Grossglockner i Dolomiti

Dnevnik ekspedicije na najviši vrh Austrije - Grossglockner i Dolomiti u Italiji ....

1

Ponovo se vraćam Alpama...

GROSSGLOCKNER I DOLOMITI


2

EKSPEDICIJA:

GROSSGLOCKNER I DOLOMITI

Autor: Sanjin Smriko


3

Grossglockner i Dolomiti 24.08. - 30.08. 2015.

Ekspediciju čine: Smriko Sanjin-vođa tima, Jelena Simović, Adisa Dževlan, Fahra Čolpa,

Almir Pinjić, Rasim Radonja, Emin Gibović

Ponovo se vraćam Alpama...

Grossglockner ili Black Mountain (Crna planina) sa 3798m/nv nije samo najviši vrh

Austrije, on se ubraja i među najviše vrhove Alpa. Vrh je piramidalnog oblika (podsjeća na

veliko zvono), a prvi uspon bio je 1799. god. S vrha, na kojem stoji križ, pružaju se predivni

pogledi na veći dio Austrije, a za lijepog vremena mogu se vidjeti i Julijske Alpe.

Jutro 24.08.2015. godine oko 10:00 sati dolazi mi Jeca iz Foce i to je znak za „frku“ koja

ne može bez mene, jer se nisam spakovao, a još nisam sve obavio sto trebam prije putovanja.

Odmah idem do stanice uzimam cepin i uže, usput svraćamo u prodavnicu i pakovanje može

početi. U „frci“ prođe dan. Spakovani čekamo da nas Almir nazove i to vrijeme kao da je

stalo, nikad da prođe. U 22:00 sata krećemo iz Zenice i nastavljamo prema planu puta Zagreb

- Bregana (SLO) - Ljubljana - Jesenice - tunel Karavanke (AUT) - Spittal zatim lokalnom

cestom Lienz - Kals am Grossglockner.


4

Dana 25.08.2015. godine dolazimo do

malog turističkog mjesta Kals am

Grossglockner. Slijedi mali zastanak pa

nastavljamo do Lucknerhaus-a (1920 m/nv)

naše polazne tačke za avanturu.

Lucknerhaus je idealno polazište za brojne,

prekrasne pješačke i skijaške ture u

Nacionalnom parku Hohe Tauern.

Ekspedicija „Glossglockner“ ili Glockner, kako mu tepaju, počinje.

Nakon jednog i po sata dolazimo do

drugog planinarskog doma Lucknerhutte

(2241 m/nv) gdje ostatak ekipe ostavlja

ruksake na žičaru do slijedećeg doma

(žičara 4 eura), a ja svoj ruksak nosim sa

sobom. Po tmurnom i kišovitom vremenu,

bez Sunca, vedrine i bljeska alpske

bjeline, ništa nema od planinske idile.

Nema ni mrmota ni divokoza samo kišno

sivilo, ali to nas ne obeshrabruje da

nastavimo dalje.

I nakon još sat i po dolazimo do doma

Studlhutte gdje pravimo prvu veću pauzu.

Ovaj dom koji se nalazi na 2801 m/nv izgleda

kao četvrtina limene

konzerve, jako uredan i

čist, moderan, sa

ponudom hrane i pića

koje oni proizvode. Naručujemo nudlsupu koja nas nije oduševila osim

što nas je iznenadio ogromni tanjir. Dok jedan dio ekipe ostaje jer će

penjati Stuedlgard sutra, mi nastavljamo stazom Via Normale do

slijedećeg doma.


5

Samo što smo krenuli navukla se gusta magla i samo na prekide se malo

razmakne kao da nam želi pokazati kuda trebamo preko ledenjaka

Kodnitzkees bezbjedno proći pa da pronađemo pravi ulaz u ferratu. Kiša

pojačava pa prelazi prvo u susnježicu, a u ferrati nas uhvati led sa jakim

vjetrom. Strašni uslovi i nevrijeme nas usporavaju. Ledeno kamenje i sajle

za koje se moramo hvatati trenutno lede prste. Još malo je do doma i

skupljamo zadnje atome snage koje

nam vjetar i hladnoća nisu uzeli i

tako odolijevamo nevremenu i dolazimo do doma

Erzherzog-Johann Hutte (3454 m/nv) koji kao da niče iz

stijene i uklapa se u kameni sklop, on je najviše alpsko

sklonište u istočnom dijelu Alpa. Tu ćemo noćiti (noćenje

sa doručkom 24 eura).

„U glavi mi se vrti milion misli, kako to sve izgleda, kako ću

uspjeti sve izdržati itd itd. Naučena sam da sve izdržim, pa sebi

govorim:” Jaka si, možeš ti to,

ipak su me moji „vukovi“ obučili

za moguće i nemoguće... Od

magle ništa ne vidimo, a ja se

pitam gdje idemo, samo da vidim

dokle... jaka kiša, snijeg i led

dovode u ispit naše sposobnosti, nije mi bilo svejedno, ali

vjerujem mom vođi Sanji i nastavljamo polako, ali

sigurno... KOONAČNOOO dom na vidiku, izmoreni, ali

srećni sigurno smo stigli.„- Jelena Simović

Prognoza koju gledamo daje nam nadu da će nevrijeme prestati i sa tom nadom umorni

smo brzo zaspali.


6

Budimo se ranom zorom 26.08.2015. godine i izlazak sunca nas pravo raduje. Vrijeme će

nam dozvoliti nastavak avanture. Pakujemo

se i oko 7:00 sati izlazimo iz doma

Erzherzog-Johann Hutte (3454 m/nv) -

takozvano Orlovo gnijezdo. Odmah

stavljamo dereze i dotežemo ostatak opreme

i idemo ka vrhu. Prvi sniježni dio prolazimo

lako, bezbjedno i polako se zagrijavamo za

teži dio puta, a to je ulazak u ferratu i

prelazak grebenom do samog vrha.

Suncem obasjanim stijenama korak po korak napredujemo i dolazimo do Kleinglocknera

(3770 m/nv) odnosno „Malog Glocknera“. To je jako blizu našeg cilja. Vidimo ga u daljini.

Malo smo predahnuli pa nastavljamo dalje od stuba do stuba sigurnim koracima napredujemo

po oštrom stjenovitom i zaleđenom grebenu.

Brzo napredujemo prema vrhu. Nakon dva

sata dolazimo do najvišeg vrha Austrije,

Grossglocknera (3798 m/nv). Vrijeme dolaska

na vrh je 9:15 sati. Nakon jučerašnjeg

nevremena ponovo nam je planina dozvolila

da sve prođe kako treba. Idem zadnji i gledam

ostatak ekspedicije kako dolaze na vrh svi

zadovoljni. Dodirujem krst koji je na vrhu i

tada emocije kreću, opet smo uspjeli.


7

Ove osjećaje je nemoguće opisati riječima to se

samo može doživjeti. Čestitamo jedni drugima i

uživamo u svakom trenutku koji nam pruža ova

planina. Pogled s vrha Grossglockner je jedan od

najdaljih od svih planina u istočnim Alpama.

Sunčano vrijeme bez daška vjetra nam omogućava

pogled sve do Regensburga i vrhova Bohemian

Forest na sjeveru, Mt. Ortler na zapadu, Padan

Plain na jugu, i na Mt. Triglav i Totes Gebirge na

istoku. Takođe i na ledenjake koji se nalaze u

podnožju koji su ispucali i postali jako opasni za

alpiniste. U svakom slučaju praznik za oči i dušu

“Ujutro oko 6 sati, Sanjo me budi i kaže krećemo. Uzbuđenje iz časa u čas raste.

Mislim u sebi pomjeram svoje granice, a takoreći nismo ni „ na pola

puta“. Vidimo krst, osmijeh je tu, ja i Sanjo u navezi pogledamo

se, u njegovom pogledu vidim dodatnu sigurnost… i to je to, za

nekih 20-ak min smo bili na vrhu, Adisa, Rasim, Emin, Jelena i

Sanjo na vrhu! Vlada dobro raspoloženje, a ja ponosna na sve

nas... Penjanje samog vrha nije bilo jednostavno, snijeg, pa

onda stijene i led, more ljudi, naveze, ipak penjem i ja, za mene

sve je ovo novo, ali mora se sa nečim početi, zar ne? Bez muke

nema nauke… ” - Jelena

Ovo je druga ekspedicija pod mojim vodstvom i

ovoga puta smo uspjeli svi se popeti. To je poseban

osjećaj, javlja se velika sreća i zadovoljstvo, pozitivna

energija jednostavno isijava i nemoguće je zaustaviti.

Sa vrha gledamo kako kolona planinara hita prema

vrhu i da će nas u povratku „zakačiti“ gužva. Još malo

smo ostali i krećemo nazad iako bi mogli još dugo

ostati i uživati u pogledu na sve vrhove koji su kao na

dlanu. Kao što smo i očekivali, gužva i mimoilaženja na

ferrati nastaju odmah sa spuštanjem niz prvu dužinu. Austrijski vodiči se bezobrazno guraju,


8

presjecaju naveze i ukačuju se na sidrišta koja su već zauzeta, ali smo sreli alpiniste iz

Švedske i Engleske i jako su bili

prijatni i dok smo čekali na prolaz

pričali smo o iskustvima u Alpama.

Sigurno i polako silazimo do doma, jer

svaka žurba u ovim uslovima donosi

probleme. Uzimamo ostatak stvari i

gledamo što prije da krenemo jer se

ponovo prikrada magla.

Prelazimo preko glečera i dolazimo do doma Studlhutte (2801 m/nv). Uzimamo

razglednice i idemo bez žurbe jer smo sve opasne dijelove prošli. Nedaleko od doma

ugledamo divokoze, čitavo stado od 9 jedinki sa vođom ogromnih rogova. Posmatramo ih i

divimo se eleganciji njihovih skokova sa stijene na stijenu. Ipak su tu kao što smo čitali i

dobili informacije od prijatelja koji su bili prije nas, a i mi imamo priliku da ih vidimo uživo.

Idemo

prema dolini

mrmota i

očekujem da i

njih vidimo.

Spuštamo se i čujemo zvižduke, tu su samo još da ih upratimo. Pravimo pauzu, sjedimo na

velikom kamenu i tražimo ih. Samo što smo se smirili ugledali smo ih kako trče dolinom,

jedan drugi, treći... ima ih po cijeloj dolini. Mrmoti su članovi porodice vjeverica sa kratkim

dlakavim repom koji se završava čuperkom, gustim sivkastim krznom i malim ušima.

Glečerska rječica, divokoze i mrmoti su pravi odmor nakon napornog dana. U 19:10 sati

dolazimo do Lucknerhaus-a gdje ćemo nočiti.


9

Ujutru 27.08.2015. godine oko 10 sati

dolazi ostatak ekipe i krećemo prema

Dolomitima, nastavku neše ekspedicije.

Na putu za Dolomite svratili smo do

Dekatlona za obnovu i nabavku opreme,

te na ulazu u Lienzu na Hochstein smo

našli osttirodler „čudna“ i jako zanimljiva

„vozilica“ - ljetni tobogan. Prvo nas je

gondola digla na vrh staze, a onda uzbudljiva vožnja na jednoj od najspektakularnijih i

najdužih alpskih podmetače na svijetu! Kroz zelene šume, s puno valovitih dijelova, krivulja i

petlje podižu vam adrenalin. Staza je duga 2,7 km i putuje skroz u dolinu. (vožnja 11 €) Iz

gondole, a iz osttirodler se pruža super pogled na Bruck dvorac i grad Lienz. Bruck dvorac

smjestio se visoko na stijeni na zapadnom ulazu u

gradić Lienz i vidljiv je iz svih smjerova. Izgradili

su ga grofovi Görzer u 13. stoljeću. U dvorcu se

nalazi bogata zbirka austrijskog

ekspresionista Albina Eggera - Lienza, jednog od

najznačajnijih tirolskih umjetnika.

Nastavljamo put prema Lago di Misurina i onda do

Cortine d'Ampezzo gdje idemo u kamp Roccetta. Tu

ćemo nočiti. Park se nalazi u mirnom i sunčanom

okruženju, udaljen 20 minuta hoda od poznatog

skijaškog centra Cortina. (Nočenje u kampu 8€ po

osobi, a za auto i šator 8,50 €)

I u rano jutro 28.08.2015. godine u 5:00

sati ustajemo i u 6:00 sati već krećemo do

planinarskog doma Rifugio Auronzo (2333

m/nv). Dolazimo u 08:00 sati, ostavljamo auto i

naša pješačka tura po Dolomitima može da

počne. Lagana šetnja i uživanje u stjenovitim

Dolomitima.


10

Nakon 40-tak minuta

dolazimo do drugog

planinarskog doma Lavaredo

(2344 m/nv), koji se nalazi u

podnožju tri ogromne stijene

koje se zovu Tre Cime i koje

su dominantne u ovoj dolini i

izgledaju očaravajuće,

grandiozne i prkosne. Stalno

su nam pred očima. Tre Cime

su masiv koji stoji sam bez

drugih vrhova u neposrednoj

blizini što naglašava njihovu

visinu i ljepotu.


11

Udaljavamo se i dolazimo do doma

Locatelli (2450 m/nv) nalazi se u parku prirode

Tre Cime i to je polazno mjesto za naše ferrate

koje smo izabrali. U domu se nalazi mala

kapelica. U ovom domu radi Dušan iz

Banjaluke. Pričao nam je o ovom mjestu,

njegovim zanimljivim i neobičnim pojedinostima koje moramo nekom prilikom posjetiti.

Nakon kratkog odmora oblačimo opremu i idemo u našu prvu

ferratu. To je Toblinger ili Torre di Toblin (2615 m/nv). Veoma

atraktivna i dosta zahtjevna, kako nam je Dušan rekao. Samo što

smo krenuli odmah atraktivne dužine i zapažamo da do vrha

idemo okomito.

Ljestve i sajle nam

olakšavaju, ali pogled

ispod nas je

zastrašujući. Adrenalin

se budi, sigurno i polako, korak po korak,

stepenicu po stepenicu, penjemo i uživamo u

pogledu koji pruža ovaj stjenoviti sklop.

Na pola puta, pred uske i zahtjevne

dijelove, čuje se šapat u ekspediciji! Da li

ćemo gore? Kako ćemo sići? Je li kukavički

ovdje odustati? Strah! Nesigurni pogledi!

Nevjerica! Prekidam tu nesigurnost.

Ohrabrujem ih, a strah je normalna pojava,

kada ga nema, onda je vrijeme da se odustane

od ovakvih opasnih avantura.


12

Bodrim članove naše

ekspedicije i uvjeravajući ih

da možemo uspjeti, ako

ostanemo zajedno i tako

savladamo ove prepreke. A

nagrada će biti veličanstveni

pogled sa vrha planine.

Ponovo se javio optimizam i

vratila se poljuljana sigurnost.

Idemo dalje kroz stjenovite

okomite uske usjeke, radimo

kao tim, jedni drugima

pomažemo da što lakše

prođemo ove adrenalinske

uspone. Svaku priliku koristim

da se naslonim leđima na

stijenu i bacim pogled na

dolinu sa ovih orlovih visina.

Nešto više od sata

dolazimo na vrh. Popeli

smo se na Toblinger ili

Torre di Toblin (2615

m/nv). Predivno,

očaravajuće,

adrenalinski, a dosta

zahtjevno. Na vrhu smo

se zadržali oko sat

vremena, zabilježili naš

poduhvat zajedničkom

fotografijom. Zatim se

spuštamo kružnom turom

prema planinarskom

domu Lokatelli.


13

Pravimo pauzu u potpuno različitom okruženju nego

kada smo krenuli. Graja, more ljudi oko doma i po cijeloj

dolini. Svi su došli da se dive stjenovitim skulpturama

koje je napravila priroda. Tre Cime ili tri vrha su

vjerojatno jedan od najpoznatijih planinskih skupina u

Alpama. Tri vrha, od istoka prema zapadu, su: Cima

Piccola / Kleine Zinne ("mali vrh"), Cima Grande / Große

Zinne ("veliki vrh"), Cima Ovest / Westliche Zinne

("zapadni vrh"). Dio su jezične granice između

njemačkog i italijanskog govornog područja. Dušan nam

kaže da je ovo samo mala gužva jer je skoro kraj sezone.

Krajem jula i početkom agusta bude po 10000 ljudi, tako da ovih sada 2500 - 3000 je sasvim

standardno

Povratak prema

Auronzu smo odlučili

preko druge ferrate

Monte Paterno (2745

m/nv). Njen vrh je malo

viši od Toblina, ali i

manje zahtjevan. Sami

ulazak u Paterno je

ulazak u tunel i taj tunel

ide kroz cijelu stijenu i čini veći dio ove ferate. Neobično je to što je vani temperatura od 36

ºC, a u tunelu je jako hladno i mračno i cijeli tunel je okovan ledenim kristalima.


14

Dodatno uzbuđenje!

Naizmjenično se izmjenjuju

prozorčići, kao vidikovci na

obje strane doline, sa jedne

strane na mala jezera, a sa

druge na Tre Cime. Osim za

fantastičan pogled, naravno,

služe da se malo i ugrijete.

Za manje od sat vremena

smo na vrhu. I sa ovog vrha je

pogled prelijep, sada vidimo Toblin na kojem smo bili. Simbolika svih vrhova u Dolomitima

je što je svaki vrh obilježen velikim krstom, ali svaki različit i poseban. Na Monte Paternu od

krsta se spuštaju sajle i na njih su zakačene zastavice kao na Himalajima.

Ostajemo dugo na

vrhu. U kasno popodne

nastavljamo prema

Rifugio Lavaredo, zatim

do Rifugio Auronzo.

Samo jedan dan u

Dolomitima je jako malo

jer se ima penjati

najmanje mjesec dana. I

taj mali dio ljepote koji

smo vidjeli će nas vratiti

ponovo u ove kamene

divove.


15

Pakujemo stvari i idemo u Cortinu d'Ampezzo. Prošetali smo poznatim skijaškim

centrom. Na trgu je postavljena umjetna stijena na koju se penju dječica i pored nje je

promocija novog Bentlija. Jako umorni dolazimo u kamp Roccetta i odmah idemo spavati.

Planinarski i alpinistički dio našeg putovanja je završen...

Jutro 29.08.2015. godine. Ustajemo u 6:00 sati, pravimo čaj, doručkujemo, pakujemo

kamp opremu i idemo prema moru da saberemo utiske i malo se odmorimo. Vozimo se kroz

Italiju, prolazimo kroz Sloveniju i ulazimo u Hrvatsku. Putujemo duž Jadranske obale i

dolazimo u kamp u Paklenici.

Dolazimo u 19:00 sati, postavljamo kamp 10m od plaže i gledamo zalazak sunca. Ljepota

i uživancija! (noćenje u kampu je 32 kn po osobi, auto i šator 23 kn i turistička taksa 25kn)

Ne moramo rano ustajati, 30.08.2015. godine. Sunce nas budi u 7:00 sati. Cio dan odmor,

kupanje, gušteranje, uživanje u morskim čarolijama. Popodne je i to je znak da je naše

putovanje završeno, pakujemo se i krećemo za BiH.

Pravimo malu pauzu na ušću

Krke i gledamo zalazak sunca. Na

putu kući već smo sanjali nove

planinske avanture. U šapatu smo

samo neke nabrajali, sa osmijehom

na licu. U jedno smo sigurni:

ponovo se vraćamo planinskim

vrhovima! Kojim, e to ćete čitati u

narednom dnevniku

Documents

Grossglockner i Dolomiti