HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014. Poštarina pla · PDF filePripremila: Katarina Bandalović, univ. spec. oec. Porez na dodanu vrijednost ..... 64 PRAVNA IZDANJA Pripremio: Dragutin

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014.VI

Poštarina plaćena HP-u d.d. u poštanskom uredu 10000 Zagreb I TISKANICA

1b r o j

ISSN 1332-8670 Heinzelova 4a I p.p. 314 I10000 Zagreb

sije

čan

j 2

01

4.

I g

od

ina

XIV

. I

bro

j 1

IZDVAJAMO

Interaktivna radionica

- OBNOVA ZEMLJIŠNE KNJIGE

- ZABILJEŽBA ZABRANE OTUĐENJA ILI OPTEREĆENJA NEKRETNINE

30. siječnja (četvrtak) 2014.

Inženjerski biro d.d. • Heinzelova 4a • Zagreb

PROGRAM IZOBRAZBE U PODRUČJU JAVNE NABAVE

10. - 14. veljače 2014.

(od ponedjeljka do petka)

Inženjerski biro d.d. • Heinzelova 4a • Zagreb

Program usavršavanja iz područja javne nabave

NOVINE U DOKUMENTACIJI

ZA NADMETANJE (UREDBA)

- NABAVA ZAŠTITARSKIH USLUGA

- NABAVA GRAĐEVINSKIH RADOVA

- NABAVA PO GRUPAMA

18. veljače (utorak) 2014.

Sheraton Zagreb Hotel

Kneza Borne 2 • Zagreb

Intervju s hrvatskim zastupnikom u Europskom parlamentu

mr. sc. Andrejem Plenkovićem

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014. I

SADRŽAJ

INTERVJUPripremila: mr. sc. Snježana Jurišić

Intervju s Andrejem Plenkovićem

- Ususret europskim izborima 2014. .................. 1

USTAVNO PRAVOdr. sc. Dubravko Ljubić

Ustavnosudska kontrola propisa

- (rješenje broj: U-I-4175/2013-PP) - ................. 3

PRAVO EUROPSKE UNIJEdr. sc. Jakob Nakić

Tužba zbog povrede europskog prava ............. 16

PRAVO EUROPSKE UNIJEKAZNENO PRAVOmr. sc. Katarina Ćutuk

Test proporcionalnosti i primjena načela

nediskriminacije pri provedbi europskog

uhidbenog naloga ..................................................... 24

OBVEZNO PRAVOmr. sc. Miljenko A. Giunio

Zatezne kamate na dvostrukom

kolosijeku ...................................................................... 33

PRAVO DRUŠTAVASiniša Babić, mag. univ. spec.

Odgovornost uprave za štetu prouzročenu

trgovačkom društvu ................................................. 37

STEČAJNO PRAVOdr. sc. Ante Vuković

dr. sc. Dejan Bodul

Institut stečajnog plana i

predstečajne nagodbe - neka

poredbeno-pravna iskustva .................................. 49

PRAVO TRŽIŠNOG NATJECANJASabina Đipalo, dipl. iur.

Maja Delač, dipl. iur.

O novoj Uredbi (Europske komisije)

o potporama male vrijednosti ............................... 55

ODGOVORI NA PITANJAPripremila: Katarina Bandalović, univ. spec. oec.

Porez na dodanu vrijednost .................................. 64

PRAVNA IZDANJA

Pripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur. .................. 69

PREGLED NOVIH PROPISAPripremila: Neda Cicvarić, dipl. iur. ........................ 72

REGISTAR ČLANAKAHRVATSKE PRAVNE REVIJEPripremio: Krešimir Deban, dipl. iur. ...................... 75

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014.II

HRVATSKA PRAVNA REVIJA - CROATIAN LAW REVIEWNo. 1/2014 - Volume 14 - Law journal promoting legal theory and practice

INTERVIEW

Prepared by: Snježana Jurišić, M.Sc.

Interview with Andrej Plenković

- Towards 2014 European Elections ..................... 1

CONSTITUTIONAL LAW

Dubravko Ljubić, LL.D.

Constitutional Court Regulations Control

- ( Decision No U-I-4175/2013-PP ) - .................... 3

LAW OF THE EUROPEAN UNION

Jakob Nakić, LL.D.

The European Law Infringement Lawsuit ....... 16

LAW OF THE EUROPEAN UNIONCRIMINAL LAW

Katarina Ćutuk, LL.M.

The Test of Proportionality and the Principle of

Non-Discrimination in the Implementation of

the European Arrest Warrant ................................ 24

LAW OF OBLIGATIONS

Miljenko A. Giunio, LL.M.

Default Interest on the Double Track ................ 33

COMPANY LAW

Siniša Babić , LL.M.

Management Liability for Damage Caused

to the Company .......................................................... 37

BANKRUPTCY LAW

Ante Vuković, LL.D.

Dejan Bodul, LL.D.

The Institute of Bankruptcy Plan and

Pre-Bankruptcy Settlement -

Comparative Legal Experience ............................ 49

COMPETITION LAW

Sabina Đipalo, LL.B.

Maja Delač, LL.B.

The New European Commission

Regulation on Small Aid Amounts

/De Minimis Regulation/ .......................................... 55

Q & APrepared by: Katarina Bandalović, LL.M.

VAT.................................................................................... 64

LEGAL PUBLICATIONS

Prepared by: Dragutin Nemec, LL.B. .................... 69

NEW REGULATIONS

OVERVIEW

Prepared by: Neda Cicvarić, LL.B. .......................... 72

REGISTER OF THE CROATIAN LAW REVIEW ARTICLES

Prepared by: Krešimir Deban, LL.B. ...................... 75

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014. III

HRVATSKA PRAVNA REVIJA br. 1/2014. - godina XIV. Časopis za promicanje pravne teorije i prakse

adresa: Heinzelova 4a • p. p. 314 • 10000 Zagreb tel: 01/ 46 00 888 • fax: 01/ 46 00 875

e-mail: [email protected] korporativne stranice: www.ingbiro.hr

pravni portal: www.ingbiro.comIBAN: HR6723600001101243365

OIB: 84170114747

Nakladnik: Inženjerski biro d.d.

Za nakladnika: glavni direktor dr. sc. Mladen Mlinarević

Nakladničko vijeće:

Predsjednik:

dr. sc. Mladen Mlinarević, Inženjerski biro d.d.

Članovi:

mr. sc. Orsat Miljenić, ministar pravosuđa

Branko Hrvatin, dipl. iur., predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Mladen Bajić, dipl. iur., Glavni državni odvjetnik

Robert Travaš, dipl. iur., predsjednik Hrvatske odvjetničke komore

Izdavački savjet:

dr. sc. Katarina Bačić, Zagreb

Sandra Artuković Kunšt, dipl. iur., zamjenica ministra pravosuđa

dr. sc. Zoran Pičuljan, zamjenik ministra uprave

Damir Kontrec, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

Dražen Tripalo, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske

Dragan Novosel, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Zlata Hrvoj Šipek, dipl. iur., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

mr. sc. Tin Matić, odvjetnik, Zagreb

Glavni urednik:

mr. sc. Hrvoje Momčinović

Zamjenica glavnog urednika:

Marica Kuzmić, dipl. iur.

Urednici:

Jasminka Hercigonja, dipl. iur.

Ante Šumelj, dipl. iur.

Neda Cicvarić, dipl. iur.

Krešimir Deban, dipl. iur.

Tijana Vujičić, dipl. iur.

Jezični redaktori:

mr. sc. Snježana Jurišić

Mirna Rudeš, prof.

Prijevod sažetaka:

mr. sc. Snježana Jurišić

Grafi čka urednica:

Ana-Marija Perić, dipl. ing.

Naslovnica:

Izvor Fotolia

Tisak:

Sveučilišna tiskara d. o. o., Trg maršala Tita 14, 10000 Zagreb

Časopis izlazi jednom mjesečno.

Časopis se izdaje u tiskanom i elektroničkom obliku.

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014.IV

Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagrebtelefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875e-mail: [email protected]: www.ingbiro.hr, www.ingbiro.com

Broj stranica: 261

Cijena: 150,00 kn

Marijan Ćurković

KOMENTAR ZAKONA O OBVEZNIM

OSIGURANJIMA U PROMETU

Ulazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije imao je neposredan učinak i na reguliranje

materije obveznih osiguranja u prometu. Početak pregovora s EU značio je i početak usklađivanja hrvatskih

propisa o obveznom osiguranju s propisima EU. Put do toga, započet donošenjem Zakona o obveznim osi-

guranjima u prometu 2005., u paketu sa Zakonom o osiguranju i u isto vrijeme kad je donesen novi Zakon

o obveznim odnosima, nije bio ni lak ni jednostavan. Iako je već Zakon o obveznim osiguranjima u prometu

2005. prihva o najveći broj rješenja iz EU direk va, mnoga od h rješenja zaživjela su tek stupanjem na snagu

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu 2013., dakle 1. srpnja 2013.

(Iz Predgovora)

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014. 1

INTERVJU

Intervju s Andrejem Plenkovićem - Ususret europskim izborima 2014.

Pripremila: mr. sc. Snježana Jurišić*

Budući da će se od 22. do 25. svibnja održati novi izbori za Europski parlament, a s ciljem podizanja

informiranosti i podupiranja aktivnog sudjelovanja građana u svim važnim procesima odlučivanja na

europskoj razini, objavljujemo kratke pisane intervje s hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu

o njihovim aktivnostima, uspjesima i planovima.

Prvi intervju objavljujemo s mr. sc. Andrejem

Plenkovićem, jednim od dvanaest hrvatskih za-

stupnika u Europskom parlamentu u Strasbourgu,

jedinoj neposrednoj izabranoj instituciji Europske

unije, gdje je izabran najvećim brojem preferiranih

glasova među kandidatima Hrvatske demokratske

zajednice. Mandat Andreja Plenkovića, pravnika

zavidne diplomatske i političke karijere, posvećen

je zastupanju hrvatskih interesa u Europskom par-

lamentu čiji zakoni utječu na svakodnevni život

hrvatskih građana.

* Snježana Jurišić, Inženjerski biro d.d., Zagreb.

U sklopu kojeg odbora ste djelovali i koja su

vaša uža područja i teme od interesa u Europskom

parlamentu?

Proteklih dvadesetak godina kontinuirano sam radio na procesu približavanja i pristupanja Hrvatske Europ-skoj uniji, a kao saborski zastupnik bio sam jedan od dvanaest promatrača u Europskom parlamentu. Nakon izbora u travnju i početka mandata u srpnju 2013. postao sam član Odbora za proračune i zamjenik člana Odbora za ustavna pitanja. Ujedno, član sam i Izaslanstva Europ-skog parlamenta za odnose s državama jugoistočne Eu-rope, kao i Izaslanstva za odnose s Indijom. U svom radu pratim i druge političke, pravne i gospodarske teme koje su od značaja za Republiku Hrvatsku. Posebno sam bio angažiran na dosjeu koji je dominirao raspravama u Eu-

ropskom parlamentu, a riječ je o Višegodišnjem fi nancij-skom okviru, tj. proračunu 2014. - 2020. Sudjelovao sam u pregovorima između Vijeća i Parlamenta o proračunu Europske unije za 2014. godinu.

Koliko smatrate da ste uspjeli pridonijeti hrvat-

skim interesima u ovom kratkom razdoblju sudje-

lovanja kao zastupnik u Europskom parlamentu te

koji biste svoj uspjeh istaknuli?

Ocjenu uspješnosti mog rada, kao i drugih zastu-pnika, donijet će hrvatski građani na izborima. Naš angažman mjerljiv je po kriterijima zastupničkih aktiv-nosti. Za godinu dana ovog specifi čnog zastupničkog mandata zacrtao sam dva temeljna cilja. Prvi je da go-vorima i aktivnostima steknem vjerodostojnost među europskim kolegama i uspostavim kvalitetne kontak-te s ostalim europskim institucijama. Drugi je da kroz

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014.2

svoje djelovanje povežem europske teme s aktualnim raspravama u Hrvatskoj na način da europska rješenja i politike pridonesu izlasku iz krize, odnosno rastu i za-pošljavanju, a to je i glavni cilj našeg izbornog progra-ma Hrvatski glas u Europi.

Do sada sam govorio pedesetak puta na plenarnim sjednicama o nizu relevantnih tema za EU i za Hrvatsku. Bio sam prvi hrvatski zastupnik koji je podnio Izvješće Parlamentu, a radilo se o korištenju sredstava Europskog fonda za prilagodbu globalizaciji za potporu španjolskoj regiji Valencija za prekvalifi kaciju radnika koji su postali tehnološki višak. Imenovan sam za „izvjestitelja u sjeni“ za važan zakonski tekst o reguliranju zajmova Europske investicijske banke za treće zemlje. Postavio sam niz pita-nja Europskoj komisiji o: špediterima, zagađenju zraka u Slavonskom Brodu, potpisivanju Protokola na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Bosnom i Hercegovinom, zapošljavanju hrvatskih državljana u institucije EU itd. Organizirao sam nekoliko okruglih stolova o: pitanjima gospodarstva i fi nancija, klimatskim promjenama, eu-ropskoj obrani te hrvatskoj kulturi i književnosti. Održao sam niz predavanja i izlaganja na fakultetima, školama, komorama, županijskim i stranačkim skupovima.

Kako vidite suradnju i mogućnosti suradnje

između hrvatskih kolegica i kolega iz drugih poli-

tičkih opcija te između Vlade RH i hrvatskih euro-

parlamentaraca?

Neformalno razmjenjujemo mišljenja i komunicira-mo s kolegama iz drugih stranaka, ali ne postoji stalna strukturirana suradnja zastupnika iz jedne države jer to nije praksa u Europskom parlamentu. Žao mi je da se prije tri mjeseca kolege iz SDP-a i kolega iz Laburista nisu pridružili našoj inicijativi potpisivanja zajedničke izjave svih hrvatskih zastupnika u vezi s davanjem potpore Hr-vatima kao konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovi-ni, a u kontekstu razgovora s Europskom komisijom.

Glede suradnje s predstavnicima Vlade, mislim da - barem kad je riječ o zastupnicima iz opozicije - nismo ostvarili razinu sustavne, otvorene i strateški usmjerene aktivnosti koordiniranog promicanja hrvatskih interesa prema institucijama EU. Razlozi su višeslojni. Dijelom je to i zbog objektivnog nedostatka iskustva u redovitom brifi ranju parlamentaraca o raspravama i prijedlozima unutar Vijeća, a koji mogu biti korigirani i poboljšani kroz parlamentarne prijedloge i amandmane.

A dijelom je to i zbog političkih razloga odnosno nesnalaženja aktualne Vlade u europskim pitanjima, za što mi iz oporbe vidimo snažne argumente: od proma-

šenog i rastrošnog odvajanja europskih i lokalnih izbora prošle godine, a bez ikakve institucionalne predkampa-nje, što je rezultiralo samo 20%-tnim odazivom birača; preko donošenja “Lex Perković” dva dana prije članstva u EU kojim je Vlada izgubila kredibilitet među europ-skim partnerima i ugrozila dobivanje novca za pripremu za Schengenski sustav; zatim i nedopustive situacije gdje su promjene struktura i ljudi u ministarstvima od strane aktualne vlasti uzrokovale neučinkovitu pripre-mu projekata i sporo povlačenje sredstava iz europskih fondova do razine koja ugrožava naš položaj neto kori-snika europskog proračuna; sve do prijedloga Komisije za uključivanje Hrvatske u postupak prekomjernog pro-računskog manjka i makroekonomskih neravnoteža.

Koja je uloga zastupnika u Europskom parlamen-

tu; jesu li hrvatski građani dobro upoznati s time i što

se mora i može napraviti po tom pitanju, pogotovo i s

ciljem motiviranja glasača da izađu na izbore?

Jedna od odgovornosti i zadaća zastupnika u Europ-skom parlamentu jest i povezivanje hrvatskih građana i europskih kretanja s ciljem senzibiliziranja javnosti o radu europskih zastupnika i o ulozi Europskog parla-menta. Želim pridonijeti da odaziv birača na opće eu-ropske izbore 25. svibnja 2014. bude znatno veći nego u travnju prošle godine. Stoga zajedno s kolegama re-dovito obilazim brojne hrvatske gradove i županije te održavam komunikaciju s građanima o nizu europskih tema kako bih poslao poruke da je Europski parlament i hrvatski parlament i da su europske teme i lokalne

teme. Stoga ću nastaviti sudjelovati u institucionalnoj predkampanji „Biraj. Djeluj. Utječi.“ koja je pokrenuta u rujnu. Hrvatski građani će postupno steći kulturu su-djelovanja u europskim izborima, a ja se nadam da će pomak biti vidljiv već u svibnju.

Planirate li se ponovno kandidirati za zastupni-

ka u Europskom parlamentu i koji će Vam biti glavni

ciljevi ako budete izabrani?

Ukoliko dobijem potporu stranke i birača, pripravan sam ponovno biti kandidat HDZ-a na općim izborima za Europski parlament. Moja je ambicija da HDZ s koa-licijskim partnerima ponovno pobijedi na europskim izborima u svibnju i osvoji barem 6 od 11 mandata. Tre-nutno radimo na fi nalizaciji izborne platforme Europske pučke stranke koja će biti usvojena početkom ožujka na Kongresu u Dublinu, a ona će sadržavati sve bitne ciljeve koje i HDZ dijeli za učinkovitije funkcioniranje EU i pove-ćavanje koristi europskog projekta za građane.


USTAVNO PRAVO

Ustavnosudska kontrola propisa- (rješenje broj: U-I-4175/2013-PP) -

dr. sc. Dubravko Ljubić*

* Dubravko Ljubić, viši ustavnosudski savjetnik, voditelj Službe za prethodni ispitni postupak, Ustavni sud Republike Hrvatske.

Pregledni znanstveni članak UDK 342.4 : 351.941

Ustavnopravni poredak Republike Hrvatske poznaje centralizirani, naknadni i apstraktni sustav

kontrole ustavnosti propisa. Prema članku 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske,

ustavnosudski postupak apstraktne kontrole pokreće Ustavni sud kao ustavno tijelo sui generis ovlašte-

no za očuvanje supremacije Ustava. Prijedlozi fi zičkih i pravnih osoba za pokretanje postupka za ocjenu

ustavnosti i zakonitosti propisa nemaju u našemu ustavnopravnom sustavu karakter inicijalnog akta niti

osnovne norme na strani predlagatelja konstituiraju subjektivno pravo na pokretanje ustavnosudskog

postupka. Prijedlog predlagatelja realno ima karakter informacije u spoznajnoj domeni Suda, koja je za

donošenje rješenja o pokretanju ustavnosudskog postupka irelevantna. Sukladno odredbama sadržani-

ma u članku 35. Ustavnog zakona, zahtjev mogu podnijeti taksativno nabrojeni kvalifi cirani zahtjevatelji,

pri čemu je njihov krug uređen prema načelu numerus clausus. Zahtjev ima karakteristiku inicijalnog akta

po kojemu je Ustavni sud dužan postupati te se ovdje ustavnosudski postupak smatra pokrenutim u tre-

nutku zaprimanja zahtjeva bez potrebe donošenja posebnog rješenja. Ustavni zakon akceptira autoritet

tijela ovlaštenih za podnošenje zahtjeva koji proizlazi iz njihove kompetencije obavljanja nadležnosti

koje su im Ustavom i zakonom povjerene. Ustavni zakon kao ovlaštenog zahtjevatelja uvijek navodi insti-

tuciju ili neki njezin organizacijski oblik, dok se članovi tih institucija ne mogu smatrati ovlaštenim pod-

nositeljima zahtjeva. U recentnoj praksi izraženoj u rješenju broj: U-I-4175/2013 od 27. kolovoza 2013.,

Ustavni sud je odstupio od osnovnom normom utvrđenog načina postupanja pri apstraktnoj kontroli

propisa te ustavnosudskoj kontroli pojedinačnih akta, uvodeći u apstraktnu kontrolu propisa institut

rješavanja o prethodnim prigovorima stranaka.

Ključne riječi: Ustav, Ustavni sud, ustavnosudski postupak, kontrola ustavnosti, ustavna tužba.

1. UVODNE NAPOMENE

Svaki društveni poredak utemeljen je na sustavu normi uspostavljenom od strane ovlaštenog autoriteta koji uređuje međusobne odnose i ponašanje adresata.

Da bi pravni sustav mogao funkcionirati, njegov cjelo-kupni ustroj mora počivati na normama koje predstav-ljaju deskripciju stanja ali i cilj kojemu određeno druš-tvo teži. Te norme su, pak, izvor cjelokupnoga pravnog sustava koji se na njima zasniva. Hijerarhijom pravnih pravila u kojemu svaka pravna norma ima uporište u višem pravnom pravilu, dobivamo jedinstveni sustav


pravnog poretka zasnovan na načelima ustavnosti i zakonitosti. Načelo ustavnosti zahtijeva da mjerodavni zakon ima sadržaj suglasan ustavu te da se u postupku njegove primjene poštuju sva temeljna načela kojima ustav uobličava određenu socijalnu tvorevinu. Načelo zakonitosti obvezuje tijela državne vlasti na postupa-nje na način utvrđen zakonom koji svoje izvorište ima u osnovnim normama ustavnopravnog uređenja. De-klaracija navedenih načela nije sama po sebi dostatna. Ostvarivanje ovih načela zahtijeva izgradnju sustava njihova održavanja čija kvaliteta mora omogućavati konzistentnost i efi kasnost ustavnopravnog poretka u cijelosti. Osnovne i na temelju njih donesene druge norme određuju sadržaj i formu djelovanja državne vlasti s ciljem osiguranja građana od njezine samovolje, ostvarivanja zaštite temeljnopravne sfere te uspostave države vladavine prava. Pritom razlike u snazi vezano-sti države pozitivnim pravom ne utječu na osnovnu premisu prema kojoj tijela državne vlasti i druga tijela s javnim ovlastima ne smiju činiti ništa što je contra con-stitutionem et legem.

Ovlašteni kreatori pravnih normi nisu savršeni. Na-stanak pogrešaka zakonodavca i drugih državnih tijela u obavljanju normativne djelatnosti je realnost. Su-premacija ustava u društvu otvara pitanje sankcije za svako odstupanje od hijerarhije pravnih propisa, kao i pitanje forme sankcije i postupka u kojoj se sankcija određuje. Sustav subordinacije pravnih propisa i po-dređenost pravnih propisa niže pravne snage onima s višom pravnom snagom zahtijeva sankcioniranje sva-kog odstupanja općeg akta od odredaba sadržanih u pravnom pravilu više pravne snage. Opći akt može biti nesuglasan s ustavom s obzirom na njegovu formu te s obzirom na njegov sadržaj. Formalna neustavnost obu-hvaća sve one slučajeve u kojima postupak predlaga-nja, donošenja, proglašenja i stupanja na snagu općeg akta nije u suglasju sa zahtjevima ustava. Materijalnu neustavnost predstavljaju odstupanja od ustavnih za-htjeva vezanih za vremensko djelovanje općih akata te situacije u kojima njihove odredbe nisu suglasne sadr-žaju osnovnih normi nekog društvenog sustava. S ob-zirom na stvarnu opasnost od zloporabe moći te s ob-zirom na nesavršenost državne vlasti, razvila se svijest o neminovnoj potrebi izgradnje sustava zaštite načela ustavnosti i zakonitosti. Ovu funkciju može izvršavati donositelj općeg akta, mijenjajući svoje ustavno sus-pektne propise ili njihove odredbe unutar uobičajene normativne djelatnosti. Češće ovu funkciju izvršavaju

ustavom određena tijela kroz različite institute odlu-čivanja o ustavnopravnim pitanjima u posebnoj formi uspostavljene u svrhu zaštite ustava1.

Sustavom kontrole ustavnosti zakona u ustavno-pravni poredak uvodi se mehanizam koji omogućava otklanjanje presumpcije prema kojoj su svi doneseni zakoni u skladu s ustavom. Ujedno se zakonodavcu ograničava ovlast odlučivati o vitalnim političkim pi-tanjima neovisno o načelima sadržanim u osnovnim normama, a sve s ciljem onemogućavanja samovolje matematičke većine u parlamentarnom životu. Institu-cionalizirana kontrola ustavnosti zakona štiti društveni ustroj od svake politike lišene uporišta u ustavu, odno-sno pridonosi odlučivanju o ustavnopravnim pitanjima na temelju pravnih postulata, a ne na temelju interesnih političkih rezona. Ustav su načelno dužni braniti svi. No pravna artikulacija te dužnosti efi kasno se manifestira kroz pokretanje ustavnosudskog postupka pred za to ustavom utvrđenim tijelom. Na taj način i državna tije-la dobivaju mogućnost intervencije u područje zaštite ustava, a da pritom ne narušavaju međusobne odnose zasnovane na načelu diobe vlasti. U procesu kontrole ustavnosti zakona nadležno tijelo mora utvrditi sadr-žaj osnovne norme i pritom nužno operirati s pojmo-vima promjenjivog političkog, ekonomskog i socijal-nog sadržaja. Ono ne može u politički živom poretku tumačiti sadržaj osnovnih normi bez svog kreativnog sudjelovanja. Granice kreativnosti u postupku kontro-le ustavnosti zakona sežu od prepoznavanja sadržaja određenog pojma koje mu daju mjerodavni čimbenici demokratskog društva do pronicanja u duh demokrat-skog ustrojstva iz kojega su osnovne norme proizašle, pri čemu se mora uvažavati i socijalna uvjetovanost odnosa u društvu.

Kontrola ustavnosti propisa može biti centralizira-na ili disperzirana, što ovisi o činjenici ovlašćuje li se za provođenje te kontrole isključivo jedno tijelo ili je ta ovlast podijeljena. Kontrola ustavnosti propisa može biti i konkretna ili apstraktna. Kod konkretne kontrole,

1 Gotovo svi ustavni sustavi koji poznaju kontrolu ustavnosti zakona ovu vrstu kontrole daju u nadležnost tijelima s bitnim obilježjima suda ili sudišta. Stoga i formu kontrole ustavnosti zakona karakte-rizira postupak koji ima osobine sudskoga. No postupak kontrole ustavnosti zakona ne smije biti supstitut za zakonodavnu funkciju niti može biti neka vrsta instrumenta za ostvarivanje uloge nad-ležnog tijela kao pozitivnog zakonodavca. On mora imati formu i proizvoditi posljedice koje neće ugrožavati načelo diobe vlasti kao osnovu funkcioniranja ustavne države. U samom postupku zaštite načela ustavnosti primaran je isključivo sadržaj ustava, uz uvažava-nje posebnih društvenih interesa u slučaju njihove konkurencije s drugim štićenim pravima.


pitanje ustavnosti nije meritum sudskog postupanja, već se ono javlja kao prethodno pitanje koje valja rije-šiti kako bi se mogao riješiti određeni sudski spor. Po-sljedica ovakvog načina kontrole ustavnosti propisa jest i njegovo načelno djelovanje inter partes, odno-sno ovdje sudski pravorijek nema utjecaja na osobe koje nisu involvirane u sudski spor2. Kod apstraktne kontrole ustavnosti propisa, pitanje ustavnosti jest bit spora koje ustavno sudovanje mora riješiti. Ovdje se ocjena usuglašenosti ustava i pravnog poretka vrši neovisno o postojanju konkretnih društvenih odnosa proizašlih iz odredaba pravnog poretka čija se sugla-snost s odredbama osnovnih normi ocjenjuje. Kod ovakvog postupanja donesena odluka ima djelovanje erga omnes.3

S obzirom na vremensko djelovanje propisa koji se ocjenjuju, kontrola ustavnosti propisa može biti pret-hodna i naknadna. Većina ustavnih sustava preferira kontrolu pozitivnog prava, odnosno nadzor ustavnosti a posteriori. Na taj način predmet ustavnog sudovanja mogu biti samo propisi koji su na snazi. Rijetki su prav-ni sustavi koji poznaju prethodnu kontrolu ustavnosti propisa, odnosno nadzor koji se obavlja prije nego što je propis stupio na snagu. Iako se na prvi pogled čini da je prethodna kontrola ustavnosti propisa manje štet-na za društvo, ona je objektivno teže provediva. Prije svega zato što je u mnogim situacijama suspektnost propisa u vezi s njegovom usuglašenošću s osnovnom normom razvidna tek u fazi njegove primjene. Također, u prethodnoj kontroli građanima se onemogućava ini-cijativa u pokretanju postupka, iako su oni empirijski utvrđeno najdjelotvornije sredstvo za detekciju ano-malija u ustavnopravnom sustavu.

2 Ovakav sustav ustavnosudske zaštite naziva se još i difuzni ili decen-tralizirani sustav. U njemu u o ustavnosti propisa u pravilu odlučuju svi sudovi. No i u ovim sustavima sudske odluke o ustavnosti zakona mogu imati ograničeni utjecaj i na osobe koje nisu involvirane u postupak. Činjenica je da u zemljama common law tradicije svaki sud, rješavajući konkretan slučaj, može utvrditi da je zakon ili po-jedina njegova odredba neustavna. Prema teoriji presedana svaka takva odluka nepromijenjena od strane nekog višeg suda, dobiva snagu sličnu zakonskoj. Stoga je moguće da kod poziva na određeni presedan ocjena ustavnosti propisa učinjena u nekom konkretnom slučaju ima djelovanje i na druge pojedinačne postupke s istovjet-nim činjeničnim i pravnim supstratom. Također je moguće da neki drugi sud prilikom rješavanja nekog drugog sadržajno istovjetnog slučaja ne utvrdi isti propis neustavnim, pa ga primijeni. Kod takvih neslaganja viši sud donosi konačnu odluku.

3 Ovakav sustav naziva se još i centralizirani sustav. U postupcima apstraktne kontrole, koji djeluje erga omnes, postavlja se pitanje djelovanja sudskih odluka. Prilikom izricanja sankcije češće se pro-pisuju one koje idu k ukidanju neustavnih propisa nego k njihovu poništavanju, odnosno učestalije su sankcije koje djeluju pro futuro ili ex nunc od onih koje djeluju ex tunc.

2. USTAVNOPRAVNO UREĐENJE

KONTROLE USTAVNOSTI ZAKONA

U SAD-u, FRANCUSKOJ I

NJEMAČKOJ

Iako se zametci kontrole ustavnosti zakona mogu naći već u Filipovu zakoniku iz početka XVII. stoljeća u Portugalu, ideja o mehanizmu kontrole koji bi skrbio o poštivanju ustava i pružao zaštitu građanima nastaje u doba Francuske revolucije4. U modernim ustavnoprav-nim uređenjima razvidno je mnoštvo različitih meha-nizama zaštite konzistentnosti i subordinacije pravnog poretka, pri čemu svako ustavno rješenje ima specifi č-nosti koje ga čine jedinstvenim.

2.1. Sjedinjene Američke Države

U američkom Ustavu iz 1787. ovlaštenje za kontrolu rada zakonodavca nije sadržano eksplicite, već je ono razvijeno praksom sudova. Prema odjeljku 1. članka 3. američkog Ustava, sudbena vlast povjerava se “jednom Vrhovnom sudu i takvim nižim sudištima kakve Kon-gres povremeno odredi i uspostavi”. U teoriji se ovla-štenje sudova za nadzor nad ustavnošću zakona izvodi iz odredbe sekcije 2. odjeljka III. američkog Ustava koja glasi: “Sudska će se vlast proširivati na sve slučajeve, u pravu ili u pravičnosti, koji će proizlaziti iz ovog Ustava, iz zakona Sjedinjenih Država, iz ugovora koji su sklo-pljeni ili se imaju sklopiti pred njihovom vlašću ....5”

Na temelju opisanoga ustavnog okvira, 1803. Vr-hovni sud je donio presudu u predmetu Marbury v. Ma-

4 Do idejnog uobličenja sustava kontrole ustavnosti zakona prvi put je došlo pod djelovanjem Emmanuela Josepha Sieyésa, koji je u Konventu Prve republike (pod Ustavom godine VIII. prilikom do-nošenja Ustava od godine III.) zastupao ideju kontrole ustavnosti zakona. On je predlagao da se za tu svrhu ustanovi posebno iza-brano parlamentarno tijelo (Tribunal) koje bi rješavalo žalbe protiv povreda ustavnih propisa. Uloga Tribunala u parlamentu bila je ra-spraviti s predstavnicima egzekutive zakonske prijedloge prije nego što oni dođu do zakonodavne skupštine. Nakon izostanka njezine konstitucionalizacije, oživljavanje iznesene ideje o kontroli ustav-nosti zakona izvršeno je za vrijeme Drugog carstva pod Ustavom iz 1852. godine. Navedenim Ustavom Senat je ex off o bio ovlašten ispitivati sve zakone prije publikacije. Međutim, stvarna zavisnost članova Senata o carskim poklonima i donacijama dovela je do či-njenice da ovaj sustav u praksi nije bio djelotvoran.

5 Američki sustav kontrole ustavnosti zakona, među ostalim, nastao je i kao posljedica iskustva koje su sjevernoameričke države u svojem razvoju prošle za vrijeme kolonijalne britanske vladavine. Tada je Kraljevski savjet (Privy Council) imao ovlast poništiti zakone koje su donosile kolonije ako su ti zakoni u bilo kojem pogledu bili nesu-glasni s britanskim. Postojanje navedenog instituta pridonijelo je razvoju spoznaje o nužnosti očuvanja jedinstva pravnog sustava utemeljenog na subordinaciji pravnih pravila.


dison6. U njoj se ističe da je naročita nadležnost i duž-nost tijela sudbene vlasti kazati što je zakon, pa ako su dva zakona međusobno suprotna, sudovi moraju od-lučiti o djelovanju oba. Ako je zakon protivan Ustavu, a zakon i Ustav odnose se na određeni slučaj, sud mora odlučiti koje od tih sukobljenih pravila odlučuje u kon-kretnom slučaju, što je ujedno bit sudbene dužnosti. Američki ustavotvorci osmislili su pisani ustav, kao fun-damentalni i vrhovni zakon nacije te je stoga svaki akt zakonodavnog tijela protivan ustavu ništavan. Sudovi su dužni poštovati ustav jer je ustav iznad bilo kojeg akta zakonodavnog tijela. Ustav, a ne neki drugi akt, mora odlučiti slučaj na koji se oba akta odnose.

U američkome ustavnopravnom sustavu praksom sudova ustanovljena je akcesorna, disperzivna i na-knadna kontrola ustavnosti zakona. Ovdje se kontrola ustavnosti vrši od strane sudbene vlasti na način da se pri postupanju u konkretnim slučajevima ispituje ustavnost zakona koji se treba primijeniti, pri čemu su-dovi odbijaju primijeniti zakon za koji smatraju da je u nesuglasju s ustavom. O eventualnoj protuustavnosti zakona prema američkome modelu, sud nikada ne od-lučuje ex off o, već inicijativa za ovakvu ocjenu ovisi o volji stranaka u postupku. Kad sud pri rješavanju poje-dinačnog slučaja utvrdi protuustavnost zakona, taj se zakon ne određuje ništetnim, nego se samo otklanja njegova primjena. Konkretan se slučaj pritom rješava kao da ustavno suspektnog zakona nema. Odluka suda o neustavnosti zakona u određenom konkretnom slu-čaju ne vezuje druge sudove pri rješavanju istovjetnih ili sličnih slučajeva, pa čak ni sam sud koji je odluku do-nio pri postupanju u nekom drugom slučaju.7

6 Marbury v. Madison - 5 U. S. 137 (1803.) - Godine 1801. predsjednik J. Adams je dan prije isteka mandata i prije nego što je na njegovo mjesto trebao stupiti novoizabrani predsjednik T. Jeff erson imeno-vao nekoliko sudaca među kojima je bio i W. Marbury. Senat je ta imenovanja prihvatio, dok je Jeff ersonov državni tajnik J. Madison odbio izvršiti dostavu odluka o imenovanju. Marbury je potom od Vrhovnog suda zatražio izdavanje naloga kojim bi Madison bio ob-vezan na dostavu navedenih odluka. Predsjednik Vrhovnog suda J. Marshall, svjestan osjetljive političke situacije i izvjesnosti sukoba suda i administracije, donio je odluku kojom se utvrđuje da Marbury ima pravo na imenovanje, ujedno proglasivši Vrhovni sud nenad-ležnim za izdavanje traženog naloga. Obrazlažući odluku, Marshall ističe da prema Ustavu SAD-a iz 1787. godine Vrhovni sud nema ovlast izdati takav obvezatan nalog iako mu je ona dana odredbom Zakona o sudstvu (Judiciary Act) iz 1789. godine. Stoga je Marshall proglasio taj dio zakona neustavnim konstatirajući da zakon koji je donio Kongres ne može nikome davati veće ovlasti nego što to čini Ustav. Odlukom u slučaju Marbury, otvoren je put sudbenome nad-zoru ustavnosti akata Kongresa i drugih tijela državne vlasti. Nakon prvog iskoraka u ustavno sudovanje, Vrhovni se sud nije ponovno upuštao djelovati na ovom području sve do 1857. i slučaja Dred Scott v. Sanford - 60 U. S. 393 (1857.).

7 Usporedno Krbek, I., Ustavno sudovanje, Zagreb, 1960., str. 46.; Ste-

Dakle, temeljne značajke američkog sustava ustav-nog sudovanja su da je kod postojanja sumnje o ne-ustavnosti mjerodavnog prava na strankama dužnost iznošenja činjeničnog i pravnog supstrata o neustav-nosti zakona. Sud ovdje djeluje isključivo na pobudu stranaka, pri čemu je domet njegova pravorijeka o neustavnosti propisa ograničen na djelovanje unutar konkretnog postupka i veže samo njegove sudionike. Izvan konkretnog slučaja odluka o neustavnosti zako-na ne veže ni sud koji ju je donio ni bilo koji drugi sud u državi8. Pri odlučivanju o neustavnosti zakona sud je dužan paziti da ne prekorači granicu sudske funkci-je, iako s obzirom na domet njegove odluke, stvarno ne postoji nitko tko bi mogao sankcionirati njegovo suprotno ponašanje. Sud u svojem djelovanju mora izbjeći svaku intervenciju i uplitanje u područje politi-ke i ograničiti svoje djelovanje na rješavanje suglasno-sti ustava i zakona u sferi primjene prava, te paziti da sebi ne prigrabi poziciju iznad parlamentarne vlasti, sukladno doktrini o samoograničavanju. Ovo zato što je predstavničko tijelo, a ne sud, nositelj narodnog su-vereniteta. Stoga samoograničavanje mora uvijek biti polazište pri svakom ocjenjivanju suglasnosti zakono-davne djelatnosti s osnovnim normama9.

amer, R. J, The Legal and Political Genesis of the Supreme Court, Political Science Review, 01/1962, str. 555.-559.; Hall, K., The Magic Mirror, Law in American History, New York, 1989., str. 21.

8 U hijerarhiji sudova u američkome pravnom sustavu jedino Vrhovni sud sam odlučuje koji će spor uzeti u razmatranje. Ujedno mišljenja Vrhovnog suda dana na temelju traženja nižeg suda glede pojašnje-nja nekog pojma obvezuju i vežu niži sud. Odluke Vrhovnog suda o neustavnosti zakona mogu se mijenjati i izvansudskim načinom. Moguće je da Kongres donese ustavni amandman kojim se obesna-žuje pojedino pravno stajalište Vrhovnog suda. Tako su, primjerice, doneseni amandmani XIII., XIV., i XV. na Ustav u svrhu uspostave rasne jednakosti. Njima je ujedno poništeno djelovanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda izrečenog u slučaju Dred Scott v. Sanford prema kojemu “crnci” nisu imali državljanska prava.

9 Inačicu načela judical restraint (“The only check upon our own exercise of power is our own sense of self-restraint” - iz izdvojenog mišljenja suca Vrhovnog suda J. Stonea), možemo naći gotovo u svim zemljama koje poznaju ustavno sudovanje. Tako se u praksi njemačkoga Saveznog suda ističe da se zakon ne može proglasiti ništavim, dok se može tumačiti da je sukladan ustavu. Predmnjeva ustavnosti ne govori samo da je zakon spojiv s ustavom već je u njoj izražen i stav da se u sumnji zakon treba tumačiti suglasnim s ustavom. Austrijski Ustavni sud ističe da se u sumnji zakon ne smije tako tumačiti da bi se prikazao neustavnim. Kod mogućnosti više interpretacija, ispravnom treba smatrati onu koja sadržaj zakona ne smatra neustavnim. Prema stavu indijskoga Vrhovnog suda, sudovi ne mogu zakon proglasiti nevaljanim u slučaju kad je on prema njihovu mišljenju suprotan duhu ustava, a koji nije izražen riječima. Gdje osnovni zakon nije izrijekom ograničio opća ovlaštenja podi-jeljena legislativi, sud ne može ista ograničiti na temelju nečega što je u ustavu otkriveno, a nije spomenuto. Sud ne može ograničavati svemoć suverene legislative, osim kada mu izričite odredbe ustava za to ne daju ovlaštenje.


2.2. Francuska

U francuskome ustavnopravnom sustavu zakono-davna inicijativa pripada predsjedniku Vlade i članovi-ma Parlamenta. Prijedlozi zakona usvajaju se na Mini-starskom vijeću nakon pribavljenog mišljenja Državnog vijeća, a zatim se upućuju predsjedništvu jednog od dva doma radi usvajanja u Parlamentu. Francuski Ustav kontrolu ustavnosti zakona povjerava Ustavnom vije-ću. Specifi kum francuskoga ustavnopravnog sustava jest povjeravanje kontrole ustavnosti zakona ustavom određenom tijelu koja se obavlja prije promulgacije zakona, odnosno prije njegove publikacije i primjenji-vosti. Ustavno vijeće ex constitutio i ex off o prije progla-šenja ispituje suglasnost s Ustavom organskih zakona i poslovnika parlamentarnih domova. Suglasnost osta-lih zakona Ustavno vijeće ispituje na zahtjev ovlaštenih i taksativno nabrojenih zahtjevatelja: predsjednika Re-publike, predsjednika Vlade, predsjednika Skupštine, predsjednika Senata te zahtjeva grupe parlamentaraca koji mora potpisati minimalno 60 zastupnika ili 60 se-natora. U svim slučajevima Ustavno vijeće svoju odlu-ku mora donijeti u roku od mjesec dana. Iznimku čine zakoni u hitnoj proceduri, gdje se na zahtjev Vlade rok za ocjenu usklađenosti s Ustavom zakona može skrati-ti na osam dana. Sankcija za utvrđivanje neustavnosti zakona, poslovnika ili pojedine njihove odredbe je ne-mogućnost proglašenja i primjene.10

U srpnju 2008. francuski Ustav doživio je bitnu revi-ziju tijekom koje su izmijenjena 33 članka. Najznačajni-ja je promjena uvođenje a posteriori nadzora nad ustav-nošću zakonodavstva. Odredbom članka 61-1 daje se Ustavnom vijeću ovlast vršenja nadzora ustavnosti zakona i nakon njegova stupanja na snagu, na temelju inicijative za čije su podnošenje ekskluzivno ovlašte-ni Državno vijeće i Kasacijski sud. Prema izmijenjenoj odredbi članka 62. francuskog Ustava, zakonska odred-ba koja je utvrđena neustavnom prestaje važiti danom objave odluke Ustavnog vijeća u službenom glasilu11. Iz svega navedenog proizlazi da francuski ustavnopravni sustav poznaje centraliziranu, apstraktnu te prethodnu ili naknadnu kontrolu ustavnosti zakona12.

10 Prema Ustavu Republike Francuske objavljenom u službenim novi-nama RF br. 234 od 5. listopada 1958. te izmjena i dopunama iz 1960., 1962., 1963., 1974., 1976. i 1992. - vidjeti članak 34, 39, i 56-63.

11 Senator Robert Badinter, koji je bio predsjednik Ustavnog vijeća, predložio je i promjenu naziva Ustavnog vijeća u Ustavni sud, ali taj njegov amandman nije prihvaćen.

12 Usporedno Fabbrini, F., Kelsen in Paris, France’s Constitutional Re-

2.3. Njemačka

Temeljni zakon od 23. svibnja 1949. sadrži šture i načelne odredbe o postupcima koji se pred njemač-kim Saveznim ustavnim sudom mogu voditi, dok se kroz svoju praksu Sud pozicionirao kao kreator i gos-podar ustavnosudskog postupka. Na temelju članka 93. Temeljnog zakona, Savezni ustavni sud nadležan je za postupanje u postupcima kontrole propisa. U nje-mačkome ustavnopravnom sustavu, kontrola ustavno-sti zakona može, ali i ne mora biti vezana za postojanje nekog konkretnog pravnog spora. Apstraktna kontrola ustavnosti propisa služi za razjašnjenje pitanja vezanih prije svega za ustavnost nekog zakona. Zahtjev za pro-vođenje ovakve kontrole normi mogu podnijeti Save-zna vlada, vlada savezne zemlje ili trećina članova Sa-veznog vijeća. Procesna pretpostavka za dopuštenost zahtjeva za apstraktnu kontrolu ustavnosti propisa jest da je opći akt proglašen, a da još nije stupio na snagu. Osim ustavnog ovlaštenja na podnošenje zahtjeva, za-htjevatelj mora imati i pravni interes. U praksi je dovo-ljan dokaz za postojanje ovog interesa sama potreba za razrješenjem sadržaja određenog propisa13.

Ako je u njemačkome ustavnopravnom sustavu kontrola propisa vezana uz pojedini konkretan slučaj, onda se ovakav sustav temelji na sudskom pravu da se provjeri ustavnost norme koja se u spornoj prav-noj situaciji mora primijeniti. Razlog uspostave ovog instituta bio je onemogućavanje stručnih sudova da tumače i primjenjuju pravne propise izvan ili pored volje Saveznog ili zemaljskog ustavotvorca. Bit ovog postupka je da se on vodi u vezi sa stvarnim sudskim sporom, a njegova svrha jest utvrđenje je li zakon kao materijalnopravni temelj donošenja presude suglasan s ustavom. Ovdje je riječ o akcesornom međupostup-ku ili, bolje reći, postupku o prethodnom pitanju ustav-nosti u kojem konačnu odluku donosi Savezni ustavni sud. Uređujući ovaj postupak, Temeljni zakon u članku 100. daje ovlaštenje sudovima da obustave postupak donošenja presude u konkretnom slučaju ako postoji uvjerenje o postojanju povrede savezne osnovne nor-me i o tome zatraže odluku Saveznoga ustavnog suda. Ovakvo ovlaštenje sudstvu je dano i u slučaju posto-janja sumnje je li neko pravilo međunarodnog prava,

form and the Introduction of a posteriori Constitutional Review of Legislation, German Law Journal, 10/2008, str. 1299.

13 Vidjeti odluke Saveznoga ustavnog suda (BVerfGE) 15, 54 (94) ili 60, 175 (213); BVerfGE 79, 326; BVerfGE 104, 23 (29); BVerfGE 93, 133; 52, 63 (80); 108, 169 (178).


koje neposredno uređuje prava i obveze fi zičkih osoba, sastavni dio saveznog prava. Specifi kum predstavlja i obveza pokretanja ovakvog postupka u slučaju kad zemaljski ustavni sud, tumačeći Temeljni zakon, namje-rava odstupiti od odluke drugog zemaljskog ustavnog suda ili odluke Saveznoga ustavnog suda. Ovlaštenici za pokretanje ovakvog postupka ustavnosudske kon-trole su svi državni i nedržavni sudovi, pri čemu su predlagatelji dužni obustaviti radnje u postupku u vezi s kojima je došlo do potrebe za provođenjem kontro-le ustavnosti i pričekati odluku Saveznoga ustavnog suda. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti te u njemu nema suprotstavljenih strana. Pretpostavka za pokretanje postupka je uvjerenje u protuustavnost za-kona koji se mora primijeniti na konkretan slučaj. Sama sumnja ili nedoumica ovdje nije dostatna, osim u slu-čaju postupka vezanog uz recipiranje međunarodnog prava. Pitanje primjene spornog prava mora biti takvog karaktera da je potpuno razvidno kako bi konačno rje-šenje konkretnog spora bilo drugačije ako se odredba spornog propisa ne bi primjenjivala14.

U njemačkom sustavu kontrolu zakonitosti izaziva i ustavna žalba jer zakon također predstavlja mjeru nje-mačke javne vlasti u vezi s kojom je moguće zahtijevati ustavnopravnu zaštitu putem ovog instituta15. Ovdje za-kon može biti objekt ustavne žalbe samo ako je stupio na snagu, ako utječe na temeljno-pravnu sferu žalitelja i ako je ustavna žalba podnesena unutar jednogodišnjeg roka koji se računa od stupanja na snagu zakona. Objekt ustavne žalbe mogu biti i norme koje mijenjaju Temelj-ni zakon, ratifi cirajući zakoni kojima se recipira sadržaj međunarodnog i inog prava u unutarnje državno pravo, zakoni kojima se prenose suverena prava na supranaci-onalne zajednice ili međudržavne ustanove, zakoni koji recipiraju sadržaj konkordata u unutardržavno pravo, odnosno proglašavaju ga primjenjivim u zemlji, zakoni koji se na temelju članka 81. Temeljnog zakona donose u kriznim situacijama te zakoni koji se odnose na komu-nalna prava, kao i norme koje su od utjecaja na uređiva-nje zemaljskih ustavnih prava. Za razliku od ovoga, nisu podobni za objekt ustavne tužbe običaji i običajno pra-

14 Vidjeti odluke Saveznoga ustavnog suda BVerfGE 1, 184 (197); 80, 203 (334); BVerfGE 29, 325 (326); BVerfGE 4, 45 (48); 14, 263, (273); BVerfGE 29, 325 (326); BVerfGE 89, 144 (152); BVerfGE 94, 315 (325); BVerfGE 90, 145 (166).

15 § 93c. stavak 3. Saveznog zakona o saveznom Ustavnom sudu iz 1993. godine (BVerfGG) - Može se primijetiti da odredbe sadržane u § 92. i § 95. stavku 1. BVerfGG-a određuju da objekt ustavne žalbe ne mora nužno biti samo radnja javnih vlasti. Ovdje se kao objekt može naći i njihov propust.

vo, kao ni odluke Saveznoga ustavnog suda koje prema § 31. stavku 2. Saveznog zakona o Saveznom ustavnom sudu imaju zakonsku snagu16. Iz navedenog se može zaključiti da njemački ustavnopravni sustav kontrole za-kona jest načelno apstraktan, centraliziran, prethodan ili naknadan.17

3. KONTROLA USTAVNOSTI OPĆIH

AKATA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ustav Republike Hrvatske u članku 5. sadrži načelo ustavnosti i zakonitosti pravnog poretka te propisuje dužnost svima da se drže Ustava i zakona, kao i dužnost poštivanja pravnog poretka. Ustav ne sadrži odredbu iz koje bi proizlazilo subjektivno pravo građana na za-htjev za pružanje odgovarajuće zaštite u slučajevima ustavno neprihvatljivih stanja izazvanih neustavnošću ili nezakonitošću općih akata. Za pružanje zaštite ovog karaktera, Ustavom je ekskluzivno, neposredno i nedje-ljivo ovlašten Ustavni sud, kao ustavno tijelo sui generis nadležno za očuvanje supremacije Ustava. U slučaju utvrđivanja opstojnosti ustavno suspektnog stanja, Ustavni sud je načelno dužan postupati, pri čemu po-kretanje ustavnosudskog postupka ne smije ovisiti o njegovoj diskrecijskoj odluci.

Postupak kontrole ustavnosti i zakonitosti uređen je odredbama glave IV. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske18. Sukladno mjerodavnim odredbama Ustavnog zakona, svaka fi zička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu sugla-snosti drugih propisa s Ustavom i zakonom19. U po-vodu prijedloga kojim se predlaže Ustavnom sudu pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Usta-vom i zakonom, Ustavni sud na sjednici donosi rješe-nje kojim rješava hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak ili ne. Tek donošenjem ustavnosudskog rje-šenja, ustavnosudski postupak smatra se pokrenutim. Time se praktički izjednačava pozicija Ustavnog suda

16 Vidjeti odluke Saveznoga ustavnog suda BVerfGE, 43, 108; BVerfGE 4, 294; BVerfGE 57, 23; BVerfGE 89, 155; BVerfGE 58, 1; BVerfGE 7, 17; BVerfGE 1, 184; erfGE 25, 124.

17 Usporedno Dörr, D., Die Verfassundsbeschwerde in der Prozeßpra-xis, Köln, 1997., str. 79.-85., te Maunz-Düring, Grundgesetz, Kom-mentar, München, 1999., Komentar uz čl. 81., 93. i 100.

18 Pročišćeni tekst objavljen je u Narodnim novinama, br. 49/02 od 3. svibnja 2002.

19 Vidjeti članak 38., 40., 43. i 44. Ustavnog zakona.


u postupanju po prijedlozima stranaka s onom koju Sud ima u slučaju pokretanja postupka ustavnosudske kontrole ex off o. Ustavnim je zakonom u obje situacije Sud isključivo ovlašten odlučivati o početku ustavno-sudskog postupka, dok sam prijedlog predlagatelja ima karakter informacije. Dakle, na temelju ovlaštenja iz Ustavnog zakona, Ustavni sud svojim rješenjem po-kreće postupak kontrole ustavnosti propisa neovisno o činjenici radi li to neposredno na vlastitu pobudu ili je prethodno zaprimljen prijedlog fi zičke ili pravne osobe izvan kruga onih koji su ovlašteni zahtijevati provođe-nje postupka apstraktne kontrole ustavnosti i zakoni-tosti propisa20. Iako je krug ovlaštenika na podnošenje prijedloga u Ustavnom zakonu opisan na način sličan onome sadržanom u institutu ustavne tužbe, osnovne norme našega ustavnopravnog sustava na strani “svake fi zičke i pravne osobe” ne konstituiraju subjektivno pra-vo na pokretanje ustavnosudskog postupka. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakoni-tosti propisa nema u našemu ustavnopravnom sustavu karakter inicijalnog akta, pa se pri obraćanju Ustavnom sudu na strani podnositelja ne zahtijeva egzistentnost posebnog interesa za ostvarivanje cilja vođenja ustav-nosudskog postupka. Formulacija iz članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona zapravo je izraz tradicionalnog stajališta da su ustav dužni štititi svi te da je u demo-kracijama glavni čuvar ustava sam narod. Međutim, objektivno u ustavnopravnim sustavima koji poznaju ustavno sudovanje kontrolu supremacije ustava čini ustavom određeno tijelo. U našemu ustavnosudskom postupanju, funkcija prijedloga realno ima karakter informacije. S obzirom na mnoštvo pravnih normi ra-zličitog ranga koje čine jedan ustavnopravni poredak, treba očekivati da ustavno tijelo koje ima ekskluzivnu ingerenciju ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti nije u stanju nadzirati cjelokupnu normativnu djelatnost tije-la državne vlast, tijela lokalne i regionalne samouprave te drugih tijela s javnim ovlastima. Zbog toga dojave

20 Napominjem kako u svojoj praksi Ustavni sud odbija postupati po anonimnim prijedlozima. Vidjeti primjerice rješenje U-I-735/1999 od 8. studenoga 1999. Ovakvo postupanje čini se nelogičnim s obzirom na Ustavom utvrđene ingerencije suda.

o potencijalno ustavno neprihvatljivom stanju mogu pridonositi očuvanju supremacije Ustava, ali samo u spoznajnoj domeni Suda. One su za provođenje samog ustavnosudskog postupka irelevantne21.

3.1. Zahtjev kojim se pokreće

kontrola ustavnosti općih akata

Sukladno odredbama sadržanima u članku 35., 36., 37. i 44. Ustavnog zakona, zahtjev mogu podnijeti tak-sativno nabrojeni kvalifi cirani zahtjevatelji, pri čemu je njihov krug uređen prema načelu numerus clausus. Ovlašteni zahtjevatelji su jedna petina zastupnika Hr-vatskoga sabora, radno tijelo Hrvatskoga sabora, Pred-sjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske ili drugi sud, Pučki pra-vobranitelj, kao i predstavničko tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave u Republici Hr-vatskoj. Zahtjev ima karakteristiku inicijalnog akta po kojemu je Ustavni sud dužan postupati. Ustavnosudski postupak ovdje se smatra pokrenutim u trenutku za-primanja zahtjeva, bez potrebe donošenja posebnog rješenja, čime Ustavni zakon akceptira autoritet nadlež-nih tijela ovlaštenih za podnošenje zahtjeva. Autoritet ovlaštenih zahtjevatelja proizlazi iz njihove kompeten-21 Drugačijoj percepciji pravne prirode prijedloga pridonijela je praksa

Ustavnog suda razvijena u doba Ustavnog zakona o Ustavnom sudu iz 1991. godine koja je inercijom i danas prevladavajuća. Podnormi-ranost postupovnih odredaba glede uloge fi zičkih i pravnih osoba u postupku ocjene ustavnosti i zakonitosti propisa uzrokovala je ustavnosudsku praksu prema kojoj se u rješenju kojim se prijedlog predlagatelja ne prihvaća, odnosno u aktu kojim se predlagatelj izvješćuje kako Ustavni sud u konkretnom slučaju ne namjerava provoditi postupak, odgovaralo na sve osporavajuće navode pred-lagatelja kao da je postupak ustavnosudske ocjene zapravo prove-den. Ovakvo postupanje imalo je određene pozitivne učinke, prije svega vezano uz formiranje i iznošenje stavova Suda u vrijeme kad je njegova praksa bila tek u stvaranju. Isto tako, takva je praksa bila održiva u vrijeme kad je Sud godišnje zaprimao prijedloge u real-no zanemarivom broju. Međutim, dugoročno je takvo postupanje izgubilo svaki smisao. Njegove negativne posljedice očituju se u činjenici nesvrhovitog utroška vremena na obrazlaganje očito ne-utemeljenih te ustavnopravno irelevantnih osporavajućih razloga predlagatelja. Ujedno, respektiranje ovakvog postupanja Suda od strane ustavotvorca pridonijelo je kreiranju međusobno nespojivih procesnih rješenja u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu iz 1999. godine.

U povodu prijedloga kojim se predlaže Ustavnom sudu pokrenuti postupak za ocjenu suglasno-

sti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, Ustavni sud na

sjednici donosi rješenje kojim rješava hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak ili ne. Tek

donošenjem ustavnosudskog rješenja, ustavnosudski postupak smatra se pokrenutim. Time se

praktički izjednačava pozicija Ustavnog suda u postupanju po prijedlozima stranaka s onom koju

Sud ima u slučaju pokretanja postupka ustavnosudske kontrole ex off o.


cije, odnosno obavljanja ingerencija unutar djelokruga poslova koji su im Ustavom i zakonom povjereni.

Ovlaštenje za ulaganje zahtjeva može biti ograni-čeno ustrojbeno ili stvarno. Ustavni zakon ovlaštenje za podnošenje zahtjeva ne limitira jedino instituciji Predsjednika Republike22. Zakonodavac kao nositelj narodnog suvereniteta i predstavničke demokracije je ustrojbeno limitiran. Zahtjev za ocjenu ustavnosti za-kona i drugog propisa može podnijeti najmanje petina njegovih članova ili njegovo radno tijelo. Ratio ovakvog uređenja prije svega treba sagledavati kroz okolnost da odluke u Saboru donosi politički formirana većina okupljena oko zajedničkih interesa. Kada bi osnovna norma propisivala da zahtjev može podnijeti Sabor u cijelosti, to bi nedvojbeno dovelo do neefi kasnosti ovog instituta. Praktično je teško zamisliti situaciju u kojoj bi Sabor od Ustavnog suda tražio preispitivanje ustavnosti zakona kojeg je sam donio. Zakone done-sene od strane prethodnog zakonodavca, koje ocijeni ustavnopravno suspektnim, Sabor i onako može nepo-sredno mijenjati svojom normativnom djelatnošću. S druge strane, kod podnošenja zahtjeva legislativa nije stvarno ograničena. Ona je, slijedom činjenice posto-janja načela zakonitosti, ovlaštena putem zahtjeva tra-žiti od Ustavnog suda preispitivanje i svih akata niže pravne snage od zakona, kod kojih postoji sumnja na narušavanje konzistentnosti hijerarhije pravnih propi-sa unutar pozitivnopravnog sustava. Time su članovi ili dijelovi zakonodavnog tijela ovlašteni pridonositi ostvarivanju načela ustavnosti i zakonitosti cjelokup-noga pravnog sustava Republike Hrvatske.

S obzirom na činjenicu da se naše ustavnopravno uređenje temelji na diobi vlasti, Vlada je stvarno limi-tirana kod podnošenja zahtjeva samo protiv drugih propisa. Ona nije ovlaštena zahtijevati ustavnosudsku provjeru ustavnosti normativne djelatnosti legislati-ve, već se njezin autoritet odnosi na normativnu dje-latnost državne uprave te tijela lokalne samouprave unutar okvira propisanih zakonom. Predstavnička tijela jedinice lokalne ili područne (regionalne) samo-22 S obzirom na ingerencije institucije Predsjednika RH, realno se za

ovakvu iznimku teško može naći racionalno opravdanje, pa čak ni u svjetlu opstojnosti legitimiteta neposredno ostvarenog na izborima. Ovakvo rješenje prije svega treba sagledavati kroz činjenicu da je Ustavni zakon nastajao u doba kada je funkciju Predsjednika RH obnašao dr. sc. Franjo Tuđman, pa je ono više rezultanta priznanja osobnih zasluga prvoga hrvatskog predsjednika u stvaranju hrvat-ske države nego što bi to proizlazilo iz objektivne kompetencije institucije Predsjednika Republike za uspostavu supremacije Usta-va.

uprave u ovlaštenju na podnošenje zahtjeva također su stvarno limitirana. Ona mogu podnijeti zahtjev samo u vezi sa zakonom kojim se uređuje njihovo ustrojstvo, djelokrug ili fi nanciranje, pri čemu je specifi čno da nji-hov zahtjev jedini na strani Ustavnog suda inducira do-nošenje odluke najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Mogućnost podnošenja zahtjeva od strane Pučkog pravobranitelja je također stvarno li-mitirana. Ovdje mogućnost ulaganja zahtjeva Ustavni zakon veže isključivo za postupke nadzora ustavnosti i zakonitosti izbora te državnog referenduma.

Sukladno Ustavnom zakonu, tijela sudbene vlasti ovlaštena su na podnošenje zahtjeva vezano uz posto-janje pitanja ustavnosti i zakonitosti nastalo tijekom postupka vođenog pred sudom. Ovakva formulacija budi dvojbe oko dvaju pitanja. Uvodi li ovakvo uređe-nje u hrvatski ustavnopravni sustav konkretnu kontro-lu ustavnosti zakona te tko je realno ovlašten za pod-nošenje zahtjeva - sudac ili sud u cijelosti?

Ovlast na konkretnu kontrolu neustavnosti propisa proizlazi iz same pravne prirode suđenja i načela iura novit curia. Za njega nije potrebna eksplicitna ustavna ovlast. Ovu ovlast ima svaki sudac ako se osnovnom normom to ovlaštenje nije rezerviralo za više ili najviše sudske instance. Pri konkretnom ustavnom sudovanju, sudac ignorira primjenu zakona na konkretan slučaj. Konkretno ustavno sudovanje ograničeno je jer stvar-no djeluje tek na primjenu propisa i nema utjecaj na njegovu egzistentnost u pozitivnopravnom sustavu23. Promatrajući osnovne karakteristike ustavnosudske kontrole općih akta, a s obzirom na sadržaj osnovnih normi kojima se uređuje institut zahtjeva, mišljenja sam da naš ustavnopravni sustav ne poznaje konkretnu kon-trolu ustavnosti propisa, niti alineja 5. članka 35. Ustav-nog zakona može biti tumačena kao specifi čni oblik konkretne kontrole ustavnosti. Osnovnom normom institut zahtjeva uređen je kao jedinstvena cjelina, pri čemu se temeljna načela sadržana u članku 35. samo razrađuju daljnjim odredbama. Ako su ovlaštenici na podnošenje zahtjeva taksativno nabrojeni prema nače-lu numerus clausus te ako su ostali nedvojbeno inicija-tori apstraktne kontrole ustavnosti propisa, onda se ne vidi ni jedan logičan razlog za konstataciju da između 23 Ograničeno djelovanje konkretnog ustavnog sudovanja, osobito u

slučaju inertnosti zakonodavca i njegove nesposobnosti da pravo-dobno uspostavi konzistentnost pravnog sustava, može prouzročiti povredu načela jednakosti svih pred tijelima sudbene vlasti i dovesti do posvemašnje pravne nesigurnosti.


tako određenih ovlaštenika postoji jedan koji bi pred-stavljao iznimku iako to Ustavni zakon eksplicite ne na-vodi24. Stoga formulaciju kojom se mogućnost podno-šenja zahtjeva veže uz konkretan slučaj treba tumačiti kroz kompetenciju suda kao zahtjevatelja. Sudovi sude unutar svoje stvarne nadležnosti aplicirajući propise na konkretne slučajeve. Stoga se njihov autoritet vezan uz kompetenciju može odnositi samo na propise koje neposredno primjenjuju. Pritom konkretan slučaj ili mnoštvo slučajeva predstavlja podlogu za prikazivanje pravnih učinaka koje osporeni propis načelno izaziva u praksi, što također može ukazivati na potrebu inter-vencije Ustavnog suda u normativnu djelatnost nadlež-nog tijela. No to ne znači da je egzistentnost tekućeg konkretnog slučaja i na njemu bazirano obrazloženje ujedno i nužna postupovna pretpostavka za vođenje ustavnosudskog postupka kontrole ustavnosti propisa. Za zahtijevanje ocjene ustavnosti propisa dovoljno je da ustavno suspektna norma u primjeni može biti izvor ustavnopravno neprihvatljive situacije ili može izazivati ustavnopravno neprihvatljive posljedice25.

Iznimka od pravila prema kojemu sudovi imaju kompetenciju zahtijevati apstraktnu kontrolu propisa koje apliciraju na konkretne slučajeve, čini ovlaštenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske s obzirom na nje-gov ustavni položaj najvišeg tijela sudbene vlasti za-duženog za ostvarivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Ograničavanje prava na podnošenje zahtjeva Vrhovnom sudu samo na postupke koji se pred njim vode bilo bi u suprotno-sti s ingerencijama koji taj sud prema Ustavu ima. Pri uvođenju instituta zahtjeva u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske26, Vrhovni sud je bio jedino tijelo sudbene vlasti ovlašteno na podnošenje zahtjeva kad pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku pred sudovima. Novim uređenjem ovlaštenja na pod-nošenje zahtjeva u domeni tijela sudbene vlasti nije se konceptualno mijenjao ovaj institut, već je svim sudo-vima dana mogućnost neposrednog pristupa Ustav-

24 Ističem kako pri uređenju mogućnosti podnošenja zahtjeva od strane Pučkog pravobranitelja Ustavni zakon upotrebljava riječ “postupcima” u pluralu, što upućuje na apstraktnost i načelnost pri uređenju ovog instituta vezanog uz ustavno suspektne situacije kod mnoštva postupaka kojima se odlučuje o pitanjima nadzora nad provođenjem izbora i referenduma.

25 Ovdje treba istaknuti da se Ustavni sud još uvijek drži dvojbene prakse prema kojoj za postupak apstraktne kontrole učinak zakona kojeg ima na konkretne slučajeve nije od važnosti (vidjeti primjerice rješenje U-I-1688/2006 od 10. siječnja 2007.).

26 Vidjeti članak 13. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 13/91.

nom sudu. Ovo zato što je prvotno glede osnovanosti zahtjeva za apstraktnu kontrolu ostalih sudova, prak-tički kao o prethodnom pitanju, odlučivao Vrhovni sud pri donošenju odluke za obraćanje Ustavnom sudu. Time je odredba članka 13. Ustavnog zakona iz 1991. bila izvor preklapanja ingerencija Vrhovnog i Ustavnog suda u domeni apstraktne kontrole ustavnosti, pa je u sadašnjem Ustavnom zakonu njezin sadržaj izmije-njen, no ta izmjena nije išla u smjeru promjene temelj-nih postavki ovog instituta, već je ona samo usklađena s ciljem i svrhom osnovnih normi kojima su uređene ingerencije Ustavnog suda, Vrhovnog suda i drugih ti-jela sudbene vlasti.

Glede drugog pitanja, kao logička posljedica tvrd-nje o nepostojanju konkretne kontrole ustavnosti za-kona u našemu ustavnopravnom poretku te na teme-lju sadržaja mjerodavnih odredaba Ustavnog zakona, zaključujem da je na podnošenje zahtjeva ovlašten is-ključivo sud kao cjelina. Jezično gledano, Ustavni zakon u članku 35. kao ovlaštenog zahtjevatelja uvijek navodi instituciju ili neki njezin organizacijski oblik. I kod tijela sudbene vlasti kao ovlaštenog zahtjevatelja, Ustavni zakon navodi isključivo sud bez uvođenja termina su-dac, pa čak ni u situaciji kad određuje mogućnost za-stoja u postupku. Nesporno je da u postupku suđenja odluke donose suci samostalno ili u vijećima te da je svaka takva odluka, odluka suda u cjelini. Međutim, ovdje ne treba miješati postupak suđenja sa specifi č-nim ovlaštenjem koje proizlazi iz članka 35. Ustavnog zakona. Ovdje se osnovnom normom uređuje pose-ban institut neovisan o temeljnim ingerencijama tijela sudbene vlasti, posredno vezan uz primjenu zakona na konkretan slučaj. Sukladno ustavnom određenju, tijela sudbene vlasti sude na temelju Ustava i zako-na. Pri tumačenju zakona sudovi nedvojbeno moraju uvažavati zahtjeve koje uz njihov sadržaj veže Ustav. Međutim, tijela sudbene vlasti nisu ovlaštena nepo-sredno odlučivati o očuvanju supremacije ustava, jer je to ekskluzivna ingerencija Ustavnog suda. U svakom slučaju postojanja potrebe uklanjanja ustavnopravno suspektne norme iz pravnog poretka, sukladno Ustavu intervenirati može jedino Ustavni sud kroz osnovnom normom utvrđen postupak. Uređenje prema kojem bi svaki sudac imao mogućnost, za slučaj ustavnopravne suspektnosti norme, samostalno i neposredno primi-jeniti Ustav bilo bi u suprotnosti s posljedicama koje osnovna norma veže uz uklanjanje neustavnih pravnih pravila iz ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.


A pravne posljedice proglašenja ili utvrđivanja neu-stavnosti propisa djeluju erga omnes et pro futuro od dana objave odluke Ustavnog suda, pri čemu su adre-sati neustavne norme ovlašteni u konkretnim slučaje-vima pod određenim uvjetima zahtijevati ponavljanje postupaka27. Ujedno, kad bi svaki sudac imao ovlaštenje samostalno zastati s postupkom kod podnošenja za-htjeva, takvo rješenje bi uvodilo pravnu nesigurnosti pri postupanju unutar istog suda, ali i u cjelokupni sustav redovnog sudovanja. Upravo da bi spriječio mogućnost nastanka pravne nesigurnosti, Ustavni zakon je u članku 37. stavku 3. obvezao Ustavni sud da svaki put kada “sud” podnese zahtjev za kontrolu ustavnosti propisa, mora o tome izvijestiti Vrhovni sud. Opetovano iz razloga da bi Vrhovni sud mogao kod saznanja za postojanje zahtjeva podnesenog od bilo kojeg suda u zemlji poduzeti od-govarajuće mjere radi osiguravanja jednake primjene prava i jednakog položaja građana pred sudovima28. Naposljetku, u prilog ovakvom tumačenju ide i ustalje-na praksa Ustavnog suda29. Slijedom svega iznesenoga, treba zaključiti da ustavnopravni poredak Republike Hr-vatske poznaje jedino centralizirani, naknadni i apstrak-tni sustav kontrole ustavnosti propisa30.

3.2. Rješenje Ustavnog suda RH broj:

U-I-4175/2013-PP od

27. kolovoza 2013.

(Narodne novine, br. 108/13)

U svojoj recentnoj praksi Ustavni sud susreo se sa situacijom u kojoj je sudac trgovačkog suda dostavio

27 Vidjeti članak 58. Ustavnog zakona.28 Nažalost, postupak podnošenja zahtjeva od strane suda, kao razra-

da ustavne materije nikad nije bio predmet Zakona o sudovima. Da bi se razriješile sve dvojbe oko ovog instituta, smatram potrebnom intervenciju zakonodavca kojom bi se ovo pitanje zakonski razradilo sukladno temeljnim postulatima određenim osnovnom normom.

29 Vidjeti rješenje broj: U-I-2385/2011 od 5. ožujka 2013. Iz obrazlo-ženja: “(...) sutkinja za mladež Općinskog suda u Osijeku podnijela je prijedlog, koji pogrešno naziva zahtjev, za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 71/06, u dalj-njem tekstu: ZID KZ/06)” rješenje U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. Iz obrazloženja: “Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu materijalnopravne suglasnosti s Ustavom pojedinih odredbi (Prekr-šajnog zakona, op. a.) podnijele su (...), sutkinje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (...)”. Vidjeti i rješenja U-II-2160/2008 od 29. svibnja 2012. te U-II-4403/2008 od 27. listopada 2010.

30 Iznimka proizlazi iz prakse Ustavnog suda ustanovljene odlukom U-I-5654/2011 od 15. veljače 2012. u kojoj je Sud na temelju svog aktivizma proveo specifi čnu prethodnu ocjenu ustavnosti Zakona o pučkom pravobranitelju, utvrdivši ga u cijelosti formalno neustav-nim i prije njegova stupanja na snagu.

podnesak naslovljen kao “zahtjev, podredno prijed-log za ocjenu ustavnosti zakonskih odredaba”, ovjeren pečatom tog suda. U konkretnom slučaju vezanom uz primjenu osporenog zakona, sudac je ujedno do-nio rješenje kojim određuje zastoj sudskog postupka uz konstataciju da će u roku od osam dana podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba za koje je “utvrdio da nisu suglasne s Ustavom”. Tako-đer, stranka involvirana u konkretan slučaj podnijela je Sudu podnesak nazvan “ustavna tužba”, u kojem ospo-rava rješenje o zastajanju s postupkom, zahtijevajući njegovo ukidanje.

Kod instituta ustavne tužbe uređenog člankom 62. Ustavnog zakona, ustavnosudski postupak smatra se pokrenutim u trenutku zaprimanja inicijalnog pod-neska stranke. U postupcima osporavanja pojedinač-nog akta, Sud sudi u okvirima zahtjeva postavljenog u ustavnoj tužbi31. Pogodnim objektom ustavne tužbe smatra se odluka kojom je iscrpljen dopušteni pravni put i kojom se pravomoćno odlučuje o pravima i obve-zama podnositelja. Procesna rješenja kojima se postu-pak pravomoćno ne dovršava, ne mogu biti predmet ustavne tužbe32. Također, ovakva rješenja nisu pogodna kao objekt ustavne tužbe koju se može podnijeti i prije iscrpljivanja redovitog pravnog puta na temelju član-ka 63. stavka 1. Ustavnog zakona. I ovdje je kao jedna od postupovnih pretpostavka za postupanje Ustavnog suda nužna egzistetnost nepravomoćne odluke koja se odnosi na meritum stvari33. Slijedom iznesenoga, čini se nedvojbenim da je podnesak podnositelja nazvan “ustavnom tužbom”, sukladno dosadašnjoj praksi Suda trebalo odbaciti u cijelosti. S druge strane, do trenutka donošenja rješenja o pokretanju postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona, Ustavni zakon ne predviđa

31 Članak 77. stavak 1. Ustavnog zakona.32 Rješenje U-III-1270/2000 od 3. studenoga 2000.: “(..) predmetnim

rješenjem u konkretnom slučaju se ne odlučuje u nekom spornom odnosu o pravu ili obvezi građanina, kao sudionika u tom spornom odnosu, već se radi o rješenju suda kojim se upravlja postupkom (...)”; rješenje U-III-5428/2008 od 21. rujna 2009.: “(...) samo ona od-luka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedi-načni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobo-de podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske”. Vidjeti i rješenja o odbacivanju ustavne tužbe donesena u predmetima U-III-676/95, U-III-1445/00, U-III-49/02, U-III-2423/03, U-III-5683/08, U-III-447/01, U-III-1143/08, U-III-5536/08.

33 Vidjeti rješenja Ustavnog suda U-IIIB-963/2003 od 7. srpnja 2005., U-IIIB-3523/2003 od 17. prosinca 2004., U-IIIB-44/2005 od 13. svibnja 2005., U-IIIB-2193/2004 od 14. listopada 2004., U-IIIB-3739/2007 od 25. veljače 2010.


mogućnost intervencije Suda u pojedinačne akte do-nesene u vezi s tim postupkom. Tek nakon pokretanja postupka, Sud može na temelju članka 45. Ustavnog zakona privremeno oduzeti izvršnost pojedinačnih akata pod određenim uvjetima, do donošenja konač-ne odluke o ustavnosti osporenog propisa. Ustavni zakon ne poznaje mogućnost ukidanja pojedinačnih akata donesenih na temelju ustavnopravno suspektne normative, već se strankama na volju prepušta da pod određenim uvjetima zahtijevaju ponavljanja postupka koji su pravomoćno dovršeni osporenom odlukom do-nesenom na temelju neustavnog propisa.

Međutim, na opisanu situaciju Ustavni sud je rea-girao svojim rješenjem kojim je u postupku za ocjenu suglasnosti zakona riješio o prethodnim prigovorima stranke iznesenima u ustavnoj tužbi. Pritom je Sud utvr-dio da je u konkretnom slučaju sudac podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti propisa, zatim je ukinuo rješenje o zastajanju s postupkom i naložio njegovo bezodlož-no nastavljanje te odbacio sve prigovore podnositelja ustavne tužbe osim onih vezanih uz povredu prava na pristup sudu. Načelno utemeljenje za svoje postupanje Sud je našao u stajalištima Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) izraženima u predmetu Micalef protiv Malte34. Može se primijetiti da je nave-denim rješenjem Sud iskazao aktivizam u svom djelo-vanju prije svega kreacijom procesnog instituta kojeg Ustavni zakon ne poznaje.

Procesno rješenje uređujućeg suca o zastoju po-stupka bilo je nepravilno zato što je bilo u suprotnosti s ustaljenom praksom Ustavnog suda glede pitanja ovlaštenika na podnošenje zahtjeva. No ne ulazeći u pitanje je li postojanje jednog izoliranog slučaja dono-šenja nepravilnog rješenja o upravljanju postupkom ograničenog vremenskog trajanja narušavalo ustavno-pravni sustav na način i u mjeri dovoljnoj za induciranje intervencije Suda na opisani način, smatram potrebnim ukazati na specifi čnosti konkretnog slučaja. Formalno gledano, prvi put u svojoj praksi Sud je ukinuo pojedi-načni akt rješenjem, a ne odlukom. Ujedno, Sud je za kreiranje postupovnih rješenja utemeljenje našao u praksi drugog suda koji djeluje izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Ovo potonje rješenje iza-

34 Presuda od 15. listopada 2009., zahtjev br. 17056/06: (...) “zbog in-teresa pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom, Sud ne bi smio odstupiti, bez dobrog razloga, od svoje prakse koja je stvorena u prijašnjim slučajevima” međutim “(...) propust Suda da održava dinamičan i evolutivan pristup mogao bi ... dovesti do kočenja reforme ili napretka” (...).

ziva dvojbe. Kao prvo, Ustavni sud je čuvar supremacije Ustava. Sud nesporno može uvažavati praksu drugih sudova u odnosu na standarde sadržaja zaštite temelj-nopravne sfere kompatibilne onoj utvrđenoj Ustavom. Što se, pak, postupka tiče, Sud je njegov osnovni kre-ator čija je originalnost ograničena jedino osnovnom normom sadržanom u Ustavnom zakonu kojom se uređuje njegovo postupanje. Međutim, Sud u kreiranju svog postupanja ne bi smio ići protiv izričitih pravila ko-jima se uređuje forma u ostvarivanju njegovih ingeren-cija. Stoga se svako pozivanje na praksu drugih sudova izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske kod kreiranja procesnih instituta čini spornim, a osobito ako ta praksa ne korespondira procesnim rješenjima sadr-žanima u našemu Ustavnom zakonu35. Postupak pred Ustavnim sudom uređen je osnovnim normama. Stoga ovlaštenje na postupanje Sud uvijek mora pronalaziti u tumačenju odredaba Ustavnog zakona jer su te odred-be po svojoj snazi nadređene konvencijskom pravu kao i postupovnoj praksi koja iz takvog prava proizlazi. Slijedom iznesenoga, čini se mogućim zaključiti da je u konkretnom slučaju Ustavni sud iznalaženjem razloga za svoje postupanje u praksi drugog suda, bez njezina preispitivanja u odnosu na mjerodavne odredbe Ustav-nog zakona i bez utemeljenja na tumačenju osnovnih normi domaćega ustavnopravnog sustava, ma kako god ono ekstenzivno bilo, na dvojben način proširio granice svoje ingerencije36.

Nastavno, razloge za ukidanje spornog rješenja Sud je našao u povredi prava na pristup sudu. Pravo na pri-

35 Osobito imajući u vidu sadržaj presedana na koji se Ustavni sud poziva. Naime, u naznačenoj presudi ESLJP je odlučio postupati i u slučajevima tužbi koje se odnose na odluke o sudskoj zabrani. Tu je ESLJP istaknuo kako više ne smatra opravdanim automatski kvalifi cirati postupak određivanja sudske zabrane kao postupak u kojem se ne utvrđuju građanska prava ili obveze, ako se njegovi ne-dostatci ne bi mogli otkloniti u kasnijoj fazi odlučivanja o meritumu, a za slučaj da bi šteta koja bi nastala u međuvremenu mogla postati nepovratna i nenadoknadiva osim putem novčane kompenzacije. Zato je ESLJP prihvatio postupati u slučajevima: (1) kad je pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane “građansko” u autonomnom značenju tog pojma u smislu članka 6. Konvencije; (2) kad se pritom radi o mjeri koja je s obzirom na njezinu svrhu konzervirajuća mjera, dakle mjera koja stvara određeno pravo quasi in rem i čija je svrha osiguranje nami-renja vjerovnika. Iz navedenog proizlazi da ovdje ESLJP razloge za odstupanje od načela posteriorne zaštite konvencijskih prava nalazi u činjenici da odluka o sudskoj zabrani trajnije utječe na promjenu pravnog položaja stranaka, koja se ne može otkloniti materijalnom restitucijom. Dakle, ovakvo rješenje ni načelno nije primjenjivo na rješenja kojima se upravlja procesom jer se radi o odlukama različite svrhe i sadržaja.

36 Usporedno vidjeti stav njemačkoga Saveznog ustavnog suda sadr-žanog u rješenju 2BvR-1481/04 (BVerfGE 111, 307.) od 14. listopada 2004.


stup sudu sastavnica je prava na pravično suđenje čija se zaštita jamči člankom 29. stavkom 1. Ustava. U praksi Ustavnog prava opstojnost povrede prava na pristup sudu odnosilo se na situacije kad stranka, uslijed regu-lative ili postupanja suda, nema mogućnost zahtijevati i trajno dobiti sudsku zaštitu svog subjektivnog prava, odnosno na situaciju kad je stranka doduše imala pri-stup sudu ali je zbog pretjeranog formalizma ili nekog drugog razloga mogućnost zaštite subjektivnog prava bila neefi kasna i iluzorna jer su postupovna pravila ili njihova primjena sprečavala ispitivanje tužbe u meri-tumu37. U konkretnom slučaju, spornim rješenjem nije pravomoćno okončan postupak, niti je njime defi nitiv-no onemogućeno odlučivanje o meritumu. Njime je izvršen zastoj u postupku čije trajanje ovisi o izvjesnoj budućoj činjenici, odnosno rješenju Ustavnog suda o pokretanju postupka ili neprihvaćanju prijedloga za ocjenu ustavnosti propisa. Stoga sporno rješenje, kao procesno rješenje o upravljanju postupka, po svom karakteru ne može biti od utjecaja na povredu prava na pristup sudu. Ona posredno može imati učinak na povredu jednog drugog prava sadržanog u članku 29. Ustava, a to je pravo na suđenje u razumnom roku. Me-đutim, deklaratorna zaštita ovog prava svoje posljedi-ce veže za dodjeljivanje pravične naknade i ne može biti razlog za ukidanje bilo koje sudske rješidbe.

Zaključno, sud je u svoje postupanje uveo institut rješavanja o prethodnim prigovorima stranke u po-stupku za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom. Ope-tovano ističem da pri provođenju postupka apstrak-tne kontrole na temelju članka 38. Ustavnog zakona, Ustavni sud, kao ustavno tijelo zaduženo za očuvanje supremacije Ustava, odlučuje o pokretanju postupka, pri čemu prijedlozi predlagača imaju karakter dojave o potencijalno ustavno neprihvatljivom stanju te su

37 Vidjeti primjerice odluku U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010. i s tim u vezi praksu ESLJP izraženu u slučajevima Sotiris i Nikos Koutras ATTEE protiv Grčke, presuda od 16. studenoga 2000., zahtjev br. 39442/98 te Běleš i drugi protiv Češke Republike, presuda od 12. studenoga 2002., zahtjev br. 47273/99.

za provođenje samog ustavnosudskog postupka ire-levantni. Postupak kontrole ustavnosti propisa provo-di se na temelju rješenja suda neovisno o aktivitetu ostalih “fi zičkih i pravnih osoba” koje su se prijedlogom obratile Sudu. Ovo ne mijenja ni činjenica prema kojoj Ustavni zakon pravo na ponavljanje postupka u sluča-ju neustavnosti zakona veže uz podnošenje prijedloga za ocjenu ustavnosti, jer se na temelju ovog prava ne može konstituirati subjektivno pravo na pokretanje ustavnosudskog postupka apstraktne kontrole ustav-nosti zakona. Tijekom postupka apstraktne kontrole ustavnosti, Sud, uspoređujući koherentnost osnovne norme sa suspektnim propisom, određuje sankciju za djelovanje propisa contra constitutionem u vidu njego-ve kasacije. U postupku apstraktne kontrole ne postoje stranke, a postupak egzistira tek nakon donošenja od-govarajućeg rješenja od strane Ustavnog suda. Even-tualni utjecaj na pojedinačne akte u vidu oduzimanja njihove izvršnosti, Sud ima tek u limitiranom opsegu nakon pokretanja postupka.

Za razliku od osnovnom normom utvrđenih pravila postupanja, u konkretnom slučaju Sud je bez donoše-nja rješenja o pokretanju postupka, odnosno opstoj-nosti postupka apstraktne kontrole propisa, rješavao u neegzistetnom postupku ocjene suglasnosti propisa s Ustavom. Ujedno je Sud odlučivao o prethodnim pri-govorima subjekta koji nije niti može biti stranka u po-stupku apstraktne kontrole propisa, pri čemu je ukinuo nedvojbeno nepravilni pojedinačni akt koji u naravi predstavlja procesno rješenje o upravljanju postup-kom, a na temelju prigovora iznesenih u ustavnoj tužbi koja je sukladno mjerodavnim odredbama Ustavnog zakona nedopuštena u cijelosti. Slijedom iznesenoga, čini se mogućim ustvrditi kako je Ustavni sud postu-panjem u opisanom slučaju te uvođenjem novina u korpus postupovnih pravila svojim aktivizmom bitno odstupio od osnovnih normi kojima se uređuju temelji ustavnosudskog postupanja kod apstraktne kontrole ustavnosti propisa, ali i instituta kontrole ustavnosti pojedinačnih akata.


SUMMARY Constitutional order of the Republic of Croatia recognizes a centralized, subsequent and abstract system of constitutional regulations control. According to Article 38 of the Constitutional Law a constitutional procedure of control is initiated by the Con-stitutional Court as a constitutional body sui generis authorized to preserve the supremacy of the Constitution. The proposals of natural and legal persons to initiate proceedings to review the constitutionality and legality of regulations neither have in our constitutional system the initial character nor the basic norms on the side of the proponents constitute a subjective right to initiate constitutional review proceedings. Proponent’s proposal has a character of information in the cognitive domain of the Court, which is irrelevant for reaching a decision to initiate a constitutional proceeding. In accordance with the provisions of Article 35 of the Constitutional Act a request may be submitted by specifi cally enumerated qualifi ed requesters with their circle arranged according to numerus clausus. The application has a characteristic of an initial act by which the Constitutional Court must act and constitutional process is considered to be initiated at the time of receiving the application without the need to pass a special decision. Constitutional law accepts the authority of the bodies responsible for the application arising from their competence to perform the responsibilities proscribed by the Constitution and the law. Constitutional law as authorized requ-ester always puts an institution or its organizational part, while the members of these institutions cannot be considered as com-petent applicants. In recent practice expressed in the decision - UI 4175/2013 , dated 27 August 2013 , the Constitutional Court has departed from the standard established ways of dealing with abstract legislation control legislation and constitutional control of the individual act by introducing the abstract control regu-lations Institute of resolving previous objections by the parties.Keywords: the Constitution, Constitutional court, constitutional process , the control of constitutionality, abstract control, actual control, proposal, request, constitutional complaint.

CONSTITUTIONAL COURT REGULATIONS CONTROL- ( DECISION NO U-I-4175/2013-PP ) -


Prateći sudsku praksu Europskog suda pravde,1 uočava se da je velik broj tužbi pred Sudom podnesen

prije svega zbog toga što države članice ponekad ne primjenjuju komunitarne propise, te tako povre-

đuju obveze koje su preuzele ulaskom u Europsku uniju. Ova tužba spada u postupke konkretne pravne

zaštite. Tužba pred ovim Sudom provodi se kada država članica propusti poduzeti radnje na koje se ob-

vezala ili, pak, propusti donijeti određeni akt.2

U teoriji3 se navode tri osnovne koristi od ove tužbe: a) tužbom se osigurava poštivanje europskog

prava od strane država članica, b) tužba je vrlo važan dio postupka koji prethodi tužbi u kojem države

članice i Europska komisija pokušavanju problem (raz)riješiti mimo suda i c) tužbom se ujednačava pri-

mjena europskog prava.

Ključne riječi: Europski sud, povreda europskog prava.

1 Službeni naziv suda je The Court of Justice of the European Union (članak 251. i dalje Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U hrvatskom prijevodu naziv je preveden kao Sud Europske unije, pa ćemo i mi taj naziv rabiti u ovom radu (dalje: SEU).

2 Ova povreda može biti dvojaka: a) kada država članica usvoji akte na koje se obvezala, ali koji nisu u skladu s europskim propisima, i b) kada država članica usvoji akte na koje se obvezala, ali tim aktima se samo djelomično ili na pogrešan način primjenjuju obveze koje proizlaze iz europskog prava.

3 Vidi kod Josephine Steiner - Lorna Woods, Textbook on EC Law, University Press, Oxford, 2003., str. 578. do 579.

PRAVO EUROPSKE UNIJE

Tužba zbog povrede europskog prava

dr. sc. Jakob Nakić*

Stručni članak UDK 341.645

Prateći sudsku praksu Europskog suda pravde,1 uočava se da je velik broj tužbi pred Sudom podnesen

prije svega zbog toga što države članice ponekad ne primjenjuju komunitarne propise, te tako povre-

đuju obveze koje su preuzele ulaskom u Europsku uniju. Ova tužba spada u postupke konkretne pravne

zaštite. Tužba pred ovim Sudom provodi se kada država članica propusti poduzeti radnje na koje se ob-

vezala ili, pak, propusti donijeti određeni akt.2

U teoriji3 se navode tri osnovne koristi od ove tužbe: a) tužbom se osigurava poštivanje europskog

prava od strane država članica, b) tužba je vrlo važan dio postupka koji prethodi tužbi u kojem države

članice i Europska komisija pokušavanju problem (raz)riješiti mimo suda i c) tužbom se ujednačava pri-

mjena europskog prava.

Ključne riječi: Europski sud, povreda europskog prava.

1 Službeni naziv suda je The Court of Justice of the European Union (članak 251. i dalje Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U hrvatskom prijevodu naziv je preveden kao Sud Europske unije, pa ćemo i mi taj naziv rabiti u ovom radu (dalje: SEU).



1. OSNOVA ZA TUŽBU

Odredbom članaka 258. i 259. Ugovora o funkcioni-ranju Europske unije4 određeno je:

“Članak 258.

Ako smatra da neka država članica nije ispunila neku

* Jakob Nakić, znanstveni suradnik iz Rijeke. Rad predstavlja dopunjeni rad izvorno objavljen u Zborniku XXVIII.

savjetovanja Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Organizator, Zagreb, 2013.

1 Službeni naziv suda je The Court of Justice of the European Union (članak 251. i dalje Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U hr-vatskom prijevodu naziv je preveden kao Sud Europske unije, pa ćemo i mi taj naziv rabiti u ovom radu (dalje: SEU).



4 U radu je korištena Pročišćena inačica Ugovora o Europskoj uniji (dalje: UEU) i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU). Vidi Službeni list Europske unije, 2012/C 326/01, od 26. listopada 2012. godine, i na http://eur-lex.europa.eu/sl/treaties/new-2-48.htm.

obvezu na temelju Ugovora, Komisija o tom predmetu, nakon što je dotičnoj državi dala priliku da se očituje, daje obrazloženo mišljenje.

Ako dotična država ne postupi u skladu s mišljenjem u roku koji odredi Komisija, Komisija taj predmet može upu-titi Sudu Europske unije.

Članak 259.

Država članica koja smatra da neka druga država čla-nica nije ispunila neku obvezu temeljem Ugovora može predmet uputiti Sudu Europske unije.

Prije nego što neka država članica pokrene postupak protiv druge države članice zbog navodne povrede obve-ze temeljem Ugovora, predmet mora uputiti Komisiji.

Nakon što je svakoj od zainteresiranih država pružena prilika da iznese svoje navode i da se izjasni o navodima druge stranke, u usmenom i pisanom obliku, Komisija daje obrazloženo mišljenje.

Ako Komisija u roku od tri mjeseca od dana kada joj je predmet dostavljen ne da mišljenje, izostanak takvog mišljenja nije zapreka za upućivanje predmeta Sudu.”


Prema odredbi članka 258. UFEU-a, aktivno legitimi-rana za podnošenje tužbe je Europska komisija, a odred-bom članka 259. UFEU-a aktivno je legitimirana država članica, naravno osim one koja je povredu učinila.5

Postoji još jedna osnova za podnošenje tužbe a to je odredba članka 114. točka 9. UFEU-a, prema kojoj:

“9. Odstupajući od postupka utvrđenog u člancima 258. i 259., Komisija i bilo koja država članica mogu pred-met izravno uputiti Sudu Europske unije ako smatraju da druga država članica zloupotrebljava svoje ovlasti pred-viđene ovim člankom.”

Dakle, Europska komisija ili neka država članica mogu podnijeti direktno tužbu SEU-u “ako smatraju da druga država članica zloupotrebljava svoje ovlasti pred-viđene ovim člankom”.

Osnova za postupanje može se pronaći i u odredbi članka 108. točka 2. UFEU-a:

“2. Ako Komisija ustanovi, nakon što je pozvala odno-sne stranke da podnesu svoje primjedbe, da potpora koju je dodijelila neka država ili potpora iz državnih sredstava nije spojiva s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 107. ili da se takva potpora koristi na način suprotan pra-vilima, ona donosi odluku prema kojoj dotična država mora ukinuti ili izmijeniti takvu potporu u roku koji odredi Komisija.

Ako dotična država ne postupi u skladu s tom odlukom u propisanom roku, Komisija ili bilo koja druga zainteresi-rana država može, odstupajući od odredaba članaka 258. i 259. neposredno uputiti predmet Sudu Europske unije.

Na zahtjev države članice, Vijeće može, odstupajući od odredaba članka 107. ili uredaba predviđenih član-kom 109., jednoglasno odlučiti da se, ako iznimne okol-nosti opravdavaju takvu odluku, potpora koju ta država dodjeljuje ili namjerava dodijeliti smatra spojivom s unu-tarnjim tržištem. Ako je Komisija u vezi s tom potporom već pokrenula postupak predviđen prvim podstavkom ovog stavka, činjenica da je dotična država uputila svoj zahtjev Vijeću prouzročit će suspenziju tog postupka dok Vijeće ne objavi svoj stav.

Međutim, ako Vijeće u roku od tri mjeseca od pod-nošenja tog zahtjeva ne objavi svoj stav, o predmetu odlučuje Komisija.”

5 U praksi su vrlo rijetki slučajevi kada države članice podnose tužbu spram drugih država članica. Do sada je bilo samo šest takvih tuž-bi (Irska v. Francuska predmet 58/78; Francuska v. Velika Britanija predmet 141/78; Španjolska v. Velika Britanija predmet 349/92; Bel-gija v. Španjolska predmet C-388/95: Španjolska v. Velika Britanija predmet C-145/04 i Mađarska v. Slovačka predmet C-364/10. Vidi na http://curia.europa.eu.

Sljedeća osnova za postupanje nalazi se u odredbi članka 348. UFEU-a:

“Ako mjere poduzete u okolnostima iz članaka 346. i 347. dovedu do narušavanja uvjeta tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, Komisija, zajedno sa zainteresira-nom državom, ispituje načine na koje se te mjere mogu uskladiti s pravilima utvrđenim Ugovorima.

Odstupajući od postupka utvrđenog člancima 258. i 259., Komisija ili bilo koja država članica mogu predmet uputiti neposredno Sudu ako smatraju da druga država članica zloupotrebljava ovlasti predviđene člancima 346. i 347. Sud o tome odlučuje na zatvorenoj sjednici.”

1.1. Postupanje prema članku

258. UFEU-a

Načelno, ovaj postupak mogao bi se podijeliti na tri faze:6

1. postupak posredovanja,

2. tzv. prethodni postupak,

3. podnošenje tužbe Sudu.

1.1.1. Postupak posredovanja

Europska komisija dolazi do podatka7 da je neka ze-mlja članica povrijedila komunitarno pravo. Ovaj postu-pak započinje slanjem službene obavijesti8 koju Europ-ska komisija dostavlja državi članici, a kojom je istodobno poziva da se izjasni o uočenoj povredi. Uvjetno smo ovu fazu nazvali “postupak posredovanja” jer se u praksi po-kazao vrlo učinkovitim budući da se vrlo veliki broj spo-rova s državama članicama (raz)rješava već u ovoj fazi.

1.1.2. Prethodni postupak

Na temelju izjašnjenja koja država članica dostavlja

6 U teoriji postoji i podjela na dvije faze.7 Izvori su javno mnijenje, Europski parlament, podaci same Europske

komisije (primjerice iz izvještaja koje priprema o primjeni europskog prava u državama članicama).

8 Obavijest ne mora nužno biti obrazložena, ali mora sadržavati sve optužbe koje se državi članici stavljaju na teret zbog povrede europ-skog prava. Primjerice, SEU je u predmetu Commisson v. Italy (pred-met broj 31/69 dostupan na http://curia.europa.eu/) odbio razmatrati one optužbe koje nisu bile navedene u obavijesti upućenoj državi članici, a koje je Europska komisija prvi put iznijela u tužbi. Također, sama obavijest državi članici mora se odnositi na već donesenu mjeru (akt) države članice, u slučaju kada je država donijela mjeru (akt) koja nije odgovarajuća. Vidi predmet Commission v. France (predmet broj 230/99 dostupno na http://curia.europa.eu/).


Europskoj komisiji, a povodom odaslane joj obavijesti, Europska komisija piše obrazloženo mišljenje u kojem utvrđuje mjere koje država članica treba primijeniti kao i rok u kojem ih mora primijeniti,9 ali se može dogoditi da Europska komisija ne propiše rok za primjenu mjera.10

Ako država članica ne postupi u skladu s mišljenjem Europske komisije i u određenom roku, Europska komi-sija može podnijeti tužbu Sudu.

1.1.3. Sudski postupak

Nigdje nije predviđen (a ni propisan) rok u kojem Europska komisija mora pokrenuti sudski postupak.

Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrdi da država članica nije ispunila obvezu iz UFEU-a, odnosno da je propustila poduzeti radnju na koju se obvezala ili da je propustila donijeti određeni akt.

U tužbi Europska komisija mora iznijeti predmet spora, kratak pregled činjenica, ali i osnovu za pokre-tanje postupka. U tužbi se može tražiti i određivanje privremenih mjera kao i privremena odluka.

SEU po potrebi može provesti istragu radi utvrđi-vanja (ne)točnosti tvrdnji iz obrazloženog mišljenja Europske komisije.

Zainteresirane države članice mogu kao umješači sudjelovati u postupku.

Tužena država članica može podnijeti dokaze da nije bila obvezna ispuniti obveze koje proizlaze iz eu-ropskog prava ili da još nije istekao rok za implementa-ciju određene mjere u nacionalno zakonodavstvo.

Iz sudske prakse proizlazi da su tužene države naj-češće koristile tri vrste prigovora u svoju obranu: višu silu, ustavne poteškoće i derogaciju ustava.11

U predmetu Commission v. Italy12 Republika Italija pozvala se na višu silu kao opravdan razlog za neuno-šenje direktive u svoj pravni sustav. No sud je zauzeo

9 Obrazloženo mišljenje Europske komisije nije pravno obvezujući do-kument koji se može osporavati prema odredbi članka 230. UFEU-a, što je i stav SEU-a, primjerice u predmetu Lűtticke MmbH v. Commi-ssion (predmet broj 48/65 dostupno na http://curia.europa.eu/).

10 SEU u takvim slučajevima zauzima stav da državi članici valja ostaviti razuman rok. Vidi, primjerice, predmet Commission v. Italy (predmet broj 39/72). SEU je odbio pokrenuti sudski postupak kada se nije ra-dilo o razumnom roku, vidi, primjerice, predmet Gravier v. City of Liége (predmet broj 298/83). Sve dostupno na http://curia.europa.eu/.

11 No države su u svoju obranu iznosile i ove prigovore: da kršenje ne postoji (primjerice nije istekao rok za implementaciju), da se pravo EU de facto upotrebljava, da je podloga za zahtijevano postupanje nevaljana, da je došlo do kršenja ali nebitnog, i sl. Vidi i odluke SEU-a, predmet 29/84, C-402/08. Dostupno na http://curia.europa.eu/.

12 Predmet br. 101/84 dostupan na http://curia.europa.eu/.

stajalište da kašnjenje u implementaciji direktive u talijanski pravni sustav više od četiri i pol godine nije objašnjivo i prihvatljivo.

1.2. Postupak prema članku

259. UFEU-a

Najvažnija razlika između članka 258. i 259. UFEU-a je u aktivno legitimiranoj strani. Kod članka 258. UFEU-a to je Europska komisija, a kod članka 259. to je svaka država članica koja smatra da druga država članica nije ispunila obvezu iz Ugovora.

No država članica koja namjerava podnijeti tužbu protiv druge države članice mora prethodno predmet iznijeti pred Europsku komisiju. U takvom slučaju Eu-ropska komisija također donosi obrazloženo mišljenje nakon što je svim državama članicama dala moguć-nost da se izjasne (pismeno ili usmeno) o navodima i zahtjevima protivne strane. Ako Europska komisija u roku od tri mjeseca od dana podnošenja predmeta ne donese obrazloženo mišljenje, država članica koja je od nje tražila mišljenje može podnijeti tužbu sudu. U dosadašnjoj praksi ovakve su tužbe vrlo rijetke.


108. stavak 2. UFEU-a

Ako Europska komisija ustanovi, nakon što je po-zvala odnosne stranke da podnesu svoje primjedbe, da potpora koju je dodijelila neka država ili potpora iz državnih sredstava nije spojiva s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 107. ili da se takva potpora koristi na način suprotan pravilima, Europska komisija donosi odluku prema kojoj dotična država mora ukinuti ili iz-mijeniti takvu potporu u roku koji ona odredi.

Ako dotična država ne postupi u skladu s odlukom Europske komisije u propisanom roku, Europska ko-misija ili bilo koja druga zainteresirana država članica može, odstupajući od odredaba članaka 258. i 259. UFEU-a, neposredno uputiti predmet SEU-u.

Ovdje valja ukazati da Europska komisija prema ovoj odredbi ne daje mišljenje, kao prema odredbama članka 258. UFEU-a, već odmah donosi obvezujuću od-luku i određuje rok za izvršenje odluke državi članici.


114. točka 9. UFEU-a

Prema ovoj odredbi Europska komisija ili neka dr-


žava članica mogu predmet izravno uputiti SEU-u ako smatraju da druga država članica zloupotrebljava svoje ovlasti predviđene člankom 114. UFEU-a.13


348. UFEU-a

Ako mjere poduzete u okolnostima iz članaka 346. i 347. UFEU-a dovedu do narušavanja uvjeta tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, Europska komisija zajedno sa zainteresiranom državom članicom ispituje načine na koje se te mjere mogu uskladiti s pravilima utvrđenima UFEU-om.

Odstupajući od postupka utvrđenog člancima 258. i 259. UFEU-a, Europska komisija ili bilo koja država članica mogu predmet uputiti neposredno SEU-u ako smatraju da druga država članica zloupotrebljava ovla-sti predviđene člancima 346. i 347. UFEU-a. SEU o tome odlučuje na zatvorenoj sjednici.

2. DJELOVANJE SUDSKE ODLUKE

Odluke SEU-a vrlo su zanimljive jer su usmjerene protiv država članica i najneposrednije utječu na nacio-nalnu suverenost svake države članice.

Sud donosi deklaratornu presudu kojom se utvrđu-je da je država članica propustila ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz UFEU-a i drugih akata Europske uni-je.14 Presuda djeluje inter partes.

Ako država članica ignorira presudu, slijedi postu-pak iz članka 260. UFEU-a.

Članak 260. propisuje: 15, 16

13 Dakle, ako smatraju da država članica na neodgovarajući način ko-risti ovlaštenja za usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s europ-skim zakonodavstvom. Međutim, država članica može se pozvati na odredbu članka 114. stavak 4. UFEU-a, prema kojem:

“Ako nakon što su Europski parlament i Vijeće, Vijeće ili Komisija usvojili neku mjeru za usklađivanje, država članica smatra da treba zadržati nacionalne odredbe na osnovi važnih potreba iz članka 36. ili u vezi sa zaštitom okoliša ili radnom okolinom, ona o tim odredbama i o ra-zlozima njihova zadržavanja obavješćuje Komisiju.”

14 Ovdje valja ukazati da do usvajanja Ugovora iz Maastrichta nije postojala nikakva sankcija za nepoštivanje presuda SEU-a. Dono-šenjem Ugovora iz Maastrichta došlo je do izmjene članka 228. UFEU-a i SEU je dobio ovlast da izriče novčane kazne. Pobliže vidi Bojana Vogrinc, Odškodninska odgovornost države članice zaradi nepoštovanja prava EU - hibridnost pravil nacionalnega in prava EU, magistarska radnja, Pravni fakultet u Mariboru, Maribor, 2011., str. 19. do 26., i tamo navedenu literaturu. Dostupno na http://dkum.uni-mb.si/Iskanje.php. Vidi i Memorandum on Applying Article 171 of the EC Treaty, 1996., Offi cial Journal 1996/C 242/07, dostupno na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:31996Y0821%2803%29:EN:HTML.

15 Bivši članak 228. Ugovora o Europskoj zajednici.16 Vidi odluke SEU-a prema članku 260. UFEU-a, primjerice, C-387/97,

1. Ako Sud Europske unije ustanovi da država članica nije ispunila neku obvezu na temelju Ugovora, ta je drža-va dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila su-kladno presudi Suda.

2. Ako smatra da dotična država članica nije podu-zela potrebne mjere kako bi postupila u skladu s presu-dom Suda, Komisija, nakon što toj državi pruži priliku za očitovanje, može predmet uputiti Sudu. Komisija pritom određuje visinu paušalnog iznosa ili novčane kazne koju je dotična država članica dužna platiti, a koju smatra pri-mjerenom s obzirom na okolnosti.

Utvrdi li Sud da država članica nije postupila suklad-no njegovoj presudi, može joj odrediti plaćanje paušal-nog iznosa ili novčane kazne.

Ovaj postupak ne dovodi u pitanje članak 259.

3. Kad Komisija uputi predmet Sudu na temelju član-ka 258. zbog toga što dotična država članica nije ispunila svoju obvezu priopćavanja mjera za prenošenje direktive donesene na temelju zakonodavnog postupka, može, ako to smatra primjerenim, odrediti paušalni iznos ili novča-nu kaznu koju je dotična država članica dužna platiti, a koju smatra primjerenom s obzirom na okolnosti.

Ako utvrdi da je došlo do povrede, Sud može dotičnoj državi članici naložiti plaćanje paušalnog iznosa ili nov-čane kazne koja ne premašuje iznos koji je odredila Komi-sija. Obveza plaćanja proizvodi učinke od dana koji Sud odredi u svojoj presudi.”17

U odnosu na gotovo sve “stare” članice Europske unije SEU je donio presude, primjerice:18,19

“1. Republika Slovenija, jer je u razdoblju od 2005. do 2007. godine premašila granične vrijednosti koje se upotrebljavaju za godišnje i dnevne koncentracije PM10 u vanjskom zraku, nije ispunila obveze iz članka 5(1) Direk-tive EK 1999/30/ES od 22. travnja 1999. godine o granič-nim vrijednostima sumpornog dioksida, dušikova dioksi-da i dušikovih oksida, čestica i olova u zraku.

2. Republici Sloveniji nalaže se plaćanje troškova po-stupka.”

C-278/01, C-304/02, C-177/04, C-119/04, C-503/04, C-70/06, C-496/09 i sl. Dostupno na http://curia.europa.eu/.

17 Pobliže o kriterijima i načinu određivanja kazne državama člani-cama vidi u Priopćenju Komisije - Primjena članka 260(3) Ugovora o funkcioniranju Europske unije, vidi na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2011:012:FULL:SL:PDF.

18 Vidi presudu ESP C-47/08 Europske komisije v. Belgija, C-50/08 Europska komisija v. Francuska, C-51/08 Europska komisija v. Luk-semburg, C-52-08 Europska komisija v. Portugal, C-53/08 Europska komisija v. Austrija, C-54/08 Europska komisija v. Njemačka i C-61/08 Europska komisija v. Grčka. Dostupno na http://curia.europa.eu/.

19 Presuda SEU-a u predmetu C-365/10 Europska komisija v. Republika Slovenija. Dostupno na http://curia.europa.eu/.


“1. Kraljevina Belgija nije ispunila svoju obvezu iz članka 43. UEU-a budući da dostupnost javnobilježnič-kog zvanja uvjetuje državljanstvom.

2. U preostalom dijelu tužba se odbacuje.

3. Europska komisija, Kraljevina Belgija, Republika Češka, Republika Francuska, Republika Latvija, Republi-ka Litva, Republika Mađarska, Republika Slovačka i Uje-dinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske snose svoje troškove.”

3. UMJESTO ZAKLJUČKA - JEDNA

ODLUKA SEU-a ZANIMLJIVA I ZA

REPUBLIKU HRVATSKU

Radi se o predmetu C-112/05 u kojem je Europska komisija tužila Republiku Njemačku, prema članku 226. UEZ-a20 zbog povrede prava Europske unije.

Godine 1960. Njemačka je donijela Zakon o Volk-swagenu koji je pravno uredio privatizaciju tog pro-izvođača automobila. Europska komisija smatrala je da taj Zakon narušava jedinstveno tržište jer, među ostalim, određuje da Savezna vlada i pokrajina Do-nja Saska imaju pravo svaka imenovati po dva člana nadzornog odbora, zatim ograničava glasačka prava pojedinih dioničara na 20 % neovisno o broju dioni-ca kojim raspolažu, nadalje traži 80%-tnu većinu za donošenje važnih odluka, iako za takve odluke nje-mačko pravo općenito traži 75%-tnu većinu. Na taj način Zakon štiti njemačkog proizvođača od neže-ljenih preuzimanja.

Europska komisija Njemačkoj je odaslala zahtjev da podnese svoje primjedbe na sporne članke navedenog zakona, a potom je u travnju 2004. donijela obrazlože-no mišljenje u kojem tvrdi da navedene odredbe pred-stavljaju ograničenje slobode kretanja kapitala i slobo-de poslovnog nastana koje su zajamčene člankom 56. i člankom 43. UEZ-a.21

S obzirom na to da Republika Njemačka nije unu-tar određenog roka usvojila potrebne mjere kako bi se udovoljilo uvjetima iz navedenog mišljenja, Europska komisija podnijela je tužbu u kojoj od SEU-a traži da proglasi da su navedeni članci Zakona protivni članku 43. i članku 56. UEZ-a.

SEU je donio ovakav pravorijek:22, 23

20 Sada je to članak 258. UFEU-a.21 Sada su to članci 63. i 49. UFEU-a.22 Vidi pravorijek C-112/05 dostupan na http://curia.europa.eu/.23 Europski sud je zaključio da opisana situacija odvraća investitore

drugih država članica te time stvara prepreku slobodnom protoku kapitala u smislu članka 56. UEZ-a (sada članak 63. UFEU-a).

“1. Savezna Republika Njemačka, s obzirom na to da je održala na snazi članak. 4(1) i 2(1) u svezi s člankom 4(3) zakona od 21. srpnja 1960. godine o prijenosu udjela društva s ograničenom odgovornošću Volkswagenwerk u zaseban sektor (Gesetz über die Überführung der Anteilsre-chte an der Volkswagenwerk Gesellschaft mit beschränkter Haftung in private Hand), nije ispunila obveze koje proizla-ze iz članka 56(1) Ugovora o Europskoj zajednici,

2. U preostalom dijelu se tužba odbija,

3. Saveznoj Republici Njemačkoj nalaže se plaćanje troškova.”

Zašto je ovaj pravorijek bitan za Republiku Hrvatsku?

Iz presude C-112/05 moguće je zaključiti da zakon kojim država članica regulira statusne odnose pojedi-nih trgovačkih društava čiji je djelomični vlasnik drža-va, može predstavljati prepreku slobodi protoka kapi-tala. Sve odredbe zakona koje pogoduju državu kao vlasnicu dionica u društvu može ograničiti mogućnost dioničara da učinkovito sudjeluju u vođenju poslova društva te time odvratiti potencijalne dioničare od kupnje dionica. Položaj dioničara je osobito nepovo-ljan ako odredbe koje pogoduju državu kao vlasnika imaju zakonsku snagu jer dioničari tada gotovo uopće ne mogu utjecati na izmjenu tih odredaba, kao što bi to mogli da se radi o statutu društva.

3.1. Presuda SEU-a C-95/1224

Svojom tužbom Europska komisija od SEU-a zahti-jeva da:

- utvrdi da, time što nije poduzela sve mjere kako bi postupila u skladu s presudom od 23. listopada 2007., Komisija/Njemačka (C-112/05, Receuil str. I-8995.) koja se odnosi na neusklađenost određenih odredaba Za-kona o prijenosu udjela društva s ograničenom odgo-vornošću Volkswagenwerk u privatni sektor (Gesetz über die Überführung der Anteilsrechte an der Volk-swagenwerk Gesellschaft mit beschränkter Haftung in private Hand) od 21. srpnja 1960. (BGBl. 1960 I, br. 39., str. 585. i BGBl. 1960 III, str. 641.-1.-1., u daljnjem tekstu: Zakon o VW-u) s pravom Unije, Savezna Republika Nje-mačka nije ispunila obveze koje ima na temelju članka 260. stavka 1. UFEU-a;

- naloži Saveznoj Republici Njemačkoj da Komisiji plati dnevnu novčanu kaznu u iznosu od 282.725,10 eura za svaki dan zakašnjenja da postupi u skladu s

24 Dostupno na http://curia.europa.eu/.


gore navedenom presudom Komisija/Njemačka, raču-najući od dana proglašenja presude u ovom predmetu sve dok ne postupi u skladu s navedenom presudom Komisija/Njemačka;

- naloži Saveznoj Republici Njemačkoj da Komisiji plati paušalni iznos koji je rezultat umnoška dnevnog iznosa od 31.114,72 eura i broja dana trajanja povrede, uključujući razdoblje između dana proglašenja gore navedene presude Komisija/Njemačka i dana donoše-nja presude u ovom predmetu ili datuma na koji je ta država članica prestala s povredom i

- naloži Saveznoj Republici Njemačkoj plaćanje troškova.

SEU je 22. listopada 2013. godine donio presudu kojom je odbio tužbu i Europskoj komisiji naložio sno-šenje troškova.

Svoju odluku SEU je obrazložio na sljedeći način:

“33. Na temelju članka 260. stavka 1. UFEU-a, ako Sud ustanovi da država članica nije ispunila obvezu koju ima na temelju Ugovora, ta država članica dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda.

34. Nakon proglašenja gore navedene presude Komi-sija/Njemačka i unutar roka koji je za to određen u obra-zloženom mišljenju koje je dala Komisija u okviru ovog postupka, Savezna Republika Njemačka je stavila izvan snage članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 1. Zakona o VW-u. Međutim, održala je na snazi članak 4. stavak 3. tog Zakona.

35. U tim okolnostima treba odrediti je li država čla-nica također bila dužna, na temelju članka 260. stavka 1. UFEU-a, staviti izvan snage ili izmijeniti i tu zadnju odred-bu Zakona o VW-u, a kako bi u potpunosti postupila u skladu s gore navedenom presudom Komisija/Njemačka.

36. To bi bio slučaj da je Sud u toj presudi utvrdio po-vredu koja samostalno proizlazi iz članka 4. stavka 3. Za-kona o VW-u.

37. U tom pogledu potrebno je pridati poseban značaj izreci navedene presude koja opisuje povredu koju je Sud utvrdio. U točki 1. navedene izreke, Sud je, odstupajući u tom pogledu od tužbe Komisije, proglasio i presudio da je, “održavajući na snazi članak 4. stavak 1., kao i članak 2. stavak 1. zajedno s člankom 4. stavkom 3. Zakona o VW-u, Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 63. stavak 1 . UFEU-a”.

38. Koristeći veznik “kao i” i izraz “zajedno s”, Sud je s jedne strane razlikovao povredu koja proizlazi iz članka 4. stavka 1. Zakona o VW-u i one koja s druge strane proi-

zlazi iz zajedničke primjene članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. tog Zakona.

39. Dakle, za razliku od povrede koja proizlazi iz član-ka 4. stavka 1. Zakona o VW-u, Sud nije utvrdio povre-du koja bi proizlazila iz članka 4. stavka 3. tog Zakona, promatranog zasebno, nego samo što se tiče zajedničke primjene te odredbe s onom članka 2. stavka 1. Zakona o VW-u.

40. Ovaj zaključak je potvrđen obrazloženjima gore navedene presude Komisija/Njemačka, u svjetlu kojih se treba promatrati izreka iste (vidjeti presudu od 16. ožujka 1978., Bosch, 135/77, Receuil str. 855., točku 4. i presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Luksemburg, C-526/08, Re-ceuil str. I-6151., točku 29.).

41. U tom pogledu proizlazi, kao prvo, iz točke 30. te presude da je Sud odlučio zajednički razmotriti prigovo-re koji se odnose na neusklađenost članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Zakona o VW-u s člankom 63. stavkom 1. UFEU-a, ne samo zbog argumentacije stranaka nego i zbog “kumuliranih učinaka koje (ove) dvije odredbe pro-izvode”.

42. Kao drugo, u točki 43. iste presude, Sud je naglasio da treba ispitati učinke ograničavanja prava glasa koje je propisano u članku 2. stavku 1. Zakona o VW-u “u vezi sa zahtjevima koji su propisani u članku 4. stavku 3. (tog) Zakona”.

43. Kao treće, nakon što je u točki 50. navedene pre-sude utvrdio da članak 4. stavak 3. Zakona o VW-u stvara sredstvo koje javnim tijelima omogućava da sa znatno nižim ulaganjem koje ne udovoljava odredbama općeg prava društava osiguraju blokirajuću manjinu posred-stvom koje se mogu suprotstaviti važnim odlukama, Sud je u točki 51. te presude utvrdio da ograničavanjem pra-va glasa, također na 20 %, članak 2. stavak 1. Zakona o VW-u “upotpunjava pravni okvir koji tim javnim tijelima omogućava da s takvim, znatno umanjenim ulaganjem izvršavaju značaj utjecaj”.

44. Kao četvrto, Sud je utvrdio u točki 56. iste presude da “kombinacija članaka 2. stavak 1. i 4. stavak 3. Zakona o VW-u predstavlja ograničenje kretanja kapitala u smi-slu članka 63. stavak 1. UFEU-a”. To utvrđenje u suprotno-sti je s onim koje je navedeno u točki 68. te presude, a pre-ma kojoj “članak 4. stavak 1. Zakona o VW-u predstavlja ograničenje kretanja kapitala u smislu članka 63. stavka 1. UFEU-a”.

45. Obrazloženja gore navedene presude Komisija/Njemačka, dakle, potvrđuju zaključak iz točke 1. izreke


te presude prema kojoj povreda koju je utvrdio Sud ne proizlazi iz članka 4. stavka 3. tog Zakona, promatranog zasebno, nego zajedno s odredbom iz članka 2. stavka 1. Zakona o VW-u.

46. Nijedan od prigovora koji je istakla Komisija ne može dovesti u pitanje ovaj zaključak.

47. Kao prvo, tumačenje koje Komisija daje u točka-ma 48. i 50. gore navedene presude Komisija/Njemačka, temelji se na djelomičnom shvaćanju te presude, koje ne vodi računa ni o temeljnoj povezanosti između različitih stavaka iste, ni o cjelokupnosti i međusobnoj povezanosti obrazloženja iste. Naime, istaknuvši u točki 50. te presude da članak 4. stavak 3. Zakona o VW-u “stvara […] sred-stvo koje javnim tijelima omogućava da sa znatno nižim ulaganjem koje ne udovoljava odredbama općeg prava društava osiguraju blokirajuću manjinu posredstvom koje se mogu suprotstaviti važnim odlukama”, Sud se nije nijednom oglasio o pitanju krši li ta odredba ili ne sama po sebi članak 63. stavka 1. UFEU-a, suprotno onome što navodi Komisija. Ta točka se, uostalom, uklapa u rasuđi-vanje zacrtano prethodnim točkama te presude, gdje je Sud, u točkama 30. i 43., pojasnio da treba ispitati članak 2. stavak 1. Zakona o VW-u “u vezi s” člankom 4. stavkom 3. tog Zakona, osobito zbog njihovih “kumuliranih uči-naka”. Što se tiče točke 48. navedene presude, na koju se Komisija također poziva, dovoljno je istaknuti da sadrži samo jedno, isključivo činjenično, utvrđenje, prema ko-jem su “u vrijeme donošenja Zakona o VW-u 1960. godine Savezna država i savezna zemlja Donja Saska bile dva glavna dioničara Volkswagena, društva koje je upravo bilo privatizirano, u kojem je svaka posjedovala 20 % ka-pitala”.

48. Kao drugo, točku 51. gore navedene presude Ko-misija/Njemačka treba svakako shvatiti u svjetlu preosta-log dijela presude. Dakle, utvrdivši da ograničenje prava glasa “upotpunjava” pravni okvir koji tim javnim tijelima omogućava da s umanjenim ulaganjem izvršavaju zna-čajan utjecaj na odluke koje donosi Volkswagen, Sud je naglasio međusobno nadopunjavanje članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Zakona o VW-u, a ne samostalne učinke te zadnje odredbe, suprotno onome što tvrdi Ko-misija.

49. Kao treće, ta institucija ne može, iz samog korište-nja pojma “ograničenja” u množini ili veznika “i” u točki 54. navedene presude zaključiti da članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 3. Zakona o VW-u predstavljaju dva ograničenja slobodnog kretanja kapitala koja su neovi-sna jedno o drugom. Naime, Sud je u istoj točki istaknuo da te dvije odredbe stvaraju “sredstvo” kojim se izravnim

investitorima može ograničiti mogućnost sudjelovanja u društvu u pogledu stvaranja ili održavanja trajnih i izravnih ekonomskih veza s njime, a koja bi im omogućila učinkovito sudjelovanje u njegovom upravljanju ili nad-zoru. Uostalom, u točki 56. iste presude Sud je zaključio da “zajednička primjena članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Zakona o VW-u predstavlja ograničenje kreta-nja kapitala u smislu članka 56. stavka 1. UEZ-a”.

50. Kao četvrto, iako u točki 81. gore navedene presu-de Komisija/Njemačka Sud doduše jest prihvatio prigovo-re koje je istakla Komisija vezano za povredu članka 63. stavka 1. UFEU-a, ta okolnost ne može, u nedostatku izri-čitog suprotnog navoda, biti izjednačena s utvrđenjem Suda prema kojem članak 4. stavak 3. Zakona o VW-u predstavlja, sam po sebi, ograničenje slobodnog kretanja kapitala.

51. Peto, činjenica da je Sud Saveznoj Republici Nje-mačkoj naložio snošenje svih troškova ne može podupri-jeti teoriju koju iznosi Komisija. Takav je nalog bio oprav-dan, kako proizlazi iz točke 83. te presude, utvrđenjem prema kojem ta država članica nije uspjela “u bitnim navodima”.

52. Stoga, je stavljanjem izvan snage s jedne strane članka 4. stavka 1. Zakona o VW-u i, s druge strane, član-ka 2. stavka 1. tog Zakona, čime je prekinula međusobno djelovanje te zadnje odredbe i članka 4. stavka 3. nave-denog Zakona, Savezna Republika Njemačka ispunila, u propisanim rokovima, svoje obveze na temelju članka 260. stavka 1. UFEU-a.

53. Stoga valja odbiti taj prigovor, a posljedično i tuž-bu u cijelosti.”

3.2. Presude SEU-a i

Republika Hrvatska

SEU je u predmetu Van Gend and Loos25 uspostavio doktrinu izravnog učinka prava EU i postavio standard da pravo EU ima izravni učinak u pravnom sustavima država članica. U predmetu Costa v. ENEL26 prihvaćeno je stajalište da je pravo EU nadređeno pravu država čla-nica, a u predmetu Simmenthal II27 da nacionalni sud, suočen s nacionalnim pravnim propisom koji je u su-protnosti s pravom EU, mora neposredno primijeniti odredbu prava EU.

25 Predmet 26/62. Dostupno na http://eur-lex.europa.eu.26 Predmet 6/64. Dostupno na http://eur-lex.europa.eu.27 Predmet 106/77. Dostupno na http://eur-lex.europa.eu.


Zakoni Republike Hrvatske, a kojima se regulira privatizacija društava u državnom vlasništvu, sadrže odredbe koje bi se na temelju presude C-112/05 mo-gle smatrati protivnima pravu Europske unije. Tako, primjerice, Zakon o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d.28 u članku 10. sadrži odredbe o zaštiti interesa Re-publike Hrvatske:

“(1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 50% i više dionica INE d.d., INA d.d. odnosno njezina ti-jela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili po-duzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 3% imovine INE d.d.

(2) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku da INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno za-jedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 25% imovine INE d.d.

(3) Vlada Republike Hrvatske može sa strateškim ula-gateljem sklopiti ugovor o načinu korištenja prava glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska i na-činu korištenja prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka. Tim ugovorom se na treće osobe ne mogu prenijeti ovlaštenja Vlade Republike Hrvatske iz stavka 1. i 2. ovoga članka i pravo glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska.

(4) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 10% i

28 Narodne novine, br. 32/02.

više dionica INE d.d., niti jedan drugi dioničar ili s njim po-vezana osoba ne može, osim u slučaju prodaje iz članka 6. ovoga Zakona, bez posebnog odobrenja Vlade Republike Hrvatske postupno ili odjednom steći dionice INE d.d. čiji ukupan nominalni iznos čini više od 10% temeljnog ka-pitala, odnosno nekog drugog prethodnim odobrenjem Vlade Republike Hrvatske odobrenog postotka dionica, a koje daju pravo glasa u glavnoj skupštini INE d.d.

(5) Za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vla-snik jedne ili više dionice INE d.d. s pravom glasa u glavnoj skupštini, INA d.d., odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, od-nosno sklapati ili poduzimati pravne radnje u odnosu na:

- prestanak društva,

- odricanje od dozvole ili ovlaštenja za obavljanje dje-latnosti, ili koncesije od interesa za Republiku Hrvatsku,

- promjenu tvrtke,

- premještanje sjedišta INE d.d. u inozemstvo.

(6) U slučaju pokretanja postupka likvidacije nad INA d.d. ili njezinim pravnim sljednikom, a za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionica INE d.d. s pravom glasa, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa cjelokupne, odnosno dijela imovine INE d.d. po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti.”

Republika Hrvatska je od 1. srpnja 2013. godine pu-nopravna članica Europske unije, pa zainteresiranoj jav-nosti ostavljamo donošenje zaključka o (ne)protivnosti navedenog Zakona europskom (komunitarnom) pra-vu, ali imajući na umu i pravorijek SEU-a C-95/12.

Non omne quod licet honestum est.29

29 Nije pošteno sve ono što je po pravu dopušteno.

SUMMARY THE EUROPEAN LAW INFRINGEMENT LAWSUITFollowing the European Court of Justice practice, it is evident that a large number of complaints are fi -lled with the Court primarily because member states sometimes do not apply the acquis communautaire regulations, thus violating the commitments taken by the accession to the European Union. This lawsuit is one of the specifi c procedure of legal protection. The lawsuit before this Court is established when a Member State fails to take actions or fails to pass an act in accordance with the acquis communautaire.In the theory, three primary uses of this lawsuit are stated: a) the complaint to ensure com-pliance with EU law by Member States, b) the complaint is a very important part of the prece-ding claims in which the member states and the European Commission are trying to (dis) sol-ve the problem out of the Court and c) complaint to uniform the application of European law.Keywords: the European Court, violation of European law.


PRAVO EUROPSKE UNIJEKAZNENO PRAVO

Test proporcionalnosti i primjena načela nediskriminacije pri provedbi

europskog uhidbenog naloga

mr. sc. Katarina Ćutuk*


Unatoč uspješnoj provedbi Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP o europskom uhidbenom nalogu i

postupcima predaje između država članica, potrebno je razmotriti kako unaprijediti neke od elemenata

tog sustava. Europski uhidbeni nalog temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih od-

luka, ali zbog mnogobrojnih razlika među nacionalnim kaznenopravnim sustavima dolazi do heteroge-

nog tumačenja jednakih odredaba Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Većina pravosudnih tijela država članica još uvijek ne provodi test proporcionalnosti prije izdavanja

europskog uhidbenog naloga iako su institucije Europske unije (Vijeće Europske unije i Europska komi-

sija) preporučile njegovu primjenu. Druga kritika odnosi se na nedovoljno razmatranje pitanja zaštite

temeljnih prava i diskriminacije građana pri provedbi Okvirne odluke. Sud EU je u dvjema presudama

zauzeo stajalište da se načelo nediskriminacije iz članka 18. UFEU-a mora primijeniti na jednak način

prema svim državljanima država članica kod provedbe europskog uhidbenog naloga.

Ukazuje se na nužnost izmjene Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu s ciljem uvrštavanja

testa proporcionalnosti i zaštite temeljenih prava u njezin normativni dio.

Ključne riječi: europski uhidbeni nalog, Sud EU, test proporcionalnosti, temeljna prava, načelo nediskrimina-cije.

* Katarina Ćutuk, Pravna služba Europske komisije, Bruxelles.

Mišljenja autorice iznesena u ovome radu strogo su osobna te ne odr-žavaju nužno i službena stajališta Pravne službe Europske komisije.

1. UVOD

Uspostavljanjem područja slobode, sigurnosti i pravde, države članice Europske unije (EU) uključile su se u stvaranje nove europske integracije koja nadila-zi granice unutarnjeg tržišta. Okvirna odluka Vijeća o

europskom uhidbenom nalogu (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka o EUN-u)1 bila je prva mjera usvojena u ovom području pravne stečevine koja se temelji na načelu uzajamnog priznavanja (mutual recognition)2

1 Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europ-skom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (engl.: Council Framework Decision on 2002/584/JHA of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States).

2 SL C 83, 30. 3. 2010., Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU), članak 82. stavak 1.: “Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u


te je provedena u svim državama članicama Unije. Primjena EUN-a zamijenila je, vrlo često, dugotrajne i složene postupke izručenja u EU te skratila taj cijeli po-stupak na način da se sudska odluka koju je donijelo pravosudno tijelo u jednoj državi članici prizna i, kada je potrebno, provede u drugoj državi članici. Učinkovi-tom provedbom EUN-a olakšana je i borba protiv svih oblika prekograničnog kriminala u EU. Međutim, nače-lo uzajamnog priznavanja temeljeno je na pretpostavci jednakosti nacionalnih kaznenih sustava iako oni sadr-že mnogobrojne razlike. Te razlike i nejednakosti po-sljedično dovode do toga da države članice provode EUN na različite načine te se inicijalno razmatra o refor-mi sustava EUN-a. Posebice dva problema posljednjih nekoliko godina plijene pozornost europskih pravnika praktičara. Prvi se odnosi na neadekvatnu primjenu te-sta proporcionalnosti od strane država članica izdava-nja EUN-a koje ponekad zanemaruju prirodu kaznenog djela kao i druge okolnosti vezane za osumnjičenika. Drugi se, pak, odnosi na nejednako tumačenje i pri-mjenu načela nediskriminacije od strane pravosudnih tijela EU kod mogućeg neizvršavanja EUN-a.

U nastavku se ukratko prikazuje povijest nastanka EUN-a kao i razlozi usvajanja Okvirne odluke o EUN-u. Analiziraju se problemi koji nastaju izostankom ade-kvatne primjene testa proporcionalnosti prilikom izda-vanja EUN-a te se razmatraju neka pitanja koje je Sud EU otvorio u presudama Wolzenburg3 i Lopes Da Silva4 vezano za provedbu članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN-u i članka 18. UFEU-a, a koja se odnose na načelo nediskriminacije na temelju državljanstva.

2. POVIJESNI PREGLED NASTANKA

EUN-a

Počeci razvoja ideje o EUN-u datiraju od Zaključa-ka Europskog vijeća u Tampereu, sa sjednice održane od 15. do 16. listopada 1999. godine, u kojima stoji da “(bi) formalni postupak izručivanja trebao biti ukinut iz-među država članica u odnosu na osobe koje bježe pred pravdom nakon što im je izrečena pravomoćna presuda, a postupci za izručenje trebali bi biti ubrzani u odnosu na osobe osumnjičene za počinjenje kaznenoga djela”.5

Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te uključuje usklađivanje zakona i drugih propisa država članica u područjima iz stavka 2. i članka 83.”

3 Predmet C-123/08 (Wolzenburg) (2009) ECR 9621. 4 Predmet C-42/11 (Lopes Da Silva Jorge). 5 Tampere European Council 15 and 16 October 1999; Presidency

Međutim, već nekoliko dana nakon terorističkog na-pada 11. rujna 2001. godine, Europsko vijeće uvrstilo je EUN u Europski akcijski plan za borbu protiv teroriz-ma6 iako područje primjene Okvirne odluke o EUN-u nije isključivo ograničeno na teroristička kaznena djela. Sporazum o sadržaju Okvirne odluke ipak je postignut tijekom Europskog vijeća u Laekenu, održane 14.-15. prosinca 2001. godine7. Okvirna odluka o EUN-u done-sena je prije više od deset godina (13. lipnja 2002.) te je iz temelja promijenila europski sustav međunarodne pravne pomoći i postupke izručenja.8 Svrha EUN-a bila je zamijeniti ponekad otežan postupak izručenja te uspostaviti djelotvorniji sustav predaje osoba u svrhu kaznenog progona ili oduzimanja slobode. Kako bi se to postiglo, u sustav izručenja putem Okvirne odluke unesene su značajne promjene: eliminiran je postupak političkog odobravanja izručenja tražene osobe, uve-deni su striktni rokovi te su se uklonile neke zapreke izručenju. To se uspjelo ostvariti na način da su se me-đunarodne konvencije i ugovori, koje su činile do tada sustav izručenja u EU, zamijenile samo jednim pravnim instrumentom - Okvirnom odlukom.9

Iz statističkih pokazatelja navedenih u Izvješću Eu-ropske komisije iz 2011. godine o provedbi Okvirne

Conclusions: “(...) the formal extradition procedure should be abol-ished among the Member States as far as persons are concerned who are fl eeing from justice after having been fi nally sentenced”.

6 h p://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/140.en.pdf: “Conclusions and Plan of Action of the Extraordi-nary European Council Meeting on 21 September 2001”.

7 European Council (14-15 December 2001): “European Union Member States’ Judiciary will no longer have to go through the formal extradi-tion procedure in order to forcibly transfer a person from one Member State to another before conducting a criminal prosecution … A high level of mutual trust and co-operation between Member States who share the same highly demanding conception of the rule of law, has made it possible to simplify and improve the surrendering procedure. In doing so, they are developing the European Union into a single Eu-ropean judicial area.”

8 Sporazum o nacrtu teksta Okvirne odluke o EUN-u postignut je između četrnaest država članica (ne uključujući Italiju) tijekom održavanja Vijeća ministara pravosuđa i unutarnjih poslova EU u prosincu 2001. godine. Jednoglasni dogovor oko EUN-a dobiven je nakon izvršenog velikog političkog pritiska na Italiju od strane svih država članica 11. prosinca 2001. godine. Za detaljni pregled političkih pregovora o EUN-u, vidi članak Plachta and Van Ballego-oij: “The Framework decision on the European Arrest warrant and Surrender procedures between Member States of the European Union” u Blekxtoon (Ed.), Handbook on the European Arrest Warrant (TMC Asser Press, the Hague, 2005), str. 32.-36.

9 Od 1. siječnja 2004. godine, sukladno članku 31., Okvirna odluka o EUN-u zamijenila je sljedeće konvencije i ugovore: Europsku konvenciju o izručenju iz 1957., Europsku konvenciju o suzbijanju terorizma iz 1977. (u dijelu koji se odnosi na izručenja), Ugovor od 26. svibnja 1989. zaključen između 12 država članica o pojednostav-njenju slanja zahtjeva za izručenje, Konvenciju o pojednostavnje-nom postupku izručenja iz 1995., Konvenciju o izručenju iz 1996. i odgovarajuće odredbe Ugovora o Schengenu.


odluke o EUN-u,10 može se uočiti da je provedba EUN-a uistinu bila uspješna u proteklih nekoliko godina: izdano je preko 65.000 EUN-a u razdoblju od 2005. do 2010. go-dine, postupak izručenja je ubrzan, a sam postupak tran-sfera tražene osobe na temelju EUN-a iznosi 48 dana.11 Na kraju Izvješća naglašava se da je potrebno razmotriti uspješnu provedbu i funkcioniranje EUN-a koji “omogu-ćuje učinkovit i djelotvoran sustav predaje koji je potre-ban Europi s otvorenim granicama”.12 Zaključuje se da je EUN vrlo koristan instrument za države članice u borbi protiv kriminala, ali postoje područja u njegovoj proved-bi koje bi posebno valjalo unaprijediti: neusklađenost odredaba nacionalnih zakonodavstava država članica s Okvirnom odlukom o EUN-u, usvajanje i provedba mje-ra kojima se omogućava zaštita procesnih prava osum-njičenim i osuđenim osobama s ciljem zaštite njihovih ljudskih prava, pravosudna tijela država članica trebaju provesti EUN nakon primjene testa proporcionalnosti na jednak način širom EU, provođenje stručnog usavršava-nja za djelatnike pravosudnih tijela i pravnika praktičara, provedba četiriju okvirnih odluka od strane svih država članica čija primjena utječe na organizaciju EUN-a13 te dostavljanje točnih i sveobuhvatnih statističkih izvješća radi bolje procjene sustava EUN-a.14

Kao što je navedeno, analizirat će se primjena testa proporcionalnosti prilikom izdavanja EUN-a od strane nadležnih tijela.

3. TEST PROPORCIONALNOSTI

Posljednjih godina države članice sve češće dostav-ljaju pritužbe Europskoj komisiji na neizdavanje EUN-a

10 Report from the Commission to the European Parliament and the Council on the implementation since 2007 of the Council Fra-mework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States 2011.

11 Ibidem, str. 3. 12 Ib., str. 8.-9.13 Okvirne odluke donesene od 2007. godine s ciljem izmjene/na-

dopunjavanja Okvirne odluke o EUN-u: (1) Okvirna odluka Vijeća 2008/909/PUP o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji, (2) Okvirna odluka Vijeća 2009/299/PUP o izmjeni okvirnih odluka (...) radi jačanja procesnih prava osoba i promicanja primjene načela uzajamnog priznavanja odluka donesenih na saslušanju u odsustvu dotičnih osoba, (3) Okvirna odluka Vijeća 2009/829/PUP o primjeni načela uzajamnog priznavanja odluka o mjerama nadzora među državama članicama Europske unije kao alternative privre-menom pritvoru, (4) Okvirna odluka Vijeća 2009/948/PUP o spre-čavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima.

14 Ibidem.

za teška kaznena djela, dok se EUN u znatnom broju izdaje za bezopasna djela i manje prekršaje. Pravo-sudna tijela država članica koja mogu izdati EUN, iako ovlaštena izdati EUN u skladu s odredbama Okvirne odluke, učestalo zanemaruju prirodu kaznenog dje-la kao i druge okolnosti vezane za osumnjičenika. U praksi se viđaju bizarni primjeri predaje osumnjičeni-ka pravosudnom tijelu države članice izvršenja EUN-a zbog krađe kokoši15 ili krađe boce piva.16 Sve to izaziva sumnje pri primjeni osnovnog postulata europskoga kaznenog prava uzajamnog povjerenja između drža-va članica čiji, pak, kazneni pravosudni sustavi pred-stavljaju različite pravne tradicije. Dodatno, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da postupak izvršenja EUN-a iziskuje dostatna fi nancijska sredstva kod države člani-ce izvršenja (primopredaja osobe, smještaj, osiguranje prevoditelja, prijevod službenih dokumenata, itd.) pa se postavlja logično pitanje nužnosti izdavanja EUN-a za minorna kaznena djela, imajući na umu da je jed-na od osnovnih ideja pri stvaranja instituta EUN-a bila upravo borba protiv teških oblika kriminala.

Pokušavajući predložiti rješenja za neke od proble-ma prilikom provedbe EUN-a, Vijeće EU je 2008. godine donijelo “Europski priručnik o tome kako izdati EUN”,17 u čijem se trećem poglavlju posebno navode kriteriji koje pravosudno tijelo izdavanja EUN-a treba primijeni-ti prije nego zatraži predaju osobe iz druge države čla-nice predlažući primijeniti tzv. test proporcionalnosti. Stoga se u navedenom Priručniku predlaže izostanak izdavanja EUN-a u slučaju kada se konkretna prisilna mjera čini proporcionalnom, adekvatnom i primjenji-vom u predmetnom slučaju, a ne radi se o pritvoru kao sigurnosnoj mjeri.18 Potrebno je da pravosudno tijelo, koje treba odlučiti o izdavanju EUN-a, uzme u obzir kod svakog konkretnog slučaja sve činjenice o težini kazne-nog djela, sredstvima kojima raspolaže država članica 15 Sandru v. Government of Romania (2009) EWHC 2879 (Admin) (28

October 2009). 16 h p://www.fairtrials.org/documents/EAW_EP_own_ini a ve_le-

gisla ve_report.pdf; Fair Trials Report, 2012, str. 3: “Some Member States issue a large number of EAWs because their constitutions or cri-minal codes require all off ences to be prosecuted, no matter how minor, while other States’ prosecution authorities enjoy a limited degree of discretion when deciding whether prosecution is in the interests of ju-stice. This disparity led to Poland (population 38 million) issuing 3,753 EAWs in 2010 and Romania (population 21 million) issuing 2,000. The UK (population 62 million) issued 257 but received over 4,500. Germany (population 82 million) issued 2,096 EAWs but received over 13,000.”

17 Council, Final version of the European handbook on how to issue a European Arrest Warrant 18 June 2008; Council of the European Union; 8216/1/08 REV 1 COPEN 70 EJN 26 EUROJUST 31.

18 Ibidem.


izvršenja te posebice činjenicu da mjera izdavanja EUN-a uključuje i oduzimanje osobne slobode.19

Vijeće EU usvojilo je i Naknadne preporuke vezane za EUN20 u svibnju 2010. godine u kojima se naglašava da Okvirna odluka ne sadrži obvezu za državu članicu izdavateljicu EUN-a na provođenje testa proporcional-nosti, dok ključnu ulogu u tome ima zakonodavstvo države članice. Od države članice se ponovno traži da, prije izdavanja EUN-a, uzme u razmatranje brojne, rele-vantne faktore te procijeni svrhovitost izdavanja EUN-a. S obzirom na postojanje različitosti između pravnih sustava država članica, Vijeće EU se suglasilo da u bu-dućnosti ponovno procijeni problem primjene testa proporcionalnosti na temelju izvješća koje će sastaviti Komisija.

Nastavno na Preporuke, Komisija je u svom Izvješću iz 2011. godine21 naglasila da je ključno da sve države članice primijene test proporcionalnosti te da im Eu-ropski priručnik daje smjernice o jednoobraznoj pro-vedbi Okvirne odluke o EUN-u. Na temelju provedene analize statističkih podataka koje je Komisija prikupila i obradila u ovom Izvješću može se zaključiti da sva pra-vosudna tijela ne primjenjuju test proporcionalnosti koji je defi niran Europskim priručnikom.22

19 Ib.20 Council, Follow-up to the recommendations in the fi nal report on

the fourth round of mutual evaluations, concerning the European arrest warrant, during the Spanish Presidency of the Council of the European Union 28 May 2010; 7361/10 COPEN 59 EJN 4 EUROJUST 31 + ADD1.

21 Bilj. 10. 22 Ibidem, str. 8.: “The Commission is of the view that against the back-

ground of general agreement in Council on the merits of a proportiona-lity test and the undermining of confi dence in the EAW system where a proportionality test is not applied, it is essential that all Member States apply a proportionality test, including those jurisdictions where prose-cution is mandatory.”

Sukladno članku 2. stavku 1. Okvirne odluke o EUN-u, “europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevi-ma počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca”. Očito je da izda-vanje EUN-a nije obvezno za pravosudno tijelo države članice izdavateljice uhidbenog naloga, već ono ima znatne diskrecijske ovlasti odlučiti se za ili protiv nje-gova izdavanja. Komisija upravo u ovoj fazi postupka izdavanja EUN-a, na temelju članka 2. stavka 1., očekuje od pravosudnih tijela država članica da u sklopu svojih diskrecijskih ovlasti primijene test proporcionalnosti te na temelju tako dobivenih činjenica donesu odluku u konkretnom postupku.

S druge, pak, strane, potrebno je uvijek imati na umu da zbog velikih razlika između pravosudnih su-stava država članica, određene smjernice iz Europskog priručnika mogu se drugačije tumačiti i primijeniti te se u praksi jednaka rješenja vezana za EUN mogu tu-mačiti na različite načine. Kako bi se izbjegla različita pravna rješenja kod primjene smjernica za provedbu testa proporcionalnosti, najučinkovitije rješenje bilo bi upravo izmjena Okvirne odluke o EUN-u na način da se primjena testa proporcionalnosti propiše kao obvezatna za pravosudna tijela izdavanja EUN-a. U tom smislu, bilo bi potrebno i propisati kriterije koje je potrebno primijeniti kod testa proporcionalnosti. S ciljem daljnjeg jačanja načela uzajamnog povjerenja u pravosudne sustave država članica, izmjenom Okvirne odluke o EUN-u izbjegle bi se situacije pravne nesigur-nosti gdje svaka država članica ili ne primjenjuje test proporcionalnosti ili primjenjuje svoj test kada odluču-je o izdavanju EUN-a. Test proporcionalnosti temelji se na istome načelu koje proizlazi iz Povelje o temeljnim pravima Europske unije23 i kao takvo pravosudna tijela ga moraju tumačiti i primijeniti na jednak način.

4. NAČELO NEDISKRIMINACIJE PRI

PROVEDBI EUN-a

Druga značajna kritika na provedbu EUN-a, uz ne-primjenu testa proporcionalnosti, jest nedovoljno raz-matranje pitanja temeljnih prava i diskriminacije gra-

23 http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovo-ri/111221-lisabonski-prociscena.pdf; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, članak 49. stavak 3.: “Strogost kazne ne smije biti ne-razmjerna kaznenom djelu.”

Pokušavajući predložiti rješenja za neke

od problema prilikom provedbe EUN-a,

Vijeće EU je 2008. godine donijelo “Europ-

ski priručnik o tome kako izdati EUN”, u či-

jem se trećem poglavlju posebno navode

kriteriji koje pravosudno tijelo izdavanja

EUN-a treba primijeniti prije nego zatra-

ži predaju osobe iz druge države članice

predlažući primijeniti tzv. test proporcio-

nalnosti. Stoga se u navedenom Priručni-

ku predlaže izostanak izdavanja EUN-a u

slučaju kada se konkretna prisilna mjera

čini proporcionalnom, adekvatnom i pri-

mjenjivom u predmetnom slučaju, a ne

radi se o pritvoru kao sigurnosnoj mjeri.


đana EU pri provedbi Okvirne odluke. Činjenica je da se uvodne izjave Okvirne odluke o EUN-u (recitals) od-nose na temeljna prava osoba koje podliježu provedbi EUN-a.24 Međutim, uvidom u normativni dio Okvirne odluke moguće je uočiti da se među razlozima za ob-vezno neizvršavanje EUN-a (članak 3. Okvirne odluke), kao i među onima za moguće neizvršavanje EUN-a (članak 4. Okvirne odluke) ne navode povrede temelj-nih prava građana. Neke su države članice unijele u svoje nacionalne zakone odredbe o zaštiti temeljnih prava kod popisa razloga za neizvršavanje EUN-a. To, dakako, dovodi do stvaranja heterogenog sustava pro-vedbe EUN-a u EU te ga se, bez obzira na sve njegove pozitivne aspekte, smatra nedovoljno učinkovitim u kontekstu zaštite temeljnih prava osumnjičenih osoba prilikom njihove predaje drugoj državi članici.

4.1. Predmet Wolzenburg

U predmetu Wolzenburg, nizozemski nadležni sud (Internationale Rechtshulpkamer in Rechtbank Amster-dam) zatražio je od Suda EU tumačenje članka 4. stavka 6. Okvirne odluke prema kojem “pravosudno tijelo izvr-šenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog nalo-ga: ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin držav-ljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava;(...)”.25 Nacionalni sud je in concreto po-

24 Primjerice, uvodna izjava (12): “Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji, koja se odražavaju i u Povelji o temeljnim pravima Europske unije, a posebno u njezinu poglavlju VI. Ništa u ovoj Okvirnoj odluci ne smije se tumačiti kao zabrana odbijanja predaje osobe za kojom je izdan europski uhidbeni nalog, ako postoji razlog za uvjerenje, na temelju objektivnih elemenata, da je spomenuti uhidbeni nalog izdan u svrhe progona ili kažnjavanja osobe zbog njezina spola, rase, vjere, etničkog podrijetla, državljanstva, jezika, političkih uvjerenja ili spolnog usmjerenja, ili ako bi položaj te oso-be mogao biti ugrožen zbog bilo kojega od tih razloga.”

25 Kratak prikaz činjenica iz predmeta Wolzenburg, paragrafi 26-38: G. Wolzenburg, njemački državljanin, sa suprugom je živio u Venlu (Nizozemska) od lipnja 2005. godine gdje je bio zaposlen i prijavljen u općini. Tijekom 2006., nizozemska nadležna policijska tijela uhitila su g. Wolzenburga na temelju EUN-a izdanog u Njemačkoj zbog kaznenog djela uvoza marihuane u Njemačku. Njemački državni odvjetnik tražio je njegovu predaju kako bi u Njemačkoj služio za-tvorski kaznu u trajanju od jedne godine i devet mjeseci. G. Wolze-nburg odbio je predaju njemačkim nadležnim tijelima zahtijevajući izdržavanje kazne u nizozemskom zatvoru. Pozvao se na nizozemski zakon (Overleveringswet) koji provodi članak 4. stavak 6. Okvirne odluke o EUN-u i kojim se ovlašćuje nadležno tijelo da u iznimnim okolnostima odbije izvršiti EUN. Prema nacionalnom zakonu, preda-ja nizozemskog državljanina odbija se ako je uhićena osoba tražena radi izvršenja kazne zatvora na temelju pravomoćne sudske odluke

stavio pet pitanja Sudu EU26, a posljednje (peto) pitanje odnosilo se na usklađenost nacionalnog prava s nače-lom nediskriminacije na temelju državljanstva, kako je propisano u članku 12. Ugovora o EZ-u (sada članak 18. UFEU-a).27 Sporna je bila nacionalna odredba koja je isključivala pravo g. Wolzenburga, njemačkog držav-ljanina, na služenje kazne zatvora u Nizozemskoj zbog neposjedovanja boravišne dozvole za stalni boravak. Za nizozemski sud bilo je nejasno može li se g. Wolzen-burg pozvati na načelo nediskriminacije na temelju državljanstva iz članka 12. Ugovora o EZ-u (članka 18. UFEU-a) protivno nacionalnom zakonodavstvu kojim se provodi Okvirna odluka o EUN-u.

Vezano za primjenu načela nediskriminacije gra-đana EU, nezavisni odvjetnik Bot je u svom mišljenju28 istaknuo da g. Wolzenburg ostvaruje pravo boravka izravno iz članka 20. stavka 1.29 i članka 21. stavka 1. UFEU-a.30 To pravo ne podliježe administrativnim uvje-tima, poput stalne boravišne dozvole, jer Ugovori i se-kundarno zakonodavstvo ne propisuju takve uvjete. Nezavisni odvjetnik je nadalje razmotrio i usklađenost provedbe članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN-u s načelom nediskriminacije. Europski građanin ostvaruje pravo na slobodu kretanja, pravo koje mu je dodijelje-no Ugovorom te se na temelju tog prava može pozivati na članak 12. Ugovora o EZ-u (članak 18. UFEU-a) koji

u državi članici izdavanja EUN-a. Ako uhićena osoba nije nizozemski državljanin (poput g. Wolzenburga), sudac mora provjeriti posje-duje li osoba boravišnu dozovolu za stalni boravak. U konkretnom slučaju, g. Wolzenburg nije bio u posjedu stalne boravišne dozvole niti je imao pravo na stalni boravak u Nizozemskoj. Nizozemski sud uputio je Sudu EU pet pitanja.

26 Ibidem, četiri pitanja postavljena Sudu EU u prethodnom postupku jesu (paragraf 39): Koliko dugo građanin EU mora pravno boraviti u državi članici izvršenja EUN-a da bi se pojmovi “nalazi” ili “boravi” u smislu članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN-u uzeli u obzir te pod kojim uvjetima (prvo i drugo pitanje)? U trećem pitanju, su-dac je upitao Sud može li država članica izvršenja postaviti dodatni administrativni zahtjev potražujući od tražene osobe uz boravišnu dozvolu i stalnu boravišnu dozvolu? Spada li nacionalno pravo koje provodi Okvirna odluka u područje primjene Ugovora o EZ-u (če-tvrto pitanje)?

27 Članak 18. UFEU-a: “Unutar područja primjene Ugovora i ne dovode-ći u pitanje bilo koju njegovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva. Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, može do-nijeti pravila za zabranu takve diskriminacije.”

28 Predmet C-123/08 (Wolzenburg) (2009) ECR 9621, Mišljenje nezavi-snog odvjetnika Bota, paragraf 69.

29 Članak 20. stavak 1. UFEU-a: “Ovime se ustanovljuje građanstvo Uni-je. Svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga.”

30 Članak 21. stavak 1. UFEU-a: “Svaki građanin Unije ima pravo slobod-no se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvo-jenima radi njihove provedbe.”


ima primat u odnosu na odredbe nacionalnog zako-nodavstva. Činjenica je da nizozemsko zakonodavstvo koje provodi Okvirnu odluku ne oslobađa državu člani-cu obveze na poštovanje temeljnih prava i sloboda.31 Zaključno, u mišljenju nezavisnog odvjetnika navodi se da u slučaju pravljenja razlike između državljana dr-žave članice izvršenja EUN-a i ostalih europskih držav-ljana, to razlikovanje mora biti opravdano i razmjerno ciljevima iz Okvirne odluke o EUN-u.32

Razmatrajući usklađenost nizozemskog prava s člankom 12. Ugovora o EZ-u (članak 18. UFEU-a), Sud EU je, u svom odgovoru na peto pitanje, pojasnio da države članice imaju diskrecijsko pravo na postizanje reintegracije koja se ističe u članku 4. stavku 6. Okvir-ne odluke o EUN-u. Na temelju tih diskrecijskih ovlasti, omogućava se različito postupanje prema nizozem-skim državljanima, s jedne strane, te prema državljani-ma drugih država članica, s druge strane. Ipak, različito postupanje mora biti objektivno opravdano i ne prela-ziti ono što je potrebno za postizanje cilja reintegraci-je.33 Zaključio je da se cilj nizozemskog zakonodavstva podudara s ciljevima iz Okvirne odluke jer se njime kroz “zahtjev za boravište” opravdano traži “stvarna poveza-nost između tražene osobe i društva u kojem ta osoba želi biti reintegrirana nakon što je odluka o kazni donesena”.34 Nacionalna odredba ne diskriminira državljane drugih država članica jer odbijanje izvršenja EUN-a protiv ta-kvog državljanina podliježe uvjetu da je osoba zakoni-to boravila u neprekinutom razdoblju od pet godina u toj državi članici izvršenja, tj. u Nizozemskoj.35

Uzimajući u obzir članak 3. stavak 2. UEU-a36 i članak 67. stavak 3. UFEU-a37, mjere koje se odnose na sprječa-

31 Paragrafi 113.-115. 32 Ibidem, paragrafi 155.-158.33 Pragraf 64.: “The place where a person who must serve a custodial

sentence or detention is staying or residing is relevant to his reinte-gration, because the purpose of that reintegration is to enable that person to regain his place in society, that is to say in the family, social and professional environment in which he lived before execution of his sentence and to which he is likely to return when his sentence has been served.”

34 Ibidem, paragraf 66. 35 Ib., paragraf 74. 36 Članak 3. stavak 2. UEU-a: “Unija svojim građanima nudi područje

slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osi-gurano slobodno kretanje osoba zajedno s odgovarajućim mjerama u pogledu nadzora vanjskih granica, azila, useljavanja te sprečavanja i suzbijanja kriminala.”

37 Članak 67. stavak 3. UFEU-a: “Unija nastoji osigurati visoku razinu si-gurnosti putem mjera za sprečavanje i suzbijanje kriminaliteta, rasizma i ksenofobije te mjera za koordinaciju i suradnju policije i pravosudnih tijela te drugih nadležnih tijela, kao i uzajamnim priznavanjem presuda u kaznenim predmetima i, prema potrebi, usklađivanjem kaznenog zakonodavstva.”

vanje i borbu protiv kriminala donesene su u području slobode, sigurnosti i pravde kako bi služile građanima Unije. Iz tog se razloga načelo uzajamnog priznavanja u kaznenim stvarima mora tumačiti na način da ostavlja određenu diskreciju državi članici kada provodi izuze-ća ovog načela propisana Okvirnom odlukom.38 Detalj-nijom analizom presude Wolzenburg, može se zaključiti da je stav Suda EU da zakonodavac države članice nije obvezan provesti sve razloge za moguće neizvršavanje EUN-a sukladno članku 4. Okvirne odluke, odnosno kada provodi te razloge, može dodati ograničavajuće uvjete s ciljem promicanja slobodnog protoka sudskih presuda u kaznenim stvarima. Nadalje, kod europskog kaznenog prava, pitanje slobode prelazi granice temelj-nih sloboda EU i tiče se individualne slobode građana EU kao i trećih državljana.39 Pojam pravde podrazumi-jeva sudski nadzor svih donesenih mjera kojima se osi-gurava sigurnost građana u uživanju njihove slobode i kontrolu tih mjera u okviru temeljnih prava.

S druge, pak, strane, države članice moraju pošto-vati temeljna prava i opća načela prava Unije kad god primjenjuju pravo EU. To vrijedi jednako za države čla-nice kada provode pravo EU, kao i kada odstupaju od njegove primjene.40 Vezano za konkretan slučaj, kada država članica primjenjuje izuzeće od pravila predaje osobe koja podliježe EUN-u, ona postupa u okviru pod-ručja primjene prava EU te mora poštovati prava i ob-veze građana i opća načela europskog prava. Građani EU ne smiju biti diskriminirani zbog svoje nacionalno-sti kada ostvaruju ta svoja prava. U presudi Wolzenburg, bilo je ipak moguće opravdati ograničavanje primjene načela nediskriminacije zbog državljanstva pod odre-đenim uvjetima, tj. država članica može od europskog državljanina, koji nema nizozemsko državljanstvo, za-htijevati da dokaže dostatan stupanj integracije u ni-zozemsko društvo putem boravišne dozvole u trajanju od pet godina.

Iz navedenog se postavlja logično pitanje poštova-nja temeljnih prava prilikom provedbe Okvirne odluke o EUN-u u svim država članicama. Okvirna odluka po-tvrđuje poštovanje temeljnih prava u svojim uvodnim izjavama i članku 1. stavku 3.41 Međutim, sve države

38 Paragraf 61. 39 Steve Peers, EU Justice and Home Aff airs Law, Oxford University Press,

2011., str. 99.-100. 40 Primjerice, vidi predmet C-260/89 (ERT) (1991) ECR 2925. 41 Članak 1. stavak 3. Okvirne odluke o EUN-u: “Ova Okvirna odluka ne

mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji.”


članice u svojim nacionalnim zakonodavstvima nisu provele, kao razlog neizvršenja EUN-a, povredu temelj-nih prava osobe koja se izručuje. U tom smislu, osoba koja podliježe obvezama iz EUN-a morala bi imati pra-vo dokazati da bi njezina predaja državi članici koja je izdala EUN mogla rezultirati povredom njezinih temelj-nih prava, na što se, primjerice, g. Wolzenburg nije mo-gao pozvati.

4.2. Predmet Da Silva

Sud EU odlučivao je o prethodnim pitanjima u vezi s tumačenjem članka 4. stavka 6. Okvirne odluke i član-ka 18. UFEU-a u odnosu na izvršenje EUN-a u Francu-skoj, a kojeg je izdalo portugalsko pravosudno tijelo protiv g. Da Silve.42 Objasnio je da država članica ne može ograničiti neizvršavanje EUN-a, sukladno članku 4. stavku 6., isključivo na svoje državljane.

Sud EU ukazao je na činjenicu da se navodna ne-mogućnost neizvršavanja kazne zatvora za osobu koja ne posjeduje francusko državljanstvo u državi članici izvršenja EUN-a ne može opravdati prenošenjem član-ka 4. stavka 6. u francuski Zakon o kaznenom postupku na način koji ograničava mogućnost izvršenja kazne zatvora svima koji nemaju francusko državljanstvo. Na-dalje, Sud EU bio je stajališta da ako države članice pre-nesu navedenu odredbu iz Okvirne odluke o EUN-u u nacionalno zakonodavstvo, one ne mogu, bez dovođe-nja u pitanje načela nediskriminacije na temelju držav-ljanstva, ograničiti taj razlog za moguće neizvršavanje EUN-a samo na svoje državljane isključujući automat-ski i potpuno državljane drugih država članica koji se

42 Pregled činjenica iz predmeta (paragrafi 17.-25.): G. Da Silva je u Portugalu bio pravomoćno osuđen na pet godina zatvora zbog trgovanja drogom 2003. godine. Tijekom 2006., sud je izdao EUN. U međuvremenu se g. Da Silva preselio u Francusku, oženio fran-cusku državljanku te zasnovao radni odnos na neodređeno vrije-me. Postupak predaje g. Da Silve portugalskim tijelima započeo je 2010. Francuski tužitelj predlagao je njegovu predaju Portugalu jer se francuski Zakon o kaznenom postupku, kojim su propisani uvjeti mogućeg neizvršenja i odbijanja EUN-a na temelju članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN-u, odnosi isključivo na francuske državljane. G. Da Silva je u postupku pred žalbenim sudom (Cour d’appel d’Amiens) tražio da ga se ne preda Portugalu, već da služi kaznu zatvora u Francuskoj. Njegova predaja Portugalu na temelju EUN-a bila bi protivna članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i nerazmjerno bi dovodila u pitanje njegovo pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života. Pozvao se na presudu Wolzenburg tvrdeći da je francuski Zakon o kaznenom postupku nekorektno prenio odredbu članka 4. stavka 6. ograničavajući je isključivo na francuske državljane. Takva nacionalna odredba do-vodi do diskriminacije na temelju državljanstva protivno članku 18. UFEU-a. Na temelju tih prigovora, francuski sud je uputio dva pitanja Sudu EU.

nalaze ili borave na području države članice izvršenja bez obzira na vezu s tom državom.43

Praveći usporedbu s predmetom Wolzenburg, u ko-jem se uvjet posjedovanja boravišne dozvole u trajanju od pet godina smatra dostatnim za dokaz da je traže-na osoba dovoljno integrirana u društvo i opravdanim za odbijanje EUN-a44, Sud EU pojasnio je ulogu nacio-nalnog suda koji mora načiniti sveobuhvatnu analizu objektivnih čimbenika koji obilježavaju privatnu situ-aciju osobe te ocijeniti postoji li dostatna povezanost između te konkretne osobe i države članice izručenja, tj. osoba mora biti u sličnoj situaciji kao i državljanin kon-kretne države članice.45 U kontekstu primjene načela ne-diskriminacije državljana EU, zauzet je stav da se članak 4. stavak 6. Okvirne odluke o EUN-u i članak 18. UFEU-a moraju tumačiti na način da država članica može preno-šenjem članka 4. stavka 6. Okvirne odluke odlučiti ogra-ničiti situacije u kojima pravosudno tijelo može odbiti predaju osobe obuhvaćene tom odredbom, ali je po-novljeno da ono ne može isključiti automatski i potpuno državljane drugih država članica koji se nalaze ili borave na njezinu području.46 Sud EU pozvao se na predmet Pu-pino47 objašnjavajući da okvirne odluke ne obuhvaćaju izravni učinak, ali njihov obvezujući karakter ipak stavlja na nacionalna tijela i posebno na nacionalne sudove ob-vezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s Okvirnom odlukom. Od nacionalnog se suda očekuje da tumači nacionalno pravo što je više moguće u svjetlu odredaba i svrhe Okvirne odluke o EUN-u da bi se ostvario rezultat sukladan cilju koji ona provodi.48

Analizirajući osnovne zaključke iz predmeta Da Sil-va, Sud EU bio je vrlo jasan u svom obrazloženju pri-likom tumačenja načela nediskriminacije iz članka 18.

43 Ibidem, paragrafi 49.-50. 44 Paragraf 68. 45 Paragraf 58.; Sud je u tom smislu naveo obiteljsku, ekonomsku i

socijalnu povezanost osobe tražene EUN-om s državom članicom izručenja.

46 Ibidem, paragraf 59. 47 Predmet C-105/03 (Pupino) (2005) ECR 5285. Predmet Pupino znača-

jan je za politiku pravde, slobode i sigurnosti zato što je Europski sud proširio načelo posrednog učinka prava Zajednice i na akte done-sene u okviru trećeg stupnja (na okvirne odluke), paragrafi 33.-34.: “It should be noted at the outset that the wording of Article 34(2)(b) EU is very closely inspired by that of the third paragraph of Article 249 EC. Article 34(2)(b) EU confers a binding character on framework decisions in the sense that they ‘bind’ the Member States ‘as to the result to be achieved but shall leave to the national authorities the choice of form and methods’. The binding character of framework decisions, formu-lated in terms identical to those of the third paragraph of Article 249 EC, places on national authorities, and particularly national courts, an obligation to interpret national law in conformity.”

48 Ib., paragraf 60.


UFEU-a. Države članice mogu svojim nacionalnim za-konima provesti odredbe Okvirne odluke o EUN-u koje se odnose na moguće neizvršavanje EUN-a sukladno članku 4. i postaviti u skladu s tim određena ograniče-nja, ali ona se moraju odnositi pod jednakim uvjetima na sve državljane EU. Njima se ne može automatski i u potpunosti isključiti druge državljane a da se ne dove-de u pitanje pravilna primjena načela nediskriminacije na temelju državljanstva, kako je to propisano člankom 18. UFEU-a. Isto tako, Sud EU utvrdio je da nacionalni sud, koji se suoči s odredbama koje bi mogle povri-jediti pravo građana na temelju članka 18. UFEU-a, mora provjeriti može li tumačiti određenu nacionalnu odredbu na način da izbjegne moguću povredu načela nediskriminacije. Pravosudno tijelo države članice izvr-šenja dužno je procijeniti obiteljsku, ekonomsku i soci-jalnu povezanost osobe čija se predaja traži EUN-om i države članice izvršenja te prosuditi je li osoba u sličnoj situaciji kao i njezini državljani.

5. ZAKLJUČAK

Sustav EUN-a, koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka propisanom člankom 82. UFEU-a, zamijenio je dugotrajne i slože-ne postupke izručenja osoba između država članica te olakšao borbu protiv prekograničnoga kriminala u EU. Međutim, usprkos odličnim rezultatima koji su do sada prikazani u provedbi EUN-a, države članice posljednjih godina prijavljuju Europskoj komisiji mnoge probleme u njegovoj primjeni. Automatskim priznavanjem sud-skih odluka u području pravde, slobode i sigurnosti dolaze na vidjelo mnogobrojne nejednakosti nacio-nalnih kaznenih sustava u EU gdje se jednake odredbe Okvirne odluke o EUN-u različito tumače te kao poslje-dica tih pravnih nejednakosti, države članice provode Okvirnu odluku na različite načine.

Prethodna razmatranja u ovom radu stavljaju u prvi plan praktične probleme koji nastaju kod izostanka ujednačene primjene testa proporcionalnosti prilikom izdavanja EUN-a. Iako je Europska komisija u svojim Preporukama49 navela ključnim primjenu testa pro-porcionalnosti od strane svih država članica, neka pra-vosudna tijela još uvijek ne primjenjuju ovaj test prije izdavanja EUN-a što često rezultira traženjem osoba za minorna i beznačajna kaznena djela. Okvirna odluka

49 Bilj. 20.

o EUN-u ne propisuje obvezu primjene testa propor-cionalnosti za državu članicu izdavanja EUN-a, niti se među razlozima za neizvršavanje EUN-a ne navodi te-žina kaznenog djela.50

Tijekom mnogobrojnih rasprava o primjeni testa proporcionalnosti prilikom izdavanja EUN-a, očito je da postoji veliki interes država članica za rješavanjem ovog problema. EUN-i koji nisu prošli kroz kriterije proporcionalnosti utječu na prava osoba pogođenih EUN-om, stvaraju nesigurnost kod primjene načela uzajamnog priznavanja između država članica, a vrlo često uzrokuju visoke fi nancijske troškove za pravo-sudno tijelo izvršenja. Stoga bi najučinkovitije rješe-nje, s ciljem izbjegavanja različitih pravnih rješenja kod (ne)primjene testa proporcionalnosti i jačanja načela uzajamnog povjerenja, bilo upravo izmjena Okvirne odluke o EUN-u kojom bi se test proporcionalnosti propisao obvezatnim za svako pravosudno tijelo prije samog izdavanja EUN-a.

Nadalje, Okvirna odluka o EUN-u često je kritizira-na zbog nedovoljnog uzimanja u obzir zaštite temeljnih prava. Iako se u uvodnim izjavama Okvirne odluke upu-ćuje na temeljna prava osobe protiv koje je izdan EUN, normativne odredbe ne navode zaštitu temeljnih prava među razlozima za neizvršavanje EUN-a. Međutim, neke države članice su u nacionalne propise unijele zaštitu te-meljnih prava i time omogućile stvaranje heterogenog sustava provedbe EUN-a, što dovodi do njegove ne-učinkovitosti kod zaštite temeljnih prava traženih osoba prilikom njihove predaje drugoj državi članici.

Presudama Wolzenburg i Da Silva pokušalo se od-govoriti na neka od otvorenih pitanja. Sud EU anali-zirao je ima li mjesta povredi načela nediskriminacije na temelju državljanstva iz članka 18. UFEU-a kod na-cionalnih propisa kojima se prenosi odredba članka 4. stavka 6. Okvirne odluke. U predmetu Wolzenburg, Sud EU je utvrdio da je ipak moguće opravdati ograničava-nje primjene načela nediskriminacije zbog državljan-stva pod određenim uvjetima te je smatrao osnovanim razlogom osiguranje dokaza dostatne integracije u nizozemsko društvo kroz boravišnu dozvolu u traja-nju od pet godina. Suprotno tome, Sud EU zauzeo je drugačije stajalište u predmetu Da Silva iako se radilo o

50 Commission Staff Working Document; Accompanying document to the third Report from the Commission to the European Parliament and the Council on the implementation since 2007 of the Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States, 2011.


analizi jednakih odredaba (članku 4. stavku 6. i članku 18. UFEU-a) kao u predmetu Wolzenburg. Države člani-ce, provodeći odredbe Okvirne odluke (članak 4. stavak 6.) u nacionalno zakonodavstvo, mogu postaviti odre-đena ograničenja ili tražiti dodatni uvjet za provedbu istog (Wolzenburg), ali takva ograničenja moraju se pod jednakim uvjetima odnositi na sve državljane EU te se ne može njima automatski i u potpunosti isklju-čiti druge državljane bez dovođenja u pitanje pravilne primjene načela nediskriminacije na temelju državljan-stva (članak 18. UFEU-a).

Sukladno stavu Suda EU u navedenim predmetima i Povelji o temeljnim pravima Europske unije51, države

51 Bilj. 2., Charter of Fundamental Rights of the European Union.

članice moraju poštovati temeljna prava osobe koja podliježe EUN-u. Okvirna odluka o EUN-u potvrđuje poštovanje temeljnih prava u uvodnim izjavama kao i u članku 1. stavku 3., ali sve države članice nisu unijele povredu temeljnih prava u svoje nacionalne propise. Okvirna odluka bi svakako morala sadržavati zaštitu temeljnih prava kao jedan od razloga neizvršavanja EUN-a. Stoga, imajući u vidu značajne razlike izme-đu kaznenopravnih sustava, odredbe de lege ferenda trebale bi omogućiti prije svega pravosudnom tijelu odbijanje izvršenja EUN-a ako postoji povreda temelj-nih prava tražene osobe, kao i traženoj osobi osigurati mogućnost dokazivanja da bi njezina predaja drugom nadležnom tijelu mogla rezultirati povredom njezinih temeljnih prava.

SUMMARY Despite the successful implementation of Council Decision 2002/584/JHA on the European arrest warrant and the surrender procedures between member states, it is necessary to consider how to improve some of the elements of that system. The European arrest warrant is based on the principle of mutual recognition of judgments and judicial decisions, but due to many diff erences between national criminal justice systems there are heterogeneous interpretations of the same provi-sion of the Council Decision on the European arrest warrant.Most of the judicial authorities of the member states are still not performing a proportionality test before issuing a European arrest warrant even though the institutions of the European Union (Council of the European Union and the European Commission) recommended its use. Anot-her criticism relates to the insuffi cient consideration of the issues regarding the protection of fundamental rights and discrimination against citizens in the implementation of the Decision. EU Court in two judgments put forward the point of view that the principle of non-discrimination under Artic-le 18 TFEU must apply equally to all citizens of the member states in the implementation of the European arrest warrant.The author emphasizes the need of Decis ion on the European arrest warrant amendments a iming at the inclusion of the test of proportionality and the protection of fundamental rights in its normative part.Keywords: area of justice, freedom and security, the European arrest warrant, the Court of the EU, the test of proportionality, fundamental rights, the principle of non-discrimination.

THE TEST OF PROPORTIONALITY AND THE PRINCIPLE OF

NON-DISCRIMINATION IN THE IMPLEMENTATION OF

THE EUROPEAN ARREST WARRANT


Zatezne kamate na dvostrukom kolosijeku

mr. sc. Miljenko A. Giunio*


Autor razmatra normativno uređenje zateznih kamata u hrvatskom zakonodavstvu nakon novina

koje su unesene prošlogodišnjom novelom Zakona o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.

Uz paralelnost obuhvata materije dvama zakonima, spomenutim i Zakonom o obveznim odnosima, u

kojemu je sedes materiae, uvedena je i dvostrukost referentne stope za formiranje kamatne stope. Neka

su zakonska rješenja dvojbene prihvatljivosti s ustavnopravnoga gledišta, a nisu imuna ni na nomoteh-

ničke nedostatke koji ne pridonose čitljivosti i ne pomažu tumačenju propisa. Autor zaključuje da uređe-

nje kamatne materije dvama, međusobno neusklađenim zakonima, nije sretno rješenje.

Ključne riječi: zatezne kamate, kamatna stopa, referentna stopa.

1. STATUS PRISTINUS - KAO UVOD

Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima kao matičnim zakonom (ZOO)1. Tim je zako-nom, s primjenom od 1. siječnja 2008., uređena i stopa zateznih kamata, bazirana na eskontnoj (diskontnoj sto-pi Hrvatske narodne banke - HNB), i to različito, ovisno o tome radi li se o “odnosima iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava” ili, pak, o “ostalim odnosima” - čl. 29. st. 2. ZOO-a. U obama slu-čajevima stopa se formira na bazi eskontne (diskontne) stope HNB-a kao referentne, uz dodatak. U prvom slu-čaju, uvjetno rečeno “trgovačka stopa” zateznih kamata formira se uvećanjem eskontne stope za 8 poena, a u drugom slučaju, uvjetno rečeno “građanska stopa” zate-znih kamata formira se uvećanjem za 5 poena. Zatezne kamate računaju se na bazi godine dana (per annum).

Odredba hrvatskog zakona o stopi zateznih kama-ta sročena je pod utjecajem Direktive 2011/07/EU Eu-ropskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima. U vrijeme kada je

* Miljenko Giunio, MM prokurist Zagreb.1 ZOO, NN, br. 35/05, 41/08.

ZOO bio pripreman i donesen, eskontna stopa HNB-a iznosila je 4,5% p. a. Stoga je bilo dosta prigovora, po-sebno iz bankarskih krugova, da će doći do znatnog sniženja stopa zateznih kamata, posljedično i onih ugo-vornih. To je osujećeno “silvestarskim” udvostručenjem eskontne stope HNB-a sa startom istoga dana kada je počela i primjena odredaba o kamatnim stopama no-voga zakona.2 “Diskontnu doradu” zakonskih odredaba o kamatnim stopama popratili smo prigodnim tekstom pod naslovom “(D)efektni efekti eskontne stope”.3

Eskontna stopa od 9% p. a., kao opća referentna stopa za kamate, “vrijedila je” do 1. srpnja 2011. kada je snižena za 2 postotna boda (poena), pa od tada stope zateznih kamata, umjesto 17 i 14% p. a., iznose 15 i 12% p. a.

Takvo je stanje potrajalo dvije godine, do 1. srpnja 2013. (preciznije do 30. lipnja 2013.), kada je ljetnom novelom Zakona o fi nancijskom poslovanju i predste-čajnoj nagodbi (ZFPPN) uvedena nova, “poduzetnička” stopa zateznih kamata.4

2 ZOO/05 stupio je na snagu 1. siječnja 2006., ali odredbe o visini kamata, ugovornih i zateznih, stupile su na snagu s povećom vaka-cijom od dvije godine.

3 Objavljeno u listu Informator broj 5627 od 9. veljače 2008.4 ZFPPN, NN, br. 108/12, (144/12), 81/13, 112/13.


2. STATUS PRAESENS - ZOO i ZFPPN

Zakon o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi instalirao je dvostruk (ako ne i trostruk, v. po-sljednji odjeljak ovoga dijela članka) režim zateznih kamata. Taj je Zakon, naime, uz dosadašnje kamatno uređenje ZOO-om, bez izričitog pozivanja na njegove odredbe, djelomično abrogirao taj Zakon za područje koje je ZFPPN-om posebno regulirao, a to je područje “poslovnih transakcija”. “Poslovne transakcije” defi ni-rane su kao transakcije između poduzetnika ili izme-đu poduzetnika i osoba javnog prava koje rezultiraju dobavom robe ili pružanjem usluga za novčanu na-knadu” - prema čl. 3. t. 15. ZFPPN-a.

Stupanjem na snagu navedene novele ZFPPN-a, uvedena je zakonska stopa zateznih kamata (prema ZFPPN-u: “zakonska kamata za kašnjenje s plaća-njem”) kao “osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem po stopi koja je jednaka iznosu referentne stope uvećana za 8 postotnih poena”, a “referentna stopa” jest prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefi -nancijskim trgovačkim društvima, za referentno raz-doblje (koje prethodi tekućem polugodištu) umanje-na za 1 postotni poen.5 Mjerodavna je stopa važeća na dan sklapanja ugovora.

Zakon je obvezao HNB da objavljuje referentnu sto-pu, pa je početkom srpnja 2013. ta stopa i objavljena za referentno razdoblje od 1. prosinca 2012. godine do 31. svibnja 2013. godine - u iznosu od 5,40%. Stoga, nakon umanjenja za 1 poen, te uz uvećanje za 8 poena, od 1. srpnja 2013. “poduzetnička” stopa zateznih kama-ta iznosi 12,4% godišnje.6

ZFPPN dopušta i ugovaranje stope zateznih kama-ta, ali samo između poduzetnika (ne kada sudjeluje i osoba javnog prava), i to unutar limita određenog sto-pom zakonskih kamata, pa ta zakonska stopa tada ima ulogu supsidijarne stope.7

5 U Zakonu je to defi nirano, pomalo zbrkano i matematički pogrešno, defi nicijama u čl. 3. t. 19. i 20.: “19. “zakonska kamata za kašnjenje s plaćanjem” jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem po stopi koja je jednaka iznosu referentne stope uvećana za 8 po-stotnih poena, 20. “referentna stopa” jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem a jednaka je prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefi -nancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu umanjenoj za 1 po-stotni poen.”.

6 Prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefi nancijskim trgovačkim društvima za re-ferentno razdoblje 1. prosinca 2012. godine do 31. svibnja 2013. godine, iznosi 5,40%., NN, br. 86 od 5. srpnja 2013.

7 Članak 12.a st. 3. ZFPPN-a: “U poslovnim transakcijama između po-

Prema ZFPPN-u za nastanak dužnikove obveze pla-ćanja zateznih kamata nije dostatno da dužnik zakasni s plaćanjem obveze iz “poslovne transakcije” već se za-htijeva i vjerovnikova aktivnost - ispunjenje “ugovornih i zakonskih obveza”.8

Pitanje zakonske mogućnosti ugovaranja komer-

cijalnih kredita bilo je do ljetošnje novele Zakona nedefi nirano. Novelom je taj nedostatak ispravljen, na način da je izmijenjena prijašnja odredba, koja je pro-pisujući načelnu obvezu ugovaranja roka plaćanja do 60 dana, iznimno dopuštala i ugovaranje duljeg roka, čak do maksimalno 360 dana, ali uz dužnikovo davanje zadužnice, točnije “sredstva osiguranja tražbine koje ima učinak ovršne isprave”. Ta je iznimka novelom tran-sformirana u odredbu o komercijalnom kreditu. Prema novoj odredbi, ugovaranje plaćanja s rokom do (mak-simalno) 360 dana dopušteno je kod “ugovora o rob-no trgovačkom kreditu”. Ta je mogućnost primjenjiva samo u poslovnim transakcijama među poduzetnici-ma, i to ako ne postoje razlozi za eventualnu ništetnost propisanu uz ugovaranje plaćanja preko 60 dana, a ugovor o tome mora biti u pismenom obliku - ad so-lemnitatem.9

Konačno, prema novom članku 10.a ZFPPN-a, odredbe njegova Odjeljka 4., one o ispunjenju novča-nih obveza, odnose se na poslovne transakcije izme-đu poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ali ne i “na novčane obveze koje su obuhvaće-ne postupcima koji se vode na temelju odredbi ovoga Zakona i Stečajnog zakona”.

duzetnika moguće je ugovoriti drukčiju stopu kamata za kašnjenje s plaćanjem, ali ne veću od stope zakonskih kamata za kašnjenje s plaćanjem iz stavka 2. ovoga članka, a koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora. Ako su kamate ugovorene ali nije određena njihova stopa, obračunavaju se zakonske kamate za kašnjenje s plaćanjem.”

8 Članak 12.a st. 1. ZFPPN-a:

“(1) Ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje vje-rovniku bez ikakve daljnje opomene pored glavnice, i kamate za kašnjenje s plaćanjem, pod uvjetom da je vjerovnik ispunio svoje ugovorne i zakonske obveze.”

9 Pismeni oblik propisan je kao obvezatan odredbom čl. 11. st. 2. ZFPPN-a samo za uglavak o roku plaćanja, ali, po prirodi stvari, to u pravilu znači takvu formalnost za čitav ugovor: “Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako ne postoje okolnosti iz članka 14. stavka 5. ovoga Zakona, kod ugovora o robno trgovačkom kreditu može se ugovoriti u pisanom obliku i dulji rok ispunjenja novčane obveze, a koji rok ni u kojem slučaju ne može biti dulji od 360 dana.” Dvojbeno je bi li propust pismene forme imao za posljedicu ništetnost čitavog ugovora ili samo odredbe o duljem roku plaćanja. Naime, čini nam se da je kreditna komponenta ovdje bitan element ugovora.


3. KRITIKA NEKIH RJEŠENJA NOVOG

ZAKONA

3.1. Općenito

Neke odredbe novele ZFPPN-a o zateznim kama-tama, uz svoju nomotehničku nesavršenost, otvaraju dvojbe i ustavnopravne naravi. Prikazat ćemo ih u kon-tekstu obrazloženja kojim je Udruga pravnika u gospo-darstvu Zagreb popratila svoj nedavni prijedlog Ustav-nome sudu Republike Hrvatske za pokretanje postup-ka i ocjenu ustavnosti odredaba čl. 12.a st. 1. i 2.

Prva dva stavka članka 12.a ZFPPN-a, pod naslo-vom: “Posljedice dužnikova zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze” glase:

(1) Ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obve-ze duguje vjerovniku bez ikakve daljnje opomene pored glavnice, i kamate za kašnjenje s plaćanjem, pod uvjetom da je vjerovnik ispunio svoje ugovorne i zakonske obveze.

(2) Stopa zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba jav-nog prava dužnik novčane obveze jednaka je referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena.

Uređujući materiju zateznih kamata ZFPPN-om kao specijalnim zakonom, taj je dio važne zakonske regula-tive izdvojen iz matičnog miljea (Zakona o obveznim od-nosima), a pritom nije samo izmijenjena kamatna formu-la nego i prateći dio regulative, na način koji nije u skladu s načelom vladavine prava, poduzetničkom slobodom koja uključuje i prava, pa i pravo na ostvarivanje zateznih kamata. Važnost zateznih kamata, kao instrumenta za unapređenje urednosti plaćanja, naglašena je u sklopu Direktive 2011/07/EU Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovo-rima, na koju se i ZFPPN poziva u svome članku 2.

Brzina donošenja propisa uzrokovala je i nekoliko jezičnih odnosno nomotehničkih grešaka u pratećim, provedbenim, odredbama, koje također otežavaju tu-mačenje i primjenu propisa. Tako se, u defi nicijama iz članka 3. ZFPPN-a, za “zatezne kamate” rabi izraz u jed-nini - “zatezna kamata”, protivan hrvatskome jezičnom standardu i tehničkom terminu matičnoga propisa - ZOO-a. U članku 12.a stavku 4. rabi se izraz “Prosječ-na stopa iz stavka 2. ovoga članka”, iako se u stavku 2. članka 12.a taj izraz ne nalazi, već izraz: “referentna sto-pa”. U članku 3. točki 19., u defi niciji “zakonske kamate”, pojam stope konfundira se s pojmom samih kamata. Za standardni i zakonsko-tehnički izraz “zatezne kama-te” rabi se (uvodi se?) izraz “kamata za kašnjenje s pla-

ćanjem”, što također ne pridonosi pravnoj sigurnosti i jasnoći, vladavini prava. Odredba članka 10.a stavka 2., prema kojoj se “odredbe ovoga odjeljka ne primjenjuju na novčane obveze koje su obuhvaćene postupcima koji se vode na temelju odredbi ovoga Zakona i Ste-čajnog zakona”, uz to što otvara dvojbe na što se sve odnosi, upućuje na neki treći zatezno-kamatni režim, uz onaj iz ZOO-a i ovaj (“redoviti”) iz ZFPPN-a.

3.2. Uvjetovanje vjerovnikova prava

na zatezne kamate njegovim

ispunjenjem ugovornih i

zakonskih obveza10

U odredbi članka 12.a stavka 1. nalazi se suštinska

sadržajna neprihvatljivost - uvjetovanje dužnikove obveze resp. vjerovnikova prava na zatezne kamate time da je vjerovnik “ispunio svoje ugovorne i zakon-

ske obveze”.

Uz to što je nedostatno jasno o kojim se to ugovor-nim i zakonskim obvezama radi, Udruga smatra da je protivno i Ustavu i Direktivi, stoga da je neprihvatljivo uvjetovati nastupanje dužnikove obveze plaćanja za-teznih kamata, njezinu dospjelost, bilo čime osim či-njenicom nastupa kašnjenja, u skladu s propisima koji uređuju ugovornu disciplinu.

Radi se o načelnoj neprihvatljivosti (neustavnosti), pa i posljedično-provedbenoj. Vjerovnik bi kod sva-kog pokušaja ostvarivanja svoga prava morao dužniku dokazivati da je prethodno “ispunio svoje ugovorne i zakonske obveze”, pa ma što zakonodavac pod tim po-drazumijevao. Dokazi o tome, usput rečeno - neodređe-nome zakonskom zahtjevu, morali bi biti prezentirani i prilikom svakog pokušaja sudskoga odnosno javnobi-lježničkog ostvarivanja vjerovnikova prava, pa tako i uz podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostoj-ne isprave. Pitanje je i oblika prezentacije odgovarajućih potvrda kao i dokazivanje njihove potpunosti.

Ovakav propis protivan je i svojoj temeljnoj svrsi - umjesto olakšanja vjerovnikove naplate, olakšava duž-nikovu opstrukciju.

Udruga smatra da propis nije samo nefunkcionalan već da je i elementarno protivan temeljnim zakonskim i ustavnim postulatima. Stoga je predložila pokreta-nje postupka za ocjenu njegove ustavnosti, u sklopu s odredbom drugoga stavka istoga zakonskog članka.

10 Na ovaj zakonski apsurd ukazao je, u usmenoj raspravi, i profesor Hrvoje Markovinović na prosinačkim 21. hrvatskim arbitražnim danima održanima u organizaciji Stalnoga arbitražnog sudišta pri HGK.


3.3. Neravnopravnost poduzetnika u

odnosu prema osobama javnog

prava

Čitava odredba članka 12. stavka 2. odnosi se na kaš-njenje u ispunjenju obveze plaćanja u poslovnim transak-cijama. Prvi dio te odredbe odnosi se na obvezu plaćanja između poduzetnika. Udruga smatra neustavnim drugi dio odredbe, onaj koji se odnosi na obvezu plaćanja iz-među poduzetnika i osoba javnog prava, i to samo onda kada je osoba javnog prava dužnik novčane obveze.

Drugi dio odredbe stavlja osobu javnog prava (OJP) u povoljniji položaj u odnosu na poduzetnika, jer će u slučaju kašnjenja u plaćanju OJP plaćati zatezne ka-mate po nižoj stopi (na bazi referentne stope prema ZFPPN-u) od one koju će u istoj situaciji poduzetnik plaćati OJP-u (primjenom kamatne odredbe ZOO-a na bazi eskontne stope HNB-a).

Udruga smatra da su time povrijeđena ustavna načela: socijalne pravde - čl. 3. Ustava (sve prema pro-čišćenom tekstu NN, br. 88/10), jednakosti pred zako-nom - čl. 14. st. 2., kao i jamstvo poduzetničke i tržišne slobode i jednakog pravnog položaja na tržištu (u po-duzetničkim ugovorima i osobe javnog prava funkcio-niraju kao poduzetnici) - čl. 49. st. 1. i 2.

U podnesenom prijedlogu Ustavnom sudu Udruga je usputno napomenula da je na jednak način propisana neravnopravnost subjekata sadržana i u nekim drugim odredbama ZFPPN-a, pa i u prekršajnim odredbama.

4. ZAKLJUČNO

Normativna rješenja kamatnih stopa uvedena no-vim ZOO-om 2005. i s primjenom od početka 2008. godine, neformalno, ali faktički bitno modifi cirana ud-vostručenjem eskontne stope HNB-a, bila su rezultat aplikacije europske direktive kombinirane s interven-cijom bankarskih krugova putem središnje banke. Tre-balo je vrijeme od tri i po godine da se stršeći rezultat,

bez vidljivoga trenutačnog razloga, osjetno promijeni sniženjem referentne eskontne stope čak za dva po-ena. Ministarstvo fi nancija hrvatske Vlade, na krilima poletnog nastojanja za ekspresnim sređivanjem stanja u posrnulom gospodarstvu, najprije je u jesen 2012. in-terveniralo kombiniranim dvodijelnim zakonom, obu-hvaćajući materiju rokova plaćanja iz zatečenog Zako-na o rokovima ispunjenja novčanih obveza, i uvodeći kontroverznu administrativnu predstečajnu nagodbu kao reprizu nekadašnje sudske prisilne nagodbe u sklopu stečajnog postupka.

Dvodijelni ZFPPN dobio je u ljeto 2013. i svoj tre-ći dio - dodatne odredbe o zateznim kamatama kao posljedici zakašnjelog plaćanja u poslovnim transak-cijama. Time je stvoren dvostruki kolosijek normiranja kamata u hrvatskom pravu.

Nova regulativa zateznih kamata, rađena s očito dobrim namjerama, ali na brzinu, nije imuna od nomo-tehničkih, ali i sadržajnih nedostataka.

Još nemamo relevantnih pokazatelja kako su se su-dionici sudskih postupaka, među njima i sudovi, snašli u primjeni novih propisa. Nesnalaženja će svakako biti, počevši od načina postavljanja tužbenoga ili ovršnog zahtjeva, a još više kad nastanu prepucavanja oko vje-rovnikova “ispunjenja ugovornih i zakonskih obveza” i dokazivanja te činjenice.

Diskriminacija poduzetnika prema osobama jav-nog prava, izražena u “dvostrukom aršinu” - primjeni više “eskontne” stope zateznih kamata za dužnika po-duzetnika u istom poslu gdje se na osobu javnog prava primjenjuje “povlaštena” “referentna” stopa tih kamata, moguće je rezultat nastao nesvjesnim ponavljanjem višekratno izraženoga jezičnog sklopa “... u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze”.

U svakom slučaju, svakome, a posebno gospodar-stvu, potrebni su jasni i dosljedni, konzistentni propisi, i u skladu s ustavnim postulatima. Uređenje kamatne ma-terije dvama, međusobno neusklađenim zakonima, po-rijeklom iz različitih Vladinih resora, nije sretno rješenje.

SUMMARY DEFAULT INTEREST ON THE DOUBLE TRACKThe author discusses the normative regulation of default interest in the Croatian legislation after the amendments introduced this summer by the Amendments to the Act on the Financial Operational and Pre-Bankruptcy Set-tlement. With parallel inclusion of the materia from both acts, the above one and the Obligations Act, with the sedes materiae , a duality in a reference rate for determining interest rates has been introduces. Some of legal solutions are of dubious acceptability from the constitutional point of view, and are not immune to nomotech-nical defects which do not contribute to the readability and do not help the interpretation of regulations. The author concludes that the regulation of interest matter by two mutually disparate laws is not a happy solution.Keywords: default interest, an interest rate, a reference rate.


PRAVO DRUŠTAVA

Odgovornost uprave za štetu prouzročenu trgovačkom društvu

Siniša Babić, mag. univ. spec.*

Stručni članak UDK 347.72.036

* Siniša Babić, odvjetnik.

Uloga uprave trgovačkog društva u gospodarstvu jedne zemlje od iznimnog je značenja. Svojim po-

duzetničkim odlukama, inovativnošću i spremnošću da preuzme rizik, uprava trgovačkog društva može

višestruko podići dobit društva i uvelike utjecati na sliku nacionalnoga gospodarstva u cjelini. S druge

strane, neodgovorna uprava bez poduzetničke vizije neće naštetiti samo društvu koje zastupa nego i

cjelokupnom gospodarstvu države u kojoj posluje.

Zbog toga odgovornu i profi tabilnu upravu svakako treba adekvatno nagraditi kroz pravo na bonuse,

sudjelovanje u dobiti, itd. Međutim, one članove uprave koji svojim neodgovornim poslovanjem štete

društvu i gospodarstvu u cjelini treba pravodobno i pravično kazniti tako da plate štetu prouzročenu

društvu koje zastupaju i čije poslove vode.

Ključne riječi: uprava, trgovačko društvo, odgovornost uprave za štetu.

1. UVOD

Uprava je obligatorni organ kod dioničkog društva (dalje: d.d.) i kod društva s ograničenom odgovornošću (dalje: d.o.o.) jer bez uprave ne bi bilo ni ovih trgovač-kih društava. Da je tome tako, proizlazi ponajprije iz či-njenice da uprava potpisuje prijavu osnivanja trgovač-kog društva koja se podnosi registarskom sudu, stoga ni društvo ne bi moglo biti osnovano bez uprave.

Uprava je organ društva od kojeg se najviše očekuje da štiti društvo, dakle ne da se vodi vlastitim interesima ili interesima pojedinih dioničara/udjeličara, nego uvi-jek i u svakom trenutku interesima društva, poštujući pritom pravni poredak države u kojoj društvo posluje.

Uprava je ovlaštena i obvezna: voditi poslove druš-tva (sve interne i eksterne, tekuće i izvanredne poslo-

ve društva), zastupati društvo prema trećim osobama, podnositi nadzornom odboru izvješća (o poslovnoj politici, o rentabilnosti poslovanja, o tijeku poslova i stanju društva te o poslovima koji bi mogli biti od veli-kog značaja za rentabilnost poslovanja)1, sastavljati su-kladno Zakonu o računovodstvu2 i računovodstvenim standardima te podnositi nadzornom odboru godišnja fi nancijska izvješća (bilancu, račun dobiti i gubitaka, izvješće o novčanim tokovima)3, voditi poslovne knji-ga društva4, poduzimati sve mjere potrebne kako bi se osigurala likvidnost i solventnost društva te sustavno pratiti i održavati adekvatnost kapitala i rizike kojima

1 V. članak 250. Zakona o trgovačkim društvima (NN, br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, u daljnjem tekstu: ZTD).

2 Zakon o računovodstvu (NN, br. 109/07, 125/11, 54/13).3 V. članak 300.b ZTD-a.4 V. članak 428. ZTD-a.


je društvo izloženo5, ako je društvo nelikvidno dulje od 60 dana ili insolventno dulje od 21 dan pokrenuti postupak predstečajne nagodbe6, sazvati skupštinu društva najmanje jednom godišnje i svaki put kada to zahtijevaju interesi društva, itd.

Osim gore nabrojenih prava i obveza članova uprave koji se u svom sadržaju bitno ne razlikuju u odnosu na d.d. i d.o.o., najvažnija ovlaštenja i obveze članova uprave svakako su vođenje poslova i zastupa-nje društva.

2. VOĐENJE POSLOVA DRUŠTVA

Vođenje poslova društva znači poduzimanje svih radnji koje su usmjerene k ostvarivanju ciljeva zbog kojih je društvo osnovano.7 Dakle, vođenje poslova obuhvaća sve interne radnje (organizacija društva, davanje uputa i nadzor nad zaposlenicima, sistemati-zacija radnih mjesta, vođenje poslovnih knjiga, izrada fi nancijskih izvještaja) kao i sve eksterne radnje trgo-vačkog društva (zaključivanje poslova s trećim osoba-ma, vođenje sporova, itd.).

Temeljne razlike vođenja poslova kod d.d.-a i d.o.o. sastoje se u načinu vođenja poslova i opsegu ovlasti koje uprava prilikom vođenja poslova ima.

Tako članovi uprave d.d.-a vode poslove društva na vlastitu odgovornost, što znači da nijedan organ nije ovlašten utjecati na način kako članovi uprave vode društvo niti članovi uprave smiju svoje ovlaštenje da vode poslove društva prenijeti na bilo koji drugi or-gan društva. Ratio ove odredbe leži u tome što je d.d. u pravilu društvo s velikom disperzijom kapitala i bilo bi nerealno, pa i opasno za interese društva očekivati da svaki dioničar može utjecati na upravu d.d.-a, tj. na način na koji ona vodi poslove društva.

Pritom, ovlaštenje i obveza uprave da vodi poslove d.d.-a na vlastitu odgovornost ne isključuje obavezu uprave da poštuje zakonske propise, statut društva te odluke skupštine i nadzornog odbora. Ipak, skupština i nadzorni odbor nemaju ovlaštenje samoinicijativno davati obvezujuće upute upravi u pogledu poslova iz

5 V. članak 5. Zakona o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj na-godbi (NN, br. 108/12).

6 V. članak 18. Zakona o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj na-godbi.

7 Barbić, J. (2005.) Pravo društava, Knjiga druga - Društva kapitala, Tre-će izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Organizator, str. 456.

njezine nadležnosti. Nemogućnost skupštine i nadzor-nog odbora da daju obvezujuće upute upravi s jedne strane čini upravu d.d.-a slobodnom u poduzetničkim odlukama, ali u isto vrijeme stavlja upravi i veći teret odgovornosti. Na taj način stvara se nužna ravnoteža slobode i odgovornosti prema društvu.

S druge strane, nema ograničenja da se uprava radi nekog posla obrati nadzornom odboru ili skupštini društva radi dobivanja suglasnosti. Isto tako, moguće je da statutom društva ili drugim aktom (npr. pravil-nikom o radu uprave) bude predviđeno da će uprava određenu radnju (npr. posao iznad određene vrijed-nosti) poduzeti uz prethodnu suglasnost nadzornog odbora8. Međutim, ako nadzorni odbor i da suglasnost za određenu radnju, uprava nije dužna tu radnju podu-zeti, već je i dalje u njezinoj nadležnosti da odluči hoće li takvu radnju poduzeti ili će od nje odustati. Ako, pak, poduzme tu radnju i društvo uslijed nje pretrpi štetu, suglasnost nadzornog odbora neće biti prigovor koji će upravu osloboditi od odgovornosti za štetu, dapa-če, otvorit će se pitanje i odgovornosti nadzornog od-bora za štetu društvu9. Drugačija bi situacija bila da je uprava d.d.-a za poduzimanje određene radnje dobila suglasnost skupštine društva jer takva suglasnost is-ključuje odgovornost uprave prema društvu.10

Za razliku od d.d.-a, kod d.o.o.-a uprava ne vodi poslove društva na vlastitu odgovornost, već u skladu s društvenim ugovorom, odlukama članova društva i ob-vezujućim uputama skupštine i nadzornog odbora, ako ga društvo ima.11 Ratio ove odredbe leži u tome što je kapital kod d.o.o. koncentriran, pa se smatra da članovi društva kojih je ionako malo trebaju moći utjecati na upravu društva i poslove koje ona planira poduzeti. Pretpostavka je da članovi društva neće na taj način štetno utjecati na društvo jer bi time zapravo najviše štete nanijeli sebi kroz posredno smanjenje vrijednost vlastitog kapitala.

Dakle, kod d.o.o.-a inicijativa glede vođenja poslova može krenuti od članova društva, odnosno članova nad-

8 V. članak 263. st. 5. ZTD-a.9 Horak, H. i Dumančić, K. (2008.), Pravilo poslovne prosudbe u hrvat-

skom i pravu SAD-a, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2, str. 996.: “Članovi nadzornog odbora ne odgovaraju za vođe-nje poslova društva za što odgovaraju članovi uprave, već samo za eventualne propuste u provođenju nadzora, osim u iznimnom slučaju kada im je za određenu vrstu poslova dana ovlast da za po-duzimanje istih uprava mora imati suglasnost nadzornog odbora.”

10 V. članak 252. st. 4. ZTD-a.11 V. članak 422. st. 2. ZTD-a.


zornog odbora. Time je samostalnost uprave d.o.o.-a glede vođenja poslova znatno ograničena.12

S obzirom na to da je samostalnost uprave d.o.o.-a u vođenju poslova ograničena obvezujućim uputama skupštine, i odgovornost članova uprave prema d.o.o.-u bit će manja od odgovornosti koju članovi uprave imaju prema d.d.-u. Naime, odredbom članka 252. st. 4. ZTD-a propisano je oslobođenje od odgovornosti ako upra-va određenu radnju poduzme na temelju odobrenja skupštine društva. Budući da će uprava kod d.o.o.-a nerijetko poduzimati radnje ne samo na temelju odo-brenja već i obvezne upute skupštine društva, jasno je da u tom slučaju neće postojati odgovornost uprave za štetu koju društvo uslijed toga pretrpi. Imajući u vidu da uprava društva može odgovarati za štetu vjerovni-cima društva ako se ispune pretpostavke iz članka 252. st. 5. ZTD-a,13 pri čemu suglasnost ili obvezujuća uputa skupštine društva upravu ne oslobađa odgovornosti, stvara se određena proturječnost u funkciji člana upra-ve d.o.o.-a jer je isti s jedne strane obvezan postupati prema obvezujućim uputama skupštine društva, a s druge strane ga ta ista uputa ne oslobađa od odgovor-nosti prema vjerovnicima društva.

Drugačija je situacija ako bi se neka radnja uprave d.o.o.-a temeljila na odobrenju ili obvezujućoj uputi nadzornog odbora. Naime, uputa ili suglasnost nad-zornog odbora ne oslobađa od odgovornosti upravu za štetu koju društvo pretrpi. U ovom slučaju, obveza je uprave da nadzornom odboru ukaže na štetnost radnje koja bi se poduzela, pa i da odbije poduzeti radnju ako je radnja protivna zakonskim propisima ili uslijed takve radnje društvu prijeti velika šteta. Dakle, samo protiv-ljenje uprave da se radnja poduzme neće biti dovoljno da se uprava oslobodi od odgovornosti za štetu druš-tvu. S druge strane, u ovoj situaciji otvara se i pitanje odgovornosti nadzornog odbora za štetu društvu.

Osim što se uprave d.d.-a i d.o.o.-a razlikuju po na-činu na koji vode poslove društva, one se razlikuju i po opsegu svojih ovlasti. Naime, dok je kod d.d.-a jasno propisana i razgraničena ovlast skupštine, nadzornog odbora i uprave d.d.-a, kod d.o.o.-a, odredbom članka 441. ZTD-a, propisana je mogućnost proširenja ili sma-njenja nadležnosti skupštine društva u odnosu na upravu društva.14 Tako je moguće da se društvenim ugovorom

12 Slakoper, Z. (2009.), Društvo s ograničenom odgovornošću, Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Organizator, str. 465.

13 V. članak 252. st. 5. ZTD-a.14 V. članak 441. st. 2. ZTD-a.

ovlaštenje uprave ograniči na način da određeni poslo-vi koji su inače u nadležnosti uprave, društvenim ugo-vorom budu delegirani u nadležnost skupštine. Isto tako, moguće je da se društvenim ugovorom nadlež-nost uprave proširi na način da joj se u nadležnost daju određene odluke koje su inače u nadležnosti skupšti-ne društva. Odredbom članka 441. ZTD-a propisani su poslovi koji se ipak ne mogu delegirati upravi, već moraju ostati u nadležnosti skupštine društva: odluka o fi nancijskim izvješćima, uporabi dobiti, pokrivanju gubitaka, davanju razrješnice, izboru i opozivu članova nadzornog odbora, postavljanju zahtjeva za naknadu štete protiv članova uprave i nadzornog odbora te u roku od dvije godine od osnivanja društva sklapanje ugovora kojima društvo treba steći stvar ili pravo za koje se plaća protuvrijednost koja je viša od petine te-meljnog kapitala društva. Zavisno od toga širi li se ili ograničava društvenim ugovorom nadležnost uprave u odnosu na skupštinu društva, istodobno se proširuje ili ograničava i odgovornost uprave za eventualnu šte-tu koja bi društvu nastala.

Poslove d.d.-a i d.o.o.-a uprava vodi zajedno. Ako je uprava kolegijalni organ, od uprave se očekuje da sve odluke donosi zajedno. Pritom se ne moraju svi članovi uprave složiti s nekom odlukom, dapače različiti stavo-vi su poželjni jer će sukob argumenata uglavnom dove-sti do boljeg ishoda. Uprava ne mora sazvati formalno sjednicu da bi donijela neku odluku, već odluke može donositi telefonski i na svaki drugi način kojim se može potvrditi vjerodostojnost odluke. Uprava odluke dono-si većinom glasova svih članova, pri čemu je kod d.d.-a propisano da je u slučaju podjele glasova presudan glas predsjednika uprave, dok je kod d.o.o.-a propisano da član uprave ne može poduzeti neku radnju ako se njoj usprotivi neki drugi član uprave osim ako društvenim ugovorom nije drugačije određeno. Iako ZTD propisuje načelo zajedničkog vođenja poslova, nema prepreke da se statutom d.d.-a, odnosno društvenim ugovorom d.o.o.-a propiše da će pojedini članovi uprave poduzi-mati samostalno poslove iz određenog djelokruga.

3. ZASTUPANJE DRUŠTVA

Jedini organ koji je kod d.d.-a i d.o.o.-a ovlašten zastu-pati društvo je uprava društva. Ovo ovlaštenje uprave je neprenosivo, tako da skupština društva i nadzorni od-bor nemaju pravo zastupati društvo prema trećim oso-


bama. Ovakva odredba statuta ili društvenog ugovora bila bi ništetna jer bi bila protivna prisilnoj zakonskoj odredbi.

Ako je uprava društva višečlana, načelno zastupa društvo skupno. Međutim, nema ograničenja da se sta-tutom društva ili društvenim ugovorom propiše da će svaki član zastupati društvo pojedinačno ili zajedno s drugim članom uprave.15

Ovlaštenje uprave da zastupa društvo prema trećim osobama ne može se ograničiti ni osnivačkim aktom ni odlukama skupštine odnosno nadzornog odbora druš-tva. Ako bi ovakvo ograničenje i postojalo, ono bi dje-lovalo samo interno, tj. između organa društva.16

Prema ovome proizlazi da interna ograničenja pre-ma kojima bi, primjerice, jedan član uprave bio ovla-šten zaključivati ugovore iz područja kadrovskih po-slova, a drugi ugovore iz područja fi nancijskih poslova, nemaju učinak prema trećim osobama. Stoga bi posao koji bi zaključio samo prvi član uprave s trećom oso-bom, a odnosio bi se na fi nancijske ugovore za društvo bio pravovaljan i obvezujući, pod uvjetom da je taj član uprave bio ovlašten zastupati društvo pojedinačno.17 Ovime, naravno, nije isključena odgovornost ovog čla-na uprave prema društvu za eventualnu štetu koju bi društvo uslijed ovakvog zastupanja pretrpilo. Isto tako, nepridržavanje internih ograničenja u zastupanju druš-tva bio bi važan razlog za opoziv toga člana uprave.

Uprava je ovlaštena zastupati društvo prema trećim osobama neograničeno, a ograničenja koja bi bila odre-đena osnivačkim aktom, odlukom skupštine ili nad-zornog odbora interna su stvar društva koja nemaju utjecaja na treće osobe. Zbog toga, posao koji je uprava zaključila s trećima protivno ili izvan granica ograniče-nja za društvo je pravovaljan i obvezujući.

Ovakav stav zakonodavca nije istovjetan stavu izra-ženom u općim odredbama Zakona o obveznim odno-sima18, prema kojima neovlašteno zastupanje ili preko-račenje ovlaštenja ne obvezuje zastupanog, a pravo je poštene druge ugovorne strane da zahtijeva naknadu štete od zastupnika ako je riječ o potpuno neovlašte-15 V. članak 241. ZTD-a.16 V. članak 242. ZTD-a.17 Odluka VSRH, posl. br. Rev-541/05 od dana 8. veljače 2006. godine:

“Ograničenja u zastupanju djeluju interno između društva i upra-ve, ali ne i prema trećim osobama pri čemu nije od značaja je li takvo ograničenje upisano u sudskom registru ili nije.” Dostupno na: h p://sudskapraksa.vshr.hr/supra/.

18 V. članak 311. i 312. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO).

nom zastupanju ili i od zastupnika i od zastupanog ako je riječ o prekoračenju ovlaštenja prilikom zastupanja. S obzirom na to da je ZTD u odnosu na ZOO lex specialis, sudska praksa dala je prednost primjeni ZTD-a po pozna-tome načelu lex specialis derogat legi generali.

Iz navedenog se nameće zaključak da se ograni-čenje uprave u zastupanju društva može predvidjeti samo u situacijama kada postoji više članova uprave. Stoga, ako uprava ima dva člana koja zastupaju druš-tvo skupno, ugovor je pravovaljan ako su ugovor u ime društva potpisala oba člana uprave. Ako ugovor potpiše samo jedan član uprave, takav posao ne može biti pravovaljan ako je skupni način zastupanja druš-tva upisan u sudski registar. Suprotan stav bio bi pro-tivan načelu javnosti sudskog registra i povjerenja u istinitost podataka upisanih u sudski registar. S druge strane, ako je statutom ili društvenim ugovorom bilo propisano da uprava mora imati suglasnost skupšti-ne na sklapanje takvog ugovora, ugovor bi i dalje bio valjan ako bi ga potpisala oba člana uprave jer ovakvo ograničenje ne ograničava upravu u zastupanju druš-tva i ne djeluje prema trećim osobama. Time se ne dira u odgovornost uprave za štetu društvu i pravo društva da opozove imenovanje uprave.

Prilikom zastupanja i vođenja poslova društva upra-va je obvezna postupati dužnom pažnjom koja se od nje zahtijeva, a koja je defi nirana člankom 252. st. 1. ZTD-a19. Budući da je dužna pažnja uprave iznimno bitan prav-ni standard kroz koji će sud u postupku utvrđivati je li uprava odgovorna ili nije za štetu prouzročenu društvu ili vjerovnicima društva, autor će u nastavku ovog rada staviti poseban naglasak na značenje ove sintagme.

4. DUŽNA PAŽNJA ČLANOVA UPRAVE

Člankom 10. ZOO-a propisano je da je svaka oso-ba prilikom ispunjavanja obveza u pravnom prometu dužna postupati dužnom pažnjom koja zavisi od vr-ste obvezno-pravnog odnosa (dužna pažnja dobrog domaćina kod građansko-pravnih odnosa, dužna pa-žnja dobrog gospodarstvenika kod trgovačko-pravnih odnosa20). Pritom je osoba koja ispunjava obveze iz

19 V. članak 252. st. 1. ZTD-a. 20 Horak, H. i Dumančić, K. (2008.), Pravilo poslovne prosudbe u hrvat-

skom i pravu SAD-a, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2, str. 989.: “Pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika smatra se pravnim standardom. Pravni standard određuje pravnim subjektima zahtjev za ponašanjem koje je tipično za ponašanje u određenom području djelovanja i u skladu s time postavljeno


svoje profesionalne djelatnosti dužna postupati s po-većanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (dužna pažnja dobrog stručnjaka).

Odredbom članka 252. st. 1. ZTD-a propisana je ob-veza članova uprave da poslove društva vode s pozor-nošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te da ču-vaju poslovnu tajnu društva.21 Iz ove odredbe proizla-zilo bi da su članovi uprave dužni postupati s dužnom pažnjom dobrog gospodarstvenika, međutim, članovi uprave u najvećem dijelu svoga djelovanja obavljat će profesionalne poslove trgovačkog društva, stoga se opravdano može očekivati da postupaju s povećanom pažnjom te prema pravilima i običajima struke (duž-nom pažnjom dobrog stručnjaka).

ZOO ne razlikuje jasno dužnu pažnju dobrog gos-podarstvenika i dobrog stručnjaka. Naime, “poveća-na pažnja” koja se traži kod pažnje dobrog stručnjaka imala bi smisla kada bi naš ZOO pod pažnjom dobrog gospodarstvenika podrazumijevao pažnju prosječnog pojedinca. U tom slučaju, štetnik bi odgovarao samo za štetu koju bi prouzročio namjerno ili krajnjom nepaž-njom. Međutim, naš ZOO je vrlo strog jer za odgovor-nost za štetu predmnijeva običnu nepažnju, što znači da će štetnik biti odgovoran za štetu i onda kada pro-pusti upotrijebiti pažnju osobito pažljivog pojedinca.22 Stoga je sasvim svejedno hoćemo li zauzeti stav da članovi uprave moraju postupati s dužnom pažnjom dobrog gospodarstvenika ili stručnjaka, jer je po obje defi nicije očito da se od članova uprave očekuje da po-stupaju s pažnjom koju bi primijenio osobito pažljiv poje-

kao mjerilo ponašanja. U pravilu se pravni standardi primjenjuju u onim situacijama kada određeno ponašanje nije moguće jezično i pravno-tehnički izraziti niti u zakonu, niti u drugom formalnom izvoru.”

21 Barbić, J. (2010.), Odgovornost članova organa dioničkog društva za štetu počinjenu društvu i vjerovnicima društva, Pravo u gospo-darstvu, br. 49, str. 275. navodi: “Zakon o trgovačkim društvima na više mjesta uređuje odgovornost članova uprave za štetu. Temeljne odredbe o tome su one o njihovoj dužnoj pozornosti i odgovornosti (čl. 252.) koje služe zaštiti kapitala društva. One su prisilno-pravne naravi što znači da se statutom ne mogu pooštriti ni ublažiti niti se na njihovu primjenu može utjecati ugovorom što ga član uprave sklopi s društvom.”

22 Nikšić, S. (2011.), Odgovornost stručnjaka za štetu (profesionalna odgovornost) u Baretić., M. et al. (2011.), Odgovornost za štetu i osiguranje od odgovornosti za štetu, Inženjerski biro, Zagreb, 2011., str. 130. navodi: “Budući da prema ZOO-u odgovornost za štetu na-staje čak i ako je štetnik postupao samo s običnom nepažnjom, ZOO praktički uvijek traži najviši mogući stupanj pažnje, jer goto-vo svaka nepažnja znači krivnju. Zakonski izraz “povećana pažnja” imao bi smisla samo kada bi se prema općim pravilima odgovaralo isključivo za namjeru ili nepažnju, pa bi tada kod odgovornosti “s povećanom pažnjom” to značilo i odgovornost za najniži stupanj nepažnje - običnu nepažnju. No u našem pravu to nije slučaj.”

dinac sličnog znanja, obrazovanja i iskustva kada bi se našao u položaju da vodi poslove i zastupa konkretno trgovačko društvo23.

Obveza uprave da postupa s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika može se mjeriti kroz način na koji bi samostalni voditelj poduzeća svjestan svojih dužnosti postupao s tuđim sredstvima i tuđim imovin-skim interesima.24 Pod ovu obvezu spadaju: poštivanje pravila unutarnjeg ustroja društva, poštivanje pravila u postupanju prema trećim osobama, poštivanje grani-ca poduzetničke slobode postavljene ZTD-om, statu-tom društva, odlukama skupštine i nadzornog odbora, međusobna suradnja članova uprave, lojalnost prema društvu i članovima društva te nadasve zaštita intere-sa društva iznad vlastitih ili interesa pojedinih članova društva.

Da bi jasnije defi nirao što konkretno znači djelova-nje uprave u skladu s dužnom pažnjom dobrog gospo-darstvenika, zakonodavac je izmjenama i dopunama ZTD-a iz 2007. godine25 uveo u naš pravni sustav pravi-lo poslovne prosudbe tzv. business judgment rule 26.

Prama ovom pravilu, član uprave ne postupa pro-tivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju pri-mjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.

U slučaju spora, članovi uprave bit će dužni dokazati sve pretpostavke propisane ZTD-om:

23 Op. a.: sličan stav zauzimaju i Horak, H. i Dumančić, K. (2008.), Pravilo poslovne prosudbe u hrvatskom i pravu SAD-a, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2, str. 988.: “Prilikom poduzimanja radnji koje se odnose na vođenje poslova društva dužni su postu-pati s povećanom pažnjom u skladu s pravilima struke i običajima. Pretpostavlja se da su članovi uprave profesionalne (stručne) osobe, pa su kao takve dužne voditi poslove s dužnom pozornošću koju zahtijeva pojedina struka.”

24 Barbić, J. (2010.), Odgovornost članova organa dioničkog društva za štetu počinjenu društvu i vjerovnicima društva, Pravo u gospo-darstvu, br. 49, str. 277., isto i Buljan, V. (2011.), Odgovornost organa trgovačkog društva prema ZTD-u i ZOO-u u Baretić, M. et al. (2011.), Odgovornost za štetu i osiguranje od odgovornosti za štetu, Inže-njerski biro, Zagreb, 2011., str. 141.

25 Člankom 53. ZID ZTD (NN, br. 107/07) propisano je: “U članku 252. stavku 1. dodaje se druga rečenica koja glasi: “Član uprave ne po-stupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih in-formacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.”.”

26 Horak, H. i Dumančić, K. (2008.), Pravilo poslovne prosudbe u hrvat-skom i pravu SAD-a, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2, str. 979.: “Business judgment rule sastoji se od četiri uvjeta: od-luka mora biti donesena, član uprave prije donošenja odluke morao je prikupiti sve informacije za koje je opravdano smatrao da su mje-rodavne u odnosu na okolnosti, odluka mora biti donesena u dobroj vjeri i član uprave ne smije imati fi nancijski interes u predmetu o kojem odlučuje.”


- kako su donijeli poduzetničku odluku (gospodar-ska ili druga odluka koja nije puko ispunjavanje zakon-skih i podzakonskih obveza),

- da su se prilikom donošenja te odluke pridržavali ograničenja koja postavlja ZTD, osnivački akt društva, odluka skupštine i nadzornog odbora,

- da su odluku donijeli na temelju primjerenih infor-macija (informacije koje bi osobito pažljiva osoba27 koja vodi poduzeće pribavila u prilikama u kojima se nalazi prije nego donese odluke, pritom se ne moraju iskori-stiti baš svi mogući izvori, nego je mjerodavno ono što je primjereno vremenu, troškovima i korisnosti),

- da su prilikom donošenja odluke mogli razumno pretpostaviti da djeluju za dobrobit društva (misli se na prosudbu osobito pažljivog člana uprave društva28 koji bi se našao u istom položaju kao i osoba čija se odgovornost ocjenjuje, pritom ne može se govoriti o razumnoj pretpostavci ako je uprava izložila društvo velikom riziku ili ako bi djelovala u interesu dijela dio-ničara ili ako je u tom trenutku postojao sukob interesa uprave i društva29).

Ako član uprave dokaže da je prilikom vođenja po-slova društva poštovao pravilo poslovne prosudbe, smatrat će se da je postupao s dužnom pažnjom do-brog gospodarstvenika, zbog čega neće biti odgovo-ran za štetu koja iz toga eventualno nastane društvu.

27 Barbić, J. (2010.), Odgovornost članova organa dioničkog društva za štetu počinjenu društvu i vjerovnicima društva, Pravo u gospodar-stvu, br. 49, str. 281. navodi: “prosječna osoba koja vodi poduzeće”. Autor smatra da je pravilnije reći “osobito pažljiva osoba koja vodi poduzeće” jer prema ZTD-u i ZOO-u član uprave odgovara i za onu štetu koju počini običnom nepažnjom (propustom pažnje koju bi primijenio osobito pažljiv pojedinac). S druge strane, prosječna pažnja neće osloboditi člana uprave od odgovornosti za običnu nepažnju već samo za namjeru i krajnju nepažnju (propust pažnje koju bi primijenio prosječan pojedinac). S obzirom na to da business judgment rule oslobađa člana uprave u cijelosti od odgovornosti za štetu, dakle i za običnu nepažnju, mišljenja sam da je pravilnije kori-stiti izraz “osobito pažljiva osoba” nego “prosječno pažljiva osoba”.

28 Ibid., str. 281.29 Horak, H. i Dumančić, K. (2008.), Pravilo poslovne prosudbe u hrvat-

skom i pravu SAD-a, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2, str. 977.-986.: “Članovi uprave obavezni su prema društvu is-punjavati tzv. tri fi ducijarne dužnosti: dužnost pozornosti (“duty of care”), dužnost dobre vjere (“duty of good faith”) i dužnost lojalnosti (“duty of loyalty”). “Duty of care” je dužna pozornost urednog i savje-snog gospodarstvenika. S tim u vezi, standard vođenja društva u okviru dužne pozornosti zahtijeva od menadžera opravdano po-našanje, s dužnom pozornošću te pribavljanje informacija vezanih na odluku koju donosi. “Duty of loyalty” zahtijeva od menadžera pošteno postupanje kada je zainteresiran za transakciju ili za tijek vođenja poslova društva. Menadžer se smatra zainteresiranim kada on, njegov suradnik ili član obitelji ima fi nancijski interes u toj tran-sakciji ili tijekom vođenja poslova društva. “Duty of good faith” sadrži četiri elementa: iskrenost, pridržavanje općeprihvaćenih standarda morala u vođenju posla, poštivanje općeprihvaćenih temeljnih pra-vila trgovačkih društava i vjernost prema trgovačkom društvu.”

Ova predmnjeva je neoboriva.

Defi nicija koju ZTD postavlja trebala bi sudovima poslužiti i u drugim situacijama kada ocjenjuju odgo-vornost pojedinca za štetu, a što bi u konačnici moglo stvoriti jedinstvenu sudsku praksu koja je čest problem našega pravnog poretka.

Osim obveze uprave da prilikom vođenja poslova društva postupa s pažnjom savjesnog gospodarstve-nika, uprava je dužna čuvati poslovnu tajnu društva. Poslovna tajna uređena je Zakonom o tajnosti podata-ka30 prema kojem poslovnu tajnu čini proizvodna taj-na, rezultat istraživalačkog rada te drugi podaci čije bi priopćivanje neovlaštenoj osobi moglo nanijeti štetne posljedice za gospodarske interese društva.31 Poslov-na tajna propisana je zakonom, podzakonksim aktom ili općim aktom trgovačkog društva. Obveza čuvanja poslovne tajne ne leži samo na upravi već na svim zaposlenicima. Ipak, na upravi je da osigura čuvanje i uporabu poslovnih tajni. Uprava društva obavezna je općim aktom urediti što sve čini poslovnu tajnu, kako se poslovna tajna uporabljuje te postupke i mjere ču-vanja poslovne tajne. Dosadašnja praksa poslodavaca sastojala se većinom u tome da bi uprava sa svakim pojedinim radnikom zaključivala ugovor o radu koji bi sadržavao i klauzulu o poslovnoj tajni. Iako takva klau-zula obvezuje obje ugovorne strane, očito je da zako-nodavac smatra da je poslovna tajna jedna od važnijih obveza uprave i svih zaposlenika koja se mora urediti na razini općeg akta (pravilnika i sl.). Osim toga, taj opći akt trebao bi uređivati pitanje tko će, komu i pod kojim uvjetima priopćiti poslovnu tajnu. U svakom slučaju, uprava ne bi mogla otkloniti od sebe odgovornost na način da predvidi kako će ovlaštenje za priopćavanje poslovne tajne prenijeti na nekoga trećeg.

Za razliku od vođenja poslova za koje uprava odgo-vara samo ako je riječ o poslovima koji su bili poduzeti za vrijeme trajanja mandata, za poslovnu tajnu uprava odgovara i nakon prestanka mandata. Povreda poslov-ne tajne osim što je razlog za opoziv člana uprave i odgovornost za štetu (imovinsku i neimovinsku32), ona

30 Zakon o tajnosti podataka (NN, br. 79/07, 86/12).31 Člankom 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka propisano je: “Po-

slovnom tajnom ne mogu se smatrati svi podaci koji se odnose na poslovanje društva niti to mogu biti podaci priopćavanje kojih nije razložno protivno njegovim interesima.”

32 Člankom 19. ZOO-a propisano je: “Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fi zičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.”


može biti i razlog za kaznenu odgovornost33. Stav zako-nodavca je jasan i životan jer često poslovna tajna čini jezgru poslovnog uspjeha jednog trgovačkog društva. Odavanje takve tajne tržišnom konkurentu moglo bi društvu prouzročiti štetu nesagledivih razmjera, a čla-na uprave izložiti ogromnoj imovinskoj i kaznenoj od-govornosti.

5. ODGOVORNOST UPRAVE ZA

ŠTETU KOJU DRUŠTVU

PROUZROČI PRILIKOM

ZASTUPANJA I VOĐENJA

POSLOVA DRUŠTVA

Da bi uprava odgovarala za štetu koju prouzroči društvu u zastupanju i vođenju poslova društva, potreb-no je da se ispune opće pretpostavke odgovornosti za štetu uređene ZOO-om (subjekti obveznopravnog od-nosa, štetna radnja štetnika, šteta, uzročno-posljedična veza, protupravnost te krivnja) kao i dodatne pretpo-stavke koje propisuje ZTD kao lex specialis.

Štetnik kod ove vrste odgovornosti za štetu je uprava društva, i to ona uprava za čijeg je mandata poduzeta radnja kojom je šteta prouzročena. Presta-nak mandata ne oslobađa člana uprave od odgovor-nosti za radnje koje je poduzeo dok je obavljao funk-ciju člana uprave. Odredbe ZTD-a o odgovornosti za štetu društvu odnose se samo na članove uprave, da-kle ne na prokuriste, punomoćnike ili radnike društva. Za štetu koju bi društvu prouzročili radnici ne odgo-vara uprava društva, već radnici ako su štetu prouzro-čili namjerno ili krajnjom nepažnjom34. Odgovornost uprave mogla bi doći u pitanje jedino ako bi se odgo-vornost prema okolnostima mogla izvesti iz propusta u izboru radnika za određeni posao (culpa in eligen-do), nadziranju njihova rada (culpa in inspiciendo) ili davanju uputa (culpa in instruendo)35.

Ako se uprava društva sastoji od više članova, oni

33 Člankom 250. Kaznenog zakona (NN, br. 125/11, 144/12, dalje: KZ) propisano je: “Tko neovlašteno drugome priopći, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su poslovna tajna, kao i tko pribavlja takve podatke s ciljem da ih preda neovlaštenoj osobi, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.”

34 Člankom 99. Zakona o radu (NN, br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) propisano je: “Radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.”

35 Barbić, J. (2005.), Pravo društava, Knjiga druga - Društva kapitala, Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Organizator, str. 502.

odgovaraju solidarno36. Ovakvo rješenje zakonodavca je logično s obzirom na činjenicu da je uprava društva kolegijalno tijelo i da načelno vodi poslove i zastupa društvo skupno, osim ako osnivačkim aktom nije dru-gačije određeno. Pritom nije bitno ima li član uprave s društvom zaključen ugovor ili ne jer prava i obveze prema ZTD-u član uprave stječe u trenutku prihvata imenovanja. Isto tako, nije bitno jesu li među članovi-ma uprave poslovi podijeljeni ili ne. Naime, jedan član uprave može odgovarati jer je aktivno poduzimao štet-nu radnju, drugi zato što nije vršio nadzor kojim bi utvr-dio da se sprema poduzimanje takve radnje, treći jer je znao za takvu radnju, a nije spriječio radnju, itd. Narav-no, ako je neki od članova uprave uložio napore osobito pažljivog pojedinca i unatoč tome nije znao da se pri-prema štetna radnja, ili je nakon što je za štetnu radnju saznao poduzeo sve kako bi spriječio njezine posljedice te o poduzimanju štetne radnje obavijestio nadzorni odbor ili članove društva, onda odgovornosti ovakvog člana uprave ne bi smjelo biti. Iako članovi uprave od-govaraju društvu solidarno, doprinos svakog pojedinog člana uprave u prouzročenju štete nije jednak. Primjeri-ce, ako je jedan član isplanirao, poduzeo, prikrio štet-nu radnju, onda je on svakako odgovorniji za štetu od onog člana uprave koji za takve radnje nije znao, ali je morao znati da je uredno obavljao svoju funkciju. Radi zaštite pravnog položaja društva, zakonodavac je pred-vidio solidarnu odgovornost članova uprave. Ipak, ako bi u našem slučaju štetu nadoknadio isključivo potonji član uprave, bilo bi nepravično kada se on ne bi mogao regresirati od člana uprave na kojem leži veća odgovor-nost. Stoga je pravo člana uprave koji je nadoknadio veći iznos štete od onoga što na njega otpada da se re-gresira od preostalih članova uprave razmjerno udjelu u odgovornosti svakog pojedinog člana. Koji je to udio, sud će utvrđivati prema činjeničnim okolnostima sva-kog pojedinog slučaja. Regres među članovima uprave uređuje se prema pravilima iz članka 1109. ZOO-a.

Oštećenik u ovom slučaju je društvo. S obzirom na to da društvo prema članovima uprave zastupa nadzorni

36 Člankom 43. ZOO-a propisano je: “Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati nje-govo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.” Člankom 1109. ZOO-a propisano je: “Solidarni dužnik koji isplati više no što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je za njega platio. Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika, sud određuje s obzi-rom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja, odnosno propuštanja.”


odbor37, odluku o pokretanju postupka radi naknade štete prije svega donosi nadzorni odbor.38 Ipak, bilo bi iluzorno i za društvo štetno da je zakonodavac ostao na tome da postupak isključivo može pokrenuti nadzorni odbor, posebno imajući u vidu čestu spregu uprave i nadzor-nog odbora o kojoj svjedočimo u posljednje vrijeme. Stoga, ponajprije radi zaštite interesa društva, a potom i manjinskih članova, zakonodavac je predvidio moguć-nost da skupština društva donese odluku kojom će obve-zati nadzorni odbor na pokretanje postupka radi naknade štete protiv članova uprave. Ako skupština smatra da članovi nadzornog odbora ne bi pravilno štitili interese društva u ovom postupku, pravo je skupštine da imenu-je i posebne zastupnike društva u tom sudskom postup-ku. Odluku o pokretanju postupka kao i o imenovanju posebnog zastupnika skupština donosi većinom koja predstavlja najmanje deseti dio temeljnog kapitala. Ako društvo u roku od šest mjeseci ne pokrene postupak, pravo je dioničara koji drže 1/20 vrijednosti temeljnog kapitala da se s prijedlogom obrate sudu, a sud će ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 273.a ZTD-a, imenovati posebnog zastupnika koji će svojom stručnošću prosuditi postoje li izgledi za uspjeh i u tom slučaju pokrenuti postupak.39

Iako se ove odredbe odnose na d.d., one se suklad-no odredbi članka 430. ZTD-a na odgovarajući način primjenjuju i na d.o.o.40 Osim toga, imajući u vidu da se skupština d.o.o.-a često sastoji od malog broja članova, pri čemu su većinski udjeličari redovito i članovi uprave d.o.o.-a, radi zaštite interesa društva i manjinskih udjeli-čara, ZTD je kod d.o.o.-a predvidio još jednu mogućnost

37 V. članak 268. ZTD-a. 38 Buljan, V. (2011.), Odgovornost organa trgovačkog društva prema

ZTD-u i ZOO-u u Baretić., M. et al. (2011.), Odgovornost za štetu i osiguranje od odgovornosti za štetu, Inženjerski biro, Zagreb, 2011., str. 130. navodi: Prema autoru, nadzorni odbor snosi odgovornost i onda kada suprotno propisanoj obvezi i ciljevima društva ne done-se odluku o podnošenju zahtjeva za naknadu štete protiv članova uprave koji su nesavjesno vodili poslove i time nanijeli štetu druš-tvu.

39 V. članak 273.a ZTD-a. 40 V. članak 430. ZTD-a.

pokretanja postupka radi naknade štete protiv članova uprave koju ZTD ne predviđa kod d.d.-a. Riječ je o tzv. actio pro socio propisanoj člankom 453. ZTD-a41, a pre-ma kojoj članovi društva koji čine desetinu temeljnog kapitala imaju pravo direktno podnijeti zahtjev radi naknade štete protiv članova uprave i nadzornog od-bora koji su svojim radnjama prouzročili štetu društvu ako su članovi društva odbili protiv njih postaviti takav zahtjev ili takav zahtjev dostavljen upravi, ali ga ona nije pravodobno dostavila članovima društva na odlu-čivanje. U ovom slučaju aktivno legitimirani su članovi d.o.o.-a koji zajedno čine najmanje desetinu temeljnog kapitala društva, pri čemu se tužbeni zahtjev obvezno postavlja u korist društva na način da se predlaže sudu da naknadu štete dosudi oštećenom društvu, a ne čla-novima društva jer oni na to nisu ovlašteni.

Za vođenje postupka radi naknade štete protiv čla-nova uprave nadležan je trgovački sud prema sjedištu društva42.

U ovakvom parničnom postupku, trgovačko društvo kao tužitelj dokazivat će opće i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu, dok će upravi kao tuženiku, po-red prigovora koji se mogu istaknuti po pojedinoj pret-postavci odgovornosti za štetu, na raspolaganju stajati i prigovor isključenja odgovornosti za štetu iz članka 252. st. 4. ZTD-a kao i prigovor zastare.

5.1. Pretpostavke odgovornosti

uprave za štetu

5.1.1. Štetna radnja uprave

Štetna radnja uprave bila bi svaka ona radnja koju bi uprava poduzela bez primjene pozornosti dobrog gospodarstvenika a kojom je društvu nanesena šteta. Pritom, šteta društvu može nastati činjenjem ili neči-njenjem (propuštanjem) uprave. Primjerice, ako član

41 V. članak 453. ZTD-a.42 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Grt-497/02 od

dana 17. srpnja 2002. godine dostupna na: http://www.iusinfo.hr.

Za razliku od vođenja poslova za koje uprava odgovara samo ako je riječ o poslovima koji su

bili poduzeti za vrijeme trajanja mandata, za poslovnu tajnu uprava odgovara i nakon prestanka

mandata. Povreda poslovne tajne osim što je razlog za opoziv člana uprave i odgovornost za štetu

(imovinsku i neimovinsku), ona može biti i razlog za kaznenu odgovornost. Stav zakonodavca je

jasan i životan jer često poslovna tajna čini jezgru poslovnog uspjeha jednog trgovačkog druš-

tva. Odavanje takve tajne tržišnom konkurentu moglo bi društvu prouzročiti štetu nesagledivih

razmjera, a člana uprave izložiti ogromnoj imovinskoj i kaznenoj odgovornosti.


uprave umjesto da naplati tražbinu u korist društva koje zastupa istu tražbinu cedira ili asignira u vlastitu korist kako bi podmirio svoja dugovanja prema treći-ma, društvu će šteta nastati aktivnim radnjama (činje-njem) člana uprave. Ako, pak, član uprave ne poduzme pravodobno sve radnje s ciljem naplate tražbine koju društvo ima prema trećim osobama, pa tražbina zastari ili nastane prekluzija tražbine, šteta društvu nastat će pasivnim držanjem člana uprave (nečinjenjem ili pro-puštanjem).

5.1.2. Šteta

Štetnom radnjom uprave društvu može nastati imo-vinska šteta (obična šteta - umanjenje imovine društva te izmakla korist - korist koja se prema redovnom tijeku stvari objektivno očekivala) kao i neimovinska šteta (po-vreda prava osobnosti društva - povreda tvrtke, ugleda i dobrog glasa o društvu, poslovne tajne, itd.).

Ako bi član uprave koristio društvo radi fi nanciranja nezakonitih radnji, primjerice plaćanja neistinitih raču-na za usluge koje društvo nije primilo sve s ciljem pod-mićivanja osobe koja se nalazi na utjecajnoj poziciji, to bi u prvom stadiju društvu prouzročilo običnu štetu jer bi se za plaćeni iznos umanjila imovina društva iako društvo nije primilo nikakvu protučinidbu. Ako bi ne-gativna vijest o tome da to društvo fi nancira nezakoni-te radnje došla i u sredstva javnog priopćavanja, onda bi to društvu prouzročilo i izmaklu korist jer zasigurno veliki broj klijenata ne bi želio da ih se na bilo koji na-čin povezuje s radnjama takvog društva, zbog čega bi otkazali suradnju takvom društvu. Konačno, društvo bi tada moglo pretrpiti i neimovinsku štetu zbog povrede prava društva na ugled na tržištu i dobar glas.

5.1.3. Uzročno-posljedična veza

Uzročno-posljedična veza je poveznica između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Naša sudska praksa prihvatila je tzv. adekvatnu teoriju prema kojoj je pravno relevantan onaj uzrok koji je ti-pičan da dovede do određene štete odnosno koji pre-ma redovitom tijeku stvari dovodi do određene štetne posljedice.

Prema autorovu mišljenju, prilikom dokazivanja od-govornosti uprave za štetu društvu ovo će biti najkom-pleksnija pretpostavka koju će društvo morati dokazati

ako želi uspjeti u sudskom postupku. Kompleksnost ove pretpostavke leži zapravo u složenosti fi nancij-skog poslovanja modernog vremena. Primjerice, ako je uprava i propustila naplatiti neku milijunsku tražbinu od dužnika, to ne znači da je društvu odmah nastala šteta. Naime, ako je imovina dužnika u trenutku dospi-jeća tražbine društva već bila preopterećena zalogom i drugim pravima trećih osoba tako da se namirenje tražbine svejedno nije moglo realno očekivati, onda se ne može govoriti o izmakloj koristi koju društvo nije ostvarilo nepokretanjem postupka naplate tražbine jer se tražbina prema redovitom tijeku stvari ionako ne bi namirila uslijed nedostatka imovine dužnika.

5.1.4. Protupravnost

Protupravno postupanje je svako ono postupa-nje koje je protivno pozitivnim zakonskim propisima. Kako bi se zaštitilo oštećenike i onemogućilo stvaranje pravnih praznina, ZOO propisuje generalnu odredbu u članku 8. kojom se zabranjuju radnje kojima se pro-uzročava šteta. Svako postupanje protivno ovoj odred-bi smatralo bi se protupravnim postupanjem.

Pod uvjetom da dokaže sve navedene pretpostavke, društvo neće posebno dokazivati protupravnost jer će ona zapravo proizlaziti iz činjenica i dokaza koji govore u prilog tome da je uprava svojim radnjama nanijela štetu društvu. S druge strane, u praksi će čest biti slučaj da uprava pokuša dokazati kako postoji neki od razlo-ga isključenja protupravnost. Po prirodi stvari najčešće će se raditi o krajnjoj nuždi. Naime, treba očekivati da će se uprava u sudskom postupku pozivati na to da je određenu radnju poduzela s ciljem zaštite imovine i in-teresa trgovačkog društva. Je li tome uistinu tako, sud će ocjenjivati od slučaja do slučaja. Pritom valja imati na umu prije iznesene činjenice.

5.1.5. Krivnja

Ako društvo dokaže sve pretpostavke odgovornosti za štetu, uprava će odgovarati za štetu društvu. Naime, ZTD predmnijeva krivnju štetnika, ovdje uprave društva, pri čemu se predmnijeva najblaži oblik krivnje, obična ne-pažnja.43

43 Slakoper, Z. i Buljan, V. (2010.), Trgovačka društva prema Zakonu o trgovačkim društvima i domaćoj i inozemnoj sudskoj praksi, Zagreb, TEB - Poslovno savjetovanje, str. 377.: “Krivnja članova uprave posto-jat će uvijek kad u svom postupanju nisu primijenili pozornost ured-


S obzirom na to da se obična nepažnja oboriva predmnijeva, ako se žele osloboditi od odgovornosti za štetu društvu, na članovima uprave je teret dokazivanja da dokažu kako su postupali s dužnom pažnjom koja se od njih zahtijeva, tj. da su pri donošenju poduzetničke odluke mogli na temelju primjerenih informacija razum-no pretpostaviti da djeluju za dobrobit društva.

Prema odredbi članka 252. st. 3. ZTD-a, članovi uprave su naročito odgovorni za štetu ako suprotno ZTD-u: 1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo, 2. isplate dioničarima kamate ili dividendu, 3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva, 4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane, 5. razdijele imovinu društva, 6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva, 7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora, 8. dadu kredit, 9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice su-protno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.

Iako većina autora smatra kako se člankom 252. st. 3. ZTD-a predmnijeva da je društvo pretrpilo štetu ako su članovi uprave poduzeli neku od nabrojenih radnji, autor je mišljenja da ZTD pod riječju “naročito” predviđa objektivnu odgovornost44 članova uprave za štetu koju takvim radnjama prouzroče društvu. Naime, riječ je o toliko teškim povredama odredaba ZTD-a da je teško zamisliti člana uprave koji bi, nakon što društvo doka-že da je pretrpilo štetu uslijed neke od opisanih radnji, uspio dokazati da je postupao s dužnom pažnjom koju ZTD od njega zahtijeva. Osim toga, autor smatra da je imovinska šteta objektivna kategorija koja se ne može predmnijevati, već se u sudskom postupku mora do-

nog i savjesnog gospodarstvenika. Čim takve pozornosti nije bilo, postojat će krivnja članova uprave. Drugim riječima, oni odgovaraju prema objektivnom kriteriju.” Autor smatra da nije točna tvrdnja o objektivnoj odgovornosti članova uprave prema društvu. Naime, članovi uprave odgovaraju za štetu društvu prema načelu pred-mnijevane krivnje, pri čemu se predmnijeva najblaži oblik krivnje, obična nepažnja. Dakle, predmnijeva se da član uprave nije prilikom vođenja poslova društva primijenio dužnu pažnju koju bi primijenio osobito pažljiv pojedinac. Ako član uprave tvrdi drugačije, na njemu je teret dokazivanja da dokaže da je upotrijebio dužnu pažnju koja se od njega zahtijeva, tj. na njemu je da dokaže sve pretpostavke iz članka 252. st. 1. ZTD-a: “Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpo-staviti da djeluje za dobrobit društva.”

44 Crnić, I. i Matić, J. (2008.), Odštetno pravo, Drugo bitno izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Zgombić & partneri d.o.o., str. 27.: “Oso-ba koja odgovara za štetu prema načelu objektivne odgovornosti odgovara za prouzročenu štetu bez obzira na krivnju, pa i onda kada štetu prouzroči slučajno.”

kazati je li i u kojoj mjeri pretrpljena. Stoga, da bi se član uprave koji je poduzeo neku od nabrojenih radnji oslobodio od odgovornosti za štetu, autor smatra da će morati dokazati da je šteta društvu nastala višom silom ili isključivom radnjom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti, spriječiti ni otkloniti.

5.2. Popravljanje prouzročene štete

Prema odredbama ZTD-a, u slučaju odgovornosti za štetu, članovi uprave bit će obvezni platiti društvu novčanu naknadu štete. Dakle, drugi oblici popravljanja štete propisani odredbama ZOO-a ovdje ne dolaze u obzir.

S obzirom na to da se obujam i visina naknade štete razlikuju kod ugovorne i izvanugovorne odgovornosti za štetu, postavlja se pitanje je li odgovornost uprave za štetu prouzročenu društvu izvanugovorna ili ugo-vorna odgovornost za štetu.

Prema nekim autorima, s obzirom na jaku pravnu vezu između uprave i društva, odgovornost uprave za štetu društvu neminovno je ugovorna.45

Autor se s ovakvim stavom ne slaže u potpunosti. Prvo, kod ugovorne odgovornosti za štetu dužnik od-govara vjerovniku po načelu objektivne odgovornosti za štetu, što ovdje nije slučaj jer uprava društvu odgo-vara za štetu po načelu predmnijevane krivnje. Nadalje, ako bi se na odgovornost uprave doslovno primijenile pravne posljedice koje ZOO propisuje kod ugovorne odgovornosti za štetu, uprava bi društvu odgovarala samo za onu štetu koja se u trenutku prihvaćanja ime-novanja mogla predvidjeti, što autor smatra da nije u duhu odredbe članka 252. ZTD-a koja štiti imovinu i in-terese društva. Konačno, ako bi se prihvatilo da uprava odgovara društvu prema pravilima ugovorne odgovor-nosti za štetu, onda bi uprava i društvo zastupano po nadzornom odboru slobodno ugovorili opseg budu-će eventualne odgovornosti za štetu koja bi se u tom slučaju mogla i ograničiti nauštrb oštećenog društva.

45 Slakoper, Z. i Buljan, V. (2010.), Trgovačka društva prema Zakonu o trgovačkim društvima i domaćoj i inozemnoj sudskoj praksi, Za-greb, TEB - Poslovno savjetovanje, str. 380.: “Imenovanjem određene osobe za člana uprave društvo je očitovalo svoju volju za to da ta osoba stekne određena prava i određene obaveze. Identičnu volju očitovao je i član uprave u trenutku kada je prihvatio to imenovanje, makar konkludentnom radnjom. Iz svega toga proizlazi zaključak kako odnos između člana uprave i društva ima obilježja ugovor-nog odnosa. Tome dosljedno na opseg naknade štete trebalo bi primijeniti pravila koja se odnose na štetu kao posljedicu povrede ugovora.”


Ovo bi prema autorovu mišljenju bilo protivno odredbi članka 252. ZTD-a koja je prisilne naravi i koja se ugo-vorom ili osnivačkim aktom ne može ublažiti ili pooš-triti.46 Stoga, ako bi društvo i uprava imali zaključen ugovor, takvim se ugovorom ne bi smjela unaprijed umanjiti, ograničiti ni isključiti odgovornost uprave za štetu koja bi bila prouzročena društvu. Takva odredba ugovora bila bi protivna prisilnoj odredbi ZTD-a koja je propisana radi zaštite interesa društva, pa bi bila ni-štetna.47

S druge strane, imajući u vidu čvrstu pravnu vezu između društva i uprave koja nastaje imenovanjem i prihvatom imenovanja, nezavisno od toga je li između njih zaključen ugovor, autor smatra kako bi bilo po-grešno tvrditi da je odgovornost uprave za štetu izvan-ugovorna.

Stoga, autor zaključuje da je odgovornost uprave za štetu društvu odgovornost sui generis jer u sebi sadrži i elemente ugovorne odgovornosti za štetu (postojanje prijašnjeg pravnog odnosa) kao i elemente izvanugo-vorne odgovornosti za štetu (načelo predmnijevane krivnje, odgovornost za svu prouzročenu štetu, nemo-gućnost da se odgovornost za štetu unaprijed ograniči ili isključi).

5.3. Prigovori uprave

Upravi kao tuženiku u parničnom postupku stoji na raspolaganju čitav niz prigovora koji bi se trgovačkom društvu mogli iznijeti i osporiti postojanje neke od pretpostavki odgovornosti za štetu (prigovor neposto-janja uzročno-posljedične veze, prigovor krajnje nuž-de, prigovor postupanja u skladu s pravilom poslovne prosudbe, itd.).

Čak ako bi se pred nadležnim trgovačkim sudom i dokazale sve navedene pretpostavke odgovornosti uprave za štetu društvu, uprava bi mogla izbjeći odgo-vornost za prouzročenu štetu ako bi dokazala da po-stoji neki od razloga za isključenje od odgovornosti za štetu ili da je tražbina društva zastarjela.

Naime, odredbom članka 252. st. 4. ZTD-a propisa-46 Barbić, J. (2005.), Pravo društava, Knjiga druga - Društva kapitala, Treće

izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Organizator, str. 496.: “Temelj-ne odredbe o tome su one o njihovoj dužnoj pozornosti i odgovornosti (članak 252.) koje služe zaštiti kapitala društva. One su prisilno pravne naravi, pa se statutom ne mogu pooštriti ni ublažiti.”

47 Člankom 322. ZOO-a propisano je: “Ugovor koji je protivan Ustavu Re-publike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je.”

no je da obveza naknade štete ne postoji ako se radnja članova uprave temelji na odluci glavne skupštine, pri čemu odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje odgovornost.48 Da bi odluka skupštine isključila odgovornost članova uprave, ona mora biti pravovaljana, dakle ne smije biti ni ništetna ni poboj-na. Osim toga, odluka skupštine mora postojati prije poduzimanja radnje jer naknadna odluka skupštine ne bi isključila odgovornost društvu za štetu.

Osim navedenog, društvo se može odreći zahtjeva za naknadu štete prema članu uprave ili o zahtjevu sklopiti nagodbu49, ali samo onda ako se s time suglasi glavna skupština i ako tome ne prigovori manjina koja raspo-laže dionicama koje predstavljaju najmanje desetinu temeljnog kapitala društva i prigovor se ne unese u za-pisnik sa skupštine. Odricanje od zahtjeva za naknadu štete moguće je tek po proteku tri godine od nastan-ka zahtjeva, pri čemu ovo vremensko ograničenje ne vrijedi ako je onaj tko je odgovoran za naknadu štete nesposoban za plaćanje.

Konačno, tražbina društva prema upravi za na-knadnu štete zastarijeva za pet godina. Zastarni rok od pet godina je i objektivni i subjektivni rok, tj. teče od nastanka štete, i to nezavisno od trenutka saznanja za štetu i štetnika.50 Kad istekne pet godina od nastanka štete, nastupaju pravne posljedice zastare tražbine. To znači da ako društvo i dokaže odgovornost uprave za naknadu štete, tužbeni zahtjev društva kao tužitelja sud će odbiti kao neosnovan ako tužena uprava tije-kom postupka, i to najkasnije do zaključenja glavne rasprave, istakne prigovor zastare.

6. ZAKLJUČAK

Uloga uprave trgovačkog društva u gospodarstvu jedne zemlje od iznimnog je značenja. Svojim podu-

48 Buljan, V. (2011.), Odgovornost organa trgovačkog društva prema ZTD-u i ZOO-u u Baretić., M. et al. (2011.), Odgovornost za štetu i osiguranje od odgovornosti za štetu, Inženjerski biro, Zagreb, 2011., str. 130. navodi: “Suprotno tome, ako je društvu počinjena šteta a član uprave je za poduzimanje radnje imao suglasnost nadzornog odbora, onda i članovi nadzornog odbora uz članove uprave soli-darno odgovaraju društvu za štetu sukladno odredbi članka 272. ZTD-a” (VTS RH Pž-5270/04 od 19. veljače 2008. godine).

49 Op. a.: razrješnica što je skupština daje upravi društva ne smatra se odreknućem društva od zahtjeva za naknadu štete - V. članak 276. st. 2. ZTD-a.

50 Odluka Visokoga trgovačkog suda u Zagrebu od dana 10. listopada 2007. godine, posl. br. Pž-7968/04 dostupna na: http://www.iusinfo.hr: “Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je prigovor zastare tužiteljeve tražbine osnovan, budući da zastara počinje teći samim nastankom štete, dakle od dospjelosti obveze društva i zastarijeva u zastarnom roku od pet godina.”


zetničkim odlukama, inovativnošću i spremnošću da preuzme rizik, uprava trgovačkog društva može više-struko podići dobit društva i uvelike utjecati na sliku nacionalnoga gospodarstva u cjelini. S druge strane, neodgovorna uprava bez poduzetničke vizije neće na-štetiti samo društvu koje zastupa nego i cjelokupnom gospodarstvu države u kojoj posluje.

Zbog toga odgovornu i profi tabilnu upravu svaka-ko treba adekvatno nagraditi kroz pravo na bonuse, su-djelovanje u dobiti, itd. Međutim, one članove uprave koji svojim neodgovornim poslovanjem štete društvu i gospodarstvu u cjelini treba pravodobno i pravično kazniti tako da plate štetu prouzročenu društvu koje zastupaju i čije poslove vode.

Najveću ulogu u stvaranju ove svijesti imaju zako-

nodavac i sudovi. Na zakonodavcu je da stvori zakonski okvir koji će zaštiti društvo od neodgovorne uprave a uspješnoj upravi omogućiti ostvarivanje većih prava. S druge strane, na sudovima je da osiguraju pravnu si-gurnost kroz jedinstvenu primjenu zakonskog okvira i da svojim odlukama pošalju jasnu i nedvojbenu poru-ku da će se najveća zaštita pružiti trgovačkom društvu, a ne parcijalnim interesima pojedinih dioničara/udjeli-čara i članova uprave.

U situaciji u kojoj se trenutno nalazi hrvatsko gospo-darstvo, zaštita imovine društva od nesavjesne uprave i neodgovornog nadzornog odbora te podizanje kvali-tete dužne pozornosti članovima uprave i nadzornog odbora postavlja se conditio sine qua non uspješnog poslovanja trgovačkih društava i jačanja gospodarstva uopće.

SUMMARY MANAGEMENT LIABILITY FOR DAMAGE CAUSED TO THE COMPANY

The role of the company management in the economy of a country is of great importance. By its entrepreneurial decisions, innovation and willingness to take a risk, the management of a company may contribute to a higher profi t for a company and consequently have a great aff ect on the image of the national economy as a whole. On the other hand, an irresponsible management without an entrepre-neurial vision will not only harm the company that represents, but also the entire economy of the country in which it operates.

Therefore, the responsible and profi table management certainly should be adequately rewarded through bonuses, profi t-sharing, etc. However, those board members who by their irresponsible operati-ons do damages to the company and the economy as a whole should be in due time fairly punished in order to pay damages caused to the company they represent and whose operations they manage.

Keywords: management, trade company, management liability for damage.

Pravni portal Inženjerskog biroa:

www.ingbiro.com


dr. sc. Ante Vuković*dr. sc. Dejan Bodul

Iako Republika Hrvatska ima velik broj poslovnih subjekata nad kojima se pokreće stečajni postupak,

broj poslovnih subjekata koji su se opredijelili za stečajni plan je skroman. Štoviše, anegdotski dokazi

ukazuju da će i broj subjekata koji će se opredijeliti za postupak predstečajne nagodbe biti skroman.

Ovaj rad ima za cilj preispitati model reorganizacije kao općeprihvaćene mjere za sprječavanje likvidacij-

skog stečaja, iz perspektive domaćih propisa, ali i međunarodnih iskustava i primjera iz ovog područja.

Pritom autori ne zanemaruju činjenicu da je institut stečajnog plana i predstečajne nagodbe dio stečaj-

nog prava i da se pri analizi ove problematike moraju uzeti u obzir karakteristike stečajnog sustava kao

cjeline, čimbenici koji utječu na njegovo oblikovanje, nužni preduvjeti za njegovu učinkovitu primjenu

kao i posljedice ekonomskih prilika odnosno fi nancijske krize u zemlji.

Ključne riječi: stečajni plan, predstečajna nagodba, regionalni i međunarodni razvoj.

STEČAJNO PRAVO

Institut stečajnog plana i predstečajne nagodbe - neka poredbeno-pravna iskustva

dr. sc. Ante Vuković*dr. sc. Dejan Bodul


Iako Republika Hrvatska ima velik broj poslovnih subjekata nad kojima se pokreće stečajni postupak,

broj poslovnih subjekata koji su se opredijelili za stečajni plan je skroman. Štoviše, anegdotski dokazi

ukazuju da će i broj subjekata koji će se opredijeliti za postupak predstečajne nagodbe biti skroman.

Ovaj rad ima za cilj preispitati model reorganizacije kao općeprihvaćene mjere za sprječavanje likvidacij-

skog stečaja, iz perspektive domaćih propisa, ali i međunarodnih iskustava i primjera iz ovog područja.

Pritom autori ne zanemaruju činjenicu da je institut stečajnog plana i predstečajne nagodbe dio stečaj-

nog prava i da se pri analizi ove problematike moraju uzeti u obzir karakteristike stečajnog sustava kao

cjeline, čimbenici koji utječu na njegovo oblikovanje, nužni preduvjeti za njegovu učinkovitu primjenu

kao i posljedice ekonomskih prilika odnosno fi nancijske krize u zemlji.

Ključne riječi: stečajni plan, predstečajna nagodba, regionalni i međunarodni razvoj.

1. UMJESTO UVODA

Veliki je broj trgovačkih društava koja su dugogo-dišnji gubitaši. Takvi poslovni subjekti su preživljavali zahvaljujući subvencijama države i topljenju njihova kapitala. Više nego ikada fi nancijska kriza uvjetovala je potrebu za radikalnom reformom stečajne regulative. Vlada Republike Hrvatske je potkraj 2012., s ciljem da se restrukturiraju ili da ako to nije moguće, odu u stečaj, donijela Zakon o fi nancijskom poslovanju i predstečaj-noj nagodbi.1 Međutim, ove zakonodavne reforme još nisu pretočene u učinkoviti(ji) (stečajni) postupak pa se opravdano postavlja pitanje je li to dovoljno?

* Ante Vuković, stečajni upravitelj. Dejan Bodul, asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.1 NN, br. 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, dalje u tekstu: ZFPPN.

2. JE LI REORGANIZACIJA, KAO

GLOBALNI TREND, ODGOVOR?

Analizirajući načela Svjetske banke za obnovu i razvoj, kao i preporuke EU-a, zemlje u okruženju kao i države članice EU-a, u velikoj su mjeri uskladile i uskla-đuju svoja insolvencijska zakonodavstva. Primjerice, Svjetska banka promovira načela učinkovitih stečajnih postupaka određujući da tržišne ekonomije i njihova stečajna zakonodavstva trebaju involvirati dvije vrste procedura, likvidacijski i reorganizacijski stečaj. Sto-ga, iako su mnoga stečajna zakonodavstva u tržišnim ekonomijama organizirana prateći navedene široke smjernice, postoje znatne razlike kojima se pokušava postići ravnoteža likvidacijskog i reorganizacijskog ste-čaja. Posljedično, niz institucija zagovara reorganizaci-


ju kao jedan od mogućih načina provođenja stečajnog postupka i jedinu alternativu likvidacijskom stečaju, zastupajući stajalište prema kojem je takav model de-terminanta ekonomskog ozdravljenja, a podredno i očuvanja radnih mjesta. Prethodno navedenom tren-du priklonio se i hrvatski zakonodavac.

3. MOGUĆNOSTI STEČAJNOG

PLANA I PREDSTEČAJNE

NAGODBE I FINANCIJSKOG

RESTRUKTURIRANJA

Načelnog smo mišljenja da hrvatsko stečajno za-konodavstvo2 uređuje učinkovit postupak s jasnim rokovima i pravnim posljedicama. Isto tako, stečajno zakonodavstvo omogućuje dužniku i vjerovnicima da unutar stečajnog postupka sami osmisle rješenje svog problema kroz adekvatni mehanizam restrukturiranja te im omogućuje usklađivanje s međunarodnim stan-dardima (koji se razvijaju).

3.1. O stečajnom planu

Stečajni plan (čl. 213.-265. SZ-a) je samo jedan od mogućih načina provođenja stečajnog postupka i je-dina alternativa likvidacijskome stečajnom postupku - unovčenju imovine stečajnog dužnika. Međutim, stu-panjem na snagu ZFPPN-a, bilo je logično da će iz ste-čajnog zakonodavstva biti izbrisane odredbe o stečaj-nim planovima s kojima se dužnik u dogovoru sa ste-čajnim vjerovnicima mogao reorganizirati u stečajnom postupku. Od svih mjera iz čl. 213. SZ-a (ne postoji nu-merus clausus) preostao je samo prijenosni plan (čl. 46.-86.).3 Prijenosnim planom može se prenijeti svu imovi-nu dužnika na osobu koju će se osnovati uz isključenje primjene čl. 102. Zakona o obveznim odnosima.4 Bitna razlika između prijenosnog plana i prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline sastoji se u tome što se prodaja poduzeća stečajnog dužnika i namirenje nje-

2 Mislimo prije svega na ZFPPN i Stečajni zakon (NN, br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12, dalje u tekstu: SZ).

3 U pravnoj literaturi može se pronaći da njemačko insolvencijsko pra-vo (InsO) poznaje tri temeljne vrste stečajnih planova: a) sanacijski plan, b) likvidacijski plan i c) prijenosi plan. O tomu Garašić, Jasnica, Sadržaj stečajnog plana, u: Novosti u stečajnom pravu s pročišćenim tekstom Stečajnog zakona, (ur. Mihajlo, Dika), Organizator, Zagreb, 2001., str. 233.

4 Zakon o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO).

govih vjerovnika mogu u njemu regulirati na način koji je primjereniji interesima vjerovnika.5 Negativna strana prijenosnog plana je dosta složena struktura izrade, usvajanja i potvrđivanja stečajnog plana, za razliku od prodaje imovine dužnika kao cjeline koja je jednostav-nija i nije podložna strogoj i složenoj stečajno-pravnoj proceduri. Hoće li prihvatiti prijenosni plan ili prodaju imovine dužnika kao cjeline, isključivo je u nadležnosti stečajnih vjerovnika i njihovoj procjeni s kojim će nači-nom biti kvalitetnije namireni u svojim potraživanjima prema stečajnom dužniku.

3.2. O fi nancijskom restrukturiranju i

predstečajnoj nagodbi

ZFPPN je u primjeni od 1. listopada 2012. Njime se pokušava potaknuti dužnike koji su nelikvidni ili insol-ventni da poduzmu odgovarajuće korake kako bi us-postavili svoju likvidnost i solventnost, odnosno da se, ako je to moguće, restrukturiraju i nastave poslovanje. U slučaju da to ne uspiju, pokreće se stečajni postupak u kojemu će se subjekt likvidirati, a koji će za njih, po službenoj dužnosti, pokrenuti Financijska agencija (FINA). Jednako tako, zbog kratkih rokova u postupku predstečajne nagodbe, treba očekivati da će i vjerovni-ci biti aktivni u postupku, što je ujedno bio i jedan od glavnih problema u stečajnom postupku. Naime, vje-rovnicima je svakako u interesu da se aktivno uključe u postupak predstečajne nagodbe, s obzirom na to da ako postupak predstečajne nagodbe ne bude uspješ-no okončan, dužnik ide u stečaj u kojemu su mnogo manje šanse da će vjerovnici uspjeti namiriti svoje traž-bine prema dužniku.6

4. NEKA REGIONALNA OČEKIVANJA

OD MODELA REORGANIZACIJE

Osim tradicionalnog modela stečaja s prodajom pojedinačnih sredstava ili poduzeća u cjelini, u posljed-nja dva desetljeća razvijen je i model reorganizacije, u najširem smislu riječi, stečajnog dužnika. Ovaj model predstavlja provođenje mjera poslovnog ozdravljenja u okviru stečajnog postupka ili izvan stečajnog postupka,

5 Garašić, Sadržaj stečajnog plana… cit., str. 235. 6 Detaljnije Čuveljak, Jelena, O predstečajnoj nagodbi prema Zakonu

o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, RRiF, br. 10, str. 21. et seq. i Đurinovac, Vinka, Provedba predstečajne nagodbe, RRiF, br. 11, 2012., str. 23.


u slučajevima kada je to ekonomski moguće i svrhovito. Na ovaj se način ne gubi identitet poduzeća, već se, ne-rijetko uz sudsku zaštitu i kroz razmjerno namirenje vje-rovnika, ostvaruju preduvjeti za kvalitetnije poslovanje poduzeća nakon okončanja stečajnog postupka.

4.1. Slovenija - fi nancijska

reorganizacija insolventnog

dužnika prije i izvan stečaja

Cjelokupnu materiju fi nancijskog poslovanja, kao i insolvencijskog prava ugradilo se u Zakon o fi nan-cijskom poslovanju, postupcima povodom insolven-tnosti i prisilnom prestanku (slov. Zakon o fi nančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju - dalje: ZFPPIPP).7 Koncepcijski plan fi nancij-ske reorganizacije je dio prisilne nagodbe (slov. posto-pek prisilne poravnave) koja se može izvesti samo prije, odnosno izvan stečaja.8 U novom sustavu slovenskoga insolvencijskog prava stečajni postupak je ultima ratio, a kada je jednom otvoren, unutar njega reorganizaci-ja nije moguća jer otvaranjem stečaja nije dopušteno predlagati druge sanacijske mjere insolvencijskog po-stupka, pa ni predlagati prisilne nagodbe između duž-nika i njegovih vjerovnika (čl. 140. ZFPPIPP-a). Stečaj je isključivo likvidacijski postupak putem prodaje imovi-ne stečajnog dužnika i diobu unovčene stečajne mase vjerovnicima, dok se pravila o planu fi nancijske reor-ganizacije nalaze unutar odredaba o prisilnoj nagodbi, a posebno u nacrtu fi nancijskog restrukturiranja kao sedes materiae. Razlog zbog kojega se uopće pristupa prisilnoj nagodbi je isključivo insolventnost dužnika, a cilj je takvom dužniku omogućiti fi nancijsku reorgani-zaciju, a vjerovnicima naplatu dospjelih potraživanja u dogovorenom roku. Nagodbom bi, znači, dužnik tre-bao postati kratkoročno i dugoročno platežno sposo-ban, a vjerovnici dobiti povoljnije uvjete plaćanja nego u slučaju eventualnog stečajnog postupka (čl. 136. ZFPPIPP-a). ZFPPIPP je s tim u vezi ugradio dvije mjere: smanjenje novčane obveze s promijenjenim rokovima

7 Nova pravila o postupcima povodom insolventnosti primjenjuju se od 1. listopada 2008. Ur. l. RS, br. 40/09, 59/09, 52/10, 106/10-ORZFPPIPP21, 26/11, 47/11, 87/11-ZPUOOD, 23/12, 48/2012 Odl. US: U-I-285/10-13.

8 Cilj plana fi nancijske reorganizacije je identičan cilju našega ste-čajnog plana. No postoje i značajne razlike a jedna od najbitnijih sastoji se u tome što se prema slovenskom pravu plan provodi prije i izvan stečaja, dok se u hrvatskome stečajnom pravu plan provodi isključivo u stečajnom postupku (čl. 214. SZ-a).

plaćanja (jednostavniji postupak) i/ili pretvaranje po-traživanja vjerovnika u članska prava (dionice, udjeli) dužnika (složeniji postupak).9 Postupak je isključivo u sudskoj nadležnosti pa odluka suda o uspješno zavr-šenom procesu (putem potvrde prisilne nagodbe) ima konstitutivni učinak i nužni autoritet za sve sudionike. S prisilnom se nagodbom ponovno uređuju pravni od-nosi između dužnika i njegovih vjerovnika, pa te po-slove nije moguće pobijati ni u slučaju eventualnog otvaranja stečaja ako su u poduzete radnje u skladu sa sadržajem potvrđene nagodbe. Cjelokupni postupak fi nancijske reorganizacije sastoji se od dva dijela: pret-hodnog i glavnog postupka prisilne nagodbe (čl. 139.-167., odnosno čl. 168.- 221. ZFPPIPP-a). Bitno je da je postupak fi nancijske reorganizacije dužnika u isključi-voj nadležnosti trgovačkog suda bez čije potvrde plan nema učinka (nije pravno valjan). Ipak, i navedena rje-šenja nisu rezultirala likvidnošću gospodarstva. Naime, Banka Slovenije je u lipnju 2011. odredila zaduženost kao glavni problem slovenskoga gospodarstva (nepla-ćenih računa je približno 1,5 mlrd. eura).10

4.2. Bosna i Hercegovina - stečajni

plan po uzoru na njemačka

rješenja

Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i nad-ležnosti njezinih entiteta utvrđene su neposredno Ustavom.11 Iz navedenih odredaba rezultira zaključak da su statusni položaji pravnih subjekata, u što ulazi materija stečaja i likvidacije, u nadležnosti entiteta. Ovomu treba dodati i specifi čni ustavnopravni polo-žaj Distrikta Brčko koji ima nadležnost da, kao i entite-ti, uređuje status svojih poslovnih subjekata.12 Oni su koncepcijski istovjetni njemačkome Insolvencijskom zakonu (Insolvenzordnung) iz 1999. Iznimka je Zakon Distrikta Brčko koji je koncepcijski blizak rješenjima Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji bivše SFRJ. Zakonodavci su usvojili europski koncept stečajnog postupka koji je tradicionalno naklonjen interesima stečajnih vjerovnika, ali su isto tako uzeli u

9 Nacrt može, međutim, sadržavati i druge mjere restrukturiranja, primjerice i prodaju dijela imovine dužnika koja mu nije potrebna u poslovanju (st. 3. čl. 151. ZFPPIPP-a).

10 Dostupno na mrežnim stranicama: Banka Slovenije: http://www.bsi.si/ (11.11.2012.).

11 Sl. list Republike BiH, br. 5/93.12 Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, Modul 3 - Re-

organizacija stečajnog dužnika, Sarajevo, 2007., str. 1.-108.


obzir i suvremene tendencije u stečajnom zakonodav-stvu po kojima je moguće spašavanje stečajnog duž-nika. U pogledu načina reorganizacije, pravna teorija ukazuje da se pružaju različite mogućnosti, tako da se u konkretnim situacijama može izabrati onaj model re-organizacije (likvidacijski, sanacijski ili prijenosni) koji najviše odgovara interesima vjerovnika.13

5. TENDENCIJE U SAD-u I

ZEMLJAMA EU-a GLEDE

PLANOVA REORGANIZACIJE

Model reorganizacije putem glave 11. Stečajnog zakonika SAD-a (par. 101-1330. 11 U.S.C.)14 prvotno je razvijen u SAD-u i zahvaljujući pozitivnim rezulta-tima danas predstavlja sastavni dio gotovo svih, i ne samo europskih, stečajnih zakonodavstava.15 Glavom 11. Stečajnog zakonika SAD-a predviđeno je da sudac može ostaviti dužniku rok od 120 dana (uz mogućnost produljenja ili skraćenja) za podnošenje plana reorga-nizacije s ciljem izbjegavanja stečaja, pod uvjetom da plan bude prihvaćen. Američki Stečajni zakonik u glavi 11. pod planom reorganizacije podrazumijeva plan fi -nancijskog restrukturiranja koji, među ostalim, predvi-đa kako će tvrtka namiriti svoje vjerovnike. Budući da globalizacija uzima maha, sve veći broj zemalja vjeruje da će implementiranje fl eksibilnog stečajnog modela pomoći stvaranju učinkovitoga tržišnog modela. Ipak, nije moguće kopirati stečajni model, ali je vjerojatno moguće imitirati i stimulirati neke osnovne tržišne pret-postavke koje bi mogle omogućiti ponavljanje uspjeha takvog modela, iako cjelokupna struktura uzora neće biti nikad dostignuta u drugačijim tržišnim uvjetima.16 Tako je engleski stečajni model sličan američkom jer je američki proizašao iz njega.17 Osnovna razlika je da se u

13 Hogić, Enver, Novine stečajnog zakona u Federaciji BiH i Rajčević, Marko, Zakonska regulativa stečaja ili likvidacije u Bosni i Herce-govini, u: Das Ohrider Symposium: Beiträge zur Reform des Insol-venzrechts in den Staaten Südosteuropas/ Simpozijum u Ohridu: prilozi reformi stečajnog prava u zemljama južne Evrope/Deutsche Gesellschaft für Technische Zusammenarbeit (GTZ) (Hrsg.), Bremen: Edition Temmen, 2006., str. 73.-77. i 93.-103.

14 Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act of 2005, Pub. L. No. 109-8, 119 Stat. 23 (2005.).

15 Warren, Elizabeth, Lawrence Westbrook, Jay, The Success of Chapter 11: A Challenge to the Critics, Michigan Law Review, vol. 107, 2009., str. 640.

16 Berkowitz, Daniel, Pistor, Katherine, Richard, Jean-François, Eco-nomic Development, Legality and the Transplant Eff ect, European Economic Review, vol. 47, 2003., str. 165.

17 UK Department of Trade and Industry, A Review of Company Res-cue and Business Reconstruction Mechanisms, 1999. Dostupno

engleskom sustavu osim sudskih, dopušta i izvansud-ska stečajna reorganizacija (engl. company voluntary arrangement),.18 Francusko pravo je zaštitnički nastro-jeno prema dužnicima, pa i u reorganizaciji. Reorgani-zacija je uređena Zakonom iz 1985.19 Glavni cilj je pru-žanje pomoći dužniku, kako bi se ekonomski oporavio i opstao. Ako je to nemoguće, zakon ne inzistira da se po svaku cijenu pokuša s reorganizacijom, nego dopušta sudu da odmah po utvrđivanju bitnih činjenica prove-de insolventnu likvidaciju dužnika.20 Njemački model stečajnog plana (čl. 217.-269.) koji je naveden u Insol-vencijskom zakoniku21 je između francuskog, kao više naklonjenog stečajnom dužniku, i anglosaksonskog, kao vjerovničkog. Glavni cilj reorganizacije je namire-nje vjerovnika, a ne pomoć dužniku (čl. 1.). Posebno su zaštićena prava dužnikovih zaposlenika. Usvojeni plan sud mora odobriti, ali ga može odbiti zbog bitne po-vrede postupka ili ako se njime bitno oštećuje manjina nesuglasnih vjerovnika.22

Ipak, treba istaknuti da broj subjekata koji opsta-je na tržištu, i kada ima problema, nije toliko različit među državama, već je razlika u modelu kojim se to

na mrežnim stranicama: www.insolvency.co.uk/legal/corescue (12.3.2012.).

18 Glava II, Insolvency Act 1986, c. 45.19 Law No. 84-148 of March 1, 1984, eff ective March 1, 1985; Law Nos.

85-88 and 85-89 of January 25, 1985, eff ective January 1, 1986, su-bject to Decree Nos. 85-1388 and 85-1389 of December 27, 1985.

20 Weber, Robert, Can the Sauvegarde Reform Save French Bankruptcy Law?: A Comparative Look at Chapter 11 and French Bankruptcy Law from an Agency Cost Perspective, Michigan Journal of Inter-national Law, vol 27., 2005., no. 1, str. 257.-301.

21 Insolvenzordnung, Bundesgesetzblatt 1994., I s. 2866, posljednja izmjena BGB1, 2010., I, s. 1885.

22 O poredbeno-pravnim modelima Jovanović-Zativa, Milena, Reor-ganizacija ili korporativna rehabilitacija kao stečajna alternativa, u: Zbornik radova, Pravni fakultet Sveučilišta u Nišu, Harmonizacija stečajnog prava i novi Zakon o stečajnom postupku, Niš, 2005., str. 56. et seq.

Procjena učinkovitosti reorganizacije u

odnosu na likvidacijski stečajni postu-

pak od presudne je važnosti za bilo koju

ocjenu učinkovitosti stečajnog postupka

u tržišnoj ekonomiji. Hoće li ili ne reorga-

nizacijska mogućnost biti bolja od likvi-

dacijske ovisit će o dva važna čimbenika:

što su troškovi reorganizacije i tko će ih

snositi?


postiže.23 Tako je model reorganizacije najčešći u SAD-u, dok se drugi modeli koriste u zemljama EU-a. Ipak, i između zemalja EU-a postoje specifi čni problemi, pa se pronalaze i specifi čna rješenja.24 Procjena učinkovi-tosti reorganizacije u odnosu na likvidacijski stečajni postupak od presudne je važnosti za bilo koju ocjenu učinkovitosti stečajnog postupka u tržišnoj ekonomiji. Hoće li ili ne reorganizacijska mogućnost biti bolja od likvidacijske ovisit će o dva važna čimbenika: što su troškovi reorganizacije i tko će ih snositi?25 Postupak re-organizacije očito je dugotrajan i skup, a to su svakako čimbenici koje treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja učinkovitosti ove mogućnosti. Procjena izravnih troško-va reorganizacije (pravnici, vjerovnici i razne naknade za konzultantske usluge) variraju u različitim studijama. Većina istraživanja u ovom području temelji se na ame-ričkom iskustvu, gdje reorganizacijski postupak pruža najveću zaštitu za poslovne subjekte i najveći stupanj samostalnosti i neovisnosti članovima uprave.26 Litera-tura o reorganizaciji fokusira se na niz važnih pitanja, kao što su ponašanje menadžera, dugotrajan i skup proces pregovaranja i parnica, ukazujući na povredu načela prioriteta i pariteta, itd.27 Dio doktrine je stajališta da reorganizacijski stečajni postupak utječe na rizik od strategijskog i oportunističkog ponašanja uprave. Sma-traju da uprava tijekom postupka reorganizacije ima tendenciju krenuti u rizičnije investicijske odluke, a taj je argument ojačan činjenicom da ne snose krajnje troš-kove svojih odluka. Štoviše, čak i ako oni ne uspiju us-postaviti solventnost društva, njima ne može biti puno gore nego prije pokretanja reorganizacije. Međutim, ne treba biti brzoplet. Naime, menadžeri, uprava, također mogu mnogo izgubiti u stečaju, ne samo svoje poslove i pripadajuće povlastice već i ugled. Kao i u svakome tr-žišnom gospodarstvu, postoji menadžersko tržište rada u kojem se menadžerske sposobnosti ocjenjuju i koje nameću disciplinu i rezultate za rad menadžera. Nada-

23 Pochet, Christine, Institutional Complementarities within Corporate Governance Systems - A Comparative Study of Bankruptcy Rules, Journal of Management and Governance, vol. 6, 2002., str. 343.-381.

24 Kaiser, Kevin M. J., Prospects for Reorganisation within European Ban-kruptcy Laws, Financial Management, vol. 25, 1996., str. 67.-85.

25 White, Michelle C., The Costs of Corporate Bankruptcy: A U.S. - Eu-ropean Comparison, u: Bhandari, Jagdeep and Lawrence Weiss (eds.), Bankruptcy: Economic and Legal Perspectives, Cambridge, Cambridge University Press, 1996., str. 476.

26 Cieri, Richard M., Riela, Michael J., Protecting Directors and Offi cers of Corporations That Are Insolvent or in the Zone or Vicinity of Insol-vency: Important Considerations, Practical Solutions, DePaul Business & Commercial Law Journal, vol. 2, 2004., str. 295., 306.-311.

27 Vidi Baird, Douglas G., The Uneasy Case for Corporate Reorganiza-tions, Journal of Legal Studies, vol. 15, 1986., str. 127.-147.

lje, u svim postupcima reorganizacije vjerovnici imaju izbor odbijanja stečajnog plana. Razlog zbog kojeg su prihvatili postupak jest taj što, kao i menadžeri, vjeruju u mogućnost izlaska subjekta iz fi nancijskih poteškoća. Ako akcije poduzete od strane menadžera uspiju, vje-rovnici će imati najviše koristi. Također treba imati na umu, kao i što mnogi stečajni slučajevi pokazuju, da vjerovnici mogu nametnuti određene preduvjete i tako spriječiti pretjerano rizično ili oportunističko ponašanje uprave. U stečaju će vjerovnici izgubiti na različite na-čine, ovisno o tomu kako su osigurani njihovi zahtjevi. Iznos gubitka, koji je sastavni dio poslovnog rizika, ra-zlikovat će se od slučaja do slučaja, ovisno o vrijednosti tražbina i vrijednosti imovine.28

Ipak, činjenice pokazuju da je u zemljama europ-skoga pravnog kruga provedeno vrlo malo reorgani-zacija.29

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

U analizi regionalnoga pravnog kruga došli smo do nekoliko zaključaka. Prvo, status zemalja u regiji može se okarakterizirati kao promjenjiv. Nadalje, između za-konodavstva je malo dodirnih točaka, a te su sličnosti trivijalne prirode. U konačnici, stupanj sličnosti od ze-mlje do zemlje je bolje okarakterizirati kao sporadičan nego dosljedan. Juristička matematika nam nalaže da će se trenutno odsustvo sustavnih sličnosti u regio-nalnome pravnom krugu tijekom vremena izmijeniti u kontekstu normativne konvergacije zemljama EU-a.Ipak, prethodno rečeno stvara zabludu u pogledu stupnja zajedništva što se očekuje od zemalja članica EU-a. U konačnici, unatoč rješenjima sadržanim u spo-razumima koji reguliraju članstvo u EU, administrativni i pravosudni zahtjevi u stvarnosti su toliko općeniti da malo sličnosti ili istovjetnosti postoji u reguliranju ma-terije stečajnog prava. Štoviše, EU nije donijela ni jedan

28 Detaljnije Jensen, Michael C., Meckling, William H., Theory of the Firm: Managerial Behavior, Agency Costs and Ownership Structure, Journal of Financial Economics, vol. 3, 1976., str. 305.

29 Vidi Doina Lepadat, Elena, Reorganization of commercial companies in the context of european integration. Dostupno na mrežnim strani-cama: http://fse.tibiscus.ro/anale/Lucrari2010/144.%20Lepadat%20 Elena.pdf (12.2.2012.). Rucsandra Livia, Moldovan, Achim Sorin, Adrian, Considerations on Reorganization: a comparison of reorga-nization rates in Eastern Europe. Dostupno na mrežnim stranicama: http://steconomice.uoradea.ro/anale/volume/2009/v3-fi nances-banks-and-accountancy/178.pdf (14.2.2012.). Couwenberg, Oscar, Survival Rates in Bankruptcy Systems: Overlooking the Evidence, Department of Economics and Public Finance, Faculty of Law, University of Groningen, 2001. Dostupan na mrežnim stranicama: http://ideas.Repec.org /p/dgr/rugsom/01e15.html (17.3.2012.).


univerzalni tekst prema kojem bi se vodili stečajni po-stupci u cijeloj EU.

Ipak, uz navedene razlike, anegdotski dokazi upuću-ju i na neke negativne sličnosti. Struktura rezultata ste-čajnih postupaka i postotak naplate dospjelih tražbina pokazuju da stečajni postupci nisu ispunili defi nirane ciljeve. Većina stečajnih postupaka se zaključuje zbog nedostataka ili nedovoljnosti stečajne mase, tj. bez podjele sredstava vjerovnicima. Vjerovnici u stečajnim postupcima nisu naplatili veći dio svojih potraživanja. Najčešći i najveći vjerovnici u stečajnim postupcima su institucije javnog sektora, radnici i javna poduzeća.

Iz hrvatske perspektive smatramo da su pripreme za primjenu predstečajne nagodbe relativno kasno donesene, u mjeri da se može reći da su donesene sa zakašnjenjem. Prvi razlog je okruženje relevantno za primjenu SZ-a, a to je ovršni postupak i njegovo una-

pređenje, djelotvornost i učinkovitost pravosuđa. Na-ime, stečaj predstavlja, među ostalim, mehanizam za-štite dužnika, a u uvjetima u kojima je dužnik i te kako dobro efektivno zaštićen lošim rješenjima, primjerice, ovršnog postupka, on nema poticaj da traži stečajnu zaštitu. Drugo, postavlja se pitanje hoće li sudovi biti u mogućnosti apsorbirati tako velik broj predmeta (po-gotovo ako znamo da je FINA oslobođena troškova za pokretanje stečajnog postupka). Sam institut stečaj-nog plana je mogućnost koja se rijetko primjenjivala, a kada se primjenjivala, izazvala je nedoumice, ali i probleme u praktičnoj primjeni zbog složene strukture cjelokupnog postupka od pripremne do provedbene osnove. Međutim, iako je očekivano da će takvih ne-doumica protekom vremena i korekcijom zakonskih tekstova biti sve manje, upitno je hoće li se takve nedo-umice moći riješiti institutom predstečajne nagodbe.

SUMMARY THE INSTITUTE OF BANKRUPTCY PLAN AND PRE-BANKRUPTCY SETTLEMENT - COMPARATIVE LEGAL EXPERIENCE

Although Croatia has a large number of businesses entities that have initiated bankruptcy proceedings, the number of businesses that have decided to elaborate a bankruptcy plan is modest. Moreover, the anec-dotal evidence suggests that only a small number of entities will decide on the procedure of a pre-bankruptcy settlement as well. This paper aims to examine the reorganization model as a generally accepted measure to prevent a bankruptcy procedure, from the perspective of national legisla-tion as well as international experiences and examples from this area. The authors do not ignore the fact that the institute of a bankruptcy plan and a pre-bankruptcy settlement is a part of the bankruptcy law and that the analysis of this issue must take into account the characteristics of the ban-kruptcy system as a whole as well as the factors infl uencing its building, the necessary conditions for its eff ective implementation and consequences of economic opportunities and the fi nancial crisis in the country.

Keywords: bankruptcy plan, pre-bankruptcy settlement, regional and international.


U Europskoj uniji (dalje: EU) u tijeku je postupak sveobuhvatno nazvan “Modernizacija državnih pot-

pora” čiji je nositelj Europska komisija. Velik dio toga postupka provodi se u obliku izmjene postojećih

zakonodavnih i drugih akata, ili donošenja potpuno novih. Jedan od novih akata kojim se u potpunosti

zamjenjuje važeći, i to jedan od najznačajnijih po svojoj prirodi budući da se radi o uredbi, jest akt ko-

jim se uređuju potpore male vrijednosti (de minimis potpore). Kao izravno primjenjiv akt u državama

članicama, dakle i u Republici Hrvatskoj, čije nacionalno zakonodavstvo upravo zbog toga ne uređuje

potpore male vrijednosti, ova Uredba zaslužuje posebnu pozornost.

Ključne riječi: potpore male vrijednosti, državne potpore, Uredba o potporama male vrijednosti, modernizacija.

PRAVO TRŽIŠNOG NATJECANJA

O novoj Uredbi (Europske komisije) o potporama male vrijednosti

Sabina Đipalo, dipl. iur.*Maja Delač, dipl. iur.

Stručni članak UDK 339.13.027

1. UVOD

Državne potpore, dio tržišnog natjecanja u širem smislu i kao takvo jedno od pet područja isključive nadležnosti Europske unije (članak 3. stavak 1., točka b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dalje: UFEU), uređene su člancima 107., 108. i 109. UFEU-a. Njima su državne potpore, načelno, proglašene neprihvatljivim instrumentom na jedinstvenom tržištu EU1, uz određe-ne iznimke, bilo one izričito navedene u spomenutim

* Sabina Đipalo, Ministarstvo fi nancija, Maja Delač, Ministarstvo fi -nancija.

Svi izneseni stavovi su isključivo stavovi autorica i nužno ne moraju predstavljati i stavove institucije u kojoj su zaposlene.

1 Članak 107. stavak 1. UFEU-a: “Osim ako je Ugovorima drukčije pred-viđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih podu-zetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.”

člancima, bilo one koje je moguće posebno odrediti aktima institucija EU (Vijeća na prijedlog Europske ko-misije). Za ocjenu, provjeru i nadzor državnih potpora zadužena je Europska komisija (dalje: Komisija)2. Osim tih “svakodnevnih” zadataka, na temelju članka 108. stavka 4. UFEU-a, Komisija je izričito ovlaštena svo-jim uredbama urediti kategorije državnih potpora, za koje je Vijeće prije toga odredilo da su izuzete od ob-veze podnošenja Komisiji na ocjenu3. Vijeće je to uči-nilo 1998. godine donošenjem Uredbe Vijeća (EZ) br.

2 Članak 108. stavak 3. UFEU-a: “Komisija se pravodobno obavješćuje o svim planovima za dodjelu ili izmjenu potpora kako bi se o njima mogla očitovati. Ako smatra da je svaki takav plan nespojiv s unutar-njim tržištem s obzirom na članak 107., Komisija bez odgode pokreće postupak predviđen stavkom 2. Dotična država članica ne primjenjuje predložene mjere sve dok se taj postupak ne okonča konačnom odlu-kom.”

3 Članak 108. stavak 4. UFEU-a: “Komisija može donijeti uredbe koje se odnose na kategorije državne potpore za koje je Vijeće na temelju član-ka 109. utvrdilo da se mogu izuzeti iz postupka predviđenog stavkom 3. ovog članka.”


994/98 od 7. svibnja 1998. o primjeni članaka 92. i 93. Ugovora o osnivanju Europske zajednice na određene kategorije horizontalnih državnih potpora4 (SL L 142, 14. 5. 1998., str. 1.) (Enabling Regulation) kojom je na-brojalo kategorije državnih potpora ubuduće izuzete od obveze podnošenja Komisiji na ocjenu. Za potrebe ovog izlaganja najznačajniji je članak 2. te Uredbe ko-jim se određuje:

“1. Putem uredbe donesene u skladu s postupkom predviđenim člankom 8. ove Uredbe, Komisija može odrediti da, s obzirom na razvitak i djelovanje zajednič-kog tržišta, određene potpore ne ispunjavaju sve kriterije iz članka 92. stavka 1., te se stoga izuzimaju od postupka prijavljivanja predviđenog člankom 93. stavkom 3., pod uvjetom da potpora koja se tijekom određenog vremen-skog razdoblja dodjeljuje istom poduzetniku ne prelazi određeni unaprijed utvrđeni iznos.

2. Na zahtjev Komisije, države članice su joj u bilo kojem trenutku dužne priopćiti sve dodatne informacije vezane uz potporu izuzetu u skladu sa stavkom 1. ovog članka.”

Na temelju te izričite ovlasti, Komisija je donijela dvi-je uredbe o potporama male vrijednosti 2001. i 2006. godine, od kojih je posljednja bila na snazi do 31. pro-sinca 2013. godine te je zamijenjena Uredbom o kojoj je u ovome tekstu riječ. No pojam potpora male vrijednosti seže u razdoblje koje prethodi uredbama o njima, čak i Enabling Regulation, a iskristalizirao se u soft lawu Komi-sije od početka devedesetih godina 20. stoljeća.

2. POJAVA I RAZVOJ POTPORA MALE

VRIJEDNOSTI

Budući da je ovlaštena ocjenjivati državne potpo-re koje države članice dodjeljuju (članak 108. stavak 3. UFEU-a)5, Komisija je, radi lakšeg izvršenja vlastitog za-datka, u aktima “neformalne” prirode, tzv. soft law, kao što su obavijesti (notice), smjernice (guidelines), priop-ćenja (notifi cation i communication) i sl., objavljivala pravila za dodjelu pojedinih kategorija državnih pot-pora obuhvaćajući ciljeve dodjele državnih potpora, iznose, instrumente i ostale elemente na temelju kojih je određivala radi li se u svakom pojedinom slučaju o državnoj potpori, te u slučaju pozitivnog utvrđenja -

4 Članci 92. i 93. Ugovora o osnivanju Europske zajednice su današnji članci 107. i 108. UFEU-a.

5 Postupak je uređen posebnom uredbom - Uredba Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila pri-mjene članka 93. Ugovora o EZ-u (SL L 83, 27. 3. 1999., str. 1.), tzv. Procedural Regulation.

radi li se o državnoj potpori koja se može smatrati do-puštenom i spojivom s načelima funkcioniranja unu-tarnjeg tržišta.

Tako je u jednom takvom aktu, Smjernicama iz 1992. godine6, Komisija prvi put upotrijebila pojam “male vrijednosti”7 govoreći o državnim potporama za koje, zbog određenog, malog iznosa, zaključuje da nemaju utjecaj na trgovinu i tržišno natjecanje izme-đu država članica EU. Budući da je jedna od osnovnih karakteristika državne potpore koja je nespojiva s unu-tarnjim tržištem (prema članku 107. stavku 1. UFEU-a) upravo njezin utjecaj na trgovinu između država člani-ca, Komisija je zaključila da potpore ispod određenog, apsolutnog iznosa (u tome trenutku - 50.000,00 ECU-a8 po poduzetniku u trogodišnjem razdoblju) zbog nedo-statka tog utjecaja ne ulaze u područje primjene tog članka UFEU-a, te joj ih se, u skladu s time, ne treba ni podnositi na ocjenu. Tako je stvoreno opće “de minimis pravilo” kojim je poduzetnicima (bez obzira na njihovu veličinu) olakšan pristup javnim sredstvima, ne optere-ćujući davatelje tih potpora prolaskom dugih postupa-ka njihove ocjene od strane Komisije.

Godine 1996. Komisija je donijela prvi akt (također neformalne prirode - u obliku obavijesti) koji je u pot-punosti posvetila “pravilu male vrijednosti” - Obavijest Komisije o pravilu male vrijednosti za državne potpore (SL C 68, 6. 3. 1996., str. 9.), radi njegove razrade ali i učinkovitije primjene. U njoj se prvi put spominje i sam pojam “potpore male vrijednosti”. Obavijest se usredo-točila na tri aspekta izmjene postavljenog pravila: 1) povišenje praga male vrijednosti na 100.000,00 ECU-a u trogodišnjem razdoblju; 2) primjenu praga male vrijednosti na zbroj svih primljenih potpora male vri-jednosti te ostavljanje mogućnosti primanja drugih državnih potpora korisnika potpore male vrijednosti9; 3) primjenu praga male vrijednosti na sve kategorije potpora (osim potpore izvozu). Korisnici ovih potpora i dalje mogu biti svi poduzetnici, bez obzira na svoju veličinu, iako Komisija izražava uvjerenje o postojanju najvećeg interesa za njihovom dodjelom upravo kod

6 Smjernice Zajednice o državnim potporama malim i srednjim po-duzetnicima (SL C 213, 19. 8. 1992., str. 2.), točka 3.2.

7 Tj. latinsku verziju izraza “de minimis”.8 ECU = European Currency Unit, tj. jedinica europske valute, prete-

ča eura; http://www.ecb.europa.eu/ecb/history/emu/html/index.en.html.

9 “The ceiling will apply to the total of all public assistance considered to be de minimis aid and will not aff ect the possibility of the recipient obtaining other aid under schemes approved by the Commission”, Oba-vijest Komisije o pravilu male vrijednosti za državne potpore, SL C 68, 6. 3. 1996., str. 9.


malih i srednjih poduzetnika. No potpore male vrijed-nosti ne mogu se dodijeliti sektoru ugljena i čelika, brodogradnje, prometa, poljoprivrede i ribarstva (uz, dakako, bilo koju kategoriju potpore kojoj je cilj poti-canje izvoza). Iznos koji se promatra ne bi li se utvrdio u odnosu na prag male vrijednosti odnosi se na sva sred-stva zajedno, dodijeljena od središnje i lokalne države, bez obzira na to radi li se o nacionalnim sredstvima ili sredstvima iz europskih fondova10. U ostatku teksta Obavijesti detaljnije su razrađene upute za izračun iznosa potpore male vrijednosti u situacijama kada se ona ne daje u obliku izravnih gotovinskih isplata (cash grant equivalent), već kroz druge instrumente (povolj-nije kredite, porezna oslobođenja, jamstva). Određena je i obveza država članica obzirno dodjeljivati potpore male vrijednosti pazeći da se ne prelaze pragovi male vrijednosti11. Kao konkretnu mjeru, Komisija je navela da se u odluci o dodjeli potpore nužno navedu obve-ze poštivanja pragova male vrijednosti prilikom svake druge dodjele takvih potpora istom poduzetniku.

Radi jačanja transparentnosti i pravne sigurnosti, kako navodi sama Komisija, 2001. godine donesena je prva uredba kojom su uređene potpore male vrijednosti - Uredba Komisije (EZ) br. 69/2001 od 12. siječnja 2001. godine o primjeni članaka 87. i 88. Ugovora o Europ-skoj zajednici na potpore male vrijednosti (SL L 10, 13. 1. 2001., str. 30.). Do tog trenutka ispunili su se i formal-ni preduvjeti predviđeni UFEU-om za donošenje takve uredbe Komisije - naime, Vijeće je donijelo uredbu, Ena-bling Regulation, kojom je Komisija ovlaštena, svojom uredbom, odrediti gornji prag iznosa potpore za koju će se smatrati da zbog svoje male vrijednosti ne zadovo-ljava kriterije iz članka 107. stavka 1. UFEU-a (tj. tadaš-njeg članka 87. stavka 1. Ugovora o osnivanju Europske zajednice), tj. nije potpora nespojiva s unutarnjim trži-štem te je time izuzeta od obveze podnošenja Komisiji na ocjenu. Visina praga ostala je na istoj razini kao i ona određena u Obavijesti - 100.000,00 eura12 u razdoblju od tri godine, s time da je računanju tog razdoblja posveće-

10 Iznos dodijeljene potpore male vrijednosti odnosi se na bruto iznos, odnosno ako je potpora oporeziva, promatra se iznos prije oporezi-vanja, a ako nije oporeziva, promatra se nominalni iznos dodijeljene potpore koji je u tome slučaju ujedno i bruto i neto. Potom, ako se potpora ne dodjeljuje odjednom, već u više navrata u nekom budućem razdoblju, iznos potpore mora se diskontirati na sadašnju vrijednost (u vrijeme dodjele).

11 Iako u tekstu Obavijesti doista stoji riječ “obveza” (“obligation”), tre-ba imati na umu da je u pitanju neobvezujući akt, Obavijest, te ne može biti pravoga govora o obvezi države članice, već jednostavno o uputi.

12 Odnos ECU-a i eura bio je 1:1 u trenutku uvođenja eura; http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Glossary: ECU.

no nešto više pozornosti nego u Obavijesti (naglašena je njegova “mobilna priroda” koja je vidljiva u defi niranju tog razdoblja prilikom svake nove dodjele potpore male vrijednosti)13. Defi niran je i trenutak dodjele potpore male vrijednosti kao trenutak u kojem je korisnik ostva-rio pravo na potporu, što bi u praksi značilo da se npr. danom dodjele potpore male vrijednosti ne smatraju datumi isplate sredstava, bili oni isplaćeni odjednom ili u ratama, već dan u kojem je korisnik npr. potpisao ugo-vor s davateljem potpore ili dan kad je akt davatelja o dodjeli potpore stupio na snagu. I dalje je korisniku pot-pore male vrijednosti ostavljena mogućnost primanja drugih državnih potpora, pa čak i za isti projekt. Ograni-čenje je ostavljeno za pojedine sektore, te se tako ni na temelju Uredbe potpore male vrijednosti ne mogu do-dijeliti sektoru prometa. Ograničenje za poljoprivredu i ribarstvo precizirano je izričitim isključenjem djelatnosti proizvodnje, prerade i oglašavanja proizvoda iz Dodat-ka I. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, a osim za izvozno-orijentirane aktivnosti uvedeno je dodatno ograničenje - za poticaj upotrebe domaćih proizvoda pred uvoznim. I Uredba ponavlja potrebu iskazivanja iznosa dodijeljene potpore pomoću cash grant equiva-lenta (ako već nije isplaćena u gotovini). Uredbom su, imajući na umu da je njome kao obvezujućim aktom to i moguće, državama članicama određene konkretnije i obuhvatnije obveze pri dodjeli potpora male vrijedno-sti. Davatelj potpore male vrijednosti je, naime, obvezan korisnika obavijestiti da sredstva koja mu dodjeljuje predstavljaju potporu male vrijednosti i od njega priba-viti točne informacije o svim njegovim primljenim pot-porama male vrijednosti u prethodnom trogodišnjem razdoblju, ne bi li utvrdio da ukupan iznos ne prelazi prag male vrijednosti.14 Uredbom se prvi put spominje uspostava središnjeg registra dodijeljenih potpora male vrijednosti, ne kao obveza, već kao mogućnost ostavlje-na na izbor državama članicama.

Uredba iz 2001. godine bila je snazi do 31. pro-sinca 2006. godine, dan prije nego što ju je zamijeni-la istoimena nova uredba - Uredba Komisije (EZ) br. 1998/2006 od 15. prosinca 2006. godine o primjeni članaka 87. i 88. Ugovora na potpore male vrijedno-sti (SL L 379, 28. 12. 2006., str. 5.). Njome je uneseno nekoliko izmjena u područje potpora male vrijedno-sti, među najznačajnijima svakako je povišenje praga

13 Paragraf (5) uvodnog dijela Uredbe: “The relevant period of three ye-ars has a mobile character, so that for each new grant of de minimis aid, the total amount of de minimis aid granted during the previous three years needs to be determined.”

14 Članak 3. stavak 1. Uredbe.


male vrijednosti na 200.000,00 eura u razdoblju od tri fi skalne godine (što je također promjena u odnosu na prethodno “mobilno” trogodišnje razdoblje gledano od točnog datuma dodjele). Takvo povišenje oprav-dano je ponajprije razvojem infl acije i bruto doma-ćeg proizvoda u tadašnjoj Europskoj zajednici. Iako je iznos drukčiji, njegovo određenje pomoću cash grant equivalenta (ako već nije isplaćena u gotovini) ostaje temeljno pravilo, te se uvodi novi naziv za takvu potpo-ru - “transparentna potpora” (članak 2. stavak 4.: “This Regulation shall apply only to aid in respect of which it is possible to calculate precisely the gross grant equivalent of the aid ex ante without need to undertake a risk asse-ssement (‘transparent aid’).”). Isključenje od mogućnosti dodjele potpora male vrijednosti prošireno je na jednu opću kategoriju - poduzetnike u teškoćama15, i to zbog teškoća vezanih uz utvrđivanje cash grant equivalent-a potpore dodijeljene toj vrsti poduzetnika. Također je na popis isključenja vraćen i sektor ugljena (u Uredbi iz 2001. godine nije ga bilo izričito navedenog), dok je za sektor prometa, koji je u prethodnim propisima bio sav isključen od mogućnosti dodjele potpore male vrijed-nosti, Komisija zaključila da radi njegova razvoja nije primjereno u potpunosti ga staviti izvan okvira potpo-ra male vrijednosti, već samo u dijelu koji se odnosi na nabavu vozila za cestovni prijevoz tereta (koji se obav-lja za najamninu ili naknadu), i zbog sposobnosti za samostalno funkcioniranje sudionika na tome tržištu i zbog ciljeva prometne politike. Prag male vrijednosti u tome je sektoru, međutim, upola niži i postavljen je na 100.000,00 eura u tri fi skalne godine.

15 Poduzetnici u teškoćama defi nirani su u Smjernicama Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama (SL C 244, 1. 10. 2004., str. 2.) - točka 2.1.: “10. U smislu ovih Smjernica smatra se da je poduzetnik u teškoćama, bez obzira na njegovu veličinu, posebice u sljedećim slučajevima:

(a) u slučaju društva s ograničenom odgovornosti, ako je više od polo-vice upisanog odnosno temeljnog kapitala nestalo a više od četvrtine tog kapitala izgubljeno u prethodnih dvanaest mjeseci;

(b) u slučaju trgovačkog društva u kojem su barem neki članovi ne-ograničeno odgovorni za dugove društva ako je više od polovice njegova kapitala prikazanog u fi nancijskim izvještajima trgovačkog društva nestalo a više od četvrtine tog kapitala izgubljeno u prethodnih dvanaest mjeseci;

(c) u slučaju bilo kojeg oblika trgovačkog društva ako temeljem nacio-nalnih propisa ispunjava uvjete za pokretanje stečajnog postupka.

11. Može se smatrati da je poduzetnik u teškoćama i kada nije ispu-njena niti jedna od pretpostavki iz točke 10., posebice ako su prisutni tipični pokazatelji da se radi o poduzetniku u teškoćama, kao što su to primjerice rast gubitaka, smanjenje ukupnog prihoda, rast zaliha, vi-šak kapaciteta, smanjenje novčanih tokova, rast duga, porast troškova kamata i pad ili nulta neto vrijednost imovine.

U najgorem je slučaju poduzetnik već insolventan ili je nad njim teme-ljem nacionalnih propisa već pokrenut stečajni postupak.”

Uredba je bila u primjeni do 31. prosinca 2013. go-dine. Kraj njezine primjene i potreba za donošenjem nove vremenski se uklopilo u pothvat nazvan “Moder-nizacija državnih potpora EU”.

3. MODERNIZACIJA DRŽAVNIH

POTPORA EUROPSKE UNIJE

Europska komisija donijela je 8. svibnja 2012. godi-ne Priopćenje kratkog naslova “Modernizacija državnih potpora Europske unije” i uputila ga Europskom par-lamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijal-nom odboru i Odboru regija16. U njemu je kao jedan od prijedloga za modernizaciju državnih potpora, koji bi trebao pridonijeti općim planovima EU za poticanje rasta te postizanju željenih ciljeva, naveden i prijedlog revizije pravila o potporama male vrijednosti, i to pri-je svega ne bi li se utvrdilo odgovara li još uvijek prag male vrijednosti stanju na tržištu17.

Komisija je prije upuštanja u izradu nacrta nove uredbe pozvala zainteresirane strane (države članice, različite institucije i ostale sudionike “sustava državnih potpora”) da svojim komentarima pridonesu reviziji postojećih pravila. U razdoblju od 13. srpnja do 5. listo-pada 2012. godine proveden je prvi krug savjetovanja u obliku odgovora na upitnik, u kojem su bila postav-ljena pitanja javnim tijelima država članica te svim dru-gim zainteresiranim subjektima (npr. korisnicima pot-pora). Pitanjima o iznosima dodijeljenih potpora male vrijednosti, ciljevima za koje su se davale, instrumenti-ma u kojima su se davale, učincima, nadzoru i vođenju evidencija o dodijeljenim potporama te poticanjem na iznošenje stava o odredbama važeće Uredbe, Komisi-ja je nastojala steći jasan uvid u svakodnevnu primje-nu Uredbe i odrediti u kojoj je mjeri postojeća pravila potrebno doraditi, razjasniti ili potpuno izmijeniti. Na temelju prikupljenih informacija, Komisija je izradila prvi nacrt Uredbe, na koji su za vrijeme drugoga kruga savjetovanja od 20. ožujka do 15. svibnja 2013. godi-ne, države članice i drugi zainteresirani sudionici davali svoja mišljenja. Dana 17. srpnja 2013. Komisija je izra-dila drugi nacrt Uredbe, a posljednji krug savjetovanja, davanja mišljenja na drugi nacrt, trajao je od 17. srpnja do 9. rujna 2013. godine. Postupak izrade nove Uredbe

16 Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions - EU State Aid Modernisation (SAM), COM(2012)0209 fi nal.

17 Ibid., točka 20. (a).


završen je 18. prosinca 2013. godine, kada ju je Komisi-ja usvojila. Uredba je objavljena u Službenom listu Eu-ropske unije broj L 352 od 24. prosinca 2013. godine.

4. UREDBA O POTPORAMA MALE

VRIJEDNOSTI

Prije detaljnijeg prikaza sadržaja nove Uredbe o potporama male vrijednosti, zanimljivo je osvrnuti se na pravnu prirodu ovog akta. Iako je, naime, naziv isti kao i u prethodna dva slučaja - uredba, i pravni temelj za njezino donošenje ostaje isti - Enabling Regulation, zbog promjena u samim osnivačkim ugovorima, naime zbog stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, uredbe Komisije dobile su drugo mjesto u sustavu pravnih akata EU. Prva Uredba o potporama male vrijednosti donesena je za vrijeme važenja Ugovora o osnivanju Europske zajednice u verziji nakon Amsterdama, a dru-ga Uredba za vrijeme važenja Ugovora o osnivanju Eu-ropske zajednice u verziji nakon Nice. Obje te verzije osnivačkog ugovora na jednak su način uređivale akte koje su donosile nadležne institucije u izvršavanju svo-jih ovlasti. Člankom 249. Ugovora o osnivanju Europ-ske zajednice (u obje verzije) određeno je da uredbe (uz ostale akte donose Europski parlament (zajedno s Vijećem), Vijeće i Komisija. Prve dvije uredbe Komisije o potporama male vrijednosti imale su značaj tih ure-daba iz članka 249. Ugovora o osnivanju Europske za-jednice. Bile su, dakle, dio iste “kategorije” akata koje su donosile sve nadležne institucije. Jasno je da su, s obzirom na činjenicu da su slijedile odredbe uredbe koju je donijelo Vijeće (Enabling Regulation), bile, za-pravo, sekundarni akti, no ta karakterizacija, neposto-jeća u osnivačkim ugovorima ali prisutna uglavnom u pravnoj teoriji, značila je samo da uredba ne proizlazi izravno iz osnivačkog ugovora, već iz drugog akta koji je sam donesen izravno na temelju osnivačkog ugo-vora. Uredba o potporama male vrijednosti na kojoj je Komisija radila 2013. godine, i koja je tema ovog član-ka, nema više značenje kakvo je imala uredba, bilo koja uredba, Komisije prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora. U svome članku 288. UFEU-a kao pravne akte (legal acts), jednako kao prije, navodi uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Te pravne akte, jednako kao i prije, donose institucije u izvršavanju svojih ovla-sti. Ono što se razlikuje od predlisabonskog razdoblja jest nova podkategorizacija. Lisabonski ugovor, naime, unutar pravnih akata razlikuje one koji su doneseni u zakonodavnom postupku - zakonodavne akte (legi-

slative acts), izdižući ih time, zapravo, iznad svih ostalih pravnih akata. U člancima 290. i 291. UFEU-a uređeni su nezakonodavni akti - delegirani18 i provedbeni akti19. Craig i de Burca, govoreći o hijerarhiji pravnih normi u EU, navode sljedećih 5 kategorija: osnivački ugovori i Povelja o pravima, opća načela prava, zakonodavni akti, delegirani akti i provedbeni akti20. Ako se takva katego-rizacija uzme kao konačna, ostaje kao neizbježno pita-nje - koje su vrste onda akti kao što je uredba Komisije o potporama male vrijednosti? Naime, tu se radi o uredbi koju je donijela sama Komisija. Nije, dakle, donesena u zakonodavnom postupku i, prema tome, ne možemo je svrstati u zakonodavne akte. Ne možemo je svrstati ni u delegirane i provedbene akte jer ovlast za njezino donošenje stoji u samom osnivačkom ugovoru - u član-ku 108. UFEU-a, a ne samo u posebnom zakonodavnom aktu nadležnih institucija EU (Enabling Regulation samo detaljizira ovlast iz članka 108. UFEU-a). Također, iz sa-mog opisa delegiranih i provedbenih akata jasno je da ovdje nije u pitanju jedan o njih. Uredbom se uređuje cijelo novo područje, što je predaleko od “dopune” ili “iz-mjene” elemenata zakonodavnog akta s kojim bismo je povezali - Enabling Regulation. Od opisa provedbenog

18 Članak 290. stavak 1. UFEU-a: “Zakonodavnim aktom, može se Komisi-ji delegirati ovlast za donošenje nezakonodavnih akata opće primjene radi dopune ili izmjene određenih elemenata zakonodavnog akta koji nisu ključni.

Ciljevi, sadržaj, opseg i trajanje delegiranja ovlasti izričito su utvrđeni u zakonodavnim aktima. Ključni elementi nekog područja rezervirani su za zakonodavni akt i u skladu s time ne mogu biti predmet delegiranja ovlasti.”

19 Članak 291. UFEU-a:

“1. Države članice donose sve mjere nacionalnog prava potrebne za provedbu pravno obvezujućih akata Unije.

2. Kad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Unije, tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. Ugovora o Europskoj uniji.

3. Za potrebe stavka 2. Europski parlament i Vijeće, uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, unaprijed utvrđuju pravila i opća načela za mehanizme kojima države članice nadziru izvršenje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji.

4. Riječ “provedben” u odgovarajućem rodu umeće se u naslov proved-benih akata.”

20 Craig, Paul, de Burca Grainne, EU LAW Text, Cases, and Materials, Fifth edition 2011, Oxford University Press, str. 103.

Prema Uredbi, prag male vrijednosti od

200.000,00 eura, odnosno 100.000,00 eura (za

sektor prometa - no samo za cestovni prijevoz

tereta za najamninu ili naknadu) po poduzet-

niku - korisniku potpore u tri fi skalne godine

ostaje nepromijenjen, unatoč mnogobrojnim

suprotnim zahtjevima.


akta Uredba je još udaljenija, a ne treba zanemariti ni pravila postupka za donošenje tih akata koja su različita od postupka u kojem je donesena ova Uredba (ponaj-prije imajući na umu prirodu utjecaja drugih subjekata na sam sadržaj akta - bilo drugih institucija EU, bilo drža-va članica). Gledajući taj primjer, treba zaključiti da odre-đenje i kategorizacija pravnih akata po Lisabonskom ugovoru nije savršena i da ima nedostataka21 jer je po-sve jasno da postoji i kategorija nezakonodavnih akata koja je različita od dvije izričito navedene u samom tek-stu UFEU-a (delegiranih i provedbenih akata). I upravu u tu ugovorom previđenu kategoriju ulazi i ova Uredba Komisije o potporama male vrijednosti.

Sam tekst Uredbe zaslužuje detaljniji osvrt. Prema Uredbi, prag male vrijednosti od 200.000,00 eura, od-nosno 100.000,00 eura (za sektor prometa - no samo za cestovni prijevoz tereta za najamninu ili naknadu22) po poduzetniku - korisniku potpore u tri fi skalne go-dine ostaje nepromijenjen, unatoč mnogobrojnim suprotnim zahtjevima. Prema objašnjenju Komisije u uvodnom dijelu Uredbe, ovako postavljen prag nužan je ne bi li se spriječilo da potpore iz ove Uredbe utječu na trgovinu između država članica narušavajući ili pri-jeteći narušavanjem tržišnog natjecanja na jedinstve-nom tržištu EU. Na ovakav stav Komisije dosta država članice (konkretnije, Austrija, Belgija, Estonija, Francu-ska, Mađarska, Malta i Njemačka)23 imalo je primjedbe, ističući da zbog infl acije i drugih gospodarskih kretanja prag potpora male vrijednosti treba postaviti više, na 500.000,00 eura (ili barem 300.000,00 eura), osobito imajući na umu da će isti biti na snazi do 2020. godine.

Iznos potpore, ako nije isplaćena u gotovini, i dalje se mora moći iskazati pomoću cash grant equivalenta (“transparentna potpora”). Pravila za izračun cash grant equivalenta detaljnije su razrađena u slučajevima ispla-te potpore u obliku zajma i jamstva, a uvedeno je i opće pravilo za sve slučajeve isplate potpore u oblicima koje Uredba izričito ne uređuje: “Potpore sadržane u ostalim

21 Takav zaključak izvode, nakon razmatranja stanja, i Craig i de Burca: “The hierarchy of legal acts composed of these categories does not capture the totality of the ways in which legal norms are made in the post-Lisbon world.”, ibid., str. 118.

22 Naime, za razliku od Uredbe iz 2006. gdje je na cijeli sektor prometa bio primjenjiv niži prag, u ovoj Uredbi cestovni putnički promet više nije podvrgnut nižem pragu, već i poduzetnici koji se njime bave mogu primati potpore do iznosa od 200.000,00 eura.

23 Mišljenja država članica na objavljene nacrte Uredbe objavljena su na službenim stranicama Opće uprave Komisije za tržišno na-tjecanje http://ec.europa.eu/competition/consultations/2013_se-cond_de_minimis/index_en.html. Iako su dostupna mišljenja svih država članica, autorice ovog članka koristile su mišljenja samo onih država članica čijim jezicima vladaju, odnosu koje su svoja mišljenja dostavile na tim jezicima.

instrumentima smatraju se transparentnim de minimis potporama uz uvjet da je instrumentom predviđena gor-nja vrijednost kojom se osigurava da se ne premaši pri-mjenjiva gornja granica” (članak 4. stavak 7.).

Značajna novina u Uredbi je izričit navod da se prag male vrijednosti odnosi na dodijeljene potpore male vrijednosti jednom poduzetniku (single undertaking) od strane davatelja potpora - samo jedne države članice. Pojam “jednog poduzetnika”, slijedeći sudsku praksu EU, Uredba razrađuje imajući na umu pojavnost povezanih poduzetnika na temelju većine prava glasa imatelja dio-nica, odnosno poslovnih udjela, mogućnosti imenova-nja, odnosno smjenjivanja članova upravnog, uprav-ljačkog, odnosno nadzornog tijela te drugih okolnosti putem kojih jedan subjekt može vršiti prevladavajući utjecaj na drugi subjekt. Subjekti koji se nađu u takvom odnosu smatraju se, prema Uredbi, jednim poduzet-nikom, na kojeg se primjenjuje prag male vrijednosti. I na ovo su mnoge države članice negativno reagirale (Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Slovenija, Ujedinje-no Kraljevstvo) ističući problematičnost utvrđivanja pri dodjeli ovih potpora radi li u svakom pojedinom slučaju o jednom poduzetniku (svaki davatelj potpore, pa bio on i najmanja općina, morao bi imati uvid, kojeg često u mnogim zemljama nema, u najrazličitije registre u ko-jima se vode trgovačka društva i ostali slični subjekti). Vezano za istu tematiku, u Uredbi je dodatno pojašnjen način poštivanja praga male vrijednosti u slučajevima spajanja, preuzimanja i podjele poduzetnika, iako, mora se priznati, ne na osobito razumljiv način24.

Uredba se, kao i do sada, ne primjenjuje na potpore sektoru poljoprivrede, ribarstva te potpore s ciljem poti-canja izvoza i potpore uvjetovane korištenjem domaće, a ne uvezene robe. Među poznata izuzeća uvedeno je novo pravilo koje se odnosi na slučajeve poduzetnika koji djeluju u više sektora - bilo u onima za koje se ne mogu dodijeliti potpore male vrijednosti, bilo u onima obuhvaćenima područjem primjene Uredbe. Za njih je

24 Članak 3. stavak 8. i 9. Uredbe: “(8) U slučaju spajanja ili preuzima-nja u obzir se uzimaju sve prethodne de minimis potpore dodijeljene svim poduzetnicima koji su se spojili kako bi se utvrdilo premašuje li bilo koja nova de minimis potpora dodijeljena novom poduzetniku ili poduzetniku preuzimatelju gornju granicu. Zakonitost de minimis potpora koje su zakonski dodijeljene prije spajanja ili preuzimanja ne dovodi se u pitanje.

(9) Ako se jedan poduzetnik podijeli na dva ili više zasebnih poduzet-nika, de minimis potpora dodijeljena prije podjele razvrstava se podu-zetniku koji je od nje ostvario korist, što je načelno poduzetnik koji je preuzeo djelatnosti za koje je korištena de minimis potpora. Ako takvo razvrstavanje nije moguće, de minimis potpora razvrstava se propor-cionalno na temelju knjigovodstvene vrijednosti vlasničkog kapitala novih poduzetnika u trenutku podjele.”


određeno da se Uredba “primjenjuje samo na potpore do-dijeljene u vezi s tim drugim sektorima ili djelatnostima, uz uvjet da države članice osiguraju, na primjeren način, na primjer razdvajanjem djelatnosti ili troškova, da djelatno-sti iz isključenih sektora ne ostvaraju korist od de minimis potpore dodijeljene na temelju ove Uredbe” (članak 1. sta-vak 2.). Jedno “staro” izuzeće, potpore dodijeljene po-duzetnicima u teškoćama, koje je bilo do samih krajeva dio nacrta Uredbe, izazvalo je također dosta rasprave, i to zbog činjenice što je Komisija, prilikom izrade nove Uredbe o potporama male vrijednosti, odlučila uvesti i posebnu defi niciju poduzetnika u teškoćama, različitu od defi nicije kakvu poznaju Smjernice Zajednice o dr-žavnim potporama za sanaciju i restrukturiranje podu-zetnika u teškoćama, na koju se do sada pozivala Ured-ba o potporama male vrijednosti. Ta nova defi nicija u jednom je dijelu trebala zadržati stroge kriterije određe-nja poduzetnika u teškoćama iz spomenutih Smjernica, a u drugom dijelu obuhvatila bi potpuno nove, također jasno određene, stroge kriterije (kao što su na primjer, odnos knjiženog duga i vlasničkog kapitala, odnos dobi-ti i isplaćenih kamata, kreditni rejting)25. Mnoge države članice u svojim su komentarima izrazile zabrinutost da bi se takvim određenjem poduzetnika u teškoćama iz primjene nove Uredbe isključio velik broj malih i sred-njih poduzetnika, upravo onih koji u najmanjoj mjeri mogu utjecati na trgovinu između država članica, što je jedan od kriterija kojim se vodi Komisija prilikom izrade

25 Članak 2. (e) nacrta Uredbe: “Poduzetnik u teškoćama” znači podu-zetnik koji ispunjava najmanje jedan od sljedećih uvjeta:

i. u slučaju društva s ograničenom odgovornosti, više od polovice nje-gova upisanog kapitala izgubljeno je zbog prenesenih gubitaka; to se događa kada se odbijanjem prenesenih gubitaka od pričuva (i svih drugih elemenata koji se općenito smatraju dijelom vlastitih sredstava društva) dobije negativan rezultat koji premašuje polovicu temeljnog upisanog kapitala;

ii. u slučaju društva u kojem najmanje nekoliko članova snosi neogra-ničenu odgovornost za dug društva, više od polovice njegova kapitala navedenog u fi nancijskom izvještaju društva izgubljeno je zbog prene-senih gubitaka;

iii. nad poduzetnikom se provodi stečajni postupak ili on ispunjava kri-terije u skladu s nacionalnim zakonom da se nad njim provede stečajni postupak na prijedlog vjerovnika;

iv. odnos knjiženog duga i vlasničkog kapitala veći je od 7,5;

v. dobit poduzetnika prije kamata i poreza (EBIT) i isplaćenih kamata u protekle dvije godine niži je od 1,0;

vi. poduzetniku je najmanje jedna agencija za kreditni rejting registri-rana u skladu s Uredbom (EZ) br. 1060/2009 dodijelila kreditni rejting u vrijednosti CCC+ (“platežna sposobnost uvjetovana je stalnim po-voljnim uvjetima”) ili niži.

Za potrebe prvog podstavka točke (e), malo i srednje poduzeće koje postoji manje od tri godine ne smatra se poduzetnikom u teškoćama osim ako ispunjava uvjet naveden u podtočki iii. te točke.”

http://ec.europa.eu/competition/consultations/2013_second_de_minimis/draft_regulation_hr.doc.

pravila o potporama male vrijednosti (tako Cipar, Finska i Mađarska). I Belgija, Estonija, Francuska, Malta i Slove-nija nisu podržale novu defi niciju poduzetnika u teško-ćama - neke od njih zbog nejasnih izričaja korištenih u defi niciji, neke zbog strogo postavljenih kriterija, neke zbog nemogućnosti, odnosno prevelikog administrativ-nog opterećenja pri provedbi defi nicije u praksi, a neke jer su smatrale da defi niciji poduzetnika u teškoćama nije mjesto u ovoj Uredbi. I doista, usvojeni tekst Uredbe osvanuo je bez defi nicije poduzetnika u teškoćama. Što-više i vrlo neočekivano, usvojeni tekst Uredbe uopće ne spominje poduzetnika u teškoćama, čak ni u izuzećima od njezine primjene.

Najveću novost Uredbe trebalo je predstavljati uvođenje izričite obveze svih država članica da do 31. prosinca 2015. uspostave središnji registar potpora male vrijednosti, u koji bi se unosili podatci o potpora-ma male vrijednosti dodijeljenima od 1. siječnja 2016. godine26. Namjeru nametanja te obveze Komisija je opravdavala potrebom raspolaganja točnim, pouzda-nim i cjelovitim podatcima o dodijeljenim potporama male vrijednosti kako se ne bi javili slučajevi premaši-vanja pragova male vrijednosti po poduzetniku po dr-žavi članici. Dotadašnji način kontrole dodjele potpora male vrijednosti, jednostavnim dobivanjem informaci-ja o primljenim potporama male vrijednosti od podu-zetnika - korisnika potpore male vrijednosti prije nove dodjele potpore male vrijednosti te obavještavanjem korisnika da mu se dodjeljuju potpore male vrijedno-sti, Komisija, očito, nije smatrala dostatnim. On bi ostao u primjeni do trenutka uspostave središnjeg registra. Budući da, imajući na umu različita ustavna i upravna uređenja država članica, nije mogla uredbom zadirati u nadležnosti država članica nametanjem samog obli-ka središnjeg registra, Komisija je namjeravala ostaviti slobodu državama članicama da osmisle registar. Ono što su svakako morale osigurati države članice jest mogućnost pristupa registru (u svakom trenutku) svih davatelja potpora male vrijednosti, prije svega da bi imali uvid u primljene potpore male vrijednosti odre-

26 Članak 6. stavak 1. nacrta Uredbe: “Države članice moraju uspostaviti središnji registar de minimis potpora do 31. prosinca 2015. Središnji registar sadržava podatke o svakom korisniku (uključujući o tome je li malo, srednje ili veliko poduzeće i o gospodarskom sektoru (šifra NACE na razini odsjeka 16) glavne djelatnosti), datum dodjele i bruto novčanu vrijednost potpore za svaku mjeru de minimis potpore koju je u skladu s ovom Uredbom dodijelilo bilo koje nadležno tijelo u toj državi članici. Registar sadržava sve de minimis mjere dodijeljene u skladu s ovom Uredbom od 1. siječnja 2016. nadalje.” http://ec.europa.eu/competition/consultations/2013_second_de_minimis/draft_re-gulation_hr.doc.


đenog poduzetnika prije nego mu sami dodijele nove potpore. Na taj bi način, zapravo, “briga” o iznosima potpora male vrijednosti s davatelja i korisnika prešla samo na davatelja potpora male vrijednosti. Središnji registar trebao je obuhvaćati podatke o korisnicima potpora male vrijednosti (s naznakom gospodarskog sektora njihove glavne djelatnosti te radi li se o malom, srednjem ili velikom poduzetniku), datumima dodjele te bruto novčanim vrijednostima potpora male vrijed-nosti. Središnji registar, po zamisli Komisije, trebao je predstavljati dobru podlogu za izradu godišnjeg izvje-šća Komisiji o dodijeljenim potporama male vrijedno-sti, što je, također, trebala biti dodatna obveza Ured-bom nametnuta državama članicama27, uz opravdanje da bi se time lakše nadzirala primjena Uredbe te uočila moguća narušavanja tržišnog natjecanja. Godišnje iz-vješće trebalo je sadržavati ukupan iznos potpora male vrijednosti dodijeljenih u državi, po gospodarskim sektorima i veličini korisnika potpora male vrijednosti, ukupan broj korisnika potpora male vrijednosti po gos-podarskim sektorima i veličini te druge podatke koje bi Komisija zatražila. Ako bi, međutim, država članica na neki način objavila spomenute podatke i time ih stavila na raspolaganje javnosti, ne bi morala izrađivati poseb-no godišnje izvješće i dostavljati ga Komisiji.

Uspostava središnjeg registra na razini države iza-zvala je, prema očekivanjima, mnoga negodovanja dr-žava članica, posebno onih većih površinom te sa slo-ženijim ustavnim uređenjem (izrazito decentraliziranih ili čak i federalnog ustroja). Beskompromisno protiv na-metanja ove obveze državama članicama bile su Belgija, Njemačka, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a i Austrija ga smatra neprovedivim u praksi. Danska je u svojemu

27 Članak 6. stavak 6. nacrta Uredbe: “Države članice izvješćuju Komisiju o primjeni ove Uredbe jedanput godišnje. Izvješće sadrži:

(a) ukupan broj de minimis potpora dodijeljenih u predmetnoj drža-vi članici u skladu s ovom Uredbom tijekom prethodne kalendarske godine, raščlanjen prema gospodarskim sektorima i veličini korisnika (malo, srednje i veliko poduzeće);

(b) ukupan broj korisnika de minimis potpora dodijeljenih u određenoj državi članici u skladu s ovom Uredbom tijekom prethodne kalendarske godine, raščlanjen prema gospodarskim sektorima i veličini korisnika (malo, srednje i veliko poduzeće);

(c) sve druge informacije koje se odnose na primjenu ove Uredbe koje zatraži Komisija i koje je potrebno navesti pravovremeno prije dostave izvješća.

Prvo se izvješće podnosi do 30. lipnja 2017. i odnosi se na kalendarsku godinu 2016. Ako je država članica sve zatražene podatke stavila na raspolaganje javnosti, nije obvezna dostaviti izvješće Komisiji. Svake godine Komisija objavljuje sažetak informacija sadržanih u godišnjim izvješćima, uključujući ukupni iznos de minimis potpora koje je svaka država članica dodijelila u skladu s ovom Uredbom.”

http://ec.europa.eu/competition/consultations/2013_second_de_minimis/draft_regulation_hr.doc.

mišljenju istaknula da smatra potrebnim državama osta-viti slobodu izbora između dosadašnjeg načina praćenja dodjele potpora male vrijednosti putem izjave poduzet-nika o zaprimljenim iznosima potpora male vrijednosti i uspostave registra, uz napomenu da bi obvezatni regi-star bio preveliko administrativno opterećenje. Proble-me pri uspostavi registra istaknule su i Finska i Mađarska - Finska predlažući produljenje prijelaznog razdoblja za uspostavu registra do 2017. godine, a Mađarska tražeći barem pet godina za uspostavu registra (u slučaju ne-izbježne obveze). Možda najjasnije izraženo obrazlože-nje imala je Francuska smatrajući da Komisiji uopće ne pripada ovlast nametnuti državama članicama obvezu vođenja registra i godišnjeg izvještavanja jer potpore male vrijednosti, s obzirom da se ni ne smatraju držav-nim potporama, nisu u njezinoj isključivoj nadležnosti.

Komisija, unatoč početnome beskompromisnom stavu, nije ostala gluha na mnoge primjedbe i nega-tivne stavove država članica na sadržaj nacrta Uredbe u dijelu koji se odnosi na središnji registar i redovito godišnje izvještavanje, te usvojeni tekst u tome dije-lu odgovara sadržaju Uredbe iz 2006. godine. Države članice, naime, i dalje se prije svega oslanjaju na izja-ve poduzetnika prilikom dodjele novih potpora male vrijednosti, dok je uspostava središnjeg registra i dalje samo mogućnost čiji odabir ovisi samo o volji države članice. Izvještavanje o dodijeljenim potporama male vrijednosti, također ostaje ad hoc prirode, na zahtjev Komisije, a odnosi se samo na iznose dodijeljenih pot-pora male vrijednosti.

5. ZAKLJUČAK

Opće strogo pravilo EU o državnim potporama - o njihovoj načelnoj zabrani, tj. nespojivosti s funkcioni-ranjem unutarnjeg tržišta ublaženo je na više načina, i to samim UFEU-om koji nabraja potpore koje se auto-matski, njegovom vlastitom snagom, smatraju spojivi-ma s unutarnjim tržištem i prema tome su dopuštene (članak 107. stavak 2.) i potpore koje se mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem, no čija dodjela ipak mora biti detaljnije uređena dodatnim aktima (članak 108. stavak 3. u vezi s člankom 109.). U okviru odredaba o nadležnosti Komisije i njezinih ovlasti za nadzor svih dodijeljenih državnih potpora u državama članicama i ocjenu novih mjera državnih potpora, čemu odgovara obveza država članica da prijave Komisiji dodjelu no-vih i izmijenjenih državnih potpora (članak 108. stavci


1. - 3.), uneseno je još jedno ublaženje sustava - mo-gućnost Komisije da uredbom uredi pravila o dodjeli državnih potpora za koje je Vijeće prije toga odredilo da mogu biti izuzete od obveze slijeđenja postupaka iz članka 108. Vijeće je donijelo takvu uredbu 1998. godi-ne, Enabling Regulation, i njome je nabrojalo kategorije državnih potpora ubuduće izuzete od obveze podno-šenja Komisiji na ocjenu. Osim nabrojenih kategorija, Vijeće je navelo još jednu posebnu “kategoriju” držav-nih potpora, koje se razlikuju od drugih po svojim mak-simalnim iznosima u kojima se mogu dodijeliti korisni-ku, a o kojima Komisija može i treba donijeti posebnu uredbu. Tu se, naime, radi o potporama malog iznosa za koje se smatra da ne utječu negativno na tržišno na-tjecanje te se zbog toga može smatrati da nemaju zna-čenje državnih potpora iz članka 107. stavka 1. UFEU-a - neželjenog instrumenta na zajedničkom tržištu, pa ih se ne treba podvrgavati strogim pravilima o prijavi i odobrenju prije dodjele. Komisija je, zapravo, i prije tog izričitog ovlaštenja osmislila i uredila pojam pot-pora male vrijednosti - soft lawom (smjernicama 1992. godine, i obavijesti 1996. godine).

Prvu Uredbu, izravno primjenjiv pravni akt u drža-vama članicama, o potporama male vrijednosti, Ko-misija je donijela 2001. godine. Njome su postavljena osnovna pravila o pragu dopuštene potpore, vremenu u kojem se takva potpora, s obzirom na maksimalni iznos, smije dodijeliti, oblicima u kojima se sve može dati te načinu izračuna novčane protuvrijednosti u

slučajevima kada se ne isplaćuje u gotovini, korisnici-ma kojima se smije dodijeliti (navodeći one kojima se ne smije dodijeliti). Takvom logikom nastavlja i druga Uredba, donesena 2006. godine, a bez puno promje-na u samome konceptu, i treća - na kojoj je Komisija radila u okviru Modernizacije državnih potpora u EU 2013. godine. Nova se Uredba trebala zamjetno razli-kovati od svoje prethodnice, no u konačnici su novine svedene samo na detaljnije uređenje nekih elemenata, ponajprije pravila o samom korisniku - poduzetniku te o izračunu novčane protuvrijednosti dodijeljene pot-pore. Najveća izmjena, uvođenje obveze uspostave središnjeg registra potpora male vrijednosti i detalj-noga godišnjeg izvještavanja Komisije o dodijeljenim potporama male vrijednosti, zahvaljujući složnom od-bijanju država članica, je izostala. Isto tako, izostala je i sporna defi nicija poduzetnika u teškoćama. Uredba usvojena 18. prosinca 2013. godine stupila je na sna-gu 1. siječnja 2014. godine i ostaje na snazi do 31. pro-sinca 2020. godine. Od značajnih novosti očekivanih i najavljivanih od strane Komisije, malo ih je naposljetku dočekalo svjetlo dana. Države članice, iako službeno nisu mogle utjecati, ujednačenim i gotovo jedinstve-nim djelovanjem uspješno su navele Komisiju da tekst usvojene Uredbe bude bliži njihovim stavovima nego njezinim prethodno izraženim zamislima. Takav potez Komisije svakako je razuman jer su upravo države čla-nice te koje provode Uredbu na svakodnevnoj osnovi i najviše su svjesne mana i vrlina njezinih odredaba od-nosno njihove potencijalne neprovedivosti.

SUMMARY THE NEW EUROPEAN COMMISSION REGULATION ON SMALL AID AMOUNTS /DE MINIMIS REGULATION/

The process of “State aid modernization” is currently being carried out in the European Union by the European Commission. Most of the process is carried out through the amendments of the existing legislation and other regulations, or by adopting some new regulations. One of the new legislative acts that will replace the existing one, which is one of the most signifi cant in nature since it is a Commission Regulation, is an act regulating the de minimis aid. Although still in draft form, this act deserves an attention because it is a regulation of the European Union - an act directly applicable by the Member States, therefore in the Republic of Croatia whose national legislation accordingly does not regulate the de minimis aid.

Keywords : de minimis aid, state aid, regulation, modernization.

Popis literature

Craig, Paul, de Burca Grainne, EU LAW Text, Cases, and Materials, Fifth edition 2011, Oxford University Press.


ODGOVORI NA PITANJA

Porez na dodanu vrijednost

Pripremila: Katarina Bandalović, univ. spec. oec.*


1. TROSTRANI POSAO

PITANJE:

1.1. Kako će se knjižiti ulazna i izlazna faktura koje proizlaze iz trostranog posla, budući da roba fi zički ne dolazi u skladište, a isto tako ne izlazi iz njega (radi se o tvrtki koja ne zaprima robu, nego samo ulaznu fakturu i izdaje izlaznu fakturu)?

1.2. Smatra li se ulazna faktura troškom, a izlazna fak-tura prihodom?

1.3. Kako točno mora glasiti klauzula koja će biti na-vedena na izlaznoj fakturi?

ODGOVOR:

1.1. Sukladno odredbama članka 10. stavak 1. no-vog Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 73/13, 99/13, 148/13, u daljnjem tekstu: Zakon), o trostranom poslu je riječ kada se radi o tran-sakciji koju tri porezna obveznika iz tri različite države članice zaključe za ista dobra koja su prevezena ili ot-premljena od prvog isporučitelja neposredno zadnjem kupcu te kada su ispunjeni uvjeti za oslobođenje iz stavka 2. članka 10.

U trostranom poslu, tvrtka koja je prvi kupac (su-dionik B u Hrvatskoj) kupljenu robu od prodavatelja (sudionika A iz jedne države članice) ne prima na svoje skladište, nego se ista roba otprema izravno drugom kupcu (sudioniku C u drugu državu članicu). Budući da kod prvog kupca (sudionika B) nije došlo do zaprima-nja robe na skladište, on ne ispostavlja skladišnu doku-

* Katarina Bandalović, Zagreb.

mentaciju te stoga u knjigovodstvu ne knjiži promet na kontu zaliha robe.

1.2. Stoga, ulaznu fakturu koju primi od prodavate-lja (sudionika A) prvi kupac (sudionik B) knjiži na kontu troškova nabavne vrijednosti prodane robe u trostra-nom poslu i, naravno, na kontu dobavljača iz Europske unije (na primjer 710xxx /221xxx).

Izlazni račun koji za istu robu ispostavlja prvi kupac (sudionik B) drugom kupcu (sudioniku C), knjiži se na kontu prihoda od prodaje robe iz trostranog posla i, naravno, na kontu kupca iz Europske unije (na primjer 121xxx/761xxx).

1.3. Izlazni račun (sudionika B) izdan drugom kupcu (sudioniku C) ne smije sadržavati iznos PDV-a i mora se navesti da se radi o trostranom poslu (članak 32. stavak 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, Narodne novine, br. 79/13, 85/13). Zato na računu treba staviti napomenu: “Oslobođeno PDV-a prema odredbi članka 141. Direktive Vijeća 2006/112/EZ – prijenos porezne ob-veze ili Reverse Charge”.

Osim toga, ovi računi trebaju sadržavati PDV iden-tifi kacijski broj pod kojim je obavljeno stjecanje unutar Europske unije i daljnja prodaja i PDV identifi kacijski broj primatelja isporuke unutar Europske unije.

2. KNJIGA IZLAZNIH RAČUNA

PITANJE:

Moraju li se, prema novom Zakonu i Pravilniku o pore-zu na dodanu vrijednost, računi za primljene predujmove izdani prema zemlji članici Europske unije i trećim zemlja-


ma, koje su oslobođene PDV-a, unositi u knjigu izlaznih računa i zbrajati s redovnim računima?

ODGOVOR:

U skladu s odredbama članka 164. Pravilnika o po-rezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 79/13 i 85/13, u daljnjem tekstu: Pravilnik), od 1. srpnja 2013. godine primjenjuje se novi obrazac Knjige izdanih ra-čuna u koju se unose i računi izdani za primljene pre-dujmove. Drugim riječima, više se ne vodi posebna Knjiga primljenih predujmova.

Prema odredbama članka 159. stavak 1. i 2. Pravil-nika, za primljene predujmove, odnosno uplate koje su izvršene prije isporuke dobra ili obavljene usluge mora se izdati račun u smislu članka 79. stavka 1. Zako-na. Izdani račun za predujam je isprava u smislu i za

potrebe Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Pri isporuci dobara ili usluga za koje je primljen predujam, izdaje se račun u kojem se iskazuje obračunani PDV na isporuku i umanjenje za iznos PDV-a koji je obračunan na primljeni predujam. Na tom računu treba navesti broj izdanog računa za primljeni predujam po kojem se vrši umanjenje PDV-a.

Međutim, u skladu s odredbama članka 38. i 39. Pra-vilnika, PDV se ne obračunava na predujmove koji se primaju za isporuke dobara i usluga unutar Europske unije prema uvjetima iz članka 41. Zakona, te preduj-move u vezi s uvozom i izvozom dobara.

Prema odredbama članka 164. i 167. Pravilnika, smatramo da ne postoji obveza izdavanja računa za predujam na koji se ne obračunava PDV, te da je u tom smislu, ako je račun ipak izdan dovoljno da se evidenti-ra samo u knjigovodstvenoj evidenciji.

3. IZDAVANJE RAČUNA

PITANJE:

3.1. Može li fiskalni račun koji se izdaje u tuzemstvu biti pisan ručno ili mora biti izdan u elektroničkom obliku?

3.2. Može li se pretporez po primljenim računima R-2 odbiti po primitku računa ili tek nakon plaćanja istih?

3.3. Kako mora izgledati račun za predujam koji će primiti izvođač za građevinske usluge u tuzemstvu, ako će situacija za obavljene radove biti napravljena nakon razdoblja u kojem je primljen predujam?

ODGOVOR:

3.1. Obveza izdavanja računa propisana je odred-bama članka 54. i 54.a Općeg poreznog zakona (Na-rodne novine, br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13). Sukladno tim odredbama, porezni obveznici izdaju račune radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza (stavak 1.). Računom za potrebe oporezivanja smatra se i svaka isprava kojom se obračunavaju isporuke bez obzira u kojem obliku i pod kojim nazivom je izdana (stavak 2.). Porezni obve-znici koji isporuke dobara ili usluga naplaćuju u goto-vini, promet moraju iskazivati putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način.

Računi koje izdaje obveznik fi skalizacije prema Za-konu o fi skalizaciji u prometu gotovinom (Narodne novine, br. 133/12), tj. kada naplatu prodaje vrši goto-vinom, čekovima, karticama ili drugim sličnim načini-ma plaćanja, sukladno odredbama članka 16. stavak 1. ovoga Zakona, moraju biti izdani putem elektroničkog naplatnog uređaja.

Računi koje ispostavlja porezni obveznik koji na-platu prima putem transakcijskih računa kod banaka, izdaju se u skladu s odredbama članka 78. do 81. Zako-na o porezu na dodanu vrijednost, članka 157. do 161. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost te članka 23. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 177/04 do 148/13) te članka 38. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 95/05 do 9/13).

Sukladno propisima o PDV-u i porezu na dohodak, račun može biti ispostavljen na papiru ili u elektronič-kom obliku. Nije propisano na koji će način biti pisan račun na papiru (ručno ili na računalu) osim da mora sadržavati podatke iz članka 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i da mora osigurati vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost računa od tre-nutka izdavanja do kraja razdoblja za pohranu računa neovisno o tome je li račun izdan na papiru ili u elek-troničkom obliku.

Stoga proizlazi da račun koji izdaje porezni ob-

veznik koji nije obveznik fi skalizacije može biti pi-

san i ručno.

3.2. U skladu s odredbama članka 57. do 62. novog Zakona o porezu na dodanu vrijednost, od 1. srpnja 2013. godine pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) na-staje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Drugim riječima, ako odbitak pret-poreza nije isključen zbog oslobođenja od plaćanja


PDV-a ili zbog ograničenja prava na odbitak pretpore-za i ako je primljeni račun izdan u skladu s odredba-ma članaka 78. – 81. ovog Zakona, pretporez se može odbiti neovisno o tome je li primljeni račun (R2) plaćen ili nije.

To se ne odnosi na poreznog obveznika koji je ob-veznik poreza na dohodak i koji prema odredbama članka 139. Zakona i odredbama članka 197. Pravilni-ka ispostavlja račune na kojima mora navesti oznaku R2 i napomenu “obračun prema naplaćenoj naknadi”. On ima pravo na odbitak pretporeza u trenutku kada je isporučitelju platio račun za isporučena dobra ili obavljene usluge. To će se primjenjivati do 31. prosinca 2014. godine.

U skladu s navedenim, ako je primatelj računa R2 porezni obveznik prema izdanim računima (dakle onaj koji ne izdaje račune R2), po tom primljenom računu može odbiti pretporez neovisno o tome je li taj račun platio dobavljaču ili nije, naravno ako su ispunjeni dru-gi uvjeti za odbitak pretporeza.

Ako je primatelj računa R2 porezni obveznik koji izdaje R2 račune, pretporez može odbiti u razdoblju kada je taj račun platio svom dobavljaču.

3.3. U skladu s odredbama članka 75. stavak 3. toč-ka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, od 1. srp-nja 2013. godine PDV na obavljene građevinske usluge ne plaća isporučitelj (izvođač), nego ga plaća primatelj usluga (naručitelj). Prema odredbama članka 79. stavak 7. Zakona, u slučaju kada PDV mora platiti primatelj do-bara ili usluga, isporučitelj u računu mora navesti napo-menu “prijenos porezne obveze”. Međutim, treba voditi računa o tome da se prijenos porezne obveze primje-njuje samo na isporuke koje su obavljene između sudi-onika tuzemnih poreznih obveznika. Naime, u skladu s člankom 151. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, PDV prema članku 75. stavak 3. Zakona pla-ća primatelj dobara ili usluga (kupac, naručitelj) koji je upisan u registar obveznika PDV-a u tuzemstvu kada mu ta dobra isporuči ili obavi usluge porezni obveznik (prodavatelj, izvoditelj radova) koji je upisan u registar obveznika PDV-a u tuzemstvu. U skladu s odredbama članka 3. stavak 1. točka a) Zakona, tuzemstvo je po-dručje Republike Hrvatske.

U skladu s odredbama članka 37. Pravilnika, za pri-mljene predujmove obveza obračuna PDV-a na pri-mljeni iznos nastaje u trenutku primitka predujma. Za nastanak oporezivog događaja bitan je trenutak napla-

te predujma, a ne trenutak isporuke dobara ili obavlja-nja usluga. Prema odredbama članka 159. stavak 1. i 2. Pravilnika, za primljene predujmove mora se izdati ra-čun u smislu članka 79. stavak 1. Zakona. Kada se izvrši isporuka, izdaje se račun u kojem se obračunan PDV po tom računu umanjuje za PDV iz računa za primljeni predujam i mora se navesti broj računa za predujam.

Sukladno članku 79. stavak 1. Zakona, račun mora sadržavati:

1. broj računa i datum računa,

2. ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifi kacij-ski broj ili PDV identifi kacijski broj poreznog obveznika koji je izvršio isporuku (prodavatelja),

3. ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifi kacij-ski broj ili PDV identifi kacijski broj poreznog obveznika kojemu je izvršena isporuku (kupca),

4. uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara i količinu te vrstu i količinu obavljenih usluga,

5. datum isporuke dobara ili obavljenih usluga ili datum primitka predujma u računu za predujam, ako se taj datum razlikuje od datuma izdavanja računa,

6. jediničnu cijenu bez PDV-a razvrstano po stopi PDV-a,

7. popuste ili rabate ako nisu uključeni u jediničnu cijenu,

8. stopu PDV-a,

9. iznos PDV-a razvrstan po stopi, osim u slučaju kada se primjenjuje posebni postupak za koji je u smi-slu ovoga Zakona taj podatak isključen,

10. zbrojni iznos naknade i PDV-a.

U Zakonu i Pravilniku nije izričito propisano postu-panje s predujmovima u graditeljstvu.

Međutim, prema Mišljenju Porezne uprave, Klasa: 410-19/13-01/271, Ur. br. 513-07-21-01/13-4 od 29. srp-nja 2013. godine, s obzirom na to da u slučaju primje-ne postupka iz članka 75. stavka 3. Zakona dolazi do prijenosa porezne obveze na primatelja usluge, isto se odnosi i na primljene predujmove za građevinske uslu-ge. Stoga na računima izdanima za predujmove dane nakon 1. srpnja 2013. godine izvođač koji primi predu-jam neće obračunati PDV, jer je investitor koji je uplatio predujam dužan obračunati PDV za predujam.

Drugim riječima, primatelj predujma za građe-

vinske usluge, naravno ako su zadovoljeni navede-

ni uvjeti tuzemnih poreznih obveznika, ispostavit


će račun za predujam prema odredbama članka 79.

stavak 1., odnosno na iznos primljenog predujma

neće obračunati PDV. Sukladno članku 79. stavak 7.

Zakona, na računu treba navesti napomenu “prije-

nos porezne obveze”.

4. RAČUN PUTNIČKE AGENCIJE

PITANJE:

Od jedne hrvatske putničke agencije primljen je račun za zrakoplovnu kartu (način plaćanja: virmanom), gdje PDV nije obračunat sukladno članku 43. Zakona o PDV-u (međunarodni prijevoz putnika u zračnom prometu). Na računu nisu navedeni sljedeći elementi računa: vrijeme izdavanja računa (sat i minute) te oznaka operatera na naplatnom uređaju.

Dobavljač je kao razlog nestavljanja navedenih ele-menata naveo sljedeće objašnjenje: “S obzirom na to da imamo podijeljene poslovne jedinice, račune fakturiramo na sljedeći način: naplatu gotovinom fakturiramo iz za-sebne poslovne jedinice i te račune fi skaliziramo. Račune koji se plaćaju virmanom vodimo u posebnoj poslovnoj jedinici i te račune ne fi skaliziramo te samim time na tim računima nije navedeno vrijeme izdavanja (sat i minute) ni operater. Broj računa naveden je u sljedećem obliku: xxxx/0/2013.”

Postavlja se pitanje je li ovakvo postupanje putničke agencije zakonito?

ODGOVOR:

Budući da ne raspolažemo cjelovitim podacima na-vedenog računa, ne možemo se očitovati u vezi s obra-čunanim PDV-om.

U skladu s odredbama članka 43. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 76. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, međunarodni prijevoz putnika u zračnom prometu oslobođen je plaćanja PDV-a, a utvrđuje se prema podacima vozne karte iz koje je razvidno da je mjesto polaska ili mjesto završet-ka putovanja izvan Republike Hrvatske. Prema Zakonu, oporezivanje putničkih agencija razlikuje se prema na-činu poslovanja.

Ako putnička agencija posluje s putnicima u svoje ime, a u tu svrhu koristi usluge drugih poreznih obve-znika, primjenjuje posebni postupak oporezivanja u skladu s odredbama članka 91. do 94. Zakona. To su uglavnom organizatori putovanja (turoperatori). U tom

slučaju na računu mora navesti napomenu “posebni postupak oporezivanja – putničke agencije” i ne smije iskazati iznos PDV-a.

Ako putnička agencija vrši prodaju zrakoplovnih karata u ime i za račun zrakoplovne tvrtke i za te usluge naplaćuje naknadu, smatra se da obavlja usluge posre-dovanja koje su oporezive sukladno članku 33. stavak 3. Zakona, odnosno tada se ne primjenjuje poseban postupak oporezivanja, a PDV utvrđuje na iznos svoje posredničke naknade.

U skladu s odredbama članka 5. točka 1. Zakona o fi skalizaciji u prometu gotovinom, promet ostvaren u djelatnosti prodaje putničkih karata izuzet je od obve-ze fi skalizacije. Prema članku 8. obveznici fi skalizacije dužni su provoditi postupak fi skalizacije u prometu gotovinom. Sukladno članku 2. stavak 5. ovoga Zako-na, promet gotovinom je plaćanje za isporučena dobra ili obavljene usluge novčanicama ili kovanicama koje se smatraju platežnim sredstvom, karticama, čekom ili drugim sličnim načinima plaćanja, osim plaćanja na transakcijski račun kod banaka, ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije.

Budući da je navedeni račun primljen za prodaju zrakoplovne karte i da je plaćen virmanom, proizlazi da je putnička agencija opravdano izdala račun koji se ne ispostavlja putem naplatnog uređaja, te isti nije ni trebao imati oznaku operatera s naplatnog uređaja.

5. RAČUN IZDAN NA PAPIRU I RAČUN

IZDAN U ELEKTRONIČKOM OBLIKU

PITANJE:

Koja je razlika između računa na papiru i računa u elektroničkom obliku i kada se izdaju?

ODGOVOR:

Prije svega treba istaknuti da su računi poslovne isprave na temelju kojih se vode evidencije poslovnih promjena u poslovnim knjigama sukladno propisima o računovodstvu i u poreznim evidencijama za potrebe oporezivanja prema propisima pojedinih vrsta poreza.

U smislu računovodstvenih propisa račun je knjigo-vodstvena isprava koja može biti pisani dokument ili

elektronički zapis o nastalom poslovnom događaju (članak 5. stavak 1. Zakona o računovodstvu, Narodne novine, br. 109/07, 54/13). Račun kao knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojan, uredan i sastavljen na


način da osigurava pravodobni nadzor. Osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ili osoba na koju je prenese-na ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna (članak 6. stavak 1. ovoga Zakona). Ako je sastavljena kao elektronički zapis, može umjesto potpisa osobe ovlaštene za zastupanje podu-zetnika ili osobe na koju je prenesena ovlast sadržava-ti ime i prezime ili drugu prepoznatljivu oznaku osobe ovlaštene za izdavanje knjigovodstvene isprave ili mora biti potpisana sukladno zakonu koji uređuje elektronički potpis (članak 6. stavak 2. ovoga Zakona).

Prema odredbama članka 2. točka 5. Zakona o elek-troničkom potpisu (Narodne novine, br. 10/02, 80/08), elektronički zapis je cjelovit skup podataka koji su elektronički generirani, poslati, primljeni ili sačuvani na elektroničkom, magnetnom, optičkom ili drugom me-diju. Sadržaj elektroničkog zapisa uključuje sve oblike pisanog i drugog teksta, podatke, slike i crteže, karte, zvuk, glazbu, govor, računalne baze podataka.

Odredbama članka 15. Zakona o elektroničkoj ispravi (Narodne novine, br. 150/05) propisano je da se elektroničke isprave izrađuju elektroničkim sustavima pripreme, oblikovanja i pohrane informacijskih sadrža-ja u elektronički zapis.

U smislu poreznih propisa računom se smatra svaka isprava kojom se obračunavaju isporuke bez obzira u

kojem obliku i pod kojim nazivom je izdana (članak 54. stavak 2. Općeg poreznog zakona).

Prema odredbama članka 157. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, račun može biti ispo-stavljen na papiru ili u elektroničkom obliku. Da bi se smatrao računom u elektroničkom obliku, mora biti izdan i zaprimljen u bilo kojem elektroničkom formatu (članak 161. stavak 6. Pravilnika) i mora postojati pisana suglasnost primatelja za prihvat takvog računa. Među-tim, računi izrađeni u elektroničkom obliku, pomoću, primjerice, računovodstvenog softvera ili softvera za obradu riječi koji su poslani i zaprimljeni na papiru, ne smatraju se računima u elektroničkom obliku (članak 161. stavak 7. Pravilnika).

Drugim riječima, poduzetnik sam odlučuje hoće li ispostavljati račune na papiru ili u elektroničkom obli-ku. Neovisno o tome jesu li računi izdani na papiru ili u elektroničkom obliku, mora biti osigurana vjerodostoj-nost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost računa od trenutka izdavanja do kraja razdoblja za pohranu računa.

Razlika je u tome da se za račune ispostavljene u elektroničkom obliku mora osigurati suglasnost prima-telja o prihvatu takvih računa i da se čitljivost od tre-nutka izdavanja do kraja razdoblja za pohranu računa može osigurati na ekranu ili na papiru.

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O JAVNOJ NABAVI

SADRŽAJ ZBORNIKA:

PREGLED NAJZNAČAJNIJIH IZMJENA

I DOPUNA ZAKONA O JAVNOJ NABAVI

Ante Loboja, dipl. iur.

PROMJENE U SUSTAVU JAVNE NABAVE

NAKON 1. SRPNJA 2013.

Zoran Vuić, dipl. iur.

NOVINE U SUSTAVU PRAVNE ZAŠTITE

S OSVRTOM NA PRAKSU DKOM-A


ELEKTRONIČKA NABAVA

Ivančica Franjković, dipl. oec.

Prilog Zborniku radova je Strategija razvoja elektroničke javne nabave u Republici Hrvatskoj 2013. - 2016.

Broj stranica: 138 Cijena: 250,00 knCijena: 157,50 kn


PRAVNA IZDANJA

Pripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur.*

* Dragutin Nemec, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

EKONOMSKA POLITIKA

Zbornik radova 21. tradicionalnog savjetovanja “Eko-nomska politika Hrvatske u 2014.” - Proceedings of the 21st Croatian Economic Association Conference on “Economic Policy of Croatia in 2014” / Ljubo Jurčić... [et al.] - Zagreb: Inženjerski biro, 2013. - 471 str.

Cijena: 300,00 kn

GRAĐANSKO PRAVO

Ćurković, Marijan

Komentar Zakona o obveznim osiguranjima u prome-tu - Zagreb: Inženjerski biro, 2013. - 261 str.

Cijena: 150,00 kn

ISBN 978-1-78068-171-9

Ramaekers, Eveline

European Union property law: from fragments to a sy-stem - Cambridge (etc.): Intersentia, 2013. - XIII, 337 str.: graf. prikazi (Ius commune Europaeum; vol. 117)

Cijena: 669,00 kn

KAZNENO PROCESNO PRAVO

ISBN 978-1-84946-495-6

Criminal evidence and human rights: reimagining common law procedural traditions / edited by Paul Roberts and Jill Hunter - Oxford; Portland: Hart Publ., 2013. - XL, 409 str.

Cijena: 214,00 kn

MEĐUNARODNO PRAVO

ISBN 978-0-521-84231-0

Dromgoole, Sarah

Underwater cultural heritage and international law

- New York: Cambridge University Press, 2013. - XXXII, 400 str.

Cijena: 780,00 kn

ISBN 978-1-107-01401-5

Johns, Fleur

Non-legality in international law: unruly law - Cam-bridge: Cambridge University Press, 2012. - XIII, 259 str. (Cambridge studies in international and comaparative law)

Cijena: 626,00 kn

OBITELJSKO PRAVO

ISBN 978-1-84946-280-8

International surrogacy arrangements: legal regulati-on at the international level / edited by Katarina Trim-mings and Paul Beaumont - Oxford; Portland, OR: Hart, 2013. - XXVII, 559 str. (Studies in private international law; vol. 12)

Cijena: 679,00 kn


ISBN 978-0-230-36776-0

Designing the European Union: from Paris to Lisbon / edited by Finn Laursen

Basingstoke; New York: Palgrave Macmillan, 2012. - XV, 317 str. (Palgrave studies in European Union politics)

Cijena: 626,00 kn

ISBN 978-3-406-60325-9 (Beck). - ISBN 978-184113-995-1 (Hart Publishing). - ISBN 978-3-8329-7272-1 (Nomos)

Waegenbaur, Bertrand

Court of Justice of the European Union: commentary on statue and rules of procedure - Muenchen: Verlag C. H. Beck, 2013. - LXXIV, 921 str.

Cijena: 862,00 kn


RADNO I SOCIJALNO PRAVO

ISBN 978-953-270-077-0

Potočnjak, Željko, pravnik

Radni odnosi državnih službenika - Zagreb: Pravni fa-kultet Sveučilišta u Zagrebu: Studijski centar za javnu upravu i javne fi nancije, 2013. - XII, 126 str.(Biblioteka Suvremena javna uprava; knj.23)

Cijena: 76,00 kn

TRGOVAČKA ARBITRAŽA

ISBN 978-0-19-969630-7

Caron, David D.

The UNCITRAL arbitration rules: a commentary (with an integrated and comparative discussion of the 2010 and 1976 UNCITRAL arbitration rules) - 2nd ed. -Oxford: Oxford University Press, 2013. - LXXXI, 1048 str.

Cijena: EUR 220,80

UPRAVNO PRAVO

ISBN 978-953-7812-47-8

Cvitanović, Miljenko

Novela Zakona o javnoj nabavi iz 2013. i propisa o DKOM-u / Miljenko Cvitanović... [et al.]. - Zagreb: Novi informator, 2013. - 285 str.

Cijena: 257,00 kn

ISBN 978-953-7812-44-7

Cvitanović, Miljenko

Zakon o DKOM-u i Zakon o javnoj nabavi, okvirni spo-

razum / Miljenko Cvitanović... [et al.]. - Zagreb: Novi in-formator, 2013. - 180 str.

Cijena: 257,00 kn

ISBN 978-953-7812-17-1

Javna nabava: primjena Zakona i uredbi / Nina Čulina... [et al.] - Zagreb: Novi informator, 2012. - 380 str.

Cijena: 250,00 kn

USTAVNO PRAVO

ISBN 978-0-19-960323-7

Monaghan, Karon

Monaghan on equality law - 2nd ed. - Oxford: Oxford University Press, 2013

LXXXIV, 755 str.

Cijena: $244,40

ISBN 978-953-7812-30-0

Omejec, Jasna

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava: Strasbourški acquis - Zagreb: Novi informator, 2013. - XXIV, 1546 str.

Cijena: 809,00 kn

ISBN 978-1-84946-271-6

The use of foreign precedents by constitutional judges / edited by Tania Groppi and Marie-Claire Ponthoreau - Oxford; Portland: Hart, 2013. - XXXVIII, 431 str. (Hart studies in comparative public law; Vol.1 )

Cijena: 531,00 kn

Pravni portal Inženjerskog biroa:

www.ingbiro.com


Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zako-na - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti i očuva-nju kulturnih dobara - stupa na snagu 1. I. 2014.

Narodne novine broj 158. od 27. prosinca 2013.

Uredba o izmjenama Zakona o boravišnoj pristojbi - stupa na snagu 1. I. 2014.

Uredba o dopuni Zakona o igrama na sreću - stupa na snagu 28. XII. 2014.

Uredba o izmjeni Zakona o prebivalištu - stupa na snagu 29. XII. 2013.


Zakon o kreditnim institucijama - stupa na snagu 1. I. 2016.

Zakon o Vijeću za fi nancijsku stabilnost - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o Središnjem registru osiguranika - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu kapitala - stupa na snagu 1. I. 2014.

Uredba o izmjeni i dopuni Zakona o zdravstvenoj zaštiti - stupa na snagu 1. I. 2014.


Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o po-rezu na dodanu vrijednost - stupa na snagu 1. I. 2014.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o po-rezu na dobit - stupa na snagu 31. XII. 2013.

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o po-rezu na dohodak - stupa na snagu 31. XII. 2013.

akcija akcija akcija akcija akcija akcija

NOVELA ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA - NOVINE

U PRAVNOM OKVIRU ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG SUSTAVA

SADRŽAJ ZBORNIKA

Broj stranica: 134 Cijena: 157,50 kn

Nova cijena: 105,00 kn

OSNIVANJE I OBNOVA ZEMLJIŠNE KNJIGE PREMA NOVELI ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMANives Radišić, dipl. iur.

NOVO UREĐENJE PRAVNIH LIJEKOVA (prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama iz 2013. godine) Damir Kontrec, dipl. iur.

PRAVILA O DOSTAVI U NOVELI ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA Đuro Sessa, dipl. iur.

POJEDINAČNI ISPRAVNI POSTUPAK (prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama iz 2013. godine)Damir Kontrec, dipl. iur.

PRIJEDLOG PRAVILNIKA O POVEZIVANJU ZEMLJIŠNE KNJIGE I KNJIGE POLOŽENIH UGOVORA I UPISU VLASNIŠTVA POSEBNOG DIJELA NEKRETNINE - PREDLOŽENE NOVINE Ana-Marija Končić

UKNJIŽBA PRAVA VLASNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE NA POLJOPRIVREDNOM ZEMLJIŠTU, ŠUMAMA I ŠUMSKOM ZEMLJIŠTU, JAVNOM VODNOM DOBRU I ŽELJEZNIČKOJ INFRASTRUKTURI dr. sc. Jadranko Jug

ULOGA KATASTARSKIH PODATAKA U PRIMJENI ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA

mr. sc. Blaženka Mičević


(1. prosinca - 31. prosinca 2013.)

PREGLED NOVIH PROPISA

Pripremila: Neda Cicvarić, dipl. iur.*

* Neda Cicvarić, Inženjerski biro, d.d., Zagreb.

Ovaj pregled sadrži propise bliske problematici koju obrađuje časopis Hrvatska pravna revija. Potpuni i de-taljniji pregled važećih propisa objavljuje se u publikaciji ING Registar u izdanju Inženjerskog biroa d.d.


Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći - stupa na sna-gu 1. I. 2014.

Zakon o obrtu - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potro-šačkom kreditiranju - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o azilu - stupa na snagu 10. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi - stupa na snagu 10. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uspo-stavi institucionalnog okvira za korištenje strukturnih instrumenata Europske unije u Republici Hrvatskoj - stupa na snagu 10. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postu-panju s nezakonito izgrađenim zgradama - stupa na snagu 3. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske - stupa na snagu 10. XII. 2013.


Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske - stupa na snagu 28. XI. 2013.

Izvješće o javnoj raspravi u postupku promjene Ustava


Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kazne-nom postupku - stupa na snagu 15. XII. 2013.


Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvat-ska pravna revija.




Zakon o provedbi Uredbe (EZ) br. 850/2004 o po-stojanim organskim onečišćujućim tvarima - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o Poreznoj upravi - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprino-sima - stupa na snagu 15. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzi-manju dioničkih društava - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjenama Zakona o područjima posebne državne skrbi - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjeni Zakona o brdsko-planinskim po-dručjima - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjeni Zakona o obnovi i razvoju Grada Vukovara - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru - stupa na snagu 19. XII. 2013.


Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o držav-nom odvjetništvu - stupa na snagu 15. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta - stupa na snagu 15. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovi-ma za mladež - stupa na snagu 15. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustroj-stvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama Zakona o poljoprivrednoj sa-vjetodavnoj službi - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o veteri-narstvu - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobod-nim zonama - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjenama Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. godine o građanskoj inicijativi - stupa na snagu 19. XII. 2013.

Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o cestama - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o željeznici - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova nji-hovih obitelji - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata - stupa na snagu 1. I. 2014.




Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršava-nju kazne zatvora - stupa na snagu 15. XII. 2013.

Odluka o utvrđivanju Nacrta promjene Ustava Re-publike Hrvatske - stupa na snagu 1. I. 2014.


Odluka o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku godinu 2014. - stupa na snagu 17. XII. 2013.


Zakon o izvršavanju Državnog proračuna Republi-ke Hrvatske za 2014. godinu - stupa na snagu 1. I. 2014.


Zakon o prostornom uređenju - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o gradnji - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o građevinskoj inspekciji - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine - stupa na snagu 26. XII. 2013.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posre-dovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezapo-slenosti - stupa na snagu 1. I. 2014.


Pravilnik o izmjenama Pravilnika o vozačkim dozvo-lama - stupa na snagu 1. I. 2014.

Odluka o fi nanciranju Hrvatske gospodarske komo-re u 2014. godini - stupa na snagu 1. I. 2014.

Narodne novine broj 156. od 23 . prosinca 2013.

Uredba o visini minimalne plaće - stupa na snagu 1. I. 2014.

Pravilnik o jedinstvenom registru računa - stupa na snagu 3. II. 2014.


Zakon o socijalnoj skrbi - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o mirovinskom osiguranju - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o prikupljanju, obradi, povezivanju, korište-nju i razmjeni podataka o primicima i javnim davanji-ma po osiguranicima - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom - stupa na snagu 1. I. 2014.

Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema po-sebnim propisima o mirovinskom osiguranju - stupa na snagu 1. I. 2014.




Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagrebtelefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875e-mail: [email protected]: www.ingbiro.hr, www.ingbiro.com

AKTUALNOSTI PRIMJENE PROPISA UPRAVNOG

PRAVA JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE

(REGIONALNE) SAMOUPRAVE

Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10) jamči građanima pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Prema Ustavu, jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu. S druge strane, jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova. Ustav također propisuje da se poslovi lokalnog i područnog (regionalnog) djelokruga uređuju zakonom.Zbornik radova “Aktualnosti primjene propisa upravnog prava jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave” sadrži radove koji obrađuju gotovo sve aspekte primjene materijalnih i postupovnih propisa upravnog prava, kada te propise primjenjuju tijela i službenici jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Pritom je posebna pozornost posvećena onim propisima čija primjena u praksi izaziva dvojbe i različito postupanje, a autori su predložili i rješenja de lege ferenda.

SADRŽAJ ZBORNIKA

Broj stranica: 220 Cijena: 300,00 knCijena: 136,50 kn

PRAVILA UPRAVNOG POSTUPKA U EUROPSKOM PRAVU

prof. dr. sc. Dario Đerđa

UPRAVNOSUDSKA KONTROLA ZAKONITOSTI OPĆIH AKATA

JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOU-

PRAVE

mr. sc. Inga Vezmar-Barlek

PRVOSTUPANJSKO I DRUGOSTUPANJSKO UPRAVNO

RJEŠENJE – PRIMJERI IZVLAŠTENJA

Sonja Baretić, dipl. iur.

TUŽBA I ODGOVOR NA TUŽBU U UPRAVNIM SPOROVIMA

U KOJIMA SUDJELUJU JEDINICE LOKALNE I PODRUČNE

(REGIONALNE) SAMOUPRAVE (Uz ogledne primjere tužbi i

odgovora na tužbu)

dr. sc. Alen Rajko

ZASTUPANJE TIJELA JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE

(REGIONALNE) SAMOUPRAVE PRED UPRAVNIM SUDOVIMA

Božidar Horvat, dipl. iur.

PROPISI SLUŽBENIČKOG I UPRAVNOG PRAVA – PRIMJENA U

LOKALNOJ I PODRUČNOJ (REGIONALNOJ) SAMOUPRAVI

dr. sc. Zoran Pičuljan

NADLEŽNOST I OVLASTI TIJELA I ČELNIKA TIJELA JEDINICA

LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE

Anita Markić, dipl. iur.

RESTRUKTURIRANJE KOMUNALNIH DRUŠTAVA ČIJI JE

OSNIVAČ JEDINICA LOKALNE SAMOUPRAVE

prof. dr. sc. Edita Čulinović- Herc, dr. sc. Antonija Zubović

NEKA OTVORENA PITANJA U POSTUPKU UTVRĐIVANJA I

NAPLATE KOMUNALNE NAKNADE IZ FINANCIJSKO-PRAVNE

PERSPEKTIVE

prof. dr. sc. Nataša Žunić Kovačević, Stjepan Gadžo, dipl. iur.

SLUŽBENIČKI ODNOSI U LOKALNOJ I PODRUČNOJ

(REGIONALNOJ) SAMOUPRAVI – OTVORENA PITANJA

Sanda Pipunić, dipl. iur.


REGISTAR ČLANAKA HRVATSKE PRAVNE REVIJE

Priredio: Krešimir Deban, dipl. iur.*

GODINA XIII. (2013.)

* Krešimir Deban, Inženjerski biro, d.d., Zagreb.

PREMA BROJEVIMA

BROJ 1.

USTAVNO PRAVO

mr. sc. Nevenka Šernhorst

Jednakost oružja - sastavnica pravičnog suđenja

STVARNO PRAVO

dr. sc. Robert Peček

Potpuno i nepotpuno izvlaštenje de lege lata i de

lege ferenda

OBVEZNO PRAVO

Dinko Jakelić; mag. iur.

Odgovornost za štetu zbog neuspjelih pregovora

Marija Butković, dipl. iur.

Neke specifi čnosti kod sklapanja ugovora o doži-

votnom i dosmrtnom uzdržavanju

PRAVO VIRTUALNIH PRAVNIH ODNOSA

mr. sc. Tin Matić

Internet - pravo na komunikaciju i informaciju u od-

nosu na sigurnosnu mjeru zabrane pristupa inter-

netu iz Kaznenog zakona RH

STEČAJNO PRAVO

dr. sc. Ante Vuković i mr. sc. Dejan Bodul

Treba li Hrvatskoj institut stečaja nad jedinicama

lokalne samouprave?

KAZNENO PRAVO

mr. sc. Bruno Moslavac

Nehajna kaznena djela u novom hrvatskom kazne-

nom zakonodavstvu

OSVRT NA SUDSKU PRAKSU

dr. sc. Ivan Kaladić

Lažni iskaz svjedoka kao razlog za ponavljanje par-

ničnog postupka

SUD ČASTI PRI HRVATSKOJ GOSPODARSKOJ KOMORI

dr. sc. Mladen Pavlović

Prednosti suđenja pred Sudom časti pri Hrvatskoj

gospodarskoj komori

PRAKSA EUROPSKOG SUDA

Ivo Eškinja, dipl. iur./univ. spec. oec. i Nađa Dizdarević

Praksa Europskog suda iz područja ekonomske i so-

cijalne kohezije (II. dio)

PRAVNA IZDANJA

Pripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur.


Pripremila: Neda Cicvarić, dipl. iur.


BROJ 2.

INTERVJU S MINISTROM PRAVOSUĐA MR. SC. ORSATOM MILJENIĆEM

mr. sc. Snježana Jurišić (pripremila)

O Strategiji razvoja pravosuđa

USTAVNO PRAVO

dr. sc. Dubravko Ljubić

Sadržaj pojma vladavine prava i njegova praktična

primjena u ustavnom sudovanju

OBVEZNO PRAVO

Mladen Tvrdeić, dipl. iur.

O zateznim kamatama u slučajevima naknade štete

PRAVO OSIGURANJA

prof. dr. sc. Marijan Ćurković

Rizik grube nemarnosti u njemačkom pravu osi-

guranja

NASLJEDNO PRAVO


Institut zapisa (legata) u hrvatskom nasljednom

pravu

UPRAVNO PRAVO

dr. sc. Alen Rajko

O članku 57. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima

FINANCIJSKO POSLOVANJE

mr. sc. Jelena Čuveljak

Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o fi nan-

cijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi

SPORTSKO PRAVO

Željko Borić, dipl. iur.

Sportski klub - sportsko dioničko društvo

PARNIČNI POSTUPAK

Matija Stokić, dipl. iur.

Građansko procesno pravo Interpolacija načela

povjerljivosti u parnični postupak



Primitak isplata u vezi s ugovorom o najmu stana sa

zaštićenom najamninom nakon otkaza toga ugo-

vora nema značenje opoziva otkaza

ODGOVORI NA PITANJA


Pravno javne nabave

PRIKAZI

Ivan Tot, dipl. iur.

Ljetna škola -Salzburg Summer School 2012 - Euro-

pean Private Law

PRAVNA IZDANJA




BROJ 3.

OBVEZNO PRAVO

Sandra Marković, dipl. iur. i Mirela Mijoč, dipl. iur.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji - kroz sudsku

praksu redovnih sudova i Ustavnog suda Republike

Hrvatske

PRAVO DRUŠTAVA

doc. dr. sc. Dubravka Akšamović

Dioničarski ugovor


Mladen Cerovac, mag. iur.

Mjere za uklanjanje antikompetitivnih učinaka kod

zabranjenih sporazuma poduzetnika i zlouporaba

vladajućeg položaja na tržištu

UPRAVNO PRAVO

dr. sc. Zoran Pičuljan

Povezanost zakonodavne, upravne i sudske prakse

- odabrani primjeri upravnog prava


mr. sc. Miljenko A. Giunio

Približavanje suda građaninu kao eliminacijski kri-

terij za naknadu troškova upravnog spora

SPORTSKO PRAVO

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, prof. dr. sc. Ante Perkušić i Blanka Ivančić - Kačer, dipl. iur.

Postoji li u Republici Hrvatskoj (kvalitetno) sport-

sko pravo

POREZNO PRAVO

mr. sc. Tin Matić

Elektronički račun (e-račun) Regulativa - sadašnja i

očekivana

FINANCIJSKO PRAVO

Zdravko Vukšić, dipl. oec.

Zaključni razgovor u poreznom nadzoru

PARNIČNI POSTUPAK

dr. sc. Jakob Nakić

Povodom Zakona o izmjenama i dopunama zakona

o parničnom postupku - de lege ferenda

Josip Vukadin, dipl. iur.

Izmjene Zakona o parničnom postupku - prilog ra-

spravi

OVRŠNI POSTUPAK

mr. sc. Alen Golub

Posebnosti fi ducijarnog osiguranja na nekretnina-

ma prema pravilima ovršnog prava



BROJ 4.

INTERVJU S PREDSJEDNIKOM REPUBLIKE HRVATSKE DR. SC. IVOM JOSIPOVIĆEM


O predstojećim izborima

USTAVNO PRAVO


Ustavnosudski aktivizam

STVARNO PRAVO


Pravo ukopa i pravo korištenja grobnog mjesta kao

subjektivna imovinska prava sui generis

PRAVO DRUŠTAVA

mr. sc. Zorislav Kaleb

Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću

UPRAVNO PRAVO

mr. sc. Predrag Petrović

Raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinica

lokalne samouprave

JAVNO GRAĐEVINSKO PRAVO

mr. sc. Vladimir Krtalić

Promišljanja o novim propisima o planiranju kori-

štenja zemljišta

PRAVO JAVNE NABAVE


Novi Zakon o Državnoj komisiji za kontrolu postu-

paka javne nabave

STEČAJNO PRAVO

mr. sc. Dejan Bodul i dr. sc. Vanja Smokvina

Prilog raspravi o uvođenju Zakona o stečaju potro-

šača: pitanje medicinskih dugova

KAZNENO PRAVO

Bruno Moslavac

Opravdanost kaznenopravne zaštite radničkih prava

PREKRŠAJNO PRAVO

dr. sc. Damir Juras

Zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozi-

lom vozaču pod utjecajem opojnog sredstva

NOMOTEHNIKA

prof. dr. sc. Marinko Đ. Učur

Procjena učinaka propisa


PRAVNA IZDANJA




BROJ 5.

INTERVJU S PROF. DR. SC. SINIŠOM PETROVIĆEM


O Hrvatskoj u Europskoj uniji

OBVEZNO PRAVO

dr. sc. Mladen Pavlović

Prekluzija i zastara kod ugovora o djelu i ugovora

o građenju


Je li ništetan ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

sklopljen između davatelja i primatelja uzdržava-

nja koji je u odnosu na imovinu koja je predmet

ugovora već sklopio ugovor o doživotnom uzdrža-

vanju s drugom osobom, a taj ugovor nije raskinut

PRAVO TRŽIŠNE UTAKMICE

mr. sc. Dragan Zlatović

Posebne radnje nelojalne konkurencije

ŽIGOVNO PRAVO

Mirjana Puškarić, dipl. iur.

Žigovi Zajednice s posebnim osvrtom na žigove Za-

jednice s učincima proširenim na teritorij Republi-

ke Hrvatske

PRAVO JAVNE NABAVE

mr. sc. Ivan Šprajc i Ana Šoštarec, dipl. iur.

Ograničavanje prava na žalbu u Zakonu o javnoj

nabavi

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

prof. dr. sc. Vilim Bouček

Prekogranično preoblikovanje trgovačkog društva

i sloboda poslovnog nastana u presudi Vale Europ-

skog suda: a sada nešto (ne) sasvim drugo!?

OVRŠNI POSTUPAK

Ivica Crnić, dipl. iur.

Novo (staro) ovršno pravo ili kako trenirati strogo-

ću na vjerovniku

KAZNENO PRAVO

dr. sc. Lana Milivojević Antoliš

Najčešća kaznena djela i sankcije maloljetnika u

Republici Hrvatskoj

ODGOVORI NA PITANJA


Javna nabava



BROJ 6.

USTAVNO PRAVO


Utjecaj ulaska Republike Hrvatske u Europsku uni-

ju na ustavnosudsku zaštitu temeljnopravne sfere

OBVEZNO PRAVO

dr. sc. Vlado Skorup

O nekim dvojbama vezanim uz pobijanje dužniko-

vih pravnih radnji

PRAVO OSIGURANJA


Unisex tarife u osiguranju - od 1. srpnja 2013. obve-

zne i za hrvatske osiguratelje

PRAVO SOCIJALNOG OSIGURANJA

Tomislav Sokol, dipl. iur.

Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje i

pravno uređenje Europske unije


FINANCIJSKO PRAVO

Zdravko Vukšić, dipl. oec.

Podnošenje novih činjenica i dokaza u poreznom

nadzoru

prof. dr. sc. Nikola Mijatović i Šime Jozipović, mag. iur.

(Minimalno) oporezivanje gubitaka u njemačkom

poreznom pravu

ZADRUŽNO PRAVO

mr. sc. Antun Šagovac

Posebno pravno uređenje za zadruge



Je li postojanje vode u odvodnom kanalu pored au-

toceste u svakom slučaju propust u vezi s održava-

njem autoceste

POSTUPOVNO PRAVO

dr. sc. Koraljka Sansović

Uvjetnost pravila nacionalne postupovne autono-

mije u odnosu na europski pravni sustav

PARNIČNI POSTUPAK


Dopunska presuda

PRAVNA IZDANJA




BROJ 7.-8.

USTAVNO PRAVO

Matija Miloš, mag. iur.

Problem kompatibilnosti sekularne države i vjer-

skih sloboda: ishodišta i prilog rješenju

OBVEZNO PRAVO

prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper

Zaštita javnog poretka - samostalno načelo privat-

nog prava


Obnova (novacija) prema Zakonu o obveznim od-

nosima

dr. sc. Nikola Popović, Marina Ljubić Karanović; dipl. iur. i Klaria Šober Sošić, dipl. iur.

Nepoštene odredbe u općim uvjetima poslovanja

operatora na tržištu elektroničkih komunikacija

UPRAVNO PRAVO

mr. sc. Dragica Kemeter

Privatizacija komunalnih službi

FINANCIJSKO PRAVO

prof. dr. sc. Nataša Žunić - Kovačević i mr. sc. Tamara Bartoli - Kos

Porezni tretman strukturnih promjena kao preko-

graničnih transakcija trgovačkih društava u Europ-

skoj uniji te implementacija Direktive o spajanjima

u hrvatski poreznopravni sustav

NASLJEDNO PRAVO


Javna oporuka - pojam, značaj i učinci

STEČAJNO PRAVO

mr. sc. Dejan Bodul i dr. sc. Ante Vuković

Prilog raspravi o uvođenju potrošačkog stečaja:

neka pitanja potrošačkog stečaja s međunarod-

nim/prekograničnim elementom



Početak tijeka zastare tražbine naknade u vezi s

uporabom tehničkog unapređenja nastalog u rad-

nom odnosu

KAZNENO PRAVO


Upitnost kaznene dekriminalizacije nasilničkog

ponašanja u obitelji

PRAVNA IZDANJA





BROJ 9.


Katarina Buljan, dipl. iur.

O Europskom sudu u Luxembourgu

PRAVO OSIGURANJA


Izmjene i dopune Zakona o obveznim osiguranjima

u prometu

RADNO PRAVO

Ivan Čulo, dipl. iur, dipl. phil.

Pravo radnika na sudjelovanje u određivanju i po-

boljšanju radnih uvjeta i sredine, s posebnim osvr-

tom na odredbe Europske socijalne povelje

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO


Brisovna tužba


Maja Delač, dipl. iur. i Sabina Đipalo, dipl. iur.

Državne potpore u Republici Hrvatskoj, državi čla-

nici Europske unije - osvrt na novi Zakon o držav-

nim potporama

PRAVO JAVNE NABAVE

dr. sc. Stanka Pejaković

Dopustivost i kontrola izmjena ugovora o javnoj

nabavi

PARNIČNI POSTUPAK

dr. sc. Antun Šagovac

Odlučivanje drugostupanjskog suda o činjeničnom

stanju povodom žalbe u parničnom postupku

Anamaria Štiglić, dipl. iur. i Nenad Vrhovac, dipl. iur.

Pravne posljedice ukidanja odredaba o mirovanju

postupka na tijek glavne rasprave

OVRŠNI POSTUPAK

mr. sc. Alen Golub, dipl. iur.

Postupak osiguranja tražbina prijenosom prava

vlasništva na pokretninama (fi ducijarno osiguranje

na pokretninama)

KAZNENI POSTUPAK

dr. sc. Gordana Mršić

Pravo na branitelja - Ustavnosudska zaštita



Doprinos alkoholiziranog pješaka nastanku pro-

metne nesreće

PRIKAZI

Kristijan Poljanec, mag. iur.

Osvrt na 4. konferenciju o pravu tržišnog natjeca-

nja u spomen na dr. sc. Vedrana Šoljana - Novine u

pravu tržišnog natjecanja nakon pristupanja Repu-

blike Hrvatske Europskoj uniji



BROJ 10.

RADNO PRAVO

mr. sc. Iris Gović Penić

Radna knjižica i elektronički zapis podataka prema

Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu

FINANCIJSKO PRAVO

Nevenka Marković, dipl. iur.

Uloga trgovačkog suda u situaciji kada dužnik dođe

u fi nancijske poteškoće

dr. sc. Jelena Čuveljak

Tijela u postupku predstečajne nagodbe

PRAVO JAVNE NABAVE


Izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi


UPRAVNO PRAVO

mr. sc. Mirjana Juričić

Novine Zakona o pravu na pristup informacijama

KAZNENO PRAVO

prof. dr. sc. Petar Novoselec

Pravna priroda i učinci pravnog shvaćanja Kazne-

nog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o

neodređenim vrijednostima u Kaznenom zakonu



Nešto o zaštiti posjeda stvari - komentar sudske od-

luke

OVRŠNI POSTUPAK

doc. dr. sc. Gabrijela Mihelčić i Marko Pogarčić, dipl. iur.

Novo (staro) uređenje ovrhe zbog ponovnog sme-

tanja posjeda

Zinka Bulka, dipl. iur.

Naknada troškova postupka u ovršnom postupku

ODGOVORI NA PITANJA


Pravo javne nabave

PRAVNA IZDANJA




BROJ 11.

USTAVNO PRAVO


Promjena Ustava i narodna inicijativa

OBVEZNO PRAVO

prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper

O potrebi razlikovanja i sankcioniranju nesavjesno-

sti i nepozornosti

mr. sc. Tin Matić

Elektronička razmjena podataka (EDI) i elektronič-

ki račun (e-račun)

NASLJEDNO PRAVO


Institut odricanja od nasljedstva, s posebnim osvr-

tom na ugovor o odricanju od nasljedstva koje nije

otvoreno


Goran Milaković, dipl. iur.

Dostava i elektronička dostava u zemljišnoknjiž-

nim postupcima

PRAVO DRUŠTAVA

mr. sc. Dragan Zlatović

Novi Zakon o izmjeni Zakona o trgovačkim društvi-

ma i zaštita tvrtke u hrvatskom pravu

UPRAVNO PRAVO

mr. sc. Inga Vezmar - Barlek

Upravnosudska kontrola zakonitosti općih akata

jedinica lokalne i područne (regionalne) samou-

prave

MEDICINSKO PRAVO

mr. sc. Zvonimir Bošković

Imamo li izgrađen sustav kontinuiranog praćenja

medicinskih, posebno liječničkih pogrešaka



Je li rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana na

kojem postoji stanarsko pravo prekluzivne naravi


Ivo Eškinja, dipl. iur. i univ. spec. oec. i Nađa Dizdarević

Praksa Europskog suda iz područja državnih pot-

pora

PRAVNA IZDANJA





BROJ 12.

UREDNIKOVA RIJEČ


U povodu trinaeste obljetnice izdavanja časopisa

Hrvatska pravna revija

USTAVNO PRAVO - PRAVO EUROPSKE

UNIJE

mr. sc. Vana Ivančević, dipl. iur.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života,

doma i dopisivanja - pravni izvori i sudska praksa

OBVEZNO PRAVO

dr. sc. Loris Belanić i Ivan Dobrović, dipl. iur.

Naknada štete radnicima oboljelima od bolesti

uzrokovanih azbestom

Dinko Jakelić, mag. iur.

Ugovor o zajmu

RADNO PRAVO

Sabina Dugonjić, dipl. iur.

Otkaz ugovora o radu zbog uzrokovanog manjka


mr. sc. Alen Golub

Usklađivanje zemljišnoknjižnog i stvarnog stanja

nekretnina povezivanjem zemljišne knjige i knjige

položenih ugovora

UPRAVNO PRAVO

Loreta Huber, mag. iur.

Pravo na naknadu pravnim osobama

FINANCIJSKO PRAVO

Ilija Josić

Pojam i uloga poreznog obveznika u sustavu PDV-a

KAZNENO PRAVO

dr. sc. Gordana Mršić, dipl. iur.

Dvostruko vrednovanje okolnosti pri odmjeravanju

kazne - Poseban osvrt na slučaj iz sudske prakse

OVRŠNI POSTUPAK

Matija Stokić, dipl. iur.

Stvarnost i perspektiva ovršne prodaje pokretnina

KAZNENI POSTUPAK


Prigovor protiv kaznenog naloga (ni)je apsolutno

pravo okrivljenika


Aleksandra Popovski, dipl. iur.

Praksa Europskog suda iz područja upravnih ugo-

vora




PO PRAVNIM PODRUČJIMA

FINANCIJSKO POSLOVANJE1. Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o fi -

nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagod-

bi - mr. sc. Jelena Čuveljak (br. 2., str. 41.)

FINANCIJSKO PRAVO1. Zaključni razgovor u poreznom nadzoru - Zdrav-

ko Vukšić, dipl. oec. (br. 3., str. 67.)

2. Podnošenje novih činjenica i dokaza u pore-

znom nadzoru - Zdravko Vukšić, dipl. oec. (br. 6., str. 40.)

3. (Minimalno) oporezivanje gubitaka u njemač-

kom poreznom pravu - prof. dr. sc. Nikola Mijato-vić i Šime Jozipović, mag. iur. (br. 6., str. 51.)

4. Porezni tretman strukturnih promjena kao pre-

kograničnih transakcija trgovačkih društava u

Europskoj uniji te implementacija Direktive o

spajanjima u hrvatski poreznopravni sustav -

prof. dr. sc. Nataša Žunić - Kovačević i mr. sc. Tama-ra Bartoli - Kos (br. 7.-8., str. 43.)

5. Uloga trgovačkog suda u situaciji kada dužnik

dođe u fi nancijske poteškoće - Nevenka Marko-vić, dipl. iur. (br. 10., str. 12.)

6. Tijela u postupku predstečajne nagodbe - dr. sc. Jelena Čuveljak (br. 10., str. 26.)

7. Pojam i uloga poreznog obveznika u sustavu

PDV-a - Ilija Josić (br. 12., str. 48.)

INTERVJU S MINISTROM PRAVOSUĐA MR. SC. ORSATOM MILJENIĆEM1. Strategiji razvoja pravosuđa - mr. sc. Snježana

Jurišić (pripremila) (br. 2., str. 1.)

INTERVJU S PREDSJEDNIKOM REPUBLIKE HRVATSKE DR. SC. IVOM JOSIPOVIĆEM1. O predstojećim izborima - mr. sc. Snježana Jurišić

(pripremila) (br. 4., str. 1.)

INTERVJU S PROF. DR. SC. SINIŠOM PETROVIĆEM1. Hrvatskoj u Europskoj uniji - mr. sc. Snježana Ju-

rišić (pripremila) (br. 5., str. 1.)

JAVNO GRAĐEVINSKO PRAVO1. Promišljanja o novim propisima o planiranju

korištenja zemljišta - mr. sc. Vladimir Krtalić (br. 4., str. 36.)

KAZNENI POSTUPAK1. Pravo na branitelja - Ustavnosudska zaštita - dr.

sc. Gordana Mršić (br. 9., str. 72.)

2. Prigovor protiv kaznenog naloga (ni)je apso-

lutno pravo okrivljenika - mr. sc. Bruno Moslavac (br. 12., str. 74.)

KAZNENO PRAVO1. Nehajna kaznena djela u novom hrvatskom ka-

znenom zakonodavstvu - mr. sc. Bruno Moslavac (br. 1., str. 46.)

2. Opravdanost kaznenopravne zaštite radničkih

prava - Bruno Moslavac (br. 4., str. 62.)

3. Najčešća kaznena djela i sankcije maloljetnika

u Republici Hrvatskoj - dr. sc. Lana Milivojević An-toliš (br. 5., str. 78.)

4. Upitnost kaznene dekriminalizacije nasilničkog

ponašanja u obitelji - mr. sc. Bruno Moslavac (br. 7.-8., str. 74.)

5. Pravna priroda i učinci pravnog shvaćanja Ka-

znenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvat-

ske o neodređenim vrijednostima u Kaznenom

zakonu - prof. dr. sc. Petar Novoselec (br. 10., str. 59.)

6. Dvostruko vrednovanje okolnosti pri odmjerava-

nju kazne - Poseban osvrt na slučaj iz sudske prak-

se - dr. sc. Gordana Mršić, dipl. iur. (br. 12., str. 59.)

MEDICINSKO PRAVO 1. Imamo li izgrađen sustav kontinuiranog praće-

nja medicinskih, posebno liječničkih pogrešaka

- mr. sc. Zvonimir Bošković (br. 11., str. 63.)


MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO1. Prekogranično preoblikovanje trgovačkog

društva i sloboda poslovnog nastana u presudi

Vale Europskog suda: a sada nešto (ne) sasvim

drugo!? - prof. dr. sc. Vilim Bouček (br. 5., str. 60.)

NASLJEDNO PRAVO1. Institut zapisa (legata) u hrvatskom nasljednom

pravu - Marija Butković, dipl. iur. (br. 2., str. 28.)

2. Javna oporuka - pojam, značaj i učinci - Marija Butković, dipl. iur. (br. 7.-8., str. 54.)

3. Institut odricanja od nasljedstva, s posebnim

osvrtom na ugovor o odricanju od nasljedstva

koje nije otvoreno - Marija Butković, dipl. iur. (br. 11., str. 25.)

NOMOTEHNIKA1. Procjena učinaka propisa - prof. dr. sc. Marinko Đ.

Učur (br. 4., str. 83.)

OBVEZNO PRAVO1. Odgovornost za štetu zbog neuspjelih prego-

vora - Dinko Jakelić; mag. iur. (br. 1., str. 16.)

2. Neke specifi čnosti kod sklapanja ugovora o

doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju - Marija Butković, dipl. iur. (br. 1., str. 21.)

3. O zateznim kamatama u slučajevima naknade

štete - Mladen Tvrdeić, dipl. iur. (br. 2., str. 15.)

4. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji - kroz sud-

sku praksu redovnih sudova i Ustavnog suda

Republike Hrvatske - Sandra Marković, dipl. iur. i Mirela Mijoč, dipl. iur. (br. 3., str. 1.)

5. Prekluzija i zastara kod ugovora o djelu i ugovo-

ra o građenju - dr. sc. Mladen Pavlović (br. 5., str. 4.)

6. Je li ništetan ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

sklopljen između davatelja i primatelja uzdrža-

vanja koji je u odnosu na imovinu koja je pred-

met ugovora već sklopio ugovor o doživotnom

uzdržavanju s drugom osobom, a taj ugovor

nije raskinut - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 5., str. 18.)

7. O nekim dvojbama vezanim uz pobijanje duž-

nikovih pravnih radnji - dr. sc. Vlado Skorup (br. 6., str. 14.)

8. Zaštita javnog poretka - samostalno načelo pri-

vatnog prava - prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper (br. 7.-8., str. 10.)

9. Obnova (novacija) prema Zakonu o obveznim

odnosima - mr. sc. Hrvoje Momčinović (br. 7.-8., str. 16.)

10. Nepoštene odredbe u općim uvjetima poslo-

vanja operatora na tržištu elektroničkih ko-

munikacija - dr. sc. Nikola Popović, Marina Ljubić Karanović; dipl. iur. i Klaria Šober Sošić, dipl. iur. (br. 7.-8., str. 22.)

11. O potrebi razlikovanja i sankcioniranju nesa-

vjesnosti i nepozornosti - prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper (br. 11., str. 12.)

12. Elektronička razmjena podataka (EDI) i elek-

tronički račun (e-račun) - mr. sc. Tin Matić (br. 11., str. 18.)

13. Naknada štete radnicima oboljelima od bolesti

uzrokovanih azbestom - dr. sc. Loris Belanić i Ivan Dobrović, dipl. iur. (br. 12., str. 12.)

14. Ugovor o zajmu - Dinko Jakelić, mag. iur. (br. 123., str. 25.)

ODGOVORI NA PITANJA1. Javna nabava - Ante Loboja, dipl. iur. (br. 5.,

str.86.)

2. Pravno javne nabave - Zoran Vuić, dipl. iur. (br. 2., str. 78.; br. 10., str. 85.)

OSVRT NA SUDSKU PRAKSU1. Lažni iskaz svjedoka kao razlog za ponavljanje

parničnog postupka - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 1., str. 59.)

2. Primitak isplata u vezi s ugovorom o najmu sta-

na sa zaštićenom najamninom nakon otkaza

toga ugovora nema značenje opoziva otkaza

- dr. sc. Ivan Kaladić (br. 2., str. 73.)

3. Je li postojanje vode u odvodnom kanalu po-

red autoceste u svakom slučaju propust u vezi

s održavanjem autoceste - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 6., str. 74.)


4. Početak tijeka zastare tražbine naknade u vezi

s uporabom tehničkog unapređenja nastalog u

radnom odnosu - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 7.-8., str. 68.)

5. Doprinos alkoholiziranog pješaka nastanku pro-

metne nesreće - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 9., str. 79.)

6. Nešto o zaštiti posjeda stvari - komentar sudske

odluke - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 10., str. 65.)

7. Je li rok za podnošenje zahtjeva za kupnju sta-

na na kojem postoji stanarsko pravo prekluziv-

ne naravi - dr. sc. Ivan Kaladić (br. 11., str. 75.)

OVRŠNI POSTUPAK1. Posebnosti fi ducijarnog osiguranja na nekret-

ninama prema pravilima ovršnog prava - mr. sc.

Alen Golub (br. 3., str. 84.)

2. Novo (staro) ovršno pravo ili kako trenirati stro-

goću na vjerovniku - Ivica Crnić, dipl. iur. (br. 5.,

str. 68.)

3. Postupak osiguranja tražbina prijenosom pra-

va vlasništva na pokretninama (fi ducijarno osi-

guranje na pokretninama) - mr. sc. Alen Golub,

dipl. iur. (br. 9., str. 61.)

4. Novo (staro) uređenje ovrhe zbog ponovnog

smetanja posjeda - doc. dr. sc. Gabrijela Mihelčić i

Marko Pogarčić, dipl. iur. (br. 10. str. 69.)

5. Naknada troškova postupka u ovršnom po-

stupku - Zinka Bulka, dipl. iur. (br. 10. str. 76.)

6. Stvarnost i perspektiva ovršne prodaje pokret-

nina - Matija Stokić, dipl. iur. (br. 12., str. 66.)

PARNIČNI POSTUPAK1. Građansko procesno pravo Interpolacija načela

povjerljivosti u parnični postupak - Matija Sto-kić, dipl. iur. (br. 2., str. 61.)

2. Povodom Zakona o izmjenama i dopunama za-

kona o parničnom postupku - de lege ferenda

- dr. sc. Jakob Nakić (br. 3., str. 77.)

3. Izmjene Zakona o parničnom postupku - prilog

raspravi - Josip Vukadin, dipl. iur. (br. 3., str. 81.)

4. Dopunska presuda - Željko Borić, dipl. iur. (br. 6., str. 87.)

5. Odlučivanje drugostupanjskog suda o činjenič-

nom stanju povodom žalbe u parničnom po-

stupku - dr. sc. Antun Šagovac (br. 9., str. 47.)

6. Pravne posljedice ukidanja odredaba o mirova-

nju postupka na tijek glavne rasprave - Anama-ria Štiglić, dipl. iur. i Nenad Vrhovac, dipl. iur. (br. 9., str. 58.)

POREZNO PRAVO1. Elektronički račun (e-račun) Regulativa - sadaš-

nja i očekivana - mr. sc. Tin Matić (br. 3., str. 59.)

POSTUPOVNO PRAVO1. Uvjetnost pravila nacionalne postupovne auto-

nomije u odnosu na europski pravni sustav - dr. sc. Koraljka Sansović (br. 6., str. 78.)

PRAKSA EUROPSKOG SUDA1. Praksa Europskog suda iz područja ekonomske

i socijalne kohezije (II. dio) - Ivo Eškinja, dipl. iur./univ. spec. oec. i Nađa Dizdarević (br. 1., str. 77.)

2. Praksa Europskog suda iz područja upravnih

ugovora - Aleksandra Popovski, dipl. iur. (br. 12., str. 86.)

PRAVNA IZDANJA 1. Pripremio: Dragutin Nemec, dipl. iur. (br. 1., str. 90.;

br. 2., str. 91.; br. 4., str. 92.; br. 6., str. 93.; br. 7.-8., str. 87.; br. 10., str. 90.; br. 11., str. 91.)

PRAVO DRUŠTAVA1. Dioničarski ugovor - doc. dr. sc. Dubravka Akša-

mović (br. 3., str. 13.)

2. Jednostavno društvo s ograničenom odgovor-

nošću - mr. sc. Zorislav Kaleb (br. 4., str. 25.)

3. Novi Zakon o izmjeni Zakona o trgovačkim

društvima i zaštita tvrtke u hrvatskom pravu -

mr. sc. Dragan Zlatović (br. 11., str. 42.)

PRAVO EUROPSKE UNIJE1. O Europskom sudu u Luxembourgu - Katarina

Buljan, dipl. iur. (br. 9., str. 1.)


PRAVO JAVNE NABAVE1. Novi Zakon o Državnoj komisiji za kontrolu po-

stupaka javne nabave - Zoran Vuić, dipl. iur. (br. 4., str. 47.)

2. Ograničavanje prava na žalbu u Zakonu o jav-

noj nabavi - mr. sc. Ivan Šprajc i Ana Šoštarec, dipl. iur. (br. 5., str. 47.)

3. Dopustivost i kontrola izmjena ugovora o jav-

noj nabavi - dr. sc. Stanka Pejaković (br. 9., str. 38.)

4. Izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi - Ante Loboja, dipl. iur. (br. 10., str. 33.)

PRAVO OSIGURANJA1. Rizik grube nemarnosti u njemačkom pravu

osiguranja - prof. dr. sc. Marijan Ćurković (br. 2., str. 22.)

2. Unisex tarife u osiguranju - od 1. srpnja 2013.

obvezne i za hrvatske osiguratelje - prof. dr. sc. Marijan Ćurković (br. 6., str. 25.)

3. Izmjene i dopune Zakona o obveznim osigura-

njima u prometu - prof. dr. sc. Marijan Ćurković (br. 9., str. 9.)

PRAVO SOCIJALNOG OSIGURA-NJA

1. Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje i

pravno uređenje Europske unije - Tomislav So-kol, dipl. iur. (br. 6., str. 31.)

PRAVO TRŽIŠNE UTAKMICE1. Posebne radnje nelojalne konkurencije - mr. sc.

Dragan Zlatović (br. 5., str. 23.)

PRAVO TRŽIŠNOG NATJECANJA1. Mjere za uklanjanje antikompetitivnih učinaka

kod zabranjenih sporazuma poduzetnika i zlo-

uporaba vladajućeg položaja na tržištu - Mla-den Cerovac, mag. iur. (br. 3., str. 24.)

2. Državne potpore u Republici Hrvatskoj, državi

članici Europske unije - osvrt na novi Zakon o

državnim potporama - Maja Delač, dipl. iur. i Sa-bina Đipalo, dipl. iur. (br. 9., str. 30.)

PRAVO VIRTUALNIH PRAVNIH ODNOSA1. Internet - pravo na komunikaciju i informaciju

u odnosu na sigurnosnu mjeru zabrane pristu-

pa internetu iz Kaznenog zakona RH - mr. sc. Tin Matić (br. 1., str. 28.)

PREGLED NOVIH PROPISA 1. Pripremila: Neda Cicvarić, dipl. iur. (br. 1., str. 92.;

br. 2., str. 94.; br. 3., str. 95.; br. 4., str. 94.; br. 5., str. 95.; br. 6., str. 95.; br. 7.-8., str. 90.; br. 9., str. 92.; br. 10., str. 92. br. 11., str. 92.)

PREKRŠAJNO PRAVO1. Zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim

vozilom vozaču pod utjecajem opojnog sred-

stva - dr. sc. Damir Juras (br. 4., str. 75.)

PRIKAZI1. Ljetna škola -Salzburg Summer School 2012 -

European Private Law - Ivan Tot, dipl. iur. (br. 2., str. 83.)

2. Osvrt na 4. konferenciju o pravu tržišnog na-

tjecanja u spomen na dr. sc. Vedrana Šoljana

- Novine u pravu tržišnog natjecanja nakon pri-

stupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji -

Kristijan Poljanec, mag. iur. (br. 9., str. 84.)

RADNO PRAVO1. Pravo radnika na sudjelovanje u određivanju i

poboljšanju radnih uvjeta i sredine, s posebnim

osvrtom na odredbe Europske socijalne pove-

lje - Ivan Čulo, dipl. iur, dipl. phil. (br. 9., str. 16.)

2. Radna knjižica i elektronički zapis podataka

prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zako-

na o radu - mr. sc. Iris Gović Penić (br. 10., str. 1.)

3. Otkaz ugovora o radu zbog uzrokovanog manj-

ka - Sabina Dugonjić, dipl. iur. (br. 12., str. 30.)

SPORTSKO PRAVO1. Sportski klub - sportsko dioničko društvo - Želj-

ko Borić, dipl. iur. (br. 2., str. 49.)


2. Postoji li u Republici Hrvatskoj (kvalitetno)

sportsko pravo - prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, prof. dr. sc. Ante Perkušić i Blanka Ivančić - Kačer, dipl. iur. (br. 3., str. 50.)

STEČAJNO PRAVO1. Treba li Hrvatskoj institut stečaja nad jedinica-

ma lokalne samouprave? - dr. sc. Ante Vuković i mr. sc. Dejan Bodul (br. 1., str. 28.)

2. Prilog raspravi o uvođenju Zakona o stečaju

potrošača: pitanje medicinskih dugova - mr. sc. Dejan Bodul i dr. sc. Vanja Smokvina (br. 4., str. 54.)

3. Prilog raspravi o uvođenju potrošačkog steča-

ja: neka pitanja potrošačkog stečaja s među-

narodnim/prekograničnim elementom - mr. sc. Dejan Bodul i dr. sc. Ante Vuković (br. 7.-8., str. 61.)

STVARNO PRAVO1. Potpuno i nepotpuno izvlaštenje de lege lata i

de lege ferenda - dr. sc. Robert Peček (br. 1., str. 8.)

2. Pravo ukopa i pravo korištenja grobnog mjesta

kao subjektivna imovinska prava sui generis -

Marija Butković, dipl. iur. (br. 4., str. 14.)

SUD ČASTI PRI HRVATSKOJ GOSPODARSKOJ KOMORI1. Prednosti suđenja pred Sudom časti pri Hrvat-

skoj gospodarskoj komori - dr. sc. Mladen Pavlo-vić (br. 1., str. 63.)

UPRAVNO PRAVO1. O članku 57. stavku 2. Zakona o upravnim spo-

rovima - dr. sc. Alen Rajko (br. 2., str. 36.)

2. Povezanost zakonodavne, upravne i sudske

prakse - odabrani primjeri upravnog prava - dr. sc. Zoran Pičuljan (br. 3., str. 32.)

3. Približavanje suda građaninu kao eliminacijski

kriterij za naknadu troškova upravnog spora -

mr. sc. Miljenko A. Giunio (br. 3., str. 42.)

4. Raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedi-

nica lokalne samouprave - mr. sc. Predrag Petro-vić (br. 4., str. 31.)

5. Privatizacija komunalnih službi - mr. sc. Dragica

Kemeter (br. 7.-8., str. 30.)

6. Novine Zakona o pravu na pristup informacija-

ma - mr. sc. Mirjana Juričić (br. 10., str. 44.)

7. Upravnosudska kontrola zakonitosti općih

akata jedinica lokalne i područne (regionalne)

samouprave - mr. sc. Inga Vezmar - Barlek (br. 11.,

str. 54.)

8. Pravo na naknadu pravnim osobama - Loreta Huber, mag. iur. (br. 12., str. 45.)

USTAVNO PRAVO1. Jednakost oružja - sastavnica pravičnog suđe-

nja - mr. sc. Nevenka Šernhorst (br. 1., str. 1.)

2. Sadržaj pojma vladavine prava i njegova prak-

tična primjena u ustavnom sudovanju - dr. sc.

Dubravko Ljubić (br. 2., str. 3.)

3. Ustavnosudski aktivizam - dr. sc. Dubravko Lju-

bić (br. 4., str. 3.)

4. Utjecaj ulaska Republike Hrvatske u Europsku

uniju na ustavnosudsku zaštitu temeljnoprav-

ne sfere - dr. sc. Dubravko Ljubić (br. 6., str. 1.)

5. Problem kompatibilnosti sekularne države i

vjerskih sloboda: ishodišta i prilog rješenju -

Matija Miloš, mag. iur. (br. 7.-8., str. 1.)

6. Promjena Ustava i narodna inicijativa - dr. sc. Dubravko Ljubić (br. 11., str. 1.)

USTAVNO PRAVO - PRAVO EUROPSKE UNIJE1. Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog

života, doma i dopisivanja - pravni izvori i

sudska praksa - mr. sc. Vana Ivančević, dipl. iur. (br. 12., str. 1.)

ZADRUŽNO PRAVO1. Posebno pravno uređenje za zadruge - mr. sc.

Antun Šagovac (br. 6., str. 61.)

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO1. Brisovna tužba - Željko Borić, dipl. iur. (br. 9., str. 24.)


2. Dostava i elektronička dostava u zemljišno-

knjižnim postupcima - Goran Milaković, dipl. iur. (br. 11., str. 32.)

3. Usklađivanje zemljišnoknjižnog i stvarnog sta-

nja nekretnina povezivanjem zemljišne knjige i

knjige položenih ugovora - mr. sc. Alen Golub (br. 12., str. 34.)

ŽIGOVNO PRAVO1. Žigovi Zajednice s posebnim osvrtom na žigove

Zajednice s učincima proširenim na teritorij Re-

publike Hrvatske - Mirjana Puškarić, dipl. iur. (br. 5., str. 33.)


PREMA AUTORIMA

doc. dr. sc. Dubravka AKŠAMOVIĆ:

1. Dioničarski ugovor (br. 3., str. 13.)

dr. sc. Loris BELANIĆ i Ivan Dobrović, dipl. iur.:

1. Naknada štete radnicima oboljelima od bolesti uzrokovanih azbestom (br. 12., str. 12.)

mr. sc. Dejan BODUL i dr. sc. Vanja Smokvina:

1. Prilog raspravi o uvođenju Zakona o stečaju potro-šača: pitanje medicinskih dugova (br. 4., str. 54.)

mr. sc. Dejan BODUL i dr. sc. Ante Vuković:

1. Prilog raspravi o uvođenju potrošačkog stečaja: neka pitanja potrošačkog stečaja s međunarodnim/prekograničnim elementom (br. 7.-8., str. 61.)

Željko BORIĆ, dipl. iur.:

1. Sportski klub - sportsko dioničko društvo (br. 2., str. 49.)

2. Dopunska presuda (br. 6., str. 87.)

3. Brisovna tužba (br. 9., str. 24.)

mr. sc. Zvonimir BOŠKOVIĆ:

1. Imamo li izgrađen sustav kontinuiranog praćenja medicinskih, posebno liječničkih pogrešaka (br. 11., str. 63.)

prof. dr. sc. Vilim BOUČEK:

1. Prekogranično preoblikovanje trgovačkog društva i sloboda poslovnog nastana u presudi Vale Europskog suda: a sada nešto (ne) sasvim drugo!?

(br. 5., str. 60.)

Zinka BULKA, dipl. iur.

1. Naknada troškova postupka u ovršnom postupku

(br. 10. str. 76.)

Katarina BULJAN, dipl. iur.

1. O Europskom sudu u Luxembourgu (br. 9., str. 1.)

Marija BUTKOVIĆ, dipl. iur.:

1. Neke specifi čnosti kod sklapanja ugovora o doživot-nom i dosmrtnom uzdržavanju (br. 1., str. 21.)

2. Institut zapisa (legata) u hrvatskom nasljednom pravu (br. 2., str. 28.)

3. Pravo ukopa i pravo korištenja grobnog mjesta

kao subjektivna imovinska prava sui generis (br. 4., str. 14.)

4. Javna oporuka - pojam, značaj i učinci (br. 7.-8., str. 54.)

5. Institut odricanja od nasljedstva, s posebnim osvrtom na ugovor o odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno (br. 11., str. 25.)

Mladen CEROVAC, mag. iur.:

1. Mjere za uklanjanje antikompetitivnih učinaka kod zabranjenih sporazuma poduzetnika i zlouporaba vladajućeg položaja na tržištu (br. 3., str. 24.)

Ivica CRNIĆ, dipl. iur.:

1. Novo (staro) ovršno pravo ili kako trenirati strogoću na vjerovniku (br. 5., str. 68.)

prof. dr. sc. Marijan ĆURKOVIĆ:

1. Unisex tarife u osiguranju - od 1. srpnja 2013. obvezne i za hrvatske osiguratelje (br. 6., str. 25.)

2. Izmjene i dopune Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (br. 9., str. 9.)

Ivan ČULO, dipl. iur, dipl. phil.

1. Pravo radnika na sudjelovanje u određivanju i poboljšanju radnih uvjeta i sredine, s posebnim osvrtom na odredbe Europske socijalne povelje (br. 9., str. 16.)

mr. sc. Jelena ČUVELJAK:

1. Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (br. 2., str. 41.)

2. Tijela u postupku predstečajne nagodbe (br. 10., str. 26.)

Maja DELAČ, dipl. iur. i Sabina Đipalo, dipl. iur.:

1. Državne potpore u Republici Hrvatskoj, državi članici Europske unije - osvrt na novi Zakon o državnim potporama (br. 9., str. 30.)

Sabina DUGONJIĆ, dipl. iur.:

1. Otkaz ugovora o radu zbog uzrokovanog manjka

(br. 12., str. 30.)

Ivo EŠKINJA, dipl. iur./univ. spec. oec. i Nađa

Dizdarević:

1. Praksa Europskog suda iz područja ekonomske i socijalne kohezije (II. dio) (br. 1., str. 77.)


mr. sc. Miljenko A. GIUNIO:

1. Približavanje suda građaninu kao eliminacijski kriterij za naknadu troškova upravnog spora (br. 3., str. 42.)

mr. sc. Alen GOLUB:

1. Posebnosti fi ducijarnog osiguranja na nekretnina-ma prema pravilima ovršnog prava (br. 3., str. 84.)

2. Postupak osiguranja tražbina prijenosom prava vlasništva na pokretninama (fi ducijarno osiguranje na pokretninama) (br. 9., str. 61.)

3. Radna knjižica i elektronički zapis podataka prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu

(br. 10., str. 1.)

4. Usklađivanje zemljišnoknjižnog i stvarnog stanja nekretnina povezivanjem zemljišne knjige i knjige položenih ugovora (br. 12., str. 34.)

Loreta HUBER, mag. iur.:

1. Pravo na naknadu pravnim osobama (br. 12., str. 45.)

mr. sc. Vana IVANČEVIĆ, dipl. iur.:

1. Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja - pravni izvori i sudska praksa

(br. 12., str. 1.)

Dinko JAKELIĆ, mag. iur.:

1. Odgovornost za štetu zbog neuspjelih pregovora (br. 1., str. 16.)

2. Ugovor o zajmu (br. 123., str. 25.)

Ilija JOSIĆ

1. Pojam i uloga poreznog obveznika u sustavu PDV-a

(br. 12., str. 48.)

dr. sc. Damir JURAS:

1. Zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozilom vozaču pod utjecajem opojnog sredstva

(br. 4., str. 75.)

mr. sc. Mirjana JURIČIĆ

1. Novine Zakona o pravu na pristup informacijama

(br. 10., str. 44.)

mr. sc. Snježana JURIŠIĆ (pripremila):

1. Intervju s mr. sc. Orsatom Miljenićem: “O Strategiji razvoja pravosuđa” (br. 2., str. 1.)

2. Intervju s dr. sc. Ivom Josipovićem: “O predstojećim izborima” (br. 4., str. 1.)

3. Intervju s prof. dr. sc. Sinišom Petrovićem: “O Hrvatskoj u Europskoj uniji” (br. 5., str. 1.)

prof. dr. sc. Hrvoje KAČER, prof. dr. sc. Ante Perkušić,

Blanka Ivančić - Kačer, dipl. iur.:

1. Postoji li u Republici Hrvatskoj (kvalitetno) sportsko pravo (br. 3., str. 50.)

dr. sc. Ivan KALADIĆ:

1. Lažni iskaz svjedoka kao razlog za ponavljanje parničnog postupka (br. 1., str. 59.)

2. Primitak isplata u vezi s ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom nakon otkaza toga ugovora nema značenje opoziva otkaza (br. 2., str. 73.)

3. Je li ništetan ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između davatelja i primatelja uzdržavanja koji je u odnosu na imovinu koja je predmet ugovora već sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju s drugom osobom, a taj ugovor nije raskinut (br. 5., str. 18.)

4. Je li postojanje vode u odvodnom kanalu pored autoceste u svakom slučaju propust u vezi s održavanjem autoceste (br. 6., str. 74.)

5. Početak tijeka zastare tražbine naknade u vezi s uporabom tehničkog unapređenja nastalog u radnom odnosu (br. 7.-8., str. 68.)

6. Doprinos alkoholiziranog pješaka nastanku prometne nesreće (br. 9., str. 79.)

7. Nešto o zaštiti posjeda stvari - komentar sudske odluke (br. 10., str. 65.)

8. Je li rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo prekluzivne naravi (br. 11., str. 75.)

mr. sc. Zorislav KALEB:

1. Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću

(br. 4., str. 25.)

mr. sc. Dragica KEMETER:

1. Privatizacija komunalnih službi (br. 7.-8., str. 30.)

mr. sc. Vladimir KRTALIĆ:

1. Promišljanja o novim propisima o planiranju korištenja zemljišta (br. 4., str. 36.)

Ante LOBOJA, dipl. iur.:

1. Javna nabava (odgovori na pitanja) (br. 5., str. 86.)


2. Izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi (br. 10., str. 33.)

dr. sc. Dubravko LJUBIĆ:

1. Sadržaj pojma vladavine prava i njegova praktična primjena u ustavnom sudovanju (br. 2., str. 3.)

2. Ustavnosudski aktivizam (br. 4., str. 3.)

3. Utjecaj ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju na ustavnosudsku zaštitu temeljnopravne sfere (br. 6., str. 1.)

4. Promjena Ustava i narodna inicijativa (br. 11., str. 1.)

Nevenka MARKOVIĆ, dipl. iur.:

1. Uloga trgovačkog suda u situaciji kada dužnik dođe u fi nancijske poteškoće (br. 10., str. 12.)

Sandra MARKOVIĆ, dipl. iur. i

Mirela Mijoč, dipl. iur.:

1. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji - kroz sudsku praksu redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske (br. 3., str. 1.)

mr. sc. Tin MATIĆ:

1. Internet - pravo na komunikaciju i informaciju u odnosu na sigurnosnu mjeru zabrane pristupa internetu iz Kaznenog zakona RH (br. 1., str. 28.)

2. Elektronički račun (e-račun) Regulativa - sadašnja i očekivana (br. 3., str. 59.)

3. Elektronička razmjena podataka (EDI) i elektronički račun (e-račun) (br. 11., str. 18.)

prof. dr. sc. Nikola MIJATOVIĆ i

Šime Jozipović, mag. iur.:

1. (Minimalno) oporezivanje gubitaka u njemačkom poreznom pravu (br. 6., str. 51.)

doc. dr. sc. Gabrijela MIHELČIĆ i

Marko Pogarčić, dipl. iur.:

1. Novo (staro) uređenje ovrhe zbog ponovnog smetanja posjeda (br. 10. str. 69.)

Goran MILAKOVIĆ, dipl. iur.:

1. Dostava i elektronička dostava u zemljišnoknjižnim postupcima (br. 11., str. 32.)

dr. sc. Lana MILIVOJEVIĆ Antoliš:

1. Najčešća kaznena djela i sankcije maloljetnika u Republici Hrvatskoj (br. 5., str. 78.)

Matija MILOŠ, mag. iur.:

1. Problem kompatibilnosti sekularne države i vjerskih sloboda: ishodišta i prilog rješenju (br. 7.-8., str. 1.)

mr. sc. Hrvoje MOMČINOVIĆ:

1. Obnova (novacija) prema Zakonu o obveznim odnosima (br. 7.-8., str. 16.)

mr. sc. Bruno MOSLAVAC:

1. Nehajna kaznena djela u novom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu (br. 1., str. 46.)

2. Opravdanost kaznenopravne zaštite radničkih prava (br. 4., str. 62.)

3. Upitnost kaznene dekriminalizacije nasilničkog ponašanja u obitelji (br. 7.-8., str. 74.)

4. Prigovor protiv kaznenog naloga (ni)je apsolutno pravo okrivljenika (br. 12., str. 74.)

dr. sc. Gordana MRŠIĆ:

1. Pravo na branitelja - Ustavnosudska zaštita (br. 9., str. 72.)

2. Dvostruko vrednovanje okolnosti pri odmjeravanju kazne - Poseban osvrt na slučaj iz sudske prakse (br. 12., str. 59.)

dr. sc. Jakob NAKIĆ:

1. Povodom Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku - de lege ferenda

(br. 3., str. 77.)

prof. dr. sc. Petar NOVOSELEC

1. Pravna priroda i učinci pravnog shvaćanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o neodređenim vrijednostima u Kaznenom zakonu

(br. 10., str. 59.)

dr. sc. Mladen PAVLOVIĆ:

1. Prednosti suđenja pred Sudom časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (br. 1., str. 63.)

2. Prekluzija i zastara kod ugovora o djelu i ugovora o građenju (br. 5., str. 4.)

dr. sc. Robert PEČEK:

1. Potpuno i nepotpuno izvlaštenje de lege lata i de lege ferenda (br. 1., str. 8.)

dr. sc. Stanka PEJAKOVIĆ:

1. Dopustivost i kontrola izmjena ugovora o javnoj nabavi (br. 9., str. 38.)

mr. sc. Predrag PETROVIĆ:

1. Raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave (br. 4., str. 31.)


dr. sc. Zoran PIČULJAN

1. Povezanost zakonodavne, upravne i sudske prakse - odabrani primjeri upravnog prava (br. 3., str. 32.)

Kristijan POLJANEC, mag. iur.:

1. Osvrt na 4. konferenciju o pravu tržišnog natjecanja u spomen na dr. sc. Vedrana Šoljana - Novine u pravu tržišnog natjecanja nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (br. 9., str. 84.)

dr. sc. Nikola POPOVIĆ, Marina Ljubić Karanović;

dipl. iur. i Klaria Šober Sošić, dipl. iur.:

1. Nepoštene odredbe u općim uvjetima poslovanja operatora na tržištu elektroničkih komunikacija (br. 7.-8., str. 22.)

Aleksandra POPOVSKI, dipl. iur.:

1. Praksa Europskog suda iz područja upravnih ugovora (br. 12., str. 86.)

Mirjana PUŠKARIĆ, dipl. iur.:

1. Žigovi Zajednice s posebnim osvrtom na žigove Zajednice s učincima proširenim na teritorij Republike Hrvatske (br. 5., str. 33.)

dr. sc. Alen RAJKO:

1. O članku 57. stavku 2. Zakona o upravnim sporovi-ma (br. 2., str. 36.)

dr. sc. Koraljka SANSOVIĆ:

1. Uvjetnost pravila nacionalne postupovne autonomi-je u odnosu na europski pravni sustav (br. 6., str. 78.)

dr. sc. Vlado SKORUP:

1. O nekim dvojbama vezanim uz pobijanje dužnikovih pravnih radnji (br. 6., str. 14.)

Tomislav SOKOL, dipl. iur.:

1. Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje i pravno uređenje Europske unije (br. 6., str. 31.)

prof. dr. sc. Zvonimir SLAKOPER

1. Zaštita javnog poretka - samostalno načelo privatnog prava (br. 7.-8., str. 10.)

2. O potrebi razlikovanja i sankcioniranju nesavjesnosti i nepozornosti (br. 11., str. 12.)

Matija STOKIĆ, dipl. iur.:

1. Građansko procesno pravo Interpolacija načela povjerljivosti u parnični postupak (br. 2., str. 61.)

2. Stvarnost i perspektiva ovršne prodaje pokretnina

(br. 12., str. 66.)

mr. sc. Antun ŠAGOVAC:

1. Posebno pravno uređenje za zadruge (br. 6., str. 61.)

2. Odlučivanje drugostupanjskog suda o činjeničnom stanju povodom žalbe u parničnom postupku (br. 9., str. 47.)

mr. sc. Nevenka ŠERNHORST:

1. Jednakost oružja - sastavnica pravičnog suđenja

(br. 1., str. 1.)

mr. sc. Ivan ŠPRAJC i Ana Šoštarec, dipl. iur.:

1. Ograničavanje prava na žalbu u Zakonu o javnoj nabavi (br. 5., str. 47.)

Anamaria ŠTIGLIĆ, dipl. iur. i

Nenad Vrhovac, dipl. iur.

1. Pravne posljedice ukidanja odredaba o mirovanju postupka na tijek glavne rasprave (br. 9., str. 58.)

Ivan TOT, dipl. iur.:

1. Ljetna škola -Salzburg Summer School 2012 - European Private Law (prikaz) (br. 2., str. 83.)

Mladen TVRDEIĆ, dipl. iur.:

1. O zateznim kamatama u slučajevima naknade štete

(br. 2., str. 15.)

prof. dr. sc. Marinko Đ. UČUR:

1. Procjena učinaka propisa (br. 4., str. 83.)

mr. sc. Inga VEZMAR - Barlek:

1. Upravnosudska kontrola zakonitosti općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (br. 11., str. 54.)

Zoran VUIĆ, dipl. iur.:

1. Pravno javne nabave (odgovori na pitanja) (br. 2., str. 78.; br. 10., str. 85.)

2. Novi Zakon o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (br. 4., str. 47.)

Josip VUKADIN, dipl. iur.:

1. Izmjene Zakona o parničnom postupku - prilog raspravi (br. 3., str. 81.)

dr. sc. Ante VUKOVIĆ i mr. sc. Dejan Bodul:

1. Treba li Hrvatskoj institut stečaja nad jedinicama lokalne samouprave? (br. 1., str. 28.)


Zdravko VUKŠIĆ, dipl. oec.:

1. Zaključni razgovor u poreznom nadzoru (br. 3., str. 67.)

2. Podnošenje novih činjenica i dokaza u poreznom nadzoru (br. 6., str. 40.)

mr. sc. Dragan ZLATOVIĆ:

1. Posebne radnje nelojalne konkurencije (br. 5., str. 23.)

2. Novi Zakon o izmjeni Zakona o trgovačkim društvi-

ma i zaštita tvrtke u hrvatskom pravu (br. 11., str. 42.)

prof. dr. sc. Nataša ŽUNIĆ - Kovačević i

mr. sc. Tamara Bartoli - Kos:

1. Porezni tretman strukturnih promjena kao prekograničnih transakcija trgovačkih društava u Europskoj uniji te implementacija Direktive o spajanjima u hrvatski poreznopravni sustav (br. 7.-8., str. 43.)


PREMA POJMOVIMAD

Demokracija

- neposredna (br. 11., str. 1.)

Dostava

- u zemljišnoknjižnim postupcima (br. 11., str. 32.)- elektronička (br. 11., str. 32.)

Društvo s ograničenom odgovornošću

- jednostavno društvo (br. 4., str. 25.)

Država

- sekularna (br. 7.-8., str. 1.)

E

Elektronička razmjena podataka

- EDI (br. 11., str. 18.)- elektronički račun (br. 11., str. 18.)

Elektroničke komunikacije

- uvjeti poslovanja (br. 7.-8., str. 22.)

Europski sud

- praksa iz područja ekonomske i socijalne kohezije (br. 1., str. 77.)- praksa iz područja državnih potpora (br. 11., str. 79.)- praksa iz područja upravnih ugovora (br. 12., str. 86.)

F

Fiducijarno osiguranje

- prema pravilima ovršnog prava (br. 3., str. 84.)- na pokretninama (br. 9., str. 61.)

G

Groblja

- pravo ukopa (br. 4., str. 14.)- pravo korištenja grobnog mjesta (br. 4., str. 14.)

I

Internet

- pravo na komunikaciju (br. 1., str. 28.)

Izvlaštenje

- potpuno (br. 1., str. 8.)- nepotpuno (br. 1., str. 8.)

J

Javna nabava

- rezervirani ugovori (br. 2., str. 78.)- sukob interesa (br. 2., str. 78.)- izuzeće od primjene Zakona (br. 2., str. 78.)- Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (br. 4., str. 47.)

- pravo na žalbu (br. 5., str. 47.)- ugovor (br. 9., str. 38.)- izmjene i dopune Zakona (br. 10., str. 33.)- tužba (br. 10., str. 85.)

Javni poredak

- zaštita (br. 7.-8., str. 10.)

Jedinice lokalne samouprave

- raspolaganje nekretninama (br. 4., str. 31.)

K

Kamate

- zatezne (br. 2., str. 15.)

Kaznena djela

- nehajna (br. 1. str. 46.)- maloljetnika (br. 5., str. 78.)- nasilničkog ponašanja u obitelji (br. 7.-8., str. 74.)- nedovoljno određene vrijednosti u opisima (kaznenih dijela) (br. 10., str. 59.)

Kazneno pravo

- odmjeravanje kazne (br. 12., str. 59.)- dvostruko vrednovanje iste okolnosti kod odmjeravanja kazne (br. 12., str. 59.)- prigovor protiv kaznenog naloga (br. 12., str. 74.)

Kaznenopravna zaštita

- radničkih prava (br. 4., str. 62.)

Knjige položenih ugovora

- povezivanje s zemljišnim knjigama (br. 12., str. 34.)

Komunalna djelatnost

- privatizacija (br. 7.-8., str. 30.)

Konkurencija

- nelojalna (br. 5., str. 23.)

L

Legat (br. 2., str. 28.)

M

Maloljetničke sankcije (br. 5., str. 78.)

Medicinsko pravo

- liječnička pogreška (br. 11., str. 63.)- odgovornost za lij. pogrešku (br. 11., str. 63.)

N

Naknada štete

- zbog neuspjelih pregovora (br. 1., str. 16.)- zatezne kamate (br. 2., str. 15.)- posrednom oštećeniku (br. 9., str. 79.)- radnicima oboljelim zbog azbesta (br. 12., str. 12.)


Naknada za oduzetu imovinu

- pravnim osobama (br. 12., str. 45.)

Nasljedstvo

- odricanje od (br. 11., str. 25.)

Nekretnine

- raspolaganje jedinica lokalne samouprave (br. 4., str. 31.)

Novacija (br. 7.-8., str. 16.)

O

Obnova (br. 7.-8., str. 16.)

Oporuka

- javna (br. 7.-8., str. 54.)

Osiguranje

- ugovor o osiguranju (Njemačka) (br. 2., str. 22.)- rizik grube nemarnosti (u Njemačkoj) (br. 2., str. 22.)- spol (br. 6., str. 25.)- zabrana diskriminacije (br. 6., str. 25.)- obvezno u prometu (br. 9., str. 9.)

Ovrha

- zbog (ponovnog) smetanja posjeda (br. 10., str. 69.)- postupak (br. 10., str. 76.)- troškovi postupka (br. 10., str. 76.)- na pokretninama (br. 12., str. 66.)

P

Parnični postupak

- lažni iskaz svjedoka kao razlog za ponavljanje (br. 1., str. 59.)- načelo povjerljivosti (br. 2., str. 61.)- novela ZPP-a (br. 3., str. 77.; br. 3., str. 81.)- dopunska presuda (br. 6., str. 87.)- odlučivanje drugostupanjskog suda o činjeničnom stanju (br. 9., str. 47.)- mirovanje postupka (br. 9., str. 58.)

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

- izvan stečaja (br. 2., str. 1., br. 6., str. 14.)

Porez

- oporezivanje gubitaka (Njemačka) (br. 6., str. 51.)- na dobit (br. 7.-8., str. 43.)- kod prekograničnih transakcija (br. 7.-8., str. 43.)- na dodanu vrijednost (br. 12., str. 48.)

Porezni nadzor (br. 3., str. 67.)- činjenice (br. 6., str. 40.)- dokazi (br. 6., str. 40.)

Posjed

- sudska zaštita (br. 10., str. 65.)

- ovrha zbog smetanja (posjeda) (br. 10., str. 69.)

Poslovni nastan

- u pravu EU (br. 5., str. 60.)

Postupovna autonomija

- unutar EU (br. 6., str. 78.)

Potpore

- državne (br. 9., str. 30.)

Pravo na branitelja

- ustavnosudska zaštita (br. 9., str. 72.)

Pravo na pravično suđenje

- jednakost oružja (br. 12., str. 1.)

Pravo na pristup informacijama

- novela Zakona (br. 10., str. 44.)

Predstečajna nagodba

- uloga trgovačkog suda (br. 10., str. 12.)- postupak (br. 10., str. 26.)

Prekluzija

- kod ugovora o djelu (br. 5., str. 4.)- kod ugovora o građenju (br. 5., str. 4.)

Presuda

- dopunska (br. 6., str. 87.)

Propisi

- procjena učinka (br. 4., str. 83.)

Prostorno uređenje

- planiranje korištenja zemljišta (br. 4., str. 36.)- urbana komasacija (br. 4., str. 36.)- komunalni doprinos (br. 4., str. 36.)

R

Račun

- elektronički (br. 3., str. 59.; br. 11., str. 18.)

Radna knjižica

- postupanje nakon 1. 7. 2013. (br. 10., str. 1.)- elektronički zapis podataka o radniku (br. 10., str. 1.)

S

Savjesnost

- u obveznim odnosima (br. 11., str. 12.)

Slobode

- vjerske (br. 7.-8., str. 1.)

Socijalna povelja

- europska (br. 9., str. 16.)

Sport

- sportski klub (br. 2., str. 49.)- sportsko dioničko društvo (br. 2., str. 49.)


- sportsko pravo u RH (br. 3., str. 50.)

Statut

- dioničkog društva (br. 3., str. 13.)

Stečaj

- nad jedinicama lokalne samouprave (br. 1., str. 37.)- potrošački (br. 4., str. 54.; 7.-8., str. 61.)- osobni (br. 4., str. 54.)- predstečajna nagodba (br. 10., str. 12.)

Sud

- časti pri HGK (br. 1., str. 63.)- europski (br. 6., str. 1.)- europski u Luxembourgu (br. 9., str. 1.)

T

Tužba

- brisovna (br. 9., str. 24.)

Tvrtka

- zaštita u hrvatskom pravu (br. 11., str. 42.)

U

Ugovor

- o doživotnom uzdržavanju (br. 1., str. 21.; br. 5., str. 18.)- o dosmrtnom uzdržavanju (br. 1., str. 21.; br. 5., str. 18.)- o najmu stana (br. 2., str. 73.)- dioničarski (br. 3., str. 13.)- o djelu (br. 5., str. 4.)- o građenju (br. 5., str. 4.)- o odricanju od nasljedstva (br. 11., str. 25.)- o zajmu (br. 12., str. 25.)

Ugovor o radu

- otkaz zbog manjka (br. 12., str. 30.)

Uprava

- modernizacija sustava (br. 3., str. 32.)

Upravni spor

- čl. 57. st. 2. ZUS-a (br. 2., str. 36.)- troškovi (br. 3., str. 42.)

Upravnosudska kontrola

- općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (br. 11., str. 54.)

Ustav

- Republike Hrvatske (br. 1., str. 1.; br. 6., str. 1.)- vladavina prava (br. 2., str. 3.)- ljudska prava (br. 2., str. 3.)

- promjena (ustava) (br. 11., str. 1.)- narodna inicijativa (br. 11., str. 1.)- poštivanje doma (br. 12., str. 1.)- poštivanje dopisivanja (br. 12., str. 1.)

Ustavni sud

- ustavno sudovanje (br. 4., str. 3.)- RH (br. 6., str. 1.)

Z

Zadruga

- posebno uređenje (br. 6., str. 61.)

Zahtjev

- za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo (br. 11., str. 75.)

Zakon

- o fi nancijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (br. 2., str. 41.)- o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (br. 4., str. 47.)- o procjeni učinka propisa (br. 4., str. 83.)- ovršni (br. 5., str. 68.)- o obveznim osiguranjima u prometu (br. 9., str. 9.)- o javnoj nabavi (br. 10., str. 33.)- o pravu na pristup informacijama (br. 10., str. 44.)

Zapis (br. 2., str. 28.)

Zastara

- kod ugovora o djelu (br. 5., str. 4.)- kod ugovora o građenju (br. 5., str. 4.)- tražbine naknade za tehničko unapređenje (br. 7.-8., str. 68.)

Zaštita tržišnog natjecanja

- uklanjanje antikompetitivnih učinaka (br. 3., str. 24.)

Zaštitna mjera

- zabrane pristupa internetu (br. 1., str. 28.)- zabrane upravljanja motornim vozilom (br. 4., str. 75.)

Zdravstveno osiguranje

- obvezno u EU (br. 6., str. 31)

Zemljišne knjige

- povezivanje s knjigom položenih ugovora (br. 12., str. 34.)

Ž

Žig

- zajednice (EU) (br. 5., str. 33.)

Documents

HRVATSKA PRAVNA REVIJA siječanj 2014. Poštarina pla · PDF filePripremila: Katarina Bandalović, univ. spec. oec. Porez na dodanu vrijednost ..... 64 PRAVNA IZDANJA Pripremio: Dragutin