Julie Garwood

Čast__________________________

HONOR'S SPLENDOUR

PRVO POGLAVLJE

'Uostalom, braćo, što je god istinito, štogod časno, što god pravedno,što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost,

je li što pohvala — to nek vam je na srcu.'Novi zavjet, Poslanica Filipljanima, 4:8

Naumili su ga ubiti. Stajao je nasred čistine ispred zamka, ruku čvrstosvezanih na leđima. Bezizražajna pogleda zurio je pred sebe, posveignorirajući svoje neprijatelje.

Pustio je da ga svuku do pojasa, a da nije izgovorio ni riječ ili pružiobilo kakav otpor. Njegov zimski, krznom podstavljen plašt, žičana tunika,košulja, čarape i čizme, bili su bačeni u hrpu, na smrznutu zemlju nedalekood njega. Nije dvojio o namjeri svojih neprijatelja. Namijenili su mu smrt,ali da ne ostave svjež ožiljak na njegovu tijelu, po kojem bi svakome tko biga pronašao odmah bilo jasno daje ubijen. Jednostavno će stajati i polakoumirati od hladnoće, pogleda uprta u svoju odjeću.

Dvanaest muškaraca s bodežima u rukama, zbog čega su se jamačnoosjećali puno jači i hrabriji nego što su uistinu bili, obasipalo gajepsovkama i uvredama, cupkajući na mjestu u pokušaju da zagriju svojaobuvena stopala. Ipak, nijedan mu se nije usudio približiti. Očito suzaključili kako je bolje ostati na sigurnoj udaljenosti, u slučaju da se njihov,naizgled miran i pokoran zarobljenik, uspije osloboditi konopca i napasti ih.Nisu ni najmanje sumnjali u njegove sposobnosti. Svi su čuli priče onjegovoj izvanrednoj snazi. Medu njima je bilo i onih koji su imali prigoduvidjeti ga u bitki. Uspije li se osloboditi, morat će ga probosti, ali ne prijenego što trojicu ili četvoricu njih pošalje u smrt.

Vođa skupine jedva je mogao vjerovati vlastitoj sreći. Zarobio je Vuka iuskoro će svjedočiti njegovoj smrti.

Njihov zarobljenik načinio je glupu pogrešku. Duncan, barun odWextona, ujahao je u neprijateljski zamak potpuno sam i bez ikakva oružja.Sigurno je bio prilično naivan ako je vjerovao da će Louddon, plemić skojim je bio u zavadi, poštovati dogovoreno primirje.

Vjerojatno je računao na vlastiti ugled, zaključio je voda. Bio je uvjerenkako je nesavladiv, kao što se pričalo. Zato je i djelovao toliko umišljeno,

kao da ga situacija u kojoj se našao ni najmanje ne zabrinjava.Ipak, promatrajući zarobljenika, nije se uspio oduprijeti osjećaju

nelagode. Svukli su ga i tako lišili svih obilježja njegova plemićkogapoložaja, poput prepoznatljiva plavo-bijela grba koji je svjedočio o njegovuugledu i zaslugama. Barun Louddon želio je da zarobljenik umre bez časti idostojanstva. Ipak, iako je bio gotovo nag, ponosno je stajao pred njima,očito se odbijajući pokoriti željama baruna Louddona. Nije se ponašaopoput čovjeka koji zna da ga čeka smrt. Nije molio da ga poštede, niti jepreklinjao da mu skrate muke. Najgore od svega, uopće nije izgledao poputnekoga tko se smrzava. Prokletstvo, unatoč hladnoći, nijednom nijezadrhtao. Nije bio blijed, a koža na njegovu široku poprsju, umjesto dapoplavi od hladnoće, bila je glatka i brončana. Jest, svukli su plemića, aliispod slojeva otmjene odjeće, nalazio se ponosan ratnik, snažan i neustrašiv,kako se i pričalo. Vlastitim očima mogli su se u to uvjeriti.

Povici i psovke polako su utihnuli. Sve što se moglo čuti bilo jezavijanje vjetra u krošnjama ogoljela drveća. Vođa je polako svrnuo pogledna skupinu svojih vojnika. Zbijeni jedan uz drugoga, stajali su nedaleko odzarobljenika, gledajući u zemlju. Nijedan se nije usudio baruna Wextonapogledati u oči. Nije ih mogao kriviti zbog kukavštine. I samom mu nijebilo lako ukrižati pogled s njegovim.

Barun Duncan od Wextona bio je najmanje za glavu viši od najvišihvojnika koji su ga čuvali. Usto, nakon pogleda na njegovo krupno tijeloširokih ramena, mišićavih ruku i dugih snažnih nogu, bilo je doista teškooteti se dojmu da bi ih sve mogao poubijati... ako bi htio.

Mrak se brzo spuštao, a počelo je i sniježiti. Vojnici su ispod glasapočeli negodovati. — Moramo li stajati ovdje i smrznuti se zajedno s njim?- promrmljao je jedan.

- Neće tako skoro umrijeti — dodao je drugi. - Barun Louddon otišao jeprije više od sata. Neće znati jesmo li ostali vani ili ne.

Ostali su se hitro složili s njim. Žamor odobravanja stigao je do ušijunjihova vođe. Kratko je svrnuo pogled na njih. Kimali su glavama,pogledavajući u njegovu smjeru. I sam je morao priznati da ga hladnoćapočinje živcirati. No više od svega živciralo gaje što mora priznati da barunWexton nije poput drugih ljudi. Bio je uvjeren da će se dosad slomiti i pastina koljena moleći za milost. Njegova bahatost doista gaje razljutila.Prokletstvo, izgledao je kao da se dosađuje. Morao je priznati da gajepodcijenio, a to mu je prilično teško palo. Njegova stopala, iako u

vojničkim čizmama debela potplata, već su se smrzavala, a barun je stajaobos na goloj zemlji i nije se ni pomaknuo otkad su ga svezali za drvo. Posvemu sudeći, bilo je puno istine u onome što se o njemu govorilo.

Prokleo je svoju praznovjernu narav i naredio ljudima da se povuku uzamak. Kada se i posljednji vojnik izgubio s vidika, provjerio je konopce naWextonovim rukama pa stao ispred njega. — Priča se da si snažan poputvuka, no čovjek si kao i svaki drugi, i tako ćeš i umrijeti. Louddon nije htioda na tvojem tijelu ostanu tragovi noža. Ujutro ćemo tvoje truplo odnijetidaleko odavde i baciti ga u neku jamu. Nitko neće moći tvrditi da Louddonima svoje prste u tome - prosiktao je, srdit što ga zarobljenik nije nipogledao. – Da je po mojemu, izvadio bih ti srce i završio s tim — dodao je,pona-davši se da prokletnik neće ostati hladan na njegove uvrede. Cim muih uzvrati, sa zadovoljstvom će mu pljunuti u lice.

Barun Duncan polako je spustio pogled na svog neprijatelja. Što goddaje vidio u njegovim očima, mora da gaje prestravilo, jer voda je nagloustuknuo. Oštro je udahnuo pa hitro učinio znak križa, pokušavajući sezaštititi od mračnog obećanja koje je prepoznao u njegovu pogledu. Brzo seokrenuo i požurio prema zamku, uvjeravajući se kako je samo činio svojudužnost.

Skrivena iza debelih zidina zamka, Madelyne je promatrala zbivanja načistini. Nekoliko dugih minuta pričekala je da se uvjeri kako se vojnicinjezina brata neće vratiti, moleći Svevišnjeg da joj podari dovoljno snage ihrabrosti za uspješnu provedbu njezina nauma.

Znala je da stavlja na kocku sve što ima. No, nije imala izbora. Nitkodrugi nije ga mogao spasiti. Svjesno se suočila s tim izborom, kao i smogućim posljedicama. Ni trenutka nije dvojila da joj, bude li otkrivena,slijedi smrt.

Ruke su joj podrhtavale, no korak joj je bio brz i siguran. Sto prijezavrši stoje naumila, to bolje za mir u njezinoj duši. Imat će dovoljnovremena razmisliti o svemu kad oslobodi tog luđaka.

Budući daje bila odjevena u dugi crni ogrtač s kapuljačom koji ju jepokrivao od glave do pete, barun nije opazio kako mu prilazi. Vidjevši kakostoji pred njim, iznenadio se. Nalet vjetra otpuhao joj je kapuljaču s glave imasa crvenkaste kose rasula joj se niz ramena. Maknula je neposlušanpramen s lica i zagledala se u zarobljenika.

Na trenutak, Duncan je pomislio da se um poigrava s njim. U nevjericije odmahnuo glavom. Začuvši njezin glas, shvatio je da žena koja je stajala

pred njim ipak nije plod njegove mašte. - Oslobodit ću vas — prošaputalaje. - Nastojte biti tihi dok se ne udaljimo.

Nije mogao vjerovati stoje upravo čuo. Glas njegove izbaviteljicezvučao je blago i melodično poput zvončića na proljetnom povjetarcu.Zatvorio je oči i prisilio se ne prasnuti u smijeh zbog tog čudesnog prevrata.Trenutak je razmišljao bi li uzviknuo bojni poklič i završio s tomkomedijom, pa odustao. Znatiželja je bila prejaka. Odlučio je pričekati iotkriti što smjera.

Naizgled nezainteresirano gledao je kako izvlači mali nož ispod ogrtača.Noge mu nisu bile svezane, a pokaže li se da je lagala i pokuša li mu zabostinož u srce, pomest će je.

Madelyne nije bila svjesna opasnosti u kojoj se našla. Želeći što prijeizvršiti svoj naum, posve mu se približila i počela rezati konopac. Duncanje osjetio kako joj ruke podrhtavaju, no nije bio siguran dršće li zbog strahaili hladnoće.

Miris ruža dopro je do njegovih nosnica. Udahnuvši ga, pomislio je damu je hladnoća zasigurno pomutila um. Miris ruža usred zime, anđeo upredvorju pakla... ništa od toga nije imalo nikakva smisla. Ipak, mirisala jena ruže i izgledala poput anđela.

Ponovo je u nevjerici odmahnuo glavom. Naravno, znao je tko je ona.Opis koji je dobio odgovarao je do posljednje pojedinosti, no svejedno jebio netočan. Rečeno mu je da je Louddonova sestra vitka, smeđe kose iplavih očiju. I oku ugodna, prisjetio se. Da, taj dio bio je pogrešan,zaključio je. Sestra tog đavola nije bila oku ugodna. Nije bila ni lijepa. Bilaje čarobna.

Uže je napokon bilo prerezano. Bio je slobodan. Djevojka gaje obišla,stala pred njega i nasmiješila mu se, a zatim se hitro sagnula i pokupilanjegovu odjeću sa zemlje.

Strah ju je učinio nespretnom. Kad je zakoračila prema njemu,spotaknula se. Brzo se pribrala i mahnula mu.

- Slijedite me — šapnula je.Nije se ni pomaknuo. I dalje ju je bez riječi promatrao.Madelyne se kratko namrštila, nezadovoljna njegovim oklijevanjem.

Mozak mu se zasigurno smrznuo pa ne može razmišljati, zaključila je.Jednom rukom privila je naramak njegove odjeće uz sebe, a drugom gaobujmila oko struka.

— Oslonite se na mene - prošaputala je. — Pomoći ću vam, ali moramose požuriti — dodala je, pogleda uprta u vrata zamka. Glas joj je bioispunjen strahom.

Udovoljio je njezinoj želji. Na trenutak je dvojio bi li joj rekao da se nemoraju skrivati jer se njegovi momci upravo uspinju uza zidine, nopredomislio se. Što manje zna, to bolje za uspjeh njegova pothvata.

Dosezala mu je jedva do ramena, a ipak se silno trudila da mu pomognekoračati. — Idemo u sakristiju — objasnila mu je. — Posljednje što bi impalo na pamet bilo bi da vas traže u kapelici.

Nije obraćao pozornost na njezine riječi. Pogled mu je bio uperen nasjeverni zid. U blijedom svjetlu polumjeseca vidio je siluete svojih vojnikakako se bešumno spuštaju niz zidine.

Osmjehnuo se. Louddonovi vojnici bili su glupi koliko i on. Snijeg ihladnoća natjerali su čuvare da napuste položaje na bedemu. Povukli su se uzamak i prepustili neprijatelju da iskoristi njihovu slabost. Ta glupost koštatće ih života.

Svom težinom oslonio se o njezino rame, trudeći se daje uspori. Ramenai ruke bili su mu ukočeni, no u stopalima nije imao nikakva osjeta, što je biološ znak, no znao je da ovoga trenutka s tim u vezi ništa ne može učiniti.

Začuvši kratak zvižduk, brzo je podigao ruku, dajući vojnicima znak daostanu na svojim položajima. Svrnuo je pogled na djevojku, spremajući seda joj dlanom hitro prekrije usta pokuša li viknuti. No pogled joj je i daljebio uperen u zemlju. Pognuta pod njegovom težinom, očito nije bila svjesnaopsade svog doma.

Kada su stigli do kapelice, šapnula mu je da se osloni o kameni zid idrhtavih ruku pozabavila se otvaranjem vrata. Budući daju je želio ostavitiu uvjerenju kako je preslab da bi mogao stajati, poslušao ju je. Sljedećihnekoliko trenutaka šutke je promatrao kako se trudi skinuti ledeni lanacistodobno i dalje čvrsto držeći uza se naramak njegove odjeće.

Napokon je uspjela. Masivna drvena vrata zaškripala su i rastvorila se.Čvrsto ga je primila za ruku i povukla ga u mračnu unutrašnjost. Oštarledeni zrak oplahnuo im je lica dok su brzali dugim vlažnim hodnikom usmjeru drugih vrata. Hitro ih je otvorila i mahnula mu da ude.

Soba u kojoj se našao bila je bez prozora, no pod svjetlom svijeća malaprostorija poprimila je topao ugađaj. Zrak je bio težak i ustajao, podprašnjav, a grede prekrivene paučinom. Na kukama zabijenima u vratavisjelo je nekoliko mantija kojima su se služili svećenici kada bi svratili

održati misu, a uza zid nasuprot vratima bila je položena slamarica s dvadebela pokrivača.

Madelyne je zaključala vrata i uzdahnula od olakšanja. Napokon su bilina sigurnom, barem zasad. Svrnula je pogled na Duncana i pokazala mu dasjedne na slamaricu. — Kada sam vidjela što su vam naumili učiniti,pripremila sam ovu sobu — rekla je i dodala mu odjeću. - Ime mijeMadelyne i ja sam... — naglo je zastala, odlučivši kako će biti bolje da mune spominje svoje srodstvo s Louddonom. — Ostat ću s vama sve do zore, atada ću vam pokazati tajni prolaz kroz koji ćete izaći. Čak ni Louddon nezna za njega.

Barun je sjeo na slamaricu, prekrižio stopala i posegnuo za košuljom.Navlačeći je, pomislio je kako je svojim odvaznim činom upravo zamrsilasituaciju. Odjednom je shvatio da se pita kako će Madelyne reagirati nakonšto shvati njegov pravi naum. Unatoč svemu, odlučio gaje provesti i tu,doista, nije bilo pomoći.

Madelyne je pričekala da se odjene i navuče žičanu tuniku, pa uzelajedan od pokrivača i prebacila mu ga preko leda. Potom se hitro spustila nakoljena, naredila mu da ispruži noge i pozorno se zagledala u njegovastopala. Izraz lica bio joj je zabrinut. Duncan je posegnuo za čizmama, nospriječila gaje u namjeri da ih navuče. - Stopala se prvo moraju ugrijati —objasnila je.

Duboko je uzdahnula smišljajući najbrži način da vrati toplinu unjegove smrznute udove. Glava joj je bila pognuta, a lice skriveno odDuncanova budna pogleda.

Uzela je drugi pokrivač, omotala ga oko njegovih nogu, pa očitopromijenila mišljenje. Odmahnula je glavom i maknula ga u stranu. Bezriječi je svukla plašt pa izvadila bodež što gaje bila zataknula za pojasnačinjen od upletenih kožnih traka i spustila ga na slamaricu tik doDuncanove ruke. Razvezavši pojas bacila gaje u stranu pa polako podiglata-mnozelenu haljinu, zajedno sa svilenom podsuknjom boje marelicenekoliko centimetara iznad koljena.

Začuđen njezin neobičnim ponašanjem, Duncan je šutke čekao daobjasni što smjera. No Madelyne je i dalje uporno šutjela. Duboko jeudahnula, zgrabila njegova stopala i hitro, prije nego što stigne još jednomrazmisliti, priljubila ih uz svoj trbuh.

Osjetivši ledeni dodir njegove kože na svojoj, ispustila je kratak i oštaruzdah pa naglo povukla haljinu preko njegovih stopala, čvrsto je omotala

oko njih i obgrlila ih rukama. Opazivši kako joj ramena podrhtavaju,Duncan je na trenutak pomislio kako bi se mogla smrznuti nastavi li upijatinjegovu hladnoću.

Bio je to najnesebičniji čin koji je ikada doživio.Ubrzo mu se osjet vratio u stopala. Tabani su ga pekli poput žeravice, a

bol koji se pritom javio bio je toliko jak da više nije mogao mirno sjediti.Pokušao je izvući noge ispod njezine haljine, ali nije mu dopustila. Umjestotoga pojačala je stisak.

- Bol je dobar znak — prošaputala je. — Uskoro će nestati. Usto, trebalibiste biti sretni što išta osjećate — dodala je.

Zvuk ukora u njezinu glasu nije mu promaknuo. Iznenađen, podigao jeobrve. Madelyne je podigla pogled i susrela se s njegovim. - Ne biste senašli u tom položaju da niste bili toliko lakomisleni - požurila se objasniti.— Nadam se da ste iz toga izvukli dobru pouku. Sljedeći put neću vas moćispasiti - dodala je blažim tonom. Čak se i pokušala nasmiješiti, no bio je to,u najmanju ruku jadan pokušaj. — Znam da ste pomislili da će se Louddonponašati časno. No pogriješili ste. Louddon ne zna stoje čast - nastavila je.— Budete li to ubuduće imali na umu, možda ćete poživjeti dovoljno dugoda dočekate starost.

Skrenuvši pogled, pomislila je na cijenu koju će morati platiti zbognjegova oslobođenja. Louddonu neće trebati dugo kako bi shvatio dajeupravo ona umiješala prste u bijeg njegova zarobljenika. Hvala Bogu stojenjezin brat napustio zamak prije nego stoje očekivala, ostavivši joj dovoljnovremena da se pozabavi pripremama za provedbu svog nauma.

Prije svega, pobrinut će se da se taj luđak sigurno udalji od zamka, anakon što ode svojim putem, razmislit će o posljedicama svoga djela. Niježeljela sada o tome razmišljati. -Stoje, tu je — prošaputala je, pokušavajućiprikriti prizvuk očaja u glasu.

Duncan se nije potrudio odgovoriti na njezinu primjedbu, pa jezašutjela. Nastupila je mukla tišina. Madelyne je osjetila kako jepreplavljuje nelagoda. Poželjela je da Duncan kaže nešto, bilo što, da olakšanapetost. No i dalje je uporno šutio. Pomisao da drži njegova gola stopalapriljubljena uz svoj trbuh, nije joj ni najmanje godila. Ako bi mu palo napamet da ih podigne, dotaknuo bi joj grudi. Licem joj se razlilo rumenilo.Plaho je podigla pogled, pokušavajući dokučiti što barun misli o neobičnunačinu na koji gaje odlučila zagrijati.

Čekao je da to učini. Dugi trenutak zurili su jedno u drugo. Oči su jojplave poput neba i bistre poput gorskog jezera, zaključio je. I nimalo nalikna oči njezina brata. No izgled umije biti varljiv, podsjetio se, unatoč tomušto gaje njezin otvoren i bezazlen pogled doista opčarao. Nije si mogaodopustiti da postane neoprezan. Madelyne je bila sestra njegova neprijatelja,ništa više i ništa manje od toga. Lijepa ili ne, nije bila ništa više od pijunakojim će tog demona natjerati u klopku.

Madelyne je pomislila kako su mu oči sive i hladne poput čelika. Licemu je bilo kao od kamena isklesano, jednako hladno i bezosjećajno.

Kosa mu je bila tamnosmeđa, duga i blago kovrčava, no to nije ninajmanje ublažilo dojam odsutnosti toplih osjećaja. Usnice su mu bilepretvrde, čeljust prečvrsta, a u kutovima očiju nije imao ni jedne jedinebore. Nije izgledao kao čovjek koji se umije smijati. Ne, s nelagodom jepomislila, izgledao je upravo onoliko kruto i hladno koliko je njegovpoložaj zahtijevao. Prije svega, bio je ratnik, a tek potom plemić.Pretpostavila je da pri takvu poretku u njegovu životu nema mjesta smijehu.

Odjednom je shvatila da nema ni najmanjeg pojma o tome što se odvijau njegovu umu. To, što ni uz najbolju volju ne može dokučiti što misli,prilično ju je uznemirilo. Kratko se nakašljala pokušavajući prikritinelagodu. Bi li pokušala nastaviti razgovor? Možda će joj, ako progovori,izgledati manje hladno i kruto.

— Jeste li doista pomislili da biste se mogli sami suočiti s Louddonom,barune? — upitala je. Čekala je da joj odgovori, no budući da nije, njezinanapetost se pojačala. Uzdahnula je. Jednako je tvrdoglav koliko inepromišljen, ogorčeno je pomislila. Spasila mu je život, a nije se potrudioni jednom riječi zahvaliti joj na njezinu hrabru činu. Bilo je očito da ninajmanje ne drži do pravila lijepa ponašanja. Posve u skladu s njegovimizgledom i glasom koji gaje pratio, zaključila je.

Bojala ga se. Shvativši tu činjenicu, odjednom se razljutila i istogtrenutka prekorila zbog takva budalasta ponašanja. Nebesa, nije rekao niriječi, a ipak je drhtala pred njim poput djeteta.

To je zato stoje tako velik i jak, zaključila je. Sobičak u kojemu su senalazili činio se premalenim za njega. Barun je ispunio prostor svojompojavom i zato se pred njim osjećala toliko sićušnom.

- Kada odete odavde, ne pomišljajte na povratak — nastavila je. — Bilabi to kobna pogreška. Sljedeći put Louddon neće propustiti priliku da vasubije.

Nije joj odgovorio. Umjesto toga, polako je izvukao noge ispod njezinehaljine, namjerno klizeći površinom stopala po glatkoj koži njezinih bedara.

Madelyne je, spuštena pogleda, ostala klečati pred njim. Ispod okapromatrala je kako navlači čarape i čizme. Kad je završio, polako sesagnuo, podignuo njezin kožni remen i pružio joj ga.

Nasmiješila se i posegnula za njim, pomislivši kako joj tim potezomupravo daje do znanja da ipak umije biti pažljiv i ljubazan. Bila je toizvjesna ponuda mira, i ona će je, dakako, prihvatiti. Nakon toga sigurno ćejoj se zahvaliti.

Djelovao je brzo poput munje. Zgrabio ju je za lijevu ruku, stegnuo jojremen oko zapešća pa hitro posegnuo za desnom. U tili čas, prije nego štoje stigla shvatiti što se zbiva, obje ruke bile su joj svezane.

Zaprepaštena, zurila je u vlastite ruke, pa polako podigla pogled netrudeći se prikriti smetenost.

Vidjevši izraz njegova lica, stresla se od jeze. U nevjerici je odmahnulaglavom.

Napokon je progovorio. — Nisam tu zbog Louddona. Došao sam potebe, Madelyne.

DRUGO POGLAVLJE

"Moja je osveta, ja ću je vratiti..."Novi zavjet, Poslanica Rimljanima 12:19

Jeste li sišli s uma? — šapnula je. Zvučala je istinski preneraženo.Nije joj odgovorio, no iz načina na koji ju je pogledao shvatila je da

njezino pitanje smatra posve izlišnim. Primio ju je za ramena i pomogao jojda se osovi na noge. Da nije, pala bi nazad na koljena. Čudno, ali bio jeprilično nježan za čovjeka njegove veličine. Ta spoznaja još ju je višezbunila.

Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti što izvodi. On je biozarobljenik, a ona njegova izbaviteljica. Ne može biti da nije svjestan tečinjenice. Spašavajući njega, stavila je na kocku vlastiti život. Nebesa,svojim tijelom ugrijala je njegova smrznuta stopala. Učinila je sve stojemogla, najviše što se usudila.

Bez riječi ju je promatrao, pogledom koji je više dolikovao divljakunego plemiću, posve u skladu sa svojom reputacijom. Moć i samosvjesnostkoja je zračila iz njega bila je toliko snažna da se pred njim osjećala posvebespomoćnom. Očajnički se trudila izdržati njegov ledeni pogled, no znalaje da ne može prikriti drhtanje.

Pogrešno je shvatio njezinu reakciju. Sagnuo se, podigao njezin plašt,prebacio joj ga preko ramena pa spojio krajeve na njezinim bujnimgrudima, pritom ih ovlaš dotaknuvši. Nije imala dojam daje to namjernoučinio, no nagonski je ustuknula. Izraz njegova lica postao je još mračniji izagonetniji.

Bez riječi zgrabio ju je za ruke, povukao je prema vratima i dalje, nizdug mračan hodnik.

Morala je trčati da bi održala korak s njim, u protivnom bi je vukao zasobom. — Zašto se želite sukobiti s Louddonovim vojnicima kad je toposve nepotrebno?

Nije odgovorio, no odlučila je ustrajati. Zaboga, išao je u susret vlastitojsmrti. Morala gaje zaustaviti. — Molim vas, ne činite to. Stanite i slušajtešto vam govorim, barune. Mora da vam je hladnoća pomutila um. Ubit će

vas — u dahu je izgovorila i svom snagom pokušala oduprijeti se njegovučeličnom stiska. Uzalud. Nije čak ni usporio korak.

Dođavola, ostane li tako tvrdoglav, kako će ga spasiti?Stigli su do masivnih drvenih vrata. Otvorio ih je nogom, toliko silovito

da su krila udarila o kameni zid i raspala se u komadiće.Zakoračio je u dvorište i povukao je za sobom. Osjetivši nalet ledenog

vjetra na licu, Madelyne je pomislila kako je upravo dobila žestoku pljusku.Njezino čvrsto uvjerenje da je plemić sišao s uma u tili čas pretvorilo se uprah i pepeo. O ne, nije bio lud.

Dokaz je bio posvuda oko nje. Pred sobom je ugledala više od stotinuvojnika, a još njih spuštalo se sa zidina, brzo poput vjetra i tiho poputlopova. Svi do jednoga bili su odjeveni u plavo bijele odore baruna odWextona.

Madelyne je bila toliko zaprepaštena prizorom da nije opazila kako jeDuncan više ne drži. Tek kad je u hodu udarila u njegova leđa i nagonski seuhvatila za njegov plašt da ne padne, shvatila je daje više ne vuče za sobom.

Mirno je stajao pred svojim vojnicima, ničim ne pokazujući dajesvjestan njezine nazočnosti, kao ni toga da ga čvrsto drži za plašt kao da jojživot ovisi o tome. Madelyne je iznenada shvatila da bi mogao pomislitikako se pokušava sakriti iza njegovih leda ili, što je bilo još gore, da tražinjegovu zaštitu. Istog trenutka pustila je njegov plašt i hrabro stala uz njegatako daje svi mogu vidjeti. Vrh njezine glave dosezao je do visine njegovihramena. Prkosno se ispravila, pokušavajući oponašati njegovo bahatodržanje. Iskreno se nadala da njezin strah nije toliko vidljiv.

Nebesa, bila je prestravljena. Pravo rečeno, nije se bojala smrti. Više odsvega strahovala je od načina na koji će umrijeti. Hoće li smrt doći brzo ilipolako? Od pomisli na umiranje u mukama zamalo joj je pozlilo. Kako ćeto podnijeti? Uložila je puno vremena u učenje samokontrole i nije seželjela slomiti. Ipak, hoće li se u posljednji trenutak pretvoriti u kukavicu?Ta pomisao toliko ju je uznemirila da se jedva uspjela suzdržati da istogtrenutka ne vrisne kako želi biti prva koja će na vratu osjetiti ledenu oštricumača. No preklinjanje za brzu smrt također bi bio kukavički čin, zar ne? Inajgore od svega, riječi njezina brata u tom bi se slučaju u potpunostiobistinile.

Barun Wexton nije imao pojma o mislima koje se vrzmaju glavomnjegove zarobljenice. Kada je nakratko spustio pogled na nju, spokojanizraz njezina lica prilično gaje iznenadio. Djelovala je posve mirno, gotovo

bezbrižno. Ipak, bio je siguran da će se njezino uzvišeno držanje uskoropromijeniti. Postat će svjedokom njegove osvete, koja će započeti potpunimrazaranjem njezina doma. Nijednog trenutka nije dvojio da će ga u suzamapreklinjati za milost prije nego što završi.

Jedan od vojnika probio se naprijed i stao pred baruna. Madelyne je naprvi pogled opazila kako prilično nalikuju jedan na drugoga i zaključila dasu sigurno u rodu. Vojnikova kosa bila je jednake tamnosmeđe, gotovo crneboje i bio je jednako mišićav, no ni približno toliko visok poput baruna.Bilo kako bilo, potpuno ju je ignorirao i obratio se izravno barunu. —Duncane? Hoćeš li napokon narediti napad ili ćeš nas ostaviti da stojimo tudo jutra?

Duncan. Zvao se Duncan. Čudno, ali to stoje saznala njegovo ime naneki ju je način umirilo. Duncan... doista, sada joj je djelovao malo višepoput čovjeka.

— Dakle, brate? - ustrajao je vojnik. Saznavši u kakvu su rodu,Madelyne je napokon shvatila zašto barun dopušta da mu se vazal obraćatako drskim tonom.

Vojnik, koji je sudeći po mladenačku izgledu i nedostatku ožiljka izbitaka morao biti njegov mlađi brat, napokonje svrnuo pogled na Madelyne.Po izrazu njegova lica bilo je jasno daje prezire. Izgledao je kao da bijenajradije pljusnuo. Čak se i odmaknuo korak dalje od nje, kao daje gubava.

— Louddon nije ovdje, Gilarde — blago je odvratio Duncan tonom kojije Madelyneino srce ispunio novom nadom. - Tada ćete se vratiti kući,gospodine? — upitala je pogledavši ga.

Nije joj odgovorio. Zaustila je da ponovi pitanje, no vazal ju jepreduhitrio obasuvši je nizom uvreda. Pravo rečeno, većina riječi koje jeizgovorio bila joj je posve nepoznata, no po načinu na koji je rigao vatru ipo munjama koje su pritom sijevale iz njegovih očiju zaključila je da sugrešne.

Duncan mu je upravo namjeravao narediti da prekine svoj djetinjastiispad, no osjetivši kako gaje Madelyne čvrsto primila za ruku, bio je tolikozaprepašten daje potpuno zaboravio na brata.

Priljubila se uz njega i cijelim tijelom drhtala, no unatoč tomu, izraz licabio joj je miran. Bez riječi zurila je u Gilar-da. U nedoumici je odmahnuoglavom. Znao je da njegov brat nema pojma koliko je prestrašena. U stvari,i daje znao, dvojio je bi li mu uopće bilo stalo.

Gilardovo ponašanje odjednom gaje počelo živcirati. Madelyne je bilanjegova zarobljenica i ništa više od toga. Louddon je bio njegov neprijatelj,a ne ona, i što prije Gilard shvati kako se treba ponašati prema njoj, to bolje.— Dosta -naglo je izgovorio. — Louddon je otišao. Tvoje kletve neće gavratiti.

Naglo je izvukao ruku iz njezine, zaštitnički je obgrlio oko ramena iprivukao je k sebi žestinom koja ju je zamalo oborila s nogu. Zapanjen timočitim izrazom naklonosti, Gilard je otvorenih usta zurio u njega.

— Louddon je vjerojatno krenuo na jug, Gilarde. U protivnom bismo gaopazili - zaključio je Duncan.

Madelyne se nije mogla suzdržati od upletanja. — I sada ćete poći kući?— upitala je, nadajući se da ne zvuči kao da ih gorljivo pokušava nagovoritina to. - Možete se s njime sukobiti drugi put - predložila je, trudeći sepotaknuti ih da razmišljaju razumno.

Obojica su se okrenula i bez riječi se zagledala u nju. Nijedan se nijepotrudio odgovoriti joj, no izrazi njihovih lica jasno su govorili kako misleda se rastala s pameću.

Madelyne je osjetila kako je ponovo preplavljuje strah. Od barunovaledena pogleda zadrhtala su joj koljena. Hitro je spustila pogled, srameći sedo dna duše zbog slabosti svoga karaktera. — Nisam luda — promrmljalaje. -Još uvijek stignete otići prije nego što vas zarobe.

Duncan se nije osvrtao na njezine riječi. Zgrabio je remen kojim su jojruke bile svezane i povukao je prema drvetu uz koje je bio svezan prijenego što gaje oslobodila. Pokušavajući slijediti njegov dugi korak, dvaputse spotaknula u hodu. Koljena su joj klecala od straha. Kad ju je napokonpustio, oslonila se o drvo, čekajući što će biti dalje.

Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. Shvatila je da joj šalje nijemoupozorenje da ostane gdje jest. Tada se polako okrenuo i uperio pogled uvojnike. Široko raskrečenih bedara i ruku položenih na bokove, mirno ječekao da privuče njihovu pozornost. Cijelim tijelom zračio je oholim samo-puzdanjem. - Ona je moja — zagrmio je glasom od kojeg se ledi krv užilama. - Nitko je neće ni pipnuti.

Madelyne je hitro svrnula pogled na zamak. Duncanov glas bio je tolikosnažan da su ga vojnici u unutrašnjosti morali čuti. No, budući da se nitkonije pojavio na vratima, zaključila je da gaje snažan vjetar ipak prigušio.

Kad je zakoračio u namjeri da se udalji, zgrabila gaje za nadlakticupokušavajući ga zaustaviti. Oštre spojke njegove žičane tunike usjekle su

joj se u dlanove. Iskrivila je lice od nelagode, iako nije bila sigurna je li tozbog bola ili njegova bijesna pogleda. Stajao je toliko blizu nje da su im segrudi dodirivale. Morala je zabaciti glavu posve unatrag da bi ga moglapogledati u oči.

— Ne razumijete, barune - naglo je izgovorila. - Kad biste barem htjelislušati što vam želim reći, shvatili biste koliko je vaša zamisao suluda.

— Moja zamisao je suluda? — ponovio je Duncan, jednako preneražentime što ga se usudila zaustaviti kao i sadržajem njezine izjave. Nije mogaoshvatiti zašto uopće želi slušati o čemu ta luda žena trabunja. Dodavola,upravo gaje grubo uvrijedila. Da se radilo o muškarcu, dosad bi već biomrtav. Ipak, sudeći po bezazlenu izrazu njezina lica i usrdnoj molbi koju jezačuo u njezinu glasu, zaključio je da nije svjesna što je upravo učinila.

Madelyne je pomislila kako izgleda kao da bi je najradije sastavio sazemljom. Svom snagom trudila se da ne obori oči pod njegovim prijetećimpogledom. - Ako ste došli po mene da biste se osvetili mom bratu, uzaludste gubili vrijeme - tiho je prozborila.

— Pokušavate li reći da niste vrijedni truda? — odvratio je. -Jasno danisam. Mom bratu nije nimalo stalo do mene.

Ne značim mu ništa i sigurna sam da se to neće promijeniti - objasnilaje. Duncan nije sumnjao kako doista vjeruje u to. - Započnete li bitku, svićete do jednoga izginuti. Bit ćete najmanje dvostruko nadjačani. U podrumuzamka su prostorije u kojima spava još stotinu vojnika. Čim čuju zvukbitke, pridružit će se ostalima. Sto kažete na to? - izazovno je upitala.

Duncan ju je bez riječi promatrao. Izraz lica bio mu je zagonetan.Madelyne je uputila tihu molitvu Svevišnjem da ga prosvijetli, nadajući seda će ga novosti koje je upravo čuo natjerati da shvati ludost svoga nauma.

Nadala se uzalud. Njegova reakcija nije bila ni približno onakva kakvuje očekivala. Jednostavno je slegnuo ramenima.

Shvativši kako ga se njezine riječi nisu ni najmanje dojmile, razljutilase. Je li moguće daje toliko glup da svjesno srlja u smrt?

- Uzalud sam se ponadala da biste mogli postupiti razumno, zar ne? Nemogu vas uvjeriti da odustanete — zaključila je.

- Ne - odvratio je. Iskra koja je na trenutak zasjala u njegovim očimauvelike ju je iznenadila. No nestala je prije nego što je stigla razmisliti otome što je vidjela. Vjerojatno se zabavlja na njezin račun, zaključila je.

Možda bi ga i upitala misli li doista daje ovo najbolji trenutak za šalu,da se usudila. Ali nije. Dugi trenutak nastavio je zuriti u nju. Zatim je

polako odmahnuo glavom, okrenuo se i pošao prema zamku. Očito jezaključio daje protratio dovoljno vremena na razgovor s njom.

Ako već ništa drugo, barem je nije ostavio u dvojbi oko svojih namjera.Po mirnu izrazu njegova lica i sporu, gotovo lijenu koraku, zaključila je dani najmanje ne drži do njezinih upozorenja.

No ona je znala bolje. Od strepnje koja ju je iznenada obuzela osjetila jekako joj se želudac steže u užareni čvor. Pomislivši da će povratiti, dubokoje udahnula i prisilila se potisnuti žuč koja joj se skupila u grlu. Istodobno,mahnito se trudila razvezati čvor na rukama. Panika koja ju je obuzela kadje shvatila daje zamak pun slugu, učinila je taj pokušaj nemogućim.Sumnjala je da će Duncanovi vojnici obraćati pozornost na nenaoružane.Vojnici njezina brata sigurno ne bi pravili razliku. Ubili bi svakoga tko biim stao na put.

Znala je da će uskoro umrijeti. Napokon, bila je Louddonova sestra isigurno je neće poštedjeti. No ako bi prije toga uspjela spasiti nevine ljudeod smrti, ne bi li to dalo svrhu njezinu kratku životu? Nebesa, kad bi spasilasamo jedan život, to bi doista bilo važno... nekome.

Pogleda uprta u baruna i dalje je pokušavala olabaviti konopac nazapešćima. Došavši do podnožja stuba ispred zamka, Duncan se polakookrenuo i pogledom okružio svoje vojnike. Izraz njegova lica nije ostavljaoni najmanjeg mjesta dvojbi o njegovim namjerama. Oči su mu plamtjele odgnjeva.

Polako je podigao mač visoko u zrak. Taj put Madelyne je bila sigurnada u zamku nema osobe koja ga nije čula.

- Bez milosti — zagrmio je.Začuvši zvuke bitke, Madelyne je u agoniji nakratko sklopila oči i brzo

ih otvorila, shvativši da njezin um i protiv njezine volje proizvodi jeziveslike ubijanja koje se upravo odvijalo unutar zidina zamka. Nikad dosadnije svjedočila bitki i jedino stoje o tome znala, čula je iz priča vojnika kojisu se naveliko hvastali svojim junačkim pothvatima i pobjedama. Nonijedan od njih nije govorio o ubijanju, i kada se bitka proširila izvanzamka, pružajući joj pogled na prizore iz najdubljeg pakla, sledila se.Louddonovi vojnici padali su kao pokošeni pred njezinim očima, plaćajućivlastitom krvlju odanost svom gospodaru.

Iako su bili brojčano nadmoćniji, vojnici njezina brata nisu bili nipribližno toliko dobro osposobljeni za bitku poput Duncanovih. Promatralaje kako jedan od njih podiže mač na baruna i gubi život prije nego stoje

njime stigao zamahnuti. Drugi je u žaru bitke uperio koplje u njega i u tiličas ostao zaprepašteno zuriti u ono što mu je ostalo od ruke. Stravičan krikproparao joj je uši kada se srušio na zemlju natopljenu vlastitom krvi.

Promatrajući prizore jeziva masakra, ponovo je osjetila kako je obuzimaslabost. Zatvorila je oči pokušavajući potisnuti slike užasa koji se odvijaopred njom, no nije pomoglo. I dalje su je proganjale.

Momak, za kojeg je pretpostavila daje Duncanov štitonoša, dotrčao jedo nje. Bio je plavokos, nizak i mišićav, pomalo zdepast. S bodežom urukama stao je ispred nje.

Nije se osvrnuo daje pogleda. Cijelo vrijeme nije skidao pogled sbaruna. Madelyne je zaključila kako je zasigurno dobio naredbu daje čuva.Malo prije vidjela je kako mu je Duncan nešto kratko izgovorio.

Postrance je promatrala štitonošu. Grizao je donju usnicu, no nije mogladokučiti čini li to iz straha ili zato stoje uzbuđen. Odjednom je skočio i utrku je napustio jednako brzo kao što je i došao.

Pogledavši Duncana, opazila je daje ispustio štit. Momak je pojurio daga podigne i u hitnji da što prije izvrši taj zadatak, ispustio vlastiti bodež.

Madelyne nije oklijevala. Potrčala je, brzo ga podignula i požurila senatrag. Kleknula je na zemlju i pognula se tako da joj plašt sakrije ruke ipočela rezati remen. Oštar miris paljevine ispunio joj je nosnice. Podigavšipogled, ugledala je kako iz prozora zamka izbijaju plameni jezici. Služinčadje bezglavo nahrupila prema vratima i u pokušaju da spasi goli život,pomiješala se s vojnicima.

Simon, stari Sas, probio se do nje. Suze su se slijevale niz njegovenaborane obraze. Snažna ramena bila su mu pognuta od očaja. — Misliosam da su vam presudili, gospo — šapnuo je i pomogao joj da se osovi nanoge. Uzeo je bodež iz njezinih ruku i presjekao čvor. Istog trenutka čvrstogaje primila za ramena. — Bježi, Simone. Ovo nije tvoja bitka. Požuri,tvoja obitelj te treba.

— Ali, ne mogu vas ostaviti...- Pođi, prije nego što bude kasno - požurivala gaje.Glas joj je bio promukao od straha. Simon je bio bogobojazan čovjek

zlatna srca koji joj je nebrojeno puta dokazao naklonost i odanost. Cijeliživot proveo je na imanju. Pravo na posjed i sve stoje na njemu sada jepripadalo Louddonu, i to je za sirotog čovjeka samo po sebi bila kazna. Bognije mogao biti tako okrutan da zahtijeva još i njegov život.

— Pođite sa mnom, gospo — preklinjao je. — Sakrit ću vas. Madelyneje odlučno odmahnula glavom. - Ne — rekla je.

- Ne bismo daleko stigli. Barun bi pošao za mnom. Molim te, poslušajme — brzo je dodala vidjevši kako je zaustio da joj protuslovi. — Idi —viknula je i lagano ga gurnula naprijed.

— Neka vas Bog čuva - prošaputao je starac. Stavio je bodež u njezineruke, kratko ih stisnuo i požurio prema golemim dverima u bedemu. Nijedaleko stigao. Duncanov brat, u jurnjavi za novom metom na kojoj ćeiskaliti svoj bijes, žestoko se zaletio u njega. Omamljen, starac se srušio nakoljena. Začuđen, Gilard je naglo zastao. Pomislivši kako se pred njimnalazi još jedan neprijatelj, podigao je mač.

Glasno vrisnuvši, Madelyne je potrčala prema njima i stala ispredSimona štiteći ga od Gilardove ubojite oštrice.

- Makni se - prosiktao je Gilard ne spuštajući mač.- Neću - odbrusila je visoko podigavši bradu. — Morat ćeš prvo mene

ubiti.Gilard je istog trenutka podigao mač još više u zrak, dajući joj da znanja

da će upravo to i učiniti. Lice mu je porume-njelo od bijesa. Madelyne jeodjednom shvatila daje savršeno sposoban ubiti je bez imalo grizodušja.

Duncan je krajičkom oka spazio što se događa i pojurio prema njima.Gilard je bio na glasu po vatrenom temperamentu, no unatoč tomu bio jesiguran da njegov brat neće nauditi Madelyne. Znao je da bi ga to koštaloživota. Duncan je bio barun od Wextona, stoga su imanje i titula pripadalinjemu. Bio on njegov brat ili ne, Gilard je bio samo vazal. Morao jepoštovati to pravilo. Duncan nije mogao biti jasniji. Madelyne pripadanjemu. Nitko je neće ni pipnuti. Nitko.

Preostali sluge, njih tridesetak, također su svjedočili događaju. Umjestoda pobjegnu i dokopaju se slobode, stali su iza Simonovih leđa, kao nijemapotpora.

Madelyne nije ustuknula pred Gilardovim bijesnim pogledom.Spokojnim izrazom lica uspješno je prekrivala duboki nemir koji je osjećalau sebi.

Duncan je stigao do njih upravo u trenutku da se svojim očima uvjeri unajbizarniji potez kojemu je ikada svjedočio. Njegova zarobljenica polakoje podigla ruku i odmaknula gomilu gustih kovrča s vrata. Nagnuvši glavu ustranu, mirnim glasom predložila je Gilardu da joj na tom mjestu prerezevrat, i pritom ga zamolila da bude barem toliko ljubazan da to učini brzo.

Gilard je bio preneražen njezinom reakcijom na njegov očiti blef. Posvesmeten, polako je spustio mač.

Čim je krvava oštrica nestala s njezina vidika, Madelyne je svrnulapogled na Duncana. Izraz lica i dalje joj je bio spokojan. - Proteže li se vašasrdžba na Louddona i na njegove sluge, barune? — upitala je. - Hoćete liubiti nedužne žene i muškarce samo zato što ih zakon prisiljava da služemojemu bratu?

Prije nego stoje Duncan stigao odgovoriti, okrenula mu je leđa, pružilaruku Simonu i pomogla mu da ustane. — Govori se daje barun Wextončastan čovjek, Simone. Stani uz mene, zajedno ćemo se suočiti s njim, dragiprijatelju.

Okrenula se prema Duncanu i pogledala ga ravno u oči. — Sada ćemose uvjeriti je li barun uistinu častan ili nije ništa bolji od Louddona.

Iznenada je shvatila da u ruci još uvijek drži bodež. Skrila ga je iza leđa,rasparala podstavu plašta i pustila da padne unutra, moleći se da porub budedovoljno čvrst i ne popusti pod njegovom težinom. Istodobno je nastavilagovoriti nadajući se da barun nije opazio što čini. — Svi ovi dobri ljudi kojiupravo stoje pred vama, učinili su sve što su mogli da me zaštite od mogabrata. Radije bih umrla nego dopustila da im itko nanese zlo. Izbor je navama.

Kad je napokon progovorio, Duncanov glas bio je ispunjen prezirom. -Za razliku od vašega brata, gospo, ja se ne iživljavam na slabijima od sebe.Idi, starce, slobodan si. Povedi i ostale sa sobom.

Sluge nisu oklijevali poslušati ga. Madelyne je promatrala kako se žureprema zidinama u želji da se što prije domognu slobode. Morala je priznatida ju je Duncanov dokaz milosrđa iznenadio. - Barune, imam još jednumolbu — rekla je svrnuvši pogled na njega. - Molim vas, ubijte me odmah.Znam daje kukavički što to tražim od vas, ali doista mije teško čekati.Učinite što morate i završimo s tim.

Vjerovalaje daje namjerava ubiti. Duncan je ponovo ostao zatečennjezinim riječima. Gospa Madelyne bila je najčudnija žena koju je ikadasreo. - Nemam vas namjeru ubiti, gospo — kratko je izgovorio i otišao,ostavivši je da zbunjeno gleda za njim.

Val olakšanja prošao je njezinim tijelom. Vjerovalaje daje rekao istinu.Izgledao je doista iznenađeno kad gaje zamolila da učini što mora... Ustvari, nije li joj time upravo izrazio svoje priznanje i zahvalnost?

Prvi put u životu osjetila se poput slavodobitnice. Spasila je životbaruna Wextona i stoga ju je odlučio poštedjeti. O da, napokon je dobilanjegovo priznanje i poživjet će dovoljno dugo da može o tome pričati.

Bitka je bila završena. Prije nego što su staje pretvorili u vatrenubuktinju, vojnici su istjerali konje iz njih i potjerali ih na čistinu izvanzidina za slugama koji su već odmaknu-li prema svojim kućama. Madelynenije mogla reći da joj se srce para od žalosti što dom njezina brata nestaje uplamenu. To nikada nije bio njezin dom. Nije bilo sretnih uspomena kojebije vezale uz njega.

Ne, ni najmanje nije žalila za njim, niti je bila ljuta zbog razaranja.Duncanova osveta bila je zaslužena kazna za grijehe njezina brata. Temračne i hladne noći barbarin u plemićkom ruhu pravdu je uzeo u svojeruke, i to je, prema njezinu mišljenju, bio nadasve hrabar čin. Jer, ruku nasrce, nije bilo puno ljudi koji bi se usudili ignorirati moćno prijateljstvonjezina brata s engleskim kraljem.

Što je Louddon učinio barunu Wextonu da zanemari tu činjenicu? Ikakvu će cijenu morati platiti za taj brzoplet potez? Hoće li William II, kadčuje što se dogodilo, tražiti njegovu glavu? Kralj će, po svemu sudeći, bitisklon udovoljiti Louddonu, bude li on tako želio. Louddonova veza skraljem bila je, uljudno rečeno, neuobičajena. Madelyne je već prije čula dasu »osobito bliski prijatelji«, ali tek prije tjedan dana shvatila je pravuprirodu njihova bliskog prijateljstva. Marta, konjušarova žena, imala jevelik udio u rasvjetljavanju te zagonetke. Jedne večeri, kada je popilagutljaj više vina, razvezao joj se jezik.

U prvi trenutak Madelyne je odbila povjerovati joj. Poru-menjela je dokorijena kose i rekla joj da sigurno griješi. Louddon se nije nikada oženiojer je mlada dama kojoj je poklonio srce, na njegovu nesreću, preminula.Marta se nasmijala naivnosti svoje gospodarice i natjerala je da baremprizna da je takvo što moguće.

Do te večeri Madelyne nije imala pojma da muškarac može biti intimans drugim muškarcem, a spoznaja da je jedan od njih njezin brat, a drugiengleski kralj, cijelu priču učinila je još odvratnijom. Pomisao da bi tomogla biti istina bila joj je toliko odbojna daje povratila cijelu večeru.Naravno, cijeli prizor bio je popraćen salvom Martina smijeha.

- Spalite kapelicu.Začuvši Duncanovu odrješitu naredbu, Madelyne se mislima vratila u

sadašnjost. Istog trenutka podigla je rub svoje haljine i pojurila prema

kapelici, nadajući se da će imati dovoljno vremena da iz nje pokupi malutorbu sa svojim stvarima, prije nego što vojnici izvrše njegovu naredbu.Nitko na nju nije obraćao pozornost.

Duncan ju je presreo netom prije ulaza. Položio je ruke na zid s njezinelijeve i desne strane, spriječivši je da nastavi. Kratko je vrisnula i okrenulase da ga pogleda.

— Ne postoji mjesto na kojemu se možeš skriti od mene, Madelyne -blago je rekao. Zaboga, zvučao je kao da se dosađuje.

- Ne skrivam se ni od koga — odvratila je, trudeći se otkloniti ljutnju izsvoga glasa.

- U tom slučaju, vjerojatno želiš izgorjeti zajedno s kapelicom? —upitao je. - Ili si naumila poslužiti se tajnim prolazom koji si mi spomenula?

— Nijedno ni drugo — odvratila je. — Sve moje stvari su unutra. Pošlasam po njih. Budući da si rekao da me nećeš ubiti, pomislila sam da će mitrebati, dodala je, iznenada odlučivši da nakon svega što su zajedno prošli,može prijeći na intimniji način oslovljavanja.

Budući daje i dalje šutio, odlučila je ponovo pokušati. Doduše, nije bilolako sastaviti suvislu rečenicu dok ju je netremice promatrao. — Nisamtražila da mi daš konja s kojim bih mogla pobjeći, želim samo torbu kojusam skrila iza oltara.

— Nisi tražila? - tiho je ponovio. Madelyne nije mogla odlučiti zbunjujeliju više njegovo pitanje ili način na koji se osmjehnuo. — Očekuješ li dadoista povjerujem kako si živjela u crkvi?

Poželjela je imati više hrabrosti pa da mu kaže kako ju nije briga što ćevjerovati. Nebesa, zbilja je bila kukavica. Ipak, trud koji je tijekom godinaulagala u sebe, sada se pokazao korisnim. Način na koji je naučilauspostaviti nadzor nad svojim osjećajima, bio je bolan ali isplativ. Pogledkoji mu je uzvratila bio je posve miran. Uspjela je potisnuti ljutnju. Čak je islegnula ramenima.

Duncanu nije promaknuo bljesak srdžbe u njezinim plavim očima. Kaoni izraz poruge koji se kratko pojavio na njezinu licu i nestao takvombrzinom da ga sigurno ne bi opazio da ju nije tako pažljivo promatrao.Vještina kojom je kontrolirala osjećaje bila je doista zapanjujuća, i posveneobična za ženu.

- Odgovori mi, Madelyne. Očekuješ li kako ću povjerovati da si živjelau crkvi?

— Nisam živjela u crkvi — odvratila je, shvativši da više ni trenutka nemože izdržati njegov uporan pogled. — Samo sam sakrila svoju torbuunutra, tako da mogu pobjeći čim svane zora.

Duncan se namrštio. Drži li ga toliko blesavim da misli kako će doistapovjerovati u tako nevjerojatnu priču? Nema žene koja bi napustilasigurnost svoga doma u ova nesigurna vremena. I kamo bi, uostalom,pošla?

Odlučio ju je pustiti da učini što želi, samo da bi vidio kako će reagiratikad se ispostavi daje lagala. - Možeš otići po svoju torbu.

Madelyne nije imala namjeru dalje se prepirati s njim. Brzopleto jezaključila kako joj dozvolom da uzme torbu ujedno daje i dozvolu danapusti imanje. Ipak, željela je biti sigurna da ga nije pogrešno razumjela.— I nakon toga mogu napustiti imanje? — naglo je upitala. Dođavola, nijeuspjela prikriti podrhtavanje glasa, no u vezi s tim sada se više ništa nijemoglo učiniti.

— Naravno, Madelyne, napustit ćeš imanje — s osmijehom je odvratio.Začuđena tom iznenadnom promjenom, pozorno se zagledala u njega,pokušavajući mu pročitati misli. Dakako, bio je to uzaludan pokušaj.Duncan je dobro prikrivao osjećaje, predobro da bi iz izraza njegova licamogla zaključiti što misli.

Sagnula se ispod njegove ruke i potrčala u kapelicu. Duncan ju jeslijedio u stopu.

Torba je bila točno tamo gdje ju je dan prije ostavila. Hitro ju je podiglai stisnula uz sebe, pa svrnula pogled na Duncana. Zaustila je da mu zahvali,no vidjevši iznenađen izraz njegova lica, predomislila se.

— Nisi mi vjerovao? — upitala je. Sudeći po tonu njezina glasa, nijebila ništa manje iznenađena od njega.

Umjesto odgovora, ponovo se namrštio. Bez riječi se okrenuo i zaputioprema izlazu. Madelyne ga je slijedila. Ruke su joj se toliko tresle da jejedva držala torbu u naručju.

Zaključila je kako je sav užas kojem je svjedočila napokon svomsnagom prodro u njezin um, prijeteći daje slomi. To-liko krvi, toliko smrti.Želudac joj se ponovo zgrčio i pretvorio u užarenu loptu, i sve čemu senadala, bilo je da će uspjeti održati prisebnost dok se Duncan i njegovivojnici ne udalje.

Kratko nakon njihova izlaska kapelica se pretvorila u vatrenu buktinju.Plameni jezici koji su nahrupili kroz prozore i vrata u tili čas progutali su

maleno zdanje, poput zvijeri koja žudi što prije utažiti glad.Madelyne je bez riječi promatrala kako kapelica nestaje u plamenu,

posve nesvjesna da čvrsto drži Duncanovu ruku. Shvativši što čini, brzo juje pustila.

Okrenuvši se, vidjela je kako je većina vojnika već uzjaha-la. U tišini sučekali barunovu naredbu za polazak. Nasred čistine stajao je najčudesnijipastuh kakvog je ikada vidjela. Bio je najmanje za dvije širine dlana viši odostalih konja, i bijel poput snijega. Plavokosi štitonoša očito je imaoproblema s obuzdavanjem jogunaste životinje. Madelyne nije ni trenutkadvojila da pastuh pripada Duncanu. Tako velik i jak, posve mu je odgovaraoi stasom i rastom, a o naravi da se i ne govori.

Pokretom ruke Duncan ju je pozvao da ga slijedi. Na-mrštila se nanjegovu naredbu, ali ipak je nagonski pošla za njim. Sto se više približavalagolemom pastuhu, njezin strah postajao je sve veći. Odjednom, strašnasumnja probila se na površinu njezina uma.

Nebesa, barun nema namjeru pustiti je da ode svojim putem.Duboko je udahnula pokušavajući se smiriti. Doista je previše

uznemirena da bi mogla bistro razmišljati. Naravno daje neće povesti sasobom. Zašto bi učinio takvu ludost? Napokon, što bi s njom? Nije mu bilani od kakve koristi.

Ipak, morala se u to uvjeriti. — Nemaš me namjeru povesti sa sobom,zar ne? - naglo je upitala, svjesna da joj glas zvuči pretjerano napeto. Ni uznajbolju volju nije uspjela prikriti strah.

Okrenuo se, uzeo torbu iz njezinih ruku i dobacio je šti-tonoši. Upravoje dobila odgovor koji je tražila. Zapanjeno je promatrala kako se penje usedlo i pruža joj ruku da joj pomogne uzjahati.

Odlučno je zakoračila unatrag. Tako joj Boga, nema šanse da gaposluša. Jedno je bilo sigurno: prihvati li njegovu ponudu i uzjaše togvražjeg konja, osramotit će se kao nikada u životu. Ili će se onesvijestiti iliće, što je bilo još gore, početi vrištati. Iskreno rečeno, radije bi umrla negodoživjela takvo poniženje.

Nije se bojala njega, nego konja. Žalosno ali istinito, nedostajalo joj jeosnovno znanje jahanja. Uspomene na nekoliko mučnih lekcija kojima seLouddon tijekom njezina odrastanja poslužio kao oružjem da bijeprestravio, još uvijek su je povremeno proganjale. Iako je bila potpunosvjesna da se radi o nerazumnom dječjem strahu, nije ga mogla prevladati.

Povukla se još korak unatrag. Polako je odmahnula glavom, dajući mudo znanja da odbija njegovu ponudu. Nije ni najmanje dvoumila oko svojeodluke. Ako je to ono što želi, može je i ubiti, ali neće se popeti na togpastuha.

Bez razmišljanja okrenula mu je leda i počela hodati, nemajući pojmakamo ide. Noge su joj toliko drhtale, da se nekoliko puta spotaknula. Panikaju je posve zaslijepila i jedino o čemu je mogla razmišljati, bilo je da učiniidući korak.

Došavši do osakaćena tijela jednog od Louddonovih vojnika, naglo jezastala. Lice mu je bilo izobličeno u stravičnu grimasu. Odjednom sesledila. Bez riječi stajala je na mjestu tog stravičnog pokolja, pogleda uprtau mrtvog vojnika. Odjednom, učinilo joj se kako čuje jezive krikoveumirućih. Pokrila je uši da ih ne čuje, ali nije pomoglo. I dalje su nadolazili,obrušavajući se na nju poput bujice. Madelyne se napokon slomila. Njezinprodoran vrisak pomiješao se s njihovima u dugoj, mučnoj agoniji.

Začuvši njezin vrisak, Duncan je naglo podbo konja. Stigavši do nje,hitro se sagnuo i podigao je u sedlo.

Osjetivši njegove ruke na svom tijelu, Madelyne je prestala vrištati.Poput djeteta, stisnula se uz njega naslonivši lice na njegovu žičanu tuniku.Bez riječi je podigao kapuljaču njezina ogrtača i pokrio joj glavu, očito unamjeri da njezino glatko lice zaštiti od prstena koji bi ga mogli izgrepsti.Zatim je skinuo plašt i omotao je njime.

Nije preispitivao vlastitu potrebu da joj ugodi. Prisjetio se kako jeklečala pred njim trudeći se ugrijati njegova smrznuta stopala. Bio je tonesebičan čin, i najmanje stoje mogao bilo je da joj jednako nesebičnouzvrati. Napokon, samo on, i nitko drugi, bio je kriv za sve njezine patnje.

Duboko je uzdahnuo. To se više nije moglo promijeniti. Dodavola, sveje trebalo biti tako jednostavno. Dopusti ženi da se uplete, i sve će sezamrsiti.

Stvari su sada bile posve drugačije. Iako je znao da Madelyne toga nijesvjesna, uprskala je njegov plan. Ipak, sviđalo mu se to ili ne, pronaći ćenačin da s time izađe na kraj. Jer, unatoč tomu što nije mogao odlučiti ljutili ga taj čudesni prevrat ili oduševljava, u jedno je bio siguran: neće je moćipustiti od sebe.

Čvršće ju je privio u naručje i napokon dao znak za pokret. Pričekao jeda kolona prođe pokraj njega, a kad je i posljednji vojnik nestao izvan

zidina, svrnuo je pogled na poprište bitke. Gilard i mladi štitonoša šutke sustajali uz njega.

Osjetivši kako ga Madelyne netremice promatra, polako je spustiopogled. Dugi trenutak bez riječi gledali su jedno u drugo.

- Oko za oko, Madelyne.Čekala je da nastavi, nadajući se da će joj reći stoje njezin brat učinio da

pobudi toliku žudnju za osvetom, no nije. Šutke ju je promatrao, kao daočekuje da shvati. Bilo je očito da nema namjeru objašnjavati razloge svogokrutnog postupka. Ipak, mogla je to razumjeti. Pobjeda ne zahtjevaopravdanja.

Polako je svrnula pogled na zgarište. Prisjetila se jedne od priča opunskim ratovima, koju joj je njezin ujak, otac Berton često ponavljao. Udavna vremena vodilo se mnogo ratova, a unatoč tomu što sveta crkva nijeblagonaklono gledala na takvu poduku, otac Berton odlučio ju je uputiti upovijesna zbivanja, iako je znao da po strogim crkvenim pravilima takvošto nipošto ne bi smio. Činjenica da riskira kaznu crkvenih starješina ako bido njihovih ušiju dopro samo nagovještaj o tome što radi, nije ga u tome ninajmanje omela.

Posljedice strašnog razaranja kojima je upravo svjedočila podsjetile suje na priču o Kartagi. Nakon trećeg, posljednjeg rata između dviju moćnihsila, pobjednici su Kartagu pretvorili u prah i pepeo. Ono što nije bilospaljeno, do temelja je razoreno, tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Nakraju, plodno tlo posuto je solju tako da na njemu više ništa ne može rasti.

Povijest se ponovila te noći. Sve stoje Louddon posjedovao do temeljaje razoreno i pretvoreno u prah i pepeo.

- Delenda est Carthago1 — prošaptala je, ponavljajući čuvene riječikojima je rimski senator Cato završavao svaki govor u senatu.

Duncan je bio iznenađen njezinom primjedbom. Pitao se gdje je tomogla naučiti. -Jest, Madelyne — odvratio je. — Sve što pripada Louddonumoralo je biti uništeno. Baš poput Kartage.

- A ja... pripadam li i ja Loudd... Kartagi? - upitala je ne želećiizgovoriti bratovo ime.

- Ne, Madelyne, ti ne pripadaš Kartagi.Kimnula je, pa zatvorila oči i skupila se u njegovu naručju. Polako je

skinuo kapuljaču s njezine glave i podigavši joj bradu, primorao je da gapogleda u oči.

— Više ne pripadaš Louddonu, Madelyne. Nego meni. Razumiješ li?

Umjesto odgovora, ponovo je pognula glavu.Vidjevši kako je prestravljena, odustao je. Dugi trenutak bez riječi ju je

promatrao, pa polako vratio kapuljaču na njezinu glavu.Udobno smještena u privremenu sigurnost, makar to bilo i njegovo

naručje, Madelyne se promeškoljila. — Radije ne bih pripadala nijednommuškarcu — šapnula je, govoreći više sebi negoli njemu.

Čuo ju je. Tromo se osmjehnuo. To što Madelyne želi ili ne želi, bilo jeposve nevažno. Sviđalo se to njoj ili ne, bila je njegova.

Sama je odredila svoju sudbinu.Ugrijala je njegova smrznuta stopala.

TREĆE POGLAVLJE

"Bolje nepravdu trpjeti negoli je činiti."Platon, Gorgija

Ostatak noći i veći dio sljedećeg dana kretali su se prema sjeveru kao daih goni stotinu bijesnih vragova. U stvari, barun je bio taj koji ih jenemilosrdno tjerao naprijed, dopustivši da zastanu samo dvaput, da bi sekonji odmorili od žestokog tempa. Madelyne je dobila dopuštenje da senakratko povuče u samoću, no leda i noge toliko su je boljele da se jedvauspjela pobrinuti za osobne potrebe. Prije nego stoje stigla protegnuti bolnemišiće, Duncan ju je ponovo podigao u sedlo.

Budući daje tako bilo sigurnije, plemić je odlučio zaobići glavni put. Putkojim su krenuli bio je, najblaže rečeno, loš i neodržavan, pretežno obrastaotravom i niskim grmljem, a često je prolazio kroz šikare. Veći dio vremenavitezovi su jahali podignutih štitova, braneći se od udaraca šiblja. Ipak,Madelyne se nije imala razloga požaliti jer je bila dobro zaštićenaDuncanovim plaštem i njegovim golemim tijelom.

Bilo kako bilo, barunovi vojnici bili su od glave do pete dobroopremljeni za put poput tog, pa za razliku od onih koji bi njime krenuligolih ruku i glava nezaštićenih kacigama, nisu trpjeli nikakve posljedice,niti su sporije napredovali.

Sve do večeri nastavili su jahati jednako žestokim tempom. U smirajdana Duncan je najavio da će provesti noć u maloj udolini koju je opazio udaljini. Do tog trenutka Madelyne je već bila čvrsto uvjerena da plemić nijeljudsko biće. U više navrata čula je kako ga vojnici zovu vukom, i upotpunosti je razumjela zašto. Uočivši konture te divlje zvijeri na njegovuplavo-bijelom grbu, pomislila je kako majka tog čudovišta mora biti demoniz najdubljeg pakla, a otac velik i ružan vuk, u protivnom ih ne bi takonemilosrdno gonio.

Kada su napokon stali, umirala je od gladi. No vojnici su se prije svegamorali pobrinuti za svoje konje. Mogla je to razumjeti. Vitezu je briga okokonja bila na prvom mjestu. Bez njega je bio nemoćan. Shvativši da će semorati strpjeti, sjela je na kamen.

Nakon toga, zapalili su vatre. Bilo ih je najmanje trideset, s osamvojnika okupljenih oko svakog plamena. Madelyne je promatrala obrisenjihovih pognutih leđa. Momci su očito bili iscrpljeni od duga i napornajahanja. Napokon je podijeljena i hrana, oskudan obrok koji se sastojao odkomada suha kruha i sira. Bilo je i piva, oštra kiselkasta okusa, noMadelyne je opazila da vojnici piju umjereno. Bilo je očito da se ne želenapiti. Oprez je nadjačao njihovu želju da se opuste. Boravkom naotvorenom nalazili su se u ranjivu položaju i u slučaju napada morali suimati bistre glave.

U takvoj situaciji uvijek je postojala opasnost od prepada odmetnika,šljama koji je živio od pljačke i razbojstva. Takvi su često poput pticagrabljivica u zasjedi čekali da im žrtve padnu u kandže, a gusta šumatakođer je bila puna divljih životinja s istim nakanama.

Duncanov štitonoša dobio je zadatak da se pobrine za Ma-delyneinepotrebe, no po izrazu njegova lica zaključila je da nema pojma kako biizvršio tu dužnost.

Zaključivši kako trenutačno više ništa ne može učiniti, tješila sepomišlju daje sa svakom prijeđenom miljom bliže svom tajnom odredištuna sjeveru. Prije nego što se barun upleo i onemogućio provođenje njezinanauma, planirala je pobjeći u Škotsku k svojoj rođakinji Edwyth. Ipak, umeđuvremenu je shvatila koliko je bila naivna kad joj je takvo što moglopasti na pamet. Doista, bilo je nadasve glupo pomisliti da bi više od danauspjela preživjeti u toj divljini, prepuštena samoj sebi. Usto, jedina kobila izštale njezina brata koje se nije plašila, bila je već toliko stara da ne bi imalasnage za tako dugo i naporno putovanje. Bez snažnog konja i prikladneodjeće, poći na putovanje poput tog bilo bi ravno samoubojstvu. Usto, planputa koji joj je stari Simon na brzinu nacrtao po sjećanju, zacijelo priličnomanjkavom, odveo bi je u posve pogrešnom smjeru.

Ipak, unatoč tomu što se očito radilo o ludoriji, Madelyne nije željelaodustati od svog sna. Tračak nade kako bi se ipak mogao ispuniti, bio je sveza što se tog trenutka mogla uhvatiti. Duncan sigurno živi u blizini škotskegranice. Zaključila je kako njegov dom ne može biti daleko od domanjezine rođakinje. Možda bi mogla čak i pješice poći k njoj?

Bilo kako bilo, neće dopustiti daje pomisao na poteškoće slomi i prisilina odustajanje. Potisnula je razum i počela razmišljati što joj sve treba zabijeg. Prije svega, bio je to podoban konj, zatim hrana i napokon božjiblagoslov. Ipak, kada joj je pogled slučajno pao na Duncana, zaključila je

da će morati promijeniti redoslijed i staviti Božji blagoslov na prvo, apodobna konja na zadnje mjesto. Jer, sviđalo se to njoj ili ne, upravo je onbio njezina najveća prepreka do slobode. Nije ni najmanje sumnjala da ćejoj taj napola čovjek, napola vuk stvarati smetnje na svakom koraku.

Duncan nije rekao ni riječi otkad su napustili Louddonov posjed. Svakiput kada bi se prisjetila njegove grozne izjave, kako ona sada pripadanjemu, obuzela bije mučnina. Što bi to trebalo značiti? Poželjela je imatihrabrosti da ga upita, no držanje mu je bilo toliko hladno i distancirano danije znala kako bi započela.

Nebesa, doista je bila iscrpljena. Nije mogla sada o tome razmišljati.Kad se odmori, pronaći će način za bijeg. Napokon, to je ono štozarobljenici redovito čine, zar ne?

Bila je svjesna da joj posve nedostaje gradivo o stvarima poput tih.Kakve koristi od toga stoje naučila čitati i pisati? To ionako nitko nikadaneće saznati, budući da se držalo kako ženskom stvorenju takvo što ne samoda nije potrebno nego je i krajnje neprihvatljivo. Napokon, većina plemićanije se znala čak ni potpisati. Kad je trebalo štogod napisati, prepuštali susvećenicima da umjesto njih obave takve, po njihovu mišljenu, banalnezadatke.

Ipak, Madelyne nije mogla okrivljavati ujaka zbog rupa u svomobrazovanju. Dragi svećenik učio ju je onome što je znao, a osobito jeuživao u pričanju drevnih priča. Više od svega, voljela je priču o Odiseju. Uglavi male uplašene djevojčice kakva je bila, mitološki junak postao jenjezinim zaštitnikom, poglavito za dugih hladnih noći, kada je zamišljalakako sjedi uz njezinu postelju i čuva je. Maštanje o njemu uvelike joj jepomoglo da se riješi straha od pomisli kako će Louddon doći po nju iodvesti je kući.

Louddon! Od same pomisli na njegovo mračno ime želudac bi joj sezgrčio. Naravno, on je bio kriv zbog njezina kroničnog manjka vještinaprijeko potrebnih za preživljavanje. Nebesa, nije znala čak ni jahati.Dakako, njegovom zaslugom. Istina, kad joj je bilo šest godina, nekoliko juje puta poveo na jahanje. Još uvijek se živo sjećala tog užasnog iskustva,kao da se jučer dogodilo. Napokon, napravila je budalu od sebe, barem jetako Louddon rekao. Toliko je urlao od smijeha daje zamalo ispao iz sedla.

A kada je shvatio koliko je uplašena, svezao ju je za sedlo i potjeraokonja u trk. Naslađivao se njezinim strahom, no tada to nije mogla

razumjeti. Potrajalo je dok nije naučila prikriti strah pred njim, i timespriječiti njegovo sadističko iživljavanje.

Od najranijeg djetinjstva znala je daje otac i brat ne vole, unatoč tomušto se na sve moguće načine trudila zadobiti barem mrvicu njihove ljubavi.U njezinoj osmoj godini poslali su je u kratak posjet ocu Bertonu, starijembratu njezine majke. Srećom, kratak posjet pretvorio se u nekoliko dugih,lijepih i mirnih godina. Otac Berton bio je jedini živući član majčineobitelji. Svećenik je dao sve od sebe daje podigne na noge, neprestano jojponavljajući, sve dok zamalo u to nije i sama povjerovala, kako su njezinotac i brat ti koji nemaju previše pameti, a ne ona.

Jest, ujak je doista bio dobar i pošten čovjek, tople osobnosti koja seuvelike odrazila na njezinu osobnost. Naučio ju je mnogo toga, doduše,ništa korisnog i opipljivog, no barem ju je volio kao što bi otac trebaovoljeti vlastitu kćer. Rekao joj je da Louddon iz dubine duše prezire žene,no Madelyne je znala da to nije istina. Njezinu bratu stalo je do Clarisse iSare, njegovih sestara. Obje su dobile najbolju moguću poduku iz svega štobi djevojke plemenita roda trebale znati prije udaje, a usto i pozamašanmiraz, iako je samo Clarissa bila udana.

Ujak joj je također rekao kako otac ne želi imati nikakve veze s njom jerga previše podsjeća na svoju majku, ljepoticu blage i plemenite naravi.Okoristio se svim mogućim sredstvima da dobije njezinu ruku, no jedva štosu izrekli bračne zakletve, nije ju više želio ni pogledati. Ujak nije znaouzrok te neobične promjene ponašanja, no vjerovao je da krivnja mora bitina njegovoj zloj duši.

Madelyne se nejasno prisjećala vremena koje je provela s majkom, nosvaki put kad bi pomislila na nju, obuzeo bije osjećaj topline. Zaštićenojmajčinom ljubavlju, Louddon je rijetko dobivao priliku mučiti je svojimizrugivanjem.

Njezin brat bio je jedini koji je znao odgovore na brojna pitanja koja suje mučila. Jednog dana možda će joj sve ispričati, i tada će shvatiti.Napokon, razumijevanje donosi ozdravljenje, zar ne?

Nebesa, morala bi prestati razmišljati o svim tim groznim stvarima.Odlučno je ustala i uputila se prema rubu čistine, daleko od muškaraca.Kratko se osvrnula provjeravajući slijedi lije tko. Budući da su svi i daljemirno sjedili uz vatru, ušla je u šumu u namjeri da obavi osobne potrebe.Na povratku, u blizini je opazila potočić. Doduše, površina je bila zaleđena,pa se morala poslužiti kamenom da razbije led. Spustivši se na koljena,

hitro je umila lice i oprala ruke. Voda je bila toliko ledena daje pomislilakako će joj se prsti smrznuti, no osjećaj svježine na licu bio je predivan.

Odjednom je osjetila kako netko stoji iza nje. Okrenula se toliko brzodaje zamalo izgubila ravnotežu i pala u potok. Bio je to Duncan. — Dođi,Madelyne, vrijeme je za počinak.

Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Pružio je ruku i pomogao jojustati. Stisak mu je bio istodobno i čvrst i nježan. Poveo ju je prema čistini,ne ispuštajući njezinu ruku iz svoje sve dok nisu stali ispred njegova šatora.Budući da se nikada nije susrela s nečim takvim, Madelyne je u čudupromatrala neobičan zaklon načinjen od čvrstih grana prekrivenih kožamadivljih životinja. Zemlja unutar šatora bila je prekrivena debelim krznom,koje je zasigurno imalo poslužiti kao ležaj. U odsjaju obližnje vatreunutrašnjost je djelovala toplo i ugodno.

Šutke joj je pokazao da uđe. Bez prigovora gaje poslušala. Ipak, ni uznajbolju volju nije se mogla opustiti. Zemlja je bila toliko hladna da nikrzno nije moglo spriječiti hladnoću da joj ne prodre do kostiju. Ubrzo jepomislila kako će se pretvoriti u ledenu grudu.

Ruku prekriženih na prsima, Duncan je promatrao njezine uzaludnepokušaje da zauzme položaj u kojemu bi mogla zaspati. Pogledavši gaispod spuštenih trepavica, Madelyne je zaključila kako se sigurno dobrozabavlja na njezin račun. Prisilila se zadržati miran izraz lica, zaklevši se daće prije umrijeti nego se požaliti na hladnoću.

Odjednom, ponovo ju je povukao na noge i pritom ozbiljno zatresaošator koji im se zamalo srušio na glavu. Skinuo je ogrtač s njezinih ramena,spustio se na koljeno i pažljivo ga raširio po krznu.

Madelyne gaje u čudu promatrala, pitajući se što izvodi. Do tog trenutkabila je uvjerena da su šator podigli za nju, no vidjevši Duncana kako seudobno smjestio posred krzna i ispružio noge, shvatila je daje u zabludi.Ljutita, okrenula se prema izlazu. Nije mogla vjerovati daje uzeo njezinogrtač samo zato da bi mu bilo ugodnije. Ako ju je želio pustiti da sesmrzne, mogao ju je ostaviti na Louddonovu posjedu, umjesto što ju jedovukao ovamo.

Nije stigla ni vrisnuti kad ju je zgrabio i brzinom munje povukao nasebe. Zaustila je da se pobuni, no jedva stoje uspjela uhvatiti zrak, obuzelaju je nova navala bijesa, budući da se Duncan okrenuo na bok, povukavši jeza sobom. Držeći je i dalje čvrsto uza se, pokrio ih je svojim plaštem. Licejoj je bilo stisnuto uz njegov vrat, a bradom se oslonio na njezinu glavu.

Madelyne se istog trenutka pokušala izvući iz njegova zagrljaja,užasnuta dodirom njihovih tijela. Svom snagom pokušala gaje odgurnuti odsebe, no bilo je to isto kao da pokušava odgurnuti stijenu.

— Ne mogu disati — promrmljala je.— Možeš — odvratio je.Učinilo joj se da u njegovu glasu čuje natruhe smijeha. To ju je razljutilo

gotovo jednako kao i njegovo tiransko ponašanje. Kako se usuđujezaključivati može li disati ili ne?

Bila je previše ljuta da bi se uplašila. Odjednom je shvatila kako su jojruke još uvijek slobodne i počela ga udarati po prsima sve dok je dlanovinisu zapekli. Srećom, prije ulaska u šator svukao je žičanu tuniku, i svestoje imao na sebi, bila je pamučna košulja.

Tanka tkanina tijesno je prianjala uz njegova široka prsa i ramena,ocrtavajući obrise bujnih mišića. Madelyne je mogla osjetiti snagu koja jeisijavala ispod nje. Nebesa, nije imao ni trunke sala za kojeg bi ga moglauštinuti. Koža mu je bila jednako nefleksibilna kao i njegova nepopustljivanarav.

Ipak, postojala je jedna razlika. Grudi su mu bile tople, a vrućina koja jeisijavala iz njih mamila ju je da se privine uz njega. Usto, sviđao joj se mirisnjegove kože. Prestala se odu-pirati. Napokon, stoje drugo mogla? Bila jedoista iscrpljena.

Naravno, bio je to jedini razlog za takvo što. Ipak, srce joj je lupalo kaoda će joj iskočiti iz tijela. Njegova blizina doista je čudno djelovala na nju.Sve je to samo zato stoje toliko umorna, uvjeravala se.

Osjetivši njegov topao dah na vratu, preplavio ju je osjećaj ugode. Kakoje to moguće? Ništa više nije imalo nikakva smisla. Odmahnula je glavom,pokušavajući razbistriti misli. Ne smije se prepustiti tom primamljivomosjećaju i utonuti u san. Zgrabila gaje za košulju i počela je potezati.

Duncanu je njezina upornost počela ići na živce. Duboko je uzdahnuopa posegnuo za njezinim rukama i gurnuo ih pod košulju. Dlanovi su jojsada bili priljubljeni uz njegova prsa. Osjetivši dodir gustih dlačica napovršini njegove tople kože, kratko je zadrhtala.

Kako joj može biti toliko toplo kad je vani toliko hladno? Njegovablizina pobudila je u njoj neobične, putene osjećaje, za koje nije znala dapostoje. Naravno, tjelesne pobude poput tih bile su nesumnjivo grješne, anačin na koji su ležali jedno uz drugo, bio je bez sumnje bestidan. Kukovisu mu bili pritisnuti uz njezine, i mogla je osjetiti njegovu tvrdoću. Haljina

koju je imala na sebi bila je slaba zaštita od dodira s njegovom muškosti, aneiskusna kakva je bila nije se unijela nositi s tim nepoznatim, zbunjujućimosjećajima koji su je obuzeli u njegovoj blizini. Ne bi li joj njegov dodirtrebao biti odbojan? Ne bi li joj od njega trebalo pozliti? Ali, ne, njegovdodir nije joj bio odbojan, niti joj je pozlilo, jedino je ostala bez daha.

Odjednom, strašna pomisao prošla joj je kroz um. Glasno je uzdahnula.Nije li to položaj u kojem muškarac drži ženu kada se namjerava sjediniti snjom? Dugi trenutak razmišljala jeo tome i napokon zaključila da nemarazloga za strah. Prisjetila se da žena pritom mora ležati na leđima, pa iakonije bila posve sigurna što bi to točno trebalo značiti, vjerovala je da nije uopasnosti. Načula je kako Marta s drugim sluškinjama naklapa o timstvarima, a priču o bludnim doživljajima uvijek je započinjala primjedbomkako je noć provela na leđima. Doista, kad je govorila kako ju muž prevaliona leđa, bila je posve jasna, s olakšanjem je zaključila Madelyne, po-žalivšišto nije iskoristila nijednu prigodu da čuje i ostatak tih bestidnih priča.

Nebesa, i na tom području manjkalo joj je znanja. Odjednom serazljutila na samu sebe, shvativši kako mladoj dami ne doliči razbijati glavustvarima poput tih.

Naravno, sve je to bila Duncanova krivnja. Je liju tako čvrsto stisnuo uzsebe samo zato što gaje njezina nelagoda zabavljala? Pokušavši izravnatiukočene noge, osjetila je kako je snažno pritisnuo svoja čvrsta bedra uznjezina. Mogao bije zdrobiti kada bi htio. Zamislivši takav razvoj događaja,kratko je zadrhtala i istog se trenutka prisilila ostati mirna. Bolje je neizazivati divljaka, zaključila je. Ako već ništa drugo, grudi su joj barem bilezaštićene rukama. Zahvalila je nebesima na tome, no sreća joj nažalost nijebila duga vijeka. Duncan se promeškoljio pa je morala pomaknuti dlanove.Grudi su joj sada bile priljubljene uz njegove, a na njezinu sramotu,bradavice su joj se ukrutile.

Iznenada, ponovo se pomaknuo. — Dođavola, što... — ljutito seproderao tik do njezina uha. Nije imala pojma što gaje razljutilo, nopouzdano je znala da će ostati gluha do kraja života.

Naglo se podigao i oslonio na lakat, mrmljajući riječi koje se nijednapristojna dama ne bi usudila ponoviti. Nije ih mogla ne čuti, no iskoristila jeprigodu i odmaknula se od njega. Krajičkom oka promatrala je kako rukomopipava površinu na kojoj je ležao.

Tek kad gaje izvukao, sjetila se bodeža koji je sakrila u podstavu svogogrtača.

Namrštila se.Duncan se osmjehnuo.Iznenađena, zamalo mu je uzvratila osmijeh. Tada je opazila da mu je

pogled hladan poput komada čelika koji je držao u ruci i shvatila kako ćebiti pametnije da ostane ozbiljna.

— Od plaha stvorenja poput tebe čovjek ne bi očekivao takvudomišljatost, Madelyne.

Zvučao je prilično blago pa nije mogla dokučiti je li to bio komplimentili joj se samo izruguje. Kako bilo, odlučila je da mu neće reći kako jeposve zaboravila daje sakrila oružje u porubu. Sigurno bi pomislio dajeblesava kad bi mu takvo što priznala.

— Zarobio si me — podsjetila gaje. — Ako sam tim postupkomdokazala svoju domišljatost, to je samo zato što mi čast nalaže dapobjegnem. Nije li to obveza svakog zarobljenika?

Namrgodio se.- Smatraš li moju iskrenost uvredljivom? - upitala je. -U tom slučaju,

bilo bi bolje da sam šutjela. Ako nemaš ništa protiv, rado bih se vratila naspavanje — hitro je dodala. — Ne brini se, pretvarat ću se da te nema.

U potvrdu svojih riječi čvrsto je sklopila oči.- Madelyne, otvori oči.Njegove kratke, oštro izrečene naredbe zaista su joj počele ići na živce,

zaključila je, osjetivši kako joj se želudac zgrčio od nelagode. Ponovo mu jeuspjelo prepasti je. Doista joj je već bila muka od toga. Dokazat će mu daga se ne boji. Otvorila je oči. Iskreno rečeno, nije znala zašto gaje uopćeposlušala, ali jest. Vidjevši oštricu bodeža pred svojim licem, shvatila je daga se ipak boji.

Stvarno sam kukavica, pomislila je i hrabro mu uzvratila pogled.Štoviše, oslonila se na lakat i još mu se više prima-knula. Lica su im sadabila samo centimetar udaljena.

—Jesi li napokon zadovoljan? — izazovno gaje upitala.Pretpostavila je da nije, budući daju je naglo prevalio na leda i nadvio se

nad nju. Kratak bljesak koji je vidjela u njegovim sivim očima doista ju jezabrinuo.

Čula je kako se govori da se duša zrcali u očima, no po njegovu pogledunije se dalo ništa zaključiti. To ju je također zabrinulo.

Bez riječi je zurio u nju pokušavajući dokučiti bi li njezine ispadesmatrao zabavnima ili iritantnima. Znao je da ga se boji. Ipak, nije

ustuknula pred njim, niti ga preklinjala za milost. Gospode, bila je prelijepa.Sitne pjege na njezinim obrazima izgledale su mu doista neodoljivo. A tekusnice! Pitao se kakav bi osjećaj bio ljubiti ih, i istog trenutka osjetio kakose uzbudio.

- Misliš li cijele noći zuriti u mene? — upitala je.- Možda - odvratio je. — Bude li me volja - dodao je ne uspjevši prikriti

osmijeh kad je vidio kako gaje prostrijelila pogledom.- U tom slučaju, i ja ću cijele noći zuriti u tebe — odvratila je.- Zašto bi to učinila? - promuklo je upitao.- Ako si pomislio da bi me mogao iskoristiti dok spavam, pogriješio si.Izgledala je prilično ozlojeđeno tom mišlju. — Kako bih te mogao

iskoristiti, Madelyne?To stoje tada ugledala na njegovu licu, doista je bio osmijeh. Pogled mu

više nije bio leden.Požalila je što nije šutjela. Nebesa, još će mu usaditi razvratne misli u

glavu.- Radije ne bih o tome — naglo je izgovorila. — Bi li bio toliko

ljubazan da zaboraviš sve što sam rekla? - zamolila gaje.- Ne bih — odvratio je. —Je li ti možda palo na pamet da bih mogao

poželjeti zadovoljiti žudnju i obljubiti te dok spavaš?Glave su im bile toliko blizu daje mogla osjetiti njegov dah na licu.

Vidjevši kako je porumenjela, zamalo je prasnuo u smijeh.Napeto gaje promatrala, mirna poput košute koja pokušava procijeniti je

li došlo vrijeme za uzmak.- Nećeš me ni pipnuti - naglo je izgovorila. - Zasigurno si preumoran da

bi razmišljao... o tome. Napokon, spavamo na otvorenome i... ne, ne bi toučinio — završila je.

— Možda.Stoje to, zaboga, trebalo značiti? Izraz lica bio mu je nedokučiv. Uživa li

u njezinu strahu?Jedno je bilo sigurno: neće mu se predati bez žestoke borbe. Ne bi li

dokazala odlučnost, stisnutom pesnicom raspalila gaje posred lijevog oka.Bio je to nesumnjivo dobar udarac, zaključila je, no nažalost, njoj je priuštioviše bola nego njemu. Glasno je zajaukala. Za razliku od nje, Duncan nijeni trepnuo. Nebesa, vjerojatno je polomila kosti ni za što.

— Kao da sam udarila u kamen - promrmljala je, nadajući se daje niječuo.

— Zašto si to učinila? — upitao je. Zvučao je istinski znatiželjno.— Zato da bih ti dala do znanja kako ću se boriti do smrti, ako me

pokušaš iskoristiti — promucala je, diveći se vlastitoj hrabrosti. Ipak, glasjoj je podrhtavao, stoje nesumnjivo pokvarilo ukupan dojam. Obeshrabrena,uzdahnula je.

Duncan se ponovo osmjehnuo. - Do smrti? Po izrazu njegova licaMadelyne je zaključila kako tu zamisao drži prilično ugodnom.

— Uživaš u tome - zgroženo je izjavila.— Prebrzo donosiš zaključke — odvratio je. — To ti je nesumnjivo

mana.— Prepoznala sam prijetnju u tvojim očima — odbrusila je. - To je još

veća mana.— Ne — protuslovio joj je. — Sama si započela o tome.—Ja sam sestra tvog neprijatelja — podsjetila gaje. Vidjevši kako se

namrgodio, srce joj je poskočilo od radosti. — Ne možeš izmijeniti tučinjenicu — dodala je, vjerujući kako ga je napokon ubila u pojam.

Napetost u njezinim ramenima naglo je popustila. Trebala gaje prijepodsjetiti na to, zaključila je.

— Budem li zatvorio oči, bit će mi svejedno jesi li njegova sestra ili nisi— rekao je. — čuo sam glasine da si živjela sa svećenikom kojemu suoduzeli pravo na službu. Uzdržavao te kao kurvu. No u mraku mi to nećesmetati. Sve su žene iste u mraku.

Poželjela gaje ponovo raspaliti. Kako je itko mogao širiti tako opakeglasine? Bila je toliko srdita da su joj se oči od bijesa ispunile suzama.Poželjela je vrisnuti kako ocu Bertonu nije nikada oduzeto pravo da služisvetoj crkvi. Osim toga, bio je njezin ujak. Jedina osoba iz njezine obiteljikojoj je doista stalo do nje. Jedini koji ju je volio. Odakle mu pravo da kaljanjegov ugled?

- Tko ti je to ispričao? — upitala je promuklim glasom.Nije mu promaknulo koliko je povrijeđena. Njegove sumnje upravo su

se potvrdile. Kao što je i pretpostavljao, priče su bile lažne. Madelyne nijemogla odglumiti bol uzrokovanu njegovim riječima. Usto, dosad je većshvatio daje naivna i neiskusna.

Madelyne je bila toliko pogođena time stoje upravo čula da je posveizgubila nadzor nad sobom. — Očekuješ li da ću pokušati zanijekati tezlobne glasine, griješiš — u hipu je izgovorila. — Takvo što ne pada mi na

pamet. Nije me briga što ćeš misliti. Ako misliš da sam kurva, u redu, mislito i dalje.

Bio je to prvi pravi ispad srdžbe koji je imao priliku vidjeti od trenutkakada ju je zarobio. Oči su joj postale tamne poput olujnog neba, a munjekoje su sijevale iz njih doslovce su ga opčinile. U redu, doista je bila ustanju obraniti svoju čast, pomislio je.

Odlučio je prekinuti tu komediju i poštedjeti je daljnjeg uzrujavanja. —Lezi i spavaj — odrješito joj je rekao.

- Kako bih mogla zaspati ako se bojim da ćeš me iskoristiti dokspavam?

- Doista misliš da bi to mogla prespavati? — upitao je, glasa ispunjenanevjericom. Nebesa, upravo gaje uvrijedila, no ipak, bila je prenaivna da bito znala. Polako je odmahnuo glavom. — Ako te odlučim iskoristiti, kako tito nazivaš, dajem ti riječ da ću te prije toga probuditi. Dakle, slobodnomirno spavaj.

Privukao ju je k sebi, natjerao je da se okrene i zagrlio je. Kuka mu jesada bila prebačena preko njezinih punih dojki. Trenutak je ostao tako, paprebacio plašt preko njihovih tijela, odlučivši je izbaciti iz misli.

Bilo je to lakše odlučiti nego provesti u djelo. Blagi miris ruža draškaomu je nosnice, a tijelo joj je bilo neodoljivo meko i toplo. Od njezineblizine osjećao se pijanim. Znao je da mu san neće brzo doći na oči.

— Kako bi ti to nazvao? — upitala je. Glas joj je bio prigušen, no jasnoje razaznao svaku riječ. Morao se ponovo prisjetiti cijelog razgovara da bishvatio što ga pita.

— Iskorištavanje? — upitao je, pokušavajući razjasniti što je zapravozanima.

Osjetio je kako je kimnula. - Silovanje — polako je izgovorio.Začuvši tu gnusnu riječ, naglo je podigla glavu, zviznuv-ši ga pritom

posred čeljusti. Duncanovo strpljenje bilo je pri kraju. Shvatio je kako nijetrebao ni ulaziti u taj glupi razgovor s njom. — Nikada nisam silom uzeonijednu ženu, Madelyne. Nemaš razloga biti zabrinuta za svoju krepost.Hoćeš li sada napokon zaspati?

- Nikada? — prošaptala je.- Nikada — glasno je odvratio.Povjerovala mu je. Čudno, ali sada kada je znala da joj neće nauditi,

osjećala se posve sigurnom u njegovu naručju. Njegova blizina počela joj jeponovo goditi.

Ubrzo je osjetila kako tone u san i još mu se više približila. Začuvšinjegovo promuklo mumljanje, nakon što se počela vrpoljiti u pokušaju dase bolje namjesti, začuđeno se upitala što mu je sad. Zgrabio ju je zabokove i prisilio da se smiri, pa je pretpostavila kako gaje njezinomeškoljenje probudilo.

Cipele su joj spale s nogu pa je polako provukla stopala izmeđunjegovih potkoljenica. Pripazila je da se ne meškolji da ga ne bi opetprobudila.

Njegov vreli dah grijao joj je vrat. Sklopila je oči i uzdahnula. Znala jeda bi morala odoljeti iskušenju, no njegova toplina bila je previšeprimamljiva. Uljuljana u njegov zagrljaj, prisjetila se priče o Odiseju injegovoj pustolovini sa sirenama. Doista, Duncanova toplina na nju jedjelovala jednako neodoljivo kao i zavodljiva pjesma kojom su nimfeOdiseja i njegove ratnike dovele u iskušenje, mameći ih u propast. Ipak,Odisej ih je nadmudrio zapovjedivši vojnicima da stave vosak u uši i takootklone opasnost.

Poželjela je imati Odisejevu mudrost i lukavost.Vjetar je zavijao u granama drveća, no Madelyne je bila posve zaštićena

u rukama muškarca koji ju je zarobio. Sklopila je oči i odjednom se suočilas istinom. Za razliku od Odiseja, ona nije odoljela iskušenju.

S tom mišlju utonula je u san. Probudila se samo jednom. Straga joj jebilo toplo, no sprijeda se smrzavala. Oprezno se okrenula pazeći da neuznemiri Duncana, pa položila glavu na njegovo rame, a ruke uvukla podnjegovu košulju.

Iako snena, osjetila je kako je protrljao bradu o njezino tjeme.Zadovoljno je uzdahnula i još mu se više približila. Dlačice njegoveneobrijane brade škakljale su joj nosnice, pa je zabacila glavu i polakootvorila oči.

Gledao ju je. Izraz lica bio mu je blag, a pogled nježan i topao. Ipak,usnice su mu i dalje izgledale kao od kamena isklesane. Pitala se kakav jeosjećaj poljubiti ih.

Ni on ni ona nisu rekli ni riječi, no kada je spustio glavu daje poljubi, napola puta susreo je njezine usnice.

Okus njezinih usana bio je upravo onoliko sladak koliko je znao da ćebiti. Nebesa, bila je tako topla i podatna. Pretpostavio je daje previše snenada bi bila svjesna što čini, no usnice joj nisu bile dovoljno otvorene da bije

mogao poljubiti kako treba. Palcem ih je rastvorio i jezikom prodro unutra,ne ostavivši joj vremena da shvati što namjerava.

Madelyn je naglo udahnula. U odgovor, Duncan je promuklo uzdahnuo.Osjetivši kako jezikom plaho dodiruje njegov, prevalio ju je na leda i

smjestio se između njezinih nogu. Dlanovima je obujmio njezino lice,prisilivši je da ostane mirna pod njegovim nježnim napadom.

Ruke su joj bile zarobljene pod njegovom košuljom. Kao u groznici,prstima je lagano milovala njegova prsa, nesvjesno ga dovodeći do ludila.

Bila je toliko znatiželjna i podatna daje poželio nastaviti i istog trenutkazadovoljiti vlastitu žudnju i znatiželju.

Poljubac je postao vruć i pohotan. Duncan je bio svjestan kako se nalaziu opasnosti da izgubi nadzor nad sobom. Usnicama je žudno prelazio prekonjezinih, opet i ponovo. Nebesa, nije je se mogao zasititi.

Bio je to najčudesniji poljubac koji je ikada iskusio, i sumnjao je da bise uspio zaustaviti da nije osjetio kako podrhtava u njegovu naručju.Začuvši njezin tihi jecaj, zamalo je izgubio razum.

Kada se naglo odmaknuo od nje, Madelyne je bila previše iznenađenada bi reagirala. Zatvorenih očiju ležao je na leđima, i jedini znak da seizmeđu njih nešto dogodilo bilo je njegovo brzo, neravnomjerno disanje.

Nije znala što bi sada trebala učiniti. Nebesa, kako se mogla takosramotno ponašati? Što ju je, zaboga, spopalo? Bila je raskalašena poputbludnice. A sudeći po mračnu izrazu Duncanova lica, to mu se nije ninajmanje svidjelo.

Poželjela se rasplakati.— Duncane — prozborila je glasom koji je zvučao kao da se već

rasplakala.Nije joj odgovorio, no po načinu na koji je uzdahnuo znala je daju je

čuo.— Zao mije.Bio je toliko iznenađen njezinom isprikom da se okrenuo na bok da bije

pogledao. Bol što ga je osjećao u preponama bio je toliko jak da se nijemogao prestati mrgoditi.

- Zbog čega? — upitao je, ljutit što mu glas zvuči grublje nego stoježelio.

Istog trenutka okrenula mu je leda. Vidjevši kako joj ramenapodrhtavaju, shvatio je da ju je prestrašio. Posegnuo je za njom daje ponovouzme u naručje, i u pola pokreta zastao, začuvši njezin glas.

- Zbog toga što sam bila tako napasna.Licem mu se razlio široki osmijeh. Zaboga, najradije bi prasnuo u

smijeh, no nije želio povrijediti njezine osjećaje, budući daje toliko vodilabrigu o njegovim. Bilo kako bilo, suzdržao se. Nije mogao shvatiti zašto ježeli zaštititi, ali želio je.

Umorno je uzdahnuo. Madelyne to, naravno, nije promaknulo, pa je poobičaju brzopleto zaključila kako joj time daje do znanja da se doista gnušanjezina ponašanja. — Dajem ti riječ, Duncane, da se to više neće ponoviti.

Položio joj je ruku na struk i privukao je k sebi. — A ja tebi dajem riječ,Madelyne, da hoće.

Zvučalo je poput zakletve.

ČETVRTO POGLAVLJEZao je onaj čovjek koji je upoznao čast i odbacio je.

Barun Louddon bio je manje od pola dana jahanja udaljen od mjesta nakojemu su Duncan i njegovi vojnici noćili. Sreća je bila na njegovoj stranibudući daje mjesec bio pun i svijetao, pa se bez poteškoća mogao kretati ponoći. Kad je prije Wextonova napada izjahao iz zamka, sa sobom je poveostotinu najodanijih vojnika. Nijedan nije prigovorio iznenadnoj promjeniplana.

Nakon stoje od pomahnitalog sluge koji ih je sustigao saznao što sedogodilo, vratili su se na posjed. Svi do jednoga svjedočili su strašnojporuci baruna Wextona. Čistina ispred zamka bila je prekrivena unakaženimtijelima, kao jedinim čuvarima Louddonova doma. Obuzeti gnjevom iželjom za osvetom, momci nisu mogli dočekati da se dočepaju Duncanoveglave. Svaki od njih zakleo se da će ga ubiti.

Ipak, bili su svjesni da za takvo što neće dobiti priliku. Osveta nadWextonom pripadala je njihovu barunu.

Louddon nije ni trenutka oklijevao da pođe za Duncanom. Za takvo štopostojala su dva dobra razloga.

Prije svega radilo se o ostvarenju njegovih osobnih planova da uništibaruna Wextona. Ako to ne bi učinio na častan način, proglasili bi gakukavicom i postao bi predmetom podsmijeha cijeloga dvora. Nije dvojioda će Duncan izvijestiti kralja o noćašnjem događaju, kada ga jerazodjevenog ostavio pred svojim zamkom da se nasmrt smrzne. Iako mu jeWilliam Rufus, koji je zbog svog uvijek rumenog lica i vatrene osobnostiprozvan Crvenim, bio prilično naklonjen, zacijelo bi bio prisiljen zahtijevatida se baruni jednom za svagda obračunaju na viteški način. Iako je njihovenesuglasice držao beznačajnim razlikama u mišljenju, prilično su gaživcirale. No Louddon je znao da će, bude li se s Wextonom suočio udvoboju, izaći kao gubitnik. Duncan je bio na glasu kao nepobjediv, stojeveć nebrojeno puta dokazao. Naravno, dobije li priliku, neće oklijevati daga ubije.

Louddon je bio vješt u mnogim stvarima, ali bilo je područja u kojimase nije mogao mjeriti s Duncanom. No imao je utjecaja na dvoru. Obnašao

je dužnost kraljeva savjetnika i u tom se smislu bavio različitim pitanjima.Budući da nije znao čitati i pisati, prepuštao je dvojici svećenika koji suživjeli u krugu palače da se umjesto njega pozabave tim banalnim dijelomposla. Njegov glavni posao bio je olakšati kralju upravljanje tako što ćerazlučiti koji mu se od podanika mogu a koji ne mogu izravno obratiti. Bioje to prilično moćan položaj, a Louddon je bio vješt manipulator. Umio jeuliti strah plemićima nižeg ranga koji su mu nerijetko dobrovoljno nudilinovac u zamjenu za razgovor s kraljem. Njihov put do vladara izravno jeovisio o količini zlata koju je utrpao u svoje džepove.

Općenito, Louddona su držali prilično naočitim. Guste, blago kovrčaveplave kose i sjajnih očiju boje lješnjaka, bio je visok i vitak. Usnice su mubile savršena oblika, a kad bi se osmjehnuo, nije bilo dvorske dame koju nebi uhvatila lagana omaglica. Njegove sestre, Clarissa i Sara imale su istuboju kose i očiju i bile jednako popularne medu muškim svijetom.

Budući da nije bio oženjen, Louddon je bio na glasu kao najpoželjnijibračni kandidat u cijeloj zemlji. Nije bilo žene koja nije bacila oko na njega,no on nije želio nijednu od njih. Želio je Madelyne. Njegova polusestra bilaje drugi razlog zbog kojeg je odlučio poći za Duncanom. Kada se prije dvamjeseca vratila kući, ostao je zatečen njezinim izgledom. Budući da jegodinama nije vidio, a još manje razmišljao o njoj, jedva se pribrao odiznenađenja. Zaboga, bila je tako ružno dijete. Velike plave oči progutale suveći dio njezina lica. Donja usnica bila joj je vječito isturena, a izraz licanaduren. Bila je toliko mršava daje izgledala bolesno. Noge su joj bile dugei koštunjave, a svaki put kada bi se pokušala nakloniti, spotaknula bi se ovlastita stopala. Jest, bila je doista žalostan prizor.

Po svemu sudeći, pogrešno je prosudio njezin potencijal. Dok je biladjevojčica, u njezinu izgledu nije bilo ni traga naznaci da bijednoga danamogla nalikovati na svoju majku. Na njegovo iskreno čuđenje pretvorila seu pravu ljepoticu. U stvari, izgledom je čak i zasjenila svoje polusestre, aone su doista bile lijepe.

Tko bi pomislio da će se takvo što dogoditi? Bilo je to ravno čudu.Neugledna gusjenica pretvorila se u prekrasnog leptira. Plemići su redomostajali bez daha kada bi je ugledali. Morcar, njegov najbolji prijatelj,preklinjao gaje za njezinu ruku nudeći mu gomilu zlata ako udovoljinjegovoj molbi.

Ipak, Louddon je oklijevao. Nije ju želio prepustiti drugom muškarcu.Bila je toliko slična svojoj majci. Čim ju je ugledao, uspalio se. Godinama

nije tako reagirao na neku ženu, i to gaje doista zateklo. Njezina je majkajedina imala takvu moć nad njim. Rachel, ljubav njegova života. Nju višenije mogao imati; zbog svoje naprašite ćudi, ostao je bez nje. Bio je uvjerendaje njezinom smrću ta opsesija nestala. Sada je shvatio da je bio glup inaivan. Opsjednutost njome i dalje je živjela u liku njezine kćeri. Madelyne.Njegova polusestra mogla bi biti njegova nova prilika da se dokaže kaomuškarac.

Bio je na mukama. Nije se mogao odlučiti između pohlepe i požude.Želio je Madelyne za sebe, ali želio je i zlato koje bi mu mogla donijeti.Možda bi, bude li dovoljno lukav, mogao imati oboje.

Madelyne se probudila u najgorem mogućem položaju koji je moglazamisliti. Ležala je preko Duncana. Lice joj je bilo na njegovim prsima,noge prepletene s njegovima, a rukuje uglavila između njegovih nogu.

Budući daje bila mamurna od sna, nije odmah shvatila gdje je uguralaruku. Duncan je bio tako topao... i čvrst. Nebesa, ruka joj je bila nanjegovu... na onom mjestu.

U trenutku je bila posve budna. Osjećala se kao da bi najradije iskočilaiz kože. Nije se usudila čak ni disati. Daj, Bože, da spava, usrdno se molilai počela polako izvlačiti ruku između njegovih nogu.

— Napokon si se probudila.Shvatio je da ju je prepao kad se naglo trgnula i pritom ga koljenom

raspalila po preponama. Muklo je zastenjao i pomislio kako će od njegazasigurno napraviti eunuha ako joj pruži još jednu priliku za takvo što.

Madelyne se prevrnula na svoju stranu ležaja i kratko ga pogledalaispod trepavica. Trenutak je razmišljala bi li mu se ispričala zbog udarca, notada će znati da ona zna gdje je držala ruku, zar ne?

Nebesa, mogla je osjetiti kako joj lice plamti od rumenila. Duncan jeponovo bio smrknut i ozbiljan. Nije joj djelovao kao da bi imao volje slušatinjezinu ispriku, pa će biti najbolje da se time prestane zamarati.

Izgledao je ljutito. Brada mu je preko noći još malo porasla i sada jedoista bio više nalik na vuka nego na čovjeka. Usto, zurio je u njupogledom zbog kojega se osjećala prilično nelagodno. Još uvijek ju je držaou naručju. Prisjetila se kako ju je cijele noći držao uz sebe. Mogao ju jeiskoristiti, ali nije. Pokušala se uvjeriti da ne postoji razlog zbog kojega biga se bojala. No bila je dovoljno poštena da prizna kako je istina zapravoposve drugačija. Bojala ga se, ali ne onako kako se bojala Louddona.

Jutros, prvi put od dana kada se vratila u bratov dom, nije se probudila sosjećajem da joj je želudac zgrčen od straha. Znala je i zašto —jer Louddonnije bio u blizini.

Duncan nije bio ni najmanje sličan njezinu bratu. Čovjek koji bi joj htionanijeti zlo sigurno je ne bi preko noći privio k sebi daje zagrije. Usto,održao je riječ. Nije ju iskoristio... Ali... nebesa, poljubila gaje. Prisjetivši senoćašnjeg doživljaja, srce joj je počelo lupati kao da će iskočiti iz grudi.

Hvala Bogu stoje naučila prikriti osjećaje. Bila je sigurna kako Duncanpo izrazu njezina lica ne može dokučiti o čemu upravo razmišlja. Doista seponosila tom sposobnošću.

Duncan se, u stvari, odlično zabavljao promjenama koje je opazio nanjezinu licu. Oči su bile te koje su je odavale. U zadnjih nekoliko minuta unjima je vidio strah, sram i napokon olakšanje.

Bio je vješt u čitanju osjećaja s lica. Ratniku poput njega ta sposobnostuvelike je koristila u različitim situacijama. Spoznajom o tome što njegovsuparnik misli, u pravilu bi stekao veliku prednost. Također je naučio otkritido čega je njegovu suparniku najviše stalo. I tada bi to uzeo. Razmišljao jepoput borca, no ta sposobnost proširila se i na njegove osobne veze. Nijebilo moguće odvojiti jedno od drugoga. Iako je znao kako Madelyne toganije svjesna, upravo mu je pokazala dragocjene naznake svoje osobnosti.Bila je žena koja je uvelike cijenila saniokontrolu. Obuzdavanje osjećajaočito joj je bilo prilično važno. Otkad ju je sreo, shvatio je da nisu sve ženeiste. Madelyne je unijela dobro upravljati sobom. Tijekom razaranja njezinadoma žestoko je reagirala samo jednom, i to nakon stoje vidjela unakazenotijelo jednog od Louddonovih vojnika. Prisjetivši se zvuka njezina jezivavriska, dvojio je da je uopće znala što čini.

Po svemu sudeći, Madelyne je bila prava riznica tajni, a kako ih jeotkrivao, Duncan je bio sve zbunjeniji. I kvragu sve, ali doista mu sesviđala.

Naglo se odmaknuo od nje, u protivnom više ne bi mogao obuzdati željudaje poljubi, koja je iz trenutka u trenutak postajala sve većom. Odjednomje shvatio kako silno želi što prije stići kući. Znao je da se neće moćiopustiti sve dok Madelyne ne bude na sigurnom, unutar zidina njegovazamka.

Ustao je, protegnuo se i izašao iz šatora pokušavajući je izbaciti iz misli.Pogledavši u nebo, vidio je kako sunce upravo zamiče za oblake. Zemlja će,dakle, ostati smrznuta. Pred njima je bio dug dan, pa iako je još uvijek bilo

prilično hladno, vjetar barem više nije bio toliko oštar, što će im, sve usvemu, ipak olakšati putovanje.

Madelyne je znala daje došlo vrijeme za polazak. Navukla je cipele,poravnala haljinu i prebacila ogrtač preko ramena. Bilo joj je jasno daizgleda kao da je upravo izašla iz bitke. Morala je po tom pitanju neštoučiniti.

Izašavši iz šatora, pogledom je potražila Ansela. Ugledala ga je kakoosedlava Duncanova pastuha. Uputila se prema njemu, pa zastala, i sasigurne udaljenosti upitala ga za svoju torbu. Kad ju je uzeo sa zemlje ipredao je u njezine ruke, od srca mu je zahvalila. Zaista nije imala hrabrostipribližiti se tom golemom konju.

Namjeravala se samo umiti, no čista voda bila je prevelik izazov.Posegnula je za mirisnim sapunom koji je također spremila u torbu i nabrzinu se oprala. Nakon toga presvukla je haljinu.

Nebesa, zrak je doista leden, pomislila je. Do trenutka kad je završila sodijevanjem, cijelim tijelom podrhtavala je od hladnoće. Obukla je svijetložutu podsuknju i haljinu boje zlata čiji su rukavi bili obrubljenitamnoplavom vrpcom.

Vratila je stvari u torbu pa kleknula uz potok i počela raščešljavatiuvojke. Sad kad se naspavala i riješila straha, mogla je na miru razmisliti osvemu i isplanirati što će dalje. Više od svega željela je znati zašto ju jeDuncan poveo sa sobom. Rekao je da mu pripada. Nije razumjela što bitrebalo značiti, a nije se ni usudila pitati.

Podigla je pogled upravo u trenutku kad je Gilard krenuo prema njoj unamjeri da joj kaže da se požuri.

- Vrijeme je za polazak — povikao je toliko glasno daje zamalo pala upotok. Srećom, u posljednji trenutak uhvatio ju je za ruku i tako spasioponiženja.

- Moram uplesti kosu, Gilarde. Čim završim, pridružit ću vam se —odvratila je. — Doista nema potrebe da se derete — dodala je. - S mojim jesluhom sve u redu.

- Pridružit ćete nam se... kad napravite frizuru? — zaprepašteno jeupitao i uputio joj pogled iz kojeg je mogla zaključiti kako je uvjeren dajesišla s uma. - Nebesa, vi ste naša zarobljenica — ljutito je promucao.

- Toliko sam i sama shvatila — odvratila je. Glas joj je bio miran iugodan poput proljetnog povjetarca. — Znači li to da se ne mogu počešljatiprije nego što krenemo?

- Pokušavate li me izazvati? — zagrmio je Gilard. — Gospo, niste usituaciji da biste si takvo što mogli dopustiti. Nadam se da ste dovoljnopametni da to možete razumjeti.

Madelyne je u čudu odmahnula glavom. — Vjerojatno ste ljuti na menekada se toliko derete - zaključila je. -Je li to zbog toga što sam Louddonovasestra? Ili je to vaš uobičajeni način govora?

Nije joj odgovorio, no opazila je kako mu se lice osulo crvenimpjegama. Znala je da ga je razbjesnila i bilo joj je žao zbog toga, no niježeljela odustati. Gilard se po svemu sudeći teško suzdržavao i uspije li gadovoljno izazvati, u ljutnji će joj sigurno reći sve stoje zanima. Za razlikuod Duncana nije umio prikriti osjećaje. Bude li dovoljno strpljiva i pametna,izvući će iz njega sve što želi.

- Zašto ste me zarobili? — naglo je upitala i zatreptala očima nevjerujući vlastitoj gluposti i brzopletosti. Stoga se još više iznenadila kad jojje odgovorio.

- Vaš brat bio je taj koji se u ovome ratu odlučio služiti svim sredstvima,gospo - rekao je. — Znate to jednako dobro kao i ja.

- Nažalost, ne znam — odvratila je. — Biste li bili toliko dobri da miobjasnite što ste mislili pod tim? Voljela bih shvatiti.

— Ne pravite se naivni - odbrusio je Gilard. — Svi znaju što sedogađalo zadnjih godinu dana.

— Ne svi, Gilarde - protuslovila je Madelyne. — Došla sam na bratovoimanje tek prije dva mjeseca. Dotad sam dugo živjela u prilično izoliranompodručju.

— Istina — frknuo je Gilard uputivši joj preziran pogled. — Priča se daste živjeli s bivšim svećenikom.

Madelyne je osjetila kako je mir naglo napušta. Poželjela je vrištati odmuke. - Postoji li u ovoj zemlji itko tko nije čuo taj odvratni trač?

— U redu - rekao je Gilard. Činilo se da ga se njezina ljutnja nije ninajmanje dojmila. — Reći ću vam istinu i tada se više nećete moćipretvarati kako niste znali. Louddonovi vojnici napali su imanja dvojiceDuncanovih odanih vazala. U oba slučaja poklali su sve koje su ondjezatekli, uključujući žene i djecu. K tomu, vazali nisu imali pojma što sesprema, jer je vaš brat glumio prijateljstvo sve dok nije proveo u djelo svojprljavi naum.

— Zastoje to učinio? Stoje mislio time postići? — promucala je,smetena time stoje upravo čula. Očajnički se trudila prikriti zgranutost. Nije

ni trenutka posumnjala daje njezin brat sposoban za takvo zlodjelo. Ipak,nije mogla shvatiti zašto. -Morao je znati da će se Duncan osvetiti — reklaje. — Napokon, kao njihovu gospodaru, to mu je i dužnost, zar ne?

-Jest, gospo, vaš brat upravo se tomu i nadao - odvratio je Gilard. —Tako bi imao priliku ubiti ga — objasnio je. — Louddon žudi za time dastekne potpunu moć. Na njegovu putu do tog cilja stoji samo jedan čovjek:Duncan. Jednako su moćni, jer unatoč tomu što svi znaju daje kralj sklonLouddonu, Duncanovim vojnicima nema ravnih u cijeloj zemlji. Ukraljevim očima odanost moga brata jednako je važna kao i njegovoprijateljstvo s Louddonom.

— Ipak, očito se nije obazirao na Louddonovu podmuklost - zaključilaje Madelyne.

— William odbija suditi bez dokaza — odvratio je Gilard. Glas mu jebio ispunjen gnušanjem. — U toj stvari ne želi stati ni na čiju stranu. Nojedno vam mogu sa sigurnošću obećali, gospo. Kad se vrati iz Normandije,neće više moći izbjegavati taj problem.

— Želite li reći da se Duncan nije mogao osloniti na kraljev utjecaj dabi zaštitio svoje vazale? - upitala je. —Je li to razlog /bog kojega je razorioposjed moga brata?

— Naivni ste ako vjerujete da se Duncan ne bi osvetio, gospo. Cinijesaznao što se dogodilo, protjerao je lupeže s posjeda njegovih vazala.

-Je li bio milosrdan, Gilarde? — prošaputalaje. -Je li poštedio žene idjecu?

-Jest — kratko je odvratio Gilard. — Žene i djeca bili su pošteđeni. Mi,Wextonovi, nismo koljači, gospo, premda vam je Louddon time vjerojatnonapunio uši. Usto, naši ljudi ne prerušavaju se u tuđe vojnike kad idu unapad.

— Louddon mi nije rekao ni riječi - pobunila se Madelyne. - Zaboraviliste da nisam ništa više od njegove sestre. Drži do mene kao do lanjskogsnijega. Ne vrijedim dovoljno da bi mi se povjeravao — objasnila je.Nebesa, bilo je toliko toga o čemu je morala razmisliti. - Što će se dogoditivašem bratu ako kralj stane na Louddonovu stranu?

Gilardu nije promaknuo prizvuk straha u njezinu glasu. Čudno, alidjelovala je kao daje zabrinuta za Duncanovu sudbinu. S obzirom načinjenicu daje bila njegova zarobljenica, to dosta nije imalo nikakva smisla.Gospa Madelyne zbilja gaje zbunjivala. — Duncan nije poznat po strpljenjui onog trenutka kad se Louddon drznuo napasti nekog iz naše obitelji,

odredio je svoju sudbinu. Moj brat nema namjeru čekati da se kralj vrati uLondon i naredi im da međusobne probleme riješe na viteški način, borbomna život ili smrt. Ubit će tog kurvinog sina s kraljevim blagoslovim ili beznjega.

— Što ste mislili reći time da se drznuo napasti nekog iz vaše obitelji?— upitala je Madelyne. -Jeste li imali još jednog brata kojeg je Louddonubio?

— O, sada se pretvarate da ne znate ništa ni o Adeli, zar ne? Doista sepoigravate mojim strpljenjem, gospo — grubo joj je odvratio.

Vidjevši njegov pogled, Madelyne je zadrhtala od jeze. — Molim vas —prosaptala je pognute glave. — Recite mi. Tko je Adela?

— Naša sestra.Naglo je podigla glavu. — Zaratili ste se zbog... sestre?Izgledala je krajnje zaprepašteno. Gilard nije znao što bi o tome mislio.

- Za vrijeme dok je naša sestra boravila na londonskom dvoru, Louddon jeiskoristio priliku kada je bila sama i silovao je. Nakon toga, toliko ju jebrutalno pretukao da je pravo čudo što je preživjela. Tijelo joj se svremenom oporavilo, gospo, ali um joj je ostao slomljen.

Madelyne više nije uspjela zadržati mir. Naglo se okrenula pokušavajućisakriti suze. — Žao mi je, Gilarde - prosaptala je.

— Vjerujete li da sam vam rekao istinu, gospo? - hrapavim glasomupitao je Gilard. Želio se uvjeriti da Madelyne više neće moći reći kako nijeništa znala.

— Djelomice - rekla je Madelyne. - Louddon je sposoban nasmrtpretući ženu. Nisam sigurna može lije silovati, no ako vi kažete daje bilotako, vjerujem vam. Moj brat je oličenje zla. Nemam namjeru stati unjegovu obranu.

— Što onda ne vjerujete? — povišenim tonom upitao je Gilard.Strpljenje mu je očito bilo pri kraju.

— Naveli ste me na pomisao da vam je stalo do vaše sestre — odvratilaje Madelyne. — To me prilično zbunjuje.

— Za ime Boga, o čemu govorite?—Jeste li me oteli zato da se osvetite Louddonu stoje okaljao ime vaše

obitelji ili doista volite svoju sestru?Gilard se više nije mogao suzdržati. Naglo ju je zgrabio za ramena i

okrenuo je prema sebi. Iz očiju su mu sijevale munje. - Naravno da volim

svoju sestru — povikao je. — Oko za oko, gospo. Uzeli smo vašem bratuono do čega mu je najviše stalo. Vas! Doći će po vas, a onda će umrijeti.

— Dakle, ja sam odgovorna za grijehe svoga brata?— Vi ste mamac koji će tog demona natjerati da padne u klopku.— Vaš plan ima veliki nedostatak — prošaptala je Madelyne.- Louddon neće doći po mene. Ne značim mu ništa.— Louddon nije budala — odvratio je Gilard, iznenada raz-Ijućen

spoznajom kako doista misli to stoje rekla.Ni Madelyne ni Gilard nisu opazili Duncana, sve dok nisu začuli njegov

snažan glas.— Miči ruke s nje, Gilarde. Odmah!Gilard je smjesta spustio ruke s njezinih ramena i odmaknuo se na

pristojnu udaljenost.Dugi trenutak Duncan gaje bez riječi promatrao pogledom koji je

zahtijevao odgovor zastoje Madelyne tako uzrujana. Nije bilo sumnje dakipti od bijesa.

Madelyne je hitro stala između njih. — Nije mi učinio ništa nažao —rekla je, pogledavši Duncana. — Samo mije objasnio čemu imam poslužiti.To je sve.

Vidio je kako su joj oči ispunjene bolom, ali prije nego što ju je stigaoišta upitati, okrenula se i podigla svoju torbu.

- Vrijeme je za polazak — rekla je i uputila se prema logoru. Duncan ješutke promatrao kako joj se Gilard hitro miče s puta.

Mladi brat izgledao je prilično zabrinuto. — Želi nas uvjeriti u svojunedužnost — promrmljao je. -Je li rekla daje nedužna?

— Nije — odvratio je Gilard slegnuvši ramenima. — Nije sepokušavala obraniti, Duncane, ali djelovala je tako prokleto nedužno.Dodavola, ne mogu to shvatiti. Čini se da ju je prilično iznenadilo štovolimo svoju sestru. Rekao bih da nije glumila. Čak me i upitala je li namdoista stalo do nje.

- I stoje rekla kada si joj odgovorio?-Još se više zbunila. Ne ide mi u glavu zašto — promrmljao je. - Što

prije završimo s tim, to bolje - dodao je. — Sestra tog đavola posve jedrugačija nego što sam očekivao.

-Jest - složio se Duncan — sve je to prilično zagonetno. I ja sam stekaodojam da nije svjesna svoje vrijednosti — dodao je. Trenutak je šutio

razmišljajući o tome, pa duboko uzdahnuo. — Pođimo — rekao je. —Vrijeme leti. Ako se požurimo, stići ćemo kući prije noći.

Rame uz rame, uputili su se prema čistini.Na putu do logora Madelyne je odlučila da neće ići nikuda. Stajala je

nasred čistine, rukama čvrsto stišćući krajeve ogrtača. Ansel joj je uzeotorbu i privezao je za sedlo. Nije se željela prepirati s njim. Briga je što ćenjezina prtljaga otići s Duncanom. Tako joj svega, nije je više bilo briganizašto. Sve stoje željela bilo je daje puste na miru.

Duncan je krenuo prema štitonoši koji je strpljivo čekao da mupomogne obući bojnu odjeću. Pokretom ruke pokazao je Madelyne dauzjaše pastuha i produžio. Krajičkom oka vidio je da se nije ni pomaknula.Naglo je zastao i uputio joj dug prijeteći pogled.

Madelyne je niječno odmahnula glavom.Jedva je mogao vjerovati vlastitim očima. Odbila gaje. Ponovo je to

učinila. Duncan je bio toliko zaprepašten tim novim pokušajem otpora da uprvi trenutak nije reagirao. Lice mu se smračilo poput neba pred oluju.

Madelyne je ponovo odmahnula glavom. Naglo se okrenula i uputilanatrag prema šumi.

- Madelyne!Začuvši njegov povik, nagonski se okrenula moleći se za hrabrost da mu

se ponovo usprotivi.- Penji se na konja. Odmah!Dugi trenutak bez riječi su gledali jedno u drugo. Madelyne je iznenada

shvatila da su sve oči uprte u njih. Duncan neće popustiti dok vojnicipromatraju svaki njegov pokret. Iz načina na koji ju je gledao, to je barembilo potpuno jasno.

Podigla je rub svoje haljine i požurila se k njemu. Neka bulje u njihkoliko ih volja, ali bude li dovoljno tiho govorila, neće moći čuti što govorinjihovu gospodaru.

- Ne idem s tobom, Duncane. Kad ne bi bio toliko tvrdoglav, shvatio bida Louddon neće doći po mene. Cijeli tvoj trud je uzaludan. Ostavi meovdje.

- Misliš da bi preživjela sama u ovoj divljini? - odvratio je. Glas mu jebio jednako tih i blag kao i njezin. — Ne bi izdržala ni sata.

- Preživjela sam i gore od toga — odvratila je Madelyne nagloispravivši ramena. — Odlučila sam. Neću poći s tobom.

- Madelyne, da se koji od mojih vojnika usudio zanemariti mojuzapovijed kako si ti to upravo učinila, ne bi poživio dovoljno dugo da sestigne time pohvaliti. Kada nešto zapovjedim, očekujem da se to bezpogovora izvrši. Savjetujem ti da me poslušaš, u protivnom ću te sravniti sazemljom.

Bio je to glup i neukusan blef, shvatio je, i istog trenutka prekorio se štomu je jezik bio brži od pameti. Zgrabio ju je za ruku, no iako mu to nije bilanamjera, stisak je očito bio prejak. Vidjevši kako je iskrivila lice od bola,odmah ju je pustio. Ipak, ni trenutka nije dvojio daje ozbiljno shvatilanjegovo upozorenje. Sigurno će brzinom vjetra pojuriti izvršiti što joj jerekao.

Nije se ni pomaknula. Pogled joj je bio miran, držanje staloženo, a kadaje progovorila, glas joj nije ni najmanje podrhtavao. — Naviknula sam natakav postupak pa slobodno izvrši svoju prijetnju. A kad ustanem, možešme opet sravniti sa zemljom ako je to ono što želiš.

Njezine su ga riječi istinski uznemirile. Znao je da govori istinu.Namrštio se, razljućen mišlju da se netko usudio tako postupati s njom.Louddon, zaključio je, taj gad sposoban je za takvo što. No morao seuvjeriti. — Zašto bi tvoj brat...

- Nije važno — rekla je Madelyne prije nego stoje stigao završitipitanje. Bilo joj je žao stoje o tome progovorila. Nije željela njegovusamilost ni suosjećanje. Sve što je željela bilo je da ode i ostavi je na miru.

Duncan je uzdahnuo. — Uzjaši konja, Madelyne.Sva njezina s mukom prikupljena hrabrost u trenutku se istopila kad je

vidjela kako mu se čeljust ukrutila, a mišići na licu podrhtavaju.Pokušavajući izbaciti nagomilanu ljutnju, Duncan je ponovo duboko

uzdahnuo pa polako podigao ruku, položio je na Madelyneino rame i laganoje gurnuo naprijed prema mjestu na kojemu je stajao njegov konj. —Upravo si mi dala još jedan razlog da ubijem tog skota - promrsio je.

Okrenula je glavu da ga upita stoje mislio pod tim, no vidjevši njegovpogled, zaključila je kako mu je strpljenje pri kraju. Po svemu sudeći,izgubila je još jednu bitku. Duncan će je povesti sa sobom, ma što ona reklaili učinila.

Ispustila je dug, umoran uzdah i uputila se prema pastuhu. Pogledivećine vojnika još su bili uprti u nju. Trudila se zadržati mirno idostojanstveno držanje, no srce joj je toliko jako lupalo daje pomislila kakoće iskočiti iz grudi. Istina, bojala se Duncana, no taj strah trenutačno nije

bio ni približno toliko važan kao strah od goleme životinje kojoj je išlaususret. Jedno je biti uhvaćena i bačena u sedlo, a nešto posve drugouzjahati bez ičije pomoći.

- Kakva sam ja kukavica - promrmljala je, prisjetivši se kako joj je otacBerton jednom prigodom rekao da samoga sebe ohrabruje tim riječimauvijek kad mora učiniti nešto čega se boji. Uspjela se čak i nasmiješiti tojdragoj uspomeni.

- Oče Bertone, kad bi me sada vidio, sigurno bi se postidio moga glupogponašanja — prošaptala je. — Moram uzjahati tog vraškog konja, a neznam kako ću to učiniti a da se ne osramotim.

Ironija cijele situacije odjednom joj je prodrla u um. Njezin strah da ćese osramotiti bio je posve suvišan. Duncanov konj ionako će je raspalitikopitom čim mu dovoljno blizu priđe. Što ju briga budu li svi mislili dajekukavica? Ionako Će biti mrtva.

Ta pomisao pomogla joj je da se donekle opusti. Nažalost, samonakratko. Golemi pastuh gledao je ravno u nju i nije izgledao kao da mu sesviđa to što vidi. Prednjim kopitom loptao je po zemlji, čak je i glasnozanjištao. Glupi konj pobrao je sve odbojne crte osobnosti svogagospodara, zaključila je.

Skupila je hrabrosti i stala mu uz bok. Njezina blizina očito mu se nijesvidjela, jer ju je pokušao odgurnuti stražnjim krajem. Uhvatila se za sedlo,no toliko je glasno zanjištao da je odskočila unatrag.

Ozlojeđena, položila je ruke na bokove. — Veći si od mene, ali sigurnonisi pametniji — ljutito je izgovorila. Kratko ju je pogledao, pa iako jeznala da ne može razumjeti što mu je rekla, bilo joj je drago stoje privuklanjegovu pozornost.

Prisilivši se na osmijeh, oprezno gaje zaobišla i stala ispred njega.Polako je posegnula za uzdama, prisilila ga da spusti glavu, pa približilausnice njegovu uhu i tihim blagim glasom počela mu povjeravati svojestrahove. - Nikada nisam naučila jahati i to je razlog zbog kojeg te se bojim.Tako si velik i jak da bi me u trenutku mogao pregaziti. Ne znam kako tegospodar zove, ali da si moj, nazvala bih te Silen. To je ime jednog od meninajdražih bogova iz drevnih priča. Silen je bio jednako moćan i snažanpoput tebe, i jednako neukrotiv. Jest, to ime savršeno bi ti odgovaralo.

Završivši monolog, pustila je uzde. - Tvoj gospodar naredio mije da teuzjašem, Silene. Molim te, budi miran, jer nemam pojma kako ću to učiniti.

Duncan, koji je netom završio s oblačenjem, stajao je nasred čistine nevjerujući vlastitim očima. Madelyne je razgovarala s njegovim konjem!Nebesa, što sad izvodi, zaprepašteno se pitao vidjevši kako ga pokušavauzjahati s krive strane. Zaustio je daje upozori, no riječi su mu zapele u grlukad se trenutak poslije udobno smjestila u sedlu. Učinila je to na potpunopogrešan način, no nekim čudom, uspjela je. Duboko je uzdahnuo.Napokon je shvatio zašto se tijekom puta toliko čvrsto držala za njega.Bojala se njegova pastuha. Ili možda svih konja?

Jogunasta životinja nije pomaknula ni uhom daje slučajno ne bi omela unjezinu nespretnom pentranju u sedlo. I kvragu... naposljetku se još isagnula i ponovo mu nešto šapnula.

— Vidiš li što i ja? — upitao je Gilard zastavši kraj njega. Duncan jekimnuo. Pogled mu je i dalje bio uperen u Madelyne. Kutovi usana razvuklisu mu se u osmijeh.

— Tko ju je, pobogu, učio jahati? - nastavio je Gilard, u nevjericiodmahujući glavom. — Čini se da nema blagog pojma ni o čemu.

— Nitko je nije učio — odvratio je Duncan. — To je barem očito,Gilarde. Čudno, ali mom konju to po svemu sudeći ni najmanje ne smeta —dodao je. Slegnuvši ramenima, uputio se prema predmetu njihovarazgovora.

Ansel, mladi štitonoša, hitro je prišao Madelyne cereći se od uha do uha,zbog čega je njegovo pjegavo lice izgledalo još okruglije. — Uzjahali stekonja s krive strane, gospo - započeo je predavanje o njezinu jadnompristupu, istodobno je primivši za ruku, kao da želi da se spusti na zemljukako bi mogla ponoviti postupak i uzjahati kako treba. No ugledavšiDuncana, pastuh se propeo pa je mladić u letu pao ravno na stražnjicu.

— Daje se više nisi usudio pipnuti - zagrmio je Duncan. Siroti mladićbrzo je skočio na noge i još brže kimnuo.

Izgledao je toliko prestrašeno da se Madelyne sažalila nad njim. - Tvojme štitonoša samo ljubazno pokušao upozoriti da sam uzjahala s krivestrane — rekla je. — Želio mije pomoći sjahati, tako da to mogu ponovopravilno učiniti.

Ansel ju je zahvalno pogledao pa ponovo pognuo glavu pred svojimgospodarom. Duncan je kimnuo i otpustio ga, očito zadovoljan njezinimobjašnjenjem.

Shvativši da Duncan namjerava uzjahati, čvrsto je zatvorila oči, sigurnada će onog trenutka kada se on uspne u sedlo, ona izletjeti iz njega.

Vidjevši kako je zatvorila oči pa brzo okrenula lice na drugu stranu,Duncan je zbunjeno odmahnuo glavom pitajući se koji joj je vrag. Sto godbilo, nije se time zamarao. Hitro je uzjahao i privio je k sebi.

Prije nego stoje shvatila daje opasnost prošla, Madelyne je već bilaumotana u njegov plašt i ugodno smještena u njegovu naručju.

- Nisi nimalo bolji od Louddona — šapnula je. — Misliš li da nisamopazila koliko si se samo žurio napustiti imanje mog brata da nisi htiogubiti vrijeme na ukop svojih poginulih vojnika? Ali, opazila sam. Jednakosi nemilosrdan poput njega. Sposoban si ubiti bez i trunke žaljenja -optužila gaje.

Duncan se svim silama trudio da je ne zgrabi za ramena i ne protrese nebi li u nju ulio mrvicu razuma. — Madelyne, nismo pokopali mrtve jernijedan od mojih vojnika nije poginuo.

Bila je toliko iznenađena time daje naglo podigla glavu i pritom ganjome ponovo raspalila po čeljusti. Ipak, nije se ni pokušala ispričati. —Tijela su bila posvuda po zemlji, Duncane.

— Tijela Louddonovih vojnika — istaknuo je. - Ne mojih.— Očekuješ li da ću povjerovati kako su tvoji vojnici doista toliko

nadmoćni da...- Očekujem da prestaneš izazivati moje strpljenje — odvratio joj je

Duncan.Znala je da ozbiljno misli kad joj je kapuljačom pokrio glavu. Bio je to

jasan znak da ne želi više razgovarati. Ipak, Madelyne nije mogla prestatirazmišljati o njemu. Doista je bio grozan. Očito nije imao srca, u protivnomne bi mogao tako lako oduzeti život drugom čovjeku.

Madelyne takvo što nije mogla ni zamisliti. Život kakav je vodila uz ocaBartona i dvojicu njegovih družbenika nije ju ni najmanje pripremio naosobe poput Louddona ili Duncana.

Naučila je da poniznost vrijedi zlata. U bratovoj nazočnosti bila jekrotka i pokorna, no iznutra ju je izjedala srdžba. Usrdno se nadala da nemamračnu dušu poput Louddona. Napokon, imali su istog oca. Željela jevjerovati daje naslijedila samo majčine dobre osobine, a ne i očeve zle. Nomožda se zavaravala?

Uskoro je postala preumorna da bi o tome dalje razmišljala. Dio putakoji su od jutros prevalili pokazao se znatno težim od prethodnoga. Cijelovrijeme Madelyne je bila napeta poput strune, toliko daje u jednom trenutkupomislila da više ne može izdržati. Čula je kako je jedan od vojnika rekao

da više nisu daleko od kuće, i možda baš zato što je pomislila kako ćemučenju uskoro doći kraj, svaki sat činio joj se dvostruko dužim.

Težak planinski teren usporio im je kretanje. U takvim okolnostimaDuncan nije mogao nametnuti uobičajeno brz tempo jahanja. U nekolikonavrata Madelyne je bila uvjerena da će se golemi pastuh strmoglaviti uponor i većinu vremena provela je zatvorenih očiju stisnuta u Duncanovunaručju. Napetost ju je posve iscrpila jer se činilo da Silen izaziva sudbinuhodajući po samom rubu ponora.

Jedan od vojnika napokon je povikao da su stigli na Wextonov teritorij.U odgovor, glasni poklici odobravanja odjeknuli su brdima. Madelyne jeodahnula. Napetost u njezinim ramenima konačno je popustila. Bila jepreumorna da bi razmišljala što će biti kada dođu u Duncanov zamak.Pomisao da bi uskoro mogla sjahati sa Silenovih pleća činila joj se poputprave blagodati, barem zasad.

Kako je dan odmicao, postajalo je sve hladnije, a vjetar sve oštriji.Minute su se odužile i pretvorile u sate, a njezino nestrpljenje sve je višeraslo. Činilo se da beskrajno dugo prolaze Wextonovom zemljom, a zamakjoš uvijek nije bio na vidiku.

Danje svjetlo polako je iščezavalo kad je Duncan naredio odmor. Gilardje bio taj koji gaje na to nagovorio. Po tonu kojim su izmijenili nekolikorečenica Madelyne je zaključila da Duncan time nije presretan. Također jeopazila kako Gilarda ni najmanje ne vrijeđaju oštre primjedbe njegovabrata.

—Jesi li slabiji od naše zarobljenice? — upitao je Duncan kada jeGilard tražio nekoliko minuta odmora.

— Više ne osjećam vlastite noge - odvratio je Gilard i slegnuoramenima.

— Gospa Madelyne nije se žalila - rekao je Duncan nakon stoje podigaoruku dajući vojnicima znak da stanu.

— Tvoja zarobljenica zanijemjela je od straha — nasmijao se Gilard. -Skriva se ispod tvog plašta, a oči su joj sigurno pune suza.

— Ne bih rekao - odvratio je Duncan pa svukao kapuljaču s njezineglave. - Vidiš li ijednu suzu na njezinu licu, Gilarde?

Gilardje odmahnuo glavom i glasno se nasmijao. Znao je da ga Duncanželi učiniti manje vrijednim od žene koju je držao u naručju, no nije mario.Zelja da protegne noge i popije velik gutljaj piva bila je prevelika da bi se

obazirao na šale na svoj račun. Usto, mjehur mu je bio toliko pun dajemislio da će se raspuknuti.

— Tvoja zarobljenica možda je previše praznoglava da bi znala za strah— dodao je, vraćajući mu milo za drago.

Duncan tu primjedbu očito nije smatrao zabavnom. Prostrijelio jeGilarda pogledom tako daje istog trenutka začepio, a zatim polako sjahao.

Promatrao je kako Gilard nestaje u šumi, a zatim se okrenuo premaMadelyne u namjeri da joj pomogne sjahati.

Oslonila se dlanovima na njegova široka ramena i čak se pokušalanasmiješiti.

Nije joj uzvratio osmijeh. Kako bilo, činilo se daje prošla cijela vječnostprije nego što ju je spustio na zemlju. I kad napokon jest, ruke su mu i daljeostale stegnute oko njezina struka. Bol koji je Madelyne osjetila kad je stalana noge bio je toliko jak da se nije mogla suzdržati da ne zastenje.Podigavši pogled vidjela je kako se cijelo Duncanovo lice pretvorilo uosmijeh.

Smijao se njezinoj muci.Došlo joj je da ga zadavi vlastitim rukama. Doista je umio pobuditi

njezine najgore nagone. Cime bi inače mogla objasniti tu iznenadnupotrebu? Jest, u njegovoj blizini očito su izlazile na vidjelo sve mračnestrane njezine osobnosti. Nebesa, pa ona nikada nije podigla čak ni glas nadrugu osobu, a kamoli ruku. Bila je blaga i nježna, uvijek uljudna isamozatajna. Otac Berton često je govorio kako ima lijepe karakterne crte,koje su u Duncanovoj blizini prema svemu sudeći nestajale. Način na kojije reagirala na njegovu porugu bio je dovoljan dokaz.

Ipak, neće dopustiti da se to dogodi. Duncan je neće natjerati da izgubiživce, ma koliko se podsmjehivao njezinom bolu i slabosti.

Pogledala gaje ravno u oči, odlučivši da ovoga puta neće ustuknuti.Pogled mu je bio napet, kao da pokušava dokučiti rješenje neke zagonetkekoja ga uporno kopka.

Polako je spustio pogled na njezine usnice. Pitala se zašto, sve dok nijeshvatila da i sama zuri u njegove.

Osjetila je kako joj se lice oblijeva rumenilom. — Gilard je pogriješio.Nisam praznoglava.

Prokletstvo, vraški osmijeh na njegovu licu još se više proširio.— Možeš me pustiti - oholo je izjavila. Barem se tomu ponadala.- Past ćeš ravno na nos ako to učinim — odvratio je.

— Hoće li te i to veseliti? — rekla je, svim silama se trudeći tla joj glaszvuči jednako tiho i blago poput njegova, kada je izrekao taj sramotnikomentar.

Slegnuo je ramenima i pustio je.Dođavola, doista je bio grozan. Znao je što će se dogoditi, ;i ipak ju je

pustio. Pala bi ravno na stražnjicu da ga u posljednji trenutak nije uhvatilaza ruku. Njezine noge u potpunosti su odbile poslušnost i jednostavno jenisu željele držati. — Nisam naviknula satima jahati — prozborila je.

Pomislio je kako uopće nije naviknula jahati, no nije to rekao. Nebesa,doista gaje zbunjivala. Madelyne je bila najzagonetnija žena koju je ikadasreo. Hod joj je bio otmjen, držanje graciozno, no, s druge strane, bila jenevjerojatno nespretna. Toliko se puta glavom sudarila s njegovom daje biosiguran da joj je na tjemenu već izbila kvrga.

Madelyne nije imala pojma o čemu Duncan razmišlja, no osmjehivaose, i to ju je zabrinjavalo. Napokon je uspjela čvrsto stati na vlastite noge.Okrenula mu je leđa i nesigurnim korakom uputila se u šumu. Znala je da seu hodu klima poput starice i jedino čemu se nadala bilo je da Duncan negleda za njom.

Po povratku, odlučila je prošetati livadom ne bi li otklonila ukočenost izbolnih leda i nogu prije nego što bude prisiljena ponovo sjesti na konja.Stigavši do ruba trokutasta terena, stala je i zagledala se u dolinu.

Duncan nije izgledao kao da mu je stalo da što prije nastave put.Madelyne je pomislila kako je to doista čudno, budući da je preko voljeprihvatio Gilardov prijedlog da se nakratko odmore. Sada je djelovao kaoda ima pred sobom cijelo vrijeme ovoga svijeta. U nedoumici je odmahnulaglavom. Duncan je bio najzagonetniji muškarac kojega je ikada srela.

Ovako ili onako, nije joj bilo žao što se odmor produžio. Bila jezahvalna stoje dobila još nekoliko dragocjenih minuta da na miru razmisli osvemu i pokuša se sabrati.

Danje bio na izmaku. Jarko rumene zrake zalazećeg sunca prošarale sunebo, koso se spuštajući na zemlju u nekoj udaljenoj točki. Divila se tomveličanstvenom prizoru pomislivsi kako i zima ima svojih ljepota; svakogodišnje doba ima svojih čari. Pokušavajući ignorirati glasove iza svojihleda, usredotočila se na ljepotu prizora pred sobom, kad joj je pozornostiznenada privukao kratak bljesak koji se probio kroz gustu borovu šumu udaljini.

Trenutak potom, nestao je. Znatiželjna, pomaknula se malo udesno svedok ga ponovo nije ugledala. Čudno, no ovoga puta bljesak se pojavio nasuprotnoj strani šume. Svjetlost se iznenada umnožila kao da je stotinusvijeća istodobno počelo treperiti.

Udaljenost je bila velika, no u odsjaju sunčevih zraka cijeli taj čudesanprizor činio se bližim. Izgleda poput odbljeska vatre, pomislila je, ilimetala.

Odjednom je shvatila. Jedino ljudi koji u rukama nose štit moguproizvesti taj učinak.

A bilo ih je na desetke.

PETO POGLAVLJE

'Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni, a pravednici su neustrašivi kaomladi lav.'

Stari zavjet, Mudre izreke 28:1

Nebesa, bit će napadnuti. Madelyne je bila previše zgranuta da bi sepomaknula s mjesta. Tijelom joj je prošao kratak drhtaj. Shvativši kako lakogubi nadzor nad sobom, razljutila se. Naglo se ispravila, duboko udahnula iprisilila se razumski razmišljati. Tako će lakše odlučiti što dalje, zaključilaje.

O, kako bi voljela daje hrabra, kao što, naravno, nije. Odjednom jeshvatila kako stišće rubove svog ogrtača toliko čvrsto da su joj zglavci naprstima pobijeljeli.

Odmahnula je glavom, moleći Svevišnjeg da joj pomogne odlučiti štosad.

Kao zarobljenici, sigurno joj nije bila dužnost obavijestiti Duncana oopasnosti koja im prijeti. Mogla bi šutjeti i pričekati da se bitka razbukta, azatim pobjeći.

Shvativši kako će u tom slučaju biti još žrtava, brzo je odbacila tumogućnost. No ako bi mu rekla što se sprema, mogli bi se na vrijemeudaljiti i tako izbjeći bitku. Napokon, nije li spašavanje tuđih života važnijeod njezina bijega?

Odlučila je spriječiti bitku. Hitro je podigla rub haljine i požurila sepronaći Duncana. Doista je ironično što će ga upravo ona izvijestiti opredstojećoj opasnosti, pomislila je.

Ugledala gaje nasred livade, okruženog vojnicima. Gilard je stajao uznjega. Madelyne se probila do baruna i stala mu iza leđa. — Moramoporazgovarati - rekla je. Glas mi je previše tih i napet, i to je nedvojbenorazlog što ne obrata pozornost na mene, zaključila je. Sigurno me nije čuo.

— Moramo razgovarati - ponovila je, ovoga puta znatno glasnije. Čakgaje i lagano potapšala po ramenu.

Duncan ju je nastavio ignorirati.Madelyne ga je ponovo potapšala po ramenu, ovoga puta malo jače.

Duncan je povisio ton i nastavio govoriti vojnicima. O čemu god je bilariječ, Madelyne je znala da ne može biti ni približno toliko važno uusporedbi s onim što mu je željela reći.

Nebesa, doista je bio tvrdoglav. Madelyne je prekrižila ruke na prsima iuzdahnula. Vrijeme je prolazilo, a neprijatelj je svakim trenutkom bio svebliže i bliže.

Odjednom ju je preplavila ljutnja. Nije više mogla mirno čekati daskrene pozornost na nju. Svom snagom raspalila gaje po gležnju. Bio je todoista dobar udarac, i vrlo precizan, zaključila je.

No samo na trenutak. Shvatila je glupost svog poteza čim joj je oštar bolprostrijelio stopalo. Nožni prsti sigurno su joj bili slomljeni od udarca, ijedina utjeha u toj jadnoj situaciji bila je što napokon uspjela privućinjegovu pozornost. Okrenuo se prema njoj brzinom vuka spremnog dazaskoči svoju žrtvu.

Izgledao je više začuđen nego ljutit. Ruke su mu bile položene nabokove, šake stisnute. Nije to mogla ne primijetiti. Noga ju je toliko boljelada se morala ugristi za usnicu i istog trenutka shvatila kako je jednakobolno gledati Duncana u oči. Pokušavajući olakšati nelagodu, svrnula jepogled na Gilarda. Pomoglo je. Vidjevši zapanjen izraz njegova lica zamaloje prasnula u smijeh.

- Možemo li nakratko popričati? - upitala je skupivši najzad hrabrosti daga ponovo pogleda.

Prizvuk panike u njezinu glasu pobudio je njegovu znatiželju. Kratko jekimnuo, zgrabio je za ruku i poveo na drugu stranu livade.

Dvaput se spotaknula u hodu.Duncanje uzdahnuo - samo jednom, no bio je doista dug i umoran

uzdah. Naravno, čula gaje.Znala je da ga živcira poput kamenčića u cipeli, ali nije ju bilo briga.

Kad čuje što mu ima reći, sigurno više neće misliti kako je dosadna inaporna. Možda će joj čak biti i zahvalan. Ipak, teško daje sposoban zatakvo što.

Nije važno, zaključila je. Mora spriječiti pokolj, i to je jedino važno.Potaknuta tom mišlju skupila je hrabrosti i pogledala ga ravno u oči. —Četa vojnika jaše dolinom. Idu prema nama — rekla je.

Očekivala je da će odmah reagirati, ali nije. Bez riječi ju je promatrao,ledena izraza lica.

Pomislila je da ne razumije. — Vojnici jašu prema nama — nestrpljivoje ponovila. — Vidjela sam odsjaj njihovih štitova na suncu. Imaš li osjećajda bi trebao učiniti nešto u vezi s tim?

Hoće li proći vječnost prije nego što odgovori? Čekajući njegovureakciju, Madelyne je pomislila da vjerojatno hoće.

I dalje je bez riječi zurio u nju. Madelyne je osjetila kako je obuzimanelagoda. Izraz njegova čvrstog koščatog lica bio je krajnje zagonetan.Ipak, mogla bi se okladiti da je vidjela natruhu ironije u tim sivim, hladnimočima. Zaključila je kako pokušava odlučiti bi li joj vjerovao ili ne.

— Nikada u životu nisam izrekla nijednu laž — rekla je. — Podeš li samnom, pokazat ću ti. Tako ćeš se vlastitim očima uvjeriti da govorim istinu.

Duncanje morao priznati da se divi načinu na koji ta lijepa mlada ženaponosno stoji pred njim. Pogled njezinih velikih plavih očiju bio je ispunjenpovjerenjem. Uvojci crvenkaste kose lepršali su joj oko lica, a obraz joj jebio zamrljan.

— Zašto si mi to rekla? - napokon je upitao.— Zašto? Zato da možemo što prije otići odavde — odvratila je, mršteći

se zbog njegova čudna pitanja. — Ne želim novi pokolj.Duncan je kimnuo. Na trenutak se zamislio nad njezinim odgovorom, pa

pogledom potražio Gilarda. Naravno, bio je tu, odmah iza njegovih leđa,trudeći se čuti svaku izgovorenu riječ.

— Gospa Madelyne upravo je shvatila da nas slijede — rekao je.Gilard je raširio oči od iznenađenja. Nije imao pojma da netko ide za

njima. - Slijede nas? Koliko dugo to već znaš, Duncane?— Od podneva - odvratio je Duncan slegnuvši ramenima. —Jesu li to

razbojnici? - upitao je Gilard, trudeći se da mu glas zvuči mirno poput glasanjegova brata, a u sebi se grizao od muke što Duncan sve dosad o tome nijerekao ni riječi. Ipak, više od svega zanimalo gaje zašto ih je Madelyneupozorila. Bilo je to doista neobično.

— Ne, Gilarde, nisu razbojnici.Dugi trenutak bez riječi su se promatrali. Gilardovim licem napokon je

prošao izraz razumijevanja. - Dakle, štakor je pošao za vukom — nasmijaose.

— Akobogda, on će osobno ovoga puta predvoditi svoje vojnike -odvratio je Duncan.

Gilard se osmjehnuo. Duncan je kimnuo. - Mislio sam da ćemo sesukobiti bliže domu, kod Creek Crossinga, ali što se mene tiče, možemo i u

brdima. Reci ljudima da se pripreme.Gilard se okrenuo i požurio preko livade, uzviknuvši naredbu da uzjašu.Madelyne je bila previše zaprepaštena da bi mogla izustiti i riječi.

Njezin plan da upozori Duncana i time spriječi sukob pretvorio se u prah ipepeo onog trenutka kad je začula Gilardov smijeh. Nije razumjela ni riječiod njihova šašava razgovora. Govorili su o štakorima i vukovima, i ništa odtoga nije imalo nikakva smisla.

— Dakle, bila sam u pravu — naglo je izgovorila. — Doista nisi nimalobolji od mog brata.

Duncan se nije obazirao na njezin izljev srdžbe. - Uzjaši moga konja,Madelyne. Zajedno ćemo poći u susret tvom bratu.

Madelyne je bila previše srdita da bi se prepirala. Trebala je znati daDuncan neće okrenuti leda pred progoniteljima. Nije to učinio ni kad ga jepokušala nagovoriti da napusti Louddonovo imanje, no ta lekcija očito jojnije bila dovoljna pa ju je morala ponoviti.

Prije nego stoje shvatila što čini, našla se na Silenovim leđima. Bila jetoliko ljutita daje posve zaboravila na strah. Nije se mogla čak ni sjetiti skoje strane je uzjahala.

Duncan joj je prišao, uzeo joj uzde iz ruku i poveo konja preko čistine.Madelyne se uhvatila za sedlo kao da joj život ovisi o tomu. Ramena su

joj se pognula od napora da održi ravnotežu. Nogama nije mogla dosegnutistremene, a stražnjica joj je skakala gore dolje sa svakim novim korakom.Bila je toliko nevjesta daje zasigurno bila žalostan prizor. Zahvalila jenebesima što Duncan ne gleda u nju. — Kako zoveš svog konja? — upitalaje.

- Konj — odvratio je Duncan preko ramena. — Budući da je konj, takoga i zovem.

- Tako sam i mislila — rekla je Madelyne. — Toliko si hladan ibezdusan da čak nisi u stanju razmisliti o tome da bi tvoj vjerni konj trebaoimati ime. Ja sam mu nadjenula ime. Prozvala sam ga Silen. Što misliš otome?

Duncan je šutio. Daje situacija bila drugačija, sigurno bi ga živciralostoje Madelyne palo na pamet da njegovu pastuhu nadjene ime, notrenutačno je imao drugih briga. Pokušavao se usredotočiti na predstojećubitku.

Madelyne se nasmiješila, zadovoljna što gaje podbola. Malo zatim,Ansel se pojavio pokraj nje, s drugim konjem, pastuhom sive dlake posute

pjegama, koji je izgledao puno pitomije od Silena.Osmijeh na njezinu licu naglo se zaledio kad joj je Duncan gurnuo u

ruke Silenove uzde. Odjednom joj je došlo do svijesti kako on doistaočekuje da sama upravlja njime. Pastuh je jamačno osjetio njezin nemirjerpočeo je toptati kopitima po zemlji snagom koja ju je uzasnula. Madelyne jeiznenada požalila što se toliko uspješno pretvarala da zna jahati.

Gilard je brzo podbo svog smedeg konja i natjerao ga da stane Silenu uzbok, uspješno ga spriječivši u daljnjem jogunjenju.

-Još su daleko - rekao je Gilard pogledavši brata. - Hoćemo li ih ovdječekati?

— Ne — odvratio je Duncan. — Sastat ćemo se s njima na pola puta.Vojnici su nestrpljivo čekali Duncanov znak za pokret. — Ostat ću

ovdje dok se ne vratite — naglo je izgovorila Madelyne, znajući da zvučipoput očajnice. Duncan ju je kratko pogledao, odmahnuo glavom i svrnuopogled na dolinu.

— Ostat ću ovdje — tvrdoglavo je ponovila Madelyne.— Nećeš - odvratio je Duncan i ne pogledavši je.— Ako se bojiš da ću pobjeći, možeš me svezati za drvo -predložila je.— Ali, gospo, ne biste valjda svom dragom bratu uskratili pogled na

vaše lijepo lice, zar ne? — upleo se Gilard. — Mogu vam obećati da će tobiti zadnje što će vidjeti — s osmijehom je dodao.

— Vi i vaš brat doista uživate u ovome, zar ne? — zgranuto je reklaMadelyne, glasa koji je podrhtavao od ljutnje.

— Što se mene tiče, sigurno ću uživati - odvratio je Gilard slegnuvširamenima.

— Jednako ste ludi kao i vaš brat, Gilarde — rekla je Madelyne.— Poznato vam je da imamo dobar razlog što želimo Louddonovu

glavu - rekao je Gilard. Osmijeh je polako nestao s njegova lica. —Jednakokao što biste i vi nas, gospo, sigurno željeli vidjeti mrtvima — dodao je,glasa ispunjena podsmijehom.

Madelyne je kratko pogledala Duncana, pokušavajući dokučiti što mislio njihovu razgovoru, no nije izgledao kao B obraća pozornost na njih.Svrnula je pogled na Gilarda. — Razumijem zašto želite ubiti Louddona —polako je izgovorila. — I ne, ne želim da vi ili vaš brat poginete u tomsukobu, Gilarde — dodala je. — Zašto mislite da bih to htjela?

Gilard ju je zbunjeno pogledao, smrknuta lica. - Smatrate li mebudalom, gospo? Želite li me doista uvjeriti da niste na Louddonovoj

strani? Napokon, on je vaš brat.- Nisam ni na čijoj strani — odvratila je Madelyne. — Ne želim da itko

izgubi život.— Tako dakle - bijesno je odvratio Gilard. — Napokon razumijem što

ste naumili. Pričekat ćete da vidite tko je pobijedio, i tada ćete izabrati. Toje vrlo lukavo od vas.

- Mislite što želite — odvratila je Madelyne. — Isti ste kao i vaš brat.Kad se nasmijao, shvatila je da mu je dala kompliment.— To nije bio kompliment, Gilarde - požurila se objasniti. - Upravo

suprotno. Dokazali ste kako ste jednako nemilosrdni i svojeglavi poputDuncana. Vjerojatno uživate i u ubijanju poput njega.

Madelyne se zgrozila nad samom sobom i načinom na koji gajepokušavala izazvati, no, tako joj Bog pomogao, nije se mogla suzdržati.

— Možete li me pogledati u oči i iskreno mi reći da me ne mrzite? —upitao je Gilard. Madelyne je opazila kako su mu se žile na vratu napele odljutnje. Izgledao je kao da bije najradije udario.

- Ne mrzim vas — odvratila je. — Priznajem da bih to željela, ali nemogu vas mrziti, Gilarde.

- Zašto ne? - ustrajao je.— Zato jer volite svoju sestru.Gilard je upravo zaustio da joj kaže kako nikada u životu nije sreo tako

praznoglavu ženu, kad je Duncan podigao ruku dajući znak za pokret. Istogtrenutka izbacio je Madelyne iz misli pa podbo konja i stao uz bok svogabrata.

Madelyne se uspaničila. Bila je toliko prestravljena da se čak nije moglaprisjetiti nijedne molitve. Hoće li to biti borba na život i smrt? Dovoljno jepoznavala Duncanov karakter — bio je spreman na sve.

Pokušala je, ali nije mogla prebrojiti vojnike koji su im dolazili ususret.Izgledali su poput jata skakavaca.

Nebesa, Duncan je ponovo u brojčano slabijem položaju.Doći će do pokolja, pomislila je, a sve samo zbog toga što će se Duncan

boriti časno, a Louddon ne. Bio je to jednostavan zaključak, no barunu jeipak promaknuo. Očito je zaboravio kako gaje Louddon prevario držeći gau uvjerenju da će poštovati njihovo privremeno primirje. Tako se i dogodiloda gaje zarobio —jednostavno gaje namamio u zamku.

Madelyne je poznavala Louddona bolje nego Duncan. Njezin brat boritće se poput zvijeri ako nanjuši miris pobjede.

Pokušala se uvjeriti kako je nije briga tko će pobijediti. Ako se želemeđusobno poubijati, neka im bude. Bio je to njihov izbor, ne njezin.

- Nije me briga — prošaptala je, i u mislima nastavila ponavljati te riječipoput beskonačne litanije.

Ipak, koliko ih god puta ponovila, nije se mogla uvjeriti.

ŠESTO POGLAVLJE

Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.'Novi zavjet, Prva poslanica Korinćanima 3:19

Barunu Wextonu očito nije stalo do toga da u bitku uključi faktoriznenađenja. Njegov bojni poklič odjeknuo je dovoljno glasno da probudimedvjede iz zimskog sna. Zvuk trube dodatno je izvijestio neprijateljskevojnike o napadu, a kao da to nije bilo dovoljno, niz padinu su se sjurilikonji u gromovitom topotu.

Madelyne je jahala između Duncana i njegova brata. Oba muškaracavisoko su podigla štitove daje obrane od udaraca granja drveća koje je raslouz stazu. Pojedine grane bile su toliko debele i kvrgave da bije zasigurnoizbacile iz sedla.

Na rubu proplanka Duncan je naglo posegnuo za Silenovim uzdama iizrekao kratku zapovijed. Pastuh je istog trenutka stao kao ukopan. Desnomrukom čvrsto je primio Madelyne za bradu i prisilio je da ga pogleda.

Oči su mu bile tamne poput olujna neba. - Da se nisi usudila maknutiodavde.

Prije nego sto je sklonio ruku, Madelyne ju je zadržala. — Ako pogineš,nemoj misliti da ću plakati za tobom — šapnula je.

Na njezino čuđenje, osmjehnuo se. — O da, hoćeš - blago je odvratio.Koje li bahatosti, pomislila je.

Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Podbo je konja i sjurio seprema čistini žureći se da što prije započne bitku. Madelyne se odjednomnašla potpuno sama na rubu proplanka, gledajući kako i posljednji vojnici ubijesnom trku jure pokraj nje.

Buka je bila zaglušna. Zvuk sudara brojnih štitova parao joj je ušimiješajući se s jezivim kricima i pobjedničkim poklicima. Madelyne je bilapredaleko da bi mogla razaznati lica, no pogled je prikovala uz Duncanovaširoka leda. Njegov sivi konj isticao se među ostalima i nije ga bilo teškouočiti. Promatrajući kako vješto rukuje mačem, pomislila je kako mora bitidaje u milosti bogova: premda okružen neprijateljima, nijedan ga nije stigaoni okrznuti a već bi bio izbačen iz bitke njegovom ubojitom oštricom.

Nakratko je zatvorila oči, a kad ih je ponovo otvorila, sivog konja višenije bilo na vidiku. Pogledom je panično pretraživala poprište bitke tražećiDuncana i Gilarda. No bezuspješno. Bitka pred njezinim očima iz trenutkau trenutak postajala je sve žešća, a da stvar bude gora, približavala joj se.

Nije joj palo na pamet da pogledom pokuša pronaći svog, brata.Predobro je znala da neće biti u središtu sukoba. Za razliku od Duncana kojije predvodio svoje vojnike, Louddon je bio posljednji koji bi podigao svojmač na neprijatelja. Bio bi to prevelik rizik za njega. Njezin brat previše jecijenio vlastiti život. Duncan se, pak, ponašao kao da mu do njegova nije ninajmanje stalo. Louddon je prepustio bitku ljudima koji su mu se zakleli naodanost, a budu li poraženi, prvi će napustiti poprište.

- Ovo nije moja bitka — vrisnula je iz svega glasa i posegla za uzdama,odlučna da što prije napusti poprište. Nije više ni trenutka željela gledati toklanje. Jednostavno će otići i ostaviti ih da se poubijaju.

— Idemo, Silene - rekla je, kratko potapšavši konja kao što je to činioDuncan. Pastuh se nije ni pomaknuo. Snažno je povukla uzde, odlučnanatjerati tvrdoglavu životinju da se pokrene. Vojnici su se već uspinjalikosinom i više nije bilo vremena za oklijevanje.

Duncan je kiptio od srdžbe. Nigdje nije bilo ni traga Lo-nddonu.Pobjeda nad njegovim vojnicima neće ni upola biti loliko slatka ako mu jeon ponovo umaknuo. Kratko je pogledao prema Madelyne i ostaozaprepašten vidjevši kako joj se sukobljeni vojnici približavaju. Kvragu,žudnja da se dokopa Louddona toliko gaje obuzela daje propustio pobrinutise za njezinu sigurnost. Naravno, trebao je zadužiti nekoga da je čuva.Shvativši to, prokleo je svoju ludu glavu.

Bacio je štit na zemlju i oštro zazviždao, moleći se da zvižduk dopre douha njegova pastuha. Kao sumanut pojurio je prema rubu proplanka. Srcemu se iznenada spustilo u pete. Bila je to logična reakcija, uvjeravao se.Budući da je Madelyne njegova zarobljenica, odgovoran je za njezinusigurnost. Naravno, razum je bio taj koji gaje natjerao da joj pojuri ususret,usput ričući poput razljućenog medvjeda. Sto bi drugo bilo?

Začuvši zvižduk, pastuh se napokon pokrenuo. Možda bi i dopustioMadelyne da misli kako je preuzela kontrolu da joj uzde nisu ispale iz rukukad je naglo pojurio naprijed.

U trku je preskočio dvojicu vojnika koji su se upravo uspinjali uz brijegokrznuvši im glave stražnjim nogama. Naravno, obojica su se uz vrisakponovo otkotrljala do podnožja.

Madelyne se odjednom našla okružena vojnicima na konjima koji su sežestoko borili za goli život. Duncanov pastuh više nije mogao ni naprijed ninatrag. Rukama gaje obgrlila oko vrata moleći se za brzu smrt.

Nedaleko od sebe odjednom je ugledala Gilarda. Bio je na nogama, ulijevoj ruci držao je štit braneći se njime od napada s lijeve strane, a udesnoj krvavi mač kojim se upravo borio s neprijateljem koji gaje napadaozdesna.

Jedan od Louddonovih vojnika pojurio je prema Madelyne s podignutimmačem u ruci. Pogled mu je bio ispunjen ludilom, i u tom kratkom trenutkuMadelyne je bila sigurna da nije svjestan što čini.

Naumio ju je ubiti. Vrisnula je Duncanovo ime, premda je znala da jojživot tog trenutka ovisi jedino o vlastitoj snalažljivosti. Nije imala kamopobjeći, osim baciti se na zemlju. Hitro je prebacila tijelo u stranu, ali nijebila dovoljna brza. Oštrica je pronašla metu, zasjekavši je duž lijevog bedra.Vrisnula je od bola, no krik se ugušio u njezinu grlu onog trenutka kad jetresnula o zemlju. Dugi trenutak borila se da dođe do zraka.

Ogrtač, koji joj je prilikom pada skliznuo s leda i ostao prebačen prekosedla, polako se spustio na njezina ramena. U stanju potpunog šoka podiglase na koljena i počela se omatati njime, sporim i usredotočenim pokretima,kao daje to što upravo čini trenutačno najvažniji posao na svijetu. Bol unjezinu bedru bio je toliko jak daje pomislila kako će zasigurno umrijeti.Odjednom, posve je nestala. Cijelo njezino tijelo i um bijahu lišeni bilokakva osjećaja. Zahvalna na tom iznenadnom blaženstvu, polako je ustalapa jače stisnula krajeve ogrtača preko grudi. Omamljena, promatrala jebitku koja se odvijala oko nje.

Duncanov pastuh lagano ju je gurnuo njuškom između lopatica i zamaloje ponovo srušio na zemlju. Kratko je posrnula pa uspostavila ravnotežu ioslonila se o njega. Shvativši daje konj nije udario kopitom kad je pala nazemlju, odahnula je. Sada joj je, pak, služio poput štita, čuvajući je odnapadača.

Niz obraze su joj se slijevali potoci suza. Ni uz najbolju volju nije ihmogla zadržati. Zrak je bio ispunjen mirisom smrti. Vidjela je Gilarda kakojoj nešto dovikuje, no nije mogla razumjeti što. Zbunjeno je gledala kako seprobija prema njoj. Ponovo je viknuo, očito glasnije, no riječi su sepomiješale s glasnim uzvicima i sudarom metala.

Madelynein um usprotivio se pokolju. Zakoračila je prema Gilardu,vjerujući daje to ono što želi od nje. U hodu se dvaput spotaknula o tijela

ubijenih vojnika, koja su raširenih udova ležala na zemlji poput beživotnihkrpenih lutaka. Sve o čemu je razmišljala bilo je da stigne do Gilarda,jedinog poznatog lica koje je prepoznala u paklu smrti i uništenja. Upozadini njezina uma živjela je nada da će je odvesti k Duncanu. I tada ćebiti sigurna.

Stiglaje na nekoliko koraka od Gilarda, kada je napadnut s leda. Hitro seokrenuo prema protivniku, no leđa su mu sada ostala nezaštićena. Madelyneje ugledala jednog od Louddonovih vojnika kako juri prema njemu spodignutim mačem. Očito je odlučio iskoristiti priliku i smaknuti ga s leđa.

Pokušala je vrisnuti da ga upozori, no sve stoje izašlo iz njezina grla bioje jedva čujan šapat.

Nebesa, jedino je ona bila dovoljno blizu da mu pomogne i takopromijeni neizbježno. Nije oklijevala. Brzo se sagnula i izvukla oružje izzgrčenih prstiju jednog od ubijenih vojnika. Bio je to težak i glomazanbuzdovan sa šiljcima prekrivenima krvlju.

Čvrsto gaje zgrabila objema rukama i napola ga noseći a napola vukućipo zemlji, postavila se iza Gilarda. Leđa su im se gotovo dodirivala. Hrabroje podigla pogled i suočila se s izazivačem, čekajući da napadne.

Vojnik, dakako, nije kanio ustuknuti pred ženom. Bio je to bijedanpokušaj u odnosu na njegovu snagu i naoružanje. Lica obasjanapobjedničkim osmijehom uzviknuo je bojni poklič i pojurio prema njoj.Oštrica njegova ubojita mača sjekla je zrak ne ostavljajući mjesta dvojbi onjegovoj ubojitoj nakani.

Madelyne je pričekala do posljednjeg trenutka, a tada naglo podiglabuzdovan i zavitlala njime prema vojniku. Strah joj je ulio snagu, papremda je namjeravala samo odbiti njegov napad, pogodila gaje posredtijela. Oštri šiljci rasparali su njegovu žičanu tuniku i zaboli se duboko umeso.

Gilard, koji je upravo završio borbu sa svojim protivnikom, hitro seokrenuo kako bi provjerio gdje je Madelyne, i zamalo je srušio na zemlju.Vidjevši kako Louddonov vojnik s krikom na usnama pada na zemlju odnjezina ubojitog udarca, na trenutak se ukipio od zaprepaštenja. Htio jenešto zaustiti, no glas mu je zapeo u grlu.

Madelyne je tiho zastenjala. Ispunjena bolom i tjeskobom, prekrižila jeruke preko struka i pala na koljena. Istog trenutka počela je povraćati.Gilard je pomislio daje možda ranjena i brzo se sagnuo položivši joj ruku narame.

Madelyne je bila toliko obuzeta užasom da nije bila ni svjesna njegovenazočnosti, kao ni ičeg drugog oko sebe. Sto se nje tiče, bitka više nijepostojala.

Duncan je također vidio što se zbilo. Hitro je uzjahao svog pastuha ipojurio prema njima. Jednim zamahom ruke odgurnuo je brata s puta pazgrabio Madelyne oko struka i podigao je u sedlo. Srećom, Bog se smilovaonjezinoj muci pa joj je lijevo bedro ostalo pošteđeno sraza s njegovimkonjem.

Bitka je po svemu sudeći bila gotova. Louddonovi vojnici upravo su sepovlačili jureći pronaći zaklon pred svojim progoniteljima u gustomšumskom raslinju.

— Dovrši bitku — povikao je Duncan bratu pa zgrabio uzde i usmjeriokonja prema brdima. Pastuh je brzo poput vihora pojurio preko bojnogpolja, galopom koji je Madelyne ostavio bez daha.

Ubrzo su se ponovo našli na strmom brdskom putu. Duncan, koji jetijekom bitke ostao bez plašta i štita, služio se rukama da zaštiti Madelyneod udaraca grana koje su im se ispriječile na prolazu.

Nije željela njegovu obzirnost. Odmaknula se od njega koliko je mogla,trudeći se natjerati ga da stane i pusti je da sjaše s konja. Radije bi hodalanego i dalje trpjela njegovu odbojnu blizinu.

Zbog njega je ubila čovjeka.Duncan se nije trudio umiriti je. Njezina sigurnost tog trenutka bila je na

prvom mjestu, sve ostalo bilo je manje važno. Nastavio je tjerati konja da sekreće najbrže što može po takvu terenu, sve dok se nisu dovoljno udaljili odopasnosti. Kada su stigli do malog šumarka, stao je. Bilo je to mirno i posvesigurno mjesto, gustim granjem zaštićeno od pogleda izvana.

Bio je ljutit na sebe što ju je doveo u takvu opasnost. Svrnuvši pogled naMadelyne, vidio je kako joj se niz lice slijevaju potoci suza i ogorčenoudahnuo.

Morao ju je umiriti. - Možeš prestati plakati, Madelyne — rekao je. -Tvoj brat nije među poginulima. Sačuvaj suze za drugu prigodu - dodao je.

Sve dok nije začula njegove riječi, Madelyne nije bila svjesna da plače.Shvativši sto je rekao, toliko se razljutila stoje potpuno krivo shvatio razlognjezine uznemirenosti da od bijesa nije mogla ni progovoriti. Doista je biogad.

Obrisala je suze pa udahnula zrak duboko u pluća i potom ga izbacila,zajedno s navalom srdžbe. — Sve dosad nisam znala što je mržnja. No

danas sam napokon shvatila pravo značenje te riječi. Tako mi Boga, mrzitću te do posljednjeg dana svog života — u dahu je izgovorila. — Ionakosam osuđena na pakao. A sve to zbilo se samo zbog tvoje tvrdoglavosti —dodala je toliko tiho daje Duncan morao pognuti glavu prema njoj da biječuo.

Očito bulazni, zaključio je.- Nisi li čula što sam rekao? - odvratio je, trudeći se da mu glas zvuči

jednako tiho poput njezina. Osjetivši kako su joj se ramena ukrutila odnapetosti, znao je daje na rubu sloma. Odlučio je ustrajati u pokušaju dajeutješi. Želio je biti pažljiv prema njoj, stoje za njega bio posve nov inepoznat osjećaj, no uvjeravao se daje to samo zato stoje odgovaran za nju.— Upravo sam ti rekao daje tvoj brat na sigurnome, Madelyne. Zasad -dodao je, ne želeći je ostavljati u pogrešnom uvjerenju.

- Ti si taj koji ne sluša — odvratila je. Suze su joj ponovo navrle na oči,prekidajući je u govoru. Zastala je da ih obriše. - Zbog tebe sam oduzelajedan ljudski život. To je smrtni grijeh, a tvoja krivnja nije ništa manja odmoje. Da me nisi odvukao sa sobom, ne bih nikada ubila čovjeka.

— Uzrujana si što si ubila čovjeka? — upitao je Duncan ne uspjevšiprikriti zaprepaštenost u tonu svoga glasa. Tada se podsjetio daje Madelyneipak samo žena, a slabiji se spol po svemu sudeći često uzrujava zbognjemu nevjerojatnih razloga. Ipak, zadnja dva dana za nju su bila previšeteška, zaključio je. —Ja sam ubio puno više ljudi — rekao je, pokušavajućiumiriti njezinu svijest.

Naum mu je neslavno propao. — Nije me briga ni da si poubijao cijelulegiju — odvratila je Madelyne. - Nemaš dušu i zato nije važno koliko siživota oduzeo.

Duncan nije znao što bi joj na to odgovorio. Zaključio je da je posvebesmisleno upuštati se u bilo kakvu daljnju raspravu s njom. Madelyne jebila previše uzrujana da bi mogla razumno razmišljati. Usto, bila je ipreviše iscrpljena. Napokon, nije bila čak ni u stanju povisiti ton na njega.

Duncan ju je jače privio uza se i pojačao stisak sve dok se nije prestalaodupirati. - Što ću s tobom? - umorno je uzdahnuo, govoreći više sebi negonjoj.

Ipak, Madelyne ga je čula. — Nije me briga što ćeš sa mnom — brzo jeodvratila, zabacivši glavu unatrag i pogledavši ga ravno u oči. Odjednom jeopazila duboku posjeklinu ispod njegova lijeva oka. Rubom rukava haljinepočela je blago otirati krv koja se cijedila iz nje, no zato riječi J kojima mu

se obratila nisu bile nimalo blage. — Možeš me ostaviti ovdje ili me ubiti— izvijestila gaje, brišući rubove rane. — Svejedno mi je. Nisi me ni trebaovoditi sa sobom, Duncane.

— Tvoj brat pošao je za tobom — istaknuo je Duncan.— Nije — odvratila je Madelyne. - Pošao je za tobom zato što si razorio

njegov dom. Nije ga briga za mene. Kad bi me samo htio slušati, znam dabih te mogla uvjeriti u to. No ti si pretvrdoglav da bi ikoga slušao. S tobomje besmisleno razgovarati. Besmisleno! Kunem ti se da s tobom više nećuprogovoriti ni jednu jedinu riječ.

Bujica riječi iscrpila je posljednje zalihe njezine snage. Završivši sčišćenjem rane, klonula je u njegovo naručje dajući mu do znanja dajerazgovor završen.

Madelyneje doista puna suprotnosti, zaključio je Duncan. Kako možeistodobno biti toliko nježna i oštra? Pitao seje li uopće bila svjesna što činikada se posvetila njezi njegove rane. Odjednom se prisjetio kako se bilasuočila s Gilardom na Louddonovu posjedu. Jest, doista je bila punasuprotnosti. Mirno je primila sve njegove uvrede, no Duncan je znao dajeprestrašena. U protivnom ga ne bi čvrsto primila za ruku.

Sada se, pak, ljutila na njega, i istodobno se trudila pomoći mu. Ponovoje duboko uzdahnuo. Naslonio je bradu na njezino tjeme, pitajući se kako,za ime Boga, tako plemenito stvorenje može biti u srodstvu s đavlom?

Nakon stoje iz sebe izbacila svu nagomilanu srdžbu, Madelyneje osjetilakako je ponovo razdire bol. Njezin ogrtač pokrivao je ranjeno bedro, i znalaje da Duncan nije svjestan njezine rane. Čudno, ali ta činjenica priuštila jojje izvjesno nastrano zadovoljstvo. Bila je to posve nerazumna reakcija, noMadelyne se trenutačno nije mogla prisiliti razumski razmišljati. Odjednomje bila toliko umorna od svega, gladna i iscrpljena, i noga ju je tolikoboljela, da nije bila u stanju razmišljati ni o čemu.

Vojnici su im se ubrzo pridružili pa su napokon mogli nastaviti put.Idućih sat vremena Madelyne se svim silama trudila čvrsto stisnuti zube dane dođe u napast požaliti se na sve veći bol.

Kad je Duncan slučajno dotaknuo njezino ranjeno bedro, malo jenedostajalo da ne vrisne. Ipak, uspjela se suzdržati. Naglo je odgurnulanjegovu ruku, no bol uzrokovan njegovim dodirom postao je još jači. Ranaju je sada pekla poput otvorena plamena.

Osjetila je da će joj pozliti. - Moramo nakratko stati -mirnim glasomrekla je Duncanu, iako bi najradije vrištala i plakala i zavijala od muke.

Budući da se zaklela kako neće uništiti ono malo dostojanstva što joj jeostalo, nije učinila ništa od toga.

Znala je daju je čuo. Kimnuo je, no ipak je nastavio jahati. Nekolikodugih minuta prošlo je u agoniji prije nego što je shvatila daje odlučioignorirati njezin zahtjev.

Kakva li nečovjekal Doista se ponaša poput zvijeri, zaključila je. Iako jeu tome nalazila malo utjehe, u mislima mu je počela | pripisivati najgoreizraze koje je ikada čula. Izbor joj je, doduše, bio ograničen, jer nije ih čulapuno. To ju je privremeno zadovoljilo, dok nije shvatila kako se timezapravo spušta na njegovu razinu. Prokletstvo, ostat će dama ma koliko jeto stajalo. Iako bi mu najradije sasula u lice sve što ga ide.

Želudac joj se odbio smiriti. Prisjetila se kako se zaklela da neće sDuncanom više progovoriti ni riječi, no okolnosti su je prisiljavale dapromijeni mišljenje. - Ako ne staneš, povratit ću po tebi — rekla je.

Ta se prijetnja pokazala učinkovitom. Duncan je istog trenutka podigaoruku, dajući vojnicima znak da se zaustave. Prije nego stoje stigla trepnuti,sjahao je i pomogao joj da se spusti na zemlju.

— Zašto smo stali? — upitao je Gilard nakon stoje i sam sjahao. —Samo što nismo stigli kući.

— Gospa Madelyne — odvratio je Duncan bez daljnjeg objašnjenja.Madelyne je već započela mučan put prema šumi, no za-čuvši

Gilardovo pitanje, zastala je. — Ostanite gdje jeste i čekajte me, brzo ću sevratiti.

Zvučalo je poput zapovijedi. Začuđen, Gilard je podigao obrve i svrnuopogled na brata. Vidjevši kako namrštena pogleda ispraća Madelyne ušumu, zaključio je kako je vjerojatno srdit zbog načina na koji im seobratila. — Prošla je pravi pakao - brzo je izgovorio pokušavajući jeopravdati u Duncanovim očima, u slučaju da joj odluči uzvratiti istommjerom.

Duncan je polako odmahnuo glavom. Pogled mu je i dalje bio uprt uMadelyneina leda, sve dok nije zamaknula iza drveća. - Nešto nije u redu— promrmljao je pokušavajući dokučiti što gaje uznemirilo.

Gilard je uzdahnuo. - Vjerojatno joj je pozlilo.-Jest, no ponaša se kao da...Nije završio misao nego se požurio za Madelyne. Gilard je krenuo za

njim i uhvatio ga za nadlakticu pokušavajući ga zaustaviti. — Ostavi je

malo nasamo, Duncane. Vratit će se — Kkao je. — Ionako se nema gdjeskriti — dodao je, pozivajući se na razum.

Duncan je odgurnuo bratovu ruku i produžio. Pred očima mu je lebdiobolan izraz Madelyneina lica. Usto, držanje joj je bilo prekruto i ukočeno.Instinkt mu je govorio da želučane tegobe nisu glavni uzrok. U hodu senaginjala na desnu stranu, kao da želi poštedjeti lijevu. Uostalom, kad bimorala povratiti, sigurno bi trčala u šumu, a ne se došetala do nje. Ne, neštonije bilo kako treba, i on će saznati što.

Ugledao ju je kako stoji leđima oslonjena o čvornato hrastovo stablo.Naglo je zastao ne želeći je ometati. Niz obraze su joj se slijevale suze.Promatrao je kako polako svlači ogrtač i pušta ga da padne na zemlju. Istogtrenutka shvatio je pravi uzrok njezina čudnog ponašanja. Lijeva strananjezine haljine bila je rasparana do poruba i natopljena krvlju.

Duncan je postao svjestan svog razjarenog uzvika tek kad je vidio kakose Madelyne prestravljeno trgnula. Ipak, nije imala snage ustuknuti nitiodgurnuti njegove ruke sa svoga ranjenog bedra kad je kleknuo pred njukako bi ga promotrio.

Madelyne je primijetila kako mu ruke podrhtavaju od srdžbe dok jepokušavao odvojiti površinu njezine haljine od rane uz koju se slijepila.Skorjela krv učinila je taj mučan zadatak još težim. Ruke su mu bile velike inespretne, no unatoč tomu, trudio se biti što nježniji.

Rana je bila duga, duboka i prekrivena prljavštinom. Morat će seočistiti, a po svemu sudeći, i zašiti.

— O, Madelyne - ogorčeno je uzdahnuo. — Tko ti je to učinio?Glas mu je bio topao i ispunjen suosjećanjem. Madelyne je znala da

neće moći susprezati suze bude li i dalje ljubazan prema njoj. Nije to mogladopustiti. U protivnom će se slomiti, baš poput jedne od suhih grančica zakoju se upravo uhvatila.

Ne, ne može to dopustiti. - Ne treba mi tvoje suosjećanje, Duncane —rekla je odlučnim glasom i uspravila se. - Miči 1 ruke s mog bedra. Nedoliči se da me tako dodiruješ — dodala je oholo ga pogledavši.

Duncan je bio toliko iznenađen njezinim autoritativnim tonom da sezamalo nasmijao. Podigavši pogled, vidio je kako joj iz očiju sijevajumunje. Znao je što pokušava. Ponos je bio njezina jedina obrana. Dosad jeveć u više navrata primijetio koliko joj je stalo zadržati nadzor nad sobom.

Svrnuvši pogled na njezinu ranu, shvatio je da se ovoga trenutka u vezis tim ne može mnogo učiniti. Tada je odlučio igrati prema njezinim

pravilima.Ustao je, istodobno se prisilivši da na lice navuče ledenu masku. — Ne

suosjećam s tobom, Madelyne — hladno joj je odbrusio. —Ja sam poputvuka, ne poznajem ljudske osjećaje.

Nije mu odgovorila, no oči su joj se raširile od zaprepaštenja.Osmjehnuo se i ponovo kleknuo ispred nje.

— Ostavi me na miru.— Neću - kratko je odvratio pa izvukao nož i počeo rezati njezinu

haljinu.— Uništavaš moju haljinu — promrsila je.— Nebesa, Madelyne, haljina ti je već uništena — rekao je. Izrezavši

dugu usku vrpcu, počeo ju je polako omatati oko njezina bedra. Kad jepokušao zavezati krajeve u čvor, odgurnula gaje.

— Boli me — zajaukala je. — Previše si stegnuo zavoj — dodala je.Prokletstvo, još će se i rasplakati.

- Nisam — odvratio je i nastavio vezati čvor. Ljutito je uzdahnula iodlučila da se neće rasplakati. Kako usuđuje tvrditi joj suprotno? Valjda onazna kako joj je.

- Rana će se morati zašiti — rekao je. Vidjevši kako je slegnuoramenima, ponovo gaje ljutito odgurnula.

- Neću dopustiti da itko s iglom u ruci pride mojoj nozi.- Doista si puna suprotnosti, Madelyne — rekao je, sagnuvši se po

njezin ogrtač. Prebacio joj gaje preko ramena i zatim je pažljivo uzeo unaručje.

Madelyne gaje nagonski zagrlila oko vrata, istodobno razmišljajući kakobi mu najradije iskopala oči zbog načina na koji se odnosio prema njoj. - Tisi taj koji je pun suprotnosti, I Duncane. Blage sam naravi, ali bojim se daće se to promijeniti nastaviš li iskušavati moje strpljenje. Kunem ti se dajeovo zaista posljednje što ti govorim.

- Doista? Budući da držiš do časti, pretpostavljam da nećeš prekršiti tuzakletvu - zaključio je.

- U pravu si, neću - odvratila je istog trenutka. Zatvorila je oči inaslonila se na njegovo rame. — Možda je točno da razmišljaš poput vuka,no znaš što? Vukovi imaju jako malo mozga u glavi.

Bila je preumorna da bi podigla glavu i provjerila kakav je učinakizazvala njezina uvreda. Kosa joj se dizala od njegova ponašanja premanjoj, no tada je shvatila da bi u stvari trebala biti zahvalna stoje tako hladan

i bezosjećajan. Napokon, srdžba joj je pomogla zaboraviti bol. Usto,nedostatak suosjećanja pomogao joj je da se pred njim ne slomi i nerasplače. To bi doista bila ponižavajuće - plakati pred njim poput djeteta.Ovako su i njezino dostojanstvo i ponos ostali dobro zaštićeni maskom kojuje oduvijek nosila. U protivnom bi se osramotila, a to je nedvojbeno biloposljednje što bi poželjela. Zadovoljno se osmjehnula, sigurna da ionako nemože vidjeti izraz njezina dobra raspoloženja. Doista je blesav, pomislila je.Svojim ponašanjem spasio je njezin ponos, a nije imao pojma o tome.

Duncan je duboko uzdahnuo. Madelyne je upravo prekršila svojuzakletvu kad mu se obratila. Nije mu se žurilo da je na to podsjeti, no doistagaje oraspoložila. Cijelim putem nije se mogao prestati osmjehivati.

Želio je čuti kako se dogodilo da bude ozlijeđena i tko ju je napao. Nijemogao vjerovati da bi tko od njegovih ljudi učinio takvo što, no opet,Louddonovi vojnici također je ne bi ozlijedili, zar ne?

Odlučio je potisnuti srdžbu i pričekati s pitanjima. Prije svega, morao sepobrinuti da Madelyne dobije propisnu pomoć i njegu.

Nije mu bilo lako ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Međusobnobockanje bilo je simpatično, no Duncan nije bio naviknuo suzdržavati se.Kada bi bio izazvan, napao bi. Ipak, nije mu promaknulo koliko jeMadelyne blizu sloma. Prepričavanje tog mučnog doživljaja sigurno bijeponovo uznemirilo.

U nastavku putovanja Madelyne se skutrila u Duncanovu naručju,položivši obraz na njegova prsa. Bol u nozi također je uminula. Ponovo seosjećala sigurnom. Njezina reakcija na njegovu blizinu doista ju jezbunjivala. Nagonski je znala da Duncan nije nimalo nalik na Louddona.Ipak, oklijevala je to priznati. Na kraju krajeva, bila je njegova zarobljenica,ništa više od pijuna kojim se mislio poslužiti da bi njezina brata natjerao uklopku. Unatoč tomu, nije ga mogla mrziti. Jedino stoje Duncan želio biloje osvetiti se Louddonu, a stjecajem okolnosti, ona se našla između njihdvojice.

— Pobjeći ću.Nije bila svjesna daje glasno izgovorila te riječi, sve dok nije začula

Duncanov odgovor.— Ne, Madelyne, nećeš.— Stigli smo — povikao je Gilard. Pogled mu je bio uperen u

Madelyne. Nije mogao dobro vidjeti njezino lice, no djelovala je kao daspava. Bilo mu je drago zbog toga. Pravo rečeno, nije znao kako bi se

nakon svega što se dogodilo ponašao prema njoj. Htio to priznati ili ne,našao se u vrlo neugodnu položaju. Ponašao se prema njoj s krajnjimprezirom, ,i kako mu je ona to vratila? Spasila mu je život! Nije mogaoshvatiti zastoje to učinila. Ipak, nije mu se osobito žurilo da je upita. Imaoje snažan osjećaj kako mu se njezin odgovor ne bi ni najmanje svidio.

Stigavši nadomak zamku, Gilard je podbo konja i potjerao ga na čelokolone. Po ustaljenom običaju, Duncan bi uvijek puštao svoje vojnike daprije njega uđu na posjed zaštićen debelim kamenim zidinama. Vojnici suvoljeli taj ritual. Znali su kako im gospodar time daje do znanja da stavljanjihov život ispred vlastitoga. Iako se svaki od njih zakleo na odanostbarunu Wextonu, rado i voljno su mu služili. Napokon, svaki od njih ovisioje o njegovoj zaštiti.

Bio je to dobar savez, velikim djelom temeljen na časti i slavi. Postatijednim od vojnika baruna Wextona bilo je velik privilegij.

Duncanovi ljudi bili su najbolji vojnici u Engleskoj. Barun jeprosuđivao sposobnost svakog pojedinog vojnika stavljajući ga predzadatke koje običan čovjek ne bi mogao izvršiti. Odabirao je samo najbolje,i oni bi tada prolazili tešku četr-desetodnevnu obuku. Ipak, bilo ih je više odšest stotina, a njihova moć bila je nadaleko poznata. O snazi i izdržljivostinjegovih vojnika pričale su se priče u kojima nije bilo potrebe zapretjerivanjem. Istina je sama po sebi bila dovoljno zanimljiva.

Svaki od njegovih vojnika posjedovao je odlike svoga gospodara,čovjeka koji je toliko vješto rukovao mačem da mu u tome nije bilo ravna.Duncan od Wextona sijao je strah u svojim protivnicima. Njegovineprijatelji odustali su od pokušaja da otkriju njegove slabosti. Po svemusudeći, nije ih imao. Nisu ga zanimale ni opipljive ponude. Za razliku odpojedinaca istog ranga, koji su poput bludnica zlatom naplaćivali svojeusluge, Duncan je bio nepotkupljiv. Odavao je dojam da nema Ahilovupetu. Bio je čovjek od čelika, hladan i bezosjećajan, bez srca i duše, ili setako barem vjerovalo.

Madelvne jedva daje znala išta o njegovoj reputaciji. Zaštićena unjegovu naručju, promatrala je kolonu vojnika kako prolazi pokraj njih,pitajući se što Duncan čeka.

Svrnula je pozornost na zamak. Golema građevina uzdizala se na vrhustrme litice, bez ijednog drveta koje bi ublažilo dojam surovosti. Bila jeokružena masivnim kamenim bedemom dužine dvjestotinjak metara.Madelvne nikada u životu nije vidjela ništa toliko golemo i čudovišno. Zid

je bio dovoljno visok da dotakne mjesec, ili se njoj barem tako činilo. Udaljini se nazirala kula, toliko visoka da joj je vrh bio skriven u tamnimoblacima.

Put do pokretnog mosta bio je strm i zavojit, probijen kroz surovplaninski teren. Kad je i posljednji vojnik prešao preko planki spuštenogmosta, Duncan je napokon podbo konja i krenuo za njima. Pastuh je kratkozanjištao i počeo se šepiriti, očito željan što prije stići na odredište. Odnjegova nemirna koraka Madelvne je ponovo prostrijelila bol u bedru.Iskrivila je lice i zagrizla usnicu da ne zastenje, posve nesvjesna daje čvrstostisnula Duncanovu ruku.

Znao je daje razdire bol. Vidjevši izmučen izraz njezina lica, namrštiose.

— Izdrži još malo Madelvne, samo što nismo stigli — šapnuo je, glasapromuklog od zabrinutosti.

Kimnula je i zatvorila oči.Kada su stigli na čistinu ispred zamka, Duncan je hitro sjahao i uzeo

Madelvne u naručje. Čvrsto je stisnuvši uza se, uputio se prema ulazu u svojdom.

Vojnici su ih bez riječi promatrali. Gilard je s dvojicom muškaracastajao pred vratima zamka. Madelvne je iz daljine opazila smeteni izraznjegova lica, no nije razumjela što gaje toliko zbunilo.

Tek kad su mu se približili, shvatila je da ne gleda u nju, nego u njezinobedro. Svrnuvši pogled, vidjela je da su se rubovi njezina ogrtača rastvorili.Haljina, koja je izgledala poput usparane krpe, nije mogla sakriti pogled napovoj prekriven osušenom krvlju.

Gilard se požurio rastvoriti krila vrata, toliko golemih da je u odnosu nanjih izgledao poput patuljka. Toplina koja je strujala iznutra oplahnula jeMadelyneino lice.

Ušli su u široko predvorje prekriveno daščanim podom. Na desnoj stranibio je dug i uzak hodnik koji je očito vodio I prostorije predviđene zasmještaj vojnika. Široke zavojite stube koje su vodile u gornje prostorijebile su postavljene uz lijevi zid. Bilo je nešto neobično u vezi s tim, noMadelyne nije shvatila što, sve dok se nisu počeli uspinjati.

- Stube su na pogrešnoj strani — izlanula je.- Nisu, Madelyne, upravo su ondje gdje i trebaju biti — odvratio je

Duncan.Madelyne je pomislila kako zvuči kao da ga njezina primjedba zabavlja.

- Nisu ondje gdje bi trebale biti - odvratila je. - Stubište se uvijek gradiuz lijevi zid. To je valjda svakome poznato — oholo je dodala, ljutita štoDuncan ne želi priznati očiti propust u gradnji svoga doma.

—Jest, gradi se uz lijevi zid, osim ako namjerno nije drugačije određeno— rekao je Duncan, namjerno ističući svaku izgovorenu riječ, kao da seobraća maloumnu djetetu.

Zastoje Madelyne tu temu uopće smatrala važnom, ostalo je izvandomašaja njegova shvaćanja. Ipak, očito se zaklela se da će njezina bitizadnja.

- Onda je riječ o glupoj odredbi — rekla je kratko ga oši-nuvšipogledom. Na njezinu žalost, Duncan nije gledao u nju, pa ga nije mogaovidjeti.

- Nevjerojatno si tvrdoglav.- Ti si tvrdoglava — s osmijehom je odvratio, očito zadovoljan tim

zaključkom.Gilard, koji se uspinjao iza njih, nije mogao vjerovati što čuje. Ipak, bio

je previše zabrinut da bi se nasmijao njihovu šašavom razgovoru. Misli sumu bile usmjerene na nešto posve drugo. Znao je da će ih Edmund, njihovsrednji brat, čekati. Sigurno je u velikoj dvorani, zaključio je. Adela ćemožda također biti s njim. Odjednom je shvatio daje zabrinut zbogMadelyne. Nije želio da doživi bilo kakve neugodnosti. Nadao se da ćeimati dovoljno vremena da Edmundu objasni kako je ona jedna dobra iplemenita duša.

Njegova zabrinutost privremeno je nestala kada je Duncan, nakon što sustigli na prvi kat, produžio pokraj velike dvorane i nastavio prema stubamakoje su vodile u kulu na vrhu zamka. Stubište kojim su se sada uspinjalibilo je puno strmije i zavojitije, a stube znatno uže od prethodnih, što ih jeprilično usporilo.

Soba u kuli na vrhu zamka bila je ledena. Nasuprot vratima bio je velikiprozor. Sirom rastvoreni kapci lupali su pod naletima snažna vjetra. Uzlijevi zid nalazio se kamin, a uz desni široka postelja. Stoje pažljivijemogao, Duncan je položio Madelyne na pokrivače, pa se požurio premaprozoru i zatvorio ga. Uputivši se prema kaminu da potpali vatru ispodnaslaganih cjepanica, svrnuo je pogled na Gilarda.

- Reci Gerty da donese pladanj hrane za Madelyne i pođi potražitiEdmunda. Reci mu da uzme što treba. Morat će sašiti njezinu ranu.

- Možda će se usprotiviti — rekao je Gilard.

- Svejedno će poslušati — odvratio je Duncan.- Tko je Edmund? - tiho je upitala Madelyne.Duncan i Gilard istodobno su se okrenuli prema njoj. Pokušala se podići

u sjedeći položaj i shvativši da ne može, srušila se natrag na leda. Zubi sujoj cvokotali od hladnoće.

- Edmund je naš srednji brat - rekao je Gilard.- Koliko vas zapravo ima? - upitala je Madelyne, zbunjena tim otkrićem.— Ukupno petero — rekao je Gilard. - Catherine je najstarija, zatim

Duncan, pa Edmund, pa Adela, pa napokon ja s osmijehom je dodao. —Edmund će se pobrinuti za vašu ozljedu, gospo. Razumije se u liječenje iuskoro će vam biti jednako dobro kao i prije.

— Zašto?— Kako to možete pitati, gospo? - zbunio se Gilard.— Zašto se uopće trudite oko mene? — upitala je Madelyne, očito

zbunjena.Gilard nije znao što bi joj odgovorio. Pogledom je potražio brata,

očekujući njegovu pomoć. Nagnut nad kaminom, Duncan je upravoraspirivao vatru.

— Učini što sam ti rekao — naredio je, ne potrudivši se okrenuti.Iz tona njegova glasa nije bilo teško zaključiti kako ne očekuje

oklijevanje. Gilard je bio dovoljno mudar da ga posluša. Uputio se premavratima prije nego stoje Madelyne uspjela trepnuti okom.

— Čekajte - povikala je. — Ne treba mi pomoć vašega brata. U stanjusam se sama pobrinuti za sebe.

Gilard je na trenutak zastao. — Kreni — rekao je Duncan. Vrata su sezalupila za Gilardom. Duncan je napokon svrnuo pogled na Madelyne.

— Za vrijeme dok si tu, nećeš protusloviti nijednoj mojoj naredbi. Jesi lirazumjela?

Sporim, odmjerenim korakom približio se postelji, ne skidajući pogled snjezina lica.

— Ništa više ne razumijem — prošaptalaje. —Ja sam samo mamac zavašeg neprijatelja, zar ne?

Prije nego što ju je stigao zastrašiti, zatvorila je oči i prekrižila ruke naprsima.

— Pusti me da umrem u miru - dramatičnim glasom je dodala. Osjećalase doista jadno. Ako dopusti Duncanovu bratu da pokuša sašiti njezinuranu, bol će biti će još strasnija.

— Ne mogu podnijeti više bola. Nemam snage za to.— Naravno da imaš, Madelyne.Glas mu je sada zvučao blago, no Madelyne je bila presr-dita da bi na to

obraćala pozornost.— Zašto se uvijek moraš protiviti svemu što izgovorim? m ljutito je

promrmljala.Kucanje na vratima prekinulo je daljnju raspravu. — Naprijed —

povikao je Duncan i uputio se prema kaminu. Naslonio se na kamenu policune skidajući pogleda s Madelyne.

Znatiželja ju je primorala da otvori oči. Vrata su zaškri-pala i otvorila se,propuštajući debeljuškastu ženu sijede kose i zabrinutih očiju. U jednoj rucinosila je pladanj, u drugoj vrč pun vode, a preko podlaktice dva debelapokrivača. Kratko je pogledala Madelyne i nespretno se naklonila predgospodarom.

Madelyne je zaključila da ga se boji. Gledajući kako se pokušavanakloniti balansirajući stvarima koje je držala u rukama, sažalila se nadnjom.

Kako bilo da bilo, Duncan se nije trudio skratiti joj muke. Kratko jekimnuo i glavom pokazao u Madelyneinu smjeru. Nije joj rekao nijednulijepu riječ, niti se potrudio ikakvom gestom iskazati ljubaznost.

Služavka je očito bila brza na nogama, jer je istog trenutka pojurilaprema postelji, usput se dvaput spotaknuvši.

Spustila je pladanj na postelju pokraj Madelyne i ponudila joj da popijegutljaj vode.

— Kako se zoveš? — upitala je Madelyne.— Gerty - odvratila je žena.Odjednom se sjetila da su joj pokrivači još uvijek prebačeni preko ruke.

Uzela je pladanj, premjestila ga na škrinju pokraj kreveta pa pokrilaMadelyne do brade.

Vidjevši kako joj se zahvalno nasmiješila, počela je gurati krajevepokrivača ispod njezinih nogu.

— Smrzavate se, gospo - šapnula je. — Ubrzo ćete se ugrijati.Gerty nije imala pojma o Madelyneinoj ozljedi i pokušavajući je

utopliti, nehotice joj je nanijela bol. Madelyne je naglo zažmirila, no nijeizustila ni glasa.

Duncan je shvatio što se dogodilo. Zaustio je da prekori sluškinju, pazatvorio usta. Sto je bilo, bilo je. Oštra bol očito je prošla jer Madelyne je

ponovo otvorila oči. Gerty je uzela pladanj, nutkajući je da jede.- Hvala, Gerty, vrlo si ljubazna.Duncan je bio istinski zaprepašten njezinom ljubaznosti. S izrazom

nevjerice na licu zurio je u svoju zarobljenicu. Polako je odmahnuo glavom.Umjesto da služavku obaspe pogrdama, zahvalila joj je.

Vrata su se naglo otvorila, dvaput tresnuvši o kameni zid prije nego štosu se smirila. Madelyne je u strahu raširila oči. U dovratku je stajaomuškarac velik poput diva, smrknuta lica i ruku položenih na bokove.Duboko uzdahnuvši, zaključila je da to mora biti Edmund.

Gerty se požurila prema vratima pa u široku luku izašla iz prostorije.Gorostas je prišao postelji. Kolona služavki ušla je za njim noseći posude svodom i plitice pune bočica čudna oblika. Položile su ih na škrinju, brzo senaklonile Duncanu i izašle. Sve do jedne izgledale su prestrašene poputkunića. Kako i ne bi kad su u sobi bila dva vuka, zaključila je Madelyne.Nije li to dovoljno da prestravi bilo koga?

Edmund se još uvijek nije nijednom riječju obratio bratu. Duncan jeodlučio da mu neće dopustiti da ga isprovocira. Sukob bi mogao uznemiritiMadelyne, a to je bilo posljednje što je želio. Ne, neće si dopustiti da serazljuti. Ipak, neće se ni povući.

- Nadam se da ćeš poželjeti dobrodošlicu bratu, Edmunde? –upitao je.Manevar je uspio. Edmund je izgledao iznenađen tim pitanjem. Ljutnja

na njegovu licu donekle se ublažila.— Zašto mi nisi rekao ni riječi o namjeri da otmeš Louddonovu sestru?

Upravo sam čuo da je Gilard to otpocetka znao.— Vjerujem da ti se time upravo pohvalio? - rekao je Duncan,

odmahujući glavom.-Jest.— Gilard po običaju pretjeruje, Edmunde. Nije imao pojma o mom

naumu.— Zašto nije, Duncane? - upitao je Edmund. - Zašto si to tajio od nas?— Svađali biste se sa mnom — rekao je Duncan i osmjehnuo se, kao da

nalazi zadovoljstvo u pomisli koliko bi uživao u tom sukobu.Madelyne nije promaknula promjena u njegovu držanju. Bila je istinski

očarana. S osmijehom na licu, Duncan je djelovao nevjerojatno privlačno.Tako joj svega, napokon je izgledao poput ljudskog bića. Odjednom seprekorila i prisilila uozbiljiti se. Posljednje o čemu je trenutačno trebalarazmišljati bio je njegov izgled.

— Otkad se ti bojiš dobre svađe? — zagrmio je Edmund.U nekoliko trenutaka Madelyne je pomislila da će se zidovi srušiti od

grmljavine njihovih glasova. Htjela to ili ne, morala se upitati imaju li braćaproblema sa sluhom.

Sada, kada su stajali jedan uz drugoga, shvatila je daje Edmund ipakmalo niži od Duncana. No bio mu je više sličan od Gilarda. Kad bi senamrštio, izgledao je jednako opako. Obojica su imala jednako izražajnecrte lica, čak su im i izrazi bili isti. Edmundova kosa, doduše, nije bila crnanego smeđa, bujna i rahla poput brazda tek uzorane njive. Kad je nakratkosvrnuo pogled na nju, učinilo joj se daje vidjela bljesak osmijeha u timtamnim smeđim očima. No ubrzo su ponovo postale hladne poput leda.

— Ako se namjeravate derati i na mene, Edmunde, moram vam reći davas neću slušati — rekla je.

Edmund je polako prekrižio ruke na prsima i bez riječi se zagledao u njudugim i upornim pogledom. Duncan je napokon prekinuo tišinu i rekao muda pogleda njezinu ozljedu.

Kad je Edmund zakoračio prema postelji, Madelyne je osjetila kako jeponovo preplavljuje strah.

- Bilo bi mi draže da me ostavite na miru — drhtavim je glasomizgovorila.

- To što bi vama bilo draže, gospo, ni najmanje me ne zanima —odvratio je Edmund. No barem više nije vikao. Glas mu je zvučao blago imirno.

Naložio joj je da mu pokaže ozljedu. Madelyne je shvatila kako jeprekrupan da bi mu se pokušala oduprijeti. U protivnom bije mogaoprisiliti. Jedino stoje mogla bilo je prikupiti snagu za mučenje koje jeočekuje i učiniti što od nje traži.

Edmundov izraz lica nije se nimalo promijenio nakon što je odmaknulapokrivače. Doduše, otkrila je najmanje stoje mogla. Kako bilo da bilo, stalojoj je da zadrži čednost, i bit će najbolje da mu to od samog početka jasnostavi do znanja.

Duncan im je prišao i stao na suprotnoj strani postelje. Vidjevši kako jeMadelyne iskrivila lice od bola kad je Edmund počeo pregledavatiozlijeđeno bedro, smrknuo se.

- Morat ćeš je čvrsto držati, Duncane - tihim glasom progovorio jeEdmund pogleda uperena u ranu.

- Ne! — vrisnula je Madelyne naglo se propevši u postelji. — Duncane?

Oči joj je preplavila panika.- Ne nužno — odvratio je Duncan kratko pogledavši Madelyne. —

Bude li potrebno, držat ću je.Madelyne je ponovo legla. Kratko je kimnula i navukla na lice miran

izraz.Duncan je bio siguran da će je morati obuzdati. Edmund u protivnom

neće moći očistiti ranu i zašiti je. Znao je da će bol biti strašna, noMadelyne će je morati izdržati. Očekivao je da će vrištati, no budući daježena, neće se time osramotiti.

Edmund je posložio pribor pa očima zatražio bratov pristanak, pričekaoda mu kimne i svrnuo pogled na Madelyne. To stoje vidio, toliko gajeopčinilo daje dugi trenutak ostao posve nepokretan, zagledan u te čarobneplave oči koje su ga promatrale s neopisivim povjerenjem i iskrenošću. Nijeu njima mogao vidjeti ni trunke straha ili otpora. Gilard nije nimalopretjerao kada je tvrdio daje predivna, zaključio je.

— Možete započeti, Edmunde - tiho je prozborila, mah-nuvši rukompoput kraljice koja čeka da bez pogovora izvrši njezino naređenje. Morao seprimorati da prikrije osmijeh pred tim očitim znakom autoriteta.

— Ne bi li bilo jednostavnije zatvoriti ranu usijanim nožem? — upitalaje. Hladan i krajnje razuman ton njezina glasa prilično gaje iznenadio. Prijenego stoje stigao odgovoriti, nastavila je. — Ne želim vas učiti vašemuposlu — rekla je. — Molim vas, nemojte to smatrati uvredom, no šivanjerane djeluje mi kao prilično barbarski postupak.

— Barbarski?Po izrazu Edmundova lica dalo se zaključiti kako nema pojma što mu

pokušava reći.Madelyne je uzdahnula. Zaključilaje daje previše iscrpljena da bi imala

živaca pokušavati mu objasniti stoje mislila. — Spremna sam — rekla je.— Smijete početi.

— Smijem? — upitao je Edmund pa svrnuo pogled na Duncana,pokušavajući dokučiti što njegov brat misli o načinu na koji mu se njegovazarobljenica obraća.

Duncan je bio previše zabrinut da bi se nasmijao njezinu oholom stavu.Pogled koji je uzvratio Edmundu bio je čvrst i hladan poput leda.

— Prava ste oštrokondža - rekao je Edmund i nasmiješio se,pokušavajući ublažiti prijekor.

— Počni — rekao je Duncan. - Otezanje produžuje muke. Edmund jekimnuo i usredotočio se na zadatak, izbacivši iz uma sve suvišno. Dubokoudahnuvši, pripremio se na vrisak čim započne s čišćenjem njezine rane.

Ni u jednom trenutku nije ispustila ni glasa. Nesvjestan što čini, Duncanje sjeo na rub postelje. Istog trenutka Madelyne je okrenula lice premanjemu. Osjetivši kako je snažno zarila nokte u njegovo bedro, znao je da bolmora biti strašna. Unatoč tomu, sumnjao je da uopće zna što čini.

Madelyne je bila sigurna da više neće moći dugo izdržati bol. Bila jezahvalna Duncanu stoje ostao uz nju, iako nije mogla shvatiti zašto se takoosjeća. Trenutačno nije mogla o tome razmišljati, no Duncan je bio poputsidra za koje se čvrsto uhvatila da ne izgubi nadzor nad sobom. Uprotivnom bi se sigurno slomila.

U trenutku kada je bol postala nesnosna, osjetila je kako joj igla probadakožu. Spasonosna omaglica preplavila je njezin um i uskoro više ništa nijeosjećala.

Osjetivši kako se naglo opustila, Duncan je shvatio da se onesvijestila.Polako je maknuo njezinu ruku sa svoga bedra. Svrnuvši pogled na njezinolice, vidio je daje obliveno suzama. Vrhovima prstiju nježno ih je obrisao.

— Mislim da bi mi bilo milije daje vrištala — rekao je Edmund pažljivošivajući ranu.

— Bilo bi ti lakše — zaključio je Duncan, pa ustao i stao uz brata,čekajući da završi. Šutke je promatrao kako povija njezino bedro pamučnimzavojem.

— Prokletstvo, Duncane, čemu sve to? Ionako će vjerojatno umrijeti odvrućice — rekao je Edmund, smrknuta lica.

Duncana je njegovo predviđanje prilično razljutilo.— Neće! — naglo je izgovorio. - Neću to dopustiti, Edmunde.Edmund je bio zaprepašten njegovom silinom.— Čini se da ti je stalo do toga da preživi, brate. —Jest — odvratio je

Duncan. — Stalo mije.Edmund nije znao što bi o tome mislio. Otvorenih usta promatrao je

kako Duncan izlazi iz sobe. Umorno je uzdahnuo, pa polako ustao i izašaoza njim.

Duncan je izašao iz zamka i krenuo prema jezeru koje se nalazilo izamesarove kolibe. Oštar zimski zrak nije mu ni najmanje smetao. Dapače,pomagao mu je da pročisti misli od pitanja koja su ga proganjala.

Noćno kupanje u jezeru s vremenom se pretvorilo u običaj kojim seDuncan služio da bi ojačao tijelo i duh. Napokon, svladavanje nelagode bioje izazov, a on je volio izazove. To stoje volio plivati, bilo je manje važno.Jedino stoje bilo važno, bila je disciplina, i Duncan je stoga ustrajao uplivanju, bilo ljeto ili zima.

Svukao je odjeću i skočio u ledenu vodu nadajući se da će ga hladnoćaotrijezniti i pomoći mu da barem nakratko izbaci Madelyne iz misli.

Po povratku u zamak pridružio se Edmundu i Galardu za večerom, što jedoista bilo neobično s obzirom na to da je inače najčešće jeo sam. Mlađa suse braća u razgovoru dotaknula mnogih tema, no nijedan se nije usudiospomenuti Madelyne. Duncanova šutnja i mrk izraz njegova lica nisu bilidobra podloga za razgovor o tome.

Da gaje tko pitao, Duncan ne bi znao odgovoriti stoje večerao. Odlučioje poći u postelju, no kad je napokon legao, Madelyneina slika nastavilagaje proganjati. Zaključio je da je to samo zato što se putujući s njomnaviknuo na njezino tijelo uz svoje. To je doista jedini razlog zbog kojegasada ne može zaspati. Ta će potreba ubrzo uminuti i sve će se vratiti nastaro. Prošao je sat, pa i dva, a Duncan se i dalje prevrtao po postelji.

Oko ponoći odustao je od bitke. Promrsivši tihu kletvu, naglo je ustao iuputio se prema njezinoj sobi, uvjeravajući se kako jedino želi provjeriti jeli mu slučajno odlučila prkositi i umrijeti.

Dugi trenutak stajao je u dovratku, sve dok nije začuo kako jeca u snu.Hitro je zatvorio vrata, ubacio u kamin nekoliko cjepanica i polako prišaopostelji.

Spavala je na boku, haljine čvrsto omotane oko bedara. Duncan jepokušao, ali nije uspio dovesti njezinu odjeću u red na način koji bi gazadovoljio. Razljućen, uzeo je bodež i rasporio tanku tkaninu. Nije prestaodok je nije potpuno oslobodio i haljine i podsuknje, uvjeravajući se kako ćejoj tako biti udobnije.

Sada je bila samo u bijelom korzetu. Duboki izrez kroz koji su senazirale njezine pune dojke bio je obrubljen predivnim sitnim vezom suzorkom proljetnog cvijeća, načinjenim od tankog crvenog, žutog i zelenogkonca. U izrađuje očito bilo uloženo puno truda. Pomisao daje provela dugesate strpljivo se posvetivši tom zadatku, govorila je nešto o Madelyne, a tomu se doista svidjelo.

Bila je osobita, lijepa i ženstvena poput cvijeća izvezenog na njezinukorzetu. Nježna i plemenita. I predivna. Koža joj je bila glatka i savršena, a

pod treperavim svjetlom vatre iz kamina presijavala se u zlaćanimnijansama.

Nebesa, bila je tako dražesna i privlačna! Prokletstvo, pomislio je, bezhaljine koja skriva pogled na svu tu ljepotu, ona je jednostavno čarobna!

Vidjevši kako drhti, odlučio joj se pridružiti u postelji. Napetost koju jedosad osjećao, u njezinoj blizini polako je popustila. Bit će da se doistanaviknuo imati je uza se, i to je razlog zbog kojeg se sada osjećao tolikosmireno.

Legao je do nje i povukao pokrivač preko njihovih tijela. Kanio jeprebaciti ruku preko njezina struka i privući je bliže k sebi, no Madelyne jebila brža. Privila se uz njega, pritisnuvši stražnjicu u udubinu izmeđunjegovih bedara.

Duncan se osmjehnuo. Madelyne se, po svemu sudeći, takođernaviknula na njegovu blizinu. Razlog za njegov samouvjereni osmijeh bioje posve jednostavan: znao je da toga ni sama nije svjesna... zasad.

SEDMO POGLAVLJE

'Blag odgovor ublažava jarost.'Stari zavjet, Mudre izreke, 15:1

Madelyne je spavala cijelu noć i cijeli sljedeći dan. Kad je napokonotvorila oči, soba je bila preplavljena sjenama, s posljednjim sunčevimzrakama koje su prodirale kroz čvrsto zatvorene prozorske kapke. Sve u štobi pogledala, bilo je maglovito i nejasno. Nekoliko dugih trenutaka provelaje pokušavajući se sjetiti gdje je, no to se pokazalo posve neuspješnim.

Pokušala je sjesti, nakreveljila lice od bola i zavalila se natrag upostelju, napokon se prisjetivši svake proklete pojedinosti.

Nebesa, osjećala se grozno. Nije bilo jednog mišića u tijelu koji je nijebolio. Kao da ju je netko premlatio i još joj pri-slonio usijani komad željezana bedro. U želucu joj je krulilo, ali nije željela jesti, nego piti. Morila ju jestrašna žed, a usto joj je bilo toliko vruće daje mislila kako će izgorjeti. Svestoje željela bilo je strgnuti odjeću sa sebe i stati pred otvoreni prozor.

Zamisao je zvučala predivno. Pokušala je ustati, no bila je toliko slabada nije uspjela odgurnuti čak ni pokrivače s postelje. Nastavila se truditi svedok nije shvatila da nije u svojoj odjeći. Netko ju je skinuo, pa iako je taspoznaja bila pravi udarac njezinoj čednosti, nije bila ni približno tolikostrašna kao činjenica da se toga ne sjeća.

Bila je u bijeloj pamučnoj košulji, bez sumnje krajnje neprikladnoj inepristojnoj, budući da joj je jedva dosezala do koljena. Rukavi su bilipredugi. Kad ih je pokušala zavrnuti, sjetila se gdje je vidjela taj odjevnipredmet. Naravno, bila je to muška košulja, a sudeći po veličini i širini,očito je pripadala Duncanu. Izgledala je upravo poput one koju je imao nasebi kada su prošle noći spavali u njegovu šatoru... ili možda pretprošle?Bila je previše pospana da bi mogla bistro razmišljati. Sklopit će oči samonakratko...

Sanjala je divan san. Ponovo joj je bilo jedanaest godina i živjela je sasvojim dragim ujakom Bertonom. Otac Robert i otac Samuel došli su uGrinsteade u posjet njezinu ujaku, ali i da prenesu izraze duboka poštovanjabarunu Mortunu, starom plemiću na čijem je imanju Madelyne živjela s

ujakom. Uz sluge i kmetove koji su obrađivali ono malo zemlje koliko jebarun Morton imao, Madelyne je bila jedino dijete koje je živjelo naposjedu. Dragi i ljubazni svećenici, dovoljno stari da bi joj mogli bitidjedovi, postali su njezino jedino društvo. Budući daje Claremont, samostanu kojem su otac Robert i Samuel dotada živjeli, bio prenapučen, barunMorton ponudio im je trajni smještaj unutar svog posjeda. Obojica su ponaravi i sklonostima bila veoma nalik na oca Bertona. Odlično su igrali šahi uživali u barunovim pričama o prošlim vremenima, pa nije ni čudo stojestari vlastelin također uvelike uživao u njihovu društvu.

Dragi starci obožavali su Madelyne i držali je najpametnijim malimstvorenjem na svijetu. Naizmjenično su je učili čitati i pisati, no sjećanjekoje je Madelyne ponovo proživljavala u snu osobito se odnosilo napredivne večernje sate kada bi sjela za stol i »ujacima« čitala njoj najdražepriče. U kaminu je redovito gorjela vatra i cijela prostorija odisala je toplimi mirnim ugođajem. Priče koje bi im najčešće čitala bile su o pustolovinamanjezina najdražeg heroja, Odiseja. Na neki neobjašnjiv način znala je da isada stoji uz nju i čuva je dok spava, jednako kao stoje to činio u dobanjezina djetinjstva.

Kad se sljedeći put probudila — stoje prema njezinu mišljenju bilonekoliko trenutaka nakon što je nakratko zaspala -Madelyne je shvatila dasu joj oči prekrivene oblogom.

- Kako se usuđuju ovako se ponašati prema meni? - ljutito jepromrmljala, ne misleći ni na koga osobito.

Usto, oblog je bio mokar. Naglo gaje strgnula izgovarajući psovkedostojne seoske bludnice. Čudno, ali učinilo joj se da se netko glasnonasmijao. Pokušala se usredotočiti na zvuk, no um joj je bio previše smušenda bi ga mogla jasno razaznati. I dodavola sve, ali mokri oblog ponovo jebio na njezinu čelu. To doista nije imalo nikakva smisla. Nije li ga upravoskinula? U nedoumici je odmahnula glavom.

Začula je kako joj netko govori, no nije mogla razumjeti što. Kada biprestao šaptati i jasno izgovarao riječi, možda bi ga i shvatila. Mora dajeriječ o nekoj vucibatini koja se ne zna ni propisno izražavati, zaključila je,glasno izrekavši mišljenje.

Odjednom, netko je preko nje prebacio još jedan pokrivač, i više nijemogla razmišljati ni o čemu drugome osim o tome kako joj je vruće. Višeod svega na svijetu željela se dokopati prozora i udahnuti malo svježeg,hladnog zraka. Kad ne bi znala daje takvo što moguće, mislila bi daje u

paklu. No ona je bila dobra djevojka i to, dakle, nije bilo moguće. Dobredjevojke odlaze u raj i, prokletstvo, upravo će tamo i otići.

Zašto ne može otvoriti oči? Osjetila je kako joj je netko stavio ruku podzatiljak i podigao joj glavu nudeći joj vodu. Hladna tekućina bila je pravimelem za njezine suhe usnice. Pokušala je popiti veliki gutljaj, no jedvastoje stigla srknuti, voda je nestala. Netko se sa mnom okrutno poigrava,zaključila je, trudeći se mrštenjem dati do znanja koliko je ogorčena, što joj,s obzirom na okolnosti, nije osobito uspijevalo.

Odjednom, sve joj je postalo savršeno jasno da jasnije ne može biti.Napokon je znala gdje je. Naravno, bila je u Ha-dovu podzemnom svijetu,izložena nemilosti istih onih demona i čudovišta koji su pokušali izigratiOdiseja. Dakako, neće im to dopustiti.

Pomisao na demone nije ju ni najmanje uznemirila. Dapače, razljutilase. Njezini su joj ujaci lagali. Priče o Odiseju nisu bile samo izmišljenapredaja koja se prenosila s koljena n.i koljeno. Čudovišta su doistapostojala. Mogla ih je osjetiti svuda oko sebe, samo su čekala da otvori očikako bi...

Nebesa, gdje je Odisej? Kako se usuđuje ostaviti je da se sama bori sdemonima? Zar ne zna što mu je dužnost? Nije moguće da do njega nijestigao glas o njegovoj slavi i pobjedama?

Osjetivši kako joj netko dodiruje bedro, prenula se iz zbrkanih misli.Ponovo je strgnula oblog koji joj je prekrivao čelo i oči pa okrenula glavuda pogleda tko je uznemiruje. Vidjevši uza se jednooko čudovišteizobličena lica, nagonski je vrisnula, a zatim se hitro podsjetila kako nijeprestrašena nego ljutita. Dakle, zaključila je, to je zasigurno jedan odKiklopa, možda čak i sam Polifem, najgori od svih, došao po nju i sigurnoće je progutati ako mu to dopusti.

Stisnute šake uputila mu je snažan udarac. Gađala je ravno u nos, no tostoje promašila i zveknula ga posred lijevog oka, bilo je jednako dobro.Borba s Kiklopom toliko ju je izmorila da se morala zavaliti natrag ujastuke. Začuvši Polifemovo jecanje, zadovoljno se osmjehnula.

Okrenula je glavu od njega, odlučivši ignorirati čudovište koje je zurilou njezinu nogu. I tada gaje ugledala. Stajao je pokraj kamina. U odsjajuvatre izgledao je veličanstveno. Bio je prava gromada od čovjeka, puno višii snažniji nego stoje mislila da će biti, i znatno naočitiji. Naravno, on je ipakmitološki lik, podsjetila se, i bilo bi suludo očekivati da će izgledati poputobičnog smrtnika.

- Bilo je doista krajnje vrijeme da se pojaviš — s olakšanjem jeuzdahnula, ne skidajući pogled s njega.

Nije bila sigurna mogu li mitološki likovi razgovarati s ljudima, notrenutak potom zaključila je da ovaj zasigurno neće ili ne može jer je bezriječi nastavio zuriti u nju.

Ogorčeno je uzdahnula shvativši daje živcira. Uredu, pomislila je,možda ne može razgovarati sa mnom, ali sigurno nije slijep. Nebesa, uz njuje bio Kiklop! Zar ne shvaća da ovdje ima posla za njega?

— Sto čekaš? — povikala je. — Sredi ga, Odiseju.Prokletstvo, nije se ni pomaknuo. Izraz lica bio mu je zbunjen. Uza sve

svoje goleme proporcije, nije se pokazao osobito pametnim.— Hoćeš li me doista ostaviti da se sama borim s njim? — povikala je

toliko glasno da su joj žile na vratu iskočile od napora. Suze su joj iznenadanahrupile na oči i zamaglile joj pogled. Slika njezina junaka iznenada sezamutila. Pokušava li je napustiti u ovakvu trenutku? Kakva li ružnogpostupka!

Nije mu mogla dopustiti da nestane. Praznoglav ili ne, bio je njezinajedina nada. Morala gaje prisiliti da ostane.

— Oprostit ću ti što nikada nisi spriječio Louddona da me povrijedi, aliako me sada napustiš, to ti neću oprostiti.

Odisej nije djelovao kao da mu je stalo do njezina opro-štenja. Njegovje lik sve više blijedio pred njezinim očima, i sada se već jedva razabirao.Znala je da će uskoro nestati. Morat će se poslužiti jačom prijetnjom,nekom koja će ga doista natjerati da joj pomogne.

— Ako me sada ostaviš, Odiseju, znaj da ću poslati nekoga da te naučipameti — u hipu je izgovorila. — O, da, itekako hoću - dodala je, želeći mustaviti do znanja daje savršeno ozbiljna. — Poslat ću za tobom najjačeg inajhrabrijeg ratnika kakva dosad nisi susreo. Čekaj, pa vidi što će se tadadogoditi! Ako još uvijek oklijevaš... — rekla je pa zastala, poslavšiznačajan pogled u Kiklopovu smjeru — poslat ću Duncana da s tobom srediračune.

Zadovoljno je uzdahnula i sklopila oči. Nije ni najmanje dvojila dajenapokon uspjela utjerati strah u kosti jednom od najhrabrijih ratnika svihvremena, veličanstvenom Odiseju. Ni moćan Zeus ne bi to bolje učinio,zaključila je. Bila je doista mudra kad se dosjetila pretvarati se da će poslatiDuncana da s njim sredi račune.

Podigla je trepavice tek toliko da ispod njih može provjeriti učinak ipobjedonosno se osmjehnula. Odisej je izgledao zabrinuto. Ipak, to je nijeposve zadovoljilo. Namjerava li se boriti s Kiklopom, trebao bi biti srdit.Štoviše, treba biti gnjevan!

— Moraš znati da je Duncan pravi vuk, i rastrgat će te na komadebudem li to tražila od njega - rekla je. — Učinit će sve što budem željela —nastavila je. - Samo tako - dodala je pokušavši zapucketati prstima. Doduše,to joj baš nije pošlo za rukom.

Ponovo je zatvorila oči, osjećajući se kao daje upravo odnijela pobjeduu značajnoj bitki. I sve to učinila je blago i uljudno, služeći se lijepimriječima. Uopće nije bilo ni najmanje potrebe za primjenom sile.

—Ja sam ipak jedna nadasve dobro odgojena mlada dama — naglo jeizgovorila. — Prokletstvo, naravno da jesam.

Tri duga dana i noći Madelvne je vodila borbu s čudovištima izpodzemnog svijeta. Odisej je neprestano bio uz nju i pomagao joj da ih seriješi kad god bi to od njega zatražila.

S vremena na vrijeme jogunasti je div čak i pričao s njom. Volio ju jeispitivati o prošlosti, i u trenucima kada bi shvatila stoje pita, odgovarala bimu. Po svemu sudeći, Odiseja je više od svega zanimalo njezino djetinjstvo.Tražio je da mu priča o razdoblju kada je njezina majka umrla i Louddonpreuzeo skrbništvo nad njom.

Mrzila je odgovarati na takva pitanja. Željela je pričati samo o vremenukoje je provela uz oca Bertona. Ipak, nije htjela da se Odisej razljuti i ode,stoga je strpljivo govorila o svemu što ju je pitao.

— Ne želim razgovarati o njemu.Istog časa kada je začuo njezin siloviti uzvik, Duncan je bio potpuno

budan. Nije imao pojma o čemu bulazni, no brzo je prišao njezinoj postelji.— Smiri se — šapnuo je nježno je uzevši u naručje. — Spavaj.

- Nakon što me primorao da napustim oca Bartona i vratim se kući, biloje jezivo. Svake noći ušuljao bi se u moju sobu i stao pokraj kreveta.Osjećala sam kako zuri u mene. Pomislila sam, ako otvorim oči... Strašnosam se bojala.

- Prestani misliti o tome — rekao je Duncan. Začuvši kako jeca, legao jeuz nju i zagrlio je.

Iako se svim silama trudio prikriti osjećaje, unutar sebe kiptio je odbijesa. Znao je da Madelyne ne razumije što mu je rekla, no on je i predobrorazumio.

Umirena njegovom blizinom, ubrzo je ponovo utonula u san. Malozatim, kada se ponovo probudila, vidjela je daje još uvijek budan i daječuva. Kad je bio uz nju, nije se ničega bojala. Odisej je bio tako snažan imoćan, doduše, i prilično ohol, no tko bi mu to mogao zamjeriti? Ipak, imaoje dobro i plemenito srce.

Po svemu sudeći, volio se zabavljati, a najomiljenija zabava bila mu jemijenjanje izgleda. To bi se redovito događalo toliko brzo da Madelyne nijestigla ni trepnuti. Jednog trenutka bio bi Odisej, a već sljedećeg postao biDuncan, pa opet Odisej. Jednom, usred duge mračne noći kada se jakoprestrašila, čak se pretvorio u Ahila. Znala je daje to učinio samo zato dabije zabavio. Po običaju, sjedio je uz njezinu postelju, na stolcu ravnanaslona koji se činio premalenim za njega. Izraz lica bio mu je zagonetan.

Ahil na nogama nije imao cipele. To ju je prilično uznemirilo pa gajehitro upozorila da ih obuje. Izgledao je zbunjen njezinim zahtjevom, zbogčega gaje morala podsjetiti kako gaje njegova majka kao maleno dijete svedo pete uronila u rijeku Stiks, učinivši ga time neranjivim.

- Majka te je držala za petu - rekla je - zato nije mogla i nju smočiti. Toje tvoje jedino ranjivo mjesto. Razumiješ li što ti govorim?

Sudeći po smetenu izrazu njegova lica, nije ju razumio. Možda njegovamajka doista nije našla vremena da mu to kaže? Koje li štete, pomislila jeMadelyne pa duboko uzdahnula i uputila mu dug, suosjećajan pogled. Znalaje što će mu se dogoditi, no nije imala srca reći mu o strijeli koja će probostinjegovu petu. Ionako će to i sam uskoro shvatiti.

Vidjevši kako su joj se oći ispunile suzama zbog njegove tužne sudbine,Ahil je ustao i sjeo na rub postelje. No odjednom više nije bio Ahil - negoDuncan. Uzeo ju je u naručje i počeo je tješiti. Čudno, ali njegov zagrljajbio je jednako topao kao i Odisejev.

Rekla mu je da legne u postelju pokraj nje. Nakon što joj je udovoljio,naglo se okrenula i legla na njega. Podigla je glavu i pogledala ga ravno uoči.

— Moja kosa je poput zavjese - rekla je. - Lice ti je potpuno skriveno isamo gaja mogu vidjeti. Sto misliš o tome, Duncane?

- Dakle, opet sam Duncan? — upitao je. — Ne znaš što govoriš,Madelyne. Imaš vrućicu i bulazniš. To je ono što mislim.

- Hoćeš li mi pozvati svećenika? — upitala je. Od te pomisli, oči su jojse ponovo ispunile suzama.

— Želiš li da ga pozovem? — upitao je Duncan.

- Nipošto — naglo je izgovorila. — Vidim li svećenika kraj sebe, znatću da umirem. Nisam spremna umrijeti, Duncane. Toliko je toga što jošmoram učiniti.

- Što bi sve željela učiniti, Madelyne? — upitao je Duncan, ne trudeći seprikriti osmijeh zbog ljutita izraza njezina lica.

Madelyne se odjednom sagnula i protrljala nos o njegovu bradu. -Mislim da bih te željela poljubiti. Ljutiš li se zbog toga?

— Madelyne, moraš ležati — rekao je Duncan. Pokušao ju je prevalitinatrag na postelju, no držala se za njega poput čička. Nije ju želio nehoticeozlijediti, pa je odustao. Pravo rečeno, sviđalo mu se daje tu gdje jest.

— Želim samo jedan poljubac i onda ću leći - obećala je. Nije muostavila vremena da odgovori. Dlanovima je obujmila njegovo lice ispustila usnice na njegove.

Tako joj svega, doista gaje poljubila. Bio je to dug i vlažan poljubac,toliko pohotan da se Duncan nije mogao suzdržati da joj ga ne uzvrati.Ruke su mu polako kliznule na njezin struk. Osjetivši vruću kožu podprstima, shvatio je da joj se košulja podigla. Milovao je njezine kukove istražnjicu i uskoro i sam pao u groznicu.

Ljubila gaje poput raskalašene divljakuše, bez i trunke su-sprezanja.Usnicama je klizila preko njegovih, jezikom gladno prodirući u njegovausta, sve dok nije ostala bez daha.

- Kada te ljubim, ne želim prestati. To je grijeh, zar ne, Duncane? —upitala je.

Opazio je da ne izgleda pretjerano pokajnički i zaključio kako jegroznica zasigurno jedini uzrok njezina ponašanja.

— Sada si poda mnom, Duncane, i mogu s tobom činiti što želim.Duncan je nestrpljivo uzdahnuo, no uzdah se pretvorio u promuklo

mrmljanje kad je uzela njegove ruke i položila ih na svoje grudi.- Ne, Madelyne - nerazgovijetno je šapnuo, no nije maknuo ruke s

njezinih grudi. Nebesa, bila je tako vruća. Osjetio je kako su joj sebradavice ukrutile kada je palcem nagonski prešao preko njih. — Nijevrijeme za to. Nisi svjesna što mi činiš, zar ne? — rekao je. Prokletstvo,glas mu je bio oštar poput vjetra koji je nemilice šibao izvan debelih zidovazamka.

Istog trenutka oči su joj se ispunile suzama. — Duncane? Reci mi da tije stalo do mene. Čak i ako je to laž, ipak mi reci.

— Jest, Madelyne, stalo mije - odvratio je. Položio joj je ruke na struk iprevalio je natrag na leda. — To je istina.

Znao je da bi se morao odvojiti od nje, u protivnom će izgubiti bitku saslatkim mučenjem pred koje gaje stavila. Ipak, nije mogao odoljeti daje jošjednom ne poljubi.

Po svemu sudeći, to ju je umirilo. Prije nego što je stigao ponovo doćido daha, zaspala je.

Spoznaja da joj je groznica može pomutiti um, promijenila jeDuncanove ustaljene navike. Više se nije usuđivao ostaviti je nasamo sGilardom ili Edmundom. Kad njezina strastvena ćud ponovo izađe napovršinu, nije želio da počne ljubiti jednog od njih. Nipošto, on će bitijedini koji će je utješiti i umiriti u tim nesigurnim trenucima.

Tijekom treće noći demoni su napokon napustili Madelyne. Kada jeujutro, četvrtog dana, otvorila oči i pogledala oko sebe, osjećala seiscijeđeno poput jedne od vlažnih krpa razbacanih po podu oko svojepostelje. Duncan je sjedio na stolcu pokraj kamina. Izgledao je tolikoizmoždeno daje Madelyne pomislila kako je vjerojatno bolestan. Zaustila jeda ga upita je li mu dobro, no opazio je daje budna i brzo poput vuka skočiona noge. U dva koraka našao se pred njezinom posteljom.

— Bila si u groznici — rekao je. Zvučao je prilično osorno.— Dakle, zato me toliko boli grlo - odvratila je Madelyne. Nebesa, glas

joj je bio toliko hrapav da gaje jedva mogla prepoznati.Pogledom je kružila po sobi s izrazom nevjerice na licu. Zbunjeno je

odmahnula glavom. Prostorija je izgledala kao da se u njoj odvijala bitka.Svrnula je pogled na Duncana i zaustila da ga upita odakle sav taj nered,

no vidjevši kako se osmjehuje, zatvorila je usta.— Boli te grlo? - upitao je.— Smatraš to smiješnim? — promrmljala je, razljućena njegovim

ponašanjem.Odmahnuo je glavom pokušavajući zanijekati njezinu optužbu, no

budući da se i dalje osmjehivao, nije mu vjerovala.Nebesa, tog jutra doista je izgledao osobito pristalo: bio je odjeven u

crno, boju koja pojačava dojam ozbiljnosti i autoriteta, no kada se smiješio,nije djelovao ni najmanje hladno i odbojno. Dugi trenutak netremice gajepromatrala pokušavajući se prisjetiti na koga je podsjeća. Bila je sigurna dane bi zaboravila muškarca koji bi mu bio imalo nalik, da gaje srela. Ipak,nije se mogla riješiti tog čudnog, nejasnog prisjećanja...

— Sada kada si pri sebi, poslat ću služavku koja će se pobrinuti za tvojepotrebe — rekao je Duncan prekinuvsi je u daljnjem razmišljanju. — Nećešizaći iz sobe sve dok ne budeš posve zdrava, Madelyne.

-Je li mi bilo jako loše? - upitala je.—Jest — priznao je. Naglo se okrenuo i uputio prema vratima.Madelyne se učinilo da mu se previše žuri izaći. Pogleda uprta u

njegova leda, odmaknula je s lica vlažan i zamršen pramen kose.— Nebesa, mora da izgledam jezivo — promrmljala je.— U pravu si — nasmijao se Duncan i produžio. Doista je neuljudan,

pomislila je Madelyne, namrštivši se.— Koliko sam dugo bila u groznici?— Duže od tri dana — odvratio je i okrenuo se, provjeravajući njezinu

reakciju. Izgledala je zaprepašteno. - Ne sjećaš se ničega, zar ne? - upitaoje.

Polako je odmahnula glavom. Vidjevši kako su mu se usnice ponovoraširile u osmijeh, jedva je mogla vjerovati vlastitim očima. Mora dajenastran, pomislila je, u protivnom ga ne bi veselile takve stvari.

— Duncane?— Da? — nestrpljivo je odvratio ne ispuštajući kvaku. Madelyne se

nakostriješila. Kamo se toliko žuri?—Jesi li cijelo vrijeme bio sa mnom u sobi? — naglo je upitala.Bez riječi je otvorio vrata i izašao u hodnik. Trenutak prije nego što ih je

zatvorio, kratko se osvrnuo i okrznuo je pogledom.— Nisam - odlučnim je glasom odgovorio. Vrata su se zalupila za njim.Madelyne je bila uvjerena da nije rekao istinu. Nije se mogla sjetiti

ničega od onoga što se u proteklom vremenu zbivalo, no nagonski je znaladaje bio uz nju.

Zastoje to zanijekao?— Doista si nemoguć — prošaptala je. No lice joj se ozarilo osmijehom.

OSMO POGLAVLJE

'Sve provjeravajte i prihvatite stoje dobro.'Novi zavjet, Poslanica Solunjanima, 5:21

Madelyne je sjela na rub postelje, pokušavajući vratiti snagu u obamrleudove. Nekoliko trenutaka potom začula je tiho kucanje. Na njezin poziv,mlada sluškinja, tanka poput pergamenta i držanja kao daje progutala metlu,plašljivo je stupila u sobu. U naručju je držala njezinu torbu, I sudeći pobori urezanoj posred čela, Madelyne je zaključila da je prilično zabrinuta.Što se više približavala postelji, korak joj je bivao sve sporiji i nesigurniji.

Izgledala je kao da bi joj dobro došla potpora, u protivnom bi se moglasrušiti. Madelyne je iznenada shvatila da se sirota žena boji. Neprestano seosvrtala i pogledavala prema vratima, kao da bi najradije pobjegla glavombez obzira.

Madelyne se nasmiješila, pokušavajući joj olakšati nelagodu. Ipak,njezina plahost prilično ju je iznenadila.

— Donijela sam vam vaše stvari, gospo - tiho je prozborila sluškinja.— To je doista lijepo od tebe - odvratila je Madelyne.Po izrazu služavkina lica zaključila je da joj kompliment godi. Sada je

izgledala manje napeto, a više zbunjeno.— Ne razumijem zašto me se bojiš — rekla je Madelyne ciljajući u srž

problema. - Neću ti nauditi, to ti mogu obećati. Je li barun Wexton ili kojiod njegove braće rekao o meni nešto što te uplašilo?

Otvorenost se pokazala korisnom jer se žena iznenada opustila.- Nitko nije rekao ništa, gospo, ali nisam gluha. Vaše ur lanje čulo se sve

do kuhinje.- Urlala sam? — upitala je Madelyne, zaprepaštena takvom

mogućnošću. To ne može biti istina, uvjeravala se, žena je sigurnopogriješila.

- Itekako - odvratila je služavka. - Znam da ste bili u groznici i nisteznali što činite — dodala je. — Gerty će vam začas donijeti hranu. Akoželite, mogu vam pomoći da se presvučete.

- Istina, gladna sam - rekla je Madelyne pa spustila stopala na pod ipokušala ustati. — I slaba poput malog djeteta — dodala je. — Kako sezoveš?

- Nazvali su me Maude, po kraljici — odvratila je služavka. —Naravno, mislim na pokojnu kraljicu, budući da se kralj William još nijeoženio.

Madelyne se osmjehnula. - Maude, što misliš, bih li se mogla okupati?Sva sam ljepljiva i znam da neugodno mirišem.

- Želite kupku, gospo? — upitala je služavka, očito zaprepaštenatakvom zamišlju. - Usred zime?

- Naviknula sam kupati se svaki dan, Maude, a čini se da je prošlavječnost otkad...

- Svaki dan? Zaboga, čemu to?- Volim biti čista - odvratila je Madelyne. Dugim pogledom odmjerila je

služavku od glave do pete i zaključila da bi i njoj dobro došlo kupka. Ipak,suzdržala se od komentara. Žena je bila ljubazna i nije ju željela uvrijediti.

- Misliš li da bi mi gospodar dopustio tu raskoš?Maude je slegnula ramenima. — Možete dobiti što god želite, jedino ne

smijete izaći iz sobe. Gospodar ne želi da se umarate i ponovo padnete upostelju. Pronaći ću bačvu i zamoliti muža daje ponese uza stube.

- Udana si?- Jest, za dobra čovjeka. Imam i sina, malog divljaka koji će uskoro

navršiti pet godina.Maude je pomogla Madelyne da ustane i dođe do stolice pokraj kamina.

— Zove se William — nastavila je. — Doduše, nazvan je po pokojnomkralju, ne po ovom koji sada vlada objasnila je.

Kucanje na vratima prekinulo je njezin monolog. Još jedna sluškinjaplašljivo je stupila je u sobu. Bila je to Gerty. U rukama je nosila pladanjnatrpan hranom.

— Ne boj se, Gerty — rekla je Maude. - Gospa Madelyne nije sišla suma, kao što smo mislili.

Gerty se nasmiješila. —Ja sam kuharica — rekla je i odmjerilaMadelyne od glave do pete. — Lijepi ste, kao što se i priča, ali premršavi.Pojedite sve do zadnjeg zalogaja. Izgledate kao da bi vas vjetar mogaootpuhati.

— Želi se okupati - rekla je Maude.

Gerty je u čudu podigla obrve. - Pretpostavljam da joj moramoudovoljiti. Neće biti naša krivnja ako se prehladi.

Dvije žene nastavile su čavrljati jedna s drugom dok su pospremalesobu. Očito su bile veoma bliske. Kako bilo, Madelyne je uživala slušajućinjihove šale i naklapanja.

Pomogle su joj da se okupa, a do trenutka kad su bačvu odnosili iz sobe,Madelyne je već bila posve iscrpljena. Oprala je i kosu, no činilo se dajepotrebna cijela vječnost da bi se posušila. Madelyne je sjela na krzno,rasprostrto ispred kamina, i počela raščešljavati svoje duge zamršenepramenove sve dok je ruke nisu zaboljele. Zijevnula je nimalo damski iispružila se na krznu, namjeravajući samo nakratko otpoči-nuti. Budući dajeodbila obući se dok joj kosa ne bude posve suha i počešljana, na sebi jeimala samo jednu od svojih tankih košuljica koja joj je jedva prekrivalakoljena.

Kad je Duncan ušao u sobu, bila je u duboku snu. Ležeći na boku ispredkamina, izgledala je neopisivo zavodljivo. Rukama je obujmila svoje dugenoge, privivsi koljena na prsa, a masa gustih kovrča prekrila je veći dionjezina lica.

Licem mu se nehotice razlio osmijeh. Tako skupljena, izgledala je poputmale umiljate mačkice. Jest, izgledala je vraški zavodljivo, no ne poduzmeli ubrzo nešto s njom, z sigurno će se smrznuti.

Nije ni trepnula kad ju je uzeo u naručje i odnio u postelju. Samo jeduboko uzdahnula i privila se uz njega. Osjetivši kako opet lijepo miriše,osmjehnuo se.

Položio ju je u postelju i pažljivo je pokrio. Pokušao se suzdržati, alinije mu uspjelo daje ne pomiluje po obrazu. Nebesa, koža joj je bila takoglatka i meka.

Izgledala je tako ranjivo, i to je zasigurno bio jedini razlog zbog kojegaju nije mogao napustiti. Potreba daje zaštiti posve gaje preplavila. Bila jetako nedužna i puna povjerenja. Negdje duboko u sebi znao je da nikadaneće moći dopustiti da se vrati bratu. Bila je anđeo, i nije joj bilo mjestopokraj tog demona.

Otkad se pojavila u njegovu životu, sve se isprevrtalo. Uznemiren tomspoznajom, duboko je uzdahnuo i uputio se prema vratima. Prokletstvo,pomislio je, ni samoga sebe više ne prepoznajem!

I sve to samo zahvaljujući njoj, zaključio je. Doduše, nije ju mogaozbog toga okrivljavati. Dovodila gaje do ludila i kad god bi se našao pokraj

nje, nije više bio sposoban razmišljati.Nema mu druge nego se držati podalje od nje, zaključio je. Tako će se

napokon sabrati. No čim je odlučio da će je ubuduće izbjegavati,raspoloženje mu se naglo pomračilo. Kroz zube je promrsio tihu kletvu ipolako zatvorio vrata za sobom.

Madelyne u početku nije smetala prisilna izolacija. Ipak, nakon dvadana, tijekom kojih nije vidjela nikog osim Maude i Gerty, a i njih samopovremeno, počela se osjećati kao u zatvoru. Ne znajući što bi sa sobom,bez prestanka je kružila po sobi, od kamina do postelje i od postelje doprozora. Budući da od toga nije bilo osobite koristi, dovela je sluškinje doludila ustrajući u obavljanju njihovih priprostih poslova: čistila je pod,uklanjala pepeo iz kamina i redovito sama uređivala postelju. Ipak, ni to jojnije osobito pomoglo. I dalje se osjećala poput životinje zatvorene u kavez.Dugi sati sporo su prolazili u očekivanju da se Duncan napokon pojavi, nona njezino razočaranje, to se nije dogodilo.

Uvjeravala se kako bi mu trebala biti zahvalna stoje zapostavlja.Napokon, naviknula je biti zapostavljena, zar ne?

Nakon što su prošla još dva duga dana, bila je spremna baciti se krozprozor samo da razbije ustaljenu rutinu. Toliko se dosađivala da bi najradijevrištala od muke. Nije bila sigurna da će se uspjeti suzdržati.

U smiraj dana zastala je kod prozora i zagledala se u daljinu. Misli su jojpoletjele k Duncanu.

Mora daje njezina želja da ga vidi bila dovoljno snažna da ga prizove,jer su se vrata naglo otvorila, a Duncan stupio u sobu. Izgledao je divlje ineustrašivo i sve u svemu previše naočito da bi mogla ostati hladna unjegovoj blizini. Tako joj svega, mogla bi ostatak noći zuriti u njega.

- Edmund će ti sada skinuti zavoje — rekao je. Promatrajući kako jezastao ispred kamina, ruku prekriženih na prsima, Madelyne je zaključilakako izgleda kao da se beskrajno dosađuje.

Njegovo hladno držanje prilično ju je povrijedilo, no odlučila je nepokazati mu to. Navukla je na lice miran izraz, nadajući se da djelujedovoljno nezainteresirano.

Nebesa, doista je bila prekrasna! Na sebi je imala bež haljinu i plavutuniku preko nje. Pojas načinjen od upletenih plavo-bijelih vrpcanaglašavao je njezin uzak struk i ženstvene obline.

Kosa joj je prekrila ramena, a pojedini neposlušni pramenovi pali su uudubinu između njezinih grudi. Kakva li prizora za oko, pomislio je Duncan

diveći se toj predivnoj masi gustih i sjajnih kovrča boje samurovine,mjestimice prošaranih crvenkastim pramenovima. I meka je i svilenkastapod prstima, prisjetio se.

Shvativši kako gaje njezina blizina opet uznemirila, nam štio se.Odjednom je shvatio da to što ne može prestati zuriti u nju može značitisamo jedno: ipak mu je nedostajala. Doduše, nije mu bilo ni nakraj pametida to prizna, no nije to mogao ni zanijekati.

Tada mu je postalo jasno da Madelyne nosi njegove boje. Osmjehnuose. Dvojio je daje toga uopće svjesna, i kad mu misli ne bi bile zauzeterazmišljanjem kako bije najradije poljubio, rekao bi joj to, samo da vidinjezinu reakciju.

Madelyne je shvatila da ne može duže gledati u Duncana. Uplašila se dabi u njezinim očima mogao vidjeti koliko joj je nedostajao. A tada bi sedoista imao razloga naslađivati.

— Voljela bih znati što namjeravaš sa mnom, Duncane — rekla je,naglo oborivši pogled. Nastavi li zuriti u njega, zaboravit će što je htjelareći.

Prokletstvo, njezina sposobnost razmišljanja redovito bi postalaugrožena u njegovoj blizini. Nije razumjela zašto, nq| htjela-ne htjela, nijeto mogla zanijekati. Bio je u stanju izbaciti je iz ravnoteže, a da neprogovori ni jednu jedinu riječ. U njegovoj blizini gubila je mir. Smućivaoju je. Kada je bio uz nju, željela je da ode. A čim bi otišao, nedostajao joj je.

Okrenula mu je leđa i zagledala se kroz prozor.— Imaš li namjeru držati me ovdje zatvorenu ostatak života? Začuvši

napetost u njezinu glasu, Duncan se osmjehnuo.— Madelyne, vrata nisu zatvorena.— Šališ se? - upitala je. Naglo se okrenula i pogledala ga s izrazom koji

je odavao krajnju nevjericu. - Želiš li reći da vrata, otkad sam tu, ni ujednom trenutku nisu bila zatvorena?

Nebesa, sada je doista bila u iskušenju da počne vrištati od muke -Mogla sam pobjeći?

— Ne baš - odvratio je Duncan. — Ali, mogla si izaći iz sobe.— Ne vjerujem ti — ljutito je izjavila i prekrižila ruke na prsima,

oponašajući njegovo bahato držanje. — Sigurno lažeš samo zato da bih seosjećala glupom. To je prilično nepoštena igra, Duncane. Za razliku od tebe,ja nikada ne lažem. Stoga zaključila je — odbijam sudjelovati u njoj.

Edmund se pojavio na vratima, pa zastao i zagledao se u Madelyne.Izraz lica bio mu je uobičajeno namrgođen.

— Ovaj ćeš je put držati, Duncane — rekao je. Madelyne je brzopogledala Duncana. Vidjevši njegov osmijeh, opustila se.

- Madelyne više nije u groznici, Edmunde — rekao je. — Bit će mirna.Svrnuvši pogled na Madelyne, rekao joj je da legne na postelju tako da

Edmund može skinuti zavoj. Kimnula je. Znala je da se to mora učiniti, nostidljivost je bila jača od razuma.

- Molim vas, izađite nakratko iz sobe tako da se mogu pripremiti - tihoje prozborila.

- Pripremiti? - upitao je Duncan.—Ja sam ipak jedna nadasve dobro odgojena mlada dama- prkosno je izjavila. - Neću dopustiti da ijedan od vas vidi išta osim

moje ozljede. Stoga se moram pripremiti.Rumenilo na njezinu licu bilo je dovoljno uočljivo da uvjeri Duncana

kako ozbiljno misli sve stoje izgovorila. Edmund se kratko nakašljao.Duncan je nestrpljivo uzdahnuo.

— Ovo nije najbolji trenutak za čednost, Madelyne. Usto... već samvidio tvoje noge.

Madelyne je naglo uspravila ramena, prostrijelila ga pogledom i uputilase prema postelji. Uzela je jedan od pokrivača, omotala ga oko tijela paispod njega uvrnula haljinu sve do bedara. Legavši na postelju, otkrila jeozlijeđeno bedro, a ostatak tijela ostavila pokrivenim.

Edmund je sjeo na rub postelje i šutke se primio posla. Madelyne jeodjednom opazila tamnu modricu ispod njegova lijevog oka i pitala se kakoju je zaradio. Braća su se sigurno potukla, brzopleto je zaključila, stoje nijezačudilo s obzirom na to da su svi redom bili divljaci. Ipak, Edmund sepokazao prilično nježnim u skidanju zavoja i uklanjanju konaca kojim jerana bila zašivena.

— Vrlo ste pažljivi, Edmunde — rekla je. — Ne osjećam ništa drugoosim laganog štipanja.

Duncan je prišao postelji. Izgledao joj je napeto, poput vuka spremnogna skok vidi li da se pomaknula.

Uz dvojicu muškaraca koja su šutke zurila u njezino bedro, Madelvne seosjećala kao da bi najradije propala u zemlju od nelagode. Morala jepronaći način kojim bi Duncanovu pozornost svrnula na nešto drugo, pa jeizvalila prvo što joj je palo na pamet.

— Zašto su okovi s obje strane vrata?Duncan ju je blijedo pogledao, očito se pitajući o čemu trabunja.— Okovi za zasun kojim se zatvaraju vrata — objasnila je.— Zašto su postavljeni s obje strane? — upitala je kao daje riječ o

sadržaju koji je tog trenutka zanima više od svega na svijetu.Kako bilo da bilo, upalilo je. Duncan se okrenuo, kratko se zagledao u

vrata pa svrnuo pogled na nju. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao,očito zaboravivši njezino razgoli-ćeno bedro.

— Dakle - ustrajala je. -Jesi li bio toliko zbunjen da se nisi mogaoodlučiti s koje će se strane vrata zatvarati?

— Madelvne, učinio sam to iz istog razloga zbog kojeg je stubištesagrađeno s lijeve strane — odvratio je. Glas mu je zvučao kao da se obraćamalom djetetu, a oči su mu nakratko bljesnule. Madelvne je stekla dojam dabi najradije bio prasnuo u smijeh. Bilo je očito daje zadirkuje. Ipak, ovakoopušten, djelovao je puno privlačnije.

— Još uvijek mi nisi rekao koji je to razlog - podsjetila ga je, iznenadashvativši kako se i protiv volje nasmiješila.

— Tako mi se više sviđa.— Bijedna li razloga — zaključila je. Prisilila se da se uozbilji i svrnula

pozornost na Edmunda koji je upravo ustao i uperio pogled u Duncana. —Rana je lijepo zacijeljela — rekao je.

- Bit će u redu.Duncan, koji nije vidio rezultate Edmundova rada, nagnuo se naprijed i

posegnuo za rubom pokrivača. Madelyne je hitro odgurnula njegovu ruku ipritisnula pokrivač o bedro. -Kekaoje daje sve u redu, Duncane.

Duncan se očito želio sam uvjeriti u to. Madelyne je oštro uzdahnula odiznenađenja kada je primio rub pokrivača i naglo otkrio njezino bedro.Hitro gaje prekrila haljinom, no zgrabio ju je za zapešće i ponovo je otkrio.Ovoga puta učinio je to sasvim polako. Nedvojbeno, samo zato da bi jeizazivao, zaključila je Madelyne.

- Nema ni traga gnoju — rekao je Edmund, koji je cijelu predstavupromatrao vireći iza Duncanova ramena.

- Jest, bit će u redu - složio se Duncan zadovoljno kim-nuvši.Cinije pustio njezinu ruku, Madelyne je hitro pokrila raz-golićena bedra.

— Ne vjeruješ čak ni vlastitom bratu? — zgranuto je upitala.Duncan i Edmund izmijenili su pogled koji Madelyne ni uz najbolju

volju nije mogla protumačiti. — Naravno da mu ne vjeruješ — promrmljala

je. — Ta modrica koju ima na oku sigurno je tvoja zasluga — dodala je neskrivajući gnušanje. — Ne čudim se što se međusobno mlatite. Drugo inisam očekivala od vas.

Duncan je razdražljivo uzdahnuo i uputio se prema vratima. Stigavši dodovratka, okrenuo se i šutke pogledao brata, čekajući da mu se pridruži.

Edmund je dugi trenutak zurio u Madelyne, a zatim se polako okrenuo iuputio prema izlazu.

- Znam da ste to učinili samo zato što vam je tako bilo naređeno, alisvejedno vam želim zahvaliti na trudu oko moje ozlijede, Edmunde - reklaje Madelyne, sigurna kako će taj neotesani grubijan odbiti njezinu zahvalu iuzvratiti joj uvredom. Neovisno o tomu, odlučila je okrenuti drugi obraz.

Edmund je samo kimnuo ne rekavši ni riječi. Madelyne je bilarazočarana. Kako će Wextonovima dati do znanja daje ona ipak jednanadasve dobro odgojena mlada dama ako za to ne budu pružili priliku?

- Večera će biti poslužena za sat vremena, Madelyne. Možeš nam sepridružiti. Gilard će doći po tebe — rekao je Duncan i nestao s vidika.Trenutak potom začula je njegove korake na stubama. Edmund je oklijevaopoći za njim. Ponovo se zagledao u nju, kao da dvoji bi li joj štogod rekaoili ne.

- Tko je Polifem? - napokon je upitao.Madelyne nije mogla prikriti čuđenje. S obzirom na trenutak, bilo je to u

najmanju ruku neobično pitanje. -Jedan od Kiklopa, jezivo ružan div kojegje Homer opisao u svojoj Odiseji — rekla je. — Nasred čela imao je jednoveliko oko. Svakoga dana pojeo bi nekoliko Odisejevih vojnika - objasnilaje i u nedoumici slegnula ramenima.

Edmundu se njezino objašnjenje nije ni najmanje svidjelo. — Za imeBoga — promrmljao je.

- Ne izgovarajte Božje ime uzalud — podučila gaje Madelyne. - Zaštovas to uopće zanima?

Edmund se okrenuo i produžio prema izlazu, iz čega je zaključila da jojnema namjeru odgovoriti.

Ipak, njegova neuljudnost nije joj mogla pomutiti raspoloženje. Skočilaje iz kreveta i glasno se nasmijala. Nebesa, napokon će izaći iz te prokletesobe. Nijednog trenutka nije povjerovala da cijelo vrijeme nije bilazatvorena. Duncan joj je to rekao samo da bije uzrujao. Naravno, pokušavadokazati kako je praznoglava, ali neće mu to dopustiti.

Posegnula je za svojom torbom. Poželjela se presvući za večeru, a zatimshvatila veličinu vlastite gluposti. Prokletstvo, bila je Duncanovazarobljenica, a ne njegova gošća.

Nije joj trebalo više od pet minuta da se spremi. Čekajući Gilarda,nervozno je kružila po sobi, a zatim prišla vratima kako bi se uvjerila da suizvana zatvorena zasunom. Čim ih je gurnula, otvorila su se. Trenutak jestajala kao skamenjena, jedva vjerujući vlastitim očima.

Pribravši se, zaključila je kako ih Duncan sigurno namjerno nijezatvorio, samo da bi od nje napravio budalu. Prisjetivši se daje čula kakosilazi niz stube, morala je odbaciti tu teoriju.

Zvuk glasova iz prizemlja privukao joj je pozornost. Izašla je iz sobe inagnula se nad stubišnu ogradu pokušavajući razabrati riječi, ali bezuspjeha. Napokon je odustala i uputila se natrag. Tada joj je pogled pao nadugu drvenu letvu oslonjenu o kameni zid. Nagonski ju je zgrabila i uvuklau sobu. Sakrivši je ispod kreveta, nasmiješila se. Bilo je to doista mudro odnje. — Možda ću se sama poželjeti zatvoriti iznutra, Duncane, umjesto da tidopustim da me zatvoriš izvana -prošaptalaje.

Ako si takvo što uopće budem mogla dopustiti, pomislila je. Nebesa,očito je bila predugo zatvorena u toj sobi, i to je zasigurno jedini razlogzbog kojega su joj misli toliko smušene.

Gilardu je trebala cijela vječnost da dođe po nju, i Madelyne je ponovobrzopleto zaključila kako joj je Duncan sigurno lagao. Dakako, činio je tosamo zato stoje uživao biti okrutan prema njoj.

Začuvši korake na stubama, s olakšanjem se osmjehnula i potrčalaprema prozoru. Hitro je prošla prstima kroz kosu, poravnala haljinu inavukla na lice miran izraz.

Gilard, za promjenu, nije bio namrgođen. U ruhu toplih tamnozelenihtonova izgledao je prilično pristalo. - Gospo Madelyne, želio bih s vamarazgovarati prije nego što siđemo - rekao je umjesto pozdrava.

Glas mu je zvučao blago i obzirno. Kratko je pogledao Madelyne,prekrižio ruke na leđima i počeo koračati gore-dolje ispred nje.

- Adela će nam se vjerojatno pridružiti za večerom. Zna da ste ovdje i...- To joj se ne sviđa?- I više od toga. Nije rekla ni riječ, ali njezin pogled jasno je govorio što

misli o tome.— Zašto mi to govorite?

-Ja... osjećam da vam dugujem objašnjenje, tako da se možetepripremiti.

— Zbog čega ste zabrinuti za mene? Jeste li možda promijenilimišljenje o meni? Po svemu sudeći, jeste — rekla je Madelyne. -Je li tostoga što sam vam pomogla tijekom bitke?

— Ah, pa... naravno - promucao je Gilard.— To je doista žalosno.— Žao vam je što ste mi spasili život? - zaprepastio se Gilard.— Niste me razumjeli, Gilarde. Žao mije što sam bila primorana oduzeti

nekome život da bih spasila vaš - objasnila je Madelyne.— Gospo, protuslovite samoj sebi - odvratio je Gilard. Izgledao je

prilično smeteno.Naravno da ne može shvatiti. Previše je nalik na svoga brata, zaključila

je Madelyne. Naviknuo je na okrutnost i jasno da ne može razumjeti sramkoji je osjećala zbog svog nedjela. Nebesa, za njega je ona vjerojatnoheroina.

— Čini se da ste zaključili kako sam učinila dobro djelo, i stoga stepromijenili mišljenje o meni.

— Bojim se da vas ne razumijem — rekao je Gilard slegnuv-širamenima.

— Znam da me ne razumijete - odvratila je Madelyne. Glas joj jezvučao toliko tužno da ju je Gilard poželio utješiti.

— Neobična ste žena.— Trudim se ne stvarati neprilike, ali to mi često nije lako uzmete li u

obzir što sam sve prošla zadnjih dana...— To je bio kompliment - odvratio je Gilard ne uspijevajući prikriti

osmijeh zbog prizvuka kajanja u njezinu glasu. Po svemu sudeći, zaključilaje kako misli daje čudakinja.

Odmahnuo je glavom i poveo je prema stubama, upozorivši je da pazikako hoda jer su strme i mjestimice skliske. Tijekom silaska nastavio jepričati, no Madelyne je bila previše živčana da bi ga slušala. Više od svegazabrinjavao ju je mogući susret s Adelom. Na ulazu u veliku dvoranu Gilardje zastao i ponudio joj i ruku. Odbila je njegovu galantnu gestu pomislivšikako njegovoj braći ne bi bilo drago vidjeti koliko je ljubazan prema njoj.

Polako je odmahnula glavom i zavirila u dvoranu. Nebesa, bila je doistagolema! Nasuprot ulazu nalazio se veliki kamin. Desno, na dovoljnojudaljenosti od kamina, ugledala je masivni drveni podij, a na njemu stol,

dovoljno dug da za njime može sjediti najmanje dvadeset ljudi. Većinastolaca bila je oštećena, a neki su bili i prevrnuti.

Neobičan miris ispunio joj je nosnice. Nije joj trebalo dugo tla shvatinjegov izvor. Otrcana staza neprepoznatljivih boja koja je prekrivala podbila je toliko dotrajala daje nalikovala na staru istrošenu krpu. Vatra ukaminu pojačavala je ustajali miris koji se širio prostorijom, a ako to nijebilo dovoljno da joj se prevrne želudac, zadah tuceta prljavih pasa koji sujedan preko drugoga ležali nasred prostorije, svakako jest.

Madelvne je bila zgrožena time što je vidjela, no odlučila je zadržativlastite misli za sebe. Ako Wextonovi žele živjeti u svinjcu, neka im bude.To sigurno nije njezin problem.

Kad ju je Gilard lagano gurnuo da krene, uputila se ravno prema podiju.Edmund je već sjedio za solom, leđa oslonjenih o zid. Gledao je u nju, nočinilo se da se trudi gledati kroz nju, jednako kao što se sama trudiladjelovati bezbrižno, premda nije bila.

Nakon što su Madelyne i Gilard sjeli za stol, vojnici su nahrupili udvoranu i hitro zauzeli preostale stolce. Mjesto na čelu stola, koje jenedvojbeno pripadalo Duncanu, glavi njihove obitelji, ostalo je prazno.Madelyne je upravo zaustila da upita Gilarda kada će im se njegov bratpridružiti, kadli ju zaustavi njegov glasan povik.

— Gerty - proderao se.— Dolazimo - slijedio je jednako glasan odgovor iz smjera kuhinje koja

se nalazila zdesna. Istog trenutka Gerty se pojavila na vratima žonglirajući sgomilom drvenih tanjura u jednoj i pladnjem punim mesa u drugoj ruci.Dvije mlade služavke s istim asortimanom slijedile su je u stopu, dok jetreća, i posljednja u povorci, nosila dva pladnja natrpana štrucama svježepečena kruha.

Ono što se zatim dogodilo bilo je vrijedno svake sablazni. Madelyne jebila i više nego zgrožena. Gerty je s treskom spustila pladanj i tanjurenasred stola. Služavke su slijedile njezin primjer. Drveni tanjuri počeli suletjeti duž stola poput diskova na igralištu, sve dok svaki od vojnika nijedograbio svoj. Slijedili su ih vrčevi puni piva. Čim su se muškarcipredvođeni Edmundom bacili na hranu, hrpa pasa skočila je na noge iporedala se duž stola.

Madelyne nije mogla shvatiti razlog za takvo neobično ponašanje, svedok prva kost nije poletjela preko ramena jednog od vojnika. Hrt, zamalodvaput veći od svoje subraće, pojurio je za njom. Dakako, odbačena kost

istog trenutka postala je predmetom žestoke rasprave. Slijedilo je oštrorezanje sve dok otpaci hrane nisu počeli dolijetati sa svih strana, a psi seustrčali da ih dohvate, mahnito ih grabeći i proždirući, baš poput muškaracaza stolom.

Madelyne je u nevjerici zurila u vojnike. Cak i daje htjela, nije moglaprikriti gnušanje. No jedno je barem bilo sigurno: izgubila je volju za jelom.

Nije čula nijednu lijepu ni uhu ugodnu riječ, samo nerazumljivomrmljanje koje je više sličilo roktanju nego razgovoru, isprekidano oštrimrezanjem pasa.

U prvi trenutak pomislila je da se radi o podvali smišljenoj daje iživcira,no kada su muškarci nastavili proždirati hranu sve dok i posljednji od njihnije do vrha napunio želudac i zadovoljno se podrignuo, morala je odbacititu zamisao.

- Ne jedete, gospo — obratio joj se Gilard, usta punih hrane. Napokon jeopazio da Madelyne nije ni pipnula meso s pladnja postavljenog ispred njih.— Niste gladni?

- Izgubila sam tek — odvratila je. Vidjevši kako Gilard ispija velikgutljaj piva i otire usta rukavom košulje, preokrenula je očima. — Recite minešto, Gilarde - tiho mu se obratila.

Zašto niste čekali Duncana? Pomislila bih da će to očekivati od vas.- Ah ne, on nikada ne jede s nama — odvratio je Gilard, pa od debele

štruce odlomio komad kruha i ponudio joj da s njim podijeli komadić.Odmahnula je glavom.

- Duncan nikada ne jede s vama?- Ne otkad je otac umro, a Mary se razboljela - objasnio je Gilard.- Tko je Mary?- Mary je bila naša domaćica — naglasio je i kratko se podrignuo. —

Ima tomu već nekoliko godina kako je umrla — nastavio je, tona preležernaza Madelynein ukus. - Uvijek sam mislio da će nas sve nadživjeti. Adelanije htjela ni čuti za to daje zamijeni. Rekla je da ne želi povrijediti njezineosjećaje. Pred sam kraj, Mary je toliko slabo vidjela da bi najčešćepromašila stol.

Posegnuo je za vrčem, popio još jedan dugi gutljaj piva pa bacio jošjednu kost psima. Madelyne se morala izmaknuti daje izbjegne, što ju jeponovo uzrujalo.

- Kako bilo — nastavio je Gilard — Duncan je glava kuće, no rijetkosudjeluje u obiteljskim okupljanjima. Mislim da više voli jesti sam.

- U to ni najmanje ne sumnjam — promrmljala je Madelyne. I sama biradije jela u svojoj sobi. -Jedu li vojnici uvijek toliko pohlepno? — upitalaje.

Po Gilardovu blijedu pogledu i načinu na koji je slegnuo ramenimazaključila je da gaje njezino pitanje zbunilo. — Nakon napora kojima suizloženi tijekom dana, prilično su gladni.

Kada je Madelyne pomislila da više neće moći izdržati pogled na njih ada ne povrati, vojnici su jedan po jedan počeli ustajati od stola, glasnopodrigujući i tapšući se po pretrpanim trbusima. Kad cijeli taj oproštajniritual ne bi bio toliko odbojan, bio bi smiješan, zaključila je Madelynepromatrajući ih kako napuštaju dvoranu.

Psi su također počeli napuštati svoje položaje uz stol, sve dok se iposljednji od njih nije posložio u novu piramidu u blizini kamina. Htjela-nehtjela, Madelyne je morala priznati da su bolje odgojeni od gospodara.Nijedan nije podrignuo za oproštaj.

— Niste okusili ni komadića — opazio je Edmund. -Jeste li prenapeti dabi večerali s nama?

— Vi biste to nazvali večerom? — odvratila je Madelyne neuspijevajući suspregnuti ljutnju.

— Kako biste vi to nazvali? — upitao je Edmund.— Žderanjem.— Ne razumijem. Što ste time mislili reći? — rekao je Edmund.— U tom slučaju bit će mi drago da vam objasnim — odbrusila je

Madelyne. - Vidjela sam životinje koje se ljepše ponašaju pri jelu. Pristojniljudi drže do ponašanja za stolom, Edmunde. Ovo čemu sam upravosvjedočila nije dostojno čovjeka. Bila je to hrpa barbarina koja je proždiralahranu ponašajući se poput divljih životinja. Razlika je samo u tomu što subili odjeveni u ljudsko ruho. Jesam li sada bila dovoljno jasna?

Edmundovo se lice oblilo tamnim rumenilom. Izgledao je kao da sesprema na skok preko stola kako bije zadavio. Madelyne je bila presrdita dabi marila. Izbacivši iz sebe dio ljutnje, osjećala se nadasve dobro.

— Vjerujem da ti je tvoj položaj sasvim jasan, Edmunde. Jesam li upravu?

Nebesa, bio je to Duncanov glas, a po smjeru iz kojega je dolazioMadelyne je zaključila da joj prilazi s leda. Ipak, nije se usudila okrenuti iprovjeriti. U protivnom bi izgubila svu svoju novostečenu hrabrost.

Više je osjetila nego znala da je stao iza nje. Nagnuvši se unatrag,leđima je dotaknula njegovo bedro. To ju je, doduše, samo podsjetilo kakoje snažno i tvrdo. Moć koja je zračila iz njega bila je gotovo opipljiva, imožda bi doista trebala pripaziti na svoj dugi jezik.

Odlučila gaje zbaciti s podija. Naglo je ustala, okrenula se i našla se očiu oči s barunom Wextonom. Nije odstupio ni milimetra. Dakle, nije bilodruge nego obići ga. Podigla je rub haljine i brzo sišla s podija. Nažalost,napravila je kobnu pogrešku i okrenula se. Željela je prije odlaska sasuti muu lice što misli o ponašanju njegovih ljudi za stolom, no trenutak predugoostala je zagledana u njegove oči. Zacijelo dovoljno dugo da izgubi hrabrostza to.

Doista je nevjerojatno, pomislila je, kako mi uglavi naglo nastanepropuh u njegovoj blizini. Činilo se da nad njom ima neku tajanstvenu moći, kvragu, upravo se njome uspješno služio. Tako joj Bog pomogao, nije seuopće mogla sjetiti što mu je htjela reći.

Bez riječi se okrenula i polako uputila prema izlazu. Zaključila je kakoće se morati zadovoljiti tom malom pobjedom, jer najradije bi trčala.

Na pola puta zaustavio ju je njegov glas. - Madelyne, nisam ti daodopuštenje da se udaljiš - sporo je izgovorio, ističući svaku izgovorenuriječ.

Stala je kao ukopana. Kada se okrenula, na licu joj je titrao pobjedničkiosmijeh. - Nisam ga ni tražila — istim tonom je odvratila.

Prije nego što mu je ponovo okrenula leda, stigla je vidjeti preneraženizraz njegova lica. Nastavila je hodati, mrmljajući si u bradu kako onaionako nije ništa više od zarobljenice. Normalno je da se zarobljenik nećepreviše truditi izvršavati naredbe onoga tko gaje zarobio, zar ne? Napokon,doista nije zavrijedila da se tako ponaša prema njoj. Ipak je ona jednanadasve dobro odgojena mlada dama.

Budući daje bila zauzeta mrmljanjem sebi u bradu, nije čula njegovekorake. Mora daje u skoku došao do nje, baš poput vuka, zaključila je,osjetivši njegovu ruku na ramenu. Lagano gaje stisnuo u namjeri dajezaustavi, no to doista nije bilo nužno. Ciniju je dodirnuo, napetost je unjezinim ramenima popustila.

Kad se primaknula bliže k njemu, osjetio je kako je zadrhtala. Nonjegove iluzije da dršće od straha pred njim u trenu su se istopile. Uopće senije obazirala na njega. Ukočena pogleda gledala je prema ulazu u dvoranu.U Adelu.

DEVETO POGLAVLJE

'Mrzite zlo. Zalazite se za dobro.'Novi zavjet, Poslanica Rimljanima 12:9

Madelyne je bila užasnuta izgledom žene u koju je upravo gledala. Istogtrenutka znala je da to mora biti Adela. Djevojka je bila veoma nalik nasvojega brata Gilarda. Imala je istu boju kose i očiju, no bila je niža,premršava i nezdrave boje kože, prema kojoj nije bilo teško zaključiti kakonije dobro.

Bila je odjevena u haljinu koja je bila toliko prljava da se boja jedvamogla raspoznati. Duga kosa bila joj je tolika zamršena i jednako prljavakao i haljina, da se Madelyne morala upitati kakva li su sve stvorenja našlasmještaj u njoj.

Ipak, nakon prvog šoka, shvatila je daje njezin izgled ne odbija na načinda bi poželjela maknuti pogled s nje. Na djevojčinu licu prepoznala je izrazranjene životinje. Pogled joj bio pun bola i očaja. Madelyne bi se najradijerasplakala od jada. Nebesa, njezin joj je brat to učinio. On je bio jedinikrivac i zbog toga je zaslužio dovijeka boraviti u paklu.

Duncan je prebacio ruku preko Madelyneina ramena i grubo je privukaok sebi. Nije imala pojma zašto je to učinio. Niti se mogla prisiliti daprestane drhtati.

- Ubit čuje, Duncane — viknula je Adela.Edmund se požurio prema sestri, uzeo je za ruku i poveo prema stolu,

usput joj nešto govoreći, no toliko tiho da Madelyne nije mogla razaznatiriječi. Što god bilo, činilo se da ju je umirilo. Držanje joj je postalo manjenapeto, a nekoliko puta šutke je kimnula, stoje bio očit znak da se slaže.

Sjela je uz Edmunda i kada je Madelyne već pomislila da je najgoreprošlo, Adela ju je ponovo prostrijelila pogledom. - Ubit ću je, Duncane —povikala je. — Imam pravo na to.

Oči su joj bile pune mržnje i Madelyne bi zasigurno ustuknula dajeimala kamo. No Duncan ju je toliko čvrsto držao da se nije mogla nipomaknuti.

Na trenutak je ostala bez riječi. Zatim je polako kimnula, dajući Adelido znanja kako je razumjela njezinu prijetnju. Odjednom je shvatila kako bito moglo izgledati kao da se slaže. Morala je pod hitno razjasniti stvar. -Slobodno pokušaj, Adela — povikala je.

Po svemu sudeći, Adeli se njezin odgovor nije ni najmanje svidio jer setada doista rasrdila. Skočila je na noge, toliko brzo i žestoko daje stolac nakojem je sjedila odletio s podija i tresnuo o kameni pod.

— Pripazi na leda, jer čim se okreneš...- Dosta!Duncanov glas odjeknuo je dvoranom. Nastupila je potpuna tišina.

Adela je spustila ramena. Madelyne je Adela izgledala kao da će uvenutipred njihovim očima.

Edmundu se nije svidjelo kako se Duncan obratio njihovoj sestri. Uputiomu je dug i smrknut pogled, pa vratio stolac na mjesto i pomogao Adeli dasjedne.

Duncan je kroz zube promrsio tihu kletvu pa čvrsto primio Madelyne zaruku i izveo je iz dvorane. Morala je trčati da uhvati njegov korak, uprotivnom bije vukao za sobom.

Stisak njegove ruke popustio je tek pred vratima njezine sobe.- Kako ste mogli dopustiti da se Adela toliko zapusti? — naglo je

upitala Madelyne.— Tvoj brat je kriv za to — odbrusio je Duncan.Znala je da neće moći dugo zadržati suze. Ispravila je ramena i

pogledala ga ravno u oči. — Vrlo sam umorna, Duncane. Voljela bih poćina spavanje.

Otvorila je vrata i ušla u sobu, nadajući se daje neće slijediti. Začuvšinjegove korake na stubama, shvatila je daje otišao.

Polako je zatvorila vrata i bacila se na postelju, očiju punih suza.Duncan se vratio ravno u dvoranu. Odlučio je braći reći što je naumio s

Madelyne. Dakako, očekivao je njihovu potpunu suradnju.Edmund i Gilard još su bili za stolom, no Adela se, nasreću, povukla u

svoju sobu.Čim se Duncan zavalio u stolac, Gilard je pred njega stavio vrč piva.

Edmund nije oklijevao s napadom. - Očekuješ li od nas da ćemo štititiLouddonovu sestru na štetu naše vlastite?

— Gospa Madelyne nije učinila nikakvo zlo Adeli - rekao je Gilard. —Nije nimalo slična svom bratu i ti to prokleto dobro znaš, Edmunde. Ružno

smo se ponašali prema njoj, a ipak se nije nijednom riječju pobunila.— Zaboga, nemoj opet započinjati o njezinu junaštvu — odvratio je

Edmund. —Jest, hrabra je — priznao je, slegnuvši ramenima. - Znam da tije spasila život tijekom bitke. Tako mi Boga, toliko si puta ponovio tu pričuda već svaku riječ znam napamet — dodao je, pa svrnuo pogled naDuncana. - Ipak, ne radi se o tomu. Njezina nazočnost uznemiruje Adelu.

— U pravu si — rekao je Duncan. - I to me raduje.— O čemu, zaboga, govoriš? — zaprepastio se Edmund.— Edmunde, prije nego što izgubiš živce, reci mi jedno: kad je Adela

zadnji put razgovarala s tobom?— U Londonu, nakon što ju je Louddon silovao — odvratio je Edmund.

Zvučao je prilično uzrujano, no Duncan se nije na to obazirao.— A tebi, Gilarde? Kada ti se sestra zadnji put obratila?— Kada i Edmundu — rekao je Gilard, namrštena čela i mračna

pogleda. — Rekla je što se dogodilo i to je bilo sve. Znaš i sam da otada nis kim nije progovorila ni riječi.

— Sve do večeras - podsjetio ih je Duncan. - Obratila se Madelyne.— I to je, po tebi, dobar znak? — upitao je Edmund. -Jest, progovorila

je, ali prijetila je ubojstvom, brate. Zaboga, za-klela se da će ubitiMadelyne. Meni to ne izgleda kao da joj se stanje popravilo.

— Ipak jest — proturječio je Duncan. — Adela nam se vratila, baremnakratko. Njezin um sada je obuzet srdžbom, no vjerujem da bi se uzMadelyneinu pomoć mogla početi oporavljati.

Edmund je odmahnuo glavom. — Kada joj je Catherine došla u posjet,Adela je nije htjela čak ni pogledati. Zašto misliš da joj Madelyne možepomoći kad joj ni vlastita sestra nije mogla?

Duncanu je bilo doista teško objasniti vlastite osjećaje. Nije naviknuo sbraćom razgovarati o važnim stvarima jer on je bio taj koji je izdavaozapovijedi i očekivao da se bez pogovora izvrše. Prema članovima svojeobitelji postupao je jednako kao i prema svojim vojnicima. U tome je bioveoma nalik na svojega oca. Jedina iznimka od tog svetog pravila bio jenačin na koji je podučavao svoje vojnike, istodobno djelujući kao sudionik iučitelj. Od svakog pojedinca zahtijevao je da postigne ono što je sam većpostigao.

Ipak, ovo nisu bile uobičajene okolnosti. Njegova braća zaslužuju znatišto namjerava učiniti. Napokon, Adela je bila njegova koliko i njihovasestra. Stoga su imali potpuno pravo reći svoje mišljenje.

— Predlažem da opet pozovemo Catherine — tvrdoglavo je ustrajaoEdmund.

— To neće biti potrebno - usprotivio se Duncan. — Madelyne ćepomoći Adeli. Sve što trebamo učiniti jest daje malo poguramo - dodao je,trudeći se prikriti osmijeh. — Ona je jedina koja zna što se događa uAdelinoj glavi. Siguran sam da može situaciju okrenuti u njezinu korist.

- Naravno, Duncane, to će se i dogoditi. Čim se okrene, Adela će jojzabiti nož u leđa. Na nama je da poduzmemo sve da se to ne dogodi.

- Ne bih želio da Madelyne bude na bilo koji način ugrožena — rekao jeGilard. - Bilo bi bolje daje ostavimo po strani. Louddon će sigurnozahtijevati daje vratimo. Madelyne nije Duncanova, Edmunde. Svi smojednako odgovorni za nju.

- Ne, Gilarde — odvratio je Duncan. — Madelyne jest moja. Ja ću sepobrinuti za nju — dodao je. Ton glasa bio mu je blag, no izazov je biojasno izrečen. Dugi trenutak zagledao se u brata čekajući njegovu reakciju.

Gilard je oklijevao. Edmundu se, pak, nije nimalo svidjelo što si Duncanuzima isključivo pravo odlučivati o tome što će biti s Madelyne.

Situacija u kojoj se našao bila je pomalo neuobičajena s obzirom na toda su on i Gilard najčešće imali suprotne stavove o zamalo svim pitanjima.No sada se za promjenu morao složiti s njim.

- Možda bi doista bilo bolje Madelyne ostaviti po strani -rekao je,namjeravajući dodati kako bi trebali razmisliti o tome daje što prije vrateLouddonu.

No Duncan je shvatio na što cilja. Pljesnuo je dlanovima o stol tolikosnažno da bi se vrč piva sigurno prevrnuo da ga Gilard nije uhvatio.

- Madelyne ne ide nikamo, Edmunde. Nemam namjeru više raspravljatio tome. Dakle, jesi li sa mnom ili si protiv mene?

Dugi trenutak prošao je u potpunoj tišini.- Znači, tako stoje stvari - napokon je rekao Edmund.Duncan je kimnuo. Gilard ih je bez riječi promatrao, posve smeten.

Očito mu je nešto promaknulo, no nije mogao dokučiti što bi to moglo biti.-Jest, tako stoje stvari - priznao je Duncan. — Namjeravaš li se

usprotiviti mojoj odluci?Edmund je duboko uzdahnuo pa polako odmahnuo glavom. - Ne,

Duncane. Na tvojoj sam strani, ali moram te upozoriti na probleme koje ćetvoja odluka izazvati.

— To me neće pokolebati, Edmunde.

Budući da Duncan očito nije imao namjeru objasniti o čemu je riječ,Gilardje zaključio kako će morati pričekati da se s Edmundom nade nasamoi tada ga pitati što se događa. Usto, želio je razjasniti nešto drugo. -Duncane, što si mislio time da Madelyne trebamo malo pogurati dapomogne Adeli? — naglo je upitao.

Duncan je napokon svrnuo pogled na najmlađeg brata. Bio je priličnozadovoljan stoje uspio dobiti Edmundovu potporu i raspoloženje mu sestoga prilično popravilo. — Madelyne ima određenih iskustava na temeljukojih može pomoći našoj sestri. Predlažem da ih dovedemo u situaciju da seviđaju što je moguće češće. Edmunde, ti ćeš se pobrinuti za to da Ade-lasvaki dan side na večeru. Gilarde, ti ćeš dovesti Madelyne. Ima povjerenja utebe.

— Znači li to da u mene nema povjerenja? - zgranuto je upitao Edmund.Duncan se nije trudio odgovoriti mu. Pogledom mu je jasno dao do

znanja kako ne uživa kad ga se prekida u govoru. - Nije važno želi li bilokoja od njih sići na večeru ili ne. Bude li potrebno, dovucite ih silom. Jestće zajedno, htjele to one ili ne.

— Adela sigurno neće biti pitoma i uljudna poput Madelyne — pobuniose Gilard. — Kladim se da će je početi vrijeđati činije ugleda. Madelyneima preblagu ćud da bi imala ikakve šanse protiv...

— Madelyneina ćud blaga je poput oluje, Gilarde - nestrpljivo jeodvratio Duncan. — Trebamo je samo potaknuti da je pokaže.

— Kako možeš govoriti takvo što? — zapanjeno je povikao Gilard. —Gospa Madelyne prava je dama. Nikada ne bi povisila glas...

Začuvši kako je Edmund prasnuo u smijeh, zašutio je. -Ima i blagiudarac, Gilarde. A svi smo imali prigodu čuti koliko je pitoma i uljudna.Vikala je dovoljno glasno daje čuje cijela Engleska.

Groznica joj je pomutila um. Rekao sam ti, trebalo joj je odrezati kosuda demoni izađu, Duncane. Vikala je jer nije bila pri sebi. Čak i ne zna dajeraspalila Edmunda po oku.

Duncan je odmahnuo glavom. — To i sam znam, Gilarde. Ne moraš setruditi opravdati njezino ponašanje.

— Dakle, što namjeravaš s njom? — svadljivim tonom upi-l.io jeGilard.

- Pružiti joj sigurno utočište u našem domu - odvratio je I )uncan paustao i uputio se prema izlazu. Bio je to nedvojbeno znak daje razgovorzavršen.

- To neće biti moguće sve dok Adela ne dođe k sebi - povi kao jeEdmund za njim. - Za Madelvne će to biti pravo mučenje.

— Ništa manje nego za sve nas — odvratio je Duncan. — Ako Mog da,uskoro će završiti — dodao je i izašao iz dvorane.

Uputio se ravno prema jezeru, i dalje razmišljajući o Madelvne. Čudnoali istinito, ironijom sudbine Madelvne nije posjedovala mračne crteosobnosti svog brata. Karakter joj je bio čvrst poput stijene. Znao je da nijesvjesna svoje snage i odlučnosti, i pomislivši na to, morao se osmjehnuti.Napokon, sam se u to uvjerio. Morala je pasti u groznicu da bi njezinastrastvena narav izašla na površinu, no iako ju je potiskivala, nije ju uspjelasakriti. Njezina snažna volja jednako mu se sviđala kao i njezina razuzdanaputenost.

Napokon, možda će Adela pomoći njoj, jednako kao i ona Adeli.Njegova sestra mogla bi joj i nesvjesno pomoći da se riješi svojihunutarnjih zapreka.

Ledena voda napokon gaje primorala da izbaci Madelvne iz glave. Kadzavrši s plivanjem, poći će k njoj. Ta pomisao bila je dovoljna da muvrijeme u okrutnom treniranju samodiscipline prođe brže nego inače.

U svojoj sobi, Madelyne je upravo bila rastvorila prozorska okna izagledala se u daljinu. Vidjevši Duncana kako se približava jezeru, nemalose iznenadila. Zapanjeno je promatrala kako svlači sa sebe sve doposljednjeg komada odjeće.

Čudno, ali pogled na njegovo golo tijelo nije ju nimalo uznemirio.Možda bi se doista trebala stidjeti, no bila je previše zaprepaštena time štotaj ludi čovjek kani učiniti da bi se rumenjela zbog njegove golotinje.Napokon, ionako gaje mogla vidjeti samo s leda.

Nije mogla vjerovati da će zaista skočiti u vodu. No skočio je na glavu iuronio u hladno jezero, bez i trunke oklijevanja.

Pun mjesec omogućio joj je da ga prati pogledom sve dok nije preplivaojezero po širini i vratio se natrag. No kad je počeo izlaziti iz vode, njezina juje pristojnost prisilila da zatvori oči. Pričekala je dovoljno dugo dok nijezaključila da se odjenuo, i ponovo ih otvorila.

Stajao je uz rub jezera. Na sebi je imao samo hlače. Visok i uspravan,izgledao je veličanstveno, moćno i nesavladivo, poput jednog od Zeusovihsinova.

Nije se trudio navući košulju. Nemarno ju je prebacio preko ramena iuputio se natrag. Zar je doista neosjetljiv na hladnoću? Madelyne se

smrzavala samo od hladna zraka koji je ulazio kroz prozor. Ipak, Duncan seponašao kao daje topla proljetna noć. Nije čak ni ubrzao korak da se štoprije skloni na toplo.

Kad se približio, srce joj je počelo ubrzano lupati pri pogledu na njegovuzak struk i široka ramena. Doista je bio savršeno građen. Nadlaktice su mubile snažne i mišićave, kao i njegova glatka, napeta prsa. Čak i s teudaljenosti mogla je osjetiti kako moć i samosvjesnost isijavaju iz njega, ito ju je jednako plašilo koliko i uzbuđivalo.

Odjednom je stao i podigao pogled. Nagonski je podigla ruku da mumahne i brzo je spustila. Nije mogla vidjeti izraz njegova lica, nopretpostavila je da se ne smiješi.

N.ipokon, uvijek je bio smrknut i ozbiljan, pa zašto bi sada bilodrugačije?

Hitro se okrenula i legla u postelju zaboravivši zatvoriti prozor. Ljutnjaje još uvijek nije napustila, a svaki put kad bi joj pred očima iskrsnulaAdelina slika, poželjela je vrištati. Umjesto toga, ponovo se rasplakala.Idućih sat vremena provela je otirući suze s oteklih vjeđa.

I sve to samo zbog Adele. Srce joj se paralo od pomisli na muke koje jeta sirota djevojka morala preživjeti.

Madelyne je znala kakav je osjećaj biti izložen tuđoj milosti i nemilosti.Znala je sve o njezinoj potisnutoj srdžbi i svim je srcem suosjećala s njom.

Istodobno, ljutnja na Duncana i njegovu braću rasla je iz trenutka utrenutak. Umjesto da poprave situaciju, učinili su je još gorom. Kako sumogli dopustiti da se sirotica toliko zapusti?

Tog trenutka odlučila je pobrinuti se za Adelu. Pomoći će joj ne zato štoje smatrala svojom dužnošću umanjiti posljedice zlodjela koje je počinionjezin brat — nije željela Louddonovu krivnju nositi na svojim leđima, nitise osjećati odgovornom zbog njegova čina — nego zato što je bila tolikoranjiva i izgubljena.

Bit će pažljiva i ljubazna prema njoj, i Adela će s vremenom sigurnoprihvatiti njezinu utjehu.

Nebesa, opet se rasplakala. Osjećala se kao daje upala u zamku. Bila jetoliko blizu granice i doma svoje rođakinje, no nije mogla pobjeći. Ne sada.Adela je trebala njezinu ljubav i potporu. Njezina braća, ti divljaci, nisu jojmogli pružiti nijedno ni drugo. Nema joj druge nego ostati dok Adelaponovo ne dođe k sebi.

Skutrila se ispod pokrivača i jače ih stisnula uza se pokušavajući seugrijati sve dok nije shvatila daje prozor ostao otvoren. Skočila je izpostelje, omotala se pokrivačem i požurila zatvoriti okna.

Kišilo je. Vrijeme savršeno odgovara mojem raspoloženju, zaključila je.Pogledala je prema jezeru samo da se uvjeri kako Duncan više nije ondje,pa svrnula pogled na obližnju uzvisinu.

Na vrhu je ugledala životinju. Bila je toliko iznenađena što je vidi da sepodigla na vrhove prstiju i nagnula kroz prozor, plašeći se da će velikazvijer nestati ako samo na trenutak skrene pogled s nje.

Činilo se da gleda ravno u nju. Madelyne je bila sigurna daje sišla suma, baš poput Adele. Zaboga, zvijer je izgledala baš poput vuka,zadivljujuće snažno i čarobno.

U nevjerici je odmahnula glavom, istinski zadivljena prizorom. Vidjevšikako je podigao glavu visoko prema nebu, pomislila je da vjerojatno zavija,no zbog udara vjetra i kišnih kapi po zidovima zamka, nije ga mogla čuti.

Dugo je stajala uz otvoren prozor ne skidajući pogled s velike životinje.Na trenutak je zatvorila oči, a kad ih je ponovo otvorila, vuk je i dalje bioondje.

— To je samo pas — uvjeravala se. — Veliki pas.Kad bi bila praznovjerna, kao što nije, sigurno bi zaključila kako je riječ

o predznaku.Napokon je zatvorila prozor i vratila se u postelju. Ipak, ni uz najbolju

volju nije joj uspijevalo izbaciti iz glave sliku velike divlje životinje. Kakobilo, tvrdoglavost je ipak prevladala. Posljednja misao prije nego stoje palau san bila je da to nipošto nije bio vuk.

Usred duge mračne noći probudila se dršćući od hladnoće. Istogtrenutka osjetila je kako je Duncan prebacio ruku preko njezina struka iprivukao je k sebi.

Pomislivši kako zasigurno sanja, nasmiješila se i ponovo zapala u san.

DESETO POGLAVLJE'U ona su vremena na zemlji živjeli divovi.'

Stari zavjet, Knjiga Postanka 6:4

Bude li poživjela dovoljno dugo da doživi starost, Madelyne se zaklelada nikada neće zaboraviti tjedan koji je uslijedio nakon njezine odluke dapomogne Adeli.

Svijet zasigurno nije vidio većih čudesa otkad je vojvoda Williamkrenuo u osvajanje engleskoga prijestolja, zaključila je, no budući da setada još nije rodila, to se vjerojatno ne računa. Događaji koji su se zbili bilisu jedan luđi od drugoga, i Madelyne se nije mogla oteti dojmu kako senašla usred urote kojoj je glavni cilj bio razoriti njezinu blagu narav i zdravrazum. Kako joj se pomisao da se liši jednog ili drugog nije ni najmanjesvidjela, odlučila ih je oboje zadržati.

Napetosti kojima je bila izložena i sveca bi dovele u kušnju da izgubimir i počne škrgutati zubima. Dakako, sve to samo zahvaljujućiWextonovima.

Prije svega, Madelyne je od Duncana zatražila i dobila dopuštenje daizađe iz zamka nahraniti životinje ostacima hrane. S jednim od vojnika,kojemu je bilo naređeno daje prati poput sjene, uputila se ravno premavratima u zidinama. Srećom, mladić je čuo da joj je dopušteno izaći, pa seumjesto nje uputio u raspravu s čuvarem zaduženim za podizanje ispuštanje mosta.

S vrećom punom ostataka mesa, peradi, kruha i povrća uputila se premastrmoj uzvisini nedaleko od zidina. Budući da nije imala pojma što divlji psinajradije jedu, ponijela je pomalo od svega.

Njezina sjena, pristao mladi vojnik po imenu Anthony, nezadovoljno jemrmljao sebi u bradu. Predložio joj je da jašu, no odbila je rekavši da će imšetnja doista više goditi, i tako mu nije preostalo drugo nego da hoda zanjom. Madelyne bi u stvari rado jahala, no nije mu željela priznati da tuvještinu nikada nije uspjela svladati kako treba.

Po povratku u zamak naletjela je na Duncanov i više nego neljubazandoček.

— Nisi dobila dopuštenje da izađeš izvan zidina - ljutito je rekao čim juje ugledao.

Anthony je istog trenutka stao u njezinu obranu. - Dopustili ste joj dapode nahraniti životinje - podsjetio je svo*; ga gospodara.

— Točno, dopustio si mi — rekla je Madelyne i slađahno mu senasmiješila, znajući da gaje nadmudrila. Izaći iz zamka ili izvan njegovihzidina nije bilo jedno te isto, no tko mu je kriv što nije pitao gdje namjeravahraniti životinje?

Duncan je duboko uzdahnuo i zagledao se u nju, čekajući objašnjenje.Po izrazu njegova lica nije bilo teško zaključiti daje srdit. Madelyne je

pomislila kako bi joj bilo draže daje vikao na; nju. No nije. Nikada nijepodizao glas ni na koga. Nije ni morao, jer pogled na njegovo veliko isnažno tijelo bio je dovoljan da ljudima utjera strah u kosti, a kad bi senamrštio, kao što upravo jest, učinak je bio potpun.

Ipak, nije ga se bojala. Nažalost, morala se na to neprestano podsjećati.Još nije skupila hrabrosti pitati ga stoje mislio kad je rekao da ona sadapripada njemu. Samu sebe neprestano je zavaravala kako nije najboljitrenutak da ga to pita, no to je bila laž. Istina je bila da se bojala njegovaodgovora.

Usto, uvjeravala se kako mora pričekati da Adela dođe k sebi. Teknakon toga raspravit će s Duncanom pitanje svoje budućnosti.

— Pošla sam samo na uzvisinu - napokon je objasnila. — Nisi valjdamislio da ću produžiti do Londona?

— Zašto si se penjala na uzvisinu? - upitao je, zanemarujući njezinuprimjedbu o bijegu. Očito ju je držao preblesavom da bi na nju odgovorio.

— Željela sam ostaviti hranu za vuka.Izraz Duncanova lica napokon se promijenio. Na njezino zadovoljstvo,

nije uspio zadržati svoj dobro poznati mir. Bio je zaprepašten. Madelynenije mogla prikriti osmijeh.

— Možeš se smijati ako želiš, ali sigurna sam da sam vidjela vuka.Dužnost mi nalaže da ga hranim barem dok se vrijeme ne popravi. Naravno,to bi moglo značiti da ću mu cijelu zimu morati ostavljati hranu, ali čimdođe proljeće, s prvim toplim povjetarcem sigurno će biti u stanju samloviti.

Duncan se bez riječi okrenuo i udaljio.Madelyne se osjećala kao da bi najradije prasnula u smijeh. Nije joj

zabranio da izlazi izvan zidina, a ta mala pobjeda bila je dovoljna da joj se

raspoloženje prilično popravi.Iskreno rečeno, bila je uvjerena da vuk više nije u blizini. Svake noći

gledala je kroz prozor, ali više ga nije vidjela. Jednostavno je nestao, i dokbi noćima, skutrena ispod pokrivača razmišljala o njemu, često se pitala je liga doista vidjela ili je ta slika bila samo plod njezine pretjerano razigranemašte.

Ipak, nije to priznala Duncanu. U stvari, nalazila je izvjesno nastranozadovoljstvo u tome što svakodnevno može izaći izvan zidina zamka. Hranakoju bi dan prije ostavila na proplanku, uvijek bi nestala, stoje značilo da uokolici ipak ima životinja koje ju jedu, pa njezina misija ipak nije bilauzaludna. To ju je veselilo, no više od toga veselilo ju je stoje znala da timpostupkom živcira Duncana.

Činila je to namjerno. A po načinu na koji ju je izbjegavao, znala je dajeuspjela.

Jedino što joj je moglo pokvariti raspoloženje bila je pomisao na večeru.Svaki put kada bi se toga prisjetila, postala bi napeta i zlovoljna.

Ostajala je vani stoje duže mogla, neovisno o kiši ili hladnoći. Gertyjojje dala Catherineinu staru odjeću. Bila joj je prevelika, no Madelyne je bilavješta s iglom i koncem. Ishod je bio posve zadovoljavajući. Nije je bilobriga što odjeća nije pomodna. Bila je iznošena ali čista i, stoje najvažnije,topla.

Također, svakog popodneva uputila bi se prema stajama sa šakom šećeraza Duncanova pastuha, bijelog ljepotana Silena. Zadnjih dana njih dvojepostali su pravi prijatelji. Čim bije ugledao, pastuh bi počeo udaratikopitima o drveni pregra-dak unutar kojega je bio zatvoren. No istogtrenutka kad bi mu se obratila, smirio bi se. Madelyne je razumjela njegovupotrebu za šepirenjem i uvijek gaje hvalila, govoreći mu kako je srčan idivan.

Unatoč snazi i veličini, Silen se pokazao vrlo nježnim. Uživao je kad biga gladila po glavi i tapšala po leđima, a kad bi nakratko prestala, gurao bijenjuškom da nastavi.

Konjušaru se njezini posjeti Silenu nisu ni najmanje sviđali i svojemišljenje o tome izgovarao je dovoljno glasno da gaje Madelyne moglačuti. Bio je uvjeren da će razmaziti Duncanova pastuha, čak je prijetio da ćereći gospodaru što s njime izvodi. Ipak, bile su to samo prazne priče.Konjušar je u stvari bio zadivljen načinom na koji je postupala sa Silenom,jer je on sam uvijek bio prilično napet kad bi ga trebao osedlati, no žensko

stvorenje poput nje tog se golemog konja, za razliku od njega, nije ninajmanje bojalo.

Nakon tri dana konjušar joj se napokon obratio. Prije kraja tjednaMadelyne se uspjela i s njime sprijateljiti.

Bio je to James, Maudein muž. William, njihov sin, još uvijek se držaoza majčinu suknju, a James nije mogao dočekati da odraste kako bi gapočeo naučavati. S ponosom je objasnio da će dječak slijediti tradiciju ipostati konjušar.

- Silen bi vam dopustio da ga jašete i bez sedla, gospo — rekao jeJames, nakon što su izašli iz štale.

Madelyne nije mogla prikriti osmijeh. James je prihvatio ime koje jenadjenula Duncanovu konju. — Nikada ne jašem bez sedla — odvratila je.— Iskreno rečeno, James, jedva da uopće znam jahati.

— Kad kiša prestane lijevati, možda biste mogli početi učiti - sasmiješkom je predložio.

Madelyne je kimnula.— Pitam se, ako ne znate jahati, kako ste prelazili udaljenost od jednog

mjesta do drugog? — čudio se James.— Hodala sam — odvratila je Madelyne i glasno se nasmijala vidjevši

iznenađen izraz njegova lica. — Pretpostavljam da to nije grijeh — dodalaje.

— Imamo mirnu kobilu s kojom biste mogli početi vježbati — predložioje.

— Ne, mislim da to ne bi išlo — odvratila je Madelyne. — Sumnjam dabi se Silenu to svidjelo. Sigurno bi se uvrijedio, a to ne možemo dopustiti,zar ne?

— Ne možemo? — zbunjeno je upitao James.— Snaći ću se sa Silenom. Nas dvoje sasvim se dobro slažemo.— Želite jahati gospodarova pastuha, gospo? - zgranuo se James.— Znam kome pripada - rekla je Madelyne. - Sve će biti u redu —

dodala je, vidjevši kako je promatra s izrazom krajnje nevjerice. — Silen mineće učiniti ništa nažao. Već sam gajahala.

— Ali, ne možete to učiniti bez gospodarova dopuštenja.— Dobit ću ga, Jamese — s osmijehom je odvratila.Dugi trenutak James ju je bez riječi promatrao, a zatim polako kimnuo.

Naravno, dobit će gospodarovo dopuštenje, odjednom je shvatio, zagledan

u te velike plave oči koje su ga promatrale s toliko povjerenja. Nije u to ninajmanje sumnjao.

Madelyne je napustila staje s čuvarom koji ju je pratio poput sjene,neprestano je podsjećajući kako nije gošća nego zarobljenica. Ipak, ponašaose prema njoj prilično prijateljski i, po svemu sudeći, dužnost njezinapratitelja nije ga ni najmanje živcirala. Prema načinu na koji su ga vojnicipozdravljali u prolazu, shvatila je da ga stvarno cijene. Bio je visok i jak,vedra dječačkog osmijeha zahvaljujući kojem je djelovao puno mlade.Madelyne nije mogla shvatiti zašto mu je dodijeljena dužnost njezinapratitelja; takvo što više bi odgovaralo nekome poput Ansela ili nekomdrugom vojniku nižeg ranga i ugleda.

Njezina znatiželja sve je više rasla i naposljetku nije mogla odoljeti daga ne upita. —Jesi li čime razljutio gospodara?

Anthony ju je blijedo pogledao, očito ne shvaćajući o čemu zbori.- Nije mi promaknulo kako sa zavišću promatraš druge vojnike kada se

vraćaju s obuke. Sigurna sam da bi radije vježbao s njima nego hodaouokolo za mnom.

- Nije mi teško hodati za vama, gospo — usprotivio se Anthony.- Ipak, ne razumijem zašto ti je dodijeljen taj zadatak, osim ako se ne

radi o nekakvoj kazni — ustrajala je Madelyne.- Ozlijeđen sam, pa ne mogu vježbati dok ozljeda ne zacijeli —

nevoljko je odvratio. Madelyne je opazila kako mu se lice oblilo rumenilomi pomislila kako je doista čudno što se stidi svoje ozljede. —Ja sam takođerozlijeđena — rekla je, pokušavajući mu olakšati nelagodu. — I to priličnoozbiljno - hvalisavo je dodala, no samo zato stoje željela da Anthony shvatikako se nema čega stidjeti. — Vjerojatno ne bih preživjela da se Edmundnije pobrinuo za mene. Imam strašan ožiljak duž cijelog bedra.

Anthony je i dalje izgledao kao da bi najradije zaobišao tu temu. - Ne bili se vojnici trebali ponositi ranama iz bitaka? -upitala je.

- U pravi ste, gospo, najčešće se i ponose - odvratio je i ubrzao korak.Madelyne je odjednom shvatila kako mu je vjerojatno neugodno zbog

mjesta na kojemu se nalazi njegova ozljeda. Ruke i noge izgledale su muzdravo, prema tome ostala su jedino prsa i...

- U redu — hitro je izgovorila. — Nećemo više o tome -dodala je,osjećajući kako joj lice plamti od rumenila. Vidjevši kako je Anthony naglousporio korak, znala je daje u pravu. ()zljeda se nalazila na nezgodnomumjestu.

Iako nije nikada s Anthonyjem razgovarala o tome, ipak je bilaznatiželjna zašto vojnici toliko vremena tijekom dana provode u vježbanju.Prema svemu sudeći, obrana njihova gospodara nije bila lak posao. Sigurnoima puno neprijatelja, pretpostavila je, vjerujući kako to zasigurno nijebrzoplet zaključak. Duncan nije bio osoba koja lako osvaja simpatije; nijebio obdaren s puno takta ili diplomacije. Mogla se okladiti kako naWilliamovu dvoru ima manje prijatelja nego neprijatelja.

Nažalost, imala je i više nego dovoljno vremena razmišljati 0 Duncanu,i to ju je prilično živciralo. Madelyne nije naviknula ne raditi ništa. Kad nijehodala uokolo izluđujući Ant-honyja, izluđivala je Gerty i Maudeprijedlozima kako Duncanov dom učiniti toplijim i ugodnijim mjestom zaživot.

Maude se pokazala puno pristupačnijom od Gerty. Koristila je svakislobodan trenutak kako bi posjetila Madelyne i malo popričala s njom. MaliWillie, njezin petogodišnji sin, bio je jednako brbljav kao i njegova majka.Otkad gaje Madelyne odučila od sisanja palca, nije zatvarao usta.

Kako bi se dan bližio kraju, čvor u njezinu želucu sve bi se više stezao,a glavobolja pojačavala. To, dakako, nije bilo nimalo neobično jer večere sWextonovima bile su iskušenje od kojega bi i sam Odisej pobjegao glavombez obzira.

Kako bilo, Madelyne nije mogla pobjeći. Istina, bila bi spremna nakoljenima moliti za dopuštenje da večera u svojoj sobi, no Duncan joj tosvejedno ne bi dopustio. Kakva li drznika! Zahtijevao je da večera u kruguobitelji, a sam bi se redovito udaljio od tog odvratnog rituala. Uvijek je jeosam, a nakratko bi im se pridružio u dvorani tek nakon što bi vojnici ustaliod stola, a nered koji su ostavili za sobom bio raščišćen.

Adela je bila zadužena za nadahnutu konverzaciju. Za vrijeme dok sumuškarci dobacivali psima kosti preko ramena, dobacivala joj je uvredepreko stola, jednu goru od druge.

Madelyne nije bila sigurna da će se još dugo moći suzdržavati. Osmijeh,koji se uvijek trudila zadržati na licu, iz dana u dan postajao je sve kiseliji.

Sedme je večeri naposljetku izgubila živce na način koji je tolikozaprepastio nazočne da se u prvi trenutak nitko nije uspio snaći, svakako nedovoljno da bi se upleo.

Dobivši Duncanovo dopuštenje da se udalji, ustala je od stola i uputilase prema izlazu iz dvorane. Glava ju je toliko boljela daje mislila kako ćepuknuti. Sve stoje željela bilo je što prije maknuti se od Adele. Znala je da

ne bi izdržala još jednu rundu njezinih uvreda. Nažalost, Adela joj nijeimala namjeru pružiti prigodu da se izvuče. Požurila se za njom.

Madelyne se kratko osvrnula i iza Adelinih leđa ugledala malog Williejakako joj se smiješi stojeći kraj kuhinjskih vrata. Istog trenutka zastala je danakratko popriča s njim.

Dijete je reagiralo na njezin osmijeh i potrčalo joj u susret upravo utrenutku kad je Adela skočila pred nju i naglo za-mahnula rukom dajezaustavi. Nažalost, Willie se našao na putu njezine ruke pa gaje snažnoraspalila posred obraza.

Srušio se na pod i udario u glasan plač. Gilard je nešto povikao, aMadelyne zavrištala toliko snažno i ljutito da su nekoliko vrijeme svi ostaliskamenjeni. Čak je i Adela bila zgranuta izljevom njezine srdžbe. Naglo jeustuknula stoje, sve u svemu, bio prvi put da se povukla.

Gilard je pokušao ustati, no Duncan gaje primio za nadlakticu iprimorao da ponovo sjedne. Mlađem bratu to se nije osobito svidjelo.Zaustio je da se usprotivi, no vidjevši Duncanov pogled, predomislio se izatvorio usta.

Madelyne se sagnula, uzela dječaka u naručje i počela ga tješiti.Poljubivši ga u tjeme, odnijela ga je k majci koja se, začuvši djetetov plač,zajedno s Gerty pojavila na kuhinjskim vratima. Nježno ga je položila unjezine ruke i vratila se k Adeli.

Možda bi se i uspjela suzdržati da je Duncanova sestra pokazala imrvicu žaljenja. Ali nije. Štoviše, Madelyne je čula kako ispod glasamrmlja daje mali obično razmaženo derište. I tada je posve izgubilasamokontrolu.

Tek stoje izgovorila uvredu na djetetov račun, Madelyneina rukapoletjela je prema mjestu gdje je Adela najviše zavrijedila udarac. Snažnoju je pljusnula preko usta. Njezina protivnica bila je toliko iznenađenanapadom daje posrnula i pala na koljena, dajući Madelyne prigodu za novinasrtaj.

Prije nego što se stigla osoviti na noge, Madelyne ju je čvrsto zgrabilaza kosu i povukla joj glavu unatrag tako da se nije mogla ni pomaknuti. —Ovo je bio posljednji put da si izgovorila pogrdnu riječ, Adela. Jesi lishvatila?

Svi pogledi bili su uprti u nju. Edmund se prvi pribrao. -Miči ruke s nje— povikao je.

Madelyne se nije ni najmanje obazirala na njega. — Ostani po strani,Edmunde - odbrusila je. — Budući da me smatrate odgovornom zbogonoga što se dogodilo vašoj sestri, odlučila sam stvari uzeti u vlastite ruke.Počevši od ovog trenutka.

Duncan nije rekao ni riječi. -Ja te ne smatram krivom — rekao jeEdmund. - Pusti je. Adela ne zna što čini. Um joj je slomljen.

- Ne, Edmunde. Nije slomljen nego je pun govana. Ono što njezinu umutreba zapravo je jedno dobro čišćenje — odbrusila je Madelyne, pa svrnulapogled na Maude i Gerty koje su i dalje stajale u dovratku. — Rekla bih daće nam trebati dvije bačve tople vode da skinemo svu prljavštinu s ovejadne spodobe. Pobrini se za to, Gerty. Maude, ti pođi pronaći čistu odjećuza svoju gospodaricu.

— Dvije bačve? — upitala Gerty sumnjajući daje dobro čula.-Jest, dvije - odvratila je Madelyne pa spustila pogled na Adelu. —

Ubuduće ću ti oprati usta sapunom svaki put kad čujem da si izgovorilaijednu pogrdnu riječ — obećala je i snažno je povukla za nadlakticu daustane. Adela ju je pokušala odgurnuti, ali Madelvne nije popuštala. Srdita,postala je snažna poput Herkula. - Viša si od mene Adela, ali ne i jača, asada sam toliko ljuta da nemaš šanse protiv mene. Budem li te moralaodvući u svoju sobu, učinit ću to — u hipu je izgovorila i gurnula je premaizlazu. — Budeš li se odupirala, s užitkom ću te vući za kosu uza stube -dodala je dovoljno glasno da Adelina braća mogu čuti.

Adela je briznula u plač, no Madelvne je odlučila ostati neumoljiva.Neće dopustiti daje Adela upeca na suosjećanje. Edmund i Gilard i nehoticesu nanijeli štetu svojoj sestri time što su je previše sažalijevali. Ono stojeAdeli istinski trebalo, bila je čvrsta ruka. Čudno, ali Madelvne je iznenadashvatila daje glava više ne boli.

— Plači koliko hoćeš, Adela, suze ti neće pomoći. Usudila si se malogWillieja nazvati razmaženim derištem, a sama se ponašaš kao razmaženoderište. Obećavam ti, to će se sada promijeniti.

Cijelim putem do sobe u tornju Madelvne nije zatvorila usta. Adela nijeimala namjeru predati se bez borbe i morala ju je doslovce vući uza stubekako bi joj dokazala da nema namjeru odustati od svog nauma.

Kad su bačve do vrha napunili toplom vodom, Adelin otpor je popustio.Gerty i Maude pomogle su joj svući Adelu.

— Baci to u peć. Sve do zadnjeg komada — rekla je Madelvne,gurnuvši naramak prljave odjeće u Gertyne ruke.

Nakon što su je natjerali da ude u bačvu, Adela je, po svemu sudeći,odlučila glumiti Lotovu ženu, zaključila je Madelyne, gledajući je kakopotpuno ukipljena sjedi u bačvi, pogleda uprta u daljinu. Ipak, izraz njezinalica bio je druga priča. Bilo je i više nego očito da kipti od srdžbe.

— Zašto nam trebaju dvije bačve vode? — upitala je Maude, zabrinutopogledavajući Adelu koja je upravo promijenila taktiku pa zgrabilaMadelyne za kosu i počela je vući kao da joj želi iščupati sve uvojke iztjemena.

Madelyne nije oklijevala uzvratiti: nadasve dobro odgojena mladadama, kakvom ju je Maude smatrala, gurnula je Adelinu glavu pod vodu.Zaboga, namjerava li utopiti barunovu sestru?

- Ne bih rekla da gospa Adela može disati pod vodom -plašljivo jeizgovorila Maude.

- Ni pljunuti mi u lice, također - oštro je odvratila Madelyne.- Nisam ni sanjala da biste mogli biti tako... - u dahu je izgovorila Gerty

i pojurila prema vratima.Maude je znala kako se požurila barunu Wextonu reći što se događa u

sobi. Gerty je uvijek bila u tijeku događaja i redovito bi prva prenosilavijesti. Pravo rečeno, Maude bi rado pojurila za njom. Pogled na ljutitugospodaricu doista ju je plašio. Nikada ne bi pomislila da može biti tolikobijesna i okrutna. Ipak, nije se ni pomaknula. Gospa Madelyne stala je uobranu njezina sina i najmanje što može učiniti jest da ostane uz nju.

- Trebamo dvije bačve vode zato jer jedna nije dovoljna da s Adeleskinemo svu prljavštinu - rekla je Madelyne.

Maude nije bila sigurna je li dobro čula, jer Adela se opet počela svomsnagom otimati. Voda je prskala na sve strane, najviše po Madelyne. Haljinajoj je već bila potpuno mokra.

- Maude, dodaj mi sapun — rekla je i nastavila se boriti s Adelom.Sljedećih sat vremena pretvorilo se u mučenje vrijedno prepričavanja

barem do proljeća. Gerty je svako malo provirivala u sobu ne bi li provjerilakako napreduju i odmah zatim jurila niz stube predati izvještaj Edmundu iGilardu.

Kad je predstava najzad završila, bila je prilično razočarana. GospaAdela mirno je sjedila uz kamin puštajući Madelyne daje počešlja. Bilo jeočito da više nema snage za bitku.

Obje služavke izašle su iz sobe čim su momci iznijeli bačvi-. Adela iMadelyne napokon su ostale potpuno same. Nijedna nije progovorila ni

riječ. Malo zatim, Maude je ponovo pro virila kroz vrata. — Želim vamzahvaliti što ste pomogli mom sinu, gospo - tiho je prozborila.

Madelyne je zaustila da joj odgovori, no služavka ju je pretekla. — Tone znači da sam zamjerila gospi Adeli na onome stoje učinila. Znam da sine može pomoći. No vi ste stali u Williamovu obranu i zahvalna sam vamna tome.

- Nisam ga željela udariti.Bila je to prva pristojna rečenica koja je te večeri izašla m Adelinih usta.

Maude i Madelyne izmijenile su poglede i osmjehnule se.Cinije Maude izašla iz sobe, Madelyne je uzela stolac, sjela nasuprot

Adeli i šutke se zagledala u nju. Oborena pogleda, Adela je uporno zurila uruke sklopljene u krilu. Madelyne se nije žurilo. Bez riječi ju je promatrala,čekajući da progovori. Sada, kada je sva prljavština nestala s njezina tijela,Adela je izgledala i više nego pristalo. Duge smeđe kose s pokojim plavimpramenom i očima boje badema, bila je prava ljepotica.

Nije bila osobito nalik na Duncana, izuzev urođene svoje-glavosti kojaje očito pripadala njihovim karakternim crtama. Madelyne je dubokouzdahnula i prisilila se ostati strpljiva.

Morala je čekati dugih sat vremena da Adela napokon podigne pogled. -Sto želiš od mene? - upitala je.

- Želim da mi ispričaš što ti se dogodilo - odvratila je Madelyne.Adelino lice naglo je porumenjelo. - Želiš li čuti sve pojedinosti? To će

ti pričiniti zadovoljstvo? — upitala je, uvrćući remen čista i mirisna kućnogogrtača.

- Ni najmanje - tužno je uzadahnula Madelyne. — Ali moraš to glasnoizgovoriti, Adela. U tebi je mnogo otrova kojeg se moraš osloboditi. Moguti obećati da ćeš se nakon toga puno bolje osjećati. Želim da ta predstavakoju izvodiš pred svojom braćom napokon završi.

Adeline oči naglo su se raširile. — Otkud znaš što... — naglo je izustilapa zašutjela, shvativši kako je upravo rekla više nego stoje namjeravala.

Madelyne se osmjehnula. — Svakodnevno se susrećemo u prolazu itada šutiš. Znam da me ne mrziš. Morala bih stvarno biti glupa kad ne bihopazila kako me vrijeđaš jedino u nazočnosti svoje braće.

— Mrzim te.— Ne mrziš — rekla je Madelyne. — Nemaš razloga za to. Nisam te

ničim povrijedila. I ti i ja smo nevine žrtve sukoba naše braće.

—Ja više nisam nevina — odvratila je Adela. — A budući da Duncansvaku noć provodi u tvojoj postelji, sumnjam da si i ti — dodala je.

Madelyne je bila istinski zaprepaštena njezinim riječima. Nebesa, zaštoAdela misli da Duncan provodi noći u njezinoj postelji? Naravno, bila je ukrivu, no sada nije željela o tome raspravljati s njom. Razgovor o njezinojnevinosti morat će pričekati do neke druge prigode.

— Ubila bih tvog brata bez razmišljanja, da sam mogla — rekla jeAdela. — Zašto me ne pustiš na miru? Bilo bi mi draže da sam mrtva.

— Kani se grješnih misli - odvratila je Madelyne. — Kako ti mogupomoći ako...

— Zašto bi mi pomogla? Ti si Louddonova sestra.— Nisam odana svom bratu. Odavno sam izgubila povjerenje u njega.

Sam ga je uništio - objasnila je Madelyne. — Gdje si ga upoznala? -ležernim tonom je upitala, kao da razgovara o nečem posve nevažnom.

— U Londonu — odvratila je Adela. — I to je sve što ćeš čuti.— Razgovarat ćemo o tome, htjela ti to ili ne, Adela. Ne boj se, znam

čuvati tajnu.— Tajnu? Nema tu nikakve tajne, Madelyne. Svi znaju što se dogodilo.— Želim to čuti od tebe — ustrajala je Madelyne. — Ako treba,

spremna sam čekati cijelu noć da progovoriš.Dugi trenutak Adela se zagledala u nju, očito pokušavajući odlučiti što

će dalje. Iznenada ju je obuzeo snažan osjećaj da će joj se glava rasprsnutina tisuće sitnih dijelova. Nebesa, bila je umorna od svih laži. I takonevjerojatno usamljena. - Sigurno ćeš ispričati Louddonu svaku riječ čimmu se vratiš -jedva čujno je prošaptala.

— Nikada mu se neću vratiti - odvratila je Madelyne. -Nakanila sampobjeći u Škotsku. Ondje živi jedna moja rođakinja. Ne znam kako ću toizvesti, ali pronaći ću je, makar morala cijelim putem pješačiti.

— Vjerujem ti da nećeš ništa reći Louddonu. No što je s Duncanom?Hoćeš li njemu reći?

— Neću nikome ništa reći, osim ako mi ti ne dopustiš -odvratila jeMadelyne.

— Upoznala sam tvog brata dok sam bila na dvoru - prošaputala jeAdela. - Vrlo je naočit i odmah me je privukao. Rekao je da me voli i da ćezatražiti moju ruku - dodala je. Oči su joj se naglo ispunile suzama.Nekoliko dugih minuta prošlo je prije nego stoje smogla snage nastaviti.

— No, već sam bila obećana barunu Geraldu. Naš brak bio jedogovoren još dok sam bila djevojčica. Nisam se tome protivila sve doknisam upoznala Louddona. Geralda nisam vidjela od svoje desete godine i,tako mi svega, nisam bila sigurna da bih ga uopće prepoznala i da jesam.Duncan je tada odlučio poslati me na dvor u pratnji Edmunda i Gilarda, dabolje upoznam budućeg supruga prije našeg vjenčanja koje se trebaloodržati na ljeto. Stvar je u tome stoje Duncan bio uvjeren da je Louddon uNormandiji, zajedno s kraljem, u protivnom me ne bi pustio ni blizu dvoru— rekla je pa duboko udahnula skupljajući snagu da nastavi.

- No, Gerald nije bio u Londonu. Imao je dobar razlog za odsustvo -nastavila je. — Imanje jednog od njegovih vazala je napadnuto i morao jepoći u protunapad. Ipak, bila sam prilično ljutita i razočarana — s uzdahomje dodala.

Madelyne se sagnula i dlanovima čvrsto obujmila njezine. -I ja bih natvom mjestu bila razočarana — tiho je prozborila.

- Sve se dogodilo tako brzo, Madelyne. Za manje od dva ijedna. Znalasam da Duncan ne podnosi Louddona, ali nisam znala zašto. On i ja potajnosmo se sastajali pazeći da Edmund i Gilard ništa ne opaze. Ah, Madelyne...Louddon se uvijek lijepo ponašao prema meni. Svidjela mi se njegovapažnja. Nije nam bilo teško skrivati se. Duncan je ostao kod kuće i nije nasmogao spriječiti.

- Louddon je vješt u smicalicama - rekla je Madelyne. -Okoristio setobom u namjeri da povrijedi Duncana. Lijepa si, ali ne vjerujem da sedoista zaljubio u tebe. Nije sposoban voljeti nikoga osim sebe. U to sam iviše nego sigurna.

- Louddon me nije ni pipnuo - naglo je izgovorila Adela. Na trenutak jenastala potpuna tišina. Madelyne je bila zgranuta. Duboko je udahnulatrudeći se zadržati mir. — Molim te, nastavi — tiho je prozborila.

- Dogovorili smo sastanak u jednoj od soba u krilu zgrade u kojem nisuboravili gosti. Znala sam što činim, Madelyne, kad sam pristala sastati se snjim u sobi. Mislila sam da ga volim. Sada znam da sam pogriješila, ali biloje to jače od mene. Nebesa, bio je tako privlačan! Nisam mu mogla odoljeti.Duncan bi me sigurno ubio kad bi saznao za to.

- Prestani samu sebe mučiti takvim mislima, Adela. Neće saznati ništa,osim ako mu ti to ne kažeš.

- Kada se pojavio, Louddon nije bio sam - nastavila je Adela. - Doveo jei prijatelja i on je bio taj koji me... silovao.

Sav trud uložen u održavanje nadzora nad vlastitim osjećajima napokonse isplatio, jer Madelyne nije ničim pokazala da ju je priznanje Duncanovesestre šokiralo.

Dugi trenutak Adela ju je napeto promatrala iščekujući kako će nanjezinu licu ugledati znakove ljutnje i prezira. Uzalud. — Ne ljutiš se? -napokon je upitala.

— Nastavi - kratko je odvratila Madelyne. I jest. Riječ po riječ, Adela jepočela pričati što se zbilo, prvo polako i s oklijevanjem, a zatim sve brže,dok otrovna bujica nije posve izašla iz nje u nizu isprekidanih jecaja.

Madelyne je pričekala da se smiri. — Tko je čovjek kojeg je Louddonnagovorio da te siluje? Reci mi njegovo ime.

— Morcar.— Poznajem tu propalicu — prosiktala je Madelyne, ne uspijevajući

prikriti srdžbu. Vidjevši Adelin prestrašeni pogled, primorala se da se smiri.- Zašto si zatajila Duncanu što se zapravo dogodilo? Mogla si prešutjeti dioo svojoj odluci da se sastaneš s Louddonom i reći mu samo za Morcara.

— Nisam mogla - odvratila je Adela. - Strašno sam se stidjela. I bilasam toliko pretučena da sam mislila da ću ionako umrijeti. Louddon je bioodgovoran za to, koliko i Morcar... Ne znam, tada zaista nisam bila pri sebi.Čim sam izgovorila i Louddonovo ime, Gilard i Edmund nisu htjeli višeništa slušati — rekla je i ponovo briznula u plač.

Madelyne joj je hitro stisnula ruke, pokušavajući je umiriti. Sto je, tu je,pomislila je.

— U redu — rekla je. — Slušaj me. Tvoj je jedini grijeh što si sezaljubila u pogrešnog muškarca. Voljela bih kad bi Duncanu rekla zaMorcara, no to moraš sama odlučiti. Čuvat ću tvoju tajnu dokle god budešželjela.

— Vjerujem da hoćeš — odvratila je Adela. - Cijeli sam te tjedanpromatrala. Nisi poput Louddona. Čak i ne nalikujete jedno na drugo.

— Hvala Bogu na tome — odvratila je Madelyne s toliko iskrenazadovoljstva da se Adela morala osmjehnuti.

— Imam još jedno pitanje, Adela - rekla je Madelyne. -Zašto si seponašala kao da si izgubila razum? Jesi li to namjerno činila?

Adela je šutke kimnula. — Čemu to, zaboga? - začudila se Madelyne.- Po povratku kući shvatila sam da neću umrijeti. A zatim s.iin se počela

brinuti da nosim Morcarovo dijete. Duncan bi me primorao na brak, a...

- Ne misliš valjda da bi te Duncan doista primorao da se udaš zaLouddona? — naglo je upitala Madelyne.

- Ne, ne bi — odvratila je Adela. - Ali pronašao bi nekoga iko bi semnome oženio. Znam da bi to učinio u najboljoj namjeri, ali...

- I, jesi li noseća? — upitala je Madelyne, iznenada shva-livši da joj seželudac okreće od pomisli na tu strašnu mogućnost.

- Ne znam. Nisam još dobila mjesečnicu, ali ne osjećam se nimalodrugačije. Ni prije nisam imala redovite mjesečnice — dodala je i nagloporumenjela sve do korijena kose.

- Možda je prerano da bismo mogli znati — zaključila je Madelyne. -No, ispostavi li se da si noseća, kako to misliš sakriti od Duncana? Tvojbrat ima stotinu mana, ali sigurno nije slijep.

- Namjeravala sam ostati u svojoj sobi i skrivati trudnoću dokle godbude moguće. Sada i meni samoj to zvuči prilično glupo, ali nisam mogla otome bistro razmišljati. Pouzdano znam jedino to da bih se prije ubila negodopustila da me primoraju na brak.

- Sto je na kraju bilo s barunom Geraldom? — upitala je Madelyne.- Dogovor o našem braku više ne vrijedi — rekla je Adela. - Nisam više

djevica.Madelyne je uzdahnula. -Je li se to dogodilo na njegov zahtjev?- Nije, ali Duncan je rekao kako on više ne mora poštovati tu obvezu.Madelyne je kimnula. -1 sada te više od svega muči pomisao da će te

Duncan primorati na brak s nekim drugim?— Da — uzdahnula je Adela.— Tada ćemo se usredotočiti na taj problem. Ne brini se, to se može

lako riješiti.— Doista?Začuvši promjenu u njezinu glasu i vidjevši kako su joj oči nakratko

bljesnule, Madelyne se zadovoljno osmjehnula. Napokon je uspjelaprobuditi Adelu iz mrtvila. Naglo je ustala i počela koračati gore-dolje posobi.

— Ne vjerujem da bi Duncan mogao biti toliko okrutan i primorati te dase udaš protiv svoje volje — rekla je. Vidjevši kako je Adela zaustila da jojprotuslovi, naglo je podigla ruku. — Ipak, moje mišljenje nije važno. Stoako od Duncana uspijem dobiti obećanje da možeš ostati živjeti ovdjekoliko god želiš, bez obzira na okolnosti? Hoće li ti tada biti lakše?

— Bi li mu morala reći da sam možda noseća? Madelyne je šutkenastavila hodati razmišljajući kako će, za ime Boga, uspjeti natjeratiDuncana da joj išta obeća.

— Naravno da ne — napokon je odvratila, zaustavivši se ispred Adele.— Prvo ću se potruditi dobiti njegovo obećanje. Ako si zaista noseća, to ćeionako saznati, zar ne?

Adela se osmjehnula. — Vraški si lukava, Madelyne. Jasno mije što sinaumila. Ako ti Duncan obeća da mogu ostati ovdje dokle želim, nećepogaziti riječ. Ali, bit će ljut na tebe ako shvati da si ga izigrala - dodala je inaglo se uozbiljila.

— Ionako je neprestano ljut na mene — odvratila je Madelyne slegnuvširamenima. — Ne bojim se tvog brata, Adela. Njegova je ljutnja poput oluje- dođe i prođe. Sigurna sam da se ispod njegove grube površine krije mekosrce — rekla je, nadajući se daje u pravu. - Radije mi obećaj da se nećešmučiti razmišljanjem jesi li noseća. Preživjela si strahote i to može bitiuzrok izostanka mjesecnice — objasnila je. — Znam sve o tome jer Frida,drvodjeljina žena, bila je u sličnoj situaciji kad se njezin sin toliko napiodaje pao i sav se stukao. Tjednima nije mogao ustati iz postelje. HvalaBogu, naposljetku se oporavio, ali čula sam kako se Frida žalila drugojslužavki da već dva mjeseca nema mjesečnicu. Tada joj je ta mudra žena,čijeg se imena nažalost ne sjećam, rekla da to može biti posljedica strahakoji je pretrpjela. Ispostavilo se daje bila u pravu, jer Frida je ubrzo zatimdobila mjesečnicu. Adela je kimnula.

- Ipak, ako si doista noseća — nastavila je Madelyne - moći ćemo senositi s time. Nećeš mrziti dijete, Adela, zar ne? upitala je ne uspijevajućiprikriti zabrinutost. — Ono nije ništa skrivilo.

— Bojim se da bi imalo dušu svoga oca — rekla je Adela. — Istu zlukrv.

— Ako je tako, ja sam također zla, jer mi je Louddon brat.- Ne, ti nisi zla — usprotivila se Adela.- Jednako tako ni tvoje dijete ne bi bilo poput Morcara. 'Ti bi se za to

pobrinula.- Kako?- Pružajući mu ljubav i usmjeravajući ga na čestite odluke kad bude

dovoljno staro da može razumjeti što čini — objasnila je Madelyne.Duboko je uzdahnula pa odmahnula glavom. - Pustimo to. Ionako možda

uopće nisi noseća. Sigurno si umorna, a budući da se tvoja soba moraočistiti, spavaj noćas u mom krevetu. Ja ću spavati negdje drugdje.

Otpratila je Adelu do postelje i pričekala da legne. - Kada ćešrazgovarati s Duncanom? — upitala je njezina nova prijateljica.

— Sutra - odvratila je Madelyne. — Znam koliko ti je važno znati načemu si. Ne brini se, neću to smetnuti s uma.

— Neću više nikada dopustiti nijednom muškarcu da me pipne — reklaje Adela. Zvučala je toliko ogorčeno da se Madelyne ponovo zabrinula zanju.

— Smiri se — odvratila je pa brzo popravila jastuk pod Ade-linomglavom i pokrila je do brade. — Spavaj. Sve će biti u redu.

Adela se osmjehnula zbog Madelyneina majčinskog ponašanja. — Žaomije što sam se ružno ponašala prema tebi — rekla je. — Ako ti to možepomoći, zamolit ću Edmunda da razgovara s Duncanom o tvom putu uŠkotsku.

Madelyne je primijetila kako nije rekla da će razgovarati izravno sDuncanom. Prema svemu sudeći, Adela ga se boji, zaključila je.

— Iako, ne sviđa mi se pomisao da bi nas uskoro mogla napustiti —namrštila se Adela. — Bila sam tako usamljena. Misliš li daje to strašnosebično od mene?

— Ne, samo iskreno — odvratila je Madelyne. — Iskrenost je odlikakoju najviše cijenim — dodala je. - Nikada u životu nisam izrekla laž.

— Nijednu?Začuvši Adelin smijeh, Madelyne se oraspoložila. — Nijednu - rekla je.

- Dajem ti riječ da ću ostati ovdje dokle god ti budem potrebna. Pomisao naputovanje po ovako lošem vremenu ionako me ni najmanje ne privlači.

— Madelyne, kada odeš odavde, sigurno ćeš biti na lošem glasu. Svi ćemisliti...

— To su gluposti — odvratila je Madelyne. - Ni ti ni ja nismo krivezbog onoga što nam se dogodilo. Obje imamo čisto srce i obraz. To mi jejedino važno.

— Doista si neobična — rekla je Adela. - Bila sam uvjerena da nasmrziš.

— Ah, tvoja braća doista nisu ljudi koje je lako zavoljeti, Adela -priznala je Madelyne. - Ali, ne mogu reći da ih mrzim. Znaš li da se ovdjeosjećam neobično sigurnom? Zarobljenica sam, a ipak se ne osjećamugroženom. Iskreno, ne mogu se tome prestati čuditi.

Dugi trenutak Madelyne je razmišljala o svom glasno izrečenupriznanju. — To je nešto o čemu ću morati razmisliti — dodala je, govorećiviše sebi nego Adeli.

Hitro je potapšala Adelu po ruci i uputila se prema vratima.— Nećeš učiniti neku ludost u vezi Morcara, zar ne? — upitala je

Adela.- Zaboga, kako ti je to sada palo na pamet? - začudila se Madelyne.- Zbog izraza koji si imala na licu kada si čula njegovo ime rekla je

Adela. — Nećeš ništa poduzeti u vezi s njim, zar ne?- napeto je upitala.- Imaš bujnu maštu, Adela — odvratila je, pokušavajući je umiriti. - To

nam je zajedničko - dodala je, vješto izbjegavajući odgovor.Trik je uspio, jer Adela se ponovo osmjehnula. - Mislim da ću noćas

napokon spavati bez noćnih mora. Doista sam umorna. I ti vjerojatno jedvačekaš leći, zar ne? Naspa-vaj se, Madelyne. Trebat će ti snage za sutrašnjirazgovor s I )uncanom.

- Bojiš li se da bi me mogao odbiti?- Zapravo, ne — odvratila je Adela. - Možeš natjerati Duncana da ti

obeća što god poželiš.Nebesa, Adela ju je doista zbunjivala. Boji li se ishoda njezina

razgovara s Duncanom ili ne?- Vidjela sam kako te Duncan gleda — nastavila je Adela. — Usto,

spasila si Gilardu život. Čula sam kako je o tome pričao Edmundu. Bude litrebalo, podsjeti Duncana na to, i neće ti moći ništa odbiti.

- Spavaj, Adela - blago je odvratila Madelyne pa otvorila vrata i izašla uhodnik. Trenutak prije nego što ih je zatvorila, začula je Adelin glas. —Duncan nikada ne gleda gospu Eleanoru kao što gleda tebe.

Ni uz najbolju volju Madelyne nije uspjela odoljeti izazovu. - Tko jegospa Eleanora? — upitala je trudeći se ne zvučati previše zainteresirano.Vidjevši Adelin osmijeh, zaključila je da joj to nije najbolje uspjelo.

- Žena s kojom bi se Duncan trebao vjenčati.Madelyne je uspjela zadržati miran izraz lica. — U tom slučaju, doista

je žalim — odvratila je. - Imat će pune ruke posla baveći se njime. Nezamjeri mi, Adela, ali tvoj brat prilično je umišljen. Uvjerenje da se cijelisvijet okreće samo oko njega.

— Rekla sam da bi se Duncan s njom trebao vjenčati, Madelyne. Alineće.

Madelyne je bez riječi tiho zatvorila vrata i požurila se niz stube. Svimsilama trudila se zadržati suze.

JEDANAESTO POGLAVLJE

'Muke stvaraju junake.'Archidomus, spartanski kralj

Madelyne nije željela daje itko vidi kako plače. Izašavši iz sobe, nijetočno znala kamo će, jedino je željela pronaći mirno mjesto na kojem semože do mile volje isplakati.

Pošla je prema velikoj dvorani, no približivši se ulazu, začula je kakoGilard razgovara s nekim. Produžila je prema stubama i žurno se spustila uprizemlje pa s vješalice u blizini vrata zgrabila svoj debeli zimski ogrtač.Otvorila je glomazna ulazna vrata tek toliko da se provuče kroz njih i izašlaiz zamka.

Zrak je bio dovoljno hladan da se i medvjedi smrznu u brlozima. Čvršćeje stisnula skute ogrtača oko sebe i ubrzala korak. Mjesečina je biladovoljno jaka da joj obasja put pa nije morala zastajkivati. Došavši dobedema, leđima se oslonila o njega i napokon se prepustila osjećajima.Plakala je poput malog djeteta, glasno i nezadrživo, no to joj nažalost nijeosobito pomoglo. Nije se osjećala nimalo bolje. Naposljetku, ne samo da jojje glava pucala od bola, a oči je pekle toliko daje jedva mogla gledati negoje počela i štucati.

Još uvijek je bila srdita.Kad je Adela napokon počela pričati, nije se više mogla zaustaviti i

Madelyne je doznala svaku pojedinost njezina strašnog iskustva. Iako ni ujednom trenutku nije to pokazala, srce joj se paralo od boli. Morcar! Tajprokletnik bio je jednako kriv kao i njezin brat. A nitko to nije znao.

- Sto radiš ovdje?Madelyne je zamalo vrisnula kad joj je Duncan prišao i zagledao se u

nju. Nije imala pojma otkuda se pojavio.Pokušala gaje mimoići, no spriječio ju je. Primivši je za bradu, prisilio

ju je da podigne glavu pa se zagledao u njezine oči.Morao bi biti slijep da ne vidi da sam plakala, pomislila je Madelyne.

Pokušavajući se osloboditi njegova stiska, istog trenutka ponovo serasplakala.

Duncan ju je bez riječi privukao u naručje. Činilo se daje spreman, budeli trebalo, čekati i cijelu vječnost da se smiri. Očito je upravo završio splivanjem, jer bio je gol do struka. Kako bilo, Madelyne mu nije pomoglada se osuši jer su njezine suze sada obilno natapale dlačice na njegovimprsima.

— Smrznut ćeš se nasmrt hodajući po ovakvoj hladnoći napola gol -napokon je promucala. — I da znaš, ovoga puta nemam ti namjeru ugrijatistopala.

Ako joj je i odgovorio, nije ga čula. Lica pritisnuta uz njegovo rame,vrhovima prstiju milovala je njegovo široko poprsje. Duncan je zaključiokako sigurno nema pojma što čini, a još manje razumije kakav učinaknjezin dodir ima na njega.

Odjednom, pokušala se odmaknuti od njega. Naglo je podigla glavu itresnula ga njome posred čeljusti. Promrmljavši ispriku, napravila jepogrešku: trenutak duže nego stoje trebalo zagledala se u njegove oči.Usnice su mu bile preblizu njezinima. Nije ih mogla ne vidjeti niti se neprisjetiti kako ih je požudno ljubila one noći koju su proveli u šatoru.

Željela gaje ponovo poljubiti.Kao da joj čita misli, Duncan je polako spustio usnice tik do njezinih.Namjeravao ju je samo ovlaš poljubiti, tek toliko da bi je smirio i

utješio. No kad mu je ovila ruke oko vrata i ponudila mu svojepoluotvorene usnice, nije se mogao suzdržati, još manje kad je osjetio kakose njezin jezik sastao s njegovim.

Nebesa, doista ga je izluđivala. Mogla ga je uspaliti u trenutku. Usto,nije mu dopustila da bude imalo suzdržljiv.

Njezin čulni, duboki jecaj otklonio je i posljednju primisao o utješnojprirodi njihova poljupca.

Osjetivši kako dršće, prisjetio se gdje su. Nevoljko je prekinuo poljubacnadajući se da će se Madelyne tomu usprotiviti. Naravno, u tom slučajumorat će joj udovoljiti i još jednom je poljubiti. Spustio je usnice na njezineprije nego stoje njegova vatrena dragana stigla izraziti svoj zahtjev.

Madelyne je osjetila kako cijelim tijelom gori, ali nije ima-l;i snageprestati, sve do trenutka kada je Duncan dlanovima ovlaš dotaknuo njezinegrudi. Svidjelo joj se - i previše. Shvativši kamo bi ih to moglo odvesti,odmaknula se od njega.

- Pođi u zamak prije nego što se pretvoriš u hrpu leda -promuklim jeglasom izgovorila.

Duncan je uzdahnuo i pomislio: Eto ti ga na, opet to čini. Pokušava minaređivati. Brzo ju je podigao u naručje. Oglušivši se o njezine proteste,uputio se prema zamku. -Je li ti Adela povjerila što joj se dogodilo? —upitao je čim se uspio pribrati.

-Jest — odvratila je Madelyne. — No neću ti reći ni riječi, ma kolikome nagovarao. Možeš me i mučiti, ako želiš, svejedno neću...

- Madelyne — duboko je uzdahnuo i prekinuo njezinu govoranciju.- Obećala sam da nikome neću reći ni riječi, osobito ne tebi. Adela te se

boji, Duncane. To je doista i više nego žalosno - dodala je.Bila je uvjerena da će ga njezina tvrdnja razljutiti i iznenadila se kada je

kimnuo. — Tako i treba biti — rekao je. —Ja sam glava obitelji. Svatkomora znati gdje mu je mjesto. Red se mora poštovati.

- Nisi u pravu — usprotivila se Madelyne. — Ne treba tako biti. Članoviobitelji trebali bi biti prisni. Trebali bi svakodnevno sjediti zajedno zastolom. Umjesto što se svađate, trebali biste...

— Prokletstvo, otkud ti znaš kako bi se obitelj trebala ponašati? - nagloje upitao Duncan, očito razdražen. — Živjela si s ujakom - dodao je,odmahujući glavom.

— To ne znači da ne znam ništa o tome — odbrusila je.— Madelyne, ne preispituj moje postupke - odvratio je tonom iz kojeg

se dalo zaključiti kako neće dopustiti da mu i dalje soli pamet. — Zašto siplakala? - upitao je, očito u namjeri da promijeni temu.

— Zbog onoga što je moj brat učinio Adeli — prošaptala je i naslonilaglavu na njegovo rame. - Zbog toga će gorjeti u paklu.

—Jest — odvratio je Duncan.— Igra se s vlastitim životom - nastavila je. — Ne mogu te okrivljavati

što ga želiš ubiti, Duncane.—Je li ti zbog toga lakše? — upitao je. Posumnjala je da se zabavlja na

njezin račun, ali nije mogla biti sigurna.— Promijenila sam mišljenje o osveti. Plakala sam zato što sam shvatila

kako više nisam spremna opraštati - rekla je šapćući. — I zbog onoga što ćumorati učiniti.

Čekao je da nastavi, no ušutjelaje. U međuvremenu su stigli doglomaznih ulaznih vrata. Na njezino čuđenje, Duncan ih je otvorio jednimpotezom, ne ispuštajući je iz naručja. Njegova snaga ponovo ju je zadivila.Njoj su trebale obje ruke da ih samo odškrine toliko da se može provući, aon je to učinio bez imalo napora.

— Sto je to što ćeš morati učiniti? — upitao je ne uspjevši prikritiznatiželju.

— Ubiti čovjeka.Budući da su se vrata s treskom zalupila za njima, Duncan nije bio

siguran je li ga sluh prevario. Odlučio je pričekati dok ne dođu u njegovuspavaonicu. Tada će na miru porazgovarati s njom.

Ne obazirući se na njezin prosvjed kako može sama hodati, nastavio juje nositi uza stube. Prošao je pokraj velikedvorane i produžio premastubama koje su vodile u kulu. Madelelyne je bila uvjerena daje nosi unjezinu sobu, no kada su stigli do odmorišta na vrhu, skrenuo je desno inakon nekoliko metara ušao u hodnik koji je bio toliko mračan i uzak da ganije prije opazila.

Uspio je probuditi njezinu znatiželju, pa je zašutjela. Nakon što jeotvorio vrata u dnu hodnika iza kojih se, očito, nalazila njegova soba,Madelyne je i protiv volje morala priznati daje doista lijepo od njega što jojželi ponuditi svoju postelju da noćas prespava u njoj.

Prostorija je bila topla i ugodna. Odsjaj vatre iz kamina ublažio jeoštrinu golih kamenih zidova. Jedan jedini prozor nalazio se u niši nasuprotvratima. Ispod njega bila je drvene klupa prekrivena krznom. Golemapostelja uza zid nasuprot kaminu i škrinja postavljena do nje bili su jedinikomadi namještaja. Soba je bila besprijekorno čista, a ugođaj gotovospartanski. Madelyne nije mogla prikriti osmijeh. Iz nekog, njoj posvenedokučivog razloga bilo joj je drago što Duncan ne voli nered ništa manjeod nje.

Ako je tako, kako je mogao dopustiti da se velika dvorana pretvori uonakav svinjac? Budući daje bio toliko uredan, to doista nije imalo nikakvasmisla. Odlučila ga je to priupitati prvom prigodom kad ga ulovi u dobruraspoloženju. Shvativši da bi mogla dočekati starost dok se takvo što nedogodi, ponovo se osmjehnula.

Duncanu se izgleda nije osobito žurilo pustiti je iz naručja. Prišao jekaminu, oslonio se leđima o kamenu policu i počeo se trljati o nju, kao dagaje iznenada napao neizdrživ svrbež. Madelyne se privila uz njega, plašećise da je ne ispusti iz ruku. Nebesa, daje barem navukao košulju! pomislilaje. Ipak, nema ničeg nedoličnog u tomu što joj se sviđa osjećaj njegove golekože pod njezinim prstima, uvjeravala se. Bilo je to kao da dodirujebrončanu skulpturu, s jedinom razlikom stoje Duncanova koža bila topla, asplet njegovih napetih mišića poigravao je pod njezinim dlanovima.

Voljela bi kad bi mogla shvatiti zašto tako djeluje na nju, Napokon,htjela to priznati ili ne, srce joj je lupalo kao ludo, Podigavši pogled, susrelaje njegov. Zaboga, zašto mora biti toliko privlačan? Bilo bi joj lakše dajeružan i neugledan. - Misliš li me ovako držati ostatak noći? — ljutito jeupitala.

Slegnuo je ramenima i napravio pokret kao da će je ispust i ti. Začuvšinjegov smijeh, shvatila je daje to namjerno učinio kako bi ga rukama čvrstoprimila oko vrata.

- Pustit ću te čim mi odgovoriš na jedno pitanje — rekao je.- Uvijek odgovaram na sva tvoja pitanja - odvratila je. -Jesam li dobro

čuo da namjeravaš ubiti nekoga?-Jesi — odvratila je Madelyne i oborila pogled. Nekoliko dugih

trenutaka prošlo je u potpunoj tišini. Madelyne je duboko uzdahnulapomislivši kako će joj sada nedvojbeno održati predavanje o njezinojnesposobnosti za takvo što. No ono što ni u snu nije očekivala bio je njegovsmijeh, najprije tih, a zatim sve glasniji, sve dok nije pomislila da će sezasigurno ugušiti ako ne prestane.

S mojim je sluhom ipak sve u redu, zaključio je Duncan. Dakle,Madelyne namjerava nekoga ubiti. Ta gaje izjava u prvi trenutak tolikozaprepastila daje pomislio kako se samo šali. No ozbiljan izraz njezina licauvjerio gaje da doista misli to stoje rekla.

Vidjevši njegovu reakciju na tako ozbiljnu stvar, Madelyne se priličnoozlovoljila. Tako mu svega, nije se mogao prestati smijati. Ispustio ju je iznaručja, no i dalje ju je držao uza se i nije se mogla ni pomaknuti. - Pa, tkoje nesretnik koga namjeravaš ubiti? - upitao je hvatajući zrak. — Netko odWextonovih, pretpostavljam?

Madelyne gaje naglo odgurnula od sebe. — Ne, ali iskreno rečeno, daimam zlu dušu, vi biste mi prvi pali na um, moj gospodine.

- Doista? — nasmijao se Duncan. — U redu, ako ne nekoga od nas,koga ste onda imali na umu, draga moja gospo? - upitao je prihvativšiuvrnuti način njezine konverzacije. — Napokon, niste li vi jedna nadasvedobro odgojena mlada dama? Takvo što čovjek doista ne bi očekivao odvas.

-Jest, Duncane, ja sam doista jedna nadasve dobro odgojena mladadama i krajnje ti je vrijeme da to shvatiš — odbrusila je ne trudeći sezvučati nimalo umiljato. Podignute glave, uputila se prema postelji, sjela,poravnala haljinu i prekrižila i uke u krilu. Bila je istinski zgrožena što

može tako mirno i.izgovarati o ubojstvu. Ipak, čovjek kojeg je naumila ubitinije zavrijedio živjeti, zar ne?

- Neću ti reći njegovo ime, Duncane. To je samo moj problem i nemanikakve veze s tobom.

Duncan se s time ne bi nipošto složio, no odlučio je daje zasad nećeprisiljavati da mu otkrije taj podatak.

- Kada ga ubiješ, hoćeš li opet izbaciti iz sebe sve što si pojela?Nije mu odgovorila, pa je pomislio daje napokon shvatila ludost svog

nauma.- I hoćeš li se zatim rasplakati? - dodao je, podsjećajući je na njezinu

žestoku reakciju nakon stoje ubila čovjeka koji je namjeravao napastiGilarda.

- Neću jesti prije nego što ga ubijem, pa mi neće pozliti, a budem liplakala, učinit ću to daleko od bilo čijih očiju. Nadam se da si sadazadovoljan — rekla je, pa duboko udahnula trudeći se zadržati miran izrazlica. Nebesa, i sam razgovor o ubojstvu bio je dovoljan da se osjeća poputgrjesnice. — Smrt se ne smije uzimati olako — rekla je. — No pravda morabiti zadovoljena.

Začuvši kako je Duncan ponovo prasnuo u smijeh, razljutila se. —Željela bih poći na spavanje. Molim te, izađi iz sobe.

—Jesi li mi upravo rekla da izađem iz svoje sobe? — upitao je, tonatoliko ozbiljna da se Madelyne nije usudila pogledati ga.

—Jesam - priznala je. — Nisam te željela uvrijediti i žao mi je ako si totako shvatio. No poznato ti je da nikada ne lažem. Doista je ljubazno odtebe što si mi ponudio svoju postelju i ne bih željela da pomisliš kako to necijenim. Sutra ujutro, čim Adelina soba bude pospremljena, vratit ću se usvoju -u dahu je izgovorila.

- Lijepo je čuti da je netko za promjenu iskren — odvratio je Duncan.- Zbog iskrenosti često upadam u nevolju — uzdahnula je Madelyne,

pogleda uprta u dlanove. Začuvši tup udarac, krajičkom oka pogledala je štose zbiva, upravo na vrijeme da vidi kako Duncan izuva drugu čizmu i bacaje na pod.

- Nije li dovoljno nepristojno što paradiraš preda mnom bez košulje?Namjeravaš li svući i ostatak prije nego što se udaljiš? Tu predstavu možešslobodno zadržati za gospu Eleanoru, jaje ne želim gledati.

Osjetivši kako joj se licem razlilo rumenilo, naglo je oborila pogled.Neće se obazirati na njega. Ako se želi uokolo šepiriti napola gol, neka mu

bude. Ona će jednostavno zatvoriti oči. I neće mu više reći ni jednu jedinuriječ.

Ipak, znatiželja je bila jača od nje. Vireći ispod spuštenih trepavica,promatrala je kako se Duncan spušta na koljeno i ubacuje cjepanicu ukamin. Zamalo mu je zahvalila na pažnji, no onda se sjetila kako je odlučilada se neće obazirati na njega. Nebesa, zaista ju je zbunjivao.

Ustao je i pošao prema vratima. Prije nego stoje Madelyne stigla shvatitistoje naumio, zatvorio je vrata zasunom.

Oči su joj se raširile od zaprepaštenja. Bila je zatvorena u sobi, noproblem je bio u tome stoje Duncan bio s pogrešne strane vrata. Nemamlade dame, ma koliko naivna ili neiskusna bila, koja ne bi znala što toznači.

Ljutito uzviknuvši, skočila je s postelje i pojurila prema vratima. Naumu joj je bilo samo jedno: izaći iz sobe, što dalje od Duncana.

Dugi trenutak Duncan je promatrao kako se Madelyne bori sa zasunom.Uvjerivši se da neće nikada shvatiti neuobičajeni način zatvaranja, mirno seuputio prema postelji. Iz obzira prema njezinoj čednosti, nije svukao hlače.I bez toga izgledala je dovoljno uzrujano.

— Dođi u krevet, Madelyne — rekao je, legavši na pokrivače.— Neću spavati u istoj postelji s tobom — odlučno je izjavila

Madelyne.— Spavali smo zajedno...— Samo jednom, u šatoru, a i tada zato jer nije bilo druge mogućnosti.— Ne, Madelyne. Spavao sam s tobom svake noći otada — rekao je

Duncan.Naglo se okrenula i zaprepašteno ga pogledala. - Nisi!— O da, itekako jesam — odvratio je, široko se osmjeh-nuvši.— Kako se usuđuješ drsko mi lagati u lice? — rekla je i ponovo se

okrenula prema vratima pokušavajući ih otvoriti. Kao nagradu za uloženitrud, zaradila je špranju u palcu. — K vragu — srdito je zajaukala,zabrinuto zureći u prst. — Eto što mi se dogodilo zahvaljujući tebi.

Duncan je duboko uzdahnuo. Čula je izraz njegove mrzovolje, ali ne idaje ustao, pa kad ju je iznenada zgrabio za ruku, toliko se iznenadila dajenaglo podigla glavu i tresnula ga njome posred čeljusti. — To je zato što sidošao do mene u jednom skoku, baš poput vuka — rekla je umjesto isprike.-1 prestani se smijati. To nije kompliment.

Duncan se nije obazirao na njezino ljutito mrmljanje. S police iznadkamina uzeo je malen, oštar bodež. Cim gaje približio njezinu palcu,Madelyne je čvrsto zatvorila oči, odlučivši da neće gledati što čini, noosjetivši lagani ubod, naglo ih je otvorila, uvjerena da će joj, ne bude ligledala, zasigurno odrezati palac.

Budući da od njezine pognute glave nije mogao dobro vidjeti, spustio ječelo do njezina. Nije se ni pomaknula. Kao ni on.

Zaboga, kako je lijepo mirisao.Kvragu, mirisala je po ružama.Spranja je začas bila odstranjena iz njezina palca. Madelyne nije rekla ni

riječi, no gledala je u Duncana s toliko iskrena povjerenja da se jedvasuzdržao daje ne poljubi. Dođavola, ogorčeno je pomislio, jedan njezinpogled dovoljan je da počnem razmišljati kako bih je najradije bacio upostelju i obljubio.

Ljutio je odložio bodež na policu i povukao Madelyne prema postelji. -Nisi bila u stanju podnijeti pogled na bodež ni dok sam ti vadio špranju izpalca, a ubila bi čovjeka — promrmljao je.

- Neću spavati s tobom - srdito je izjavila, odlučno zastav-ši pokrajpostelje. Tako mi svega, pobjeda te ovoga puta biti moja! — Ti sinajbahatije i najtvrdoglavije stvorenje koje sam ikada srela. Strpljenje mijepri kraju, Duncane. Savjetujem ti da me više ne izazivaš — u dahu jeizgovorila.

Nažalost, prekasno je shvatila da stoji preblizu postelji. Naglo ju jezgrabio i trenutak poslije našla se ispružena na njemu. Prevrnuo ju je na boki hitro joj položio ruku preko struka, spriječivši je da ustane.

Zatvorio je oči, dajući joj do znanja daje razgovor, što se njega tiče,završen. Madelyne je mislila drugačije.

— Previše me mrziš da bi spavao sa mnom. Lagao si, zar ne? Nismospavali zajedno. Toga bih se zasigurno sjećala.

- Spavaš kao klada — odvratio je Duncan. Oči su mu još uvijek bilezatvorene, no osmjehivao se. - I ne mrzim te.

— Naravno da me mrziš — ustrajala je Madelyne. — Nemoj se trudititvrditi da si promijenio mišljenje.

Nekoliko dugih trenutaka čekala je da progovori. Budući da nije,nastavila je govoranciju. — Stvari stoje doista žalosno. Spasila sam ti život.A kako si mi se odužio? Dovukao si me ovamo, bogu iza nogu. I cijelo me

vrijeme izazivaš, a tako mi svega, ja sam doista strpljiva. Usto, očito sinamjerno smetnuo s uma da sam i Gilardu spasila život.

Nebesa, voljela bi kad bi otvorio oči da može vidjeti što misli o tome.— Naposljetku, sada se još moram pobrinuti i za Ailclu. Počinjem se pitatijesi li to otpočetka planirao?

Kratko se namrštila razmišljajući o tome. - Dosad ti je moralo postatijasno da sam ja u svemu tome nevina žrtva - nastavila je. - Izigrana sam.Kad pomislim što sam sve prošla...

Začuvši njegovo hrkanje, naglo je zašutjela. Odjednom se tolikorazljutila daje poželjela vrištati. Možda bije onda napokon čuo?

- Trebala bih te mrziti - promrmljala je sebi u bradu pa poravnala haljinui legla na leđa. — Sva je sreća što sam već ranije isplanirala što ću. Uprotivnom bih bila dosta srdita što si sve učinio da me dovedeš na loš glas,Duncane. Nema tog časnog čovjeka koji bi mi sada ponudio brak. To jebarem jasno kao dan. Doduše, Louddon je taj koji time najviše gubi, a ne ja.Ionako me je mislio prodati onome tko će mu ponuditi najviše novca. Takomije barem rekao. Sada me može još jedino ubiti, ako mi uspije prićidovoljno blizu — zaključila je. - I sve to samo zbog tebe - zajedljivo jedodala.

Umorno je uzdahnula, posve iscrpljena od tako duga monologa. —Kako mije moglo pasti na pamet da bih od tebe ikada mogla dobiti ikakvoobećanje? Ipak, dala sam riječ Adeli da ću razgovarati s tobom —zastenjala je.

Duncan se odjednom nadvio nad nju, tako brzo da se nije stigla nipomaknuti. Njegovo snažno bedro pritisnulo ju je uz postelju. Na licu jeosjećala njegov vreli dah.

Nebesa, bila je na leđima.— Namjeravaš li me iskoristiti, pronaći ću način da gospa Eleanora

sazna za to - u dahu je izgovorila.Duncan je svrnuo oči prema nebu. - Madelyne, doista bi mogla prestati

razmišljati o tome kako ću te...Hitro mu je dlanom prekrila usta. - Ne usuđuj se izreći tu ružnu riječ —

odvratila je. — I zašto bi inače legao na mene ako me nemaš namjeru...Oboje su duboko uzdahnuli. - Pokušavaš me učiniti ludom — optužila

gaje.- Već jesi luda — odvratio je.- Silazi s mene. Težak si kao konj.

Duncan je premjestio težinu na lakte i duboko se zagledao u njezine oči.Kukovi su mu bili položeni na njezine. Mogao je osjetiti kako je vruća.

- Kakvo si obećanje željela dobiti od mene? - upitao je. Madelyne gajezbunjeno pogledala. - Adela — podsjetio ju je.

- Ah, to - uzdahnula je Madelyne. - Namjeravala sam ujutroporazgovarati s tobom o Adeli. Nisam znala da ćeš me primorati da zajednoprovedemo noć. Nadala sam se da ću te uloviti u boljem raspoloženju...

- Madelyne — naglo je izgovorio, tonom iz kojeg se bez dvojbe moglozaključiti da mu je strpljenje pri kraju. Ako je to nije dovoljno uvjerilo,pogled na njegovu stisnutu čeljust zasigurno jest.

- Željela sam od tebe dobiti obećanje da Adela može ostati živjeti ovdjekoliko god dugo bude željela. I daje nećeš primorati na brak, bez obzira naokolnosti — u dahu je izgovorila. — To je sve. Nadam se da sam biladovoljno kratka i jasna za tvoj ukus - ironično je dodala.

Duncan se namrštio. — Sutra ću porazgovarati s njom — rekao je.- Adela neće htjeti s tobom razgovarati o tome. Boji te se. No ako joj

prenesem tvoje obećanje, to će je umiriti. Sigurna sam da će se njezinostanje nakon toga umnogome popraviti. Sva je u strahu, Duncane. Sto seprije riješi tog bremena, bit će joj bolje.

Duncan se svim silama trudio prikriti osmijeh. Madelyne se premaAdeli ponašala poput majke, upravo kako je i pretpostavljao. Bio je doistazadovoljan kako se njegov plan odvijao. - U redu - rekao je. — Reci Adelida ima moju riječ.

Doduše, morat ću Geraldu objasniti kako stoje stvari — dodao je, kaoda se toga upravo prisjetio.

— Barun Gerald morat će pronaći drugu ženu za brak — odvratila jeMadelyne. — Adela ionako vjeruje kako dogovor o njihovu braku više nevrijedi jer više nije djevica, i Gerald je sigurno više ne želi. Moram priznatidami zbog toga nije osobito simpatičan.

— Kako možeš suditi o čovjeku kojeg uopće ne poznaješ? - razdražljivoje odvratio Duncan.

Madelyne se namrštila. Bio je u pravu, no nije mu to imala namjerupriznati.

— Zna li Gerald što se dogodilo Adeli?— Postoji li itko tko ne zna? — odvratio je Duncan. - Naravno da ne

postoji — dodao je. — Louddon se za to pobrinuo.— Moj brat je zao čovjek.

— Misli li i ujak Berton tako?— Odakle znaš ime mog ujaka? — začudila se Madelyne.— Sama si mi rekla.— Kada? Imam izvrsno pamćenje i sigurno bih se toga sjetila.— Pričala si o njemu dok si bila u groznici.— Ako i jesam, ne sjećam se toga. Ružno je od tebe što si slušao što

govorim.— Nije te bilo moguće ne čuti - nasmijao se Duncan. -Vikala si na sav

glas — objasnio je. Naravno, želio je izazvati njezinu znatiželju. Kada bijeulovio nespremnu, izraz njezina lica bio je osvježavajuće bezazlen.

- Sto sam još rekla? — sumnjičavo je upitala— Puno toga. Više ili manje, sve — odvratio je Duncan.— Sve? — zgranula se.Nebesa, pomislila je osjećajući kako rumeni, što ako sam mu rekla da

mi se sviđaju njegovi poljupci?Vidjevši kako su mu oči nakratko bljesnule, pomislila je daje zadirkuje.

To joj se nije osobito svidjelo. Tako mi svega, skinut tu mu taj osmijeh slica.

— Sigurno sam ti rekla i imena svih muškaraca koji su bili u mojojpostelji, zar ne? Dakle, što se mene tiče, igra je završena - uzdahnula je.

— Tvoja igra bila je završena onog trenutka kad smo se sreli, Madelyne— blago je odvratio Duncan.

I protiv volje, tijelom joj se razlila toplina. - Sto bi to trebalo značiti? —zbunjeno je upitala.

Duncan se osmjehnuo. - Previše pričaš — rekao je. - To je još jednamana na kojoj bi trebala poraditi.

— Govoriš gluposti — odvratila je. — Cijelog tjedna jedva da sam stobom progovorila i riječ. I da sam htjela, nisam mogla. Držao si se kao dame nema. Kako mi možeš takvo što nabijati na nos?

— Nikada ne govorim gluposti - odvratio je Duncan. - To što sam rekaoje činjenica — odvratio je Duncan i pozorno se zagledao u nju, čekajući daga prostrijeli pogledom. Naravno, to je i učinila.

Bilo ju je lako izazvati. Znao je da bi trebao prestati, no previše jeuživao u tome. Dakako, kao stoje i pretpostavljao, bezazlena ovčica utrenutku se pretvorila u divlju mačku.

— Ne sviđa ti se kad iznosim svoje mišljenje? — naglo je upitala. —Želiš li reći da bi mi bilo pametnije da šutim?

Kimnuo je.Prokletstvo, doista je nitkov, pomislila je vidjevši kako joj se nacerio.

Doduše, prilično zgodan nitkov, zaključila je, trudeći se odoljeti napasti daodmakne pramen kose koji mu je pao na čelo. — U tom slučaju, kunem tise da s tobom više neću progovoriti ni riječi. Nadam se da će te to usrećiti -naglo je izgovorila.

Ponovo je kimnuo, no ipak malo sporije nego prije. Dođavola, taj bičovjek i sveca natjerao na kletve. Madelyne je duboko udahnula,pripremajući se da mu kaže što misli o njemu, no kad je pognuo glavu iusnicama ovlaš dodirnuo njezine, odlučila je daje došlo vrijeme za primirje.Dakako, samo privremeno.

Nije ju trebao primorati da rastvori usnice. Jezikom je milovao njezin,sporo i razbludno. Nebesa, mogao je osjetiti kako se strast u njoj razbuktavapoput plamena. Promuklo uz-dahnuvši, zapleo je prste u njezine bujnekovrče.

Prokletstvo, nije je se mogao zasititi. Poljubac je iz trenutka I trenutakpostajao sve pohotniji, sve dok Duncan nije pomislio da će izludjeti ako nezadovolji žudnju medu njezinim bedrima. Znao ja da se mora zaustaviti, noosjetivši kako vrhovima prstiju miluje njegova leđa, dodirom isprvanježnim i laganim poput dodira leptirovih krila, a potom sve žešće ismjelije, odustao je od borbe i ponovo potonuo u slatkoću njezinih usana.

Začuvši njezin tih, žudnjom ispunjen jecaj, nevoljko je prekinuopoljubac. Znao je da nije smio započeti nešto što ne može završiti. Oči sujoj bile zamagljene strašću, a njezine vrele i nabrekle usnice otvoreno su gamamile da ih nastavi ljubiti. Pritisak koji je osjećao u preponama bio jetoliko jak da mu je bio potreban nadljudski napor da se odvoji od nje.

Došlo mu je da počne zavijati od muke. Umjesto toga, razočarano jeuzdahnuo, okrenuo se na bok i prebacio ruku preko njezina struka.

Madelyne bi se najradije bila rasplakala. Nije mogla shvatiti zašto muuporno dopušta daje ljubi. I što je još gore, zašto se ne može suzdržati damu ne uzvrati poljubac. Umjesto toga, ponaša se raskalašeno poputbludnice.

Bilo je dovoljno daje dotakne i sve njezine ograde u trenutku bi seporušile. Srce bi joj lupalo kao da će iskočiti iz grudi, dlanovi bi se oznojilii umjesto da ga odgurne od sebe, čeznula je daje nastavi ljubiti.

Začuvši kako je razočarano uzdahnuo, zaključila je kako mu poljubac neznači ni približno toliko koliko njoj.

Nebesa, zaista joj je išao na živce. Odlučila je da se neće obazirati nanjega, i u znak protesta okrenula mu leđa. Doduše, umjesto da se odmakneod njega, počela se meškoljiti u namjeri da se udobno smjesti u njegovunaručju.

Duncan je oštro odahnuo pa hitro položio ruku na njezin kuk i primoraoje da se smiri.

Bože, doista je bio nemoguć. Nije li mu palo na pamet da joj je teškopronaći dobar položaj za spavanje dok na sebi ima haljinu? Ponovo sepromeškoljila, no osjetivši kako mu se tijelo napelo, naglo se umirila. Posvemu sudeći, bio je prilično ljutit i bit će pametnije da ga ne izaziva.

Bila je preumorna da bi se dalje zamarala razmišljanjem o njegovojteškoj naravi. Široko je zijevnula i malo zatim utonula u san.

Duncan se, bez sumnje, našao pred teškim izazovom: počne li seMadelyne opet meškoljiti, izgubit će bitku sa samim sobom.

Nikada nije želio nijednu ženu kao što želi Madelyne. Sklopio je oči iduboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. Osjetivši kako je opet pomaknulastražnjicu, počeo je brojiti do deset nadajući se da će, kad dosegne tumagičnu brojku, uspjeti uspostaviti nadzor nad sobom.

Znao je daje prenaivna i neiskusna da bi bila svjesna opasnosti u kojojse našla. Cijelog proteklog tjedna, svaki puta kad bije ugledao, nije mogaoskinuti pogled s nje. Prisjetivši se načina na koji se kreće, nesvjesno njišućibokovima, ponovo je duboko uzdahnuo. Doista gaje izluđivala.

Je li i na druge djelovala jednako kao na njega? Naravno da jest. Nijemu promaknulo kako je njegovi vojnici gutaju očima dok prolazi pokrajnjih. Čak i Anthony, njegov najodaniji vazal, potpuno se promijenio unjezinoj blizini. Iako je u početku nerado prihvaćao dužnost njezinapratitelja i šutke hodao za njom, Duncan je primijetio kako zadnjih danauživa u razgovoru s njom.

I sam bi to rado činio.Nije mogao okrivljavati Anthonyja stoje podlegnuo njezinu šarmu. Kao

ni Gilarda. Ipak, njegov brat bio je malo teži slučaj. Prema svemu sudeći,Madelyne ga nije samo šarmira-la. Problem je bio u tome što se zaljubio unju.

Kad se počela opet vrpoljiti. Duncan je pomislio da će iskočiti iz kože.Shvativši kako je njegova čežnja daje uzme dostigla granicu izdržljivosti,naglo je skočio iz postelje. Madelyne se nije ni pomaknula. — Zaista spavakao klada - promrmljao je brzajući prema vratima.

Spuštajući se prema jezeru, shvatio je da će mu plivanje ovoga putazaista pričinjavati zadovoljstvo.

Iako Duncan po naravi nije bio osobito strpljiv, ipak će se morati strpjetiprije nego što Madelyne učini svojom. Dotad će, očito, morati češće negoinače odlaziti na plivanje. Bio je to jedini način da ugasi vatru u preponama.

Promrmljao je tihu kletvu i naglavačke skočio u ledenu vodu.

DVANAESTO POGLAVLJECvijet potrganih latica, anđeo potrganih krila...

Katkada, ako bi dijete bilo rođeno s uočljivom manom, Spartanci bi gabacili s vrha najbliže klisure da ga se riješe samo zato jer su željeli danjihova djeca izgledaju besprijekorno. Znam da to zvuči jezivo, Adela, aliujak Berton nije ni najmanje pretjerivao kad mije pričao o strahotama kojesu se zbivale u drevna vremena. Smatrao je svojom dužnošću da mi prenesesve do u sitnice.

— Kakve su bile njihove žene? Je li ti ujak rekao što o njima? —znatiželjno je upitala Adela i sjela na rub postelje u namjeri da se svojojnovoj prijateljici makne s puta. Madelyne je, naime, upravo premještalapokućstvo u njezinoj sobi. Adela je dosad već shvatila kako je potpunouzaludno pokušavati je uvjeriti da ne bi trebala obavljati poslove koji suinače bili namijenjeni njihovim slugama.

Od Adelina sukobila s Madelyne prošla su tri tjedna. Otkad joj sepovjerila, osjećala se puno bolje. Bol i ljutnja su nestali, kao i osjećajkrivnje. Madelyne je bila u pravu kad je tvrdila da će se to dogoditi. To štonije pokazala daje šokirana pričom, također je pomoglo. Suosjećala je sAdelom, ali nije ju sažalijevala.

Adela se nakon svega prepustila njezinu vodstvu, vjerujući da zna stojenajbolje za nju. Shvatila je da se prošlost ne može promijeniti i trudila seostaviti je iza sebe, upravo kako joj je Madelyne savjetovala. Naravno, biloje to lakše reći nego učiniti, ali uz njezinu nesebičnu pomoć, Adela sepočela polako kretati u pravom smjeru. Prije tjedan dana napokon je dobilamjesečnicu, što je svakako bilo veliko olakšanje.

Madelyne je Adeli otvorila cijeli jedan novi svijet. Pričala joj jepredivne priče. Adela je bila zadivljena širinom i bogatstvom njezina znanjai svaki dan nestrpljivo čekala da čuje novu priču.

Promatrajući Madelyne, Adela nije mogla prikriti osmijeh. Vrh nosa biojoj je prašan, a pojedini pramenovi njezine bujne kose, premda čvrstopovezane plavom vrpcom, oslobodili su se i pali joj niz vrat i lice.

Madelyne je nakratko prestala mesti prašinu iz kuta i oslonila se o držakmetle.

— Vidim da sam probudila tvoje zanimanje — rekla je pa odmaknulapramen kose s lica i pritom napravila novu mrlju na obrazu. — Uvjerenasam da su Spartanke bile prilično okrutne i bezdušne, baš poput svojihmuževa. Kako bi ikada pristale imati djecu s njima, ako nisu...?

Zvuk Adelina smijeha zagrijao joj je srce. Promjena njezina ponašanjabila je doista zadivljujuća. Pogled joj više nije bio ukočen, a lice joj jepoprimilo vedar izraz.

— Sada kada imamo novog svećenika, morat ćemo pripaziti što pričamou njegovoj nazočnosti — rekla je Adela šapćući.

— Nisam se još susrela s njim — odvratila je Madelyne. — Ipak, dragomije stoje tu. Krajnje je vrijeme da se netko od Božjih ljudi pozabavidušama tvoje braće.

— Imali smo svećenika — rekla je Adela. - No otkako je otac Johnumro, a kapelicu zahvatio požar, nitko se time nije osobito zamarao —objasnila je, kratko slegnuvši ramenima. — Pričaj mi još o Spartancima,Madelyne.

— Dakle, djevojkama su vjerojatno počeli rasti trbusi već u trinaestojgodini ili tako nekako, iako je to samo moje mišljenje. Ujak Berton nikadao tome nije pričao. Ipak, znam da su dijelile postelju s više muškarca.

Začuvši Adelin zaprepašten uzdah, kimnula je, istinski zadovoljnanjezinom reakcijom. — S više njih istodobno? — šap-tom je upitala Adela,porumenjevši do korijena kose.

Madelyne je zagrizla usnicu razmišljajući o toj mogućnosti.— Ne bih rekla — napokon je progovorila. Budući daje bila leđima

okrenuta vratima, a Adela nije skidala pogled s nje, nijedna od njih nijeopazila da Duncan stoji u dovratku.

Zaustio je da objavi svoju nazočnost, no Madelyne gaje preduhitrila paje zatvorio usta.

— Mislim da nije moguće ležati na leđima s više od jednog muškarcanad sobom — ustanovila je.

Adela je ponovo prasnula u smijeh, Madelyne je slegnula ramenima, aDuncan zakolutao očima.

Madelyne je oslonila metlu o zid i kleknula ispred Adeline škrinje. —Morat ćemo je isprazniti prije nego što je pregura-mo na suprotni kraj sobe— rekla je.

— Hoćemo, čim završiš priču — odvratila je Adela. — Tvoje pričedoista su nevjerojatne, Madelyne.

Duncan je ponovo zaustio da ih prekine i naglo se pređo-si mislio.Znatiželja je očito bila jača od njega.

— Spartanci nisu živjeli u celibatu. Takvo što smatralo se zločinom.Horde nevjenčanih žena izašle bi na ulicu u potrazi ! za neoženjenimmuškarcima, i kad bi ih našle, napale bi ih.

— Napale bi ih?— Jest, napale bi te jadnike i pretukle ih na mrtvo ime — odvratila je,

glave duboko uronjene u škrinju. — To je čista istina-dodala je.— Što su još činili? - znatiželjno je upitala Adela.— Možeš li zamisliti da su se muškarci zatvarali u mračne sobe sa

ženama koje ih nikada nisu vidjele pri danjem svjetlu? Morale su s njima...znaš već što — rekla je. Prije nego što je nastavila, duboko je udahnula,kihnula i nadlanicom otrla prašinu s nosa.

— Neke žene rodile su djecu a da nisu ni vidjele lica svojih muževa —rekla je pa naglo podigla glavu i udarila njome u poklopac škrinje. Vrpcakojom je svezala kosu razvezala se i pala na pod, a masa gustih uvojakarasula joj se po ramenima.

— Znam da to zvuči grozno, ali iskreno rečeno, kad pomislim na tvogbrata Duncana, čini mi se da bi se i gospi Elea-nori više svidjela mračnasoba.

Dakako, bila je to šala, no začuvši Adelin prestrašen uzdah, Madelyne jepomislila da ju je njezina prijateljica pogrešno razumjela. Adela je, u stvari,upravo postala svjesna Duncanove nazočnosti.

— Šalim se - hitro je objasnila Madelyne. — Duncan je tvoj brat, ali je iglava vaše obitelji i doista nije lijepo što zbijam šale na njegov račun.Nadam se da ćeš mi oprostiti tu nesmotrenost.

— Oprošteno ti je.Začuvši Duncanov glas Madelyne je toliko naglo podigla glavu daje

njome ponovo tresnula o poklopac škrinje. — Koliko dugo već stojiš ovdje?- upitala je, osjetivši kako joj se licem razlijeva rumenilo. Polako je ustala izagledala se u njega.

To što ju je bez riječi promatrao pojačalo je njezinu nelagodu.Pokušavajući je umanjiti, počela je otirati prašinu s haljine. Opazivsi velikumrlju ispod struka, brzo je sklopila ruke ispred sebe. Dugi pramen kose paojoj je preko lijevog oka, no podigne li ruku da ga odmakne, Duncan ćevidjeti u kakvu je stanju njezina haljina, zar ne?

Morala se podsjetiti da nije ništa više od njegove zarobljenice. Kakveveze ima izgleda li uredno ili ne? Otpuhnula je pramen s lica i hrabro muuzvratila pogled.

Bio je to posve neuspio pokušaj prikrivanja osjećaja, zaključio jeDuncan i osmjehnuo se, zadovoljan spoznajom da joj to sve teže uspijeva.Osjećala se jadno, i to se i vidjelo. Promatrajući je ovako raskuštranu, nijese mogao prestati smiješiti.

Sigurno se ruga njezinu izgledu, zaključila je Madelyne, vidjevši kakomu se usnice sve više šire dok ju je polako odmjeravao od glave do pete.

- Pođi u svoju sobu, Madelyne, i čekaj me ondje - napokon jeprogovorio.

- Smijem li prvo završiti posao koji sam započela? — upitala je, trudećise zvučati dovoljno pokorno.

-Ne.- Duncane, Adela želi da uredimo njezinu sobu tako d.\ bude više

poput...Shvativši da se zaletjela, naglo je zašutjela. Nebesa, zamalo je rekla

kako Adela želi sobu koja će biti lijepo uređena poput njezine. Duncan nesmije znati što je učinila od svoje sobe. U protivnom je nadrapala.

Krajičkom oka pogledala je Adelu. Ruku čvrsto prekriženih na grudimasirota djevojka zurila je u pod.

- Adela, zaboravila si pozdraviti brata - podsjetila ju je Madelvne.- Dobar dan, gospodine - brzo je prošaptala Adela ne podižući pogled.- Ime mu je Duncan — odvratila je Madelvne. — Bio on glava ove

obitelji ili ne, prije svega je tvoj brat — u dahu je izgovorila i svrnulapogled na Duncana, nijemo ga upozoravajući da mu ne padne na pametpodići glas na sestru.

Vidjevši njezin uporan pogled, Duncan je zbunjeno podigao obrve pa unedoumici slegnuo ramenima, ne znajući što očekuje od njega. Shvativšidaje ne razumije, Madelvne je glavom pokazala prema Adeli. — Dakle? —nestrpljivo je upitala. - Hoćeš li sestri napokon uzvratiti pozdrav?

Udahnuo je, toliko glasno i duboko daje Madelvne pomislila kako je usebe zasigurno usisao sav zrak u sobi. — Pokušavaš li me učiti lijepuponašanju? - naglo je upitao. Izgledao je prilično ljutito.

Madelvne je mirno slegnula ramenima. — Ne bi trebao plašiti svojusestru - rekla je, prije nego što se uspjela zaustaviti.

Duncan je zamalo prasnuo u smijeh. Unatoč Edmundovoj sumnji,Gilardje bio u pravu kad je tvrdio kako je Madelyne hrabrija nego štoizgleda. Očito je preuzela ulogu Adeline zaštitnice. Jest, katkada je bilaplaha poput srne, no ovog trenutka, sudeći po plamenu u njezinim očima inačinu na koji je prikrivala srdžbu, više je bila nalik na divlju mačkuspremnu na skok.

Polako ju je odmjerio od glave do pete dajući joj do znanja što misli onjezinu zapovjedničkom ponašanju, pa svrnuo pogled na Adelu. — Dobardan, Adela. Osjećaš li se dobro danas?

Adela je hitro kimnula, pa napokon podigla pogled i nasmiješila mu se.Dugi trenutak Duncan ju je začuđeno promatrao, iznenađen da običnaljubaznost može izazvati takvu promjenu.

Polako se okrenuo u namjeri da se što prije udalji od svoje krhke sestre injezine zaštitnički nastrojene prijateljice, svakako prije nego što joj padnena pamet da mu razbije još jednu iluziju.

- Bi li Madelyne mogla ostati sa mnom dok...- Adela, ne preispituj naredbe svoga brata — rekla je Madelyne,

strahujući kako je Duncanovo strpljenje pri kraju. - Mogao bi pomisliti daga ne poštuješ — dodala je, pa brzo podigla rub haljine i požurila se zaDuncanom. - Sigurno ima dobar razlog za to — rekla je šapćući prije negostoje izašla. Uputivši Adeli osmijeh ohrabrenja, zatvorila je vrata njezinesobe.

Morala je trčati da ga sustigne. - Zašto se moram vratiti u svoju sobu?— upitala je čim je postala sigurna da ih Adela više ne može čuti.

Nije odgovorio sve dok nisu stigli do prvog odmorišta na stubištu.Polako se okrenuo prema njoj. Bio je toliko ljutit da bije najradije zgrabioza ramena i dobro je protresao, no ugledavši mrlju na vrhu njezina nosa,ljutnja gaje naglo napustila.

- Lice ti je prljavo, Madelyne — rekao je, brišući palcem prašinu snjezina nosa. — Ne izgledaš ni približno besprijekorno.

Misliš li da bih te trebao baciti s vrha najbliže litice da te se riješim?Dugo gaje bez riječi promatrala dok nije shvatila o čemu govori. -

Spartanci nisu bacali zarobljenike s vrha litice, nego djecu koja premanjihovim mjerilima nisu bila dovoljno savršena — odvratila je. — Bili suhrabri ratnici, no srca su im bila okrutna — dodala je.

- Vjerovali su da moraju biti čvrste ruke - rekao je Duncan, palcemmilujući njezinu donju usnicu. Nije se mogao prisiliti da prestane. —

Samilost su smatrali slabošću.Madelyne se jednostavno nije mogla odmaknuti od njega; zurila je u

njegove oči, pokušavajući se usredotočiti na razgovor.- Slabošću?-Jest, tako i mora biti.- Ne mora — prošaptala je.- Mora — ustrajao je Duncan. — Povijest je to dokazala. Bili su

nepobjedivi.—Jesi li vidio kojeg od njih negdje, Duncane? — upitala je. Slegnuo je

ramenima, zbunjen njezinim šašavim pitanjem.- Možda i jesu bili nepobjedivi, no začudo, svi su izumrli. Nebesa, glas

joj je podrhtavao. Nije ni čudo, jer Duncan se duboko zagledao u njezineoči i polako je privlačio bliže k sebi.

Nije ju poljubio. To je doista bilo razočaravajuće.Uzdahnula je.- Madelyne, neću se više moći dugo suzdržavati — rekao je jedva čujno.

Glava mu je bila pognuta, a usnama je gotovo dodirivao njezine.- Ne? - bez daha je upitala Madelyne.- Ne — promrmljao je. Zvučao je prilično ljutito. Madelyne je zbunjeno

odmahnula glavom.- Duncane, dopustit ću ti da me poljubiš - rekla je. - Ne moraš se

suzdržavati.Umjesto odgovora, naglo ju je zgrabio za ruku i poveo je stubama

prema njezinoj sobi u kuli.- Nećeš više dugo biti zarobljenica — rekao je.- Priznaješ li da si pogriješio dovevši me ovamo? - upitala je.Nije mu proniaknuo prizvuk straha u njezinu glasu. - Nikada ne

griješim, Madelyne — odbrusio je. Bez riječi nastavili su se uspinjati.Stigavši pred njezinu sobu, stavio je ruku na kvaku. — Sposobna samsamoj sebi otvoriti vrata — rekla je Madelyne i hitro se progurala isprednjega, sprečavajući ga da ude.

- Vjerovao ili ne, ipak činiš pogreške — nastavila je. -Ja sam tvojanajveća pogreška.

Prokletstvo, jezik joj je opet bio brži od pameti. Namjeravala jeuvrijediti njega, a ne sebe.

Duncan se osmjehnuo. Njezin propust očito mu nije proniaknuo.Odlučno ju je odgurnuo s puta i otvorio vrata. Madelyne se požurila unutra i

pokušala mu ih zalupiti pred nosom.Nije joj dopustio. Stoje, tu je, pomislila je Madelyne, pripremivši se na

izljev njegove srdžbe nakon što vidi stoje učinila od svoje sobe.Duncan je jedva mogao vjerovati vlastitim očima. Madelyne je od

hladne jazbine napravila ugodno i toplo utočište. Kameni zid bio je ukrašenvelikom tapiserijom s prizorom bitke kod Hastingsa. Boje su bile tople iživahne, s vojnicima odjevenima u crvene i plave odore. Crtež je biojednostavan, no oku vrlo ugodan.

Postelja je bila prekrivena plavim pokrivačem. Uz kamin su stajale dvijeudobne fotelje, obje s crvenim jastučićima, a ispred njih bile su klupice zanoge. Preko jedne fotelje bio je prebačen nezavršen goblen. Pozornije sezagledavši u njega, shvatio je što predstavlja. Bio je to vuk. Onaj kojega jevidjela ili je mislila da jest.

Stisnutih čeljusti kružio je pogledom po sobi. Madelync nije bila sigurnaje li to što šuti dobar ili loš znak. Ukipljena, čekala je da joj počne čitatibukvicu.

Nije rekao ni riječi. Jednostavno se okrenuo, izašao i zatvorio vrata zasobom.

Miris ruža pratio ga je dok se spuštao niz stube. Stigavši do ulaza uveliku dvoranu ugledao je Gilarda kako mu brza ususret.

-Je li tko došao u posjet gospi Madelyne? — znatiželjno je upitaoGilard.

Duncanova kletva odjeknula je od podruma do krova. Edmund je izjurioiz svoje sobe upravo na vrijeme da vidi Duncana kako se udaljavahodnikom.

— Sto gaje toliko razljutilo? — upitao je Gilard.— Ne što, nego tko, Gilarde — odvratio je Edmund.— Ne razumijem.Edmund se nasmijao i potapšao brata po leđima. - Ni Duncan, ali kladio

bih se da će uskoro saznati.

TRINAESTO POGLAVLJE

'Osim toga, vidjeh pod suncem: ne dobivaju trku hitri, ni boj hrabri.'Stari zavjet, Propovjednik 9:11

Nakon Duncanova odlaska, Madelyne je sjela u fotelju i nastavila vestigoblen. Ipak, nije se mogla usredotočiti na rad. U misli su joj se neprestanovraćale Duncanove riječi kako neće više dugo biti njegova zarobljenica. Štobi to, zaboga, trebalo značiti?

Znala je da će uskoro morati s njim porazgovarati. Ponašala se poputkukavice, no barem je bila dovoljno iskrena da to prizna. Bojala se njegovaodgovora.

Začuvši kako se vrata naglo otvaraju, podigla je pogled. Adela je žurnoušla u sobu. Vidjevši je izbezumljenu, Madelyne se prilično iznenadila.Sirota djevojka bila je na rubu suza.

— Sto se dogodilo? - upitala je Madelyne pa ustala i požurila joj seususret. Sigurno ju je Duncan uznemirio, po običaju je brzopleto zaključila.

Adela više nije mogla zadržati suze. Madelyne je brzo zatvorila vrata paprebacila ruku preko Adelina ramena i povela je do fotelje. — Sjedi i smirise — rekla je. — Sigurno se nije dogodilo ništa toliko strašno da s time nebismo mogli izaći na kraj — tješila ju je, nadajući se daje u pravu. — Recimi zašto plačeš. Ne brini se, sve će biti u redu. Ja ću se za to pobrinuti.

Adela je kimnula, no činiju je pogledala, ponovo se rasplakala.Madelyne je sjela na klupicu do njezinih nogu i strpljivo čekala da se smiri.

- Došao je glasnik, Madelyne. Tvoj brat je poslao vojnike po tebe.Duncan je dopustio glasniku da ude. To je bio razlog zbog kojeg ti jenaredio da se vratiš u šfoju sobu. Nije želio da te vojnik vidi.

- Zašto? Svi znaju da sam zarobljenica, feoiaddon...- Ne razumiješ — prekinula ju je Adela. — Edmund je rekao Gilardu da

Duncan vjerojatno ne želi da glasnik vidi kako se prema tebi lijepoponašamo — objasnila je. Nakratko je zastala da obriše kutove očiju rubomrukava svoje haljine.

- Misliš li i ti tako? Lijepo se ponašamo prema tebi, zar ne?

- Zaboga, i zato si se rasplakala? - upitala je Madelyne. — Naravno dase lijepo ponašate prema meni. Pogledaj oko sebe, Adela — dodala je iblago se osmjehnula. - Ne izgleda li moja soba dovoljno ugodno?

- Znam da nisam smjela prisluškivati što glasnik govori Duncanu, alimorala sam čuti, Madelyne. Gilard i Edmund također su bili ondje. Duncanim nije naredio da odu. Ne brini se, sigurna sam da me nitko nije vidio.

- Tko je poslao glasnika? Kralj ili moj brat? - upitala je Madelyne. Bilaje istinski prestravljena, no znala je da mora prikriti strah, jer ako to neučini, Adela bi se mogla slomiti. Djevojka je ovisila o njezinoj snazi i nesmjjg dopustiti da se< još više uznemiri.

- Ne znam. Nisam čula početak njihova razgovora.- Ispričaj mi što si čula — rekla je Madelyne.- Glasnik je rekao Duncanu da te mora odmah izručiti. Namjeravaju te

odvesti u London, na dvor, čak i ako si... uprljana - promucala je Adela inekoliko puta duboko udahnula pokušavajući se smiriti. Madelyne jesnažno zagrizla donju usnicu, trudeći se svim silama da ne zgrabi Adelu zaramena i protreseje ne bi lije natjerala da ubrza.

- Čim dođeš u London, udat će te.- Tako, dakle - prošaptala je Madelyne. — Znali smo što se sprema,

Adela. Znali smo da Louddon neće odustati. Jesi li čula za koga bih setrebala udati?

Adela je kimnula. — Za Morcara -jedvaje čujno prozborila padlanovima naglo prekrila lice i počela nezadrživo jecati. Madelvne više niuz najbolju volju nije mogla zadržati miran izraz lica. Bila je sigurna da ćejoj pozliti.

- Stoje s Duncanom, Adela? — upitala je, čim se uspjela pri-brati. —Sto on kaže na sve to? Je li se složio da me izruči?

- Nije rekao ni riječi. Kada je glasnik izdeklamirao stoje imao, pustiogaje da se vrati vojnicima izvan zidina.

- Koliko ih je?- Ne znam - šapćući je odgovorila Adela. - Edmund i Gilard počeli su se

glasno prepirati čim je glasnik otišao. Duncan je i dalje bez riječi stajaoispred kamina, ruku prekriženih na leđima.

- Nije se želio upletati.- Ne razumijem.- Duncanova uloga je dvostruka, Adela. Ujedno je glava obitelji i vaš

brat. Nije mi teško zamisliti oko čega su se Edmund i Gilard prepirali.

Edmund se sigurno zalagao da me što prije predaju Louddonu, a Gilard jebio protiv toga jer sam mu spasila život tijekom bitke.

Adela je počela odmahivati glavom i prije nego stoje Madelvne završila.- Ne, Edmund je protiv toga da te Duncan izruči Louddonu.- Zauzeo se za mene? — začudila se Madelvne.—Jest — odvratila je Adela. - I predložio je da privremeno boravim kod

Catherine. Zabrinut je da bi sve to moglo biti previše za mene. Ne želim ićinikamo, Madelvne. Catherine je puno starija od mene, a njezin je muž pravičudak.

Madelvne je ustala i polako se uputila prema prozoru. Rastvorila je oknai zagledala se u daljinu, pokušavajući uspostaviti nadzor nad srdžbom kojaje sve više rasla u njoj. —Jesi li znala da su Spartanci oduzimali muškudjecu majkama dok su još bila malena i odvodili ih da žive s vojnicima?Činili su to zbog toga da što prije očvrsnu. To se smatralo prilično mudrimpotezom.

— Madelyne, o čemu, zaboga, zboriš? Kako ti je to sada palo na pamet?Madelyne se okrenula ne trudeći se prikriti suze. Adela je bila

zaprepaštena. Nikad dotad nije ju vidjela uplakanu.— Nalazim utjehu u pričanju drevnih priča. To me smiruje i pomaže mi

da pročistim misli. Moram se smiriti kako bih mogla odlučiti što ću dalje —objasnila je. Ponovo se okre-nuvši prema prozoru, zagledala se u obližnjuuzvisinu. Tko će hraniti njezina vuka kada nje više ne bude tu? Čudno, aliodjednom je pomislila na Duncana. On je taj koji bi se trebao pobrinuti zanjega, zaključila je. Ta divlja životinja više pripada njemu nego njoj.

To doista nema smisla, pomislila je — ta suluda potreba da ga natjera dase ponaša onako kako bi ona željela.

— Kao dijete, često sam s ujakom navečer sjedila uz kamin. Volio jeslušati kako sviram citru i kada ne bi bio preumoran, pridružio bi mi se sviolinom. Rado se prisjećam tog mirnog vremena.

— Zar ondje nije bilo nikog mlađeg, Madelyne? — upitala je Adela. —Uvijek kad se prisjećaš prošlosti, pričaš samo o starim i umornim ljudima.

— Ujak Berton proveo je skoro cijeli život na barunovu imanju. Roberti Samuel, svećenici koji su nam se pridružili, također su bili stari. Voljeli suigrati šah, pa su i mene tome naučili. Katkada bih zaigrala pokoju partiju i sbarunom Mortonom. Strašno se ljutio kad bi izgubio i znao je biti jakozajedljiv. Ujak Berton rekao je da to nije grijeh, samo obična staračkamrzovolja.

Madelyne je zašutjela, pogleda uprta u daljinu. Dugi trenuci prolazili suu potpunoj tišini.

— Moramo pronaći način da se izvučeš iz ovoga — šaptavo je reklaAdela, zamišljeno zureći u vatru.

— Budem li primorana vratiti se u London, svi moji planovi padaju uvodu. Namjeravala sam otići u Škotsku. Edwythe bi mi sigurno pružilautočište u svom domu.

— Madelyne, moja sestra...Namjeravala je reći kako Catherine živi u Škotskoj otkako se udala za

jednog od rođaka Škotskog kralja, no nije stigla.— Nebesa, zašto se uopće brinem zbog toga što će moji planovi

propasti? — u dahu je izgovorila Madelyne. - Louddon bi me ionako prijeili poslije pronašao. Ako me ne bi odmah ubio, predao bi me Morcaru. Tadabi me on ubio - zaključila je i glasno se nasmijala zvukom od kojega seAdela naježila od tjemena do nožnih prstiju. - Ipak, teško mije povjerovatida sam mu važna toliko da bi se sa mnom zamarao. Kad je krenuo zaDuncanom, nakon stoje vidio stoje učinio od njegova doma, pretpostavilasam da ga želi ubiti. No sada je poslao vojnike po mene — rekla je, unedoumici odmahujući glavom. — Ne mogu shvatiti zastoje to učinio.

Prije nego stoje Adela stigla odgovoriti, Madelyne se naglo okrenula iuputila prema vratima. — Madelyne, moraš ostati u sobi — povikala jeAdela. — Duncan ti nije dopustio...

— Moram naći nekoga tko će me zaštititi, Adela - dobacila joj jeMadelyne preko ramena. — Duncan mi izgleda posve podoban za takvošto.

— Što si naumila?— Uvjerit ću tvog brata da otjera Louddonove vojnike. Objasnit ću mu

kako će to učiniti - odvratila je Madelyne i izašla iz sobe. Adela je pojurilaza njom. - Madelyne, nećeš valjda podučavati mog brata o tome što mu ječiniti? - zaprepašteno je upitala.

— Hoću - odvratila je Madelyne i pojurila niz stube. Zgranuta, Adela jegledala za njom. Mora daje sišla s uma, zaključila je promatrajući je kakojuri niz stube. Kao daje goni stotinu vragova, pomislilaje. Odjednom jeshvatila da joj mora pomoći. Bez obzira na strah, suočit će s Duncanom istati na njezinu stranu. Možda čak uspije prozboriti koju riječ u njezinukorist.

Stigavši do ulaza u veliku dvoranu, Madelyne je nakratko zastala dauhvati dah. Edmund i Gilard sjedili su za stolom, jedan nasuprot drugome.Duncan je stajao uz kamin, pogleda uprta u vatru.

U trenutku kada je Madelyne kročila u dvoranu, Edmund je upravozavršavao svoje izlaganje. Sve stoje Madelyne čula bilo je nekolikoposljednjih riječi. — Dakle, slažemo se oko toga da ćemo Madelyne predatiu...

Madelyne je po običaju brzopleto zaključila kako je žele predati uLouddonove ruke.

— Nećete me nikome predati — povikala je.Duncan se polako okrenuo i pogledao je. Dugi trenutak Madelyne gaje

bez riječi promatrala, a zatim svrnula pogled na njegovu braću. Gilard jeočito bio dovoljno drzak da njezinu upadicu smatra zabavnom jer se premasvemu sudeći teško suzdržavao da ne prasne u smijeh. Edmund se, zarazliku od njega, mrštio.

Duncanov izraz lica ostao je nedokučiv. Madelyne je podigla rub haljinei polako se uputila prema njemu.

— Postala sam tvojom zarobljenicom protiv svoje volje, Duncane -rekla je. — Sada te izvješćujem da svojevoljno želim da tako i ostane.Jesam li bila dovoljno jasna?

Oči su mu se naglo raširile od iznenađenja. Madelyne je bila i više negozadovoljna. Napokon je bila sigurna daje pravilno shvatio svaku njezinuizgovorenu riječ.

Budući daje nastavio zuriti u nju, pomislila je kako je možda želizastrašiti. Ovoga puta to mu neće uspjeti, uvjeravala se. — Dobio si što sitražio - rekla je. — Zaglavio si sa mnom, Duncane. Ne možeš se iz togaizvući.

Prokletstvo, glas joj je podrhtavao.Zvuk povlačenja stolca privukao je njezinu pozornost. Pogledavši prema

stolu, vidjela je Edmunda kako ustaje. Polako se uputila prema njemu, rukuoslonjenih o bokove. — Prestani se mrštiti Edmunde, jer tako mi Boga,odalamit ću te.

Gilard nije mogao vjerovati vlastitim očima. Nikada je nije vidio takosrditu. Je li moguće daje pomislila kako će je predati u Louddonove ruke?Shvativši da jest, ponovo se nasmijao. Očito dovoljno ne poznaje njegovabrata. Jadnica uopće nije svjesna vlastite vrijednosti, zaključio je. Sva jeuspaničena. Nebesa, tko bi to očekivao od tako blaga i pažljiva stvorenja?

Kako se samo suočila s Duncanom! Da se u to nisam uvjerio vlastitimočima, teško bih u to povjerovao, zaključio je i prasnuo u smijeh.

Madelyne je naglo svrnula pogled na njega. — Smatraš to smiješnim,Gilarde?

Kimnuo je. Dakako, bila je to velika pogreška. Madelyne je zgrabila vrčvina sa stola i zavitlala ga u smjeru njegove glave. Vidjevši kako se hitroodmaknuo, istog trenutka posegnula je za drugim. No prije nego što gajestigla baciti, Edmund ju je primio za zapešće. Raspalila gaje nogom posredkoljena. Izgubio je ravnotežu i možda bi uspio spriječiti pad da nije nogomzapeo za stolac. Trenutak potom odletio je unatrag i pao ravno na stražnjicu.Madelyne je bez riječi promatrala kako ustaje, pa svrnula pogled naGilarda. — Da mi se nikada više nisi usudio smijati u lice — zaprijetila muje.

— Madelyne, dođi ovamo — rekao je Duncan. Lakta oslonjena o policuiznad kamina, izgledao je kao da se beskrajno dosađuje.

Prešla je pola dvorane prije nego stoje shvatila da ga je bez oklijevanjaposlušala. Naglo je stala i odmahnula glavom. — Neću više slušati tvojenaredbe, Duncane. Čini što te volja. Možeš me i ubiti, ako želiš. I to mijedraže nego da me predaš u Louddonove ruke.

Osjetivši kako joj ruke nekontrolirano podrhtavaju, duboko je zabolanokte u dlanove.

Duncan ju je i dalje uporno promatrao. - Edmunde, Gilarde, izađite izdvorane — blago je rekao, no to svejedno nije bila zamolba, nego naredba.— Povedite i sestru sa sobom.

Adela je stajala uza zid tik do ulaza u dvoranu. Začuvši bratove riječi,požurila se unutra. — Voljela bih ostati, Duncane. Madelyne me moždatreba.

— Izaći ćeš sa svojom braćom — odvratio je Duncan, ovoga putaprilično oštro, očito dajući do znanja daje rasprava završena.

Gilard je prišao Adeli i primio je za ruku u namjeri daje povede premaizlazu. Oklijevala je. - Madelyne, ako želiš da ostanem...

— Ne proturječi svom bratu, Adela — naglo ju je prekinula Madelyne,glasom koji je zvučao grublje nego stoje željela.

Adeline su se oči istog trenutka ispunile suzama. Shvativši da ju jenehotice povrijedila, Madelyne joj je brzo prišla i potapšala je po ramenima.Ipak, nije se uspjela nasmiješiti. -Pođi i ne boj se, neću se udati za Morcara— rekla je. — Niti i za koga drugog - dodala je.

— O da, hoćeš — odvratio je Duncan i osmjehnuo se.Madelyne se osjećala kao da ju je upravo pljusnuo. Zakoračila je prema

njemu, žestoko odmahujući glavom. — Neću se udati za Morcara —odlučno je ponovila.

— Ne, nećeš.Njegov odgovor privremeno ju je smirio. Ali i zbunio. Pokušavajući

dokučiti što se krije u njegovoj glavi, pozorno se zagledala u njega.Bezizražajna lica promatrao je kako Adela u pratnji braće izlazi iz dvorane.Vukli su se prema vratima kao da pred sobom imaju cijelo vrijeme ovogasvijeta. Kao da na nogama imaju okove, pomislio je. Očito su pokušavalinačuti što više od njegova razgovara s Madelyne. Duncan je takvobuntovničko ponašanje izravno pripisivao Madelyneinu utjecaju. Dok senije pojavila, njegove naredbe izvršavale su se hitro i bez pogovara. A sad...

Otkad je stupila u njihov dom, sve se preokrenulo.Duncan nije volio promjene, no bio je svjestan da stvari više neće ostati

kakve su bile. Nije trpio otpor, ali znao je da će ga biti. Osobito od Gilarda,Madelyneina najvećeg saveznika.

Pomislivši na to, duboko je uzdahnuo. Više mu se sviđala dobra,otvorena bitka nego natezanje s članovima obitelji.

- Edmunde, pronađi svećenika i dovedi ga ovamo — naglo je povikao.— Odmah - dodao je, vidjevši kako mu se brat okrenuo i iznenađeno gapogledao.

Naredba je bila izrečena dovoljno glasno i oštro da se ozbiljno shvati, noMadelyne očito nije tako mislila. — Edmunde... — zaustila je.

- Da se nisu usudila savjetovati mu da me ne posluša jer, tako mi Boga,Madelyne, začepit ću ti usta tom tvojom vraški crvenom kosom.

Začuvši njezin ljutiti uzdah, Duncan je bio i više nego zadovoljan.Pomislio je kako ju je njegova prijetnja napokon natjerala da shvati svojpoložaj. Napokon ju je natjerao na povlačenje. Jest, to mu je i bila namjera.Želio ju je mirnu i pitomu.

Kad je zakoračila prema njemu s ubojitim pogledom u očima, shvatio jesvoju zabludu. Nije djelovala ni najmanje mirno i pitomo.

- Kako se usuđuješ vrijeđati me? Vraški dobro znaš da nisamcrvenokosa — povikala je. — Crvena kosa nosi zlu kob. Moja je bojemahagonija. Više je smeđa nego crvena.

Duncan je jedva mogao povjerovati vlastitim ušima. Po svemu sudeći,poricanje svega što on izgovori prešlo joj je u naviku.

Zaustavila se na jedva korak od njega. Dovoljno blizu daje zgrabim,pomislio je.

Bila je hrabra, ali i bezazlena, i zato joj nije mogao uzeti za zlo što setako ponašala. Izvan zidina nalazilo se više od stotinu Louddonovih vojnikakoji su prijetili napadom ako im do jutra ne bude izručena. To je ono zbogčega bi trebala bjesnjeti umjesto što se s njime prepire o boji svoje kose.Uostalom, bila je više crvena nego smeđa, a činjenica da to nije htjelapriznati, doista je bila izvan svake pameti.

- Tvojim uvredama nema kraja — rekla je i neočekivano se rasplakala.Odjednom se osjećala posve jadnom i napuštenom, i to je zasigurno biojedini razlog zbog kojega mu je dopustila daje uzme u naručje.

- Nećeš se vratiti Louddonu, Madelyne — promuklim glasom izgovorioje Duncan.

- U tom slučaju, ostat ću ovdje do proljeća — izjavila je. Edmund sepojavio na ulazu i kratko se nakašljao u namjeri da privuče Duncanovupozornost.

- Otac Laurance je ovdje — rekao je.Madelyne se hitro izvukla iz Duncanova zagrljaja. Pogledavši

svećenika, začudila se njegovoj mladosti. Izgledao joj je poznato, no nije semogla sjetiti gdje gaje već srela. Mladi svećenici rijetko su posjećivali ujakaBertona.

U nedoumici je odmahnula glavom. Vjerojatno se prevarila, zaključilaje.

Duncan joj je naglo stavio ruku oko struka i privukao je k sebi. Budućida su stajali blizu kamina, Madelyne se uplašila da će joj vatra zahvatitihaljinu. Pokušala se odmaknuti, no Duncan je prebacio ruku preko njezinaramena i stisnuo je toliko čvrsto uza se da nije mogla nikamo. Čudno, alinjegova ju je blizina umirila. Prekrižila je ruke ispred sebe i navukla na licemiran izraz.

Svećenik je izgledao nervozno i zabrinuto. Nije bio osobito pristao. Licemu je bilo rohavo i općenito je djelovao zapušteno.

Malo zatim, pridružio im se i Gilard. Nije se više osmjehivao. U stvari,izgledao je prilično ratoborno. Edmund je bio taj čije je lice, za promjenu,bilo nasmiješeno. Wextonovi su zaista čudni, zaključila je Madelyne.

- Duncane, ako se netko mora vjenčati s Madelyne, voljan sam podnijetitu žrtvu - izjavio je Gilard, porumenjevši do korijena kose. Dakako,namjerno je istaknuo daje riječ o žrtvi kako Duncanu slučajno ne bi palo na

pamet daje zaljubljen u Madelyne. — Napokon, spasila mi je život —dodao je, kad mu Duncan nije odmah odgovorio.

Ipak, Duncan je prozreo njegovu namjeru. Gilardje bio proziran poputstakla.

— Ne trudi se, Gilarde — odvratio je. - Donio sam odluku i očekujemod tebe daje poštuješ. Razumiješ li? - rekao je liho ali odlučno.

Gilardje duboko uzdahnuo. Bilo je očito da teško prikriva ogorčenost.— Pokorit ću se tvojoj odluci - napokon je rekao i polako pognuo glavu.— Vjenčanje? - zgranuto je prošaputala Madelyne. — Žrtva? - povikala

je, ne vjerujući vlastitim ušima.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

'Tako i vi, muževi, živite u razboritost zajedno sa svojim ženama, kao saslabijim spolom, vazda im iskazujući štovanje.'

Novi zavjet, Prva Petrova poslanica, 3:7

Neću se udati ni za koga —jedva čujno promucala je Madelyne, iako jojto nije bila namjera. Najradije bi vrištala od muke. Ipak, nije si moglapomoći. Shvativši Duncanovu namjeru, bila je previše zaprepaštena. Gilardće se možda pokoriti njegovoj odluci, no ona zasigurno neće.

Duncana njezino protivljenje po svemu sudeći nije ni najmanje zbunilo.Kad se pokušala oteti, jače ju je stisnuo uza se, primoravši je da ostane gdjejest. Pokretom ruke pozvao je svećenika da im pride i kratko mu kimnuo,dajući mu znak da može započeti obred.

Otac Laurance bio je toliko uzbuđen da se nije mogao prisjetiti većineuobičajenih fraza, no Madelyne je bila prezauzeta deranjem na čovjeka kojiju je čeličnim stiskom držao uz sebe da bi na to obraćala pozornost.

Začuvši kako Duncan potvrdno odgovara na svećenikov upit uzima lijeza ženu, žestoko je odmahnula glavom. Svećenika to očito nije ni najmanjeomelo, jer je odmah zatim upitao nju uzima li Duncana za muža. —Naravno da ne -povikalaje.

Duncan se nije ni najmanje obazirao na njezino protivljenje. Stisaknjegove ruke na njezinu ramenu pojačao se toliko daje pomislila da će jojsmrviti kosti. - Pokušaj ponovo, Madelyne — predložio je.

Vidjevši njegov pogled, zamalo je promijenila mišljenje. — Prvo mepusti - zahtijevala je.

Vjerujući da gaje dovoljno ozbiljno shvatila, olabavio je stisak. - Pitaj jeponovo — rekao je izbezumljenom svećeniku.

Otac Laurance izgledao je kao da će se onesvijestiti. Brzo je ponovopromucao pitanje.

Madelyne je šutjela. Sto se nje tiče, mogu ostati stajati ovdje do jutra.Nije ju briga. Nitko je neće primorati na tu smijuriju od braka.

Doduše, nije računala s Gilardovim upletanjem. Vidjevši ubojit izraznjegova lica i kako je prijeteći zakoračio prema Duncanu položivši ruku na

balčak svog mača, naglo je udahnula od zaprepaštenja. Nebesa, napast ćeDuncana!

- Uzimam Duncana za muža - u dahu je izgovorila ne skidajući pogled sGilarda. - Svojevoljno — brzo je dodala vidjevši kako je sumnjičavopromatra.

Gilard je spustio ruku s balčaka. Madelyne je s olakšanjem spustilaramena.

Adela se probila naprijed i stala između Edmunda i Gilarda. Smiješilase. Edmundovo lice također je bilo ozareno osmijehom. Madelyne jeponovo poželjela vrištati od muke. No nije se usudila. Gilard je još uvijekizgledao pomalo mahnito.

Svećenik je nesuvislo izgovorio nekoliko završnih riječi i u svojojnespretnosti naopako ih blagoslovio. Zatim se brzo ispričao i požurio se izdvorane. Lice mu je bilo potpuno zeleno. Madelyne je bila sigurna da će mupozliti. Očito je umirao od straha pred Duncanom, zaključila je. Mogla je torazumjeti.

Čim ju je Duncan oslobodio stiska, okrenula se prema njemu i napalaga.

— Ovaj brak je obična smijurija — tiho je izgovorila pazeći daje Gilardne čuje.

- Svećenik nas čak nije ni blagoslovio kako treba.Bio je dovoljno drzak daje gleda u oči i smije joj se u lice.— Rekao si da nikada ne griješiš, Duncane — podsjetila ga je. - Ovoga

puta zasigurno si pogriješio. Uništio si vlastiti život. I čemu sve to? Tvojojželji za osvetom mom bratu doista nema kraja.

— Madelyne, vjenčanje je pravovaljano. Idi u moju sobu i čekaj meondje, ženo. Uskoro ću ti se pridružiti.

Namjerno ju je nazvao ženom. Zaprepaštena, Madelyne je zurila unjega. Vidjevši topli bljesak u njegovim očima, još se više začudila. Je lirekao da pode u njegovu sobu?

Osjetivši ruku na ramenu, naglo se okrenula. — Ne boj se, sve će bitidobro — s osmijehom je prozborila Adela. Lako tebi, pomislila jeMadelyne, ti nisi udana za vuka. Morat tu pronaći način kako umaknuti timluđacima.

Svi su bili ludi. Podigla je rub svoje haljine i polako se uputila premaizlazu.

Edmund ju je zaustavio i blago je zagrlio.

— Dobro došla u obitelj - rekao je. Izgledao je kao da to ozbiljno misli.Madelyne nije mogla odlučiti ljuti lije više njegova izjava ili ozaren izraznjegova lica. Više joj se sviđao kad se mrštio.

— Prestani se smijati, Edmunde, ili ću te raspaliti. Tako mi svega, hoću.Zaprepašteno ju je pogledao. To je već bolje, zaključila je.— Nisi li netom rekla da ćeš me raspaliti ako se ne prestanem mrštiti?Nije imala pojma o čemu priča. Niti ju je bilo briga. Imala je pametnijeg

posla. Morala je o svemu na miru razmisliti. Promrmljavsi kako se nada daće mu za večerom zapeti kost u grlu tako da će mu prisjesti smijanje,progurala se pokraj njega i izašla iz dvorane.

Gilardje pošao za njom, no Edmund gaje zaustavio.— Madelyne je sada Duncanova žena, Gilarde. Nemoj to smetnuti s

uma — upozorio gaje ispod glasa, pazeći da ga Duncan ne čuje. Doduše,nije izgledalo da na njih obraća pozornost. Stajao je uz kamin, zagledan uvatru.

— Mogao sam je usrećiti, Edmunde. Sirotica se toliko napatila u životu.Zavrijedila je da bude sretna.

-Jesi li uistinu slijep, Gilarde? Zar ne vidiš kako je Duncan gleda? Ikako ona njega gleda? Zaljubljeni su jedno u drugo.

— Griješiš, Edmunde — odvratio je Gilard. — Madelyne mrziDuncana.

— Madelyne ne mrzi nikoga. Nije sposobna za takvo što — sosmijehom je odvratio Edmund. - Odbijaš se suočiti s istinom. Što misliš,zašto sam bio toliko ljut na nju? Prokletstvo, otpočetka mije bilo jasno štose događa. Duncan se nije micao od nje dok je bila u groznici.

— Samo zato jer se osjeća odgovornim za nju — rekao je Gilard,očajnički se trudeći prikriti srdžbu. Ipak, počeo se pitati nije li Edmundmožda u pravu.

— Duncan se vjenčao s Madelyne jer je to želio — nastavio je Edmund.— I to je doista zadivljujuće. U današnje se vrijeme rijetko tko ženi izljubavi. Nije se njome oženio zbog zemlje, položaja ili miraza. Nema od njenikakvu materijalnu korist. Sve što će dobiti tim brakom bit će samoproblemi. Kralj će biti prilično nezadovoljan kad čuje za to.

— Duncan ne voli Madelyne - promrmljao je Gilard. —Jest, voli je —odvratio je Edmund. — Samo što to još ne zna.

Odsutna duha, Duncan je i dalje stajao pokraj kamina, zagledan u vatru.Razgovor njegove braće nije ga ni najmanje zanimao. Prisjetivši se prijetnje

Louddonova glasnika kako će ih napasti ako im Madelyne ne bude izručenado zore, zamalo se nasmijao. Bio je to puki blef, zaključio je, ne bezrazočaranja. Rado bi odnio pobjedu u još jednoj bitki protiv Louddo-novihvojnika. Ipak, ta jadna skupina koja se upravo nasmrt smrzavala ispredzidina njegova zamka, više je nalikovala na prosvjednike nego na vojnike.Nijedan se od njih ni snagom ni vještinom nije mogao mjeriti s njegovimljudima. Uostalom, bilo ih je premalo. Louddon ih je vjerojatno poslao knjemu samo zato da bi mogao stati pred kralja i reći mu daje pokušao doćido svoje sestre bez njegova upletanja.

Budući daje bilo suvišno dalje se zamarati time, skrenuo je misli napromjene koje ga očekuju. Koliko će Madelyne trebati vremena da gaprihvati kao supruga? Nevažno, zaključio je. Ipak, što prije shvati svojuulogu u njegovu životu, to bolje za nju.

Imao je veliku potrebu zaštititi je, i ta se potreba prije svega ticalanjegove časti. Uvjerio se u njezinu hrabrost i poštenje. Usto, znao je da muvjeruje. Nije joj mogao okrenuti leđa. Naravno, čast i osjećaj dužnosti bilisu jedini razlozi njegove nagle odluke da se vjenča s njom. Poslati jeLouddonu bilo bi jednako kao zatvoriti dijete u kavez s divljom zvijeri.

- Prokletstvo — promrmljao je. Otpočetka, od prvog trenutka kad ju jedotaknuo, znao je daje neće moći pustiti od sebe. — Ta me žena doistaizluđuje — glasno je izgovorio, ne mareći jesu li ga braća čula ili ne.

Najgore od svega, doista mu se sviđala. Odjednom je postao svjestankoliko mu je život bio pust i prazan prije nego što ju je susreo. Bilo jedovoljno da ga pogleda i odmah bi izgubio nadzor nad sobom. Ako je ne biželio zadaviti, želio bije do besvijesti ljubiti. Nije bilo važno stojeLouddonova sestra. U njezinoj duši nije bilo ni trunke zla. Srce joj je biločisto i velikodušno, a njezina sposobnost pružanja ljubavi iz temelja jeuzdrmala sva njegova ironična uvjerenja.

Pitajući se kako će ga dočekati kad dođe k njoj, osmjehnuo se. Hoće libiti prestrašena ili će mu uputiti jedan od svojih staloženih pogleda? Hoće lise ponašati poput umiljate mačkice ili tigrice?

Izašavši iz dvorane, potražio je Anthonyja i nakon što mu je vazalčestitao na vjenčanju, uputio gaje da pojača noćnu stražu.

Odmah zatim krenuo je na jezero. K Madelyne će poći tek nakon štoobavi svoj uobičajeni večernji ritual. Odlučio je da se neće žuriti. Ostavit ćejoj dovoljno vremena da se pripremi za njega.

Vrativši se u zamak, zaključio je da je prošlo više od sata kako jeMadelyne izjurila iz velike dvorane. Smatrajući daje to i više nego dovoljnovremena, požurio se uza stube preskačući po dvije istodobno. Znao je damu se neće lako podati. Ipak, neće je uzeti silom, ma koliko iskušavalanjegovo strpljenje. Trebat će vremena, no kad mu se poda, učinit će to radoi svojevoljno.

Odluka kako će biti pažljiv i strpljiv očito je bila na slabim nogama, jerkada je došao do svoje sobe i vidio da Madelyne nije u njoj, smračilo mu sepred očima. Ogorčeno je uzdahnuo i uputio se prema njezinoj sobi.

Je li doista mislila da se može sakriti od njega? Bilo je to doistasmiješno. Kako bilo, osmijeh na njegovu licu naglo je izblijedio kad jepokušao otvoriti vrata te shvatio da su iznutra zatvorena zasunom.

Madelyne je još uvijek bila prilično napeta. Po povratku u sobu bila jena rubu sloma živaca, a to što je morala tako dugo čekati da se okupa, nijenimalo pridonijelo poboljšanju njezina stanja. Maude i dvojica slugu nikadanisu bili sporiji. Potrajalo je cijelu vječnost dok nisu donijeli bačvu inapunili je vodom. Cijelo vrijeme umirala je od straha da će Duncan doćiprije nego što se stigne zatvoriti.

Letva je bila točno gdje ju je sakrila, ispod svojega kreveta. Istogtrenutka kad ju je provukla kroz okove na vratima, odahnula je.

Ramena su je boljela od napetosti, a koliko god se trudila, nije višemogla pronaći odgovor ni na jedno jedino pitanje. Je li se Duncan oženionjome samo zato da bi rasrdio Louddona? Sto je s gospom Eleanorom?

Ušla je u vodu i duboko uzdahnula pokušavajući se opustiti. Srećom,prošle večeri oprala je kosu pa se sada barem time nije morala zamarati.Komadom vrpce svezak je bujne kovrče navrh glave, no pojedinipramenovi svejedno su pobjegli niz vrat i namočili se.

No topla voda nije joj nimalo pomogla da se opusti. Još je bila priličnozabrinuta. Najradije bi vrištala od srdžbe. Ili plakala. Jedini razlog što nijeučinila nijedno ni drugo bio je što se nije mogla odlučiti što će prije.

U trenutku kad je izašla iz kupke, začula je Duncanove korake. Hitro jeposegnula za kućnim ogrtačem i opazila da joj se ruke tresu. Samo zatostoje u sobi tako hladno, uvjeravala se.

Koraci su utihnuli. Znala je da stoji pred vratima. U iznenadnu,nezadrživu naletu straha potrčala je u kut. Cijelim tijelom drhtala je poputdjeteta. Jest, bila je kukavica i sramila se toga, no nije si mogla pomoći.Pojasom je mahnito svezak kućni ogrtač. Zaboga, čemu tolika panika,

pomislila je. Duncan ne može vidjeti kroz zidove. Doista bi se moralapribrati.

— Madelyne, makni se od vrata.Glas mu je zvučao prilično blago. To ju je iznenadilo. Očekivala je da će

vikati. Ili prijetiti. Zašto, pobogu, želi da se odmakne od vrata?Nije morala dugo čekati na odgovor. Kad je nogom razvalio vrata, toliko

je naglo odskočila daje leđima udarila u zid. Debela letva koja mu jepriječila ulaz raspala se na dva dijela poput obične iverice. Daje moglarazdvojiti ukrižane dlanove, Madelyne bi se sigurno prekrižila. Vrata susnažno lupila o kameni zid i raspala se u komadiće.

Duncan je bio spreman, bude li potrebno, odvući je u svoju sobu, novidjevši kako dršće u kutu, sažalio se. Usto, pobojao se da ne skoči krozprozor prije nego što stigne do nje. Izgledala je dovoljno uplašeno za takvošto.

Nije želio da ga se boji. Duboko je uzdahnuo i ležerno se naslonio odovratak. Čekajući da se Madelyne pribere, uspio se čak i osmjehnuti.

Bit ću blag i strpljiv, podsjetio se. To joj je ovog trenutka najvišetrebalo.

- Mogao si pokucati, Duncane.Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Madelyne ne samo da više nije

drhtala u kutu nego je stajala pred njim, smrknuta čela i pogleda iz kojeg sufrcale iskre. Nije izgledala kao da se namjerava baciti kroz prozor. Premanačinu kako gaje gledala, prije bi se reklo da razmišlja o tome da njegagurne niz stube.

Suzdržao se da ne prasne u smijeh shvativši kako je potreba da zadržiponos jednako važna njoj, koliko i njemu. Prokletstvo, nije želio da ustuknepred njim. — Bi li otvorila vrata da sam pokucao, ženo? — upitao je, nepokušavajući prikriti porugu u tonu svoga glasa.

— Ne zovi me svojom ženom, Duncane. Primorao si me na brak. Ipogledaj što si učinio od mojih vrata. Zahvaljujući tebi, provest ću noć napropuhu.

- Je li? Znači li to da bi ipak otvorila vrata da sam pokucao? — upitaoje, cereći se od uha do uha. Morao je priznati da uživa u ispadima njezinesrdžbe. Edmund je bio u pravu. Doista je bila oštrokondža. Njezina vrata,kako da ne!

Ništa manje uživao je i u pogledu na nju. Bujni uvojci koji su joj serasuli niz ramena, u odsjaju vatre presijavali su se u crvenkastim tonovima.

Visoko podignute brade i uspravna poput koplja, s rukama položenima obokove, izgledala je poput božice. Ogrtač joj se razdvojio, pružajući mulijep pogled na udolinu između njezinih grudi.

Pitao se kada će joj napokon sinuti da nije primjereno odjevena. Ogrtačkoji je imala na sebi nije bio osobita zaštita i dosad je već shvatio da ne nosiništa ispod njega. Spustivši pogled, ugledao je njezina gola koljena.

Osmijeh je polako nestao s njegova lica. Oči su mu naglo potamnjele.Sve na stoje mogao misliti bila je želja daje uzme u naručje.

Vidjevši kako se izraz Duncanova lica promijenio, Madelyne sezbunjeno zagledala u njega. Što mu je? Pogled mu se smračio poput nebapred oluju. Nebesa, kad barem ne bi bio tako privlačan, pomislila je.

— Naravno da ti ne bih otvorila vrata, Duncane — rekla je. - Ipak, tonipošto ne znači da nisi trebao pokucati — brzo je dodala. Osjećala sepoput glupače. Zasigurno bi se sjetila nekog pametnijeg odgovora da nijetako napeto gledao u nju, kao daje želi...

— Doista nikada ne lažeš? — upitao je Duncan vidjevši kako je nagloraskolačila oči od straha.

Začuvši njegovo pitanje, vidljivo se opustila. Očito je zaključila da jepogrešno protumačila moje namjere, pomislio je Duncan i s uzdahomzakoračio u sobu.

— Uvijek govorim istinu, koliko god neugodna bila — odvratila je. -Dosad si to i sam već mogao shvatiti - predbacila mu je, prijekorno gapogledavši. Duncan je mirno stajao nedaleko od bačve čekajući njezinsljedeći potez. Nije se prevario. Odlučno je zakoračila prema njemu, očito unamjeri da mu održi predavanje, no u prevelikoj žurbi zaboravila je podićirub svog predugog ogrtača. Spotaknula se, i da je Duncan nije na vrijemeuhvatio, pala bi naglavačke u vodu.

Zgrabio ju je oko struka, no budući daje mlatarala rukama, raspalila jenadlanicom po rubu bačve i istog trenutka bolno zajaukala. - Čim se pojavišu mojoj blizini, ozlijedim se — ljutito je promrmljala.

— Ne bih te nikada ozlijedio — pobunio se Duncan.— Očito je da sam u tvojoj blizini ugrožena — zaključila je Madelyne i

odjednom shvatila da je još uvijek drži oko struka. — Pusti me - ljutito jedodala.

— Želiš li da te prebacim preko ramena i odnesem u svoju sobu ili ćešdobrovoljno poći sa mnom kao svaka prava nevjesta? — upitao je Duncan.

Okrenula se i dugi trenutak bez riječi ga promatrala pa polako spustilapogled. Blago ju je primio za bradu i primorao da ga ponovo pogleda. -Zašto me ne možeš pustiti na miru? — tiho je upitala.

— Pokušao sam, Madelyne.Glas mu je bio topao i ugodan poput proljetnog povjetarca.Palcem je polako prelazio rubom njezine brade. Kako je tako malen,

beznačajan dodir mogao izazvati takvu buru osjećaja u njoj? - Namjerno medovodiš u iskušenje - rekla je šaptom, no nije se odmaknula ni kad jepalcem počeo milovati njezinu donju usnicu.

- Ti si ta koja mene dovodiš u iskušenje — promuklim šaptom jeodvratio. Madelyne je iznenada osjetila kako joj srce lupa kao da će iskočitiiz grudi. Jedva je mogla doći do daha. Vrškom jezika ovlaš je polizalanjegov palac. To je sve što će si dopustiti, samo taj maleni užitak,uvjeravala se, osjetivši kako joj se trnci spuštaju tijelom sve do nožnihprstiju. Je li rekao da ona njega dovodi u iskušenje? Ta pomisao pričinila jojje jednako zadovoljstvo kao i pomisao na njegov poljubac. Željela je dajepoljubi. Samo jednom, uvjeravala se, a tada će mu reći da ode.

Izgledalo joj je kao da Duncan namjerava mirno stajati uz nju cijeluvrašku noć. Osjećala je kako joj nestrpljenje sve više raste. Odgurnula jenjegove ruke pa stala na prste i spustila malen poljubac tik ispod njegovihusana.

Kako je i dalje ostao miran, postala je odlučnija i spustila dlanove nanjegova ramena. To što ju je netremice promatrao djelomice ju je ohrabrilo,no osjetivši kako mu se tijelo ukrutilo, oklijevala je. — Poljubit ću te zalaku noć — rekla je, jedva prepoznavši zvuk vlastita glasa. - Volim teljubiti, Duncane, no to je sve što ću dopustiti.

Nije se ni pomaknuo. Madelyne se mogla okladiti daje prestao disati.Do trenutka kad je usnicama dotakla njegove, nije čak bila sigurna ljuti li gaili usrećuje njezino priznanje.

Začuvši njegov uzdah, shvatila je da ga usrećuje.Nije preuzeo inicijativu. Pričekao je da jezikom potraži njegov, i tada joj

je uzvratio poljubac, žestoko i strastveno, upravo onako kako je voljela.Nije željela daje prestane ljubiti. Shvativši to, naglo se odmaknula od

njega.Duncanove ruke mirno su počivale na njezinim kukovima. Polako je

podigao glavu, znatiželjan što će Madelyne dalje poduzeti. Bila je doistanepredvidljiva.

Oborila je pogled, očito se srameći svoje smjelosti. Obrazi su joj biliprekriveni rumenilom.

Naglo ju je podigao u naručje. Vidjevši kako je zgrabila rub ogrtača ihitro pokrila razgolićena koljena, osmjehnuo se. Zamalo je rekao kako jenjezina čednost suvišna, jer već je imao prigode vidjeti je bez odjeće dok jebila u groznici, no osjetivši kako se ukočila, zaključio je kako bi bilo boljene potezati tu temu.

Na pola puta do njegove sobe Madelyne se odjednom dosjetila da nijepripremljena za noć u njegovoj postelji. — Nisam uzela spavaćicu - reklaje. —Jedno je spavati u haljini, ali ovaj je ogrtač toliko velik i debeo da...

— Neće ti trebati spavaćica — prekinuo ju je Duncan.— Hoće — ustrajala je.Nije joj odgovorio. Umjesto toga naglo je otvorio vrata svoje sobe, unio

je unutra i s treskom ih zatvorio. Spustio ju je na postelju, a zatim se uputioprema vratima i zatvorio ih zasunom. Polako se okrenuo i osmjehnuo joj se.

Nije mogla ne opaziti neodoljive jamice u njegovim obrazima. U stvari,kad se uzme u obzir njegova snaga i veličina, smiješno je zvati ih jamicama,pomislila je. Ratnici nemaju jamice u obrazima.

Ponovo s osjećala smućenom. Zahvaljujući njemu, dakako. Neprestanoju je zbunjivao. Napokon, stajao je ondje i bez riječi zurio u nju. Osjećala sepoput malenog miša kojeg je gladni vuk stjerao u kut.

— Želiš li me prestrašiti? — upitala je, očito prestravljena. Duncan jeodmahnuo glavom, iznenada shvativši daje njegov osmijeh postigao posvesuprotan učinak. - Ne želim — odvratio je.

Polako je prišao postelji i stao ispred svoje žene. - Bilo bi mi draže da sene bojiš, Madelyne, iako mogu razumjeti kako je djevici poput tebepomisao na prvi put sigurno nelagodna.

Ako je to trebao biti pokušaj utjehe, propao je. Duncan je to shvatioistog trenutka kad je vidio kako je Madelyne skočila na noge. — Prvi put? -povikala je. — Duncane, izbij si iz glave da ću ti se podati.

— Hoćeš - odvratio je.— Ako već moram s tobom spavati u postelji, zapamti da je to sve što

ćemo ti i ja činiti ove noći!— Madelyne, sada smo u braku. Normalno je da muž i žena vode ljubav

prve bračne noći.—Je li normalno i ženu primorati na brak? — upitala je.

Slegnuo je ramenima. Madelyne je izgledala kao da će se svakogtrenutka rasplakati. To mu se nije svidjelo. Odlučio ju je razljutiti. Više muse sviđala ljutita nego uplakana. - Bilo je nužno.

— Nužno? Tim nazivom opravdavaš svoje smicalice? Reci mi,Duncane, hoćeš li me također primorati na odnos s tobom zato jer je i tonužno?

Nije mu ostavila vremena da joj odgovori. — Nisi se čak ni potrudioobjasniti mi razloge za naš brak. Vjerojatno to smatraš gubitkom vremena.To je doista neoprostivo.

— Očekuješ da ti objašnjavam razloge svojih poteza? — zagrmio je iistog trenutka požalio vidjevši kako je Madelyne ustuknula i ponovo sjelana rub postelje kršeći ruke.

Duboko je udahnuo pokušavajući se smiriti. Uputio se prema kaminu pasporim, odmjerenim pokretima počeo skidati košulju, čekajući da Madelynepodigne pogled.

Trudila se ne gledati u njega, ali nije uspjela. Koža mu je bila brončana,a pri odsjaju vatre iz kamina presijavala se u zlačanim tonovima. Kada sesagnuo da izuje čizme, vidjela je kako mu napeti mišići poigravaju nanadlakticama.

Tako mi svega, voljela bih ga zagrliti! Odmahnula je gla vom, zbunjenatom iznenadnom željom. Zagrliti ga, kako da ne. Ono stoje doista htjela biloje da Duncan izađe iz sobe i ostavi je samu. No shvativši da to nije istina,duboko je uzdahnula.

— Uvjeren si da sam bludnica — naglo je izgovorila. — Nisi li to samtvrdio? Živjela sam s bivšim svećenikom - podsjetila gaje. — Sigurno neželiš bludnicu u svojoj postelji.

Molila se daje u pravu.Duncan je zamalo prasnuo u smijeh zbog načina na koji gaje željela

pokolebati. — Bludnice svakako imaju izvjesnih prednosti nad djevicama.Siguran sam da razumiješ što pod tim mislim, zar ne, Madelyne?

Ne, naravno da ne razumije na što pod tim misli, no ne može mu to reći,zar ne? Pokušaj njezine obmane doista je bio na staklenim nogama.

— Ne bih rekla da imaju izvjesnih prednosti - promrmlja-laje.- Nemate?Odustala je. Nije bila bludnica i znala je da i on to zna.Kako mu nije odgovorila, Duncan je shvatio da će biti primorana lagati

nastavi li je izazivati. — Bludnice znaju kako zadovoljiti muškarca,

Madelyne.- Nisam bludnica, i ti to dobro znaš.Osmjehnuo se. Njezina iskrenost doista mu se sviđala. S vremenom se

naviknuo na različite prevare i izdaje, no što se Madelvne tiče, bio jespreman staviti ruku u vatru da mu nikada neće lagati.

Svukao je ostatak odjeće i legao u postelju. Madelyne je i dalje sjedilana rubu, leđima okrenuta prema njemu. Ramena su joj bila ukočena idjelovala je napeto poput srne spremne na bijeg na najmanji sušanj.Okrenuo se na bok, utrnuo svijeću i glasno zijevnuo. Da je Madelyneslučajno gledala u njega, znala bi da glumi. Po njegovu napetu udu čak istidljivoj djevici poput nje bilo bi jasno da mu san nije ni u primisli. Bit ćeovo duga noć, zaključio je.

— Madelyne.Mrzila je način na koji bi izgovarao njezino ime u trenucima kad gaje

živcirala, naglašavajući posljednje slogove, tako da je zvučalo kao da sezove Line.

— Ne zovem se Line — promrmljala je.— Legni u krevet.— Nisam umorna - brzo je odvratila. Bila je to glupa primjedba, no

Madelyne je bila previše uplašena da bi za to marila. Prokletstvo, trebala jeslušati Martine priče. Sada je bilo prekasno. Nebesa, zasigurno te mipozliti,pomislila je, osjetivši kako joj se želudac uskomešao. Bude li povratila prednjim, propast će u zemlju od srama.

— Ne znam što treba činiti.Začuvši tjeskobu u njezinu glasu, Duncan se sažalio nad njom.— Madelyne, sjećaš li se noći koju smo proveli zajedno u šatoru? —

upitao je, glasa jednako tiha i prigušena poput njezina. Madelyne je stekladojam daje želi umiriti.

— Tada sam ti dao riječ da te neću uzeti na silu. Jesam li ikada prekršioišta što sam ti obećao?

Neko je vrijeme šutjela, a zatim se plaho okrenula i pogledala ga. Bila jeto pogreška jer se Duncan nije bio pokrio. Bio je gol poput vuka.

Naglo je zgrabila pokrivač i bacila ga prema njemu. — Pokrij se,Duncane. Ne doliči se da mi pokazuješ svoj goli... trbuh.

Lice joj je ponovo bilo obliveno rumenilom. Duncan nije bio siguranhoće li još dugo moći zadržati ravnodušan izraz lica. - Želim te, Madelyne,

ali ne preko tvoje volje. Natjerat ću te da me moliš da te uzmem, makarpotrajalo i cijelu noć.

— Neću te moliti.— Hoćeš.Zagledala se u njegove oči pokušavajući dokučiti što smjera.

Neuspješno. Izraz lica bio mu je nedokučiv. — Nećeš me prisiljavati? -upitala je, zabrinuto zagrizavši donju usnicu. —j Obećavaš?

Ne uspijevajući prikriti ozlojedenost, duboko je uzdahnuo i preko voljekimnuo. Večeras će joj oprostiti uvredu, no prvo što će sutra učiniti bit ćeobjasniti joj da više nikada ne dovodi u pitanje njegova obećanja.

- Vjerujem ti — rekla je šapćući. - I sama se tome čudim, ali tako je.— Znam — odvratio je.Čudno, ali njegova bahata primjedba izmamila joj je smiješak.

Uzdahnula je od olakšanja. Ponovo se osjećala sigurnom. — Budući da minisi dopustio da uzmem spavaćicu, morat ću pronaći nešto u čemu ćuspavati — rekla je.

Ne čekajući njegovo dopuštenje, otvorila je škrinju i počela prekapati ponjoj, sve dok nije pronašla jednu od njegovih košulja. Nije znala gleda li unju ili ne, no skinula je ogrtač i brzo navukla košulju.

Vidjevši kako joj ne doseže ni do koljena, požurila se u postelju. Da senije toliko žurila, sigurno bi pripazila da im se tijela ne dotaknu. Nadala sekako je Duncan shvatio da joj to nije bila namjera.

Potrajalo je cijelu vječnost dok se nije udobno namjestila. Pomislila jekako se sigurno ne doliči tražiti ga daje zagrli. Voljela je njegovu blizinu.Napokon, sada je njezin muž. Uzdahnula je. Nadala se da gaje njezinonećkanje dovoljno iscrpilo da izgubi volju za bračne dužnosti. Iskreno,voljela bi daje zgrabi i privuče k sebi. Samo nebo zna daje već naviknula nato da je vuče uokolo protiv njezine volje. Iskreno rečeno, to joj se sviđalo.Svaki put završila bi u njegovu zagrljaju, osjećajući se ugodno i sigurno. Ivoljeno. Bila je to puka zabluda, dakako, no zašto se ne bi barem nakratkopretvarala daje tako? Nije grijeh maštati, zar ne?

Duncan nije imao pojma što joj se mota po glavi. Potrajalo je duže negostoje očekivao samo daje nagovori da ude u postelju. Njegov uobičajenivečernji ritual plivanja u ledenoj vodi bio je ništavan u odnosu na ogledsnage i izdržljivosti s kojim se upravo suočio. Ipak, nagrada je bila vrijednamuke. Podsjetivši se kako to ne smije smetnuti s uma, naslonio se na lakat ipogledao svoju ženu. Susrevši njezin pogled, iznenadio se. Očekivao je da

će se pokriti preko glave. — Laku noć, Duncane — prošaptala je iosmjehnula se.

Duncan je ipak želio nešto više od njezina osmijeha. - Poljubi me zalaku noć, ženo.

Zvučao je prilično bahato, no Madelyne to nije ni najmanje smetalo. —Nisam li to već učinila? — upitala je, u čudu raširivši oči. — Nije mogućeda si zaboravio? - dodala je.

Izaziva li me? Da, izaziva, zaključio je Duncan, upravo to Uni, i to samozato što se osjeća sigurnom. I nadmoćnom. Dakako, imala je povjerenja unjega, i ma koliko mu to godilo, sve veća napetost u njegovim preponamazasigurno nije. Nije mogao svrnuti pogled s njezinih usnica, niti se suzdržatida ne spusti svoje tik do njezinih. Rukuje prebacio preko njezina struka,sprečavajući je da se u posljednji trenutak povuče. Nije ju želio primorati napoljubac, tek zadržati uz sebe dok ne promijeni mišljenje.

Nije se ni pomaknula. Jezikom je bez otpora prodro u njezina usta,gladno i nestrpljivo žudeći da se sastane s njezinim. Želio je da uživa upoljupcu jednako kao i on, i osjetivši kako mu uzvraća, jednako strasno ipomamno, znao je daje uspio.

Madelyne je doista uživala u poljupcu. Voljela je njegovu blizinu. Injegov čvrst i topao zagrljaj. Ovila je ruke oko njegova vrata i jače seprivila uz njega. Začuvši kako je uzdahnuo u odgovor na njezinu smjelost,nasmiješila se.

Podigao je glavu i pogledao je. Usnice su joj bile vlažne i nabrekle, noono što mu je doista zagrijalo srce bio je sjaj u njezinim očima. Odjednomje shvatio da se i sam osmjehuje, iako nije znao zašto. Osjetivši kakoMadelyne prstima nesvjesno mrsi pramen kose na njegovu zatiljku, nije semogao suzdržati daje ponovo ne poljubi. Usnama je obuhvatio njezinudonju usnicu i nježno je zagrizao. Nasmijala se, očito oduševljena tommalom erotskom igrom.

Poljubac je uskoro postao vruć i vlažan. Dlanovima je obuhvatio njezinolice i potpuno se prepustio vihoru obostrane požude.

Madelyne je uzdahnula i još se više privila uz njega, uguravši stopalaizmeđu njegovih. Osjetivši kako se opustila, koljenom je razdvojio njezinabedra.

Ni u jednom trenutku nije ju prestao ljubiti. Činilo se da se ne možezasititi njezinih usana. Rukama je milovao njezina leđa i ramena,

razbludnim i neukrotivim pokretima. Osjetivši kako podrhtava od užitka,shvatio je da ne želi da prestane.

Madelyne je pomislila da se rastaje s pameću. Ni uz najbolju volju nijese mogla pribrati i reći mu da prestane. Niti je to željela. Njegov ju je dodiropijao, otkrivajući joj osjećaje za koje nije ni sanjala da postoje. Odjednomje shvatila da žudi za njim. Unatoč strahu i oprezu, sve je teže odolijevalaželji da mu se potpuno preda.

Obuzeta ljubavnom groznicom, izvila je leđa i još mu se višeprimaknula. Osjetivši njegov napeti ud kako je pritišće, oštro je udahnula ipokušala se odmaknuti, no Duncanov pomaman poljubac slomio je tajkratki pokušaj otpora. Vrelina u njezinu tijelu postala je neizdrživa. Njezinum i dalje se bunio protiv intimnosti, no sve je više gubio bitku s njezinimtijelom. Nagonski je stisnula Duncanov napeti ud između svojih bedara.Kad se počeo polagano pomicati, trljajući se o nju, pokušala gaje zaustavitirukama ga snažno primivši za kukove. No to je, zacijelo, izazvalo posvesuprotan učinak. Duncan je muklo uzdahnuo i nastavio svoju razbludnuigru. Nije dugo potrajalo da Madelyne shvati kako time što upravo čini,Duncan sve više raspaljuje njezinu žudnju, dovodeći je do usijanja.Dlanovima je obuhvatila njegovu stražnjicu i jače se privila uz njega.

Duncan je znao da postoji opasnost da se Madelyne ponovo uplaši budeli previše oklijevao, no nije ju želio uzeti dok ne bude posve spremna.Obujmio je njezinu stražnjicu i odlučnim, gotovo grubim pokretom podigaonjezine bokove i priljubio ih uz svoje, dopustivši joj da ga potpuno osjeti.Začuvši dubok, promukao, primitivan zov mužjaka iz dubine njegovihnjedara, nije mogla odoljeti da ga ne privuče k sebi. Ovila je ruke okonjegova vrata i poljubila ga divlje i raskalašeno, bez i trunke suzdržanosti.

Vidjevši njezinu reakciju, Duncan je zamalo izgubio razum. Naglo jeprekinuo poljubac i spustio usnice na njezin vrat. Suzdržavanje je imalosvoju cijenu. Bol u njegovim preponama postala je neizdrživa i tog jetrenutka jedino želio uroniti u nju i učiniti je svojom i duhom i tijelom.Naravno, odolio je toj napasti. Znao je daje prerano. Želio joj je ostaviti jošmalo vremena, no njegove ruke i usnice odbile su slušati zahtjeve njegovauma. Jednostavno ju nije mogao prestati milovati. Miris njezine kožedovodio gaje do ludila. Nikada u životu nije osjetio takvu požudu. Pomisaoda ga čeka još veći užitak zamalo gaje odvela preko ruba.

Madelyne je znala da mu mora reći da prestane. Duboko je udahnula,očajnički se trudeći uspostaviti nadzor nad sobom. To se, dakako, pokazalo

nemogućim. Duncan je jezikom klizio niz njezin vrat, istodobno jojšapućući smjele, bestidne riječi koje su joj potpuno pomutile um.

Rekao je daje prekrasna i nastavio šaptati, govoreći što bi joj sve želioučiniti. Rekao je i daje mahnit od žudnje za njom, a po načinu na koji su muruke drhtale kad je odmaknuo kosu s njezina lica i poljubio je u čelo,vjerovala je da je to istina.

Znala je da može lako slomiti njezin otpor. Ipak, nije se bojala njegovesnage. Sve stoje trebala učiniti bilo je reći mu da prestane. Ne bije uzeoprotiv njezine volje. Duncan je uvijek imao nadzor nad sobom, u svakomtrenutku kada je bio s njom, svaki put kad bije dotaknuo. Nije se žurio, nitije dopuštao da žudnja vlada njegovim postupcima. Njegove metodezavođenja nisu bile ni najmanje nasilne. Želio je da ga želi onoliko koliko jeon želio nju.

Kad bi barem smogla snage da se barem nakratko odvoji od njega, tektoliko da može razmisliti o svemu. Duboko je udahnula i legla na leda,oslobodivši se njegova zagrljaja.

Slijedio ju je. Odjednom je shvatila kako su pokrivači spali s njih. Svešto ju je pokrivalo bila je tanka košulja između njihovih tijela.

Nogu isprepletenih s njezinima, polako je uklonio i tu, posljednjuzapreku. Košulja je spala s nje i, prije nego što se stigla pobuniti, otkrilanjezine gole grudi. Ruku na srce, još mu je i pomogla daje svuče.

Osjetivši njegove gole grudi na svojima, Madelyne je zaboravila da sehtjela nakratko odvojiti od njega i mirno razmisliti o svemu.

Njegove guste dlačice škakljale su njezine bradavice na način koji ju jeizluđivao. Uzdahnula je od užitka. Dah mu je bio oštar i neravnomjeran,jednako glasan i čeznutljiv kao i njezin.

Podigao je glavu i zagledao se u njezine tamne, zamagljene zjenice.— Uživaš li u ljubljenju, Duncane?Zaustio je da joj odgovori i shvatio da ne može doći do glasa. —

Uživam, Madelyne — odgovorio je promuklim šap-tom i osmjehnuo se. -Jednako kao i ti.

- Istina - rekla je tiho. - Dosta uživam - dodala je i vrhom jezika oblizaladonju usnicu. Duncan je oštro udahnuo i na trenutak zatvorio oči, trudeći seda ne izgubi razum.

Izluđivala gaje. Znao je da mora biti strpljiv. Prokletstvo, očajnički ju ježelio, i želio ju je odmah. Ipak, nije još bila spremna. Moram pronaći snage

i izdržati to slatko mučenje, makar me naposljetku i ubilo. A to te sevjerojatno i dogoditi, zaključio je.

Duboko je uzdahnuo i spustio niz malih poljubaca na njezino čelo, nos iobrve. Nije zaboravio ni sitne pjege na njezinu licu, iste one za koje bivjerojatno tvrdila da ih nema.

Madelyne je zadržala dah čekajući da stigne do usana. Kad ju je umjestotoga nastavio ljubiti po vratu, nestrpljivo je uzdahnula. — Zelini te ljubiti,Duncane — šapnula je.

Znala je da se ponaša poput bestidnice. Jest, igrala se vatrom. Bila jeistinski zatečena vlastitom smjelosti. Uvjeravala se daje razlog tomu stojenitko nije pripremio na takvo što. Nitko joj nikada nije rekao kakomuškarac i žena jedno drugome mogu pružiti toliko strasti i užitka. Bilo jeto doista izvan mogućnosti njezina poimanja.

Madelyne je iznenada shvatila kako cijelo vrijeme pokušava zavaratisamu sebe. Bitka koja se vodila u njoj bila je puko samozavaravanje.Pokušavala je primorati Duncana da donese odluku umjesto nje. Tada ćejedino on biti odgovoran za čin njezina predavanja. Ona će i dalje ostatinedužna, zahvaćena vrtlogom užitka na koji ju je primorao.

Shvativši to, posramila se. Duncan je nije ni na što primoravao. —Jasam obična kukavica — rekla je šaptom.

— Ne boj se - blago je odvratio, očito shvativši što se zbiva u njezinojglavi.

Željela mu je toliko toga reći, ali nije znala kako. Željela mu je reći damu želi pripasti, da želi biti njegova, barem tu jednu jedinu noć. Nijevjerovala da bije doista mogao voljeti, no ove noći željela se pretvarati davjeruje bračnim obećanjima koje joj je dao. Kad bi se barem mogaopretvarati da su istinita, bilo bi dovoljno da nakratko povjeruje u njih.

- Zagrli me, Madelyne — rekao je, nježno joj milujući grudi.Kad ih je potpuno obuhvatio dlanovima, uzdahnula je od užitka.

Palčevima je trljao njezine bradavice sve dok nisu postale tvrde i uspravne,a zatim spustio usnice na jednu od njih i počeo jezikom kružiti oko nje,grickajući je i usisavajući sve dok Madelyne nije pomislila da će izludjetiod navale vreline koja ju je obuzela. Kratko je zajecala i izvila leda,nutkajući ga da nastavi to slatko mučenje.

Kada je završio, obje njezine dojke bile su jednako nabrekle i posuterumenilom. Prekrio ih je svojim tijelom i ponovo je poljubio dugim vlažnimpoljupcem koji ju je ostavio bez daha.

Nije više mogao čekati. Iz pozadine njegova uma probila se misao dajoš nije dobio njezin pristanak. Podigavši glavu, vidio je da su joj očiispunjene suzama.

— Želiš li da prestanem? — upitao je i istog trenutka posumnjao u svojzdrav razum. Kako bi joj, zaboga, mogao udovoljiti? Sumnjao je da bi seikada uspio podičiti tim zgoditkom u borbi sa samim sobom.

— Reci mi zašto places, Madelyne - rekao je, vrhom palca brišući suzus njezina obraza.

Nije mu odgovorila. Čvrsto joj je upleo prste u kosu. — Podaj mi se,Madelyne. Znam da me želiš. Reci mi to - u dahu je izgovorio, žestinomkoja je odražavala svu njegovu žudnju. Mogao je osjetiti kako joj tijelogori. Znao je daje spremna za njega, ali morao je to čuti. Promeškoljila se,očito nestrpljiva koliko i uznemirena. - Znam da to ne bih smjela, ali istinaje — šaptom je rekla. — Želim te, Duncane, toliko da ću izludjeti.

— Ti i ja sada smo u braku, Madelyne — odvratio je Duncan. - U tomešto činimo nema ništa loše - dodao je, i ponovo spustio usnice na njezine,požudno je ljubeći. Uzvratila mu je jednako požudno. Osjetivši njezinenokte u svojim leđima, naglo je prekinuo poljubac.

— Reci mi da me želiš u sebi, Madelyne. Reci mi to — ponovio je,duboko se zagledavši u njezine oči. Polako je razdvojio njezina bedra ilegao između njih. Prije nego što je Madelyne shvatila što smjera, položioje dlan na njezine meke kovrče. Nježno ih je milovao i mrsio sve dok nijeosjetio kako je vlažna i skliska od žudnje za njim. Cijelo vrijeme nije skidaopogled s njezina lica. Oči su joj i dalje bile mutne od strasti.

Prstom je polako prodro u nju. Madelyne je nagonski izvila leđa odužitka. Vidjevši njezinu reakciju, Duncan je pomislio da će umrijeti. Bila jetako neopisivo lijepa, vruća i podatna. I cijela mu je pripadala.

- Prestani me mučiti, Duncane - šapnula je. - Uzmi me.Šaptom je izgovorio njezino ime i ponovo spojio usnice s njezinima.

Milovao je njezina svilena bedra pa položio ruke na njezine kukove,podigao ih i počeo polako prodirati u nju. Bez imalo sustezanja izvila jeleđa, potičući ga da nastavi.

Osjetivši njezin himen, zaustavio se. — Obgrli me nogama - promukloje izgovorio, lica uronjena u udubinu njezina vrata. Čim gaje poslušala,naglo je prodro u nju. Madelyne je zajecala od bola i istog se trenutkapokušala odmaknuti. -U redu je, ljubavi — tiho joj je rekao, pokušavajući jeutješiti. Bol će ubrzo proći.

Želio je pričekati da se smiri, no žudnja za njom postala je neizdrživa.Počeo se pomicati, najprije polako, a zatim sve brže i jače. Ugurao je rukuizmeđu njihovih spojenih tijela, pronašao njezinu najosjetljiviju točku ipočeo je trljati.

Nije mu dugo trebalo da ponovo raspali njezinu strast. Madelyne jepotpuno zaboravila na bol. Visoko je podigla kukove puštajući ga dublje usebe. Osjetivši kako se pomiče zajedno s njim, Duncan je muklo zastenjao inasrnuo, strašću i žestinom koja ju je potpuno omamila.

Osjećala se veličanstveno. Sada su potpuno pripadali jedno drugome —tijelom, duhom i umom.

Snaga njegove samokontrole istinski ju je zadivila. Sama je bila divlja irazuzdana, oslobođena svih ograda i mahnita od požude za njim, no Duncanje bio taj koji je i dalje vodio igru, ne dopuštajući pomami da ga svlada.

Čula je kako joj šapće bestidne riječi, no ubrzo je bila previšeomamljena da bi ih razumjela. Njezino tijelo preuzelo je vlast nad njezinimumom zahtijevajući od nje konačnu predaju.

Vrhunac je bio toliko snažan i čaroban daje i protiv svoje volje glasnovrisnula njegovo ime. Osjećala se posve ispunjenom. Sigurnom. I voljenom.

Trenutak potom Duncan je promuklo zastenjao i prepustio se vlastitomvrhuncu. Čvrsto je držeći u naručju, izgovorio je njezino ime. Dubokouzdahnuvši, srušio se na nju, bez prestanka ga ponavljajući.

Tijela su im bila mokra od znoja. Miris ljubavi lebdio je oko njih,podsjećajući ih na upravu proživljenu strast. Madelyne je vrškom jezikapolizala njegovo rame, uživajući u slanom okusu njegove kože.

Duncan je bio uvjeren da u njemu više nema ni mrvice snage potrebneda se pomakne. Sto se njega tiče, mogao bi zauvijek ostati u njoj.

Nikada nije doživio tako snažan i potpun vrhunac. Pri-bravši sedovoljno da može razmišljati, oslonio se o lakte i pogledao svoju ženu. Očisu joj bile zatvorene, a obrazi rumeni. Ponovo je izgledala poput plahedjevice. Osmjehnuo se. Nebesa, kako može biti toliko stidljiva netom što seuvjerio koliko može biti raskalašena? Ramena su mi zasigurno punatragova njezinih noktiju, pomislio je. Vjerojatno će proći najmanje tjedandana dok ne izblijede.

—Jesam li te povrijedio? - tiho je upitao.—Jesi —jedva čujno je odvratila.-Je li te jako boljelo? — zabrinuo se.- Ne, samo malo.

- Znači, ipak si uživala? — zamijetio je.Maldelyne je napokon otvorila oči i susrela se s njegovim

samouvjerenim osmijehom. -Jesam - priznala je.- Samo malo?Odmahnula je glavom i nasmiješila se. Odjednom je shvatila kako

Duncan želi čuti da ju je zadovoljio, jednako kao što i ona to želi čuti odnjega. — Beskrajno, Duncane.

Kimnuo je, istinski zadovoljan. Iako je znao daju je doveo do vrhunca,njezina iskrenost doista mu je godila. - Strastvena si žena, Madelyne. Netrebaš se zbog toga stidjeti — rekao je i poljubio je dugim i snažnimpoljupcem. Pogledavši je u oči, bilo mu je drago što vidi daje njezinasramežljivost nestala. Oči su joj ponovo potamnjele. Nebesa, mogao bi seopet izgubiti u njoj.

Odjednom se osjetio ranjivim. Nije mogao dokučiti razlog tom čudnomosjećaju, potpuno nepoznatom njegovoj naravi. Ne bude li pazio, Madelynebi ga mogla pretvoriti u Sam-sona. Po svemu sudeći, bila je joŠ i većazavodnica od Dalile. Jest, mogla bi ga lišiti njegove snage bude li jojdopustio.

Namrštivši se, legao je na leda pa stavio ruke iznad glave i zagledao se ustrop. Opazio je da Madelyne pokušava izvući pramen kose ispod njegovalakta, ali nije mario. Misli su mu tog trenutka bile previše usredotočene napokušaj otkrivanja što se zbiva s njim. Predugo je zanemarivao činjenice.Jedini trenuci u kojima je bio potpuno iskren bili su oni provedeni unjezinoj blizini. Tada bi potpuno gubio nadzor nad sobom, ma koliko setrudio da se to ne dogodi. Bilo je očito da mu Madelyne znači više nego štoje mislio. Moć koju je imala nad njim, zabrinula gaje. A Duncan,nedvojbeno, nije bio čovjek koji bi olako prelazio preko bilo čega što bi gazabrinjavalo.

Ležeći na leđima, Madelyne se pokrila do brade. Krajičkom okapogledala je supruga pa se, vidjevši kako je smrknut i zamišljen, usplahirila.Je li ga ipak razočarala? Znala je da je zasigurno bila pomalo prestrašena,stidljiva i nespretna. — Jesi li razočaran, Duncane? - s oklijevanjem jeupitala i brzo zatvorila oči, plašeći se njegova odgovora.

- Nipošto - naglo je izgovorio.Zvučao je grubo, oporo i, prema njezinu sudu, ni najmanje uvjerljivo.

Sva ljepota njihova ljubavnog čina odjednom je nestala i umjesto radosti iispunjenja, Madelyne se odjednom osjećala povrijeđenom i poniženom.

Srce joj se ispunilo neopisivom tugom. Prokletstvo, bila je toliko očajna danije mogla zaustaviti suze.

Duncan se nije imao vremena obazirati na njezine osjećaje, jer je upravoimao problema sa svojima. Suočivši se s istinom, bio je istinski preneražen.

Svojeglava i nepredvidljiva žena koja je upravo ridala dovoljno glasnoda probudi mrtvace, osvojila je njegovo srce.

Odjednom se osjećao ranjivim poput Ahileja, o kojemu mu je Madelynepričala. Ahilej sigurno nije bio presretan saznavši daje peta njegovo ranjivomjesto. Sigurno je bio ljutit i ogorčen, baš poput njega.

Duncan trenutačno nije imao pojma kako bi se mogao zaštititi odnjezina utjecaja. Morat će o tome na miru razmisliti. Daleko od Madelyne,dakako, jer u njezinoj blizini mozak mu ionako nije najbolje radio. Kvragu,doista gaje živcirala.

Duboko je uzdahnuo, dovoljno glasno da i ona čuje. Znao je što želi odnjega, što joj je ovog trenutka potrebno. Kratko je zastenjao pa odmaknuopokrivače i uzeo je u naručje. Rekao joj je da prestane plakati, nozanemarila je njegovu naredbu i počela još glasnije ridati.

Madelyne je imala najozbiljniju namjeru reći mu da ga prezire i da višeneće progovoriti ni riječi s njim, jer umišljeno i bezosjećajno stvorenjepoput njega drugo nije ni zaslužilo, no trenutno to nije mogla. Prije svegamorala se smiriti i prestati plakati. U protivnom će zvučati jadno umjestoljutito.

— Je li ti žao što si mi se podala, Madelyne? - upitao je, pomislivsi kakoni trenutka više ne može slušati njezino ridanje.

Kimnula je, ponovo ga tresnuvši glavom posred čeljusti. -Jest - priznalaje. - Očito sam te razočarala. Znam da jesam, jer inače ne bi bio takonamrgođen i odbojan. Željela sam te usrećiti, ali jednostavno nisam znalašto bih trebala činiti, Duncane.

Nebesa, doista je bila nepredvidljiva. Plakala je zato što misli da ga nijezadovoljila. Shvativši to, morao se osmjehnuti.

— Ne želim da me ikada više dotakneš - u dahu je izgovorila i naglo seizvukla iz njegova zagrljaja.

Bila je toliko ljutita daje zaboravila daje gola. Sjela je u postelju iprivukla noge k grudima. Duncanov pogled nagonski se spustio s njezinalica na njezine oble, bujne dojke. Izgledale su toliko čarobno da im nijemogao odoljeti. Posegnuo je za jednom i palcem počeo kružiti oko

bradavice. Ukrutila se prije nego stoje Madelyne stigla reagirati i odgurnutiga.

Hitro je povukla pokrivač preko grudi, no Duncan gaje naglo potegnuo iponovo je otkrio. Kad je ponovo posegnula za njim, uhvatio ju je za ruku ipovukao je na sebe.

Zarobio je njezine ruke iznad svoje glave, no nije računao s nogama.Široki osmijeh na njegovu licu naglo je nestao kad je njezino koljenopogodilo metu između njegovih nogu.

Bolno je zastenjao pa zarobio njezine noge između svojih stopala. Ipak,oslobodio joj je ruke i nježno povukao njezinu glavu na svoja prsa. Srce jojje lupalo kao da će iskočiti iz grudi i više nego išta na svijetu želio ju jepoljubiti, no kad je vidio njezino uplakano lice, predomislio se. - Slušaj me,ženo. Nisi bila nespretna, samo neiskusna. I jest, zadovoljila si me višenego što sam sanjao.

Dugi trenutak Madelyne je bez riječi zurila u njega. Oči su joj seponovo ispunile suzama. — Govoriš li istinu, Duncane? Doista sam tezadovoljila?

Duboko je uzdahnuo i kimnuo, razdražen njezinim propitkivanjem.Drugi put te večeri zakleo se da će joj odmah ujutro održati predavanje otome da nikada ne preispituje njegove izjave. Doista je bila nemoguća.

No barem ju je uspio umiriti. — I ti si mene zadovoljio -rekla je šaptom.— Znam da jesam, Madelyne — rekao je i obrisao joj suze s obraza. -

Prestani se time zamarati — dodao je.— Kako znaš da si me zadovoljio?— Zato što si vrisnula moje ime i molila me...— Nikada ne molim, Duncane — prekinula gaje. — Pretjeruješ.Vidjevši njegov samouvjereni osmijeh, zaustila je da mu kaže kako je

bahat i nemoguć, no usnicama je prekrio njezine, učinkovito ugušivšidaljnje prijekore.

Poljubac je bio dug i vruć. Ubrzo je osjetila kako se ponovo napeo.Pritisnula je kukove uz njegove i počela ih pomicati, još više ga dražeći.

Zaustavio ju je. - Lezi i spavaj, Madelyne. Previše bi te boljelo kadbismo ponovo vodili ljubav.

Dugim poljupcem zaustavila je njegov protest. Voljela je biti na njemu ito mu je stidljivo šapnula.

Osmjehnuo se i ponovio joj da legne i spava. — To je naredba — dodaoje.

— Ne želim spavati — odvratila je, vrhom jezika ližući njegov vrat,zbog čega je nakratko zadrhtao. — Lijepo mirišeš -dodala je, grickajućinjegovu usnu resicu.

Duncan je shvatio kako je krajnje vrijeme da stane na kraj njezinojmaloj igri prije nego što bude prekasno. Ne zaustavi lije, znao je da seuskoro više neće moći suzdržati daje ponovo ne uzme. Nije joj želio nanijetibol, no Madelyne je bila previše neiskusna da bi razumjela u što se upušta.

Morao joj je pokazati koliko bi joj još jedan odnos mogao bitineugodan. Ugurao je ruku između njezinih bedara i prstom prodro u nju.Madelyne je tiho zajecala i zabola nokte duboko u njegova ramena. -Jesi lisigurna da me želiš?

— upitao je, glasa promukla od žudnje. Polako se protegnula, poputumiljate mačkice. Bol i užitak stopili su se u jedno. Protrljala je dojke onjegova prsa. — Želim te, Duncane — šapćući je rekla.

Duncanova samokontrola u trenutku je ishlapjela. Osjećao se kao dajeupravo osvojio svijet. Kada se Madelyne odmaknula od njega u namjeri dalegne na leda, spriječio ju je, lagano odmahnuvši glavom.

- Želiš li doista da te preklinjem, Duncane? - upitala je, ne zvučećinimalo pokorno. Tako mi svega, pomislio je Duncan, bio je to zahtjev, a nemolba. Glas joj je podrhtavao od žudnje.

Umjesto odgovora, poljubio ju je i počeo polako prodirati u nju.Madelyne je široko razdvojila bedra i uzela ga u sebe. Njezina

posljednja jasna misao prije nego što se potpuno predala užitku, bila jepravo otkriće. Žena tijekom ljubavnog čina ne mora biti na leđima.

PETNAESTO POGLAVLJE

'Doista, gdje vam je blago, ondje te vam i srce biti.'Novi zavjet, Evanđelje po Luki, 12:34

Duncan je oduvijek o sebi mislio da je jednostavan i praktičan. Jest, bioje tvrdoglav i naviknuo da sve bude po njegovu, no nije to smatrao manom.Volio je svoj ustaljeni dnevni raspored i rutina mu nije ni najmanje smetala.Dapače, predvidljivost je bila temelj njegove sigurnosti i udobnosti. Kaoglavi obitelji dužnost mu je nalagala da održi red i disciplinu. Bez čvrsteruke i dobro urađena plana, sve bi se pretvorilo u kaos.

Kaos. Ta je riječ Duncana neodoljivo podsjećala na njegovu slatkulijepu ženicu. Iako je to mišljenje zadržao za sebe, Madelyne je riječipomutnja dala novo značenje. Bog mu je svjedok da se cijeli njegov život,otkad se njome oženio, pretvorio u jednu veliku zbrku. Morao je priznati,doduše jedino sebi, daje odluka o njihovu vjenčanju bila prva nepromišljenastvar koju je ikada učinio.

Doista je vjerovao da će se njegov život nastaviti uobičajenim tijekom.Mislio je da će moći ignorirati Madelyne jednako kao što je ignoriraonjezino protivljenje prije nego što su se vjenčali. Nažalost, oba uvjerenjapokazala su se pogrešnima.

Madelyne je bila neusporedivo tvrdoglavija nego što je očekivao. Jedinoje time mogao objasniti njezino ignoriranje njegova autoriteta.

Duncan je mrzio promjene. Bio je uvjeren da Madelyne to zna, iako sena to nije obazirala. Svaki put kad bi je pozvao na red, pogledala bi ga onimsvojim bezazlenim pogledom koji je govorio kako nema pojma sto jezgriješila. I umjesto da se urazumi, odmah zatim pronašla bi način da seuplete u nešto drugo.

O, njegova lijepa žena i dalje je bila prilično stidljiva u njegovoj blizini.Barem je tako djelovala. Obrazi bi joj se zarumenjeli zbog svake sitnice.Bilo bi dovoljno da je pogleda, dugim i intenzivnim pogledom, ipocrvenjela bi do korijena kose. To ga je prilično zbunjivalo. Ipak, kad ne biobraćao pozornost na nju, činilo se da nije ni najmanje stidljiva.

Promjene koje je učinila bile su sve, samo ne male. Žalosno ali istinito,no najveća i najuočljivija od svih odnosila se na veliku dvoranu. Bez pitanjaje naredila da se iznese masivno drveno postolje. Stari glomazni stoltakođer je završio u podrumu, a na njegovo mjesto došao je novi, manji.Izradio ga je stolar kojega je unajmila za taj posao, također bez njegovadopuštenja.

Služavke je dovela do ludila svojim zahtjevima za čistoćom. Vjerojatnosu mislile da je sišla s uma, iako se to nijedna od njih nije usudila glasnoizgovoriti pred njim. Ipak, Duncanu nije promaknulo kako se žure izvršitisvaku njezinu zapovijed. Izgledale su sretne što joj mogu udovoljiti.

Podovi su bili izribani do neprepoznatljivosti, zidovi nanovo oličeni iurešeni tapiserijama. Nova, čista i mirisna staza bila je postavljena na pod, avelik, tamnoplavi goblen s grbom Wextonove obitelji, izvezen bijelimkoncem, visio je iznad kamina. Ispred kamina stavila je dvije udobnefotelje. Velika dvorana sada je umnogome nalikovala na njezinu malu sobuu kuli. U stvari, više i nije djelovalo toliko golemo jer ju je Madelyneprividno smanjila na nekoliko zasebnih cjelina s foteljama i stolićima. Zaštobi itko želio sjediti u velikoj dvorani, bilo je izvan domašaja Duncanovapoimanja. Iako je cijeli prostor sada djelovao puno toplije i ugodnije,dvorana bi trebala biti mjesto na kojem ljudi objeduju ili eventualnonakratko stanu uz kamin da se ugriju, a ne da bi netko u njoj dangubio.Ipak, činilo se da njegova žena nije sposobna shvatiti tu jednostavnučinjenicu pa ju je pretvorila u sobu savršenu za opuštanje i ljenčarenje.

Duncan je također primijetio da vojnici više ne ulaze u, prljavimčizmama u dvoranu. Nije se mogao odlučiti sviđa li mu se to ili ne. Kakobilo, Madelyne je čak i njegove ljude uspjela natjerati da se drže njezinanametnutog reda.

Psi su se, ipak, pokazali njezinim najvećim izazovom. Stalno ih jetjerala iz dvorane, no uporno su se vraćali. Naposljetku je riješila i tajproblem. Svakodnevno bi povela kolonu pasa niz stubište tako da bi uzelakomad ovčetine i mahala njime pred nosom najvećem od njih. Ostali su gaslijedili sve do predvorja. Uskoro su psi naučili da im je mjesto ondje pa seviše nisu vraćali u dvoranu.

Istodobno, time je nestala i potreba za bacanjem kosti preko ramena.Gilard je ispričao Duncanu kako je Madelyne jedne večeri stala na čelostola i uljudnim glasom objasnila vojnicima kako će odsada jesti kao

pristojni ljudi ili uopće neće jesti. Nitko se nije pobunio. Činilo se da jojvojnici rado ugađaju, kao i sluge.

Jest, Madelyne je doista bila više tigrica nego umiljata mačkica. Ako jestekla dojam da se tko od slugu ne odnosi s dovoljno poštovanja prema bilokome od Wextonovih, držala bi mu predavanje do iznemoglosti.

Sada, kada je o tome razmišljao, Duncan je shvatio kako i njemu volipropovijedati. Doduše, u razgovoru s njim trudila se obuzdati, no ipak jeizražavala mišljenje češće nego stoje trebalo.

A to se, najčešće, svodilo na kritiku. Prisjetio se kako je samo dan prije,slušajući njegov razgovor s Gilardom o kralju Williamu i njegovoj braćiRobertu i Henriku, jedva dočekala da se Gilard udalji iz dvorane kako biobrazložila svoj stav. Tonom u kojem se mogla naslutiti povelika količinaautoriteta, izjavila je kako je Williamov odnos s braćom zabrinjava sobzirom na to da su obojica stavljena u prilično podređen položaj. Premanjezinu mišljenju, zato će se Robert i Henrik sigurno udaljiti od Williama istvarati mu probleme.

Naravno, nije imala pojma o čemu priča. Kako bi se žena uopće moglarazumjeti u politiku? Unatoč tomu, Duncan se potrudio strpljivo jojobjasniti kako je Robert, najstariji brat, nakon očeve smrti postao vojvodomod Normandije i kao takav pokazao se prilično neodgovornim jer jeHenriku već prodao neke posjede da bi namaknuo novac za Križarskeratove.

Madelyne je ignorirala njegove logičke argumente i ustrajala u mišljenjuda se i on ponaša upravo poput kralja Williama, jer svoju braću isključuje izdonošenja svih važnih odluka. Nastavila mu je propovijedati rekavši kakoće se uskoro Gilard i Edmund jamačno osjećati jednako uskraćenima poputkraljeve braće.

Naposljetku mu nije preostalo drugo nego daje uzme u zagrljaj istrastveno poljubi. Bio je to jedini način daje ušutka—i prilično uspješan.

Najmanje deset puta na dan morao se podsjetiti da problemi s vođenjemkućanstva nisu nešto čime bi se on trebao zamarati. Imao je pametnijaposla. Poput onoga da od svojih vojnika učini moćne ratnike.

Iz tog se razloga nastojao držati podalje od svoje braće i sestre, aosobito od svoje tvrdoglave neposlušne žene.

Ipak, teorija je bila jedno, a praksa nešto posve drugo. Možda se imogao ograditi od problema s kućanstvom i ukućanima, ali ne i od onih sMadelyne. Morao je neprestano paziti na nju.

I ne samo on. Svi njegovi vojnici neprestano su strepili nad njom.Nikada nijednom riječi nije pokazala da imje zahvalna na tomu, ali ne zatostoje bila neuljudna. Istina je zapravo bila puno gora. Madelynejednostavno nije bila svjesna opasnosti u koje se dovodi.

Jednog dana toliko joj se žurilo da što prije stigne do staja da se uputilaposred poljane na kojoj su vojnici vježbali gađanje lukom i strijelom. Jednaod strijela promašila ju je za dlaku, a siroti vojnik koji ju je odapeo, od šokase srušio na koljena i primio se za glavu. Zahvaljujući noj, ostatak danaruke su mu se toliko tresle da više nije bio u stanju pogoditi metu.Madelvne uopće nije bila svjesna opasnosti u kojoj se našla. Jednostavno jeprodužila, nemajući pojma o kaosu koji je izazvala.

Događaja koji su graničili s tragedijom bilo je previše da bi ih Duncanmogao prebrojiti. Svake večeri, dok bi slušao Anthonyjev izvještaj, došlo bimu da iskoči iz kože. Odani vazal izgledao je krajnje izbezumljeno, ipremda se nikada nije žalio, Duncan je znao da bi više volio potući se snekim nego trčkarati za njegovom ženom.

Potrajalo je dok nije shvatio zastoje Madelvne toliko bezbrižna inepažljiva. Razlog je, zapravo, bio posve jednostavan, i kad gaje otkrio,morao je priznati da mu je drago zbog toga. Madelvne se osjećalasigurnom. Dok je bila u groznici, saznao je sve o njezinu djetinjstvu. Bila jemirno i poslušno dijete koje se, stoje više moguće, trudilo biti nevidljivo.Majka ju je štitila od oca i brata, no dvije godine koje je nakon njezine smrtiprovela izložena njihovoj okrutnosti nedvojbeno su bile prilično bolnoiskustvo. Madelvne je brzo naučila kako se ne smije smijati ni plakati, nitipokazivati bilo kakve druge osjećaje kojima bi privukla njihovu pozornost.

Iako je desetogodišnji boravak uz ujaka Bertona bio pravi blagoslov zanju, Duncan je dvojio da se Madelvne u tom razdoblju mogla ponašatipoput svojih vršnjaka. Život uz svećenika bio je povezan s različitimograničenjima. Nestašnost doista nije bila poželjna, a boležljivi starac poputnjega vjerojatno je više ovisio o njoj, nego ona o njemu.

Svećenik je bio taj koji je Madelvne naučio samokontro-li, a Duncan jeznao daje to učinio za njezino dobro. Želio joj je pomoći da preživi, abudući daje znao da njezin brat u bilo kojem trenutku može doći po nju,potrudio se naučiti je prikrivati osjećaje. Ni on ni Madelvne nisu mogliznati da im Louddon godinama neće doći čak ni u posjet. Iz tog je razlogaMadelyne živjela u neprestanu strahu da će se njezin brat jednog danapojaviti na svećenikovu pragu i zahtijevati daje odvede kući.

Strah je neminovno doveo do opreza, a sada, kada se osjećala sigurnom,oprez je nestao. Kao i sva ograničenja.

Duncan je razumio Madelyne bolje nego ona samu sebe. Cesto jedjelovala nespretno, no bilo je to samo zato stoje toliko silno željela štoprije upiti u sebe svako novo iskustvo da nije imala vremena za oprez.Dužnost da pazi na nju stoga je pripala njezinu suprugu. Madelvne je bilapoput zdrebice koja iskušava svoje prve korake. Bila je radost Duncanovuoku i noćna mora njegovoj duši.

Ono što Duncan nije mogao razumjeti bili su njegovi osjećaji premanjoj. Pošao je u Louddonov zamak s jedinom namjerom daje zarobi. Motivje bila osveta: oko za oko, zub za zub. S obzirom na okolnosti, to je zvučaloprilično razumno.

Sve dok nije ugrijala njegova stopala.Od tog trenutka sve se promijenilo. Duncan je bio siguran daje sudbina

uplela prste u njihov susret. Nije ju mogao pustiti od sebe.I zato se njome oženio.Jutro nakon njihova vjenčanja Louddonovi su vojnici napustili položaje

uz zidine njegova zamka.Otada je Duncan iz dana u dan pronalazio nove razloge zbog kojih je,

suprotno svojim načelima, donio brzopletu odluku da se oženi Madelyne.Svaki od njih zvučao je posve razumno.

U ponedjeljak je zaključio da se njome oženio zato što joj je želiopružiti sigurno utočište, mjesto na kojem će moći živjeti bez straha za svojubudućnost. Nesebičnim činom grijanja njegovih stopala zavrijedila je da jojjednako nesebično uzvrati.

U utorak je zaključio da se njome oženio jer ju je želio obljubiti.Dakako, požuda je savršeno dobar razlog za brak.

U srijedu je promijenio mišljenje i zaključio da se vjenčao s Madelynezato jer je bila tako slaba i nezaštićena. Za razliku od nje, on je bio jak isavršeno sposoban preuzeti brigu o njoj. Jest, Madelyne je bila poputjednog od njegovih vazala, i premda nije kleknula i zaklela mu se navjernost, dužnost mu je bila zaštititi je. Napokon, bio je to čin milosrđa.

U četvrtak se prisjetio još jednog razloga. Nije se oženio Madelynesamo da bije zaštitio, nego i zato da bi joj pokazao koliko doista vrijedi.Osjećaj manje vrijednosti bio je toliko duboko usađen u nju daje doistavjerovala kako nije vrijedna pažnje. Dvije duge godine, prije nego što juposlao k ocu Bartonu, Louddonju je okrutno vrijeđao i ismijavao nazivajući

je pogrdnim imenima. Nakon toga jednostavno je zaboravio da postoji, i toje, srećom, bio jedini razlog zbog kojeg je provela deset mirnih godina.

Dajući joj svoje ime, Duncan joj je zapravo pokazao koliko vrijedi.Nažalost, nije se uspio u to uvjeriti pa je potkraj dana morao potražiti

novi razlog.Tvrdoglavo je odbijao suočiti se s istinom. Bio je uvjeren da će noću

moći strastveno voditi ljubav s njom, a danju je izbaciti iz glave. To mu jezvučalo posve razumno. Napokon, nije li se uspješno držao podalje od svojebraće i sestre? Dužnost glave obitelji nalagala je takvo ponašanje. Bio je toposve jednostavan i učinkovit sustav. To što mu je stalo do njih ne znači daće dopustiti da ga ometaju u njegovim dužnostima. Stalo mu je i doMadelyne, no to ne znači da će joj dopustiti da se pača u njegov načinživota.

Cijeli tjedan odbijao je suočiti se s istinom. Sljedeći tjedan sve jekrenulo ispočetka. Duncan se nastavio ponašati poput čovjeka koji unatočzdravu razumu zvuk grmljavine u daljini ne pripisuje nadolazećoj oluji.Stoga nije bilo nimalo čudno što se u petak, četrnaest dana nakon njihovavjenčanja, osjećao kao da gaje pogodio grom iz vedra neba. Bilo je to, sve usvemu, prilično bolno iskustvo.

Duncan je upravo zakoračio na poljanu na kojoj su vojnici vježbaligađanje kad je začuo Edmundov povik. Okrenuvši se, vidio je Madelynekako brza prema stajama. Vrata odjeljka u kojem je boravio njegov pastuhbila su širom otvorena, i Silen je upravo pognute glave jurio premaMadelyne. Duncan je mogao čuti grmljavinu njegovih kopita. Golemipastuh upravo je bio na putu daje sravni sa zemljom.

James je bezglavo jurio za njim, vičući mu da stane, kao i Anthony, noon je iz sveg glasa vikao gospodarici da se pastuhu makne s puta. Duncan jezaključio da od grmljavine pastuhovih kopita Madelyne zacijelo ne čujenjihove glasove jer se nije čak ni pokušala zaustaviti.

Duncan je bio siguran da korača ravno u smrt.— Ne! — povikao je iz dubine duše i pojurio za njom. Srce mu je

lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sve o čemu je mogao misliti bilo je da navrijeme stigne do nje i spasi je — kao i ostali koji su pojurili za njim.

No to se pokazalo posve nepotrebnim.Madelyne je bila posve nesvjesna meteža koji je izazvala. Pogled joj je

bio uperen u Silena. Upravo je bila krenula prema stajama kad je vidjela

kako je izjurio iz pregratka i pojurio joj ususret. Bilo je očito da se veselinjezinu dolasku, zar ne?

Silen se zaustavio tik do nje, toliko naglo da je podigao oblak prašine.Mahnula je rukom da je otkloni, no konj je bio nestrpljiv. Njuškom jepogurao njezinu ruku tražeći svoj komadić šećera.

Svi su stali kao ukopani. Bez riječi su promatrali kako golemi pastuhnestrpljivo topta kopitom, njuškom gurkajući njezin dlan kao daje pokušavaudobrovoljiti. Madelyne se glasno nasmijala, očito oduševljena izrazomnjegove naklonosti pa otvori dlan i napokon mu ponudi žudenu poslasticu.

Kad se zasladio, potapšala ga je po glavi. Spazivši Jamesa i Anthonyjakako bez daha stoje nedaleko od nje, iznenadila se. Anthony se oslanjao naJamesovo rame, kao da mu je potrebna potpora.

- Anthony, jesi li dobro? - zabrinula se. - Izgledaš mi pomalo blijed -dodala je.

Anthony je u nevjerici odmahnuo glavom. Svrnuvši pogled na Jamesa,vidjela je njegov ukočeni pogled pa je u nevjerici odmahnula glavom. Štoim je?

-Je li moje janje konačno probilo vrata svog pregratka? - i upitala jeJamesa. - Ne čudim se, već dugo to pokušava.

Budući da joj James nije odgovorio, svrnula je pogled na pastuha. —Dođi, Silene, James je prilično ljut na tebe — rekla je pa polako posegnulaza njegovim uzdama i povela ga natrag prema štali. Naravno, krenuo je bezikakva otpora. Golema životinja nastavila je cupkati pokraj nje poputmalenog psića, cijelim putem slušajući njezin raspjevan, umirujući glas.

Duncan je odlučio poći za njom i zadaviti je vlastitim rukama zato štoga je nasmrt prestrašila. No prvo je morao pričekati da mu noge prestanudrhtati.

Dovraga, morao se osloniti na zid da se ne sruši. Snaga ga je posvenapustila. Osjećao se poput starca kojeg će svakog trenutka izdati srce.Edmund je bio u sličnom stanju. Klečao je na zemlji nedaleko od njega.Duncan je znao da to ne čini zato što mu se tako prohtjelo.

Anthony se prvi uspio pribrati. Prišao je svom gospodaru i znakovitozviznuo, glavom pokazavši u smjeru njegove žene. Duncan je i njegapoželio zadaviti, pogotovo nakon što mu je suosjećajno položio ruku narame. Nije znao je li to izraz sućuti što se oženio Madelyne ili pokušajutjehe zbog prizora kojemu su upravo svjedočili. Sto god bilo, nije mu sesvidjelo.

- Morao bih vam nešto reći, gospodaru — tiho je rekao Anthony.Zvučalo je kao da oklijeva. Duncan se sumnjičavo zagledao u njega. - Što?

- Vaša žena odlučila je jahati Silena.- Samo preko mene mrtvog — uzviknuo je Duncan.Anthony je naglo spustio glavu pokušavajući sakriti osmijeh. — Nije

lako paziti na vašu ženu, barune — rekao je. —Kad nešto naumi, ništa je nemože zaustaviti.

- Razmazila je mog konja - uzviknuo je Duncan, istinski zgrožen.- Istina - složio se Anthony, teškom se mukom suzdržavajući da ne

prasne u smijeh. — Doista jest.Duncan je u nevjerici odmahnuo glavom. — Nebesa, mislio sam da sam

je izgubio — rekao je promuklim glasom. Spustio je pogled na svoje ruke,vidio da se još uvijek tresu i istog trenutka ponovo se razljutio. - Zadavit ćuje. Tako mi svega, možeš se u to uvjeriti vlastitim očima ako želiš.

Anthony je vidio daje barun doista ljutit, no i dalje je izgledao kao da seodlično zabavlja. - Zašto? — upitao je i nemarno se oslonio rukom o zid.

- To bi ti moglo popraviti raspoloženje.Anthony se napokon glasno nasmijao. — Nisam vas htio pitati zašto bih

želio gledati kako davite vlastitu ženu, barune, nego zašto biste je uopćeželjeli zadaviti.

Duncan nije bio oduševljen njegovim smijehom. — Možda bih ti trebaopronaći novu dužnost — rekao je. — Kako bi ti se sviđalo da postanešvodonoša? Misliš li da je zabavno po cijele dane nositi vjedra vode ukuhinju?

Dakako, bio je to prilično uvredljiv prijedlog za osobu Anthonyjevapoložaja. Duncan je bio uvjeren da će se vazal istog trenutka uozbiljiti ipokazati malo više poštovanja. Ipak, to se nije dogodilo. Anthony nijeizgledao ni najmanje uplašen njegovom prijetnjom.

- Posao vodonoše prilično je opasan, barune — rekao je. — Slobodnopitajte Ansela o tome. Jadnik stalno nosi glavu u torbi.

- O čemu, zaboga, trabunjaš? - začudio se Duncan.- Vaš se štitonoša nedavno zamalo utopio. Upravo je bio vadio vodu iz

bunara kad ga je straga pogodila lopta u glavu. Izgubio je ravnotežu i maloje nedostajalo da...

Duncan je naglo podigao ruku. Nije želio čuti više ni riječi od te priče.Zatvorio je oči i duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. Iako nije čuosve, imao je nepogrešiv osjećaj da njegova draga ženica stoji iza te

nezgode. Napokon, opazio je kako zadnjih dana provodi vrijeme u dvorištuzamka učeći djecu novoj igri s loptom.

Edmund im je prišao i začuđeno ih pogledao. — Sto je toliko smiješno,Anthony? — upitao je, i sam još uvijek u šoku. To sto je Madelyne za dlakuizbjegla smrt, nije mu se činilo osobito duhovitim.

— Barun namjerava zadaviti svoju ženu — rekao je Anthony.— Za ime Boga — razdražljivo je odvratio Edmund. - Pogledaj ga -

dodao je, ne uspijevajući prikriti osmijeh kada je vidio kako njegovu bratupodrhtavaju ruke. — Ne bi mogao nauditi ni janjetu.

Prokletstvo, to je bilo doista ponižavajuće. Edmund je zasigurno čuokad je Madelyne njegova pastuha nazvala janjetom. Vjerojatno su svi čuli, aako nisu, Edmund će se nedvojbeno pobrinuti za to.

— Anthony, rekao bih da su se uloge promijenile. Naša zarobljenicazarobila je Duncana.

— Nisam raspoložen za tvoje podbadanje, Edmunde - promrmljao jeDuncan.

— Ne želiš priznati da je voliš. Pogledaj u kakvu si stanju, Duncane, isve će ti biti jasno — odvratio je Edmund pa polako odmahnuo glavom iudaljio se.

— To nije nešto čega biste se trebali stidjeti, barune — rekao jeAnthony kad su ponovo ostali sami. — Ženu poput nje nije teško zavoljeti.

— Nije? — odvratio je Duncan i preokrenuo očima. Anthony nije imaopojma o čemu priča.

Njih dvoje bili su doista nemoguć spoj. On je bio čvrst poput stijene.Ona je bila hirovita poput vjetra. Ipak, od trenutka kad je ugrijala njegovastopala, nikada nije oklijevao...

Odjednom, osjećao se kao da gaje pogodio grom iz vedra neba. Nebesa,doista je voli.

— Ne želim metež u svom životu i neću ga imati — vatreno je izjavioDuncan, kao da polaže svečanu prisegu.

— Možda, s vremenom sve dođe na svoje mjesto.-Jest, kad Madelyne bude toliko stara da neće moći ustati iz postelje —

odbrusio je Duncan. — Tada ću ponovo imati svoj mir.— Mir može biti dosadan — rekao je Anthony i osmjehnuo se. - Vaša

žena unijela je živost u vaš dom, barune — rekao je Anthony, pokušavajućiga utješiti. Nadao se da će barun prihvatiti njegovo viđenje situacije.

Nadao se uzalud. Duncan je izgledao kao da ga je upravo pogodio gromiz vedra neba. Možda je barun upravo shvatio koliko mu Madelyne znači,pomislio je Anthony. Ako je tako, bit te da mu to nije najbolje sjelo,zaključio je.

Odlučio je kako će biti bolje da ga ostavi na miru. Kratko se naklonio iudaljio.

Duncanu nije bilo krivo stoje napokon ostao sam. Prizor kako pastuh ugalopu juri prema njegovoj dražesnoj ženi još ga je proganjao. Znao je daće mu se ta slika urezati u pamćenje do kraja života.

Osvojila je njegova konja, jednako kao stoje i njega. I protiv voljemorao se osmjehnuti. Edmund je bio u pravu. Uloge su se promijenile.Zarobila ga je.

Čudno ali istinito, odjednom se osjećao kao daje s leđa skinuo golemteret. Četrnaest dana borio se sa sobom, i taj rat napokon je bio dokončan.Ne mora više ignorirati Madelyne. Umjesto toga, mogao bi početi uživati unjihovu braku. Usto, bilo je krajnje vrijeme da pokaže čvrstu ruku.

Krenuo je prema njoj, odlučivši da će joj prvo prirediti paprenu jezikovujuhu, a zatim je poljubiti. Još uvijek je bio ljutit. Njezinom zaslugom,dakako. Nasmrt gaje prepala. I to mu se nije ni najmanje svidjelo. Ništa višeod toga nije mu se svidjelo ni otkriće daje voli. Duncan nije bio naviknuona ljubavne tričarije. Prvo će prevladati, no što se tiče drugog, morat će sepronaći način da izađe nakraj s tim.

Povik iz smjera kule na južnoj strani zidina prekinuo gaje urazmišljanju. Stražar Fergus najavio je da se netko približava zamku. Sudećipo bojama zastave koja je lepršala na vjetru, bio je to barun Gerald u pratnjinekoliko vojnika.

Samo mi je još to trebalo pa da mi se raspoloženje do kraja pokvari,pomislio je Duncan. Prokletstvo, poslao je Geraldu glasnika s objašnjenjemAdelina stanja. Pretpostavio je da će mu Gerlad također poslati glasnika sviješću da pristaje na poništenje dogovora o vjenčanju. No to očito nije bioslučaj. Gerald se ne bi uputio na tako dugo putovanje daje problem mogaojednostavnije riješiti.

Dodavola, morat će biti oprezan. Adela bi se mogla ponovo slomiti kadčuje daje njezin prosac došao u posjet.

Odjednom je shvatio da donosi brzoplete zaključke. Razlozi zaGeraldov posjet mogli su biti svakojaki. Nebesa, Madelyne je djelovala nanjega više nego stoje mislio. Počeo je poprimati njezine mane.

Neprestano je ometala njegovu koncentraciju. Prije dva dana dogodilose daje bio usred važna predavanja svojim vojnicima, kada je njegova slatkaženica odlučila prošetati dvorištem. Gledajući je kako prolazi ljuljajućibokovima, zaboravio je stoje govorio.

Prisjetivši se kako su vojnici zurili u njega, začuđeno i s iščekivanjem,osmjehnuo se. Nije ni čudo, jer vjerojatno je izgledao prilično glupo dok jestajao ondje, prazne glave i pogleda uperena u svoju ženu, sve dok Gilardnije istupio i podsjetio ga o čemu je pričao.

Začuvši kako je Fergus povikao da su posjetitelji stigli, naredio je daspuste most i otprate baruna u zamak.

Madelyne je upravo izlazila iz staje kad ju je Duncan presreo. - Pođi kAdeli, Madelyne, i reci joj daje barun Gerald ovdje. Poruči joj kakoočekujem od nje da nam se pridruži za večerom.

Madelyne je raširila oči od iznenađenja. — Zasto je došao? Jesi li gamožda pozvao, Duncane?

— Nisam — mrzovoljno je odvratio, ozlovoljen što nije odmah podiglarub svoje haljine i potrčala izvršiti njegovo naređenje. No stajala jedovoljno blizu daje poljubi i ta pomisao istisnula je iz njegove glave svedruge misli. - Pođi i učini kako sam ti rekao — blago je dodao.

— Uvijek činim sve što tražiš od mene — s osmijehom je odvratila.Polako se okrenula i uputila prema zamku. — Dobar dan i tebi, Duncane -dobacila mu je preko ramena.

Bilo je doista bezobrazno od nje što gaje na takav način podsjetila nanjegovo neuljudno ponašanje. Duncan je pomislio kako je prava šteta štosada više nema vremena zadaviti je.

— Madelyne.Istog trenutka stala je kao ukopana. — Dođi ovamo - naredio je.Poslušala gaje, začuđena što mu glas zvuči prilično blago. - Da,

Duncane? — upitala je, gledajući ga u oči.Kratko je pročistio grlo i namrštio se. — Dobar dan - rekao je.Prokletstvo, nije to bilo ono stoje namjeravao reći. Gledajući njezin

osmijeh, sve se više mrštio. Naglo ju je privukao k sebi i spustio usnice nanjezine.

U prvi trenutak bila je previše zaprepaštena da bi reagirala. Duncan jetijekom dana nikada nije ni pipnuo. U stvari, potpuno ju je ignorirao. Kakobilo, sada to nije činio. Strastveno ju je ljubio naočigled svih koji su se našliu blizini.

I nije mislio prestati. Poljubac je ubrzo postao prilično vruć. I tek što sepribrala, završio je. Duncan je podigao glavu i osmjehnuo se. - Da se nisiusudila ikada više mog konja nazvati janjetom. Jesi li me razumjela?

Zurila je u njega, očito zbunjena. Prije nego što mu je stigla odgovoriti,okrenuo joj je leda i uputio se prema svojim vojnicima. Brzo je podigla rubhaljine i potrčala za njim.

Sustigavši ga, čvrsto ga je uhvatila za ruku i prisilila da stane. Kada seokrenuo, vidjela je da se i dalje smiješi.

—Je li ti dobro, Duncane? — zabrinuto je upitala.—Jest — odvratio je.— Zašto se onda smiješiš? — začudila se.Duncan je polako odmahnuo glavom. — Madelyne, molim te, pođi k

Adeli i reci joj o Geraldovu dolasku.— Moliš me? - zaprepastila se. - Je li moguće da si me zamolio...— Madelyne, učini kako sam rekao — odvratio je. Kimnula je, ali nije

se ni pomaknula. Bez riječi je gledala kako se udaljava od nje. Bila jepreviše zaprepaštena da bi ponovo pošla za njim. Duncan je oduvijek biopredvidljiv. Što mu se odjednom dogodilo? Razmišljajući o tome, zatekla sekako u čudu odmahuje glavom. Daje bio vruć ljetni dan, pomislila bi da muje sunce spržilo mozak. No bio je siječanj i stoga nije mogla shvatiti razlogovako iznenadne promjene njegova ponašanja.

Morat će na miru razmisliti o tome. Duboko je uzdahnula i pošlapotražiti Adelu. O Duncanu ću razmišljati poslije, odlučila je.

No to se pokazalo nemogućim. Po svemu sudeći, lakše bi bosa hodalapo čavlima nego prestala misliti na njega.

Ipak, Adelajoj je pomogla da ga privremeno izbaci iz glave. Duncanovasestrica bila je u svojoj sobi. Sjedila je na krevetu i češljala svoju dugukosu.

— Imamo posjetitelja, Adela — veselo je najavila Madelyne činije ušla.Adeli je bilo drago stoje vidi, sve dok nije čula tko im je došao u posjet.

— Ostat ću u sobi dok ne ode — naglo je izgovorila. — Duncan mije daoriječ da me ni na što neće prisiljavati. Kako gaje mogao pozvati?

Dakako, uplašena je, zaključila je Madelyne promatrajući kako Adelačvrsto stišće dlanove u krilu. Spuštenih ramena, odjednom je izgledalasićušno poput ptičice.

— Nije ga pozvao. Smiri se, Adela. Znaš i sama da Duncan ne bi nikadaprekršio obećanje. Vjeruješ mi, zar ne?

Adela je kimnula. — Možda će Gerald, budem li se pravila da sam sišlas uma kao što sam prije činila, biti toliko zgrožen da će odmah otići.

— Govoriš gluposti — rekla je Madelyne, ugasivši iskru nade uAdelinim očima. — Sve što će Gerald u tom slučaju pomisliti jest da sijadna. Time ćeš mu samo dati do znanja da još nisi prevladala ono što ti sedogodilo u Londonu - objasnila je. — No budeš li izgledala najbolje štomožeš i dolično ga pozdravila, shvatit će da nisi luda nego da sejednostavno ne želiš udati za njega. Usto, Duncan je taj koji će mu toobjasniti, a ne ti.

— Ali, Madelyne, ne mogu se suočiti s njim. Jednostavno ne mogu —zajecala je Adela. — Gerald zna što mi se dogodilo. Umrijet ću od srama.

— Gospode Bože — odvratila je Madelyne trudeći se zvučati dovoljnoozlojeđeno, premda je cijelim srcem suosjećala s Adelom. — To se nijedogodilo tvojom krivnjom i Gerald to zna.

Adela nije djelovala kao da joj je odlanulo. Vidjevši kako je napeta,Madelyne je odlučila bolnu temu ostaviti po strani. — Pričaj mi o barunuGeraldu. Kako izgleda?

— Koliko me sjećanje služi, crnokos je, s očima boje lješnjaka —odvratila je Adela slegnuvši ramenima.

— Bi li ga nazvala naočitim? - upitala je Madelyne.— Ne znam.— Kakve je naravi? Je li drag i dobrodušan?— Plemići nisu dragi i dobrodušni.— Zašto ne bi bili? - začudila se Madelyne i prišla postelji da pomogne

Adeli uplesti kosu.— Zato jer ne moraju — odvratila je Adela. — Kakve veze ima je li

Gerald pristao ili ne? - upitala je, okrenuvši se prema Madelyne.- Ne budeš li mirno sjedila, neću ti moći isplesti vjenčić -prekinula ju je

Madelyne. — Znatiželjna sam, i to je sve.- Ne mogu sići. Jednostavno ne mogu — tiho je rekla Adela.Malo zatim ponovo se rasplakala. Madelyne je duboko uzdahnula. - Ne

moraš učiniti ništa što ne želiš, Adela. Ipak, Duncan ti je dao riječ da teneće prisiljavati da se udaš, i ako mene pitaš, najmanje što možeš učinitijest da mu pokažeš zahvalnost tako što ćeš stati uz njega i ponašati se premaGeraldu kako dolikuje njegovu položaju.

Adela nije popuštala pa ju je morala još neko vrijeme uvjeravati.Naposljetku je ipak uspjela slomiti njezin otpor. — Hoćeš li poći dolje sa

mnom? I cijelo vrijeme biti uz mene? -upitala je.- Naravno da hoću - odvratila je Madelyne. - Prisjeti se, Adela. Zajedno

se možemo suočiti s bilo kojim izazovom.Vidjevši kako je Adela napokon kimnula, Madelyne se s olakšanjem

osmjehnula. — Bojim se da vjenčić na tvojoj glavi nije najbolje upleten.Visi ti preko lijevog uha - rekla je pokušavajući je oraspoložiti. — Moratćeš to popraviti. Kad završiš, pronađi neku lijepu haljinu i obuci je - dodalaje i kratko je potapšala po ramenu. Odjednom je shvatila da joj ruke i samojpodrhtavaju. Dakako, zbog Adele. Znala je daju čeka još jedna mučnasituacija, i stoga nije mogla ostati ravnodušna.

- Idem - rekla je Madelyne i uputila se prema vratima. -Moram se skuharicom dogovoriti oko večere i zatim i sama pronaći neku lijepu haljinukoju ću odjenuti — s osmijehom je dodala.

Uspjela je zadržati osmijeh sve dok nije za sobom zatvorila vrata.Silazeći prema kuhinji, naglo se uozbiljila. Uperivši pogled prema nebu,počela se tiho moliti da se dogodi čudo.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

'Ljubav sve pobjeđuje, slavimo ljubav.'Vergilije, Ekloge

Nakon što je do zadnje sitnice raspravila s Gerty što će i kako skuhati zavečeru, Madelyne se uputila u svoju sobu u kuli.

Prije tjedan dana Duncan je umjesto starih vrata, koje je razvalio, daonačiniti nova, no ta su bila bez zasuna. Zasigurno je želio biti siguran da seviše neću zatvoriti u sobu i onemogućiti mu ulaz, s osmijehom je pomislila.

Ušavši u sobu, izvadila je sve haljine iz škrinje i napokon se odlučila zatamnoplavu, jer je lijepo padala niz tijelo i isticala njezine obline. Preko njeodjenula je tanku svilenu tuniku bijele boje, dužine malo iznad koljena.Izbor nije bio slučajan - bile su to boje grba Wextonove obitelji. Napokon,sada je bila Duncanova žena. Usto, budući daje bila njegova domaćica,htjela se barunu Geraldu pokazati u najboljem svjetlu. Željela je da Duncanbude ponosan na nju.

Četkala je kosu toliko dugo dok nije bila sigurna da joj kovrče savršenopadaju niz grudi i ramena. Budući da joj je preostalo i više nego dovoljnovremena, sjela je na postelju i od tri duge plave vrpce isplela remen. Labavoga svezavši oko struka, pustila gaje da sklizne na bokove jer je to bilo »ponajnovijoj modi«. Barem je Adela tako tvrdila, a ona se u te stvarirazumjela puno više od nje.

Poželjela je imati zrcalo u kojem bi se mogla ogledati, i istog trenutkaprekorila se zbog vlastite oholosti. Takva ekstravagancija bila je doistasuvišna.

Na pola puta do Adeline sobe iznenada je zastala, zgroženu mogućnošćukoja joj je upravo pala na pamet. Hoće li se barun Gerald odnositi premanjoj kao prema Duncanovoj ženi ili Louddonovoj sestri? Sam Bog zna dajeimao i više nego dovoljno razloga mrziti njezina brata. Louddon je uništionjegovu budućnost s Adelom. Proteže li se Geraldov bijes i na nju? Predočima su joj se počeli redati različiti prizori, jedan gori od drugoga, a nakonstoje zamislila kako je Gerald hvata za vrat i pokušava je zadaviti,primorala se da prestane. Istina, bojala se, ali dosad je već naučila

prevladati strah, zar ne? Duboko je udahnula i navukla na lice miran izraz.Bilo je i gorih situacija, podsjetila se. Ta ju je misao osnažila. Usto, bezobzira na to kako se Gerald odnosio prema njoj, Duncan mu neće dopustitidaje povrijedi.

Ušavši u Adelinu sobu, zatekla ju je spremnu za silazak. Duncanovasestrica bila je u ružičastoj haljini preko koje je nosila tuniku, nijansusvjetlije boje. Kosa joj je bila lijepo upletena u vjenčić. Izgledala je doistapristalo.

— Adela, dušo, predivna si — oduševljeno je izgovorila. Adela senasmiješila. — Obraćaš mi se kao djetetu, a savršeno dobro znaš da samskoro dvije godine starija od tebe.

— Stvarno bi morala naučiti primiti kompliment — odvratila jeMadelyne zanemarivši njezinu primjedbu o razlici u godinama. Napokon,Adela jest starija, ali ni približno toliko iskusna. Ona je puno hrabrija iodlučnija od nje. I udana je.

— Hvala ti na komplimentu — rekla je Adela. - Ti također izgledašprekrasno. Vidim da si se odlučila za boje naše obitelji. Moj brat neće moćiskinuti pogleda s tebe.

— Vjerojatno neće ni primijetiti da sam s njim u istoj prostoriji —odvratila je Madelyne.

— O da, itekako hoće — nasmijala se Adela. —Još uvijek si ljuta nanjega? - upitala je i sjela na postelju, kao da imaju cijelo vrijeme ovogasvijeta da se do sita napricaju. Madelyne ju je zgrabila za ruku i povuklaprema vratima.

— Iskreno rečeno, ne znam što bih mislila o njemu. Tek Što steknemdojam da bi naš brak mogao uspjeti, Duncan se potrudi razuvjeriti me.Sigurna sam da bi me se rado riješio. Nisam glupa, Adela. Znam zašto semnome oženio.

— Misliš da je to učinio da se osveti tvom bratu? - upitala je Adela inamrštila se. Željela je dodati kako Duncan ne bi nikada takvo što učiniosamo iz osvete, no Madelyne ju je preduhitrila.

— Bilo bi glupo nadati se da će se Duncan s vremenom priviknuti namene. Znam daje naš brak samo privremen. Kralj će jamačno zahtijevatiponištenje od crkve.

Adela je kimnula. I sama je o tome već razmišljala. - Čula sam kakoGilard govori da se kralj neće tako skoro vratiti iz Normandije. Pokušavaugušiti tamošnju pobunu.

— Tako sam i ja čula — odvratila je Madelyne.— Sto si mislila reći time da bi se bilo glupo nadati da će se Duncan

priviknuti na tebe?— Adela, jasno mi je da se tvoj brat žrtvovao kad se oženio mnome

umjesto gospom Eleanorom. Ne želim da bude nesretan...— Gledaš na to kao na žrtvu? — zaprepastila se Adela. - Zar ne shvaćaš

koliko si nam svima postala važna?Madelyne je šutke nastavila koračati prema dvorani.— Voliš li mog brata? — naglo je upitala Adela.— Nisam luda — odvratila je Madelyne. — Uvijek izgubim sve koje

volim. Usto, ne namjeravam pokloniti ljubav jednom vuku. Sve što želimjest miran suživot dok smo u braku.

Adela se nasmiješila. - Duncan nije vuk, Madelyne. Nego muškarac. I,mislim da ne govoriš istinu. — Uvijek govorim istinu - odvratila jeMadelyne, zgrožena što Adela može pomisliti takvo što.

— U redu, onda lažeš samoj sebi i nisi toga čak ni svjesna - zaključila jeAdela. - Možda to ne želiš priznati jer se pokušavaš zaštititi od razočaranjaako ga izgubiš, ali sigurna sam da ga svejedno voliš. U protivnom te ovajrazgovor ne bi toliko uznemirio.

— Nisam ni najmanje uznemirena — odbrusila je Madelyne i istogtrenutka požalila zbog svoga grubog tona. — Ah, Adela, nije to takojednostavno kako se tebi možda čini. Gotovo da žalim Duncana. Morao jepromijeniti vlastite planove za budućnost samo zato da zadovolji žudnju zaosvetom mom bratu. I evo ga, odjednom me ima na vratu. Sigurna sam daje požalio svoju brzopletu odluku, no previše je tvrdoglav da bi to priznao.

— Duncan nikada u životu nije brzopleto donio nijednu odluku -odvratila je Adela.

— Uvijek postoji prvi put.— Maude vas je vidjela kako se ljubite pred zamkom — ispod glasa

rekla je Adela.— I to ti je odmah dotrčala reći?— Naravno — odvratila je Adela i glasno se nasmijala. — Maude i

Gerty natječu se koja će prije prenijeti najnovije tračeve.— Iskreno rečeno, bilo je to doista čudno, Adela. Duncan me je poljubio

pred svima, usred bijela dana — rekla je Madelyne i uzdahnula. -Vjerojatno mu je hladnoća pomutila um.

Stigle su do stuba kojima se silazilo u dvoranu. Adela je zastala. —Nebesa, umirem od straha, Madelyne.

— I ja, Adela — priznala je Madelyne.— Doista? Ne izgledaš ni najmanje uplašeno - iznenađeno je odvratila

Adela, toliko zbunjena priznanjem svoje prijateljice daje na trenutakzaboravila na vlastiti strah. — Zašto se bojiš?

— Zato jer me barun Gerald zasigurno mrzi. Napokon, ja samLouddonova sestra. Večera će sigurno biti pravo mučenje.

— Duncan ne bi dopustio Geraldu da vrijeđa njegovu ženu, Madelyne.Madelyne je kimnula iako nije bila ni najmanje uvjerena I to. Osjetivši

kako ju je Adela čvrsto primila za ruku, uzvratila joj je stisak i nasmiješilase.

Na samom ulazu u dvoranu ponovo su zastale. Stisak Adeline rukepostao je bolan.

Razlog je bio očigledan. Duncan i Gerald stajali su jedan pokrajdrugoga ispred kamina i zurili u njih. Čudno, ali Madelyne su obojicaizgledala zgranuto. I ni najmanje ljutito.

Madelyne se nasmiješila barunu Geraldu pa svrnula pogled na svogsupruga. Duncan je i dalje bez riječi zurio u nju, ozbiljna izraza lica.Porumenjela je i protiv svoje volje. Izraz koji je upravo imao na licu bio jojje poznat. Imao gaje uvijek kada bije želio poljubiti.

Budući da nitko nije progovorio ni riječi, situacija je postala nelagodna.Madelyne je bila prva koja se prisjetila pravila lijepa ponašanja. Naklonilase, ponukala Adelu da učini isto i uputila se prema gospodi. Adela ju jeslijedila u stopu.

Izraz lica bio joj je miran. Vidjevši kako hoda, visoko podignute glave,očito se pretjerano trudeći djelovati oholo i uzvišeno, Duncan je istogtrenutka znao da nešto nije u redu. Pošao joj je u susret i zaustavio je prijenego što je stigla do sredine dvorane. - Čega se bojiš? —jedva čujno jeupitao, zastavši toliko blizu, da su se gotovo dodirivali.

Madelyne je bila istinski iznenađena njegovom pronica-vosti. — Zna libarun Gerald da sam ja Louddonova sestra? — šaptomje upitala.

Shvativši sto je muči, Duncan je kratko kimnuo i zatim joj bez riječipoložio ruku na rame i poveo je prema Geraldu. Predstavljanje je, unatočMadelyneinu strahu, prošlo bez problema. Gerald nije izgledao ni najmanjezgrožen što je vidi. Toplo joj se osmjehnuo i naklonio se.

Bio je doista naočit, no ni približno poput Duncana. Nje-zin je suprugbio neusporedivo zgodniji. Sto jest, jest, u Engleskoj nedvojbeno nije bilomuškarca kojeg ne bi mogao zasjeniti izgledom.

Svrnula je pogled na supruga namjeravajući ga zamoliti da pomogneAdeli, šaptom naravno, tako daje Gerald ne može čuti, no opet je učinilapogrešku i trenutak predugo zagledala se u njegove oči. Nije se mogla čakni nasmiješiti. Oči su mu bile tako čarobne boje. I tako su neodoljivoiskrile...

— Prestani me tako gledati - šapnuo je Duncan. Usnice su mu biledovoljno blizu njezinih daje poljubi.

— Kako te gledam? - bez daha upitala je Madelvne. Znala je kako joj selice dovoljno rumeni da Duncan može pogoditi njezine misli.

Vidjevši kako je miran izraz nestao s lica njegove žene, Duncan sezadovoljno osmjehnuo. Odjednom je poželio zgrabiti je u naručje i ponijetiuza stube, ravno do spavaonice. Najradije bi vodio ljubav s njom do jutra,umjesto...

U trenutku kada se Edmmund pojavio na ulazu, zatekao je čudan prizor.Adela je zurila u pod. Gerald je zurio u Adelu, a Madelyne i Duncan su kaozačarani zurili jedno u drugo.

— Dobra večer!Edmundov glas odjeknuo je dvoranom. Istog trenutka svi su se

pokrenuli. Trgnuvši se, Madelyne je tresnula Duncana čelom posred nosa.Duncan je ustuknuo, zatim joj prišao i primio je pod ruku. Adela se naglookrenula i nasmiješila Edmundu. Gerald gaje pozdravio naklonom glave.

— Radujem se što te vidim, Geralde - rekao je Edmund. - Tako misvega, pretvorio si se u olupinu otkad smo se posljednji put sreli — dodaoje, glasno se nasmijavši.

Duncan se naglo pribrao. Još uvijek je više od svega želio odvući svojuženu u sobu, no ipak će najprije morati objedovati. — Vrijeme je za večeru- rekao je pa uhvatio Madelvne za ruku i poveo je prema stolu.

Madelyne nije mogla shvatiti čemu tolika žurba. Očekivala je da će prijevečere provesti malo vremena u ugodnu razgovoru. Zaustila je da upitaDuncana o tome, no vidjevši njegov pogled, zatvorila je usta.

Duncan je sjeo na čelo stola, a Madelyne njemu slijeva. Vidjevši kakose Ansel iznenada pojavio i stao s njegove desne strane u namjeri da gaposluži, Duncan nije mogao prikriti iznenađenje. Iako je običaj nalagao da

štitonoša tijekom večere poslužuje gospodara, Duncan to od njega nijenikada tražio.

Bila je to još jedna od stvari u koju je njegova draga žena uplela svojeprstiće. Dakako, bez njegova dopuštenja. U nevjerici je odmahnuo glavom,kimnuo Anselu da nastavi i znakovito se zagledao u Madelyne, tek toliko dane bi bila u dvojbi kako nije svjestan njezina upletanja.

Umjesto da ozbiljno shvati njegovo nijemo upozorenje, usudila mu sečak i nasmiješiti. — Znaš li, Duncane, daje ovo prvi put što jedemo zajednoza stolom? — rekla je šaptom, očito se trudeći odvući njegove misli odspačke koju mu je priredila sa štitonošom.

Duncan nije izgledao kao da joj ima namjeru odgovoriti. U stvari,tijekom večere jedva daje prozborio i riječ. Sigurno je ljutit što nam seGilard pridružio nakon stoje večera već bila poslužena, zaključila jeMadelyne, vidjevši kako se mršti. Ipak, bilo joj je drago što ga nije prekoriou nazočnosti gosta.

Otac Laurance nije sišao na večeru, i Madelyne je bila jedina kojunjegova nenazočnost za stolom nije iznenadila. Ni trenutka nije povjerovalau Edmundovu priču kako se svećenik ne osjeća dobro. Bila je to pukaizlika. Otac Lawrence umirao je od straha pred Duncanom i to je, premanjezinu mišljenju, bio pravi razlog za njegov izostanak. Nije ga mogla zbogtoga okrivljavati. Bio je premlad i previše neiskusan da bi se Duncanausudio savjetovati o sadržajima koji su se odnosili na Boga i crkvu.

Srećom, Edmund i Gilard pobrinuli su se da razgovor za stolom neutihne, zapitkujući Geralda o svemu što se dogodilo tijekom proteklegodine, otkad se nisu vidjeli.

Madelyne je u prvi tren bila prilično zaprepaštena lakoćom kojom su semeđusobno vrijeđali i podbadali, no po vedrim izrazima njihovih lica ubrzoje shvatila daje to uobičajeni način njihova razgovora. Čudno, ali činilo seda tako izražavaju naklonost i prijateljstvo. Da se nju pita, sva su trojicaslučajevi za promatranje.

Barun Gerald očito je bio dobar obiteljski prijatelj. Svidio joj se zvuknjegova smijeha. Kad gaje Edmund nazvao trapavim, podsjetivši ga kako jetijekom važne bitke ispustio mač iz ruke, Gerald je prasnuo u smijeh iuzvratio mu istom mjerom, jednom od priča o njegovoj nespretnosti.

Adela je sjedila nasuprot Madelvne, pretežno zureći u stol. Ipak,Madelvne je opazila da se nekoliko puta nasmiješila budalastimprimjedbama kojima su se Gerald i njezina braća međusobno dobacivali.

Gilard se tijekom večere nije nijednom riječju obratio Adeli, no svakomalo pogledavao je prema njoj, a budući da je Edmund sjedio između njih,Madelvne je pomislila da će siroti barun sigurno istegnuti vrat u pokušajuda uhvati Ade-lin pogled.

Edmund se napokon smilovao Adelinu takozvanom ili samozvanomproscu pa je ustao i krenuo natočiti si vina iz vrča koji je stajao na stoliću zaposluživanje kraj kuhinjskih vrata. Bila je to prilično prozirna varka kojomnije uspio zavarati nikog, pa ni Adelu. Naime, vrč pun vina stajao je isprednjegova tanjura.

- Kako si, Adela? - uljudno je upitao Gerald, odlučivši iskoristitiponuđenu prigodu. — Zao mi je što se nismo sreli u Londonu dok siboravila na...

Shvativši daje nehotice dotakao osjetljivu temu, naglo je zašutio iporumenio, no ipak manje od Adele.

Nastala je mrtva tišina. Duncan je duboko uzdahnuo i svrnuo oči premanebu.

— Adeli je također žao što se niste sreli u Londonu, Geralde. Adela?Gerald te nešto pitao - podsjetio ju je.

Rekao je to tako blago i s toliko razumijevanja daje Madelvne odjednompomislila kako je Duncan čovjek kojega doista nije teško voljeti. Nebesa, jeli moguće da ga voli, samo je pretvrdoglava da bi to priznala?

Ta pomisao doista ju je zabrinula. Glasno je uzdahnula i istog trenutkapožalila zbog tako napadnog izražavanja osjećaja jer je Duncan okrenuoglavu prema njoj i namignuo joj.

— Hvala na pitanju, Geralde, dobro sam — odvratila je Adela.— Nema na čemu, Adela, doista lijepo izgledaš.— Hvala na komplimentu, Geralde.Vidjevši kako je Duncan ponovo svrnuo oči k nebu, Madelyne se mogla

okladiti kako sav taj razgovor o lijepu izgledu i dobru zdravlju drži skroz-naskroz uvrnutim.

— Madelyne, večera je bila nadasve ukusna - rekao je Gerald, skrenuvšinjezinu pozornost s Duncana na sebe.

— Hvala na komplimentu, Geralde.— Doista sam uživao u jelu — odvratio je Gerald i ponovo pogledao

Adelu. — Bi li poslije večere pošla sa mnom na kratku šetnju? — upitao je,pa pogledao u Duncana. — Dakako, ako tvoj brat nema ništa protiv —dodao je.

Prije nego stoje njegova sestra stigla uljudno odbiti, Duncan se složio.Adela je hitro pogledala Madelyne tražeći pomoć.

Madelyne nije imala pojma kako bi joj mogla udovoljiti, no morao jepostojati način kojim bi natjerala Duncana da se predomisli, zar ne? Laganoga je udarila nogom ispod stola. Budući da nije ni pogledao, udarila ga jejoš jednom, ovoga puta znatno jače.

I dalje se ponašao kao daje nema. Doista izaziva njezino strpljenje,zaključila je Madelyne i iz sve snage raspalila ga po gležnju. Nažalost, svestoje postigla bilo je da joj je cipela odletjela pod stol.

Iako se i dalje pretvarao daje ne zamjećuje, Duncan se sagnuo, zgrabioje za gležanj i stavio njezinu nogu u svoje krilo. Madelyne je bila zgroženanjegovom drskosti. Srećom, nitko od nazočnih nije primijetio kako sečvrsto uhvatila za rub stola kad je počeo uvrtati njezino stopalo.Pokušavajući se osloboditi njegova stiska, zamalo je pala sa stolice. Pritomse sudarila s Gilardom koji je sjedio do nje. Zbunjeno ju j« pogledao ipomogao joj uspostaviti ravnotežu.

Lice joj se naglo oblilo rumenilom. Adela ju je i dalje upornopromatrala očekujući njezinu pomoć. Bilo je krajnje vrijeme da preuzmekontrolu. Duncan je možda može spriječiti da ga ponovo raspali po nozi, none može je spriječiti da govori.

— Kakve li krasne zamisli — rekla je, pogledavši svog supruga. —Duncan i ja rado ćemo vam se pridružiti u šetnji — dodala je i pobjedničkise nasmiješila. — Zar ne, mužu moj?

Možda Duncan misli da drži konce u rukama, no sve što trenutno drži jemoja noga, pomislila je Madelyne. Neće se usuditi odbiti moj prijedlogpred gostom. Svrnula je pogled na Adelu i osmjehnula se. Adela jeizgledala kao da joj je laknulo.

— Ne, nećemo — odvratio je Duncan.Adela i Madelyne istodobno su se namrštile. — Zašto ne? -upitala je

Madelyne i pokušala mu se nasmiješiti, znajući da ih Gerald pozornopromatra.

Duncan se također osmjehnuo. Kako bilo, njegove oči bile su drugapriča. Vjerojatno bi me najradije bacio kroz prozor, pomislila je Madelyne.Dosad je već shvatila kako mrzi kad preispituje njegove odluke. Sigurno gata njezina osobina prilično živcira, sa zadovoljstvom je zaključila, znajućida će nastaviti preispitivati njegove odluke svaki put kad je bude volja.

Duncan će se s time jednostavno morati pomiriti. Na njegovu žalost, nije simogla pomoći.

— Zato, Madelyne, što čim završimo s večerom, želim razgovarati stobom.

— O čemu? — mrzovoljno je upitala Madelyne.— O muškarcima i njihovim konjima.Edmund je kratko zahihotao. Gilard je prasnuo u smijeh. Madelyne ih je

obojicu prostrijelila pogledom i okrenula se prema Duncanu. Dakle,muškarci i njihovi konji. Poruka je bila jasna. Želio ju je zauzdati. Rado bimu jednako drsko uzvratila, no nije se mogla dosjetiti nijednog dovoljnopametnog odgovora. Odlučila je kako će biti bolje da ga zasad prestaneizazivati. Naposljetku bi još mogao reći nešto zbog čega će je biti sram.

Odlučila gaje ignorirati i napadno okrenula glavu od njega. Takva grubaneuljudnost pokazala se pogreškom jer je zaboravila da joj je nogazarobljena u njegovu krilu i Gilard ju je morao ponovo pridržati da nepadne.

Duncanu je bilo jasno da ga Madelyne pokušava ignorirati. Sosmijehom na licu izmijenio je pogled s Geraldom. Barun je izgledao kaoda se suzdržava da ne prasne u smijeh.

— Imam poklon za tebe, Adela - rekao je Gerald. - Ako Duncan nemaništa protiv, rado bih ti ga uručio.

— Doista? — Adela je bila iznenađena njegovom pažnjom. - Ah, nemogu prihvatiti poklon od tebe, Geralde, no dosta je lijepo što si mislio namene.

— Što si joj donio? - upitao je Gilard. Dakako, bilo je to krajnjeneuljudno od njega, no Gerald nije djelovao kao da se uvrijedio. Nasmijaose i odmahnuo glavom.

— Dakle? - ustrajao je Gilard.— Glazbalo - rekao je Gerald. - Citru.— Catherine također ima jednu — rekao je Gilard i svrnuo pogled na

Madelyne. - Ali nikada nije naučila svirati na njoj kako treba. Hvala Bogušto ju je uzela sa sobom kad se udala. Bilo je dovoljno da počne svirati i svibismo dobili želju pobjeći iz kuće — s osmijehom je dodao i okrenuo seprema Geraldu. — Lijepo od tebe, Geralde, no to će glazbalo ovdje samoskupljati prašinu. Počne li i Adela natezati žice, neka nam onda Bogpomogne, pogotovo ako ju Catherine dode podučavati.

— Madelyne zna svirati citru — prekinula ga je Adela, sjetivši se kakojoj je Madelyne pričala kako je svake večeri svirala ujaku. Bilo joj jeprilično neugodno zbog načina na koji je njezin brat pokušao obezvrijeditiGeraldov poklon. - Mogla bi me naučiti. Učinila bi to, Madelyne, zar ne?

— Naravno da bih - odvratila je Madelyne. — Doista je lijepo od vasšto ste donijeli takav poklon Adeli, barune - dodala je.

—Jest — požurila se Adela. - Hvala.— Dakle? — upitao je Gerald pogledavši Duncana. Duncan je kimnuo,

Adela se nasmiješila, Gerald joj je uzvratio osmijeh, a Madelyne jeuzdahnula.

— Donijet čuje — rekao je Gerald i ustao od stola. — Možda bismomogli nagovoriti Madelyne da nam odsvira pjesmu ili dvije prije nego štopođemo u šetnju, Adela — rekao je. — Naravno, ako Duncan misli danjegov razgovor o muškarcima i konjima može malo pričekati — dodao je iuputio se prema izlazu.

Duncanov smijeh pratio gaje sve do vrata. Gilard je također ustao odstola. — Kamo ćeš? — upitao je Edmund.

— Donijet ću Madelyne drugu stolicu - odvratio je Gilard. — Čini se das ovom na kojoj sjedi nešto nije u redu. Stalno pada s nje.

Madelyne je polako svrnula pogled na Duncana. Progovori li i riječ,tako joj svega, gurnut će ga naglavačke kroz prozor.

Adela je bila oduševljena zamišlju o svirci. Pravo rečeno, pristala bi nabilo što ako bi to odgodilo njezinu šetnju s Geraldom. Svrnula je pogled naMadelyne i počela je nagovarati da pristane.

— Ah, Adela, mislim da doista nije najbolji trenutak...— Nije moguće da žudiš naći se što prije nasamo sa svojim mužem -

šapnuo je Duncan.Madelyne gaje prostrijelila pogledom i za nagradu dobila neodoljiv

osmijeh. Kao začarana zagledala se u jamice na njegovim obrazima.Namignuo joj je. Pred svima. Doista nema ni trunke srama, zaključila jeMadelyne.

Oborivši pogled, dugo je promatrala njegove ruke. Nebesa, otkad ih držina stolu? Osjećala se poput zadnje glupače.

Istog trenutka maknula je nogu iz njegova krila. - Što ako pjevam poputžabe, Duncane? Mogla bih te osramotiti.

— Ti si moja žena, Madelyne. Nema toga čime bi me mogla osramotiti— blago je odvratio.

Bilo je to doista lijepo od njega. Madelyne se zagledala u njegove oči neznajući što bi mu odgovorila. Zabavlja li se na njezin račun ili je ozbiljan?

— Kako to misliš? — tiho je upitala.— Zato što sam te odabrao —jednako tiho je odvratio. — To doista nije

teško shvatiti, čak i nekome poput tebe, ma koliko bila...— Ako me nazoveš praznoglavom, kunem ti se da ću ti razbiti o glavu

Adelino glazbalo.Po svemu sudeći, vlastita ju je prijetnja više zaprepastila nego Duncana.

Prebacio je ruku preko njezina struka i privukao je k sebi.— Prestani me pipkati - tiho je rekla. - Nismo sami — dodala je, hitro

pogledavši društvo okupljeno oko stola. No čini se da nitko nije obraćaopozornost na njih. Gilard je upravo pričao jednu od svojih zabavnihpustolovina, a Adela i Edmund napeto su ga slušali.

— Neću.— Ne uživam u tome, Duncane - upozorila gaje.-Jasno da uživaš, Madelyne — odvratio je. — Čim te dotaknem,

rastopiš se od užitka i počneš uzdisati i preklinjati me...Hitro mu je rukom prekrila usta. Obrazi su joj porume-njeli poput vatre

u kaminu. Duncan je prasnuo u smijeh. Sve glave naglo su se okrenuleprema njima. Gilard je u pola rečenice zašutio, očito se pitajući što se zbiva.

— Stoje toliko smiješno? — znatiželjno je upitao Edmund. Madelyne jezadržala dah i počela se moliti. Duncan je izgledao kao da bi mogaoodgovoriti. Ipak, vidjevši kako je slegnuo ramenima i promijenio temu,ponovo je počela disati.

Odjednom je opazila kako Adela popravlja nabore svoje haljine. Zatimje rukom dotaknula kosu. I tada joj je sinulo. Bože, doista je bila glupa, kadto prije nije shvatila. Tako mu svega, Duncan je u pravu. Adela se željelasvidjeti Geraldu. Sudeći po tome kako se vrpoljila na stolici stalnopogledavajući prema ulazu, to je barem bilo i više nego očito.

Najbolje od svega, shvatila je i daje Gerald još uvijek zagrijan za Adelu.U protivnom je ne bi cijelo vrijeme tako gutao očima.

Pomisao kako barun unatoč svemu još uvijek želi Adelu, zagrijala joj jesrce. Odmah joj je postao neusporedivo simpatičniji.

Istog trenutka počela se brinuti. Adela nije željela napustiti obitelj. ADuncan joj je dao riječ da može zauvijek ostati s njima.

— Izgledaš zamišljeno, Madelyne — zamijetio je Gilard. -O čemurazmišljaš?

— O tome kako život s godinama postaje sve zamršeniji — odvratila je.— Ne možemo zauvijek ostati djeca — rekao je Edmund sle-gnuvši

ramenima. Madelvne se osmjehnula. Njegova mudra primjedba umnogomeju je podsjetila na ujaka Bertona.

— Kladila bih se da ti i tvoja braća u djetinjstvu niste bili anđeli —našalila se Madelvne.

Edmund se namrštio, očito stekavši dojam kako ga pokušava prekoriti,no začuvši kako se nasmijala, opustio se.

— Ne pamtim puno od svog djetinjstva, ali zato se i više nego dobrosjećam Gilardova — rekao je. - Neprestano je upadao u nevolje. Doista jebio prava štetočina.

—Jesi li i ti kao djevojčica bila nestašna? — upitao je Gilard, u namjerida svrne pozornost s vragolija koje je činio u djetinjstvu. Bilo bi mu doistaneugodno da Madelyne čuje o njegovim brojnim psinama. Nije želio damisli loše o njemu.

Madelyne je odmahnula glavom. — Ah, ne, nipošto. Bila sam vrlomirno i poslušno dijete - rekla je. - Nikada nisam učinila ništa čime bihzaslužila prijekor.

Začuvši kako su se svi, uključujući i njezina muža, glasno nasmijali,zamalo se uvrijedila, no istog trenutka shvatila je kako vjerojatno zvučipoput svetice.

- Ipak, imam pokoju manu - naglo je dodala.- Ti? Jasno da nemaš - sa smiješkom je odvratio Edmund. Porumenjela

je. Nije bila sigurna kako bi trebala shvatiti Edmundovu primjedbu. Još nijedovoljno dobro poznavala Duncanovu braću da bi znala kada se šale, a kadasu ozbiljni. Zbunjena, svrnula je pogled na Duncana.

— Prestani joj se rugati, Edmunde - upozorio ga je Duncan. — Vidiš dajoj je neugodno.

— Hajde, Madelyne, priznaj nam barem jednu manu — nagovarala ju jeAdela.

- Znam da vam je teško u to povjerovati, ali kao dijete bila sam tolikonespretna da me je bilo strašno gledati.

Čudno, ali nitko nije ni najmanje posumnjao u to. Duncan je polakoodmahnuo glavom i pogledao prema nebu. Gilard je razrogačio oči odpokušaja da ne prasne u smijeh. Edmund se, začuvši njezino priznanje,zagrcnuo gutljajem vina i počeo kašljati. Adela je jedina glasno hihotala,istodobno lupajući Edmunda po leđima.

Uto se vratio barun Gerald, noseći citru u rukama. Prišao je Adeli istavio je na stol ispred nje. Glazbalo trokutasta oblika bilo je načinjeno odglatka blijeda drveta. Imalo je dvanaest žica, i kad je Adela palcem prešlapreko njih, Madelyne je morala priznati da joj zavidi na tako krasnupoklonu.

— Tražit ćemo od oca Laurancea da ga blagoslovi — rekla je Adela.-Jest, mogao bi to učiniti na sutrašnjoj misi - odvratio je Gilard. —

Duncane, rekao sam mu da može služiti misu svakog jutra u dvorani dok neobnovimo kapelicu.

Duncan je kimnuo pa ustao, dajući znak daje večera završena. Društvoza stolom istog trenutka slijedilo je njegov primjer. Složno su se uputiliprema kaminu.

Madelyne je također ustala, no odlučila je pričekati da se svi udalje prijenego što krene u potragu za cipelom. No Duncan je bio brži. Hitro sesagnuo i izvukao je ispod stola. S pobjedničkim osmijehom na licu okrenuose prema svojoj ženi. Zgrabivši je oko struka, posjeo ju je na stol, pakleknuo ispred nje i obuo joj cipelu.

— Zašto se ljutiš na mene, Madelyne? — upitao je, vidjevši kako semršti.

— Mogu i sama obuti cipelu — promrmljala je. — Ljutim se zato štome neprestano zadirkuješ, Duncane. To mi se ni najmanje ne sviđa.

— Zašto? — upitao je Duncan ponovo je primivši oko struka da jojpomogne spustiti se na zemlju. To stoje zadržao ruke na njezinu tijeluometalo ju je više nego što se usudila priznati.

— Sto? - upitala je, pomislivši kako bi se doista morala sabrati. Nije semogla sjetiti što mu je htjela reći. Njegovom krivnjom, dakako, jer ponovoju je gledao kao daje želi poljubiti. Kako bi, zaboga, mogla razmišljati obilo čemu, osim o tome da bi i ona njega rado poljubila.

— Zašto ne voliš da te zadirkujem? — upitao je Duncan pri-bliživši licenjezinome.

— Zato jer tada postaješ nepredvidljiv — odvratila je. — Ti si poputgrane ogoljela drveta usred zime, Duncane. Čvrst i hladan, jednostavno krut— rekla je i pokušala odstupiti korak unatrag, no Duncan je pojačao stisakoko njezina struka i privukao je bliže k sebi. - Kada se smiješ i zadirkuješme, postaješ poput grane drveta u proljeće, a to je pogrešna slika jer ti...

Izgledala je toliko ozbiljno da se nije usudio nasmijati. — Nikada ne bihpomislio da ćeš me usporediti s granom drveta u bilo koje godišnje doba —

rekao je. - Bilo bi mi draže da se prestaneš izražavati u slikama i kažeš miistinu, ako te takvo što mogu zamoliti.

— Ako me možeš zamoliti? — zgranula se Madelyne, jedva vjerujućivlastitim ušima. Kada je Duncan ikada ikoga išta molio?

— Duncane, ne volim kada si ovakav zato jer to me tjera na pomisaokako si drag i ljubazan. Više mi se sviđaš kada si ljutit i mrzovoljan.

Mora daje luda, pomislio je Duncan, i tome se ne bih trebao čuditi.Žene je, po svemu sudeći, teže shvatiti nego Stoje mislio. — Ne želiš dabudem drag i ljubazan prema tebi? — upitao je istinski zaprepašten.

— Ne - odvratila je jednako zgranuto.— Prokletstvo, zašto ne? — glasno je izgovorio, posve nesvjestan kako

nisu sami u prostoriji. Sve o čemu je mogao razmišljati bila je ta nemogućažena u njegovu naručju. I o tome kako bije rado odvukao u sobu i vodioljubav s njom.

Madelyne je šutjela. Nije mu željela odgovoriti. Znala je da neće moćilagati.

— Stajat ćemo ovdje sve dok mi ne odgovoriš, Madelyne — upozorio juje. — Ako treba, i cijelu noć — dodao je.

— Smijat ćeš mi se.— Madelyne, nasmijem li se, tada ću prema tvojoj slikovitoj poredbi

biti poput grane drveta u proljeće, a ti tvrdiš da nisam takav. Stoga, dvojimda ću se nasmijati.

— Ah, neka ti bude — uzdahnula je. — Kada si drag i ljubazan premameni, pomislim kako te nije teško voljeti. Jesi li sada zadovoljan?

Jest, bio je zadovoljan. Da se Madelyne slučajno usudila pogledati ga uoči, vidjela bi koliko. Nebesa, mogla bi umrijeti od srama. Najradije bi serasplakala. Duboko je uzdahnula i oslonila se na njegove grudi. — Kad bihte zavoljela, sigurno bi mi slomio srce — rekla je tiho.

— Pripazit ću da to ne učinim — odvratio je. Začuvši njegov bahatiodgovor, razdražljivo gaje pogledala. Prokletstvo, usnice su joj bile preblizunjegovima. Po svemu sudeći, i Duncan je to zamijetio. Ni uz najbolju voljunije se mogao suzdržati daje ne poljubi.

- Za ime Boga, Duncane, čekamo da nam Madelyne počne svirati -povikao je Edmund prekinuvši idilu.

Duncan je razočarano uzdahnuo i prekinuo poljubac. Palcem je laganopomilovao njezinu donju usnicu. — Zaboravio sam da nismo sami — tihoje izgovorio.

- I ja - priznala je Madelyne pokušavajući doći do daha. Lice joj jeponovo bilo obliveno rumenilom.

Duncan ju je primio za ruku i poveo je prema jednoj od fotelja pokrajkamina, pa sam sjeo u drugu.

Drhtavih ruku Madelyne je uzela glazbalo i stavila ga u krilo. Doista jemrzila biti u središtu pozornosti. To ju je činilo prilično nervoznom. Ne biimala ništa protiv da ostane neprimjetna. Tako se puno bolje osjećala.

Gerald je, ruku prekriženih na leđima, stajao iza Adelina stolca. Gilard iEdmund stajali su pokraj kamina. Svi su bez riječi napeto gledali u nju,čekajući da počne.

- Odavno nisam svirala — rekla je Madelyne spustivši pogled na citru. -Usto, svirala sam samo ujaku i njegovim prijateljima, a to i nije bogznašto.

- Sigurna sam da su bili oduševljeni tvojom svirkom - rekla je Adela,pokušavajući je ohrabriti.

- Naravno da jesu - priznala je Madelyne i osmjehnula se. - No, nesmiješ zaboraviti da su bili napola gluhi.

Duncan je naglo podigao ruku, spriječivši ih da se nasmiju.Barun Gerald kratko se nakašljao. Edmund i Gilard okrenuli su lica

prema kaminu i zagledali se u vatru. Madelyne je pomislila da su umorni odčekanja da započne.

- Možda bih mogla otpjevati jednu od balada...- Znaš li neku o granama drveća? - upitao je Duncan. — Zimskim ili

proljetnim, svejedno — dodao je.Madelyne ga je zgranuto pogledala. Namignuo joj je.— Zimske grane moguće je slomiti, a proljetne je moguće svinuti -

slađahnim glasom je odvratila. — Kako bilo, i s jednima i s drugimamoguće je izaći na kraj.

— O čemu vi, zaboga, pričate? - upitao je Gilard, očito zbunjen.— O poeziji — odvratio je Duncan.— I predvidljivosti — dodala je Madelyne.— Volio bih kad bi nam pjevala o Polifemu — predložio je Edmund.— Tko je Polifem? — upitao je barun Gerald.-Jedan od Kiklopa, mitskih divova — rekla je Madelyne.- Znaš li priče o Odiseju i njegovim pustolovinama? - upitala je

Edmunda.— Samo poneke — rekao je Edmund, ne spominjući da sve što zna, zna

iz razdoblja dok je Madelyne ležala u groznici.

— Madelyne zna puno prekrasnih priča, Geralde - rekla je Adela i uoduševljenju položila ruku na njegovu.

— Prvi put čujem za Odiseja - rekao je Gerald. - Kako je to moguće?Madelyne se nasmiješila. Gerald je zvučao prilično nezadovoljno, kao

da se stidi svoje neupućenosti.— Ne trebate se zbog toga stidjeti, barune — odvratila je. — Jeste li

možda čuli za Gerberta d'Aurillaca?— Fratra? - upitao je Gerald.Madelyne je kimnula i svrnula pogled na Adelu, sigurna kako

Duncanova sestra ne zna o kome je riječ. — Od njegove smrti prošlo jepuno godina, sigurno stotinjak — rekla je.

- Napustio je samostan u kojem je boravio radi studiranja u Španjolskoj.Po povratku u Francusku bio je učitelj u katedralnoj školi u Reimsu itijekom tog razdoblja prenio je svojim učenicima neke od drevnih pričakoje je preveo. Bile su to priče čovjeka koji se zvao Homer, o moćnomratniku Odiseju. Gerbert ih je preveo s grčkoga na latinski.

-Jesu li Homer i Gerbert bili prijatelji? - upitala je Adela.— Nisu - odvratila je Madelyne. - Homer je živio u drev na vremena u

Grčkoj. Umro je stoljećima prije Gerbertova rođenja, no njegove pričeostale su sačuvane. Na pojedine od njih crkva ne gleda blagonaklono, ali nemislim da iskazujem nepoštovanje kada ih prepričavam. To su samo priče ibilo bi doista naivno vjerovati da u njima ima ičeg stvarnog.

Očito je privukla njihovu pozornost, jer svi su je napeto promatrali.Madelyne je pogledala Duncana, pričekala da joj kinine i počela svirati.

U početku je proizvela nekoliko jezivih zvukova, a zatim se, budući dajeEdmund tako želio, usredotočila na priču o Odisejevu susretu s Polifemom.Pogleda uperena u glazbalo pretvarala se da svira svom ujaku.Samozavaravanje je uspjelo, jer su joj ruke ubrzo prestale podrhtavati. Glastakođer. Madelyne se posve unijela u priču kako se Odisej sa svojimljudima našao zatočen u špilji jednookog diva. Nakon što su ušli u nju,Polifem je ulaz zatvorio velikim kamenom, a svakog dana pojeo bi nekolikoOdisejevih vojnika. Ipak, budući daje div svake večeri zatvarao ovce ušpilju i ujutro ih puštao van, Odisej se dosjetio kako će ga nadmudriti. Uzpomoć svojih ljudi oslijepio je diva, a zatim im pokazao kako će seprivezati ispod ovaca i tako pobjeći iz špilje. Ujutro je div maknuo kamen sulaza da bi ovce pustio na ispašu. Budući daje bio slijep, nije mogao vidjetiOdiseja i njegove ljude, pa je opipao ovce provjeravajući jesu li ih zajahali.

Odisejev naum pokazao se uspješnim. On i njegovi vojnici uspjeli supobjeći strašnom divu.

Madelyne je uspjela stvoriti magičan ugođaj. Svi su je promatrali kaoopčinjeni. Duncan, čovjek koji nije bio sklon do-količarenju, zavalio seduboko u fotelju, očito uživajući. Pomislio je kako joj glas zvuči uistinučarobno. Upravo u skladu s ljepoticom koja je sada moja supruga,zadivljeno je zaključio.

Kad je završila, svi su bili oduševljeni. Jedni drugima počeli suprepričavati najomiljenije dijelove priče.

— Bilo je doista briljantno što se Odisej dosjetio reći Poli-fsmu da mu jeime Nitko — rekao je Gilard.

—Jest - složio se Gerald. - Kad su ostali Kiklopi čuli njegovozapomaganje i dojurili mu u pomoć vidjevši daje oslijepljen, pitali su ga tkoje to učinio, a on je odgovorio: »Nitko.« Tako su pomislili daje poludio ilije žrtva bogova, pa su otišli.

Madelyne se nasmiješila, zadovoljna njihovom reakcijom. I'olako jesvrnula pogled na supruga. S osmijehom na licu zamišljeno je gledao uvatru.

Doista je imao prekrasan profil. Gledajući ga, osjetila je kako jepreplavljuje toplina. Napokon se sjetila na koga je podsjeća. Naravno, naOdiseja. Duncan je bio umnogome nalik na moćnog ratnika o kojem jemaštala dok je bila djevojčica. Odisej je postao njezin prijatelj, zaštitnik ispasilac. Njemu je mogla povjeriti sve svoje strahove. Kada bi se osjećalausamljenom i uplašenom, voljela se pretvarati da će Odisej doći po nju iodvesti je sa sobom. Borit će se za nju i spasiti je od Louddona. Sve toučinit će iz ljubavi prema njoj.

Dakako, s vremenom je zaboravila ta dječja maštanja, no promatrajućisupruga, odjednom je shvatila da su se njezini snovi ispunili. Duncan je bionjezin Odisej. Bio je njezin ljubavnik, prijatelj i zaštitnik koji ju je spasio odLouddona.

Nebesa, bila je zaljubljena u njega.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

'Bolje je steći mudrost nego biserje.'Stari zavjet, Job, 28:18

Madelyne, što ti je? Osjećaš li se dobro? — zabrinuto je upitala Adelapožurivši se prema njoj. Madelyne je izgledala kao da će se onesvijestiti.Sva boja naglo je nestala s njezina lica, a da ga Adela nije na vrijemeuhvatila, glazbalo bi palo na pod.

Madelyne je polako odmahnula glavom i pokušala ustati, pa odustala,shvativši da joj noge previše drhte da bi na njima mogla stajati. Nije mogladoći k sebi od vlastita otkrića. Nebesa, zaljubljena je u Duncana.

- Dobro sam, Adela — promucala je. - Samo sam malo umorna. Nebrini se, sve je u redu.

- Bi li nam mogla još nešto otpjevati? — upitala je Adela i istogtrenutka osjetila se krivom što to traži od nje. Ipak, ako je to bila ikakvaisprika, očajnički je trebala njezinu pomoć. Prvom će joj se prilikomodužiti. Sutra ujutro donijet će joj doručak u postelju.

Madelyne je znala da Adela želi izbjeći šetnju s Geraldom. Suosjećala jes njom, no doista nije imala ni najmanju ideju kako bi joj pomogla da seizvuče.

Vidjevši kako se Gerald pridružio Adeli, svrnula je pogled na njega. —Poklonili ste Adeli krasno glazbalo, barune — rekla je. — Vidi se da ste gapažljivo birali.

Barun se osmjehnuo. — I Duncan je pažljivo birao.Madelyne je bila smetena tom čudnom primjedbom, no nije imala

vremena razmišljati o njoj jer su Edmund i Gilard u isti glas hvalili njezinoumijeće, govoreći kako su oduševljeni izvedbom. Slušajući ih, porumenjelaje od nelagode. Iskreno rečeno, nije naviknula na pohvale. Sto se toga tiče,Wextonovi su doista neobični, pomislila je. Prosipali su komplimente kao izrukava. Očito nisu smatrali da ih to na bilo koji način čini manjevrijednima, zaključila je.

Nikada je nitko nije nazvao ljepoticom, sve dok nije došla u njihovukuću. Svaki od njih ponovio joj je to nekoliko puta, u različitim prigodama.

Činilo se da doista tako misle.— Nastavite li tako, umislit ću se - odvratila je, kad se Gi-lard ponovo

počeo diviti njezinoj izvedbi.Jedino Duncan nije rekao ni riječ. Moj muž doista nije pri sebi,

zaključila je, prisjetivši se kako ju je poljubio ispred zamka, naočigled svihkoji su se ondje zatekli. I to još nije sve, jer se tijekom večere cijelo vrijemešalio. Da ga već ne poznaje tako dobro, pomislila bi da ima smisla zahumor. Dakako, to je puka besmislica. To mu ni najmanje ne nalikuje.

Gerald je napokon uzeo Adelu za ruku i poveo je prema izlazu izdvorane. Vidjevši kako joj prijateljica preko ramena dobacuje molećivpogled, Madelyne je duboko uzdahnula.

— Nemoj ostati dugo vani, Adela - viknula je. - Prehla-dit ćeš se.Bilo je to najbolje što se tog trenutka mogla dosjetiti. Adela je kratko

kimnula, a prema izrazu njezina lica Madelyne je zaključila daje posvezadovoljna njezinim spasonosnim prijedlogom.

Gilard i Edmund također su napustili dvoranu. Odjednom se našla posvesama s Duncanom.

Pokušavajući nečim zaposliti ruke, poravnala je haljinu. Više od svegaželjela je poći u svoju sobu u kuli i provesti nekoliko minuta nasamo.Nebesa, bilo je toliko toga o čemu je htjela na miru razmisliti, toliko odlukakoje je morala donijeti.

Na sebi je osjećala Duncanov uporni pogled. — Želiš li razgovarati samnom o muškarcima i njihovim konjima, Duncane? — upitala je. —Mislim, prije nego što podeš na plivanje — dodala je.

— Što? - zbunjeno je upitao.— Rekao si da ćeš poslije večere porazgovarati sa mnom o muškarcima

i njihovim konjima — podsjetila ga je. - Nije moguće da si zaboravio?— Ah, da — odvratio je Duncan i osmjehnuo se. — Priđi bliže,

Madelyne, tako da mogu započeti.Namrštila se, pomislivši daje dovoljno blizu. - Doista se čudno ponašaš,

Duncane — rekla je, prilazeći njegovoj fotelji.— Izgledaš prilično opušteno. Kao da nisi pri sebi — dodala je.

Zagrizavši donju usnicu, pozorno se zagledala u njega i dlanom mu opipalačelo. — Nemaš vrućicu — izjavila je.

Duncan je pomislio kako zvuči prilično razočarano tim zaključkom. Uprotivnom se zasigurno ne bi toliko mrštila. Naglo ju je primio oko struka ipovukao je k sebi u krilo.

Madelyne je poravnala haljinu i sjela pristojno koliko je mogla, rukuprekriženih u krilu.

— Zašto si toliko namrštena? Muči li te štogod? — upitao je, opazivšikako i dalje grize donju usnicu.

Naravno da ju je mučilo. Duncan se ponašao poput stranca. Ne bi li tobilo kojoj ženi bio dovoljan razlog da se zabrine za svog supruga? Dubokoje uzdahnula pa podigla ruku kako bi maknula jednu neposlušnu kovrču slica i pritom Duncana laktom udarila u nos. Odmah se ispričala, zgroženasvojom nespretnošću.

Kimnuo je, očito pomiren sa sudbinom.— Nemaš glas poput žabe — rekao je.Osmjehnula se. Bio je to najljepši kompliment koji je ikada dobila. —

Hvala ti, Duncane - rekla je. - Hoćeš li me sada podučiti kako stoje stvariizmeđu muškarca i njihovih konja?

— predložila je. Duncan je kimnuo. Rukomje lagano milovao njezinaleda, pokretima toliko ugodnima da su joj tijelom prošli trnci.

Zatim ju je polako privukao k sebi, položivši njezinu glavu na svojaprsa.

— Mi, muškarci, u osobito smo prisnom odnosu s našim konjima,Madelyne - započeo je. Glas mu je bio blag i topao, ugodan poput vatre izkamina. Madelyne se lagano promeškoljila u njegovu naručju, udobno senamjestila, pa zijevnula i zatvorila oči.

— Radi se o tome da ovisimo o njihovoj poslušnosti. Vitez se tijekombitke ne može usredotočiti na borbu ako mora gubiti vrijeme naobuzdavanje svog konja. Ako se životinja ponaša jogunasto, mogli bismoizgubiti život zbog njezina neposluha.

Duncan je bez zastoja nastavio govoriti nekoliko minuta. — No ti si,draga moja, opčinila mog pastuha i time ga udaljila od mene. Trebao bih sezbog toga ljutiti na tebe. Kad malo bolje razmislim, i jesam ljutit —promrmljao je. Razmišljajući o počinjenoj šteti, morao se osmjehnuti. —Jest, razmazila si Silena i učinila od njega svog ljubimca — nastavio je. —Možeš se buniti koliko želiš, no odlučio sam ti ga pokloniti. Zato ću sadanajprije saslušati tvoju ispriku što si ga razmazila, a zatim zahvalu što samti ga poklonio.

Nije dobio nijedno. Madelyne se nije ispričala, niti mu zahvalila.Namrštena lica, spustio je pogled na nju, ljutit zbog njezine tvrdoglavosti.

Zaspala je. Vjerojatno nije čula ni riječi od onoga što sam govorio,zaključio je Duncan. Trebao bi se ljutiti zbog toga. Bilo je to u najmanjuruku nedolično, a o nedostatku poštovanja da se i ne govori. Umjesto dajeprobudi, spustio je lagan poljubac na njezino čelo. Madelyne sepromeškoljila i zagrlila ga oko vrata.

Edmund je ušao u dvoranu upravo u trenutku kada je spustio još jedanpoljubac na njezine usnice. — Madelyne je zaspala? - upitao je.

— Od moje propovjedi uhvatila ju je nesvjestica — suho je odvratioDuncan.

Edmund se glasno nasmijao pa brzo stavio ruku na usta, prisjetivši se dabi se trebao stišati.

— Ne brini se, Edmunde, spava kao klada.— Imala je naporan dan - tiho je rekao Edmund. — No večera je doista

bila izvanredna i to samo zato što Madelyne traži savršenstvo od svogosoblja. Ne znam kada sam zadnji put toliko pojeo - priznao je. —Jesi liznao daje uputila Ger-ty da pripremi hranu po njezinim receptima?

— Njezino osoblje? - upitao je Duncan umjesto odgovora. —Jest, sadaje njezino — rekao je Edmund. — I mogu ti reći da su joj svi priličnoodani.

—Jesi li joj i ti odan, Edmunde?— Dobro znaš da mije poput sestre, Duncane — odvratio je Edmund.

— Dao bih život za nju - pomalo uvrijeđeno je dodao.— Ne dvojim da bi, Edmunde — pomirljivo je rekao Duncan.— Kako onda možeš pitati takvo što? — odvratio je Edmund i privukao

stolac pa sjeo sučelice bratu. —Je li Gerald donio vijesti koje imaju veze sMadelyne?

Duncan je htio kimnuti, ali čim je podigao glavu, Madelyne jeugnijezdila svoju ispod njegove, pa nije mogao. Osmjehnuo se. —Jest -odvratio je. — Kralj je još uvijek u Normandiji, no Louddon okupljasaveznike. Gerald će stati na našu stranu, naravno.

-Ja bih se za tri tjedna morao vratiti barunu Rhineholdu — rekao jeEdmund. — Budući da sam njegov vazal, dugujem mu odanost. Znaš i samda se redoslijed mora poštivati. Prvo kralj, pa ti, pa barun Rhinehold. Zatomi i je i dopustio da ostanem tu koliko god treba.

— Rhinehold će također stati na našu stranu, bude li potrebno. Zbrojimoli njegove, Geraldove i moje vojnike, to je više od tisuću ljudi.

— Zaboravio si na savez sa Škotima — rekao je Edmund. —Catherinein muž može okupiti osamsto vojnika, a vjerojatno i više.

— Nisam zaboravio, no ne želim Catherineinu obitelj uvlačiti u tajsukob — odvratio je Duncan.

— Sto ako kralj stane na Louddonovu stranu?— Neće.— Kako možeš biti siguran u to?— O kralju kolaju kojekakve priče, a malo se toga pouzdano zna,

Edmunde. Borio sam se rame uz rame s njim puno puta. Cesto se govorikako se lako razjari, no jednom prigodom, tijekom bitke, jedan od njegovihljudi slučajno gaje srušio s konja. Vojnici su odmah okružili Williamaspremni na jedan njegov znak ubiti nesretnika. No kralj se samo nasmijao,raspalio vojnika po ramenu i pozvao ga da mu dovede konja kako bi gamogao ponovo uzjahati.

Edmund je dugo šutke razmišljao o tome. - Priča se da Louddon imavelik utjecaj na njega. Čini se da mu je kralj sklon povlađivati.

— Sumnjam da bi kralj ikome dopustio da mu pomuti zdrav razum.— Nadam se da si u pravu, brate.— Postoji još nešto o čemu bih htio razgovarati s tobom, Edmunde. O

Falconovu imanju.— Što s njim? - zbunjeno je upitao Edmund. Falconovo imanje nalazilo

se južno od Wextonova posjeda. Bilo je u Duncanovu vlasništvu i priličnozapušteno, premda je zemlja na kojoj se nalazilo bila plodna.

— Želio bih da ga preuzmeš, Edmunde. Sagradi utvrdu na njemu, a jaću se pobrinuti da ga darovnicom prenesem na tebe, bude li moguće. Kraljneće biti oduševljen time i teško da će pristati, osim ako u svemu neprepozna osobnu korist — rekao je Duncan pa zašutio, razmišljajući onačinu na koji bi mogao riješiti taj problem.

Edmund je bio zaprepašten bratovom ponudom. - To je doista neobičannaum - u dahu je izgovorio. Prvi put u životu ostao je bez riječi. Zvučalo jenevjerojatno i, doista, bilo je teško izvedivo, no trunka nade ipak mu jezagrijala srce.

Posjedovati vlastitu zemlju, biti sam svoj gospodar... bilo je to više negošto je ikada očekivao.

— Kako ti je to palo na pamet? — upitao je.— Madelyne je zaslužna za to.— Ne razumijem.

— Čula je kako sam s Gilardom razgovarao o kraljevoj braći i nakonnjegova odlaska izrazila je mišljenje da su svi problemi u njihovoj obiteljinastali zbog razjedinjenosti. Uvjerena je da nije učinjena pravedna podjela.

— Za ime Boga, Robert je dobio Normandiju - rekao je Edmund.—Jest — odvratio je Duncan i osmjehnuo se. — No kraljev najmlađi

brat od očaje dobio samo zlato i malo, beznačajno imanje. Jasno mije da semora osjećati uskraćenim. Rođeni je vođa, a nasljednim pravom nije mogaodoći do položaja koji je zavrijedio.

— Što zapravo želiš reći? Ima li to sličnosti s našom situacijom? —upitao je Edmund.

— Madelyne me potaknula na razmišljanje. Moj si vazal, također iRhineholdov, i to se mora poštovati. Ipak, uspijemo li dobiti kraljevodopuštenje, mogao bi preuzeti Falconovo imanje i učiniti od njega unosanposjed. Sposoban si jedan novčić pretvoriti u deset, Edmunde.

Edmund se osmjehnuo, počašćen komplimentom. — U slučaju da kraljne udovolji našem zahtjevu, ipak možeš sagraditi sebi dom na imanju iživjeti ondje kao nadglednik. Kralj će rado ubirati desetinu i neće ga bitibriga koji od braće pridonosi ukupnom prihodu.

— Rado ću pristati na tvoj prijedlog — rekao je Edmund s osmijehomod uha do uha.

— Gilard će uskoro završiti obuku kod baruna Thormonta - rekao jeDuncan.

— Naš najmlađi brat ima sposobnosti vođe i uvjeren sam da će uskoropostati Thormontov prvi podređeni, kao stoje Anthony tebi - odvratio jeEdmund.

— Prije toga morat će naučiti kontrolirati svoju žestoku narav —istaknuo je Duncan.

Edmund je kimnuo. —Još mi nisi rekao kakve je novosti Gerald donio uvezi s Madelyne - podsjetio gaje.

— Gerald je uvjeren da bi se Henrik mogao uplesti u moj sukob sLouddonom. Dakako, preostaje mu odabrati stranu. To će jamačno biti onau kojoj će prepoznati osobnu korist. Znaš li da se želi sastati s Geraldom?

— Kada? Gdje?— Henrik se uskoro namjerava sastati s de Clareom. Gerald očekuje da

će ga Henrik pozvati da i on bude na tom sastanku, no zasad još ništapouzdano ne zna.

— Misliš li da bi Henrik mogao upitati Geralda može li računati nanjega u slučaju pobune protiv kralja? - upitao je Edmund. — Kakav je tvojstav o tome? Bi li stao na stranu pobunjenika?

— Ne bih, i Gerald to zna — odvratio je Duncan.— Sto misliš, hoće li ipak doći do ustanka?— Nisam uvjeren u to, no bude li tako, spreman sam dati život za kralja.

Dužnost mi nalaže da štitim njegove interese i časno ću je izvršiti.Edmund je šutke kimnuo, zadovoljan njegovim odgovorom.— Gerald kaže da se pobunjenici množe kao gljive poslije kiše. Po

svemu sudeći, kuju se i zavjere o kraljevu ubojstvu. Ne čudim se, i njegovotac imao je puno neprijatelja — nastavio je Duncan. — Geraldpretpostavlja da će ga Henrik pozvati da se pridruži pobunjenicima. Vrlovjerojatno računa i s njegovim utjecajem na mene. Također, čini se da želiznati bih li ga priznao kao kralja u slučaju Williamove smrti.

— Dakle, preostaje nam čekati da vidimo kako će se stvari razvijati.—Jest, preostaje nam jedino čekati.— Situacija je prilično zamršena - rekao je Edmund, odjednom prilično

natmuren. — Puno je tu različitih interesa.— Pričaj mi o tome, Edmunde — uzdahnuo je Duncan. -Nego, je li

Gilardjoš uvijek zagrijan za Madelyne? — upitao je, odlučivši promijenititemu.

Edmund je slegnuo ramenima. — Rekao bih daje prošlo dovoljnovremena da se privikne na činjenicu da si se ti njome oženio - rekao je. -Vjerujem daje prevladao tu djetinjastu zaljubljenost. Madelyne mu je i daljedraga, no voli je kao sestru. Usto, neprestano ga zove bratom, a to gajesvakako moralo otrijezniti. Čudi me da si opazio daje zagrijan za nju —dodao je.

— Gilard nije sposoban prikriti osjećaje. Sve mu se vidi na licu -odvratio je Duncan. — Jesi li vidio kako se mašio za mač tijekomsvadbenog obreda kada je pomislio da prisiljavam Madelyne da se uda zamene?

— Bio je u pravu — nasmijao se Edmund. — Prisiljavao sije. No da,vidio sam. Madelyne također, i rekao bih daje to bio jedini razlog što senaglo predomislila.

— Dobro zapažaš, Edmunde — odvratio je Duncan. — Madelyneuvijek pokušava zaštiti slabije. Uplašila se za Gilardov život — rekao je,

milujući je po leđima. Promatrajući ga, Edmund je pomislio kako njegovbrat nije ni svjestan što čini.

— Bi li Madelyne željela da Gilard i ja što prije odemo iz kuće? - upitaoje.

— Nipošto, Edmunde. Bit će prilično uznemirena kad čuje da odlazite, iistog trenutka svalit će krivnju na mene — rekao je Duncan. — Ne razumijekako ti obveza nalaže služiti barunu Rhineholdu, a ne samo meni.

Edmund je šutke kimnuo.— Uvjeren sam da Madelyne misli kako mije namjera tebe i Gilarda

držati pod kontrolom do kraja života - nastavio je Duncan. — Sigurna jekako vam ne dopuštam da razmišljate svojom glavom i donosite vlastiteodluke.

— Primijetio sam da ima bube u glavi — nasmijao se Edmund. — Ipak,moraš priznati da nam se život umnogome promijenio otkad se pojavila.Nikada do sad ti i ja nismo vodili ovako dug razgovor ni o čemu. Imamdojam da nas je Madelyne sve nekako zbližila.

Duncan je polako kimnuo. Edmund je ustao u namjeri da pode. - Krivomije samo zbog jednoga - rekao je.

— Zbog čega? — upitao je Duncan.— Sto nisam prvi naletio na nju.— Zahvali Bogu što nisi — nasmijao se Duncan. -Jer bih je morao

preoteti od tebe.Madelyne se probudila upravo u trenutku kad je izrekao posljednju

rečenicu. Naglo se podigla u sjedeći položaj, stidljivo se osmjehnulasuprugu i podigla ruke da popravi frizuru. Duncan je hitro zabacio glavu daga laktom ponovo ne pogodi posred nosa.

v

— Sto si htio preoteti svom bratu, Duncane? — pospanim glasom jeupitala.

— Ništa zbog čega bi se ti trebala zabrinjavati, Madelyne — odvratio jeDuncan.

— Ne smiješ biti sebičan — podučila gaje. — Moraš sve što imašpodijeliti sa svojom braćom.

Začuvši njezinu primjedbu, Edmund je prasnuo u smijeh. Duncan jesvrnuo oči k nebu.

Daljnja rasprava o tome ionako je bila nemoguća, jer je u dvoranuutrčala Adela. Vidjevši Madelyne, briznula je u plač. — Gerald je uvjeren

kako dogovor o našem vjenčanju još uvijek vrijedi, Madelyne. Što ću sad?Želi se sa mnom vjenčati.

Madelyne je hitro skočila iz Duncanova krila. Adela joj se bacila unaručje.

Duncan je ozlojeđeno uzdahnuo zbog sestrina histeričnog ispada. —Jasam taj s kim bi trebala razgovarati o tome, Adela — rekao je i povukaoMadelyne da pođe za njim. Pritom je, dakako, zanemario to što joj Adelavisi oko vrata, ridajući kao daje netko umro.

— Ne mogu ostaviti tvoju sestru u ovakvu stanju — pobunila seMadelyne, shvativši da je to što se događa doslovce povuci-potegni. —Duncane, slomit ćeš mi ruku ako me nastaviš vući — povikala je.

Ulazak baruna Geralda u dvoranu prekinuo je Duncana u namjeri daMadelyne napokon odvuče u sobu, za čime je cijelo vrijeme čeznuo.Adelinim problemom namjeravao se pozabaviti ujutro, no sada je to bilonemoguće. Budući da nije bio raspoložen za dugu raspravu, odlučio je stvarriješiti po kratkom postupku.

— Želiš li se još uvijek oženiti Adelom? — upitao je Geralda prije negošto je ovaj stigao zucnuti.

— Želim — odlučno je odvratio Gerald. Zvučao je prilično ratoborno. Ai držanje mu je bilo takvo. - Bit će moja žena — ljutito je dodao.

— Obećao sam Adeli da može ostati ovdje koliko god bude željela,Geralde.

Gerald je porumenio od ljutnje. Duncan se osjećao kao da bi najradijezavijao od muke. - Pogriješio sam - rekao je. Bilo je to doista zapanjujućepriznanje. Duncan, čovjek koji nikada nije priznao da je i u čemupogriješio, upravo je to učinio u nazočnosti svoga brata, Madelyne, Adele iGeralda. Svi su bili i više nego zgranuti.

— Tvoja opsjednutost istinom očito me zarazila — ispod glasa rekao jeDuncan okrenuvši se prema Madelyne. - Zatvori usta, draga — dodao je. —Sve će biti u redu.

Madelyne je polako kimnula i nasmiješila se suprugu, dajući mu doznanja da mu vjeruje. Duncan je bio zadovoljan njezinom reakcijom. Kad jesvrnuo pogled na Geralda, osmijeh mu je i dalje titrao na licu. Gerald jedovoljno dugo i dobro poznavao Duncana da ne bi znao da treba pričekatinjegovo objašnjenje prije nego što ga napadne. Napokon, njegov prijateljbio je čovjek od riječi.

— Adela - rekao je Duncan — prestani cmoljiti i reci barunu Geraldušto sam ti obećao.

Po tonu njegova glasa moglo se zaključiti da neće trpjeti protivljenje.Adela je brzo obrisala suze i ispravila se. – Rekao si da mogu ostati ovdjedo smrti ako je to ono što želim — izjavila je.

Gerald je naglo zakoračio prema njoj, no vidjevši kako ga je Duncanprostrijelio pogledom, stao je.

- Geralde? Bi li rekao Adeli što sam tebi obećao? — blago je upitaoDuncan glasom koji je zvučao kao da se dosađuje.

— S kraljevim blagoslovom, pristao si mi dati Adelu za ženu -uvrijeđeno je odvratio Gerald.

Edmund više nije mogao šutjeti. - Zaboga, kako misliš poštovati obaobećanja? - zgranuto je upitao Duncana.

— Geralde — rekao je Duncan, ignorirajući Edmundovu upadicu —podsjećam te da sam obećao Adeli da može ostati ovdje koliko želi. Dakle,samo o tebi ovisi hoćeš lije uvjeriti da promijeni mišljenje.

— Želiš li reći da...- Možeš ostati u mom domu koliko god te volja, Geralde — odvratio je

Duncan.Zaprepaštenje na Geraldovu licu polako je zamijenio pobjednički

osmijeh.- Adela, budući da ne želiš otići, preostaje mi ostati ovdje s tobom —

rekao je svrnuvši pogled na Adelu.- Ti ćeš... što? — vrisnula je Adela, no Madelyne u njezinim očima nije

mogla vidjeti strah. Samo srdžbu i nevjericu.— Ostat ću ovdje — ponovio je Gerald. — Kao sto je tvoj brat rekao,

koliko god bude trebalo da te uvjerim da promijeniš mišljenje i udaš se zamene. Čuješ li me?

Naravno da te je čula. Sto se toga tiče, vikao si dovoljno glasno da su tevjerojatno čuli i stražari na bedemu, pomislila je Madelyne.

Zakoračila je prema Adeli ne bi li je zaštitila od Geraldove ljutnje, noDuncan ju je čvrsto primio za ruku i povukao natrag. Zaustila je pobuniti se,no pojačao je stisak pa je zaključila kako će biti bolje da zasad neprosvjeduje.

Adela je bila toliko srdita da nije mogla govoriti. Hitro je podigla rubsvoje haljine i prišla Geraldu.

— Dočekat ćeš starost, Geralde, prije nego što promijenim mišljenje.

— Podcjenjuješ moje sposobnosti, Adela - s osmijehom joj je odvratio.— Ti si najtvrdoglavije stvorenje na cijelom svijetu — povikala je

Adela. — Ti... običan si plebejac - dodala je i pojurila iz dvorane.Bit će to sve kako treba, zaključila je Madelvne. Adela je bila samo

srdita, nipošto prestrašena.— Stoje plebejac? - upitao je Edmund, zbunjeno pogledavši Madelvne.

-Je li to još jedan od tvojih čudnih izraza?—Jest — priznala je Madelvne.—Jednako odbojan kao i Polifem? — upitao je Edmund.Madelvne je odmahnula glavom.Edmund se nasmijao. — Adela te je barem počastila blažom uvredom

nego Madelvne mene, Geralde - rekao je.Madelvne nije imala pojma o čemu Edmund trabunja, no nije ga stigla

zamoliti da joj razjasni o čemu je riječ, budući daje Duncan poželio svimalaku noć i povukao je prema izlazu.

Ni on ni ona nisu rekli ni riječi sve dok nisu ušli u Duncanovuspavaonicu. Kad joj je Duncan otvorio vrata i propustio je ispred sebe,zaboravila je raspravu o Adeli ili Edmundu. Soba je bila potpunopreuređena. Stvari iz njezine sobe u kuli sada su bile tu. Ispred kaminastajale su dvije fotelje, iznad njega visjela je njezina tapiserija, a postelja jebila prekrivena plavim prekrivačem.

Maude joj se naklonila i rekla daje njezina kupka spremna, pa izašla.Čim su se za sluškinjom zatvorila vrata, Madelvne se okrenula premasuprugu. — Ne mogu se kupati pred tobom, Duncane. Bi li pošao naplivanje dok...

— Dosad sam te već puno puta vidio bez odjeće, Madelvne - rekao jeDuncan pa odvezao pojas njezine haljine, bacio ga preko naslona fotelje inastavio je svlačiti.

— No, uvijek u postelji, Duncane, kada sam bila pokrivena i...Duncan se nasmijao. — Pođi se okupati prije nego što se voda ohladi.- Ti plivaš u ledenoj vodi — podsjetila gaje Madelyne, obo-rivši pogled

dok joj je polako svlačio haljinu. — Zašto to činiš?- upitala je, osjetivši kako joj se obrazima razlijeva rumenilo.- Uživaš li u tome?Naravno, pokušavala je skrenuti njegovu pozornost sa svoga golog

tijela. Ipak, Duncan je očito bio sposoban svlačiti je i istodobno odgovaratina pitanja.

— Ne osobito — odvratio je, pa kleknuo ispred nje i počeo joj polakosvlačiti čarape. Ustavši, pozabavio se razvezivanjem vrpca na njezinukorzetu, očito željan što prije riješiti svoju ženu odjeće koja je skrivalapogled na njezinu ljepotu.

Osjetivši dodir njegovih dlanova na svojoj goloj koži, Madelyne ječeznutljivo uzdahnula.

- Zašto onda to činiš? - promuklim je glasom upitala.— Da bih očvrsnuo tijelo i duh — rekao je Duncan i maknuo ruke s

njezina tijela. Madelyne je bila razočarana. - Postoje lakši načini za jačanjetijela — rekla je šaptom pokušavajući kosom prekriti gole grudi. Nažalost,nije bila dovoljno duga, pa ih je prekrila dlanovima.

Duncan joj nije želio dopustiti da se skriva pred njim. Nježno ju jeprimio za ruke i spustio ih, pa dlanovima obujmio njezine bujne dojke.Palcima je polako kružio ružičastim bradavicama. Madelyne se nagonskinagnula unatrag, tražeći još.

- Ako te sada poljubim, Madelyne, pouzdano ćeš propustiti kupku.Vidim žudnju u tvojim očima. Znaš li koliko te želim? - prozborio jeglasom koji je treperio od žudnje.

Madelyne je polako kimnula. -1 ja tebe želim, Duncane — jedva ječujno izgovorila. Primoravši se odmaknuti od njega, uputila se prema bačvi.

Duncan se svim silama trudio skrenuti pogled s nje. Samome sebi dao jeriječ da se ove noći neće žuriti. Neovisno o žudnji koja gaje tjerala daje štoprije baci na postelju i divlje je obljubi, odlučio je biti nježan i pažljiv.Ovoga puta ljubav će voditi polako, šapćući joj nježne riječi. Želio ju jenatjerati da mu kaže koliko ga voli. Sada, kada je samome sebi priznao dajevoli, osjećao se prilično nelagodno. Morao je čuti da i Madelyne voli njega.

Natjerat će je da ga voli. Imao je dovoljno samopouzdanja; vjerovao jeda to može. Kad mu to prizna, neće mu više moći odbiti nijednu želju.

Duncan se samopouzdano osmjehnuo. Njezina opsjednutost istinomposlužit će mu za ostvarenje cilja. Svukao je košulju pa kleknuo ispredkamina i stavio u njega još jednu cjepanicu.

Madelyne se trudila što brže oprati, strahujući da će se Duncan okrenutii vidjeti je kako se pere. Odjednom je shvatila koliko je njezina nelagodasmiješna i glasno se nasmijala.

Duncan joj je prišao, naslonio ruke na bokove i zagledao se u nju. -Stoje smiješno? - upitao je.

Bio je gol do pojasa. Madelyne je osjećala kako joj srce tuče kao da ćeiskočiti iz grudi. Na vlastito čuđenje, ponovo je ostala bez daha. Doista jenevjerojatno kako ju je lako mogao uspaliti. — Spavam pokraj tebe svakenoći potpuno gola. Zaista se ne bih trebala stidjeti. To je ono čemu sesmijem — rekla je slegnuvši ramenima.

Polako je ustala i pogledala ga ravno u oči, odlučivši da se više nećesramiti.

Kapljice vode klizile su njezinim tijelom. Kosa joj je bila vlažna inakovrčana na krajevima. Izraz lica bio joj je zagonetan. Duncan se sagnuoi poljubio je u čelo. Nije si mogao pomoći. Izgledala je tako čarobno dok setrudila visoko držati glavu, očito se jako trudeći prevladati nelagodu.

Vidjevši kako je zadrhtala, uzeo je jedan od ručnika koje je Maudeostavila na fotelji i omotao je njime, a zatim je uzeo u naručje i odnio dokamina. Madelyne se ubrzo opustila. Toplina vatre godila joj je jednako kaoi njegov zagrljaj.

Osjećaj ugode toliko ju je obuzeo da se nije pobunila kad joj je laganimpokretima počeo brisati leda. Završivši, privukao ju je u naručje i usnicamažudno potražio njezine. Jezikom je snažno prodro u njezina usta, kušajući iistražujući ponuđeno blago. Pustio je ručnik da klizne na pod pa dlanovimaobujmio njezinu stražnjicu i pritisnuo je uz sebe.

Uzdahnula je od užitka i žarko mu uzvratila poljubac, milujući njegovaleđa i ramena. Kada je vrhovima prstiju krenula ispod pojasa, naglo ju jeodmaknuo od sebe.

- Uzmi me, Duncane — zamolila gaje, nudeći mu usnice daje nastaviljubiti. Duncan je odmahnuo glavom.

— Polako, Madelyne — promuklim je glasom tiho rekao, spuštajućipoljupce na njezin vrat i grudi. — Prekrasna si.

Želio ju je cijelu okusiti. Milujući jednu dojku, usnicama je obujmiobradavicu druge i sisao je sve dok nije osjetio kako je otvrdnula.

Jezik mu je bio poput baršuna. Madelyne je osjetila kako joj nogepodrhtavaju od užitka. Kad je kleknuo pred nju i počeo spuštati vruće ivlažne poljupce duž njezina trbuha, duboko je udahnula i na trenutakzaboravila disati. Dlanovima je nježno milovao vanjsku stranu njezinihbedara pa polako prešao na unutarnju, dovodeći je do ludila. Vrhom jezikaklizio je kožom duž njezina ožiljka, istodobno milujući njezine mekekovrče.

Čvrsto ju je primio za kukove pa spustio usnice na njezin vrućibrežuljak. Madelyne je osjetila kako joj koljena klecaju, ali Duncan joj nijedopustio da se pomakne. Jezikom je prodro u njezinu vlažnu unutrašnjost.Bila je slatka poput meda i opojna poput vina.

Pomislila je da će umrijeti od užitka. Tiho je zajecala i zabila mu nokteduboko u ramena. Začuvši njezine erotske uzdahe, Duncan je zamaloizgubio razum.

Polako ju je polegnuo na pod. Usnicama je potražio njezine. Kada je,milujući njezine vlažne latice, prstima lagano prodro u nju, Madelyne jeizvila leda i ponovo zajecala od užitka. Valovi neopisive vrućine razlili suse njezinim tijelom. Duncan ju je privio bliže k sebi šapćući joj riječiljubavi u uho.

Pomislila je da će se rastopiti u njegovim rukama. Željela mu je rećikoliko uživa, no nije mogla odvojiti svoje usnice od njegovih. Duncan seodmaknuo od nje i brzo svukao ostatak odjeće. Ispružio se na leđa ipovukao Madelyne na sebe.

Bio je na rubu da izgubi nadzor nad sobom. Razdvojio je njezine noge,trudeći se da se ne žuri, i kad gaje zajahala, počeo ju je ponovo milovati.Madelyne je šaptom izgovorila njegovo ime, usnama i rukama preklinjućiga da završi to slatko mučenje.

Podignuo je njezine bokove i zabio se u nju. Bila je i više nego spremnaza njega... nevjerojatno vruća, vlažna i uska.

Pustio je da ga cijelog uzme u sebe. Izvila je leda i počela se pomicati,sporim nagonskim pokretima koji su ga izluđivali.

Osjećao se istodobno slabim poput štitonoše i jakim poput vojskovođe.Čvrsto ju je primio za kukove i primorao na brži ritam.

Postigao je vrhunac prije nje, no začuvši njegovo muklo stenjanje iosjetivši kako mu tijelo podrhtava, Madelyne se također predala blaženstvu.

Onemoćala, srušila se na njegova prsa. Duncan je kratko zaječao, nobila je previše iscrpljena da bi mu se ispričala.

Nekoliko dugih minuta prošlo je prije nego stoje ijedno od njih smoglosnage progovoriti i riječ. Madelyne je odsutno mrsila dlačice naDuncanovini prsima. Koža mu je bila vruća, glatka i napeta. I tako je divnomirisala.

Duncan ju je polako prevrnuo na leđa, a zatim legao na bok. Oslonivsise na lakat, ležerno je prebacio bedro preko njezina i zagledao se u nju.

Madelyne je pomislila kako djeluje doista pretjerano samozadovoljno.Na usnicama mu je titrao samouvjereni smiješak, ;i nestašan pramen kosepao mu je na čelo. Podigla je ruku da ga vrati na mjesto...

— Volim te, Madelyne.Ruka joj se sledila u zraku. Vidjevši kako je raširila oči od iznenađenja,

Duncan je shvatio daje glasno izgovorio svoje misli.Nije to tako zamišljao. Ona je trebala njemu reći da ga voli, zar ne?

Shvativši da se zaletio, osmjehnuo se. Stoje, tu je, pomislio je, odlučivšistrpljivo pričekati da se Madelyne oporavi od šoka i prizna mu kako i onanjega voli.

Madelyne nije mogla vjerovati stoje čula. Ipak, prema ozbiljnom idostojanstvenom izrazu njegova lica nije bilo teško zaključiti daje to doistamislio.

Oči su joj se ispunile suzama. Duncan ju je zbunjeno promatrao. —Plačeš li zato što sam ti rekao da te volim?

Madelyne je odmahnula glavom. — Ne - rekla je šaptom.— Zbog čega si onda uznemirena? Nisam li te upravo usrećio time što

sam ti rekao?Zvučao je prilično zabrinuto. Madelyne je hitro obrisala suze. - Naravno

da si me usrećio — priznala je. — Prestravljena sam, Duncane. Ne bi mesmio voljeti.

Duncan je uzdahnuo. Ipak, odlučio je biti strpljiv. Pričekat će jošnekoliko minuta da se Madelyne smiri i objasni mu što je muči. Glas joj jepreviše podrhtavao da bi mogla razumljivo govoriti.

Uzeo ju je u naručje i odnio u postelju vjerujući kako će, čim je pokrije iprivije uza se, početi pričati. Ipak, to se nije dogodilo. Madelyne je i dalješutjela.

— Čega se bojiš? - napokon je upitao. — Što je tako strašno u tome štote volim?

Glas mu je bio toliko blag i ispunjen nježnošću da se Madelyne istogtrenutka ponovo rasplakala.

— Nema nade za nas, Duncane. Kralj će...- Kralj će nam dati svoj blagoslov, Madelyne. Morat će.Zvučao je kao daje prilično siguran u to stoje rekao. Njegova

samosvjesnost utješno je djelovala na nju. — Reci mi zašto si tako uvjerenu to. Voljela bih razumjeti. Ne želim živjeti u strahu.

Duncan je uzdahnuo. - Kralj i ja poznajemo se od djetinjstva. Imamnoštvo mana, ali dokazao se kao sposoban vladar. Znam da ga ne volišzbog priča koje si o njemu čula od svog ujaka, no njegovo mišljenje o kraljuodraz je crkvenog stava. William je izgubio potporu klera onog trenutkakada je ispraznio samostanske riznice. Usto, nije se osobito trudio pokoritise crkvenim pravilima. Svećenici su mu stoga okrenuli leda.

- Ali, zašto misliš...- Ne prekidaj me dok govorim — rekao je Duncan i nježnim stiskom

ublažio žestinu svog zahtjeva. — Možda će to zvučati kao samohvala, nopomogao sam kralju pri ujedinjenju Škotske i postizanju mirnog suživota.William je svjestan moje vrijednosti. Moji vojnici na glasu su kaonesavladivi, i jasno mu je da u slučaju potrebe može računati na mojuodanost. Ne bih ga nikada iznevjerio. To mu je također poznato.

- Ali, Duncane, Louddon je s njim u osobito prisnom odnosu - prekinulagaje Madelyne. - Čula sam to od Marte, no čini se daje to svima poznato.

- Tko je Marta?—Jedna od služavki mojega brata — rekla je Madelyne.- O, onda je sigurno dobro obaviještena poput pape — odvratio je

Duncan. — Slažeš li se s tim?- Naravno da ne — promrmljala je Madelyne, pokušavajući se okrenuti

na bok, no Duncan je nije pustio. Uzdahnula je i spustila ramena natrag napostelju. - Louddon se često pred svima hvali kako ima moć nadWilliamom.

- Reci mi, Madelyne, što si mislila pod time daje tvoj brat u osobitoprisnom odnosu s kraljem?

Madelyne je naglo odmahnula glavom. — Ne mogu izgovoriti tu riječ.Bio bi to grijeh.

Duncan je razdražljivo uzdahnuo. Odavno je znao sve o kraljevimsklonostima, a nije mu bilo osobito teško zaključiti i da mu je Louddon višeod običnog podanika. Ipak, bio je iznenađen time što njegova naivna ženazna išta o tome.

— Morat ćeš mi vjerovati na riječ kada ti kažem daje veza između kraljai mog brata grješna — rekla je Madelyne.

- To je posve nevažno — odvratio je Duncan. - Budući da te touznemiruje, nećemo o tome više razgovarati. Znam što si mislila podnjihovim osobito prisnim odnosom, Madelyne. Ipak, kralj neće iznevjeritisvoje plemiće. U ovom sukobu čast je na mojoj strani.

- Govorimo li o istom časnom odnosu na temelju kojeg si se našaosvezan ispred zamka mog brata? — upitala je Madelyne. — Nije li teupravo čast natjerala da vjeruješ kako će Louddon poštovati vaše primirje?

— Bila je riječ o pomno smišljenu naumu — oštrim šapatom odvratio jeDuncan. — Nikada nisam vjerovao tvom bratu.

— Mogao te je ubiti prije nego što bi tvoji ljudi uspjeli ući u zamak,Duncane — rekla je Madelyne. — I kad smo već kod toga, mogao si senasmrt smrznuti — dodala je. — Naravno, da te nisam spasila, to bi se idogodilo. Čast ima malo veze s tim.

Duncan se nije želio prepirati. Madelyne nije bila u pravu, no togtrenutka nije osjećao potrebu dokazivati joj kako su njezine pretpostavkepogrešne.

- Louddon će se okoristiti mnome da ti naudi.To doista nije imalo smisla. - Madelyne, nema plemića u Engleskoj koji

nije čuo o onome što se dogodilo Adeli. Bude li kralj zanemario istinu,napravit će glupu pogrešku. Ima plemića koji će stati na moju stranu.Svakome od njih, kao i meni, čast je služiti kralju, no kralj također imadužnost časno se odnositi prema nama. U protivnom, zavjet naše odanostiviše ne vrijedi. Vjeruj mi, Madelyne. Louddon ne može izaći kao pobjednikiz ovoga sukoba. Možeš biti sigurna da znam što radim.

Neko je vrijeme Madelyne šutke razmišljala o tome. — Uvijek sam tivjerovala — tiho je rekla. —Još od noći koju smo zajedno proveli u šatoru.Kada si mi obećao da me nećeš ni taknuti, vjerovala sam ti.

Duncan se nasmiješio. —Jesi li napokon shvatila koliko je smiješno bilopomisliti da se ne bi probudila u slučaju da sam te pokušao obljubiti?

Madelyne je kimnula. — Prilično čvrsto spavam, Duncane — našalilase.

— Madelyne, neću ti dopustiti da skreneš s teme — odvratio je Duncan.- Izjavio sam ti ljubav. Imaš li što reći na to?

— Hvala ti, mužu moj.— Hvala? - povikao je Duncan. Strpljenje gaje potpuno napustilo.

Prokletstvo, trebala mu je reći da i ona njega voli. Kako je moguće da to nezna?

Madelyne se odjednom našla na leđima; njezin se suprug nadvio nadnju, smrknuta lica. Čeljust mu se ukrutila, što je nedvojbeno bio znak dajeprilično ljutit. Izgledao je potpuno spreman na obračun.

Nije ju uspio prestrašiti. Slegnula je ramenima i dlanovima počelamilovati njegove nadlaktice. Tijelo mu je bilo kruto i napeto. Pod prstima jemogla osjetiti kako mu mišići na rukama poigravaju. Cijelo vrijeme gledalagaje u oči. Unatoč snazi i odlučnosti, u njegovu pogledu prepoznala jeranjivost. Bio je to pogled koji nikada prije nije vidjela, no ipak je znala dagaje pravilno protumačila. Duncan je ujedno izgledao nesavladivo i krhko.

Vidjevši njezin osmijeh, opustio se. Način na koji su joj oči nakratkobljesnule bio je dovoljan da ga umiri.

— Zbijaš šale na moj račun, zar ne? — upitao je.— Ne — odvratila je Madelyne. - To što si mi rekao doista je predivno,

Duncane. Ne mogu ti opisati koliko si me usrećio.Duncan je strpljivo čekao da nastavi. - Ti si jedini muškarac koji mije

ikada u životu izjavio ljubav - rekla je sapćući.Kako bih ti mogla ne uzvratiti?Izgledala je kao daje upravo shvatila tu činjenicu. Duncan je ozlojeđeno

uzdahnuo pomislivši kako bi joj najradije počupao svu kosu s glave.— Prokletstvo, čini se da imam sreće što ti Gilard nije prvi izjavio

ljubav.— I jest — odvratila je Madelvne. — Ipak, to se ne računa, jer nije bila

riječ o pravoj ljubavi. Nego o djetinjastoj zalu-denosti.Odjednom ga je zagrlila i spustila mu malen poljubac na usnice. — Ah,

Duncane, već odavno te volim. Bila sam glupa što to nisam prije shvatila.Večeras, dok smo sjedili pokraj kamina, odjednom mije postalo jasno što miznačiš. Pokazao si mi da nisam nevažna, Duncane. Sve dok se nisi pojavio,mislila sam da nisam dovoljno vrijedna.

Duncan je odmahnuo glavom. - Nikada nisi imala razloga misliti tako osebi, Madelvne. Nikada.

Oči su joj se naglo ispunile suzama. -- To što me voliš doista je čudesno.Napokon, zarobio si me samo radi osvete mome bratu, zar ne?

-Jesam — priznao je Duncan.— Iz istog si se razloga i vjenčao sa mnom — rekla je Madelvne,

iznenada se namrštivši. —Jesi li me već tada volio?— Mislio sam daje to požuda - odvratio je Duncan. — Želio sam te

obljubiti — s osmijehom je dodao.— Osveta i požuda - polako je ponovila Madelvne. - Krasni razlozi za

ženidbu.— Zaboravila si suosjećanje — rekao je Duncan.

— Suosjećanje? Želiš li reći da si se sažalio nada mnom? — Ijutito jeupitala Madelvne. — Nebesa, tvoja se ljubav temelji na samilosti?

— Draga moja, upravo si ponovila sve o čemu sam i sam razmišljao.Mije se obazirala na njegov smijeh. - Ako se tvoja ljubav temelji na

požudi, samilosti i osveti, onda...— Madelyne - prekinuo ju je Duncan. - Sjećaš li se što sam ti rekao

kada smo napustili imanje tvog brata?— Govorio si o osveti i...— Upitala si me pripadaš li Louddonu — podsjetio ju je. -Sjećaš li se

što sam ti odgovorio?—Jest, iako to nisam mogla shvatiti — odvratila je. — Rekao si da

pripadam tebi.— I to je bila istina - rekao je Duncan i spustio poljubac na njezino čelo,

pokušavajući je osloboditi sumnjičavosti.— Ipak, još uvijek ne razumijem — ustrajala je Madelyne.— Ni ja — odvratio je Duncan. — Znao sam da te neću moći pustiti od

sebe, no u to vrijeme nisam razmišljao o braku. Iskreno rečeno, Madelyne,tvoja nesebičnost odredila je tvoju sudbinu.

— Doista? - upitala je Madelyne očiju punih suza.— Od trenutka kad si ugrijala moja stopala, postali smo nerazdvojno

povezani. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da to shvatim.— Rekao si da sam praznoglava — optužila gaje Madelyne i

osmjehnula se.Oči su joj ponovo bljesnule razdraganim sjajem. Duncan je znao da nije

više ljuta. Ipak, pretvarao se daje uvrijeđen samo da bije oraspoložio. -Nikada te nisam nazvao praznoglavom. Mora daje to bio netko drugi. Recimi tko, i za kaznu ću mu izbiti sve zube.

Madelyne je prasnula u smijeh. —Jest, bio si to ti. Ne brini se, već samti oprostila tu nesmotrenost. I sama sam te nazvala mnogim uvredljivimimenima.

— Doista? Kada? — začudio se Duncan.— Kada si bio dovoljno daleko od mene da me ne možeš čuti.Ponovo je izgledala poput nevinašca. Duncan se nasmiješio. — Tvoja

potreba da govoriš istinu jednog će te dana uvaliti u nevolje — rekao je inježno je poljubio. - No ja ću biti tu da te zaštitim.

— Kao što ću i ja uvijek štititi tebe — rekla je Madelyne.

- Što mi je i dužnost, kao tvojoj ženi - dodala je. Vidjevši zgranut izraznjegova lica, glasno se nasmijala. — Nisam više uplašena — naglo jeizgovorila. — Sada, kada znam da me voliš, ništa me više ne može uplašiti.

Pomislio je da zvuči prilično ponosno. — Znam - odvratio je.Madelyne se nasmijala svečanom tonu njegova glasa.— Želio bih još jednom čuti da me voliš - rekao je.— To je doista prilično oholo od tebe — šapnula je. — Volim te svim

srcem, Duncane — rekla je, ovlaš poljubivsi njegove usnice. - Umrla bih zatebe, mužu moj - dodala je, prešavši vrhom jezika preko njegove donjeusnice. - Voljet ću te zauvijek.

Duncan je uzdahnuo. Srca ispunjena zadovoljstvom, spustio je usnice nanjezine. Tijela su im se uskoro ponovo spojila, ovoga puta nježno i polako,bez ikakve žurbe.

— Duncane?— Da, ljubavi?— Kada si shvatio da me voliš?— Spavaj, Madelyne. Uskoro će zora.Nije željela spavati. Željela je da ova noć potraje cijelu vječnost.

Namjerno se meškoljila u Duncanovu naručju izazivajući ga. Ugurala jestopala između njegovih. - Reci mi kada se to točno dogodilo?

Duncan je uzdahnuo. Znao je da neće zašutjeti dok joj ne odgovori. —Jučer.

— Tako, dakle - odvratila je.— Dakle, što? — upitao je Duncan.— Sada napokon sve ima smisla - objasnila je.— Sto? - zbunjeno je upitao Duncan.— Cijelog dana čudno si se ponašao. Iskreno rečeno, bila sam se

zabrinula za tebe. — uzdahnula je. — U kojem se trenutku to dogodilo?-Što?— U kojem si trenutku shvatio da me voliš? — ustrajala je Madelyne.— Kada sam pomislio da će te moj pastuh ubiti.— Silen? Pomislio si da bi mi Silen mogao nauditi? - zaprepašteno je

upitala.Duncan se osmjehnuo i poljubio je u tjeme. Očito nije imala pojma o

strahu koji mu je priuštila.— Duncane?

Sviđao mu se način na koji je izgovarala njegovo ime kad je htjela neštood njega. Tih, laskav i nevjerojatno zavodljiv. — Razmazila si mog pastuha.To sam ti već pokušao objasniti, no zaspala si dok sam govorio.

— Nisam ga razmazila - usprotivila se Madelyne. — Samo sam lijepopostupala s njim. Iskazivanje naklonosti ne može nikome nanijeti štetu.

— Nastaviš li mi i dalje iskazivati naklonost, ujutro ću biti mrtavumoran - odvratio je Duncan i široko zijevnuo. — Pretvorila si se unezasitnu bludnicu — rekao je i zadovoljno se osmjehnuo. — Isisat ćeš svusnagu iz mene.

-1 to mije hvala — rekla je, pretvarajući se daje uvrijeđena.— Možeš uzeti Silena. Tvoj je.— Silen? Moj? — u dahu je izgovorila, oduševljena poput djeteta.— Začarala si ga i sada ti je privržen više nego meni. Pretvorila si ga u

obično janje. Nisam siguran da ću ti to ikada oprostiti.— Sto se tu ima oprostiti?Zanemario je njezino pitanje i dugo se zagledao u nju. — Slušaj što ću ti

reći, ženo. Nećeš ga jahati sve dok te ne podučim. Jesi li razumjela?— Zašto misliš da bi mi trebala poduka u jahanju? - upitala je. Naravno

da joj je trebala, no bila je uvjerena daje uspjela od Duncana sakritinedostatak tog znanja. Ipak, čini se daje bio pronicaviji nego stoje mislila.

— Nije važno. Obećaj mi — zahtijevao je.— Obećavam - rekla je pa zagrizla donju usnicu, iznenada obuzeta

sumnjom. — Ujutro nećeš promijeniti mišljenje, zar ne?— Naravno da neću. Silen je tvoj.— Nisam mislila na Silena.— Nego na što? - upitao je Duncan, čudeći se zabrinutu izrazu njezina

lica.— Nećeš promijeniti mišljenje o tome da me voliš, zar ne, Duncane?— Nikada — odvratio je i nježno je poljubio kako bi joj dokazao da

ozbiljno misli stoje rekao, pa legao na leda i zatvorio oči. Bio je doistaiscrpljen.

— Noćas nisi pošao na plivanje. To je doista čudno — zaključila jeMadelyne.

Budući daje šutio, nastavila je. — Zašto nisi?— Zato stoje tako prokleto hladno.Za nekoga poput Duncana bio je to doista neobičan odgovor. Madelyne

se nježno nasmiješila. Nebesa, kako gaje voljela. — Duncane? Je li ti se

svidjelo voditi sa mnom ljubav pored vatre? Znaš, kada si me ljubio... tamodolje?

Zvučala je prilično sramežljivo, no ujedno i znatiželjno. -Jest,Madelyne. Ukusna si i slatka poput meda.

Prisjećajući se njezina okusa, ponovo se uspalio. Količina požude kojuje osjećao prema svojoj ženi bila je doista zaprepašćujuća.

Madelyne se okrenula na bok i pogledala ga. Oči su mu bile zatvorene,no izgledao je prilično zadovoljno.

Prislonila je dlan na njegov trbuh. - Sto misliš, bi li se i meni svidio tvojokus? — šaptom je rekla.

Prije nego što je Duncan stigao odgovoriti, Madelyne se sagnula ispustila poljubac na njegov pupak. Vidjevši kako su mu se mišići na trbuhuistog trenutka napeli, nasmiješila se i nastavila ga ljubiti, spuštajući se sveniže i niže.

Kad je dlanom obuhvatila njegov napeti ud, Duncan je zaustavio dah. —Tako si čvrst, Duncane. I vruć — rekla je. - Želim osjetiti tvoju vatru.

Duncan je zaboravio da mu se spava. Dopustio je svojoj ženi da gaopčini čarolijom svojih usana. Pomislio je kako je doista najbogatiji inajsretniji muškarac na cijelom svijetu. 1 sve to samo zbog njezine ljubavi.

A onda više nije mogao ni o čemu razmišljati.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

'Dopušteno je upotrijebiti silu protiv tiranina.'Platon, Republika

Uslijedili su bezdušno hladni zimski dani. Zima je, prema svemu sudeći,odlučila držati ih u ledenu zagrljaju cijelu dugu vječnost prije nego što sepovuče pred proljećem. Ipak, s prvim toplim sunčanim zrakama okrutnivjetar koji je, razjapljene čeljusti, bjesomučno zavijao pustom smrznutomzemljom, izgubio je oštrinu iznenada se pretvorivši u blag i ugodanpovjetarac.

Grane drveća gizdavo su se okitile pupoljcima. Proljeće je, poput taštedjevojke, navuklo zavodljivo ruho, kočopereći se u svojoj ljepoti. Sjemenovoga života izniklo je iz zemlje u neopisivoj raskoši boja i opojnihmirisa.

Madelyne se osjećala kao da se našla usred čarolije. Srce joj je biloispunjeno radošću zbog Duncanove ljubavi. Saznanje daje voli bilo je doistačudesno. Ipak, prvih nekoliko tjedana bila je prilično nemirna, vjerujućikako će mu ubrzo dosaditi. Iako se svojski trudila ugađati mu, sukob je, činise, bio neizbježan. Dakako, kao što to često biva, jedne večeri Madelyne jebila iscrpljena, a Duncan loše raspoložen, pa je i sitnica bila dovoljna daizazove buru.

Pravo rečeno, Madelyne se više nije mogla sjetiti zbog čega su se počeliprepirati. Sjećala se samo daje Duncan urlao na nju. Istog trenutka navuklaje na lice svoju uobičajeno staloženu masku, no Duncanu nije trebalo dugoda razori njezin prividni spokoj. Briznula je u plač i pojurila u sobu, vičućikako je očito više ne voli.

Slijedio ju je. I dalje je vikao, no sadržaj se sada odnosio na njezinunemoguću naviku donošenja brzopletih zaključaka. Kada je napokonshvatila daje srdit zbog toga stoje pomislila kako je više ne voli, njegovourlanje odjednom joj je prestalo smetati. Napokon, vikao je daje voli.

Te večeri naučila je važnu lekciju. Nema ništa loše u žestokoj prepirci.Otkad je upoznala Wextonove, njezini stavovi o životu prilično su seizmijenili. Shvatila je da se emocije ne moraju prikrivati. Ta vrata njezine

osobnosti sada su bila otvorena, pružajući joj slobodu da se na sav glassmije kada joj se smije, ili viče kada joj se viče. Nije se više moralasuzdržavati. Ipak, koliko je takvo što bilo moguće, trudila se ostati dobroodgojenom mladom damom.

Usto, shvatila je kako je poprimila i neke osobine svog supruga.Predvidljivost joj se počela sve više sviđati, kao i nesklonost

promjenama. Kada je došlo vrijeme da Gilard i Edmund napuste dom ipodu služiti svojim plemićima, cijeli zamak odzvanjao je od izraza njezinanezadovoljstva.

Duncan ju je pokušao umiriti rekavši joj da se ponaša posve nelogično.Budući da se nedavno zdušno zauzimala za samostalnost i slobodu njegovebraće, bilo je očito da protuslovi samoj sebi. Kako bilo, Madelyne ga niježeljela slušati. Ponašala se poput kokoši koja piliće želi zadržati pod svojimkrilima.

Duncan ju je mogao razumjeti bolje nego ona samu sebe. Edmund,Gilard i Adela postali su članovi njezine obitelji. Madelyne nikada nijeimala obitelj, i kada je napokon otkrila kako je lijepo biti okružen ljudimakojima je stalo do nje koliko i njoj do njih, nije bila spremna pustiti ih odsebe bez borbe.

Njegova supruga, medu ostalim, pokazala se kao velika mirotvorka.Neprestano se upletala u sve njihove razmirice, u pravilu štiteći slabijeg.Ipak, i dalje je bila prilično začuđena kad bije tko od njih pokušao zaštititi.

Još uvijek je mislila daje nevažna. Bilo joj je doista teško razumjeti daje svima, a osobito njemu, stalo do nje. Duncan nije bio čovjek koji je radoili lako izražavao osjećaje, no ubrzo je shvatio kako svojoj ženi mora čestoponavljati daje voli. Madelyne je još od ranog djetinjstva patila odnedostatka samopouzdanja i stoga se pomirio s time da će joj trebativremena kako bi stekla vjeru u svoje sposobnosti.

Dani njihova zajedništva mogli bi se nazvati idiličnima da Adela nijedala sve od sebe kako bi ih izludila. Duncan se svim silama trudio pokazatirazumijevanje prema sestri, no istina je bila da bije najradije zadavio.

Nažalost, učinio je kobnu pogrešku rekavši supruzi kako bi Adelinajradije ugurao čep u usta jer više ne može slušati njezine ispade, i odmahpožalio zbog svog brzopletog jezika. Madelyne je bila zgrožena. Istogtrenutka stala je na Adelinu stranu i optužila ga daje bezosjećajan. Dodala jeda bi zaista morao poraditi na suosjećanju. Zašto bi, zaboga, želio suosjećatis Adelom, ostalo je izvan mogućnosti njegova poimanja.

Uostalom, bilo je posve netočno da nije sposoban suosjećati. Itekako jesuosjećao s Geraldom. Njegov prijatelj bio je strpljiv poput Joba i čvrst usvojim namjerama poput komada kovanog željeza.

Adela je učinila sve što je znala i unijela ne bi li ga obeshrabrila.Izazivala gaje, vrijeđala, vrištala i plakala. Gerald je ostao nepokolebljiv.Duncan je napokon zaključio daje njegov prijatelj ili tvrdoglav poputmagarca ili glup poput vola. A moguće i oboje.

Morao je priznati da mu se divi. Takva upornost doista je bilahvalevrijedna, osobito ako se uzme u obzir daje siroti Gerald, kao nagraduza svoje strpljenje, trebao dobiti Adelu, tu oštrokondžu.

Duncan bi najradije, da se njega pitalo, izbjegao cijeli taj cirkus, kao isve ostale obiteljske razmirice, no Madelyne mu to nije dopustila. Upornogaje tjerala da se uplete u svaki sukob, govoreći kako mu je dužnost sreditistvari.

Nastavila gaje uvjeravati kako je moguće ujedno biti brat i glavaobitelji, a njegovo hladno i distancirano ponašanje proglasila je običnomglupom navikom koju mora smoći snage prevladati.

Tvrdila je kako se ne mora bojati da će izražavanjem nfl klonostiizgubiti autoritet. Naprotiv, time će učvrstiti položaj i zadobiti još većepoštovanje. Duncan je napokon odustao od prepirke s njom. Sam Bog znada glede toga dosad nije uspio pronaći nijedan valjani argument kojim bi jojdokazao da nije u pravu.

Jest, bila je u pravu, no nije mu-se žurilo to priznati. Znao je da će, učinili tako, Madelvne istog trenutka pronaći neku njegovu novu lošu navikukoje se mora riješiti.

Počeo je redovito objedovati u krugu obitelji, pa iako je to u početkučinio samo zato da bi udovoljio svojoj supruzi, ubrzo je, na vlastito čuđenje,otkrio kako u tome doista uživa. Razgovori koji su se vodili za stolom upravilu su bili živahni i zanimljivi, a način na koji su njegova braćarazmišljala o određenim stvarima, također je bilo pravo otkriće. Duncan jeubrzo shvatio kako prilično drži do njihova mišljenja i prijedloga.

Prepreke koje je podigao pokušavajući se distancirati od svoje obiteljipolako su se rušile jedna za drugom. Nije zbog toga žalio. Trud uložen unjihovo uklanjanje svakako se isplatio.

Njegov otac bio je u krivu. Duncan u to nije ni najmanje dvojio. Krutostnjegova oca vjerojatno je proizlazila iz želje da zaštiti svoj položaj. Moždaje mislio kako ga djeca neće poštovati bude li im izražavao naklonost. Iako

nije mogao pouzdano znati stoje njegovu ocu bilo na umu, Duncan je znaoda se ne mora ponašati poput njega.

Na tome je mogao zahvaliti jedino svojoj ženi. Podučila ga je da strah ipoštovanje nužno ne moraju ići ruku pod ruku. Ljubav i poštovanje jednakosu dobar par, čak i bolji. Ironijom sudbine, Duncan je Madelyne poklonioobitelj koju nikada nije imala, a Madelyne je Duncana zauzvrat vratilanjegovoj. Napokon je imao mjesto u vlastitu domu. S Edmundom, Gi-lardom i Adelom bio je bliskiji nego ikada. Jest, Madelyne ga je postavilaravno u središte njegove obitelji.

Duncanov dnevni raspored ostao je isti, jedino je svakog dana odvojiosat vremena tijekom kojih je svoju ženu podučavao jahanju. Brzo je učila iuskoro je bila sposobna izjahati izvan zidina zamka. Duncan ju je, naravno,redovito pratio na njezinim izletima na okolne brežuljke. Pritom je nerijetkogunđao zbog njezine uporne navike da ostavlja hranu svom izmišljenomvuku.

Madelyne je željela znati zašto je jedna strana brijega ogoljena, a nadrugoj raste drveće. Duncan joj je objasnio daje drveće na strani brijegakoja je okrenuta prema zamku porušeno kako bi stražari na zidinama moglilakše vidjeti tko se približava. U protivnom to ne bi mogli, sve dokkonjanici ne bi sišli na čistinu ispred zidina. Usto, ako bi se radilo oneprijatelju, na raščišćenom prostoru bio bi laka meta, budući da nije bilošume koja bi mu pružila siguran zaklon.

Madelyne je bila zadivljena njegovim riječima; činilo se da je sve štoDuncan čini na određeni način povezano sa zaštitom. Kimnuo je, odvrativšikako je pitanje sigurnosti i zaštite jedna od njegovih glavnih dužnosti premaobitelji i vojnicima.

Duncan je znao daje Madelyne zabrinuta za njihovu budućnost. Opazioje kako izbjegava razgovor o svom bratu, pa gaje prestao spominjati. Kakoje nije mogao uvjeriti da će sve biti u redu, jednostavno je zaobilazio tutemu.

Proljeće je za Duncana doista bilo vrijeme buđenja i preporoda. Moraoje napustiti Madelyne na skoro mjesec dana zbog poslovnih stvari, a kad sevratio, njegova je žena plakala od sreće. Ostali su budni cijelu noć, pričajućii vodeći ljubav, a kako se činilo, vjerojatno bi i cijeli idući dan proveli upostelji da su si takvo što mogli dopustiti.

Madelyne je mrzila kad bije Duncan ostavljao samu. Ni njemu se to nijeništa manje sviđalo, pa iako joj to nikada nije rekao, jedva je čekao da se

vrati i uzme je u zagrljaj.Prpošni proljetni dani polako su ustupili mjesto raskoš nu ljetu.Budući daje ljeti bilo znatno lakše putovati, Duncan je znao kako je

samo pitanje vremena kada će ga kralj pozvati k sebi. Nije želio opterećivatiMadelyne tim brigama, no 1 tišini se nastavio pripremati.

Barun Gerald vratio se na imanje Wextonovih potkraj srpnja ne bi li jošjednom pokušao dobiti Adelin pristanak na brak. Duncan gaje dočekao udvorištu. Obojica su bila nestrpljiva da izmjene najnovije vijesti. Duncan jenetom prije Geraldova dolaska primio pismo s kraljevim pečatom. IakoMadelyne o tome nije imala pojma, barun Wexton umio je čitati, a sadržajpisma koje je upravo pročitao, učinio gaje pomalo napetim. Bio je previšerastresen da bi Geralda dočekao kako se pristoji.

Gerald je djelovao jednako napeto i rastreseno. Sjahavši, dodao je uzdeAnselu i požurio se ususret svom prijatelju.

— Na povratku sam od de Clarea - tiho je prozborio.Duncan je mahnuo Anthonyju da im pride. — Puno je toga o čemu

moramo raspraviti i želio bih da Anthony to čuje - objasnio je.Gerald je kimnuo. — Upravo sam rekao Duncanu kako sam se vratio sa

sastanka kod de Clarea - ponovio je. — Hen-rik, kraljev brat, također je bioondje. Podosta se raspitivao o tebi, Duncane.

Sva trojica polako su se uputila prema velikoj dvorani. -Mislim dapokušava dokučiti što ćeš učiniti u slučaju da on zasjedne na prijestolje.

- Rekao si da se raspitivao o meni - podsjetio gaje Duncan. — Što ježelio znati?

- Bio je to čudan razgovor. Henrik je djelovao prilično oprezno. Stekaosam dojam kao da svi osim mene znaju nešto što ja ne znam. Ne zvučimpreviše smisleno, zar ne?

- Misliš li da bi Henrik mogao napasti Williama?- Ne — odvratio je Gerald. — Ipak, nisam uspio dokučiti što se zbiva.

Nisi bio pozvan, a cijelo vrijeme razgovaralo se o tebi.- Zanima li Henrika jesam li odan kralju?- Nije to rekao, ali činjenica je da zapovijedaš najboljom postrojbom u

Engleskoj, Duncane — odvratio je Gerald. — Ako bi želio, mogao bi ustatiprotiv kralja.

—Je li moguće da Henrik doista misli da bih ustao protiv svog vladara?— zaprepašteno je upitao Duncan.

- Ne, svima je poznato koliko držiš do časti, Duncane -odvratio jeGerald. — Ipak, sve to jednostavno nema smisla — dodao je, slegnuvširamenima. — Cijeli sastanak protekao je u prilično napetu ozračju. Posvemu sudeći, Henrik te prilično cijeni, no i više je nego očito da ga neštozabrinjava. Sam Bog zna što bi to moglo biti.

Trojica muškaraca stigla su do vrata velike dvorane. Madelyne je stajalakraj stola slažući suncokrete u vazu. Tri mala dječaka sjedila su na podu donje, svaki s komadom voćne pite u rukama.

Začuvši kako se približavaju, Madelyne je podigla pogled. UgledavšiGeralda, nasmiješila se. - Večera će biti poslužena za sat vremena — reklaje, uljudno mu se naklonivsi. — Drago mije što vas vidim, barune —dodala je. — Adela će biti oduševljena, zar ne, Anthony?

Sva trojica prasnula su u smijeh.- Doista ne znam čemu se smijete. Rekla sam istinu -ustrajala je

Madelyne pa svrnula pogled na dječake. — Pojedite pitu vani, djeco. Willie,mogu li te zamoliti da potražiš gospu Adelu? Reci joj da joj je barun Geralddošao u posjet. Možeš li izvršiti tu važnu dužnost? — upitala je.

Dječaci su skočili na noge i pojurili prema izlazu. Willie se iznenadaokrenuo, potrčao natrag i obgrlio Madelyne oko nogu. Duncan je promatraokako se njegova žena rukom naglo primila za stol, pokušavajući zadržatiravnotežu, a drugom pomilovala dječaka po glavi.

Njezina blagost zagrijala mu je srce. Djeca su je, bez iznimke,obožavala. Neprestano su je slijedila u stopu ma kamo krenula. Voljela sujoj udovoljavati, žudeći za njezinim osmijehom i riječima pohvale. Nikadaih nije razočarala. Znala je ime svakog djeteta, što je doista bilozadivljujuće, s obzirom na to da ih je na imanju bilo više od pedeset.

Willie se napokon odvojio od Madelyne i potrčao prema izlazu.Spustivši pogled, vidjela je da joj je haljina zamrljana ostacima pite snjegovih usana. Uzdahnula je pa svrnula pogled na dječaka. — Willie -pozvala gaje. — Zaboravio si se nakloniti gospodaru.

Dječak je naglo stao, okrenuo se i nespretno se naklonio. Duncan jekratko kimnuo. Willie se osmjehnuo i potrčao prema vratima.

— Čija su to djeca? - upitao je Gerald.— Naših slugu - odvratio je Duncan. — Stalno su joj za petama.Razgovor je uskoro bio prekinut glasnim vriskom. Duncan i Gerald

istodobno su uzdahnuli. Willie je očito Adeli prenio poruku o Geraldovudolasku.

— Ne mrštite se, barune - rekla je Madelyne. - Adela je bila priličnorazočarana nakon vašeg posljednjeg odlaska. Cijelo vrijeme bezvoljno sevukla po kući. Zar ne, Anthony?

Po izrazu njegova lica, Duncan bi rekao da se njegov vazal s time ne bisložio.

— Ako vi tako tvrdite, gospodarice — uljudno je odvratio Anthony.Duncan je prasnuo u smijeh. Gerald se nevoljko osmjehnuo. — To je doistabio prilično diplomatski odgovor, Anthony - rekao je.

— Ne želim razočarati gospodaricu - odvratio je vazal.— Nadam se da ste u pravu, gospo — uzdahnuo je Gerald pa sjeo

sučelice Duncanu i Anthonyju. Madelyne mu je prišla i natočila mu vrčvina. Gerald gaje hitro prinio ustima i popio dug gutljaj. -Jesu li Edmund iGilard kod kuće? — upitao je.

Duncan je odmahnuo glavom i posegnuo za vrčem koji mu je Madelyneponudila, pa na trenutak zadržao njezinu ruku u svojoj. Osmjehnula se tommalom izrazu bliskosti.

— Duncane, otac Laurance napokon će nam održati misu -rekla je, pasvrnula pogled na Geralda. — Svećenik je opekao ruke — objasnila je. —Čini se prilično jako, jer siroti čovjek sve dosad nije mogao služiti misu.Doduše, nije objasnio što se točno dogodilo.

— Trebao je dopustiti Edmundu da se pobrine za njegovu ozljedu pa bidosad već bio zdrav — rekao je Anthony. - Poslije je ionako bilo kasno zatakvo što. Edmund je otišao — dodao je, slegnuvši ramenima.

— Jedva čekam da prozborim s njim riječ-dvije - promrmljao jeDuncan.

— Ne sviđa ti se? - upitao je Gerald. -Ne.Madelyne je bila iznenađena izjavom svog supruga. — Duncane, jedva

ga poznaješ. Kako možeš tvrditi da ti se ne sviđa?— Madelyne, čovjek ne obavlja svoju dužnost. Po cijele dane skriva se

u kapelici. Za moj ukus, previše je bojažljiv i povučen.— Nisam znao da si toliko religiozan — rekao je Gerald.— I nije - odvratio je Anthony.— Duncan samo želi da svećenik obavlja svoju dužnost - rekla je

Madelyne i ponovo napunila Anthonyjev vrč vinom.— Njegovo ponašanje me vrijeđa — rekao je Duncan. —Jutros je stigao

glasnik s porukom iz njegova samostana. Tražio sam da ga zamijene s

nekim drugim. Madelyne je napisala žalbu — objasnio je, glasa ispunjenaponosom.

Madelyne gaje udarila po dlanu, zamalo mu izbivši vrč iz ruke. Duncanje znao daje uznemirena stoje rekao da umije čitati i pisati. To što se stidisvoje darovitosti, izmamila mu je osmijeh na lice.

— Sto su odgovorili? — upitala je Madelyne.— Ne znam - odvratio je Duncan. — Imao sam važnija posla,

Madelyne. Takvo što može pričekati dok završimo s večerom.Ljutiti vrisak ponovo ih je prekinuo u razgovoru. Adela je očito bila

izvan sebe. - Madelyne, zaboga, pođi i smiri je -rekao je Duncan. —Geralde, moram priznati da me počinje hvatati jeza od tvojih posjeta -dodao je.

— Moj muž nije želio zvučati neuljudno, barune — hitro je izgovorilaMadelyne. - Puno je toga o čemu mora voditi brigu, pa je pomalo napet.

Duncan je uzdahnuo, dovoljno glasno da privuče pozornost svojesupruge. — Ne moraš se truditi ispričati se Geraldu zbog mog ponašanja,Madelyne. Radije se požuri i pobrini za Adelu.

Madelyne je kimnula. — Poći ću i do oca Laurancea i pozvati ga danam se pridruži za večerom. Sumnjam da će pristati, no svejedno ću gapitati. Ako se kojim slučajem ipak pojavi, molim te, budi pristojan premanjemu za vrijeme jela. Prekoriti ga možeš i kasnije.

Dakako, izrekla je to kao zamolbu, no zvučalo je kao naredba. Duncanju je šutke prostrijelio pogledom. Umjesto odgovora, nasmiješila mu se iuputila se prema izlazu.

— Kralj se vratio u Englesku - tiho je rekao Gerald činije izašla.— Spreman sam za susret s njim — odvratio je Duncan.— Poći ću s tobom kada te pozove - rekao je Gerald. Vidjevši kako

Duncan odmahuje glavom, nastavio je. -Jasno ti je da kralj neće olakoprijeći preko tvog braka s Madelyne. Zahtijevat će da mu objasniš razlogetog postupka. Ne možeš reći da me se cijela ta situacija ne tiče, Duncane.Imam razloga mrziti Louddona jednako kao i ti. Vjerojatno i više. Najradijebih ubio to kopile.

— Kao i polovica engleskih plemića — dobacio je Anthony.— Poziv od kralja već je stigao - rekao je Duncan, toliko tiho daje

dvojici muškaraca trebalo neko vrijeme da shvate značenje njegovih riječi.— Kada? — upitao je Gerald.— Netom prije tvog dolaska.

— Kada polazimo? — upitao je Anthony.— Kralj zahtijeva da odmah pođem na put - odvratio je Duncan. —

Krenut ću sutra ujutro. Anthony, ti ostaješ ovdje - dodao je.Vazal se nijednom riječju nije usprotivio odluci svoga gospodara. Ipak,

bio je prilično iznenađen s obzirom na to da je u pravilu pratio Duncanakamo god pošao.

— Hoćeš li povesti i Madelyne? — upitao je Gerald.— Ne, ovdje će biti sigurnija.— Namjeravaš je poštedjeti kraljeva gnjeva? Ili se bojiš da bi joj

Louddon mogao nauditi u Londonu?— Upravo tako. Kralj bije uzeo u svoju zaštitu.— Imaš više povjerenja u kralja nego što gaja imam — uzdahnuo je

Gerald.Duncan je šutke svrnuo pogled na Anthonyja. - Moje najveće blago sada

je u tvojim rukama, Anthony. Imaj u vidu daje ovo možda zamka.— Kako to misliš? — upitao je Gerald.— Louddon ima pristup kraljevu pečatu. Sumnjam daje zapravo on

napisao pismo, a ne kralj. Moramo biti oprezni.— S koliko ćete ljudi poći na put, gospodaru? — upitao je Anthony. —

Mora ih ostati dovoljno za obranu — dodao je. — Moguće je daje riječ oLouddonovu planu da vas izmami iz zamka pa da može napasti. Zna danećete povesti njegovu sestru sa sobom.

Duncan je kimnuo. - To sam i sam zaključio.— U mojoj pratnji je stotinu vojnika — rekao je Gerald. — Ostavit ću

ih ovdje s Anthonyjem, ako se slažeš, Duncane.Gerald i Anthony nastavili su razgovor o broju vojnika potrebnih za

obranu zamka. Duncan je ustao i prišao kaminu. Okrenuvši se, ugledao jeMadelyne kako brza prema kapelici. Očito je bila na putu da pozove ocaLaurancea na večeru. Willie je po običaju trčkarao za njom, trudeći se da jedostigne.

Duncan je zaboravio na svoju ženu kad su mu se Gerald i Anthonypridružili pokraj kamina. Uskoro su sva trojica utonula u žestoku raspravu oobrani zamka. Desetak minuta proletjelo je kao u trenu. Odjednom, Willieje utrčao u dvoranu. Ugledavši Duncana, naglo je zastao. Oči su mu bileraširene od straha; Duncanu je izgledao kao daje upravo vidio sablast.Willie mu je s oklijevanjem prišao, pa zastao i stavio palac u usta.

— Što je, mladiću? — upitao je Duncan. — Želiš li razgovarati samnom? - blago je dodao, trudeći se da ga još više ne prestraši.

Vidjevši kako je Anthony zaustio da izrazi još jedan stav o obrani,Duncan je podigao ruku. Polako je svrnuo pogled na dječaka i mahnuo muda pride. Lica oblivena suzama, dijete je stalo ispred njegovih koljena.Sišući palac, i dalje je bez riječi zurio u gospodara.

Duncanovo strpljenje bilo je pri kraju. Vidjevši njegov pogled, Willie jenaglo izvadio palac iz usta. — Udario ju je — rekao je šaptom.

Duncan je tako naglo skočio na noge da se fotelja u kojoj je sjedioprevrnula. Prije nego što su Gerald i Anthony shvatili što se zbiva, bio je napolovici velike dvorane.

- Što se događa? — zbunjeno je upitao Gerald.- Gospa Madelyne je u opasnosti - povikao je Anthony preko ramena

jureći za Duncanom.Gerald je naglo ustao i pojurio za njima, izvukavši mač iz korica prije

nego stoje stigao do izlaza.Duncan je prvi stigao do kapelice. Vrata su iznutra bila zatvorena

zasunom. Bez oklijevanja ih je razvalio i ušao unutra.Zvuk probijanja vrata upozorio je oca Laurancea na neželjena

posjetitelja. Kad je Duncan došao do sakristije, svećenik je naglo povukaoMadelyne ispred sebe i stavio joj nož pod grlo.

Duncan je jednim pogledom obuhvatio prizor i naglo zastao. Prodornimpogledom zagledao se u mahnitog svećenika.

— Ne prilazi — zaprijetio je. — Prerezat ću joj vrat - dodao je iustuknuo korak, povukavši Madelyne za sobom.

Duncan mu je nastavio polako prilaziti. Svećenik je nastavio uzmicatisve do stolića na kojem su gorjele svijeće. Kratko je svrnuo pogled sDuncanova lica, očito ocjenjujući udaljenost koja ga dijeli od vrata. Bio jeto trenutak koji je Duncan čekao.

Brzo poput munje zgrabio je svećenika za ruku, prisilio ga da okrenebodež prema sebi i zabio ga u njegov vrat.

Otac Laurance bio je mrtav prije nego što je pao na zemlju. U padu jeprevrnuo stolić sa svijećama. Plamen je istog trenutka zahvatio drveni pod.

Duncan se nije obazirao na vatru. Nježno je podigao Madelyne unaručje. Naslonila je glavu na njegovo rame. -Koliko ti treba da se pojaviš?— promucala je, lica oblivena suzama.

Duncan je duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. —Jesi li dobro? —upitao je, shvativši kako mu je glas još uvijek promukao od srdžbe.

— Imala sam i boljih trenutaka — šapnula je Madelyne.Smirilo gaje to stoje imala snage šaliti se. No kad je spustio pogled na

njezino lice, ponovo se rasrdio. Sva je bila u modricama. Lijevo oko već jojje nateklo, krv se u tanku mlazu spuštala s kuta njezinih usana, a vrat joj jebio pun ogrebotina.

Iznenada je požalio što svećenika nije raskomadao. Volio bi to učiniti.Madelyne je osjetila kako su mu se mišići napeli. Pogled mu je bio pungnjeva. Vrhovima prstiju pomilovala gaje po obrazu. — Gotovo je,Duncane — tiho je rekla.

Gerald i Anthony utrčali su u sakristiju. Vidjevši plamen, Gerald jeodmah potrčao potražiti pomoć u gašenju požara.

Anthony je ostao stajati uz svoga gospodara. Kad se Duncan uputioprema izlazu, požurio se ispred njega i podigao jedno od krila razvaljenihvrata kako bi mu olakšao prolaz.

Madelyne je vidjela daje srdit. Pogled mu je bio jednako mračan kao iDuncanov. Željela gaje nekako umiriti, dati mu do znanja daje sada sve uredu. — Anthony, jesi li primijetio kako moj muž voli prolaziti kroz vrata,umjesto da lijepo pokuca? — našalila se.

Dugi trenutak Anthony ju je zaprepašteno gledao, a tada se glasnonasmijao.

Duncan se bez riječi sagnuo, prošao ispod dovratka i ponio je premazamku. Lica oslonjena o njegovo rame, odjednom je shvatila da joj jepogled mutan od suza. To je zacijelo posljedica pretrpljena straha,pomislila je i kratko zadrhtala prisjetivši se opasnosti u kojoj se našla.

Do trenutka kad ju je Duncan unio u spavaću sobu, cvo-kotalaje od jeze.Duncan joj je prebacio pokrivač preko leda pa zapalio vatru u kaminu.Uzevši je u naručje, sjeo je u fotelju i vrhovima prstiju nježno dodirnuomodrice na njezinu licu.

Znojio se od vrućine, no to ga nije omelo daje nastavi tetošiti. —Duncane? Jesi li vidio njegov mahniti pogled? — tiho je upitala Madelynete ponovo zadrhtala od jeze. — Bio je spreman... Duncane? Bi li me i daljevolio da me silovao?

- Smiri se, ljubavi — odvratio je Duncan. — Voljet ću te zauvijek.Prestani postavljati tako šašava pitanja.

Zvučao je prilično oporo, no njegov odgovor svejedno ju je umirio.Šutke je naslonila glavu na njegovo rame. Nekoliko minuta prošlo je upotpunoj tišini. Željela mu je toliko loga reći, no nije imala snage za to.

Duncan je pomislio daje zaspala. Začuvši njezin glas, shvatio je da seprevario. - Poslali su ga da me ubije - naglo je izgovorila.

Podigla je glavu i zagledala se u njega. Vidjevši izraz njegova lica,ponovo se zgrozila od straha.

- Netko gaje poslao da te ubije? - tiho je prozborio, očito se silno trudećipotisnuti srdžbu. Trudio se uzalud, jer srdžba u njegovim očima bila je iviše nego vidljiva, no Madelyne mu to nije rekla.

- Kad sam ušla u kapelicu u namjeri da ga pozovem na večeru, bilo jeočito da sam ga ulovila posve nespremnog. Nije bio u mantiji, nego uobičnim hlačama i košulji, no to si valjda i sam opazio. Usto, ruke mu nisubile u zavojima.

- Nastavi - rekao je Duncan kad je zastala i zagledala se u njega.- Na rukama nije imao nikakvih ožiljaka. A s obzirom na to da ih je

opekao, trebalo ih je biti, zar ne? Napokon, rekao je da ne može služiti misujer su mu ruke jako opečene.

Duncan je šutke kimnuo.- Ipak, ruke su mu izgledale posve normalno. Nisam mu dala do znanja

da sam to opazila. Namjeravala sam ti to kasnije spomenuti — objasnila je.— Bilo kako bilo, rekla sam mu da smo primili pismo iz njegova samostanai dodala da poslije večere želiš razgovarati s njim. To je po svemu sudećibila velika pogreška, no tada to nisam znala - dodala je. — Nakon stoje točuo, strašno se razbjesnio. Rekao mije da gaje Louddon poslao k nama, snaređenjem da me ubije ako kralj odobri naš brak. Duncane, kako Božjičovjek može imati dušu đavla? Otac Laurance nije smio dopustiti da gaLouddon uplete u svoje prljave igre. Rekao je da će otići odavde, ali neprije nego što me ubije.

Duboko je uzdahnula i ponovo oslonila glavu na Duncanovo rame. -Plaši li te pomisao na ono što stoji iza svega toga, Duncane?

- Nisam od onih koje je lako uplašiti — odbrusio je Duncan, toliko ljutitda je jedva mogao disati.

- Oprosti - rekla je Madelyne i osmjehnula se — Trebala sam pitati jesili zabrinut zbog toga.

- Sto? — zgranuo se Duncan pa polako odmahnuo glavom, trudeći sesmiriti. — Zabrinut? Prokletstvo, Madelyne, ljutit sam.

- To sam i sama primijetila - uzdahnula je Madelyne. -Kad si vrebaosvećenika, podsjetio si me na mog vuka.

Duncan joj je nježno podigao glavu i spustio joj lagan poljubac nausnice. Bile su previše natekle da bije strasno poljubio.

Ustao je, odnio Madelyne do postelje pa hitro skinuo košulju. Bila jemokra od znoja. Sjeo je do svoje žene, obgrlio je oko ramena i privukaobliže sebi. Sve stoje želio bilo je reći joj koliko je voli. Nebesa, njemu jebilo potrebnije izgovoriti te riječi više nego stoje njoj bilo potrebno čuti ih.

- Madelyne, jesi li se jako uplašila? — upitao je.- Samo malo — odvratila je, pokušavši slegnuti ramenima, no težina

njegove ruke nije joj to dopustila. Pognute glave, vrhom prsta kružila jenjegovim bedrom, pokušavajući mu odvući pozornost.

- Samo malo?- Znala sam da ćeš doći, pa se nisam jako uplašila. Ipak, postala sam

prilično napeta kad se nisi odmah pojavio. Kad mije pokidao haljinu...- Mogao te ubiti — rekao je Duncan glasom koji je podrhtavao od

srdžbe.- Ne, ti mu to ne bi dopustio - odvratila je Madelyne. Nebesa, njezino

povjerenje u njega doista je bilo bezgranično. Duncan je na trenutak ostaobez riječi.

Krugovi koje je vrhom prsta radila na njegovu bedru opasno su sepribližili udubini između njegovih nogu. Duncan ju je čvrsto zgrabio zaruku i tako primorao da prestane. Moja je žena vjerojatno toliko izvan sebeda nema pojma što čini, ni kako to na mene djeluje, zaključio je.

— Nebesa, zaista je prevruće — šapnula je. - Zašto si zapalio vatru ukaminu po ovako toplu vremenu, Duncane?

— Zato jer si drhtala - podsjetio ju je Duncan.— Sada mije puno bolje.— U tom slučaju, najbolje da pođem po pismo koje su mi poslali iz

samostana. Doista me zanima što u njemu piše.— Ne želim ostati sama - rekla je Madelyne.Duncan se istog trenutka zabrinuo. - Morala bi se odmoriti sat-dva —

rekao je.— Ne želim se odmarati - odvratila je. - Bi li mi pomogao svući haljinu?

— upitala je tonom toliko bezazlenim daje Duncan odmah postaosumnjičav.

Stala je između njegovih nogu, dopuštajući mu daje svu-če a da nije niprstom maknula da mu pomogne. — Što te je potaknulo da dođeš ukapelicu? — odjednom je upitala, kao da joj je to tek sada palo na pamet.

— Mali Willie vidio je kada te je taj kurvin sin udario i dotrčao mi toreći.

— Nisam znala daje ušao za mnom u kapelicu. Očito je uspio izaći prijenego što je svećenik zasunom zatvorio vrata. Jadno dijete, zasigurno je biloprestravljeno. Samo mu je pet ljeta. Moraš ga nagraditi za hrabrost.

— Prokletstvo, sve je to moja krivnja - rekao je Duncan. -Da sam sebavio time što se zbiva u zamku, kao što se bavim svojim vojnicima, to sene bi dogodilo.

Madelyne mu je položila ruke na ramena. — Briga o osoblju ikućanstvu zapravo su moje dužnosti, Duncane. Jasno, ništa od toga ne bi sedogodilo da...

Začuvši Duncanov uzdah, zašutjela je. — Znam da se to ne bi dogodiloda sam se na vrijeme pobrinuo za tvoju zaštitu, kao što sam trebao.

Glas mu je bio ispunjen tjeskobom. Madelyne je odmahnula glavom. —Nisam to mislila reći. Ne bi smio donositi brzoplete zaključke, Duncane. Toti je doista mum. Usto, bilo bi suvišno očekivati da možeš misliti na sve.

— Ipak, tvoja sigurnost važnija mije od bilo čega — samol prijekorno jeodvratio Duncan.

- U stvari, namjeravala sam ti reći da se to ne bi dogodilo da sam seznala obraniti.

— O čemu govoriš? — začudio se Duncan, blijedo je pogledavši.Trenutak potom osmjehnuo se. Napokon je shvatio što Madelyne pokušavareći.

— Otac Laurance nije bio puno veći od mene — rekla je. -Kao ni Ansel,zar ne?

- Sto moj stitonosa ima s tim? — upitao je Duncan.- Naučio si ga obraniti se, zar ne? — odvratila je Madelyne. —Jednako

tako možeš naučiti i mene. Nije li to posve logično?Duncan se ne bi s time složio, no odlučio je da se trenutačno neće

prepirati s njom. — Razgovarat ćemo o tome nekom drugom prigodom —rekao je.

Madelyne je kimnula. — U redu — rekla je. - A sada se moraš pobrinutiza moje potrebe. To je naređenje.

Prema zvuku njezina glasa Duncan je znao da ga zadirkuje. — Usuđuješmi se naređivati? - s osmijehom je odvratio. -Dakle, što želiš od svogsupruga?

Madelyne je šutke razvezala vrpcu svog korzeta i pustila ga da jojsklizne niz ramena. Duncan je polako odmahnuo glavom, pokušavajući jerazuvjeriti. — Tijelo ti je prepuno modrica, Madelyne. Previše ih je da birazmišljala o...

— Uvjerena sam da ćeš se snaći — prekinula gaje. — Znam da ovogatrenutka ne izgledam osobito privlačno. Sigurno ti je teško gledati me.

- I jest - nasmijao se Duncan. - S tom ružnom modricom na oku izgledašpoput Kiklopa.

Madelyne je prasnula u smijeh. Znala je da se šali. Pokušavao ju jeodgovoriti, istodobno joj svlačeći korzet.

- U tom slučaju, morat ćeš voditi ljubav sa mnom zatvorenih očiju —savjetovala mu je.

- To će mi doista teško pasti — odvratio je.-Još uvijek osjećam na sebi njegov dodir, Duncane — rekla je Madelyne

drhtavim glasom. - Želim osjetiti tvoje ruke na sebi. Tada ću se ponovoosjećati čistom. Možeš li to shvatiti?

Umjesto odgovora, Duncan ju je poljubio i privio je u naručje.Madelyne je ubrzo zaboravila na sve i strastveno mu uzvratila poljubac.Bila je u zagrljaju svog supruga. Ništa više nije bilo važno.

Duncanova ljubav iscijelila je njezinu dušu i tijelo.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

'Spoznat ćete istinu i istina će vas oslobodili.'Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu 8:32

Ironijom sudbine, bolno iskustvo koje je Madelyne proživjela pomogloje da Adela i Gerald uspješno izglade međusobne nesporazume.

Madelyne je inzistirala da side na večeru. Kad je u Duncanovoj pratnjiušla u dvoranu, Adela je već sjedila za stolom. Gerald je nemirno koračaoispred kamina, očito izgubljen u vlastitim mislima.

Duncan je uzdahnuo, jasno stavivši Madelyne do znanja kako nijeraspoložen za neki od ispada iz Adelina bogata re-portora. Madelyne jezaustila da mu kaže neka bude strpljiv, no predomislila se. Ni ona nije bilaraspoložena za rasprave.

Ugledavši Madelyne, Adela je zgranuto uzdahnula i istog trenutkazaboravila na Geralda.

— Sto ti se dogodilo? Je li te Silen zbacio iz sedla? — naglo je upitala.Madelyne je svrnula pogled na supruga. — Ako se ne varam, kada smo

izlazili iz sobe rekao si da izgledam sasvim dobro - rekla je šaptom.— Lagao sam — s osmijehom je odvratio Duncan.— Trebala sam se pogledati u Adelino zrcalo — zaključila je Madelyne.

- Adela izgleda kao da će joj pozliti. Nadam se da zbog mene nećeteizgubiti tek.

Duncan je odmahnuo glavom. —Ja neću. Upravo sam iskoristio svusnagu pokušavajući zadovoljiti tvoj...

Gurnula ga je laktom da zašuti s obzirom na to da su bili dovoljno blizuAdele.

- Trebao mi je tvoj dodir — tiho je rekla. — Pomogao si mi dazaboravim svećenika. Samo zato bila sam tako... smjela.

— Smjela? - zagrcnuo se Duncan. — Madelyne, ljubavi, pretvorila si seu...

Ponovo gaje gurnula laktom u rebra upozoravajući ga da zašuti pasvrnula pogled na Adelu i Geralda.

Gerald je napokon bio taj koji je objasnio Adeli što se zapravo dogodilo.

- O, Madelyne, izgledaš doista grozno — suosjećajno je izjavila Adela.- Grijeh je lagati — tiho je prozborila Madelyne, okrznuvši pogledom

Duncana.Duncan je predložio da tijekom večere više ne spominju oca Laurancea.

Svi su se složili. Adela je nastavila ignorirati Geralda. Kad su ustali odstola, Gerald joj je uputio kompliment, no drsko mu je uzvratila, pa jezašutio.

Duncanovo strpljenje je nestalo. — Želim razgovarati s tobom iGeraldom - oporim je glasom izgovorio. — Odmah.

Adela je izgledala uplašeno. Izraz Geraldova lica bio je znatiželjan.Madelyne je, pak, djelovala kao da će prasnuti u smijeh.

Šutke su pošli do kamina. Duncan je sjeo u jednu od fotelja, no kad jeGerald prišao drugoj, Duncan gaje zaustavio. -Geralde, stani uz Adelu -rekao je pa svrnuo pogled na sestru. — Vjeruješ li da znam stoje najbolje zatebe? - upitao je.

Adela je polako kimnula. Oči su joj velike poput tanjura, pomislila jeMadelyne.

— U tom slučaju, dopusti Geraldu da te poljubi.— Što? - zgranuto je upitala Adela.Duncan se namrštio nad njezinom reakcijom. — Nakon Lauranceova

napada, moja mi je žena rekla da joj je potreban moj zagrljaj kako bizaboravila na ono što joj se dogodilo. Adela, nikada nisi bila u zagrljajumuškarca koji te voli.

Predlažem da dopustiš Geraldu da te poljubi i nakon toga odlučiš odbijali te ili privlači njegova blizina.

Madelyne je pomislila kako je to dosta prekrasna zamisao, Adela jeporumenjela od nelagode. — Pred vama? — upitala je. Zvučala je kao da seguši.

Gerald se osmjehnuo i primio je za ruku. — Spreman sam te poljubitipred cijelim svijetom, ako mi dopustiš — rekao je.

Duncan je pomislio kako Gerald doista pretjeruje pitajući Adelu zadopuštenje, no zadržao je to za sebe.

Usto, to ionako nije bilo važno jer se Gerald primio posla. Nagnuo seprema Adeli i spustio malen poljubac na njezine usnice.

Duncanova sestra smeteno gaje pogledala. Gerald nije oklijevao.Ponovo je spustio usnice na njezine. Budući da su mu ruke cijelo vrijeme

bile prekrižene na leđima, mogla se odmaknuti. Ali nije. Njegov ju jepoljubac zarobio.

Madelyne se osjećala nelagodno buljeći u njih. Prišla je Duncanovojfotelji, sjela na naslon i zagledala se u vatru. Kad je Gerald prekinuopoljubac, svrnula je pogled na Adelu. Lice Duncanove sestre i dalje je bilorumeno, no izgledala je prilično uzbuđeno. I zaprepašteno.

— To je posve drugačije nego kad me Mor... — započela je i naglozasutjela. Sva boja nestala je s njezina lica. Zagledala se u Madelyne,tražeći pomoć.

— Gerald mora znati, Adela.Gerald i Duncan izmijenili su upitan pogled. Bilo je očito da nemaju

pojma o čemu Madelyne govori. - Ne mogu mu reći — šaptom je reklaAdela. - Bi li ti to učinila umjesto mene? Preklinjem te, Madelyne, ja doistane mogu...

— Smijem li reći i Duncanu?Adela je plaho pogledala brata. Bilo je očito da se boji njegove reakcije.

Kratko je kimnula i svrnula pogled na Geralda. - Kada čuješ što mi se doistadogodilo, nikada me više nećeš poželjeti poljubiti. Zao mije, Geralde.Trebala sam...

Briznulaje u plač. Gerald ju je pokušao zagrliti, no ustuknula je.- Volim te, Geralde, i sada znam da nisam trebala... Doista žalim zbog

toga... — promucala je i potrčala prema izlazu iz dvorane.Madelyne nije ni najmanje uživala u pomisli na zadatak koji je morala

obaviti. Znala je da će zadati bol obojici muškaraca. I Duncan i Geraldvoljeli su Adelu i stalo im je do njezine sreće.

- Geralde, molim vas, sjedite i poslušajte me — zamolila je Madelyne.U glasu joj se osjećala napetost. - Duncane, obećaj mi da se nećeš ljutiti namene kad čuješ cijelu priču. Adeli sam obećala da ću čuvati njezinu tajnu.

- Neću se ljutiti — rekao je Duncan.Madelyne je kimnula i počela pričati, pogleda uprta u pod. Nije smogla

snage podići pogled na muškarce, strahujući da ne vidi bol u njihovimočima. Istaknula je kako je Adela bila strašno razočarana time što Geraldnije došao u London tijekom njezina boravka na dvoru. Stoga je postalalaka meta Louddonove obmane. - Mislim da vas je željela kazniti — reklaje, napokon pogledavši Geralda. - Iako to ni sama nije razumjela.

Vidjevši kako je kimnuo, svrnula je pogled na Duncana. Potom jeispričala ostatak, sve do posljednje pojedinosti. Otkrivši tajnu o Morcarovu

zlodjelu, očekivala je da će oba muškarca pobjesnjeti.Nijedan nije rekao ni riječ.Po završetku njezine priče, Gerald je ustao i polako napustio dvoranu.- Kamo je pošao? Sto će sad? - upitala je Duncana. Odjednom je

shvatila da joj je lice obliveno suzama. Brzo ih je obrisala i kratko setrgnula dotaknuvši modricu na oku.

- Ne znam - odvratio je Duncan. Glas mu je bio tih. I gnjevan.- Ljutiš li se na mene što ti to prije nisam rekla?Duncan je odmahnuo glavom. Odjednom mu je kroz glavu prošla

neobična pomisao. — Morcar je čovjek kojeg si namjeravala ubiti, zar ne?Madelyne ga je zbunjeno pogledala.- Rekla si da moraš nekoga ubiti. Sjećaš li se? Mislila si na Morcara, zar

ne?Kimnula je. — Nisam mogla dopustiti da se izvuče s tim zlodjelom, no

morala sam poštovati Adelinu želju da nikome ne otkrijem njezinu tajnu —tiho je odgovorila. — Duncane, nisam sigurna što mije sada činiti. Kazna bitrebala biti u Božjim rukama. Znam to, no svejedno ga želim ubiti. I hoću,tako mi Bog pomogao, doista hoću.

Duncan ju je uzeo u naručje i nježno privio uz sebe. Mogao je razumjetinjezinu srdžbu.

Neko vrijeme nisu progovorili ni riječi. Madelvne se pitala što će Geraldsada učiniti. Hoće li odustati od braka s Ade-lom ili će je nastavitinagovarati?

Duncan je iskoristio tišinu ne bi li uspostavio nadzor nad svojimosjećajima. Nije mogao kriviti Adelu zbog njezine za-luđenostiLouddonom. Njegova sestra bila je mlada i naivna. Louddon je iskoristionjezinu bezazlenost.

-Ja ću se pobrinuti za Morcara — rekao je.— Ne, nećeš.Uzvik je došao iz smjera ulaza u dvoranu. Okrenuvši se, Duncan i

Madelyne ugledali su Geralda kako brza prema njima. Bio je prilično srdit,toliko daje cijelim tijelom podrhtavao od gnjeva.

—Ja ću ga ubiti, a tebe ću zadaviti vlastitim rukama usudiš li se osporitimi to pravo.

Madelvne je duboko udahnula i pogledala Duncana. Prema izrazunjegova lica nije mogla zaključiti je li uvrijeđen ili ljutit.

Duncan je bez riječi zurio u Geralda. Zatim je polako ki-mnuo. —Jest,Geralde, to je tvoje pravo. Stajat ću na tvojoj strani kada ga izazoveš nadvoboj.

- Kao što ću i ja stajati na tvojoj strani kad izazoveš Louddona —odvratio je Gerald, vidljivo se opustivši. Više ni je djelovao ratoborno.Mirno je sjeo u fotelju sučelice Duncanu i svrnuo pogled na Madelyne.

- Gospo Madelyne, biste li poručili Adeli da želim razgovarati s njom?Madelyne je kimnula i požurila se udovoljiti njegovoj želji, no prije

nego što je stigla do Adeline sobe, morala je zastati i duboko udahnuti da sesmiri. Osjećala se kao da će joj pozliti. I dalje nije znala što barunnamjerava.

Adela je bila sigurna da će je Gerald ostaviti i otići svojim putem. — Ibolje je tako - prozborila je između dvaju jecaja. - Ljubljene je jedno, no toje sve na što sam spremna. Nikada ga ne bih mogla pustiti u svoju postelju.

- Otkud znaš bi li mogla ili ne bi? - odvratila je Madelyne. - Adela, nećebiti lako, ali Gerald je strpljiv čovjek.

- Svejedno — nastavila je Adela. — Ionako će me napustiti. Nije bila upravu. Gerald ju je čekao u podnožju stuba. Kad je sišla, uzeo ju je za ruku ipoveo prema izlazu iz zamka.

Kada su nestali s vidika, Duncan se okrenuo prema Madelyne i podigaoje u naručje. - Izgledaš iscrpljeno, draga. Vrijeme je za počinak.

- Radije bih pričekala da se Adela vrati. Možda ću joj biti potrebna -usprotivila se.

- Ovog trenutka potrebnija si meni — rekao je Duncan i nastavio seuspinjati stubama. Vidjevši kako je kimnula, nastavio je. — Madelyne,sutra ujutro moram poći na put. Brzo ću se vratiti - dodao je, prije nego štogaje stigla prekinuti.

- Kamo ideš? - upitala je. - Radi li se o nečem osobito važnom? —dodala je, trudeći se zvučati zainteresirano umjesto razočarano. Znala je dane može očekivati od Duncanu da s njom provodi svaku minutu. Napokon,bio je čovjek od položaja, zar ne?

—Jest, riječ je o važnoj stvari — odvratio je, namjerno izbjegavšiobjašnjenje. Madelyne je pretrpjela dovoljno uzbuđenja za jedan dan i nijeju želio opteretiti dodatnim brigama. Kaže li joj o pismu koje je primio odkralja, znao je da cijele noći neće oka sklopiti.

Na odmorištu su naletjeli na Maude. Rekla je da je upravo pošlapobrinuti se za gospodaričinu kupku, no Duncan je odmahnuo glavom,

odvrativši da će se on za to pobrinuti.- Maude, tvoj sin danas je pokazao veliku hrabrost – dodao je.Maude se hitro naklonila i porumenjela od zadovoljstva. Posluga je već

naveliko pričala o hrabru činu njezina sina, Maude i njezin muž pucali suod ponosa. Napokon, ne bez razloga. Njihov sin spasio je gospodaričinživot.

- Moram smisliti kako ću ga dostojno nagraditi — rekao je Duncan.Maude je bila previše uzbuđena da bi mogla govoriti. Još se jednom

naklonila i napokon uspjela promucati zahvalu. — Hvala vam, gospodine.Moj Willie obožava gospodaricu. Neprestano je slijedi u stopu, no njoj to,čini se, ni najmanje ne smeta. Uvijek ima poneku lijepu riječ za njega.

- Pametan je on dječak - rekao je Duncan.Bilo je doista neobično čuti kako barun nekoga hvali. Maude je

pomislila da će se onesvijestiti od sreće. Osjećala se nadasve polaskanom.Još jednom mu je zahvalila, pa podigla rub haljine i pojurila niz stube.Jedva je čekala da ispriča Gerty svoj razgovor s gospodarom; naravno daneće propustiti prigodu daje o tome odmah izvijesti.

Madelyne gaje nježno pomilovala po licu. - Tako si dobar, Duncane —šapnula je. — To je još jedan razlog zbog kojeg te toliko volim.

Duncan je slegnuo ramenima, primoravši je da mu stavi ruke oko vratakako bi zadržala ravnotežu. — Samo sam činio svoju dužnost - rekao je.Madelyne se nasmiješila. Njezin suprug izgledao je jednako smetenkomplimentom kao i Maude.

— Uskratio si mi kupku - rekla je. — Namjeravaš li me možda povestisa sobom na plivanje? - našalila se.

— Mislim da je to odlična zamisao. Mogli bismo plivati zajedno.— Šalila sam se — brzo je odvratila Madelyne. - Ne želim plivati u

jezeru.Kratko je zadrhtala pa nastavila. - Kad sam bila mala, skočila sam u

potok. Znala sam plivati, a potok nije bio osobito dubok, no stopala su miupala u blato, a moja se haljina natopila vodom i postala je teška poputkamena. Jedva sam se izvukla na obalu. Nakon toga mije stvarno bilopotrebno još jedno kupanje. Imala sam blata čak i u kosi.

Duncan se nasmijao. - Prije svega, moje jezero nema pješčano dno —rekao je. - Usto, nisam mislio da ćeš plivati u haljini, Madelyne. Pravo ječudo što se nisi utopila.

Madelyne nije vjerovala da je jezero dovoljno sigurno. — Što ako nadnu ima blata? - upitala je.

— Nema, Madelyne - odvratio je. — Voda je bistra poput suze. Vidi sesve do dna, pa možeš i sama provjeriti - dodao je.

Po ulasku u sobu, Madelyne se svukla i ušla u postelju rekavši Duncanukako će biti budna dok se on ne vrati s plivanja.

— Ne želiš poći sa mnom? — s osmijehom je upitao.— Ne - odvratila je. — Vani ima vojnika. Nebesa, Gerald i Adela

također su izašli prošetati. Bilo bi doista nedolično paradirati ispred njih bezodjeće. Ne znam kako ti može pasti na pamet da mi predložiš nešto tako...

— Madelyne, noću nitko ne odlazi na jezero. Usto, mjesečina je večerastoliko slaba da...

Njezin zgranuti uzvik prekinuo gaje u daljnjem objašnjavanju. —Duncane, što izvodiš?

Bilo je očito što, čak i njoj. Duncan je stajao kraj postelje s njezinimogrtačem u rukama. — Omotaj ga oko sebe — rekao je. - Odnijet ću te dojezera.

Madelyne je neodlučno zagrizla usnicu. Rado bi pošla na plivanje. Noćje bila vruća i vlažna. Ipak, što ako ih tko vidi?

Duncan je strpljivo čekao da se odluči. Pomislio je kako upravo izgledaneopisivo privlačno. Tijelo joj je bilo omotano tankom plahtom, tolikotankom da su se kroz nju nazirale njezine napete bradavice.

— Rekao si da izgledam iscrpljeno - napokon je progovorila - Možda...— Lagao sam.— Grijeh je lagati - podsjetila ga je pa ustala, čvrsto pridržavajući

rubove plahte na grudima. — Moj sapun je u tvojoj škrinji.Željela ga je nečim zaposliti tako da se može omotati ogrtačem dok ne

gleda u nju. Još se uvijek stidjela biti gola pred njim.Duncan se široko osmjehnuo i krenuo prema škrinji. Madelyne je

pokušala istrgnuti ogrtač iz njegovih ruku, ali nije bila dovoljno brza.Trenutak potom stao je ispred nje. U jednoj ruci držao je sapun, a u drugojzrcalo.

— Tvoja modrica podsjeća me na Edmundovu kada si ga raspalila pooku — rekao je, dodavši joj zrcalo da sama pogleda.

— Nikada nisam Edmunda raspalila po oku - odvratila je. - Otkud ti to?Uzela je zrcalo, pogledala se u njega i vrisnula. Duncan je prasnuo u

smijeh.

— Doista izgledam poput Kiklopa — naglo je izgovorila, bacila zrcalona krevet i počela kosom pokrivati ozlijeđenu stranu lica. — Kako si meovakvu uopće mogao poljubiti? -upitala je. — Oko mije modro i nateklo i...

Zvučala je kao da će se svakog trenutka rasplakati. Osmijeh naDuncanovu licu polako je izbhjedio. Rukama je obujmio njezino lice iprimorao je da ga pogleda. Bio je posve ozbiljan. — Zato što te volim,Madelyne. Ti si sve što sam oduvijek želio, i puno više od toga. Misliš li dapokoja modrica može to promijeniti? Misliš li daje moja ljubav toliko plitkai površna?

Madelyne je odmahnula glavom pa polako odmotala plahtu s tijela ipustila je da sklizne na pod. Stajala je pred svojim suprugom posve gola. Inije se više stidjela. Duncan ju je volio. To je jedino bilo važno.

- Rado bih pošla s tobom na plivanje, Duncane — rekla je. - No radijese požuri, prije nego što te počnem preklinjali da sa mnom vodiš ljubav.

Duncan je spustio lagan poljubac na njezine usnice. - O da, Madelyne,vodit ću ljubav s tobom. Itekako hoću.

Madelyne je osjetila kako joj se tijelom razlila vrućina. Vidjevši kako suDuncanove oči potamnjele od strasti, duboko je uzdahnula od žudnje.

Prebacio je ogrtač preko njezinih ranjena, omotao je njime i podigao jeu naručje. Bez riječi iznio ju je iz sobe.

Na putu do jezera nisu sreli nikoga. Duncan je bio u pravu. Mjesečina jedoista bila preslaba da bi ih itko vidio. Usto, odnio ju je do uvale koja senalazila dalje od mjesta na kojem je obično plivao.

Madelyne je sjela na obalu, stavila noge u vodu i zaključila kako je zanjezin ukus prehladna. Duncan je odvratio da će se ubrzo priviknuti.Umotana u ogrtač, promatrala je kako svlači košulju i hlače. Smjesta jezaronio ispod površine. Kad je izronio i stao ispred nje, shvatila je da muvoda dopire malo iznad pupka. Pružio joj je ruku, pozivajući je da mu sepridruži. Dakako, poslušala gaje. Doduše, ušla bi u vodu u ogrtaču da joj ganije naglo svukao s ramena i bacio na obalu.

Potrajalo je nekoliko minuta dok se nije priviknula na hladnoću, no tadaje počela uživati. Bilo je doista uzbudljivo plivati bez ičega na sebi. —Osjećam se prilično raskalašeno — stidljivo je priznala Duncanu. Umjestoodgovora, nasmijao se.

Uzela je sapun i hitro se oprala. Oprala je i kosu, pa zaronila u vodu dajeispere. Nakon trećeg izranjanja, ugledala je Duncana ispred sebe.

Želio je samo razgovarati s njom, no smiješila se i gledala u njega onimsvojim čarobnim pogledom. Voda joj je dosezala do grudi. Bradavice su jojbile ukrućene. Nije mogao odoljeti da ih ne prekrije dlanovima.

Zabacila je glavu pozivajući ga daje poljubi. Tko bi tome odolio?Snažno ju je privio u naručje i gladno potražio njezine usnice. Jezikom jeprodro duboko u njezina usta, divlje je ljubeći. Posve predvidljivo požudno,pomislila je Madelyne.

Namjeravao ju je samo poljubiti i zatim odnijeti u postelju, gdje ćenastaviti voditi ljubav, no Madelyne mu nije dopustila da prestane. Osjetivšikako je dlanom smjelo obuhvatila njegov napeti ud, čvrsto ju je privio uzase. Mahnito su se ljubili, izgarajući u obostranoj požudi.

Madelyne je bila jednako gruba i odlučna poput Duncana. Osjetivšikako je divlje zarila nokte u njegova ramena, podigao ju je i spustio usnicena njezinu bradavicu. Začuvši kako je zajecala, posve je izgubio razum.

Rekao joj je da ga obujmi nogama i počeo polako prodirati u nju.Čvršće se privila uz njega i zarila mu nokte dublje u ramena. — Duncane— nestrpljivo je zajecala.

Nježno ju je poljubio u čelo. — Trudim se biti pažljiv s tobom,Madelyne — promuklo je šapnuo.

— Poslije, Duncane — promrmljala je. — Budi pažljiv poslije.Duncan joj je udovoljio. Snažno se zabio u nju, pružajući joj užitak za

kojim je čeznula, ništa manji negoli sebi. Vidjevši kako je, postigavšivrhunac, izvila leđa, usnicama je prekrio njezine. Zudno upijajući njezinejecaje, ispustio je sjeme u nju. Osjetivši drhtaje njegova tijela, Madelyne jeponovo zajecala od užitka. Trenutak potom, opustila se u njegovu naručju,onemoćala od strasti, zadovoljna i ispunjena.

Duncan je na vratu osjećao njezin vreli dah. Zadovoljno se osmjehnuo.— Prava si divljakuša, Madelyne.

Glasno se nasmijala, oduševljena njegovim komplimentom pa rukomnaglo pokrila usta, očito se sjetivši gdje su. - Nebesa, Duncane, misliš li danas je netko možda vidio?

Zvučala je istinski zgranuto takvom mogućnosti. Uronila je lice uudubinu njegova vrata. Duncan se zamalo zagrcnuo od smijeha. — Ne bojse, ljubavi, nitko nas nije vidio -šapnuo je.

-Jesi li siguran?— Naravno. Mjesečina je preslaba da bi se išta vidjelo.— Hvala nebesima na tome — uzdahnula je.

Bilo je očito da joj je pao kamen sa srca, sve dok Duncan nije nastavio.— Bila si dovoljno glasna da probudiš i mrtvace. Ljubavi, što se višeuspaljuješ, to glasnije stenješ.

— O, Bože — odvratila je Madelyne i pokušala zaroniti ispod površine.Duncan joj nije dopustio. Nasmijao se, tihim i dubokim zvukom koji jeobožavala. — Nije mi krivo zbog toga rekao je. — Sve dok sam ja taj zbogkojega glasno stenješ.

Namjeravala mu je reći daje grijeh biti toliko umišljen, no primio ju jeza ramena i potopio. Jedva je stigla uhvatiti dah. Ponovo ju je poljubio podvodom. Shvativši da gubi dah, uštipnula gaje daje pusti.

Madelyne se kao dijete nije nikada igrala u vodi, pa nije znala kako se točini. Kad ju je potopio, odmah je izronila i počela se braniti. Duncan joj jemorao reći da bi i ona njega zauzvrat trebala potopiti. Pomislila je daje todoista šašava igra, no nakon nekoliko pokušaja, smijala se na sav glas. Nakraju gaje pokušala potopiti stopalom. Pritom je izgubila ravnotežu ipotopila samu sebe. Kad joj je Duncan izvukao glavu ispod vode, pljuvalaje, kašljala i istodobno mu pokušavala održati bukvicu.

Ostali su u jezeru više od sat vremena. Duncan ju je učio kako pravilnoplivati, budući da je shvatio da joj i na tom području nedostaje znanja. —Kad plivaš, izgledaš kao da se utapaš - rekao je, započevši podukuuvredom.

Nije mu zamjerila, čak gaje i poljubila da mu dokaže kako nijepovrijedio njezine osjećaje.

Kada ju je napokon uzeo u naručje i ponio prema zamku, bila je posveiscrpljena.

Duncan je, za razliku od nje, bio raspoložen za razgovor, S rukamaprekriženima pod zatiljkom ispružio se na postelji, promatrajući Madelvnekako četka svoju dugu kosu. Oboje su bili posve goli i nije im zbog togabilo nimalo nelagodno.

— Madelyne, kralj me pozvao k sebi — rekao je, trudeći se zvučati kaoda se ne događa ništa osobito. — To je razlog zbog kojeg ujutro morampoći na put.

— Kralj te pozvao k sebi? — ponovila je Madelyne, nesvjesnoispustivši četku iz ruke.

— Jest - priznao je Duncan. — Rekao bih ti to ranije, ali nisam te želiouzrujati.

-Ja sam također dio te priče, zar ne? - ljutito je odvratila. — Duncane,neću ti dopustiti da me guraš u stranu i ponašaš se kao da me se to ne tiče.Imam prava znati što se događa.

— Ne guram te u stranu niti se ponašam kao da te se to ne tiče -odvratio je Duncan. — Samo se trudim zaštititi te što više.

— Prijeti li nam opasnost? — upitala je. — Naravno da prijeti — reklaje, ne ostavivši mu vremena da odgovori. — Kada polazimo?

— Ne mi, Madelyne. Ja odlazim, a ti ostaješ ovdje. Tako je najsigurnije.Vidjevši kako je zaustila da mu protuslovi, odlučno je odmahnuo

glavom. — Budem li se morao brinuti za tvoju sigurnost, to će mepouzdano omesti. Odlučio sam Madelyne. Ostaješ ovdje.

— Hoćeš li mi se vratiti?Bilo je to doista čudno pitanje. — Naravno da hoću.— Kada?— Ne mogu ti odgovoriti koliko ću se dugo ondje zadržati, Madelyne.— Tjednima, mjesecima, godinama?Izgledala je prilično uplašeno. Prisjetivši se pustih godina njezina

odrastanja, privukao ju je u naručje i nježno poljubio. — Naravno da ću tise vratiti, Madelyne. Nebesa, ti si moja žena.

— Tvoja žena - tiho je ponovila Madelyne. - Svaki put kada se togaprisjetim, prestanem se bojati budućnosti.

Duncan se osmjehnuo. Madelyne više nije izgledala uplašeno.- Dopustiš li da te ubiju, pronaći ću tvoj grob i tada si doista nastradao,

Duncane — zaprijetila je.- Znam - s osmijehom je odvratio. - Potrudit ću se da se to ne dogodi.— Obećavaš?— Obećavam.Dlanovima je nježno obujmila njegovo lice i duboko mu se zagledala u

oči.- Moje će srce uvijek biti s tobom. Ionako si ga zarobio, ljubavi moja.- Ne, Madelvne. Ti si ta koja je zarobila moje srce — rekao je i privukao

je k sebi. Zaspali su zagrljeni, umorni od vođenja ljubavi.Duncan je bio potpuno odjeven prije nego stoje svanula zora. Naredio je

da pozovu Anthonyja pa sišao u veliku dvoranu.U trenutku kada se vazal pojavio, upravo je potrgao pečat s pisma koje

je stiglo iz samostana.

Anthony je šutke sjeo za stol sučelice njemu. Trenutak potom, ušla jeGerty s pladnjem kruha i sira.

Vazal se primio jela i do vrha napunio želudac prije nego stoje Duncanzavršio s čitanjem. Novosti, po svemu sudeći, nisu usrećile njegovagospodara. Gurnuo je svitak od sebe i snažno lupio dlanom po stolu.

- Vijesti su loše, gospodaru? — upitao je Anthony.— Kao što sam i pretpostavljao. Otac Laurance ne postoji.— Ali, čovjek kojeg ste ubili...— Louddon gaje poslao k meni — rekao je Duncan. - To mi je već bilo

poznato, ali ipak sam mislio daje svećenik.— Na kraju krajeva, barem niste ubili Božjeg čovjeka - zaključio je

Anthony slegnuvši ramenima. — Usto, Louddon od njega nije mogao ništasaznati. Otkad je došao, nije izašao iz zamka. Znao bih da jest.

— Ne mogu si oprostiti što nisam na njega obratio pozornost. Trebaosam razmisliti o njegovu čudnu ponašanju. Taj propust mogao je moju ženustajati života.

— Ona vas zbog toga ne okrivljuje - rekao je Anthony. -Sve to zapravo inije tako strašno kako je moglo biti, gospodaru. Zamislite što bi se dogodiloda smo mu se ispovijedali — dodao je, odmahnuvši glavom nad tomopscenosti.

— Osim što Madelyne i ja nismo vjenčani — rekao je Duncan i ponovolupio dlanom o stol. Svitak je poskočio i otko-turao se do podnožja vaze sasuncokretima.

— Nebesa, to mi uopće nije palo na pamet.— Ni mojoj ženi, također - odvratio je Duncan. — Sazna li, dobit će

živčani slom, to je barem sigurno. Šteta što nemam vremena pronaćisvećenika i oženiti se njome prije nego što odem.

— Trajalo bi tjednima... Duncan je šutke kimnuo.-Jeste li joj rekli kamo idete? - upitao je Anthony.-Jesam, ali nemam namjeru reći joj išta o tom podlacu. Na povratku ću

potražiti svećenika i dovesti ga sa sobom. Čekat ću do zadnjeg trenutka dajoj kažem kako nismo vjenčani, a tad ćemo se ponovo vjenčati. Prokletstvo,kakve li zbrke!

Anthony se osmjehnuo. Barun je bio u pravu. Gospa Madelyne doista bidobila živčani slom.

Duncan se prisilio prestati razmišljati o Lauranceovoj varci iusredotočio se na razgovor o obrani zamka u vrijeme njegova odsustva,

pokušavajući predvidjeti svaku mogućnost.- Anthony, jasno ti je da u tebe imam najviše povjerenja - rekao je kada

su završili. - Najbolji si i najsposobniji od svih mojih ljudi — dodao je,pokušavajući samoga sebe utješiti. Osobno je podučavao Anthonyja i znaoje koliko je sposoban.

Vazal se osmjehnuo. — S toliko vojnika koliko ostavljate ovdje, moglibismo osvojiti Englesku — rekao je.

—Jesi li vidio Geralda?Anthony je odmahnuo glavom. — Vojnici se okupljaju na tratini ispred

staja — rekao je. — Vjerojatno je ondje, s njima.Ustali su od stola i uputili se prema stajama. Duncan je stao pred

skupinu vojnika koja je čekala da podu na put i upozorio ih kako postojimogućnost daje poziv koji je dobio lažan. Možda je riječ o smicalici,smišljenoj da ih natjera u stupicu. Zatim se okrenuo prema vojnicima kojiostaju u zamku. - Također je moguće da Louddon čeka da napustim zamakkako bi napao — rekao je.

Završivši, vratio se u zamak. Na putu do velike dvorane susreo jeMadelyne. Čim ga je ugledala, nasmiješila se. Uzeo ju je u naručje i nježnoje poljubio.

- Ne zaboravi da si mi obećao da ćeš paziti na sebe — šapnula je.- Ne brini se, neću zaboraviti — odvratio je. Prebacio joj je ruku preko

ramena i poveo je van. Na putu do staja morali su proći pokraj kapelice.Duncan je kratko zastao, proučavajući štetu od požara. - Po svemu sudeći,morat ću je potpuno obnoviti — rekao je.

Razgovor o kapelici podsjetio je Madelyne na pismo. — Duncane, imašli vremena pokazati mi pismo koje je stiglo iz samostana? Moram priznatida sam znatiželjna što piše o ocu Lauranceu.

- Već sam ga pročitao.- Znaš čitati! Tako sam i mislila, ali nikada se time nisi pohvalio. Tek što

pomislim da te poznajem, iznenadiš me.— Dakle, ipak nisam toliko predvidljiv koliko si mislila? -s osmijehom

je upitao.Kimnula je. — U određenim stvarima posve si predvidljiv, Ah, kad bi

barem mogao ostati. Željela bih da me naučiš samoobrani. Kad bih semogla zaštititi, vjerojatno bi me poveo sa sobom.

— Ne bih — odvratio je Duncan. - No mogu ti obećati da ću sepozabaviti time kad se vratim — rekao je, pokušavaju ći je umiriti.

Napokon, možda to i nije bio tako neraziman zahtjev. Doista je postojalonekoliko trikova koje bi svaka žena trebala znati. Madelyne nije bilaosobito jaka, ali bila je iznenađujuće smjela.

Budući da Gerald još nije bio sišao, Duncan je odlučio iskoristitipoklonjene minute. — Imamo dovoljno vremena za kratku lekciju — rekaoje. - Budući da si dešnjakinja, uzmi mali bodež i stavi ga u pojas s lijevestrane tijela.

— Zašto?— Zato jer ćeš ga tako puno lakše izvući. Ponekad je važna svaka

sekunda.— Dakako! — uzviknula je Madelyne. — To je razlog zbog kojeg nosiš

mač s desne strane tijela. Opazila sam da se najčešće služiš lijevom rukom.Stube! Duncane, jesu li zato postavljene uz lijevu stranu zida umjesto uzdesnu?

Kimnuo je. - Moj otac također je bio ljevoruk. U slučaju napada,neprijatelj dolazi odozdo, a smještajem stuba uz lijevu stranu zida stječe sedodatna prednost. Moj otac shvatio je kako bi se u tom slučaju mogaodesnom rukom osloniti o zid i tako zadržati ravnotežu za vrijeme borbe, štonjegov napadač ne bi mogao.

— Bio je doista mudar — odvratila je Madelyne. - Ljudi se većinomsluže desnom rukom. Kakve li krasne zamisli sagraditi dom tako daodgovara njegovim potrebama.

— U stvari, moj otac duguje tu zamisao jednom od mojih stričeva —rekao je Duncan, zadovoljan sto je uspio skrenuti njezinu pozornost sasadržaja pisma. Nakratko, jer Madelyne se nije dala samo tako smesti. —Sto piše u pismu, Duncane?

- Ništa osobito — odvratio je. — Laurance je napustio samostan kad muje naređeno da pode služiti Louddonu.

Mrzio je što joj mora lagati. Ipak, činio je to u najboljoj namjeri. Svimsrcem želio ju je poštedjeti briga.

- Vjerojatno je bio dobar i pošten čovjek dok ga se moj brat nijedočepao - uzdahnula je Madelyne. - Pobrinut ću ic da njegovo tijelo budeodneseno u samostan. Sigurno ga žile propisno pokopati.

- Ne - naglo je izgovorio Duncan i istog se trenutka primorao sniziti ton.— Već sam se za to pobrinuo.

Madelyne je bila zbunjena njegovom žestinom. Srećom za Duncana,ugledala je Geralda kako im prilazi pa nije ustrajala na objašnjenju.

- Adela i ja odlučili smo se vjenčati čim se vratim — rekao je. —Nadam se da će dotle isplakati sve suze.

Duncan je iznenada uzeo Madelyne u zagrljaj i strasno je poljubio. —Nadam se da ti nećeš stići ni pomisliti na plakanje prije negoli se vratim -rekao je.

Madelyne se usiljeno nasmiješila, trudeći se zadržati suze. Uostalom,nije imala namjeru sramotiti se pred vojnicima.

Suhih očiju promatrala je kako njezin suprug napušta za-mak. Anthonyje stajao do nje. — Vratit će se — rekla je šaptom. — Obećao mi je dahoće, Anthony.

- Barun je čovjek od riječi, gospo. Morate mu vjerovati.- Morat ću pronaći nešto čime ću se zaposliti dok ga nema - rekla je. —

Duncan je rekao da će me podučiti metodama samoobrane kada se vrati.- Metodama samoobrane? - zbunjeno je ponovio Anthony.- Jest. Želi biti siguran da ću se u slučaju potrebe moći obraniti -

objasnila je, svjesna daje pomalo zaobišla istinu. Znala je da će Anthonyjalakše natjerati na suradnju bude li vjerovao kako je to Duncanova zamisao.Uostalom, nije bila posve neiskrena. - Možda bi me ti mogao podučitinečem korisnom - predložila je. - Što misliš o tome? Bi li mogao odvojitisat ili dva dnevno za poduku o samoobrani?

Poduku o samoobrani? Anthony je u prvi trenutak bio toliko zgranut danije mogao doći do riječi. Zurio je u nju, ne vjerujući da ozbiljno misli tostoje rekla.

Madelyne se nije dala smesti. Doista nije vidjela ništa ćud no u svomzahtjevu. - Poći ću do Neda i zamoliti ga da mi napravi jedan lijepi luk inekoliko strijela. Brzo učim, i ako mi pokažeš kako se gada, sigurna sam daću u tili čas svladl ti taj dio gradiva.

Anthony je iznenada dobio silnu želju prekrižiti se. Nije, dakako, jernjegova gospodarica gledala je u njega očima punim nade i povjerenja.

Budući daje bio meka srca, nije ju mogao odbiti. —Ja ću se pobrinuti daNed izvrši taj zadatak — rekao je.

Madelyne mu je oduševljeno zahvalila. Anthony se naklonio i pošaosvojim putem, razmišljajući kako gaje Madelyne upravo opteretila s jošjednim problemom s kojim će morati izaći na kraj. Njegova glavna dužnostbila je pobrinuti se za njezinu sigurnost. No, kako stvari stoje, morat će sepobrinuti i za zaštitu svojih vojnika od gospodarice.

Urođeni smisao za humor spasio gaje od očaja. Putem do kovačniceprasnuo je u smijeh. Tako im Bog pomogao. Mogao bi se okladiti da će zamanje od tjedna svaki od njegovih vojnika trčati uokolo sa strijelom ustražnjici.

DVADESETO POGLAVLJE'Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.'

Novi zavjet, Evanđelje po Mateju, 7:2

Duncan je, prvi od svih, nanjušio opasnost. Podigao je ruku i zaustaviokolonu. Vojnici su se polako poredali uz njega. Nitko nije progovorio niriječ. Čim je zvuk kopita uminuo, zavladala je potpuna tišina.

Barun Gerald bio je s njegove desne strane. Kao i njegovi ljudi, šutke sepokorio Duncanovoj prosudbi. Reputacija baruna Wextona bila je neupitna.Gerald je u prošlosti imao prigode vidjeti ga u bitki i na vlastite oči uvjeritise u njegove sposobnosti. Iako su bili približno istih godina, osjećao sepoput njegova učenika.

Kad je Duncan drugi put podigao ruku, nekoliko vojnika izdvojilo se izskupine i pošlo u izvidnicu.

- Pretiho je - rekao je Duncan.Gerald je kimnuo. — Ipak, ovo nije mjesto na kojem bih postavio

zasjedu, Duncane — rekao je.— Upravo tako — složio se Duncan.— Zbog čega si onda toliko sumnjičav? Vidiš li koga? Ja ne.- Osjećam da su ondje - odvratio je Duncan. - Pritajili su se u šumi.Kratak zvižduk začuo se na lijevoj strani proplanka. Duncan se hitro

okrenuo u sedlu i zapovjedio vojnicima da se podijele u skupine.Vojnik koji ih je upozorio zviždukom dojahao je natrag i stao ispred

Duncana. — Koliko ih je? — upitao je Duncan.— Ne znam točno, uočio sam samo odsjaj nekoliko štitva, gospodaru.— Pomnoži to sa stotinu i dobit ćeš točan broj — rekao je Duncan.— Rekao bih da se skrivaju duž ruba šume — izjavio je mladić.Duncan je kimnuo pa isukao mač iz korica. Gerald ga je primio za

nadlakticu. - Ne zaboravi, Duncane, ako je Morcar s njima...— Tvoj je — odvratio je Duncan.— Ti se možeš pozabaviti Louddonom - rekao je Gerald. Duncan je

odmahnuo glavom. — Neće ga biti. Kurvin sin skriva se na Williamovudvoru. Bio sam u pravu, Geralde. Louddon se okoristio kraljevim pečatom

da me na prevaru izmami iz zamka. Ovo je posljednja podmuklost koju ćumu dopustiti. Dovoljno dugo igrali smo se skrivača.

Šutke je promatrao kako se prve tri skupine vojnika raspoređuju upolukrug duž zapadne strane kosine, a druge tri skupine duž istočne.Posljednja skupina ostala je uz njega i Geralda. U njoj su bili najboljivojnici odabrani za izravan napad.

Gerald je bio i više nego zadovoljan Duncanovom strategijom. - Ostatće zarobljeni u vlastitoj klopci - zadivljeno je zaključio.

— A sad ćemo nas dvojica zatvoriti krug — rekao je Duncan. —Uzvikni bojni poklič, Geralde.

Gerald je znao da mu je namjerno prepustio tu čast. Okrenuo se u sedlu,visoko podigao mač i uzviknuo bojni poklič.

Zvuk njegova glasa odjeknuo je okolnim brdima. Vojnici koji su upolukrugu Čekali duž kosine, naglo su krenuli naprijed.

Mreža se zatvorila. Bio je to Duncanov dan. Ni trenutka nije posumnjaou pobjedu.

Vojnici, skriveni iza stijenja i gustoga grmlja postali su žrtvom vlastiteprepredenosti. Duncan je ponovo dokazao svoju nadmoćnost. Svaki njegovvojnik borio se hrabro i srčano poput lava.

Bez milosti prema protivniku.U sveopćem metežu potkraj bitke Gerald je napokon spazio Morcara.

Dugi trenutak ukrizali su poglede. Morcar mu se tada podrugljivo nacerio ulice. Okrenuvši leda Geraldu, potrčao je prema mjestu gdje je svezao konja,očito procije-nivši kako ima dovoljno vremena za bijeg.

Gerald se posve izbezumio. Ljutit poput zvijeri, počeo je mačem krčitiput do svog neprijatelja, ne gledajući ni lijevo ni desno, a kamoli iza sebe.Duncan je bio prisiljen posjeći mačem nekoliko vojnika koji bi njegovuprijatelju zacijelo proboli leda da nije na njega pazio. Cijelo vrijeme urlaomu je da smiri, no Gerald ga nije slušao.

Duncan je bio izvan sebe od bijesa. Od svojih ljudi zahtijevao jeapsolutnu disciplinu, jednaku onoj koju je i sebi nametnuo. Unatoč tomu,upravo Gerald, koji je i sam zapovijedao vojnicima i nedvojbeno bio dobroupućen u pravila ratovanja, posve je izgubio nadzor nad sobom.

Gerald zapravo uopće nije čuo nijedno Duncanovo upozorenje. Oči sumu bile preplavljene mržnjom. Srdžba je preuzela vlast nad njegovimrazumom.

Morcar je uzjahao konja i pogledom potražio Geralda. Nije se žuriopobjeći. Napokon, Gerald je bio na nogama. Kako bi ga mogao dostići?

Preziran osmijeh na njegovu licu pretvorio se u glasan podrugljiv smijehnakon stoje vidio kako se Gerald spotaknuo i srušio se na koljena. Morcarje odlučio iskoristiti ponuđenu priliku. Podbovši konja, nagnuo se u stranu iuperio mač prema Geraldu.

Gerald je odglumio slabost. Oslonjen na koljeno, pognute glave čekao jeMorcara da mu se približi.

Moracar je zamahnuo mačem. Gerald je naglo skočio u stranu iplosnatom stranom mača zbacio ga iz sedla. Našavši se na leđima, Morcarse hitro pokušao okrenuti na bok i dohvatiti ispušteni mač, no Gerald mu tonije dopustio.

Stopalom mu je prikliještio ruku. Podigavši pogled, Morcar je vidioGeralda iznad sebe; vrhom mača držao ga je prikovanog za zemlju. Čvrstoje stisnuo vjede i zajecao.

- Ima li u paklu žena koje ćeš silovati, Morcaru? — upitao je Gerald.Morcar je raskolačio oči od zaprepaštenja. Umro je sa spoznajom da

Gerald zna stoje učinio Adeli.Duncan nije svjedočio njegovu obračunu s Morcarom. Zajedno sa

svojim vojnicima odbio je posljednji pokušaj otpora i potjerao preostaleneprijatelje dublje u šumu, a zatim se vratio na mjesto netom završenogokršaja, raspitujući se o broju mrtvih i ranjenih.

Kad je napokon krenuo tražiti Geralda, sunce je zamicalo za planine.Našao ga kako sjedi, oslonjen o stijenu. Obratio mu se, no Gerald mu nijeodgovorio.

Smeten, odmahnuo je glavom. — Prokletstvo, Geralde, što ti je? —upitao je. — Gdje ti je mač? — dodao je, odjednom shvativši daje njegovprijatelj nenaoružan.

Gerald je napokon podigao pogled. Oči su mu bile nate-kle, a licepodbuhlo. Iako ničim nije pokazao daje to opazio, Duncanu je bilo jasno dato može biti samo posljedica plača.

— Tamo gdje mu je i mjesto — odvratio je Gerald, glasa lišena bilokakva osjećaja.

Duncan je slegnuo ramenima i udaljio se. Malo zatim, kad je pronašaoMorcarovo tijelo, postalo mu jasno o čemu je Gerald govorio. Njegov jemač bio zaboden u Morcarov vrat.

Odlučili su prenoćiti na grebenu iznad mjesta na kojem se odvila bitka.Duncan i Gerald šutke su pojeli oskudan obrok. Sve do mraka nisuprogovorili ni riječi.

Gerald je vrijeme iskoristio da se u tišini riješi srdžbe.Duncanova srdžba u tišini je sve više rasla.Kada je napokon progovorio, Gerald je bio pun gnušanja. - Cijelo

vrijeme bio sam u zabludi, Duncane. Bio sam ljutit na Morcara zbog onogastoje učinio Adeli i zakleo sam se da ću ga ubiti. Bila je to odluka mograzuma. Ali, kada sam ga vidio, sve se promijenilo. Nešto se u meni slomiloi više nisam mogao razumno razmišljati. Kurvin sin nasmijao mi se u lice...

— Ne moraš se opravdavati zbog toga — tiho je odvratio Duncan.— Ipak, imam osjećaj da bi me najradije zadavio golim rukama.- Ponašao si se poput budale, Geralde. Da nisam bio ondje i čuvao ti

leda, bio bi mrtav. Žudnja za osvetom zamalo te stajala života — rekao je izašutio, dajući Geraldu vremena da razmisli o njegovim riječima.Odjednom je shvatio da njegova ljutnja na Geralda prelazi granicu razuma.U njegovu karakteru uočio je manu koju je i sam imao. I to gaje rasrdilo.

— Jest, bio sam budala — priznao je Gerald. — To je sve što ćupriznati. Zao mi je zbog toga, ali to je sve zbog čega žalim.

Duncan je znao da Geraldu nije bilo lako priznati pogrešku. - Ne tražimtvoju ispriku, Geralde. Nisam nimalo bolji od tebe. I ja sam bio zavedenžudnjom za osvetom. Madelyne je ranjena u bitki zato što se ondje našlamojom krivnjom. Mogla je izgubiti život. I ti i ja ponašali smo se poputbudala, bez imalo razuma u glavi.

- Istina je - uzdahnuo je Gerald. — Ipak, nemam namjeru to priznatiikome osim tebi, Duncane. Da je Madelyne poginula, nikada ne bi upoznaočaroliju njezine ljubavi. Ne bi ni znao što si izgubio.

- Čaroliju njezine ljubavi? — ponovio je Duncan, začuđen pjesničkimnačinom izražavanja svoga prijatelja. To nije bilo nimalo nalik na njega.

— Ne mogu to drugačije objasniti — odvratio je Gerald porumenjevšiod nelagode. - No istina je da si lud za njom. Ne čudim se, jer Madelyne jeneodoljivo iskrena i neukaljana, Sigurno si požalio što si je zarobio, nomeni je drago zbog toga. Ona mije vratila Adelu.

— Žao mi je jedino stoje Madelyne upletena u moj sukob s njezinimbratom, i to je sve zbog čega žalim — odvratio je Duncan.

— Ah, moja draga Adela - uzdahnuo je Gerald. — Mogao sam poginuti.Adela bi zauvijek ostala zakinuta za čaroliju moje ljubavi.

Duncan se osmjehnuo. — Nisam posve siguran bi li te oplakivala ilislavila zbog tvoje smrti.

Gerald je prasnuo u smijeh. — Reći ću ti nešto, no ako o tome samozucneš, budi siguran da ću ti jezik odrezati. Prije nego stoje pristala udati seza mene, morao sam joj nešto obećati.

Duncan se zagledao u njega, očito zainteresiran. Gerald je kratkopročistio grlo. — Morao sam joj obećati daje neću uzeti u postelji.

Duncan je zgranuto odmahnuo glavom. — Uživaš li u mučenju samogasebe, Geralde? Namjeravaš li održati to obećanje?

— Naravno — odvratio je Gerald.Duncan nije mogao vjerovati što čuje. — Živjet ćeš s njom poput

svećenika? - zaprepašteno je upitao.— Ne. Učim od tebe, Duncane.— O čemu, zaboga, govoriš?— Obećao si Adeli da može ostati živjeti u tvom zamku dokle god želi,

sjećaš li se? A zatim si mi rekao neka je uvjerim da promijeni mišljenje.Bilo je to prilično mudro od tebe. Stoga se tako i ponašam.

— Razumijem.Gerald se nasmijao. — Ne, ne razumiješ — rekao je. - Obećao sam

Adeli daje neću uzeti u postelji. Naravno, sve dok sama ne promijenimišljenje.

Duncan se osmjehnuo. Napokon je shvatio stoje Gerald naumio.— Znam da će za to trebati vremena - rekao je. - Adela me voli, ali još

uvijek nema povjerenja u mene. Pristao sam na njezin zahtjev samo zato jersam siguran da neće moći odoljeti mom šarmu.

Duncan je prasnuo u smijeh.— Trebali bismo poći na počinak — predložio je Gerald. — Hoćemo li

ujutro nastaviti prema Londonu?— Ne, poći ćemo k barunu Rhineholdu. Njegov utjecaj presudan je za

provođenje mog nauma.— Kojeg nauma?— Moram okupiti saveznike, Geralde. Igra je završena. Zamolit ću

Rhineholda da o tome izvijesti ostale plemiće. Bude li sve kako treba, svizajedno naći ćemo se u Londonu za dva ili najviše tri tjedna.

— Hoćeš li tražiti da dođu tamo u pratnji svojih vojnika? -upitao jeGerald. Bio je svjestan da Duncan može bez poteškoća okupiti masu ljudi.Iako su se plemići često međusobno sukobljavali boreći se za moć, prevlast

ili povlastice, svi su se s jednakim poštovanjem odnosili prema barunuWextonu. Svaki od njih redovito mu je slao svoje najbolje vitezove navojnu poduku. Nijedan mu ne bi okrenuo leđa.

Ovisili su o njemu u mnogo čemu. Duncan od njih nikada do sad nijetražio uslugu. Stoga se s velikom sigurnošću moglo pretpostaviti da će musložno pružiti potporu.

— Ne — odvratio je Duncan. — Nemam namjeru dizati ustanak. Jedinoželim da budu nazočni u Londonu. Ne želim izazvati kralja, samo se suočitis njim, licem u lice, zajedno s ostalim plemićima. To je razlika, Geralde.

-Ja ću svakako biti na tvoj strani, no to sigurno i sam znaš — rekao jeGerald.

— Louddon je odigrao svoju zadnju prljavu igru. Ne vjerujem da kraljzna koliko je pokvaren. Kako bilo, namjeravam ga prosvijetliti. Tada višeneće moći ignorirati taj problem, Pravda mora biti zadovoljena.

— Prosvijetlit ćeš našeg vladara u nazočnosti plemića? —Jest, učinit ćuto. Svaki od njih zna što se dogodilo Ade-li - rekao je Duncan. — Mislimda bi možda trebali saznati i ono što smo nas dvojica tek nedavno saznali.

— Zašto? — upitao je Gerald. Zvučao je prilično tjeskobno.— Hoće li Adela također morati stati pred kralja i reći...— Ne. Adela će ostati kod kuće. Nema nikakve potrebe da ponovo

prolazi sve to.Gerald se istog trenutka oraspoložio. - Zbog čega onda...— Želim da kralj čuje za stoje sve Louddon sposoban. I želim da to čuje

pred svojim plemićima.— Očekuješ li da će časno postupiti?— To je ono što ćemo uskoro saznati, Geralde. Mnogi vjeruju kako kralj

nije sposoban za takvo što. Ja nisam jedan od njih — istaknuo je. — Premameni se uvijek časno odnosio. Ne bih ga olako osudio.

Gerald je šutke kimnuo. - Madelyne će morati poći s nama, zar ne?— Da, morat će. To je neizbježno.Prema izrazu Duncanova lica Geraldu nije bilo teško zaključiti kako

time nije ni najmanje oduševljen. Duncanu se pomisao da Madelyne pođena dvor nije sviđala ništa više nego njemu, kada se radilo o Adeli.

— Madelyne će morati svjedočiti o tome što se dogodilo. U protivnomće biti moja riječ protiv Louddonove.

— Želiš li reći da ishod ovisi o njezinu svjedočenju? - upitao je Gerald.Lice mu je bilo namrgođeno poput Duncanova.

— Naravno da ne - odvratio je Duncan. — No obojica smo se koristilinjome da bismo jedan drugome naudili. Nije mi to lako priznati, Geralde.

— Ipak, spasio sije od Louddona kada sije odveo od njega— istaknuo je Gerald. — Adela mije ispričala ponešto o njezinu životu.Duncan je kimnuo. Bio je umoran od neprestanih sukoba s Louddonom.

Sada kada je pronašao ljubav, želio je svaki trenutak provoditi s Madelyne.Shvativši da oponaša Odiseja, njezina heroja, osmjehnuo se. Madelyne muje pričala kako je hrabri ratnik bio primoran izdržati sve nevolje prije negošto se vrati voljenoj ženi.

Proći će još dva duga tjedna prije nego stoje bude mogao ponovo uzeti uzagrljaj. Duboko je uzdahnuo pa shvatio kako se ponaša prilično patetično.- Ako ništa drugo, kad se vratim kuti, prije odlaska u London svakako tu...

- Što? - upitao je Gerald. Začuvši njegovo pitanje, Duncan je shvatiokako glasno mrmlja vlastite misli.

— Svakako ću se njome oženiti — rekao je i krenuo na počinak,ostavivši Geralda da se pita o čemu to, zaboga, govori.

Ljudi koji su boravilu u Duncanovu zamku bili su prisiljeni doneklepromijeniti svoje ustaljene navike za gospodarova odsustva. Bila je riječ oprijeko potrebnim mjerama opreza, a svaka od njih bila je usko vezana uzgospodaricu.

U prijepodnevnim satima u dvorištu se više nije moglo sresti žive duše.Iako su sluškinje ljeti imale običaj prati rublje i plesti prostirke izvanzamka, sada su radije ostajale u njemu. Kao i svi drugi, čekale su popodneda izađu van i udahnu malo svježeg zraka.

Točnije, čekale su da Madelyne završi svoju vježbu gađanja lukom istrijelom.

Madelyneina odlučnost da svlada tu vještinu dovela je Anthonyja na rubživaca. Doista se trudio podučiti je pravilno gađati, no prema svemu sudeći,trudio se uzalud. Ipak, morao je priznati da se divi njezinoj upornosti. Kakobilo, preciznost je bila druga priča. Neprestano je gađala barem metar i polili dva iznad mete. Anthony je to stalno isticao, no Madelyne je ostalagluha.

Bio je prisiljen tražiti Neda da joj napravi novu zalihu strijela. Najmanjepedeset njih odletjelo je preko bedema prije nego sto je shvatila da ne smijetako visoko gađati. No sada je barem mogla pokupiti strijele iz grmlja,drveća, baraka ili rasprostrtog rublja i ponovo se njima služiti.

Anthony je odlučio biti strpljiv. Razumio je što njegova gospodarica želipostići. Istina, htjela je naučiti samoobranu, ali željela je i da njezin suprugbude ponosan na nju. Nije to bilo puko nagađanje. Sama mu je toneprestano ponavljala.

Činila je to samo zato jer je bila toliko loša učenica i bojala se da ćeAnthony odustati od poduke. Vazal to, dakako, ne bi učinio. Ionako joj nijemogao odbiti nijednu zamolbu.

Jednog kasnog popodneva u zamak je stigao glasnik s porukom odkralja Williama. Anthony ga je dočekao u velikoj dvorani, očekujući da muusmeno prenese poruku. No glasnik mu je uručio svitak.

Uzeo ga je, pa pozvao Maude i naredio joj da se pobrine da glasnikdobije hranu i piće. Madelyne je ušla u dvoranu u trenutku kada je vojnikkrenuo za Maude u kuhinju. Istog trenutka spazila je svitak. - Stoje novo,Anthony? Je li nam Duncan poslao vijesti? — upitala je.

- Nije - odvratio je Anthony. — Pismo je od kralja — dodao je i uputiose prema škrinji, smještenoj uza zid nasuprot kuhinji, na kojoj je stajalalijepo izrezbarena duguljasta drvena kutija. Madelyne je bila uvjerena kakosluži samo za ukras, sve dok Anthony nije podignuo poklopac i staviosvitak u nju.

Stajala je dovoljno blizu da vidi kako u kutiji ima još svitaka. Očito seradilo o kutiji u kojoj Duncan drži svoja pisma i dokumente. — Nećeš gapročitati? — upitala je nakon stoje Anthony spustio poklopac.

- Morat ćemo pričekati da se barun Wexton vrati da bismo saznali štokralj želi od nas — rekao je. Prema izrazu njegova lica Madelyne jezaključila kako ga to ni najmanje ne veseli. - Možda bih mogao poslatinekoga da dovede fratra, ali to bi potrajalo - dodao je.

—Ja bih ga mogla pročitati — rekla je Madelyne.Anthony ju je zaprepašteno pogledao. Madelyne je osjetila kako joj u

obraze navire vrućina. Znala je daje porumenjela. - Istina, znam čitati, aliAnthony, doista bih voljela kada hi to zadržao za sebe. Ne želim postatipredmetom ismijavanja — dodala je.

Anthony je šutke kimnuo.- Prošla su već dva tjedna od Duncanova odlaska - podsjetila ga je

Madelyne. — A mogao bi proći i cijeli mjesec prije nego što se vrati. Samsi mi to rekao, zar ne? Ima li smisla čekati svećenika da nam pročitakraljevu poruku?

— Naravno da nema — odvratio je Anthony pa otvorio kutiju, izvadiosvitak i stavio ga u njezine ruke. Sjeo je za stol, položio ruke na njega išutke čekao da Madelyne započne čitati.

Pismo je, po običaju, bilo pisano službenim latinskim jezikom.Madelyne nije bilo teško pročitati ga, niti Anthonyju prevesti što u njemupiše. Glas joj ni u jednom trenutku nije zadrhtao, no ruke jesu. Kada jezavršila s čitanjem, toliko je podrhtavala daje zamalo ispustila svitak.

Pismo nije bilo napisano lijepim i uljudnim tonom. Od prve doposljednje riječi kralj se nije trudio prikriti srdžbu. Zahtijevao je da seMadelyne odmah pojavi pred njim.

To ju zapravo nije ni približno toliko uznemirilo koliko najava da ćeposlati četu vojnika daje dovede.

— Dakle, poslat će vojnike po vas — tiho je prozborio Anthony, glasomkoji je podrhtavao od napetosti.

Madelyne je znala da se Anthony našao u rascjepu. Bio je odanDuncanu i zakleo se da će izvršavati njegove zapovijedi, no i Duncan iAnthony bili su kraljevi vazali. Williamova zapovijed bila je iznad svih. Istoga se morala poštovati.

- Piše li još štogod? - upitao je Anthony.Madelyne je polako kimnula. Podigla je pogled sa svitka i slabašno mu

se osmjehnula. - Nadala sam se da nećeš pitati — rekla je šaptom. — Posvemu sudeći, Anthony, kralj je zaključio kako je sukob između dvojicenjegovih plemića nastao zbog njihovih sestara. Želi da zavada prestane ipredlaže, jest, uporabio je upravu tu riječ... predlaže da se svaka sestra vratisvome bratu.

Oči su joj se naglo ispunile suzama. — Predlaže i drugu mogućnost—promucala je. — A to je da se Duncan mnome oženi, — Kralj očito ne znada ste već vjenčani — rekao je Anthony. Mračan izraz njegova lica još seviše pomračio zato što je bio primoran gospodaricu držati u zabludi.

— Jest, samo... ako Duncan pristane na to, Adela se mora udati zaLouddona.

— Tako nam Bog pomogao — tjeskobno je izgovorio Anthony.— Ne smijemo joj reći ni riječi o tome — hitro je odvratila Madelyne.

— Reći ću joj samo da kralj zahtijeva da se pojavim pred njim.Anthony je kimnuo. — Znate li pisati, gospo? — naglo je upitao.— Znam — odvratila je Madelyne.

— U tom slučaju, ako kralj još nije poslao svoje vojnike po vas, moždabismo mogli dobiti na vremenu.

— Vrijeme za što, Anthony?— Za povratak vašega supruga, gospo — odvratio je i hitro se uputio

prema škrinji, uzeo duguljastu kutiju i stavio je pred Madelyne. - Unutraćete naći sve potrebno — rekao je.

Madelyne je izvadila papir i pribor i pripremila se za pisanje. Anthonyje ustao i pognute glave počeo koračati duž stola, pokušavajući smislitisadržaj poruke.

Madelyne je u kutiji opazila svitak s pečatom Lauranceova samostana.Znatiželja je bila jača od nje. Odlučila je iskoristiti vrijeme da ga pročita.

Anthony je podigao pogled na Madelyne u trenutku kad je završila sčitanjem. Prepoznavsi pečat pisma koje držala u ruci, shvatio je daje daljnjepretvaranje uzaludno. — Barun vas je želio poštedjeti briga, gospo - rekaoje i položio joj dlanove na ramena, pokušavajući je utješiti.

Madelyne nije rekla ni riječ. Polako je podigla pogled i zagledala se unjega. Anthony je bio zgranut izrazom njezina lica. Djelovala je mirno iuzvišeno. Istog trenutka shvatio je koliko je prestravljena. Bio je to izrazkoji je imala na licu prvih tjedana otkad je postala Duncanova zarobljenica.

Želio ju je umiriti, ali nije znao kako. Pokuša li joj objasniti kako sebarun namjerava vjenčati s njom čim se vrati, možda će pogoršati situaciju.Oboje su znali da joj je lagao.

Gospo, imajte na umu da vas suprug voli - rekao je, žaleći što mu ništadrugo nije palo na pamet.

- Nije mi suprug, zar ne, Anthony? — rekla je. - Što bi želio da napišemkralju? — dodala je, naglo svrnuvsi pogled na stol. Glas joj je bio blag,nadasve uljudan.

Anthony je odustao od daljnjih objašnjenja. Morat ću to prepustitibarunu, zaključio je, pokušavajući se usredotočiti na sadržaj poruke.

Na kraju, bilo je to kratko pismo s porukom da je barun Wexton odsutani stoga ne može biti izviješten o kraljevu zahtjevu.

Anthony je tražio da mu Madelyne dvaput pročita napisano i zatimzadovoljno kimnuo. Pričekao je da se tinta posuši, pa smotao pismo u svitaki predao ga kraljevu glasniku s naredbom da se požuri dostaviti ga vladaru.

Madelyne je ustala i pošla u sobu spakirati najnužnije stvari. Bila jesvjesna da kraljevi vojnici mogu svakog trenutka doći po nju.

Ostatak popodneva provela je u razgovoru s Adelom. Dakako, nije jojrekla sve. Namjerno je izostavila dio kraljeve poruke koji se odnosio namogućnost njezine udaje za Louddona.

Madelyne je znala da bi prije umrla nego dopustila da se to dogodi.Također, nije joj bilo ni na kraj pameti staviti Duncana u položaj da morabirati.

Preskočila je večeru i pošla ravno u svoju sobu u kuli. Više od satvremena stajala je uz prozor, zagledana u daljinu. Sada, kada je bila sama,napokon se mogla prepustiti osjećajima.

Lauranceova prevara doista je morala biti ranije otkrivena. Nije semogla prestati okrivljavati što nije obratila pozornost na njegovo čudnoponašanje. Tada je počela okrivljavati Duncana. Da tijekom vjenčanaobreda nije bila toliko prestravljena, primijetila bi da nešto nije u redu.

Nijednog trenutka nije posumnjala daje Duncan znao za tu obmanu. Bilaje sigurna daje i on vjerovao da su vjenčani. Ipak, nije joj zbog toga bilonimalo lakše. I dalje je bila srdita. Namjerno joj je lagao o sadržaju pisma izsamostana. Znao je koliko drži do istine, a ipak je to učinio. Nikada mu nijelagala, a čime joj je uzvratio? — Čekaj dok te se dočepam - promrmljala je.- Adelino vrištanje bit će pjesma za tvoje uši prema onome što ću tiprirediti.

Napadaj srdžbe nije joj pomogao da se smiri. Naposljetku se rasplakala.Oko ponoći bila je posve iscrpljena od suza i zbrkanih osjećaja. Nagnula sekroz prozor i uprla pogled u mjesec. Bio je pun i svijetao. Obasjava li iDuncana? Spava li negdje na otvorenom ili je u nekoj od soba na dvoru?

Svrnula je pogled na obližnju uzvisinu. Krajičkom oka uočila jekretanje. Pozornije se zagledavši, vidjela je vuka kako se uspinje premavrhu.

Bio je to doista vuk, zar ne? Možda isti kojeg je već vidjela. Izgledao jejednako veliko i snažno.

Požalila je što Duncan nije uz nju da mu može dokazati kako vuk nijeplod njezine bujne mašte. Promatrala je kako uzima ostatke mesa koje muje ostavila i zamiče u šumu na suprotnoj strani brda.

Zaključila je kako je vjerojatno preumorna i iscrpljena da bi moglavjerovati tome stoje vidjela. Sigurno je riječ o običnom psu, uvjeravala se.Doista bih morala obuzdati svoju bujnu maštu.

Duncan je bio njezin vuk. I volio ju je. Nijednog trenutka nijeposumnjala u to. Jest, lagao joj je u vezi s pismom, ali bila je sigurna da nije

lagao kada je rekao daje voli.Ta pomisao prilično ju je utješila. Duncan je previše držao do časti da bi

se poslužio takvim sredstvima.Legavši u postelju, pokušavala je zaspati, no strah joj to nije dopuštao.

Nebesa, otkad je Duncan preuzeo brigu o njezinoj budućnosti, osjećala seposve mirnom i sigurnom. I sve to samo zato jer je vjerovala da su vjenčani.

Sve do danas.Sada je ponovo bila preplašena. Kralj je zahtijevao da dođe na dvor.

Ponovo će se s sresti s Louddonom. A on će zahtijevati da mu se vrati.Sklopila je ruke i počela se moliti. Molila se Bogu da čuva Duncana.

Molila se za Adelinu i Geraldovu budućnost. Prisjetila se Edmunda iGilarda pa se i za njih pomolila.

Na kraju se pomolila za sebe. Molila je Boga da joj udijeli hrabrosti.Hrabrosti da se suoči s đavlom.

DVADESETPRVO POGLAVLJE

'Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebimudar.'

Stari zavjet, Mudre izreke 26:5

Duncan je znao da nešto nije kako treba istog trenutka kada je stigao dozidina zamka. Anthony mu nije došao u susret. Ni Madelyne.

Obuzet strašnim predosjećajem, naglo je podbo pastuha i preko spuštenamosta pojurio u dvorište.

Adela je dotrčala u dvorište u trenutku kada je Gerald sjahao. Kratko jezastala, pogleda uprta u dvojicu muškaraca pa potrčala prema Geraldu ibacila mu se u naručje. Niz obraze su joj se slijevale suze.

Nekoliko dugih minuta Duncan je nestrpljivo čekao da Adela dođe ksebi i kaže što se dogodilo. Robert, njegov drugi podređeni, krupan čovjek,žurno im je prišao odlučivši se uplesti. Dok je Gerald smirivao Adelu,ispričao je Duncanu kako je gospodarica bila prisiljena napustiti zamak upratnji kraljevih vojnika.

—Je li na pismu koje je glasnik donio bio kraljev pečat? — upitao jeDuncan.

Robert gaje zbunjeno pogledao. - Ne bih znao, barune. Nisam ga vidio.Usto, gospodarica je ustrajala da ga uzme sa sobom — rekao je, pa naglosnizio ton. — Nije željela da netko vašoj sestri pročita sadržaj.

Duncan nije bio siguran kako bi to protumačio. Napokon je zaključio daje u pismu zacijelo pisalo nešto što se odnosilo na Adelu. Madelyne ju je poobičaju željela zaštititi od suvišnih briga.

Sumnjao je da kralj doista ima namjeru ugroziti njegove interese. Ne,kralj se prema plemićima u pravilu odnosio časno. Duncan je stoga biouvjeren da vladar neće donositi nikakvu odluku dok ne čuje obje zavađenestrane.

Sve je to bila Louddonova spačka. Kladio bi se u vlastiti život da jest.Istog trenutka zapovjedio je vojnicima da se pripreme za nastavak

putovanja. Bio je toliko gnjevan da je jedva mogao razmišljati. Jedinuutjehu našao je u činjenici da je Anthony pošao s Madelyne u London.

Odani vazal poveo je nekolicinu njegovih najboljih vojnika sa sobom.Robert je rekao da nije želio povesti veći broj vojnika, da kralj ne biposumnjao u njegove namjere.

— Znači li to da Anthony vjeruje kako je pismo doista došlo od kralja? -upitao je Duncan.

— Nije mi to povjerio, pa ne znam — odvratio je Robert.Duncan je zatražio da mu dovedu odmorna konja. Vidjevši konjušara

kako se približava sa Silenom, začudio se. Bio je siguran daje Madelyneodabrala pastuha za svoj put do Londona.

James, nenaviknuo da mu se gospodar izravno obraća, teškom mukompromucao je odgovor. — Bojala se da bi njezin brat mogao nauditi konjuako shvati da je vaš, gospodaru. Točno tako je rekla.

Duncan je kratko kimnuo. Bilo je posve tipično za njegovu ženu da sebrine za sudbinu konja. — Tražila je da jaše jednog od kraljevih konja —objasnio je James.

Adela ih je počela preklinjati da je povedu. Duncan je bio posvespreman za polazak, no morao je pričekati nekoliko dragocjenih minuta daGerald smiri njezin histerični napadaj.

Nakon što joj je objasnio da ne može poći s njima, njegov siroti prijateljmorao se zakleti grobom svoje majke da će joj se vratiti živ i zdrav. Bila jeto najblesavija zakletva koju je Duncan ikada čuo s obzirom na to da jeGeraldova majka bila živa. Ipak, nije mu bilo ni na kraj pametiprosvjećivati svoju sestru u njezinoj zabludi, budući daju je zakletvaumirila, pa je napokon pustila Geralda iz zagrljaja.

— Hoće li nam se gospa Madelyne vratiti, barune? — upitao je James.Svrnuvši pogled na konjušara, Duncan se sažalio vidjevši koliko je

zabrinut. — Kasnimo više od tjedna - blago je odvratio. - No, ne brini se,dovest ću gospodaricu natrag, Jamese.

Bilo je to sve što je rekao. Sljedeći put progovorio je tek kad sunakratko zastali, na polovici puta do Londona. Da konjima nije bio potrebanodmor, Gerald je bio siguran da uopće ne bi stali.

Duncan se izdvojio i stao po strani. Nakon nekoliko minuta, Gerald muje prišao da porazgovara s njim. - Nešto bih ti savjetovao, prijatelju - rekaoje.

Dunacan se okrenuo i bez riječi ga pogledao.— Sjeti se moje reakcije kad sam ugledao Morcara. Ne dopusti da

srdžba ovlada tobom. Ipak, što god se dogodilo, čuvat ću ti leda, to ti mogu

obećati.Duncan je kimnuo. - Smirit ću se čim ugledam Madelyne. U Londonu je

već najmanje tjedan dana. Bog zna što joj je Louddon učinio. Kunem sesvime na svijetu, Geralde, ako ju je samo pipnuo...

— Louddon je prelukav da bije ozlijedio, Duncane. Treba njezinupotporu, nije mu u cilju razljutiti je. Ne, na dvoru je previše ljudi koji bitome mogli svjedočiti. Ponašat će se prema njoj kao prema voljenoj sestri.

— Nadam se da si u pravu — odvratio je Duncan. —Ja... zabrinut samza nju.

Gerald gaje potapšao po ramenu. — Prokletstvo, čovječe, prestravljensi. Bojiš se daje ne izgubiš, jednako kao što se i sam bojim da ne izgubimAdelu.

— Prave smo muškarčine - rekao je Duncan. — Bez brige, neću serasrditi. Čim vidim Madelyne, bit će sve u redu.

— Ako ti tako kažeš - rekao je Gerald. - No ima još nešto. Adela mi jerekla o pismu koje si primio iz samostana.

— Odakle, pobogu, ona zna za to? — začudio se Duncan.— Madelyne joj je rekla. Po svemu sudeći, našla ga je i pročitala.Duncanova ramena naglo su se spustila. Njegove brige upravo su se

podvostručile. Nije bio siguran što će poduzeti u vezi s tim. —Je li Adelarekla kako je Madelyne reagirala na tu vijest? Sigurno je bila ljutita?Nebesa, nadam se da jest.

Gerald je smeteno odmahnuo glavom. — Zašto se nadaš da serazljutila?

— Lagao sam joj, Geralde, i bilo bi mi lakše daje ljutita nego... Ne bihželio da pomisli kako sam je prevario, da sam se vjenčao s njom samo zatodaje uvučeni u svoju postelju — tiho je rekao. Bilo mu je doista teškopretočiti osjećaje u riječi. - Kada smo se sreli, pokušavala me uvjeriti dajeLouddon neće tražiti. Rekla je da mu nije stalo do nje. Nije me pokušavalazavaravati, Geralde. Tako mi svega, doista je vjerovala u to. Louddon je,dakako, glavni krivac što Madelyne nema ni trunke samopouzdanja. Dvijegodine uporno ju je zlostavljao.

— Dvije godine?—Jest, otkad je njezina majka umrla. Nakon toga poslao ju je k ujaku.

No dvije godine bila je pod njegovom paskom, a i sam znaš koliko možebiti okrutan. Otkad je sa mnom, postala je druga osoba, ali još uvijek jeprilično... ranjiva.

Gerald je kimnuo. — Znam da si joj želio reći da Laurance nijesvećenik, no razmisli što bi se dogodilo da nije pročitala to pismo. Bila biposve nepripremljena. Louddon bi to sigurno iskoristio.

— Jest, daje to morala saznati od njega, sigurno bi se slomila - priznaoje Duncan. — Znaš li daje tražila daje naučim samoobrani? Nažalost, nijebilo vremena za takvo što.

Ne mogu si oprostiti što mi to nije prije palo na pamet. Ako joj se ištadogodi...

Osjećaj krivnje posve gaje obuzeo. Duboko je uzdahnuo, pokušavajućiodagnati strašne slike koje su mu se redale pred oćima. Madelyne je bilatoliko mila i bezazlena. A sada je bila u đavoljim rukama.

Gerald nije znao što bi mu rekao kako bi mu olakšao muke. — Mjesecje pun — rekao je. — Ima dovoljno svjetla da nastavimo put.

— Bilo bi glupo ne iskoristiti tu prednost - odvratio je Duncan.Ostatak puta više nisu progovorili ni riječi.Madelyne je pokušavala zaspati. Nalazila se u sobi do Clari-ssine, a

zidovi su bili tanki poput papira. Rukama je pokrila uši trudeći se ne čutiLouddonov razgovor sa sestrom, no to je bilo nemoguće.

Dosad je već dovoljno čula; za njezin ukus i previše. Slušajući njihovrazgovor, pozlilo joj je. Glava joj je pucala od bola.

Louddon se ponašao posve predvidljivo. Dočekao ju je ispred dvorca ičim je sjahala, zagrlio ju je i poljubio u obraz. Naravno, ponašao se premanjoj kao prema voljenoj sestri. Bilo je očito kako mu je osobito stalo daAnthony stekne takav dojam. No čim su se našli nasamo, u njezinoj sobi,njegovo se ponašanje stubokom promijenilo. Obasuo ju je bujicom pogrda izatim je tako snažno udario daje pala na pod. Udario ju je po istom obrazukoji je netom bio poljubio.

Istog trenutka požalio je zbog toga jer joj je lice počelo na-ticati. Budućidaje znao kako njegovim neprijateljima neće trebati dugo da shvate što sedogodilo, zaključao ju je u sobi i proširio vijest daje njegova sestraproživjela pakao za vrijeme boravka kod baruna Wextona, stoga joj jepotrebno nekoliko dana da bi se oporavila.

Za razliku od Louddona koji je bio posve predvidljivo podmukao,Clarissa je za Madelyne bila pravo razočaranje. Nakon stoje razmislila osvemu, Madelyne je shvatila kako je o svojoj starijoj polusestri stvorilanestvarnu sliku, temeljenu na vlastitim željama i očekivanjima. Željela jevjerovati kako je Clarissi stalo do nje, iako se nikada nije potrudila

odgovoriti joj ni na jednu poruku koju joj je bila poslala. Kao ni Sara. Ipak,Madelyne je uvijek nalazila isprike za njihovo ponašanje. Sada je napokonshvatila istinu. Clarissa je bila jednako sebična i samoživa koliko iLouddon.

Sara se čak nije ni pojavila u Londonu. Clarissa je objasnila njezinoodsustvo time što se nedavno udala za baruna Ruchiera i nije ga željelaostaviti samog. Za Madelyne je to bila potpuna novost. Dotad nije imalapojma čak ni da se Sara zaručila, a kamoli udala.

Madelyne je napokon odustala od pokušaja da zaspi. Clarissa je bilaglasna poput piljarice. Ili narikače. Bila je nadarena za jadikovku i upravoje na sav glas kukala Louddonu o sramoti koju im je Madelyne priredila.

Dijelovi razgovara jasno su dopirali kroz vrata između njihovih soba.Clarissa je govorila o Rachael. Glasom ispunjenim gađenjem redala jeklevete na njezin račun, jednu goru od druge. Madelyne je znala daLouddon mrzi njezinu majku, no nikada joj nije palo na pamet da i njegovesestre osjećaju jednaku mržnju prema njoj.

— Želio si tu kuju od prvog trenutka kad sije ugledao -izjavila jeClarissa.

Madelyne je ustala i tiho odškrinula vrata, tek toliko da proviri kroznjih. Ugledala je Clarissu kako s vrčem vina u ruci sjedi na jastucimaobloženoj klupici pod prozorom. Louddon je stajao sučelice njoj. U ruci jetakođer držao vrč vina.

— Rachael je bila prava ljepotica - grubo je odvratio Louddon. - Kad jojje otac okrenuo leđa, bio sam oduševljen. Poznato ti je da ju je prisilio nabrak. U protivnom bi se udala za baruna Rhineholda.

Clarissa se prezirno nasmijala pa popila dug gutljaj vina. Nekolikokapljica guste crvene tekućine palo je na njezinu haljinu, ali to joj, očito,nije smetalo. Posegnula je za velikim vrčem na stolu i ponovo napunilasvoj.

Louddonova sestra bila je jednako privlačna poput njega, istesvijetloplave kose i očiju boje lješnjaka. Izraz njezina lica, kada je bilasrdita, bio je jednako ružan i odbojan poput njegova. - Rhinenhold nijeimao šanse protiv našeg oca — rekla je. - No otac je na kraju ipak ispaobudala, zar ne? Rachael gaje izigrala. Pitam seje li Rhinehold znao da nosinjegovo dijete kada se udala za našeg oca?

— Nije mogao znati — odvratio je Louddon. - Nakon udaje, Rachael gaviše nije vidjela. Kada se Madelyne rodila, otac je nije želio ni pogledati.

Kao ni svoju ženu. Rachael je bila propisno kažnjena za svoju ludost.— Nadao si se da ćeš ti biti taj koji će je utješiti, zar ne, Louddone? —

upitala je Clarissa. Vidjevši kako ju je prostrijelio pogledom, glasno senasmijala. - Bio si zaljubljen u nju - podbola gaje. — Nažalost, gadio si jojse. Da nije bilo tog kopileta, sigurna sam da bi se ubila. Sam Bog zna dasam joj dovoljno puta to predložila. Znaš li, dragi moj, da često mislimkako se nije slučajno poskliznula i pala niz stube. Možda ju je netkogurnuo.

— Oduvijek si bila ljubomorna na nju, Clarissa — povikao je Louddon.—Jednako kao što si ljubomorna i na njezinu kći, bila ona zakonita ili ne.

— Nisam ljubomorna ni na koga — vrisnula je Clarissa. — Nebesa,jedva čekam da se sve ovo završi. Kunem ti se da ću onda reći Madelynesve o Rhineholdu i njezinoj majci. Možda ću joj reći i da sije ubio.

— Nećeš joj reći ni riječi o tome - srdito je promrsio Louddon i izbio jojvrč iz ruke. — Glupa si kao noć, sestro. Nisam ubio Rachel. Poskliznula sei pala niz stube.

— Vjerojatno je pokušavala pobjeći od tebe — prezirno je odvratilaClarissa.

— Neka ti bude - bijesno je odvratio Louddon. — No zapamti da nitkonikada ne smije saznati da Madelyne nije naša sestra. To bi nas dovelo naloš glas.

— Hoće li mala kuja učiniti ono što tražiš od nje? Jesi li siguran da ćepred kraljem svjedočiti u tvoju korist? Ili možda neće?

— Učinit će sve što budem tražio od nje — oholo je odvratio Louddon.— Oduvijek je bila i ostala kukavica. Usto, našoj sestrici mora biti jasno daću ubiti njezina ujaka bude li neposlušna.

— Prava je šteta stoje Morcar ubijen - rekla je Clarissa. — Platio bipozamašnu svotu za Madelyne. Sada je više nitko neće htjeti.

— U zabludi si, Clarissa. Jaje želim. Neću nikome dopustiti da se njomeoženi.

Začuvši Clarissin razbludni smijeh, Madelyne je polako zatvorila vrata.Klimavim korakom uputila se do posude za umivanje i u posljednji trenutakispustila sadržaj želuca u nju.

Suznih očiju bacila se na postelju i zabila glavu u jastuk. Njezina majkaušla je brak noseći dijete drugog muškarca. Bila je istinski zgranuta.Odjednom, bljesak istine prodro je iz pozadine njezina uma. Suze žalosnice

pretvorile su se u radosnice. Upravo je shvatila da nije u krvnom srodstvu sLouddonom.

Prisjetila se kako je Duncan pričao o Rhineholdu i njihovu savezništvu.Pitala seje li barun također na dvoru. Voljela bi ga vidjeti. Je li se ikadaoženio? Ipak, Louddon je bio u pravu: nitko nikada ne smije saznati...

Istog trenutka shvatila je daje to glupost. Naravno da će reći Duncanu.Sigurno će biti jednako sretan poput nje kad sazna istinu.

Napokon se uspjela pribrati. Morala je dobro razmisliti o svemu ipronaći način da spasi oca Bertona i Duncana. Louddon je vjerovao kako ćesvojevoljno pristati izdati jednog da bi spasila drugog. Adelina budućnosttakođer je bila na kocki, no nije se željela time dodatno opterećivati. Geraldi Adela uskoro će se vjenčati, a kada se to dogodi, svi planovi o njezinojudaji za Louddona ionako će pasti u vodu.

Veći dio noći provela je smišljajući plan, a prije nego što je zaspala,kratko se pomolila da Louddon ostane predvidljiv kakav je bio. Pomolila sei za Duncana, sa željom da mu nj ništa ne dogodi i na kraju zamolila Bogada joj udijeli dovoljno hrabrosti za njezin naum.

Prije sna, zatvorila je oči i ponovo se prepustila svojini dječjimmaštarijama. Svaki puta kad se kao djevojčica bojala da će Louddon doćipo nju i odvesti je kući, zamislila bi da Odisej stoji uz njezinu postelju ičuva je. Dječja maštarija ipak se donekle promijenila. Umjesto Odiseja,sada je uz njezinu postelju stajao Duncan.

Jest, našla je nekog moćnijeg od svog mitskog ratnika. Vuka. I vuk će jezaštititi.

Sljedećeg popodneva Madelvne je u pratnji svoga brata bila pozvanapred kralja. Ispred hodnika koji je vodio u Willia-move odaje Louddon jezastao i osmjehnuo joj se. — Računam na tvoju iskrenost, Madelvne —rekao je. - Sve što trebaš učiniti je reći kralju što se dogodilo tvom domu itebi. Ostalo ću mu sam objasniti.

— I time ću sama potpisati Duncanovu presudu, zar ne? To je ono s čimračunaš? — upitala je.

Osmijeh na Louddonovu licu naglo je izblijedio. Nije mu se svidio tonkojim mu se njegova sestra obratila. - Čini se da si u međuvremenu previšedigla nos, Madelvne. Sjeti se svog dragog ujaka. Svakog trenutka moguposlati svoje momke da ga posjete. Neće oklijevati da mu prerezu vrat.

— Otkud znam da to već nisi učinio? — odbrusila je. — Tako sam imislila — dodala je kad ju je naglo ščepao za ruku. — Ne možeš

kontrolirati svoju opaku narav, Louddone. Nikada to nisi mogao. Otkudznam da moj ujak već nije ubijen?

Kao stoje i očekivala, Louddon se pokazao posve predvidljivim. Snažnoju je pljusnuo. Prsten s brušenim kamenom koji je nosio na ruci ogrebao jojje usnicu i tanak mlaz krvi potekao joj je niz bradu. — Pogledaj na što si menatjerala — bijesno je promrsio. Podigao je ruku i zamalo je još jednompljusnuo, no Anthony je naglo izašao iz sjene i leđima ga pritisnuo uza zid.Rukama ga je čvrsto stegnuo za vrat. Prema izrazu njegova lica Madelynenije ni najmanje sumnjala da gaje posve spreman zadaviti.

Namjerno je izazvala Louddona nadajući se kako će izgubiti vlast nadsvojim postupcima. Dovraga, doista nije imala nikakva razloga bitizahvalna Anthonyju što se upleo u njezin plan. — Anthony, pusti ga —uzdahnula je. Shvativši da zvuči prilično grubo, blago mu je položila rukuna rame. — Molim te, Anthony.

Vazal je nevoljko odmahnuo glavom i pustio ga. Louddon je istogtrenutka pao na koljena i počeo kasljati, pokušavajući doći do zraka.Nekoliko trenutaka vazal gaje mirno promatrao pa svrnuo pogled naMadelyne.

— Imam plan — šapnula je. — Bez obzira na to što kažem ili učinim,nemoj se upletati. Moram zaštititi Duncana.

Anthony je kratko kimnuo, premda bije najradije bio upitao je li dionjezina plana izazvati Louddona daje ubije. I zašto, zaboga, misli dajeDuncanu potrebna zaštita? Prema njegovu sudu, zaštita je trebala njoj, nočini se daje to bilo posljednje što ju je zabrinjavalo.

Vidjevši kako pomaže Louddonu da se osovi na noge, morao je dubokoudahnuti da se svlada. Nije želio doticati tog lupeža.

— Louddone, ne vjerujem da već nisi naudio ujaku Berto-nu — rekla jekad ju je brat pokušao odvući od Anthonyja. — Neću napraviti ni korakadalje dok to ne riješimo.

Louddon je bio zaprepašten njezinom smjelosti. Nije djelovala ninajmanje plaho ni prestravljeno.

- Kako ćeš kralju objasniti tragove udaraca na mom licu, Louddone? -upitala je.

- Ne ideš pred kralja — ljutito je odvratio. - Odvest ću te natrag u sobu,Madelyne. Porazgovarat ću s njim u tvoje ime.

Madelyne je iščupala ruku iz njegova čvrsta stiska. — Time nećeš ništapostići — rekla je. — Prije ili poslije, htjet će me vidjeti. Danas, sutra ili

sljedećeg tjedna. Svejedno je, Louddone, nećeš to moći izbjeći. I, znaš li štoću tada učiniti?

- Reći ćeš mu istinu — prezirno je odvratio. — Što bi drugo? I time ćešpokopati baruna Wextona - dodao je i glasno se nasmijao. — Ne možeš sipomoći, Madelyne.

-Jest, budem li govorila pred kraljem, reći ću mu istinu.No, što ako ne kažem ni riječ, Louddone? Sto ako se umjesto odgovora

na kraljeva pitanja jednostavno zagledam u tebe? Tako mi Boga, Louddone,to je ono što ću učiniti.

Razljućen njezinom prijetnjom, zamalo ju je ponovo udario. No vidjevšiAnthonyjev prijeteći pogled, predomislio se i spustio ruku.

- Poslije ćemo to raspraviti — rekao je, znakovito pogledavšiAnthonyja. — Čim budemo sami, Madelyne, promijenit ćeš mišljenje. To timogu obećati.

Madelyne je duboku udahnula trudeći se prikriti strah. - Ne, Louddone -rekla je. — Odmah ćemo to raspraviti. U protivnom, Anthony će poći dokralja i reći mu da si me j! udario.

- Misliš li da će William mariti?- Upletena sam u tvoj sukob s barunom Wextonom pa bih rekla da hoće,

Louddone — odvratila je. — Također, reći ću Anthonyju da mu prenesemoju zabrinutost vezanu uz tvoje planove o ubojstvu ujaka Bertona.Sumnjam da će mu se svidjeti pomisao na sukob s crkvom zbog toga što jenjegov plemić ubio njihova svećenika.

- Kralj neće povjerovati u to. Osim toga, prokleto dobro znaš daje tvojdragi ujak živ. No, ustraješ li u svojoj tvrdoglavosti, uskoro više neće biti.Izazivaj me i dalje, kujo, i...

— Poslat ćeš me k njemu. To je ono što ćeš učiniti, Louddone.Louddonu je krv naglo navrla u obraze. Sirom otvorenih očiju zurio je u

Madelyne. Nije mogao vjerovati koliko se promijenila. Stajala je pred njim,uzdignute glave, i gledala ga ravno u oči. I to pred svjedokom. Odjednomse zabrinuo. Cijeli njegov pakleni naum počivao je na tome daje privoli nasuradnju. U protivnom nije mogao uvjeriti kralja da se okrene protivDuncana. Prokletstvo, računao je s tim da će mu Madelyne reći kako jeWexton razorio njegov dom i zarobio je.

— Očekuješ od mene da govorim samo istinu, zar ne? — upitala jeMadelyne. - Sto ako kažem kralju kako si pokušao ubiti baruna Wextona?

— Govorit ćeš samo ono što te se pita — srdito je odvratio.

— Radije razmisli o mom zahtjevu, Louddone — savjetovala mu je.Pusti me da odem k ujaku. Ostat ću ondje i prepustiti tebi da se snađeš sbarunom Wextonom kako znaš i umiješ.

Madelyne bi najradije vriskala od jada stoje to morala izgovoriti. Niježeljela Louddonu pružiti priliku da se bez njezina svjedočenja suoči sDuncanom. Znala je koliko može biti podao. — Kunem ti se, Louddone,stanem li pred kralja, gotov si. Istina je možda porazna za Duncana, nomoja će šutnja biti porazna za tebe.

— Kada ovo završi...— Ubit ćeš me, zar ne? - odvratila je, mirno slegnuvši ramenima. —

Nije me briga, Louddone — hladno mu je odbrusila. - Učini što te volja.Louddonu nije trebalo dugo da shvati moguće posljedice njezine

prijetnje. Zaključio je kako je najpametnije da se odmah riješi njezinenazočnosti na dvoru. Stvar je bila jednostavna. Nije imao dovoljno vremenauvjeriti je da pristane na suradnju.

Prekjučer je čuo daje zasjeda koju je Moracar postavio Duncanuneslavno propala. Moracar je mrtav, a Duncan bi mogao svakog trenutkastići u London.

Možda bi joj trebao udovoljiti. Njezin odlazak mogao bi mi ići u korist,zaključio je.

— Za sat vremena otići ćeš odavde, ali u pratnji mojih ljudi, Madelyne,a ne Wextonovih — dodao je, kratko pogledavši Anthonyja. — Nemanikakva razloga da idu s tobom. Na Wextonu je da se pobrine za svojusestru, a sada kada si se vratila, ja ću se pobrinuti za tebe.

Madelyne se složila prije nego što je Anthony stigao izustiti i riječ.Vidjevši njezin uporni pogled, vazal je nevoljko kimnuo.

Ipak, nije mu bilo ni na kraj pameti da poštuje njihov dogovor. Slijeditće Madelyne ma kamo išla. Diskretno, naravno, tako da Louddonovi ljudine opaze da ih slijedi. - U tom slučaju, vratit ću se u zamak — glasno jeizgovorio, nadajući se da će mu Louddon povjerovati.

— Moram s kraljem izmijeniti nekoliko riječi — promrmljao jeLouddon. — Reći ću mu da se ne osjećaš dobro, Madelyne, no oboje znamoda će doći vrijeme kada ćeš morati stati pred njega.

— Odgovorit ću na njegova pitanja — odvratila je Madelyne. — Onakokako očekuješ - nevoljko je dodala, vidjevši njegov sumnjičavi pogled.

Izgleda da joj je povjerovao. - U redu - rekao je. — Možda posjet tvomujaku i nije tako loša zamisao. To će te, nadam se, podsjetiti kako je starac

prilično krhka zdravlja.Maloj kuji doista je trebalo osvježiti pamćenje, zaključio je Louddon.

Očito je zaboravila kako je svećenik star i slab, i posve nemoćan obranitise. Jest, dobro će joj doći da ga ponovo vidi. Tada će zasigurno spustiti nos.Više se neće usuditi biti toliko drska. Ponovo ću je imati u šaci.

— Usto, možda mi uspije pobrinuti se za Duncana prije tvog povratkana dvor — dodao je. — Pođi u sobu i spakiraj svoje prnje, Madelyne.Vojnici će te čekati u dvorištu.

Madelyne je odlučila odglumiti poniznost. Pognula je glavu i zahvalilamu. — Doista se osjećam prilično izmučeno — rekla je. - Nadam se da sekralj neće protiviti tvojoj molbi da nakratko posjetim...

— Mojoj molbi? - nasmijao se Louddon. - Neće ni znati za to. Nisam upoložaju da ga moram išta moliti niti zamarati takvim sitnicama —umišljeno je dodao i okrenuo joj leda. Madelyne je šutke promatrala kakoulazi u hodnik koji je vodio prema kraljevim odajama. Polako se okrenula iuputila prema svojoj sobi. Anthony ju je slijedio u stopu. - Previše riskirate,gospo - nezadovoljno je promrmljao. - Vašem se suprugu to ni najmanjeneće svidjeti.

— Oboje znamo da Duncan nije moj suprug — odvratila je. - Morašshvatiti da se ne smiješ upletati, Anthony. Louddon ne smije posumnjati umoje motive.

— Gospo, znam da želite zaštititi Adelu, no to je Geraldova dužnost i...— Nisi u pravu, Anthony — prekinula ga je. — Trenutačno jedino

želim dobiti na vremenu, stoga moram poći k ujaku. On mije poput oca.Louddon će ga zasigurno ubiti ako mu se usprotivim. Ne mogu to dopustiti.Moram ga zaštititi.

— Prije svega, trebali biste se pobrinuti zaštititi sebe - odvratio jeAnthony. — Ne možete zaštititi cijeli svijet. Gdje vam je bila pamet? Je livam uopće jasno u kakvu ćete se ranjivom položaju naći čim napustitedvor?

— Tu gdje jesam znatno sam ranjivija - tiho je rekla i za utjehupotapšala Anthonyja po ruci. — Bit ću u ranjivom položaju sve dok Duncanne riješi taj problem. Reci mu kamo sam otišla kako bi mogao odlučiti štoće dalje.

— Što bi dalje? - upitao je Anthony.— Mora odlučiti hoće li doći po mene ili neće.— Nije moguće da dvojite...

Madelyne je duboko uzdahnula. - Ne, zapravo ne dvojim— polako je izgovorila odmahnuvši glavom. - Duncan će doći po mene

i nakon toga neću više biti zabrinuta za ujaka. Ostavit će svoje vojnike dapaze na njega. Nadam se da ga neću morati dugo čekati.

Anthony je shvatio daje ne može nagovoriti da odustane od svogsuludog nauma. — Poći ću za vama i držati vas na oku, gospo - rekao je. —Krene li nešto po zlu, samo viknite i...

- Moraš ostati ovdje i prenijeti Duncanu moju poruku -odvratila je.— Naći ću nekoga da se pobrine za to — rekao je Anthony.— Obećao sam gospodaru da ću čuvati njegovu ženu — dodao je

istaknuvši posljednju riječ.Iako to nije željela priznati, Madelyne je bilo drago što se može

pouzdati u Anthonyjevu pomoć bude li potrebno. Spakiravši svoje stvari,požurila se u dvorište. U pratnji trojice Louddonovih vojnika uputila seprema kraljevoj ko-njušnici. Stigavši pred ulaz, Madelyne je odlučilanakratko ostati sama na svježem zraku dok muškarci pronađu konje iosedlaju ih.

Bilo joj je drago što u međuvremenu nije naletjela na Clarissu.Louddonje, po svemu sudeći, još uvijek razgovarao s kraljem, i punio muuši lažima o Duncanu.

Skupina ljudi nedaleko od nje znatiželjno je promatrala njezin odlazak.Modrice na njezinu licu još su bile vidljive i Madelyne je htjela-ne htjelamorala čuti njihove sumnjičave komentare.

Visoka, otmjeno odjevena crvenokosa žena odvojila se iz skupine ipožurila se prema Madelyne. Bila je prava ljepotica, profinjenih crta lica ikraljevskoga držanja, no pogled koji joj je uputila nije bio prijateljski.

Dugo su bez riječi gledale jedna u drugu. — Pretpostavljam da želiterazgovarati sa mnom — napokon je progovorila Madelyne.

— Osjećam se prilično nelagodno što vam se ovako obraćam - odvratilaje žena. — Imajte u vidu da moram misliti na svoju reputaciju.

— Želite li reći da biste zbog razgovora sa mnom mogli doći na lošglas? - upitala je Madelyne.

Žena je djelovala iznenađena njezin pitanjem. - Naravno — priznala je.— Vjerujem da vam je poznato da više niste na najboljem...

— Recite što imate i idite — prekinula ju je Madelyne. —Ja sam gospaEleanora - predstavila se. — Dakle, čuli ste za mene? - nastavila je, vidjevši

kako ju je Madelyne iznenađeno pogledala. — Možda vam je barun Wextonspomenuo...

—Jest, čula sam za vas — drhtavim glasom prošaptala je Madelyne.Nije si mogla pomoći. Stojeći u svojoj staroj, izno-šenoj putnoj haljini predtom lijepom, raskošno odjevenom ženom, osjećala se posve sićušnom ibeznačajnom.

Žena koja je trebala postati Duncanova supruga bila je sve što Madelynenije. Suzdržana, uzvišena i neopisivo samouvjerena. Madelyne je sumnjaladaje ikada bila nespretna, čak i kao djevojčica.

— Moj otac očekuje da će uskoro s barunom Wextonom dogovoritidatum našega vjenčanja. Jadno dijete, željela sam vam samo izraziti svoježaljenje povodom ove situacije. Ne mogu reći da svoga budućega suprugaokrivljujem zbog toga stoje učinio. Htio je samo vratiti milo za drago. Ipak,pitam se je li vas barun Wexton ugrozio tijekom...

Začuvši sumnju u njezinu glasu, Madelyne se razljutila. — Ako metakvo što morate pitati, očito je kako ga uopće na poznajete — odbrusila je.Okrenuvši joj leđa, uzjahala je konja kojeg je jedan od vojnika doveo prednju. Smjestivši se u sedlo, ponovo je svrnula pogled na nju. — BarunWexton nije me ni na koji način ugrozio. Ako nemate ništa protiv, rado bihvas nešto upitala.

Gospa Eleanora kratko je kimnula.— Volite li baruna Wextona?Nakon duge minute koja je prošla u tišini, postalo je očito da joj gospa

Eleanora nema namjeru odgovoriti. Ipak, podigla je obrve, a iz njezinaoholog, prezirnog pogleda Madelyne je zaključila kako takvo pitanje smatranadasve glupim.

— Pogriješili ste kada ste me nazvali jadnicom - rekla je Madelyne netrudeći se prikriti srdžbu. - Duncan nema namjeru oženiti se vama. Ako vašotac očekuje dogovoriti s njim datum vašega vjenčanja, očekuje uzalud.Kada bi to učinio, barun Wexton morao bi se odreći svoga najvećega blaga.

— A to je? - tiho je upitala gospa Eleanora.— Mene — odvratila je Madelyne. -Ja sam njegovo najveće blago. A

čak i vi vjerojatno znate da Duncan nije glup — dodala je i naglo podbolakonja. Gospa Eleanora morala je odskočiti u stranu da joj se makne s puta.Trenutak potom lik njezine suparnice nestao je oblaku prašine koju supodigla kopita Madelyneina konja.

Gospa Eleanora više nije djelovala ni najmanje oholo i nedodirljivo.Bilo je očito daje izvan sebe od bijesa. Madelyne je bila i više negozadovoljna. Osjećala se kao daje upravo pobijedila u važnoj bitki. Istina,bila je to djetinjasta pobjeda, temeljena na grubosti i neuljudnosti. No ipak -pobjeda je pobjeda.

DVADESETDRUGO POGLAVLJE

'Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.'Novi zavjet, 2. poslanica Korinćanima 5:7

Ispričala mu je sve, do posljednje riječi. Za to su joj bila potrebna skorodva dana. Dragi svećenik zahtijevao je da mu Madelyne svaku situacijuopiše do u sitnice. Želio je da mu dočara svaki osjećaj, svaki izraz lica,svaki ishod.

Ugledavši Madelyne na ulazu svoje male kuće smještene iza kapelice,oči oca Bertona ispunile su se suzama radosnicama. Prvi dan stalno jeponavljao kako mu je nedostajala. Činilo se da ne može izaći na kraj splimom osjećaja. Slušajući je, bez prestanka je uzdisao i otirao suze izkutova očiju. Madelyne, naravno, također nije mogla prestati plakati. Ujakju je uvjeravao kako je posve u redu prepustiti se osjećajima. Napokon, bilisu sami. Svećenici s kojima je dijelio kuću otišli su u posjet prijatelju kojise razbolio.

Tek u vrijeme večere, kada su jedno sučelice drugome sjeli za stol,Madelyne je započela pripovijedati o proteklim događajima. Namjeravalagaje samo ukratko izvijestiti o svemu, no ujak joj to nije dopustio.

Želio je čuti svaku pojedinost. Poticao ju je da govori, upijajući svakuizgovorenu riječ. Madelyne to nije smatrala neobičnim. Budući da se bavioskupljanjem i prevođenjem starih priča, njezin se ujak naviknuo biti strpljivi pedantan u svemu što je činio.

Čim ga je ugledala, Madelyne se zabrinula za njegovo zdravlje. Premasvemu sudeći, svećenik se pomalo zgurio od njihova rastanka. Ramena sumu bila malo više spuštena, leda malo više pogrbljena, i sve u svemu, višenije mogao toliko brzo hodati. Ipak, pogled mu je bio jednako bistar, a umjednako brz. Otac Berton bio je i oštrouman kao prije. Kada je spomenuokako se njegovi prijatelji vjerojatno neće vratiti kako bi posljednje godinesvog života proveli s njim, Madelyne je zaključila da su promjene koje jeopazila na njemu vjerojatno posljedica usamljenosti, a ne bolesti.

Bila je uvjerena kako će Duncan uskoro doći po nju. Ipak, kada senakon tri za nju duga dana nije pojavio, njezina vjera počela je hlapiti.

Povjerila je ujaku svoje bojazni. - Možda se predomislio nakon stojeponovo ugledao gospu Eleanoru.

— Govoriš gluposti — odvratio je otac Berton. — Sudeći prema onomešto si mi ispričala, barun Wexton nije imao pojma da Laurance nijesvećenik. Bio je uvjeren da ste vjenčani, a kad čovjek poduzima takavkorak, čini to iz istinske želje za sjedinjenjem, dijete moje. Rekla si mi da tije izjavio ljubav. Nije moguće da mu ne vjeruješ.

- Naravno da mu vjerujem - odvratila je Madelyne. — Znam da me voli,oče. Svim srcem vjerujem u to, no pomisao da se varam ipak mi ne da mira.Svake noći budim se u strahu pitajući se što će dogoditi ako ne dođe pomene. Sto ako je promijenio mišljenje i više me ne želi?

- Bio bi budala kada te više ne bi želio - rekao je otac Berton iosmjehnuo se. - Drago moje dijete, radije mi još jednom ispričaj što si točnorekla lijepoj crvenokosoj ženi kraljevskoga držanja - predložio je snestašnim bljeskom u očima.

Shvativši daje gospu Eleanoru opisao istim riječima koje je samauporabila, Madelyne se osmjehnula. - Rekla sam joj da sam ja Duncanovonajveće blago. To baš nije bilo osobito skromno od mene, zar ne?

— Rekla si istinu, Madelyne. Tvoje srce zna daje tako, no umujepotrebno malo uvjeravanja - našalio se.

— Duncan nije čovjek koji bi se ponašao budalasto — čvrstim glasomodvratila je Madelyne. — Znam da me neće zaboraviti — dodala je.Zatvorenih očiju naslonila je glavu na naslon fotelje. Toliko se togadogodilo u tako kratkom vremenu. Ipak, sjedeći u sobi uz svog ujaka,odjednom ju je obuzeo dojam kako se ništa nije promijenilo.

Stari strahovi ponovo su je preplavili. Najradije bi se bacila na postelju iplakala nad sobom do zore. Ipak, neću to učiniti. Potreban mije odmor,zaključila je. Očito sam previše iscrpljena od svega i zato se tako ponašam.

— Nisam manje vrijedna — naglo je izgovorila. - ZaŠto mi je trebalotoliko dugo da to shvatim?

— Nije važno koliko dugo ti je trebalo — odvratio je otac Berton. -Nego to da si napokon shvatila.

Iz daljine je dopro zvuk grmljavine. Otac Berton ustao je i približio seprozoru, no na nebu nije bilo ni oblačka. - Čini se da se sprema oluja —rekao je.

— I to prilična - pospano je šaptom rekla Madelyne. - Nadam se da namneće otpuhati krov s glave.

Otac Berton zaustio je da kaže kako se i on tome nada, pa naglo zatvoriousta. Zgranut prizorom koji je ugledao, rukama se hitro oslonio o prozorskuklupčicu, strahujući da se ne sruši na koljena.

Grmljavina je naglo utihnula. Istina, na nebu nije bilo bljeska koji binajavio oluju, no bljesak je svejedno postojao, i bio je toliko snažan dajeotac Berton na trenutak morao zatvoriti oči od straha da će oslijepiti. Idopirao je sa zemlje.

Zrake zalazećeg sunca odbijale su se od brojnih srebrnih kaciga i štitovastvarajući dojam da munje sijevaju posvuda oko njih.

Cijela četa ponosnih ratnika mirno je stajala pred ulazom u njegovukuću. Otac Berton duboko je udahnuo, posve očaran tim čudesnimprizorom. Pogleda uprta u ratnika koji je dostojanstveno sjedio u sedluveličanstvenog bijelog pastuha, široko se osmjehnuo i polako udaljio odprozora.

Mirno se vratio u fotelju trudeći se prikriti osmijeh. - Madelyne, mislimda imamo posjet — rekao je. - Bi li pošla otvoriti vrata? Ja sam preumoranda bih ponovo ustao — dodao je, nadajući se da zvuči dovoljno mrzovoljno.

Madelyne gaje začuđeno pogledala. Nije čula kucanje. Sigumo ga jesluh prevario, pomislila je. U želji da mu udovolji, ustala je i uputila seprema vratima. - To je zacijelo Marta -preko ramena je dobacila. -Vjerojatno nanije donijela svježa jaja i ustajale tračeve.

Ocu Bertonu toliko se svidjela njezina šala da se gotovo zagrcnuo odsmijeha. Madelyne je pomislila kako djeluje prilično živahno za nekoga tkoje netom izjavio daje preumoran da bi ustao iz fotelje.

Slegla je ramenima i napokon otvorila vrata. Trebalo joj je neko vrijemeda shvati u što gleda. Bila je toliko zgranuta da se nije mogla ni pomaknuti.Ruku spuštenih niz bokove nepomično je gledala u Duncana.

Ipak je došao po nju. Bila je to prva pomisao koja se pojavila u njezinuumu nakon što se pribrala od iznenađenja.

I nije bio sam. Iza njegovih leda bilo je više od stotinu vojnika. Uveličanstvenim bojnim odorama, ponosno su sjedili u sedlima svojih konja.I svi do jednoga gledali su ravno u nju.

Odjednom, kao po nekoj nečujnoj zapovijedi, svi su istodobno isukalimačeve i visoko ih podigli u zrak. Bio je to najčudesniji izraz odanosti kojije Madelyne ikada doživjela.

Bila je posve očarana. Nikada se nije osjećala toliko voljenom,obožavanom... i vrijednom.

Odjednom je shvatila zbog čega je Duncan poveo sa sobom tako sjajnupratnju. Želio je pokazati što mu znači. Želio joj je dokazati njezinu vlastituvrijednost.

Cijelo vrijeme Duncan se nije ni pomaknuo. Posve mirno sjedio je usedlu, pogleda uprta u svoju prelijepu ženu. Znao je daje zabrinuta inesigurna, no tako mu svega, mogao bi ostatak života nepomično zuriti unju.

Opazivši kako joj se niz lice slijevaju suze, napokon je progovorio. —Došao sam po tebe, Madelyne.

Je li bila puka slučajnost što je ponovio prvo što je bio izgovorio kadasu se prvi put sreli? Madelyne je bila sigurna da nije. Prema izrazu njegovalica znala je da se sjeća.

Madelyne se naglo ispravila, prebacila kosu preko ramena i oslonilaruke na bokove. — Doista je bilo krajnje vrijeme da se pojaviš, Duncane.

Učinilo joj se da se osmjehnuo, no nije mogla biti sigurna. Bio je tolikobrz da nije stigla vidjeti izraz njegova lica. Jednog trenutka bio je u sedlu, aidućeg ju je već držao u naručju.

Kada je približio lice njezinu, ovila mu je ruke oko vrata i čvrsto seprivila uz njega. Trenutak potom usnice su im se spojile u dug i strastvenpoljubac.

Osjetivši kako je jezikom snažno i posesivno prodro u njezina usta,Madelyne je zadrhtala od žudnje i uzvratila mu poljubac, jednako divlje ipohotno. Opijeni silinom uzajamne strasti, zaboravili su na sve oko sebe.

Zvuk glasova iza njegovih leđa polako je prodro u Duncanov um.Nakratko je prekinuo poljubac, no izazov je bio prevelik. Istog trenutkaponovo je gladno posegnuo za njezinim usnicama.

Madelyne je također čula glasove. Kad ju je Duncan napokon prestaoljubiti, shvatila je da vojnici, svi do jednoga, glasno kliču u svojim sedlima.Nebesa, kako je mogla zaboraviti da nisu sami?

Znala je daje porumenjela, ali nije marila. Duncan nije izgledao ninajmanje smeten. Ipak, budući da mu je lice bilo prekriveno prašinom, atakođer je bilo očito da se najmanje tjedan dana nije brijao, teško dajemogla dobro procijeniti njegov izraz lica.

Nakon što ju je ponovo poljubio, kratko i žestoko, nedvojbeno u želji dajoj pokaže kako ne mari zbog publike, naslonila je lice na njegovo rame ičvrsto ga zagrlila oko struka.

Uzdahnuo je, oduševljen njezinom smjelosti.

Začuvši tiho kašljucanje iza svojih leđa, Madelyne se napokon prisjetilapravila lijepa ponašanja. Bilo je krajnje vrijeme da Duncana predstavi svomujaku, no problem je bio u tome što nije mogla doći do glasa. To što joj jeDuncan upravo šapnuo daje voli, svakako je otežalo stvar. Sada nije moglagovoriti od suza.

Duncan je vojnicima dao dopuštenje da sjašu pa svrnuo pogled na ocaBertona. —Ja sam barun Wexton — rekao je.

— Tomu sam se usrdno nadao - odvratio je otac Berton. Nasmijavši sevlastitoj šali, pokušao se nakloniti mladom plemiću, no Duncan gajezaustavio.

—Ja sam taj koji bi se vama trebao pokloniti — rekao je. -Počašćen samšto sam vas napokon upoznao, oče.

Svećenik je bio dirnut njegovom pažnjom. — Došli ste po svoje najvećeblago, zar ne, barune? - rekao je gledajući u Madelyne.

—Jest — priznao je Duncan. — Zauvijek ću biti vaš dužnik, oče —odao je. — Čuvali ste ga za mene sve ove godine.

—Još uvijek nije vaše - rekao je otac Berton. Vidjevši kako gaje Duncaniznenađeno pogledao, blago se osmjehnuo. - Ne brinite se, barune, predat ćuvam Madelyne, no bit će vaša tek kad vas vjenčam. Sto prije, to bolje zamir u mojoj duši.

— U tom slučaju, možete nas vjenčati sutra ujutro — rekao je Duncan.No s obzirom na strastveni poljubac kojem je svjedočio, otac Berton

nije bio siguran da vjenčanje može pričekati do jutra. — Morate znati da nemožete provesti noć zajedno pod mojim krovom ako niste vjenčani —rekao je. — Nastavit ću čuvati Madelyne, kao i dosad, barune.

Svećenik i barun izmijenili su dug, uporan pogled. Duncan se napokonosmjehnuo. Bio je to prvi put nakon dugo vremena da se povukao prednekim. Shvatio je da svećenik neće popustiti.

— U redu — rekao je. — Vjenčajte nas večeras.Madelyne je šutke promatrala njihovu malu bitku. Znala je o čemu

govore i pomislila da će propasti u zemlju od stida. Ujak Berton otvoreno jedao do znanja Duncanu da više neće dopustiti da njih dvoje žive u grijehu.Nije joj bilo ugodno što zna daje spavala s njim.

— Voljela bih da se večeras vjenčamo, ali mislim da ... VidjevšiAnthonyja kako im se približava, zašutjela je. — Ujače, ovo je vazal okojem sam ti pričala - rekla je, blago se nasmiješivši Anthonyju.

— Onaj koji je zamalo zadavio Louddona kada te je udario?

— upitao je svećenik, čvrsto primivši Anthonyja za ruku. —Jest, ja samtaj — rekao je Anthony.

— Louddon te udario? — zgranuo se Duncan. — Nisi li trebala biti podkraljevom zaštitom?

— Nije to bilo ništa osobito - hitro je odvratila Madelyne.— Mogao ju je ubiti — rekao je svećenik. —Jest, želio ju je slomiti —

dodao je Anthony. Madelyne je osjetila kako se stisak Duncanove ruke okonjezina struka pojačao. — Bila je to obična sitnica - rekla je.

— Samo mala pljuska...— Od koje još uvijek ima modrice na licu — rekao je otac Berton.Madelyne gaje prostrijelila pogledom. Ne može li se suzdržati od

komentara? Zar ne vidi kako je Duncan uzrujan?— Neće me više nikada udariti, Duncane - rekla je, nakon što je podigao

njezino lice i prodornim pogledom zagledao se u modrice. — To je jedinovažno. Uostalom, Anthony je bio ondje i zaštitio me — dodala je, pasvrnula pogled na oca Bertona. — Ujače, bi li prestao dražiti Duncana? Zarne vidiš daje srdit?

— Također ima modrice na leđima i ramenima, barune — rekao jesvećenik, ne obazirući se na njezino upozorenje.

— Ujače!— Niste mi rekli ni riječ o tome, gospo - ljutito je rekao Anthony. —

Zaslužio je da ga...- Dosta! - povikalaje Madelyne. - Predobro te poznajem, ujače. Sto

pokušavaš izvesti?- Počela si govoriti kako se želiš večeras udati za baruna, dijete, ali nisi

završila rečenicu, zar ne? Stvar je u tome što moja nećakinja želi odgoditivjenčanje — rekao je svrnuvši pogled na Duncana. - Nije li tako,Madelyne? - upitao je, blago joj se osmjehnuvši. - Vidiš, dijete, poznajem tebolje nego što misliš.

—Je li to istina? - upitao je Duncan, mračna izraza lica. -Tvoji osjećajiprema meni nisu se promijenili, zar ne?

Madelyne je zaustila da odgovori, no nije stigla. — Nije važno —nastavio je Duncan. — Pripadaš meni, Madelyne, i tako će zauvijek ostati,htjela to ili ne.

Madelyne je bila istinski zaprepaštena njegovom nesigurnosti.Odjednom je shvatila daje Duncan jednako ranjiv poput nje. Činilo se damu je potrebno često ponavljati ljubavne riječi da bi u njih povjerovao.

Jednako često koliko i njoj. - Volim te, Duncane - rekla je dovoljno glasnoda su to svi mogli čuti.

- Znam — samopouzdano je odvratio. No stisak njegove ruke okonjezina struka ipak je popustio. Bilo je očito da mu je pao kamen sa srca.

- Vrijeme leti — rekao je Anthony. - Morao bih razgovarati s vamanasamo, barune — dodao je.

- Sigurno ste gladni - rekao je svećenik. — Bolje da potražim služavku ikažem joj da vam spremi nešto za jelo - dodao je i uputio se prema vratima.

- Prije svega želio bih se oprati — rekao je Duncan pa ovlaš poljubioMadelyne i krenuo za svećenikom.

- Ne možemo se vjenčati. Prerano je za to - rekla je Madelyne. Začuvšinjezine riječi, Duncan je naglo zastao i okrenuo se. Anthony i otac Bertontakođer su zastali. Prema izrazima njihovih lica Madelyne je zaključila dasu sva trojica na rubu živaca.

Ruku sklopljenih na prsima zagledala se u Duncana. Morala gajeuvjeriti daje posluša. — Duncane, molim te, budi razuman - u dahu jeizgovorila. — Pričekajmo da se Adela i Gerald vjenčaju. Louddon tada nećemoći...

— Znao sam — promrmljao je Anthony, zakolutavši očima.— I dalje pokušava spasiti cijeli svijet. Barune, to je jedna od stvari o

kojima sam želio s vama porazgovarati - rekao je, svrnuvši pogled naDuncana.

— Madelyne se uvijek trudi zaštititi slabije — rekao je svećenik. — Tose neće promijeniti.

— Ne razumijete — odvratila je Madelyne i ponovo se zagledala uDuncana. - Duncane, ako se sada vjenčamo, kralj će zahtijevati da se Adelauda za Louddona. Tako je pisalo u pismu koje...

Vidjevši Duncanov pogled, naglo je zatvorila usta. No nastavila je kršitiruke. Dugu minutu Duncan je bez riječi zurio u nju, no Madelyne nijemogla zaključiti je li srdit ili se samo dosađuje.

— Imam samo jedno pitanje, Madelyne — napokon je progovorio. —Imaš li povjerenja u mene?

Nije morala dugo razmišljati o odgovoru. -Jasno da imam - odvratila je.Duncan je kratko kimnuo, očito zadovoljan. Prišao joj je, poljubio je u

čelo i uputio se prema vratima. — Vjenčat ćemo se večeras - odlučno jerekao. Polako se okrenuo i pogledao je. Madelyne je znala da čeka njezinpristanak.

— Hoćemo, Duncane, vjenčat ćemo se.Napokon su dočekali pravi odgovor, zaključila je Madelyne, vidjevši

kako se ujak zagrcnuo od smijeha, Anthony kratko zazviždao, a Duncanzadovoljno kimnuo.

Izraz lica bio mu je ozbiljan, no to joj nije smetalo. Odjednom jeshvatila daje Duncan nikada nije zaprosio. Jedino što je tražio bilo je dapotvrdi njegovu odluku. I ništa više.

Sljedeći sat proletio je u pripremama. Duncan i Anthony sjeli su za stol inavalila na hranu, a zatim se pošli okupati u obližnjem jezeru. Otac Bertonpošao je barunu Mortonu objasniti što se zbiva.

Barun Morton još se držao na životu, no bio je prestar i ne moćan da biimao snage nazočiti obredu. Rekao je da će mu biti drago da ga Duncannakratko posjeti nakon vjenčanja.

Madelyne je pošla u svoju sobu da se presvuče i počešlja. Odlučila jekosu ostaviti raspuštenu jer se Duncanu tako više sviđalo.

Odjenula je, naravno, haljinu bež boje s tamnoplavim vezom okodekoltea i rukava. Skoro mjesec dana sitnim je bodom strpljivo vezlazamišljeni uzorak, trudeći se dovesti ga do savršenstva. Kada je završila,maštovit vitičasti vez s konturama njezina imaginarnog vuka bio je pravomalo umjetničko djelo.

Duncan ga vjerojatno neće ni primijetiti, pomislilaje. Ratnici nemajuvremena obazirati se na takve pojedinosti. — Nije važno — glasno jeizgovorila. — Ionako bi mi rekao da smirim bujnu maštu.

— Tko? - upitao je Duncan, zastavsi u dovratku.Madelyne se okrenula i nasmiješila se. — Moj vuk — odvratila je. -

Duncane, mislim da si promašio odjeću za ovu prigodu - hitro je dodala.— Iz sata u sat sve si ljepša — nježno je šapnuo, zadivljen njezinim

izgledom.— Nisi ni ti loš - našalila se. — Iako se pitam zašto je moj budući

suprug odjenuo crno ruho za vjenčanje? Nije li ta boja prikladnija zasprovode? — upitala je. — Nije moguće da unaprijed oplakuješ svojusudbinu, dragi moj?

— To je jedino što sam ponio sa sobom kada sam pošao u London -odvratio je, slegnuvši ramenima. - Nije važno, barem je čisto — dodao je izakoračio prema njoj. Po načinu na koji se zagledao u nju, nije dvojila onjegovim namjerama.

— Kada te poljubim, jamčim ti da ćeš zaboraviti kako nisam prikladnoodjeven.

Madelyne je skočila i stala sa suprotne strane stola. — Ne možeš mepoljubiti dok se ne vjenčamo - rekla je, trudeći se da ne prasne u smijeh. -Zašto se nisi obrijao?

— Poslije - odvratio je, pokušavajući je uhvatiti.— Poslije? — upitala je i ponovo mu umaknula.-Jest, Madelyne, poslije — odvratio je. Njegov uspaljen pogled zbunio

ju je jednako kao i njegova čudna primjedba. Napokon ju je uhvatio i brzoprivukao k sebi. Tik stoje spustio usnice na njezine, prekinulo ih je kratkokašljucanje. Otac Berton stajao je u dovratku.

— Sve je spremno za vjenčanje — rekao je. — Doduše, postoji jošjedna sitnica...

— Sto? - upitala je Madelyne, naglo se izvukavši iz Dun-canovazagrljaja.

— Volio bih te osobno predati mladoženji, no ne mogu obaviti obazadatka. Dakle, tko će mladenku dovesti do oltara?

— Ne biste lije mogli dovesti do oltara i zatim stati pred nas i obavitiobred? - upitao je Duncan.

— A kad upitam tko predaje mladenku, onda bih trebao ponovo stati uznju i odgovoriti na vlastito pitanje?

Zamislivši taj prizor, Duncan se glasno nasmijao.— Doduše, ako je to ono što želite, mogu to izvesti — rekao je otac

Berton. -Jest da će biti pomalo čudno, ali...— Anthony će zacijelo biti oduševljen da preuzme taj zadatak — rekao

je Duncan. — Slažete li se, oče?— Dakako — odvratio je otac Berton. - Pođite sada, barune, i čekajte

nas kod oltara koji sam uredio ispred kapelice. Odlučio sam vas vjenčativani, pod mjesecom i zvijezdama. Kapelica je premala da bismo svi stali unju. Ne bi bilo u redu da vaši ljudi ne svjedoče obredu, barune, zar ne?

— U pravu ste, oče - osmjehnuo se Duncan. — Pođimo i završimo s tim— dodao je.

Madelyne je u nevjerici odmahnula glavom pa se požurila za Duncanomi uhvativši ga za ruku, primorala ga da stane. — Završimo s tim? —zlovoljno je upitala.

Vidjevši njegov pogled, shvatila je da se našalio. — Postali smonerazdvojno povezani na samom početku, Madelyne -blago je odvratio. - Ti

i ja pripadamo jedno drugome. Bogu je to savršeno jasno, kao i meni, a itebi bi bilo kad bi to željela priznati. Nerazdvojno smo vezani, i unatočtomu što Lauranceov blagoslov nije vrijedio ni pišljiva boba, svejedno smovjenčani.

— Od trenutka kad sam ugrijala tvoja stopala - šaptom je reklaMadelyne, prisjećajući se njegovih riječi.

—Jest, od trenutka kad si ugrijala moja stopala.Oči su joj se ispunile suzama. Nebesa, u kakvo li se osjećajno stvorenje

prometnula moja žena, pomislio je Duncan. Morat tu je nasmijati, zaključioje, u protivnom te joj biti nelagodno što plače pred njim.

— Kad malo bolje razmislim, trebala bi biti sretna što nije bilo ljeto -rekao je.

Dugi trenutak smeteno gaje promatrala. Odjednom, oči su joj kratkobljesnule. Nasmijala se, glasno i nesuzdržano, zvukom koji mu je zagrijaosrce. - Dakle, zima nas je spojila? — rekla je.

— Daje bilo ljeto, ne bi bilo potrebe da mi ugriješ stopala — odvratio jei kratko joj namignuo.

Doista si neopisivo bahat, sa smiješkom je pomislila Madelyne. — Ninajmanje ne sumnjam da bi u tom slučaju smislio neki drugi razlog -odvratila je.

Duncan je zaustio da joj odgovori, no otac Berton pogurao gaje premavratima. - Ljudi čekaju vani, barune.

Cinije Duncan izašao, svećenik se okrenuo prema Madelyne i nekolikosljedećih minuta proveo upućujući je u dužnosti supruge. Završivšipredavanje, nastavio je govoriti iz srca, rekavši joj kako je ponosan stojepredaje u Duncanove ruke u ime njezine obitelji.

Na kraju, pružio joj je ruku i poveo je prema vratima. On je bio taj kojiju je krstio, gledao kako raste i volio je poput oca. A sada će je i vjenčati.Nije mogao poželjeti ništa ljepše od toga.

Obred je bio predivan, a kada je završio, Duncanovi vojnici kleknuli suispred Madelyne i zakleli joj se na odanost.

Dan je bio dug i naporan, a Duncan posve iscrpljen i željan da se štoprije nade nasamo sa svojom ženom. Pošao je u kratak posjet barunuMortonu i za manje od pola sata vratio se u svećenikovu kuću.

Otac Berton već se povukao u svoju sobu. Madelyneina soba bila je tikdo njegove. Duncan ju je našao kako mirno sjedi na rubu uske postelje. Jošje bila u haljini koju je nosila na vjenčanju.

Hitro se svukao, odmaknuo pokrivače i legao, pa privukao Madelynesebi na prsa. Pohotno ju je poljubio i predložio joj da se svuče i pridruži muse u postelji.

Madelyne se nije žurila izvršiti taj zadatak. Namjerno je oklijevala,svako malo napeto osluškujući čuju li se iz sobe njezina ujaka ikakvizvukovi. Napokon se svukla i oprezno sjela na rub postelje. Tihim glasomobratila se Duncanu rekavši kako su doista trebali pronaći neko drugomjesto na kojem bi prespavali. Napokon, bila je to njihova prva bračna noć,a prošlo je puno vremena otkad se nisu ni dotaknuli. Usto, i sam dobro znakako posve izgubi nadzor nad sobom čim je počne ljubiti. Nebesa, svjesnaje daje glasna, ali doista si ne može pomoći, a zid između njezine i ujakovesobe toliko je tanak da će ih svećenik zasigurno čuti.

Duncan nije rekao ni riječi. Kad se okrenula i pogledala ga, shvatila jeda se doista nije trebala truditi održati mu cijelu tu govoranciju. Njezin mužspavao je kao klada.

Čvrsto stisnuvši zube od ljutnje, legla je na rub uske postelje i zatvorilaoči, pokušavajući zaspati.

Začuvši zvuk koraka u sobi do njihove, Duncan se probudio. Istogtrenutka obuzeo gaje čudan osjećaj. Nešto nije bilo kako treba, no nijeshvatio što, sve dok nije ustao iz postelje i zamalo se spotaknuo oMadelyne. U blijedom svjetlu zore ugledao je svoju suprugu kako spava napodu, pokrivena tankom plahtom. Zamalo se glasno nasmijao.

Situacija je doista bila apsurdna. Nebesa, prespavao je njihovu prvubračnu noć.

Sjeo je na rub postelje i zagledao se u svoju uspavanu ljepoticu. Malozatim začuo je zvuk otvaranja vrata svećenikove sobe, a ubrzo potom i zvukotvaranja ulaznih vrata. Hitro je ustao iz postelje i prišao prozoru. OtacBerton koračao je putem prema kapelici. Bio je odjeven u svećeničku halju,a u rukama je nosio mali srebrni kalež.

Vratio se do Madelyne, kleknuo i polako je podigao u naručje pasmjestio u postelju. Istog trenutka raširila se posred kreveta i odmaknulaplahtu s tijela.

Nebesa, bila je gola. Pod zrakama izlazećeg sunca koža joj je poprimilazlaćani odsjaj. Veličanstvene crvenkaste kovrče rasule su se po njezinimbujnim grudima.

Nije joj mogao odoljeti. Sjeo je na rub postelje i vrhovima prstiju počeomilovati njezino predivno tijelo.

Madelyne je uzdahnula i polako otvorila oči. Protegnula se i sneno sezagledala u supruga. Kad je Duncan položio dlanove na njezine grudi, tihoje zastenjala. Bradavice su joj se istog trenutka ukrutile. Ovila mu je rukeoko vrata i podigla bokove, pozivajući ga da je uzme.

Duncan je polako odmahnuo glavom. — Strpi se, Madelyne - prosaptaoje. - Dat ću ti što želiš, i puno više od toga — obećao je.

Prije nego što mu je stigla odgovoriti, sagnuo se i počeo joj sisatibradavicu. Dlanom je istodobno nježno milovao njezin trbuh.

Madelyne je počela stenjati, glasno i divlje, zvukom koji je dolazio izdubine njezina grla. Začuvši koliko uživa, Duncan se osmjehnuo. I on jeuživao u okusu njezina tijela, ništa manje od nje.

Polako je spustio ruku između njezinih bedara. Prstom je lagano prodrou nju i zamalo izgubio razum kad se počela bestidno pomicati, tražeći još.

Želio ju je cijelu okusiti, upiti u sebe sve njezine sokove.Naglo se okrenuo na bok. Madelyne se okrenula prema njemu i

naslonila glavu na njegovo bedro.Osjetivši njegove vruće poljupce na pupku, pomislila je da će izludjeti

od žudnje. I dalje ju je dražio prstima, produžujući njezine slatke muke.Kad je razdvojio njezina koljena, ponovo je zajecala. Znala je što želiučiniti i pohotno mu se prepustila, preklinjući daje ljubi tamo.

Duncan je spustio glavu između njezinih bedara i požudno je obujmiousnicama. Osjetivši kako je vruća i vlažna, potpuno se izbezumio. Mahnitoju je lizao, stružući bradom niz njezinu glatku kožu.

Željela gaje okusiti. Cijelog.Nije ga upozorila na to što kani učiniti: spuštajući se sve niže i niže, nije

ga ni poljubila -jednostavno je podigla glavu i uzela ga u usta.Ljubeći ga i milujući, ponovo je zastenjala od užitka. Njezine ruke i

usnice bile su jednako spretne kao i Duncanove. I pružale mu jednakosnažan užitak. Kratko je zadrhtao i sklopio oči, a zatim ju je nagloodmaknuo od sebe, legao između njezinih bedara i snažno prodro u nju.Malo zatim ispustio je sjeme u nju, u vrhuncu koji se činio beskonačnim.Obuzeta žestinom njegove potpune predaje, i Madelyne je doživjelavrhunac.

Bila je preslaba da se pomakne. Nije imala snage čak ni spustiti ruke snjegovih ramena.

Duncan je također bio u sličnom stanju. Želio ju je poljubiti, reći jojkoliko gaje usrećila, no nije se mogao pomaknuti.

Posve mirno ležali su u zagrljaju nekoliko minuta.Madelyne se uspjela pribrati prije Duncana. Odjednom se sjetila gdje su.

Osjetivši kako joj se tijelo iznenada ukrutilo, pogodio je njezine misli. —Otac Berton otišao je služiti jutarnju misu u kapelicu — rekao je tiho.

Istog se trenutka opustila. - Naravno, bila si dovoljno glasna da te čujusvi moji vojnici - dodao je.

— Ni ti nisi bio osobito tih — šaptom je odvratila.- Čim ustanem, obrijat ću se - rekao je.— Napokon razumijem što si mislio kada si rekao da ćeš se poslije

obrijati - nasmijala se. — Znao si da ćeš me time izlu djeti, zar ne?Duncan se okrenuo na bok i pogledao je. —Jesi li svjesni koliko me

usrećuješ, Madelyne?— Jesam — šapnula je. — Volim te, Duncane. Zauvijek ću te voljeti.— Jesi li me voljela i kad si shvatila da Laurance nije svećenik?-Jesam, ali poželjela sam te zadaviti što mi to nisi rekao. Nebesa, bila

sam doista ljuta.— Drago mije što to čujem — rekao je Duncan. — Bojao sam se da ćeš

pomisliti da sam ti sve lagao.— Nikada nisam pomislila kako si lagao da me voliš, Duncane —

odvratila je.— Ipak, bojala si se da neću doći po tebe — podsjetio ju je.— Doista misliš da tako malo vrijediš, Madelyne?— Ne više — rekla je ispod glasa i poljubila ga, a zatim ga zamolila da

ponovo vodi ljubav s njom.I jest. Znatno polakše nego prvi put, ali jednako zadovoljavajuće.Otac Berton vratio se u kuću kad su već oboje bili odjeveni. Barun je

sjedio za stolom ne skidajući pogleda sa svoje predivne žene koja je upravopripremala zajutrak.

— Moram pronaći svećenika koji će se brinuti za duše stanara mogzamka, oče - rekao je Duncan. — Ako ste voljni, pisat ću vašimnadređenima i zamoliti ih da vam dopuste preseliti se k nama.

Madelyne je bila toliko oduševljena njegovim prijedlogom daje kratkopljesnula dlanom o dlanom i zavrtjela se oko sebe.

Otac Berton se osmjehnuo i polako odmahnuo glavom.— Predugo sam ovdje da bih sada napustio baruna Mortona. Naviknuo

se na mene i bilo bi mu teško da me netko drugi zamijeni. Ne mogu toučiniti.

Madelyne je znala da njezin ujak previše drži do časti da bi postupiosuprotno svojim uvjerenjima. — Predložila bih ti da dođeš k nama kadbarun Morton ispusti dušu, no tako mi svega, uvjerena sam da će nas svenadživjeti.

- Madelyne! Nije lijepo od tebe što tako govoriš o barunu — upozorio juje svećenik.

Madelyne se istog trenutka pokajala. — Nisam željela biti drska, oče.Stidim se zbog svog brzopletog jezika. Razumijem da ne možeš otići.

Duncan je kimnuo. — U tom slučaju, posjećivat ćemo vas, a kad više nebude potrebe za vašom službom ovdje, doći ćete k nama.

Prema svemu sudeći, Duncan je imao znatno više smisla za diplomacijuod nje. Madelyne je opazila kako se njezin ujak nasmiješio i kimnuo. -Koliko ostajemo ovdje? — upitala je svog supruga.

- Odlazimo već danas.- Mogli bismo ostati do kraja ljeta — predložila je prije nego što se

stigla zaustaviti.- Odlazimo danas!Vidjevši Duncanov pogled, Madelyne je uzdahnula. Izgledao je kao daje

želi sastaviti sa zemljom. — Dakle, onda danas—rekla je.Otac Berton ispričao se nekim, navodno, neodgodivim poslom pa ustao

i izašao iz kuće. Čim su se za njim zatvorila vrata, Madelyne je prišlasuprugu. — Moraš mi dopustiti da izrazim svoje mišljenje, mužu moj. Nećuse uvijek pokoravati tvojim zapovijedima.

Duncan se nasmijao. — Znam da nećeš, Madelyne. Jasno mije da, kaomoja žena, želiš da zajednički donosimo odluke, no tvoj prijedlog daostanemo ovdje zaista je...

- Nerazuman — s uzdahom je zaključila Madelyne. Sjela je uDuncanovo krilo i zagrlila ga. — Pokušavam odgoditi neizbježno. Trebaobi znati istinu o svojoj ženi. Prava sam kukavica.

Duncanu se, izgleda, njezino priznanje učinilo prilično smiješnim.Glasno se nasmijao ne mareći za njezine, očito povrijeđene, osjećaje.Napokon se pribrao i pogledao je. -Madelyne, hrabrija si od svih mojihvojnika zajedno. Tko se usudio osloboditi neprijatelja svog brata?

—Ja, ali...- Tko je stao iza Gilardovih leda i spasio mu život? —Ja, Duncane, ali

umirala sam od straha i...

- Tko je na sebe preuzeo zadatak da se pobrine za moju sestru? Tko jeSilena pretvorio u janje? Tko...

- Dobro znaš da sam to bila ja — rekla je Madelyne, pa dlanovimaobujmila Duncanovo lice i zagledala mu se u oči. -Ipak, moraš razumjetikako sam pritom svaki put bila prestravljena. Bojim se čak i kad moramstati pred tebe i...

Uzeo je njezine ruke u svoje i poljubio je, dugim nježnim poljupcem. —Strah nije znak kukavštine, ljubavi — rekao je. — Ljudski je bojati se.Samo se budale ne boje — dodao je i ponovo je poljubio.

- Moraš mi reći što da radim kad se vratimo na dvor, Duncane. Ne želimte razočarati. Kažem li pred kraljem nešto što ne bih trebala, sigurno ćeš serazljutiti. Ispitivat će me, zar ne?

Prepoznavši strah u njezinu glasu, Duncan je polako odmahnuo glavom.- Madelyne, ništa što kažeš ne može me razočarati ni razljutiti. Reci

istinu i sve će biti u redu. To je sve što očekujem od tebe.- To mije i Louddon rekao — promrmljalaje. — Uvjeren je kako je

istina porazna za tebe.- To je moja bitka, Madelyne, a ne tvoja. Reci istinu i ostalo prepusti

meni.Madelyne je uzdahnula. Bio je u pravu. Duncan je odlučio popraviti joj

raspoloženje. - Prije nego što krenemo, moram se obrijati — rekao je iosmjehnuo se.

Madelyne je naglo porumenjela. - Gotovo da bih poželjela da se nikadaviše ne obriješ, Duncane. Počela sam... cijeniti tvoju bradu, dragi moj.

Duncan je bio oduševljen iskrenošću svoje žene, a s obzirom na to kakoju je poljubio, to je barem bilo savršeno jasno.

Dva dana poslije Madelyne i Duncan došli su u London. Gi-lard,Edmund i Gerald dočekali su ih na dvorskim dverima, sa širokimosmijehom na licima.

Nakon stoje izgrlio i izljubio Madelyne, Edmund je rekao Duncanu dasu ostali plemići već stigli i smjestili se u dvorcu.

Kad je napokon na njega došao red da pozdravi Madelyne, Gilardu seočito nije žurilo daje ispusti iz zagrljaja. Najzad je nevoljko svrnuo pogledna svog brata. - Dakle, večeras ćeš razgovarati s kraljem — rekao je,zadržavši ruku na Made-lyneinu struku.

Duncan je zaključio kako Gilardova djetinjasta zaluđenost premanjegovoj ženi još nije dokraja nestala. — Razgovarat ću s njim istog

trenutka — rekao je i privukao Madelyne k sebi.— Louddon je uvjeren daje Madelyne još uvijek kod ujaka, Duncane —

rekao je Gerald. — Siguran sam da će se prilično iznenaditi kad čuje dajestigla, a to će vjerojatno biti uskoro, budući da ovdje ništa ne može dugoostati tajnom. Imaj u vidu da dobro zna da vas dvoje niste vjenčani.

— Sada jesmo — rekao je Duncan. — Otac Berton vjenčao nas je unazočnosti mojih vojnika i Anthonyja kao svjedoka, Geralde.

Gerald se osmjehnuo, očito zadovoljan tom viješću. Edmund se, zarazliku od njega, namrštio. — Kralj će sigurno biti ljutit — rekao je,odmahujući glavom nad svojim mračnim predviđanjem. — Mogao bi toshvatiti kao grubo kršenje prava s obzirom na to da problem između tebe iLouddona još nije riješen. Možda čak i kao osobnu uvredu.

Duncan je zaustio da mu odgovori, no pozornost mu je privukla skupinakraljevih vojnika predvođena Henrikom, Williamovim bratom. Stupali suravno prema njima.

Henrik je naredio vojnicima da stanu. — Moj brat šalje svoju gardu daotprati gospu Madelyne u njezine prostorije — rekao je, obrativši seDuncanu.

— Ovog trenutka poći ću porazgovarati s Williamom, Henriče. Neželim da Madelyne ide ikamo bez mene. Pri posljednjem boravku doživjelaje prilične neugodnosti, premda je trebala biti pod kraljevom zaštitom -rekao je Duncan ne trudeći se prikriti ljutnju.

— Dvojim daje kralj uopće znao daje tu, Duncane. Louddon...- Neću dopustiti daje Louddon ponovo zaskoči nasamo, Henriče —

prekinuo gaje Duncan.- Duncane, budete li vas dvoje zajedno kada naletite na Louddona, bit će

to povuci-potegni. Sto ćete onda, natezati se oko nje? To je ono što ćešdopustiti? — odvratio je Henrik. — Pođimo nakratko prošetati — dodao je,prije nego što je Duncan stigao odgovoriti. - Zelo bih s tobom nasamoporazgovarati.

Duncan je kratko kimnuo i pošao s Henrikom do mirnog kutka udvorištu kraljeve palače. Promatrajući ih izdaleka, Madelyne je opazilakako Henrik pretežno vodi glavnu riječ. Prema izrazu lica svog suprugazaključila je da nije pretjerano sretan s tim što čuje.

Razgovor nije dugo potrajao. Vrativši se, Duncan je pogledom potražionjezin. - Madelyne, pođi s Henrikom. Pobrinut će se za tebe.

- Hoćemo li biti zajedno u sobi, Duncane? — zabrinuto je upitala.

— Smjestit ću vas u zaseban odjeljak, gospo — rekao je Henrik prijenego stoje Duncan stigao odgovoriti. — Osobno ću se pobrinuti da vasnitko ne ometa. Dok se problem ne riješi, ni Louddonu ni Duncanu neće bitidopušteno približiti vam se. Moj je brat raspaljive naravi i bit će najbolje dazasad ne pokušavamo dodavati cjepanice u vatru. Pričekat ćemo s time dovečeri.

Madelyne je šutke pogledala Duncana. Vidjevši kako joj je kratkokimnuo, svrnula je pogled na Henrika. — U redu — rekla je.

Odjednom, Duncan ju je povukao u stranu i šapnuo joj na uho nekolikoriječi. Uspjeli su probuditi znatiželju jer je Madelyne po povratku u skupinuizgledala prilično ozareno.

Gilard je promatrao kako Madelyne prihvaća Henrikovu ponuđenu rukui s njim odlazi prema ulazu. — Sto si joj rekao da se iznenada tolikooraspoložila, Duncane? Izgledala je kao da će se rasplakati, a odjednom jemirna i nasmiješena?

— Podsjetio sam je na svršetak jedne priče — odvratio je Duncanslegnuvši ramenima. Bilo je očito kako ne namjerava ništa dodati. Edmundmu je zatim predložio da se pode presvući i možda malo prileći.

Duncan je njegov prijedlog da ode malo prileći smatrao doista šašavim,no pomisao da presvuče košulju zvučala je doista primamljivo.

— Poći ću za Madelyne - rekao je Edmund. - Vjerojatno ću naćiAnthonyja kako stražari ispred njezine sobe i ostati s njim do večeri.

Duncan je kimnuo. — Pazi da Henrik ne pomisli da sumnjaš u njegovugardu - upozorio gaje i udaljio se.

— Možda ćemo uspjeti izbjeći sukob — rekao je Gilard pogledavšiGeralda. — Duncan će poći k Williamu i zahtijevati da donese pravednuodluku.

— Time se neće ništa riješiti — odvratio je Gerald. — Prava bitka tekpredstoji. Plemići će večeras stati uz Duncana, a i Henrik se upleo.Vjerojatno očekuje protuuslugu. Jednog dana Duncan će mu se moratirevanširati.

— Cime? Sto bi Henrik mogao tražiti od Duncana? — upitao je.— Duncanovu odanost — odvratio je Gerald. — Hajde, Gi-larde,

pođimo nešto popiti. Vrijeme je da nazdraviš mom vjenčanju s Adelom.— Znači, napokon je pristala? — iznenadio se Gilard.— Jest. Morat ću se njome oženiti prije nego što promijeni mišljenje.

Začuvši Gilardov smijeh, Gerald je bio zadovoljan. Uspio je svrnutinjegovu pozornost s razgovora o Henriku. Nije želio da Girald sazna išta onjihovu tajnu sastanku, niti o tome kako se Henrik raspitivao o Duncanu.Razlog je bio jednostavan. Gilard bi tada mogao početi razgovarati spogrešnim ljudima i tako nenamjerno izazvati mnogo nepotrebnih nevolja.Wextonovi su i bez toga imali dovoljno problema.

— Čim nazdravimo tvom vjenčanju, pridružit ću se Ed-mundu - rekaoje Gilard.

— Prema svemu sudeći, bit će poprilična gužva ispred vrata njezinesobe — zaključio je Gerald. - Pitam se što će Louddon učiniti kad čuje dase Madelyne vratila?

Skupina plemića otišla je, bez pitanja, u lov u kraljevu šumu. Louddonse vratio u dvorac tek kasno popodne. Čim je saznao o povratku svojesestre, razjario se. Bez oklijevanja, pošao ju je potražiti.

U trenutku kada se Louddon pojavio u hodniku, Anthony je bio sampred vratima Madelyneine sobe. Gilard i Edmund pošli su se presvući prijevečere.

Vidjevši Louddona kako brza prema njemu, naslonio se na dovratak iprezirno se osmjehnuo. Louddon se nije obazirao na njega. Odlučno jepokucao i povikao da mu otvore.

Henrik je otvorio vrata, uglađeno pozdravio Louddona i izvijestio gakako nikome nije dopušteno razgovarati s gospom Madelyne.

Prije nego što je Louddon stigao odgovoriti, zalupio mu je vrata prednosom.

S izrazom nevjerice na licu, Madelyne je promatrala prizor. Nije znalašto bi mislila o Henriku. Otkad su ušli, kraljev brat ostavio ju je samu samopet minuta, koliko joj je bilo potrebno da u spavaćoj sobi presvuče haljinu.Ostatak vremena nije se micao od nje.

- Lice vašeg brata neodoljivo me podsjetilo na Williamovo, gospo.Jednako je rumeno — rekao je Henrik. Prišavši joj, uzeo ju je za ruku ipoveo prema prozoru, podalje od vrata.

- Zidovi imaju uši — povjerljivo je šapnuo. Njegova ljubaznost priličnoju je iznenadila. Shvatila je daje došlo vrijeme da prestane stvaratizaključke o njemu temeljene na brojnim glasinama koje čula.

Henrik nije bio osobito pristao. U usporedbi s Duncanom, bio je nizak.Govorilo se daje pohlepan i da žudi za moći te daje sklon manipulacijama.Navodno je vodio prilično razbludan život i imao više od petnaestero

izvanbračne djece. Ipak, Madelyne je odlučila da ga neće unaprijedosuđivati.

- Željela bih vam još jednom zahvaliti na pomoći koju ste pružili momsuprugu — rekla je, pokušavajući prikriti nelagodu s obzirom na to da jeHenrik gledao u nju s izrazom punim iščekivanja.

- Moram priznati da me cijelo popodne nešto kopka — rekao je Henrik.— Ako nije riječ o nečem osobnom, volio bih znati što vam je suprug rekaoprije nego što ste se rastali. Djelovali ste prilično ozareno.

- Rekao mi je da ne zaboravim da se Odisej vratio kući. Budući da nijenastavila, Henrik ju je zamolio da objasni o čemu je riječ. Doduše, zvučaloje više poput zahtjeva nego zamolbe, no to joj nije smetalo.

- Odisej je ratnik iz drevnih priča. Dugo vremena proveo je daleko odsupruge, a kada se napokon vratio kući, našao je dom pod opsadom prosacakoji su se željeli dokopati njegove žene i spiskati njegovo bogatstvo. Nakonbrojnih peripetija uspio je izbaciti uljeze iz kuće i nastaviti život sa svojomženom. Tom pričom Duncan mije želio poručiti da će se pobrinuti zaLouddona.

— Čini se da vaš muž i ja dijelimo iste nazore, gospo - rekao je Henry.— I ja bih se složio da je došlo vrijeme da se kuća raščisti od uljeza.

Madelyne nije razumjela što joj time želi poručiti. —Bojim se daDuncan ne razljuti kralja — rekla je tiho. -1 sami ste spomenuli kako bitrebao pripaziti da ga ne raspali, zar ne?

— Volio bih znati mogu li računati na vas, gospo — naglo, glasomodlučnim poput čelika, izgovorio je Henrik.

Madelyne se trudila zadržati smirenost. -Jeste li na strani mog supruga?— upitala je. Henrik je šutke kimnuo.

— U tom slučaju, učinit ću sve da vam pomognem — odvratila je.—Jednako ste lojalni kao i Duncan - zadovoljno je zaključio Henrik. -

Zauzmem li se za vas i vašeg supruga pred kraljem, hoćete li učiniti sve štobude potrebno, čak ako to bude značilo da se oboje morate udaljiti izEngleske?

Madelyne gaje zbunjeno promatrala ne znajući što bi odgovorila. —Time biste mogli spasiti život svom suprugu — rekao je Henrik.

— Nema toga što ne bih učinila za njega — odvratila je Madelyne.— Morat ćete mi vjerovati, jednako kao što vjerujete i njemu —

upozorio ju je Henrik.

Madelyne je kimnula. - Moj suprug misli da ste najpametniji medusvojom braćom - naglo je izgovorila pa zašutjela, shvativši da se zaletjela.

Henrik se nasmijao. — Veselim se što to čujem — odvratio je.Madelyne je osjetila kako joj se obrazima širi rumenilo. — Učinit ću sve

stoje u mojoj moći da spasim život svog supruga. Spremna sam i umrijeti zanjega bude li potrebno.

— Doista ste spremni na svaku žrtvu — osmjehnuo se Henrik. — Ipak,mislim da se Duncan s time ne bi složio.

— Sve je tako zamršeno — uzdahnula je Madelyne.— Rekli ste da mi vjerujete, zar ne? Ne zaboravite, na vašoj sam strani,

draga moja.Madelyne je kimnula i naklonila mu se, a zatim odlučila kako to nije

dovoljno.— Od srca vam zahvaljujem na pomoći — tiho je izgovorila, spustivši

se na koljena pred njim.— Ustanite, Madelyne. Ja nisam vaš kralj.— Voljela bih da jeste — priznala je Madelyne, pa ustala, prihvativši

njegovu ispruženu ruku.Henrik je šutke prešao preko njezine izdajničke primjedbe i uputio se

prema vratima. Položivši ruku na kvaku, osvrnuo se. Dugi trenutakzagledao se u Madelyne. - Želje se ostvaruju, gospo — rekao je.

Madelyne gaje smeteno promatrala, ne znajući što bi mislila o tojčudnoj primjedbi.

— Nakon što uđemo u dvoranu, ne priklanjajte se nijednoj strani,Madelyne. Pustite neka ljudi nagađaju o vašim motivima sve dok vas kraljne pozove da se izjasnite pred njim. Zapamtite, bit ću na vašoj strani —rekao je i izašao.

Prošla su dva duga sata prije nego što se vratio po nju i rekao kako jedošlo vrijeme da siđu u dvoranu. Madelyne je šutke pošla za njim, ukočenihleđa i udova. Nadala se da izgleda dovoljno smireno. Pomislila je da ćeumrijeti ako uskoro ne vidi Duncana. Morala gaje vidjeti. Čim ga ugleda,smirit će se.

Po ulasku u dvoranu shvatila je da su zakasnili na večeru. Većinauzvanika ustala je od stola, a služavke su već počele odnositi posuđe.

Svi do jednoga zurili su u nju, otvorenim, znatiželjnim pogledom. Nijese na to obazirala. Pogledom je polako kružila prostorijom tražeći Duncana.Odlučila je da im neće pružiti užitak da vide kako je uznemirena. To je,

dakako, bilo lakše odlučiti nego provesti u djelo jer je potraga za Duncanomu masi nepoznatih ljudi bila jednaka traženju igle u plastu sijena.

Duncan je, s Gilardom i Edmundom, stajao uza zid na suprotnoj stranidvorane. Ugledavši Madelyne, zaključio je da izgleda smireno i uzvišenopoput princeze. I bila je prelijepa. Na sebi je imala haljinu koju je nosila nanjihovu vjenčanju. Prisjećanje na te predivne trenutke podsjetilo gaje damora biti strpljiv. U protivnom bi odmah pojurio prema njoj.

— Izgleda poput princeze — prošaputao je Gilard.— I nije ni najmanje smetena — dodao je Edmund.— Prestravljena je — zaključio je Duncan i zakoračio u namjeri da joj

pode u susret. Gilard i Edmund istog trenutka prepriječili su mu put. —Strpi se, Duncane - rekao je Edmund. — Prepusti Henriku da se pobrine zanju.

Ugledavši Louddona kako joj prilazi, Madelyne se na trenutak ukočilaod straha. Henrik je bio kraj nje, no razgovarao je s postarijim plemićem.

— Zabit ću ti nož u leda ako napraviš samo korak prema barunuWextonu — tiho je zaprijetio Louddon. — Preporučujem ti da ne zaboravišsvog dragog ujaka. I on će dobiti nož u leda ne budeš li pazila što govoriš.

—Je li? - upitala je, zaprepastivši Louddona načinom na koji gajeprostrijelila pogledom. — Namjeravaš li zabiti nož u leda i Duncanu i svimnjegovim saveznicima?

Nije se uspio suzdržati. Čvrsto ju je zgrabio za zapešće i unio joj se ulice. — Ne izazivaj me, Madelyne. Moćniji sam i od koga u Engleskoj.

— Uključujući i kralja? — upitao je Henrik.Louddon se naglo okrenuo prema njemu, srdita izraza lica. — Njegov

sam pokoran sluga, Henriče. Tvoj brat razumije vrijednost mojih savjeta, ito je sve.

Henrik se nije trudio prikriti prezir. Odgurnuo je Louddona odMadelyne, primio je za ruku i dugi trenutak zagledao se u tragove njegovihprstiju na njezinu zapešću. Polako je podigao pogled na Louddona. —Predstavit ću tvoju sestru nekolicini odanih prijatelja - rekao je glasompunim gnušanja.

Prepoznavši prizvuk prijetnje u njegovim riječima, Louddon sepovukao. Ipak, prije nego stoje odstupio, prodorno se zagledao u Madelynešaljući joj nijemo upozorenje.

— Sto je htio od vas, gospo? — upitao je Henrik nakon što su ponovoostali sami.

— Prijetio je da će me ubiti ako napravim samo korak prema Duncanu.— Blefira. Ne može ništa učiniti pred ovolikim skupom. A sutra će biti

prekasno. Vjerujte mi, znam o čemu govorim.Clarissa, koja je očito iz prikrajka svjedočila cijelom prizoru, požurila se

prema njima trudeći se ostaviti dojam kako želi pozdraviti Madelyne.— Gospa Madelyne i ja upravo odlazimo na kratku šetnju— rekao je Henrik. — Želim joj pokazati kraljeve glasovite vrtove.— Oh, i ja bih ih rado vidjela — rekla je Clarissa. Njezin naum da

ostane uz Madelyne bio je doista providan. — Svakako to učinite, dragamoja — odvratio je Henrik.

- Ali nekom drugom prigodom - dodao je.Clarissa nije uspjela prikriti srdžbu. Uperila je u Madelyne pogled pun

mržnje, a zatim se bez riječi okrenula i udaljila.Henrik je poveo Madelyne prema terasi. - Tko je čovjek koji upravo

razgovara s Edmundom? - upitala je. — Ridokos, s pjegama?Henriku nije trebalo dugo da shvati o kome govori. — Mislite na baruna

Rhineholda? Jest, to je on — dodao je, napokon ga spazivši u mnoštvu.— Je li oženjen? Ima li obitelj? - raspitivala se Madelyne, nadajući se da

ne zvuči pretjerano znatiželjno.— Nikada se nije oženio — odvratio je Henrik. - Zašto se toliko

zanimate za njega?— Poznavao je moju majku — odvratila je, trudeći se u prolazu uhvatiti

Rhineholdov pogled. Napokon joj je uspjelo. Dugi trenutak Rhinehold sezagledao u nju. Osmjehnula mu se.

Iako je znala da to nije moguće, poželjela je nakratko popričati s njim.Napokon, on je ipak bio njezin otac, zar ne? 1 glavni razlog stoje muškarackojeg je sve donedavno smatrala svojim ocem, okrenuo leđa njezinoj majci.

Dakle, bila je nezakonito dijete. I nije se toga ni najmanje sramila.Ionako nitko nikada neće saznati za to. Izuzev Duncana, naravno... Nebesa,zaboravila mu je reći!

— Drži li Duncan baruna Rhineholda svojim prijateljem? — upitala je.— Da - odvratio je Henrik. — Zašto pitate?Madelyne nije znala što bi odgovorila pa je naglo odlučila promijeniti

temu.— Voljela bih nakratko porazgovarati s Duncanom. Sjetila sam se

nečega što bih mu željela reći.

— Sreća je na vašoj strani, gospo. Luddon je upravo napustio dvoranuzajedno sa svojim pristašama. Sigurno je pošao iskoristiti posljednji pokušajda razgovara s kraljem i navede vodu na svoj mlin. Pričekajte Duncana naterasi, Madelyne. Poći ću po njega.

Nije morala dugo čekati.— Madelyne, ne brini, uskoro će sve biti završeno — rekao je Duncan

požurivši joj se u susret. Nježno ju je privikao k sebi i poljubio. - Strpi sejoš malo, ljubavi. Vjeruj mi, sve će biti u redu...

— Vjerujem ti, Duncane. A znam da i ti meni vjeruješ — šapnula je. —Zar ne?

— Naravno — odvratio je Duncan. — Pođimo, Madelyne. Stani uzmene. Zajedno ćemo se suočiti s kraljem.

Madelyne je odmahnula glavom. - Louddon vjeruje da će moj iskaz bitiporazan za tebe. Henrik smatra da gaje najbolje ostaviti u tom uvjerenjustoje duže moguće. Stoga ne mogu stati uz tebe. Ne proturječi mi, Duncane— dodala je vidjevši njegov smrknuti pogled. - Uskoro će sve biti završeno.Željela sam te vidjeti iz posve drugog razloga. Imam prekrasne vijesti zatebe. Napokon sam saznala istinu tijekom svog posljednjeg boravka uLondonu. Rekla bih ti i prije, ali kad sam te ugledala, jednostavno samzaboravila na sve i...

— Madelyne.U pravu je, shvatila je Madelyne. Doista bih trebala skratiti priču. -Ja

sam nezakonito dijete, Duncane. Sto kažeš na tu novost?Iznenađeno ju je pogledao.—Jest, kopile sam. Jesi li sretan što to čuješ? Tako mi svega, ja jesam.

To znači da nisam s Louddonom ni u kakvu rodu.— Tko se usudio nazvati te kopiletom? — razljutio se Duncan. Glas mu

je bio blag, no iz pogleda su mu sijevale munje.— Nitko, Duncane. Čula sam Clarissin razgovor s Louddonom.

Oduvijek sam se pitala zašto moj takozvani otac i brat nisu mogli podnijetimoju majku. Napokon znam zašto. Nosila je dijete drugog muškarca kadase udala. Mene, Duncane.

Duncan ju je dugo, namrgođen, bez riječi promatrao. Madelyne jepomislila kako mu istina možda i nije najbolje sjela. — Znači li ti ištačinjenica da sam kopile? - upitala je.

— Prestani se tako nazivati - odvratio je Duncan i polako odmahnuoglavom. No napokon se nasmiješio, i Madelyne je znala daje sve u redu. —

Ti si valjda jedina žena na svijetu koja je u stanju biti oduševljena takvimnovostima - dodao je, pokušavajući se suzdržati da ne prasne u smijeh, nobez uspjeha.

— Louddon će šutjeti o tome — rekla je tiho. - Oslobodio me, a da to ine zna. Je li ti važno što nisam zakonita?

— Kako me takvo što uopće možeš pitati?— Zato što te volim — uzdahnula je Madelyne. - Nije mi svejedno što

ćeš misliti. Moraš me zauvijek voljeti, mužu moj. To si mi obećao.— Jest, Madelyne — odvratio je Duncan. — Zauvijek ću te voljeti.Zvuk truba prekinuo ih je u daljnjem razgovoru. Duncan se hitro sagnuo

i poljubio je. — Znaš li tko ti je otac? – upitao je, vidjevši kako su joj se očiispunile strahom zbog najave kraljeva dolaska.

- Rhinehold - odvratila je. Vidjevši Duncanov široki osmijeh,zadovoljno je kimnula. — To te veseli, zar ne?

- Itekako - rekao je Duncan. - Rhinehold je dobar čovjek. Henrik sepožurio prema njima. — Vrijeme je — rekao je. -

Madelvne, pođite sa mnom. Kralj samo što nije ušao.Duncan je osjetio kako je zadrhtala. Kratko ju je stisnuo pa pustio od

sebe. Gledajući kako odlazi, panično je tražio riječi kojima bi otjeraonjezine brige.

Madelvne je već bila na samom izlazu kada se sjetio, m Rhinehold jecrvenokos, Madelvne. Kosa mu je crvena poput plamena.

Nije se okrenula. — Boje mahagonija je, Duncane. Više je smeđa nekocrvena. Svatko to može vidjeti — odvratila je.

Začuvši njezin smijeh, znao je da će sve biti u redu.

DVADESETTREĆE POGLAVLJE

'Pravednikov je spomen blagoslovljen, a opakom se ime proklinje.'Stari zavjet, Mudre izreke, 10:7

William je u potpunoj tišini koračao prema prijestolju koje je bilosmješteno na visoku postolju. Čim je sjeo, svi su pognuli glave.

Madelyne je izgubila volju za smijehom. Odjednom je ostala posvesama. Henrik se probio naprijed kako bi s bratom progovori riječ-dvije prijesuočenja.

Prema svemu sudeći, kralju njegove riječi nisu najbolje sjele. Madelyneje promatrala kako William žestoko odmahuje glavom. Na kraju mu jepokazao da se udalji. To, očito, nije bio dobar znak.

Nakratko je zatvorila oči moleći se za hrabrost. Henrik joj je rekao da ćeLouddon biti pozvan da se izjasni prvi. Zatim će Duncan iznijeti svojuverziju, a ona će govoriti zadnja.

Pogledom je potražila Duncana i vidjela kako se polako probija premanjoj. Očito je shvatio daje prestravljena i želio joj je uliti malo svoje snage.Bez riječi je stao pred nju i dugo se zagledao u njezine oči. Podigla se naprste i spustila malen poljubac na njegove usnice. Znala je da ih svi moguvidjeti, ali nije marila. Nebesa, doista ga voli. Tako je snažan i samouvjeren.Čak joj je i namignuo kad su ga pozvali da pristupi kralju.

— Ostani ovdje dok te ne pozovu — rekao je i pomilovao je po obrazuprije nego što se udaljio.

Nije ga poslušala. Pošla je za njim, ali nije daleko stigla. Odjednom senašla potpuno okružena posve nepoznatim ljudima, predvođenimaEdmundom, Gilardom i Geraldom.

Gomila se razdvojila da propusti Duncana i Louddona na njihovu putudo kralja. Ubrzo su zastali na desetak metara udaljenosti, jedan nasuprotdrugome.

Kralj se obratio skupu. Izrazio je svoje nezadovoljstvo sukobom dvojiceplemića, ljutnju i žaljenje zbog brojnih palih žrtava i frustriranostčinjenicom što je čuo toliko različitih verzija događaja. Završio je govorzahtjevom da se napokon sazna istina, pa mahnuo Louddonu da mu priđe.

Louddonje započeo napadom, tvrdeći daje nevin. Optužio je Duncana zapodmuklu izdaju, rekavši kako mu je u vrijeme njihova dogovorenaprimirja do temelja razorio dom i ubio više od dvjesto njegovih odanihvojnika, oteo mu sestru i slomio je, iskoristivši je za svoje ciljeve.

Zatim je prešao u obranu rekavši kako ga Duncan smatra krivim zazlostavljanje Adele, njegove sestre, što nipošto nije istina, jer je to zlodjeloučinio drugi muškarac. Glumeći iskrenost i odanost, nastavio je plestimrežu laži tvrdnjom kako nije imao pojma da ga barun Wexton namjeravanapasti. Kako bi to i mogao znati kad je u vrijeme Duncanova podmuklanapada na njegov dom bio na dvoru? Napokon, postoje osobe koje to moguposvjedočiti.

Završio je svoje prijetvorno izvješće istaknuvši kako Duncan nemanijedan valjani dokaz kojim bi mogao potkrijepiti tvrdnje o njegovojkrivnji, dok o gnjusnim postupcima baruna Wextona postoji izobiljedokaza.

Dodvoravao se kralju vješto poput jegulje, bezočno mu la-žući u licepoput djevojčure. Naposljetku, usudio se pozvati na pravednost rekavšikako razumije daje kralju teško odlučiti kome bi vjerovao. Stoga je pozvaotri svjedoka koji će potvrditi istinitost njegovih tvrdnja.

Nakon stoje kralj pristao saslušati ih, svaki od trojice kleknuo je prednjega i potvrdio istinitost Louddonovih riječi. Madelyne nije vidjela njihovalica, no jedno je barem bilo sigurno: svi su imali isto ime -Juda.

Kad je i posljednji svjedok ispričao svoju, očito dobro naučenu, priču,Madelyne je čvrsto zgrabila Edmunda za nadlakticu. Svrnuvši pogled nanju, polako je spustio njezinu ruku i zadržao je u svojoj. Gilard joj je prišaoi primio je za drugu ruku.

Nudili su joj svoju snagu i potporu. Nijedan od njih nije očekivao da ćekralj dopustiti svjedočenje. Obojica su bila lju-tita i zabrinuta, i silno setrudila da Madelyne to ne opazi.

Louddon je ponovo stupio pred kralja, naklonio mu se, izrekao jošnekoliko prljavih laži pa završio dramatičnom molbom da pravda budeizvršena.

Došlo je vrijeme da se barun Wexton izjasni pred kraljem. Kralj je očitobio blizak sa svojim vazalom budući da mu se pri pozivu da mu pristupiobratio imenom, a ne titulom.

Duncan nije bio čovjek od puno priče. U nekoliko riječi iznio ječinjenice, rekavši kako je Louddon oskvrnuo ugled njegove sestre i zatim

ga pokušao ubiti. Stoga mu je morao uzvratiti istom mjerom. Oko za oko,zub za zub. Svima u dvorani bilo je savršeno jasno da Duncan ne moli zapravdu - nego je zahtijeva.

- Postoje li svjedoci koji mogu potvrditi istinitost tvojih riječi, Duncane?- upitao je kralj.

- Istina je moj jedini svjedok - odvratio je Duncan. - Drugi mi ne treba.-Jedan teretite drugoga - rekao je kralj. - Situacija i dalje nije

razjašnjena. Puno je toga o čemu moram razmisliti prije nego što donesemkonačnu odluku.

- Našao se u procijepu - šaptomje rekao Gilard.Edmund je kimnuo. Dvojica muškaraca doista su teretila jedan drugoga.

Edmund je imao osjećaj da kralj vjeruje Duncanu. Napokon, nebrojeno seputa uvjerio u njegovu iskrenost i odanost. Ipak, nije mogao zanemaritisvjedočenje ljudi koji su govorili u Louddonovu korist.

Edmund je bio u pravu. Kralj se našao u procijepu. Medu ostalim, dobroje znao da mora voditi računa i o tome da je Duncan sposoban uzdrmatinjegovo prijestolje ako stekne dojam da gaje izdao.

Dakako, bilo je ravno uvredi tražiti od Duncana da drugi svjedoče oistinitosti njegovih riječi. Rekao je istinu i prepustio kralju da odluči hoće limu vjerovati ili neće.

Pomislivši kako Duncan neće popustiti, Edmund je duboko uzdahnuo.Njegov je brat pretvrdoglav, na svoju štetu, naravno. Cast mu je važnija odsvega. Uvijek se ponašao časno, i očekivao je da kralj vjeruje kako i dalje točini.

Ipak, Louddonovi dokazi, premda lažni, nisu se mogli sa-, mo takoodbaciti. Usto, Duncan se oženio Madelyne bez kraljeva dopuštenja. To bise, doduše, moglo smatrati manjim prekršajem, no razaranje doma drugogplemića i masakr nad njegovom vojskom bila je ozbiljna optužba.

Duncan je istaknuo da ga je Louddon pokušao dvaput ugroziti, no tonije mogao dokazati. Gilard bi, teoretski, mogao svjedočiti o jednomnapadu, no čak ni on nije mogao dokazati da Louddon stoji iza njega.

Gerald bi također mogao svjedočiti u Duncanovu korist, pozivajući sena stupicu koja im je bila postavljena na putu do Londona, no Louddon bi utom slučaju krivnju prebacio na Morcara.

Začuvši kako je Madelyne pozvana da govori pred kraljem, prenuo se izrazmišljanja.

Uspravnih ramena i mirna izraza lica, uputila se prema prijestolju.Stigavši do visokog postolja, kleknula je pred kraljem i naklonila mu se.

— Vaš me brat uvjerio kako ste previše propatili da biste imali snageponovo o tome govoriti - rekao je kralj. - Stoga sam vas odlučio poštedjetidaljnjih muka. Smatrajte se oslobođenom te dužnosti.

Madelyne je ustala i zaprepašteno se zagledala u njega. Napokon jeshvatila zastoje Louddon izgledao toliko samosvojno. Očito je, u posljednjitrenutak, uspio uvjeriti kralja daje poštedi svjedočenja.

- Čast mije služiti svom vladaru - rekla je. Vidjevši kako se sumnjičavozagledao u nju, shvatila je kako je privukla njegovu pozornost. — Iakonemam vojsku vazala kojima bih vam dokazala svoju odanost u ratu, učinitću sve što je u mojoj moći kako bih vam služila. Rado ću odgovoriti na svavaša pitanja.

Kralj je istog trenutka kimnuo. - Čini se da niste izvan sebe, kao stojetvrdio vaš brat — rekao je. — Bi li vam bilo draže da ispraznim dvoranuprije nego što mi ispričate što vam se dogodilo? - tiho je upitao sagnuvši seprema njoj.

Madelyne je bila iznenađena njegovom pažnjom. - To doista nijepotrebno - rekla je šaptom.

- U redu — odvratio je. - Započnite.Duboko je udahnula kako bi se smirila. U dvorani je nastala takva tišina

da se mogla čuti muha u letu. - Počela bih od noći kad je razoren dom mogabrata, ako vam tako odgovara-rekla je.

- Dakako - složio se kralj. - Znam da vam nije lako ponovo se prisjećatisvega što ste preživjeli, draga moja, no siguran sam da ću nakon vašegsvjedočenja imati bolji uvid u situaciju.

Madelyne je poželjela da kralj nije tako dobrodušan prema njoj.Njegova joj je ljubaznost predstojeći zadatak učinila još težim. - Moj mužtvrdi da ste nadasve časni i pošteni - rekla je toliko tiho da ju je samoWilliam mogao Čuti.

S osmijehom na licu zavalio se u prijestolje. - U pravu je -jednako tihoje odvratio. - Trudim se prema svakome odnositi časno i pošteno, osobitoprema damama koje nemaju vojsku koja bi ih štitila.

Začuvši njegove riječi, Madelyne mu se zahvalno nasmiješila.- Započnite svoju priču - rekao je kralj, dovoljno glasno da ga svi mogu

čuti.

- Te večeri kad je sve počelo, na putu u svoju sobu čula sam kako jejedan od vojnika rekao Louddonu da barun Wexton želi razgovarati s njim.

— Louddon je, dakle, bio u zamku? - upitao je kralj. —Jest - odvratilaje Madelyne. — Rekao je vojniku da pusti Duncana unutra. Naravno, iakosu dogovorili primirje, bila je to zamka. Cinije Duncan ujahao u dvorište,zarobili su ga. Moj brat rekao je svojim vazalima da će iskoristiti priliku dase zauvijek riješi baruna Wextona. U tu svrhu smislio je plan koji je očitodržao veoma pametnim. Odlučio je ostaviti ga da se nasmrt smrzne.

Louddon je ispod glasa promrmljao kratku kletvu i zakoračio premaMadelyne, no opazivši kako je Duncan stavio ruku na mač, povukao se. —Moja sestra ne zna što govori — povikao je. — Um joj je pomućen odsvega stoje preživjela. Nije u stanju svjedočiti.

Kralj je naglo podigao ruku zahtijevajući tišinu. Louddon je dubokoudahnuo i zatvorio usta tješeći se mišlju da će ostatak njezine priče ićinjemu u korist.

— Neću trpjeti prekidanje - rekao je kralj odlučnim glasom. Polako jesvrnuo pogled na Madelyne. — Budite ljubazni pa nastavite gdje ste stali.Rekli ste daje vaš brat nakanio baruna Wextona ostaviti da se smrzne. Nijemi jasno što ste pod time mislili.

— Louddon nije želio na tijelu baruna Wextona ostaviti tragoveubojstva. Stoga gaje odlučio ostaviti da se smrzne i poslije se riješitinjegova trupla tako što će ga ostaviti na nekom udaljenom mjestu, sve dokga netko slučajno ne pronađe ili ga proždru divlje zvijeri. Svukli su odjeću snjega i svezali ga za drvo na čistini ispred zamka.

Zastala je, pa duboko udahnula. - Moj je brat tada otišao u London.Naredio je nekolicini vojnika da ostanu uz Duncana, no bilo je tolikohladno da su ga ubrzo ostavili i povukli se u zamak. Tada sam izašla ioslobodila ga.

-Jesu li njegovi vojnici tada krenuli u napad?— Ušli su u zamak preko zidina — rekla je Madelyne. — Dužnost im je

nalagala da zaštite gospodara.— Razumijem.Madelyne nije bila sigurna što bi to trebalo značiti. Kratko je pogledala

Louddona, vidjela kako se usiljeno smijulji pa svrnula pogled na Duncana.U znak ohrabrenja, kimnuo je.

— Dakle, ušli su u zamak preko zidina — rekao je kralj nakon dugeminute šutnje.

— Nakon toga došlo je do bitke - rekla je Madelyne.— U kojoj ste zarobljeni - dodao je kralj.— Zapravo, točnije bi bilo reći da sam bila oslobođena. Moj brat loše se

odnosio prema meni. Bog mije svjedok da mije dozlogrdilo njegovozlostavljanje.

Zamor se proširio gomilom. Ljudi su, bez dvojbe, bili zgranuti time štosu upravo čuli.

— Barun Wexton poveo me sobom — nastavila je Madelyne. — Bojalasam se Louddona, i mogu vam se zakleti da sam se uz Duncana prvi put uživotu osjećala sigurnom. Ponašao se prema meni nadasve časno. Nikadame ničim nije povrijedio. Nikada.

Kralj se dugi trenutak zagledao u Louddona, pa svrnuo pogled naMadelyne.

— Tko je do temelja spalio Louddonov dom? Ili ćete, možda, i tozanijekati? — upitao je, opasno povisivši glas.

— Duncan gaje spalio - povikao je Louddon.— Tišina — zagrmio je kralj. - Ne želim čuti više ni riječi, Louddone.

Odgovorite, gospo — dodao je, pogledavši Madelyne.— Louddon je uništio vlastiti dom onog trenutka kad je prekršio

primirje — rekla je Madelyne.Kralj je uzdahnuo. Odjednom je izgledao vrlo umorno. — Onda, smijem

li pretpostaviti da ni vaša krepost nije bila ugrožena?— Nikada. Ni u jednom trenutku — naglo je izgovorila Madelyne.Zamor se ponovo proširio gomilom. Svi su napeto iščekivali da nastavi

svoju neobičnu priču.Do tog trenutka Madelyne u stvari nije izrekla nijednu laž.— Duncan nije ni u jednom trenutku ugrozio moju čast, no obećala sam

da ću govoriti istinu i zato moram priznati da sam ga poticala. Istina je,željela sam ga zavesti.

Iz gomile su se začuli iznenađeni uzvici. Madelyne se učinilo daje čulakako je Duncan promrsio tihu kletvu. Kralj je izgledao kao da će iskočiti izvlastite kože. Odjednom, Duncan je bio kraj nje, s rukom preko njezinihusana. Pretpostavila je da bi to trebalo značiti kako želi da zašuti.

Laktom gaje gurnula u rebra pa je maknuo ruku i prebacio je prekonjezina ramena.

— Razumijete li da se izvrgavate ruglu, draga moja? — povikao je kralj.

— Volim Duncana - odvratila je. - Uostalom, ionako ga nisam uspjeladovesti u napast sve dok se nismo vjenčali.

Kralj je ponovo pogledom prostrijelio Louddona. — Tvoja tvrdnja daječast tvoje sestre uprljana, upravo je oborena. Dovoljno je da pogledam unjezine oči da bih vidio da govori istinu.

— Sto kažete na tvrdnju svojeg supruga da je Louddon uprljao častnjegove sestre? — upitao je, svrnuvsi pogled na Madelyne.

— Moj suprug rekao je istinu - odvratila je. — Adela mije povjerila štose dogodilo. Morcar je bio taj koji ju je napastovao, no Louddon je tomesvjedočio. Bio je to njegov naum, i prema tome, jednako je odgovoran.

— Razumijem — rekao je kralj. Izgledao je prilično srdito. Nastavio juje ispitivati cijelu dugu vječnost, ili se Madelyne tako barem činilo.Nijednog trenutka nije izrekla laž, samo istinu, onako kako ju je ona vidjelai doživjela.

— Moj suprug nikada se nije služio prevarama, za razliku od Louddona- rekla je i privila se uz Duncana.

— Imaš li što reći na to? - upitao je kralj, pogledavši Louddona.Lice njezina brata pocrvenjelo je od ljutnje. Bilo je očito da toliko kipti

od bijesa da je jedva mogao govoriti. - Moja sestra laže — povikao je.—Je li to ista ona sestra za koju si tvrdio kako uvijek govori istinu? -

upitao je kralj.Louddonje šutio. Kralj gaje dugo bez riječi promatrao pa svrnuo pogled

na Madelyne. — Cijenim vašu odanost suprugu, gospo. No, pitam se,govorite li istinu ili ga pokušavate zaštititi?

Prije nego stoje Madelyne stigla odgovoriti, kralj se okrenuo premaDuncanu.

— Imaš li ti što reći na sve to?— Jedino to da se radilo o uzajamnom zavođenju - rekao je Duncan. —

S uspješnim ishodom, na obostrano zadovoljstvo, dakako.Iz gomile su se začuli uzvici odobravanja. Kralj se napokon osmjehnuo,

pa ustao i podigao ruku zatraživši tišinu.— Louddone, izdao si moje povjerenje. Od ovog trenutka razrješujem te

tvojih dužnosti i povlastica. Pristup dvoru bit će ti zabranjen - rekao je ipolako se okrenuo prema Duncanu. — Henrik, moj brat, misli da ti jepotrebno određeno vrijeme da se ohladiš i na miru o svemu razmisliš, te dabi bilo najbolje da se privremeno udaljiš iz Engleske. Prilično samnezadovoljan tvojim načinom rješavanja sukoba. Razorio si Louddonov

dom i puno ljudi pritom je izgubilo živote. Ipak, mogu razumjeti da si biovođen željom za osvetom zbog ukaljane časti tvoje sestre. Rekao bih da ćemjesec dana u Škotskoj biti dovoljno da smiriš uzavrele strasti.

Madelyne je osjetila kako se Duncanovo tijelo naglo ukru-tilo. Primilagaje za ruku i čvrsto je stisnula u znak da ostane miran.

— Budeš li nakon povratka i dalje želio Louddona izazvati na dvoboj,udovoljit ću ti. Izbor je na tebi.

Duncan nije rekao ni riječi, no Madelyne je znala da mu se kraljevaodluka ne sviđa. Nije želio Čekati da Louddona izazove na dvoboj.

Osjetivši kako Madelyne cijelim tijelom dršće od straha, duboko jeuzdahnuo i odlučio se pokoriti. — Otići ću na put. Odmah.

Kralj je kimnuo. — Razriješio sam Louddona svih njegovih dvorskihdužnosti, Duncane — rekao je. -Jasno ti je da sam mu time upravo pokloniomjesec dana da se sakrije od tebe — priznao je.

— Pronaći ću ga.Kralj se osmjehnuo. — U to ni najmanje ne sumnjam.Vidjevši kako se Duncan naklonio, Madelyne je odahnula. Obračun je

bio završen. Bez riječi, promatrala je kako kralj izlazi iz dvorane. Louddonje potrčao za njim pokušavajući ga sustići.

— Ti i ja za početak ćemo malo popričati, ženo — prozborio je Duncan.Madelyne se nasmiješila, no vidjevši izraz Duncanova lica, uozbiljila se.

Nije bila sigurna je li ljutit ili se pokušava našaliti s njom. - Vrlo samumorna, Duncane. Usto, nisi li rekao kralju da ćemo odmah poći na put?

-Mi?— Ne bi valjda otišao bez mene? — zgranuto je upitala.— Ni u ludilu.— Prestani se šaliti sa mnom — promrmljala je. — Doista sam

izmučena.Uto im je prišao Barun Rhinehold i prekinuo ih u daljnjem razgovoru.

— Tvoja supruga odvažna je poput tebe, Duncane — rekao je. — Cijelovrijeme gledala je kralja ravno u oči. Čak joj ni glas nije zadrhtao.

— I što mu je zapravo rekla? — tiho je zapitao Duncan.Barun Rhinehold se osmjehnuo. — To se i ja pitam — priznao je. —

Slušao sam njezino izlaganje, no i dalje mi nije jasno tko je što razorio, nitko je koga napao, a tko se branio... Iskreno rečeno, nemam pojma što se ustvari dogodilo.

— Upravo si savršeno opisao moj život s Madelyne - odvratio jeDuncan pokušavajući izigravati patnika.

Svrnuvši pogled na svoju ženu, opazio je da netremice gleda u baruna.- Zaboravio sam ti predstaviti svoju ženu - rekao je pa hitro ispravio taj

propust. — Koliko sam shvatio, poznavao si njezinu majku?Barun je kimnuo. - Tvoja žena veoma joj je slična - rekao je. - Veselim

se što sam vas upoznao, gospo.Osmijeh mu je bio neodoljiv, a pogled topao i iskren. Madelyne je

osjetila kako joj se tijelom razlijeva toplina. - Voljela bih porazgovarati svama o mojoj majci, barune - s osmijehom je odvratila. — Nadam se daćete, kad se vratimo iz našeg privremenog egzila, pronaći malo vremena danas posjetite.

- Počašćen sam vašim pozivom, gospo — odvratio je. Vrijeme zarazgovor s barunom očito je isteklo budući da su Duncanovi saveznici većbrzali prema njima u želji da izraze svoje zadovoljstvo ishodom. Madelyneje stajala uz Duncana držeći ga za ruku. Svi su joj čestitali na odvažnudržanju, no njezin ju je suprug i dalje ignorirao.

Ubrzo im se pridružio i Gerald i rekao da će za sat vremena sve bitispremno za polazak.

- Duncane, morala bih poći po svoje stvari - rekla je Madelyne.- Ne prije nego što te isprašim po stražnjici - odvratio je.- Dakle, ipak se ljutiš na mene? - s uzdahom je zaključila. Napokon ju je

pogledao. Zagrizla je donju usnicu, očito se trudeći da ne zaplače. Polako jeodmahnuo glavom. - Zavodila si me? Nebesa, rekla si kralju da si mesvjesno zavodila. Lagala si mu u oči bez imalo srama - prekorio ju je. Ipak,lice mu je bilo ozareno osmijehom.

- Nisam mu lagala - odvratila je. - Sviđali su mi se tvoji poljupci i nisamželjela da prestanu, Duncane. Sjeti se prve noći kada si me poljubio.Uzvratila sam ti poljubac i željela sam da me ponovo poljubiš. Ako to nijedovođenje u napast, onda ne znam što jest.

- Da si rekla istinu, onako kako je trebalo, sada bih mogao izazvatiLouddona na dvoboj — istaknuo je Duncan.

- O, i predobro znam što bi iz toga nastalo — odvratila je. — On je biooptužio tebe, a ti njega, i kralj naposljetku nije znao kome bi vjerovao.Preostalo mu je jedino da vam o vrat sveže mlinski kamen i baci vas ujezero, pa čeka hoće li koji od vas isplivati. Naravno, Duncane, bio bimrtav, ali čast bi ti ostala neokaljana, pa to onda nije važno. No tek toliko

da znaš, ne želim svake noći lijegati u postelju s tvojom časti kao utjehom.Zelini te uz sebe, živog i zdravog. Misli o tome što hoćeš, ali tako je — udahu je izgovorila. Unatoč trudu, nije uspjela zadržati suze.

Duncan je dugi trenutak zaprepašteno zurio u nju.- Madelyne — uzdahnuo je čim se uspio pribrati. — Na ratnicima se ne

provode takvi pokusi da bi se utvrdila istina. Crkva je ta koja se služi timmetodama — rekao je.

- Doista? — rekla je, smeteno gaje pogledavši.Jedva se suspregnuo da ne prasne u smijeh. Umjesto toga, nježno ju je

privio k sebi. - Stvarno sam izmoždena — pro-mrmljalaje.- Imaš zlatno srce, Madelyne — rekao je. — Dođi, ženo. Moramo se

požuriti. Jedva čekam da me opet dovedeš u napast.Madelyne je morala priznati da nema ništa protiv.Nakon četiri sata jahanja stali su da prenoće na maloj čistini u šumi.

Madelyne je bila posve iscrpljena. Clarrissa ju je presrela netom prijeodlaska i uvrede kojima ju je obasula još su joj odzvanjale u ušima.

Čekajući da Duncan rasedla konja i uputi vojnike u redoslijedstražarenja, uputila se prema obližnjem potoku. Duncan joj je zabranio daide daleko, no morala se oprati. Znala je da će sve dok Louddon bude živ,strahovati za njezinu sigurnost.

PronaŠavši malu uvalu okruženu gustim grmljem, oprala se koliko jemogla i polako krenula natrag. Duncan je upravo završio s podizanjemmalog šatora, nedaleko od šatora vojnika koji su putovali s njima.

— Hoće li otac Berton biti siguran? Misliš li da si trebao ostaviti viševojnika da paze na njega? — upitala je.

— Ne brini se, ljubavi — rekao je Duncan. — Posve je siguran. Ostaviosam svoje najbolje ljude da ga čuvaju.

Kimnula je. — Sjećaš li se prve noći koju smo zajedno proveli u šatoru?— Kako bih je mogao zaboraviti?— Šator je bio blizu vatre. Zabrinjavalo me da bi se mogao zapaliti.— Uvijek nađeš nešto oko čega ćeš se brinuti — odvratio je Duncan pa

odvezao pojas s njezine haljine i bacio ga u stranu. - Cijele noći spavala si uhaljini.

— Štitila sam svoju krepost. Tada još nisam znala da te želim dovesti unapast — rekla je. Vidjevši njegov prijekoran pogled, nasmijala se.

—Ja sam štitio tvoju krepost — istaknuo je.

Madelyne je ušla u šator i sjela na krzno. Noć je bila vedra i ugodna.Puhao je lagan povjetarac, a nebo je bilo prepuno zvijezda.

— Svući se, Madelyne — rekao je Duncan izuvši čizme. Potom jesvukao i košulju.

Istina, Madelyne bi ga rado poslušala, no zabrinjavali su je vojnici kojisu bili u blizini. - Ne možemo noćas voditi ljubav, Duncane - rekla ješapćući. - Vojnici bi nas mogli vidjeti.

Duncan je odmahnuo glavom. — Nitko nas ne može vidjeti. Želim te,Madelyne. Odmah - rekao je, i da bi dokazao kako to doista misli, naglo juje privukao k sebi i počeo ljubiti. Čeznutljivo je uzdahnula i ovila mu rukeoko vrata. Otvorivši usta, jezikom je potražila njegov i jače se privila uznjega.

— Znaš da si preglasan - šapnula je.— Ti si ta koja vrištiš — odvratio je, grickajući njezinu usnu resicu. —

Za razliku od tebe, ja se znam kontrolirati — dodao je. Osjetivši kako dršćeod užitka, zadovoljno se osmjehnuo.

— Jesi li siguran u to? - upitala je, i vrhom prstiju lagano prešla prekovidljive izbočine na njegovim hlačama.

Duncan je zaboravio o čemu su govorili. Zarobio je njezine usnicesvojima pa podigao rub njezine haljine i rukom prokr-čio put do njezinihvlažnih svilenih stidnih dlačica. Osjetivši kako je vruća, znao je da ga želi.Prstom je ušao u nju, a kada je izvila leđa od užitka, nije se više mogaosuzdržati.

U trenutku su odbacili odjeću. Ovoga puta Duncan se nije trudioobuzdati. Želio ju je, i to odmah. Sudeći prema njezinoj vatrenosti, nije jojstalo do nježnosti i odugovlačenja. Željela je daje uzme. Sto prije, to bolje.Jedino je tako mogla zaboraviti sve ružno što im se dogodilo.

Utišao je njezine tihe jecaje prekrivši joj usnice svojima, pa razdvojionjezina bedra i snažno prodro u nju. Začuvši kako je uzdahnula od užitka,zamalo je istog trenutka ispustio sjeme u nju, no uspio se suzdržati. Nezadugo, jer kad je nastavila tiho stenjati i zarila mu nokte u leđa, ugurao jeruku između njihovih spojenih tijela i pomagao joj da postigne vrhunac, azatim se i sam predao.

Na trenutak je čvrsto stisnuo zube, trudeći se da ne zaste-nje od silineužitka, pa prigušio njezine jecaje prekrivši joj usnice svojima.

— Volim te, Madelyne - prošaptao je čim je uspio doći do daha.

— I ja tebe, Duncane - odvratila je, glave oslonjene na njegovo rame.Nekoliko dugih minuta ostali su zagrljeni, u tišini.

—Jesam li te osramotila, Duncane? Stidiš li se što sam pred svima reklada sam te željela zavesti?

Duncan se tiho nasmijao. Okrenula je glavu da ga pogleda u oči i pritomga, po običaju, raspalila čelom posred čeljusti.

— Ne stidim se, Madelyne — odgovorio je samopouzdano. — Žene sute koje se stide.

— A muškarci? Što oni osjećaju? — s osmijehom je upitala.— Umor — odvratio je. - Nakon što ih žene dovedu u napast.— Želiš li reći da si pospan?— Jest - priznao je.— U tom slučaju, pustit ću te da spavaš, no prije toga moraš mi

odgovoriti na još jedno pitanje - rekla je. Čula je kako je uzdahnuo, noodlučila je to zanemariti. — Tko su bili ljudi koji su lagali u korist mogbrata?

— Bili su to donekle utjecajni ljudi s kojima se Louddon urotio protivmene.

— Mogu li te napasti ako se udruže? Imaju li dovoljno vojnika?Nekoje vrijeme Duncan oklijevao odgovoriti. — Ne, Madelyne, ali

postoji mnogo ljudi bez morala i skrupula koji bi im se mogli pridružiti akou tome pronađu svoj interes. Louddon, srećom, nema dovoljno zlata kojimbi ih platio.

Začuvši njegov odgovor, Madelyne je odahnula. Sada je napokon moglabiti mirna. - Duncane, kad dođemo u Škotsku, mogli bismo potražitiEdwythe, moju rođakinju. Znaš li da sam, prije nego što smo se sreli,namjeravala pobjeći k njoj?

— Iskoristit ćemo boravak da upoznaš Catherine i njezina muža —pospano je odvratio Duncan.

— Naravno, njezin muž je Škot - rekla je Madelyne, kao da se toga teksada prisjetila. - Možda i on...

— Ne, Madelyne, nema crvenu kosu - prekinuo ju je Duncan.— Nisam te to htjela pitati — nasmijala se. — Samo se pitam poznaje li

slučajno Edwythe.Začuvši Duncanovo mirno, ujednačeno disanje, shvatila je daje zaspao.

Naslonila je glavu na njegovo rame pa i sama zatvorila oči.

Te noći sanjala je prekrasne snove. Napokon je bila sigurna. Nitko jojviše ne može nauditi.

DVADESETČETVRTO POGLAVLJE

Ljubav i čast vrijede više od svega.

Sljedeći mjesec Duncanu je doista poslužio kako bi smirio uzavrelestrasti. Madelyne se osjećala kao u snu. Škoti su je istinski oduševili. Bila jeuvjerena da na svijetu nema ratnika koji bi im bili ravni - osim njezinamuža, dakako. Svojim izgledom i držanjem umnogome su je podsjetili naSpartance. Bili su jednako čvrsti, odlučni i odani. Odnosili su se premaDuncanu kao prema članu svoje obitelji.

Duncanova sestra i njezin muž dočekali su ih s dobrodošlicom i ustrajalida za boravka u Škotskoj ostanu u njihovu domu. Catherine je bila pravaljepotica i, prema svemu sudeći, ludo zaljubljena u svog muža.

Madelyne naposljetku ipak nije uspjela vidjeti Edwyth. Ispostavilo se danjezina rođakinja živi na visoravni, daleko od Catherineina doma. U stvari,predaleko čak i za posjet. Ipak, Catherine je obećala da će joj prvomprigodom poslati pismo u kojem će je pozdraviti u njezino ime.

Budući da su napokon imali dovoljno vremena, Duncan je odlučioispuniti obećanje i podučiti Madelyne samoobrani. Sve u svemu, bio jeprilično strpljiv, sve dok se nije dohvatila luka i strijele. Nije dugo potrajaloi ostavio ju je da se snalazi kako zna i umije, jer da je i minutu duže moraogledati kako stalno ponavlja istu pogrešku, izgubio bi živce. Neprestano jegađala najmanje metar iznad mete. Iako mu je Anthony to spomenuo, doistanije vjerovao da može biti toliko nespretna, dok se sam u to nije uvjerio.

U Englesku su se vratili potkraj kolovoza, i tek tada čuli vijest o smrtikralja Williama. Oko toga se puno naklapalo; čini se da je štošta s tim uvezi bilo nejasno, no ipak, svjedoci koji su vidjeli što se dogodilo bili susuglasni da je doista bila riječ o nesreći. William je s bratom i prijateljimapošao u lov. Jedan od sudionika odapeo je strijelu na jelena, no William se,navodno, našao na putu. Bio je mrtav prije nego što je pao s konja.

Službena verzija, u koju je istodobno bilo najteže povjerovati, došla je izusta svjedoka koji se zakleo da je vlastitim očima vidio što se zbilo. Izjavioje kako je točno da je siroti čovjek odapeo strijelu na jelena, no tada se

đavolja ruka pomolila iz zemlje. Sotona je, osobno, uhvatio strijelu u letu ipreusmjerio je prema kralju.

Crkva je to svjedočenje proglasila valjanim i naredila da se zapiše uslužbene knjige. Sotona je, dakle, bio odgovoran za kraljevu preranu smrt,stoga se nikoga za to ne može okriviti.

Henrik je odmah preuzeo kontrolu nad kraljevskom riznicom i proglasiose kraljem.

Nitko, dakako, nije vjerovao da je đavao doista upleo prste uWilliamovu smrt, i nitko, također, nije želio glasno izreći da Henrik moždajest.

Iako Madelyne nije bila osobito upućena u politiku i političke spletke,sjetila se kako je upravo Henrik predložio Wi-lliamu da Duncan provedemjesec dana u Škotskoj. Bila je uvjerena da je želio udaljiti Duncana izLondona, a budući daje znao da je njezin muž odan kralju, time mu jevjerojatno spasio život. Kako bilo, zadržala je vlastite misli za sebe i nikadas Duncanom nije o tome progovorila ni riječi.

Gerald i Adela vjenčali su se prve nedjelje u listopadu, netom što je otacBerton došao k Wextonovima kako bi ubuduće obavljao dušobrižničkudužnost. Barun Morton umro je pet dana nakon Madelyneine udaje zaDuncana.

Duncan je razaslao vojnike po Engleskoj u potragu za Louddonom, nočinilo se da je brat njegove žene propao u zemlju. To, zapravo, i nije biločudno uzme li se u obzir to da se Henrik, koji je u međuvremenu zasjeo naprijestolje, nije trudio prikriti antipatiju prema Louddonu.

Madelyne je bila uvjerena da Louddon više nije u Engleskoj. Duncan senije želio prepirati s njom, no bio je siguran da se njezin brat skriva i čekapriliku za osvetu.

Jednog zimskog prijepodneva stiglo je pismo s kraljevim pečatom. Kraljje tražio da Duncan dode u London, gdje će mu službeno prisegnuti naodanost. Duncan, dakako, nije mogao odbiti njegov zahtjev, no pomisao naput bila mu je odbojna. Nije želio Madelyne ostaviti samu.

Kad je Madelyne napokon sišla na doručak, našla je supruga kako sjediu fotelji pokraj kamina, pogleda uperena u pismo u svojim rukama.Izgledao je prilično zamišljeno.

Prišla mu je i osmjehnula se, pa stala uz kamin. Zadnjih dana bilo jeprilično hladno pa joj je godila toplina vatre. Duncan joj je pružio ruku ipovukao je k sebi u krilo. Zaključio je kako njegova žena izgleda prilično

odmorno i naspavano, no znao je da će odmah iza ručka poželjeti malootpočinuti. Zadnjih dana brzo se umarala, a premda je to pokušavala sakritiod njega, nisu mu promaknule njezine jutarnje mučnine.

Nije zbog toga bio ni najmanje uznemiren. Mirno je čekao da shvatikako nosi njegovo dijete.

— Duncane, moram razgovarati s tobom — rekla je. — Uskoro ćepodne, ali doista nisam bila u stanju ranije ustati. Ne bih željela da sezabrineš, ali mislim da sam bolesna. Jučer sam zamolila Maude da midonese travaricu.

— I, je li ti udovoljila? — upitao je, trudeći se ostati ozbiljan, što nijebilo lako jer je Madelyne izgledala kao da se bliži smak svijeta.

— Nije — sjetno je odvratila Madelyne, pa zabacila kosu preko ramena.Jedan pramen pogodio gaje ravno u oko. — Samo se nasmijala i otišla. Neznam što bih o tome mislila.

Duncan je uzdahnuo. Htio-ne htio, morat će joj je reći. -Hoćeš li se jakouzrujati ako naš sin bude crvenokos? - upitao je.

Madelyne je u čudu raširila oči i nagonski položila dlan na trbuh. —Naša kći imat će kosu boje mahagonija, poput svoje majke - drhtavimglasom je progovorila. - Duncane, bit ću najbolja majka na svijetu — sosmijehom je dodala.

Glasno se nasmijao i poljubio je. - Ugledala si se na mene po aroganciji,ženo. Rodit ćeš mi sina, zato što sam ja tako rekao. Tu se više nema štoraspravljati.

Madelyne je kimnula, pretvarajući se kako se slaže, istodobnozamišljajući kako u naručju drži prelijepu malu djevojčicu. Bila je tolikosretna da bi se najradije rasplakala.

- Ne smiješ više ostavljati hranu za divlje životinje na obronku. Neželim da izlaziš izvan zidina zamka.

- Duncane, ne ostavljam hranu divljim životinjama, nego svom vuku -odvratila je Madelyne i osmjehnula se. Još mu nije priznala da već dugovjeruje daje ipak riječ o velikom psu. — Učinit ću to još samo danas, inakon toga više neću izlaziti iz tvrđave — obećala je. — Slažeš li se?

- U čemu je razlika? - upitao je Duncan. — Zašto još danas?- Zato što se danas navršava godinu dana otkad sam stigla u tvoj zamak.

Ako želiš, možeš se pridružiti meni i Anthonyju kad krenemo na obronak— rekla je pa duboko uzdahnula prikrivajući smijeh — Nedostajat će mi

moj vuk. Neću mu više ostavljati hranu samo zato što ti tako želiš — dodalaje.

Duncanu nije promaknulo kako su joj oči nakratko za-bljesnule. — Netrudi se uvjeriti me u to, ženo. Pokoravaš se mojim željama samo kada i tebitako odgovara - rekao je, pa dodao da će se pridružiti njoj i Anthonyju čimzavrši s dnevnim dužnostima.

Madelyne je popodne provela vježbajući gađanje. Kad je sunce počelozamicati iza planina, a Duncan se još nije bio pojavio, rekla je Anthonyjukako je krajnje vrijeme da pođu, pa pokupila strijele i stavila ih u tobolac.Zamolila je Anthonyja da ponese torbu s hranom, pa uzela luk rekavši kakoće se usput potruditi uloviti zeca za večeru.

Anthony je uperio pogled prema nebu, no nije rekao ni riječi.Po dolasku na vrh brda, raširila je komad platna i složila hranu na hrpu,

na čiji vrh je stavila veliku mesnatu kost. Budući da je to posljednji put daim ostavlja hranu, željela je da životinje uživaju obilan obrok.

Anthony je prvi čuo neobično šuštanje iz šume koja se nalazila napadini iza njihovih leda. Okrenuvši se, počeo je očima pretraživati teren.Trenutak potom strijela gaje pogodila u rame. Dok je padao na koljena,spazio je skupinu ljudi kako se skriva u gustom grmlju.

Stražar je podigao uzbunu čim se Anthony srušio na zemlju. Vojnici nazidinama podigli su svoje lukove, spremni odapeti strijele čim se neprijateljpokaže.

Duncan je već bio u sedlu jer je upravo bio uzjahao konja u namjeri daode po Madelyne. Začuvši stražarev uzvik, kao sumanut je pojurio premavrhu brda. Odjeci njegova bijesna urlika odbijali su se od zidina zamka.Muškarci su pojurili prema konjima i krenuli za njim.

Madelyne je znala da nema vremena za bijeg. Skupina od dvadesetakmuškaraca polako je izranjala iz šume, no strijelci na zidinama neće ihvidjeti sve dok ne dođu na vrh.

Nije imala izbora. Posegnula je za strijelom, stavila je u luk i napela ga,pažljivo ciljajući u smjeru najbližeg muškarca. Bio je to jedan od trojicekoji su pred kraljem svjedočili protiv Duncana.

Shvatila je daje Louddon u blizini. Ta ju je spoznaja više razljutila negoprestrašila. Odapela je strijelu i posegnula za drugom prije nego što sečovjek srušio na zemlju.

Duncan se nije popeo na vrh. Krenuo je putem koji je vodio na suprotnustranu brda, mahnuvši vojnicima da ga slijede. Namjera mu je bila napasti

neprijatelja s leđa.U tili čas Duncanovi su vojnici preuzeli kontrolu nad bitkom. Madelyne

je ispustila luk i pohitala pomoći Anthonyju. Vazal se otkoturao niz padinu,no ustao je i šepajući joj krenuo u susret.

- Gospo, bježite - povikao je Anthony.Začuvši njegov uspaničeni glas, nakratko se osvrnula. Vidjevši

Louddona kako joj se približava, vrisnulaje i pokušala pobjeći, no njezin jebrat bio brži. Čvrsto ju je primio oko struka i grubo privukao k sebi.

Pogled mu je bio ispunjen ludilom. Madelyne se istog trenutka prisjetilaDuncanovih savjeta o samoobrani. Žestoko je nagazila Louddonovostopalo, a kad je izgubio ravnotežu, raspalila gaje koljenom u medunozje.Od bola se srušio na zemlju, povukavši je za sobom.

Odgurnula gaje od sebe i pokušala ustati, no podigao se na koljena ijednom je rukom zgrabio za vrat, a drugom snažno raspalio posred čeljusti.Madelyne bi možda podnijela pljusku, no udarac šakom bio je prejak da biga izdržala. Pred očima joj se zamaglilo i trenutak potom izgubila je svijest.

Louddon je hitro skočio na noge i pogledao prema šumi. Njegovimljudima nije bilo ni traga. Napustili su ga bježeći pred Duncanovimgnjevom.

Ugledavši ga kako izlazi iz šume, shvatio je da mu ovoga puta nećemoći umaknuti. Iako Duncan više nije bio na konju, neće mu trebati dugoda stigne do njega.

- Gledaj kako je ubijam — bijesno je vrisnuo i sumanutim pogledompočeo pretraživati zemlju u potrazi za bodežom koji mu je u padu ispao izruke. Zabost će ga u Madelyneino srce prije nego što Duncan stigne donjega.

Ugledavši ga na vrhu hrpe hrane koju je Madelyne ostavila životinjama,luđački se nacerio i požurio se da ga uzme.

Bila je to velika pogreška. Nije smio dirati hranu.Tek stoje stavio ruku na držak bodeža, začuo je tiho, prijeteće rezanje. A

potom se rezanje pretvorilo u bijesan, razdražen urlik.I Duncan ga je čuo. Vidio je kako Louddon odbacuje nož i rukama

zaklanja lice, a zatim golemu životinju kako brzinom munje skače na njegai zubima mu trga vrat.

Louddon se srušio na leđa i zahroptao, gušeći se u vlastitoj krvi.Duncan je naglo podigao ruku dajući svojim vojnicama znak da se ne

miču. Pogleda uprta u vuka, polako je podigao svoj luk.

Zvijer je i dalje stajala iznad Louddona. Iskesivši zube, ponovo jezarežala, tiho i pobjednički.

Duncan se molio da Madelyne ostane u nesvijesti. Polako je zakoračionaprijed, tražeći položaj s kojeg može naciljati zvijer.

Vuk je odjednom podigao glavu i pogledao prema Madelyne. Duncan jeprestao disati.

Životinja je kratko onjušila zrak, pa odustala i okrenula se prema hrani.Miris moje žene očito mu je poznat i blizak, zaključio je Duncan,promatrajući kako zvijer uzima u zube veliku mesnatu kost i nestaje ukamenjaru odakle je i iskočila.

Bacio je luk i strijelu, pojurio prema njoj i nježno je uzeo u naručje.Polako je otvorila oči, budeći se iz nesvjestice, pa rukom oprezno dotaknulačeljust. Mogla je njome micati, no vraški ju je boljela. Trenutak potomsjetila se što se dogodilo.

- Gdje je Louddon? Je li pobjegao? — šapnula je. I daje htjela, nijemogla glasno govoriti. Duncan ju je toliko čvrsto držao uza se da je jedvauspijevala disati.

- Mrtav je - odvratio je Duncan.Sklopila je oči i pomolila se za njegovu grješnu dušu. Doduše, nije bila

uvjerena da će od toga biti osobite koristi.- Gdje je Anthony? — naglo je upitala. - Moramo se pobrinuti za njega

— dodala je pokušavajući se izvući iz Duncanova naručja. — Strijela mu jeprobola rame.

Duncan se opustio. Budući daje toliko brbljala, znao je da je dobro. Zanekoliko minuta posve će se oporaviti.

- Gotovo je, zar ne? — upitala je. Uspjela se čak i nasmiješiti.—Jest, Madelyne, gotovo je — odvratio je. — Tvoj vuk spasio ti je

život.- Znam da jesi, ljubavi. Uvijek me štitiš — odvratila je.— Madelyne, nisi me razumjela - rekao je Duncan. - Tvoj vuk ubio je

Louddona.U nevjerici je odmahnula glavom. Duncan doista ne bi trebao u ovakvu

trenutku zbijati šale na račun njezine mašte. Znala je da je želi oraspoložiti,ali ipak.

— Možeš li stajati? - upitao je. - Osjećaš li ikakve bolove...— Dobro sam — odvratila je. - Obje smo dobro — dodala je, dlanom

lagano potapšavši trbuh. —Još se ne pomiče, ali znam da je dobro.

Čim je stala na noge, pokušala je prići Louddonovu truplu. Duncan jojje naglo prepriječio put. - Ostani gdje jesi, Madelyne — rekao je. — Pogledna njega mogao bi te prilično potresti — dodao je. Louddonov vrat bio jepotpuno rastrgan, i znao je da Madelyne ne bi tako skoro mogla zaboravititaj strašan prizor kad bi ga vidjela.

Srećom, vidjevši Anthonyja kako im se približava, preskočila jeprepirku sa svojim mužem. Vazal je izgledao prilično zgranuto. U prvitrenutak pomislila je da još ne može doći k sebi zbog napada koji sudoživjeli.

— Anthony, tvoje rame...— Sve je u redu. Strijela je probola meso — objasnio je. — Gospo,

pogodili ste jednog od njih ravno u srce — zaprepašteno je dodao.Duncanove oči raširile su se od čuđenja. — To je bila njezina strijela?—Jest — odvratio je Anthony.Obojica su se u nevjerici zagledala u Madelyne. Slegla je ramenima,

pomalo iživcirana nedostatkom njihova povjerenja u njezinu streljačkusposobnost. Kratki trenutak bila je u iskušenju da im ne kaže istinu. Ipak,nije izdržala. - U stvari, gađala sam ga u potkoljenice — priznala je.

Obojica su istodobno prasnula u smijeh. Duncan ju je podigao u naručjei počeo se spuštati niz padinu.

— Madelyne, vuk ti je doista spasio život — rekao je, istinski se trudećinatjerati je da mu povjeruje.

— Znam, dragi.Znao je da mu ne vjeruje. - Madelyne, pobrinut ću se da tvoj vuk i dalje

dobiva hranu. Zadužit ću nekoga da mu je redovito ostavlja. Zaslužio je daodsad živi lagodnim životom.

— Bi li prestao zbijati sa mnom šale, Duncane? — mrzovoljno jeupitala.

Odustao je. Prije ili poslije, uvjerit će je u to. Ovog trenutka očito jetvrdoglavo željela vjerovati daje on njezin spasilac. Vidjevši kako jenaslonila obraz na njegovo rame i začuvši kako je ljutitim glasom počelaprigovarati zbog nove modrice koju će danima nositi na licu, osmjehnuo se.

Stvarno je bila prava oštrokondža. I najdivnije stvorenje koje hoda podkapom nebeskom.

Zureći se daje što prije odnese u svoj dom, sjetio se Odiseja i svih mukakoje je prošao da bi naposljetku pronašao sreću u zagrljaju voljene žene.

No Odisej je sreću pronašao na kraju, a oni su bili tek na početku. Cijelabudućnost bila je pred njima. I izgledala je sjajno.

Madelyne gaje voljela zvati svojim vukom, no Duncan je ipak bio samočovjek. Ipak, snažniji i moćniji od samog Odiseja.

Iako običan smrtnik, postigao je nešto što njezin mitski junak nikadanije, ni u jednoj od svojih veličanstvenih pustolovina. Zarobio je anđela.Madelyne.

SVRŠETAK

by GIGA

1 Kartaga mora biti uništena (prim.prev.)