H.P.LOVECRAFT–PLANINELUDILA

I Prisiljen sam progovoriti jer su

ljudi od znanosti odbili poslušati mojsavjet ne znajući zašto. Potpuno protivsvoje volje iznosim razloge zaprotivljenje tom namjeravanomosvajanju Antarktika s ogromnim lovomna fosile i bušenjem na veliko iotapanjem drevnih ledenih pokrova. Ajoš sam više nerad jer bi mojeupozorenje moglo biti uzaludno.

Sumnja u stvarne činjenice,kakvima ih moram iznijeti, neizbježna je,pa ipak, ukoliko bih potisnuo ono što ćese činiti pretjeranim, ne bi preostaloništa. Do sad zatajene fotografije, i

obične i zračne, bit će meni u prilog, jersu jasne i očite. Ipak, bit će sumnje zbogintenziteta uvjerljivosti koji je vještimkrivotvorenjem moguće postići. Crteži utinti, naravno, bit će ismijavani kao očiteizmišljotine, i pored čudne tehnike kojubi stručnjaci za umjetnost valjaliprimijetiti i biti zbunjeni njome.

Na kraju se moram osloniti na sudi ugled malobrojnih istaknutihznanstvenika koji posjeduju, sjednestrane, dovoljnu neovisnost urazmišljanju da odvagnu moje podatkena osnovu njihovih vlastitih užasavajućeuvjerljivih odlika ili u svjetlu stanovitihpradavnih i veoma zbunjujućih ciklusamitova; a s druge strane, dostatan utjecajda odvrate istraživački svijet uopće od

bilo kakvog prenagljenog ipreambicioznog programa na područjutih planina ludila. Nesretna je činjenicada relativno opskurni ljudi poput mene imojih suradnika, povezani tek s jednimmalim sveučilištem, imaju premalešanse da učine dostatan utisak kad seradi o stvarima izrazito bizarne iliveoma kontroverzne naravi.

Također je protiv nas činjenica dami nismo, u najužem smislu, specijalistiu diseiplinama o kojima se prvenstvenoradi. Kao geologu, moj cilj upredvođenju ekspedicije Miseatoničkogsveučilišta bio je isključivo osiguratidubinske uzorke stijena i tla s raznihdijelova antarktičkog kontinenta, uz

pomoć izuzetne bušilice koju je smislioprofesor Frank H. Pabodie s našegstrojarskog odjela. Nisam imao želje bitipionir na bilo kom polju osim tog, ali sejesam nadao da će uporaba ove novemehaničke naprave na različitimtočkama prethodno istraženih putovaiznijeti na svjetlo dana materijale vrsteprethodno nedosegnute uobičajenimpostupcima istraživanja.

Pabodiejeva aparatura za bušenje,kao što javnost već zna iz naših izvješća,bila je jedinstvena i radikalna po svojojlakoći, prenosivosti, i sposobnosti dakombinira uobičajeno načelo arteškebušilice s načelom male cirkularnebušilice za stijenu na takav način da selako nosi sa slojevima različite tvrdoće.

Čelični vršak, zglobne šipke, benzinskimotor, sklopivi drveni okvir, oprema zaminiranje, užad, uglavnica za uklanjanjenakupljenog otpada, i spojive cijevi zabušotine šire od dvanaest centimetara ido tristo metara duboke, su skupa činili,s potrebnom dodatnom opremom, neveći teret od onog kojeg su mogleponijeti troje sanjke sa zapregom od posedam pasa. To je bilo mogućezahvaljujući vrsnoj aluminijskoj leguriod koje je načinjena većina metalnihdijelova. Četiri velika zrakoplovaDornier, konstruirana osobito zaogromne visine leta neophodne naantarktičkoj zaravni i s dodatnimgrijanjem goriva i spravama za brzo

paljenje koje je smislio Pabodie, moglasu prenijeti cijelu našu ekspediciju iztabora na rubu velike ledene barijere doraznih odgovarajućih sletnih točaka uunutrašnjosti, a iz tih točaka mogaonanije poslužiti dovoljan broj psećihzaprega.

Planirali smo pokriti onolikoveliku površinu koliko nam jednaantarktička sezona ili duže, ukoliko budeapsolutno neophodno dopusti,operirajući uglavnom u planinskimlancima i na zaravni južno od Rossovogmora, područjima koje su u raznoj mjeriistražili Shackleton, Amundsen, Seott iByrd. Uz česte promjene logorišta,postignute pomoću zrakoplova, iobuhvaćajući razdaljine dovoljno velike

da budu od geološkog značaja, očekivalismo izvući dotad nezapamćenu količinumaterijala osobito u pretkambrijskomsloju iz kojeg je prethodno dobavljentako mali raspon antarktičkih uzoraka.Također smo željeli osigurati što većiraspon gornjih fosilofernih stijena, poštoje pradavna životna povijest ovogogoljenog carstva leda i smrti izuzetnobitna za našu spoznaju o prošlostiZemlje. Da je antarktički kontinentjednom bio umjeren i čak i tropski, sbujnim biljnim i životinjskim životom odkojeg su lišajevi, morska fauna, arahnidii pingvini na sjevernom rubu jediniostatak, stvar je općeprihvaćenečinjenice, i nadali smo se tu informaciju

proširiti u rasponu, preciznosti idetaljima. Kad obično bušenje otkrijeznakove fosilofernosti, proširili bismootvor eksplozivom da dobijemo uzorkeodgovarajuće veličine i stanjaočuvanosti.

Naša bušenja, raznolike dubine uskladu s izgledima koje je davao gornjisloj zemlje ili kamena, trebala su bitiograničena na izložene, ili zamaloizložene, kopnene površine što je uvijekznačilo padine i grebeni, zbog kilometraili dva debljine čvrstog leda iznaddonjih slojeva. Nismo si mogli dopustitida razbacujemo dubinu bušenja u bilokojoj znatnijoj mjeri na puku glacijaciju,mada je Pabodie razradio planzavlačenja bakrenih elektroda u guste

grozdove bušotina i otapanjaograničenih područja leda strujom izbenzinom pokretanog dinama. Upravo tajplan koji smo mi, na misiji kao što jenaša mogli sprovesti u djelo samopokusno sljedeća Starkweather-Mooreova ekspedicija namjeravaslijediti, i pored upozorenja koja sam jaizricao od našeg povratka s Antarktika.

Javnost je upoznala miseatoničkuekspediciju kroz naše česte izvještajebežičnim putem Arkham Advertiseru iAssociated Pressu, i kroz kasnije člankePabodieja i mene samog. Sastojali smose od četiri čovjeka sa SveučilištaPabodieja, Lakea s odjela biologije,Atwooda s odjela fizike, također i

meteorologa, i mene samog, koji sampredstavljao geologiju i imao formalnozapovjedništvo pored šesnaestpomoćnika: sedmorice studenata sMiseatonica i devet stručnih mehaničara.Od te šesnaestorice, dvanaest su bilikvalificirani piloti zrakoplova, a sviosim dvojice kompetentni operateribežične telegrafije. Osmorica od njih suse razumjeli u navigaciju pomoćukompasa i sekstanta, kao i Pabodie,Atwood i ja. Pored toga, naravno, našadva broda bivša drvena kitolovca,ojačana za ledene uvjete i s dodatnimparnim pogonom imala su punu posadu.

Zaklada Nathaniel Derby Pickman,uz pomoć nekoliko posebnih priloga,financirala je ekspediciju; stoga su naše

pripreme bile iznimno temeljite, i poredodsustva velikog publiciteta. Psi, sanjke,strojevi, logorska oprema i rasklopljenidijelovi naših pet zrakoplova bili suisporučeni u Boston, i tamo su utovareniu naše brodove. Bili smo iznimno dobroopremljeni za našu posebnu svrhu, i usvim stvarima koje se odnose na zalihe,ustroj, transport i konstrukciju logora,okoristili smo se vrsnim primjerimamnogih nedavnih i izuzetno briljantnihprethodnika. Neuobičajena brojnost islava tih prethodnika bili su ono što jenašu ekspediciju makar je bila obimnačinilo tako slabo zamijećenom od stranesvjetske javnosti.

Kao što su novine priopćile,

isplovili smo iz bostonske luke 2. rujna1930., lagano plovili niz obalu i krozPanamski kanal, sa zastancima na Samoii u Hobartu na Tasmaniji, gdje smoutovarili zadnji dio zaliha. Nitko iz našeistraživačke skupine nije nikad prije biou polarnim krajevima, stoga smo se uvelikoj mjeri oslanjali na naše brodskekapetane J. B. Douglasa, koji jezapovijedao brodom Arkham, i GeorgaThorfinnssena, zapovjednika jedrenjakaMiseatonic koji su obojica bili veteranikitolova u antarktičkim vodama.

Kad smo ostavili naseljeni svijetza sobom, sunce je tonulo sve niže i nižena sjeveru, i ostajalo sve dulje i duljeiznad horizonta svakog dana. Na nekih62° južne širine ugledali smo prve

ledene brjegove objekte nalik stolu sokomitim stranicama i, neposredno prijenego što smo došli do antarktičkog kruga20. listopada uz odgovarajućetradicionalne ceremonije, imali smopriličnih nevolja s ledenim santama.Opadajuća temperatura mi je priličnosmetala nakon našeg dugog putovanjakroz trope, ali sam probao očvrsnutizbog oštrijih mrazova koji će uslijediti.U mnogim prilikama su me snažnoopčinile čudesne atmosferske pojave, ukoje je spadao i upečatljivo jasni prividprvi kojeg sam ikad vidio u kojem suudaljeni brjegovi postali zidinenezamislivih kozmičkih dvoraca.

Gurajući kroz led, koji na sreću

nije bio ni rasprostranjen niti gustosabijen, ponovo smo stigli do otvorenihvoda na 67° južne širine, 175° istočnedužine. U jutro 26. listopada jakodbljesak od kopna pojavio se na jugu, iprije podneva svi smo osjetili žmarceuzbuđenja ugledavši ogromni, uzdignuti isnijegom prekriveni planinski lanac kojise širio i prekrivao cijeli pogled premanaprijed. Konačno smo sreli istaknutidio velikog nepoznatog kontinenta injegovog tajnovitog svijeta smrznutesmrti. Ti vrhovi su očito bili lanacAdmiralty koji je otkrio Ross, i sada ćenaš zadatak biti da obiđemo rt Adarc iotplovimo duž istočne obale Victorijinezemlje do našeg predviđenog logora naobali tjesnaca McMurdo, u podnožju

vulkana Hrebusa na 77° 9' južne širine.Posljednja etapa puta bila je

živopisna i pobuđivala maštu. Velikiogoljeni vrhovi puni tajni stalno su seuzdizali na zapadu dok je nisko sjevernosunce podneva ili još niže horizontskojužno sunce po noći slalo svoje mutnecrvenkaste zrake na bijeli snijeg,plavičasti led i vodene putove, i crnekomade izložene granitne padine. Krozpuste vrhunce šibali su prodornipovremeni udari strašnog antarktičkogvjetra, čije su kadence ponekad donosileneodređene nagovještaje divljačkog ipolurazumnog muzičkog piskanja, snotama koje su pokrivale širok raspon, ikoje su mi se iz nekakvog podsvjesnog

mnemotehničkog razloga činileuznemiravajućima i čak nejasnostrašnima. Nešto u toj sceni podsjetilome na čudne i uznemirujuće azijske slikeNikolaja Rocricha, i na još čudnije iviše uznemirujuće opise po zlu znanezaravni Leng koji se javljaju ustravičnom Necronomiconu ludogArapina Abdula Alhazreda. Bilo mi jeprilično žao, kasnije, što sam ikadzavirio u tu čudovišnu knjigu usveučilišnoj knjižnici.

Na dan 7. studenog, privremenoizgubivši iz vida zapadni planinskilanac, prošli smo otok Franklin, isljedećeg dana ugledali kratere MountErebusa i Mount Terrora na Rossovomotoku ispred, s dugom crtom planina

Parry iza. Sad se na istoku protezalaniska, bijela crta velike ledene barijere,dižući se okomito na visinu od šezdesetmetara poput stjenovitih litica Quebeca,i označavajući okončanje plovidbe najug. Popodne smo ušli u tjesnacMcMurdo i stali pri obali u zavjetrinizadimljenog Mount Erebusa. Troščanivrh stršio je nekih tri tisuće osamstometara naspram istočnog neba, poputjapanskog drvoreza svete Fujiyame, dokse iza njega uzdizala bijela, utvarnavisina Mt. Terrora, tri tisuće tristometara visokog, sada ugaslog vulkana.

Oblačci dima su iz Erebusaizlazili povremeno, i jedan odpomoćnika diplomaca briljantni mladić

po imenu Danforth pokazao je nešto štoje izgleda bilo lava na snježnoj padini,primjećujući da je ova planina.otkrivena 1840., nesumnjivo bila izvorPoeovog nadahnuća kad je napisaosedam godina kasnije:

-lave koje neumorno goneSvoj sumporni tok niz YaanekU krajnjim klimama polaStenju tekući niz Mount YaanekU oblasti borealnog pola.Danforth je dosta čitao bizarne

stvari, i puno je pričao o Poeu. Ja sam isam bio zainteresiran zbog antarktičkescene u Poeovoj jedinoj duljoj pričiuznemirujućem i zagonetnom ArthuruGordonu Pymu. Na ogoljenoj obali, iuzdignutoj ledenoj barijeri u pozadini,

mnoštvo grotesknih pingvina je kričalo imahalo perajama, dok se mnoštvodebelih foka vidjelo na vodi, plivajućiili se valjajući po velikim komadimasporo plutajućeg leda.

Koristeći brodice, izvršili smonaporno iskrcavanje na Rossov otokneposredno nakon ponoći u jutrodevetog, noseći dulji kabel sa svakog odbrodova i spremajući se iskrcati zalihepomoću sustava plutača. Naši osjećajiprigodom prvog koraka na Antarktik bilisu duboki i složeni, mada su nam baš naovoj točki prethodile ekspedicijeShackletona i Seotta. Naš logor nasmrznutoj obali ispod padina vulkanabio je tek privremen, pošto se stožer

nalazio na Arkhamu. Iskrcali smo cijelisustav za bušenje, pse, sanjke, šatore,namirnice, spremnike benzina, pokusnuopremu za topljenje leda, kamere iobične i zračne, dijelove za zrakoplove idrugu opremu, uključujući tri malaprenosna sustava bežične telegrafijepored onih u zrakoplovima sposobna zakomunikaciju s Arkhamovim velikimsustavom s bilo koje točke antarktičkogkontinenta koju bismo mogli posjetiti.Brodski sustav, komunicirajući svanjskim svijetom, imao je prenositiizvješća za tisak Arkham Advertiserovojsnažnoj bežičnoj postaji u KingsportHeadu u Massachusettsu. Nadali smo seokončati naše radove tijekom samojednog antarktičkog ljeta; ali, ukoliko se

to pokaže nemogućim, prezimili bismona Arkhamu, šaljući Miseatonic nasjever prije zamrzavanja leda, po zaliheza još jedno ljeto.

Ne moram ponavljati ono što sunovine već bile objavile o našem ranomradu: o našem usponu na Mount Erebus,našim uspješnim mineraloškimbušenjima na nekoliko točaka naRossovom otoku i jedinstvenoj brzinikojom ih je Pabodiejeva aparaturaobavila, čak i kroz slojeve čvrstestijene; našem pokusnom testu maleopreme za topljenje leda; našempogibeljnom usponu na ledenu barijerusa sanjkama i zalihama, i naše konačnosklapanje pet velikih zrakoplova u

logoru na barijeri. Zdravlje našekopnene ekipe dvadeset ljudi i pedesetpet vučnih pasa s Aljaske bilo jeizvrsno, mada se naravno do tada nismosuočili s doista razornim temperaturamaili olujnim vjetrovima. Većim dijelom,termometar je varirao između minussedamnaest i minus šest do tri stupnja, anaše iskustvo sa zimama u NovojEngleskoj naviklo nas je na teškoće tevrste. Logor na barijeri je bio napolastalan, i zamišljen kao mjesto zauskladištenje benzina, namirnica,dinamita i drugih zaliha.

Samo su četiri naša zrakoplovabila potrebna za prijenos istraživačkogmaterijala; peti je ostavljen s pilotom idva čovjeka s brodova u skladištu kako

bi predstavljao način da se dođe do nass Arkhama u slučaju da svi našiistraživački zrakoplovi budu izgubljeni.Kasnije, kad ne bismo koristili sveostale zrakoplove za prebacivanjematerijala, rabili bismo jedan ili dva zatransportnu službu između ovog skladištai druge stalne baze na velikoj zaravninekih devetsto do tisuću kilometarajužnije, s druge strane glečeraBeardmore. I pored skoro jednoglasnihizvješća o užasavajućim vjetrovima iolujama koje šibaju po zaravni, odlučilismo odbaciti posredničke baze između,riskirajući u cilju uštede i vjerojatneučinkovitosti.

Bežična izvješća govorila su o

vratolomnom, neprekidnomčetverosatnom letu naše eskadre 21.studenog preko uzdignute ledene plohe, sogromnim vrhovima koji su se uzdizalina zapadu, i neistraženim tišinamakojima je odjekivao zvuk naših motora.Vjetar nas je uznemiravao tek u manjojmjeri, i naši radio-kompasi su nampomogli proći jedinu neprozirnu magluna koju smo naišli. Kad se ogromnouzdignuće pojavilo pred nama, između83° i 84° širine, znali smo da smo stiglido glečera Beardmore, najvećegdolinskog glečera na svijetu, i da jezaleđeno more sad ustupalo mjestonamreškanoj planinskoj obali. Konačnosmo doista zalazili u bijeli, eonimamrtvi svijet krajnjeg juga. Dok smo to

shvaćali ugledali smo vrh MountNansena u daljini na jugu, koji je stršio usvojoj punoj visini od četiri i pol tisućemetara.

Uspješno postavljanje južne bazeiznad glečera na širini od 86° 7' istočnojduljini 174° 23', i iznimno brza iučinkovita bušenja i miniranja obavljenana raznim točkama do kojih smo došliizletima sanjkama i kratkim letovimazrakoplovom, već su povijest, kao inaporni i pobjedonosni uspon na MountNansen Pabodieja i dvojice studenataGedneya i Carolla od 13. do 15.prosinca. Bili smo na nekih dvije i poltisuće metara iznad razine mora, i kad supokusna bušenja otkrila čvrsto tlo na

samo tri i pol metra ispod snijega i ledana nekim točkama, u znatnoj mjeri smoiskoristili malu opremu za topljenje iizvršili miniranje na mnogim mjestimagdje nijedan prethodni istraživač nije nipomišljao osigurati uzorke minerala.Pretkambrijski granit i ohrabrujućikomadi pješčanika osigurani na taj načinpotvrdili su naše vjerovanje da je ovazaravan jednoobrazna s većim dijelomkontinenta na zapadu, ali unekolikorazličita od dijelova koji se nalazeistočno ispod Južne Amerike za kojesmo tada smatrali da čine odvojeni imanji kontinent koji od većeg razdvajazaleđeni spoj Rossovog i Weddellovogmora, mada je Byrd kasnije dokazaopogrešnost te pretpostavke.

U nekima od pješčanika,izminiranih i dlijetom izbijenih nakonšto su bušenja otkrila njihovu prirodu,našli smo vrlo zanimljive fosilne otiske ifragmente; isticale su se paprati, morsketrave, trilobiti, krinoidi, i takvi mekušcikao što su linguele i gastropodi što sesve činilo zbilja bitnim u svezi sprapoviješću tog područja. Također je tubio i čudan, trokutasti nabrani otisak,oko trećine metra u promjeru, koji jeLake sastavio od tri ulomka škriljcaiznijetih iz otvora napravljenog pomoćudubinskog miniranja. Ti ulomci došli suiz jedne zapadnije točke, blizu Lancakraljicc Alexandrc i činilo se da Lake,kao biolog, nalazi da su njihove

zanimljive oznake neuobičajenozbunjujuće i provokativne, mada je tomom geološkom oku izgledalo nerazličito od nekih učinaka nabiranja,razumno čestih u sedimentnim stijenama.Pošto je škriljac tek metamorfni oblik ukoji je utisnut sedimentni sloj, i poštosam taj pritisak izaziva čudneizobličujuće učinke u bilo kakvimzamislivim otiscima, nisam vidionikakav razlog za krajnje čuđenje nadtim nabranim otiskom.

Šestog siječnja 1931., Lake,Pabodie, Danforth, šestorica studenata ija preletjeli smo točno iznad Južnog polau dva velika zrakoplova, i odmah nas jeprisilio na spuštanje nagli jak vjetar,koji se srećom nije razvio u tipičnu

oluju. To je bio, kako su novine navele,jedan od nekoliko izviđačkih letova,tijekom kojih smo pokušali uočiti novetopografske odlike u područjimaprethodno nedosegnutim od straneranijih istraživača. Naši rani letovi bilisu razočaravajući glede toga, mada sunam priuštili neke veličanstveneprimjere bogato fantastičnih i varljivihprivida iz polarnih krajeva, za koje namje naše pomorsko putovanje pružilonekoliko kratkih nagovještaja. Udaljeneplanine su lebdjele u zraku poputzačaranih gradova, i često bi se cijelibijeli svijet pretopio u zlatnu, srebrnu igrimiznu zemlju Dunsanyjevskih sanja ipustolovnih iščekivanja pod čarolijom

niskog ponoćnog sunca. Tijekomoblačnih dana imali smo znatnih nevoljapri letenju, zbog sklonosti snijegompokrivene zemlje i neba da se stope ujednu mističnu svjetlucavu prazninu bezikakvog vidljivog horizonta koji bioznačavao razdjel to dvoje.

Konačno smo riješili sprovesti našprvobitni plan letenja osam stotinakilometara na istok sa sva četiriistraživačka zrakoplova i uspostavljanjanove podbaze na točki koja bi vjerojatnobila na manjem kontinentalnom dijelu,kako smo mi pogrešno smatrali.Geološki uzorci skupljeni tamo bili bipoželjni u svrhu usporedbe. Našezdravlje je do tad ostalo izvrsno - soklimete je dobro nadopunjavao stalnu

ishranu usoljenim i konzerviranimnamirnicama, a temperature općenito nepretjerano ispod ništice omogućavale sunam da ne rabimo našu najdebljukrznenu odjeću. Sad je bila sredina ljeta,i uz nešto žurbe i pažnje mogli bismobiti u stanju dovršiti posao do ožujka iizbjeći mučno prezimljavanje tijekomduge antarktičke noći. Nekoliko žestokiholuja je udarilo na nas sa zapada, alismo izbjegli štetu zahvaljujućiAtwoodovom umijeću u konstruiranjurudimentarnih skloništa za zrakoplove ivjetrobrana od velikih snježnih blokova,te ojačavanju glavnih zgrada logorasnijegom. Naša dobra sreća iučinkovitost su zbilja bili skoro

neprirodni.Vanjski svijet je znao, naravno, za

naš program, i bilo mu je rečeno i zaLakeovo čudno i uporno insistiranje nazapadnom ili prije sjeverozapadnomistraživačkom putovanju prije našegradikalnog pomaka u novu bazu. Čini seda je on dosta razmišljao, sonespokojavajuće radikalnomsmjelošću, o onom trokutastomnabranom otisku u škriljcu, čitajući iznjega stanovite kontradikcije prirode igeološkog razdoblja koje su mu dokrajnosti pobudile znatiželju, i učinile gaželjnim da buši i minira po zapadnostremećoj formaciji kojoj su iskopaniodlomci očito pripadali. Bio ječudnovato uvjeren da je otisak trag

nekog ovećeg, nepoznatog organizmapotpuno neuklopivog u klasifikaciju,znatno napredovale evolucije, i poredtoga što je stijena u kojoj je ostavljenbila toliko ogromne starosti kambrijskeako ne i pretkambrijske da isključimoguće postojanje ne samo svakogvisoko evoluiranog života, već i bilokakvog života iznad jednostaničnog ilinajviše trilobitskog stupnja. Ti odlomci,s njihovim čudnim oznakama, morali subiti petsto do tisuću milijuna godinastari.

II Mašta javnosti je, prosuđujem,

aktivno reagirala na naša bežična dnevnaizvješća o Lakeovom kretanju na zapad upodručja u koja nikad nije kročilaljudska noga ili prodrla ljudska mašta,premda nismo spominjali njegove ludenade za revolucionariziranje cjelokupnebiološke i geološke znanosti. Njegovoputovanje sanjkama zbog bušenja od 11.do 18. siječnja, s Pabodiejem i petdrugih pokvareno gubitkom dva psa uprevrtanju prilikom prelaska jednog odvelikih pukotinskih grebena u leduotkrilo je još arhajskog škriljca; i čak ija sam bio zainteresiran jedinstvenom

učestalošću očitih fosilnih oznaka u tomnevjerojatno starom sloju. Te oznake su,međutim, pripadale vrlo primitivnimoblicima života što nije uključivalonikakav paradoks osim da se bilo kakvioblici života javljaju u stijeni takodefinitivno pretkambrijskoj kao što se zaovu činilo da jest; stoga još nisam vidiorazumnost u Lakeovom zahtjevu zaprekidom u našem programu uštedevremena prekidom koji je iziskivaokorištenje sva četiri zrakoplova, mnogoljudi i mehaničke opreme ekspedicije ucijelosti. Nisam, na kraju, stavio veto nataj plan, mada sam odlučio neučestvovali u sjeverozapadnom putu ipored Lakeovih vapaja za mojimgeološkim savjetima. Dok njih nije bilo,

ostao bih u bazi s Pabodiejem i pet ljudii razrađivao naše konačne planove zapomak na istok. Pripremajući se za tajpremještaj, jedan od zrakoplova jepočeo prebacivati znatne zalihe benzinaiz tjesnaca McMurdo, ali je to mogloprivremeno sačekati. Zadržao sam uzsebe jedne sanjke i devet pasa, poštonije mudro u bilo kom trenu biti bezmogućnosti transporta u potpunonenastanjenom svijetu eonima dugesmrti.

Lakeova podekspedicija unepoznato, kao što će se svatko sjetiti,slala je svoja vlastita izvješća skratkovalnih odašiljača u zrakoplovima;njih je istodobno hvatao naš aparat u

južnoj bazi i Arkham u tjesnacuMcMurdo, odakle su slani dalje uvanjski svijet na valnoj duljini odpedeset metara. Krenuli su 22. siječnja učetiri u jutro; a prva bežična poruka kojusmo primili došla je nakon samo dvasata, kada je Lake spominjao spuštanje iotpočinjanje topljenja leda i bušenja, umanjoj mjeri, na točki na nekih petstokilometara od nas. Šest sati nakon togadruga i veoma uzbuđena poruka jegovorila o radu frenetičnom poputmravljeg kojim je jedna plitka bušotinaprobijena i minirana, kulminirajućiotkrićem škriljčanih krhotina s nekolikootisaka otprilike nalik onom koji jeuzrokovao prvotnu zbunjenost.

Tri sata kasnije kratak izvještaj je

objavio nastavljanje leta ravno u surovprodoran vjetar, a kad sam otposlaoporuku u kojoj sam se bunio protiv novihrizičnih poteza. Lake je nadmenoodgovorio da njegovi novi uzorci činesvaki rizik vrijednim poduzimanja.Uvidio sam da je njegovo uzbuđenjedostiglo točku pobune, i da ne moguučiniti ništa da zaustavim to bezglavoriskiranje uspjeha cijele ekspedicije, alibilo je užasavajuće misliti o njegovojjurnjavi sve dublje i dublje u tupodmuklu i zlokobnu bijelu ogromnostoluja i neproniknutih tajni koje su seprotezale nekih dvije i pol tisućekilometara do napola znane, napolanaslućene obalne crte Zemlje kraljice

Marije i Knoxove zemlje.Onda je, nakon još nekih sat i pol,

prispjela ta dvostrano uzbuđujućaporuka iz Laneovog zrakoplova upokretu, koja mi je skoro preobratilaosjećaje i navela me da poželim da samse pridružio ekipi.

"10:05 na večer. U letu. Nakonsnježne oluje, uočio naprijed planinskilanac viši od bilo kog dotad viđenog.Možda ravan Himalajama, računajućivisinu zaravni. Vjerojatna širina 76°15'. Istočna duljina 113° 10'. Dosežedokle god mogu vidjeti desno i lijevo.Nagovještaj dva dimeća kratera. Svivrhovi crni i nepokriveni snijegom. Jakvjetar s njih omela navigaciju. "

Nakon toga smo se Pabodie, ostali

ljudi i ja bez daha okupili okoprijamnika. Pomisao na taj divovskiplaninski bedem tisuću kilometaraudaljen uspalila je naš najdubljipustolovni osjećaj, i radovali smo se daje naša ekspedicija, ako već ne miosobno, bila njegovim otkrivačima. Zapola sata Lake nam se opet javio:

"Moultonov zrakoplov prisiljensletjeli na zaravan u brdima podnožja,ali nitko povrijeđen i možda mogućepopraviti. Prenijet ćemo sve potrebno uostala tri za povratak ili daljnjepokrete ako neophodno, ali nepotrebnadaljnja veća putovanja zrakoplovomovog trena. Planine nadilaze bilo što izmašte. Idem izviđati u Carollovom

zrakoplovu, sa svim opterećenjemizvađenim.

Ne možete zamisliti ništa nalikovom. Najviši vrhovi sigurno prekodeset tisuća metara. Everest ispao iztakmičenja. Atwood izračunava visinuteodolitom dok Caroll i ja nadlijećemo.Možda griješim za kratere, jerformacije izgledaju stratificiranima.Čudne pojave na rubu neba pravilniodsječci kocke pri najvišim vrhovima.Cijela stvar čudesna u crveno-zlatnomsvjetlu niskog sunca. Poput zemljetajanstva iz sna ili vrata u zabranjenisvijet neistraženih čudesa. Želio bih daste vi ovdje kako bi istražili. "

Mada je tehnički bilo vrijeme zaspavanje, niti jedan od nas slušatelja

nije ni na tren pomislio na počinak.Mora da je bilo sasvim isto i u tjesnacuMcMurdo, gdje su skladište zaliha iArkham također primali poruke, jer jekapetan Douglas uputio porukučestitajući svima na važnom otkriću, aSherman, upravitelj skladišta, suglasiose s njegovim gledištima. Bilo nam ježao, naravno, zbog oštećenogzrakoplova, ali smo se nadali da semože lako popraviti. Onda je, ujedanaest na večer, od Lakea stigla jošjedna poruka:

"Gore s Carollom nad najvišimbrdima podnožja. Ne usudim se krenutipreko zbilja visokih vrhova potrenutnom vremenu, ali hoću kasnije.

Strašan posao uzdići se, i teško ide naovoj visini, ali isplati se. Veliki lanacprilično zbijen, stoga ne mogu vidjetiiza. Glavni vrhovi nadilaze Himalaje, iveoma čudni. Lanac se činipretkambrijskim škriljcem, s jasnimznacima mnogih drugih izvrnutihslojeva. Bio u krivu za vulkanizam.Proteže se dalje u oba pravca nego štomožemo vidjeti. Čist od snijega iznadnekih šest i pol tisuća metara.

Čudne formacije na padinamanajviših planina. Veliki niski kvadratniblokovi s točno okomitim stranicama, ičetverokutni obrisi niskih, okomitihbedema, poput starih azijskih dvoracakoji prianjaju uz strmu planinu naRoerichovim slikama. Upečatljivo

izdaleka. Proletjeli blizu nekih, iCaroll misli da su oblikovani od manjihodvojenih komada, ali to vjerojatnodjelovanje vremenskih uvjeta. Većinarubova razmrvljena i zaobljena kao dabila izložena olujama i klimatskimpromjenama tijekom milijuna godina.

Dijelovi, osobito gornji dijelovi,kao da su od stijene svjetlije boje odsvih vidljivih slojeva na samimpadinama, stoga očito kristalnogpodrijetla. Prelet izbliza pokazujemnoge otvore pećina, neke neobičnopravilnog oblika, kvadratnog ilipolukružnog. Moraš doći i istražiti.Mislim da vidio bedem točno na vrškujednog vrha. Visina se čini oko devetsto

do tisuću metara. Letim na šest tisućapetsto pedeset metara, uz vrašku,grizuću studen. Vjetar zviždi i fijučekroz klance i u pećine i iz njih, ali zasad nije opasno letjeti. "

Od tada je sljedećih pola sataLake stalno gorljivo komentirao, iizrazio svoju namjeru da se na nekevrhove popne pješice. Odgovorio samda ću mu se pridružiti čim mi budemogao poslati zrakoplov, i da ćemoPabodie i ja smisliti najbolji planraspodjele benzina kako i gdje točno dakoncentriramo našu zalihu gledeizmijenjene naravi ekspedicije. Očito ćeLakeova bušenja, kao i njegovezrakoplovne aktivnosti, zahtijevati velikdio za novu bazu koju je planirao

postaviti u podnožju planina; i bilo jemoguće da let na istok na kraju ne budeobavljen ove sezone. U svezi s timepozvao sam kapetana Douglasa izatražio da izvuče što god može sbrodova i na barijeru, s jedinomskupinom pasa kojeg smo ostavili tamo.Izravna ruta preko nepoznatog područjaizmeđu Lakea i tjesnaca McMurdo bilaje ono što smo u stvari trebaliuspostaviti.

Lake me pozvao kasnije da kažekako je odlučio postaviti logor na mjestugdje je Moultonov zrakoplov bioprisiljen sletjeti, i gdje su popravci većponešto uznapredovali. Ledeni pokrovbio je veoma tanak, s tamnim tlom

vidljivim tu i tamo, i on će obavitinekoliko bušenja i miniranja na samojtoj točki prije nego što krene na bilokakve putove sanjkama ili penjačkeekspedicije. Govorio je o neiskazivojveličanstvenosti cijelog prizora, ičudnom stanju njegovih osjećaja dok jebio u zavjetrini ogromnih, nijemihvrhunaca čiji su se redovi strmoglavouzdizali poput zida koji doseže nebo narubu svijeta. Atwoodova teodolitskaosmatranja postavila su visinu petnajviših vrhova u raspon između 9.100 i10.300 metara. Vjetrom pometenaosobenost terena očito je uznemirilaLakea, jer je govorila u prilogpovremenog postojanja kolosalniholujnih vjetrova, daleko žešćih od bilo

čega s čim smo se do tada sreli. Njegovlogor nalazio se na nekih osamkilometara od mjesta gdje su se najnižabrda podnožja naglo uzdizala. Mogaosam skoro pratiti naznaku podsvjesneuzbune u njegovim riječima dobačenimpreko zaleđene praznine od tisućukilometara dok je urgirao da svipožurimo s tim i pobrinemo se za čudno,novo područje. On se namjeravao sadodmoriti, nakon neprekidnogcjelodnevnog posla skoro nezabilježenebrzine, napora i rezultata.

Ujutro sam održao trostranosavjetovanje bežičnim putem s Lakeom ikapetanom Douglasom u njihovimdaleko smještenim bazama. Dogovoreno

je da će jedan od Lakeovih zrakoplovadoći do moje baze po Pabodieja, petljudi i mene, kao i po sve gorivo kojemože ponijeti. Ostatak pitanja što sgorivom, koji je ovisio o našoj odluci usvezi s putovanjem na istok, mogao jesačekati nekoliko dana, pošto je Lakeimao dovoljno u prvi mah za grijanjelogora i bušenje. Naposljetku bi trebaloobnoviti zalihe u staroj južnoj bazi ali,ukoliko odložimo put na istok, nećemo jekoristiti do sljedećeg ljeta, a umeđuvremenu Lake mora poslatizrakoplov da istraži izravan put izmeđunjegovih novih planina i tjesnacaMcMurdo.

Pabodie i ja pripremili smo se dazatvorimo našu bazu na kraće ili dulje

vrijeme, kako se već bude pokazalopotrebnim. Ukoliko prezimimo naAntarktiku vjerojatno ćemo odletjetiravno od Lakeove baze do Arkhama nevraćajući se na ovu točku. Neki od našihstožastih šatora već su bili ojačaniblokovima čvrstog snijega, i sad smoodlučili dovršiti posao pravljenja trajnenastambe. Zahvaljujući veoma obilnojzalihi šatora, Lake je imao sa sobom svešto će njegovoj bazi trebati, čak i nakonnašeg dolaska. Bežično sam dojavio daćemo Pabodie i ja biti spremni zaselidbu na sjeverozapad nakon jednogdana rada i jedne noći odmora.

Naš trud, međutim, nije bio bašintenzivan nakon četiri poslijepodne, jer

je u to vrijeme Lake počeo slati vrločudne i neobične poruke. Njegov radnidan otpočeo je dosta nelagodno, pošto jezrakoplovni pregled skoro izloženihpovršina stijena pokazao potpunoodsustvo onih arhajskih i pradavnihslojeva koje je tražio, i koje su činiletako velik dio divovskih vrhova koji suse uzdizali na izazovnoj udaljenosti odlogora. Većina stijena koje su uočene sunaizgled bile jurski i komančijskipješčanik i permske i trijaske šiste, a tu itamo je svjetlucava crna izbočinanavještavala tvrd i škriljčan ugljen. Toje prilično obeshrabrilo Lakea, čiji susvi planovi počivali na otkrivanjuuzoraka starijih od petsto milijunagodina. Bilo mu je jasno da će, ukoliko

hoće ponovo naći tu žilu arhajskogškriljca u kojoj je uočio čudnovateotiske, morati krenuti na dug putsanjkama, od tih brda u podnožju dostrmih padina samih divovskih planina.

Bio je odlučan, i pored toga, daprobije nekoliko lokalnih bušotina kaodio općeg programa ekspedicije; stogaje postavio bušilicu i odredio pet ljudida rade na njoj dok su ostali dovršilidizanje logora i popravak oštećenogzrakoplova. Najmekša stijena na vidikupješčanik na nekih četiristo metara odlogora odabrana je za prvo uzimanjeuzoraka; a bušilica je izvrsnonapredovala bez mnogo dodatnogminiranja. Oko tri sata poslije, nakon

prvog zbilja jakog miniranja u operaciji,začula se vika ekipe za bušenje; tada jemladi Gedney djelatni predradnik uletiou logor sa zapanjujućim vijestima.

Naišli su na pećinu. Rano tijekombušenja pješčanik je ustupio mjesto žilikomančijskog krečnjaka, punoj sićušnihfosila glavonožaca, koralja, ehinija ispirifera, i s povremenimnagovještajima silikatnih spužvara ikostiju morskih kralježnjaka ovihposljednjih vjerojatno teleosta, morskihpasa, i ganoida. To je, samo po sebi,bilo dovoljno bitno, pošto je pružaloprve fosile kralježnjaka do kojih jeekspedicija došla, ali kad je nedugozatim glava bušilice upala kroz sloj uočitu prazninu, u cijelosti nov i

dvostruko jači val uzbuđenja proširio semeđu kopačima. Snažna eksplozija minerazotkrila je podzemnu tajnu, i sad se,kroz nepravilan otvor nekih metar i poldug i metar širok, razjapio predgorljivim tragačima odjeljak plitkekrečnjačke šupljine izdubljene prije višeod pedeset milijuna godina kapanjemnadzemnih voda nestalog tropskogsvijeta.

Izdubljeni sloj bio je ne više oddva do dva i pol metra dubok, ali seprostirao unedogled u svim smjerovimai bio pun svježeg, blago pokretnog zrakašto je navještavalo njegovu pripadnostrazgrananom podzemnom sustavu. Pod istrop su bili obilno opremljeni velikim

stalaktitima i stalagmitima, od kojih suse neki spajali u obliku stupa; ali važnijeod svega bila je ogromna naslaga školjkii kostiju, koja je ponegdje skoropriječila prolaz. Sprana iz neznanihprašuma mezozoičnih drvnih paprati igljiva, i šuma tercijarnih cikada,lepezastih palmi i primitivnihkritosjemenjača, ova koštana mješavinasadržavala je primjere više kredaša,eocenaca i ostalih životinjskih vrstanego što bi najveći paleontolog mogaoprebrojati ili razvrstati za godinu dana.Mekušaca, oklopa ljuskara, riba,vodozemaca, gmizavaca, ptica i ranihsisavaca velikih i malih, znanih ineznanih. Nije ni čudo što je Gedneyotrčao natrag u logor vičući, i nije čudo

što su svi ostali ostavili posao ibezglavo jurnuli po grizućem mrazu domjesta gdje je visoki toranj bušiliceoznačavao novonađena vrata za prolazdo tajni Zemljine unutrašnjosti i nestaliheona.

Kad je Lake udovoljio prvojbritkoj oštrici svoje znatiželje,naškrabao je poruku u svoju bilježnicu idao je mladom Moultonu da otrči ulogor i pošalje je preko bežičnog. To jebilo prvo što sam doznao o otkriću, igovorilo je o identifikaciji ranih školjki,kostiju ljuskara i pločokožaca, ostatakalabirintodonata i tekondonata, velikihdijelova lubanje mesosaura, kralježnjakai oklopnih ploča dinosaura, zuba i

krilnih kostiju pterodaktila, ostatakaarheopteriksa, zuba miocenskih morskihpasa, lubanja primitivnih ptica i drugihkostiju drevnih sisavaca kao što supaleoteriji, ksipodoni, cohipusi,oreodoni i titanoteriji. Nije bilo ničegskorašnjeg kao što je mastodont, slon,prava deva, jelen ili preživači, stoga jeLake zaključio da su posljednje naslagenastale tijekom oligocena, i da je šupljisloj ležao u svom sadašnjem sasušenom,mrtvom i nepristupačnom stanjunajmanje trideset milijuna godina.

U drugu ruku, rasprostranjenostveoma ranih oblika života bila jejedinstvena u najvišem stupnju. Mada jekrečnjačka formacija bila, sudeći potakvim tipičnim utisnutim fosilima kao

što su ventrikuliti, sigurno inepogrješivo komančijska i ni česticuranija, slobodni ulomci u šupljiniuključivali su iznenađujuću zastupljenostorganizama ranije smatranih odlikommnogo starijih razdoblja čak irudimentarnih riba, mekušaca i koraljatoliko vremenski udaljenih da budusilurski ili ordovicijski. Nepobitanzaključak bio je da je u ovom dijelusvijeta postojao zamjetan i jedinstvenkontinuitet između života od prije višeod tristo milijuna godina i onog od prijesamo trideset milijuna godina. Koliko setaj kontinuitet protezao dalje odoligocena. kad je pećina bila zatvorena,bilo je naravno izvan svih pretpostavki.

U svakom slučaju, dolazak zastrašujućegleda u pleistocenu prije nekih petstotisuća godina tek jučer u usporedbi sdobom ove šupljine morao je stavititočku na postojanje bilo kakvih prvotnihoblika koji su na tom mjestu uspjelinadživjeti svoju uobičajenu trajnost.

Lake se nije zadovoljio svojomprvom porukom, već je napisao jošjedan izvještaj i poslao ga preko snijegado logora prije no što se Moulton dospiovratiti. Nakon toga je Moulton ostao zabežičnim u jednom od zrakoplova,emitirajući meni i Arkhamu zaprenošenje do vanjskog svijeta čestepostskriptume koje mu je Lake slaopreko niza teklića. Oni koji su pratilinovine sjetit će se uzbuđenja koje su

među ljudima od znanosti stvoriliizvještaji tog popodneva izvještaji kojisu konačno doveli, nakon svih tihgodina, organiziranju upravo oneStarkweather-Moorove ekspedicije kojuja toliko želim odvratiti od njenihnamjera. Najbolje da dam porukedoslovno onako kako ih je Lake pisao, ikako ih je McTighe, naš operater u bazi,preveo iz brzopisa olovkom:

“Fowler miniranjem načiniootkriće od najveće važnosti upješčaničkim i krečnjačkim odlomcima.Nekoliko jasnih trokutastih nabranihotisaka poput onih iz arhajskogškriljca, koji dokazuju da izvor preživiotijekom više od šest stotina milijuna

godina do komančijskih vremena bez,osim neznatnih, morfoloških promjena iopadanja prosječne veličine.Komančijski otisci izgleda primitivnijiili dekadentniji, ukoliko imalo, odstarijih. Naglasiti značaj otkrića utisku. Značit će za biologiju ono štoEinstein značio matematici i fizici.Spaja se s mojim prethodnim radom ipojačava zaključke.

Čini se da ukazuje, kao što sampretpostavljao, da je Zemlja vidjelacijeli ciklus ili cikluse organskogživota prije onog poznatog koji počinjes arheozojskim stanicama. Bioevoluiran i specijaliziran ne kasnije odprije tisuću milijuna godina, kad planelbio mlad i recentno nenastanjiv za bilo

kakve oblike života ili normalnuprotoplazmičnu strukturu. Postavlja sepitanje kad, gdje, i kako se odvijaorazvitak. ”

***"Kasnije. Pregledavajući

određene koštane fragmente velikihkopnenih i morskih gmazova iprimitivnih sisavaca, našao jedinstvenelokalne povrede ili ozljede koštanestrukture nepripisive bilo kojojpoznatoj grabežljivoj ili mesožderskojživotinji bilo kog razdoblja, dvije vrsteravne, prodorne rupe bušenjem i čini sesjekuće usjeke. Jedan ili dva slučajajasno presječenih kostiju. Ne mnogouzoraka obuhvaćeno. Šaljem u logor po

baterijske svjetiljke. Proširit ćemopodručje pretrage pod zemljomodsijecanjem stalaktita. "

***"Još kasnije. Našao neobične

odlomke steatita oko petnaestcentimetara duljine i oko četiricentimetra debljine, sasvim različite odbilo kakve vidljive lokalne formacijezelenkaste, ali bez osobina koje bi imodredile razdoblje. Neobično glatki ipravilni. Oblikovani poput petokrakezvijezde s odlomljenim vrhovima, iznaci drugih rasjeka u unutarnjimkutovima i u središtu površine. Malo,glatko udubljenje u središtunerazbijene površine. Uzrokuje mnogoznatiželje glede izvora i oblikovanja.

Vjerojatno neki čudan rezultatdjelovanja vode.

Caroll, s povećalom, misli damože razaznati dodatne oznake odgeološke važnosti. Skupine malenihtočaka u pravilnim rasporedima. Psipostaju nemirni dok radimo, i čini seda mrze taj steatit. Moram vidjeti imali neki osobit miris. Izvijestit ću opetkad se Mills vrati sa svjetlom ikrenemo u podzemno područje. ”

***"10:15 na večer. Važno otkriće.

Orrendorf i Watkins, radeći podzemljom u 9:45 sa svjetlom, našličudovišan bačvoliki fosil nepoznatenaravi, vjerojatno biljne, ukoliko nije

pretjerano izrasli primjer nepoznatogmorskog zrakaša. Tkivo očito očuvanomineralnim solima. Žilavo kao koža, alizapanjujuća savitljivost očuvanamjestimično. Naznake odlomljenihdijelova na krajevima i sa strane.Metar i osamdeset s jednog kraja nadrugi, metar u središnjem promjeru,sužava se do trideset centimetara nasvakom kraju. Poput bačve s petnabreklih izbočina na mjestu dužica.Poprečni odlomci. poput tankihpeteljki, na ekvatoru u sredini tihizbočina. U brazdama između izbočinačudne izrasline - češljevi ili krila kojase sklapaju i šire poput lepeze. Svaveoma oštećena osim jednog, koje dajeraspon krila od preko dva metra.

Ustroj podsjeća na izvjesna izmišljenačudovišta pradavnih mitova, posebnoStarije stvari u Necronomiconu.

Krila su izgleda membranasta,rastegnuta na okviru žljezdanogcjevovlja. Uočljivi sićušni otvori ucjevovlju okvira na vršcima krila.Krajevi tijela skupljeni, ništa neukazuje na prirodu unutrašnjosti ilionog što je tu odlomljeno. Morat ćurasjeći kad se vratimo u logor. Nemogu odrediti da li biljno iliživotinjsko. Mnoge odlike očito skoronevjerojatne primitivnosti. Dao svima uzadatak da sijeku stalaktite i traže jošprimjeraka. Nađeno još oštećenihkostiju, ali to mora pričekali. Nevolje s

psima. Ne mogu podnijeti novi uzorak, ivjerojatno bi ga rastrgali na komadeda ga ne držimo podalje od njih. ”

***"11:30 na večer. Pažnja. Dyeru,

Pabodie, Douglasu. Stvar od najvećemogao bih reći prvenstvene važnosti.Arkham mora prenijeli postaji uKingsport Headu odmah. Čudnobačvasto raslinje je arhajsko biće kojeje ostavilo otiske u stijeni. Mills,Boudreau i Fowler otkrili skupinu odjoš trinaest na podzemnoj točkidvanaest metara od otvora. Izmiješanisa čudno zaobljenim i oblikovanimsteatitnim ulomcima manjim od onogprije nađenog - zvjezdastim, ali beznaznaka lomljenja osim na nekima od

vršaka.Od organskih primjeraka, osam

čini se savršenih, sa svim dodacima.Iznijeli sve na površinu, odvodeći psemalo dalje. Oni ne mogu podnijeti testvari. Obratite pozornost na opis iponovite ga zbog preciznosti. Novinemoraju ovo prenijeti točno.

Objekti su dva metra četrdesetukupne duljine. Torzo od metar iosamdeset, s pet izbočina, promjerametar u središtu, trideset centimetarana krajevima. Tamnosivi, savitljivi, ikrajnje žilavi. Dvometarskamembranasta krila iste boje, nađenaskupljena, šire se iz brazda izmeđuizbočina. Okvir krila cjevast ili

žljezdast, svjetlije siv, s otvorima navršcima krila. Raširena krila imajunazubljen rub. Oko ekvatora, po jedanna središnjem šiljku svake od petokomitih, dužicama nalik izbočina, supet sustava svijetlosivih savitljivihudova ili pipaka nađenih čvrstostisnutih uz torzo ali ispruživih domaksimalne dužine od skoro metar.Poput udova primitivnog krinoida.Jednostruke peteljke sedam i polcentimetara promjera granaju se nakonpetnaest centimetara u pet podpeteljki,od kojih se svaka grana nakon dvadesetcentimetara u male, zašiljene pipke ilihvataljke, dajući svakoj peteljki zbrojod dvadeset pet pipaka.

Na vrhu torza tup, okruglast vrat

svjetlije sivi, sa škrgolikimnagovještajima, drži žućkastupetokraku čini se glavu, oblika morskezvijezde, prekrivenusedamcentimetarskim žilavimtrepetljikama raznih prizmaličnih boja.

Glava debela i napuhnuta, okopol metra od vrška do vrška, sasedamcentimetarskim savitljivimžućkastim cijevima koje izlaze izsvakog vrška. Prorez točno u sredinivrha vjerojatno dišni otvor. Na krajusvake cijevi kuglasta izbočina gdje sežućkasta membrana povlači na pritisakda otkrije staklastu kuglu crvenedužice, očito oko.

Pet malo duljih crvenkastih cijevi

kreće iz unutarnjih kutova zvjezdasteglave i završava zvonolikim oteklinamaiste boje koje se na pritisak otvaraju uzvonolike otvore maksimalnogpromjera pet centimetara i obloženeoštrim, bijelim zubima nalik,izbočinama - vjerojatno usta. Sve tecijevi, trepetljike i vršci zvjezdasteglave nađeni savijeni čvrsto na dolje,cijevi i vršci stisnuti uz okruglasti vrati torzo. Savitljivost iznenađujuća poredogromne žilavosti.

Na dnu torza postoji grubi alirazličito funkcionirajući duplikatustroja glave. Okrugli svijetlosivipseudovrat, bez nagovještaja škrga,drži zelenkasti petokraki zvjezdastiustroj.

Žilavi, mišićavi udovi metar idvadeset dugi i sužavaju se odosamnaest centimetara u promjeru ukorijenu do oko šest i pol na vrhu. Zasvaki vrh je pričvršćen kraj zelenkastogpetožilnog membranastog trokutaduljine dvadeset centimetara i širinepetnaest na daljem kraju. To je onoveslo, peraja ili pseudostopalo koje jenačinilo otiske u stijeni tisuću milijunaili pet do šest stotina milijuna godinastaroj.

Iz unutarnjih kutova zvjezdastogustroja izlaze šezdesetcentimetarskecrvenkaste cijevi koje se sužavaju odsedamcentimetarskog promjera ukorijenu do dvocentimetarskog na vrhu.

Otvori na vršcima. Svi ti dijelovibeskrajno žilavi i kožasti, ali krajnjesavitljivi. Metar i dvadeset dugi udovi sveslima nesumnjivo služili za kretanjeneke vrste, podmorsko ili neko drugo.Kad se pomiču, odaju nagovještajnaglašene mišićavosti. Kad nađene, svete izrasline čvrsto svijene uzpseudovrat i kraj torza, sukladnoizraslinama na drugom kraju.

Ne mogu još sa sigurnošćupripisati biljnom ili životinjskomcarstvu, ali izgledi sad u koristživotinjskog. Vjerojatno predstavljanevjerojatno uznapredovalu evolucijuzrakaša bez gubitka stanovitihprimitivnih odlika. Sličnosti sbodljokošcima nesporne usprkos

lokalnih dokaza nasuprot tome.Struktura krila zbunjuje glede

vjerojatnog morskog staništa, alimožda korištena pri kretanju u vodi.Simetrija čudnovato biljkolika, nalikbiljnoj u osnovi gore-dolje strukturiprije nego životinjskoj naprijed-natragstrukturi. Nezamislivo rano razdobljeevolucije, prethodeći čak inajjednostavnijim arhajskimprotozoama dosad poznatim, osujećujesve zaključke o podrijetlu.

Cjelokupni primjerci posjedujutakvu neprirodnu sličnost sa stanovitimbićima prvotnih mitova da senagovještaj drevnog postojanja izvanAntarktika nameće kao neizbježan.

Dyer i Pabodie čitali su Necronomiconi vidjeli Clark Ashton Smithovestravične slike zasnovane na tomtekstu, i razumjet će kad spomenemStarije stvari za koje se pretpostavljada su greškom stvorile sav zemaljskiživot. Studenti su uvijek smatrali da sekoncepcija oblikovala od morbidnemaštovite obrade veoma starih tropskihzrakaša. Također nalik prapovijesnimvjerovanjima koja je Wilmarthspominjao dodacima kultu Cthulhuaitd.

Ogromno polje proučavanjaotvoreno. Naslage vjerojatno iz kasnekrede ili ranog eocena, sudeći popovezanim uzorcima. Masivnistalagmiti nataloženi iznad njih. Težak

posao isjeći ih van, ali žilavostspriječila oštećenja. Stanje očuvanostičudesno, očito zbog djelovanjakrečnjaka. Ne više nađeno za sada, alićemo nastaviti istraživanje kasnije.Sada zadatak dopremili četrnaestvelikih primjeraka do logora bez pasa,koji pobješnjelo laju i ne može ih sepustiti blizu njih.

Sa devet ljudi trojica ostavljenada čuvaju pse trebali bismo se dostadobro snaći s troje sanjki, mada jevjetar gadan. Moramo uspostavitizrakoplovnu komunikaciju s tjesnacemMcMurdo i početi prebacivatimaterijal. Ali moram secirati jednu odtih stvari prije nego se uopće

odmorimo. Želio da imam pravilaboratorij ovdje. Dyer neka se žderešto je probao zaustaviti moj put nazapad. Prvo najveće planine svijeta, aonda ovo. Ako ovo nije vrhunacekspedicije, ne znam što je. Znanstvenaslava nam je zagarantirana. Čestitam,Pabodie, na bušilici koja je otvorilapećinu. Sad hoće li Arkham. molimlijepo, ponovili opis? "

*****Osjećaji Pabodieja i mene po

primitku ovog izvješća bili su skoroneopisivi, a ni naši sudrugovi nisuzaostajali za nama u entuzijazmu.McTighe, koji je žurno preveo nekolikonajhitnijih mjesta dok su poruke stizale

iz zujećeg aparata, prepisao je cijeluporuku po svojoj brzopisnoj verziji čimje Lakeov operater završio. Svi sucijenili epohalni značaj otkrića i poslaosam Lakeu čestitke čim je Arkhamovoperater ponovio opisne dijelove kaošto je zahtjevano, i moj primjer suslijedili Sherman sa svog položaja uskladištu zaliha u tjesnacu McMurdo,kao i kapetan Douglas s Arkhama.Kasnije, kao vođa ekspedicije, dodaosam neke napomene da se prenesu prekoArkhama vanjskom svijetu. Naravno,odmor je bio apsurdna pomisao usredtog uzbuđenja, i moja jedina želja bila jedoći do Lakeovog logora što brže mogu.Razočaralo me kad je dojavio da se dižejak vjetar s planina koji čini rano

putovanje zrakoplovom nemogućim.Ali za sat i pol interes se opet

uzdigao da ukloni razočaranje. Lake je,šaljući još poruka, govorio o potpunouspješnom prebacivanju četrnaestvelikih primjeraka u logor. Bila je tonaporna vuča, jer su stvari bileiznenađujuće teške; ali devet ljudi ju jeobavilo veoma vješto. Sad su nekičlanovi ekipe žurno gradili snježni oborna sigurnoj udaljenosti od logora, u kojise psi mogu dovesti zbog olakšavanjahranjenja. Primjerci su postavljeni načvrst snijeg blizu logora, osim jednog nakojem je Lake radio grube pokušajeseciranja.

Čini se da je to seciranje bilo teži

zadatak nego što se očekivalo jer, ipored topline benzinskog grijača unovopodignutom laboratorijskom šatoru,varljivo pokretna tkiva odabranogprimjerka jakog i netaknutog nisuizgubila ništa od svoje žilavosti jače odkože. Lake je bio zbunjen kako da načinineophodne rezove bez sile dostatnorazorne da poremeti sve strukturalnepojedinosti koje je htio otkriti. Imao je,istina, još sedam savršenih primjeraka;ali bilo ih je isuvišc malo da ih senemarno troši ukoliko pećina ne pružikasnije neograničenu zalihu. Stoga jesklonio taj primjerak i dovukao onaj kojije, mada je imao ostatke zvjezdolikogustroja na oba kraja, bio gadno zgnječeni djelomično oštećen duž jedne od

velikih brazdi torza.Rezultati, brzo dojavljeni

bežičnim putem, bili su zbunjujući izaista provokativni. Ništa nalik finoći ilipreciznosti nije bilo moguće sinstrumentima koji su jedva bili u stanjurezati neobično tkivo, ali ono malo što jepostignuto sve nas je zapanjilo i zbunilo.Postojeća biologija morat će bitipotpuno revidirana, jer ta stvar nije bilaproizvod bilo kakvog staničnog rastapoznatog znanosti. Jedva da je biloikakve mineralne zamijenjenosti; i poredstarosti od možda četrdeset milijunagodina, unutarnji organi bili su potpunonetaknuti. Kožasta, neraspadajuća iskoro neuništiva vrsnoća bila je urođena

osobina oblika ustrojstva tog stvora, ibila je vezana za nekakav paleogeniciklus beskralježne evolucije sasvimizvan naših moći nagađanja. U početkuje sve što je Lake našao bilo suho, alikad je zagrijani šator pružio svojeotapajuće djelovanje premaneozlijeđenoj strani stvora, susreo se sorganskom vlagom prodornog inelagodnog mirisa. To nije bila krv, većgusta, tamnozelena tekućina koja očitosluži istoj svrsi. Kad je Lake došao dotog stadija seciranja, svih trideset sedampasa je dovedeno u još nedovršeni oborpored logora, i čak i na toj razdaljiniotpočelo divljački lajati i iskazivatinemir zbog oštrog, rasprostirućegsmrada.

Daleko od toga da klasificiračudno biće, ovo provizorno seciranjesamo je produbilo njegovu tajnovitost.Sva nagađanja o njegovim vanjskimudovima bila su točna, i na osnovu togateško da se moglo oklijevati da se stvorproglasi životinjom, ali unutarnjipregled doveo je do toliko biljnihnagovještaja da je Lake bio beznadnonasukan. Imalo je probavu i cirkulaciju,i eliminiralo otpadne materije krozcrvenkaste cijevi na svojoj zvjezdastojosnovi. Površno bi se reklo da njegovdišni sustav rabi kisik prije nego ugljičnidioksid; i bilo je čudnih navještajakomora za spremanje zraka i metodaprebacivanja disanja s vanjskog otvora

na barem dva druga potpuno razvijenadišna sustava - škrge i pore. Očito jebilo vodozemno, i vjerojatnoprilagođeno i na duga bezračnarazdoblja hibernacije. Glasovni organisu čini se bili povezani s glavnim dišnimsustavom, ali su predstavljali anomalijukoja se nije mogla odmah razjasniti.Artikulirani govor, u smislu izgovaranjaslogova, činio se jedva zamislivim, alimuzičke note piskanja u velikom rasponubile su veoma vjerojatne. Mišićni sustavbio je skoro pretjerano razvijen.

Živčani sustav bio je toliko složeni visoko razvijen da je Lake ostaopreneražen. Mada izrazito primitivan iarhaičan u nekim pogledima, stvor jeimao niz ganglijskih središta i čvorišta

koji su govorili u prilog samih krajnostispecijaliziranog razvitka. Njegov mozaks pet režnjeva bio je iznenađujućenapredan, i bilo je naznaka osjetilneopreme, kojoj su dijelom služile žilavetrepetljike na glavi, uključujućičimbenike strane bilo kom drugomzemaljskom organizmu. Vjerojatno jeimao više od pet osjetila, tako da senjegove navike ne mogu zaključiti pobilo kakvoj postojećoj usporedbi.Moralo je biti, Lake je smatrao,stvorenje izoštrene osjetljivosti iistančano diferenciranih funkcija u svompradavnom svijetu u mnogome nalikmravima i pčelama danas.Razmnožavalo se poput biljnih

bescvjetnica, osobito pteridofita,imajući spremišta spora na vršcimakrila, očito razvijena iz talusa iliprototalusa.

Ali, dati mu ime u ovom stadijubilo bi puka besmislica. Izgledalo je kaozrakaš, ali je očito bilo nešto više. Biloje dijelom biljno, ali je imalo tri četvrtosnova životinjske strukture. Da je bilomorsko po podrijetlu, jasno su ukazivalinjegov simetrični obris i neke drugeposebnosti; pa ipak se nije moglo bitiprecizan glede njegovih daljnjihprilagodbi. Krila su, na kraju krajeva,davala čvrst nagovještaj mogućnostiletenja. Kako je moglo proći svoju, uogromnoj mjeri složenu evoluciju navrijeme da ostavi otiske u arhajskoj

stijeni, bilo je toliko izvan svake zamislida navede Lakea da se ćudljivo prisjetipradavnih mitova o Velikim starima kojisu dostrujali sa zvijezda i smutilizemaljski život iz vica ili greškom; idivljačke priče o kozmičkim brđanskimstvarima izvana koje je pričao kolegafolklorist iz miskatoničkog jezičnogodjela.

Naravno, razmotrio je mogućnostda su pretkambrijske otiske načinilimanje evoluirani preci sadašnjihprimjeraka, ali je brzo odbacio tuprepovršnu zamisao nakon razmatranjauznapredovalih strukturnih odlikastarijih fosila. Ako bilo što, kasnijiobrisi su iskazivali dekadenciju prije

nego napredak u evoluciji. Veličinapseudostopala je opala, i cijelamorfologija činila se ugrubljenom ipojednostavljenom. Štoviše, živci iorgani upravo pregledani davali sujedinstvene nagovještaje retrogresije odoblika još složenijih. Atrofiram izakržljali dijelovi su iznenađujućeprevladavani. Sve skupa, za malo togase moglo reći da je odgonetnuto, i Lakese oslonio na mitologiju za privremenoime u šali nazvavši svoja otkrića“Starijim stvarima".

Negdje oko 2:30 poslije ponoći,odlučivši da odloži daljnji rad i malo seodmori, prekrio je secirani organizamceradom, izišao iz laboratorijskogšatora, i proučio netaknute primjerke s

obnovljenim zanimanjem. Neprekidnoantarktičko sunce počelo je pomaloomekšavati njihova tkiva, tako da suvršci glave i cijevi na dva do tripokazivali znake razmatanja, ali Lakenije smatrao da postoji bilo kakvaopasnost od raspadanja na zrakudvoznamenkasto ispod nule. Jest,međutim, skupio sve neseciraneprimjerke bliže i prebacio rezervni šatorpreko njih da ih zaštiti od izravnihsunčevih zraka. To će također pomoći danjihov mogući zadah ne dopre do pasa,čiji je neprijateljski nemir postajaozbilja problem, čak i na toj znatnojrazdaljini i iza sve viših snježnih zidova,koje se pojačana kvota ljudstva žurila

podići oko njihovog boravišta. Morao jepritisnuti rubove šatorskog platna teškimblokovima snijega da ga drži na mjestupo jakom vjetru koji se podigao, jertitanske planine kao da su sepripravljale da pošalju neke ozbiljnooštre nalete. Rana strahovanja od naglihantarktičkih vjetrova ponovo suzaživjela, i pod Atwoodovim nadzorompoduzete su predostrožnosti da se naplaninama okrenutoj strani snijegomojačaju šatori, novi obor za pse i grubizakloni za zrakoplove. Ti posljednjizakloni, čija je gradnja otpočela čvrstimblokovima snijega tijekom povremenihtrenutaka, nisu ni u kom slučaju bilivisoki koliko je trebalo, i Lake jekonačno skinuo sve ljudstvo s drugih

poslova da porade na njima.Bilo je poslije četiri kad se Lake

konačno pripravio da prekine emitiranjei savjetovao svima nama da podijelimorazdoblje odmora koji će njegova ekipaiskoristiti kad zidovi zaklona budu maloviši. Prijateljski je pročavrljao sPabodiejem u eteru, i ponovio svojuhvalu zaista čudesnih bušilica koje sumu pomogle doći do njegovog otkrića.Atwood je također poslao pozdrave ipohvale. Ja sam Lakeu izrazio srdačnečestitke, priznajući mu da je on bio upravu za put na zapad, i svi smo sesuglasili da stupimo u kontakt bežično udeset u jutro. Ako vjetar tad prestanepuhati. Lake će poslati zrakoplov po

ekipu u mojoj bazi. Neposredno prijepočinka otposlao sam konačnu porukuArkhamu s uputama da malo razvodnevijesti tog dana za prijenos vanjskomsvijetu, pošto su se potpuni detalji činilidostatno radikalnima da pobude valnevjerice dok ih se pobliže ne dokaže.

III Nitko od nas, rekao bih, nije

spavao baš čvrsto ili neprekidno togjutra. I uzbuđenje zbog Lakeovog otkrićai sve jači bijes vjetra bili su protiv takonečega. Toliko su snažani bili udarivjetra, čak i tamo gdje smo mi bili, da senismo mogli ne zapitati koliko je gorebilo u Lakeovom logoru, neposrednoispod ogromnih nepoznatih vrhova kojisu ga stvarali i slali. McTighe je biobudan u deset i pokušao dobiti Lakea nabežičnom, po dogovoru, ali nekakvaelektrična okolnost u uzburkanom zrakuna zapadu je izgleda priječilakomunikaciju. Jesmo, međutim, dobili

Arkhama i Douglas mi je rekao da je ontakođer uzalud pokušavao dobili Lakea.Nije znao za vjetar, jer je veoma slabopuhalo u tjesnacu McMurdo, i porednjegovog upornog bješnjenja tamo gdjesmo mi bili.

Tijekom dana svi smo nestrpljivoosluškivali i povremeno pokušavalidobiti Lakea, ali uporno bez rezultata.Oko podneva je izrazita pobješnjelostvjetra dojurila sa zapada, uzrokujući unama strahovanje za sigurnost našeglogora; ali je vjetar konačno utihnuo, uzsamo osrednji povrat u dvaposlijepodne. Nakon tri sata bilo jeveoma mirno, i udvostručili smo našenapore da dobijemo Lakea.Razmišljajući da on ima četiri

zrakoplova, svaki opremljen vrsnomkratkovalnom opremom, nismo moglizamisliti nikakav običan incident koji bibio u stanju obogaljiti svu njegovubežičnu opremu odjednom. Pa ipak seneumoljiva tišina nastavila, i kad smopomislili na suludu jačinu koju je vjetarmorao imati tamo gdje se on nalazio,nismo mogli ne doći do jezovitijihpretpostavki.

Do šest sati naša strahovanja supostala znatna i određena, i nakonbežičnog savjetovanja s Douglasom iThorfinnssenom riješio sam poduzetikorake u svrhu istrage. Peti zrakoplov,koji smo ostavili u skladištu zaliha utjesnacu McMurdo sa Shermanom i

dvojicom mornara, bio je u dobromstanju i spreman za uporabu odmah, ačinilo se da nas je nevolja, za koju je ončuvan, upravo sada snašla. Dobio samShermana na bežičnoj i naložio mu da mise pridruži sa zrakoplovom i dvojicommornara u južnoj bazi što je prijemoguće, pošto su zračni uvjeti biliizgleda izrazito povoljni. Onda smoraspravili sastav predstojeće ekipe zaistragu, i odlučili da ćemo uključiticjelokupno ljudstvo, skupa sa sanjkama ipsima koje sam ostavio sa sobom. Čakni tako znatan teret neće biti suviše zajedan od velikih zrakoplova izrađenihpo našim posebnim zahtjevima zaprijenos teških strojeva. Još sam sepovremeno trudio bežično doći do

Lakea, ali sve to uzalud.Sherman je, s mornarima

Gunnarssonom i Larsenom, uzletio u7:30, i s nekoliko točaka u zrakuizvijestio o mirnom letu. Stigli su u našubazu u ponoć, i cjelokupno ljudstvo jeodmah raspravilo sljedeći potez. Bilo jerizično prelijetati Antarktik u jednomzrakoplovu bez ikakvog lanca baza, alinitko nije ustuknuo od onoga što sečinilo neophodnošću jasnom da jasnijane može biti. U dva sata smo nakratkootpočinuli nakon početnog utovara uzrakoplov, ali smo opet bili na nogamanakon četiri sata da dovršimo utovar ipakiranje.

U 7:15 ujutro, 25. siječnja,

otpočeli smo let na zapad uz McTigheaza upravljačem s deset ljudi, sedampasa, sanjkama, zalihom hrane i goriva idrugim stvarima, uključujući bežičnuopremu zrakoplova. Atmosfera je bilavedra, dosta mirna, temperaturarelativno blaga, i nismo očekivali većenevolje pri dolasku na širinu i duljinukoje je Lake označio kao mjestonjegovog logora. Naša strahovanja su seticala onog što bismo mogli naći, ili nenaći, na kraju našeg puta, pošto je tišinai dalje bila odgovor na sve poziveupućene logoru.

Svaki incident tog četiri-i-pol-satnog leta urezan je u moje sjećanjezbog njegovog ključnog mjesta u momživotu. Označavao je moj gubitak, u dobi

od pedeset i četiri godine, svog onogmira i uravnoteženosti koje normalni umposjeduje svojim naviknutim poimanjemvanjske prirode i prirodnih zakona.Nakon toga smo nas desetorica alistudent Danforth i ja prije svih - bilisuočeni sa zastrašujuće pojačanimsvijetom vrebajućih užasa koji ništa nemože izbrisati iz naših sjećanja, i koji nebismo podijelili s ostatkomčovječanstva, kada bi to bilo moguće.Novine su tiskale izvješća koja smoodašiljali iz zrakoplova u pokretu, kojasu govorila o našem neprekinutom letu,naše dvije borbe s podmuklim visinskimvjetrovima, našem uočavanju razbijenepovršine tamo gdje je Lake probio svoju

bušotinu na pola puta prije tri dana, inašem viđenju skupine onih čudnihčupavih snježnih tuljaca koje suAmundsen i Byrd primijetili kako sekotrljaju na vjetru preko beskrajnihdaljina zaleđene zaravni. Došli smo,međutim, do točke kad naši osjećaji nisumogli biti prenijeti bilo kakvim riječimakoje bi tisku bile razumljive, i kasnijetočke kad smo morali usvojiti zbiljskopravilo najstrože cenzure.

Mornar Larsen bio je prvi koji jeuočio nazubljenu crtu vještičastihstožaca i vrhunaca ispred, i njegovipovici su doveli sve do prozora kabinevelikog zrakoplova. I pored naše brzine,veoma sporo su postajali većima, stogasmo znali da moraju biti beskrajno

udaljeni, i vidljivi samo zbog svojeizuzetne visine. Malo po malo, međutim,uzdizali su se mrko na zapadnom nebu,dopuštajući nam da razlučimo raznegole, puste, crnkaste vrhove, i da nasprožme čudan osjećaj mašte koji su onipobuđivali viđeni pri crvenkastomantarktičkom svjetlu naspram ističućepozadine svjetlucavih oblaka ledeneprašine. U cijelom tom prizoru osjećaose uporan, prožimajući nagovještajzaprepašćujućeg tajanstva i možebitnogotkrića. Bilo je kao da ti ogoljeni,košmarni tornjevi označavaju vratnicezastrašujućih vrata koja vode uzabranjene sfere sna, i višeslojne ponoredalekog vremena, prostora i

ultradimenzionalnosti. Nisam mogao neosjećati da one jesu zle stvari planineludila čije padine se s druge stranenadnose nad nekakav ukleti konačniponor. Ona uskovitlana, napolasvjetlucava pozadina sadržavala jeneizrecive nagovještaje neodređene,eterične onostranosti mnogo odmaknutijeod zemaljske prostornosti, i pružalaužasavajuće podsjećanje na potpunuudaljenost, odvojenost, opustošenost ieonima dugu smrt ovog neispitanog ineproniknutog južnog svijeta.

Mladi je Danforth bio taj koji namje skrenuo pozornost na čudnujednoobraznost obrisa viših planinapravilnosti poput prianjajućih odsječakasavršenih kocki koje je Lake spominjao

u svojim porukama, i koje su zbiljaopravdavale njegovu usporedbu sasnolikim nagovještajima pradavnihruševnih hramova na oblačnim azijskimplaninskim vrhovima koje je takosuptilno i čudno slikao Rocrich. Bilo jedoista nečeg proganjajuće roerichovskogu cijelom ovom nezemaljskomkontinentu planinske tajnovitosti.Osjećao sam to u listopadu kad smo prviput ugledali Viktorijinu zemlju, i sadsam to ponovo osjetio. Osjetio sam,također, još jedan nalet nelagodnesvijesti o arhajskim mističnimsličnostima, kako uznemirujuće ovosmrtonosno područje podsjeća na po zluznani Leng u pradavnim zapisima.

Mitolozi su smještali Leng u središnjuAziju, ali rasno sjećanje čovjeka ilinjegovih predšasnika je dugo, i moželako biti da su izvjesne priče došle izzemalja i planina i hramova užasastarijih od Azije i starijih od bilo kogljudskog svijeta za koji mi znamo. Nekismjeli mistici su nagovještavalipredpleistocensko podrijetlofragmentarnih Pnakotskih rukopisa, ipretpostavljali da su Tsathogguaovištovatelji bili isto toliko strani ljudskojrasi kao i sam Tsathoggua. Leng, magdje se u vremenu ili prostoru smjestio,nije bio područje u kojem ili blizu kojegbih htio biti, a nije me radovala niblizina svijeta koji je bilo kada iznjedriotakve proturječne i arhajske nakaznosti

poput onih koje je Lake spominjao. Utom trenu sam požalio što sam ikad čitaozastrašujući Necronomicon, ili tolikorazgovarao s onim neprijatnosveznajućim folkloristom Wilmarthomna sveučilištu.

To raspoloženje nesumnjivo jepojačalo moju reakciju na bizarni prividkoji je pukao pred nama, iz sve višepreljevajućeg zenita, kad smo sepribližili planinama i počeli razaznavatinagomilane krivulje brda u podnožju.Vidio sam desetke polarnih prividatijekom prethodnih tjedana, neke od njihsasvim uznemiravajuće i fantastičnoživotne kao i sadašnji primjer, ali ovajje imao potpuno novu i opskurnu odliku

zlokobnog simbolizma, i zadrhtao samkad se uskovitlani labirint bajkovitihzidina, kula i minareta pojavio izuskomešanih ledenih isparenja nadnašim glavama.

Djelovalo je poput kiklopskoggrada, arhitekture nepoznate čovjeku ililjudskoj mašti, s ogromnim nakupinamazgrada crnih poput noći koje suutjelovljivale čudovišna izvrtanjageometrijskih zakona. Bilo jezaravnjenih stožaca, ponekad stubastihili užlijebljenih, okruženih visokimcilindričnim usjecima tu i tamo obloproširenim i često završavanimnizovima tananih zarezanih diskova ičudnih kukčastih, stolu nalik konstrukcijakoje su nagovještavale hrpe

mnogobrojnih četverokutnih ploča ilikružnih platoa ili petokrakih zvijezda odkojih je svaka prekrivala onu pod njom.Bilo je višestrukih stožaca i piramida,ili samih ili na vrhu cilindara ili kockiili ravnijih zaravnjenih stožaca ilipiramida, i povremenih igličastihtornjeva u čudnim skupinama po pet. Svete grozničave strukture su, čini se, bilepovezane cjevastim mostovima koji suspajali jednu s drugom na raznimvrtoglavim visinama, i naviještenirazmjeri cjeline bili su užasavajući iopterećujući u svojoj pukoj ogromnosti.Opći tip privida nije bio različit odnekih čudnijih među onim oblicima kojeje osmatrao i nacrtao arktički lovac na

kitove Scoresby 1820., ali u ovomvremenu i na ovom mjestu, s timmračnim, nepoznatim planinama koje suse zaprepašćujuće uzdizale pred nama, stim nenormalnim otkrićem iz pradavnogsvijeta u našim mislima, i napetošćumoguće katastrofe koja je obuhvaćalaveći dio naše ekspedicije, svi kao dasmo u njoj našli navještenje kasnijezlehudosti i nemjerljivo zlokobanpredznak.

Bilo mi je drago kad se prividpočeo rasplinjavati, mada su u tomprocesu razne košmarne kule i stošcizadobili izobličene, privremene obrisejoš ogromnije odurnosti. Kad se cijelailuzija rasula u uskovitlanu svjetlucavostpočeli smo ponovo gledati ka zemlji, i

vidjeli smo da kraj našeg puta nijedaleko. Nepoznate planine naprijeduzdizale su se poput zastrašujućegbedema divova, njihova čudnapravilnost vidjela se začuđujuće lakočak i bez dalekozora. Sad smo bili iznadnajnižih brda u podnožju i mogli vidjetimeđu snijegom, ledom i ogoljenimmjestima njihove glavne zaravninekoliko tamnijih točaka, za koje smopretpostavili da su Lakeov logor ibušotine. Viša brda podnožja dizala suse na nekih osam do deset kilometaradalje, formirajući lanac skoro odvojenod užasavajuće crte više negohimalajskih vrhova iza njih. Konačno jeRopes student koji je odmijenio

McTighea za upravljačem otpočeokretati prema dolje k lijevoj tamnojtočki čija veličina ju je označavala kaologor. Kad je to učinio. McTighe jeotposlao posljednju necenzuriranubežičnu poruku koju će svijet primiti odnaše ekspedicije.

Svatko je, naravno, čitao sažete inepotpune izvještaje o ostatku našegposjeta Antarktiku. Nekoliko sati nakonspuštanja poslali smo oprezan izvještajo tragediji koju smo pronašli, i nevoljkoobjavili pogibiju cijele Lakeove ekipezbog užasnog olujnog vjetra prethodnogdana ili noći prije. Jedanaest je bilomrtvih, mladi Gedney je nedostajao.Ljudi su nam oprostili nejasannedostatak detalja, shvaćajući šok koji

je taj tragični događaj morao uzrokovatiu nama, i vjerovali su nam kad smoobjasnili da je razorna sila oluje učinilasvih jedanaest tijela nepodobnima zatransport natrag. Zaista, laskam sebi dasmo čak i usred našeg očaja, potpunezbunjenosti, i dušegubnog užasa, jedvaodstupili od istine u bilo kojojodređenoj prilici. Ogroman značaj leži uonome što se nismo usudili reći, što nebih rekao ni sada da nije potrebe da sedrugi upozore na bezimene užase.

Činjenica je da je vjetar počiniostrašna razaranja. Da li bi ga svi moglipreživjeti, čak i bez te druge stvari,otvoreno je pitanje. Oluja je, s njenimbijesom luđački nošenih čestica leda,

morala biti jača od svega s čim se našaekspedicija prethodno srela. Jedanzaklon za zrakoplov svi su, čini se, biliostavljeni u itekako krhkom inedostatnom stanju bio je skoro smrvljena toranj udaljene bušotine bio je sasvimraznijet u komade. Izloženi metalprizemljenih zrakoplova i strojeva zabušenje bio je izbrušen do krajnjeuglačanosti, a dva manja šatora bila suoborena i pored njihove snježne zaštite.Drvene površine izložene udaru bile suizgrebene i zguljene od boje, a svakiznak tragova u snijegu bio je sasvimizbrisan. Također je istina da nismonašli nijedan od arhajskih biološkihprimjeraka u stanju u kojem bi mogaokao cjelina biti iznijet. Jesmo pokupili

nešto minerala s ogromne, izvrnute hrpe,uključujući nekoliko zelenkastihfragmenata steatita. Čija su čudnapetokraka zaokrugljenost i nejasniuzorak grupiranih točkica izazvali tolikosumnjivih usporedbi, i neke fosilnekosti, među kojima su bili najtipičniji odozlijeđenih uzoraka.

Niti jedan od pasa nije preživio,pošto je njihova na brzinu sagrađenanaseobina blizu logora skoro u cijelostiuništena. Vjetar je to mogao učiniti,mada veći lom na strani bližoj logoru,koja nije bila okrenuta vjetru,nagovještava skok van ili proboj samihuspaničenih životinja. Sve troje sanjkesu nestale, i mi smo pokušali objasniti

da ih je vjetar mogao otpuhati unepoznato. Bušilica i stroj za topljenjeleda na mjestu bušotine bili su suvišeoštećeni da bi ih se isplatilo pokupiti, pasmo ih iskoristili da začepimo onasuptilno uznemirujuća vrata u prošlostkoja je Lake miniranjem otvorio.Također smo ostavili u logoru dvanajoštećenija zrakoplova, pošto je našapreživjela ekipa imala samo četiri pravapilota Shermana, Danfortha, McTighea iRopesa sve skupa, a Danforth je biosuviše narušenih živaca za letenje.Donijeli smo natrag sve knjige,znanstvenu opremu, i druge sitnice kojesmo mogli naći, premda je mnogo togabilo prilično neobjašnjivo otpuhano.Rezervni šatori i krzna su ili nestali ili

bili u jako lošem stanju.Bilo je oko četiri ujutro, nakon što

nas je široki zrakoplovni pregledprisilio da proglasimo Gedneyaizgubljenim, kad smo poslali našusuzdržanu poruku Arkhamu da je prenesedalje, i mislim da smo dobro postupilinastojeći je učiniti onoliko smirenom ineutralnom koliko smo mogli. Najvišešto smo rekli o uzbuđenosti ticalo senaših pasa, čija se grozničava nelagodablizu bioloških uzoraka dala očekivati izopisa jadnog Lakea. Nismo spominjali,mislim, njihovo iskazivanje istenelagode pri njušenju čudnih zelenkastihsteatita i nekih drugih predmeta upodručju u neredu objekata koji su

obuhvaćali znanstvene instrumente,zrakoplove i strojeve, i u logoru i kodbušotine, čiji su dijelovi biliolabavljeni, pomaknuti ili na drugi načindirani vjetrovima koji su moraliposjedovali jedinstvenu znatiželju iistraživački duh.

Glede četrnaest bioloških uzorakabili smo oprostivo neodređeni. Reklismo da su jedini koje smo našli bilioštećeni, ali da je dovoljno ostalo odnjih da potvrdi da su Lakeovi opisi biliu cijelosti i upečatljivo precizni. Bilo jeveoma teško držati naše osobne osjećajeizvan toga a nismo spominjali brojeveniti u kakvom stanju smo našli one kojesmo našli. Do tada smo se već suglasilida ne emitiramo ništa što bi

nagovijestilo ludilo kod Lakeovih ljudi,a svakako je izgledalo kao ludilo naćišest nesavršenih monstruoznosti pažljivopokopanih uspravno u dva-i-pol-metarske grobove od snijega podpetokrakim humkama, izbušenimaskupinama točkica u uzorku točno nalikonom na čudnim zelenkastim steatitimaiskopanim iz mezozoičkog ili tercijarnogdoba. Osam savršenih primjeraka kojeje Lake spominjao čini se da su bilipotpuno otpuhani.

Bili smo brižni, također, gledeopćeg spokojstva javnosti, te stogaDanforth i ja nismo mnogo govorili onašem užasavajućem putu preko planinasljedećeg dana. Činjenica da samo

radikalno olakšani zrakoplov možeuopće preći lanac te visine je srećomograničila taj izviđački put na nasdvojicu. Nakon našeg povratka u jedanpo ponoći Danforth je bio na rubuhisterije, ali je održao pohvalnumirnoću. Nije trebalo mnogouvjeravanja da ga se navede obećati daneće pokazati naše skice i druge stvarikoje smo donijeli u džepovima, nećereći ostalima ništa više od onog što smose dogovorili prenijeti van, i sakritifilmove iz naše kamere da bi se potajnorazvili kasnije, tako da će ovaj dio mojesadašnje priče biti isto toliko novPabodieju, MeTigheu, Ropesu,Shermanu i ostalima kako što će biti isvijetu uopće. Doista, Danforth je još

šutljiviji od mene; jer on je vidio, ilimisli da je vidio, jednu stvar koju nećereći čak ni meni.

Kao što svi znaju, naš izvještajobuhvatio je priču o teškom usponupotvrdu Lakeovog mišljenja da su velikivrhovi sačinjeni od arhajskog škriljca idrugih veoma drevnih zgužvanih slojevanepromijenjenih najmanje od srednjegkomančijskog doba, uobičajen komentarna pravilnost priljubljenih kockastih ibedemastih formacija; procjenu daotvori špilja ukazuju na rastopljenekaleitne žile; zaključak da bi nekepadine i prijevoji dopustili skupiniprokušanih planinara penjanje i prijelazcijelog lanca, i primjedbu da tajanstvena

druga strana krije visoku i ogromnusuperzaravan drevnu i nepromjenjivukao i same planine na visini od šesttisuća metara, s grotesknim formacijamastijena koje izbijaju kroz tanki ledenisloj i s niskim postupnim brdima izmeđuglavne površine platoa i strmih liticanajviših vrhova.

Ovaj zbroj podataka je u svakompogledu istinit onako kako je rečen, ipotpuno je zadovoljio ljudstvo u logoru.Pripisali smo našu odsutnost od šesnaestsati dulje razdoblje od onog koje je našnajavljeni program leta, spuštanja,razgledanja i skupljanja kamenjazahtijevao dugom mitskom naletunepovoljnog vjetra, i rekli istinu onašem spuštanju u brda na daljoj strani.

Srećom je naša priča zvučala dovoljnorealistično i prozaično da ne navedenikoga od ostalih da ponovi naš let. Daje itko pokušao to napraviti, ja bihupotrijebio svaki trun svoje uvjerljivostida ih zaustavim a ne znam što biDanforth napravio. Dok nas nije bilo,Pabodie, Sherman, Ropes, McTighe iWilliamson radili su poput mrava na dvanajbolja Lakeova zrakoplova,pripremajući ih za ponovnu upotrebu ipored sasvim neobjašnjiveispremještanosti njihovog strojnogsustava.

Odlučili smo natovariti svezrakoplove sljedećeg jutra i krenutinatrag u našu staru bazu čim bude

moguće. Mada neizravan, to je bionajsigurniji put da se stigne do tjesnacaMcMurdo, jer bi let u ravnoj crti prekopotpuno nepoznatih dijelova eonimamrtvog kontinenta uključivao mnogedodatne rizike. Dalje istraživanje bilo jeteško izvedivo s obzirom na našutragičnu desetkovanost i upropaštenostnaših strojeva za bušenje. Sumnje i užasioko nas koje nismo iznosili navele sunas da želimo samo pobjeći iz ovogjužnog svijeta pustoši i žalobnog ludilašto brže budemo mogli.

Kao što javnost zna, naš povrataku svijet bio je postignut bez dodatnihkatastrofa. Svi zrakoplovi stigli su ustaru bazu na večer sljedećeg dana 27.siječnja nakon brzog neprekidnog leta; a

dvadeset osmog smo stigli do tjesnacaMcMurdo iz dva puta, sa samo jednomvrlo kratkom stankom, koju jeuzrokovalo kormilo pokvareno bijesomvjetra iznad ledene plohe nakon što smoprešli veliku zaravan. Nakon još petdana, Arkham i Miscatonic, sa svimljudstvom i opremom ukrcanima, izbijalisu iz polja zadebljalog leda i ploviliRossovim morem dok su podrugljiveplanine Victorijine zemlje strčale nazapadu naspram uzburkanog antarktičkogneba i oblikovale jecaje vjetra umuzikalno piskanje velikog raspona kojemi je sledilo dušu do dna. Za manje oddva tjedna i posljednji nagovještajpolarne zemlje ostao je za nama i

zahvalili smo nebesima da smo seriješili utvarnog, ukletog područja gdjesu život i smrt, vrijeme i prostor,sklopili mračne i bogohulne saveze uneznanim epohama otkad je materijaprvi put zamigoljila i zaplivala na jedvaohlađenoj kori planeta.

Od našeg povratka svi smo mistalno nastojali obeshrabriti antarktičkeekspedicije, i zadržali stanovite sumnje inagađanja za sebe s vrsnim jedinstvom ivjernošću. Čak ni mladi Danforth, snjegovim slomom živaca, nije ustuknuoniti blebetao pred svojim liječnicimadoista, kao što sam rekao, postoji jednastvar koju on misli da je jedini vidiokoju neće reći ni meni, mada smatram dabi bilo blagotvorno za njegovo psihičko

stanje da se suglasi to učiniti. To bimoglo objasniti i olakšati dosta toga,mada je možda cijela stvar bila tekvarljiva posljedica jednog prijašnjegšoka. To je utisak do kojeg sam došaonakon onih rijetkih, neodgovornihtrenutaka kad mi šapuće nepovezanestvari stvari koje bijesno nijeće čim seponovo uspije sabrati.

Bit će teško odvratiti druge odvelikog bijelog juga, a neki naši naporimogli bi izravno štetiti našem ciljuprivlačeći znatiželjnu pažnju. Mogli smood prve znati da je ljudska radoznalostneugasiva, i da će rezultati koje smoobjavili biti dostatni da potaknu drugena isti vjekovni lov na nepoznato.

Lakeova izvješća o onim biološkimmonstruoznostima uzbudila suprirodnjake i paleontologe do krajnjihgranica, mada smo bili dovoljno razumnida ne pokazujemo odvojene dijelovekoje smo uzeli s pokopanog uzorka, ninaše fotografije onih primjeraka kako sunađeni. Također smo se suzdržali odpokazivanja zbunjujućih oštećenih kosti izelenkastih steatita, dok smo Danforth ija brižljivo čuvali slike koje smo snimiliili nacrtali na superzaravni prekoplanina, i zgužvane stvari koje smoizravnali, užasnuto proučili, i donijeli udžepovima.

Ali sada se ekipa Starkweather-Moore organizira, i to s temeljitošćudaleko većom od bilo čega što je naša

ekipa pokušala ostvariti. Ukoliko nebudu odvraćeni, oni će doći donajdubljeg jezgra Antarktika i topiti ibušiti dok ne izvuku ono što znamo da bimoglo okončati naš svijet. Stoga najzadmoram prekinuti svu mučaljivost čak i otoj konačnoj, bezimenoj stvari s onestrane planina ludila.

IV Tek uz krajnje oklijevanje i

osjećaj odvratnosti puštam da mi semisli vrate natrag do Lakeovog logora ionog što smo doista našli tamo i onedruge stvari iza planina ludila. Stalnosam u iskušenju da izbjegnem detalje, ida pustim da nagovještaji zamijenestvarne činjenice i neizbježne zaključke.Nadam se da sam već rekao dovoljno dami dopusti da ukratko projurim krozostatak; ostatak, naime, užasa u logoru.Rekao sam za vjetrom opustošeni teren,oštećena skloništa, razbacane strojeve,povremenu nelagodu naših pasa, nestalesanjke i druge predmete, smrt ljudi i

pasa, odsustvo Gedneya, i šest suludopokopanih bioloških uzoraka, čudnozdrave teksture i pored njihovihstrukturnih ozljeda, iz svijeta mrtvogčetrdeset milijuna godina. Ne sjećam sejesam li spomenuo da smo provjerompsećih tijela našli da jedan pasnedostaje. Nismo puno mislili o tome dokasnije doista, samo smo Danforth i jauopće pomislili na to.

Glavne stvari koje sam prešutiotiču se tijela, i nekih istančanihpojedinosti koje bi mogle ili ne bi mogledati stravičnu i nevjerojatnu vrstusmislenosti prividnom kaosu. U tovrijeme, pokušao sam ljudima skrenutimisli s tih pojedinosti, jer je bilo tolikojednostavnije toliko normalnije pripisati

sve nekakvom nastupu ludila kod nekihiz Lakeove skupine. Kako se činilo, tajdemonski vjetar s planina morao je bitidostatan da izludi svakog čovjeka usredtog središta sveg zemaljskog tajanstva ipustoši.

Krunska nenormalnost, naravno,bilo je stanje tijela i ljudi i pasa. Svi susudjelovali u strašnoj borbi, i bilirazderani i skrhani na svirepe i sasvimneobjašnjive načine. Smrt je, koliko smomogli ocijeniti, u svakom od slučajevanastupila uslijed gušenja ili rastrgnuća.Psi su očito otpočeli nevolje, pošto jestanje njihovog slabo građenog oborasvjedočilo o silovitom proboju iznutra.Bio je postavljen na izvjesnoj

udaljenosti od logora zbog mržnježivotinja prema tim paklenskimarhajskim organizmima, ali tapredostrožnost je izgleda uzaludpoduzeta. Ostavljeni sami na tomčudovišnom vjetru, iza krhkih zidovanedostatne visine, mora da su jurnuli ustampedo da li zbog samog vjetra, ilinekog suptilnog, ojačanog mirisa koji suodavali košmarni uzorci, nije se mogloreći.

Ali što god da se zbilo, bilo jedostatno odurno i mučno. Možda je boljeda odbacim gadljivost i konačnoizreknem ono najgore mada uz izričitonavođenje mišljenja, zasnovanog naopservacijama iz prve ruke i najčvršćimzaključcima do kojih smo došli i

Danforth i ja, da tada nedostajućiGcdney nije ni na koji način bioodgovoran za odurne užase koje smonašli. Rekao sam već da su tijela bilastravično rastrgana. Sad moram tomedodati da su neka bila rasječena i iz njihponešto vađeno na potpuno neobičan,hladnokrvan i neljudski način. Bilo jeisto i s psima i s ljudima. Sa svihzdravijih, punijih tijela, četveronožnihili dvonožnih, najčvrći slojevi tkiva bilisu isječeni i uklonjeni, kao od stranevještog mesara, i oko njih je bila čudnorasuta sol uzeta iz razbijenih sanduka snamirnicama u zrakoplovima što jeprizvalo najjezivije primisli. Sve to sezbilo u jednom od grubih skloništa za

zrakoplove iz kojeg je zrakoplovizvučen van, i vjetrovi nakon togazbrisali su sve tragove koji bi moglipružiti bilo kakvu uvjerljivupretpostavku. Raštrkani djelići odjeće,grubo odsječeni s ljudskih objekatarezanja, nisu ništa nagovještavali.Beskorisno je spominjati polovičneutiske izvjesnih nejasnih tragova usnijegu u jednom zaštićenom kutuuništenog zaklona - jer taj otisak se nijeuopće ticao ljudskih tragova, već biojasno spetljan sa svim onim pričama ofosilnim otiscima koje je jadni Lakekazivao tijekom proteklih tjedana. Maštase mora obuzdavati u blizini tihnadnosećih planina ludila.

Kako što sam istaknuo, na kraju se

ispostavilo da nedostaju Gedney i jedanod pasa. Kad smo došli do togstravičnog zaklona nedostajala su dvapsa i dva čovjeka, ali priličnoneoštećeni šator za seciranje, u koji smoušli nakon što smo pregledali čudovišnegrobove, imao je što za otkriti. Nije biou stanju u kojem ga je Lake ostavio, jersu pokriveni dijelovi pradavnogmonstruma bili sklonjeni simproviziranog stola. Doista, već smoshvatili da jedna od šest oštećenih isuludo pokopanih stvari koje smo našliona s nagovještajem osobito neprijatnogsmrada mora predstavljati prikupljenedijelove bića kojeg je Lake pokušaoanalizirati. Na i oko tog laboratorijskog

stola bile su razbacane druge stvari, inije nam trebalo mnogo da ustanovimoda su te stvari pažljivo, mada čudno inestručno, secirani dijelovi jednogčovjeka i jednog psa. Poštedjet ćuosjećaje preživjelih izostavljanjemspomena identiteta tog čovjeka. Lakeovianatomski instrumenti su nedostajali, alije bilo tragova njihovog pažljivogčišćenja. Benzinska grijalica je takođernestala, mada smo oko nje našli čudnorazbacane šibice. Sahranili smo ljudskedijelove pored ostalih deset ljudi, ipseće dijelove s ostalih trideset petpasa. Glede bizarnih mrlja nalaboratorijskom stolu, i hrpe gruboisprevrtanih ilustriranih knjigarazbacanih pored njega, bili smo suviše

zbunjeni da bi nagađali.To je činilo najgori dio užasa u

logoru, ali druge stvari bile su jednakozbunjujuće. Nestanak Gedneya, jednogpsa, osam nepovrijeđenih biološkihuzoraka, i izvjesnih instrumenata,ilustriranih tehničkih i znanstvenihknjiga, potrepština za pisanje,baterijskih svjetiljki i baterija, goriva ihrane, grijaće opreme, rezervnih šatora,krznene odjeće, i takvih stvari, bio jesasvim izvan razumnog poimanja; kaošto su bile i poštrcane mrlje tinte nanekim komadima papira, i dokazi čudnogtuđinskog petljanja oko zrakoplova isvih drugih mehaničkih stvari i u logorui kod bušotine. Psima je, čini se, bila

odurna ta čudno pomicana oprema. Tu jebio i nered u smočnici, nestanakodređenih namirnica, i neskladnokomična hrpa konzervi otvaranih nanajneobičnije načine i nanajnevjerojatnijim mjestima. Učestalostraštrkanih šibica, netaknutih, slomljenihili potrošenih, činila je još jednu manjuzagonetku kao i dva do tri šatorska krilai krznena odijela koje smo našli kakoleže rasječena na čudan, neuobičajennačin pripisiv nespretnim pokušajimanezamislivog prekrajanja. Maltretiranjeljudskih i psećih tijela, i suludi pokopoštećenih arhajskih uzoraka, sve to biloje u skladu s ovim očitim raspadom uludilo. Pomišljajući na mogućnosti kaošto je ova sadašnja, pažljivo smo

fotografirali sve glavne dokaze suludognereda u logoru; i upotrijebit ćemo slikeda podupremo naše molbe da se spriječipolazak planirane ekspedicijeStarkweather-Moore.

Naš prvi čin nakon nalaženja tijelau zaklonu bio je da fotografiramo iotvorimo red suludih grobova spetokrakim snježnim humkama. Nismomogli ne primijetiti sličnost tihčudovišnih humki, s njihovim skupinamazbijenih točkica, s opisima zelenkastihsteatita jadnog Lakea, i kad smo naišlina neke od samih steatita na velikoj hrpiminerala, ustanovili smo da je sličnostdoista veoma znatna. Čitav opći oblik,mora se razjasniti, činilo se da

užasavajuće nagovještava zvjezdasteglave arhajskih bića, i složili smo se daje taj nagovještaj sigumo snažno utjecaona preosjetljive umove Lakeoveiscrpljene skupine.

Jer ludilo je usredotočujući se naGedneya kao jedinog preživjelogčimbenika bilo objašnjenje koje su svispontano prihvatili što se tiče glasnoizrečenog mišljenja, mada neću bititoliko naivan da poreknem da je svatkood nas njegovao sumanuta nagađanjakoja mu je razum branio u cijelostiuobličiti. Sherman, Pabodie i McTigheobavili su tog popodneva iscrpanzrakoplovni prelet preko cijelogokruženja, pretražujući horizontdalekozorima tražeći Gedneya i razne

nedostajuće stvari, ali ništa se nijepojavilo na vidiku. Ekipa je izvijestilada se titanska zapreka planina proteže ubeskraj i na lijevo i na desno, bezikakvog opadanja u visini ili općojstrukturi. Na nekima od vrhova,međutim, pravilne strukture kocaka ibedema bile su jasnije i očitije, imajućidvostruko fantastičnu sličnost s azijskimbrdskim ruševinama koje je naslikaoRoerich. Raspored tajanstvenih otvorapećina na crnim vrhovima ogoljenima odsnijega činio se naizgled ravnomjernimdok god se lanac vidio.

I pored svih prevladavajućihužasa, ostalo nam je dovoljnoznanstvene gorljivosti i pustolovnog

duha da se zapitamo o nepoznatompodručju iza tih tajanstvenih planina.Kao što su naše suzdržane porukenavele, otpočinuli smo u ponoć nakondana užasa i zbunjenosti ali ne bezpokusnog plana za jedan ili viševisinskih letova preko lanca uolakšanom zrakoplovu sa zračnomkamerom i geološkom opremom,počevši od sljedećeg jutra. Odlučeno jeda prvo pokušamo Danforth i ja, iprobudili smo se u sedam ujutronamjeravajući rano uzletjeti; međutim,jaki vjetrovi spomenuti u našem sažetomizvješću vanjskom svijetu odložili su našpolazak do skoro devet sati.

Već sam ponovio suzdržanu pričukoju smo rekli ljudima u logoru nakon

našeg povratka poslije šesnaest sati.Sada je moja grozna dužnost da dopunimtaj izvještaj popunjavajući milosrdnepraznine nagovještajima onoga što smozbilja vidjeli u skrivenomprekoplaninskom svijetu nagovještajimaotkrića koja su konačno dovelaDanfortha do sloma živaca. Volio bih daon doda koju zaista iskrenu riječ o onojstvari koju on misli da je jedini vidiomada je to vjerojatno bila varkaoslabljenih živaca i koja je bila moždaposljednja kap koja ga je smjestila tamogdje je; ali se on čvrsto protivi tome.Sve što mogu je ponoviti njegovakasnija nepovezana šaputanja o onomešto ga je natjeralo na vrištanje dok je

zrakoplov jurio natrag kroz vjetromobuzeti planinski prijevoj nakon onogstvarnog i opipljivog šoka koji sam i japodijelio s njim. To će činiti mojuposljednju riječ. Ukoliko jasne naznakepreživjelih pradavnih užasa u onome štoja iznesem ne budu dostatne da zadržedruge od petljanja po nutrini Antarktikaili barem od predubokog kopanja podpovršinom te konačne pustarezabranjenih tajni i neljudske, eonimauklete pustoši odgovornost za neizrecivai možda i nemjerljiva zla neće biti moja.

Danforth i ja smo, proučavajućibilješke koje je Pabodie načinio tijekomsvog poslijepodnevnog leta iprovjeravajući sekstantom, izračunali dase najniži raspoloživi prolaz u lancu

nalazi negdje s naše desne strane, navidiku logora, na nekih sedam tisuća dosedam tisuća tristo metara nadmorskevisine. K toj točki smo, stoga, prvokrenuli u olakšanom zrakoplovu kad smopoletjeli na naš otkrivački let. Samlogor, u brdima u podnožju koja su sedizala iz visoke kontinentalne zaravni,bio je na visini od nekih tri i pol tisućemetara; stoga stvarno povećanje visinekoje je bilo potrebno nije bilo onolikoveliko kolikim bi se moglo činiti. Paipak smo bili itekako svjesnirazrijeđenog zraka i jake hladnoće doksmo se penjali; jer, zbog uvjetavidljivosti, morali smo ostaviti prozorekabine otvorenima. Bili smo odjeveni,

naravno, u naša najdeblja krzna.Kako smo se približavali

zastrašujućim vrhovima, tamnima iturobnima nad potezom pukotinamaizrovanog snijega i glečerima uprazninama, primjećivali smo sve više iviše čudno pravilnih formacija koje suprianjale uz padine, i opet se prisjetiličudnih azijskih slika Nikolaja Rocricha.Drevni i vjetrom uglačani slojevi stijenepotpuno su potvrdili sva Lakeovaizvješća, i dokazali da su ti vrhuncistrčali na isti takav način odiznenađujuće ranog vremena uzemaljskoj povijesti možda dulje odpedeset milijuna godina. Koliko su višinekad bili, bilo je isprazno nagađati, alisve u svezi s ovim čudnim područjem

ukazivalo je na opskurne atmosferskeutjecaje nepovoljne za promjene, isračunate da zaustave uobičajeneklimatske procese raspadanja kamena.

Ali je padinska zbrka pravilnihkocki, bedema i otvora pećina bila onošto nas je najviše fasciniralo iuznemirilo. Proučavao sam ihdalekozorom i snimao zračne fotografijedok je Danforth pilotirao, i povremenobih ga odmijenio za upravljačem madaje moje avijatičarsko znanje bilo čistoamatersko kako bi ga pustio da upotrebidvogled. Mogli smo lako vidjeti da jenajveći dio njihovog materijala biosvijetli arhajski kvarcit, za razliku odbilo koje formacije uočljive na širokim

dijelovima opće površine, i da jenjihova pravilnost bila ekstremna ineobjašnjiva u mjeri koju jadni Lakejedva da je nagovijestio.

Kao što je on rekao, njihovirubovi bili su iskrunjeni i zaobljenineizrecivim eonima divljih utjecajavremenskih prilika, ali su ih njihovaneprirodna čvrstina i jačina materijalaspasili od nestanka. Mnogi dijelovi,osobito oni najbliži planinama, činili suse jednaki po sastavu s površinomstijene koja ih je okruživala. Čitav ustrojizgledao je poput ruševina MacchuPicchua u Andama, ili pradavnih temeljaKisha koje je iskopala ekspedicijaOxford Field Museuma 1929., i Danforthi ja smo stekli onaj povremeni utisak

odvojenih kiklopskih blokova koji jeLake pripisao svom letačkom sudruguCarollu. Kako objasniti takve stvari naovom mjestu meni je, iskreno, bilonepojmljivo, i osjetio sam se neobičnoponiženim kao geolog. Vulkanskeformacije često imaju čudnu pravilnostpoput čuvenog Giants’ Causewaya uIrskoj ali ovaj zapanjujući lanac, i poredLakeovih prvobitnih pretpostavki opušećim kraterima, bio je nadasvenevulkanski po očitoj strukturi.

Čudni otvori pećina, blizu kojih suse neobične formacije činile najobilnije,predstavljali su još jednu, doduše manju,zagonetku zbog svoje pravilnosti obrisa.Bili su, kao što je Lakeov izvještaj

naznačio, često približno kvadratni ilipolukružni, kao da su prirodni otvori bilioblikovani u znatnu simetriju nekomčarobnom rukom. Njihova brojnost ivelika rasprostranjenost bili su izuzetni,i nagovještavali da je cijelo područjeprožeto tunelima izdubljenim izkrečnjačkog sloja. Ono malo što smouspjeli vidjeti nije prodiralo duboko upećine, ali smo vidjeli da su naizgledlišene stalaktita i stalagmita. Izvana, onidijelovi planinske padine koji suokruživali otvore izgledali sujednoobrazno glatki i pravilni, iDanforth je smatrao da blage pukotine ioštećenja od vjetra naginju neobičnimuzorcima. Pun, kakav je bio, užasa i

čudnih stvari otkrivenih u logoru,nagovijestio je da oštećenja nejasnopodsjećaju na one zbunjujuće skupinetočkica razmještene po pradavnimzelenkastim steatitima, tako stravičnoreproduciranim na luđački smišljenimsnježnim humkama nad onih šestpokopanih čudovišnosti.

Postupno smo se u letu uzdigli nadviša brda i duž njih prema relativnoniskom prijevoju koji smo odabrali. Doksmo napredovali povremeno smopogledavali dolje u snijeg i ledpovršinske rute, pitajući se da li smomogli pokušati putovanje sjednostavnijom opremom prošlih dana.Pomalo na naše iznenađenje, vidjeli smoda je teren daleko od teškog kakav inače

zna biti; i da i pored pukotina i drugihloših točaka nije vjerojatno da biodvratio sanjke jednog Scotta,Shackletona ili Amundsena. Neki odglečera kao da su vodili do vjetromogoljenih prijevoja neuobičajenimkontinuitetom, i nakon što smo stigli donašeg odabranog prijevoja našli smo danjegov slučaj nije izuzetak.

Naš osjećaj napetog iščekivanjadok smo se pripremali prijeći prekosedla i pogledamo nepoznati svijet teškose mogu opisati na papiru; mada nismoimali razloga da smatramo područja izalanca u osnovi drugačijima od onih kojesmo već vidjeli i prelazili. Dodirzloslutne misterije u tim zapriječnim

planinama, i u mamećem moruprelijevajućeg neba uočenog izmeđuvrhova bio je nešto veoma suptilno iistančano što se ne da objasniti pisanimriječima. Prije je to bio spojneodređenog psihološkog simbolizma iestetske povezanosti - izmiješan segzotičnom poezijom i slikarstvom, iarhaičnim mitovima koji vrebaju uizbjegavanim i zaboravljenim svescima.Čak i teret vjetra sadržavao je posebnuprimjesu svjesne zlokobe, i na sekunduse činilo da višestruki zvuk sadržibizarno muzikalno zviždanje ili piskanješirokog raspona dok je nalet vjetra juriounutra i van kroz sveprisutne iodjekujuće otvore pećina. Postojala jemutna nota podsjećajuće odvratnosti u

tom zvuku, složena i neodrediva kao ibilo koji od ostalih mračnih utisaka.

Bili smo sada, nakon sporoguspinjanja, na visini od sedam tisuća stoi osamdeset metara prema aneroidu; iostavili smo područje snježnih nanosadefinitivno pod nama. Ovdje gore bilo jesamo tamnih, golih stjenovitih padina ipočetak grubo nabranih glečera ali sonim provokativnim kockama,bedemima i odjekujućim otvorimapećina da dodaju nagovještajneprirodnog, fantastičnog i snolikog.Gledajući duž niza visokih vrhova.mislio sam da mogu uočiti onaj kojeg jejadni Lake spomenuo, s bedemom točnona vrhu. Činio se poluizgubljen u čudnoj

antarktičkoj sumaglici onakvojsumaglici, možda, kakva je bilaodgovorna za Lakeovu ranu pomisao navulkane. Prijevoj se pojavio ravnoispred nas, gladak i vjetrom ogoljenizmeđu svojih nazubljenih i zlokobnonamrštenih vratnica. Iza njega bilo jenebo puno uskovitlanih isparenja iosvijetljeno niskim polarnim suncemnebo onog tajanstvenog područja kojesmo osjećali da ljudsko oko nije nikadvidjelo.

Još nekoliko metara visine iugledat ćemo to područje. Danforth i ja,ne mogavši govoriti osim urlajući poredzavijajućeg, piskajućeg vjetra koji jejurio kroz prijevoj i dodavao bucineprigušenih motora, izmijenili smo

rječite poglede. A onda, popevši se tihposljednjih nekoliko metara, zaista smopogledali preko ogromnog razdjela uneiskušane tajne drevnije i potpunostrane Zemlje.

V Mislim da smo obojica istodobno

uzviknuli u mješavini zapanjenosti, čuda,užasa i nevjerovanja našim vlastitimčulima kad smo konačno prešli prijevoji vidjeli što leži iza njega. Naravno,morali smo imati nekakvu prirodnuteoriju negdje u glavi da nam na trensmiri čuvstva. Vjerojatno smo pomislilina takve stvari kao što je grotesknoerodirano kamenje u Vrtu bogova uColoradu, ili fantastično simetrične,vjetrom oblikovane stijene u pustinjiArizone. Možda smo čak napolapomislili da je taj prizor privid poputonog koji smo vidjeli prethodnog jutra

kad smo se prvi put približili timplaninama ludila. Morali smo imati neketakve normalne misli da se oslonimo nanjih dok su nam oči prelazile preko teneograničene, olujama izranjavanezaravni i ugledale skoro beskrajnilabirint kolosalnih, pravilnih igeometrijski skladnih kamenih masa kojesu uzdizale svoje oronule i izgrebenerubove iznad ledenog pokrova ne višeod dvanaest do petnaest metara dubokogu najdebljem dijelu, a mjestimično očitotanjeg.

Učinak čudovišnog prizora bio jeneopisiv, jer se nekakav demonskiprekršaj znanih zakona prirode činiosigurnim u početku. Ovdje, na paklenskidrevnoj ravnini na visini od punih šest

tisuća metara, i na klimi smrtonosnoj zanastanjivanje još od predljudskog dobaprije ne manje od petsto tisuća godina,protezala se skoro do granica vidljivostizbrka pravilnog kamenja koju bi samoočaj mentalne samoobrane mogaoeventualno pripisati bilo čemu osimsvjesnom i umjetnom uzroku. Mi smoprethodno odbacili, bar što se ozbiljnihrazmišljanja tiče, bilo kakvupretpostavku da bi kocke i bedemi napadinama planina mogli biti bilo kakvogpodrijetla osim prirodnog. Kako bi imoglo biti drukčije, kad se sam čovjekjedva mogao razlučiti od velikihmajmuna u doba kad je ovo područjepodleglo sadašnjoj neprekinutoj

vladavini ledene smrti?Ipak se sada prevladavanje razuma

činilo nepobitno uzdrmanim, jer ovajkiklopski labirint kvadratnih,zakrivljenih i kutnih blokova imao jeodlike koje su priječile bilo kakvopogodno objašnjenje. Bio je to, veomajasno, onaj bogohulni grad iz privida uoštroj, objektivnoj i neporecivoj zbilji.Taj prokletnički navještaj ipak je imaočvrstu osnovu bilo je vodoravnih oblakaledene prašine u gornjem sloju zraka, iovaj šokantni kameni ostatak jeprojicirao svoj lik preko planina pojednostavnim zakonima refleksije.Naravno, utvara je bila izobličena ipreuveličana, i sadržavala je stvari kojestvarni izvor nije sadržavao; pa ipak,

kad smo konačno vidjeli stvarni izvor,smatrali smo ga još odurnijim izlokobnijim od njegovog dalekog lika.

Samo je nevjerojatna, neljudskamasivnost ogromnih kamenih kula ibedema očuvala te užasne stvari odpotpunog uništenja tijekom stotina tisućamožda milijuna godina koje su provelevrebajući tu pod olujama gole visoravni.“Corona Mundi Krov svijeta -”Svakojaki fantastični izrazi silazili sunam s usana dok smo omamljeno gledalidolje na taj nevjerojatni prizor. Ponovosam pomislio na jezive pradavne mitovekoji su me tako uporno proganjali otkadsam prvi put ugledao ovaj mrtviantarktički svijet na demonsku zaravan

Lenga, na Mi-Goa, na strašnog Snježnogčovjeka s Himalaja, na Pnakotskerukopise s njihovim predljudskimimplikacijama, na kult Cthulhua, naNecronomicon, i na hiperborejskelegende o bezobličnom Tsathogguau igore nego bezobličnom zvjezdanomnakotu povezanom s tim polubićem.

Neograničene kilometre u svimpravcima ta stvar se prostirala s vrlomalo prorjeđivanja; doista, dok su jenaši pogledi pratili duž podnožja niskih,postupnih brda koja su je odvajala odruba samih planina, ocijenili smo da nemožemo vidjeti nikakvo prorjeđivanjeosim jednog prekida lijevo od prijevojakroz koji smo prošli. Samo smonaletjeli, nasumce, na ograničeni dio

nečeg nemjerljivo prostranog. Brda subila nešto škrtije prekrivena grotesknimkamenim strukturama, koje supovezivale užasni grad s već poznatimkockama i bedemima koji su očito činilinjegovu planinsku ispostavu. One su,kao i čudni otvori pećina, bile isto tolikoguste u unutrašnjosti kao i s vanjskestrane planina.

Bezimeni kameni labirint sastojaose, najvećim dijelom, od zidova izmeđutri i pedeset metara u visinu izvan leda, idebljine između metar i pol i tri metra.Bio je sačinjen uglavnom od ogromnihblokova tamnog praiskonskog škriljca,križulja i steatita blokova u mnogimslučajevima veličine čak i 1,5 x 2 x 2,5

metra mada se na nekoliko mjesta činiloda je isklesan iz čvrste, monolitnestijene pretkambrijskog škriljca. Zgradesu bile daleko od jednakih po veličini,bilo je bezbrojnih saćastih skupina kojesu zahvaćale ogroman prostor kao imanjih odvojenih struktura. Opći obliktih stvari naginjao je stožastom,piramidalnom ili stepenastom, mada jebilo mnogo savršenih cilindara,savršenih kocki, nakupina kocki, i drugihčetvorokutnih oblika, i izvjesneraspršenosti kutnih građevina čiji jepetokraki tlocrt grubo podsjećao namodeme utvrde. Graditelji su obilno iznalački koristili princip luka, ivjerojatno su postojale kupole dok jegrad bio na vrhuncu.

Čitava zbrka bila je čudovišnonagrižena vremenskim uvjetima, i ledenapovršina iz koje su kule strčale bila jeposuta palim blokovima i bezbrojnimotpacima. Tamo gdje je ledeni pokrovbio proziran mogli smo vidjeti nižedijelove divovskih zgrada, i primijetilismo ledom očuvane kamene mostovekoji su povezivali različite kule nanejednakim udaljenostima od zemlje.

Na otkrivenim zidovima moglismo uočiti odlomljena mjesta gdje sunekad postojali drugi i viši mostovi istevrste. Pobliže osmatranje otkrilo jenebrojene oveće prozore, od kojih suneki bili zatvoreni kapcima okamenjenogmaterijala koji je prvobitno bio drvo,

mada je većina zjapila otvorena nazlokoban i prijeteći način. Mnogeruševine su, naravno, bile bez krova, ineravnih, mada vjetrom zaobljenihgornjih rubova, dok su druge, šiljastijegstožastog ili piramidalnog oblika ilizaštićene višim okolnim strukturama,sačuvale netaknute obrise i poredsveprisutnog osipanja i izgrebanosti.Dvogledom smo jedva mogli razaznationo što se činilo kiparskim uresima uvodoravnim nizovima uresima koji suuključivali one čudne skupine točkicačija je prisutnost na drevnim steatitimasada poprimila nemjerljivo veći značaj.

Na mnogim mjestima zgrade subile potpuno uništene a ledena pokoricaduboko zagrebena iz raznih geoloških

uzroka. Na drugim mjestima je kamenbio izlizan do same razine leda. Jedanširoki potez, koji se protezao odunutrašnjosti zaravni do procijepa ubrdima otprilike kilometar i pol lijevood prijevoja kojim smo prošli, bio jesasvim bez zgrada. Vjerojatno jepredstavljao, zaključili smo, tok nekevelike rijeke koja je u vrijeme tercijaraprije više milijuna godina tekla krozgrad i u neki ogroman podzemni ponorvelikog zapriječnog lanca. Svakako, ovoje bilo područje špilja, ponora, ipodzemnih tajni izvan ljudskogpoimanja.

Osvrćući se unatrag na našeosjećaje, i podsjećajući se na našu

ošamućenost pri gledanju ovogčudovišnog ostatka iz eona koje smosmatrali predljudskima, mogu se samočuditi da smo očuvali išta nalikuravnoteženosti, kao što jesmo.Naravno, znali smo da je neštokronologija, znanstvena teorija ili našavlastita svijest bilo žalobno u neskladu;ipak smo očuvali dostatnouravnoteženosti da upravljamozrakoplovom, osmotrimo mnoge stvarisasvim detaljno, i snimimo brižljiv nizfotografija koje bi još mogle valjanoposlužiti i nama i svijetu. U momslučaju, ukorijenjena znanstvena navikaje možda bila od pomoći; jer iznad svegmog zaprepaštenja i osjećaja tjeskobe,gorjela je prevladavajuća znatiželja za

proniknućem u još koji dio ove prastaretajne za saznanjem kakva je vrst bićasagradila i nastanjivala ovo nemjerljivoogromno mjesto, i kakav je odnos sopćim svijetom svog vremena ili drugihvremena tako jedinstvena koncentracijaživota mogla imati.

Jer ovo mjesto nije moglo bitiobičan grad. Moralo je činiti primarnujezgru i središte nekog pradavnog inevjerojatnog poglavlja Zemljinepovijesti čije su vanjske posljedice,kojih se prisjećaju samo najopskurniji iizobličeni mitovi, potpuno iščezle ukaosu geoloških prevrtanja mnogo prijeno što se ikakva ljudska rasa koju znamoiskoprcala iz majmunstva. Ovdje se

prostirao paleogejski megalopolis uusporedbi s kojim su mitska Atlantida iLemuria, Commoriom i Uzuldaroum, iOlathoe u zemlji Lomar, skorašnje stvaridanašnjice - ne čak ni jučerašnjice;megalopolis ravan takvim prošaptanimpredljudskim bogohulstvima kao što suValusia, R’lych, lb u zemlji Mnar, iBezimeni Grad Arabije Deserte. Doksmo letjeli nad tom zbrkom golihtitanskih kula moja mašta je povremenopreskakala sve granice i lutala besciljnou područjima fantastičnih asocijacija čaki pletući veze između ovog izgubljenogsvijeta i nekih od mojihnajneobuzdanijih snova u svezi sluđačkim užasom u logoru.

Spremnik za gorivo zrakoplova, u

korist veće lakoće, bio je samodjelomično napunjen, te smo sad moralibiti oprezniji u našem istraživanju. Ipored toga, međutim, prešli smoogroman dio terena ili, prije, zrakanakon što smo se obrušili dolje dorazine na kojoj je vjetar bio doslovnozanemariv. Činilo se da nema granicaplaninskom lancu, ili duljini stravičnogkamenog grada na granici njegovihunutarnjih brda. Osamdeset kilometaraleta u svim pravcima nije dovelo doveće promjene u labirintu kamena izidova koji se mrtvački probijao izvječnog leda. Bilo je, međutim, nekihveoma zaokupljujućih raznolikosti; kaošto su uklesani radovi na klisuri gdje je

ona široka rijeka nekada probijala brda ipribližavala se svom mjestu poniranja uvelikom obuhvatu. Predgorje gdje je tokulazio bilo je smjelo isklesano ukiklopske stupove; a nešto u timrebrastim, bačvolikim klesarijamapobudilo je čudnovato nejasna, mučna izbunjujuća polusjećanja i Danforthu imeni.

Također smo naišli na nekolikootvorenih prostora zvjezdastog oblika,očito javnih trgova, i primijetili različiteneravnine terena. Gdje se uzdizalo strmobrdo, ono je obično bilo izdubljeno unekakvu vrst zgrade, ali su bila baremdva izuzetka. Od ta dva, jedan je biopreviše oštećen da bi se vidjelo što jebilo na stršećoj izbočini, dok je drugi

još nosio fantastičan stožasti spomenikisklesan iz čvrste stijene i grubo sličantakvim stvarima kao što je dobro poznatiZmijski grob u drevnoj dolini Petre.

Leteći dalje od planina, otkrilismo da grad nije beskrajno širok, madase njegova duljina duž brda činilabeskrajnom. Nakon nekih pedesetakkilometara groteskne kamene građevinepočele su se prorjeđivati, i nakon jošpetnaest kilometara naišli smo nanepomućenu pustaru doslovno bezijednog znaka razumne gradnje. Tokrijeke izvan grada bio je označenširokom, ulegnutom crtom, dok je tlopoprimilo nešto veću krševitost,naginjući se blago prema gore dok se

povlačilo k maglom obavijenom zapadu.Do tada se nismo spuštali, ali

napustiti zaravan bez pokušaja ulaska uneku od čudovišnih struktura bilo binezamislivo. Shodno tome, odlučili smonaći ravno mjesto u brdima blizu našegprijelaznog prijevoja, tamo prizemljitizrakoplov i pripremiti se da istražimopješice. Mada su te blage padine biledijelom pokrivene rasutim ruševinama,niski prelet uskoro je ukazao na znatanbroj mogućih sletišta. Odabravšinajbliže prijevoju, pošto bi naš lettrebao biti preko velikog lanca i natrag ulogor, uspjeli smo oko 12:30 izvestislijetanje na glatko polje čvrstog snijegapotpuno lišeno prepreka i pogodno zabrz i povoljan uzlet kasnije.

Nije se činilo neophodnim zaštititizrakoplov snježnim nasipom za takokratko vrijeme i pri tako povoljnojodsutnosti jakih vjetrova na toj razini,stoga smo se samo pobrinuli da sletneskije budu dobro zakočene, i da su bitnidijelovi stroja zaštićeni od mraza. Zanaš put pješice odbacili smo najtežaletačka krzna, i ponijeli sa sobom priborkoji se sastojao od džepne busole, ručnekamere, laganih namirnica, obimnihbilježnica i papira, geološkog čekića idlijeta, vrećica za uzorke, namotajakonopa za penjanje, i jakih baterijskihsvjetiljki s dodatnim baterijama; tuopremu smo nosili u zrakoplovu zbogšanse da budemo u mogućnosti spustiti

se, fotografirati na tlu, načiniti crteže itopografske skice, i sakupiti uzorkestijene s neke gole padine, litice iliplaninske pećine. Srećom smo imalidodatnu zalihu papira za poderati,postaviti u rezervnu vrećicu za uzorke, iupotrijebiti po drevnom principu mrvicaod kruha za označavanje puta uunutarnjim labirintima u koje bismomogli zaći. To je bilo ponijeto za slučajda nađemo neki sustav pećina sa zrakomdovoljno mirnim da dopusti tu brzu ilaku metodu umjesto uobičajene metodeusijecanja oznaka u stijenu.

Hodajući obazrivo niz brdo prekosnježne pokorice prema zapanjujućemkamenom labirintu koji se uzdizaonaspram svjetlucanja na zapadu, osjetili

smo skoro isto toliko jasan osjećajočekivanih čuda kakav smo osjetili ipribližavajući se nikad prijeđenomplaninskom prijevoju prije četiri sata.Točno, postali smo vizualno upoznati snevjerojatnom tajnom koju su skrivalizapriječni vrhovi; pa ipak, izgledi dadoista uđemo među pradavne zidovekoje su podigla svjesna bića moždamilijunima godina ranije prije nego štoje bilo koja poznata ljudska rasa moglapostojati nisu bili ništa manjezapanjujući i potencijalno užasni usvojim implikacijama kozmičkeabnormalnosti. Mada je razrijeđenostzraka na ovoj izuzetnoj visini činilanaprezanje ponešto težim nego obično, i

Danforth i ja smo ustanovili da se veomadobro nosimo s tim, i osjetili sedoraslim skoro bilo kakvom zadatkukojeg bi morali izvršiti. Bilo je potrebnosamo nekoliko koraka da nas dovedu dobezoblične ruševine istrošene do razinesnijega, dok je pedeset do sedamdesetpet metara dalje bio veliki bedem bezkrova još uvijek potpun u svomdivovskom petokrakom obrisu i uzdignutdo nejednake visine od tri do tri i polmetra. K ovom drugom smo krenuli; ikad smo konačno mogli dotaći njegoveizlizane kiklopske blokove, osjetili smoda smo uspostavili nezapamćenu i skorobogohulnu vezu sa zaboravljenimeonima inače zapriječenim našoj vrsti.

Taj bedem, oblikovan kao

zvijezda i možda sto metara od vrha dovrha, bio je izgrađen od blokova jurskogpješčanika nejednake veličine, uprosjeku površine 2x2,5 metra. Postojaoje niz lučnih proreza ili prozora okometar i dvadeset širokih i metar i polvisokih, postavljenih sasvim simetričnoduž vrhova zvijezde i u njenimunutarnjim kutovima, i s dnom na nekihmetar i dvadeset od zaleđene površine.Gledajući kroz njih, mogli smo vidjetida su zidovi metar i pol debeli, da nisubile očuvane nikakve unutarnjepregrade, i da je bilo tragova isklesanihili bareljefnih traka s unutarnje stranezidova činjenice koje smo već prijepretpostavili, nadlijećući nisko taj

bedem i druge poput njega. Mada suprije morali postojati niži dijelovi, svinjihovi tragovi sada su bili potpunoprekriveni dubokim slojem leda isnijega.

Provukli smo se kroz jedan odprozora i uzalud probali rastumačitiskoro izbrisane zidne ukrase, ali nismopokušali probiti zaleđeni pod. Našiorijentacijski preleti ukazali su da sumnoge zgrade u samom gradu u manjojmjeri okovane ledom, i da bismo moždamogli pronaći potpuno čisteunutrašnjosti koje vode do stvarne razinetla ukoliko uđemo u one strukture koje sujoš pokrivene krovom. Prije nego štosmo napustili bedem pažljivo smo gafotografirali, i proučili njegove

kiklopske blokove bez vezivnogmaterijala s potpunom zbunjenošću.Poželjeli smo da je Pabodie prisutan, jerbi nam njegovo inženjersko znanjemoglo pomoći da shvatimo kako semoglo baratati tim titanskim blokovima uono nevjerojatno daleko doba kad sugrad i njegova predgrađa bili izgrađeni.

Šetnja od osamsto metara dosamog grada, dok je visinski vjetarzviždao uzaludno i divlje kroz visokevrhove u pozadini, je nešto čega će inajmanji detalj zauvijek ostati urezan umoj um. Samo u fantastičnim noćnimmorama bi bilo koje ljudsko biće osimDanfortha i mene moglo zamisliti takveoptičke efekte. Između nas i uskovitlanih

isparenja zapada ležala je ta čudovišnamješavina tamnih kamenih kula, čiji sunas bizarni i nevjerojatni oblici iznovaiznenađivali iz svakog kuta gledanja.Bila je to halucinacija od čvrstogkamena i, da nema fotografija, još uvijekbih sumnjao da tako nečega može biti.Opći tip zidova bio je istovjetan onombedemu koji smo razgledali, aliekstravagantni oblici koje su ove zidinedobivale u svom urbanom okruženju bilisu sasvim neopisivi.

Čak i slike pokazuju samo jednuili dvije faze njihove beskrajneraznolikosti, natprirodne masivnosti, ipotpuno tuđinskog egzoticizma. Bilo jegeometrijskih oblika kojima bi Euklidteško našao ime stožaca svih stupnjeva

nepravilnosti i zaravnjenosti, terasasvake vrste izazovneneproporcionalnosti, usjeka sazvonastim proširenjima, slomljenihstupova u raznim skupinama, ipetokrakih ili petorežnjastih aranžmanaluđačke grotesknosti. Kad smo sepribližili mogli smo vidjeti krozizvjesne prozirne dijelove ledenogpokrivača, i uočiti neke od cjevastihkamenih mostova koji su na raznimvisinama povezivali luđački razbacanestrukture. Pravilnih ulica izgleda nijebilo; jedini široki otvoren dio bio je nakilometar i pol lijevo, gdje je drevnarijeka nesumnjivo tekla kroz grad premaplaninama.

Naši dvogledi pokazali su da suvanjski, vodoravni nizovi skoroizbrisanih skulptura i skupina točkicaveoma česti, i mogli smo napolazamisliti kako je grad morao nekadizgledati mada je većina krovova ivrhova kula nužno nestala. Kao cjelina,bila je to kompleksna zbrka prolaza iuličica, svih dubokih poput klanaca, inekih jedva otvorenijih od tunela zbognadnosećih zidova ili premošćujućihprijelaza. Sada, raširena pred nama,uzdizala se poput maštovitog snanaspram zapadne magle kroz čiji sesjeverni kraj nisko, crvenkastoantarktičko sunce ranog poslijepodnevaborilo sjati i kad bi, na tren, to sunce

susrelo solidniju prepreku i gurnuloprizor u privremenu tamu, utisak je biosuptilno zlokoban na način za koji se nemogu nadati da ću ga ikad uspjetiopisati. Čak i tihi fijuk i pisakbezosjećajnog vjetra u velikimplaninskim prijevojima iza nas poprimilisu zastrašujući prizvuk namjernezlokobnosti. Posljednji dio našeg silaskau grad bio je neuobičajeno strm iiznenadan, i kamena izbočina na rubugdje se nagib promijenio navela nas jeda pomislimo da je tu nekad postojalaumjetna terasa. Pod ledenom korom,smatrali smo, mora postojati nekakvostubište ili njegov ekvivalent.

Kad smo konačno zašli u samgrad, penjući se preko popadalih zidina i

zazirući od depresivne blizine iprijeteće veličine sveprisutnih ruševnih inačetih zidova, naši osjećaji su opetpostali takvi da me zadivilo koliko smosamokontrole uspjeli zadržati. Danforthje bio prilično nervozan, i počeo iznositineke uvrjedljivo nebitne pretpostavke oužasu u logoru koje su mi bile timuvredljivije što ni ja nisam mogao nedijeliti izvjesne zaključke koje su namnametale mnoge osobine ovogmorbidnog ostatka iz košmarnepradavnosti. Te pretpostavke su utjecalei na njegov um, jer je na jednom mjestugdje je aleja puna otpadaka oštrozaokretala inzistirao na tome da je uočioneke nejasne tragove oznaka na tlu koje

mu se nisu svidjele, dok je na drugommjestu zastao da osluhne neki suptilan,umišljen zvuk iz nekog nedefiniranogizvora prigušeno muzikalno piskanje,rekao je, slično onom vjetra uplaninskim pećinama, a ipak nekakouznemirujuće drugačije. Neprekidnapetokrakost okolne arhitekture i onomalo zidnih arabeski koje su se moglerazaznati, sadržavali su mutno zlokobnusugestivnost koju nismo mogli izbjeći, idavali nam zrnce užasne podsvjesneuvjerenosti u svezi s pradavnim bićimakoja su podigla i nastanjivala ovoneposvećeno mjesto.

Pa ipak, naši znanstveni ipustolovni duhovi nisu sasvim zamrli, imehanički smo provodili naš program

odlamanja uzoraka sa svih različitihtipova kamena zastupljenih u zidovima.Željeli smo što potpuniji komplet dabismo donijeli što bolje zaključke gledestarosti tog mjesta. Izgleda da ništa uvelikim vanjskim zidovima nije bilonovije od jurskog i komančijskograzdoblja, niti je i jedan kamen ucijelom gradu bio mlađi od pliocena.Bila je gola činjenica da smo lutali posmrti koja je vladala najmanje petstotina tisuća godina, a vrlo vjerojatnojoš i dulje.

Dok smo napredovali kroz tajlabirint kamenom zasjenjenog sumraka,zastajali smo pored svih raspoloživihotvora da proučimo unutrašnjost i

istražimo mogućnost ulaska. Neki su nambili van dosega, dok su drugi vodilisamo u ledom okovane ruševineobeskrovljene i gole kao i bedem nabrdu. Jedan, mada prostran ipristupačan, otvarao se u naizgledbezdanu provaliju bez vidljivih načinada se spusti dolje. Tu i tamo imali smopriliku proučavati skamenjeno drvonekog preostalog kapka, i biliimpresionirani ogromnom starošću kojuje nagovještavala još vidljiva struktura.Te stvari su bile izrađene odmezozoičkih golosjemenjača i četinara -osobito cikada iz krede - i lepezastihpalmi i ranih kritosjemenjača očitotercijarne starosti. Ništa vidljivo novijeod pliocena nije se moglo otkriti. U

postavljanju tih kapaka čiji su ruboviukazivali na prijašnje prisustvo čudnih idavno nestalih šarki - principi su bilirazličiti - neki su bili s unutarnje a neki svanjske strane dubokih udubljenja.Izgleda da su se zaglavili u mjestu, takopreživjevši hrđanje svojih ranijihvjerojatno kovinskih okova i držača.

Nakon nekog vremena naišli smona niz prozora u izbočinama ogromnogpetostranog stošca neoštećenog vrha kojisu vodili u prostranu, dobro očuvanuprostoriju s kamenim podom; ali bili suprevisoko iznutra da dopuste spuštanjebez konopa. Imali smo konop sa sobom,ali se nismo htjeli mučiti sašestmetarskim spuštanjem ukoliko ne

moramo - osobito ne u tom razrijeđenomzraku zaravni koji je od srca iziskivaovelike napore. Ta ogromna prostorija jevjerojatno bila hol ili sastajalište nekevrste, i naše baterijske svjetiljke supokazale jasne, uočljive i potencijalnozapanjujuće skulpture postavljene okozidova u širokim, vodoravnim nizovimarazdvojenim isto tako širokim nizovimakonvencionalnih arabeski. Pažljivo smozabilježili to mjesto, planirajući tu ućiukoliko ne nađemo pristupačnijuunutrašnjost.

Konačno smo, ipak, našli upravootvor kakav smo htjeli, lučni prozor okodva metra širok i tri visok, koji jeoznačavao nekadašnji kraj zračnogmosta koji se nalazio nad ulicom oko

metar i pol iznad sadašnje razine leda.Ti lučni prozori, naravno, bili su u razinipodova gornjeg kata, i u ovom slučajujedan od podova je još postojao. Tapristupačna zgrada bila je nizčetverokutnih terasa s naše lijeve stranekoje su gledale na zapad. Ona prekoputa, gdje je zjapio drugi lučni prozor,bila je ruševni cilindar bez prozora i sčudnom izbočinom na oko tri metraiznad otvora. Unutra je bilo sasvimmračno, i otvor se izgleda otvarao ubunar nemjerljive dubine.

Nagomilani otpad činio je ulazak uogromnu zgradu s lijeve stranedvostruko lakšim, pa ipak smo na trenoklijevali prije no što smo iskoristili tu

dugo očekivanu mogućnost. Jer, madasmo prodrli u ovu zbrku starodrevnogtajanstva, bila je potrebna novaodlučnost da nas doista uvede unutra ucijelu i sačuvanu zgradu nevjerojatnogstarog svijeta čija nam je prirodapostajala, sve više i više, odurno jasna.Na kraju smo se, ipak, odlučili i uzveralipreko otpadaka u zjapeći prolaz. Pod izanjega bio je od velikih ploča škriljca, iizgledalo je da čini ogranak dugog,visokog hodnika s uklesanim ukrasimana zidovima.

Primjećujući mnoge unutrašnjeprolaze koji su vodili odande, ishvaćajući moguću složenost grozdaprostorija unutra, ocijenili smo damoramo otpočeti s našim sustavom

papirića kao mrvica kruha. Do tada sunaše busole, skupa s čestim pogledimaprema ogromnom planinskom lancuizmeđu kula iza nas, bile dostatne da nasspriječe da zalutamo: ali, od sada.umjetna zamjena će biti neophodna.Stoga smo naš višak papira pretvorili uvrpce odgovarajuće veličine, stavili ih uvrećicu koju će Danforth nositi, ipripremili se koristiti ih onolikoštedljivo koliko nam zahtjevi sigurnostidopuste. Ta metoda će nam vjerojatnopružiti zaštitu od gubljenja puta. pošto senije činilo da ima bilo kakvih jačihstrujanja zraka unutar pradavnih zidina.Ukoliko se takva pojave, ili se našazaliha papira potroši, mogli smo se

naravno osloniti na sigurniju, madadosadniju i sporiju metodu usijecanjaoznaka u stijenu.

Kolika je prostranost teritorijekoja se otvorila pred nama, bilo jenemoguće pogoditi bez probe. Bliska ičesta povezanost različitih zgrada činilaje vjerojatnim da ćemo moći preći izjedne u drugu mostovima ispod leda,osim tamo gdje se ispriječe lokalniodroni i geološke pukotine, jer se činiloda je veoma malo leda ušlo unutarmasivnih građevina. Skoro sva područjaprozirnog leda otkrivala su prekriveneprozore tako čvrsto zatvorene kao da jegrad bio ostavljen u tom ujednačenomstanju dok ledena kora nije stiglakristalizirati donji dio za sve preostalo

vrijeme. Doista, dobivao se čudan utisakda je to mjesto bilo namjerno zatvorenoi napušteno u nekom nejasnom, minulomeonu, prije nego obuhvaćeno nekomnaglom nevoljom ili čak postupnimraspadom. Da li je dolazak ledenogdoba predviđen, i da li je bezimenostanovništvo otišlo, sve do jednog,potražiti neko stanište bez te kobi? Točnifiziografski uvjeti koji su popratiliformiranje ledenog pokrivača u ovojtočki morat će sačekati kasnijeodgonetanje. To, veoma očito, nije biopostupan odlazak. Možda je pritisaknakupljenog snijega bio odgovoran, ilimožda nekakva poplava iz rijeke, ilipucanje neke drevne ledene brane u

velikim planinama, pomoglo u stvaranjuposebnog stanja koje se sad moglouočiti. Mašta je mogla zamisliti bilo štou svezi s ovim mjestom.

VI Bilo bi tegobno davati iscrpan,

postupni izvještaj o našim lutanjimaunutar tog kavernoznog, eonima mrtvogsaća pradavne gradnje te monstruoznejazbine zapretenih tajni koja je sadaodjekivala po prvi put, nakon nebrojenihepoha, koracima ljudskih stopa. To jeosobito točno zato što je toliko velikidio stravične drame i otkrića potjecaood pukog proučavanja sveprisutnihzidnih reljefa. Naše fotografije tihreljefa, snimljene s bljeskalicom, znatnoće pridonijeti dokazivanju istine onogašto sad iznosimo, i za žaljenje je što sasobom nismo imali veću zalihu filmova.

Bilo kako bilo, uradili smo grube skiceolovkom određenih bitnih odlika nakonšto su nam svi filmovi bili ispucani.

Zgrada u koju smo ušli bila jeznatne veličine i složenosti, i pružilanam upečatljiv dojam arhitekture tebezimene geološke prošlosti. Unutarnjepregrade bile su manje masivne odvanjskih zidova, ali su na nižimrazinama bile izvrsno očuvane.Labirintska složenost, koja jeuključivala čudno nepravilnu razliku urazini podova, odlikovala je cijelisklop; i svakako bismo zalutali već napočetku, da nije bilo traga od papirićakojeg smo ostavljali za sobom. Odlučilismo prvo istražiti ruševnije gornjedijelove, te smo se stoga penjali gore u

labirintu nekih tridesetak metara, domjesta gdje je najviši red prostorijazjapio zasnježen i razrušeno otvorenprema polarnom nebu. Uspon jepostignut strmim, poprječno zarebrenimkamenim rampama ili nagnutim plohamakoje su svugdje zamjenjivale stube.Prostorije na koje smo nailazili bile susvih zamislivih oblika i razmjera, urasponu od petokrakih zvijezdi dotrokuta i savršenih kvadrata. Moglo bi sesa sigurnošću reći da je opći prosjek bionekih 10x10 metara površine, i šestmetara visine, mada je bilo i mnogihvećih odaja. Nakon što smo iscrpnopregledali gornje prostore i razinu leda,spustili smo se, kat po kat, u potopljeni

dio, gdje smo doista uskoro vidjeli dasmo u neprekidnom labirintu povezanihprostorija i prolaza koji su vjerojatnovodili preko neograničenog područjaizvan te jedne zgrade. Kiklopskamasivnost i ogromnost svega oko naspostala je neobično pritišćuća, a bilo jenečeg neodređeno ali duboko neljudskogu svim obrisima, dimenzijama, uresima ikonstrukcijskim nijansama bogohulnodrevnih građevina. Uskoro smo shvatili,iz onog što su reljefi otkrivali, da je tajčudovišni grad mnogo milijuna godinastar.

Ne možemo još objasnitiinženjerske principe koji su korišteni uneskladnom uravnoteživanju i prilagodbiogromnih komada kamena, mada se očito

dosta oslanjalo na princip luka.Prostorije koje smo posjetili bile supotpuno lišene bilo kakvog prenosivogsadržaja, što je okolnost koja jepoduprla naše mišljenje o namjernomnapuštanju grada. Glavna dekorativnaodlika bio je skoro univerzalni sustavzidnih skulptura, koji se uglavnomprostirao u neprekidnim vodoravnimtrakama širokim jedan metar ipostavljenim od poda do stropanaizmjenično s trakama iste širineposvećenim geometrijskim arabeskama.Bilo je izuzetaka od tog pravilapostavljanja, ali je njegovoprevladavanje bilo izrazito. Često bi,međutim, niz glatkih zapisa koji su

sadržavali čudno grupirane uzorketočkica bio utisnut pored jedne odarabesknih traka.

Tehnika je, ubrzo smo uočili, bilazrela, vješta, i estetski usavršena donajvišeg stupnja civilizacijskog umijeća,mada potpuno tuđa, u svakom pogledu,bilo kojoj poznatoj umjetničkoj tradicijiljudske rase. U istančanosti izvedbe nitijedna skulptura koju sam ikad vidio nijeim bila ni blizu. Najsitniji detaljisložene vegetacije, ili životinjskihlikova, bili su prikazani zapanjujućomživotnošću i pored velikih razmjerareljefa, dok su konvencionalni oblici biliprava čuda vješte detaljnosti. Arabeskesu izražavale obilno korištenjematematičkih principa, i bile sačinjene

od opskurno simetričnih krivulja ikutova zasnovanih na petobrojnosti.Slikovne trake slijedile su visokoformaliziranu tradiciju, i obuhvaćaleposeban tretman perspektive, aliposjedovale su umjetničku silinu kojanas se duboko dojmila, usprkosogromnim geološkim razdobljima kojasu nas razdvajala. Njihova metodaprikaza oslanjala se na jedinstvenuuklopljenost presjeka sdvodimenzionalnom siluetom, iutjelovljivala analitičku psihologijudubine veću od one bilo koje poznaterase iz davnina. Beskorisno je pokušatiusporediti tu umjetnost s bilo kojompredstavljenom u muzejima. Oni koji

vide naše fotografije vjerojatno ćenajbližu srodnost naći s pojedinimgrotesknim zamislima najsmjelijihfuturista.

Arabeskni urezi sastojali su se ucijelosti od utisnutih crta, čija je dubinana neistrošenim zidovima varirala oddva do pet centimetara. Kad bi se zapisisa skupinama točkica pojavljivali - očitokao natpisi na nekom nepoznatom ipradavnom jeziku i pismu dubina odglatke površine je bila možda tricentimetra, a točkica možda još jedancentimetar. Oslikane trake bile su ukontrapunktnom niskom bareljefu, spozadinom utisnutom oko petcentimetara u površinu punog zida. Nanekim su se primjercima mogle uočiti

oznake prijašnje obojenosti, mada suuglavnom nezamislivi eoni uklonili iodagnali svaku boju koja je mogla bitiprisutna. Što bi se više proučavalačudesna tehnika, to su više divljenja testvari izazivale. Pod njihovom strogomkonvencionalizacijom, moglo se uočitipedantna i precizna opažanja i grafičkuvještinu umjetnika; i doista, same tekonvencije služile su simboliziranju inaglašavanju stvarne biti ili životnerazličitosti svakog ocrtanog predmeta.

Osjetili smo, također, da je iza tihuočenih vrsnosti bilo i drugih, koje suvrebale izvan dosega naše percepcije.Izvjesne finese tu i tamo pružale suneodređene nagovještaje latentnih

simbola i podražaja koji bi namdrugačije mentalno i emotivno naslijeđe,i puniji ili drugačiji niz čula, mogliučiniti upečatljivim i potresnim.

Tematika skulptura očito jepotjecala iz života nestale epohenjihovog stvaranja, i sadržavala velikdio očite povijesti. Upravo jeabnormalna okrenutost povijesti tepradavne rase slučajna okolnost koja jeišla čudesno nama na ruku bila ono štonam je činilo reljefe tako zapanjujućeinformativnima, i što nas je navelo danam njihovo fotografiranje itranskribiranje bude preče od svegaostalog. U nekim prostorijamaprevladavajući ustroj bio je izmijenjenprisutnošću mapa, astronomskih karata, i

drugih znanstvenih crteža u uvećanomrazmjeru te stvari su pružale naivnu istravičnu dopunu onome što smo shvatiliiz slikovnih frizeva i obruba.Nagovješćujući ono što je cjelinaotkrivala, mogu se samo nadati da mojapriča neće uzrokovati znatiželju veću odrazumnog opreza kod onih koji mi uopćebudu vjerovali. Bilo bi tragično da budunamamljeni u to carstvo smrti i užasaupravo upozorenjima namijenjenim da ihodvrate.

Te isklesane zidove prekidali suvisoki prozori i masivni tri i polmetarski otvori vrata, koji su i jedni idrugi mjestimično imali očuvane drveneplohe istančano izrezbarene i uglačane

samih kapaka i vrata. Svi kovinskidijelovi odavno su nestali, ali neka odvrata ostala su na svom mjestu i moraloih se silom sklanjati dok smonapredovali iz sobe u sobu. Okviriprozora s čudnim prozirnim oknimauglavnom eliptičnim opstali su tu i tamo,mada ne u većoj količini. Bilo je i čestihniša znatne veličine, obično praznih, aliponegdje sadržavajući neki bizaranpredmet izrađen od zelenog steatita kojije bio ili slomljen ili možda smatranpreviše nevažnim da bi ga se ponijelo.Drugi otvori su nesumnjivo bili u svezi snestalim mehaničkim pogodnostimagrijanjem, osvjetljenjem i slično - nekevrste, koje su nagovještavali mnogireljefi. Stropovi su obično bili goli, ali

ponekad obloženi zelenim steatitom ilidrugim pločicama, sada uglavnomotpalim. I podovi su bili pokrivenitakvim pločicama, mada je prevladavaojednostavan kamen.

Kao što sam rekao, sve pokućstvoi druge pokretne stvari su nedostajale,ali su skulpture pružale jasnu slikučudnih sprava koje su nekad ispunjavalete, grobu nalik, odjekujuće sobe. Iznadledenog pokrova katovi su većinom bilizakrčeni otpadom, kramom iodlomljenim kamenom, ali na nižima jetoga bilo manje. U nekim od nižihprostorija i hodnika bilo je malo togaosim zrnate prašine ili drevnihinkrustacija, dok su poneke površine

odavale utisak nedavno pometene,besprijekorne čistoće. Naravno, tamogdje je bilo pukotina ili urušavanja, nižerazine bile su zakrčene kao i više.Središnja dvorana kao i kod drugihstruktura koje smo vidjeli iz zraka štitilaje unutarnje područje od potpune tame,tako da smo rijetko morali koristiti našesvjetiljke u gornjim odajama osim kadsmo proučavali isklesane detalje. Aliispod ledene kore, međutim, tmina jebila dublja, i na mnogim mjestimazbrkane razine tla približavala sepotpunoj tami.

Da se oblikuje makar irudimentarna predodžba naših misli iosjećaja dok smo prodirali u taj eonimanijemi labirint neljudske gradnje, morala

bi se povezati beznadno zbunjujućazbrka neuhvatljivih raspoloženja,sjećanja i utisaka. Sama zapanjujućastarost i smrtna pustoš tog mjesta bile bidovoljne da svladaju skoro svaku ioleosjetljiviju osobu, ali dodan timčimbenicima bio je i skorašnjineobjašnjeni užas u logoru, i otkrićasuviše brzo dostignuta užasnim zidnimskulpturama oko nas. U trenu kad smonaišli na savršeni dio reljefa, gdje nijebilo mjesta dvosmislenosti tumačenja,tek je kratko proučavanje bilo dostatnoda nam pruži jezivu istinu - istinu za kojubi bilo naivno tvrditi da Danforth i janismo, neovisno jedan o drugom, većprije naslutili, mada smo se brižno

suzdržavali da je uopće spominjemojedan drugom. Sad nije moglo bitinikakve daljnje blažene sumnje gledeprirode bića koja su izgradila inastanjivala ovaj čudovišni mrtvi gradmilijunima godina u prošlosti, kad sučovjekovi preci bili primitivni drevnisisavci, a ogromni dinosauri lutalitropskim stepama Europe i Azije.

Prije toga smo se hvatali zaočajničku mogućnost i inzistirali svatkoza sebe da je sveprisutnost petokrakihmotiva značila samo neko kulturno ilireligijsko uzdizanje arhajskog prirodnogpredmeta koji je tako očito utjelovljivaopetokrakost, kao što su dekorativnimotivi minojske Krete uzdizali svetogbika, oni Egipta skarabeja, oni Rima

vuka i orla, i oni raznih divljih plemenaneku odabranu totemsku životinju. Ali tojedino pribježište sad nam je bilooduzeto, i bili smo prisiljeni definitivnose suočiti s onespokojavajućomspoznajom koju je čitatelj ovih stranicabez sumnje odavno predvidio. Jedva semogu prisiliti da ga napišem crno nabijelo čak i sad, ali možda to neće bitineophodno.

Stvari koje su jednom podigle inastanjivale ove zastrašujuće zidove udoba dinosaura doista nisu biledinosauri, već nešto mnogo gore. Samidinosauri bili su novi stvorovi, skorobez mozga ali graditelji ovog grada bilisu stari i mudri, i ostavili izvjesne

tragove u kamenu koji su položeni prijeskoro tisuću milijuna godina prije negošto je pravi zemaljski život napredovaodalje od nakupina stanica prije nego štoje pravi zemaljski život uopće postojao.Oni su bili tvorci i porobljivači togživota, i izvan svake sumnje predmetdemonskih drevnih mitova koje spisi kaošto su Pnakotski rukopisi iNecronomicon užasavajućenagovještavaju. Oni su bili veliki“Stari", koji su doprli sa zvijezda kad jeZemlja bila mlada - bića čiju je bitoblikovala tuđinska evolucija, i čijemoći su bile takve kakve ovaj planetnikad nije iznjedrio. A samo pomislitida smo niti dan prije Danforth i ja zbiljavidjeli ostatke njihove fosilizirane građe

i da su jadni Lake i njegova skupinavidjeli njihove potpune obrise -

Meni je, naravno, nemogućeiznijeti točnim redoslijedom stupnjevekojima smo doznavali ono što znamo otom čudovišnom poglavlju predljudskogživota. Nakon prvog šoka izvjesnihotkrića morali smo na kratko zastati dase oporavimo, i bilo je već tri sata prijenego što smo krenuli na stvarnu turusustavnog istraživanja. Reljefi u zgradi ukoju smo ušli bili su relativno kasnijegdatuma od prije možda dva milijunagodina provjereno preko geoloških,bioloških i astronomskih odlika iutjelovljivali umjetnost koja bi se moglanazvati dekadentnom u usporedbi s

primjerima koje smo našli u starijimzgradama nakon prelaska mostova podledenom korom. Za jednu zgraduisklesanu od čvrste stijene činilo se daje stara četrdeset ili možda pedesetmilijuna godina iz starijeg eocena ilimlade krede i sadržavala je bareljefečija izvedba je nadilazila sve drugo, uzjedan bitan izuzetak, s kojim smo sesreli. To je bilo, naknadno smo sesložili, najstarije stanište koje smoprošli.

Da nije potpore tih fotografija kojeće uskoro biti predočene javnosti,suzdržao bih se od iznošenja onog štosam našao jer bih zaključio da bi mogaobiti zatvoren kao opasan luđak. Naravno,beskrajno rani dijelovi skrpane priče

koji predstavljaju predzemaljski životzvjezdoglavih bića na drugim planetimau drugim galaksijama, i drugimuniverzumima može se lako tumačiti kaofantastična mitologija samih tih bića; alisu ipak takvi dijelovi ponekadsadržavali crteže i sheme takosablažnjivo istovjetne s najnovijimotkrićima matematike i astrofizike dajedva znam što mi je misliti. Neka drugiprosude nakon što vide fotografije kojeću objaviti.

Prirodno, ni jedan od reljefa nakoje smo naišli nije davao više odmalog dijela bilo kakve povezane priče,niti smo čak počeli nailaziti na raznestupnjeve te priče ispravnim redom.

Neke od ogromnih prostorija bile suneovisne što se njihovih uresa tiče, dokse u drugim slučajevima povezanakronika protezala kroz niz soba ihodnika. Najbolje mape i dijagrami bilisu na zidovima užasavajućeg ponoraispod čak i drevnog nivoa tla pećinepovršine oko dvije tisuće metaračetvornih i dvadeset metara visoke, kojaje nesumnjivo bila nekakav obrazovnicentar. Bilo je mnogih sugestivnihponavljanja istog materijala u različitimprostorijama i zgradama, pošto suodređeni dijelovi iskustva i nekipregledi ili faze rasne povijesti očitobili omiljeni kod raznih dekoratera ilistanara. Ponekad bi se, opet, različitevarijacije iste teme pokazale korisnima

u razjašnjavanju dvojbenih mjesta ipopunjavanju praznina.

Još uvijek se čudim što smo tolikozaključili za kratko vrijeme koje smoimali na raspolaganju. Naravno, čak isad to imamo tek u općim crtama amnogo toga je dobiveno kasnije izproučavanja fotografija i skica koje smonapravili. Moguće je da je djelovanjetog kasnijeg proučavanja oživljenasjećanja i nejasni utisci koji su djelovaliu skladu s njegovom općomosjetljivošću i onim konačnim užasnutimopažanjem čiju suštinu ne želi otkriti čakni meni bilo neposredan uzrokDanforthovog sadašnjeg sloma. Ali dotoga je moralo doći, jer ne bismo mogli

razumno uputiti naše upozorenje beznajpotpunije moguće informacije, aupućivanje tog upozorenja jeprvenstvena neophodnost. Neki zaostaliutjecaji u tom nepoznatom antarktičkomsvijetu poremećenog vremena i tuđinskihprirodnih zakona čine obvezujućim dadaljnja istraživanja budu otklonjena.

VII Cijela priča, dosad odgonetnuta,

pojavit će se u službenom glasiluMiseatoničkog sveučilišta. Ovdje ćuizložiti ukratko samo bitne istaknutepojedinosti u neodređenom, rasplinutomobliku. Mit ili štogod drugo, ti reljefigovorili su o dolasku tih zvjezdoglavihstvorova na novorođenu, beživotnuZemlju iz kozmičkog prostora njihovomdolasku, i dolasku mnogih drugihtuđinskih bića kakva u pojedinimdobima kreću na pionirske putoveSvemirom. Čini se da su mogli prelazitimeduzvjezdani eter na svojim ogromnimmembranastim krilima time čudno

potvrđujući neke neobične brđanskefolklorne priče koje mi je davnoispričao jedan starinarski kolega. Živjelisu dosta pod morem, gradeći fantastičnegradove i boreći se u užasnim bitkamaprotiv bezimenih stvorova pomoćusloženih sprava koje su rabile nepoznateprincipe energije. Očito je njihovoznanstveno i mehaničko znanje dalekonadilazilo ljudsko danas, mada sukoristili njegove rasprostranjenije isloženije oblike samo kad su morali.Neki od reljefa su nagovještavali da suprošli kroz mehanizirani stadij života nadrugim planetima, ali su ga odbacilinalazeći njegove posljedice emotivnonezadovoljavajućima. Njihovanatprirodna otpornost ustrojstva i

jednostavnost prirodnih potreba činili suih izrazito sposobnima za život navisokoj razini bez specijaliziranijihplodova umjetne proizvodnje, i čak i bezodjeće, osim povremene zaštite odvremenskih uvjeta.

Pod morem su, najprije za hranu akasnije u druge svrhe, prvo stvorilizemaljski život koristeći raspoloživetvari u skladu s davno znanim metodama.Složeniji pokusi uslijedili su nakonuništenja raznih kozmičkih neprijatelja.Učinili su to isto na drugim planetima,proizvodeći ne samo potrebnu hranu,nego i određene višestaničneprotoplazmične mase sposobne daoblikuju svoje tkivo u različite

privremene organe pod hipnotičkimuplivom i stoga čineći idealne robove zaizvršenje teških radova zajednice. Teviskozne mase bile su nesumnjivo ono očemu je Abdul Alhazred šaputao kao o“Shoggothima" u svom jezivomNecronomiconu, mada čak ni ludiArapin nije nagovijestio da je tako štopostojalo na Zemlji osim u snovima onihkoji su žvakali izvjesnu alkaloidnu travu.Kad su zvjezdoglavi Stari na ovomplanetu sintetizirali svoje jednostavneoblike hrane i uzgojili dostatnu zalihuShoggotha, dopustili su ostalimskupinama stanica da se razviju u drugeoblike životinjskog i biljnog života urazličite svrhe, istrjebljujući sve onečije bi prisustvo postalo smetnjom.

Uz pomoć Shoggotha, čija bi seizduženja mogla navesti da dižuzapanjujuće težine, mali, niski gradovipod morem izrasli su u ogromne iimpozantne labirinte kamena ne različiteod onih koji su se kasnije uzdigli nakopnu. Doista, veoma prilagodljivi Starisu dosta živjeli na kopnu u drugimdijelovima svemira, i vjerojatno održalimnoge tradicije suhozemne gradnje. Doksmo proučavali arhitekturu tih isklesanihpaleogejskih gradova, uključujući i onajčijim smo eonima mrtvim hodnicimaupravo tad prolazili, bili smo zadivljeničudnom podudarnošču koju još uvijeknismo pokušali objasniti, čak ni u sebi.Vrhovi zgrada, koji su u gradu oko nas,

naravno, bili vremenom izjedeni ubezoblične ruševine u davnoj prošlosti,bili su jasno prikazani u bareljefima, ipokazivali ogromne skupine igličastihtornjeva, istančanih ukrasnih vrhova nanekim stošcima i piramidama, i nizovetankih, vodoravno zasječenih diskova navrhu cilindričnih usjeka. To je biloupravo ono što smo vidjeli u onomčudovišnom i predskazujućem prividu,sliku mrtvog grada u kojem takvihprizora nije bilo tisućama i desecimatisuća godina, koji je iskrsnuo prednašim neznalačkim očima prekoneispitanih planina ludila dok smo seprvi put približavali zlosretnom logorujadnog Lakea.

O životu Starih, i pod morem i

nakon što se dio njih preselio na kopno,mogle bi se napisali cijele knjige. Oni uplitkoj vodi nastavili su u cijelostikoristiti oči na vrhovima njihovih petglavnih pipaka na glavi, i njegovalivještine skulpture i pisanja na sasvimuobičajeni način - za pisanje se rabilopero na vodootpornim navoštenimpovršinama. Oni niže u dubinamaoceana, mada su koristili neki čudnisvjetleći organizam da si osigurajusvjetlo, dopunjavali su svoj vidopskurnim osobitim čulima koja sudjelovala kroz prizmatična ticala nanjihovim glavama - čulima koja su sveStare činila djelomično neovisnima osvjetlosti u slučaju opasnosti. Njihovi

oblici skulpture i pisanja neobično su sepromijenili tijekom spuštanja,obuhvaćajući neke očito kemijskeprocese nanošenja vjerojatno da seosigura svjetlucavost koje nam bareljefinisu mogli razjasniti. Ta bića su sekretala pod vodom dijelom plivanjem -koristeći bočne krinoidne udove - adijelom micanjem nižim pipcima spseudostopalima. Povremeno biprelazili dulje razdaljine pomažući se sdva ili više pari svojih lepezastihsklopivih krila. Na suhom su običnokoristili pseudostopala, ali ponekad suuzlijetali na veliku visinu ili prekovelikih razdaljina svojim krilima. Mnogitanani pipci u koje su se njihovekrinoidne ruke granale bili su beskrajno

osjetljivi, savitljivi, jaki i precizni umišićno-živčanoj koordinaciji pružajućivrhunsku vještinu i spretnost pri svimumjetničkim i drugim poslovima.

Otpornost tih bića bila je skoronevjerojatna. Čini se da čak ni strahotnipritisak najdubljeg morskog dna nije biou stanju nauditi im. Veoma malo ih jeumiralo, osim nasilnom smrću, a njihovamjesta pokapanja bila su rijetka.Činjenica da su prekrivali svoje okomitopokopane mrtve petokrakim ispisanimhumkama pobudila je kod Danfortha imene takve misli koje su činileneophodnim novi zastanak i oporavaknakon što smo to ustanovili iz reljefa. Tabića razmnožavala su se pomoću spora

poput biljki papratnjača, kao što je Lakepretpostavio ali, zbog njihove izuzetneotpornosti i dugovječnosti, iposljedičnog nepostojanja potrebe zazamjenom, oni nisu poticali razvitaknovih protalija osim kad su imali novapodručja za koloniziranje. Mladi susazrijevali brzo, i dobivali obrazovanjeočito više od bilo kog standarda koji bimi mogli zamisliti. Prevladavajućiintelektualni i estetski život bio jevisoko razvijen, i proizveo jetvrdokorno trajan niz običaja i institucijakoje ću u potpunosti opisati umonografiji koju pripremam. Oni su seblago razlikovali u skladu s morskim ilikopnenim staništem, ali imali su istetemelje i osnove.

Mada sposobni, poput biljaka,prehraniti se neorganskim tvarima,daleko im je bila draža hrana organskog,a posebno životinjskog podrijetla. Jelisu sirove plodove mora, ali su kuhalisvoja jela na suhom. Lovili su divljač izbog mesa gajili krda koljući oštrimoruđima čije je čudne tragove na nekimfosilnim kostima primijetila našaekspedicija. Čudesno dobro su podnosilisve temperaturne raspone, i u svomprirodnom stanju mogli su živjeti u vodido točke smrzavanja. Međutim, kada sepribližio veliki mraz pleistocena prijeskoro milijun godina stanovnici kopnamorali su pribjeći posebnim mjerama,uključujući umjetno grijanje dok ih,

izgleda, smrtonosna hladnoća nije nakraju odagnala natrag u more. Za njihoveprapovijesne letove kroz kozmičkiprostor, kaže legenda, apsorbirali suizvjesne kemikalije i postajali skoroneovisni o jelu, disanju ilitemperaturnim uvjetima ali do vremenavelike hladnoće izgubili su znanje o tojmetodi. U svakom slučaju, nisu mogli toumjetno stanje produžavati unedogledbez oštećenja.

Pošto se nisu sparivali, i bili supolubiljni po strukturi, Stari nisu imalibioloških temelja za obiteljsku fazuživota kao sisavci, već su izgledaorganizirali velika kućanstva na principuudobnog korištenja prostora i kao štosmo zaključili iz prikazanih zanimanja i

zabava sustanovnika prijateljskementalne povezanosti. Prilikomnamještanja svojih domova stavljali susve u sredinu velikih soba, ostavljajućizidne prostore slobodnima za ukrasnuobradu. Osvjetljenje je, kod stanovnikakopna, bilo postignuto napravomvjerojatno elektrokemijske naravi. I nakopnu i pod morem koristili su čudnestolove, stolice i kauče poputcilindričnih okvira jer su se odmarali ispavali uspravno sa skupljenim pipcimai police za uvezane nizove istočkanihpovršina koje su činile njihove knjige.

Vlada je bila očito složena ivjerojatno socijalistička, mada se ništasigurno u tom smislu ne može zaključiti

iz reljefa koje smo vidjeli. Trgovina jebila raširena, i lokalna i ona izmeđurazličitih gradova izvjesni mali, ravnižetoni, petokraki i ispisani, služili su kaonovac. Vjerojatno su manji od raznihzelenkastih steatita koje je našla našaekspedicija bili primjerci tog novca.Mada je kultura uglavnom bila urbana,bilo je nešto poljodjelstva i mnogostočarstva. Rudarstvo i proizvodnja uograničenom obujmu također su biliprisutni. Putovanje je bilo veoma često,ali čini se da je stalno preseljenje bilorelativno rijetko izuzev ogromnihkolonizatorskih pokreta kojima se rasaširila. Za osobno kretanje nisu korištenanikakva vanjska pomagala, pošto suizgleda na tlu, u zraku i pod vodom Stari

posjedovali izrazito velike mogućnostipostizanja brzine. Terete, su, međutim,vukle tovarne životinje Shoggothi podmorem, a čudni oblik primitivnihkralježnjaka u kasnijim godinamakopnenog obitavanja.

Ti kralježnjaci, kao i beskrajni nizdrugih oblika života životinjskog ibiljnog, morskog, kopnenog i zračnogbili su proizvodi nenadzirane evolucijekoja je djelovala na stanice koje su Staristvorili ali koje su izmakle njihovojpozornosti. Dopušteno im je da seneometano razvijaju jer nisu došle usukob s dominantnim bićima. Oblici kojibi zasmetali, naravno, bivali sumehanički istrijebljeni. Zainteresiralo

nas je što smo u nekima od najkasnijih inajdekadentnijih reljefa uočili jednogklatarećeg primitivnog sisavca, kojeg sukao hranu i ponekad kao zabavnogklauna koristili žitelji kopna, čiji suneodređeno majmunski i ljudskinagovještaji bili jasno vidljivi. Prilikomgradnje kopnenih gradova, ogromnekamene blokove visokih kula obično sudizali pterodaktili ogromnih krila čijavrsta je zasad nepoznata paleontolozima.

Ustrajnost kojom su Staripreživjeli različite geološke promjene ipokrete Zemljine kore bila je skoročudesna. Mada je malo ili nimalo prvihgradova opstalo dulje od arhajskogdoba, nije bilo prekida u njihovojcivilizaciji ili prijenosu njihovih zapisa.

Njihovo prvotno mjesto spuštanja naplanet bio je Antarktički ocean, ivjerojatno je da su stigli nedugo nakonšto je materija koja je stvorila Mjesecbila istrgnuta iz susjednog južnogPacifika. Po jednoj od reljefnih karatacijeli globus je tad bio pod vodom, skamenim gradovima razasutim sve daljei dalje od Antarktika kako je vrijemeprolazilo. Još jedan zemljovidpokazivao je ogroman komad kopna okoJužnog pola, gdje su očito neka od bićagradila pokusna naselja, mada sunjihova glavna središta bila prebačenana najbliže morsko dno. Kasnijizemljovidi, koji opisuju kopnene masekako pucaju i plutaju, i šalju neke

odvojene dijelove na sjever, podržavajuna upečatljiv način teorije okontinentalnim pomicanjima koje sunedavno razvili Taylor, Wegener i Joly.

Uzdizanjem novog kopna u južnomPacifiku otpočela su velika događanja.Neki od podmorskih gradova bili subeznadno razrušeni, ali to nije bilanajgora nesreća. Jedna druga rasasuhozemna rasa bića oblikovanih poputoktopoda koja vjerojatno odgovarafamoznom predljudskom nakotu Cthulhuaubrzo je počela stizati iz kozmičkogbeskraja i otpočela čudovišan rat koji jena neko vrijeme potpuno odbacio Starenatrag u more - kolosalan udarac sobzirom na povećano naseljavanjekopna. Kasnije je sklopljen mir, i nova

kopnena područja prepuštena su nakotuCthulhua dok su Stari zadržali more istarija kopna. Zasnovani su novi gradovi- najveći među njima na Antarktiku, jerje područje prvog dolaska bilo sveto.Od tada, kao i prije, Antarktik je ostaosredište civilizacije Starih, i svi gradovikoje je tamo izgradio nakot Cthulhua bilisu zbrisani. Onda su najednom pacifičkakopna ponovo potonula, ponijevši sasobom užasni kameni grad R’lych i svekozmičke oktopode, tako da su Stari opetovladali cijelim planetom osimsjenovitog područja straha o kojem nisubili skloni govoriti. U dosta kasnijemdobu njihovi gradovi prekrili su svakopnena i morska područja globusa -

stoga preporuka u monografiji kojupripremam da neki arheolozi izvedusustavna bušenja Pabodiejevim tipomopreme na određenim, dalekorazmaknutim područjima.

Ustrajni trend tijekom mnogihdoba bio je iz mora na kopno pokret kojije ohrabrivalo uzdizanje novih kopnenihmasa, mada ocean nikad nije biopotpuno napušten. Još jedan uzrokpokreta na kopno bila je nova teškoća uuzgajanju i obuzdavanju Shoggotha okojima je ovisio uspješan podmorskiživot. S protokom vremena, kao što sureljefi tužno priznali, vještina stvaranjanovog života iz neorganske tvari bila jeizgubljena, tako da su se Stari moraliosloniti na oblikovanje formi koje su

već bile postojeće. Na kopnu, velikigmazovi pokazali su se visokoprilagodljivima; ali Shoggothipodmorja, reproducirajući se diobom istječući opasan stupanj slučajneinteligencije, neko su vrijemepredstavljali znatan problem.

Oduvijek su bili kontrolirani prekohipnotičkih sugestija Starih, i oblikovalisvoju otpornu sposobnost uobličavanja urazlične korisne privremene udove iorgane, ali su sada njihovesamooblikujuće moći bile ponekadupotrebljavane neovisno, i u raznimoponašateljskim oblicima usađenimprijašnjim sugestijama. Oni su, izgleda,razvili polustabilan mozak čija je

odvojena i povremeno tvrdoglavavoljnost odražavala zahtjeve Starih bezda ih uvijek posluša. Reljefni likovi tihShoggotha ispunili su Danfortha i meneužasom i gađenjem. Bili su običnobezoblični stvorovi sastavljeni odviskozne hladetine koja je izgledala kaonakupina mjehurića, i u prosjeku imalaoko četiri i pol metra u promjeru.

Imali su, međutim, stalnomijenjajući oblik i zapreminu izbacujućiprivremene izrasline ili oblikujući očiteorgane vida, sluha i govora, oponašajućisvoje gospodare ili spontano ili posugestiji.

Čini se da su postali osobitoneprilagodljivi pred sredinu permskograzdoblja, prije nekih stotinu i pedeset

milijuna godina, kad su se podmorskiStari borili protiv njih u pravom ratuponovnog pokoravanja. Slike tog rata, ibezglavog i sluzi pokrivenog stanja ukojem su Shoggothi uobičajenoostavljali svoje pobijene žrtve, održalesu izvanredno zastrašujuće odlike ipored proteklog ponora neizrecivihdoba. Stari su protiv pobunjenihstvorova rabili čudna oružjamolekularnih i atomskih poremećaja, ikonačno postigli potpunu pobjedu.Nakon toga reljefi su prikazivalirazdoblje u kojem su Shoggothe krotili idresirali naoružani Stari kao što sudivlje konje američkog zapada krotilikauboji. Mada su tijekom pobune

Shoggothi iskazali sposobnost da živeizvan vode, taj prijelaz nije bio poticanpošto bi njihova korisnost na suhomteško bila u skladu s nevoljama njihovogobuzdavanja.

Tijekom jurskog doba Stari su sesusreli s novim neprijateljem u oblikunove invazije iz vanjskog svemira -ovog puta od strane polugljivastih-poluljuskarskih stvorova stvorovanesumnjivo istih kao i oni koji sejavljaju u odredenim prošaputanimbrdskim legendama sjevera, i koji suzapamćeni u Himalajama kao Mi-Go, ilistrašni snježni ljudi. Da bi se borili s timbićima Stari su pokušali, po prvi put odsilaska na Zemlju, ponovo krenuti uplanetarni eter; ali, i pored svih

tradicionalnih priprema, ustanovili su daim više nije moguće napustiti Zemljinuatmosferu. Što god stara tajnameđuzvjezdanog putovanja bila, sada jebila definitivno izgubljena za njihovurasu. Na kraju su Mi-Go istisnuli Stareiz svih sjevernih zemalja, mada su bilinemoćni napasti one pod morem. Malo-pomalo, polagano povlačenje drevnerase u njeno prvobitno antarktičkostanište je počinjalo.

Bilo je zanimljivo zamijetiti iznaslikanih bitaka da su i Cthulhu i Mi-Go izgleda bili sačinjeni od tvari dalekorazličite od one, za koju znamo, koja jebila tkivo Starih. Bili su sposobni činitipretvorbe i spojeve nemoguće njihovim

protivnicima, i stoga se čini da suprvobitno potekli iz još daljih zakutakakozmičkog prostora. Stariji su, osimsvoje natprirodne otpornosti i posebnihodlika življenja, bili strogo materijalni, injihovo prvobitno podrijetlo moralo jebiti unutar poznatog prostorno-vremenskog kontinuuma dok se opočetnom izvorištu tih drugih rasa možesamo nagađati zaustavljenog daha. Sveto, naravno, pod pretpostavkom daizvanzemaljske veze i neprirodnostipripisane napadajućim rasama nisu čistamitologija. Zamislivo je da su Starimogli izmisliti kozmički ustroj da biopravdali svoje povremene poraze,pošto su povijesni interes i ponos očitočinili njihove glavne psihološke

čimbenike. Znakovito je da njihovi analipropuštaju spomenuti mnoge napredne imoćne rase bića čije se snažne kulture iistaknuti gradovi postojano javljaju uizvjesnim opskurnim legendama.

Promjenljivo stanje svijetatijekom dugih geoloških razdoblja javljase zapanjujućom živopisnošću u mnogimisklesanim zemljovidima i prizorima. Unekim slučajevima postojeća znanost ćetrebati reviziju, dok su u drugimslučajevima smjela nagađanjaveličanstveno potvrđena. Kao što samrekao, pretpostavka Taylora. Wgenera iJolyja da su svi kontinenti dijeloviprvobitne antarktičke kopnene mase kojaje napukla od centrifugalne sile i

razdvojila se dok je plutala po tehničkiviskoznom nižem sloju pretpostavkakoju potiču takve stvari kao što sudopunjujući obrisi Afrike i JužneAmerike, i način na koji su nabrani inagurani veliki planinski lanci dobivaupečatljivu potvrdu iz ovog neobičnogizvora.

Zemljovidi koji su očitoprikazivali karboniferni svijet od prijestotinu milijuna ili više godinapokazivali su bitne pukotine i rasjekekojima je kasnije suđeno da razdvojeAfriku od nekad jedinstvenih područjaEurope (tada Valusije prvobitnihlegendi), Azije, obje Amerike iantarktičkog kontinenta. Drugizemljovidi, a najhitnije oni u svezi sa

zasnivanjem ovog ogromnog mrtvoggrada oko nas prije pedeset milijunagodina - pokazivali su sve sadašnjekontinente jasno razlučene. A unajkasnijem otkrivenom primjeru kojimožebitno datira iz pliocenskog dobapribližni svijet današnjice javljao sesasvim jasno i pored povezanostiAljaske sa Sibirom, Sjeverne Amerike sEuropom preko Grenlanda, i JužneAmerike s antarktičkim kontinentompreko Grahamove zemlje. U karboniferumapa cijelog globusa - i oceanskog dna ipodijeljene mase kopna sadržavala jesimbole ogromnih kamenih gradovaStarih, ali na kasnijim zemljovidimapostupno povlačenje k Antarktiku

postalo je veoma jasno. Konačnipliocenski primjer nije pokazivaokopnene gradove osim na antarktičkomkontinentu i na vrhu Južne Amerike, nibilo koji oceanski grad sjevernije odpedesete paralele južne širine.Poznavanje i interes za sjeverni svijet,osim proučavanja obalnih crta,vjerojatno tijekom dugih istraživačkihletova na tim lepezastim opnastimkrilima, očito je spalo na nulu međuStarijima.

Uništenje gradova uslijeduzdizanja planina, centrifugalnogcijepanja kontinenata, seizmičkihpotresa kopna ili morskog dna i drugihprirodnih uzroka, bilo je redovnobilježeno, i bilo je zanimljivo uočiti

kako je sve manje i manje nadopunaobavljano dok su doba prolazila.Ogromni mrtvi megalopolis razjapljenoko nas izgleda je bio posljednje općesredište rase izgrađen rano u dobu kredenakon što je titanski pokret Zemljesravnio još ogromnijeg prethodnikanedaleko. Čini se da je ovo područjebilo nasvetija točka od svih, gdje su senavodno prvi Stari nastanili naprvobitnom morskom dnu. U novomgradu čije smo mnoge značajke mogliprepoznati na reljefima, ali koji seprotezao punih tisuću i pol kilometaraduž planinskog lanca, izvan i najdaljihgranica našeg zračnog pregleda bilo jespomena da je sačuvano određeno sveto

kamenje koje je činilo dio prvogpodmorskog grada, koji se uzdigao nasvjetlost nakon dugih epoha tijekomopćeg krunjenja slojeva.

VIII Prirodno, Danforth i ja proučavali

smo s posebnim zanimanjem i osobitoosobnim osjećajem zapanjenosti sve usvezi s neposrednom okolicom mjestagdje smo se nalazili. Tog lokalnogmaterijala, naravno, bilo je u obilju; a uzamršenoj gradskoj razini tla imali smodostatno sreće naći kuću veoma kasnogdatuma čiji su zidovi, mada poneštooštećeni susjednom rasjeklinom,sadržavali reljefe dekadentne izrade spričom o tom području dugo nakonpliocenske mape s koje smo dobilizadnji opći pogled na predljudski svijet.To je bilo posljednje mjesto koje smo

pregledali detaljno, pošto nam je ono štosmo tamo našli pružilo novi neposrednicilj.

Svakako, bili smo u jednom odnajzačudnijih, najbizarnijih inajužasavajućih zakutaka Zemljie kugle.Od svih postojećih zemalja, ova je biladaleko najstarija. U nama je dozrjelaspoznaja da ova odurna zaravan morazbilja biti onaj famozni košmarni platoLeng koji čak ni ludi pisacNecronomicona nije bio rad spominjati.Veliki planinski lanac bio je zapanjujućedug počinjao je nisko u Luitpoldovojzemlji na istočnoj obali Weddelovogmora i doslovno prelazio cijelikontinent.

Onaj zbilja visoki dio protezao se

u moćnom luku od oko 82° širine, 60°istočne duljine do širine od 70°, istočneduljine 115°, s konkavnom stranomprema našem logoru a stranom premamoru u području one duge, ledomokovane obale čija su brda opaziliWilkes i Mawson u antarktičkom krugu.

A ipak je još čudovišnihpretjerivanja prirode, čini se, bilouznemirujuće blizu. Rekao sam da su tivrhovi viši od Himalaja, ali reljefi mesprječavaju da kažem da su najviši naZemlji. Ta turobna počast je nesumnjivorezervirana za nešto što je polovicareljefa oklijevala uopće zabilježiti, doksu mu drugi pristupali s očitomodbojnošću i oklijevanjem. Čini se da

postoji jedan dio te drevne zemlje prvidio koji se ikad uzdigao iz vode nakonšto je Zemlja odbacila Mjesec i Staridospjeli sa zvijezda koji je postaoizbjegavan kao neodređeno i bezimenozao. Gradovi sagrađeni tamo rušili su seprije vremena, i bili nađeni najednomnapušteni. Onda je, kad je prvi velikitrzaj Zemlje zatresao to područje ukomančijskom dobu, zastrašujući nizvrhova najednom izbio naviše usrednajstravičnije pometnje i kaosa i Zemljaje dobila svoje najuzdignutije inajužasnije planine.

Ukoliko su reljefi bili točni, teodurne stvari morale su biti mnogo višeod dvanaest tisuća metara izrazito višečak i od šokantnih planina ludila koje

smo prešli. Protezale su se, kakoizgleda, od 77° širine, 70° istočneduljine do širine od 70°, istočne duljine100° - manje od pet stotina kilometaraod mrtvog grada, tako da bismo uočilinjihove užasavajuće vrhove u daljini nazapadu da nije bilo tog nejasnog,prelijevajućeg svjetlucanja. Njihovsjeverni kraj morao bi također bitividljiv s duge obalne crte antarktičkogkruga Zemlje kraljice Marije.

Neki od Starijih, u njihovimdekadentnim danima, upućivali su čudnemolitve tim planinama ali nitko im nikadnije prišao niti se usudio nagađati štoleži iza njih. Ni jedno ljudsko oko nikadih nije vidjelo, i dok sam proučavao

osjećaje prenijete reljefima, molio samse da ih ni jedno nikad ni ne vidi.Postoje zaštitna brda duž obale oko njih- zemlje Kraljice Marije i KaiseraWilhelma i zahvaljujem nebesima da senitko nije uspio iskrcati tamo i popetipreko tih brda. Nisam onoliko skeptičanglede starih priča i strahovanja kao štosam nekad bio, i sad se ne smijem natvrdnju predljudskog kipara da su munjekatkad značajno zastajale na svakom odtmurnih vrhunaca, i da je neobjašnjivsjaj svijetlio s jednog od tih užasnihvrhova tijekom cijele duge polarne noći.Možda postoji vrlo stvaran i vrločudovišan smisao u starim pnakotskimšaputanjima o Kadathu u Ledenojpustari.

Ali bliski teren teško da je biomanje čudan, mada manje bezimenouklet. Ubrzo nakon osnutka grada velikiplaninski lanac postao je sjedišteglavnih hramova, i mnogi reljefiprikazivali su kakve su groteskne ifantastične kule parale nebo tamo gdjesmo sada mi vidjeli samo čudnoprianjajuće kocke i bedeme. Tijekomprolaska mnogih doba pećine su sepojavile, i bile oblikovane u dodatkehramovima. Uz napredovanje joškasnijih epoha, sve krečnjačke žile u tompodručju bile su izdubljene podzemnimvodama, tako da su planine, brda upodnožju i zaravan ispod njih bile pravamreža povezanih pećina i galerija.

Mnoge životopisne skulpture govorile suo istraživanjima duboko pod zemljom, io konačnom otkriću stigijskogneosunčanog mora koje je vrebalo uZemljinoj utrobi.

Taj ogromni onoćeni bezdannesumnjivo je izdubila velika rijeka kojaje tekla iz bezimenih i užasnih zapadnihplanina, i koja je ranije skretala poredpodnožja planina Starih i tekla pored toglanca u Indijski ocean između zemaljaBudd i Totten na obalnoj crtiWilkesove zemlje. Malo po malo izjelaje krečnjačko brdo kod svog zaokreta,dok konačno njeni dubeći tokovi nisudospjeli do pećina podzemnih voda iudružili se s njima u dubljenju većegponora. Konačno se cijela ispraznila u

šuplja brda i ostavila staro korito premaoceanu suhim. Velik dio kasnijeg gradakako smo ga mi našli izgrađen je nad timranijim koritom. Stari su, razumijevajućišto se zbilo, i koristeći svoju uvijekizoštrenu sklonost umjetnosti, isklesali ukitnjasta vrata onaj utok u brdima gdje jeveliki tok počinjao svoje spuštanje uvječnu tamu.

Ta rijeka, nekad premoštenadesecima otmjenih kamenih mostova,bila je očito ona čiji smo presahli tokvidjeli tijekom našeg zrakoplovnogosmatranja. Njen položaj na različitimreljefima grada pomogao nam je da seorijentiramo prema prizoru kakav je biou raznim stadijima mnogodobne, eonima

mrtve povijesti tog područja, tako dasmo mogli skicirati žurnu ali pažljivumapu najhitnijih značajki trgova, važnihzgrada i slično za pomoć pri daljnjemistraživanju. Ubrzo smo mogli u maštirekonstruirati cijelu tu zapanjujuću stvaronakvu kakva je bila prije milijun ilideset milijuna ili pedeset milijunagodina, jer su nam reljefi govorili jasnokako su zgrade i planine i trgovi ipredgrađa i pejzažni elementi i bujnavegetacija tercijara morali izgledati. Toje morala biti čudesna i mistična ljepotai, misleći o njoj, skoro sam zaboraviohladan osjećaj tmurne prijetnje kojim suneljudska starost i masivnost, umrlost iudaljenost i ledeni suton grada gušili iopterećivali moj duh. Ipak, sudeći po

određenim reljefima, stanovnici toggrada i sami su poznavali stisakpritišćućeg užasa, jer bilo je tmurnih iponavljajućih scena u kojima su Staribili prikazani u preplašenom uzmicanjuod nečega čemu nikad nije dopušteno dase pojavi na slici što je nađeno u velikojrijeci i obilježeno kao vodom donijetokroz uzmahane, lozom obrasle šumecikada iz onih užasnih zapadnih planina.

Samo smo u jednoj kasnosagrađenoj kući s dekadentnim reljefimastekli ikakav navještaj konačnekatastrofe koja je dovela do napuštanjagrada. Očito je moralo biti mnogo drugihskulptura iz istog doba drugdje, čak iračunajući opadanje živosti i stremljenja

u razdoblju napregnutosti i nesigurnosti;zbilja, veoma siguran dokaz o postojanjudrugih stigao nam je nedugo zatim. Ali toje bio prvi i jedini niz na koji smoizravno naišli. Htjeli smo još tražitikasnije; ali, kao što sam rekao,neposredne okolnosti nametnule su sadadrugi cilj. Ipak je, naravno, moralapostojati neka granica jer nakon što jesva nada u dugo buduće nastanjivanjetog mjesta usahla među Starima, nijemoglo ne biti potpunog prekida uurešivanju zidova. Konačni udarac,naravno, bio je dolazak velike zime kojaje jednom držala većinu Zemlje u svojimokovima, i koja nikad nije napustilazlosretne polove velike zime koja je, nadrugom kraju svijeta, dokrajčila

bajkovite zemlje Lomara i Hyperboreje.Kad je točno ta tendencija počela

na Antarktiku, bilo bi teško reći u smislupreciznih godina. Danas stavljamopočetak razdoblja općeg zaleđivanja urazdoblje od oko petsto tisuća godinaprije današnjice, ali na polovima jeužasno pustošenje moralo otpočetimnogo ranije. Sve brojčane procjene sudjelomice nagađanja, ali je sasvimvjerojatno da su dekadentni reljefi biliizrađeni prije znatno manje od milijungodina, i da je stvarno napuštanje gradabilo završeno mnogo prijekonvencionalnog početka pleistocenaprije petsto tisuća godina . računajući uokvirima cijele Zemljine površine.

U dekadentnim reljefima bilo jenaznaka rjeđe vegetacije posvuda, iopadanja seoskog života što se tičeStarih. U kućama su prikazane sprave zagrijanje, a zimski putnici su pokazaniumotani u zaštitnu odjeću. Onda smovidjeli niz kartuša - običaj neprekidnihtraka bio je često prekidan u tim kasnimreljefima koje su prikazivale stalnorastuću migraciju u najbliža toplijautočišta neki su bježali u gradove podmorem ispod udaljene obale, a neki susilazili kroz mrežu krečnjačkih pećina ušupljim brdima do susjednog crnogponora podzemne vode.

Na kraju se čini da je susjedniponor bio taj koji je najviše koloniziran.

To je bilo dijelom, nesumnjivo, zbogtradicionalne svetosti tog posebnogpodručja, ali je moglo biti odlučnijeodređeno mogućnošću nastavkakorištenja velikih hramova naizdubljenim planinama, i zadržavanjemogromnog kopnenog grada kao mjestaljetnjeg boravka i baze za komuniciranjes raznim rudnicima. Povezanost starih inovih staništa učinjena je učinkovitijompomoću nekoliko ublažavanja ipoboljšanja povezujućeg puta.uključujući probijanje brojnih izravnihtunela od drevne metropole do crnogponora tunela usmjerenih oštro premadolje čije smo ulaze pažljivo ucrtali, uskladu s našim najpromišljenijimprocjenama, na mapu vodilju koju smo

sastavljali. Bilo je očito da se baremdva od tih tunela nalaze na razumnojudaIjenosti za istraživanje od mjestagdje smo mi bili oba na rubu gradaprema planinama, jedan manje odčetiristo metara prema negdašnjemriječnom toku, a drugi možda dvostrukodalje u suprotnom smjeru.

U ponoru je, čini se, bilo dostazaravni na određenim mjestima, ali Starisu svoj novi grad sagradili pod vodomnesumnjivo zbog manjih oscilacijatemperature. Dubina skrivenog mora jeizgleda bila znatna, tako da je Zemljinaunutarnja toplina mogla osiguratinjegovu naseljivost na neodređenovrijeme. Ti stvorovi, čini se, nisu imali

problema u prilagođivanju na povremeni- a na kraju, naravno, i stalni boravakpod vodom, pošto nikad nisu dopustilisvom sustavu škrga da zakržlja. Bilo jemnogo reljefa koji su pokazivali kako sučesto posjećivali svoj podmorski roddrugdje, i kako su se redovno kupali nadubokom dnu njihove velike rijeke.Tmina Zemljine nutrine također nijemogla biti smetnja rasi naviknutoj naduge polarne noći.

Mada je njihov stil bio nesumnjivodekadentan, ti kasniji reljefi imali sudoista epsku odliku tamo gdje sugovorili o gradnji novog grada upećinskom moru. Stari su tome pristupiliznanstveno vadeći nerastopive stijene izsrca izdubljenih planina, i upošljavajući

stručne radnike iz najbližeg podmorskoggrada da obave gradnju po najboljimmetodama. Ti radnici doveli su sasobom sve što je bilo neophodno zapokretanje novog pothvata shoggothskotkivo da od njega uzgoje dizače kamena itegleću marvu za grad u pećini, i druguprotoplazmičku materiju da je oblikuju ufosforescentne organizme u svrhuosvjetljivanja.

Na kraju se moćna metropolauzdigla na dnu tog stigijskog mora,arhitekture veoma nalik onoj grada iznadnje, i izvedbe koja je iskazivala veomamalo dekadencije zbog preciznogmatematičkog elementa svojstvenoggrađevinskim pothvatima. Novouzgojeni

Shoggothi izrasli su do enormne veličinei jedinstvene inteligencije, i prikazani sukako primaju i izvršavaju zapovijedičudesnom brzinom. Izgleda da surazgovarali sa Starima oponašajućinjihove glasove neku vrst muzikalnogpiskanja širokog raspona, ukoliko jejadni Lake seciranjem ispravno ukazao -i radili više po izgovorenimzapovijedima nego po hipnotičkimsugestijama kao u ranija vremena. Bilisu, međutim, držani pod zavidnomkontrolom. Fosforoscentni organizmi supružali svjetlo s potpunomučinkovitošću, i nesumnjivo nadoknadiligubitak znanih polarnih aurora iz noćivanjskog svijeta.

Umjetnost i ukrašavanje su

nastavljeni, mada s određenomdekadencijom. Stari su izgleda i samishvatili to opadanje, i u mnogimslučajevima anticipirali politikuKonstantina Velikog prenošenjemposebno finih blokova drevnih skulpturaiz kopnenog grada, baš kao što je taj car,u sličnom dobu opadanja, pokupio izGrčke i Azije najfinije umjetnine dapruži svojoj novoj bizantskojprijestolnici više sjaja nego što su njeniljudi mogli stvoriti. Što prijenosisklesanih blokova nije bio obimnijimože se nesumnjivo pripisati činjenicida kopneni grad u početku nije biopotpuno napušten. Do vremena kad sepotpuno napuštanje zbilo a sigurno se

moralo zbiti prije nego što je polarnipleistocen uznapredovao - Stari sumožda postali zadovoljniji svojomdekadentnom umjetnošću ili su prestaliuočavati vrsnije odlike starijihskulptura. Kako bilo, eonima nijemeruševine oko nas svakako nisu pretrpjelereljefno ogoljavanje u velikoj mjeri,mada su svi najbolji samostojeći kipovi,kao i ostale pokretne stvari, bileodnijete.

Dekadentne kartuše i ploče koje supričale tu priču bile su, kao što samrekao, posljednje koje smo mogli naćitijekom naše ograničene potrage.Ostavili su nas sa slikom Starih kako sekreću tamo-amo između kopnenog gradaljeti i grada u pećinskom moru zimi, i

ponekad trguju s gradovima na morskomdnu pored antarktičke obale. Do tada jekonačna sudbina kopnenog grada moralabiti jasno shvaćena, jer su skulpturepokazivale mnoge znake zloćudnognapada zime. Vegetacija je nestajala, iužasni snjegovi zime više se nisupotpuno otapali čak ni usred ljeta.Gmazovi među stokom su skoro svi bilimrtvi, a ni sisavci se nisu baš dobrodržali. Da bi se nastavilo s radom ugornjem svijetu postalo je neophodnoprilagoditi na suhozemni život neke odShoggotha, bezobličnih i čudesnootpornih na hladnoću nešto što su Stariranije oklijevali činiti. Velika rijeka jesad bila beživotna, i površinski dio

mora izgubio je većinu stanovnika osimfoka i kitova. Sve ptice su odletjele,osim velikih, grotesknih pingvina.

Što se poslije zbilo mogli smosamo nagađati. Koliko dugo je novi gradu pećinskom moru opstao? Je li jošuvijek tamo dolje, kameni leš u vječitojtami? Jesu li se podzemne vode konačnozaledile? Koja je sudba snašla gradoveoceanskog dna u vanjskom svijetu? Da lise bilo tko od Starih prebacio sjevernijepred širećom ledenom kapom?Postojeća geologija ne pokazuje nikakavtrag njihovog prisustva. Jesu li strašniMi-Goovi još bili prijetnja u vanjskomsvijetu sjevera? Može li se biti siguranšto se održalo ili nije, čak i danas, uneosvijetljenim i neistraženim ponorima

Zemljinih najdubljih voda? Ti stvorovisu izgleda bili u stanju podnijeti bilokakve pritiske a ljudi s mora su ponekadizvukli ribolovnim mrežama čudnestvari. I objašnjava li doista teorija okitovima-ubojicama divljačke itajanstvene ožiljke na antarktičkimfokama koje je prije jedne generacijeuočio Borchgrevink?

Uzorci koje je našao jadni Lakenisu ulazili u ta nagađanja, pošto jenjihov geološki okoliš dokazivao da suživjeli u vrijeme koje je moralo bitiveoma rani datum u povijesti kopnenoggrada. Bili su, prema mjestu na kojem sunađeni, stari svakako ne manje odtrideset milijuna godina, i smatrali smo

da u njihovo vrijeme grad u pećinskommoru, kao i sama pećina, nije postojao.Oni bi se sjećali starijeg prizora, sbujnom vegetacijom tercijara posvuda,mladim gradom procvata umjetnosti okonjih, i velikom rijekom koja teče nasjever duž podnožja moćnih planinaprema udaljenom tropskom oceanu.

A ipak nismo mogli ne misliti otim primjercima osobito o osamsavršenih koji su nedostajali uLakeovom užasno razrušenom logoru.Bilo je nečeg nenormalnog u cijelomtom događaju čudne stvari koje smo setoliko trudili pripisati nečijem ludilu onizastrašujući grobovi količina i prirodanedostajućih stvari – Gedney - nezemaljska žilavost tih arhajskih

čudovišnosti, i neuobičajene životneosobine koje su reljefi pokazali da jerasa posjedovala - Danforth i ja smovidjeli mnogo toga tijekom posljednjihnekoliko sati, i bili smo spremnipovjerovati, a i prešutjeti, mnogeužasavajuće i nevjerojatne tajnepradavne prirode.

IX Rekao sam da nas je proučavanje

dekadentnih skulptura dovelo dopromjene našeg neposrednog cilja. Toje, naravno, bilo povezano s uklesanimavenijama prema crnom unutarnjemsvijetu, za čije postojanje nismo prijeznali, ali koje smo sad bili željni naći iproći njima. Iz predočenog razmjerareljefa zaključili smo da će nas strmospuštajuća šetnja od nekih kilometar ipol kroz bilo koji od okolnih tuneladovesti do ruba vrtoglavih, neosunčanihlitica oko velikog ponora niz čijestranice staze, koje su poboljšali Stari,vode do kamenite obale skrivenog i

onoćenog oceana. Ugledati u zbilji tubajkovitu provaliju bio je mamac kojemse činilo nemoguće oduprijeti kad smojednom doznali za njega ali smo shvatilida potragu moramo početi odmahukoliko je želimo uključiti u našesadašnje razgledanje.

Sad je bilo osam sati na večer, inismo imali dovoljno rezervnih baterijada pustimo da nam svjetiljke stalno gore.Već smo obavili toliko proučavanja ikopiranja ispod ledene kore da je našazaliha baterija pretrpjela najmanje petsati neprekidne uporabe, tako da će, ipored osobito formule suhih ćelija,dostajati samo za još četiri mada bismotime što jednu svjetiljku ne koristimo,osim na osobito zanimljivim ili teškim

mjestima, mogli uspjeti iscijeditisigurnosnu granicu dulju od toga. Ne biišlo biti bez svjetla u tim kiklopskimkatakombama, stoga da bismo otišli doponora moramo odustati od daljnjegdešifriranja reljefa. Naravno da smonamjeravali ponovo posjećivati tomjesto na dane i možda tjedneintenzivnog proučavanja i fotografiranjapošto je znatiželja odavno nadvladalaužasavanje ali u ovom trenutku moramožuriti.

Naša zaliha papira za označavanjeputa bila je daleko od neograničene, aoklijevali smo žrtvovati dodatnebilježnice ili papir za skiciranje dabismo je dopunili, ali smo se ipak

odrekli jedne velike bilježnice. Ukolikodođe do najgoreg mogli smo pribjećiurezivanju u kamen a naravno da bi bilomoguće, čak i u slučaju da doistazalutamo, probiti se do dnevnog svjetlajednim ili drugim kanalom ukolikobudemo imali dovoljno vremena zamnogobrojne pokušaje i pogreške. Takoda smo konačno gorljivo krenuli uoznačenom smjeru prema najbližemtunelu.

Prema reljefima po kojima smoizradili našu mapu, željeni ulaz tunelanije mogao biti mnogo dalje odčetiristotinjak metara od mjesta gdjesmo stajali; prostor između pokazivao jezgrade solidnog izgleda koje su sasvimvjerojatno još prolazne na podlednoj

razini. Sam otvor bi bio u podrumu nakutu najbližem brdima podnožjaogromne petokrake strukture očito javnei možda ceremonijalne namjene, kojusmo pokušali identificirati prema našemzračnom pregledu ruševina.

Niti jedna takva struktura nije nampala na um dok smo se prisjećalipreleta, stoga smo zaključili da su njenigornji dijelovi bili veoma oštećeni ili daje bila sasvim razbijena u jednomrascjepu leda koji smo uočili. U tomdrugom slučaju za tunel bi se vjerojatnoispostavilo da je začepljen, tako dabismo morali probali drugi najbliži -onaj na manje od kilometar i polsjeverno. Riječni tok koji se protezao na

putu spriječio nas je da iskušamo nekiod južnijih tunela na ovom obilasku; izbilja, ukoliko su oba susjedna bilazačcpljena, pitanje je da li bi našebaterije omogućavale da probamosljedeći sjeverniji oko kilometar i poliza našeg drugog izbora.

Dok smo se mukotrpno provlačilikroz taj labirint pomoću mape i busoleprolazeći sobama i hodnicima u svimstupnjevima propasti ili očuvanosti,verali se rampama, prelazili gornjekatove i mostove i opet se spuštali dolje,nailazili na začepljene vratnice i hrpeotpada, žurili tu i tamo duž odličnoočuvanih i onespokojavajućebesprijekornih dijelova, kretalipogrešnim pravcem i vraćali se istim

putem (u tim slučajevima uklanjajućibezvrijedni papirni trag koji smoostavili) i ponekad nailazeći na dnootvorenog usjeka kroz koji je dnevnasvjetlost stizala ili se probijala do doljebili smo ne jednom zagolicani reljefnimzidovima duž našeg puta. Mnogi od njihmorali su pričati priče ogromnepovijesne važnosti, i samo nas jeizglednost daljnjih posjeta pomirila spotrebom da prođemo pored njih.Povremeno smo usporavali i uključivalinašu drugu svjetiljku. Da smo imali jošfilma, sigurno bismo načas zastali dafotografiramo izvjesne bareljefe, alikopiranje rukom koje je iziskivalopreviše vremena nije dolazilo u obzir.

Sad još jednom stižem do mjestagdje je iskušenje da zastanem, ilinagovijestim radije nego izreknem,veoma jako. Neophodno je, međutim,otkriti ostalo da bi se opravdao moj stavobeshrabrivanja daljnjeg istraživanja.Uspjeli smo se provući veoma blizu doočekivanog mjesta ulaska u tunelprelazeći most na drugom katu do nečegšto je očito bilo vrh šiljatog zida, ispuštajući se u razrušeni hodnik osobitobogat dekadentno kitnjastim i očitoritualnim reljefima kasne izrade kad sunam, neposredno prije 8:30 na večer,Danforthove osjetljive mlade nosnicedale prvi nagovještaj nečeg neobičnog.Da smo imali psa s nama,

pretpostavljam da bismo bili i prijeupozoreni. U početku nismo mogli točnoreći što nije u redu s prethodno kristalnočistim zrakom, ali nakon nekolikosekundi naša sjećanja su reagirala ipreviše određeno. Dopustite mi dapokušam to izreći bez da ustuknem.Pojavio se smrad a taj smrad bio jemaglovito, suptilno, i nepogrešivosrodan onom od kojeg nam je bilo zlokad smo otvorili suludi grob užasa kojegje jadni Lake secirao.

Naravno da to otkriće nije bilotada onako jasno određeno kao što zvučisada. Bilo je nekoliko zamislivihobjašnjenja, i mi smo se upustili u dostaneodlučnog šaputanja. Najhitnije odsvega, nismo se povukli bez daljnjeg

istraživanja, jer nakon što smo došlidotle nismo bili voljni biti odvraćenibilo čim osim očitom katastrofom. Usvakom slučaju, ono što smo moralipomisliti bilo je previše suludo zapovjerovati. Takve stvari se nisudogađale u nikakvom normalnom svijetu.Vjerojatno je puki iracionalni instinktbio ono što nas je navelo da smanjimosvjetlo naše jedine svjetiljke ne više uiskušenju da proučavamo dekadentne izlokobne reljefe koji su se zlobno cerilis prijetećih zidova i što nam je usporilonapredovanje do opreznog šuljanja ipuzanja preko sve zakrčenijeg tla igomila otpada.

Danforthove oči, kao i nos,

pokazali su se boljima od mojih, jer jeon bio taj koji je također prvi primijetiočudno svojstvo otpada nakon što smoprošli mnogo poluzakrčenih lukova kojisu vodili do prostorija i hodnika narazini tla. Otpad nije izgledao sasvimkako bi trebalo nakon bezbrojnih tisućagodina napuštenosti, i kad smo opreznopojačali svjetlo vidjeli smo da izgledakao da je nekakav prolaz nedavnoprokrčen kroz njega. Nepravilna prirodaotpada isključivala je bilo kakvedefinirane tragove, ali na ravnijimmjestima bilo je naznaka vučenja nečegteškog. Jednom smo pomislili da vidimonagovještaj paralelnih tragova poputsanjki. To nas je navelo da opetzastanemo.

Tijekom tog zastanka osjetili smoovaj put istodobno drugi miris ispred.Paradoksalno, taj miris bio je i manje iviše zastrašujući manje zastrašujuć sampo sebi, ali neizmjerno užasan na tommjestu pod poznatim okolnostima osim,naravno, Gedneya jer je to bio jasan ipoznati miris običnog gorivasvakodnevnog benzina.

Naša motivacija nakon toga jenešto što ću prepustiti psiholozima. Sadsmo znali da se neko užasno proširenjestrahota u logoru moralo dovući u ovoonoćeno počivalište eona, te stoga nismomogli više sumnjati u postojanjeneimenovanih okolnosti prisutnih tu ilibarem neposredno pred nama. Pa ipak

smo na kraju dopustili čistoj gorućojznatiželji ili nestrpljenju iliautohipnotizmu ili neodređenimpomislima na odgovornost premaGedneyu - ili čemu već ne - da naspovedu naprijed. Danforth je opet šaptaoo otisku kojeg je mislio da je vidio uzaokretu uličice u ruševinama iznad nas,i tihom muzikalnom piskanjupotencijalno ogromnog značaja u svjetluLakeovog izvještaja o seciranju, i porednjegove bliske sličnosti s odjecima izšpilja na vjetrovitim vrhovima koje jemislio da je nedugo zatim napola čuo izneznanih dubina ispod. Ja sam, sa svojestrane, šaptao o slanju u kojem je logorbio ostavljen o onom što je nestalo, ikako bi ludilo jedinog preživjelog moglo

zamisliti nezamislivo suludi put prekočudovišnih planina i spuštanje unepoznate, pradavne zgrade.

Ali nismo mogli uvjeriti jedandrugog, čak ni sebe same, u bilo štoodređeno. Isključili smo sve svjetlo doksmo nepomično stajali, i odsutnoprimijetili da tračak udaljenog danasprječava tamu da bude potpuna. Nakonšto smo se automatski počeli kretatinaprijed, orijentirali smo sepovremenim bljeskovima našesvjetiljke. Poremećeni otpad oblikovaoje utisak kojeg se nismo mogli riješiti, amiris benzina postajao je sve jači. Sveviše i više otpada pojavljivalo nam sepred očima i sputavalo nam korake, dok

nismo ubrzo vidjeli da prolaza naprijedviše neće biti. Bili smo i previše u pravuglede onog procijepa viđenog iz zraka.Naša potraga za tunelom okončala seslijepim odvojkom, a nećemo čak nimoći doprijeti do podruma iz kojeg seotvarao put do ponora.

Svjetiljka je, obasjavajućigroteskno isklesane zidove blokiranoghodnika u kojem smo stajali, pokazalanekoliko otvora vrata u raznim stanjimazapriječenosti, i iz jednog od njih mirisbenzina sasvim nadjačavajući onaj druginagovještaj mirisa stizao je s posebnomodređenošću. Kad smo usredotočenijepogledali, uočili smo da je izvan svakesumnje bilo površnog i skorašnjegraščišćavanja otpada u tom otvoru. Što

god mogao vrebajući užas biti, vjerovalismo da je izravan put do njega sadsasvim očit. Mislim da nikog nećezačuditi što smo sačekali dosta vremenaprije nego što smo poduzeli bilo kakavkorak.

Pa ipak, kad jesmo prošli kroz tajmračni luk, naš prvi utisak bio jeantiklimaktičan. Jer u otpadom posutomprostranstvu te isklesane kripte savršenekocke stranica oko šest metara nijezaostao nikakav skorašnji predmetuočljive veličine, tako da smoinstinktivno, mada uzaludno, pogledompotražili druga vrata. Sljedećeg trena,međutim, Danforthov oštar vid uočio jemjesto gdje je otpad na podu bio

pomaknut; i uključili smo obje svjetiljkepunom jačinom. Mada je ono što smo pritom svjetlu vidjeli bilo ustvarijednostavno i sitno, nisam ništa manjenerad govoriti o tome zbog onoga što jepodrazumijevalo. Bilo je to grubozaravnjenje otpada na kojem je nekolikomanjih predmeta bilo nepažljivorazbacano, i u čijem je jednom kutumorala biti prolivena znatna količinabenzina dovoljno nedavno da ostavi jakmiris čak i na ovoj visoravanskojnadmorskoj visini. Drugim riječima, tonije moglo biti ništa do neka vrstalogora logora kojeg su načinilaistraživački nastrojena bića koja su, kaoi mi, bila osujećena neočekivanozapriječenim putem do ponora.

Da budem jasan. Razbacanipredmeti bili su, što se njihove prirodetiče, svi iz Lakeovog logora; i sastojalisu se od konzervi isto onako čudnootvorenih kao i one koje smo vidjeli natom razrušenom mjestu, mnogopotrošenih šibica, tri ilustrirane knjigemanje ili više čudno zamrljane, praznebočice tinte s njenom kutijom soslikanim uputama za uporabu, razbijenepenkale, nekih čudno razrezanih djelićakrzna i šatorskog platna, potrošenestrujne baterije uz papir s uputama,brošure koja je bila priložena uz naš tipgrijalice za šator, i razasutih zgužvanihpapira. Sve je to bilo dovoljno loše ali,kad smo razmotali papire i pogledali što

je na njima, osjetili smo da smo došli donajgoreg. U logoru smo našli nekeneobjašnjivo zamrljane papire koji sunas mogli pripremiti, pa ipak je učinaktog prizora tamo dolje u predljudskimhodnicima košmaenog grada bio skoroviše nego što se može podnijeti.

Poludjeli Gedney mogao jenapraviti skupine točkica oponašajućione nađene na zelenkastim steatitima,baš kao što su točke na onim suludimpetokrakim grobnim humkama mogle bitinapravljene; i mogao je shvatljivoizraditi grube, žurne skice koje su serazlikovale po preciznosti ili odsustvuiste koje su opisivale okolne dijelovegrada i ocrtavale put od kružnoprikazanog mjesta izvan naše prijašnje

rute mjesta koje smo identificirali kaoveliku cilindričnu kulu na reljefima i kaoogromnu kružnu jamu viđenu tijekomnašeg zračnog izviđanja do sadašnjepetokrake strukture i ulaza u tunel podnjom.

Mogao bi, ponavljam, napravititakve skice; jer one pred nama bile susasvim očito načinjene, kao što su i našebile, prema kasnijim reljefima negdje uledenom labirintu, mada ne prema onimakoje smo mi vidjeli i iskoristili. Ali onošto ta umjetnički slijepa šeprtlja nijenikad mogao učiniti je da izvede te skiceu čudnoj i sigurnoj tehnici moždasuperiornijoj, i pored žurbe i nebrige,bilo kojim dekadentnim reljefima s kojih

su skinute prepoznatljivoj i očitoj tehnicisamih Starih iz doba kad je mrtvi gradbio na vrhuncu.

Ima onih koji će reći da smoDanforth i ja sasvim sišli s uma štonismo spašavajući živu glavu pobjeglinakon toga; pošto su naši zaključci bilisada bez obzira na njihovu suludostpotpuno utvrđeni, i takve prirode da toni ne moram spominjati onima koji supročitali moju priču dovde. Možda smobili ludi jer nisam li rekao da su tiužasni vrhovi bili planine ludila? Alimislim da mogu naslutiti nešto od togistog duha premda u manje ekstremnomobliku u ljudima koji slijede smrtonosnezvijeri kroz afričke prašume da bi ihfotografirali ili proučavali njihove

navike. Mada smo bili napolaparalizirani užasom, ipak se u namarazgorio bukteći plamen zaprepaštenja iznatiželje, koji je na kraju prevladao.

Naravno da se nismo namjeravalisuočiti s time ili njima za što smo znalida je bilo tamo, ali smo smatrali da sudo sada morali otići. Do sada bi našlionaj drugi susjedni ulaz u ponor, i ušliunutra, prema kojim god noćno crnimdjelićima prošlosti koji bi ih mogličekati u konačnoj jami - konačnoj jamikoju nisu nikad vidjeli. Ili, ukoliko je tajulaz bio također blokiran, otišli bi nasjever tražeći drugi. Bili su, sjetili smose, djelomično neovisni o svjetlu.

Osvrćući se unatrag na taj trenutak,

jedva da se mogu sjetiti kakav su točnooblik naša nova čuvstva poprimila kakvaje točno bila promjena neposrednogcilja koja je toliko izoštrila naš osjećajiščekivanja. Svakako se nismonamjeravali suočiti s onim čega smo sebojali ali ipak neću poreći da smomožda imali pritajenu, nesvjesnu željuda osmotrimo neke stvari s nekogskrivenog mjesta. Vjerojatno nismoodustali od naše gorljivosti da ugledamosam ponor, mada je na to bio namaknutnov cilj u obliku onog velikog kružnogmjesta prikazanog na zgužvanim skicamakoje smo našli. Odmah smo gaprepoznali kao čudovišnu cilindričnukulu koja se javlja u najranijimreljefima, ali koja se prikazuje samo kao

upadljivi okrugli otvor gledano iz zraka.Nešto u svezi s upečatljivošću njenogprikaza, čak i u tim zbrzanimdijagramima, navelo nas je na pomisaoda njene podledne razine moraju joščiniti mjesto od posebne važnosti.Možda je utjelovljivala arhitektonskačuda kakva još nismo sreli. Svakako jebila nevjerojatno stara po reljefima ukojima se javljala - bivajući doistameđu prvim stvarima izgrađenim ucijelom gradu. Njeni reljefi, ukoliko suočuvani, nisu mogli ne biti izuzetnovažni. Štoviše, ona bi mogla činiti dobrudostupnu vezu s gornjim svijetom kraćiput od onog koji smo mi tako pažljivoutirali, i vjerojatno onaj kojim su se ti

drugi spustili.U svakom slučaju, ono što smo

napravili bilo je da smo proučili testrašne skice koje su savršenopotvrđivale naše i krenuli natragnaznačenim putem do kružnog mjesta,putem kojim su naši bezimeniprethodnici morali dvaput proći prijenas. Druga susjedna vrata do ponora bise nalazila iza toga. Ne moram govoritio našem putu tijekom kojeg smonastavljali ostavljati štedljiv trag papirajer je bio potpuno isti kao i onaj kojimsmo stigli do slijepe ulice, osim što jenaginjao većem održavanju razine tla ičak spuštanju u podrumske hodnike.Svako malo mogli smo uočiti određeneuznemirujuće tragove u otpadu ili

prljavštini pod nogama; i nakon što smoizišli iz dosega benzinskog mirisa, opetsmo bili prilično svjesni na mahoveonog odurnijeg i postojanijeg mirisa.Nakon što se put odvojio od naše ranijerute, ponekad bismo oklijevajućimbljeskom naše jedine svjetiljke obasjalizidove, primjećujući u skoro svakomslučaju skoro sveprisutne reljefe, koji suizgleda doista činili glavni estetski načinizražavanja Starih.

Oko 9:30 na večer, prelazeći dugizasvođeni hodnik čiji je sve zaleđenijipod bio izgleda ponešto ispod razine tlai čiji se krov sve više snižavao što smodalje napredovali, počeli smo viđatijako dnevno svjetlo ispred sebe i bili

smo u stanju isključiti svjetiljku. Činilose da dolazimo do ogromnog kružnogmjesta, i da naša udaljenost od gornjerazine ne može biti velika. Hodnik jezavršio lukom čudnovato niskim za temegalitske ruševine, ali smo mogli dostavidjeti kroz njega i prije nego što smoizišli. Iza luka protezao se ogromankružni prostor punih šezdeset metara upromjeru - posut otpadom i okruženmnogim zatrpanim lučnim otvorima nalikonom kroz koji smo upravo prošli.Zidovi su bili na raspoloživom prostoruduboko isklesani spiralnom trakomherojskih razmjera, i izražavali, i poredrazornog utjecaja vremenskih prilikauzrokovanog otvorenošću tog mjesta,umjetničku veličanstvenost daleko veću

od bilo čega što smo prije sreli.Otpadom posut pod bio je debeloprekriven ledom, i pretpostavili smo daje stvarno dno na mnogo nižoj razini.

Ali najistaknutija stvar tog mjestabila je divovska kamena rampa koja se,izbjegavajući otvore oštrim zaokretimaprema otvorenom podu, spiralnouspinjala uz zapanjujući cilindrični zidpoput unutarnjeg pandana onih koje su sejednom uspinjale uz čudovišne kule ilizigurate Babilona. Samo nas je brzinanašeg preleta, i perspektiva koja jespajala spuštanje s unutarnjim zidomkule, spriječila da primijetimo tu odlikuiz zraka, i stoga uzrokovala da potražimodrugi prolaz do podledne razine.

Pabodie bi mogao odrediti kakva ju jevrst konstrukcije držala u mjestu, aliDanforth i ja mogli smo se samo diviti ičuditi. Mogli smo vidjeti jake kameneispuste i stupove tu i tamo, ali ono štosmo vidjeli činilo se nedovoljnim u tusvrhu. Cijela stvar bila je izvrsnoočuvana do sadašnjeg vrha kule veomaupadljiva okolnost s obzirom na njenuizloženost i njena zaštita je dostapridonijela očuvanju bizarnih iuznemirujućih kozmičkih reljefa nazidovima.

Kad smo iskoračili na zapanjujućednevno polusvjetlo ovog čudovišnog dnacilindra pedeset milijuna godina starog,i nesumnjivo najpradavnije strukturekoju su naše oči ikad vidjele vidjeli smo

da se rampom opasane stranicevrtoglavo protežu u vis skoro dvadesetmetara. To je, prisjetili smo se iz našegzračnog razgledanja, značilo vanjskuglacijaciju od nekih dvanaestak metara,pošto je zjapeća jama koju smo vidjeliiz zrakoplova bila na vrhu približnopetmetarskog brda raspadnute građe,ponešto zaštićenog duž tri četvrtine svogobujma masivnim zakrivljenim zidovimajedne linije viših ruševina. Premareljefima, prvobitna kula je stajala usredištu ogromnog kružnog trga, i bilavisoka između sto pedeset i stoosamdeset metara, s nizovimavodoravnih diskova pri vrhu, i redomigličastih tornjeva duž gornjeg ruba.

Većina građe se očito srušila prema vanprije nego prema unutra - sretnaokolnost, pošto bi inače rampa bilasmrskana i cijela unutrašnjost zatrpana.Ovako, na rampi se vidjelo žalosnihoštećenja, dok je zatrpanost bila takvada se činilo da su svi lučni otvori na dnunedavno raščišćeni.

Trebao nam je samo tren dazaključimo da je ovo doista bio putkojim su se oni drugi spustili, i da bi tobio logičan put za naš uspon i poreddugog papirnog traga koji smo ostavilidrugdje. Ulaz kule nije bio ništaudaljeniji od brda i našeg zrakoplovanego velika zgrada s terasama u kojusmo ušli, a svako daljnje podlednoistraživanje koje bismo mogli obaviti

bilo bi u toj okolici. Čudno, još smorazmišljali o mogućim daljnjimposjetima čak i nakon svega što smovidjeli i zaključili. Tada, dok smopažljivo tražili prolaz kroz otpad navelikom podu, ugledali smo prizor kojije u tom trenu postao hitniji od svegadrugog.

Bio je to uredno postavljen skuptroje sanjki u daljem kraju nižegvanjskog svršetka rampe koji je prijebio zaklonjen od naših pogleda. Bile sutu sanjke koje su nedostajale izLakeovog logora rasklimane odintenzivne upotrebe koja je moralauključivati vučenje silom preko mnogihzidina i otpada nepokrivenih snijegom,

kao i mnogo ručnog nošenja prekoneprolaznih mjesta. Bile su pažljivo iinteligentno natovarene i zavezane, isadržavale stvari dovoljno zapamćenopoznate: benzinsku grijalicu, kantegoriva, kutije za instrumente, konzervenamirnica, cerade u koje su očito bileumotane knjige, i neke u koje je biloumotano nešto manje očito - sveporijeklom iz Lakeove opreme.

Nakon onog što smo našli u onojdrugoj prostoriji, bili smo djelomičnopripremljeni za taj susret. Stvarno velikišok stigao je kad smo im prišli irazmotali jednu ceradu čiji obrisi su nasposebno uznemirili. Izgleda da su tidrugi kao i Lake bili zainteresirani zaskupljanje tipičnih primjeraka, jer su tu

bila dva, oba smrznuta do čvrstoće,savršeno očuvana, zakrpana ljepljivomtrakom tamo gdje je bilo rana na vratu, ibrižljivo umotana da se spriječe daljnjaoštećenja. Bila su to tijela mladogGedneya i nedostajućeg psa.

X Mnogi ljudi će nas vjerojatno

proglasiti bešćutnima kao i ludima štosmo pomislili na sjeverni tunel i ponortako skoro nakon našeg žalobnog otkrića,i nisam spreman ustvrditi da bi namodmah oživjele takve pomisli da nijeposebne okolnosti koja nam se zbila ipokrenula cijeli novi niz razmatranja.Ponovo smo pokrili jadnog Gedneyaceradom i stajali u nekoj vrsti nijemezbunjenosti kad su nam zvuci konačnodoprli do svijesti prvi zvuci koje smočuli od spuštanja s otvorenog prostorapo kojem je planinski vjetar tiho cviliosa svojih nezemaljskih visina. Ma koliko

poznati i svakodnevni bili, njihovoprisustvo u ovom dalekom svijetu smrtije bilo neočekivanije i u većoj mjerirastrojavajuće nego što bi bilo kakvigroteskni ili bajkoviti tonovi mogli biti -pošto su oni nanovo poremetili sve našepojmove kozmičkog sklada.

Da je to bio nekakav prizvuk onogbizarnog muzikalnog piskanja koje nas jeLakeov izvještaj o seciranju naveo daočekujemo od tih drugih i koji su, doista,naše prenapregnute mašte naslućivale usvakom urliku vjetra koji smo čuli otkadsmo naišli na užas u logoru bilo bi to unekakvom demonskom skladu s eonimamrtvim područjem oko nas. Glas izdrugih epoha spada u groblje drugihepoha. Ovako je, međutim, ta buka

raznijela sve naše duboko utisnuteprilagodbe sve naše svojstvenoprihvaćanje unutrašnjosti Antarktika kaopustoši potpuno i definitivno lišenesvakog zaostatka normalnog života. Onošto smo čuli nije bila bajkovita nota bilokakve pokopane bogohulnosti spradavne Zemlje, iz čije je natprirodnežilavosti dobima uskraćeno polarnosunce izvuklo čudovišan odgovor.Umjesto toga, bila je to stvar takopodrugljivo normalna i takonepogrješivo poznata iz naših danaplovidbe kraj Victorijine zemlje i našihlogorskih dana u tjesnacu McMurdo dasmo zadrhtali pomišljajući na nju tu,gdje takvih stvari ne bi trebalo biti.

Ukratko bilo je to tek bučno kričanjepingvina.

Prigušeni zvuk dopirao je izpodlednih udubljenja skoro nasuprothodniku iz kojeg smo došli područjajasno u smjeru onog drugog tunela premaogromnom ponoru. Prisutnost živevodene ptice u takvom smjeru u svijetudugovječno i jednoobrazno beživotnepovršine mogla je dovesti do samojednog zaključka; stoga je naša prvapomisao bila da potvrdimo objektivnustvarnost tog zvuka. Bio je, doista,ponovljen, i povremeno se činilo dadopire iz više od jednog grla. Tražećinjegov izvor, ušli smo u lučni otvor izkojeg je mnogo otpada raščišćeno,nastavljajući obilježavanje puta s

dodatnom zalihom papira uzetom sčudnom gadljivošću iz jednog odceradnih paketa na sanjkama kad smoostavili dnevnu svjetlost za sobom.

Kad je zaleđeni pod ustupiomjesto nakupinama prljavštine, jasnosmo razaznali neke čudne, vukućetragove, a jednom je Danforth našaojasan otisak čiji bi opis bio itekakosuvišan. Kurs koji su određivalipingvinski krici bio je točno onaj koji sunaš zemljovid i busola pokazivali kaoprilaz sjevernijem ulazu u tunel, i bilonam je drago što smo ustanovili da jemagistralna staza bez mostova naprizemnoj i podrumskoj razini izgledanezakrčena. Tunel bi, prema zemljovidu,

trebao početi u podrumu velikepiramidalne strukture za koju nam sečinilo da je se prisjećamo iz našegzračnog razgledanja kao izrazito dobroočuvane. Duž našeg puta jedinasvjetiljka je pokazala uobičajeno obiljereljefa, ali nismo zastali da pogledamoni jedan.

Najednom se zdepast bijeli oblikpojavio pred nama, i uključili smo idrugu svjetiljku. Čudno je kolikom jepotpunošću ova nova potraga skrenulanaše misli s ranijih strahovanja o tomešto bi moglo vrebati blizu. Oni drugi,pošto su ostavili svoje zalihe na velikomkružnom mjestu, morali su planirativratiti se nakon izviđačkog odlaska doili u ponor, ali smo ipak odbacili sav

oprez u svezi s njima tako potpuno kaoda nisu nikad ni postojali. Ova bijela,gegajuća stvar bila je skoro dva metravisoka, pa ipak se činilo da smo odmahshvatili da nije jedno od onih drugih.Oni su bili veći i tamni i premareljefima, njihovo kretanje prekosuhozemnih površina bilo je brzo iodlučno i pored čudnovatosti njihovih umoru rođenih udova-pipaka. Ali reći danas ta bijela stvar nije duboko uplašilabilo bi taština. Bili smo doista na trenstegnuti primitivnim užasom skorooštrijim od najgorih naših razumskihstrahova u svezi s onim drugima. Tad jeuslijedio udar antiklimaksa kada jebijeli oblik skrenuo u pobočni otvor

nama slijeva da se pridruži drugojdvojici pripadnika svoje vrste koji su gadozvali bučnim tonovima. Jer, bio je tosamo pingvin - mada ogromne,nepoznate vrste veće od najvećegpoznatog kraljevskog pingvina, ičudovišan u svom kombiniranomalbinizmu i doslovnom manjku očiju.

Kad smo slijedili tog stvora uotvor i uperili obje naše svjetiljke nanesvjesnu i nemareću trojku, vidjeli smoda su svi oni slijepi albini iste nepoznatei gigantske vrste. Njihova veličinapodsjetila nas je na neke arhaičnepingvine prikazane na reljefima Starih, inije nam dugo trebalo da zaključimo dapotječu od iste loze nesumnjivopreživjevši povlačenjem u neko toplije

unutarnje područje čija je neprekidnatama uništila njihovu pigmentaciju iatrofirala im oči u puke proreze. Da jenjihovo stanište bilo onaj ogromni ponorkoji smo tražili, nije ni na tren došlo usumnju, i taj dokaz jamine kontinuiranetopline i nastanjivosti ispunio nas jenajčudnijim i suptilno uznemirujućimmaštarijama.

Zapitali smo se, također, što jepotaklo te tri ptice da zađu izvan svoguobičajenog područja. Stanje i tišinavelikog mrtvog grada jasno sunaznačivali da nije nikad bio uobičajenosezonsko gnjezdište, dok je očitanezainteresiranost tog trija prema našojprisutnosti učinila čudnim da bi ih

ikakva prolazeća skupina onih drugihmogla uznemiriti. Je li bilo moguće dasu ti drugi poduzeli agresivne radnje ilipokušali uvećati svoju zalihu mesa?Sumnjali smo da bi onaj prodorni miriskoji psi nisu podnosili mogao uzrokovatijednaku antipatiju kod tih pingvina,pošto su njihovi preci očito živjeli uslozi sa Starima prijateljski odnos kojije morao opstati dolje u ponoru dok godje Starih bilo. Žaleći u novomrazbuktavanju starog duha čiste znanostišto ne možemo fotografirati teneuobičajene životinje, ubrzo smo ihostavili njihovom kričanju i krenulidalje k ponoru čija nam je otvorenostsad tako nepobitno dokazana, i čiji susmjer povremeni pingvinski tragovi

činili jasnim.Nedugo zatim strmo spuštanje u

dugom, niskom hodniku bez vrata ineuobičajeno lišenom reljefa navelo nasje da povjerujemo da se najzadpribližavamo otvoru tunela. Prošli smokraj još dva pingvina, i čuli drugeodmah ispred. Tada se hodnik završioogromnim otvorenim prostorom od kojegnam je zastao dah savršenom okrenutompolukuglom, očito duboko pod zemljom;punih trideset metara u promjeru ipetnaest metara visokom, s niskimlučnim otvorima duž svih dijelovaobujma osim jednog, a taj je zjapiocrnim, nadsvođenim otvorom koji jerazbio simetriju kripte do visine od

skoro pet metara. Bio je to ulaz u velikiponor.

U toj ogromnoj polukugli, čiji jekonkavni strop bio upečatljivo madadekadentno isklesan u obličju pradavnenebeske hemisfere, nekoliko albinopingvina je lutalo - tuđini na tom mjestu,ali ravnodušni i slijepi. Crni tunel jebeskrajno zjapio na strmom padu, sotvorom urešenim groteskno isklesanimdovratkom i gredom. Iz tog tajanstvenogždrijela činilo nam se da osjećamostrujanje toplijeg zraka, i možda je čak inavještaj pare uslijedio, i zapitali smose kakva bi živa bića osim pingvinabeskrajna praznina dolje, i obližnjaizdubljenost tla i titanskih planina,mogle kriti. Zapitali smo se, također, da

li bi trag dima na planinskom vrhu kojije jadni Lake mislio da je primijetio,kao i čudna izmaglica koju smo mi samiuočili oko bedemima okrunjenog vrha,mogli biti uzrokovani vijugavimuzdizanjem neke takve pare izneispitanih područja Zemljine kore.

Ulazeći u tunel, vidjeli smo da jenjegov oblik bio - barem na početku okopet metara na svaku stranu -stranicama, podom i svodnim stropomsačinjen uobičajenom megalitskomgradnjom. Stranice su bile škrtoukrašene kartušama konvencionalnogdizajna kasnog, dekadentnog stila, icijela konstrukcija i reljefi bili sučudesno očuvani. Pod je bio sasvim čist,

osim tankog nanosa u kojem su bilipingvinski tragovi prema van i tragovionih drugih prema unutra. Što se daljenapredovalo, postajalo je sve toplije;tako da smo uskoro otkopčavali našudebelu odjeću. Pitali smo se ima likakvih doista vulkanskih pojava dolje, ijesu li vode tog neosunčanog mora vrele.Nakon kraće razdaljine zidovi suustupili mjesto čvrstoj stijeni, mada jetunel zadržao iste proporcije i pružaoisti aspekt isklesane pravilnosti.Povremeno bi njegov varirajući nagibpostajao toliko strm da su u pod bileusječene brazde. Nekoliko putaprimijetili smo otvore manjih bočnihgalerija koje nisu bile uključene u našedijagrame; niti jedna od njih takva da

komplicira problem našeg povratka, asve dobrodošle kao moguće pribježište uslučaju da susretnemo nedobrodošlestvorove koji se vraćaju iz ponora.Bezimeni miris takvih stvorova bio jevrlo jasan. Nesumnjivo je bilosamoubilački glupo zaći u taj tunel podovim uvjetima, ali zov neispitanog jejači kod izvjesnih osoba nego što većinasluti doista, upravo je takav zov bio onošto nas je uopće dovelo u ovunezemaljsku polarnu pustoš. Vidjeli smonekoliko pingvina dok smo prolazili, irazmatrali smo daljinu koju ćemo moratipreći. Reljefi su nas naveli daočekujemo šetnju strmo na dolje odnekih kilometar i pol do ponora, ali naša

ranija lutanja ukazala su nam da se napitanja razmjera ne može u potpunostioslonili.

Nakon nekih četiri stotine metarataj bezimeni miris postao je veomanaglašen, i dobro smo obratili pažnju narazne bočne otvore pored kojih smoprolazili. Nije bilo vidljive pare naulazu, ali je to nesumnjivo bilo zbognedostatka kontrastnog hladnijeg zraka.Temperatura je ubrzano rasla, i nije nasiznenadilo kad smo naišli na hrpuodbačenog materijala koji nam je biojezovito poznat. Sastojao se od krzna išatorskih platna uzetih iz Lakeovoglogora, i nismo zastali da proučimobizarne oblike u koje je tkaninasasječena. Malo nakon te točke

primijetili smo izraženi porast veličine ibroja pobočnih galerija, i zaključili dasmo sad stigli do gusto izdubljenogpodručja ispod viših brda podnožja.Bezimeni miris je sad bio čudnovatoizmiješan s drugim, ništa manjeneprijatnim zadahom, čiju prirodu nismomogli odrediti, mada smo pomislili naraspadajuće organizme i moždanepoznate podzemne gljive. Tada jeuslijedilo iznenadno proširenje tunela zakoje nas reljefi nisu pripremili - širenjei podizanje u prostranu elipsoidnupećinu prirodnog izgleda s ravnimpodom, nekih dvadesetak metara dugu ipetnaestak široku, i s mnogo ogromnihodvojaka koji su vodili u zagonetnu

tamu.Mada je pećina bila na izgled

prirodna, ispitivanje s obje svjetiljkeukazalo je da je uobličena umjetnimuništenjem nekoliko zidova izmeđususjednih udubina. Zidovi su bili grubi,a visoki, svodni strop bio je punstalaktita; ali je pod od čvrste stijene biozaravnat, i bez ikakvog otpada,prljavštine, i čak i prašine u doistaabnormalnoj mjeri. Osim prolaza kojimsmo došli, to je bilo točno za sve velikegalerije koje su se otvarale iz nje, ijedinstvenost tog stanja bila je tolika danas je navela na uzaludno nagađanje.Čudni novi zadah koji je dopuniobezimeni miris bio je izrazito oštar tu;toliko da je izbrisao svaki trag onog

drugog. Nešto u svezi s cijelim timmjestom, s njegovim uglačanim i skoroblistavim podom, dojmilo nas se kaoviše neodređeno zbunjujuće iužasavajuće od bilo koje čudovišnestvari na koju smo prethodno naišli.

Pravilnost prolaza ravno naprijed,kao i veća učestalost pingvinskog izmetau njemu, spriječili su svaku zbunjenostglede pravog smjera usred tog obiljajednako velikih pećinskih otvora. Ipored toga, riješili smo nastaviti našepapirno obilježavanje puta ukoliko sepojavi bilo kakva daljnja komplikacijajer se tragovi u prašini, naravno, višenisu mogli očekivati. Nakon nastavljanjaizravnog napredovanja obasjali smo

svjetiljkom zidove tunela i ukipili se umjestu, zapanjeni potpuno radikalnompromjenom koja je uslijedila u reljefimana tom dijelu prolaza. Shvaćali smo,naravno, veliku dekadenciju kiparstvaStarih u vrijeme bušenja tog tunela, idoista primijetili inferiornu izraduarabeski u dijelovima iza nas. Ali sad, udubljem odjeljku iza pećine, nastala jenagla razlika koja je potpuno nadilazilasvako objašnjenje razlika u temeljnojprirodi kao i u pukoj kvaliteti, koja jepodrazumijevala tako duboko ikatastrofalno opadanje vještine da ga sepo ničem u do sada zamijećenom stupnjuopadanja nije moglo očekivati.

Ova nova degenerirana djela bilasu gruba, oštra, i potpuno bez ikakvih

finesa detalja. Bila su uklesanaprenaglašenom dubinom u trakama kojesu slijedile istu opću crtu kao i škrtekartuše prijašnjih odjeljaka, ali visinareljefa nije dostizala razinu općepovršine. Danforth je pomislio da su todrugi reljefi neka vrst palimpsestanačinjenog nakon brisanja ranijeg uratka.Njihova narav bila je potpuno ukrasna ikonvencionalna, i sastojala se od grubihspirala i kutova koji su nevješto slijedilikvintilne matematičke tradicije Starih,ali naizgled više kao parodija negonastavljanje te tradicije. Nismo si mogliizbiti iz glava da je neki suptilno alisuštinsko tuđinski element dodatestetskom osjećaju iza tehnike izvedbe -

tuđinski element, pretpostavio jeDanfortli, koji je bio odgovoran zausiljenu zamjenu. Bilo je nalik, ali ipakuznemirujuće ne nalik, onom što smonavikli prepoznavati kao umjetnostStarih, i ja sam bio ustrajno podsjećanna takve hibridne stvari kao što sunezgrapno palmirske skulpture izvedeneu rimskoj maniri. Da su i drugi nedavnoprimijetili tu traku reljefa bilo jenagoviješteno prisutnošću istrošenebaterije za svjetiljku ispred jedne odnajkarakterističnijih kartuša.

Pošto si nismo mogli dopustiti daprovedemo znatnije vremenskorazdoblje u proučavanju, nastavili smonapredovanje nakon brzog pogleda,mada smo često osvjetljavali zidove da

vidimo ima li daljnjih promjena uuresima. Ništa takve vrste nije uočeno,mada su reljefi bili mjestimično vrlorijetki zbog brojnih otvora pobočnihtunela glatkog poda. Čuli smo i vidjelimanje pingvina, ali nam se činilo da smonačuli blagi nagovještaj njihovogbeskrajno udaljenog zbora negdjeduboko unutar Zemlje. Novi ineobjašnjivi miris bio je stravično jak, imogli smo osjetiti tek naznaku onogdrugog bezimenog mirisa. Vidljivaisparenja naprijed ukazivala su napojačane temperaturne kontraste, irelativnu blizinu neosunčanih morskihlitica velikog ponora. Tada smo, sasvimneočekivano, ugledali izvjesne prepreke

na uglačanom podu ispred nas preprekekoje sasvim sigurno nisu bilo pingvini iuključili i drugu svjetiljku nakon što smose uvjerili da su ti objekti potpunonepomični.

XI Još jedanput došao sam do mjesta

gdje je veoma teško nastaviti. Trebaobih biti već očvrsnuo na ovom stupnju,ali ima nekih iskustava i naznaka kojeostavljaju ožiljke preduboke da bizacijelili i takvu dodatnu osjetljivost dasjećanje ponovo pobuđuje sav prvobitniužas. Vidjeli smo, kao što sam rekao,izvjesne prepreke na uglačanom poduispred nas; a mogu dodati da su našenosnice bile skoro istog trena napadnuteveoma neobičnim pojačanjem čudnogprevladavajućeg zadaha, sada sasvimjasno izmiješanog s bezimenim smradomonih drugih koji su prije prošli. Svjetlost

druge svjetiljke nije ostavila mjestasumnji u to što su te prepreke, i usudilismo se prići im samo zato što smo ihmogli vidjeti, čak i s izvjesneudaljenosti, da su bili isto tolikonemoćni da nam naude kao i šest sličnihprimjeraka iskopanih iz čudovišnihzvjezdastih grobova u logoru jadnogLakea.

Bili su, doista, isto tako nepotpunikao i većina onih koje smo iskopalimada je postalo jasno po gustoj,tamnozelenoj lokvi koja se razlila okonjih da je njihova nepotpunost beskrajnoskorija. Izgleda da ih je bilo svegačetiri, dok su Lakeovi izvještajinagovijestili da ne manje od osam činiskupinu koja nam je prethodila. Naći ih

u takvom stanju bilo je sasvimneočekivano, i zapitali smo se kakva seto čudovišna borba odvijala tu dolje umraku.

Pingvini, kad su napadnuti uskupini, divljački uzvraćaju svojimkljunovima, a naše uši su sad sasigurnošću potvrdile postojanjegnjezdišta negdje dalje. Da li su ti drugiuznemirili takvo mjesto i pokrenuliubilačku potjeru? Prepreke to nisunagovještavale, jer pingvinski kljunoviprotiv žilavih tkiva koje je Lake seciraoteško su mogli objasniti stravičnu štetukoju su naše oči prilazeći počelerazaznavati. Osim toga, velike slijepeptice koje smo vidjeli činile su se

izrazito miroljubivima.Je li, onda, došlo do bitke među

tim drugima, i da li je odsutna četvorkabila odgovorna? Ako je tako, gdje suoni? Jesu li u blizini i je li vjerojatno danam predstavljaju neposrednu prijetnju?Nervozno smo zagledali neke od bočnihprolaza glatkog poda dok smonastavljali naše sporo i iskrenooklijevajuće napredovanje. Što god daje taj sukob bio, očito je bio ono što jeuplašilo pingvine i potaknulo ih nalutanje izvan uobičajenog područja.Morao se, znači, zbiti blizu izdalekačujnog gnjezdišta u nemjerljivoj jamidolje, pošto nije bilo znakova da ijednaptica uobičajeno obitava ovdje. Moždaje, razmatrali smo, došlo do stravičnog

bijega, u kojem je slabija stranapokušala vratiti se do ostavljenih sanjkikad su ih njihovi progonitelji dovršili.Moglo se zamisliti demonski okršajizmeđu tih bezimeno čudovišnih bićakako izbija iz crnog ponora, s velikimoblacima usplahirenih pingvina kojikriče i trčkaraju pred njima.

Kažem da smo prišli tim oborenimi nepotpunim zaprekama polako ioklijevajući. Kamo sreće da im uopćenismo nikad prišli, već pobjegli kolikonas noge nose iz tog bogohulnog tunela smasno glatkim podovima idegeneriranim reljefima koji oponašaju iizruguju stvari kojima su uslijedilipobjegli, prije nego što smo vidjeli ono

što smo vidjeli, i prije nego što nam se uumove urezalo nešto što nam nikad višeneće dopustiti da mirno dišemo!

Obje naše svjetiljke bile suusmjerene na ispružene objekte, tako dasmo ubrzo shvatili prevladavajućičimbenik njihove nepotpunosti. Mada subili izudarani, smrvljeni, izobličeni irazderani, njihova glavna zajedničkaozljeda bila je otkidanje cijele glave. Sasvakog od njih bila je skinuta zvjezdastaglava s pipcima, i kad smo se približilividjeli smo da se način skidanja činioviše kao nekakvo paklensko otkidanje iliusisavanje nego kao bilo kakavuobičajeni oblik odsijecanja. Njihovagusta tamnozelena sukrvica oblikovalaje veliku, šireću lokvu; ali njen smrad

bio je nadvladan novim i čudnijimzadahom, ovdje prodornijim nego u bilokojoj drugoj točki duž našeg puta. Tekkad smo stigli veoma blizu ispruženihzapreka mogli smo otkriti neposredniizvor tog drugog, neobjašnjivog zadaha au trenu kad smo to otkrili Danforth je,sjetivši se izvjesnih vrlo životnih reljefaiz povijesti Starih u permskom dobuprije stotinu i pedeset milijuna godina,ispustio potreseni krik koji je histeričnoodjeknuo tim nadsvodenim drevnimprolazom sa zlokobnim palimpsestskimreljefima.

Ja sam i sam bio veoma blizuponavljanja takvog krika, jer sam i javidio te pradavne skulpture, i protrnulo

se divio načinu na koji je bezimeniumjetnik nagovijestio onu groznuprekrivenost sluzi u kojoj su nađeni nekinepotpuni i ispruženi Stari oni koje suužasavajući Shoggothi karakterističnopogubili i isisali do stravičnebezglavosti u velikom ratu ponovnogpokoravanja. Bili su to nečuveni,košmarni reljefi čak i kad su govorili opradavnim, davno prošlim stvarima; jerShoggothe i njihova djela ne bi trebalovidjeti ljudsko oko niti portretirati bilokakva bića. Poludjeli autorNecronomicona se nervozno pokušaozakleti da ih nije bilo uzgojenih na ovomplanetu, i da su ih samo drogiranisnivači uopće zamislili. Bezobličnaprotoplazma sposobna da oponaša i

odrazi sve oblike i organe i procese -viskozne nakupine mjehurastih stanicagumasti petmetarski sferoidi beskrajnoplastični i uobličljivi robovi sugestije,graditelji gradova sve više i višećudljivi, sve više i više inteligentni, sveviše i više vodozemni, sve više i višeoponašajući! Veliki Bože! Kakvo jeludilo učinilo čak i te bogohulne Starijevoljnima da rabe i oblikuju tako nešto?

A sad, kad smo Danforth i jaugledali svježe blistavu i reflektivnosvjetlucajuću crnu sluz koja je čvrstoprianjala uz ta obezglavljena tijela iopsceno bazdila tim novim, neznanimzadahom čiji bi uzrok samo bolesnamašta mogla zamisliti prianjala uz ta

tijela i blistala manje rašireno naglatkom dijelu prokleto preklesanog zidau nizu grupiranih točaka - spoznali smosvojstvo kozmičkog straha do njegovognajdubljeg dna. Nije to bio strah od onačetiri nedostajuća ostala jer smo ipredobro nagađali da nam oni više nećenaškoditi. Ubogi vrazi! Na kraju krajeva,oni nisu bili zli stvorovi svoje vrste.Bili su ljudi drugog doba i drugog redapostojanja. Priroda se s njima paklenskinašalila kao što će i sa svima drugimakoje bi ljudsko ludilo, bešćutnost iliokrutnost mogli odsad iskopati u tojodvratno mrtvoj ili uspavanoj polarnojpustari a ovo je bio njihov tragičnipovratak kući. Nisu bili čak ni divljacijer što su doista skrivili? To strašno

buđenje u hladnoći nepoznate epohemožda napad kosmatih, uspaničenorazlajanih četveronožaca, i zbunjenaobrana od njih i isto toliko uspaničenihbijelih primata s čudnim omotačima ipredmetima ... jadni Lake ...jadniGedney ... i jadni Stari! Znanstvenici dokraja što su oni učinili što ne bismo i miučinili na njihovom mjestu? Bože, kakvainteligencija i ustrajnost! Kakvosuočavanje s nevjerojatnim, baš kao štosu se oni isklesani rođaci i preci suočilisa stvarima samo malo manjenevjerojatnim! Zrakaši, biljke,čudovišta, nakot zvijezda što god dabijahu, bili su ljudi!

Prešli su ledene vrhove na čijim

hramovima osutim padinama su nekadštovali i lutali među drvenastimpapratima. Našli su svoj mrtvi grad kakošuti pod svojom kletvom, i pročitalinjegove isklesane kasnije dane kao štosmo i mi učinili. Pokušali su doprijeti dosvojih živućih sudrugova u bajkovitojdubini tame koju nisu nikad vidjeli a štosu našli? Sve to je u suglasju bljesnulokroz misli Danforthu i meni dok smogledali od tih bezglavih, sluziprekrivenih oblika do odurnihpalimpsestskih reljefa i demonskihskupina točkica svježe sluzi na zidupored njih gledali i shvaćali što jemoralo trijumfirati i preživjeti tamodolje u kiklopskom vodenom gradu togonoćenog, pingvinima okruženog ponora,

odakle je upravo tad zlokobna izvijanapara bila blijedo izrigana kao u odgovorna Danforthov vrisak.

Šok prepoznavanja te čudovišnesluzi i obezglavljenosti zaledio nas je unijeme, nepomične kipove, i tek smokroz kasnije razgovore doznalicjelokupnu narav naših misli u tom trenu.Činilo se da smo stajali tamo eonima, aliu stvari nije moglo biti više od deset dopetnaest sekundi. Ta gadna, blijedamagla uvijala se naprijed kao da je predsobom goni nekakva udaljena tjelesina atada je stigao zvuk koji je poremetiomnogo od onog što smo upravo odlučili,i čineći to razbio opčinjenost i omogućionam da jurnemo kao ludi pored kričećih,

zbunjenih pingvina našim ranijim putemnatrag do grada, duž ledom prekrivenihmegalitskih hodnika do velikogotvorenog kruga, i uz onu arhaičnuspiralnu rampu u paničnom,automatskom bijegu k razumskomvanjskom zraku i svjetlu dana.

Taj novi zvuk je, kao što samnagovijestio, poremetio mnogo toga štosmo odlučili, jer je bio ono što nas jeseciranje jadnog Lakea navelo dapripišemo onima koje smo smatralimrtvima. Bio je, Danforth mi je rekaokasnije, upravo ono što je načuo usasvim prigušenom obliku kad smo bili uonoj točki iza kuta uličice iznad razineleda; i svakako je imao šokantnu sličnosts piskanjem vjetra koje smo obojica čuli

oko visokih planinskih pećina.Riskirajući da ispadnem djetinjasti -dodat ću još jednu stvar, makar samozbog iznenađujućeg načina na koji su seDanforthovi utisci poklopili s mojima.Naravno da je opća načitanost bila onošto nas je obojicu pripravilo da izvršimotumačenje, mada je Danforth spominjaočudne zamisli o neslućenim izabranjenim izvorima kojima je Poemogao imati pristupa kad je pisao svogArtura Gordona Pyma prije jednogstoljeća. Biti će zapamćeno da u tojfantastičnoj priči postoji riječnepoznatog ali užasnog i ogromnogznačaja povezanog s Antarktikom kojuvječno kriče divovske utvarno snježne

ptice oboda tog zlokobnog područja."Tekeli-li! Tekeli-li!" To je, mogu

priznati, upravo ono što smo mislili dasmo čuli prenijeto tim naglim zvukomiza napredujuće bijele magle timvarljivo muzikalnim piskanjem ujedinstveno širokom rasponu.

Bili smo u punom bijegu prijenego što su tri note ili sloga biliizrečeni, mada smo znali da bi brzinaStarih omogućila bilo kom krikomuzbunjenom i progonećem preživjelompokolja da nas pretekne u trenu ukolikobi to zbilja htio. Imali smo, međutim,nejasnu nadu da bi neagresivno držanje iiskazivanje srodnog razuma mogliuzrokovati da nas takvo biće poštedi uslučaju hvatanja, makar iz znanstvene

radoznalosti. Na kraju krajeva, ukolikose netko takav nije imao razloga bojatiza sebe, ne bi imao motiva da namnaudi. Pošto je skrivanje bilo uzaludno utom trenu, upotrijebili smo svjetiljku zabrz pogled unatrag, i uočili da se maglarazrjeđuje. Hoćemo li vidjeti, najzad,cjelovit i živ primjerak tih drugih?Ponovo se začulo ono varljivomuzikalno piskanje "Tekeli-li! Tekeli-li!"

Tada, primjećujući da smoodmakli ispred našeg progonitelja, palonam je na um da bi stvor mogao bitiranjen. Međutim, nismo mogli riskirati,pošto nam se vrlo očito približavao uodgovoru na Danforthov vrisak, prije

nego u bijegu od bilo kakvog drugogbića. Vremena je bilo suviše malo dadopusti premišljanje. O mjestu gdje senalazio onaj manje zamislivi i manjeizrecivi košmar to smrdljivo, neviđenobrdo protoplazme koja je lučila sluz,čija je rasa osvojila ponor i poslalakopnene graditelje da preklešu i pužutunelima u brdima nismo mogli ništapretpostaviti, i koštalo nas je iskrenoggrča žaljenja ostavljanje tog vjerojatnoobogaljenog Starog u pogibeljiponovnog hvatanja i bezimene kobi.

Hvala nebesima što nismo usporilinaš trk. Uskovitlana magla se ponovozgusnula, i krenula naprijed povećanombrzinom, dok su zalutali pingvini iza naskričali i kriještali i iskazivali znake

panike doista iznenađujuće s obzirom nanjihovu relativno malu zbunjenost kadsmo mi prošli kraj njih. Opet se začuloono zlokobno piskanje širokog raspona"Tekeli-li! Tekeli-li! ’’ Nismo bili upravu. Stvor nije bio ranjen, već je samozastao nailazeći na tijela svojih palihsrodnika i paklenski sluzavi natpis nadnjima. Nećemo nikad znati što je tademonska poruka bila ali oni pokopi uLakeovom logoru pokazali su kolikuvažnost ta bića pridaju svojim mrtvima.Naša neštedimice trošena svjetiljka sadje pokazala pred nama onu velikuotvorenu pećinu gdje su se različitiputovi sastajali, i bilo nam je drago štoostavljamo te morbidne palimpsestske

reljefe zamalo osjećane čak i kad smo ihjedva vidjeli za nama.

Još jedna pomisao koju je stizanjedo pećine potaklo bila je mogućnost daizgubimo našeg progonitelja u tomzbunjujućem stjecištu velikih galerija.Na otvorenom prostom bilo je nekolikoslijepih albino pingvina, i činilo sejasnim da je njihov strah od nadolazećegbića bio krajnji do točkeneobjašnjivosti. Ukoliko bismo u tojtočki prigušili našu svjetiljku do najnižerazine potrebne za kretanje,usmjeravajući je strogo ispred nas,uplašeni kričavi pokreti velikih ptica umagli mogli bi prigušiti naše korake,prikriti naš smjer, i nekako postavitilažni trag. Usred uskovitlane, izvijane

magle, prašnjavi i nesjajeći pod glavnogtunela dalje od te točke, za razliku oddrugih morbidno uglačanih izdubina,teško da je mogao činiti veoma uočljivupojedinost; čak ni, koliko smo moglizaključiti, onim naznačenim posebnimosjetima koja su činila Stare djelomično,mada nesavršeno, za nevolju,neovisnima o svjetlosti. Ustvari, javilanam se bojazan da i mi sami ne zalutamou žurbi. Jer smo, naravno, odlučili držatise pravca prema mrtvom gradu; pošto naposljedice izgubljenosti u timnepoznatim brdskim izdubinama nismosmjeli ni pomisliti.

Činjenica da smo preživjeli i izišlije dostatan dokaz da je stvor skrenuo u

krivu galeriju dok smo mi srećomuspjeli pogoditi pravu. Sami pingvini nebi nas mogli spasiti, ali u suradnji smaglom čini se da su uspjeli u tome.Samo je nama sklona sudba održalauskovitlane pare dovoljno gustima upravom trenu, jer su se stalno pomicale iprijetile da nestanu. Doista, podigle suse na tren baš prije nego što smo izišli izodurno preklesanog tunela u pećinu, takoda smo istinski ugrabili jedan prvi isamo polovični prizor pristižućeg bićakad smo bacili konačni, očajničkiprestrašen pogled unatrag prije nego štosmo prigušili svjetiljku i umiješali semeđu pingvine u nadi da ćemo izmaćiprogonitelju. Ukoliko nam je ona sudbakoja nas je zaklonila bila naklonjena,

ona koja nam je pružila taj poluprizorbila je beskrajno suprotna; jer se tomtreptaju poluviđenja može pripisati punapolovica užasa koji nas je od tadaobuzeo za stalno.

Naš točan motiv za ponovnipogled unatrag bio je možda ne više odprastarog instinkta progonjenog daocijeni narav i smjer svog progonitelja;ili je to možda bio automatski pokušajda odgovorimo na podsvjesno pitanjekoje je postavilo jedno od naših čula.Usred našeg bijega, dok su nam svesposobnosti bile usredotočene naproblem bijega, nismo bili u stanjuprimijetiti i analizirati detalje, ali čak itako, naše moždane stanice morale su se

začuditi zbog poruke koju su im donosilenosnice. Kasnije smo shvatili što je tobilo da nam naše povlačenje odsmrdljivog obloga sluzi na onimobezglavljenim zaprekama, i istodobniprilazak progonećeg bića. nisu donijelipromjenu zadaha koju bi logikazahtijevala. U okolici ispruženihstvorova taj novi i odskora neobjašnjivizadah bio je potpuno prevladavajući; alido sad je trebao umnogome ustupitimjesto bezimenom smradu povezanom sonim drugima. To nije učinio jer jeumjesto toga novi i manje podnošljivismrad sad bio doslovce nerazrijeđen, ipostajao je sve više i više otrovnonasrtljiv svake sekunde.

Tako da smo istodobno pogledali

natrag, reklo bi se, mada je nesumnjivopočetni pokret jednog potaknuooponašanje od strane drugog. Kad smoto napravili uperili smo obje svjetiljkepunom snagom u trenutno prorijeđenumaglu; ili radi puke primitivnenestrpljivosti da vidimo sve štomožemo, ili u manje primitivnom alijednako nesvjesnom pokušaju dazaslijepimo to biće prije nego štoprigušimo svjetlo i zamaknemo međupingvine u središtu labirinta pred nama.Nesretnog li Čina! Ni sam Orfej, niLotova žena, nisu skuplje platili pogledunatrag. A opet je pristiglo ono šokantnopiskanje širokog raspona "Tekeli-li!Tekeli-li!"

Mogao bih baš i biti iskren makarne mogao podnijeti da budem sasvimizravan naznačujući što smo vidjeli,mada smo tada osjećali da to ne trebapriznati čak ni jedan drugom. Riječi kojedopiru do čitatelja nikad ne mogu nitinagovijestiti grozotu samog tog prizora.On nam je osakatio svijest tako potpunoda se čudim da smo imali zaostatakprisebnosti dostatan da prigušimosvjetiljke po planu, i da pogodimo pravitunel k mrtvom gradu. Samo instinkt nasje morao provući kroz to možda boljenego što bi to razum uradio mada smo,ukoliko je to bilo ono što nas je spasilo,platili previsoku cijenu. Razuma nam jesvakako u tom trenu preostalo sasvim

malo.Danforth je potpuno poremetio

pameću, i prva stvar koje se sjećam odostatka puta je da sam ga čuo kakozbrkano recitira jednu histeričnu formuluu kojoj sam samo ja od cijelogčovječanstva mogao naći bilo što osimsulude irelevantnosti. Odjekivala je ufalsetnim jekama među kričanjempingvina, odjekivala kroz kriptenaprijed, i hvala Bogu kroz sada praznekripte odostraga. Nije je mogao otpočetiodmah pošto inače ne bismo bili živi islijepo zatrčani. Zadrhtim pri pomislišto je djelić razlike u njegovim živčanimreakcijama mogao donijeti.

“South Station Under-WashingtonUnder-Park Street Under-Kendall-

Central-Harvard-” Jadnik je recitiraoimena znanih postaja tunela Boston-Cambridge koji se probijao kroz našemirno rodno tlo tisućama kilometaradaleko u Novoj Engleskoj, pa ipak tajritual za mene nije imao ni irelevantnostini podsjećanja na kuću. Bilo je samoužasa, jer sam nepogrešivo znaočudovišnu opačinsku analogiju koja gaje potakla. Očekivali smo, osvrnuvši se,vidjeti užasnog i nevjerojatnog krećućegstvora ukoliko se magla dovoljnoprorijedi; ali smo o tom stvoruoblikovali jasnu zamisao. Ono što jesmovidjeli jer se magla doista i previšezlokobno razrijedila bilo je nešto sasvimdrugačije, i neizmjerno više odurno i

užasavajuće. Bilo je to potpuno,objektivno otjelotvorenje “stvari koje nebi trebale postojati” fantastičnogromanopisca; a najbliža shvatljivaanalogija tome je ogromni, jureći vlakpodzemne željeznice kako se vidi splatforme postaje - veliki crni prednjikraj pomalja se kolosalno iz nejasnepodzemne udaljenosti, ozvjezdansvjetlima čudnih boja i ispunjavaogromnu rupu kao što klip ispunjavacilindar.

Ali mi nismo bili na platformipostaje. Bili smo na tračnicama ispreddok je taj košmarni, plastični stupsmradne crne svjetlucavosti curiotijesno naprijed kroz njegovupetmetarsku šupljinu, dobivajući

paklensku brzinu i tjerajući ispred sebespiralni, zgušnjavajući oblak blijedeponorske magle. Bila je to strahotna,neopisiva stvar ogromnija od bilo kogvlaka podzemne - bezoblična smjesaprotoplazmičkih mjehurića, pomalosamosvjetleća, i s mnoštvomprivremenih očiju koje su se stvarale irastvarale poput čireva zelenkastesvjetlosti preko cijelogtuneloispunjavajućeg prednjeg kraja kojije jurio na nas, mrveći uspaničenepingvine i klizeći po uglačanom podukoji su ona i njena vrsta tako zlokobnopomeli od sve prljavštine. Opet se začuoonaj jezovit, podrugljiv zov "Tekeli-li!Tekeli-li!” i najzad smo se sjetili da

demonski Shoggothi kojima su život,misli i ustroj organa podarili isključivoStari, i koji nisu imali svog jezika osimonog što su skupine točaka predstavljaletakođer nisu imali ni svog glasa osimoponašanih glasanja njihovih minulihgospodara.

XII Danfoith i ja posjedujemo sjećanja

na izlazak u veliku isklesanu polukuglu inalaženje puta natrag kroz kiklopskesobe i hodnike mrtvog grada, ali su toipak čisto snoviti ulomci bez ikakvogsjećanja na volju, detalje, ili fizičkenapore. Bilo je kao da smo lebdjeti unekakvom nebuloznom svijetu ilidimenziji, bez vremena, uzročnosti iliorijentacije. Sivo poludnevno svjetloogromnog kružnog prostora nas jeponešto otrijeznilo, ali nismo prišli blizuonih spremljenih sanjki niti ponovopogledali jadnog Gedneya i psa. Oniimaju čudan i titanski mauzolej, i nadam

se da će ih kraj ovog planeta zateći tamoneuznemirene.

Dok smo se borili s usponomvelike spiralne rampe prvi put smoosjetili užasnu iscrpljenost i kratkoćudaha koju je naša trka kroz razrijeđenizrak visoravni uzrokovala, ali nas čak nistrah od kolapsa nije mogao nagnali dazastanemo dok ne dođemo do normalnogvanjskog područja sunca i neba. Bilo jenečeg neodređeno prigodnog u našemodlasku iz tih sahranjenih epoha, jer doksmo se onako zapuhani spiralnouspinjali stranicama togdvadesetmetarskog cilindra pradavnegradnje, uočavali smo pored nas stalnupovorku herojskih reljefa izvedenihranom i nesrozanom tehnikom mrtve rase

- posljednji pozdrav od Starih, ispisanprije pedeset milijuna godina.

Konačno se uzveravši na vrh, našlismo se na velikoj hrpi razbacanihblokova, sa zakrivljenim zidinama višegkamena nad nama na zapadu, i tmurnimvrhovima velikih planina koji su seuzdizali iza razrušenijih struktura naistoku. Nisko antarktičko sunce ponoćivirilo je crvenkasto s južnog horizontakroz procjepe u nepravilnim ruševinama,i užasna starost i mrtvilo tog košmarnoggrada činile su se još izrazitijima ukontrastu s tako relativno poznatim iuobičajenim stvarima kao što supojedinosti polarnog pejzaža. Nebo nadnama bila je uskovitlana i svjetlucava

masa slabašnih polarnih isparenja, imraz nas je grizao do kosti. Umornoodlažući torbe s opremom koje smoinstinktivno stiskali tijekom našegočajničkog bijega, ponovo smozakopčali tešku odjeću za teturavisilazak niz nasip i pješačenje krozconima stari kameni labirint do brda upodnožju gdje je naš zrakoplov čekao. Oonom što nas je nagnalo na bijeg iz tetame Zemljinih tajnih i drevnih jamanismo rekli ništa.

Za manje od četvrt sata našli smostrmu rampu do brda vjerojatno drevnuterasu kojom smo se spustili, i moglismo vidjeti tamnu masu našeg velikogzrakoplova među prorijeđenimruševinama na uzdižućoj padini

naprijed. Na pola puta uzbrdo k ciljuzastali smo na tren da dođemo do daha, iokrenuli se da opet pogledamofantastičnu zbrku nevjerojatnih kamenihoblika pod nama još jednom mističnoocrtanu naspram nepoznatog zapada.Dok smo to radili, vidjeli smo da jenebo još dalje izgubilo jutarnjuzamagljenost, pošto su se neumorneledene pare pomakle gore ka zenitu, gdjesu njihovi podrugljivi obrisi naizgledbili na rubu da oblikuju nekakav bizaranuzorak kojeg su se bojale načiniti sasvimuobličenim ili zaključnim.

Tamo se sad pružala, otkrivena nakonačnom bijelom horizontu, tankavilinska crta visinskog ljubičastog čiji

su se igličasti vrhovi snoliko uzdizalinaspram zamamne ružičaste bojezapadnog neba. Naviše prema tomsvjetlucavom rubu uzdizala se drevnazaravan, koju je utisnuti tok nestalerijeke presijecao poput nepravilne vrpcesjene. Na tren smo uzdahnuli oddivljenja prema nezemaljskoj kozmičkojljepoti tog prizora, a onda nam seneodređeni užas počeo uvlačiti u duše.Jer ta daleka ljubičasta crta nije moglabiti ništa drugo osim onih užasnihplanina zabranjene zemlje najviši odzemaljskih vrhova i stjecište zemaljskogzla; stanište bezimenih užasa i arhajskihtajni; izbjegavano i štovano od onih kojisu se bojali isklesati njihovo značenje;nepohođeno od bilo kog živog stvora na

Zemlji, ali posjećeno zlokobnimmunjama, i izvorište čudnih zraka prekoravnica u polarnoj noći nesumnjivonepoznati arhetip za onaj stravičniKadath u Ledenoj pustoši iza odurnogLenga, na koji pradavne legendeizbjegavajuće aludiraju.

Ako su isklesane mape i reljefi utom predljudskom gradu bili točni, tezagonetne ljubičaste planine nisu moglebiti manje od petsto kilometara udaljene;pa ipak se ništa manje jasno njihovvilinski obris nije ocrtavao nad timdalekim snježnim rubom, poputnazubljene oštrice čudovišno tuđinskogplaneta koji samo što se nije uzdigao nanenavikla nebesa. Njihova visina je,

onda, morala biti ogromna izvan svakeusporedbe uzdižući ih u rijetke slojeveatmosfere koje nastanjuju samo takveplinovite utvare o kojima su presmioniletači jedva dostatno proživjeli daprošapću nakon neobjašnjivih padova.Gledajući u njih, nervozno sam pomisliona izvjesne isklesane nagovještaje otome što je velika nestala rijeka donijelado grada s njihovih prokletih padina izapitao se koliko je razuma a kolikobudalaštine počivalo u strahovima onihStarih koji su ih tako oklijevajućeprikazivali. Sjetio sam se kako njihovsjeverni kraj mora prilaziti obali uZemlji kraljice Marije, gdje je baš u tomtrenu ekspedicija sir Douglasa Mawsonanesumnjivo radila manje od tisuću i pol

kilometara daleko; i ponadao se danikakva zla kob neće sir Douglasu injegovim ljudima dati nagovještaj što bise moglo nalaziti iza obalnog zaštitnogplaninskog lanca Takve misli činejasnim koliko je napregnuto bilo mojestanje u tom trenu a činilo se da jeDanforthu još gore.

Pa ipak, prije nego što smo prošliveliku zvjezdastu ruševinu i stigli dozrakoplova, naša strahovanja su seprebacila na manji ali dovoljno ogromnilanac čiji prelazak nas je čekao. Iz brdau podnožju, crne, ruševinama osutepadine dizale su se tmurno i strahotno naistoku, ponovo nas podsjećajući na onečudne azijske slike Nikolaja Roericha; a

kad smo pomislili na zastrašujućabezoblična stvorenja koja su se ljigavopuzeći mogla probiti čak i do najvišihšupljih vrhunaca, nismo se mogli bezpanike suočiti s izgledima da ponovoproletimo pored tih sugestivnih, nebuokrenutih pećinskih otvora gdje je vjetarstvarao zvukove nalik muzikalnompiskanju širokog raspona. Da stvari budugore, vidjeli smo jasne naznake lokalnemagle oko nekoliko vrhova - kao što jejadni Lake morao vidjeti kad je napravioonu ranu grešku glede vulkanizma ipomislili s drhtajem na onu srodnumaglu kojoj smo upravo utekli; na to, ina bogohulnu provaliju koja je njegovalaužase, iz koje je sva takva para dolazila.

Sve je bilo u redu sa zrakoplovom,

i nespretno smo navukli naša najtežaletačka krzna. Danforth je pokrenuomotor bez problema, i sasvim glatkosmo uzletjeli nad košmami grad. Podnama se pradavna kiklopska gradnjapružala kao i prvi put kad smo jeugledali, i počeli smo se uspinjati iokretati da ocijenimo vjetar za našprelazak prijevoja. Na jako velikojvisini moralo je biti snažnih kovitlaca,pošto su oblaci ledene prašine na zenitučinili svakojake fantastične stvari, ali nasedam i pol tisuća metara, visini kojanam je trebala za prijevoj, ustanovilismo da se upravlja sasvim lako. Kadsmo se približili stršećim vrhovima opetse pojavilo čudno piskanje vjetra, i

mogao sam vidjeti da Danforthove rukedrhte za upravljačem. Mada sam biopuki amater, pomislio sam u tom trenuda bih ja mogao biti bolji pilot od njegaza opasan prolaz između vrhunaca i, kadsam pokretom pokazao da hoćuzamijeniti sjedala i preuzeti njegovedužnosti, on se nije pobunio. Pokušaosam skupiti svu svoju vještinu isamokontrolu, i zagledao sam se u djelićcrvenkastog daljeg neba između rubovaprijevoja odlučno odbijajući obratitipozornost na oblačiće pare na vrhovimaplanina, i želeći imati voskomzačepljene uši poput Odisejevih mornarapored obale sirena da bih držao touznemirujuće piskanje vjetra što daljeod svijesti.

Ali Danforth, oslobođenpilotiranja i doveden do opasnenapetosti živaca, nije mogao ostatimiran. Osjetio sam ga kako se okreće imiče kad je pogledao natrag na užasnigrad koji je ostajao iza nas, naprijed upećinama prorešetane, kockamaizlijepljene vrhove, u stranu ujednolično more snježnih, bedemimaposutih brda, i gore u uskovitlano,groteskno oblačno nebo. Upravo tada,baš kad sam se trudio sigurno proći krozprolaz, njegovo luđačko vrištanje nas jedovelo tako blizu katastrofe raznijevšimoju samokontrolu i uzrokujući da natren bespomoćno petljam pokomandama. Sekundu kasnije moja

odlučnost je nadvladala i uspjeli smosigurno proći ali se plašim da Danforthnikad više neće biti isti.

Rekao sam da mi je Danforthodbio reći kakav ga je konačni užasnaveo da tako luđački zavrišti - užas kojije, žalobno sam uvjeren, uglavnomodgovoran za njegov sadašnji slom.Uspjeli smo nešto malo porazgovarati,vičući preko piskanja vjetra i zujanjamotora, kad smo stigli na sigurnu stranuplanina i polako se spuštali premalogoru, ali se to uglavnom odnosilo nazakletve šutnje koje smo dalipripremajući se da napustimo košmarnigrad. Izvjesne stvari, složili smo se,ljudi ne trebaju doznati i olakoraspravljati i ne bih ni sad govorio o

njima da nije potrebe da se odvrati taekspedicija Starkweather-Moore, idrugi, po svaku cijenu. Apsolutno jeneophodno, za mir i sigurnostčovječanstva. da neki od Zemljinihmračnih, mrtvih zakutaka i neispitanihdubina budu ostavljeni na miru; da se nebi spavajuće nenormalnosti probudile uuskrsnuli život, i bogohulno preživjelikošmari izmigoljili i ispuzali iz svojihcrnih jazbina u nova i daljnja osvajanja.

Sve što je Danforth ikadnagovijestio je da je konačni užas bioprivid. Nije to bilo, tvrdi on, ništa usvezi s kockama i pećinama tihodjekujućih, isparavajućih, crvotočnoizdubljenih planina ludila koje smo

prešli, već jedini fantastični, demonskipogled, među uskovitlanim oblacimazenita, na ono što je ležalo iza tih drugihljubičastih zapadnih planina koje suStari izbjegavali i kojih su se bojali.Veoma je vjerojatno da je sve to čistailuzija nastala od prethodnih napetostikoje smo preživjeli, i stvarnog madaneprepoznatog privida mrtvogprekoplaninskog grada doživljenog blizuLakeovog logora prethodnog dana, ali jeDanforthu bila toliko stvarna da još patiod nje.

U rijetkim prilikama je Šaputaonepovezane i neodgovorne stvari o"crnoj jami”, "isklesanom rubu", "proto-Shoggothima”, "čvrstim tijelima bezprozora s pet dimenzija", "bezimenom

cilindru" “starijem Pharosu", "Yog-Sothothu", “pradavnoj bijeloj sluzi”,"boji iz svemira", “krilima", “očima utami", "mjesečevim ljestvama","prvobitnom, vječnom, neumrlom", idrugim bizarnim koncepcijama, ali kadje potpuno pri sebi pobija sve to ipripisuje ih svom neobičnom i bizarnomčitalačkom ukusu ranijih godina. ZaDanfortha se, doista, zna da je jedan odrijetkih koji su se ikad usudili do krajapročitati onaj crvotočni primjerakNecronomicona držan pod ključem ufakultetskoj knjižnici.

Zrak na velikim visinama, kad smoprelijetali prijevoj, bio je svakako punisparenja i dovoljno uskovitlan; i mada

ja nisam vidio zenit, mogu lako zamislitida su kovitlanja leda mogla poprimitičudne oblike. Mašta je, znajući kolikoživotno udaljeni prizori mogu ponekadbiti odraženi, prelomljeni i uvećanitakvim slojevima nemirnih oblaka,mogla lako dodati ostalo a, naravno,Danforth nije nagovještavao ni jedan odtih određenih užasa dok njegovosjećanje nije dobilo priliku da se oslonina prije pročitano. Nikako nije mogaovidjeti toliko toga jednim pogledom.

U samom tom trenu, njegovi kricibili su ograničeni na ponavljanje samojedne, sulude riječi, i previše očitogpodrijetla: "Tekeli-li! Tekeli-li!"

Pogovor "Najstarija i najjača čovjekova

cmocija je strah, a najstarija i najjačavrsta straha je strah od nepoznatog”,misao je kojom Lovecraft započinje esejNatprirodna strava u književnosti, te onakoja će nas odvesti put majstorstvaautorova stvaranja svjetova unutar pričastrave (maeabre story).

Emocionalni odgovor čitatelja,želja je svakog književnog djela;autorova želja da se poigra onimiskonsko prirođenim u nama, našimemocijama. Nema potrebe sumnjati ustrah kao prvotno izraženu emociju kodnajstarijih naših predaka, ali kako

objasniti ljudsku nemoć pred njom svedo današnjeg stoljeća. Iskoristivšiljudsku nemoć spram iskonskog uzrokasvih ljudskih pozitivnih i negativnihdostignuća, Lovecraft će nasnemilosrdno suočiti sa svim našimskrivenim bojaznima kako osobnim takoi globalnim. No, započnimo sa samimLovecraftom i njegovim vlastitimstrahovima.

Howard Phillips Lovecraftrođenje 20. kolovoza 1890. uProvidenccu, na Rhode Islandu. Kadamu je bilo tri godine izgubio je oca.Trgovački putnik po zanimanju. WinfieldSeott Lovecraft doživio je slom živaca, ipotom skončao u umobolnici gdje je iumro nakon pet godina od neurosifilisa.

Najranije oduševljenje literaturom,Lovecraft pronalazi u djelu ArabiaNights na temelju kojega će nastatinjegov pseudonim Abdul Alhazred,kojem se pripisuje autorstvo mitskogdjela Necronomicon. Vrlo rano budi muse zanimanje za grčku mitologiju kao i zagotičku priču. Bolujući od depresije ipsiholoških poremećaja. Lovecraft ćečesto izostajati iz škole, a sve će se višezanimati za kemiju i astronomiju. Smrćudjeda, obitelj gubi posjed te upada ufinancijsko poteškoće. Izgubivšiiznenada djetinjstvo, Lovecraft čestopomišlja na samoubojstvo. Pred maturu,1908. godine, mladi Lovecraftdoživljava slom živaca i time prekida

školovanje ostavši bez završne diplome,što će mu onemogućiti daljnjunaobrazbu. Slijedi razdoblje krize ukojem će sve do 1913. godine životprovesti zatvoren u stanu uz nezdravoblizak, gotovo patološki odnos smajkom. Postavši članom UnitedAmateur Press Associaliona, vratit ćemu se životna energija za stvaranjem.Većina njegovih kratkih priča bit ćetiskana u pulp časopisu Weired Tales,časopisu zastrašujućih, nadnaravnih,zagrobnih pa i opscenih priča. Od tadapa sve do njegove smrti, 10. ožujka1937., kada umire u 46. godini života odraka crijeva, Lovecraft neće prestatipisati, premda mu za života neće bititiskana niti jedna samostalna knjiga.

H. P. Lovecraft je iza sebe ostaviopozamašan opus kratkih priča kojestapaju stravu i fantastiku (The Tomb,The Alkemist, The Dream Quesl ofUnknown Kadath ...), dva kratka romanaPlanine ludila i Slučaj Charlesa DexteraWarda te 1922 poetska i esejističkaostvarenja. Iz Lovecraftove bogatekorespodencije s prijateljima isuradnicima uočava se njegovopoimanje straha, onoga što nastaje nagranici stapanja uspomena. iskustva,doživljenoga i mašte, uobrazilje iliimaginarnog. Lovecraftovo poimanjestrave neka je vrsta kognitivne strave,strave koja se rađa saznanjem o onomešto nam ruši dotadašnju sliku realiteta.

Roman Planine ludila, “Cthulhoidna” jepripovijest o ekspediciji u potrazi zanepoznatim, neotkrivenimprostranstvima Antarktika. Lovecraftnije stvorio samo pripovijest već nas jesuočio sa stvaranjem novoga,nepoznatog nam svijeta. Njegove likove,likove što okružuju naratora, ljude odknjiga, ili pak znanstvene novake iliumjetnike, ne plaši novo i neotkriveno,već naprotiv, Lovecraft im je usadiofreudovsku tezu straha, “tajanstveno ustvari nije ništa novo ili strano, većnešto blisko i odavno ustaljeno usvijesti, koje se od nje otuđuje jedinoprocesom zatomljivanja.” Stavivši nakušnju njihovu znanstvenu “religioznost”spram svjetova i bića što ruše ideološke

temelje, oni gube prisebnost duha teponiru u ludost. Strah od poremećajaduha, ludosti, cijena je svih onih koji suse uputili Lovecraftovim svijetomfantastike.

LovEcraftovi svjetovi, kao injegove priče, egzistiraju neovisni jednio drugima, dijeleći jedinstvopoetičnosti, strave te mitske podloge.Većina njegovog stvaralaštva mogla bipotpasti pod kategoriju "Cthulhumitova”. Cthulhu je u biti lik, tuđinac,monstrum što snivajući čeka pod morempotopljena grada R'lyeh, a javlja se usamo jednoj njegovoj priči. Naziv“Cthulhu mitovi" sinonim je za svaLovecraftova djela u kojima se

simbolički ili konkretno pojavljujučudovišta koja vrebaju aktere. Lako jeuspostaviti odnos s mitovima koji čestokriju monstrume, zvijeri i nakaradnespodobe u mračnim dubinama svijeta.Međutim, opću Lovecraftovuutemeljenost na mitologiji možemorazumjeti jedino unutar vremenskog iteritorijalnog konteksta.

Huizingina misao “... Ne može seosporiti da se mitologijske slike unekom razdoblju, koje ih predaje kaonaslijeđenu formu, više ne slažu sduhovnom razinom koju je to razdobljedoseglo. Stoga mit, da bi ga se moglopoštovati kao sveti element kulture,valja ili interpretirati mistički, ili gajitikao čistu literaturu", dovodi nas na

razumijevanje puta koji je mit nastavio uameričkoj svijesti, svijestineograničenog i nenaseljenogprostranstva te svijesti o"bespovijesnosti" kulture. “Mističnainterpretacija” pronalazi novi mise enscene, američko tlo. Tu su pozornicuoblikovali naraštaji prvih evropskihdoseljenika, koji su plovivši oceanskimbespućem mogli vjerovati i nadati seistinitosti samo jedne “vjere”,Galilejeve i Kopernikove. Dok seevropska civilizacija klonila od gotičkei romantičarske fantazije rođenjem novereligije, znanstvene misli, na američkomtlu će se tek rađati prva materijalističkasvijest o realitetu oslobođena svih

simbolizama. Mistična interpretacijastarih mitova i novih imaginarnihsvjetova bit će pokušaj bijega američkesvijesti u budućnost kako bi sadašnjostdobila patinu prošlosti. Ne mora nasstoga začuditi što se danas na američkimvisokim školama predaje znanstvenafantastika baš kao i povijest. Bježeći odsrednjovjekovne simboličke svijesti osvijetu, evropski kontinent danas još nijespreman razmatrati fantastiku u okvirimaknjiževnog pravca, već samo utolikokoliko se fantastika može nazrijeti izokvira pojedinih književnih djela. Takosu se začeci fantastične književnostinajizrazitije pronalazili kodpredstavnika gotičkog romanaWarpolea, Ann Radeliflfe, E. A. Poea,

Mary Shelly, jezerskog pjesnika Byrona,te sve do Goethea, Dickensa,Turgenjeva, R. L. Stevensona.Merimeea, Maupassanta, Nervala,Baudelairea, Wildea te Faulknera.

Razvijajući se kroz gotički pastiš,u najranijim svojim djelima,Lovecraftov izričaj neće, upseudodokumentarističkim djelima“Cthulhu mitova” izgubiti na gotičkojpoetičnosti, opskurnom i magičnom. Onoće izrasti na pseudomagijskimtekstovima na latinskom i grčkom,simulkrumima ali i na Lovecraftovom“mehaničkom materijalizmu". Kod njegasu strava i fantazija potkrijepljene naizvorima pisane riječi i sna, razuma i

kaotičnog ludila. Mehaničkimmaterijalizmom Lovecraft sesuprotstavlja spiritualnosti i magijisvojim moderim bušilicama istrojevima, te poluznanstvenimraspravama. Korijeni Lovecraftova pulppoizma ne vide se samo u poetičnostiizraza i stila već i u pojavnostizajedničkih simbola. Poeove "bijeleživotinje na dnu mora" iz DoživljajaArthura Gordona Pyma kod Lovecraftasu albino pingvini. Pingvini najavljujupolarnim istraživačima blizinu vode kaoi kraj njihova iscrpljujućega putovanja.Kao i kod Poea, kraj putovanja obilježitće zazivanje Tekeli-li nagovještaj ućiono drugo putovanje nakon saznanja,putovanje k ludilu. Lovecraftov

bestiarium slika je svijet koju još nismospoznali ali čiji miris vreba da bi nasobuzeo.

Likovi njegova bestiariuma (Mi-Go. Stari), kao i fantastični svjetovi(planeta Vuggoth) koje je prizvao,nalaze danas svoje utjelovljenje krozfantasy roll-play igre i konvencije (TheNecronomiCon). Call of Cthulhu, je,fantasy igra iz razdoblja LovecraftoveAmerike dvadesetih godina ovogstoljeća. U njoj igrači postaju“istraživači” što slijede glasine ilignjusne okultne zločine koji će navidjelo prizvati čudovišta. Call ofCthulhu neobično je mračna igra, anajbolji istraživači bit će oni koji zadrže

zdravu pamet i obrane se od mogućeapokaliptične pobjede čudovišta. Onikoji u tome uspiju, postići će više i odsamog Lovecrafta, koji je igru životaizgubio.

Dijana Sinković

KRAJ

CRACKORA – ABACUS123 –ŽELEZNI

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net