OBLIGACIONO PRAVOI kolokvijum

1. POJAM, PREDMET I RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA POJAM: - Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili prosto obligacijama. Obligaciono pravo je dio gradjanskog (imovinskog) prava koje uredjuje obligaciono-pravne odnose kao vrstu imovinskopravnih odnosa. Obligaciono pravo ima dva osnovna znaenja i to: objektivno i subjektivno. Obligaciono pravo u objektivnom smislu je skup, sistem pravnih normi, koje uredjuju obligacione odnose, a obligaciono pravo u subjektivnom smislu oznaava konkretno ovlaenje odredjenog lica koje mu pripada u skladu sa pravilima i propisima objektivnog prava. Za razliku od stvarnog prava koje se bavi steenim imovinskim pravima statikom imovinskih odnosa, obligaciono pravo se bavi prometom imovinskih vrijednosti. Ono regulie imovinske odnose u kretanju tj. bavi se dinamikom imovinskih odnosa. Izraz obligaciono pravo upotrebljava se u dvostrukom znaenju: u jednom smislu on oznaava pozitivno pravo, tj. skup pravnih normi koje reguliu obligacione odnose, a u drugom granu gradjanskopravne nauke koja izuava obligacione odnose i norme to te odnose reguliu. Ni kao pozitivno pravo, ni kao nauna disciplina obligaciono pravo nema za predmet svog regulisanja tj. izuavanja jedinstvenu oblast drutvenih odnosa kao porodino pravo. Ono se interesuje za obligacione odnose u najirem smislu. Ti odnosi ne nastaju samo iz jedne ili dve pravno relevantne injenice nego iz mnotva cinjenica iz najrazliitijih ivotnih situacija. Obligaciono pravo, njegov razvoj i primena, direktno zavise od stepena ekonomskog razvoja i svojinskih odnosa u drutvu. Tamo gdje postoje razvijeni robnonovani odnosi i trina privreda postoji i obligaciono pravo. PREDMET: - Osnovni predmet regulisanja obligacionog prava jeste razmena dobara i usluga, tj. obligacioni odnosi koji nastaju na osnovu saglasnosti volja strana u obligacionom odnosu. Medjutim, predmet obligacionog prava ine i obligacioni odnosi koji nastaju mimo te volje, kao to je to sluaj sa obligacionim odnosima koji nastaju prouzrokovanjem tete, nezvanim vrenjem tudjih poslova, neosnovanim obogaenjem jednog lica na raun imovine drugog, jednostranom izjavom volje, po naredbi zakona itd. Kupujui novine, vozei se gradskim autobusom mi stupamo u obligacione pravne odnose. Pravila za regulisanje tih odnosa obuhvata i prouava obligaciono pravo. Svi ovi odnosi, bez obzira na razlike u nastanku, imaju odredjene zajednike pravne osobenosti, i svi se mogu podvesti pod zajednike principe i pravila koja pripadaju istom metodu pravnog regulisanja i svi oni ine predmet prouavanja obligacionog prava. NASTANAK: - Ugovor je institut obligacionog prava, i pravni instrument bez kojeg je robna razmjena nemogua. Zahvaljujui njemu, odvija se maksimalna cirkulacija robe, pri kojoj ona munjevitom brzinom prelazi iz ruke u ruku. Iz toga slijedi zakljuak da se obligaciono pravo nije ni moglo roditi u najstarijim, primitivnim drutvima, koja su vodila naturalnu kunu privredu zatvorenog tipa. Ono je moglo nastati tek sa pojavom robne proizvodnje i razmjene. U Srednjem vijeku razvoj obligacionog prava biva zaustavljen vraanjem na naturalnu privredu. Kasnije sa obnovom trine privrede i robno novanih odnosa, ono ponovo oivljava. Potpuno se razvilo tek u 19. vijeku u doba nastanka kapitalizma i kapitalistikih odnosa u privredi. 1

RAZVOJ: - Svi pravni odnosi, pa i obligacioni, uslovljeni su konkretnim ekonomskim odnosima drutva. Promjene u ekonomskim odnosima nuno uzrokuju i promjene u obligacionom pravu. Preobraaj obligacionog prava naroito je vidljiv u njegovom posebnom dijelu. Razvijeniji i raznovrsniji drutveni odnosi uslovljavali su nastanak novih tipova ugovora, dok su stari tipovi isezavali sa nestankom odnosa koji su ih izazvali. Takve promjene u obligacionom pravu mogu se lako uoiti i kod nas, gdje su nove drutvene potrebe uslovile i nastanak novih vrsta ugovora (ugovor o korienju stana, ugovor o zakupu poslovnih prostorija, posredniki ugovor o putovanju...) Ali preobraaj je vidljiv i u optoj teoriji obligacija. Mnogi principi rimskog prava postali su vremenom skueni, pa ih je valjalo mijenjati i dopunjavati (npr. mogunost da se zakljui ugovor u korist treeg lica rimsko pravo nije nikada priznavalo), zatim princip neformalnosti ugovora, jednostrana izjava volje kao izvor obligacionog odnosa. Ipak, obligaciono pravo je relativno najstabilniji dio gradjanskog prava jer je manje podlono promjenama od ostalih. Ono se jo i danas slui velikim brojem pravnih pojmova koji potiu iz rimskog prava. Objanjenje je u injenici to potrebe za prometom roba i pruanjem usluga postoje svuda i u svim epohama, pa zato i pravna pravila koja se tiu tih potreba imaju izvjesnu optost i zajednika su za sve kulture naroda. 2. ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA (istorijat donoenja i znaaj) je najzaajniji izvor obligacionog prava kod nas.U CG trenutno je na snazi ZOO iz 2008. Godine. Prije njega na snazi je bio ZOO koji je donijet 30. marta a stupio je na snagu 1. oktobra 1978. Izrada prednacrta Zakona povjerena je 1960.godine dr. Mihailu Konstantinoviu. On je 1960. zapoeo rad na izradi prednacrta, a 1969. objavio Skicu za zakonik o obligacijama i ugovorima koja je bila osnov za izradu ZOO. Nakon predstavljanja 3 njegove verzije (1973., '74., '76.) stupio je na snagu 1978. 3 puta je mijenjan i dopunjavan (1985., '89., '93.). Ima 1109 lanova. Podijeljen je na opti i posebni dio. Opti dio pored osnovnih naela zakona sadri odredbe o izvorima obligacija (ugovor, prouzrokovanje tete, nezvano vrenje tudjih poslova...), dejstvu i prestanku obligacija, odredbe kojima se uredjuju razne vrste obligacije i promene subjekata u obligacionim odnosima. U posebnom dijelu Zakona regulisani su pojedini ugovori kao npr. prodaja, razmjena, zakup, zajam. ZNAAJ: - ZOO je prvi jugoslovenski zakon ove vrste. U Kraljevini Jugoslaviji bila su na snazi, u razliitim djelovima zemlje, 3 zakona koja tu materiju uredjuju. Srpski Gradjanski zakonik, austrijski Opti gradjanski zakonik i crnogorski Opti imovinski zakonik. On propisuje jedinstvena pravna pravila koja vae ne samo za itavu zemlju, ve i za sve uesnike u obligacionim odnosima, tj. za fizika i pravna lica. Time on rui pregradni zid izmedju 2 pravna reima koja su ranije postojala kod nas. Jednog koji je vaio za obligacione odnose izmedju pravnih lica, i drugog koji je vaio za odnose izmedju fizikih lica, odnose izmedju njih i pravnih lica. 3. STRUKTURA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA CRNE GORE 4. IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA U prvom redu to su gradjanski zakonici. Najvei dio u njima ini obligaciono pravo, naroito u novijim zakonicima. Poto je materija obligacionog prava postala veoma opsena i raznovrsna, bilo je i nastojanja da se ona kodifikuje kao samostalna cjelina, odvojeno od 2

ostalih djelova gradjanskog prava u obliku ZOO. U Evropi postoje 3 takva zakonodavna dijela: vajcarski federalni zakon o obligacionom pravu iz 1911., bugarski Zakon o obavezama i ugovorima iz 1950., i na ZOO iz 1978. Osim njih u Poljskoj je sve do 1964. (kad je donet Gradjanski zakonik) vaio Zakon o obligacijama iz 1933. godine. 5. OSNOVNA NAELA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA To su: 1) naelo slobode ureivanja obligacionih odnosa; 2) naelo ravnopravnosti uesnika u obligacionim odnosima; 3) naelo savjesnosti i potenja; 4) naelo zabrane zloupotrebe prava; 5) naelo jednake vrijednosti davanja; 6) naelo zabrane prouzrokovanja tete drugome; 7) naelo postupanja u obligacionim odnosima s panjom doborg privrednika, odnosno dobrog domaina i dobrog strunjaka; 8) naelo postupanja u obligacionim odnosima u skladu sa dobrim poslovnim obiajima; 9) naelo zabrane stvaranja i iskoriavanja monopolskog poloaja na tritu; 10) naelo dispozitivnosti odredaba Zakona; 6. NAELO JEDINSTVENOG REGULISANJA ZA SVE UESNIKE Zakonom o obligacionim odnosima je precizirano da strane u obligacionim odnosima mogu biti fizika i pravna lica. Ona to mogu biti u granicama svoje poslovne sposobnosti. 7. NAELO AUTONOMIJE VOLJE (slobode uredjivanja obligacionih odnosa) Strane u obligacinom odnosu su slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obiaja da svoje odnose urede po svojoj volji. Ovo naelo je opte naelo, mada poseban znaaj ima u ugovornom pravu. Ono proklamuje slobodu uredjenja obligacionih odnosa, mada istovremeno odredjuje i granice te slobode. Naelo autonomije volje obuhvata slobodu inicijative stranaka u zasnivanju obligacionih odnosa i slobodu uredjenja odnosa, naravno u okviru zakonom utvrdjenih granica. Svako lice je slobodno da odlui da li e ili ne da udje u obligacioni odnos, sa kim e da zakljui odnos, pod kojim uslovima. 8. NAELO RAVNOPRAVNOSTI STRANA Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne, nezavisno od materijalnog ili drugog poloaja. Ovo naelo proizilazi iz karaktera i prirode obligacija. Obligaciono pravo regulie robno-novane odnose u ijoj osnovi je ekvivalentnost uzajamnih davanja. U robnom prometu razmjenjuju se robe koje su ekvivalentne po svojoj vrijednosti, tako da je logino da su i subjekti ravnopravni. 9. NAELO SAVJESNOSTI I POTENJA (BONA FIDES) U ZOO-u ovo naelo je formulisano na sledei nain: U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarenju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dune da se pridravaju naela savjesnosti i potenja. Od momenta zasnivanja obligacionog odnosa do momenta ostvarenja prava i ispunjenja obaveza koje iz tog odnosa proizilaze. Savjesnost i potenje je generalna klauzula tj. pravni standard iju sadrinu odredjuje sudija u svakom konkretnom sluaju rukovodei se principima pravne sigurnosti i zakonitosti. Zbog svog znaaja ovo naelo se provlai kroz sve obligacione odnose i kroz sve njihove etape. Primjena mu poinje ve u fazi pregovora, nastavlja se u fazi zakljuenja, priprema zakljuenja ugovora, tumaenja ugovora, ispunjenja, ostvarenja cilja ugovora, kao i u sluaju neispunjenja ugovora. 3

10. FUNKCIJE NAELA SAVJESNOSTI I POTENJA 3 su funkcije: 1. REGULATIVNA FUNKCIJA, omoguava da se primjenom ovog naela preciziraju sporedne, tj. dopunske obaveze koje prate osnovnu obavezu. Dopunske obaveze utiu na kvalitet ispunjenja glavne obaveze, npr. obaveza uvanja stvari, obaveza obavjetavanja... 2. KORIGUJUA FUNKCIJA (ograniavajua) ogleda se u sprjeavanju povjerioca da zloupotrijebi prava i iskoristi prednosti svog poloaja. 3. TREA FUNKCIJA ovog naela sastoji se u mogunosti da se promijeni sadrina ugovora ili pravnog poloaja stranke sa ciljem da se ugovor prilagodi promijenjenim okolnostima. 11. NAELO ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA (zabrana) sud po slubenoj dunosti Zabranjeno je vrenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom zasnovano, ustanovljeno ili priznato. Sa naelom savjesnosti i potenja je tijesno povezano, predstavlja flagrantno krenje naela savjesnosti i potenja. Nije dozvoljeno neogranieno vrenje prava iz obligacionih odnosa, ve da ostvarenje prava treba da se kree u okvirima ciljeva koje postavljaju instituti obligacionog prava. Tipian primjer je ikanozno ponaanje titulara koje svoje pravo vri samo da bi drugome nanio tetu (npr. povjerioc bira nain vrenja prava koji drugoj strani nanosi tetu). Titulari koji svoje pravo zloupotrebljavaju postupaju protivpravno i moraju da nadoknade nastalu tetu. 12. NAELO ZABRANE STVARANJA I ISKORIAVANJA MONOPOLSKOG POLOAJA - U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskoriava monopolski poloaj na tritu. Monopolsko ponaanje je iri pojam koji obuhvata monopolsko sporazumjevanje i monopolsko djelovanje. Monopolski sporazum je sporazum kojim se uslovi i nain poslovanja usmjeravaju u pravcu spreavanja i naruavanja slobodne konkurencije ime pojedini subjekti dobijaju povoljniji poloaj u odnosu na druge ali i u odnosu na potroae (npr. sporazum o ogranienju obima proizvodnje kako bi se vjetaki poveala potranja, sporazum o povlaenju robe sa trita kako bi se stvorile vjetake nestaice i kupci naveli da stvaraju zalihe koje bi kupovali po daleko veoj cijeni). Subjekti zakljuenjem ovakvih sporazuma stiu monopolski poloaj koji im obezbjedjuje nesrazmjerno velike materijalne koristi. Sankcija za stvaranje i iskoriavanje monopolskog poloaja na tritu je nitavost ugovora, a predvidjene su i krivino-pravne sankcije. Protivustavni su svi akti i radnje kojima se stvara ili podstie monopolistiki poloaj.

13. NAELO JEDNAKE VRIJEDNOSTI DAVANJA (ekvivalentnosti uzajamnih davanja) Ovo naelo proima celokupno obligaciono pravo. Primjenjuje se na ugovorno pravo, vai kod naknade tete, neosnovanog obogaenja. Njegova primjena u oblasti ugovora se ograniava na dvostrane ugovore. U zasnivanju dvostranih ugovora ugovorne strane polaze od 4

jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Ne primjenjuju se kod dobroinih ugovora niti na jednostrane ugovore (ugovore o jemstvu, poklonu) ali ni na dvostrane kod kojih po prirodi stvari nema ekvivalentnosti (kao kod aleatornih ugovor o osiguranju, ugovor na sreu). Ne primjenjuje se ni na one dvostrane ugovore kod kojih je jedna strana svjesno i voljno pristala da druga ugovorna strana ispuni obavezu koja je po obimu i vrijednosti manja od onoga to je ona izvrila. 14. ZATITA EKVIVALENTNOSTI UZAJAMNIH DAVANJA Ovo naelo se titi primjenom pravila o prekomernom oteenju, primjenom pravila clausula rebus sic stantibus. i sl. Naruavanje ovog naela ima za posledicu nitavost ugovora u zakonom predvidjenim sluajevima. 15. NAELO ZABRANE PROUZROKOVANJA TETE Svako je duan da se uzdri od postupaka kojima moe drugom prouzrokovati tetu. Odnosi se na sve subjekte. 16. NAELO DUNOSTI IZVRENJA UGOVORA Strane u obligacionim odnosima dune su da izvre svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Obaveza se moe ugasiti samo saglasnou volja strana u obligacionom odnosu, ili na osnovu zakona. Dunik je duan da ispuni obavezu bez obzira na njen izvor. 17. NAELO REAVANJA SPORA MIRNIM PUTEM Ovo naelo izraava ideju i nameru zakonodavca da se sporovi iz obligaciono-pravnih odnosa reavaju vansudski, da se izbegnu sudski sporovi, i to na nain da se u sluaju pojave spornih pitanja izmedju strana u obligacionim odnosima oni rijee vansudski tj. putem usaglaavanja posredovanja i na drugi miran nain. Ipak sloboda reavanja sporova mirnim putem se ne moe ostvarivati protivno javnom poretku, prinudnim propisima i dobrim obiajima. 18. DEFINICIJA OBLIGACIJE I OSOBENOSTI (KARAKTERISTIKE) OBLIGACIJE Obligacija je pravni odnos izmedju dvije strane na osnovu koga je jedna stranapovjerilac (creditor) ovlaemna da zahtjeva od druge strane-dunika (debitor) odredjeno davanje, injenje ili neinjenje tj. uzdravanje od neega to bi inae imala pravo da ini, dok je druga strana duna da to ispuni. Ona je pravni odnos ili veza (iuris vinculum) izmedju 2 strane od koji je jedna povjerilac, a druga dunik, s tim to i na jednoj i na drugoj strani moe biti vie lica. Ukoliko se posmatra iz ugla povjerioca obligacija predstavlja potraivanje tj. trabinu koju povjerilac ima prema duniku, a sa stanovita dunika ona oznaava dug. Medjutim, prava i obaveze tj. potraivanje i dug su pojmovni par koji tek zajedno ini sadrinu pojma obligacije. 19. KARAKTERISTIKE OBLIGACIJA a) obligacija je pravni odnos b) obligacija je odnos izmedju tano odredjenih lica 5

c) obligacija je odnos relativnog karaktera d) obligacija ima odredjenu sadrinu e) obligacija je odnos imovinskog karaktera A) Obligacija je pravni odnos jednom nastala obligacija obavezuje strane u obligacionom odnosu koje su dune da se ponaaju u skladu sa preuzetim obavezama, u suprotnom, ovlaena strana se moe obratiti sudu i traiti sudsku zatitu. Obligacija je pravni odnos, i to posebna vrsta imovinsko-pravnih odnosa obligacioni odnos. Obligacija predstavlja jedinstvo potraivanja i obaveze, tj. pravnu vezu izmedju povjerioca i dunika unutar koje povjerilac ima pravo da zahtjeva od dunika odredjeno davanje, injenje ili neinjenje, a dunik je duan da traeno izvri. Ova karakteristika vai za sve obligacije bez obzira na njihov izvor i pretpostavlja mogunost njenog prinudnog ostvarenja. Obligacije karatkerie mogunost prinudnog izvrenja s tim to neposredna sankcija koja prati povredu prava iz obligacija ima imovinsko pravni karakter (naknada tete, povraaj u predjanje stanje). Izuzetak od ovog pravila su naturalne obligacije. B) Obligacija je odnos izmedju tano odredjenih lica obligacioni odnos se zasniva izmedju tano odredjenih lica koja mogu imati jedan od dva pravna poloaja ili uloge: ulogu povjerioca i ulogu dunika. U obligacionom odnosu moe postojati vie subjekata, ali uvijek sa odredjenim pravnim poloajem kao povjerioci ili kao dunici. C) Obligacija je odnos relativnog karaktera obligacioni odnos je odnos izmedju tano odredjenih lica, sa tano odredjenom sadrinom i u principu se ne tie treih lica. Za sve ostale obligacija je tudja stvar (za razliku stvarnopravni odnosi djeluju erga omnes). Obligacioni odnos je po pravilu bez pravnog uinka u odnosu na trea lica. Od ovog pravila postoje izuzeci: - ukoliko se obligaciono pravo moe upisati u javne tj. zemljine knjige ono djeluje prema svim treim licima (ugovor o zakupu nepokretnosti moe se upisati u zemljine knjige iz ega proizilazi pravo zakupca da svoje pravo istakne protiv svih treih lica). - ugovor u korist treeg lica je ugovor kod kog se jedan ugovornik obavezuje prema saugovarau da e izvriti odredjenu prestaciju u korist treeg lica, ime to tree lice stie pravo da zahtjeva ispunjenje prestacije. D) Obligacija ima odredjenu sadrinu nju ini ovlaenje da se od druge strane zahtjeva odredjeno ponaanje, tj. ono to predstavlja predmet trabine. Sadrinu obligacionog odnosa ine pravo povjerioca da zahtjeva od dunika odredjenu prestaciju, sa jedne strane, i obaveza dunika da prestaciju ispuni u svemu kako na glasi, sa druge strane. Sadrina obligacionog odnosa=prestacija=inidba=obligaciona radnja. Predmet obligacionog odnosa je odredjeno davanje, injenje ili neinjenje tj. predmet je ono na ta se obligacija odnosi (davanje, injenje, neinjenje). E) Obligacija je odnos imovinskog karaktera obligacioni odnos je pravni odnos tj. imovinsko-pravni odnos. Iz ovog proizilazi da obligacije karakterie mogunost prinudnog izvrenja. Sankcija za povredu prava iz obligacija su imovinsko-pravne prirode, a osnovne su naknada tete i naturalna ili novana restitucija. U sutini, ona predstavlja odredjenu imovinsku vrijednost. Imovinski interes subjekata u obligacionom odnosu najee se moe izraziti u novcu. Stvari su neposredni predmeti inidbe, a posredni su trabine. 20. POJAM OBLIGACIJA Obligacija je zbirni pojam jer obuhvata trabinu i dug, ali ne i cijeli obligacioni odnos. Sadrina obligacionog odnosa je bogatija od sadrine obligacije, koju on takodje obuhvata. Sadrinu obligacionog odnosa ine: 1. jedna ili vie obligacija 6

2. tzv. sporedna prava 3. obaveze uzajamne obzirnosti 4. prava preobraavanja 5. prava na prigovore 1 jedna ili vie obligacija: svaka obligacija tie se jedne inidbe. Uesnici obligacionog odnosa imaju najee obostrane i uzajamne obaveze na neku inidbu. Te obaveze mogu biti primarne (one s kojima nastaje i sam obligacioni odnos i koje odredjuju njegov tip npr. obaveza prodavca da preda stvar i prenese pravo svojine, i pravo kupca da plati cijenu) i sekundarne (koje ne nastaju kad i obligacioni odnos, nego tek kasnije, ako budu prekrene primarne obaveze (obaveza naknade tete izazvana zakanjenjem, neispunjenjem). 2 tzv. sporedna prava: Rije je o pravima koja slue obezbjedjenju trabine, i koja traju samo dotle dok se trabina ne podmiri. 3 obaveze uzajamne obzirnosti: Ove se obaveze temelje na zakonskoj normi koja od strana u obligacionom odnosu zahtjeva da se pri zasnivanju tih odnosa i pri ostvarivanju prava i obaveza iz njih pridravanju naela savjesnosti i potenja. Sadrina tih obaveza nije veinom ni odredjena u trenutku postanka obligacionog odnosa nego zavisi od daljeg toka stvari. Kae se jednostavno da su subjekti obligacionog odnosa duni da se jedan prema drugome odnose onako kako je u datoj situaciji potrebno, da ne bi bio osujeen cilj duga, da bi se predupredila teta i olakalo ispunjenje.Kad obaveze nisu unapred odredjene nije ni mogue zahtijevati njihovo ispunjenje. Tek skrivljeno krenje neke od njih tvori pravo na naknadu tete koje je samostalno utuivo. 4 Prava preobraavanja: se sastoje iz ovlaenja uesnika da svojom jednostranom voljom izazovu eljeno pravo dejstvo. Nekima od njih se moe okonati obligacioni odnos pravo prebijanja, pobijanja... Nekima od tih ovlaenja se moe zasnovati obligacioni odnos npr. ponudjeni moe prihvatiti ponudu i time dovesti do nastanka ugovora. 5 Pravo na prigovor: je upereno protiv zahtjeva druge strane. Njegova je svrha da se taj zahtjev odbije zato to posle postojanje trabine negira, ili da se makar odloi njeno ispunjenje, npr. prigovor zastarjelosti, prekluzije, neispunjenog ugovora i prigovor prethodne tube. 21. RAZLIKE IZMEDJU OBLIGACIJE I OBLIGACIONOG ODNOSA Obligacija se tie uvjek iskljuivo jedne inidbe, odnosno trabine, dok se obligacioni odnos samo izuzetno sastoji iz jedne trabine. Po pravilu, obligacioni odnos sadri vie trabina, a pored njih i druga neka prava. Stoga je obligacioni odnos obuhvatniji, iri pojam od pojma obligacije; tanije: obligacija je, po pravilu, samo jedan njegov sastojak. Izmeu obligacionog odnosa i obligacije postoji relacija slina onoj izmeu prava svojine i zahtjeva koji su iz nje proistekli. Obligacioni odnos je izvor obligacije, injenino stanje koje tvori obligaciju, odnosno obligacije. Izmeu obligacije u smislu trabine i obligacionog odnosa postoje jo izvjesne razlike, koje se tiu njihovog postanka i svretka. Trabina, naime, ne nastaje uvjek kad i obligacioni odnos, nego u nekom docnijem trenutku. Sem toga, ni uzroci gaenja trabine i obligacionog odnosa nisu istovetni. Trabina se gasi ispunjenjem, oprotajem duga, novacijom, sjedinjenjem, prebijanjem, zastarjelou, i usled naknadne nemogunosti ispunjenja. Obligacioni odnos ima, pak, druge uzroke gaenja: istekom vremena, odustankom od ugovora, odnosno otkazom, i ispunjenjem svih potraivanja. 22. ELEMENTI OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA Obligacioni odnos je odnos izmedju odredjenih lica (dunika i povjerioca) u kom povjerilac ima pravo da od dunika zahtijeva odredjeno davanje, injenje ili neinjenje 7

(uzdravanje) od neeg to dunik inae ima pravo da ini, a dunik ima obavezu da zahtijevano ispuni. Elementi obligaciono-pravnog odnosa su: subjekti, sadrina obligacije i predmet obligacije. - subjekti obligacije: Svaki obligaciono-pravni odnos podrazumijeva postojanje dvije strane i to povjerilake i dunike. U svakom obligacionom odnosu postoje najmanje 2 lica, od kojih je jedno povjerilac, a drugo dunik. U jednom obligaciono-pravnom odnosu se moe pojaviti vie lica, ali uvijek u ulozi ili povjerioca ili dunika. To je odnos izmedju dvije strane (povjerioca i dunika) a na svakoj strani se moe pojaviti vie lica (tzv. sloene obligacije sa vie subjekata). Subjekti mogu biti fizika i pravna lica i to u granicama svoje poslovne sposobnosti. - sadrina obligacije (pravo povjerioca i obaveza dunika): Sadrina obligacije sinonimi: prestacija, inidba, obligaciona radnja. Sadrinu obligacije ine pravo povjerioca i njoj odgovarajua obaveza dunika tj. potraivanje i dug (koji su pojmovni par koji zajedno ine sadrinu obligacije). Radi se o korelativnim pojmovima jer pravu povjerioca odgovara obaveza dunika. - predmet obligacije: To je samo obligaciona radnja, odnosno inidba koja je nastala povodom prava i obaveza. Predmet obligacije nikad nije stvar, ak ni onda kad inidba za neposredan predmet ima stvar. Obligaciona radnja se sastoji u odredjenom ponaanju koje se moe sastojati u davanju, injenju ili neinjenju neke radnje. Predmet obligacije je ono na ta je obligacija usmerena, tj na ta su usmerena prava i obaveze subjekata obligacinog odnosa. Predmet obligacije je odredjeno davanje, injenje ili neinjenje ili uzdravanje od neega to dunik inae ima pravo da ini (dare, facere, non facere). Pod aktom dare podrazumijeva se predaja stvari od strane dunika ine se na povjerioca prenosi pravo svojine ili neko drugo pravo. injenje (facere) obuhvata svaku drugu pozitivnu radnju. Predmet obligacije moe biti i neinjenje, tj. uzdravanje od neeg to je inae doputeno initi i to dunik inae ima pravo da ini (ne moe se dunik obavezati da nee uiniti krivino djelo). S obzirom na to ta je predmet obligacije u konkretnom sluaju obligacije se dijele na pozitivne i negativne. Predmet obligacije mora da ima odredjena svojstva od ijeg postojanja zavisi i punovanost obligacije. Mora biti mogu, doputen i odredjen (ili bar odrediv). U suprotnom obligacija je nitava. Predmet obligacije mora biti mogu, tj. predmet obligacije moe biti samo ono to je mogue ispuniti. Nema obligacije ukoliko je njen predmet objektivno nemogu, tj. ukoliko niko, a ne samo odredjeni dunik, nije u mogunosti da ispuni obavezu. Subjektivna nemogunost postoji u sluaju kada obligaciju nije u mogunosti da ispuni odredjeni dunik a obaveza je inae takva da je druga lica mogu ispuniti. Ukoliko je predmet obligacije objektivno nemogu smatra se da obligacija nije ni nastala, a ukoliko je u pitanju subjektivna nemogunost a obligacija je nastala, a ukoliko dunik ne ispuni obavezu duan je da poveriocu nadoknadi tetu. U sluaju poetne nemogunosti ispunjenja smatra se da obligacija nije ni nastala. Naknadna nemogunost znai da je predmet obligacije u momentu njenog nastanka bio mogu, ali su nastupile okolnosti koje su ga kasnije uinile nemoguim za ispunjenje. U ovom sluaju obligacija je punovano nastala, a kakve e biti posledice naknadne nemogunosti zavisi od toga da li je nemogunost posledica krivice dunika ili nije. Pravilo je da je dunik obavezan da povjeriocu nadoknadi tetu ukoliko je nemogunost ispunjenja posledica njegove krivice. Dakle, obligacija ne moe punovano nastati ukoliko je njen predmet objektivno i pravno nemogu, i ukoliko je nemogunost poetna (inicijalno).

8

Predmet obligacija treba da je doputen. On je nedopten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim obiajima. Nedoputenost predmeta obligacija proizilazi ili iz prirode pojedinih vrsta stvari li iz prirode pojedinih radnji. U prvom sluaju predmet obligacija su stvari koje su po svojoj prirodi takve da ih zakonodavac potpuno iskljuuje iz prometa. (tzv. res extra comercium) kao to su npr. javna dobra (putevi, mostovi, trgovi), stvari u ogranienom prometu (promet ljekova, opojnih droga, eksploziva) i stvari iji je promet zabranjen (npr. lani novac). to se tie zabranjenih radnji to su radnje koje su zabranjene krivinim zakonodavstvom (dunik se ne moe obavezati da izvri neko krivino djelo). Zabranjeni su i monopolski sporazumi, ili sporazumi kojim se odredjuje dui ili krai rok zastarjelosti od onog propisanog zakonom. Predmet obligacija mora biti odredjen ili bar odrediv. Obligacije je nitava ukoliko njen predmet nije odredjen ili bar odrediv. Predmet mora biti odredjen, jer dunik mora da zna ta je predmet njegove obaveze. Ukoliko je predmet obaveze odredjen u momentu nastanka obligacije postoji obligatio certa. Predmet obligacije je odrediv ukoliko su dati podaci na osnovu kojih se moe odrediti ta je predmet obligacije ili ukoliko je ostavljeno treem licu da odredi predmet obligacije (obligatio incerta). Dakle, stepen odredenosti predmeta obligacije moe biti razliit. On moe biti detaljno i precizno odredjen i u tom sluaju govorimo o individualno odredjenim obligacijama. On moe biti odrediv ako postoji dovoljno elemenata za njegovo odredjivanje, to je sluaj sa najveim brojem generikih obligacija. Ukoliko je predmet obligacije po rodu odredjena stvar predmet obligacije je dovoljno odreen ukoliko je oznaena vrsta stvari, a nije neophodno odrediti njen kvalitet jer se u tom sluaju primjenjuje pravilo po kome je dunik duan da preda stvar srednjeg kvaliteta. Ni koliina ne mora biti strogo odredjena ve je dovoljno da bude odrediva, tj da se prema okolnostima konkretnog sluaja moe utvrditi. 23. SPOREDNA PRAVA 24. NEUTUIVE OBLIGACIJE (TRABINE) Mogunost utuenja i prinudnog izvrenja ini tipno ali ne i nuno pojmovno obeleje trabine. Postoje, naime, i trabine kojima nedostaje osobina utuivosti, koje se ne mogu neposredno iznuditi ali dunik i dalje duguje. Plati li svojevoljno ono to duguje, smatra se da je ispunio obavezu i mora pri tome ostati. Dunik ne moe zahtijevati povraaj datoga zato to ga povjerilac nije mogao prinuditi na isplatu. Poto ispunjenjem gasi svoj dug, akt ispunjenja nije poklon. Dunik jedino ne moe biti osuen na isplatu. Tanije, moe tubi za ispunjenje prigovoriti da je trabina neutuiva. Neutuive trabine nazivaju se obino prirodne ili naturalne obligacije. 3 osnovne vrste neutuivih trabina su: 1. zastarjele trabine, 2. trabine iz ugovora o doputenoj igri i opkladi, 3. trabine iz ugovora koji nisu sklopljeni u odgovarajuoj dokaznoj formi. 25. ODNOS OBLIGACIONIH I STVARNIH PRAVA Kod prava svojine, ekonomska sutina se sastoji u pravu prisvajanja. Obligacije po svojoj ekonomskoj sutini predstavljaju najee nain prometanja ve prisvojenih vrijednosti.

9

26. SLINOSTI OBLIGACIONIH I STVARNIH PRAVA Relativiziranje stvarnih prava stvarna prava nemaju uvek apsolutni karakter, ne djeluju prema svima. npr. pravo svojine na pokretnu stvar se pod odredjenim uslovima ne moe pribaviti od lica koje nije njen vlasnik. Kad pravi vlasnik sazna da je njegova stvar dola u ruke treeg lica, nezavisno od njegove volje, on nema pravnu mogunost da je povrati od njega. Zahtjev sigurnosti pravnog prometa nametnuo je potrebu da se zatiti savjesni kupac stvari, pa i na tetu vlasnikovu. Apsolutiziranje obligacionih prava Mnogo su ei sluajevi u kojima se obligaciona prava apsolutiziraju, tj. pokazuju tendenciju da se po svom dejstvu izjednae sa stvarnim. Tako npr. ZOO propisuje da zakupodavac moe radi naplate svojih potraivanja od zakupca, zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu na osnovu podzakupa. Povjerilac je, dakle, ovlaen da zahtijeva isplatu i od dunikovog dunika. Sem toga, ako zakupodavac stvar datu u zakup proda nekom treem, ugovor o zakupu vai i za kupca, te on ne moe traiti od zakupca da mu preda stvar pre proteka vremena za koje je zakup dogovoren. U duhu tradicionalnih pravila, bilo bi normalno oekivati da ugovor o zakupu djeluje samo izmeu ugovornika: zakupodavca i zakupca, te da pribavilac zakupljene stvari ne bi trebalo da bude sputan tim ugovorom. Zakonodavac, meutim, propisuje suprotno pravno pravilo, pruajui tako apsolutnu zatitu jednom inae obligacionom odnosu. Sem toga, trabena prava mogu zadobiti apsolutno dejstvo i upisom u zemljine knjige (rije je od pravima koja se tiu nepokretnosti, kao to su pravo zakupa, otkupa i pravo pree kupovine). Kad se upiu vae prema svakom kasnijem pribaviocu stvari, a dok se ne upiu u zemljine knjige ona vae samo prema odreenom duniku (vlasniku stvari). 27. RAZLIKE IZMEDJU OBLIGACIONIH I STVARNIH PRAVA PREMA PREDMETU 1.Stvarna prava imaju za predmet odredjenu stvar, a obligaciona odredjenu dunikovu radnju. Trabeno pravo se nikad ne odnosi na stvar nego na ponaanje dunikovo koje se moe ticati i stvari. Trabina je pravo prema licu, dok je stvarno pravo pravo na stvar. Stvarno pravo omoguuje svome nosiocu da neposredno, tj. bez posredstva drugih koristi stvar koja je njegov predmet. Nasuprot tome, obligaciono pravo svodi se iskljuivo na odreenu linu vezu izmeu povjerioca i dunika: poverilac je samo ovlaen da zahtjeva od dunika neko ponaanje. Na primjer: stvar radi koje je stupio u obligacioni odnos ostaje i dalje u svojini dunikovoj, nije predmet poverioevog prava raspolaganja. Poverilac jedino ima pravo da zahtjeva predaju stvari; on nju ne moe samosvlano uzeti, bez dunikovog pristanka. 2. Razlika izmeu stvarnih i obligacionih prava prema predmetu ogleda se jo i u tome to stvarna prava imaju uvjek za predmet konkretnu, individualizovanu stvar. Meutim, kad se obaveza dunikova u obligacionom odnosu sastoji u davanju neke stvari, to moe biti ne samo individualno odreena, odnosno individualizovana, ve i stvar odreena po rodu. 28. RAZLIKE IZMEDJU OBLIGACIONIH I STVARNIH PRAVA PREMA DEJSTVU Obligaciono pravo vai samo naspram odredjenih lica, tj. onih koji imaju status dunika. Zato je njegovo dejstvo relativno. Stvarna prava djeluju prema svakome tj. prema individualno neodredjenom krugu lica. Stoga su ona apsolutna prava. Usled toga to stvarna prava imaju apsolutni karatker, svojstvena im je jo jedna osobina koju obligacije nemaju. Rije je o pravu sledovanja i pravu prvenstva (vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva predaju od svakog kod koga se ona nadje, i to prije svih drugih lica koja bi imala neku pravnu

10

pretenziju ). Obligaciono pravo ne sledi stvar zato to se na nju i ne odnosi, nego na ponaanje dunikovo koje moe biti u vezi sa stvari. Ono sledi dunika. 29. ODSTUPANJA OD RELATIVNOG KARAKTERA OBLIGACIONOG ODNOSA U pravnoj teoriji postoje tvrdnje da i obligaciono pravo ima elemente apsolutnosti. Pisci ne spore da je ono relativno, jer namirenje trabine povjerilac moe zahtjevati jedino od dunika, ali istiu da se trabina moe iskoristiti i drugaije, tj. otuenjem. Utoliko je ona pravo moi ( tj. apsolutno pravo), koje podrazumjeva pravo raspolaganja i pravo zatitte od svakoga. Lice koje ima odreeno potraivanje nalazi se u poziciji koja je slina onoj to je ima vlasnik materijalne stvari. Ono zapravo ima iskljuivo pravo, i od vlasnika stvari razlikuje se samo utoliko to se njegovo pravo odnosi na predmet nematerijalne prirode. Izvesni pisci smatraju da poverilac ima svojinu na vlastito potraivanje. ta vie, tvrde da je pravo potraivanja i apsolutnije od svojine na materijalnu stvar, jer ga je moguno pribaviti samo od lica koje je njegov stvarni nosilac. Trabina se prilikom ustupanja drugome ponaa kao apsolutno pravo. 30. PODJELA OBLIGACIJA S OBZIROM NA PREDMET S obzirom na predmet razlikujemo: 1. pozitivne i negativne, 2. novane i nenovane, 3. individualne i generine obligacije. 31. POZITIVNE I NEGATIVNE OBLIGACIJE Dunik je najee obavezan da izvri neku radnju za povjeroca, da mu neto da ili uini. Tada je obaveza pozitivna. Radnja moe biti fizika (predaja stvari, opravka sata) ili pravna (izjava volje, ustupanje prava). Ali se obaveza moe sastojati i u pasivnom dranju dunikovom, u uzdravanju od neega to je inae doputeno da ini obaveza koja ima takav izgled je negativna (npr. da se ne podie gradjevina na vlastitom zemljitu). Negativne obaveze se mogu svoditi i na trpljenje da sam povjerilac ini neto to prema optim pravilima ne bi smio da ini (npr. obaveza dunika da dopusti da povjerilac prelazi preko njegovog zemljita). U ovom sluaju on nita ne ini. Izmedju pozitivnih i negativnih obaveza postoji pravno znaajna razlika. Proputene radnje mogu se po pravilu naknadno preduzeti i uinjeni propust ispraviti. Kod negativnih to nije mogue. Neispunjenje obaveze uzdravanja od odredjene radnje, u pravo vreme moe potpuno osujetiti cilj potraivanja. 32. i 33. NOVANE I NENOVANE OBLIGACIJE Novane su one koje imaju za predmet predaju sume novca koji je u opticaju. Nenovane se sastoje u predaji neke stvari, u nekom injenju ili uzdravanju od injenja. I ovde predmet ima odredenu imovinsku vrijednost, ali ona nije neposredno izraena novanim jedinicama. Obino se ove obaveze (novane) svrstavaju u generine, ali je ta klasifikacija sporna u teoriji. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. Dunik treba da preda odredjenu sumu novca, a ne stvar. Nedostatak novca ne predstavlja nemogunost inidbe koja dovodi do gaenja duga, jer dunik odgovara cijelom svojom imovinom koju moe pretvoriti u novac. Moe je ispunitit i prije roka. Nema pravo na diskont.

11

34. INDIVIDUALNE I GENERINE OBLIGACIJE Individualne su one iji je predmet individualno odredjen. Predaja tano odredjene stvari (npr. umjetnike slike, konja...) ili potpuno odredjeno injenje odnosno uzdravanje od injenja (npr. izrada specijalnog nakita). To to je predmet obaveze, predmet je i izvrenja. Tako se dogodi da stvar sluajno propadne, odnosno nastupi objektivna nemogunost ispunjenja individualna obligacija se gasi, i dunik nije vie u obavezi prema povjeriocu. Generine su one kod kojih je predmet (predaja stvari, neko injenje) odredjen samo po vrsti ili radu (genusu). To je opti apstraktan nain odredjivanja predmeta i dunik pri ispunjenju obligacije moe da bira izmedju vie stvari odnosno radnji istog roda odnosno vrste. Ali mora se predati stvar odnosno izvriti druga inidba u okviru tog odredjenog roda odnosno vrste (npr. predati odredjenu koliinu penice li vina, jednu mainu za pranje vea) Opte je pravilo: Ako sluajno propadne stvar odredjena po rodu, odnosno nastupi objektivna nemogunost izvrenja obligacija se ne gasi. Dunik snosi rizik propasti stvari i ne oslobadja se obaveze, ak i ako nema vie takvih stvari, on je duan da pribavi (ili kupi od drugog) drugu stvar istog roda. Poto je rod zastupljen veim brojem primjeraka, rijetko se deava da cijelog roda nema. Stoga se kae da rod ne propada, tj. da rizik sluajne propasti stvari odredjene po rodu snosi dunik, a stvari odredjene individualno povjerilac. 35. RAZLIKOVANJE OBLIGACIJA S OBZIROM NA VRIJEME TRAJANJA INIDBE Prema vremenu trajanja inidbe razlikujemo trenutne i trajne obligacije. Trenutne (kratkotrajne) su one koje se koncentriu na jedan odredjeni trenutak u kome se one ispunjavaju. Sva prethodna nastojanja dunika svode se samo na pripremne radnje. Trajne obligacije pretpostavljaju trajno ispunjavanje od strane dunika, ili ponavljanje istih postupaka u odredjenim vremenskim razmacima. Takve su obino obaveze koje se sastoje iz neinjenja. Njih dunik ispunjava u svakom trenutku uzdravanja, ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje, sve dok ne istekne rok njegove vanosti. I pozitivne mogu biti dugotrajne (obaveza izdravanja). Dunosti se ispunjavaju i sami tim gase, ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje. Kod trajnih obligacija moe doi do promjene u sadraju i subjektima, a kod trenutnih ne. 36. RAZLIKOVANJE OBLIGACIJA S OBZIROM NA LICE KOJE JE U OBAVEZI DA IZVRI INIDBU Ovdje razlikujemo line i neline obligacije. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa ima lini karakter, u tom smislu to vai samo za odredjenog dunika i ne tie se nikog treeg. Medjutim, sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Neke od njih su po samoj prirodi stvari, po zakonu, ili po ugovoru takve da ih ne moe ispuniti niko drugi osim dunika, jer njegove fizike ili duhovne snage karakteriu inidbu (obaveza slikara da izradi sliku) lina. Za razliku od njih postoje i neline, ije ispunjenje od strane samog dunika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Njih moe ispuniti i svako tree lice, umjesto dunika (to su npr. sve obaveze koje se tiu isplate odredjene sume novca). Za njih tree lice moe jemiti povjeriocu, a moe i preuzeti dug ili ga ispuniti. Line ipak obaveze ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih mogua zamjena dunika. Line prestaju prestankom linosti (smru fizikog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Neline se ne gase i prelaze na naslednike.

12

37. RAZLIKOVANJE OBLIGACIJA SA GLEDITA MEDJUSOBNE ZAVISNOSTI S obzirom na medjusobnu zavisnost obligacija, odnose koji medju njima postoje, razulikujemo samostalne i zavisne obligacije. Samostalne su one koje postoje, proizvode pravno dejstvo i prestaju bez obzira na postojanje i prestanak nekog drugog obligacionog odnosa. Zavisna pretpostavlja postojanje neke samostalne obigacije sa kojom je povezana. Ona dijeli sudbinu te samostalne obigacije i samo ukoliko bude postojala valjana samostalna obligacije postojae i zavisna (npr. obligacija koja nastaje iz ugovora o jemstvu je akcesorne prirode i prestankom glavne (samostalne) obaveze gasi se i prestaje i jemstvo). 38. RAZLIKOVANJE S OBZIROM NA BROJ LICA I PREDMETA U JEDNOM ODNOSU Razlikujemo proste i sloene. Proste su one gdje imamo samo 2 lica povjerioca i dunika, koji se uzajamno mogu pojavljivati i u ulozi povjerioca i u ulozi dunika i jedan predmet. Sloene su one u kojima se na strani povjerioca i dunika pojavljuje vie lica ili koje imaju vie predmeta. S obzirom na to da li se radi o vie lica ili predmeta u jednom obligacionom odnosu razlikujemo sloene obligacije sa vie subjekata i sloene obligacije sa vie predmeta. 39. SLOENE OBLIGACIJE SA VIE SUBJEKATA Obligacije sa vie subjekata mogu biti: a) djeljive, b) solidarne, c) nedjeljive. Ovo razlikovanje ima veliki znaaj sa gledita odgovornosti pojedinih subjekata u odredjenom obligaciono pravnom odnosu. U okviru svakog od ovih oblika moe se pojaviti tzv. aktivnost i pasivnost, s obzirom na to na kojoj se strani pojavljuje vie lica: povjerilakoj (aktivnoj) ili dunikoj (pasivnoj) strani, a mogue je i da na jednoj i drugoj strani postoji i aktivnost i pasivnost sloeni i mjeoviti dugovinski odnosi. Prava i obaveze uesnika u sloenom obligacionom odnosu mogu biti podijeljen (pojedinani) ili nepodijeljeni (zdrueni-solidarni). 40. DJELJIVE OBLIGACIJE Djeljive obligacije su obligacije sa vie subjekata (dunika i povjerilaca) i djeljivim predmetom, tako da svaki subjekat duguje samo svoj dio obaveze, odnosno moe zahtijevati ispunjenje samo svog dijela potraivanja. A djeljiv je onaj predmet (inidba) koji se moe podijeliti i ispuniti u djelovima sa istim svojstvima kao i cjelina i ako tom podjelom ne gubi nita od svoje vrijednosti. Svako od vie povjerilaca moe zahtijevati samo dio ukupnog potraivanja onaj dio koji mu pripada, odnosno svaki dunik je duan da ispuni samo svoj dio obaveze. Tako u stvari imamo vie obligacija koje iako nastale iz istog izvora (npr. ugovora) postoje autonomno. Ukoliko nije drugaije odredjeno, smatra se da su im djelovi jednaki. Vie dunika djeljive obaveze: - kad vie dunika duguju neku djeljivu obavezu, pretpostavlja se da je duguju podijeljeno, tj. da svaki od njih odgovara samo za odredjeni dio obaveze. Ukoliko nije drugaije odredjeno smatra se da su im djelovi jednaki. Jedinstvo vie podijeljenih dugovanja ogleda se samo u istom pravnom osnovu njihovog nastanka (A i B kupe kao suvlasnici od lica C odredjenu stvar). Iako su nastale iz istog pravnog osnova, njihove obaveze su potpuno samostalne i nezavisne jedna od druge. Oni ne odgovaraju za platenu sposobnost jedan drugoga niti onaj koji prvi plati ima pravo da se regresira od drugoga. Vie dunika mogu 13

djelivu obavezu dugovati solidarno samo ako je to ugovoreno ili zakonom propisano. Ali za dunike djelive obaveze koja je nastala na osnovu ugovora u privredi ZOO propisuje pretpostavku solidarnosti, osim ako ugovornici nisu drugaije ugovorili. Vie povjerilaca djelive obaveze: - kada vie povjerilaca imaju trabeno pravo prema duniku djeljive obaveze, vai pretpostavka da je potraivanje medju njima podijeljeno tj. da svaki od njih moe zahtijevati samo jedan dio ukupnog potraivanja. Ukoliko nije drugaije odredjeno smatra se da su potraivanja svih povjerilaca jednaka. Ona ine jednu cjelinu samo utoliko to potiu iz istog pravnog osnova (A, B i C kao suvlasnici odredjene stvari prodaju licu D za 90000 eura. Kupac e u tom sluaju biti duan da svakom prodavcu plati po 30000 eura). Iako su nastala iz istog ugovora, potraivanja povjerilaca ne zavise jedno od drugog. Svaki povjerilac moe svojim potraivanjem slobodno raspolagati: otudjiti, zaloiti, naplatiti. Ako ga naplati, zadrava za sebe sve to je dobio. Ugovorom ili zakonom moe biti odredjena solidarnost povjerilaca kod djeljive obaveze. 41. SOLIDARNE OBLIGACIJE (AKTIVNE SOLIDARNE I PASIVNE SOLIDARNE) Obligacioni odnos predstavlja jednu cjelinu tj. on je nepodijeljen (zdruen) ili solidaran. Solidarne obligacije su takve obligacije sa vie subjekata (dunika ili povjerilaca) kod kojih je svaki dunik duan da ispuni obavezu u cjelini, a svaki povjerilac ima pravo da zahtijeva od bilo kog dunika cjelikupno potraivanje. Ispunjenjem od strane jednog dunika oslobadjaju se ostali. Isto tako, namirenjem jednog povjerioca oslobadja dunika prema svim povjeriocima. SOLIDARNOST DUNIKA 1.Solidarnost dunika imamo u sluaju kad vie njih duguju jednu obavezu tako da povjerilac moe zahtijevati potpuno ispunjenje od koga hoe, ali kad jedan dunik ispuni obavezu, ona prestaje za sve. Izmedju povjerioca i solidarnih dunika postoji obligacioni odnos na osnovu kojeg povjerilac ima odredjeno trabeno pravo prema svakom duniku, a dunici jedan prema drugome. Povjerioevo pravo se ne sastoji iz jednog ptraivanja naspram vie dunika ve iz vie pojedinanih trabina koje jedna drugoj konkuriu i koje vode ka ispunjenju jedne jedine inidbe. Oni po pravilu duguju istu inidbu (plaanje iste novane sume) ali nije nuno da njihove obaveze budu i po iznosu jednake. Solidarnost se moe odnositi samo na jedan dio duga, a za preostali da svaki dunik odgovara samostalno. Od vie solidarnih dunika svaki moe dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima, i uopte sa razliitim odstupanjima. Meutim, solidarni dunici moraju biti dunici istog ranga. 2.Solidarnost dunika nije pravilo, nego je izuzetak koji mora biti posebno utvrdjen zakonom ili ugovorom. Zakon npr. propisuje solidarnu odgovornost vie lica koja zajedno prouzrokuju tetu drugome, naruioca i izvodjaa radova na nepokretnosti, roditelja i djece za tetu koju prouzrukuju djeca. S obzirom na pravni osnovu iz kojeg je nastala obaveza solidarnih dunika, u teoriji se pravi razlika izmedju prave i neprave solidarnosti. Kod prave solidarnosti obaveze svih solidarnih dunika imaju isti pravni osnov, dok su kod neprave njihovi osnovi razliiti. 3.Solidarnost dunika poveava izgled povjerioca da namiri svoju trabinu. Ona je za njega jedna vrsta linog osiguranja trabine jer moe raunati sa namirenjem sve dotle dok postoji makar i jedan solidarni dunik koji je plateno sposoban. ODNOS SOLIDARNIH DUNIKA PREMA POVJERIOCU 1.Povjerilac je ovlaen da po svome izboru zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kog solidarnog dunika. On moe traiti isplatu od svih njih istovremeno ili pojedinano, u cjelini ili djelimino. Dunik od koga povjerilac zatrai ispunjenje nema pravo da se pozove i na ostale solidarne dunike. Ali, ako mu jedan plati cijeli dug, svi se solidarni dunici oslobadjaju obaveze. 2.Poto su obaveze 14

solidarnih dunika samostalne, pravilo je da jedan dunik ne moe svojim postupcima oteati poloaj ostalih sadunika. Ni docnja jednog dunika ni priznanje duga nemaju dejstva prema ostalima. Ali, kad povjerilac dodje u docnju prema jednom solidarnom duniku, on je u docnji i prema ostalima. Poravnanje koje je zakljuio jedan od solidarnih dunika sa povjeriocem ne vai za ostale, ali oni imaju pravo da ga prihvate ako nije ogranieno na dunika sa kojim je zakljueno. Ako bi krivicom jednog solidarnog dunika ispunjenje obaveze postalo nemogue, obaveza nadoknade tete, umjesto ispunjenja, nastaje samo za onog koji je skrivio nemogunost. 3.Subjektivni razlozi jednog dunika koji dovedu do gaenja njegove obaveze bez namirenja povjerioca, mogu koristiti i ostalima samo ako to okolnosti i priroda obaveze zahtijevaju. Na primjer: 1) oprotaj duga izvren sporazumno sa jednim solidarnim dunikom oslobadja obaveze i ostale dunike. Ali ako je cilj oprotaja bio da se oslobodi obaveze samo dunik sa kojim je taj sporazum zakljuen, solidarna obaveza smanjuje se za dio koji prema medjusobnim odnosima dunika pada na njega, a ostali dunici odgovaraju solidarno za ostatak obaveze. 2) novacijom koju je povjerilac izvrio sa jednim solidarnim dunikom oslobadaju se i ostali. Medjutim, ako su povjerilac i dunik novaciju ograniili samo na dio obaveze koji dolazi na ovoga, obaveza ostalih ne prestaje nego se smanjuje za taj dio. 3) kada se u jednom licu steknu svojstvo povjerioca i svojstvo dunika iste solidarne obaveze, obaveza ostalih solidarnih dunika smanjuje se za iznos dijela koji na njega pada. 4) Ako zastarevanje ne tee ili je prekinuto prema jednom duniku, ono tee za ostale solidarne dunike, i moe se navriti ali dunik prema kome obaveza nije zastarela i koji je morao da je ispuni ima pravo da zahtijeva od ostalih dunika prema kojima je obaveza zastarjela, da mu nadoknade svaki svoj dio obaveze. MEDJUSOBNI ODNOS SOLIDARNIH DUNIKA 1.Ako dug isplati bilo koji od solidarnih dunika, obligacioni odnos se gasi za sve njih. Medjutim, time se ne gasi i pravni odnos iznmedju samih solidarnih dunika. Taj odnos medju njima postoji i dalje i na osnovu njega mora se teret duga raspodijeliti na sve solidarne dunike. Onaj koji je izvrio isplatu moe traiti da i ostali dunici koji su se oslobodili obaveze na njegov raun uestvuju sada u plaanju snosei odredjeni dio trokova koje je on nainio radi isplate. To pravo dunikaisplatioca se objanjava time to on nije platio samo svoj dug, ve i ostalih solidarnih dunika. Ono se naziva pravo regresa i stie se samom isplatom. Isplatilac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca i njemu sada odgovaraju svi ostali solidarni dunici. Medjutim, njihova odgovornost nije vie solidarna ve proporcionalna. Ali ako je jedan solidarni dunik insolventan njegov dio duga se srazmjerno raspodjeljuje na sve dunike. 2. Pravo na regres uvijek se pretpostavlja. Dunik koji je isplatio cijeli dug ima pravo regresa i od onog solidarnog dunika kome je povjerilac lino oprostio dug ili ga smanjio. Oprotaj duga ne moe pogorati poloaj ostalih solidarnih dunika. Pravo na regres nema jedino onaj dunik koji je svojim radnjama pogorao poloaj ostalih sadunika. 42. Aktivne solidarne obligacije: SOLIDARNOST POVJERIOCA 1. Solidarnost povjerilaca postoji u sluaju kad je svaki od vie njih ovlaen da od dunika zahtijeva ispunjenje cijele obaveze. Isplatom jednom povjeriocu dunik se oslobadja obaveze prema svim povjeriocima. Ni ova solidarnost se ne pretpostavlja, ve mora biti odredjena ugovorom ili zakonom. Ako cijela trabina bude isplaena nesavjesnom ili insolventnom povjeriocu, time mogu biti oteeni ostali. Sporazum o solidarnosti povjerilaca ima smisla samo kad su njihovi interesi tako usko povezani da se isplatom jednome zadovoljavaju ujedno i interesi drugoga (suprunici kao solidarni povjerioci). 15

ODNOS SOLIDARNIH POVJERILACA PREMA DUNIKU 1.Svaki solidarni povjerilac ima nepodijeljeno i samostalno trabeno pravo na cijelu dugovanu inidbu. Dunik moe ispuniti obavezu povjeriocu kojeg sam izabere, sve dok neki od njih ne zatrai od njega ispunjenje. Ako ga jedan od njih tui, moe da plati drugome samo ako tuba protiv prvoga bude odbaena. Svaki povjerilac je ovlaen da raspolae cijelom trabinom ali iskljuivo u zajednikom interesu (npr. da dovede dunika u docnju). Poto svaki povjerilac ima samostalno potraivanje prema duniku, svaki moe njime slobodno raspolagati. Moe da ga naplati, ustupi, zaloi i da ga se odrekne. injenice koje nastaju u linosti jednoga ne tiu se po pravilu ostalih, ve djeluju jedino izmedju njega i dunika (npr. ako jedan povjerilac prekine zastarevanje ili ako prema njemu zastarevanje ne tee, to ne koristi ostalim povjeriocima i prema njima zastarjevanje tee i dalje). Ali, ako se dunik odrekne zastarjelosti prema jednom povjeriocu, to koristi i ostalima. Ni poravnanje koje je zakljuio jedan solidarni povjerilac sa dunikom ne vai za ostale. Ali oni ga mogu prihvatiti izuzev kad se odnosi samo na dio povjerioca sa kojim je zakljueno. 2. Meutim, nezavisnost trabine jednog solidarnog povjerioca u odnosu na trabine drugih nije potpuna, ve samo djelimina. Zakon vodi rauna o tome da dunik duguje samo jednu inidbu i da moe birati kome e je ispuniti. Iz toga proistiu sledee posledice: 1) Dunik moe izvriti prebijanje svoje obaveze ne samo sa potraivanjem koje ima od povjerioca koji od njega zahtjeva ispunjenje, ve i sa potraivanjem koje ime od nekog drugog povjerioca, ali do visine dela solidarnog potraivanja koje pripada tom povjeriocu; 2) Oprotajem duga i novacijom izmedju dunika i jednog povjerioca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi deo tog potraivanja povjerioca; 3) Ako se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dunika, svaki od ostalih povjerilaca moe od njega zahtjevati samo svoj dio potraivanja; 4) Kada dunik zapadne u docnju prema jednom solidarnom povjeriocu on je u docnji i prema ostalim. S druge strane docnja jednog solidarnog povjerioca kodi i ostalim; 5) Priznanje duga uinjeno jednom povjeriocu koristi svim povjeriocima; MEDJUSOBNI ODNOSI SOLIDARNIH POVJERILACA 1. Poto se ispunjenjem obaveze jednom solidarnom povjeriocu gase potraivanja svih povjerilaca, onaj koji je primio isplatu postaje dunik ostalih. Trabina je bila nedeljiva prema duniku, dok je izmedju samih povjerilaca djeljiva. Stoga, svaki solidarni povjerilac ima pravo da zahtijeva od onog koji je primio ispunjenje da mu preda dio koji mu pripada. Ako je dobio samo onoliko koliko iznosi njegov dio, ostali od njega ne mogu zahtijevati nita. Ali ako ostatak duga ne moe da se naplati od dunika zato to je insolventan, ono to je isplaeno srazmjerno se rasporedjuje na sve solidarne povjerioce.

43. NEDJELJIVE OBLIGACIJE Nedjeljive obligacije su one obligacije u kojima ima vie lica na strani dunika ili na strani povjeioca, i ije se predmet ne moe dijeliti i ispuniti u djelovima. Ako je predmet trabine stvar koju nije mogue razdeljivati, usitnjavati na manje alikvotne djelove a da se pri tome ne dira u njenu bit, obaveza je nedeljiva. Takva je, na primer, obaveza da se preda iva ivotinja, da se saije odijelo, sazida kua ili naprave cipele. Ove obaveze, zbog njihove prirode, nije moguno ispunjavati u djelovima, nego se to mora initi odjedared.

16

44. SLOENE OBLIGACIJE SA VIE PREDMETA S obzirom na broj predmeta sloene obligacije dijelimo na: 1) kumulativne, 2) alternativne, 3) fakultativne. Kumulativne obligacije su one gdje dunik duguje povjeriocu 2 ili vie predmeta (inidbe, prestacije) ali tako da je duan sve da ih izvri. Nije dovoljno da izvri samo jednu (kao kod alternativnih). Ukoliko nije drugaije ugovoreno, sve inidbe imaju se izvriti u isti mah, na u razliito vrijeme. Ako izvrenje jedne postane nemogue usled uzroka za koji dunik neodgovara, posledice zavise od toga da li je povjerilac zainteresovan za ostale. Ako jeste, dunik ih duguje i dalje sve dok ne ispuni. Ali ako povjerilac za njih nije zainteresovan, obaveza se gasi. Alternativne obligacije su takve koje imaju 2 ili vie predmeta ali se moe zahtijevati samo jedan. Ispunjenjem jednog, dunik se oslobadja obaveze. Dakle, u jednom obligacionopravnom odnosu dunik duguje 2 predmeta (inidbe) ali ispunjenjem jednog se gasi. Drugim rijeima, kod alternativne obaveze dunik duguje vie razliitih inidbi, ali da bi se oslobodio obaveze nije potrebno da ih ispuni sve, nego samo jednu od njih. Pravo izbora izmedju 2 ili vie predmeta moe imati dunik i povjerilac, ili izvjesno 3. lice. O tome odluuju strane ugovornice ili zakonodavac. Ali ako drugaije nije ni ugovoreno niti je zakonom propisano, pravo izbora pripada duniku. U sluaju kada pravo izbora pripada duniku pa se njime ne koristi, povjerilac ne moe birati sam, umjesto dunika. On jedino moe zahtijevati alternativno ispunjenje, i odluka suda takodje mora glasiti takodje alternativno. Tek ako dunik ne ispuni obavezu ni posle pravosnane sudske presude, povjerilac moe zahtjev za prinudno izvrenje uperiti, po vlastitom izboru, na jednu odredjenu stvar od vie dugovanih. No ni u tom stadijumu dunik jo ima mogunost da se koristi svojim pravom izbora, sve dok jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili delimino predata povjeriocu. Medjutim, ako pravo izbora pripada povjeriocu, pa se on ne izjasni o tome u roku odredjenom za ispunjenje zapada u povjerilaku docnju. Dunik ga moe pozvati da izbor uini i zato mu odrediti naknadni rok, pa ako povjerilac taj rok propusti, njegovo pravo izbora prelazi na dunika. Ali ako je izbor trebalo da izvri izvjesno 3. lice pa to ne uini svaka stranka u obligacionom odnosu moe zahtijevati da izbor izvri sud. Izjava kojom se vri izbor ima karakter jednostrane izjave volje. Neopoziva je po pravilu i moe se izvriti u bilo kojoj formi, izriito ili konkludentnim radnjama. Izbor predstavlja akt volje kojim se sloena alternativna obaveza pretvara u prostu. Izjava o izboru spada u tzv. prava preobraavanja. Nemogunost ispunjenja neke od dugovanih inidbi ako ispunjenje jednog od dugovanih predmeta postane nemogue usled uzroka za koji ne odgovara nijedna strana u obligacionom odnosu, dug se svodi na preostale mogue predmete. Ali ako je nemogunost ispunjenja izazvana krivicom jedne strane, posledice zavise od toga koja od njih ima pravo izbora. 1) ako pravo izbora ima povjerilac, pa ispunjenje jednog predmeta obaveze postane nemogue njegovom krivicom, on moe zahtijevati neki od preostalih moguih predmeta ali je duan da plati nadoknadu za onaj iju je nemogunost skrivio ili da izabere nemogui predmet i tako ugasi obavezu. 2) ako pravo izbora pripada povjeriocu, a nemogunost ispunjenja jednog od predmeta obaveza skrivi dunik, povjerilac moe da zahtijeva ili preostali predmet ili nadoknadu vrijednosti onoga koji se ne moe ispuniti. 3) ako pravo izbora pripada duniku, pa ispunjenje nekog od dugovanih predmeta postane nemogue njegovom krivicom, on moe dati povjeriocu neki od preostalih predmeta. 17

4) ako pravo izbora pripada duniku, a ispunjenje jedno od dugovanih predmeta postane nemogue krivicom povjerioevom, dunik moe izabrati nemogui predmet i tako ugasiti obavezu ili dati neki od preostalih predmeta i zahtijevati obeteenje za nemogui. Fakultativne obligacije su one kod kojih se samo jedan predmet duguje, ali dunik ima mogunost da se oslobodi i ako ispuni povjeriocu neki drugi odredjeni predmet. Budui da postoji mogunost da se dugovana inidba zamjeni i ispuni dugom odredjenom inidbom, smatra se da ko ovih obaveza postoji jedan predmet koji se duguje, a vie predmeta kojima se dug moe isplatiti. Ovlaenje da se dugovana inidba zamijeni drugom naziva se facultas alternativa. Ono se ustanovljava pravnim poslom ili zakonom, a moe pripadati duniku ili povjeriocu. A) kad ovlaenje za zamjenu ima dunik: 1. U ovom sluaju dunik duguje izvjesnu inidbu ali je ovlaen da, umesto nje, izvri drugu odreenu inidbu i da se tako oslobodi obaveze. Tipian sluaj takve obaveze po rimskom pravu bila je obaveza robovlasnika da nadoknadi tetu koju je drugome prouzrokovao njegov rob, ili da mu ustupi roba. Poverilac je ovlaen da zahtjeva samo dugovanu inidbu, dok dunik moe svoju obavezu ispuniti i nedugovanom ( fakultativnom ) inidbom. 2.I kad se dunik izjasni za fakultativnu inidbu, on ni od tog trenutka nju ne duguje. Njegova izjava ne mijenja nita u obligacionom odnosu tako da povjerilac i posle toga moe zahtijevati samo ispunjenje dugovane inidbe. I dunik zadrava mogunost da se obaveze oslobodi ispunjenjem jedne ili druge inidbe, sve dok povjerilac u postupku prinudnog izvrenja ne dobije potpuno ili djelimino predmet obaveze. 3. Medjutim, ako ispunjenje dugovane inidbe postane nemogue, pravne posledice zavise od uzroka nemogunosti. Ako dunik nije za njega odgovoran, njegova se obaveza gasi. Ali, ako je odgovoran, duguje nadoknadu tete. Povjerilac moe od njega zahtijevati samo nadoknadu, dok je dunik vlastan da umjesto nadoknade izvri fakultativnu inidbu. Budui da je izvrenje fakultativne inidbe dunikova privilegija, ne njegova dunost, nju povjerilac ne moe zahtijeti ni u kom sluaju. No, ako izvrenje fakultativne inidbe postane nemogue, obaveza da se ispuni dugovana traje i dalje. Jedina je posledica toga to dunik gubi mogunost da dugovanu inidbu zamjeni. B) kad ovlaenje za zamjenu ima povjerilac:1. I u ovom sluaju dunik duguje izvjesnu inidbu, ali je povjerilac ovlaen da umjesto nje, zahtijeva izvrenje druge odredjene inidbe. Ako se povjerilac ne koristi svojim ovlaenjem za zamjenu, dunik moe izvriti jedino inidbu koju duguje, i tako se osloboditi obaveze. On ne mora ekati da se povjerilac izjasni, jer je inidba koju duguje unaprijed odredjena. Stvar je iskljuivo povjerioeva da se brine o svom ovlaenju i da ga upotrijebi na vrijeme. 2. Ukoliko inidba koju dunik duguje postane nemogua, posledice zavise od uzroka nemogunosti. Ako je za uzrok dunik odgovoran, postoji njegova obaveza da nadoknadi tetu. Ali povjerilac moe, umjesto nadoknade, zahtjevati fakultativnu inidbu. Ukoliko dunik nije odgovoran, obaveza se gasi. 45. IZVORI OBLIGACIJA Pod izvorima obligacija podrazumijevaju se pravno relevantne injenice za koje objektivno pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa. Izvori obligacija po ZOO-u su: 1. Ugovor- to je saglasna izjava volja najmanje dvije strane da se meu njima zasnuje odreeni obligacioni odnos; 2. Prouzrokovanje tete drugome- kad neko prouzrokuje tetu drugome za njega nastaje obaveza da je nadoknadi; 3. Neosnovano bogaenje- deava se da neko stekne odreenu korist na raun drugoga bez pravno priznatog osnova sticanja. Ta injenica stvara obligacioni odnos izmeu lica koje je korist steklo i lica 18

na iji je raun sticanje usledilo. Sadrinu tog odnosa ini obaveza sticaoca da korist vrsti onome na iji je raun nju stekao; 4. Nezvano vrenje tuih poslova ili poslovodstvo bez naloga- ko samoinicijativno obavlja neki tui posao, ne budui na to obavezan, stie pravo da od gospodara posla zahtjeva nadoknadu trokova koje je pri tom imao; 5. Jednostrane izjave volje- pored dvostranih izjava volja ( tj. ugovora ) i jednostrane izjave mogu biti izvor obligacionog odnosa. U jednostrane izjave volje koje tvore obligacione odnose spadaju: javno obeanje nagrade i izdavanje vrednosnih papira; 6. Ostali izvori- osim navedenih, obligacione odnose mogu produkovati i neke druge injenice kao to su, na primer, brak, srodstvo, suvlasnitvo, susjedstvo i slino. Njih pravnici nazivaju zakonskim obligacijama u uem smislu. Dakle, postoji 5 osnovnih izvora obligacija, ali se ne primjenjuje numerus clausus, ve se i druge injenice predvidjene zakonom smatraju izvorom obligacija. To su tzv. zakonske obigacije u uem smislu. UGOVORNO PRAVO 46. POJAM UGOVORA Ugovor je saglasnost volja 2 ili vie lica kojim se postie odredjeno obligaciono-pravno dejstvo koje se sastoji u nastanku, izmjeni ili gaenju obligacije. Dio obligacionog prava kojim je regulisana materija ugovora naziva se ugovorno pravo. Ugovorno pravo ima veliki znaaj u ekonomskom i pravnom prometu. Ono uredjuje i omoguava dinamiku imovinskih odnosa. Ugovor je zakljuen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora. 47. UGOVOR KAO PRAVNI AKT Pod ugovorom kao pravnim aktom treba razumijeti razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva ili vie lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos. Razmjena podudarnih izjava volje jeste jedan dogaaj, jedan in, koji se obino naziva zakljuenje ugovora. Kao pravni akt ugovor se niti sklapa, niti raskida, niti ponitava, nego se njime zainje, preoblikuje ili okonava pravni odnos. On je sredstvo, nije cilj. S obzirom na broj njegovih strana, ugovor moe biti dvostrani ( bilateralni) i viestrani ( multilateralni). Obligacioni ugovor moemo definisati poput opteg, tj. kao razmjenu podudarnih izjava volje izmeu 2 ili vie lica, kojim se zasniva, mijenja ili ukida odreeni obligacioni odnos. 48. UGOVOR KAO PRAVNI ODNOS Ugovor u smislu pravnog odnosa rezultat je ugovora u smislu pravnog akta. Oni se jedan naspram drugog odnose kao uzrok i posledica. Pravni odnos koji je proiziao iz ugovora kao pravnog akta naziva se ugovorni odnos ili prosto ugovor. Pravni odnosi to nastaju saglasnom izjavom volja mogu biti razliitog karaktera: obligacionopravni, naslednopravni, porodinopravni, radnopravni, meunarodni, pa ak i ustavnopravni. Sem pomenutih, nemako pravo poznaje i tzv. stvarne ugovore. Njihova je osobenost u tome to se na saglasnost volja mora nadovezati upis u javne knjige, odnosno predaja stvari. Saglasnost volja i upis u javne knjige, odnosno predaja stvari ine zajedno jedan pravni akt ugovor. 19

49. NAELA UGOVORNOG PRAVA U materiji ugovora dominiraju dva osnovna naela i to: 1. naelo slobode ugovaranja: 2.naelo konsensualizma: 50. NAELO SLOBODE UGOVARANJA I NJEGOVA ZATITA podrazumjeva mogunost pravnih subjekata da svojom slobodnom voljom stvaraju pravnu normu koja ih obavezuje na odreeno meusobno ponaanje. Ta je norma rezultat njihove obostrane saglasnosti, koja se naziva ugovor i koja za njih ima snagu zakona. Naelo slobode ugovaranja predstavlja konkretizaciju naela autonomije volje. Ovo naelo znai da su subjekti slobodni da u okviru prinudnih propisa javnog poretka i dobrih obiaja urede svoje odnose. Sloboda ugovaranja je zbirni pojam koji podrazumijeva vie razliitih stvari. Princip slobode ugovaranja se sastoji iz mnotva raznorodnih sloboda. Medju njima su najvanije: 1. SLOBODA DA SE UGOVOR ZAKLJUI ILI NE naelno, niko nije duan da odredjeni ugovor zakljui. Ako na sklapanje ugovora neko bude primoran, ili ako je odgovarajuu odluku donio pod uticajem vlastite zablude, ugovor je pravno nevaljan. 2. SLOBODA IZBORA UGOVORNOG PARTNERA svako moe birati lice sa kojim e odredjeni ugovor zakljuiti. Ako je izbor uinjen pod uticajem zablude o linosti izabrabnog, to moe biti razlog da se ugovor ospori, ukoliko su lina svojstva partnerova za drugog ugovornika bila bitna. 3. SLOBODA UREDJIVANJA SADRINE UGOVORA svoj ugovorni odnos strane ugovornice mogu uredjivati kako im drago. To se ne odnosi samo na ugovorne inidbe, nego i na posledice neispunjenja inidbe. Zakonom utvrdjene sankcije mogu se i mijenjati i ukidati i ublaiti ili pojaati. Sve te mogunosti doputaju dispozitivne norme ugovornog prava. 4. SLOBODA ODREDJIVANJA TIPA UGOVORA nisu vezane za zakonske tipove ugovora. 5. SLOBODA IZBORA FORME UGOVORA ukoliko nije propisano zakonom 6. SLOBODA DA SE UGOVOR RASKINE ILI ZAMJENI 7. SLOBODA IZBORA MJERODAVNOG PRAVA ako su dravljani raznih drava imaju mogunost da unaprijed odaberu zakon odredjene drave koji e biti mjerodavan za njihov ugovorni odnos. 8. SLOBODA ODREDJIVANJA OBAVEZNOSTI UGOVORA kada stranke same odredjuju mjere njegove obaveznosti: a) sporazum koji ne proizvodi pravne posljedice b) sporazum ograniene obaveznosti 51. OGRANIENJA SLOBODE UGOVARANJA Sloboda ugovaranja je osnovno naelo ugovornog prava, ali ta sloboda nije apsolutna. Postoje ogranienja koja proizilaze iz pravila da je sloboda jednog subjekta ograniena slobodom drugog subjekta. Sloboda ugovaranja stoga ne moe biti apsolutna, ve se mora kretati u granicama javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih obiaja. Svoj izraz ograniavanja slobode ugovaranja dobijaju u ogranienju slobode da se ugovor ne zakljui (npr. zabrana zakljuenja ugovora u cilju suzbijanja pekulacije, stvaranja i iskoriavanja monopolskog poloaja na tritu, nelojalne konkurencije itd) ili zakljui (npr. obaveza 20

preduzea koja obavljaju poslove tzv. javne slube kao to su PTT usluge, javni prevoz putnika, isporuka elektrine energije, da te poslove obavljaju u korist svih subjekata i pod jednakim uslovima), ogranienju slobode da se izabere saugovara ( neka lica imaju pravo prvenstva da sklope odreene ugovore sa drugim odreenim licima npr. Pravo pree kupovine, to njihovo pree pravo, koje ograniava slobodu drugih da biraju sebi ugovornog partnera, moe biti ugovornog ili zakonskog porijekla). KONSENSUALIZAM je naelo ugovornog prava koje znai da se ugovori zakljuuju prostom saglasnou volja i bez ispunjenja posebnih formalnosti. To su ugovori za koje je potrebna saglasnog treeg. Poslednjih decenija se medjutim sve vie govori o oivljavanju formalizma u zakljuenju ugovora koji se javlja zbog potreba pravne sigurnosti i svrhu nalazi u zatiti interesa ugovornih strana. 52. OPTI USLOVI NASTANKA UGOVORA Ugovor nastaje saglasnou volja ugovornih strana. Da bi dolo do zakljuenja potrebno je da su ispunjeni uslovi u pogledu: 1. sposobnosti ugovaranja 2. saglasnosti volja ugovornih strana 3. predmeta ugovora 4. kauze (osnova) ugovora 53. SPOSOBNOST UGOVARANJA Pod sposobnou ugovaranja, to je jedan od uslova za zakljuenje ugovora, podrazumijeva se poslovna sposobnost fizikih i pravnih lica koja je neophodna za punovaan nastanak ugovora. Izjava volje usmjerena na zakljuenje ugovora podrazumijeva svijest i volju da se ugovor zakljui, a njih mogu imati samo poslovno sposobna lica. S druge strane, zakljuenje ugovora ima za rezultat nastanak prava i obaveza koje mogu da stiu samo poslovno sposobna lica. Apsolutno nesposobna su da zakljue ugovor sva lica do odredjenog doba starosti. Po naem pravu, starosna granica te nesposobnosti iznosi 14 godina. Apsolutno nesposobna su i punoljetna lica koja zbog duevne ili fizike bolesti nisu u mogunosti da se staraju o svojoj linosti, pravima i obavezama, zbog ega se u pogledu poslovne sposobnosti izjednaavaju sa maloljetnicima do 14 godina. Za ova lica ugovore mogu zakljuivati njihovi zakonski zastupnici, tj. roditelji ili staratelji. Iz praktinih razloga i ova lica mogu da zakljuuju uobiajne i svakodnevne ugovore ija je novana vrijednost mala (kupovina novina...). Ukoliko lice moe da zakljuuje samo neke ugovore, a za punovanost drugih mu je nepohodna saglasnot roditelja ili staratelja, kaemo da postoji relativna nesposobnost ugovaranja, tj. da su ogranieno poslovno sposobna. Po naem pravu to su maloljetnici od 14 do 18 godina i lica koja se zbog bolesti ili rasipnitva s njima izjednaavaju. Ogranieno poslovno sposobno lice moe bez odobrenja zakonskog zastupnika da zakljui samo one ugovore ije mu je zakljuenje zakonom dozvoljeno. Ostali ugovori tih lica ako su zakljueni bez odobrenja zakonskog zastupnika su ruljivi, ali mogu biti osnaeni naknadnim odobrenjem. Saugovara poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost moe da odustane od ugovora koji je sa tim licem zakljuio bez odobrenja njegovog zakonskog zastupnika. Isto pravo ima i saugovara poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu nesposobnost, ali ga je prevario da ima odobrenje zakonskog zastupnika. Ovo pravo se gasi po isteku 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnostno za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika. 21

Saugovara poslovno nesposobnog lica koji je zakljuio ugovor sa njim bez odobrenja zakonskog zastupnika moe da pozove njegovog zakonskog zastupnika da se izjasni da li odobrava taj ugovor, i ako se zakonski zastupnik ne izjasni u roku od 30 dana od ovog poziva da ugovor odobrava, smatrae se da je odbio da da odobrenje. I samo poslovno nesposobno lice moe zahtijevati da se poniti ugovor koji je bez potrebnog odobrenja zakljuio za vrijeme svoje ograniene poslovne sposobnosti, ali ako je tubu podnijelo u roku od 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. 54. PREDMET UGOVORA (pojam i osobenosti) Predmet ugovora je ono na ta je ugovor usmjeren, tj na ta su usmjerena prava i obaveze ugovornih strana. Predmet ugovora je odredjeno davanje, injenje ili neinjenje ili uzdravanje od neega to bi dunik inae imao pravo da ini. Predmet ugovora mora biti mogu, doputen i odredjen (ili bar odrediv). MOGUNOSTI PREDMETA UGOVORA predmet ugovora je radnja (inidba) koju jedna strana duguje drugoj. Ta prestacija se moe sastojati u davanju, injenju ili neinjenju. Predmet ugovora mora biti mogu. Nema ugovora ukoliko se dunik obavezao na neto to je nemogue ispuniti. Objektivna nemogunost oznaava nemogunost u apsolutnom smislu; ona postoji kad je rije o inidbi koju nije u stanju da izvri niko, ne samo odredjeni dunik. Subjektivna nemogunost je opet nemogunost u relativnom smislu. Ona se tie inidbe koja prevazilazi snagu i sposobnosti konkretnog dunika, pa se zove nesposobnost ili nemo. S obzirom na uzroke, nemogunost moe biti fizika ili faktika i pravna (fizika nemo stvar na koju se dug odnosi vie ne postoji tj. ostvarenje inidbe nedoputaju prirodni zakoni). Pravna nemogunost se temelji na pravnim razlozima. Ona dolazi u obzir kad se dunik obavee na inidbu koja je pravno neizvodljiva (npr. da prenese pravo svojine na stvar nekom ko takvo pravo ve ima, ili da isporui inostranu robu iji je uvoz zabranjen). Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i trajno nemogue, ugovor je nitav. Desi li se da objektivno nemogua inidba postane kasnije mogua, ugovor i dalje ostaje nitav kod privremene nemogunosti ako ugovor nije trebalo ispuniti odmah nego u nekom kasnijem trenutku, tada je on punovaan ukoliko je ispunjenje u tom trenutku mogue. Subjektivna nemogunost predmeta obaveze jedna strane ne uzrokuje nitavost ugovora. Slijedi tuba za naknadu tete. DOPUTENOST PREDMETA UGOVORA predmet ugovora je nedoputen ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim obiajima. Nedoputenost predmeta ugovora se shvata iroko tako da nije nuno da je sam predmet ugovora nedoputen, ve da se njegovim izvrenjem postie nedoputen cilj. U ugovore koji su zabranjeni spadaju ugovor kojim jedno lice ustupa cijelu svoju buduu imovinu, ugovor o otudjenju budueg nasledstva kome se neko nada, ugovor o otudjenju stvari koje su stavljene van prometa, zelenaki ugovori. Po pravilu su nitavi. ODREDJENOST PREDMETA UGOVORA predmet mora biti odredjen ili barem odrediv. Odredjen je ako se tano zna ta dunik duguje povjeriocu. Ono to dunik ima da uini valjalo bi da bude odredjeno u pogledu vrste, koliine, kvaliteta, mjesta, vremena i naina izvrenja. Nije, medjutim, nuno da ugovorne strane utvrde sve te sastojke, dovoljno je da se sporazumijevaju o tzv. bitnim elementima ugovora. Predmet ugovora je odredljiv u sluaju kad ugovor sadri podatke pomou kojih se on moe odrediti ili kad su ugovornici ostavili treem licu (arbitranom vjetaku) da ga odredi. Ako tree lice nee ili ne moe da to uini, ugovor je niitav. Oteena strana ima pravo da ga osporava i da zahtijeva da predmet ugovora odredi sudija.

22

Predmet ugovora odredjuju, po pravilu, strane ugovornice i to sporazumno, ali se one mogu dogovoriti da to uini samo jedna strana i da o tome obavijesti drugu. ZOO propisuje da e odredba ugovora kojom se odredjivanje cijene stavlja na volju jednom ugovorniku smatrati nepostojeom i tada kupac duguje cijenu kao u sluaju kad ona nije odredjena. Cijena kao bitan element ugovora o prodaji smatra se odredjenom i kad je propisana od strane dravnih organa. Ako bi ugovorili cijenu veu od propisane, ugovor zbog toga nije u cjelosti nevaei nego je nevaea jedino odredba o cijeni. Cijene usluga ili stvari danas se odredjuju jednostrano i optim uslovima poslovanja. Pogreno naznaenje stvari ne kodi ugovoru ukoliko je njen identitet medju ugovornicima nesporan. 55. i 56. OSNOV (KAUZA) UGOVORA i PRAVNA SHVATANJA KAUZE UGOVORA Osnov ili kauza ugovorne obaveze predstavlja jedan od bitnih uslova za nastanak punovanog ugovora. Osnov ugovora prua odgovor na pitanje zato se dunik obavezuje, kojim su razlozima ugovornici bili podstaknuti na zakljuenje iako biva jasno da ugovor nije bio sam sebi cilj, ve sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. Osnov se ne podudara sa predmetom ugovora, jer predmet je radnja koja treba da se izvri ili od koje se treba uzdrati, dok je osnov ono zbog ega se strana ugovornica obavezala, tj. svrha njenog obavezivanja (kupac se moe obavezati da plati cijenu zato to eli da se i prodavac obavee da mu preda stvar, zato to mu je druga strana ve neto dala pa se obavezuje da to vrati, ili da bi joj uinio besplatno neto). Cilj vlastitog obavezivanja ne zaustavlja se na stvaranju obaveze kod drugog ugovornika, nego obuhvata i njenu realizaciju. Obaveza jedne strane je bez osnova ne samo kad naspram nje ne stoji obaveza druge strane, nego i kad izostane njeno ispunjenje. U savremenom pravu kauza se shvata kao bitni uslov za zakljuenje ugovora. Kod nas je prihvaeno subjektivno shvatanje kauze koje kauzu tretira kao pravni a ne kao ekonomski cilj. Ona je nuan uslov nastanka i postojanja ugovora. Ugovor kome nedostaje osnov je prazno obeanje. Osnov mora biti doputen da nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim obiajima. Mora biti istinit ako su ugovornici u zabludi o osnovu, tada postoji nesporazum i ugovor ostaje bez dejstva. Ali kada ugovornici svjesno ugovore prividan (simulovan) osnov da bi time zavarali javnost (ugovore zakup stvari pa to predstave kao poslugu). U takvom sluaju ugovor je punovaan iako mu je osnov neistinit pod uslovom da se iza neistinitog nalazi stvarni osnov koji je doputen (ovdje vae pravila o simulovanom i disimulovanom pravnom poslu prvi vai prema treim licima a drugi medju ugovornicima). Na nitavost ugovora zbog nepostojanja ili nedoputenosti osnova sud vodi rauna po slubenoj dunosti, a sudska odluka ima deklarativan karakter. Pretpostavlja se da ugovor ima osnov iako nije izraen. Zato to je osnov bitan element. 57. ODNOS OSNOVA I MOTIVA ZA ZAKLJUENJE UGOVORA Od osnova treba razlikovati njegove motive. Oni su udaljenije pobude i oekivanja koja navode na zakljuenje ugovora. Oni izazivaju elju za postizanjem cilja koji znai osnov. Dok osnov objanjava obavezu ugovornika, motiv daje objanjenje za sam osnov.I jedno i drugo su psihiki pokretai spojeni u zajedniki lanac. Motivi su najee skrivene pobude i zato se nalaze izvan sadrine ugovora, dok je osnov u samom ugovoru, u njegovoj sadrini. Osnov je bita uslov postojanja ugovora, dok motiv to nije. Kod jedne iste vrste ugovora osnov je uvijek isti (osnov obaveze svakog kupca jeste obaveza prodavca da mu prenese pravo svojine na prodatu stvar, dok je osnov obaveze svakog poklonodavca elja da na svoj raun obogati poklonoprimca). Dakle, osnov je objektivno svojstvo ugovora koje je poznato svakoj ugovornoj strani. Motivi su, medjutim, skriveni 23

subjektivni ciljevi kojima ugovornici streme. Oni mogu biti potpuno razliiti kod pojedinih ugovora iste vrste, jer nisu ogranieni samo na jedan jedini cilj (kupac se moe iz razliitih razloga odluitit da kupi stvar, da stekne svojinu nad njom). Poklon se moe uiniti iz dobre elje, milosrdja ili da se time oteti neko trei. Po pravilu, motiv sam po sebi ne utie na punovanost ugovora ni kad je nedozvoljen. Ali mogue je da motiv kao lina pobuda dospe u sam ugovor i postane njegova sadrina kao i osnov nezakonit i nemoralan motiv moe uiniti da i sam ugovor bude nedoputen, odnosno nitav. Ali ta mogunost nije jednaka kod svih ugovora. Ona je manja kod teretnih nego kod dobroinih. Ako je nezakonit ili nemoralan motiv bitno uticao na odluku jednog ugovornika da zakljui teretni ugovor, on moe biti uzrok nevanosti samo ukoliko je i druga strana znala za njega ili je mogla znati. Nezakonit i nemoralan motiv ine dobroini ugovor nitavim i kad druga strana nije znala da je nedoputena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovornika (razlog treba traiti u tome to su motivi kod dobroinih ugovora zbog njihove malobrojnosti blii samom osnovu nego kod teretnih). 58. SAGLASNOST VOLJA KAO USLOV NASTANKA UGOVORA Saglasnost volja ugovornih strana je uslov nastanka ugovora. Ugovor predstavlja manifestaciju uzajamne saglasnoti volja dva ili vie lica koja ima za cilj nastanak, izmjenu ili prestanak obligacionog odnosa. Ugovori poivaju na saglasnosti volja 2 strane. Saglasnost volja ugovornih strana podrazumijeva svijest svake od stranaka o znaaju radnji koje preduzimaju, ali i volju da nastane ugovor odredjene sadrine. U stvari, ugovor pretpostavlja volju jedne strane koja daje inicijativu za zakljuenje ugovora i prihvatanje te inicijative od druge strane. Radi se o dvije izjave koje se sadrinski podudaraju i za rezultat imaju nastanak ugovora. Inicijativa jedne strane naziva se ponuda, a prihvatanje te inicijatne naziva se prihvatanje ponude. Prema tome, ugovor nastaje prihvatom ponude koju jedna strana upuuje drugoj. Ponuda je predlog za zakljuenje ugovora odreenom licu, koji sadri sve bitne sastojke ugovora, tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zakljuiti ugovor.

59. OSOBINE I NAINI IZRAAVANJA VOLJE KOD ZAKLJUENJA UGOVORA Da bi dolo do zakljuenja ugovora mora se postii saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Kada se sretnu i podudare punuda jedne i prihvat ponude druge strane, ugovor je zakljuen. Volja ugovornika podrazumjeva svijest o znaaju radnje koju preduzimaju i htenje te radnje. Takvo psihiko stanje mora postojati kod obije strane ugovornice. Nain iskazivanja volje naziva se izjava volje. Kazivanje je najee u skladu sa voljom sa onim to se zaista hoe u konkretnom sluaju. Ali ono moe i ne biti vjerna slika volje. U tom sluaju se namee pitanje ta druga lica kao adresati izjave mogu smatrati voljom izjavioca: ono to se kazao ili ono to je htio da kae. Odgovor na njega nude dvije oprene teorije teorija volje i teorija izjave. Prva smatra mjerodavnom stvarnu volju, a druga volju koja je manifestovana. Savremeno pravo ne prihvata iskljuivo nijedno od ta dva ekstremna stanovita. U naelu ono smatra da je mjerodavna izjavljena volja ali ne zanemaruje potpuno ni pravu volju izjavioca. Izjave volja ugovornih strana moraju imati odredjene atribute, tj. moraju biti ozbiljne, stvarne, slobodne i upuene na neto to je mogue. Ukoliko postoje mane volje to dovodi u pitanje saglasnost volja, a time i ugovor koji na njoj poiva. Nedostaci saglasnosti volja su: zabluda, prinuda i prevara. 24

Izjava volje koja ima karakter ponude ili prihvata ponude dovedena je u pitanje ukoliko je uinjena u zabludi, ili pod uticanjem prinude ili prevare. Posledica, tj. pravna sankcija mana ili nedostatka saglasnosti volja sastoji se u tzv. relativnoj nitavosti tj. ruljivosti ugovora. ZABLUDA se definie kao kriva predstava o stvarnosti, netana predstava o pravnim injenicama koje su relevantne za punovanost jednog ugovora. Postoji vie vrsta zabluda: a) zabluda o prirodi ugovora postoji u sluaju kada jedna ugovoran strana misli da zakljuuje jedan ugovor a druga misli da se radi o nekom drugom ugovoru (kupoprodajapoklon). b) zabluda o linosti ugovornika postoji kada jedan ugovornik ima pogrenu predstavu ili o identitetu svog saugovaraa ili o svojstvima linosti sa kojom zakljuuje ugovor. c) zabluda o predmetu ugovora i zabluda o supstanci znae da je jedno lice u zabludi jer je pogreno dralo da je predmet ugovora jedna stvar, a u stvari se radi o sasvim drugoj stvari li je u zabludi u pogledu materijala od kojeg je stvar sainjena. Pri stvaranju netane predstave o nekoj injenici saugovornik nema nikakvog udjela jer bi se u suprotnom radilo o prevari. d) zabluda o motivu postoji kada je za jednu ugovornu stranu neka injenica bila i odluujui motiv za zakljuenje ugovora, a ona se pokae kao netana i pogrena. e) zabluda o pravu i zabluda o injenicama su medjusobno povezane i njihova pojava vodi nitavosti ugovora. Zabluda zbog pogrenog prenoenja volje jednog lica postoji u sluaju pogrenog prenoenja ponude ili prihvata ponude kao npr. kada se ponuda ili prihvat ponude saoptavaju telegramski, a zbog greke slubenika telegram ima suprotnu sadrinu od stvarne volje ugovornika (npr. kada napie umjesto sa vaom ponudom sam saglasan sa vaom ponudom nisam saglasan). Do greke u prenoenju volje jednog lica moe doi i u sluaju tamparske greke, ili zbog zablude o raunskom podatku (broj pogreno napisan). Svi ovi primjeri pokazuju da postoje ne samo razliite vrste zabluda ve da se one mogu stepenovati prema svom uticaju na punovanost ugovora. Zato se u pravu ne uzimaju u obzir sve ve samo tzv. bitne zablude. ZOO predvidja da je zabluda bitna ako se odnosi na svojstvo predmeta, na lice sa kojim se zakljuuje ugovor ako se ugovor zakljuuje s obzirom na to lice kao i na okolnosti koje se prema obiajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlunim za zakljuenje ugovora tj. da ugovorna strana da toga nije ne bi ni zakljuila ugovor. Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje. Strana koja je u zabludi moe da trai ponitenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zakljuenju ugovora nije postupala sa panjom koja se u prometu zahtijeva. U sluaju ponitenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo da trai naknadu pretrpljene tete. Medjutim, strana koja se nalazila u zabludi ne moe se pozivati na zabludu ukoliko je druga strana spremna da izvri ugovor kao da zablude nije ni bilo. Zakon posebnu panju posveuje nesporazumu stranaka. Naime, kada strane vjeruju da su saglasne, a u stvari medju njima postoji nesporazum o prirodi ugovora, o osnovu ili od predmetu obaveze, ugovor ne nastaje. Dakle, osim bitne zablude, postoje i tzv. zablude prepreke (ona je uvijek sutinska zabluda jer uzrokuje nepostojanje ugovora). To su one zablude ije postojanje iskljuuje saglasnost volja ugovornih strana. Takve su zabluda o predmetu, kauzi i prirodi ugovora. Zablude prepreke ine ugovor nepostojeim, za razliku od bitnih zabluda koje ugovor ine ruljivim. Osnovno dejstvo zablude sastoji se u mogunosti lica koje se nalazilo u bitnoj zabludi da zahtijeva ponitenje ugovora u roku od 1. godine od dana saznanja za razlog ruljivosti ugovora (subjektivni rok) a u okviru objektivnog roka od 3 godine od zakljuenja ugovora. U 25

sluaju ponitenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo da trai naknadu pretrpljene tete, i to nez obzira to strana koja je bila u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Saugovara stranke koja je u zabludi moe da trai od nje da se izjasni u odredjenom roku koji ne moe biti krai od 30 dana da li ostaje pri ugovoru ili ne. Ukoliko se pozvana strana ne izjasni u ostavljenom roku ili da negativan odgovor, ugovor se smatra ponitenim. PREVARA Prevara se definie kao namjerno preduzimanje radnji od strane jednog lica sa ciljem da izazove ili da odri ve stvorenu zabludu kod druge ugovorne strane. Prevara je dovodjenje u zabludu jednog ugovaraa angaovanjem druge ugovorne strane. Prevara je, dakle, izazvana zabluda kvalifikovana zabluda. Prevara u sebi objedinjava 2 elementa: namjeru jedne ugovorne strane da drugu stranu dovede u zabludu, ili kad vidi da je druga ugovorna strana u zabluda da tu zabludu odri; kada ugovorna strana preduzme odredjene radnje i postupke koji e zaista dovesti do formiranja ili odravanja zablude kod druge ugovorne strane. Dakle, izmedju prevare sa jedne strane i izjave volje sa druge strane mora da postoji uzrona veza. Strana koja dovodi ili odrava u zabludi svog saugovaraa mora o tome da ima svijest i volju. Prevara moe biti rezultat kako aktivnog tako i pasivnog ponaanja jednog subjekta. Prevara je uzrok za ruljivost ugovora i to ne samo u sluaju bitne zablude ve uvijek kada je jedna ugovorna strana dovedena u zabludu, zato to se radi o prevari koju je skrivila druga ugovorna strana. Nije svaka prevara uzrok nitavosti ugovora ve samo ona iji je uticaj na volju jedne ugovorne strane bio takav da ona, da nije bilo prevare, ne bi ni zakljuila ugovor. PREVARA OD TREIH LICA - ZOO predvidja da ukoliko je prevaru uinilo tree lice, prevara utie na ugovor ukoliko je druga ugovorna strana u vrijeme zakljuenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Medjutim, kad je u pitanju ugovor bez naknade on se moe ponititi i kad je prevaru uinilo tree lice, bez obzira na to da li je druga strana u vrijeme zakljuenja ugovora znala ili je morala znati za prevaru. Prevara je razlog ruljivosti ugovora. Prevareno lice moe da trai ponitenje ugovora i to u roku od 1. godine od dana saznanja za prevaru (subjektivni rok), odnosno u roku od 3 godine (objektivni rok). Sem ponitenja ugovora moe i naknada tete. Da bi bila relevantna, prevara mora biti takva da bez nje subjekt ne bi ni zakljuio ugovor. Za razliku od zablude, prevara je uvijek uzrok za ruljivost ugovora. 60. UGOVOR SA FIKTIVNIM OSNOVOM I SIMULOVANI UGOVOR Osnov ugovora moe biti prividan-neistinit. Prinudan ugovor se ne moe isticati prema treem savjesnom licu. Prividan osnov postoji ili kada stranke prikazuju odredjeni pravni cilj koji ele navodno postii ali one i nemaju namjeru da se obavezuju, ili ako prikazuju jedan cilj ugovora, prikrivajui na taj nain pravi cilj ugovora cilj koji stvarno ele postii. U prvom sluaju se radi o fiktivnom, a u drugom o simulovanom ugovoru. UGOVOR SA FIKTIVNIM OSNOVOM fiktivni osnov ini ugovore nitavim jer stranke nisu ni htjele njegovo dejstvo. Ovdje se radi o tenji stranaka da se izigra neki imperativni propis ili izbjegne neka nepovoljna situacija ali takva situacija koja je u skladu sa propisom (da se izbjegne plaanje poreza). Radi se o nitavom ugovoru jer osnov praktino i ne postoji, stranke imaju drugi pravni cilj od onog koji je naveden. SIMULOVANI UGOVOR je takav ugovor gdje stranke prikazuju javnosti da su zakljuile sasvim drugi ugovor (zakljuile ogovor o kupoprodaju a prikazju to kao ugovor o poklonu ili posluzi). Dakle, postoje dva ugovora: simulovani i disimulovani koji su stranke htjele ali su ga skrivale. Vaie disimulovani ugovor ako ispunjava opte uslove za vaenje ugovora.

26

61. FORMA UGOVORA Ugovor kao pravni akt pretpostavlja saglasnost izjavljenih volja odredjenih lica. Volja se moe izjaviti u svakom obliku koji je pogodan da je uini razumljivom i nedvosmislenom. Nain na koji strane ugovornice izjavljuju svoju volju da zasnuju ugovorni odnos naziva se forma ugovora. Ona je tijesno povezana sa sadrinom ugovora, jer ini oblik njenog ispoljavanja. Poto svaki ugovora ima svoju sadrinu, mora imati i formu kao manifestaciju sadrine. U nekim sluajevima ugovornici su potpuno slobodni u izboru sredstava izraavanja svoje volje, tj. mogu izabrati prostija ili sloenija stredstva to zavisi od njihovog nahodjenja. Oni su u mogunosti da ugovor zakljue u bilo kojoj formi. U pravnotehnikom smislu takvi ugovori se nazivaju neformalni. Ako pak, strane ugovornice nemaju slobodu da izaberu formu u kojoj e ugovor sklopiti, nego ga moraju sklopitit u tano odredjenoj formi rije je o formalnom ugovoru. Na pridravanje te forme moe ih obavezati zakon ili njihov prethodni sporazum. U zavisnosti od toga, forma je zakonska ili ugovorna. Danas su ugovori u naelu neformalni, sem kad je zakonom drugaije odredjeno. Za mnoge ugovore zahtijeva se odredjena, pismena forma. Forma ini ugovore jasnijim i preciznijim, olakava dokazivanje, ne samo injenice da je ugovor zakljuen, nego i sadrine ugovora. Forma navodi ugovornike da temeljnije razmisle o obavezama koje preuzimaju i predupredjuje tako njihovu lakomislenost. Moe imati za cilj da dravne organe ili nekog drugog obavijesti o nastanku ugovornog obligacionog odnosa, za koji su oni iz bilo kog razloga zainteresovani. KONSTITUTIVNA I DOKAZNA FORMA forma ugovora