H. P. Lovecraft

Kroz dveri snova

Sadržaj

Što donosi MjesecCelephaïsOnostranoEx OblivionePickmanov modelKrvosljednikAzathothStvar na mjesečiniUsud koji je došao u SarnathIranonova potragaNyarlathotepMačke UltharaDrugi bogoviHipnosPotomakNeobična kuća u magliSrebrni ključKroz Dveri srebrnoga ključa

Pogled mrak je prodrijet htiočudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mipaklenski se sniše.

Edgar Allan Poe,Gavran

Što donosi Mjesec

Priča ”Što donosi Mjesec” je napisana 5. lipnja 1922., i prvije puta objavljena u časopisu The National Amateur u svibnju 1923.Temelji se na jednome od Lovecraftovih snova, i ponešto je kraća odostatka njegovih kratkih priča

Što donosi Mjesec

Mrzim Mjesec - bojim ga se - jer kada sja na stanovite poznate ivoljene prikaze, katkad ih čini nepoznatima i odvratnima.

Bilo je to sablasnoga ljeta kada je mjesec obasjao stari vrt kojimsam tumarao; ljeta aveti i narkotičkoga cvijeća i vlažnoga mora lišćakoje donosi divlje i mnogobojne snove. I dok sam hodao poredplitkog kristalnog brzaca vidjeh neuobičajena mreškanja obrubljenažutom svjetlošću, kanda su te mirne vode bez otpora privučene ustrujanja prema stranim oceanima koja nisu od ovoga svijeta. Tihe isvjetlucave, bistre i opake, te mjesecom proklete vode žurile su neznam kamo; dok su na obraslim obalama bijeli lotosovi cvjetovilepršali jedan po jedan na opojnome noćnom vjetru i očajavajućipadali u bujicu, užasno se kovitlajući ispod luka rezbarenoga mosta,i zureći natrag sa zlokobnom rezignacijom spokojnih, mrtvih lica.

I dok sam trčao uz obalu, drobeći uspavano cvijeće nesmotrenimpetama i vazda izluđen strahom od neznanih stvari i privlačnošćumrtvih lica, uvidjeh da vrt nema kraja ispod toga Mjeseca; jer gdjesu za dana zidovi stajali, sada se tamo protežu novi krajolici drveća istaza, cvijeća i grmlja, kamenih idola i pagoda, i zavijanja žutoobasjane bujice pored travnatih obala i ispod grotesknog mosta odmramora. Usne mrtvih lotos-lica šaptahu tužno, naredbu daslijedim; i nisam zaustavio korake dok je brzac postao rijeka, ipridružio se sred močvara lelujavih trska i sprudova svjetlucavapijeska, obali golemoga i bezimenoga mora.

Ponad toga mora sjao je mrski Mjesec, i iznad njegovih utišanihvalova začudni parfemi se roje. I kada sam vidio kako u njemuiščezavaju lotos-lica, čeznuo sam za mrežama kako bih ih mogaouhvatiti i od njih doznati tajne koje je Mjesec donio noći. Ali kada jeMjesec zašao na zapad a tiha oseka pobjegla od sumorne obale,vidjeh pri tome svjetlu stare tornjeve koje su valovi zamalo otkrili, ibijele stupove prošarane nizovima zelene morske trave. I spoznavši

da su na ovo potonulo mjesto došli svi mrtvi, zadrhtah i više nisamželio zboriti s lotos-licima.

Ipak kada sam vidio daleko na pučini crnog kondora kako sespustio s neba da potraži odmor na prostranome grebenu, rado samga htio propitati o onima koje sam poznavao dok su bili živi. To bihga upitao da nije bio tako udaljen, ali bio je jako daleko, i nije ga seuopće moglo vidjeti kada se približio onome divovskom grebenu.

Tako sam promatrao oseku kako se povlači ispod tonućegaMjeseca, i vidjeh svjetlucave tornjeve, kule, i krovove toga mrtvoga,kapavog grada. I dok sam promatrao, moje se nosnice pokušašezatvoriti pred osvajačkim zadahom mrtvih sveg svijeta; jer uistinu,na ovome se nepostojećem i zaboravljenom mjestu skupilo sve mesocrkvenih groblja da bi ga podbuhli morski crvi glodali i žderali.

Ponad tih užasa zao je Mjesec sada visio sasvim nisko, alipodbuhli crvi iz mora ne trebaju Mjesec da bi se hranili. I dok samgledao mreškanje koje je svjedočilo previjanju crva ispod površine,osjetih novu jezu iz daljine kojom je kondor letio, kao da je mojemeso pojmilo stravu prije no što su je moje oči ugledale.

Nije moje meso drhtalo bez razloga, jer kada sam podigao očiugledah kako su se vode povukle sasvim daleko, izlažući mnogo odgolemoga grebena čiji sam obrub prije gledao. I kada sam vidio da jetaj greben ništa drugo do crna bazaltna kruna šokantnogaeikona[0]čije je čudovišno čelo sada sjalo na prigušenoj mjesečini i čijaodvratna kopita moraju biti uprta u vražji mulj miljama ispod,vrištao sam i vrištao od straha da se ne bi skriveno lice uzdignuloiznad vode, i da me ne bi skrivene oči pogledale dok se šuljam daljeod toga cerećega i izdajničkoga žutog Mjeseca.

A da bih pobjegao ovoj nemilosrdnoj stvari zagnjurio samzahvalno i bez oklijevanja u smrdljive plićake gdje se međutravnatim zidovima i potonulim ulicama debeli morski crvi gostemrtvima svijeta.

Celephaïs

“Celephaïs” je fantastična priča inspirirana snom kojeg jeLovecraft usnuo. Napisana je početkom studenog 1920., a prvi jeputa objavljena u svibnju 1922. u časopisu Rainbow. Naslov priče seodnosi na izmišljeni grad koji se često pojavljuje u pričamaLovecraftovog Ciklusa snova.

Celephaïs

U snu je Kuranes promatrao grad u dolini, i morsku obalu izanjega, i snježni vrh koji gleda na more, i veselo obojane galije kojeisplovljavaju iz luke prema udaljenim predjelima gdje se moresusreće s nebesima. U snu je također dobio svoje ime Kuranes, jerdok je bio budan ljudi ga zvaše drugim imenom. Možda je biloprirodno da si izsanja novo ime; jer on je bio posljednji od svojeObitelji, i sam usred ravnodušnih milijuna Londona, stoga nije bilomnogih s kojima bi razgovarao i koji bi ga podsjetili tko je on bio.Njegov novac i posjedi su nestali, i nije mario za’navade ljudi okosebe, već je radije sanjao i bilježio svoje snove. Oni kojima bipokazao što je zapisao su se smijali, pa je s vremenom držao svojebilješke za sebe, a naposljetku i prestao pisati. Što se više povlačio izsvijeta oko sebe, to su divniji bili njegovi snovi; i bilo bi sasvimuzaludno pokušati ih prenijeti na papir. Kuranes nije bio moderan, inije razmišljao poput ostalih pisaca. Dok su oni težili strgnuti saživota krasno vezenu halju mita, te prikazati u goloj ružnoći gadnustvar koja jest stvarnost, Kuranes je tražio samu ljepotu. Kada suistina i iskustvo podbacili da je otkriju, potražio ju je u mašti i iluziji,te ju je zatekao na vlastitome pragu, sred maglovitih sjećanja priča isnova iz djetinjstva.

Ne postoji puno pojedinaca koji znaju da im se čuda otvaraju upričama i vizijama njihove mladosti; jer kao djeca slušamo i sanjamo,smišljamo samo poluoblikovane misli, dok kao odrasli ljudinastojimo zapamtiti, zatupljeni smo prozaičnim otrovom života. Alineki od nas se bude u noći s čudnovatim priviđenjima začaranihbrda i vrtova, fontana koje pjevaju na suncu, zlatnih litica kojenadvisuju mrmljava mora, ravnica koje se protežu do uspavanihgradova od bronce i kamena, i misterioznih družbi junaka koji jašuokićene bijele konje uz rubove gustih šuma; i tada znamo da smopogledali natrag kroz bjelokosne dveri u taj svijet čudesa koji je bio

naš prije no što smo postali mudri i nesretni.Kuranes je nabasao sasvim nenadano na svoj stari svijet iz

djetinjstva. Sanjao je kuću u kojoj je rođen; veliku kamenu kućuprekrivenu bršljanom, gdje je trinaest generacija njegovih predakaživjelo, i gdje se nadao da će umrijeti. Bila je mjesečina, i iskrao se umirisnu ljetnu noć, kroz vrtove, niz terase, pored velikih hrastova uparku, i uz dugu bijelu cestu do sela. Selo se doimalo vrlo staro,izjedeno po rubovima poput mjeseca pred uštap, i Kuranes se pitaoskrivaju li šiljati krovovi malih kuća san ili smrt. Po ulicama su bilibuseni dugih trava, a prozorska okna na obje strane su bila ilipolomljena ili su zloguko zurila. Kuranes nije zastajkivao, već jeužurbano krenuo dalje kao da ga neki cilj zove. Nije se usudio nepokoriti zovu iz straha koji bi se mogao pokazati iluzijom naliknagonima i težnjama budnoga života, koji ne vode nikakvome cilju.Tada biva privučen niz ulicu koja je vodila iz sela prema liticamakanala, te je naišao na kraj svih stvari - na ponor i bezdan gdje suselo i sav svijet iznenada padali u potmulu prazninu beskraja, gdje ječak i nebo bilo prazno i neosvijetljeno izmrvljenim mjesecom ipiljećim zvijezdama. Vjera ga je tjerala dalje, preko ponora ravno utaj jaz, gdje je lebdio dolje, dolje, dolje; pored mračnih, bezobličnih,nesanjanih snova, slabašno osvijetljenih sfera koje su možda biledjelomično sanjani snovi, i cerekajućih krilatih stvari koju su senaizgled rugale sanjarima svih svjetova. Tada kao da se otvorioprocijep u tami ispred njega, i ugleda grad u dolini, izrazito blještavdaleko, daleko ispod, s pozadinom od mora i nebesa, i snijegomokrunjenom planinom blizu obale.

Kuranes se probudio toga trena kada je ugledao grad, ali ipakznade iz svoga letimičnoga pogleda da to nije ništa drugo doCelephaïs, u dolini Ooth-Nargai onkraj Tanarskih brda, gdje mu jeduša obitavala svu vječnost jednoga sata u ljetno poslijepodm: davnoprošlo, kada se iskrao od dadilje i kada je dopustio toplom morskompovjetarcu da ga uljuljka u san dok je promatrao oblake s litice blizusela. Prosvjedovao je, kada su ga pronašli, probudili, i odnijeli kući,jer kako su ga budili baš je bio spreman otploviti u zlatnoj galiji k

onim primamljivim predjelima gdje se more susreće s nebesima. Isada se jednakim negodovanjem budio, jer je pronašao svojveličanstveni grad poslije četrdeset umornih godina.

Ali tri noći poslije, Kuranes je ponovo pohodio Celephaïs. Kao iprije, sanjao je prvo selo koje bijaše uspavano ili mrtvo, i onajbezdan niz koji čovjek mora lebdjeti u tišini; tada se procijep opetpojavio, i ugleda blistave minarete grada, i vidje graciozne galijeusidrene u modroj luci, i motrio je ginko stabla planine Aran kako senjišu na morskom povjetarcu. Ali ovoga puta nije bio ugrabljennatrag, i nalik krilatom biću polagano se spuštao iznad travnatogabrežuljka dok konačno njegove noge nježno ne dotaknuše tlo.Uistinu se vratio u dolinu Ooth-Nargai i u divan grad Celephaïs.

Dolje niz brežuljak kroz mirisne trave i kričavo cvijeće kročio jeKuranes, preko mjehurićastog Naraxa i malenog drvenog mostagdje je urezao svoje ime prije toliko godina, i kroz šaputavi gajprema velikome kamenom mostu pokraj gradskih dveri. Sve je bilokao prije, niti su mramorne zidine izgubile boju, niti su ulaštenibrončani kipovi ponad njih potamnjeli. I Kuranes uvidi da ne trebastrahovati dokle god stvari koje pozna ne iščeznu; jer su čak istražari na bedemima bili isti, i jednako mladi kako ih se i sjećao.Kada je ušao u grad, pored brončanih vrata i preko pločnika odoniksa[1], pozdraviše ga trgovci i goniči deva kao da nikada nije niotišao; i bilo je isto i kod tirkiznoga hrama Nath-Horthatha, gdje sumu orhidejama ovjenčani svećenici kazali da u Ooth-Nargaiju nepostoji vrijeme, već samo trajna mladost. Tada je Kuranes šetaoUlicom stupova prema morskom bedemu, gdje se okupljaše trgovci imornari, i strani puk iz predjela gdje se more susreće s nebesima.Tamo je ostao dugo, gledajući preko jarke luke gdje su mreškanjasvjetlucala podno nepoznatoga sunca, i gdje su lagano jezdile galijeiz dalekih mjesta. Promatrao je i planinu Aran kako se kraljevskiuzdiže iz obale, s nižim padinama zelenim od njišućeg drveća ibijelim vrhom koji dodiruje nebo.

Više no ikada je Kuranes želio zaploviti galijom prema dalekimmjestima o kojima je čuo tolike neobične priče, i ponovo potraži

kapetana koji ga je htio povesti sa sobom tako davno prije. Pronašaoga je, Athiba, kako sjedi na istoj škrinji punoj začina na kojoj je sjedioi prije, a Athib kao da nije primjećivao da je išta vremena proteklo.Tada se njih dvojica ukrcaše na galiju u luci, i davši naredbeveslačima, otisnu se van u valovito Cerenersko more koje vodi knebesima. Nekoliko su dana jezdili valovito preko vode, dokkonačno ne stigoše do horizonta, gdje se more susreće s nebesima.Ovdje galija nije ni na tren zastala, nego je odlebdjela s lakoćom uplavetnilo neba među runaste oblake ružičastih nijansi. A daleko jedolje ispod kobilice Kuranes mogao vidjeti strane zemlje i rijeke igradove neprolazne ljepote, kako leže tromo na suncu koje kao danikada ne slabi ili nestaje. Naposljetku mu Athib reče da se njihovoputovanje bliži kraju, te da će uskoro ući u luku Seranniana,ružičastoga mramornog grada oblaka, koji je sagrađen na onojeteričnoj obali gdje zapadni vjetar struji u nebo; ali kad je najviša odgradskih izrezbarenih kula došla u vidokrug začuo se zvuk negdje usvemiru, i Kuranes se probudi u svom londonskom potkrovlju.

Mjesecima nakon toga je Kuranes zalud tražio čudesni gradCelephaïs i njegove prema nebu upućene galije; i iako su ga snovinosili na mnoga prekrasna i nečuvena mjesta, nitko na koga binaišao mu nije mogao reći kako da pronađe Ooth-Nargai, onkrajTanarskih brda. Jedne je noći letio iznad mračnih planina gdje jevidio slabašne, usamljene logorske vatre razmaknute na velikerazdaljine, i čudnovata, dlakava krda sa zvonima na predvodnicima;a u najsurovijem dijelu te brdovite zemlje, toliko udaljenom da ga jesvega nekoliko ljudi moglo ikada vidjeti, uočio je odurno drevankameni bedem ili nasip koji je vrludao grebenima i udolinama;pregolem da bi ga podigla ljudska ruka, i takve dužine da se nijedankraj nije mogao nazrijeti. Sa druge strane toga bedema u sivoj zoridošao je do zemlje staromodnih vrtova i trešnjinih stabala, a kada jesunce izašlo ugledao je takvu ljepotu crvenog i bijelog cvijeća,zelenog lišća i tratina, bijelih staza, dijamantnih potoka, modrihjezerca, rezbarenih mostova, i pagoda crvenih krovova, da je natrenutak zaboravio na Celephaïs u potpunome ushitu. Ali ponovo

ga se sjetio kada je zakoračio niz bijelu stazu prema pagodi crvenogkrova, te bi upitao stanovnike te zemlje o njemu, da nije pronašaokako tamo nema ljudi, već samo ptice i pčele i leptiri. Druge nekenoći se Kuranes uspeo vlažnim, kamenim, spiralnim i beskrajnimstepenicama, i prišao prozoru u tornju koji je gledao na moćnuravnicu i rijeku osvijetljene punim mjesecom; a u tihome gradu kojise protezao od obale rijeke mislio je da primjećuje nekakvu značajkuili razmještaj što je poznavao od prije. Sišao bi i upitao za put premaOoth-Nargaiju da nije nekakva strašna polama Svjetlost prsnula iznekoga udaljenog mjesta onkraj horizonta, otkrivajući ruševnost idrevnost grada, i žabokrečinu rijeke pune trske, i smrt koja sespustila na tu zemlju, koja tu vlada otkako se kralj Kynaratholisvratio kući sa svojih osvajanja i pronašao osvetu bogova.

Stoga je Kuranes besplodno tražio čudesni grad Celephaïs injegove galije koje jedre k Serannianu na nebu, u međuvremenuvidjevši mnoga čuda i jednom jedvice pobjegao Prvosvećeniku KojiSe Ne Opisuje, koji nosi žutu svilenu masku preko lica i obitavaposve sam u pretpovijesnom kamenom samostanu na ledenojpustinjskoj zaravni Leng. Vremenom je postao toliko nestrpljiv odsumornih dnevnih intervala da je počeo kupovati droge da bipovećao svoja razdoblja spavanja. Hašiš je puno pomogao, te gajednom poslao u predio svemira gdje oblici ne postoje, već gdjesjajni plinovi proučavaju tajne postojanja. I ljubičasto obojani plinmu je rekao da je ovaj predio svemira izvan onoga što nazivajubeskonačnost. Plin nije prije čuo za planete i organizme, već jejednostavno identificirao Kuranesa kao spodobu iz beskonačnostigdje postoje materija, energija, i gravitacija. Kuranes je sada bionestrpljiv da se vrati u minaretima okovan Celephaïs, te povećasvoju dozu droga; ali s vremenom ostade bez novaca, te nije mogaokupiti narkotike. Onda je jednoga ljetnog dana bio izbačen izpotkrovlja, i tumarao besciljno londonskim ulicama, lutajući prekomosta na mjesto gdje su kuće bivale sve ijeđe i rjeđe. I tamo jeostvarenje konačno došlo, te susretne povorku vitezova koji su došliiz Celephaïsa da ga povedu tamo zauvijek.

Bijahu to naočiti vitezovi, posjednuti na crvenkastosive konje iogrnuti sjajnim oklopima s pelerinama od neobično ukrašenihtkanina od zlata. Toliko mnogobrojni bijahu, da ih je Kuraneszamalo zamijenio za vojsku, ali mu njihov vođa objasni da su poslaniu njegovu čast, budući da je on stvorio Ooth-Nargai u svojimsnovima; zasluga za koju je postavljen za vrhunsko božanstvo teZemlje od sada pa dovijeka. Tada su dali Kuranesu konja i postaviliga na čelo povorke, te svi zajahaše veličanstveno kroz udolineSurreya i dalje prema pokrajini gdje su se Kuranes i njegovi precirodili. Bilo je to vrlo čudno, ali kako su jahači napredovali činilo sekao da galopiraju natrag kroz Vrijeme; jer kada god bi prošli krozselo u sumraku vidješe samo onakve kuće i sela kakve su Chaucer[2]

ili ljudi prije njega mogli vidjeti, a katkada vidješe vitezove na konjima s malim skupinama služinčadi. Kada se smračilo putovali suhitrije, dok uskoro nisu išli nevjerojatno brzo kao da lete zrakom. Umutnoj zori stigoše do sela koje je Kuranes pohodio živa udjetinjstvu, a usnula ili mrtva u snovima. Sada je bilo živo, i seljaciranoranioci uljudno pozdravljaše dok su jahači kloparali niz ulicu iskrenuli na put koji završava u bezdanu snova. Kuranes je prijeušao u taj bezdan samo noću, i pitao se kako će izgledati danju;stoga je promatrao s nestrpljenjem dok se kolona približavalanjegovu rubu. Baš kako su galopirali povišenim tlom prema ponoru,zlatni bljesak se pojavi odnekuda s istoka i sakrije sav krajolik svojimsjajnim zavjesama. Bezdan je sada bio vrijući kaos ružičaste i azurnedivote, i nevidljivi glasovi zapjevaše trijumfalno dok se pratnjavitezova sjurila preko ruba i zalebdjela graciozno pored blještavihoblaka i srebrnastih odsjaja. Beskrajno dolje jahači lebdješe, njihoviatovi grabeći eter kao da galopiraju preko zlatnog pijeska; a tada sesvjetleća isparavanja razmaknu da otkriju još veće blještavilo,blještavilo grada Celephaïsa, i morske obale iza njega, i snježnogavrhunca koji gleda na more, i šareno obojane galije koje isplovljavajuiz luke ka dalekim predjelima gdje se more susreće s nebesima.

I odonda Kuranes kraljuje zemljom Ooth-Nargai i svim susjednimregijama sna, te naizmjenično stoluje u Celephaïsu i u od oblaka

sazdanom Serannianu. Još uvijek ondje vlada, i vladat će sretnozauvijek, premda su se podno litica u Innsmouthu valovi kanalaposprdno igrali s tijelom skitnice koji je posrćući prošaopolunapuštenim selom u zoru; igrali posprdno, te izbacili na stijeneblizu bršljanom prekrivenih Trevorskih tornjeva, gdje je osobito tusti naročito neugodan pivar milijunaš uživao u kupljenoj atmosferiizumrloga plemstva.

Onostrano

”Onostrano” je kratka priča strave i užasa napisana 1920., teje prvi puta objavljena u časopisu The Fantasy Fan u lipnju 1934.godine (Svezak 1., Br. 10).

Onostrano

Stravična onkraj poimanja bijaše promjena koja je zadesila moganajboljeg prijatelja, Crawforda Tillinghasta. Nisam ga vidio odonoga dana, prije dva i pol mjeseca, kada mi je rekao premakakvomu cilju su njegova fizička i metafizička istraživanja vodila;kada je odgovarao na moje pune strahopoštovanja i gotovoprestravljene prosvjede prije no što me potjerao iz svoga laboratorijai svoje kuće u prolomu fanatičnoga bijesa. Znao sam da je sada biogotovo cijelo vrijeme zatvoren u tavanskom laboratoriju s onomukletom električnom napravom, slabo se hraneći te izbjegavajući čaki sluge, ali nije mi palo na pamet da bi tako kratak period od desettjedana mogao toliko promijeniti i unakaziti bilo koje ljudskostvorenje. Nije ugodno vidjeti krupnoga čovjeka najednom mršava,a još je gore kada obješena koža požuti ili posivi, razrogačene očiutonu u lubanju i neprirodno sjaje, čelo se prošara venama iborama, a ruke postanu drhtave i trzave. Ako se tome pridodaodbojna neurednost, divlja neuredna odjeća, gusta zapletena tamnakosa sijeda u korijenu, i zarasla posve bijela brada izvan kontrole nanekoć čisto obrijanom licu, sveukupni učinak je posve šokantan. Alitakva bijaše vanjština Crawforda Tillinghasta u noći kada menjegova polusmislena poruka dovela natrag do njegovih vrataposlije tjedana moga progonstva; obuzeo me takav predosjećaj dazadrhtah kada me pustio unutra, sa svijećom u ruci, i krišomogledavajući se preko ramena kao da se plaši nevidljivih stvari u tojdrevnoj, osamljenoj kući na kraju Dobrohotne ulice.

To što se Crawford Tillinghast ikada prihvatio izučavanjaznanost! i filozofije je pogreška. Te se stvari moraju ostavitihladnokrvnom i nepristranom istraživaču, jer nude dvijepodjednako tragične alternative čovjeku punom emocija i akcije;očaj ako zakaže u svojoj potrazi, te neizrecive i nezamislive strahoteako u njoj uspije. Tillinghast je već bio žrtva neuspjeha, samoće i

melankolije; ali sada sam znao, s vlastitim mučnim strahovima, da jebio žrtva uspjeha. Zaista sam ga na to i upozorio prije deset tjedana,kada me zaskočio sa svojom pričom o onome što je bilo na rubuotkrića. Tada je bio ozaren i uzbuđen, zboreći visokim ineprirodnim, iako uvijek pedantnim glasom.

“Što u biti znamo,” rekao je tada, “o svijetu i svemiru oko nas?Naših mogućnosti primanja utisaka ima apsurdno malo, a naše jepoimanje objekata koji nas okružuju beskrajno usko. Poimamo stvarisamo onako kako smo konstruirani da ih poimamo, te ne možemodobiti uvid u njihovu apsolutnu narav. S pet slabašnih čulapretvaramo se da razumijemo bezgranično kompleksan kozmos,dok druga bića sa širim, snažnijim, ili drugačijim rasponom osjetilamožda mogu ne samo sasvim drukčije vidjeti stvari koje mi vidimo,već mogu vidjeti i proučavati cijele svjetove materije, energije, iživota koji nam leže nadohvat ruke, ali ne mogu biti otkriveničulima koja posjedujemo. Uvijek sam vjerovao da takvi strani,nedostupni svjetovi postoje pred našim nosovima, a sada vjerujemda sam pronašao način da srušim prepreke. Ne šalim se. Unutardvadeset i četiri sata onaj će stroj pored stola proizvesti valove kojidjeluju na nespoznate osjetilne organe koji postoje u nama kaoatrofiram ili rudimentarni ostaci kržljavih tkiva. Ti će nam valoviotvoriti toliko krajobraza nepoznatih čovjeku, i nekoliko neznanihičemu što smatramo organskim životom. Vidjet ćemo ono na što psizavijaju u noći, i na što mačke dižu uši poslije ponoći. Spoznat ćemote stvari, i druge stvari koje nijedno stvorenje koje diše još nijevidjelo. Preskočit ćemo vrijeme, prostor, i dimenzije, i bez tjelesnogkretanja zuriti u srž sve kreacije.”

Žestoko sam prigovarao kada je Tillinghast iznio ove stvari, jerpoznavao sam ga dovoljno dobro da sam prije bio uplašen nego,zabavljen; ali on je bio fanatik, te me potjera iz kuće. Sada nije bioništa manji fanatik, ali je njegova želja za govorom pobijedilanjegovu ozlojeđenost, pa mi je pisao s najvećom važnošću,rukopisom kojega sam jedvice prepoznao. Kada sam ušao uboravište prijatelja toliko nenadano preobraženog u drhtavu

vodorigu, postao sam zaražen stravom koja kao da je vrebala u svimsjenama. Riječi i uvjerenja izražena prije deset tjedana kao da su seutjelovila u tami s druge strane malog kruga svjetlosti svijeće, i bilomi je muka od šupljega, promijenjenoga glasa mog domaćina. Želiosam da je služinčad u blizini, i nije mi se svidjelo kada je kazao da susvi otišli prije tri dana. Činilo se neobičnim da bi stari Gregory,ponajmanje on, napustio svoga gospodara bez da je pokušao neštoreći prijatelju poput mene. On bijaše taj koji mi je dao sveinformacije koje sam imao o Tillinghastu nakon što me zadnji putpotjerao u bijesu.

Ali doskora sam podčinio sve svoje strahove rastućoj znatiželji ifascinaciji. Što je točno Crawford Tillinghast sada želio od menemogao sam samo nagađati, ali nisam dvojio da je imao nekučudesnu tajnu ili otkriće za podijeliti. Prije sam prosvjedovao nanjegova neprirodna zabadanja u nezamislivo; ali sada kada je očitouspio, do određene razine sam zamalo dijelio njegovo oduševljenje,iako se užasna cijena pobjede nazirala. Gore kroz mračnu prazninukuće slijedio sam treperavu svijeću u ruci ove drhtave parodije odčovjeka. Činilo se da je struja isključena, a kada sam upitao svogvodiča za razlog tomu, rekao je da je to zbog neodređenoga razloga.

“Bilo bi to previše... Ne usudim se.” - nastavio je mrmljati.Naročito sam primijetio njegovu novu naviku mrmljanja, jer nije bilonalik njemu da zbori sam sa sobom. Ušli smo u laboratorij natavanu, te sam promatrao taj mrski električni stroj, kako sjajibolesnom, zlokobnom, ljubičastom svjetlošću. Bio je spojen sasnažnom kemijskom baterijom, ali nije se činilo da prima ikakvustruju, jer sjećam se kako je u svojoj eksperimentalnoj fazi pucketao ipreo u pogonu. U odgovor na moje pitanje Tillinghast promrmlja dataj trajni sjaj nije električan u nikakvom smislu kojega bih ja mogaorazumjeti.

Sada me posjeo blizu stroja, tako da mi je bio zdesna, te uključiprekidač negdje ispod krunske formacije staklenih žarulja. Začuje seuobičajeno pucketanje, koje se pretvori u cvilež, te okonča zujanjemtako tihim kao da nagovješćuje povratak u tišinu. U međuvremenu

se svjetlost pojačala, ponovo oslabila, pa poprimila blijedu, bizarnuboju ili mješavinu boja koju nisam mogao smjestiti niti opisati.Tillinghast me promatrao, i primijetio moj zbunjen izraz lica.

“Znaš li što je to?” upita šapatom. “To je ultraIjubičasta svjetlost.”Neobično je zahihotao na moje iznenađenje. “Mislio si da jeultraljubičasta svjetlost nevidljiva, i zaista jest - ali sada je možešvidjeti kao i mnoge druge nevidljive stvari.”

“Slušaj me! Valovi iz te stvari pobuđuju tisuću uspavanih osjetilau nama; osjetila koja smo naslijedili iz eona evolucije od razineodvojenih elektrona do razine organskog čovječanstva. Vidjehistinu, i namjeravam je pokazati tebi. Pitaš li se kako izgleda? Reći ćuti.” Tada Tillinghast sjede točno nasuprot mene, puhnuvši u svijeću iodvratno zureći u moje oči. “Tvoji postojeći osjetilni organi - mislimponajprije uši - će pokupiti mnogo od utisaka, jer su one uskopovezane s uspavanim organima. Tada će uslijediti drugi. Čuo si zaepifizu[3]? Smijem se površnim endokrinolozima, frojdovskimskorojevićima i nasamarenim budalama. Otkrio sam da je ta žlijezdaveliki osjetilni organ svih organa. Nalik vidu odašilje vizualne slikemozgu. Ako si normalan, to je način kojim bi trebao primiti većinutoga ... To jest, većinu dokaza s one strane.”

Bacio sam pogled na ogromnu tavansku prostoriju s kosimjužnim zidom, prigušeno osvijetljenu zrakama koje svakodnevnooko ne može vidjeti. Udaljeni kutovi su bili same sjene, i cijelo jemjesto bilo nalik magličastoj nestvarnosti koja je zamaskirala svojuprirodu te prizvala u maštu simbolizam i priviđenja. Tijekomintervala kada je Tillinghast šutio, zamislio sam se u nekakvomegolemom i nevjerojatnom hramu davno umrlih bogova, nekakvojnejasnoj građevini nebrojenih crnih kamenih stupova koji sežu odpljesnivih kamenih ploča na podu do oblačnih visina onkraj mogavidokruga. Slika je neko vrijeme bila vrlo živa, ali je postepenoprepustila mjesto užasnijoj koncepciji; koncepciji krajnje, apsolutnesamoće u beskrajnom, nevidljivom, bezvučnom svemiru.

Činilo se da postoji praznina, i ništa više, te osjetih djetinji strahkoji me potaknuo da izvučem iz bočnoga džepa revolver kojega sam

uvijek nosio nakon mraka, još od noći kada su me opljačkali uistočnom Providenceu. Tada, iz najudaljenijih predjela zabačenosti,zvuk je nježno dojedrio u postojanje. Bio je beskrajno slabašan,suptilno treperav, i nepogrešivo muzikalan, ali je sadržavaokakvoću neprolaznog divljaštva zbog kojeg je širio utjecaj nalikdelikatnom mučenju moga cijeloga tijela. Osjetih podražaje nalikonima koje čovjek osjeti kada slučajno zagrebe staklo. Istovremenose podiglo nešto poput hladnoga propuha, koji je očito prostrujaopored mene iz smjera udaljenoga zvuka. Dok sam čekao držeći dah,opazih da su i zvuk i vjetar bivali sve jačima; te sam kao posljedicustekao čudan dojam kao da sam vezan za tračnice na putu divovskenadolazeće lokomotive. Počeo sam zboriti s Tillinghastom, i u taj čassvi neobični utisci iznenada iščeznu. Vidjeh samo čovjeka, sjajećistroj, i zatamnjeni stan. Tillinghast se odbojno kesio na revolverkojega sam gotovo nesvjesno izvukao, ali sam zbog njegova izrazalica bio siguran da je vidio i čuo koliko i ja, ako ne i podosta više.Prošaptah što sam doživio, a on mi zapovjedi da ostanem tih ipodložan što je više moguće.

“Ne miči se,” upozorio me, “jer u ovim zrakama možemo bitiviđeni isto koliko i mi možemo vidjeti. Rekoh ti da je služinčad otišla,ali nisam ti rekao kako. Bila je to ona maloumna spremačica - upalilaje svjetla dolje nakon što sam je upozorio da to ne radi, pa su žicepokupile suosjećajne vibracije. Moralo je biti stravično - mogao samčuti vrištanje ovdje gore unatoč svemu što sam gledao i slušao izdrugoga smjera, a poslije je bilo prilično užasno pronaći one praznegomile odjeće po kući. Odjeća gospođe Updike se nalazila blizuprekidača u prednjemu hodniku - tako znam da je to ona napravila.Sve ih je pohvatalo. Ali dokle god se ne mičemo, donekle smosigurni. Ne zaboravi da imamo posla s gnjusnim svijetom u kojemusmo praktički bespomoćni ... Budi miran!”

Kombinacija neskrivenoga šoka i nagle zapovijedi mi je zadalaneku vrstu paralize, a na moj užas, um mi se opet otvori utiscimakoji dolaze kako je to Tillinghast zvao - s druge strane. Sada sam senalazio u vrtlogu zvukova i pokreta, sa zbunjujućim prizorima pred

očima. Vidjeh nejasne obrise prostorije, ali iz neke točke u svemirukao da je navirala proključala kolona neraspoznatljivih oblika ilioblaka, prodirala je kroz krov na mjestu malo naprijed i menizdesna. Tada ponovo vidjeh tračak hramskog efekta, ali ovoga suputa stupovi sezali do zračnoga oceana svjetla, koji je slao doljejednu zasljepljujuću zraku svjetlosti uzduž putanje oblačne kolonekoju vidjeh prije. Nakon toga scena je bila gotovo sasvimkaledioskopična, a usred zbrke prizora, zvukova, i neidentificiranihosjećaj-utisaka, osjetih da ću se uskoro rastopiti ili nekako izgubitičvrsti oblik. Jedan određeni bljesak ću pamtiti zauvijek. Činilo sekako na trenutak promatram djelić stranoga noćnog nebaispunjenoga sjajnim, rotirajućim sferama, i dok je prizor blijediovidjeh kako su blistava sunca tvorila zviježđe ili galaksijudogovorenoga oblika; taj oblik bijaše izobličeno lice CrawfordaTillinghasta. U sljedećem trenutku osjetih goleme oživljene stvarikako klize pored mene i povremeno hodaju ili plutaju kroz mojenavodno čvrsto tijelo, i umislih da sam vidio Tillinghasta kako ihpromatra kao da ih njegova bolje uvježbana osjetila mogu pojmitivizualno. Prisjetih se što je zborio o epifizi, te se zapitah što vidisvojim nadnaravnim okom.

Iznenada, ja osobno postadoh zaposjednut nekom vrstomproširenoga vida. Iznad i preko sjajnoga i nejasnoga kaosa uzdigaose prikaz koji je, iako nejasan, sadržavao elemente dosljednosti inepromjenjivosti. Bio je uistinu ponešto poznat, jer je neobičanprikaz bio postavljen preko uobičajenih zemaljskih kulisa kao što sekinematografska zraka može baciti na obojani zastor kazališta.Vidjeh tavanski laboratorij, električni stroj, i nakazni oblikTillinghasta nasuprot mene; ali od svega prostora neokupiranogpoznatim materijalnim predmetima nijedna čestica ne bijaše prazna.Neopisivi oblici, i živi i ne toliko živi, bili su pomiješani uodvratnome neredu. Blizu svakoj poznatoj stvari postojali su cijelisvjetovi stranih, neznanih entiteta. Također se činilo da su svepoznate stvari zalazile u sastav drugih nepoznatih stvari, i obrnuto.Ponajprije, između živih predmeta sad su milile ogromne, masne,

želatinaste čudovišnosti koje su mlitavo drhturile u skladu svibracijama iz stroja. Bile su prisutne u strahovitim količinama, tevidjeh na moj užas da se preklapaju’, bile su polutekuće i sposobneproći jedna kroz drugu i kroz ono što mi poznajemo kao čvrstestvari. Te stvari nisu nikada mirne, već kao da vazda plutaju snekakvom zloćudnom svrhom. Ponekada se doimalo kao daproždiru jedni druge, napadač bi se lansirao na žrtvu trenutačnobrišući potonju iz vidokruga. Dršćući sam mislio da znam što jeizbrisalo nesretnu služinčad, te nisam mogao odstraniti te misli izmoga uma dok sam nastojao osmotriti druga svojstva novogavidljivoga svijeta koji inače leži nevidljiv svuda oko nas. AliTillinghast me promatrao, te prozbori:

“Vidiš li ih? Vidiš li ih? Vidiš li stvari koje plutaju i lebde oko tebei kroz tebe svakoga trenutka tvoga života? Vidiš li stvorenja kojatvore ono što čovjek naziva čistim zrakom i plavim nebom? Nisam liuspio u rušenju barijere; nisam li ti pokazao svjetove koje nijedandrugi živući čovjek nije vidio?” Čuo sam ga kako vrišti krozstravični kaos, i gledao sam u divlje lice koje je doletjelo takonapadački blizu moga. Njegove su oči bile vatrene jame, i piljile su umene pune onoga što sada uviđam da je bila preplavljujuća mržnja.Stroj je mrsko zujao.

“Misliš da su one batrgajuće stvari izbrisale sluge? Budalo, one subezopasne! Ali sluge su nestale, nisu li? Pokušao si me zaustaviti;obeshrabrio me kada sam trebao svaku kap ohrabrenja koju sammogao dobiti; bojao si se kozmičke istine, prokleta kukavico, ali sadate imam! Što je odnijelo sluge? Zbog čega su vrištali tako glasno? Neznaš, je li? Saznati ćeš uskoro! Gledaj me - slušaj me što govorim -misliš li da zaista postoje stvari poput vremena i veličine? Smatraš lida postoje stvari poput oblika ili materije? Kažem ti, dosegnuo samdubine koje tvoj mali mozak ne može zamisliti! Vidio sam onkrajgranica beskonačnosti te privukao dolje demone sa zvijezda.Upregnuo sam sjenke koje jašu od svijeta do svijeta sijući smrt iludilo ... Svemir pripada meni, čuješ li? Sada me proganjaju stvari -stvari koje proždiru i rastapaju - ali ja znam kako da im umaknem.

Tebe će se domoći, kao što su se domogli slugu. Meškoljite se, dragigospodine? Rekoh ti da je opasno micati se. Poštedio sam te do sadagovoreći da budeš miran - poštedio da vidiš te prizore i da meposlušaš. Da si se micao, već bi odavno bili na tebi. Ne brini, neće teozlijediti. Nisu ozlijedili sluge - gledanje je natjeralo jadne vragove daonako vrište. Moji ljubimci nisu lijepi, jer dolaze s mjesta gdje suestetski standardi - posve drugačiji. Dezintegracija je posvebezbolna, uvjeravam te - ali želim da ih vidiš. Ja sam ih gotovo vidio,ali sam znao kada treba prestati. Ti nisi znatiželjan? Oduvijek samznao da nisi nikakav znanstvenik! Treseš se, jel? Treseš odiščekivanja da vidiš konačne stvari koje sam otkrio? Zašto se ondane pomakneš? Umoran si, možda? Dakle, ne brini prijatelju moj, jeroni dolaze ... Gledaj ! Gledaj, proklet bio, gledaj! Tamo su, tik iznadtvoga lijevog ramena...”

Ono što preostaje od priče je vrlo kratko, te bi vam moglo bitipoznato iz novinskih izvještaja. Policija je čula pucanj u starojTillinghastovoj kući te nas tamo pronašla - Tillinghasta mrtvog amene bez svijesti. Uhitili su me jer je revolver bio u mojoj ruci, alime oslobodiše kroz tri sata, nakon što su otkrili da je apopleksija[4]

dokrajčila Tillinghasta i vidjeli da je moj pucanj bio usmjeren kabogohulnome stroju koji je sada ležao bespomoćno razbijen na podulaboratorija. Nisam mnogo zborio o onome što sam vidio, jer se bojah da će istražitelj biti skeptičan; ali čuvši dvosmislene obrise pričekoje sam mu dao, liječnik mi reče da me nedvojbeno biohipnotizirao osvetoljubivi i ubojiti luđak.

Volio bih da mogu vjerovati onome liječniku. Pomoglo bi mojimpotresenim živcima kada bih mogao odbaciti ono što sada morammisliti o zraku i nebu oko i ponad mene. Nikada se ne osjećam samili ugodno, a užasan osjećaj potjere me ponekada jezovito preplavikada sam umoran. Ono što me sprječava da vjerujem liječniku jestjedna jednostavna činjenica - policija nikada nije pronašla tijela onihslugu koje je, kako tvrde, ubio Crawford Tillinghast.

Ex Oblivione

“Ex Oblivione” je kratka priča napisana krajem 1920. ilipočetkom 1921. i prvi put objavljena u časopisu The United Amateuru ožujku 1921. pod pseudonimom Ward Phillips.

Ex Oblivione

Kada su me snašli posljednji dani, a ružne sitnice postojanjapočele tjerati u ludilo poput malih kapi vode koje uzničari puštajuda neprestano padaju na jednu točku žrtvina tijela, volio samprosvjetljujući bijeg u san. U snovima sam pronašao trunku ljepotekoju sam zalud tražio za života, te sam tumarao kroz stare vrtove izačarane šume.

Jednom kada je vjetar postao blag i mirisan, začuo sam zov juga, izajedrio beskrajno i mlitavo podno stranih zvijezda.

Jednom kada je nježna kiša pala, kliznuo sam u barci niz kmičnustruju ispod Zemlje dok ne stigoh do drugoga svijeta grimiznogsumraka, mnogobojnih sjenica, i vječnih ruža.

I tada bih zakoračao kroz zlatnu dolinu koja vodi do sjenovitihlugova i ruševina, i koja završava moćnim zidom zelenim odstarinskih loza, kroz kojeg bijahu probijena mala brončana vrata.

Mnogo sam puta hodao tom dolinom, i sve bih duže i dužezastajao u sablasnom polusvjetlu gdje se divovsko drveće migolji igroteskno prepleće, gdje se sivo vlažno tlo proteže od trupca dotrupca, ponekad otkrivajući pljesnivo kamenje zakopanih hramova.I uvijek je cilj mojih maštarija bio moćni, lozom obrastao zid s malimbrončanim vratima.

Poslije nekog vremena, kako su dani jave postajali sve više i višenepodnošljivi od njihova sivila i jednoličnosti, često bih odlutao uopojni mir kroz dolinu i sjenovite lugove, te se pitao kako bih ihmogao ugrabiti da mi budu vječno prebivalište, tako da više ne bihmorao gmizati natrag u dosadni svijet lišen zanimljivosti i novihboja. I dok sam promatrao mala vrata u moćnome zidu, osjećao samda iza njih leži zemlja snova iz koje, kada bi se jednom u nju zašlo,ne bi bilo povratka.

Tako bih svake noći nastojao pronaći skriveni zasun u prastarom,bršljanom obraslom zidu, iako je bio izvanredno dobro sakriven.

Govorio bih si da kraljevstvo onkraj zida nije samo nešto trajno, većtakođer i divno i sjajno.

Tada sam jedne noći u gradu snova Zakarionu pronašao požutjelipapirus ispunjen mislima mudraca iz snova koji su u davninamanastanjivali taj grad, i koji bijahu previše mudri da bi se ikada rodiliu budnome svijetu. Tamo su bile zapisane mnoge stvari koje se tičusvijeta snova, a među njima je bilo i znanje o zlatnoj dolini i svetomlugu s hramovima, i o visokome zidu probijenom malim brončanimvratima. Kada sam uočio to znanje, znao sam da dodiruje prizorekoje sam često pohodio, stoga sam pomno čitao požutjeli papirus.

Neki su mudraci snova pisali divno o čudima s one straneneprobojnih vrata, dok su drugi govorili o stravi i razočaranju.Nisam znao kojima bih vjerovao, već sam još više i više žudio daprijeđem zauvijek u nepoznatu zemlju; jer su sumnja i tajnovitostmamac svih mamaca, a nikakav novi užas ne može biti gori oddnevne muke običnosti. Stoga kada sam doznao za drogu koja možeotkračunati vrata i sprovesti me kroz njih, odlučio sam je uzeti kadase probudim.

Prošle sam noći progutao drogu i plutao drjemljivo kroz zlatnudolinu i sjenovite lugove; a kada sam ovoga puta prišao prastaromezidu, uočih da su mala brončana vrata odškrinuta. S druge je stranedopirao sjaj koji je nadnaravno osvjetljavao divovsko isprepletenodrveće i vrhove zakopanih hramova. I plutao sam raspjevano dalje,u iščekivanju blaženstva zemlje iz koje se nikada neću vratiti.

Ali kako su se vrata šire otvorila a vradžbina droge i sna megurnula dalje, shvatih da su sve znamenitosti i blaženstva došlisvome kraju; jer u tome novome kraljevstvu nije bilo niti kopna nitimora, već samo bijela praznina nenastanjenoga i neograničenogaprostranstva. Stoga sam se, sretniji nego što sam se ikada usudionadati da ću biti, opet rastopio u onaj izvorni beskraj kristalnogazaborava iz kojega me demon Život dozivao još jedan kratak ineutješan sat.

Pickmanov model

”Pickmanov model” je kratka priča napisana u rujnu 1926.godine, te je prvi puta objavljena u listopadu 1927. u časopisu WeirdTales. Tehnika pisanja u ovoj priči je neobična za Lovecrafta;pripovijedanje u prvome licu ima oblik monologa usmjerenogprema čitatelju tako da on sam postaje fiktivni sudionik priče.

Pickmanov model

Ne trebaš misliti da sam poludio, Eliote - mnogi drugi imajunastranije predrasude od ovoga. Zašto se ne smiješ Oliverovu djedu,koji se ne želi voziti strojem? Ako mi se ne dopada ona prokletapodzemna željeznica, to je moja stvar; ionako smo došli ovamo bržeu taksiju. Morali bismo pješice uz brdo iz ulice Park da nismo uzeliauto.

Znam da sam nervozniji no što sam bio kada si me vidio prošlegodine, ali ne moraš zbog toga imati psihijatrijsku intervenciju.Postoji dovoljno razloga za to, sam Bog zna, i volim misliti da imamsreće što sam uopće pri svojoj pameti. Čemu policijsko ispitivanje?Prije nisi bio tako ljubopitljiv.

Pa, ako baš moraš znati, nemam razloga da ti ne kažem. Moždasi trebao, u svakom slučaju, nastaviti mi pisati kao zabrinuti roditeljkada si čuo da sam prestao pohoditi Umjetnički klub i počeo klonitise Pickmana. Sada otkad je nestao, navratim do kluba s vremena navrijeme, ali moji živci nisu ono što su bili.

Ne, ne znam što je zadesilo Pickmana, i ne bih volio pogađati.Možda pretpostavljaš da imam neke informacije pošto sam gaizbjegavao - a baš to je razlog zašto ne želim misliti kamo je nestao.Neka policija pronađe što može - makar toga neće biti mnogo,sudeći po činjenici da još ne znaju za stari stan u North Endu kojegje unajmio pod imenom Peters. Nisam siguran ni da bih ga ja mogaoopet pronaći - nije da bih to ikada pokušao, čak ni po danjemsvjetlu! Da, znam, ili se bojim da znam, zašto ga je unajmio. Dolazimdo toga. I predmnijevam da ćeš shvatiti prije no što završim zašto tone govorim policiji. Tražili bi da ih odvedem, ali ja se tamo ne moguvratiti sve i da znam put. Tamo je bilo nešto - i sada se više ne moguvoziti podzemnom (možeš se i ovome slatko nasmijati, također) ilipohoditi podrume.

Pretpostavljam da znaš kako se nisam odrekao Pickmana iz istih

budalastih razloga zbog kojih su ga poput čangrizavih starih ženaodbacili dr. Reid ili Joe Minot ili Bosworth. Morbidna me umjetnostne šokira, i kada čovjek posjeduje genij poput Pickmanova, bio sampočašćen što ga poznajem, bez obzira kojim smjerom je njegov radkrenuo. Boston nikada nije imao većeg slikara od Richarda UptonaPickmana. Govorio sam to otpočetka, i kazati ću to opet, i nisam setrznuo niti milimetra, također, kada mi je pokazao onu “Gozbuzloduha”. Tada ga se, sjetit ćeš se, Minot odrekao.

Znaš, potrebna je duboka umjetnost i dubok uvid u Prirodu da bise napravile stvari poput Pickmanovih. Bilo koji plaćenik možedivlje razmazati boju po naslovnici časopisa i nazvati to noćnommorom ili vještičjim sabatom ili vražjim portretom, ali samo velikislikar može učiniti takvu stvar istinski strahotnom ili upečatljivom.To je zato što samo pravi umjetnik poznaje stvarnu anatomiju užasaili psihologiju straha - one identične vrste linija i proporcija kojespajaju latentne instinkte ili nasljedna sjećanja strave, i pravekontraste boja i efekata osvjetljenja koji uskomešaju uspavani osjećajstranosti. Ne moram ti kazati zašto na Fuselija[5] drhtimo dok se najeftinu početnu ilustraciju priče strave jedva osmjehnemo. Postojinešto što ti momci poimaju - onkraj života - nešto što su u stanju inama prikazati na trenutak. Doré[6] je to mogao. Sime[7] to može.Angarola[8] iz Chicaga to može. I Pickman je to mogao kao štonijedan čovjek prije nije mogao i - molim nebesa - da nitko nikadviše neće.

Ne pitaj me što to vide. Znaš, u običnoj umjetnosti, postojistrahovito velika razlika između vitalnih, dišućih stvari nacrtanih izPrirode ili modela, i umjetnih tvorevina kojima se sitne komercijalneribe u pravilu samo nabacuju u golome ateljeu. Dobro, trebao bihreći da uistinu čudan umjetnik posjeduje viziju koja stvara modele,ili priziva ono što se pretvara u stvarne prikaze iz sablasnoga svijetau kojemu živi. Kako god, on uspijeva stvoriti rezultate koji serazlikuju od prevarantske mesne pite na otprilike jednak način kakose živi slikarevi rezultati razlikuju od izmišljotina koje plasirajukarikaturisti iz dopisnih škola. Da sam ikada vidio ono što je

Pickman vidio - ali ne! Slušaj, popijmo piće prije no što uđemodublje. Bože, ne bih bio živ da sam ikada vidio što je taj čovjek - akoje bio čovjek - vidio!

Sjećaš se da su Pickmanova jaka strana bila lica. Ne vjerujem daje itko još od Goye[9] mogao staviti toliko čistoga pakla u skupinucrta lica ili u izvitopereni izraz lica. I prije Goye bi se morao vratitido srednjovjekovnih momaka koji su napravili vodorige i himere nacrkvi Notre Dame i u gradiću Mont Saint-Michel. Oni vjerovaše uraznorazne stvari - i možda su vidjeli raznorazne stvari, također, jersrednji je vijek imao neke neobične faze. Sjećam se kako si ti samjednom pitao Pickmana, godinu dana prije no što si otišao, da li ugrmljavini pronalazi takve ideje i vizije. Nije li ono bio gadan smijehkojim ti je odgovorio? Dijelom zbog toga smijeha ga se odrekao iReid. Reid je, sjećaš se, baš upisao komparativnu patologiju, te je biopun pompoznih “upućenih stvari” o biološkom ili evolucijskomznačaju ovoga ili onoga mentalnoga ili fizičkoga simptoma. Rekao jekako mu je Pickman iz dana u dan sve odbojniji, te ga se gotovoplašio pred kraj - da su se kolegine crte i izrazi lica polako pretvaraliu nešto što mu se nije dopadalo; na način koji nije bio ljudski. Pričalisu puno o ishrani, te je rekao da je Pickman posve nenormalan iekscentričan do same krajnosti. Pretpostavljam da si rekao Reidu,ako ste ti i on imali ikakvu prepisku vezanu za to, da je dopustio damu Pickmanove slike počnu utjecati na živce ili razdirati maštu.Znam da sam mu ja sâm to rekao - tada.

Ali ne smetni s uma da se ja nisam odrekao Pickmana zbogničega takvoga. Naprotiv, moje je divljenje prema njemu i daljeraslo; i zbog toga je “Gozba zloduha” bila ogromno postignuće. Kaošto znaš, klub je nije htio izložiti, a Muzej likovnih umjetnosti je nijehtio prihvatiti kao dar; a ja mogu nadodati da je nitko nije htiokupiti, stoga ju je Pickman držao u svojoj kući dok nije otišao. Sadaje kod njegova oca u Salemu - znaš da Pickman potječe iz starogSalemovog soja, te je imao pretka, vješticu obješenu 1692.

Stvorio sam naviku zvati Pickmana prilično često, naročito nakonšto sam počeo voditi bilješke za istraživanje o neobičnim

umjetnostima. Vjerojatno je njegov rad posadio tu ideju u mojuglavu, i kako god, pronašao sam u njemu rudnik podataka iprijedloga kada je počeh razvijati. Pokazao mi je sve slike i crtežekoje je imao po kući; uključujući neke skice napravljene perom icrnilom zbog kojih bi, duboko vjerujem, bio izbačen iz kluba da suih neki od članova vidjeli. Ubrzo postadoh gotovo pravi ljubitelj, tebih slušao satima poput školarca o umjetničkim teorijama ifilozofskim špekulacijama dovoljno divljim da ga kvalificiraju zaDanversovu ludnicu. Moje ga je sljedbeništvo, spojeno s činjenicomda su ljudi uglavnom počeli imati sve manje i manje posla s njime,otvorilo da postane sasvim prisan sa mnom te mi jedne večerinatukne da ako sam sklon držati jezik za zubima i ne previšegadljiv, mogao bi mi pokazati nešto posve neobično - nešto trunkusnažnije od ičega što ima u kući.

“Znate,” rekao je, “postoje stvari koje nisu za ulicu Newbury -stvari koje ne spadaju ovdje, i koje se ovdje ne mogu pojmiti, usvakom slučaju. Moja je zadaća uhvatiti natruhu duše, a to nećetepronaći u skorojevićkom spletu umjetnih ulica na izgrađenoj zemlji.Back Bay nije Boston - još nije ništa, jer nije imao vremena pokupitisjećanja i privući lokalne duhove. Ako ovdje ima duhova, to supitomi duhovi slane močvare i plitkoga zaljeva; a ja želim ljudskeduhove - duhove bića dovoljno organiziranih da mogu promatratipakao i shvaćati značenje onoga Što su vidjeli.

Mjesto za život umjetnika je North End. Ako je estet iskren,podnio bi sirotinjski kvart u ime skupljenih tradicija. Čovječe dragi!Zar ne shvaćate da takva mjesta nisu napravljena, već su zapravonarasla? Generacija za generacijom je ondje živjela i osjećala i umrla,i to u danima kada se ljudi nisu plašili živjeti i osjećati i umrijeti. Zarne znate da je ondje stajao mlin na Coppovom brdu 1632., i da jepola sadašnjih ulica položeno do 1650.? Mogu vam pokazati kućekoje stoje dva i pol stoljeća i više; kuće koje su svjedočile onome štobi modemu kuću srušilo u prašinu. Što suvremenici znaju o životu isilama iza njega? Vi nazivate vračarije Salema obmanom, ali ja bihse kladio da bi vam moja pra-pra-pra-pra-baka mogla ispričati koju

priču. Objesili su je na Brdu vješala, dok ju je Cotton Mather” gledaosamopraveđno. Mather, proklet bio, se bojao da bi netko mogaouspjeti u bijegu iz onoga zlosretnoga kaveza monotonije - da jebarem netko bacio čini na njega ili mu isisao krv u noći!

Mogu vam pokazati kuću u kojoj je živio, a mogu vam pokazati ijednu drugu u koju se bojao ući unatoč njegovim silno hrabrimgovorima. Znao je za stvari koje se nije usudio staviti u onu glupuMagnaliu[10] ili u ona djetinjasta Čuda nevidljiva svijeta[11]. Gledajte,znate li da je cijeli North End nekoć imao sklop tunela koji jeomogućavao određenim ljudima da im kuće budu povezanemeđusobno, te s grobljem, i s morem? Neka samo gone i progoneiznad zemlje - ono što se događalo svakoga dana a ne može sedosegnuti, glasove koji se smijaše u noći i ne mogu se locirati!

Pa, čovječe, od deset preživjelih kuća sagrađenih prije 1700., nediranih odonda, kladio bih se da vam u osam mogu pokazati neštonastrano u podrumu. Teško da prođe mjesec a da ne čitate oradnicima kako su ovdje i ondje pronašli na starim mjestimazazidane svodove i bunare koji ne vode nikuda; kada smo već kodtoga - mogli ste vidjeti takvu kuću blizu nadzemne željeznice u uliciHenchman prošle godine. Tamo su bile vještice i ono što su njihovečini prizvale; gusari i ono što su donijeli s mora; krijumčari; plaćenici- i kažem vam, u starim su vremenima ljudi znali živjeti, i kakoproširiti okove života! Ovo nije jedini svijet kojega smioni i mudričovjek može poznavati - pih! I onda pomisliti na današnjicu kaoopreku, s tako blijedo-ružičastim mozgovima, gdje čak i klubnavodnih umjetnika drhti i snebiva se ako slika ode onkraj osjećajačajnog stolića u ulici Beacon!

Jedina sačuvana draž sadašnjice je ta što je prokleto preglupa dapomnije proučava prošlost. Što karte i zapisi i knjige-vodiči zaistagovore o North Endu? Bah! Jamčim vam da ću vas nasumce odvestido trideset ili četrdeset uličica i spleta uličica sjeverno od Prinčeveulice koje ne naslućuje niti deset živih bića izuzev stranaca koji ihpreplavljuju. A što oni Digići znaju o njihovom značaju? Ne,Thurberu, ta drevna mjesta predivno sanjaju i prepuna su čuda i

strave i bijega od banalnosti, a ipak još ne postoji živa duša koja ćeih razumjeti ili profitirati na njima. Ili poštenije, postoji samo jednaživa duša - jer nisam kopao posvuda po prošlosti za ništa!

Gledajte ovako, vi ste zainteresirani za tako nešto. Što ako vamkažem da imam još jedan atelje tamo, gdje mogu uhvatiti noćni duhpradavnoga užasa te slikati stvari koje ne bih mogao niti zamisliti uulici Newbury? Naravno da to ne govorim onim prokletim starimbabama u klubu - gdje Reid, proklet bio, čak i sada šapuće da samnekakvo čudovište na vožnji niz tobogan obrnute evolucije. Da,Thurberu, davno sam odlučio da čovjek mora slikati užas kao iljepotu života, pa sam proveo neka istraživanja na mjestima gdjesam imao razloga misliti da užas živi.

Imam stan za koji ne vjerujem da je itko pored tri živuća Nordijcai mene ikada vidio. Nije jako daleko od stanice nadzemne željeznicešto se tiče udaljenosti, ali je stoljećima daleko što se tiče duše. Uzeosam ga zbog nastranoga staroga ciglenog bunara u podrumu -jednoga od one vrste što sam spominjao. Straćara samo što se nesruši, tako da nitko drugi ondje ne bi živio, i mrsko mi je kazatikoliko ga malo plaćam. Prozori su zakucani daskama, ali tako mi seviše sviđa, budući da ne želim danje svjetlo za ono što radim. Slikamu podrumu, gdje je inspiracija najdublja, ali sam namjestio i ostaleprostorije na prizemnom katu. Sicilijanac je vlasnik, i unajmio samga pod imenom Peters.

Stoga ako ste za akciju, odvest ću vas tamo večeras. Mislim daćete uživati u slikama, jer kao što rekoh, tamo sam malo pustio maština volju. Nije to velika udaljenost - katkada idem pješice, jer neželim privući pozornost s taksijem na takvome mjestu. Možemo poćivlakom od Južne stanice prema ulici Battery, a nakon toga slijedilagana šetnja.”

Dakle, Eliote, nisam imao bogzna što raditi nakon te govorancijeosim da se suzdržim od trčanja umjesto hodanja prema prvomepraznome taksiju kojega smo mogli vidjeti. Presjeli smo kodnadzemne na Južnoj stanici, i negdje oko ponoći smo se spustili nizstepenice ulice Battery te udarili uz staru obalu pored Ustavnoga

pristaništa. Nisam brojao poprečne ulice, pa ti ne mogu kazati kojaje to bila u koju smo skrenuli, ali znam da nije bila Greenough Lane.

Kada smo skrenuli, morali smo prijeći čitavu dužinu napuštenenajstarije i najprljavije uličice koju sam ikada vidio u životu, sruševnim zabatima kuća, slomljenim prozorima s malim okvirima, iarhaičnim dimnjacima koji stajaše poluraspadnuti nasuprotmjesecom osvijetljenoga neba. Ne vjerujem da je bilo tri kuće navidiku koje nisu stajale u vrijeme Cottona Mathera — zasigurno samuočio barem dvije sa starinskim nadstrešnicama, a jednom samugledao šiljatu liniju krova gotovo zaboravljene predkolonijalnevrste, iako nam antikvari govore da takvo što više ne postoji uBostonu.

Iz te smo uličice, koja bijaše slabo osvijetljena, skrenuli nalijevo upodjednako tihu i još užu uličicu koja uopće nije imala svjetla; i krozminutu smo napravili nešto što mislim da je tupokutno skretanjedesno u tamu. Nedugo nakon toga Pickman izvadi svjetiljku i otkrijepretpotopna vrata s dizajnom deset kvadrata koja su izgledalaodvratno izjedena crvima. Otključavši ih, uveo me u jalov hodnik snekoć sjajnim oblogama od tamnoga hrasta - jednostavnim,naravno, ali uzbudljivo sugestivnim na vremena Androsa[12] iPhippsa[13] i vradžbina. Tada me poveo kroz vrata s lijeve strane,upalio uljnu svjetiljku, i rekao mi da se raskomotim.

Vidiš, Eliote, ja sam netko koga bi na ulici pošteno nazvali“tvrdokošcem”, ali priznati ću da mi je ono što sam ugledao nazidovima te prostorije zadalo ružan šok. Bile su to njegove slike,znaš - one koje nije mogao naslikati ili pokazati u ulici Newbury - ibio je u pravu kada je rekao da je “pustio mašti na volju”. Evo -popij još jedno piće - i meni je potrebno!

Nema svrhe da ti pokušam kazati kako su izgledale, jer su užas,bogohulna strava, i nevjerojatan prijezir i moralni smrad proizlaziliiz jednostavnih dodira, prilično onkrâj moći riječi kojima bi ih semoglo klasificirati. Nimalo nije bila prisutna egzotična tehnika kojase može vidjeti kod Sidneyja Simea, ništa od transsatumovih pejzažai lunarnih gljiva koji služe Clarku Ashtonu Smithu[14] da sledi krv.

Pozadine su uglavnom bile stara crkvena groblja, duboke šume,litice pored mora, cigleni tuneli, drevne drvom obložene prostorije,ili jednostavne masonske grobnice. Groblje na Coppovu brdu, kojenije moglo biti udaljeno mnogo ulica od ove same kuće, je biloomiljena tema.

Ludilo i čudovišnost su ležali u likovima u prvome planu - jer jePickmanovom morbidnom umjetnošću prevladavalo demonskoportretiranje. Ti su likovi rijetko bili posve ljudski, ali često su sepribližavali ljudskosti u različitim stupnjevima. Većina je tijela, iakogrubo dvonožna, bila pogrbljena, i imala nejasan pseći kalup.Tekstura većine je bila neke neugodne gumenaste vrste. Uh! Moguih vidjeti i sada! Njihova preokupacija - pa, ne traži me da budemodveć precizan. Uglavnom su se hranili - neću kazati čime.Ponekada su bili prikazani u skupinama na grobljima ili upodzemnim prolazima, i često su se pojavljivali u borbama okonjihova plijena - ili radije, njihova blaga. A kakvu je prokletuizražajnost Pickman katkada podario nakaradnim licima plijena ovemrtvačnice! Povremeno su stvari bile prikazane u skoku krozotvoreni prozor u noći, ili kako čuče na prsima spavača, opčinjeninjihovim grlima. Jedno je platno prikazivalo krug njih kako laju okoobješene vještice na Brdu vješala, čije je mrtvo lice odavalo bliskosrodstvo njihovim.

Ali nemoj dobiti ideju da sam se od sveg ovog odurnog poslatematike i okruženja onesvijestio. Nisam trogodišnje dijete, te vidjehmnogo toga sličnoga ovome i prije. Bila su to lica, Eliote, ta prokletalica, koja su zurila i slinila iz platna samim dahom života! Kunem seBogom, čovječe, duboko vjerujem da su bila živa! Taj je mučničarobnjak probudio ognje pakla u pigmentu, a njegov je kist biočarobni štapić koji može prizvati noćne more. Daj mi taj bokal,Eliote!

Bilo je jedno djelo nazvano “Lekcija” - nebesa smilujte mi se, štosam ga ikada vidio! Slušaj - možeš li zamisliti čučeći krug neizrecivihpsima nalik stvorenja na groblju koja uče malo dijete kako da sehrani kao oni? Cijena zamijenjene bebe, pretpostavljam - znaš onaj

stari mit kako čudni ljudi ostavljaju svoj okot u zipkama kaozamjenu za ljudske bebe koje ukradu. Pickman je prikazivao što sedogađa toj ukradenoj djeci - kako odrastaju - i tada sam počeouviđati gnjusnu povezanost U licima ljudskih i ne-ljudskih likova.On je, u svim svojim gradacijama morbidnosti između sasvim ne-ljudi i degradiranih ljudi, uspostavio zlobnu vezu i evoluciju. Psećestvari su se razvile iz smrtnika!

I doskora se zapitah kako je doživljavao njihove mlade ostavljenes čovječanstvom u obliku mjenjolike djece, tada mi oko uhvati slikukoja je utjelovljivala upravo tu pomisao. Bila je to slika drevnogapuritanskoga interijera - prostorija s teškim gredama i rešetkastimprozorima, s ugodnim, i nezgrapnim namještajem iz sedamnaestogastoljeća, s Obitelji posjednutom uokolo dok je otac čitao Sveto pismo.Svako je lice isijavalo otmjenost i poštovanje, izuzev jednoga koje jeodražavalo ruglo jame. Bilo je to lice mladića u godinama, te je bezdvojbe pripadalo pretpostavljenom sinu onoga pobožnog oca, dok jeu biti bio rod nečistih stvari. Bio je to njihov mjenjolik - i u duhuvrhunske ironije Pickman mu je podario crte lica sasvim primjetnoslične njegovim.

Do tada je Pickman upalio svjetiljku u susjednoj sobi te jepristojno držao otvorena vrata za mene; pitajući me bih li želiovidjeti njegove “suvremene studije”. Nisam bio u mogućnosti datimu mnogo od svog mišljenja - bio sam previše bez riječi od straha iprijezira - ali mislim da je u potpunosti razumio te se time osjećaovisoko pohvaljenim. A sada te želim ponovo uvjeriti, Eliote, danisam nikakav mekušac koji bi vrištao na išta što prikazuje i djelićodstupanja od uobičajenoga. Ja sam sredovječno i pristojnosofisticiran, i predmnijevam da si me dovoljno gledao u Francuskojda znaš kako me nije lagano izbaciti iz takta. Imaj u vidu, također,da sam baš upravo došao do zraka i navikao se na te stravične slikekoje su pretvarale kolonijalnu Novu Englesku u neku vrst dodatkapaklu. Dakle, usprkos svemu tome, ta je sljedeća prostorija iskamčilapravi vrisak iz mene, te sam se morao primiti za dovratak da mikoljena ne popuste. Ta je druga komora prikazivala čopor zloduha i

vještica kako osvajaju svijet naših predaka, i donosila je stravu ravnou naš svakidašnji život!

Bože, kako je taj čovjek slikao! Postojala je studija nazvana“Nesreća u podzemnoj”, u kojoj se jato podlih stvari veralo iz nekeneznane katakombe kroz pukotinu u podu stanice podzemneželjeznice u ulici Boylston, te su napadali mnoštvo ljudi naplatformi. Druga je prikazivala ples na Coppovu brdu sred grobnicas pozadinom današnjice. Bio je tamo još i pozamašan broj pogledana podrume, s čudovištima kako puze kroz rupe i pukotine uzidovima, cereći se dok su čučali iza bačava ili peći i čekali da im seprva žrtva spusti niz stepenice.

Jedno odurno platno činilo se da opisuje golemo križanje naBeacon Hillu, s preplavljujućom vojskom kužnih čudovišta koji seguraše kroz jazbine koje su saćasto prekrivale tlo. Plesovi namodernim grobljima su slobodno slikani, dok me jedan drugikoncept nekako sablaznio više od ostalih - prizor ispod neznanihsvodova, gdje su se gomile zvjeradi nagurale oko jedne koja jedržala dobro poznati vodič kroz Boston te je očito čitala na glas. Svisu pokazivali na određeni prolaz, i svako se lice činilo izobličenoepileptičnim i odzvanjajućim smijehom, i ja pomislih da gotovočujem đavolje odjeke. Naslov slike bijaše, “Holmes, Lowell, iLongfellow leže pokopani na Mount Aubumu[15]”.

Kako sam se postepeno umirio i prilagodio na ovu druguprostoriju pakosti i morbidnosti, počeo sam analizirati neke odrazloga mojega mučnog prijezira. Na prvome mjestu, rekoh samsebi, ove su stvari odbojne zbog krajnje neljudskosti i okorjeleokrutnosti koje je iskazivao Pickman. Momak mora biti nemilosrdanneprijatelj sveg čovječanstva da toliko uživa u torturi mozga i mesa idegradaciji u ovoj smrtničkoj oronuloj građevini. Na drugomemjestu, slike su užasavale zbog njihove veličine. Njihova umjetnostbijaše uvjerljiva umjetnost - kada smo gledali slike ugledali smosame demone te smo ih se bojali. I nastrani dio bijaše taj što Pickmannije crpio ništa od svoje snage tako što je bio izbirljiv ili bizaran.Ništa nije bilo mutno, izobličeno, ili stilizirano; obrisi bijahu oštri i

životni, a detalji bijahu gotovo bolno definirani. A tek lica!Nije bila neka puka umjetnikova interpretacija to što vidjesmo;

bio je to sam pandemonij, savršeno jasan u potpunoj objektivnosti.To je bilo to, nebesa mi! Čovjek uopće nije bio fantazist iliromantičar - nije se čak ni trudio pružiti nam grčevitu, sablasnuprolaznost snova, već je hladno i zlobno odražavao nekakav stabilni,mehanistički, i dobro ustaljeni svijet užasa kojega je vidio upotpunosti, briljantno, skladno, i odlučno. Bog zna što je taj svijettrebao biti, ili gdje je uopće promatrao bogohulne oblike kojiskakuću i kasaju i gmižu kroz njega; ali koji god bio zbunjujući izvornjegovih slika, jedno je bilo jasno. Pickman je bio u svakome smislu— u koncepciji i u egzekuciji - temeljit, bolno radišan, i gotovoznanstveno realističan.

Moj me domaćin sada vodio dolje u podrum u svoj atelje, te sepripremih za paklenske efekte među nesvršenim platnima. Kakosmo stigli do dna vlažnih stuba, okrenuo je svjetiljku prema kutuvelikoga otvorenoga prostora koji je ležao pred nama, otkrivajućikružni cigleni rub nečega što je očito bio veliki bunar u zemljanomepodu. Prišli smo bliže, te vidjeh da mora biti pet stopa širok, sastjenkama širokim dobru stopu i nekih šest pedalja ponad tla -solidan rad sedamnaestoga stoljeća, ili sam bio u grdnoj zabludi. Toje bilo, Pickman reče, ono o čemu je kazivao - otvor u mrežu tunelakoji su nekoć bili ukopani pod brdom. Primijetih dokono kako senije činio zazidan, te da je teški drveni disk činio očiti poklopac.Pomislivši na stvari s kojima je ovaj bunar morao biti spojen, akoPickmanove divlje aluzije nisu bile puka retorika, lagano zadrhtah;pa se okrenuh da ga slijedim korak gore pa kroz uska vrata uprostoriju poštene veličine, opremljene drvenim podom inamještenom kao atelje. Oprema s acetilenskim plinom je pružalasvjetlo nužno za rad.

Nedovršene slike na stalcima ili naslonjene o zidove bijahugrozne kao i one dovršene gore, te prikazivaše mukotrpne metodeumjetnika. Prizori su bili započinjani krajnjom pažnjom, a konturenarisane olovkom su govorile o minucioznosti kojom se Pickman

služio da postigne pravu perspektivu i proporciju. Čovjek je biovelikan - kažem to čak i sada, znajući sve što znam. Velikifotografski aparat na stolu pobudi moju pažnju, i Pickman miobjasni da ga koristi slikajući scene za pozadine, tako da bi ih mogaopreslikati s fotografija u ateljeu umjesto da tegli opremu uokolo pogradu za ovaj ili onaj prizor. Bio je mišljenja da je fotografija jednakodobra kao stvaran prizor ili kao model za kontinuiran rad, te objavikako je koristi redovito.

Bilo je nešto posve uznemirujuće kod mučnih skica ipoluzavršenih čudovišnosti koje su zvjerale uokolo sa svake straneprostorije, a kada je Pickman iznenada otkrio golemo platno nastrani daleko od svjetla, nisam ni za živu glavu mogao suspregnutiglasan urlik - drugi koji sam proizveo te noći. Odjekivao je iodjekivao kroz tamne svodove toga drevnoga i otrovnoga podruma,i morao sam se zagrcnuti na poplavu reakcija koje su prijetileeksplozijom u histeričnome smijehu. Milostivi Stvoritelju! Eliote, alija ne znam što je od toga bilo stvarno a što grozničava mašta. Nečini mi se da Zemlja može sadržavati san poput toga!

Bila je to kolosalna i neizreciva bogohulnost s ognjem u crvenimočima, i držala je u koščatim kandžama stvar koja bijaše čovjek,glodajući mu glavu kao što dijete gricka vrh slatkiša. Njen položaj jebio neka vrst čučnja, i kako sam promatrao osjećao sam kako bisvakoga trenutka mogla ispustiti svoj trenutačni plijen i potražitisočniji zalogaj. Ali k vragu i sve, nije čak ni đavolji subjekt bio tajkoji je činio tu sliku takvom besmrtnom fontanom sve panike - nition, niti pseće lice s podignutim ušima, krvavim očima, spljoštenimnosom, i slinavim usnama. Nisu ni ljuskave kandže niti tijeloskorene plijesni niti kopitaste noge - ništa od toga nije budilo tujedinstvenu grozotu, iako je bilo što od toga moglo bez problemapotjerati lako uzbudljivoga čovjeka u ludilo.

Bila je to tehnika, Eliote - prokleta, bezbožna, neprirodna tehnika!Koliko god sam živo biće, nikada nigdje ne vidjeh sami dah životatako pretočen u platno. Čudovište je bilo ondje - zurilo je i glodalo iglodalo i zurilo - i znao sam da samo obustava zakona Prirode može

ikada dopustiti čovjeku da naslika takvu stvar bez modela - beznekakvoga tračka uvida u podzemni svijet kojega nijedan smrtnikneprodan Đavlu nije nikada imao.

Pribijen pribadačom na prazni dio platna stajao je posve smotankomad papira - vjerojatno, pomislih, fotografija s koje je Pickmannamjeravao preslikati pozadinu odvratnu kao i noćnu moru koju jetrebala krasiti. Posegnuo sam da ga razmotam i pogledam, kadaiznenada vidjeh kako se Pickman trznuo kao metkom pogođen. Bioje osluškivao naročitim intenzitetom još otkako je moj šokirani vrisakprobudio nenaviknute odjeke u mračnome podrumu, i sada sedoimao ošinut strahom koji je, premda neusporediv s mojim, u sebisadržavao više tjelesnu nego duševnu komponentu. Izvukao jerevolver i pokazao mi da budem tiho, tada je izašao u glavni diopodruma i zatvorio vrata za sobom.

Mislim da sam na trenutak bio paraliziran. OponašajućiPickmanovo osluškivanje, umislio sam da čujem slabašni zvuktrčkaranja negdje, te niz cvileža ili blejanja iz smjera kojega nisammogao odrediti. Pomislih na ogromne štakore pa zadrhtah. Tadadopre prigušeni zvuk meteža od kojega sam se nekako cijeli naježio- skrivena, grabežljiva vrst meteža, premda ne mogu pokušatiprenijeti riječima na što mislim. Bilo je kao da teško drvo pada nakamen ili ciglu - drvo na ciglu - zbog čega sam na to pomislio?

Začulo se opet, još glasnije. Osjetila se vibracija kao da je drvopalo s veće visine no što je palo prije. Tome uslijedi oštar škripavizvuk, Pickmanovo vrištavo mumljanje, te zaglušujuće pražnjenjesvih šest komora revolvera, ispaljenih spektakularno kao što bikrotitelj lavova mogao pucati u zrak kao sredstvo zastrašivanja.Prigušeni cvilež ili kreštanje, te tup udarac. Tada se začuje jošdrvenog i ciglenog škripanja, pauza, te otvaranje vrata - na koje samse priznajem jezivo trznuo. Pickman se pojavio s pušećim oružjem,psujući nadute štakore koji se izlegoše u drevnome bunaru.

“Vrag će ga znati što jedu, Thurberu,” iscerio se, “jer ti arhaičnituneli dodiruju groblje i vještičju jazbinu i morsku obalu. Ali što godto bilo, mora da im je ponestalo, jer bili su vražje nestrpljivi da

izađu. Vaše ih je vikanje uskomešalo, pretpostavljam. Bolje buditepažljivi na ovim starim mjestima - naši prijatelji glodavci su smetnja,premda ponekada mislim da su pozitivni dodatak u smisluatmosfere i boja.”

Dakle, Eliote, to je bio kraj noćne pustolovine. Pickman mi jeobećao pokazati kuću, i nebesa znaju da je to i učinio. Izveo me izonoga spleta uličica, čini mi se suprotnim smjerom, jer kada smougledali uličnu svjetiljku bili smo u polupoznatoj ulici monotonihredova oronulih stambenih zgrada i starih kuća. Bila je to ulicaCharter, ispostavilo se, ali bio sam previše usplahiren primijetitikako smo došli do nje. Zakasnili smo na nadzemnu, te smo pješicekrenuli natrag kroz centar ulicom Hanover. Sjećam se te šetnje.Skrenuli smo s Tremonta uz Beacon, i Pickman me ostavio na ugluulice Joy, gdje sam nastavio sam. Nikada se više nisam čuo s njim.

Zašto sam ga se odrekao? Nemoj biti nestrpljiv. Čekaj da naručimkavu. Dosta je bilo alkohola, ali treba mi nešto drugo. Ne - to nijebilo zbog slika što sam ih vidio na onome mjestu; iako se kunem dasu one bile dostatne da ga se protjera iz devet od deset domova iklubova u Bostonu, i pretpostavljam da se sada nećeš čuditi zašto semoram kloniti podzemne željeznice i podruma. Bilo je to - zbognečega što sam pronašao u svome kaputu sljedećega jutra. Znaš,smotani papir pričvršćen na ono strahovito platno u podrumu; stvarza koju sam mislio da je fotografija nekakvog prizora koju jenamjeravao upotrijebiti kao pozadinu onoga čudovišta. Onajposljednji prepad se dogodio kada sam posegnuto da ga razmotam, ičini se da sam ga nesvjesno zgužvao u džep. Ali evo kave - popij jecrnu, Eliote, ako si mudar.

Da, papir je razlog zašto sam se odrekao Pickmana; RichardaUptona Pickmana, najvećega umjetnika kojega sam ikada poznavao- i najgnjusnijeg bića koje je ikada preskočilo granice života u ponoremita i ludila. Eliote - stari je Reid bio u pravu. On nije bio posvečovjek. Ili je rođen u stranoj sjeni, ili je pronašao način kakootkračunati zabranjena vrata. Sada je sasvim svejedno, jer je otišao -natrag u nevjerojatnu tamu koju je obožavao pohoditi. Evo, upalimo

luster.Ne traži me da objasnim niti čak da nagađam što sam spalio.

Nemoj me ni pitati, što je značio onaj krticama nalik metež kojega jePickman onako hitro otpisao kao štakore. Postoje tajne, znaš, koje sumogle navratiti iz davnih dana Salema, a Cotton Mather jesvojevremeno zborio o prilično neobičnim stvarima. Znaš kako suprokleto životne bile Pickmanove slike - kako smo se svi znali čudiligdje smogne takva lica.

Pa - onaj papir, na posljetku, nije bila fotografija nikakvepozadine. Ono što je prikazivala je jednostavno bilo ono čudovišnobiće koje je slikao na onome groznome platnu. Bio je to model kojegje koristio - a njegova pozadina je bio puki zid podrumskoga ateljeau minucioznim detaljima. Ali tako mi svega, Eliote, bila je tofotografija iz stvarnoga života.

Krvosljednik

“Krvosljednik” je kratka priča napisana u rujnu 1922.godine, te objavljena u veljači 1924. u časopisu Weird Tales. Prožetautjecajem Edgara Allana Poea, ova priča sadrži prvo spominjanjeLovecraftove tajanstvene i legendarne knjige Necronomicon.

Krvosljednik

I

U mojim izmučenim ušima odzvanja bez prestanka zujanje iklepetanje noćnih mora, i slabašno, udaljeno lajanje nekakvogadivovskoga lovačkog psa. To nije san - a nije, bojim se, niti ludilo -jer previše se toga već zbilo zbog čega imam ove milostive dvojbe.St. John je izmrcvareno truplo; i samo ja znam zašto, a takve jenaravi moje znanje da se upravo spremam prosvirati si mozak izstraha da ću i sam biti izmrcvaren istim načinom. Niz neosvijetljenei beskrajne hodnike jezovite fantazije krstari crna, bezobličnaNemesis[15a]koja me tjera u samouništenje.

Neka nebesa oproste glupost i morbidnost koje su nas odvele utakvu čudovišnu zlu kob! Umorni od banalnosti prozaičnoga svijeta,gdje čak radosti romantike i pustolovine ubrzo postaju ustajale, St.John i ja

smo entuzijastično slijedili svaki estetski i intelektualni pokret kojije obećavao odmor od naše razorne dosade. Enigme simbolista[16] iekstaze prerafaelita[17] su svojevremeno sve bile i naše, ali iz svakognovog raspoloženja bijaše prebrzo iscrpljena sva zabavna novina iprivlačnost. Držala bi nas samo sumorna filozofija dekadentnih21,koju smo pronalazili moćnom samo postupno povećavajući dubinu idijaboličnost naših prodiranja u nju. Ubrzo smo iz Baudelairea[18] iHuysmansa23 iscrpili sva uzbuđenja, dok nam konačno nisupreostali samo izravniji podražaji neprirodnih iskustava ipustolovina u vlastitoj koži. Bila je to zastrašujuća emocionalnapotreba koja nas je s vremenom odvela do gnjusne aktivnosti kojučak u trenutačnom strahu spominjem sa sramom i bojažljivosti - tugnjusnu krajnost ljudske sramote, odurnu naviku pljačkanjagrobova.

Ne mogu otkriti pojedinosti naših šokantnih ekspedicija, niti čakdjelomice katalogizirati najgore od trofeja koji su krasili bezimeni

muzej koji priredismo u velikoj kamenoj kući u kojoj smo zajednostanovali, sami i bez slugu. Naš muzej bijaše bogohulno, nezamislivomjesto, gdje smo sotonističkim ukusom neurotičnih virtuoza sastavilisvemir pun užasa i truleži da uzbude naša iscrpljena osjetila. Bila jeto skrivena prostorija, duboko, duboko pod zemljom; gdje su golemikrilati demoni isklesani u bazaltu i oniksu povraćali iz razjapljenihcerećih usta nastranu zelenu i narančastu Svjetlost, a skrivenepneumatske cijevi gurkaše nizove crvenih stvari iz mrtvačnica ukaledioskopske plesove smrti prekrivene rukom vezenim ogromnimcrnim tapiserijama. Kroz te cijevi svojeglavo dopiraše mirisi zakojima su naša čula ponajviše žudila; katkad miris blijedihpogrebnih ljiljana, katkada narkotički tamjan zamišljenihistočnjačkih oltara mrtvih kraljeva, a ponekad - kako zadrhtim na tosjećanje! - strahoviti, dušoremetljiv zadah otvorenoga groba.

Po zidovima ove odbojne komore bili su sanduci drevnih mumijapopunjenih doličnim, živima nalik tijelima, savršeno prepariranim ikonzerviranim taksidermijskom[19] umjetnošću, i nadgrobnispomenici ugrabljeni s najstarijih groblja svijeta. Niše tu i tamosadržavaše lubanje svih oblika, te glave očuvane u različitimstadijima raspadanja. Ondje je čovjek mogao pronaći truleća, ćelavatjemena znamenitih plemića, te svježe i ozarene zlatne glave svježepokopane djece. Bilo je skulptura i slika, sve s đavoljim tematikamaa neke smo napravili St. John i ja. Zaključana mapa za spise,uvezena u potamnjelu ljudsku kožu, je sadržavala stanovitenepoznate i neprepričive crteže za koje glasina kaže da ih je stvorioGoya ali se nije usudio to potvrditi. Bilo je mučnih glazbenihinstrumenata, žicanih, puhačkih, te drvenih puhaljki, s kojima smoSt. John i ja ponekad proizvodili disonance izvanredne morbidnosti ikakofonije demonskih grozota; dok je u bezbroj dekoriranihormarića od ebanovine ležala najnevjerojatnija i nezamislivaraznovrsnost plijena iz grobnica ikada sakupljenog ljudskim ludilomi perverzijom. Naročito o ovome plijenu ne smijem zboriti - hvalaBogu da sam smogao hrabrost da ga uništim puno prije no štopomislih na uništenje samog sebe.

Pljačkaški izleti na kojima smo sakupili naša nastrana blaga suuvijek bili umjetnički upečatljivi događaji. Nismo bili nekakvevulgarne bitange, već smo radili samo pod određenim uvjetimaraspoloženja, krajobraza, okoline, vremena, godišnjeg doba, imjesečine. Te su nam razbibrige bile najuzvišeniji oblik estetskogizričaja, te smo im pridavali izbirljivu tehničku brigu oko detalja.Neprikladan sat, neskladan svjetlosni efekt, ili traljavo rukovanjepljesnivim jadnikom, bi nam gotovo u potpunosti uništilo onajushićeni podražaj koji bi uslijedio nakon ekshumacije nekezloslutne, iskežene tajne iz zemlje. Naša je potraga za novimprizorima i pikantnim prilikama bila grozničava i nezasitna - St.John je uvijek bio vođa, i on je bio taj koji je naposljetku predvodioput prema onome ruglu, onome ukletome mjestu koje nam jedonijelo naš gnjusni i neizbježni usud.

Kakvom smo zloćudnom kobi bili namamljeni na ono užasnonizozemsko groblje? Mislim da su krive mračne glasine i legende,pripovijetke o osobi pokopanoj pet stoljeća, koja i sama bijašepljačkaš grobnica u svoje vrijeme, a ukrao je moćnu stvar iz silnegrobnice. Mogu se prisjetiti kulisa u ovim posljednjim trenucima —blijedi jesenji mjesec iznad grobova baca duge jezive sjene;groteskno drveće, sumorno pognuto u zagrljaj zanemarene trave irazbijenih kamenih ploča; ogromne legije začudno kolosalnihšišmiša lete nasuprot mjeseca; drevna crkva obrasla bršljanom upiregolemim sablasnim prstom u bezbojno nebo; fosforescentni kukciplešu kao smrt-vatre podno drveća tisa u daljem kutu; mirisi plijesni,vegetacije, i manje objašnjivih stvari koje su se neprimjetno družile snoćnim vjetrom iz dalekih močvara i mora; te najgore od svega,udaljeno duboko tonirano lajanje nekakvoga divovskoga lovačkogpsa kojega nismo mogli ni vidjeti niti mu sa sigurnošću odreditismjer. Dok začusmo taj nagovještaj laveža, zadrhtali smo prisjetivšise seljačkih priča; jer taj kojeg smo tražili je pred nekoliko stoljećabio pronađen na ovome jednom te istom mjestu, rastrgan iizmrcvaren kandžama i zubima neke neopisive zvijeri.

Sjećam se kako smo prodirali u pljačkašev grob našim lopatama,

te kako smo bili oduševljeni prizorom nas samih, groba, blijedogamotrećeg mjeseca, užasnih sjena, grotesknog drveća, divovskihšišmiša, drevne crkve, plešućih smrt-vatri, mučnih zadaha, nježnejadikovke noćnoga vjetra, i stranoga, polučujnoga, bezsmjernogalajanja, u čije smo objektivno postojanje jedva mogli biti sigurni.Tada udarismo u materijal tvrđi od vlažne crnice, te ugledasmotrulu duguljastu kutiju s korom od mineralnih naslaga iz dugoneuznemiravane zemlje. Bila je nevjerojatno čvrsta i debela, alitoliko stara da smo je konačno otvorili i gutali očima ono što jesadržavala.

Mnogo - nevjerojatno mnogo - je preostalo od ostataka usprkosprotoku vremena od pet stotina godina. Kostur, premda mjestimiceslomljen čeljustima stvari koja ga je ubila, držao se na okupuiznenađujućom čvrstoćom, i mi smo zurili u čistu bijelu lubanju injene duge, jake zube i prazne očne duplje koje su nekoć sjalegrobničkom groznicom nalik našoj. U lijesu je ležao talismanneobičnoga i egzotičnog oblika, koji je očito bio nošen okospavačeva vrata. Bila je to čudnovato stilizirana figura napetog ikrilatog psa tragača, ili sfinge s polupsećim licem, i bila je majstorskiizrezbarena u antičkom orijentalnom stilu iz maloga komadazelenoga žada. Izraz beštijina lica bijaše odbojan do krajnosti,iskazujući odjednom smrt, zvjerstvo i zlobu. Po podnožju bijahuispisani znakovi koje niti St. John niti ja nismo mogli razlučiti; a nadnu je, poput majstorova pečata, bila urezana groteskna i silnalubanja.

Toga trena kako smo ugledali talisman znali smo da ga moramoimati; da je ovo blago samo po sebi bilo naš logičan plijen izvjekovnoga groba. Čak i s neprepoznatljivim obrisima, mi bismo gaželjeli, ali kako smo pobliže pogledali uvidjesmo da nije upotpunosti nepoznat. Stran je uistinu bio svoj umjetnosti iknjiževnosti koje lucidni i uravnoteženi čitatelji poznaju, ali mi smoga prepoznali kao stvar natuknutu u zabranjenome Necronomiconuludoga Arapina Abdula Alhazreda; grozan simbol kulta koji jedeleševe, s nepristupačnoga Lenga u središnjoj Aziji. I predobro smo

prepoznali zloslutne odlike lica koje je opisao stari Arapindemonolog; odlike lica, napisao je, izvučene iz neke opskurnenadnaravne manifestacije duša onih koji uznemiruju i glođu mrtve.

Zgrabivši predmet od zelenoga žada, bacili smo posljednji pogledna njegova vlasnika bijeloga lica s očima-pećinama te zatrpali grobkao što smo ga pronašli. Kako smo žurili s toga mrskoga mjesta, sukradenim talismanom u St. Johnovom džepu, pomislili smo davidimo kako se šišmiši spuštaju u jednome tijelu prema zemlji kojusmo tako nedavno ispreturali, kao da traže nekakvu prokletu inesvetu hranu. Ali jesenji je mjesec sjao slabo i blijedo, pa nismomogli biti sigurni. Pa smo, također, jedreći sljedećega dana izNizozemske prema našemu domu, pomislili da čujemo slabašnoudaljeno lajanje nekakvoga divovskog lovačkog psa u pozadini. Alijesenji je vjetar tužno i bolesno jadikovao, pa nismo mogli bitisigurni.

II.

Manje od tjedan dana po našem povratku u Englesku, čudne sestvari počeše zbivati. Živjeli smo kao pustinjaci; lišeni prijatelja,sami, i bez slugu u nekoliko prostorija drevne vlastelinske kuće sredturobne i samotne vrištine; tako da su naša vrata rijetko bilasmetana kucanjem posjetitelja. Sada smo, međutim, biliuznemiravani nečime što se doimalo kao često šuškanje u noći, nesamo oko vrata već i oko prozora, gornjih kao i donjih. Jednom namse pričinilo da je veliko, tamno tijelo pomračilo prozor u knjižnicikada je kroz njega sjao mjesec, te smo jednom drugom prilikommislili da čujemo nedaleko zujanje ili klepetanje. U obje prilikeistraga nije otkrila ništa, pa smo počeli pripisivati te pojave mašti -istoj onoj neobično uznemirenoj mašti koja je još održavala u našimušima slabašno udaljeno lajanje koje smo čuli na nizozemskomegroblju. Talisman od žada je sada ležao u niši našega muzeja, iponekada smo ispred njega palili svijeće neobičnih mirisa. Puno smočitali u Alhazredovom Necronomiconu o njegovim svojstvima, i oodnosu pljačkaševe duše sa stvarima koje je simbolizirala; te smo biliuznemireni pročitanim. Tada je došao užas.

U noći 24. rujna, 19—, začuo sam kucanje na vratima mojihodaja. Misleći da je St. John, dozvolih kucaču ulaz, ali odgovorio mije samo kreštavi smijeh. Nikoga nije bilo u hodniku. Kada samprobudio St. Johna iz njegova sna, kleo se u posvemašnje neznanje otom događaju, te postade zabrinut poput mene. Te je noći slabašno,udaljeno lajanje preko vrištine postalo sigurna i užasna stvarnost.Četiri dana poslije, dok smo obojica bili u skrivenome muzeju, dopredo nas tiho, oprezno grebanje po jedinim vratima koja su vodila katajnom stepeništu u knjižnici. Naša jeza je sada bila podijeljena, jerpored straha od nepoznatoga, uvijek smo se bojali da bi naša groznazbirka mogla biti otkrivena. Utrnuvši sva svjetla, došli smo do vrata inenadano ih otvorili; na što osjetismo neobjašnjiv nalet zraka, i

začusmo kako uzmiče u daljini nastrana kombinacija šuštanja,hihota, i nerazgovijetnoga žamora. Jesmo li poludjeli, sanjali, iliuopće pri svojoj pameti, nismo pokušali ustanoviti. Samo smoustanovili, s najcrnjim shvaćanjem, da je navodni bestjelesni žamorbez ikakve dvojbe bio na nizozemskom jeziku.

Od tada smo živjeli u rastućoj grozi i fascinaciji. Uglavnom smose držali teorije da smo zajednički ludjeli od našega životaneprirodnih uzbuđenja, ali katkada nam je više odgovaralodramatizirati nas kao žrtve nekakvoga odurnog i užasnog usuda.Bizarne su manifestacije sada bile prečeste za izbrojati. Našaosamljena kuća je bila naizgled živa prisutnošću nekog zloćudnogbića čiju narav nismo mogli odgonetnuti, i svake se noći demonskolajanje valjalo preko vjetrometine, vazda glasnije i glasnije. Dana 29.listopada pronašli smo u mekanoj zemlji ispod prozora knjižnice nizotisaka krajnje nemogućih za opisati. Bili su zbunjujući kao hordeogromnih šišmiša koji su zaposjeli staru vlastelinsku kuću ubesprimjernim i povećavajućim brojkama.

Užas je dosegnuo vrhunac 18. studenog, kada je St. Johna, koji sevraćao kući poslije sumraka s udaljene željezničke postaje, ugrabilaneka strahovita mesožderna stvar i rastrgala ga u komadiće.Njegovo se vrištanje čulo do kuće, te požurih do groznoga prizorataman da začujem klepet krila i vidim nejasnu crnu magličastu stvarkako se ocrtava nasuprot rastućeg mjeseca. Moj je prijatelj umiraokada sam mu se obratio, a on nije mogao smisleno odgovoriti. Svešto je mogao napraviti je šapnuti, “Talisman - ta prokleta stvar Tadase skljokao, inertna masa izmrcvarena mesa.

Pokopao sam ga sljedeće ponoći u jednome od našihzanemarenih vrtova, i promumljao iznad njegova tijela jedan odđavoljih rituala koje je volio za života. I kako sam izgovaraoposljednju demonsku rečenicu začuo sam izdaleka u vrištinislabašno lajanje nekakvoga divovskoga lovačkog psa. Mjesec je biovisoko, ali nisam se usudio pogledati prema njemu. I kada samugledao u sumračno osvijetljenoj vrištini široku magličastu sjenukako skače s humka na humak, zaklopih oči te se bacih ničice na

zemlju. Kada sam drhtajući ustao, ne znam koliko vremena kasnije,do teturao sam u kuću i napravio šokantna poklonstva pred oltaromtalismana od zelenoga žada.

Plašeći se sada živjeti sam u drevnoj kući na vrištini, otišao samnarednoga dana za London, uzevši sa sobom talisman nakon štosam uništio ognjem i zakopao ostatak bezbožne zbirke u muzeju. Alinakon tri noći, opet sam začuo lajanje, i prije no što je tjedan prošaoosjećao sam strane oči na sebi kada god je bio mrak. Jedne večeridok sam šetao Viktorijinim nasipom u potrazi za zrakom, vidjeh crnioblik kako zaklanja jedan od odraza svjetiljaka u vodi. Prohujao jevjetar snažniji od onoga noćnoga vjetra, i znao sam da što je zadesiloSt. Johna mora uskoro zadesiti i mene.

Sljedećega sam dana pažljivo zapakirao zeleni talisman od žada iotplovio za Nizozemsku. Koju sam milost mogao dobiti vraćanjem testvari njenom tihom, uspavanome vlasniku, nisam znao; ali osjećaosam da moram barem iskušati bilo kakav zamislivo logičan korak.Što je bio krvosljednik, te zašto me progonio, još bijahu nejasnapitanja; ali prvi sam put začuo lajanje na onome drevnome groblju, asvaki naredni događaj uključujući St. Johnov umirući šapat jeposlužio da poveže prokletstvo s krađom talismana. Sukladno tomeutonuo sam u najdublje bezdane očaja kada sam, u krčmi uRotterdamu, otkrio da su me lopovi lišili toga jedinog sredstva mogspasenja.

Lajanje je bilo glasno te večeri, a u jutro sam čitao o neizrecivomdjelu u najgadnijoj četvrti grada. Rulja je bila užasnuta, jer je zluoronulu stambenu zgradu zadesila crvena smrt strašnija odnajgroznijega prijašnjeg zločina u susjedstvu. U bijednomlopovskom brlogu je cijelu obitelj raskomadala u komadićenepoznata stvar koja nije ostavila nikakav trag, a oni u blizini su čulicijelu noć iznad uobičajene galame pijanih glasova slabašni, duboki,uporni prizvuk sličan divovskome lovačkome psu.

Stoga sam konačno opet stajao usred onoga nezdravog grobljagdje je blijedi zimski mjesec bacao jezovite sjene, a drveće bez lišćase saginjalo u zagrljaj uvenuloj, zaleđenoj travi i popucalim

kamenim pločama, crkva obrasla bršljanom je upirala podrugljivprst u neprijateljsko nebo, a noćni je vjetar manijakalno zavijao izzaleđenih močvara i ledenih mora. Lajanje je sada bilo sasvim tiho, iposve je prestalo kada sam prišao drevnome grobu kojeg sam nekoćoskvrnuo, te preplašio abnormalno velike horde šišmiša koji suznatiželjno kružili iznad njega.

Ne znam zašto sam otišao tamo osim da se molim, ili da izbrbljamlude molbe i isprike da umirim bijelu stvar koja je tamo ležala; ali, iztko zna kojeg razloga, napao sam poluzamrznutoga jadnika punbeznađa djelomično mojega, a dijelom snažne volje izvan mene.Iskapanje je bilo mnogo lakše no što sam očekivao, iako sam ujednom trenutku naišao na nastranu smetnju, kada se vitki lešinarobrušio iz hladnoga neba i počeo mahnito kljucati grobnu zemljudok ga nisam ubio udarcem lopate. Naposljetku sam došao do truleoble kutije te uklonio vlažni otrovni poklopac. To je bila posljednjaracionalna radnja koju sam napravio.

Jer skvrčena unutar toga vjekovnoga lijesa, u zagrljaju gustozbijene noćnomorne pratnje golemih, žilavih, usnulih šišmiša, je bilakoščata stvar koju smo moj prijatelj i ja orobili; ne čista i mirna kaošto smo je onda pronašli, već prekrivena skorenom krvlju ikomadima stranoga mesa i kose, i promatrala me svjesno svojimfosforescentnim dupljama, a oštri okrvavljeni očnjaci su zijevaliuvrnuto u sprdnji mojeg neizbježnog usuda. A kada se oteo iz tihiscerenih čeljusti duboki, konvulzivni lavež kao nekakvogadivovskoga lovačkog psa, vidjeh da u svojoj krvavoj, prljavoj kandžidrži izgubljeni i kobni talisman od zelenoga žada, te sam samovrisnuo i idiotski pobjegao, dok mi se vrištanje ubrzo nije pretvorilou grohot histeričnoga smijeha.

Ludilo jaše zvjezdani vjetar ... kandže i zubi oštreni na stoljećimaleševa ... kapava smrt za uzdama bakanalija[20] šišmiša iz noćno-crnih ruševina zakopanih hramova Beliala[21].... Sada, dok lajanje temrtve, bezmesne čudovišnosti biva sve glasnije i glasnije, a nečujnizuj i klepet onih prokletih kožnih krila kruži sve bliže i bliže,potražiti ću svojim revolverom zaborav koji je moje jedino utočište

od bezimenog i neizrecivog.

Azathoth

“Azathoth” je početak nikada završenog romana. Djelo jenapisano u lipnju 1922., a objavljeno je kao samostalni odlomak učasopisu Leaves 1938., poslije Lovecraftove smrti. Ovdje se prvi putapojavljuje spomen moćnoga bića Azathotha, jednoga od glavnihentiteta u Lovecraftovu Cthulhu ciklusu. Iako je najizglednije kakoLovecraft nikada nije napisao više od ovoga fragmenta od 430 riječi,poslije je napisao roman slične tematike - “Potragu za neznanimKadathom.”

Azathoth

Kada su vjekovi pali na svijet, i kada je čuđenje nestalo iz umovaljudi; kada su se sivi gradovi uzdignuli ka zadimljenim nebesimasvojim visokim tornjevima, tmurnim i ružnim, u čijim sjenama nitkone može sanjati sunce ili rascvjetane proljetne livade; kada je učenjestrgnulo Zemljin plašt ljepote, a pjesnici više ne pjevaše izuzev oizopačenim fantomima viđenim nejasnim i mrenastim očima; kadasu se te stvari zbile, i djetinja nadanja iščeznula zauvijek, došao ječovjek koji je putovao izvan života, u potrazi ka prostranstvimakuda su snovi svijeta utekli.

O imenu i boravištu ovoga čovjek sasvim je malo zapisano, jer tosu stvari samo budnoga svijeta; ipak je rečeno da je oboje nejasno.Dovoljno je znati da je obitavao u gradu visokih zidina gdje jalovisumrak vlada, te da je mučno radio cijeli dan sred sjena i nemira,dolazeći uvečer kući u sobu čiji se jedini prozor nije otvarao premapoljima i lugovima, već prema mračnome dvorištu gdje drugiprozori zuriše u tupom očaju. Sa toga prozorskog krila čovjek moževidjeti samo zidove i prozore, osim kada bi se ponekad jako nagnuoi zapiljio u visine u male prolazeće zvijezde. I stoga jer pusti zidovi iprozori moraju otjerati u ludilo čovjeka koji puno sanja i čita,stanovnik te sobe se naginjao noć za noću i piljio naviše da uhvatitračak stvari s onu stranu budnoga svijeta i sivila visokih gradova. Sgodinama je počeo zazivati imenom zvijezde koje su polako jedrile, ipratio ih u mašti kada su na žalost kliznule izvan vida; dok mu senajzad nisu otvorili mnogi tajanstveni krajobrazi čije postojanjeobično oko ne sluti. Jedne noći je moćni jaz bio premošćen, i nebesaopsjednuta snovima su se nadvila dolje do prozora usamljenogpromatrača, kako bi se spojila sa zagušljivim zrakom njegove sobe iučinila ga dijelom njihova nevjerojatnog čuda.

U sobu su prodrle divlje bujice ljubičastoga ponoćnog blještavila sprašinom od zlata; vrtlozi prašine i ognja, kovitlaju se iz krajnjih

svemira teški od parfema onkraj svjetova. Opojni oceani se izliše,osvijetljeni suncima koje ljudsko oko neće nikada motriti, koji usvojim virovima nose strane dupine i morske nimfe nezapamćenihdubina. Bešumni se beskraj vrtložio oko sanjara i podigao ga bez daje taknuo tijelo koje se ukočeno naginjalo kroz osamljeni prozor; idanima nespomenutim u ljudskim kalendarima su ga plime dalekihsfera lagano nosile da se pridruži snovima za kojima je žudio;snovima koje su ljudi izgubili. Na koncu mnogih mijena ostavile suga nježno da spava na zelenoj obali okupanoj u izlasku sunca;zelenoj obali mirisnoj od procvjetalih lotosa i posutoj crvenimlopočima.

Stvar na mjesečini

”Stvar na mjesečini” je kratka priča prvi puta objavljena učasopisu Bizarre u siječnju 1941., koju je za objavljivanje pripremio J.Chapman Miske, po vodeći se za pismom kojeg je H. P. Lovecraftposlao Donaldu Wandreiju 24. studenoga 1927. Pismo opisuje sankojega je Lovecraft usnuo, dok je za potrebe priče Miske dopunioopis toga sna. Većina objavljene priče je identična originalnompismu.

Stvar na mjesečini

Morgan nije pismen čovjek; u stvari ne može niti engleski zboritis nekom dozom povezanosti. Zbog toga me čude riječi koje jenapisao, iako su se drugi smijali.

Bio je sam u večer kada se to zbilo. Iznenada ga je zahvatilaneizdrživa potreba da piše, te uzevši nalivpero u ruku zapisao jesljedeće:

Moje ime je Howard Phillips. Živim u ulici College broj 66, uProvidenceu, Rhode Island. Dvadeset i četvrtoga u studenom 1927. -pošto sada ne znam čak niti koja bi mogla biti godina - zaspao sam isanjao, te se odonda ne mogu probuditi.

Moj je san započeo u vlažnoj, trskom zagušenoj močvari koja jeležala ispod sivoga jesenjeg neba, s grubom lišajem prekrivenomliticom koja se uzdizala ka sjeveru. Tjeran nekom nejasnompotragom, uspeo sam se kroz raspuklinu ili procijep ove isturenelitice, zamijetivši tako crna usta mnogih strahovitih jazbina koja sešire s oba zida u dubine kamenog platoa.

Na nekoliko je mjesta prolaz bio natkriven spajanjem gornjihdijelova uske pukotine; ta su mjesta bila izrazito mračna, i nisudopuštala opažanje onih jazbina koje su tamo mogle postojati. Utakvome mračnome prostoru postadoh svjestan nadiranjajedinstvenoga straha, kao da mi je nekakva suptilna i bestjelesnaemanacija iz bezdana gutala dušu, ali je crnilo bilo preveliko da bihnazrio izvor moga nemira.

Naposljetku sam izronio na visoravan mahovinom obraslogkamena i škrtog tla, osvijetljenu blijedom mjesečinom koja jezamijenila sferu dana na izdahu. Bacajući oči uokolo, nisam uočionikakvu živuću stvar; ali bijah svjestan vrlo čudnog komešanjaduboko ispod mene, sred šaputavog šaša kužne močvare koju samnedavno napustio.

Nakon što prehodah određenu razdaljinu, naišao sam na hrđave

tramvajske tračnice, i od crva izjedene stupove koji su još nosilimlitavu i viseću naponsku žicu. Prateći tu liniju, uskoro sam naišaona žuti vagon s ograđenim prostorima na oba kraja, označen brojem1852 - jednostavnim zastarjelim stilom uobičajenim od 1900. do 1910.Bio je prazan, ali očito spreman za polazak; s trolom dignutom dožice dok bi zračna kočnica tu i tamo zalupala ispod poda. Ukrcaosam se i uzalud potražio prekidač za svjetlo - te usput primijetihnedostatak upravljačke ručke, što je dakako podrazumijevalo kratkuodsutnost vozača. Tada sam sjeo u jednu od poprečnih sjedalica togvozila. Tog sam trena začuo šuštanje u rijetkoj travi na lijevo, ividjeh tamne obrise dvojice ljudi kako se naziru na mjesečini. Imalisu službene kape željezničke kompanije, i nisam mogao dvojiti da suto kontrolor karata i vozač. Jedan od njih onjuši zrak jedinstvenomoštrinom, i podigne lice da zavija na mjesec. Drugi padne na svečetiri i potrča prema vagonu.

Smjesta skočih i luđački potrčim van iz toga vagona i prekobeskrajnih milja platoa dok me iznemoglost nije natjerala da stanem- učinih to ne zato jer je kontrolor pao na sve četiri, već jer je licevozača bio puki bijeli stožac ušiljen ujedno krvavocrveno ticalo ...

Bio sam svjestan da samo sanjam, ali sama svjesnost nije bilaugodna. Od te strahovite noći, molim samo za buđenjem - koje nijedošlo!

Mjesto toga, našao sam se kao žitelj toga stravičnoga svijetasnova! Ona je prva noć ustupila mjesto zori, te sam besciljnotumarao preko osamljenog prostranstva močvare. Kada je noć stigla,i dalje sam lutao, nadajući se buđenju. Ali iznenada razgrnuh trave ividjeh preda mnom drevni tramvajski vagon - i pored njega stvar sastožastim licem koja podigne glavu i u bujici mjesečine počne stranozavijati!

Odonda je isto svakoga dana. Noć me uvijek odvede na to mjestostrave. Pokušao sam ne micati se, dolaskom noći, ali moram hodatiu svome drijemežu, jer se vazda prenem s onom užasnom stvarikako zavija preda mnom na blijedoj mjesečini, a ja se okrećem iluđački bježim.

Bože! Kada ću se probuditi?To je napisao Morgan. Pošao bih do broja 66 u ulici College u

Providenceu, ali se plašim što bih tamo mogao pronaći.

Usud koji je došao u Sarnath

”Usud koji je došao u Sarnath” je jedna od ranihLovecraftovih kratkih priča, koja je prvi puta objavljena u škotskomamaterskom časopisu fikcije The Scot, u lipnju 1920. godine.

Usud koji je došao u Sarnath

U zemlji Mnar postoji golemo jezero koje ne puni nikakva rijeka iiz kojega nikakva rijeka ne teče. Prije deset tisuća godina ondje je nanjegovoj obali stajao moćni grad Sarnath, ali Sarnath više ne stojitamo.

Priča se da je u zaboravljenim godinama kada je svijet bio mlad,prije no što su ljudi Sarnatha uopće došli u zemlju Mnar, drugi gradstajao pored jezera; sivi kameni grad lb, koji je bio star koliko i samojezero, i napučen bićima neugodnim za gledanje. Vrlo čudna i ružnabijahu ta bića, kao što uistinu i jest većina bića koja nastanjuju jošnedovršen i grubo oblikovan svijet. Zapisano je na valjkastimopekama Kadatherona da su bića Iba bila nijanse zelene kao jezero iizmaglice koje se dižu iznad njega; da su imala buljave oči,napućene, mlitave usne, i neobične uši, i da nisu imala glasa.Također je zapisano da su se spustila jedne noći u magli s mjeseca;ona i golemo mimo jezero i sivi kameni grad lb. Kako god da bilo,sigurno je da su štovala morsko zelenoga kamenog idola isklesanogana sliku Bokruga, moćnoga vodenog guštera; ispred kojeg su užasnoplesala kada je mjesec bio skoro pa pun. I zapisano je na papirusu uIlarneku, da su jednoga dana otkrila vatru, i odonda palila ognjevena česte ceremonijalne prigode. Ali nije mnogo zapisano o timbićima, jer su živjeli u vrlo drevnim vremenima, a čovjek je mlad, tezna malo o vrlo drevnim živućim stvarima.

Poslije mnogo eona ljudi su došli u zemlju Mnar; tamni pastirskipuk sa svojim vunastim stadima, koji izgradiše gradove Thraa,Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai. A neka plemena,odvažnija od ostalih, su prodrla do granice jezera i podigla gradSarnath na mjestu gdje su dragocjeni metali pronađeni u zemlji.

Nisu daleko od sivoga grada Iba lutajuća plemena položila prvokamenje Sarnatha, te su se strašno čudili bićima iz Iba. Ali snjihovim je čuđenjem bila pomiješana i mržnja, jer su mislili

neprikladnim da bi bića takve vanjštine trebala hodati po čovječjemsvijetu u sumrak. Niti su im se svidjele neobične skulpture na sivimmonolitima Iba, jer su te skulpture bile užasne u svojoj golemojstarini. Zašto su se ta bića i skulpture zadržali tako kasno u svijetu,čak do dolaska čovjeka, nitko ne može kazati; osim ako nije zbogtoga što je zemlja Mnar sasvim mirna, i udaljena od većine drugihzemalja. Zemalja izjave i sna.

Što su ljudi Sarnatha više promatrali bića iz Iba to je više raslanjihova mržnja, i nije slabila ni otkrićem da su bića slaba, i mekanakao žele na dodir kamenja i koplja i strijela. Pa su jednoga danamladi ratnici, praćkaši i kopljanici i strijelci, marširali na lb te pobilisve njegove stanovnike, gurajući nastrana tijela u jezero dugimkopljima, jer ih nisu htjeli dotaknuti. I jer im se nisu sviđali siviskulpturama isklesani monoliti Iba, također ih pobacaše u jezero;čudeći se zbog težine posla kako je uopće to kamenje donesenoizdaleka, što je moralo biti, budući da nema ničega tomu sličnoga ucijeloj zemlji Mnar ili u susjednim zemljama.

I tako ništa od sasvim drevnoga grada Iba nije bilo pošteđenoizuzev morsko-zelenoga kamenog idola isklesanog na slikuBokruga, vodenog guštera. Njega su mladi ratnici ponijeli natrag sasobom u Sarnath kao simbol pobjede nad starim bogovima i bićimaIba, i kao znak najsnažnijih u zemlji Mnar. Ali u noći nakon što jepostavljen u hramu morala se dogoditi stravična stvar, jer suneobična svjetla viđena iznad jezera, a ujutro su ljudi pronašli kakoidola više nema, a vrhovnog svećenika Taran-Isha kako leži mrtav,kao od nekakvoga neizrecivoga straha. I prije no što je umro, Taran-Ish je naškrabao na oltar od krizolita[22] grubim drhtavim potezimaznak USUDA.

Poslije Taran-Isha je bilo mnogo vrhovnih svećenika u Sarnathu,ali morsko-zeleni kameni idol nije nikada pronađen. I mnogastoljeća dođoše i prođoše, dok se Sarnath razvijao preko svakemjere, tako da su samo svećenici i stare žene pamtili što je Taran-Ishnaškrabao na oltar od krizolita. Između Sarnatha i grada Ilarneka jeuspostavljena karavanska ruta, pa su dragocjeni metali iz zemlje

mijenjani za druge metale i rijetke tkanine i dragulje i knjige i oruđaza majstore i sve predmete luksuza koji su poznati ljudima kojiobitavaju uz zavojitu rijeku Ai i dalje. Stoga je Sarnath rastao moćani učen i prekrasan, te je slao osvajačke vojske da potčine susjednegradove; pa su s vremenom sjedili na prijestolju u Sarnathu kraljevicijele zemlje Mnar i mnogih okolnih zemalja.

Čudo svijeta i ponos svega ljudskoga roda bijaše veličanstveniSarnath. Od ulaštenog mramora iz pustinjskih kamenoloma su bilenjegove zidine, visine 300 lakata i debljine 75, tako da su se bojnakola mogla mimoilaziti dok ih ljudi voze gore po njima. Punih 500stadija[23] su se protezale, i bile otvorene samo na strani premajezeru; gdje je valobran od zelenoga kamena odbijao valove koji suse neobično podizali jednom godišnje za festivala u čast uništenjagrada Iba. U Sarnathu je bilo pedeset ulica od jezera do karavanskihvrata, i još pedeset koje ih presijecaju. Popločane su bile oniksom,izuzev onih po kojima su konj i i deve i slonovi stupali, koje su bilepopločane granitom. A dveri Sarnatha je bilo onoliko koliko je bilokrajeva ulica, sve od bronce, i opkoljene skulpturama lavova islonova isklesanih iz nekakvog kamena koji više nije bio poznatmeđu ljudima. Kuće Sarnatha bijahu od glazirane opeke ikalcedona[24], svaka sa svojim zidom ograđenim vrtom i kristalnimjezercem. Čudnom su vještinom bile sagrađene, jer nijedan drugigrad nije imao takve kuće; te su se putnici iz Thraa i Ilameka iKadatherona divili sjajnim kupolama kojima su bile nadsvođene.

Ali još čudesnije bijahu palače i hramovi, i vrtovi koje je sagradioZokkar, kralj iz davnina. Postojalo je mnogo palača, od kojih je inajjadnija bila moćnija od bilo koje u Thraau ili Ilameku iliKadatheronu. Toliko su bile visoke da se čovjek unutra mogaoponekad zamisliti ispod samih nebesa; dok su osvijetljene bakljamauronjenim u ulje Dothura njihovi zidovi prikazivali ogromneslikarije kraljeva i vojski, divote koje bi istoga trena nadahnule izapanjile promatrača. Nebrojeni bijahu stupovi palača, svi oddelikatnoga mramora, i rezbarenim oblicima neprolazne ljepote. I uvećini su palača podovi bili mozaici od berila[24a] i lapis-lazulija[25] i

sardoniksa32 i granata[26] i drugih odabranih materijala, postavljenihtako da se promatrač mogao zamisliti kako hoda preko gredicanajrjeđega cvijeća. I bilo je također i česmi, koje bacaše mirisne vodeu ugodnim mlazovima raspoređenima lukavom vještinom.Zasjenjujući sve ostale stajala je palača kraljeva Mnara i okolnihzemalja. Na paru zlatnih pognutih lavova počivalo je prijestolje,mnogo stepenica iznad svjetlucavoga poda. I bio je izrezbaren izjednoga komada bjelokosti, iako više ne živi ni jedan čovjek koji biznao odakle bi tako golem komad mogao potjecati. U toj palačibijaše također mnogo galerija, i mnogo amfiteatara gdje su se lavovii ljudi i slonovi borili za užitak kraljeva. Katkada su amfiteatri bilipotopljeni vodom dopremljenom iz jezera moćnim akvaduktima, tesu se tada priređivale uzbudljive pomorske bitke, ili borbe izmeđuplivača i smrtonosnih podvodnih stvari.

Sarnath je imao sedamnaest tornjevima nalik, uzvišenih inevjerojatnih hramova, sagrađenih od svijetloga višebojnogakamena nepoznatoga igdje drugdje. Visok punih tisuću lakata jestajao najveći među njima, u kojem su obitavali vrhovni svećenicidostojanstva jedva manjeg od kraljevskog. U razini tla bijahudvorane veličine i krasote poput onih u palačama, gdje se okupljašegomile da štuju Zo-Kalara i Tamsha i Lobona, vrhovna božanstvaSarnatha, čiji su tamjanom obavijeni oltari bili poput prijestoljavladara. Nisu poput eikona drugih bogova bili Zo-Kalar i Tamash iLobon, jer toliko su životni bili da se čovjek mogao zakleti da samimilostivi bradati bogovi sjede na bjelokosnim prijestoljima. A goreuz beskrajne stube od sjajnoga cirkona nalazila se toranj-odaja,odakle su vrhovni svećenici promatrali grad i ravnice i jezero danju,a tajanstveni mjesec i znakovite zvijezde i planete, i njihove odrazeu jezeru noću. Ovdje se izvodio vrlo tajni i drevni obred preziranjaBokruga, vodenog guštera, i ovdje je počivao oltar od krizolita koji jenosio Taran-Ishovu USUD škrabotinu.

Prekrasni bijahu i vrtovi koje je sagradio Zokkar, kralj iz davnina.U središtu Sarnatha su ležali, pokrivajući velik prostor te okruženivisokim zidom. I bili su natkriveni moćnom kupolom od stakla, kroz

koju su sjali sunce i mjesec i zvijezde i planeti kada je bilo vedro, i skoje su visjeli blistavi prikazi sunca i mjeseca i zvijezda i planetakada nije bilo vedro. Ljeti vrtovi bijahu hlađeni svježim bezmirisnimpovjetarcima koji su vješto stvarani lepezama, a zimi su bili grijaniskrivenim vatrama, tako da je u tim vrtovima bilo vazda proljeće.Vrtovima su tekli mali potoci preko svijetlih oblutaka, presijecajućizelene livade i vrtove mnogih nijansi, a prekoračeni mnoštvommostova. Mnogo bijaše vodopada u njihovim tokovima, i mnogobijaše ljiljanima krcatih jezerca u koja su se slijevali. Potocima ijezercima plivaše bijeli labudovi, dok je glazba rijetkih ptica zvonilau glas s melodijom voda. Usred uređenih terasa su se uzdizali zeleninasipi, ukrašeni tu i tamo sjenicama vinove loze i slatkih cvjetova, isjedalima i klupama od mramora i portira[27]. I moglo se pronaćimnogo malih oltara i hramova gdje se čovjek mogao odmoriti ilipomoliti nižim bogovima.

Svake se godine u Sarhathu održavalo slavlje u čast uništenjagrada Iba, za čije je vrijeme u izobilju bilo vina, pjesme, plesa, iveselja svake vrste. Velike su počasti odavane sjenkama onih kojiistrijebiše čudna drevna bića, a sjećanjima na ta bića i na njihovestare bogove rugaše se plesači i svirači lütnji ovjenčani ružama izZokkarovih vrtova. I kraljevi bi gledali prema jezeru i proklinjalikosti mrtvih koje su ležale na njegovu dnu. Isprva se vrhovnimsvećenicima nisu dopala ta slavlja, jer su međusobno prepredalinastrane priče kako je morsko-zeleni eikon nestao, i kako je Taran-Ish umro od straha te ostavio upozorenje. I pričali su kako su sasvojega visokog tornja katkada vidjeli svjetla u vodama jezera. Alipošto mnoge godine prođoše bez nesreće, čak su se i svećenicismijali i proklinjali i pridružili orgijama slavljenika. Zaista, nisu li onisami, u svome visokom tornju, često izvodili vrlo drevni i tajni obredpreziranja Bokruga, vodenog guštera? I tisuću je godina bogatstva iužitaka prešlo preko Sarnatha, čuda svijeta i ponosa svega ljudskogaroda.

Veličanstveno i izvan pameti bijaše slavlje za tisućitu godinuuništenja grada Iba. Cijelo desetljeće se o njemu zborilo u zemlji

Mnar, i kako se približavalo, Sarnath pohodiše na konj ima idevama i slonovima ljudi iz Traa, Ilameka, i Kadatherona, i svihgradova Mnara i okolnih zemalja. Ispred mramornih zidina preddugo očekivanu noć su podignuti paviljoni prinčeva i šatori putnika,i cijela je obala odzvanjala pjesmom sretnih slavljenika. U svojoj jeplesnoj dvorani sjedio Nargis-Hei, kralj, opijen drevnim vinom iztrezora pokorenoga Pnatha, i okružen slavljeničkim plemstvom iužurbanim robovima. Pojedene su mnoge neobične delikatese natome slavlju; paunovi s otoka Nariela u Srednjemu oceanu, mladekoze s dalekih brda Implana, devine pete iz pustinje Bnazik, orasi izačini iz Cydathrianških lugova, te biseri s valovima oplakanogMtala otopljenih u octu iz grada Thraa. Umaka je bio neizreciv broj,pripremljenih od strane najprepredenijih kuhara u cijelome Mnara, iprilagođenih nepcu svakoga slavljenika. Ali najcjenjenije od svijunamirnica su bile velike ribe iz jezera, svaka ogromne veličine, iservirane na zlatnim tanjurima obrubljenim rubinima i dijamantima.

Dok su se kralj i njegovo plemstvo gostili u palači i promatralikrunu svih jela koja ih je čekala na zlatnim tanjurima, ostali su slavilidrugdje. U tornju velikoga hrama svećenici održavaše pijanke, a upaviljonima bez zidova su prinčevi okolnih zemalja imali svojaveselja. I bio je to vrhovni svećenik Gnai-Kah koji prvi primijeti kakose sjene spuštaju sa skoro pa punoga mjeseca u jezero, i ukletezelene magle koje se podigoše s jezera da se spoje s mjesecom i daomotaju zlokobnom sumaglicom tornjeve i kupole na propastosuđenoga Sarnatha. Tada oni u tornjevima i oni bez zidovaugledaše neobična svjetla na vodi, i spaziše da je siva hridinaAkurion, koja je inače stajala visoko uzdignuta iznad jezeranedaleko obale, bila zamalo potopljena. I strah je rastao nejasno alibrzo, tako da su prinčevi Ilameka i dalekoga Rokola srušili i sklopilisvoje šatore i paviljone i krenuli prema rijeci Ai, premda su jedvaznali razlog svoga odlaska.

Tada, blizu ponoćne ure, sve se brončane dveri Sarnatha treskomotvoriše i van prokulja pomahnitala gomila koja zacrni ravnicu, takoda su svi gostujući prinčevi i putnici pobjegli prestravljeni. Jer je na

licima ove gomile bilo ispisano ludilo rođeno u nesnosnom užasu, ana njihovim su jezicima bile riječi toliko stravične da nitko tko ih ječuo nije zastao za dokazom. Ljudi čije oči bijahu divlje od straha suvrištali iz sveg glasa na prizor unutar kraljeve plesne dvorane, gdjese kroz prozore više ne naziraše obličja Nargis-Heia i njegovaplemstva i robija, već horda neopisivih zelenih bezglasnih stvari sbuljavim očima, napućenim, mlohavim usnama, i neobičnim ušima;stvari koje su užasno plesale, noseći u svojim šapama zlatne tanjureobrubljene rubinima i dijamantima. A prinčevi i putnici, dok subježali iz na propast osuđenoga grada Sarnatha na konj ima idevama i slonovima, baciše još jedan pogled na jezero rođeno umagli i uoče sivu hridinu Akurion posve potopljenu.

Kroz cijelu se zemlju Mnar i okolne zemlje proširiše priče oonima koji pobjegoše iz Sarnatha, pa su karavane prestale tražiti tajprokleti grad i njegove dragocjene metale. Prošlo je podosta prije nošto se ikoji putnik zaputio u tom pravcu, a čak i tada samo su sehrabri i pustolovni mladići udaljene Falone usudili na taj put;pustolovni mladići žute kose i plavih očiju, koji nisu nikakav rodpuku Mnara. Ti su ljudi zaista otišli do jezera da osmotre Sarnath;ali iako pronađoše golemo mimo jezero, i sivu hridinu Akurion kojase uzdiže visoko iznad jezera blizu obale, nisu ugledali čudo svijeta iponos svega ljudskoga roda. Tamo gdje su jednom stajale zidine od300 lakata i tornjevi još viši, sada se protezala samo močvarna obala,i gdje je nekoć živjelo pedeset milijuna ljudi sada su gmizali samognjusni zeleni vodeni gušteri. Nisu ostali čak ni rudnici dragocjenogmetala, jer USUD je došao u Sarnath.

Ali poluzakopan u šašu je pronađen čudan zeleni idol odkamena; preko svake mjere drevan idol prekriven algama i isklesanna sliku Bokruga, moćnoga vodenog guštera. Taj je idol, posvećen uvisokome hramu u Ilarneku, s vremenom postao štovan širom čitavezemlje Mnar, podno skoro pa punoga mjeseca.

Iranonova potraga

”Iranonova potraga” je kratka priča napisana 28. veljače1921., te je prvi puta objavljena u srpanjskom izdanju časopisaGalleon 1935. godine. U jednome trenutku Iranon spominje da ježivio u zemlji Lomar, u koju je smještena druga Lovecraftova priča“Polaris”, pa se može pretpostaviti da je “Iranonova potraga”smještena u isti svijet i doba kao i “Polaris”, tj. u pretpovijesnuZemlju otprilike 24.000 godina prije naše ere.

Iranonova potraga

U granitni grad Teloth doskitala je mladost; ovjenčan vinovomlozom, njegova žuta kosa se sjala kao mirisna smola a grimizna haljabijaše poderana dračom planine Sidrak koja leži s druge stranestarinskoga mosta od kamena. Puk Telotha je tmast i surov, kojiobitava u uglatim kućama, i namrgođeno upitaše stranca odakledolazi i koje mu je ime te kakva mu je sudbina. Stoga mladićodgovori:

“Ja sam Iranon, i dolazim iz Aire, dalekoga grada kojega sesjećam samo kroz maglu ali ga pokušavam ponovo pronaći. Ja sampjevač pjesama koje naučih u tome dalekom gradu, i moj poziv jestvarati ljepotu stvarima zapamćenim iz djetinjstva. Moje jebogatstvo u malim sjećanjima i snovima, i u nadama koje pjevam uvrtovima kada je mjesec blag a zapadni vjetar komeša lotosovepupoljke.”

Kada su ljudi Telotha čuli ove stvari počeše šaptati međusobno;jer iako u granitnome gradu nema smijeha ili pjesme, surovi ljudikatkada u proljeće gledaju prema Karthianskim brdima i razmišljajuo lutnjama dalekoga Oonaia o kojima su putnici zborili. I takorazmišljajući, nagovoriše stranca da ostane i pjeva na trgu ispredMlin tornja, iako im se nije svidjela boja njegovih dronjavih halja,niti mirisna smola u kosi, niti njegov vijenac vinove loze, nitimladost u njegovu zlatnom glasu. Uvečer je Iranon pjevao, i dok jepjevao jedan starac se poče moliti a jedan je slijepac kazao da vidiaureolu ponad pjevačeve glave. Ali je većina stanovnika Telothazijevala, neki se smijali a neki otišli spavati; jer Iranon nije govorioništa korisnoga, pjevajući samo o svojim sjećanjima, snovima, inadama.

“Sjećam se sutona, mjeseca, i nježnih pjesama, i prozora pokrajkojeg su me ljuljali u san. A kroz prozor se vidjela ulica gdje su sepalila zlatna svjetla, i gdje su sjene plesale po kućama od mramora.

Sjećam se kvadrata mjesečine na podu, koja nije bila poput običnogasvjetla, i vizija koje su plesale u mjesečevim zrakama kada mi jemajka pjevala. I također, sjećam se sunca jarkoga jutra iznadmnogobojnih brda u ljeto, i slatkoga cvijeća nošenog južnim vjetromod kojeg je drveće pjevalo.

O Aira, grade mramora i berila, kolike su samo tvoje ljepote!Koliko sam volio tople i mirisne lugove sa druge strane hijalinske[28]

Nithre, i slapove majušne Kra koja je tekla kroz zelenu dolinu! U timsu lugovima i u toj su dolini djeca međusobno plela vijence, a usmiraj dana sanjao sam neobične snove ispod yath stabala u planinidok sam podno sebe gledao svjetla grada, i zavojitu Nithru kakoodražava vrpcu zvijezda.

I u gradu postojaše palače venama prošaranog i nijansiranogmramora, sa zlatnim kupolama i obojanim zidovima, i zelenimvrtovima s ažurnim bazenima i kristalnim fontanama. Često bih seigrao u vrtovima i gacao po bazenima, i ležao i sanjario sred blijedogcvijeća podno stabala. I ponekad bih se u suton uspeo dugombregovitom ulicom do citadele i otvorenoga prostora, te doljepromatrao Airu, čarobni grad mramora i berila, sveg divnoga uhaljama zlatnoga plamena.

Dugo si mi nedostajala, o Airo, jer ja bijah samo dijete kada smoprognani; ali moj je otac bio kralj i ja ću ti se vratiti, jer tako jeodredila Sudba. Kroz svih sam te sedam zemalja tražio, i jednoga ćudana ponovo vladati tvojim lugovima i vrtovima, tvojim ulicama ipalačama, i pjevati ću ljudima koji će znati o čemu pjevam, te seneće smijati ili mi okretati leđa. Jer ja sam Iranon, koji bijaše princAire.”

Te su noći stanovnici Telotha smjestili stranca u staju, a ujutro mudođe gradski arhont[29] i reče da mora ići u radionu Athokapostolara, da mu bude naučnik.

“Ali ja sam Iranon, pjevač pjesama,” on uzvrati, “te nemam srceza postolarev zanat.”

“Svi u Telothu moraju mukotrpno raditi,” odgovori arhont, “jertakav je zakon.” Tada Iranon reče:

“Zbog čega mukotrpno radite; ako ne zbog toga da možete živjetii biti sretni? Te ako mukotrpno radite samo da biste još višemukotrpno radili, kada će vas pronaći sreća? Vi muku mučite dabiste živjeli, ali zar nije život sazdan od ljepote i pjesme? I ako netrpite pjevače među sobom, gdje će biti plodovi vašeg mukotrpnograda? Muka bez pjesme je poput iscrpljujućeg puta bez kraja. Zarnije smrt ugodnija?” Ali arhont bijaše mrzovoljan i nije shvaćao, tezaprijeti strancu:

“Ti si čudan mladić, i ne dopada mi se tvoje lice niti tvoj glas.Riječi koji si izgovorio su bogohulne, pošto bogovi Telotha kazaše daje mukotrpan rad dobar. Naši su nam bogovi obećali utočište svjetlaonkraj smrti, gdje će biti odmora bez kraja, i kristalne svježine sredkoje si nitko neće zamarati um mišlju ili oči ljepotom. Odlazi sada doAthoka postolara ili nestani iz grada do sumraka. Svi ovdje morajuslužiti, a pjesma je glupost.” Stoga Iranon izađe iz staje i počnehodati uskim kamenim ulicama između sumornih uglatih kuća odgranita, tražeći nešto zeleno u proljetnome zraku. Ali u Telothu nebijaše ničega zelenoga, jer sve je od kamena. Lica ljudi su se mrštila,ali pored kamenog nasipa uz tromu rijeku Zuro sjedio je mladidječak i tužnih očiju gledao u vode promatrajući zelene propupalegrane koje su bujice donijele sa brda. Te mu dječak reče:

“Nisi li to uistinu ti zbog kojeg arhonti zdvajaše, koji tražiš dalekigrad u krasnoj zemlji? Ja sam Romnod, rođen krvlju Telotha, alinisam star kao što su navade granitnoga grada, i svaki dan čeznemza toplim lugovima i dalekim zemljama ljepote i pjesme. S onestrane Karthianskih brda leži Oonai, grad lutnji i plesa, o kojem ljudišapuću i govore da je istovremeno prekrasan i užasan. Tamo bihpošao da sam dovoljno star da pronađem put, i tamo bi ti trebaopoći i tamo bi pjevao te imao ljude koji će te slušati. Napustimo gradTeloth i putujmo zajedno između proljetnih brežuljaka. Pokazat ćešmi kako se putuje a ja ću nazočiti tvojim pjesmama u večer kadazvijezde jedna po jedna donose snove umovima sanjara. I možda sečak dogodi da je Oonai, grad lutnji i plesa baš divna Aira koju tražiš,jer priča se da ne poznaješ Airu od davnih dana, a imena se često

mijenjaju. Pođimo u Oonai, o Iranone zlaćane glave, gdje će ljudiprepoznati naše čežnje te nas dočekati kao braću; niti će se ikadasmijati ili mrštiti onome što govorimo.” A Iranon odgovori:

“Neka bude tako maleni; ako itko na ovome kamenom mjestučezne za ljepotom, mora potražiti planine i ono onkraj njih, a ja teneću ostaviti da žudiš na obali trome Zuro. Ali ne pomisli dazadovoljstvo i razumijevanje stanuju odmah sa druge straneKarthianskih brda, ili na bilo kojem mjestu koje možeš pronaći zajedan dan, ili godinu, ili lustrum[30] putovanja. Gledaj, kada sam biomalen poput tebe živio sam u dolini Narthos pored ledene rijekeXari, gdje nitko nije htio slušati moje snove; te rekoh sebi da ću kadaporastem poći do Sinare na južnoj padini, i pjevati nasmijanimjahačima jednogrbih deva na tržnici. Ali kada sam stigao u Sinarupronašao sam jahače jednogrbih deva sve pijane i vulgarne, teuvidjeh da njihove pjesme nisu poput mojih, stoga otputovah nasplavi niz Xari do grada Jarena s bedemima od oniksa. Vojnici uJarenu me ismijaše te potjeraše, pa sam lutao mnogim drugimgradovima. Vidio sam Stethelos koji je ispod golemoga vodopada, amotrio sam i močvaru gdje je Sarnath nekoć stajao. Posjetio samThraa, Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai, te sam dugoobitavao u Olathoëu u zemlji Lomar. Ali iako sam ponekad imaoslušatelje, uvijek ih je bila nekolicina, i znam da će me dobrodošlicadočekati samo u Airi, gradu mramora i berila gdje je moj otac nekoćvladao kao kralj. Stoga, Aim ćemo tražiti, premda je pametnoposjetiti udaljeni i lütnjama blagoslovljeni Oonai sa druge straneKarthianskih brda, koji je možda zaista Aira, mada ja ne mislimtako. Airina ljepota je pusto zamišljanje prošlosti, te nitko ne možezboriti o njoj bez zanosa, dok o Oonaiu goniči deva šapućucerekajući se.”

U suton Iranon i mali Romnod napustiše Teloth, i dugo lutašeizmeđu zelenih brda i svježih šuma. Put bijaše težak i nejasan, ikanda se nisu uopće približavali Oonaiu, gradu lutnji i plesa; alisumrakom dok bi zvijezde izašle, Iranon bi pjevao o Airi i njenimljepotama a Romnod bi slušao, pa bi obojica bili sretni poslije

predstave. Obilno su jeli voće i crvene bobice, i nisu zamjećivaliprolazak vremena, jer mnoge su godine morale prohujati. MaleniRomnod više nije bio tako malen, i zborio je duboko mjestokreštavo, iako je Iranon uvijek bio isti, te i dalje kitio svoju zlatnukosu vinovom lozom i mirisnim smolama pronađenim u šumi. Pa jevremenom došao i dan kada se Romnod činio starijim od Iranona,iako je bio sasvim malen kada ga je Iranon zatekao kako promatrazelene propupale grane u Telothu na kamenoj obali trome rijekeZuro.

Tada jedne noći kada mjesec bijaše pun, putnici naiđoše naplaninski greben i dolje ugledaše nebrojena svjetla Oonaia. Seljaciim rekoše da su blizu, i Iranon je znao da ovo nije njegov rodni gradAira. Svjetla Oonaia nisu bila nalik onima Aire; jer su bila jaka iblještava, dok su svjetla Aire sjala blago i čarobno kao što jemjesečina obasjavala pod pored prozora gdje je Iranona majkanekoć ljuljala u san pjesmom. Ali Oonai je bio grad lutnji i plesa, pase Iranon i Romnod spustiše niz strmu padinu da bi pronašli ljudekojima će pjesme i snovi donijeti zadovoljstvo. A kada su ušli u gradpronašli su ružama ovjenčane ljude dobre volje kako se od kuće dokuće naginju sa prozora i balkona, koji su slušali Iranonove pjesmepa mu bacali cvijeće i pljeskali kada bi bio gotov. Tada je na trenutakIranon povjerovao da je pronašao one koji su mislili i osjećali poputnjega, premda je grad imao samo djelić Airine ljepote.

Kada je zora došla Iranon u nevjerici pogleda uokolo, jer kupoleOonaia nisu bile zlatne na suncu, već sive i sumorne. A stanovniciOonaia su bili blijedi od pijančevanja i tupi od vina, i ništa nalikozarenome puku Aire. Ali pošto su mu ljudi bacali cvjetove i klicalinjegovim pjesmama, Iranon je ostao, a sa njime i Romnod, kojemuse svidjelo pijančevanje grada te je nosio u svojoj tamnoj kosi ruže icvijet mirte. Često bi noću Iranon pjevao slavljenicima, ali je biouvijek kao i prije, ovjenčan samo vinovom lozom planina i prisjećaose mramornih ulica Aire i hijalinske Nithre. Pjevao bi u freskamaoslikanim dvoranama Monarha, na kristalnom podiju podignutomiznad poda koji bijaše zrcalo, i pjevanjem bi donosio slike svojim

slušatelj ima dok se ne bi činilo da pod odražava stare, prekrasne, ipoluzapamćene stvari, a ne od vina pocrvenjele slavljenike koji gaobasipaše ružama. I kralj mu naredi da skloni svoje grimiznedronjke, i odjene ga u saten i tkanine od zlata, s prstenjem odzelenoga žada i narukvicama od bjelokosti, te ga smjesti u pozlaćenuprostoriju punu tapiserija na krevet od slatkoga rezbarenog drva sbaldahinom i pokrivačima od svile izvezene cvjetnim uzorkom.Tako je živio Iranon u Oonaiju, gradu lutnji i plesa.

Nije poznato koliko se Iranon zadržao u Oonaiu, ali jednoga danakralj dovede u palaču neke mahnite plesače iz pustinje Liranian, isumračne svirače flauta iz Drinena na Istoku, a poslije togaslavljenici bacaše svoje ruže ne toliko Iranonu koliko plesačima isviračima flauta. I iz dana u dan je Romnod, koji bijaše malenidječak u granitnome Telothu, postajao sve grublji i crveniji od vina,dok nije sanjao sve manje i manje, i slušao s ugaslim užitkomIranonove pjesme. Ali iako je Iranon bio tužan nije prestao pjevati, iu večer bi opet pripovijedao svoje snove o Airi, gradu mramora iberila. Tada jedne noći crveni i gojazni Romnod teško zahropćeispod opojnih svila svoga ukrašenoga kauča te umre u grčevima,dok je Iranon, blijed i vitak, pjevao sam sebi u udaljenome kutku. Akada se Iranon isplakao na Romnodovom grobu i posuo ga zelenimpropupalim granama, kakve je Romnod volio, stavio je na stranusvoje svile i lažan nakit te pobjegao zaboravljen iz Oonaia, gradalütnji i plesa, ogrnut samo grimiznim dronjcima u kojima je došao, iovjenčan svježom lozom iz planina.

U smiraj dana odluta Iranon, dalje tražeći svoju rodnu grudu iljude koji će razumjeti i vrednovati njegove pjesme i snove. U svimsu se gradovima Cydathrie i u zemljama onkraj pustinje Bnazikdjeca veselih lica smijala njegovim ostarjelim pjesmama i dronjavimgrimiznim haljama; ali Iranon ostade vazda mlad, i nosio je vijencena svojoj zlatnoj glavi dok je pjevao o Airi, užitku prošlosti i nadibudućnosti.

Pa je naišao jedne noći na bijednu straćaru prastaroga pastira,pogrbljenog i prljavog, koji je čuvao mršavo stado na kamenitoj

padini iznad močvare živoga pijeska. S ovim je čovjekom Iranonzborio, kao i s tolikim drugima:

“Možeš li mi kazati gdje bih mogao pronaći Airu, grad mramora iberila, gdje teče hijalinska Nithra i gdje slapovi majušne Kra pjevajuzelenim dolinama i brdima pošumljenim yath drvećem?” A pastir,slušajući, promatraše dugo i sa zanimanjem Iranona, kao da seprisjeća nečega vrlo udaljenoga u vremenu, te prouči svaku crtustrančeva lica, i njegovu zlatnu kosu, i njegovu krunu od vinoveloze. Ali bio je star, pa samo zatrese glavom dok je odgovarao:

“O strance, uistinu sam čuo ime Aira, i druga imena koja sispomenuo, ali ona mi dolaze iz sasvim daleke pustoši dugih godina.Čuo sam ih u mladosti s usana prijatelja s kojim sam se igrao,prosjakova sina koji je sanjao neobične snove, koji bi raspredao dugepriče o mjesecu i cvijeću i zapadnome vjetru. Znali smo mu sesmijati, jer poznavali smo ga od rođenja ali se ipak smatraokraljevim sinom. Bio je ljepuškast, nešto poput vas, ali pun gluposti ičudnovatosti i pobjegao je još malen da pronađe one koji će radoslušati njegove pjesme i snove. Koliko je samo meni često pjevao ozemljama koje nikad nisu postojale, i o stvarima koje nikada ne bimogle biti! O Airi je zborio često; o Airi i rijeci Nithri, i slapovimamajušne Kra. Tada bi uvijek rekao da je ondje nekoć živio kao princ,premda smo ga ovdje poznavali od rođenja. Niti je ikada postojaomramorni grad Aira, niti oni koji bi uživali u neobičnim pjesmama,izuzev u snovima mojeg starog prijatelja Iranona kojeg više nema.”

I u sumraku, dok su zvijezde izlazile jedna po jedna, a mjesecbacio na močvaru sjaj nalik onome koje dijete vidi da treperi napodu dok ga ljuljaju navečer u san, ušetao se u smrtonosni živipijesak vrlo star čovjek u grimiznim dronjcima, okrunjen vinovomlozom, zureći ispred sebe kao da vidi zlatne kupole divnoga gradagdje su snovi shvaćeni. Te je noći nešto od mladosti i ljepote umrlo ustarome svijetu.

Nyarlathotep

Nyarlathotep

Nyarlathotep... gmižući kaos ...ja sam posljednji ... ja ću zboritiprijemljivoj praznini...

Ne sjećam se najjasnije kada je to sve započelo, ali prošli sumjeseci. Opća napetost je bila strahovita. Mijeni političkog idruštvenog komešanja pridodan je začudni i koteći nagovještajodvratne fizičke pogibelji; pogibelji sveprisutne i posvemašnje,pogibelj kakva bi se mogla zamisliti samo u najgroznijim opsjenamanoći. Sjećam se kako su ljudi hodali uokolo blijedih i zabrinutih lica,i šaputali upozorenja i proročanstva koja se nitko nije ufao svjesnoponoviti ili priznati sebi da je čuo. Sjenka čudovišne krivice je palana zemlju, a iz bezdana između zvijezda prohujaše studene strujeod kojih su ljudi drhtali na tamnim i osamljenim mjestima. Postojalaje demonska nepravilnost u slijedu godišnjih doba-jesenja je vrućinazaostajala zloguko, i svatko je osjećao da su svijet i možebitnosvemir izgubili ovlast poznatih bogova ili sila; pred bogovima ilisilama koji bijahu neznani.

I tada je Nyarlathotep došao iz Egipta. Tko je on bio, nitko nijeznao reći, ali je bio od stare iskonske krvi i nalikovao je faraonu.Felahini[31] padaše ničice kada bi ga ugledali, ali ipak ne mogaše rećizašto. Rekao je da se uzdigao iz dvadesetsedmostoljetne tmine, i daje čuo poruke s mjesta koja nisu od ovoga planeta. U zemljecivilizacije je došao Nyarlathotep, crnomanjast, vitak, i zlokoban,vazda pribavljajući čudne instrumente od stakla ili metala te ihspajao u još čudnije instrumente. Mnogo je zborio o znanostima - oelektricitetu i psihologiji - te držao izlaganja o sili od kojih su segledatelji vraćali kućama bez riječi, ali koja su ipak napuhnulanjegovu slavu do prekomjernih veličina. Ljudi su savjetovali jednidruge da posjete Nyarlathotepa, i drhtali. I kamo bi Nyarlathoteppošao, ostali bi nestajali; jer sitni sati bijahu ispunjeni krikovimanoćnih mora. Nikada prije nisu krikovi ljudi opsjednutih noćnim

morama bili takav javni problem; sada bi mudraci skoro pa željeli damogu zabraniti san u sitnim satima, da jeziva vrištanja gradovamanje uznemiruju blijedi, sažaljivi mjesec dok svjetluca na zelenimvodama koje klize ispod mostova, i dok se stari zvonici raspadaju napozadini bolesnog neba.

Sjećam se kada je Nyarlathotep došao u moj grad — veliki, stari,užasni grad nebrojenih zločina. Prijatelj mi je govorio o njemu, i oprivlačnoj fascinaciji i primamljivosti njegovih otkrića, i ja sam goriood čežnje da istražim njegove najdublje tajne. Prijatelj mi je kazao daje bio strašan i impresivan onkraj mojih najgrozničavijih maštarija;da je ono bačeno na filmsko platno u zamračenoj prostoriji proricalostvari koje se nitko doli Nyarlathotepa nije usudio proreci, i da je uprštanju njegovih iskri uzeto od ljudi ono što nikada prije uzeto nije,što je inače svjetlucalo samo u očima. I čuo sam glasine izinozemstva kako su oni koji poznavaše Nyarlathotepa promatraliprizore koje drugi vidjeli nisu.

Bila je vruća jesen kada sam kročio kroz noć s nemirnom ruljomda vidim Nyarlathotepa; kroz sparnu noć i uz beskrajne stepenice uzagušljivu prostoriju. I osjenčano na filmskom platnu, vidjeh oblike skapuljačama sred ruševina, i žuta zla lica kako pilje iza palihspomenika. I vidjeh svijet koji se bori s tamom; protiv kovitlajućih iuzburkanih valova uništenja iz krajnjega svemira; koji se grče okosve tamnijeg, sve hladnijeg sunca. Tada iskre zadivljujuće zaplesašeoko glava gledatelja, a kosa se podigla u zrak dok su se sjene,grotesknije no što mogu kazati, pojavile i čučnule na glave. I kadasam ja, koji bijah hladniji i znanstveniji od ostatka, promrmljaodrhtavi prosvjed o “podvali” i “statičkom elektricitetu”,Nyarlathotep nas sve potjera van, niz vrtoglave stube na vlažne,vruće, prazne ponoćne ulice. Viknuo sam iz sveg glasa kako se nebojim; kako se nikada ne bih mogao bojati; i ostali povikaše samnom za utjehu. Kleli smo se jedni drugima kako je grad posve isti,i još uvijek živ; a kada su električna svjetla počela otkazivati psovalismo i psovali opet, i smijali se našim izbezumljenim licima.

Vjerujem kako smo ćutjeli da nešto silazi sa zelenkastog mjeseca,

jer kada smo počeli ovisiti o njegovoj svjetlosti, razmjestili smo se učudnovate nesvjesne formacije i činilo se kao da znamo našaodredišta iako se nismo usudili misliti o njima. Najednom smopogledali na pločnik i zatekli klimave i travom obrasle blokove, soskudnom linijom hrđavog metala koja označava gdje su tramvajiprolazili. I ponovo smo ugledali tramvaj, samotan, bez prozora, uraspadu, i skoro na svome boku. Kada smo pogledali po horizontu,nismo mogli pronaći treći toranj pored rijeke, i primijetismo da jesilueta drugoga tornja odrpana pri vrhu. Tada smo podijeljeni uuske kolone, od kojih se činilo da je svaka vučena u svome smjeru.Jedna je nestala u tijesnoj uličici na lijevo, ostavljajući samo jekušokantnog stenjanja. Druga je prodefilirala kroz travom zagušeniulaz u podzemnu željeznicu, zavijajući mahnitim smijehom. Moja jekolona usisana prema otvorenom prostranstvu, i istog trenaosjetismo studen koja nije vruća jesen; jer dok smo stajali ogorčeno umračnoj vrištini, oko sebe ugledasmo paklensko mjesečevo blistanjezlih snjegova. Neprohodni, neobjašnjivi snjegovi, naneseni napose usamo jednome pravcu, gdje je ležao jaz još crnji zbog svojih blistavihzidina. Kolona se doimala uistinu sasvim tankom dok se gegalasanjivo u jaz. Ja sam zaostajao odostraga, jer je crni procijep u zelenoosvijetljenom snijegu bio užasavajući, i učinilo mi se da čujem odjekuznemirujućeg zavijanja kako su moji suputnici iščezavali; ali mojaje moć zaostajanja bila slabašna. Kao da su mi oni iščezli dali znak,napola sam hodao, napola lebdio između titanskih nanosa snijega,drhtav i preplašen, ravno u nevidljivi vrtlog nezamislivoga.

Smrtno osjetljiv, nijemo bunovan, samo bogovi odavno minulihvremena mogu kazati kakav. Bijah mučna, tanana sjena koja se grčiu rukama što nisu ruke, i zavitlana slijepo pored groznih ponoći ikreacija koje trule, leševa mrtvih svjetova s čirevima koji bijahugradovi, vjetrova mrtvačnica koji miluju blijede zvijezde i tjeraju ihda trepere još tiše. Onkraj svjetova mutnih duhova čudovišnihstvari; poluvidljivih stupova nesvetih hramova koji počivaju nabezimenim stijenama podno svemira i posežu za vrtoglavimvakuumima iznad sfera svjetla i. tame. I kroz to odvratno groblje

univerzuma dopire potmulo, izluđujuće udaranje bubnjeva, islabašan, monoton cvilež bogohulnih flauta iz nezamislivih,neosvijetljenih odaja s one strane Vremena; gnjusno udaranje ipištanje na koje plešu polako, nezgrapno, i apsurdno; gigantski,mračni krajnji bogovi - slijepe, bezglasne, bezumne vodorige čija jeduša Nyarlathotep.

Mačke Ulthara

”Mačke Ulthara” su inspirirane radom lorda Dunsanyja, tesu napisane u lipnju 1920. Ovo je jedna od omiljenih piščevih priča, ismatra se jednim od njegovih ponajboljih radova. Prvi je puta izdanau književnoj reviji Tryout u studenome 1920.

Mačke Ulthara

Priča se da u Ultharu, koji leži onkraj rijeke Skai, nitko ne smijeubiti mačku; i u ovo mogu neosporno vjerovati dok je promatramkako se predući izležava ispred ognjišta. Jer mačka je tajanstvena, ibliska stranim stvarima koje čovjek ne može vidjeti. Ona je dušaantičkoga Aegyptusa i nositeljica priča iz zaboravljenih gradovaMeroë[31a]i Ophira[31b]. Ona je rod gospodara džungle, te baštinitajne prastare i zlokobne Afrike. Sfinga joj je rođakinja, te govorinjenim jezikom; ali ona je drevnija od Sfinge, i pamti što je Sfingazaboravila.

U Ultharu, prije negoli je izglasana zabrana ubijanja mačaka,živjeli su stari kmet i njegova žena koji rado hvataše i ubijaše mačkesvojih susjeda. Zašto su

to radili, ne znam; izuzev toga što je mnogima mrzak zvuk mačkeu noći, i uzimaju za zlo ako mačke skrovito trčkaraju po dvorištima ivrtovima u sumrak. Koji god bio razlog, ovi starci su uživali hvatatiu klopke i ubijati svaku mačku koja bi se približila njihovojpotleušici; i zbog nekih su zvukova koji odjekivaše u noći, mnogiseljaci mislili kako je način ubijanja bio nadasve čudnovat. Ali seljacinisu raspravljali o tim stvarima sa starcem i njegovom ženom; zboguobičajenog izraza na njihovim uvenulim licima, i jer je njihovakoliba bilo sasvim mala i toliko mračno skrivena ispod širokihhrastova u kutu zanemarenog dvorišta. Istini za volju, koliko god suvlasnici mačaka mrzili ovaj začudan puk, još su ih se više plašili; imjesto da ih izgrde kao surove ubojice, samo su pazili da im nikakavdragocjeni ljubimac ili mišolovac ne bi zalutao ka toj udaljenojpotleušici podno mračnih stabala. Kada je zbog nekog neizbježnogpropusta nestala mačka, i zvuci se čuli u noći, gubitnik bi nemoćnonaricao; ili se tješio zahvalom Sudbini što nije jedno od njegovedjece tako nestalo. Jer puk Ulthara bijaše jednostavan, i nije znaoodakle su sve mačke u biti došle.

Jednoga je dana karavana neobičnih skitnica s juga zašla u uske,kamenom popločane ulice Ulthara. Bijahu to tamne skitnice, nimalonalik drugom lutajućem puku koji bi prošao kroz mjesto dvaputgodišnje. Na tržnici bi proricali budućnost za srebro, i kupovališarene ogrlice od trgovaca. Koja je zemlja ovih skitnica nitko nijemogao kazati; ali je bilo viđeno kako izgovaraju strane molitve, ikako su oslikali na stranama svojih kola neobične oblike ljudskihtijela i glave mačaka, sokolova, ovnova, i lavova. A vođa je karavanenosio pokrivalo za glavu s dva roga i čudnovatim diskom međunjima.

U toj je jedinstvenoj karavani bio malen dječak bez oca i majke, teje imao samo sićušno crno mače za njegovati. Kuga mu nije bilanaklonjena, ali mu je ipak ostavila ovu malu krznenu stvar da muublaži tugu; a kada je čovjek vrlo mlad, može pronaći golemu utjehuu živahnim ludorijama crnoga mačeta. Stoga se dječak kojega sutamni ljudi zvali Menes smiješio više no što je plakao dok je sjedio iigrao se sa svojim ljupkim mačetom na stepenicama neobičnooslikanih kola.

Trećega jutra boravka skitnica u Ultharu, Menes nije mogaopronaći svoje mače; i dok je ridao iz sveg glasa na tržnici, stanovitisu mu seljaci kazali o starcu i njegovoj ženi, i o zvucima kojiodjekuju noću. Kada je čuo za te stvari, njegovo je ridanje prepustilomjesto promišljanju, i naposljetku molitvi. Ispružio je ruke k suncu imolio jezikom kojeg nijedan seljak nije mogao razumjeti; iako seustvari seljaci nisu baš jako trudili razumjeti, budući da im je pažnjuuglavnom okupiralo nebo i čudnovati oblici koje su poprimali oblaci.Bilo je to sasvim neobično, ali kako je dječak izustio svoju molbu,ponad njihovih glava oblikovaše se sjeno viti, magličasti obliciegzotičnih stvari; hibridnih stvorenja okrunjenih diskovima međurogovima. Priroda je puna takvih iluzija koje ostavljaju utisak namaštovite.

Te su noći skitnice napustile Ulthar, i nikada više nisu bileviđene. A starosjedioce je mučilo kada primijetiše da u cijelome selunema jedne jedine mačke. Sa svakoga ognjišta je dobro poznata

mačka iščezla; mačke velike i male, crne, sive, prugaste, žute i bijele.Stari se Kranon, gradski poglavar, kleo da je tmasti puk oteo mačkeu osvetu za ubojstvo Menesova mačeta; te prokleo karavanu imaloga dječaka. Ali je Nith, suhonjavi pisar, objavio da su stari kmeti njegova žena vjerojatnije osobe za sumnju; jer je njihova mržnjaspram mačaka bila zloglasna i sve većma drska. Ipak, nitko se neusudi požaliti na zlokobni par; čak ni kada se mali Atal, krčmarevsin, zakleo da je pri sumraku vidio sve mačke Ulthara u onomeprokletome dvorištu podno drveća, kako koračaju sasvim polako isvečano u krug oko kolibe, jedna pored druge, kao u izvršenjunekog nečuvenog obreda zvijeri. Seljaci nisu znali koliko vjerovatitako malome dječaku; te iako su strahovali da je zli par začaraomačke u njihovu smrt, radije nisu korili staroga kmeta dok se nesuoče s njime izvan njegova mračnoga i odvratnog dvorišta.

I tako Ulthar zaspi u uzaludnome bijesu, i kada se narodprobudio u zoru - gle! Svaka se mačka vratila svome priučenomeognjištu! Velike i male, crne, sive, prugaste, žute, i bijele, nijednanije nedostajala. Vrlo su se uglađene i tuste mačke doimale, i zvučnosu prele od zadovoljstva. Građani su međusobno razglabali o tojaferi, i nemalo se čudili. Starije Kranon opet inzistirao da ih je tamnipuk oteo, budući da su se mačke vratile žive od kolibe drevnogastarca i njegove žene. Ali svi su se usuglasili oko jednoga; to što susve mačke odbile pojesti svoju mjericu mesa ili popiti svoje tanjurićemlijeka bijaše preko svake mjere čudno. I dva čitava dana uglađene,lijene mačke Ulthara nisu taknule nikakvu hranu, već su samodrijemale pored vatre ili na suncu.

Napunilo se tjedan dana prije nego li su seljaci opazili da senikakva svjetla ne pojavljuju u suton na prozorima kolibe podnodrveća. Tada je suhonjavi Nith primijetio da nitko nije vidio starcaniti njegovu ženu od noći nestanka mačaka. Drugoga je tjednagradski poglavar odlučio nadvladati svoje strahove i posjetitičudnovato utihnulu nastambu kao stvar dužnosti, iako je pritom bioobazriv povesti sa sobom kovača Shanga i kamenoresca Thula kaosvjedoke. I kada su srušili krhka vrata pronašli su samo ovo: dva

savršeno čista ljudska kostura na zemljanome podu, i nekolikojedinstvenih buba kako gmižu sjenovitim kutcima.

Posljedično je bilo mnogo rasprave među stanovnicima Ulthara.Zath, mrtvozornik, se naširoko sporio sa Nithom, suhonjavimpisarom; a Kranon i Shang i Thul su bili preplavljeni pitanjima. Čakje i mali Atal, krčmarev sin, bio pomno ispitan te nagrađenslatkišem. Zborili su o starome kmetu i njegovoj ženi, o karavanitmastih skitnica, o malome Menesu i njegovom crnom mačetu, oMenesovoj molitvi i o nebu za vrijeme te molitve, o navadamamačaka u noći kada je karavana otišla, i o onome što je poslijepronađeno u kolibi podno mračnog drveća u odvratnome dvorištu.

I na koncu su zakonodavci donijeli taj osobit zakon o kojempričaju trgovci Hathega i raspravljaju putnici Nira; naime, da uUltharu nitko ne smije ubiti mačku.

Drugi bogovi

“Drugi bogovi” je kratka priča napisana 14. kolovoza 1921., iprvi je puta objavljena 1933. u časopisu The Fantasy Fan, u izdanju zamjesec studeni. Iako je najčešće pretpostavljano kako je radnja“Drugih bogova” smještena u Lovecraftovoj Zemlji snova, nekikritičari ističu poveznice s drugim Lovecraftovim pričama, koje bionda ovu priču smjestile u daleku prošlost pretpovijesne Zemlje.

Drugi bogovi

Na vrhu najvišega Zemljina vrhunca obitavaju bogovi zemlje, i nedopuštaju nijednom čovjeku da zbori kako ih je motrio. Nekoćnastanjivaše niže vrhunce; ali vazda su se ljudi ravnica pentrali popadinama kamena i snijega, tjerajući bogove na više i više planinedok sada nije samo zadnja preostala. Kada napustiše stare vrhunce,uzeli su sa sobom sve svoje znamenje, izuzev jednoga; govori se, dasu ostavili urezani lik na licu planine koju nazivaju Ngranek.

Ali sada su se povukli do neznanoga Kadatha u hladnoj pustošikamo nijedan čovjek ne kroči, i gdje stoluju mrki, ne imajući višegavrhunca kamo bi pobjegli na dolazak ljudi. Stoluju mrki, i kako sunekoć dopuštali ljudima da ih pomaknu, sada brane čovjeku dadođe, ili došavši, da ode. Dobro je za ljude da ne znaju za Kadath uhladnoj pustoši, jer inače bi se na njega htjeli nerazborito popeti.

Ponekada kada su Zemljini bogovi nostalgični za domom,posjećuju u mirnoj noći vrhunce gdje su nekoć obitavali, i jecaju tihodok se pokušavaju igrati starim načinima na upamćenim padinama.Ljudi osjetiše suze bogova na bijelokapom Thuraiju, iako su mislilida kiši; i čuli su uzdahe bogova u žalosnim vjetrovima zore uLerionu. U oblak-brodovima su bogovi navikli putovati, i mudrikmetovi prepredaju legende koje ih drže dalje od određenih visokihvrhunaca noćima kada je oblačno, jer bogovi nisu popustljivi kaonekoć.

U Ultharu, koji leži onkraj rijeke Skai, davno je živio stari čovjekželjan motrenja bogova Zemlje; čovjek jako učen u sedamtajanstvenih knjiga Hsana, i upoznat sa Pnakotskim rukopisimadaleke i zamrznute zemlje Lomar. Njegovo ime bijaše Barzai Mudri,i seljaci pričaju kako se uspeo na planinu u noći čudne pomrčine.

Barzai je znao toliko o bogovima da je mogao predvidjeti njihovedolaske i odlaske, i odgonetati tolike njihove tajne da su ga i samogsmatrali polubogom. On je bio taj koji je mudro savjetovao

zakonodavce Ulthara kada su donijeli svoj osobiti zakon protivubijanja mačaka, i koji je prvi kazao mladome svećeniku Atalu kamocrne mačke odlaze u ponoć Ivanjske noći. Barzai je bio učen unauku Zemljinih bogova, te je obuzet čežnjom da im vidi lica.Vjerovao je da će ga njegovo golemo tajno poznavanje bogovazaštititi od njihova bijesa, stoga je odlučio uspeti se do vrha visokogai stjenovitoga Hatheg-Klaa u noći kada je znao da će bogovi bititamo.

Hatheg-Kla se nalazi duboko u kamenoj pustinji s onu stranuHathega, po kojemu je dobio ime, i uzdiže se kao kameni kip utihome hramu. Oko njegova vrha magle se igraju vazda žalobno, jermagle su sjećanja bogova, a bogovi su voljeli Hatheg-Kla kada su nanjemu obitavali u danima davno prošlim. Često bi bogovi zemljeposjećivali Hatheg-Kla u svojim brodovima od oblaka, bacajućiblijeda isparavanja po padinama dok bi sjetno plesali na vrhu podnobistroga mjeseca. Seljaci Hathega kažu da je zla kob penjati se naHatheg-Kla u bilo koje doba, a smrtonosno penjati se noću kadablijeda isparavanja kriju vrh i mjesec; ali se Barzai nije obazirao nanjih kada je došao iz susjednog Ulthara sa mladim svećenikomAtalom, koji bijaše njegov učenik. Atal je bio samo krčmarev sin, iponekad se bojao; dok je Barzaijev otac bio pokrajinski grof koji jestanovao u drevnome dvorcu, stoga nije imao uobičajenopraznovjerje u svojoj krvi, te se samo smijao ustrašenim kmetovima.

Barzai i Atal napustiše Hatheg i zađu u kamenu pustinju usprkosmolitvama seljaka, i razgovaraše o zemljinim bogovima noću uzlogorsku vatru. Putovali su mnoge dane, i izdaleka ugledašeuzvišeni Hatheg-Kla sa svojom aureolom žalobne magle.Trinaestoga su dana dosegli usamljeno podnožje planine, te Atalprozbori o svojim strahovima. Ali Barzai je bio star i učen te nijeimao strahova, pa je poveo put smiono uz padinu koju nijedančovjek nije pohodio od vremena Sansua, koji je opisan jezom upljesnivim Pnakotskim rukopisima.

Put je bio stjenovit, i pogibeljan zbog ponora, litica, i odronakamenja. Poslije je zahladilo i zasniježilo; i Barzai i Atal bi se često

okliznuli i pali dok su se uporno verali pomažući se motkama isjekirama. Naposljetku je zrak postao rijedak, a nebo promijeni boju,i penjačima postade teško disati; ali ipak su se vukli gore i gore,diveći se stranosti prizora i bili ushićeni na pomisao što će sedogoditi na vrhu kada mjesec izađe a blijeda se isparavanja prošireuokolo. Tri su se dana penjali više, više, i više ka krovu svijeta; tadase ulogoriše da pričekaju naoblačenje mjeseca.

Četiri noći nikakvi se oblaci ne pojaviše, i mjesec je hladno sjaodolje kroz tanke žalobne izmaglice oko tihoga vrhunca. Tada petenoći, koja je bila noć punoga mjeseca, Barzai vidje neke guste oblakedaleko na sjeveru, i stane uz Atala gledajući ih kako se približavaju.Plovili su gusti i veličanstveni, polako i svjesno prema naprijed;postrojavajući se oko vrha visoko iznad promatrača, i skrivajućimjesec i vrhunac od pogleda. Dugi sat promatrači gledaše, dok su seisparavanja kovitlala a paravan oblaka bivao sve gušći i nemirniji.Barzai je bio mudar u nauci zemljinih bogova, te je osluškivaopomno za izvjesnim zvukovima, ali je Atal osjetio studenisparavanja i strahopoštovanje prema noći, i bojao se poprilično. Akada se Barzai počeo uspinjati i dozivati ga objeručke, prošlo jedosta prije no što je Atal slijedio.

Tako su gusta bila isparavanja da je put bio težak, i iako ga je Atalnaposljetku pratio, teškom je mukom vidio sivi obris Barzaija gorena maglovitoj padini u oblačnoj mjesečini. Barzai se nazirao vrlodaleko naprijed, i činilo se da se usprkos godinama penje većomlakoćom nego Atal; ne bojeći se strmine koja je postala strahovita zabilo koga, izuzev za snažnoga i neustrašivoga čovjeka, nitizastajkujući kod širokih crnih provalija koje je Atal jedva mogaopreskočiti. I tako su se penjali divlje preko kamenja i bezdana,kližući i spotičući se, i ponekad se divili golemosti i jezivoj tišiniturobnih ledenih vrhunaca i nijemih granitnih vrleti.

Sasvim iznenada Barzai nestade iz Atalova vidokruga, dok sepenjao na odvratnu liticu koja kao da se promolila iz ničega i koja jeprepriječila prolaz svakom penjaču inspiriranome zemaljskimbogovima. Atal je bio daleko niže, i smišljao što će napraviti kada

dosegne to mjesto, kada sa zanimanjem primijeti da je svjetloojačalo, kao da je bezoblačni vrh i mjesecom osvijetljeno božanskomjesto susreta bilo sasvim blizu. I kako je grabio naprijed premaizbočenoj litici i osvijetljenome nebu osjeti strahove šokantnije odsvih koje je doživio prije. Tada kroz visoku izmaglicu začuje glasneviđenoga Barzaija kako divlje viče u ushitu:

“Čuo sam bogove! Čuo sam zemaljske bogove kako pjevaju ibanče na Hatheg-Klau! Glasovi zemaljskih bogova su znani BarzaijuProroku! Izmaglice su rijetke a mjesec je sjajan, i ja ću vidjeti bogovekako divlje plešu na Hatheg-Klau kojega su voljeli u mladosti!Barzaijeva mudrost ga je učinila većim od zemaljskih bogova, te subožanske čari i barijere ništavne pred njegovom voljom; Barzai ćemotriti bogove, ponosne bogove, tajanstvene bogove, bogove zemljekoji prezirno odbijaju čovječji pogled!”

Atal nije mogao čuti glasove koje je Barzai čuo, ali sada je biobliže izbočenoj litici i pretraživao ju za uporišta za noge. Tada začujeBarzaijev glas kako biva glasniji i kreštaviji:

“Izmaglice se sasvim rijetke, a mjesec baca sjene po padini;glasovi zemaljskih bogova su visoki i divlji, i oni se boje dolaskaBarzaija Mudrog, koji je veći od njih... Mjesečevo svjetlo treperi, dokzemaljski bogovi plešu na njegovoj pozadini; ja ću motriti plešućeoblike bogova koji skaču i zavijaju na mjesečini... Svjetlost jeprigušenija i bogovi se boje ...”

Dok je Barzai vikao ove stvari Atal osjeti sablasnu promjenu uzraku, kanda su se zakoni zemlje klanjali pred većim zakonima; jeriako je put bio strmiji no ikada, uzbrdica je sada postala strahovitolaka, a izbočena se litica pokazala jedva kao prepreka kada ju jedosegnuo te klizne odvažno uz njeno konveksno lice. Svjetlost smjeseca je čudnovato zakazala, i kako se Atal popeo gore krozizmaglicu začuje Barzaia Mudrog kako vrišti u sjenama:

“Mjesec je taman, a bogovi plešu u noći; strava je u nebesima, jermjesec je potonuo u pomrčinu nepretkazanu u nikakvim knjigamačovjeka ili zemaljskih bogova... Pala je nepoznata čarolija na Hatheg-Kla, jer se vriska uplašenih bogova pretvorila u smijeh, a padine

pune leda lete u vis beskrajno u crna nebesa kamo i ja padam ... Hei!Hei! Napokon! U prigušenome svjetlu ja motrim bogove zemlje!”

I sada Atal, skližući se vrtoglavo preko nezamislivih vrleti, začujeu tami gnjusan smijeh, pomiješan takvim vapajem kakvog nijedančovjek nije igdje čuo izuzev u Flegetonu[32] neprepričivih noćnihmora; vapaj u kojem odzvanjaše strava i muka ukletoga životnogvijeka sažetog u jedan užasan trenutak:

”Drugi bogovi! Drugi bogovi! Bogovi vanjskih paklova koji čuvajuslabašne bogove zemlje!... Skreni pogled! ... Okreni se! ... Ne gledaj!... Ne gledaj! ... Osveta beskrajnih ponora... Ta prokleta, ta ukletajama ... Milostivi bogovi zemlje, ja padam u nebesa!”

I kako je Atal zatvorio oči i zaklopio uši i pokušao skočiti doljeprotiv užasavajuće privlačne sile iz neznanih visina, odjekne naHatheg-Klau onaj strahoviti pucanj groma koji probudi dobrekmetove ravnica i poštene građane Hathega i Nira i Ulthara, inatjera ih da pogledaju kroz oblake tu začudnu pomrčinu mjesecakoju nijedna knjiga nije predvidjela. I kada je mjesec izašao,napokon je Atal bio siguran na nižim snjegovima planine beznatruhe zemljinih bogova, ili drugih bogova.

Pljesnivi Pnakotski rukopisi govore da Sansu nije pronašao ništado nijemoga leda i stijena kada se uspeo na Hatheg-Kla dok je svijetbio mlad. Ipak, kada su ljudi Ulthara i Nira i Hathega prevladalisvoje strahove i popeli se na tu ukletu vrlet po danu u potrazi zaBarzaijem Mudrim, pronašli su urezan u golom kamenu vrhaneobičan i kiklopski simbol pedeset lakata širok, kao da je stijenabila poderana nekakvim titanskim dlijetom. A simbol je nalik onomekojega su učeni ljudi razaznali u onim strahovitim dijelovimaPnakotskih rukopisa koji su predrevni da bi se čitali. To su pronašli.

Barzaija Mudrog nisu nikada pronašli, niti se svetog svećenikaAtala ikada moglo nagovoriti da moli za pokoj njegove duše.Štoviše, do ovoga se dana puk Ulthara i Nira i Hathega plašipomrčina, i moli se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh planine imjesec. I iznad izmaglica na Hatheg-Klau zemljini bogovi katkadsjetno plešu; jer znaju da su sigurni, i vole doći iz neznanog Kadatha

u brodovima od oblaka i igrati se na stari način, kao što su se igralikada je zemlja bila nova, a ljudima bilo zabranjeno penjanje nanedostupna mjesta.

Hipnos

“Hipnos” je kratka priča strave napisana u ožujku 1922., a prviputa objavljena u svibanjskom izdanju časopisa National Amateur1923. godine. Lovecraft je posvetio ovu priču dugogodišnjemprijatelju Samuelu Lovemanu, čiji su snovi bili inspiracija zaLovecraftove priče “Izjava Randolpha Cartera” i “Nyarlathotep”.Loveman je smatrao da je to najbolji rad koji je Lovecraft ikadanapisao.

Hipnos

Za S. L.-a

“Apropo sna, te zloguke pustolovine svih naših noći, možemokazati da čovjek svakodnevno liježe u krevet s odvažnošću koja bibila neshvatljiva da ne znamo da je ona rezultat nepoznavanjaopasnosti.” -

Baudelaire

Neka milostivi bogovi, ako uistinu postoje takvi, čuvaju one satekada me nikakva snaga volje, ili droge koju lukavost čovjeka osmisli,ne može sačuvati od ponora sna. Smrt je milostiva, jer iz nje nemapovratka, ali onoga koji se vratio iz najdubljih odaja noći, iznuren iznajuć, mir više nikada ne pohodi. Budala bijah što zaronih s takvimnekažnjenim bijesom u misterije koje nisu suđene čovjeku daprodre; budala ili bog on bijaše - moj jedini prijatelj, koji me vodio iišao preda mnom, te koji je na koncu prešao u strahote koje jošstignu biti moje.

Sreli smo se, sjećam se, na željezničkoj postaji, gdje je on biosredište gomile vulgarno znatiželjnih. Bio je u nesvjestici, zapavši uneku vrst konvulzije koja je dala njegovom tankom, tamnoodjevenom tijelu neobičnu krutost. Predmnijevam da se tadapribližavao četrdesetima, jer mu je lice bilo duboko izborano, blijedoi ispijenih obraza, ali ovalno i zapravo lijepo, s dodirima sjedina ugustoj, valovitoj kosi i kratkoj punoj bradi koja je nekoć imalanajdublje gavranovo crnilo. Njegovo čelo je bilo bijelo kao mramorPentelikusa[33], a visinom i širinom gotovo božansko. Rekoh sebi, sasvim žarom kipara, da je ovaj čovjek skulptura fauna iz antičkeGrčke, iskopana u ruševinama hrama i nekako vraćena u život unašem zagušljivom dobu samo da bi osjetila studen i pritisakrazornih godina. A kada je otvorio svoje ogromne, upaljene i divlje

sjajne crne oči znao sam da će od toga trena biti moj jedini prijatelj -jedini prijatelj onome koji nikada prije nije imao prijatelja - jer vidjehda su takve oči morale u cijelosti osmatrati veličanstvenost i užaspodručja s onu stranu normalne svijesti i stvarnosti; područja kojasam gajio u mašti, ali zalud tražio. Stoga dok sam tjerao gomilurekoh mu da mora poći sa mnom kući i biti moj učitelj i vodičnemjerljivim zagonetkama, i on pristane ne rekavši riječ. Naknadnosam otkrio da je njegov glas glazba - glazba dubokih viola ikristalnih sfera. Često smo razgovarali u noći, i po danu, kada samklesao biste i rezbario minijaturne glave u bjelokosti da ovjekovječimnjegove različite izraze lica.

O našim proučavanjima je nemoguće zboriti, budući da su imalatako malo veze s bilo čime u svijetu kakvoga živući ljudi poimaju.Ona su bila dio onog šireg i užasnijega svemira mutnoga entiteta isvijesti koja leži dublje od materije, vremena i prostora, i čijepostojanje naslućujemo samo u određenim oblicima sna - onimrijetkim snovima onkraj snova koji nikada ne dolaze običnomečovjeku, a samo jednom ili dvaput u životu maštovitoga čovjeka.Kozmos našega budnog znanja, rođen iz takvoga svemira kao što jemjehurić rođen u luli dvorske lude, dodiruje ga samo kao štomjehurić može dodirnuti svoj rugajući izvor kada ga natrag usišeludin hir. Učeni ga ljudi slute malo, ali ponajviše ignoriraju. Mudrisu ljudi tumačili snove, a bogovi se smijaše. Jedan je čovjek sorijentalnim očima rekao da su sve vrijeme i sav prostor povezani, aljudi se smijaše. Ali čak ni taj čovjek s orijentalnim očima nije učinioviše od slutnje. Želio sam i pokušao sam učiniti više od slutnje, a mojse prijatelj trudio i djelomično uspio. Tada smo obojica pokušalizajedno, i na egzotičnim smo drogama udvarali strašnim izabranjenim snovima u ateljeu tornja stare vlastelinske kuće uprastarome Kentu.

Sred svih agonija tih dana našla se ona vrhovna muka -neartikuliranost. Ono što sam naučio i vidio u tim satima bezbožnihistraživanja ne može nikada biti rečeno - zbog nedostatka simbola ilisugestija u svim jezicima. Zborim ovo jer su se od prvoga do

zadnjega naša istraživanja zbivala samo u naravi osjećaja’, osjećaji sene poklapaju niti s jednim utiskom kojega je živčani sustav normalneljudskosti kadar razumjeti. Bili su to osjećaji, a ipak unutar njihpostojaše nevjerojatni elementi vremena i prostora - stvari koje usuštini ne posjeduju nikakvo jasno i određeno postojanje. Ljudskoizražavanje može najbolje prenijeti općenitu narav naših iskustavanazivajući ih poniranjima ili lebdjenjima; jer se u svakome perioduotkrivenja neki dio naših umova hrabro odmaknuo od svegastvarnoga i prisutnoga, hitajući kroz eter duž šokantnih,neosvijetljenih, i strahom ukletih bezdana, i povremeno se probijajućikroz određene vrlo upadljive i karakteristične prepreke opisivesamo kao viskozne, grube oblake isparavanja. U tim smo crnim ibestjelesnim letovima katkada bili odvojeni a katkada zajedno. Kadasmo bili zajedno, moj je prijatelj uvijek bio daleko ispred; mogao sampojmiti njegovu prisutnost unatoč nedostatku oblika pomoću vrsteslikovnog sjećanja u kojem bi mi se pojavilo njegovo lice, zlatno odneobičnoga svjetla i strahovito u svojoj čudnoj ljepoti, sa svojimnenormalno mladim obrazima, gorućim očima, olimpijskim čelom, iturobnom kosom i zaraslom bradom.

O prolasku vremena nismo vodili nikakav zapis, jer vrijeme zanas postade puka iluzija. Znam samo da smo morali biti upleteni unešto sasvim jedinstveno, budući da smo se na koncu čudili kakoviše ne starimo.

Naše su rasprave bila nesvete, i vazda gnjusno ambiciozne -nikakav bog ili demon ne bi težio otkrićima i pogibeljima poput onihkoje smo mi šapatom planirali. Drhtim dok o njima zborim, i neufam se biti određen; premda ću kazati da je moj prijatelj jednomnapisao na papir želju koju se nije usudio izustiti jezikom, a koja menatjerala da zapalim papir i pogledam prestravljeno kroz prozor uzvijezdama posuto noćno nebo. Dat ću mig - samo mig - da je imaozamisli koje uključivaše vladavinu vidljivoga svemira i više; zamislikojima bi se zemlja i zvijezde kretale na njegovu zapovijed, asudbine svih živućih stvari bile njegove. Uvjeravam vas - kunem se -da ja nisam imao udjela u takovim krajnjim težnjama. Štogod je moj

prijatelj možda rekao ili zapisao suprotno tome mora biti pogrešno,jer ja ne posjedujem snagu kojom bih mogao postići uspjeh uriskiranju neizrecivih bitki u neizrecivim sferama.

Došla je noć kada su nas vjetrovi nepoznatih svemira neodoljivokovitlali u bezgranične vakuume onkraj svih misli i entiteta.Percepcije posve izluđujuće i neprenosive sorte su navrle na nas;percepcije beskonačnosti koje su nas tada preplavljivale radošću, akoje su pak sada djelomice nedostupne mome pamćenju, adjelomice nesposobne prikazivanju drugima. Viskozne prepreke subile probijene u hitrom slijedu stvari, te s vremenom osjetih da smoodneseni u područja veće zabačenosti od svih koje smo ranijeupoznali. Moj je prijatelj bio u golemoj prednosti kada smo sestrmoglavili u taj strašni ocean djevičanskog etera, i mogao samvidjeti zlokobno likovanje na njegovu plutajućem, sjajećem,premladom licu-sjećanju. Iznenada to lice postade mutno i ubrzoiščezne, i u kratkome se vremenu pronađem zavitlan u preprekukroz koju nisam mogao prodrijeti. Bila je poput drugih, a ipaknemjerljivo gušća; ljepljiva, smolasta masa, ako se takvi pojmovimogu primijeniti na analogne kakvoće u ne-materijskoj sferi.

Bio sam, osjetih, zaustavljen preprekom koju je moj prijatelj ivodič uspješno prošao. Boreći se iznova, došao sam do krajadrogiranoga sna te otvorih svoje fizičke oči prema ateljeu u tornju učijem je suprotnom kutu sjedio blijed i još bez svijesti oblik mojeg su-sanja-ra, neobično iznuren i divlje lijep dok je mjesec bacao zlatno-zelenu Svjetlost na njegove mramorne crte. Tada, poslije kratkestanke, oblik u kutu se promeškoljio; i neka me sažaljiva nebesasačuvaju od ponovnog prizora i zvuka takove stvari koja se odigralapreda mnom. Ne mogu vam izreći kako je vrištao, ili koji su vidicineposjećenih paklova bljesnuli na sekundu u crnim očimabjesomučnima od strave. Mogu samo reći da sam izgubio svijest, tese nisam pomaknuo dok se on sam nije oporavio i pro tresao me usvome bunilu da ga netko sačuva od užasa i pustoši.

To je bio kraj naših svojevoljnih potraga u pećinama sna.Potresen, te pun strahopoštovanja i zle slutnje, moj me prijatelj koji

je bio s druge strane barijere upozorio da ne smijemo nikada višepohoditi ta područja. Što je vidio, nije se ufao reći mi; ali je kazaokroz svoju mudrost da moramo spavati što je manje moguće, čak iako bi droge bile potrebne da nas održe budnima. Da je bio u pravu,uskoro me uvjerio neizreciv strah koji me progutao kada god bisvijest posrnula. Poslije svakoga kratkog i neizbježnog sna doimaosam se stariji, dok je moj prijatelj stario skoro šokantnom brzinom.Užasno je vidjeti bore kako nastaju i kosu kako sijedi gotovonaočigled. Naš je način života sada bio potpuno promijenjen. Dosada pustinjak, koliko ja znam - njegovo pravo ime i porijeklo munisu nikada prešli preko usana - moj je prijatelj sada pomahnitao usvome strahu od samoće. Noću nije mogao biti sam, niti bi gadruštvo nekoliko osoba umirilo. Njegova je jedina utjeha bilasadržana u pijančevanju najopćenitije i bučne vrste; tako da jerijetko koje okupljanje mladih i veselih bilo nama nepoznato. Činilose da naša pojava ï dob u većini slučajeva pobuđuju porugu kojusam žestoko prezirao, ali koju je moj prijatelj smatrao manjim zlomod samoće. Naročito se plašio biti sam s vanjske strane vrata kada susjale zvijezde, te ako bi bio prinuđen na ove prilike, često bi krišomgledao u nebo kao da ga proganja nekakva čudovišna stvar. Nijeuvijek gledao u isto mjesto na nebu - činilo se da gleda u različitamjesta u različitim prigodama. U proljetnim večerima bi bilo niskona sjeveroistoku. Ljeti gotovo sasvim iznad glave. U jesen bi bilo nasjeverozapadu. Zimi na istoku, ali uglavnom u sitnim urama jutra.Večeri sredinom zime su mu se činile najmanje strahovitima. Teknakon dvije godine sam povezao taj strah sa bilo čime konkretnim;ali tada sam počeo uviđati da mora promatrati posebno mjesto nanebeskome svodu čiji se položaj u različitim prigodama poklapao sasmjerom njegova pogleda - mjesto grubo obilježeno zviježđemSjeverne krune.

Sada smo imali atelje u Londonu, nikada se ne razdvajajući, alinikada ne raspravljajući o danima kada smo htjeli ispitati misterijenestvarnoga svijeta. Naše droge su nas postarale i oslabile, a sverjeđa kosa i brada moga prijatelja su postale snježno bijele. Naša je

sloboda od dugoga sna bila iznenađujuća, jer rijetko bi podlegli višeod sata ili dva u komadu sjeni koja je sada narasla u užasnuprijetnju. Tada je došao siječanj magle i kiše, kada je ponestalo novcaa droge postale teške za kupiti. Moje su skulpture i bjelokosne glavebile sve rasprodane, a nisam imao sredstva za pribaviti novematerijale, ili energije da ih napravim čak i da sam ih imao. Patilismo užasno, i izvjesne je noći moj prijatelj utonuo u duboko-dišućisan iz kojega ga nisam mogao probuditi. Mogu sada prizvati tajprizor - pust, kao u rogu mračan atelje u potkrovlju podno strehe pokojoj pljušti kiša; kuckanje osamljene ure; umišljeno kuckanje našihsatova dok su ležali na toaletnom stolu; škripa nekog neučvršćenogprozorskog kapka u udaljenom dijelu kuće; izvjesni daleki zvukovigrada prigušeni maglom i prostorom; i najgore od svega - duboko,jednoliko, zlokobno disanje moga prijatelja na kauču - ritmičnodisanje koje se činilo da mjeri trenutke božanskoga straha i agonijeza njegovu dušu dok luta sferama zabranjenim, nezamislivim, iodvratno dalekim.

Napetost moga bdijenja postade surova, i pomahnitali vlaktrivijalnih utisaka i asocijacija preplavi moj gotovo poremećeni um.Čuo sam zvon ure negdje - ne naše, jer to ne bijaše ura sa zvonom -te moja morbidna mašta u tome pronađe novu početnu točkuzaludnih lutanja. Ure - vrijeme - prostor - beskonačnost - i tada semoja mašta povrati na mjesto s one strane krova i magle i kiše iatmosfere, gdje se Sjeverna kruna dizala na sjeveroistoku. Sjevernakruna, koje se moj prijatelj bojao, i čiji plamteći polukrug zvijezdasigurno čak i ovoga trena nevidljivo sja kroz nemjerljive bezdaneetera. Najednom moje grozničavo osjetljive uši kao da su nazrelenovu i potpuno jasnu komponentu u tihoj mješavini drogompojačanih zvukova - nizak i prokleto uporan cvilež iz vrlo velikeudaljenosti; zujanje, galama, ruganje, dozivanje, sa sjeveroistoka.

Ali nije bio problem onaj daleki cvilež koji me lišio sposobnosti istavio na moju dušu takav pečat straha koji možda nikada kroz životneću moći ukloniti; isti onaj koji je izazivao vrištanja i pobuđivaokonvulzije koje su natjerale sustanare i policiju da sruše vrata. Nije

bio problem to što sam čuo, već što sam vidio; jer se u toj mračnoj,zaključanoj sobi zatvorenih kapaka, i navučenih zavjesa, pojavila ucrnome sjeveroistočnom kutu zraka jezive crveno-zlatne svjetlosti -zraka koja sa sobom nije nosila nikakav sjaj da rastjera tminu, negoje samo strujala na prevaljenu glavu nemirnoga spavača, izvlačećivan u gnjusnoj duplikaciji sjajeće i neobično mladoliko lice-sjećanjekoje sam viđao u snovima o svemiru bez dna i neokovanomvremenu, kada se moj prijatelj probio iza barijere u one tajnovite,najdublje, i zabranjene pećine noćnih mora.

I dok sam gledao, vidio sam kako se glava diže, crne, tekuće, iduboko upale oči otvore u užasu, a tanke, proročanske usne serazmaknu kao za vrisak prestrahovit da bi se izustio. Tamo jeobitavalo na tome groznome i rastezljivom licu, dok je bestjelesnosjalo, blistavo, i pomlađeno u tami, više posvemašnjeg,preplavljujućeg, rastrojavajućeg straha nego što su mi sva nebesa izemlja ikada otkrili. Nijedna riječ nije izgovorena usred udaljenogazvuka koji se sve više i više približavao, ali dok sam slijedio luđačkipogled lica-sjećanja duž one proklete zrake svjetlosti prema njenomizvoru, izvoru odakle je i cvilež dopirao, i ja vidjeh na trenutak onošto je lice vidjelo, te se sruših sa zvonjavom u ušima u onomenapadaju vrištanja i epilepsije koji je uzbudio sustanare i policiju.Nikada ne bih mogao kazati, koliko god se trudio, što je zapravobilo to što sam vidio; niti će ono bezglasno lice ikada otkriti, jer iakoje moralo vidjeti više od mene, više nikada neće prozboriti. Alivazda ću čuvati stražu od podrugljivog i nezasitnog Hipnosa[34],gospodara sna, i od noćnoga neba, i od luđačkih ambicija znanja ifilozofije.

Što se zaista dogodilo je nepoznanica, jer nije samo moj um bioopsjednut stranom i odvratnom stvari, već su i drugi bili okaljanizaboravnošću koja ne može značiti ništa drugo do ludila. Rekli su,ne znam iz kojega razloga, da nikada nisam imao prijatelja, doumjetnosti, filozofije, te da ludilo ispunjava sav moj tragičan život.Sustanari i policija su me one noći tješili, i liječnik mi je dao nešto dame utiša, ali nitko nije vidio kakav se noćnomomi događaj tu

odigrao. Moj pali prijatelj nije pobudio u njima nikakvo sažaljenje,već ih je ono što su pronašli na kauču u ateljeu natjeralo da mi dajupohvalu koja mi se gadila, a sada imam slavu koju s preziromodbijam dok u očaju sjedim satima, ćelav, sijede brade, pogrbljen,oduzet, ošamućen drogama, i slomljen; klanjam’ se i molimpredmetu kojega su pronašli.

Jer poriču da sam prodao posljednji komad mojeg kiparstva, tepokazaše u ekstazi na stvar koju je blistava zraka svjetlosti ostavilahladnu, okamenjenu, i bezglasnu. Bijaše to sve što je preostalo odmoga prijatelja; prijatelja koji me vodio k ludilu i uništenju; bogolikaglava od mramora kojega je samo stara Grčka mogla roditi,oblikovana mladošću koja je izvan vremena, i s lijepim bradatimlicem. Sa zakrivljenim, nasmijanim usnama, olimpijskoga čela, igustim valovitim uvojcima i okrunjena makovim cvjetovima. Rekošeda je to utvarno lice-sjećanje napravljeno po uzoru na moje, dok jeimalo dvadeset pet, međutim na mramornoj je bazi bilo ugraviranojedno jedino ime slovima Atike[35] - ‘YIINOΣ.

Potomak

“Potomak” je djelić nikad završene priče za koji se vjeruje daje napisan 1927. Prvi je puta objavljen u reviji Leaves 1938., nakonLovecraftove smrti.

Potomak

U Londonu postoji čovjek koji vrišti kada zvone crkvena zvona.Živi posve sam sa svojim prugastim mačkom u svratištu Gray, i ljudiga smatraju bezopasno ludim. Soba mu je ispunjena knjigamanajpitomije i djetinjaste vrste, i iz sata u sat pokušava se izgubiti unjihovim nježnim stranicama. Sve što želi od života je ne misliti. Iznekoga razloga misao je njemu sasvim grozna, i od svega što dražimaštu on bježi kao od kuge. Vrlo je mršav i sijed i naboran, alipostoje oni koji tvrde da nije ni izbliza star kako izgleda. Strah imasvoje užasne kandže na njemu, i od zvuka zvona će vrištati zurećimočima i znojem orošenim čelom. Prijatelje i drugove izbjegava, jer neželi odgovarati na nikakva pitanja. Oni koji ga nekoć poznavaše kaoučenjaka i čovjeka istančanog ukusa, kažu da je vrlo žalosno vidjetiga sada. Odbacio ih je sve pred mnogo godina, i nitko nije siguranda li je napustio zemlju ili se samo sklonio od sviju pogleda u nekojskrivenoj sporednoj uličici. Sada je već desetljeće otkako se preseliou gostionu Gray, i o mjestima gdje je bio nije htio pripovijedati ništa;sve do noći kada je mladi Williams kupio Necronomicon.

Williams bijaše sanjar, i samo dvadeset i tri godine star, i kada sedoselio u drevnu kuću osjetio je začudnost i dašak kozmičkog vjetraoko sijedoga smežuranog čovjeka u susjednoj sobi. Silio je svojeprijateljstvo gdje se stari prijatelji nisu ufali siliti svoja, i divio sestrahu koji je opsjedao ovog koščatog, bijednog promatrača iosluškivača. Jer da je taj čovjek vazda promatrao i osluškivao, nitkonije mogao dvojiti. Promatrao je i osluškivao svojim umom više negoočima i ušima, i nastojao svakoga trenutka utopiti nešto svojimneprekidnim proučavanjem šarenih, bljutavih romana. A kada bi seoglasila crkvena zvona, primio bi se za uši i vrištao, a sivi mačak skojim je živio bi zavijao u isti glas dok zadnji zvon ne bi odjekujućiodumro.

Ali koliko se god Williams trudio, nije mogao natjerati susjeda da

prozbori o ičemu dubokoumnome ili skrivenome. Starac nijereagirao na njegova gledišta i manire, ali bi lažirao smiješak i veseliton te grozničavo i mahnito brbljao o vedrim tričarijama; njegov bise glas svakoga trenutka podizao i pojačavao dok se na koncu ne biprelomio u pištavi i nepovezani falset. Njegove bi najtrivijalnijeopaske jasno davale do znanja kako je njegova učenost duboka itemeljita te Williams nije bio iznenađen čuti da je pohađao Harrow iOxford. Kasnije se ispostavilo da je on nitko drugi do lord Northam,o čijem su drevnome naslijeđenome dvorcu na obali Yorkshireapričane tolike čudnovate stvari; ali kada je Williams pokušao pričatio dvorcu, i o njegovom navodnom podrijetlu iz rimskoga doba,odbio je priznati da tamo postoji išta neuobičajenoga. Čak se icerekao oštro kada je dotaknuta tema tobožnjih podzemnih kripti,isklesanih iz žive stijene vrleti koja se mršti na Sjeverno more.

Tako su izgledale stvari do one noći kada je Williams donio kućizloglasni Necronomicon ludog Arap ina Abdula Alhazreda. Znao jeza taj zastrašujući svezak od svoje šesnaeste godine, kada ga jenjegova tek rođena ljubav prema bizarnome odvela da postavljaneobična pitanja starom pogrbljenom prodavaču knjiga u uliciChandos; i uvijek se pitao zašto ljudi problijede kada zbore o tojstvari. Stari mu je prodavač knjiga rekao da je poznato samo petprimjeraka koji su preživjeli šokirane proglase svećenika izakonodavaca, te da su sve pažljivo stavili pod ključ uplašeniskrbnici koji se s vremenom usudiše početi čitati to mrsko gotičkoštivo. Ali sada, napokon, ne samo da je pronašao dostupanprimjerak, već ga je učinio svojim pri apsurdno niskoj cijeni. Bilo jeto u židovskom dućanu u sirotinjskoj oblasti Clare Marketa, gdje je iprije često kupovao čudne stvari, i skoro pa je umislio da se odrpanistari Levit nasmiješio iza zapletene brade dok je među policamanaišao na veliko otkriće. Glomazne kožne korice s mjedenomkopčom su bile tako istaknuto vidljive, a cijena tako apsurdno niska.

Samo jedan pogled na naslov bijaše dovoljan da ga baci u trans, aneki od dijagrama smještenih u nejasno latinsko štivo uzbudišenajnapetija i uznemirujuća sjećanja u njegovu mozgu. Osjetio je da je

sasvim nužno odnijeti tu masivnu stvar kući i započeti sdešifriranjem, te ju je iznio iz dućana s takvom vrtoglavom žurbomda se stari Židov uznemirujuće cerekao za njim. Ali kada jenaposljetku bila sigurna u njegovoj sobi on uvidi da je kombinacijaštiva pisanog gotičkim stilom i nesmjestivih idioma preveliki zalogajza njegove lingvističke moći, pa je oklijevajući pozvao svogačudnoga, uplašenog prijatelja da mu uskoči u pomoć s uvrnutim,srednjovjekovnim latinskim. Lord Northam je usiljeno tepaobesmislice svome prugastom mačoru, i burno se prenuo kada jemladić ušao. Tada je ugledao svezak i divlje zadrhtao, i posve seonesvijestio kada je Williams izrekao naslov. Po povratku svijesti jeispričao svoju priču; ispričao svoju fantastičnu izmišljotinu ludila umahnitim šapatima, da bi uvjerio svojeg mladog prijatelja da hitrobaci u oganj prokletu knjigu i da nadaleko rasprši njen pepeo.

* * *

Moralo je biti, šaptao je lord Northam, nešto sasvim pogrešno nasamome početku; ali nikada ne bi došao do srži stvari da nijeistraživao predaleko. Bio je devetnaesti barun loze čiji su počecisezali nelagodno daleko u prošlost-nevjerojatno daleko, ako semaglovitoj tradiciji može pridavati pažnja, jer postojale su obiteljskepriče o podrijetlu iz predsaksonskih vremena, kada je izvjesnomGnaeusu Gabiniusu Capitou, vojnom tribunu Treće Augustovelegije, tada stacioniranoj u Lindumu[36] u rimskoj Britaniji, biloprijekim sudom oduzeto zapovjedništvo zbog sudjelovanja uodređenim obredima nepovezanim s bilo kojom znanom religijom.Gabinius je, kolala je glasina, naišao na pećinu u boku litice gdje seneobičan puk okupljao i radio Stariji znak u tami; neobičan pukkojega Briti[37] nisu poznavali izuzev u strahu, i koji su bili posljednjipreživjeli iz velike zemlje na zapadu koja je potonula, ostavivši samootoke s krugovima ukopanih prstenastih utvrda i svetištima od kojihje Stonehenge bio najveće. Nije bilo nikakve sigurnosti, naravno, ulegendi da je Gabinius podigao neosvojivu tvrđavu preko

zabranjene pećine i pokrenuo lozu koju su Pikti i Saksonci, Danci iNormani bili nemoćni uništiti; niti je bilo sigurnosti u prešutnojpretpostavci da je iz te loze izniknuo smioni sudrug i poručnikCrnoga Princa kojega je Edward Treći proglasio barunom odNorthama. Te stvari nisu bile sigurne, ali su ipak često pričane; iistini za volju, obrada kamena na tvrđi Northam je alarmantnosličila zidarstvu Hadrijanovog zida. Kao dijete je lordNortham imaočudnovate snove kada bi spavao u starijim dijelovima dvorca, te jestekao stalnu naviku kopanja po svojim sjećanjima, tražećipoluamorfne prizore i uzorke i utiske koji nisu činili dio njegovabudnoga iskustva. Postao je sanjar koji je doživljavao život dosadnimi nezadovoljavajućim; tragač nekoć poznatih stranih kraljevstava iprijateljstava, koji pak ne leže nigdje u vidljivim predjelima Zemlje.

Ispunjen osjećajem da je naš opipljivi svijet samo atom ugolemom i zloslutnom tkanju, i da nepoznati posjedi pritišću iprodiru u sferu poznatoga u svakoj točki, Northam je u mladosti imladoj muškosti zauzvrat isušio vrela službene religije i okultnemisterije. Nigdje, međutim, nije mogao pronaći spokoj izadovoljstvo; i kako je stario, učmalost i ograničenja života su ga sveviše i više izluđivali. Tijekom devedesetih je petljao sa sotonizmom, istalno je željno gutao bilo kakvu doktrinu ili teoriju koja se činila daobećava bijeg iz zatvorenih pogleda znanosti i dosadnonepromjenjivih zakona Prirode. Knjige poput fantastičnogaizvještaja o Atlantidi Ignacija Donellyja upijao je naročitim poletom,a desetak opskurnih uvodnika Charlesa Forta[38] ga je očaravalosvojim hirovima. Putovao bi miljama slijedeći tajnovitu seosku pričuo neprirodnome čudu, a jednom je otišao u pustinju Arabije dapotraži Bezimeni Grad rijetkih opisa, kojeg nitko nikada nije vidio.U njemu je rasla mučna vjera da negdje postoji lak ulaz, koji bipropustio možebitnog pronalazača u one izvanjske bezdane čije jekeodzvanjaše tako daleko u pozadini njegovih sjećanja. Mogao bi biti uvidljivome svijetu, a ipak, mogao bi biti samo u njegovom umu iduši. Možda je njegov poluistraženi mozak čuvao onu tajanstvenuvezu koja bi ga probudila u starije i buduće živote u zaboravljenim

dimenzijama; koja bi ga vezala za zvijezde, i za beskonačnosti ivječnosti onkraj njih.

Neobična kuća u magli

”Neobična kuća u magli” je kratka priča napisana 9studenog 1926. godine, a prvi je puta objavljena 1931. u časopisuWeird Tales u izdanju mjeseca listopada plaćena 55 dolara.

Neobična kuća u magli

Ujutro magla dolazi s mora pored litica iza Kingsporta. Bijela ipaperjasta dolazi iz dubina svojoj braći oblacima, prepuna snova ovlažnim pašnjacima i pećinama levijatana[38a]. A poslije, u blagimljetnim kišama sa strmih krovova pjesnika, oblaci raspršuju djelićetih snova, koje ljudi neće doživjeti bez glasina iz davnina, neobičnihtajni, i čudesa koje planeti zbore drugim planetima samotni u noći.Kada brojne priče polete špiljama tritona[38b], a spiralne školjke ugradovima prekrivenim morskom travom zatrube divlje melodijenaučene od Starijih, tada se velike željne magle sjate na nebesakrcate magijom, a oči na stijenama koje gledaju k moru su jedinimistični svjedoci, kao da je rub litice sam rub Zemlje, dok svečanazvonjava bova odjekuje u vilinskome eteru.

Sjeverno od starinskoga Kingsporta stijene se penju uzvišeno ineobično, terasa na terasi, sve dok najsjevernija od njih ne visi nanebu nalik sivome zamrznutome vjetar-oblaku. Samotna je to,goletna točka koja strši u beskrajnome prostoru, jer tamo je obalaoštro odrezana gdje se veliki Miskatonik izlijeva s ravnica onkrajArkhama, donoseći legende šumskoga kraja te mala staromodnasjećanja s brda Nove Engleske. Pomorski puk Kingsporta podižepogled prema toj litici kao što drugi primorski narodi podižu pogledprema polarnoj zvijezdi, u vrijeme kada noćne ure otkrivaju Velikogmedvjeda, Kasiopeju, i Zmaja. Među njima ona je jedno s nebeskimsvodom, i uistinu, skrivena od pogleda kada magla sakrije zvijezdeili sunce. Neke od litica žitelji vole, poput one grotesknog profilakoju nazivaju Otac Neptun, ili onu čije stupaste stepenice nose imeProlaz; ali ove se plaše jer je previše blizu nebesima. Portugalski sepomorci koji prilaze brodovima križaju kada je prvi puta ugledaju, astari Jenkiji vjeruju da bi uspinjanje na nju bila ozbiljnija stvar odsmrti, ako je to uopće moguće. Usprkos tome, gore na toj litici, stojidrvena kuća i uvečer ljudi vide svjetla u malim prozorskim oknima.

Drevna je kuća oduvijek bila ondje, i ljudi kažu da gore obitavaOnaj koji zbori s jutarnjim maglama koje dolaze iz dubina, te moždavidi jedinstvene stvari na oceanu u onim trenucima kada rub liticepostane rubom same Zemlje, a svečana zvonjava bova odjekuje ubijelome vilinskome eteru. Ovo su čiste bapske priče, jer ta jeprijeteća vrlet vazda neposjećena, i domoroci nevoljko upiruteleskope na nju. Ljetni vikendaši su je doista pretražili svojimrazmetljivim dvogledima, ali nisu nikada vidjeli ništa više do sivogaprastaroga krova, šiljatoga i obloženoga drvenom šindrom, čije senadstrešnice spuštaju gotovo do sivih temelja, a prigušena žutasvjetlost malih prozora viri ispod tih nadstrešnica u sutonu. Ti ljetniposjetitelji ne vjeruju da jedan te isti Onaj živi u drevnoj kućistotinama godina, ali ne mogu dokazati svoju herezu nijednomepravom žitelju Kingsporta. Čak i Užasni Starac koji zbori s olovnimnjihalima u bocama, i plaća namirnice vjekovnim španjolskimzlatom, te drži kamene idole u dvorištu svoje pretpotopne kolibe uVodenoj ulici, jedini može kazati da su te stvari iste kao i kada jenjegov djed bio dječak, te da je tako moralo biti već nezamislivodugo vremena, još otkako su Belcher ili Shirley ili Pownall iliBernard[39] bili guverneri provincije Njegova Veličanstva - ZaljevaMassachusetts.

Tada je jednoga ljeta došao filozof u Kingsport. Ime mu bijašeThomas Olney, i podučavao je dubokoumne stvari na koledžu uzaljevu Narragansett. Došao je s kršnom ženom i razularenomdjecom, a oči mu bijahu umorne od gledanja istih stvari tijekommnogih godina, i od promišljanja o istim discipliniranim mislima.Promatrao je magle s dijademe Oca Neptuna, i pokušao ušetati unjihov bijeli svijet tajni uz titanske stepenice Prolaza. Iz jutra u jutrobi ležao na liticama i gledao preko ruba svijeta u tajanstveni eter sdruge strane, slušajući sablasna zvona i divlje krikove onoga što sumožda bili galebovi. Tada, kada bi se magla podigla a moreistaknulo prozaičnim dimom parobrodova, uzdahnuo bi i spustio seu grad, gdje je volio tumarati uskim starim ulicama uz i niz brijeg, teproučavati lude ruševne zabate kuća i začudne dovratke sa

stupovima koji su štitili tolike generacije čvrstoga pomorskog puka.Čak je i razgovarao s Užasnim Starcem, koji nije bio sklonstrancima, te je bio pozvan u njegovu strahovito starinsku kolibugdje niski stropovi i crvljive zidne obloge slušaju odjekeuznemirujućih monologa u mračnim sitnim satima noći.

Naravno da je bilo neizbježno da Olney zapazi sivu neposjećenukolibu na nebesima, na onoj ka sjeveru okrenutoj zloslutnoj vrletikoja je jedno s maglama i nebeskim svodom. Vazda je visjela iznadKingsporta, i vazda su njene tajne šapatom odzvanjale kroz vijugaveuličice Kingsporta. Užasni Starac je teškim disanjem pripovijedaopriču koju mu je ispričao otac, o munji koja je jedne noći poletjela izte šiljate kolibe prema oblacima viših nebesa; a Bakica Ome, čije jemaleno prebivalište s kolonijalnim krovom u Brodskoj ulici bilopotpuno prekriveno mahovinom i bršljanom, je prograktala neštošto je njena baka čula iz druge ruke, o oblicima koji su doklepetali izistočnih magli ravno u uska i jedina vrata toga nedostižnog mjesta -jer su vrata smještena blizu ruba vrleti prema oceanu, te bijahuviđena samo s brodova na moru.

Na koncu, kako je bio strastven prema novim čudnim stvarima anije ga sputavao ni kingsportovski strah niti uobičajena indolencijaljetnih turista, Olney je donio sasvim strašnu odluku. Unatočkonzervativnom odgoju - ili baš zbog njega, jer jednolični životi gajesnažne žudnje za nepoznatim - prisegnuo je velikom zakletvom daće se popeti na tu izbjegavanu sjevernu liticu te posjetiti abnormalnodrevnu sivu kolibu na nebesima. Uvjerljivo je njegova trezvenijastrana zagovarala tezu da to mjesto mora biti nastanjeno ljudima kojisu tamo stigli iz smjera unutrašnjosti uz lakši greben na straniMiskatonikova estuarija. Vjerojatno su trgovali u Arkhamu, znajućikako malo Kingsport voli njihovu prisutnost, ili možda nisu bili ustanju spustiti se s litice po kingsportskoj strani. Olney je hodao dužnižih litica do mjesta gdje je ogromna vrlet bezobrazno skočilanagore da se druži s nebeskim stvarima, i postao sasvim siguran dase nijedna ljudska noga ne bi mogla uspeti ili spustiti po toj isturenojjužnoj padini. Istočna i sjeverna strana su se dizale tisućama stopa

vertikalno iz vode, tako da je samo zapadna strana, iz smjeraArkhama, preostala.

Rano jednoga jutra u kolovozu Olney se namjerio pronaći put donedostupnoga vrha. Napredovao je na sjeverozapad ugodnimzabačenim cestama, pored Hooperova ribnjaka i stare ciglenebarutane do mjesta gdje se pašnjaci uzdižu do grebena iznadMiskatonika i pružaju krasan pogled na Arkhamove bijelepredviktorijanske zvonike s druge strane rijeke i milja poljana.Ovdje je pronašao sjeno vit put za Arkham, ali u smjeru mora koji jepriželjkivao niti traga stazi. Šume i polja se naguraše do visoke obaleriječnog ušća, i nisu nosile nikakav znak prisutnosti čovjeka; čak nitikameni zid ili zalutalu kravu, već samo visoku travu i divovskodrveće i grmove divljih ruža koje su možda prvi Indijanci vidjeli.Kako se polako penjao prema istoku, sve više i više iznad estuarijanjemu s lijeva, i sve bliže i bliže moru, put je postajao svenapornijim; dok se nije zapitao kako su pobogu stanovnici onogaomraženoga mjesta uspijevali dosegnuti vanjski svijet, u svrhu čestihodlazaka na tržnicu u Arkham.

Tada se drveće prorijedilo, i daleko ispod, njemu zdesna vidjebrda i starinske krovove i tornjeve Kingsporta. Čak je i Središnjebrdo bilo patuljasto s ove visine, i mogao je jedva razabrati drevnogroblje pored Kongregacijske bolnice, podno kojega je glasina držalada se nalaze strašne pećine ili vrebaju jazbine. Naprijed su ležalibuseni trave i rijetka grmlja borovnice, a onkraj njih gole stijenevrleti i vitki vrh omražene sive kolibe. Sada se greben suzio, iOlneyu se zavrti od vlastite osamljenosti na nebu. Južno od njegastrahoviti ponor iznad Kingsporta, a sjeverno vertikalni pad odgotovo milje do riječnoga ušća.

Odjednom se ispred njega otvori široka provalija, tri metraduboka, tako da se morao spustiti rukama i skočiti na nagnuto tlo, ionda puzeći se popeo uz opasni prirodni tjesnac u suprotnome zidu.Dakle to je bio put kojim su žitelji nevjerojatne kuće putovali izmeđuzemlje i neba!

Kada se uspeo iz provalije jutarnja se magla skupljala, ali naprijed

je jasno vidio visoku i bezbožnu kolibu; zidovi sivi kao stijena, avisoki vrhunac je stajao bestidno nasuprot mliječno bijelih morskihisparavanja. Opazio je da nije bilo nikakvih vrata s ove kopnenestrane, nego samo par malih rešetkastih prozora s pohabanimkružnim oknima obrađenima u stilu sedamnaestoga stoljeća. Svudaoko njega bijahu oblaci i kaos, i nije mogao vidjeti ništa ispod sebe,izuzev bjeline i beskrajnoga prostora. Bio je sam na nebu s ovomnastranom i vrlo uznemirujućom kućom; a kada je postrance prišaoprednjoj strani i ugledao da zid stoji u ravnini s rubom litice, tako dajedina uska vrata nisu mogla biti dosegnuta osim iz praznoga etera,osjetio je izraziti užas kojega visina nije mogla u potpunosti objasniti.I bilo je sasvim neobično da je tako crvima izjedena drvena krovnaobloga mogla opstati, ili da cigle toliko izmrvljene još uvijek oblikuju dimnjak koji stoji.

Kako je magla bivala sve gušća, Olney se šuljao oko prozora nasjevernoj i zapadnoj i južnoj strani, pokušavajući ih otvoriti ali ih jepronalazio sve zaključanima. Bilo mu je donekle drago što suzaključani, jer što je više gledao tu kuću to je manje želio ući unutra.Tada ga zaustavi zvuk. Začuo je škljocaj brave i udarac zasuna, teuslijedi škripa kao da se teška vrata polagano i oprezno otvaraju. Toje bilo na morskoj strani koju nije mogao vidjeti, gdje se uski portalotvorio prema praznome prostoru tisućama stopa iznad valova umaglovitome nebu.

Tada se začuje težak, smišljeni topot koraka u kolibi, i Olney čujeotvaranje prozora, prvo na sjevernoj suprotnoj strani, a onda nazapadnoj odmah iza ugla. Sljedeći će na red doći južni prozori,ispod glomazne niske nadstrešnice nedaleko od njega; i mora bitirečeno da mu je bilo više no neugodno dok je promišljao o mrskojkući sjedne strane i praznini gornjega zraka s druge. Kada jekomešanje došlo do najbližega prozorskog okna, odšuljao se natragna zapadnu stranu, priljubivši se uza zid pokraj sada otvorenihprozora. Bilo je jasno da je vlasnik došao kući; ali nije došao s kopna,niti s nekakvoga balona ili zamislive zračne lađe. Opet se oglasišekoraci, i Olney šmugne iza ugla na sjever; ali prije nego je pronašao

utočište, glas je nježno zazvao, i znao je da se mora suočiti sa svojimdomaćinom.

Kroz zapadni prozor virilo je veliko crnobrado lice čije su očifosforescentno sjale s utiskom nečuvenih prizora. Ali glas bijašenježan, i staromodne vrste, tako da Olney nije zadrhtao kada jesmeđa ruka posegnula da mu pomogne preko okvira i u tu niskuprostoriju crne oplate od hrasta i rezbarenoga namještaja izrazdoblja Tudora. Čovjek bijaše odjeven u sasvim drevnu odjeću, izračio je nesmjestivom aureolom morske magije i snova o visokimgalijama. Olney se ne sjeća mnogo o čudima koje je spominjao, iličak tko je on bio; ali kaže da je bio neobičan i ljubazan, i ispunjenčarolijom nemjerljivih praznina vremena i prostora. Mala se sobadoimala zelena u zagasitom vodenastom svjetlu, i Olney vidje dadalji prozori na istoku nisu otvoreni, već zatvoreni pred magličastimeterom teškim kapcima nalik dnima starih boca.

Bradati se domaćin doimao mladim, ali ipak je gledao očimanatopljenim starim misterijima; i iz priča o čudesnim drevnimstvarima s kojima se poistovjećivao, dobivao se dojam da je seoskipuk bio u pravu misleći da on razgovara s maglama mora i oblacimaneba još od kada nije bilo nikakvoga sela koje bi s ravnice ispodnjega promatralo njegovo rezervirano prebivalište. I dan je istjecao,a još uvijek je Olney slušao glasine o starim vremenima i udaljenimmjestima. Čuo je kako su se kraljevi Atlantide borili s ljigavimbogohulnostima koje su izmigoljile iz pukotina na dnu oceana, ikako Posejdonov hram pun stupova i morske trave još uvijek uponoć promatraju izgubljeni brodovi, koji njegovim prizoromuviđaju da su izgubljeni. Godine Titana bijahu prizvane, ali domaćinpostade bojažljiv kada je zborio o mutnome prvom dobu kaosa prijebogova ili čak rođenja Starijih, kada su samo drugi bogovi dolaziliplesati na vrh Hatheg-Kla u kamenoj pustinji nedaleko Ulthara, sone strane rijeke Skai.

U tome trenutku se začuje kucanje na vratima; onim drevnimhrastovim vratima, prepunih masivnih čavala iza kojih je ležao samobezdan bijeloga oblaka. Olney se tržne u strahu, ali mu bradati

muškarac pokaže da bude miran, te se na vršcima prstiju odšulja dovrata da pogleda van kroz sasvim malenu špijunku. Nije mu sesvidjelo što vidi, pa je prislonio prst na usne i odšuljao se natrag dazatvori i zakračuna sve prozore prije no što se vratio u drevnosjedište pored svoga gosta. Tada Olney ugleda kako nastrani crniobris uzastopno prolazi iza prozirnih pravokutnika svakoga malogamutnog prozora dok se posjetitelj radoznalo kretao uokolo prijeodlaska; i bilo mu je drago što njegov domaćin nije odgovorio nakucanje. Jer postoje čudne stvari u velikome bezdanu, i tragač snovamora paziti da ne uzbuni ili susretne pogrešne.

Tada su se sjene počele okupljati; prvo male tajnovite ispod stola,a tada i one smionije u drvom obloženim mračnim kutovima. Ibradati čovjek napravi zagonetne molitvene geste, i upali visokesvijeće u neobično kovanim mjedenim svijećnjacima. Često bi baciopogled na vrata kao da nekoga očekuje, te konačno kao da je nanjegov pogled odgovorilo jedinstveno kuckanje koje je moraloslijediti neku sasvim drevnu i tajanstvenu šifru. Ovoga puta nije nipogledao kroz špijunku, nego je podigao veliku hrastovu pregradnudasku i udario zasun, otključavši teška vrata i širom ih otvori premazvijezdama i magli.

I tada na zvuk opskurnih harmonija doplutaše u sobu iz dubinasvi snovi i sva sjećanja Zemljinih potopljenih Moćnika. I zlatniplamenovi plesaše oko korovom obraslih brava, tako da Olney bijašeopijen dok im je odavao počast. Neptun s trozupcem je bio tamo, iveseli tritoni i fantastične nereide[40], a na leđima dupina jebalansirala golema nazubljena školjka kojom je putovao sijedi iužasni oblik prvobitnoga Nodensa, gospodara velikoga bezdana. Ispiralne školjke tritona začudno zatrube, a nereide proizveduneobične zvukove udaranjem po grotesknim rezonantnim školjkamanepoznatih predatora u crnim morskim pećinama. Tada prastariNodens posegne naprijed smežuranom rukom te pomogne Olneyu injegovu domaćinu da uđu u golemu školjku, gdje su spiralne školjkei udarci činili divlju i fenomenalnu buku. I u beskrajni eter zateturafantastična povorka, čija je buka i vika bila izgubljena u odjeku

grmljavine.Cijelu su noć u Kingsportu promatrali tu uzvišenu liticu kada im

je oluja kroz maglu dozvolila pogled, i kada su se u sitnim satimamali mutni prozori zamračili, šaputali su o stravi i katastrofi.Olneyeva djeca i krupna žena su se molili blagome prigodnomeBogu baptista, i nadali se da će putnik posuditi kišobran i gumenečizme ako kiša ne prestane do jutra. Tada zora ispliva kapajućiovjenčana maglom iz mora, i bove svečano zazvone u vrtlozimabijeloga etera. Au podne vilenjački rog zaječi preko oceana dok seOlney, suh i lak na nogama, spustio s litica drevnoga Kingsporta spogledom dalekih mjesta u svojim očima. Nije se mogao prisjetiti štoje sanjao u kolibi ugniježđenoj na nebu, kod onoga još uvijekneimenovanoga pustinjaka, ili kazati kako je izmilio niz vrlet kojunije pohodila nijedna druga noga. Niti je mogao uopće zboriti o timstvarima osim s Užasnim Starcem, koji je poslije mrmljao nastranestvari u svoju dugu bijelu bradu; zaklevši se da čovjek koji se spustios one vrleti nije u potpunosti čovjek koji se uspeo, i da negdje podnosivoga šiljatoga krova, ili sred nezamislivih predjela te zloslutnebijele magle, još uvijek oklijeva izgubljena duša onoga koji bijašeThomas Olney.

I od te ure, kroz suhoparne i spore godine sivila i umora, filozofje radio i jeo i spavao i strpljivo izvršavao djela prikladna građaninu.Više ne žudi za čarolijom udaljenih brda, ili uzdiše za tajnama kojevire poput zelenih grebena iz mora bez dna. Jednolikost njegovihdana mu više ne zadaje tugu, a disciplinirane misli su postale sasvimdovoljne za njegovu maštu. Njegova dobra žena biva sve krupnija anjegova djeca sve starija i prozaičnija i korisnija, i nikada se nezaboravi korektno osmjehnuti s ponosom kada prigoda to zahtijeva.U njegovu pogledu nema nikakvoga nemirnog svjetla, a ako ikadaosluškuje svečanu zvonjavu ili daleke vilenjačke rogove to je samonoću kada stari snovi lutaju. Nikada više nije vidio Kingsport, jer senjegovoj Obitelji nisu svidjele smiješne stare kuće, te se žališe da suodvodi nemoguće loši. Sada imaju dotjerani ljetnikovac uBristolskom visočju, gdje se ne uzdižu nikakve visoke vrleti, a

susjedi su urbani i modemi.Ali Kingsportom kruže neobične priče, te čak i Užasni Starac

priznaje stvar koju ni njegov djed nije izrekao. Jer sada, kada vjetarburno zapuše sa sjevera pored visoke drevne kuće koja je jedno snebeskim svodom, slama se konačno ona zloslutna tišina koja jeuvijek prethodila propasti Kingsportovih pomoraca. A stari pukpripovijeda o ugodnim glasovima koji pjevaju ondje, i o smijehu kojibuja radošću onkraj zemaljske radosti; i kažu da su uvečer mali niskiprozori svjetliji nego prije. Kažu, također, da jarka sjeverna Svjetlostdolazi češće na to mjesto, sjajeći plavo prema sjeveru s vizijamazamrznutih svjetova dok vrlet i koliba vise crni i fantastični nasuprotdivljeg bljeskanja. I magle u zoru su gušće, a mornari nisu posvesigurni da je sva prigušena morska zvonjava od svečanih bova.

Najgori od svega, doduše, su grčeviti stari strahovi u srcimamladića Kingsporta, koji su postali skloni noću slušati tihe udaljenezvukove sjevernoga vjetra. Kunu se da nikakvo zlo ili bol nenastanjuje onu visoku šiljatu kolibu Jer u novim glasovima odjekujeradost, i s njima zvon smijeha i glazbe. Kakve priče morske maglemogu donijeti tome ukletome i najsjevernijemu vrhuncu, ne znaju,ali žude da iznude nekakav nagovještaj čuda koja kucaju na vratalitice kada su oblaci najgušći. Patrijarsi se boje da ne bijednoga danajedan po jedan potražili taj nepristupačan vrh na nebu, i doznalikoje se vjekovne tajne kriju ispod strmoga krova s drvenom šindromkoji je dio stijena i zvijezda i drevnih strahova Kingsporta. Da bi seona pustolovna mladež vratila nisu sumnjali, ali misle da bi svjetlomoglo iščeznuti iz njihovih očiju, a volja iz njihovih srdaca. I ne želeda se staromodnim Kingsportom sa svojim strmim ulicama istarinskim zabatima kuća ravnodušno vuku godine dok smijajućizbor, glas po glas, biva sve snažniji i neobuzdaniji u tomeneznanome i užasnome gnijezdu gdje magle i snovi zastaju odmoritise na svome putu iz mora k nebesima.

Ne žele da duše njihovih mladića napuste ugodna ognjišta itaverne kolonijalnih krovova staroga Kingsporta, niti ne žele dasmijeh i pjesma na onome visokome kamenom mjestu postanu

glasniji, jer je glas koji je došao, donio svježe magle s mora i svježasvjetla sa sjevera, stoga govore da će više drugih glasova donijeti jošmagli i još svjetala, sve dok se možda starinski bogovi (čijepostojanje nagoviještaju samo šapatom iz straha da će kongregacijskipastor čuti) ne uzdignu iz dubina i s neznanoga Kadatha u hladnojpustoši te načine svoje prebivalište na toj opakoj vrleti tako blizunježnim brdima i dolinama tihoga jednostavnog ribarskog puka. Testvari ne žele, jer običnim su ljudima nezemaljske stvarinedobrodošle; osim toga, Užasni Starac često podsjeti što je Olneykazao o kucanju kojega se osamljeni stanovnik bojao, i o crnom iznatiželjnom obliku viđenom nasuprot magle kroz one nastraneprozore s kružnim olovnim oknima.

O svim tim stvarima, ipak, samo Stariji mogu odlučivati; a umeđuvremenu jutarnja magla i dalje dolazi do onoga usamljenogavrtoglavog vrha sa strmom drevnom kućom, do one sive kuće sniskim strehama gdje se nitko ne vidi već gdje večer donositajanstvena svjetla dok sjeverni vjetar zbori o stranim slavljima.Bijela i paperjasta dolazi iz dubina svojoj braći oblacima, prepunasnova o vlažnim pašnjacima i pećinama levijatana. A kada brojnepriče polete špiljama tri tona, a spiralne školjke u gradovimaprekrivenim morskom travom zatrube divlje melodije naučene odStarijih, tada se velika željna isparavanja sjate na nebesa krcatamagijom; a Kingsport, meškoljeći se nelagodno na svojim nižimliticama podno onog nevjerojatnog visećeg stražara od stijene, vidika oceanu samo mističnu bjelinu, kao da je rub litice sam rubZemlje, dok svečana zvonjava bova odjekuje u vilinskome eteru.

Srebrni ključ

“Srebrni ključ” je kratka priča napisana 1926., i sastavni jedio Lovecraftovog ciklusa o Zemlji Snova, s poznatim RandolphomCarterom kao glavnim junakom. Prvi je puta objavljena usiječanjskom izdanju časopisa Weird Tales 1929. godine. FarnsworthWright, urednik Weird Talesa, je izvorno odbio objaviti priču kada juje Lovecraft donio sredinom 1927. godine, ali ju je naknadno ipakobjavio, objasnivši Lovecraftu da su priču čitatelji “žestoko mrzili”.Vjeruje se da priča nije dobro primljena jer se u njoj Lovecraftodrekao zadrtosti i predrasuda, koje su u to vrijeme bile jakoraširene.

Srebrni ključ

Kada je Randolph Carter imao trideset godina, izgubio je ključ oddveri snova. Prethodno tom razdoblju, borio se s prozaičnošćuživota noćnim izletima do stranih i drevnih gradova s druge stranesvemira, te dražesnim, nezamislivim zemljama-vrtovima prekoeteričnih mora; ali kako ga je sredovječnost pritisnula, osjetio je kakomu te slobode malo po malo klize iz života, dok najzad nije bioodsječen u potpunosti. Njegove galije više nisu jedrile uz rijekuOukranos pored zlaćanih tornjeva Thrana, niti su njegovi slonovigazili kroz mirisne džungle u Kledu, gdje zaboravljene palačebjelokosnih stupova spavaju krasne i nesalomive podno mjeseca.

Mnogo je čitao o stvarima kakve jesu, i razgovarao s previše ljudi.Dobronamjerni filozofi su ga poučili da zaviri u logičke odnose, ianalizira postupke koji oblikuju njegove misli i maštarije. Čuđenje jenestalo, i zaboravio je da je sav život samo niz slika u mozgu, gdjenema razlike između onih koje su iznjedrene pravim događajima teonih iznjedrenih unutrašnjim sanjarenjima, i nema razlogavrednovati jedne više od drugih. Običaj mu je zaglušio ušipraznovjernim štovanjem onoga što je opipljivo i fizičko, te ganatjerao da potajno i posramljeno obitava u vizijama. Mudraci murekoše da su njegove jednostavne maštarije isprazne i djetinjaste, aon im povjerava jer je uviđao da bi lagano mogle biti takve. Onočega se nije mogao prisjetiti jest da su djela stvarnosti jednakoisprazna i djetinjasta, i još apsurdnija jer njihovi počinitelji ustrajuzamišljajući sebe punima značenja i svrhe dok slijepi kozmosbesciljno melje iz ničega u nešto pa opet iz nečega u ništa, neobazirući se niti znajući za želje ili postojanje umova koji na trenutakzatrepere tu i tamo u tami.

Prikovali su ga za stvari koje jesu, te mu objasnili kako onefunkcioniraju dok misterija nije iščezla iz njegova svijeta. Kada bipožalio, i čeznuo za bijegom u sumračna kraljevstva gdje je čarolija

oblikovala sve male živopisne fragmente i vrijedne asocijacijenjegova uma u vidike drhtava iščekivanja i neutaživa užitka, tada biga okrenuli prema novo otkrivenim čudesima znanosti, nudeći muda pronađe divotu u vrtlogu atoma i tajnovitosti nebeskih dimenzija.A kada nije uspio pronaći te blagodati u stvarima čiji su zakoniznani i mjerljivi, rekoše mu da mu manjka mašte, i da je nezreo jer jepreferirao iluzije snova pred iluzijama naše fizičke tvorevine.

Stoga je Carter nastojao biti poput ostalih, i pretvarao se da suobični događaji i osjećaji zemaljskih umova bitniji od fantazijarijetkih i delikatnih duša. Nije se protivio kada su mu govorili da ježivotinjska bol zaklane svinje ili dispeptičnog[41] ratara u stvarnomeživotu važnija stvar od nenadmašne ljepote Naratha sa svojihstotinu rezbarenih gradskih vrata i kupolama od kalcedona[42],kojega se maglovito prisjećao iz snova; i pod njihovim je vodstvomrazvio srcobolni osjećaj žaljenja i tragedije.

S vremena na vrijeme, ipak, nije si mogao pomoći a da ne vidikoliko su plitke, prevrtljive, i besmislene bile sve ljudske težnje, ikako se isprazno naše stvarne pobude razlikuju od pompoznihideala u koje se kunemo. Tada bi pribjegao uljudnome smijehukojega je naučio koristiti kada se netko protivio ekstravaganciji ineprirodnosti snova; jer je uviđao da je svakodnevni život našegasvijeta do posljednje trunke jednako ekstravagantan i umjetan, tepuno manje vrijedan poštovanja zbog njegove oskudnosti u ljepoti injegova luckasta oklijevanja da prizna vlastiti nedostatak smisla isvrhe. Tako je postao u neku ruku šaljivac, jer nije vidio da je čak ihumor ništavan u bezumnome svemiru lišenom bilo kakvogapravog mjerila dosljednosti ili nedosljednosti.

U prvim danima svoga sužanjstva okrenuo se nježnoj crkvenojvjeri koju mu je omilila naivna predaja njegovih predaka Jer odatlesu se širile mistične avenije koje su obećavale bijeg iz života. Tek jeuz pomniji uvid primijetio izgladnjelu maštu i ljepotu, ustajalu iprozaičnu banalnost, te naizgled mudru težinu i groteskne tvrdnjetemeljne istine koja je sveudilj nadmoćno vladala većinom njenihpropovjednika; ili u potpunosti osjetio nezgrapnost kojom je

pokušavala održati na životu djetinjaste strahove i nagađanjaprimitivne rase koja se suočava s nepoznatim. Umaralo je Carteragledati kako su svečano ljudi pokušavali razabrati zemaljskustvarnost u starim mitovima koje je svaki korak njihove hvalisaveznanosti pobijao, pa je ta krivo usmjerena ozbiljnost ubilaprivrženost koju je možda imao prema drevnim vjerovanjima. Da subarem bili zadovoljni pružanjem zvučnih rituala i emocionalnihodušaka u njihovoj pravoj krinki eterične fantazije.

Ali kada je počeo proučavati one koji odbaciše stare mitove,pronašao ih je još ružnijima od onih koji ih nisu odbacili. Nisu znalida ljepota leži u harmoniji, a da ljupkost života nema mjerilo sredbesciljnoga kozmosa izuzev vlastite harmonije sa snovima iosjećajima koji su već iščezli i slijepo oblikovali naše male sfere izostaloga kaosa. Nisu vidjeli da su dobro i zlo i ljepota i ružnoćajedini omamentalni plodovi perspektive, čija prava vrijednost leži unjenoj povezanosti s onom slučajnosti zbog koje su naši preci počelimisliti i osjećati, i čiji su finiji detalji različiti u svakoj rasi i kulturi.

Umjesto toga, ili su nijekali te stvari u potpunosti ili su ihpripisivali grubim, nejasnim instinktima koje su dijelili sa zvjeradi iseljacima; tako da su njihovi životi bili kužno potrošeni u boli,ružnoći, i nesrazmjeru, a ipak ispunjeni smiješnim ponosom jer supobjegli od nečega; nečega ništa više nezdravog od onoga što ih je idalje držalo. Zamijenili su lažne bogove straha i slijepe pobožnostiza one prekomjerne slobode i anarhije.

Carter nije imao mnogo sluha za ove moderne slobode; jer senjihova jeftinoća i bijeda gadila duši koja voli samo ljepotu, dok senjegov razum bunio na klimavu logiku kojom su njeni prvacipokušali primitivne nagone pozlatiti svetošću skinutoj s odbačenihidola. Uvidio je da većina njih, zajedno s njihovim propalimsvećenstvom, nije mogla pobjeći zabludi da život ima smisaoodvojen od onoga kojeg čovjek pronađe u snu; te nisu mogli stavitina stranu grubu ideju etike i obveza onkraj ljepote, čak i dok je svaPriroda vrištala nesviješću i bezličnim nemoralom u svjetlu njihovihznanstvenih otkrića. Izobličeni i zadrti unaprijed smišljenim

iluzijama pravde, slobode, i dosljednosti, odbacili su stare nauke istare načine sa starim uvjerenjima; niti su ikada zastali pomisliti dasu oni nauci i oni načini jedini činitelji njihovih trenutnih misli iprosudbi, te jedini vodiči i mjerila u besmislenome svemiru bezčvrstih ciljeva ili stabilnih referentnih točaka. Izgubivši te umjetneokolnosti, njihovi životi bijahu ispražnjeni od usmjerenja idramatičnoga interesa; dok najzad nisu počeli težiti utapanju vlastitedosade u užurbanosti i hinjenoj svrsishodnosti, galami i uzbuđenju,barbarskom izričaju i životinjskim osjećajima. Kada su se te stvaristopile, razočarani ili bolesni od odvratnosti, uzgojili su ironiju igorčinu, te pronašli grešku u društvenome poretku. Nikada ne bimogli shvatiti da su njihovi primitivni temelji bili promjenjivi ikontradiktorni kao i bogovi njihovih predaka, i da je zadovoljstvojednoga trenutka propast sljedećega. Spokojna, trajna ljepota dolazisamo u snu, i tu je utjehu svijet odbacio kada je štovanjem stvarnostiodbacio tajne djetinjstva i nevinosti.

Sred ovoga kaosa ispraznosti i nemira, Carter je pokušavaoživjeti životom prikladnim za čovjeka pronicljiva uma i dobrognaslijeđa. Kako su mu snovi blijedjeli pod ruglom godina, nijemogao vjerovati u ništa, samo ga je ljubav prema harmoniji držalablizu načinima njegove rase i položaja. Koračao je neosjetljiv krozčovječje gradove, i uzdisao jer se nijedan vidik nije činio posvestvarnim; jer je svaki bljesak žute sunčeve svjetlosti na visokimkrovovima i svaki pogled na trgove s balustradama u prvimsvjetiljkama večeri služio samo da ga podsjeti na snove koje je nekoćpoznavao, i da ga učini nostalgičnim za eteričnim zemljama kojeviše nije znao pronaći. Putovanja su bila sprdnja; čak ga je i Velikirat samo malčice uzbudio, iako je ispočetka služio u francuskoj Legijistranaca. Neko je vrijeme tražio prijatelje, ali ubrzo ga je umorilagrubost njihovih emocija, i jednoličnost i prizemnost njihovih vizija.Bilo mu je neodređeno drago što svi njegovi rođaci bijahu udaljeni tenisu održavali kontakt, jer ne bi mogli razumjeti njegov mentalniživot. To jest, nitko osim njegova djeda i prastrica Christophera nebi mogao, a oni bijahu odavna mrtvi.

Tada je ponovo počeo pisati knjige, koje je napustio kada su gasnovi prvi puta iznevjerili. Ali u tome, također, nije bilo zadovoljstvaili ispunjenja; jer je dodir Zemlje bio na njegovu umu, i nije mogaomisliti na divne stvari kao što je činio davno. Ironični je humor rušiosve sumračne minarete koje je podizao, a prizemni je strah odnevjerojatnosti uništavao sve delikatno i nevjerojatno cvijećenjegovih vilinskih vrtova. Sporazum tobožnjega sažaljenja jeobasipao sentimentalnošću njegove likove, dok je mit o važnojstvarnosti te značajnim ljudskim događajima i emocijama degradiraocijelu visoku fantaziju u jeftinu društvenu satiru i alegorijuprekrivenu tankim velom. Njegovi su novi romani bili uspješni kaošto njegovi stari nisu nikada bili, i jer je znao koliko isprazni morajubiti da zadovolje isprazno stado, spalio ih je i prekinuo s pisanjem.Bijahu to sasvim dražesni romani, u kojima se uljudno smijaosnovima koje je lagano skicirao; ali je uvidio kako njihovasofisticiranost iscrpljuje iz njih sav život.

Nakon toga je gajio namjerne iluzije, te petljao po utiscimabizarnoga i ekscentričnoga kao protuotrovom za banalnost. Većinanjih je, međutim, doskora pokazala svoje siromaštvo i jalovost; i onshvati da su popularne doktrine okultizma suhe i nefleksibilnepoput znanosti, čak i bez tračka umirujuće istine kojom bi ihopravdao. Golema glupost, prijetvornost, i zbrčkane ideje nisu sante ne tvore nikakav bijeg iz života umu izvježbanome iznad njihoverazine. Stoga je Carter kupovao još neobičnije knjige i pomnijetražio grozne ljude fantastične učenosti; zakopavši se u arkanu[43]

svijesti koju su rijetki pohodili, i naučivši stvari o tajnim ponorimaživota, legendi, i nezapamćenih starina koje ga odonda ne prestajuuznemiravati. Odlučio je živjeti na drukčijoj razini, te je opremiosvoj bostonski dom tako da odgovara njegovim promjenjivimćudima, jedna prostorija za svaku, uređene prikladnim bojama,namještene doličnim knjigama i predmetima, te opremljenepogodnim izvorima svjetlosti, topline, zvuka, okusa i mirisa.

Jednom je doznao za čovjeka na Jugu kojega su ljudi izbjegavali, ikojega se bojaše zbog bogohulnih stvari koje je pročitao u

pretpovijesnim knjigama i na glinenim pločama prokrijumčarenim izIndije i Arabije. Njega je posjetio, te živio s njime dijeleći njegovaistraživanja sedam godina, dok ih užas nije zgrabio jedne ponoći nanepoznatome i arhaičnome groblju, te se samo jedan vratio odaklesu dvojica ušla. Tada se vratio u Arkham, užasni vješticama ukletstari grad njegovih predaka u Novoj Engleskoj, te je imao iskustva utami, sred prastarih vrba i oronulih kolonijalnih krovova, koja su ganatjerala da zapečati zauvijek određene stranice u dnevniku odpretka divljega uma. Ali ti su ga užasi odveli samo do rubastvarnosti, te nisu bili prava zemlja snova koju je poznavao umladosti; i tako je s pedeset godina očajavao na bilo kakav počinakili zadovoljstvo u svijetu prezaposlenom za ljepotu i prepredenomza snove.

Uvidjevši napokon ispraznost i uzaludnost stvarnih stvari, Carterje provodio svoje dane u mirovini, i u čeznutljivim polusjećanjimanjegove mladosti prepune snova. Mislio je da je poprilično luckastošto se uopće trudi živjeti, i dobio je od svoga poznanika s jugaAmerike sasvim neobičnu tekućinu koja će mu pružiti zaborav bezpatnje. Inercija i moć navike su ga ipak, natjerale da odgodi turadnju te je lebdio neodlučno usred misli prošlih vremena, skinuvšičudne tapiserije sa svojih zidova i preuredivši kuću onako kakva jebila u njegovu ranom djetinjstvu - s grimiznim prozorskim oknima,viktorijanskim pokućstvom, i svime ostalim.

Prolaskom vremena postalo mu je gotovo drago što je bioneodlučan, jer su ostaci njegove mladosti i odvojenost od svijetaučinili život i sofisticiranost vrlo dalekima i nestvarnima; čak tolikoda se dodir čarolije i iščekivanja ponovo ušuljao u njegov noćnidrijemež. Godinama su ti drijemeži poznavali samo iskrivljeneodraze svakodnevnih stvari kao što ih i najobičniji drijemežipoznaju, ali sada se vratio treptaj nečega nepoznatoga i divljega;nekakve nejasne i veličanstvene prisutnosti koja je poprimila obliknapetih i bistrih slika iz dana njegova dječaštva, zbog kojih pomislina male nepovezane stvari koje je davno zaboravio. Često bi seprobudio zazivajući majku ili djeda, koji su bili u svojim grobovima

četvrt stoljeća.Tada ga je jedne noći djed podsjetio na ključ. Stari sijedi učenjak,

jasan kao za života, zborio je naširoko i ozbiljno o njihovoj drevnojlozi, i o začudnim vizijama nježnog i osjećajnog čovjeka koji ju sestvorio. Zborio je o križaru s ognjem u očima koji je naučio divljetajne Saracena koji ga držaše u sužanjstvu; i o prvome sirRandolphu Carteru koji je proučavao magiju kada je Elizabeta bilakraljica. Govorio je, također, o onome Edmundu Carteru koji jejedva izbjegao vješanje zbog čaranja u Salemu, te koji je spremio ustarinsku kutiju veliki srebrni ključ koji se prenosio generacijama.Prije no što se Carter probudio, nježni posjetitelj mu je rekao gdjemože pronaći tu kutiju; tu izrezbarenu hrastovu kutiju arhaičnogačuda čiji groteskni poklopac nijedna ruka nije podigla dva stoljeća.

Pronašao ju je u prašini i sjenama golemoga tavana, odbačenu izaboravljenu u dubini ladice u visokoj škrinji. Bila je stopu široka, injene su gotičke rezbarije bile toliko strašne da se nije čudio što senijedna osoba nije usudila otvoriti je još od Edmunda Cartera. Nijeproizvela nikakav zvuk kada ju je protresao, ali je odavala mističnimiris nezapamćenih začina. Da je sadržavala ključ, bila je zapravosamo maglovita legenda, čak i otac Randolpha Cartera nikada nijeznao da takva kutija postoji. Bila je okovana hrđavim željezom, inikakva sredstva nisu bila priložena za otvaranje strašne brave.Carter je nejasno shvaćao da će u njoj pronaći nekakav ključizgubljenih dveri snova, ali gdje i kako da ga iskoristi, djed mu nijekazao ništa.

Stari je sluga silom otvorio rezbareni poklopac, tresući se dok suu njega piljila odvratna lica iz drevnoga drva, s nekomzaboravljenom sjetom. Unutra, umotan u izblijedjeli pergament,nalazio se golemi ključ potamnjeloga srebra prekriven tajanstvenimarabeskama; ali bez ikakvoga vidljivoga objašnjenja. Pergament jebio pozamašan, te je sadržavao samo neobične hijeroglifenepoznatoga jezika zapisane pradavnom trskom. Carter prepoznasimbole kao one koje je vidio na stanovitom svitku papirusa koji jepripadao onome užasnome učenjaku s Juga koji je nestao jedne

ponoći na bezimenome groblju. Čovjek je uvijek drhtao dok je čitaotaj svitak, kao što je Carter drhtao sada.

Ali očistio je ključ, i držao ga pored sebe noću u aromatičnojkutiji drevne hrastovine. Njegovi su snovi u međuvremenu postajalisve življi, i iako mu nisu prikazivali nikakve strane gradove inevjerojatne vrtove iz davnina, poprimali su nedvojbeni kalup čijasvrha nije mogla biti pogrešno protumačena. Zvali su ga natrag krozgodine, i s pomiješanom voljom svih njegovih predaka vukli su gaprema nekakvom skrivenom izvoru predaka. Tada je spoznao damora otići u prošlost i spojiti se sa starim stvarima, i dan za danomrazmišljao je o brdima na sjeveru gdje su ležali ukleti Arkham ivijugavi Miskatonik i samotni seoski dom njegova roda.

U plodnom ognju jeseni, Carter se zaputi starim zapamćenimputom pored dražesnih linija valovitih brda i livade obrubljenekamenim zidom, pored udaljene udoline i šumarka, zavojite ceste iljupkih farmi, i kristalnih zavoja Miskatonika, prekoračenoga tu itamo rustikalnim mostovima od drva ili kamena. Na jednome jezavoju ugledao skupinu divovskih brijestova između kojih je jedanpredak neobično iščeznuo prije stoljeće i pol, te zadrhti dok je vjetarpun značaja zapuhao kroz drveće. Tada ugleda ruševnu farmu stareGoody Fowler, vještice, sa svojim malim zlim prozorima i velikimkrovom koji se naginjao gotovo do zemlje na sjevernoj strani.Ubrzao je automobilom dok je prolazio pokraj nje, i nije usporio dokse nije uspeo na brdo gdje su njegovi preci bili rođeni, i gdje je starabijela kuća još uvijek ponosno gledala preko ceste na divnupanoramu kamenitih padina zelene doline, s udaljenim tornjevimaKingsporta na horizontu, i natruhama arhaičnoga, snovimaprepunog mora u najdaljoj pozadini.

Tada naiđe na strmiju padinu koja je nosila staru kuću Carterovihkoju nije posjetio preko četrdeset godina. Poslijepodne je davnoprošlo kada je stigao do podnožja, i na zavoju na pola puta zastaneda osmotri razastrti seoski krajolik sav zlatan i slavan u poplavamačarolije istočene iz zapadnoga sunca. Sva čudnovatost i iščekivanjenjegovih nedavnih snova su se činili prisutnima u ovome

utihnulome i nezemaljskome krajoliku, te pomisli na nepoznatesamoće drugih planeta dok su mu oči pratile baršunaste i napuštenetravnjake kako se valovito sjaje između srušenih zidova, i nakupinevilinskih šuma koje naglašavaju udaljene obrise grimiznih brdaonkraj brda, i sablasnu šumovitu dolinu koja uranja u sjene vlažnekotline gdje vode pjevuše i žubore sred nabubrenog i izvitoperenogkorijenja.

Zbog nečega osjeti da motori ne pripadaju carstvu koje je tražio,stoga ostavi automobil na rubu šume, te stavivši veliki ključ u džepsvoga kaputa, nastavi pješice uz brdo. Šuma ga je sada u potpunostiprogutala, iako je znao da je visoki brežuljak s kućom očišćen oddrveća, osim na sjevernoj strani. Pitao se kako će kuća izgledati, jerbijaše prazna i nepohođena zbog njegova nemara još od smrtinjegova čudnoga prastrica Christophera prije trideset godina. Umladosti je uživao u dugim posjetima tome mjestu, te je pronalazioneobična čudesa u šumi s druge strane voćnjaka.

Sjene postadoše sve izraženije oko njega, jer noć je bila blizu.Kada se procijep u drveću otvorio s desna, mogao je vidjeti prekomilja sumračnih livada te uoči stari kongregacijski zvonik naSredišnjem brdu u Kingsportu; ružičast od posljednjeg rumeniladana, a okviri malih okruglih prozora su gorjeli reflektirajućomvatrom. Tada, kada se opet našao u dubokoj sjeni, trzajem seprisjetio da je pogled morao doći iz djetinjeg sjećanja, budući da jestara bijela crkva odavna bila srušena da bi se napravilo mjesta zakongregacijsku bolnicu. Čitao je o tome sa zanimanjem, jer sunovine kazivale o nekakvim neobičnim jazbinama ili prolazimapronađenim ispod nje u stjenovitome brežuljku.

Kroz njegovu zamišljenost piskutavo dopre glas, i on se ponovotržne na njegovu poznatost poslije tolikih godina. Stari je BenijahCorey bio zaposlenik njegova strica Christophera, i bio je star čak i uonim davnim vremenima njegovih dječačkih posjeta. Sada bi moraoimati dobrano preko sto, ali taj piskutavi glas nije mogao doći odnikoga drugoga. Nije mogao razabrati riječi, ali ton je bioproganjajuć i nepogrešan. Pomisliti da je “Stari Benijy” još uvijek

živ!“Gospon Randy! Gospon Randy! Pa gdi ste? Kaj želite sterati

svoju tetu Martu u grob? Kaj vam ni povedala da se držite blizu hižepo poldan i da se vmete prije kmice? Randy! Ren ... dii! ... Tomdečecu niko ni dorasel kad treba zginuti v šumu; pol svog cajta norioko onog zmijskog legla gor na drvljeniku[44]! ... Hej, ti vrapca,Ran... dii!”

Randolph Carter zastane u mrklome mraku i protrlja rukama oči.Nešto nije bilo kako spada. Bio je negdje gdje ne bi trebao biti;odlutao je vrlo daleko na mjesto kamo nije pripadao, i sada jeneoprostivo kasnio. Nije primijetio koliko je sati na Kingsportovomzvoniku, iako ga je mogao lako razabrati svojim džepnimteleskopom; ali je znao da je njegovo kašnjenje bilo nešto posveneobično i bez presedana. Nije bio siguran ima li svoj maleniteleskop uza se, te posegne rukom u džep na bluzi da pogleda. Ne,nije bio ondje, ali bio je veliki srebrni ključ kojega je pronašao unekoj kutiji. Stric Chris mu je jednom rekao nešto neobično o starojneotvorenoj kutiji s ključem unutra, ali je strina Martha naprasnozaustavila priču, rekavši da to nije stvar za kazivanje djetetu čija jeglava već prepuna nastranih maštarija. Pokušao se prisjetiti gdje jepronašao ključ, ali sve je bilo vrlo zbunjujuće. Nagađao je da se tozbilo na tavanu kod kuće u Bostonu, i nejasno se prisjetiopodmićivanja Parksa s pola tjedne plaće da mu pomogne otvoritikutiju te da drži jezik za zubima; ali kada se sjetio toga, Parksovolice mu dođe vrlo čudno, kao da su bore dugih godina pale nažustroga malog Cockneya.

“Ran ... dii! Ran ... dii! Hi! Hi! Randy!”Lelujavi fenjer izađe iza crnoga zavoja, i stari Benijah krene

žustro prema tihom i zbunjenom došljaku.“Zgromil vas grom, dečec, tu ste! Kaj nemate jezika v toj vašoj

glavi, pa se nemrete javiti? Išćem vas već pol vure, ste me sigurnoodavna čuli! Ste pozabili da vam se strina Marta sva splaši kad stevani v kmici? Bum vas tužil striki Chrisu kad se vrne doma! Vidobro znate da ova šuma i ni baš najbolše mesto za skitnju v kasnu

vuru! V njoj ima hudih stvari, kak je znal povedat moj stari gazda.Dojdite, gospon Randy, ili Hannah ne bu već čekala z večerom!”

Stoga je Randolph Carter potjeran uz cestu gdje začuđenezvijezde svjetlucaše kroz visoko jesenje granje. I psi lajaše dok sužuta svjetla malih prozora sjala s udaljenoga zavoja, a Plejade sutreperile iznad otvorenoga brežuljka gdje je stajao veliki kolonijalnikrov cm nasuprot tamnoga zapada. Strina Martha je stajala nadovratku, i nije ga previše grdila kada Benijah gume zabušantaunutra. Poznavala je strica Chrisa dovoljno dobro da očekuje takvestvari od Carterove krvi. Randolph nije otkrio svoj ključ, već dovršisvoju večeru u tišini i negodovao je tek kada se primaklo vrijeme zakrevet. Katkada je bolje sanjao budan, a želio je iskoristiti taj ključ.

Ujutro se Randolph rano ustao, i pobjegao bi do gornjegadrvljanika da ga stric Chris nije uhvatio i posjeo u stolac pored stolas doručkom. Gledao je nestrpljivo po prostoriji s nagnutimstropovima i dronjavim tepihom i izloženim gredama i kutnimpregradama, te se osmjehnuo samo kada su grane voćaka zagrebleolovno okno stražnjega prozora. Bio je blizak s drvećem i brdima, tesu činili prolaz u ono bezvremeno carstvo koje je bilo njegova pravadomovina.

Tada, kada je bio slobodan, opipa ključ u džepu bluze i uvjerivšise da je tamo odmagli preko voćnjaka do uzvisine s druge strane,gdje se šumovito brdo opet penjalo do visina čak iznad gologabrežuljka. Tlo šume bijaše puno mahovine i misterija, a veliko sekamenje obraslo lišajem nejasno uzdizalo tu i tamo u prigušenomesvjetlu poput druidskih monolita sred nabubrenih i izvitoperenihdebala svetoga luga. U svome usDonu Randolph je naišao na žustribrzac čiji su slapići pjevali runske čini vrebajućim faunima iaegipanima[45] i drijadama[46].

Tada je stigao do neobične pećine u šumskoj padini,ozloglašenoga “zmijskog legla” kojeg je seoski puk izbjegavao, i nakojega ga je Benijah upozoravao opet i iznova. Bila je duboka;daleko dublja no što bi itko osim Randolpha pretpostavljao, jerdječak je pronašao procijep u najdaljemu crnom kutu koji je s druge

strane vodio do uzvišenije špilje - ukletoga grobnici nalik mjesta čijisu granitni zidovi prikazivali neobičnu iluziju svjesne umjetnosti.Ovom je prilikom puzao kao i obično, osvjetljujući si put šibicamaukradenim iz dnevne sobe, i gurajući se kroz posljednju pukotinu sažudnjom teško objašnjivom čak i njemu samom. Nije mogao rećizašto je prišao udaljenome zidu takvom samopouzdanošću, ili zaštoje instinktivno izvukao veliki srebrni ključ. Ali ipak nije zastao, ikada se plešući vratio kući te noći, nije ponudio nikakve isprike zasvoje kašnjenje, niti je najmanju pozornost posvetio prijekorima kojeje primio zbog sveopćeg ignoriranja podnevnog poziva na jelo.

* * *

Sada se svi daleki rođaci Randolpha Cartera slažu da se neštozbilo što je pojačalo njegovu maštu u desetoj godini života. Njegovpunih deset godina stariji rođak, Ernest B. Aspinwall, dipl. iur. izChicaga, se jasno sjećao promjene u dječaku poslije jeseni 1883.Randolph je vidio prizore fantazije koje je rijetko tko dragi ikadagledao, i još čudnije bijahu neke odlike koje je pokazivao, a koje suse odnosile na svakodnevne stvari. Činilo se da je razvio začudandar proricanja te je neobično reagirao na stvari koje su, iako u tovrijeme bez značenja, poslije otkrivene da opravdavaju jedinstveneutiske. U narednim desetljećima kako su se novi izumi, nova imena,i novi događaji pojavljivali jedan po jedan u knjizi povijesti, ljudi bise tu i tamo ljubopitljivo prisjetili kako je Carter godinama prijeizustio neku neopreznu riječ ili nedvojbenu poveznicu s onime što jetada bilo u dalekoj budućnosti. On sam nije razumio te riječi, ili znaozašto je zbog određenih stvari osjećao određene emocije, ali je voliozamišljati kako za to mora biti odgovoran neki nezapamćeni san.Već 1897. godine je problijedio kada je neki putnik spomenuofrancuski grad Belloy-en-Santerre, i prijatelji se sjetiše toga kada jeondje bio gotovo smrtno ranjen 1916., dok je služio u Legiji stranacau Velikome ratu.

Carterovi rođaci puno pričaju o tim stvarima jer je nedavno

nestao. Njegov stari sluga Parks, koji se godinama strpljivo nosio snjegovim hirovima, ga je posljednji vidio ono jutro kada se samodvezao u svome automobilu s ključem kojega je nedavno pronašao.Parks mu je pomogao izvaditi ključ iz stare kutije, te je osjetio kakoneobično utječu na njega groteskne rezbarije na kutiji, i još nekadruga začudna odlika koju nije mogao imenovati. Kada je Carterodlazio, rekao je da odlazi posjetiti staru rodnu grudu njegovihpredaka u okolici Arkhama.

Na pola puta uz planinu Brijest, na putu prema ruševinama starekuće Carterovih, pronašli su njegov prijevoz pažljivo parkiran uzcestu; i u njemu se nalazila kutija mirisnoga drva s rezbarijama kojesu plašile seljake koji bi na nju nabasali. Kutija je sadržavala samonastrani pergament čije simbole nikakav lingvist ili paleograf nijeuspio dešifrirati ili identificirati. Kiša je odavna izbrisala sve mogućeotiske, iako su istražitelji iz Bostona imali što za reći o dokazimauznemiravanja među palim drvećem oko kuće Carterovih. Kao daje, tvrdili su, ne tako davno netko tumarao ruševinama. Običan bijelirupčić pronađen sred šumskog kamenja na suprotnoj strani brdanije uspješno identificiran kao da je pripadao nestalome čovjeku.

Postoje priče o raspodjeli posjeda Randolpha Cartera izmeđunjegovih nasljednika, ali ja ću se čvrsto opirati ovom tijeku događajajer ne vjerujem da je mrtav. Postoje uvijanja vremena i prostora,vizija i stvarnosti, koje samo sanjar može proreci; i koliko poznajemCartera mislim da je samo pronašao način putovanja tim labirintima.Da li će se ili neće ikada vratiti, ne mogu kazati. Želio je zemljesnova koje je izgubio, i čeznuo za danima svoje mladosti. Tada jepronašao ključ, i ja nekako vjerujem da ga je uspio iskoristiti u svojuneobičnu korist.

Upitati ću ga kada ga vidim, jer očekujem da ću ga susrestiuskoro u stanovitome snu-gradu kojega smo obojica svojevremenopohodili. Glasina drži da u Ultharu, s one strane rijeke Skai, novikralj kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu, onomenevjerojatnome gradu kula, na vrhu šupljih litica od stakla kojegledaju na sumračno more u kojemu bradati i perajasti Gnorri grade

svoje jedinstvene labirinte, i vjerujem da znam kako protumačiti tuglasinu. Naravno, nestrpljivo se radujem prizoru toga velikogsrebrnog ključa, jer u njegovim tajanstvenim arabeskama moždastoje simbolizirane sve namjere i misterije nerazumnoga i bezličnogakozmosa.

Kroz Dveri srebrnoga ključa

“Kroz Dveri srebrnoga ključa”je priča koju je H. P.Lovecraft napisao u suradnji s E. Hoffmannom Priceom izmeđulistopada 1932., i travnja 1933. godine. Price otvoreno pišeLovecraftu iskazujući mu divljenje u vezi njegove ranije priče“Srebrni ključ”, i govori mu kako njemu najdraža pripovijetka moraimati nastavak te mu šalje ideje i nacrt nastavka. Lovecraft, premdaispočetka suzdržan i naočigled nevoljan, potaknut Priceovimentuzijazmom ipak pristaje na zajedničko stvaranje još jednepripovijetke koja se vrti oko Randolpha Cartera. Iako je Lovecraftodbacio većinu zamisli iz Priceove skice i sam napisao gotovo savmaterijal, priča je prvi puta objavljena pod imenima obojicespisatelja u srpanjskom izdanju časopisa Weird Tales (svezak 24, br.1) 1934. godine. Price navodi kako je Lovecraft “bio u potpunosti upravu odbacivši sve osim glavnog kostura. Mogu se samo diviti štoje uspio učiniti toliko od mojega neodgovarajućeg i nespretnogpočetka.”

Kroz Dveri srebrnoga ključa

Prvo poglavlje

U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama neobičnih uzoraka, iobloženoj sagovima Bonkhata impresivne starine i izrade, četiri sumuškarca sjedila oko stola prepunog dokumenata. Iz udaljenih jekutova prostorije, gdje je čudne tronošce od kovanoga željeza svakomalo punio nevjerojatno star crnac u svečanoj livreji, dopiraohipnotički miris olibanuma[46a]; dok je u dubokoj niši sjedne stranekucao neobičan sat u obliku lijesa, čiji je brojčanik pokazivaozbunjujuće hijeroglife a čije se četiri kazaljke nisu pomicale u skladus bilo kojim vremenskim sustavom poznatim na ovome planetu. Bilaje to jedinstvena i uznemirujuća prostorija, ali sasvim prikladna tadapredstojećem poslu. Jer se u tome, neworleanskom domu najvećegamistika, matematičara i orijentalista ovoga kontinenta, konačnosređuje raspodjela posjeda, gotovo pa jednako velikoga mistika,učenjaka, pisca i sanjara koji je iščeznuo s lica zemlje prije četirigodine.

Randolph Carter, koji je cijeloga života tražio bijeg iz monotonijei ograničenja budne stvarnosti u dozivajuće krajolike snova ibasnoslovne avenije drugih dimenzija, nestade iz čovječjegavidokruga sedmoga listopada 1928., u dobi od pedeset i četirigodine. Njegova karijera bijaše neobična i usamljena, i bilo je onihkoji su izdvojili mnoge epizode u njegovim začudnim romanima kaobizarnije od bilo kojeg događaja u zabilježenoj povijesti. Njegova jepovezanost s Harleyjem Warrenom, mistikom iz Južne Karoline čijasu proučavanja iskonskoga jezika naacal himalajskih svećenikadovela do posve nečuvenih zaključaka, bila bliska. Doista, on bijašetaj koji je jedne maglovite, mahnite i strahovite noći na drevnomegroblju vidio kako se Warren spustio u vlažnu i otrovnu grobnicu, inikada se nije vratio. Carter je živio u Bostonu, ali svi su njegovi

preci potekli s divljih, ukletih brda onkraj prastaroga i vješticamaprokletog Arkhama. I sred tih je drevnih, tajanstvenih brdanaposljetku i nestao.

Njegov je stari sluga, Parks - koji je umro početkom 1930. - zborioo neobično aromatičnoj i odurno rezbarenoj kutiji koju je pronašaona tavanu, i o neodgonetivim pergamentima i nastranooblikovanom srebrnom ključu kojeg je ta kutija sadržavala; stvari okojima je i Carter također pisao drugima. Carter mu je kazao kakotaj ključ potječe od njegovih predaka, te da će mu pomoćiotkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva, i stranihdimenzija i fantastičnih carstava koje je svojevremeno posjećivaosamo u nejasnim, kratkim i neuhvatljivim snovima. Tada jednogadana Carter uze kutiju i njen sadržaj te se otputi u svomeautomobilu, nikada se ne vrativši.

Naknadno su ljudi pronašli njegov automobil pored stare, travomobrasle ceste u brdima iza ruševnoga Arkhama - u brdima gdjeCarterovi preci nekoć obitavaše, i gdje je ruševina od podrumagospodarske zgrade velikoga Carterova imanja još uvijek zjapilaprema nebu. U obližnjem je lugu visokih brijestova jedan drugipripadnik Carterovih misteriozno iščeznuo 1781., i ne tako dalekostajala je poluistrunula koliba gdje je Goody Fowler, vještica, jošranije spravljala svoje zloćudne napitke. Područje su 1692. naselilibjegunci s vještičjih suđenja u Salemu, a čak je i sada to isto područjebilo nadaleko poznato po jedva predočivim i nejasno zloslutnimstvarima. Edmund Carter je utekao sjeni Brda vješala u zadnji čas, ipriče o njegovim vračarijama bijahu brojne. Sada je, sve se čini,njegov jedini potomak otišao negdje da mu se pridruži!

U automobilu su pronašli odurno izrezbarenu kutiju odmirisnoga drva, i pergament kojega nijedan čovjek ne možepročitati. Srebrnoga ključa nije bilo - po svojoj prilici bio je kodCartera. Više od toga, nije bilo nikakvoga sigurnog traga. Detektiviiz Bostona kazaše da se palo drveće oko stare kuće Carterovihdoimaše neobično pomicano, i netko je pronašao rupčić nastijenama posutoj, zlokobnoj šumovitoj padini iza ruševina,

nedaleko izbjegavane pećine nazvane Zmijsko leglo.Tada su seoske legende oko Zmijskoga legla stekle novu

vitalnost. Farmeri šaputaše o bogohulnim svrhama kojima se staričarobnjak Edmund Carter služio u toj jezivoj špilji, i poslije dodavalipriče o sklonosti koju je i sam Randolph Carter razvio prema njojkada bijaše dječak. Za Carterova je djetinjstva prečasno obiteljskogospodarstvo s kolonijalnim krovom još uvijek stajalo i njime jeupravljao njegov prastric Christopher. Često je dolazio u posjetu, iosebujno pričao o Zmijskome leglu. Ljudi se sjećaju kada je kazivaoo dubokoj pukotini i o nepoznatoj unutrašnjoj pećini s druge strane,te su nagađali o promjeni koju je pokazivao nakon što je proveocijeli jedan upečatljivi dan u pećini kada je imao devet godina. To jebilo u listopadu, također - i vazda nakon toga se činilo kakoposjeduje nadnaravnu vještinu proricanja budućih događaja.

Dokasna je kišilo u noći kada je Carter nestao, i nitko nije mogaopratiti njegove otiske od automobila. Unutar Zmijskoga legla svebijaše bezoblično tekuće blato, zahvaljujući obilnom curenju unutarpećine. Samo su neuki seljaci šaputali o otiscima koje su umislili davidješe tamo gdje golemi brijestovi nadsvođuju cestu, i na zlokobnojpadini nedaleko Zmijskoga legla, gdje je pronađen rupčić. Tko jemogao obratiti pažnju na šapate koji kazivaše o zdepastim malimtragovima, nalik onima kakve su ostavljale čizme četvrtastog vrha ikakve je Randolph Carter imao kao mali dječak? Bila je to suludamisao baš kao i ostali šapati - da su se tragovi naročitih čizama bezpeta staroga Benijaha Coreya susreli s malim zdepastim tragovimana cesti. Stari je Benijah bio unajmljeni radnik kod Carterovih kadaje Randolph bio mlad; ali on je umro prije trideset godina.

Mora biti da su ta šaputanja kao dodatak Carterovoj vlastitojizjavi Parksu i drugima kako će mu srebrni ključ s nastranimarabeskama pomoći otkračunati dveri njegova izgubljenogadjetinjstva - potaknula nekolicinu učenika mistike da objave kako jenestali čovjek zapravo otputovao natrag putovima vremena i vratiose kroz četrdeset i pet godina u onaj listopadni dan 1883. kada je kaomali dječak boravio u Zmijskome leglu. Kada je izašao te noći,

tvrdili su, nekako je prevalio cijeli put do 1928. i natrag; jer nije liotada poznavao stvari koje će se tek naknadno zbiti? A ipak nikadanije zborio o ničemu nakon 1928.

Jedan je učenik mističnoga - ostarjeli ekscentrik iz Providencea uRhode Islandu, koji je uživao u dugoj i bliskoj prepisci s Carterom -imao još razrađeniju teoriju, te je vjerovao kako ne samo da seCarter vratio u djetinjstvo, već je postigao daljnje oslobođenje,svojevoljno lutajući kroz sablasne pejzaže dječačkoga sna. Nakonneobičnog snoviđenja ovaj je čovjek objavio priču o Carterovunestanku u kojoj je dao naslutiti kako izgubljeni sada kraljuje naprijestolju od opala u Ilek-Vadu, onome nevjerojatnome gradutornjeva na vrhu šupljih staklenih litica koje gledaju premasumračnome moru u kojemu bradati i perajasti Gnorri grade svojejedinstvene labirinte.

Taj je starac, Ward Phillips, najglasnije prosvjedovao protivraspodjele Carterova posjeda njegovim nasljednicima - svimaodreda daljim rođacima - na temelju toga da je on još uvijek živ udrugoj vremenskoj dimenziji te bi se mogao lako jednoga danavratiti. Protiv njega se postavio pravni talent jednoga od rođaka,Ernesta K. Aspinwalla iz Chicaga, čovjeka deset godina starijeg odCartera, ali oštroga poput mladića u forenzičkim bitkama. Četiri jegodine spor bjesnio, ali sada je kucnuo čas raspodjele, i ova ćegolema, neobična prostorija u New Orleansu biti kulisa nagodbe.

Bio je to dom Carterova književnog i financijskog izvršitelja -istaknutoga kreolskog učenika misterija i istočnjačkih starina,Etienne-Laurenta de Marignyja. Carter je upoznao de Marignyja zavrijeme rata, kada su obojica služili u francuskoj Legiji stranaca, temu se otprve držao blizu zbog njihovih sličnih ukusa i nazora. Kadaje, za vrijeme upečatljiva zajedničkog dopusta, učeni mladi Kreolpoveo čeznutljivoga bostonskog sanjara u Bayonne, na juguFrancuske, te mu pokazao stanovite užasne tajne u mračnim idrevnim kriptama koje bijahu ukopane podno skuta toga, eonimaopterećenoga grada prijateljstvo bijaše zapečaćeno za svagda.Carterova je oporuka imenovala de Marignyja kao izvršitelja, i sada

je taj strastveni učenjak nevoljko predsjedao raspodjelom imetka. Bioje to tužan zadatak za njega, jer poput starca iz Rhode Islanda ni onnije vjerovao da je Carter mrtav. Ali kakvu su težinu imali snovimistika protiv okrutne mudrosti svijeta?

Oko stola u toj neobičnoj sobi u staroj Francuskoj četvrti sjedili sumuškarci koji su potraživali korist u postupku. Izdani su uobičajenipravni oglasi o tome sastanku u novinama gdje god sepretpostavljalo da Carterovi nasljednici žive; a ipak samo sučetvorica sada sjedila slušajući neprirodno kucanje onoga sata naliklijesu koji nije pokazivao nikakvo zemaljsko vrijeme, i žuborenjedvorišne fontane s druge strane poluskrivenih, lusteromosvijetljenih prozora. Kako su sati protjecali, lica četvorice bijahuprekrivena koprenom uskovitlanih isparavanja s tronožaca, koji suse nesmotreno nagomilani gorivom, činili da dobivaju sve manje imanje pozornosti od strane tiho lebdećeg i sve nervoznijega starogcrnca.

Tamo je bio Etienne de Marigny - mršav, tamnoput, naočit, brkat,i još uvijek mlad. Aspinwall, predstavljajući nasljednike, bijašebjelokos, apoplektičnoga lica sa zaliscima, te korpulentan. Phillips,mistik iz Providencea, bijaše vitak, sijed, dugonos, čisto obrijan, ipogrbljenih ramena. Četvrti čovjek bijaše neprepoznatljive dobi -vitak, s tamnim, bradatim, jedinstveno nepomičnim licem sasvimpravilnih kontura, okrunjen turbanom visoke brahmanske kaste, teje zvjerao očima crnima poput noći, ognjenim, gotovo bez šarenica,koje kao da su zurile iz goleme udaljenosti iza jakih crta lica. Najaviose kao svami Chandraputra, stručnjak mnogih stvari iz gradaBenaresa[47], s važnim informacijama za podijeliti; i de Marigny iPhillips - koji su se dopisivali s njime - ubrzo prepoznaše iskrenostnjegovih mističnih pretenzija. Govor mu je sadržavao čudnovatousiljenu, šuplju, metalnu odliku, kao da je korištenjem engleskogaopterećivao svoju vokalnu aparaturu; a ipak je njegov jezik bio lagani idiomatski ispravan kao kod bilo kojeg izvornog Anglosaksonca.Okvirni izgled njegova ruha je odavao dojam normalnogaeuropskoga civila, ali je široka odjeća na njemu ležala naročito loše,

dok su mu gusta crna brada, istočnjački turban, i velike, bijelerukavice pridavale ozračje egzotične ekscentričnosti.

De Marigny, stežući prstima pergament pronađen u Carterovuautomobilu, je imao riječ.

“Ne, nisam uspio ništa doznati iz pergamenta. G. Phillips, ovdje,je također odustao. Pukovnik Churchward izjavljuje kako to nijenaacal, i ne sliči nimalo hijeroglifima na onoj ratnoj palici sUskršnjega otoka. Rezbarije na onoj kutiji, doduše, neobičnonagoviještaju prikaze s Uskršnjega otoka. Najbliskija stvar kojumogu usporediti s ovim znakovima u pergamentu - pogledajte kakosva slova naizgled vise nadolje s horizontalnog graničnika riječi - jenatpis u knjizi koju je nekoć posjedovao jadni Harley Warren. Došlaje iz Indije dok smo ga Carter i ja posjetili 1919., i nikada nam ništanije htio reći u vezi nje - kazavši kako je bolje da ništa ne znamo, tenatuknuo kako je izvorno mogla potjecati s nekog mjesta koje nijena Zemlji. Uzeo ju je sa sobom u prosincu, kada se spustio ugrobnicu na onome starome groblju - ali niti su on niti knjiga ikadaizišli natrag na površinu. Pred neko vrijeme poslao sam našemprijatelju ovdje - svamiju Chandraputri - skicu iz sjećanja nekih odtih slova, te također i fotostatsku[48] presliku Carterova pergamenta.On vjeruje kako bi ih mogao rasvijetliti nakon određenih referenci ikonzultacija.

Ali ključ - Carter mi je poslao fotografiju i toga. Njegove začudnearabeske nisu bile slova, već kao da su pripadale istoj kulturnojtradiciji kao i pergament o kojem je Carter uvijek govorio da jeprijelomna točka rješenja ove misterije, iako nikada nije odavaodetalje. Jednom je postao gotovo poetičan oko sve te zbrke. Tajstarinski srebrni ključ, govorio je, će otkračunati silne dveri kojenam brane naš slobodni hod niz moćne hodnike prostora i vremenado same Granice koju nijedan čovjek nije prešao otkako jeShaddad[49] svojim izvanrednim genijem sagradio i sakrio upijescima Arabije Petraee[50] čudesne kupole, nebrojene minarete itisuću stupova Irema[51]. Poluizgladnjeli derviši - pisao je Carter - i

od žeđi poludjeli nomadi vratiše se da bi zborili o tomemonumentalnom portalu, i o ruci koja je isklesana iznad zaglavnogakamena luka, ali nijedan čovjek nikada nije prošao dalje slijedećinjegove stope da bi mogao reći kako kraljevi otisci nogu nagranatom[52] posutim pijescima nose znamen njegova posjeta drugojstrani. Ključ je, nagađao je, bilo ono što je skulptura kiklopske rukeuzaludno hvatala.

Zašto Carter nije uzeo pergament zajedno s ključem, ne možemokazati. Možda ga je zaboravio - ili ga je možda izbjegao uzeti zbogsjećanja na onoga koji je uzeo knjigu sličnih znakova u grobnicu tese nikada nije vratio. Ili je možda bio zaista beznačajan u onome štoje želio učiniti.”

Kako je de Marigny zastao, stari g. Phillips progovori grubim,hrapavim glasom.

“Možemo znati o lutanjima Randolpha Cartera samo kroz onošto sanjamo. Bio sam na mnogim neobičnim mjestima u snovima, tesam čuo mnoge neobične i značajne stvari u Ultharu, s one stranerijeke Skai. Ne doima se kako je pergament bio potreban, jer zacijeloje Carter ponovo stupio u svijet njegovih dječačkih snova, te je sadakralj u llek-Vadu.”

G. Aspinwall je izgledao dvostruko apoplektično kada jeprasnuo: “Može li netko ušutkati staru budalu? Bilo je dosta ovelakrdije. Problem je u podjeli imetka, i krajnje je vrijeme da seprihvatimo toga.”

Po prvi je puta svami Chadraputra prozborio svojim nastranostranim glasom:

“Gospodo, ima u ovome problemu više no što vi mislite. G.Aspinwall nije u pravu što se smije dokazima snova. G. Phillips jezauzeo nepotpuno stajalište - možda jer nije sanjao dovoljno. Ja sam,s druge strane, mnogo sanjao. Mi u Indiji oduvijek to činimo, kao štosu i svi Carteri izgleda činili. Vi, g. Aspinwall, kao rođak po majčinojstrani, po prirodi niste Carter. Moji vlastiti snovi, i drugi stanovitiizvori informacija, mi rekoše mnogo od onoga što vi pronalaziteopskurnim. Na primjer, Randolph Carter je zaboravio pergament

kojeg nije mogao odgonetnuti - a ipak bi bilo dobro za njega da sesjetio ponijeti ga. Vidite, zaista sam podosta doznao o onome što sedogodilo Carteru nakon što je napustio automobil sa srebrnimključem u suton onoga sedmoga listopada, prije četiri godine.”

Aspinwall se glasno podrugljivo nasmijao, ali ostali se uspraviše ustolicama s pojačanim zanimanjem. Dim s tronožaca se povećao, isuludo otkucavanje onoga sata nalik lijesu kao da je zapalo ubizarne uzorke, nalik točkama i crticama nekakve tuđinske inerješive telegrafske poruke iz svemira. Hindus se naslonio, napolazatvorio oči, te nastavio onim začudno napornim a ipak idiomatskimgovorom, dok je ispred njegove publike počela plutati slika onogašto je zadesilo Randolpha Cartera.

Drugo poglavlje

Brda onkraj Arkhama su puna neobične čarolije — nečega,možda, što je stari čarobnjak Edmund Carter prizvao dolje sazvijezda i iz kripti donjega svijeta kada je pobjegao tamo iz Salema1692. Čim se Randolph Carter vratio među ta brda, znao je da jeblizu jednima od vrata koja je nekolicina odvažnih, prezrenih ljudi stuđinskim dušama probila kroz titanske zidine između svijeta iizvanjske apsolutnosti. Ovdje, osjećao je, i na ovaj dan u godini,kako može uspješno prenijeti poruku koju je dešifrirao mjesecimaprije iz arabeski onoga potamnjeloga i nevjerojatno drevnogasrebrnoga ključa. Znao je sada kako mora biti zakrenut, i kako morabiti uzdignut nasuprot zalazećeg sunca, i koji obredni slogovimoraju biti intonirani u prazninu kod devetoga i posljednjegaokretaja. Na mjestu toliko blizu tamnom polaritetu i pobuđenimdverima poput ovoga, ne može zakazati u svojim osnovnimfunkcijama. Naravno, te će se noći odmarati u izgubljenomedjetinjstvu za kojim nikada nije prestao tugovati.

Izašao je iz automobila s ključem u džepu, hodajući uz brijegdublje i dublje u sjenovitu jezgru toga plodnoga, ukletog seoskogakrajolika; kraja zavojite ceste, lozom obrasloga kamenog zida,

crnoga šumskog kraja, čvornatoga, zapuštenoga voćnjaka,napuštene farme sa zjapećim prozorima, i bezimene sjenice. U uruzalaska sunca, kada su udaljeni tornjevi Kingsporta bljesnuli urumenom plamenu, izvadio je ključ i napravio potrebna okretanja iintonacije. Tek je naknadno shvatio kako je brzo ritual polučioučinak.

Tada u sve mračnijem sumraku začuje glas iz prošlosti: stariBenijah Corey, prastričev nadničar. Nije li stari Benijah bio mrtavveć trideset godina? Trideset godina od kada? Što je vrijeme? Gdje jebio? Zašto bi bilo čudno što ga Benijah zaziva ovoga sedmogalistopada 1883.? Nije li bio vani kasnije no što mu je strina Martharekla da može ostati? Kakav je ovo ključ u džepu njegove bluze,gdje bi njegov mali teleskop - kojega mu je poklonio otac za devetirođendan, prije dva mjeseca - trebao biti? Da li ga je pronašao natavanu kuće? Hoće li otključati tajanstveni pilon[53] kojega jenjegovo oštro oko uočilo usred nazubljenih stijena u pozadini oneunutarnje špilje iza Zmijskoga legla na brdu? To je bilo mjesto kojese uvijek povezivalo sa starim čarobnjakom Edmundom Carterom.Ljudi nisu odlazili gore, i nitko osim njega nikada nije uočio ili sepromigoljio kroz korijenjem zakrčenu pukotinu u onu veliku crnuunutrašnju komoru s pilonom. Čije su ruke uklesale taj nagovještajpilona u živu stijenu? Staroga čarobnjaka Edmunda - ili nečega što ječarima dozvao i čime je zapovijedao?

Te je večeri mali Randolph večerao sa strikom Chrisom i strinomMarthom u staroj farmerskoj kući kolonijalnoga krova.

Narednoga se jutra rano ustao i prošao kroz voćnjak jabukazapletenih grana do gornjega drvljanika gdje su usta Zmijskogalegla vrebala mračna i prijeteća sred grotesknih, preuhranjenihhrastova. Obuzelo ga je neizrecivo iščekivanje, te nije čak niprimijetio gubitak rupčića dok je preturao po džepu bluze da vidi jeli nastrani srebrni ključ na sigurnome. Puzao je kroz mračni otvor snapetim, pustolovnim uvjerenjem, osvjetljavajući si put šibicamauzetim iz primaće sobe. U sljedećem se trenutku promigoljio krozkorijenjem zakrčenu pukotinu na suprotnoj strani, te se našao u

ogromnoj, nepoznatoj unutarnjoj špilji čiji se krajnji kameni ziddoimao skoro kao čudovišni i svjesno oblikovani pilon. Ispred togavlažnoga, kapavoga zida stajao je tih i pun strahopoštovanja, palećišibicu za šibicom dok je upijao očima. Da li je ona kamena izbočinaiznad zaglavnog kamena zamišljenoga luka uistinu divovskaskulptura ruke? Tada je izvadio srebrni ključ, te napravio pokrete iintonacije čijega se podrijetla samo maglovito prisjećao. Da li jenešto zaboravljeno? Znao je samo kako želi prijeći barijeru kanesputanim zemljama njegovih snova i jazovima gdje se svedimenzije stapaju u bezgraničnost.

Treće poglavlje

Što se dogodilo zatim, jedvice se može opisati riječima. Bilo jeprepuno onih paradoksa, kontradikcija i anomalija kojima nijemjesto u budnome životu, već koje pune naše fantastične snove tesu shvaćane kao stvari toka dok se ne vratimo u naš uskogrudni,kruti, objektivni svijet ograničene uzročnosti i trodimenzionalnelogike. Kako je Hindus nastavio s pričom, imao je poteškoća sizbjegavanjem nečega što se činilo kao - čak više od ideje o čovjekuprebačenom kroz godine u djetinjstvo - ozračje trivijalne, djetinjasteekstravagancije. G. Aspinwall s gađenjem apoplektično frkne ipraktično prestane slušati.

Jer se obred srebrnoga ključa, kojeg je primijenio RandolphCarter u onoj mračnoj, ukletoj pećini unutar pećine, nije pokazaouzaludnim. Od prve gestikulacije i sloga, aura neobične,fenomenalne promjene postade vidljiva - osjećaj nemjerljivogporemećaja i pomutnje u vremenu i prostoru, a ipak bez sadržanognagovještaja nečega što bismo prepoznali kao kretanje i trajanje.Nepojmljivo, stvari poput protoka vremena i položaja u prostoru suprestale imati ikakav značaj. Dan prije, Randolph Carter je čudesnopreskočio jaz godina. Više nije postojala razlika između dječaka imuškarca. Postojao je samo entitet Randolpha Cartera, s određenomkoličinom slika koje su izgubile svaku vezu sa zemaljskim prizorima

i okolnostima stjecanja. Trenutak prije, postojala je unutarnja pećinas nejasnim nagovještajima čudovišnoga luka i divovske skulptureruke na daljem zidu. Sada nije postojala ni pećina niti odsutnostpećine; ni zid niti odsutnost zida. Postojao je samo protok utisaka netoliko vizualnih koliko moždanih, usred čega je entitet RandolphaCartera proživljavao percepcije ili opažanja svega oko čega senjegov um vrtio, a ipak bez ikakvog čistog shvaćanja načina kako ihje primao.

Do kraja obreda, Carter je znao da se ne nalazi u nikakvomepredjelu čiji bi položaj mogli odrediti Zemljini geografi, i unikakvome dobu čiji bi datum povijest mogla pronaći; jer mu naravonoga što se događa nije bila u potpunosti nepoznata. Postojali sunagovještaji toga u tajanstvenim Pnakotskim rukopisima, a cijelo jepoglavlje u zabranjenome Necronomiconu ludoga Arap ina, AbdulaAlhazreda, poprimilo značaj kada je odgonetnuo crteže urezane usrebrni ključ. Dveri bijahu otkračunate - ustvari, ne i Konačne dveri,nego one koje vode od Zemlje i vremena ka onom produžetkuZemlje koji je izvan vremena, iz kojeg posljedično Konačne dverivode strahovito i opasno u posljednju Prazninu koja je izvan svihZemlji, svih svemira, i sve materije.

Tamo će pronaći Vodiča - i to sasvim groznoga; Vodiča koji je bioentitet na Zemlji prije više milijuna godina, kada je čovjek još bionedosanjan, i kada se zaboravljeni oblici doseliše na isparavajućiplanet te sagradiše neobične gradove među čijim će se posljednjim,mrvećim ruševinama - prvi sisavci igrati. Carter je zapamtio što ječudovišni Necronomicon nejasno i zabrinjavajuće nagovijestio uvezi toga Vodiča:

“I dok postoje oni”, napisao je ludi Arapin, “koji se usudiše iskatiprizore s onu stranu Vela, i prihvatiti NJEGA kao vodiča, bilo bi imrazboritije da su izbjegli trgovinu s NJIME; jer zapisano je u KnjiziThotha koliko je strašna cijena jednoga pogleda. Niti se oni kojiprođu mogu ikada vratiti, jer u prostranstvu koje nadilazi naš svijetpostoje oblici tame koji grabe i sputavaju. Stvar koja tetura u noći,zlo koje prkosi Starijem znaku, Čopor koji čuva stražu kod

skrivenog portala za kojeg se govori da ga poneka grobnica ima ikoji živi od onoga što raste iz grobnih stanara: sva ta Crnila sumanja od NJEGAkoji čuva Prolaz: NJEGA koji će voditi nesmotreneonkraj svih svjetova u Bezdan neopisivih proždirača. Jer ON je‘UMR AT-TAWIL, Najdrevniji, kojega pisar opisuje kao ONOGADUGOTRAJNOGA ŽIVOTA.”

Sjećanje i mašta oblikovaše maglovite poluslike nejasnih obrisasred vrijućeg kaosa, ali Carter je znao da su sazdane samo sjećanjemi maštom. A ipak je osjećao da nije slučajnost gradila te stvari unjegovoj svijesti, već prije nekakva golema stvarnost, neopisiva ibezdimenzionalna, koja ga je okruživala i težila prevesti sama sebeujedine simbole koje je bio sposoban pojmiti. Jer nijedan um Zemljene može pojmiti produžetke oblika koji su utkani u posredne jazoveizvan vremena i dimenzija koje poznajemo.

Tako plutaše ispred Cartera tmurna raskoš oblika i prizora koje jenekako povezivao sa Zemljinom iskonskom, eonima zaboravljenomprošlosti. Čudovišne žive stvari svjesno se gibaše kroz krajobrazefantastičnoga predjela koje nijedan duševno zdrav san nikada nijesadržavao, i krajolici bijahu prepuni nevjerojatne vegetacije i litica iplanina i zidarstva bez ljudskih uzoraka. Vidio je gradove podnomora, i njihove stanovnike; i tornjeve u velikim pustinjama gdje sukugle i cilindri i bezimeni krilati entiteti ispaljivani u svemir, ili sukovitlajući padali iz svemira. Sve je ovo Carter pojmio, iako slikemeđusobno nisu imale nikakvu čvrstu poveznicu, a niti s njime. Onsam nije imao nikakav stabilan oblik ili položaj, već samopromjenjive nagovještaje oblika i položaja kakve je njegovauskovitlana mašta dozvoljavala.

Nadao se pronaći začarane predjele njegovih dječačkih snova,gdje su galije jedrile uz rijeku Oukranos pored zlatnih tornjevaThrana, a karavane slonova stupale kroz mirisne džungle u Kledu,onkraj zaboravljenih palača s bjelokosnim stupovima koje ljupkospavaju neslomive podno mjeseca. Sada, opijen širinom vizija, jedvaje znao što traži. Misli o beskrajnoj i bogohulnoj odvažnosti sunarasle u njegovu umu, i znao je da će se suočiti sa strahovitim

Vodičem bez straha, tražeći od njega čudovišne i užasne stvari.Sasvim iznenada kao da je parada utisaka postigla nejasnu razinu

stabilizacije. Vidio je gomile visokoga kamenja, izrezbarenihtuđinskim i neshvatljivim crtežima i raspoređenih prema zakonimaneke neznane, obrnute geometrije. Svjetlost je filtrirana kroz nebobez prepoznatljive boje u zbunjujućim, kontradiktornim smjerovima,i igrala se gotovo svjesno iznad nečega što je izgledalo kaozakrivljeni red divovskih šesterokutnih pijedestala ispunjenihhijeroglifima, na kojima bijahu plaštevima zaogrnuti, zloguki oblici.

Bio je još jedan oblik, također, koji nije zauzimao nijedanpijedestal, već kao da je klizio ili lebdio preko magličaste, podu nalikniže razine. Nije bio sasvim nepromjenjiva obrisa, već je sadržavaoprolazne nagovještaje nečega što je neznatno prethodilo ili bilousporedivo s ljudskim obličjem, iako upola manji od prosječnogačovjeka. Činilo se da je potpuno zaogrnut, poput oblika napijedestalima, nekakvom tkaninom neutralne boje; i Carter nijemogao otkriti nikakve očne duplje kroz koje je mogao gledati.Vjerojatno nije morao gledati, jer činilo se da pripada redu bićadaleko izvan puke tjelesnosti u sastavu i sposobnostima.

Trenutak kasnije Carter uvidi da je zaista tako, jer Oblikprogovori njegovu umu bez zvuka ili jezika. I iako je ime koje jeizgovorio bilo strahovito i užasno, Randolph Carter nije ustuknuo ustrahu.

Umjesto toga, on odgovori, isto bez zvuka ili jezika, i napravi onapoštovanja koja ga je grozni Necronomicon naučio da napravi. Jerovaj oblik nije bio ništa manje nego onaj kojega se cijeli svijet bojaootkako se Lomar[54] uzdignuo iz mora, i Djeca Ognjene Magle došlana Zemlju poučiti ljude Starom znanju. Bio je to uistinu strašniVodič i Čuvar dveri - ‘UMR AT-TAWIL, drevni, kojega je pisaropisivao kao ONOGA DUGOTRAJNOGA ŽIVOTA.

Vodič je znao, kao što zna sve stvari, o Carterovoj potrazi idolasku, i da je ovaj tragač snova i tajni stajao pred njime bez straha.Nije bilo nikakvog užasa ili zloćudnosti u njegovu prijenosu, te seCarter zapitao na trenutak da li su stravične bogohulne aluzije

ludoga Arapa proizašle iz zavisti i zbunjujuće želje da napravi onošto će se sada dogoditi. Ili je možda Vodič čuvao svoj užas izloćudnost za one koji se bojaše. Kako su se prijenosi nastavili,Carter ih je s vremenom počeo tumačiti u obliku riječi.

“Ja doista jesam onaj Najdrevniji”, reče Vodič, “kojega poznaješ.Očekivali smo te-Drevni i ja. Dobrodošao si, iako dosta kasniš. Tiimaš Ključ, i otkračunao si Prva vrata. Sada su Konačne dverispremne za tvoje iskušenje. Ako se bojiš, ne moraš napredovati. Jošse uvijek možeš vratiti nepovrijeđen, putem kojim si došao. Ali akoodlučiš napredovati—”

Stanka bijaše zloslutna, ali je prijenos i dalje bio srdačan. Carternije oklijevao ni trenutka, jer ga je goruća znatiželja tjerala dalje.

“Ići ću dalje”, prenio je natrag, “i prihvaćam te kao svogaVodiča.”

Na ovaj odgovor Vodič kao da je napravio znak određenimpokretima svoje halje koji možda je a možda i nije uključivaopodizanje ruke ili nekakvoga odgovarajućeg uda. Drugi je znakuslijedio, i zbog svoje učenosti Carter je znao kako je najzad posveblizu Konačnim dverima. Svjetlost se sada promijenila u druguneobjašnjivu boju, a oblici na kvazišesterokutnim pijedestalimapostanujasnije definirani. Kako su sjedili uspravnije, njihovi obrisipostadoše sličniji ljudskima, iako je Carter znao da ne mogu bitiljudi. Na njihovim prekrivenim glavama sada kao da su počivalevisoke, nejasno obojane mitre, neobično podsjećajući na one nastanovitim bezimenim tijelima koja je isklesao zaboravljeni kipar dužživih stijena u visokoj, zabranjenoj planini u Tatariji[54a], dok su uodređenim naborima svojih halja držali duga žezla čije suizrezbarene glave utjelovljivale grotesknu i arhaičnu misteriju.

Carter je pretpostavljao što su i odakle dolaze, i Kome su služili; ipretpostavljao je, također, cijenu njihove službe. Ali ostao jezadovoljan, jer bi u jednom silnome pothvatu mogao naučiti sve.Prokletstvo, sjetio se, je samo riječ kojom se razbacivaše oni kojevlastito sljepilo tjera da osuđuju sve koji vide, čak i jednim okom.Čudio se golemoj taštini onih koji su brbljali o opakim Drevnima,

kao da Oni mogu zastati u svojim vječitim snovima da sruče svojgnjev na čovječanstvo. Isto bi tako mogao mamut zastati da posijemahnitu osvetu na kišnu glistu. Sada ga je cijeli zbor na nejasnimšesterokutnim stupovima pozdravljao pokretom onih začudnorezbarenih žezla i odašiljući poruku koju je shvatio:

“Pozdravljamo te, Najdrevniji, i tebe, Randolphe Carteru, čija tesmjelost učinila jednim od nas.”

Carter sada ugleda kako je jedan od pijedestala prazan, igestikulacija Najdrevnijega mu reče kako je rezerviran za njega.Vidio je također jedno drugo postolje, više od ostalih, u sredinineobično zakrivljena reda - niti polukruga ni elipse, parabole nihiperbole — kojega su tvorili. Ovo je, nagađao je, bilo Vodičevovlastito prijestolje. Krećući i penjući se načinom teško objašnjivim,Carter zauzme svoje sjedište; i kako je to napravio, vidi kako je iVodič sjeo.

Postupno i maglovito postade jasno kako je Najdrevniji držaonešto - nekakav predmet ugniježđen u sada otkrivenim naborimanjegove halje kao da pokazuje na uvid, ili na nešto što je služilo kaovid, plaštevima zaogrnutoj Pratnji. Bila je to velika sfera, ili neštonalik sferi, od nekakvoga opskurnoga mnogobojnoga metala, i kakoju je Vodič ispružio ispred sebe, tihi, prožimajući, poluzvuk je počeojačati i stišavati se u intervalima koji se doimaše ritmičnima iako nisuslijedili nikakav ritam sa zemlje. Začuo se nagovještaj pjevanja ilinečega što je ljudska mašta mogla protumačiti kao pjevanje.Odjednom kvazi-sfera počne sjati, i kako je svijetlila hladnom,pulsirajućom svjetlošću neodredive boje, Carter ugleda kako senjeno treperenje uskladilo s tuđinskim ritmom pjevanja. Tada se sviOblici s mitrama i žezlima na pijedestalima započnu lagano,neobično njihati u istom neobjašnjivom ritmu, dok su aureoleneopisiva svjetla - nalik svjetlu kvazi-sfere - plesale oko njihovihzamotanih glava.

Hindus zastane u svojem pripovijedanju te pogleda znatiželjnoprema visokome satu koji je izgledao kao lijes, s četiri kazaljke ihijeroglifima ispisanim brojčanikom, čije suludo kucanje nije pratilo

nikakav Zemlji poznati ritam.“Vama, g. de Marigny”, iznenada se obrati svome učenom

domaćinu, “ne treba objašnjavati naročiti tuđinski ritam premakojemu su oni zakrabuljeni Oblici na šesterokutnim stupovimapjevali i zibali. Vi ste jedini preostali - u Americi - koji ste okusiliVanjsko prostranstvo. Ova ura - predmnijevam da vam ju je poslaojogi o kojemu je siroti Harley Warren običavao govoriti - vidovnjakkoji je rekao da je jedini on od živućih ljudi posjetio Yian-Ho,skrivenu baštinu eonima staroga Lenga, te odnio stanovite stvari iztoga groznoga i zabranjenoga grada. Pitam se koliko od njenihsuptilnijih svojstava poznajete? Ako su moji snovi i tumačenja točni,napravljena je od ruke onih koji znaju mnogo o Prvim vratima. Alidopustite mi da nastavim s pričom.”

Naposljetku, nastavi svami, njihanje i aluzija pjevanja prestade,sjajne aureole oko sada klonulih i nepomičnih glava izblijede, dok suzamotani oblici neobično utonuli u svoje pijedestale. Kvazisfera je,međutim, nastavila pulsirati neobjašnjivom svjetlošću. Carter osjetida su Drevni spavali kao što su spavali kada ih je prvi puta vidio, ipitao se iz kojeg ih je kozmičkoga sna njegov dolazak prenuo.Polako u njegov um počne prodirati istina da je ovaj neobični pjevniritual bio naredba, i da je pjevušenje Najdrevnijega uspavalo Pratnjuu novu i jedinstvenu vrstu sna kako bi njihovi snovi mogli otvoritiKonačne dveri za koje je srebrni ključ bio putovnica. Znao je da su udubinama ovoga sna promišljali o nemjerljivim prostranstvimaposvemašnje i apsolutne izvanjskosti, i da će ostvariti ono što jenjegova prisutnost zahtijevala.

Vodič nije dijelio ovaj san, ali činilo se kao da i dalje da je uputenekim suptilnim, bezglasnim načinom. Očito je usađivao prikazeonih stvari koje je htio da Pratnja sanja: i Carter je znao kada svakiod Drevnih zamisli propisanu misao, roditi će se jezgra manifestacijevidljive njegovim zemaljskim očima. Kada su snovi svih Oblikapostigli jedinstvo, ta se manifestacija pojavila, i sve što je trebao sematerijaliziralo, kroz koncentraciju. Vidio je takve stvari na Zemlji -u Indiji, gdje je udružena, projicirana volja u krugu vračeva mogla

učiniti misao opipljivom supstancom, i u pradavnome Atlaanatu, okojem su se rijetki usudili zboriti.

Sto su zapravo bile Konačne dveri, i kako se kroz njih prolazi,Carter nije mogao biti siguran; ali njime prostruji osjećaj napetogiščekivanja. Bio je svjestan da ima neku vrst tijela, te da držisudbonosni srebrni ključ u ruci. Masivno visoko kamenje nasuprotnjega kao da je posjedovalo glatkoću zida, prema sredini kamo sunjegove oči neodoljivo bježale. Tada odjednom osjeti kako mentalnastrujanja Najdrevnijega prestaše teći.

Po prvi puta Carter shvati koliko užasna može biti posvemašnjatišina, mentalna i fizička. Prijašnji trenuci su svi odreda sadržavalinekakav opaziv ritam, ako ništa drugo slabašni, tajanstveni pulsprodužetka Zemljine dimenzije, ali sada kao da je sve prekrio tajacbezdana. Unatoč nagovještaju njegova tijela, nije imao čujan dah, asjaj ‘Umr at-Tawilove kvazi-sfere postade okamenjen i jednoličan.Moćna aureola, svjetlija od onih koje plesaše oko glava Oblika,gorjela je zamrznuto ponad zamotane lubanje strašnoga Vodiča.

Vrtoglavica opsjedne Cartera, i njegov osjećaj izgubljenosti uprostoru poveća se tisuću puta. Neobična svjetla kao da susadržavala odliku najneprobojnije tmine povrh tmine dok je okoDrevnih, koji bijahu posve blizu na, svojim pseudo-šesterokutnimprijestoljima, lebdjela eteričnost zapanjujuće udaljenosti. Tada osjetikako biva nošen u nemjerljive dubine, valovima mirisne topline kojamu je sukljala u lice. Kao da je plutao u žarkome, ružičastome moru;moru omamljujućega vina čiji su se valovi u pjeni lomili o obaleneukrotiva ognja. Veliki ga je strah uhvatio dok je napola shvatiogolemo prostranstvo uzburkanoga mora koje zapljuskuje dalekuobalu. Ali trenutak tišine bijaše razbijen - uzburkani valovi mu seobratiše jezikom koji nije sadržavao fizički zvuk ili artikulirane riječi.

“Istinoljubivi je onkraj dobra i zla”, oglasi se glas koji ne bijašeglas. “Istinoljubivi je doputovao do Sve Je Jednoga. Istinoljubivi jenaučio da je Iluzija Jedna Stvarnost, i da je Supstanca VelikaVaralica.”

I tada, u onome uzdignutome zidarskome uzorku koji je tako

neodoljivo privlačio njegove oči, pojavio se obris titanskoga lukaponešto nalik onome kojega je vidio tako davno u onoj pećini upećini, na dalekoj, nestvarnoj površini trodimenzionalne Zemlje.Uvidi da se koristio srebrnim ključem - okrećući ga u skladu snenaučenim i instinktivnim ritualom posve bliskim onome koji jeotvorio Unutrašnja vrata. Opojno ružičasto more koje mu jeoplakivalo obraze je bilo, shvatio je, ni više ni manje negonepopustljiva, poput dijamanta čvrsta masa zida koji je popuštaopred njegovom čarolijom, i pred vrtlogom misli kojima su Drevnipotpomogli njegovu magiju. Još uvijek navođen instinktom islijepom odlučnošću, plutao je dalje - ravno kroz Konačne dveri.

Četvrto poglavlje

Prolazak Randolpha Cartera kroz kiklopsku masu zida je bionalik vrtoglavome padu kroz nemjerljive jazove između zvijezda. Izgoleme udaljenosti osjećao je trijumfalne, božanske strujesmrtonosne slatkoće, a iza toga šuštanja golemih krila, i utiskezvukova nalik cvrkutu ili mrmljanju stvari neznanih na Zemlji ili uSunčevu sustavu. Gledajući natrag, vidio je ne samo jedna vrata, većmnoštvo vrata, na nekima od njih su galamili i bučili Oblici koje senije trudio upamtiti.

I tada, iznenada, osjeti jezu veću od najveće koju je bilo koji odOblika mogao stvoriti - jezu od koje nije mogao pobjeći jer je bilapovezana s njim samim. Čak su mu i Prva vrata oduzela poneštostabilnosti, ostavljajući ga nesigurnog u svoj tjelesni oblik i u njegovodnos s nejasno definiranim oblicima oko njega, ali nisu poljuljalanjegov osjećaj cjeline. Još je uvijek bio Randolph Carter, čvrsta točkau dimenzijskom ključanju. Sada, s onu stranu Konačnih dveri,shvatio je u trenutku posvemašnje strave da više nije jedna osoba,već mnogo njih.

Bio je na mnogo mjesta u isto vrijeme. Na Zemlji, sedmogalistopada 1883., mali dječak imena Randolph Carter je napuštaoZmijsko leglo u tihome večernjem svjetlu i trčao niz kamenitu

padinu, i kroz voćnjak zapletenih grana prema kući njegova stricaChristophera u brdima iza Arkhama; a ipak u istome trenutku, kojije nekako bio u zemaljskoj godini 1928., nejasna sjena koja ne bijašeništa manje Randolph Carter, je sjedila na pijedestalu izmeđuDrevnih u Zemljinom transdimenzionalnom produžetku. Ovdje je,također, bio treći Randolph Carter, u nepoznatome i bezobličnomekozmičkom bezdanu onkraj Konačnih dveri. I drugdje, u kaosubeskonačno mnogih i čudovišno različitih prizora koji su ga dovelido ruba ludila, postojao je beskrajni metež bića za koja je znao da sujednaka njemu kao i lokalne manifestacije sada s druge straneKonačnih dveri.

Postojali su Carteri smješteni u okolnosti koje pripadaše svakomepoznatome i naslućenome dobu u Zemljinoj povijesti, i u udaljenijadoba Zemljinog bivstva koje nadilazi znanje, sumnju, ivjerodostojnost; Carteri oblika istovremeno ljudskih i neljudskih,kralježnjaci i beskralježnjaci, svjesni i bezumni, životinjski i biljni.Štoviše, postojaše Carteri koji nisu imali ništa zajedničko sazemaljskim životom, već su se nečujno kretali kroz pozadine drugihplaneta i sustava i galaksija i kozmičkog kontinuuma; sporevječnoga života koje plutaju od svijeta do svijeta, svemira dosvemira, a ipak sve bijahu podjednako on. Neki od prizora dozivašesnove-blijede i živopisne, jedinstvene i ponavljajuće-koje je imaotijekom mnogih godina otkako je počeo sanjati; i nekolicina ih jesadržavala proganjajuću, očaravajuću i gotovo jezivu sličnost kojunikakva zemaljska logika ne može objasniti.

Suočen s ovom spoznajom, Randolph Carter na sebe navučestisak vrhunskoga užasa - užasa kakvog se ne bi moglo naslutiti čakni na vrhuncu one stravične noći kada su dvojica ušla na drevnogroblje i u odvratnu nekropolu ispod ogromnoga mjeseca, a samo sejedan vratio. Nikakva smrt, nikakva zla kob, nikakva bol ne možepobuditi nenadmašni očaj koji potječe iz gubitka identiteta. Spajanje sništavilom je tihi zaborav; ali biti svjestan postojanja a ipak znati danisi više jasno određeno biće razlučivo od ostalih bića - više nematisebe — to je neizrecivi planinski vrhunac agonije i strave.

Znao je da postoji Randolph Carter iz Bostona, ali ipak nijemogao biti siguran da li je - dio ili aspekt entiteta s druge straneKonačnih dveri - bio baš taj ili neki drugi. Njegovo ja bijašeuništeno; a ipak on je - ako u okvirima potpune ništavnostiindividualnog bivstva uopće može postojati stvar s nazivom on - biopodjednako svjestan da je na nekakav nezamislivi način bio legijasamoga sebe. Kao da je njegovo tijelo odjednom bilo preobraženo ujednu od onih mnogorukih i mnogoglavih skulptura napravljenih uindijskim hramovima, i promišljao je o sveukupnosti u zbunjenompokušaju da razlikuje koji je original a koji su dodaci - ako doista(krajnje čudovišna pomisao!) uopće postoji original razlučiv odostalih utjelovljenja.

Tada, usred tih poražavajućih misli, djelić Carterove osobnosti sdruge strane dveri bijaše bačen s nadira[55] užasa ka crnim,prožimajućim ponorima još temeljnijega užasa. Ovoga je putapodražaj došao izvana - snažna osobnost koja mu se u jednomtrenutku suprotstavila i okružila i obuzela ga, i koja je uz to što jebila prisutna lokalno, također bila dio njega, i na svojevrstan je načinistovremeno postojala u svim vremenima i podudarala se s cijelimsvemirom. Nije bilo nikakve vizualne slike, a ipak je osjećajprisutnosti entiteta i užasne ideje o sjedinjenom lokalizmu iidentitetu i beskraju sijao paralizirajući užas strašniji od ičega što jebilo koji Carterov aspekt do sada smatrao mogućim da postoji.

Pred licem toga užasavajućeg čuda, kvazi-Carter zaboravi naužas uništene individualnosti. Bio je to Sve-u-Jednome i Jedan-u-Svemu, u svome beskrajnom biću i ličnosti - ne puka stvar jednogaprostor-vremenskog kontinuuma, već biće u savezu s krajnjomoživljenom esencijom postojanja u punom zamahu - u posljednjem,krajnjem zamahu koji nema međa i koji seže u maštu koliko i umatematiku. Bio je to možda onaj kojega su određeni tajni kultovi naZemlji šapatom imenovali kao Yog-Sothotha, i koji je bio božanstvopod drugim imenima; kojega ljuskavci na Yuggothu Štuju kaoIzvanjskoga, te kojega magličasti mozgovi spiralnih svemirskihmaglica označavaju neprevodivim znakom - a ipak u hipu Carter-

aspekt shvati koliko površni i nepotpuni bijahu svi ovi koncepti.I sada se Biće obrati Carterovu aspektu čudesnim valovima koji

udaraju i žare i grme - koncentracijom energije koja je bombardiralaprimatelja gotovo nepodnošljivom žestinom, i to nalik nezemaljskomritmu neobičnoga njihanja Drevnih, i treperenju čudovišnih svjetala,u onome zbunjujućemu predjelu iza Prvih vrata. Kao da su se suncai svjetovi i svemiri spojili iznad jedne točke čiji je sam položaj uprostoru bio predmet njihove urote uništenja udarcem neobranjivagnjeva. Ali usred većega užasa, manji užas nestaje; jer užareni suvalovi nekako izolirali Cartera onkraj Dveri od beskonačnostinjegovih duplikata - da bi mogao povratiti, kao što je izgledalo,određenu količinu iluzije identiteta. Nakon nekog vremena slušateljpočne tumačiti valove kao njemu poznate oblike govora, i njegovosjećaj užasa i progona nestane. Strah postade čistostrahopoštovanje, i ono što se doimalo kao bogohulno abnormalno,sada se činilo jednostavno neopisivo veličanstveno.

“Randolphe Carteru”, kao da je govorio, “moje manifestacije uprodužetku tvoga planeta, Drevni, poslaše te kao onoga koji seodnedavna vratio u malene zemlje snova koje je izgubio, ali koji seoslobođen tjelesnoga jarma uzdigao do većih i plemenitijih želja iradoznalosti. Želio si jedriti po zlatnome Oukranosu, i potražitizaboravljene bjelokosne gradove u orhidejama isprepletenomeKledu, i kraljevati na prijestolju od opala u Ilek-Vadu, čije senevjerojatne kule i bezbrojne kupole uzdižu silne ka stanovitojzvijezdi na nebeskome svodu nepoznatom tvojoj Zemlji i svojmateriji. Sada, prolaskom kroz dvoja Vrata, želiš uzvišenije stvari.Nećeš pobjeći glavom bez obzira poput djeteta od mrskoga prizorau voljeni san, već ćeš skočiti poput muškarca u te krajnje inajintimnije tajne koje leže iza svih prizora i snova.

To što želiš, smatram dobrim; i voljan sam dozvoliti ono što samdozvolio samo jedanaest puta bićima s tvoga planeta - samo pet putaonima koje nazivaš ljudima, ili onima koji im nalikuju. Voljan sampokazati ti Konačnu tajnu, i da osmotriš ono što uništavamalodušne. Evo gledaj ispred sebe tu posljednju i prvu od tajni pred

kojom možeš iskoristiti slobodni izbor, i vratiti se ako želiš krozdvoja Vrata, s Velom i dalje nerazmaknutim pred našim očima.”

Peto poglavlje

Iznenadni prestanak valova ostavi Cartera u jezivoj i strašnojtišini prepunoj osjećaja napuštenosti. Sa svake je strane pritiskaloneograničeno prostranstvo praznine; ali ipak je tragač znao da jeBiće još ondje. Nakon trenutka zamisli riječi čiju je mentalnu suštinubacio u bezdan: “Prihvaćam. Neću se vratiti.”

Valovi se vrate, i Carter je znao da ga je Biće čulo. I tada poteče iztoga bezgraničnoga Uma poplava znanja i objašnjenja koja otvorinove vidike tragaču, i pripremi ga za takvo shvaćanje kozmosa kojese nikada nije nadao da će imati. Rečeno mu je kako je djetinjast iograničen pojam trodimenzionalnoga svijeta, i koliki beskrajsmjerova postoji pored znanih smjerova gore-dolje, naprijed-nazad,desno-lijevo. Pokazana mu je malenkost i lažni sjaj ispraznih,zemaljskih bogova, sa svojim sitničavim, ljudskim interesima iodnosima — njihovim mržnjama, bjesovima, ljubavima i taštinama;njihovom žudnjom za slavom i žrtvom, i njihovim zahtjevima zavjerama oprečnim razumu i prirodi.

Dok je većina utisaka prevodila sama sebe Carteru u obliku riječi,bilo je drugih na koje su druga osjetila nudila tumačenje. Možda sočima a možda s maštom spoznao je da se nalazi u predjeludimenzija s onu stranu zamislivoga ljudskome oku i mozgu. Uvidioje sada, u roju sjena onoga što ponajprije bijaše vrtlog sile a potombeskrajna praznina, čudo kreacije koje mu ošamuti osjetila. Iz nekenezamislive točke motrio je na čudesne oblike čiji su višestrukiprodužeci nadilazili bilo koji koncept bića, veličine i granica koje jenjegov mozak do tada mogao pojmiti, unatoč životnom vijekuizučavanja okultnoga. Počeo je mutno shvaćati zašto bi u istovrijeme mogao postojati maleni dječak Randolph Carter na farmiblizu Arkhamau 1883., magloviti oblik na nejasnom šesterokutnomstupu iza Prvih vrata, aspekt koji sada stoji lice u lice s Prisutnošću u

beskrajnom bezdanu, te svi ostali Carteri koje su njegova mašta ilipercepcija mogli predočiti.

Tada dođoše valovi pojačane snage koji mu htjedoše povećatirazumijevanje, pomirivši ga s višeobličnim entitetom čiji je njegovsadašnji fragment bio infinitezimalan dio. Rekoše mu da je svakotijelo u svemiru puki rezultat presijecanja ravnine odgovarajućegtijela jedne više dimenzije - kao što je kvadrat isječen iz kocke, ilikrug iz sfere. Kocka i sfera, u tri dimenzije, su dakle isječene izodgovarajućih oblika iz četiri dimenzije, koje čovjek poznaje samokroz nagađanja i snove, a ti su posljedično isječeni iz oblika petdimenzija, i tako dalje do vrtoglavih i nedosežnih visina arhetipskebeskonačnosti. Svijet čovjeka i čovječjih bogova je ništa više doinfinitezimalna faza infinitezimalne stvari - trodimenzionalna faza temalene cjelovitosti do koje se stiže Prvim vratima, gdje ‘Umr at-Tawil diktira snove Drevnima. Iako ga ljudi drže kao jedinustvarnost, i smatraju misli o njegovom mnogodimenzionalnompodrijetlu nestvarnima, istina je posve suprotna. Ono što nazivamomaterijom i stvarnošću u biti su sjena i iluzija, a ono što nazivamosjenom i iluzijom jesu materija i stvarnost.

Vrijeme, valovi nastaviše, je nepomično, i bez početka ili kraja.Da se kreće i da je uzrok promjene je iluzija. Doista, u svojoj naravi ijest iluzija, osim možda uskogrudnim pogledima bića u ograničenimdimenzijama za koje ne postoje stvari poput prošlosti, sadašnjosti ibudućnosti. Ljudi promišljaju o vremenu samo zbog onoga štonazivaju promjenom, a ipak i ona je iluzija. Sve što bijaše, i jest, i štoće tek biti, postoji istovremeno.

Ova otkrivenja se sruče na Cartera božanskom silinom koja gaostavi nemoćnim da sumnja. Iako su ležala gotovo onkraj njegovashvaćanja, osjećao je da moraju biti istinita u svjetlu konačnekozmičke stvarnosti koja proturječi svim lokalnim perspektivama iuskogrudnim krnjim gledištima; i bio je dovoljno upoznat sdubokoumnim špekulacijama te stoga bijaše slobodan od lanacalokalnih i krnjih koncepcija. Da nije njegova cijela potraga bilatemeljena na vjeri u nestvarnost lokalnoga i krnjega?

Poslije impresivne stanke valovi nastaviše, kazujući da ono štostanovnici malodimenzionalnih zona nazivaju promjenom, jest pukafunkcija njihove svijesti, koja gleda na vanjski svijet iz raznihkozmičkih kutova. Kao što se oblici napravljeni iz rezanja stošcanaočigled razlikuju po različitim kutovima rezanja - postavši takokrug, elipsa, parabola ili hiperbola ovisno o onome kutu, a ipak subez ikakve razlike u samome stošcu - tako da se lokalni aspektinepromjenjive i beskrajne stvarnosti naočigled razlikuju sodgovarajućim kozmičkim kutom. Ovoj su raznovrsnosti kutovasvijesti, slabašna bića unutrašnjih svjetova robovi, budući da ih osimrijetkih iznimki ne mogu naučiti kontrolirati. Svega je par učenikazabranjenih stvari razvilo nagovještaje te kontrole, te su posljedičnoporazili vrijeme i promjenu. Ali entiteti s druge strane Dverizapovijedaju svim kutovima, te gledaju bezbrojno mnoštvo predjelakozmosa u okvirima fragmentarne perspektive koja uključujepromjene, ili u okvirima nepromjenjive sveukupnosti onkrajperspektive, u suglasju s njihovom voljom.

Kako su valovi ponovo zastali, Carter počne shvaćati, maglovito izaplašeno, krajnju pozadinu te zagonetke izgubljene individualnostikoja ga je u početku toliko prestravljivala. Intuicija mu je spojilazajedno djeliće otkrivenja, te ga sve više i više približila shvaćanjutajne. Shvaćao je da bi mu toliko strahovitoga otkrivenja, bačenog nanjega rascijepalo ego sred bezbroj zemaljskih duplikata unutar Prvihvrata, da ih nije čarolija ‘Umr at-Tawila držala podalje od njega, takoda on može iskoristiti srebrni ključ s preciznošću potrebnom zaotvaranje Konačnih dveri. Nestrpljiv za jasnijim znanjem, odaslao jevalove misli, tražeći preciznije objašnjenje veze između njegovihraznih aspekata - dijela njega sada iza Konačnih dveri, dijela jošuvijek na kvaziheksagonalnom pijedestalu iza Prvih vrata, dječaka iz1883., čovjeka iz 1928., raznoraznih bića predaka koja su stvorilanjegovu baštinu i bedem njegova ega, između bezimenih stanovnikadrugih eona i drugih svjetova koje je onaj prvi odurni bljesak krajnjepercepcije poistovjetio s njime. Polako valovi od Bića potekoše uodgovoru, nastojeći učiniti jednostavnim ono što bijaše gotovo

onkraj dosega zemaljskome umu.Sve linije potomstva bića ograničenih dimenzija, nastaviše valovi,

i svi stadiji razvitka svakoga od tih bića, su puke manifestacijejednog arhetipskoga i vječnog bića u prostoru izvan dimenzija.Svako lokalno biće — sin, otac, djed, i tako dalje - i svaki stadijindividualnoga bića - dojenče, dijete, dječak, muškarac - je samojedna od bezbroj faza istoga arhetipskoga i vječnoga bića, izazvanihvarijacijom kuta ravnine svijesti koja ga reže. Randolph Carter svihdobi; Randolph Carter i svi njegovi preci, ljudski i predljudski,zemaljski i predzemaljski; svi su oni samo faze jednoga krajnjega,vječnoga “Cartera” izvan prostora i vremena - fantomske projekcijekoje se razlikuju samo po kutu kojim ravnina svijesti reže vječniarhetip pod određenim okolnostima.

Neznatna promjena kuta može pretvoriti učenjaka današnjice udijete jučerašnjice; može pretvoriti Randolpha Cartera u onogačarobnjaka, Edmunda Cartera koji je pobjegao iz Salema u brda izaArkhama 1692. godine, ili u onoga Pickmana Cartera koji će segodine 2169. koristiti neobičnim sredstvima u odbijanju mongolskihhordi od Australije; može pretvoriti čovjeka Cartera u jedan od onihranijih entiteta koji nastanjivaše iskonsku Hiperboreju[56] i štovašecrnoga, plastičnoga Tsathoggua nakon što je sletio s Kythamila,dvostrukoga planeta koji je nekoć orbitirao oko Arktura; možepretvoriti zemaljskoga Cartera u dalekoga pretka i sumnjivooblikovanoga stanovnika samoga Kythamila, ili u još udaljenijestvorenje transgalaktičkoga Strontija, ili u četverodimenzionalnuplinovitu svijest u drevnijem prostor-vremenskom kontinuumu, ili ubiljni mozak budućnosti na mračnome, radioaktivnome kometu nanezamislivoj orbiti - i tako dalje, u beskrajnome kozmičkomeciklusu.

Arhetipovi su, nastaviše pulsirati valovi, narod Konačnogaponora - bezoblični, neopisivi, o kojima nagađaju samo rijetki sanjariu malodimenzionalnim svjetovima. Glavni među njima bijaše ni višeni manje nego ovo sveznajuće Biće... koji zaista bijaše Carterovvlastiti arhetip. Neopipljivi žar Cartera i svih njegovih predaka, jer

zabranjene kozmičke tajne bijahu naravna posljedica izvora uVrhovnome arhetipu. Na svakome svijetu svi veliki čarobnjaci, sviveliki mislioci, svi veliki umjetnici, bijahu aspekti Njega.

Gotovo paraliziran strahopoštovanjem, i nekom vrstomužasavajućeg zadovoljstva, svijest Randolpha Cartera je iskazivalačast tome transcendentalnom Entitetu od kojega je nastao. Kako suvalovi ponovo zastali, promišljao je u moćnoj tišini, razmišljajući oneobičnim počastima, neobičnijim pitanjima, te još neobičnijimmolbama. Zanimljive zamisli plutaše stihijski kroz ošamućeni mozaknenaviknut na takve poglede i nepredviđena otkrića. Sinulo mu je,ako su ova otkrića doslovno istinita, da bi mogao tjelesno posjetitisva ona beskonačno daleka doba i regije svemira koje je do sadapoznavao samo u snovima, kada bi samo mogao zapovjediti čarolijida promijeni kut njegove ravnine svijesti. Ali zar nije srebrni ključimao zalihu te čarolije? Nije li ga isprva promijenila iz muškarca iz1928. godine u dječaka iz 1883., te potom u nešto posve izvanvremena? Začudno, unatoč njegovoj očitoj trenutačnoj odsutnostitijela, znao je da je ključ još uvijek uz njega.

Još dok je tišina trajala, Randolph Carter pošalje misli i pitanjakoja su ga preplavila. Znao je da je u Konačnome ponorupodjednako udaljen od svakoga aspekta njegova arhetipa -ljudskoga ili neljudskoga, zemaljskoga ili izvanzemaljskoga,galaktičkoga ili transgalaktičkoga; i njegova je znatiželja vezana zadruge faze njegova bića - naročito one faze koje bijahu najudaljenijeod zemaljske 1928. u vremenu i prostoru, ili koje su najupornijeopsjedale njegove snove kroz život - bila grozničavo napeta. Osjećaoje kako ga njegov arhetipski Entitet može snagom volje tjelesnoposlati u bilo koju od ovih dalekih faza davno prošloga životamijenjajući njegovu ravninu svijesti; i unatoč čudesima kojima jesvjedočio, izgarao je od čežnje da osobno zakorača kroz onegroteskne i nevjerojatne prizore koje su mu vizije noći djelomičnodonosile.

Bez neke određene namjere zatražio je od Prisutnosti uvid utajnama ovijen, fantastični planet koji je sa svojih pet mnogobojnih

sunaca, svojim tuđinskim zviježđima, vrtoglavim crnim liticama,stanovnicima s rakovim kliještima i njuškama nalik tapirima,bizarnim metalnim tornjevima, neobjašnjivim tunelima, itajanstvenim lebdećim cilindrima opet i iznova uznemiravaonjegove drijemeže. Taj je svijet, nejasno je znao, u svem zamislivomkozmosu bio u najslobodnijem kontaktu s ostalim planetima; i žudioje istražiti krajolike čije je početke kradomice vidio, i uputiti se krozsvemir do onih još udaljenijih svjetova s kojima su kliještavi,njuškavi stanovnici trgovali. Nije bilo vremena za strah. Jer kao i usvim krizama njegova neobičnoga života, čista kozmička znatiželjaje trijumfirala nad svim ostalim.

Kada valovi nastaviše svoje fantastično pulsiranje, Carter je znaoda je njegov strahoviti zahtjev odobren. Biće mu je govorilo omračnim jazovima kroz koje će morati proći do neznanepeterostruke zvijezde u neslućenoj galaksiji oko koje se tuđinskiplanet okretao, i o ukopanim unutarnjim užasima protiv koje sekliještava, njuškava rasa toga svijeta neprestano bori. Kazaše mu,također, kako kut njegove osobne ravnine svijesti, i kut njegoveravnine svijesti u okvirima prostor-vremenskih elemenata traženogasvijeta, moraju biti istovremeno zakrenuti kako bi se na tom svijetupovratio aspekt Cartera koji je ondje obitavao.

Prisutnost je htjela da bude siguran u svoje simbole ako se ikadapoželi vratiti s udaljenoga i tuđinskoga svijeta kojeg je odabrao, teuzvrati natrag nestrpljivu potvrdu; uvjeren kako srebrni ključ, kojegje osjećao uza se i za kojeg je znao da je već zakrenuo i svijet iosobne ravnine bacivši ga natrag u 1883. godinu, sadrži tespomenute simbole. I tada Biće prihvati njegovu nestrpljivost kaoznak spremnosti da ostvari čudovišni sunovrat u ponor. Valovinenadano prestanu, i nastupi trenutačna tišina napeta odneizrecivog i strahovitog iščekivanja.

Tada, bez upozorenja, do njega dopre vibriranje i bubnjanje kojenabrekne do stravične grmljavine. Još jednom Carter osjeti kakopostaje žarišna točka intenzivne koncentracije energije koja jenepodnošljivo udarala i bombardirala i žarila u sada već poznatom

ritmu izvanjskoga svemira, koju nije mogao svrstati niti kao silnuvrućinu goruće zvijezde, ni kao okamenjujuću hladnoću krajnjegabezdana. Tračci i zrake boja potpuno nepoznatih ikojem spektrunašega svemira su plesale i tkale i međusobno se preplitale prednjim, te postane svjestan strahovite brzine kojom se kretao. Uhvatioje jedan prolazni tračak prizora oblika kako samotno sjedi namaglovitome prijestolju više šesterokutnom no inače ...

Šesto poglavlje

Kako je Hindus zastao u pripovijedanju svoje priče, uvidi kako gade Marigny i Phillips zadubljeno promatraju. Aspinwall sepretvarao kako ignorira priču te je uobraženo držao svoje oči napapirima ispred sebe. Tuđinski ritam sata nalik lijesu je poprimionovo i kobno značenje, dok su se isparavanja sa zagušenih,zanemarenih tronožaca plela u fantastične i neobjašnjive oblike, tetvorila uznemirujuće kombinacije s grotesknim oblicima napropuhom ljuljanim tapiserijama. Stari crnac koji se brinuo za njih jenestao - možda ga je neka rastuća napetost potjerala prestrašenog izkuće. Gotovo opravdavajuća neodlučnost prožme govornika dok jenastavio pripovijedati svojim začudno otežalim a ipak idiomatskimglasom.

“Teško ti je povjerovati u stvari pronađene u bezdanu”, reče, “alijoš ćeš težima za povjerovati pronaći opipljive i materijalne stvarikoje te čekaju. Takva je narav vaših umova. Čuda su dvostrukonevjerojatnija kada su prenesena u tri dimenzije iz nejasnih predjelamogućih snova. Neću ti pokušati otkriti previše - to bi bila druga iposve drugačija priča. Kazati ću ti samo ono što apsolutno morašznati.”

Carter, nakon toga posljednjeg vrtloga tuđinskoga ipolikromatskoga ritma, pronađe se u nečemu što mu je na trenutakizgledalo kao njegov stari uporni san. Hodao je, kao tolikim noćimaprije, kroz vrevu kliještavih, njuškavih bića kroz ulice labirinta odneobjašnjivo obrađenoga metala podno svoda raznolikih solarnih

boja; i kako je pogledao nadolje, vidje kako mu tijelo bijaše poputonih oko njega - smežurano, djelomice krljuštavo, te neobičnoartikulirano ponajviše nalik kukcu a ipak ne bez karikaturnesličnosti ljudskom obliku. Srebrni ključ je još uvijek bio u njegovuposjedu, iako ga je sada držao u odurnim kliještima.

Sljedećega trenutka snoprikaz nestade, a njega prožme osjećajprilično sličan onome nakon buđenja iz sna. Krajnji bezdan - Biće -entitet apsurdne, čudnovate rase je dozvao Randolpha Cartera nasvijet budućnosti koji se još nije rodio - neke od tih stvari bijahudijelovi upornih ponavljajućih snova čarobnjaka Zkauba na planetuYaddith. Bili su preuporni - ometali su ga u njegovim dužnostimatkanja čarolija koje držahu strahovite dholove u njihovim jazbinama,te su postali pomiješani s njegovim sjećanjima na bezbroj stvarnihsvjetova koje je posjetio ovojnicama zraka svjetlosti. A sada supostali kvazi-stvarni kao nikada prije. Ovaj teški, materijalni srebrniključ u njegovim gornjim desnim kliještima, pljunuta slika onogkojeg je sanjao, nije slutio na dobro. Mora se odmoriti i promisliti, iposavjetovati se s pločama Nhinga za savjet što učiniti. Uspevši semetalnim zidom u ulici nedaleko od glavne promenade, ušao je usvoj stan te prišao stalku s pločama.

Sedam dnevnih perioda poslije, Zkauba je čučao na svojoj prizmiu strahopoštovanju i očaju, jer mu je istina otvorila novi i oprečni nizsjećanja. Nikada više neće poznati mir bivanja jednog entiteta. Jer usvem vremenu i prostoru on sada bijaše dvojica: Zkauba, čarobnjakYadditha, zgrožen primislima o odbojnome zemaljskom sisavcuCarteru koji će tek biti i jest on, i Randolph Carter, iz Bostona naZemlji, koji drhti na prizor kliještave stvari koja je nekoć bio, i koja jeopet postao.

Vremenski periodi provedeni na Yaddithu, zakreštao je svami -čiji je otežali glas počeo pokazivati znakove umora - čine pripovijestsamu za sebe koja ne može biti prenesena u kratkome pregledu. Biloje putovanja na Stronti i Mthuru i Kath, te druge svjetove udvadeset i osam galaksija dostupnih ovojnicama zraka svjetlostistvorenja s Yidditha, i putovanja naprijed i nazad kroz eone

vremena uz pomoć srebrnoga ključa i raznih drugih simbolapoznatih Yaddithovim čarobnjacima. Zbile su se gnjusne borbe sblijedim viskoznim dholovima u iskonskim tunelima koji su poputsaća dubili planet. Zbila su se fantastična zasjedanja u knjižnicamausred skupljenoga znanja deset tisuća svjetova što živih što mrtvih.Zbile su se napete sjednice s drugim umovima Yadditha, uključujućii onu s Drevnim vrhovnikom Buom. Zkauba nikome nije rekao štomu se zbilo s osobnošću, ali kada bi aspekt Randolpha Carteraisplivao na površinu, mahnito bi proučavao bilo kakav mogući načinpovratka na Zemlju i u ljudski oblik, te bi očajnički vježbao ljudskigovor svojim tuđinskim organima u grlu toliko loše prilagođenimaza tu svrhu.

Uskoro je s užasom Carterov aspekt shvatio da srebrni ključ nijeu stanju utjecati na njegov povratak u ljudski oblik. Ključ je bio - kaošto je prekasno zaključio iz stvari kojih se sjećao, iz stvari koje jesanjao, i iz stvari koje je doznao iz znanja Yadditha - proizvodHiperboreje na Zemlji; s moćima nad osobnim kutovima svijestiisključivo ljudskih bića. Mogao je, međutim, promijeniti planetarnikut te poslati korisnika kad god bi htio kroz vrijeme unepromijenjenom tijelu. Postojala je i dodatna čarolija koja mu jedavala neograničene moći koje su mu sada nedostajale; ali ona je,također, bilo ljudsko otkriće - svojstveno prostorno nedosežnojregiji, i koju čarobnjaci Yadditha nisu mogli kopirati. Bila je zapisanana neodgonetivom pergamentu u odvratno izrezbarenoj kutiji sasrebrnim ključem, i Carter je gorko kukao kako je nije ponio sasobom. Sada nedostupno Biće iz bezdana ga je upozorilo da budesiguran u svoje simbole, te je bez dvojbi mislio kako mu ništa nenedostaje.

Kako je vrijeme pretjecalo, trudio se sve više i više iskoristitičudovišno znanje Yadditha za pronalazak puta natrag u bezdan isvemoćnome Entitetu. Svojim novim znanjem mogao bi napravitiveliki napredak u tumačenju tajnovitoga pergamenta; ali ta moć,uzevši u obzir trenutne okolnosti, bijaše jedva ironična. Bilo je dana,međutim, kada je Zkaubin aspekt bio nadmoćan i kada je težio

izbrisati oprečna Carterova sjećanja koja su ga mučila.I tako su prolazila duga vremenska razdoblja — doba dulja no što

ih čovječji mozak može pojmiti, budući da bića Yadditha umiru teknakon dugotrajnih ciklusa. Nakon mnogo stotina izmjena, izgledakao da je Carterov aspekt dobivao bitku nad Zkaubinim, te biprovodio goleme vremenske periode izračunavajući udaljenostYadditha u prostoru i vremenu od ljudske Zemlje koja će tek biti.Brojke su govorile o zapanjujućim eonima i svjetlosnim godinamaonkraj brojanja, ali je drevno znanje Yadditha podesilo Cartera dashvati takve stvari. Usavršio je moć da trenutačno usne premaZemlji, te je naučio mnoge stvari o našemu planetu koje prije nijeznao. Ali nije mogao sanjati o potrebnoj formuli s nestalogapergamenta.

Tada je naposljetku smislio divlji plan bjekstva s Yadditha - koji jezapočeo kada je pronašao drogu koja je držala Zkaubin aspektvazda uspavanim, a ipak bez gubljenja Zkaubina znanja i sjećanja.Pretpostavljao je kako će mu njegovi izračuni omogućiti izvestiputovanje u ovojnici svjetlosti kakvo nijedno biće Yadditha nijenikada izvelo - tjelesno putovanje kroz neizrecive eone i prekonevjerojatnih galaktičkih prostranstava do Sunčeva sustava i sameZemlje.

Jednom na Zemlji, iako u tijelu kliještave, njuškave stvari, moždaće nekako moći pronaći i dovršiti dešifriranje neobičnogapergamenta ispunjenog hijeroglifima kojega je ostavio u automobilunedaleko Arkhama; i s tom će pomoći - i uz pomoć ključa - povratitisvoju normalnu zemaljsku vanjštinu.

Nije bio slijep na opasnosti toga pokušaja. Znao je da će kadapodesi planetarni kut na pravi eon (nemoguća stvar za napravitidok juri kroz svemir), Yaddith biti mrtav svijet kojim dominirajupobjednički dholovi, i da će njegov bijeg u ovojnici svjetlosti bitismrtonosan pothvat. Isto tako je bio svjestan kako mora postićistanje obustavljenih životnih funkcija, onako kako vračevi to čine,da bi izdržao eon-dug let kroz nemjerljive bezdane. Znao je također- pretpostavljajući da putovanje uspije — da se mora nekako

imunizirati na bakterijske i druge zemaljske uvjete neprijateljskeprema tijelu s Yadditha. Nadalje, mora smisliti način imitiranjaljudskoga oblika na Zemlji dok ne pronađe i odgonetne pergament ine povrati svoj istinski oblik. Inače će ga vjerojatno otkriti i uništitiljudi užasnuti bićem koje ne bi smjelo postojati. I mora smognutinešto zlata - srećom dobavljivoga na Yaddithu - da preživi tijekomtog dijela potrage.

Polako su napredovali Carterovi planovi. Pripremio jeabnormalno čvrstu ovojnicu svjetlosti, sposobnu da izdrži i čudesnivremenski prijelaz i besprimjeran let kroz svemir. Provjerio je svojeproračune, te odaslao ponovo i opet svoje snove ka Zemlji, šaljući ihšto je bliže moguće 1928. godini. Vježbao je obustavljanje životnihfunkcija s čudesnim uspjehom. Otkrio je bakterijski agens koji mu jetočno trebao, te izračunao varirajući gravitacijski napor na koji semora priviknuti. Umješno je izradio masku od voska i široki kostimkoji će mu omogućiti da prođe među ljudima kao neka vrstljudskoga bića, te je stvorio dvostruko snažnu čaroliju kojom će seobraniti od dholova u trenutku njegova odlaska s mrtvoga, crnogaYadditha iz nezamislive budućnosti. Potrudio se, također, skupitiveliku zalihu droga - nenabavljivih na Zemlji - koje će držatiZkaubin aspekt neaktivnim dok neće moći odbaciti tijelo s Yadditha,niti je smetnuo s uma malenu količinu zlata za zemaljske potrebe.

Dan polaska je protekao u dvojbama i strahovanju. Carter sepopeo na svoju platformu ovojnice, pod izlikom da će odjezditi dotrostruke zvijezde Nython, te se uspentrao u okvir sjajnoga metala.Imao je taman dovoljno prostora da izvede ritual srebrnoga ključa, ikako ga je napravio, polagano je pokrenuo lebdjenje ovojnice.Uslijedilo je užasno komešanje i tamnjenje dana, i strahovitoprožimanje boli. Činilo se kao da se kozmos neodgovorno zavrtio, asva zviježđa zaplesaše na crnome nebu.

Sasvim iznenada Carter osjeti novu ravnotežu. Hladnimeđuzvjezdani jazovi su izvana glodali njegovu ovojnicu, i mogao jevidjeti kako slobodno pluta u prostoru - dok je metalna građevina izkoje je krenuo davno već istrunula. Ispod njega tlo je bilo

preplavljeno divovskim dholovima; i čak dok je gledao, jedan seuspravio visok nekoliko stotina stopa i zamahnuo svojim blijedim,viskoznim krajem prema njemu. Ali njegove čarolije bijahuučinkovite, i već je sljedećega trenutka padao kroz svemir dalje odYadditha, neozlijeđen.

Sedmo poglavlje

U onoj bizarnoj prostoriji u New Orleansu, iz koje je stari crnisluga instinktivno pobjegao, začudan je glas svamija Chandraputrebivao sve promukliji.

“Gospodo,” nastavi, “neću tražiti od vas da povjerujete u ovestvari dok vam ne pokažem poseban dokaz. Prihvatite tada, kao mit,kada vam ispričam o tisućama svjetlosnih godina - tisućama godinavremena, i nebrojenim milijardama milja kojima je Randolph Carterjurio kroz svemir kao bezimeni, strani entitet u tankoj ovojnici odmetala pobuđenih elektrona. Mjerio je svoj period obustavljenihživotnih funkcija najpomnijom brigom, planirajući da ih ponovopokrene samo nekoliko godina prije dolaska na Zemlju točno iliblizu 1928. godine.

Nikada neće zaboraviti to buđenje. Zapamtite, gospodo, da jeprije toga eone dugog sna svjesno živio tisućama zemaljskih godinameđu tuđinskim i užasnim čudima Yadditha. Osjećao je kako gastuden grozno grize u znak prestanka prijetećih snova, te je baciopogled kroz očne ploče ovojnice. Zvijezde, zvjezdana jata, maglice,gdje god je pogledao - i konačno su njihovi obrisi nosili neke odlikesrodstva sa zviježđima Zemlje koje je poznavao.

Jednoga će dana njegov silazak u Sunčev sustav biti ispričan.Vidio je Kynath i Yuggoth na obrubu, prošao blizu Neptuna ipromatrao paklenske bijele gljive kojima je prošaran. Naučio jeneprepričivu tajnu kada je pomnije promotrio magle Jupitera, tevidio stravu na jednome od satelita, i motrio je kiklopske ruševinekoje su ležale po marsovskom rumenom disku. Kada se približioZemlji, vidio ju je kao tanak polumjesec koji je alarmantno brzo

rastao. Usporio je brzinu, iako zbog osjećaja povratka kući nije želiogubiti ni trenutka. Neću vam pokušati prepričati te osjećaje kao štosam ih ja doznao od Cartera.

Dakle, konačno je Carter lebdio uokolo u gornjim Zemljinimslojevima zraka čekajući da danje svjetlo dođe nad zapadnuhemisferu. Želio je sletjeti odakle se otisnuo - nedaleko Zmijskogalegla u brdima iza Arkhama. Ako je itko od vas dugo izbivao oddoma - a znam da jedan od vas jest - prepuštam vam da prosuditekako je prizor valovitih brda Nove Engleske, skupa s velikimbrijestovima i čvornatim voćnjacima i drevnim kamenim zidovimamorao utjecati na njega.

Spustio se u zoru na nižu livadu pored stare kuće Carterovih, tebijaše zahvalan na tišini i samoći. Bila je jesen, kao i kada je otišao, imiris brda bijaše melem za njegovu dušu. Uspio je odvući metalnuovojnicu uz padinu pored drvljanika u Zmijsko leglo, makar nijemogla proći kroz travom zagušenu pukotinu u unutarnju pećinu.Tamo je također prekrio svoje tuđinsko tijelo ljudskom odjećom ivoštanom maskom koja je bila itekako potrebna. Držao je ovojnicutamo preko godinu dana, dok određene okolnosti nisu napravilepotrebnim pronaći novo mjesto za skrivanje.

Odšetao je do Arkhama - usputno vježbajući upravljanje svojimtijelom da poprimi ljudsko držanje protiv zemaljske gravitacije - ipromijenio svoje zlato za novac u banci. Usput je postavio parpitanja - hineći da je stranac koji ne poznaje mnogo engleskoga - tedoznao da je godina 1930., samo dvije godine preko cilja kojem jestremio.

Naravno, njegova situacija bijaše užasna. U nemogućnosti daobjavi svoj identitet, prisiljen da cijelo vrijeme živi s jednim okompreko ramena, sa stanovitim poteškoćama vezanim uz hranu, i spotrebom da štedi tuđinsku drogu koja je držala Zkaubin aspektuspavanim, osjećao je da mora djelovati što je hitrije moguće.

Otišavši u Boston i uzevši sobu u propalome West Endu, gdje jemogao živjeti jeftino i neupadljivo, odmah je proveo istraživanjevezano za imanje Randolpha Cartera i njegovu podjelu. Tada je

doznao koliko je nestrpljivo g. Aspinwall, ovdje, želio da se imanjepodijeli, te kako su se časno g. de Marigny i g. Phillips borili da gasačuvaju netaknutim.”

Hindus se naklonio, premda nikakav izraz nije prešao njegovimtamnim, mirnim, i gusto bradatim licem.

“Indirektno je”, nastavio je, “Carter osigurao dobru kopijunestaloga pergamenta te je započeo raditi na njegovu dešifriranju.Zadovoljstvo mi je kazati kako sam bio u mogućnosti pomoći usvemu tome - jer mi se obratio prilično rano, i preko mene došao ukontakt s drugim misticima po čitavome svijetu. Otišao sam živjeti snjime u Boston - u bijedan stan u ulici Chambers. Što se tičepergamenta - drago mi je da mogu razriješiti nedoumice g. deMarignyja. Dopustite mi da mu objavim kako jezik onih hijeroglifanije naacal, već jezik R’lyeha, kojega je na Zemlju donio okotCthulhua pred nebrojena doba. To je naravno, prijevod - postojao jehiperborejski original milijunima godina prije na iskonskome jezikuTsath-you.

Bilo je više za odgonetnuti no što se Carter nadao, ali u nijednomtrenutku nije izgubio nadu. Rano ove godine je postigao velikepomake uz pomoć knjige koju je uvezao iz Nepala, i nema dvojbe daće doskora pobijediti. Nažalost, međutim, razvila se jednaproblematika - nestašica tuđinske droge koja drži Zkaubin aspektuspavanim. Ovo, ipak, nije toliko velika nesreća koliko sestrahovalo. Carterova osobnost pobjeđuje u tijelu, i kada Zkaubaprevlada - u sve kraćim i kraćim razdobljima, i to samo kada gadozove nekakvo neobično uzbuđenje - on je uglavnom suvišeomamljen da poništi išta od Carterovih napora. Ne može pronaćimetalnu ovojnicu koja bi ga odvela natrag na Yaddith, iako jednomgotovo jest, Carter ju je nanovo sakrio kada je Zkaubin aspekt bio upotpunosti primiren. Sva šteta koju je učinio je to što je preplašio parljudi i pokrenuo izvjesne noćnomorne glasine među Poljacima iLitavcima u bostonskome West Endu. Do sada, nijednom nijenarušio pažljivu krinku koju je pripremio Carterov aspekt, premdaje katkada zbaci sa sebe pa se dijelovi moraju mijenjati. Vidio sam

što se krije ispod - i to nije ugodno za gledati.Prije mjesec dana, Carter je vidio oglas o ovome sastanku, i znao

je da mora hitro djelovati da spasi svoje imanje. Nije mogao čekatida dešifrira pergament i povrati svoj ljudski oblik. Posljedično jeopunomoćio mene da djelujem u njegovo ime.

Gospodo, kažem vam da Randolph Carter nije mrtav; da jeprivremeno u anomalijskom stanju, ali da će unutar dva do trimjeseca biti u mogućnosti pojaviti se izvana u propisnome obliku izahtijevati nadzor nad svojim imanjem. Spreman sam ponuditidokaz ako je potrebno. Stoga vas preklinjem da odgodite ovajsastanak na neodređeno vrijeme.”

Osmo poglavlje

De Marigny i Phillips zuriše u Hindusa kao hipnotizirani, dok jeAspinwall proizveo niz frktaja i urlika. Gađenje staroga odvjetnikaje sada već kuljalo iz njega u otvorenome bijesu i udarao je o stolšakom s apoplektično nabreklim venama. Kada je progovorio,učinio je to vrstom laveža.

“Koliko dugo ćete odugovlačiti ovu glupariju? Slušao sam satvremena ovoga luđaka - ovog prevaranta — i sada ima prokletogobraza reći kako je Randolph Carter živ - tražiti nas da odgodimonagodbu bez pravoga razloga! Zašto ne izbacite ovog nitkova, deMarigny? Smatrate li nas sve guzicama šarlatana ili idiota?”

De Marigny tiho podigne ruku te prozbori mimo. “Razmislimopolako i pomno. Ovo je bila posve jedinstvena pripovijest, i u njojpostoje stvari koje ja, kao ne posve neuk mistik, prepoznajem kao netoliko nevjerojatne. Nadalje - od 1930. primam svamijeva pisma kojapodupiru njegov iskaz.”

Kako je zastao, stari g. Phillips zatraži riječ.“Svami Chandraputra je govorio o dokazima. Ja, također,

prepoznajem mnogo toga što je značajno u ovoj priči, i ja samtakođer primio mnoga svamijeva čudnovata potkrjepljujuća pisma uprotekle dvije godine; ali neke od ovih izjava su posve ekstremne.

Ne postoji li nešto opipljivo što se može pokazati?”Konačno svami bezizražajnoga lica odgovori, polako i promuklo,

te izvadi predmet iz džepa njegova širokoga kaputa i prozborio:“Dok nitko od prisutnih ovdje nikada nije vidio srebrni ključ

uživo, gospoda de Marigny i Phillips vidješe njegove fotografije. Dali vam ovo izgleda poznato?” Mumljajući položi na stol, svojomvelikom rukom u bijeloj rukavici, težak ključ od potamnjeloga srebra- dug gotovo deset palaca, napravljen nepoznatom i posveegzotičnom vještinom, i prekriven od početka do kraja hijeroglifimanajbizarnijih opisa. De Marigny i Phillips zadržaše dah.

“To je on!” zavapi de Marigny. “Fotoaparat ne laže i ne mogu bitiu krivu!” Ali Aspinwall je već imao spreman odgovor.

“Budale! Što to dokazuje? Ako je to uistinu ključ koji je pripadaomome rođaku, onda je na ovome strancu — ovoj prokletoj crnčugi -da objasni kako je došao do njega! Randolph Carter je nestao skupas ključem prije četiri godine. Kako znamo da nije opljačkan i ubijen?Sam je bio napola lud, i u doticaju s još luđim ljudima. Slušaj me, ticrnčugo - gdje si pronašao taj ključ? Jesi li ubio Randolpha Cartera?”

Svamijeve se crte lica, nenormalno mirne, nisu promijenile; ali suu pozadini, uvučene crne oči bez šarenica opasno bljesnule. Govorioje velikom mukom.

“Molim vas svladajte se, g. Aspinwall. Postoji još jedan oblikdokaza koji vam mogu predočiti, ali njegovi učinci na sve prisutneneće biti ugodni. Budimo razumni. Ovdje imam neka papire očitoispisane nakon 1930., nepogrešivim stilom Randolpha Cartera.”

Nespretno je izvadio dugačku kuvertu iz unutrašnjosti njegovaširokoga kaputa i predao je pocrvenjelom odvjetniku dok su deMarigny i Phillips promatrali s kaotičnim mislima i sve jačimosjećajem nadnaravnoga čuđenja.

“Naravno da je rukopis gotovo nečitak - ali ne zaboravite daRandolph Carter sada nema ruke dobro prilagođene reproduciranjuljudskih slova.”

Aspinwall užurbano proleti kroz papire, te bijaše vidno zbunjen,ali nije promijenio svoje ponašanje. Prostorija je bila nabijena

uzbuđenjem i neizrecivim strahom, a tuđinski je ritam sata naliklijesu imao potpuno dijabolični prizvuk de Marignyju i Phillipsu,iako se činilo da ni najmanje ne utječe na odvjetnika. Aspinwallponovo progovori.

“Ovi papiri izgledaju kao lukave krivotvorine. Ako nisu, ondamožda znače da je Randolph Carter doveden pod kontrolu ljudi slošim namjerama. Može se samo jedna stvar napraviti - uhititi ovogaprevaranta. De Marigny, hoćete li pozvati telefonom policiju?”

“Pričekajmo malo”, odgovori njihov domaćin. “Ne vjerujem daovaj slučaj zahtijeva prisutnost policije. Imam određenu zamisao. G.Aspinwall, ovaj gospodin je mistik stvarnih postignuća. On tvrdi dauživa povjerenje Randolpha Cartera. Hoće li vas zadovoljiti akomože odgovoriti na specifična pitanja na koja može odgovoriti samoosoba koja uživa takvo povjerenje? Ja poznajem Cartera, te mogupostaviti takva pitanja. Samo da donesem knjigu za koju mislim daće poslužiti kao dobar test.”

Okrenuo se prema vratima knjižnice, dok ga je Phillips smetenopratio nekako automatski. Aspinwall je ostao gdje je bio, pomnoproučavajući Hindusa koji mu je uzvratio pogled nenormalnobezizražajnim licem. Odjednom, dok je Chandraputra nezgrapnovraćao srebrni ključ u svoj džep, odvjetnik grlenim uzvikomzaustavi de Marignyja i Phillipsa u njihovom kretanju.

“Hej, tako mi svega, sad mi je jasno! Ova bitanga je prerušena.Uopće ne vjerujem da je Indijac. To lice - to nije lice, već maska!Vjerojatno je njegova priča posadila tu ideju u moju glavu, ali jeistina. Nikada se ne pomiče, a ovaj turban i ova brada skrivajurubove. Taj čovjek je najobičniji lupež! On čak nije ni stranac - pratiosam njegov izričaj. On je nekakav Jenki. I pogledajte te rukavice - onje svjestan kako mu se može ući u trag otiscima prstiju. Proklet bio,skinuti ću tu stvar s

“Stanite!” Promukli, neobičan tuđinski svamijev glas je sadržavaoton onkraj svih pukih zemaljskih strahova. “Rekoh vam da postojijoš jedan dokaz kojeg ću vam predočiti ako to potreba naloži, iupozorih vas da me ne izazivate na taj čin. Ovaj stari nametljivac

crvenoga lica je u pravu - nisam zapravo Indijac. Ovo lice jestmaska, a ono što skriva nije ljudsko. Vi ostali ste pogodili - osjetih toveć pred nekoliko minuta. Neće biti ugodno ako skinem ovu masku- ostavi je na miru, Erneste. Mislim da je posve svejedno ako vamsada kažem da ja jesam Randolph Carter.”

Nitko se nije ni pomaknuo. Aspinwall je frknuo i napravioneodređene pokrete rukom. De Marigny i Phillips su, s druge straneprostorije, gledali naprezanja njegova crvena lica i proučavali leđalika s turbanom koji mu se suprotstavljao. Otkucavanjeabnormalnoga sata bijaše gnjusno, a dim s tronožaca je s njišućimtapiserijama plesao ples smrti. Polugušeći odvjetnik razbije tišinu.

“E, nećeš, ti lopužo - mene ne možeš zaplašiti! Ti imaš svojerazloge zašto ne želiš skinuti tu masku. Možda bismo tako saznalitko si ustvari. Dolje s njom.

Kako je posegnuo za njime, svami uhvati njegovu ruku s jednimod svojih nespretnih udova u rukavicama, oglasivši se začudnimpovikom pomiješane boli i iznenađenja. De Marigny skoči premanjima, ali zastane zbunjen kada se povik protesta tobožnjegaHindusa promijeni u potpuno neobjašnjive zvukove klepetanja izujanja. Aspinwallovo crveno lice je bilo bijesno, te svojomslobodnom rukom ponovo posegne za gustom bradom njegovaprotivnika. Ovoga je puta uspio u hvatanju, i od njegova sumanutatrzaja otpadne cijelo voštano lice ispod turbana i zalijepi se zaodvjetnikovu apoplektičnu šaku.

Kako je to napravio, iz Aspinwalla odjekne ustrašeni grgoljavipovik, i Phillips i de Marigny vide kako mu se lice grči od divlje,duboke, i stravične epilepsije čiste panike, groznije od bilo koje štosu ikad prije vidjeli na ljudskome licu. Tobožnji je svami umeđuvremenu oslobodio drugu ruku te je stajao kao ošamućen,proizvodeći zujave zvukove posve nenormalnih odlika. Tada sespodoba s turbanom neobično ovjesila u jedva ljudsko držanje, tezapočne čudnovato, fascinirajuće teturati prema satu u obliku lijesakoji je otkucao svoj kozmički i neprirodni ritam. Njegovo sadanepokriveno lice bijaše okrenuto od njih, stoga de Marigny i Phillips

nisu mogli vidjeti što je razotkrio odvjetnikov čin. Tada njihovupažnju privuče Aspinwall, koji se teško stropoštao na pod. Čarolijaje bila razbijena - ali kada su došli do njega, starac je bio mrtav.

Brzo se okrenuvši prema uzmičućim leđima teturavog svamija,de Marigny ugleda kako je jedna od velikih bijelih rukavica tromospala s mlitave ruke. Dim olibanuma bijaše gust, i sve što je mogaonazrijeti od razotkrivene ruke bijaše nešto dugo i crno. Prije no štoje kreol dostigao bježeću figuru, stari g. Phillips stavi ruku nanjegovo rame.

“Nemojte!” on prošapta. “Ne znamo na što smo se namjerili - naonaj drugi aspekt, znate - na Zkauba, čarobnjaka Yadditha...”

Spodoba s turbanom je sada stigla to nenormalnoga sata, ipromatrači ugledaju kroz gusti dim kako nejasna crna kliještapetljaju po visokim, hijeroglifima ispisanim vratima. Petljanjeizazove nastrani škljocavi zvuk. Tada spodoba uđe u kućište oblikalijesa te zatvori za sobom vrata.

De Marigny se više nije mogao suzdržavati, ali kada je stigao dosata i otvorio ga, bio je prazan. Nenormalno se kucanje nastavilo,udarajući mračnim kozmičkim ritmom koji okružuje sva otvaranjamističnih dveri. Na podu su ležali velika bijela rukavica, i mrtvac sbradatom maskom u ruci, koji nisu imali ništa više za otkriti.

* * *

Godina je prošla, a od Randolpha Cartera ni glasa. Njegovo jeimanje još nepodijeljeno. Bostonsku adresu s koje je izvjesni “svamiChandraputra” slao upite raznoraznim misticima u godinama 1930.-31 .-32., uistinu bijaše zakupio neobični Hindus, ali on je otišaonedugo prije datuma sastanka u New Orleansu, te nikada više nebijaše viđen. Bio je opisan kao taman, bezizražajan, i bradat, i njegovje stanodavac mislio kako mu crnomanjasta maska - koja bijaše popropisima izložena - sasvim nalikuje. Ali nikada ga se, naime, nijesumnjičilo za povezanost s pojavama iz noćnih mora o kojima sušaputali lokalni Slaveni. Brda iza Arkhama su bila pretražena zbog

“metalne ovojnice”, ali ništa ni približno tome opisu nikada nijepronađeno. Međutim, službenik u Prvoj nacionalnoj banci uArkhamu se ipak prisjećao čudnovatoga čovjeka s turbanom koji jeunovčio začudni komad zlatne poluge u listopadu 1930. godine.

De Marigny i Phillips jedva mogu sabrati misli o svemu što sezbilo. Naposljetku, što je dokazano?

Postojala je priča. Postojao je ključ koji je mogao biti iskovan pojednoj od slika koje je Carter slobodno dijelio 1928. Postojali supapiri - koji nisu donijeli nikakvu prevagu. Postojao je zakrabuljenistranac, ali tko je sada živ vidio što je maska krila? Usred napetosti iolibanumova dima, onaj je čin nestajanja u satu lagano mogao bitidvostruka halucinacija. Hindusi znaju mnogo o hipnozi. Razumnalaže da je “svami” kriminalac s pretenzijama na imanjeRandolpha Cartera. Dok je autopsija kazala da je Aspinwall umrood šoka. Da li ga je samo bijes izazvao? A tek neke stvari u onojpriči...

U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama neobičnih uzoraka, iispunjenoj dimom olibanuma, Etienne-Laurent de Marigny čestosjedi i osluškuje pun nejasnih dojmova neprirodni ritam onogahijeroglifima ispisanog sata u obliku lijesa.

KIKA

[0] eikon: izraz koji se koristi za bilo kakvo utjelovljenje ili bilokakav prikaz, bez obzira na materijal i tehniku izvedbe, nekogbožanstva ili predmeta štovanja

[1] oniks: poludragi kamen koji najčešće dolazi sasvim cm,venama išaran poput mramora; služi za izradu nakita i luksuznihpredmeta, posuda, vaza

[2] Geoffrey Chaucer: pisac, filozof, alkemičar i astronom iz 14.stoljeća, koji nosi epitet oca engleske književnosti. Naširoko smatrannajvećim engleskim pjesnikom srednjega vijeka.

[3] epifiza: žlijezda u središtu mozga koja regulira budnost ispavanje, kojoj ezoteričan pripisuju mnoga druga egzotičnijasvojstva

[4] apopleksija: kap, ili moždani udar[5] Henry Fuseli: britanski slikar švicarskoga porijekla s kraja 18. i

početka 19. stoljeća, čiji su česti motivi bila nadnaravna bića iznoćnih mora

[6] Paul Gustave Doré (1832.-1883.): francuski umjetnik, graver,ilustrator i kipar čija su djela nerijetko imala mračnu i mističnutematiku, i koje je odlikovala izvanredna realističnost prikaza

[7] Sidney Sime (1867.-1941.): engleski umjetnik uglavnomzapamćen po svojim fantastičnim i satiričnim djelima, teilustracijama za priče irskog pisca lorda Dunsanyja, Lovecraftovogknjiževnog uzora

[8] Anthony Angarola (1893.-1929.): američki slikar koji je svojadjela fokusirao na borbe imigranata koji se hrvaju s uklapanjem ustranu kultura

[9] Francisco José de Goya y Lucientes (1746.-1828.): španjolskislikar i graver na dvoru španjolske krune, najvažniji europskiumjetnik svoga doba koji je maštovitim i subverzivnim radovimaizvršio golemi utjecaj na evoluciju slikarstva

[10] “Magnalia Christi Americana” (grubo prevedeno:“Veličanstvena Kristova djela u Americi”): knjiga koju je 1702.objavio Cotton Mather, i koja između ostalog sadrži opise Vještičjihsuđenja, bijega Hannah Dustan iz ruku Indijanaca i utemeljenja

sveučilišta Harvard.[11] “Čuda nevidljiva svijeta”: knjiga objavljena 1693., u kojoj

Cotton Mather objašnjava vražji plan uništenja plantaža i crkavakroz vještičje posrednike, što je dovelo do optuživanja ljudi koji nežive idealnim načinom života, te progonom “vještica”.

[12] Sir Edmund Andros (1637.-1714.): proengleski kolonijalniadministrator u sjevernoj Americi, čije je upravljanje dominionomNove Engleske bilo autoritativno i turbulentno

[13] Sir William Phipps (1650.-1694.): brodograditelj, pomorskikapetan, lovac na blaga, vojskovođa, te prvi krunom određeniguverner kraljevske provincije Zaljeva Massachusetts

[14] Clark Ashton Smith: samouki američki pjesnik, slikar, kiparte autor fantastičnih, horor i znanstveno-fantastičnih priča;dugogodišnji Lovecraftov prijatelj

[15] groblje Mount Auburn: utemeljeno 1831. kao prvo američko“vrtno” groblje koje je napravilo odmak od tradicionalnih,kolonijalnih groblja vezanih uz samu crkvenu građevinu (trojicanavedenih bijahu Lovecraftovi suvremenici i poznate ličnosti)

[15a] Nemesis: starogrčka božica koja po zaslugama dijeli sreću ilinesreću, a u nekim slučajevima je i božica osvete koja kažnjavazločince, napose one koji prkose bogovima

[16] simbolizam: umjetnički pokret 19. stoljeća koji je odbaciorealizam, među pjesnicima ga predvodi Charles Baudelaire

[17] Bratstvo prerafaelita: reformistička skupina umjetnika koja jesmatrala kako su klasične poze i elegantne kompozicije uRafaelovim djelima imale štetan utjecaj na akademska izučavanjaumjetnosti

[18] Charles Baudelaire (1821.-1867.): francuski pjesnik, strastveniljubitelj i prevoditelj Poeovih djela kojega su suvremenici odbacilikao nemoralnog bludnika i boema. Skandaloznim i zastrašujućimstilom nadahnuo cijelu generaciju pjesnika, ali slavu stekao tekdesetljećima nakon smrti.

[19] taksidermija: postupak prepariranja mrtvih životinja u svrhuizlaganja na javnim mjestima

[20] bakanalije: divlja i mistična slavlja grčko-rimskog boga vinaBakha, koje danas kao pojam opisuju bilo kakav oblik pijanog slavlja

[21] Belial: demon laži koji je nekada pripadao anđelima, jedan odčetiri vladara pakla. Tradicija kaže da je stvoren odmah iza Lucifera.

[22] krizolit: poludragi kamen tamnozelene ili zeleno-zlatne bojeza koji se vjeruje da ima iscjeliteljska svojstva

[23] stadij: drevna grčka mjera za udaljenost različito tumačenihveličina. Po nekim drevnim filozofima, olimpijski stadij je imao neštomanje od 200 metara.

[24] kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi zafini nakit, te za kojeg se vjeruje da pročišćuje misli i ublažava lošesnove

[24a] beril: mineral koji je u čistome obliku bezbojan, ali zbograznih nečistoća može biti zelen, plav, žut, crven i bijel;uravnotežuje čakre i priziva velikodušnost

[25] lapis-lazuli: relativno rijedak poludragi kamen koji se zbogsvoje intenzivne plave boje iskapa od 3. tisućljeća pr. Kr., te sevjeruje da donosi iskrenost i pojačava kreativnost.

[26] granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanogadoba kao drago kamenje i abraziv; kamen ljubavi i strasti

[27] porfir: magmatska stijena dobivena hlađenjem lave koja unajcjenjenijem obliku dolazi u zagasito crvenoj boji

[28] hijalin: grčki korijen značenja kristal, staklo; označava tvarkoja nalikuje staklu

[29] arhont: titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkimpolisima

[30] lustrum: naziv za period od pet godina u drevnome Rimu[31] felah: naziv za seljaka, farmera ili težaka s Bliskoga istoka ili

iz sjeverne Afrike koji se koristio za vrijeme Osmanskog carstva.Dolazi od arapske riječi za onoga koji ore polje.

[31a] Meroë: drevni grad na istočnoj obali Nila u današnjem Sudanu, koji bijašeglavni grad moćnoga kraljevstva i gdje danas stoji oko 200 piramida, od kojih su mnogeu ruševinama

[31b] Ophir: nikada pronađena legendama luka poznata po svome bogatstvu, koja sespominje u Biblij

[32] Flegeton: u grčkoj mitologiji jedna od pet rijeka podzemnogasvijeta mrtvih, goruća rijeka ključajuće krvi u kojoj se kuhaju duše

[33] Pentelikus: visoki planinski lanac sjeveroistočno od Atene[34] Hipnos, Hipno (grč. "Yjtvoç): personifikacija sna u grčkoj

mitologiji. Njegova je palača mračna pećina oko koje rastu cvjetovimaka, gdje sunce ne sja, i koja nema nikakve prozore ili vrata da gaškripa šarki ne probudi.

[35] Atika: povijesna regija u Grčkoj u čijem je središtu Atena[36] Lindum Colonia: povijesni grad i utvrda u rimskoj provinciji

Britaniji, koji se danas zove Lincoln u Engleskoj.[37] Briti: izraz kojim se u najširem smislu označava

domorodačko stanovništvo keltskih plemena u drevnoj Britaniji prijedolaska rimskih i anglosaksonskih osvajača.

[38] Charles Hoy Fort (1874. - 1932.): poznati američki pisac iistraživač okultnih, nadnaravnih i paranormalnih fenomena.

[38a] levijatan: sinonim za bilo koje veliko morsko čudovište ili stvorenje nazvano pogolemoj mitološkoj vodenoj nemani, po nekim izvorima opisanoj kao neranjivi divovskikit, gospodar mora i vladar ljudi, koji je u Starome zavjetu progutao Jonu.

[38b] tritoni: zajednički naziv porodice vrlo velikih i grabežljivih morskih puževa,čije školjke mogu narasti do pola metra. Ime dobili po sinu boga mora koji je čestoprikazivan kako puše u njihovu školjku da uzburka valove užasnim zvukom poput rikedivljih zvijeri.

[39] Jonathan Belcher, William Shirley, Thomas Pownall i sirFrancis Bernard: svi odreda kolonijalni upravitelji britanskeprovincije Zaljeva Massachusetts u 18. stoljeću.

[40] nereide: u grčkoj mitologiji morske nimfe koje često pratePosejdona i znaju biti od pomoći mornarima u opasnim olujama

[41] dispepsija: stanje kojim se označava bol u gornjem dijeluprobavnog sustava

[42] kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi zafini nakit, te za kojeg se vjeruje da pročišćuje misli i ublažava lošesnove

[43] arkana: u ovome smislu označava skup ezoteričnih misli iliuvjerenja, to jest, ideja koje razumije i čuva mala skupina onih kojidijele rijetke i neobične interese

[44] drvljanik: mjesto, najčešće uz kuću, gdje se čuva drvna

građa, ili drvo za ogrjev spremno za cijepanje[45] aegipan: mitsko biće slično faunu ili satiru; čovjek s kozjim

nogama[46] drijade: vrlo plahe šumske nimfe iz grčke mitologije koje

naročito vole hrastovo drveće[46a] olibanum: stablo iz čije se kore, njezinim zarezivanjem,

dobiva smola koja se također naziva tamjan.[47] Benares ili Varanasi: grad na obalama Gangesa, najsvetiji i

najstariji grad u Indiji u čijoj je okolici Buda održao svoju prvupropovijed

[48] Fotostat: rani projekcijski fotokopirni aparat napravljenpočetkom 1900-ih

[49] Shaddad: povijesni kralj izgubljenoga legendarnoga gradaIrama, po Kuranu izravni potomak Noe, koji je s bratom vladao nad1000 plemena.

[50] Arabia Petraea: povijesna pogranična provincija podupravom Rimskog Carstva početkom drugog stoljeća, čiji je glavnigrad bio svjetski poznati grad Petra u današnjem Jordanu.

[51] Irem ili Iram: Grad Tisuću Stupova, legendarni arapskiizgubljeni grad kojega Kuran opisuje kao grad štovatelja kamenihidola i okultnoga, te kojega je Bog zbog izopačenosti gnjevnimvjetrovima zauvijek zakopao u pijesku.

[52] granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanogadoba kao drago kamenje i abraziv

[53] pilon: u ovome kontekstu grčki izraz za monumentalni ulazu egipatski hram. Obično se sastojao od dva velika tornja koji sesužavaše prema vrhu i koje je na pola visine spajao dio koji jeograđivao prolaz među njima.

[54] Lomar: izmišljena zemlja koja se spominje u višeLovecraftovih priča. Navodno se uzdignula iz mora nedaleko odZemljina sjevernoga pola u vrlo dalekoj prošlosti, te je domlegendom obavijenih Pnakotskih rukopisa.

[54a] Tatarija: u ovome kontekstu ime koju su koristili Europljaniu srednjem vijeku za Veliku stepu, golemi prostor sjeverne i

središnje Azije koji se protezao od Kaspijskog mora sve do Pacifika;dom mnogim narodima, a između ostalih i Tatara

[55] nadir: točka na nebeskoj sferi točno ispod promatrača, točkakrajnje suprotna zenitu; dakle, krajnje niska točka

[56] Hiperboreja: legendarni kontinent unutar arktičkoga kruga.Prije no što su ga smlavile ledene ploče u pleistocenu, bio je topao iplodan i bogat džunglama te ga nastanjivaše posljednji dinosauri,mitska bića, i fantastične rase u svojim veličanstvenim gradovima.