Humanizam u svijetlu filozofije religije, odnos filozofije i vjere u djelima Sertillangesa

7/22/2019 Humanizam u svijetlu filozofije religije, odnos filozofije i vjere u djelima Sertillangesa

1/13

HUMANIZAM U SVJETLU FILOZOFIJE RELIGIJE

Odnos filozofije i 'vjere u idjelima A. D. Sertillangesa

H r v o j e L a s i

U okviru studija o filozofiji religije i njezinoj ulozi u spoznaji istines kranskog stajalita, koje smo obradili kod nekoliko kranskih mislilaca, smatramo uputnim osvrnuti se i na miljenje A. D. Sertillangesa,francuskog filozofa i teologa, kako bismo mogli imati to jasniji uvid uodnos filozofije i vjere i na taj nain odgonetnuti smisao i sudbinuovjeka i svemira.1 Danas se razne sustave miljenja i djelovanja svrstava pod barjak humanizma, stavljajui na prvo mjesto ovjeka i njegove potrebe. U tome se posebno istie u posljednje vrijeme socijalistiki humanizam kojemu je cilj osloboenje trudbenika svih rasa inacija od socijalnog ugnjetavanja i nejednakosti, kao i uvrivanjepravne slobode osobe i dostojanstva ovjeka. U kojem je smislu kranstvo, po miljenju Sertillangesa, najsavreniji oblik humanizma pokuatemo izloiti u ovoj studiji.

U Katekizmu za one koji ne vjeruju, Sertillanges pokuava protumaiti pojam religije. Za njega je religija spona kojom se ljudsko stvorenje povezuje s misterioznom Realnou o kojoj se osjea ovisnim zajedno s neposrednom okolinom u kojoj se nalazi i o , emu u stvariovisi njegova sudbina. Povezanost ljudskog bia s misterioznom Realnou, njegova sudbinska ovisnost kao i ovisnost sredine u kojoj ivi,upuuju na bitnu vezu izmeu stvorenja i Stvoritelja. Na temelju egaautor zakljuuje da je ovjek po naravi ne samo razumno nego i reli-

1 Dosad smo objavili dvije studije o poimanju katolike odnosno kranskefilozofije u Obnovljenom ivotu: Maurice Blondel, mislilac katolike filozofije , br. 1 (1984) 3 19; J. Maritain i E. Gilson, mislioci kranske filozofije,

br. 2 (1984) 93 112.Nekoliko podataka o A. D. Sertillanges. ivio je u razdoblju od 1863 1948.Rodio se u Clermond-Ferrandu i umro u Sallanchesu (Francuska); stupio je u dominikanski Red 1883. Poetkom 1893. dolazi u Pariz; uskoro postaje tajnikom Revue Thomiste (1893 1900); predaje moralnu filozofiju na KatolikomInstitutu u Parisu, a 1918. biva imenovan lanom Francuskog Instituta; povremeno boravi u Palestini, Nizozemskoj i Belgiji; u Parizu ureuju revijumladih (Revue des Jeunnes). Od njegovih filozofskih djela spominjemo: Lessources de la croyance en Dieu, Paris; 1905; Agnosticisme et anthropomor-ph isme, Paris, 1908; S. Thomas dAquin, I II, Paris, 1910 (4. izd. pod naslovom La Philosophie de S. Thomas dAquin, I II, Paris, 1940; prevedenotakoer na talijanski 1957); La philosophie morale de s. Thomas dAquin,

Paris, 1914; Les grandes theses de la philosophie thomiste, Paris, 1928; Dieuou rien, I II, Paris, 1933; L incroyant devan la foi, Paris, 1937; Le christia-nisme et les philosophes, I II, Paris, 1939 1940; Henri Bergson et le catho-licisme, Paris, 1941; La philosophie de Claude Bernard, Paris, 1944; L ideede creation et ses retentissements en Philosophie, Paris, 1945; Le problemedu mal, I II, Paris, 1949 1951; De la mort, Les Jas, 1964; De la vie, Paris,1964; L univers et l&me, Paris, 1965. Koliko nam je poznato u nas je prevedeno samo jedno Sertillangesovo djelo: Intelektualac (La vie intellectuelle),koje je preveo Filozofsko-teoloki Zbor dominikanske mladei Akvinac uDubrovniku, objavljeno u dominikanskoj nakladi Istina u Zagrebu 1942.

399


2/13

giozno bie, premda to u .pojedinim periodima svoga ivota i ne osjea,dok je sve ono to se naziva naravnom religijom samo filozofija obo

jena kranskom religioznou? Tu se ve nazire odnos filo zofije i religije, njihova povezanost s obzirom na zajedniki predmet.2

Po miljenju J. Souilhea, Sertillangesovo filozfsko razmiljanje, kao injegova uitelja sv. Tome, ima za polazite bie kao prvo to intelektspoznaje. To znai da Sertillanges izlae svojim suvremenicima prihvatljiv tomizam: bori se protiv pojmovne ili konceptualistike interpretacije sustava, a naglaava realizam, stvarajui od univerzalnogarazumljivu ideju iji je izvo r u naj konkretnijem biu, u Bogu.3 Tekpod pokroviteljstvom teologije bilo je mogue uspostaviti vezu izmeufilozofije i vjere, budui da se teologija slui filozofijama u izvoenju isistematiziranju predmeta vjere u svjetlu svojih vlastitih principa. Zbog

toga Sertillanges zakljuuje da bi se moglo nazvati kranskom filozofijom- samu teologiju, jer filozofija u teologiji, bivajui podreenavjeri, samim tim inom postaje najvie kristijanizirana, to je sasvimprirodno filozofiji koja eli biti prije svega kranska.4

Sertillanges uvaava Gilsonovu primjedbu prema kojoj krani samimtim to su krani ne odbacuju prava filozofije, nego ih, dapae, poti-vaju sluei se filozofijom u svjetlu vjere. Takvo polazite je zakonitoi zavrijeuje u svakom pogledu respekt, a izraz kranska filozofijasasvim je opravdan, pogotovo kad se radi o pridjevu a ne imenici; jer

kad bi se filozofija kristijanizirala izgubila bi svoju autonomiju, takorei svoju vlastitu bit. Autor se poziva sna Tomina tri obiljeja po kojima se postupak teologije bitno razlikuje od postupka filozofije. Prvo,teologija govori o samom Bogu, a o svemu ostalom u odnosu na njega,dok filozofija govori o samoj naravi i o ovjeku posebno, a o Bogu samokao o njihovu uzroku. Drugo, s obzirom na predmet koji obrauju,

Toma dri da teologija i filozofija prouavaju iste stvari, ista svojstvastvari, samo to ih tretiraju na razliite naine prema razliitim principima: u filozofiji prema vlastitim uzrocima fenomena; u teologji uodnosu na jedini prvi Uzrok, koji je promatran kao djelatan Prvi prin

cip, kao uzor ili kao cilj. Tree, to se tie metode prouavanja, filozofijaprouava prvo prirodu i ovjeka, uzete u sebi, i to po svojim vlastitimprincipima. To je redovit put kojim filozofija moe doi do prvog Uzroka. Teologija, naprotiv, poima s Bogom koji je istodobno prvi objekt1 njezino svjetlo, zatim prelazi na stvorenja koja oituju Boga i na njse odnose.5

Autor takoer dri opravdanim Blondelovo pitanje o odnosu naravi inadnaravi, jer je nadnaravno dio realnog inamizma naravi, premda gafilozofija nije sposobna razlikovati i u njega prodrijeti do kraja. Zato

je opravdano pitanje upueno filozofij i u odnosu ina nadnaravno, tj.

c2 Sertillanges A. D., Catechisme des Incroyants, Paris, I II, 1930, usp. sv.I, str. 6476.3 Souilhe J., La Philosophie cretienne de Descartes nos Jours, Paris, 1934,usp. sv. II, str. 143.4 Sertillanges A. D., usp. nav. djelo, str. 115.6 Isto, str. 117. Ova tri obiljeja o razliitim postupcima teologije i filozofijenalaze se u Tominom dj. Contra Gentes,L. II, c. 3.

400


3/13

da li se filozofija treba muno upravljati prema njemu kao normalnompredmetu istraivanja s obzirom na n jegova oitovanja u naravi.6 Nad-narav upotpunjuje narav, zato se i osjea manjkavost u naravi kojumoe nadoknaditi samo nadnarav. Trajni nesporazum izmeu filozofa

i vjernika nastaje na temelju toga to prvi smatraju filozofiju samodostatnom kao mudrost te je nastoje osamostaliti i uiniti potpunom,znanou, dok drugi ele pokazati kako je vjera a priori filozofski nepromjenljiva i kako joj je filozofija suvina. Zadau kranske filozofije Sertillanges vidi upravo u tome da obori takvo polazite u samoj filozofiji i da pokae razumsku stranu vjere. Smatra neophodnimrazlikovati red istraivanja od reda otkrivanja ili pokazivanja, jer seradi o; dvije razliite stvari. Da bi dokaz bio valjan, potrebno je dabude liste vrste, ali da otkrie bude valjano nije potrebno da bude istovrsno is onim to mu omoguuje da bude otkriveno, da se pokae. Iz,

toga se moe zakljuiti da se sve to dolazi po vjeri ne moe ugraditiu filozofiju.

Ipak Sertillanges pokuava otkriti sva mogua znaenja, premda uvijek,nepotpuna, koja se mogu dati ovom izrazu kranska filozofija. Driopravdanim da se kranskom filozofijom nazove ona koja je de facto'inspirirana vjerom, bilo objektivno ili subjektivno. No pri tome valja,posebno naglasiti kako treba jednako voditi rauna o filozofskom ivjerskom pogledu izraenu u jednoj misli pomirenja, odnosno da jednatakva filozofija, premda ivei u kranskom poretku, nema nita kr

anskoga u tom pojmu. Ukratko reeno, radi se o poloaju, a ne onikakvom prigovoru. Pridjev kranski, kojii ima svoj povijesni smisao i koji se izvrsno opravdava, moe biti koji put i uzurpiran u zna-nosti. Za Blondelovu tezu to se ne moe rei, jer tu ne postoji uvijekistovrsnost izmeu dva izraza, ali postoji veza, tj. pozitivna orijentacija filozofije prema vjeri. Filozofski posao sastoji se upravo u tomeda ovjetk postane svjestan razloga i predmeta ljudskih tenja i da radina ostvarenju toga posla. Kranska nauka, ili radije katolika zboguniverzalnosti svog istraivanja i tonog obiljeja svojih zahtjeva, je

dina moe zadovoljiti katoliku misao. Nauka koja ne puta po stranivjeru, zavrijeuje nositi ime kranska filozofija, jer najbolje izraava smisao samog pojma.7

Dakako, Sertillanges slijedi utrti put sv. Tome u filozofiji i u teologiji.Za njega je Toma jedan od najnadarenijih mislilaca u povijesti filozofije, a trei dio Teoloke sume za nj je Tomino glavno djelo, u kojemunajvie dolazi do izraaja Akvineva filozofija. U svojim filozofskimdjelima Sertillanges eli izloiti filozofiju sv. Tome, pokazati dosljednost i plodnost njegovih principa otvorenih prema svim aspektima

stvarnosti; sueliti filozofiju s kranstvom i ispitati njihove odnose.8

6 Isto, str. 119.7 Isto, str. 120122.8 Sertillanges A. D., La Philosophie de S. Thomas dAquin, III, Paris, 1940,usp. sv. I, str. str. 4 10. U ovom djelu autor eli pokazati kako je To min afilozofsko-teoloka znanost nastala na temelju Aristotelova Organona i na arapskoj znanosti formiranoj na idejama grke filozofije. Za njega je Toma

jedan od rijetkih mislilaca koji se zna sluiti raznim znanostima te ne samo

401,


4/13

S obzirom na Evanelje i formiranje filozofske misli pod njegovimutjecajem, Sertillanges dri da se moe lako utvrditi postojanje kranskog perioda filozofije kao to postoji period ope povijesti svijeta. Istotako smatra da moderna filozofija kao i moderna povijest, barem u

zapadnom svijetu, ima svoje polazite u kriu, a svoj apsolutni peatu Radosnoj vijesti. Autor je svjestan da je Evanelje kao poetnii dnsamo po sebi strano svakoj filozofiji, jer mu je osnovna briga spasenje,tj. kraljevstvo Boje u duama kako u ovom tako i u drugom svijetu;a budui da je ono ivotna nauka, ovjeka je potrebno definirati po

Jnjemu samom i po njegovim bitnim odnosima. Isto tako je potrebnodefinirati Boga, prvi Uzrok prema kojemu se sve odnosi koji je samoilj, razlog koji opravdava razum; ivi zakon koji opravdava razum;ivi zakon koji opravdava djelovanje ,i na taj nain osigurava ishod.Sve su to, po miljenju Sertillangesa, filozofska pitanja bez obzira na

ime koje im se pridaje i na odnos koji ih formira. Tako je sa svakomreligijom. Tek kad evolvira, ona nudi duhovnu konstrukciju, gdje seduhovno upotrebljava za sistematiziran je realnoga, nadilazei osjetno,a to je osnovni predmet filozofije.9

Kod drevnih naroda, intelektualno slabo razvijenih, filozofija se nijerazlikovala od religije; razlika e tek kasnije postati oitija; ali to setie iovsko-kranske Objave, stvari se odvijaju sasvim drukije uodnosu na uzrok fenomena koji je transcendentalan, premda glede njihove forme izmeu njih postoji odreeni paralelizam. U prvom redu, te

su objave instinktivne forme, tehniki gledano malo racionalne. Tek udodiru sa sustavnijim danostima umne civilizacije, prve danosti poprimaju i same racionalnije forme. One to postaju jedino sluei se filozofskim izrazima, nudei virtualne povezanosti, esto nepristupane zarazgovor i oitujui mnogo dublju narav. Autor se s pravom pita nepostoji li tu, osim razliitih elemenata, neko jedinstvo, neka eksplika-tivna cjelina realnoga tako da bi se ponovno stavilo u vezu s njegovimizvorom i s njegovim ciljem, to je u stvari nakana svake filozofije.

To znai: sve to dolazi od Jednoga nuno je jedno. Toga je Crkva bila

svjesna i moe se kazati da je to za nju jedinstven privilegij, na nekinain itava filozofija, iskljuivo racionalna, koja pokuava osiguratisvoju sintezu neprestanim usavravanjem svoje spoznaje. Prema Sertil-langesovu miljenju katoliki problem se odnosi na ivot a ne na filozofiju. Zato se od vjernika zahtijeva posebno dranje duha, srca i djelovanja u skladu s njegovom naravi d sudbinom; sugeriraju mu seistine koje nastaju na temelju osjeaja i djelovanja a ponipoto na temelju teza. U tom smislu katolicizam ima odlunu filozofsku vrijednostzahvaljujui svojoj dogmi, izraenoj u njezinim raznim elementima,njezinoj opoj inspiraciji i njezinim maksimama. Krist, u kojemu su

skrivena sva blaga mudrosti i znanja (Kol 2, 3), nema potrebu filozofirati da bi bio prosvijetljen (2 Tim 1, 10). Njegova rjeenja bez posebnelog ike sadre u sebi svoju istinu i neizmjerno bogatstvo.10prenijeti njihov sadraj, nego i sam neto novo stvoriti na temelju Istine koja u svojoj biti ne ovisi o ljudskom miljenju.a Sertillanges A. D., Le christianisme et les philosophes. Le fermet evangeli-que, lelaboration seculaire, la synthese thomiste, Paris, 1941, usp. sv. I, str.78.

402


5/13


6/13

Onaj koji je kadar rei: Ja sam put, istina i ivot, sposoban je voditi u filozofiji i svemu ostalom. On nosi u sebi sve probleme i njihovarjeenja; on je onaj koji otkriva samog sebe i govori; objavitelj i samaobjava. On je Bog, ovjek, materija, duh u njihovom misteriju i u nji

hovoj naravnoj jasnoi, ekajui budui sjaj; Sin Boji i ovjeiji; SinNeba i Sin Zemlje, koji je u Nebu, zar ne, kae Sertillanges, samafilozofija u svom objektu. To znai da moe postati objekt znanstvenogistraivanja, filozofija u svom razvoju, misao informirana izvana, valjapriznati, ali ipak oivljena i ovim inom transformirana. tovie, filozofija bi osiromaila, kad joj religija ne bi u svakom periodu netopriopila. U tom smislu autor smatra kranstvo aptaem moderne filozofije, kojoj je osobni pokreta -ak i kod onih koji to ne znaju, ilikoji to nijeu i preziru Isus Krist i njegov duh.13

Autonomija filozofije u religiji

S obzirom na vjeru i autonomiju filozofije, Sertillanges dri da se filozofija moe bez opasnosti za svoju autonomiju ukljuiti u tumaenjevjere, jer se u filozofiji kao i u teologiji moe imati povjerenja u vjerske istine. Filozofija ih uzima kao danost u kojoj otkriva svoje vlastiteprincipe, a zahvaljujui njihovu prouavanju i sama napreduje usvom razvoju. U tom smislu moe se s Pascalom rei za teologiju da je(centar svih istina s kojima treba biti povezan, ako se eli odratii napredovati u istini. U takvim uvjetima potpuno je opravdano uveno Augustinovo polazite fides quaerens intellectum kao najviistupanj filozofije, ili dobro pogoeni Maritainov izraz za filozofiju dravna sekretarica teologije, koja ne moe propustiti priliku a da se neobogati poloajem svoje vrhovne vlasti. Bez ikakve sumnje teoloko sluenje filozofijom jaa i izotrava razum u njegovim vlastitim istraivanjima. Sertillanges ne samo da doputa nego i zagovara sretni utjecaj religije na filozofiju kao i njezino uplitanje u znanost, tj. uvoenjeobjavljenih ina istog principa vjere i teolokih metoda u normalnotkivo i proces filozofske znanosti. U ovom smislu Sertillanges shvaa

i Blondelovu tezu: Non libera nisi adjutrix philosophia; non adjuttfixnisi libera, to znai da treba iskljuiti svako uplitanje izvanjskogautoriteta kad se radi o isto razumskom rasuivanju. Susret razumad vjere na podruju istinitoga ima svoju vrijednost samo ako je razumpotpuno slobodan u svojim postupcima. Filozofija eli ivjeti jedinopostajui filozofskim duhom koji pokuava ii do kraja samog sebe i dokraja samih stvari, bez obzira to mu poetni elan dolazi od religije.Crkva je bila svjesna autonomije filozofije, zato ju je uvijek i priznavala. To je najbolje uvidio sv. Toma kad je uspio angairati filozofijuu teologiji. Stoga je Crkva i razlikovala filozofiju od religije, kao to

je razlikovala politiku mo od relig ije, premda je to uvijek bilo brkanou poganskim reimima, a i danas se u tom pogledu nije nita bitnopromijenilo u postojeim reimima.14

U vrijeme nastojanja da se razvije filozofija na svom vlastitom terenu,pojavio se problem koji je neko vrijeme zaokupljao katoliko mnijenje

13 Isto, str. 17 19.14 Isto, str. 2123.

404


7/13

0 uporabi izraza kranska filozofija. Pokuavajui odgovoriti to jeto kranska filozofija i da li ona uope postoji, Sertillanges je vrlooprezan u svojim izjavama. Strogo i formalno govorei, po njegovumiljenju ne postoji kranska filozofija, kao to ne postoji kranska

znanost, ekonomija, politika, literatura ili kranska umjetnost, premdapostoji velika razlika izmeu navedenih znanosti i filozofije. Filozofijase razlikuje od svih ovih disciplina, budui da kao i religija promatrasve stvari i njihovu sudbinu, dok egzaktne znanosti istrauju samo pojedine aspekte stvarnosti. Budui da se odnose prema svemu, religija1 filo zo fija srodne su po naravi. Glavni predmet relig ije je transcendentalan; taj transcendentalan predmet filozofija sama po sebi ne samoda ne b:i mogla dosegnuti, nego ga ne bi znala definirati, to znai dase tu ne moe govoriti o nekoj religioznoj filozofiji, nego o filozofijskoj religiji. Dakle, religiozna filozofija nije ista religija nego filozofija;

a kranska filozofija, ako je isto kranska, tj. utemeljena na vjeriu Krista, jest nauka koja moe imati filozofiju u svojoj slubi, ali kojaje isto i formalno teologija. Izraz kranska filozofi ja dugo je ve uuporabi, pa nema smisla, veli Sertillanges, da se jednostavno potiskujea da se ne pronae adekvatna zamjena.

Izraz kranska filozofija jest vieznaan. Ukratko, to je filozofija,autonomna sama po sebi, ali izvana inspirirana vjerom, priznanjem iaktivnim prihvaanjem mislioca. To je injenica, jer takva filozofijapostoji posvuda u povijesti kranstva. Ovaj smisao izraza nalazi se i

kod sv. Tome, premda se njegovo djelo o istoj filozofiji svodi samona nekoliko opuskula. Drugo, naziv kranska filozofija moe se datisintezi svih spoznaja, objavljenih ili drugih koje se predlau kranskom . misliocu. Postoji samo jedna potpuna mudrost, zato kranskiautori u poetku nisu smatrali potrebnim govoriti o dvije vrste mudrosti, budui da postoji samo jedna istina. Tree, izrazu kranska filozofija M. Blonel pridaje posebni smisao koji prihvaa i Sertillanges.Naime radi se o vrlo uvaenoj filozofiji s njezinim principima i vlastitim metodama, osloboenoj od svakog autoriteta i neovisnoj o svakoj

vjeri, ali, u biti svojim slobodnim razvojem, njezin objekt, budui daje ono to jest, zahtijeva ne samo kranstvo nego katolicizam, koji jejedini mogao odgovoriti na zahtjev ovjeje i ope stvarnosti, njegovemisli i djelovanja.

Takvo poimanje odnosa fi lo zofije i religije mnogi su smatrali apologetskim. Meutim, Sertillanges tako ne misli, jer se prema njemu filozofija kao i religija odnosi na sve, na smisao svemira i due, na njihovu sudbinu. Istina, one su razliite, ali i povezane zovom koji filozof

jpuje za vrijeme svog istraivanja, na svom vlastitom terenu, u svom

vlastitom ozraju. ovjek je u mogunosti uti ovaj zov, budui da seradi o pozivu na blaenstvo za kojim ezne svako ljudsko bie. Istotako ovjek je spospban odgovoriti na ovaj poziv nadnaravnoga, ijajeka prodire do u dubinu njegova bia. Svoju filozofiju Blondel nazivanajradije katolikom upravo radi ovog sretnog povezivanja naravnog inadnaravnog u ovjeku.15

m

13 Isto, str. 25 27.

405


8/13

Sertillanges dobro razlikuje podrijetlo pojma od njegova ideolokogtemelja; izvor unutarnje inspiracije, klimu odreene filozofije od samefilozofije. U kranskom sustavu filozofija treba ne samo priznati svojunedostatnost, nego je tovie pozvana da to ustvrdi; to je njezina naj

vea obaveza. Filozofija bi ibila slaba, kae Pascal, kad se ne bi uzdiglado te spoznaje. A to je filo zo fija razvijenija, veli Blondel, to vie uviasvoju nedostatnost, i to je sigurnija za svoje temelje, to vie vapije zasvojim dovrenjem. Crkva je svjesna koliko je filozofija potrebna zaprosuivanje religije, zato je uvijek i odbijala da se odvoji od religije,a s druge strane sama filozofija istrauje religiju, otkriva svoj domet,konstatira svoje pogreke, granice svoje spoznaje. Uza sve to filozofijaostaje slobodna u svom djelovanju i sama sudi o svom predmetu, njezino polazite pripada njoj samoj, kao 4 injezini odnosi prema stvarnosti,njezlini principi i zakljuci. U filozofskom prosuivanju autor razlikuje

dvije stvari: zakljuak kao takav i zakljuenu stvar, to nije identino.Ono to je zakljueno ini jedno s premisama, a sam zakljuak ima obiljeje slobodne propozicije, koja se moe pozvati na razliita podrijetla;to znai da se moe pozvati i na vjeru. Autor dobro razlikuje filozofaod filozofije. Kae da filozofiji nije potrebno biti protiv Boga da bisauvala svoju autonomiju, pogotovo kad je rije o kranskom poimanju ovjeka i filozofije, koje poiva na uvjerenju da ovjek obino spoznaje u boanskom svjetlu sebe i svijet u kojem ivi. On je svjestanda filozof moe slobodno misliti tek kad mu je doputena slobodna upo

raba njegovih principa, metoda i puteva.Dobro je da filozofija nije odvojena od vjere; njezine su granice otvorene prema svemu to postoji. Upravo zato filozofija nikad nije sverekla; ona se protee posvuda; zadire u svaki problem i promatra svakiaspekt ivota; to znai da joj je svojstveno baviti se i religioznomdimenzijom ovjeka. Neki toga nisu bili svjesni, pa su govorili da je izgubljeno vrijeme razgovarati s filozofima o mudrosti (Atanazije); nobilo je i onih koji su se izraavali pozitivno o filozofima, istiui kakooni uvijek ue a da nikad ne dospiju do potpune spoznaje istine (Tim

3, 7). Po miljenju autora, nadahniteljsko djelovanje Crkve, s obziromna grau filozofije, poima tamo gdje zapoima filozofija, tj. s problemom istine i s problemom duha koji je organ i korisnik istine. Inteligencija koja zahtijeva sigurnost svog objekta, najprije eli biti sigurna.sjama u sebe; treba vjerovati u samu sebe, kako bi mogla ii dalje, ato je zapravo ono u emu joj snano pomae religiozno ponaanje. Onoto se moe spoznati i sam spoznavatelj jedno su u boansko-ljudskojspoznaji. Bog 'na neki nain stvara dvaput svoja bia: u njima samimai u nama; mi sami smo dvaput stvoreni; jer: shvatiti istinito znai stvoriti ga u nekom smislu.16

ovjek je pozvan da uva ovaj neprocjenjivi dar spoznaje. Sertillangesupozorava na opasnost u koju bi mogli upasti pozitivizam i realizam,ako se poveu sa skepticizmom da bi zanijekali vjeno istinito i odbacili mogunost metafizike. Kranstvo nudi svoje rjeenje koje nadopunjuje sva druga rjeenja platonskog realizma i 'idealizma. Onaj kojijest, i koji je, kako kae sv. Toma, snano i posebno potpuno Bie,,16 Isto, str. 27 34.

406


9/13

omoguuje naemu duhu da, doseui ga 'milju, otkrije podrijetlo bia.Sve ovisi o istom izvoru misli i bia, o Bogu. Zato Crkva poziva ljudskirazum na uzdignue, jer je za to sposoban; ovaj poziv dri predmetomvjere. Na taj nain Crkva ne misli umanjiti autoritet razuma, dapae

ona utvruje njegove temelje. I zna da je kadar dosegnuti Boga ne unjegovoj intimnoj naravi, nego s obzirom na njegovo postojanje i, njegov odnos s drugim biima.17

Priopenjem svog imena Mojsiju: -Ja sam onaj koji jesam, Jahveoituje misterij svog bia u 'kojemu se kriju svi misteriji ovjeka isvijeta. Nikakvo udo to oko ovog misterija krue razna rjeenja, dakako nepotpuna, tako da nijedno od njih ne zadovoljava, postavljajuiiznova nove probleme i stavljajui u pitanje Zakon zakona, Principprincipa ija neprobojna bit nadilazi svako 'znanje. Misterij Boga prvo

bitna je religiozna danost koja e s vremenom poprimiti u filozofijiformu apsolutnog agnosticizma. Budui da je Bog iznad rodova i vrstane moe biti obuhvaen nijednom definicijom. Spoznaja koju imamoo Bogu, tako dragocjenu za ivot, izvanredno korisnu za filozofiju, osvjetljuje samu filozofiju poput svijetlog oblaka koji je pratio Izraelkroz pustinju; ona nas uprav lja ali ne uvodi u sam misterij Boga. M islei Boga, moemo ga projicirati izvan naih kategorija i izraza pomou analogije kroz odnose uinka i uzroka, slike i transcendentalnogPrototipa.18

Po Sertillangesovu miljenju kranstvo ima izvrsnu ulogu u uvrivanju ljudskog duha u spoznaji. Ono mu najvie osigurava povratakk prolosti, isti ga, ispunja i pomae mu organizirati budunost. Autorsvoje polazite temelji na injenicama postojanja stvari, razumnih stvorenja, Boga. Religija, definirajui njihove odnose, konstituira se u potpunu filozofiju to se tie predmeta a ne principa i tehnike. Zaista imatipravu spoznaju, znai poznavati onoga kojega je Aristotel nazvao MisaoMisli. Jer, sve to spoznajemo spoznajemo povratkom na ono to omoguuje svaku spoznaju. Ono ega nema ne moe imati svoju vlastitubit, granice i razmjere, osim u odnosu na ono to je prvo i najvie.Bie se moe imenovati samo u prisutnosti Boga, ili Bitka (M. Heidegger).19

Humanizam i religiozni pogled na svijet

Kransko se poimanje ovjeka ne slae s materijalistikim koje promatra ovjeka kao rt koji zapljuskuju valovi kozmikog oceana; neprihvaa ni panteizam koji gleda u ovjeku boanski prelazni nain, kaosjeanje na vjeno trajanje; odbacuje i pretjerani misticizam, koji pod

izlikom ujedinjenja identificira vie manje duu s njezinim principomu ovom ili onom svijetu; ne slae se ni s idealizmom oivljenim u formama averoizma ili avicenizma u srednjem vijeku, kao ni s hegelija-nizmom, fihteizmom i neofibteizmom; pogotovo se ne slae s onim vrstama humanizma koje su povezane s evolucionistikom idejom, ije je

17 Isto, str. 3540.IS Isto, str. 4147.19 Isto, str. 49.

407


10/13

podrijetlo bez sumnje u vezi s vjenim. Religiozna je misao objektivna,po miljenju Sertillangesa, jer ona ne nastaje u funkciji nekog cogito,nekog unutarnjeg ina, nego na temelju primljene poruke (ex audito),dakle joj dolazi itav niz predmeta, koje misao ne stvara nego

sabire.20S obzirom na kranski humanizam, autor dri da on ima u sebi dimenziju transcendentalnog humanizma koji se ne zadovoljava nikakvimpovrnim razmjerima, napretkom na liniji materije ili duha preputena samom sebi. U kranskom humanizmu autor razlikuje tri kategorije: kategoriju veliine tijela koja realizira materijalni napredak, kategoriju veliine duha koja uspostavlja postepeno znanost i kategorijuveliine ljubavi ili nadnaravne veliine. Ovaj je poredak veliina uobliku piramide^ Osakatiti njezine trodimenzionale vrijednosti znailo

bi unititi sve, jer su sve tri kategorije veliina u meusobnoj ovisnosti, formiraju jedinstven plan; odgovaraju jednoj stvaralakoj mislikoja nije niije vlasnitvo da bi se moglo promijeniti. Ta je stvaralakaimisao nepoznata izvan Objave, a nalazi se u opasnosti da ne budeponovno izgubljena zbog lanih humanizama kao to su: neopoganskihumanizam renesanse, Nietzscheov pretjerani nathumanizam, marksistiki pothumanizam, nacionalistiki i rasistiki humanizmi. Meutim,u svim tim humanizmima kvasac je uvijek djelotvoran i prikladan usvim okolnostima, u svakoj epohi za obnovu pravog ovjeka.

S tog razloga autor smatra da sve vrste humanizma potajno proistjeuiz kranske vjere. Svi se koriste njezinom snagom da bi oivjeli neprijateljske zahvate. Ne postoji nijedan humanizam koji ne bi bio podnekim vidom boanski, no ovaj je humanizam esto korumpiran,nepotpun i kad zabludi, ustupa mjesto svim stranputicama. Sertillangesdri najveom pogrekom zagovaranja radikalnog humanizma koji bipoivao na istom realizmu, jer takav humanizam zna biti i uzvieni vrlo razoran, postajui ak iluzijom svojih vlastitih namjera i lanimnalijem svojih obeanja. Na taj nain ele se sazdati ovjek i ovjenostna sliku svijeta, koja je zacijelo lijepa, ali nepotpuna, jer je odraz nieg

proizvoda, a ne prave slike na koju je ovjek nainjen. Ovakav realizam, oblikujui ovjeka izvana, izvana ga ograniava i poniava; aidealizam koji nastoji uzdignuti ovjeka, u stvari ga gubi u nejasnimkonceptima i doputa da ponovno fatalno padne.

Za Sertillangesa postoji samo jedan pravi humanizam: onaj koji setemelji na ovjejem duhu, kao to postoji samo jedan pravi spirituali-fcam: onaj koji se temelji na Evanelju. On polazi od tvrdnje da ovjek potjeui od Boga, usvajajui njegov plan, bivajui povezans njim vjerom i ljubavlju posjeduje svoje sredite u samom sebi

i da je u mogunosti uza nj napredovati u spoznaji samog sebe i Izvorasvega to postoji. Ako bismo ovjeka promatrali odvojeno od Bogai ako bi on postao jednostavno kozmiki sadraj, sveanj skupljenihsnaga, unitili bismo ga u svemu onomu to ga ini razliitim od drugih, kao i njegovu veliinu u njegovom biu; jer bie ovisi o istinitombez kojega je uvijek u opasnosti da ne propadne.2120 Isto, str. 57 59.21 Isto, str. 6163.

408


11/13

Religija ima pozitivnu ulogu u filozofiji, jer ui filozofa promatratisvijet religiozno, a ne ikao neki mehaniki proces, toak sree ili sjajnuzbrku. Kranstvo je pobijedilo prirodne religije, ali je zauzvrat uvelonarav u religiju. Stvorenje nije nita drugo doli svjedoenje Boga,

kako to izlae sv. Toma govorei o Ivanovu Evanelju. Bog je Bog,a sjajna zbrka svemira samo je njegova sjena. Za kranina svijetnije samo Dua kao za Platona i veinu drevnih mislilaca. To je providnost u svojoj ulozi, to je Bog umijean u svoja djela, kako se izraava sv. Augustin, napominjui kako u njima dolazi do izraaja njegova misao, tj. kako je svijet sredstvo njegovih ciljeva.

Pitati za razlog postojanja stvari, po emu i zato postoje, znai filozofski poimati svijet. Bogu se pripisuju razna imena. Bog je Mo idinamizam bia; napetost njihova trajanja; to to u njima nazivamo

aktivnim kvalitetima ili silama dolazi od njega. Bog je Logos i prematome princip jedinstva, razumnosti, finalnosti u stvaranju. Bog jeljubav i u njemu se opravdava sveti optimizam. On je poetak, cilji pr|incip dobrotvorne vatre koja oivljava i ivi sve stvari. U ovomsmislu Objava posveuje i potvruje sam objekt naravne filozofije,objavljujui njegov princip i njegov cilj, njegovo boansko podrijetloi boanski zov koji mu je upuen i kojega jo intimnije obrauje.Ljudska znanost, tvrdi Sertillanges, ne moe umai iskljuivoj moimaterije osim da se podredi znanosti prvog Bia, tj. metafizici i teologiji ije je polazite Bog. Mislilac je 'kae u stanju urediti i

uskladiti sve svoje spozaje polazei od teologije, od Boga.22

Grka filozofija i kranstvo imaju zajednikih crta i bitno su srodni.To je posebno izraeno u najviih predstavnika grke filozofi je , kojisu opu stvarnost uvijek promatrali povezano s principom harmonijei savrenosti, koji daje smisao ljudskom ivotu i svemu to ga okruuje. U svemu tome krije se u biti religiozna filozofska ideja, jer se radio razumijevanju filo zo fije starog vijeka i vjere, kao i o razumskompoimanju kranstva.23 Sokratovo polazite u filo zo fij i: G not i se autonSertillanges dri genijalnim upravo zato to se tu radi o naravi bia

koje odluuje o svojoj sudbini. Pod pojmom sudbina treba razumijevati dovrenu narav, njezin poetni dinamizam koji see sve do svojekonanice. To znai da se ovo polazite moe potpuno prihvatiti teku kranskom poretku; ono je kao sjeme integralne filozofije kako umoralu tako u psihologiji. Sokrat je prvi uvidio da o spoznaji ovisiljudska sudbina i da je ovjekov najvei ideal spoznati samoga sebe.No bilo je potrebno da kranstvo doe na svijet i da otvori ovjekuoi glede njegove iskonske sudbine. Ovdje se Sertillanges poziva naPaula Valery ja koji kae da je jedino katolicizam produbio nutarnji

ivot ovjeka i tako dospio sustavnim putom, odreenim postupkomotkriti ustrojstvo bia. Upravo u tom naporu lei tajna prave filozofije,iji je zadatak da uspostavi transcendentalni red i uoi jedinstvo svi

jeta.24

22 Isio, str. 6365.23 Isto, str. 114.24 Isto, str. 82.

409


12/13

Kranstvo se suprotstavlja onima koji promatraju osobu izvana poputstvari, uronjenu u svemir, gdje je ona (samo aitom ilii gdje je pso(bau pojedinoj grupi ili drutvu samo anonimni instrument. Prema Ser-tillangesu, hegelijanizam je tip takve tendencije u opo-j filozofiji, a

faizam i raznji marksizmi u sociologiji. Zbog toga zakljuuje da drutvo treba biti u slubi ovjeka kako bi ovjek mogao lake postiisvoj cilj, svoje savrenstvo koje moe biti jedino u Bogu a ne u ovjeku.25 Na alost, krivo gledanje na ovjeka postojalo je i u teokracijii u samom kranstvu. No to je bio ostatak preivjelih starodrevnihsustava politiko-religiozno usidrenih na obiajima kojima se kranskiprincip oito suprotstavlja. Jer, svaki totalitaristiki reim, bilo kakvoda je njegovo nadahnue, samo je organiziranje duhovnog kaosa podvidom parcijalnog principa koji ne izraava ovjeka i njegove vrednote, ono to ga ini ovjekom kraninom.

Zakljuak

Iz ovoga to smo izloili proizlazi da Sertillanges, slijedei u filozofijii teologiji svog uitelja sv. Tomu, polazi u svom razmiljanju od biakao prvog to intelekt spoznaje, a ta ga spoznaja nuno upuuje naprvo Bie, prvi Uzrok svega to postoji, na Boga. U poimanju kranskefilozofije osvre se na miljenje svojih suvremenika (M. Blondela,

J. Maritaina, E. Gilsona), preuzimajui od njih sve to je u skladu s

Tominim shvaanjem fi lo zofije i teologije. Mjesto filozofije u teologijipotpuno je opravdano. Problem stvaraju samo oni mislioci koji dreda je filozofija samodostatna i samostalna kao mudrost, a vjera a priorifilozofski nepromjenljiva, to bi znailo da joj je filozofija suvina,a filozofiji vjera nepotrebna. Zadaa kranske filozofije lei upravou tome da pokae razumsku stranu vjere. Po miljenju Sertillangesa,sasvim je opravdamo nazvati kranskom filozofijom onu koja je defacto inspirirana vjerom. Budui da se kranska filozofija u biti opredjeljuje za a i P o s lu t n u transcenenciju kao i za Boju imanenciju, umogunosti je potpuno promatrati i spoznavati sve to postoji.

Filozofiji nije potrebno biti protiv Boga da bi sauvala svoju autonomiju, dapae, obasjan boanskim svjetlom ovjek bolje spoznaje sebe isvijet u kojemu ivi. Upravo zato to je otvorena prema svemu, filozofija zadire u svaki problem i promatra svaki aspekt ivota; to znaida joj je svojstveno baviti se i religioznom dimenzijom ovjeka. Autor

je svjestan da se fi lo zofija temelji na isto razumskim dostignuima, ada kranska filozofija tu ukljuuje i vjeru. On dobro zna da je razumske prosuivanje stalni pratilac ovjeka, bio on vjernik ili nevjernik,pripisivao svoje postojanje Bogu stvoritelju ili Prirodi koja ga je s

vremenom proizvela. Razlikuje odreeni utjecaj filozofije na teologijui obratno. Meutim, dri neispravnim odobravanje starodrevnoj filozofiji kojoj bi se davao odluujui utjecaj u formiranju kranskog pogleda na svijet, pa ak i tamo gdje se radi o oitom posuivanju filozofskih sustava u tumaenju kranstva. tovie, uvjeren je da bi starodrevne filozofije ostale zakopane u ruevinama da nije bilo kranstva.

25 Isto, str. 96.

410


13/13

Zahvaljujui kranstvu dole su do izraaja i zasjale novim svjetlomu novoj civilizaciji kojoj je kranstvo udarilo temelje. Naglaava da sekranstvo nije vezalo uz maksime starodrevne filozofije, nego ih jesamo upotrijebilo za pojanjenje svoga pogleda na svijet, da kranski

mislioci ne posuuju jednostavno filozofijske sustave, nego ih transformiraju u tumaenju stvarnosti o kojoj govore.

Za razliku od kranskog poimanja svijeta itava helenska filozofijautemeljena je na kultu naravi i na afirmaciji naravne nunosti kojase na kraju poboanstvenjuje. Naprotiv, idovsko-kranskli kult kult jeBoga koji se iri kao stvaralako djelovanje u svim smjerovima naravi.ISve spoznajemo u svjetlu Boje mudrosti; i onog asa kad filozofijaprizna duhovni izvor iznad sebe, zapoima novim ivotom i ona moebiti sigurna za svoje postojanje, istraujui neiscrpnu Mudrost Boju

koja obuhvaa i proima svaku zbilju. S obzirom na razne humanizmeu modernoj filozofiji Sertillanges odluno istie da moe postojati samo jedan pravi humanizam, kranski, a svi drugi humanizmi samodjelomino promaitraju ovjeka. Upozorava da je humanizam openitokroz povijest, posebno u totalitaristikim reimima, uvijek bio u opasnosti da izgubi iz vida itava ovjeka, pogotovo da zanemari njegovuduhovnu dimenziju. Zato je neophodno voditi rauna o lanim humanizmima koji se lako provlae pod imenom pravog humaizma.

HUMANISME A LA LUMIERE DE LA PHILOSOPHIE DE LARELIGION

Resume

Dans son article lauteur envisage le rapport entre la philosophie etla theologie chez A. D. Sertillanges. En particulier il essaie de montrerquelle est la place de la philosophie en theologie et s il y a une opposition entre elles. Suivant le chemin de s. Thomas en philosophie eten theologie, Sertillanges met en relief le role et les perspectives de laphilosophie par rapport son ob jet concret et universel de oonnais-sances.

Plus particulierement lauteur explique son point de vue propos dedifferents humanismes dans la philosophie moderne. II est evidentqu il ny a pour lui quun seul humanisme vrai, celui du christiani-Isme, bien quil ne nie pas un certaine ferment du christianisme enchacun des humanismes modernes. Mais il etaiit bien convaincu quelhumanisme dans lhistoire et en particulier dans les regimes totalitai-res court toujours le risque de perdre de vue lhomme tout entier, cest---dire sa dimension corporelle et spirituelle.

411

Documents

Humanizam u svijetlu filozofije religije, odnos filozofije i vjere u djelima Sertillangesa