Click here to load reader

Herodot - Povijest

  • View
    960

  • Download
    50

Embed Size (px)

DESCRIPTION

herodot povijest

Text of Herodot - Povijest

  • Herodot

    POVIJEST Drugo izdanje

    Preveo i priredio DUBRAVKO KILJAN

    MATICA HRVATSKA ZAGREB MMVII

  • ITANJA HERODOTOVE POVIJESTI

    Herodotovo itanje

    Oko 445. g. pr.n.e. u Ateni je Herodot, Grk rodom iz Halikarnasa, grada na maloazijskoj obali, itao pred okupljenom publikom dijelove iz svoje velike sage o grko-perzijskim ratovima i za to je odlukom atenske skuptine - kako kae Diil, atenski povjesniar iz 4/3. st. pr.n.e.l (a citira ga Plutarh, uz nedobronamjernu primjedbu o Herodotovu laskanju Atenjanima2) - dobio nagradu u iznosu od deset talanata. ak i kad bismo sumnjali u autentinost ove epizode iz Herodotova ivota - a nema pravog razloga da ne povjerujemo u njezinu istinitost (osim u visinu honorara koji je, bar iz dananjih autorskih perspektiva, bio enorman i vrijedio je 262 kilograma srebra!) -, sama injenica da ta anegdota predstavlja nezaobilazan dio tradicionalnog prikazivanja Herodota i da svoj izvor ima sasvim jasno jo u pravoj antici, sama ta injenica viestruko je simbolina.

    Naime, bilo je to, po svemu sudei, prvo zabiljeeno javno itanje jednog proznog djela.3 Nastup pred auditorijem bio je, dakako, uobiajen nain autorske prezentacije literarnog djela

    l FGrH 73 F 3. 2 De Herod. malign. 26. 3 Cf PAULY 1979, s. v. Recitatio.

    5

  • ve davno prije Herodota: bar tri stoljea prije njega poeli su aedi putovati grkim krajevima i recitirati Ilijadu i Odiseju i druge epove, lirski su pjesnici, i monodijski i korski, nesumnjivo izvodili svoje pjesme uz glazbenu pratnju pred publikom, dramski su autori stvarali upravo za publiku, filozofi su iznosili svoja stajalita pred odabranim ili sluajnim auditorijima, govornici su govorili za publiku ... U kulturi u kojoj je u to vrijeme umnoavanje teksta bio spor i zacijelo skup proces nevelike efikasnosti, jer je rezultirao malim brojem primjeraka, i u kojoj - to je jo mnogo vanije - nije jo postojala navika privatnog itanja za sebe,4 recitacije pred javnou predstavljale su najlaki put do relativno iroke publike. No Herodotovo se itanje ipak izdvaja po tome to je ono bilo itanje, dakle reproduciranje unaprijed napisana teksta, dok su se svi drugi spomenuti oblici prezentiranja djela temelj ili ili na govorenju nekog predloka nauenog vie-manje napamet ili na potpunoj improvizaciji, dakle na postupcima koji su izvoaima omoguavali da se u velikoj mjeri prilagode situaciji i auditorij u: ne treba sumnjati u to da su oni tu mogunost uvelike i iskoritavali.

    Herodot je svoj tekst morao itati, jer je rije ne samo o opsenom djelu (i homerski su aedi morali pamtiti goleme koliine stihova) nego i o prozi koja je sasvim oito bila liena mnemotehnike pomoi ritma poezije i muzike, koja je poeziju nerijetko pratila; osim toga, bila je to proza koja pretendirala na egzaktno st ne samo izriaja nego i iznijetih podataka, tako da je ostavljala posve malo mjesta bilo kakvoj improvizaciji.5 Prema tome, radilo se o dogaaju koji je svakako bio nov sa stajalita javne komunikacije i upotrebe jezika u njoj i koji je

    4 Prvi spomen takva itanja nalazi se u Aristofanovim abama (52-53), gdje je uz grki glagol koji znai itati pridodano posebno sebi, jer je do tada on znaio samo itati drugima; cf CASSOLA 1998, 15. 5 I u Diilovu fragmentu izriito se spominje glagol itati, a ne kazivati.

    6

  • promovirao prozu kao prihvatljiv oblik literarnog djela, pa su kasniji autori smatrali vrijednim da ga zabiljee ili - moda, a to je iz dananje perspektive zapravo svejedno - konstruiraju i unesu u kolektivno sjeanje Grka.

    Posebnu simboliku dimenziju Herodotovu itanju daje njegova pozornica i tvrdnja da su Atenjani oito bili oduevljeni onime to su uli: jedna kasna verzija ove legendarne anegdote, koju iznosi Markelin iz 5/6. st., ak kae da je meu sluaocima Halikarnaaninove prezentacije bio i petnaestgodinji Tukidid koji je od ganua briznuo u pla, te je nakon toga Herodot njegovu ocu preporuio da se djeak pone baviti povijesnom znanou.6 Ako nadiemo ovu anegdotalnu razinu, prisjetit emo se da je Herodotovo itanje smjeteno u Atenu polovicom 5. st. pr.n.e., dakle u Atenu koja je ve prenijela riznicu Delskog saveza u svoj grad (454) i time sasvim jasno navijestila svoje imperijalne pretenzije, koja je sklopila Kalijin mir s Perzijancima (448) i tridesetgodinji mir sa Spartom (446) i koja e uskoro (443) poeti birati Perikla petnaest godina za redom za stratega; drugim rijeima, to je Atena na vrhuncu svojeg uzmaha, omoguenog bez ikakve sumnje i Klistenovim reformama krajem 6. st. pr.n.e. i svjesnim odabirom razvijanja specifine demokracije polisa, koja e - i u svojim idealiziranim i u onim manje idealizirani m verzijama - ostati kroz dva i po tisuljea modelom demokratske drave.

    Promatrana kroz prizmu javne komunikacije i upotrebe jezika u njoj, demokracija polisa dubinski je vezana uz oralnu civilizaciju koja dominira u Grkoj na prijelazu iz 6. u 5. st. pr.n.e. Tvrdnja o dominaciji oralne kulture ne znai, dakako, da su Grci u to doba bili nepismeni, ve samo to da i u javnoj upotrebi jezika i u konstituiranju kolektivne memorije i identiteta prevladavaju usmeni oblici jezinih poruka, a da se pisani

    6 De vita Thuc. 54.

    7

  • tekstovi pojavljuju tek kao njihove zabiljeke koje se pohranjuju za vjenost, ali koje tek neznatno sudjeluju u sadanjosti.? I doista, na poetku 5. st. pr.n.e. jo su sve forme javnog iskaza - i politikog, i sudskog, i filozofskog, i umjetnikog -prvenstveno usmene i prilagoene trenutku samog iskazivanja.B

    Upravo ta prilagoenost trenutku i neposrednom kontekstu iskazivanja, koja iskljuuje mogunost prethodne pismene pripreme za govorenje, preduvjet je ostvarivanja demokracije polisa. Kako se u njezinim egalitaristiki koncipiranim politikim temeljima nalaze pojmovi parrhesia sloboda govora i isegoria jednakost rijei,9 shvaeni prije svega kao sloboda svakog pojedinca da govori bilo o kojem problemu zajednice i da njegova rije u principu jednako vrijedi kao i rije bilo kojeg drugog graanina, moi javno govoriti znailo je nuno govoriti hic et nunc, i to govoriti lino, bez pomoi teksta koji je mogao eventualno napisati i netko drugi. 10

    S druge strane, demokracija polisa obuhvaa i pojam isonomia jednakost pred zakonom, a on, da bi se doista osigurala ravnopravnost svih graana pred zakonima, zahtijeva da ne samo zakoni ve i svi drugi javni dokumenti imaju pisani oblik kako bi bili svima jednako dostupni i kako njihova formulacija ne bi ovisila o boljem ili loijem sjeanju pojedinaca: kad propis vie nije iskaz vladara i njegove moi niti ovisi o njegovoj

    7 Karakteristian primjer za to predstavlja Pisistratova redakcija Homerovih epova koja je vjerojatno oblikovala pismeni kanon teksta, no on je tada bio spremljen u arhiv i poeo je aktivno sudjelovati u recepciji Homera tek koje stoljee kasnije. 8 cf LANZA 1979, 52 sqq. i CASSOLA 1998, 14. 9 Ne treba ni naglaavati da su se sve ove jednakosti protezale na posve ogranien i strogo odreen krug atenskih graana (slobodne, muke, odrasle), no to je predmet jedne druge rasprave za koju u ovom uvodu nema mjesta. 10 Kako naglaava LANZA 1978, 53, antika je tradicija jednoduna u tome da prije Perikla nema govora ni o politikom ni o sudskom govoru koji bi bio napisan unaprijed i itan u skuptini ili na sudu.

    8

  • formulaciji ve postaje iskaz volje svih graana, on mora biti zapisan. Prema tome, egalitaristika se demokracija polisa zasniva na nekoj vrsti paradoksa: ukorijenjena u oralnoj kulturi, ona sama proizvodi pismenu civilizaciju, koja unitava njezinu spontanost i ovisnost o neposrednom kontekstu komuniciranja, pa pravila demokratske igre, fiksirana u zapisanim jezinim porukama, premjetaju teite politike konstitucije drutva iz domene sadraja u domenu forme. Dovrenjem tog procesa zapravo se dokidaju i osnovni izvorni koncepti demokracije polisa.

    Herodotovo itanje, u kojem - kao to smo kazali - pisani tekst prethodi usmenoj poruci (a to je osnovno obiljeje pismene kulture), jasno je simboliko svjedoanstvo o takvu procesu koji krajem 5. st. pr.n.e., nakon peloponeskih ratova, dovodi do situacije u kojoj pisana rije postaje u Grkoj osnovnim nosiocem ne samo javne komunikacije u sinkroniji nego i tradicije, kolektivnog sjeanja i kolektivnih identiteta: u 4. st. pr.n.e. Aristotelovi e spisi, na primjer, ve biti daleko vaniji od njegove ive rijei, ma kako ona mogla biti sugestivna, a njegova e lina biblioteka postati bitan element njegova filozofskog nasljea - i jedno i drugo posve je nezamislivo za Sokrata.

    Novina 5. st. pr.n.e. u Grkoj ogleda se, dakle, i u promjenama koje zahvaaju poimanje vlastite tradicije i identiteta. Grka se zajednica, koliko god bila raznolika u svakom pogledu, rasprena kolonizacijama po golemom prostoru, pod utjecajem razliitih kultura i politikih moi, i nerijetko unutar sebe obiljeena suprotstavljenim interesima, dugo vremena odravala kao imaginarna zajednica okupljena oko istih ili bar slinih kultova, mitova, obiaja i jezika, oko homerskih epova i legendi i konstruiranih mitolokih sjeanja na zajednike poetke: kao prava oralna kultura ona je svoju zajednikost pronalazila prije svega u imaginarnoj i stvarnoj prolosti. Na

    9

  • prijelazu izmeu 6. i 5. st. pr.n.e. veze uspostavljene na ovoj osnovi postale su posve slabe, a razlike meu pojedinim grkim zajednicama znaajnije od njihovih slinosti, jer se helenski svijet proirio, doao u kontakt s mnogim drugim svjetovima i u interakciji s njima mijenjao se razliito na razliitim prostorima. Trebalo je, prema tome, prevladane elemente zajednitva zamijeniti novima da bi se ouvala, ponovo na jednom apstraktnom nivou, povezanost meu svim Grcima.

    Jaanje perzijske drave na istoku i njezine pretenzije da se proiri ne samo na maloazijske Grke (koji su ve otprije bili pod lianskom vlau) nego i na Grke u Grkoj predstavljali su vaan vanjski poticaj za formuliranje novog imaginarija zajednitva