ ~ bed ‘krevet’), što se međutim u revolution nikada neće dogoditi. Slično

bismo u hrvatskome mogli tražiti u riječi(ma) kralješnica i kralježnica, u kojoj je suspendirana inače

sasvim jasna opreka /š/ i /ž/ (usp. š�liti se ~ ž

�liti /se/), što se u košnica ili rožnica neće dogoditi.

8 V. predavanje 04b. Teško da brojka može biti konačna, definitivna, što se vidi već prema različitim popisima u različitim priručnicima. Dodamo li primjerice nazalizirane vokale (v. Napomene u predavanju 04b) ili pojedine fonove koji se nigdje ne spominju (velarni nazal [ŋ] kakav imamo u stranka, tango priručnicima nije nepoznat, pa se onda samo od sebe nameće pitanje palatalnoga nazala ispred velara, odnosno zašto se ne govori o onome [ń] kakvo imamo u sanjke, Gjd. manjka, konj ga je…), tada bi broj hrvatskih fonova mogao biti i veći.


6

Praška jezikoslovna škola raspoznavala je i 15-ak tipova varijanata, nijansirano razlučenih

unutar triju dosad spomenutih (v. Trubeckoj 1971 [1939]: I.II.1; Muljačić 1972: 132). Danas

obično govorimo o spomenutim trima – osnovnima, uvjetovanima i slobodnima – kadšto još i

o dvama posebnim tipovima slobodnih alofona – ekspresivnima i ekstrafonematskima.

Ekspresivni ili emfatički alofoni zapravo su (fono)stilističke inačice, nerijetko praćene

posebnim naglaskom i melodijom, one koje ćemo čuti ili izgovoriti u slobodnijem

familijarnom govoru, pri hotimičnu oponašanju tuđega govora, primjerice pri oponašanju

dječjega govora, u tepanju (često umekšano, palatalizirano ostvarivanje inače neumekšanih

konsonanata, s konotacijom umilnosti, nježnosti, bezazlenosti), oponašanju dijalekata (npr.

kad S. Novak umjesto socijalistička napiše ščališčka, s mnogo štokavskoga sinkopiranja),

oponašanju nečijega govornoga poremećaja i sl. (v. također Muljačić: ibid.; Škarić 1991: §§

930–3). Ekspresivnu inačicu fonema /o/, jako dugo i malo naglasno zavinuto [o], imamo npr.

u »supersuperlativu« dooo-br�, kako se u našijem stranama nerijetko najpohvalnije moguće

kaže za rakijicu pošto se malo otpije.9 Ekspresivno je u suvremenome hrvatskome [r]

izgovarati izrazito dugo, s više od dva treptaja, npr. [krrrv] (v. Škarić 2009: 79), što možemo

čuti u deklamaciji, glumi. U francuskome se s posebnim konotacijama (npr. isticanje pojedine

riječi) rabi tzv. accent d’insistance, akcent na prvome slogu, nerijetko praćen duljenjem

konsonanta (u fr. naglasak je inače redovito na zadnjem slogu). Šaptav se glas (engl. breathy,

v. predavanje 04a) – pišu Gussenhoven i Jacobs (2005: 4) – u europskim jezicima rabi za

signaliziranje povjerljivosti u govoru ili pak za komično stvaranje dojma seksi glasa.

Ekstrafonematski alofoni zovu se tako jer su izvanjski, eksterni fonološkomu sustavu jezika

o kojemu je riječ, u njemu ih inače upravilu nema, a pojavljuju se u holofraznim riječima –

riječima koje znače čitave rečenice, kakve su primjerice hrv. da, ne, onomatopeje, dozivi za

životinje i sl. Takve se riječi nerijetko fonetski vladaju posve netipično. Stoga nije čudno da i

u hrvatskih uzvika nalazimo neobične alofone, primjerice onaj neobičan nazalni glas koji

pišemo kao hm, slogotvorno s u onomatopeji pst! ‘tiho!’, jako dugo r u onomatopeji brrr!

‘zima mi je’, klikove pri dozivanju životinja, naglašen zadnji slog u uzviku a-h� i sl. (neke od

tih primjera spominje i Trubeckoj 1971 [1939]: 208). Da bude jasnije: Nemaju sve holofrazne

riječi ekstrafonematske alofone! Fon [d] u riječi da tipičan je, prototipan ostvaraj hrvatskoga

/d/, ne može biti tipičniji, u njemu nema ništa ekstrafonematsko. Riječ da tu je samo kao

primjer holofrazne riječi, a ne kao primjer ekstrafonematske inačice fonema. Ali ako baš

hoćemo, i riječ da može imati oblik s ekstrafonematskim alofonom, primjerice kad preko

volje potvrdno ne kažemo [da], nego [nda] ili [nda] – e, u takvu obliku ono [nd] ili [nd]

ekstrafonematska je inačica fonema /d/, neke vrste prednazalizirano [d].

9 O tome je u jednome tekstu o prevođenju A. B. Šimića ozbiljno – na njegov osobit način ozbiljnoga – pisao K. Pranjić (»Jedan troslovčan u četirma [sic!] prijevodima«, Zbornik radova s Mađunarodnoga znanstvenog skupa o hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću, Drinovci, 5. i 6. rujna 2008, Matica hrvatska, Grude, 2008, str. 22).


7

Uzgred, koji bi bio odgovor na pitanje koliko hrvatski ima glasova. – Moguća su barem tri: 1)

ima 30–31, ako pod glas razumijemo razlikovne razrede glasova, tj. foneme; 2) ima 50–60,

ako pod glas razumijemo sve osnovne, neuvjetovane, i sve položajno uvjetovane ostvaraje

razlikovnih glasova, tj. alofone, i one koji uopće nemaju razlikovni status ili pripadaju

uzvicima i krikovima; 3) ima beskonačno, ako pod glas razumijemo apsolutno sve bezbrojne

inačice svih glasova koje su govornici hrvatskoga ikad izgovorili ili to misle učiniti.

A koliko fonema hrvatski ima? Do koliko razlikovnih jedinica dolazimo apstrahiranjem onih

50–60 osnovnih i položajnih njihovih inačica? – Ni tu odgovor nije jednoznačan.

Tradicionalna i dan-danas vrijedeća temeljna metoda utvrđivanja fonemskosti, broja fonema i

njihova inventara u kojemu jeziku, jest metoda komutacije ili supstitucije – utvrđivanje opreka

(opozicija) iznalaženjem besprijekornih minimalnih parova, riječî različita značenja koje se

razlikuju samo jednim i to neuvjetovanim odsječkom, ili još bolje, samo jednim obilježjem, dok

su im svi ostali odsječci i naglasna svojstva isti, po mogućnosti pripadaju istoj vrsti riječi i nisu

neprototipni leksemi. Primjerice u nizu p�ti ~ b

�ti ~ l

�ti ~ m

�ti ~ v

�ti ~ r

�ti sve redom imamo

parove kojima dokazujemo da su p b l m v r u hrvatskome fonemi, razlikovne jedinice, a idealan

među njima jest npr. p�ti ~ b

�ti (odsječci se razlikuju samo u jednom obilježju, zvučnosti,

članovi para iste su vrste riječi, istoga naglaska, prototipne su hrvatske riječi). Među fonemima

vlada paralelna distribucija (za razliku od komplementarne, koja vlada među alofonima). U

klasičnim fonološkim teorijama (prva polovica 20. st.) metoda komutacije drži se ključnom, u

novijim pristupima ona je i dalje veoma važna, najvažnija, ali nije i jedina. Metodom

komutacije možemo doći i do subminimalnih parova, takvih koji se razlikuju i) u dvama

odsječcima (npr. hrv. kr�va ~ sl

�va, kokoši ~ kokošji), ii) u naglasku (npr. hrv. kr

�va ~ tráva ~

pr�va), iii) u kojima izgovor jednoga fonema nije predvidljiv (Muljačić 1972: § 41, s

primjerima iz talijanskoga, u hrvatskome je takvo što teže pronaći, možda kod [r] i [ ] u riječima

poput marže i zarže, v. predavanje 04b). Fonem /ž/ (IPA: / /) u engleskome nije baš lako

dokazati minimalnim parovima, pa za to mogu poslužiti i subminimalni (engl. near-minimal),

npr. vicious ['v SSSSəs] ‘zloban, okrutan’ ~ vision ['vi (ə)n] ‘vid’, u kojemu se riječi razlikuju u

dvama odsječcima ([-Səs] ~ [- (ə)n]), ili npr. Asher ['aSSSSə] (Ašer, brat Josipov, jedan od 12

Jakovljevih sinova iz Knjige postanka) ~ azure ['a ə] ‘sjetloplav, azuran’, gdje u drugoj riječi

izgovor fonema nije predvidljiv, odnosno može biti ['a ə], ['a j( )ə], ['azj( )ə] (može i ['e -])

(Lass 1984: 20). U nedostatku minimalnih i subminimalni parovi mogu biti neka vrsta dokaza

fonemskosti. Rekosmo, fonem bi morao imati slobodnu distribuciju, raspodjelu, odnosno ne bi

smio biti kontekstualno uvjetovan, što odmah znači da izgovorne pojave na junkturama,

morfskim šavovima nisu besprijekoran dokaz fonemskosti, dakle [c] u hrvatski (~ npr. hrvački

← hrvač) nije dokaz fonema /c/ jer je rezultat glasovne promjene na morfskome šavu


8

(hrvat+sk+i), kao što u njemačkome – Muljačićev (1972: § 43) primjer – besprijekoran par ne

čine riječi Tauchen [ç] (dem. od Tau ‘uže’, dakle Tau-chen) i tauchen [ ] (‘roniti; ronjenje’,

dakle tauch-en), u kojima je razlika [ç] i [ ] uvjetovana junkturama. U tom smislu svi primjeri

koje anglo-saksonska literatura bez ustručavanja donosi za /ž/ – a posljedica su palatalizacije na

junkturi, npr. vision, pleasure – zapravo nisu besprijekorni dokaz engleskoga /ž/. I naravno,

fonem mora imati razlikovnu ulogu, jer kako mu i definicija veli – mora razlikovati jedan

morfem od drugoga, jednu riječ od druge, kako je u piti ~ biti… Ističemo da je riječ o

značenjskoj razlici. Razlike mogu biti i samo simptomatične, indeksne – različit izgovor

glasova može upućivati na spolno, zemljopisno, zdravstveno ili kakvo god stanje govornika, na

govorni stil – ali dok se ne mijenja značenje, nema ni fonemske razlike. Da saberemo, različiti

teorijski pristupi urodili su različitim prebrojavanjem i različitim inventarom hrvatskoga

fonemskog sustava, pa možemo reći da je fonema u hrvatskome »tridesetak«:

1) 29 – bez fonema j;

2) 30 – kolokvijalno rečeno, koliko slova – toliko fonema;

3) 31 – slogotvorno r fonem, diftong ie nije fonem;

4) 31 – diftong ie fonem, ali samo dugi, slogotvorno r ne;

5) 31 – diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na dužinu, slogotvorno r ne;

6) 32 – slogotvorno r fonem, dugi diftong ie fonem;

7) 32 – slogotvorno r fonem, diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na dužinu.

Opis (1) nalazimo u R. Jakobsona.10 Opis (2) predteoretski je, naći ćemo ga u starijim

gramatikama (19. st.), koje i nisu znale što je fonem, govorile su o glasovima.11 Opis (3) imamo

npr. u Silića – Pranjkovića (2005), gdje se [ie] ne smatra diftongom, nego dvama glasovima –

[j][e].12 Tako je i u prvome izdanju gramatike Barić et al. (1979). Opis (6) imamo u Brozovića

(1991; 2007), a otamo onda i u Barić et al. (1995; 2005). Opis (5) od kraja 1980-ih imamo u

radovima Z. Jelaska (Z. Babić). Opise (4) i (7), premda su zamislivi, u kroatistici ne nalazimo.

10 G. 1949., u prvome strukturalističkom opisu srpsko-hrvatskih fonema (»On the identification of phonemic entities«, Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague V, 1949; v. Muljačić 1972: 115; v. dalje Tablicu 1). Poslije je D. Brozović (krajem 1960-ih) lako dokazao da j jest fonem, npr. u minimalnim parovima mn. kokoši ~ prid. kokošji, zamj. mi ~ imp. mij! Mogli bismo dodati dalje im. jutro ~ gl. prid. rad. utro, pril. jako ~ vez. iako i sl.

11 No nerijetko ćemo uz njih ondje naći i palatale st št zd žd. Pa kad čovjek danas usporedi rasprave o fonemima i morfonemima s tim starim gramatikama, mora se upitati u čemu smo to uopće spoznajno napredovali. Maretić pak (1899) govori o 31 glasu – on nema st št zd žd, ali ima � (dz, npr. u lovac ga), koji piše sa ç. 12 Da je slogotvorno r fonem, J. Silić u to uopće ne dvoji (usp. par prst ~ post, mn. prsti ~ gl. pasti). Međutim bolji bi minimalni par bio onaj koji bi u vezu doveo slogotvorno i neslogotvorno r. Takav bi prema D. Brozoviću bio Vjd. Istro [� stro] (: Istra) ~ gl. prid. rad. istro [� st� o] (: istrti). Komentar v. u tablici u predavanju 04b. Sve u svemu, prije će biti da je slogotvorno [r] jednostavno alofon fonema /r/, a ne zaseban fonem.


9

Ako se sad vratimo hrvatskoj abecedi, i ako pretpostavimo da je slovâ (grafemâ) u njoj 30,

jasno je imamo neki problem, da odnos jedno slovo = jedan fonem nije poštovan. Gdje nije?

1) Dvoslovima dž lj nj mi, doduše, bilježimo foneme ĺ ń (npr. džamija, ljubav, panj, Ajd.

nju /prema Njd. ona/), ali ti dvoslovi jednaki su skupovima slovâ d+ž l+j n+j, kojima

bilježimo po dva fonema, d+ž l+j n+j (npr. nadživjeti, izvanjezični, injekcija).13

2) Slovom r bilježimo foneme – ako mislimo da su dva – r i � . Razliku neslogotvornosti i slogotvornosti ni inače ne bilježimo (npr. noga ~ njutn, uho ~ aut, humak ~ hm!), odnosno

neslogotvorno i zapravo bilježimo kao j (usp. [j] u jaram, jugo i [i] u pijem, dijeta).

3) Diftong ie (jat, odraz jata) – ako mislimo da je fonem, ili uopće diftong – bilježimo na

nekoliko načina. Kad je dug, skupom slovâ i+j+e (npr. dijete, tijelo, zvijezda, zvijer) ili skupom

slovâ j+e (npr. pjev, premještati, Gmn. medvjedâ, Gmn. vjerâ).14 Kad je kratak, skupom slova

j+e (npr. djeteta, tjelesa, zvjezdica, zvjerski). Zanimljivo, u pravopisnim se priručnicima autorâ

koji diftong smatraju fonemom (npr. BFM) ne govori ni o troslovu ije ni o dvoslovu je (kojima

bi se taj diftong bilježio). Kad bismo ta dva grafema pribrojili hrvatskoj latinici – što bi bilo

logično i dosljedno – ona bi imala 32 grafema. Kako god mi o odrazu jata mislili, valja istaknuti

da hrv. slovo i može biti i oznaka za fonem /i/ (npr. u i, ili, Ivo) i oznaka za »ništa« (npr. mlijeko

[mljeko], korijen [korjen], dijete [djete] ‘beba’). Dodatna je nevolja što je niz slova i+j+e

kojime se dugi diftong (ie) najčešće bilježi jednak skupu slova kojima se bilježe fonemi i+j+e

(odnosno i+i+e).15 Drugim riječima, mi u pijem mlijeko imamo dva posve različita slijeda slova

i+j+e: u pijem imamo pet grafema, pet fonema (p+i+j+e+m)16 i pet fonova – [pijem], a u

mlijeko imamo sedam ili pet grafema (ovisno o računanju, sedam jednoslova ili četiri

jednoslova i jedan troslov), pet ili šest fonema (ovisno o tretmanu diftonga, m+l+ie+k+o ili

m+l+j+e+k+o) te šest ili pet fonova – [mljeko], ili [mĺeko], ili [mlieko], ovisno o izgovoru.

Slično se dade pokazati i na odnosu riječî dijete (mn. od dijeta) ‘prehrana’ ~ dijete ‘beba’.

13 Za l+j zapravo nema primjera (možda u nekoj posuđenici, npr. povrće à la Julienne, što se obično izgovara [žiljen] ili čak [žiĺen], premda se piše žilijen, usp. milje u predavanju 03 kod Jotacije). Ćirilica je u tom smislu »dotjeranija« od latinice, ima jednoslove џ љ њ naspram skupova slova дж лј нј. Da bi nevolji doskočila, HAZU (JAZU) u svojim izdanjima nerijetko rabi (nekad jest) slova � ļ ń; slovo � umjesto dž [

�] rabi i Škarić (2009).

14 Riječî s dugim jatom (ne produženim, nego dugim) u kojima jat bilježimo sa je u hrvatskome ima nekoliko desetaka (v. npr. BMM: § 29), među njima i tako česte poput pjev, gnjev, bescjenje, narječje, rječnik, vjesnik.

15 Škarić (1996) na temelju pregleda računalne baze donosi podatak da je od svih riječi u hrvatskome koje imaju slovni skup ije čak 38% onih u kojima to ije nije oznaka za dugi odraz jata, dakle više od trećine (v. predavanje 07).

16 To j nerijetko se tretira kao alofonsko neslogotvorno i, koje u hrvatskome poistovjećujemo s fonemom j.


10

Usput sasma praktična pravopisno-tehnička posljedica: Svi računalni programi za prijelom

teksta na kraju će retka rastaviti mli-jeko, di-jete, a lektori u tome neće vidjeti ništa sporno.

Ali hodža, granje ne rastavljaju hod-ža, gran-je. A to bi bilo isto. Jednostavno im netko treba

»reći« da je ije jedan grafem (kad označava dugi jat), program to ne može znati sam.

I još opaska o jednom osobitom slučaju pisanja j. Vidjesmo dakle da u hrvatskome tradicionalno

pišemo i ondje gdje glasa [i] nema (mlijeko, dijete). Iz ne posve razumljivih razloga pojedini

pravopisni priručnici preporučuju pisanje j u sklonidbi stranih imena gdje glasa [j] također nema.

O tome treba li u kosim padežima od Cibalia [cibalija], Virginia [vir inija], Nokia [nokija] pisati

intervokalno j (Nokie ili Nokije), može se razgovarati i preporuke su različite. Međutim

inzistiranje na pisanju takva j urodilo je preporukom da se i u kosim padežima od engl. Patricia

[patriša], Georgia [ o(r) a], tal. Brescia [breša], fr. Charleroi [šarlroa] piše nekakvo j. Odakle tu

intervokalno j kad intervokalnoga položaja nema, odnosno ako ga ima, nije riječ o kontaktu [i] i

drugoga vokala!? Koji izgovor podrazumijeva pisanje Gjd. engl. Patricije? – Možda [patrišje]?

4) Diftong aj – koji imamo npr. u jedanaest, četrnaestica – bilježimo sa ae, dakle u tim

slučajevima (u brojevima s formantom -naest-) sa e bilježimo j, odnosno neslogotvorno i.17

5) Mnogi su slučajevi u kojima glasovne promjene ne bilježimo. Pitanje je onda dakle koje

foneme bilježimo u jedanput, gradski, uzšetati se. Je li u himba, stambeni, zelembać, komfor,

infarkt isti fonem kao što je u jedanput, vodenbuha, stranputica, konformist, amfora ili nije? – I

ako je isti, koji je, /m/ ili /n/, ili je oboje? Ortografska konvencija – koliko god da se temeljila na

intuiciji i tradiciji – može biti jako varljiva. To da hrvatski pravopis nalaže pisanje

iznadprosječan i natprosječan, zanimljivo je samo po sebi i bez teških pitanja o fonemima. A

teško pitanje ovo je: Imamo li tu posla s dvama različitim fonemima (/d/ i /t/, i ako da, zašto?) ili

o jednome te istome fonemu koji, eto, pišemo različito (i ako je tako, je li taj fonem /d/ ili je /t/)?

Sve u svemu, budući da je fonem ideja, predodžba, nije uvijek lako odrediti što jest fonem, a što

nije. Na to utjecaja – osim (ne)postojanja minimalnoga para – mogu imati svijest o fonemu,

značenje riječi, pismenost, pravopis. Sve to utječe na predodžbu i kadšto je jednako važno kao

što su i minimalni parovi. Pa sve i ako se dogovorimo oko »broja« fonema u nekome jeziku

(npr. hrvatskome), ostat će nam pitanja tipa je li u iznadprosječan i natprosječan isti fonem.

Na pitanje postavljeno u (5) rana je praška strukturalistička fonologija (Trubeckoj 1971

[1939]: §§ I.III.2, I.V) odgovarala pojmovima neutralizacije, što je ništa drugo doli

suspendiranje opreke (kontrasta), i arhifonema (termin je g. 1929. smislio R. Jakobson).

17 Oko statusa tog diftonga priručnici se baš i neće složiti (naići ćemo na preporučene nediftonške naglaske tipa [dvanaèstica]), no nedvojbeno je da dobar dio gradskih govornika izgovara upravo [jedànāi� st], [dvanài� stica].


11

Arhifonem je ukupnost, upravo presjek ili najmanji zajednički nazivnik obilježjâ svojstvenih

dvama inače različitim, oprečnim fonemima, koja se ukupnost pojavljuje se na položajima

neutralizacije, onda kad je opreka među tim dvama fonemima suspendirana.18 Položaji

neutralizacije treća su vrsta položaja u kojima se fonem može pojaviti. Prva su već spomenuta

paralelna distribucija (u kojoj su fonemi razlikovni), druga su komplementarna distribucija (u

kojoj se pojavljuju alofoni), treća su neutralizacijske pozicije, takve u kojima je opreka među

dvama fonemima potrta. U kajkavskome, u ruskome ili u njemačkome takva je primjerice

pozicija kraja riječi, na kojemu se uvijek pojavljuje bezvučni konsonant, usp. npr. kajk. bok

[bok] i Bog [bok] ili njem. Rat [ra t] ‘kotač’ i Rad [ra t] ‘savjet’. U takvim njemačkim

slučajevima Trubeckoj će reći da je riječ ni o fonemu /t/ ni o fonemu /d/, nego o arhifonemu

/T/, koji niti je bezvučan niti je zvučan, on je »nenazalni dentalni okluziv kao takav«

(Trubeckoj 1971 [1939]: 79, 230), a ovisno o neutralizacijskome položaju može se ostvariti

bilo kao bezvučan bilo kao zvučan (u njemačkome to će biti bezvučno – [t]). Tako gledano u

hrvatskome G trupca (~ trupac) i G vrapca (~ vrabac) ne bismo imali ni /p/ ni /b/, nego

bismo u genitivnom obliku imali arhifonem koji bismo odredili kao bilabijalni okluziv, /P/ ili

//p// (za bilježenje će se odabrati bezvučno /p/ jer je neutralizacijska okolina bezvučno /c/).

Problem: U amfora i infarkt ne bismo imali ni /m/ ni /n/, nego arhifonem koji bismo odredili

kao…? Kao što? Kao labio-dentalni nazal? Ali u hrvatskome labio-dentalni nazal nije fonem.

Znači arhifonem može biti i nešto što nije fonem. Ako je arhifonem zaseban pojam koji

pripada zasebnoj razini opisa, onda to i ne bi bilo čudno. Samo pritom valja upozoriti na troje.

Prvo, opis se time usložnjava. To ne znači nužno da je samim time i loš. Drugo, arhifonem

možemo povezati s morfonemom (sličan pojam, ne uvijek jasno razlučen, v. predavanje 07),

terminom i pojmom kojim se u nas jako služi J. Silić primjenjujući ga na hrvatski jat – jat je

morfonem koji se ostvaruje nečim što nije on sam, a ostvaraj ovisi o morfonološkom okružju.

Jat je ukupnost svojih ostvaraja ([jē], [jĕ], [e], [i]) i istodobno nijedan od njih, jat je jedinica

druge razine. To nadalje znači da broj fonema i broj arhifonema neće biti isti. Na ograničenu

primjeru s mama, strana, himba, amfora, infarkt, banka razine bi opisa u hrvatskome bile:

arhifonemska //m// //µ// //n//

fonetska [m] [µ] [n] [ŋ]

fonemska /m/ /n/

18 U drugim klasičnim fonološkim pravcima najčešće se kao predstavnik dvaju neutraliziranih fonema odabire jedan od tih dvaju; Praška je škola odabrala jedinicu druge vrste – arhifonem (Trask 1996: s. v. neutralization).


12

Treće, da ne bi opet ispalo da je riječ samo o hrvatskome problemu, o vrlo sličnome s nazalima

u jeziku kannada (dravidski, Indija) piše Lass (1984: poglavlje 3.3), pa utješno veli: »But what

about [J] [ŋ]? Since they are in complementary distribution, they must be allophones of one

phoneme: but which? […] the choice is arbitrary.« A da arhifonem može biti nešto što nije

fonem, pokazuje američki engleski u pojavi poznatoj kao engl. tapping (ili flapping), pri kojoj

se intervokalni /t/ i /d/ neutraliziraju u arhifonem // //, nefonemski alveolarni dotačnik (engl.

tap, v. IPA-inu tablicu u predavanju 04a) (v. npr. Lass 1984: 50; Spencer 1996: 60–1, 231):

atom ‘atom’ ['ætəm] → ['æ� əm]

Adam ‘A.’ ['ædəm] → ['æ� əm]

better ‘bolji’ ['betə(r)] → ['be� ə(r)] ladder ‘ljestve’ ['lædə(r)] → ['læ� ə(r)]

Ako je vjerovati IPA-inu opisu američkog engleskoga (IPA AmE, v. Literaturu), a nemamo

mu baš razloga ne vjerovati (načinio ga je Peter Ladefoged /1925–2006/, jedan od

najutjecajnijih modernih fonetičara), američki engleski kao fonem ima alveolarni približnik

[ ], a ne dotačnik [ ] (barem u inačici koja je ondje opisana, a to je govor mlađega,

obrazovanoga, gradskoga stanovništva Srednjega zapada i Zapada SAD-a).

Saberimo. Do fonema dolazimo od fonova. Fonovima se bavi fonetika. Fonemima se bavi

fonologija u užem smislu riječi. Fonologiju načelno zanima percepcija, barem u okvirima

strukturalizma, odnosno kako glasove opažamo i pojmimo (kao razlikovne ili ne), bez obzira

na način njihove proizvodnje – je li proizvođač čovjek, papiga ili MP3-player. Fonologija

jednoga jezika u širem smislu riječi bavi se i fonovima, i fonemima (fonemskim inventarom

tog jezika), i glasovnim promjenama (dakle uvjetima ostvarivanja alofona), i fonotaktikom

(mogućnostima i ograničenjima u kombinacijama fonova), i slogovima, i naglaskom…

I najzad, važno je imati na pameti da ni fonetiku ni fonologiju ne valja miješati s drugim

dvjema filološkim disciplinama – ortoepijom ili pravogovorom (izabrani i eksplicitno

normirani izgovor te nauk o njemu) i ortografijom ili pravopisom (izabrani i eksplicitno

normirani način pisanja, koji uključuje izabranu i propisanu grafiju ili pismo, slovopis te nauk

o njima). Sve su te discipline povezane, ali i jasno razlučene; loše je kad se ne luče.


13

O broju i inventaru fonema u jezicima svijeta.19 Koliko u jezicima svijeta razlikovnih

jedinica – fonema – obično bude i koje su? Koje su krajnosti, koji je prosjek?

Krajnosti. Ima jezika – tako su barem opisani – s tek malo više od 10 fonema (v. Maddieson

2011; Jelaska 2004), primjerice rotokas – 11 (Papua Nova Gvineja; 6 + 5), piraha – 11

(Amazonija, Brazil; 8 + 3), havajski – 13 (austronezijski, malajsko-polinezijski, Havaji; 8 +

5),20 jatmul – 15 (engl. iatmül, Papua Nova Gvineja; 12 + 3). No ima ih – tako su barem opisani

– s više od 100 fonema, pričem se kao svojevrstan rekorder spominje jezik !xóõ (khoi-sanski,

Bocvana; mnogo dijalekata),21 koji prema nekim opisima i tumačenjima ima – 156 (128 + 28;

Maddieson 2011), prema drugima manje, ali još uvijek jako mnogo, npr. spominje se 117

konsonanata (Matasović 2001), 55 konsonanata (Maddieson 2011). Općenito, pri

prebrojavanju fonema najčešći su problem tretman tonova (jesu li razlikovni ili nisu, odnosno

treba li ih »brojiti«, čest slučaj u afričkim jezicima) te složenih vokala i konsonanata (npr. je li

riječ o afrikatama ili o sljedovima, skupovima konsonanata; usp. sličan problem s hrv. ie, st,

zd, št, žd, njem. pf).22 Ponajviše konsonanata navodno bi imali spomenuti !xóõ, potom !kung

(ili !xung, ili !xũ) – 91, ili 95, ili 97 (khoi-sanski, Namibija, Angola; mnogo klikova) i izumrli

ubiški – 73, ili 78, ili 80 (Kavkaz; posljednji govornici donedavna živjeli u Turskoj, s

Kavkaza protjerani u 19. st.), najmanje rotokas – 6 te markiški – 7 (austronezijski, malajsko-

polinezijski, Markiško otočje; p k h m n w ). Logika kaže da je najmanji mogući broj vokala

u nekome jeziku 2 (minimalna razlika). Upravo toliko ima ih u abhaškome – 2 (Kavkaz; a ə),

odnosno bilo ih je u ubiškome – 2 (a 78 konsonanata!), a prema nekim dvojbenim izvještajima

tako je i u kabardinskome – 2 (Kavkaz; i ə; prema drugim tumačenjima – 5). Kao jezici s

najvećim brojem vokala spominju se čečenski – 33 (Kavkaz; prema nekim računicama 18, što

je još uvijek mnogo), !kung – 46 (v. Gussenhoven – Jacobs 2005: 27) te bru – 68 (mon-

khmerski, Laos, Vijetnam) (v. Hagège 1995; Matasović 2005; Crothers 1978).23

19 Literatura: Maddieson (2011: 540–5), Crothers (1978), Lass (1984: poglavlje 7), Hagège (1995: 27–36), Jelaska (2004: 62–3), Matasović (2001: 176, 179; 2005: 65–6); pojedine detaljne i pouzdane prikaze nudi i Wikipedia.

Pri »zbrajanju« u zagradi (npr. X + Y) prva brojka značit će nam konsonante, druga vokale, kojih je uvijek manje.

20 V. opis u predavanju 05. Ako se broje i dugi i kratki vokali, onda 18 (8 + 10), što bi bio jedinstven primjer u svijetu da jezik ima više vokala od konsonanata (v. Hagège 1995; Matasović 2001; Jelaska 2004). Sličan je primjer vičitski jezik (engl. wichita, Oklahoma, SAD), sa 17 (8 + 9) (v. Hagège 1995).

21 ! u nazivu alveolarni je klik, x je velarni frikativ (kao hrvatsko h), sve u svemu, izgovara se nešto kao [kho� ]. 22 Pa stoga podatke o više od 100 fonema u pojedinome jeziku uvijek valja uzimati obzirno i uvjetno.

23 Kako to izgleda sa 68 vokala i što se tu sve broji i ne broji, bogtepitaj. Koga zanima, nek čita, možda ipak nije 68, nego »samo 40-ak«: http://sealang.net/sala/archives/pdf8/vuong1999new.pdf.


14

Prosjek. Maddieson (2011) sažima rezultate mnogih istraživanja i na uzorku više od 550 jezika

utvrđuje da je prosječan broj konsonanata – između 22 i 23.24 Oko trećine jezika svijeta ima

između 19 i 25 konsonanata, ostali su ravnomjerno raspoređeni – trećina ih ima više, trećina

manje od toga. Broj konsonanata u izravnoj je vezi s njihovom složenošću i atipičnošću (ti će

pojmovi zanimati višeglasnu fonologiju, v. dalje) – što je broj konsonanata manji, to je manji i

broj »atipičnih«, kao što su klikovi, glotalizirani, dvostruko artikulirani labio-velari, lateralni

frikativi i afrikate, uvulari i faringali. Prosječan je broj vokala u jezicima – između 5 i 6.25

Toliko ih ima polovica jezika. Od ostale polovice daleko je više onih koji imaju više od toga,

odnosno postoci su ovi: 33% (> 5–6) i 16% (< 5–6). Drugim riječima, tipološki je neobično da

jezik ima manje od 5–6 vokala. Između broja konsonanata i broja vokala nema predvidljive

veze – u jezicima svijeta nalazimo podjednak broj svih kombinacija.

Inventar konsonanata najčešće uključuje dva niza zapornika (okluziva, engl. stop) – bezvučne

i zvučne (v. i predavanje 04a) – koji se obično oblikuju bilabijalno, koronalno i velarno

(koronali se u jezicima mogu razlikovati). Jezika bez okluziva nema, a veoma je rijedak slučaj

da jezik ima više frikativa od okluziva (tako je npr. u alemanskome/njemačkome u

Švicarskoj, v. Hagège 1995). Tipični su okluzivi bezvučni: p t k . Čak i havajski među onih

svojih 8 konsonanata ima p k . Da jezik ima samo zvučne okluzive, to je jako rijedak slučaj,

tako je npr. u australskome jeziku jidinj (engl. yidi� ): b d d� g (Lass 1984: 148). Tipično se na tim trima mjestima – usne, jezik+nepce i jedro – oblikuju i tri zvučna nazala,

ponajprije n, a čest je i palatalni nazal; hrvatski ima m n ń i alofonsko ŋ, dakle sasvim u

skladu s tipologijom. Da jezik nema nazalnih konsonanata, to je izrazito rijedak slučaj, tako je

primjerice u nekim sališkim, vakašanskim i čimakvanskim jezicima (krajnji SZ SAD-a).26

Frikativi su najčešće bezvučni, a među njima je gotovo uvijek neka vrsta glasa s; hrvatski ima

i bezvučne i zvučne frikative (s š f h ~ z ž). Neobičan slučaj da jezik ima frikative, ali nema s,

nalazimo u maorskome (ima samo f h),27 u rotokasu (ima samo ), u havajskome (ima samo

h) (v. Lass 1984: 151–2). Dakle prototipan sustav opstruenata bio bi ovaj: p t k s.

24 Gussenhoven – Jacobs (2005: 27) imaju isti podatak – 22,8. Kao krajnosti navode 6 i 95.

25 Gussenhoven – Jacobs (2005: 27) tu imaju malo drugačiji prosjek – 8,7. Krajnosti su im 3 i 46.

26 V. npr. Hagège (1995: 30; prebrojio ih je 6 takvih), Lass (1984: 156; 8 jezika bez nazala, uključujući rotokas i jedan jezik iz Južne Amerike), Comrie (1989: 19), Matasović (2001: 205). Još je neobičnije to da u pojedinim sjevernoameričkim jezicima nema labijala, primjerice p, premda ima labio-velara, tako u mohočkome i pojedinim sališkim jezicima (v. Mithun 1999: 19–20).

27 Austronezijski, malajsko-polinezijski, jezik Maorâ, pražitelja Novoga Zelanda (v. Bauer 2003: 231).


15

Od afrikata u jezicima je najčešće palato-alveolarno , odnosno hrv. č; ono što imamo u

hrvatskome, a dosta je neobično, jesu dva para veoma sličnih glasova, č ~ ć, ~ (stoga

tipološki nije čudno što se njihova razlika potire i što ih ni govornici hrvatskoga baš ne

razlikuju). U jezicima tipično nalazimo dva likvida, jedan lateralni aproksimantni (hrv. l) te

jedan rotični (glas tipa r, engl. r-sound), a taj je načešće alveolarni vibrant (upravo kao hrv. r).

Od aproksimanata česti su još palatalni (hrv. j) i labio-velarni (npr. engl. w). Havajski ima samo

l i w, nema r (v. predavanje 05). Od grlenih glasova česti su glotalni zapornik ( ) i glas tipa h.

Sve u sve, (proto)tipičan konsonantski inventar ovaj je: p t k b d g m n ŋ s š f h č l r j w .

Najčešći je vokalski inventar ovaj: i e a o u.28 Takav imamo i u hrvatskome (plus dvojbeni

diftong ie, odnosno jat); za usporedbu prema IPA-i (2007) francuski ih ima 14 (11 oralnih i 3

nazalna, plus 3 poluvokala; neki opisi broje četiri nazala, ali često se veli da se izjednačio

sa ), njemački 15 (plus 3 diftonga), arapski 3 (i a u; plus 5 diftonga). Ako jezik ima više od

toga, u pravilu će imati i tih pet. Tako postaje jasno zašto je za dobar dio jezika dovoljno

govoriti o vokalskome trokutu, trapez jednostavno nije potreban (v. predavanje 04a).

Hijerarhija je vokalskih obilježja ovakva: visina > položaj (prednjost/stražnjost) >

zaobljenost. Visina je dakle najzastupljenije njihovo razlikovno obilježje. Čak ima jezika u

kojima se vokali dadu razvrstati samo prema njoj (npr. kabardinski, adigejski, oba na

Kavkazu, v. gore i abhaški, ubiški), a položaj i zaobljenost predvidljivi su iz njihova

glasovnog okružja.29 Takvi se neobični vokalski sustavi onda zovu vertikalnima ili linearnima

(za razliku od npr. hrv. trokutnoga, triangularnoga, ili IPA-ina četverokutnoga). Pritom na

umu valja imati to da su fonemi razlikovne jedinice, predodžbe – to smo ne bez razloga već

mnogo puta rekli – i da stvarni fonetski sastav vokala tih jezika može biti jednako bogat kao

što je to i hrvatski, čak i bogatiji. Dakle to su jezici s mnogo vokalskih (alo)fona, ali s veoma

malo vokalskih fonema. Dvojbe koje smo spominjali u vezi s hrvatskim – npr. je li u himba

fonem /m/ ili je fonem /n/ – kamilica su prema određivanju fonema u tim jezicima, odnosno u

takvim jezicima obično je jako teško kazati koji je fon osnovni, neuvjetovan, pa onda i sasvim

praktično – kako pojedini fonem zvati, kako ga dubinski zapisati (v. Lass 1984: 160–1).

28 Hagège (1995: 31) piše da je takav sustav u 24% jezika, u Crothersa je (1978) takvih 55 od 209 jezika.

29 Visina je vokala i najčešći kriterij po kojemu se vokali asimiliraju, jednače u vokalskoj harmoniji (o tome v. predavanje 02), rjeđe će to biti položaj i zaobljenost.


16

Tipično je nadalje da prednji vokali budu nezaobljeni, a stražnji zaobljeni, upravo onako kako

je u hrvatskome (usp. i e ~ o u). U jezicima s malo vokala (dakle do 5) statistički se pokazuje

da su prednji zaobljeni rjeđi od stražnjih nezaobljenih; drugim riječima, ako u jeziku s malo

vokala ima onih koji odstupaju od tipičnih (prednji nezaobljeni, stražnji zaobljeni), to će onda

biti stražnji nezaobljeni (npr. [ ], [ ], v. IPA-inu tablicu), ne prednji zaobljeni. Općenito,

prednji zaobljeni vokali često su arealno i genetski ograničeni – ima ih u zapadnim

indoeuropskim jezicima, posebno germanskima (odatle i sviklost hrvatskih govornika na

njih), uralskima, altajskima, sino-tibetskima, ali inače su jako rijetki (v. Lass 1984: 143–4).

Kao i kod konsonanata netipični će se vokali (npr. nazalni, faringalizirani, ne-zvučni) javiti

samo u jezicima koji imaju i temeljni niz pet najtipičnijih i najčešćih vokala (i e a o u).30

Za kraj još malo »statistike«.31 95% jezika ima barem jedan frikativ, 90% jezika barem jedan

sibilant, 95% jezika barem jedan likvid. S druge strane klikove ima samo 1% jezika, dvostruko

oblikovane labio-velarne glasove 6% jezika (npr. kp, gb), faringale (ždrijelnike, najrjeđu vrstu

tjesnačnika) oko 7% jezika. Duge vokale ima 48% (prema Hagègeu – 45%), duge konsonante

14% jezika. Rijedak je primjerice i slivenik (afrikata) poput njemačkoga [pf] (npr. Kopf ‘glava’,

Kampf ‘bitka, borba’, Pferd ‘konj’, Pfeffer ‘papar’, Pfarre ‘župa’ /usp. hrv. reg. fara ‘župa’ ili

farof ‘župni dvor i dvorište’ ← njem. Pharrhof/). Bell (1978) slogotvorne ne-vokale nalazi u 85

od 182 jezika (oko 47%), najčešće će to biti sonanti (zvonki glasovi, kao u hrv. r n l m), ali nije

malo slučajeva ni slogotvornih opstruenata, među kojima će češći biti frikativi (npr. s z u hrv.

pst, bzzz), a ima čak i slogotvornih okluziva (Bell /1978: 185/ daje tumačenje da je npr. u engl.

cockneyu moguće slogotvorno b, npr. u probably [probblei] ‘vjerojatno’); sve to očito uvelike

ovisi o sonornosti, zvonkosti glasova (o zvonkosti i ljestvicama zvonkosti v. predavanje 08).

Slijedi vrlo kratak pregled fonemskih razlikovnih obilježja te pregled njihova tretmana u trima

velikim jezikoslovnim i fonološkim pravcima – strukturalizmu, generativnoj lingvistici i

novijim autosegmentalnim pristupima fonologiji (višeglasnim, kako ih u nas zove Z. Jelaska).

30 U smislu vokalskoga sustava netipičan je bio i praindoeuropski, koji je imao »samo« e o a (i dosta diftonga), s time da a i nije bilo bogzna kakvo (o pie. vokalima v. Kapović 2008: 213–32), što čak nije u skladu s prvom Crothersovom (1978: 136) univerzalijom o vokalskim sustavima: Svi jezici imaju i a u.

31 Podaci prema: Hagège (1995 [1982]: 27–36), Jelaska (2004: 62–3; ondje se prenose podaci M. Ruhlena iz g. 1976. crpeni iz korpusa gotovo 700 jezika svijeta) te Bell (1978).


17

FONEMSKA RAZLIKOVNA OBILJEŽJA

Treća artikulacija jezika (v. predavanje 01) raščlamba je na razlikovna obilježja unutar kojega

fonema, dakle na sastavnice koje više nisu linearne, susljedne, sljedbene, nego su simultane,

istodobne (fonemi su, podsjetimo se, najmanje sljedbene jedinice). U predavanju 04a vidjesmo

koja su razlikovna obilježja glasova, fonova (npr. po čemu se razlikuju [p] i [b], po čemu [n]

ispred [a] i [n] ispred [j]), a ta su bila načelno artikulacijska, izgovorna. Fonologiju načelno

zanima kao mi [p] i [b] percipiramo, opažamo sluhom, jesu li oni nama različiti i jesu li nam

razlikovni – ima li riječi koje se razlikuju samo u [p] i [b]. Ako ima, onda govorimo o fonemima

/p/ i /b/, a razlikovna obilježja ona su na temelju kojih se među njima uspostavlja izgovorna i

čujna opreka, koja omogućuje razlikovanje riječî piti ~ biti, poj ~ boj, para ~ bara i sl.

Razlikovna ili distinktivna obilježja (engl. distinctive features)32 najmanje su simultane

(istodobne) razlikovne akustičko-artikulacijske sastavnice kojima se služimo pri opisu fonema

ljudskih jezika, svojevrstan univerzalni alfabet krajnjih (ultimativnih) sastavnica fonoloških

opisa. Fonemi su na taj način zapravo ništa doli svežnjevi, snopovi, matrice simultanih obilježja.

I naravno, razlikovna obilježja ograničena su ljudskim izgovornim i slušnim mogućnostima, svi

jezici razlikovnost crpu iz ograničene ponude. Čemu obilježja služe? – Opisu fonema. Odgovor

je jednostavan, ali i točan. Naime i fonove i foneme mi možemo bilježiti ovako i onako

(latinicom, ćirilicom, glagoljicom, međunarodnim fonetskim alfabetom, slavenskim

transkripcijskim alfabetom, črtama i rjezama), no kad im pobrojimo obilježja, onda je »to tô«,

onda je to taj i taj fon ili fonem bez obzira na način bilježenja. Nadalje obilježja su važna i zbog

morfonologije – nerijetko smo vidjeli da su pojedinim glasovnim promjenama podvrgnuti

glasovi kojima je pojedino obilježje zajedničko. To očito nije slučajno, očito je riječ o nekim

prirodnim razredima glasova, pa nam obilježja pomažu i pri opisu postojećih promjena i –

jednako važno – pri predviđanju neostvarenih. Sasvim konkretno: Sve da hrvatski i nema

pozajmljene riječi poput šaraf, Krf i sl., mi bismo na temelju [p] [b] [m] [v] – svi su labijali –

unaprijed mogli pretpostaviti da će epentetskoj jotaciji biti podvrgnuto i [f], jer je i ono labijalno

(ne jedna hrvatska gramatika ima s time problema šarafima unatoč). Dapače, generativno

jezikoslovlje glasovne promjene i ne formulira pomoću glasova, nego pomoću obilježja; tako

formulirane promjene izrazito su apstraktne, no stoga istodobno uspijevaju uhvatiti mnoga

32 Zovu ih u nas još unutarnja razlikovna obilježja (URO) ili inherentna distinktivna obilježja (IDO); engl. termin inherent distinctive features, inače, termin je L. Bloomfielda (v. Muljačić 1972: § 42).


18

poopćenja koja nije moguće prepoznati kad se promjene formuliraju pomoću glasova. Sasvim

jednostavno: Ono što se mijenja u hrvatskoj sibilarizaciji, nisu k g h, nego velarnost.

Obilježja mogu biti razlikovna i nerazlikovna (redundantna, zalihosna, ona koja su prisutna, ali

ne čine razliku). Uspoređujemo li /p/ i /b/, razlikovno će obilježje biti zvučnost jer su prema

drugim obilježjima ta dva fonema ista. Kod sonanata i vokala zvučnost je pak redundantno

obilježje – svi su sonanti i vokali u hrvatskome zvučni, po tome se međusobno ne razlikuju. U

tablicama obilježjâ redundantna se obilježja obično ne označuju (polje se ostavlja prazno ili se

piše ništica), a razlikovna se označuju plusom ili minusom (= prisutnost ili odsutnost obilježja).

Možda nije zgorega ponoviti – dok su fonovi fizičke činjenice, stvarne, mjerljive, fonemi su

čovječji konstrukt, apstrakcije, jedinice. Kao takvi oni podliježu i različitim interpretacijama,

različitim apstrahiranjima i teorijskim pristupima.33 Fonologija 20. st. – od početnih radova

strukturalističkoga praškoga kruga između dvaju svjetskih ratova dalje – ponudila je nekoliko

teorijskih okvira unutar kojih su se razlikovna obilježja utvrđivala i omjeravala o pojedine

jezike.34 Spomenut ćemo tri, tek toliko da vidimo kako stvar funkcionira.35

Strukturalistička RO. Pionirske i ključne radove strukturalističke fonologije pisali su N.

Trubeckoj (1939 /postumno, umro je 1938/, Grundzüge der Phonologie, Temelji fonologije,

poglavlje I.IV knjige zapravo je golem opis razlikovnih obilježja, nekih 120 stranica – vokalskih,

konsonantskih i prozodijskih), A. Martinet (v. npr. 1974), R. Jakobson – G. Fant – M. Halle

(1952, Preliminaries to speech analysis, PSA, hrv. prijevod: Jakobson 2008: 293–311), R.

Jakobson – M. Halle (1956). Opis je temeljen na binarnim opozicijama, dvojčanim oprekama,

svako obilježje može imati vrijednost + i − (tako je to uvijek u strukturalizmu), i najmanjem broju

obilježja koja se mogu predvidjeti, a koja su dovoljna da se opišu fonemi pojedinoga jezika.

Obilježja su ponajprije akustička, slušna, tek potom artikulacijska, što proizlazi iz pretpostavke da

je za fonemskost bitno to kako primatelje poruke procesira iskaze koje čuje te da je pritom važna

razlikovnost, a ne detaljan fonetski opis – fonem je čista razlikovnost, pa je za nj važno samo ono

što je u konačnici razlikovno, što je + ili −, a ne ukupnost artikulacije. Ogledan su primjer hrvatski

vokali, koje možemo opisati ovako (opis je artikulacijski, ali metoda jakobsonovska):

33 Fonovi ne podliježu takvoj vrsti interpretacije – njih instrumentima možemo izmjeriti, fonetski snimiti, rendgenski točno vidjeti kako se pojedini izgovara. Kod fonova je mnogo manje prostora za ono »ja mislim…«.

34 Zbog rata dobar je dio europskih jezikoslovaca Židova prebjegao poslije u SAD, među ostalima i R. Jakobson (1896–1982, ruski Židov), pa i tada tinejdžer, poslije jezikoslovac, M. Halle ['hæli� ] (1923–, letonski Židov). 35 Literatura: Jakobson – Halle (1988 [1956]), Jakobson (2008), Muljačić (1972: poglavlje II; opsežan i detaljan prikaz jakobsonovskih obilježja), SPE (1968), Jelaska (2004: 79–98), Mihaljević (1991: Dodatak), Lass (1984: poglavlje 5), Katamba (1996: poglavlje 3), Gussenhoven – Jacobs (2005: poglavlje 5).


19

i e a o u

visok + − − − +

nizak − − + − −

stražnji − − − + +

zaobljeni − − − + +

Zaobljenost se pokazuje zalihosnom, redundantnom u opisu, opis u bitno razlikovnom smislu

ništa ne gubi ako se ona ispusti iz njega. Artikulacijski je ona, dakako, prisutna i važna, ali

akustički, fonemski, razlikovno ona je zalihosna – sve se razlike među hrvatskim vokalima

mogu uspostaviti i bez nje, ona ne čini nijedna dva hrvatska vokala razlikovnima, pa će se u

fonološkom opisu hrvatskih vokala zanemariti. Za opis hrvatskih vokala dovoljna su obilježja

[±visok], [±nizak] i [±stražnji]: /i/ je [+visok, −stažnji], /e/ je [−visok, −stražnji], /a/ je

[+nizak, −stražnji], /o/ je [−visok, +stražnji], /u/ je [+visok, +stražnji]. Kazati još da su jedni

fonemi [−zaobljeni], a da su drugi [+zaobljeni], opis bi učinilo detaljnijim, ali ne bi

pridonijelo uspostavi razlike među njima, pa će se ta obavijest – koja je ionako posve

predvidljiva iz obilježja [±stražnji] – u matrici ispustiti. Nevolja će biti onda kad to fonološki

redundantno obilježje na nekoj razini opisa postane važno, npr. u opisu glasovnih promjena.

Jakobson i Halle (1956) obilježja dijele na 1) prozodijska i 2) inherentna (svojstvena, unutarnja):

1) Prozodijska (suprasegmentalna)

ton

intenzitet (jačina, silina)

kvantiteta (dužina)

2a) Sonornosti (zvonkosti)

vokalnost i nevokalnost

konsonantnost i nekonsonantnost

kompaktnost i difuznost (cjelovitost i raspršenost)

napetost i opuštenost

zvučnost i bezvučnost

nazalnost i oralnost (nosnost i nenosnost)

diskontinuiranost i kontinuiranost (prekidnost i neprekidnost)

stridentnost i nestridentnost (reskost i blagost, oštrost i mekanost)

pregradnost i nepregradnost

2b) Tonalnosti

gravisnost i akutnost (tamnoća i svijetlost)

labijaliziranost i nelabijaliziranost (zaobljenost i nezaobljenost)

dijeznost i bemolnost (povišenost i nepovišenost)


20

Strukturalizam u fonologiji važan je za kroatistiku na barem tri načina. Prvo, općenito,

strukturalistička fonologija temelj je svih kasnijih pristupa, bilo da su ju nasljedovali bilo da su ju

opovrgavali. Drugo, primijenjeno, strukturalistički opis – opis prema čuvenih 12 Jakobsonovih

opreka (v. gore, obilježja 2a–b) – nalazimo u do u jednoj novijoj hrvatskoj gramatici. Zato ćemo

ovdje donijeti njegov opsežniji prikaz, u kojemu će se među ostalim vidjeti i koliko u njemu ima

neslaganja (v. dalje Tablice 2–6). Treće, kako god mi distingvirano i nijansirano o jeziku mislili i

koliko god nam danas dogmatski strukturalistički binarizam možda nije blizak, u fonologiji načelno

i dalje vrijedi ono što je F. Katamba (1996: 41), koji sasvim sigurno ne spada među zagrižene

pobornike strukturalizma, formulirao otprilike ovako: S fonološkoga gledišta razlikovnost je

vrhovno pitanje i kao takvo najbolje ga je opisivati dvojčanim razlikovnim fonološkim oprekama;

jer sve se na kraju krajeva svodi na slušaočevu odluku – je li govornik rekao ovu ili onu riječ? Ili

kako Jakobson citira Mačku iz Alice u Zemlji Čudesa: »Jeste li rekli pig ‘svinja’ ili fig ‘smokva’?«

Prvi strukturalistički opis »srpskohrvatskoga« fonološkog sustava dao je sam R. Jakobson

(1949), potom je D. Brozović u nekoliko radova na prijelazu 1960-ih i 1970-ih (v. Literaturu)

načinio temeljite matrične opise (u Brozović /1991; 2007/ nalazimo ponovljeno to isto), takav

je opis hrvatskoga u Ž. Muljačića (11964; 21972; detaljan kompendij sve predgenerativne

fonologije), u svim izdanjima Plave ili Sive gramatike (Barić et al. 1979; 1990; 1995; 1997; u

međuvremenu usklađivan s Brozovićevim, pa se i broj hrvatskih fonema u različitim

izdanjima mijenjao, v. Tablice 3–4), u Škarića (1991), u Silića – Pranjkovića (2005).

Slijedi opis hrvatskoga pomoću strukturalističkih razlikovnih obilježja. Odredbe obilježja

donosimo prema Jakobson – Halle (1988: 29–32), Muljačić (1972: §§ 19–29), a podjelu fonema

prema Barić et al. (1995: 45–48). Navedeno je i kako pojedine foneme razvrstavaju druge

gramatike. Opisi nisu ujednačeni koliko bismo očekivali da budu. Niti se podudaraju u

pridruživanju obilježja pojedinim fonemima niti su im fonemski inventari jednaki. To osobito

dolazi do izražaja u različitim izdanjima gramatike Barić et al. (v. Tablice 3–4).36

1. Vokalnost / Otvornost ~ Nevokalnost / Neotvorenost

Prisutnost jasno određene formantske strukture, visoka ukupna izgovorna energija. Zvuk prolazi bez zatvora u

govornim šupljinama i bez šuma ili s neprimjetno šuma.

Vokalni: i e a o u ie� .

Nevokalni: sonanti i konsonanti.

Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni.

Škarić (1991: 359): vokalnost imaju i sonanti. Škarić (2009: 67): vokalski su (rezonantni) vokali i sonanti.

36 Autorica je Fonetike i fonologije u svim izdanjima gramatike Instituta za hrvatski jezik – Vesna Zečević.


21

2. Konsonantnost / Zatvornost / Turbulentnost / Šumnost ~ Nekonsonantnost / Nezatvornost

Niska ukupna energija, prisutnost bjeline na spektru. Šumnost je svojstvo glasa koje proizlazi iz prisutnosti

zapreke zračnoj struji u govornom prolazu. Zbog zapreke javlja se mnogo šuma.

Šumni: p t k b d g c č ć � � s š z ž f h.

Nešumni: sonanti i vokali.


Škarić (1991: 359): konsonantni su svi osim vokala (dakle i sonanti). Škarić (2009: 67): šumni su konsonanti.

3. Kompaktnost / Cjelovitost ~ Difuznost / Raspršenost

Zvučna se energija pri izgovoru grupira u nekom središnjem dijelu zvučnoga spektra.

Kompaktni su: vokal a, sonanti j ĺ ń, konsonanti č ć� � š ž k g h.


Škarić (1991: 359): kompaktni: a ć� š ž g h. Škarić (2009: 67): kompaktni: a ĺ ń ć

� ć

� š ž k g h.

4. Difuznost / Raspršenost ~ Kompaktnost / Cjelovitost

Zvučna je energija raspršena po spektru ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim područjima

spektra. Praćeno smanjenjem ukupne količine energije.

Difuzni su: vokali i u, sonanti l m n r r� v, konsonanti p t b d c s z f. Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni.

Silić – Pranjković (2005: 16): difuzni su samo: j i u.

Škarić (1991: 359): difuzni: i u j m n c f s v z ć � b d p t. Škarić (2009: 67): difuzni: i u ie� j v f m n r l s z c b d p t.

5. Gravisnost / Tamnoća ~ Akutnost / Svjetlina

Svojstvo glasova koji imaju tamnu boju zvuka. Usni rezonator je veći, što i proizvodi tamnu boju. Koncentracija

energije u nižim frekvencijama spektra.

Gravisni: vokali o u, sonanti m v, konsonanti p b k g h f.


Silić – Pranjković (2005: 16): k g h jesu gravisni.

Škarić (1991: 359): k g h nisu gravisni. Škarić (2009: 67): k g h jesu gravisni.

6. Akutnost / Svjetlina ~ Gravisnost / Tamnoća

Akutnost je svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka. Koncentracija energije u višim frekvencijama spektra.

Akutni su: vokali i e ie� , sonanti j l ĺ n ń r r�, konsonanti c č ć � � s z š ž t d. Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni, s time da su sonanti neutralni s obzirom na akutnost.

Škarić (1991: 359): akutni: i e ie� j n z ž s š c č ć � � d t. Škarić (2009: 67): akutni: i e ie� j r l ĺ n ń s z š ž c č ć

� � d t.

7. Nazalnost / Nosnost ~ Oralnost / Nenosnost

Svojstvo glasova koje je posljedica spuštanja mekog nepca i resice – zbog toga zvuk prolazi i kroz usnu i kroz

nosnu šupljinu. Nazalni glasovi imaju dodatne nosne formante.


22

Nazalni: sonanti m n ń.


8. Kontinuiranost / Neprekidnost ~ Diskontinuiranost / Eksplozivnost / Prekidnost

U svomu trajanju takvi glasovi nemaju naglih prekida, otvaranje i zatvaranje nije naglo.

Kontinuirani: vokali i e a o u ie� , sonanti j l ĺ v, konsonanti s z š ž f h.

Kad govorni organi zaustave prolaz, nastaje zastoj, a zatim slijedi kratak prasak (eksplozija). Tako nastaju

prekidni (eksplozivni) glasovi (Barić et al. 1995: 47).

Prekidni: sonanti m n ń r r�, konsonanti p t k b d g c č ć � � �

Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni, s time da su vokali neutralni s obzirom na

kontinuiranost, a m n ń imaju ±.

Silić – Pranjković (2005: 16): neprekidni: l ĺ v s z š ž f h. Važno: j nije ni prekidan ni neprekidan, a za r� je neprekidnost irelevantna.

Škarić (1991: 359): prekidni: r r� p t k b d g c č ć � � . Škarić (2009: 66): prekidni: r r� m n ń p t k b d g c č ć � � .

9. Zvučnost ~ Bezvučnost

Zvučnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih glasnice titraju.

Zvučni: b d g � � z ž. Bezvučni: p t k č ć s š c f h.

Kao zvučnici ostvaruju se i vokali i sonanti, koji su s obzirom na to svojstvo neutralni (ostvaruju se zvonko,

samo što ispred bezvučnih šumnika gube nešto svoje zvonkosti).


Škarić (1991: 359): zvučnost nije razlikovno obilježje. Škarić (2009: 67): zvučni su i vokali i sonanti.

10. Stridentnost / Reskost ~ Nestridentnost / Blagost

Stridentnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih se osjeća jači i duži šum.

Stridentni: sonant v, konsonanti f c č �s z š ž �

Zatvorni su glasovi (okluzivi) blagi (nestridentni) jer imaju prasak, a ne produžen šum.


Silić – Pranjković (2005: 16): stridentni: c � š.

Škarić (1991: 359): stridentni: c č ć � � s š z ž. Škarić (2009: 67): stridentni: f c č ć

� � s š z ž.

11. Napetost ~ Opuštenost

Svojstvo glasova koji se izgovaraju uz veliku mišićnu napetost.

Napeti: vokali i u ie� , sonanti ĺ ń r�, konsonanti p t k c č ć s š f h. Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al.

Silić – Pranjković (2005: 16): napeti: i, r�.

12. Dijeznost / Povišenost ~ Nedijeznost / Nepovišenost


23

Brozović (1991: 410–411): i ie� ć � j ĺ ń plus povišeni alofoni alveolara i velara (l’ n’ k’ g’ h’).37

Škarić (1991: 359): povišeni su: ć �ĺ ń. Škarić (2009: 67): povišeni su: ć

�ĺ ń.

13. Bemolnost / Sniženost ~ Nebemolnost / Nesniženost

Brozović (1991: 410–411): o u p b m f v plus sniženi alofoni alveolara i velara (l° � k° g° h°).38 Škarić (2009: 67): sniženi su: u o.

14. Jakost ~

Škarić (1991: 359): c č ć f h s š p t k.

Generativna RO. Ključni rad generativne fonologije jest The sound pattern of English (1968,

SPE, Glasovni ustroj engleskoga) N. Chomskya i M. Hallea.39 S vremenom se pokazalo da

Jakobsonova obilježja nisu dostatna za opis svih glasova u jezicima svijeta.40 Chomsky i Halle

(SPE: poglavlje 7) daju »nacrt univerzalnoga skupa fonetskih obilježja« (str. 298), »popis

pojedinačnih obilježja koja zajedno predstavljaju čovjekove fonetske mogućnosti«, opisujući

svakomu obilježju »izgovorne korelate« i govoreći o »slušnim i opažajnim korelatima obilježjâ

tek tu i tamo« (str. 299). Obilježja dijele na pet skupina, znatno povećavši njihov broj, temeljeći

ih dakle na artikulaciji (o zadnjem skupu obilježja – prozodijskima – napisali su samo to da

zasad još nemaju što korisno napisati, str. 329). U Jakobsona i Hallea svako je obilježje, doduše,

imalo i svoj artikulacijski opis, ali u pojedinačnim opisima jezika inzistiralo se akustici (v. dalje

o stavu koji je u nas D. Brozović često ponavljao). U generativnome jezikoslovlju obilježja su

naredbe koje mozak šalje govornim organima; kad bi ona bila samo akustička, teško bi bilo

objasniti zašto se jednaki glasovi ili zvukovi mogu proizvesti različitim pokretima izgovornih

organa. Generativne opise hrvatskoga dali su Z. Jelaska (Z. Babić 1988–1989) i M. Mihaljević

(1991) (v. dalje Tablice 7–8). Premda je u zapadnim fonološkim priručnicima generativni

pristup odavno standard, do hrvatskih gramatika takvi opisi nisu stigli. Za kroatistiku je to

nenadoknadiva šteta jer nam gramatikografija u fonologiji za svijetom kaska dobrih pedeset

godina, a u međuvremenu se pojavilo mnogo sve novijih i novijih pristupa, s kojima postaje

37 Dijeznost se obično obilježava zarezom iznad znaka za nedijezni (Muljačić 1972); usp. tablicu u predavanju 04b.

38 Bemolnost se obično obilježava kružićem iznad znaka za nebemolni ili sa w ispod znaka (Muljačić 1972) ; usp. tablicu u predavanju 04b.

39 Što su u sintaksi Sintaktički strukture (1957, Syntactic structures), to je u fonologiji SPE – prekretna knjiga. Inače, M. Halle, Jakobsonov doktorand, još je g. 1959. objavio knjigu naslova The sound pattern of Russian.

40 Doduše, danas znamo da popisa obilježja kojim bi se opisali svi glasovi svih jezika svijeta i dalje nema, s generativnom gramatikom ili bez nje, svi postojeći opisi manje su ili više manjkavi (Lass 1984: 82).


24

nemoguće ići ukorak – fonologija se razvija, novi pristupi naslanjaju se na starije, dotjeruju ih ili

ih opovrgavaju, a mi smo još uvijek zakopani u davno prevladan Jakobsonov strukturalizam.

Jezikoslovlje nije prirodna znanost pa da novi pristupi nužno znače i napredak, čak kad se u

njem i dogode kopernikanski obrati, oni su prije promjene u mišljenju o stvarima, ne u stanju

stvari kao takvih, no pretpostavka će ipak biti da u nadograđivanju ima i napretka u spoznaji.

Raščlamba u dvojčanim oprekama (iskazana, kao i prije, s + i −) zadržana je (SPE: str. 299):41

1) Glavna obilježja (engl. major class features)

konsonantski (hrv. zatvornički)

sonorni (hrv. zvonki)

vokalski (hrv. otvornički)

2) Obilježja šupljine (engl. cavity features)

koronalni (hrv. okretni)

anteriorni (hrv. sprijedni, prednji)

obilježja tijela jezika: visoki, niski i stražnji

zaobljeni

distribuirani (hrv. raspoređeni)

pokriveni (engl. covered)

glotalna konstrikcija (hrv. grkljanski zatvor)

sekundarni otvori: nazalni (hrv. nosni) i lateralni (hrv. bočni)

3) Obilježja načina oblikovanja (engl. manner of articulation features)

kontinuirani (hrv. trajni)

obilježja otpusta (engl. release): trenutni i zakasnjeli/odgođeni (z. primarni i z. sekundarni)

dodatni pokreti

sukcija (hrv. usisnost): velarna usisnost (kloknici) i implozivnost (hrv. ubačajnost)

pritisak: velarni pritisak i ejektivnost (hrv. izbačajnost)

napetost (engl. tense)

4) Obilježja izvora (engl. source features)

povećani ispodgrkljanski pritisak (engl. hightened subglottal pressure)

zvučnost

stridentnost (hrv. reskost)

5) Prozodijska obilježja (engl. prosodic features)

udar (engl. stress)

visina (engl. pitch): visoki, niski, povišeni, uzlazni, silazni i konkavni

dužina (engl. lenght)

41 S vremenom su se obilježja iz SPE-a dorađivala, otklanjani su pojedini uočeni nedostaci (v. o tome npr. Lass 1984: 82ff; Katamba 1996: 42ff; Jelaska 2004: 82f), pa ćemo u različitim priručnicima naći njihov različit broj, od početnih 18 (Mihaljević /1991/ hrv. opisuje pomoću njih 16, v. Tablicu 8) do 30-ak. Drugim riječima, o obilježjima iz SPE-a danas se rijetko govori u njihovu izvornom obliku, uvijek je riječ o manje ili više dotjeranim popisima.


25

Napomena o generativnoj fonologiji kao takvoj: Unutar generativnoga jezikoslovlja

fonologija ima nešto drugačiji status negoli u strukturalizmu. Kratko rečeno, generativna

fonologija ono je što se u strukturalizmu i tradicionalno u filologijama – i u ovome kolegiju –

zove morfonologijom. Kad Mihaljević piše Generativnu fonologiju crkvenoslavenskoga, on

zapravo piše njegovu – strukturalistički rečeno – morfonologiju. Opis fonemskih razlikovnih

obilježja, kako se vidi, u generativnome jezikoslovlju postoji, i to u mnogočemu precizniji

negoli u strukturalizmu, ali on tu nije sam sebi svrhom, nego je tek pomoćno sredstvo pomoću

kojega se opisuju smjene u površinskome sloju riječi, dakle ono što tradicionalno zovemo

morfonologijom. Razlikovna obilježja ancila su takvu opisu – pomoću njih i na temelju njih

glasovi se okupljaju u prirodne, naravne razrede, a pojedine se smjene onda prepoznaju

upravo na tim razredima, ne na glasovima ili fonemima kao takvima. Fonemi su svežnjevi

obilježja – ono što se u glasovnim promjenama mijenja, nisu fonemi, nego neko od obilježja.

Generativna je dakle fonologija moćan, snažan i metodološki u tančine dorađen aparat za opis

derivacije – svih promjena koje dubinska postava prolazi pri postvarivanju u površinskoj.

Slijedi objašnjenje obilježja prema Gussenhoven – Jacobs (2005: 60ff).42 U novijim opisima

kakav je taj obilježja se dijele na binarna, ona koja se tiču svih odsječaka, pa pojedini

odsječak može imati vrijednost + ili −, te univalentna (ili singularna, ili privativna), takva

koja se mogu pripisati jednom skupu odsječaka, ali ne govore ništa o ostalim skupovima.

Binarno je obilježje primjerice [±konsonantski], univalentno primjerice [LABIJALNI].

Primijetit će se da obično imaju artikulacijsku podlogu te da su skupine drugačije no u SPE.

1) Major-class features

[±consonantal]. [+cons] imaju zatvor (suženje) u središnjem dijelu govornoga, glasovnoga trakta, takav da je

dovoljan barem za frikativni izgovor. Takvi su okluzivi, afrikate, frikativi, nazali, aproksimanti. [−cons] nemaju

takav zatvor. Takvi su vokali, npr. [i, a, o], i poluvokali, npr. [j, w]. Takvi su i laringali jer je njihov zatvor u

ždrijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.

[±sonorant]. [+son] proizvode se takvim zatvorom u govornome traktu koji dopušta da pritisak zraka ispred i iza

njega bude manje-više jednak. Takvi su vokali, poluvokali, likvidi i nazali. [−son] proizvode se usnim zatvorom

42 Rekosmo već, obilježja su već doživjela mnoge preinake, mnogi ih priručnici tumače već na svoj način, tako i ovaj. Uvriježeno ih je bilježiti engleskim kraticama, u najmanju ruku internacionalnima; bilježenje se usložnjuje ako se rabe prevedeni termini (ne zato što bi bili prevedeni, nego zato što ih različiti autori prevode na svoj način, pa zbrka bude samo veća). Hrvatski opis obilježja u jednoj inačici dostupan je u Mihaljevića (1991: 113ff).


26

koji uzrokuje znatno povećanje zračnoga pritiska. Takvi su okluzivi, frikativi, afrikate. Takvi su i laringali jer je

njihov zatvor u ždrijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.

[±approximant]. [+approx] odsječci su kod kojih je zatvor u govornome traktu takav da omogućuje slobodan

(ne-frikativan) izlaz zračnoj struji. Takvi su vokali i nenazalni sonanti, dakle [l, r] i sl. Ostali su [−approx].

2) Laryngeal features

[±voice]. [+voice] odsječci su kod kojih su glasnice dovoljno priljubljene da vibriraju, titraju. Takvi su vokali,

sonanti, zvučni opstruenti i zvučni faringali. [−voice] jesu bezvučni opstruenti.

[±spread glottis]. [+spread] odsječci su kod kojih su glasnice tako postavljene da u glasištu proizvode čujnu

frikciju, kod [−spread] to nije tako. [+spread] jesu aspirirani i faringalni odsječci, ostali su [−spread].

[±constricted glottis]. Kod [+constr] glasnice su napete i priljubljene. [+constr] jesu laringalizirani odsječci

(laringalizirani vokali, laringalizirani sonanti), glotalizirani opstruenti i implozivi. Ostali su [−constr].

3) Manner features

[±continuant]. [+cont] nemaju zapor, okluziju u govornome traktu, [−cont] imaju. [−cont] jesu okluzivi, nazali,

afrikate i laterali (oni mogu biti i [+cont]). Ostali su odsječci [+cont].

[±nasal]. [+nas] proizvode se sa spušteinm velumom, »mekim nepcem«. Takvi su nazalni konsonanti i

nazalizirani vokali. Ostali su odsječci [−nas].

[±strident]. Obilježje važno samo za opstruente, a odnosi se na vrstu frikcije, trenja. Odsječci [+strident]

stvaraju bučniju frikciju od ostalih. Takvi su npr. [f, s, S, χ] Stridentnost – zajedno s koronalnošću (v. dalje) –

može poslužiti za opis sibilanata (npr. [s, z, S, ʒ ]), ili za razlikovanje [f, v] od [� , ß], ili za razlikovanje [s, z] od [θ, ð]. Najčešće se uzima da su i afrikate [+strident] jer im je drugi od dvaju slivenih dijelova obično frikativan.

[±lateral]. Odsječci [+lat] proizvode se spuštanjem obiju ili jedne strane jezika niže od nepca (srednji dio jezika

i dalje dodiruje neki dio prednepca ili nepca), čime se omogućuje bočni prolaz zračnoj struji. Takvi su npr. [l, � ], takvi mogu biti i pojedini frikativi, koji se onda zovu lateralnim frikativima. Ostali su odsječci [−lat].

4) Place features

[LABIAL]. Odsječci oblikovani usnama, kao [f, p, m], ako su vokali, onda zaobljenih usana, kao [y, o]. Odsječci

koji su [LABIAL] mogu biti specificirani obilježjem [±round] samo kad su u kojem jeziku razlikovni. To znači da

odsječci kojih artikulacija ne uključuje nikakvu aktivnost usana načelno nisu ni [+round] ni [−round].


27

[±round]. [+round] oblikuju se zaobljenih usana, [−round] nezaobljenih. [+round] jesu npr. [pw, tw, o, u].

[CORONAL]. Oblikuju se s podignutom koronom, krunom, prednjim dijelom jezika, odnosno podignutim vrhom

i/ili oštricom, laminom, i to u rasponu od dentala to palatala. Odsječci koji su [coronal] dalje mogu biti

specificirani obilježjima [±anteriror] i [±distributed], a ako su frikativi ili afrikate također i sa [±strident].

[±anterior]. Granica je alveolarni greben. Odsječci artikulirani na njemu ili dalje prema van jesu [+ant], npr.

dentali. Odsječci oblikovani iza alveolarnoga grebena jesu [−ant], npr. postalveolari, retrofleksi, palatali.

[±distributed]. Odsječci [+distr] oblikuju se zatvorom koji zahvaća relativno velik dio vokalnoga trakta. Takvi

su npr. laminalni odsječci, oni artikulirani laminom, oštricom jezika, npr. [S, tS, ʒ ], ili engleski interdentali, jer premda se zubi dodiruju samo vrškom jezika, jezik pri njihovoj artikulaciji obično dodiruje i alveolarni greben,

pa je površina zapora dosta velika. Naprotiv odsječci artikulirani samo vrškom jezika (engl. tip, lat. apex), npr.

[t, d, s, z] bili bi onda [−distr]. Opreka [±distr] osobito je izražena u pojedinim australskim jezicima, u kojima

nalazimo lamino-dentale i apiko-alveolare (oni su [+distr]) te lamino-palatale i retroflekse (oni su [−distr]).

[DORSAL]. Dorsali se oblikuju sa savijenim, previjenim leđima jezika, dorsumom. Takvi su velari, uvulari i svi

vokali. Dorsali se dalje mogu specificirati ovisno o tome gdje je smješteno previjeno tijelo jezika.

[±high]. Odsječci [+high] leđa jezika dižu visoko blizu svoda usne šupljine. [+high] primjerice jesu [i, y, � , � , u],

također primjerice [ç, k, g, x, ŋ], a [−high] jesu npr. [e, o, a, � ].

[±low]. Odječci [+low] leđa jezika imaju previjena nisko u usnoj šupljini. Takvi su npr. [a, ε, � ].

[±back]. Kod [+back] leđa jezika zauzimaju sredinu usne šupljine ili prostor još dalje straga. Takvi su npr. velari

i uvulari te vokali poput [u, ə, o, � ]. Kao [−back] odredit će se prednji vokali poput [i, y, ε], ali i oprednjeni velari, poput [k� ] (onaj alofon od /k/ koji Brozović /1991/ označava sa [k’], npr. u hrv. kiša, nešto manje osjetan

ispred e, npr. u kesten, prema IPA-i označava se podslovnim +).

[±tense]. Vokali [+tense] oblikovani su s nešto rubnijim i nešto zatvorenijim položajem jezika od vokala

[−tense]. Opreka je relevantna samo za jezike koji imaju opreku napetih i nenapetih vokala, dakle opreke poput

[i ~ � ], [y ~ � ], [u ~ � ]. Takvi su germanski jezici, npr. engleski i njemački.

[RADICAL] [(PHARYNGEAL)]. Odsječci artikulirani korijenom jezika, npr. [ħ], čest u arapskome, ili npr. [� ].


28

Višeglasna RO. Tu zapravo nije riječ o jedinstvenoj teoriji, nego o skupu suvremenih

fonoloških metoda i pristupa,43 uglavnom izniklih iz generativnoga jezikoslovlja, koje su

nadograđivali, dorađivali, dopunjavali spoznajama drugih pravaca, npr. kognitivne lingvistike

i sl. Nešto od njih u kroatistici nalazimo u radovima Z. Jelaska, M. Mihaljevića i D. Mandića.

Nažalost, u postojećim radovima nemamo još potpun opis razlikovnih obilježja kako ih

najnoviji pristupi vide. Ipak, oni u odnosu na prethodne imaju nekoliko prednosti.44

Prvo, višeglasni su i nelinearni. Fonologija se promatra mnogo slojevitije no prije, u

fonemskome sustavu kojega god jezika važni su ne samo artikulacija i auditivna percepcija,

nego i hijerarhija obilježja, naglasak, tonovi, slog (v. predavanje 08), način usvajanja jezika,

izgovor, pravopis (usp. na banalnome primjeru odnos prema odrazu jata u riječima pjev,

gnjev, mlijeko – kako bismo izgovarali da pišemo gnijev i bi li naša svijest o fonemima bila

drugačija, zašto govornici misle da u mlijeko postoji /i/ i sl.), prototipnost i neprototipnost (v.

dalje)… Nelinearni su – to ih razlikuje od početnih faza generativne fonologije – jer je

fonološki opis zbog svoje slojevitosti poprimio crtežne i dijagramske oblike, nije više riječ o

linearnu nizanju slijeda odsječaka i pravila, nego o složenijim, višerednim prikazima.

Drugo, uvažavaju prinos spoznajne, kognitivne teorije, uključujući teoriju prototipa, odnosno

stupnjevit odnos između prototipnih predstavnika kakve kategorije i rubnih predstavnika te

iste kategorije (u strukturalizmu nema prototipa i ruba, u strukturalizmu nešto ili jest

pripadnik kategorije ili nije, ili je + ili je −). Kad se spoji prvo i drugo, imamo ovo: Što manje

obilježja koji glas ima, prototipniji je. Prototipnost se očituje i pri usvajanju jezika – prvo se

usvajaju prototipni glasovi. Glasovi s najmanje obilježja najčešći su i prototipni – npr. vokal a

imaju valjda svi jezici, a slično je i s čestotnošću okluziva p t k (iz Tablica 9–10. vidi se da

oni doista i u hrvatskome imaju najmanje obilježja, primjerice za a je dovoljno reći da je

vokal, za t je dovoljno reći da je to u hrvatskome konsonant /nevjerojatno, ali istinito, tako

ispada prema hijerarhiziranim obilježjima/, za d da je zvučni konsonant, za p da je labijalni

konsonant, a za b da je zvučni labijalni konsonant).45 Glasovi s najviše obilježja rubni su,

43 Npr. engl. autosegmental (termin dolazi od autonomije segmenata i tonova u takvoj teoriji), metrical phonology, theory of charm and government, dependency theory, optimality theory i dr.

44 Navest ćemo samo neke i to veoma rudimentarno. Suvremena fonologija daleko je kompleksnija no što se iz simplificiranih natuknica koje slijede uopće dade razabrati.

45 Sam R. Jakobson g. 1960. pisao je o riječima mama i tata/papa – nije slučajno da one u jezicima često zvuče upravo tako jer a p t m prototipni su i prvi glasovi koje dijete izgovara (jedan ima najveći otvor, drugi najveći zatvor, treći i četvrti najveći zatvor zubni i nosni), dapače [m] dovodi u vezu s nazalnim mrmljanjem koje dojenče ispušta pri sisanju (usta su mu pritom zatvorena), pa to [m] dijete umno počne povezivati s mamom, a [p] i [t] za tatu maksimalno su mu kontrastivni. Rad je dostupan u hrv. prijevodu – Jakobson (2008: 363–70).


29

neprototipni – djeca ih pri usvajanju jezika usvajaju kasnije (npr. r ĺ ń doista se u hrvatskome

usvajaju zadnji, usp. npr. zašto djeca govore vejik umjesto velik, ali ne obratno, ne govore lale

umjesto jaje), oko njihova fonemskoga statusa bude najviše spora (usp. npr. hrv. ie), njihova

je razlikovnost manja (pa nije neobično da hrv. č ~ ć, ~ mnogo govornika i ne razlikuje),46

govorni poremećaji očituju se najčešće upravo na njima (usp. koliko govornika ima

»problema« s izgovorom r i koliko taj glas ima obilježja). Samim time dovedeno je u pitanje

načelo diskretnosti jezičnih jedinica (v. predavanje 01) – jezik ima prototipne, tipične

predstavnike, i netipične, rubne predstavnike pojedinih skupova, nije u jeziku sve ili/ili, da/ne,

+/−, 1/0 (što tvrdokorni strukturalistički binarizam opreka sugerira).

Općenito, u novije je doba ozbiljno dovedeno u pitanje načelo binarnih opozicija, pitanjima

poput ovih: Je li opis jezika pomoću binarnih opozicija najbolji? Mora li to baš biti tako?

Vrijedi li binarnost u svim disciplinama jednako – ako vrijedi ili ne vrijedi u filozofiji, mora li

vrijedjeti i u jezikoslovlju? Zašto a priori mislimo da su uravnoteženi i homogeni opisi bolji

od neuravnoteženih i nehomogenih, zašto a priori mislimo da oni bolje odražavaju stanje

stvari u jeziku? Dakle zašto a priori mislimo da je jezik utemeljen na dvojčanim oprekama?

Je li on doista utemeljen na njima ili bismo mi željeli da on to bude – jesu li binarni opisi

odraz jezika ili tek jedan od načina da se jezična raznolikost ugura u nama prihvatljiv opis?

Treće, uvažava izgovor, ne samo slušni dojam, akustičku percepciju. To je osobito važno

stoga što o samome slušanju, načinu na koji slušamo i svemu što na nj utječe znamo relativno

malo, odnosno znamo dovoljno da nam je jasno da fonovi nisu jedino što pri slušanju čujemo

i osluškujemo. Ili konkretno: D. Brozović u svojim radovima nerijetko veli da se uz malo

slušnoga truda i vježbe mogu savladati razlike koje on uočava. Pitanje koje nužno slijedi:

Kako onda da nitko drugi te razlike ne uočava (ili su takvi jako rijetki) i da svi imaju golemih

problema da ih »čuju« (pa onda i nauče sva ta razlikovna obilježja koja kao govornici

navodno čuju)? U vezi s tim zanimljive su i pojedine Mihaljevićeve (1991) odluke pri opisu

hrvatskih glasova aparaturom iz SPE-a, primjerice (Mihaljević 1991: 116, isticanje naše):

Obilježje [±zadržana eksplozija] dijeli okluzive od afrikata i frikativa. To obilježje razlučuje dvije vrste

zatvornih suglasnika. […] Sporno je da li se ovo obilježje može primijeniti i na frikative (kako je

učinjeno u SPE i ovdje), jer njegova fonetska definicija pretpostavlja zatvor da bi glas mogao zadržati

eksploziju. Ipak smo i frikative označili kao [+zadržana eksplozija], jer to omogućuje

jednostavniji opis palatalizacije velara i nekih suglasničkih jednačenja u našem jeziku.

46 Što je u uskoj vezi i s čestotnošću tih fonema – � f � najrjeđi su hrvatski fonemi (v. predavanje 04a). Glasovi č

�

ć � u jezicima svijeta postoje, ali prava je rijetkost da jezik ima sva četiri, odnosno oba para.


30

Dakle unatoč Brozovićevu stavu da u fonologiji »svak može sve čuti samo ako se malo

potrudi«, kadšto opis nakraju ovisi o tome što je opisivač odlučio, gdje će staviti +, a gdje −.

Četvrto, naravna je, prirodna, naturalna, pa onda i intuitivna, barem to nastoji biti. (Ne treba

pritom nipošto misliti da to znači i da je jednostavna, naprotiv.) Naime koliko god bili

dosljedni, strukturalistički i generativni opisi znaju biti toliko apstraktni – jer to nastoje biti,

čitav smisao generativne gramatike jest poopćiti sve što se poopćiti dade, maksimalno

generalizirati pravila – da ih malotko intuitivno doista razumije. A kognitivna lingvistika

smatra da je to važno – da opis ne bude u preveliku raskoraku sa stvarnošću i onime što bi

izvorni govornik od njega mogao očekivati. Jer što govorniku doista znače Jakobsonova

bemolnost, gravisnost, kompaktnost? Što prosječnomu govorniku znači da je »akutnost

svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka; koncentracija energije u višim frekvencijama

spektra«? Govornik (slušalac) to možda čuje kao razliku, ali on ne razmišlja o »višim

frekvencijama spektra«, to je podatak koji je R. Jakobson očitao na instrumentu, prosječno

ljudsko biće ne razmišlja o frekvencijama spektra, a svijetlo i tamno svakomu od nas može

biti koješta. Po čemu je n akutno, a m gravisno? Po čemu je slogotvorno hrvatsko r napeto, a

neslogotvorno r nenapeto? – Može li se to doista čuti ili se taj podatak po inerciji prenosi iz

opisa jednoga jezika u drugi (npr. Muljačić vidi da takvo što rade opisivači španjolskoga s

dvama španjolskim r-ovima, pa onda to primijeni i na talijanski), iz jedne gramatike nekog

jezika u drugu (što se u nas upravilu događa)?47 Prosječnomu govorniku mnogo više –

naravno, uzimamo to sa zrnom soli – znače usnost, nosnost i sl. Vratimo se na treće – nikako

dakle ne treba zanemariti izgovorna obilježja. (D. Brozović u svojim je radovima odrješit –

traže se samo akustička obilježja; vidjesmo da je već u SPE-u bilo jasno da to nije dovoljno.)

Peto, obilježja su hijerarhizirana, nisu ravnopravna. Stoga ni opis neće biti tablični, matrični

niti će biti pun »ubitačnih« plusova i minusa. (To ne znači da će biti i jednostavni.)

Šesto, u obzir se uzimaju i reduntantna obilježja (zalihosna), ne samo razlikovna. (To su

radili već i generativci.) Često se naime pokazuje da su u drugome jeziku ili dijalektima ona

relevantna, ili se relevantnima pokažu u analizi pojedinih glasovnih promjena.

Sedmo, višeglasni opis sastoji se od čvorova, odnosno redova (engl. tier).48 U hrv. čvorovi su

prema opisu Z. Jelaska ovi: 1) korijenski ili osnovni (zapravo glas), 2) grlni (mjesto

glasničenja – bezvučnost i zvučnost), 3) nadgrlni (nosni), 4) mjesni (u hrv. zapravo usni).

47 Škarić (2009: 58) piše da je napetost ili jakost obilježje izgovora s »opažajno više mišićne snage«. Opažajno!!!

48 Jelaska (2004) engl. tier (izg. [tıə], ne *[t� ıə]), prema fr. tirer ‘vući’, tire ‘redoslijed, sekvenca’, prevodi sa čvor. Riječ je o terminu iz autosegmentalne fonologije, o razini (redu) prikaza u nelinearnom ustroju.


31

Tablica 1. Hrvatsko-srpski fonemi i njihova IDO (Jakobson 1949)49

p b f v t d c s z ć

�

č

�

š ž k g x n m ń r l ĺ i u e o a

vokalni ± ± ± + + + + +

nazalnost − − − + + +

saturiranost − − − − − − − − + + + + + + + + + − − + − + − − ± ± +

gravisnost + + + + − − − − − − − + + + − + − + − +

neprekidnost − − + + − − ± + + − − ± ± + + − + − + +

zvučnost − + − + − + − + − + − + − + − +

49 Cit. prema Muljačić (1972: 115). N. B. Jakobson nema fonema /j/ niti ima slogotvorno / �/, ali zato govori o ulozi prozodijskih obilježja, pa dva para PDO (prozodijskih distinktivnih obilježja) rezultiraju s još 18 fonema. Također vrijedi primijetiti da u opreku prema zvučnosti stavlja /f/ i /v/ (v. o tome u tablici u predavanju 04b).


32

Tablica 2. Matrica hrvatskih fonova (Brozović 1991: 410–411)50

k’ g’ k° g° n’ l’ l° i � u� ijē

p b f

�

t d c

ʒ s z ć

�

č

�

ś ź š ž k g x

� h

�

m

� n

� ń ŋ ļ l

� r

� v w j i u e o ə a

vokalski − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + +

šumni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − −

kompaktni − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − + + + − − − − − − − − + − − − − − − − − +

difuzni + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − + − − − + + + + + + + + − + + + + − − − − −

gravisni + + + + − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + − − − − + − − − − − − − + + − − + − + − − + − −

akutski − − − − + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − + − + − + + − − −

nosni + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − −

kontinuirani − − + + − − − − + + − − − − + + + + − − − − − − + + + + − + ± ± ± ± ± + + + + + − − + + +

zvučni − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − +

stridentni − − + + − − + + + + − − + + − − + + − − − − − − + + − − − − − − − − − + − −

napeti + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − − − − − − + − + − − − + − + − − − − − + + − + − − −

dijezni − − − − − − − − − − + + − − + + − − + + − − − − − − − − − − − − + + − + + − − − − − − − + + − + − − + − − −

bemolni + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + − − − − + + − − − − − − − − + − − − + + − − + − + − − + − −

50 U Fonologiju u Gramatici HAZU Brozović je prenio opise koje je objavio kao Brozović (1968), Brozović (1972) i Brozović (1972–1973b) (v. Literaturu).


33

Tablica 3. Akustička svojstva hrvatskih glasova – osnovna i pojačana (Barić et al. 1979: 16, 21)51

p t k b d g c č ć dž đ f s š h z ž v m n nj l lj r j i e a o u

� vokalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + − + + + + + −

konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − −

nazalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − −

kompaktnost − − + − − + − + + + + − − + + − + − − − + − + − + − − + − − −

difuznost + + − + + − + − − − − + + − − + − + + + − + − + − + − − − + +

neprekidnost − − − − − − − − − − − + + + + + + + − − − + + − + + + + + + −

stridentnost − − − − − − + + − + − + + + − + + + − − − − − − − − − − − − −

zvučnost − − − + + + − − − + + − − − − + + + + + + + + + + + + + + + +

gravisnost + − + + − + − − − − − + − − + − − + + − − − − − − − − − + + −

svijetao + + + + +

taman + + + + + +

sonantan + + + + + + +

eksplozivan + + + + + +

vibrant + +

afrikata + + + + +

frikativ + + + + + +

sibilant + + +

51 N. B. U prvom izdanju Insitutske gramatike nema fonema /ie/; on se pojavljuje tek od trećeg izdanja (kad gramatika postaje »Sivom«).


34

Tablica 4. Akustička svojstva hrvatskih glasova (Barić et al. 1995: 48)52

p b f t d c

ʒ s z ć

�

č

�

ś ź š ž k g x

� h m n ń ŋ ļ l r

� v j i� i u e ie � o ə a

vokalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + +

šumnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − −

kompaktnost − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + − − + + + − − − − + − − − − − − − +

difuznost + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − + + − − − + + + + − + + + − − − − −

gravisnost + + + − − − − − − − − − − − − − − + + + + − + − − + − − − − + − − − + − − + − −

akutnost − − − + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − + + − + + + + − + + + − + + − − −

nazalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + − − − − − − − − − − − − − −

neprekidnost − − + − − − − + + − − − − + + + + − − + + + − − − − + + − − + + + + + + + + − +

zvučnost − + − − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + + + + + + + + + + + + + + + + − +

stridentnost − − + − − + + + + − − + + − − + + − − + + − − − − − − − − − + − − − − − − − − −

napetost + − + + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − − + − + − − + − − − + + − + − − −

52 N. B. Među fonemima pojavljuje se i diftong /ie/, a opisan je i poluvokal /ə/. Upada u oči – kako studentima tako profesoru – da su [ś] i [ź] opisani kao [−stridentni], kako je i u Brozovića (1991), ne i u ostalim opisima. Slogotvornomu [ �], kao i u mnogim drugim opisima, pridruženo je svojstvo [+napet] (v. o tome gore u predavanju).


35

Tablica 5. Hrvatska unutarnja razlikovna obilježja (Škarić 1991: 359)

�

k t p g d b č ć c

�

�

ʒ h h š ś s f

� ž ź z

�

v ŋ ń n v� m ļ l r j w i � � ie� ə u o a e i

vokalnost + + + + + + + + + + + + + + + + + +

konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

kompaktnost + + + + + + + + + +

difuznost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + ±

0 + +

gravisnost + + + + + + + + + +

akutnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

povišenost + + + + + +

nosnost + + + + +

jakost + + + + + + + + + + + +

prekidnost + + + + + + + + + + + + +

stridentnost + + + + + + + + + + + + + + +


36

Tablica 6. Hrvatski glasovi i njihova relevantna obilježja (Silić – Pranjković 2005: 16)

p b f t d c s z k g h ć

�

č

�

š ž m n ń l ĺ r v i � i u e o a

� turbulentni + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − −

vokalni − − − − − − − − + + + + + −

kompaktni − − − − − − − − + + + + + + + + + − − + − + − − + − − − − + −

difuzni + + + − − −

gravisni + + + − − − − − + + + − − − − − − + − + − − + − +

nosni + + + − − −

neprekidni − − + − − − + + − − + − − − − + + + + − + −

zvučni − + − − + − + − + − + − + − +

stridentni − − + − − + +

napeti − − + − +


37

Tablica 7. Hrvatska generativna razlikovna obilježja (Jelaska [Babić] 1988–1989: 123)53

p b f t d c s z k g h ć

�

č

�

š ž m n ń l ĺ r v j i e ě a o u

zvonak − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + +

vokalan − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + +

konsonantan + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − −

visok − − − − − − − − + + − + + + + + + − − + − + − − + + − − − − +

stražnji − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − + +

nizak − − − − − − − − − − + − − − − − − − − − − − − − − − − − + − −

prednji + + + + + + + + − − − − − − − − − + + − + − − + − − − − − − −

rubni − − − + + + + + − − − + + + + + + − + + + + + − − − − − − − −

zvučan − + − − + − − + − + − − + − + − + + + + + + + + + + + + + + +

napet + − + + − + + − + − + + − + − + − − − − − − − − − − − + − − −

prekidan + + − + + + − − + + − + + + + − − + + + − − − − − − − − − − −

oštar − − + − − + + + − − − − − + + + + − − − − − − + − − − − − − −

nosni − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − − −

53 Tablica je eksplicitno načinjena prema SPE. Slogotvorno / �/ nije poseban fonem, nego alofon od /r/ u interkonsonatskom položaju. Jat (bilježen upravo kao ě) jest poseban fonem.


38

Tablica 8. Hrvatska generativna glasovna obilježja (Mihaljević 1991: 118)

p b f v t d s z š ž c ć đ č dž k g h m n nj l lj r j i e a o u

silabički − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + +

sonoran − − − + − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + +

konsonantski + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − −

anterioran + + + + + + + + − − + − − − − − − − + + − + − + −

koronalan − − − − + + + + + + + + + + + − − − − + + + + + −

visok − − − − − − − − + + − + + + + + + + − − + − + − + + − − − +

nizak − − + − −

stražnji − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − + + +

zaobljen − − − + +

nazalan + + +

lateralan + + −

kontinuiran − − + + − − + + + + − − − − − − − + − − − + + − +

zadržana ekspl. − − + + − − + + + + + + + + + − − + − − − − − − −

napet + − − − +

zvučan − + − + − + − + − + − − + − + − + − + + + + + + +

stridentan − − + − − − + + + + + − − + + − − − − − − − − − −


39

Tablica 9. Stablo višeglasnog opisa hrvatskoga (Jelaska 2004: 87)54

Korijenski čvor • osnovni ili korijenski čvor (tj. glas) povezan je s osnovnim obilježjima načina – zatvor/otvor • grlni, nadgrlni i mjesni čvor neovisni su jedan o drugome; ostala su obilježja podređena

zatvornički zvonki • od dosadašnjih opisa zadržane su konsonantnost, sonornost, kontinuiranost, te lateralnost (kao neobilježena vrijednost likvidnosti) • kao novo obilježje uvedena je rofonost, koja je u hrvatskome vibrantnost (drhtajnost), možda i dotačnost

trajni protočni • vokalnost se smatra zalihosnom, pa je izbačena; a nema ni slogotvornosti kao odsječnog obilježja (važno za /r/) drhtajni Grlni čvor • grlni čvor predstavlja grlo kao mjesto glasničenja

zvučni • u hrvatskome je na grlnome čvoru razlikovno samo obilježje zvučnosti

Nadgrlni čvor • nadgrlni čvor nadređen je (Jelaska piše podređen!?) samo obilježju nosni nosni • nosni nisu zvonki (nije relevantno?) Mjesni čvor • mjesni čvor u hrvatskome podrazumijeva usne i jezik usne • obilježja na mjesnome čvoru jesu visina, razvučenost i hrptenost • visoki = palatali + i ie u visoki razvučeni hrpteni • razvučeni: ć

�

ń ĺ j i ie e

54 Pod točkama desno komentari su.


40

Tablica 10. Višeglasni opis hrvatskih glasova (Jelaska 2004: 87)55

Fonem Osnovni čvor Grlni čvor Nadgrlni čvor Mjesni čvor

p [zatvornički] usne t [zatvornički] k [zatvornički] [hrpteni] b [zatvornički] [zvučni] usne d [zatvornički] [zvučni] g [zatvornički] [zvučni] [hrpteni]

s [zatvornički] [trajni] š [zatvornički] [trajni] [visoki] z [zatvornički] [trajni] [zvučni] ž [zatvornički] [trajni] [zvučni] [visoki] f [zatvornički] [trajni] usne h [zatvornički] [trajni] [hrpteni]

c [zatvornički] > [trajni] č [zatvornički] > [trajni] [visoki] ć [zatvornički] > [trajni] [visoki] [razvučeni] �

[zatvornički] > [trajni] [zvučni] [visoki] �

[zatvornički] > [trajni] [zvučni] [visoki] [razvučeni]

m [zatvornički] [nosni] usne n [zatvornički] [nosni] ń [zatvornički] [nosni] [visoki] [razvučeni]

j [zatvornički] [zvonki] [visoki] [razvučeni] l [zatvornički] [zvonki] [protočni] ĺ [zatvornički] [zvonki] [protočni] [visoki] [razvučeni] r [zatvornički] [zvonki] [protočni] [drhtajni] v [zatvornički] [zvonki] usne

i [zvonki] [visoki] [razvučeni] ie [zvonki] < [visoki] [razvučeni] e [zvonki] [razvučeni] a [zvonki] o [zvonki] [hrpteni] u [zvonki] [visoki] [hrpteni]

55 U opisu višeglasnih razlikovnih obilježja rabe se znakovi < i >. Oni znače razgranatu vrijednost – obilježeno/neobilježeno. Za slivenike neobilježena je prekidnost, koja se ne navodi (prekidnost > trajnost). Za otvornike obilježena je visokost, koja se navodi (visokost > niskost, pa uz diftong ie znak pokazuje obilježenu vrijednost).


41

PRIMJERI MINIMALNIH PAROVA HRVATSKIH FONEMA

Navest ćemo samo primjere, ne parove za opreku svih fonema sa svim ostalima (v. Brozović

1991, osobito § 38). Uostalom, i ne mogu se svi fonemi »izvrtjeti« u minimalnome paru sa svim

ostalima – ili riječi za sve parove jednoga fonema sa svim ostalima jednostavno ne postoje ili je

pak fonotaktika konkretnoga jezika takva da se ne mogu svi fonemi naći u svim položajima

(npr. jat u hrvatskome nemamo na početku riječi, osim eventualno u kovanici jekavština, što se

onda zove napotpunom raspodjelom, defektivnom distribucijom, engl. defective distribution).56

p piti ~ biti, pijuk ~ fijuk, pojiti ~ dojiti, prut ~ trut, plava ~ glava, puška ~ njuška, poker ~ džoker

t trag ~ drag, trlja ~ prlja, tukac ~ džukac, trom ~ hrom, teći ~ leći, tlak ~ vlak, tad ~ sad, trak ~ zrak

k kip ~ tip, krv ~ crv, kum ~ šum, kaša ~ čaša, kuditi ~ guditi, kaca ~ faca

b bara ~ para, bor ~ tor, bijem ~ sijem, brak ~ zrak, brak ~ mrak, bos ~ nos, bod ~ vod

d dar ~ par, dama ~ tama, dar ~ žar, dubiti ~ ljubiti, dan ~ ran, drag ~ vrag

g gar ~ par, gesta ~ cesta, gukati ~ mukati, gunj ~ čunj, guša ~ suša (komp.), gar ~ žar

c cijela ~ bijela, cijuk ~ pijuk, car ~ zar, cika ~ vika, curiti ~ juriti, cijena ~ hijena, cvijet ~ svijet

č čupati ~ pupati, čuba ~ buba, čama ~ tama, čep ~ džep, čaša ~ naša, čuda (Gjd.) ~ luda, Čeh ~ ceh

ć ćuk ~ puk, ćutjeti ~ šutjeti, ćuh ~ njuh, ćud ~ lud � džara ‘posuda za ulje’ ~ para, džudo ~ čudo, džada ‘cesta’ ~ kada, džada ~ jada ‘jadnica’ � đavao ~ čavao, đak ~ njak ‘glasanje magarca’, đak ~ jak

s svoj ~ tvoj, sjena ~ pjena, sala ~ šala, sol ~ vol, suh ~ njuh, sud ~ ćud, sin ~ fin

š šuljati ~ ljuljati, šaliti ~ faliti, šut ~ but, šuma ~ guma, širiti ~ viriti, šos ~ nos

z zabaviti ~ nabaviti, zov ~ lov, zibati ~ ribati, zelen ~ jelen, zet ~ set

ž žir ~ pir, žaba ~ baba, žaba ~ džaba ‘besplatno’, žig ~ mig, žega ~ njega

f fakt ~ pakt, fakt ~ takt, fama ~ dama, fijuk ~ cijuk, fah ~ šah, fasadi (Ljd.) ~ nasadi (imp.)

h hum ‘humak’ ~ šum, hodati ~ vodati, hod ~ rod, huji ~ zuji, hir ~ pir, huka ~ tuka

j jauk ~ pauk, jeza ~ teza, jama ~ mama, joj ~ njoj, još ~ loš, juriti ~ zuriti

l luk ~ ćuk, loj ~ poj, luk ~ huk, lak ~ rak, liti ~ šiti, luk ~ vuk

ĺ ljuljati ~ šuljati ~ žuljati ~ muljati, ljudi ~ sudi ‘posude’, ljaga ~ raga, ljama (životinja) ~ vama (zamj.)

m muka ~ tuka, mir ~ žir, mama ~ nama, muk ~ vuk, moja ~ boja, moliti ~ soliti, mlad ~ hlad

n nanos ~ zanos, nos ~ kos, neki ~ meki, naša ~ vaša, nuditi ~ čuditi

ń njega ~ žega, njok ~ šok, njen ‘njezin’ ~ fen, njen ~ ten, njuška ~ ćuška

56 Upravo zato važne su potencijalne, ali neostvarene neriječi, o čemu v. predavanja 07 i 08.


42

r rod ~ bod, rama ~ tama, rub ~ zub, ribati ~ gibati, rubiti ~ ljubiti, ruka ~ luka, riva ‘obala’ ~ živa (prid.)

v viriti ~ piriti, vaza ~ faza, velik ~ čelik, vir ~ hir, variti ~ žariti, vučem ~ tučem

ijē cvijet ~ cvat, bijeg ~ bog, svijet ~ svet, lijek ~ lik, lijek ~ l�k, cijen ‘jeftin’ ~ crn, lijeta (pz.) ~ ljeta (Gmn.) �� prsti ~ pasti, krv ~ kov, trn ~ ten ‘p� t’, krst ~ kist, brk ~ b�

k ‘slap, brzica’, Istro (Vjd.) ~ istro (gl. prid. rad.)

U primjerima za ijē i � odmah imamo i minimalne parove za pet vokala; čak ako ti parovi i ne

dokazuju fonemskost ijē i � , oni sasvim sigurno dokazuju fonemskost pet hrvatskih vokala.


43

HRVATSKI SLOVOPIS

Suvremeno hrvatsko pismo (grafiju), hrvatsku latinicu – zovemo ju kadšto gajicom – pratimo od

prve polovice 19. st., ali bez prethodnih stoljeća slika bi bila nepotpuna. U glavnim crtama…57

Hrvatska je kultura tropismena. Možemo pretpostaviti da se i u vremenu prije prvih poznatih

napisa jezik onodobnih Hrvata bilježio grčkim i latinskim slovima. Od kraja 9. i početka 10. st.

Hrvati se služe glagoljicom, pismom koje je stvorio Sv. Ćiril. Otprilike od polovice 12. st. služe se

i ćirilicom, osobito na jugoistočnome području (Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Dubrovnik),

pismom koje je na temelju grčkoga nastalo u okviru bugarske Preslavske škole, pa se

prilagođavalo pojedinim slavenskim jezicima, hrvatska se inačica u nas zove bosančicom.

Cjelovite hrvatske tekstove pisane latinicom pratimo od sredine 14. st.58 Sva tri pisma imala su

izgleda da postanu današnje suvremeno hrvatsko pismo, ali splet objektivnih povijesnih

okolnosti ipak je bio na strani latinice. Glagoljica se, doduše u veoma ograničenoj mjeri, rabila

još u 19. st., no realno ona je do 15. st. postala pokrajinskom činjenicom. U 17. st. primat latinice

nad ostalim dvama pismima konačan je. Ono što će obilježiti doba od 16. st. nadalje, jesu pokušaji

da se latinica privede svrsi – bilježenju hrvatskih glasova. Pritom vječito valja imati na umu

kojemu se to hrvatskomu latinica u pojedinim područjima i vremenima prilagođava – je li to

čakavština, je li kajkavština, je li štokavština – te sasvim praktične probleme poput lijevanja slova,

jer možda bi tko i smislio dobra slova, ali tiskarski ih meštri nisu mogli, znali ili htjeli izliti.

Latinica nam je pristizala iz dvaju smjerova. U južnoj, uzmorskoj Hrvatskoj preuzimali smo

latinske i talijanske navade, pa ćemo tu stoljećima imati npr. pocigne (počinje), nepriateglia

(neprijatelja), zarqua (crkva), uelicha (velika), x za [ž] i [ks], S za [s] i [š]. U sjevernoj,

kopnenoj Hrvatskoj preuzimali smo pak mađarske navade, pa ćemo tu stoljećima imati npr.

szueti (sveti), ztar (star), deuicze (d/j/evice), mesati (m/ij/ešati), ly za [ĺ] i ny za [ń].

Ujednačivanja i znatne intervencije nalazimo već u Marka Marulića (1521) i Petra

Hektorovića (1568, primjerice odbacivanje udvojenih slova, c, – sa zarezom – za [c] i [č]), a

odmah potom i poznatiji pokušaj zadarskoga kanonika Šime Budinića (1530–1600), koji u

djelu Summa nauka krstjanskoga (Rim, 1583) rabi ove nove znakove – ç [č], c [ć], [ž].

57 Osnovna literatura: Moguš – Vončina (1969; izrazito obavijestan tekst, kostur ovoga pregleda uvelike ga slijedi), Vončina (1985), Vince (2002), Maretić (1889), Badurina (1996).

58 Red i zakon sestara dominikanki (Zadar, 1345), Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho, fragment Korčulanskog lekcionara, Žića svetih otaca (oko 1400.), sve redom čakavska djela.


44

Nekad se govorilo da je to prvi put da su u hrvatskoj grafiji primijenjeni dijakritički znakovi. To

i nije posve točno jer od najstarijega doba (npr. u Šibenskoj molitvi) za [c] nalazimo c sa sedijem

(fr. cédille ← šp. cedilla ‘malo c’, zedilla ‘malo z’) – ç, dok je c obično bilo slovo za glas [č].

Točno je ako dijakritičkim znakovima držimo samo nadredne, nadslovne znakove. Budinić je

poticaj za svoja slova mogao pronaći u češkoj husitskoj grafiji (prema reformatoru Janu Husu),

vjerojatno manje no što se nekad mislilo, te u hrvatskoj tradiciji, koju je dobro poznavao.

Protureformator Rafael Levaković (1597–1649) poznat je u domaćoj filologiji kao loš priređivač

novih izdanja Misala i Brevijara (izrazito ih je rusificirao) te kao dobar, ali neutjecajan reformator

latinice. Dijakritičke znakove dodavao je i glagoljičkim i ćiriličkim slovima, a u Brevijaru je

uglavnom prema poljskom uzoru dosljedno rabio ova slova: ç [č], ć [ć], ń [ń], ß [š], ź [ž].

Sljedeći je važan korak onaj Bartula Kašića, koji se u prvoj hrvatskoj gramatici Institutiones linguae

illyricae (Rim, 1604) i osobito u Ritualu rimskome (Rim, 1640) eksplicitno pozabavio grafijom i

svojim prethodnicima. Zalagao se za dosljednost (»bude imati sfako slovo sfuda jedno vazda samo

glasenje, a ne sad jedno sadli drugo«), pa mu je c uvijek [č], ç uvijek [c], k uvijek [k], ali ne

dosljedno i za jednoslove, pa primjerice za [š] ima SSSSc, za [ć] ima cch. Slovo u (za [u] i [v]) rasteretio

je uvođenjem slova v. I dalje ima dvoznačnost sa gl i gn (za [gl] i [ĺ], odnosno za [gn] i [ń]).

Veoma zanimljiv i utemeljen, ali možda preuranjen i bez znatnijeg odjeka, bio je prijedlog

Rajmunda Đamanjića u raspravi Nauk za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika

slovinskoga (1639): z [c], c [č], [ ], y [j], SSSS [š], ch [ć], gh [ ], gl [ĺ], gn [ń], SSSSc [š]. Također je

predložio da se [gl] i [gn] bilježe sa g'l i g'n te da se dužina vokala bilježi sa (npr. à).

Na kajkavskome području, rekosmo, uzor je uređivanju grafije ponajčešće bila mađarska.

Nastojanja su osobito vidljiva u doba protureformacije. Nikola Krajačević Sartorius, koji u

drugom izdanju djelca Molitvene knyisicze (Požun /Bratislava/, 1640) dosljedno rabi gy [ ], ly

[ĺ], ny [ń], a Pergošićevo i Vramčevo ch [č] mijena u cSSSS. U tome ga slijedi zagrebački biskup

Petar Petretić, koji 1651. takvom grafijom objavljuje zbornik Szveti Evangeliomi (premda

Petretić piše da se oslonio na grafiju vođe ugarske protureformacije Petra Pázmánya).

Za [ž] u kopnenoj se Hrvatskoj najčešće rabilo S (na početku riječi) ili s, a x samo kad bi koji

leksikograf preuzeo koju riječ iz primorskih djela (tako npr. Adam Patačić).

Prijedloge za reformu kajkavske grafije dijakriticima nudio je u tekstu Manuductio ad

croaticam ortographiam (Zagreb, 1732) i leksikograf Andrija Jambrešić (1706–1758), a neki

od njih prihvaćeni su u školskome Kratkom navuku za pravopìszanye horvatzsko (1779).

Najdalje je u nastojanjima za dosljednošću – koja su vidljiva u svih reformatora, uspješnijih i

manje uspješnih – odnosno u nastojanjima na tom da jedan grafem uvijek ima istu glasovnu


45

vrijednost otišao vrstan reformator Pavao Ritter Vitezović (1652–1713), koji je kroz svoja

djela još od Kronike (1696) susljedno, godinama dotjerivao i svoju grafiju. Djelo De

orthographia (1697) nije sačuvano, ali saznajemo o njemu iz predgovora knjige Plorantis

Croatiae saecula duo (1703) – u njemu je Vitezović uveo ç [č] umjesto cs i ts, ć [ć] umjesto

ch i tj, l [ĺ] umjesto lj i ly, ñ [ń] umjesto nj i ny, z [ž] umjesto x i sh. U latinsko-hrvatskome

Lexiconu (rukopis, između 1700. i 1709.) uvodi još d [ ] i [ ], a znakove [ĺ] i [ń] mijenja u ľ

i ń. Time je dobio izrazitu sustavnost – »meki« glasovi obilježeni su jednom vrstom

dijakritika (ć, ď, ľ, ń), »tvrdi« drugom (ç, z), čime je jako nadmašio prethodnike. Slogotvorno

[r] bilježio je sa yr, a za skup [kv] zadržao je latinsko q. Vitezović je bio naumio izraditi svoja

slova i sam tiskati svoj rječnik (naum se izjalovio), ali sve ono što se dalje u hrvatskoj grafiji

događalo, podudara se zapravo s Vitezovićevim rješenjima (ne znamo je li Daničić za njih

znao i je li ih uzimao u obzir, ali Daničićeva slova zapravo su ista Vitezovićeva, v. dalje).

Grafiju je i ortografiju uvijek jako teško urediti individualnim pokušajima bez službene i

političke podrške. A kadšto ni ona nije dovoljna. Tako je primjerice potkraj 18. st. car Josip II.

sazvao bio povjerenstvo koje je trebalo ujednačiti hrvatski pravopis, što nije bilo bez veze s

molbom Joakima Stullija caru da mu pomogne u tiskanju rječnika, kojega je rukopis Stulli u

Beč bio donio još 1782. (objavljen je od 1801. do 1810.). Povjerenstvo je bilo »štokavsko«,

slavonsko i dubrovačko – Antun Mandić (predsjednik; biskup đakovački i važan školski

reformator), Joso Krmpotić, Marijan Lanosović i Joakim Stulli. Prva trojica zagovarala su

slavonski pravopis (Krmpotić je bio Ličanin), čak uspjela »slomiti« Dubrovčanina Stullija, koji

je onda prema slavonskome pravopisu uredio čitav svoj rječnik (prvi dio, s latinskom lijevom

stranom, objavljen je 1801. u Budimu), ali dogovor je ostao mrtvo slovo na papiru. Slavonska

grafija, inače, veoma je nalikovala kajkavskoj (npr. cs [č]), ali imala je s jedne strane sličnosti s

dalmatinskom (npr. x [ž], c [c]), s druge inovacije koje će poslije poslužiti i Gaju: lj [ĺ], nj [ń].59

U Zadru se 1820. – opet po nalogu vlasti, sada austrijske, koja je zamijenila kratkotrajnu

francusku – oformljuje povjerenstvo kojemu je zadatak ujednačiti dalmatinsku i dubrovačku

grafiju – Franjo Marija Appendini (predsjednik), Mihajlo Bobrowski, Benedikt Mihaljević,

Nikola Budrović i Pavao Miošić.60 Premda je dubrovačka grafija ostala samostalna, prema

napucima povjerenstva veoma je brzo grafijski ujednačena čitava Dalmacija, pa će takva

59 Slavonija je, podsjetimo se, od Turaka oslobođena 1699. Prva polovica 18. st. prošla je u filološkome smislu nezanimljivo (još 1762. Relković u Satiru prigovara da nema gramatike, nema pravopisa), ali onda se u drugoj polovici javljaju i gramatike i vrlo uspjela grafijska ujednačivanja (v. Vince 2002: 82ff).

60 Osim Appendinijeva danas su ta imena dobrano zaboravljena. O kakvim je međutim znalcima bila riječ – kolike su jezike znali, čime su se sve bavili i gdje predavali – v. u Vincea (2002: 142–3).


46

grafija biti snažno oruđe protivnicima Gajeve ilirske grafije, npr. Anti Kuzmaniću i listu Zora

dalmatinska (1844–1849). Sve u svemu, dobar dio Dalmacije grafijski je u školama i javnosti

ujedinjen dakle već deset godina prije Gajeve reforme. Slova su prema zadarskoj komisiji bila

ova: c [c], ç [č], h [h], s [s], SSSS [š], x [ž], jedino je za [ć] ostavljen digraf uvriježen za bilježenje

slavenskih prezimena na -ić – ch – te se umjesto gl i gn preporučuju lj [ĺ] i nj [ń].

Individualnih pokušaja dotjerivanja grafije bilo je mnogo, usto malo-malo pa osvane neki rad

o pojedincima koji su s malo ili nimalo odjeka predlagali ovakava ili onakva rješenja.

Nećemo se na njima zadržavati, nego prelazimo na one koji su djelovali mnogo uspješnije.

Jedan od temeljnih tekstova hrvatskoga narodnog preporoda – u tom vidokrugu ističu se još

Temelj žitne trgovine Josipa Šipuša (Zagreb, 1796)61 i Reč domovini od hasnovitosti pisanja

vu domorodnom jeziku Antuna Mihanovića (Beč, 1815) – knjižica je Ljudevita Gaja Kratka

osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830).62 Riječ je o kajkavsko-

njemačkome tekstu u kojemu se nude grafijska rješenja po uzoru na slavenske jezike, prije

svega na češka slova s dijakriticima, dakle bez digrafa i otklanjajući od dosta proširene i

ustaljene slavonske grafije. Rješenja su sustavna i dosljedna: c [č], s [š], z [ž], g [ ], d [ ], l [ĺ],

n [ń]. Budući da je hrvatski dio pisan kajkavski i za kajkavski, jat se u njemu bilježi onako

kako je u kajkavskome (e), a slova za [ć] nema jednostavno stoga što tog glasa u kajkavskome

nema (u stoletje jotacije nema pa Gaj i piše stoletje, inače je svuda [č] – hočeju, občinski,

moguči, terpeči, nadomeščali…). Odmah poslije za [ć] uvodi poljsko slovo ć (jer ni češki

nema »meko« [ć]). Svjestan da s reformom valja ići polako Gaj prve brojeve Novina

horvatskih i priloga Danicze 1835. objavljuje nereformiranim pravopisom, no već u

brojevima 10–12. piše članak »Pravopisz«, u kojem odstupa od većine svojih jednoslovnih

rješenja iz 1830. i ima ove grafeme: č [č], š [š], ž [ž], za ostale palatale uzima dodatno slovo j:

tj [ć], dj i gj [ ], lj [ĺ], nj [ń]. Od 1838. j s crticom zamijenit će »obično« j s točkom, ali još će

1854. Bogoslav Šulek u članku »O dvoglascu ie« (u časopisu Neven) predlagati da se za takvu

službu uzme j bez ikakva nadslova (u tom se inače tekstu prvi put u Hrvatskoj predlaže

razlikovanje pisanja dugog i kratkog jata – ie i je). Za jat Gaj predlaže »rogato e« – ě. Od 10.

broja nadalje Danicza će izlaziti pisana tom novom grafijom (na naslovnici 10. broja 1835.

tom grafijom objavljena je – dakle kao prvi tekst – Mihanovićeva »Horvatska domovina«).

61 Nevjerojatno dalekosežan tekst veoma obrazovana trgovca posvećen meceni i pokretaču mnogih preporodnih zbivanja biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, u kojem se Šipuš – Karlovčanin kao i Vrhovac – iz svoje trgovačke perspektive žali što Hrvati nemaju zajedničkoga i jedinstvena književnog jezika.

62 Naslove smo zapisali današnjom grafijom.


47

Gajevo rješenje za jat – rogato ě – u »Osnovi slovnice slavjanske narječja ilirskoga«

(Danicza, 1836, br. 10–15) ima i Vjekoslav Babukić. Izgovor je bio fakultativan, kako već tko

u svojem narječju izgovara.63 Nekako u isto doba javio se bio i neuspio prijedlog Ignjata

Brlića, koji je u svojoj gramatici 1833. predložio y, također s fakultativnim izgovorom.

Gajeva pravopisna reforma iz 1835. postala je sastavni dio ilirskoga programa. Premda se

ilirska ideja u Slovenaca i nije baš uhvatila (ako i jest, bilo je to u Hrvatskoj, tako npr. Stanko

Vraz /Jakob Frass/ i Josip Drobnič), od 1848. Stanko Vraz i pedagog Davornin Trstenjak (po

njemu se zove osnovna škola u Trnju, tu pored FF-a, inače rodom iz Slovenije, iz Pomurja)

počinju ju uvoditi i u Slovenaca, gdje pismo dobiva ime gajica. U prvim godinama izlaženja

tu grafiju prahvaćaju Novice (Kmetijske i rokodelske novice, urednik Janez Bleiweis), a 1848.

ona je i službeno uvedena u slovenske škole te se njome Slovenci služe i danas.

Kako je izgledala ilirska grafija, poslije grafija Zagrebačke filološke škole, prikazat ćemo

četirima djelima – onomad ne osobito utjecajnim pravopisom Josipa Partaša te gramatikama

Vjekoslava Babukića i Adolfa Vebera Tkalčevića.64 Ortografija je, usput, bila »korijenska«.

Zagrebačka grafija i ortografija vrijedjet će sve do kraja 19. st., odnosno do fonološkoga

Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza.65 S napomenom da se unutar Akademije otpočetka pod

utjecajem Vatroslava Jagića rabila nešto drugačija grafija (u časopisima Književnik i Rad;

Književnik je preteča Radu, izišla su tri godišta, 1864–1866, prije stvarnoga početka rada

JAZU, naime JAZU jest utemeljena g. 1861., ali stvarno je počela raditi g. 1866.).

Partaš (1850) ima ovako: a, b, c, ć (npr. ćud), č, d, dj (npr. ledja), e, è (»glas mukli izmedju a

i e«, npr. kèrv, pèrst), ě (»izgovara se kao ie jednim otvaranjem ustah«, npr. cvět, slěp), f, g, gj

(npr. Gjuro, gjumber),66 h, i, j, k, l, lj (npr. ljudi), m, n, nj (npr. panj), o, p, r, s, š, t, tj (»glasi

posve jednako sa gori navedenim ć«, npr. platjam),67 u, v, z, ž.

63 Više o pisanju jata v. u predavanju 07.

64 Partašev pravopis iz g. 1850. danas smatramo prvijencem među hrvatskim štokavskim (književnim, standardnim) pravopisima, no za tu smo knjižicu saznali zapravo nedavno, a o njezinu utjecaju u njezinu dobu ne znamo ništa, no već i to da ne znamo ništa, može biti znak da su joj utjecaj i odjek bili nikakvi.

65 Potpisnik Bečkoga dogovora (1850) Ivan Mažuranić, tada predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija (kancelarije), 1862. i 1864. za hrvatske škole propisuje »zagrebački« pravopis, ne »bečki«. Tako i pravopisna komisija Zemaljskoga školskog odbora 1877. (pod predsjedanjem Adolfa Vebera Tkalčevića, ban je Ivan Mažuranić). Priručnik međutim – pravopisna knjiga – nije napisan, pa Brozov pravopis nije imao konkurenciju.

66 Piše u fusnoti ovako (str. 10): »Novi spisatelji domorodni nepoznajući pravi izgovor suglasnika gj počeli su uměsto ovoga u inostranih rěčih osebito pak u turskih pisati dž, što posve nije potrěbito; jerbo rěč ova “gjamia” pisana sa suglasnikom gj tako glasi, kao da je pisana “džamia” sa suglasnikom dž.«

67 Korijensko [ć] pisali su u Zagrebačkoj školi sa ć, a tj se pisalo ako je bila riječ o dodiru korijenskoga t i j.


48

Babukić (1854) ima slično: à ili è (»němi glas«, npr. kàrv ili kèrv, càrkva ili cèrkva),68 ě (»da

se izgovara kao je ili ie (= ije)«), dj (npr. vodja, medja, rodjen, gradjanin), dž (npr.

svědodžba, tobdžija),69 tj (npr. platja, zlatjen, ali korijensko [ć]: neće, kći, Gundulić), lj, nj.

Tkalčević (21873, Slovnica hèrvatska): è (npr. cèrkva, hèrvatski, usp. naslov gramatike), ě

(npr. rěč, slěpac, někoč), dj (npr. tudj, vidjen, medju), tj (npr. tretji, ljutji, ali kći, dići, pleća).

Tkalčević (31876, Slovnica hrvatska): nema više popratnoga è uz slogotvorno r (usp. naslov

gramatike), ě zamjenjuju ie i je (npr. rieč, rječoslovje, njekoč; kao i za è – vrijedi načelno, u

tekstu nije dosljedno provedeno), dj (npr. tudj, vidjen), tj (npr. tretji, ljutji, ali kći, dići).

Kako se vidi, »zagrebačka« se grafija razvijala svojim tokom i uglavnom po sebi samoj i iz

sebe same. Također se vidi, premda joj tepamo gajica, da ona ima nekoliko odmaka od

prvotnih Gajevih jednoslovnih rješenja. Važnu promjenu – koja će službenim Brozovim

pravopisom iz 1892. postati ono što imamo i danas – najavit će Rječnik JAZU (ARj) i njegov

prvi uređivač i pisac, srpski filolog Đuro Daničić. Daničić u Ogledu ARj-a (1878) – tekstu u

kojemu su iznesene smjernice prema kojima će se djelo sastavljati i pisati, između ostalih i to

da kajkavske riječi u ARj ući neće – uvodi nova slova, odnosno postojeće dvoslove

zamjenjuje jednoslovima. Za povijesni rječnik kao što je ARj dvoslovi dj, gj, lj, nj nisu bili

dobra rješenja (zbog nerazlikovnosti u riječima kao djevojka/*đevojka i rođen/*rodjen), pa

Daničić rabi jednoslove đ [ ], [ ], ļ [ĺ], ń [ń]. Slovo đ uzima iz »sjevernih njemačkih jezika«

(staronordijski, islandski),70 ń iz poljskoga, ļ je načinio prema l’ iz slavenskih jezika, od

poredbenih gramatičara koji su ga rabili za sličan »istočni«, staroindijski glas (v. o tome i

Maretić 1899: § 17c). Tim slovima JAZU se u svojim izdanjima nerijetko služila i izvan ARj-

a, no izvan nje ona osim đ nisu zaživjela (služimo se nekima od njih u fonetici). Jat je Daničić

bilježio Karadžićevim načinom – ije u dugim i je u kratkim slogovima.

Od 1883. ARj uređuje Dubrovčanin Pero Budmani (od slova D nadalje) te za ne osobito česte

dubrovačke dijalektizme (o dubrovačkome govoru napisao je članak u časopisu Rad JAZU)

uvodi još slovo [ ], npr. u je ero (jedzero, odnosno jezero), ora (dzora, odnosno zora).

Maretić (1899: § 13) taj – danas bismo rekli, alofon fonema /c/ – spominje kao 31. hrvatski i

srpski glas, a »sa nevolju« bilježi ga sa ç. Slovo danas je za taj glas u kroatistici uvriježeno.

68 Babukić sam piše è: bèrzotiskom, pèrvoga, dèržimo, tvèrd, nozdèrva, žèrtva… Dodaje (str. 6) da »někoji pisci, budući se nečuje niti jasno a niti e, neupotrěbljavaju u takovu slučaju nikakova samoglasnika«.

69 Tako se izgovara, tako ga Babukić bilježi izgovorno, ali budući da je pravopis korijenski, ne piše se dž, nego č.

70 Usp. i današnje islandsko slovo ð, koje je IPA preuzela za zvučni interdentalni frikativ, npr. u engl. the, mother.


49

Daničićevo pisanje jata i đ prihvatio je u svojem Hrvatskom pravopisu (1892) Ivan Broz, a

kako je taj odmah postao služben, tako smo njime dobili abecedu od 30 slova kojom se

služimo i danas: a, b, c, č, ć, d, dž, đ, e, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, š, t, u, v, z, ž.

Jat se otad i eksplicitno propisano bilježi sa ije u dugim i je u kratkim slogovima. Tako

pišemo sve do danas; sa stankom u doba NDH i u onda važećega »korijenskoga« Hrvatskoga

pravopisa (1942; 1944), u kojemu je vraćeno rješenje sa ie i je; u okviru »ZAVNOH-ovske

Hrvatske« na snazi je bilo banovinsko, četvrto izdanje Boranićeva pravopisa (1940).

Zaključno: Današnji hrvatski slovopis nije savršen (v. o tome gore na str. 9–10) – a koji uopće

jest? – u zgusnutim vremenima, kakve su bile primjerice 1990-e, osobito njihov početak, jave

se suptilni ili rogobatni, mudri ili manje mudri prijedlozi za njegovo dotjerivanje, ali što

vrijeme dalje odmiče, šanse za promjene i reforme sve su manje, ako ih više uopće ima. Čini

se da bi nas na veće promjene u budućnosti mogla nagnati samo kakva direktiva iz Bruxellesa

ili to što ćemo za nekoliko desetaka godina ionako svi pisati samo engleski ili kineski.


50

HRVATSKI PRAVOPIS

Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa Ivana Broza (1892) umjereno je fonološki; od

Preporoda je u 19. st. u okvirima Zagrebačke filološke škole uglavnom bio morfološki,

»korijenski«, što je restituirano u NDH. To znači da se glasovne promjene bilježe unutar riječi (ne

i na spoju dviju riječi, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u bilježenju unutar

riječi ima iznimaka (ne pišemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Donijet

ćemo ovdje stoga sabrano slučajeve nebilježenja hrvatskih glasovnih promjena, naravno, samo

onih u kojima ortografska norma ima što kazati, a to su fonološki uvjetovane, i to ne sve.71

Jednačenje konsonanata po zvučnosti. Unutar riječi načelno se bilježi. Ne bilježi se,

odnosno u pismu se ne provodi u ovim slučajevima:

1) d ispred c č ć s š št na granici P+R, R+R, R+S:

nadčovjek, podčiniti, odcijepiti, odseliti, odšetati, podstanar, odćarlijati

kadšto, radšta

srce, pače, gradski, sudski, brodski, sudstvo, sudac ~ suca/sudca, mladac ~ mlaca/mladca

Pravopisne preporuke za granicu R+S različite su. Kod sufiksa -ština one su irelevantne jer se

kod njega d (kao ni t) ne bilježi: sloboština, gospoština (ne slobodština, kao ni hrvatština).

2) Prefiksi ispod-, iznad-:

ispodprosječan, iznadprosječan

Kod prefikasa pod- i nad- promjena se bilježi: potpisati, natprosječan.

3) U prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produžuje (tako će

primjerice biti u prefikasa koji završavaju na d ili z, poput pod-, od-, nad-, pred-, uz-, jer

imaju raznoznačne parnjake bez d ili z, poput po-, o-, na-, pre-, uz-):

nadtrčati [nat� rčati] ‘nadmašiti u trčanju’ (~ natrčati ‘naići trčeći’)

uzšetati se [uš� e� tati] (~ ušetati)

71 Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga što te promjene nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato što pismo tako sugerira (vizualnost pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).


51

4) Na granici dviju osnova, uključujući prefiksoid četvrt-:

pingpongaš, ivanićgradski, bogtepitaj, četvrtzavršnica, ali: svagdan

5) U nepotpuno prilagođenim riječima stranoga podrijetla i izvedenicama od njih:

gangster, pitbul, nokdaun, vašingtonski, jurisdikcija, transgresija, ali: apsorpcija, supkultura, supstrat…

6) U pojedinim prezimenima i toponimima te u njihovoj sklonidbi ako se želi zadržati autentičnost:

Zubčić, Dabac ~ Dabca, Podpićan, Medak ~ Medka

7) Pri ispuštanju slova (bilježi se apostrofom):

drž’te lopova!, bjež’te!

8) U izvedenicama od kratica:

esdepeovac (~ SDP)

9) Budući da je hrvatski pravopis fonološki, nefonemski se alofoni neće posebno bilježiti:

Vrhbosna, Afganistan, pacba

Jednačenje konsonanata po mjestu tvorbe. Unutar riječi načelno se bilježi. Ne bilježi se,

odnosno u pismu se ne provodi u ovim slučajevima:

1) Prefiks izvan-, s razgovornom inačicom van-:

izvanbračni, izvanbrodski, izvanpartijski

2) Na granici dviju osnova, uključujući prefiksoide čukun-, šukun- te sufiksoid -put:

stranputica, vodenbuha, šukunbaba, jedanput

3) U posuđenicama ovisno o tradiciji i načinu bilježenja u izvornome jeziku:

komfor, amfora, invalid, bombon, ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal


52

4) U izvedenicama od kratica:

enbeaovski/enbiejevski (~ NBA)

5) Budući da je hrvatski pravopis fonološki, nefonemski se alofoni neće posebno bilježiti:

nošnja, pažljiv, stranka, banka, štanga

Ispadanje i fuzija konsonanata. Promjene se ne bilježe u ovim slučajevima kontakta dvaju

istih konsonanata (1–2; u izgovoru obično geminacija), kontakta d t + c č ć s š (3–7; u

izgovoru obično geminacija), kontakta d t + s (8) te kontakta skupova st št zd žd + C (9–11):

1) Prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-, uključujući superlativni naj-:

izvannastavni, nadtrčati, odtugovati, nuzzarada, uzšetati

najjači, najjadniji, najjužniji

2) d ispred c, č, ć, s, š na granici na granici P+R:

odcijepiti, nadčovjek, odćarlijati, oddžogirati, podđakon, podstanar, predsjednik, nadšumar

3) Pozajmljeni prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. te na granici R+R:

posttraumatski, subpapilaran, hiperrealističan, transsibirski, krimmilje

dvadesetdvogodišnji, dvadesettrogodišnji, ali: pedeset (50)

4) d, t ispred c, č, ć, s, š na granici R+R (što je od tih skupova doista ostvareno, a ostvareno je

jako malo, sporedno je, pravila su uvijek važna i zbog potencijalno postojećih riječi):

kadšto, radšta, petsto (500)

5) d ispred c, č, ć na granici R+S, ovisno o pravopisnoj preporuci:

zadatak ~ zada(t)ci, patka ~ pa(t)čić, sudac ~ su(d)ci, medvjed ~ medvje(d)če

6) d ispred c, č, ć na granici R+S u posuđenicama (izrazito su rijetke):

aparatčik ‘politički činovnik, birokrat u komunizmu, »čovjek političkog aparata«’


53

7) d ispred c, č, ć u sklonidbi imena ako se želi zadržati autentičnost:

Gradac ~ Gradca

8) d, t ispred sufikasa -ski i -stvo:

bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, sudstvo, gospodstvo72

Ispred sufiksa -ština konsonanti d t ne bilježe se:

hrvaština, gospoština, sloboština, Sloboština, Buzeština

9) Skup st, št, zd, žd + C u pojedinim domaćim pridjevima radi razlikovnosti na granica R+S:

grozdni (~ grozd), prstni (~ prst), usp. grozni (~ grozan), prsni (~ prsa)

10) Skup st, št, zd, žd + C na granici R+R, odnosno granici dviju osnova:

osamnaestmetarski, osamnaestkaratni, šeststo (600), ali: šezdeset

11) U skupovima stn, stk u izvedenicama od posuđenica na st:73

protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja, ali: robustan ~ robusni

Slično i st + C u posuđenicama na granicama R+S, R+R:

astma, čistka, rostfraj, rostbif

Umetanje j ( i ). Veliko pravopisno poglavlje. Ukratko:74 Do umetanja dolazi na svim

morfskim granicama, uključujući granice među riječima, a j se unutar riječi načelno piše uvijek

osim na granici P+R (1), u skupu io (2) te na granici R+S, R+R ako je riječ o skupovima ai, ei,

oi, ui (3). Preporuke za pisanje na granici R+S u slonidbi stranih imena različite su (4):

72 Spomenimo usput ne osobito preporučljivu imenicu prisustvo (njegovanije hrv. prisutnost), koja bi prema pravilu trebala glasiti (i tako se pisati) – prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.

73 Pojedini pravopisni priručnici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane inzistiraju na očuvanju korijena u domaćih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporučuju zadatci, ali aorisni i sl.).

74 Pregled se temelji na pravopisu BMM, u kojem je, božemeprosti, najpregledniji. Sporni će se slučaj istaknuti.


54

1) Granica P+R:

naići [najići], priobalje [prijobaĺe], poimati [pojimati], priuštiti [prijuštiti], iako [ijako], prionuti

[prijonuti], prianjati [prijańati]

Prefiks dija- ‘kroz, preko, raz-’, primjerice u dijafragma, dijagnoza, dijagonala, dijaliza,

dijabetes, dijalekt, dijaspora, valja razlikovati od prefiksoida di- ‘dvo-’, primjerice u diandrija

‘dvomuštvo’. Pojedine se riječi s prefiksoidima bi-, di- ‘dvo-’ i tri- ‘tro-’ ipak pišu sa j:

biatlon, biatlonac, triatlon, triatlonac, triangl, triangulacija, triedar, trioda, ali: bijenale, bijenij, trijenale,

dijada, trijenij, trijal, trijalist, trijalizam, trijada, trijarhija, trijas, trijumvirat

2) Skup io, bilo u naslijeđenim riječima bilo u pozajmljenima:

piti ~ pio [pijo], biti ~ bio [bijo], smjeti ~ smio [smijo], raditi ~ radio [radijo]

učionica [učijonica], gostionica [gostijonica]

škorpion [škorpijon], stadion [stadijon], violina [vijolina], biolog [bijolog], karfiol [karfijol]

radio [radijo] ~ I radiom, studio [studijo] ~ I studiom75

U skupovima ia, ie, iu, ii pišemo j:76

pijem ~ piju, bijem ~ biju, smijem ~ smiju

dijeta, hijena, higijena, pijetet, gvardijan, zodijak, pijun, radijus, primarijus, milijun, špijun, šijit

G radija (~ N radio), G studija (~ N studio)

Ovamo bi mogli ići i primjeri kao dijada, trijada, trijas (v. pod 1), koji su zapravo korijenski.

3) Skupovi ai, ei, oi, ui na granicama R+S, R+R, kakve imamo u pozajmljenicama:

naivan [najivan], laik [lajik], mozaik [mozajik], kokain [kokajin], kreirati [krejirati], heroin [herojin],

romboid [rombojid], sinusoida [sinusojida], fluid [flujid], druid [drujid]

75 Po strani ostavljamo to što instrumentalni oblici mogu glasiti i radijem, studijem (isto kao prema radij, studij).

76 Kako se i zašto dogodilo da j ne pišemo u skupu io, a u ostalim skupovima iV pišemo, posebna je tema. Maretić je (1899: § 37) zamjerio V. St. Karadžiću što ga nije pisao dosljedno (u Karadžića ima i dioba i dijoba, i vodio i razumijo), jer u takvim riječima »čuje se j tako jasno, da nitko ne može to poricati«. Maretić ne predlaže da se j unutar io počne pisati (jer je za pravopis najbolje načelo quieta non movere ‘ne talasaj ustaljeno!’), samo konstatira da od Karadžića tu imamo iznimku. Ta se iznimka onda prenosila iz pravopisa u pravopis. A zašto je u Karadžića bilo sad ovako sad onako, Škarić (2006: 213; u napisu »Kako se sklanjaju imena Mia i Pio« iz g. 1991.) dovodi u vezu s time »što grafem jo nije postojao u predreformskoj ćirilici«. U svojem je poznatom radu o povijesti hrvatskoga pisanja latinicom Maretić (1889: 356) o bilježenju j bio ustvrdio ovo: »Svi pisci, koji češće, koji rjeđe, izostavļaju znak za taj glas osobito među vokalima pisući n. pr. milia mjesto milija ili prie mjesto prije itd.«


55

4) Granica R+S u sklonidbi stranih imena i u izvedenicama od njih (različite preporuke):

Nokia ~ Nokie/Nokije ~ Nokiin/Nokijin

Više o razlikama u preporučenu pisanju (4) v. u odgovarajućim poglavljima u pravopisnim

priručnicima AS, BFM, BMM. Tek za razmišljanje napomena o dosljednosti, koja se

nadovezuje na ono već spomenuto (v. gore str. 10) u vezi s engl. Patricia, tal. Brescia i sl.:

Ako se preporučuje Nokia ~ Nokije, Chelsea ['čelsi] ~ Chelseaja, Sarkozy [sarko'zi] ~

Sarkozyja, Verdi ['ve rdi] ~ Verdija, Ohio [o'hajo] ~ Ohija (koliko je tu sad j-ova ako osnova

već ima j? kako se izgovara Ohija?), zašto onda ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja? Inače, jedina

riječ u hrvatskome koja ima ijo jest vijoriti (u kojoj je j postalo od h, dakle prema vihoriti),

premda se u hrvatskim pravopisima kadšto omaknu i karijola (umj. kariola) i slične omaške.

5) Imena ljudi podliježu posebnim pravilima i volji imenovatelja, pa u njima imamo različito:

Mia, Diana/Dijana, Silvia/Silvija, (Ana-)Maria/(Ana-)Marija, Andrea/Andreja

Mario/Marijo, Dario/Darijo, Silvio/Silvijo

To se osobito tiče prezimena, koja su tradicijski takva kakva jesu, pa normalno imamo i Mioč

i Mijoč, i Miočević i Mijočević, i Miota i Mijota, i Paić i Pajić, i Nuić i Nujić i sl.

Smjena ě → e iza tzv. pokrivenoga r. Spominjemo ju samo da bismo podsjetili i ponovo

istaknuli da smjena ě → e iza tzv. pokrivenoga r nije pravopisni problem! Tko govori

strelica, piše strelica, tko govori strjelica, piše strjelica, o tome pravopis nema što reći.

Bilježenje dugoga jata dvoslovom je. Sabrat ćemo još bilježenje dugog i produženog jata sa je

(v. predavanje 07). Dakle dugi jat ne bilježi se u hrvatskome troslovom ije u ovim slučajevima:

1) Riječi s korijenima měr, měst, sěd:

smj� r, zamjérati, zamjérānje, k� tomjēr, t� plomjēr, premjéštati, premjéštānje, zasjédati, zasjédānje…

2) Gmn., u kojemu je duljenje penultime (predzadnjega sloga) ispred morfa ā sustavno:

dj� lā (~ dj� lo), úvjētā (~ úvjet), záhtjēvā (~ záhtjev), mj� stā (~ mj� sto), sj� nā (~ sj� na)…

3) Skup VSC, u kojemu je V(okal) u hrvatskome sustavno dug (pravilo s malo iznimaka), ako

korijen inače ima kratak jat, uključujući oblik za glagolski prilog prošli, u kojemu također

imamo takav skup (Vvš, usp. pògledati ~ pògledāvši, pòdignuti ~ pòdignūvši):


56

sj� nka (~ sj� na), vjérnost (~ vj� ra), djélce (~ dj� lo), nèdjēljnī (~ nèdjelja), ponèdjēljka (~ ponèdjeljak) v� djēvši, prelètjēvši, zažèljēvši, prebòljēvši

Dug korijenski jat i u takvim se skupovima bilježi, naravno, sa ije, usp. dj� lo ~ djélce (produživanje korijenskoga kratkog jata), ali ždrijélo ~ ždrijélce (korijenski dug jat).

4) Hipokoristici i izvedenice od njih (ima ih koliko ih ima):

djédo, djédin, djéva, djévin

U hipokorističnih imena tradicionalno imamo i Stjépo i Stijépo, i Vjéko i (rijetko) Vijéko.

5) U pojedinačnim riječima, koje se dosta dobro dadu i pobrojiti:

pj� v, spj� v, gnj� v, zbj� g, djévac, vjéštac, pokoljénje, naposljétku ìzvjēšće, násljēđe, nárjēčje, pr� turjéčje, pr� znorjēčje, prírjēčje, bèscjēnje, m� đurjēčje, pórjēčje…

rj� čnīk, vj� snīk

Pojedine od njih u različitim se priručnicima tradicionalno nalaze i sa ije, primjerice izvješće i

izviješće, nasljeđe i naslijeđe, porječje i poriječje, međurječje i međurječje. Zanimljivo, riječ

je o izvedenicama kojima je korijenski slog dug (usp. vijest, slijed, rijeka), koje usto zbog

sufiksa -j-e uglavnom sustavno imaju dugu penultimu, a ipak ih tradicionalno bilježimo sa je.

Riječi rječnik i vjesnik zaseban su, opet, slučaj. One mogu imati i kratak jat, dapače, ali malotko

ih izgovara rjèčnīk ~ rječníka (kao vòjnīk ~ vojníka) ili rj� čnīk ~ rj� čnīka (kao pj� snīk ~ pj� snīka), uglavnom se izgovara dugo [jē], rj� čnīk ~ rj� čnīka (kao r�

dnīk ~ r�dnīka).

Za poslije i arhaično doslije u priručnicima nalazimo sve moguće izgovore, s dugim i kratkim

jatom, čak i dvosložno – [p sliē], [p sljē], [p slje], [p slijē], [p slije]. Razgovorno će veoma

često biti – [posĺe], pogotovo kad je riječ o prijedlogu ili prefiksu, u prednaglasnom položaju.

Sasma osobit slučaj – oprečan od onoga o čemu je tu riječ – jest riječ k�rijēn. Vukušić et al.

(2007: § 141) navode ju u naglasnome tipu g�vōr ~ g

�vora, k

�mēn ~ k

�mena, dj� vēr ~ dj� vera,

dakle k�rijēn ~ k

�rijena, s dužinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padežima kao

br�tić ~ br

�tića (§ 134). Ako je tako, u Gjd. k

�rijena i ostalim kosim padežima sa ije bismo

pisali kratki jat!? – To ili je jedinstven takav slučaj ili je jednostavno previd u opisu.

Kad se sve zbroji i oduzme, pitanje je što bismo doista izgubili kad bismo sve jatove

jednostavno pisali sa je. Pa i danas pišemo bijeg, ali zbjeg. Najveći bi problem bilo onih 27%

(sic!, puno!) riječi u kojima se dugo je nalazi iza n l (v. Škarićeva istraživanja u predavanju

07), u kojima bismo zbog nesavršene hrvatske grafije mogli stvoriti nov nesporazum (slova nj

i lj ne razlikuju se od skupova n+j i l+j). Ako bi to uopće bio nesporazum…


1

HRVATSKI JAT

Status odraza, refleksa staroga jata – nazovimo ga zasad tako – u suvremenome hrvatskome

jedno je od spornih kroatističkih mjesta, ali samim time pogodno tlo za omjeravanje različitih

teorijskih pristupa, fonologije i fonetike, morfonologije, pa posredno sociolingvistike, jezične

politike i eksplicitnoga normiranja. Problem postoji od kad je eksplicitnonormativnoga rada

na današnjemu hrvatskome standardu, a uzmimo da je to zadnjih 180 godina.

Preporoditelji su problem privremeno – i to slovopisno, onda nije bilo rasprave o tome što jest

fonem, a što nije; o tome se raspravlja zadnjih 50-ak godina – bili riješili pišući �, rogato e , no

stanje se usložnjava sredinom 19. st., kad se unutar Zagrebačke filološke škole, izravnoga

»sljednika« ilirskoga pokreta, koja je u to doba približni ekvivalent hrvatskoga standardnog

jezika (Zadarska filološka škola već je bila »izgubila bitku«, a Riječka nikad i nije imala

ozbiljne šanse), slovopisno počinje razlikovati jat u dugome slogu (� e ) i jat u kratkome slogu (

� e ) (zašto je tomu bilo tako i što je tomu kumovalo, v. dalje, str. 19), premda se znalo da istinske razlike među tim dvama jatovima nema. Stanje se nakratko bilo ustalilo, da bi se onda

od početka izdavanja � � e � � � � � JAZU (ARj) g. 1880. i važnih, za hrvatsku eksplicitnu normu prekretnih djela hrvatskih vukovaca ( � � � � � I. Broza iz g. 1892., � � � � � � � � T. Maretića iz

g. 1899., � � e � � � � I. Broza i F. Ivekovića iz g. 1901.) okrenulo u ono što – sa stankom za NDH – imamo i danas, tj. da u dugim slogovima načelno pišemo � � e , u kratkima � e . To da u dugim slogovima pišemo � � e , dovelo je u međudobi do toga da je valjalo nanovo objasniti ovo – i kad pišemo � � e , ne izgovaramo [ije], nego dugo [je], odnosno da izgovor jata u standardnome hrvatskom nije dvosložan (kakav je npr. na krajnjem jugu Dalmacije, u

Dubrovačkome primorju, ili u Crnoj Gori), nego je jednosložan. D. Brozović – jedan od

najvećih, najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih filologa 20. st. – krajem 1960-ih i početkom

1970-ih objavio je nekoliko važnih radova o fonologiji i pravopisu. U njima je opisao

glasovni ustroj hrvatskoga (načinio matrice prema Jakobsonovim razlikovnim obilježjima),

opisao hrvatske foneme i alofone (opis je poslije objedinjen u Brozović 1991), raščišćavao –

iznova i Stj. Ivšiću unatoč (usp. Ivšić 1942) – fonetska pitanja o izgovaranju dentala ispred

afrikata. U radu o ortoepskoj i fonološkoj vrijednosti refleksa dugoga jata (Brozović 1972–

1973b) nanovo je pokazao da je suvremeni njegov hrvatski izgovor jednosložan te da se dugi

refleks jata u suvremenome hrvatskome može smatrati zasebnim fonemom. Taj stav ponavlja

se u Brozović (1991), taj stav Brozović je žestoko i polemički branio do svoje nedavne smrti.


2

Pa ipak, unatoč tomu što je i intuitivno, i iskustveno, i na temelju Brozovićeva opisa bilo

jasno da je hrvatski refleks jata jednosložan (� � � e � i � � � � e � jednosložne su riječi!!!), pojedine

su hrvatske gramatike sve do kraja 1980-ih dugi jat naglasno obilježavale kao da se izgovara

dvosložno. Prvo i drugo izdanje Institutske � � � e gramatike (Barić e � � � � 1979; 1990; � � � � � je

postala od trećeg izdanja, iz g. 1995.) jat u dugim slogovima naglašavaju ovako:

sn� jeg t� jelo b� jel pijèsak zvijèzda mlijèko

a ne onako kako to redovito činimo (imajući na pameti da se � u � � e ne izgovara):

snij� g tij� lo bij� l pijésak zvijézda mlijéko

Ponovimo, riječ je o g. 1990., prije samo 20 godina! Tada odavno u Hrvatskoj nema nikoga

tko misli da je jat u hrvatskome dvosložan, odavno se u priručnicima jat naglasno bilježi

jednosložno (npr. u � � � � � � � e � � Stj. Babića i � � � � � � V. Anića i J. Silića, oboje iz g. 1986., još u 1970-ima u izdanjima školske � � � � � � � e Stj. Težaka i Stj. Babića), to čak nije ni neko političko pitanje, pa da se kao »ne smije«; a sve i da se baš nije smjelo, godina je 1990.,

a ne 1971. ili koja već mitska. Već sljedeće, 1991. g., izlazi prvi dio Akademijine gramatike

( � � � � � � � e � � Stj. Babića i � � � � � � � � R. Katičića objavljene su, doduše, još g. 1986., ali � � � � � � e � � � � � � e već prema redoslijedu stvari smatramo prvim dijelom), naravno, s jednosložnim bilježenjem (u toj gramatici objavljene su Brozovićeva � � � � � � � � � i Škarićeva � � e � � � � ). Ali � � � � gramatika – a neki od nas � � � � � � � su polagali (i) prema njoj – svejedno 1990. g. ima � � � � e � , � � � e � , � � � � � � , � � � � � � , što nužno podrazumijeva dvosložan izgovor jata: [sni.jeg], [bi.jel], [zvi.je(.zda)], [mli.je(.ko)]. Sad, mi možemo kazati da je to bio

tek grafijski uzus i da je svima bilo jasno o čemu je tu riječ. No je li baš?

Početkom 1990-ih s osamostaljivanjem nanovo se javljaju prijedlozi za pravopisnu reformu,

odnosno za popravljanje onoga u čemu je hrvatski slovopis i pravopis manjkav (D. Brozović

jedan je od korifeja). Među ostalim reaktualizira se i status jata i način njegova bilježenja.

Dobar dio »znanstvene javnosti« Brozovićev je prijedlog (� e u dugome slogu) odbacio. G. 1994. izlazi 4. (službeno 2.) izdanje BFM-a (� � � � � c � ), u kojemu se polako uvode promjene (� � � e � � c e i � � e � � � � , usto i � � � � c � , � � � c � te � e � � – tada još s mogućnošću dvojnosti, poslije će se sa svakim novim izdanjem dvojnosti pomalo ukidati). U tom se pravopisu diftong � e smatra fonemom. Na taj pravopis kritički reagira I. Pranjković. Kroz odgovore Stj. Babića i

D. Brozovića na Pranjkovićeve prikaze polemika se začinje ponovo i kroz nju nastaje


3

nekoliko važnih tekstova. Neka od pitanja koja su se u polemici opet nametala ova su: Kako

kraćenjem diftonga nastaju dva glasa, odnosno kako kraćem jednoga fonema nastaju dva

fonema (usp. � � e � e ~ � e � e � � )? Koliko je pri razlikovanju fonema bitan njihov asimilacijski potencijal (jotira li jat ili ne jotira � � ispred sebe)? Što su fonemi, a što morfonemi, i što je od toga dvoga suvremeni jat? Posredno se pojavilo i pitanje vrijednosti minimalnih parova. Pa

onda i � e � � � sociolingvistička pitanja o standardu kao takvu, njegovim uzorima, prestižnim varijetetima i sl. Krajnji rezultat polemike: � � � � � e � � � � � � � � � � � � � � � e (hrv. � � � � e � � � � ). Puno galame, koji su � � � � – koji � � � � , koji su veći – koji su manji Hrvati, tko je za � � � � stvar – tko je za Božu Maksimovića »Kundaka« (što jest – jest, ime kao izmišljeno za polemičku poentu;

ministar policije, pa ministar prosvjete u staroj Jugoslaviji, u doba poslije šestosiječanjske

diktature /g. 1929./, kad je hrvatski pravopis trebalo ujednačiti s Belićevim srpskim)…

G. 1996. fonetičar I. Škarić na temelju raznovrsnih istraživanja pokazuje da u suvremenome

hrvatskom nema izgovorne ni slušne razlike između � � e � � � i � � � e � � � , što bi prema takvu

uvidu – slušnome, percepcijskome – trebalo opovrgnuti fonemskost jata. G. 2009. Škarić

objavljuje � � � � � � � � � � � � � , revidiran i skraćen tekst svoje � � e � � � e iz g. 1991., u kojemu nijansira stav o refleksu jata prema trima kategorijama u kojima se zadnjih godina istraživački

kretao – � � � � � � � � � � � � � � � , � � � � � � � � � � � � � � � � � i � � � � � e � � � � � � � � � (v. dalje, str. 28). U cijelome tom kolopletu pojavili su se i priručnici koji su – nasljedujući Brozovićeva

tumačenja – za bilježenje dugoga jata ponudili dotad neobična grafijska rješenja. U � � � � � � � �� c � D. Raguža iz g. 1997. stoji da diftong nije priznat, ali da bi ga trebalo priznati. Veli se da je bilježenje s � � e najlošije (jer to nije � � e i jer ispada da je silazan naglasak na nepočetnom slogu). Začudo, veli se, pisanje

� e odbacuju upravo oni koji su pokazali da je to zapravo diftong najbliži izgovoru

� e . Od ponuđenih rješenja izabire � e sa znakom za naglasak preko diftonga. Zanimljivo, Raguž ipak piše da nova pravopisna (»pravopisna«) rješenja tipa � � e � � � � , � � e � � � � samo stvaraju još veću zabunu. U � � e � � � � � LZ-a (RHJ, 2000; isprva ga je uređivao D. Raguž, potom J. Šonje, trenutno se radi na drugom izdanju, a urednik je M.

Samardžija) naglaske pišu preko čitava troslova, »od � preko � do e « (pa ih Pranjković

polemički zove � � � � � � � � � � c � � � ); i danas je to jedini priručnik koji tako piše. Vizualno takvo bilježenje na prvi pogled doista nije oku ugodno, ali ono i nije posve nelogično ako

prihvatimo da je � � e jedan grafem, troslovni, trigrafni, ali jedan (v. predavanje 06, str. 9–10):

snıjeg mlijeko � vıjek

Pitanje je samo zašto onda ne bilježe ovako (je li to tehnički ili kakav smisleniji problem?): mlıjeko.


4

Svi ostali priručnici dugi jat – naglašeni i nenaglašeni – danas obilježavaju ovako:

snij� g vij� k mlijéko dijéte � vijēk ùvrijēđen

Z. Jelaska (Z. Babić) u polemikama oko jata i pravopisa ne sudjeluje, ali od kraja 1980-ih

objavljuje radove u kojima na temelju novijih fonoloških i fonetičkih pristupa i analize sloga

brani neko vrijeme zaboravljenu tezu – da je diftong � e kao takav u hrvatskome fonem, bez obzira na svoju kvantitetu (bio dug ili kratak), jednako kao i svaki drugi vokal (kao npr. � – vokal � fonem je kao takav, bio kratak ili dug, nije samo dugo � fonem). Nakana je ovdje kroz ključne radove prikazati kako se na stvari oko jata može gledati. Kako

se uopće uspostavlja fonemskost kojega fonema, koji su pritom kriteriji važni, a koji manje

važni, kako o tome misle fonolozi, kako fonetičari, kako kroatisti »opće prakse«, kakve to

posljedice može imati na pravopis. Krenut ćemo od osnovnih strukturalističkih postavki o

utvrđivanju fonemskosti kako ih je iznio Ž. Muljačić (mislimo na europski strukturalizam,

Jakobsonova i Martinetova tipa, američki u nas ionako nitko nije pratio), potom vidjeti kako

je te postavke na hrvatski jat primijenio D. Brozović, vidjeti što bi o svemu tome rekla

fonetska istraživanja I. Škarića te novije fonološke teorije, kakve u nas donosi Z. Jelaska. Na

kraju uzgred ćemo spomenuti i pojam morfonema, više kao prilog diskusiji, nego razrađeno,

odnosno kako na hrvatski jat gleda J. Silić, pa onda i I. Pranjković; problem je međutim što ni

Silić ni Pranjković nigdje nisu objasnili što pod terminom � � � � � e � razumiju (inače, riječ je

o terminu koji se rabi u mnogim teorijama, na različite načine, ali u mnogima i ne).

Napomena za kraj. U našoj je jezičnoj kulturi pravopis, ortografija, tema � e � c e � � e � c e , tema uzdignuta na mjesto koje joj ni na koji način ne pripada. A pravopis i politika usko su

povezani, kako prije 180 godina tako i danas. Stoga, koliko god se to možda u svemu teškom

filološkom topništvu koje slijedi činilo banalnim, negdje u prikrajku mozga valja na pameti

imati i to da je status jata i njegovo slovopisno bilježenje nerijetko bilo i političko i

nacionalno pitanje, čak i onda kad se to na prvi pogled ne bi činilo (jednostavnije rečeno,

dokazati da je diftong � e u hrvatskome poseban fonem, značilo je zapravo kazati i to da su hrvatski i srpski različiti jezici, jer srpski tog fonema nema – o tome danas možemo misliti

ovako ili onako, ali govoriti to 1960-ih i 1970-ih tražilo je smionosti ne samo filološke). I nije

rijetkost da budu � � � � oni koji su trenutno na vlasti ili vlast podupiru. To je dapače prije običaj negoli iznimka. A vlast uređuje školstvo i školske programe, propisuje i preporučuje ili

odbija udžbenike, ima financijsku moć… I prije 180, i prije 120, i prije 20 godina.


5

Ž. MULJAČIĆ (1972)

41. Minimalni i subminimalni parovi Opozicija (opreka) temeljni je pojam suvremene lingvistike, pa i fonologije.1 Dvije jedinice istoga ranga oponiraju se na osnovi njihove komutabilnosti na osi selekcije u identičnim kontekstima. Osim tog vertikalnog pritiska, kad neka jedinica koda pritište drugu u poruci u odsutnosti (� � � � � e � � � � ), postoji i horizontalni pritisak na osi kombinacije, gdje se prisutne jedinice pritištu � � � � e � � e � � � � . Komutacija (termin su prvi uveli lingvisti kopenhaške škole) jest postupak fonematske analize kojim se smjenjuje segment nekog označitelja ili rečenice drugim pokusnim segmentom radi identifikacije fonematskih jedinica. Iznalaženje minimalnih i subminimalnih parova samo je dakle podtip komutacije. Kad neki glasovni segment (odsječak) ima status fonema? Primjer 1. Ako neki Francuz sa sjevera � izgovori na pariški način (� � � � � e � ‘račlavo’), a neki zemljak ili stranac tzv. južnim načinom (� � � � � ‘kotrljano’), značenje se riječi ne mijenja i ta se pojava tiče simptomatske funkcije jezika2 – ima društveno značenje i odaje podrijetlo govornika.3 U nekome drugom jeziku ta pojava može imati razlikovnu funkciju, npr. u šp. � e � � � ‘pas’ ~ � e � � ‘ali’. U fr. su dakle različiti � -ovi varijante istoga fonema, a u španjolskome fonovi različitih fonema. Primjer 2. U polj. su /l/ i /ł/ dva fonema (� � � � � ‘trstika’ ~ � � � � � ‘dražest, milost’), dok su u engl. alofoni fonema /l/ – svijetlo (c � e � � � ) i tamno (� � � � � ) nalaze se u komplementarnoj distribuciji (raspodjeli) – prvo pred vokalima (engl. � � � ‘dug’, � � � e ‘život’), drugo u ostalim položajima (engl. � � � � ‘lopta’, � � � � ‘ubiti’). Dva su mišljenja o tome kako odrediti je li neki glasovni segment fonem, ima li status fonema: 1. Prema prvome potrebno je naći barem jedan � e � � � � � e � � � � � minimalni par. Najbolje je pritom prvo potražiti riječi u kojima bi se trebao naći pretpostavljeni binarni parnjak, parnjak po nekom obilježju (npr. hrv. � � � � ~ � � � � ). Da bismo ustanovili ima li u firentinskome tal. /z/, nije toliko odlučan besprijekoran minimalni par c � � � � � [ka'ziːno] ‘mali slučaj’ ~ c � � � � � ‘umivaonik’, koliko c � � � � � [ka'ziːno] ‘mali slučaj’ ~ c � � � � � [ka'siːno] ‘kućica’, jer u njemu razliku čine glasovi oprečni samo po obilježju bezvučno ~ zvučno. Ako se strogo držimo tako uspostavljena kriterija minimalnoga para, latinski nema fonem /j/ niti francuski ima fonem /� / jer nema minimalnih parova koji bi se temeljili na oprekama /i/ ~ /j/, odnosno /y/ ~ /� /. 2. Prema drugome, blažem mišljenju, bit će dovoljno da pronađemo slučajeve u kojima pojava nekog fona nije predvidiva iz konteksta. Takvi su parovi subminimalni parovi.4 Činjenica da u tal. postoji golem broj pridjeva na � e � e [ese] i svega nekoliko njih gdje norma propisuje izgovor [eze] po mišljenju distribucionalista dovoljna je da osigura fonemičnost dvaju sibilanata (/s/ i /z/), čak i kad ne bi postojali poznati primjeri kao � � � ['fuːso] ‘vreteno’ ~ � � � ['fuːzo] ‘rastopljen’ (od � � � � e � e ). Drugim riječima, subminimalni parovi kao � � � e � e /inglése/ ~ � � � � c e � e /frančéze/, u kojima bez trunke logike po volji norme valja različito izgovarati centralni konsonant sufiksa, dokazuju fonemičnost glasa [z]. � � � e � � � � .5

1 � � � e � � � � . Pod � � � e � e � � Muljačić misli � � � � � � � � � � � � � � � .

2 � � � e � � � � . O � � � � � � � � � � kao vrsti znakova, podvrsti � � � e � � � , v. predavanje 01.

3 � � � e � � � � . Standardni fr. rotični, rofoni glas jest [ʁ], zvučni uvularni frikativ, no u dijalektima je veoma čest i

[ʀ], uvularni apikalni treptajnik (tako npr. izgovara stara kraljica u filmu � � � e � � e � � � � � , koja je doduše Talijanka, Katarina Medici, tj. Virna Lisi, ali nema veze).

4 � � � e � � � � . Termin � � � � � � � � � � � rabi se i za parove koji se razlikuju u dva fonema i one koji se razlikuju u naglasku.

5 � � � e � � � � . Nekoliko je pitanja koja se u vezi s hrvatskim nameću. Vrijedi li opreka prema � ? Je li Brozović

pronašao besprijekoran minimalni par za hrv. � e ? Je li c � � � e � ~ c � � � besprijekoran par? Jest, ali samo ako unaprijed pretpostavimo da je � e fonem. Što ako su � e dva fonema? Koliko je predvidiva razlika � � � � � ~ � � � � � ?


6

43. Varijante Još je L. Bloomfield istaknuo da je besmisleno htjeti izgovoriti fonem »u čistom stanju« jer nije moguće izgovoriti skup razlikovnih obilježja (IDO = inherentno distinktivno obilježje) kao takav, bez ičega što je popratno (nedistinktivnih kodificiranih i nekodificiranih obilježja). Tako se engl. � � � ‘čovjek’ mora izgovoriti s nekom tonskom visinom. Ta visina u engl. nije distinktivna, ali već u mandarinskome kineskom jest – ovisno o tonskim visinama [mæn] znači 1. ‘prevariti’, 2. ‘polagano’. Predratna praška škola razlikuje dvije glavne vrste varijanata. Zapravo su ih razlikovali 16, ali je suvremena fonologija preuzela tek 4–5 osnovnih: 1. osnovne (fr. � � � � � � � e � � � � � � � e � � � � e � ) 2. pozicijske ili kontekstualne (fr. � � � � � � � e � c � � � � � � � � � � e � ) Prve su definirali kao gotovo sasvim neovisne o kontekstu i emocionalno neutralne, a druge kao ovisne o glasovnome kontekstu. Svaki fonem ima više alofona koji se više ili manje razlikuju jedan od drugoga – prema kontekstu, položaju prozodijskih i melodijskih obilježja i drugih kodificiranih elemenata. Ako su razlike među ostvarajima neznatne, govori se o jednome alofonu. Svi alofoni nekog fonema sadrže ista IDO u okviru � � � � � � � � e � � � � . U � � � � � � � � � � � � e � � neka su od tih obilježja redundantna, ali tada se nalazimo na drugoj ravni. Pravopis ne treba zavaravati – španjolski slovopis ima slova � i � , ali suvremeni španjolski ne razlikuje foneme /b/ i /v/, nego ima samo /b/, s alofonima [b] i [ß]. Dakle � � � ‘Kuba’ i � � ‘grožđe’ imaju isti alofon – [ß]. Alofon [b] dolazi na apsolutnome početku riječi i u »jakoj« poziciji (iza konsonanata i likvida), a [ß] između vokala. Nema minimalnoga para u kojemu bi [b] i [ß] alternirali. »Istih« fonema u različitim jezicima jedva da ima. Isto bilježenje stvar je pojednostavljivanja. Engl. /d/ i šp. /d/ nisu isti fonemi, naime nisu isti fonovi, pa ni isti fonemi. Pri utvrđivanju varijanata valja paziti na to da ne poistovjetimo kontekste koji su samo prividno identični. Pritom je osobito važan pojam � � � � � e , koji se fonološki bilježi sa »+«!6 Njemački je primjer instruktivan. � c � � � � � [ç] (»glas � c � «, prema � c � ‘ja’), palatalni frikativ, i � c � � � � � [x] (»glas � c � «, prema uzviku), velarni frikativ, alofoni su jednoga fonema, fonema /x/. Parovi kao � � che � [x] ‘ronjenje’ (Tauch+en) i � � che � [ç] ‘malo uže’ (Tau+chen) nisu besprijekorni jer je riječ o dvama posve različitim kontekstima – u drugoj riječi između dvaju morfema nalazi se demarkativni signal zvan junktura. Dva glasa fonovi su fonema /x/ i nalaze se u komplementarnoj distribuciji: fon [ç] upotrebljava se iza prednjih vokala, iza /l/, /n/, /r/ i na početku morfema, a [x] u ostalim položajima, tj. iza stražnjih vokala /a/, /o/, /u/.7 3. Ako dva različita glasovna segmenta mogu stajati u identičnome kontekstu, a da ne nastane minimalni par, zovemo ih slobodnim varijantama istog fonema; slobodne su utoliko što ne ovise o kontekstu. Praška ih je škola zvala � � � � � � � � � � � � � (fr. � � � � � � � e � � � c � � � � � � e � ). Slobodne varijante mogu biti e � e � � � � e i � � � � � � � � � � e . Ako se ne smatraju odstupanjem od norme, one su generalne. Individualne su ako je od dviju ili više varijanata samo jedna »dobra«, »prihvatljiva«, »normalna«. Da bi se izbjeglo vrludanje, u civiliziranih naroda propisuje se ortoepska norma. Mnogi Hrvati ne razlikuju foneme /ć/ i /č/, /� / i /� /, nego imaju kompromisne troroge /c� � / i /� � � /. Ne bi bilo velike štete da se razlikovanje napusti: malo je savršenih parova kao � � � � � � c � ~ � � � � � � � c � , najčešće se riječi ne nalaze u istome registru, poput � � ~ � � � , � � ~ � � � � (oba para imaju turcizam, koji je ionako rijedak), ili se zbog razlike u akcentu radi o subminimalnome paru, poput � e � � � e � � e ~ � e � � � e � � � e . Ipak, suvremena norma trudi se djecu naučiti da se distinkcija održi.

6 � � � e � � � � . Muljačić (1972: 135–136) veli da bi zapravo bilo bolje govoriti o � � � � � � � � � .

7 � � � e � � � � . Tako ni hrvatsko [] ne bi bilo zaseban fonem da nema pozajmljenica (npr. � � � � � � � , � � � � ‘vreća’, � � � � � � , � � e � � � , � � e � ), bilo bi tek položajni alofon fonema /č/ (npr. � � � � � � , � � � e � � � � � � ). Naprotiv [ʒ] u općem

leksiku nemamo čak ni u pozajmljenicama, samo na junkturi, usp. � � c � � , � � � � � � � � , � � � � � � , � � � � � e � � � i sl.

Inače, � � � � e u tablici navodi glasove [ç], bezvučni palatalni frikativ, i [χ], bezvučni uvularni frikativ, ali u komentaru se veli da se oni mogu smatrati alofonima fonema /x/, bezvučnoga velarnog frikativa.


7

4. Marginalnim pojavama pripada i ono što Martinet zove ekstrafonematskim varijantama. Nalazimo ih u holofrastičnim riječima (riječima koje znače čitave rečenice) poput fr. � � ‘da’, � � � ‘ne’. Takve se obično ne vladaju poput ostalih riječi jer u govoru oponiraju samo jedna drugoj. Stoga nije čudno da glas [� ], koji se često čuje u realizaciji riječi � � , ne figurira među realizacijama fonema /i/ u drugim riječima.8 5. Emfatički alofoni svojevrsne su stilističke varijante. Tako npr. frikativno � u njem. � � e � ‘ali’, »mlitavo« � (�� c � � ) u tal.9 45. Razni problemi u identificiranju fonema Postoje, naravno, slučajevi za koje postoji više mogućih rješenja. Najčešće je riječ o afrikatama i diftonzima.10 Klasična fonologija kaže da u identificiranju treba i dovoljna i reprezentativna količina tekstova, ali ne kaže koliki korpus treba biti ni kako se zna je li reprezentatitvan. Dok su � � � � � � � � � � � e � � � � c � (Z. Harris, B. Bloch), klasični američki strukturalisti, napadali sve koji su radove bazirali na intuiciji ispitanika, generativci su vratili povjerenje u osjećaj izvornih govornih subjekata. N. Ruwet uspoređuje dva morfema koji u fr. ne postoje: */ftik/ i */stul/. Konstatira da nisu jednako nemogući – /ftik/ krši sva pravila koja se tiču udruživanja IDO i nizanja fonema u francuskome, a /stul/ je moguć i u skladu je s fonotaktičkim pravilima francuskoga. Zaključak (B. Malmberg): /stul/ je francuska ne-riječ (engl. � � e � c �� ), a /ftik/ je � e � � � � � c � � � � � � e � (engl. � � � � � � e � c � � � � � ).11 Ako nema boljih primjera, i samo teoretski mogući morfemi mogu biti članovi minimalnih parova. Kad ne bi bilo drugih dokaza da su /i/ i /u/ u francuskom fonemi, bila bi dovoljna i opreka /stil/ ~ /stul/, premda druga riječ ne znači ništa. Nekoliko je stajališta klasične fonologije koja se primjenjuju u iznalaženju minimalnih parova: 1. Nije moguće u svakom konkretnom slučaju komutirati neki fonem sa svim ostalim fonemima. Od mogućih kombinacija iskorištava se zapravo sasvim malen postotak. 2. Nije potrebno da članovi minimalnoga para pripadaju istoj vrsti riječi. Ipak, pojedini lingvisti savjetuju da više cijenimo parove kao c � e � e � � � � � c � /ã/ ~ c � e � e � � � � � � � /õ/, nego parove � � � � ‘u’ ~ � � � ‘dar’. 3. U svakom jeziku postoje homonimi i sinonimi, npr. tal. homonimi c � � c � � ‘udarac nogom, nogomet’ i c � � c � � ‘kalcij’. Homonimi bi bili dokaz da ima razlika u značenju koje ne prate razlike u označitelju; s druge strane savršeni sinonimi kao što su � e � � � i � e � � ‘moram’ dokazivali bi da ima istih značenja izraženih različitim signantima. 46. Jedan fonem ili dva? Nekad smo u nedoumici treba li neke segmente u govornome lancu interpretirati kao realizaciju dvaju fonova (od kojih je svaki alofon različitoga fonema) ili kao realizacije jednoga fona (alofona jednoga fonema). N. Trubeckoj definirao je sedam pravila, koja se – premda dijelom zastarjela – još uvijek ponekad upotrebljavaju u određivanju je li riječ o monofonemskosti ili polifonemskosti. A. Martinet preispitao ih je u važnome radu � �� e � � � � � � � e � � (1939. g.). Prema Martinetu dva sukcesivna glasa predstavljaju dva fonema samo ako su oba komutabilna, tj. ako je moguće dobiti drugu riječ zamijeni li se najprije prvi, a zatim drugi nekim drugim glasom.12 Komutacija se može vršiti i ništicom.13 Usporedba između fr. � � e � � [tjεr] ‘trećina’ i � � e � [jεr] ‘jučer’ dokazuje da su /t/ i /j/ fonemi jednako dobro kao i � � e � � [tjεr] i � � e � � e [pjεr] ‘kamen’.

8 � � � e � � � � . O hrv. holofrastičnim riječima tipa � � � , � � v. predavanje 06.

9 � � � e � � � � . Usp. u hrv. oponašanje dječjega govora, dijalekata i sl. (v. i Škarić 1991).

10 � � � e � � � � . Nije dakle slučajno da će i u hrvatskome najviše sporova biti oko diftonga, pa i oko afrikata. Tako

je i u drugim jezicima (v. npr. napomenu o afričkim jezicima u predavanju 06, str. 13).

11 � � � e � � � � . N. B. Važni termini! U Jelaske (2004) hrvatska neriječ je npr. � � � � � .

12 � � � e � � � � . To D. Brozović radi s [ij] i [ē], usp. Vjd. od � � � e � e [di� te] ~ pz. od � � e � � [d� jēte].

13 � � � e � � � � . N. B.!


8

Martinetov dokaz šp. fonema /č/, odnosno /tʃ/. Šp. � c � � [mutʃo] ‘mnogo’ naopačke je [oʃtum]. Da je [tʃ] fonem, afrikata, dokazujemo time što [ʃ] u šp. ispred sebe mora imati [t], ne može doći samo. S druge strane [ʃ] se može komutirati s [r] (npr. c � � � � ‘prćast /nos/’ ~ � � � � � ‘dogovor’), ali [t] u tom kontekstu nije zamjenjiv ni sa čime: *[ʃato], *[kʃato], *[lʃato] nešpanjolski su morfemi. 60. Arhifonem Arhifonem je tipično praški termin – »lansirao« ga R. Jakobson g. 1929. – koji označava bazu za uspoređivanje dvaju ili više korelativnih fonema, bazu koja ih predstavlja u položaju neutralizacije. Praški arhifonem odgovara � e � � � � � � � � e c � � � c � � � � � � � � � � � � e � M. Hallea ( � � e � � � � � � � � e � � � � � � � � � � , 1959). Uopće, generativci su relativizirali pojam arhifonema i potpuno i nepotpuno specificiranih morfonema. Prema N. Trubeckoju ( � � � � � � e , 1939) arhifonem se u govoru može realizirati na jedan od ova četiri načina: 1. Glasom koji ne odgovara realizacijama nijednoga člana neutralizirane opozicije, ali im je sličan. Odnosno: predstavlja neku srednju vrijednost. 2. Arhifonem se realizira kao jedan od neutraliziranih fonema. U hrv. fonemi se asimiliraju po zvučnosti. 3. Izbor arhifonemske realizacije interno je unaprijed određen. U rus. u prototonici je (prednaglasnome položaju) opozicija između /o/ i /a/ neutralizirana i izgovara se samo /a/. 4. U nekim pozicijama arhifonem se realizira jednim, a u nekim drugima neutraliziranim fonemom. U njem. opozicija /š/ ~ /s/ ispred konsonanata – u početnim grupama moguć je samo /š/, u finalnima samo /s/: � � � � � ~ � � � � . Trubeckoj predlaže da se arhifonemi bilježe verzalom, npr. hrv. /svaTba/, /vraBca/. Pojam arhifonema danas se rijetko rabi i fonologija se zadovoljava tvrdnjom da fonemi imaju distribucijskih ograničenja (ne mogu svi stajati na svim pozicijama).14 61. Hipofonem R. A. Hall predlaže da se za slučajeve obratne od arhifonema rabi termin hipofonem. Hipofonem bi – ili bazični fonem – bio poseban fonem s »niskom produktivnošću«, svojevrstan glasovni apendiks nekoga drugog fonema, koji je »produktivan« u svim pozicijama. 68. Morfonologija Termin je skovao N. Trubeckoj. Riječ je o dijelu � � � � � � � � e � � � e � � koji proučava fonološku strukturu morfema, broj fonema ostvaren u morfemu, razmjer između vokala i konsonanata u morfemu, morfoneme. Termin � � � � � � e � različito se definirao.15 Prije 1939. morfonem je označavao kompleksnu sliku dvaju ili više fonema kojih je alternacija uvjetovana morfološkom strukturom, npr. iz oblika hrv. riječi � � � vidljivo je da u nas postoji morfonem k/c/č. Potom je značio skup fonema koji alterniraju u jednom morfemu. Martinet o morfonologiji nije mislio osobito dobro; u najboljem slučaju smatrao ju je dodatkom morfologiji. Generativna gramatika zanovila je zanimanje za morfonem i morfonologiju. Generativci kao da u morfonemima vide konkretne glasove koji se pojavljuju u fonetičkoj realizaciji. Morfonem je tada zapravo vrsta transkripcije morfema, iz koje se onda posebnim pravilima dolazi do realizacije. Tako se dobiva na ekonomičnosti opisa: umjesto da se za svaki alomorf nekog morfema daje posebna fonološka transkripcija (kako je radila »klasična« fonologija), daje se jedna morfonemska transkripcija za cijeli morfem s uputama na pravila koja sprečavaju da se homonimi ne pobrkaju. Tako se ruske riječi � � � � ‘lisica’i � e � � ‘šume’, koje su fonetički identične – [l’i'sa], morfonološki prikazuju različito.

14 � � � e � � � � . Pitanje je u čemu se � � � � � � � e � razlikuje od � � � e � � . Kako ćemo vidjeti, u nas je živ termin � � � � � � e � .

15 � � � e � � � � . Termin � � � � � � e � skovao H. Ułaszyn (v. Trask 1996, a pregledan opis razvoja v. i u Kilbury 1976).


9

D. BROZOVIĆ (1991)16 1. Osnovni izgovor dugoga starog jata jest jednosložan, diftonški: [ijē].17 2. Dvosložni izgovor jata ([ijē]) rijedak je. Kao stilem javlja se kadšto u Kranjčevića, Nazora, Kovačića, Cesarića, u Matoša pak i Ujevića gotovo da ih nema. Tradicionalna norma propisivala je dvosložni izgovor, i to s kratim [e], dakle [ijĕ]. To je u hrvatskome uvijek bilo samo mrtvo slovo na papiru. Brozović dakle [ijē] tretira kao fonetsku vrijednost dvoglasnika, diftonga � �� : � � � e � e , � � � e � � , � � � e � … To pak /ijē/ može se ostvariti i trofonemski, kao [ijē]:

Njd. � � � e � e [dijéte] ‘beba’ može se ostvariti kao → [dijéte], i tako postaje homonimičan Nmn. od � � � � � � Vjd. � � � e � e [dij� te] ‘beba’ može se ostvariti kao → [d� jēte], i tako postaje homonimičan pz. od � � e � �

Značenje tih oblika ovisi samo o tome predstavlja li u njima slijed /ijē/ zamjenu za /ijē/ ili ne. Naime tu je teško govoriti o morfemskim granicama i o usvojenosti pozajmljenica jer se govornici općenito slabo snalaze u etimologiji: � � � e � � , � � � e � � , � � � � e � � /� � � e � � . Naravno da kontekst odlučuje o značenju, ali u fonologiji – veli Brozović – kontekst (značenjski) nije kriterij. Stoga se mora prihvatiti fonemni status slijeda /ijē/, koji je u jednosmjernoj opoziciji s /ijē/, koji inače predstavlja slobodno povezivanje fonemâ /i/ + /j/ + /ē/. 3. Dva ikavska oblika u jekavštini:18 1. Prezent � � � � � , � � � � : oblici s [ijē] (jednosložno) potvrđeni su u hrvatskoj tradiciji, ali su rijetki i obilježeni.19 2. Pridjevski gramatički nastavci � � � � � , � � � � � (npr. � � � � � e � , � � � � e � , � � � � e � ): 20 još izrazitiji stilemi, a za razliku od (1) tu je izgovor uvijek dvosložan! 4. U riječima � � � � e i � � � � e imamo samo dvosložni izgovor. U � � � � e je na razvoj vjerojatno utjecao Gmn. � � � � , s osnovom � � � � � .21 Prilog � � � � � � e (i arhaizam � � � � � � e ) jednina je riječ u kojoj su moguća sva tri ostvaraja: [p� slijē], [p� slijē], [p� slije]. U nekim novoštokavskim govorima imamo i [ija]: � � � � � , � � � � � � � . 5. Prividni jat – stegnuto � � e (kratki jat + e ) u pz. tipa � � � e � � ~ � � � � e � , � � e � � ~ � � � e � , � � � � � e � � ~ � � � � � � e � . Takvi su glagoli: � � � e � � i izvedenice, � � e � � i izvedenice, � � � � � e � � , � � � � � � e � � , � � � e � � , � � � � e � � , � � � � � � e � � . Zatim: � � � � � ~ � � � � e � /� � � � , � � � � e � � ~ � � � � � � e � , � � e � � ~ � � � � e � /� � � � , � � � � e � � ~ � � � � � � e � , � � � � e � � ~ � � � � e � , � � � � � e � � ~ � � � � � e � i sl. U tim glagolima imamo danas slobodan slijed triju fonema /i/ + /j/ + /ē/, što se najbolje vidi u 3. l. mn., gdje imamo � � � � (što ne bi bilo moguće da je tu � � e jedna jedinica).

16 � � � e � � � � . � � � � � � � � � , § 45, str. 439–452 u prvome dijelu Akademijine gramatike (Babić e � � � � 1991). U njoj

je Brozović ponovio što je o fonemima, alofonima i jatu kazao još krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Osnovne teze ovdje su obrojčene.

N. B. Kratke reflekse jata (� e , e , � ) Brozović ne obrađuje jer ih ne smatra posebnim fonemima. 17

� � � e � � � � . � � � � � � ili � � � � � � jednosložni je izgovor dviju otvorničkih kakvoća. Valja obratiti pozornost na Brozovićevo bilježenje s prekriženima, spojenima � i � , čime pokazuje prvu od dviju vokalskih kakvoća. 18

� � � e � � � � . Riječ je o ikavskim oblicima jer je riječ o štokavštini. S ikavcima u kajkavskome druga je priča. 19

� � � e � � � � . Dijalektalno, npr. na krajnjem jugu Hrvatske: � � � e � � � .

20 � � � e � � � � . Riječ je o gramatemima za Lmn. i Ljd., s time da je u Ljd. tzv. određene deklinacije zapravo riječ o � � e � , dakle o prijeglasu, a u Lmn. tzv. neodređene deklinacije doista je � � � � . Brozović ne spominje

imperfekatsko � � � � � � → � � � � � � (kao u � � e � � � � � ), gdje je također jat. 21

� � � e � � � � . Na drugome mjestu, u tekstu Brozović (1972–1973b) piše da je � � � � e od � � � � � e (� � e e ), pa ne bi bilo to.


10

6. � � � � � e � � � � � poseban je problem. Tu je naime izvorno kratki jat koji se zbog morfonologije dulji. Izgovor takva jata uvijek je dvofonemni slijed [jē], i pravopisno ga bilježimo s � e ! Morfonološki konteksti takva produženog jata jesu: 1. u skupini VSC (� � � � e � � ~ � � � � � � � � , � � � � � � e � � � � ~ � � � � � � � � � � � ); 2. Gmn. (� � � � � , � � � � � , � � � � � � � � ); 3. hipokoristici (� � � � � , � � � � � ); 4. neki topovi izvedenica (� � � � � � c , � � � � � c ). � � � e � � � � .22 Konačan dokaz o fonemskosti dugog jata jest fonetska priroda onoga ij. Dakle dosad smo utvrdili da postoji jednosmjerna opreka /ijē/ |— /ijē/. Konačan dokaz jest pokazati da [ij] nije alofon nekog drugog fonema, npr. /j/. Veli Brozović da doista fonetski segment [ij] nemamo nigdje drugdje. Usto /j/ i [ij] vladaju se drugačije: /j/ se stapa (jotira) s /l/ i /n/, dok se [ij] ne stapa, ne jotira. Minimalni par za produženi jat i [ij] jest ovaj: Gmn. � � e � � [ĺ� tā] ~ pz. � � � e � � [lij� tā]. U Gmn. od � � � � � duženje je prethodilo jotaciji, odnosno dužina nije utjecala na to da [je] jotira, kao i u svim ostalim padežima. Postoji još mogućnost da se segmentu [ij] prizna fonemski status. Protiv toga govore distribucijska pravila jer se /j/ može naći ispred svakog hrv. vokala, a [ij] ne može, odnosno može stajati samo ispred dugog [ē]. Istina ipak jest da /ijē/ ne može stajati iza cijelog niza hrvatskih nesamoglasnika, i u tome je u tek neznatnoj prednosti ispred /� /. Slaba je točka i izoliranost pretpostavljenog fonema /ijē/ – jedini je hrvatski diftong. Ako bismo govorili o fonemskome slijedu /ij/ + /ē/, morali bismo pokazati opoziciju /ij/ ~ /j/, a to bi – veli Brozović – bilo izvanredno teško (fonetski i fonološki, odrediti razlikovna obilježja na kojima se temelji).23 Također veli i da [ē] u /ijē/ nije isto što i [ē] u slijedu /j/ + /ē/ te da bi ga valjlo drugačije i bilježiti, ali da bi to preopteretilo grafiju. Fonemu /ijē/ veoma je lako odrediti razlikovna obilježja prema ostalim vokalima. U prilog fonemu /ijē/ govori i prozodija uvjetovana morfonološki – poput svakog drugog samoglasnika skraćuje se u položaju ispred naglaska.

22 � � � e � � � � . To je točno, ali u � � e � ~ siječem, � � � � � e � � ~ razumijevati produženje ipak bilježimo i grafijski.

Usto imamo i pjev, gnjev, narječje, bescjenje, naposljetku, pokoljenje i sl. – sve dugi jatovi koje ne bilježimo s � � e ili pravopisni priručnici dopuštaju oba bilježenja, npr. izvješće i izviješće, nasljeđe i naslijeđe, proturječje i proturiječje i sl. Ili, riječi rječnik, vjesnik malotko izgovara � � � � � � � ~ � � e � � � � � (kao � � � � � � ~ � � � � � � � ) ili � � � � � � � ~ � � � � � � � � (kao � � � � � � � ~ � � � � � � � � ), uglavnom se izgovara dugo [jē], � � � � � � � ~ � � � � � � � � (kao � � � � � ~ � � � � � � ), ali ne pišemo ih sa � � e . Ili, pišemo bijeg, ali zbjeg!!! Sasma osobit slučaj jest riječ k rijēn: Vukušić e � � � � (2007: § 141) navode ju u naglasnome tipu � � � ~ � � � � , � � � � � ~ � � � e � � , � � � � � � ~ � � � � e � � , dakle � � � � � � ~ � � � � e � � , s dužinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padežima kao � � � � � ~ � � � � � � (§ 134). Ako je tako, u Gjd. k rijena sa � � e bismo pisali kratki jat!? – To ili je jedinstven takav slučaj ili je jednostavno previd u opisu. Jedino što ostaje sporno jest na temelju čega mi zaključujemo da je [jē] kao realizacija produženoga jata dvofonemna? Brozović to tako čuje ili?

23 � � � e � � � � . Stvar i jest u tome da nitko drugi i ne misli da između toga dvoga – onoga što D. Brozović

označava sa /ij/ i sa /j/ – postoji razlika. Ako razlike nema, onda je to jedan te isti fonem.


11

I. PRANJKOVIĆ (1996)24 1. Babić veli da su u novo izdanje Pravopisa stavili � � � � e � � c � jer da to odražava težnje hrvatskoga jezika i da se praksa opirala � � � e � � c � . Pranjković: Pravopis i postoji zbog onoga čemu se praksa opire. Kako jezik može imati težnje? 2. Jat iza pokrivenoga � nije nikakva srpska izmišljotina, nego je posljedica fonotaktičkih pravila hrvatskoga jezika. To nema veze s ekavicom i ikavicom. Čak je i � � � � � � � � � � � � � � � � (1944) imao samo: � � e � � � , � � e � � � � � , � � e � � � � , � � � e � � c � , � � � e � � � � � , � � � e � � � � � , � � � e � � � � � , � � e � � , � � e � � � � � , � � e � e � � . Prijedlog pravopisnih rješenja Zemaljskoga školskog odbora na čelu s A. V. Tkalčevićem (1877) imao je: � � e � � , � � e � � � , � � e � � � , � � e � � � . 3. Hrvatska fonotaktika u kratkim slogovima ne dopušta C+r+j. Zato nema riječi koje počinju s � � � � , � � � � , � � � � , � � � , � � � e (a tako je � � � e � � � ), � � � � … (� � � e � � � � � ), � � � … ( � � e � � � ), � � � � … (� � � e � � c ), � � � � … (� � � e � � � � � ). 4. Pranjković pita kako to da je u � � � e � e jedan fonem, a u � � e � e � � dva. Babić odgovara da je Brozović to objasnio. Pranjković: To Brozović nije objasnio, jer da jest, Babić bi to lako ponovio. Pranjković veli da je točno samo to da se on i javno zalagao za pisanje � e i u dugim i u kratkim slogovima, i da bi to riješilo mnoga pravopisna pitanja, podigla bi se razina pismenosti. 5. Pranjković veli da je pitanje o dvoglasu lažno – ako i jest riječ o dvoglasu (tj. ako je to fonetska činjenica), opet je fonološki zanemarivo jer bi to bio jedini dvoglas u hrvatskome. 6. Ne može pravopis istodobno imati � � � � e � e � � i � � e � � � � � , � � � � � e � � � i � � � � e � � � � � � , � � � � � � e � e � i � � e � e � � .25

24 � � � e � � � � . Odgovor na Babićev odgovor na prikaz BFM-a iz 1994. Teze su obrojčene.

25 � � � e � � � � . Ma može, kako ne bi mogao. Propedeutički je bolje da nema, ali nije pravopis matematika.


12

D. BROZOVIĆ (1997)26 1. Naravno da se o fonemskosti diftonga � e može raspravljati. No ako Pranjković tvrdi da to fonem nije, onda to treba i dokazati. 2. Svaki � svaki e fonemi su (� e � � � � � � � e � � � � � e � � � � e � , odnosno engl. � � c e � � � � � e � e � � � � � � � � � � e � e , stara strukturalistička sintagma), bez obzira na to je li diftong poseban fonem ili nije. Tu ništa ne treba dokazivati, odnosno ne treba dokazivati fonemskost � u � � � � � i e u � � e � e � � .27 3. Još je čudnovatija, veli Brozović, Pranjkovićeva tvrdnja da bi – ako je � � e u � � � e � e poseban fonem – i skupovi � e u � � e � e � � i � e u � � � � � morali biti posebni fonemi.28 Brozović: � e u � � e � e � � savršeno je isto kao � e u � � � e � ,29 a � � u � � � � � isto je kao � � u � � � � � � , gdje jata nikad nije bilo. Refleksi e i � u � � e � e � � i � � � � � nisu ekavski i ikavski, jer ti termini u hrvatskoj dijalektologiji imaju sasvim posebno značenje. Dvoglasnik u � � � e � e ima neslogotvoran glasovni skup prikazan slovima � � , koji – veli Brozović – u svojim radovima bilježim s � � . Taj se skup ne poklapa ni s jednom fonološkom činjenicom u hrvatskome – nije ni /i/ ni /j/ (kao u � � � � , � � � e , � � � e � , � � � , � � � � � ).30 4. Mogućnosti su dvije: 1. Ili je to � � poseban fonem, koji dolazi samo ispred � – slabo rješenje jer je tipološki jako neobično i rijetko. 2. Ili je cijeli skup � � � poseban fonem. To je puno bolje rješenje jer, premda diftonzi nisu česti, nisu ni rijetki. Loše je i to što bi to bio jedini hrvatski diftong. No ima i jezika s jednim diftongom. 5. Pranjković veli da je � � e u � � � e � e zapravo dugo � e , koje međutim nije fonem, ali dopušta da je možda dvoglasnik. E pa, veli Brozović: Ako fonetske činjenice u istim okolnostima imaju svaka svoje značenje, onda se radi o fonološkoj opreci, to jest o različitim fonemima. A upravo tu fonetsku (pa onda i fonološku) razliku imamo u prvim slogovima:

Gmn. � � � � � ~ Njd. � � � � � e Gmn. � � � � � ~ prid. � � � � � � Gmn. � � � � � ~ pz. � � � � � Gmn. � � � � � ~ pz. � � � � � � Gmn. � � � � � ~ pz. � � � � � � Gmn. � � � � ~ prid. � � � � � �

26 � � � e � � � � . Odgovor na Pranjkovićevu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojčene.

27 � � � e � � � � � Engl. � � c e � � � � � e � e � � � � � � � � � � e � e zapravo je parafraza strukturalističkoga načela � � � � � � � � � � � �

(engl. � � � � � e � e � � ), koje zahtijeva da između fonetske i fonološke postave odnos uvijek bude takav da je jedan te isti alofon u danoj okolini uvijek ostvaraj jednog i samo jednog fonema. U suvremenijoj literaturi načelo je odbačeno (mnogo je primjera koji mu proturječe, engl. se to onda zove � � e � � � � � � � , pa ih je uz poštivanje tog načela teško opisati) (v. npr. Lass 1984: poglavlja 2.7, 3; Trask 1996: s. v. � � � � � e � e � � ; c � � � � e � e � � e � � � � � � � ). 28

� � � e � � � � . Pitanje je samo što je u toj Pranjkovićevoj tvrdnji čudnovato. 29

� � � e � � � � . Priručnici uglavnom bilježe � � � � (kao � � � � ~ � � � � � ), Brozović pak i RHJ bilježe � � � e � (kao � � � � � ~ � � � � � � , � � � � e ~ � � � � e � , � � � e � ~ � � � e � � ). 30

� � � e � � � � . I. Škarić u svojim radovima (v. dalje) nastoji pokazati da Brozovićevo � � nije ništa drugo nego � .


13

I. PRANJKOVIĆ (1997)31 1. Brozović: Pravopis ne rješava status jata. Pranjković: To je donekle točno, ali i nije: pitanje ima pravopisnu posljedicu koju je morao rješavati svaki pravopis dosad, a BFM ga upravo rješava (!), i to tako da dugi diftong proglašava fonemom. 2. Brozović: O fonemskosti � e može se raspravljati. Pranjković: Točno, u autorskim gramatikama i sl., ali u pravopisnim knjigama – namijenjenima svima – ne bi trebalo potezati ono što nije razriješeno. 3. Zašto diftong � e nije fonem: 1. Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima, a pogotovo nema takva koji bi kraćenjem rezultirao kvalitativno drugim fonemom. A tako je, ispada prema Brozoviću, u � � � � e � e ~ � � e � e � � (� e → e ), � � � � e � � ~ � � � � � (� e → � ). 2. Još je manje zamislivo da kraćenje bilo kojega samoglasnika ima za rezultat fonemski skup. 3. Diftong � e ima izrazito ograničenu distribuciju – samo u korijenskim morfemima i riječima tipa � � e � � � � c � .32 Diftong je okamenjen i vezan za leksičke morfeme slavenskoga podrijetla – nije u slobodnoj distribuciji. 4. Diftong � e obavezno alternira s drugim refleksima jata: kratko � e , koje ispred � i � prelazi u � , a ispred � u e (� � � � � , � � � � � � � � e , � � e � e � � ) – a to znači da su alternante e i � pozicijski uvjetovane. Za razliku od Brozovića Pranjković nikako ne misli da je � e u � � e � e � � i u � � � e � »savršeno isto«, jer ono u � � � e � nije ni u kakvu odnosu s bilo čime, a ono u � � e � e � � jest. 5. Ako je � e u � � � e � usporediv sa u � � , onda je i � e u � � e � � � � analogno u � � � � � – minimalni par. Zašto onda sve alternante ne smatraju alofonima, a ne samo dugo � e ?33 6. Dugi jat – veli Pranjković, a i Škarić je to pokazao mjerenjem – ni po čemu se ne razlikuje od tzv. produženog jata (� � e � � e � � � � � i � � � � � e � � � � ). Također nema neke bitne razlike – a Brozović to uporno tvrdi – između trofonemskoga � � e i diftonga � e : � � � e � � �� e � � � � e � � � (Brozovićev primjer).34 Pranjković je uvjeren da bi i aparati vjerojatno teško registrirali razliku između � � � � � � � � � � � � e i � � � � � � � � � � � � . 7. Ako nije fonem, što je? Morfonem je, kao što su morfonemi i � � i � � . Njihove se alternacije i alternacije koje oni uvjetuju (� � � � � e � � , � � � � � � � e � ) mogu objasniti samo morfonološki, a ne fonološki (*� � � � � � � � , *� � � � � � � � � ). Alternacije � � e ~ � e (� � � � � e ~ Gjd. � � � � e � � ), � � ~ � � (� � � � � ~ Gmn. � � � � � ), � e ~ e (� � � � e � e ~ Gjd. � � e � e � � ), � � e ~ � (� � � ), � e ~ � (� � � � � ) mogu se objasniti samo morfonološki.

31 � � � e � � � � . »Dugi refleks jata – fonem ili morfonem?« – Odgovor na Brozović (1997), gdje Brozović odgovara

na Pranjkovićevu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojčene.

32 � � � e � � � � . Nije točno: U hrvatskome imamo jat kao glagolski sufiks (npr. vid-ě-ti), a u � � e � � � � � � � � jata uopće

nema (na to će ga poslije upozoriti i Brozović). Bolji bi primjer bio � e � � � � � � � � , gdje bismo mogli govoriti o jatu. 33

� � � e � � � � . To Z. Jelaska tvrdi od 1989. 34

� � � e � � � � . Tu je Pranjković nešto krivo bio shvatio.


14

I. PRANJKOVIĆ (1999)35 1. Je li sadašnji hrvatski pravopis fonološki? Pranjković: Načelno jest, a sve promjene koje su BFM uvodili bile su u pravcu morfologiziranja. 2. Smatrate li opravdanim da se � � e u � � � e � i � � e u � � � � e � � piše jednako? Pranjković: Pa nije ni neopravdano, odnosno ne smatra nužnim da se to razlikuje i pravopisno. Oblici se razlikuju ortoepski (� � � � � � � � � � � � ), a to u hrvatskome nije razlog drukčijem pisanju: � � � ~ � � , � � � � � � ~ � � � � � � , � � � ~ � � � ~ � � � . Ako bi se išta i mijenjalo, bilo bi bolje u � � � � e � � pisati � e , a ne � e . Onaj koji griješi, napisat će � � � e � � , � � e � � � � , � � � e � � � , ali nikad neće napisati � � � e � � , � � e � � � � , � � � e � � � . Uostalom i u tzv. produženom jatu piše se � e : � � � � � ~ � � � � � , � � � � � ~ � � � � � , � � � e � � � � ~ � � � � � � � � . 3. Ako smatrate da u � � � e � � � � � e � � postoji fonološka opreka, kako predlažete da se ona riješi? Pranjković: Ako i postoji, nije nužno da se ona slovopisno i pravopisno izrazi. Ako bi se i izražavala, bolje bi bilo uvijek � e za diftong. Protiv pisanja � e može se reći još ovo: 1. Pisanje � � e � e ne bi olakšalo nego otežalo pravopis jer korisnici ne znaju da je u � � � e � � � , � � � e , � � � � e , � � � e � � , � � � � e trofonemski slijed, a ne diftong. 2. Činjenica da je hrvatski izgovor diftonga jednosložan (osim � � � � e , � � � � e ) ide u prilog pisanju � e , a ne � e . Tko kaže da se � � e � e ne bi čitalo � � � � � e , dvosložno?! 3. Laici pisanje � � e � e razumiju kao korijensko pisanje, a to predlagačima ne ide u korist. 4. Dugi jat nije fonem. Škarić je pokazao da nema razlike u izgovoru � e u � � � e � e i � � � e � � te � � � e � � (Gjd. od � � � e � � ) i � � e � � (Gmn. od � � � � � ). 5. Nema ni tradicije: � e se pisalo od 1877. (Tkalčevićeva Zemaljska pravopisna komisija)36 do 1892. (Brozov pravopis) te od 1943. do 1945. Dakle: 17 godina. Doduše, ni � � e nije baš hrvatska tradicija (uveli vukovci krajem 19. st.), ali tako pišemo već 100 godina. 6. Praktični razlozi: Bi li onda trebalo mijenjati svu književnost? Koliko bi stajala promjena imena gradova � � � � e � i � � � e � � ? 7. Nije korektno da Brozović već drugi put poteže isto pitanje, a već su ga jednom svi jednoglasno odbili (1992).

35 � � � e � � � � . Odgovori na Brozovićeva pitanja u Jezičnome povjerenstvu MH.

36 � � � e � � � � . Nije baš točno, � e je B. Šulek predložio još 1854.


15

D. BROZOVIĆ (1998)37 Brozović veli da je samo potakao pitanje – ako je diftong fonološka činjenica, treba li to registrirati u našem fonološkom pravopisu? Pranjković ga ni u čemu nije pokolebao. Redom odgovara: 1. Pranjković: Presedan da se kraćenjem jednoga fonema dobivaju dva. Brozović: Glupost. Toga ne samo da ima općelingvistički nego toga ima i u hrvatskome standardu i u hrvatskim dijalektima. Usp.: hrv. N � � � ~ G � � � e � � posavski poddijalekt slavonskoga dijalekta (»zar smo tako brzo zaboravili Ivšića«):38 N � � � e ~ G � � e � e � � 2. Pranjković: Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima i koji bi kraćenjem postajao nešto drugo. Brozović: Možda je iznimka u hrvatskome, ali već u najbližem susjedstvu nije. Usp.: tal. zatvoreni vokali /o/ i /e/ dolaze samo u dugima, a otvoreni /ɔ/ i /ε/ i u dugima i u kratkima slov. vokal /ə/ dolazi samo u kratkim slogovima 3. Pranjković: Kako kraćenjem jednoga nastaju dva? Brozović: Osim posavske situacije možemo navesti i češku – u većini čeških dijalekata i u standardnome češkome staročeški dugi jat daje /ī/ (u pismu í), a kratki, barem iza labijala i labiodentala, /je/ (u pismu � ). »To je općepoznata slavistička činjenica.« 4. Pranjković: Ima posve ograničenu distribuciju. Brozović: To je točno, ali i slogotvorno /r/, osobito dugo, ima isto toliko ograničenu. Ograničena distribucija nije nešto lingvistički neobično. 5. Pranjković: � � � � � , � � e � e � � Brozović: Pranjković ne kaže ništa specijalno novo. Ta tvrdnja međutim nije apsolutna (� � e � , ne � � � ), niti iz nje proizlazi da � e u � � e � e � � i � � � e � nisu isti. Brozović i dalje tvrdi da su isti bez obzira na različito podrijetlo. Ima fonologa koji misle da je i u � � � � � c i u � � � � c � fonem /b/. No oni – vele Brozović – zanemaruju fonetiku. 6. Pranjković: � � ~ � � � � � , � � � e � ~ � � e � � � � Brozović: Svak tko je pročitao išta od Jakobsona zna da je to glupost. Svako e i � već jesu fonemi i ne treba ih dokazivati (� � c e � � � � � e � e � � � � � � � � � � e � e ). 7. Pranjković: Okamenjenost i neslobodna distribucija. Brozović: Glupost. Kakve veze okamenjenost ima s fonemima i što to uopće znači?! Fonologija ne poznaje uvjet okamenjenosti. Kakve veze ima to što � e dolazi samo u leksičkim morfemima. Dolaze i /� / i /đ/, pa što onda?

37 � � � e � � � � . Odgovor na Pranjković 1997.

38 � � � e � � � � . Stj. Damjanović u opisu strizivojnskoga govora (2006: 147) također ima: � � � , � � � e , � � � � � � , c � � � � ~ � � e � � � , e � e � � , � � � e � � � , c � e � � � � c � , s jotacijom � � : � c � , � � � � � � � , e � � � � � , � � e � , � � � � , � � � (htjeli), � � � � � (šutjela).

Usput, jedna od klasičnih polemičkih dosjetki: Brozović svisoka kaže »zar smo tako brzo zaboravili Ivšića?«, a sam s druge strane tvrdi da se dentali ispred afrikata ne gube (što je tvrdio taj isti Ivšić). Ivšića se sjećamo selektivno.


16

Kakve veze ima to što diftong nalazimo samo u slavenskim leksemima? To bi onda značilo da u romanskim jezicima ne može biti fonem ono što dolazi samo u romanskim leksemima. Pranjković je uopće krivo shvatio slobodnu i neslobodnu distribuciju. 8. Pranjković: Dugi i produženi jat fonetski se pa onda i fonološki ne razlikuju. Brozović: Fonološka razlika ili postoji ili ne postoji, bitna ili ne. Fonološka razlika jest ona fonetska razlika dviju fonetskih stvarnosti koja u istim uvjetima (c e � e � � � � � � � � � ) razlikuje značenje, pa je prema tomu � � n� � ~ � � n� � različito samo fonetski, a � � n ~ � � m fonološki. Fonetski se možda u hrv. slabo razlikuju i /č/ i /ć/, ali to ne znači da oni ne čine bitnu fonološku opreku. Ako doista nema razlike između produženoga i dugoga jata, kako objasniti razliku između Gmn. /ĺ� tā/ (od starijega /lj� tā/) i prezenta /li� tā/ – zašto dugi jat ne jotira � ispred sebe? Inače, Brozović veli da su � � e � � � � � � � � , � � � � � � � � � , � � � � � � � � � i sl. loši primjeri jer su stariji i bolji naglasci: � � � � � e � � � � � , � � � � e � � � � , � � � � e � � � � , � � � � e � � � � . Također su loši primjeri � � � e � � i � � � e � e . Brozović veli da govornici možda u � � � e � � ‘prehrana’ i izgovaraju [je], ali da već u � � � e � � ‘parlament’ to baš neće biti, kao što neće biti ni u � � � e � � . 9. Pranjković: Morfonem. Brozović: Pranjković veli da fonološka razina komplicira opis! »To je izvanredna teorijska novost!« Na fonologiji nije da � � � � � � � � � � , nego da � � � � � � � s kojim fonološkim jedinicama u kojem jeziku imamo posla. Konačno, nek Pranjković još odgovori na ovo: 1. Znači li to da � � u � � � � � i � � u � � � � � nisu isti � � ? Da su prvo dva fonema, a drugo morfonemi? Znači li to da je e u � � e � fonem, a e u � � e � morfonem?! 2. Sa � � treba biti oprezan: odnosi se samo na slavenske lekseme o-deklinacije i na kraj riječi, odnosno ne tiče se imenica poput � � , � � � � e . 3. Zašto bi baš fonologija morala objašnjavati da je � � � � � e � , ali � � � � � � ? 4. Ako je � u � � fonem, je li onda � u morfonemu � � e fonem? 5. Ako je � � � � , � � � � � � , zašto je onda � � e � ?


17

I. ŠKARIĆ (1996)39 1. Uvod Sve što se ovdje bude govorilo, tiče se samo hrvatskoga standardnog jezika.40 NEODREĐENOSTI 2. Prozodijska neodređenost refleksa dugoga staroga jata Prva je i najveća prozodijska dvojba: dva sloga ili jedan. Hrvatima nikada i nigdje izvorno i spontano to nisu bila dva sloga – ni govornicima, ni piscima, ni jezikoslovcima (osim u ono nekoliko iznimaka – � � � � e , � � � � � � e , � � � � e , � � � � e � ). Dva sloga nametnuo im je Karadžić na temelju istočnohercegovačkih govora – one koje danas zovemo »Vučurevićevim Hercegovcima«, ne širokobriješkima. B. Šulek u članku »O dvoglascu ie« (1854, � e � e � ) dvosložni izgovor smatra dijalektalnom osobinom »južnih« dijalekata. M. Rešetar (1942, � � � JAZU) smatra da se dosložni izgovor može čuti u istočnoj Hercegovini i u zapadnoj (jekavskoj) Srbiji. Suvremeni hrvatski jezikoslovci svi odreda smatraju da je izgovor jednosložan. 3. Glasnička41 neodređenost refleksa dugoga staroga jata Škarić veli da je Vj. Babukić (1836) zagovarao izgovor � sa � e i navodi primjere � � � � , � � � � , � � � � .42 B. Šulek (1854) veli da se dvoglasac � e u izgovoru razlikuje od � e – dakle diftong je. M. Rešetar (1891; 1942) također ga smatra diftongom. U naše vrijeme diftongom ga smatra Brozović (1973; 1991; 1997). Fonetski gledano, tri su stupnjevita načina uvođenja zvuka u e . Sve tri kliznički43 su zvukovi različitih strmina klizanja i različitoga razmaka: 1. najblaže klizanje + najmanji razmak formanata = diftong, diftonški samoglasnik implozivnoga izgovora 2. nešto strmije klizanje + veći razmak = �� e 3. najstrmije klizanje + najveći razmak = � e U hrvatskome se – veli Škarić – � i � javljaju u različitim položajima (� samo i obavezno između vokala od kojih je jedan � ili e ). Zato je – veli – jako sumnjivo razlikovanje dugog i produženog jata (�� ~ � � ). Tu – veli – neki osjećaju jaku razliku (navodno: � �� e ~ � � � � � ), a nje – ispada prema Škariću – nema.

39 � � � e � � � � . Članak iz časopisa � � � � � – »Što s hrvatskim refleksom dugoga staroga jata?«

Recimo usput da Škarić g. 1991. u Akademijinoj gramatici (Stj. Babić e � � � � 1991) objavljuje veliku hrvatsku � � � e � � � . Za jat je važno to da ga smatra fakultativnim fonemom, jednako kao i /� /. Drugim riječima, nisu fonemi, ali jesu ako se izgovore na poseban način.

40 Važna napomena: ne tiču ga se dakle dijalekti ili bilo što nestandardno, nego suvremeni općehrvatski.

41 � � � e � � � � . Tj. glasovna, fonska. Rekosmo već (predavanje 04) da ćemo Škarićev � � � � � � zvati glasom.

42 � � � e � � � � . Škarić Babukića »čita« prema J. Vončini. Stoga ne primjećuje da Vj. Babukić u � � � � � � c � veli da se � e u � � � � stapa – izgovara se � � �e � � , ne � � e � � , a � � �

je znak za [đ]. Također ne primjećuje da Babukić to � navodi među samoglasnicima, kao šesti samoglasnik.

43 � � � e � � � � . Engl. � � � e .


18

4. Asimilacijske neodređenosti refleksa dugoga staroga jata Jasno je da se jatovsko � asimilacijski ne vlada kao nejatovsko: � � e � � � � , � � e c � (* e � � � � , * e c � ) za razliku od � � e , � � � Jatovsko � ne izaziva umetanje � iza usnenih: *� � � � � e � , *� � � e � � , *� � � e � � � � , *� � � e � � � , za razliku od � e � � � � , � � � � � e , � � � � � e Ipak, � se i u kratkom i u produženom reflesku jata danas združuje sa � i � : � � e � � � , � e � � � � , � e � � , kao što se združuje i nejatovsko: � � � � , � � � e Škarić: Asimilacijski potencijal i distribucijska ograničenja nisu presudni i nisu dovoljan kriterij za izdvajanje posebnoga fonema.44 Kad bi bili, trebalo bi govoriti o dvama fonemima /j/ u hrvatskome – jednome u � e � e � , � � � e , drugome u kratkome refleksu jata tipa � � e � � � � , � � e � � . Usto, mnogi govornici asimiliraju i dugo � e (izgovaraju isto i � � � e � � c i � � e � � c � , � � � � e � i � � � e � � � , � � � e � i � � e � � � ), a istraživanja pokazuju da je tolerancija slušača na to jako velika – većina to i ne zamjećuje. Tako da se »neasimilacijom« dugoga refleksa ne može braniti neasimilacija kao takva: neki govornici ne asimiliraju, neki ipak da.45 To da se � � + � e asimiliraju nije ništa čudno. Slogovno gledano, time se uklanja jedna stepenica slogovnih okidača, što osobito dolazi do izražaja u kratkim slogovima. Ispada, dakako, onaj najlabaviji, a to je � : � � � � e � (tri stepenice okidača) → � � � e � � � (dvije stepenice) � � � � e � e (tri stepenice) → � � e � e � � (dvije stepenice) Kod dugih slogova to ide malo »teže« jer imamo vremena razviti dovoljnu eksplozivnu snagu. 5. Fonemska neodređenost refleksa dugoga staroga jata Da bi �� dobio status fonema, morao bi se naći barem koji par riječi u opoziciji sa samo tom razlikom: /j/ ~ /i/. Takva para međutim nema. Da ih ima, ne bi Brozović posezao za parovima poput Gmn. � � e � � ~ prid. � � � e � � , Gmn. � � e � � ~ pz. � � � e � , Gmn. � � e � � ~ pz. � � � e � � , koji su tek subminimalni (krajevi riječi razlikuju se) Dokaz neasimilacijom iza � � nije dokaz jer � ima osobinu koja ga isključuje iza � � , dok � � nemaju distribucijsko ograničenje ispred /j/. 1. Prvu sumnju, naravno, izaziva izoliranost tog fonema – to bi bio jedini diftong, jedini vokal koji smije biti samo dug, jedini vokal ispred kojega ne mogu biti /j/, /l/, /n/, jedini vokal koji krateći se postaje dvofonemski, jedini koji nakon asimilacije sa /l/, /n/ postaje monoftonško /e/. 2. No najslabija je točka to što nema parova riječi koje bi se razlikovale tim fonemom. U vrlo rijetkim parovima tipa Gmn. � � e � � ~ pz. � � � e � � – ako uopće ima opozicije – može biti da je opozicija �

~ � � . S druge strane, tko kaže da je opozicija � � e � � ~ � � � e � e dobra opozicija? Tko kaže da i u � � e � � nije � e ? Moglo bi se i tako interpretirati.46 3. Još je gore što se ne može naći baš nijedan minimalni par koji bi se razlikovao samo u fonemu /ie/. Reći da su to oni Brozovićevi c � � � e � ~ c � � � … isto je kao da se kaže da su parovi � � e c � ~ � e c � , � � � � ~ � � � , � � � � ~ � � � , � � � � � � ~ � � � � � , � � � � � ~ � c � � , a znamo da su to parovi različita broja fonema.47

44 � � � e � � � � . Ni svako � ne vlada se isto, kao ni svako e � � .

45 � � � e � � � � . Čak i bez obzira na pisanje � � e .

46 � � � e � � � � . Z. Jelaska tako i čini.

47 � � � e � � � � . No, vidjeli smo, ništicom se može dokazivati fonemskost.


19

Pri Brozovićevu dokazu nedostaje upravo ona Trubeckojeva procedura za utvrđivanje fonema – u fonologiji su obično sporne afrikate (u njem. interpretirane kao fonematske skupine) i difitonzi (u fr. interpretirane kao polifonematske skupine, u engl. kao diftonzi). Brozović svojim parovima dokazuje nešto što tek treba dokazati. 4. Još jedna strana čudnovatosti fonema /ie/: uporno se njime razlikuju � � � � morfemi (cvijet-ø ~ cvjet-ić i sl.)! Od četiri vrste kvantiteta refleksa jata u trima je /j/+/e/ (kratki, skraćeni, produženi), a samo u jednoj, navodno, /ie/ (dugi), odnosno samo se u toj zadnjoj pitamo što je zapravo. Da je u toj dugoj kvantiteti nešto drugo od � � e , to bi se nešto prenosilo i u kraćenju (u c � � e � � , � � e � e � � ), kao što se � e duženjem prenosi kao � e (� � e � � ). 5. Nakraju, ali i najvažnije, Hrvati neijekavci – kojih je najviše i najurbaniji su – svi u fonološkom repertoaru imaju i /j/ i /e/, ali nemaju ni fonemskoga /i/ ni diftonga /ie/, koji bi mogao zauzimati mjesto dugoga jata. 6. Pravopisne nedoumice Dva su pravopisna problema: 1. Manji, ali ne i zanemariv (strancima grozan, a grozan i za računalne programe za provjeru teksta): niz slova � � e za nejatovski dvosložni niz triju fonema: komparativi (� e � � � � e ), pridjevi (� � � � � � e � ), glagoli i izvedenice (� � � e � , � � � e � � e ), strane riječi i imena (� � � e � � , � � � � � � � e ), padeži (� e � � e ), zamjenice (� � � e ), tvorenice (� � � e � � � ). Takvih je riječi – prema bazi Š. Dembitza – 38% od svih onih u kojima imamo � � e ! 2. Veći: činjenica da � � � � e � pišemo sa � � e , a � � � e � � � � sa � e . Škarić prenosi Maretićeve i Vončinine rezultate: u povijesti nitko nije u pismu razlikovao dug i kratak jat. Neki su razlikovali dug i kratak slog – pišući ispred geminate – ali slova za jat (digrami, rjeđe trigrami) – uvijek su bila ista, bez obzira na dužinu. Vončina opaža još nešto važno: točno je da pisanje � e prethodi pisanju � e , ali to je stoga što slova � nije u Europi ni bilo. Čim se slovo � počinje rabiti, počinju i Hrvati jat bilježiti sa � e . Prvi koji jat bilježi sa � e jest Mikalja u � � � � e � � � � � � � � � � � � � � (1649–1651). Tako i Della Bella (1728), pa Stulli… Svi redom pišu � e i u dugim i u kratkim slogovima. Appendini u svojoj gramatici (1808) čak piše da Dubrovčani � � � � � � c � � � � c � � � � � � � � � e � � e � e (i u dugim i u kratkim slogovima)!48 Vončina zaključuje da se početkom 19. st. u Hrvata nazirao hrvatski put prema jednostavnoj jekavštini – imali smo tradiciju, metajezik iz rječnika, gramatika, razvijenu svijest. Ali tada već V. St. Karadžić (1787–1864) u Beču objavljuje svoja djela (1818. rječnik s gramatikom, u kojima piše � � e u dugome slogu) i stvari polako odlaze na drugu stranu. Lj. Gaj 1835. uvodi rogato � – ali za sve reflekse, uključujući ekavski i ikavski. Sve do Bečkoga dogovora Hrvati dakle nisu imali potrebe razlikovati dugi i kratki jat.49 Šulek – da ne bude sve po Karadžićevu – 1854. sugerira pisanje � e u dugim i � e u kratkima. To potvrđuje i Komisija 1877. I tako je bilo do Brozova pravopisa 1892., otkad zapravo razlikujemo dug i kratak jat. 7. Stilističke neodređenosti

48 � � � e � � � � . U odgovoru na Brozovićev odgovor Škarić spominje da ni B. Kašić u pismu nije razlikovao dugo i kratko.

49 � � � e � � � � . Sudionici Bečkoga književnog dogovora (1850) – I. Kukuljević, D. Demeter, I. Mažuranić, V. Pacel, Stj.

(Stefan) Pejaković, F. Miklošič, V. St. Karadžić, Đ. Daničić – zaključili su: 1) preporučuje se južno, tj. ijekavsko narječje kao zajedničko književno, i za Hrvate i za Srbe, 2) refleksi jata prišu se s � � e u dugim te � e � e � � u kratkim slogovima, 3) glas � izgovara se i piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto, 4) napušta se oblik genitiva plurala s nastavkom � � � i prihvaća oblik s nastavkom � � , 5) slogotvorno � ne piše s popratnim vokalskim slovom. Dogovor je u Hrvatskoj imao mnogo manje utjecaja no što se to poslije prikazivalo. U Zagrebu će se sljedećih 30–40 godina bez obzira na dogovor i dalje pisati � � � e � � � � � � načinom, sve do 1892. i pravopisa I. Broza.


20

Ortoepskoga odgovora zapravo još nema – što je tu ruralno, supstandardno, što urbano, visokolultivirano? Je li � � e ruralno ili kultivirano? Dugo se govorilo da je jednosložni izgovor elizija. Potom smo si osvijestili da je to normalno… FONETIČKI ODGOVOR Maretić je 1893. zapisao nešto poput:50 Kad bismo imali, kako nemamo, njekoliko vrsnijeh fiziologa jezika… koji bi nam pokazali kako se dugi jat izgovara, onda među pametnijem ljudima ne bi više o tom bilo prepirke. E, pa, evo odgovora… 8a. Fonetički odgovor: Ispitivanje slušne razbirljivosti Pokus je bio: snimiti izgovor riječi s jatom i bez jata i onda izvježbanim slušačima puštati da razabiru razlikuju li njihove odrezane početke. Riječi su bile: � � � e � � � � , � � � e , � � � e � � , � � e � � � , � � � e � � , � � e � � � , � � e � � � � , � � e � � � , � � e � � � . Pokus je pokazao: 1. Slušači gotovo potpuno (96,5%) razlikuju početke riječi koji se razlikuju po duljini (� � � � � � � � ~ � � � � � � � i sl.), što će ujedno reći da su slušači puzdani za anketu. 2. Slušači gotovo potpuno (94%) razlikuju početak u � � � � ~ � � � � � � . To znači barem troje: em to nisu isti počeci, em drugi nije dvosložan (jer bi bio isti), em su slušači pouzdani. 3. Početke iz � � � � � � ~ � � � � � � � slušači ne razlikuju (pogodak je 55,5%, dakle pogađaju nasumično), što će reći da im je početak isti: kratko � � e � . 4. Najproblematičniji par – koji bi, ako je /ie/ drugačije od /je/, morao dokazati fonemskost – a to je � � � � � � ~ � � � � � � � slušači također ne razlikuju (49,5% pogodaka, dakle nasumično pogađanje). To hoće reći da je i tu u oba slučaja: dugo � � e � . 5. Najopsežnije se istraživala razlika silaznih i uzlaznih dugih slogova, odnosno parovi su bili nejatovski � � � � � �~ � � � � � � te jatovski � � � � � � ~ � � � � � � . Isjekla su se četiri početka i dana su na slušanje. I tu se puno griješilo: 40-ak % pogodaka. Taj je ispit pokazao da tvrdnje da dugi jat pod silaznim naglaskom naginje � -početku više od kratkoga (M. Rešetar, D. Raguž) nisu utemeljene. Pokus je – sve u sve – pokazao da je u realnosti hrvatskoga standarda razlikovanje refleksa dugog jata od slijeda � � uglavnom halucinantna (� � c � ) pojava. 8b. Fonetički odgovor: Zvučna tvarnost Sonogram pokazuje da se izgovori riječi � � � � � � , � � � � � � , � � � � � � , � � � � � � ne razlikuju. I izvježbani fonetičar teško s njih očitava o kojem je početku riječ, odnosno ono što se slušno ne razlikuje pokazuje se kao nerazlikovno i izgovorno, na sonogramu. 8c. Fonetički odgovor: Pravopisni šum Treći pokus bio je provjera pravopisnoga šuma. Ukratko, s pokusom upoznati i uvježbani ispitanici morali su na ekranu prepoznavati hrvatske riječi i neriječi, napisane s � � e , � e , � e , i što brže odgovarati na to je li riječ o hrvatskim riječima. Pokus je pokazao da su najbolji/najbrži rezultati pisanja s � e , što je zanimljivo i stoga što pokazuje da stogodišnja navika pisanja � � e ništa nije pomogla. Najgori su rezultati kod pisanja s � e ,51 čak i kad se odbiju 22 ms (koje Škarić, opet na temelju pokusa, odbija na temelju nenaviklosti).

50 � � � e � � � � . Škarić se referira na članak (s dopunom) T. Maretića iz � � � � � � � � � � � e � � � � � iz g. 1893. (prvo

godište tog inače važnog časopisa, u kojemu je Maretić dosta objavljivao).

51 � � � e � � � � . To kao penicilin za Brozovićeve prijedloge.


21

9. Implikacije Maretić, gorljivi zagovornik ijekavštine, 1893. napisao je da se može dogoditi da u 21. ili 22. vijeku � iz � � e iščezne, odnosno da se izgovor dugoga jata vrati ondje gdje je bio prije 100 godina (dakle 1800.). Kad bismo dakle pisali dugi jat s je, dobili bismo: 1. Lakšu ortografiju. 2. Ne bismo inzistirali na razlici koje zapravo nema. Ako bi razlikovanje zatrebalo (tipa � � e � � ~ � � � e � � ), mogli bismo se poslužiti znakom za naglasak, kao što to i inače činimo. 3. Ne samo da sad s � � e ~ � e ne razlikujemo ništa, nego zapravo razlikujemo nešto gdje razlike nema – riječi istih osnova i morfema. 4. Riješili bismo se istoga pisanja dugoga jata i onih 40-ak % (38%) riječi u kojima je doista � � e . 5. Problem bi ostalo onih 27% riječi u kojima se dugo � e nalazi iza � � (neobično, ali je tako – čak 27%), u kojima bi se to � e izjednačilo sa � � � � (riječi poput � � � � e , � � � e � ). To doista jest problem i slova � � � � loše su odabrana kad su odabrana. No zato postoje � �

. No ne bi bilo velike štete ni da ostane ovakvo pisanje. Ionako mnogi izgovaraju � � e , � e � , kao što izgovaraju i � � � � c � � � , � � e � c � � � . Očito ni sto godina pisanja � � e nije utjecalo na činjenicu da se � � � � e izgovara upravo � � e . Trebalo bi dakle – veli Škarić – pisati: a) � e za dug i kratak refleks jata b) � � e za foneme /ije/ u riječima tipa � � � � e , � � � e , � � � � e , � � � e , � � � � e , � � � e i sl. c) � e za foneme /ie/ u riječima tipa � � e � � � e , � � � � e � � � , � � � � e � � , � � � � � e , � e � � e i sl.52

52 � � � e � � � � . To je i inače Škarićev fetiš – gdje nema fonema, ne treba ni slova. Samo nije jasno zašto su u � � � e

tri fonema – /ije/, a u � e � � e dva – /ie/, kad je to isto.


22

D. BROZOVIĆ (1999)53 Škarić: Hrvati nikad i nigdje spontano nisu izgovarali dvosložno, osim onih nekoliko iznimaka (� � � � e , � � � � e ). Dva sloga nametnuo je Karadžić na temelju istočnohercegovačkih govora Vučurevićevih Hercegovaca, ne širokobrijeških. 1. Nije točno. Dvosložno izgovaraju novoštokavci Hrvati ijekavci (Dubrovačko primorje, dijelovi neretvanske doline) i nenovoštokavci Hrvati ijekavci (zapad istočne Bosne, dijelovi srednje Bosne). Istina jest da je u svih govornika jednosložno češće, ali pojavljuje se i dvosložno, ovisno o ritmu, brzini govora, važnosti iskaza, stilu u najširem smislu. 2. Široki Brig (ne Brijeg) pripada ikavskome području. 3. Neukusno je Hrvate ijekavce s jugozapadnog ruba istočne hercegovine zvati Vučurevićevima. 4. Netočno je da dvosložnoga jata u hrvatskoj poeziji nema. 5. Škarić ne razlikuje staru od nove jotacije: � � � i � e � � � � jedino je u hrvatskome moguće (u � e � � � � je epentetsko � , koje je bilo dijalektalno još u praslavensko doba, to je općenito poznato), naprotiv � � e , � � � � � e , � � � � � e mogu glasiti i � � � � e , � � � � e , � � � � e (premda je oblicima � � � � � e , � � � � � e također nekoliko je stoljeća). 6. U domaćim riječima /l/ i /n/ ne mogu se naći ispred /j/, ali u posuđenicama mogu: � � � � � � � � � . U domaćim sklopovima samo na granici riječi: � � � e , � � � � � � e . 7. U Šulekovo doba za foneme se nije znalo, a Rešetar gotovo sigurno nikad nije napisao riječ � � � e � . 8. Škarić veli – ako je dvoglasnik vokal – da bi to bio jedini vokal koji ne bi mogao doći iza /ĺ/, /ń/, /j/. Škarić sam slabi svoje argumente jer dvoglasnik ne može doći ni iza /č/, /ć/, //, //, /š/, /ž/. 9. Škarić ne razumije opreku � � � � � ~ � � � � � � . 10. Netočno je da hrvatski pravopis dugi i kratki jat razlikuje 100 godina. Razlikuje ga od 1854., ali tada kao � e /� e .54 11. Škarić je – ne jedini – u zabludi kad kajkavce smatra ekavcima. To su koristili i oni koji su govorili o prevlasti ekavice. Ekavica i ikavica termini su kojima se hoće reći da su se izjednačili stari jat s refleksom staroga e ili staroga � . U kajkavaca ima ekavaca, pa i ikavaca, ali golema većina na mjestu jata i staroga poluglasa ima zatvoreno e (ili ponegdje dvoglas � e ), na mjestu staroga e i nosnoga e ima otvoreno � , pa prema tomu kajkavci nisu ekavci. 12. Uzorak govornika (8) nije mu reprezentativan.55 Škarić veli – na temelju mjerenja – da nema nikakve razlike između dugog i produženog jata, te da bi ih stoga najbolje bilo pisati isto – s � e . 1. Organski ijekavski govori pomoći će nam da vidimo razliku između � � e � , � � e � � i � � � e � e . U hrvatskim ijekavskim govorima gdje � � e i � � e daju e i e – nema ih mnogo ali ipak – imamo e � i e � � , ali nemamo * e � e . A nemamo upravo zato što refleks jata u � � e � � i � � � e � e nije isti!!! 2. Pisanje � e umjesto � � e povećalo bi broj homografa (� � � e � � ~ � � e � � , � � � e � � ~ � � e � � , � � � � e � ~ � � � e � ). Homografa u hrvatskome ima, ali ne treba baš raditi na njihovu umnožavanju. 3. Najnormalnije i najeuropskije bilo bi dugi jat pisati � e . 4. Pisanje � e onemogućilo bi stilsku inačicu dvosložnog izgovora. Za kraj Brozović opet citira Cesarićevu � � � � � e � � � � c .

53 � � � e � � � � . Odgovor na Škarić 1996.

54 � � � e � � � � . Riječ je o Šulekovu tekstu »O dvoglascu � e «, � e � e � , 1854.

55 � � � e � � � � . S anketama i uzorcima uvijek je dvojbeno, no činjenica je da je 8 ispitanika doista malen broj.


23

I. ŠKARIĆ (1999a)56 Ne želi on raspravljati s Brozovićem, ali ipak… Škarić: Brozović i ja ipak slažemo se u mnogim stvarima: 1. da je neutralni hrvatski izgovor jednosložan 2. da je loše što smo prihvatili Karadžićev prijedlog, premda od Brozovića nije lijepo što prešućuje da Hrvati prije Karadžića nikad dva jata nisu razlikovali 3. da su kratki refleks i produženi kratki danas /j/+/e/ 4. da nije isto dugi (� � � e � e ) i produženi (� � e � � ) jer dugi u versifikaciji može postati dvosložan, a produženi ne može 5. da postoje asimilacijske razlike dugoga i kratkoga, premda im ne pridajemo istu važnost Škarić: Ne slažemo u samo jednome, ali najvažnijemu: ja smatram – na temelju dugogodišnjih istraživanja, pokusa, mjerenja, da je današnji normalan, javni, zajednički hrvatski izgovor slijed glasnika [j] i [e], bez obzira na to je li riječ o dugome ili kratkome slogu, te da bi stoga valjalo i pisati uvijek � e . Osvrnut će se opet samo na dvoje – stilističko inačenje i asimilacijsku potenciju. Brozović uvijek citira Cesarićevu � � � � � e � � � � c , ali ne kaže da je u njoj dvaput � � umjesto � � � , � � � � umjesto � � � � � , � � umjesto � � � . Ono što međutim odzvanja jest činjenica da se dvosložni jatovi u hrvatskoj poeziji pojavljuju tek pošto nas je Karadžić u njih uputio. Škarić je pregledao Pavletićevu � � � � � � � � � � � � � � � � � � � e � � � � � � � i do I. Mažuranića od 140 dugih jatova našao samo jedan dvosložni (u M. Vetranovića). Naprotiv u V. Nazora na većem je uzorku Škarić izbrojio čak 21% dvosložnih. A zna se – veli Škarić – i to Nazor nije krio, da je Nazor kao Bračanin jezik učio od Karadžića, Daničića, Broza, Maretića, Ivšića. Škarić se pita: Što je Brozović htio reći onim dijalektološkim primjerom � � � e ~ � � e � e � � , * e � e ~ e � e � � i sl.? Kakve to veze ima za standardni jezik, sve ako u dijalektu to i jest tako? Brozović – veli – osjeća, valjda kao čovjek iz kraja gdje se to osjeća, da nema identičnosti između prvoga sloga u � � � � � c i � � e , Gmn. � � � � i pz. � � � � . Brozović tako osjeća i misli da je to za Hrvate već prosuđeno. Međutim razložni svehrvatski standard ne zanima ili ne bi trebalo zanimati kako je negdje na periferiji, na rubu ili iznimno. Većina Hrvata su štokavci ikavci i nemaju u fonološkoj rešetki onaj Brozovićev /ije/. Sve u sve: c � � � e e je ipak c � � e e , što god Brozović mislio. Zemlja se vrti – � � � � � � � � � e �

56 � � � e � � � � . Riječ je o članku »Eppur si muove!« – odgovoru na Brozović 1999. Recimo još da Škarić (199b) u � � � e � c ponavlja stavove i opet za sve okrivljuje to što smo u Beču g. 1850. prihvatili nesretno � � e . Ponovo

pledira na autonomiju standardnoga jezika i upućuje zainteresirane na Brozovićev članak o razlici sociolingvistike, genetske lingvistike i tipološke lingvistike.


24

Z. JELASKA (2004) FONEM KAO UMNI POJAM Fonem u umu predočava kao jedno skupinu različitih glasova, što proizlazi iz općeljudske kategorizacijske sposobnosti. Od teorijski neograničena broja i mogućnosti odabira glasovnih razlika neki se glasovi izdvajaju kao prikladniji za fonemski položaj od drugih, npr. � � � . Kategoriziranje glasova na neki način je i proizvoljan postupak. Po tome se jezici i razlikuju. Nijedan jezik nema isti fonemski sastav. Hrvatski govornici kao jedan fonem (/n/) prepoznaju inačice glasa [n] u riječima � � � , � � � e � � e , � � � , � � � e � � c � , � � � � � , � � � � � � � c � � � , � � � e � � � � � . Engleski govornici [n] i [ŋ] razlikuju kao realizacije dvaju fonema: � � � ~ � � � . Hrvatski kao poseban fonem izdvaja /ɲ/, engleski pak ne. U običnim okolnostima sporazumijevanja govornici nisu svjesni razlika među fonemima, a ni unutar njih – ne mogu svjesno opisati razlike između onepčenoga [n] u � � e � , jedrenoga [n] u � � e � � � , zvučno [h] u � � � � � … Ako se te inačice izgovore odvojeno, ne mogu ih povezati s fonemom ili prepoznati. FONEM KAO JEZIKOSLOVNI POJAM Svi glasova svih jezika imaju znatno više unutarnjih obilježja no što je potrebno za razlikovanje. Pojam fonema smišljen je upravo da bi uočio bitno – ono što čini razliku među glasovima, odnosno da bi izdvojio relevantna od redundantnih obilježja. Različite teorijske postavke i različite definicije fonema urađaju i različitim opisima – nije čudno da broj fonema kojeg jezika nije nikad konačno utvrđen. I spoznajna (kognitivna) gramatika – kao i ostale teorije – fonem opisuje maksimalno obavijesno – /p/ je bezvučni dvousneni zapornik, ništa više ništa manje. Takav ga opis razlikuje od zvučnoga dvousnenoga zapornika /b/, od bezvučnoga zubnika/desnika /t/, bezvučnoga jedrenika /k/. Fonemi se otkrivaju uspostavom minimalnih parova riječi – riječi koje se razlikuju samo jednim odsječkom, npr. c � � � e � ~ � � � � e � . Postojanje minimalnog para utvrđuje fonemski položaj nekog glasa. No nepostojanje para nije odmah i dokaz nefonemskosti. To naglašava i Brozović (1991). Par možda postoji, ali nije otkriven, ili se može pojaviti, ali slučajno nije. Pravo je pitanje kako se teorijski valja postaviti prema fonemima koji su mogući, ali neostvareni. FONOLOŠKA PROTOTIPNOST I RUBNOST O fonemima se ne može razmišljati odvojeno od značenjske razine – predodžba o fonemu ovisi i o tome kojim ga leksemima pokušavamo dokazati. U svim jezicima ima � � � � � � � � � � � i � � � � � fonema. Spoznajna lingvistika jako drži do te vrste razmatranja fonema. Prototipnost i rubnost ogleda se kroz različita načela. Ona se veoma često neće poklapati. Rječničko načelo Prototipne su obične, česte, svakodnevne riječi, oblično i značenjski prototipne – odnose se na obične i česte pojmove. Čestotnost i značenjska prototipnost s jedne te fonološka prototipnost s druge strane ne moraju se međutim podudarati. Čestotno i značenjski prototipne, ali oblikom rubne jesu primjerice: � � � c � , � � e � � , � � � , � � e . Oblikom prototipne, ali rjeđe jesu primjerice: � � c � � � , � e � � , � � � � , � � e � � � , � � � , � e � � , � � � , e � . Neke su riječi rijetke pa time i manje prototipne: � � � � � � � c � , � � � � � � � � � e , � � � � � . Stručni pojmovi, stilske inačice, razgovorne, dijalektalne, stručne (� � e � � � � � � � � , � � e � � ) i sl. imaju oblične posebnosti ( � � � � � e � � , � � � � � e � � e ) ili raspoznatljivo neslavensko podrijetlo. Riječi � � � , � � � , � � � � � manje su prototipne od � � � , � � , � � � � � zbog dativne zamjene piskavcima, ali su po čestoti i značenju prototipnije. Neki fonemi prototipni su jer su češći i jer se njima tvore mnoge, česte, stare/naslijeđene riječi: � e � � � .


25

Rubne riječi mogu kojemu glasu dati rubnu fonemsku vrijednost: tako je sa hrv. //. Pojavljuje se u turcizmimi i anglizmima te na morfemskim granicama, pa mu je status sporan, premda upotpunjuje skupinu prednepčanika � � � �� . Silić Brozovićevo dokazivanje opstojnosti // opisuje kao jedinstven slučaj dokaza pomoću stranih leksema.57 Rubni se glasovi pojavljuju u stranim riječima, imenima, nazivima naroda i sl. (

� e � � � � � � � e , � e � � � � � � e � ,� � e � � � , � � � � ), stručnim nazivima (� � � � ) i pozajmljenicama, posuđenicama, tuđicama (� � � � � , � � � � , � � � , � � � � � ). Slogovna neprototipnost također može biti važna. Primjerice � � je tipičniji pristup slogu od � � , pa je � � � � � , � � � običnije od � � � � � � .58 Kod parnjaka upravo je obratno, pa je � ( � � e ) tipičnije od � (toga i nema). Naglasak – silazni naglasak na nepočetnom slogu neprototipan je (� � � e , � e � e � � � � � � , � � � � � � � � , � � e � � � � � ). Ostala načela Brozović (1991) veli da je dobro da leksemi u paru budu iste vrste riječi i takvih značenja da se u kontekstu mogu zamjenjivati. Prototipniji su fonemi češći od rubnih. Prototipniji su oni koji se jasno razlikuju od onih bliskih izgovornih mjesta (kakvi su u hrvatskome npr. � ). Rubniji su oni koji se u izgovoru slabo razlikuju ili percipiraju, npr. razlika između � i � , pogotovo kad su međuotvornički. Isti slučaj sa samoglasničkim � . Rubnost fonema pokazuje se i u tome što ih izvorni govornici često zamjenjuju – � , � � . Međudjelovanje različitih načela Sve se razine isprepliću. Rubni fonemi doživljavaju se kao rubni bilo stoga što se sami njihovi ostvaraji doživljavaju kao rubni bilo stoga što se javljaju u rubnim leksemima. Još malo primjera: Diftong � javlja se u stranim riječima (� � � ), pa je rubniji od � e . Glas Z u hrvatskome nema minimalnog para. Pojavljuje se na spoju naglasnice i nenaglasnice, u stranim riječima, dijalektalno, u starih pisaca (v. ARj). Ne javlja se ondje gdje bi se mogao javiti: � � � � � � � � � .59 Po tome ne bi bio ni rubni fonem. No lako je izgovorljiv, lako se zapisuje, moguć je u neriječima (npr. � � � � � ), pa ga i Brozović stavlja u rubne. DVOGLASNICI – JEDAN ILI DVA GLASA � � � � � � � � � ili � � � � � � jednosložni je slijed dviju otvorničkih kakvoća. Oko definicije se manje-više slažu svi, ali nitko baš ne definira razliku dvoglasa i slijeda dvaju fonema. Stvari se razrješavaju na razini pojedinih jezika. Noske (1982) dokazuje dvoglasnike u francuskome dvama-trima razlozima: 1. Slogovna struktura francuskoga isključuje sljedove zapornik+protočnik+kliznik, a čini se da se oni ipak pojavljuju u riječima � � � � � ‘tri’, � � � � e ‘pastrva’, � � � e ‘kiša’, � � � � ‘buka’, � � � � ‘njuška, surla, rilo’ 2. Sljedovi kliznik+otvornik mogu biti slobodne inačice jednostavnim otvornicima (� � � [ilia], [ilja], � � e � [lue], [lwe] ‘iznajmiti’, � � e � [nie], [nje] ‘nijekati’, � � � e � � [luεst], [lwεst] ‘zapad’), ali visoki otvornici kojima prethode dvoslogovni skupovi zatvornik+protočnik ne dopuštaju inačni izgovor s kliznikom ( � � e � [griεf], *[grjεf] ‘pritužba’) Navedene riječi ne mogu imati inačice s kliznikom i jednostavnim otvornikom: *[trua], *[tryuit], *[plyi], *[brui], *[gruε]. 3. Postoje alternacije jednoglasnika i dvoglasnika kao u � e � � � ~ � � � � , � � � � � � ~ � � � � e , � e � � � ~ � � e � . Ladefoged (1993) dvoglasnikom smatra englesko � u � e , premda se taj dvoglas od ostalih razlikuje jer mu je istaknutiji dio završni. Time smanjuje broj pravila o engleskim zatvorničkim skupinama.

57 � � � e � � � � . Prisjetimo se, Ž. Muljačić (1972: § 46) piše da je sličan slučaj sa /ž/ (prema IPA-i: /� /) u

engleskome – ima ga samo u galicizmima, i to na početku riječi, npr. � � � � � � e ‘zavist’. P. Ladefoged u opisu am. engleskoga u � � � � � �

za /� / ima primjer � � � e ['a� ə / -� j(ʊ)ə] ‘azuran’ (što je zapravo rezultat palatalizacije). 58

� � � e � � � � . Stoga ne čudi dijakronijska metateza � � � → � � � -. 59

� � � e � � � � . Sretniji bi primjer bio � � � � � � � � � .


26

Sve u svemu, odredba diftonga temelji se kako na slušnoj kategorizaciji tako i na ulozi koju dotični glas ima u pojedinome sustavu, pojedinome jeziku. HRVATSKI DVOGLASNIK U hrvatskome standardu postoji jedan dvoglasnik: � e . Sporadično i rubno (pri jednosložnome izgovoru) pojavljuju se još: � (� � � ), � e (� � � � � e � � � c � ), � � (� � � , � � � � � ). Izgovor dvoglasnika U opis hrvatskoga dvoglasnika redovito se uključuje i njegov izgovor. Neki govornici, naročito u biranome govoru, riječi s dugim dvoglasnikom izgovaraju bez promjene prethodnih � � . Valja ipak reći da je izgovorna razlika između [ĺe] [ńe] te [lje] [nje] zapravo vrlo mala, usp. � � � e ~ � � � e � c � � � . Riječi se pamte i prema pisanom obliku, pa je tu i pravopis važan.60 Često se misli da kratki dvoglasnik jotira � � . To međutim nije lako dokazati upravo zbog male razlike izgovora: [snjegovi], [sńegovi], [ljepota], [ĺepota].61 Škarić (1991) veli da je dvosložni izgovor fakultativan, a da je neobilježen izgovor slijeda /je/. U novijim radovima pokazuje da govornici ne razlikuju dvoglasnik � e od slijeda � � e . Uloga i ponašanje dvoglasnika Dvoglasnik dakle ne jotira � � . Kad se govori o dvoglasniku, opis je jednostavniji jer ne treba posebnih pravila za � � � � e � ~ � � � e � � � , � � � � e ~ � � � e � � � . Višeglasni opis pruža dodatni argument (Z. Babić 1989) – slogovna struktura. Pokazuje se naime da se dvoglasnik, a ne slijed fonema, pojavljuje ondje gdje se sljedovi � + otvornik ne pojavljuju. Svijest o jednome ili dvama glasovima Pokazuje se dakle da je opis s dvoglasnikom teorijski bolji. Je li psihološki opravdan? Teško je odgovoriti na to jesu li govornici svjesni fonema � e . (Kao što nisu baš svjesni ni obezvučivanja na kraju riječi, razlike između � i � u � � � � � � i � � � � � …) Na to utječe i pismenost. Pitanje je kakva bi svijest bila da se dvoglasnik drugačije bilježi. Primjer jezika s dugim i kratkim dvoglasnikom – islandski (Lass 1984).62 Trebalo bi pitati nepismene kako doživljavaju razliku � � � � e � ~ � � e � . Kao razliku u jednome odsječku ili kao fonem više/fonem manje. Ali to baš nije lako, a i pitanje je što bi rezultati dokazali jer je fonološka raščlamba u svakom jeziku vještina koju treba naučiti.

60 � � � e � � � � . Prisjetimo se, pitanje je kako bi se � � e � izgovaralo kad bismo pisali primjerice � �� e � ili � � e � .

61 � � � e � � � � . Nije baš tako, nejotirani izgovor dosta se lako prepoznaje. Tako npr. govore Ivo Banac i Mate Granić.

62 � � � e � � � � . V. ovdje predavanje 04a. Dobro bi još bilo jasno odgovoriti na pitanje ima li jezika u kojima

dvoglasnik alternira s dva glasa, kao Ivšićevo slavonsko N � i� e ~ G � je� e � � . Lass (1984: 138) daje engl. primjere za alternaciju diftonga i monoftonga, npr. � e � i� e [aɪ] ‘božanski’ ~ � e � i� � � [ɪ] ‘božanstvo’, � � � � ou� � [aʊ] ‘dubok; mudar’~ � � � � u� � � � [ʌ] ‘mudrost’, � � a� e [eɪ] ‘human’ ~ � � a� � � [æ] ‘humanost, ljudskost’.


27

Z. JELASKA (2005)63 U pojedinim slučajevima nije u jezicima lako odrediti jesu li dva opažena glasa dva fonema ili jedan – je li riječ o dvama monoftonzima ili o diftongu. Ponajprije treba dobro znati pojedini jezik. Tako je i u engleskome, u kojemu P. Ladefoged (1993) tvrdi da postoji obratni diftong � (kao u c e ). Drugi se s njime ne slažu. U francuskome R. Noske (1982) tvrdi da postoje jednofonemski sljedovi kliznika i otvornika u riječima poput � � � � � , � � � � e , � � � e . U hrvatskome je isto s dvoglasnikom � e . Važno: Oko prototipnih se fonema u načelu ne spori nitko. No rubnije foneme i jezikoslovci i izvorni govornici znaju različito kategorizirati.64 � � � � � � � � � � � � � e � � = Svjesni stav o glasovnome sastavu riječi kao najmanje jedinice. Svakako je problem taj što su gramatičari koji su ga uveli govorili samo o dugome dvoglasniku. Tako smo dobili da � � � e � e ima četiri odsječka i dvije more u korijenskome slogu, a da genitiv � � e � � e � � � ima pet odsječaka i jednomornu jezgru korijenskoga sloga.65 Tako se ne vlada nijedna druga prozodijska pojava u hrvatskome, tj. nijedno drugo kraćenje. Zapravo nije riječ ni o čemu nego o tome da diftong valja smatrati jednom jedinicom, bio dug ili kratak – to je jedan te isti glas fonološki, morfološki i leksički. Tako je i u islandskome – ima i dug i kratak diftong. Takav stav dulje zagovara Z. Babić (1989; 1991). Tako bi se riješio golem dio poteškoća. Teško je reći kako to treba pravopisno riješiti: � � � � � e � � � � � � � � � � e � / � � � � � e � � � � � � � � � � e � / � � � � � e �� e � . Mnogim govornicima bilo je čudno zapisati � � � � e � e � � , � � � e � � � � � , premda su upravo tako govorili. To samo hoće reći da pravopis/slovopis ima važnu ulogu pri izgradnji svijesti.66

63 Rad izlagan na skupu u čast J. Siliću. Ponavljaju se – sažeto – teze koje Z. Jelaska zastupa godinama.

64 � � � e � � � � . Takav stav u strukturalizmu je nemoguć. Ondje je � � � � e � � – � � � � � � e . Novije jezikoslovlje govori o

prototipnim i rubnim ostvarajima, pa se onda lakše nosi i s dvojbama.

65 � � � e � � � � . Nije baš jasno kako se došlo do onih četiriju ili pet odsječaka i dviju mora u korijenskome slogu.

Riječ je o N � � e� � � e � � (√� � e� � – 3 odječka, 1 mora), G � � e � � e � � � (√� � e � – 4 odsječka, 1 mora). Bit će da Jelaska segmentira ovako: N � � e� � e � � (4 odječka, 2 more u prvome korijenskom slogu), G � � e� � e � � � (5 odječaka, 1 mora u prvome korijenskom slogu). Kako god, nije posve jasno što razumije pod »korijenski slog«.

66 � � � e � � � � . To je točno, samo dokle ide � � � � � � � � e govornicima? Ima li norma što kazati?


28

I. ŠKARIĆ (2009)67 Opis jata nijansiran je prema trima tipovima hrvatskoga standarda kojima se Škarić bavio zadnjih godina, kako ih je on zvao – � � � � � � � � , � � � � � � � � � � � � i � � � � � � e � � (Škarić 2009: 73, § 164, Tablica 2):68

Klasični Prihvatljivi Prihvaćeni

stari kratki jat je � � � � � � , � � � c � je � � � � � � , � � � c � je � � � � � � , � � � c � produljeni kratki jat je � � � � � , � � � � � � je � � � � � , � � � � � � je � � � � � , � � � � � � Redovito

stari dugi jat ije c � � � e � , � � � � � e � � � � e � � jē / iē c � � � � , � � � � e , c � � �� , � � �� e � � � � � � , � � � �� jē c � � � � , � � � � e � � � e � � i i � � � � � , � � � i � � � � � , � � � i � � � � � , � � � e e � � � � � , � � � � e � � � � � , � � � � e � � � � � , � � � � Iznimno

ije ije � � � � e , � � � � e ije � � � � e , � � � � e ije � � � � e , � � � � e Kratki jat iza pokrivenoga r69 e, je � � � � e � � , � � � � � � � c � e, je � � � � e � � , � � � � � � � c � e � � � � e � � , � � � � � � c � Kratki jat iza l n ĺ ń + e � � � � � , � � � � � � ĺ ń + e � � � � � , � � � � � � ĺ ń + e � � � � � , � � � � � � Dugi jat iza l n ĺ ń + ije � � � e � , � � � � e ĺ ń + iē / jē � � �� , � � � �� , � � � � , � � � � ĺ ń + ē / l n + jē � � � , � � � , � � � � , � � � �

67 Za drugo izdanje prvoga dijela Akademijine gramatike (Stj. Babić e � � � � 11991; 22007) Škarić je znatno preradio svoju � � � e � � � , a potom 2009. objavio kao zasebnu knjigu � � � � � � � � � � � � � � . 68

� � � e � � � � . Valja obratiti pozornost na razliku u postojanju diftonga, u naglašavanju, u asimilacijama. 69

� � � e � � � � . N. B. Ti primjeri razdvojeni su od »iznimnih«, � � � � � � � � , tipa � � e � � , � � e � . Jedino nije jasno po čemu je to � � � � e � � c � činjenica »klasičnoga« hrvatskoga.


29

NABACANI KOMENTARI

Uz razliku jatovskoga i nejatovskoga j (D. Brozović, I. Škarić). 1. Ni svako sufiksalno /j/

ne ponaša se isto (što je rezultat dijakronije, ali za suvremeni opis sporedno), usp. primjerice: � � � ~ � � � � nasuprot � � � ~ � � � � � , � � e nasuprot � � � � e , čak i s mogućim izostankom jotacije korijenskoga � : � � e � e � � � � e , � � � � e /� � � e , � � � � � � � e /� � � � � � e . K tomu � � uopće se ne jotiraju ispred kolektivnoga � � � e , posvojnoga � � � � , instrumentalnoga � � �(premda inače sasvim redovno jotaciji podliježu): � � � � � e , � e � � e , � � � � � , � � � � , � � � � � � , � � � � � � . K tomu ponekad isto /j/ jotira ili pak ispada, primjerice u trpnome pridjevu IV. vrste: � � � � � � � ~ � � � � � e � , � � � � � � ~ � � � � e � , ali iza ispada, kao u � � � � � � � ~ � � � � e � , � � e � � � � � � � ~ � � e � � � � e � , ali s druge strane imamo bez ispadanja � � � e , � � � � e , � � � � � � e � e i sl. U instrumentalu i-vrste imamo: � � e � ~ � � e � � � , � � � ~ � � � � , � � ~ � � � � � , � � e � ~ � � e � � , � � � � � ~ � � � � � � , � � � � � ~ � � � � � � � , � � �

~ � � � � � , � � � � ~ � � � � � � , dakle sve varijante – i asimilaciju, i fuziju, i epentezu, i ispadanje, i neispadanje. Jesu li to onda različiti

�-ovi?

2. Na granici P+R ne jotira ni /j/ koje nije od jata: � � � e � � � � � , � � � � � � � e . Ali u posuđenicama jotira, bez obzira na naš normativnoortoepski trud: � � � e � c � � � , � � � � � � � c � � � . 3. Transkripcija � � � � e � � , � � � � e � � bez jotacije jako je sumnjiva (izgovor [voljeti] umjesto [voĺeti] većina osvještenijih govornika prepoznaje u najmanju ruku kao otklon), tim prije što većina

govornika jotira � � i u � � � � e � � , � � � � e � premda se već 120 godina takve riječi pišu sa � � e . Kako objasniti pojavu oblikâ poput � � � e � � � e � � ili � � � � � � � e � � � � ako sufiksalni jat ne jotira? Općenito, ne možemo znati je li karakter jata baš posve aglutinacijski jer imamo ga samo u

tematskim morfovima glagola (npr. u III. vrsti, vid-ě-ti, ili u imperfektu I. vrste, plet-ě-ah-ø).

4. Kako objasniti treću jotaciju u kojoj dolazi � � � e � , � � � e � � , � e � � � � � , � e � � � , � e � � c � � � e � � c �‘zjenica’. Ako ničega drugoga, a ono � � � e � � dijalektalno u Hrvatâ svakako ima (Brozović veli da ima i � e � � � � � , rijetko, ali ima). Drugi je pak problem što se time dokazuje, odnosno kakve veze � e � � � � e i � � � e � imaju sa standardnim hrvatskim. 5. Kako objasniti izgovornu jotaciju u posuđenicama, u kojima propisujemo trofonemsko � � e : � � � e � � � e → [someĺe], � � � � � � e � → [garsońera],

� � � � � � � e � → [bombońera]. Drugim

riječima, čak i kad pišemo � � e , tretiramo taj slijed kao � e (doduše, neće biti � � � � e , ali će biti � � � � e ← � � � � e � , � � � � � ← � � � � � � , � � � � � � � e ← c � � � � � � e e , v. predavanje 03).

6. Brozović dobro veli da u � � e � � imamo provedenu jotaciju (Škarić veli da tu opreka može biti � ~ � �

). Dapače rabi to i kao argument za to da to nije isto kao dugi diftong, jer u Gmn. � � � � � diftong se produžilo, ali jotacija je ostala (što se u prezentu � � � e � � ne događa). Jelaska veli da je teško odrediti jotiramo li mi u � � e � � ili ne. Govornici M. Granić i I. Banac pokazuju da i


30

nije, njihovo nejotiranje izrazito je primjetno kao otklon od većinskog izgovora. Dodajmo da

je pitanje jotiramo li mi u pz. � � � e � � ili ne. Sasvim sigurno ima govornika koji jotiraju. 7. Pitanje je što to znači za jezičnu svijest o jatu, ali pojedine hrvatske govornike uvijek

iznenadi kad u srpskome čuju � � � e � � , � � � � e � � . Uvijek nekako očekuju � � e � � , � � � e � � . Uz češki (D. Brozović). Prema IPA-i češki nema vokal /je/, ima samo /ε/ – isto je /ε/ u

� e � � , c e � � , � e � � , � e � � , � � � � [cεlo], � � � , � e � ‘šuma’, c � � e � � ‘kruh’, � e � [lεt] ‘let’, � � � [lεːt] ‘Gmn. lj tā’. Ali to /ε/ očito ipak do neke mjere palatalizira (mi bismo rekli, jotira) prethodni konsonant: � � � � � � [ εjakiː], � � � � � � � � ['sɪl εjʃiː], ali: � e � e � � ['sεvεraːk]. Uz morfoneme (J. Silić). Ako govorimo o morfonemima, onda znači da u � � � � � � imamo morfonem //n//, s morfonima [n] (� � � � � � ) i [m] (� � � � � ). Znači li to da o morfonemu treba govoriti svaki put kad je alomorf kojega fonema takav da se fizički izjednačio s tipičnim

ostvarajem kojega drugog fonema (što je u hrvatskome jako često)? Koja je zapravo razlika

između tvrdnje da je jat morfonem (Silić, Pranjković) i da je jat fonem (Jelaska)?

Koliko hrvatski onda ima morfonema? – J. Silić najčešće govori o njih pet (� � � � � � � ), pa

su neki pomislili da hrvatski ima e � morfonema. Naravno da to nije tako. Problem je samo u tome što J. Silić još nije prebrojio � � e hrvatske morfoneme. (Zadnja je obavijest da upravo broji.) Logično bi bilo da su svi fonemi ujedno i morfonemi, samo što se pet morfonema

sastoji od dvaju fonema. A onda, opet, što nas sprečava u tome da u � � � � � � vidimo � � � e � e (slivene foneme, afrikate, kao što su npr. c � � sliveni � � � � � � )? Konačno i ključno, Silić (i Pranjković) nigdje nisu objasnili što zapravo misle pod terminom � � � � � e � .

Termin � � � � � e � , inače, ima dugu tradiciju. Njime su se osim praških uvelike služili i

američki strukturalisti (Z. Harris, Ch. Hockett), no kako oni u nas nisu bogzna kako čitani,

teško da se možemo služiti njihovim odredbama. Nešto o � � � � � � e � � � � i � � � � � e � � � � v. ovdje o predavanju 06, a za kraj donosimo natuknice iz Traskova pojmovnika (1996: s. v.):

Morfofonem (morfonem). Prema nekim analizama apstraktna fonološka jedinica koja se u

različitim uvjetima ostvaruje kao dva ili više različitih � � � e � � , često osobito u � e � � � � � � � c � � � � � . Npr. njem. � � � ‘savez’ [-t] ima genitiv � � � e � [-d]. Ako se ti segmenti [t] i [d] pripišu različitim fonemima – dakle /t/ i /d/ (koji su inače u njemačkome kontrastivni) –

onda se završni segment u � � � može smatrati morfonemom i bilježi se kao /T/ ili kao //t//. Morfonemima su se osobito bavili Praška škola i američki strukturalizam. Termin skovao H.

Ułaszyn (1927), a proširili su ga 1930-ih Rus N. Trubeckoj i Amerikanac L. Bloomfield.

Morfofonemska alternacija. Alternacija fonema u određenome položaju u određenome

morfemu u različitim kontekstima. Npr. tur. /p/ ~ /b/ u � � � � � ‘knjiga’ ~ dativ � � � � � � , ili engl.

/s/ ~ /z/ ~ /ız/ u mn. c � � � ~ � � � ~ � � � e � , ili engl. /k/ ~ /s/ u e � e c � � c ~ e � e c � � c � � � .


1

SLOG1

Bavili smo se dosad artikulacijama jezika, prvom (morfemskom), drugom (fonemskom), trećom

(fonemâ na razlikovna obilježja). Njima smo došli do morfema i fonema. I dalje se bavimo

artikulacijama, ali sad artikulacijama govora, točnije prvom artikulacijom govora, artikulacijom

izgovornih cjelina na slogove; drugom i trećom artikulacijom govora zapravo smo se već također

bavili – to su artikulacije govora na glasove (fonove) i njihova artikulacijska obilježja. Premda ga

izvorni govornici relativno lako prepoznaju i izdvajaju, premda mnogi pismovni sustavi već

tisućama godina počivaju na njemu, premda govorne pogreške i igre riječima (metateza) pokazuju

da je on i mentalno »realan«, slog zapravo nije jednostavno opisati. Danas se slog opisuje fonetski,

fonološki, psihološki, psiholingvistički, neurolingvistički, pa u obzir valja uzeti sve definicije.

Slog je (engl. syllable, σ) osnovna izgovorna i slušna struktura u koju se glasovi međusobno

povezuju; zasniva se na opreci istaknutih i neistaknutih glasova, a istaknutost ovisi o zvonkosti

(engl. sonority) (Jelaska 2004: 99; važno je uočiti da je riječ o jedinici i izgovornoj i slušnoj, što

definicije počesto zanemare); najmanji izgovorljiv odsječak govora (Škarić 1991: 328); najmanja i

temeljna jedinica izgovora (Barić et al. 1995: 55); fonološka jedinica sastavljena od kratka niza

odsječaka koja ima jedan vrh zvonkosti (engl. single peak of sonority), jedinica neurološkoga

programiranja koju slušalac rekonstruira na temelju različitih naznaka (Trask 1996: s. v.). Slog je

dakle najmanji izgovorljiv odsječak govora. Hoće reći, glas sam po sebi nije izgovorljiv (osim

vokala, koji su i sami slogovi). Izvođenje nevokala bez vokalske pratnje, dakle izvan sloga, nije

izgovaranje i ne pripada govoru (odnosno b izgovaramo kao [bə], a to je slog). Jedinica manja od

sloga – naime tipično manja – jest mora (engl. mora), fonološka jedinica veća od odsječka (fona,

glasa, odnosno fonema), ali manja od sloga (Trask 1996: s. v.); jedinica dužine pridružena

slogovima, metrička jedinica trajanja (Jelaska 2004: 197); najmanja jedinica vremena koja se može

mjeriti, a potrebna je da bi se izgovorio jedan kratki slog (Simeon 1969: s. v.). Načelno, kratki se

slog (laki, slabi, engl. light, weak) sastoji od jedne more, a dugi (teški, jaki, engl. heavy, strong) od

dviju mora. Mora je u nekim jezicima važan ritmički element, dapače naglašljiva jedinica (Jelaska

2004), primjerice u japanskome i starogrčkome, no moguće je da u drugima nema neku važnost

(Trask 1996: s. v.). Jedinica pak veća od sloga u koju se slogovi okupljaju jest stopa (v. dalje).

U fonetskom opisu sloga (tako npr. u Škarić 1991: §§ 836–867) važni su pojmovi okidanje sloga,

prekidanje sloga, zvonkost te stepeničasti oblik sloga. Slog ima vrh i (stepeničaste) padine. Slog može

1 Osnovna literatura: Jelaska (1988–1989; 2004), Škarić (1991: 327–337; 2009), Trask (1996), Turk (1992).


2

biti neraščlanjen (neartikuliran) i raščlanjen (artikuliran). Neraščlanjen je ako mu glasovni odsječci

svojim svojstvima potpuno slijede slogovni luk. (Iz)govor takvih slogova slabo je razgovijetan (opušten

govor odraslih ili rani dječji govor, do 18 mjeseci starosti). Raščlanjen slog ima izlomljen, stepeničast

luk. Stepenica je u hrvatskome 6 mogućih. Vrh slogovnoga luka u sredini zauzima vokalska

(samoglasnička) stepenica, a ispred i iza nje nalaze se: poluvokali (i hrv. j), zvonki konsonanti, nosni

konsonanti (i hrv. v), zvučni konsonanti, bezvučni konsonanti (bezvučni su najmanje zvonki, v. dalje

ljestvicu). Škarićev opis raščlanjenoga sloga s ljestvicom zvonkosti ovakav je (upravo stepeničast):

6. samoglasnici

5. polusamoglasnici polusamoglasnici

4. zvonki zvonki

3. nosni nosni

2. zvučni zvučni

1. bezvučni bezvučni

Odjednom se u hrvatskome slogu mogu ostvariti najviše 4 stepenice, npr. u slogu [smra] (to vrijedi za

uzlaznu strminu! I. M.).2 Svih 6 stepenica u nas se ne može ostvariti ni teorijski jer se prve dvije

nužno asimiliraju po zvučnosti. Na jednoj stepenici može biti više glasova, npr. na 1. do tri.

Ključan je pojam u opisu sloga zvonkost ili sonornost (engl. sonority) (tako npr. u Jelaska 2004).

Riječ je o relativnome svojstvu; ono se (navodno, I. M.) dade mjeriti, a opažljivo je (opet navodno,

I. M.) i slušno.3 Bez obzira na razlikama među teorijama i neuhvatljivost pojma zvonkosti fonološki

je prihvaćeno načelo poretka prema zvonkosti (engl. sonority sequencing principle), koje kaže da se

glasovi u slogu nižu prema svojoj zvonkosti – vrh sloga (engl. peak), najistaknutiji je, najzvonkiji

glas, a okružen je sve manje i manje zvonkima prema padinama sloga. Opće načelo zvonkosti glasi:

Od početka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, od vrha sloga do kraja odstupa zvonkost pada.

U riječima smrtni, stvrdjeti imamo čak 5, odnosno 6 zatvornika, ali prema načelu zvonkosti to nije i 5, 6

neslogotvornih jer je r tu slogotvorno. Najveći broj neslogotvornih glasova u pristupu hrvatskoga sloga

jest 4, i to tako da je četvrti neslogotvorni dio dvoglasa ie – npr. strijela, spriječiti, zgriješiti, ždrijelo.

Napomena o jatu. Mnogo je puta dosad spomenuto, ali nije zgorega ponoviti: U hrvatskoj latinici dugi jat

načelno bilježimo sa ije, no to je izgovorno [iē] ili [jē], dakle jedan slog, a ne [i.je] (iznimka je riječ dvije

2 Usp. i početne slogove npr. u ždrijelo [ždrje.lo], k stricu [kstri.cu].

3 Trask (1996: s. v.) veli da je zvonkost »an elusive notion«, neuhvatljiv pojam.


3

[dvi.je]). Dakle brijeg je jednosložna (!) riječ (tako i bijes, lijek, grijeh, krijes, snijeg, ždrijeb i sl.), nije

dvosložna, kako to grafija sugerira (*bri.jeg), a pristup u tom jednom slogu ima dva ili tri člana – br ili brj,

već ovisno o tome tretiramo li jat kao diftong ili ne. U prikazu hrv. sloga to uvijek valja imati na umu.

Da bi se opće načelo zvonkosti primijenilo na pojedini jezik, valja za svaki jezik načiniti ljestvice

(hijerarhije) zvonkosti. Za hrvatski ih je načinjeno već nekoliko, s različitim brojem stupnjeva.4 Jelaska

(2004: 146–8) daje ovakvu hrvatsku ljestvicu zvonkosti s podljestvicama (desno su komentari):5

1 šumnici

1.1 bezvučni zapornici p t k • nije dakle čudno da p t k ni u jednom jeziku nisu slogotvorni

1.2 zvučni zapornici b d g • usp. moguće slogotvorno b u cokneyu (v. predavanje 06)

1.3 bezvučni slivenici c č ć

1.4 zvučni slivenici � �

1.5 bezvučni tjesnačnici s š f h • rubno i oni mogu biti slogotvorni (npr. pst!, ššš!)

1.6 zvučni tjesnačnici z ž • odavde naviše sasvim su rubno slogotvorni (usp. npr. zzz!)

2 usneni zvonačnici v m • m imamo rubno, u onomatopejama tipa hm, pa onda i glagolu

hmkati, a v bi se možda moglo pojaviti kao slogotvorno

3 svijetli (akutni) nosnici n ń • samo je njutn standardna riječ sa slogotvornim n, ostale nisu

(npr. bratn, kragn, rehnšiber, jakn…)

4 bočnici l ĺ • l često slogotvoran (npr. nobl, bicikl, džentlmen, monokl, debakl,

spektakl, titl, hakl, kripl, Vltava),6 ĺ samo u imenima kao Kremlj

5 treptajnik r • sasvim normalno slogotvoran u hrvatskome

6 prijelaznik j • nikad slogotvoran iako ima visoku zvonkost (to mi mogao biti

usputan dokaz da je j zapravo neslogotvorno i)

7 otvornici

7.2 visoki i u • većinom slogotvorni, ali ne uvijek (usp. dvanaest, faul)

7.2–4 dvoglasnik ie� • slogotvoran (oznake 7.2, 7.4, 7.4 stavljene su zbog različita

izgovora u različitim govornim stilovima)

7.4 srednji e o • redovito slogotvorni

7.7 niski a • uvijek slogotvoran (nikad neslogotvoran), dakle najprototipniji

hrvatski vokal, a tako je i univerzalno

4 V. Jelaska (2004), Muljačić (1972: 161): 14 stupnjeva (Z. Babić, 1989), 9 stupnjeva (Z. Junković, 1973), 8 stupnjeva (I. Škarić, 1991), 7 stupnjeva (Z. Babić, 1989), 6 stupnjeva (I. Škarić, 1991), 5 stupnjeva (R. Noske, 1982).

5 Ako se bolje pogleda, ljestvica je vrlo slična IPA-inoj tablici odozgo prema dolje: okluzivi – afrikate – frikativi – nazali – vibrant – aproksimanti – vokali. Zvonkost je dakle to veća što je veća otvorenost glasa, njegove artikulacije.

6 U povijesti hrvatskoga bio je slogotvoran i u naslijeđenu leksiku, poslije se vokalizirao (*v�k → vuk, *s

�za → suza,

*p�n → pun, *p

�k → puk, *

�žujk → ožujak) ili postao neslogotvoran (*

�ž → laž).


4

Prikaz sloga. Obrazac je (engl. template) apstraktno stablo u koje bi se trebali moći uklopiti slogovi

pojedinoga jezika da bi bili prepoznati kao prihvatljivi izvornim govornicima. Slog se (σ; engl.

syllable, σ) sastoji od pristupa (P; engl. onset, O) i sroka ili rime (R; engl. rhyme, R); rima se sastoji

od jezgre (J; engl. nucleus, peak, N) i odstupa ili kode (O; engl. coda, lat. cauda ili coda ‘rep’, C):

σ (slog)

R(ima)

P(ristup) J(ezgra) O(dstup)

Svi se slogovni dijelovi mogu dalje granati, imati više od jednoga člana. Obavezan dio sloga samo

je jezgra, ostali nisu nužni, kadšto ih i nema. Tako već i hrvatsko a, npr. veznik a, čini slog.

Glasovni sastav sloga određen je ukupnim fonološkim sustavom pojedinoga jezika. Neka su

slogovna svojstva opća, univerzalna, druga su u različitim jezicima različita. Neki jezici imaju npr.

samo otvorene slogove (npr. japanski, havajski),7 drugi brojne zatvorene slogove (npr. engleski,

vijetnamski),8 neki pak jezici imaju isključivo jednočlane pristupe (npr. talijanski).9 U hrvatskome je

samo 15% zatvorenih slogova; točnija računica o rasporedu glasova veli da se u nas na početku

slogova nalazi 87,5% konsonanata, a na završetku njih tek 12,5%. Prema njihovu ustroju, pričem nam

je V = vokal, a C = ne-vokal, statistika zastupljenosti hrvatskih slogova ovakva je (Škarić 1991: 329):

V 9,6% VC 1,7% CV 60,0% CVC 9,3% VCC 0,0% CCV 15,3%

CVCC 0,1% CCVC 3,0%

CCVCC 0,6% CCCV 0,7%

CCCVC 0,3% CCCVCC 0,0%

7 U japanskome se od ne-vokala u odstupu – ako zanemarimo detalje – može pojaviti samo nazal n, koji je u slogovni sustav japanskoga preuzet iz kineskoga, dakle golema je većina slogova ondje otvorena (v. Yamasaki-Vukelić 2006: 291). Havajski ima 8 konsonanata i 5 (10) vokala (v. predavanja 05, 06), ukupno 162 moguća sloga, svi su otvoreni.

Iz povijesti jezika znamo da je nekad i u povijesti hrvatskoga vrijedio zakon otvorenih slogova. Nekada su riječi poput [san], [dan], [sin], [rječ], [slog] na svojemu kraju morale imati još jedan vokal (»poluglas«, jedan od jerova) i biti zapravo dvosložne.

8 Vijetnamski ima 21 konsonant, 9 kratkih i 9 dugih vokala, ukupno 23 638 slogova (Jelaska 2004: 99).

9 Jelaska (2004: 128). Dakle u talijanskome nema sloga poput dva, tri, tvoj, grub, kamoli poput strah, ždral.


5

Prototipni slog. Jelaska (2004: 128) piše da je univerzalno prototipan slog CV (dakle otvoren je), imaju

ga svi jezici svijeta, prvi se pojavljuje u jezičnome razvoju djeteta (usp. tipično ma.ma, ta.ta i sl.). Škarić

pak (1991: 328) piše da je arhetipski slog CVC, što je i zanimljivo i nelogično jer upravo Škarić (v.

tablicu) prebrojava da je slogova CV u hrvatskome čak 60%. Zajedno sa slogovima V, CCV i CCCV

oni čine 85% hrvatskih slogova, dakle 85% hrvatskih slogova otvoreno je (a CVC je zatvoren)!

Središnji dio sloga, jezgru, najčešće čine vokali, otvornici (koji se u slogu onda mogu zvati i

samoglasnicima); a je u svim jezicima slogotvoran glas. No ima i neslogotvornih vokala (npr. hrv. [i] u

dvanaest [dvanaist]), a ima i slogotvornih konsonanata, zatvornika (hrv. crn, bicikl, njutn, engl. bottle,

button). Zatvornici tipično čine rubne dijelove, padine sloga; npr. t nikada ni u jednome jeziku nije

silabem, slogotvoran glas. Središnji dio sloga može imati i dva glasa; tada je jedan vršni (a uvijek, o e

najčešće), ostali su nevršni (obično i u ə), pa je obično riječ o diftonzima. Slogovi s jezgrenim

zatvornicima u jezicima svijeta izuzetni su, pojavljuju se u malu broju riječi i samo u nekim jezicima (v.

predavanje 06). Da su otvornici tipični nosioci sloga, pokazuje i to da oni sami mogu činiti slog, a da

zatvornik sam nikada ne može činiti slog ni u jednome jeziku.10 Na pameti valja imati i to da

jezikoslovlje koje u obzir uzima prototipove uzima u obzir i ono što nije tipično (ali postoji).11 Kao i u

drugih kategorija, npr. fonema, rubni, neprototipni članovi skupova nerijetko izazivaju sporenja jer ih

govornici i stručnjaci različito kategoriziraju (klasičan hrv. primjer jest jat). Obilježja prototipnoga

sloga prema spoznajnome (kognitivnome) fonološkom opisu ova su (Jelaska 2004; desno komentar):

1) Jezgru čini otvornik • tj. jezgra je vokal

2) Rima se ne grana • tj. slog je otvoren

3) Slog ima pristup • tj. slog je C…, a ne V…

4) Pristup se ne grana • tj. slog je C…, a ne CC…

5) Odstup se ne grana • tj. …C, a ne …CC

6) Jezgra se ne grana • tj. jezgra je kratki vokal

7) Ako se jezgra grana, ima jednake članove • tj. češće dugi vokal nego diftong

8) Svako slogovno mjesto zauzima samo jedan član • tj. češće CVC nego složenije kombinacije

Hrvatski slogovni obrazac. Pogledajmo sad kako izgleda hrvatski slogovni obrazac, prvo onaj

kojim se mogu opisati riječi naslijeđena hrvatskog leksika, potom i onaj koji nam omogućuje opis

pozajmljenica (kako već rekosmo u predavanju 05, pozajmiti se mogu i slogovni obrasci).

10 Važno: Ne treba miješati slogotvornost i vokalnost. To se lijepo vidi na hrvatskome slogotvornom r – ono je slogotvorno, ali nije vokal. Zapravo je pitanje jesu li zatvornici ikad slogotvorni ili je to ono šva koje se uz njih pojavljuje.

11 Teorije nesklone razlikovanju tipičnoga i netipičnoga, prototipnoga i rubnoga, uvijek imaju problema s ukalupljivanjem – kalup nikad nije dovoljno savršen da obuhvati sve ono što u realnome jeziku postoji.


6

Hrvatski slogovni obrazac: osnovni ili temeljni. Obrazac za naslijeđene hrvatske riječi, za

hrvatske riječi domaćega podrijetla, dakle za prototipne hrvatske slogove (Jelaska 2004):

σ

R

P J

P2 P1 J1 J2 O

s a n san

b o o l bol

s k u p sk � p (im.) s k u u p sk � p (prid.) s m r t smrt

k r r v krv

g r i e h grijeh

k o o st kost

Jedini skupovi koji mogu biti u odstupu jesu st št zd žd. Mogu se tretirati se kao jedno mjesto, u

fonetskom smislu dakle kao afrikate. To onda olakšava i prikaz tročlanih pristupa jer hrvatski, kao

većina indoeuropskih jezika, u pristupu može imati samo ovakve tročlane i četveročlane skupove:

s š z ž + p t k b d g m v f h + j l ĺ m n ń r v + j (jatovsko)

Dakle raspored je: 1) frikativ s š z ž; + 2) ili okluziv (p t k b d g), ili »ostatak« frikativa (f h), ili

sonant m v (najmanje zvonki sonanti, v. gore ljestvicu); + 3) sonant (j l ĺ m n ń r v); + 4) prvi dio

jata. Takve skupove imamo u stvar, strah, smrad, svrab, sklop, splav, škver, zbroj, zdrav, zglob,

ždral, ždrijeb i sl.12 Najsloženiji slogovi u naslijeđenu hrvatskome leksiku jesu oni tipa strast,

ždrjeb (pisano ždrijeb), kstri.cu (takve pristupe imamo samo na kontaktu jezičnih riječi, unutar

jedne riječi nemamo pristup kstri, kstrj, gždrj i sl.). Kontakt s drugim jezicima namro je hrvatskomu

pozajmljenice drugačijega slogovnog ustroja no što je naslijeđeni. Za takve je riječi – koje su,

naravno, postale hrvatskim riječima – potrebno načiniti dodatni, pomoćni slogovni obrazac.

12 Pritom nije nezanimljivo i to da s z š ž prije okluziva u pristupu narušava opće načelo zvonkosti (različiti ie. jezici s tom će se činjenicom baktati različito, npr. fr. i šp. to neće dopuštati, pa je ondje nemoguće student, Španjolska i sl.).


7

Hrvatski slogovni obrazac: temeljni s pomoćnima. Služi za opis pristupâ s 3 člana (npr. zdrav,

strast) i odstupâ u pozajmljenim riječima s 2 i 3 člana (npr. park, keks, tekst, punkt i sl.) (Jelaska

2004; dijelovi obrasca u zagradama u detaljnijem prikazu popunili bi se drugim dijelom dvočlanih

hrvatskih sljedova poput st št zd žd sk šk i sl. – zanemarit ćemo to radi jednostavnosti):

σ

R

P J O

P2 O1

(P2’) P2 P1 J1 J2 O1 (O1’) O2

st r o g strog

zg l o b zglob

st r a a st strast

sh v a shva.ti.ti13

c v i e t cvijet

c v ie cvje.to.vi

h t ie htje.ti

s n i e g snijeg – bez jotacije dugim jatom

s ń e e g snijeg – s jotiranim n14

s ń e snje.go.vi – s jotiranim n

n ai st tri.naest.ic.a [trinàjstica]15

žd r i e ždrije.lo

k žd r i e k ždrije.lu

p a r k park

k e k s keks

t e k st tekst

p u n kt punkt

13 Jedina hrvatska riječ sa shva- (a i tu je s- iskonski prefiks); u s-hrana umetnuto je sekundarno a, pa imamo sahrana.

14 O problemima s prikazom diftonga ie v. Jelaska (2004: 121–125); valja imati na pameti da u Jelaske ie može biti i dugo i kratko i da se može izgovarati različito – s jotiranjem prethodnoga sonanta ili bez jotiranja. Da bi to objasnila i »ucrtala« u obrazac, Jelaska se mora poslužiti pravilom popunjenja mjesta (engl. Empty Node Convention) – kad se i pridruži pristupu, prazno mjesto popunjava se istim onim vokalom koji je ostao u jezgri (pa od s-n-i-ē-g dobijemo s-ni-e-e-g → s-ń-e-e-g).

15 S naglaskom [trinaèstica], kakav se preporučuje u nekim priručnicima, bez diftonga, bilo bi ovako: tri.na.est.ic.a.


8

U kontaktu sa stranim jezicima u hrvatskome su se pojavili odstupni konsonantski skupovi koji danas

ne podliježu pravilu o umetanju a (v. predavanje 02). Evo primjera nekih takvih (v. i Turk 1992: 75):

okluziv+okluziv pt kt gd recept, koncept, akt, smaradg

okluziv+frikativ ps ks gips, keks, boks, iks, indeks

okluziv+sonant kl kr tl tn bl bicikl, hakl, betl, masakr, njutn, portabl

okluziv+frikativ+okluziv kst tekst

frikativ+okluziv st št sk ft aorist, socijalist, mošt, gušt, disk, saft

sonant+okluziv jk jd lk lt mp mt mb ng nd

nk nt rt rk rd rg vs štrajk, ofsajd, kalk, talk, alt, trening, fond,

cink, šank, argument, student, asistent, samt,

romb, kamp, adverb, koncert,

ekspert, jogurt, apsurd, park, kirurg, nagotovs

sonant+frikativ js jz ls lf mf ms ns nš nž nf

rs rš rž rh rf gnajs, paradajz, impuls, golf, trijumf, mum(p)s,

agens, revanš, oranž, senf,

kurs, marš, morž, autarh, morf

sonant+afrikata nc nč rc princ, punč, herc, kvarc

sonant+sonant jl jn jv lm nr rm rn rv emajl, mejl, kombajn, dizajn, drajv, film,

žanr, nerv, koncern, alarm

sonant+okluziv+okluziv nkt rkt rpt instinkt, punkt, infarkt, ekscerpt

sonant+okluziv+sonant mbl mpl ngl ntl rkl rgl ansambl, templ, singl, serkl, vergl, triangl,

džentl.men

sonant+okluziv+frikativ nks larinks, farinks

sonant+sonant+afrikata jnc ajnc

sonant+frikativ+afrikata ršč boršč

sonant+frikativ+sonant jzl pajzl


9

Kad pogledamo te skupove i skupove u naslijeđenim hrvatskim riječima (most, prst, hrušt, plašt,

grozd, dažd), sasvim neobično izgledaju pridjev gord i imenica zubr, koju nalazimo u HER-u (s.

v.): m zool. ‘najveći europski kopneni sisavac iz porodice goveda’, psl. *z� brъ (rus. zubr, češ. zubr), lit. stumbras. Brozović (1991: 423) ima zubre ‘europski bizon’, u minimalnome paru sa đubre.

Tročlani odstupi koji završavaju sonantom vjerojatno se ipak moraju promatrati kao dvosložni

(an.sam.bl, džen.tl.men, paj.zl i sl.), odnosno vjerojatno će ih veći dio govornika tako slogovati.

Skupovi tr tm zm tradicionalno se razbijaju sekundarnim a: ritam, metar, orkestar, realizam i sl.

Za kraj nešto primjera hrv. slogova, naslijeđenih, pozajmljenih, u imenima (ti znaju biti jako neobični):16

V a, i, u, pə, kə, u.o(.čiti), o(.ca), i(.li)

CV da, ne, ja, mi, ma.ma, no.ga, sr.ce, pr.vi, na.ru.či.ti, ma.te.ma.ti.ka

VC on, od, uz, iz

CVC sin, san, konj, pas, pet, crn, dan, noć, pot.pun, bom.baš

CCV tri, dva, svi, sva.tko, pti(.ca), gle(.da), mno(.go), pče(.la), ste(.ga), hra(.na)

CCVC glup, kralj, smrt, sram, knez, kraj, sluh, stih, snob, psić, ptić, spas, sram, trud

CVCC most, prst, kost, dažd, golf, pult, film, šarm, (di.)zajn, (para.)dajz, romb, (sma.)ragd

CVCCC tekst, (in.)farkt, (la.)rinks, punkt, singl, pajzl, boršč, (eks.)cerpt

CCVCC hrast, grozd, prost, spust, kvart, princ, šnaps, sport, (ve.)stern, (kon.)flikt, (kom.)pleks, (ču.)špajz

CCCV ksto(.lu), snije(.ži.ti), stro(.ga), shva(.ti.ti), (po.)zdra(.vi.ti), krije(.sni.ca), stra(.na)

CCCVC strah, zglob, strog, snijeg, zbroj, splav, zdrav, krijes, Cmrok, Ps(.)kov (grad u Rusiji)

CCCCV strije(.la), ždrije(.be), ždrije(.lo), kstri(.cu)

CCCVCC strast, štrajk

CCCCVC ždrijeb

VCC iks, akt, art, (h)aps, oks, (na) eks, eks(.kurs)

VCCC17 ajnc, Omsk (grad u Rusiji)

CVCCC Kursk (grad u Rusiji)

CCVCCC18 (in.)stinkt, štokrl, Škovrlj, Škomrlj

CCCVCCC19 štrumpf

CCVCCCC20 štamprl

16 U primjerima radi preglednosti bilježimo ovako: V = jezgra sloga, ne nužno vokal; C = konsonant ili sonant, st št zd žd tretiramo kao CC (mogli bismo i kao jedno C); dugi jat (u pismu ije) tretiramo kao j+e, odnosno CV.

17 Izrazito rijedak tip, samo u pozajmljenicama, ako uopće ima neka osim ajnc.

18 Problematično – što.krl? Usp. i prezime Ško.vrlj – r je slogotvorno. U suprotnome imamo dva likvida u odstupu, a to se protivi jednom od fonotaktičkih ograničenja (v. dalje, ograničenje 6).

19 Problematično – kako mi to uopće izgovaramo, [štrumf]? Možemo li mi izgovoriti (štru)mpf, (mu)mps?

20 Jelaska (2004) spominje i takve, ali čini se da će to ipak biti dvosložno: štam.prl, što.krl.


10

SLOGOVANJE21

Slogovanje ili raščlamba (artikulacija) govorne riječi na slogove jedna je od osnovnih govornih

sposobnosti, najvjerojatnije povezana s kognitivnim razvojem (Jelaska 2004). Riječi nekoga jezika

govornici uglavnom rastavljaju isto. Razmimoilaženja ima, ali ona nisu toliko česta, a mogu biti i

posljedica različita izgovora, primjerice u hrvatskih nevokalskih silabema:

umro u.mr.o u.mro (usp. u.mr.la)

istro i.str.o i.stro

bicikl bi.ci.kl bi.cikl

Sličnih razlika u engleskome ima u riječima poput paddling, frightening, reddening, mysticism,

hire, fire, hour, meal, seal, mediate, što samo hoće reći da i u govornikâ drugih jezika ima razlika u

slogovanju. Da bi se one u analizi izbjegle, redovito se razmatraju upravo počeci riječi, jer kod njih

je nedvojbeno da je riječ i o početku sloga. Unutar riječi slogovanje je dvojbenije i govornici će

slogovati različito, usp. npr. hrv. [se.stra] ili [ses.tra], [str.šĺen] ili [strš.ĺen], [brac.tvo] ili [brat.stvo].

Slog je dio govorne (fonetske) riječi, dakle može prelaziti granice jezične riječi:

idem s tobom i.dem sto.bom

iz Bosne i.zbo.sne

kod Ane ko.da.ne

Kadšto se razlikuju dvije vrste slogovanja – govorno i pismovno. U izgovoru se riječi sloguju

drugačije ako je svrha da sugovornik bolje razumije kako da zapiše, pa će zato biti mli.je.ko. To je

pismovno slogovanje, kao i hr.vat.ska. Ako pak tko nije dobro čuo, ponovit ćemo mu mlje.ko, s

dvama slogovima, te hr.va.cka. Fonetiku, naravno, pismovno slogovanje zanima tek usputno.

Pomoću općega načela zvonkosti i ljestvica zvonkosti (v. gore) određuje se vrh sloga, ali ne i

slogovna granica. Za određivanje slogovne granice potrebna su dodatna načela slogovanja (v.

dalje), a za opis mogućih slogova pojedinoga jezika valja navesti i dodatna ograničenja u

slogovanju, odnosno ograničenja u raspodjeli fonema, odnosno fonotaktička ograničenja (v. dalje).22

21 Literatura: Jelaska (2004), Škarić (1991), Barić et al. (1995).

22 Ograničenja se kadšto zovu i pravilima, u generativnoj teoriji filtrima. Važnije od terminologije jest to da ona djeluju istovremeno, odnosno nije važno kojim se redoslijedom primjenjuju.


11

Načela slogovanja. Podjela na slogove ima neke univerzalne težnje, ali uvelike ovisi i o pojedinome

jeziku (npr. govornici hrvatskoga slogovat će Ham.burg, govornici svahilija neće rastavljati mb). No i

unutar jednoga jezika riječi se na slogove mogu rastaviti različito, a da se ne naruše nikakva slogovna

pravila. Evo kako bi izgledala načela za hrvatski (mogu se motriti i hijerarhijski):

1) Opće načelo zvonkosti. Od početka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, a od vrha sloga do

kraja odstupa zvonkost pada (a sve to u skladu s ljestviicom zvonkosti za pojedini jezik):

maj.ka (*ma.jka), maj.čin (*ma.jčin)

Iznimka su pristupi s početnim frikativom s š z ž, manje zvonkim od okluziva koji ga slijedi:

star, strah, spoj, ška.re, štit, štrik, zrak, zglob, zbroj, ždral, zdrav.stvo

2) Načelo najvećeg pristupa (engl. maximal onset principle). Prednost u okupljanju neslogotvornih

glasova ima sljedeći, odnosno dalji slog, onoliko koliko je u jeziku moguće.23 Prisjetimo se, slogovi CV

i CCV čine 3/4 hrvatskih slogova. Kao i u većini jezika pristup je znatno bogatiji od odstupa:24

ma.ma (*mam.a), pa.met (*pam.et), Hr.vat (*Hrv.at), pr.vak (*prv.ak, bez obzira na krv, trn, srp),

Hr.va.ti.ca (*Hrv.at.ic.a), kon.sti.tu.i.ra.ti (*kon.stit.u.ir.at.i)

Postoje još načela najvećeg odstupa (engl. maximal coda), koje je zapravo teorijski konstrukt, jer ga

se ne drži nijedan jezik (*majč.instv.o, *pos.est.rim.stvo), te dvoslogovno načelo (engl.

ambisyllabic), koje kaže da glas može pripadati dvama slogovima (npr. po./s/.e./st/.rim.stvo).

3) Izbjegavaju se slogovi s pristupom koji ne može biti na početku riječi. Tako se pristupi:

i.zvla.či.ti, ku.po.vni, ko.pno, tla.pnja

ne kose s načelom zvonkosti, ali nisu prototipni pristupi (nema ih na početku riječi), pa će običnije biti:

iz.vla.či.ti, ku.pov.ni, kop.no, tlap.nja

23 V. Mihaljević (1991: 51), Jelaska (2004: 174), ili formulaciju u gramatici Barić et al. (1995: 56): »U hrvatskom jeziku prednost u okupljanju neslogotvornih glasova ima dalji slog«. Tu prednost dalji slogovi imaju i univerzalno.

24 Škarić (1991) to formulira otprilike ovako: U nas je opći oblik slogovnoga luka nesimetričan, tako da mu je početak znatno jači od završetka (više nego dvostruko). Zbog toga će stvarna prozodijska slogovna granica, ako se izgovorne osobine suglasnika tomu ne protive, presijecati međusamoglasničku suglasničku masu tako da joj glavnina pripadne početku sljedećega sloga, a manji dio završetku prethodnoga.


12

4) Dva ista glasa ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se:

naj.jači, nuz.zarada, nad.trčati, koso.ok, kontinu.um, zo.o.loški

5) Dva vokala ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se. Iznimka bi bili diftonzi (ako ih ima):

da.o, vidi.o, u.očiti, na.učiti, i.ako, o.aza, moza.ik, bo.a

brie� g, lie� p, dva.nai� st, fau� l, au� t, au� .to

6a) Dva konsonanta ili sonanta – ako je zvonkiji drugi – u međuvokalskome položaju obično se

oba prenose u sljedeći slog:25

o.smi, na.knada, za.vlačiti

6b) Dva konsonanta ili sonanta – ako je zvonkiji prvi ili su jednake zvonkosti – u

međuvokalskome položaju načelno se rastavljaju:26

om.ča, ov.ca, gor.čina, bol.no, voj.ni, ur.lik, gor.ljiv, dovolj.no, or.mar, taj.na, pam.titi, tram.vaj, bor.ba,

bum.bar, sanj.ke, tan.ka, of.sajd, noć.ca, fić.fi.rić, po.god.ba

Pritom, naravno, vrijedi i kriterij (3) – izbjegavaju se skupovi koje ne nalazimo na početku riječi

(zato je moguće pat.ka i pa.tka, um.no i u.mno, ali nije o.fsajd, nego samo of.sajd).

7) Tri konsonanta (uključujući sonante) u međuvokalskome položaju obično se rastavljaju na C.CC:

op.stati, pot.kresati, ot.platiti, voj.ska, po.kuć.stvo, pum.pni

ali: projekt.ni (kt je jedan od čestih odstupnih skupova u posuđenicama, pa se ne rastavlja, slično kao st)27

Iznimka su skupovi u kojih je prvi dio skup frikativa i okluziva st št sp šp sk šk zd žd zb žb zg žg:

ra.zgra.biti, po.spješiti, stvr.djeti, o.skvr.nu.ti, po.pu.stljiv(?)

25 Škarić (1991) piše da je u istraživanih govornikâ omjer V.CCV : VC.CV = 4 : 1.

26 Škarić (1991) piše da je u istraživanih govornikâ omjer u konsonanata jednake zvonkosti V.CCV : VC.CV = 1,3 : 1, odnosno stanovita se prednost – očekivano, odnosno u skladu s temeljnim načelom – daje prijenosu u sljedeći slog.

27 A kad bi se i rastavio, imali bismo slog tni, koji je netipičan (kao i tmi, koji ipak imamo npr. u tmi.na).


13

8) Prototipnost sloga. Kod neprototipnih slogova (među njih spadaju i slogovi u posuđenicama,

toponimima, prezimenima) mogu se javiti razlike u slogovanju. Neprototipni slogovi i inače su

zanimljivi. Tako u hrvatskome imamo obične i prototipne riječi ptica i pšenica, koje međutim imaju

jako neobične pristupe (pt-, pš-), koje nemamo nigdje drugdje (pristup ps- imamo u sklonidbi i

izvedenicama od pas, dakle psa, psovati, psina…, pozajmljenicama kao psiha, ali zapravo isto

rijetko). Ili, imamo gdje (pristup gd-, gdj-), ali nemamo bezvučni parnjak kt- (osim u primjerima

kao k tomu ili posuđenicama tipa ktitor). Sve to može utjecati i utječe na glasovne promjene, pa

odatle metateze poput kto → tko ili redukcije poput tko → ko, ptica → tica, pšenica → šenica.

9) Svijest o morfemskoj granici. Ako je u govornika živa svijest o morfemskoj granici, slogovanje će

se pretežno ravnati prema toj morfemskoj granici, tj. jezični će oblici imati prednost pred govornima.

Zbog toga govornici češće sloguju:

gle.dam.ih, kod.a.ne, iz.a(.)u.stri.je, raz.o.bli.či.ti

nego:

gle.da.mih, ko.da.ne, i.za(.)u.stri.je, ra.zo.bli.či.ti

10) Izgovor. Kad smo u govornome ritmu, dolazi do fonetskih promjena i slogovi se dijele

drugačije. To nije ništa neobično. Pri bržem je izgovoru dopušteno djelomično kršiti ograničenja

sljedova (tu onda djeluje dvoslogovno načelo), ali ne i opće načelo zvonkosti: bap.ski i ba.pski.

11) Pismo. Grafija kadšto jako utječe na svijest o slogu, usp. sudstvo, Hrvatska, mlijeko, riječ

(grafija, odnosno svijest o pisanom obliku riječi, »onemogućuje« govornicima da vide ono što čuju,

a čuju suc.tvo, hr.vac.ka ili hr.va.cka, mĺe.ko, jednosložnu riječ – rječ).

12) Opći izgled slogovnoga luka. Maksimalan broj glasova u pristupu hrvatskome slogu jest 4 (a 4.

može biti samo j od jata, inače 3), u odstupu 3 (i to samo u posuđenicama):

strij.ela, sprije.čiti, zgrije.šiti, ždrije.lo, ždrijeb, ždrije.be

tekst, punkt, in.farkt, in.stinkt, eks.cerpt, fa.rinks, boršč

13) Fonotaktička ograničenja pojedinoga jezika. Dođosmo dakle do fonotaktike…


14

FONOTAKTIKA

Fonotaktika proučava pravila mogućnosti i ograničenja u nizanja fonema unutar riječi, morfema ili

sloga (Trask 1996: s. v.). Ukupnost svih položaja ili okolina u kojima se pojedini fonem kojega

jezika ostvaruje pri udruživanju u veće jedinice zove se distribucijom (raspodjelom) fonema.

Cilj je fonotaktike utvrditi glasovni sastav mogućih riječi u kojem jeziku. Pritom valja razlikovati

ostvarene riječi, neriječi i nemoguće riječi. Neriječ bi prema fonotaktičkim pravilima kojega jezika

mogla bi postojati, ali nije ostvarena. Hrvatske neriječi bile bi npr. tan, kljap, prn, slest, žgvazd.

Važnost neriječi dolazi do izražaja u utvrđivanju fonemskosti kojega glasa, pri utvrđivanju

minimalnih parova.28 Za razliku od hrvatske neriječi nehrvatska riječ kosi se s hrvatskim

fonotaktičkim ograničenjima. Nehrvatske riječi bile bi npr. pfta, lcat, msust, mbat, strength, pklat.

Raspodjela glasova u slogu. Osim općega načela zvonkosti ima i drugih ograničenja za glasovne

sljedove koja su odgovorna za to da se u hrvatskim slogovima ne pojavljuju svi sljedovi koji se

mogu pretpostaviti.29 Ograničenja ponajprije ovise o međusobnim odnosima razlikovnih obilježja

fonemâ, koja mogu biti dopustiva, isključiva i snošljiva (Jelaska 2004): 1) dopustiva ili

kompatibilna omogućuju spojeve fonema koji ih imaju; 2) isključiva ili inkompatibilna ne

dopuštaju, to jest isključuju mogućnost spajanja fonema koji su po njima suprotstavljeni, primjerice

u hrvatskome zvučnost i bezvučnost, ili se kompaktni tjesnačnici i slivenici ne mogu spajati sa

šumnicima suprotne vrijednosti (*šs, *sš, *zž, *žz, *cč, *čc), ili se isključuju sljedovi dvaju tamnih,

gravisnih fonema (*pf, *fp, *pb, *bp, *fb, *bf); 3) snošljiva ili tolerantna omogućuju spojeve u

rubnim, netipičnim morfemima i slogovima, primjerice u posuđenicama snošljiva je vokalnost (npr.

oaza, euforija), snošljiva su dva usnena zvonačnika (npr. tramvaj), snošljive su rijetke ili

jedinstvene skupine kompaktnih fonema suprotnih vrijednosti (npr. kći, kšatrija, lakši, krhko).

Sljedovi u padinama sloga podložni su ograničenjima raspodjele. U hrvatskome – kao i u većini jezika

– pristup je bogatiji i češći od odstupa. Rekosmo već, najveći broj konsonanata u slijedu u hrvatskome

jest 4. Kad ne bi bilo ograničenja, 25 bi se hrvatskih konsonanata moglo nanizati u 390 625 (= 254)

mogućih sljedova. Ostvareno ih je međutim tek 160-ak, i to u pristupu slogu, u odstupu znatno manje,

odnosno – kad se izuzmu strane riječi i onomatopeje – tek četiri, mnogo puta spomenuti st št zd žd.

28 Kadšto u rječničkome fondu jednostavno nema potvrda za sve minimalne parove, pa se u tom slučaju – kao slabijoj, ali postojećoj mogućnosti – možemo uteći neriječima (v. i pokuse s francuskim neriječima u Muljačić 1972).

29 Ograničenja u raspodjeli hrvatskih fonema prikazivali su dosad Z. Junković (g. 1973.), M. Turk (g. 1987., 1992., 1996.), Z. Babić (g. 1989.) – v. Jelaska (2004).


15

Opće načelo zvonkosti, odnosno ljestvica zvonkosti odgovorna je za to da na rubovima sloga nema

skokovitih sljedova, odnosno ne može u pristupu manje zvonki slijediti više zvonki glas, a u

odstupu mu prethoditi (*mš-, *vg-, *nd-, *ns-, *lc-, *ĺđ-, *ńh-, ili u odstupu *-šm, *-gv, *-dn). Opće

načelo zvonkosti ne dopušta ni da se svi sonanti nađu jedan za drugim u pristupu (*nv-, *nm-, *ńv-,

*lm- i sl., i obratno, u odstupu: *-vn, *-mn i sl.). Međutim opće načelo zvonkosti ne isključuje

izričito skupove istozvonkih glasova niti je ono odgovorno za to da je npr. među sonantima jako

malo spojeva (npr. nema sljedova nl, ńl, nĺ, ńĺ, nr, ńr, lr, ĺr). Za takvo stanje valja utvrditi dodatna

ograničenja. Evo kako bi onda izgledala hrvatska fonotaktička ograničenja:30

1) Ograničenje netipičnosti – postoje netipični sljedovi, odnosno sljedovi koji su rijetki ili

pojedinačni ili ih ima samo u posuđenicama (i to rijetkima):

gdje, kći, tko, tkati, psi, pšenica, ptica, shodno, shvatiti, ktetik, sfera, šnaps, senf, smaragd, kiks, emajl, mejl

ali nemogući su: *ptr, *psl, *rbst (usp. njem. Herbst ‘jesen)’, *nfs, *ngf i sl.

Nekih spojeva u pristupu nema, ali su prihvatljivi (npr. dg, jer postoji tk, npr. o.dgo.vor, o.dgu.li.ti –

kako u kojih govornika), neki teško prihvatljivi (npr. tĺ, pń, npr. pe.tlja, še.pr.tlja, pri.hva.tljiv, tla.pnja),

a neki posve nemogući (npr. cč, kh, bg, kp). Rijetkih spojeva ima u arhaizmima, regionalizmima:

bz (bzova), ck (cklijeti, cklo, ckvara), čk (čkalj), čp (čpag), čt (čtiti), čr (čreda, črešnja), črč (črčkati, črčka)

2) Ograničenje jednakosti – udvojeni glasovi ne mogu se naći na početku riječi, odnosno sloga; ako

se nađu u slijedu (i ako se ne stope u jedan, v. predavanje 02), to je uvijek na granici slogova, dakle

dva ista glasa u slijedu u hrvatskome ne mogu biti tautosilabična, ne mogu pripadati istomu slogu:

naj.ja.či, nuz.za.ra.da, va.ku.um, zo.o.lo.ški

3) Ograničenje sljedova vokala – sljedovi vokala nisu svojstveni hrvatskomu, javljaju se u

tvorenicama (presijeca ih morfemska granica), uzvicima, u riječima stranoga podrijetla. Ako se

sljedovi i pojave, najčešće se pripadati različitim slogovima (osim ako se ne diftongiziraju):

naučiti, uočiti, radio, seoba, zreo, au!, jauk, aorta, aorist, flauta, mozaik, oaza, boa, oboa

30 V. Jelaska (1988–1989; 2004: 162–171; ovdje su ograničenja tek drugačije raspoređena i imenovana; neka bi se još mogla dodati, a neka i oduzeti). Inače, u suvremenoj fonološkoj i morfološkoj teoriji postoji pravac optimalnosne teorije. Promatranje fonoloških i morfoloških datosti u jezicima kroz ograničenja (a ne kroz pravila) zasluga je upravo te teorije. Osnovna je misao ova: U jeziku postoje ograničenja, a jezikoslovca zanima koji oblik ta ograničenja krši najmanje, pa je u tom smislu optimalan – ne najbolji, nego najmanje loš, onaj koji narušava najmanje ograničenja.


16

4) Ograničenje zvučnosti – ne mogu jedan uz drugi biti konsonanti različiti po zvučnosti.

Olakotna je okolnost što u hrvatskome postoji pravilo asimilacije po zvučnosti (v. predavanje 02).

5) Dva labijala ne mogu biti u slijedu:

*bf, *pm, *fm, *mv…

Ako se pojave, takve sljedove mora rastaviti slogovna granica:

ob.ma.na (*o.bma.na), him.ba (*hi.mba, to bi narušavalo i načelo rasta zvonkosti), tram.vaj, kom.for, kom.pak.tan

Usp. u njem. prihvatljivo Kopf ‘glava’, Pferd ‘konj’ (ali Hamburg se mora slogovati Ham.burg).

6) Dva velara ne mogu biti u slijedu:

*hk, *kg…

7) Labijal i velar ne mogu biti u slijedu:

*kp, *pk, *hp, *bg…

Dakle zipka mora biti zip.ka. Usp. i nemoguć slijed u pklatovi u pjesmi Zabranjenog pušenja.

8) Dvije afrikate ne mogu biti u slijedu:

*cč, *c�, *čc, *

�č…

9) Afrikate i frikativi ne mogu biti u slijedu (c č ć – s š z ž f h):

*čz, *đz, *ćš…

10) Okluzivi t d i afrikate ne mogu biti u slijedu (t d – c č ć ):

*tc, *d� …

S tim je usko povezano i morfonološko pravilo o ispadanju dentala ispred afrikata (v. predavanje 02).


17

11) Okluzivi t d i sibilantni frikativi ne mogu u slijedu (t d – s š z ž):

*ts, *tš, *dz, *dž, *tž, *tz, *dš, *ds

Takvi se sljedovi mogu sliti s jednim članom u pristupu ili odstupu tvoreći afrikate:

hrvatski → hr.vac.ki, sudstvo → suc.tvo, odstraniti → od.stra.ni.ti / oc.tra.ni.ti

Dopušteni su u pristupu snošljivi skupovi ct čt ćt, a u odstupu st št zd žd; i snošljivi se

pojednostavljuju (usp. povijesni prijelaz čt → št: čto → što, počten → pošten).

12) Postalveolar i palatalna afrikata ne mogu biti u slijedu (č š ž – ć ):

*šć, *ćš, *žć, *� ć, *ž�…

Jelaska (2004: 170) govori o ograničenju razvučenosti. Ograničenje se tiče fonema, ne fonova:

Fonovi š ž jednačit će se ispred ć , pa će slijed biti dopušten, npr. li.šće, gro.žđe.

13) Postalveolari i palatalne afrikate te dentali ne mogu biti u slijedu (č š ž ć – c z s):

*z�, *z� , *�

z, *žz, *sć, *čs, *sš…

14) Sonanti ń ĺ i sonant j ne mogu biti u slijedu:

*ĺj, *ńj

15) Neusneni nazal i likvid te dva likvida ne mogu biti u slijedu (n ń – l ĺ r):

*lĺ, *ĺl, *lr, *rl, *rĺ, *ĺr, *nl, *ln, *ńr, *nĺ, *ĺl, *ńĺ

Npr. riba kir.nja, ne može se slogovati ki.rnja. Skupinâ rn nr rl ima u odstupu u posuđenicama:

šmarn, vestern, žanr, Karl


18

STOPA31

Spomenut ćemo još pojam stope, koji će nas iz slogova prevesti u prozodiju riječi. U suvremenoj je

lingvistici dugo bio zanemaren, a onda u 1970-ima postao formalni konstrukt kojim se uspješno

objašnjavaju mnoge akcenatske i intonacijske, čak i morfološke pojave u jezicima svijeta.

Škarić (2009: 116): Isticanje jednoga sloga između neistaknutih govorna je univerzalija koju imaju

svi govori bez obzira na jezične posebnosti, pa tu osobinu ima i predjezični dječji govor. Istaknuti

slog ili arza uz neistaknute slogove ili teze tvori temeljnu ritmičku figuru – stopu. Ritam je stopâ

središnji ritam u govornoj troritmičnosti (slogovâ, riječî i rečenicâ), koja je temeljna odredba

govora. Govorenje u stopama – to jest u slogovima okupljenima oko jednog istaknutoga – osobina

je koja se kao dar nasljeđuje, a ne prosljeđuje se usvajanjem, kao što se primjerice usvaja jezik.

Stopa je (engl. foot, Φ) temeljna jedinica ritma u fonologiji, a sastoji se od slijeda slogova među

kojima je jedan istaknut udarom ili kakvim drugim prozodijskim elementom. (Naravno, u sličnu

značenju pojam stope poznat je i kao temeljna jedinica ritma u poeziji.) Nazivi stopa nisu se mijenjali

od antike. Jedino što valja imati na pameti jest da se istaknutim slogom može smatrati dugi slog

(kvantitativno, naspram kratkih) ili pak naglašeni slog (metrički, naspram nenaglašenih). U fonologiji

riječ je obično o naglašenome slogu. Arza, ili jaki, ili dominantni slog bilježi se sa — ili sa s (engl.

strong, kadšto H/eavy/); teza ili slabi slog bilježi se sa ∪ ili sa w (engl. weak, kadšto L/light/):

trohej — ∪ hrv. gláva, nòga, H�vāt, �ko, sàkō, bìfē, nè znām, ì jā ì ōn

jamb ∪ — hrv. Hrv�t, sak�, bif�, stud�nt, i j� i �n

daktil — ∪ ∪ hrv. H�vātskā, n�gomēt, sv�kako

amfibrah ∪ — ∪ hrv. junáštvo, takóđer, nazòvi!, prepíši!, dirìgent, telèfōn, fakùltēt

anapest ∪ ∪ — hrv. dirig�nt, asist�nt, telef�n, fakult�t, kakad�

Najčešće stope u općem hrvatskome jesu daktil (npr. n�gomēt ili n

�gomet, oko 30%) i trohej (npr.

gláva, oko 28%), a dalje slijede amfibrah (npr. takóđer), jamb (npr. bir� ili bir� , i t� ) i anapest (npr.

dirig� nt) (Škarić 2009).32 Pritom je, dakako, riječ o govornim riječima, ne samo pravopisnima.

31 Osnovna literatura: Škarić (2009: 116ff), Trask (1996), Mihaljević (1991: 53ff), Simeon (1969).

32 U onome što Škarić zove klasičnim tipom, dakle u onome kako se uglavnom propisuje i u hrvatskim gramatikama i rječnicima, jamba i anapesta – stopa s naglašenim zadnjim slogom – i nema (nego bi bilo bìrō, dirìgent).


19

Neki jezici imaju stalno mjesto naglaska, pa je naglašeni slog ujedno i znak granice naglašene riječi.

U francuskome je redovito naglašen posljednji slog, što daje opći dojam jampskoga ritma. U češkome

je prvi, pa se češki doima kao da je trohejski. U makedonskome i poljskome pretposljednji, što daje

dojam daktilskog ili amfibraškog govora. Hrvatski, engleski, talijanski i mnogi drugi jezici imaju

slobodno ili poluslobodno mjesto naglaska u riječi. Ta sloboda nije međutim jednako iskorištena. U

hrvatskome naglasak najčešće pada na prvi slog riječi (66%), na drugi znatno rjeđe (25%), na treći

jako rijetko (6,7%), na četvrti zanemarivo rijetko (1,6%) (Škarić 2009: 117). Doduše, ima i primjera

još daljega naglaska, npr. na petome slogu u riječima poput demokratizacija [de.mo.kra.ti.zá.ci.ja].

Klasičnih stopâ ima još, npr. spondej (— —), pirihij (∪ ∪), molos (— — —), tribrah (∪ ∪ ∪),

amfimakr(os) ili kretik (— ∪ —), bakhej (— — ∪), antibakhej (∪ — —), korijamb (trohej + jamb,

— ∪ ∪ —), antispast (jamb + trohej, ∪ — — ∪), peon prvi (— ∪ ∪ ∪), peon drugi (∪ — ∪ ∪),

peon treći (∪ ∪ — ∪), peon četvrti (∪ ∪ ∪ —), jonik (spondej + pirihij, — — ∪ ∪), epitrit (— —

— ∪), dipodija (dva troheja, dva jamba ili dva anapesta), tripodija, tetrapodija, dimetar (dvije

dipodije). No u fonologiji dostajat će gore oprimjerene, a spondej i pirihij zapravo su besmisleni

(Mihaljević 1991: 55) jer ako smo stopu prihvatili kao konvenciju i jedan slog proglasili jakim,

onda njegov sestrinski slog mora biti slab. Zapravo se u suvremenoj fonologiji češće rabe samo

trohej i jamb. Prikaz riječi (fr. mot, M) gostionica na metričkome stablu bio bi ovakav:

Φ Φ

s w s w w

go sti o ni ca

odnosno:

M

s

w s

s w s w w

go sti o ni ca


20

Usput, sufiks -(V)onica rezultat je vokalizacije l u -(V)l.ni.ca, usp. slov. gostilna ‘gostion(ic)a’.

Ili npr. riječ obradovati (Jelaska 2004: 196):

M

Φ

Φ s

s w s w w

ob ra do va ti

Kako stope mogu biti korisne u morfologiji? – Istraživanja pokazuju da će se npr. pri tzv.

ekspletivnoj infiksaciji (poput infiksacije engl. bloody, fuckin u abso-bloody-lutely, abso-fuckin-

lutely) riječ razbijati upravo na stopnoj granici. Budući da je riječ gostionica (trohej + daktil) slična

stopnog ustroja kao i engl. absolutely (ovisno o slogovanju, upravo ovisno o tome je li lutely

trosložni ili dvosložni dio, to je trohej + daktil ili trohej + trohej), možemo učekivati da bi

infiksacija bila gosti-bloody-onica.33 Ili, kad premećemo višesložne riječi, premećemo ih po

slogovnoj i stopnoj granici (npr. za.gre.ba.čki → ba.čki.za.gre), kad gradimo stopljenice, stapamo ih

na slogovnoj i stopnoj granici (npr. do.vi.đe.nja × buon.gior.no → do.vi.đor.no). Čitava jedna grana

suvremene morfologije bavi se samo takvim pojavama. Više o tome, možda, u sljedećem semestru.

33 Hrvatski adekvati za bloody, fuckin i sl. redom su trosložni (tko ne vjeruje, nek si prevede), pa to može biti razlog zašto do infiksacije ne dolazi, ili još ne dolazi (v. o tome i Marković 2009).


1

PROZODIJA1

Prozodija je (grč. � � � � � � � � ← � � � � + � � ‘pratnja uz pjevanje’, engl. � � � � � � ; izvorno u antici prozodija je nauk o poetskome metru i versifikaciji) u fonetičkome smislu nauk o tonu i

intonaciji, govornoj glasnoći i naglasku, boji glasa, spektralnome sastavu govornoga zvuka,

stanci, govornoj brzini, ritmu, govornoj modulaciji, načinu izgovora glasova, mimici i gesti –

unutar riječi te na razini većoj od riječi, sve do razine teksta, diskursa (najopsežniji hrv. prikaz

v. u Škarić 1991: III. dio). U užem smislu, kao dio fonologije opće i pojedinoga jezika, nauk

je o naglasku i proučava ono što je od strukturalističke fonologije (v. predavanje 06) smatrano � � � � � � � � � � ili � � � � � � � � � � � � � � � � � , nadodsječnim obilježjima – unutar riječi.

Naglasak je (engl. � � � � � � ) isticanje, odnosno istaknutost (engl. � � � � � � � � � � ) pojedinoga sloga unutar fonetske, izgovorne riječi. Istaknuti slogovi u upreci su s neistaknutima,

nenaglašenima. Glasovi u kakvoj izgovornoj riječi ili u govornome nizu mogu biti prisutni ili

odsutni, naglasak je pak obavezan dio izgovorne riječi. Razlikovni glasovi zovu se fonemima,

razlikovna pak prozodijska obilježja � � � � � � � � � � ili � � � � � � � � � � � � � � � � � (tj. � � � � � � � � � � � � )� � � � � � � � . � � � � � � � � � � � � � � � jezikâ svijeta razlikuju se po obilježjima koja sadrže, po njihovoj

raspodjeli, po pokretnosti naglaska i sl. Slog se može istaknuti trima različitim, nezavisnim

sredstvima, obilježjima – � � � � � � , � � � � � , � � � � � � � , ili kakvom njihovom kombinacijom,

odnosno jezici koji se naglaskom služe kao značenjski razlikovnim sredstvom čine to pomoću

jednoga, dvaju ili svih triju obilježja, pa tako zagrebački urbolekt (gradski idiom) ima samo

jedno svojstvo (udar), neki drugi hrvatski idiomi dva, standardni hrvatski jezik sva tri.

Udar, ili � � � � � � , ili � � � � � � , ili � � � � � � � � � (engl. � � � � � � ) relativna je jačina i/ili glasnoća glasa, odnosno stupanj jačine kojom se slog izgovara. Označava se obično povišenom crticom,

viskom ispred naglašenoga sloga, kadšto (rijetko) podebljanim vokalom, a u novijoj,

višeglasnoj, autosegmentalnoj fonologiji asteriskom, zvjezdicom ponad naglašenoga vokala:

"noga "nogomeːt nogo"metaːš

noga nogomeːt nogometaːš

* * *

noga nogomeːt nogometaːš

1 Osnovna literatura: Jelaska (2004), Garde (1993), Škarić (1991; 2009), Vukušić � � � � � (2007), Barić � � � � � (1995).


2

Nerijetko se govori o � � � � � � � � � i � � � � � � � � � � udarima (kadšto i o detaljnijim podjelama).

Pritom se sekundarni udar označava sniženom crticom ispred sloga:2

%nogo"metaːš

Slogovi s primarnim i sekundarnim udarom odgovaraju onomu što smo u predavanju 08

označili kao � � � slogove u stopi (nasuprot � � � � � � � ), � � � � � � � � � je dakle dvotrohejski. � � � � � � � � � (engl. � � � � � � � � � � � � � � ) onaj je u kojemu se naglasak ostvaruje ponajprije udarom,

pa se primjerice za engleski, španjolski, ruski kaže da su udarni jezici (Trask 1996). Udarni je i

zagrebački kajkavsko-štokavski urbolekt – nema istaknute tonove i dužine, nego samo udar:

zgb. kajk.-štok. nogome"taš stand. hrv. nogo"metaːš

pre"pisati pre"piːsati

pre"pišem "prepiːšeːm

Drugim riječima, samo je udar razlikovan, a tonovi i dužina mogu se u udarnome jeziku

ostvarivati različito – biti viši ili niži, duži ili kraći – ali nisu razlikovni (Jelaska 2004).

Ton je (engl. � � � � ) razlikovna visina (engl. � � � � � ) sloga/vokala.3 Dva su osnovna tipa tonova

– jednostavni i složeni. U � � � � � � � � � � � � tonovima (engl. � � � � � � � � � ) visina se ne mijenja, nego

je ton ravan – bilo visok (engl. � /� � � /), bilo srednji (engl. � /� � /), bilo nizak (engl. � /� � /). U � � � � � � � � , ili � � � � � � � � , ili � � � � � � � � � , ili � � � � � � � � , ili � � � � � � � � tonovima (engl. � � � � � � � � � � � ) visina se mijenja. Standardni hrvatski ima dva složena tona, silazni i uzlazni, a dijalektalno (u

staroštokavštini, čakavštini, kajkavštini) imamo i silazno-uzlazni ton – u vrlo dugom akcentu

koji zovemo akutom ili neoakutom i bilježimo tildom (znakom ˜ ) ponad vokala, usp. npr. � � � ‘posuda’ ~ � � ‘sudište’, hvarski čak. � � ‘kraj’ ~ � � � ‘kralj’ (v. Ivšić 1970: 178; 1971: 34). � � � � � � � � (engl. � � � � � � � � � � � � ) onaj je u kojemu se riječi i njihovi oblici razlikuju

tonovima, primjerice mandarinski kineski (tj. standardni kineski), norveški, joruba (Nigerija),

ili pak onaj u kojemu � � � � slog ima određen ton, kakav je mandarinski kineski. Mandarinski

ima četiri tona – ravni, silazni, silazno-uzlazni i uzlazni – s razlikovnom ulogom:4

2 Usp. dodatne IPA-ine znakove u predavanju 04b (suprasegmentalne i tonske kvalitete opisane su dolje desno).

3 IPA za pojedine tonove ima svoje znakove (v. IPA-inu tablicu, predavanje 04a, str. 12, dolje desno), ali bilježenje u pojedinome jeziku često ovisi o tradiciji (za hrvatski v. dalje).

4 V. Li – Thompson (1981: 6–8), Trask (1996: s. v. � � � ), Muljačić (1972: § 43), Jelaska (2004: 194). Li – Thompson (

� � � � � ) pišu da je mandarinski sustav relativno jednostavan u usporedbi s južnokineskim dijalektima.


3

yī ‘odjeća’ yì ‘značenje’ yǐ ‘stolica’ yí ‘sumnjati’

shū ‘pisati’ shù ‘tehnika’ shǔ ‘kategorija’ shú ‘sijerak (žitarica)’

mā ‘mama’ mà ‘psovati’ mǎ ‘konj’ má ‘guba (bolest)’

U tonskim jezicima česta je i pojava � � � � � � � � � � � � � � � (engl. � � � � � � � � � � � ), jedne vrste vokalske harmonije (usp. predavanje 02), promjene u kojoj susjedni tonovi jedni na druge

utječu onako kako u hrvatskome jedni na druge asimilacijski utječu pojedini glasovi. Npr. u

mandarinskome: � � ‘konj’ + � � � ‘vozilo’ → � � � � � ‘kola; kočija’ (Li – Thompson 1981: 8). � � � � � � � � � � (engl. � � � � � � � � � � � � � ) smatra se različitim od tonskoga utoliko što u njemu samo � � � � � � � � slogovi (ili more) moraju biti određene visine, dok se ostali onda vladaju prema

predvidljivim pravilima. Primjerice u japanskome mora biti obilježen samo položaj pada visine,

a ostale se visine onda vladaju predvidljivo, premda ćemo i ondje naći opreke zanimljive kao

što su i mandarinske, npr. ovisno o tonu � � � � � može značiti ‘bijel’ i ‘dvorac’ (Trask 1996).

Jelaska (2004: 203–4) daje nešto drugačiju podjelu jezika ovisnu o uporabi tona. Veli da se

svi jezici tonom služe na neki način te da se dadu razlikovati intonacijski i neintonacijski. � � � � � � � � � � � � � � � � tonom razlikuju prozodijske jedinice veće od riječi. Takav je primjerice

engleski. To znači da su u takvu jeziku razlike u visini pojedinih slogova posljedica

intonacijskog obilježavanja rečeničnih dijelova, a ne riječi. Takvi jezici obično imaju � � � � � � naglasak.

� � � � � � � � � � � � � � � � � � visinskom se razlikom služe u okviru riječi. Takve jezike zove

jezicima s � � � � � � � � naglaskom. Visinski naglasak ima i hrvatski standard jer se u govornim

riječima visinom služi kao fonološkim sredstvom (o � � � � � � � � � � � � � � v. dalje). Jezici s visinskim naglasnim sustavom dijele se prema odnosu tona i udara: – u jednima ton se

pridružuje prema udaru (npr. skandinavski jezici, pojedini njemački dijalekti, pojedini

hrvatski dijalekti, mandarinski kineski); – u drugima udar se pridružuje tonu (npr. u

hrvatskome ili u hrvatskim idiomima s akutom); – u trećima ton i udar pridružuju se neovisno

jedan o drugome (npr. japanski, pojedini sjevernoamerički indijanski jezici).

Dužina, ili � � � � � � � � � , ili � � � � � � � � (engl. � � � � � � , � � � � � � � , � � � � � � � � ) relativno je trajanje sloga, ili vokala, čak i konsonanata (što se međutim često ne smatra prozodijskim obilježjem).5

Svi jezici – ogledano prema relativnomu trajanju – imaju � � � � � � ili � � � � � � , mnogi imaju � � � � � � i � � � � � � , a neki razlikuju i više od dva stupnja dužine, primjerice estonski ih ima tri

(kratki, dugi i jako dugi – v. Jelaska 2004: 197). Kračina se ne označava posebno ili se

5 V. Jelaska (2004: 197). Inače, termin � � � � � � (engl. � � � � ) češće se rabi u fonologiji, a � � � � � � � � (engl. � � � � � � � )

obično u fonetici; riječ je zapravo o istome (v. Trask 1996; Jelaska 2004).


4

označava polukružnicom ponad vokala (� ili � ), a dužina se najčešće označava dvotočkom (

ili � � )6 ili makronom (crtom ponad slova), rijetko i ponovljenim vokalom:

nogo"metaːš nogo"meta:š nogo"metāš nogo"metaaš

Kračina – gledano sad kroz pojam sloga – znači da je jezgra sloga nerazgranata, dužina znači

da je jezgra razgranata. Kračini odgovara jedna mora, dužini odgovaraju dvije more (o � � � � � i � � � � v. predavanje 08). Važno je imati na pameti da su kračina, dužina i mora relativne

vrijednosti. Drugim riječima, dvije more ne moraju biti – gledano apsolutno, u milisekundama

– dvostruko duže od jedne more. To se može vidjeti i na suvremenome hrvatskome, u kojemu

dugi naglašeni slogovi nisu dvostruko duži od kratkih naglašenih slogova, nego su duži

otprilike za pola, pa i manje, ali i dalje ih prikazujemo kao dvije more. (Time se dugo bavio I.

Škarić. Važno je kazati da je riječ o mjerenjima izgovora suvremenoga hrvatskoga kako se on

doista govori, kako ga govore obrazovani gradski govornici, ne o nekom zamišljenom ili

ostvarenom hrvatskome kakav se tradicionalno propisivao i dugo njegovao primjerice u

hrvatskome kazalištu, a pogotovo nije riječ o hrvatskome kakav se govori u nekom dijalektu.

Pritom ipak valja imati na umu da je u štokavskim gradovima – ponajprije Osijeku i ostalim

slavonskim gradovima – dužina ipak »duža« no drugdje.)7

U pojedinim jezicima, inače, naglašljiva jedinica upravo je mora, a ne slog, odnosno u tim

jezicima u dugim slogovima udar može biti bilo na prvoj bilo na drugoj mori.

Također, na pameti valja imati i to da dužina i udar ne moraju biti povezani. To govornici

hrvatskoga nesvjesno znaju. U hrvatskome standardu postoje zaudarne dužine – tradicionalno

ih zovemo zanaglasnima – odnosno dugi nenaglašeni slogovi koji uvijek dolaze iza udarnoga

sloga (u hrvatskim dijalektima normalan je slučaj i taj da dužina bude i ispred udara, npr. u

govorima slavonskoga dijalekta � � � , � � � , u standardu to nije moguće jer su mu u

temelju novoštokavski govori u kojima se u povijesti jezika udar pomakao naprijed).

Ovisno o mogućnosti pomicanja naglaska naglasni se sustavi dijele na one s vezanim ili

nepokretnim naglaskom i one s pomičnim ili pokretnim naglaskom (v. Jelaska 2004). Jezici

s � � � � � � � � � � � � � � imaju stalno mjesto naglaska, odnosno naglasak je u njima uvijek (=

najčešće) na istome slogu od početka ili od kraja riječi. Tako je primjerice naglasak u

6 Prema IPA-i ta dvotočka ima trokutaste »točke«, ali to se praktičnosti radi obično zanemaruje.

7 Kratko o tome v. u Škarić (2009: 127), gdje su prikazana mjerenja koja pokazuju da kratki naglašeni slogovi traju 22–23 ms, a dugi naglašeni slogovi 32 ms. Odnos � � � � � � � � � � � � ušao je već i u gramatike (v. Silić – Pranjković 2005: 19). Detaljnije o tome v. u Škarić (1991: 322), Jelaska (2004: 206–207).


5

mađarskome i češkome uvijek na prvome slogu, u velškome i poljskome uvijek na

predzadnjemu (na penultimi), u francuskome uvijek na zadnjemu (na ultimi). U tim jezicima

naglasak je predvidljivo, zalihosno obilježje. U latinskome je naglasak na predzadnjem slogu

ako je taj slog zatvoren ili dug, a na trećemu od kraja ako je taj slog otvoren ili kratak. Jezici s � � � � � � � � � � � � � � � � nemaju predvidljiv naglasak u pojedinim riječima, odnosno u tim

jezicima naglasak može razlikovati riječi istoga glasovnoga sastava. Takvi su primjerice8

njemački (npr. njem. � � � � � ['gebet] ‘dajte (imp.)’ ~ � � � � � [gə'beːt] ‘molitva’), talijanski (npr.

tal. � � � � � � ['ankora] ‘sidro’ ~ � � � � � � [an'kora] ‘još; opet’), ruski (npr. rus. � � � ['muka]

‘muka’ ~ � � � [mu'ka] ‘brašno’), sličnih slučajeva ima i u engleskome (npr. engl. � � � � � � � [sə'spekt] ‘sumnjati’ ~ � � � � � � � ['saspekt] ‘osumnjičenik’), najzad i u hrvatskome (npr. hrv. pz.

2. pl. � � � � � � � � , � � � � � � � � � , � � � � � � � ~ imp. 2. pl. � � � � � � � � , � � � � � � � � � , � � � � � � � ). U jezicima s posve

slobodnim pokretnim naglaskom mjestâ naglaska može biti koliko je i slogova.

Riječ. O pojmu � � � � � � više će govora biti na � � � � � � � � � � � . Zasad će dostajati da se ima na umu

razlika � � � � � � � � � � � � � � � � (ono što je u tekstu omeđeno bjelinama), � � � � � � � � � � � � � � (riječi kao sastavnice apstraktnog, idealnog umnog rječnika/leksikona) i � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � . Govorna ili fonetska riječ – a ta nas u prozodiji zanima – slijed je glasova s jednim

naglaskom.9 Oblik leksikonske riječi može i ne mora imati naglaska. Oblici koji imaju naglasak

zovu se � � � � � � � � � � � � ili � � � � � � � riječima. Oblici koji ga nemaju zovu se � � � � � � � � � � � � � � , ili � � � � � � � , ili � � � � � � � � riječima (o hrvatskim klitikama v. predavanje 10b). Govorna riječ –

proizlazi iz njezine odredbe – mora imati naglasak. Mogu ju činiti jedna naglasnica ili pak jedna

naglasnica i više nenaglasnica zajedno. Nenaglasnice se oko naglasnice okupljaju u � � � � � � � �� (zove se još i � � � � � � � � � � � � � � � � � , što je zapravo opet govorna ili fonetska riječ), i već

prema tomu s koje strane naglasnice dolaze budu � � � � � � � � (� � � � � � � � � � � � � � , � � � � � � � � � � � � � ; ispred naglasnice) ili � � � � � � � ( � � � � � � � � � � � , � � � � � � � � � � � � ; iza naglasnice). Npr. u hrvatskome:

– P�šēm. naglasnica

– Nepíši! nenaglasnica/proklitika + naglasnica

– P�šēšli? naglasnica + nenaglasnica/enklitika

– Nèpīšēm! nenaglasnica/proklitika + naglasnica (silazni naglasak prešao na proklitiku)

8 Transkripcija je u svim primjerima koji slijede posve pojednostavljena.

9 Fonetska riječ u različitim se jezicima može različito definirati (npr. naglaskom, dosegom vokalske harmonije, slogovno i sl.); za hrvatski vrijedi definicija koja u obzir uzima (jedan) naglasak.


6

HRVATSKI NAGLASNI SUSTAV

Prije no što se išta ovako uvodno i u najkraćim crtama – koliko program � � � � � � � � � � zahtijeva – o hrvatskome naglasnom sustavu kaže, valjalo bi napisati mnogo uvodnih napomena. S

druge strane postoji, opet, opasnost da napomene pojedu samu stvar. Što je u tom smislu

pravo, a što krivo, ostavit ćemo po strani i kazati tek nekoliko načelnih.

Hrvatska � � � � � � � � � � naglasna norma – kako je zapisana primjerice u suvremenim hrvatskim

rječnicima, gramatikama ili u Vukušić � � � � � (2007) – jedno je, a hrvatska � � � � � � � � , � � � � � naglasna norma sasvim je nešto drugo. To se, doduše, može kazati za norme svih razina

hrvatskoga jezika (koje kao eksplicitne postoje, u predavanju 04b rekosmo da ortoepska baš i ne

postoji), ali u naglasku je daleko najizraženije. I tako je otkad hrvatskoga standarda postoji.

Dodatna je otegotna okolnost eksplicitno propisanoga naglaska što on ni jučer nije imao niti

danas u Hrvata ima prestiž koji bi morao imati ako želi postati općeuporabni. I po tome se

hrvatska prozodija razlikuje od ostalih jezičnih razina – u morfologiji, sintaksi, leksiku, čak i u

fonologiji, postoji neka svijest o prestižnosti eksplicitno propisanoga standarda, pa otud i svijest

o potrebi da se te norme savladaju. Prema propisanoj prozodiji postoji pak nemali otpor.

Čitav kompleks pitanja o tome zašto je tomu tako nemoguće je tu i otvoriti. To je mjesto na

kojemu se isprepliću sociolingvistika, psiholingvistika, pragmalingvistika, povijest jezika

unutrašnja i vanjska. Činjenica da ono kako se govori u dvama od četiriju velikih hrvatskih

gradova – jedan od tih dvaju glavni je i središte administrativno, medijsko, kulturno,

obrazovno i znanstveno, političko, privredno – nema mnogo veze s propisanim naglasnim

sustavom, a da je propisani naglasni sustav isprva nastao opisivanjem govora koji uopće

nije/nisu na tlu današnje Republike Hrvatske, samo su početne napomene u tom smislu.10

Konačno, stavovi filologâ – kroatista (standardologa i dijalektologa), fonetičara, lingvista – o

tome kako bi standardni hrvatski naglasni sustav imao izgledati, ako već nismo zadovoljni s

ovime što imamo, nemalo se razlikuju. Odakle te razlike sve proizlaze, opet je pitanje za sebe.

Kad se sve sabere, vraćamo se na početak. Slijedi dakle kratak prikaz hrvatskoga standardnog

naglaska sa sviješću o svim mogućim reperkusijama njegova iznošenja, sviješću o svim

poteškoćama i otporima koje suvremeni govornici hrvatskoga prema njemu imaju i gaje.

10 Bi li Firentinci (Toskana) i Rimljani (Lacij) pokazivali nevoljkost prema talijanskomu standardu da je on slučajno bio nastao na temelju govora istarskih Talijana ili pak govora Kalabrije, Sicilije? – Primijeni na hrvatski!


7

Hrvatski naglasak11 istodobni je ostvaraj � � � � � (opreka prema prisutnosti i odsutnosti

siline), � � � � (opreka silaznosti i uzlaznosti) i � � � � � � (opreka kračine i dužine). Naglaska su četiri – � � � � � � � � � � ili � � � (KS), � � � � � � � � � ili � � � � � (KU), � � � � � � � � � � (DS)

i � � � � � � � � � (DU). Tradicionalno ih – tako u gramatikama i rječnicima već više od stotinu

godina – bilježimo s četirima dijakritičkim, nadslovnim znakovima:

KS KU DS DU

m�ma sèstra m

�jka báka

k�ća žèna s

�ša rúka

r�ba nòga k

�st zíma �

ko sèlo m�so víno

Z�dar žìvot gr

�d Zágreb

Zaudarnu dužinu bilježimo makronom (znakom ˉ ) ili »krovićem, strehicom« (samo kad ne

pišemo druge naglaske): Gmn. � � � � / � � � � . Krović kadšto rabimo i umjesto dugosilaznog

naglaska (osobito kad ne pišemo druge naglaske): Njd. � � � / � � (npr. � � � � � � � � / � � ).

Kadšto se za bilježenje naglasaka služimo okomitom crtom i makronom. Crtu pišemo uz

naglašeni � � � � (lijevo za silazni, desno za uzlazni naglasak), ne uz naglašeni slog:12

KS KU DS DU

m'ama se'stra m'ājka bā'ka

k'uća že'na s'ūša rū'ka

r'iba no'ga k'ōst zī'ma

'oko se'lo m'ēso vī'no

Z'adar ži'vot gr'ād Zā'greb

11 Ponavljamo, kad kažemo � � � � � �, mislimo na standardni hrvatski (kao što i uvijek mislimo), a kad mislimo na � � � � � � � � � � � � � � � �

, mislimo na eksplicitno opisan i normiran hrvatski kakav imamo u suvremenim gramatikama i rječnicima. Kad ne bude riječ o standardu mišljenu tako, to će se posebno istaknuti.

12 Takav način rabi npr. Garde (1993 [1968]); u nas nije osobito čest, ali spomenut je u Silić – Pranjković (2005: 19), a rabe ga u pojedinim svojim radovima – s manjim ili većim modifikacijama – B. László i M. Kapović. U novom izdanju svoje gramatike proveo ga je i D. Raguž (drugo izdanje gramatike iz g. 1997. objavljeno je nedavno, ali nedostupnije je od prvoga). Jedna mu je od prednosti mogućnost razlikovanja silaznih naglasaka već prema tomu prenose li se na proklitiku/prefiks neoslabljeno (kao \\) ili oslabljeno (kao \), pa su onda

� � � � , � � �zapravo 'blato, 'kōst (prenose neoslabljeno). Usput, koji se silazni naglasak prenosi neoslabljeno, to je iz hrvatskih gramatika nemoguće saznati, prema tomu i naučiti (tko to nije ponio iz materinskog idioma, a želi naučiti, može to samo slušajući, ako i to). Barić � � � � � (1995: 92–3) navode, doduše, neke primjere i pravila, ali ona su uglavnom praktično neupotrebljiva, a Vukušić � � � � � (2007) prave metodološki previd pa uz dobar dio naglasnih tipova koji dolaze u obzir uopće ne navode kako se naglasak prenosi (v. predavanje 10b).


8

Najzad, prema IPA-inu alfabetu bilježenje bi bilo ovakvo (v. IPA-inu tablicu; za hrvatski se

rabe oznake za konturne, obrisne tonove: ˆ za silazni ton /engl. � � � � � � � /, ˇ za uzlazni ton /engl. � � � � � � /, ː za dužinu /engl. � � � � /, a akut bi se bilježio kao silazno-uzlazni, odnosno ˆˊ ):

KS KU DS DU

mâma sěstra mâːjka bǎːka

kûća žěna sûːša rǔːka

rîba nǒga kôːst zǐːma

ôko sělo mêːso vǐːno

Zâdar žǐvot grâːd Zǎːgreb

Odmah valja reći da je najljući problem neštokavcima, ali i mnogim štokavcima, razlikovanje

dvaju kratkih naglasaka. U stvarnome suvremenom jeziku njihova je izgovorna razlika toliko

mala da se teško razaznaje (v. i Škarić 2009: 128), odnosno razaznaje se tek »prema očekivanju

i provjerom prijenosa naglaska na prefiks« ili pak – dodajmo – usporedbom s dijalektalnim

ostvarajima (ako je u dijalektu � � � � � , � � � � � � , � � � � � � , � � � � , � � � � � � , � � � � � , u standardu mora

biti � � � � , � � � � � � , � � � � � � , � � � � , � � � � � � , � � � � � � � � , � � � � ), što samo pokazuje čemu se sve

utječemo da bismo prepoznali o kojemu je kratkome naglasku riječ. Idealno razlika tih dvaju

naglasaka može se grafički opisati Ivšićevim (1970; 1971) propedeutičkim načinom:

Njd. žèna Vjd. ž�no

Njd. vòda Ajd. v�du

Time se hoće reći da je u kratkouzlaznome naglasku (� � � , � � � ) silina, udar, ekspiratorna snaga nešto manja no u kratkosilaznome (� � � , � � � ), ali da je zato u slogu iza kratkouzlaznoga (� � � , � � � ) ona i dalje dosta velika i ne odudara toliko od naglasne, dok je u slogu iza kratkosilaznoga (� � � , � � � ) ona znatno manja od naglasne. Tonove je još teže čuti (uzlaznost i

silaznost). Razliku je osobito teško razaznati kad poslije naglašenoga sloga dolazi dug slog. � � � � � � � � .13 U vezi s Ivšićem budi rečeno da je 1960-ih godina generativna fonologija

uzlazne naglaske počela smatrati ostvarenjem naglaska na � � � � � � � � � � � slogu, što je danas općeprihvaćeno, a pomoglo je i opisu hrvatskoga. Tako je 1980-ih pokazano da tradicionalni

nazivi četiriju hrvatskih naglasaka ne odgovaraju fonetskoj njihovoj naravi. No u kroatistici i

13 Detaljnije v. u Jelaska (2004: 205ff).


9

slavistici toliko su duboko ukorijenjeni da nije vjerojatno da će se zamijeniti, jednako kao ni

dijakritički znakovi kojima se oni bilježe, koji pak nisu skladni s međunarodnima.

Također je pokazano – a pokazali su to stranci koji su se bavili hrvatskime, primjerice Japanci,

vrlo senzibilizirani na tonove – da se visoki ton u hrvatskome čuje u silaznim naglascima te u � � � � � � � � � � slogovima uzlaznih. Slično stvari tumači i Garde (1993: 45). Pitanje je dakle već

postavljeno, na neki je način na nj i odgovoreno, ali do gramatika još nije stiglo: Što je naglašeno

u slogovima s uzlaznim naglascima? Ono što mi tradicionalno smatramo naglašenim slogom ili

slog koji je iza tog sloga (a ondje gdje je uzlazni naglasak zapravo je neka vrsta pred-jeke)?

Hrvatski je naglasak visinski (Jelaska 2004: 206). Udar se slogu pridružuje prema tonu, a

nosilac tona je mora (tako je barem u prototipnim riječima).14 Dakle hrvatski se naglasak

sastoji od udara i visokoga tona. Visoki ton ograničen je na udarni i zaudarni slog. Riječi

imaju samo jedan visoki ton, osim pojedinih izvedenica (npr. � � � � � � � � � � , � � � � � � � � � � ), u kojima

se mogu pojaviti dva visoka tona. Kod uzlaznih naglasaka visoki je ton na zaudarnome slogu.

U suvremenijim (višeglasnim, autosegmentalnim) opisima prikaz hrvatskih naglasaka u

riječima � � � � , � � � � , � � � � � � , � � � � , � � � � � � � , � � � � � � � � izgledao bi ovako (Jelaska 2004):

udarna dionica * * * * * *

dužinska dionica mama maːjka miloːst tuːga dobrota nogometaːš

tonska dionica H L H L H L L H L H L H

Razlikovni u hrvatskome mogu biti i udar, i ton, i dužina, usp. primjerice:

pz. gòvorīte imp. govòrite

v�dīte v

�dite

ùčinīte učìnite

pz. progòvorī aor. pr�govorī

im. l�da prid. lúda

ml�da mláda

Nmn. lj�di Gmn. ljúdī

Djd. gr�du i svij

�tu (lat.

� � � � � � � � �) Ljd. u grádu i u svijétu

vl�sti i stv

�ri na vlásti i u stvári

14 Zato u Barić � � � � � (1995: 68) hrvatski naglasak zovu tradicionalnije – � � � � � � � � � ili � � � � � � � � � � . Jezike s udarnim naglaskom zovu

� � � � � � � � � � � , � � � � � � � � , � � � � � � � � � � � � � .


10

Gjd. národa Gmn. nárōdā

Njd. l�k (povrće) Njd. l

�k (oružje)

gr�d (oborina) gr

�d (naselje)

òtok (kopno okruženo vodom) �tōk (oteklina)

m�šić (mali miš) mìšīć (dio tijela)

p�s (životinja) p

�s (pojas)

To međutim ne znači da tu imamo posla i s različitim fonemima. Riječ je o fonovima koji ovisno

o leksikonskim datostima morfemâ koje čine i morfologiji oblikâ poprimaju različit naglasak.

Osnovna pravila/ograničenja hrvatskoga naglašavanja. Sve gramatike već po inerciji

nabrajaju poznata osnovna četiri ili osnovnih pet pravila o hrvatskome naglašavanju: 1) Samo

prvi slog može imati sva četiri naglaska (npr. � � � � � , � � � , � � � � , � � � � � ); 2) Silazni naglasci ne mogu biti na unutrašnjim slogovima (npr. *� � � � � � � � � , *� � � � � � � � , *� � � � �

� � ), odnosno

silazni naglasak može biti samo na početku riječi; 3) Zadnji slog višesložnih riječi ne može

biti naglašen (npr. *� � � � � � � � � , *� � ); 4) Jednosložne riječi mogu imati samo silazne

naglaske (npr. *� � � , *� � � );15 5) Dugi slog ne može biti ispred naglašenoga (npr. *� � � � � � ). Dobar dio njih međutim – prva tri posve sigurno – zapravo ne vrijede, odnosno vrijede za � � � � � � � � � � hrvatski leksik, za � � � � � � � � � � oblike i tvorbe, za � � � � � � � � � � hrvatsko naglašavanje, ali ne za hrvatski standard u cjelini, a pogotovo ne za govor obrazovanih hrvatskih gradskih

govornika. Odstupanja od tih pravila nemalo je i ona zapravo nisu odstupanja, nego su samo

slučajevi naglašavanja manje prototipnih leksema (npr. posuđenica), oblikâ (npr. Gmn., koji

je manje prototipan od npr. Njd. i Gjd.), tvorbi (npr. izrazito duge riječi, složenice, kratice),

sintaktičkih jedinica (npr. spoj prednaglasnice i riječi sa silaznim naglaskom).16

U neprototipnome leksiku, neprototipnim oblicima i tvorenicama imat ćemo i ovo:

i) Gmn. imenica sa sekundarnim � i s uzlaznim naglaskom (posve naravno i unutar novoštok.):

mušk�rācā (mùškārācā, mùškarācā), Dalmat

�nācā (Dalmàtīnācā, Dalmàtinācā),

isk�stāvā (ìskūstāvā, ìskustāvā), ud

�vācā (ùdōvācā, ùdovācā)

15 Što se sad lijepo dade povezati s onim što smo rekli o uzlaznome naglasku – ton se ostvaruje na slogu iza udarnoga, a u jednosložnim riječima tog sloga nema.

16 Uostalom, pravilo o silaznome naglasku na početnim slogovima nije pravilo, nego je opet samo prototipni primjer silaznosti. Silazni naglasci u hrv. su ionako prototipni, najbolji primjer hrv. naglaska (Jelaska 2004: 215).


11

ii) složenice i superlativi (posve naravno i unutar novoštok.):17

brodovl�snīk, poljopr

�vreda, primopr

�daja, kupopr

�daja, n

�jdalekovìdnijī, n

�jrùžnijē

iii) neprenošenje naglaska na proklitiku:

ner�dīm (nèrādīm), i

�n ij

� (ìōn ìjā), izM

�tkovića (ìzMetkovića)

iv) imena stranoga podrijetla i strana imena:

Danij�la, Mir

�la, Ant

�nio, Montevid

�o, Mil

�no

v) posuđenice:

stud�nt (stùdent), apsolv

�nt (apsòlvent), dirig

�nt (dirìgent), rezim

�/rezim

� (rezìmē), sak

�/sak

� (sàkō),

žir�/žir

� (žìrī), violin

�st (violìnist), violin

�stica (violìnistica), telev

�zija (telèvīzija, telev� zija),

kokak�la (?!kokàkōla), termin

�tor (termìnātor), pred

�tor (prèdātor), radij

�tor (radìjātor)

vi) uzvici:

oh�, ah

� � o � o � �

vii) akronimi:

esad� (� � � , ?*esàdē), hadez

� (� � � , ?*hadèzē), esdep

� (� � , ?*esdèpē), haes

�s (� � � , ?*haèses)

viii) uzlazni naglasci mogu se u razgovornome jeziku ostvariti na zadnjemu ili u jedinome slogu

ako je otpao jedan slog iza naglaska (tako barem kažu u Barić � � � � � 1995, pa neka im bude):

donés!, pokáž!, šút!

Posuđenice. Kad već spomenusmo posuđenice, evo još nekoliko načelnih pravila o njihovoj

akcenatskoj adaptaciji, i to opet u smislu klasičnoga naglašavanja (v. Barić � � � � � 1995; Ivšić 1970: 175–6). Mogu li ona komu pomoći ili objasniti što, drugo je pitanje:

17 Nećemo spominjati u � � � gramatici omiljele primjere tipa � � � � � � � � � � � , � � � � � � � � � i sl.


12

i) Riječi s naglaskom na prvome slogu imaju silazni naglasak na istome slogu:

fr�ska, k

�os, l

�rva, l

�vōr

ii) Naglasak morfološki adaptiranih (transmorfemiziranih) riječi obično ostaje na izvornome

mjestu kao ili ʹ (ako je na prvome slogu) ili kao ʹ (ako je u sredini riječi):

gr�pa, gr

�pa, kl

�ka, vága, cígla, cvéba, epizóda, garáža, kréma, violína, kultúra, persóna, Európa

iii) ako je udar na zadnjem slogu, pomiče se na prvi slog kao ili na prethodni slog kao (dug

zadnji slog ostaje dug i nakon pomicanja):

�nteres,

�mperativ, s

�perlativ, stùdent, dirìgent, satèlit, komùnist, imperàtīv, superlàtīv

iv) ako je udar na unutarnjem slogu, ili ostaje uzlazni na istome slogu ili je uzlazni na

prethodnome, a neke riječi mogu imati i silazni naglasak na prvome slogu (dug slog nakon

pomicanja naglaska ostaje dug):

realìzam, dìrektor, filozòfija, kòrektor, �ntuitīvan, k

�nvencionālan,

�psolūtan,

�nternacionālan

»Demokratizacija« naglasne norme. Premda su već napisani radovi s doslovno takvim

naslovom (I. Pranjković), ovdje ćemo taj neobičan pojam � � � � � � � � � � � � � privesti svojoj svrsi i razumjeti čak nešto šire. Svjesni naime svih problema s ovladavanjem klasičnom hrvatskom

naglasnom normom i njezinim stvarnim uzusnim stanjem filolozi već neko vrijeme na različite

načine pokušavaju doskočiti jadu i domisliti se izlazu. Većini je, naravno, jasno da s hrvatskom

naglasnom normom ne ide baš kako je zamišljeno, pa se nude rješenja za pomoć. Pritom se

dade prepoznati nekoliko načelnih struja. Ako izuzmemo ekstremne slučajeve – iskreno rečeno,

jednako legitimne – poricanja svake mogućnosti propisivanja naglasne norme ili pak

protivljenja standardu nastalu na štokavštini kao takvu, ostaju nam – i) nastojanja da se hrvatska

naglasna norma odmakne od tzv. klasične i privede upravo hrvatskoj zapadnoj novoštokavštini,

ali i dalje relativno strogoj (ako predikacija � � � � � tu išta vrijedi), utemeljenoj na hrvatskim

zapadnonovoštokavskim govorima; – ii) nastojanja da se hrvatska naglasna norma

»demokratizira« priznavanjem činjenice da unutar postojeće ima mnogih odstupanja (kao

lajtmotiv tu se pojavljuju silazni naglasi na nepočetnim slogovima, naglasak posuđenica,

prijenos silaznoga naglaska na proklitiku); – iii) priznavanje činjenice da se u zadnjih nekoliko


13

desetljeća razvio jedan općehrvatski prihvatljiv govorni uzus obrazovanih gradskih govornika,

koliko-toliko prihvaćen u svim četirima velikim hrvatskim gradovima, prisutan u nacionalnim

govornim medijima, u školstvu i sl., s manje ili više prešutim pitanjem: Što bi se dogodilo kad

bismo taj sutra stavili u gramatike, barem u naznakama, pa ionako velik broj govornika tako

govori i ne smatra da griješi (odnosno nema nikakva motiva učiti tzv. klasičan naglasak)?

U svemu tome nije nevažno ni to koji je filolog podrijetlom odakle; iskustvo pokazuje da

filolozi štokavci pokazuju nešto manje razumijevanja prema neštokavcima no što bi

neštokavci očekivali ili željeli, čak i onda kad misle da su jako naglasno »liberalni«.

Budući da smo dosta prostora posvetili naglasku koji imamo u gramatikama (a � � � � � � � koje

slijede sve redom utemeljene su na njima, v. predavanje 10b), donijet ćemo sad samo

nekoliko odrednica onoga što je I. Škarić bio prozvao � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � (v. Škarić 2009: 121–5), odrednica u kojima se taj razlikuje od � � � � � � � � � :18 i) tri naglaska – kratki ( ‶ ), dugosilazni ( ˆ ), dugouzlazni ( ′ ) – odnosno neutralizacija

kratkosilaznoga i kratkouzlaznoga u jedan (kratkouzlazni ne podiže ton sljedećega sloga);

ii) trajanje dugih slogova skraćeno je, a kratkih nešto produljeno;

iii) gube se etimološki zaudarni dugi slogovi (npr. � � � � � � � → � � � � � � � , � � � → � � � ), tako i u sufiksima (npr. � � � � � → � � � � � � ), donekle se čuvaju oni koji ostaju u živim prijenosima

naglaska ( � ~ � � � � � , � � ~ � �

� � , � � � � � → � � � � � � � � ), oni koji nastaju kao posljedica

kontrakcije (� � � � � → � � � � ) te oni u skupu VSC (� � � � � � � � , � � � � � � � � , � � � � � � � , � � � � � � � � � );19 iv) silazni naglasci mogu biti na nepočetnim, čak i na završnim slogovima (npr. � � � � � � , � � � � � , � � � � , � � � � � � � � , � � � � � / � � � � � � , � � � � � � � ), samo dugouzlazni ne može biti na zadnjem

slogu (ali se zato kadšto pojavljuje umjesto dugosilaznoga, npr. � � � � � umjesto � � � � � );

v) neobavezan prijenos silaznoga naglaska na proklitiku (npr. �

� � � � , �� ,20 � � � �

� � � � 21) ili pak potpuno bez prijenosa (osobito kod dužih riječi), osim u ustaljenim

kolokacijama (kao što su npr. � � � � , � � � � � � � � � , � �

� � � i sl.);

18 � � � � � � � � � nešto je poput kalka engl. termina � � � � � � � � � � � � � � � � � � (RP) ‘prihvaćeni izgovor’. 19 U skupu VSC (vokal-sonant-konsonant) vokal je u hrvatskome uvijek dug. To je važno i snažno pravilo, pravilo s malo iznimaka. N. B. U standardu bi naglasak na navedenim riječima bio uzlazni –

� � � � � � i sl. 20 N. B. Kratko � � � � � , u normiranome standardu bilo bi � � � � � . 21 N. B. Kao ni kod � � � � � tako ni tu nema zaudarne dužine, u normiranome standardu bila bi u Ijd. � -sklonidbe.


14

vi) prijenos naglaska »gdje ne treba«, upravo zbog nerazlikovanja kratkih naglasaka i

analogijom prema drugim naglasnim tipovima (� � � � � � � � umjesto � � � � � � � � , a prema � � � � � � � ,

odnosno � � � � � � � � � ~ � � � � � � � � ), ili pak prijenos na � � � � � mjesto22 (� � � � � � � umjesto � � � � � � � , � � � � � � � umjesto � � � � � � � , � � � � � � � umjesto � � � � � � � , � � � � � � � umjesto � � � � � � � i sl.); vii) opće ujednačivanje naglasnih paradigmi (o naglasnim uzorcima ili tipovima v. predavanje

10b), odnosno gubljenje promjenljivih paradigmi (npr. � � � ~ � � � � � ujednačuje se u � � � � ~ � � � � � kao � � � � ~ � � � � � , � � � � � � � � ~ � � � � � � i � � � � � � � � � ~ � � � � � � � u � � � � � � � � ~ � � � � � � � i � � � � � � � � � ~ � � � � � � � � , vokativi tipa � � � � � � � � � � u � � � � � � � � � � /� � � � � � � � � � i sl.).

Tomu se još dadu pribrojiti ove fonološke odlike (usp. i predavanje 07, str. 28):

viii) neutralizacija afrikata [č] i [ć] te [] i [] u »srednje« [č] i [];

ix) slogotvorno � uvijek je kratko (npr. � � → � � , � � → � � , � � � → � � � ); x) dvofonemski skup � � � kao sljednik naglašenoga starog jata (dakle niti ima diftonga niti je

taj diftong fonem, nego se dugo � potpuno poistovjetilo s dvofonemskim slijedom � � ).

Rezultati Škarićevih analiza – koje su slika onoga kako bi uznapredovala sociolingvistička

regionalna dijalektologija trebala izgledati, dok se tradicionalna još uvijek iscrpljuje u opisima

fonologije, rijetko morfologije, skoro nikada sintakse govora nečije bake,23 a sve hrvatske

bake žive valjda na selu, u gradovima baka nema – kadšto su bili ismijavani, kadšto

dočekivani kao nedobrodošli i kao oni koji u standardni jezik unose nered (u kojem je inače

idila, teče med i mlijeko), no priđemo li im koncilijantno, oni nam mnogošta govore o

realnome suvremenom hrvatskom, doduše jednoga, ali velika dijela hrvatskih govornika.

Kako ćemo ih i hoćemo li ih uopće primijeniti i uzimati u obzir, drugo je i drugotno pitanje.

22 Čelni ili čeoni naglasak termin je kojim se označuje morfološki uvjetovan silazni naglasak na početnome slogu, svojstven npr. vokativu (� � � � � ~ � � � � � � , � � � � � � ~ � � � � � , � � � � � ~ � � � � , � � � � ~ � � � ), aoristu (� � � � � �

~ � � � � �

,� � � � � � � � � � � � � � � � ), gl. prid. radnomu (� � � � � � � � ~ � � � , � � � � � , � � � � ), gl. prid. trpnomu (� � � � � � � � � , � � � � , � � � ). Dakle ne svaki silazni naglasak na početnome slogu, nego onaj uvjetovan morfološkom kategorijom.

23 Sasma obična i nezlonamjerna pitanja: Ima li hrvatska dijalektologija odgovor na pitanje koja je razlika u vezničkome repertoaru (zapadnonovo)štokavskoga i standardnoga jezika? Zanima li ju to uopće ili je jedino važno čija baka ima akut, a čija nema, koja veli

� � , koja � � � � � � , koja � � � � � , koja � � � � � , koja � � � � � , a koja � � � � � ?


1

TABLICE

Pod radnim naslovom Tablice objedinit ćemo popise – jednostavno rečeno – onoga što se o

hrvatskome naglasku dade naštrebati, ako se već nema sluha (što je slučaj u mnogih – ili većine

– inače posve osviještenih i zainteresiranih govornika). I to onako kako je zabilježeno u

normativnim priručnicima, i u tom smislu odudara od stvarnog hrvatskog uzusa.1

A dade se naštrebati ovo: – koje su hrvatske klitike (riječi bez naglaska, koje naslanjaju na

naglasnice i s njima čine izgovornu cjelinu), – gdje su u standardnome hrvatskome morfološki

uvjetovane zaudarne dužine, – ponešto o klasičnome prenošenju naglaska na proklitiku, –

ponešto o naglasnim tipovima te o onima koji silazni naglasak prenose neoslabljeno.2

Nećemo to spominjati, ali dadu se također naštrebati naglasci zatvorenih vrsta riječi, npr.

zamjenica, brojeva i sl., koliko god priručnici propisivali njihove različite ostvaraje.3

1 O kojemu v. u predavanju 10a.

2 Naglasne tipove donijet ćemo prema Vukušić et al. (2007), najopsežnijem i jedinom njihovu suvremenome prikazu, premda ne baš uvijek najracionalnije raspoređenu (prema broju slogova riječi, moglo se reducirati).

3 O razlikama među priručnicima također nismo govorili, ali posve lagan test za to mogu biti pojedine riječi osnovnoga, temeljnoga leksika, poput strana svijeta. Naime ako se normativci ne mogu »dogovoriti« oko toga koji je naglasak na sjever, zapad, istok, što onda očekuju od prosječno zainteresirana puka!?


2

KLITIKE

Proklitike.4 1) Prijedlozi: svi jednosložni (na, do, u, uz, pri itd.), pojedini dvosložni (među,

mimo, nada, oko, poda, pokraj, preko, prema), svi složeni s prijedlogom iz- (između, ispod,

ispred, iznad); 2) Čestice: niječna (ne), potvrdna (da), intenzifikatorske (i, ni, npr. ni ja ni on),

upitna (zar); 3) Veznici: a, da, i, ni, pa, te (t�).

Proklitike su nenaglašene kad se nađu ispred riječi s uzlaznim naglascima:

u� vòdi, bez� nádē, na� jèziku, pri� rádu, ne� zòvi

Naglasak na proklitiku prelazi kad se proklitika nađe ispred riječi sa silaznim naglaskom (što

je uvjetovano leksički i morfološki; premda posvećeno normom, u suvremenome jeziku sve

manje, osobito u imenica i pridjeva, a pogotovo naglasak ne prelazi na veznike; v. dalje) te

kad se proklitika nađe ispred pauze, odnosno kad stoji samostalno:

gr� d ~ � � grād, vòda (A v� du, L vòdi) ~ � � vodu, šk� la ~ ù škōlu, zn� m ~ nè� znām

Izustio je to �� – nakon nekoliko trenutaka – otišao…

Znaš li koliko je sati? – N�� !

Enklitike. 1) Zamjenički oblici: nenaglašeni lični (G me, te, ga, je, nas, vas, ih; D mi, ti, mu, joj,

nam, vam, im; A me, te, ga/nj, ju/je, nju, nas, vas, ih), nenaglašeni povratni (G se, D si, A se); 2)

Glagolski oblici: nenaglašeni prezent glagola biti i htjeti (sam, si, je, smo, ste, su; ću, ćeš, će,

ćemo, ćete, će), nenaglašeni aorist glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi); 3) Veznik: li (Pitaju

li za nas, recite im da ne znate ništa); 4) Čestice: upitna (znaš li), povratna (smijem se).5

Od enklitika, koje su uvijek nenaglašene, naglašen može postati samo oblik glagola biti, i to

kad ima rečenični naglasak:

�ko t

� nè� bi, j� b

h.

4 Barić et al. (1995) donose još neke dvojbene, npr. već dvosložni prijedlozi upitni su, trosložni između, umjesto, veznik kad, s druge strane neke veznike ne donose.

5 Valja razlikovati povratnu zamjenicu sebe/se (brijem se, brijem sebe, brijem si bradu, razgovaram sa sobom) i povratnu česticu se (smijem se, *smijem sebe).


3

PRIJENOS SILAZNOGA NAGLASKA

Na prednaglasnicu se prenose silazni naglasci. Ovisno o tome koji naglasak potom na

prednaglasnici nastaje razlikuju se dvije vrste prenošenja: 1) Ako na prednaglasnici nastaje

kratkouzlazni naglasak, prenošenje je oslabljeno (jer dio siline ostaje na idućem slogu):

k�ća, u� k

�ću → ù� kuću, iz� k

�ćē → ìz� kućē, iza� k

�ćē → izà� kućē, ispred� k

�ćē → isprèd� kućē

Tako preneseni naglasak ostaje na zadnjem slogu prednaglasnice (usp. isprèd kućē).

2) Ako na prednaglasnici nastaje kratkosilazni naglasak, prenošenje je neoslabljeno (jer je

sva silina na prednaglasnici):

u� v� du → � � vodu, do� gr� da → d� � grāda, iznad� gr� da →

znad� grāda

Tako preneseni naglasak pomiče se na početak prednaglasnice (usp. � znad grāda). Razlog različitu pomicanju dijakronijski je – neoslabljeno se pomiču iskonski praslavenski

silazni naglasci, a oslabljeno sekundarni silazni. Sinkronijski, govornici koji razliku u

prijenosu »ne čuju«, jednostavno moraju naučiti koji leksemi naglasak prenose neoslabljeno

(takvih je leksema manje). Gramatika Barić et al. (1995) donosi tipove leksema koji prenose

neoslabljeno, ali bez iscrpnih popisa oni su neupotrebljivi. U Vukušić et al. (2007) ima nešto

popisa, ali ne i svih (i ne podudaraju se s Barić et al. 1995, usp. npr. riječ put).

U suvremenome jeziku prenošenje je sve rjeđe, a ta tendencija to je jača što je riječ duža:

iz� M�tkovića → !ìz Metkovića, iz� Č

�pljinē → !ìz Čapljinē, iz� Vj

�trenicē → !ìz� Vjetrenicē

To se može objasniti općom tendencijom napuštanja neistoslogovnih naglasnih preinaka (što

prenošenje naglaska jest). Naglasak se koliko-toliko stabilno i/ili obavezno prenosi samo u

sintagmama niječnice i glagola:

nè� dām, nè� znām, nè� vidīm, nè� rādīm, nè� dignēm, nè� jāmčīm, nè� vjerujēm, !?nè� imenujēm

te neoslabljeno u ovome naglasnom tipu (prezent, aorist), premda je i to već rijetko:

n� � počnēm, n

� � zaspēm, n� � opomēnū, n

� � opsovā


4

Pravila koja vrijede za prijenos naglaska na prednaglasnicu vrijede, dakako, i za prijenos na prefiks:

p�šēm ~ nàpīšēm, n� sīm ~ ìznosīm, sl� j ~ m�

đuslōj

Nije uvijek lako reći što je pravo, usp. npr. prijedloge i priloge tipa nàkraj, ùvrh, ili činjenicu

da Siva gramatika ima još i primjere kòljeno ~ n�tkoljenica, vèlik ~ p

�velik, a da ništa ne kaže

o tome zašto se tu sad odjednom uzlazni naglasak prenosi (!) na prefiks kao kratkosilazni.

I. Neoslabljeno pomicanje. Barić et al. (1995) donose ovakav popis kategorija koje naglasak

prenose neoslabljeno (je li taj popis uporabljiv, nije posve sigurno):

1) Jednosložne i dvosložne imenice m. i ž. roda s dugosilaznim naglaskom u Njd. (u kosim

padežima može biti i kratak):

gr� d ~ �grād, gr� d ~ pr�

ko grāda, n� ž ~ n�nōž, n� ć ~ �

nōć, vl� st ~ p� d vlāst, vl� st ~ � d vlāsti…

2) Dvosložne imenice m. i ž. roda s nepostojanim a koje u Gjd. imaju isti naglasak kao u Njd.:

m�sao, m

�sli ~

zvan mīsli, plij� san, plij� sni ~ � d plijēsni…

3) Dvosložne imenice sr. roda s dugosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a

osnova im završava na jedan konsonant (osim zbirnih imenica na -je):

m� so ~ � d mēsa, zl� to ~ � d zlāta, tij� lo ~ kr� z tijēlo, sij� no ~ n� sijēno…

4) Dvosložne imenice sr. roda s kratkosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a u

osnovi im je � ili o:

g�lo ~

� grlo, z

�no, d

�vo, b

�do, s

�ce, � ko, p� lje, k� lo, pr� so, sl� vo

tako i: lj�to, n

�bo,

�ho

5) Dvosložne imenice m. i ž. roda s kratkosilaznim naglaskom i dužinom koje u Gjd. imaju tri sloga:

k�mēn ~ n

� kamēn, � blāk ~ p� d oblāke, p�

stēn, p� jās, p�mēt ~ n

� pamēt, j

�sēn, ž

�lōst…


5

6) Imenice ž. roda e-deklinacije koje na predzadnjem slogu imaju uzlazni naglasak,6 a u

DAjd. i NAmn. naglasak se pomiče na prvi slog i mijenja u silazni (takvih je 60-ak):

gláva ~ n� glāvu, rúka ~

� rūku, nòga ~ n

� noge, vòda ~

� vodu, kòsa ~

� kosu

tako i trosložne na -oća, -ota, -ina:7 sramòta ~ n� sramotu, širìna ~

� širinu, samòća ~ n

� samoću…

7) 2. i 3. lice jd. aorista (s čelnim naglaskom):

�kradē ~ n

� ukradē, p� tonū ~ n�

potonū, z�držā ~ n

� zadržā, p� tkresā ~ n�

potkresā

8) pojedini glavni brojevi:

dv� , dvjē, tr

�, p� t, š� st, s�

dam, � sam, d�vet, d

�sēt, st� , dv� je, tr� je, � ba, � bje

npr. � dvoje, n

� sedam,

� dvijē r� ke, z�

trī s� ta, z� stō g� dīnā

9) Zamjenica što i instrumentali mnom, tobom (Vukušić et al. 2007 kažu i zamjenica s�m):

z� što si dòšao?, p� što si dòšao?, s�

mnōm, pr�da mnōm, n

�d tobōm

Vukušić et al. (2007), rekosmo već, kadšto uz naglasne tipove izričito napominju da naglasak

prenose ovako ili onako, ali veoma nedosljedno. Donosimo popis eksplicitno određenih te

onih koji mogu doći u obzir, ali prijenos im nije opisan (takvi su označeni upitnikom i

uskličnikom; brojka označava paragraf, pod kojim se tip ujedno vodi i u Kazalu):

141?! g�� vōr, blavor, busen, češer, čopor, djever, greben, grumen, jasen, javor, kamen, korijen,

kremen, lovor, mramor, plamen, pramen, prsten, pršljen, remen, sjever, spomen,

stožer, stremen, stršljen, znamen

145?? r �� k, čas, lom, mozak, rat, skok, skup, splet, tok, trošak, vjetar

148 st �� p, ban, brijest, cijeđ, čunj, dijel, drijem, drijen, dvor, đak, gaj, grič, gunj, hrast, hrušt, hum,

ključ, knez, kralj, križ, kut, lijek, lug, malj, mir, mulj, nož, panj, plast, plašt, prišt, put, puž,

rit, rug, skut, smuđ, stric, sud, svak, šaš, štap, šulj, trud, vrač, zlić, ždral, žir, žmul, žrec…

149 gr �� d, brk, član, dub, glas, hram, hvat, jad, kum, mrak, mrav, pas, prud, prut, smrad, stan, strah,

trag, val, vrat, vuk, znak…

6 Sic! A koji bi drugi imale na predzadnjem slogu!?

7 Svaki se govornik može zapitati koliko je taj prijenos živ (usp. stih Umrijet ću noćas od ljepote – òd ljepotē?!).


6

150 r �� g, Bog, boj, bok, brod, broj, dom, gnoj, god, goj, gost, hod, kot, kov, kraj, kroj, led, loj, lov,

med, most, nos, plod, plot, post, raj, rod, roj, soj, sok, srok, tast, bor, tov, voz, zbroj, znoj…

151 st �� l, vrh, vol

221?? bl�� go, bilje, carstvo, cvijeće, drvlje, gorje, klasje, more, perje, pivo, trnje, ušće, zdravlje, zrno…

224?? š lo, bilo, blato, brašno, klupko, koplje, ljeto, nebo, muško, srce, ulje, vrhnje, zelje, zubalo,

žensko, žezlo, zrno…

229? �� ko, oči, uho, uši 230? mj

�� sto, brdo, grlo, polje, zvono, žito

231? j�� zero

242? j�� re, drvo, dupe, gušče, janje, kopile, kuče, lane, mače, pače, pile, ptiče, puce, pule, tane, vuče

243? p�� stōrče, balavče, mladunče, pitanče

245? pr �� se, mule, zvijere, ždrijebe

248? r�� me, breme, ime, međuvrijeme, nevrijeme, poluvrijeme, sjeme, sljeme, tjeme, vime

249? vrijéme, nebo, tij� lo

287?! 8 planìna, budala, bistrina, bistroća, bjelina, bjesnoća, bljedoća, brzina, čistina, čistoća, čvrstina,

dolina, dubina, glatkoća, gluhoća, gorčina, gospoda, kakvoća, krasota, kratkoća, ljepota,

oblina, punoća, sirota, sramota, širina, visina, živina…

320 gláva, duša, ruka

322 grána, glavnja, greda, ovca, peta, resa, sluga, srijeda, srna, stijena, strana, strijela, svinja,

vojska, zima, zvijezda

325 gòra, daska, igla, kosa, loza, metla, pčela, rosa, smola, zora, pa i buha, muha, zmija

328 vòda, noga, zemlja

394?! zn�� nōst, bolest, jesen, ludost, milost, mladost, pomoć, radost, starost, žalost…

404?! stv�� r, bit, bol, brv, cijev, čar, čast, ćud, draž, glad, hrid, kap, klijet, kob, luč, mast, mlađ, mliječ,

mrijest, nit, pest, riječ, sapi, skrb, slast, sluz, snijet, splav, srž, strast, svijest, trst, tvar, vijest, vlas,

vlast, vlat, zvijer, žeđ, žest

405 m�� sao, plijesan, ravan

406 n�� ć, čađ, dob, kći, kost, krv, laž, moć, osti, peć, pleći, prsi, raž, sol, svast, uš, zob, žuč

8 Vrijedi isto kao u prethodnoj bilješci: Svaki se govornik može zapitati koliko je taj prijenos živ.


7

II. Oslabljeno pomicanje.

1) prijedlog, veznik + imenice koje ne prenose neoslabljeno:

òd kućē, dò mājkē, ì mājka…

2) prijedlog, veznik + redni broj, pridjev:

nà drugōm katu

3) ne + glagol (svi osim tipa � mrēm, p�čnēm; usp. i Vukušić et al. 2006: 153):

nè znām, nē čujēm, nè plēšēm

4) zamjenice (osim onih u I.9):

ì jā, ì mene, nì jā, nì tī, zà sebe, òd svōga, pokràj njīh, pokràj mene, pokràj njē, međù nama

III. Poseban je slučaj pojava naglaska na proklitici u sintagmama proklitika + enklitika.

1) DU na jednosložnome prijedlogu koji se dočinje vokalom + enklitika me, te, se:

pó me, zá te, ú se

2) DS na jednosložnome prijedlogu koji se dočinje vokalom + enklitika nj:

p� nj, z� nj, � nj

3) KS na jednosložnome prijedlogu s naveskom te dvosložnome prijedlogu + enlitika:

�zā me, pr

�dā se, m

�đū se, kr� zā nj

Uz češće oblike prèda mnōm, pòda mnōm javljaju se i n�d tobōm, pr

�da mnōm, z

� mnōm, te

međù sobōm, predà mnōm i sl.


8

ZAUDARNA (ZANAGLASNA) DUŽINA

I. Osnovni položaji (leksički i prijenosom uvjetovani)

1) U riječima pojedinih naglasnih tipova: kàpūt, šèšīr, g�vrān, k

�kōš, k

�rāk, g

�vōr, k

�mēn, p

�mēt, òdāvno i sl.

2) Ispred skupa VSC + kratki slog: màgarac ~ màgārca, B � garin ~ B� gārka (ali: b � garskī, prema Ivšićevu

pravilu). U toj skupini vokal je uvijek dug, bio naglašen ili ne: st�rac ~ st� rca, n � djelja ~ n � djēljnī i sl.

3) U izgovornoj cjelini na mjestu dugoga naglaska koji je prebačen na proklitiku ili prefiks: šk � la ~ ù škōlu, gr� d ~ � grād ~ v � legrād, zn � m ~ nè znām ~ dòznām i sl.

II. Gramatički morfovi

Imenice

i) Gjd. e-deklinacije: rúkē, sèstrē, vòdē, žènē, pr� vdē, knj� gē ii) Ijd. e-deklinacije: rúkōm, sèstrōm, vòdōm, žènōm, pr� vdōm, knj� gōm iii) Gmn. svih deklinacija: � zvōrā (N ìzvor, kao biser, jezik, majmun), n

�kātā (N n

�kat), k

�ljēnā (N kòljeno),

sestárā, žénā, m�jāka/m� jkā/m� jkī, náredābā/nárēdbā/náredbī, gòstī, kòstī, ml

�dostī, ùšijū, gōstijū, p � stijū, rùkū

Ispred genitivnog -ā prethodni je slog uvijek dug, bio naglašen ili nenaglašen (ispred -ī ne nužno).

»Neodređeni« oblici pridjeva

i) Ijd. m. i sr. roda: dòbrīm

ii) GDLIjd. ž. roda: dòbrē, dòbrōj, dòbrōm

iii) GDLImn. svih triju rodova: dòbrīh, dòbrīm(a)

DLImn. s naveskom može biti: -īma i -ima. Neki filolozi vele ipak da nema razloga da navezak -ă pokrati prethodno -i-.

»Određeni« oblici pridjeva svih triju rodova te u komparativu i superlativu (i priloga)

i) m. rod: N j� kī, G j� kōg(a), D j� kōm(u)… mn. j� kī, j� kīh, j� kīm(a)… komp. j�čī, super. n� jjačī

ii) ž. rod: N j� kā, G j� kē, D j� kōj… mn. j� kē, j� kīh, j� kīm(a)… komp. j�čā, super. n� jjačā

iii) sr. rod: N j� kō, G j� kōg(a), D j� kōm(u)… mn. j� kā, j� kīh, j� kīm(a)… komp. j�čē, super. n� jjačē

DLI mn. s naveskom može biti: -īma i -ima.

Dubletne likove imaju i komp. i super. priloga: j� ko ~ j�če i j

�čē ~ n � jjače i n � jjačē.

Glagoli


9

i) prezent: v � dīm, v � dīš, v � dī, v � dīmo, v � dīte, v � dē ii) aorist 3. l. mn.: v � dješē/v � dješe iii) imperfekt: p � tāh, p � tāše, p � tāše, p � tāsmo, p � tāste, p � tāhū (N. B. i -ū u 3. l. mn. je dugo)

iv) imperativi na -j: č � vāj (č � vājmo, č � vājte), bàcāj, p � tāj, vj� rūj, pùtūj, nàpīj se, ràzbīj v) gl. pril. sadašnji i prošli: v � dēći, v � djēvši vi) gl. prid. trpni na -an, -ut, -et: b

�cān, v � zān, ùpītān, sk � nūt, n �

čēt, pr�klēt, � zēt

III. Tvorbeni morfovi

Imenice

-āč ìgrāč, kòvāč, istražìvāč

-ād m�mčād, t� lād, ùnučād

-āj/-jāj d�gađāj, � gođāj, � ređāj, �

proštāj, sm � rāj, v �pāj

-āljka/-īljka kàzāljka, krìžāljka, cjèdīljka, nòsīljka, svjètīljka

-āk/-jāk/-njāk čùdāk, dèšnjāk, dìvljāk, � menjāk, ìstočnjāk, lj� šnjāk, nòvāk, pròstāk, r� bnjāk, r�đāk, sèljāk

-ānje/-ēnje gl� dānje, m � šljēnje, páljēnje -ār š� mār, br

�vār, m

�tičār, polìtičār, željèzār

-āš nogomètāš, spòrtāš, sìdrāš, udaràljkāš

-ātor/-ītor snàgātor, gladìjātor, organìzātor, invèstītor, repètītor

-īk brèzīk, v � bīk -īvo gn

�jīvo, pl� tīvo, str� ljīvo

-īšte/-līšte/-alīšte gl� dalīšte, gl� dīšte, gòdīšte, kùpalīšte, kàzalīšte, parkìralīšte, sveùčilīšte -nīk vòjnīk, rj� čnīk/rjèčnīk/rj� čnīk, r� dnīk, nèvjērnīk, nárednīk -ōst ml

�dōst, glúpōst, autonómnōst

-ōv šàrōv, gàrōv (ali: nìtkōv/n � tkov, làžōv/làžov)9 -ūn bogàtūn, ljùtūn

Dužina na -ād ostaje u cijeloj skonidbi: m�mčād ~ G m

�mčādi.

Na -ōst samo u NAjd.: múdrōst ~ G múdrosti.

Dug je slog ispred -je: záčēlje, násēlje, ùzglāvlje, pòp � � � e � � � � e � � � � � � � e �� r � o � e � � o � u � � e � � o �ispred -stvo (bez obzira na dužinu u osnovnoj riječi): c � r � ! o # � $ % & � u ( ) � � ! o # � $ % & �� ! e * � + ! o � ! o , r � ! o # � $ % & � a � . / ( r 0 � ! o 1 ( r � � ! o � 2 3 4 � ! o � � r 5 6 � ! o � * 6 r 0 ! � ! o � 3 � � � 0 r � ! o 1 3 � � � r � ! o �

9 Prelaze u tip m � šić ~ m � šića i žìvot ~ živòta.


10

Pridjevi

-āć-ī brìjāćī, šìvāćī, pìsāćī

-āk samo u: dv�jāk, j� dnāk, tr�

jāk

-inj-ī mràvinjī, pčèlinjī

-j-ī kòzjī, čòvječjī, bòžjī

-n-ī i sl. r�tnī, k � šnī

-nj-ī i sl. vèčērnjī, sàdašnjī, jučèrašnjī (usp. N v � čēr, kao p �mēt, d

�bīt)

-sk-ī i sl. h � vātskī, jùnāčkī, vràškī, mùškī, svjètskī

Dakako, u pridjeva na -ī dug je zapravo gramatem, ali praktičnosti radi navodimo te sufikse ovdje, ne u II. Dug

je slog ispred -(a)n- (odnosno -n-ī) u ovim sufiksima:

-āl(a)n i sl. c � remonijālan, d � jetālan, f� zikālnī, �dverbijālnī, pr� ncipijēlan, tr�

dicionālan, � mocionālan,

n�cionālnī, f� nkcionālnī, � ntelektuālan, t� kstuālan, s� ksuālnī

-ār(a)n l� gendāran, l� terārnī, m�netārnī

-iōnī k�misiōnī

-ōz(a)n i sl. r� ligiōzan, �mbiciōzan, k

�priciōzan

-āš(a)n n � stāšan -āv(a)n � viđāvan -āz(a)n g

�jāzan, lj� bāzan

-īv(a)n �gresīvan, s� gestīvan, �

tributīvnī

-(j)āh(a)n ž� vāhan, ml�đāhan

-(j)ūš(a)n s� ćūšan, m�jūšan

-ōv(a)n/-ēv(a)n b � nōvan, r� šēvan, m� žēvan, gl�sōvnī, d � šēvnī

Prilozi

-ačkē naglavàčkē

-cē doslòvcē, uzastòpcē

-icē prímjericē, kr� omicē, kr�domicē

-kē naopàčkē, trbùškē, sjedèćkē, ležèćkē

-kī sjedèćkī, ležèćkī

U -o/-e (lijépo, �lako) i -ski (jùnāčki) preferiraju se oblici bez dužine.


11

IMENIČKI TIPOVI NEPROMJENLJIVA NAGLASKA

Kratkosilazni

m

�

šić ‘mali miš’ G m

�

šića

g

�

bavac G g

�

bāvca

mj

�

sēc G mj

�

sēca L mj

�

sēcu / mjesécu

d

�

vorēd G d

�

vorēda

g

�

vōr G g

�

vora L g

�

voru / govòru

r

�

zgovōr G r

�

zgovora

p

�

duzētnīk G p

�

duzētnīka

bl

�

to G bl

�

ta Gmn. bl

�tā

st

�

palo G st

�

pala Gmn. st

�pālā

j

�

nje G j

�

njeta zb. j

�

njād

g

�

dina G g

�

dinē I g

�

dinōm

knj

�

ga G knj

�

gē I knj

�

gōm Gmn. knj

�gā

ml

�

dōst G ml

�

dosti L ml

�

dosti / mladòsti

p

�

mēt G p

�

mēti L p

�

mēti / paméti �

bavijēst G

�

bavijēsti L

�

bavijēsti / obavijésti

Dugosilazni

l

�

panj G l

�

pnja

j

�

jnīk G j

�

jnīka

pl

�

ćenīk G pl

�

ćenīka

m

�

jka G m

�

jkē

b

�

ljka G b

�

ljkē Gmn. b

�ljākā


12

Kratkouzlazni

òžujak G òžūjka Gmn. òžujākā

jèzik G jèzika Gmn. j

�

zīkā / jèzīkā

dèsničār G dèsničāra Gmn. dèsničārā

t

�

govac G t

�

gōvca Gmn. t

�

govācā

gòvedo G gòveda

sèlo G sèla Gmn. sélā

òsōblje G òsōblja

tèle G tèleta zb. t

�

lād

d

�

žava G d

�

žavē Gmn. d

�

žāvā / d

�žāvā

žèna G žènē V ž

�

no Gmn. žénā

djèvōjka G djèvōjkē I djèvōjkōm Gmn. djèvojākā

H

�

vātskā G H

�

vātskē

Šv

�

dskā G Šv

�

dskē

màrljivōst G màrljivosti

ùspāvānōst G ùspāvānosti

kukùruz G kukùruza

optìmist G optìmista

ideàlist G ideàlista

gladìjātor G gladìjātora

atlètičār G atlètičāra

račùnalo G račùnala Gmn. račùnālā

lubènica G lubènicē I lubènicōm

dolìna G dolìnē V d

�lino

prijatèljica G prijatèljicē V prijatèljice Gmn. prijatèljīcā

veličìna G veličìnē V veličìno Gmn. veličínā

stolnotenisàčica G stolnotenisàčicē

nezainterèsīrānōst G nezainterèsīrānosti


13

Dugouzlazni

bádem G bádema Gmn. bádēmā

písac G písca V p

�

šče Gmn. písācā / p

�

sācā

nástavak G nástāvka Gmn. nástavākā

pójam G pójma Nmn. pójmovi / pòjmovi

záručnīk G záručnīka V záručnīče

víno G vína Gmn. vínā

násēlje G násēlja Gmn. násēljā

sáveznīštvo G sáveznīštva Gmn. sáveznīštāvā

náredba G náredbē I náredbōm Gmn. náredābā / nárēdbā / náredbī

kúma G kúmē V k

�

mo I kúmōm

púčānka G púčānkē V púčānko I púčānkōm

ljúbav G ljúbavi V ljúbavi I ljúbavlju

múdrōst G múdrosti V múdrosti I múdrošću

fijáker G fijákera Gmn. fijákērā

hajdúkovac G hajdúkōvca Gmn. hajdúkovācā

ilírac G ilírca V

�

līrče Gmn. ilírācā / ìlīrācā / il�

rācā

iskústvo G iskústva V iskústvo Gmn. iskústāvā / ìskūstāvā / isk

�stāvā

naprézānje G naprézānja

neprílika G neprílikē I neprílikōm Gmn. neprílīkā

siréna G sirénē I sirénōm V s

�rēno

Kanáđānka G Kanáđānkē I Kanáđānkōm V Kanáđānko

Dalmatínac G Dalmatínca V D

�lmatīnče Gmn. Dalmatínācā / Dalmàtīnācā / Dalmat

�

nācā

definícija G definícijē V definícijo

gimnazijálac G gimnazijálca bibliotéka G bibliotékē V b

�bliotēko / bibliot

�ko Gmn. bibliotékā

reprezentatívac G reprezentatívca I reprezentatívcem V reprezentàtīvče / reprezentat

�

vče / r

�

prezentatīvče


14

IMENIČKI TIPOVI PROMJENLJIVA NAGLASKA

Muški rod

r

�

t G r

�

ta L ràtu Nmn. ràtovi

hr

�

st G hrásta L hrástu Nmn. hrástovi / hràstovi

gr

�

d G gr

�

da D gr

�

du L grádu Nmn. gr

�dovi

br

�

d G br

�

da D br

�

du L bròdu

st

�

l G stòla D stòlu L stòlu

žìvot G živòta V ž

�

vote L živòtu

kòvāč G kováča V k

�

vāču Nmn. kováči

Ženski rod

pčèla G pčèlē A pč

�

lu V pč

�lo L pčèli Nmn. pč

�

le, Gmn. pčélā vòda G vòdē A v

�

du V v

�do L vòdi Nmn. v

�

de, Gmn. vódā djèca G djècē A dj

�

cu V dj

�co

rúka G rúkē D r

�

ci / rúci, A r

�ku L rúci

srijéda G srijédē A srij

�

du L srijédi

stv

�

r G stv

�

ri L stvári Nmn. stv

�

ri

k

�

st G k

�

sti D k

�sti L kòsti Nmn. k

�

sti

Srednji rod

g

�

lo G g

�

la L g

�

lu Nmn. g

�

la, Gmn. g

�

lā �

me G

�

mena Nmn. imèna, Gmn. iménā

dijéte G djèteta V dij

�te L djètetu


15

GLAGOLSKI NAGLASNI TIPOVI

p

�

ći pèčēm ne pèčēm imp. pèci

ìspeći ispèčēm ne ispèčēm imp. ispèci

t

�

ći túčēm ne túčēm imp. túci

ìstūći istúčēm ne istúčēm imp. istúci

gr

�

sti grízēm ne grízēm imp. grízi, g. p. r. gr

�

zao

zàgristi zagrízēm ne zagrízēm gl. prid. rad. zàgrizao

žívjeti žívīm ne žívīm imp. žívi

dožívjeti dòžīvīm ne dòžīvīm gl. prid. rad. dožívio

mnòžiti mnòžīm ne mnòžīm gl. prid. trp. mn

�žen, pòmnožen

pomnòžiti pòmnožīm ne pòmnožīm imp. pomnòži

ròditi r

�

dīm nè rodīm aor. ròdih, 23. r

�dī

pl

�

kati pl

�

čēm nè plačēm gl. prid. rad. pl

�kao, ìsplakao

nòsiti n

�

sīm nè nosīm imp. nòsi

v

�

djeti v

�

dīm nè vidīm imp. v

�di

prèdvidjeti prèdvidīm ne prèdvidīm imp. prèdvidi

p

�

mtiti p

�

mtīm nè pāmtīm imp. p

�mti

mórati m

�

rām nè mōrām 3. mn. mórajū

sramòtiti sramòtīm ne sramòtīm

hváliti hv

�

līm nè hv

�līm gl. prid. trp. hv

�ljen

nahváliti nàhvālīm ne nàhvālīm gl. prid. trp. nàhvāljen

pítati p

�

tām nè pītām imp. p�

tāj

upítati ùpītām ne ùpītām 3. mn. upítajū

d

�

žati d

�

žīm ne d

�žīm imp. d

�ži

zad

�

žati zàdržīm ne zàdržīm imp. zàdrži

zn

�

ti zn

�

m nè znām imp. zn

�j

zv

�

ti zòvēm ne zòvēm imp. zòvi

pròzvati prozòvēm ne prozòvēm imp. prozòvi

zàbavljati / zabávljati zàbāvljām ne zàbāvljām imp. zàbāvljāj


OZNAKE

/ / fonem, dubinski prikaz fonema

{ } morfem, dubinski prikaz morfema; uređeni skup jedinica (u fonologiji)

[ ] fon ili morf, površinski prikaz fona ili morfa

// // morfonem

+ tvorbeni odnos

→ slijedi, postaje od

~ dovodi oblike u sustavni odnos

: dovodi oblike u sustavni odnos

- morfska ili morfemska granica

. slogovna granica

| stopna granica

# granica riječi (u zapisu glasovnih promjena)

$ granica sloga (u zapisu glasovnih promjena)

+ granica morfema (u zapisu glasovnih promjena)

* loše tvoreno, neprihvatljivo; u prajezicima rekonstruirano, bez pisane potvrde

? dvojbena tvorba i/ili prihvaćenost od govornikâ

! pragmatički i stilistički obilježeno, razgovorno, neformalno

Za zapis (notaciju) glasovnih promjena v. predavanja 02–03.

Za ostale IPA-ine simbole i dijakritičke znakove važne za hrvatski v. predavanja 04a–04b.


1

LITERATURA

Anić, Vladimir. 1998. Rječnik hrvatskoga jezika. Treće izdanje. Zagreb: Novi Liber.

Anić, Vladimir. 2003. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Prir. Ljiljana Jojić. Zagreb: Novi Liber.

ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Vol. I–XXIII. Zagreb: JAZU.

AS = Vladimir Anić – Josip Silić. 1986. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili sprskoga jezika. Zagreb: Sveučilišna

naklada Liber – Školska knjiga; 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Babić, Stjepan. 1986. Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku: Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU –

Globus.

Babić, Stjepan – Slavko Pavešić – Stjepko Težak [Babić et al.] 1991a. Oblici hrvatskoga književnog jezika

(Morfologija). U: Babić et al. 1991b: 453–741.

Babić, Stjepan – Dalibor Brozović – Milan Moguš – Slavko Pavešić – Ivo Škarić – Stjepko Težak [Babić et al.]

1991b. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrti za gramatiku. Zagreb:

HAZU – Globus.

Babić, Zrinka. 1988–1989. Slogovna struktura hrvatskoga književnog jezika. Jezik, Zagreb, 36/3: 65–71; 4: 123–

128; 5: 133–146.

Babić, Zrinka. 1991. Generativni opis konjugacijskih oblika. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

Babić, Zrinka – Višnja Josipović. 1991. U potrazi za sustavnim prikazom hrvatskih naglasaka. Suvremena

lingvistika 31–32: 37–58.

Babukić, Věkoslav. 1836. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. Danica ilirska, Zagreb, II/10–15: 37–60.

Babukić, Věkoslav. 1854. Ilirska slovnica. Zagreb: Bèrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja.

Badurina, Lada. 1996. Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja: Metodologija rada na pravopisu. Rijeka:

Izdavački centar Rijeka.

Baker, Mark C. 2001. The atoms of language: The mind’s hidden rules of grammar. New York: Basic Books.

Bakran, Juraj. 1996. Zvučna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika.

BFM = Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš. 2003. Hrvatski pravopis. Sedmo izdanje. Zagreb:

Školska knjiga.

BMM = Lada Badurina – Ivan Marković – Krešimir Mićanović. 2008. Hrvatski pravopis. Drugo izdanje.


Barić, Eugenija – Lana Hudeček – Nebojša Koharović – Mijo Lončarić – Marko Lukenda – Mile Mamić –

Milica Mihaljević – Ljiljana Šarić – Vanja Švaćko – Luka Vukojević – Vesna Zečević – Mateo Žagar

[Barić et al.] 1999. Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje –

Pergamena – Školska knjiga.

Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija Znika

[Barić et al.] 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.


[Barić et al.] 1990. Gramatika hrvatskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Školska knjiga.


[Barić et al.] 1995. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.


2

Bauer, Laurie. 2003. Introducing linguistic morphology. Second edition. Edinburgh: Edinburgh University Press.

Bell, Alan. 1978. Syllabic consonants. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 153–201.

Bhat, D. N. S. 1978. A general study of palatalization. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 47–92.

Bloomfield, Leonard. 1970 [1933]. Language. London: George Allen and Unwin Ltd.

Brabec, Ivan – Mate Hraste – Sreten Živković. 1961. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Četvrto izdanje.

Zagreb: Školska knjiga.

Browne, Wayles. 2006. Serbo-Croat. U: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 306–387.

Brozović, Dalibor. 1968. O fonološkom sustavu suvremenog standardnog hrvatskosrpskog jezika. Radovi VII/7

[Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvističko-filološki 4]: 20–39.

Brozović, Dalibor. 1972. O alofonskoj problematici u hrvatskoj ortoepiji (Fonemi i alofoni u standardnome

hrvatskosrpskom jeziku). Radovi X/9 [Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvističko-filološki 6]: 5–24

+ Matrica fonema.

Brozović, Dalibor. 1972–1973a. O nekim načelnim pitanjima pravopisne i ortoepske norme. Jezik, Zagreb,

XX/1: 12–19.

Brozović, Dalibor. 1972–1973b. O ortoepskoj vrijednosti dugoga i produženog ijekavskog jata. Jezik, Zagreb,

XX/3: 65–74; 4: 106–118; 5: 142–149. [Idem: Brozović 2006: 27–63].

Brozović, Dalibor. 1972–1973c. Dentali ispred afrikatâ: Gube se ili se izgovaraju: O jednom starom

pravopisnom i ortoepskom pitanju. Jezik, Zagreb, XX/5: 129–142.

Brozović, Dalibor. 1991. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. U: Babić et al. 1991b: 379–452.

Brozović, Dalibor. 1997. O pravopisu i dvoglasniku pisanome ije. Jezik, Zagreb, 45/1: 37–40.

Brozović, Dalibor. 1998. Uz Škarićev prilog o standardnome hrvatskom refleksu staroga dugog jata. Jezik,

Zagreb, 46/2: 62–66.

Brozović, Dalibor. 1999 [1998]. O refleksima jata i o fonemima i morfonemima. Jezik, Zagreb, 46/4(2): 144–

151.

Brozović, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga.

Brozović, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Chomsky, Noam – Morris Halle. 1991 [1968]. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.

Comrie, Bernard. 1989 [1981]. Language universals and linguistic typology: Syntax and morphology. Second

edition. Chicago: The University of Chicago Press.

Comrie, Bernard – Greville G. Corbett (eds.) 2006 [1993]. The Slavonic languages. London – New York:

Routledge.

Crothers, John. 1978. Typology and universals of vowel systems. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 93–152.

Crystal, David. 2008. A dictionary of linguistics and phonetics. Sixth edition. Malden, MA – Oxford – Carlton,

VIC: Blackwell Publishing.

Crowley, Terry – Claire Bowern. 2010. An introduction to historical linguistics. Fourth edition. Oxford. Oxford

University Press.

Ćavar, Małgorzata Ewa. 2006. Feature geometry and palatalization. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Zagreb, 32: 53–74.

Damjanović, Stjepan. 2006 [1998]. Bilješke o govoru i imenu sela Strizivojne. U: Slavonske teme: 145–160.

Zagreb: Pergamena.


3

Desnica-Žerjavić, Nataša. 2006. Strani akcent. Zagreb: FF Press.

Filipović, Rudolf. 1986. Teorija jezika u kontaktu: Uvod u lingvistiku jezičnih dodira. Zagreb: JAZU – Školska

knjiga.

Fonološki opisi = Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora

obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom. 1981. Eds. Pavle Ivić et al. Sarajevo: ANUBiH.

Gaj, Ljudevit. 1983 [1830]. Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa… Pretisak. Zagreb: Sveučilišna

naklada Liber.

Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. Dragutin Raguž. Zagreb: Školska knjiga.

Genette, Gérard. 1985 [1976]. Mimologije: Put u Kratiliju. Prev. Nada Vajs. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Grevisse, Maurice. 1988. Le bon usage: Grammaire française. 12e édition refondue par A. Goosse. 2e tirage.

Paris-Gembloux: Duculot.

Greenberg, Joseph H. 1966 [1963]. Language universals: With special reference to feature hierarchies. Second

edition. The Hague – Paris: Mouton.

Greenberg, Joseph H. – Charles A. Ferguson – Edith A. Moravcsik [Greenberg et al.] (eds.) 1978. Universals of

human language. Vol. 2: Phonology. Stanford, CA: Stanford University Press.

Gussenhoven, Carlos – Haike Jacobs. 2005 [1998]. Understanding phonology. Second edition. London: Hodder

Arnold – Hachette Livre.

Hagège, Claude. 1995 [1982]. Struktura jezikâ. Prijevod i predgovor Vj. Ćosić. Zagreb: Školska knjiga.

Harris, Zellig S. 1963 [1951]. Structural linguistics. Sixth impression. Chicago – London: The University of

Chicago Press – Phoenix Books.

Hayes, Bruce. 2009. Introductory phonology. Malden, MA – Oxford – Chichester: Wiley-Blackwell.

HER = Hrvatski enciklopedijski rječnik. 2002. Zagreb: Novi Liber. [Etimologija: R. Matasović]

Hewitt, George. 2005. Georgian: A learner’s grammar. Second edition. London – New York: Routledge.

Hockett, Charles F. 1955. A manual of phonology. Indiana University Publications in Anthropology and

Linguistics. Memoir 11 of the International Journal of American Linguistics. Baltimore: Waverly Press.

Hockett, Charles F. 1960. Logical considerations in the study of animal communication. U: W. E. Lanyon – W.

N. Tavolga (eds.) Animal Sounds and Communication (Washington, D. C.: American Institute of

Biological Sciences, Symposium Series number 7): 392–430. [Cit. prema: Hockett 1977: 124–162.]

Hockett, Charles F. 1963. The problem of universals in language. U: Greenberg (ed.) 1966: 1–29. [Idem: Hockett

1977: 163–186.]

Hockett, Charles F. 1977. The view from language: Selected essays 1948–1974. Athens: The University of

Georgia Press.

IPA = Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic

alphabet. 2007 [1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.

IPA AmE = Peter Ladefoged. 2007 [1999]. American English. U: IPA: 41–44.

IPA De = Klaus Kohler. 2007 [1999]. German. U: IPA: 86–89.

IPA Cro = Damir Horga – Ernestina Landau – Mijo Lončarić – Ivo Škarić. 2007 [1999]. Croatian. U: IPA: 66–

69.

IPA Fr = Cécile Fougeron – Caroline L. Smith. 2007 [1999]. French. U: IPA: 78–81.

Ivšić, Stjepan. 1938–1939. Etimologija i fonetika u našem pravopisu. Hrvatski jezik, Zagreb, I: 3–13.


4

Ivšić, Stjepan. 1942. Naš izgovor kroz rime. Alma mater Croatica, Zagreb, V/8–9: 273–285.

Ivšić, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Prir. Josip Vrana – Radoslav Katičić. Zagreb: Školska

knjiga.

Ivšić, Stjepan. 1971. Izabrana djela iz slavenske akcentuacije. München: Wilhelm Fink Verlag.

Ivšić, Stjepan – Miroslav Kravar. 1955. Srpsko-hrvatski jezik na pločama: Izgovor i intonacija s recitacijama.

Zagreb: Epoha – Jugoton.

Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. Linda R. Waugh – Monique Monville-Burston. Prev. Damjan

Lalović. Zagreb: Disput.

Jakobson, Roman – Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 5–49. Prev. Ivan

Martinčić. Zagreb: Globus.

Jakobson, Roman – C. Gunnar Fant – Morris Halle. 2008 [1952]. Pojam razlikovnoga obilježja. U: Jakobson

2008: 293–311. [Hrv. prijevod rada Preliminaries to speech analysis.]

Jelaska 1988–1989 = Babić, Zrinka. 1988–1989.

Jelaska 1991 = Babić, Zrinka. 1991.

Jelaska, Zrinka. 2004. Fonološki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska

sveučilišna naklada.

Jelaska, Zrinka. 2005. Dvoglasnik ili dva glasa. U: Od fonetike do etike (Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof.

dr. Josipa Silića): 83–97. Ed. Ivo Pranjković. Zagreb: Disput.

Jespersen, Otto. 1968 [1922]. Language: Its nature, development and origin. Thirteenth impression. London:

George Allen & Unwin Ltd.

Jurišić, Blaž. 1992 [1944]. Nacrt hrvatske slovnice. I: Glasovi i oblici u povijesnom [poviestnom] razvoju.


Kačić, Miro. 1994. Hrvatski glagolski sustav. Suvremena lingvistika, Zagreb, 37: 59–74.

Kačić, Miro. 2001. Jezikoslovna promišljanja. Zagreb: Pergamena.

Kačić, Miro – Milena Žic Fuchs. 1997. La notion de lexie: la IIIème articulation et les parties du discours.

Proceedings of the XVIth International Congress of Linguists: Paper No. 0301. Oxford: Pergamon.

Kapović, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.

Katamba, Francis. 1996 [1989]. An introduction to phonology. 8th impression. London – New York: Longman.

Kilbury, James. 1976. The development of morphophonemic theory. Amsterdam: John Benjamins B. V.

Klajn, Ivan. 2002. Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku. Vol. I–II. Beograd – Novi Sad: Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva – Institut za srpski jezik SANU – Matica srpska.

Ladefoged, Peter – Ian Maddieson. 1996. The sounds of the World’s languages. Oxford – Cambridge, MA:

Blackwell Publishers.

Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.

László, Bulscú. 1996. Bilježka o � književnōme naglasku hrvātskōme. Suvremena lingvistika, Zagreb, 41–42: 333–391.

László, Bulscú. 2001. I tako se kola kretoše koturati nizbrdo. Vijenac, Zagreb, IX/185 (5. IV. 2001): 20–21.

Li, Charles N. – Sandra A. Thompson. 1981. Mandarin Chinese: A functional reference grammar. Berkley – Los

Angeles – London: University of California Press.


5

Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija. 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori

torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Lončarić, Mijo. 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.

Lončarić, Mijo – Vesna Zečević. 1999 [1998]. Još o dvoglasniku pisanom ije. Jezik, Zagreb, 46/3(1): 113–115.

Lyons, John. 1977. Semantics. Vol. 1. Cambridge: Cambridge University Press.

Maddieson, Ian. 1984. Patterns of sounds. Cambridge: Cambridge University Press.

Maddieson, Ian. 2011. Typology of phonological systems. U: Jae Jung Song (ed.) 2011. The Oxford handbook of

linguistic typology: 533–548. Oxford: Oxford University Press.

Maretić, Tomo. 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela JAZU, knj. IX. Zagreb: JAZU.

Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada

knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).

Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb:

Obnova.

Marković, Ivan. 2009. Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija. Rasprave Instituta za hrvatski

jezik i jezikoslovlje 35: 217–241.

Mandić, David. 2005. Metrička fonologija. Suvremena lingvistika 59–60: 81–101.

Martinet, André. 1939. Un ou deux phonèmes? U: Martinet 1974: 115–129.

Martinet, André. 1949. La double articulation linguistique. U: Martinet 1974: 1–41.

Martinet, André. 1974 [1965]. La linguistique synchronique. 4e édition. Paris: Presses Universitaires de France.

Martinet, André. 1982 [41980, 11960]. Osnove opće lingvistike. Prev. August Kovačec. Zagreb: Grafički zavod

Hrvatske.

Matasović, Ranko. 2001. Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.

Matasović, Ranko. 2003. Nove spoznaje o evoluciji jezika. Predavanje na ZLK, Zagreb, 18. XI. 2003.

Matasović, Ranko. 2005. Jezična raznolikost svijeta: Podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam.

Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.

Matešić, Josip. 1970. Der Wortakzent in der serbokroatischen Schriftsprache. Heidelberg: Carl Winter

Universitätsverlag.

Matras, Yaron. 2009. Language contact. Cambridge: Cambridge University Press.

Mihaljević, Milan. 1991. Generativna i leksička fonologija. Zagreb: Školska knjiga.

Mihaljević, Milan. 2002. Slavenska poredbena gramatika. 1. Uvod i fonologija. Zagreb: Školska knjiga.

Mithun, Marianne. 1999. The languages of Native North America. Cambridge: Cambridge University Press.

Moguš, Milan – Josip Vončina. 1969. Latinica u Hrvata. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb, 11: 61–

81.

Muljačić, Žarko. 1972 [1964]. Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje.

Zagreb: Školska knjiga.

Nikolić-Hoyt, Anja. 2005. Hrvatski u dodiru s engleskim jezikom. U: Sočanac et al. 2005: 179–205.

Nöth, Winfried. 2004 [2000]. Priručnik semiotike. Drugo izdanje. Prev. Ante Stamać. Zagreb: Ceres.

Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.

Oxford = The new Oxford dictionary of English. 2000. CD-ROM, version 3.53. Oxford: Oxford University

Press.


6

Pavešić, Slavko – Stjepko Težak – Stjepan Babić. 1991. Oblici hrvatskoga književnog jezika (Morfologija). U:

Stjepan Babić et al. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrti za

gramatiku: 453–741. Zagreb: HAZU – Globus.

Peirce, Charles Sanders. 1991. Peirce on sings: Writtings on semiotic. Ed. by James Hoopes. Chapel Hill –

London: The University of North Carolina Press.

Pranjković, Ivo. 1996. Odgovor koji izaziva mučninu. Republika, Zagreb, 52/5–6: 25–38 [Idem: 1997.

Jezikoslovna sporenja: 74–96. Zagreb: Konzor].

Pranjković, Ivo. 1997. Je li dugi refleks jata fonem ili morfonem. Jezik, Zagreb, 45/5: 192–195 [Idem:

Pranjković 2008: 9–18].

Pranjković, Ivo. 1999. Odgovori na Brozovićeva pitanja. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 24 [Idem:

Pranjković 2008: 9–18].

Pranjković, Ivo. 2008. Sučeljavanja: Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Zagreb: Disput.

Pullum, Goeffrey K. – William A. Ladusaw. 1996. Phonetic symbol guide. 2nd edition. Chicago – London: The

University of Chicago Press.

Quirk, Randolph – Sidney Greenbaum – Geoffrey Leech – Jan Svartvik [Quirk et al.]. 2007 [1985]. A

comprehensive grammar of the English language. Twenty-first impression. Harlow, Essex: Longman.

Raguž, Dragutin. 1992. Jednosložna zamjena dugoga ě u hrvatskom jeziku. Jezik, Zagreb, 39/5: 129–138.

Raguž, Dragutin. 1997. Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.

Rešetar, Milan. 1942. Izgovor i pisanje praslav. vokala ě u dugim slogovima. Rad JAZU, Zagreb, 273: 207–225.

RHJ = Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ed. Jure Šonje. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža –

Školska knjiga.

Robert = Le nouveau Petit Robert. 1996. CD-ROM, version 1.1. Paris: Dictionnaires Le Robert.

Rubenstein, Herbert. 1950. A comparative study of morphophonemic alternations in standard Serbo-Croatian,

Czech and Russian. Columbia University dissertation. Ann Arbor, MI.

Ruhlen, Merritt. 1978. Nasal vowels. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 203–241.

Schenker, Alexander M. 2006. Proto-Slavonic. U: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 60–121.

Silić, Josip. 1968–1969. Fonemska distribucija i sekundarno a u suvremenom hrvatskosrpskom književnom

jeziku. Jezik, Zagreb, 16/4: 110–114.

Silić, Josip. 1991. Ustrojstvo glagolske osnove. Suvremena lingvistika, Zagreb, 31–32: 3–12.

Silić, Josip. 1992. Status skupova št i žd u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262–280.

Silić, Josip. 1998. Morfologija hrvatskoga glagola: Tipovi osnova. Riječki filološki dani, Rijeka, 2: 241–274.

Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska

knjiga.

Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Vol. I–II. Zagreb: Matica hrvatska.

Skok, Petar. 1971–1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Vol. I–IV. Eds. Mirko Deanović –

Ljudevit Jonke – Valentin Putanec. Zagreb: JAZU.

Sočanac, Lelija – Orsolya Žagar-Szentesi – Dragica Dragičević – Ljuba Dabo-Denegri – Antica Menac – Anja

Nikolić-Hoyt [Sočanac et al.] 2005. Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima: Prilagodba

posuđenica. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Spencer, Andrew. 2005 [1996]. Phonology. Malden, MA – Oxford – Carlton, VIC: Balckwell Publishing.


7

Stemberger, Joseph Paul. 1981. Morphological haplology. Language 57: 791–817.

Škarić, Ivo. 1991. Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U: Babić et al. 1991b: 61–377.

Škarić, Ivo. 1996. Što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata? Govor, Zagreb, 13/1–2: 1–23

[Idem: Škarić 2006: 153–170].

Škarić, Ivo. 1999a. Eppur si muove! (Osvrt na Brozovićev osvrt). Jezik, Zagreb, 46/3: 115–119 [Idem: Škarić

2006: 171–175].

Škarić, Ivo. 1999b. Ije je je. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 23 [Idem: Škarić 2006: 176–180].

Škarić, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: Školska knjiga.

Škarić, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Šulek, Bogoslav. 1854. O dvoglascu ie. Neven, Zagreb, III/2: V–X.

Tekavčić, Pavao. 1979. Uvod u lingvistiku za studente talijanskog jezika. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Težak, Stjepko. 1981. Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik, Zagreb, 5: 203–428 + karte I–IV.

Trask, Robert Lawrence. 1992. A dictionary of grammatical terms in linguistics. London – New York:

Routledge.

Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London – New York: Routledge.

Trask, Robert Lawrence. 2005 [1999]. Temeljni lingvistički pojmovi. Prev. Benedikt Perak. Zagreb: Školska

knjiga.

Trubetzkoy, N. S. [Trubeckoj, Nikolaj Sergeevič]. 1971 [11939; 31962; trans. 1969]. Principles of phonology.

Trans. by Christiane A. M. Baltaxe. Second printing. Berkeley – Los Angeles: University of California

Press.

Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka – Varaždin: Izdavački centar

Rijeka – Tiskara Varaždin.

Ultan, Russel. 1978a. A typologycal view of metathesis. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 367–402.

Ultan, Russel. 1978b. Size-sound symbolism. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 525–568.

Vince, Zlatko. 2002. Putovima hrvatskoga književnog jezika: Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških

škola i njihovih izvora. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Vinja, Vojmir. 2006. Gramatika španjolskog jezika s osnovama španjolsko-francusko-talijanskog uspoređenja.

Deveto izdanje. Zagreb: Školska knjiga.

Vončina, Josip. 1985. Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme. Filologija, Zagreb, 13: 7–88.

Vukušić, Stjepan – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić [Vukušić et al.]. 2007. Naglasak u hrvatskome

književnom jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Yamasaki-Vukelić, Hiroshi. 2006. Kratka gramatika japanskog jezika. U: Japansko-hrvatski hrvatsko-japanski

rječnik: 289–320. Zagreb: Naklada Nediljko Dominović.


8

INTERNETSKE STRANICE SA ZVUČNIM ZAPISIMA GLASOVA

http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm

[IPA-ina tablica sa zvučnim zapisima. Praktično i preporučljivo!]

http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/

[IPA-ine stranice.]

http://hctv.humnet.ucla.edu/departments/linguistics/VowelsandConsonants/

[UCLA Phonetic Lab, stranice s tekstovima P. Ladefogeda i zvučnim zapisima najrazličitijih glasova i

glasničenja. Malo nepraktične, ali mnogo materijala.]

http://en.wikipedia.org/wiki/International_Phonetic_Alphabet

http://en.wikipedia.org/wiki/Wikipedia:IPA

http://en.wikipedia.org/wiki/Consonant

http://en.wikipedia.org/wiki/Vowel

[Wikipedia, da, dapače.]

Svojedobno veoma dobra stranica http://archive.phonetics.ucla.edu/ prestala je postojati (projekt se ugasio).

Documents

I. Marković, Fonologija i morfonologija 2012-13, predavanja (1).pdf