Husnija Kamberović - Historiografija BiH u službi politike

8/13/2019 Husnija Kamberovi - Historiografija BiH u slubi politike

1/176

Husnija Kamberovi

HISTORIOGRAFIJA U BOSNI I HERCEGOVINIU SLUBI POLITIKE

Historiografija u BiH u slubi politike FINAL indd 1Historiografija u BiH u slubi politike FINAL.indd 1 27 9 2012 8:29:2027.9.2012 8:29:20


2/176


3/176

Husnija Kamberovi

HISTORIOGRAFIJAU BOSNI I HERCEGOVINI

U SLUBI POLITIKE

Zagreb, 2012.



4/176

5Historiograja u Bosni i Hercegovini u slubi politike

Sadraj

Predgovor......................................................................................... 7

I DIO

HISTORIOGRAFIJA NA RASKRIMA

Opasna utnja ............................................................................. 11Zvona zvone znanosti ................................................................. 15Historiograja i nacionalni identitet Muslimana/Bonjaka .... 19Izmeu kritike historiograje i ideolokog revizionizma ..... 33O konstruiranju identiteta.......................................................... 45Novije tendencije u historiograji u Bosni i Hercegovini ...... 57

II DIOPOLITIKANTI U HISTORIOGRAFIJI DVA UMILJENA PRIMJERKA

Ko politizira historiograju u Bosni i Hercegovini? ................. 73Ipak se radi o pokondirenosti ................................................... 87Lekcija o konstruiranju povijesti. Kako Slobodan ojakonstruira povijest i kako se sada varamo ............................... 97



5/176


6/176


Predgovor

HISTORIOGRAFIJAu Bosni i Hercegovini, kao, uostalom,i drugdje u svijetu, tokom svog sazrijevanja prolazila je krozrazliite razvojne aze. Ako se ikada bude pisala njena histo-rija, vjerovatno e se moi puno jasnije, nego to je to mogueuiniti sada, uoiti te aze i objasniti glavne promjene. Neka-da davno, kao mladi historiar, esto sam se pitao koliko poje-dinci, osim to svojim znanstvenim djelima doprinose razvojute znanosti, svojim javnim angamanom, koji je usmjeren kaznatno iroj zajednici od zajednice historiara, doprinose ra-zumijevanu povijesti u javnom diskursu. Historiogra ska djelaobino imaju manji utjecaj na drutvo od napisa u dnevnim ilisedminim novinama, internet portalima i televizijskim inter-vjuima. Historiari koji su to na vrijeme shvatili esto su nastu-pali u medijima promovirajui odreenu sliku povijesti, koja jemogla biti znanstveno utemeljena, ali je jednako tako moglabiti u unkciji kreiranja slike povijesti koja odgovara odree-nom politikom konceptu. Prvi pristup, po mom miljenju, imadovoljno valjanih opravdanja, ali sam uvijek bio protiv onihkoji su historiju upotrebljavali kao podrku odreenim politi-kim projektima. U Bosni i Hercegovini je posljednjih nekolikodecenija na sceni posebno snana struja intelektualaca koja



7/176

8

Predgovor

Husnija Kamberovi

javnom i agresivnom promocijom historije u politike svrhenanosi najveu tetu historijskoj nauci. Oni historiju podreujuaktualnoj politici i time djeluju kao politikanti u nauci, a nau-ni autoritet koriste u politikim krugovima. Toga sam se uvijekklonio, premda su neki (Mujki) bez imalo stida izmiljali i irilidrukije prie.

Svaki drutveni lom nosio je sa sobom i promjenu perspek-tive pogleda na prolost. Pri tome, valja istaknuti da promje-na perspektive gledanja na prolost nije nita loe. Naprotiv!No, loe je stavljanje historije u unkciju suvremenih politikihideja. A toga je, posebno u posljednjih nekoliko decenija, bilo jako puno. Premda Bosna i Hercegovina nije u tome nikakavizuzetak u odnosu na zemlje u susjedstvu, ovdje se ogrania-vam samo na Bosnu i Hercegovinu jer najvie osjeam razornodjelovanje pojedinaca, koji i kroz historiogra ju promovirajuideje koje razaraju i samo bie ove zemlje.1 Jasno je da histo-riari ne mogu biti odvojeni od politikog okruenja u kojemive, ali je primjer Bosne i Hercegovine pokazao koliko je loekada historija postane politizirana akademska disciplina i kadase tako politizirana namee kao jedini vjerodostojan pogledna prolost. Osim toga, u Bosni i Hercegovini je poslije 1995.primjetno neto to je i u Jugoslaviji bilo gotovo praksa poslijeDrugog svjetskog rata ulazak bivih vojnih o cira u histori-ogra ju, koji sebi odmah uzimaju pravo biti strunjaci za sve.

Srbijanski lmski reditelj Jovan ivanovi je za te bive o cire,nazivajui ih istoriarima-vojnicima, kazao da su sebi umi-slili da su istoriari, ali da u pravilu nisu nikada bili dobri ni zavojsku, pa se poslije rata nameu kao autoritativni historiari.2

1 Primjere zloupotreba historije u Srbiji vidjeti u knjizi Novosti iz prolosti. Znanje, neznanje, upotreba i zloupotreba istorije.Priredio Vojin Dimitrijevi,Beograd: Beogradski centar za ljudska prava, 2010.2 Dr. Goran Miloradovi, Glas likvidirane generacije: autorizovani intervju



8/176

9

Predgovor

Historiograja u Bosni i Hercegovini u slubi politike

Takvih je u Bosni i Hercegovini poslije rata 1995. jako puno.Oni se ne zadovoljavaju samo tampanjem svojih sjeanja,nego ele biti autoritativni historiari, stjeu doktorske titulei uvlae se u univerzitetsku akademsku zajednicu, te koristeipolitiki utjecaj i vrlo esto konstruiranu ratnu karizmu, nasto- je usmjeravati pravce historiogra skih istraivanja.

Uvjeren sam da svi mi svojim djelima, ali i javnim istu-pima, sudjelujemo ne samo u razumijevanju nae povijesti uirim drutvenim krugovima nego i doprinosimo razvoju naenauke. Pri tome, taj doprinos moe davati poticaje a rmacijinauke, ali i sputavati njen razvoj usmjeravajui je ka bavlje-nju marginalnim temama ili jednostavno politizacijom, tosmatram najveom opstrukcijom za kvalitativan razvoj nau-ke. Polazei od Freudovog upozorenja da se svi moramo pitatikoliki je na vlastiti udio u neredu na koji se alimo, odluiosam objaviti ovu knjigu kako bi se moglo vidjeti kolika je mojadosadanja odgovornost (ili doprinos) stanju historiogra jeu Bosni i Hercegovini, pri emu sam, naravno, uvjeren da su,ipak, samo nae znanstvene knjige kljuni pokazatelji naegdoprinosa nauci.

U ovoj knjizi, uz dio radova koje sam prezentirao na nekimskupovima i koje dosad nisam objavio, odabrao sam nekolikoranije objavljenih tekstova u kojima sam se doticao pitanja od-nosa historiogra je i politike u Bosni i Hercegovini, uz napo-

menu da nita nisam mijenjao u odnosu na izvornik, a nunaobjanjenja sam dodavao u uglaste zagrade. Tu su i moja reagi-ranja na razorno politikantsko djelovanje, pod velom historio-gra je, Dubravka Lovrenovia i Slobodana oje. O politikanti-ma u historiogra skim krugovima u Republici Srpskoj - pisat unekom drugom prilikom.

sa lmskim rediteljem Jovanom Jocom ivanoviem,Godinjak za drutve-nu istoriju, br. 2, Beograd : Udruenje za drutvenu istoriju, 2010, 107



9/176

10

Predgovor

Husnija Kamberovi

Ovdje sam uvrstio i dva teksta koja sam kao In memoriam pisao o dva znaajna bosanskohercegovaka historiara Ne-dimu arcu i Ibrahimu Karabegoviu. U drugom dijelu knjigeobjavljujem i nekoliko intervjua koje sam davao raznim listovi-ma, uvjeren da i oni mogu pokazati u kakvoj se situaciji nalazinaa historiogra ja i kako je teak njen hod kroz politike pre-preke s kojima se suoavamo.



10/176


I DIO

HISTORIOGRAFIJANA RASKRIMA

Opasna utnja

JEDANod najveih izazova pred kojim se danas nalazi naahistoriogra ja jeste znanstveno valoriziranje povijesti Jugosla-vije nakon Drugog svjetskog rata. To nije samo izazov trenutkau kojem se ovo doba jednoumlja, kako se to danas esto obi-ava rei, od suvremenih politiara karakterizira najcrnjim bo- jama, a bivi nosioci i kreatori drutvenog i politikog ivota, tenjihovi historiari pred ovom navalom se povukli u miju rupuzaboravljajui da nitko nee prouiti povijest pokoljenja to seneumorno trudi samo sebe unititi, ve prevashodno krupanznanstveni izazov koga se i historiari veoma plae. Ovo poka-zuje i publikacija to su je nedavno, pod naslovom Istina o Bosnii Hercegovini injenice iz istorije BiH,objavile Altermedija iNarodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, u ko-



11/176

12 Husnija Kamberovi

I DIO | HISTORIOGRAFIJA NA RASKRIMA

joj su ovom razdoblju bosanskohercegovake povijesti posve-ene svega etiri smijene i sadrajno prazne reenice.

Razlozi zbog kojih je dosadanja literatura o ovom raz-doblju bila slabo berietna su viestruki, a prije svega neza-vrenost drutvenih procesa i nesreenost i nedostupnostarhivske grae, a nije zanemarljiv niti opi drutveni poloajhistoriogra je od koje se, posebice kad se se radilo o temamaiz povijesti poslije 1945., uglavnom traila tapija za uspostav-ljene politike odnose. Dosadanja je historiogra ja parcijalnopromatrala drutvene procese to su se odvijali nakon Drugogsvjetskog rata, ime je stvarana crno-bijela slika povijesti i,uglavnom, sagledavane pozitivne strane, dok se ostali oblicipovijesnih pojava i procesa ili nisu uoavali ili su, pak, zanema-rivani. Robovanje historiogra je politici i u ova burna vremenaoptereuje historiare koji, nespremni da se oslobode starognaslijea svijesti, radije ute oekujui dalji rasplet politikekrize, ne shvatajui da time, zapravo, najvie tete nanose hi-storijskoj znanosti, jer ostavljaju puno slobodnog prostora hi-storiarima diletantima i raznim politikim djelatnicima koji, ato je ve sada posve vidljivo, sebi uzimaju za pravo da govore ipiu u ime historijske znanosti.

Ova utnja, osobito karakteristina za bosanskohercego-vake historiare, opasna je zbog toga to je mogue da, na migodreene politike struje, rodi isto onako osakaenu histori-

ogra ju kakvu je rodio Drugi svjetski rat na ovim prostorima:dok je u vrijeme komunizma, shodno shemi o itavoj povije-sti kao povijesti klasnih sukoba , historiogra ja samo tragalaza klasnim odnosima, izmiljajui postojanje radnike klase iradnikog pokreta i u onim vremenima i na onim prostorimagdje zbog velike eudalne tradicije takav socijalni sloj i takavdrutveni pokret nisu mogli uope postojati, dotle danas vrebaopasnost da se u novim drutvenim prilikama itava povijest



12/176

13

Opasna utnja


svede na povijest nacionalnih odnosa, to je za historiogra jukao znanost jednako pogubno, a moda i jo pogubnije, jer e je svesti samo na poligon za ispoljavanje suvremenih politikihstrasti, ime, zapravo, historija prestaje biti znanost.

Stanje dananje historiogra je, sudei prema istupimapojedinih historiara i knjigama iz nacionalne povijesti, kojeve uveliko zapljuskuju obale naeg bezumlja, karakteriziranastojanje da se znanstvenim metodama pokae sav mrakkomunistikog razdoblja, pri emu se tvrdi da je u tom razdo-blju najvie nepravde pretrpjela njihova nacija protiv koje suse svi urotili. Pri tome injenice nisu uope vane. Istupi poje-dinih politikih lidera ili njihovih savjetnika, te napisi u poje-dinim stranakim glasilima pokazuju da su takve pisanije bezargumenata prisutne i kad je u pitanju povijest ranijeg razdo-blja, pri emu su potpisnici takvih lanaka autori bez ikakveznanstvene titule, ija se imena ne mogu nai ni u jednom odznanstvenih asopisa u Bosni i Hercegovini ili Jugoslaviji. Ri- jetki historiari koji se u ovim burnim vremenima, kada je svestavljeno u unkciju nacionalne politike, usuuju znanstvenoprogovoriti o pojedinim povijesnim problemima, bivaju izlo-eni bjesomunim napadima od anonimusa, a pojedine ko-lege historiari, ako ve ne sudjeluju u tim kampanjama kaoznanstveno pokrie, veinom ute i raspituju se kako reagiraarija. Moda to i nije iznenaenje s obzirom na to da su hi-

storijski instituti dovedeni na prosjaki tap, pa se i pojedini hi-storiari hvataju u nacionalno kolo, nastojei time rijeiti svojeegzistencijalne probleme.

Rjeenja za spas historijske znanosti su viestruka. Prvoto treba uraditi jeste oivljavanje SUDA ASTI HISTORIA-RA, koji je nekada postojao, iji bi zadatak bio ponovo uspo-stavljanje i uvanje digniteta historijske znanosti. Budui seradi vie o tehnikom pitanju, ono se moe vrlo brzo rijeiti.



13/176



Drugi problem je puno delikatniji i za njegovo rjeavanjee biti potrebno puno vie vremena. Radi se o trans ormaci- ji same historijske znanosti u metodolokom smislu, a samimtim e se bitno izmijeniti i kriteriji za izbor povijesnih temakoje e se prouavati.

Umjesto povijesti radnike klase i naprednog radnikogpokreta, ratnog puta pojedinih partizanskih brigada i slino,kao to se radilo dosad, ili crtica iz nacionalne povijesti, kakose to radi danas, neophodno je otpoeti s prouavanjem struk-turalnih drutvenih procesa i globalnog drutva u svim nje-govim oblicima. Prihvaanjem ideje o susretu historijske sdrugim humanistikim i drutvenim znanostima, onemoguite se diletantima da sude o povijesti. Uvjereni smo da e doivrijeme kada e se pokazati tanom tvrdnja jednog od najveihrancuskih povjesniara, Pjera Vilara, koji je na jednom mje-stu zapisao kako nita nije tee i rjee nego biti povjesniar.Jer, veli Vilar, trgovina historijom, koja ima neto zajednikos trgovinom deterdentima, koja rado predstavlja novost kaoinovaciju, a razlike su jedino u tome to su joj marke vrlo loezatiene, ipak e morati prestati.

(Nedjelja , br. 75, 28. juli 1991, 33)



14/176


Zvona zvone znanosti

KADA SAMkoncem jula ove godine ( Nedjelja br. 75, 28. jula)objavio tekst Historiogra ja na raskru u kojem sam, piui outnji historiara, zapisao, izmeu ostalog, i ovo: Ova utnja,osobito karakteristina za bosanskohercegovake historiare,opasna je zbog toga to je mogue da, na mig odreene politi-ke struje, rodi isto onako osakaenu historiogra ju kakvu je ro-dio drugi svjetski rat na ovim prostorima, htio sam upozoriti ipolitiare i svekoliku javnost na opasnosti koje prijete nestankune samo historijske, nego znanosti uope. Na alost, crne slut-nje kao da se poinju obistinjavati: ne samo da se tamni oblacinisu razili i da se nije otpoeo oblikovati novi pejza historije,nego, naprotiv, pusto biva historija / termiti je klijetima /zapisuju / u pijesak (Peter Hugel). Bosanskohercegovaki po-litiari, juriajui na nebesa u ostvarivanju nacionalnih pro-grama, centar svekolikog interesovanja prebacili su na poli-tika zbivanja, a u potaji su poeli krmiti i posljednje ostatkeznanosti. Pri tome je historiogra ja, koja sve vie i bre postajeznanost koja vene, izgleda, osobito na cijeni. Ali, takav e putsvesti historiogra ju jedino na ugodno avrljanje o prolosti.

Ubrzo nakon prologodinjih parlamentarnih izbora i po-bjede narodnih stranaka u Bosni i Hercegovini irile su se prieo nastojanjima stranaka-pobjednica da izmeu sebe podijeleprivredna preduzea radi stvaranja materijalne osnovice svoje egzistencije. O stranakom utjecaju na znanost govorilo se



15/176



jedino u smislu mogueg utjecaja na njezinu deideologizaciju.Drugim rijeima, od demokratskih stranaka, sada ve kaonosilaca dravne vlasti, oekivalo se stvaranje takvih drutve-nih uvjeta u kojima e znanost biti preputena znanstvenicima injihovom znanju, a odreeni kontrolni mehanizmi, ne u smisluodreivanja rezultata koje znanost treba samo dokazati negou smislu nansijske kontrole, nalazila bi se u rukama dravnihstruktura, a ne pojedinih politikih stranaka. Ako se nastoja-nja za podjelom pojedinih privrednih poduzea ne mogu niimopravdati, onda se podjela znanstvenih institucija izmeu poli-tikih stranaka ne moe shvatiti drukije nego kao silovanjeznanosti. Meutim, sudei po reagiranjima rukovodeih ljudi(koji mahom potjeu jo iz komunistikog razdoblja) pojedinihznanstvenih institucija, izgleda da e to vie liiti na preljubuu kojoj e i jedni (politike stranke) i drugi (direktori) uivati.Kako drukije shvatiti da je tiho i u potaji, neznano kada nitikojim i kakvim aktima, a pogotovo ne s kakvim pravom, Insti-tut za istoriju u Sarajevu, iji je osniva republiki parlament,pripao, prema rijeima direktora ovog Instituta dra BorisaNilevia, koji, inae, ovu injenicu esto potegne kada ne-ije miljenje nije saglasno njegovom, Srpskoj demokratskojstranci. Izgleda da je istoj stranci pripao i Institut za proua-vanje nacionalnih odnosa. Pria se da je u ovoj raspodjeli Ori- jentalni institut pripao Stranci demokratske akcije, a Institut

za jezik i Institutu za knjievnost postali su vlasnitvo Hrvat-ske demokratske zajednice. Premda se jo uvijek ne zna ta eova raspodjela doista znaiti, vie je nego jasno da e njezineposljedice biti katastro alne po znanost, osobito za drutveneznanosti. Pored svih nametnutih podjela podijelie nam i zna-nost. Komunistiko razdoblje nije toliko daleko iza nas da sene bismo sjeali urbe oko upisivanja u Savez komunista kakobi se, uz ostale kvalitete, dokazala i politika zrelost, a sve



16/176


17/176



posve se instrumentalizira; ne biva vie samo nacionalno ruhonego sudjeluje u izgradnji jednog politikog sistema, ali ne kaoaktivni sudionik nego slijepi poslunik ija se zadaa iscrpljujena dokazivanju a priori odreenih rezultata. U metodolo-kom pogledu takva se historiogra ja nee moi zadrati ni narazini tradicionalne, dogaajne historije, a da se ne govori onjezinom iskoraku u strukturalizam, premda je takva ansa po-stojala upravo u ovo postkomunistiko doba. Moda jo uvijeknije kasno?

Iako je teko povjerovati da se u kako oniji ratnih poklia,kada se ne uju ni glasovi za spas ljudskih ivota, moe usliitiglas za spas znanosti, ipak apeliramo na voe politikih stra-naka: Gospodo, duni ste objanjenje za takvo djelovanje. Nerazgraujte, nego gradite. Osnivajte nove institute, a ne pre-tvarajte dravne u nacionalne ili privatne. Ponaajte se makarmalo evropski. Ako ste sposobni. Ako niste ...

(Nedjelja br. 89, Sarajevo 3. novembra 1991, 29)1

1 Nisam mogao niti slutiti da e se puno godina nakon ovog mog teksta od-nos politikih stranaka prema naunim institucijama vratiti na istu polaznupoziciju. Pokazuje to smjena niza direktora naunih i kulturnih institucija,uinjena nakon uspostave koalicione vlasti Socijaldemokratske partije iStranke demokratske akcije 2011. godine. Ta sudbina je zadesila i Institutza istoriju, koji je u toj stranakoj podjeli pripao Stranci demokratske ak-cije. Nakon due od godinu dana borbe s neodgovornim ministrima iz SDAi njihovom stranakom in rastrukturom, Institut se uspio izboriti da VladaKantona Sarajevo, nakon raskida koalicije SDP i SDA, ali i prije ulaska Du-bravka Lovrenovia u novu Vladu, da saglasnosti za izbor direktora u skladusa procedurom provedenom u Institutu. Tako su, za sada, propale namjereLovrenovia i njegovih drugova i prijatelja iz SDA da instaliraju na tu dunostsvoju stranaku aktivisticu.



18/176


19/176



vrijeme aktivno radio na promociji bonjakog nacionalnogidentititeta, kasnije je zapisao: Prva za nas vana stvar (...)bila je da se ovo pitanje unese u naunu agendu, i to putem or-ganiziranih naunih historiogra skih, etnolokih i sociolokihistraivanja (...) To je bio tada jedino mogui put da se problemistrgne iz ruku i ispod monopola politike i raznih brojnih pseu-dopolitiara i ideologa, koji su u toj oblasti tada carevali, a kojisu kao oi u glavi uvali dugo godina prakticiranu politiku punupredrasuda prema jednom narodu, njegovoj historiji i kulturi.

U ovom radu ja zastupam dvije teze: prva, historiogra ja jeod poetka 1960-ih godina bila jako angairana u dokazivanjuhistorijske utemeljenosti bonjakog (muslimanskog) nacio-nalnog identiteta. Ali, krug angairanih historiara na tom po-lju bio je izvan tada organiziranih pro esionalnih institucija (hi-storiari sa Instituta za istoriju (radnikog pokreta) i sa Filozo -skog akulteta nisu u tome sudjelovali, ili su sudjelovali veomamalo, poput Branislava ureva), pa su historiari i politoloziokupljeni oko Fakulteta politikih nauka, te historiari sa Prav-nog akulteta, na tome aktivno radili. Ovdje to argumentirampozivajui se na diskusije koje su o tome voene na pojedinimkon erencijama i savjetovanjima (kon erencija o historijskimkorijenima Republike Bosne i Hercegovine 1968, diskusija oproblemima etnikog razvoja u Bosni i Hercegovini iz 1975. idiskusija povodom objavljivanja separata Socijalistika repu-

blika Bosna i Hercegovina, koja je organizirana 1984. godine).Druga moja teza glasi: historiari su debatirali o nacional-nom identitetu Bonjaka uvijek u kriznim trenutcima politi-kog razvoja Bosne i Hercegovine. Takav je sluaj bio i koncem1960-ih godina i sredinom 1970-ih (u vrijeme pred usvajanjeUstava i neposredno nakon usvajanja Ustava), te 1980-ih go-dina (doba nakon smrti Josipa Broza Tita i estokih napadana identitet i integritet Bosne i Hercegovine, koji su dolazili iz



20/176

21

Historiografija i nacionalni identitet Muslimana/Bonjaka


pojedinih intelektualnih krugova iz Beograda i Zagreba). Po-sebno je to uoljivo poetkom 1990-ih godina, kada je ta krizadostigla svoj vrhunac. U svim tim kriznim situacijama preispi-tivan je nacionalni identitet Bonjaka, a svoju zavrnu azu jedoivio sredinom 1993. godine prihvatanjem nove nacionalnenominacije.

Poetkom 1960-ih je nastalo nekoliko historiogra skihdjela koja su nauno dokazivala postojanje bonjake nacije.Meu historiarima koji su na tome u to doba radili vodealinost je bio Muhamed Hadijahi, a s njim su na tom poslubili aktivni Ati Purivatra i Musta a Imamovi. Posebno je va-na Hadijahieva uloga, koga e mnogo godina kasnije EnverRedi, drugi utjecajni historiar iz toga doba, ali sa bitno dru-gaijim pogledima, optuiti kao kljunog zagovornika idejemuslimanskog nacionalnog identiteta. Redi je zapisaokako je Hadijahi nauno utemeljio muslimansku naciju,mada je i sam Redi bio jedan od historiara koji je ozbiljnosudjelovao u raspravama o nacionalnom identitetu bosan-skohercegovakih Muslimana. On je od 1961. bio direktor In-stituta za istoriju, a teme koje su utemeljene kao istraivakiprojekti u Institutu, koji se u to doba prevashodno bavio pro-blemima radnikog pokreta i socijalistike revolucije, bile suuloga Muslimanske narodne organizacije u austrougarskomrazdoblju historije Bosne i Hercegovine, a izraen je i pose-

ban projekt pod naslovom Takozvano muslimansko pitanjeu toku Narodnooslobodilakog rata i Narodne revolucije. Do-due, ubrzo se odustalo od istraivanja teme o Muslimanskojnarodnoj organizaciji, jer se to pokazalo kao metodoloki jakoizazovna tema. Saradnik koji je na njoj radio alio se da je obra-da te teme gotovo nemogua iz metodolokih razloga, jer jepodrazumijevala i istraivanje segmenta borbe za vjersko-pro-svjetnu autonomiju a to bi obavezivalo na detaljno ulaenje i



21/176



u problematiku vjerskih institucija (vaku a, vjerskih kola) kaoi drugih vjerskih pitanja. U pismu upuenom Institutu sarad-nik navodi: Premda je autonomna borba imala politiki zna-aj, kon esionalna pitanja bila su u prvom planu pa se postavljaproblem koliko bi bilo cjelishodno sa stanovita zadataka ovoginstituta ulaziti u njihovo izuavanje.1 Tako e se takve temeod 1964. povui iz programa rada Instituta, ali e se vratiti kon-cem 1970-ih godina.

Znakovit je tu ipak projekt koji je 31. marta 1962. prijavljenInstitutu o muslimanskom pitanju u toku Drugog svjetskograta. Iako se tu plediralo za istraivanje takozvanog musli-manskog pitanja u toku Drugog svjetskog rata, to nikako nijeznailo da je to podrazumijevalo ukljuivanje u kampanju na-unog dokazivanja zasebnog nacionalnog identiteta Muslima-na. Naprotiv, kljuna poruka ovog projekta bila je da musli-mansko pitanje ne postoji. U zakljuku projekta je navedeno:Tako je muslimansko pitanje sa svojom odreenom drutve-noistorijskom sadrinom koje je sticajem istorijskih okolnostiuzimalo takoe i poseban vid nacionalnog pitanja u BiH ski-nuto s dnevnog reda drutvenog i politikog ivota u BiH sa-mim aktivnim ueem bosansko-hercegovakih Muslimana uNOP-u, narodnoj revoluciji i socijalistikoj izgradnji.

Tako je izgledalo da je poetkom 1960-ih godina Institutza istoriju (radnikog pokreta) ostao po strani od procesa a r-

macije muslimanskog nacionalnog identiteta. Tada se veinahistoriara, koji e se ukljuiti u taj posao, i na kojem e raditikao na partijskom zadatku, okupljala ne u okviru Instituta zaistoriju (radnikog pokreta), nego oko Fakulteta politikih nau-ka, odnosno oko jednog studijskog projekta o Stavu Muslima-

1 Pismo koje je Upravi Instituta za istoriju u Sarajevu 13. aprila 1963. uputioDevad Juzbai pod naslovom O nekim problemima u radu na temi Musli-manska narodna organizacija (dokument u posjedu autora).



22/176

23



na Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja.Taj je projekat pokrenut tokom 1967, a kljuni saradnici od hi-storiara su bili Muhamed Hadijahi, Ati Purivatra i Musta aImamovi. Oni su, pod pokroviteljstvom Hamdije Pozderca ipod auspicijom dr. Hamdije emerlia, imali zadatak nau-no dokazati kako su se Muslimani tokom povijesti a rmiralikao nacionalna zasebnost. Ubrzo je Hadijahi, uglavnom natemelju podataka prikupljenih u okviru tog istraivakog projekta, objavio i knjigu Od tradicije do identiteta. Geneza na-cionalnog pitanja bosanskih Muslimana. Ova je knjiga kasnije jako puno citirana u literaturi.

Neto ranije je i Purivatra objavio knjigu Nacionalni i po-litiki razvitak Muslimana (1969), a potom i knjigu o histo-riji Jugoslavenske muslimanske organizacije (1974), koja nijesamo na neizravan nain nudila odgovor o zasebnom identi-tetu i politikoj organiziranosti Muslimana ve i u razdobljuizmeu dva svjetska rata. Purivatra je elio ponuditi upravo tusliku o zasebnom politikom organiziranju, ne ulazei u naci-onalnu politiku JMO, jer bi bilo vrlo teko na tadanjoj raziniistraenosti nauno utemeljeno pisati o nacionalnoj orijentaci- ji te politike organizacije.

Valjalo bi na ovom mjestu naglasiti injenicu da nisu svihistoriari koncem 1960-ih imali jedinstven stav o nacional-nom identitetu Muslimana. Tako je u vrijeme kada je veina

historiara, uz zatitu i pokroviteljstvo vladajue komunistikepartije, branila stav onacionalnom identitetu Muslimana, En-ver Redi pisao o posebnosti Muslimana, ali je on tvrdio kakobosanski Muslimani svoju etniku i istorijsku individualnost,koja je nesporna, iskazuju pod nazivom Bosanac. Redi jeu svojim naunim tekstovima ovu tezu zastupao od 1961, ali je politiko opredjeljenje ilo u pravcu priznanja te zajednicepod naslovom Musliman. ak i na jednom politikom savjeto-



23/176



vanju Redi je zastupao tezu o Bosancima, a ne Muslimani-ma. Tako se na sjednici Predsjednitva SKSSRN, 12. maja 1970,Enver Redi u svojoj diskusiji zalagao za zadravanja mogu-nosti izjanjavanja kao Jugosloven u nacionalnom smislu, te seusprotivio svoenju pojma Bosanac na regionalno obiljeje po-put Lianin, Dalmatinac i slino. Dok je, na primer, ime Lia-nin iskljuivo obeleje za regionalnu pripadnost, u imenu Bo-sanac izraava se istorijska dravna i, zatim, teritorijalno-poli-tika svest stanovnitva Bosne od srednjeg veka do najnovijegistorijskog razdoblja. Redi u ovoj diskusiji ne govori vie oetnikoj nego samo o teritorijalno-politikoj posebnosti sta-novnitva Bosne.

Ipak, historiari su svoja razmiljanja o nacionalnom iden-titetu Muslimana (Bonjaka) najjasnije iskazali na jednoj kon-erenciji organiziranoj od 18. do 20. novembra 1968. godinepod nazivom Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Her-cegovine. Ovaj skup se odravao u vrijeme nakon zvaninogpriznanja muslimanskog nacionalnog identiteta od strane bo-sanskohercegovakih komunista. Na skupu su o tome posebnovrijedne re erate podnijeli akademik Vasa ubrilovi (Isto-rijski osnovi Republike Bosne i Hercegovine) i pro esor AvdoSueska (Neke speci nosti istorije Bosne pod Turcima).Tada je Vasa ubrilovi, zastupajui tezu o historijskom razvoju muslimanskog nacionalnog identiteta, zapisao i slijedee:

Oseanje bosanskih muslimana da su netoposebno u muslimansko-islamskoj zajedniciu Turskom carstvu (...) izrastalo je iz njihovoguvjerenja da su po svom poreklu, po svom jezi-ku, nainu ivota vezani za Bosnu, i da su netodrugo, razliiti ne samo od pravih Osmanlija vei od drugih islamskih naroda u Turskom carstvu.



24/176

25



Avdo Sueska je razvijao tezu o postepenom izgraivanjuzasebnog muslimanskog drutva u Bosni i Hercegovini u dobaosmanske vladavine:

Bosansko muslimansko drutvo se o ormilokao speci an vid osmanskog drutva, koje je u jednu cjelinu povezivala zajednika vjera islami zajednika privrenost osmanskoj musliman-skoj dravi ijim su posredstvom Bosanci po-stali Muslimani i na taj nain tijesno povezalisvoju sudbinu sa tom dravom. Posredstvom jedinstvene vjere islama muslimansko drutvou Bosni usvojilo je jedinstvenu politiku ideolo-giju i predstavljalo jedinstven kulturni krug. Natoj osnovi ono se ormiralo kao posebna etnikazajednica i razvijalo kao poseban narod sa po-sebnim interesima i stremljenjima. Za razlikuod nemuslimanskog stanovnitva, koje se vei-nom nalazilo u zavisnom odnosu i potinjenompolitikom poloaju, muslimansko drutvo jeimalo vie stalea: spahije, svetenstvo (ulema),graanski slojevi i zavisni muslimanski seljaci(raja).

Ovaj skup, na kome je bilo i puno polemike, osobito izme-u Envera Redia i Ati a Purivatre o odnosu Saveza komu-nista prema nacionalnom pitanju Muslimana, znaajan je nesamo zbog pitanja o kojima je raspravljao, nego najvie zbogpovijesnog ambijenta u kojemu se odravao. Mogli bismo ka-zati kako je znaaj ovog skupa najvei upravo u naunom a r-miranju muslimanske nacionalne posebnosti u nekim re erati-ma, premda to nije kljuni motiv za odravanje skupa.



25/176



Pojedini historiari (prije svih Muhamed Hadijahi i AtiPurivatra) bili su posebno aktivni prilikom popisa stanovnitva1971. godine. Oni su doslovno bili aktivisti na terenu. Ne samoda su nastupali na televiziji i radiju, te odgovarali na pitanja i-tatelja printanih medija, nego su pisali pojedine broure, kojesu tampane u ogromnom tirau kao propagandni materijal,iji je cilj bio uvjeriti muslimane da se u nacionalnom smisluprilikom popisa stanovnitva izjasne kao Muslimani.

Historiari su temu o nacionalnom pitanju Muslimana uvijek otvarali u kriznim trenucima historije Bosne i Hercegovine.Ovu tezu emo argumentirati na dva primjera: jedan je disku-sija organizirana 1975. o problemima etnikog razvitka u Bosnii Hercegovini, a drugo je diskusija koja je na inicijativu Drutvahistoriara Bosne i Hercegovine voena 29. maja 1984. povo-dom pojave separata Socijalistika Republika Bosna i Herce-govina iz Drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije.

Diskusija o problemima etnikog razvitka u Bosni i Her-cegovini odvijala se u vrijeme debata o ustavnim promjena-ma i u vrijeme neposredno nakon usvajanja novoga Ustava1974. godine. Ovo je savjetovanje odrano u Akademiji naukai umjetnosti Bosne i Hercegovine, a u diskusiji su uestvovalihistoriari koji su radili na velikom projektu Istorija naroda Bo-sne i Hercegovine, projektu koji je zapoeo 1966, ali nikada nijepriveden kraju. Na ovom je savjetovanju o Muslimanima otvo-

reno progovorio jedino Branislav urev, mada se i u ostalimdiskusijama vidjelo da je upravo to pitanje kljuno u razumije-vanju problema etnikih odnosa u Bosni i Hercegovini. urev je tada kazao:

Rekao bih neto to se tie ormiranja musli-manskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kad je o tome rije, moram da kaem da se proces



26/176

27



ormiranja bosanskohercegovakog musliman-skog naroda ne sastoji samo u islamizaciji negoi u postepenoj drutvenoj di erencijaciji u okvi-rima osmanske vlasti. Prirodna di erencijacijabosanskohercegovakih masa, koja se sastojalau ouvanju srpskohrvatskog jezika i drugih do-maih speci nosti u ivotu tih masa, razumijese, dolazi u prvi red. Ali je to moralo biti ispu-njeno drutvenim sadrajem da bi bosansko-hercegovaki muslimanski narod bio narod ueudalnom smislu. Pri tome je najvanije pita-nje postanak i razvitak domae eudalne klase uBosni i Hercegovini.

urev razvija tezu kako se postepeno odvijao processtvaranja domae, muslimanske, eudalne klase, koja se krozposeban status spahija i zaima u Bosni krajem 16. i u prvoj polo-vini 17. stoljea, te naroito tokom 18. stoljea procesom i u-enja, di erencira od osmanskog poretka, a potom e spoljnaopasnost povezati muslimanski narod i domaa eudalna kla-sa postaje hegemon muslimanskog naroda. urev je potomnastavio:

Mislim da neemo izai na kraj, da neemo obja-

sniti enomen nauno, ako prihvatimo teorijukoja samo u islamizaciji, a ne i u di erencijacijiu okvirima osmanskog drutva, vidi stvaranjemuslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ito prvo samo u di erencijaciji koja se sastojala uouvanju prirodno-etnikih osobina musliman-skog naroda u Bosni i Hercegovini, a zatim udi erencijaciji koja se sastoji u prvim zaecima



27/176



obrazovanja naroda u eudalnom smislu. Alimi ne moemo, takoe, izai na kraj sa drugimshvatanjem koje ne vodi rauna da je musliman-ski narod u Bosni i Hercegovini u XIX vijek uaokao narod u eudalnom smislu ne samo u odno-su na ostala dva naroda nego u izvjesnoj mjeri i uodnosu prema vrhovnoj osmanskoj vlasti.

Na ovom je savjetovanju jo i Nikola Babi u odreenojmjeri progovorio o Muslimanima kao zasebnom nacionalnomidentitetu, tvrdei kako koncem 19. i u prvoj polovici 20. stolje-a oni ispoljavaju odreene svoje nacionalne individualiteteu raznovrsnim oblicima drutveno-politikog ivota mani e-stirajui to kroz politiko i kulturno organiziranje. Svi ostali su jo uvijek bojaljivo spominjali one ideje koje bi mogle biti natragu a rmiranja muslimanskog nacionalnog identiteta, odno-sno historijske utemeljenosti tog identiteta.

S obzirom da se ovdje radilo o diskusiji potaknutoj proble-mima oko pisanja Historije naroda Bosne i Hercegovine izne-nauje izbjegavanje otvorene diskusije o problemima nacio-nalnih identiteta, posebno nacionalnog identiteta Muslimana.Vidimo, takoer, kako je javno promoviranje te zasebnosti vienamijenjeno onim historiarima koji su, s obzirom na vlastitinacionalni identitet, mogli imati najmanje problema zbog jav-

nog promoviranja ideje o muslimanskom nacionalnom identi-tetu.Druga krizna situacija, kada su historiari iz Bosne i Herce-

govine diskutirali i o nacionalnom identitetu Muslimana, otvo-rila se nakon pojave separata Socijalistika Republika Bosnai Hercegovina u okviru Enciklopedije Jugoslavije. Ovoga puta je odnos snaga ipak bio neto drukiji, jer je politiki vrh Re-publike stao u odbranu separata, ocijenivi napade na separat



28/176

29



kao novi talas negativnog odnosa prema BiH kao jedinstvenojkulturnoj sredini. Takve negativne tendencija prema BiH imaju za cilj osporavanje kulturnog identiteta BiH, kakav je slu-aj bio i sa negativnim reakcijama na ormiranje Univerziteta,organiziranje Akademije nauka i umjetnosti BiH ili organizira-nja Zimskih olimpijskih igara. Ipak su historiari, na inicijativuDrutva istoriara BiH, organizirali 29. maja 1984. raspravu ohistoriogra skim tekstovima objavljenim u separatu. inilo seto posve nepotrebnim, jer je republiki politiki vrh prethod-no stao iza separata, ali je ovo bila prilika da se jo jedanputak problematizira pitanje nacionalnog identiteta Muslimana.Oito su tada postojale ve odreene manje vidljive podjele upolitikoj eliti, a u procjepu tih podjela organizirana je i ova de-bata. U ovoj diskusiji su uestvovali Desanka Kovaevi-Koji,Avdo Sueska, Devad Juzbai, Nusret ehi, Drago Borova-nin, Rasim Hurem i Muharem Kreso, dok je Nedim Filipoviodbio uestvovati u diskusiji, ali je napisao iroko obrazloenjekoje ima karakter diskusije. Medievistica Desanka Kovaevi--Koji, kritizirala je tekst o srednjovjekovnoj Bosni, posebnonaglaavajui kako se radi o preraenom tekstu Ante Babiaiz prethodnog izdanja Enciklopedije (iz 1956). Ona je optuila iurednika separata da je nedoputeno dao da se raniji tekstoviprerauju, a dopustio je i umetanje posve novih dijelova tekstabez ikakvog objanjenja, da bi na kraju dodala kako se u sepa-

ratu ljudi [koji su ivjeli u srednjovjekovnoj Bosni] esto nazi-vaju Bonjacima, a ne kae se da su se nazivali i Srbima.Ipak, najznakovitija je bila diskusija Nusreta ehia, koji je

bio urednik historije u tom separatu, te recenzent dijelova o hi-storiji Bosne i Hercegovine. No, kada su poeli napadi na sepa-rat, ehi se poeo braniti kako nije imao nikakvog utjecaja narecenzentski ili uredniki dio posla, svaljujui svu odgovornostna glavnog urednika Muhameda Filipovia. Filipovi je u svom



29/176



pismu upuenom predsjedniku Naune sekcije Drutva istori-ara Avdi Sueski naveo da je u ovom separatu cilj bio prevaziinedostatke iz prvog izdanja Enciklopedije iz 1956. (kada Bosnai Hercegovina nije predstavljena kao historijska kulturna cje-lina i kada nije priznavan nacionalni identitet Muslimana).Upravo taj pristup je i bio kljuni razlog da su i Filipovi i sepa-rat optueni za isticanje bosanskog duha i muslimanskognacionalizma u separatu. Ipak, veina historiara se u ovojdiskusiji drala dosta suzdrano i izbjegavala takve kvali ka-cije, to otvara novo pitanje pravih motiva za otvaranja ovakvediskusije, pogotovo to su podrku Filipovievoj redakciji dalitadanji kljuni politiki lideri.

Nova krizna situacija u 1990-im godinama otvorila je inove debate o muslimanskom nacionalnom identitetu. Pono-vo su se aktivirale podjele iz kraja 1960-ih godina, a u histo-riogra ji su se obnovile ne samo linije podjela nego su se aki personalne podjele poklopile sa podjelama kakve su vladale1960-ih godina. Ponovo su kljuni diskutanti meu historiari-ma bili oni koji su se snano angairali na priznanju musliman-skog nacionalnog identiteta 1960-ih godina (Ati Purivatra iMusta a Imamovi), s tim da su sada znatno aktivniji bili onikoji su se pod utjecajem nekih emigranata, prije svih Adila Zul-karpaia koji se tada vratio u Bosnu, snano zastupali ide-

ju bonjake nacionalne nominacije. Kljuna je tu bila knjiga

knjievnika Alije Isakovia, koja je predstavljala izbor tekstovao nacionaliziranju Muslimana od kraja 19. do kraja 20. sto-ljea. Potom su Ati Purivatra i Musta a Imamovi, skupa saRusmirom Mahmutehajiem, objavili posebnu knjigu pod na-slovom Muslimani i bonjatvo. Kljuna poruka ove knjige teila je ka jaanju muslimanskog nacionalnog identiteta i ouvanjumuslimanske nacionalne nominacije, a odbacivanju ideje bo-njatva. Musta a Imamovi, historiar koji je 1960-ih godina



30/176

31



svojim pisanjem doprinosio a rmiranju muslimanskog nacio-nalnog identiteta, oslanjao se na rezultate sociolokih istrai-vanja, prema kojima se svega 1,82% ljudi u Bosni i Hercegoviniizjanjavalo u prilog bonjake nacionalne nominacije, i tvrdiokako je ideja bonjatva historijski prevladana. Imamovi ekrajem 1990-ih postati prvi historiar koji je napisao sintetiku Historiju Bonjaka odluno se zalaui za bonjaku nacional-nu nominaciju.

Imamoviev veliki protivnik iz 1960-ih godina, EnverRedi, krajem 1990-ih objavio je izuzetno polemiku knjigu omuslimanskom nacionalnom identitetu u historiogra ji, ali suse u okusu njegove kritike nali upravo Imamovi i Hadijahi,koje je Redi smatrao historiarima koji su svojim histori-ogra skim radovima utemeljili muslimansku naciju. Redise odluno zalagao za bosansku nacionalnu nominaciju.

Tako smo se ovom Redievom knjigom vratili na debate obonjakom nacionalnom identitetu kakve su u historiogra jivoene i tokom 1960-ih godina. Karakteristika nastupa dijelahistoriara u 1990-im godinama jeste snana mitologizacijabonjake povijesti, kako bi se to vre i to dublje u povijestutemeljila ideja o bonjakoj nacionalnoj zasebnosti. Ovaj diohistoriara se nije, poput Musta e Imamovia ili Ati a Puriva-tre, bavio problemom nominacije, nego su nastojali inauguri-rati posve novi koncept bonjake nacije. U tom se posebno is-

takao arheolog Enver Imamovi, dok je osmanist Ahmed Aliipromovirajui ideju bonjatva nastupao kao zastupnik inte-gralnog bonjatva i negiranja povijesne utemeljenosti nacion-alnog identiteta Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Njima jeu prilog ila nova situacija, nastala nakon to je 1993. zvaninodolo do prenominiranja nacije iz Musliman u Bonjak.

U prvoj deceniji 21. stoljea ak su se pojavile i ideje onovim nacionalnim nominacijama (ovoga puta bilo je prijed-



31/176



loga da se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini prenominirajui Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, kako bi se razlikova-li od Srba i Hrvata koji ive izvan Bosne i Hercegovine i kojiBosnu i Hercegovinu ne doivljavaju svjom domovinom). Ovisu prijedlozi veoma liili prijedlozima koje smo mogli susrestiu debatama tokom 1960-ih godina, kada se nadijevalo imeMuslimanima. Tako se pred naim oima zatvorio krug debateo nacionalnom identitetu Bonjaka zapoet poetkom 1960-ihgodina.

(Izlaganje u Chisinau, Moldavija, 15. oktobar 2009. godine)



32/176


Izmeu kritike historiogra je

i ideolokog revizionizma

PROFESORTodor Kulji u svojoj knjizi Prevladavanje prolosti smatra kako je revizija istorijske slike razumljivo nastojanje zapreispitivanje tumaenja prolosti, skidanje sa prolosti sloja le-gende, da bi lake shvatili sadanjost. Istoriogra ja je upuena

na stalno preispitivanje istorijske slike, da ova ne bi prerasla ustatinu legendu. Ovo preispitivanje razlikuje se od revizioniz-ma, tj. prerade prolosti koja je noena jasnim ili prikrivenimnamerama pravdanja uih nacionalnih ili politikih ciljeva. Zatumaenje prolosti snano su zainteresovane vladajue snagepa je u njemu uvek prisutan sloj drutvenointegrativnog znanjakojim se poredak opravdava. Zato je shvatljiva potreba za revi-zijom istorije kada se temeljno promeni priroda reima i uki-ne tradicionalna drutvenointegrativna misao. Ali revizionistine menjaju samo tumaenje injenica, nego im izvru smisaoili ih direktno osporavaju. To je revizionizam u uem smislu.Pro esor Kulji dalje razvija dosta utemeljen teorijski konceptrazliitih vrsta revizionizma u historiogra ji dokazujui kakosu revizionizmu historije bila podlona sva drutva, posebnokoncem XX stoljea. On navodi primjer jednog historiara koji je, piui o reviziji negativne slike o Treem Reichu, utvrdio



33/176


34/176

35

Izmeu kritike historiografije i ideolokog revizionizma


Oito su u tome najdalje otile historiogra je u Srbiji i Hr-vatskoj. Nedavno je pro esor ore Stankovi u jednom ese- ju otro kritizirao revizionistika nastojanja u srpskoj histori-ogra ji. On tvrdi kako revizionistiki historiari uz podrkupolitikih struktura stvaraju u medijima novu sliku prolosti.Pro esor Stankovi tvrdi kako vladajui establishment u Srbijinastoji po svaku cijenu rehabilitirati sve to se deavalo prije 6.aprila 1941, te da u medijima i izjavama revizionistikih isto-riara i medija ima sve vie obnavljanja nacistikog i konzer-vativnog vokabulara. Stankovi se ovako okomio na najnovijugeneraciju revizionistikih istoriara u Srbiji: U svojim javnimnastupima, raspravama i knjigama revizionistikog karaktera,ueem i na najbeznaajnijim naunim skupovima i promoci- jama knjiga, pokuavaju da oblikuju novu istorijsku svest. Pu-tem privatnih veza i veza po partajnoj liniji, dozvoljeno im jeda piu ak i udbenike za osnovne i srednje kole. Najvie sutamo gde ima najvie partajnog novca. Jedan od pisaca ud-benika, kao urednik u Zavodu za izdavanje udbenika, kasapi,po svom ubeenju, nekoj samo njemu poznatoj metodologiji,autorske rukopise. Drugi, njegov kolski drug, pisac trotomneistorije ravnogorskog pokreta, (...) naveo je tri ugledna pro e-sora Univerziteta kao recenzente a oni nisu videli ni konaanrukopis niti su napisali ijednu re recenzije! I umesto da senae u Palati pravde (...) stigao je da dobije ak i nagradu Vuk

Karadi!Pro esor Stankovi navodi i druge sluajeve orsiranjarevizionistikih historiara u Srbiji (ako ne moe napisati do-bru doktorsku disertaciju moe doktorirati na drugom uni-verzitetu i postati savjetnik ministra odbrane). Ko zna, mo-da je to budui ministar odbrane? (...) Ima i onih koji se lomeizmeu dosledne strunosti i vrednosti koje namee novovreme. Nije im lako kada vide da se istorijom bave i uspeno



35/176



objavljuju knjige istoriogra skog karaktera advokati, istoriariknjievnosti, bankarski inovnici, bibliotekari, svedoci doga-aja sa repa kolone, isti amateri nepoznate pro esije ali za-ljubljenici u razne istorijske linosti. Istoriju piu i svetenici iigumani, svedoe starci od 80 i 90 godina, bivi vlasnici svegai svaega, potomci srpskog srednjovekovnog plemstva (novinepiu da ih ima oko 2.000). Prou imaju najvie oni koji piu okomunistikom teroru, ravnogorskom pokretu i antijugoslo-venstvu ne moete otvoriti novine ili ukljuiti televizor a date tri teme nisu svakodnevno prisutne. Sada se pridodaje i Tito.Ali, sve bi mi to mogli da strpamo u jedan ko sektu pro esi-onalnih antikomunista danas, za razliku od postojanja sektepro esionalnih revolucionara komunista u XX veku. Kolikosu oni sve buniji i prisutniji, itateljstvo i gledaoci su sve zbu-njeniji i utljiviji. Kao u nekom sudbonosnom iekivanju!1

U Hrvatskoj je situacija, ini mi se, mnogo kompliciranija.Tamo svako svakoga optuuje za revizionizam. Prije nekoli-ko godina u Institutu Ivo Pilar je uprilien razgovor o dosti-gnuima hrvatske historiogra je.2 Od brojnih rasprava izdva- jam raspravu Ante Birina, koji na jednom mjestu veli da se hi-storiari, koji se bave razdobljem hrvatske povijesti u Drugomsvjetskom ratu, ukoliko pokuavaju to razdoblje sagledavatiizvan ideolokih okvira koje je nakon rata uspostavila komu-nistika vlast, dovode u opasnost da budu izloeni optuba-

ma za revizionizam, taj novoustolieni sinonim za aizam.3

Birin se posebno osvrnuo na pisanje Ive Goldsteina, koji je usvojim radovima meu revizioniste u hrvatskoj historiogra ji

1 ore Stankovi, Mediji i kultura seanja,Tokovi istorije, 1-2/2006.2 Hrvatska historiogra ja XX. stoljea: Izmeu znanstvenih paradigmi i ideolo-kih zahtjeva. Uredili: Sreko Lipovan i Ljiljana Dobrovak. Zagreb: Institutdrutvenih znanosti Ivo Pilar, 2005.3 Hrvatska historiogra ja XX. stoljea, 39.



36/176

37



ubrojao F. Tumana, J. Jareba, A. Benigara, M. Cotu, J. Kritu,J. Jurevia i druge. Osim Birina, u ovom se zborniku oglasio iIvo Goldstein koji zastupa tezu kako je povijesni revizionizamnova politika vlast u Hrvatskoj od 1989/90. ukljuila u svojpolitiki program. Njegova je teza da je potrebno raspravljatiparalelno kako o partijnosti, odnosno o zvaninom utjecajuKPJ na historiogra ju poslije Drugog svjetskog rata, tako i orevizionizmu od 1989/90. godine potkrepljujui to nizom kon-kretnih primjera.4

U ostalim postjugoslavenskim zemljama situacija je slinakao i u Srbiji i Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini revizija prolo-sti se odvijala na nekoliko razina. Mi elimo pokazati kako se tarevizija prolosti odvijala u historiogra ji, a kako u publicisticii javnom diskursu. Navest u samo nekoliko primjera revizio-nistikih pogleda u historiogra ji, zatim primjer revizije ulogemladomuslimanskog pokreta u publicistici, te se zadrati krat-ko na reviziji prolosti u javnom diskursu, na primjeru deba-ta u promjeni naziva ulica, uloge pojedinih pokreta u Drugomsvjetskom ratu i podizanju spomenika, te na kraju spomenutiodnos revizionistikih pogleda na prolost i historijskih mitovapotcrtavajui tekoe na koje se nailazi u pokuaju de niranjakoji su to pogledi revizionistiki.

ini mi se kako je historiogra ja u Bosni i Hercegovini ve-im dijelom ostala izvan revizionistikih talasa, premda je na-

stalo nekoliko knjiga usmjerenih u tom pravcu. U Bosni i Her-cegovini se manje u historiogra ji a vie u javnom diskursu,preraivala prolost predsocijalistikog jugoslavenskog raz-doblja, dok je socijalistiko razdoblje bilo ipak manje naetoovim sindromom. Ovdje se koplja lome oko srednjovjekovnebosanske historije,5 pri emu mnogi samo za sebe prisvajaju4 Hrvatska historiogra ja XX. stoljea, 59-71.5 U posljednje vrijeme imamo i nekoliko djela sasvim drukijeg pogleda na



37/176



bosansku srednjovjekovnu dravu, ne zna se pravi karakterosmanske vladavine u Bosni jer su ocjene radikalno razliite,potee se pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta, i opet zagovor-nici razliitih koncepcija one druge smatraju revizionistima imitmejkerima i slino. Svi radikalno mijenjaju ocjenu poloajaBosne u razdoblju izmeu dva svjetska rata, uz napomenu da jedni ocjenjuju to razdoblje izuzetno pozitivnim a drugi izuzet-no negativnim. Ovisi da li se o tome knjige piu u Banjoj Luciili Sarajevu.

Ipak, moda je drastiniji sluaj sa razdobljem Drugogsvjetskog rata. Ovdje, ipak, nije napravljena revizija pogledakao u drugim zemljama, ali je bila prisutna tendencija revizije povijesti muslimanskih graanskih snaga i karaktera parti-zanskog pokreta. Djelomino je to zastupljeno ak i u poznatojknjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Dru- gog svjetskog rata, u kojoj su sadrane neke ocjene koje traenovo preispitivanje. Autoritativna knjiga o tome je ipak knjigaakademika Envera Redia, u kojoj o tome nema niti traga.Ocjene o padu Tuzle pod kontrolu partizana nisu nale svojerevizionistike suputnike meu pro esionalnim historiarima.

Problem, meutim, nastupa u onom trenutku kada trebaodgovoriti na pitanje ta se to, zapravo revidira, i koliko je upitanju revizija prolosti, a koliko revizija historiogra je. S timproblemom se moemo suoiti ako usporedimo poglede na sta-

riju bosanskohercegovaku povijest. Tu moemo vidjeti oiv-ljavanje odreenih teza s kraja 19. i poetka 20. stoljea. Prem-da se nositelji tih teza obino kvali ciraju kao revizionisti, oni

najstariju historiju Bosne i Hercegovine. Tako, na primjer, Ibrahim Pai na-stoji argumentirati tezu o ilirskom porijeklu Bonjaka, ali e ta njegova tezatrebati puno vie argumenata od onih koje je ve ponudio (Ibrahim Pai, Ku-lin i Prijesda. Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne. Zenica: Drutvo historiara, 2006.).



38/176

39



bi se prije mogli nazvatirevitalistima, s obzirom da oivljavajuve ranije iznesene teorije, pa oni, prema tome, ne revidirajuprolost, nego samo oivljavaju ve ranije oblikovanu spoznajuprolosti, koja se u veem dijelu nauke smatra ve zastarjelimrazumijevanjem. To se posebno lijepo moe pratiti na primjeruoivljavanja starih teorija o Crkvi bosanskoj, koje je utemeljioFranjo Raki, kao i oivljavanju nekih teorija o porijeklu sta-novnitva u Bosni i Hercegovini, koje su u nekim naunim kru-govima bile prisutne krajem 19. i poetkom 20. stoljea, da bise kao novi pogledi opet oivjeli krajem 20. stoljea. Knjigadr. Peje okovia o problemu Crkve bosanske pokazala se kaoveoma smireno i temeljito nauno djelo, bez politikih re ek-sija. Moda je ova okovieva knjiga, zapravo, dobar primjerzrelih historiogra skih pogleda. okovi je koristio zbirke veobjavljenih dokumenata, ali je svojom interpretacijom znatnoutjecao na tzv. pozitivno revidiranje, bez ikakvih politikih ilidrugih izvan-naunih poruka. Na alost, nije isti sluaj sa ne-kim drugim knjigama koje su se bavile razvojem bosanskogstanovnitva i bosanske drave, posebno najstarijih razdoblja,a koje su oivljavale stare teorije i smjetale ih iskljuivo u sa-vremeni drutveni i politiki kontekst.

Knjiga dr. Enesa Pelidije o Banjalukom boju je lijep pri-mjer djela u historiogra ji u Bosni i Hercegovini koje uspjenoobjedinjava novootkrivene povijesne dokumente i ve postoje-

e teorije i pokazatelj je sazrijevanja historijske nauke temelje-ne na novim povijesnim izvorima, ali uz zadravanje tradicio-nalnih pristupa historijskim istraivanjima, posebno historijeBosne i Hercegovine u osmanskome razdoblju. S druge stra-ne, knjiga Ahmeda Aliia o autonomistikom pokretu znatnoodstupa od tradicionalnih pristupa naoj povijesti, mjeavina je pokuaja primjene novog modela istraivanja usmjerenogna itavo drutvo, s novim dokumentima, ali i snanom poli-



39/176



tikom konotacijom, pa ovakvi revizionistiki pristupi uvelikeobesnauju pozitivne strane ove knjige. Ovu je Aliievu knji-gu doista najbolje smjestiti u prostor izmeu kritike historio-gra je i ideolokog revizionizma.

Ovdje je, ipak, napravljena velika revizija pogleda na tzv.mladomuslimanski pokret, ali, opet, vie u krugu publicistanego pro esionalnih historiara. Dodue, jedan je historiar na jednoj lokalnoj TV, govorei povodom smrti Alije Izetbegovi-a, govorio o mladomuslimanskom pokretu kao naprednom irevolucionarnom pokretu, poput nekih drugih evropskih mla-dih pokreta (Mlada Italija i slino). Ali, to nije nalo odrazau historiogra ji.

U Bosni i Hercegovini nije, poput Hrvatske na primjer,dolo do velike revizije prolosti jugoslavenskog socijalistikograzdoblja, to se moe uoiti ve na temelju injenice da je ov-dje sjeanje na socijalizam i Tita veim dijelom pozitivno negonegativno. U javnom diskursu pokazalo se to prilikom pokuaja promjene naziva Titove ulice u sredinjem dijelu Sarajevai njezino prenominiranje u Ulicu Alije Izetbegovia. Reakcije javnosti su bile toliko snane da se od toga odustalo. Taj poku-aj promjene naziva ulice jedan je od pokazatelja kako sjeanjena socijalizam i Tita u javnom diskursu u Bosni i Hercegovininije podleglo negativnoj reviziji prolosti.

Slino se nedavno deavalo u Hrvatskoj, gdje se povela ra-

spravao o tome da jedan trg u Zagrebu dobije ime Franje Tu-mana. O tome se vodila javna diskusija u tampi, nakon to je Jutarnji list objavio prijedlog da se Markov trg nazove TrgFranje Tumana. Ova rasprava oko imenovanja jednog trgau Zagrebu imenom Franje Tumana veoma je liila raspravio promjeni Titove ulice u Sarajevu u Ulicu Alije Izetbegovia.ak su u jednoj azi rasprava i prijedlozi bili slini (prijedlogda se aerodromi u tim gradovima nazovu po Tumanu odno-



40/176

41



sno Izetbegoviu). Razlika je u tome da je u Sarajevu raspraviizostao akademski karakter i ona se svela vie na politika pre-pucavanja, mada je i rasprava u Zagrebu, u kojoj su sudjelovalii znanstvenici (poput, na primjer, Nevena Budaka ili ZdravkaTomca) imala vie politiki nego znanstveni karakter, to jebjelodano dolo do izraaja u emisiji novinara eljka Rogoi-a i Tihomira DujmoviaDvoboj TV Nova 14. septembra 2006.kada je N. Budak odbacivao ideju o preimenovanju Trga sv.Marka u Trg Franje Tumana, dok je Tomac, iako nije izravnotraio preimenovanje toga trga u Trg F. Tumana, snano za-stupao tezu da se neki sredinji trg mora preimenovati u Tu-manov trg. Budak je zastupao tezu kako se promjenom nazivaulica i trgova zapravo vri revizija prolosti, a povijest je poka-zala kako i inae nije dobro esto mijenjati nazive ulica.

No, moda je, zapravo, mijenjanje naziva ulica, ali i obi-ljeja u tim ulicama, takoer vana karika u procesu revizijeprolosti u javnom diskursu: kao dokaz za ovu tvrdnju samobih naveo situaciju u Brkom, gdje se vodila ogorena deba-ta oko toga kakav spomenik treba izgraditi u sreditu grada.Dok su Srbi ve ranije tu izgradili spomenik Drai Mihailoviu,kao i spomenik srpskim braniocima Brkog, Bonjaci i Hr-vati su, u nemogunosti da izglasaju odluku o uklanjanju togspomenika, pokuali izgraditi spomenik stradalim Bonjacimai Hrvatima u ratu 1992-1995. Tamonja Socijaldemokratska

partija je javno optuila sve srpske stranke iz tog grada i SPCda ne doputaju izgradnju takvog spomenika kako bi sredi-nji dio grada ostao naglaeno srpski. Srpske politike strankai SPC, pak, istiu, kako bi izgradnja takvog spomenika znailaugroavanje nacionalnih osjeaja Srba. Oito je da ovdje bor-ba za izgradnju spomenika u sebi ukljuuje, zapravo, borbu zaizgradnju bolje prolosti, ili odgovarajue prolosti. A tridese-tak godina ranije, na primjer, sarajevsko Osloboenje do-



41/176



nosi vijest o otkrivanju spomenika palim borcima Semberije,Srijema, Mave i Slavonije u Bosanskoj Rai na uu Drine uSavu, koji simbolizuje zajedniku borbu naroda i narodnostiiz mjesta pored dvije rijeke. Radilo se o spomen-kosturnici ukojoj su pohranjeni ostaci 666 ratnika iz ovih regiona, izginulihu Semberiji u periodu od 1941. do 1945. godine.6 Ili, moda jebolji primjer sluaj sa obiljeavanjem bitaka na Neretvi i Su-tjesci. Ono to se posljednjih godina deava sa obiljeavanjemtih bitaka zapravo je velika revizija prolosti u kojoj sudjelujuak sami sudionici bitke. Podjela meu partizanima, i razliiteocjene karaktera bitke, posljedica su promjena u savremenimpolitikim odnosima.

Cilj tih nastojanja je, zapravo, prisvajanje i revizija prolo-sti.

Tako, dok jedni govore o hiljadugodinjem kontinuite-tu Bosne, gradei na tome mit o temeljnom narodu, drugi u javnom diskursu kroz politiko-vjerske mani estacije, kakvesu, na primjer, mani estacije na Bobovcu posveene srednjo-vjekovnoj bosanskoj kraljici Katarini, koje takoer tragaju zavlastitim korijenima i te korijene prisvajaju iskljuivo za sebe.Pri tome jedni druge smatraju revizionistima. To je isto kaokada se nakon nekoliko generacija nasljednici, koji su svi po-stali razliitoga zanimanja, uvjerenja i slino, ponu prepiratioko toga kome pripada posjed ili dvorac njihovoga davnog za-

jednikog pretka.Ali, ovdje se deava neto drugo, to nije primjetno u dru-gim postjugoslavenskim zemljama. Ovdje se pokuaji revizijeprolosti usko veu za enomen historijskih mitova, pri emuse to ispoljava na nain da se u javnom diskursu manje oku-sira na reviziju samo nekih pitanja bosanske povijesti nego sepanja usmjerava na Bosnu i Hercegovinu kao povijesnu i-6 Osloboenje, 5. juli 1973, 1.



42/176

43



njenicu. Tu je, moda, mogua usporedba sa Makedonijom,o emu e na ovoj kon erenciji govoriti kolega akarjanevskiiz Skopja. U sutini, teza o apsolutnoj i neprekinutoj hiljadu-godinjoj dravnoj tradiciji, kao i teza o jasnom i apsolutnomdiskontinuitetu te dravnosti, samo su dva pola istog pokuaja. Ali, zastupnici i jedne i druge teze su u startu spremni jednidruge okvali cirati kao revizioniste i mitmejkere. Pokazala jeto i nedavno rasprava o tzv. enomenu konsocijacije u Bosni iHercegovini, pa je, na primjer, akademik Muhamed Filipoviu intervjuu NTV 99 (13. oktobra 2006) spremno optuio zago-vornike tog modela kako vre veliku reviziju bosanske povijestis ciljem dokazivanja kako u povijesti nije nikada niti postoja-lo bosansko drutvo, nego su tu uvijek postojala tri odvojenadrutva, pa i danas, prema Filipovievom miljenju, zahtjevi zakonsocijativnim ustrojem Bosne i Hercegovine tee ormira-nju tri odvojene zajednice koje bi razbile bosansko drutvo, alii bosansku dravu kao jedan okvir unutar kojega se to drutvorazvijalo i izgraivalo tokom povijesti. To je, prema njegovommiljenju, najeklatantniji primjer revizije bosanskohercego-vake prolosti.7

Ipak, ini se kako je na bivim jugoslavenskim prostorimanajprisutnija revizija najnovije povijesti. U Hrvatskoj, nakonsve veeg broja podignutih optubi protiv vodeih linosti izvojnog i politikog vrha iz vremena rata, istiu kako je na djelu

velika revizija Domovinskog rata, odnosno otvoreno alsi ci-ranje povijesti. U tome, prema tim ocjenama, sudjeluju brojnimediji, politiari te Haaki sud. U Bosni i Hercegovini je slian7 Otru kritiku Filipovievih shvatanja bosanskohercegovake povijesti dao je Dubravko Lovrenovi (O historiogra ji iz Prokrustove postelje. Kako se izato kali(o) bogumilski mit.Status, br. 10, jesen 2006, 256-286). Lovreno-vi Filipovia smatra revizionistom pokazujui to primjerom njegova odnosa1960-ih godina prema bogumilstvu (koje tada tretira mitom) i poetkom 21.stoljea (kada bogumilstvo proglaava sastavnim identitetom Bonjaka).



43/176


44/176


O konstruiranju identiteta

LUCIEN FEBVRE, za koga mnogi tvrde da je tvorac modernehistorijske nauke, na jednom je mjestu zapisao: Da biste sebavili historijom, odluno okrenite lea prolosti i ponite daivite, jer nauka se ne pravi u kuli od slonovae, ve od sa-mog ivota. Prave je ivi ljudi uronjeni u sadanjicu. Tu se,moda, krije i vanost bavljenja temama identiteta. Kako pieameriki povjesniar John R. Gilis, pojam identiteta populari-zirao je Erik Erickson kasnih pedesetih godina 20. stoljea i odtada je taj pojam primio zauujui raspon znaenja posta- jui najii od svih klieja. Gilis dalje pie: Danas se inida svatko zahtijeva pravo na vlastiti identitet. Pojedinci, pod-skupine i nacije, svi zahtijevaju identitet, kao da je u pitanjuivotna potreba. Identitet je zadobio status svetog predmeta,apsolutne vanosti, neega to je vrijedno da se za nj borimo iumiremo. Onima koji vjeruju da ga nemaju, identitet se ini jo jedinstvenijim i vrednijim. S druge strane, suvremeno drutvozahtijeva od nas da igramo toliko mnogo razliitih uloga da subarem neki od nas u agoniji zbog (...) multi renije - stanja ukojem imamo previe sukobljavajuih ja, previe identiteta.1

1 John R. Gillis, Pamenje i identitet: povijest jednog odnosa, Maja Brklja-i Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamenja i historija, Zagreb: Golden mar-



45/176



Pojam identitet je postao veoma moderan u javnom dis-kursu u Bosni i Hercegovini, i u vezi s razliitim poimanjemidentiteta u posljednje vrijeme kod nas su voene estokedebate, u koje su bili ukljueni i neki historiari. Polazei odnaprijed navednog stava Luciena Febvrea ja u priu o identi-tetu Bosne i Hercegovine upravo poeti uronjen u sadanjost,iako to nije svojstveno mojem razumijevanju posla historiara.Ipak, povjesniari su (...) samo ljudi koji i sami participiraju upunini drutvenog ivota iz kojeg se ne bi mogli iskljuiti osimpo cijeni ozbiljnog mentalnog poremeaja.2 Naime, jedan diosudionika u suvremenim debatama o identitetima, posebice u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, tvrdi kako je to u bitipromaena tema i da o identitetima diskutiraju samo oni kojiimaju problema sa vlastitim identitetom. S druge strane, pri-sutna je prilino masivna kampanja konstruiranja identiteta,koja je toliko intenzivna da se ponekad ini da ivimo u nekomsasvim drugom svijetu, a ne onom kojega osjeamo oko sebe.To je dokaz koliko su u pravu oni koji tvrde kako identiteti nisuksni, nego reprezentacije ili konstrukcije stvarnosti, subjek-tivni prije nego objektivni enomeni. To je kod nas dovelodo stanja gotovo opeg ludila; do stanja u kojemu svi djelujukao ludi, pa tako svako ludilo izgleda normalno. Ilustrirat uto primjerom iz sredine 2009, kada je sarajevski novinar JosipVriko u tekstu naslovljenom Bonjaci bi Bosnu bez Hrva-

ta za argumentiranje svoje teze o Bonjacima u pomo po-zvao Samuela Huntingtona, i tom je prigodom napisano: Nezaboravimo, iste te godine (govori se o 1994. godini kada je,navodno, Alija Izetbegovi promovirao tezu o Bonjacima kaotemeljnom narodu u BiH, op. H.K.), sredinom travnja, kao to

keting Tehnika knjiga, 2006, 172.2 Mladen Ani,to svi znaju i to je svima jasno. Historiogra ja i naciona-lizam, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008, 77.



46/176

47



je to u knjiziSukob civilizacija napisao Huntington, dvije tisueljudi prolazilo je sreditem Sarajeva maui zastavama Saudij-ske Arabije i Turske. Nosei te bajrake, pie Huntington (a JosipVriko samo citira, op. H.K.) umjesto onih UN-a, NATO-a iliamerikih, te su se Sarajlije identi cirali s ostalim muslimani-ma i rekli svijetu tko su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji.3 Nekoliko mjeseci nakon toga Vriko je tvrdio da su usred iz-borne kampanje 96 noeni naputkom radionice Lati(i) mom-ci kojima je ba tada nestalo ileta, a u stanu izbila poplavatekbirali (... i slavili Homeinija) posred sarajevske Titove uli-ce. ime su se stekli uvjeti da i on i Sarajevo uu u glasovitu(i, dakako, kontroverznu) knjigu Samuela HuntingtonaSukobcivilizacija, a slijedom ega je pisac (tj. Huntington, op. H.K.)zakljuio tko se ovdje a rmira kao prijatelj Bosne. A i kakva seBosna eli.4 Oito je da je ovdje Vriko malo promijenio da-tum dogaaja kojeg je Huntington uveo u svoju knjigu, premje-tajui taj dogaaj iz aprila 1994. u 1996., jer mu se to, oito,ipak uinilo primjernijim vremenom. Sutina poruke je meu-tim ostala ista. Sve je bilo usmjereno na konstruiranje slike kojapokazuje Sarajevo kao grad ijim se ulicama snano valja talasislamizacije koji postaje prijetnja Gradu. Takvo konstruira-nje identitetske slike nije nikakva novina, s obzirom da je tosasvim u skladu sa konceptom konstruiranja drutvene stvar-nosti, o emu su pisali Peter L. Berger i Thomas Luckmann.5

Oni su, naime, utvrdili kako postoje situacije kada ljudi kon-3 Josip Vriko, Bosna izbliza. Bonjaci bi Bosnu bez Hrvata,Vijenac, br.401-403, 16. travnja 2009.4 Josip Vriko, iroki i pod Brijegom,Osloboenje, Pogledi, 10. oktobar/li-stopad 2009, 31.5 Peter L. Berger, Thomas Luckmann,Socijalna konstrukcija zbilje. Raspraveo sociologiji znanja. S engleskog preveo Sran Dvornik (Izvornik: The SocialConstruction o Reality. A Treatise in the Sociology o Knowledge. London:Penguin Books, 1972), Zagreb : Naprijed, 1992.



47/176



struiraju svijest o odreenoj drutvenoj stvarnosti, a potom takokonstruiranu drutvenu stvarnost smjetaju unutarobjektivnedrutvene stvarnosti i na taj nain postvaruju drutveni i politikikontekst u skladu sa svojim politikim ili nekim drugim inte-resima. Tako se stvaraju stereotipi i na temelju njih vodi akcijaradi postizanja odreenih ciljeva.6

ta pokazuje ovaj primjer? On pokazuje kako se konstruiraidentitetska slika i kako se tako konstruirana slika putem me-dija dalje distribuira u svijet, u ovom sluaju se kao posrednikza distribuciju tako konstruirane slike koristi printani medij.

Da li, ipak, postoji neka veza izmeu tako konstruiraneidentitetske slike i realne slike drutvene stvarnosti? Vano jeovdje oslanjanje na Huntigntonovu knjigu, s ciljem postizanjadodatne teine iznesenim tvrdnjama. Doista je Huntington pi-sao o tome kako su dvije hiljade ljudi u Sarajevu 18. aprila1994. mahali saudijskim i turskim zastavama i time iskazivalisvoju identitetsku pripadnost muslimanima. Taj detalj iz Hun-tingtonove knjige iskoristio je eljko Ivankovi u jednom esejuobjavljenom u mostarskom asopisuStatus poetkom 2004,a potom i u knjiziTetoviranje identiteta,7 gdje se navodi da jedana 18. travnja 1994. godine dvije tisue ljudi prolazilo [je]Sarajevom vijui zastave Saudijske Arabije i Turske. Noseite barjake, umjesto onih UN-a, NATO-a ili amerikih, te su seSarajlije identi cirale s ostalim muslimanima i rekli svijetu tko

su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji.8

U nastavku svoga6 Dobar uvid o tome moe se vidjeti na temelju stereotipizacije Turinau: Boidar Jezernik (ur.), Imaginarni Turin. S engleskog preveli Alen Beii Igor Cvijanovi (Izvornik: Imagining the Turk), Beograd: Biblioteka XXvek, 2010.7 eljko Ivankovi,Tetoviranje identiteta. Pohlepa za prolou (studije i eseji).Drugo izdanje. Sarajevo: Rabic, 2009, 206.8 . Ivankovi,Tetoviranje identiteta, 206. (Ivankovi upuuje na str. 35 prijevoda)



48/176

49



eseja Ivankovi naglaava da su te zastave bile upravo onoto je iz Sarajeva obilo svijet te 1994. godine, kao uostalom iIzetbegovieva izjava o Bonjacima kao temeljnom narodu uBiH ili Latieve izjave tipa da mu je blii musliman iz Indone-zije, Pakistana ili Malezije od susjeda Hrvata i Srbina.9 Madase mora primijetiti da Huntington govori o identitetskoj sliciSarajlija koji nose saudijske i turske zastave, jasno je da se ukasnijim interpretacijama naglasak stavlja upravo na to da suupravo to slike koje su iz Sarajeva obile svijet, pa je to, zapra-vo, identitetska slika Sarajeva, odnosno sarajevskih Bonjaka.

Pogledajmo najprije ta Huntington pie u svojoj knji-zi. On navodi da se On April 18, 1994 two thousand peoplerallied (podcrtao H.K.) in Sarajevo, waving the ags o SaudiArabia and Turkey.10 Mada moe izgledati kao cjepidlaenje,ipak valja primijetiti da Huntington pie da se 18. april 1994.okupilo (rallied) dvije hiljade ljudi koji su mahali saudijskimi turskim zastavama mani estirajui svoju privrenost musli-manskim prijateljima. Zanimljivo je da Huntington na ovommjestu nije uveo u priu Iran i Homeinijeve slike, ali e on tokasnije u knjizi spomenuti piui o iranskoj podrci muslima-nima u Bosni i Hercegovini. U hrvatskom prijevodu Huntin-gtonove knjige, to ga je koristio eljko Ivankovi, a kasnijei Josip Vriko, naglaava se da je dvije hiljade ljudi toga dana prolazilo Sarajevom, za razliku od preciznog srpskog prijevoda,u kojem se navodi da se tada dvije hiljade ljudiokupilo u Sara-9 . Ivankovi,Tetoviranje identiteta, 207. Lati je kasnije u medijima nebro- jeno puta objanjavao ta je, zapravo, rekao, ali su mediji njegovu izjavu uvijek donosili u skraenoj verziji i time joj davali sasvim drugi smisao.10 https://webmail.bih.net.ba/uwc/webmail/attach/huntington samuel _p_-_the_clash_o _civilizations__1996_.pd ?sid=&mbox=INBOX&uid=11375&number=4& ilename=huntington_samuel_p_-_the_clash_o _civilizati-ons__1996_.pd , 71; Samuel P. Huntington,Sukob civilizacija i preoblikovanjesvetskog poretka. Drugo izdanje. Preveo s engleskog Branimir Gligori, Pod-gorica-Banja Luka: CID Romanov, 2000, 19.



49/176



jevu. Za Ivankovia i Vrika je bilo vano naglasiti upravo to da je u Sarajevu dvije hiljade ljudi prolazilo ulicama grada mauisaudijskim i turskim zastavama, jer je taj detalj vaan za nji-hovu konstrukciju identitetske slike tih ljudi (a Izetbegovievai Latieva izjava se tu pojavljuju samo kao dodatni argument,premda te izjave nisu izreena u to doba), s tim da je Vriko, uodnosu na Ivankovia, doprinio interpretaciji Huntingtonovemisli precizirajui da je tih dvije tisue ljudi prolazilosredi-tem Sarajeva, a ne bilo kojim dijelom grada. Kasnije je, kakosmo vidjeli, Vriko tu sliku premjestio iz 1994. u 1996. godinu.

Za nau temu je vano kako se Huntingtonova knjiga ko-risti kao argument za konstruiranje odgovarajue identitetskeslike, u ovom sluaju identitetske slike sarajevskih Bonjaka, aposredno i Bonjaka openito. U kritikom pristupu Hunting-tonovoj tvrdnji o Sarajlijama koji sa saudijskim i turskim zasta-vama u aprilu 1994. navodno mariraju sarajevskim ulicama,valjalo bi malo pretresti okolnosti u kojima se okupila masaSarajalija i 18. aprila 1994. demonstrirala gradom, i to u vrijeme opsade i svakodnevnog bombardiranja. Valjalo bi, dakle,kontekstualizirati taj dogaaj, kako bi se mogao shvatiti njegovpravi smisao.

ta se deavalo tog 18. aprila 1994. u Sarajevu? Prije sve-ga, vano je imati u vidu da se sredinom aprila obiljeavaladruga godinjica Armije Republike Bosne i Hercegovine te

da je tim povodom odrano nekoliko mani estacija. Najveasveanost je odrana u Domu ljiljana (Dom Oruanih snaga),a itava mani estacija je poela doekom ratne zastave i smo-trom postrojenih jedinica (...) u Prvoj slavnoj motorizovanojbrigadi.11 Centralna sveanost obiljeavanja Dana Armije

11 Sveanost u Prvom korpusu. Potvreni motivi odbrane,Osloboenje, 15.april 1994, 5; Prva slavna motorizovana brigada. Spasioci Sarajeva.Oslobo-enje, 15. april 1994, 5.



50/176

51



odrana je u Narodnom pozoritu.12 U to je doba bila intenziv-na o anziva srpske vojske na Gorade, koja je poela 29. martai trajala do 24. aprila 1994, pa je zbog toga jedno vrijeme biozatvoren sarajevski aerodrom, jer su srpske snage pucale naUNPROFOR-ove helikoptere.13 Srpska o anziva na Goradenije naila na adekvatan odgovor meunarodne zajednice,koja je, s druge strane, svojom politikom onemoguavala e -kasno naoruavanje i e kasniju odbranu jedinica Armije Re-publike Bosne i Hercegovine. U jednom trenutku Goradese nalo na ivici kapitulacije, a predstavnici Meunarodnogkomiteta Crvenog krsta i UNHCR-a su u panici ekali heliko-ptere da se evakuiraju iz Gorada. Gradsko jezgro Gorada je17. aprila bilo izloeno paklenom granatiranju, a 18. aprila naGorade je ispaljeno preko 1000 granata. Avioni NATO-a sunadlijetali grad, ali je srpsko granatiranje bilo najee upravou to vrijeme. NATO avioni nisu na takvo to ozbiljno reagirali,a njihovo bombardiranje i unitavanje dva srpska tenka bilo jei vie nego simbolina intervencija. Neki su smatrali da su i tadva unitena tenka bile makete to su ih srpski vojnici podmet-nuli NATO avionima. Nakon to je 16. aprila vojska RepublikeSrpske sruila jedan britanski avion koji je samo letio nebomiznad Bosne i Hercegovine, a borci Armije Republike Bosne iHercegovine, pronali i spasili pilota, jasno je bilo da nee doido zaustavljanja srpske o anzive na Gorade.14

12 Centralna sveanost Dana Armije. Heroji ekaju pjesnike,Osloboenje,16. april 1994,4.13 U to su vrijeme zbog napada oko Gorada sarajevski aerodrom koristilisamo UNPROFOR-ovi avioni, ali je i na njih pucano, pa je aerodrom bio zat-voren. Zatvoren sarajevski aerodrom,Osloboenje, 15. april 1994, 3.14 O anziva je zaustavljena tek krajem aprila nakon ozbiljnih prijetnji to suih SAD uputile Slobodanu Miloeviu, koji je potom naredio Ratku Mladiuda ne ulazi u Gorade.



51/176



U takvoj situaciji je 18. aprila 1994. u Sarajevu ispred Vje-ne vatre, na mjestu gdje gori neugasivi plamen prkosa, u glav-noj sarajevskoj ulici, odran veliki miting, s ciljem iskazivanjapodrke Goradu. Organizatori su bili Stranka demokratskeakcije, Islamska zajednica, Liberalna stranka, Merhamet,Vijee kongresa bonjakih intelektualaca i drugi.Osloboenje pie da je mitingu prisustvovalo vie desetina hiljada Saraj-lija, a uesnicima se obratio i Alija Izetbegovi, te niz drugihgovornika (Mirhunisa Komarica, Nada Selimovi, Nijaz Nur-kovi, Nedad Ibriimovi, Kemal Kurtovi, dr. Salih Foo,Devdet Ibriimovi, Radoslav Marjanovi, Salih Bajramovi,Nedad Kurto i Mujo Ka edi). Svi su osuivali napade na Go-rade.15 Kljune poruke sa mitinga glasile su: NE FAIZMU iODVEITE NAM RUKE, DA BISMO SE BRANILI. Glavni go-vornik je bio Alija Izetbegovi, koji je rekao da se u Goraduvodi bitka izmeu dobra i zla: Zato u ovoj borbi na sve ili nitami emo dobiti sve, a njima e ostati nita. Svima je, valjda, ja-sno da je Gorade rtva zavjere. Ovdje etnici sa svojim gvo-em, a tamo laljivi svijet i to onaj dio sa svojim licemjerjem.Izetbegovi je dalje naglasio da za takav odnos prema Bosni iHercegovini, a posebno u to vrijeme prema Goradu, nisu kri-vi obini vojnici i o ciri UNPROFOR-a, nego oni u vrhu Uje-dinjenih nacija. Jer i njih ovdje ubijaju, zatvaraju, maltretiraju(...) Umjesto da mobiliu svijet protiv zla, protiv ovog meta -

zikog zla koje se sruilo na Bosnu, oni paralizuju mehanizamUN-a. Umjesto akcije nalaze izgovore, jer ne mogu da djeluju.Na ovom je mitingu Izetbegovi podsjetio Bonjake da praverazlike izmeu etnika koji nas ubijaju s brda i Srba koji s nama,na slobodnoj teritoriji, dijele sve patnje. Razlikujte to zbog Bo-sne i Hercegovine, jer su oni, Srbi, nai saborci, u borbi protiv

15 Miting za spas Gorada. Bonjaci nee pokleknuti,Osloboenje, 19. april1994, 6.



52/176


53/176



temelju starih argumenata, koja se potom plasira kao realnastvarnost. Historiar, ali i svaki drugi intelektualac, ipak morasmoi snage da odolijeva poplavi literature pisane radi mani-pulacije javnim mnijenjem.

Konstruiranje identitetske slike u novim drutvenim okol-nostima pozivajui se na stare argumente u ovom konkretnomsluaju ima cilj konstruiranje slike islamiziranog drutva u Sa-rajevu, a ta slika se potom promovira kao drutvena stvarnost.S druge strane, pak, mi, uronjeni u stvarnost, kako sugeriraLucien Febvre, moemo sluati kako se za bajrame, kao najve-e muslimanske vjerske praznike, organiziraju veliki koncertipo ka anama, kako se ti koncerti esto zavravaju neredima,tunjavama i tako dalje. Nedavno je jedan pro esor na televiziji predstavio svoj susret s momkom koji je sa ruksakom na le-ima izlazio iz grada nabajramski party, kako je objasnio tomzauenom pro esoru. Zamislimo to islamizirano drutvo ukojemu se ak i za Bajram dernei po ka anama , abajramski party prireuju uz pune ruksake pive! Ili, na primjer, kada se uSarajevu suoavamo sa napadima na organizatore qweer esti-vala onda je to samo i iskljuivo posljedica islamiziranogdrutva, a kada se takvi ataci deavaju u Beogradu ili Zagrebu,na primjer onda je to rezultat slobode djelovanja pojedinaca.To je, takoer, primjer konstruiranja identitetskih obiljeja jednog drutva.

Sve ovo sam naveo kako bih argumentirao tezu da mi nemoemo govoriti u jednini kada govorimo o identitetu, nego jedino u mnoini. Bosna i Hercegovina je tu dobar primjerak u evropskom kontekstu. Identiteti nisu nepromjenljivi diostvarnosti, oni se prilagoavaju stvarnosti; tu je prisutna estoselidba identiteta. Migracije stanovnitva su praene i mi-gracijom identiteta koji se u novoj sredini prilagoavaju sta-rim i pretvaraju u novi identitet. Pri tome je jako vano kako

His

Documents

Husnija Kamberović - Historiografija BiH u službi politike