9Milenko A. PeroviFilozofski fakultetNovi sad

Hajdeger i praktika lozo ja

Saetak: Hajdegerova tematizacija kritikog odnosa prema ideji utemeljenja praktike lozo je i etike od poetne elaboracije u djelu Bitak i vrijeme skopana je s dubljim nesporazumom u pogledu pitanja ta zapravo jeste praktika lozo ja. Autor postavlja osnovnu tezu da je Hajdeger svoj kritiki odnos izgradio na slaboj lozofskoj legitimnosti pojma praktika lozo ja, kojoj je porijeklo u korumpiranom pojmu praxis, preuzetom s rubnim podruja lozofske tradicije. Ta se slaba legitimnost u bitnom smislu negativno odrazila na vodeu Hajdegerovu lozofsku namjeru da u Bitku i vremenu provede razgradnju tradicionalne ideje subjektivnosti subjekta i pojma ovjeka.Kljune rei: Hajdeger, praksis, theoria, praktika lozo ja, Aristotel

Hajdegerov kritiki odnos prema dugoj tradiciji praktike lozo je i etike tematski je otvoren u djelu Bitak i vrijeme1 sumnjom u ontoloku iz-vornost njihovih utemeljenja. U potonjem vremenu taj je kritiki odnos produ-bljivan do njihovog potpuno negativnog vrednovanja u Pismu o humanizmu. Od poetka je taj odnos poivao na dubokoj unutranjoj ambivalenciji u samoj Hajdegerovoj kritikoj poziciji. S jedne strane, njegova izgradnja poivala je na htijenju dokuivanja jedinstvenog problemskog jezgra lozofskog miljenja. Hti-jenjem izvornijeg egzistencijalnog uvida u to jezgro Hajdeger je nastojao dele-gitimirati izvornost lozo je u pogledu tradiranog naina i smisla razgradnje toga jezgra u posebne grane lozo je. S druge strane, neobian je i interpretaci-jski vrlo zakrivljen njegov pogled na tu tradiciju. On ga je usmjeravao tako da je ideju razgradnje temelja mogunosti disciplinarnog ralanjivanja lozo je, koja je vodila u problem razumijevanja biti ovjeka, morao provoditi u perma-nentnoj nelagodi sueljavanja s lozofskom tradicijom. Gdje je njegovo vodee samouvjerenje da se u odnosu na tu tradiciju misli na temeljniji i izvorniji nain

1 Otvara se ve na poetku djela stavom: Filozofska psihilogija, antropologija, etika, politika, poezija i historiogra ja uvijek su raznim putevima i u promjenljivoj meri slijedile odnose, moi, snage, mogunosti i sudbine tubitka. Ali ostaje pitanje bijahu li ta izlaganja provedena isto onako egzistencijalno izvorno, kao to su moda bila egzistencijski izvorna (str. 17)

Arhe, IV, 8/2007UDK 17 17.023.1Originalni nauni rad

10

tee izlazilo na kraj s nasljeem, snailo je njegovo kritiko uvjerenje da se s tom tradicijom moe optiti s visine!

Problem takvog zakrivljenog pogleda, u kojemu su, naprimjer, neobjanjivoj nivelaciji bili podvrgnuti kapitalni lozofski pojmovi praxis i poiesis, a time i predmetna polja tradicionalnih disciplina praktike i poietike lozo je, otvoren je u Bitku i vremenu. Ni u tom djelu, niti u potonjim svo-jim djelima Hajdeger nije izaao iz njegovog vidokruga, niti je tematski otvorio raspravu o smislu i karakteru te nivelacije. Neobino je da su i neki od znaajnih interpretatora Hajdegera, nekritiki prihvatajui njegov nekritiki odnos prema pojmovima praxis i praktika lozo ja, ostali zatvoreni u tom vidokrugu2.

Korijen predoene duboke ambivalencije u Bitku i vremenu mogue je shvatiti samo iz cjeline Hajdegerovog pokuaja da se kroz vodee pitanje o smisli bitka, koje se prireuje iz jedne prethodne ontoloke analitike subjektivnosti subjekta, uspostavi kritiki dijalog s tradicijom lozo je, u prvom redu s no-vovjekovnom lozo jom subjektivnosti. Njegova ontoloka analitika u Bitku i vremenu markira nekoliko odluujuih misaonih motiva u kojima se prireuje pokuaj otklona od lozo je subjektivnosti. Oni su usmjereni na kritiki od-nos prema tradiciji razumijevanja problematike subjektivnosti subjekta, prema nainu i smislu prireivanja vodeeg pitanja o karakteru te subjektivnosti i unutranjim odnosima u njoj, prema tradicionalnom nainu miljenja problema odnosa theoria-praxis, prema uvjerenju o ontoloki nepropitanim pretpostavka-ma praktike lozo je, te napokon, prema pitanju o mogunosti, tj. nemogunosti zasnivanja etike. Predoeni misaoni motivi oblikuju poziciju kritikog dijaloga Hajdegera s tradicijom lozo je, te posebno s tradicijom lozo je subjektivnosti. Njihova preciznija markacija, kao pretpostavljajue uvoenje u kritiki dijalog sa samim Hajdegerom, koje moe posluiti kao osnova osvjetljavanja novuma i granice njegovog lozofskog miljenja, slijedi samu nit Hajdegerove analitike, propitujui njeno unutranje znaenje i vrijednost.

Eksplikacija predoenih problemskih zadataka u nekoliko interpretaci-jskih koraka moe predoiti osnovnu Hajdegerovu lozofsku namjeru: (1) S osnovne pozicije lozo je subjektivnosti, kako je Hajdeger razumije, pokuava se utemeljiti otklon od samorazumijevanja potonjih temelja njezinog zasnivanja u pravcu ponovnog zadobivanja jednog speci nog lozofskog objektivizma kroz vodee kretanje egzistencijalne analitike u Bitku i vremenu; (2) Kritiko preispitivanje smisla lozofskog razumijevanja temelja subjektivnosti subjekta s

2 Zbornik Heidegger und die praktische Philosophie, Suhrkamp 1988; (Hrsg. Gethmann- Sie-fert, A./ Pgeler. O.); Prauss, Gerold, Heidegger und die Praktische Philosophie; Gethmann, C.F., Heideggers Konzeption des Handelns in Sein und Zeit ; Schwan, Alexander, Politische Philosophie im Denken Heideggers, Westdeutscher Verlag, 1989;

11

obzirom na moguu plodotvornost izvornijeg i pretumaujueg razumijevanja tih temelja kroz prekompoziciju vodee interpretacijske strukture subjektivnosti subjekta u novi strukturni sklop razumijevanja ovjeka kao tubitka; (3) Pokuaj provoenja izvornije interpretacije unutranjeg odnosa i naina suodnoenja, lozofskom tradicijom utvrenih, vodeih oblika djelatnosti ljudskog subjekta kroz pokuaj radikalne prekompozicije odnosa theoria-praxis na novoj ideji prag-matizma; (4) Pokuaj novog pozicioniranja izvorne ontoloke strukture tubitka kao brige kao osnova razvijanja tematike djelatnog i praktikog ovjekovog svijeta;

Put u razgradnju ideje subjektivnosti subjekta

Vodee Hajdegerovo pitanje u Bitku i vremenu je pitanje o smislu bitka. Pitanje treba dovesti do pojma. To rasvjetljujue dovoenje je funda-mentalni zadatak lozo je qua ontologije. Onim pitanim u tom pitanju na neki nain se ve raspolae, budui da se ovjek uvijek ve kree u nekom razu-mijevanju bitka3, te utoliko moe dobiti novo odreenje u misaonoj strukturi tubitak. Shvaena kao fundamentalna ontologija, lozo ja postavljeni zadatak moe ispuniti na putu egzistencijalne analitike tubitka. Ona tvori samu fun-damentalnu ontologiju4 na temelju odluke o izvornom ontolokom kvalitetu ovjeka kao tubitka, koja u pretpostavci moe egzistencijsku izvornost tu-bitka fenomenolokom metodom zahvatiti egzistencijalno izvorno. Filozofska metoda kao fenomenoloka metoda mora moi analitiku tubitka, kao klju razu-mijevanja smisla bitka, uspostaviti tako da to bie moe pokazati samo po sebi polazei od sebe samog5. Na taj nain Hajdeger nagovjetava speci ni odnos prema lozofskoj poziciji ideje subjektivnosti subjekta, tj. lozo ji svijesti. U sreditu analitike tubitka sadrana je namjera fenomenolokog pretumaenja lozo je subjektivnosti. Htijenje pretumaenja prua se prema ograniavajuoj radikalnosti problematizacije onoga to su, po Hajdegerovom uvjerenju, njezini sredinji elementi i naini postavljanja vodeih lozofskih pitanja.

A. Sredinju intenciju lozo je subjektivnosti Hajdeger shvata ponajpri-je iz pretpostavljenog primata onoga svjesno-teorijskog, koji uzima kao vodeu ideju lozo je utemeljene na subjektivnosti subjekta. Naspram vlastitog uvjeren-ja o njezinoj vodeoj ideji samoutemeljenja, u smuslu jedne lozo je svijesti koja se razvojno protee od Dekarta do Huserla, koja u pretpostavci poiva na

3 Hajdeger, Martin Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985.; str. 5.4 isto, str. 15.5 isto, str. 18.

12

ideji o istaknutom i izvornom poloaju spoznavanja i znanja u odnosu na djelan-je (praxis, das Handeln), Hajdeger nastoji provesti pragmatiku reinterpretaciju ovjeka u njegovoj djelatnoj (praktikoj) subjektivnosti kao izvornijoj strukturi tubitka, iz koje mora zapoeti prireivanje pitanja o smislu bitka.

Hajdegerova namjera nalazi se na tragu one lozofske intencije koja je dvadesetih godina 20. vijeka nastojala oko toga da se tradicijski vladajue stanovite lozo je svijesti prevlada novim stanovitem svojevrsnog pragma-tizma svijeta ivota6, prema kojemu bi se, naspram utemeljujue ideje lozofske tradicije u njezinom polazitu od svijesti, spoznavanja, teorije, polazilo od djelan-ja, ali sada ne vie kao izvedenog fenomena spoznavanja, nego od sfere djelanja koja je uzeta kao metodiki fundament za zasnivanje drugih sfera7. Filozof-ski zahtjev vremena da se ide od svijesti prema djelanju Hajdeger je stavio u temelje svoje fundamentalne ontologije, uzimajui za polazite vlastite egzisten-cijalne analitike primat misaone strukture Bitak-u-svijetu (In-der-Welt-sein)8. Isticanje primata te strukture poivalo je na namjeri da se opozove tradicionalna ideja fundirajue svijesti, koja je po njegovom uvjerenju bila vodea za tradiciju lozo je od Dekarta do Huserla. Ta misaona struktura nije trebalo da poslui za trivijalni stav o tome da ovjek naprosto ivi u svakodnevnoj okolini. Trebalo je da postane novom metodikom bazom za lozo ju kao prvo stanje stvari (Gethman) od koga ona polazi kao egzistencijalna analitika u provoenju radi-kalnog obrta od kartezijanstva. Hajdeger donosi dalekosenu odluku u pogledu razumijevanja teorijskog pojma spoznaje, prema kojoj spoznajna djelatnost sub-jekta vie nije shvaena kao fundirajui, nego kao fundirani i de cijentni mo-dus prema bitku-u-svijetu9. Postavljanje takve nosee projekatske ideje Haj-degerove analitike tubitka bilo je mogue iz duha samouvjerenosti s kojim je provedena programska nivelacija vodeih tokova tradiciji lozo je u njihovim tematizacijama izvornih ljudskih djelatnosti i njihovog uzajamnog odnosa. Kod Hajdegera je ta pretpostavljena nivelacija posluila da se grosso modo bit i sukus te tradicije shvati iz uvjerenja da se u njoj dogodilo padanje u zaborav pitanja o smislu bitka, te da se negativno vrednuje kao proces lijacija i iskrivljivanja helenske ontologije, u kojima se dospijevalo samo do toga da tubitak razumije sebe i bitak uopte iz svijeta. Iz korijena iupanu grku ontologiju Hajde-ger vidi kao odreujuu kako za sholastiku, tako i za transcendentalnu lozo ju

6 Gethman, isto, str. 16.; Gethmann ukazuje da je termin pragmatizam prvi put s obzirom na kvali kaciju Hajdegera upotrebio K.-O. Apell: Wittgenstein und Heidegger (1962) u smislu im-plicitnog pragmatizma, a onda R. Rorty, Heidegger wider die Pragmatisten etc.7 Gethmann, isto, str. 17;8 Hajdeger, Bitak i vrijeme, isto, par. 12.9 isto, str. 61.

13

Novog vijeka, tavie i odreujuu za temelje i ciljeve Hegelove logike. U cjelini, lozo ja svijesti za njega je produetak te iz korijena iupane grke ontologije.

Ovaj dalekosreni kritiki stav Hajdeger izlae u karakteristinom krup-nom potezu u kojemu tonu sve konkretne unutranje razlike: Ukoliko u toku te povijesti ulaze u vidokrug odreena istaknuta podruja bitka i otuda primarno usmjeravaju problematiku (Descartesovo ego cogito, subjekt, Ja, um, duh, oso-ba), ta podruja ostaju, dosljedno neprestanom zanemarivanju pitanja o bitku, nepropitana u pogledu bitka i strukture njihova bitka. Na ta se bia, naprotiv, prenosi sastojina kategorija tradicionalne ontologije, uz odgovarajue formal-izacije i jedino negativna ogranienja, ili se pak, smjerajui k jednoj ontolokoj interpretaciji supstancijalnosti subjekta, poziva u pomo dijalektika10.

Potonji kritiki stav odnosi se na vodeu ideju Hegelove lozo je. Haj-deger u Bitku i vremenu ostaje duan za eksplikaciju tog temeljnog stava. Njegovu dvojbenost u pogledu ocjene da se u Hegelovoj lozo ji, posebno u Nauci logike, radi o ontolokoj interpretaciji supstancijalnosti subjekta mogue je razumjeti kao poetak povijesti Hajdegerovih nesporazuma s Hege-lom, koja se korjeni u neobinoj izokrenutoj perspektivi njegovih recepcija Hegela. Konkretno, stav o interpretaciji supstancijalnosti subjekta izriito i tematski je odbijen u Hegelovoj formulaciji ideje o duhu kao apsolutu. Od-bijen je iz Hegelovog kritikog iskustva prema misaonoj poziciji subjektivnog idealizma u korist njegove vlastite nosee ideje apsoluta kao duha. Izmeu lozofskih mogunosti koje pruaju ta dva stava postoji fundamentalna razlika, koja je odreujua za razumijevanje smisla Hegelove lozo je. Njezin je vodei fenomenoloki i ontoloki interes u eksplikaciji subjektivnosti same supstancije. U krunom analitikom i antitetikom kretanju ta se eksplikacija iskazuje i kao ontologiki pokazana supstacijalizacija subjekta (ne, dakle, kao supstacijal-nost subjekta). Hegelov pojam subjekta, u najirom moguoj polifoniji svojih znaenja, ponajmanje je miljen i razvijen u znaenju prostog teorijskog samo-postavljanja (Sich-setzen). Naprotiv, u tom se znaenju on kod njega shvata kao pozni lik subjektiviranja supstancije qua duha. I u tom poznom liku, na nain sub-jektiviranja ovjeka, on se razumije kao totalna struktura sub-jektivne moi posredovanja i proizvoenja onoga neposrednog (na nain cjeline duevno-svjesno-duhovne strukture ovjeka). Tek na temelju toga rasvjetljivanja mogue je bitak iz onoga-nita-neposrednosti dovesti do bogatstva pitanja o smislu bit-ka. Utoliko, s Hegelove pozicije, i samo pitanje o smislu bitka legitimira se tek kroz pokazivanje procesa vlastitog uspostavljanja, procesa subjektivnog ljudskog pro-izvoenja toga pitanja i onoga to je u pitanju pitano.

10 isto, str. 24.

14

Ako se naspram tradicije lozo je subjektivnosti, koja problematiku pi-tanja o bitku primarno usmjerava iz ideje svijesti, subjekta, duha, osobe, Ja etc., hoe iz ideje tubitka razviti stanovite koje e na radikalno nov nain usmjera-vati problematiku pitanja o bitku, onda se mjera toga dobitka moe odreivati samo prema nekrivotvorenoj i temeljno shvaenoj tradiciji lozo je. U toj je tradiciji Hegel pokazao plodotvornost razlike temporalne i ontoloke sukcesije za odreenje ovjekovog bitka, koja u bitnom smislu delegitimira Hajdegerovo nivelirajue svrstavanje Hegelove lozo je u novovjekovnu lozo ju svijesti. Hajdeger nije poloio raune o tome kako se u Hegelovoj projekatskoj ideji duha dogaa zanemarivanje pitanja o bitku. Nije ni mogao, jer pojam duha u Hegelovoj lozo ji ima vii ontoloki rang od tradicionalnog pojma bitka, jed-nako kao i Fihteov pojam Ja. Kada Hajdeger pojam Ja, subjekt, duh razumije kao de cijentni modus pojma bitka, onda u bitnom smislu promauje radikalnost Fihteove namjere da bitak pokae kao de cijentni modus onoga Ja, odnosno, Hegelove namjere da bitak, nita, apsolut etc. pokae kao de cijentne moduse duha! Ako Hajdeger i Hegelovu ontologiku razumije kao iskrivljujuu lijaciju grke ontologije, te tako u bitnom smislu promauje iskustvo transcendental-izma koje stoji u temelju Hegelove lozo je, onda bi se sa stanovita Hegelove lozo je moglo rei da Hajdeger, u pokuaju otklona od lozo je subjektivnosti, ostaje zarobljenik grke ontologije, koji na tu ontologiju kalemi upravo misaono iskustvo lozo je subjektivnosti (spontanitet, prakticitet, temporalnost, povijes-nost, individualitet, autonomiju, mogunost). Takvo kalemljenje ini da se cjelina Bitka i vremena razvija i oblikuje u napetom dvojstvu principa helenske lozo- je i principa lozo je subjektivnosti. Zbog toga Hajdegerova analitika tubitka poiva na onoj prostodunosti lozofskog dranja helenskih ontologa (kako je utvruje Hegel), ohrabrenoj fenomenolokom metodom, koja samu sebe iznova mora opozivajue preipitivati na iskustvu smisla za kriticizam, posuenom iz njemake idealistike lozo je!

B. Hajdeger stoji na stanovitu da lozo ja subjektivnosti ima dvos-misleno ocrtanu granicu u razumijevanju subjektivnosti subjekta. On je vidi u njezinoj nepropitanoj pretpostavci o vlastitom metodskom karakteru koji je usmjeren iskljuivo na ideju o stanju situacijske izuzetnosti subjekta kao rukovodea ideja lozo je subjektivnosti. U bitnom smislu on ne spori valjanost takvog metodskog karaktera, ali mu dodaje ideju paradigme analitike subjekta izvan njegove situacijske izuzetnosti i graninosti, naime, paradigmu manifes-tovanja subjektivnosti subjekta iz stanja gubitaka ili slabljenja te subjektivnosti, tj. njegovo manifestovanje u svakodnevici i prosjenosti, da bi tako zado-bio novu kritiku stajnu taku protiv lozo je subjektivnosti. Drugim rijeima, ljudski subjekt najee samoga sebe de-subjektivira u vlastitoj subjektivnosti,

15

nalazi se u otklonu od vlastite subjektivnosti. Subjekt je najee ne-subjektivan, dok ga lozo ja subjektivnosti dri u svom vidokrugu kao uvijek ili primarno subjektivnog.

Da bi istakao tu diferenciju izmeu subjektivnosti i de-subjektivnosti, koja je trebalo da poslui relativizaciji i slabljenju heuristike snage vodee ideje lozo je subjektivnosti, Hajdeger u egzistencijalnu analitiku uvodi pojmovni par pravost (autentinost, die Eigentlichkeit) i nepravost (neautentinost, die Uneigentlichkeit). Oni nemaju primarni vrijednosni karakter, niti su iskaz o for-mama ivota, niti imaju asketski smisao, nego se uzimaju kao dva metodika stupnja u eksplikaciji subjektiviteta11.Tim pojmovnim parom Hajdeger nastoji, po vlastitom uvjerenju, da oslabi vodee uvjerenje lozo je subjektivnosti od Dekarta do Huserla, koje se gradilo na metodiki primarnoj intenciji o vlasti-tosti subjekta, o izvornoj mogunosti njegovog samo-odnoenja (re eksija i sa-more eksija), iz koje izviru sve eksplikacije uslova samore eksiviteta subjekta. Hajdeger ne otklanja ideju samore eksiviteta, nego je relativizira tezom o tome da ovjek ponajvie i najprije njime ne raspolae, nego do samore eksivnog samodokuivanja dopire samo u izuzetnim, sekundarnim i graninim situaci-jama. Filozo ja subjektivnosti posebnost jednog ovjekovog stanja (pravost) uzima kao metodiki primarno stanje. Ona polazi uvijek od tubitka u njegovoj pravosti (autentinosti). Stanje transcendentalne samore eksije, graninu samo-odnosnost ovjeka (napr. onu koja nastupa u suoavanju sa smru ili kod moral-no ekstremnih iskustava) uzima za svoje autentino i jedino mogue polazite. Otklon od nje je mogu, smatra Hajdeger, ako analitika tubitka polazi od nor-malnog stanja (nepravost), od stanja stakodnevice kao poetka analitike tubitka i metodikog puta za gradnju fundamentalne ontologije12. Isturenou takvog metodikog poetka Hajdeger smjera da provede obrt od pojma subjektivnosti, kao samodatosti i samoodnosnosti onoga Ja u svijetu, koji poiva na tematskoj isturenosti u prvi plan te izuzetnosti stanja subjektivnosti. Subjektivnu vlasti-tost kao metodiko polazite lozo je subjektivnosti Hajdeger stoga uzima kao de cijentni modus svakodnevnog konkretnog tubitka13. Ipak, i kod njega pro-bija svijest o tome da je metodika nosivost pojmovnog para pravost-nepravost, inspirativna manje nego Marksov pojmovni par alijenacija-dezalijenacija kao

11 Gethmann s pravom misli da je za potpuno zasnivanje tih interpretacijskih stanovita bila pot-rebna rekonstrukcija cijele metodike gradnje Bitka i vremena. Dvojbenim, pak, mora ostati da li je ta rekonstrukcija bila rezultativna u dubljem lozofskom smislu. Na svom putu ona je dala mogunost zanimljive kritike moderne kulture preko pojma Man (Se), ali sve njezine imanentne tekoe pokazae se u pojmovnim i problemskim sklopovima drugog odsjeka djela.12 Bitak i vrijeme, isto, par 25. i 27.13 isto, str. 130.

16

metodika osnova za kritiku moderne kulture, posebno moralne i politike kul-ture savremenog Zapada, previe slaba da svojim strogim terminolokim smis-lom bude moni instrumentum za opozivajuiju relativizaciju lozo je subjek-tivnosti14. Drugi odsjeak Bitka i vremena gradi se na stalnom naporu da se naspram lozo je subjektivnosti odri vjerodostojnost metodiki primarnog stanja tubitka. U konkretnom sudaru ne samo s Huserlovom idejom transcen-dentalnog ega, nego i s Aristotelovom idejom ljudskog telosa (shvaenog kao ergon), s Kantovom idejom moralnog subjekta, te s Hegelovom idejom duha kao slobodne inteligencije (slobodnog duha) pokazuje se taj pojmovni par kao slaba metodika baza analitici tubitka u susretu s tradicijom lozo je.

C. Hajdeger opoziva polazite lozo je subjektivnosti iz apsolutnosti samo-postavljanja subjekta, da bi ga de-apsolutizirao na nain djeliminog povratka poziciji lozofskog objektivizma. Izrada tematske ontologije tubitka, kao sredite fundamentalne ontologije, za njega se postavlja kao zahtjev izrade jedne prethodne ontoloke analitike subjektivnosti subjekta15. Aberaciju od lozo je svijesti ta analitika nastoji uspostaviti tako to e se kao protivpojam za centralno znaenje pojma svijesti postaviti kompleksna misaona struktura koja se izraava kao pojam brige (Sorge). Prema njegovom uvjerenju, tradicio-nalna lozo ja subjektivnosti u sreditu ima pojam subjekta kao osnova koji sve postavlja, svu predmetnost i sebe samoga kao subjekt, tj. kao osnov vlastite predmetne djelatnosti (Sich-Setzen subjekta). Hajdegerova kritika objekcija na ideju samopostavljanja subjekta nije usmjerena u Bitku i vremenu na njeno potpuno odbijanje (kao to je to sluaj u obrtu poslije 1930. godine), nego na njenu nadopunu. Htijenje za nadopunom moe se shvatiti kao prva i odluujua faza u Hajdegerovom reteriraju od lozo je subjektivnosti. Smisao nadopune u tome je da se, uz relativizirajue ouvanje ideje subjektivnosti subjekta, sama nosea i polazna projekatska ideja lozo je subjektivnosti, ideja samopostavl-janja subjekta proiri idejom subjekta koji postavlja sebe kao postavljenost, kao postavljajuu postavljenost (Sich-als-Gesetztsein-setzend)16. Tako se strukturi samoodnoenja subjekta dodaje struktura odnoenja prema tuem (Fremd-bezglichkeit), kao onome to u potonjoj instanciji fundira subjektivnost subjek-ta. Stoga se samo-postavljanje moe shvatiti kao de cijentni modus izvornije postavljenosti, kojom se do odreenog stupnja subjekt de-subjektivira. Hajdeger u bitnom ne tematizuje pitanje koje od poetka usmjerava vodei interes lo-

14 isto, str. 47.15 isto, str. 26.16 Takva terminologija podsjea na elinga. Zbog toga, W. Schulz u djelu Die Vollendung des deutschen Idealismus in der Sptphilosophie Schellings ukazuje da bi tu mogao biti na djelu, u najmanju ruku, a nitet Hajdegera prema poznom elingu.

17

zo je, naime, pitanje o subjektiviranju onoga supstancijalnog, jer njega samoga rukovodi misaoni interes da destruira vlastito uvjerenje da je u lozo ji subjek-tivnosti, bez razlike misaonih likova u njoj, na djelu nosea teza o supstancijal-nosti subjekta!

Aberaciju od tako shvaenog polazita lozo je subjektivnosti Hajdeger pokuava konkretno razviti kroz pojmovne strukture odnosa izmeu pojmova egzistencija (Existenz) i fakticiteta (Faktizitt), te pojmova projekta (nabaaj, Entwurf) i baenosti (Geworfenheit). Pojmom egzistencije izraava bitkovnu samo-odnosnost tubitka, a pojmom fakticiteta izruenost tubitka tom bit-nom samo-odnoenju. U pregnantnoj formi njihov odnos on izraava stavom da tubitak egzistira faktiki17. Paradoksalna kompleksnost te misaone strukture naputila je neke Hajdegerove interpretatore da steknu uvjerenje da je njegovo odstupanje od lozo je subjektivnosti nuno moralo proizvesti i otklon od au-tonomizma, koji je toj lozo ji imanentan18, te zapoinjanje generalnog Haj-degerovo premjetanje na misaone pozicije pred-novovjekovnog heteronomiz-ma19, koje e nastupiti u vremenu obrta. Mogue je braniti tezu da je Hajde-gerovo diferenciranje pojmovnih struktura egzistencije i fakticiteta, kojom se u izvjesnom smislu vraa dualistikoj meta zikoj poziciji lozo je Novog vijeka, u svom korijenu provedeno kao svojevrsni tribut njegovom vlastitom uvjerenju o tome ta se u lozofskoj tradiciji mislilo pod pojmom theoria, te u kojoj je mjeri onda takva tradicija, na temelju suenog aristotelistikog pojma theoria, gradila neizvornu interpretaciju ovjekovog bitka. U tom pogledu pod sumnjom moe biti stav o radikalnosti Hajdegerovog otklona od tradicije lozo je, budui da vodee projekatske ideje Kantove, Fihteove i Hegelove lozo je ono teorijsko razumiju upravo kao subjektivnu asimilacijsku djelatnost u kojoj se odnoenje prema drugom (Bezglichkeit), prema onom supstancijalnom, razumije kao proces rastvaranja toga supstancijalnog u subjektivnom. Ako bi bilo stalo do toga da se ta intencija lozo je subjektivnosti izrazi na Hajdegerov nain, suprotno Hajdegeru, moglo bi se rei da tubitak fakticira egzistencijski!

Hajdegerova kritika lozo je subjektivnosti, implicirana u snazi tematsk-og uvoenja pojma fakticiteta, ima smisla u onoj mjeri u kojoj se u toj lozo ji odrava devastirani aristotelistiki pojam theoria. Samoga Aristotela ona pogaa

17 Bitak i vrijeme, isto, str. 181.18 Gethmann upotrebljava taj pojam samo kao metodiki primijenjen (str. 172.), budui da sam Hajdeger izriito odbija pojmove autonomizma i heteronomizma subjektiviteta. Meutim, ta metodika ograda nije samo djelo misaonog opreza, nego i udnovatog straha koji je Hajdeger najee ulivao svojim sljedbenicima i interpretatorima, kada ih je vodilo htijenje da njegove poj-movne strukture propitaju prema mjerilima tradicionalni lozofskih pojmova.19 Gethmann, isto, str. 157.

18

na ogranien nain, u prvom redu u shvatanju pojma theoria kao episteme, dok Hajdegerova kritika strategija potpuno zaobilazi pojam theoria kao nous i so-phia. Slino stoji stvar s modusima egzistencija i fakticiteta. Projekt i baenost njihovi su izrazi. Eksplikacijom pojma projekta Hajdeger ostaje u tradiciji lo-zo je subjektivnosti. Taj pojam implicira shvatanje tubitka kao autonomnog subjekta u vlastitoj konstitucijskoj samodjelatnosti, kojom samoga sebe postavlja u svojim svrhama. Meutim, granicu njegove autonomnosti Hajdeger postav-lja u onome to je imenovano pojmom baenosti20. Strukturnu dvojnost sva-kodnevnog ovjekovog bitka-u-svijestu, miljenu kao problem odnosa egzis-tencije i fakticiteta, tj. projekta i baenosti, teko je interpretirati drugaije nego u duhu novovjekovnog dualizma, posebno, u duhu nesavladivosti aporetike slo-bode i nunosti, koja je u novovjekovnoj lozo ji producirala odreenja slobode kao spoznate nunosti, libertas a coactione, te libertas indi erentiae. Ako se, pak, hoe u njoj vidjeti misaona pozicija koja se gradi povrh aporije autonomizma i het-eronomizma, budui da Hajdeger izvorni bitak ovjekov razumije kao spontani aktivitet ovjeka, koji ipak ne raspolae do kraja suvereno sobom, nego se uvijek ve nalazi i zatie u situaciji, onda takva misaona pozicija ne donosi bitni misa-oni novum u lozo ji. Zateenost u svijetu ostala bi pukim faktumom prirodne svijesti (dakle, opet svijesti!), kada ta svijest u napredujuoj samore eksiji ne bi spoznala da je i ideja zateenosti njezino vlastito djelo! Da spoznajni subjekt ne bude shvaen kao vlastita potonja osnova, to shvatanje i spoznaja pripadaju njemu, jer potiu od njega!

Aristotelovi pojmovi hexis physei i hexis apodeiktike u svojoj osnovi imaju srodnu lozofsku namjeru. Ona vodi takvoj tematizaciji odnosa izmeu datog i mogueg u kojoj ono dato biva miljeno kao ono to tek posredovanjem mogueg uspostavlja sebe kao dato za ovjeka. Prenesena u Hajdegerovom nainu miljenja i iskaza, Aristotelova tematizacija rekla bi nam: fakticitet (odnosno, baenost) tek na temelju egzistencije, odnosno, projekta mora moi biti prireen za ovjeka kao fakticitet, odnosno, baenost. Prirodna svijest neposredno provodi to prireivanje, ne znajui za njega, te joj se na taj nain ono drugo nje same moe pojaviti kao drugo (faktino, postojee etc.). Samore ektovana lozofska svijest zna za vlastitu djelatnost prireivanja drugog, zna da je ona proizvela ideju fak-ticiteta, te da vlastitu slobodnu spoznaju moe ogledati samo u onome to je sebi proizvela u ideji fakticiteta.

Svaki pokuaj da se lozo ja subjektivnosti pobija u svom temelju na njezinom vlastitom terenu, tako to bi joj se dodavala misaona graa starog lozofskog objektivizma, proizvodi posve suprotni rezultat. Ta je graa posuena

20 Bitak i vrijeme, isto, str. 181.

19

iz sasvim drugaije projekatske ideje lozo je. Podvrgnuta kritikim mjerilima lozo je subjektivnosti, ona se bez tekoa otkriva u neizvornosti vlastitog ontolokog porijekla. Ambivalencija odnosa prema tim kritikim mjerilima stoji u temelju dvosmislenosti Hajdegerovog odnosa prema vodeoj ideji Kantovog kriticizma. Vjerodostojnim se moe smatrati Prausovo interpretacijsko stanovite koje upuuje na Hajdegerove tekoe u Bitku i vremenu s apsolviranjem smisla Kantove lozo je: Svi raspoloivi izvori govore o tome da je Hajdeger zapoeo iscrpno bavljenje i sueljavanje s kantovskom i postkantovskom lozo jom tek poto je ve u cjelini dovrio koncepciju Bitka i vremena. U spoznajno-teorijskim dijelovima tog djela pokazuje se Hajdeger ipak zavisnim od srednjevjekovno-antikih koncepata...21. Praus dodaje: Hajdegerovo shvatanje Kanta promauje u tome to on ni u spoznajno-teorijskom, niti u ontolokom pogledu nije mogao ispravno shvatiti smisao njegovog kopernikanskog obrta22. Kljuni argument za ovu kritiku tezu on nalazi u analazi Hajdegerovih Marburka predavanja iz zim-skog semestra 1925/26. i ljetnjeg semestra 1927. godine (objavljena 1975/6.)23. U njima se Kantova ideja spontaniteta razumije u smislu intencionaliteta sub-jekta. Na tragu Brentana i Huserla, Hajdeger u pred-kopernikanskom smislu shvata intencionalitet u smislu usmjerenosti na ono to ve mora biti zbiljsko, koje kao takvo ve uvijek mora biti otkriveno, otvoreno, neskriveno24 Praus nadalje istie: Kant misli upravo suprotno, jer on, iako ne upotreblajva rije intencionalitet, dri se ba tako oznaene stvari: Po svom pravom smis-lu intencionalitet se moe principijelno usmjeravati samo na ono to upravo nije ve uvijek ono zbiljsko, nego naprotiv na ono zbiljsko koje tek treba da se postigne, to bi kao zbiljsko vailo, i to pomou samog toga intencionaliteta25. Besmisleno bi bilo onom ve-zbiljskom intendirati, kako se to smjera u tobonjoj istoj teorijskoj spoznaji, koja pretpostavlja ono opredmeeno, ono to svijest uzima za predmet.

U osnovi, takvo teorijsko dranje iskazuje se kao naivitet prirodne svijesti, koja samu sebe jo ne re ektuje u znanju vlastite predmetnosti kao vlastite, koja ne zna da na intencionalitet producira predmetnost objektiviteta spoljanjeg svijeta, koja predmetnost opet iz sebe mora postaviti kriterije sjedin-javanja predmetnog i zbiljskog. Zbog toga, kasnije proklamovani Hajdegerov ontoloki korak nazad26, koji je u svojoj prvoj realizaciji na djelu u Bitku i

21 Prauss, G., isto, S. 184.22 isto,23 Heidegger, M., Gesamtausgabe, Bd. 24, 15, 17-18.; 24 Prauss upuuje u istom tomu na str. 90, 101, 237, 294. etc. 25 Prauss, isto, str. 185-185.26 Heideggem, M., Brief ber den Humanismus, Frankfurt 1947., S. 29.

20

vremenu, naime, korak nazad u odnosu na tradicionalnu ideju subjektivnosti subjekta, kao traenje njezinog dubljeg osnova, moe biti vrednovan kao pot-puno dvojben u pogledu argumentacijske snage provoenja namjere delegiti-miranja i potonjeg potpuno negativnog vrednovanja lozo je subjektivnosti. Njegovo usmjerenje protiv najunutranjije biti subjektivnosti subjekta, kako ga je shvatila lozo ja subjektivnosti, kojemu je put trasiran na uvjerenju da ta bit nije u teorijskom dranju subjekta, nego u prakticitetu spram kojega se teorijsko dranje iskazuje kao njegov de cijentni modus, ve u Bitku i vremenu nailo je na ozbiljne tekoe, prije svega u pogledu vjerodostojnosti shvatanja problema unutranje strukture tubitka i njegovog bitnog odreenja, odnosa spoznavanja i djelanja, theoria-praxis i njihovog vjerodostojnog tumaenja u tradiciji lozo je.

Put u razgradnju tradicionalnog pojma ovjeka

Hajdegerov ontoloki korak nazad u Bitku i vremenu u odnosu na tradiciju lozo je, te posebno lozo ju subjektivnosti, koji daje vodei smisao njegovoj ontolokoj analitici subjektivnosti subjekta sadran je u ideji da se fundamentalno-ontoloko pitanje o smislu bitka pokua prirediti kroz anali-tiku subjektivnosti ovjekovog subjekta. Zahvatanje ovjeka u korijenu njegovog bitka, kao bia kojemu je bit u odnosu prema bitku kao takvom, trebalo je tu bitnu odnosnost da uini vodeom metodikom bazom u misaonom kretanju prema razumijevanju bitka. Takvo zahvatanje nije s one strane tradicije lozo je i lozo je subjektivnosti, nego se naprotiv kree u njezinom programskim grani-cama. I prema Hajdegerovom izriitom iskazu tradicija ontologije vlastitu pov-ijest gradila je tako to je za pitanje o bitku traila vidokrug koji je poivao na odreenim istaknutim podrujima bitka, kao to su ego cogito, subjekt, Ja, um, osoba etc. Za njega postavljanje takvim istaknutih podruja, kao vodei karak-ter lozo je subjektivnosti u njezinom metodikom prireivanju pitanja o bitku, nije lozofski nelegitiman. Nunosti postupanja lozo je pripada takvo traenje odreenog istaknutog podruja. Hajdeger dijeli s lozo jom subjektivnosti njez-inu vodeu projekatsku ideju, ali istodobno pokuava u bitnom smislu aberirati od nje. Radikalnost otklona on bazira na uvjerenju da je polaenje s predoenih istaknutih podruja tradiciji lozo je donijelo gubitak i zaborav njezinog vlas-titog vodeeg pitanja o smislu bitka, te je potpuno udaljilo od rjeenja njezinog glavnog zadatka. S tog stanovita on razvija kritiko uvjerenje da lozo ja sub-jektivnosti nije dovoljno subjektivna i radikalna u odreenju svoga polazita, jer ga sebi prireuje ne iz onoga fundirajueg, nego iz onoga fundiranog u samoj subjektivnosti subjekta. Da bi se od fundiranog probio do onoga fundirajueg, na vodeoj ideji lozo je subjektivnosti o samom ovjeku kao istaknutom

21

podruju koje primarno usmjerava problematiku pitanja o bitku, Hajdeger opoziva lozofsku validnost samoga pojma ovjek. Iz ontoloki jo uvijek for-malnog shvatanja njegove biti, kao bia kojemu se u njegovom bitku radi o bitku kao takvom, on hoe da obezbijedi mogunost izvornije reinterpretacije vodeeg lozofskog pitanja, izgraenu na toj najizvornojoj bitkovnoj odnosnosti ovjeka prema bitku. Istaknutost podruja za reinterpretaciju pitanja o bitku on trai u dubini reinterpretacije samoga pojma ovjeka.

Na putu toj reinterpretaciji ispreuje se duga tradicija lozofske antro-pologije i vodei modeli razumijevanja ovjeka u njoj. Destrukciju, tj. rekon-strukciju tih modela Hajdeger zapoinje formalnim odreenjem ovjeka kao tubitka, tj. istog izraza bitka. Konkretizaciju tog formalnog odreenja u bit-nom smislu posuuje iz onoga to je antropoloki sukus lozo je subjektivnosti, razvijen u lozo ji njemakog idealizma i egzistencijalno pretumaen (egzist-encija, vazdanja vlastitost, pravost-nepravost, kategorije i egzistencijali, individu-alnost, sloboda etc.). Istina, u Bitku i vremenu on ne pokazuje namjeru da vlas-titu noseu antropoloku pojmovnu mreu kritiki samjeri s antropologijskim iskustvom lozo je idealizma. Iz te se konkretizacije kod Hajdegera prireuje kritiki odnos prema tradicionalnoj antiko-hrianskoj antropologiji, koja po njegovom sudu odreuje i same temelje novovjekovne i savremene antropolog-ije. S jedne strane, njezina se vodea ideja sadri u helenskoj lozofskoj odred-bi ovjeka zoon logon echon (animal rationale, razumsko ivo bie), a s druge strane u hrianskoj teolokoj odredbi faciamus hominem ad imaginem nostram et similutudinem nostram (Nainimo ovjeka na sliku i priliku nau!; Postanje, 1,26). Hajdeger nagovjetava napetost u helenskoj odredbi izmeu shvatanja zoon (kojemu vrsta bitka nije razumljena u smislu postojanja=Vorhandensein i pojavljivanja=Vorkommen) i pojma logos (kojemu vrsta bitka ostaje tamna, kao i vrsta bitka ovako sroenog bia27. Meutim, nigdje poslije u analitici tu-bitka on se ne vraa mogunosti ontoloke interpetacije toga zoon! Mogue je to shvatiti svijeu o teini zadatka koji terra incogrita lozofske povijesti pojma ivota nagovjeuje i opasnostima kojima bi se izloila analitika tubitka u susretu s pojmom ivota (posebno pojam ivota kod Kanta i Hegela)! S druge strane, ko-rijen hrianske odredbe on vidi u antikoj ontologiji, kao interpretacijskoj bazi za pojam boga i pojam ovjeka (ens nitum), jednako kao to hriansku ideju trascendentnosti ovjeka (ovjek vie negoli razumsko bie), ak i u deteolo-gizovanoj novovjekovnoj verziji, smatra ontoloki prekratkom za prireivanje pitanja o bitku ovjeka. Preplitanje tih odreenja s idejom res cogitans, u kojoj cog-itationes ostaju ontoloki neodreene, uslovljava takvu ontoloku neodreenost novovjekovne antropologije.

27 Bitak i vrijeme, isto, str. 54.

22

Hajdegerovo formalno odreenje ovjeka kao tubitka moe se najprije uzeti samo kao proklamacija namjere da se prevlada predoena ontoloka deficitarnost tradicionalnih odreenja ovjeka. Od nje tek treba trasirati put od razumijevanja ovjeka iz deficitarnih modusa tubitka do razvijenog pojma tubitka, kojim bi se postigla traena ontoloka odreenost. Trasiranje toga puta je najkritinija dionica u cijelom Hajdegerovoj anali-tici tubitka. Kako je on postavlja? Polazi i sam iz vlastitog antropologijskog uvida u preplitanje dvije vodee niti vodilje tradicionalne antropologije s idejom res cogitans. Hriansko-teoloku subjektivistiku nit antropologije (s vodeom idejom creatio kao operatio), koja je uinjena filozofskom os-novnom idealistike antropologije, s istaknutim poloajem poietike djelat-nosti ovjeka, kao odreujue za moderno razumijevanje bitka ovjekovog, Hajdeger ne usmjerava protiv tradicionalne aristotelistike ralanjene strukture onoga logon echon (rationale). Usmjerava je protiv onoga to je, po njegovom filozofskom uvjerenju, istaknuto i u filozofskoj tradiciji uinjeno dominantnim, protiv epistemikog karaktera toga logon echon!

Takva je kritika intencija paradoksalna u svojoj biti. A jedne strane, u traenju ontoloke odreenosti pojma tubitka ona treba da destruira kapi-talnu antropoloku odredbu zoon logon echon. S druge strane, treba da se os-tane u njoj, s uvjerenjem da se put toj destrukciji nalazi u prekompozicijskom prevrednovanju njezinih unutranjih elemenata, kao elemenata subjektivnosti subjekta. Prekompozicija treba da degradira racionalnost, koja u tradiciji bijae uzimana kao fundirajua za najizvorniju odredbu ovjeka, da bi se postiglo dublje odreenje ovjeka, u kojemu e se racionalnost moi pokazati ne vie kao fundirajui, nego fundirani modus bitka tubitka. Rukovodstvo za nain provoenja te unutranje transformacije, kojom se u bitnom smislu ostaje u odredbi zoon logon echon, Hajdeger je naao u leksikoj srodnosti Platonovih pojmova pragmata i praxis. Na toj je srodnosti pokuao izgraditi uvjerenje da se oprotaj od vodee antropoloke odredbe zoon logon echon moe provesti ako se ona, u cjelini svoje unutranje strukture koja poiva na ideji logiciteta svih oblika ovjekove djelatnosti, komprimira u ideji teorijske racionalnosti. Takvo komprimiranje implicira ispadanje pojma praxis iz konotacije misaone struk-ture zoon logon echon. Meutim, u vodeim tokovima lozofske tradicije takvo znaeljsko ispadanje nije mogue potvrditi. Naprotiv, logicitet praksisa je u njoj, manje ili vie, uvijek traen u samoj strukturi zoon logon echon. tavie, lozo ja njemakog idealizma je logicitet praksisa shvatila kao osnovu logiciteta svijesti uopte.

Svodei strukturu zoon logon echon na teorijski racionalnost, na theoria kao jedan modalitet logiciteta, Hajdeger joj konfrontira pojam praxis, da bi ga

23

razvio kao modus bitka tubitka koji fundira tu racionalnost. Meutim, vrlo je neobino da Hajdeger za utemeljenje fundamentalne vanosti pojma praxis u svojoj analitici tubitka kao meritum njegovog vodeeg znaenja ne uzima Ar-istotelovo, nego Platonovo odreenje. Sredite Aristotelove antropologije ini shvatanje da su theoria, praxis i poiesis vodei naini manifestovanja zoon logon echon. Logicitet svake ljudske djelatnosti (qua zoon logon echon) ispoljava se u nainima koji su speci ni za odnos toga logiciteta i njegovog misaonog pred-meta. Logicitet istog motrenja ine episteme, nous i sophia; logicitet praktikog je phronesis; logicitet poietikog je techne. Razlike meu njima, koje Aristetel re ektuje kao unutranje razlike logiciteta, dolaze od svijesti koja zna razliku ontolokih odreenosti podruja njihove djelatnosti (stvari koje su po nunosti i stvari koje mogu biti i ne biti).

Hajdeger je pojam theoria shvatio prevashodno kao episteme (tavie, kao episteme prirodne svijesti), tako da su nous i sophia ispali iz odreenja theoria, a da o toj neshvatljivoj redukciji nije polaio lozofski raun. Nadalje, uzeo je praxis (u Aristotelovom smislu poiesis) kao vodei stav o biti tubitka, koji treba da bude uinjen metodikom osnovom s koje hoe, nasuprot tradiciji lozo je, provesti detroniziranje theoria u njezinom istaknutom i dominantnom poloaju. Obrtan-jem ontoloke izvornosti elemenata u strukturnom odnosu Hajdeger nije uinio korak nazad u odnosu na tradiciju antropologije, nego korak ustranu. Ono poietiko je kod Aristotela u lozofskoj eksplikaciji, voenoj iz duha vremena, imalo poloaj postrance. Meutim, u ontolokom smislu poiesis je jednako iz-vorna kao i theoria i praxis. U rimskoj, te posebno srednjevjekovnoj tradiciji lo-zo je (komplikovanoj mijeanjem i izjednaavanjem znaenja pojmova praxis i poiesis u izrazu actus et operatio) Aristotelov svjetonazorni poloaj poiesisa pos-trance evoluirao u njegov potpuni ontoloki podreeni poloaj. Filozo ja Novog vijeka, dijelom na tragu tradicije mijeanja znaenja pojmova actus i operatio, dijelom pred epohalnim prizorom otkria titanske snage rada kao jednog oblika ljudske djelatnosti, komprimirala je Aristotelovu razdvojenu strukturu pojmova praxis i poiesis, odnosno, actus et operatio, dajui joj odreenje neposredne radne (tvorake) djelatnosti ovjeka i imenujui je jo uvijek, u odnosu na Aristotela, nelegitimnim pojmom praxis. Na taj je nain lozofskoj i optoj svijesti moder-nog vremena isporuila opreku izmeu istog motrenja i rada pod imenom u sebi oprene strukture theoria-praxis. Ni jasnoa diferencije izmeu philosophia moralis i mechanica (u smislu Aristotelove diferencije praktike i poietike lo-zo je) kod Akvinskog, niti potonja diferencija teorijskog i praktikog uma (te-orijske i praktike lozo je) u njemakom idealizmu, nijesu pokolebale tu us-postavljenu samouvjerenost u smislenost tako shvaene opreke theoria-praxis, ak ni pred evidentnou prizora da se iz nje, neznano kud, iezlo cijelo ono podruje ljudske djelatnosti koje je Aristotel imenovao pojmom praxis.

24

Izvjesno je da Hajdegeru u Bitku i vremenu nije bila poznata predoena povijest pojma praxis. Prireujui pojam praxis kao temelj za izgradnju kritikog odnosa prema tradiciji antropologije, on je u Platonov pojam praxis projicirao u, tradicijom devastirani, novovjekovni lozofski i opti pojam prakse. Projekcija nije mogla ostati bez dubokih posljedica. U prvom redu, ona je onemoguila da se Hajdeger oprosti od ideje animal rationale, nego ga je jo dublje uvrstila u njoj. Takvo ga je uvrivanje naputilo da trai interpretacijski most izmeu biti tu-bitka i logiciteta ljudske svijesti, koji je shvaen u smislu epistemike theoria pri-rodne svijesti. Na tom putu se mogla traiti metodika veza kojom bi se theoria, kao ono fundirano, mogla pokazati kao ono fundirajue za bit nauke. Meutim, put prema razumijevanju biti tehnike u Bitku i vremenu ostaje potpuno zakren. Porijeklo te zakrenosti, o kojoj Hajdeger uti, nalazi se upravo u preuzimanju devastiranog pojma praxis. On ga je onemoguio da se bit moderne tehnike (jer tehnika jeste par excellence moderni fenomen) trai u razumijevanju moderne speci nosti jedinstva theoria, praxis i poiesis, koja je kod Hegela miljenja u misaonoj strukturi prvog principa graanskog drutva, a kod Marksa u trans-pariranju vodeeg karaktera poietike svrhe u modernom graanskom drutvu. U poreenju s tim solucijama Hajdegerov ontoloki korak nazad pokazuje se kao korak ustranu. Taj korak odmah donosi spoticanje na problemu izvornijeg zasnivanja odnosa theoria-praxis, jer je iz njegove izvorne strukture uklonjeno ono praktiko! Pod pojmom praktikog misli se na ono to je u osnovnom toku lozofske tradicije (Aristotel, Akvinski, Kant, Hegel) imenovano pojmom praxis (djelanje, Handlung).

Kako je bilo mogue da se Hajdeger nae u takvom nesporazumu s tradicijom lozo je u pogledu primarnog znaenja pojma praxis? Jedan kori-jen toga koraka ustranu, jasno vidljiv u Hajdegerovom analizama, sadran je u nekritikom pouzdanju u heuristiku snagu predmnijevane veze izmeu Pla-tonovih pojmova pragmata i praxis. Tu vezu, koja ni kod samoga Platona nije eksplicitnije tematizovana, Hajdeger je shvatio kao odluujuu za oblikovanje lozofske tradicije aporetskog razumijevanja odnosa theoria-praxis, ali i za vlas-titi strateki otklon od tradicije, kojom je htio da dokui njezin korijen u izvorn-ijem shvatanju praxisa (zapravo, poiesisa). Drugi korijen koraka ustranu nije neposredno vidljiv kod Hajdegera, ali cijela njegova elaboracija tradicionalnog pojma praxis kao brigujueg ophoenja (besorgenen Umgang) jasno upuuje na to da se on naao u vlasti jednog rubnom lozofskom tradicijom devasti-ranog pojma praxis, koji e u takvom obliku postati svojinom opte novovje-kovne i savremene svijesti. Neobina je okolnost da Hajdeger pojam praxis ne referira iz tradicije Aristotelovog, Tominog, Kantovog i Hegelovog miljenja, nego iz tradicije koja je uspostavljena na Ciceronovim tekoama s latinskim apsolviranjem Aristotelove lozofske leksike. Te tekoe su uslovile da rimska

25

lozo ja ostane de citarna za jedan takav fundalentalni lozofski pojam kao to je praxis, da bi on tek u ranoj sholastici izronio preuzet latinskim pojmom actus, ali od tada u korumpiranoj i lozofski nelegitimnoj formi izraza actus et opetario. Nelegitimnost te forme sastojala se u tome to je u njoj relativizirana i ponitena osnovna aristotelovska razlika izmeu praxis i poiesis, razlika izmeu djelanja (u smislu djelatnog odnosa ovjeka prema vlastitoj ljudskosti i odnosa prema drugim ljudima) i tvorenja (u smislu djelatnog odnosa prema stvarima). Ni autoritet Akvinskog, s ponovnim zadobivanjem aristotelovskog smisla razlike ta dva pojma, ni Kantova jasnoa nedvosmislene eksplikacije razlike praktikog i praktiko-tehnikog, napokon, ni Hegelovo razlikovanje pojmova djelanje (Handlung) i rad (Arbeit), koje je omoguilo da po prvi put pojam rada postane predmetom centralnog interesa lozo je (rad pojma!), nijesu pomogli da se u lozofskoj i optoj svijesti savremenog doba odri misaoni senzibilitet za raz-liku izmeu praxis i poiesis. Hajdeger je, poveden nedostatkom tog senzibiliteta, izgradio cijelu svoju analitiku tubitka s uvjerenjem da radikalno produbljuje tradicionalnu antropoloku odredbu ovjeka kao zoon logon echon. U tome ga je vodila korumpirana misaona struktura actus et operatio28, za koju je vjerovao da mu omoguava korak nazad u odnosu na tu odredbu ovjeka.

Podvlaenost rubnim podrujem tradicije praktike i poietike lo-fozije, s jedne strane, dovela je Hajdegera do toga da ostane u vlasti tradicionalne odredbe ovjeka, jer actus et operatio nijesu nita drugo nego modusi zoon logon echon (animal rationale), dok je on vjerovao da je zapravo actus, shvaen kao op-eratio, fundirajui, a logon echon njegov fundirani modus. Time se moe objasniti dvosmislenost koju on iskazuje u analizi tradicionalne de nicije ovjeka29. Haj-deger je, bez sumnje, morao biti zapanjen uvidom u vlastiti koncept u kojemu mu u eksplikaciji brigujueg ophoenja, pogodnom za veliku ontoloku inverz-iju elemenata tradicionalnog statusa odnosa theoria-praxis, izmie cijela tematika onoga pojma praktikog, kako je ona miljena u lozofskoj tradiciji od Aristotela do Kanta i Hegela. Na toj tematici trebalo je, upravo kroz fundamentalne fenom-ene i pojmove tradicionalne praktike lozo je i etike, da se otvori put miljenju temporalnosti tubitka i temporalnosti vremena. Pokazalo se da je taj put zakren ve u metodikim paragra ma Bitka i vremena. Zbog toga Hajdeger mora jo jednom u svom koraku nazad na naini korak ustranu, shvatajui da mu je iz uvida u izvornu strukturu tubitka ispao ontoloki uvid u fenomen vrijednosti. To ga prisiljava da tematici brigujueg ophoenja, mehaniki pridoda tematiku su-bitka i su-tubitka, bez jasnog odreenja njihovog odnosa.

28 O porijeklu i smislu misaone strukture actus et operatio vidi: Perovi, Milenko, Etika, Novi Sad 2001., str. 148-149.29 Bitak i vrijeme, isto, str. 54.

26

Trei korijen koraka ustranu, koji je u lozo ji ve bio proveden kod Hegela i Marksa30, doveo je Hajdegera u samo sredite modernosti Moderne. U njoj je, kao epohalna graanska konstitucija odnosa onih fenomena koji su tradicionalno imenovani kao theoria, praxis i poiesis, provedena radikalna re-interpretacija njihovog odnosa, kako je on miljen kod Aristotela. Njezin je smisao postignut u shvatanju da je poietika djelatnost, sub specie rada, postala odluujuim faktorom za konstituciju theoria i praxis. Rad se epohalno namet-nuo kao korijen teorijskog i praktikog dranja ovjeka. Svjesno ili nesvjesno, u lozofskoj re eksiji tog epohalnog dogaanja Hajdeger je, na drugaijim pretpostavkama razumijevanja biti modernog vremena koje su fundirane na eksplicitnom odbijanju heuristike snage dijalektiko-spekulativnog miljenja, iao donekle Hegelovim i Marksovim tragom. Istina, nema nijednog literarnog posvjedoenja o tome da li je Hajdeger uopte imao uvid u to kako Hegel u Nau-ci logike provodi tu epohalnu reinterpretaciju svojim konceptom teleologije31. Jednako tako, nema posvjedoenja o njegovom uvidu u Marksove rane spise. Izvjesnija je mogunost da je posredstvom Lukaa Hajdegeru bio prokren put prema Marksovom pojmu rada.

Th eoria i praxis

Korak nazad u odnosu na lozo ju subjektivnosti u interpretaciji iz-vornog djelatnog aktiviteta ovjeka i njegovih unutranjih strukturnih odnosa Hajdeger provodi eksplikacijom misaone strukture bitka-u-svijestu32, koja stoji u direktnoj metodikoj vezi s utemeljenjem pojma fakticiteta i baenosti. Ta ek-splikacija treba da otvori problem tradicionalnog lozofskog problema spozna-vanja i da trasira put za delegitimaciju istaknutog poloaja theoria u odnosu na praxis, te pokae njezin sekundarni poloaj u odnosu na praxis, tavie, da je pokae kao prosti dodatak praxisu. Hajdeger teoriju, kao i prirodnu nauku shvaenu kao njezin istaknuti sluaj, shvata kao spoznaju postojeeg u smislu sasvim reduktivne aristotelovske theoria, naime, kao jednostavno opaanje ne-kog Postojeeg u njegovoj istoj postojnosti33 ili mirujue boravljenje kod bia. Iskustvo lozofskog miljenja prije upuuje na to da je takva odredba teorije zapravo odredba o izvornom dranju proste prirodne svijesti. Prirodna svijest

30 Perovi, Milenko, Marksov pojam dijalektike, Arche, br. 7., Novi Sad 2007.31 Hegel, Nauka logike tom III, BIGZ, Beograd 1987,; ire o pojmu teleologije kod Hegela: Perovi, Milenko, Praktiki silogizam kod Aristotela i Hegela, Arche, Novi Sad, br. 2/2004., str. 59-72.; 32 Bitak i vrijeme, isto, par. 12., par. 13.33 isto, str. 28.

27

je u svom izvornom dranju teoretina na rudimentarni nain. Hajdeger rudi-mentarnost teorijskog dranja prirodne svijesti ne shvata kao arhetip, nego up-ravo kao prototip svakog mogueg teorijskog oblika dranja i djelatnosti ljudske svijesti!

Ta se nevjerovatna inverzija unutranje strukture teorijske svijesti poka-zuje najjasnije u ovom njegovom stavu: Bie koje se u njemu prikazuje kao ono, i koje biva razumljeno kao pravo bie, dobiva, prema tome, svoje tumaenje s obzi-rom na pri-zor (Gegen-Wart), to jeste, shvaeno je kao prisutnost (ousia)34. Zbog toga, teorijsko promatranje uvijek je ve zamrailo svijet do jednolinosti sutog Postojeeg35. Porijeklo ovakve inverzije kod Hajdegera svakako treba traiti u injenici da on u Bitku i vremenu nije pokazivao nikakav misaoni sen-zibilitet za monu metodiku snagu diferencije temporalne i logike sukcesije pojmova i stvari, iako je ta diferencija bila staro otkrie lozo je. U helenskoj lozofskoj tradiciji kod Platona i Aristotela ona je otkrivena i postavljena kao diferencija izraena u pojmovima kath` auto i kata symbebekos. Srednjevjekovna i novovjekovna lozo ja izriu je u pojmovima per se i per accidens. U idealistikoj tradiciji ona dobiva najdublji lozofski strateki znaaj u pojmovima an sich i fr sich.Kod Hegela je preuzeta u sloenoj misaonoj strukturi an sich und fr sich, kao paradigma odnosa temporalne i logike sukcesije, s centralnom ontolokom vrijednou!

Dubina nesporazuma s tradicijom lozo je pokazuje se, dakle, u tome to je prvi temporalni momenat povijesti nastanka theoria, koji Hajdeger odmah izjednauje s episteme (u smislu spoznajne djelatnosti razuma), uzet kao jedini i najrazvijeniji oblik njezine logike biti. Voen tim nekritikim izjednaavanjem, Hajdeger korijen i vodei model za vlastito uvjerenje o prevlasti teorijskog u tradiciji lozo je nalazi u Parmenidovoj reenici: to gar auto noein estin te kao einai, budui da noein razumije kao isto motrenje u smislu izvornog dranja prirodne svijesti! Iz tog uvjerenja izvodi dalekoseni stav: Bitak jest to to se pokazuje u istom motreem opaanju, i samo to vienje otkriva bitak. Izvorna i prava istina lei u istom zoru. Ta teza ostaje otada temeljem zapadne lozo je. U njoj nalazi motiv Hegelova dijalektika, i mogua je samo na temelju nje36.

S Hegelove take gledita posve je suprotno! Ono to se kod Hajdegera imenuje temeljem zapadne lozo je tek je, sagledano na paradigmi temporalne sukcesije, prvi rudimentalni oblik djelatnosti ljudske svijesti, apsolviran u svojoj sloenoj strukturi kao ulna izvjesnost u Fenomenologiji duha. Na paradigmi logike sukcesije taj je poetni lik viestruko negiran djelatnou logiciteta same

34 isto, str. 28; vidi i str. 37.35 isto, str. 157.36 isto, str. 194-195.

28

svijesti. Dakako, temporalno porijeklo logike biti svijesti nalazi se u istom zoru, tj. ulnoj izvjesnosti. Hajdeger je zbog toga bit logikog, kao teorijskog, dranja svijesti sagledao iskljuivo po tom temporalnom porijeklu. Zbog toga je sebi potpuno zatvorio uvid u ontoloku stranu stvari: logiko porijeklo istog zora, tj. ulne izvjesnosti nalazi se u logicitetu svijesti, koja je shvaena kao slo-bodni duh. tavie, logicitet kao takav mogu je tek na temelju slobodnog duha. Hajdegerov stav o udnovatom prvenstvu vienja u smislu istog motrenja, kao vodeem nainu dranja zapadne lozo je, ne moe se na bilo koji nain odrati! Njegovom uvjerenju o tome ta zapravo jeste isto motrenje nedostaje cijela jedna povijest iskustva svijesti!

Takvo golemo nedostajanje nije moglo da ne proizvede temeljne tekoe u analitici tubitka, jer ono nuno mora izazvati generalnu simpli kaciju u razu-mijevanju ontolokog porijekla teorijskog dranja ljudske svijesti! Veliki tribut toj simpli kaciji odmah se pokazuju u namjeri da se theoria pokae kao de c-ijentni modus onoga to je Hajdeger imenovao pojmom praxis: Istraujemo samo prevrat smotrenog brigovanja o Prirunom u istraivanje Postojeega na koje je mogue naii unutar svijeta, uz vodeu namjeru da prodremo do vre-menske konstelacije bitka-u-svijetu37. Meutim, takav prevrat je sada mogue izvesti samo u smislu radikalne redukcije izvorne djelatnosti ovjeka, kojoj se kao rezultat javlja ono teorijsko. Na tom reduktivnom putu teoriji se odmah oduzima bitni kvalitet da bude shvaena kao bogaenja odnosa svijesti i bitka (kako je to napuivalo Kantovo kretanje u razumijevanje procesa jedinstva transcenedentalne apercepcije). Hajdeger je, naprotiv, porijeklo teorije traio u osiromaujuem gubljenju izvornog kvaliteta i punoe smotrenog brigov-anja. Na taj nain, da bi uopte rijeio problem porijekla teorije prisiljen je da konstruie svojevrsnu negativnu fenomenologiju bitka tubitka. U njoj se porijeklo istog motrenja razumije tako to se brigovanje uzdrava od sva-kog baratanja38. Dakle, porijeklo teorije je u iezavanju prakse, u ontolokoj mogunosti otsutnosti prakse. Teorija je privacija prakse, njezino tek-razgle-davanje!

Meutim, ekstremno suavanje pojma teorije na privaciju prakse ot-vara novi problem: kako u njemu nai porijeklo teorijskog dranja znanosti? Rjeenje problema odmah zahtijeva relativiziranje teze o teoriji kao privaciji: uzdravanje od upotrebe pribora jo uvijek nije teorija! Relativiziranje postaje jo snanije u stavu da promatrajua smotrenost ostaje potpuno vezana uz priruni pribor o kojem briguje! U sljedeem misaonom koraku ve se naputa ideja o teoriji kao privaciji: praksa ima svoju teoriju! To naputanje pokuava

37 Bitak i vrijeme, isto, str. 406.38 isto, str. 407.

29

se, nadalje, prikriti efektivnim prividom paradoksije: teorijsko istraivanje nije bez svoje vlastite prakse39. Prividnost ove paradoksije zapravo otkriva uvid u sintetiki karakter odnosa izmeu teorije i prakse. Uvid bi onda zahtijevao temeljno preispitujue vraanje na problem odnosa izmeu smotrenog brigov-anja i teorije. Hajdeger vie nije spreman na takvo vraanje, nego sintetiki kara-kter njihovog odnosa sada razumije kao izvedeni fenomen, kao nekakvu neizvor-nu naknadnost sinteze. Neobrazloena naknadnost prisiljena je da obrazloenje trai navoenjem trivijalnih primjera tehnike pripreme pokusa, posmatranja mikroskopom, izrade preparata, arheolokih iskopavanja etc. Primjeri treba da poslue kao argumenti za tezu da znanstveno ponaanje nije samo isto duhov-na djelatnost. Meutim, i ta teza otvara novu tekou iz pitanja: Gdje se nalazi ontoloka granica izmeu teorijskog i ateorijskog ponaanja? Hajdegera ta tekoa vodi u slijepu ulicu Aristotelovog bios theoretikos: Svako baratanje u znanosti jedino (je) u slubi istog promatranja! Sada ta slijepa ulica hoe da bude viena kao otvoreni kritiki kraljevski put: Od poetka grke ontologije do danas, svaku interpretaciju spoznaje vodi ideja intuitusa, bio on faktiki dostian ili ne40. Meutim, to implicira da se vodea ideja intuitusa, u smisli gledanja, posmatranja, opaanja, za samog Hajdegera pojavljuje kao bona slijepa ulica u koju je odvelo smotreno brigovanje. Ona ne moe voditi razumijevanju biti znanosti, niti biti tehnike.

Izlaz iz te slijepe ulice Hajdeger trai izlaz na niem nivou istog temat-skog puta. Izlaz se nudi u namjeri da se pokae kako se smotreno premiljanje (umsichtigen berlegung) preokree u teorijsko otkrivanje, da bi se zadobio egzistencijalni pojam znanosti, iz misaonog procesa koji zove tematizacija. Sv-ijest o tim tekoama vodie Hajdegera da poslije Bitka i vremena u bitnom izmijeni shvatanje pojma theoria, u pravcu odreenja neskrivenog zahvatajueg odreivana zbiljskog41. To odreenje treba razumjeti kao njegov autokritiki opoziv vlastitog preuzimanja reduciranog pojma theoria. Taj pojam mu je onemoguio proboj do problema tehnike, u potpunosti mu je zatamnio problem veze izmeu rada i tehnike, napokon, onemoguio shvatanje tehnike kao biti nauke voene poietikom svrhom!

S tako reduciranim pojmom theoria ujedno je ilo i niveliranje temeljne razlike izmeu tradicionalnih pojmova praxis i poiesis. Poiesis ne samo da je oslov-ljen kao praxis, nego je dijelom i miljen kao praxis, ali dijelom kao ontoloki iz-

39 isto, str. 407.40 isto, str. 408.41 Heidegger, Martin, Vortrge und Aufstze, Pfullingen 1954.; vielleicht hat der bisherige Mensch seit Jahrhunderten bereits zu viel gehandelt und zu wenig gedacht (S. 130). U toj vizuri, potpuno izmijenjenoj u odnosu na Bitak i vrijeme, vrijednost ljudskog djelanja sniava se do pukog Machenschaft des Menschen.

30

vorniji od praksisa! Radikalnost zapoinjanja analitike tubitka s onim poietikim (kao praktikim) i obezvreivanje teorijskog dovela je do neobinog razrokog analitikog kretanja. Odsijecanjem teorije od prakse vie se nije mogao sagledati moderni proces njihovog sjedinjavanja, niti pozicija tehnike u tom procesu. Praus se dri miljenja da je Hajdeger u Bitku i vremenu morao biti zaprepaen uvidom u vlastitu nemogunost toga sagledavanja, zbog ega je poslije porekao vlastite misaone osnove koje su dovele do takvog uvida. Razumije se, teko je ispitati vjerodostojnost te teze i otkrivati mjesto zaprepaenja. Zapravo, u Bitku i vremenu takvo mjesto nije mogue ni nai, jer Hajdeger uvijek iznova pokuava delegitimirati ideju prvenstva spoznavanja, smatrajui da ona zavodi na krivi put razumijevanje najvlastitije vrste bitka-u-svijetu42. U ideji spozna-vanja kao odnosa izmeu subjekta i objekta on vidi izostanak pitanja o vrsti bit-ka tog spoznavalakog subjekta, smatrajui da se spoznavanje moe odrediti kao modus bitka tubitka kao bitka-u-svijetu43, koje se temelji u jednom-ve-bitku-kod-svijeta. Taj stav ima smisla samo ako se theoria, tj. spoznavanje shvati kao neko ukoeno zurenje u neko suto Postojee44, kao promatrajue odreivanje Postojeeg, kojemu mora prijethoditi praxis. Praxis prijethodi gledanju-u, koje je opaanje Postojeeg, odreivanje. Meutim, lozofsko posvjedoenje kono-tativnog polja pojma theoria govori suprotno. Teko bi se u vodeim tokovima lozofske tradicije, posebno u lozo ji njemakog idealizma, mogla pronai os-nova za shvatanje da je ovjek najprije uauren negdje unutra, da bi se tom sh-vatanju suprostavila teza da se on uvijek ve nalazi vani kod nekog sretajueg bia. Naprotiv, vodea intencija idealizma bijae u tome da pokae kako se iz-vorni djelatni odnos pojavljuje kao ono to tek omoguava da se pojave apstrak-cije spoznajnog subjekta i spoznavajueg objekta, kao njegova vlastita privacija u kojoj se tek ima proizvesti susretajue bie. Na toj je privaciji izgraen kapitalni stav helenske ontologije o prostoj prezentnosti susretajueg bia, o zateenosti u bitku-u-svijetu, koju Hajdeger nekritiki protee i na potonju lozo ju. Za lo-zo ju idealizma spoznavanje nikako nije vraanje shvatajueg izlaenja-van sa zadobivenim plijenom natrag u kuite svijesti45, nego naprotiv delegitimacija same ideje o plijenu idejom proizvoenja cjeline bitka-u-svijetu, permanent-nog uzajamnog produciranja svijeta i svijesti. Naime, kako kae Hajdeger, ako pri spoznavanju tubitak stie jedno novo stanje bitka pri svijetu, koji je uvijek

42 Bitak i vrijeme, isto, str. 66.43 isto, str. 68.44 isto,45 isto, str. 69.

31

ve otkrit u tubitku46, nije li i ta primordijalna otkritost starog, izvornog stanja ve bila djelom nekog izvornijeg spoznavanja? Izmjenom vokabulara, zamjenom termina spoznavanje terminom otkritosti, problem se ne rjeava, nego se do-datno misti kuje. Ontoloku genezu teorijskog ponaanja47 onda bi, suprotno Hajdegerovoj namjeri, trebalo okrenuti nazad u razumijevanje smisla i naina te izvorne otkritosti!

Meutim, i samo provoenje namjere ontoloke geneze, u kojoj se spoznavanje pokazuje kao modi kacija djelanja (praxis, tj. operatio), sudara se s vodeim tradicionalnim shvatanjem pojma praxis. Kljune misaone stanice u povijesti pojma praxis odreene su Aristotelovim utemeljenjem pojma praxis i iz njega izvedenim pojmom praktike lozo je u smislu anthropina philosophia. Na tu se tradiciju vezuju Tomin pojam philosophia moralis, Kantov pojam prak-tisch i na njemu zasnovana praktika lozo ja kao kritika praktikog uma i meta zika morala, te Hegelovi pojmovi Handeln i praktiki duh, te na njima za-snovana lozo ja objektivnog duha kao kritika tradicionalne praktike loz-o je.

Kod Hajdegera u Bitku i vremenu nema ni traga uvida u tu povijest pojma praxis, niti u tako odreenu povijest praktike lozo je. Kao to e ve ukazano, iz mijeanja latinskih ekvivalenata Aristotelovih pojmova praxis (actus) i poiesis (operatio), koje je postalo svojinom opte ne- lozofske svijestu u mod-ernom vremenu, Hajdegeru dolazi nagovor da devastirani pojam praxis, u kono-tacijsko polje kojega su uvueni pojmovi rada, poslovanja, manuelne umjenosti, djelatnosti koja je suprotna istoj teoriji etc., upotrebi kao osnovni oslonac za cijelu analitiku tubitka. Uzet kao vodea ideja za razumijevanje ophoenja i brigovanja, taj oslonac ujedno je predujmljen i kao metodiki put otkrivan-ja najizvornije strukture tubitka kao brige. Hajdeger je osnovni podsticaj za uvjerenje o velikoj lozofskoj nosivosti tako shvaenog pojma praxis naao u problematinoj recepciji Platona.

Kod Platona se prvi put u lozo ji pokazuje intencija da pojmovi prax-is i pragma (pragmata) budu uvreni u lozofskom znaenju, budui da su u obinoj jezikoj upotrebi kod Helena oni katkad izjednaavani, katkad razliko-vani u znaenju. Razlika se pojavljivala kad je termin praxis izriitije oznaavao radnju (plodonosno izvravanje), a pragma datu injenici, ali i ono to treba initi. Platon preuzima dvosmislenost znaenja ovih pojmova, pa im ak i iri polje znaenja48. Ipak, u Harmidu pokuava nainiti jasniju diferenciju izmeu pojmova to prattein (in) i to poiein (radnja), odnosno, praxis (djelanje) i poiesis

46 isto, str. 70.47 isto, str. 406.48 Perovi, Milenko, Etika, isto, str. 142.

32

(tvorenje)49, ali ona kod njega ostaje koncepcijski nerazvijena. Hajdeger s utnjoj prelazi preko injenice da kod Platona postoji predoena napetost izmeu praxis i pragma (pragmata). utnja postaje zauujuom ako se zna da je taj Platonov nagovjetaj jasne razlike postao utemeljujuim za cijelu zgradu Aristotelove lo-zo je.

Na badarskom instrumentu Aristotelove lozo je, koji je morao biti shvaen kao nezaobilazan, Hajdegerov iskaz o helenskom pojmu praxis jasno pokazuje svoju uoptavajuu i netanu formu: Grci imaahu primjereni termin za stvari: pragmata, to jest ono sa ime se ima posla u brigujuem ophoenju (praxis). Ali oni su ontoloki ostavili u tami upravo speci no pragmatiki kar-akter pragmata i najprije ih odreivali kao puke stvari50. Ovakav rezolutni sud mogu je samo na potpunom previanju cijele Aristotelove lozofske strategije, koja jednim dijelom svoj oslonac ima upravo u naputanju helenskog pred- lo-zofskog shvatanja jednakosti pragma (pragmata) i praxis. Hajdegeru je u potpu-noj tami ostao kapitalni Aristotelov uvid da se na temelju ontolokog znaenja tih pojmova mora u bitnom dovesti u pitanje vodea ideja dotadanje helenske ontologije o jedinstvenoj meta- zikalnoj strukturi bitka. S Aristotelom je ona postavljena u posve novom ontolokom kvalitetu dvojne strukture stvari koje su po nunosti (physis) i stvari koje mogu biti i ne biti, pri emu se ova druga dodatno razlae na bitkovnu regiju praktikog i bitkovnu regiju poietikog. Poj-movi praxis i pragma (pretumaen odmah u pojam poiesis) bivaju kod Aristotela uinjeni vodeim pojmovima za utemeljenje dvije regionalne ontologije sub specie praktike i poietike lozo je!

Utemeljenje ontologije, koja se u sebi razlae na dvije, odnosno, tri re-gionalne ontologije, kod Aristotela je zahtijevalo novi antropoloki koncept. U njemu se odmah pokazuje da pragmata nikako ne mogu biti shvaene kao puke stvari, kako je to Hajdeger vjerovao. Po Aristotelovom najizvornijem shvatanju, za ovjeka kao takvog, u njegovom bitku-u-svijetu, nita nije neposredno dato u svojoj neposrednosti! Da bi se uopte pojavio u smislu u-bitka, po Aristotelu, ovjek mora najprije posredovati vlastitu neposrednost puke zateenosti, mora proizvesti zateenost svog zikog tijela u zikom svijetu. Taj se stav izraava misaonom strukturom hexis physei. Da bi tu proizvedenu zateenost, baenost uope mogao uiniti vlastitim predmetom spoznavanja, mora sebe posredovati u stiuem imanju spoznavanja, koju Aristotel imenuje misaonom strukturom hexis apodeiktike. Da bi se uopte pojavio u sferi su-tubitka (na agori djelatnog odnosa prema sebi i drugima) mora stei stiue imanje djelanja, imenovano misaonom strukturom hexis praktike. Da bi uopte uao u ophoenje i brig-

49 Platon, Harmid, 163 a-e,50 Bitak i vrijeme, isto, str. 76.

33

ovanje, mora moi najprije posredovati sebe u moi radne djelatnosti, kao hexis poietike. Da bi u brigovanju uopte susreo bia koja nazivamo pribor (Zeug) mora moi proizvesti mogunost toga susreta, koja se otvara samo na osnovu hexis poietike51!

Predoena lozofska znaenja Aristotelovih pojmova hexis physei, hexis apodeiktike, hexis praktike i hexis poietike, te posebno ono to je u njima predm-nijevano kao dublji antropologijski horizont, pokazuju na paradoksalan nain kako se Hajdegerova namjera da izvornije i radikalnije od cijele lozofske tradicije misli bitak tubitka iz strukture brige, koja se najprije otkriva iz strukture pojmova ophoenje (Umgang), brigovanje(Besorgen) i smotrenosti (Um-sicht), pokazuje manje izvornom od Aristotelove. Misaonom strukturom brige (Sorge) on se dijelom vraa pod vlast paradigme pred-aristotelovske ontologije zato to sebi nije ni postavio problem habitueliziranja (heksijalizacije) brige i njezinih modalnih struktura.

Aristotelov pojam hexis, u kojemu se dokuuje temelj ovjekova bitka, pokazuje kako se uopte mogu pojaviti ljudske djelatnosti kao to su theoria, praxis i poiesis. tavie, on odgovara na pitanje kako je uopte mogu i najrudi-mentarniji odnos ovjeka i bitka. Mogui nalaz poreenja Aristotelove i Haj-degerove antropologije mogao bi se izraziti na ovaj nain: briga je de cijentni i fundirani modus onoga to je kod Aristotela imenovano pojmom hexis! Dakako, kod Aristotela kao savrenog empiriara (Hegel) izostaje jedinstvena tematska obrada pojma hexis, to e biti osnovnim razlogom vjekovne neproitanosti njegove antropologije. Hajdeger je jedan u mnotvu rtava te neproitanosti! Njemu je potpuno izmakao iz vida pojam hexis. Izmakla mu je i disperzivost odjelovljenja hexisa na nain theoria, praxis i poiesis. Izmakao mu je i dublji po-gled u pojmove episteme, nous, sophia, phronesis i techne, kao imenovane naine spoznavanja u vodeim tipovima djelatnosti. Napokon, za njega je morala os-tati nepristupanom spekulativna elegancija Aristotelovog rjeenja problema odnosa tri tipa ljudske djelatnosti, u kojemu rjeenju u izvornom smislu ni-jedan od njih nema prvenstvo nad ostalima, niti je izvorniji od ostalih, jer su sva tri de cijentni modusi hexisa. Aristotelovo davanje prvenstva theoria u odnosu na praxis i poiesis dolazi tek na stanovitu povratne re eksije (na temelju kojega je onda teorijska lozo ja meritorna za zasnivanje praktike i poietike loz-o je), te u Aristotelovoj nedoumici izbora izmeu bios theoretikos i bios praktikos. Relativno nia vrijednost poiesisa nije ontoloki uvrena, nego ini Aristotelov tribut duhu vremena.

51 O fundamentalnom znaenju pojma hexis u Aristotelovoj lozo ji vidi: Perovi, M., Etika, isto, str. 127-134;

34

I Hajdeger promilja problem odnosa tipova ljudske djelatnosti iz nagovora duhom vlastitog vremena. U njegovom vremenu ono poietiko postalo je realno-povijesnom dominantom svih antropolokih struktura i manifestacija i kao takvo je ve bilo miljeno u lozo ji kod Hegela i Marksa. Na istom mis-aonom tragu i Hajdeger ono poietiko sagledava kao klju kojim se otvara uvid u najizvorniju strukturu tubitka. Meutim, Hegel i Marks su to poietiko shvatili kao ontoloko-antropoloki prius samo po redu vremena, ali ne i po redu po-jma, zbog ega se i kod jednog i kod drugom bez tekoa iz uvida u taj poietiki prius razvijaju tematska podruja onoga to je u tradiciji imenovano praktikom i poietikom lozo jom. Nedovoljno propitavi smisao i konzekvencije vlastitog odioznog odnosa prema metodskoj paradigmi spekulativne dijalektike, Hajdeger se jednim potezom odrekao ontolokih mogunosti koje proizilaze iz diferencije reda vremena i reda pojma. Cijena toga odricanja odmah je stigla na naplatu u nesavladivim tekoama njegovih pokuaja da provede dedukciju teorijskog i praktikog iz poietikog!

Hegel je iao u susret problemu takve dedukcije onto-logikom ide-jom teleologije, koja se moe razumjeti samo iz kljua razlike reda vremena i reda pojma, tj. ontike i ontoloke sukcesije, koja rasvjetljava izvorno jedinstvo poietikog, praktikog i teorijskog, te logiki, fenomenoloki i povijesni karakter dogaanja njihovog jedinstva i razlike. Marks je na srodan nain rijeio taj deduk-tivni problem razvijenom strukturom pojma rada, poimanjem antitetikog i sintetikog poietikog, praktikog i teorijskog karaktera odjelovljenja biti rada kao bitka ovjekovog. Hajdeger je, naprotiv, dijelom na tragu lozofske tradicije, dijelom pod uticajem onespokojavajueg prizora modernog rastrojstva tipova ljudske djelatnosti i dominacije onoga poietikog, u izvornoj projekatskoj ideji vlastite lozo je upravo ontologizirao to rastrojstvo.

Zbog toga je pred vlastitu analitiku tubitka postavio protivrjean zada-tak: da u tom rastrojstvu, u potpunom otklonu od povijesne perspektive i hi-postaziranju ontoloke perspektive sup specie aeternitatis, bit tubitka trai u onom poietikog, a da istodobno to rastrojstvo veri cira kao trajni ontoloki karakter ovjekova bitka. Protivrjeje u vodeoj namjeri u daljnjoj analitici tubitka vie se nije moglo ukloniti. Naprotiv, ono iznova iskrisava u dvjema kljunim takama: kada treba rijeiti problem prelaska s poietikog na teorijsko, te problem prelaska s poietikog na praktiko.

Prvi problem se postavlja kao problem odnosa teorije i prakse (tj. rada), u rjeavanju kojega Hajdeger zatvara put miljenju biti znanosti i biti tehnike. Kretanje kroz pojmovnu strukturu Umgang-Besorgen-Umsicht (ophoenje, brigovanje, smotrenost), koje je utemeljujue za Hajdegerov pojam praxis, shvaen kao brigujue ophoenje (besorgene Umgang), treba s jedne strane da se otvori

35

uvidu u vlastitu misaonost u smislu smotrenog ophoenja (umsichtigen Um-gang), a da opet pokae njegov aberativni oblik u smislu theoria, kojom bi se napustio tradicionalni pojam theoria u smislu re eksije. Analizu pojmova praxis (brigujue ophoenje) i spotrenosti (Umsicht), svjesno ili nesvjesno, on provodi na modelu Aristotelovog uenja o etiri uzroka. To daje da se pokae i pojaa protivrjeje u njegovoj vodeoj ideji analitike tubitka: s jedne strane, praxis se za-tvara u sebe, onemoguavajui svaki analitiki proboj do theoria; s druge strane, proboj ipak mora da bude izazvan na oitovanje. Zbog toga, cijela Hajdegerova strategija, usmjerena na delegitimaciju pojma spoznajnog subjekta u lozo je subjektivnosti, poiva na suprotstavljanju pojma razumljenja (Verstehen) po-jmu re eksije. U toj se funkciji nalazi tematizacija pojmova uvstvovanje, ra-zumljenje, izlaganje (Auslegung) i iskaz (Aussage). Svrha joj je da se izlaganje i iskaz kao temelji teorijskog dranja ljudske svijesti pokau samo kao de cijentni modusi smotrenog ophoenja. Kada bi se taj nalaz preveo na jezik Aristotelove lozo je, onda bi znaio: episteme, nous i sophia su de cijentni modusi onoga tehneikog (jer Aristotel techne shvata kao misaonu bit poiesisa). Tim se nalazom zapravo pada ispod tradicionalnog koncepta suprotnosti teorije i prakse, jer se teorija uzima samo kao posebni i devastirani oblik prakse52.

Problem djelanja

Drugi problem izvire iz tekoe miljenja povezanosti poietikog (tvorakog, radnog) i praktikog (shvaenih u Aristotelovom, Kantovom i He-gelovom smislu). Hajdegerovi interpretatori su zapazili da on u Bitku i vremenu termin djelanje (Handeln) primjenjuje rijetko i uzdrano, radije ga zamjenjujui misaonim strukturama kao to su Zu-tun-haben-mit i Umgang mit, ali i tu u ne u smislu praxis kao actus, nego u smislu operatio. Tamo gdje se radi o eksp-likaciji praktikog, shvaenog u Aristotelovom, Kantovom i Hegelovom smislu, konkretno o pojmu odlunosti (Entschlossenheit), gdje bi taj pojam imao naj-potpunije opravdanje, Hajdeger ga upadljivo izbjegava, vjerovatno voen htijen-jem da svoj izvorni koncept razlike praxis i theoria, te vlastitu odluku o prvenstvu praksisa, ouva po svaku cijenu, a da pojmu praxis (djelanje) sauva ono znaenje koje je preuzeo od Platona i iz sekundarne lozofske tradicije53. Meutim, u toj se rodnoj placenti pojma praxis kod Hajdegera stalno odrava platonovska netrans-parentnost razlikovanja actus i operatio. Hajdeger ne re ektuje tu razliku, to ga prisiljava da mijea izvornost tubitkovnih struktura ovjekovog odnosa prema

52 Bitak i vrijeme, isto, 12; 41; 60; 63;53 Neposrednu eksplikaciju pojma theoria u Bitku i vremenu Hajdeger provodi na str. 7.,28., 36-7., 66., 157., 180., 194., 406.;

36

stvarima i ovjekovog odnosa prema ljudskim biima (prema sebi kao ljudskom biu i prema drugim ljudskim biima). Mijea actus i operatio, odnosno, Aristo-telove pojmove praxis i poiesis.

Ipak, porijeklo te terminoloke zbrke nije u prostom preferiranju ner-azvijenog Platonovog u odnosu na razvijeni Aristotelov uvid. Korijen nespora-zuma je mnogo dublji i see u samo jezgro Hajdegerove analitike tubitka. Ono je lozofski oblikovano tako da se ovjekov tvorbeni odnos prema stvarima (brigujue ophoenje) shvata ujedno i kao ljudski djelatni (praktiki) odnos prema ljudima. To ujedno dijelom znai da je praxis u smislu actus nepropitano uzet kao praxis u smislu operatio, a dijelom se u njima otkriva razlika izmeu actus i operatio! Razumijevanje i izlaganje te razlike sada se Hajdegeru otkriva kao jo vei problem od izvoenja theoria (episteme) iz praxis (operatio). Na prvi pogled, udnovat je nain na koji Hajdeger u svojoj analitici tubitka otvara taj problem. Otvara ga pitanjem: Zato se dopuna takve ontologije svijeta, iskuana kao nuna, provodi s pomou fenomena vrijednosti?54. Pitanju prijethodi njegovo uvjerenje da je prijethodnom analitikom praksisa, posebno tematskom snagom pojmova prirunost (Zuhandenheit) i postojnost (Vorhandenheit), otiao ispod temelja ontologije svijeta, koja je provedena kod Helena i Dekar-ta i u naelu danas jo uobiajena, te postavio osnov za izvorniju ontologiju svijeta. Meutim, u tom postavljanju osnova opet je progovorilo protivrjeje u poetnoj misaonoj poziciji, naime, problem izvoenja djelanja (u smislu Han-deln, tj. djelatnih fenomena morala, prava, politike i ekonomije) iz brigujueg ophoenja. Hajdeger je, u povijesno- lozofskoj perspektivi, taj problem shvatio kao iskuavanje nunosti da se ontologija svijeta dopuni fenomenom vrijed-nosti. Takvo shvatanje bilo bi legitimno ako bi se odnosilo na pred-platonovsku ontologiju. Legitimnost mu se potpuno ponitava s Kantovim kopernikanskim obrtom i idejom primata praktikog uma.

Hajdeger analizom bitka-u-svijetu kao subitka i samobitka pokuava da razori tu tradicionalnu ideju dopune ideje svijeta idejom ovjekovog djelatnog vrijednosnog svijeta. No, za to je ve kasno! Priliku da se potpuno otkloni ideja dopune on je ve propustio u samoj tematizaciji brigujueg ophoenja. Taj pojmovni sklop zasnovao je na ideji izvornog odnosa svrha-sredstvo. Shvatanje toga odnosa uputilo ga je na ideju svrhovitosti kao biti praksisa (operatio). U sljedeem misaonom koraku lozofski najlegitimnije rjeenje bilo je u tome da ga tematizacija ideje svrhe kao biti brigujueg ophoenja odvede u najdublji revir uvida u bitak tubitka, prema Aristotelovoj ideji hexis, Kantovoj ideji pri-mata praktikog uma ili Hegelovoj ideji slobodnog duha. Ali, takvo odvoenje bi

54 Bitak i vrijeme, isto, str. 113.

37

povratno proizvelo potrebu za radikalnom prekompozicijom same ideje brige i primarnog ontikog poetka s brigujuim ophoenjem u njoj. Zapoinjanje analitike tubitka idejom brigujueg ophoenja onda je moglo imati opravdan-je ako bi bilo uzeto u smislu ontikog, temporalnog poetka analitike tubitka s tvorakom, radnom kao rodnom biti ovjeka. Takvo zapoinjanje lozofski bi se opravdalo, ako bi bilo put u zbiljski logiki, ontoloki poetak, koji upuuje na najizvorniju strukturu bitka tubitka (koja bi se mogla iskazati kao izvorno, nerazdijeljeno jedinstvo praktikog, poietikog i teorijskog, kao hexis svih hex-isa). Pred mogunou takvog razvoja analitike tubitka Hajdegeru se odluno isprijeilo poetno hipostaziranje jednog momenta te jedinstvene strukture, momenta brigujueg ophoenja, koji je ujedno shvaen i kao ontoloki prius u odnosu na teorijsku i praktiku djelatnost.

Nesavladane tekoe izvoenja teorijske djelatnosti iz toga priusa nijesu alarmirale Hajdegera da temeljno preispita poetno jezgro analitike tubitka. Naprotiv, privid lake pobjede nad tradicionalnim pojmom theoria i tradicijom teorijske lozo je dao mu je dodatni analitiki zamah da iz diferencije teorijske i praktike lozo je trai rjeenje prevladavanja diferencije u poietikoj loz-o ji, a da pritom trajnom ostavi tu diferenciju. Otuda njegova dvosmislenost u pogledu tradicionalnog iskuavanja nunosti da se ontologija svijeta dopuni fenomenom vrijednosti. To iskuavanje je zapravo jezgro neuspjeha tradicion-alnih rubnih lozofskih namjera da se teorijska lozo ja dopuni praktikom lozo jom. Hajdeger je uvjeren da je vlastitim delegitimiranjem istaknutog poloaja istog gledanja, kao kljua razumijevanja bitka tubitka i utemeljenja tradicionalne ontologije, jednim potezom razorio i to problemsko jezgro iz ko-jega je stalno zraila nelagoda potrebe da se ideja prirode dopuni jo i idejom vrijednosti. To je uvjerenje moglo biti ohrabrivano samo dok se iz ruevina toga jezgra nije promolilo novo jezgro problema izvoenja praktike iz poietike lozo je. Sada je i on sam prisiljen da iskuava nunost traenja dopune, ne vie teorije praksom, nego prakse (tvorenje, rad) praksisom (u smislu actus, Handlung, moralitet, pravo, politika, ekonomija, obiaji). Shvativi spoznavan-je (theoria, episteme) kao epifenomen tvorenja (rada), Hajdeger je prisiljen i da trai put da djelanje (ovjekov praktiki svijet) shvati i izvede kao epifenomen tvorenja (rada).

Na tom se putu Hajdegeru isprijeila fundamentalna tekoa. Ako je u delegitimaciji istaknutog poloaja theoria bio uvjeren da delegitimira pojam re eksije kao sami osnov novovjekovne lozo je svijesti, posao delegitimacije morao ga je voditi delegitimiranju pojma samosvijesti kao samoga vrha lozo je subjektivnosti. To voenje je moralo proizvesti dalekosene posljedice u Bitku i vremenu i neuspjeh u rjeavanju njegovog vodeeg pitanja o odnosu bitka i vre-

38

mena, budui da je lozo ja subjektivnosti, u prvom redu Fihteova i Hegelova, problem vremena mogla otkriti na temelju uvida u izvornu strukturu jedinstva samosvijesti kao temporalnosti. Delegitimiranje ideje samosvijesti, te time i ideje primata praktikog duha (Kant), apsolutnog Ja (Fihte), slobodnog duha (Hegel) ili slobodne djelatnosti (Marks), kao onoga to je misaono najproduktivniji rezultat lozo je njemakog idealizma, Hajdeger je proveo da nain koji pokazuje da mu je ostao tamnim upravo taj veliki rezultat. On samosvijest shvata kao epifenomen svijesti, samore eksiju kao epifenomen re eksije, um kao epifenomen razuma, jedinstvo transcendentalne apercepcije kao epifenomen percepcije. Odatle se moe shvatiti neutemeljena neobinost njegove pohvale grkom pojmu istine i centralnom znaenju pojma aisthesis u njemu! U tom shvatanju nalazi se klju svih njegovih kapitalnih nesporazuma s Kantom i pogotovo s Hegelom! Naime, za Hegela se, doista, u ontikom, temporalnom, fenomenolokom smislu samos-vijest shvata kao izvedena iz svijesti, samore eksija izvedena iz re eksije etc. Meutim, u logikom, ontolokom smislu je obrnuto: bit svijesti je samosvijest, bit re eksije je samore eksija etc. Kada se ovaj Hajdegerov veliki nesporazum s idealizmom odjelovi na pitanju o utemeljenju praktikog, onda se pokazuju sve tekoe analitike tubitka. Oprostivi se od kraljevskog puta lozo je idealizma, na kome je slobodna djelatnost bila shvaena kao osnova svake praktike, teori-jske i poietike djelatnosti, Hajdeger je bio prisiljen da stranputicom trai put od brigujueg ophoenja prema su-tubitku. Ako je idealizam kod Hegela izvornu slobodnost ovjeka za odnos razumio kao posredovanje toga odnosa na nain praktikog odnosa meu ljudima, koja je slobodna djelatnost ujedno i teori-jsko i poietiko dranje (bez subordiniranja, kao koordinirani odnos), Hajdeger je poietiki odnos prema stvarima shvatio kao osnovu praktikog i teorijskog dranja.

On to neposredno i kae: Tubitak je najprije i najee obuzet svojim svijetom55, odnosno: Tubitak nalazi sam sebe najprije u onome ime se bavi, to treba, oekuje, spreava u okolnosvjetski Prirunome o kojem najprije briguje56. I tek se tu, s pozicije usamljenog majstora obrtnika, trai proboj prema samosvjesno-praktikom, prema dogaanju eminentno ljudskog praktikog svi-jeta, prema ideji linosti?! U izvjesnom smislu, to je pokuaj proboja iz sistema kauzalne determinacije u svijet slobode! Ono ime i to vodili su Hajdegera prema Po emu i Radi ega, pa tek onda prema pitanju o Ko i Radi koga! Upravo u tome se pokazuje njegova namjera nadopune ontologije svijeta fenom-enom vrijednosti. Pitanja Po emu i Radi ega nijesu ga uputila u vlastiti dub-lji ontoloki smisao, koji se jedino moe otkrivati iz fenomena vrijednosti. Tek

55 Bitak i vrijeme, isto, str. 129.56 isto, str. 135.

39

eminentno-ljudski odnos, koji se otkriva iz pitanja o Ko i Radi koga, nametnu-li su mu problem vrijednosti. Proboj prema njemu Hajdeger misli nainiti na isti nain na koji misli da je, u poietikom dranju, prevladao ideju pukog subjekta bez svijeta nadopunjujuem idejom bitka-u-svijetu. Ideju izolovanog samo-bitka nadopunjuje idejom su-tubitka u bitku-u-svijetu, kao onoga to se na-knadno otkriva kao naknadni epifenomen brigujueg ophoenja. Ontoloka el-egancija Aristotelovog pojma zoon politikon ovdje je spala na uvid u bia koja su takoe, i skupa tu57, da bi se dolo do zajednikog svijeta, tj. do su-bitka s Dru-gima. U metodikom smislu Hajdegeru se ovdje mijeaju povijesna i sistemat-ska perspektiva. Njihovo mijeanje proizvodi novo protivurjeje: polazite s izo-liranim subjektom u isti mah treba da bude opozvano i a rmisano kao polazna taka analitike, ali i kao njen konani rezultat! Drugim rijeima, pozicija izolova-nog majstora obrtnika treba da napreduje u poziciju graanina s autentinim moralnim habitusom! Taj teki prijelaz se, u naknadnosti domiljanja, moe izvesti samo ako se brigovanju kao temelju brigujueg ophoenja pronae odgovarajui praktiki analogon: skrb (Frsorge): Ali bie prema kojem se tu-bitak odnosi kao su-bitak nema nain bitka prirunog pribora, ono je i samo tubitak. To bie nije predmet brigovanja, nego stoji u skrbi58, odnosno, tubitak jest bitno sam po sebi su-bitak59.

Tu se pokazuje sva tekoa Hajdegerove namjere da ono praktiko iz-vede iz smotrenog brigovanja: Bitak pri Drugima ontoloki je, dodue, razliit od bitka pri postojeim stvarima60. Dodatno se ona pokazuje u eksplikaciji misaonosti praktikog. Dok je Hajdegera jo drala snaga htijenja da ono te-orijsko pokae kao epifenomenalni oblik poietikog (tj. da ono epistemiko izvede iz tehneikog), mogao je pokazati kako izlaganje (Auslegung) i iskaz (Aussage) predstavljaju de cijentne moduse smotrenog ophoenja (umsichti-gen Umgang), tj. kako spoznavanje (theoria, episteme) predstavlja modi kaciju djelanja (operatio). Meutim, pokazalo se da isto takvo izvoenje nije mogue kada je u pitanju misaonost praktikog (u smislu actus, actuosus), tj. fronetiki (prudencijalni) karakter praksisa. Hajdeger tu moe samo povui paralelu: ako je u brigovanju izvorni nain otkrivanja Prirunoga odreen kao smotrenost (Umsicht), onda u praktikom podruju kao nainu brige, odjelovljenom kao skrb, odreujua misaonost je obzir (Rchsicht) i uviavnost (Nachsicht). Od te paralele ne moe se ii dalje. Zato potpuno izostaje bilo kakav Hajdegerov pokuaj da postavi problem tematske povezanosti pojmova Umsicht, Rchsicht

57 isto, str. isto, str. 134.58 isto, str. 138.59 isto, str. 137.60 isto, str. 141.

40

i Nachsicht. Rjenikom lozofske tradicije reeno, kidanjem veze izmeu praxis i poiesis, jer sam Hajdeger izriito kae da su oni ontoloki razliiti, raskida se veza izmeu techne (u smislu operatio, operarius) i phronesis (prudentia, praktiko miljenje). Kod Hajdegera to znai ne samo da Rcksicht i Nachsicht ne mogu biti shvaene kao modi kacije onoga Umsicht, nego se njihov odnos mora ostavi-ti u stanju potpune indiferencije. U cijeloj potonjoj analitici tubitka ti pojmovi su naprosto zaboravljeni.

Kakve to posljedice ima po ukupnu arhitektoniku Bitka i vremena? Od 27. paragrafa do kraja djela analitika tubitka bavi se tematikom praxisa (u smislu actus) i onoga to je sebi tematski omeivala tradicionalna praktika lo-zo ja. Meutim, radikalno metodiki suzivi problem razumijevanja biti tubitka, u kojemu se ono teorijsko shvatilo kao derivirani i privativni oblik rada, a ono praktiko bez jasnog tematskog odnosa i prema onom teorijskom i prema onom tvorbenom (radnom), Hajdeger se morao oprostiti i od razumijevanja fronetike biti ljudskog praksisa. Preciznije, dok su se uvidi u tradicionalne etike fenomene i pojmove (savjest, smrt, odlunost, cijelost etc.) jo nekako i mogli tematizovani s pozicije jednog radikalnog individualizma, cijela tematika ontologije prava, poli-tike i ekonomije morala je Hajdegeru potpuno ispasti iz vidokruga. Metodika veza za egzistencijalno izlaganje tih egzistencijski izvornih praktikih fenom-ena nije ni bila obezbijeena i napravljena. Tako je praktika lozo ja u Bitku i vremenu nestala na nepropitani nain! Na njenom mjestu rasprostro se surogat trans-politike kao anti-politike!

Heidegger und praktische Philosophie

Zusammenfassung: Heideggersche Th ematisierung der kritischen Beziehung gegenber der Idee der Begrndung der praktischen Philosophie und Ethik war von anfnglicher Errterung im Werk Sein und Zeit an mit dem tiefen Miverstndni hinsichtlich der Frage verbunden: was ist eigentlich die prak-tische Philosophie? Author stellt die Grundthese auf, dass Heidegger seine kri-tische Beziehung auf der schwachen philosophischen Legitimitt des Begri s praktischer Philosophie begrndete, derer Herkunft man im korumpierten Begri der Praxis gesehen werden sollte. Diese schwache Legitimitt hat we-sentlich negativ die Heideggersche philosophische Grundabsicht beein ut, die der Abbau der traditionellen Idee der Subjektivitt des Subjekts und des Begri s des Menschen.Schlsselwrter: Heidegger, Praxi