HRVATSKI MITOVI

I

LEGENDE

PRIČE O BOGOVIMA

TEKST

VANJA SPIRIN

IDEJA I ILUSTRACIJE

ROMAN MARKUŠ

Izdavač:

“PEGAZ” d.d. Ilica 26, Zagreb

Za izdavača:

Ankica Kutle

Glavni urednik

Jadranka Conrad

Redakcija

Jadranka Conrad, Branislav Galevski,

Lidija Ivšak, Ankica Kutle, Roman Markuš, Nada Raše,

Vanja Spirin, Ante Zorić

Ideja i ilustracije

Roman Markuš

Autor teksta:

Vanja Spirin

Idejno likovno rješenje, oprema i obrada

Markus Studio d.o.o. B.Magovca 16a, Zagreb

Electronic by Petasatus

P R E D G O V O R

O

va je knjiga prvi pokušaj da se mitovi, legende i priče najranijih

stanovnika hrvatske zemlje predstave čitatelju na jasan,

jednostavan i, nadam se, razumljiv i zanimljiv način. Ona, naravno, nema

pretenzija biti znanstvenom knjigom, iako se u potpunosti temelji na

motivima "Hrvatske mitologije" doktora Nikole Sučića, objavljene davne

1943. godine. Doktor Sučić uspio je hrvatsku mitologiju rasplesti iz

zamršenog konteksta staroslavenske mitologije i dati joj samostalno mjesto

uz ostale svjetske mitologije. No, sama činjenica da je hrvatska mitologija

objavljena u bibiloteci "Psihologija i psihopatologija čovječanstva", svrstava

ju van sustava redovne literarne, kulturne i civilizacijske povijesti našeg

naroda. Osim toga, knjiga je fragmentarna, mnogo toga je nedorečeno i

neobjašnjeno, a likovi ostaju izolirani i nedefinirani.

Naša je ţelja ponovno oţivjeti hrvatsku mitologiju, upoznati čitatelje s njezinim

bogovima, divovima, vilama, čovuljcima, palčićima, malčićima, zlim maljuzima

i ostalim fantastičnim bićima, kao i s prvim ljudima - Sunčevim ratnicima i

njihovim moćnim ţrecima...

Da bismo u tome uspjeli, morali smo se posluţiti ne samo znanstvenim izvorima

već i maštom autora koja je popunila praznine, dodala sjaja, iskričavosti i boje

okrhnutim i polovičnim arhetipskim likovima i situacijama.

Nadam se, meĎutim, da smo uspjeli očuvati i prikazati otvoreni, hrabri,

hedonistički i, u suštini, protejski duh starih Hrvata koji prosijava kroz mitologiju

u kojoj se već značajno miješaju paganske i kršćanske teme. To se osobito vidi u

oštroj dihotomiji dobra i zla: svijetlog i stvaralačkog svijeta nebeskih bogova i

mračnog, neumoljivo zlog donjeg svijeta.

Tako, priča o našim dalekim precima nije samo romantična bajka, već i saga o

krvavim sukobima, osveti i okrutnosti.

Evo, dakle, pustolovina naših dobrih i zlih bogova svijetlih junaka i prelijepih im

djeva, mudrih ţreca, luĎaka, ljubavnika i magičnih bića koja su nestala s našeg

svijeta kada smo ga počeli razumijevati.

Urednik

SEOBA SUNČEVA NARODA

U vremena sakrivena tminom prošlosti ţivio je narod snaţnih,

junačnih muţeva i prelijepih ţena. Bili su oni nepobjedivi ratnici

prokušani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevačima, tako i s

protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove ţene, premda ljupke kao

vile, očiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u slučaju

velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki mač ili

bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena

često se ratovalo i ljudski je ţivot bio u opasnosti i od ljudi i od tada još divljih i

neukroćenih prirodnih elemenata. Voljeli su ţivot ispunjen udobnostima i trudili

se da im takav i bude, ţiveći svaki dan kao da im je posljednji, ravnajući se po

staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko stvarno ţivi. Uţivali su u jelu, piću i

Ijubavi što su više mogli, jer, bijući ratnički narod, nikad nisu znali hoće li iz

neke od čestih bitaka izvući ţivu glavu. Ţreci, njihovi svećenici, govorili su im

da će ţiveći na taj način navući bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su

imala nekog stvarnog odjeka u dušama ratnika, jer, kao što se znalo, i njihovi

su bogovi ţivjeli sličnim ţivotom i nitko u tome nije vidio neko zlo.

Omiljena zabava bio im je lov, a najdraţi ulov sočan vepar, ukusna srna ili košuta

pripravljena na stari način, začinjena mirisnim travama i premazana smrekinim

medom.

Porijetko bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su

tada još nastanjivali područje njihove pradomovine,

jer su i tada to bile rijetke ţivotinje koje se posebno

štovalo. U lov su često išle i ţene i bile su poznate po

vještu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu

omiljeno oruţje.

Lukovi naših starih bili su cijenjeno i vrlo

vrijedno oruţje, prava umjetnička djela izraĎena od

drveta koje nikad nije trunulo - otrovnih tisovih

grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu

smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer

se u njemu nalazi moćna čarolija prokletih duša. Od

drugog oruţja koristili su još bojna i lovačka koplja,

buzdovane i mačeve nadaleko znane po kvaliteti i

ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog čelika, uzeta od

bogova i čovuljaka, podzemnih patuljastih kovača,

čuvana je bolje od blaga kraljevskih riznica.

Štovanje čelika bilo je uobičajeno a zakon je

kazivao da će onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti

pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo

mu bačen u rijeku tako da mu duša, razasuta na sve

strane, nikad ne uţije dom drveta. Narod toliko sklon

udobnostima, posvećivao je mnogo truda i vremena i

lijepom odijevanju. Ljeti su ţene nosile prozračne

naljine satkane od tkanina dobavljenib iz dalekib

zemalja, a muškarci udobne široke blače i rino vezene

košulje. Zimi bi obuvali visoke čizme i odjevali koţne

blače i plašteve najčešće zemljane boje, satkane od

plemenitib sukana ukrašenin bogatim vezenim

obrubom. Budući da su bili strastveni lovci, gotovo

svaki zimski odje\Tii predmet imao je neki dodatak

ili ukras od krzna, a ţene su znale nositi i neku vrstu

zimske tunike bogato podstavljene krznom kunića ili

vidre.

Obitavali su u udaljenim krajevima,

prostranim ravnicama podno visokog gorja

prefcrivenog gustim bjelogoričnim šumama. Borili

- e protiv napada stranib naroda, a kad nije bilo

i, uzgajali su stoku, obraĎivali zemlju i ţivjeli

mimo i u srazmjernoj udobnosti, prireĎujući gozbe

pos\rećene kako sjećanju na slavne dogadaje iz

aavnib vremena, tako i moćnim bogovima i

prirodnim mijenama uzrokovanim njibovim

utjecajem. Vesele i vedre ćudi, Sunčev je narod često

.Kovao, a medovina i rujno vino tekli bi

potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa

odjekivali prostranim šumama i lugovima dugo u

noč.

Kao ţrtve bogovima, ţreci su prinosili stoku i

usjeve, a u slučaju teške nepogode ili rata, i ljude,

najčešće razbojnike ili ratne zarobljenike.

Mnogi su bogovi bili predmet njihova štovanja,

a najveći i najmoćniji od njih bio je Svarog, zvan još

Svarun ili Stari Vid, prapočelo i tvorac neba i zemlje,

oličenje časti i pravde. Njegova suprotnost i

neprijatelj bio je Crnobog, sila mraka, patnje i

nedaće, utjelovljeno zlo, moćno toliko da je u

davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od

remećenja ravnoteţe u prirodi i pada u eru mraka i

patnje. Svarog je, premda dobroćudne i blage

prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi

gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi,

od kako je svijeta i vijeka, snagom svog boţanskog

bijesa suzbijao njegovo djelovanje.

Kao štovatelji sunca i sunčeva boţanstva,

najmlaĎeg Svarogova sina Svantevida, zvani su

štićenici staroga boga Sunčevim ratnicima,

imenom koje je kod drugih ratničkih naroda

izazivalo strah i poštovanje, jer malo je bilo

ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i

vještini ratovanja.

Sunce koje je stvorio Svarog, a čije je

boţanstvo bio najmlaĎi i najmiliji njegov sin, imalo

je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio

tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom

nadom da će ratnici štovati i njegovo sunce i da će

na taj način porasti njegov utjecaj na zemlji.

Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa

svijetlim boţanstvima, a naročito njibovi ţreci,

zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza

tog čudnog, zastrašujućeg nebeskog tijela krije sam

Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom

ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje

zelenog sunca: naime, na nekim magičnim

mjestima, danas znanim tek najupućenijim

poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala

svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u

utrobi zemlje ţive sjene, avetinjska bića velikih

magičnih moći.

Ta stvorenja, sazdana od ţive sjene, znala su ući u

san čovjeka i bezmjerno ga mučiti, a ponekad ga,

ako je čovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i

samo su se najmoćniji ţreci znali boriti protiv

naroda sjena i povremeno čak koju od njih za sva

vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna naći

neka od njih, ali ipak vrlo rijetko.

Priča se da meĎu njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome će kasnije biti

govora. Zbog pojave tih mračnih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove

čudne i ncprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame,

mrzili i prezirali.

Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog poštovatelja

meĎu ljudskim bićima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokušaja utjecaja na

ljude, odluči srušiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad već nije

postalo predmetom oboţavanja.

Tu je odluku svojim nadzemaljskim čulima osjetila Svarogova sluţbenica,

vatrena ptica Alemperka, stanovnica krošnje Drveta svijeta poznata po moći

čitanja misli, te obavijestila staro boţanstvo o podlom naumu vladara tamne

strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih štićenika, hitro poslao vile

sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazećoj opasnosti.

Poručio im je preko tih divnih djevojaka, prozračnih kao jutarnja magla da,

što je prije moguće uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove

Sunčevih ratnika poslaše vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom

novog dana.

Žreci su, probudivši se, uzbunili tada još ne vrlo brojan narod sunčevih

ratnika i oni se pripremiše za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih

krila nadvila nad njima. Ratnici i druţice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu,

spremili nuţne stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali ţrece kamo im

je krenuti.

Na to pitanje čak niti mudri svećenici nisu imali odgovora te zazvaše velikog

Svaroga da ga upitaju za odredište svoga puta.

S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u

strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okruţen bljeskom munja siĎe

Stari Vid i prozbori:

- Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile

suĎenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što

suĎenica veli, to ni ljudsko ni boţansko biće ne

moţe promijeniti.

Okrene se stari bog prema štićenicima, a pogled

mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njinove

djeve zakloniše rukama oči, jer samo su ţreci i

vladari mogli bez opasnosti duţe gledati izravno u

boga. Svarog nastavi:

- Nakon dugog i napornog puta i svakojakih

dogaĎaja punih misterija i junačkih čina, naići ćete

na zemlju neviĎene ljepote; iza sedam gora i sedam

ravnica osma je ravnica, sočna i plodna,

ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim

ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih

njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas

voli, neka tamo i ostane.

Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenitim

gustim šumama, ponegdje pravim prašumama,

podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi ţivot prepun

divljači i ljekovitog bilja, osvjeţen bistrim potocima

punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka

ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i duši.

Ako pak koji od vas krene još dalje i siĎe s vilovitih gora,

naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom drveta

svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala

je prepuna prelijepih otoka i uvala ugoanih za stanovanje

i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako,

koji od vas doĎe do mora, neka se tamo nastani i

postane ribar i moreplovac.

Svarog mahne rukom i u iskričavu se sjaju pred

ratnicima ukazaše slike opisanih krajeva.

- Na dugom putu koji je pred vama čekat će vas svakojake nedaće, ali borba s

njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!

To rekavši stari bog postavi na nebeski noćni plašt mirohrane dive malu vilu

koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i

Svitogoru, stanu bogova.

Tako je narod dičnih muţeva i prelijepih im druţica krenuo slijedeći zvijezdu,

uz budnu paţnju nebeskih bića i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih

vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka.

Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce,

Sunčeva naroda više nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu srušio je sunce

na zemlju. NeviĎen pomor uništi sve ţivotinje i bilje, no ne naškodi ljudima

koji su već dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena

pustoš i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujući zemlju svojim opakim

zemnim plamenom.

I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoši, sve dok ga nisu pojeli

Troglava ala, koja je tako dobila moć vatre, i velika trooka zmijolika neman,

zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i

dodirnuo dobre čovuljke-kovače, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u

gadne i nakazne maljuge, izrazito opake ćudi. Oni su kasnije ljudima činili

neviĎene pakosti, ali to jc već druga priča.

Pogledajmo sada kako je sve to počelo!

S T V A R A NJ E S V I J E T A

U početku nije bilo ničega, tek beskrajna mračna praznina nad

morem, koje je počivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo

silno duboko i usud je odredio da samo boţansko biće moţe dosegnuti do

njegova dna posuta magičnim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad

površinu.

Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopću tminu, stapajući se s

bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu počivaše Svarog, boţanski

tvorac, koji je okruţen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod

utjecajem ţivotnih sila u trenu boţanskog roĎenja pojavi se na ljusci jajeta

pukotina i iz nje sinu osloboĎeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruţivalo

usnulo boţanstvo. Svjetlost udari o tminu

pokrenuvši u njoj silu stvaranja, zvanu boţanskim Ţibogom,

boţanstvom bez stvarna oblika, silu koja će voljom Svarogovom

stvoriti tvar od koje će biti sazdan svijet. OsloboĎena u trenu

Svarogova roĎenja, sila je pokrenula i ţivot u Pratmini i iz nje

stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio

se Crnobog, sila nastala iz početne Tmine, bog koji bijaše

potpuna suprotnost Starome Vidu.

Kako su u početku oba boga bila tek bezoblične sile,

stvorili su dvojnike, boţanska bića sazdana od tvari, od kojih je

Volos, znan kao skotski bog, bio Svarogov dvojnik, golem i

moćan.

Volos bijaše bog ljudskog obličja, guste brade i prekrit

lakom dlakom od snaţnih nogu pa do uznosite glave koju

su krasili veliki rogovi. Premda zastrašujuća obličja i katkad

divljačnog ponašanja, Volos bijaše dobre ćudi, znan kao

zaštitnik rogatih ţivotinja, šuma i svekolike prirode.

Crnobog stvori Črta, crnu krilatu spodobu

prekrivenu čekinjavom dlakom, kravljeg repa i oštrozube

vučje gubice. Rastom bijaše golem a na ljudskim mu

rukama, sjajile kandţe crne i oštre kao u grabeţljive

zvijeri. Črt je utjelovljavao zlo,

tminu, nedaću i gubitak. Njegova je moć bila i boţanska, a

mogao je poprimiti svakolika obličja, najčešće ono

ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog

krljušti sjajnom poput dragulja. Zbog opake Črtove moći

nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame,

znaju donositi zlu kob i nesreću.

Sklon prerušavanju i svakojakim pakostima katkad,

ako mu je to zbog čega bilo potrebno, znao bi Črt

poprimiti oblik lijepa mladića i unijeti nemir i tugu u

njeţno srce kakve naivne, mlade djevojke.

Čim se u Pratmini utjelovio Črt, Svarog mu naredi

da zaroni do dna mora i donese zlatni prah

Da bi biljni i ţivotinjski ţivot na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju

ţivjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor ţivota, a na plašt noćnog

neba postavi mjesec, tajanstvenog sunčeva brata, pokretača sila plime i

plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi

nastanila nebo, prvobitno proţeto jalovom prazninom.

Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlošću zvijezda i nebeskih tijela, u

prvobitnom moru nastaše Vodan, moćno boţanstvo voda i vodenih stvorenja.

Bijaše on snaţne graĎe i dugih kosa, oboruţan magičnim trozubom kojim je

mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih

neprijatelja bi preţivio udarac tim moćnim oruţjem. Vodan je, nastavši na sličan

način kao Crnobog, zauvijek zadrţao neku mračnu i ozbiljnu crtu.

Iz nebeskih visina, privučena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta

i razbila se u tisuće komada. Od svakog komada pod pogledom Ţiboga nastao je

po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadića Prajajeta nastala su malena

magična stvorenja, čovuljci, malčići, palčići i patuljci.

od kojeg će stvoriti svijet. Črt, natjeran silom

Staroga Vida, a jalan i prepreden već od iskona,

ţelio je oponašati moć i boţanske vještine

Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna

mora, u gubici sačuvao nešto magičnog praha

stvaranja. Uzevši od boga tmine prah, prospe

ga Svarog po površini vode. Kako je davao

imena stvarima, tako su one od praha i

nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se

stadoše širiti u daljinu, potaknute silom

stvaranja i moći boţanskog Ţiboga. Na svoje

čudenje, Črt u trenu stvaranja osjeti kako mu u

gubici počinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od

toga praha nastaše bezvodne pustare, tmurne

gudure, močvare i svakojaka gadna mjesta.

Bijahu oni čuvari čarobnih tajni, obdareni duhovnim moćima. Patuljci su imali

svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijaše sitni vladar Lakatbrade Pedaljmuţa,

maleno biće velike moći i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim

divova i patuljaka, nastadoše i svakojaka druga stvorenja, što dobre, što loše

naravi, a najprije od svih vile, koje, kao što je znano, ne moţemo nazvati niti

dobrim niti lošim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo.

Bijabu to prvi stanovnici svijeta.

Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, krošnjati jasen,

koji je rastući odvojio nebo od zemlje i stvorio sadašnji red u svijetu. U

njegovoj se krošnji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu

korjenčići podrastaju mračno carstvo Crnoboga. Podno krošnje stabla iz tvrde

kamene ţile izvire vrelo ţive vode zvano Vrutak ţivota iz kojeg istječe Potok

radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale

vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sreće i Otok

spokoja.

Otok uspomena šumovit je i proţet mekim

neznanim tajanstvom. Na njemu ne

postoje obale, jer gusta šuma počinje od

samog dodira kopna s vodom. U šumama

Otoka uspomena, kroz magle koje se

provijaju izmeĎu vlaţnog raslinja, struji

čudna sila koja tjera namjernika da,

okruţen silinom sočne ţivuće prirode,

osjeti mir, sjedne uz kakav šumski potok i

porazmisli o svom bivšem i sadašnjem

ţivotu. Govori se da šume Otoka

uspomena ćini drveće u kojem su

prebivale mnoge generacije duša i na taj

način je i drevno drveće zasluţilo svoj mir

u Navu. Otok sreće čudnovato je mjesto i

svatko tko se vratio s njega drukčije bi ga

opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri

ţreci govorili su da samo bog ili čovjek visoke mudrosti

moţe sagledati pravi izgled Otoka sreće, jer svi ostali

na njemu vide sreću onako kako su je, dok bijahu

ţivi, zamišljali

Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i

sjenovitih lugova koje posjećuju mudraci i svakojaka

navska bića, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u ţelji

da naĎu smirenje. Katkad je otok sluţio i bogovima

za odmor od bučnih i napornih gozbi u dvorima boga

vina i svetkovanja, Rujimira.

Sve su to mjesta koja posjećuju bogovi, vile i

junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovuče

iz carstva Crnoboga, sve u ţelji da ţivi ugodno kao

junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak završi

kobno po njega i mračni stanovnik podzemlja bude

sramno otjeran.

U prostranoj krošnji stabla svijeta ţivi

Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomoćnik i

glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri

vile suĎenice, glasnice sudbine Ijudi i bogova, koje

pjevaju o prošlim, sadašnjim i budućim vremenima,

vilinska stvorenja obdarena moćima odreĎivanja

sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri raĎanju bilo

kojeg bića ne moţe promijeniti nitko, čak ni one same.

Svitogor je grad bogova, boţica i njihovih

junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor kćeri

su i sinovi Sunčeva naroda koji su učinili velika djela

ili poginuli junačkom smrću. Njima je na dnu Nava

dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili

bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog,

otac svih ostalih bogova i magičnih stvorenja,

stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske

dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta

dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle

noći.

Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu

bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora,

Koja se uzdiţe do najviših nebesa u Navu. Tamo je i

njegov dvor koji se uzdiţe do sedmog neba, a u

sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida.

Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su

jutarnja vrata na istoku Svitogora, što se otvaraju

bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na

jutarnja vrata, čuvana od psoglavca Ogara, umiljatog

ţutog hrta danjeg neba, izlaze boţanski Svantevid i

ţena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su

večernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju

prostor mraku noći a njihov čuvar je Zagar, opak i

mrk kao noć. Oba pobočnika boţanskog Svaroga su

psoglavci, djeca nebeske kučke Zarame, boţanski

divovi i čuvari Svitogorskih dveri u Navu.

Na sedmom nebu, u krošnji Drveta svijeta

nalazi se gnijezdo Svarogove pomoćnice, ptice

Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom

blještavom svjetlošću, krošnja Drveta svijeta

osvijetljena je i danju i noću, a sjene nastale letom

nebeske ptice pričaju priče o zbivanjima nastalim u

umovima okolnih bića.

Taj čudesan stvor ima svojstvo da čuje misli iz

svoje okolice i, kako ne zna čuvati tajnu, odmah na

sve strane razglasi sve što smatra posebno zanimljivim

ili zbog nečega bitnim. Tako često odaje i mnoge

boţanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki slučaj, kad

god bi se našla u njegovoj pratnji, prstenovao kljun

kako ne bi gdje štogod neprimjereno ispričala.

Svarogova se kula poput sure litice izdiţe iznad

oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po

jedna vrata za koja postoji po jedan ključ. Zato je Stari Vid katkad znan i kao

Čuvar sedam ključeva.

Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno

prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istočnoj

kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoš Svitogorskin dvora i

divi se ljepoti svog boţanskog djela.

Podno Vidove gore nalazi se izvor ţive vode što se slijeva u jezero oko kojeg

se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih

klisura uzdiţu se dvorovi boţanskin stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni

su u guste šume, tako da im se vidi tek dio moćnih zklova, dok je ostatak

skriven deblima i krošnjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu.

Bile su to Šume misli sazdane od svetin stabala podno kojih su, u sjeni

ogromnih krošnji, oplakujući oble kamene gromade prekrivene povijušama,

tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se šumom

razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te šume i divili se njihovoj

divljoj snazi i ljepoti. Tik pored veličanstvenih dvora Svarogovih isticahu se

strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore,

prosijavahu taj čudesni kraj zrakama ţive svjetlosti.

Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca

svjetla, sina Svaroga i Vide, u Sunčeva naroda znana pod imenom Vid. On

stolovaše na svitavskoj kuli u odaji obloţenoj zlatom. U njoj je i oštro plameno

koplje i njegovo slavno oruţje, nepobjedivi ognjeni mač iskovan u podzemnoj

radionici čoviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Mač je ujutro

ţut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaša se kao ţivo biće

koje sluša svaku zapovijed mladoga boţanstva i uvijek se vraća Svantevidu u

ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid siječe tamu i oslobaĎa

svjetlo pobjeĎujući noć, vrijeme zlih vila, magičnih bića tame i samoga vladara

mraka, Crnoboga.

Na vrletnim liticama uzdiţu se nedostiţni dvori gromonosca Peruna i njegove

divske ţene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih

zidina prostiru se zidine Zarova i ostalin Svitogorskin dvorova.

Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najveća i najsjajnija dvorana

u Svitogoru. U sredini je sjajni prijesto Svarogov, s desna i s lijeva su sjedala

Peruna i Svantevida, a uokolo su smješteni boţanska svita i boţanski posvećena

bića. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice,

a naĎe se i poneki smrtnik koji je mudrošću i znanjem pomogao svome narodu

u napretku i boljem ţivotu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju

pod teretom najbolje pripremljene hrane i boţanske okrijepe, slasnim vinima i

boţanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pijev veselih i junačkih

grla kao odjek pobjedničkih pohoda koji su im donijeli slavu i vječnost. Ţelja je

bila svakog čovjeka Sunčeva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti

postane stanovnikom Doma junaka.

BOGOVI, DIVOVI I LJUDI

I

N a suprotnom kraju Drveta svijeta nalazi se mračno carstvo

Crnoboga, Trtar, mjesto koje sunce nikad nije dotaklo svojim

zlaćanim zrakama. U maglenim dubinama Trtara nalazi se Temnava, otok

smrti na kojem se uzdiţe mračna Lelej gora. Na samom vrnu gore je

Tamnograd, čelični dvori u kojima stoluje Crnobog i njegova opaka svita.

Onkraj duboka bezdana, uz samo korito Rijeke zaborava, nalazi se ulaz u

donji svijet. Preko njenih mutnih voda dolazi se u svijet podzemlja i carstvo

Crnoboga.

Mrki dvori sazdani su od čelika, a oko njih struji plava ognjena rijeka

uništenja. U čeličnim dvorima stanuju pomoćnici Crnog: Mrţnja,

Zločin i Nesloga, puzave sluge koje se brinu za

njegove dvore. Tu je i stan prelijepe Morane,

donositeljice noćnih mora, odmetnute boginje,

vladarice smrti, studeni i zime. Doba Moranine

moći je zima; tada je snaţna i prijeteći se nadvija

nad zemlju i njezine stanovnike. Pod okriljem

noći zna se ušuljati u usnule domove i pojesti

djecu ili mladiće, a njezin poljubac čini djevojke

mahnitima i neobuzdano pohotnima. Često

mijenja oblik i medu ljudima se prikazuje kao zla,

ruţna starica, Baba Jaga. U proljeće, kad se

povlače snage LeĎana i slabi njezina moć, mijenja

se i sama Morana. Kako joj opadaju snage, tako

joj i zloća gubi na pogubnosti. Tada ona, u liku

prelijepe djevojke dugih kosa bijelik kao snijeg,

izlazi na zemlju i zavodi nesmotrene mladiće

svojim predivnim likom i umilnim govorom. Od

njih traţi iskrenu Ijubav i paţnju, ali kako ju kao

vladaricu tame prati usud tuge i samoće, nikad ne

dobiva ono što ţeli. Te mladiće ne ubija kao

ostale, već ih, kad vidi da ne moţe u njima

probuditi taj, njoj neznani osjećaj, napušta

ostavljajući u njibovim srcima beskrajnu tugu

koja je odraz njezine i koja ih prati cijelog ţivota.

Stanovnik Temnave je i mračna sila Bijes, a

iz odnosa Morane i Bijesa rodio se i opaki

Bjesomor, mračna neman promjenjiva oblika,

boţanstvo mučke smrti i mahnita bijesa. Njegove

su prijateljice zle vile Ljutice, vladarice kletvi,

mučenja i bezumlja. Njihovoj opakosti nema kraja

i koga one pohode poţeli da se nikad nije rodio.

Na izlazu iz podzemnog svijeta, uz samo

mutno jezero, nalazi se roĎak trookog Jala, troglavi

zmaj, odvratna neman koja pazi da onaj tko doĎe

u carstvo Crnoboga u pratnji Demonskog jahača nikad

više iz njega ne izaĎe. Malo je tko uspio prijeći na

tamnu stranu i iz nje izaći neozlijeĎen i čista uma.

Vjerni pomoćnik Crnog koji često izlazi iz carstva

tame na zemlju, medu ljude, je i Ognjeni zmaj, jedan

od oblika koje poprima Črt, bijesna neman prekrivena

krljušti, koja iz ralja baca plamen. Poznat je po pohotnoj

ţudnji za boginjom Zorom, koja uvijek uz pomoć

neizmjerne sreće, nekako uspijeva pobjeći njegovu

gadnom zagrljaju. Od svih Črtovin oblika

pojavljivanja najzlokobniji je Demonski janač, crna

spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena crnim

lovačkim psom. U tom obliku Črt odlazi u lov na duše

prokletih i zlih ljudi koje u strahu lunjaju svijetom.

Kada umre kakav zao čovjek duša mu luta šumama i

lugovima u ţelji za smirujućim domom kakvoga

drveta, ali drveće ne prihvaća duše zlih i nečasnih ljudi

i ubojica. Tako duše, bez mjesta gdje će se skrasiti, kao

uklete oblijeću šume i gudure skrivajući se od

Demonskog jahača koji ih lovi i odvodi na tamnu

stranu, carstvo patnje i ledene hladnoće. Stara legenda

govori da je u davna vremena kada su se ljudi tek

pojavili na zemlji, jedna prokleta duša došla do mladog

tisova stabla i zamolila ga za utočište od gospodara

tame i njegova psa. Tisa je u ta vremena drukčije

izgledala i teško ju je bilo razlikovati od jele, osim po

slatkim crvenim bobicama. Tisa sasluša uspaničenu

ukletu dušu i osjeti nadolazak Demonskog jahača. Ipak

se naivno drvo smiluje jadu i strahu nesretne duše i

udomi nesretnicu. U tom trenu od utjecaja zle duše

potamni tisi lišće, a svaki njezin dio postade otrovan.

Tuţno je molilo siroto drvo dušu da je napusti i

vrati joj njezinu nevinost i svjetlost, ali duša ne htjede

izaći. Kad je Demonskom janaču koji je stao pred

drvetom i čekao da duša iziĎe dosadilo čekanje, baci na

stablo kletvu i ono od tog trena postade otrovno,

tamno zelene boje, i od njegova drva stadoše ljudi

izraĎivati predmete vezane uz patnju i smrt. Od tada

tise više ne primaju niti jednu dušu u strahu od novog

prokletstva koje im mogu donijeti liudi.

U početku je ţivot na nebu i na zemlji tekao laganim

tokom, bez značajnih dogaĎaja i uzbuĎenja, jer su

bogovi bili zaposleni stvaranjem svojih carstava, a

divovi ţivjeli raskalašenim ţivotom ispunjenim

pijankama i tučnjavom. Taj ţivot, koji im je inače u

potpunosti odgovarao ipak im je vremenom dosadio i

poţeljeli su nova uzbuĎenja. Ljubomorni na Svaroga

koji je stvorio svijet, pristali su uz Crnoboga i uz

njegovu moćnu potporu počeli snovati svakojake

pakosti svijetlim stanovnicima Nava.

Divovi su bića nastala pri stvaranju svijeta od donje

ljuske Prajajeta Staroga Vida. Uz rijetke iznimke,

bijahu oni gadne i naopake naravi, ljubomorni na

moć i udoban ţivot bogova tako da su im pakostili kad

god bi im se za to pruţila prilika. premda ne baš

pretjerano pametni, posjedovali su moći gotovo ravne

boţanskima, jer su poput sitnih bića, njihove

prabraće, i oni bili magična stvorenja. Moć divova

vidljiva je na mnogim mjestima, od planinskih sedla

koja su im sluţila kao sjedala, do zelenih pašnjaka koji

su im bili leţajevi. Katkada uz rub pašnjaka vidimo

nakupinu kamenja, što je takoĎer djelo divova: znali

bi oni počupati drveće i njime pomesti pašnjak od

kamenja kako bi sebi

učinili udoban leţaj. U mnogim krajevima

još i danas postoje ogromne rupe u zemlji koje

su otisci stopala i ruku divova. Njihova

prebivališta bila su brijegovi, mora, šume,

podzemlje, pećine, snijeg i ledenjaci. Prema

tome razlikuju se i brdski, vodeni, ognjeni i

ledeni divovi.

Katkad bi drveće koristili i u borbi protiv

ljudi kao što je poznato u legendi u kojoj se

spominje dobri div Veli Joţe.

Divovi bijabu čudnovata bića, znana po

neumjerenom i raskalašenom ţivotu i

nedostatku svakog obzira prema ljudima koje

najčešće nisu primjećivali, mada bi ih kadšto

znali uzeti i nositi u dţepovima kao mezimce.

Uobičajeni obrok sastojao im se od medvjeda,

par srna, divljih svinja i bivola, a popiti su

mogli vode u kojoj bi se mnogo ljudi moglo

okupati.

U davno doba, u carstvu sumraka, plamena i

leda vladali su divovi Ognjan, Svitogor i Ledan,

svaki sa svojom svitom, ognjeni div Ognjan na

jugu, a ledeni Ledan na sjeveru. Svitogor i

njegova svita bili su divovi od soja koji nije

mrzio bogove, već se s njima povezao krvnim

bratstvom.

Svitogorova kći Strijelka bijaše divka

nezemaljske ljupkosti na koju je zli LeĎan

bacio oko, ali Svitogor mu ne htjede dati ruku

svoje kćeri, poznavajući njegovu opaku ćud.

To je toliko razbjesnilo LeĎana da je

Svitogora,prikravši mu se u mraku, mučki u

snu ubio bojnom sjekirom zdrobivši mu glavu.

Iz njegova tijela isteklo je more krvi, meso mu se

pretvorilo u zemlju a kosti u suri kamen, tako da je

njegovo tijelo kao planina ostalo stršiti u visine. Kasnije

je planinu od tijela Svitogora Stari Vid odnio na nebo i

na njoj izgradio svoje dvore nazvavši ih po nesretnom

divu.

Svitu moćnog i okrutnog LeĎana činili su

Snjeţana i Snjeţnik, divovi koji nisu bili osobito zle

prirode, ali su, u strahu od opakog silnika, ispunjavali

sve njegove zabtjeve. Bila je tu i čudnovato lijepa

Morana, boginja koju je Črt oteo i otrovao napitkom

spravljenim od magičnog mogranja, te je tako učinio

svojom druţicom, zlom nositeljicom nevolje i ljubavne

tuge. Bila je znana po ljepoti s kojom se mogla mjeriti

rijetko koja djevojka, divka pa čak i svijetla boginja, ali i

po nezajaţljivoj pohoti kojoj je mogao na kraj stati

samo muţevni Tatomir, bog mjeseca. Mogaše on svakoj

ţeni zavrtjeti glavom, pa tako i boţanskoj pakosnici.

Ljubomorna zbog Črtove neskrivene ţelje za Zorom,

ljupkom Svantevidovom nevjestom, Morana ga je

napustila i udruţila se s okrutnim LeĎanom, privučena

njegovom veličinom, snagom i moćima ravnim

boţanskima. Tiranin divova i neprijatelj bogova, LeĎan

se divio njezinoj ljepoti i laskao joj, nastojeći u svakoj

prigodi da joj se što više umili. Uz pomoć Morane,

Snjeţane, Snjeţnika i ostalih pokorenih divova,

postade tako LeĎan najmoćnijim divom na svijetu.

Njegova premoć ispunila ga je tolikim

samozadovoljstvom i bahatošću da je učas okovao cijelo

svoje carstvo debelim pojasom leda kako bi pokazao

svoju moć. Nezasitan u ţelji za vlašću, nastanio se usred

zemlje diva Ognjana, koji je pred njegovom silom morao

ustuknuti, i naredio Mrazu da ohladi i smrzne zemlju i

tako zatre sav ţivot na njoj. Gdje god se prostirala moć

LeĎana i Morane sve je bilo pusto, ledeno, mrtvo i kruto.

To doba u kojem su LeĎan i Morana nametnuli svoju

vlast drugim divovima zovemo doba oledbe. Od tih

vremena smrtonosne pukotine u ledenjacima zovu se

morenama, po zimskoj boginji.

Strijelka bijaše divka, kći dobrog Svitogora, koji je

jadno zaglavio kada ga je LeĎan mučki ubio na

spavanju. Bio je to još jedan od razloga zbog kojih

prelijepa i ţivahna Strijelka, vlasnica gromove strijele,

nije ţeljela imati veze sa zlim i nepristojnim divovima i

teţila prema čistoći nebeskin prostranstava. U vrijeme

dok još bijaše mlada djevojka ţivjela je kao obična

planinka u brdskim visovima. Odlikovala se izuzetnom

stasitošću i jedrinom, a kao prava brdska divka nosila je

luk, tobolac i gromove strijele. Jednom, gledajući kako

LeĎan pakosno sapinje zemlju u ledene okove i pritom

ukroćuje njezinu gromovitu snagu, u očajanju zazove

Peruna:

- Perune, pomozi, silnik LeĎan pomalo uništava

zemlju koju je stvorio Svarog, a i moju ljubav - gromove

snage.

LeĎan je, svjestan da poslije Svitogorove smrti nikad

neće moći osvojiti Strijelku, koristio svaku priliku da joj

napakosti liječeći na taj način svoju ranjenu taštinu.

Perun je slučajno bio u blizini i čuo vapaj prelijepe

divke. Učini se da ne primjećuje kako Strijelka svoju

ljubav poistovjećuje s gromom, a zna se tko je gospodar

groma, i mirno joj odvrati:

Ne brini Strijelko, što se oni više trude to su

jadniji. Potcjenjuju snage koje imaš i vrijednosti koje

nosiš.

Ali stalno su mi za petama, nikad od njih mira,

- plane Strijelka.

- Neka, neka. Kad ja postanem gospodar nebeskih visina, - odvrati

Perun, - nećeš se trebati nikoga bojati, ali, da je meni još i tvoje munjevne

ruke, Strijelko, nadvladali bismo ne samo LeĎana i njegove Mrazoviće,

već i samog Crnoboga.

To reče Perun i ode uz grmljavinu svojih ognjenih kola.

Strijelka, premda za ljudske pojmove zastrašujuća i ogromna, bila je vrlo

osjetljiva, kao svaka mlada djevojka. Ostavši sama, nesigurna u značenje

Perunovih riječi, prvo se razljuti vjerujući da se Perun poigrava s njom, a zatim

brizne u plač. Inače, nije ona često tako plakala, ali nešto ju je čudno

smekšavalo kada je Perun bio u blizini i svaki njegov pokret našao bi odjeka u

njenom biću. Pod njegovim pogledom zasjale bi joj oči kao dragulji, a u srce

ušao ugodan nemir. Ako bi neka vila oblakinja malo dulje gledala u Peruna,

Strijelka bi bitnula svoju gromovitu strijelu u oblak i temeljito prodrmala

drznicu. Tako je prolazio dan za danom, a čeţnja mlade divke nikako nije

dopirala do srca Perunova. Dugo je to trajalo sve dok jednog dana Strijelka, u

trenu dok se kupala u zlatnom rumenilu sunca, onako jedra i rumena, nije u

očaju zazvala Staroga Vida:

- Svaroţe, moćni i poštovani Praboţe, usliši

mi ţelju i zagrij srce svoga sina, moćnoga

Peruna, zagrij mu srce i uputi njegove misli i

ţelje prema meni!

Svarog ču te riječi i sa zanimanjem pogeda

prelijepu divku koja odisaše jedrinom mladosti.

Boţanska Vida od tog pogleda osjeti ugriz

ljubomore u svojem dobrom srcu i pribliţi se

Svarogu kako bi mu odvratila paţnju od divke

koja je svojom nagom ljepotom mogla taknuti

srce svakog muškarca, a ni stari bog, kako se

činilo, nije bio otporan na njene draţi. Uznemiri

se kad vidje da Svarog ne skida pogleda s mlade

ljepotice.

Zazove stari bog vilu sanjaricu i naloţi joj neka

priĎe Perunu kad bude spavao i spomene mu

riječi mlade divke, ali da pazi da ga ne probudi. Perun, iza sna, odluči da bi

mogao prići prelijepoj gromovnici. Čak je i moćni gospodar groma imao svojih

nedostataka. Naime, on je uza svu ratničku hrabrost i neustrašivost bio vrlo

srameţljiv i nespretan u razgovoru sa ţenskim bićima, a to je skrivao ponositim

i oholim drţanjem.

Strijelka je u meĎuvremenu sanjala kako joj prilazi moćni Perun i uzima je u

naručje. Mislila je da je to san, ali nešto je polagano stade buditi. Prene se i

vidje kako je Perun odistinski grli na oblaku u kojem su se kovitlale dugine

boje, Svarogov poklon. Baš kad je Stari Vid ntio reći koju očinsku riječ, začu se

brujanje i iz oblaka izide mlaĎi Perunov brat, Svantevid i progovori:

- Evo, donio sam ukras, da okitimo nevjesticu.

U rukama je nosio dugu koju mu uze Vida, kojoj je laknulo u duši, i okiti

Strijelku dok se Svarog samo zadovoljno smiješio. Pojavi se i boţanski Tatomir

i s udivljenjem pogleda predivnu divku, što odmah naljuti Peruna, jer je

poznavao ćud svoga brata koji je slomio srce mnogoj njeţnoj mladici.

Za Tatomira, zaštitnika lisica i vukova, pričalo se da, kao ni Morana, nije

mogao naći mir u svome srcu. Vile suĎenice podarile su mu čudnu sudbinu;

lijep i snaţan, bio je vrstan ratnik, lukav posrednik i zanimljiv govornik.

Njegova ljepota i tajanstvena mjesečava snaga budila je ţelju u mladim

djevojkama, ali Tatomir se nije mogao skrasiti ni s jednom. Ako bi mjesečev

bog ostao dvije noći s jednom djevojkom, cijelog bi je ţivota pratila mala lisica

koja ju je štitila od opakih ljudi, vila i svakojakih zala.

Tren kad su Perun i Strijelka pruţili ruke jedno drugom bio je početak kraja

LeĎanove vladavine. Njegova tiranija dodijala je pomalo i ostalim divovima i

jedva su čekali čas kad će njegovoj stezi doći kraj. To zadovoljstvo pruţio im je

Perun, krenuvši u odlučnu borbu protiv gospodara leda i smrti. Prvi se pobunio

div Snjeţnik koji je govorio:

- Ja snijegom prekrivam zemlju i štitim usjeve i bića od hladnoće, a

Ledan i Morana sve okivaju u led i smrt. Drugi se okomljuju na mene i

govore da sam ja za to kriv, što me smeta i takvo stanje je za mene

poniţavajuće i nepodnošljivo. Tako to dalje više neće ići, vrijeme je da se

dignemo protiv tiranina i svrgnemo ga s njegova ledenog trona.

Kasnije kako je vrijeme prolazilo, LeĎan je

postajao sve nesnošljiviji i drskiji i sticao sve više

neprijatelja, tako da su se Snjeţniku pridruţili i drugi

divovi.

Prvi poraz, meĎutim, doţivi LeĎan od bogova:

gromovima ga napade Perun u pratnji Strijelke. Od

siline njihova napada raspolutili su se ledeni dvori i

oslobodili ţivotne sile koje su dugo stenjale sputane

ledenim okovima. Tom početnom udarcu pridruţili su

se i ostali Svaroţići. Svantevid je sunčanim sjajem topio

led, Stribor raspuhivao snjeţne bedeme, a Tatomir

djelovao tamo gdje sila ne moţe, ali moţe domišljatost

i lukavstvo. Pobunio je ostale divove, koji su, premda

su mrzili bogove, ipak stali na njihovu stranu i pomogli

rušenju LeĎanove vlasti. Bjeţeći od sile bogova i divova,

LeĎan se povukao daleko na sjever, a tek poneki ostaci

njegove vladavine još se vide po visokim gorama. Od

velebnih ledenih dvora ne ostade ništa, jer su se otopili

i prouzrokovali potop o kojem se kasnije dugo pričalo.

Morana pak, prijetvorna i nevjerna kakva već jest,

napusti LeĎana, rekavši mu kako ne voli gubitnike i

vrati se u carstvo mračnih vladara Črta i Crnoboga.

Snjeţana i Snjeţnik vratili su se u svoj grad

Snjeţan i više nisu sluţili okrutnom divu. Ostaci

LeĎanove svite svake godine uzaludno pokušavaju

ovladati zemljom, ali im to uspijeva samo djelomično,

jer su sile nebeskih bogova jače.

Za uspomenu na veliku pobjedu Svarog pokloni

Strijelki dvopreţna kola na kojima je poput munje

ponosno jurila oblacima, kao što se i dostoji pobjednici

LeĎana, ţeni Perunovoj.

Ipak, od sviju dobrih divova, najviše se isticala

Koleda, divka nezemaljske ljepote. Spazivši je kako

prolazi šumom, odjevena u halje satkane od magle koje

su joj isprele vile, Svarog se zaljubio na prvi pogled.

Tvorac svijeta i svih dobrih stvari potrudio se da joj

stalno bude u blizini i zabavljao ju je veselim pričama,

ugaĎajući joj predivnim poklonima i paţnjom kakvu

nije posvećivao nikom drugom. Kako je vrijeme

prolazilo, tako se srce prelijepe divke počelo priklanjati

Svarogu. Kad su se njihova srca posve zbliţila, upita

Svarog Koledu bi li mu htjela postati ţenom i

Boţanskom druţicom. Polaskana boţanskom paţnjom,

Koleda je sa zadovoljstvom pristala i Svarog je odvede

u Nav i učini je svojom ţenom i boginjom. Otad su je

svi zvali Boţanskom Vidom.

Plodovi njihove ljubavi bijahu tri sina: Perun, moćni

bog groma i oluje, Svantevid ili Vid, svijetli bog sunca i

Tatomir, tajanstveni i nemirni bog mjeseca koji se još

kao dijete u pelenama iskrao iz kolijevke i ukrao

Morani čarobni biser. Morana ga je od bijesa rastrgala

na četiri dijela, ali su ga njegovi boţanski roditelji

ponovo sastavili i oţivjeli. Od tog doba se Tatomir

pojavljuje u četiri različita oblika koja bi poprimao dok

bi hodao zemljom. Četvrti sin Svarogov nastao je kada

je bog sa zadovoljstvom uzdabnuo gledajući na zemlju,

plod svoga stvaranja. Od njegova dana nastao je

Stribog, nama znaniji kao Stribor, bog vjetra.

Boţanska porodica nazvana je, po starom bogu,

Svaroţićima.

Čim bi Svarog stvorio štogod lijepo i dobro, zli bi

Crnobog odmah odgovorio nečim ruţnim i zlim. Kad bi

svijetli bog stvorio kakvu lijepu ţivotinju, Crni bi

stvorio neku gadnu i opasnu neman; kad bi Svarog

stvorio voćku, snaţno drvo ili cvijet, Crni bi stvorio

trnje, smrdljive ţabokrečine ili kakvu privlačnu, ali

otrovnu biljku. Tako su nastale lijepe i ruţne stvari na

zemlji.

Kad je Svarog završio stvaranje svijeta, siĎe on s nebeskih visina na zemlju u

pratnji ţene mu, Boţene Vide kako bi pogledao svoje djelo. Tu i tamo

promijenio bi oblik kojeg brda, biljke ili ţivotinje, ili pak uništio kakvu neman,

proizvod Črta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo lijepo stvoreno.

Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatreći ispod drveta. Divio se stari bog

lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sočnim šumama i

gajevima i u kojoj je sve je bilo spremno i dato ţivotu. Vida, umorna od duga puta s

neba, kratko zadrijema ppd obliţnjim stablom. Usnuvši čudan san, vidjela je bića

boţanskog izgleda kako ţive radosnim i punim ţivotom. Trgne se iza sna i reče

Starome Vidu:

- Svijet je prekrasan, ali na njemu ţive samo ţivotinje, divovi i magična

stvorenja. Moţda bi imao više svrhe da postoje i bića koja bi imala boţanski

izgled, i negdje u dubini i boţanski značaj?

Svarog, pomalo zatečen svojim propustom, u nelagodi pogleda prema boţici i

prozbori gromkim glasom:

Pa to sam ja, dok si ti snivala, baš i mislio. Promatram prirodu kako cvate, buja

i raste i mislim da joj tieba dodati još neku svrhu. Eto, stvorit ćemo stvorenja

koja će upravljati svijetom, to će biti moj dar tebi, kao i uspomena na naš prvi

zajednički boravak na zemlji.

Eto, vidiš! Iz ovih dvaju stabala što ovdje bez svrhe i cilja rastu, nek postanu

ljudi i neka nam budu na sliku i priliku!

I tako, od stasita duba, kojem je Svarog udahnuo ljudski duh, nasta prvi muškarac,

a od moćne lipe nastade prva ţena, pod boţanskim utjecajem Vide. Od mirisa

lipinog cvijeta potječe i ţenska sklonost ka mirisima, a od krošnjatog hrasta potječe

muško štovanje snage i čvrstoće.

Od kore stabala bogovi dadoše ljudima prvo runo: muškarcu od kore duba, ţeni

od lipova lika. Otada se lipa i dub smatraju plemenitim stablima koje su štovali

naši stari i pod njihovim krošnjama odrţavali svoje sabore i vršili magične obrede,

vezane uz rat ili štovanje boţanstava.

Kako su stabla tvar iz koje je nastao ţivot, tako se ljudska duša nakon smrti

vraća u stablo u kojem ostaje sve do prigode novog roĎenja, a katkad i cijelu

vječnost. Velika je nevolja posjeći drvo u kojem se nalazi ljudska duša, jer, ako

duša nema u blizini neko drugo ljubazno drvo koje

će joj postati novim domaćinom, beznadno umire zajedno sa stablom. Zato su

Sunčevi ratnici čuvali gajeve s duhovima predaka, a pristup su im imali samo

ţreci, proročice i junaci. U gajevima duhova moglo se naići na svakojaka

vilinska bića, patuljke ili malčiće koje je neodoljivo privlačila magična ţivotna

sila gajeva. To je katkad uzrokovalo čarke izmeĎu ţreca i vila koje su neprestano

oblijetale oko gajeva. To, meĎutim, nisu bili kobni sukobi jer su ţreci nevoljko

napadali vile, zazirući od njihove kadšto naopake ćudi, dok su vile poštovale

magijske moći ţreca koji su, premda ljudi, znali čarolije koje su ih branile od

magičnih bića. Kako vile, kao i sva nezemaljska stvorenja, ne vole kada se

netko čudno ponaša ili oblači, zazirale su od svetih ljudi koji su uvijek nekako

odudarali od ostalih, a katkad su, na sveopći uţas vila i patuljaka, znali odjeću

obući naopačke, što bijaše pouzdan štit protiv djelovanja neljudskih bića i sila.

Ljudi su, premda su posljednji od svih bića došli na svijet, vrlo brzo našli svoje

mjesto na Drvetu ţivota, štujući bogove i uzimajući od prirode dobra koja im je

namijenio boţanski Svarog.