Hrvatski jezik-MMuhoberacDJurišić

www.pripreme-pomak.hr Polaznik

Nakladnik Pomak, Zagreb 1. Ferenica 45 tel.: 01/24 50 904, 01/24 52 809 mtel.: +385 (91) 513 6794 www.pripreme-pomak.hr Za nakladnika Branko Lemac Dizajn ovitka minimum d.o.o. Autori: Povijest knjievnosti Autori i djela (skripta prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika) Mira Muhoberac, prof. Svjetska knjievnost do baroka Svjetska drama u 20. stoljeu Hrvatska knjievnost od srednjeg vijeka do 18. stoljea Dalibor Jurii, prof. Svjetska knjievnost do klasicizma (osim drame 20. stoljea) Hrvatska knjievnost od romantizma Hrvatski jezik (dodatak) Pomak, Zagreb, 2009. Intelektualno je vlasnitvo, poput svakog drugog vlasnitva, neotuivo, zakonom zatieno i mora se potovati (NN 167/03). Nijedan dio ove skripte ne smije se preslikavati ni umnaati na bilo koji nain, bez pismenog doputenja nakladnika. Skripta slui iskljuivo za internu uporabu na teajevima koji se, u okviru Priprema Pomak, odravaju kao pripreme za polaganje ispita iz hrvatskog jezika i knjievnosti na Dravnoj maturi.

PomakPripreme za Dravnu maturu 1

POVIJEST KNJIEVNOSTI

AUTORI I DJELA

(skripta prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)

PRIPREMILI:

Mira Muhoberac

SVJETSKA KNJIEVNOST DO BAROKA SVJETSKA DRAMA U 20. STOLJEU

HRVATSKA KNJIEVNOST OD SREDNJEG VIJEKA DO 18. STOLJEA

Dalibor Jurii SVJETSKA KNJIEVNOST OD KLASICIZMA (OSIM DRAME 20. STOLJEA)

HRVATSKA KNJIEVNOST OD ROMANTIZMA


KLASINA KNJIEVNOST

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIEVNA DJELA

BABILONSKO-ASIRSKA KNJIEVNOST

GILGAME

Gilgame je najvee i najistaknutije djelo babilonsko-asirske knjievnosti. Najstariji

motivi potjeu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista.

Konaan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sauvanih ploa, a pronaen je u

knjinici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljee prije Krista). Ep je sadrajno

podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploe) prripovijeda se o

prijateljevanju kralja Gilgamea, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga

junaka, s Enkiduom, ovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi

meu divljim ivotinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploe) prati

dogaanja nakon Enkiduove smrti, a posveen je opisima Gilgameove tuge za

prijateljem, Gilgameova straha od smrti i njegovih pokuaja da stekne besmrtnost.

Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromaan, Gilame se ubraja u najvea

djela ovjeanstva: ep obiluje motivima koji e biti razraeni u biblijskoj i grkoj

mitologiji (opi potop, ovjek napravljen od gline i oivljen, zmija koja krade

besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgameovi pothvati kao predloak

Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unato pesimistikom ustroju i

nesretnom zavretku, upornosti u traenju odgovora na temeljna pitanja ivota i smrti

koja su oduvijek muila i mue ljudski rod.


HEBREJSKA KNJIEVNOST

BIBLIJA

(Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma

nad pjesmama, Psalmi, Evanelje po Ivanu)

Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kranstva nazivanih i Sveto pismo Staroga

i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grkoj rijei biblia (u znaenju: knjige).

Nastajala je od 13. stoljea prije Krista do 1. stoljea za vrijeme Krista. Knjige Staroga

zavjeta ine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske knjievnosti, a

za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo idovsko sveenstvo u razdoblju od 400. do

100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljea prije Krista,

svoj konaan oblik dobili su od 10. do 1. stoljea prije Krista, a napisani su u prozi,

stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (meu njima su i

knjige Pentateuha ili idovski Tora Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i

Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proroke knjige. Veina starozavjetnih knjiga

napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su

knjige bile donedavno bile poznate samo u grkom prijevodu, a neke najmlae knjige

bile su i napisane na grkom. Starozavjetne knjige, nastajale u razliitim razdobljima i

pod utjecajem raznih knjievnosti, meusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu.

Biblijski likovi postali su opim dobrom ovjeanstva i beskrajno su puta obraivani u

europskoj knjievnosti i umjetnosti (najee: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i

Izak, Lot i njegove keri, Samson i Dalila). Poznavanje Biblije uvjet je za svako

dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne batine. Novi zavjet (1. stoljee

nakon Krista) priznaju samo kranske crkve, a pisan je najveim dijelom grkim

jezikom i

sastoji se od evanelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse.


Knjievna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednou starozavjetnih spisa.

Znimku ine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je meu svim novozavjetnim knjigama

duhom i izrazom najblie starozavjetnim knjigama.

Knjiga Postanka (Geneza, 13. 4. stoljee prije Krista), kojom zapoinje Biblija, prva

je knjiga Petoknjija (gr. Pentateuh), koje se prema predaji veim dijelom pripisuje

Mojsiju (13. stoljee prije Krista), ali je do nas dolo u tekstu nastalom izmeu 8. i 4.

stoljea prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka

iznosi se idovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira,

o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i opem potopu te povijest idova do

odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i

staroegipatskom mitolokom literaturom.

U Knjizi izlaska svjedoi se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su

Boju milost i zatitu te su prema Bogu osjeali duboku zahvalnost. Mojsije je

iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji

e se nadati boljoj budunosti koja je zajamena Sinajskim savezom. Nakon toga Boji

je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obeane zemlje.

U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeu prije Krista dvije

zbirke poslovica, zbirka pounih izreka i usporedaba iz kasnijih stoljea. Kao knjievna

vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama

poslovica predaja pripisuje idovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama

Salomonu (vladao je u 10. stoljeu prije Krista).

Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a

prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti.

Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i

stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U

velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta.


Propovjednik (3. stoljee prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o

trpljenju, o smislu ivota i smrti, napisana je najveim dijelom u prozi. Pisac je

nepoznat.

Izaijina proroka knjiga: najstarija od tzv. prorokih knjiga pripisuje se Izaiji (8.

stoljee prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva,

premda je vei njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih uenika. Izaija je u svojim

spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna

literatura esto poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija

Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptinu literaturu.

Pisac je jedne od tzv. biblijskih prorokih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok

propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljee prije Krista), koji je napisao i knjigu od

pet tualjki, previenih za pjevanje.

Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljea prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu

pratnju te najvaniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji

se od 150 pjesama razliita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tubalice, zahvalnice,

pokornike, liturgijske, hodoasnike, poune i proroke pjesme. Predaja je psalme

pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio

psalama nastao je u doba babilonskoga suanjstva. Psalmi su lirski zaokruene cjeline,

ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne duine, koji se

ritmiki i sadrajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane

egipatske himne i babilonske pokornike pjesme, s paralelizmom lanova, preao je i u

ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha.

Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a

prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti.

Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i

stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U


velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta.

Pjesma nad pjesmama (10. 4. stoljee prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja

svjetske ljubavne poezije, a najljepe je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni

tumai misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najveim dijelom

svatovskih, drugi da je rije o zatvorenoj lirskoj zbirci, a trei da su to dramski

fragmenti, etvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje

Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10.

stoljeu, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljee.

Judita (2. do 1. stoljee prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome

od najmlaih dijelova Biblije. Da bi uzvisio idovsko domoljublje i religiju, nepoznati

pisac izmislio je fabulu koju smjeta u okvir povijesnih dogaanja iz 6. stoljea.

Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i knjievno najzaokruenijih

biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulia, a privlaila je i

privlai mnoge umjetnike i knjievnike.

Evanelja (gr. Euangelia = dobre vijest) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u

1. stoljeu nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz ivota i djelovanja

Isusa Krista. Evanelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih

spisa. Njihovi se iskazi u najveem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri tzv.

sinoptika evanelja), ali se ipak meusobno razlikuju u knjievnoj obradi i namjeni:

Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najblii pukom pristupu i izrazu,

Luka je historijski najkritiniji i stilski najuglaeniji, a najmlai Ivan

najkontemplativniji je i najpoetiniji. Najstariji evanelje, pripisano cariniku Mateju,

jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na

aramejskome i poslije prevedeno na grki, a druga tri evanelja, pripisana Marku, Luki

i Ivanu, napisana su na razgovornome grkome jeziku.

Poslanice Korinanima pripisuju se Pavlu, po roenju idovu iz maloazijskoga grada


Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski graanin stekao zavidnu humanistiku

naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u poetku

sudjelovao u progonima krana. Nakon vienja koje mu se ukazalo pred vratima

Damaska preobratio se i postao jednim od najveih zagovaratelja kranstva. Zato je

poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grkoj i napisao niz

poslanica upuenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlae

nekonvencionalnim, jednostavnim, i esto pjesnikim nadahnutim izrazom. Zbog takva

djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen.

Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (gr. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista),

posljednja biblijska knjiga i njezin tematski zavretak, pripisivana od davnine apostolu

Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu

predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptinih

vizija. U treem prorie Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreu i

blaenstvo spaenih u novom Jeruzalemu. Knjievno je najzanimljiviji drugi,

apokaliptini dio, u kojemu Ivan pjesniki nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga

sa sedam peata, Sedam anela s trubama, ena, zmaj i Janje, Sedam anela sa sedam

aa, Propast Babilona), rabei tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih

apokaliptinih spisa, ali unosei i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se

odlikuje alegorijskom slojevitou i tajnovitou svoga simbolikoga izraza, to je

karakteristika svih djela apokaliptinoga anra. S knjievnoga gledita to je

najzanimljivije djelo novozavjetne knjievnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje

mnoga knjievna i umjetnika djela i utjee na oblikovanje europske knjievnosti od

srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naih dana.


TALMUD

Talmud (hebr. Talmud = uenje), jedna od idovskih svetih knjiga. Sastavljena je od

Mine, usmenoga uenja o svakodnevnom ivotu, i Gemare, uenih komentara.

Konano je redigirana u 6. stoljeu. Talmud je najmanje prevoena od svih idovskih

svetih knjiga. Talmud je temelj naina ivota idovske zajednice: u Talmudu su pravila

o sijanju, zakoni o svetkovinama, enidbi, privatno i krivino pravo, pravila o osobnoj

higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u prouavanju idovske zajednice i

kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforistinoga do izraavanja formula.

idovska filologija tumaila je odredbe Talmuda dosljedno simbolino.

KURAN

Kuran (arap. al-Quran = to je za itanje; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadri

izreke Muhamedove, koje mu je diktirao melek Dabrail (arkaneo Gabrijel),

skupljene izmeu 612. i 639., a redigirane 653. Kuran je sastavljen od 114 poglavlja

(sura), poredanih po duini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka,

ilustriranih najveim dijelom epizodama iz Biblije te idovskih i kranskih apokrifnih

spisa. Pisan je ritmikom prozom, metaforinim i bujnim stilom. Nain je izraavanja

nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kurana postao je normom i uzorom

klasinoga arapskoga jezika.

MAHABHARATA

Mahabharata (4. st. prije Krista 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep

kompliciranoga sastava, najopsenije djelo u svjetskoj knjievnosti, koje sadri vie od

200 tisua stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor

je epa slijepi Vjasas, zajedniki djed obiju vladarskih kua u zapadnoindijskom

plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba meu Bharatama). Najstariji dio epa i


njegovu okosnicu ini ratniki ep o postanku, suparnitvu i stranom ratu Pandava i

Kaurava, u kojem pobjeuju Pandave i preuzimaju vlast meu Bharatama. Borba

zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili

nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Pria o Savitri, itd.),

ili jo kasniji umetci filozofskoga karaktera, meu kojima se tatkad nalaze i pjesniki

vrhunci (Bhagavadgita).

Pjesma o kralju Nali tematizira suparnitvo izmeu dviju loza vladarske kue,

Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i

kockanju: Judhithira, najstariji od petorice brae Pandava, izgubio je igru i zato je

prognan s braom u umu; mudrac Vrhadasvo govori Judhithiri priu o niadskom

kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bjeati u umu sa svojom

enom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja

Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treu

knjigu Mahabharate, pisan u esnaesterakim dvostisima (loke) s rijetkim

samostalnim esnaestercima ili trostisima. Unato indijskoj bujnosti najblii je

europskom ukusu.

Bhagavadgita, Pjesma o boanskome, esto nazivana samo Gita, najvaniji je i

knjievno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao to se kralj

Nala nakon mnogih pustolovina vratio i ivio sretno s kraljicom Damajanti, vraaju se

i Judhithira i njegova braa iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo izmeu

rodova Kaurava i Pandava i sprema se straan konaan obraun meu srodnicima.

Arduna, najljepi i najvjetiji borac od petorice Pandova, uoii bitke sumnja u

opravdanost rata. Nakon bitke pjeva Sandaja pria slijepom kralju Dhrtaratri,

vladaru Kaurava, o razgovoru Ardune i njegova roaka Krne, u kojem je utjelovljen

sam veliki bog Vinu. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga

epa. Etike duhovne dvojbe, koje se postupno zaotravaju u umjetniki oblikovanom


dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli.


GRKA KNJIEVNOST

HOMER

(Ilijada /primjer epa/, Odiseja)

Pjesnik Homer (oko 800. prije Krista) bio je, prema antikoj tradiciji, najstariji

poznati grki pjesnik, autor najveih grkih epova. Premda su neki istraivai tvrdili

da je Homer opa imenica koja oznaava pojmove slijepac, prijatelj, sastavlja, Homer

je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. Zbog zagonetnosti

autorstva ve se od antikih vremena postavljalo tzv. homersko pitanje, koje se

intenziviralo krajem 18. stoljea. Premda je napisano niz legendi, predaja i ivotopisa,

nijedan auto ni tekst nije tono odredio vrijeme pjesnikova ivota ni zemljopisno

podrijetlo. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za ast Homerove domovine, a

najvie je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji, u kojoj je Homer najvjerojatnije ivio,

izmeu 900. i 700. prije Krista. U cijeloj Grkoj potovao se Homerov kult, o emu

postoje i povijesni tragovi. Rapsodi su uvali i recitiranjem irili Homerove pjesme. U

poetku, u antici, Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi,

odnosno niz kiklikih epova s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida,

Epigoni), epigrami, tzv. homerske himne bogovima, parodija herojskoga epa, odnosno

aljiv spjev Boj aba i mieva (Batrahomiomahija) i komina pjesma Margit, a kasnije

su mu odricali sve osim Ilijade. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava

miljenje tzv. unitarista, prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga

stvaraoca koji je uobliio postojeu grau i napisao zaokruene epske cjeline; Ilijadu

(u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeu Ahejaca i Trojanaca)

je napisao najvjerojatnije u mlaim, a Odiseju (priu o ivotu starih Grka prije nakon

Odisejeva /sin itakoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata, o traganju

Odisejeva sina Telemaha za ocem, o Odisejevu desetogodinjem lutanju i povratku u


rodnu Itaku i vjernom Penelopinu ekanju, o susretu s ljudoderom Kiklopom, itd.) u

starijim godinama. Ilijada i Odiseja pripadaju najveim djelima ovjeanstva: na

temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. stoljee prije Krista), zadirui u

tematiku opirno i duboko, odlikujui se prikazom psiholoke produbljenosti likova

(Hektor, sin kralja Prijama i najvei junak Trojanaca; Paris, Homerov brat; Ahilej,

najvei grki junak; kralj Agamemnon, voa grke vojske; Briseida, robinjica Ahilejeva

pa Agamemnonova; Patroklo, Ahilejev prijatelj; Odisej; Penelopa, ena Odisejeva;

Nausikaja, ki feakoga kralja Alkinoja; Kiklop Polifem), realistinou i plastinou

opisa, otkrivaju nam ivot, obiaje i vjerovanja starih grkih plemena. Pisani su u

heksametrima (Ilijada ima 15.696, a Odiseja 12.103 heksametra), a aleksandrijski su ih

filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grkog alfabeta. Ostvarujui vrhunce

epske knjievnosti, ovi su Homerovi epovi snano djelovali na kasniji razvoj antike,

europske i svjetske kulture.

ALKEJ

(Lai)

Alkej (1. polovica 6. stoljea prije Krista), grki pjesnik s otoka Lezba, jedan je od

najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje

uz pratnju lire). Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorenim borbama protiv

demokratske stranke, a jedno je vrijeme ivio i u progonstvu. Zato su teme veine

njegovih fragmentarno sauvanih pjesama politiki motive, rat i fanatina mrnja

prema tiranima. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, a sauvani su i

neki fragmenti ljubavne lirike. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je razliite

metrike oblike.

U pjesmi Lai, kao i u nekim drugim pjesmama, slui se strofom koja je prema njemu

prozvana alkejskom strrofom. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je nala


nasljedovatelje i u antikoj i u modernoj europskoj knjievnosti.

Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike

europskoga romantizma.

SAPFO (SAPFA)

(Ljubavna strast)

Sapfa (Sapfo, 1. polovica 6. stoljea prije Krista), najvea grka pjesnikinja, rodom s

otoka Lezba, jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike, uz koju je

pisala i tzv. epitalamije, korske svadbene pjesme. Upravljala je jednom kolom u kojoj

su se kolovale mlade djevojke. Kao i suvremenik joj Alkej, i Sapfa je bila upletena u

politika dogaanja te jedanput i prognana s otoka, ali ti dogaaji nisu nali odraza u

njezinoj poeziji. Pjesnitvo joj je posveeno ljubavnoj tematici sa irokom ljestvicom

ljubavnih osjeaja, a karakterizira ga bogatstvo metrikih oblika, lijep i melodiozan

jezik i duboka iskrenost. Sapfina poezija postigla je veliku slavu ve u antici, a unato

injenici to je sauvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto meu vrhuncima

svjetske lirike.

Pjesma Ljubavna strast, napisana u obliku tzv. safike strofe, izrazito naglaenoga

ritma, uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sauvan Sapfin tekst. Poznata je i po

parafrazi rimskoga pjesnika Katula, koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom

Lezbiji.


ANAKREONT

(Pijuckajmo /primjer anakreontske lirike/)

Anakreont (druga polovica 6. stoljea prije Krista), grki lirski pjesnik, rodom iz Male

Azije, vei dio ivota proivio je na dvorovima raznih tirana, kamo se sklonio nakon

pada svoje domovine pod perzijsku vlast. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama,

kojima pripada i pjesma Pijuckajmo, slave se vedrina i radost ivota to ih ovjek

pronalazi u ljubavi, vinu i veselu drutvu.

Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna, a uivala je veliku

popularnost i nala velik broj nasljedovatelja ve u antici (Anacreontea = naslov

sauvane antike zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu), a snano je utjecala

i na zapadnoeuropsku poeziju, najvie u 18. i 19. stoljeu.

PINDAR

(Pjesnik o ratu)

Pindar (oko 518.-442.), rodom iz okoline Tebe, najvei je predstavnik grke korske

lirike. Od njegova bogata knjievnog opusa u svim podrujima korske lirike sauvano

je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u ast pojedinih natjecatelja.

Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i

Istamske. U tekoj formi oda, metriki raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa,

antistrofa i epoda, Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika, njegov zaviaj i neko

boanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline, dok u sredinjem dijelu,

najljepem i misoano najdubljem dijelu pjesme, obrauje neki mit u vezi sa sadrajem.

I pjesmu Pjesnik o ratu, kao i druge Pindarove pjesmotvore, odlikuje bujan jezik,

smjele metafore, gomilanje asocijacija, dubina misli, uzvien stil, esto teak

dananjem itatelju, kojim je u antici stekao glas najveega grkoga liriara, a u

europskoj knjievnosti bio nenadmaiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do


romantizma.

EZOP

(Basne /primjer basne/)

Ezop (6. stoljee prije Krista), grki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji,

najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je dolo oko 400

basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji prireivai. Stare teme Ezop vjeto

spaja s otrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao knjievnu vrstu,

stvarajui oblik dramski komponirane priice s najee traginim zavretkom, s

poantom koja je najee dodana na zavretku i u obliku posebne pouke. U veini

Ezopovih basni oblikuju se slike iz ivotinjskoga svijeta (upravo one nalaze najvei

broj nasljedovatelja), ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi, pa

ak i bogovi. ivot se prikazuje realistino, vjerno, sa svim nepravdama, pa Ezopove

basne nose u sebi elemente pravedne drutvene kritike. Sadraj je Ezopovih pouka

realna filozofija ovjeka bogata ivotnim iskustvom koji cijenei i istiui moralne

vrline pokazuje svijest o tome da u ivotu i prirodi vlada zakon jaega i pametnijega.

Ezopove basne (Cvrak i mravi; avka i sova; Vuk i janje; Lisica i je; Trska i

maslina; Zid i avao; Starac i smrt; Govornik Demad) pisane su u prozi,

jednostavnim i jasnim stilom, i proete su finim humorom. Ezopa su kao uzor uzimali

svi kasniji basnopisci (La Fontaine, Krilov, Relkovi).


ESHIL

(Okovani Prometej)

Eshil (525.-456.), grki pisac tragedija, rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac je grke

tragedije. Bio je suvremenikom grko-perzijskih ratova i raanja atenske demokracije,

borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. Pjesnik je junakoga duha svoje epohe koji

oivljava u herojskim likovima junaka. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20

satirskih igara), a sauvano je samo 7 tragedija. Najpoznatije su Okovani Prometej i

jedina sauvana antika organska (sadrajno povezana) trilogija Orestija

(Agamemnon, rtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). Eshil je uveo drugoga glumca,

smanjio ulogu kora (zbora), pojaao znaenje dijaloga i na taj nain od lirske kantate

stvorio prvu pravu grku dramu. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj

dramskoga razvoja, radnja im je jednostavna i dosta statina, i koncentrirana oko

divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. Lirske zborske dionice imaju znatno

veu ulogu nego u kasnijih tragiara. Karakterizira ih svean i uzvien stil s obiljem

metafora, duboko suivljavanje sa sudbinom junaka, koji nisu obini ljudi nego

idealizirana bia s naglaenim dobrim ili zlim svojstvima, sklonost prema lirskim

digresijama i razmatranjima o ovjekovoj sudbini. ovjek je u Eshilovim tragedijama

samo igraka u rukama bogova. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao

velikoga lirskoga pjesnika.

Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grkome mitu o sukobu boga Zeusa i

Prometeja koji je darovao ljudima vatru. Hefestu, Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da

prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuu godina kljucao

njegovu jetru. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu

je majka povjerila.


SOFOKLO

(Antigona /primjer tragedije/, Kralj Edip)

Sofoklo (496.-406.), grki pisac tragedija rodom iz Atene, suvremenik Perikla i

najveega procvata atenskoga polisa. Napisao je 123 dramska djela, a do danas je

sauvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona,

Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu), vei dio jedne satirske igre i niz ulomaka.

Nasljednik Eshilov, Sofoklo pojaava dramsku radnju ulogu dijaloga, uvodi treega

glumca, smanjuje zborske dionice i poveava broj lanova kora na 15, pie prve

anorganske (sadrajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grke drame. Junaci

njegovih tragedija nisu vie divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja

bogova, nego stvarni ljudi koji sami odluuju o svojoj sudbini i svoju veliinu

zahvaljuju iskljuivo vsrtoi svoga karaktera. Harmonina kompozicja, jasno ocrtani

karakteri, visoka etika naela i duboka humanost to izvire iz njegovih tragedija

osiguravaju Sofoklu mjesto najveega i najsavrenijega antikoga tragiara, a duboko

ljudski sukobi koje obrauje ni danas ne prestaju biti aktualni. O tome svjedoe i

brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Anouilhova Antigona,

Gavranova Antigona).

U tragediji Kralj Edip doznaje se pria o naslovnom junaku Edipu (= onaj koji ima

nateena stopala) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojei se proroanstva da

e ubiti oca i oeniti vlastitu majku. U Tebi je obranio grad od Sfinge, pa su ga

Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. Jokasta, udovica ubijenoga kralja

Laja, postala je njegova ena. elio je doznati tko je ubio kralja Laja, a tad ga je

poela muiti injenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na krianju

cesta gdje je ubio nekoga nepiznatoga starca. Jokasta ga odvraa od stranih primisli

priajui mu o sinu kojega su ostavili u planini, a time pojaava njegove sumnje.

Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proroanstva


da e ubiti oca i oeniti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima

Zbora itatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oenio se

vlastitom majkom. Edip koji se oslijepio zbog strane vlastite tragedije naslvoni je

junak tragedije Edip na Kolonu.

Tragedija Antigona, trei dio trilogije o Edipu, nazvana je prema imenu keri

nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u

sukobu oko naslijea u Tebi. Kreont, novoizabrani kralj, a Edipov zet, nije dopustio

pokop poginuloga Polinika, pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to

pokua. Unato oekivanoj stranoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom

tijela svoga brata. Vidio ju je Kreontov straar, pa je u skladu s Kreontovom

zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Antigonin zarunik Hemon, Kreontov

sin, otvorioje potajno grobnicu nastojei spasiti Antigonu, ali ona je ve izvrila

samoubojstvo u strahu od gladi. Nakon toga Hemon se ubio.

EURIPID

(Elektra)

Euripid (oko 485.-406.), posljednji veliki grki pisac tragedija, napisao je oko 90

tragedija, a do danas je sauvano 17. Najpoznatije su: Alkestida, Medeja, Hipolit,

Elektra, Ifigenija u Tauridi, Ifigenija na Aulidi. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata

i ivio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajedniki ivot polisa. I kao uenik

sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od opih problema i udubljuje u

ivot i psihu pojedinca. Premda se i Euripid slui mitolokom graom, interpretira je

na vlastiti nain i prikazuje mitoloke junake kao obine ljude sa svim nedostatcima i

strastima, a ne kao divove, kao Eshil, ni kao idealizirane junake, kao Sofoklo. Budui

da se udaljio od tradicije, Euripid u svojih suvremenika nije doivi uspjeh svojih

prethodnika, tragedijskih pjesnika, ali je vie od svih grkih tragiara djelovao na


oblikovanje europske drame svojim utjecajem na novoatiku komediju i na rimsku

dramsku knjievnost.

U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Elektra je Agamemnonova

i Klitemnestrina ki. S bratom Orestom eljela je osvetiti se oevim ubojicama: svojoj

majci i njezinu drugom muu Egistu. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon

to se on vratio iz rata, bogat. Pokuavaju ubiti i Oresta, ali ne uspijevaju jer mu u

bijegu pomae sestra Elektra. Orest se vraa nakon sedam godina i eli osvetu, ali ga

sestra nagovara da izvri ono to je elio. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra, ki i

majka, razgovaraju. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire

u ljudsko srce, posebno u ensku ranjenu intimu.


RIMSKA KNJIEVNOST

PLAUT

(krtac)

Plaut, Titus Maccius Plautus (oko 254.-184.), najvei rimski komediograf, . Iako mu se

pripisivalo vie od 100 komedija, njegovo je autorstvo nedvojbeno utvreno samo za 21

komediju, a meu njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci), Hvalisavi vojnik i

ktrac. Plaut je nastavlja grke novoatike komedije, a u gotovo svim svojim djelima

obrauje scene iz obiteljskoga graanskoga ivota, s rijetkim aluzijama na suvremene

rimske prilike, ali u fino tkivo grke komedije unosi elemente grube komike, nerijetko i

lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke, i tako ih prilagouje ukusu rimske publike,

eljne prije svega razonode i zabave. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne

Plautove komedije: vjeto voena intriga, u kojoj odluujuu ulogu igra rob, ivi

dijalozi, soan narodni govor, jasno ocrtane, esto i karikirane osobe. Plautove

komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni, a djelovale su (plautovske,

plautistike, eruditne, uene komedije) na niz europskih komediografa, meu ostalima i

na naega hrvatskoga renesansnoga knjievnika Marina Dria (komedija Skup, pisana

u prozi, za razliku od stihovane Plautove komedije krtac) i na Molirea (komedija

krtac).

Radnja Plautove komedije krtac bazira se na prii o starcu Euklionu koji je u svojoj

kui pronaao aru s blagom i otad ivi kao krtac, u stalnom strahu da mu tko ne

ukrade zlato, ili da ga ne bude prisiljen dati keri u miraz. Zato i pristaje udati je za

postarijega susjeda, bogata Megadora, koji ne trai miraz. No Euklionovu je ker ve

ranije zavolio Megadorov neak Likonid i Megador mu je preputa jer djevojka oekuje

dijete. Izmeu Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi

djevojku i izmoliti oprotaj za svoj postupak, a ne zna da je u meuvremenu netko


ukrao starcu aru sa zlatom (postupak qui pro quo).

KATUL

(Jadni Katule)

Katul (oko 84. 54.), rodom iz Verone, najvei je rimski lirski pjesnik. Kao pripadnik

grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju, i

Katul je njegovao kult forme i napisao niz duih pjesama u kojima obrauje mitoloke

prie. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim

pjesmama, u kojima je prvi meu rimskim pjesnicima poeo iznositi svoj intimni ivot.

Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu; ivimo, Lezbijo; Jadni Katule; ena

moga srca kae; Mrzim i ljubim; Uvijek me Lezbija psuje; Na bratovu grobu)

tematiziraju prijateljstvo, gozbe i pijanke, politika izrugivanja, bratovu smrt i strasnu

i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u ast Sapfe opjevao pod

imenom Lezbije. Njegov lirski izraz, nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe, koju je

prevodio, poseban je, samosvojan i svje, i njean i grub, ali uvijek neposredan. Ostao

je nenadmaen u rimskoj lirici.


VERGILIJE

(Eneida; pjevanje II. IV.)

Vergilije (Publije Vergilije Maron; 70.-19.), najistaknutiji pjesnik rimske knjievnosti

Augustova doba, roen je u Mantovi i odgojen na oevu imanju. Teko se snalazei u

gradskoj guvi, premda je bio tienik Augustov i prijatelj Horacijev i lan Mecenatova

kruga, vei dio ivota proveo je daleko od Rima, na svom malom imanju u Kampaniji.

Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom ivotu, u kojima nalazi utoite pred

ivotnom stvarnou i okrutnim politikim prilikama, najvie dolazi do izraaja u

njegovim Bukolikama ili Eklogama, pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na

Teokritove idile. Umjetniki su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike, didaktini

spjev o ratarstvu, u kojem u 4 knjige studiozno obrauje probleme poljodjelstva,

voarstva, stoarstva, pelarstva, ujedno uzvisujui povratak mukotrpnom ali

sretnome prirodnom ivotu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska

politika. Najveu slavu, i u antici i poslije, Vergilije je stekao djelom Eneida, junakim

epom u 12 knjiga. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi, sretnim spojem

elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranou izraza

aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep

koji se do romantizma cijenio kao najvii uzor epskoga pjesnitva uope. Od svih

rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najvie traga u europskoj knjievnosti.

U epu Eneida prikazuje se (Drveni konj) kako se trojanski junak Eneja s ocem

Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku

bogova kree u potragu za novom domovinom. Nakon viegodinjega lutanja, kad se

njegovo brodovlje ve pribliavalo Italiji, oluja ga je bacila na afriku obalu, u blizinu

Kartage, gdje ga je kraljica Didona lijepo primila. Zamoljen da pria o svojim

lutanjima, Eneja poinje prikazom propasti Troje. Laokoonova smrt: Trojanci nisu

posluali mudre Laokoonove savjete, ve su se dali zavesti rijeima Grka Sinona, koji


im je pao u ropstvo upravo u elji da ih zavara. U tome mu pomae i strana

iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova, koju su Trojanci protumaili kao kaznu

bogova. Enejin san i poar Troje: No je i cijela Troja spava. Zarobljeni Grk

kradomice oslobaa grke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju

gradska vrata svojim vojnicima. Fama: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica

Trojanaca Junona ljubav prema Eneji, nadajui se da e ga tako odvratiti od puta u

Italiju. Didona se bori protiv te ljubavi, ali strast je nadjaa i glas o tome brzo se iri.

Razdor: Bogovi javljaju Eneji kako je dolo doba da napusti Kartagu i on se potajno

sprema na putovanje.

HORACIJE

(Lidiji; Poslanica Pizonima)

Horacije, Quintus Horatius Flaccus (65. 8.), rimski pjesnik rodom iz june Italije, sin

je bogatoga osloboenoga roba koji mu je omoguio izvrsno kolovanje u Rimu i Ateni;

u mladosti borio se na strani republikanaca, a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov

krug, blizak Augustu; njegove e politike i drutvene koncepcije i Horacije propagirati

i u svojoj poeziji.

Horacijev pjesniki opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satiriki napisanih

Epoda ili Jamba, 2 knjige Satira, 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina), nazivanih esto i

Odama, i sveane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Napisao je

i 2 knjige pjesnikih Poslanica (Epistulae), od kojih je najistaknutija Poslanica

Pizonima, prozvana ve u antici Ars poetica (Pjesniko umijee), u kojoj iznosi svoju

klasicistiku estetiku, kasnije prihvaenu kao kanon europske normativne poetike.

Glavna je znaajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju, Lidiji, Moja besmrtnost)

refleksivni karakter. U svakom djelu izlae racionalne poglede na ivot i u duhu

Epikurove filozofije propagira umjerene uitke i zadovoljstva. Znatno je obogatio izraz


rimske lirike (dotad se razvijala najveim dijelom pod utjecajem aleksandrijske

poezije), prenijevi u nju komplicirane stihove i strofe velikih grkih liriara (Alkeja,

Sapfe, Anakreonta, Pindara, i sl.). Horacijeva je poezija pomalo hladna, ali je do

savrenosti formalno virtuozna, pa mu je ve za ivota pribavila glas rimskoga klasika,

ali ne i iroku popularnost. U novovjekovlju Horacije je jedan od najitanijih i

najprevoenijih rimskih pjesnika. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su

opim kulturnim dobrom.

ALBIJE TIBUL

(Deliji, I., 3 /primjer elegije/)

Tibul (Albius Tibullus, oko 54.-19.), rimski lirik, pjesnik je niza elegija u kojima pjeva

o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi, o enji za mirnim patrijarhalnim

seoskim ivotom i mrnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepe godine

ivota. Pjesme, pisane u elegijskom distihu, odiu melankolijom i istiu se

jednostavnou izraza. Elegija Deliji napisana je na Krfu, gdje se Tibul teko razbolio

pratei Mesala u ratnom pohodu na Istok. Mesal je bio rimski vojskovoa i politiar,

slavni govornik i prijatelj umjetnosti, zatitnik niza pjesnika, pa i Tibula. Zavretak

ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike, pa i francuskoga knjievnika Pierrea Ronsarda

i hrvatskoga pjesnika Nikolu opa, koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski.

MARCIJAL

(Siromani pjesnik; primjer epigrama)

Marcijal (Marcus Valerius Martialis, oko 40. oko 104.), najvei rimski pjesnik

epigrama, rodom je iz Hispanije. Najvei je dio ivota proveo u Rimu, ivei kao

tienik raznih bogataa. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i otrim epigramima

razliita sadraja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko drutvo (epigrami:


Lijenik grobar; Siromani pjesnik; Krivi izbor). Napisao je na tisue epigrama, a

sauvano ih je oko 1500. Svojom konciznou, duhovitou i uspjelom zavrnom

poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesnitvu.


SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

BEOWULF

(engleski ep)

Beowulf je staroengleski junaki ep, vjerojatno iz 8. stoljea. Obrauje staru

anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu, s povijesnom pozadinom iz 6.

stoljea, iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. Radnja

spjeva smjetena je u Dansku i junu kotsku, a prikazuje okrutan i jednostavan ivot

germanskih plemena u ranome srednjemu vijeku i velia snagu, hrabrost i vjernost. Ep

je djelo nepoznata ali kolovana autora koji je na pogansku legendu stavio odreene

kranske elemente. Meu junacima istie se danski kralj Hrotgar i Grendel, udovite

koje ivi u movari. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili

skupine glasova ponavljaju obino dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha.

Djelo se odlikuje slikovitou i jednostavnou izraza.

TRUBADURSKA LIRIKA

Trubadurska lirika (provansalski troubadour = izumitelj novih melodija, od trobare

= nalaziti), pjesnitvo provansalskih minnesngera, veinom iz vitekoga stalea, od

11. do 14. stoljea, posebno od 1150. do 1170., za razliku od poezije profesionalnih

pjevaa niega stalea, onglera, koji su, dijelom u slubi trubadura, irili i njihovo

pjesnitvo. Trubadursko pjesnitvo nije bilo ljubavna pjesma u uem smislu rijei, nego

aristokratska drutvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme

sastavljao tekst i tonsku pratnju, prvotno da bi ih osobno pjevao. Glavni oblici

trubadurske lirike bili su dijelom alba (jutarnja pjesma, pjesma o zori, strofina


pjesma koja izraava tugu dvoje ljubavnika to dan, koji ih razdvaja, dolazi tako

brzo), pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloka pjesma u anru dvorske lirske

poezije, zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza koji pria priu i pastirice),

tencona (polemika u stihovima izmeu dvaju ili vie pjesnika), ali posebno kancona

(najpoznatija talijanska lirska pjesnika forma, sastavljena od neodreena broja strofa,

koje su sastavljene od neodreena broja jednaesteraca i sedmeraca, razliito rimovanih,

a esto se zavrava jednom kraom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske

pjesme, popularne posebno u 12. i 13. stoljeu, prigodnoga karaktera, u kojoj dvorski

pjesnik - sirven - pjeva o junakim djelima svoga gospodara), koji su se kao minnesng

(usp. sljedeu natuknicu), kao izraz uvjeravanja u spremnost za viteku uslunost i

odanost u ast plemkinje pjevali pred dvorskim drutvom, a vjerojatno su nastali pod

utjecajem Arapa u panjolskoj, koji su uveli slian kult ene, to se moe potkrijepiti i

srodnou motiva. Umjetnost trubadura irila se posebno poslije nemira, ratova protiv

Albingeana i na sjevernu Francusku (truveri), sjevernu Italiju i Njemaku, gdje

postaju uzorom za Minnesng. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz

Akvitanije, a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur, Bernad de

Born i dr., meu njima i neplemii kao profesionalni trubaduri. U Hrvatskoj su, do

kraja 15. stoljea, u stilu trubadura, pisali hrvatski knjievnici u Dubrovniku. Truveri

(francuski trouvre, od trobare, pronalaziti, sastavljati pjesme) su bili lirski pjesnici

12. i 13. stoljea koji su pisali stihove na jednome od narjeja sjeverne Francuske.

Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. U konvencionalnim

formama ansone, virelaja, pasturela, ronda i balade, itd. i uz glazbenu pratnju truveri

opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobona osjeanja. Truveri su katkada putujui pjesnici,

ali ee plemii i velikai. Okupljali su se u akademijama.


NJEMAKI MAJSTORI PJEVAI

(Minnesang i Minnesngeri, Minnesingeri)

Minnesang (polovica 12. stoljea po. 14. stoljea), svjetovna dvorska lirika na

narodnom jeziku koja se u srednjem vijeku javlja kao velika novina zapadnoeuropske

riterske (viteke) kulture, irei se iz Provanse (trubadurska lirika) i sjeverne

Francuske (truveri) preko Rajne i na njemake zemlje. Temeljni doivljaj i sredinju

temu minnesanga predstavlja minne, duevna vezanost viteza za svoju gospodaricu.

Tu gospodaricu, koju bira meu udanim enama visoka roda i koja je ponekad ena

njegova gospodara, pjesnik minnesanga slui i velia, pomou stalnih slika i motiva,

kao nedostian ideal, esto tugujui zbog neusliane enje. Premda su to pjesme

odreenoga viteza upuene odreenoj dami, minnesang nije doivljajna ljubavna

pjesma, nego je to tipina drutvena lirika, esteska igra kolovanoga riterskoga

(vitekoga) sloja. Tek kasnije, kad predmetom ove poezije postane naklonost prema

djevojci niega roda, minnesang e prevladati prvotne okvire konvencinalne drutvene

igre, uzdii se katkad i do iskrene ljubavne lirike. Kako ovakav odnos prema eni nije

odraz njezina stvarnoga drutvenoga poloaja na europskim dvorovima onoga doba,

najvjerojatnije je kao knjievna konvencija preuzet iz dvorske kulture panjolskih

Arapa. Ovoj teoriji o podrijetlu minnesanga suprotstavljaju se teorije o njegovu

antikom podrijetlu i o odluujuem utjecaju kranske latinske poezije i retorike (kult

Bogorodice), kao i teorija o narodnoj ljubavnoj poeziji kao izvoru minnesanga.

Osnovni su oblici minnesanga Lied i Leich, koji se sastoje od teksta pjesme i glazbene

pratnje. Kao knjievno-glazbene tvorbe vrlo razvijene rime, stiha i strofe (nibelunka

strofa), ove su pjesme namijenjene izvoenju pred visokim dvorskim drutvom iz ijeg

su kruga i sami pjesnici-pjevai (Minnesngeri). Melodije minnesanga, danas sauvane

u malom broju, potekle su od starih oblika crkvene glazbe. Njemaki minnesang trajao

je od polovice 12. do poetka 14. stoljea. Najstarije pjesme, nastale na austrijsko-


bavarskom podruju, pokazuju srodnost s narodnom ljubavnom lirikom, ali sadre ve

i osnovne motive zreloga minnesanga. Na zapadu se, pod utjecajem provansalske i

francuske poezije, njeguje nov nain pjevanja vezan za predodbu o visokoj ljubavi

(procvat minnesanga), krajem 12. i poetkom 13. stoljea ovaj nain pjevanja dostie

vrhunac u sadrajnom i formalnom pogledu, a zatim naglo pada usporedno s

propadanjem vitekoga stalea i prelazi u ruke profesionalnih pjevaa graanskoga

podriejtla, iako e se njegov utjecaj osjeati i tijekom sljedeih nekoliko stoljea. Ve

potkraj 13. stoljea javljau se i prve rukopisne zbirke, od kojih je najpoznatiji rukopis

naslovljen Carmina burana.

Minnesngeri, odnosno Minnesingeri (pjesnici su njemakoga minnesanga, iskljuivo

riteri (vitezi) ili nii plemii (ministerijali), a kasnije i profesionalni pjevai

graanskoga podrijetla. Minnesnger je autor rijei i melodije jedne pjesme, a najee

ju je i sam izvodio pred dvorskom publikom pratei je glazbom s glazbenog

instrumenta. Najpoznatiji rani minnesngeri pisali su lijepe lirske pjesme, a njima se

pridruuju i predstavnici dvorskoga epa.

PJESAN O ROLANDU

(francuski ep)

Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland, 12. stoljee) najpoznatija je starofrancuska

epopeja iz ciklusa junakih epova (chnsons de geste) o Karlu Velikome, vrhunsko

dostignue srednjovjekovne junake epike. Daleka je povijesna podloga ovoga djela

napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga, koji se 778. godine vraao iz

panjolske s pohoda protiv Saracena. Pri tome je poginuo velik broj francuskih

velikaa, a meu njima i Hrolandus, markgrof Bretanje. Oko toga povijesnoga

dogaaja isprela se legenda, uobliena nakon 300 godina u jedinstven, cjelovit spjev, u

kojemu su kranski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. 36-godinji Karlo Veliki


prikazan je kao legendarni 200-godinji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda

prerastao je u hrabroga Rolanda, careva neaka i olienje svih srednjovjekovnih

vitekih ideala: junatva, potenja, vjernosti i vazalne odanosti. U zavretku epa

opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodinjega

uspjenoga ratovanja protiv Saracena. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na elu s

legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba

do posljednjega ovjeka. Na popritu ostaje jo jedino teko ranjeni Roland sa svojim

legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim maem Durendalom. Ep je napisan u

desetercima, vezanima asonancom u strofe nejednake duljine, a sastoji se od 4002

stiha. Kompozicija je djela jednostavna, jedinstvena i cjelovita, to nedostaje veini

drugih junakih epova.

PJESAN O CIDU

(panjolski ep)

Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid, oko 1140.) epska je pjesma anonimnoga

kastilijanskoga pjesnika, najstariji knjievni spomenik na panjolskome jeziku. U epu

su opisani dogaaji iz ivota panjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara

(oko 1040. 1099.), zvanoga Cid. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv

feudalac koji se iz osobnih razloga esto znao boriti i na strain Maura. Narodna

tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savrenoga kranskoga viteza, junaka bez

mane i straha. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do naega je

vremena dola nesauvana, bez poetka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Sadri

3730 stihova, a podijeljena je na tri pjevanja, od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate

krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida, a drugo i tree razne dogaaje u vezi s

udajom njegovih keri. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan

granica panjolske, pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma, u 17.


stoljeu napisao tragediju (tragikomediju) Cid.

KALEVALA

(finski ep)

Kalevala, poznat kao finski ep, a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama preteno iz

12. stoljea koje je pod utjecajem probuena zanimanja za narodnu poeziju skupio i

prema sadraju svrstao u jednu cjelinu Elias Lnrott (Lenrot, 1802. 1882.), istraiva

i skuplja finske folklorne knjievnosti. Iako djelo nije organski jedinstveno, ipak kao

autentian zbornik narodnoga stvaralatva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe

Finaca s narodom sjevera (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji

otkriva fantastian misaoni svijet, ivot, obiaje i pretkranska vjerovanja finskoga

naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga drutva. U zavrnoj redakciji iz 1849. godine

Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom

rimom, a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa.

PJESAN O NIBELUNZIMA

(njemaki ep)

Pjesan o Nibelunzima (Der Nibelunge Nt, oko 1200.), najvei njemaki

srednjovjekovni ep, obrauje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro

germansko pleme Burgunda, obraivanu ve i prije u islandskim sagama (Edda, skupni

naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesnitva, 9. 13. stoljee). Premda je autor

nepoznat, pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Ep se dijeli na dva dijela: prvi

je vie legendarnoga karaktera i opisuje pothvate, enidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida),

a u drugom se dogaaji odvijaju na povijesnoj pozadini, a tematika im je vezana uz

dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Obje su teme povezane u

cjelinu likom Kriemhilde, ene Siegfriedove i poslije Atiline, koja u prvom dijelu


nehotice skrivljuje smrt svoga mua, a u drugom je dijelu krvavo osveuje ubojstvom

vlastite brae. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini, kao i

radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova, autor Pjesme o Nibelunzima bio je i

pod utjecajem suvremene viteke knjievnosti te je spojio elemente junakoga epa i

vitekoga romana (shvaanje ljubavi, fantastika). Djelo je sauvano samo u kasnijim

prijepisima, koji se meusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nt

Nevolja Nibelunga i mlai Der Nibelunge Lied - Pjesma o Nibelunzima) i brojem

strofa, ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura, a pisani su u etverostisima s

parnim rimama (tzv. nibelunka strofa). Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku

djelo je gotovo bilo zaboravljeno. Izdano je tek u 19. stoljeu, kad je svojom

tematikom i mranom, krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike meu njemakim

romantiarima. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu

tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853.-1874.).

ROMAN O TRISTANU I IZOLDI

(francuski viteki roman)

Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut, 12. stoljee) srednjovjekovni je viteki

roman iz keltskoga ciklusa vitekih romana u kojemu se obrauje poznata legenda o

nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. U legendi se velia ljubav kao osnovna pokretaka

snaga ljudskoga ivota i opisuju se sukobi izmeu osjeaja asti i dunosti i fatalne

snage ljubavne strasti. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova

Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj

knjievnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa

Broula s kraja 12. stoljea i njemaka verzija Gottfrieda von Strassburga s poetka

13. stoljea, a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama

Tristan i Izolda (1857.).


Viteki roman (stfr. romanz = ono to je prevedeno s lat.; otud: ono to je pisano na

narodnom jeziku, posebno popularni stari francuski spjevovi, za razliku od uene

latinske knjievnosti) srednjovjekovni je narativni spjev, kasnije esto i prozno

prepriavan, na narodnom jeziku, s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Nositelji

su radnje obino vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj

dvorskoj knjievnosti dokazuju u neobinim i esto fantastinim pothvatima svoju

hrabrost, osjeanje asti i druge vrline koje ih ine dostojnim njihovih dama. Najei

su motivi vitekih romana legende o Aleksandru Velikom, keltske legende o kralju

Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi.

Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. stoljeu one su se posebno rairile po

Bretagni (tzv. bretonski ciklus), a odatle u 12. i 13. stoljeu prema vicarskoj i

Njemakoj, Italiji i Hrvatskoj, a zatim prema rusko-poljskoj granici. Osim arturskih

legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga vitekoga romana pria o Tristanu i Izoldi

i njihovoj ljubavi iji su otrov ispili u arobnom napitku, o ljubavi koju nita ne moe

slomiti. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. stoljea i dua prozna verzija iz 13.

stoljea. I ovaj je roman u prijevodima i preradbama kruio po mnogim europskim

zemljama: poznat je u Engleskoj, Italiji, Hrvatskoj, Rusiji. Kao anr viteki roman bio

je vrlo popularan i u panjolskoj knjievnosti, a panjolski najpoznatiji viteki roman,

naslovljen Amadis iz Galije, sauvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. stoljea, bio je i

temeljni predmet Cervantesove parodije vitekoga romana u Don Quijoteu. Renesansa

oznaava i kraj vitekoga romana kao anra, iako e njegova tematika i poslije, a

posebno u kasnom romantizmu, ponovno nadahnjivati neke pjesnike.


SVETI AUGUSTIN

(Ispovijesti, 1. i 9.; autobiografija)

Autobiografija (grki autos = sam; biografia = ivotopis) je knjievni anr u kojem se

opisuje vlastiti ivot od roenja do trenutka pisanja ili samo odreenih razdoblja

ivota (djetinjstvo, mladost). Kao vrsta ima dugu tradiciju. U najstarijim

autobiografijama, kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4.-5.stoljee),

teite je na odgojnoj ulozi. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. U 18. stoljeu

pretvara se u filozofski i pedagoki traktat, a s razvojem romana u 19. stoljeu

poprima niz oblika i uvruje formu. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje

vjerodostojnosti njezinih citata. Budui da vremenska udaljenost trenutaka o kojima

autor pie, subjektivan odnos prema dogaajima i osobama i problem sagledavanja

vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o

kojemu bi autobiografija trebala biti svjedoenje, nuan je velik oprez pri prihvaanju

njihova sadraja. Svjesna ovih eventualnih nedostataka, veina se knjievnika pri

pripremanju grae za autobiografiju slui svojim memoarima, dnevnicima,

zabiljekama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i lancima, itd.

Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter, a

drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona, u kojima se pozornost usmjeruje

na samu pievu osobu.

Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polae na prisjeanja o

izvanjskome svijetu, a vie na razvoj u dui, na duevno raspoloenje i na psihiko

samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. Za ispovijest je esta oznaka

razotkrivanja u religioznom smislu ivotne ispovijesti, a u izvanreligioznom smislu

esto se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. Zaetci knjievnoga anra ispovijesti

mogu se pronai u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. stoljee poslije Krista)

naslovljenome Sebi samome. Na poetku razvoja anra ispovijesti nalaze se Ispovijesti


(Confessiones) kranskoga pisca Svetog Augustina (oko 400.) kao prvi razgovor

pojedinca sa samim sobom. Drugu kulminaciju ovaj anr dostie s Rousseauovim

Conffesions (1782.) kao Prilogom usporednom prouavanju ljudskoga srca. Otad je

ispovijest nazona u mnogim autobiografijama i dnevnicima. Osim toga, oblik je

fingirane ispovijesti omiljen u psiholokom romanu, koji na taj nain izbjegava

unutarnji monolog (npr. Thomas Mann).

OPESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS

RNORIZAC HRABAR

(O pismenima/Traktat rnosrisca Hrabra)

Traktat rnorisca Hrabra (10. stoljee), odnosno tekst autora rnorisca Hrabra O

pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom.

Nije utvreno tko se krije iza pseudonima rnorizac Hrabar. rnorizac je onaj tko nosi

rnu rizu, odnosno crnu haljinu, dakle sveenik, redovnik. Neki misle da drugi dio

njegova imena izraava osobinu njegova karaktera, a drugi tvrde da tu osobinu u

srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Traktat rnorisca Hrabra ne

pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio opeslavenskoga korpusa koji je utjecao na

izgled gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih knjievnosti, pa i hrvatske.

Najvjerojatnije je rnorizac Hrabar bio iz kruga svete brae Konstantina (irila) i

Metoda. Sauvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. do 18. stoljea).

rnorizac, izmeu ostaloga, nabraja rijei koje se ne mogu dobro pisati grkim

slovima. Sve te rijei poinju glasovima za koje grki alfabet nije imao znakove. Tu je

spomenut i glas b jer u to doba u grkoj pismenosti vlada vitacistiki izgovor, tj. beta

je vita (npr. Vizant, Vitliom). rnorizac nakon toga govori i o tzv. trojezinicima, tj. o

onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uu na oltar, a to je znailo - u

knjigu uope. To su: grki, latinski, idovski. Ni Istona ni Zapadna crkva nisu to


nikad proglasile svojim slubenim stavom, ali praksa je esto bila takva.

HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

BAANSKA PLOA (BAANSKA PLOA)

Baanska ploa/Baanska ploa (napisana izmeu 1077. i 1100. godine, danas se

uva u palai Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvaniji je meu

hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. To je ovea kamena ploa ispisana

glagoljskim pismom, a uz gornji rub ima borduru s tipinim ornamentom lozice. Ploa

je prvotno, kao plutej, bila ugraena u ogradu (sluila je kao pregradna ploa) izmeu

prezbiterija (prostor za sveenstvo) i crkvene lae (prostor za puk) benediktinske crkve

svete Lucije u Jurandvoru kraj Bake na otoku Krku. Postoje ostatci druge takve

ispisane ploe (pluteja). Glagoljica ploe pripada prijelaznome tipu izmeu oble i

uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifinih i irilskih slova. Starohrvatski jezik

teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Tekst je na vie mjesta

neitljiv zbog oteenosti kamena, pa se strunjaci ni danas ne mogu u potpunosti

sloiti u itanju, interpretiranju ni u datiranju natpisa. Sadraj ploe nije jedinstven,

tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve, odnosno opatije svete Lucije koji se

nastavljao i na drugoj ploi. U prvom stavku sadrana je noticija kojom opat Driha

utvruje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj

Luciji ledinu (vjerojatno je rije o gospodarskom dobru), zatim navodi imena

dostojanstvenika koji su moda bili nazoni pri darivanju, a proklinje one koji bi to

darivanje zanijekali. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s

devetero brae dakle je postavio i ogradu s ploama (plutejima) za vrijeme kneza

Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Vjerojatno je Kosmat vladao, a Dobrovit

sagradio crkvu i postavio ploe oko godine 1100. Na malo preostala prostora uklesan

je dodatak, trei stavak, koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i


svetoga Nikole u Otocu. Znanost jo sa sigurnou nije utvrdila koje je podruje

obuhvaala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otoac. (Krajina o kojoj je

ovdje rije svakako je obuhvaala, osim otoka Krka, jedno ire podruje kojemu je bio

na elu knez Kosmat, moda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. bio u pratnji

kralja Kolomana u Belgradu.)

Baanska/Baanska ploa jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske

pismenosti. Vaan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble

prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i knjievnosti (nazivamo je dragim kamenom

hrvatskoga jezika i knjievnosti; zahvaljujui ovoj ploi Hrvati su izronili iz mraka

svoje nedokumentirane povijesti). Dokazuje da je kvarnersko podruje bilo u

granicama Zvonimirove Hrvatske. U njoj nalazimo prvi put potvreno hrvatsko

narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira.

VINODOLSKI ZAKON

Vinodolski zakon (sastavljen 6. sijenja 1288. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski

spomenik premda je sauvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. stoljea. U

slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda, pa je taj na zakonski

prvijenac, pisan glagoljicom, preveden na velik broj stranih jezika. Cilj je pisanja

Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se

dotad slobodne vinodolske opine nale u situaciji da su postale feudalno ovisnima o

krkim knezovima (kasnije Frankapanima). U Zakonu se istie kodificiranje starih i

dobrih obiaja, ali iz teksta se vidi da se posebno ilo za definiranjem kaznenoga prava

i za osiguranjem kneevih prava. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno oditavati

prilike u naim primorskim gradiima. Posebna je pozornost posveena reguliranju

odredbi zakonskoga prava i definiranju knjievnih prava.


LUCIDAR

Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. stoljea) je srednjovjekova

enciklopedija. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je

poetkom 12. stoljea Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teoloki

prirunik. Pod imenom Elucidarium, Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi

razliiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Krajem 12. stoljeu nastala je i jedna

kompilacija na njemakom, namijenjena pukom sloju, koja je doivjela velik uspjeh

jer je sadravala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja, alkemije, magije,

astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine, itd.).

Prevodili su je, preraivali i izdavali na razliitim jezicima sve do 19. stoljea. Na

hrvatski ju je s ekoga preveo istarski glagolja u prvoj polovici 15. stoljea. Svojemu

je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Ukoj kojega nema ni

njemaki ni eki prijevod, dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama.

Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) izmeu Uenika (koji pita) i Uitelja

(koji odgovara). Sauivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. i

u gombievu zborniku iz prve polovice 16. stoljea.

ZAPIS POPA MARTINCA

Zapis popa Martinca (1493. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila

na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine. Pop glagolja Martinac pisao je u

Grobniku lijepa crna i crvena glagoljika slova ispisivao je brevijar u znanosti poznat

pod imenom Drugi novljanski brevijar (uva se u Novom Vinodolskom). Dok je pisao

kodeks, dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale

uznemirujue vijesti koje su djelovale na taj nain da je usred liturgijske knjige, im je

zavrio prvi dio kodeksa (tzv. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao

teko stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustoenja i najezde. Njegov je tekst neposredno


povijesno svjedoenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana

mjeavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika.

LJETOPIS POPA DUKLJANINA

(Hrvatska redakcija; XXVII. poglavlje: pria o smrti kralja Zvonimira)

Ljetopis popa Dukljanina (14. stoljee) spis je koji je navodno isprva bio napisan na

slavenskom jeziku. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katoliki sveenik iz

dukljanske biskupije, vjerojatno u Baru. Spis je nastao u 12. stoljeu, a sadraj mu je

rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad ve vladala manjim dijelom

junoslavenskih zemalja. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. stoljeu, na

splitskome podruju, ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti, posebno tuna

pria o traginoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju, pisanu

najvjerojatnije irilskim pismom, naao je Splianin Dmine Papali u Makarskoj krajini

u kui kneza Markovia i pepisao ju je. S Papalieva rukopisa preveo je spis ponovno

na latinski pjesnik Marko Maruli godine 1510., a zatim je Papaliev prijepis prepisao

latinicom godine 1546. Jerolim Kaleti u Omiu.

RUMANAC TROJSKI

(Roman o Troji)

Rumanac trojski (15. stoljee) viteki je srednjovjekovni roman. U hrvatskoj je

knjievnosti sauvan u glagoljikim prijepisima iz 15. stoljea (Vinodolski zbornik,

Petrisov zbornik) i u mlaemu latinikom prijepisu iz dvadesetih godina 17. stoljea.

Oba glagoljika prijepisa pripadaju istoj redakciji, iako je Vinodolski pisan akavski, a

Petrisov je kajkaviziran. Latinicom pisani Derekajev prijepis iz 17. stoljea bio je u

knjinici Nikole Zrinjskoga (1620.-1664.) Dogaaji iz grke mitologije (Parisovo


roenje i mladost, suenje trima boicama, otmica lijepe Jelene, bojevi pod Trojom,

itd.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i knjievnosti.

ALEKSANDRIDA

Aleksandrida (14. stoljee u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome.

Postoji velik broj knjievnih obrada njegovih herojskih djela, a poele su oko godine

300. poslije Krista, Pseudo-Kalinestovim romanom. Takvim su romanima bogate i

zapadne i istone knjievnosti. U 14. stoljeu pojavila se u velikoj mjeri originalna

verzija koju moemo pratiti u grkoj, rumunjskoj, bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj, a od

15. stoljea i u ruskoj knjievnosti. Mjesto nastanka nije jasno, ali dobri znalci misle

da je moralo biti negdje izmeu Crne Gore i Peljeca, ali postoji mogunost da je

matica bila akavsko-glagoljska. Naime, u Zadru u jednom inventaru godine 1389.

spominje se knjiga o Aleksandru, sauvani su nam tzv. Roudniki rukopis (16. stoljee,

akavsko-ikavski, bosanica) i Derekajev rukopis (1621., kajkavski, latinica) koji je

prepisan iz Roudnikoga rukopisa.

Aleksandar je sin Olimpijade, ene cara Filipa Makedonskoga, ali otac mu je zapravo

Nektenab, egipatski car koji se pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u

Makedoniju, gdje je ivio kao ljekarnik i vra, te se s Olimpijadom sastao u liku boga

Amona. Razliite verzije o njegovu oinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju

svijeta puno sree jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima.


PISMO NIKOLE MODRUKOGA

Pismo Nikole Modrukoga (15. stoljee) napisano je glagoljicom najvjerojatnije izmeu

1477. i 1480. godine. Izvornik nije sauvan. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljevi

1863. u Acta croatica I. Nakon toga ovaj je tekst objavljen vie puta. Premda u nekim

pojedinostima sadraj nije jasan, cjelina je razumljiva i donosi prvi polemiki hrvatski

tekst koji umnogome slijedi uobiajena retorika naela u prikazivanju i pobijanju

protivnikovih tvrdnji.

HRVOJEV MISAL

Hrvojev misal (1404.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepih rukom pisanih

kodeksa iz cjelokupne hrvatske, ne samo glagoljike tradicije. Sauvano je dvadesetak

rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala, ali samo ih je pet u domovini

(Vrbnik, Novi Vinodolski, Zagreb), a ostalima se ponose glasovite knjinice u

inozemstvu (Vatikan, Be, Oxford, Kopenhagen, Pariz, New York, Ljubljana). Hrvojev

misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Pisao ga je pisar Butko za

vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia. Ne zna se tko ga je oslikao. Nai su misali pisani

hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, pa je to karakteristino i za Hrvojev

misal. Ipak, Hrvojev misal odlikuje se veim udjelom hrvatskih jezinih elemenata,

posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. umjesto staroga

oblika dobrago dolazi dobroga, i sl.). U njemu se istie Hvalospjev ljubavi (Prva

Pavlova poslanica Korinanima, 13, 1-13).


MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA

Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je

prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. Svoju

prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Be, a 50 godina prije Berlina i 71

godinu prije Moskve. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljai vrlo brzo

ukljuili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu orbitu. Hrvatski glagoljai imali su velik

broj strunih ljudi i dosta materijalnih mogunosti. Mjesto tiska ne moe sa sa

sigurnou utvrditi, najee se pretpostavljaju Venecija i Kosinj, ali i neka druga.

Misal je knjiga Katolike crkve u kojoj se nalaze biblijska itanja Staroga i Novoga

zavjeta te molitve, pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. to znae

rijei po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. stoljea u Katolikoj crkvi uporabljivali

su se razliiti tekstovi za razliite obrede i za njih nije bilo zajednike knjige. Osim

toga, u razliitim su krajevima ti tekstovi bili razliiti. Od 13. stoljea rabio se

jedinstveni misal za cijeli katoliki svijet, i to onaj to ga je propisao rimski dvor, tj.

rimska kurija. Na Prvotisak, otisnut 22. veljae 1483., pripada tom tipu misala.

SVIT SE KONA

Svit se kona (pjesma zapisana u 14. stoljeu) srednjovjekovna je satirina pjesma koja

iba ivot viega klera i redovnika koji u trenutku kad se pribliava Sudnji dan ive u

raznovrsnim opainama, za novac podaju duhovna dobra (simonija), slue svome

trbuhu, a one koji bi htjeli ivjeti kao pravi isposnici ti isti proglaavaju licemjernima

i predaju ih inkvizitorima da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih dua.

Zapisana je samo u parikoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Parikom glagoljskom

kodeksu koji se datira potkraj 14. stoljea, ali se po refleksu ambijenta i ozraja koje u

njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Njezini su dvanaesterci,

od kojih se u najveem dijelu sastoji, pravilni (sastoje se od tri lana od po etiri


sloga) pa istraitelji naglaavaju njezinu formalnu skladnost, pojaanu izrazitim

strofama od po etiri stiha koji su meusobno povezani jednom rimom. Samo je u

zavrnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po

dva dvanaesterca s dobrim rimama, a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime

i jedan - posljednji stih - koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Intonacija i

motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima

srednjega vijeka, opeeuropski su: nau hrvatsku pjesmu moemo usporediti s

bievateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. stoljeu i s Carmina

Burana iz njemakih krajeva 13. stoljea. Arhetip nae pjesme nije mogao nastati prije

posljednjih desetljea 13. stoljea; u njoj se, naime, osuuju svi crkveni redovi, pa i oni

osnovani u prvoj polovici 13. stoljea, i to mala braa (franjevci), predikavci

(dominikanci) i karmeliani; okreu se prema zemaljskim dobrima, u njih nestaje

vjerski ar, izvrgavaju se na taj nain kritici pravih Kristovih sljedbenika. Takvi

odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. stoljea, tj. predreformatorskim kritikama

Katolike crkve. Datiranju pridonosi i impostacija o prbliavanju Antikrista (Sudnjega

dana). Naa je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je

vladao ikavsko-ekavski govor.


IBENSKA MOLITVA

(Pohvale Gospi)

ibenska molitva (najvjerojatnije 2. polovica 14. stoljea) pohvala je Gospi pisana u

stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bievatelji) ili

disciplinanti u 13. stoljeu i 14. stoljeu. Lijepa je i pobona molitva Blaenoj Djevici

Mariji. Napisana je u recitativnoj, ritmikoj, ritmiziranoj prozi, koja pod svaku cijenu

nastoji da se pojedini zazivi (stavci) zavre rimom, makar i nepravilnom. Ovaj je tekst

ibenska molitva - dobio ime po nalazitu (Franjevaki samostan u ibeniku), a

podnaslov, odnosno drugo ime - Pohvale Gospi - odgovara njezinu sadraju. Pripada

najstarijim hrvatskim latinikim tekstovima. Pisana je akavsko-ikavski, vjerojatno u

Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stoljea. U pojedinostima tekst nije jasan, to

moda dolazi zbog toga to autor, vjerojatno franjevac, nije dobro znao hrvatski jezik,

a ubacivao je i neke latinske rijei, i sluio se nepouzdanom grafijom. U originalu ima

latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam.

VA SE VRIME GODIA

(Boina pjesma)

Va se vrime godia (najstariji zapisi iz 15. stoljea), prastara boina pjesma,

hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. Pjevala se u svim hrvatskim

krajevima, a najstariji su glagoljiki zapisi iz 15. stoljea (u Petrisovu zborniku,

pisanome u uoj Hrvatskoj 1468., u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru, pisanome u

Bermu u Istri), ali se nalazi i u jednom latinikom rukopisu iz Korule (danas u Beu).

Mlaih rukopisa i izdanja ima bezbroj. Ova je puko-crkvena pjesma vrlo popularna i

u Hrvatskoj se pjeva se i danas. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe

su graene od po etiri sedmerca, od kojih prva tri paze na asonancu na zavretku

stiha, a zadnji, etvrti, shvaen je kao pripjev.


MUKA SVETE MARGARITE

Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. u 15. stoljee) primjer je

srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti

nastala je u ranom srednjem vijeku, irila se u prijevodima na narodnim jezicima,

kasnije se pretvarala u stihove, a u 15. je stoljeu dramatizirana. Hrvatska knjievnost

poznaje prozne obrade te teme, odnosno prijevode legende u prozi od 14. stoljea (u

Parikom zborniku iz 1375., glagoljica), a dramatizacija u osmerakim distisima

sauvana je u trima latinikim rukopisma, od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. u 15.

stoljee (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane, prijelaz 14. i 15. stoljea, ibenski

/Vraniev/ rukopis iz druge polovice 16. stoljea, Zadarski rukopis iz 17. stoljea, koji

na zavretku prenosi datiranje: 1500. godinu).

Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naih hrvatskih crkvenih

prikazanja ve po svojoj temi svetakoj legendi. Dramatizacija (i versifikacija) nije

nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji, nego je nastala u

Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. Postoji mogunost da je autor ove

drame Marko Maruli, premda se jo uvijek dri da pripada korpusu anonimnih

prikazanja, odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetakih legendi nastalih

potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. U njoj prevladavaju figure straha i

muenitva (muke) organizirane oko protagonistice - svete Margarite - i protivnika joj,

antagonista Olibrija, njezina muitelja.


PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU

DANTE ALIGHIERI

(Boanska komedija; Pakao, I.-V.)

Dante Alighieri (1265.-1321.), rodom iz Firence, najvei je talijanski nacionalni pjesnik.

Aktivno sudjeluje u onodobnim politikim borbama izmeu gvelfa i gibelina, pa je

nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. prisiljen sve do smrti ivjeti u

progonstvu. Bio je svestran duh filozof, tvorac knjievnoga talijanskoga jezika,

politiar i, prije svega, pjesnik. Uz knjievni opus na talijanskom ostavio je i niz

latinskih djela, u kojima iznosi svoje filozofske i politike poglede (nedovrena knjiga

filozofskih pogleda Gozba, politiki traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom

knjievnom jeziku (O narodnom jeziku).

Knjievni rad zapoeo je zbirkom pjesama Novi ivot (Vita nuova, 1292.-1293.) u kojoj

je prikupio svoje mladenake stihove posveene ljubavi prema Beatrici Portinari i

povezao ih proznim komentarom. U toj je zbirci Beatrice, u skladu s koncepcijama

ljubavi pjesnike kole slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo), prerasla u gotovo

nadzemaljsko bie i postala simbolom pjesnikova ideala. Kako bi je dostojno uzvisio i

nakon njezine smrti, Dante zapoinje rad na svojoj Boanstvenoj komediji (Divina

commedia, 1307. - 1321.), djelu koje je preraslo u najvie dostignue srednjovjekovne i

predrenesansne knjievnosti i jedno od najveih knjievnih dostignua i ostvarenja

ovjeanstva. U obliku uobiajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga ivota

Dante (uz pomo Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao, istilite i Raj i oivljuje

grandioznu galeriju likova, od mitolokih i povijesnih likova i osoba pa do svojih

suvremenika, predoujui nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i

strasti. Djelo je formalno savreno komponirano pisano je u tercinama (strofama od

tri jedanaesterca), svaki od triju dijelova; Pakao, istilite i Raj, ima po 33 pjevanja


podjednake duine, a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je savrena brojka 100.

Iako je Danteova Komedija jo u mnogoemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske

vizije, uloga mistinoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uope u koncepciji i

kompoziciji djela, itd.), ipak u njemu ve izbija kritiki duh novoga vremena, koji se

ne sustee napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. S razumijevanjem pokazujui

slabosti i veliinu ljudske prirode, uzvisuje napredne tenje ljudskoga duha.

Boanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske knjievnosti, a

tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovu, Barakovi, Zorani, itd.).


FRANCESCO PETRARCA

(Kanconijer)

Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, velik je dio ivota

proveo u Avignonu, tadanjemu sjeditu papinskoga dvora. Bio je istaknuti humanist i

napisao niz knjievnih djela na latinskom jeziku te stekao ast da 1341. bude u Rimu

ovjenan kao pjesnik. Ipak, njegova slava poiva na Kanconijeru (Canzoniere), zbirci

talijanskih stihova, u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi

prema Lauri, za njezina ivota i nakon njezine smrti.

U Avignonu se, naime, bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo

je 1327. prvi put ugledao svoju Lauru, vjerojatno enu Huga de Sadea, koja e postati

trajnim nadahnuem njegovih talijanskih stihova. Nadovezujui se na tradicije

srednjovjekovne ljubavne poezije, Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i

talijanskih predstavnika slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo) njihove pjesnike

forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti, 29 kancone, 9 sestine, 7 balade i 4

madrigali) i razvija ih do majstorskoga savrenstva, ali unosi u njih novi duh: opisuje

ljubav prema konkretnoj eni, koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlai, i prikazuje

svoju unutarnju razapetost izmeu srednjovjekovnih moralnih naela i ovozemaljskih

tenji za sreom, ime ve navjeuje renesansu. Petrarkina poezija imala je i ima

snaan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije, a u Italiji je ve za

pjesnikova ivoza dobila niz nastavljaa i epigona, pa je njihovim posredovanjem

petrarkizam u 15. i 16. stoljeu preplavio cijelu kulturnu Europu. Uvodni sonet

Kanconijera, naslovljen itateljima, u kojem su ve nagovijeteni glavni motivi

Petrarkine pjesnike zbirke, nastao je u zrelim godinama pjesnikova ivota, a prema

poetnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime).


GIOVANNI BOCCACCIO

(Decameron)

Giovanni Boccaccio (1313.-1375.), talijanski pripovjeda i humanist, roen je u Parizu,

a kolovao se u Napulju. Boccaccio najvei dio ivota provodi u Firenci, obavljajui

razne dravne slube i bavei se knjievnou. Ostavio je opsean knjievni opus

sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na

talijanskom jeziku, meu njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi

(napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija, kojega je prouavao

potkraj ivota.

Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron, 1348.-1353.), zbirka od stotinu novela

uokvirenih priom o kugi koja je 1348. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri

mladia da napuste grad i prekrauju vrijeme pripovijedajui naizmjence zanimljive

prie. Same su prie duhom i sadrajem raznolike, ali najee im je tema senzualna

ljubav, stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, posebno

religioznom licemjerju. Galerija realistiki vjerno i psiholoki uvjerljivo ocrtanih likova

iz svih drutvenih slojeva, od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i

sveenstva, nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobod

Documents

Hrvatski jezik-MMuhoberacDJurišić