HERBERT SHELTON

ISPRAVNA PREHRANA

prirodnom hranom

akovo, 2007.

POSVETA

Posveujem ovu knjigu svojim pacijentima, ija su esta pitanja ukazala na potrebu za knjigom kao to je ova, s nadom da e i oni i svi moji itatelji imati koristi od bitnih saznanja u njoj sadranih.

PISAC

Sadraj

Uvod 9

Prvo poglavlje: Prehrambeni temelji ivota - - - - - - 2 1

Drugo poglavlje: ivot je vie od hrane - - 28

Tree poglavlje: Prehrambeni proizvodi 33

etvrto poglavlje: Organsko nasuprot anorganskome - 39

Peto poglavlje: Aminokisel ine 45

esto poglavlje: Biljne b je lanevine ' - - - 57

Sedmo poglavlje: Kotunjavo voe- - - - - - - - - - 6 6

Osmo poglavlje: Koliko bjelanevina? 77

Deveto poglavlje: Voe, kotunjae i povre - - - - - 8 6

Deseto poglavlje: Mesoderstvo - 9 2

Jedanaesto poglavlje: Sumporeno voe - - - - - - - 100

Dvanaesto poglavlje: Oksidiranje hrane 104

Trinaesto poglavlje: Sol je otrovna 112

etrnaesto poglavlje: Usitnjenje hrane - - 117

Petnaesto poglavlje: Nedostatnost 129

esnaesto poglavlje: Lijeenje vi taminima - - - - - 134

Sedamnaesto poglavlje: Superhrana 142

7

Osamnaes to poglavlje: Hrana i (lobar ivot 148

Devetnaesto poglavlje: Nova dijeta 153

Dvadeseto poglavlje: Razum i hrana 158

Dvadeset i prvo poglavlje: Lijeenje" hranom 169

Dvadeset i drugo poglavlje: Post i pomlaivanje 177

Dvadeset i tree poglavlje: Bebama se ne smije davati krob 188

Dvadest i etvrto poglavlje: Neista voda za zdravlje - 194

Dvadeset i peto poglavlje: Je li tvoj dobitak moj gub i tak?- - - - - - - - - - 201

Dvadeset i esto poglavlje: Vrste i znaajke prodrljivosti. - - - - - - - - - - - - - - 207

Dvadeset i sedmo poglavlje: Jesti s ui tkom 212

Dvadest i o smo poglavlje: Kako jesti 221

Dvadest i deveto poglavlje: Pripremanje jela 227

Trideseto poglavlje: Pripremanje zimnice 241

Trideset i prvo poglavlje 246

8

Uvod

Sredinom devetnaestog stoljea govorilo se, da e svako etvrto novoroene umrijeti prije navrene sedme godine, a svako drugo prije nego dosegne sedamnaestu. Od stotinu osoba samo ih je est ivjelo do ezdeset i pete, dok je do stote stizala moda jedna od deset tisua. Te alosne i- njenice su bile stvarnost u razvijenim zemljama, u kojima postoje podaci, ali su stvari bi le (i jesu) daleko gore u zabaenim dijelovima svijeta.

Mi koji smo odrasli u Americi i nismo bili izvan granica vlastite zemlje misl imo da j e svijet napredan. Ne shvaamo da u nekim dijelovima zemlje j o uvijek traje kameno doba, da u svijetu ima divljatva, barbarstva, srednjevje-kovlja, ropstva itd. Kad pomislite da e tek svako etvrto dijete obojene rase (crne, tamne, ute) imati mogunost i da naui itati, da zasigurno nee imati radija pa e ostati odsjeenim od onoga to se zbiva u svijetu, onda ete imati pojma kako i zato u svijetu vlada alosno neznanje i traju prastara praznovjerja. Ako promisli da su takorei juer tvoji vlastiti djedovi ivjeli u istom neznanju i da su ti ostavili u naslijee svu silu praznovjernih pria, od kojih te je znanstveni napredak samo djelomino oslobodio, nee se onda hvaliti svojom nadmonou" nad ostatkom svijeta.

uo sam ovjeka koji vjerojatno nije nikad bio na Junom Tihom oceanu kako govori , da e vas povesti na ta juna mora i pokazati vam ljude devedestgodinjake ivah-

nije od dvadcsetgodi.njaka u ovoj zemlji. Stalno sluamo o zauujuem zdravlju i razvitku, kao i o dubokoj starosti s tanovnika u zabaenim krajevima. Ako eli nai ljude od sto, dvjesta, trista, etrista ili vie godina, idi tamo gdje svijet nema kalendara ni rodnih listova. Ako eli vidjeti zaista stare ljude, idi na Tibet, gdje je zemlja tako neista i puanstvo tako siromano, da njihov prosjeni vijek vjeroja tno ne prelazi osamnaest godina. Gradovi i sela u Tibetu su tako neuredni da se ovjek pita, kako itko moe u njima ivjeti, uz sav onaj zadah kravljih balega s to j e nepodnoljiv svakome tko nije u smradu roen i navikao na njega. Pria se da tu ljudi ive i preko tisuu godina. Da ovdje, u najcrnjem neznanju, neki ljudi posjeduju vee znanje nego najkolovanije osobe u civiliziranom svijetu, tako da ti naj-kolovaniji izgledaju posve neukima. Da su ovdanji stanovnici naroito duhovno" nadmoni - svi zaostali narodi prikrivaju manjak razvitka nekom svojom duhovnom nadmoi" . Jedan mladi Hindus student, koji me je uvjeravao da s lakoom moe vidjeti svoga biveg uitelja u Indiji i s njim razgovarati usproks tisuama kilometara rastojanja, a koji je ipak doao u Ameriku na inenjerski studij, govorio mi je d a j e Indija tisue godina naprednija od Amerike - duhovno!"

Sveti ljudi u Indiji oituju svoj veliki duhovni" napredak maui kose kravljom balegom, visei dugo vremena naglavce, puui potrbuke na tisue kilometara, tabana-jui polako i muno s kraja na kraj zemlje, od oceana do oceana, sapeti tekim lancima i drugim jednako bezvrijednim, besmislenim i po tijelo tetnim nainima - glupostima to proizlazi iz vjerovanja u ispraznost ovozemaljskog

10

ivota. Ako je to duhovnost", onda ne daj, Boe, da Amerika uini ikakav duhovni" napredak! Ostanimo bolje normalni.

i tamo blistave prie o prekrasnim uzorcima mukosti i enstvenosti to se mogu nai u nekim zakucima zemlje, a onda idemo u kino i vidimo putopise i snimke tih istih osoba i na vlastito zaprepatenje otkrivamo da nisu bolji, a vjerojatno ni gori, od bijednih tipova koje mi s tvaramo u mravinjacima to ih zovemo gradovima.

Ne t rebamo uvaavati kiene i oduevljene prie o zdravlju primitivnih ljudi kao o neemu iznad naeg zdravlja. Dobro zdravlje meu divljacima i manje razvijenim narodima je izuzetak. Nerazvijeno puanstvo je boleljivo i kratkovjeko. Malarija, crijevni nametnici , suica, guba, neishranjenost i sva sila drugih boljki su uobiajeni meu njima. Neishranjenost i glad su manje-vie svakodnevica.

Veliki dijelovi ljudske obitelji i danas ive u zemljanim kolibama s pranim podovima, slamnatim krovovima i bez dimnjaka. Nije lako odravati istou ivei u takvoj nastambi i spavajui na podu. Nema mrea protiv kukaca, pa je ta eljad pokrivena ujedima kukaca. Dovoljno je prijei Rio Grande i kod naih junih dobrih susjeda" Meksikanaca nai mnogo indijanskih plemena koja ive u ba takvim uvjetima. Kau d a j e meu ovim Indijancima smrtnost novoroenadi veoma visoka.

S a m o manji dio ovjeanstva danas ima dovoljno hrane. Svake godine mnogi od kineskih i indijskih obilnih milijuna umiru od gladi. U mnogim drugim dijelovima svijeta prijetnja gladi je takorei stalna. Borba za goli ivot"

l I

medu tim svijetom je veoma ozbiljna. Nasuprot popularnoj propagandi, u dijelovima Afrike gdje nije stupila bijela noga i gdje nema bjelakog utjecaja, ima siromatva koje nije ni mrvu manje prihvatljivo od onoga to proizlazi iz junoafrikog bezemljatva. Krajnje siromatvo i dugotrajna neishranjenost ostavili su na stanovnitvu dalekosene tetne tjelesne i duevne posljedice.

Smrtnost djece je visoka u veem dijelu svijeta. Dovoljno je baciti pogled na Indiju. U toj prenapuenoj i gladnoj zemlji samo jedno od etvero novoroenadi ima ansu preivjeti prvu godinu ivota. U nekim drugim zemljama anse za preivjeti su jo manje nego u Indiji. Ako dijete u Indiji preivi prvu godinu, jo uvijek ima samo pedest posto anse da odraste. U Kini su uvjeti jo gori.

U tim dvjema prenapuenim zemljama ne vlada samo nestaica hrane, nego i manjak sanitarnih ureaja i nemar oko osobne higijene kod veeg dijela stanovnitva. U lom smislu veoma su malo odmakli od srednjevjekovne Europe, a donekle zbog istog razloga - zbog zaglupljujueg vjerovanja u beskorisnost ovozemaljskog ivota.

Kolikogod izgledalo poniavajue, mora se priznati da smo mi kao narod j ako nisko u svakom pogledu, i da naa mjerila nemaju nikakve vrijednosti osim za mjerenje raliitih stupnjeva loeg zdravlja. U posljednjih dvadeset i pet godina nita se nije pokazalo tako jasnim kao injanica da smo narod invalida i poluinvalida.

Pregledi kolske i predkolske djece pokazuju da svima neto nedostaje, i to prema mjerilima koja, kako rekosmo, mjere samo stupnjeve loeg zdravlja. Pregledi mladia za

12

vojsku 1917-1918. i pregledi mladia danas, kako po vojnim tako i po sveuilinim strunjacima, pokazuju da su defektna kolska djeca od prije dvanaest i petnaest godina i danas defektna nakon to su dosegla zrelost. Nisu nadrasli" svoje nedostatke.

A s t o j e s djevojkama? Je li njihovo stanje povoljnije? Jesu li one nadrasle" svoje nedostatke iz predkolskog i kolskog doba? Pregledi mladih ena na njujorkoj Akademiji pokazuju da su i one nalik na hrpu starog eljeza. U veini su nesposobne za ivotne izazove, bilo u miru ili ratu.

Nesposobnost za vojsku ne otkriva potpuno opu degeneraciju u koju smo upali, jer i kod onih koji su proglaeni sposobnima defekti su isti, samo manje oevidni. Vojna mjerila su mjerila bolesti a ne zdravlja. Kokoja prsa, bu-buljiavo lice, pogurena ramena, naoale, krivi zubi, mrava, nerazvijena tijela i drugi znakove propadanja, vidljivi na regrutima i na profesionalnim vojnicima, ukazuju nepogreivo na injenicu da se vojska sastoji od mladia koji su se ve poeli raspadati.

Sto znai demobiliziranje u prolom ratu vojnika starij ih od dvadeset i osam godina? Znai da su ak i oni koji su proglaeni sposobnima degenerirani do te mjere da nisu u stanju izdrali vjebe namijenjene djeacima. Kao narod mi smo psiholoki krpe i lo postajemo sve vie.

ovjeanstvo svih rasa i podvrsta je sposobno za sve, a mi smo ipak pali duboku ispod tih sposobnosti , j e r n ismo u stanju proizvesti vrhunske mueve i ene, budui da smo zanemarili sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Ne-

13

mojnio se u ovoj zemlji hvaliti svojim velikim napretkom, jer smo posvetili sva sredstva j avnog priopivanja svetoj zadai dranja u zabludi cjelokupnog puanstva, kako bi na profiterski sustav mogao podmazano" djelovati. Neznanje i zablude su posvuda, odatle i slaba ishranjenost velikog mnotva Amerikanaca, usprkos preobilju hrane tijekom cijele godine.

Ako je ivot divljaka u nekim pojedinostima u prednosti pred ivotom civiliziranog ovjeka, svakako mu je u mnogim drugim pojedinostima inferioran. Nema sumnje da mnogi divlji i nerazvijeni narodi jedu zdraviju hranu nego civilizirani, ali oskudnost hrane i estina borbe za preivljavanje ponitava tu jednostavnu prednost. C i v i l i zacija je ludnica koja rtvuje ljude, ene i djecu na oltaru komercijal izma - budui da je nezajaljiva elja za to veom zaradom najjaa poluga nae kapitalistike privrede - ali mi ne zastupamo povratak k divljatvu. Mi bismo radije revolucionirali svoju civilizaciju. ovjek je sredite svemira i mi bismo morali sve svoje ustanove graditi za njega, za njegove potrebe i njegova najvia stremljenja, a ne kao sada graditi sve na posebnim interesima nekolicine koji su vlasnici zemlje i koji izrabljuju veinu.

Najvea zapreka danas ivotnoj reformi na zemlji, najvei neprijatelj reforme naina ishrane nije neznanje, kojega ima dosta, ve elja onih koji profitiraju na sadanjim zloporabama i njihovim sredstvima da nastave ubirati bogatu novanu etvu podravajui tolike tetne ivotne navike dananjice. Veoma nam je potrebna ekonomska i poljoprivredna revolucija. Potrebne su osnovne promjene prije nego to bismo imali nade moi svakome dali u ruke

I I

grau za bolji i zdraviji ivot i prije nego im protumaimo kako koristiti tu grau. Dotle dok su sredstva j avnog priopivanja i na odgojni sustav u rukama ekonomskih zbira, dotle dok oni smatraju svojom dunou sluiti specijalnim interesima spomenutih vlasnika zemlje, a ne sluiti interesima svega ovjeanstva, istina o zdravlju, bolestima i lijeenju probijat e se u javnost muno i polako.

U meuvremenu moramo initi najbolje to moemo i ne zauzimati defetistiki stav. Ne smijemo dii ruke i uz-viknuti: Koja koris t?" Stara izreka da Rim nije sagraen za jedan dan" treba nam uvijek biti na pameti i moramo ustrajati do konanog cilja - zdravlje za svakoga! Sve ono to prijei ljudski napredak treba ustupiti mjesto onomu to vodi naprijed. ovjek je svetinja, a ne institucije.

U zamrenosti modernog ivota sve vei broj uznemirenih ljudi trai normalniji nain ivljenja. Zbunjeni, esto i maltretirani, izgubljeni u opem meteu i zbrci, oni trae naslijepo i neodreeno neto to bi ih dovelo do ivota, zdravlja, snage i sree. Poneki i nau ono to trae, ali, naalost, mnogi zavre u slijepim uliicama iz kojih nikad vie ne iziu, a neki popadaju du puta.

Svijet je do samog ruba pun lijekova protiv svake ljudske bijede, ima na gomile panaceja, ali sve padaju na ispitu. Dogma ovjek je ono to j e d e " i krilatica dijetom se'sve moe" zavedoe i zavode mnotva. ini se da je veoma lako uvjeriti veliki broj ljudi, da ako slijede odreeni dije-tetni plan, ili ako jedu neke takorei udotvorne obroke, bit e zdravi i jaki i ostati takvima do u kasnu ivotnu dob.

L5

Takozvani nulricionisti nisu ipak bez suparnika. Tjelesni kulturisti su pri ruci sa svojim raznovrsnim nainima tjelovjebe, od kojih vam svaki garantira zdravlje, snagu, ivotnost i duinu vijeka po elji. Psiholozi i psihijatri imaju svoje programe za spaavanje oboljelog svijeta. U stvari, mogli b ismo nabrajati ove panaceje do besvijesti, a da ne bismo doli do kraja liste.

Oprezan prouavatelj ivota i trijezan promatra rezultata primjene svih ovih mjera ostaje osupnut nad zakljukom da je sve promaaj. Ne valja rei da nemaju nikakve vrijednosti, niti da nitko po njima ne postie nita dobra. Jednostavno se eli rei, da sve te specijalizacije i podspecijalizacije nisu u stanju rijeiti probleme s kojima se suouju suvremeni ljudi i ene. Trai se neto vie nego dijeta, vjeba ili emotivno ravnovjesje. ivot je veoma sloen, zato jednostavna i jednostrana formula za ivot nikako ne moe zadovoljiti tolike mnogostrane zahtjeve.

Potreban je sveobuhvatniji tretman cjelokupnog problema ivljenja, i to u pojmovima nekog valjanog standarda. Trai se spoj isprepletenih i povezanih ivotnih imbenika, kako bi se udovoljilo potrebama ovjeka, ene i djeteta koji trae svoj put u zamrenosti nae kaotine civilizacije. Neophodno je potreban uzorak normalnog ivota ljudskog bia, koji bi pokrio zbir svih ovjekovih potreba, a ne samo jedan ili dva od njegovih zahtjeva. Samo uzimajui u obzir sve glavne imbenike ivljenja i tumaei ovjeku kako ti imbenici utjeu na njegov svakodnevni ivot moemo se nadati, da emo ga osposobiti za rjeavanje problema s kojima se svakodnevno suoava.

16

Ne moemo oekivati superiorniju ishranu i zdravlje to iz nje slijedi sve dok ne shvatimo da su svi ivotni imbenici meuovisni i ravnopravni sudionici ivotnih odnosa. Kako e se vidjeti kasnije, hrana nije prehrana. Nakana ove knjige nije samo pouiti itatelje o neophodno potrebnim istinama o hrani i jedenju, ve o bitnim injenicama o ostalim faktorima povezanima s prehranom. Jer sama hrana, koliko god bila dobra, nikada ne moe bili potpuni odgovor naim prehrambenim potrebama.

Od svih raspoloivih naina jed ino sustav prirodne higijene moe iteljima zemlje donijeti rjeenje njihovih problema sa zdravljem, bolestima i lijeenjem, j e r taj sustav predstavlja spoj svih imbenika i sastojaka normalnog ivota, pa prema lome moe pouzdano ponuditi ovjeanstvu izbavljenje iz sadanjeg alosnog stanja degeneracije i oboljelosti. To nije jednostrani pristup ivotnim problemima, ve obuhvaa sve osnovne potreba ivota.

Naela i postupci prirodne higijene temelje se na psiholokim i biolokim istinama, a potvruju, usavruju i ine ih modernima tolika vrijedna otkria. Bit prirodne higijene je u potivanju ivotnih zakona i uzimanju u obzir nutarnje moi ivog organizma. Bilo koji nain ivota, u zdravlju ili bolesti, ako nije utemeljen na ivotnim zakonima, donijet e razoaranje svima koji ga kuaju. Nema kraja dananjoj bijedi sve dok se svijest cjelokupnog ovjeanstva ne probudi i potpuno shvali vitalnu vanost zakona koji vladaju ouvanjem i obnovom zdravlja due i tijela.

Budui da prirodni zakoni ne doputaju izuzetaka, a utjeu na na svakidanji ivot i zdravlje i bolest, njihovo poznavanje bi trebalo svakome leati na srcu. Ne moemo

17

si priutiti njihovo nepoznavanje, jer o poslunosti zakonima ivota ili njihovu nepoznavanju odnosno svojevoljnom nepotivanju zavisi srea i nesrea ovjeanstva. Bogatstvo m o e obasipati ovjeka svojim darovima, posjedovanje i umjetnost mogu zajedno ukrasiti njegov dom, znanost i dobra literatura mogu proiriti njegovo znanje i prol'initi njegov ukus, dobri i mudri mogu predsjedati njegovoj zajednici, on moe postii najvii poloaj do kojega ga mogu uzvisiti njegovi sugraani, ali koja korist od svega toga, ako je njegovo tijelo slabo i skrhano od boli, a njegov d o m slika ubitane tjeskobe i poniavajueg trpljenja zbog blijede, boleljive ili sakate djece? Zdravlje j e , nakon ivota, ovjekovo najdragocjenije imanje, bez kojega sam ivot ne vrijedi mnogo.

Lano nazvana suvremena znanstvena medicina" zadovoljava se eksperimentalnim igranjem s beskrajnim nizom simptoma i droga, zaboravljajui potpuno zakone ivota. Ako medicinar uope i misli o higijeni, ona je samo slabani pomonik" njegovim otrovima. On zatrpava svoje rtve bezbrojnim receptima za lijekove, preuujui simptome i zanemarujui uzroke sve dotle dok stanje bijednog muenika postane nepodnoljivo do te mjere, da mu ni najjai otrovi ne mogu ni privremeno donijeti eljeno olakanje . U posljednjih dvadeset godina medicinska struka i farmaceutska industrija zabavljaju nas brzim slijedom udotvornih lijekova", od kojih je svaki imao svojih pet slavnih minuta, da bi zavrio u sve pretrpanijem limbu, rezerviranom za olakanja" to se uju nou. Iako su budili i podravali ovjekovu veliku nadu za konano iskorjenjivanje trpljenja, udotvorni lijekovi su se pokazali iluzorni-

IX

ma kao i svi prijanji. Nije ovjekova nada u otrovima -krenje zakona ivota se ne moe izlijeiti otrovima.

Cilj ove knjige je okrenuti svijet od otrova prema normalnim ivotnim stvarima. Pravi higijeniar zna, da tijelo treba i moe koristiti higijenska sredstva i naine, nita drugo ne treba i ne smije. To vrijedi za zdravlje kao i za bolest. Ako ja uspijem uvjeriti itatelje da u zdravlju ili bolesti pomau samo stvari i postupci koji imaju normalan odnos prema ivotu, ako uinim da shvate kako je poslunost zakonima ivota njihovo jed ino spasenje, da se jedna povreda ivotnih zakona ne moe ispraviti drugom povredom tih istih zakona, ako ih uputim da vide kako se superiorna ishrana, kojom se postie i odrava jedro zdravlje, temelji na uvjetima to ih postavlja sama priroda a ne po nekoj nenaravnoj emi izmiljenoj u nekoj farmaceutskoj ustanovi ili po nekim trgovcima eljnima zarade, ako ja pokaem put k boljem zdravlju djece u ovoj zemlji - ova e moja knjiga ostvariti cilj s kojim je pisana.

Ja sam proveo vie od trideset i dvije godine u obavljanju svoje profesije. Dvadeset i dvije od ovih godina vodio sam vlastiti zavod Zdravstvena kola dra. Shel tona" ovdje u San Antoniju u Texasu. Imam bogato i raznovrsno iskustvo u brizi kako za bolesne tako i za zdrave, za mlade i stare, j ake i slabe, pametne i neznalice, bogate i s iromane. Budui da su u zdravstvenu kolu dolazili ljudi s raznih strana svijeta, postigao sam iskustvo koje mnogima nedostaje. Studij sam poeo jedanaest godina prije nego to sam poeo s praksom. Utroio sam preko etrdeset godina na intenzivno prouavanje ljudske ishrane. Ako duljina vremena utroena na studij i na primjenu tako steenog znanja

L9

na pacijente daje pravo ovjeku da s autoritetom govori o temama obraivanima u ovoj knjizi, onda ono to kanim rei vrijedno je vae pozornosti i dubokog razmiljanja. Moji veliki uspjesi u vraanju zdravlja mojim pacijentima, ukljuivo i velikom mnotvu takozvanih neizljeivih", ivi je dokaz valjanosti principa i uputa ovdje izloenih.

Ali ja ne traim od nijednog itatelja da prihvati kao istinito ita iz ove knjige samo zato to sam to u nju uvrstio. Umjesto toga oekujem da moji itatelji misle, istrauju i provjeravaju i samo otkriju, je li ono s t o j e reeno istinito ili nije. Ne daj da te itko vodi. Neka te vodi samo istina. Ako ja ne govorim istinu, ako se varam, ako grijeim, pusti kraju ono to ja govorim i trai istinu drugdje. Ne uzimaj autoritet za istinu, ve neka ti istina bude autoritet. Misli svojom glavom i primijeni vlastite sposobnosti u provjeri svih stvari i dri se onoga to je dobro.

2 0

Prvo poglavlje

21

Prehrambeni temelji ivota

Tijekom nekoliko narataja prouavanje razvoja i nasljeivanja stanica skoro potpuno je zanemarivalo daleko vaniji studij prehrambenih navika koje uvjetuju i predo-dreuju razvoj stanica i utjeu na njihovo razmnoavanje i opstanak. Uloga ishrane u integraciji, reintegraciji i desin-tegraciji zanemarivana je bez ikakva stida. Uglavnom se pretpostavljalo da nije bitno kakvu hranu organizam konzumira sve dotle dok konzumira dovol jno" i vie nego dovoljno". Smatralo se vanim obilje ili manjak hrane, to dovodi do vrednovanja koliine a ne kakvoe i raznovrsnosti.

Tek u posljednje vrijeme poeli smo ozbiljno istraivati psiholoke temelje ivota i utjecaj ishrane na rast i razmnoavanje kako u biokom tako i u patolokom pogledu. Istina je , da su tijekom nekoliko proteklih tisuljea umniji lanovi nae rase nasluivali ulogu ishrane u zdravlju i bolesti, ali su znanstvenici smatrali d a j e to ispod njihova dostojanstva.

Opskrbljenost hranom i njezina dostupnost daju organizmima izvjesne, dobro oznaene karakteristike. Razliiti naini ishrane uzrokuju razliite naine irenja. Krajnji cilj ishrane nije samo omoguiti rast, ve zadovoljiti iskonske potrebe stabilnosti i normalnog djelovanja.

ivot zavisi o organizaciji, a organizacija je plod rasta ili ishrane. Od ishrane dolazi na postanak, po ishrani imamo svu onu snagu koju posjedujemo, a nae zdravlje je u tonom omjeru s kvalitetom nae ishrane. To vrijedi za sav biljni i ivotinjski svijet. iva bia, gdje god se nalazila, sa svim svojim udesnim sposobnostima i draima, obian su proizvod ishrane.

Savrena ishrana znai savrene organe, savrene tjelesne funkcije i normalno zdravlje, j e r je sve to meusobno ovisno i raste j edno iz drugoga. To dovodi do pravila:

pravi put za obnovu snage i vitalnosti je isti onaj po kojem smo ih i dobili, a to je rast. Obnavljamo snagu i vitalnost na isti nain na koji ih uzdravamo, na isti nain na koji dijete raste prema snazi i zrelosti. Ako nas ita moe i mora obnoviti, onda je to ona ista sila koja nas je donijela na svijet, koja nas odrava u postojanju, koja je uinila da rastemo do muke ili enske zrelosti.

U emu se sastoji ishrana? Ope uvjerenje da su hrana i ishrana jedna te ista stvar nije tono i treba ga odbaciti . Jesti dobru hranu i hraniti se dobro nije isto. Svuda oko nas su dokazi da je jedna stvar biti u stanju najesti se dobre hrane, a sasvim druga je dobiti snagu iz hrane. Hrana je jedan sastojak tvari po kojoj se odvija proces ishrane. Voda i zrak su ostali sastojci. Ali nijedan od njih posebno niti svi skupa sainjavaju ishranu.

Ishrana je ivotni proces to se odvija iskljuivo u ivom organizmu. To je proces rasta, razvitka i osnaivanja. Jesti dovoljno dobre hrane, piti zdravu vodu i udisati ist zrak je samo po sebi jako poeljno, ali treba j o neto da bi se postiglo zdravlje, snaga i vitalnost.

2 2

Ishrana je funkcija i moemo imati bolju prehrambenu funkciju jedino ako imamo sposobnost za bolju ishranu. A tu se sposobnost ne moe kupiti. Nema tableta u ljekarni koje bi mogle uveati tu sposobnost, ili da bi mogle umjesto nas obavljati ivotne funkcije. Sposobnost za ivjeti, disati, jesti i djelovati nalazi se u nama, ne izvan nas.

I hana je korisna samo u svojoj psiholokoj povezanosti sa zrakom, vodom, suncem, odmorom i snom, vjebom ili aktivnou, istoom i potpunom duhovnom i moralnom snagom - ukratko, u svim prirodnim i normalnim okolnostima za koje znamo da su potrebne za ouvanje zdravlja. Od svih tih imbenika ozbiljno povezanih s potrebama tijela, koji su usput reeno bitno potrebni, nije mogue nijedan od njih proglasiti vanijim od ostalih iz jednostavnog razloga s t o j e svaki od njih neophodan, pa se samo njihovim potpunim skladom s potrebama tijela zdravlje odrava, ili ponovno vraa ukoliko je bilo izgubljeno. Oni ne samo da sainjavaju sredstva to stoje na raspolaganju ivotnim silama u ouvanju zdravlja, ve slue i za povratak izgubljenog zdravlja.

Hrana je nepokretna tvar, pa prema tome ne moe stvarati ivih organizama. Nije subjekt ve objekt djelovanja. ivi organizam uzima iz pojedene hrane ono to moe, a odbacuje ostatak. Neka hrana moe biti dobra, ali da bi koristila vie no stvarno moe, ili da bi hranila vie no s to j e potrebno - prema teoriji da bi mogla graditi ovo ili ono, da bi sudjelovala u livoj ili onoj funkciji - u tom pogledu je vie nego beskorisna. Pomodni programi kljukanja upropatavaju ivot. Neki od njih se sastoje od prederavanja svim vrstama hrane, drugi od nalijevanja sokovima, ili se radi o hrani bogatoj eljezom, kalcijem, vitaminima i td.

23

Svaki dan moemo vidjeti mravke kako obilno jedu debljajui] hranu, a da ne dobivaju ni grama. Vidimo sla-bunjavce kako do mile volje jedu hranu bogatu vitaminima, a da im nita ne koristi. Vidimo malokrvne bolesnike kako jedu eljezo, a da im to ne pomae . Ili druge kako jedu hranu bogatu kalcijem, a da im od toga kalcija nita ne ostaje. Jesti samo po sebi nije dovoljno.

Kad se ustanovi da bolesnik nema oekivane koristi od obilja vitaminima bogate hrane, pribjegava se oralnom uzimanju vitaminskih ekstrakata ili intravenoznom i hipoder-mikom davanju sintetikih vitamina. Kad ni to ne pomogne, iznalaze se drugi trikovi. Ali trikovi ne mogu osposobiti bolesnika za uporabu vitamina. Uporaba i asimilacija vitamina je ivotna funkcija i nema nita izvan ljudskog bia da to umjesto njega uini. Higijenski postupak najprije vraa ovjeka u stanje u kojem e moi koristiti vitamine u potpunosti .

Lijenici i prijatelji se slau s bolesnikom, da trpi zbog hrane, da mu treba jaka hrana za osnaenje. Osobe koje tvrde da znaju kako stvari stoje i da se u sve dobro razumiju kljukaju takve bolesnike govedskim odrescima, krepkom govedskom juhom, masnom hranom, ribljim uljem itd. s nakanom da ga ojaaju." Ope je uvjerenje da je hrana isto to i ishrana, pa se trai to vie hrane.

Ako bolesnik uza sve ovo opanje ne dobije na snazi i teini, reimu se dodaju tonici i stimulansi, koji. razumije se, ne pomau probavi i asimilaciji nego ih neizbjeno slabe, mravi i slabi invalid ostaje mrav i slab, ili mraviji i slabiji. to ga se vie stimulira to slabiji postaje. Nita izvana ne moe uveati ovjekovu prehrambenu sposobnost. Kao to velika hrpa drvene grae ne uveava stolarovu

24

sposobnost, isto tako veliki obroci hrane ne poveavaju probavne i asimilativne sposobnosti bolesnika. Da bi se postigli eljeni rezultati, najprije se moraju uveati bolesnikove sposobnosti .

Reena sposobnost se moe uveati j ed ino mudrom uporabom i tedljivim troenjem tjelesnih sila. Treba steci -jeti snagu ako je se eli uveati. Nedopustivo je rasipanje, sukobljavanje i nerazumno troenje. Mogunost sposobnosti je bez sumnje stvar naslijea, ali osoba ija sposobnost je osakaena ili smanjena, moe se oporaviti j ed ino regularnim i normalnim postupkom. Nasilne mjere i rasipni pokuaji ne vraaju sposobnosti .

Zdravlje se vraa upravo onim istim iskonskim postupcima po kojima se poetno odravalo, a ti postupci su u potpunoj nadlenosti nutarnjih sila ivog organizma. Zdravlje izravno ovisi o izvornom inu oblikovanja, to jest o gradnji i dogradnji djelujuih organa od elementarnih sastojaka u krvi. Ako smo pametni, slijedit emo prirodu u njezinu djelovanju i uzeti ozbiljno u obzir njezinu grau i sredstva kojima ona postie svoj cilj. Preuzetnost je postupali suprotno. Ako elimo pomoi, moramo graditi onako kako priroda gradi, a ako elimo ukloniti neto, moramo to uiniti onako kako to priroda ini. Dakle , nezaobilazno pravilo pravog higijenista jest osigurati pojedincima sve koristi higijenskih sredstava u njihovoj potpunosti , j e r se samo tako istinsko zdravlje moe povratiti i ouvati.

Naa nacija je puna bolesnika koji su kuali svakojake dijete i jelovnike, od ega nisu izvukli nikakve koristi. Kuali su vitaminske preparate, mineralne koncentrate, posebne dijetalne obroke, razna sredstva za probavu" it.d, ali sve bez uspjeha. Pretrpavali su se svim vrstama jela,

25

prederavali se kakvom posebnom hranom, slijedili su posebne naine pripremanja jela, savjesno su obavili ispit, na kojem je pala tvrdnja da j e ovjek ono to jede. Nije li ve vrijeme da posvetimo vie panje procesima kojima ovjek koristi hranu, umjesto to svu svoju pozornost obraamo na hranu kao takvu? Prije nego ovjeka nahranimo, osigurajmo se da on moe iskoristili ono ime ga hranimo. Sto se dobiva time da hrana proe kroz ovjeka, a da j e on ne probavi ni asimilira?

Nahraniti dnevno ovjeka potrebnim brojem kalorija nije nikakva garancija da e on te kalorije dobiti iz pojedene hrane. A k o mu hrana u probavnom traktu fermentira, nee iz nje dobiti kalorija. Ne znai da e dobiti potrebne aminokiseline jedui bjelanevine ako mu se pokvare u probavnim organima. Ako hranimo ovjeka po teoretskim potrebama a ne prema njegovim stvarnim sposobnost ima (kakav je, tako treba i jesti!), nanijet e m o mu veliku tetu. Zar ne vidimo svakog dima kako se slabii pretrpavaju obiljem dobre i j ake hrane" s nakanom da se osnae, a ipak postaju sve slabiji i slabiji? Zar nije iroko potvreno iskustvo u higijeninim ustanovama i higijeniarskoj praksi da slabii postaju snaniji na smanjenim obrocima?

Umjesto da prouavamo prirodu i sr njezinih zakona, uvjeta i gradiva da bismo po njima postupali , mi kao d a j e prouavamo ne bismo li otkrili kako je prevariti. Kao kad kakav poslovni ovjek veli svome odvjetniku: Ja ne elim znati kako potivati zakon ve kako ga izigrati!" Upravo tako i mi: ne br inemo se kako slijediti prirodne zakone nego kako ih neposluali. Znati to neuiniti je nerijetko isto tako vano kao i znati to uiniti. Tisue bolesnika svake godine umire, a j o vie ih ostaje neizljeivo oteenima

26

samo zato to njihovi lijenici ne znaju to neuiniti. Sve dok sljedbenici svih medicinskih smjerova budu vjerovali d a j e u redu initi zlo da bi se postiglo dobro", osueni su da ini pogrene stvari. A njihovi pacijenti moraju u skladu s time trpjeti.

Ima vrijeme kad se ne treba jesti , ima stanja kad se ne smije uzimali nikakva hrana. Vano je znati kad se uzdrati od hrane, a isto tako znati kada i koliko jest i . U naelu jesti ima cilj opskrbiti tijelo potrebnim hranjivim elementima, pa se ne postie nita jedui kad hrana nije potrebna ili kad ne moe biti probavljena i asimilirana. Uzdravanje od je la (post) je j edna od najeih pojava u prirodi i odgovara velikom broju uvjeta i okolnosti .

27

Drugo poglavlje

ivot je vie od hrane

Postiji sustav izgraen na nael ima djelovanja, kao i na naelima koritenja materijala. Naela su izvorita djelovanja, a lana naela raaju zlo. Jedno lano naelo moe obruiti cijeli sustav. U stvari, j edno lano naelo uvueno u sustav moe proizvesti vie smutnje nego tisuu takozvanih lanih injenica." Lani princip moe zbuniti, dovesti u sumnju i iskriviti istinu do te mjere da bilo koja nakarad-nost postane prihvatljiva, da se u nju vjeruje i po njoj djeluj e . Sustav bez ispravnih naela djelovanja, koji polazi od pogrenih naela, bezuvjetno e uvijek djelovati pogreno, j e r djelovanje mora biti u skladu s naelima.

Razlike izmeu Higijenike i drugih kola u shvaanju dijete, vjebe, sunanja, vode, odmora, spavanja, temperature, duevnih imbenika Ltd. temelje se na primjeni naela koja pojedina kola zastupa. Svatko j ede , ali svatko nije hi-gijenist. injenica da svatko die ne znai da j e svatko higi-jenist. Na primjer, higijenisti rade na naelu da kakav je ovjek, tako treba i jest i" , doim dijetisti i razne druge takozvane kole zdravlja to se oslanjaju na dijetu tvrde: ovjek je ono to j ede . "

Kae se d a j e pok. dr. Henry Lindlahr prvi izjavio d a j e ovjek ono to j ede , ali je to vjerovanje daleko starije od dra. Lindlahara, to je lako dokazati . U uvodnom lanku

28

ilustriranog ivota" od 25. travnja, 1875. dr. Trail navodi citat iz nepoznatog izvora: Kako ovjek jede takav i jes t ." Tako je dogma ovjek je ono to j e d e " izraavana u devetnaestom stoljeu. Poetkom dvadesetog stoljea u Samo-pomo i " (York, Pensilvania) dr. E. M. Woolsey je pisao pod naslovom ovjek je ono to j ede . " On to navodi kao citat, pa je razborito pretpostaviti da je reenu dogmu posudio od nekog drugoga. Doslovno kae: ovjek je ono to jede. Moral , bilo narodni bilo osobni, pitanje je naina prehrane."

Jeka ove dogme nam redovito stie zrakom u programu o itnim pahuljicama, gdje voditelj serije California" Carson mumlja djeci: Ako eli biti kao Hoppy, treba jesti kao Hoppy." To je ovjek je ono to j ede" , samo malo drugaije reeno.

Higijenisti odbacuju u potpunosti ovo shvaanje i postavljaju kao pravilo da kakav je ovjek onako treba i j e sti", kako j e . t o formulirao dr. Robert Walter. Graham izjavljuje isto u svojem pravilu da najslabiji organ u tijelu treba bili odrednica po kojoj treba hraniti bolesnika ili takozvanu zdravu osobu. Tako i Trail, postavljajui odrednice, ne samo za prehranu bolesnika ve za njihovu sveokupnu njegu, u kojima trai da se sve mora ravnati prema sposobnost ima i potrebama tijela u danom trenutku. Sve ono to se daje bolesniku treba biti pri lagoeno njegovim uvjetima.

Nitko, a ponajmanje bolesnik, nikada ne bi trebao biti hranjen po nekim proizvoljnim standardima, kao to su na primjer pretpostavljeni dnevni broj potrebnih kalorija, ili odreena koliina bjelanevina na dan, ili za svaki dan propisana koliina vitamina. Mora se uvijek uzeti u obzir spo-

29

sobnost bolesnika da iskoristi pojedenu hranu. Nitko j o nije objasnio koja je korist od hranjenja bolesnika, recimo, teoretski potrebnim brojem kalorija, ako ih on ne moe probaviti ni asimilirati.

Hranu treba koristili za zadovoljavanje prehrambenih potreba tijela, a io tijelu treba zakljuuje se iz njegove konstitucije, njegova trenutnog stanja i iz djelatnosti koju obavlja. Pretpostaviti, kako se dugo vremena i inilo, da jelo ini ovjeka", prema tome i ovjekov karakter", pa jesti u skladu s tom nakaradnom pretpostavkom nee dovesti do eljenog rezultata.

Razlika izmeu la dva naela je ista kao razlika izmeu krojenja kaputa prema ovjeku i krojenja ovjeka prema kaputu, izmeu srezivanja noge prema obliku izme i izrade izme da pristaje nozi. U liigienistikoj praksi mi zahtij evamo da se materija podredi ivom organizmu, a ne da se ivi organizam podvrgava materiji.

ovjek je iznad materije koja ga okruuje. ivot je vie od jela i tijelo od odijela. Iz toga slijedi da je poznavanje ovjeka vanije od poznavanja bilo ega to ga okruuje. ovjek je djelatna snaga prirode i njegova budunost ovisi o njegovu djelovanju. Poluge uspjeha ili neuspjeha su u sam o m ovjeku. Nije u tlu ve u iru snaga po kojoj raste i postaje hrastom. Nikakva mogua manipulacija tlom, ili suncem i vodom ne moe uiniti da iz zrna prosa nikne hrast.

Hrana ne ini ovjeka. Riba ne izgrauje mozak, kako se to nekad tvrdilo. Grah ne gradi miie. Kad bi to bilo tono, onda bi se mogli napraviti neogranieni mozgovi i miii, j e r riba i graha ima u obilju. Jedenje tikvica ne znai omekanje lubanje, niti jedenje jetara proizvodi divovsku

jetru. Hrana je ovjeku samo graa za vlastitu izgradnju, upravo kao to je opeka graa za zidanje kue.

Ako je netko roen glup, ni ribe svih oceana nee ga promijeniti . Zastupati uporabu te, ove ili one hrane tvrdei da e dati snagu, hraniti odreeni organ, ili proizvesti posebne karakteristike znai u stvari zastupati i prakticirati lai. Rabiti hranu s te toke gledita je nehigijensko i neznanstveno, to mora zavriti promaajem.

Tijelo razvija miie kao reakciju na vjebanje, a ne trpanjem hrane za gradnju miia. Ne nastaje Herkul jedui herkulsku hranu, ve herkulskim vjebanjem. Nije svaki ovjek potencijalni Herkul. Miini potencijali bez sumnje su nasljedni, ali ih nitko nije razvio bez vjebanja. A da vjebanje bez hrane nee pojaali miie razumije se samo po sebi, ali postupak je ipak bitan, a nijedan od tih imbenika sam po sebi ne moe stvoriti miie.

Strunjak u laboratoriju lako moe dokazati da melasa, maslac i masnoa prizvode toplinu, ali netko hladan i ma-lokrvan jede ih u obilju a ipak je svaki dan sve hladniji. Ti i drugi apsurdi proistjeu iz lai da jelo ini ovjeka, pa e ovjek promijenivi je lo promijeniti i ud." Ta neistina se nalazi u dijetalnim shvaanjima veine zdravstvenih kola, a pogotovo u dijetalnim ustanovama.

Ne osnauje ovjeka ono to on pojede, ve ono to probavi i usvoji, stoga je vanije znali kako poboljali probavu i asimilaciju nego znati koju hranu jesti . Zrak, hrana i voda su tvari od kojih su ivi organizmi graeni, pa iako je kvali-tet tih tvari veoma vaan, nije vaniji od postupka kojim se uporabljuju. Dobra probava je potrebna isto toliko koliko i dobra hrana, a i asimilacija je j ednako vana.

31

Usput reeno, ovdje nije bilo nakane ustvrditi da hrana nije vana, niti d a j e odluujui imbenik u zdravlju i bolesti, u razvitku i rastu organizma. Nakana je jednostavno bila d a j e hrana, uza svu svoju vanost, samo jedna od vie ivotnih potreba, te d a j e podreena ivotu. ovjek uzima hranu, hrana ne uzima ovjeka. Prema tome je bitno ne gubiti iz vida vanost ovjeka koji jede hranu, a ne usredotoiti svu pozornost na hranu koja se jede .

32

Tree poglavlje

33

Prehrambeni proizvodi

Prehrambeni proizvodi, u stanju u kojem ih j edemo, sastoje se od nekoliko sloenih tvari, razvrstanih u bjelanevine, ugljikohidrate, masnoe, organske soli, vitamine, vodu i neprobavljive dijelove odnosno otpad, koji se deponiraju kao izmet. Da bi bila prava hrana, pojedena tvar ne smije sadravati otrovnih sastojaka. List duhana sadri sve navedene elemente hrane, ali uz njih sadri i nikotin, j edan od najeih otrova za koje se zna, a osim nikotina i nekoliko drugih otrova. Duhan, dakle, nije hrana. Ako bismo pojeli obilniju salatu od duhanskog lia kao to to inimo sa zelenom salatom, teko bismo se razbolje-li. Ako ne bismo umrli odmah, ivot bi nam ipak bio u ozbiljnoj opasnosti .

Struno ime za bjelanevinu je protein. Rije je izvedena iz imena Proteus (Ja predvodim!") , j e r se smatralo da svako ivotinjsko tkivo poinje od bjelanevine. Iz tog starog shvaanja vanosti bjelanevina, bilo ono tono ili ne, proizlazile su mnoge zablude, koje su malo pomalo ispravljene, ali s v remenom opet oivljuju i ometaju traitelje istine o prehrani. Nasuprot sadanjem popularnom uenju, govedina i svinjetina nisu jedini izvori bjelanevina. Zapravo, ivotinjsko meso nije ni najbolji izvor bjelanevina, kako emo naknadno vidjeti. Ima mnogo netonosti o bje- i

lanevinuma, pa e o njoj u slijedeim poglavljima bili potrebno podrobnije govoriti.

Ugljikohidrati su krobovi i eeri, od kojih tijelo moe koristiti s amo eer. Pojedeni krob se mora najprije tijekom probave pretvoriti u eer, a da bi ga tijelo moglo koristiti. Pod eerom se ne podazumijevaju tvorniki proizvodi od repe, trske, mlijeka, javora itd. Isto vrijedi za med, a i za sirup, koji je zapravo prokuhani i zgusnuti sok drveta. lako su to sve oblici eera, ipak nisu idealni za nau uporabu. Datulje, smokve, suhe ljive, slatko groe, slatke j abuke , kaki, zrele banane, groice itd. idealni su izvori za opskrbu tjelesne potrebe za eerom. Zobene pahuljice, mahunarke, gomoljke i si. izvor su kroba. Kotun-jae sadravaju ugljikohidrate, bilo u obliku eera, bilo kroba. Teoretski, ugljikohidrati sagorijevaju u tijelu da bi proizveli potrebnu toplinu i energiju.

Opa navika da se jedu takorei iskljuivo denaturalizi-rani ugljikohidrati - bijelo brano i proizvodi od bijelog brana, oguljena ria, bijeli eer, demineralizirano kukuruzno brano - ini da svaki Amerikanac preivljava na ishrani lienoj normalnog mineralnog sadraja i veine vitamina. Zapravo, u nekima od ovih je la uope nije ostalo minerala ni vitamina. Za optimalnu prehranu ugljikohidrati bi trebah biti prirodni, to jest ne bi smjeli biti denaturalizi-rani.

lako tijelo moe iz ugljkohidrata i bjelanevina proizvesti veinu masnoa, ipak se ini da neke masne kiseline tijelo ne moe samo proizvesti, a potrebne su za optimalnu prehranu. Zbog toga su masnoe vane u prehrani. Maslac , vrhnje, mast i slina ivotinjska sala redovito se koriste u ovoj zemlji. U amerikoj prehrani margarin ubrzano zam-

34

jenjuje maslac, prvenstveno zato to su tijekom Drugog svjetskog rata mlijena industrija i amerika vlada jednostavno bili poludjeli i dotjerali cijenu maslca do nedokuive razine, na kojoj je i ostala. Mnogi vegetarijanci su s uporabe maslaca (masnoe ivotinjskog porijekla) preli na uporabu margarina (masnou biljnog porijekla). Margarin je preraena masnoa, nalik masti i drugim sastojcima za kuhanje, pojaana" umjetnim vitaminima. Daleko je od zadovoljavajueg prehrambenog artikla i bilo bi dobro da ga se vegetarijanci kane. Margarin se ne moe sauvati bez dodanih kozervansa, to ga na kraju ini neprikladnim za jelo.

Ulja od kotunjaa i avokada se dobivaju samim konzumiranjem toga voa i vrstan su izvor lako probavljivih emulzivnih ulja. Ako se kolunjae jedu u veim koliinama, opskrbit e tijelo svom potrebnom masnoom, pa jelu nee trebati dodati nikakvih drugih ulja. Ako tko eli druge vrste ulja, slijedea biljna ulja su ukusna i hranjiva, a mogu ih koristiti i vegetarijanci koji ne ne ele jesti maslac ili vrhnje: masl inovo ulje, ulje od kikirikija, sojino ulje. sun-cokretovo ulje, sezamovo ulje, kukuruzno ulje i ulje od pa-mukovih sjemenki. Treba rabiti samo na hladno preano, odnosno djeviansko masl inovo ulje ili ulje od sjemenki. Treba izbjegavati preraena ulja, liena minerala i vitamina i oslabljena postupkom prerade.

Minerali - kalcij (vapnenac!), fosfor, sumpor, magnezij, mangan, jod, bakar, eljezo, natrij, silicij, klor, fluor, nikal i dr. - igraju vane uloge u tijelu. Osim to su sastavni dio raznih tjelesnih tkiva, kao to su kalcij i fosfor u kostima i zubima i eljezo u krvi, te to su vani sastojci u raznim tjelesnim izluinama, kao to je klor u eluanim

35

sokovima i jod u izluini titnjae, oni sudjeluju u odranju osmoznog tlaka u tijelu, sudjeluju u raznoenju kisika (bakar i eljezo) i pomau u izluivanju otpada iz tijela. Takoer sudjeluju u odravanju normalne luinasti krvi.

Od nekih od ovih minerala, kao od bakra i nikla, u tijelu i njegovim proizvodima nalaze se samo tragovi. Njihova vanost je daleko vea od omjera njihove nazonosti u hrani ili tijelu. Neki ljezdani sokovi bi bili beskorisni bez te minimalne nazonosti reenih minerala.

Najbogatiji izvor minerala je zeleno povre, voe i ko-tunjae. Neke vrste hrane ivotinjskog porijekla, kao jaja i mlijeko, takoer obiluju mineralima, ali u dananje vrijeme mlijeko je redovito pasterizirano, zbog ega veina njegovih minerala nije vie prikladna za uporabu. Suvremeni nain prozvodnje jaja (peradarske farme vide koko kao tvornicu jaja") , nudi potroaima vrlo loa jaja, bez minerala i bez vitamina. itarice redovito sadravaju dosta pojedinih minerala. Neke obine vrste povra sadre dvostruko vie kalcija nego mlijeko i ako se povre jede sirovo a ne kuhano (pasterizirano") nudi kalcij u dostupnom obliku.

Vitamini, a ima ih mnogo, nisu hrana ve popratne tvari koje tijelo koristi u probavi i asimiliranju hrane. Ako nedostaju, tijelo ili uope ne koristi e lemente u hrani, ili ili koristi pogreno. To uzrokuje zaostajanje u rastu, kriv ili nepravilan rast, neugledan stas, slabljenje ve oblikovanih dijelova, slabljenje tjelesnih funkcija i takozvanu bolest nedostatka."

Najbolji izvor vitamina je zeleno i uto povre, te povre bijelo-crveno-ljubiasto, zatim voe i kotunjae. Da bi se osigurala opskrba neoteenim vitaminima,

36

povre treba jesti sirovo i nepreraeno. Vitamini su veoma nestabilni spojevi i lako ih je unititi.

Iako nazoni u minimalnim koliinama, katalizatori (enzimi, hormoni i vitamini) utjeu udesno i veoma uinkovito na organsku tvar. U stvari, ti spojevi ini se da sadre najneophodnija poela to upravljaju organskim oblicima. Solna kiselina eluanog pepsina ima veliku sposobnost pretvarati bjelanevine u koloidne otopine, ime se omoguuje njihova daljnja prerada. Enzimi se nazivaju alatkama stanica. Ima ih sva sila, ali se ne mogu proizvesti umjetno. Pojavljuju se samo kao proizvod protoplazme ivih stanica i najvie su poznati po njihovu meusobnom odnosu. Uvijek ih se nalazi udruene s bjelanevinama, ali se ini da su mineralne soli bitne za njihovo koritenje. Enzimi, budui nuzproizvodi fotosinteze i povezani s metabol izmom biljaka, izvorno se predstavljaju kao veoma sloeni i k rhko uravnoteeni spojevi. Endokrine lijezde proizvode hormone iz odreenih sastojaka u krvi, ali li sastojci mogu doi u krv jed ino putem hrane. To znai da ivotna snaga tih nutarnjih luenja potjee od biljaka, koje jedine posjeduju potrebnu sposobnost fotosinteze.

Kiorofili se konzumiraju naveliko u biljnoj hrani, j e r ih ivotinjsko tijelo vjerojatno ni ne moe stvoriti. (Klorofil zelenokrvnih ivotinja potjee od biljaka, isto kao i kod crvenokrvnih.) Od tih se spojeva grade raznovrsni ivotinjski pigmenti , ukljuujui i veoma rasprostranjeni hemoglobin (uzronik crvenila krvi). Budui da je klorofil izvor naeg dinog pigmenta, posebno neophodnog hemoglobina, sva nastojanja o nadomjetanju klorofila ivotinjskim bjelanevinama (najee u sluaju anemije)

uvijek zapadnu u potekoe. Prirodni izvor klorofila su zelene biljke, konzumirane kao hrana. Industrijski proizvodi - ekstraktni i umjetni klorofil - koji se mogu nai na tritu, nepotrebni su, nekvalitetni i preskupi. Nije za pretpostaviti da se klorofil moe izluiti iz biljaka, a da ga sloeni kemijski i ini postupci ne otete. ak i u sluaju anemije zelena biljka nadmauje tvornike proizvode, pogotovo ako se jede sirova.

38

etvrto poglavlje

39

Organsko nasuprot anorganskome

Situm cuique tributio!," Daj svakome s t o j e njegovo!". Tijelo zahtijeva za prehranu svojih tkiva tvari koje su im jednakobitne. Ali ni to nije dovoljno kad je u pitanju ivotinjske- tijelo. Za ivotinju neto je ili nije hrana vie po slinosti oblika nego po samoj biti. Elementi od kojih se sastoji ljudsko tijelo nalaze se u tlu, vodi i zraku, ali elementi tla ne sainjavaju hranu za ovjeka. Potrebno je da najprije biljke prerade te elemente u organske spojeve, pa ih tek onda ivotinjski organi mogu uzimati kao hranu. Spojevi to ih stvara kemiar svojom nutarnjom strukturom i rasporedom sastavnih molekula razlikuju se od onih to ih stvaraju biljke i zato nisu za hranu ni ovjeka ni ivotinje.

Izravno pretvaranje anorganske materije u ivo ivo-tinjsko tkivo je nemogue . Uvijek mora posredovati udo biljnog ivota. Jedino biljke mogu pretvoriti anorganske estice iz zraka i tla u ivu tvar, tako da j e ivotinja prisiljena jesti biljke ili druge ivotinje koje se hrane biljkama. Jedini izuzeci su voda i kisik. Bilinstvo je posrednik izmeu minerala i ivotinjskog carstva. Pogledajmo to malo podrobnije!

Tlo je puno minerala, istih onih minerala to ih tijelo zahtijeva za vlastitu izgradnju i za svoje djelovanje. No, ti se ne moe opskrbiti potrebnim mineralima jedui dnevno pregrt zemlje. Zrak je pun duika i ugljika, ali ih ti ne moe uzeti izravno iz zraka i pretvoriti ih u bjelanevine, ugljikohidrate i masnoe. Niti moe pokupiti te elemente iz tla, zraka i vode pa od njih napraviti vitamine. Stvarati aininokiseiine iz duika mogu iskljuivo biljke. Stvarati krob i eer iz ugljika to se nalazi u zraku takoer je zadaa biljaka. Jedino biljke mogu crpsti minerale iz tla i pretvoriti ih u organske soli. Jedino biljke mogu proizvoditi vitamine.

Hrana se ne moe proizvesti u laboratoriju. Velika je razlika izmeu biologije i kemije. Moramo priznati da izmeu biolokog rasta i kemijskog spajanja zjapi nepremostivi j az . Umjetni prehrambeni proizvodi" iz laboratorija su apsolutno nejestivi. Priroda u svome biolokom laboratoriju proizvodi hranu postupcima koje kemiar ne poznaje. Bioloka sinteza i kemijska sinteza nisu dva istovjetna procesa te ne daju istovjetne proizvode.

Red prirode j e : naprije tlo, zatim biljke, pa ivotinje i ovjek. Kad strunjaci u laboratoriju nastoje obrnuti taj red i hraniti nas tlom, koje nije bilo prolo kroz biljke i shodno tomu nije bilo preraeno u odgovarajue i prihvatljive spojeve , stvari ispadnu loe. Izgleda da e Majka Priroda ostali jo dugo u radnom odnosu!

Prvo dolaze stijene, koje se raspadaju i stvaraju tlo. zatim se pojavljuju biljke, ispoetka samo primitivne, koje ugibajui prelaze u tlo, tako da slue za hranu nadolazeem biljnom narataju. Konano se pojavljuju biljke koje mogu prehranjivati vee ivotinje. Evo, dakle, reda: stijene, mul-

10

jeviti nanos, primitivno raslinje, razvijenije raslinje, ivotinje. Koliko god bili vrijedni elementi u stijenama, slabo e se usreiti ako pokua uzgajati povre na samom kamenu. Stijenu treba najprije smrviti sve dok se ne pretvori u prah i mulj . A onda je odluujui uinak primitivnog raslinja. Kad shvatimo injenicu, isticanu u organikom uzgoju, da vii oblici biljaka ne mogu rasti prije nego to primitivno raslinje usitni i prihrani kamenito tlo, onda nam je j asno da j e nemogue hraniti ljudsko tijelo kemiarevim preraevinama kamena. Nee uspjeti podii djecu i ivotinje hranei ih kamenom kolikogod on bio sitno satrven.

Minerali , takvi kakvi se prodaju u ljekarnama, ne postoje u ljudskom tijelu. Kalcij, eljezo, natrij, bakar, magnezij , jod itd. redovni su sastojci ljudskog tijela, ali svi oni se mogu pretvoriti u ljudsko tkivo samo kad su u obliku organskih soli. Anorganske soli i s lobodni" minerali su zapravo otrovi. Zapravo u s lobodnom" stanju ili u obliku anorganske soli neki od tih minerala su estoki otrovi. Otrovne osobine fosfora i joda su dobro poznate.

injenica da prevelike doze umjetnih vitamina, ili njihovo uzimanje na dulji rok, dovode do znakova trovanja nepobitno dokazuje da se radi o neuporabivim tvarima. Tij e k o m cijelog ljeta krave, je leni , konji ili koji drugi preivai jedu ogromne koliine trave, s kojom progutaju velike doze svih vrsta vitamina, a ipak ne pokazuju znakova trovanja. Do znakova trovanja se dolazi uporabom apo-tekarovih sintetikih imitacija vitamina, a isto tako i uporabom njegovih imitacija biljnih soli.

Meu onima to se j o nisu oslobodili nadrilijenikih opsjena mnogi vjeruju, da se mogu nametnuti prirodi i natjerati je da radi za njih. Biokemiari su jedni od njih. Bio-

- I I

kemija j e , kako sama rije kae, kemija ivota, kemija ivih organizama. Ovaj kult to ga je prije dosta godina osnovao Sehiissler u Njemakoj, kua ouvati ili obnoviti zdravlje dajui tijelu materijale koji mu nedostaju u boleu pogoenim mjestima. Kako sam Sehiissler izjavljuje. ..biokemija pokuava ispraviti poremeenu psiholoku kemiju.'* On takoer kae da tkogod eli bez predrasuda postii cilj i sredstva i put do njega, uvidjet e, da su ispravno odabrani biokemijski lijekovi dovoljni za lijeenje svih bolesti koje se mogu izlijeiti internim lijekovima. ' '

Za uiniti ono to biokemiar" oekuje, kad bi ovjeku i bilo mogue, zahtijevalo bi poznavanje psiholoke kemije" daleko vee od onoga to ga posjeduje Sehiissler ili bilo koja druga iva osoba. Sehiissler je iznio svoje teorije u vrijeme kad se o kemiji ivih organizama znalo daleko manje nego danas . Njegovi li jekovi" su bili jednostavni i malobrojni u usporedbi s li jekovima" dananjih biokemiara". Al i j e i on kao i njegovi nasljednici ignorirao injenicu da je biljno carstvo normalni i jedini izvor prirodnih materijala" za ivotinje. Poput Schusslera i dananji biokemiar" ide u kemijski laboratorij po svoje lij ekove" .

Takozvani biokemiar" j ako je sklon zanemariti ili zaboraviti biokemiju i osloniti se na obinu (anorgansku) kemiju. Sehiissler, inae homeopat, bio je prvi biokemiar" koji je svijet zaveo na krivi put svojom tvrdnjom da ..biokemijski postupak nadomjeta prirodne ozdravljujue napore prirodnim materijalima koji nedostaju u boleu pogoenim mjest ima."

Biokemiar" sve bolesti" smatra posljedicom nedostatka neega i previa oiglednu injenicu, da takorei svi

42

simptomi upuuju na otrovanje. ak i nedostaci, kada do njih doe , ee su posljedica otrovanja nego manjka odgovarajuih tvari u hrani. U tim sluajevima nemogue je ukloniti nedostatke, ako se prije ne ukloni otrovanje.

Dok se Schliisser ograniavao na uporabu staninih soli", to jest davanjem minerala potrebnih za izgradnju i oporavak tjelesne grae, njegovi nasljednici su se udaljili od njegove postavke, da biokemijska sredstva, ako su ispravno odabrana i pravilno primijenjena, dovoljna su za lijeenje svih bolesti koje se lijee nutarnjim lijekovima", pa su poeli upotrebljavati minerale koje on nije poznavao i vitamine o kojima nije ni sanjao. Slue se i aminokiselina-ma i klorofilom, od kojih barem prvo SchlUsser vjerojatno nije poznavao. Nakon Majstorove smrti biokemija je postala veoma sloena, pa su i naini lijeenja bivali sve zamreniji, iako ne i uinkovitiji. Neuspjesi biokemijskih" zahvata dokazuju da su nesposobni udovoljiti potrebama bolesnih. A sluajni uspjesi, kao i oni kranskih scientista odnosno uobiajenog lijeenja drogama, uinak je same prirode - ne moemo uzurpirati pravo lijeenja koje pripada prirodi.

Materijali od kojih se tijelo gradi, uzdrava i obnavlja moraju se priskrbiti putem hrane koju j edemo. Sehiissler i njegovi sljedbenici su rabili i rabe s lobodne minerale i anorganske soli to ih nudi laboratorij, umjesto organskih soli to ih prua hrana. Reeno jednostavnim rjenikom, biokemija" takva kakvom ju je nauavao Sehiissler obini je sustav drogiranja. Ne nastoji nadoknaditi manjak dajui prirodnu hranu, ve propisujui neuporabive minerale. Pa i danas je biokemija" kraljenica industrije umjetnih vita-

43

mina. Umjelni vitamini" nisu vitamini ve droge. Neupo-rabivi su i prema tome otrovni.

Moda je tono, kako pie dr. Tilden, da Sehusslerove soli ne ine velike tete, ali je istina, kako pie isti autor, da biokemija je tetna zato to su pameti lijenika i bolesnika zaokupljeni njome, umjesto da se ue jeziku ispravnog ivljenja. "

Premnogi lijenici jo uvijek mijese kolae od blata u djejem vrtiu svojih varki i matanja", - kae dr. Tilden. Bolesnici ne trebaju znanstvenih guraa kolica i zidara. Izmeu kalcijevih soli u hrani s toje stvara priroda i kalcije-vih soli proizvedenih u laboratoriju zjapi provalija, koju ne moe premostiti nikakav apotekar. Ionako mnogi apotekari pale od samounitavajue egomanije. Jedno je pruili tijelu eljezo u hrani, a sasvim drugo je davati mu eljezne preparate napravljene u Ijekarnikovu laboratoriju. Ne treba nam nita drugo do vratili se k biljnom carstvu i iz njega crpsti minerale za izgradnju i odravanje tijela. Treba prestati s naporima da se preokrene red to ga je ustanovila priroda.

44

Peto poglavlje '

Aminokiseline

U ljudskom probavnom traktu od dobro probavljenih bjelanevina nastaju jednostavniji spojevi, prihvatljiviji za krv i tkiva, a poznati su pod imenom aminokiselina. To su organske kiseline koje sadre kisik. Naziva ih se graevinskim materi jalom" tijela, budui da se radi o tvarima iz kojih se stvaraju sve bjelanevine biljnog i ivotinjskog svijeta. Poznate su mnoge vrste bjelanevina, ali sve se one sastoje od razliitih kombinacija i proporcija aminokiselina. Ba kao to se u jeziku oblikuju tisue rijei od tridesetak slova, tako se i bjelanevine oblikuju raznovrsnim kombinacijama aminokiselina.

Tijelo ne moe koristiti bjelanevine izravno. Tek kad se bjelanevine razgrade u aminokiseline od kojih se sastoje , onda tijelo moe koristiti te aminokiseline kao graevinski materi jal" za izgradnju svojih vlastitih posebnih vrsta bjelanevina. S hranom se uzimaju mnoge bjelanevine, ali nijedna od njih nije ljudska bjelanevina. Ako bi ule u krv izravno kao bjelanevine, ne bi mogle pruiti tijelu potrebne sastojke. Naprotiv, predstavljale bi strano tijelo i prouzrokovale patoloke reakcije kakve se vide kod alergije.

45

Znanstvenici su identificirali dvadeset sedam ili dvadeset osam aminokiseklina u bjelanevinama i dali im znanstvena imena: glicin odnosno glikokol, alamin, amino-butir, amino-valerin, valin, norleucin, leucin, isolu-cin, serin, treonin, aspartin, glutamin, hidro-glutamin, ci-stin, metionin, fenilalalin, tirosin, di-jodo-tirosin, tiroksin, lisin, arginin, omitin, citrulin, triptofan, hisladin, prolin i hidroksiprolin. Ne nalaze se sve zajedno ni u jednoj bjelanevini - svaka od njih je graena od razliitih kombinacija i odnosa nekoliko vrsta aminokiselina.

Biljne i ivotinjske bjelanevine se sastoje od aminokiselina sloenih u nizove jedinstvene za svaku vrstu, uz malu razliku za spolove unutar vrsta. Ne samo da svaka biljna i ivotinjska vrsta posjeduje svoje vlastite specifine vrste bjelanevina, ve unutar svake ivotinje i biljke svaki organ i svaki dio tijela ima svoju posebnu bjelanevinu odnosno bjelanevine. Sastavi aminokiselina u pojedinim tjelesnim tkivima se razlikuju meusobno kao i sama tkiva. Rauna se da u ljudskom tijelu ima oko tisuu i est stotina razliitih bjelanevina. Slina bjelanevinska raznovrsnost postoji kod ivotinja i biljaka. Svaka biljka ima vie razliitih dijelova: sjemenje, plodovi, lie, itd. Svaki od njih ima svoje posebne bjelanevine. Razni dijelovi biljaka ili ivotinja posjeduju dvije ili vie bjelanevina. Sve to govori da bjelanevina u jednom organu ili dijelu ivotinje ili biljke nije ista kao bjelanevina u drugom organu ili dijelu te iste ivotinje odnosno biljke. Zbog tih razlika bjelanevine iz razliitih dijelova biljke ili ivotinje nemaju istu prehrambenu vrijednost.

Probavni proces razgrauje bjelanevine na njihove sastavne aminokiseline, koje potom krvotok raznosi po svem

46

tijelu, odakle ih tjelesne stanice uzimaju u svrhu stvaranja bjelanevina, ljudskih bjelanevina kad se radi o ovjeku. Svako tkivo uzima potrebne kiseline u koliinama i omjerima koje su nune za izgradnju vlastite, specifine bjelanevine. Dakle, itatelju mora biti jasno da se bjelanevine ne stvaraju iz bjelanevina ve iz aminokiselina. Tijelo ne moe koristiti bjelanevine kao takve, ve najprije mora razgraditi zamreno sloene bjelanevine iz hrane i onda izgraivati vlastite bjelanevine. Bjelanevine u orasima, jajima, itaricama, mlijeku itd. nisu ljudske bjelanevine. Da bi se ljudske bjelanevine mogle izgraditi od stranih, treba te posljednje najprije svesti na njihov graevinski materijal" i onda taj materijal" upotrijebiti za gradnju novih struktura.

Aminokisel ine se ne mogu zamjenjivati j edna drugom. Svaka od njih ima posebnu funkciju, tako da jedna ne moe zamijeniti drugu. Na primjer, ni najvea koliina bje-lanevinskih aminokiselina ne moe nadomjestiti manjak lirosina i triptofana, pa tako manjkave bjelanevine ne mogu odravati iva tkiva.

Neke bjelanevine pomau normalni rast, uzdravanje i razmnoavanje. Zove ih se adekvatnima ili potpunima. Bjelanevina koja podrava samo rast zove se djelomino adekvatnom ili djelomino potpunom. Bjelanevina koja ne pomoe rast niti odravanje zove se neadekvatnom ili nepotpunom. Prema tome bjelanevina moe biti adekvatna, djelomino adekvatna i neadekvatna, ovisno o njezinoj sposobnosti za podravanje rasta, ouvanja i razmnoavanja. To je bjelanevinska bioloka vrijednost".

Nain mjerenja bioloke vrijednosti raznih bjelanevina sastoji se u tome da ih se izlui iz hrane u kojoj se prirod-

4 7

no nalaze, a onda ih davati za hranu kao jedini izvor bjelanevina. Na primjer, neka ivotinja moe biti hranjena smjesom koja ne sadri drugih bjelanevina os im mlijenog laktalbumina, ili smjesom koja sadri samo itni glutein. Takvim pokusom se odreuje bioloka vrijednost" bjelanevina.

Kae se da j e bioloka vrijednost bjelanevine u obrnutom razmjeru s koliinom koju ivotinja treba: to manja koliina je potrebna, to joj je vea bioloka vrijednost. Uzimajui to pravilo kao polazite, vrijednost jaja je 94, mlijeka 85, je tara i bubrega 77, srca 74, miia 69, neoguljenog ita 64, krumpira 67, zobenih pahuljica 65 , kukuruza 60, bijelog brana 52, graha 38. Po tom nainu mjerenja openito se smatra da je vrijednost biljnih bjelanevina redovito nia od onih ivotinjskog porijekla. Izuzetak ine kikiriki i soya, ije su bjelanevine potpune. Nema znatnih razlika izmeu govedskog, svinjskog i ovjeg mesa. Zanimljivo je , da u ovoj klasifikaciji nema kotunjavog voa, koje je bez sumnje vaan sastojak ljudske prehrane, dok itarice i mahunarke, koje inae i nisu esto na jelovniku, u otroj su suprotnosti sa ivotinjskom hranom. Berg kae da tijelo bolje koristi krumpirovi! bjelanevinu nego onu iz mesa. Hinhede tvrdi da je krumpirova bjelanevina visoke bioloke vrijednosti. I drugi se slau s tim tvrdnjama. Ko-tunjavo voe i zeleno bilje posjeduju najvrednije bjelanevine.

Dok se bioloka vrijednost bjelanevine odreuje pokusom prehrane, njezina nutarnja vrijednost ovisi o aminoki-selinama koje sadri. Od poznatih aminokiselina njih deset do dvanaest se smatra bitnima za ljudski i ivotinjski ivot. To su bitne aminokiseline, jer ih tijelo ne moe proizvesti.

48

Ostale aminokiseline, takozvane nebitne tijelo moe samo proizvesti razgraujui neke od sloenijih aminokiselina, pod pretpostavkom da se pojede bitnih aminokiselina vie nego to ih treba. Elvehjem je dokazao da su neke od takozvanih nebitnih aminokiselina potrebne za optimalan rast. injenica j e , da je klasifikacija u bitne i nebitne pogrena, j e r su sve potrebne tijelu, a tijelo ne moe proizvesti nijednu od njih iz sirovih materijala.

Gelatin je bjelanevina koja se dobiva iz odreenih dije lova ivotinje. Vrlo je nedostatna. ivotinje hranjene samo tom bjelanevinom ne samo da ne rastu, ve slabe i ugibaju. Zein. kukuruzna bjelanevina, takoer je nedostatan. Svakoj od tih bjelanevina nedostaju neke bitne aminokiseline. Obje su korisne tijelu ivotinje, ali zahtijevaju dodatne izvore ivota da bi tijelo moglo rasti i uzdravati se.

T im smo stigli do ivotno vane injenice u ovoj raspravi: nedostatnost jedne bjelanevine moe biti ispravljena drugom bjelanevinom koja posjeduje one aminokiseline koje nedostaju prvoj. Dvije bjelanevine kojima manjkaju iste aminokiseline ne mogu se nadopunjavati , ali dvije nepotpune bjelanevine, od kojih svaka ima aminokiseline kojih ona druga nema sainjavaju potpunu bjelanevinu. Ukoliko ovjekova ili ivotinjska prehrana nije svedena na samo jednu bjelanevinu, manjak bilo koje bitne aminokiseline nije vjerojatan.

Zein nije jedina bjelanevina u kukuruzu. Laktalbumin nije jedina bjelanevina u mlijeku. Skoro svaki izvor bjelanevina sadri ih dvije ili vie. U itu ih je nekoliko. Svaka kotunjava voka sadri vie od jedne bjelanevine. T im stiemo do druge ivotno vane injenice u toj raspravi:

49

naime, j edna bjelanevina moe nadopuniti drugu u istoj hrani, tako da dvije bjelanevine tvore j ednu potpunu bjelanevinu. To ne vrijedi za bjelanevine itarica, kao ni za bjelanevine zelenog bilja, ali vrijedi za mjeavinu od itarica i velike koliine zelenog bilja. U rano proljee bi-Ijoderi dobivaju skoro sve svoje bjelanevine pasui travu i drugo bilje, ali zato moraju pojesti velike koliine, neto to ovjek nije u stanju. ovjek dakle mora traiti bjelanevine u izvorima gdje su vie koncentrirane. Ako eli biti dobra zdravlja mora konzumirati svoj dnevni obrok zelenog povra, ali ne moe iz njega dobiti druge bjelanevine. Na primjer, ako netko eli ivjeti s amo na itaricama, moi e to samo ako uz njih jede obilne koliine zeleni. Pokusi pokazuju da se najbolji rezultati postiu kad zelen sainjava polovicu sve pojedene hrane.

Da bi se odredila vrijednost razliitih bjelanevina, davana j e , u pokusne svrhe, samo jedna vrsta bjelanevine. U stvarnosti ni ovjek niti ikoja ivotinja ne ivi na samo jednoj bjelanevini. Oni ne samo da jedu vrste hrane od kojih svaka sadri drugu bjelanevinu, ve i hranu koja sadri nekoliko razliitih bjelanevina. Mi normalno ne j edemo kasein kao jedini izvor bjelanevna, niti ivimo na dijeti od samih itarica. Ovo dovodi do tree injenice od ivotne vanosti u ovoj raspravi: ne ivimo na samo jednoj bje-lanevinskoj hrani ve na zbiru svih bjelanevina u naoj prehrani. Ne trebamo se pitati: Je li ta pojedinana bjelanevina dostatna?", niti: Da li bjelanevine sadrane u ovoj hrani uzete zajedno predstavljaju dostatnu bjelanevinu?" Jedino se t rebamo upitati: ,J)a li zbir bjelanevina u mojem jelovniku dostaje za potrebe mojega tijela ? " Ako je zbir konzumiranih bjelanevina dostatan, sve je u redu.

SO

Izvoai pokusa sa ivotinjama su skloni pretjerano naglasiti vanost tvari koje rabe kao nadomjestak za nedovoljnu ishranu, potpuno ignorirajui prirodni red prehrane. Mlijeko je veoma raspoloiva stavka na jelovniku, pa ga se j ako esto koristi kao nadomjestak u ekperimentalnim dijetama. U veini sluajeva mlijeko je u stanju pretvoriti ivotinjsku prehranu iz nedostatne u dostatnu, to izvoae pokusa navodi na pretjerano naglaavanje vrijednosti mlijeka , zaboravljajui oiglednu injenicu, da ivotinje, nakon odbijanja od sise, nalaze dostatnu prehranu i bez mlijeka. Njihovi pokusi nemaju veze s l judskom prehranom, niti s prehranom ivotinja u prirodi. Te vrste pokusa zavode u zabludu. Ima mnogo drugih vrsta hrane, koje mogu nedostatnu prehranu uiniti dostatnom.

U nekim pokusima psi, hranjeni manjkavom m a n o m , nisu normalno rasli. Nekima od njih je dodano mlijeko i ti su se razvili i rasli normalno. Psi kojima nije davano mlijeko ostali su krljavi i nerazvijeni. Bilo bi smijeno zakljuiti iz toga da psima treba mlijeko za normalan razvitak, j e r znamo da se psi mogu razvijati, i u stvari se razvijaju bez ikakva mlijeka nakon to su prestali sisati. Pokus te vrste dokazuje jed ino to, da mlijeko, dodano nedostatnoj ishrani moe je uiniti dostatnom. Ali ima stotine drugih naina kako prehranu uiniti pr ikladnom, kao to to znaju sve divlje ivotinje. Zapravo je mogue i vjerojatno, da su mnogi drugi naini pretvaranja hrane iz nedostatne u dostatnu bolji od mlijeka. Mlijeko, nakon normalnog perioda sisanja, nipoto nije neupitni blagoslov.

Pokusi sa samo jednom, izdvojenom bjelanevinom mogu neupuene navesti na uvjerenje da slon, krava, konj, bivol, bizon, je len, zec i drugi potpuni biljoderi ne mogu

51

ivjeti ni rasti na biljnoj hrani, a znamo da mogu. i to veoma dobro, i to zato to oni ni ne pokuavaju ivjeti na jednoj, izdvojenoj bjelanevini, ve j edu raznoliku hranu, u kojoj j edna bjelanevina ispravlja drugu.

N e m a sumnje da je potreba za aminokisel inama razliita za svaku ivotinju, isto kao to je je potreba odrasle ivotinje za aminokiselinama razliita od one s t o j e ta ista ivotinja ima dok ubrzano raste. Dokazati d a j e neka bje-lanivina prikladna za izvjesnu vrstu ivotinja znai upravo to i nita vie. Ne moe se ustvrditi d a j e prikladna ili neprikladna za druge vrste sve dok se ne iskua na drugoj ivotinji. Ako je pokus s hranom obavljen na takorima, rezultati toga pokusa se ne mogu izravno primijeniti na ljude.

Za bjelanevine banane se kae da su veoma nepotpune, a ipak u Junoj Americi jedna vrsta papige ivi, i to do velike starosti, na jednolinoj ishrani koja se sastoji iskljuivo od banana. Bjelanevine banane su im, oigledno, dostatne. U tropima bolesnici, koji se oporavljaju od tekih posljedica tifusa ili groznice, hrane se bananama i brzo dobivaju na teini i snazi. Bjelanevine banane moraju biti za ljude pogodnije nego to to pokazuju pokusi na takorima. Razumije se. ni papige ni bolesnici ne jedu izdvojenu bjelanevinu. Jedu bananu.

Danas se kao izvori bjelanevina redovito nabrajaju meso, jaja i mlijeko, a zanemaruju se ili zapostavljaju drugi izvori aminokiselina. Ulau se napori da se uvjeri ljude, koje, usput reeno, nije teko uvjeriti, da su po prirodi mesoderi , pa da je sukladno lomu ivotinjsko meso za njih najbolja hrana.

Ne moe se zanijekati visoka vrijednost bjelanevina mesa, jaja i mlijeka. Meutim, za odbacivanje mesne ishra-

52

ne postoje drugi razlozi, o kojima ovdje ne treba raspravljati. Ja u ovdje uzeti u razmatranje jedino tvrdnje o jednoj od ovih hrana ivotinjskog porijekla kao izvoru aminokiselina.

Pogledajmo meso kao hranu. Tvrdi se, da bjelanevine mesa sadre sve bitne aminokiseline, te da su stoga iznad biljnih bjelanevina, u kojima nekih potrebnih aminokise lina ima premalo, a u drugima previe. Takoer se tvrdi da se mesne bjelanevine lake nego biljne probavljaju i asimiliraju. U skladu s time meso je po mnogima precijenjeno kao ljudska hrana. I ovdje je opet zanemaren prirodni zakon prehrane. Je li meso potpuna bjelanevina? Berg kae tla ..to ne moe biti pr ihvaeno kao pozitivna injenica s obzirom na bjelanevine pojedinanih miia, nego samo s obzirom na zbir bjelanevina ivotinjskog tijela koritenog kao hrana." Abderhalden takoer istie tu injenicu. Berg veli da je to naroito istinito ako meso nije popraeno veom koliinom hrane koja stvara luine. On naglaava da mesoderi , ivei u prirodi, osiguravaju potrebne luine pijui krv svojih rtava i jedui kosti i hrskavice zaj e d n o s mesom." Takoer je tono da mesoderi jedu, naroito ujesen, velike koliine plodova, bobica i pupoljaka. Moe se vidjeti make kako jedu biljnu hranu, i to, protivno pukom vjerovanju, ne kad su bolesne ve kad su zdrave.

Odavno se znalo, da ako pas jede samo meso iz kojega su iscijeeni sokovi , s vremenom e mraviti , pokazati s imptome trovanja, nakon ega e ubrzo slijediti smrt. Pretrage poslije uginua pokazuju promjene na kost ima, tipine za osteoporozu i osteo malaciju. Uklanjanje soli iz mesa dovodi do uginua. Lavovi u zatoenitvu, hranjeni

53

neodgovarajuim mesom, postaju nesposobni za razmnoavanje.

Dobro je imati na umu, da razliiti tjelesni organi sadre razliite aminokiseline. Ne samo svaka ivotinjska vrsta nego i svaka pojedinana ivotinja, svaki organ ima svoju posebnu vrstu bjelanevina. Zbog toga razliiti dijelovi ivotinjskog tijela nisu jednako kompletni ili vrijedni" kao izvori aminokiselina. Ja posebno ukazujem na nisku vrijednost miia, koji se inae najvie konzumiraju.

Jedan zagovornik jedenja mesa se ali na injenicu da je nekim bolesnicima, naalost, odbojno jesti ponutrice. Po-nutrice, kao jetra, bubrezi, srce, slezena itd." - tvrdi on -vanredno su bogate nekim vitaminima i drugim vrijednim sastojcima, pa bi njihovo redovno ukljuivanje u jelovnik bilo vrlo preporulj ivo." Da bi se iskoristile sve vrijednosti mesa treba jesti cijelu ivotinju, pa se oni kojima se jede meso, ne bi smjeli mrtiti na je lo od crijeva. Izbirljivi mesoderi koji bi pojeli kravu a odbijaju jesti ohare nisu ozbiljni. D a j e ohar velik kao krava, oni bi od njega odrezali dobar komad mesa i pojeli ga s uitkom. Ti dosadni mesoderi to ine svoje trbuhe grobljem gdje sahranjuju ivotinjske strvine (leinari!), morali bi uvijek drati na pameti, da njihovi istomiljenici na drugim stranama svijeta jedu skakavce, pueve, pele, zmije, crknute ptice, takore, mieve, make, pse, tvorove itd. Bijedni, degradirani leinari, j e r drugi i niste, emu ste tako gadljivi? Ipak ne morate, dok jedete ivotinju, pojesti zaostali izmet u debelom crijevu, kao to to inite jedui cijele koljke.

Dajte da j o j ednom naglasim, da u praktinoj dijetetici posveujemo panju, ne relativnoj vrijednosti odreene bjelanevine, niti relativnoj vrijednosti odreene bje-

lanevinaste hrane, ve ukupnom zbiru vrijednosti bje-laevina u naoj uobiajenoj prehrani. I ne samo bjelanevina ve cjelokupne prehrane. Ne moemo ivjeti samo od bjelanevina. Osim bjelanevina potrebni su nam ugljikohidrati, masnoe, minerali, vitamini. Nisu nam potrebne aminokiseline kao takve, ve aminokiseline u idealnim kombinaci jama s ostalim neophodnim tvarima -mineralima, vitaminima, ugljikohidratima - koje mogu pruiti j ed ino biljke. Te tvari su bitne za potpunu uporabu bjelanevina. ivotinjske bjelanevine ne spajaju se idealno s t im tvarima. Najidealnije tvari kako za ivotinjsku tako i za ljudsku ishranu (ukljuujui i mesojede) i najide-alniji spojevi tih tvari nalaze se u biljkama.

U bjelanevinama mesa nema n i jedne aminokiseline a da j e ivotinja nije proizvela iz biljaka. Nema n i j edne mesne bjelanevine koju ljudsko bie ne bi moglo proizvesti iz biljaka. Sredinje pitanje iz predloenog razlaganja moe se oblikovati ovako: Je li meso u usporedbi s bilin-stvom nadmonije kao hrana? Odgovor mora ukljuiti vie imbenika nego to su bjelanevine. Uz ostale bitne sastojke hrane potrebno je uzeti u obzir i vrijeme. Nisu dovoljni kratkotrajni pokusi. Treba promatrati uinke jedenja mesa u rasponu od vie narataja.

Moe se prigovoriti da nitko ne zastupa iskljuivo mesnu dijetu. Svjestan sam, da takva dijeta za ljude ima malo zagovornika. Meut im, ostaje injenica da se navodna superiornost mesna moe iskuati samo putem primjene mesne dijete.

Kao konanu injenicu naega razmatranja sjetimo se, da ivotinjski organizam nije u stanju izgraditi aminokiseline iz sirovih materijala. To znai da ivotinja ne moe

55

uzeti elemente iz tla, zraka i vode i spojiti ih u aminokiseline. Jedino biljka moe izvlaiti iz zemlje sirovine i iz njih oblikovati aminokiseline. Prema tome ivotinja izravno ili neizravno ovisi o biljkama s obzirom na aminokiseline. Sve aminokiseline u ivotinjskim bjelanevinama, bilo da se radi o mesu, jajima ili mlijeku, biljnog su porijekla. Krava proizvodi aminokiseline uglavnom iz trave i sjemenja koje j ede , bik proizvodi svoje aminokiseline iz istih izvora i iz hrane kojom ga love. Koko jede trave, zrnje, kukce i crve iz kojih gradi aminokiseline za jaja. Kukci i crvi koje ona j ede izvode svoje aminokiseline iz biljaka. Bilo da j e de odrezak, teletinu, ovetinu, janjetinu, srnetinu, piletinu, ribu ili koju god drugu vrstu hrane ivotinjskog porijekla, ne dobiva iz njih nijednu aminokiselinu koju ivotinja ne bi dobila iz biljaka. Ako pije mlijeko, jede sir, ili jaja, ili drugu hranu ivotinjskog porijekla, aminokiseline u toj hrani koko , krava ih koza dobile su iz biljaka koje su pojele. ovjek takoer moe uzimati aminokiseline iz biljne hrane. Govedina i svinjetina nisu jedini izvori aminokiselina. Zapravo, kako emo uskoro vidjeti, nisu ni najbolji izvori tih neophodnih sastojaka hrane.

56

esto poglavlje

U knjizi Znanje s kaua" (drugo izdanje, str. 173.) Sir E. Raz Lancaster, F.R.S. kae: ,,U nekim zemljama mnogi snani i tjelesno dobro razvijeni narodi ive na iskljuivo biljnoj hrani ." To je injenica, a ne pretpostavka. I to ne samo injenica za dananje vrijeme, ve sve dokle dosee pisana povijest, a arheoloki i antropoloki nalazi ukazuju d a j e tako bilo daleko prije nego to su nastali pisani spomenici.

Ti narodi nisu etiki vegetarijanci, nisu ni znanstveni vegetarijanci, nisu postali vegetarijancima iz zdravstvenih ili vjerskih razloga. Jednostavno, bili su oduvijek vegetarijanci i vegetarijanizam im se ini normalnim i prirodnim nainom ishrane. Teorija da biljne bjelanevine nisu potpune, da nisu u stanju omoguiti ovjekov rast i razvitak, tim bi narodima izgledala smijena, kao to u stvari i jes t . Mnogosloljetno iskustvo tih naroda kako ivjeli na dijeti koja ne sadri ivotinjsku hranu, ili na dijeti koja sadri veoma malo hrane ivotinjskog porijekla, bez sumnje dokazuje da je zadovoljavajui rast i odranje tijela potpuno mogu bez jedenja mesa ili druge hrane ivotinjskog porijekla. Treba takoer znati, da mnogi od tih naroda ne dre

i

57

Biljne bjelanevine

mlijenih ivotinja niti uzgajaju kokoi radi proizvodnje jaja.

Bioloka vrijednost bjelanevina zavisi o tome u kojoj mjeri sadre dovoljne koliine bitnih aminokiselina, koje ivotinje ne mogu proizvesti. Nain odreivanja njihove vrijednosti izvodi se na temelju pokusa sa takorima. Budui da su potrebe za aminokiselinama razliite u ovjeka i u takora, ti pokusi ne daju sigurne rezultate kad se primijene na ljude. Kao to prof. Hindhede kae: Ako netko eli otkriti najbolju hranu za takore, pokusi s tim ivotinjama su odgovarajui. No, ako tko eli otkriti najbolju hranu za ovjeka, teko e se izbjei pokusi na ljudima. Pokusi na takorima mogu dati neke natuknice, ali iz njih se ne mogu izvlaiti ispravni zakljuci."

takori rastu puno bre nego ovjek, pa su i njihove potrebe za aminokisel inama srazmjerno razliite. Bjelanevina dovoljna za sporo rastuu ivotinju lako moe biti nedovoljna za drugu ivotinju breg rasta. Najrazboritiji autori o prehrani su svjesni, d a j e dogmat izam temeljen na zakljucima izvedenim iz pokusa na takorima veoma nerazuman.

Ne smije se previdjeti ni to, da se bioloka vrijednost bjelanevina obino odreuje hranei proienim bjelanevinama takore, koji su inae hranjeni hranom bez bjelanevina. Mora se imati na pameti , da se vrijednost bjelanevina ne odreuje po njihovim aminokisel inama. ve djelomino i po njihovoj povezanosti s vitaminima i mineralima. Istina je da priroda nikada ne prua izolirane bjelanevine. Svaka prirodna ljudska hrana posjeduje manje-vie kompleksne bjelanevinske mjeavine. Dobar broj bjelanevina, ako ih se izolira i konzumira u istom

58

obliku, ne mogu podravati rast ni ivot, neke uope ne prihranjuju tijelo. No, to se vrlo rijetko dogaa s bje-lanevinskim mjeavinama u prirodnoj hrani. Na primjer, mlijeko posjeduje dvije bjelanevine, soja dvije, kukuruz dvije, ito dvije itd. Tako se dogodi da, ako se jedna bjelanevina izdvoji i daje ivotinji u istom obliku, moe se pokazati nedovoljnom, doim dvije bjelanevine u hrani, ako se daju skupa, mogu se pokazali sasvim dovoljnima. Takoer je istina da ovjek ivi na veoma raznolikim jel ima to sadre bjelanevine, pa manjak bjelanevine iz jedne hrane nadopunjuje odgovarajuom koliinom aminokiselina iz koje druge.

Prof. Thomas Osborne , Ph.D., kemiar istraiva na Pokusnoj Agrikulturnoj Postaji u Connecticatu i pridrueni istraiva na vainglonskom Carnegie Institutu godinama je pravio nebrojene pokuse u svrhu odreivanja prave naravi i vrijednosti raznih bjelanevina. U Biljnim bjelanevinama" kae: Ne zna se za sjeme koje ne bi sadravalo nekoliko razliitih bjelanevina. U svakom istraivanju je ustanovljeno da, ako sjeme posjeduje bjelanevinu bez dovoljno jedne ili dviju aminokiselina. onda posjeduje drugu bjelanevinu koja ima ba te aminokiseline. Prema tome je oigledno, da ne moemo zakljuiti stoga to znaajan dio bjelanevina izdvojen iz sjemena ne zadovoljava potrebe rastue ivotinje, d a j e cjelokupna mjeavina bjelanevina u sjemenu manje vrijednosti." Nakon pokusa s j e mom, zobi, rai, i penicom on zakljuuje: Zbroj bjelanevina svake od ovih itarica je uinkovitiji nego to se openito smatralo."

Raspravljajui ba o ovome prof. E. V. McCol lum kae: ,,U praksi ni ovjek ni ivotinja nisu ogranieni na samo

59

jednu bjelanevinu kao i/.vor potrebnih aminokiselina. Iz toga slijedi da podaci o prehrambenoj vrijednosti pojedine bjelanevine u stvari su manje vrijedni od podataka o meusobnom nadopunjavanju tih dvaju bitnih prehrambenih tvar i ."

U prirodi nema ni jedne jedine vrste hrane koja bi, barem to se ovjeka lie. sadravala dovoljno svih bitnih prehrambenih imbenika. Za to je ekperimenliranje s pojedinom hranom u svrhu odreivanja njezine dostatnosti uglavnom beskorisno troenje vremena. Mnoge voke nemaju kalcija, mnoga zelen ima obilje kalcija. Nitko ne ivi na s a m o m vou, pa se manjak kalcija u vou nadomjeta vikom kalcija u zeleni.

S obzirom na nadopunjavanje bjelanevina iz razliitih izvora, (a lo je opi zakon u ivotinjskom i ljudskom svijetu), dr. J. C. Drummond, profesor biokemije na londonskom sveuilitu, ustvrdio je u svojim predavanjima na Harbenu, 1942. godine: ,,lz uinjenoga u zadnjih deset ili petnaest godina jasno se vidi, da j e uinak meusobnog na-dopunjavanja bjelanevina iz itarica, korijenja i lisnatog povra takav da omoguuje izvrsnu mjeavinu za izgradnju i odravanje tkiva. Razumije se, trebali smo ovo shvatiti iz primjera vegetarijanskih naroda, koji su u tom smislu sasvim uvjerljivi."

U vezi s ovim prof. Sherman kae, da neki pokusi pokazuju kako prehrambene vrijednosti bjelanevina mahunarki mogu biti ograniene zbog niskog sadraja istina, ali to se lako nadomjeta iz drugih izvora. To jednos tavno znai, da jedui neku drugu hranu koja sadri vie istina namiruje se potrebni obrok bjelanevina. Ako b ismo ostali samo na mahunarkama (osim soje i kikirikija) kao izvorima bje-

(0

lanevina, ne bismo ih primali dovoljno, ali kako nikada nismo do te mjere ogranieni na samo jednu vrstu hrane, opasnost od pomanjkanja bjelanevina je vie fiktivna nego stvarna. Grlati zagovornici su od ove muhe stvorili slona.

Treba takoer primijetiti, da je bioloka vrijednost neke bjelanevine odreena drugim osobinama hrane, bilo da su prisutne ili odsutne. Na primjer, dobro je poznato da koritenje bjelanevina zavisi o prisutnosti odgovarajuih vitamina u hrani. Vea prisutnost luina u jelu asimiliranje bjelanevina poveava, a previe kiselinskih tvari smanjuj e . Za potpuno koritenje bjelanevina iz bilo koje hrane, zbir prehrane mora sadravati sve bitne elemente u zadovoljavajuim koliinama. To pravilo se esto ne potiva u pokusnom hranjenju, kod kojega su mnoge tvari proiene, j e r moraju barem biti oiene od svih bjelanevina, osim one koja se iskuava, a sam taj postupak luenja bjelanevina uklanja i ostale bitne sastojke iz hrane.

Nitko ne sumnja da hrana ivotinjskog porijekla ne moe pruiti odgovarajue aminokiseline, pogotovo kad se radi o jaj ima, koja, kako prof. McCol lum kae, imaju veu prehrambenu vrijednost nego bilo koji drugi poznati izvor bjelanevina. A tako je i s mesom, pod uvjetom da se j ede cijela ivotinja a ne samo miii. Budui da ne ivimo samo od aminokiselina, njihova dostatnost u nekoj hrani nije dovoljna da je proglasimo superiornom. Mesu nedostaju neki vitamini i minerali, za koje su biljke najbolji izvor. Malo ivotinja ivi iskljuivo na mesu, a i one jedu cijelu ulovljenu ivotinju i piju njezinu krv.

61

S obzirom na istou, stalnost i pouzdanost bjelanevine i ugljikohidrati iz biljnih tvari nadmauju one iz mesne hrane. Dr. S. Henning Balfrage u A B C - u " tvrdi da meso sadri tvari koje tijelo ne moe koristiti, nego ih jetra i bubrezi moraju preraditi u otpad. injenica je da mesna hrana sadri otpadne tvari (krajnje proizvode ivotinjskog metabolizma naene u tkivima u asu smrti, u/ proizvode nezamijeenog raspadanja), pa to dodatno optereuje ljudski ustroj nutarnjeg ienja. U vezi s lime treba rei, da su zdravi bubrezi u sredovjene osobe vie izuzetak nego pravilo.

Od sveg poznatog voa u SAD-u avokado je najbogatiji bjelanevinama. Dobre kalifornijske vrste sadravaju 3,39% bjelanevina, to je j ednako mlijeku s obzirom na aminokiseline, bitnih za rast i oporavak tkiva. Sadraj ug-Ijikohidrata mu je nizak, samo 2 ,97%, a sastoji se od eera i celuloze. Avokado je bogat veoma ukusnim, emulziranim uljem, koje je 93,8%; probavljivo. Minerali sainjavaju oko 1,18% jestivog dijela, a ukljuuju dobr im dijelom luine kalcija, kalija, magnezija i natrija. Bakra i mangana ima u manjim koliinama. Sto se vitamina tie, u avokadu ih ima obilno. Dobar je izvor tiamina (B) i riboflavina (B2 ili ( i) , a ima neto i vi tamina A i C.

Treba napomenuti da je bjelanevinski sadraj avokada neio vii od onoga u kravljem mlijeku, prirodnoj hrani teladi u razdoblju njihova najbreg rasla. Bjelanevina je savreno kombinirana s vitaminima i mineralima koji nam omoguuju uporabu bjelanevine.

Orasi i ostali kotunjavci takoer su vaan izvor visokih bjelanevina, pa u im zato posvetiti posebno poglavlje. Za sada treba rei samo toliko, da su mnogi od njih bogatiji

62

bjelanevinama nego meso i da su po sadraju aminokiselina ravni mesu. Kotunjavo voe je bez sumnje d io normalne ljudske prehrane, dok meso zasigurno to nije.

Bjelanevine povra i itarica su uglavnom nedovoljne, ali uzete s dovoljno zelenog povra koje sadri manje koliine visokih bjelanevina, njihova nedovoljnost se kompenzira. Svinje, takori i druge ivotinje se hrane itaricama i u stanju su othranjivati svoju mladunad, uz uvjet da itarice nadopunjuju zelenjem. U prirodnim uvjetima ivotinje to jedu zrnje, ukljuujui i ptice, ne ive jed ino od zrnja, ve pokazuju posebnu pohlepu za mekanom, mladom zeleni. Openito uzevi, itarice i povre nisu najbolja ovjekova hrana, ali njihova relativno niska cijena i dostupnost lijekom cijele godine ini ih korisnima siromanij e m sloju, pod uvjetom da ih se jede u suhom stanju i u odgovarajuoj kombinacij i sa zelenim povrem.

Sojino zrnje je bogato bjelanevinama visoke bioloke vrijednosti i treba ga jesti dok je mlado i zeleno, a preporuuju se i sojine klice. Mladi sojini izbojci su veoma ukusni, mogu se jesti sami ili kao izvrstan dodatak salati.

Od povra kikiriki posjeduje bogatu zalihu bjelanevina visoke bioloke vrijednosti, lo jest potpunih, dostatnih bjelanevina. Kikiriki raste pod zemljom. Njegov mineralni sadraj sastoji se u najveoj mjeri od fosforne kiseline, a kombinacija kroba, bjelanevine i fosfora stvara jaku kiselinu. Meutim, ako se jede s veom koliinom zelenog povra i ne mijea s drugim bjelanevinama ili ugljikohi-dratima, ini izvrsnu hranu. Razumije se, treba ga jesti sirova i neosoljena i mora ga se dobro savakati. Preni i soljeni kikiriki, kao i maslac od kikirikija, veoma su loa hrana.

63

Zavisno o tlu, klimi, mjestu, vrsti i drugim, moda i nejasnim imbenicima, sastav kikirikija j ako varira. Odnos bjelanevina ide od 25 do 35 posto, masnoe 50 do 55 po sto. Prosjek napravljen od dvije tisue pokusa pokazuju slijedei sastav: voda 7,9. bjelanevina 30, masnoa 50, krob i celuloza zajedno oko 12, minerali 2,9. Uzevi u obzir injenicu da u jest ivom mesu prosjek bjelanevina se kree oko dvadeset postotaka, lako se vidi da se nije teko prejesti kikirikija.

A k o ga se pri, guta napola savakanog ili pomijeanog sa krobom ili d rugom bjelance vinskom hranom, kikiriki je veoma teak za probavu. Kao i ostale sline vrste hrane, pun je minerala i vitamina. Uz to sadri veoma ukusno ulje, koje je za ljudsku upotrebu bolje od ivotinjske masti .

Suncokretovo sjeme je odavno sluilo za hranu u Rusij i , na Balkanu i u drugim krajevima. Ameriki Indijanci su ga koristili mnogo prije Kolumbova otkria. Reeno je da su ga ruski vojnici jeli u velikim koliinama. Bogato je bjelanevinama visoke bioloke vrijednosti, bogatije bjelanevinama od veine vrsta mesa, jaja i sira, a posjeduje i druge prehrambene vrijednosti. Njegov bogat, orasima nalik okus je vrlo privlaan, a lako je probavljivo. uto, lagano suncekretovo ulje, iscijeeno iz sjemenja, smatra se ravnim maslinovu ili bademovu stolnom ulju. Suncokretovo sjemenje sadri vie ulja od sojina.

Uz razlike po vrstama suncokretovo sjeme sadri 27 do 32 posto ulja od ukupne teine, dok soja, za usporedbu, sadri 19 posto. Oguljeno suncokretovo sjeme je na samom vrhu povra s 52,7 posto bjelanevina. Postotak bjelanevina je nii u itavom sjemenu.

64

Kao izvor vitamina D suncokretovo sjeme nadmauje bakalarovo ulje, koje ima vie diskutabilnih svojstava i uinaka. Uz vitamin D to sjeme je bogatije kompleksom vitamina B nego odgovarajua koliina itnih klica, a takoer sadri vitamine E i K. Ima u njemu dosta kalcija, fosfora, silicija, magnezija i fluora, te mikroskopskih" minerala i lecitina.

Sve to ukazuje da suncokretovo sjeme ne sadri samo znatne koliine visokih bjelanevina, ve da ih posjeduje u idealnoj kombinaciji s drugim prehrambenim imbenicima koji su bitni za koritenje bjelanevina. Kako smo prije vidjeli, bjelanevine su uporabive jedino u spoju s drugim imbenicima u hrani.

Sada se suncokretovo ulje poinje rabili za izradu margarina, zaina za salatu, kuhinjskog ulja i sapuna. Smjesa, kako piu, slui za prehranu stoke. Ponovno imamo primjer kako nerazumni ljudi, pod utjecajem mesoderstva i kapitalizma, zloporabe dobre stvari. Na nesreu ireg opinstva, ova izvrsna hrana vanrednog ukusa je tako skupa da s i j e samo neki mogu priutiti kao redovno jelo. Ali ako je u Rusiji i na Balkanu mogu proizvodili lako jeftino d a j e pristupna i seljacima, onda se sigurno u ovoj zemlji mogu proizvoditi jeftinije nego sada. Suncokretovo sjeme bi moglo biti dostupno svima.

65

Sedmo poglavlje

66

vrlo debela i tvrda skoro kao kremen, pa ipak vjeverica bez muke vadi plod iz njega.

Bogati bjelanevinama visoke bioloke vrijednosti, nabijeni mmeral ima i vi taminima i od prirode zainjeni tako da gode ljudskom osjetu okusa, kotunjavci kao pekan, orah, badem, indijski orai itd. nisu samo vrijedan dodatak naem jelovniku nego su redovni dio prehrane mnogih ivotinja. Oni nisu nadomjestak mesu - meso je njihov nadomjestak.

Vrijednost bjelanevinske hrane ne odreuje se samo po postotku bjelanevinskog sadraja, niti po aminokise-linskom bogatstvu bjelanevina. Odreuje se vrijednou cjelovitog sadraja hrane. Kotunjavci su prilino bogati krobom i eerom, tri do etiri puta bogatiji mineralnim solima od mesa pa ak i mlijeka, sadre vie vitamina nego meso, a njihov albumin se lako asimilira i ne stvara mokranu kiselinu. Kotunjavci su bogati masnoom, koja je , kao i u mlijeku, u emulzivnom stanju, to jest gotova, pripremljen