H.p.lovecraft kroz dveri snova

  • View
    678

  • Download
    26

Embed Size (px)

Text of H.p.lovecraft kroz dveri snova

  • 1. H. P. LOVECRAFTKroz dveri snova

2. Sadraj to donosi Mjesec ...................... 7 Celephas .................................. 13 Onostrano................................. 25 ExOblivione ............................. 39 Pickmanov model.................... 45 Krvosljednik..... ....................... 69 Azathoth ................................... 85 Stvar na mjeseini .................... 89 Usud koji je doao u Sarnath . 95 Iranonova potraga ................. 107 Nyarlathotep ..... ................... 121 Make Ulthara........................ 129 Drugi bogovi .......................... 137 Hipnos .................................... 147 Potomak.................................. 161 Neobina kua u magli ......... 169 Srebrni klju ........................... 187 Kroz Dveri srebrnoga kljua 209 3. Pogled mrak je prodrijet htio, udno zastraen sam bio, Sumnjajui, sanjajui, sni mi paklenski se snie. Edgar Allan Poe, Gavran 4. to donosi MjesecPria to donosi Mjesec je napisana 5. lipnja 1922., i prvi je puta objavljena u asopisu The National Amateur u svibnju 1923. Temelji se na jednome od Lovecraftovih snova, i poneto je kraa od ostatka njegovih kratkih pria 5. to donosi MjesecMrzim Mjesec - bojim ga se - jer kada sja na stanovite poznate i voljene prikaze, katkad ih ini nepoznatima i odvratnima. Bilo je to sablasnoga ljeta kada je mjesec obasjao stari vrt kojim sam tumarao; ljeta aveti i narkotikoga cvijea i vlanoga mora lia koje donosi divlje i mnogobojne snove. I dok sam hodao pored plitkog kristalnog brzaca vidjeh neuobiajena mrekanja obrubljena utom svjetlou, kanda su te mirne vode bez otpora privuene u strujanja prema stranim oceanima koja nisu od ovoga svijeta. Tihe i svjetlucave, bistre i opake, te mjesecom proklete vode urile su ne znam kamo; dok su na obraslim obalama bijeli lotosovi cvjetovi leprali jedan po jedan na 6. opojnome nonom vjetru i oajavajui padali u bujicu, uasno se kovitlajui ispod luka rezbarenoga mosta, i zurei natrag sa zlokobnom rezignacijom spokojnih, mrtvih lica. I dok sam trao uz obalu, drobei uspavano cvijee nesmotrenim petama i vazda izluen strahom od neznanih stvari i privlanou mrtvih lica, uvidjeh da vrt nema kraja ispod toga Mjeseca; jer gdje su za dana zidovi stajali, sada se tamo proteu novi krajolici drvea i staza, cvijea i grmlja, kamenih idola i pagoda, i zavijanja uto obasjane bujice pored travnatih obala i ispod grotesknog mosta od mramora. Usne mrtvih lotos-lica aptahu tuno, naredbu da slijedim; i nisam zaustavio korake dok je brzac postao rijeka, i pridruio se sred movara lelujavih trska i sprudova svjetlucava pijeska, obali golemoga i bezimenoga mora. Ponad toga mora sjao je mrski Mjesec, i iznad njegovih utianih valova zaudni parfemi se roje. I kada sam vidio kako u njemu iezavaju lotos-lica, eznuo sam za mreama kako bih ih mogao uhvatiti i od njih doznati tajne koje je Mjesec donio noi. Ali kada je Mjesec zaao na zapad a tiha oseka pobjegla od sumorne obale, vidjeh pri tome svjetlu stare tornjeve koje su valovi zamalo otkrili, i bijele stupove proarane nizovima zelene morske trave. I spoznavi da su na ovo potonulo mjesto doli svi mrtvi, 7. zadrhtah i vie nisam elio zboriti s lotos-licima. Ipak kada sam vidio daleko na puini crnog kondora kako se spustio s neba da potrai odmor na prostranome grebenu, rado sam ga htio propitati o onima koje sam poznavao dok su bili ivi. To bih ga upitao da nije bio tako udaljen, ali bio je jako daleko, i nije ga se uope moglo vidjeti kada se pribliio onome divovskom grebenu. Tako sam promatrao oseku kako se povlai ispod tonuega Mjeseca, i vidjeh svjetlucave tornjeve, kule, i krovove toga mrtvoga, kapavog grada. I dok sam promatrao, moje se nosnice pokuae zatvoriti pred osvajakim zadahom mrtvih sveg svijeta; jer uistinu, na ovome se nepostojeem i zaboravljenom mjestu skupilo sve meso crkvenih groblja da bi ga podbuhli morski crvi glodali i derali. Ponad tih uasa zao je Mjesec sada visio sasvim nisko, ali podbuhli crvi iz mora ne trebaju Mjesec da bi se hranili. I dok sam gledao mrekanje koje je svjedoilo previjanju crva ispod povrine, osjetih novu jezu iz daljine kojom je kondor letio, kao da je moje meso pojmilo stravu prije no to su je moje oi ugledale. Nije moje meso drhtalo bez razloga, jer kada sam podigao oi ugledah kako su se vode povukle sasvim daleko, izlaui mnogo od golemoga grebena iji sam obrub prije gledao. I kada sam vidio da je taj 8. greben nita drugo do crna bazaltna kruna okantnoga eikona' ije je udovino elo sada sjalo na priguenoj mjeseini i ija odvratna kopita moraju biti uprta u vraji mulj miljama ispod, vritao sam i vritao od straha da se ne bi skriveno lice uzdignulo iznad vode, i da me ne bi skrivene oi pogledale dok se uljam dalje od toga cereega i izdajnikoga utog Mjeseca. A da bih pobjegao ovoj nemilosrdnoj stvari zagnjurio sam zahvalno i bez oklijevanja u smrdljive pliake gdje se meu travnatim zidovima i potonulim ulicama debeli morski crvi goste mrtvima svijeta.__________________________________ 1 eikon: izraz koji se koristi za bilo kakvo utjelovljenje ili bilo kakav prikaz, bez obzira na materijal i tehniku izvedbe, nekog boanstva ili predmeta tovanja 9. CelephasCelephas je fantastina pria inspirirana snom kojeg je Lovecraft usnuo. Napisana je poetkom studenog 1920., a prvi je puta objavljena u svibnju 1922. u asopisu Rainbow. Naslov prie se odnosi na izmiljeni grad koji se esto pojavljuje u priama Lovecraftovog Ciklusa snova. 10. CelephasU snu je Kuranes promatrao grad u dolini, i morsku obalu iza njega, i snjeni vrh koji gleda na more, i veselo obojane galije koje isplovljavaju iz luke prema udaljenim predjelima gdje se more susree s nebesima. U snu je takoer dobio svoje ime Kuranes, jer dok je bio budan ljudi ga zvae drugim imenom. Moda je bilo prirodno da si izsanja novo ime; jer on je bio posljednji od svoje Obitelji, i sam usred ravnodunih milijuna Londona, stoga nije bilo mnogih s kojima bi razgovarao i koji bi ga podsjetili tko je on bio. Njegov novac i posjedi su nestali, i nije mario za'navade ljudi oko sebe, ve je radije sanjao i biljeio svoje snove. Oni kojima bi pokazao to je zapisao su se smijali, pa je s vremenom drao svoje biljeke za sebe, a naposljetku i prestao pisati. to se vie povlaio iz svijeta oko sebe, to su divniji bili njegovi snovi; i bilo bi sasvim uzaludno pokuati ih prenijeti na papir. Kuranes nije bio moderan, i nije razmiljao poput ostalih pisaca. Dok su oni teili strgnuti sa ivota 11. krasno vezenu halju mita, te prikazati u goloj runoi gadnu stvar koja jest stvarnost, Kuranes je traio samu ljepotu. Kada su istina i iskustvo podbacili da je otkriju, potraio ju je u mati i iluziji, te ju je zatekao na vlastitome pragu, sred maglovitih sjeanja pria i snova iz djetinjstva. Ne postoji puno pojedinaca koji znaju da im se uda otvaraju u priama i vizijama njihove mladosti; jer kao djeca sluamo i sanjamo, smiljamo samo poluobli- kovane misli, dok kao odrasli ljudi nastojimo zapamtiti, zatupljeni smo prozainim otrovom ivota. Ali neki od nas se bude u noi s udnovatim privienjima zaaranih brda i vrtova, fontana koje pjevaju na suncu, zlatnih litica koje nadvisuju mrmljava mora, ravnica koje se proteu do uspavanih gradova od bronce i kamena, i misterioznih drubi junaka koji jau okiene bijele konje uz rubove gustih uma; i tada znamo da smo pogledali natrag kroz bjelokosne dveri u taj svijet udesa koji je bio na prije no to smo postali mudri i nesretni. Kuranes je nabasao sasvim nenadano na svoj stari svijet iz djetinjstva. Sanjao je kuu u kojoj je roen; veliku kamenu kuu prekrivenu brljanom, gdje je trinaest generacija njegovih predaka ivjelo, i gdje se nadao da e umrijeti. Bila je mjeseina, i iskrao se u mirisnu ljetnu no, kroz vrtove, niz terase, pored 12. velikih hrastova u parku, i uz dugu bijelu cestu do sela. Selo se doimalo vrlo staro, izjedeno po rubovima poput mjeseca pred utap, i Kuranes se pitao skrivaju li iljati krovovi malih kua san ili smrt. Po ulicama su bili buseni dugih trava, a prozorska okna na obje strane su bila ili polomljena ili su zloguko zurila. Kuranes nije zastajkivao, ve je uurbano krenuo dalje kao da ga neki cilj zove. Nije se usudio ne pokoriti zovu iz straha koji bi se mogao pokazati iluzijom nalik nagonima i tenjama budnoga ivota, koji ne vode nikakvome cilju. Tada biva privuen niz ulicu koja je vodila iz sela prema liticama kanala, te je naiao na kraj svih stvari - na ponor i bezdan gdje su selo i sav svijet iznenada padali u potmulu prazninu beskraja, gdje je ak i nebo bilo prazno i neosvijetljeno izmrvljenim mjesecom i piljeim zvijezdama. Vjera gaje tjerala dalje, preko ponora ravno u taj jaz, gdje je lebdio dolje, dolje, dolje; pored mranih, bezoblinih, nesanjanih snova, slabano osvijetljenih sfera koje su moda bile djelomino sanjani snovi, i cerekajuih krilatih stvari koju su se naizgled rugale sanjarima svih svjetova. Tada kao da se otvorio procijep u tami ispred njega, i ugleda grad u dolini, izrazito bljetav daleko, daleko ispod, s pozadinom od mora i nebesa, i snijegom okrunjenom planinom blizu obale. Kuranes se probudio toga trena kada je ugledao grad, ali ipak znade iz svoga letiminoga pogleda da 13. to nije nita drugo do Celephas, u dolini Ooth-Nargai onkraj Tanarskih brda, gdje mu je dua obitavala svu vjenost jednoga sata u ljetno poslijepodm: davno prolo, kada se iskrao od dadilje i kada je dopustio toplom morskom povjetarcu da ga uljuljka u san dok je promatrao oblake s litice blizu sela. Prosvjedovao je, kada su ga pronali, probudili, i odnijeli kui, jer kako su ga budili ba je bio spreman otploviti u zlatnoj galiji k onim primamljivim predjelima gdje se more susree s nebesima. I sada se jednakim negodovanjem budio, jer je pronaao svoj velianstveni grad poslije etrdeset umornih godina. Ali tri noi poslije, Kuranes je ponovo pohodio Celephas. Kao i prije, sanjao je prvo selo koje bijae uspavano ili mrtvo, i onaj bezdan niz koji ovjek mora lebdjeti u tiini; tada se procijep opet poja