hadziosmanovic-nametak

8/17/2019 hadziosmanovic-nametak

1/240

KNJI@EVNOSTU 100 KNJIGA

BO[NJA^KA


2/240

BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U 100 KNJIGA

Urednik EdicijeIRFAN HOROZOVIĆ

Urednik

EDIN MULAĆ Priredili

FEHIM NAMETAK

LAMIJA HADŽIOSMANOVIĆ

Prijevod s osmanskog turskog FEHIM NAMETAK

LAMIJA HADŽIOSMANOVIĆ MEHMED MUJEZINOVIĆ

Recenzent EMINA MEMIJA

Likovno oblikovanjeMEHMED ZAIMOVIĆ

Redakcioni odbor IRFAN HOROZOVIĆ, MUNIB MAGLAJLIĆ,

EMINA MEMIJA, JASMINA MUSABEGOVIĆ,FEHIM NAMETAK

ISBN 978-9958-820-51-9


3/240

Omer Novljanin

HISTORIJA BOSNEU VRIJEMEHEKIM-OGLU ALI-PAŠE

* Ahmed HadžinesimovićHRONIKA DOGAÐAJA

* Jusuf Livnjak PUTOPIS S HADŽA

1615. GODINE

Preporod Sarajevo


4/240


5/240

Omer Novljanin


6/240


7/240

7

OMER NOVLJANIN I NJEGOVA HRONIKA

Bosanski historičari na osmanskom jeziku sve do osam-naestog stoljeća bavili su se isključivo svjetskom historijom.Tek od tog stoljeća, koje je ostalo dosta zatamnjeno, javlja seodređen broj istraživača, koji se osvrću na događaje u Bosnitoga vremena.1 Koliko se dosada znade, prvi od njih bio je

Omer Novljanin, poznat kao Omer-efendija iz Novog, koji je napisao hroniku događaja u Bosni 1736.–1739. godine. Njegov ugao zanimanja je posebno Boj pod Banja Lukom 1737. godine, našim svekolikim nemarom skrajnut, iako je imao neprocjenjiv značaj za Bosnu. I pored toga što sumnogi kasniji historičari i istraživači toga vremena, istinafragmentarno, s različitih aspekata posmatrali ovu bitku – onjoj se nije dovoljno znalo.2 U najnovije vrijeme pojavila se1 Hazim Šabanović: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim

jezicima, Sarajevo, 1973., str. 690.2 Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,

Sarajevo, 1912., str. 151-152; Milan Prelog: Povijest Bosne u dobaosmanlijske vlade, II, Sarajevo, s. a., str. 3-6; Hamdija Kreševlja-ković: “Bitka pod Banjom Lukom 4. VIII 1737. Uz dvjestogodiš-

njicu”, Narodna uzdanica: Kalendar za godinu 1937., V, Sarajevo,1936., str. 91-113; Tajib Okić: “Jedan zaboravljeni istoričar XVIIIveka (Ahmed Hadžinesimović iz Prusca)”,Gajret: Kalendar za god.1939, Sarajevo, 1938., str. 159; Lamija Hadžiosmanović: “Dvije neobjavljene pjesme o banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike” , Prilozi za orijentalnu lologiju (Posvećeno Hazimu Šabanoviću), XXII– –XXIII, Sarajevo, 1976., str. 315-327; Đenana Buturović: “ Boj pod Banjomlukom godine 1737 . Mehmed-bega Kapetanovića Ljubu-

šaka”, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku,Sarajevo, 1992., str. 31-53; Amir Ljubović i Sulejman Grozdanić:

Prozna književnost Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima,Sarajevo, 1995., str. 156-158; Esad Zgodić: Bošnjačko iskustvo politike: Osmansko doba, Sarajevo, 1998., str. 147-159.


8/240

8

iscrpna studija dr. Enesa Pelidije, rađena na osnovu izvora iliterature, koja predstavlja velik doprinos bošnjačkoj histori-

ogra ji općenito.3 Banjalučki boj, vođen između austrijske i bošnjačke voj-ske, značajan je i stoga što su po prvi put otkako je Bosna potpala pod osmansku vlast u jednoj bici od “državnog zna-čaja” učestvovali samo Bošnjaci, a jedini Osmanlija bio je va-lija na Bosni Hekim-oglu Ali-paša (Istanbul 1689. – Kutahija1758.).4 To je vrijeme u kojem su i osmanski sultan i veliki

vezir bili zauzeti borbama s Rusijom, pa nisu vodili računa oBosni, jer su vjerovali civiliziranoj evropskoj državi, Austriji,da neće prekršiti čvrst ugovor o miru s Osmanskim carstvom.

Austrija je pripremala napad na Bosnu vjerujući daosmanska vojska neće reagirati, jer je zauzeta daleko ve-ćim teškoćama. Međutim, ljudi koje je Ali-paša, na nago-vor bošnjačkih prvaka, poslao da se obavijeste o prilikama

na terenu potvrdili su sumnje o velikom okupljanju austrij-ske vojske na bosanskoj granici. Svojim kazivanjima onisu uvjerili Ali-pašu da se Austrijanci pripremaju za snažan prodor. Nakon savjetovanja u Travniku, plan bitke je bionačinjen, ali s obzirom na omjer snaga bez velikog opti-mizma. S jedne strane, malobrojna i slabo opremljena bo-sanska vojska, a s druge ogromna vojna sila naoružana so-

sticiranim oružjem, s razlogom uvjerena u svoju premoć.Vojni zapovjednik austrijskih odreda i glavni strateg bio jedotada nepobjedivi general Josip Hildburghausen. Tako dobro opremljena austrijska vojska krenula je na Banju Luku.Međutim, drevna izreka koja veli: “Boj ne bije svijetlo oružje,3 Enes Pelidija: Banjalučki boj iz 1737. Uzroci i posljedice, Sara-

jevo, 2003.4

Hekim-oglu Ali-paša godine 1722. postao je vojvoda u Zilhi,1724. valija u Adani, a zatim opet valija u Halepu i Anadoliji.Godine 1732. podignut je na čast velikog vezira, a od 1735. do1740. bosanski valija, te zatim valija Misira. Još je dva puta biovalija na Bosni i veliki vezir.


9/240


10/240

10

brzim koracima, nastupale u bojne redove, da bi se našle uakciji. Odred gore spomenutih žena, sačinio je pred očima

neprijatelja zastrašujuće redove okićene svijetlim oružjemkoje borci koriste, dok su im se u rukama presijavali vrho-vi kopalja, oklopi raširenih ždrijela, paluši (kratki mačevi)umočeni u otrovnu kiselinu, s mačevima koji su poput po-većavajućeg stakla blještali u očima neprijatelja.6

Iako je to, formalno posmatrajući, bila lokalna bitka ona je imala velikog značaja i za Carstvo, ali prije svega za Bo-snu. To je bila velika pobjeda, jer nije ostvarena zamisaoaustrijskog cara da se Bošnjaci moraju ili pokrstiti, ili biti protjerani u Anadoliji, ili čak biti pobijeni.

O ovom boju, sa svim pojedinostima, ostavio nam jevjerodostojnu hroniku Omer Novljanin, koji je po svemusudeći bio ne samo posmatrač, nego i njen sudionik. Tosvjedočenje nalazimo u ovom Novljaninovom historij-

skom tekstu, u kojem se prvi put razrađuje bitka iz 1737.godine. Ovaj autentični izvor pisan na turskom jeziku, ko-ristili su mnogi historičari i kulturni historičari koji su se bavili tim razdobljem.

O životu Omera Novljanina podaci su veoma oskudni. Znase da je bio kadija, pa samim tim i natprosječno obrazovan čo-vjek. Ne zna se kada je tačno rođen, a prema Smailu Balićuumro je 1740.7 Istina, nije sačuvan hroničarevom rukom pisani primjerak, nego je nepoznatim putevima nepotpun rukopis dos- pio u ruke prvog osmanskog štampara Ibrahima Muteferrike.8 Kako djelo nije sačuvano ni u originalu, ni u pouzdanom pri-6 Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović:Odbrana Bosne

1736–1739. Dvije bosanske kronike, preveli i priredili: Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović, Zenica, 1994., str. 28.

7

Smail Balić: Kultura Bošnjaka,Wien, 1973., str. 64.8 Ibrahim Muteferrika je osnivač prve štamparije u Osmanskoj ca-revini 1726. godine. Porijeklom je Mađar, koji je primio islam. Otome više u Ra kov:Očerki istorri kniga – pečatanija v Turcii,Lenjingrad, 1973.


11/240

11

jepisu, mi ne možemo znati šta je sve i na osnovu čega even-tualno dopunjavao Muteferrika. Međutim, čini se izvjesnim

da se dopune ni leksikom, ni stilom ne razlikuju od Nov-ljaninova kazivanja. Ibrahim Muteferrika je tako dopunjenu Novljaninovu hroniku objavio 1741., znači četrnaest godinanakon osnivanja štamparije u Istanbulu. Novljaninova hro-nika je prva štampana knjiga nekog Bošnjaka, a spada međunajstarije štampane knjige u osmanskoj Turskoj. U ovoj ze-mlji doživjela je još četiri izdanja.

Evropa je za Novljanina i njegovu Hroniku saznala nepo-sredno nakon njenog objavljivanja u osamnaestom stoljeću.U Beču je ovo djelo objavljeno na njemačkom jeziku, zatimu Londonu na engleskom, a u Parizu je ostalo u prijevodu nafrancuski jezik u rukopisu, te se danas čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu zajedno s rukopisnim tekstom na turskom.9

Teško je pomiriti se sa činjenicom da su Novljaninovu Hro-niku Bosanci mogli pročitati na bosanskom jeziku tek u vrijemeAgresije na Bosnu 1994. godine, kada je prvi put objavljen prijevod ovog djela kod nas.10 Iako se i Hadžinesimovićevo djelo,kao i Novljaninovo, odnosi na iste, veoma važne događaje zaBosnu, i premda su svi oni koji su do tada fragmentarno pisalio ovom razdoblju crpili podatke iz ovih hronika – eto, sve donajnovijeg vremena one nisu bile kod nas prevedene i objavlje-ne. Sigurno je jedno: Novljaninova Hronika pouzdan je izvor zaupoznavanje opisanih događaja i ne postoji nedoumica o bilokakvim proizvoljnostima i domišljanjima hroničarevim.

Pisac ove hronike daje podroban opis događaja, ali uobliku jedne zanimljive priče, uobličene živim slikama i privlačnim stilom. Iz Novljaninovih proživljenih pripovije-danja saznajemo mnogo i o običajima, te o kulturi življenjaonoga vremena.11

9 Hazim Šabanović: Nav. djelo, str. 693.10 Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović: Nav. djelo.11 Rukopis Novljaninove Hronike je svojina Gazi Husrev-begove bi-

blioteke, a uvaku o ga je sin valije na Bosni Hekim-oglu Ali-paše.


12/240

12

Novljanin je prijemčivim i jednostavnim jezikom opisaodogađaje tako vjerno da nam se čini da smo ih i sami pro-

živjeli. Tu posebno dolazi do izražaja njegov dar zapažanjai sposobnost da to sugestivno prenese čitaocu. Njegov opis bitaka između Osmanske carevine i Austrije od maja 1736.do marta 1739. godine, s posebnim osvrtom na Boj pod Ba-nja Lukom, nesumnjivo pokazuje da je ovaj hroničar shvatiotežinu trenutka kada se bitka odvijala i – osjetivši snažan pa-triotizam – udovoljio je potrebi da viđeno i doživljeno za-

piše. Svijest da ne brani samo svoju Bosnu nego i identitetnaroda kome pripada, prepoznaje se posebno u oduševljenjukoje ga je ponijelo kada je borba bila okončana porazomAustrijanaca. Iako je izvjesno da je na pojedinim mjestimaIbrahim Muteferrika dopunjavao Hroniku, ovo Novljani-novo djelo po onome što je sam hroničar ponudio, može seuvrstiti među prvorazredne priloge za osvjetljavanje pitanja

bosanskog identiteta. To i sociolog Esad Zgodić veoma dobro zapaža pa, između ostalog, navodi: “Puna bošnjačka sa-mosvijest iskazuje se, i to ne slučajno, upravo u konteksturatnih pohoda Austrije. U toj egzistencijalnoj situaciji, svijest o zasebnosti bosanskog naroda i svijest o Bosni kao nje-govoj domovini, pobuđena je i stimulirana sviješću o ratnimciljevima austrijskih pohoda. Treba, dakle, imati u vidu i tajratni kontekst da bi se razumjelo porijeklo i sadržina svijestio bosanskom identitetu.”12

Novljanin, dakle, kako je već primijećeno, na upečatljivnačin opisuje stanje u Bosni, pa i time, između ostalog, jasnokazuje šta ga je nagnalo da napiše Hroniku:

Od prvih dana muharrema mjeseca 1149. (oko polovinemaja 1736.) do proljetnih dana džemazije-l-evvela 1150.

godine (kraj septembra 1737.) pojavili su se u Bosni ra-zličiti događaji kao: veliki i mali ratovi s neprijateljem,sukobi i druga rijetka događanja koja su u vezi s bojem,

12 Esad Zgodić: Nav. djelo, str, 157.


13/240

13

koje treba smatrati velikim zbivanjima vremena. Nismosmatrali umjesnim da prepustimo zaboravu djela nebroje-

nih gazija, iskrenih boraca koji su pokazali velike napore,lavovske aktivnosti i junačke podvige na bojnom polju... pa su stoga ovi reci napisani kao povod da se na to pod-sjetimo.13

U pravu su oni istraživači koji tvrde da je Novljaninova Hronika najvažniji vojno-politički izvor za upoznavanje togdogađaja. U ovom djelu iščitavamo priče o ljudima, njihovimmukama, teškim životnim sudbinama, životu u zarobljeništvu,tegobama, oskudici, gladi... Dok čitamo ovu hroniku događajinas pronose u nama blisko vrijeme, kada smo se i sami bo-rili za vlastiti opstanak, tokom Agresije na Republiku Bosnui Hercegovinu. Novljanin nam na uvjerljiv način prikazuje psihička stanja ljudi pred rat i njihove nedoumice: pokušatiopstati ili ponižen nestati? Takve slike se ponavljaju, ali nisu jednolične, jer ih Novljanin kazuje iskreno i, što je važnije, do-življeno. On nije u Hronici opisano pročitao u nekoj historiji,niti se oslonio na priče boraca, koji su se kao pobjednici vratilis bojnog polja, nego je u svemu učestvovao.

Kod opisa same borbe između velesile i male vojske, neznamo da li glori cira pojedine junake i njihovu spremnostda daju živote, bez žaljenja i jadikovanja. Međutim, pored

srčanosti i spremnosti da kao šehidi ostanu na mejdanu, u toj borbi je dosta pomoglo ratno lukavstvo i strategija koju je ra-zradio valija na Bosni Hekim-oglu Ali-paša. On je i ulijevaonadu vojnicima, gotovo svakom od njih je prilazio, savjeto-vao ih, ali je i sam primao savjete. Glavare je uputio kakve položaje i na kojim mjestima će zauzeti održavši im dirljiv iiskren govor pred sam boj koji Novljanin doslovno prenosi:

Danas je dan srčanosti. Ja sam zajedno s vama nemoćnirob Svevišnjeg Boga. To je dan u kojem će se za islam

13 Vidjeti u ovoj knjizi str. 21.


14/240

14

dati žrtva i predati duše za našeg plemenitog islamskog padišaha, zaštitnika, hranitelja, pod čijim se okriljem na-

lazimo. Viđeno je i pokazano da je moguće neprijatelja pobijediti srčanošću, trajnom trpeljivošću u odnosu nateškoće i umor u borbi i bojevima.14

U toj neravnopravnoj borbi, kada su gradovi bili opsjed-nuti, austrijska vojska veoma dobro organizirana i – kaošto je već istaknuto – jako dobro naoružana, u takvim prili-kama bošnjačka vojska smišlja ratne varke: kako da zbunineprijateljsku vojsku i da je nadmudri. Hametice se gine i s jedne i s druge strane, ali se od boja ne odustaje. Bosanskivojnici su riješili: ili da na bojnom polju ostanu kao šehidi,ili da se vrate kući kao gazije. Dogodilo se čudo, Austri- janci su potučeni, pa oni koji su uspjeli da prežive bili sune samo poraženi nego i poniženi. Mole za milost, mole zaživot. Sve nam to opisuje Novljanin na jedan sugestivannačin. Iako pojedine dionice Hronike djeluju mitski, ni natim mjestima čitaocu ne biva uskraćena istina o opisanimdogađajima.

Novljanin ne zadržava pažnju samo na Banja Luci, nje-govo kazivanje proteže se i na odbranu Novog Pazara, nastanje tvrđave Užice, na pomoć opsjednutoj tvrđavi Sokol,na osvajanje Valjeva, Kozarca, na borbe za Ostrožac...

Ovo djelo, koje čini jedan mali svijet historije, čije su po- jedinosti iznesene iskreno i doživljeno, biće i izvor i podsti-caj našim historičarima da analiziraju ne samo ovo vrijeme,nego osamnaesto stoljeće općenito “kad se u Evropi javljajunova politička kretanja”15, kao što je, između ostale literaturei izvora, poslužilo i dr. Enesu Pelidiji da sa nekim detaljimadopuni svoje prestižno djelo o ovom vremenu.14 Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović: Nav. djelo, str. 48.15 Historija osmanske države i civilizacije, priredio: Ekmeleddin

Ihsanoglu, prevodioci: Kerima Filan, Enes Karić i Amina Šiljak- -Jesenković, Sarajevo, 2004., str. 73.


15/240

15

Odjek Boja pod Banja Lukomna narodnu i umjetničku poezijuOva za Bosnu odsudna bitka imala je velikog odjeka i na

narodnu, i na umjetničku poeziju, pa su o njoj nastale brojne pjesme na turskom i na bosanskom jeziku. Između ostalog, iu HroniciMuhameda Enverije Kadića – u dvadeset osam to-mova folio formata – nalazi se zabilježeno niz pjesama spje-vanih o boju i u slavu valije Ali-paše. Izdvojit ćemo dvije,

i to Abdulaha Kantamirije16

, te jednu anonimnog pjesnika,koja je po svemu sudeći narodna.Kantamirijina pjesma je posvećena boju i teškom stanju

u Bosni, ali i slavljenju vojnog zapovjednika i valije Hekim- -oglu Ali-paše. Pjesnik je, naravno, inspiriran junaštvom bo-raca i njihovom ratnom vještinom, ali i skromnošću valije. Narod ga je poštovao, vjerovao mu i podizao ga na pijedestallegendarnog junaka. Općenito uzevši, historijski Ali-paša seipak razlikuje od onoga koji je ostao u svijesti naroda togavremena.

Kantamirijini stihovi razinom poetskog uobličenjaukazuju na zaključak da je on bio iskusan pjesnik, ali do-sada je pronađena samo ova njegova pjesma i to o boju pod Banja Lukom. Nesumnjivo je da stihovi ove kaside ponamjeni, snazi poetske riječi, kompoziciji i, prije svega,upečatljivim slikama i impresivnim poređenjima, spadajumeđu vrjednija ostvarenja pjesnika Bošnjaka na turskom jeziku.

U posljednjem stihu osamnaestog dvostiha vješto jeukomponirana poznata izreka La feta illa Ali – Nema ju-16 Abdulah Kantamirija (umro 1774.). Pjesnik i kaligraf koji je pi-

sao na turskom jeziku, osnivač biblioteke poznate kao Kantami-rijina biblioteka. Sve knjige svoje biblioteke sam je prepisao. Tusu se nalazili dosta rijetki rukopisi, koji danas čine poseban fond:“Spomen biblioteka Abdulaha Kantamirije” u Gazi Husrev-be-govoj biblioteci.


16/240

16

naka nad Alijem.17 Zbir slova stiha:Sirr-i lutf-i la feta illa‘Aliden bil cevap, daje godinu Boja pod Banja Lukom,

1150. po Hidžri (1737.).18

Po tome ova pjesma bi se moglaubrojati u tarihe (spomen obilježja), čiji polustih ili stih, au rjeđim prilikama i cijela pjesma, zbirom slova daje datumdogađaja. Ovdje ćemo donijeti fragment Kantamirijinih sti-hova.19

Bosna neprijateljem bješe opsjednuta

Tvojim junaštvom u hipu raskrili se pobjede kapija....Vodio si takav boj i dočarao bitku hajbersku20Po zemlji si prolio krv neprijateljsku....Vojnici – lavovi u boju, a SarajlijeSvojom srčanošću najviše su hrabrosti pokazale!

...Za borbu izgubi se želja kod neprijateljaMože li se jato vrana suprotstaviti sokolima?!

Pjesma, za koju se ne zna ko ju je spjevao, također naturskom jeziku, posvećena je stanju u Bosni pred boj, samoj bici i junaštvu Ali-paše. Po kompoziciji, metru i rimi, bez

sumnje, spjevana je u narodu. U to će nas uvjeriti i ovih ne-koliko stihova koje donosimo:17 Ovaj stih – Nema junaka nad Alijem – ima dvostruko značenje,

aludira na junaštvo hazreti Alija ibn Ebi Taliba, četvrtog halifu,ali se u ovom slučaju odnos i na Ali-pašu.

18 Svako arapsko slovo ima odgovarajuću brojčanu vrijednost.19 Vidjeti Lamija Hadžiosmanović: “Dvije neobjavljene pjesme o

banjalučkom boju iz Kadićeve Hornike”, Prilozi za orijentalnu lologiju(Posvećeno Hazimu Šabanoviću), str. 321.20 Boj na Hajberu, mjesto na putu između Sirije i Medine, gdje je

vođena borba s mušricima. U ovoj borbi, po svom junaštvu, pro-čuo se Ali ibn Ebi Talib, četvrti halifa.


17/240

17

Vidjeste li šta njemački kralj učini?U boj pohita – ugovor prekrši!

Ukazom se đeneralu obrati: Na Banja Luku vojsku povedi!

Podigoše pontonske mostoveU Gradišci rijeku Savu pređoše....

Ali-paša se Prijatelju pomoliUžitak ostavi, oružja se prihvati!...O cire sve onamo otpremiFerman izda Saraj’vu i okolici....Sunce se nad Banjom Lukom pojavi,

U hipu su neprijateljski tabor razbili!21

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (Vitina blizu Lju- buškog 1839. – Sarajevo 1902.) zabilježio je narodnu pje-smu Boj pod Banjomlukom 1737., čiji autograf nije sačuvan.Ljubušak je dopunio ovu narodnu pjesmu, ali tako vješto dase ne zna gdje počinje Ljubušak, a gdje prestaje narodni pje-vač. Kao što zaključuje i dr. Đenana Buturović: “ Nema ele-menata koji bi upućivali na intervenciju Kapetanovića kaoredaktora. Nema šavova koji se uvijek osjećaju u pjesmamas redaktorskim intervencijama.”22

Ova narodna pjesma mogla bi se ubrojiti u historiju ustihu. U njoj se prate sva događanja oko bitke i u samoj bici,21 Vidjeti Lamija Hadžiosmanović: “Dvije neobjavljene pjesme o

banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike”, Prilozi za orijentalnu lologiju(Posvećeno Hazimu Šabanoviću), str. 325-326.22 Đenana Buturović: “ Boj pod Banjomlukom godine 1737. Meh-

med-bega Kapetanovića Ljubušaka”, Zbornik radova o Mehmed- -begu Kapetanoviću Ljubušaku, str. 44.


18/240

18

vjerno, ali uobičajeno s viškom emocija i hvalospjeva, kojesu uvijek sastavni dio ove vrste poezije. I ovdje se osjeća

najprije borba za islam, Carevinu, ali svakako i za Bosnu,kao jedinu domovinu učesnika u boju, i za narod kome pripadaju.23

Nema nikakve sumnje da je Mehmed-beg KapetanovićLjubušak do u tančine prostudirao Novljaninovu Hroniku, pa je zato i mogao tako vješto uklopiti svoje dopune, koje neodudaraju od stihova ove narodne pjesme, ali ni od historij-

skih činjenica.Privlači pažnju da i u Bašeskijinom Ljetopisu,ustvari usredišnjem dijelu knjige – nekrologiju, nailazimo na imenaumrlih učesnika u Boju pod Banja Lukom, i to na više mje-sta, što nam kazuje da su junaci bitke dugo ostali u svijestistanovnika Sarajeva, te da su bili poznati upravo po zasluga-ma tamo stečenim.24

Novljaninovoj Hronici trebalo bi se često navraćati i usvijesti je držati. Ne samo zato što je to prvi opis ovih zaBosnu važnih događaja, nego i stoga što strategija bosanskevojske u jednoj tako teškoj bici može biti putokaz kako se brani domovina. I u Novljaninovom djelu, i u pjesmama o boju pod Banja Lukom utkani su svijest i samosvijest bosan-skoga čovjeka.

Lamija HADŽIOSMANOVIĆ

23 Vidjeti Boj pod Banjomlukom 1737. Narodna pjesna. Zabilježio

i popunio beg Kapetanović Ljubušak crpeći podatke iz turske povijesti (Banjaluka tarihi 1154.).24 Mula Mustafa Ševki Bašeskija: Ljetopis (1746–1804), drugo do-

punjeno izdanje, prevod s turskog, uvod i komentar: Mehmed Mu- jezinović, Sarajevo, 1987., str. 90, 199, 213, 224-225, 287, 353.


19/240

HISTORIJA BOSNEU VRIJEME

HEKIM-OGLU ALI-PAŠE

Prijevod s osmanskog turskog i bilješke Fehim Nametak

Lamija Hadžiosmanović


20/240


21/240

21

Od prvih dana muharrema mjeseca 1149. (oko polo-vine maja 1736.) do posljednjih dana džemazije-l-

-evvela 1150. godine (kraj septembra 1737.) pojavili suse u Bosni različiti događaji kao: veliki i mali ratovi sneprijateljem, sukobi i drugi rijetka događanja koja suu vezi s bojem, koje treba smatrati velikim zbivanji-ma vremena. Nismo smatrali umjesnim da prepustimozaboravu djela nebrojenih gazija, iskrenih boraca kojisu pokazali velike napore, lavovske aktivnosti i junač-ke podvige na bojnom polju. Biće vrijedno pročitati oonima koji su se borili na bojnom polju za vjeru i do-movinu, opisati uspjehe i znoj s čela graničara, koji suosjećali da je neophodan rat, dostojnih da se na hiljade puta na njih navrati. Ta nas je misao vodila da u ovojknjizi saberemo znanja koja se mogu osjetiti i naučiti

kao jedan prigodan dar, pa su stoga ovi reci napisanikao povod da se na to podsjetimo. Uistinu, Bog je naj- bolji pomagač i On sve drži u Svojim rukama.

Istočni pohodi, kršenje mirovnogsporazuma Rusa i Austrijanaca

U vrijeme kad su izbili ovi istočni sukobi, po Boži- joj odredbi, mnoga vojska iz Bosanskog ejaleta, koja je mobilizirana na tu stranu, zbog daljine, neprilagođa-


22/240

22

vanja klimi i vodi uništena je. Poslije njih, po Božijojvolji, u Bosni je izbila kuga. Mnogo svijeta je, doče-kavši svoj suđeni čas, preselilo na ahiret. Tako su togadecembra počele dolaziti u Istanbul vijesti da su Rusi prekršili mirovni ugovor sklopljen sa Osmanlijama, ida se pripremaju iz sva četiri bosanska sandžaka napasti Osmansko carstvo. Na osnovu toga, poslano jenaređenje da se iz Bosne mobilizira 5.000 odabranih pješaka, konjanika i posjednika timara i zeameta. Au-strijski neprijatelj, sklon iskoristiti priliku, uvijek spre-man na prevaru i obmanu, uvidjevši da je Bosna ostala bez vojske i da je zbog toga bosanski narod slab, i mi-sleći da je u rasulu, digao se da uništi veze koje je imaosa Osmanskim carstvom, da prekrši međusobni ugovor.Zbog svoje pokvarenosti, oni su se još od ranije nalazili

u tajnim pripremama. Čak su nekoliko godina ranije,znajući za loše stanje u Osmanskom carstvu, Austri- janci i Rusi došli do jedne zajedničke ideje da napravemeđusobni sporazum i da čekaju dok im se ne ukaže prilika. Stekli su pogrešno uvjerenje da je bosanski na-rod zbog velikih problema u upravi došao u nesređenostanje, te da zbog socijalnih nedaća nema više sposob-

nosti da se odupre neprijatelju. S druge strane, izasla-nici koji su sjedili u prijestonici s ciljem da izviđaju,zbog svoje kratkovidnosti došli su do zaključka da jezbog dugotrajnog ratovanja na istočnom frontu i zbogneočekivanih situacija, nastupila uspavanost islamskeveličine i da je Osmansko carstvo došlo u probleme,koje će ga uništiti. Kraljeve, koji su bili vezani ugo-vorima, svojim pismima koja su sadržavala ove misli,i dopisima koji su pobuđivali pohlepu, podstrekavalisu i budili im strasti. S tim ciljem sklopili su spora-zum i udružili se da, na određenim mjestima, potresaju


23/240

23

Osmansko carstvo. Osnovni njihovi ciljevi bili su, prijesvega, napasti Bosnu i osvojiti je, te s mjestimičnim pritiscima oslabiti veze zajedništva ovdašnjeg naroda.S tom idejom je opremljena od strane austrijskog ćesa-ra jedna vojska protiv Bosne, koja je sadržavala više od150.000 regularnih i rezervnih vojnika.

Nešto ranije, na osnovu onoga na šta je ukazano,Austrijanci i Rusi su se potajno sporazumjeli pro-tiv Osmanskog carstva i formirali savez. Počeli su saratnim lukavstvima da narušavaju mir. Rusija se prvaupustila u to, s ciljem da posije smutnju. Austrija se, pak, pretvarala da je pristalice mira i posrednika u raz-dvajanju dviju strana. Jedno vrijeme nije uopće bila ak-tivna protiv Osmanskog carstva. Na taj način, uspjela je da uvjeri Osmansko carstvo u njenu sigurnost i zbog

toga da ne treba da ima bilo kakve brige. Nakon ovo-ga, islamske vojske su u etapama odašiljane u Rusiju. Neke pokrajine Carstva bile su ispražnjene. Shvativšiovo, Austrijanci su iskoristili priliku i na više mjestaupali na osmanske teritorije.

Kako ćemo dalje objasniti, Austrija je formirala pettabora vojske s ciljem da sa pet strana upadne u Bosnu.

Prvo:sebi su dali u zadatak da osvoje Banjaluku,koja je jedna od vrijednih utvrđenja kao što je benna licu, a koja se nalazi na ovom kraju osmanskekrajine. Kao vojskovođa ovoj vojsci određen je jedan prokletnik po imenu Hildburghausen, a uz njega su pridodata još četiri generala. Krenuli su u osvajanjebanjalučke tvrđave u formaciji, koja je sadržavala80.000 pripadnika organizirane austrijske vojske i 20.000 Slavena sa osrednjim mađarskim snagama.Bili su opremljeni sa najboljom municijom, topovi-


24/240

24

ma i kumbarama. S tom zamisli podigli su mnogomostova na rijeci Savi, koja je udaljena osam sati odBanjaluke. Utaborili su se na polju pored mjesta zva-nog Gradiška, koje se nalazi nedaleko od granice.

Drugo:hrvatski ban, sa generalima vezanim za tvr-đave Koprivnica i Varaždin, ustvari, sjedinile su se trizmije đavoljeg izgleda sa jednom grupom Austrijanacai s hrvatskom vojskom. Ovi su se kasnije razdijelili, i u

dvije formacije pojavili se na bojnom polju. Obje oveskupine zauzele su pozicije na dva mjesta uz grani-cu preko puta Bužima i Cetingrada, koji se nalaze nanajisturenijim mjestima osmanske granice.

Treće: generali Like, Karlovca i Siska formirali su jednu grupu od 20.000 Austrijanaca i ličkih nevjer-

nika. Ovi su se ulogorili preko puta Stare Ostrovice,koja se nalazi na krajnjoj granici bosanskih tvrđava.

Četvrto: vojske sastavljene od 15.000 Austrijanacai još toliko srpskih i mađarskih vojnika. Ova forma-cija je zauzela položaj preko puta tvrđave Zvornik,koja se smatra bosanskom krajinom od strane Beogra-da u čijoj se blizini nalazi.

Peto: pripremljena je jedna grupa s ciljem da presi- ječe puteve koji idu iz Bosne u Rumeliju i Arnautluk.Ova armija trebala je zatvoriti glavne puteve i pre-laze na toj strani za ulazak islamske vojske u Bosnu i preduhitriti mogućnosti prolaza na ovu stranu, ma i jedne osobe koja bi od strane Carstva donijela sigur-nost, i to na taj način da se ne ostavi ni jednoj zmijiili mravu da s te strane uđe u Bosnu. Ta snaga bi se,nakon zauzimanja Niša, odvojila od glavnine vojskei zauzela Novi Pazar – katanac Bosne.


25/240

25

Kao što je gore objašnjeno, bezbrojna, naoružana iopremljena vojska, svrstana u pet grupa, pripremljena je s ciljem da sa svih strana opsjedne Bosanski ejaleti potpuno ga preuzme u svoje ruke. Naoružani su bilitopovima, puškama, kumbarama, municijom i drugimvojnim oruđima. Na taj način su se sa svojim prevoznimsredstvima za opsjedanje pokrenuli sa svojih mjesta, ina osnovu onoga kako smo gore opisali, iznenada došlido teritorija Bosne. Formirali su svoje tabore blizu gra-nice, na mjestima mogućima za boravak. Zatim su ne-koliko dana tu ostali i zabavljali se. Kako se činilo, ilisu se dopisivali jedni s drugima, dogovarajući se kadada prijeđu granicu i da izvrše napad, ili su očekivalida im naredba stigne od imperatora. Na mjestima gdjesu se nalazili, provodili su vrijeme od nekoliko dana u

iščekivanju.S druge strane, već dugo vremena među narodomsu se širili glasovi da su austrijski car i ruska carica postigli sporazum. U to vrijeme Rusi su se upustili unarušavanje osnovnog sporazuma, koji su sačinili saOsmanskom carevinom. Kao da nije ni postojalo onošto je jasno dogovoreno, digli su se da nanose štetu

Osmanskoj carevini. Ovaj postupak, vjerovatno je biouvjetovan sporazumom sa austrijskim carem, s ciljemda mu se na taj način pomogne, ili pak da se oslobodeteškog tereta i stida, koji su nosili zbog velikog pora-za doživljenog za vrijeme vojne na rijeci Prutu. Ili su pak imali želju, ponoseći se poretkom i uređenjem usvojoj vojsci, koja je organizirana po evropskom uzoru,napraviti paradu snage, izašavši na bojno polje, te nataj način uvući austrijskog cara, kao posrednika izme-đu sebe i Osmanske carevine, pa tim putem tražiti odOsmanskog carstva zadovoljenje nekih svojih želja, da


26/240

26

bi izliječili svoje bolesno srce. Ovo stanje, među isku-snim i dalekovidim osobama na granici, bilo je kao je-dan uzao koji budi sumnju i stvara strah. Širili su seglasovi da se Austrijanci nalaze u ubrzanim priprema-ma za rat, da mjestimično skupljaju vojsku, te na Savi iDunavu nabrzinu grade lađe.

Ovo neobično stanje stvaralo je i budilo strepnjukod svih onih koji su išli prema granici, a i kod čitavogstanovništva Bosne. Zbog ove pretjerane sumnje kojusu osjećali, i uznemirenosti koja je stvarala muku, po-čeli su se žaliti. I bosanski valija, časni vezir Ali-paša,nije bio pošteđen od saznanja ovakvoga stanja.

Ali-paša je bio osoba iskusna, dalekovida, znao jeda sagleda krajnji ishod i u tome mu nije bilo ravna.Istina, nije pokazivao toliko brigu i potištenost, niti je

ispoljavao ono što osjeća da ne bi narodu zadavao strahi uznemirenje. Ali, od prvog dana je bio zamišljen i za- brinut kad je izbila opasnost. Zbog svakodnevnih mislii duboke zabrinutosti sam sebi je zabranio odmor i san.Gledajući one koji idu na granicu i koji osjećaju veliku bol, govorio je: “Još nisu neprijatelji stigli na granicu.Ja obavještavam o svemu glavnog komandanta – veli-

kog vezira, i očekujem da stigne naredba našeg pa-dišaha. U nekim pismima koja dolaze od vojske, govo-reno je – naše prijateljstvo s Austrijancima je snažno,nije potrebno da se zbog toga okupljamo.” Na taj senačin trudio i nastojao osloboditi straha one, uznemire-ne ovim vijestima.

Tako je prošlo nekoliko dana. Zatim, kao što jeobjašnjeno, mnogo dobro pripremljenih austrijskih jedinica, krećući se iz unutrašnjosti Austrije, u brzommaršu su došli do Bosne. Na to su od strane odgovornihvojnih i civilnih osoba cijele Bosne, čuvara granica i


27/240

27

naroda, veziru napisana pisma i mnoge potpisane molbe.U molbama i pismima je objašnjeno da su se neprija-teljske jedinice sabrale u blizini granice, da su zastalei smjestile se na nekoliko mjesta i da čekaju naređenjekoje će se poslati tamo gdje se oni nalaze. Ljudi, kojisu dotada bili mirni, uzbuđeno su susretali jedni dru-ge raspamećeni zbog tih zastrašujućih glasova i potre-snih vijesti. Čim su ove vijesti stigle do vezira, osjetio je potrebu da se obrati neprijatelju. Svog specijalnogizaslanika je poslao neprijateljskom komandantu. Iza-slanik je odmah krenuo, sreo se s nevjernikom i našaose s komandantom. U razgovoru koji je obavio u ime bosanskog valije rekao je: “Još nije isteklo vrijeme zaokončanje ugovora, sačinjenog u Požarevcu izmeđuOsmanske carevine i austrijskog ćesara. Nije u među-

vremenu ništa izbilo što bi ukazivalo na neprijateljstvo.U takvom stanju, kakav je razlog da se uzdrmava po-vjerenje graničara, što je suprotno ugovoru i da iznena-da stižu mnoge jedinice u blizini granica Osmanskogcarstva?”

Neprijateljski komandant je na to odgovorio: “Našekretanje nije suprotno miru i prijateljstvu.”

Izaslanik paše opet reče: “Još se nije čulo za neprijateljstvo ili da je nešto izbilo u ovo vrijeme što bi bilosuprotno običaju, pa onda što su potrebne tolike brojne jedinice i takva ratna sredstva da se čuvaju granice?”

Čim je to izgovorio, neprijateljski komandant, gru- bim gestom mu se obrati: “Mi smo predostrožni. Ni mine znamo pravi razlog. Kad dođe Petrovdan vidjećete,tada ćete dobiti odgovor.” Na taj način, tako objasnivši,srdžbom i grubošću htio je sakriti zle namjere. Nakonovoga susreta, vezirov čovjek se vratio i veziru ispričaošta mu je komandant rekao.


28/240

28

Iz razgovora koji je vođen između neprijateljskog ko-mandanta i njegovog poslanika, vezir je shvatio kuda tovodi. Odmah je na sve strane razaslao ulake s naredbama.Obavijestio je i pozvao da dođu ajani, uglednici Sara- jeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i drugeučene osobe. A oni su odmah primili poziv i smjestakrenuli u Travnik, sjedište valije.

Svi, jedan po jedan, stizali su u valijin konak, tu sesakupili, da bi pod valijinom upravom sagledali stanje.Pošto se presvijetli vezir obratio onima što su pristizalisa dobrodošlicom i nakon što ih je upitao za zdravlje, počeo je da objašnjava osnovni razlog zbog kojega je bilo potrebno da se sastanu, da bi se svi upoznali s tim:“Najprije, čulo se sa svih strana da se austrijski neprijatelji sakupljaju i da čine pripreme za pohod, ali ovo

se dešavalo unutar njihove zemlje. Posebno, što se na-lazila u miru s Osmanskom carevinom na ovo se nijeobraćala naročita pažnja i dok su oni vršili pripreme, bili smo neodlučni i to je shvaćeno kao potreba situaci- je i vremena. Ali pošto su sada Austrijanci u svojim ze-mljama sakupili bezbrojne jedinice i s velikim pripre-mama pošli iz svojih domova na ovu stranu, nekoliko

njihovih jedinica se sada smjestilo čak u samoj blizinigranice Osmanskog carstva, čekaju spremni da jedna po jedna jedinica krenu u napad.”

Pošto je to izgovorio, pročitana su pisma i pred-stavke prisutnima koje su stigle prije od valije, hakima(sudaca) i graničara. Svi su obaviješteni o odgovorukoji je dao neprijateljski komandant čovjeku koji mu je poslan i koji se natrag vratio. Opet se svijetli valijaobratio prisutnima na skupu: “Sve se tako dogodilo, avi se dobro priberite i razmislite, pa zatim najrazložnijeizložite vaše ideje, što je najpogodnije da se učini i na


29/240

29

koji način da se krene.” Pošto je to rekao napustio jeskup i prešao na drugu stranu da bi dao priliku učesni-cima da razmisle.Svaki pojedini učesnik savjetovanja, do krajnjihgranica je napregnuo um i razmišljao o ovom teškom pitanju. Svi su, koliko su mogli razmislili i izvijestili otome kako oni misle da to treba riješiti. Stalno se izno-va i o svim pitanjima razgovaralo između sebe. Nakonkraćeg vremena, veziru, koji je ponovo ukazao počastskupu, izložili su na ovaj način odluku do koje su na-kon vijećanja i dogovaranja zajednički došli:

“Presvijetli pašo, ti razni pokreti neprijatelja i njiho-ve izjave da oni kobajagi čuvaju svoje granice su varka. Način na koji se pokreću i postupaju primjer je koji sedo danas nije sreo, pa je sasvim jasno da idu s ciljem

da napadnu našu domovinu. Petrovdan koji su spome-nuli, to je za njih dan koji ubrajaju u značajne i sretne.Uvijek na taj dan počinju neki novi posao. Jasno je daće krenuti sa svojih odredišta, na kojima se sada nalazena dan koji je naveden i nošen zlom namjerom, počećeda se mjestimično ustremljuju i da napadaju islamskezemlje. Stoga, ni mi se ne možemo oglušiti o varke i

lukavstva neprijatelja, nego moramo otvoriti četvereoči, izvršiti pripreme i spremno ih dočekati. Ako neprijatelj počne napadati i mi trebamo biti spremni. Ima- jući povjerenja u pomoć milostivog Boga i u Njegovouporište, i vjerujući u dobre mudžize našeg Poslanika,odakle god da dođe neprijatelj Carstva i vjere treba daga presretnemo. Vjerujući da će ih Bog smesti, mora-mo učiniti onoliko koliko možemo, njihove prokleteskupine trebamo odmah čista srca i savjesti napasti.Ovo je mišljenje i odluka svih nas, i to nam je stvarnanamjera.”


30/240

30

Vezir je na ove riječi pohvalio učesnika skupa, re-kavši da je oduševljen takvom odlukom i njihovimmišljenjem za rješenje ovog pitanja. Pošto ih je svijuobradovao dovom (blagoslovom) koju je baš na tommjestu proučio reče:

“I ja na to isto gledam, imamo isto mišljenje, namje-ru i plan. Kako se došlo do zajedničkog stava i pogle-da, počnimo sada svi zajedno da pripremamo vojsku isredstva.”

Pošto se izvjesno vrijeme o ovoj temi raspravljalo idogovaralo i postigla određena saglasnost, valija, ljudiod položaja, državni uglednici i narod, svi skupa, počelisu skupljati vojsku i pripremati sredstva i potrepštine.

Najprijesu pokupljena na jedno mjesto 32 kazana,

koja se nalaze u Bosanskom ejaletu, a onda su izabra-ni komandanti u vojničkim poslovima.Kao drugo, budući su u Rusiju otišli zaimi i ti-

marnici, izabrani su alajbezi, na čelo braće i sinovavlasnika timara i zeameta.

Kao treće, smatralo se ispravnim mišljenja da se sva-kom otvoreno predstavi stanje, da se zna zašto se vrše

pripreme, i da se ne ostane nemaran prema lukavstvi-ma neprijatelja. Da bi se i konjanici i pješaci, što prijemobilizirali i doveli blagovremeno u stanje spremnoza rat, izdane su bujuruldije da se što je moguće bržesakupe u polju kod Travnika, pa su na sve strane ra-zaslane prema granicama. Bujuruldije su sadržavalekategorična i oštra upozorenja čuvarima graničnih tvr-đava, ocirima, vojnicima i svim graničnim kapetani-ma, agama, ajanima, nomadima, Vlasima i naroduda budu pažljivi, budni i spremni, da se u određenovrijeme mogu suprotstaviti neprijatelju i odbraniti se.


31/240

31

Oni su poslani najbržim sredstvima i razišli su se nasve četiri strane od granice. Posebno su se u upozore-nju nalazile naredbe da se za predstojeći ratni po-hod što prije pripreme ratna oruđa i sredstva. I pašai prvaci naroda donijeli su odluku, da se završe ratne pripreme, onako kako je napisano, da se organiziravojska da bi s predostrožnošću krenula i počela sa pripremama opreme i materijala.

Na ovo je paša savjetnicima okupljenim u njegovomkonaku dao dozvolu da se raziđu i vrate na svoja odre-dišta, da bi istražili način za premošćivanje ove iskrsleopasnosti, počeli sa pripremama i ponovo se našli tamogdje bude trebalo.

Zbog briga i razmišljanja o ovoj zamršenoj situaciji,

valiju, prvake i sve stanovništvo ejaleta spopao je strah.Kakav će biti rezultat ovog teškog problema, bilo jesakriveno pod zavjesom sudbine. Svi, koliko je to bilomoguće i koliko su im snage dopuštale, za ratni pohodsu vršili potrebne pripreme ratnog oruđa i sredstava, budno čekajući neprijateljske pokrete. Nedugo zatim,došao je Petrovdan o kome su međusobno govorili, ja-

sno upisan na čelu neprijatelja zajednice.Mnogobrojne organizirane neprijateljske jedini-ce, pošto su najprije donijeli odluku, jedna po jedna,krenule su i ušle u dijelove osmanskih zemalja, prešlesu granicu i brzo su pošle u boj da napadnu i zauzmuBosanski ejalet. Dan koji je određen pao je na 11. rebiu- -l-evvel 1150. godine, znači 9. jula 1737. po evropskomkalendaru, pa je prokleta neprijateljska vojska stigla blizu osmanske tvrđave Zvornik i iznenada opsjela pa-lanku Loznicu, blizu granice. Muškarce su poubijali,oko 400 žena i djece zarobili, opljačkali njihov imetak,


32/240

32

hranu, jahaću stoku i onu što je za mužu i klanje te za- palili tvrđavu. Od strane stanovnika tvrđave Zvornik,koja se nalazi na tom kraju, upućena je predstavka sovom strašnom viješću velikom veziru. Od njih poseb-no je gore spomenutom veziru poslana molba za što bržu pomoć, pa su mu tako stizala očajnička pisma, kojasu obavještavala o teškom stanju. Kada je vezir primioove uznemirujuće vijesti veoma se rastužio i ogorčio.Ustvari, osim ovoga, drugih zastrašujućih vijesti nije bilo. Međutim ovaj događaj smatrao je dokazom da suneprijatelji pokazali da su odlučili da određenog dana pokrenu i druge jedinice, pa ga je to duboko zabrinulo.“Ništa ne treba uzimati kao gotovu stvar. Najprije osvemu treba dobro promisliti” – razmišljao je. Poslao je Ohriđanina Ahmed-pašu sa dvorjanicima, zatim pet

bajraka janjičarskih dvorskih serdengečtija, koji su u tovrijeme regrutovani iz grada Sarajeva, da odmah dođuu pomoć spomenutoj tvrđavi i da ne propuste priliku daupadnu unutra.

Prije toga, valija je u dogovoru s narodom, odlu-čio da se izvade tugovi i podignu šatori i da se takoostane dok ne stigne vijest da je neprijatelj krenuo.

Čim je stigla ova vijest, ne gubeći ni čas, podignutisu šatori valije i drugih prvaka koji su se tu nalazili blizu grada, u polju kod Travnika. Po običaju zaklanisu kurbani, proučene dove, izvađeni tugovi i pobodeniispred šatora. Zatim su na sve strane zemlje, po ulica-ma, razaslane u pisanoj formi oštre i kategorične na-redbe da vojska brzo dođe i da se pridruži vojsci kodTravnika. Čule su se zahvale i blagodarnost Bogu.Islamski borci iz 32 kadiluka, isprobani u ljutim bojevima, pokazali su značajan trud i nadu, i u dogovo-ru sa komandantima, kadijama, učenjacima i dobrim


33/240

33

ljudima zaključili da mnogo ne čekaju odgovor negoda se bore. Zatim, tu su bili zaimi i timarnici iz četirisandžaka, šejhovi velikih gradova, islamske muftije,krajiški begovi, ratni junaci.

Valija Ali-paša je danonoćno sebi uskraćivao mir,odmor i san, naperivši uši i otvorivši oči ka putevima.Brige su ga pritiskale od različitih glasova drugih neprijateljskih jedinica, koje su provaljivale, i loših vijestikoje su stizale od neprijatelja vjere i države. Dvoumiose čemu dati prednost po ovom pitanju: stajati ili krenuti. Nekoliko dana je prošlo u dilemi na koju stranu i na kojinačin će uputiti snage te na istraživanju načina kako danađe pravo rješenje. Neprijateljska jedinica je krenulasa svoje polazne tačke, spomenutog dana, prema StarojOstrovici, koja je u to vrijeme bila najisturenija tvrđavana osmanskoj granici. Osamnaestog dana rebiu-l-evveladošla je s topovima, kumbarama, oružjem i drugomopremom i smjestila se blizu tvrđave, zatim je počelada opkoljava i opsjeda tvrđavu. O ciri, kapetani, ajani,imami i hatibi s te strane, koji su učinili da se ova gore-ća vijest proširi, slali su predstavke i potpisane molbe.Stizala su i pisma koja su sadržavala kuknjavu naroda,

molbe i želje da se što brže uputi pomoć.

Odašiljanje pomoćnih snagada spašavaju Staru OstrovicuHrabri vezir i disciplinirani mušir, pošto je bilo po-

trebno da sve pažljivo razmotri, uložio je veliki trud da pripremi vojsku, i pošalje je na tu stranu. Ćehaju-čauša, Alipašić Osman-bega i bivšeg zvorničkog kapetanaMehmed-kapetana, koji je kao kapetan stekao slavu,


34/240

34

odredio je kao glavnokomandujuće ovim snagama. Sa-vjetovao im je da zajedno krenu, da se po svim pitanji-ma dogovaraju, da se jedan na drugog oslanjaju, a daim osnovni princip bude budnost i osmatranje, pa im jedao i delibašu. Odredio je na tu stranu sa vojskom kadi-luka Prusac, Jezero i Travnik i buljuk junaka graničara,vičnih ratu i ljutim bojevima. Pošto je došlo oko 5.000naočitih, snažnih junaka sa svojim komandantima, zajedno su izašli na put prema Staroj Ostrovici koja senalazi na oko 35 sati udaljenosti od Travnika. Na brzuruku je razaslao bujuruldije po tatarima da se sastanu sasnagama koje kreću prema Staroj Ostrovici i borcimagraničarima Novog i Bihaća u okolici opsjednute tvr-đave, o kojoj je bilo riječi, na strani Novog i Bihaća kojisu vezani za nju. A pošto su se oni iz predostrožnosti

nalazili pod opremom, odmah su u formi jedne velikeskupine krenuli, da bi se brzo priključili prvim snaga-ma koje su nosile znake pobjede. Osnovnim snagamasu se priključili u polju zvanom Bilaj koje je bilo okosat i po udaljeno od opsjednute tvrđave. Dvije jediniceakindžija poput vjetra, kao dva mora koja se sudaraju jedno s drugim, u trenutku su se sastale i sjedinile. A

zatim, snage, koje su podsjećale na ocean, počele su dase talasaju, i kao valovi su jurnuli tvrđavi, da bi spasiliopsjednute vjernike.

Opsjedanje tvrđave Stare Ostroviceod strane neprijatelja Neprijatelj je dulje od 15 dana opsjedao tvrđavu i

iskoristio priliku da njene stanovnike danonoćno pritišće.Ustvari, da bi uzeo tvrđavu u svoje ruke utrošio je mnogo


35/240

35

snage, ali skupina vjernika, hvale vrijednih koji su senalazili u opsjednutoj tvrđavi, davali su svoje glave iduše za dobro vjere, i uložili su mnogo truda da se sami bore protiv neprijatelja. U svojoj upornosti nisu pokazi-vali beznađe, a u naporima i srcima slabost. Osim mu-škaraca, koji se ubrajaju u borce, i žene su, po staromobičaju, prilazile borbi s oduševljenjem, i, bacajući sasebe žensku odjeću, oblačile su ratnu i pojavljivale sena bojnom polju. Stavljale su na glave posebne kalpakei oblačile čakšire, pa su, hitajući okretnim i brzim kora-cima, nastupale u bojne redove, da bi se našle u akciji.Odred žena izazivao je strah kod neprijatelja, jer su bileokićene svijetlim oružjem koje borci koriste, dok su imse u rukama presijavali vrhovi kopalja, oklopi raširenihždrijela, paluši (kratki mačevi) umočeni u otrovnu ki-

selinu, s mačevima koji su poput povećavajućeg stakla blještali u očima neprijatelja. One su se držale hrabroi junački.

Jedan njihov odred je pohitao u pomoć gazijama. Nastojale su da pomognu u ovom značajnom poslu pre-nošenja, doturajući im na odredište đulad, municiju iostale potrepštine. Starci i nemoćni, kojima je ponesta-

lo snage, vikali su: “Sebilullah – Božiji put!”, tako da jena sve strane odjekivalo, te s bokalima, testijama i dru-gim posudama za vodu, napajali one što su se nalazili uvatri borbe s dušom Boga radi, oni su se borili za vjeru,žudeći za gutljajem vode. Poneko je opet spremao po-trebno jelo, a poneko njegovao ranjene i bolesne da biozdravili. Ustvari, vojske je bilo dovoljno da se tvrđavaodbrani. Međutim, u samoj opsjednutoj tvrđavi bilo jeveoma malo vojske. Što se tiče neprijateljske vojske,njih je bilo jako mnogo, pa su topovima, kumbaramai drugim vatrenim oružjem danju-noću, bez prestanka,


36/240

36

tukli tvrđavu. Stanovnici tvrđave su odlučili da idu dokraja. Stoga što su se produžili dani muke i iz dana udan se povećavala neimaština i tegoba, onima što suostali u tvrđavi ponestalo je nade u pomoć, pa je malonedostajalo da ih ne obuzme očajanje.

Pomoć koja je stigla

za spašavanje Stare OstroviceSnage koje su obećavale pobjede poslane su u po-

moć tvrđavi upravo kada je njeno stanovništvo obuzelo beznađe. One su krenule iz polja Bilaj s namjerom dasve dovedu u red i da napadnu neprijatelje koji su bilizauzeti opsadom. Podli dušmani su ovo osjetili, pa su

se odmah prošli opsjedanja. Pošto su neobičnom brzi-nom poredali svoje odrede i organizirali ih, teškim ko-rakom, udarajući u doboše krenuli su prema osmanskojvojsci. A osmanske snage, koje su pošle iz polja Bilaj,stigle su u blizinu tvrđave, pa izvršivši smotru vojskei postavivši bojne redove, bili su spremni da krenu unapad na neprijatelja.

Prva borba s neprijateljskim jedinicama Kada su se dvije jedinice približile i došle jedna pre-

ma drugoj, islamski borci su isukali svoje oštre mačeve. Idok su se glasovi dove “Gulbank” do neba dizali, baca-li su se na neprijatelja poput lavova, dajući, u junačkomnapadu, mnogo truda od sebe. Još na samom početku borbe veze među neprijateljima su oslabile, posebnokada su shvatili da neće moći izdržati otvoren napad.


37/240

37

Uvidjeli su da su islamske gazije izvana i iznutra je-dinstveni, njihove skupine su se rasturile. Junaci su na bojnom polju okrenuli isukane mačeve na njih, i takosu mnogi pali. Preimućstvo mačeva je djelovalo da suokretali svoje lice i na taj način našli nesreću. Borci suustrajali punih pet sati, pa su mnoge oborili na zemlju,a mnoge u lance bacili. Sve topove, havane, municiju idrugu ratnu opremu su zaplijenili. Neka je Bogu hvala,mnogo blaga je oduzeto, a i tvrđava je spasena iz neprijateljskih ruku.

U vrijeme opsade, muškarci i žene koji su se nala-zili u tvrđavi s radošću šehida napustili su ovaj svijet, itako u Raju Božijem stekli visok stepen. Mnogobrojniranjenici, koji su zaostali, iscrpljeni borbom, ali strplji-vo podnoseći muke, pali su od nemoći i umora. Kule,

opkopi i zidovi tvrđave bili su oštećeni od topovskihkugli i na nekim mjestima samo što se nisu oborili.Mnogi islamski borci, koji su stigli u pomoć, pali su u borbi s ljutim neprijateljem. I gore navedeni Osman- -beg, koji je bio komandant islamske vojske, našao semeđu šehidima.1

Dosta ih je izginulo i iz neprijateljskih jedinica. Injihov komandant, po imenu Hromi General, ležao jemrtav. Od nevjerničkih o cira se niko nije spasio.

Našlo se za shodno da se valija obavijesti i da mu seobjasne uspjesi, postignuti uz Božiju pomoć i Njegovu1 Prema Ademu Handžiću bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-

-paša naziva ga Ali-beg Osmanpašić, a pod tim imenom ga navodi

i Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit. Vidjeti Adem Handžić:“Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, Prilozi za orijental -nu lologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlada-vinom, V, Sarajevo, 1955., str. 155; Salih Sidki HadžihuseinovićMuvekkit: Povijest Bosne, I, Sarajevo, 1999., str. 488.


38/240

38

nevidljivu ruku. U tu svrhu je odabrano nekoliko boraca.Da bi postalo jasno šta se sve dogodilo, valiji je posla-na glava njihovog vojnog komandanta Obšrogrofa (?),glave nekoliko kapetana, a dodati su i zarobljenici.

Pošto je valija (Ali-paša) poslao spremnu vojskukao pomoć stanovništvu Stare Ostrovice, stigle suvijesti o velikom mnoštvu neprijateljskih jedinica.Stoga valija nije imao mogućnosti da stane, nego se počeo pripremati da se i sam nađe u borbi, pa je sislamskom vojskom koja je bila uz njega iz Travnikakrenuo prema Staroj Ostrovici. Kada su došli do prvestanice po imenu Karaula, na tri sata udaljenosti odTravnika, stigla je radosna vijest o oslobođenju. Vali- ja, narod i svi muslimani su osjetili sreću, radovali sei zahvaljivali Milostivom Bogu. Svijetli paša, hvale

vrijedan, borcima koji su donijeli ovu radosnu vijest,ukazao je počast, prema njihovom stepenu i položaju,i sviju, s mnogo pohvala, obradovao vrijednim ćurko-vima, čelenkama i bahšišima. Zatim je odatle krenuo isjahao blizu kasabe Jajce, koja se nalazi udaljena šestsati naprijed, i pošto je podignut šator, pošao je da seodmori.

Kretanje neprijateljskih jedinicas ciljem da se opsjedne BanjalukaKomandant neprijateljske vojske Hildburghausen,

koga je ćesar obavezao, da pomoću snaga uzme Ba-njaluku iz islamskih ruku, u mjestu zvanom Gradiška, prema Banjaluci, podigao je svoj lijepo ukrašen šator itu nekoliko dana odsjeo. Pošto je svoje jedinice orga-nizirao i ojačao ih ratnim oružjem i spremom, određenog


39/240

39

dana (Petrovdan) s tog mjesta je krenuo. Lagano napre-dujući, počeli su opsjedati Banjaluku. Kadije iz tvrđa-ve, zabiti, imami, hatibi, šejhovi i druge odgovorne lič-nosti, kao i žene iz tvrđave – pojavili su se s molbom,zahtjevima i predstavkama, koje su donijeli banjaluč-kom muftiji Mehmed-efendiji, pa je tako valiji Ali-pašistigla ta zastrašujuća vijest o opsadi. Presvijetli mušir ivalija, odmah je, uloživši veliki napor, tražio načina da pomogne vjernicima koji su u tvrđavi opsjednuti. S Bo-žijom pomoći, u borbi za Staru Ostrovicu vjetar pobje-de zapuhao je prema islamskoj strani, a neprijateljskavojska je uništena do tog stepena da se više neće moćiodupirati. Ova radosna vijest zamijenila je tegobe, kojesu na trenutak prije osjećali oni što su bili opsjednuti, idonijela mir.

Na osnovu preporuke, na tu stranu je hitno poslao,da budu spremni za odbranu tvrđave, Bošnjaka Ibra-him-agu, koji je od ranije bio kajmekam grada Sarajevai age-dobrovoljce sa njihovom opremom, a pridodatoim je nekoliko vrijednih, strpljivih, pouzdanih i odabranih junaka graničara. Oni su uložili veliki trud saželjom da u sretno vrijeme prispiju i uđu u tvrđavu. Tek

što je prošlo dan-dva od njihovog dolaska, neprijateljskikomandant je pokrenuo vojsku od Gradiške. U isto vrijeme određen je vođa jedne druge grupe, carski intimusi jedan od dvorskih ljudi po imenu Dubnel. On je bionezakonito dijete jednog nevjernika i postavljen je načelo odabrane vojske od sedam do osam hiljada vojnika. Njemu je naređeno da najprije iz tvrđave zauzme gradi varoš, te da je spali i oplijeni. Čim je ova zastrašujućavijest stigla do ušiju ljudi u tvrđavi, uznemirila ih je pa su pali u paniku. Muha zi tvrđave okupili su narodgrada i objelodanili su te vijesti. Iz naroda su istupili


40/240


41/240

41

i da će vaši trud i zalaganje biti hvale vrijedni na obasvijeta”, rekavši to diže ruke na dovu, a zatim podstre-kujući prisutne na rat, blagoslovi ih riječima: “Sve vas preporučujem Bogu.”

Odmah su se sabrali, da bi među stanovnicima tvr-đave i grada jednoglasno izabrali oko osam stotina ko-njanika, aga-dobrovoljaca, o čemu je već bilo riječi.Vekil komandanta tvrđave Kato-zade Mehmed-aga ikomandanti Gradiške i Maglaja, odredili su starješinuovim hrabrim borcima i hitno su poslali iskusne uho-de, koji će ispitati stanje neprijatelja. Međutim, pošto je neprijatelj krenuo, iz vojske je kao prethodnicu iz-dvojio osam hiljada vojnika i za starješinu im odredioiskusnog, već spomenutog, Dubnela. On je vojskukoja je bila pod njegovom komandom razdijelio na tri

grupe. Grupa od hiljadu vojnika predstavljala je malu prethodnicu, od dvije hiljade vojnika glavnu pretho-dnicu, a od pet hiljada vojnika temeljnu snagu. One su bile poredane jedna za drugom na udaljenosti od četvrtsata, da bi, po potrebi, mogle brzo jedna drugoj doturitivijesti i priteći u pomoć. Te tri grupe razdvojile su sei poredale prema geometrijskom pravilu. Uhode su ot-

krile ovaj poredak neprijatelja. Da bi se neprijateljske jedinice, u ovakvom obliku odvojile i našle u rasulu, uočima iskusnih i pametnih osoba, ni na trenutak nisuispuštane iz vida. Zatim, borci od mejdana, koji su bilispremni i čekali naredbu, te noći su pred zoru, u malimskupinama, izišli iz grada i krenuli na stranu otkuda neprijatelj stiže. U cik zore, dana koji donosi sreću, naudaljenosti tri sata od grada, susreli su se s neprijatelj-skom jedinicom, nazvanom, indže-karaul (mala pre-thodnica). Kada su srčani islamski vojnici izišli iz tmi-ne noći, koja ih je skrivala, i kada su se pokazali dušom


42/240

42

i tijelom jedinstveni, pružajući ruke prema mačevima ikopljima, odjednom su navalili na neprijateljsku skupinu. Ona nije mogla izdržati napade islamskih boraca, pa seu rasulu počela povlačiti. Mnogi iz te skupine su pro- bodeni mačem hrabrih gazija. Nevjernici koji su po-zadi ostali, držeći se svog nesretnog puta, nastojali suda stignu do jedinice nazvane baš-karaul (glavna pret-hodnica) i da se s njom spoje. Mnogi muslimani su imse odmah našli za petama. Do druge jedinice s njimasu stigle hrabre gazije i ne počasivši napali su na njihi s mačevima i oklopima su se probili do jedinica, a daovi nisu ni trepnuli. Pošto nisu izdržali, izgubili su nadu.Stižući jedinici nazvanoj dip-alaj (temeljne snage), svimsrcem su željeli da se tu sklone i nađu pomoć. Hrabri,srčani i izdržljivi borci stigli su pred neprijatelja, koji

je bio u bijegu, i slijedeći njihov trag zdesna, slijeva i pozadi, brzo su došli i do treće jedinice koja je bila urasulu i pometenosti, tako da nisu imali mogućnosti ni prilike da jedni drugima doture vijesti. I u tu grupu su junačkim naporom prodrli, navalivši kao lavovi, proba-dali su ih mačevima i kopljima. I ta jedinica nije imalasnage da izdrži napade gazija, nego su okrećući lice

vojnici iz sve snage vikali: “Zar nema mjesta kud bi se pobjeglo?” – i tako se sjurili tim putem. Na mjestu od trisata udaljenosti našli su se pred velikom vojskom, koja je stajala i čekala ih. Junaci ratnog mejdana nisu držalida je pametno da još više zamaraju konje, i zadovoljilisu se s ovim što su postigli. Za vrijeme napada, koji suse događali jedan za drugim, samo je pedeset srčanihšehida palo i toliko bilo ranjeno. Mnogo neprijatelja jeizginulo, a također je dosta o cira, među njima i genera-la, pobijeno. Spomenuti glavnokomandujući Dubnel sa još dva komandanta pao je u ruke kao zarobljenik.


43/240

43

Jedan neobičan događaj

Potomak bosanskog ćehaje Mustafa-paše zade, po-tomak Ferhat-paše, Salih-ćehaja, koji je stekao slavuna bojnom polju, u vrijeme borbe, nastojao je da živoguhvati ranije spomenutog nevjernika, ali ga je pogodi-lo zrno iz neprijateljske puške. Ćehaja je u smrtnomhropcu i grču, iznenada u generala sjurio svoj ubojiti

mač. I ćehaja i general su zajedno pali sa svojih konja ina jastuk smrti su jedan prema drugom postavili glave.Dok je general ispuštao dušu, obratio se Salih-ćehaji iupitao ga: “Ima li u tvrđavi dosta vojske?” Prikupljaju-ći posljednju snagu, Salih-ćehaja mu je odgovorio: “Ej,nevjerniče! Šta ti i ja nakon ovoga imamo s tvrđavom?Idi i vidi Pakao!” Odmah zatim i general i Salih-ćehaja

su ispustili dušu.Vojska, koja je izvojevala pobjedu, nakon ovoguspjeha koji im je pošao za rukom, uputila se premagradu i s plijenom, koji im je dopao u ruke, vratilase u tvrđavu i skupini naroda poslala muštulukčije,saopćavajući im dobre vijesti o uspjehu i pobjedi,dajući im utjehu ajetom iz Kur’ana: “Ne bojte se i nežalostite se...”2

Čim je došla vijest o velikom Božijem daru i pobje-di, koja je hvale vrijedna, pokazavši nevjestinsko lice, presvijetli valija da bi pohvalio i obradovao sve vojnikei narod, odabrao je nekoliko junaka i zadužio ih da izi-đu pred jedinicu, koja se nalazi u Banjaluci. Bašbuga ikomandanta, koji su zarobljeni, čvrsto svezane su do-veli i predali im. Posebno, da bi ih dobro poučili poslukoji će raditi, poslani su u vali-pašinu ordiju. Borci,2 Kur’an, sura Fussilet, ajet 30.


44/240

44

koji su upućeni iz Banjaluke, sa zarobljenicima koji suim dopali ruku, došli su u ordiju, dok se časni valijanalazio na konaku u Jajcu.Ma koliko da je sviju zahvatila velika radost zbogvijesti o uspjehu i pobjedi, kada su podvrgli pitanjimazarobljenike, iz njihovih odgovora se saznalo da je neprijateljska vojska brojna i da je opremljena s mnogokumbara, municije i drugog ratnog oruđa. Krećući izmjesta gdje su prenoćili saznalo se da su stigli do Ba-njaluke. Ova situacija sviju je zabrinula i rastužila. Da bi bili bliže Banjaluci i da bi zdravi i čitavi što prijestigli do vojske koja je zaostala, valija i vojna prethod-nica su se odmah saglasili da treba da se krene iz Jajca,mjesta određenoga za odmor. Sišli su šest sati naprijedu polje Podrašnicu, koje se nalazi između Jajca i Zenice

i tamo su podignuti šatori. Na sve četiri strane upućenesu naredbe da pobjednička vojska, prije na čas, stigneu pomoć Banjaluci, pa su došli u spomenuti logor i pri-ključili se vojsci. Ponovo su bili na oprezu.

Kao što je ranije objašnjeno, jedinica, koja je iz or-dije u Travniku poslana da pomogne Staroj Ostrovici, pošto je s pomoću Boga i uz njegovu podršku izvojeva-

la pobjedu, i pošto su dovedene u red potrebe tvrđavei muha za, s ciljem da se pridruži ordiji vali-paše, po-žurila je da se vrati u logor u Podrašnici. Iskusni, hva-le vrijedan i srčani valija starješinama pobjedonosnevojske darivao je skupocjene svečane odore. Mnogima je kao poklon stavio čelenku i kao uvijek sa hiljadu po-hvala i dova organizirao slavlje.

Saglasili su se da treba da se još nekoliko dana tuzadrže da bi mogle stići islamske snage i s njima sesusresti u polju, da bi se priključile ordiji. Pošto bi tomoglo dovesti banjalučko stanovništvo u beznadežno


45/240

45

stanje, razmišljalo se o tome da im je potrebna jaka po-moć, pa se stoga palo u brigu. Zato je valija poslao većspomenutog Mehmed-kapetana, koji je bio komandantvojske u Staroj Ostrovici, da krene prema Banjaluci sa jednom grupom krajiških boraca, da bi tamo uspostavilivezu. Oni su bili iskreni borci, vični boju i poznavaoci puteva Travnika, Račara (?), Donjeg, Kigi (?), Ključa idrugih kadiluka. Pošto je Mehmed-kapetan stigao blizutvrđave i obišao i osmotrio sve četiri strane, pa kada je shvatio da ovdje nema baš mnogo vojske, poslao jesvoga čovjeka valiji i o tome ga obavijestio.

A on je, koristeći priliku, čas tajno čas javno obilaziookolicu, čekajući naređenja koja će stići od strane va-lije. Pošto je valija saznao za tu situaciju, koja je obje-lodanjena, prema ratnoj strategiji koja je bila sakrivena

u njegovoj glavi, da bi našao pogodnu priliku da navrijeme krene, zadužio je gore spomenutog Mehmed- -kapetana, da na jednom mjestu daleko od Banjaluke,na rijeci Vrbas, tajno pripremi splavove, koji nisu biliza upotrebu. Navedeni kapetan pokazao je veliko str- pljenje u poslu za koji je određen i na jednom tajnomi udaljenom mjestu, između sela Bastadža i Kirmina

dao da se na brzinu poprave izvjesne količine splavova.Zauzet njihovim čuvanjem jedva je čekao da stignu va-lija i vojska, da bi tačno saznao s kakvim ciljem ih je pripremao.

S druge strane se čekalo da s četiri strane stignezaostala islamska vojska i da se pridruži ordiji. Zbogtoga se u polju Podrašnica čekalo više od deset dana.Razmišljalo se da se sa cjelokupnom vojskom krene u pomoć, i u tom smislu su se vršile pripreme.

U to vrijeme su se, kao što je gore označeno, hrvatski ban i generali Varaždina i Koprivnice, iznenada pojavili


46/240

46

s bezbrojnom vojskom. Valija je iz arzova, mahzarai žalbi saznao za zastrašujuću vijest da je iz jedinicadvadeset hiljada Austrijanaca i Hrvata krenulo prvo naopsjedanje krajiške tvrđave Bužim, a isto toliko ide da bi opsjeli i drugu krajišku tvrđavu Cetingrad. Sve hvale pripadaju Svevišnjem.

Vijesti o nesreći i muci, zatalasale su valove be-skrajnih mora i nagomilali ih, povećavajući tugu i brigu. Osvanulo je. Vrijedni i iskusni beglerbezi i str- pljivi vezir čistog srca i duše, osim što su se danju- -noću obraćali Bogu za pomoć sa željom da pobjedei dizali ruke prema Visokom Prijestolju Božijem daim olakša, stalno su se savjetovali po tom pitanju sastarješinama ordije i krajiškim glavarima, koji rade zadobro države. Istrajavali su u nastojanju da se očuva

potrebno jedinstvo i jednodušnost sa starješinama, pačak i sa svakim pojedinim vojnikom, i da se usposta-ve veze među njima. Pošto su proučili časni ajet “JaMuhammed”3, odmah su sazvali savjetodavno vijećena koje su pozvali moralne, pametne i iskusne ljude, pa su pred svima pročitane molbe i žalbe koje su stigleod strane stanovnika tvrđave Bužima i Cetingrada. Svisu shvatili sadržaj pun gorčine. Zatim se vezir prisu-tnima na skupu obratio ljubazno, odabranim riječima:“Hvala Bogu, opet hvala Bogu i opet hvala Bogu, kaorezultat moći i pomoći Svevišnjeg, Koji sve čuva i Kojisve može, Milostivog Allaha, uspjeli smo u tome danespokojstva nestane. Neprijatelj je poražen. Islamskavojska Stare Ostrovice je uspjela i pobijedila. Ali, naj-veće blago koje dopadne u ruke na ovom prolaznomsvijetu je da nestane tog uznemirujućeg nespokojstva,3 Kur’an, sura Ali Imran, ajet 159.


47/240

47

koje je prisutno. Zbog toga što se smjenjuju radost iveselje, tuga i briga vojske, s Božijom pomoći, i brigai radost su se odjednom pred nama pojavile. S jednestrane, neprijatelj je sa svojom vojskom opsjeo tvrđaveBužim i Cetingrad, a s druge slične neprijateljske jedi-nice opsjele su tvrđavu Banjaluku i narod pritijesnile.U ovakvoj situaciji i u ovo vrijeme, šta mislite na kojustranu da se krene. Šta je bolje, kojoj braći po vjeri dastignemo u pomoć. Šta vi smatrate šta je preče?”

Prisutni su zbunjeni pognuli glave i uronili u dubo-ke misli. Pošto su izvjesno vrijeme razmišljali i nadvla-dali zbunjenost, počeli su međusobno razgovarati o tojtemi. Čas su jedan po jedan govorili, a čas na pitanjaodgovarali i tako raspravljajući nastojali naći rješenje. Nakon izvjesnog vremena presjekli su svoja raspra-

vljanja i izložili rezultat onoga o čemu su se međusob-no sporazumijevali: “Presvjetli pašo, da bi se najbrže i najlakše prevla-

dala opasnost, mišljenje je da bi sva islamska vojskatrebalo krenuti prema Banjaluci. Ovo se držalo za naj- pametnije i bilo je najbliže pameti. Odista se tvrđaveBužim i Cetingrad nalaze na krajnjoj granici Bosan-

skog ejaleta i najudaljenije su. Ako bude sudbine padopanu u neprijateljske ruke, pošto se zemlja nalazi unašim rukama, s Božijom pomoći i s malo truda, mo-guće je neprijatelja istjerati. Ali, tvrđava Banjaluka jeusred Bosne i ubraja se u unutrašnje krajeve. SačuvajBože da iz islamskih ruku pređe u neprijateljske, stogašto se nalazi u blizini centra, narod bi obuzeo strah i ne-spokojstvo i cijela bi zemlja došla u bezizlazno stanje, i pala u očaj. Na čelu ove jedinice je glavni neprijateljskikomandant, pa je stoga masovnija i moćnija od ostalih. Nije podesno da se islamska vojska dijeli s ciljem da


48/240

48

na dvije strane pomogne, nego odmah sa cjelokupnomislamskom vojskom da pohitamo u pomoć Banjaluci,vjerujući u podršku Plemenitog Allaha.”Valija Ali-paša je odobrio ovakav stav skupa, pa imse obratio: “Cilj i namjera vijeća je da se postupi pomišljenju većine, pa i ja kanim da slijedim takav put.” Na ovo su i valija i skup odlučili da sva vojska krene prema Banjaluci. Savjetovanje je završeno pohvalamai dovama.

Banjaluka

Banjaluka je u stara vremena bila glavni grad, a prije ovoga sjediše bosanskih valija. Ovdašnja čvrsta

tvrđava i veliki grad, u obliku varoši, imaju oko če-trdeset džamija i mesdžida. Velika rijeka Vrbas tečekroz grad, a s istočne strane protiče u blizini tvrđave.Rijeka je velika i njom plove lađe. U kadiluku Akhisar(Prusac), izvire od strane Donjeg Vakufa iz planina,teče sa juga ka sjeveru, a odatle utiče u Donji Vakuf,Jajce i Banjaluku. Pošto prođe kroz Banjaluku, ulije-

va se na osam sati udaljenosti u rijeku Savu. Duboka je i snažno teče. Natovarene lađe iz Banjaluke ploveSavom do Beograda.

Dolazak neprijateljske vojske i opsjedanje

Najveće neprijateljske jedinice u ovo vrijeme su senajprije smjestile prema tvrđavi s mnogobrojnom voj-skom, topovima za rušenje tvrđave, kumbarama, mu-nicijom i drugim ratnim oruđem i opsadnom opremom.


49/240

49

Iza toga su učvrstili sigurnost jedinice pomoću hen-deka, koje su svuda naokolo prokopali, i mjestimično podignutih tabija. Ostavili su samo nekoliko kapija zaizlazak. Postavili su čuvare kako ne bi pružili prilikustranim uhodama da uđu u jedinicu. Zatim su počeli sopsadom. Sa zapadne obale su grad i tvrđavu opasalidubokim hendecima, toliko širokim da se može prijeći preko rijeke. Potom su ispod tvrđave podigli dva mosta.Jedna četvrtina vojske je s nekoliko pari topova, hava-na i drugog oružja prešla do južne strane rijeke. Ovavojska, koja je prešla na suprotnu obalu, zauzela je po-ložaje, i kada je napravila potrebna učvršćenja, počela je sa opsjedanjem. A varoš, koja se nalazila na obalirijeke istočno od tvrđave, opasala je dubokim i širokimhendecima da bi mogla preći s obale na obalu. Tvrđava

i varoš, izgledali su poput sjajnog mjeseca prekrivenogtamnim oblacima. Pošto su završeni hendeci, na osammjesta su postavljeni topovi i smještene kumbare. Danju- -noću su tukli tvrđavu i izlagali je vatri, nastojeći izsve snage da njene stanovnike pritijesne. Svakog danai noći su ispaljivali po hiljadu osam stotina topovskihđuladi i kumbara.

Pošto je neprijateljska vojska stigla da bi dovrši-la hendeke i prokopala meterize, islamski borci su uvelikim grupama izašli iz tvrđave da bi neprijateljskemeterize napali, pa su se s njima bez prestanka borili.Zbog toga je dosta šehida palo, a mnogi su bili ranjeni.S druge strane, izginulo je i mnogo neprijatelja.

U svakom slučaju, neprijateljska vojska je bila nad-moćna. Red, disciplina i vodstvo je bilo na visini. Iz tograzloga, iako su bili uporni da izdrže u službi za kojusu bili određeni, ne pazeći ni na žive ni na mrtve, nisuoklijevali u poslu koji su obavljali, ali im je nedostajala


50/240

50

solidarnost. I u takvom stanju islamska vojska, s du-šom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topoveodgovara topovima, a na kuršume kuršumima, branilase hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu.Tada se u opsjednutom gradu jedna muslimanka bra-nila od neprijatelja. U toku borbe, Božijom odred- bom, pala je neprijatelju u ruke. Kada je komandantneprijateljske vojske ugledao ženu, smatrao je da mu

se pružila prilika da objasni svoju namjeru stanovni-cima tvrđave. Odmah je napisao pismo i poslao ga ponjoj u tvrđavu.

Siže pisma punog varljivih riječi

“Paši, koji je pokazao veliki napor u čuvanju tvrđa-ve Banjaluke, o cirima koji se zajedno s njim nalazeopsjednuti u tvrđavi i hrabrim borcima, pozdrav s dobrim željama. Obaveza prijateljstva nam nalaže da vasupozorimo, jer ste se osvjedočili o snagama ćesarskevojske i opreme. I vi ste do sada uložili mnogo napora

da biste izdržali ono što vas je snašlo. Koliko ste uložilisnage i srčanosti, toliko je. Ali, znajte, nakon ovoga makakav napor ulagali da biste sačuvali tvrđavu, bit ćeuzaludan posao. Nije dovoljan vaš trud da nam se oduprete, to vam zbilja neće pomoći. Uz vašeg pašu, u čijuse pomoć nadate, ima tri hiljade vojnika. A ja, u ovomtrenutku, imam četiri iskusna generala. Dovoljno je da bilo koji od njih izađe pred vašeg pašu. Nema nikakvemogućnosti da mu se oduprete. Sada se jedna naša je-dinica priprema protiv tvrđave Bužim, a druga snažna jedinica, s mnogo vojske, opsjeda tvrđavu Cetingrad.


51/240

51

Danas-sutra će stići vijesti da su prešle u naše ruke.Osim toga, velikoj i moćnoj vojsci imperatora zapo-vjednik je princ Duka de Lorin (Prens von Lothringen),koji je zadužen da zauzme osmanske zemlje u Rume-liji. Ovih dana, s vojskom je krenuo iz Beograda da bizauzeo tvrđavu Niš, a zatim treba da pođe da zauzmetvrđavu Vidin. Da bi se saznalo o ovom stanju, sada sus te strane po jednom posebnom ulaku stigle potvrde.Ako hoćete da vam ih pošaljemo da se uvjerite. I takonema načina da se spasite; šta god činili da činili, tvr-đavu ćemo od vas oduzeti. Uprazno pokušavate produ-žiti uništavanje ljudi. Preostalo vam je jedino da namtvrđavu predate, pa da vas s povjerenjem uputimo tamogdje hoćete, s vašim glavama, dušama i imetkom. Akone budete slušali naše riječi i budete uporni i tvrdogla-

vi, sviju ćemo vas pobiti i korijen vam zatrti. Ne reciteda niste znali.”Tim pismom punim laži podli je komandant imao

za cilj da proširi među stanovnicima tvrđave vijesti dasu tvrđave Bužim i Cetingrad u opsjedanju, te da jeglavnina vojske krenula iz Beograda prema Nišu, a dase austrijska također nalazi u pokretu. To je trebalo da

ostavi snažan dojam o povezanosti i blizini. Također dauvjeri da su u pravu, da se povjeruje u laž i tvrdnju daće tvrđava lahko pasti u njihove ruke.

Pošto je pismo puno laži pred svima pročitao i kadase saznao njegov sadržaj, muha z, paša tvrđave, obra-tio se prisutnim na skupu riječima: “Muhammedovisljedbenici, braćo moja, očevi moji, sinovi moji! Etosve ste saznali, kakve sve prazne riječi neprijatelj sipa.Šta kažete na to?”

Kada to reče, borci svi kao jedan, bez oklijevanja,uzeše riječ: “Tvrđava pripada svijetlom, moćnom,


52/240

52

plemenitom, islamskom padišahu, koji je postigao Bo-žiju milost. Našu blagodarnu tvrđavu, koja pod svojimokriljem štiti našu djecu, naš dragi zavičaj, koji je ostaood naših djedova, ne damo svojim rukama neprijatelju.Mi smo se čista srca odlučili na ovaj put da žrtvujemoduše i živote za islam i za padišaha. Dok nas sviju neuništi i dok među nama ima iko živ, nećemo odusta- jati od borbe.” Tako su dali jedan drugome riječ da ćena putu koji su odredili ustrajati i ostati nepokolebljivi.Prema pravilu Krajine, donijeli su časni Kur’an i polo-živši ruku na njega, dali su zakletvu, pa su na taj načinučvrstili međusobno jedinstvo.

Nakon ovoga, svi su se vratili na svoja mjesta i pri-lježno se prihvatili posla. Da bi svoju namjeru otkrilineprijatelju i dali mu odgovor, aktivirali su topove i

puške. A paša, da bi stvar okončao, prihvatio se pera isve opisao. Te noći, upućeno je nekoliko hrabrih gra-ničara koji znaju staze i bogaze i govore strani jezik, pa naoružane raznim oružjem poslani su valiji. Grani-čari su promijenili odjeću i u noći, teško nalazeći put, prešli su preko neprijateljskih hendeka i sretno stigli uvalijin logor. Pisma, koja su otkrivala spomenute do-

gađaje, na taj način stigla su u ruke valije, a da se onnije ni maknuo.Valija je sakrio od drugih sadržaj pisama s namje-

rom da sačuva mir gazija i da ne uznemiri muslimane, pa je svojom rukom napisao tajno pismo, onako kako je zahtijevala situacija. U pismu je, poslije mudrih obe-ćanja i savjeta, rekao: “Eto, i sam i glavom i dušomnastojim da sa jednom velikom vojskom, koja će se za-talasati poput mora, pohitim vama u pomoć. S Božijom pomoći, uskoro ću stići”, i tako ih utješio ohrabrujućimriječima, koja su svakom pojedinom Krajišniku dala


53/240

53

snagu, pa ih je te noći izveo iz logora i poslao natrag utvrđavu. Posebno ih je posavjetovao da promijene put,izbjegavajući da padnu u neprijateljske ruke i da nastoje doći do tvrđave idući posebnim krajevima kako ihneprijatelji ne bi primijetili. A oni su, s Božijom pomo-ći, odmah sutra uvečer našli put i prelazeći neprijatelj-ske meterize zdravi i čitavi stigli u tvrđavu. S pismomi tezkirama, što su donijeli, obraćajući se kur’anskimajetom: “Ne bojte se, ne uznemirujte se”, osnažili susrca svih muslimana.

Nešto prije nego su navedeni graničari poslani na-trag u tvrđavu, iz neprijateljske jedinice je zarobljenonekoliko vojnika i odvedeno u valijin šator. Pošto je jedan po jedan uhoda, prema ratnim metodama, podvrgnut pitanjima, iz njihovih riječi je shvaćeno da je neprijatelj

na putu prema Banjaluci, od Novog i Kozarca. Na ra-skrsnicama kuda će naići islamska vojska napravili suograde i podigli tabije, iskopali velike hendeke i tajnootvorili lagume svjesni da će trebati pripaziti na opa-snost da mnogo ljudi ne izgine i pripremiti se na teško-će da bi se približili tvrđavi i prešli preko hendeka kojisu s te strane vode prema njoj. Ovo stanje, za koje se

saznalo, dok je islamska vojska čekala znak za pokret, bacilo je u brigu serdari-ekrema i druge državnike.Zbog toga se još jednom raspravljalo o situaciji, sa svi-ma koji su došli. Od polja Podrašnice, gdje je islamskavojska podigla logor, idući pravo putem, udaljenost odBanjaluke bila je oko deset sati. Ako se želi iznena-da stići, a da to neprijatelj ne primijeti, bilo je mogućedoći za četrnaest sati, s tim da se ide malo zaobilaznim putem. Čim se postavilo pitanje: “Kojim putem da sekrene?”, probudilo se junaštvo u srcima Krajišnika, pa, usprkos opasnosti i teškoćama, nisu prihvatili da se


54/240

54

zaobilazi nego da se ide izravno. Mnogo se riječi izre-klo o ovome i vagalo, i odvagivalo. Na pitanje se nijemoglo rezolutno odgovoriti. Na ovo je dalekovidi i mi-saoni serdar, ne smatrajući da je mudro da svima otkrijeono što misli, završio vijećanje. Smatrao je uputnim dase posavjetuje s nekim značajnim ličnostima, koje su bili upućene u to važno pitanje.

Došao je određeni dan, pa je sabrao posebno vije-će, pozivajući značajne ličnosti i iz reda kadija, kojižive u Sarajevu, one koji su iskusni, pametni i pravični:Sulejman-efendiju, defter-ćehaju hadži Mustafa-efen-diju, ćehaju-čauša hadži Mehmed-agu, Mehmed-pašićaMehmed-bega, Atlagića iz Livna. Pošto se raspravlja-lo po tom pitanju i trajno dogovaralo i odmjeravalo nakoji način da ne budu otkriveni od strane dušmanina,uspjeli su da se sporazumiju kako će preći neprijatelj-ske prepreke, jer je to došlo na pamet valiji, pa da bi po-stupili prema izreci: “Rat je varka”4, odlučeno je da sekrene tim putem, pošto valija sazove specijalno vijeće.Potom, oslanjajući se na Božiju pomoć, šestog dana, usubotu, 23. rebiu-l-ahira, tumačeći da će izići na dobroriječima: “Bog subotom sije blagodati”5, krenuli su iz

spomenute doline. Pokazujući se s velikom pompom,kao da idu pravim putem prema neprijatelju, uzimaju-ći u obzir sjećanja prvih Krajišnika koji su došli, sti-gli su na mjesto udaljeno tri sata od Banjaluke. Premazajedničkoj odluci serdara i posebnog vijeća, prvo suodavde upravili glavnim putem prema rijeci glavninuvojske, obilazeći podnožje visoke planine koje gleda

na Banjaluku i pruža se sa zapada prema istoku na dvije4 Misao koju je izgovorio hazret Ali u vrijeme rata za hendeke,

kada je Muhammed a. s. vodio bitku protiv mekanskih mušrika.5 Hadis.


55/240

55

obale rijeke Vrbas. Poduzetnošću Mehmed-kapetana,koji je ranije spomenut, s pripremljenim splavovimaizmeđu sela Bastadža i Kirmina, konjanici i pješacisu u vremenu od skoro tri sata prešli preko prijelaza, pa su, pošto se stiglo do istočne obale Vrbasa, došliu planinski pojas. Da ih ne bi neprijatelji primijetili,zakonačili su na jednom mjestu, otprilike sat i po uda-ljenom od Banjaluke.

Tog dana su pješke prešli put dug dvanaest sati. Su-tradan, u nedjelju u dva sata, sišli su planinskim poja-som u polje prema tvrđavi. Odmah se počelo s orga-niziranjem vojske i uspostavljanjem redova. Serdari- -ekrem i vrijedni valija – duša vojske – sa svim visokimzabitima (kapu-halki) zauzeo je mjesto u centru, štitećidesno i lijevo krilo i centar. Age grada Sarajeva, age sa-

rajevskih serdenjgečtija, također age osmanskog dvora, janjičarske serdengečtije isto u centru, pored serdari- -ekrema uspostavili su strahopoštovanja vrijedne redove.Temelj znanja i uzvišenosti – vekil bosanskog kadije – sa svojim ljudima, kadije trideset dva kazana, s hrabrim vojnicima vičnim boju iz naroda, podržavajućicentar, pridružili su se serdarevoj sviti i tako je ojačali.

Mehmed-kapetan, o kome se dosta govorilo, koji potje-če od starih zvorničkih kapetana, sa jedanaest vojnika- -krajišnika, poznatih hrabrih ratnika, zauzeo je mjestona desnom krilu. A alajbezi, zaimi i timarnici četirisandžaka i neki begovi nomadskih plemena, zauzelisu mjesto na lijevom krilu. Uspostavili su dobar ratniraspored centra i počeli su spremni da čekaju borbu.Mnoge ličnosti iz naroda vrijedne poštovanja: imami,šejhovi, hatibi i drugi, krenuli su na taj put s namjeromda se Boga radi nađu u ovom boju i pojurili u pomoćislamskoj vojsci. Prije nego što se u to vrijeme krenulo


56/240

56

u pohod s Božijom pomoću, dok se rasipala svjetlostnajavljujući pobjedu i uspjeh i prije nego su se suče-lili s neprijateljem u zametnutom boju, ovi junaci su jutrima i noćima bili zauzeti ovom i drugim dovama:“Džennetu-l-esma”6, “Hizbu-l-Bahr”7 i “Hatmu”8, usrcu osjećajući pomoć nevidljive vojske koju prate Bo-žije oči. S ovakvom pompom, lagahno su napredovali, približavajući se bojnom polju.

Tada je serdar prešao ispred redova i alaja cjeloku- pne vojske, koja je razvila pobjedonosne bajrake, s na-mjerom da najprije snagama objasni na koji način ćenapraviti pokret i svakom se, prema njegovom stepenui položaju, ljubazno obratio – nekome sa oče, nekomese brate, a nekome sa sine:

“Danas je dan srčanosti. Ja sam zajedno s vama ne-moćni rob Svevišnjeg Boga. To je dan u kojem će seza islam dati žrtva i predati duše za našeg plemenitogislamskog padišaha, zaštitnika, hranitelja, pod čijim seokriljem nalazimo. Viđeno je i pokazano da je mogućeneprijatelja pobijediti srčanošću, trajnom trpeljivošću uodnosu na teškoće i umor u borbi i bojevima.” Pošto ih je pohvalio, došao je na svoje mjesto u centar i potvrdio

svoju veličinu, junačku hrabrost i izdržljivost.S obzirom da neprijatelj nije mislio da će se islam-ska vojska pojaviti s te strane, nije ju ni mogao spri- ječiti. Čim je primijetio da u valovima silazi islamskavojska s podnožja brda u ravnicu poljane, zatalasalisu se kao more, zacrnjeli su se i u hipu krenuli poput krda svinja, trčeći i sjedinjujući se u učvršćene

jedinice, koje su se nalazile s obje strane rijeke. Brzo6 Božija imena iz traktata, koji se pripisuje hali Aliju.7 Poznata dova koja se uči u teškoj situaciji.8 Kur’an i dova pri završetku njegova učenja.


57/240

57

se sabralo oko petnaest hiljada vojnika u oklopima,odorama i čelenkama. Na njihovom čelu nalazili suse kao komandiri četiri generala, koja su brzo sačinili jedinicu, a trebalo je da pređu s onu stranu rijeke i dase prisajedine drugoj jedinici, kako bi pobijedili. Sku- pili su se odavde i odande, rasporedili i napravili obručoko islamske vojske. Kako su u međuvremenu stigleove dvije neprijateljske jedinice, zauzevši borbeni po-ložaj, sačinili su čvrste redove. Počeli su se priprematiza borbu s islamskom vojskom, postavivši pred njihčarhu feleke. U toj strašnoj buci, koja se širila i podsje-ćala na Sudnji dan, svi dobronamjerni serdari su sišli skonja, položili lice na zemlju i suznih očiju uzviknuli:

“Bože moj, Bože, ne zastidi ovog svoga roba,da ga danas ponizi neprijatelj! Podari milost ovom

svom nemoćnom robu. Da bismo na putu našeg Po-slanika učinili ono što treba, usadi nam vjeru i dobrunamjeru. Sačuvaj islam od svih nevjernika, koji suse međusobno sporazumjeli i zakleli da će korijenislama iščupati s lica zemlje i da neće ostaviti nijed-nog muslimana. Od Tebe pomoć tražimo da uništišnevjernike čija je namjera da zlo siju, koji su za lju-

bav svoje oholosti i samoljublja prekršili zakletvu, pa varajući i obmanjujući koriste svoju moć protivislamske snage.”

Pošto su klanjali i od svega srca Bogu se obratili, ponovo su uzjahali konje. Vjerujući u Božiju pomoć ioslanjajući se na Njega, isukali su svoje mačeve iz ko-rica, izašli su zamahujući ih prema neprijatelju i stali.U tom trenutku, sva islamska vojska, kojoj je obeća-na pobjeda, zatalasala se svom svojom snagom poput mora koje huči, s povicima: “Allahu ekber – Bog je najveći!”, koji su do neba dopirali. Navalili su na


58/240

58

neprijatelje, koji su sličili na kišne oblake, a da nisuuspjeli da se prihvate ni puške ni razarajućih topova.S pomoću Uzvišenog Gospodara, tri alaja nevjerničkevojske i tri poznata generala su se valjala na ratnommejdanu, a mnogi su se, s dušom u nosu od straha, uVrbasu utopili. U ovakvoj situaciji, gazije su, borećise prsa u prsa skoro dva sata, na pazaru smrti napravilikupoprodaju duša.

Islamski vojnici, koji su sebi zadali riječ da će pobijediti, veoma su se trudili da unište neprijatelja, pa sunavaljivali kao lavovi. Iako je bilo očito da je neprija-teljska vojska razbijena i ponos njenih vojnika skrhan,kako ih je bilo mnogo, ne vodeći računa ni o živim ni omrtvim, s ove i s druge strane obale preko dva mosta,ubrzano je prošlo dosta vojske i stiglo im u pomoć. I

oni što su se spasili od mača, nastojali su da se bore. To je trajalo skoro dva sata, a zatim je izvjesno vrijeme na-stalo zatišje. Gazije i borci su smatrali da je vrijeme dase odmore. Međutim, nastala je škripa oklopa i tutanjtopova, kao da se nešto lomi.

Kao što je gore rečeno, kada je Mehmed-kapetan, poznat po svom čvrstom moralu, određen na desno kri-

lo na bojnom polju, navalio na neprijatelja, pogođen jenjegov at koji je jahao i pao je. Njegov sluga mu je od-mah doveo drugog. Kapetan je odmah i njega pojahao,ali je i ovaj pogođen pao. Kako kapetan, željan borbe,nije imao konja, uzeo je iz ruku svoga sluge jednog odkonja, koji se otpozadi nalazio, i uzjahao ga. U tren

Documents

hadziosmanovic-nametak