HRVATSKE ZEMLJE U PREDANEKSIJSKOM RAZDOBLJU

Državnopravni položaj Hrvatske i zahtjevi za ujedinjenje hrvatskih zemalja

Početak 20. stoljeća hrvatske su zemlje dočekale sputane austrougarskim dualizmom. Banska je hrvatska i dalje živjela kao dio ugarskog dijela Monarhije, a pod vladavinom bana Khuena Hedervaryja i njezina je skučena autonomija došla u pitanje.

Dalmacija i Istra bile su dio austrijske polovice Monarhije. Dualizam je bio trajna zapreka željenom ujedinjenju Banske Hrvatske s Dalmacijom, iako je i Hrvatsko-ugarska nagodba potvrdila da je ona sastavni dio hrvatske države.

Uz to je dualizam negativno utjecao na gospodarski razvoj hrvatskih zemalja, osobito prometno i gospodarski izolirane Dalmacije. Zbog svega je ujedinjenje hrvatskih zemalja i dalje bilo jedan od temeljnih zahtjeva u programima svih hrvatskih političkih stranaka.

U stvarnosti se teško moglo očekivati da bi se to moglo dogoditi, jer bi hrvatsko ujedinjenje narušilo dualistički ustroj Monarhije i poremetilo ravnotežu koja je dotad vladala između Austrije i Ugarske kao dvije državnopravnih država.

Takvom su se rješenju odupirali podjednako vladar, bečki politički krugovi koji su ga okruživali i Mađari.

Dio hrvatskih političara mislio je da bi se ujedinjenje ipak moglo provesti ako bi Monarhija bila preustrojena kao trijalistička zajednica, u kojoj bi uz austrijski i ugarski dio bio uspostavljen i poseban južnoslavenski dio.

Ponašanje austrougarskog prjestolonasljednika Franje Ferdinanda davalo je nadu da bi trijalističko rješenje moglo biti provedeno u stvarnost.

On je uvidio da su mađarska snaga i težnje za postizanjem stvarne neovisnosti prijetnja održanju Monarhije, pa je mislio da bi se hrvatske težnje za ujedinjenjem dale dobro iskoristiti u zauzdavanju mađarskih nakana.

Hrvati u Bosni i Hercegovinu

Hrvati u Bosni i Hercegovini doživjeli su pak pod austrougarskom upravom u toj pokrajini znatan gospodarski, prosvjetni i kulturni napredak.

Oni su, doduše, do posljednjih godina 19. stoljeća trpjeti zbog politike dotadašnjeg austrougarskog namjesnika Benjamina Kallaya. On je, naime, mislio da su hrvatska i srpska svijest Hrvata i Srba u BiH prijetnja austrougarskoj upravi u toj pokrajini i njezinoj želji da ona ostane posebna pokrajina kojom će upravljati obje vrhove vlasti obiju polovica Monarhije.

Zbog toga je Kallay nastojao suzbiti uporabu hrvatskog i srpskog nacionalnog imena i nametao je pojam Bošnjaka kao novog imena za sve stanovnike BiH.

Taj pokušaj unatoč želji vlasti nije uspio, umjetno bošnjačko ime nije zaživjelo ni među Hrvatima, ni među Srbina, a ni među bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Mnogi su od njih, dapače, zbog svojih korijena i činjenice da su jezik nazivali hrvatskim imenom izražavali svoju pripadnost hrvatskom narodu. Hrvatima je pak oodgovarala činjenica da su prestankom osmanlijske vlasti u BiH prestala i sva ograničenja koja su priječila

društveni i gospodarski uspon i razvoj nemuslimana pa je odlazak austrougarske uprave za njih značio i početak znatnijeg gospodarskog, društvenog i kulturnog razvoja.

Potkraj 19. st onzači je uspon hrvatskog tiska u BiH, koji se ogledao u početku izdavanja mostarskog tjednika Osvit.

Osobito je važno za razvoj njihove kulture i prosvjete bilo osnivanje Hrvatskog potpornog društva za potrebne đake srednjih i visokih škola iz BiH u Mostaru te Hrvatskoga društva za namještanje djece u zanate i trgovinu u Sarajevu 1902. godine.

Oni su se 1907. ujedinili u Hrvatsko kulturno društvo Napredak sa sjediištem u Sarajevu, svakako najznačajnije hrvatsko društvo u BiH koje je tamo djelovalo u prvoj polovici 20. st.

Hrvatska politika nakon Khuenova odlaska

Početak 20. stoljeća obilježila su velika previranja u hrvatskim političkim strankama te pojava novih političkih stranka i struja. Odlazak bana Hedervarija osobito je utjecao na proces preslagivanja stranačke scene.

To se ponajprije odrazilo na potpuni nestanak Narodne stranke, mađaronske stranke koja je dotada bila stup režima i čija je većina u Saboru bila isključivo rezultat banova i vladina utjecaja na izbore u kojima je mogao sudjelovati vrlo mali broj birača.

Istodobno je tekao proces okupljanja velikog dijela hrvatske oporbe oko nekadašnjih političkih protivnica Neodvisne narodne stranke i dijela Stranke prava, koje su nastojale krenuti novim političkim putem. One su tražile ujedinjenje hrvatskih zemalja, a da bi to ostvarile, bile su spremne na suradnju s mađarskom oporbom i srpskim strankama u Hrvatskoj.

Uz njih je kao značajna stranka djelovala i Čista stranka prava Josipa Franka, koja je zastupala ideju da je moguće osloboditi se mađarskog pritiska uspostavom bliske suradnje s vladarom.

Također je kao veliku opasnost za hrvatske nacionalne interese isticala velikosrpstvo, koje je prema njezinu mišljenju bilo temelj politike i Kraljevine Srbije i srpskih političara u AU, pa tako i onih u Banskoj Hrvatskoj.

Od politike novog kursa do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije

U tom je razdoblju mađarska oporba predvođena Strankom deovisnosti i njezinim vođom Fereczom Kossuthom, vodila tešku borbu za postizanje gotovo neovisnog položaja Ugarske u Monarhiji.

Neki su hrvatski političari smatrali da glavna opasnost Hrvatima prijeti od njemačke politike prodora prema istoku (Balkanskom poluotoku). Pomislili su da bi bilo moguće uspostaviti suradnju s Mađarima koji su se borili za svoju neovisnost, a željeli su surađivati i sa Srbima.

Glavni zagovornici takve politike bili su pravaški političari iz Dalmacije, Frano Supilo i Ante Trumbić, koji su željeli da cjela hrvatska politika krene novim putem, ili politikom novog kursa.

Oni su uspjeli pridobiti većinu hrvatskih političara, a vođa Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević dao je potporu takvim idejama.

Protiv te se politike od značajnijih hrvatskih stranaka očitovala Čista stranka prava Josipa Franka. Ona je također zagovarala ujedinjenje hrvatskih zemalja, no bila je nesklona bilo kakvoj suradnji sa srpskim strankama smatrajući da su velikosrpske ideje koje su one uglavnom podupirale velika prijetnja budućnosti Hrvatke i Hrvata.

Politiku novog kursa nisu podupirali ni braća Radić. Oni su tada zagovarali politiku austroslavizma, odnosno mislilu su da je jamstvo hrvatskih nacionalnih interesa održavanje takve Monarhije u kojoj bi bilo moguće uspostaviti ujedinjenju hrvatsku državu.

Smatrali su da nije moguće uspostaviti suradnju s Mađarima. Zagovarali su suradnju slavenskih naroda, no bili su protivnici velikosprpstva i sumnjali su da vodstvo srpske politike u Hrvatskoj stoji urpavo na takvom političkom stajalištu.

Pobornici politike novnog kursa u jesen 1905. okupili su se u Rijeci, gdje su donjeli Riječku rezoluciju. Njome su podržani mađarska oporba i njezina nastojanja da izbori veća prava za Ugarsku, a zauzvrat bi Mađari trebali poduprijeti ujedinjenje hrvatskih zemalja i ostvarenje građanskih sloboda u Hrv.

Njezine su zaključke poduprli i srpski zastupnici Hrvatskog sabora i Dalmatinskog sabora na sastnaku održanom u Zadru na kojem su donjeli Zadarsku rezoluciju.

Oni su dotada bili protivnici sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. U rezoluciji su kao uvjet priznanja zaključaka Riječke rezolucije zatražili da Hrvati u BH podijele svoju suverenost sa Srbima priznajući ih potpuno ravnopravnim narodom, a na manjinskom skupinom.

Hrvatki nosioci politike novog kursa prihvatili su zahtjeve Zadarske rezolucije, a na posljetku su hrvatske i srpske političke stranke i skupine koje su stajale iza obje rezolucije ustrojile novu političku skupinu Hrvatsko – srpsku koaliciju.

Ona je ubrzo uspjela dobiti većinu u Hrvatskom saobru, što je održala sve do sloma Monarhije 1918.

Ipak je zbog nesklonosti vladara te mađarskih i austrijskih političkih krugova, koju su se bojali da bi njezino sudjelovanje u vlasti moglo uzdrmati austrougarski dualizam, i dalje ostala u oporbi.

Očekivanja da bi dolazaka mađarske oporbe na vlast u Ugarskoj mogao pomoći Hrvatima izjalovila se kad je ona postigla sporazum s Dvorom i uistinu došla na vlast, no prema Hrvatskokj se i dalje ponašala kao i njezini prethodnici.

Nije željela prihvatiti nikakve promjene za Hrvatsku štetnih odredbi Hrvatsko – ugarske nagodbe, a i takvu je Nagodbu u stvarnosti kršila na hrvatsku štetu.

O tome svjedoči takozvana Željeznička pragmatika iz 1907. kojom je, suprutno odredbama Nagodbe, na željeznice uveden mađarski jezik.

Ulazak seljaštva u hrvatsku politiku – braća Radić i HPSS

Potkraj 19. st. među mnogim je hrvatskim seljacima sazrela svijest o tome da samo vlastitim političkim i društvenim djelovanjem mogu utjecati na promjene vlastita društvenog, političkog i gospodarskog položaja.

To su zapazili i braća Antun i Stjepan Radić, koji su godine 1899. počeli izdavati list Dom, politički list namijenjen političkom prosvjećivanju hrvatskog seljaštva.

Tumačeći da dotadašnje hrvatske stranke nisu problemu hrvatskoga sela posvećivale nikakvu pozornost, tvrdili su da ja seljake potrebno i politički organizirati.

Zbog toga su radili na osnovanju posebne seljačke stranke, a potkraj 1904. osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku

Zbog nepravednog izbnornog zakona, prema kojem je i dalje u izborima mogao sudjelovati tek neznatan broj stanovnika Banske Hrvatske, uglavnom oni boljeg imovnog stanja, nije HPSS mogau u Hrvatskom saboru dobiti značajniji broj zastupnika.

Ipak je već prigodom njezina prvog sudjelovanja u izborima u Sabor izabrano nekoliko zastupnika, pa su tako u njemu prvi put problemi hrvatskog sela progovorili izabrani seljački predstavnici.

Širenje organizacija stranke, njezina tiska i publikacija te djelovanje stranačkih vođa utjecali su na mnoge hrvatske seljake ne samo da se uključe u političku borbu nego da si i šire slojevi stanovništva zainteresiraju za probleme hrvatskog sela.

HRVATSKE ZEMLJE U GODINAMA PRED I. SVJ. RAT

Doba političkih procesa u Banskoj Hrvatskoj

Početkom 1908. hrvatskim je banom postao Pavao Ruch, čije se banovanje poklopilo s nakanom Monarhije da nakteria dotad okupirano područje BiH. Zbog toga je trebalo hrvatsku javnost pripremiti na čin aneksije.

Činjenica je da uz samu Tursku najveći otopr austrougarskim nakanama dala Srbija, koja je dokazivala da su BiH srpske zemlje te da trebaju postati ido Srbije. Zbog toga su vrhovi Monarhije aneksiju opravdavali i kao obranu svojih interesa pred velikosrpksim pretenzijama Kraljevine Srbije.

Istodobno se vlastima u Hrvatskoj pružila prigoda da pokušaju uništiti Hrvatsko – srpsku koalciju, čiji su mnogi istaknuti članovi javno zagovarali suradnju sa Srbijom.

Zbog toga se htjelo prikazati da istaknuti članovi Srpske narodne samostalne stranke surađuju sa srpskim službama i djeluju u cilju rušenja Monarhije i stvaranja velike Srbije.

Na poslijetku je uhićena skupina od 53 istaknuta Srba iz Banske Hrvatske pod optužbom za veleizdaju, a svi su početkom 1909. izvedeni pred sud u Zagrebu (Veleizdajnički proces)

Iako je zbog te suradnje većina optuženika osuđena na dugotrajne zatvorske kazne, svi su odreda odbacivali optužbe. Način na koji je vođeno to suđenje i velik je dio europske i hrvatske javnosti uvjerio u njihovu nedužnost.

Zanimljivo je ipak da su oni naknadno nakon pada Monarhije, potvrdili utemeljenost optužnice i priznali da su radili za Srbiju.

Istodobno je austrijski povjesničar Heinrich Friedjung na poticaj austrougarskog Ministarstva vanjskih poslova javno optužio Franu Supilu kao istaknutog člana Hrvatsko – srpske koalicije da je radio za interese Srbije, koja ga je zbog toga obilno novčano pomagala.

Iaok je Friedjung tužio Supila sudu (Friedjungov proces), ovaj je uspio dokazati da su dkomuneti kojima ga se optuživalo obične krivotvorine napravljenje u austrougarskom poslanstvu u Beogradu po želj Ministarstva vanjskih poslova Monarhije.

Na poslijetku je bio oslobođen, što mu je donijelo veliki ugled u europskim političkim krugovima.

Iza Friedjunga su stajali kurogvi oko Franje Ferdinanda, koji su smatrali da je Srbija opasnost za Monarhiju i da treba poduzeti sve da se suzbiju njezine nakane.

Zbog toga je Freidjungov neuspjeh bio još više njihov neuspjeh, koji je zadao snažan udarac ugledu Monarhije.

U Banskoj Hrvatskoj oba su spomenuta procesa, nasuprot željama banske vlasti bana Palva Raucha, povećala ugled i politčku snagu Hrvtasko – srpske koalicije. Ipak se zbog obrane u Freidjunogovom procesu Frano Supilo morao povući iz praktičnog rada u Hrvatsko – srpskoj koalciji, a njegovo mjesto ssve više je zauzimao Svetozar Pribićević.

Aneksija BiH očekivana je i kao prigoda da se te zemlje na temelju hrvatskog državnog prava sjedine s Banskom Hrvatskom, time više što je tada u javnosti bila prisutna spomenuta ideja trijalizma, koju je podupirao i Franjo Ferdinand.

RADIKALIZACIJA POLITIČKOG ŽIVOTA U BANSKOJ HRVATSKOJ

Opisana politika vrhova Monarhije ali i nastojanje vodstva Hrvatsko – srpske koalicije da postigne kompromis s banskom vlašću i dođe na vlast u Hrvatskoj, utjecaliu su na radikalizaciju političkih prilika u Banskoj Hrvatskoj.

To se osobito odnosi na pojavu radiklane hrvatske i srpske nacionalističke i napredne omladine, koja je zahtjevala beskompromisno ujedinjenje svih Južnih Salvena, odnosno stvaranje ujedinjenje jugoslavenske države i jedinstvenog jugosalvenskog naroda.

Pripadnici nacionalističke omladine Monrahiju su smatrali glavnom zaprekom ujedinjenju te su željeli njezino uništenje. Zbog toga su sve one koji su kao Hrvatsko – srpska koalicija tražili komprominsa rješenja optuživali za izdaju jugoslavnenskih ideala i tražili su radikalna rješenja.

Izbijanje Prvog balkanskog rata i istjerivanje Turaka iz najvećeg dijela njihovih dotadašnjih europskih posjeda izazvalo je kod pobornika jugoslavenske ideje veliko oduševljanje i nadu da jem oguće skoro ostvarenje jugoslavenske države.

Istodobno su vrhovi Monarhije pokušali utjecati na smirivanje stanja u Hrvatskoj politikom čvrste ruke.

Zbog toga su početkom 1912. dovali za vana Slavka Cuvaja, koji je trebao uvesti strogi nadzor nad stanjem u Hrvatskoj.

On je dapače imenovan komesarom, što je značio da su vrhovi Monarhije mislili da je stanje izmaknulo nadzoru i da ga treba rješavati izvanrednim mjerama.

Komesar Cuvaj pokušao je ponajprije suzbiti oporbeni tisak uvođenjem cenzure, i onemogućiti djelovanje oporbenih političkih skupova.

Nacionalistička omladina je pokušala promijeniti stanje radikalnim metodama, pa su na Cuvaja izvedena čak dva neuspješna atentata tijekom 1912. i 1913. godine.

U ljeto 1913. novim je komesarom postao Ivan Skerlecz sa zadaćom da normalizira prilike u Banskoj Hrvatskoj, no i na njega je pokušan atenta.

Sve je to navelo vrhove Monarhije da pokušaju postići sporazum s Hrvatsko – srpskom koalicijom, koja je bila spremna žrtvovati mnoge od svojih političkih ciljeva kako bi došla na vlast.

Na poslijetku je potkraj 1913. postignut sporazum. Kaolcija se obavezala da neće ustrajati na rješvanjau prijepornih pitanja u hrvatsko – ugarskim odonsima, a ugarska je vlada ukinula komesarijat i Željezničku pragmatiku.

Na temelju sporazuma raspisani su potkraj 1913. izbori za Hrvatski sabor.

Na njima je pobijedila Hrvatsko – srpska koalcija, koja je otada bla pouzdana suradnica mađraske vlade i kao takva vladala je u Banskoj Hrvatskoj sve do propasti Monarhije.

Gospodarstvo

U 20. su stoljeće hrvatske zemlje ušle kao razmjerno nerazvijene poljoprivredne zemlje, u kojima se oko 80% stanovnika bavilo poljoprivredom i ribarstvom.

Uz to je većina posjeda bila razmjerno mala, što je u većini slučajeva otežavalo suvremenu obradu zemlje i rast poljoprivredne proizvodnje.

Početkom 20. st. značajniji rast zabilježila je i industrija. Iako je udio stranog kapitala bio znatan (ponajviše austrijskog, mađarskog i češkog) i mnogi hrvatski poduzetnici sudjelovali su u tom rastu.

Pritom treba istaknuti da je udio stranog kapitala bio znatno veći u Dalmaciji, gdje su prevladavale talijanske tvrtke iz Monarhije (uglavnom iz Trsta) i Italije te njemačke austrijske tvrtke.

U BaH je udio hrvatski poduzetnika bio mnogo veći, a u objema zemljama je bio značajno zastupljen češki kapital.

Hrvatske banke i štedionice, ponajprije zagrebačka Prva hrvatska štedionica, također su podupirale rast gospodarstva svojim kapitalom.

Industrijska srdišta u BaH nadvojbeno su bili Zagreb i Osijek, a u Dalmaciji se ubrzano razvijao Split s okolicom.

U toj se hrvatskoj zemlji tada u značajnioj mjeri upotrebljavala elekitrčna energija, koja se dobivala iz prvih većih hidro centrala izgrađenih na rijekama Krki i Cetini.

Razvoj gradova

U hrvatskim su zemljama broj i veličina gradova bili razmjerno mali u usporedbi s razvijenim europskim zemljama. Ipak su mnogi hrvatski gradovi u tom razdoblju doživjeli rast broja stanovnika te gospodarski razvoj, što treba dovesti u vezu s opisanim gospodarskim razvoje hrvatskih zemalja.

To se odnosi ponajprije na Zagreb kao glavni grad BaH i hrvatsko nacionalno središte.

On je u razdbolju od 1900. – 1910. narastao od 57 000 do 75 000 stanovnika, što je pratilo i njegovo komunalno uređenje.

Može se reči da je gard Zagreb u to vrijeme bio dobro razvijen i uređen grad. U BaH kao važno gospodarsko središte isticao se i Osijek. Iako manji po broju stanovnika od Zagreba (28 500 1910. godine) i Osijek je po svemu bio dobro razvijen grad.

Ipak o urbanoj nerazvijenosti BaH svjedoči činjenica da je u njoj godine 1910. bio tek 6 gradova koji su imali više od 10 000 stanovnika.

U Dalmaciji je značajan razvoj doživio Split, koji je po broju stanovnika (22 000 stanovnika 1910.) i po gospodarskoj razvijenosti postao istinsko središte Dalmacije, iako je glavni grad i dalje bio Zadar (13 000), u kojem je bilo sjedište namjesnika Dalmacije, Dalmatinskog sabora i ostalih središnjih državnih ustanova.

Kultura i prosvjeta

Središte hrvatskog kulturnog i prosvjetnog života početkom 20. stoljeća bio je Zagreb, u kojem su djelovale središnje klturne i prosvjetne ustanove, kao štu je bila Matica hrvatska.

Ona je nastavila objavljivati velik broj knjižvnih djela hrvatskih i inozemnih knjižvenika, a u njezinoj su nakladi izašla i brojna znanstvena djela.

Na polju pučke prosvjete tada se, kao i u ranijim desetljećima, isticalo Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima, koje je objavljivalo desetke naslova namijenjenih pouci i zabavi šrih slojeva stanovništva, osobnito hrvatskog seljaštva.

Njegova su izadnja, posebice popularni pučki kalenda Danica, dolazili u ruke stotina tisuća ljudi u svim hrvatskim krajevima.

Kao središte hrvatskog znanstevnog stvaranja istticalo se Zagrebačko sveučilište (tada Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu), kao jedina visoko – školska ustanova u hrvatskim zemljama ( pa je zbog toga u javnosti nazivano i Hrvatsko sveučilište)

Ipak su mnogi hrvatski studenti zbog njegove skučenossti i nepostojanja brojnih fakulteta (godine 1910. postojali su tek bogoslovni, pravni i filozofski fakultet) i dalje morali odlaziti na strana sveučilišta, uglavnom ona u ostalim zemljama Monarhije.

Zbog toga se radilo na proširenju Zagrebačko sveučilšta i na otvaranju novih fakulteta u njegovu sklopu.

Hrvatsko je školstvo bilo različito razvijeno, već prema prilikama u različitim hrvatskim zemljama.

Uz izuzetak Istre, u ostalim su hrvatskim zemljama u školama bili osigurani slobodna uporaba hrvatskog jezika i poučavanje o hrvatskoj kulturi.

Počeci hrvatskog športa

Početkom 20. stoljeća počeo su u hrvatskkim zemljama značajnije razvijati i šport. Dotad se šporotom bilo moguće baviti ponajprije u sklopu sokolsnih društava, koja su davala prednost tjelovježbi i tradicionalnim športovima kao što su bili mačevanje i jahanje.

To ne začuđuje ako se zna da je sokolstvo bilo ustrojeno i na vojničkim načelima, a njegivo su češki osnivači šezdesetih godina 19. st. htjeli na taj način češku mladež pripremiti da jednog dana bude spremna uključiti se u brobu za prava svojeg naroda.

Uz to je sokolstvo nastojalo razviti domoljublje svojih članova, pa je veliku pozornost posvećivalo kulturnom i prosvjetnom radu, osobito u manjim sredinama u kojima nije bilo drugih kulturnih i prosvjetnih ustanova.

Prvih godina 20. st. u hrvatskim su zemljama postojala brojna hrvatska sokolska društva, koja su se godine 1904. ujedinila u Savez hrvatskih sokolskih društava (poslije Hrvatski sokolski savez) kao krovnu udugu hrvatskog sokolstva.

Sokolska društva, osim njegovanja hrvatskog domoljublja, radila i na razvijanju sveslavenski (u tom sklopu i južnoslavenske) suradnje, pa su zbog toga održavala srdačne odnose sa sokolskim savezima ostalih slavenskih naroda, a osobito češkim sokolovima

Vrhunac sokolskog djelvanja bili su veliki sokoslki sletovi, a najveći od njih bio je II. hrvatski svesokolski slet održan u Zagrebu 1911.

Ostali su se športovi razvijali uglavnom izvan sklopa hrvatskog sokolstva, iako je najznačajniji promicatelj športa i novhi športova bio istaknuti hrvatski sokol i nastavnik tjelovježbe Franjo Bučar.

Među najznačajnije pojave u tadašnjem športskom životu ubraja se osnivanje Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK) 1903. u Zagrebu, u sklopu kojega je njegovano više športskih disciplina.

Taj je klub bio jedan od najznačajnijih hrvatskih športskih klubova u prvoj polovici 20. st. i u njegovu sklopu postavljeni su temelji razvoja suvremenoh hrvatskog športa.

U razdoblju od godine 1914. osnovani su brojni klubovi, među kojima se izdvajaju splitski Hajduk osnovan 1911. i zagrebački Građanski.

Iako su oni, kao i HAŠK, od početka njegovali različite športske discipline, ipak su u javnosti bile poznate ponajprije njihove nogometne momčadi, što svjedoči o tome da je upravo taj šport već tada bio najpopularniji.

Dalmacija početkom 20. stoljeća

Početkom 20. st. teške borbe koje su hrvatski narodnjaci vodili protiv autonomaša ne bi li afirmirali hrvatski jezik i činjenicu da je Dalmacija hrvatska zemlja izgledale su kao daleka prošlost, a hrvatski su zastupnici činili veliku većinu zastupnika Dalmatinskog sabora.

Autonomaši su imali lokalnu vlast još samo u glavnom dalmatinskom gradu Zadru, i to dobrim dijelom zahvaljujući suradnji sa Srpskom strankom koja se protivila sjedinjenju Dalmacije s BaH.

U autonomaškim je redovima došlo do značajnih promjena. U počteku, tijekom šezdesetih godina 19.st. priznavali su slavenski karakter Dalmacije, no nisu željeli njezino sjedinjenje s Hrvatskom.

Tvrdili su da su stanovnici Dalmacije Slaveni – Dalmatinci (Slavo – Dalmatini) te su isticali važnost talijanskog jezika i kulture. U međuvrenemu se većina autonomaša prometnula u

talijanske nacionaliste, koji su tvrdili da je Dalmacija talijanska zemlja, i to ponajprije zbog svoje višestoljetne vezanosti za Mletačku republiku.

Unatoč željama talijanskih nacionalista, hrvatski karakter Dalmacije sve se više dokazivao.

U svim je općinama s hrvatskom većinom hrvatski jezik odavno zamijenio talijanski, a i u školama je hrvatski jezik bio glavni nastavni jezik

Tek je u državnim uredim talijanski zadržao svoju važnost. Na hrvatskoj političkoj sceni Dalmacije i dalje je veliku važnost imala Nardona hrvatska stranka, no uz nju su djelovali i pravaši, koji su slično kao i u BaH bili podijeljeni na dvije stranke – Stranku prava i Čistu stranku prava.

Ubro su se Neodvisna narodna stranke i Stranka prava spojile u Hrvatsku stranku, koja je sve do 1918. bila glavna hrvatska politička stranka.

Ona je podupirala politiku novog kursa, što ne začuđuje ako se zna da je jedan od njezinih voša bio Ante Trumbić.

Glavni je problem Dalmacije bio nerazvijeno gospodarstvo, čiji je napredak u znatnoj mjeri kočila prometnaizoliranost od BaH i ostatka Monarhije.

Zbog toga se i moglo dogoditi da je glavno središte dalmatinskog izvoza i brodstva postao Trst kao glavna luka aust. djela Monarhije.

Istra početkom 20. stoljeća

Istra je početkom 20.st. dočekala kao dio austrijskog djela Monarhije. U njoj je također uznapredovala hrvatska svijest i mnogo je napravljeno na razvoju hrvatskog školstva i afirmaciji hrvatskog jezik, pri čemu se osobito istaknula Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru.

Ona je uz potporu istarskih Hrvata, ali i Hrvata iz BaH i Dalmacije, izgradila i obnovila mnoge hrvatske škole u Istri, u kojima je 1905. nastau pohađalo čak 2 000 učenika.

Ipak je brojnost talijanskog stanovništva, uglavnom u gradovima na zapadu poluotoka , koje je uz to bilo gospodarski jače i politički dobro organizirano, utjecala na to da Hrvati kao većina stanovništva nisu mogli znatnije utjecati na gosp. tijekove i upravu.

Talijani su dominirali na svim poljima života i tu su dominaciju željeli zadržati te pridobiti što više Hrvata i Slovenaca za ideje talijanskog nacionalizma.

Pritom se osobito isticalo talijansko društvo „Lega nazionale“ koje je nastojalo u svoje brojne škole privući što više hrvatske djece.

Zbog toga su se hrvatski političari i kulturni i javni radnici i dalje morali boriti da postignu ravnopravnost Hrvata u Istri, osobito da osiguraju ravnomjernu uporabu hrvatskog jezika u školama i upravi.

Zbog uspješnijeg političkog nastupa hrvatski i slovenski predstavnici djelovali su u sklopu zajedničke Hrvatsko – slovenske narodne stranke, koja je na izborima u Istarskom saboru morala voditi teške političke borbe s Talijanskom nacionalno liberalnom strankom.

Rijeka

Rijeka je bila nedvojbeno najznačajni grad na hrvatskoj obali. Kao posebno tijelo izravno podvrgnuto mađarskoj vladi (Corpus separatum) ona je bila svojevrsni otok u hrvatskom etničkom moru.

Iako su se u Rijku doselili brojni Mađari, mađarska je uprava bila svjesna da je ne može pretvoriti u većinski mađarski grad. Zbog toga je davala prednost lokalnom talijanskom stanovništu i podupirala je mađarizaciju i talijanizaju hrvatskog stanovništva, što se ogledalo u stalnom smanjenju postotka hrv. stanovništva.

Hrvati su tako, prema popisu iz 1910. činili tek 26% st. iako ih je godine 1900. bio 35%.

Zanimljivo je da su u takve rezultate popisa sumnjali čak i mnogi Mađari, izražavajući mišljenje da je stvarni boj Hrvata bio veći.

Rijeka se kao i dotad nastavila razvijati kao glavna luka ugarskog dijela Monarhije.

Hrvatsko iseljeništvo

Početak 20. st. obilježen je odlaskom mnogih Hrvata iz hrvatskih zemalja u prekomorje, gdje se većina trajno naselila u potraziza boljim životom.

Masovnije iseljavanje Hrvata počelo je osamdesetih godina 19.st., apotaknule su ga loše gosp. prilike i s tim povaezani teški životni uvjeti u mnogim krajevima.

Intenzitet iseljavanja osobito je pojačan nakon 1890.

Uvriježeno je mišljenje da je većina iseljenika bila iz Dalmacije. Nju je pogodila bolest vinove loze, što je uništilo mnogo vinograde i smanjilo proizvodnju vina, čija je prodaja bila važan dio prihoda stanovništa.

Činjenice ipak govore da je masovno iseljavanje zahvatilo i druge hrvatske krajeve, pa je primjerice područje tadašnje Zagrebački županije bilo značajno iseljeničko područje.

Najviše je hrv. iseljenika došlo u SAD, gdje ih je oko godine 1910. živjelo oko 500 000.

Najveća iseljenička skupnina nalazila se u državi Pennsylvaniji, osobitu u gradu Pittsburgu i njegovoj okolici, gdje su mnogi pronašli posla u tamošnjim čeličanama.

Velike skupine Hrvata nalazile su se i u državama Illinois, u gradu Chicagu i okolici, i New Yorku

Život velikog broja iseljenika na jednom jestu te želja za očuvanjem hrvatske svijesti, jezika i običaja mnoge je od njih potaknula da se udruže i osnoju brojne hrv. udruge.

Svakako najznačajnija od njih bila je Hrvatska zajednica iz Pittsburga, osnovana 1894., koja postoji i danas pod imenom Hrvatska bratska zajednica.

HRVATSKA U PRVOM SVJ. RATU

Prva ratna godina u hrv. zemljama

Hrvatska je javnost potkraj lipnja 1914. bila suočena s vijestima o sarajevskom atentatu, koji su hrvatske političke stranke i HS osudili kao teroristički čin.

Povezanost atentatora sa Srbijom potaknula je Stranku prava da pokuša stušiti s vlasti Hrvatsko – srpsku koaliciju optuživši je za veleizdaju.

Ona se uspjela održati na vlasti zahvaljujući dobrim odonosima s mađarskom vladom. To je također onemogučilo nakane nekih krugova u vrhu austrougarske vojske da u Hrvatskoj bude uvedena izravna vojna uprava, pa su banska vlada i njezine ustanove nastavile djelovati bez većih smetnji.

Rat je utjecao na svakodnevni život u svim hrvatskim zemljama.

Rat je prouzročio nestašice i otežao prehranu stanovništva. Zbog toga je ograničena slobodna prodaja svih namirnica i uvedena njihova ramnomjerna raspodjela, uglavnom pomoću posebnih potrošačkih karata (točkica), kojima je stanovništvo nabavljalo odobrene količine osnovnih proizvoda.

Vojne su vlasti pratile sve one za koje se sumnjalo da rade protiv ratnih ciljeva Monarhije, a osobito one koji su zagovarali suradnju sa Srbijom.

Mnogi su od njih već prvih dana rata ili internirani ili zatvoreni. To se osobito osjetilo u Dalmaciji, gdje je utjecaj vojske bilo iznimno velik.

Hrvatski vojnici na bojištima Prvog svj. rata

Hrvatski vojnici u sklopu austrougarske vojske borili su se na mnogim bojištima. Glavnina Hrvata služila je u postrojbama Hrvatskog domobranstva.

Ono je bilo dio zajedničkog Ugarskog domobranstva, na temelju HU nagodbe iz godine 1868. stvarno je djelovalo kao svojevrsna posebna hrv. vojska na području BaH

Domobranske postrojbe iz BaH činile su hrvatsku 42. domobransku diviziju, koja je zbog svojih uspjeha dobila naziv „Vražja divizija“

Hrvati iz Dalm. i Istre služili su uglavnom u sklopu austrijskog domobranstva.

Hrvati iz BiH služili su u bosanskohercegovačkim pukovnijama zajedničke Carsko – kraljevske vojske.

Većina hrvatskih vojnika vjerno je služila u austrougarskoj vojsci misleći da na taj način brani hrvatske nac. interese pred nakanama srpske politike i tal. pretenzija prema hrv. obali.

Zbog toga i nije neobično što su se hrvatske postrojbe istaknule upravo na bojištima u Srbiji i prema Italiji.

Zapovjednik ssvih austrougarskih snaha na bojištu prema Italiji (sočansko bojište) bio je general, poslije feldmaršal Svetozar Boroević, najistaknutiji hrv. časnik u Prvom svj. ratu.

On je zbog uspjeha u borabama protiv Talijana dobio nadimak „Lav sa Soče“

Talijanske pretenzije i Jugoslavenski odbor

Neki su protivnici Monarhije uspjeli izbjeći uhićenje te su pobjegli u zemlje Antante i tamo djelovali kao politički emigranti.

Dio se hrvatski emigranata povezao radi rušenja AUM i stvaranja južnoslavenske države, a već u jesen 1914. neki su od njih istupili u javnosti kao Hrvatski odbor.

Ubrzo su uspostavili suradnju sa srpskim i slovenskim emigrantima.

Zbog toga su u travnju 1915. hrvatski, slovenski i srpski emigranti osnovali Jugoslavenski odbor, koji se zalagao za suzbijanje talijanskih pretenzija prema hrv. i slovenskim zemljama i za južnoslavensko ujedinjenje.

U njegovu su se radi isticali hrvatski političari iz Dalmacije Ante Trumbić i Frano Supilo, koji su željeli južnoslavensko ujedinjenje i u tom sklopu stvaranje hrvatske države.

Članovi odobra nastojali su uspostaviti suradnju sa srpskom vladom misleći da će ona zastupati interese svih južnoslavenskih naroda.

Ona je, doduše, istaknula da je oslovođenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca, jedan od glavnih ratnih ciljeva Srbijr, no njezin je predsjednik Nikola Pašić i dalje zastupao ideju stvaranja velike Srbije koja bi obuhvaćala najveći dio hrv. zemalja.

Zbog toga je dolazilo do nesuglasica između Jugoslavenskog odbora i srpske vlade.

U proljeće 1915. Italija je privučena odredbama Londonskog ugovora na stranu Antante.

Izvorni tekst ugovora javnosti je ostao nepoznat sve do godine 1917. ali njegov je sadržaj dospio u javnost ubrzo nakon potpisivanja.

Članvoi Jugoslavenskog odbora uvjeravali su zemlje Antante da hrv. područja na istočnoj obali Jadrana nisu talijanska.

Istodobno se austrougarska promidžba koristila talijanskim pretenzijama isaznanjima o sadržau ugovora kako bi hrvatske vojnike potaknula da se i dalje vjerno bore za Monarhiju.

Djelomice je i zbog toga u lipnju 1915. sazvan na zasjedanje Hrvatski sabor koji je kao predstavničko tijelo hrv. naroda izrazio svoje protivljenje tal. pretenzijama.

Tada su neki članovi Jugo. odbora bili spremni na popuštanje Nikoli Pašiću i srpskoj vladi te bi dopustili bezuvjetno ujedinjenje.

Mislili su da bi znažna južnoslavenski država, bez obzira na unutarnje uređenje mogla onemogućiti talijanske nakane.

Frano Supilo bio je protiv davanja ustupaka i inzistirao je na ravnopravnom položaju Hrvatske u sklopu nove države.

Zbog toga je napustio odbor te je sve do smrti u Londonu 1917. nastavio djelovati sam.

Odbor je nastavio pregovor sa srpskom vladom te je u srpnju 1917. na grčkom otoku Krfu potpisana Krfska deklaracija u kojoj su se srpska vlada i Jugoslavenski odbor složili s načelima na kojima bi trebalo biti provedeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu.

Nova je država trebala biti Kraljevina u kojoj bi tri plemena istog naroda bila ravnopravna.

Predviđena je slobodna uporaba nacionalnih simbola, sloboda vjeroisposvijesti i mogućnost uspostave samoupravnih jedinica, no nije naglađeno da će biti očuvana hrvatska državnost.

Zaključeno je da će budući ustav biti donesen dvotrećinskom većinom zastupnika, no nije odrežen način njihova izbora.

To je bilo nepovoljno za hrvatske interese zbog toga što nigdje nisu predviđeni mehanizmi koji bi osigurali očuvanje hrvatske ravnopravnosti.

Posljednje dvije godine rata – slabljenje Monarhije i pogoršanje životnih uvjeta stanovništa

Kako je rat odmicao, unutarnje stanje AU stalno se pogoršavalo. Smrt Franje Ferdinanda i dolazak na prijestolje novog cara i kralja Krala probudili su nade da je moguće ispunjenje želja onih naroda Monarhije nezadovljnih dotadašnjim dualističkim ustrojem

U novim je okolnostima oživio rad politčkih stranaka u svim zemljama Monarhije, pa i hrvatskim zemljama.

U proljeće 1917. svoje su političke zahtjeve u Svibanjskoj deklaraciji iznjeli hrvatski i slovenski zastupnici bečkog Carevinskog vijeća okupljeni u Jugoslavenskome klubu.

U njoj je na tragu prijeratnih ideja o trijalizmu zatraženo preuređenje Monarhije, u kojoj bi na temelju hrvatskog državnog prava bilo utemeljeno novo, samostalno jugoslavensko državno tijelo.

Car i kralj Karlo odbio je takve ideje uz obrazloženje da bi to značilo zadiranje u cjelovitost ugarskog dijela Monarhije te bi naišlo na žestoko protivljenje Mađara.

Približavanje kraja rata otkrivalo je sve veće pukotine u austrougarskome ratnom stroju.

To je osobito došlo do izražaja u veljači 1918. kada su se pobunili mornari austrougarske mornarice u Boki kotorskoj, jednom od njezinih najvećih uporišta na Jadranu.

Osnovni uzrok pobune bili su teški životni uvjeti mornara izvrgnutih ratnim stradanjima i zbog toga rašireno proturatno raspoloženje.

Pobuna je ugušena, no pokazalo se da su ozbiljno poremećeni red i stega u autrougarskim oružanim snagama.

Istodobno su mnogi vojnici koji bi došli na dopust odbili vraćanje na bojište te su se odmetnuli, a u javnosti ih se nazivalo „zelenim kaderom“. Ti su bivši vojnici napadali predstavnike vlasti i skladišta hrane.

Neki su na taj način preživljavali, no neke su skupine bile obične razbojničke družine kojima su pljačka i zočini postali smisao života.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Zaključkom Hrvatskog sabora 29. Listopada 1918. raskinute su sve državnopravne veze hrvatski zemalja s Austrijom i Ugarskom, pa su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašene nezavisnom državom. (na čelu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba)

Država je obuhvaćala sve južnoslavenske zemlje u sastavu bivše Monarhije: užu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, Istru, Rijeku, Trst, slovenske zemlje (Štajerska, Koruška, Kranjska, Goricka, Gradiška), Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu.

Potkraj studenoga 1918. NV SHS osobitim zauzimanjem Svetozara Pribičevića i njegove skupine, donijelo je zaključak da se izabere delegacija Vijeća od 28 članova koji će poći u Beograd i tamo u sporazumu sa srpskom vladom i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori bezuvjetno provesti ujedinjenje i organizaciju nove države.

Predložena je pismena uputa tzv. Naputak. Delegacija NV-a pod vodstvom dvojice potpredsjednika Ante Pavelića (starijeg) i Svetozara Pribičevića otputovala je u Beograd.

U međuvremenu su se Kraljevini Srbiji priključile Vojvodina (25. studenog) i Crnga Gora (26. studenog)

Dana 1. prosinca 1918. srpski regent Aleksandar Karađorđević primio je u Beogradu delegaciju Narodnog vijeća. Tom je prilikom dr. Ante Pavelić pročitato je Adresu kojom delegacija moli regenta da udruži Državu SHS s Kraljevinom Srbijom. 1.12.1918. stvorena je jugoslavenska država.

Prosvjedne reakcije pravaša

Hrvatski su pravaši kraj rata dočekali podijeljeni u više stranaka, među kojima se isticala Stranka prava, nasljednica nekadašnje Čiste stranke prava Josipa Franka i protivnica jugoslavenstva i ujedinjenja sa Srbijom.

Ona je ipak pozdravila proglađenje Države SHS i najavila prestanak svojeg rada uvjerena da je tim događajem osigurana hrvatska sloboda.

Ubrzo je stranačko vodstvo povuklo tu odluku razočarano politikom Narodnog vijeća i talijanskom okupacijom hrvatskih zemalja na Jadranu.

Način na koji je proglašeno ujedinjenje 1. prosinca 1918. izazvalo je ogorčenje Stranke prava.

U njezinu proglasu istaknuto je ogorčenje činjenicom da hrvatski narod nitko nije ništa pitao te da je ujedinjenje provedeno bez suglasnosti vodećih stranaka – HPSS-a i Stranke prava.

Petoprosinače žrtve

Ujedinjenje nije pridonjelo smirivanju stanja. Nova je država bila kraljevina, iako su mnogi Hrvati u Hrvatskoj na čelu sa Stjepaom Radićem i HPSS-om zahtijevali uspostavu republike.

Želja za republikom, ali i samostalnom hrvatskom državom, bila je osobito raširana među seljaštvom i vojnicima dotadašnjeg hrv. domobranstva.

Zbog toga su vojnici proglašenje kraljevine s kraljem iz srpske dinastije Karađorđevića dočekali sa sumnjojm, a 5. prosinca 1918. dio vojnika zagrebačke posade javno je odlučko pokazati svoje nezadovoljstvo

Krenuvši prema središnjem zagrebačkom trgu, Trgu bana Jelačića, klicali su hrvatskoj republici i izražavali negodovanje ujedinjenjem i dinastijom.

Uznemireni predstavnici Narodnog vijeća poslal su na trg svoje odrede Narodne straže, a u sukobu koji je izbio poginuo je jedan pripadnik Narodne straže.

Potom su pripadnici Narodne straže hicima iz vatrenog oružja napali domobrane i građane koji su pristizali na Trg. Ubijeno je 13 domobrana.

UTVRĐIVANJE GRANICA

osim granice prema Grčkoj, sve su ostale granice bile spornepitanje granica rješavalo se na mirovnoj konferenciji (Trubmić je znao problematiku Istre i Dalmacije, Žolger i Ribar bili su upoznati sa slovenskim pitanjem, posebice za odnose s Austrijom)

uz glavnu delegaciju formirana su i pomoćna odjeljenja, sekcije, sastavljene od sturčnjaka koji su delegate opskrbljivali informacijama za argumentiranje pojedinih stajališta i potraživanjadelegacija stiže u Pariz bez pripramljenog plana o teritorijalnim potraživanjima Kraljevstva SHS

u Parizu izrađuju MEMORANDUM O GRANICAMA I ONIM TERITORIJIMAKOJE NOVA DRŽAVA TRAŽI (sastavio ga je general PEŠIĆ)

najveće teškoće izazivaju RUMUNJSKA i ITALIJA (one su u taboru pobjednica) kojima su bili obećani teritoriji na račun Kraljevine SHS

Pešić, kao general, držao se strateškog načela pri iscrtavanju granica, a nije gledao na etničke, povijesne i političke razloge. Trumbić i Smodlaka zastupali su etničko načelo i tvrdili da primjena strateškog načela može biti opasna u pregovorima s Italijom. Pašić smatra da granicu nije moguće povući čisto etnički jer su narodi u rubnim područjima pomiješani, no pristaje na revidiranje Pešićevih granica

Rapsrave s BUGARSKOM, tvrde da je Bugarska vodila osvajački rat i s AU dijelila srpski teritorij te su traženi veliki teritorijalni ustupci u istočnoj Srbiji i Makedoniji iz strateških razloga. Dobiveno je područje uz rijeku Strumicu u Makedoniji, te gradovi Caribrod i Bosiljgrad sa širom okolicom, te područje istočno od Timoka (ugovor s Bug potpisan je u NEUILLYJU 27. studenog 1919., a delegacija Kraljevine SHS potpisala ga je 5. prosinca iste godine)

Granice prema Rumunjskoj- pitanje Banata. Sile Antante 1916. tajnim ugovorom obećale su Rumunjskoj cijeli Banat, što RUM sada potražuje, a delegacija K SHS se buni protiv toga i traži za sebe zapadni i središnji dio Banata i Temišvar. Delegacija SHS predlaže plebiscit, no RUM to odbija.

Komisija za razgraničenje utvrdila je da se Banat podijeli: Kraljevina SHS dobila je gradove Veliku Kikindu, Veliki Bečkerek (Zrenjanin), Vršac i Belu Crkvu, a Temišvar je pripao Rumunjskoj —konačni ugovor između dviju država potpisan je u svibnju 1924.

Mađarska (poražena, zato mislili da će biti lakše voditi pregovore s njom), 4 sporna pitanja: Međimurje, Prekomurje, Prekodravlje (tri naselja: Gola, Ždala i Repeš na lijevoj obali Drave, isključivo hrvatsko stanovništvo) i Baranja.

Komisija za razgraničenje dala Kralj. SHS MEĐIMURJE; PREKOMURJE I PREKODRAVLJE ,dok se granica u Baranji ispravila u korist SHS (oni tražili i dalje na sjever do bajskog trokuta i područja Pečuha, no nisu uspjeli) --- rzgraničenje s MAĐ potvrđeno je TRIANONSKIM UGOVOROM od 4. lipnja 1920.

Zahtjevi prema Austriji: Celovec (Klagenfurt), Beljak (Villach), Velikovec(Voelkermarkt), Maribor (Marburg) i Radgona (Radgersburg). Mnogo rapsrava oko toga kome će pripasti Maribor. Sporan je bio i tzv. JESENIČKI TROKUT I CELOVEČKA KOTLINA (održan plebiscit u Kotlini). Početkom lipnja vlada SHS pokušala iznuditi rješenje vojnom akcijom te su jedinice njezine vojske ušle u Korušku. Konferencija je prislilia Beograd da djelomično povuče svoje čete. Područje Celovečke kotline bilo je podijeljeno na ZONU A (uz teritorij SHS) i ZONU B (izazone A; u unutrašnjosti). U zoni A ostale su jugoslavenske, a u zonu B došle su austrijske jedinice, dok su obje zone bile pod međunarodnim nadzorom savezničke komisije. Rezultati plebiscita nisu bili u skladu s očekivanjima: u zoni A 22 000 glasovalo za priključenje Austriji, a 15 000 za SHS. Do glasovanja u Zoni B nije ni došlo nakon toga, a jedinice SHS morale su se povući iz južne Koruške. Maribor ostao u SHS

ITALIJA: najviše problema, u Parizu tal delegacija traži i Rijeku (osim teritorija dogovorenih prema Londonskom ugovoru), Wilson se tome oštro protivio i pozvao Italiju da se odrekne Londonskog ugovora i da joj se dodijeli samo zapadna i središnja Istra. Talijani ne pristaju na Wilsonov prijedlog i na neko vrijeme napuštaju konferenciju. Tal. ministar VP TITTONI podnosi tri plana, no sva su tri odbijena. U međuvremenu tal. pjesnik GABRIELE D` ANUNZIO sa svojim legionarima i uz pomoć tal. vojske ulazi u Rijeku (12 .rujna 1919.) Mirovna konferencija to ne prihvaća i rasprava se nastavlja, no do kraja mirovne konferencije 21. siječnja 1920. nije postignut dogovor.

1920. održan je sastanak u PALLANZI, zatim u srpnju u mjestu SPA, a u studenom u RAPALLU. Uoči dolaska delegacije SHS (Vesnić i Trumbić) francuska i birtanska vlada upozorile su Beograd da se pregovori moraju brzo i uspješno okončati, da oni više neće pomagati jugoslavensku stranu jer su im ruke vezane zbog Londonskog ugovora. U slučaju neuspjeha pregovora Italija ima slobodne ruke provesti Londonski ugovor. U noći s 12. na 13. studenog 1920. zaključen je RAPALLSKI UGOVOR: Italija dobila ISTRU, SNJEŽNIK I I DRIJU, CRES I LOŠINJ, ZADAR, LASTOVO I PALAGRUŽU. Rijeka je proglašena slobodnom državom u granicama kotara Rijeke. Zaključena je i ANTIHABSBURŠKA KONVENCIJA: dvije se države obvezuju da će vršiti nadzor nad točnim provođenjem ugovora o miru s Austrijom i Mađarskom i sve će se poduzeti da se spriječi povratak Habsburgovaca na prijestolje Austrije i Mađarske

Sporna je i granica prema Albaniji, u listopadu 1918. Italija je okupirala sjevernu i srednju Albaniju. Jugoslavenska je vlada tražila nezavisnu Albaniju iz godine 1913. .kako je utvrđeno mirom u Londonu nakon 2. balkanskog rata, želeći spriječiti da je Italija okruži i s juga. Ustankom u Valoni 1920. Albanci su protjerali talijanske trupe, potvrđena je njezina nezavisnost u granicam iz 1913. Tako utvrđena granica vrijedila je i kao razgraničenje između Albanije i kraljevine SHS

Površina SHS iznosila je 248 978 km², 12 milijuna stanovnikaNajbrojniji su bili Srbi, pa Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a Muslimani su kao nacionalnost priznati tek poslije Drugog svjetskog rataNa granicama su živjeli ljudi raznih etniteta: romanskog, germanskog, mađarskog, grčkog, albanskog i bugarskog (slavenskog)

Izbori za ustavotvornu skupštinu i pripremanje ustava

Izbori su održani 28. studenog 1920., 22 stranke, najveći broj mandata dobiva DS- 92,zatim SRS- 91, KPJ- 58, HPSS-50, Zemljoradnička stranka- 30, SLS- 27 i JMO-24Na izbore je izašlo 65% birača. 12. prosinca 1920. sastala se Konstituanta po prvi puta, imala je 419 zastupnika, no nisu svi došli na sjednicu (HPSS, tj HRSS i HSP-2 zastupnika nisu došle)

30. prosinca 1920. proglašena je OBZNANA, akt kojim se zabranjuje svaka politička aktivnost KPJ te su njezini zastupnici istjerani sa skupštine. S vremenom i SLS, Hrvatska pučka stranka i Hrvatska zajednica napuštaju skupštinu. Iako bez hrvatskih i slovenskih zastupnika, skupština je nastavila s radom. Formiran je USTAVNI ODBOR kojemu su donošeni ustavni nacrti, odbor je primio 9 nacrta, no prihvaćen je samo onaj radikalski-demokratski prijedlog (radikalsko-demokratska vlada) koji je bio izrazito centralistički.

Nacrt ustava Hrvatske Zajednice: federalističko načelo, podjela države na 6 pokrajina (Slovenija, Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Vojvodina) s tim da bi svaka pokrajina imala svoj sabor, pokrajinsku vlast i bana ,postojala bi i zajednička središnja vlada i dvodomni parlament.

Nacrt Jugoslavenskog kluba (SLS, HPUČKA STRANKA, BUNJEVAČKO-ŠOKAČKA STRANKA): podjela na 6 pokrajina s pokrajinskim vladama i saborima, ali je osnova teritorijalne podjele trebala biti vjerska pripadnost pučanstva, tri bi pokrajine bile pretežito katoličke, a tri izrazito pravoslavneZemljoradnička stranka: predlaže narodnu skupštinu sastavljenu od zastupnika koje delegiraju strukovni savezi, država bi vodila posebnu brigu o zadrugarstvuJosip SMODLAKA predlaže nacrt koji polazi od decentralizacije, predlaže podjelu na 12 pokrajina na temelju povijesnih i geografsko-gospodarskih cjelina

Nacrt HP(r)SS: taj nacrt nije ušao u raspravu Skupštine, sastavljen je 1921., a dopunjen sljedeće godine i postao je program stranke. Hrvatska je definirana kao neutralna selječka republika s punim suverenitetom, ona stupa u savez suverenih država s drugim jedinicama u međunarodno priznatom području jugoslavenske države, savezni poslovi obuhvaćaju usko područje, središnji parlament (zakonodavni organ) čine delegacije suverenih država, odluke donesene na saveznoj razini postaju izvršne tek kada ih potvrde savezne jedinice. Nacrt predlaže KONFEDERATIVNO NAČELO, posebno se naglašava ne priznavanje Rapallskog ugovora o razgraničenju s Italijom i traži se vraćanje Istre i Rijeke Hrvatskoj.

Vidovdanski ustav

28. lipnja 1921.

Od 419 zastupnika trebalo 211 za izglasavanje, a radikali i demokrati imali samo 183 zastupnika pa su pridobili JMO (obećali da će pri podjeli države, sve oblasti koje treba formirati biti unutar granica BIH), Slovensku KMETIJSKU STRANKU (njezin prvak BOGUMIL VOŠNJAK postao poslanik u Pragu) i DŽEMIJET (stranka turskih veleposjednika u Makedoniji; obećali im da će prilikom agrarne reforme sačuvati njihove posjede)Bilo nazočno 258 zastupnika, 223 glasalo za, 35 protiv, 161 zastupnik nije bio prisutan (dakle 196 ih bilo protiv ustava)

K SHS je USTAVNA, PARLAMENTARNA MONARHIJA

Ustavna jer je ustav temeljni zakon iz kojeg proizlaze svi ostali zakoni koje donosi NARODNA SKUPŠTINA

Parlamentarna = zato jer ima Narodnu skupštinu kao narodno, izabrano predstavničko tijelo iz čije se većine formira vladaMonarhija = na čelu je monarh, nasljeđuje se po primogenituriCentralističko uređenje: državnim aparatom upravlja se iz Beograda, ukinuti su entitetii povijesne posebnosti uspostavljene oblasti koje tvore jedinstveni teritorij (ranije povijesne pokrajine proglasili su tvorevinama tuđinske vlasti i potencijalnim izvorima separatizma --> prekid s nacionalnom komponentom u državnom uređenju)Formiranje oblasti prema PRIRODNIM, SOCIJALNIM I GOSPODARSKIM i prilikama, jedna oblast najviše može imati 800 000 stanovnikaUredbom kralja iz 1922. država je podijeljena na 33 oblasti. Ozakonito je jedinstveno državljanstvo

Radikali su bili za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a demokrati za nacionalni unitarizam, te je napravljen kompromis i prihvaćen je troimeni naziv države (Srbi na prvom mjestu)Spominje se jedan narod s tri imena, ali i tri plemena jednog naroda (odraz kompromisa između dviju stranaka)Državni grb = sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je simbolizirati državno jedinstvoJezik = srpsko-hrvatsko-slovenski (slovenački)Kralj, vlada i narodna skupština = Vrhovni organi, podređeni su im svi niži organi

Podjela na zakonodavnu (skupština i kralj = zakoni koje skupština izglasa mora odobriti kralj da bi bili važeći), upravnu (vlada, tj ministarstva; no vlada mora dobiti kraljevu potvrdu) i sudsku (sudovi, označeni kao nezavisni, izricali su presude u kraljevo ime) Vlast je samo načelno podijeljena, no kralj ima glavnu riječ Kralj = vrši zakonodavnu vlast zajedno sa Skupštinom, on raspisuje izbore, saziva Narodnu skupštinu, zaključuje je i raspušta, može raspustiti Skupštinu kad god ocijenida mu njezin sastav ne odgovara, ima pravo ZAKONODAVNE INICIJATIVE (preko vlade ili ministarstava upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge), tek njegovom SANKCIJOM skupštinski prijedlozi postaju zakoni => kralj ima pravo veta na zakone mogao je uskratiti sankciju nekom zakonu, bez obzira što ga je skupština prethodno odobrila i izglasala; kralj PROGLAŠAVA ZAKONE I TEK TADA ONI POSTAJUOBVEZATNI, on je prvi zakonodavni činitelj, ima veliku vlast i u upravi (vlada je izvršni organ, formira je stranka ili koalicija koja ima većinu u parlamentu), prema Vidovdanskom ustavu VLADA je ODGOVORNA KRALJU I NARODNOJ SKUPŠTINI (kralj se upliće u rad vlade i obara vlade), imenuje PREDSJEDNIKA VLADE, odobrava listu ministara koju mu predsjednik predloži, vlada ovisi o kralju, KRALJEVA JE OSOBA NEPOVREDIVA, ne može ga se pozvati na odgovornost, ne može biti tužen za svoje političke akcije, nego za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministar koji supotpisuje kraljeve akte iz svojeg područja djelatnosti. Kralj je POSTAVLJAO SUCE, birao ih je među kandidatima koje je predlagalo posebno tijelo (svi su suci uživali stalnost), kralj je VRHOVNI ZAPOVJEDNIK ORUŽANIH SNAGA, NAVJEŠĆUJE RAT I ZAKLJUČUJE MIR, predstavlja državu u svim odnosima s drugim državama.

Ustav je trebao konsolidirati i pravno učvrstiti državu, srpski su politički krugovi učvrstili svoju vlast i sada su to trebali ozakoniti ustavom, opće međunarodne okolnosti tada su išle u prilog izglasavnju ovakvog hegemonističkog, centralističkog,unitarističkog ustavaPri izglasavanju ustava gotovo i nije bilo prisutnih hrvatskih i slovenskih političara.