of 27/27
Gregorijansko pjevanje ____________________________________________________________________________________________ ____________________________________________________________________________________________ ____________________________________________________________________________________________ ____________________________________________________________________________________________ 1 GLREGORIJANSKO PJEVANJE (Cantus gregorianus) DEFINICIJA I OSOBINE ednoglasno pjevanje Katoličke Crkve rimskog obreda (bez pratnje instrumenata) naziva se gregorijansko pjevanje. Nastalo je u liturgijskom bogoslužju i u njemu se razvijalo sve od prvih kršćanskih vremena. Gregorijansko pjevanje označuje posebni repertorij vokalne glazbe na latinskom jeziku izvođen na liturgijskim slavljima. Gregorijansko pjevanje je dijatonsko (svaki tetrakord u ljestvici ima samo jedan polustepen i dva cijela stepena), slobodnog ritma (glazba nije određena mjerama niti taktnim crtama, što pridonosi slobodnijem melodijskom gibanju i deklamiranju liturgijskog teksta, te pridonosi uklanjanju jednoličnosti, tvrdoće i ukočenosti) i modalno (nastalo na temelju starocrkvenih ljestvica). Prema načinu izvođenja gregorijansko pjevanje može biti: solističko (svećenik ili psalmist pjeva gregorijanski napjev), responzorijalno (solist pjeva - a završni dio pjeva zbor) i antifonalno (dva zbora pjevaju naizmjenično). Hrvati za gregorijansko pjevanje upotrebljavali su izraz koral koji označava gregorijanski i biblijski napjev. Danas riječ koral nema uvijek isto značenje. Stoga prikladnije je upotrebljavati izraz gregorijansko pjevanje umjesto izraza gregorijanski koral. Sam naziv gregorijansko pjevanje pobliže označava i narav tog oblika liturgijske glazbe. Ono je uistinu u liturgiji ipak samo pjevanje. Stoga izraz lat. "cantus gregorianus" - tal. "canto gregoriano" - "gregorijansko pjevanje", kojeg donose i koncilski dokumenti, bolje odgovara označavanju sveukupnog repertorija koji je "vlastit rimskoj liturgiji" (Sacrosanctum Concilium 116). Gregorijanska melodija Gregorijanska melodija najviše se kreće u povezanim stupnjevima (nota do note) i ima uski opseg. U notaciji se služi sa tetragramom (četri linije), te s pomoćnom crtom ispod i iznad crtovlja, te se na taj način lako može obuhvatiti struktura gregorijanskog pjevanja. U svojoj arhitektonskoj liniji gregorijanska melodija je povezana s gramatičkim naglascima latinskog teksta. "Nijedna glazba nije znala tako stvoriti savršenu povezanost između melodije i teksta kao gregorijanska glazba" (Ferretti). Začetak melodije je proizišao iz recitativnog naglaska samog teksta, kojeg su gregorijanski umjetnici razvijali i varirali na razne načine. Zakon naglaska latinske riječi je osnovni u skladanju gregorijanskih melodija, ali nije jedini. Početne i završne formule su karakteristični elementi u modalnoj strukturi gregorijanskog napjeva. Naglasak fraze je melodijski vrhunac prema kojem se razvija melodija te sačinjava središte jednog incisuma ili jedne fraze ili jednog glazbenog perioda. Oko ovog pravog središta ili melodijskog vrhunca mogu se izdvojiti drugotni ritmičko- melodijski naglasci, ali uvijek u odnosu s glavnim naglaskom. Melodijske formule imaju bitnu ulogu u tijeku stvaranja gregorijanskog napjeva. Gregorijanski skladatelj znao je razne načine za skladanje melodija. Ovi načini ili modalne formule bili su kao zadani motiv, koje je skladatelj veoma dobro poznavao i koristio u skladanju novih gregorijanskih napjeva. Imali su točno određenu modalnu strukturu koju su na razne načine varirali - razvijali. Ne samo da su se takve formule primjenjivale na različite tekstove, već su zajedničke i raznim modusima. Za sadržaj jedne gregorijanske melodije karakteristična je prisutnost određenih formula: početne (intonazione), središnje (mediana) i završne (kadenca) formule. One se također razlikuju po različitom načinu: slogovne, polu-ukrašene (neumatske) i melizmatske formule. S obzirom na unutarnju strukturu formule, razlikujemo toničke formule (naglasak se pojavljuje s jednim ili dvama podizanjima melodijske linije), psalmodijske formule (imaju tri elementa: početnu intonaciju, tenor i kadencu), nenaglašene formule (u obliku vokaliza na završetku sloga riječi - kadencijalne formule). Estetska vrijednost i mudra upotreba svih ovih vrsta formula, koji su prisutni u svakoj gregorijanskoj melodiji, pružaju gregorijanskoj monodiji raznolikost i neprocjenjivu ljepotu, zahvaljujući spontanosti i prirodnosti s kojom je skladatelj upotrebio svoju umjetničku vještinu u skladanju. Skladatelj nije težio da bude orginalan, već je obrađivao i razvijao već postojeće tradicionalne teme, koje su mu služili kao modeli u njegovom stvaralaštvu. U gregorijanskom repertoriju mogu se odrediti tri melodijska stila: a) slogovni ili deklamatorijski (ne ukrašeni) koji karakterizira jednostavne melodije, u kojoj svaka neuma ima jedan slog, a ponekad jedan slog ima dvije-tri neume (silabički). J

Gregorijansko pjevanje

  • View
    175

  • Download
    23

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Skripta

Text of Gregorijansko pjevanje

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    1

    GLREGORIJANSKO PJEVANJE (Cantus gregorianus)

    DEFINICIJA I OSOBINE

    ednoglasno pjevanje Katolike Crkve rimskog obreda (bez pratnje

    instrumenata) naziva se gregorijansko pjevanje. Nastalo je u liturgijskom bogosluju i u njemu se razvijalo sve od prvih kranskih vremena. Gregorijansko pjevanje oznauje posebni repertorij vokalne glazbe na latinskom jeziku izvoen na liturgijskim slavljima. Gregorijansko pjevanje je dijatonsko (svaki tetrakord u ljestvici ima samo jedan polustepen i dva cijela stepena), slobodnog ritma (glazba nije odreena mjerama niti taktnim crtama, to pridonosi slobodnijem melodijskom gibanju i deklamiranju liturgijskog teksta, te pridonosi uklanjanju jednolinosti, tvrdoe i ukoenosti) i modalno (nastalo na temelju starocrkvenih ljestvica).

    Prema nainu izvoenja gregorijansko pjevanje moe biti: solistiko (sveenik ili psalmist pjeva gregorijanski napjev), responzorijalno (solist pjeva - a zavrni dio pjeva zbor) i antifonalno (dva zbora pjevaju naizmjenino).

    Hrvati za gregorijansko pjevanje upotrebljavali su izraz koral koji oznaava gregorijanski i biblijski napjev. Danas rije koral nema uvijek isto znaenje. Stoga prikladnije je upotrebljavati izraz gregorijansko pjevanje umjesto izraza gregorijanski koral. Sam naziv gregorijansko pjevanje poblie oznaava i narav tog oblika liturgijske glazbe. Ono je uistinu u liturgiji ipak samo pjevanje. Stoga izraz lat. "cantus gregorianus" - tal. "canto gregoriano" - "gregorijansko pjevanje", kojeg donose i koncilski dokumenti, bolje odgovara oznaavanju sveukupnog repertorija koji je "vlastit rimskoj liturgiji" (Sacrosanctum Concilium 116).

    Gregorijanska melodija

    Gregorijanska melodija najvie se kree u povezanim stupnjevima (nota do note) i ima uski opseg. U notaciji se slui sa tetragramom (etri linije), te s pomonom crtom ispod i iznad crtovlja, te se na taj nain lako moe obuhvatiti struktura gregorijanskog pjevanja. U svojoj arhitektonskoj liniji gregorijanska melodija je povezana s gramatikim naglascima latinskog teksta.

    "Nijedna glazba nije znala tako stvoriti savrenu povezanost izmeu melodije i teksta kao gregorijanska glazba" (Ferretti).

    Zaetak melodije je proiziao iz recitativnog naglaska samog teksta, kojeg su gregorijanski umjetnici razvijali i varirali na razne naine. Zakon naglaska latinske rijei je osnovni u skladanju gregorijanskih melodija, ali nije jedini. Poetne i zavrne formule su karakteristini elementi u modalnoj strukturi gregorijanskog napjeva. Naglasak fraze je melodijski vrhunac prema kojem se razvija melodija te sainjava sredite jednog incisuma ili jedne fraze ili jednog glazbenog perioda. Oko ovog pravog sredita ili melodijskog vrhunca mogu se izdvojiti drugotni ritmiko-melodijski naglasci, ali uvijek u odnosu s glavnim naglaskom. Melodijske formule imaju bitnu ulogu u tijeku stvaranja gregorijanskog napjeva. Gregorijanski skladatelj znao je razne naine za skladanje melodija. Ovi naini ili modalne formule bili su kao zadani motiv, koje je skladatelj veoma dobro poznavao i koristio u skladanju novih gregorijanskih napjeva. Imali su tono odreenu modalnu strukturu koju su na razne naine varirali - razvijali. Ne samo da su se takve formule primjenjivale na razliite tekstove, ve su zajednike i raznim modusima. Za sadraj jedne gregorijanske melodije karakteristina je prisutnost odreenih formula: poetne (intonazione), sredinje (mediana) i zavrne (kadenca) formule. One se takoer razlikuju po razliitom nainu: slogovne, polu-ukraene (neumatske) i melizmatske formule. S obzirom na unutarnju strukturu formule, razlikujemo tonike formule (naglasak se pojavljuje s jednim ili dvama podizanjima melodijske linije), psalmodijske formule (imaju tri elementa: poetnu intonaciju, tenor i kadencu), nenaglaene formule (u obliku vokaliza na zavretku sloga rijei - kadencijalne formule). Estetska vrijednost i mudra upotreba svih ovih vrsta formula, koji su prisutni u svakoj gregorijanskoj melodiji, pruaju gregorijanskoj monodiji raznolikost i neprocjenjivu ljepotu, zahvaljujui spontanosti i prirodnosti s kojom je skladatelj upotrebio svoju umjetniku vjetinu u skladanju. Skladatelj nije teio da bude orginalan, ve je obraivao i razvijao ve postojee tradicionalne teme, koje su mu sluili kao modeli u njegovom stvaralatvu.

    U gregorijanskom repertoriju mogu se odrediti tri melodijska stila:

    a) slogovni ili deklamatorijski (ne ukraeni) koji karakterizira jednostavne melodije, u kojoj svaka neuma ima jedan slog, a ponekad jedan slog ima dvije-tri neume (silabiki).

    J

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    2

    b) poluslogovni (polu-ukraeni) gdje prevladavaju grupe neuma na pojedinim slogovima (neumatski). c) melizmatski1 (ukraeni) gdje grupe neuma (melismi) dolaze na jedan slog.

    Ova tri stila su odreena razliitim liturgijskim potrebama, prema stupnju liturgijske sveanosti u kojem se izvodi, te od razliitosti izvoaa u liturgijskom inu. Slogovni stil tipian je za antifone asoslova, u napjevima koji su namijenjeni celebrantu. Polu-ukraeni stil tipian je za Introitus, Communio, te napjeve koje izvodi Schola (posebna vrsta pjevaa). Melizmatski stil je prisutan u veoma sloenim gregorijanskim napjevima (Graduale, Alleluia) koje izvode posebno struni pjevai.

    Nastanak gregorijanske melodije

    U gregorijanskom repertoriju susreemo tri vrste gregorijanskih melodija s obzirom na njihov nastnak: izvorne, tipske i entonske.

    Izvorne melodije nastaju za jedan liturgijski tekst, i ne susreu se u ve postojeem gregorijanskom repertoriju (mnogi napjevi za offertorium, napr. Jubilate Deo GT 227).

    Tipske melodije oblikuju se na ve postojee gregorijanske izvorne napjeve prilagoavajui novi liturgijski tekst tom napjevu (graduali II. modusa, tractusi VIII. modusa, antifone za asoslov IV modusa...).

    entonske2 melodije nastaju na temelju procesa entonizacije, a sastoji se u tome da se spajaju zajedno ve postojei gregorijanski obrasci te pojedini incisumi (manji djelovi melodije) iz razliitih repertorija u novu

    1 Melos () =melodijski ukrasi na vokalima.

    Melizme su plod umjetnike mate i izraz ljudske due u njezinim najdubljim dimenzijama. One su pjevana meditcija, poticaj na sabranost i mistiko druenje s Bogom. Nije sluajno da esto zadnji slogovi rijei imaju melizmu, koja je kao neka jeka cijele tekstualne misli i njezina zvuna egzegeza (tumaenje) te poticaj k dubokoj sabranosti i molitvi. (M. Martinjak, Gregorijansko pjevanje, str. 20.) 2

    Latinska rije cento, onis=stokrpa. Izraz koji je oznaavao haljinu, pokriva od mnotva krpa. Isti izraz koristi se u literaturi da bi oznaio nastajanje literalnog djela uzimanjem ponekih djelova poezije ili proze od razliitih auktora. Nain entonizacije nalazimo u brojnim liturgijsko-molitvenim tekstovima.

    skladbu. Tako su nastali uglavnom napjevi za Proprium (promijenjljivi djelovi) u misi.

    Postanak i izvor gregorijanskog repertorija

    Raznolikost gregorijanskog repertorija uvjetovana je utjecajem koje je vrijeme i mjesto nastanaka repertorija.

    Utjecaj vremena je pridonio nastanku raznolikosti gregorijanskih napjeva. Melodije koje pripadaju klasinom fondu3 posjeduju razliitu modalnu strukturu od onih napjeva koji su nastali u kasnijem razdoblju. Bogati napjevi u Kyrialu, sekvence i tropi sve do melodija pseudo-gregorijanskih iz XVI. i XVII. stoljea, koje su uvrtene u postojei repertorij, odiu tonalnou i melodijskim pomacima koji se nisu upotrebljavali u klasinom razdoblju gregorijanskog pjevanja. Takoer i mjesto ili pokrajina nastanka napjeva je takoer odreujua u oblikovanju gregorijanskog napjeva (O antifone koje se pjevaju u adventu, izvorno nisu rimske, te predstavljaju jedinstvenu vrstu u cjelokupnom gregorijanskom repertoriju).

    Gregorijansko pjevanje je umjetniki vrhunac crkvenog jednoglasja, ali ono je veoma vano i u vieglasju u kojemu gregorijanski napjev slui kao temelj (cantus firmus). Pa i u kasnijim stoljeima sve do danas gregorijanski napjevi ne gube na vrijednosti, ve ostaju vaan izvor umjetnikog nadahnua.

    POSTANAK GREGORIJANSKOG PJEVANJA

    Povijest crkvenog pjevanja (u IX. st. nazvano gregorijansko pjevanje) moe se podijeliti u nekoliko razdoblja. Prvi period odnosi se na poetak nastanka pojedinih napjeva (od I. st.) do VI. st. (papa GRGUR I. VELIKI 590.-604.).

    Prvi su krani oblikovali su svoje kranske zajednice u kulturno razliitim krajevima te su tako stvarali obrede i pjesme s razliitim obiljejima. Na stvaranje prve liturgije helenski utjecaj bio je znatan,

    3Jedan napjev sigurno pripada klasinom fondu ako se nalazi dokumentiran u jednom od kodeksa objavljenih u Antiphonale Missarum Sextuplex od Dom R. J. Hesberta. Gradual Triplex i Le Graduel neum, na poetku napjeva stavljaju oznaku dali se taj napjev nalazi u nekom od kodeksa u Antiphonale Missarum Sextuplex.

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    3

    zahvaljujui injenici da je prvi liturgijski jezik na Zapadu bio GRKI. Prelazak liturgije sa grkog na latinski jezik najprije se dogodio u afrikim provincijama, a odnosio se na kateheze te pouke u MISI. Oko polovice III. st. u RIMU latinski jezik pojavljuje se kao slubeni (papinska pisma), ali u liturgiji dugi period upotrebljavati e se dvojezinost (na pr. u euharistijskoj molitvi, sve do IV. st.). U tom razdoblju nastaje prijevod sv. Pisma na latinskom jeziku nazvan VETUS LATINA. Papa DAMAZ (366.-384.) je pozvao sv. JERONIMA da pristupi temeljitoj reviziji starog prijevoda, te tako nastaje VULGATA novi prijevod sv. Pisma na latinski jezik (izmeu 383. i 406.g.). Prijevod sv. Pisma na latinski jezik je veoma vaan u oblikovanju rimske liturgije. Tako Rimska Crkva na kraju IV. st. stvorila je vlastiti obred na latinskom jeziku te malo pomalo nastaje posebno pjevanje pod utjecajem grke te posebno idovske sinagogalne glazbe.

    Teorije nastanka gregorijanskog pjevanja:

    I) Prva teorija govori da u Rimu u V. st. nastaje vrsta pjevanja pod utjecajem idovske, grke i bizantinske glazbe nazvano romano antico /starorimsko pjevanje/. Kodeksi u kojima se pojavljuju takvi napjevi potjeu iz kasnog razdoblja (konac XI., XII., XIII. stoljee ).

    Njemaki muzikolog Stblein (1950. god.) tvrdi da romano antico odgovara onom pjevanju koje je na snazi u Rimu za vrijeme pape GRGURA I. VELIKOG (590.-604.), dok je gregorijansko pjevanje rimsko pjevanje koje je obraeno za vrijeme pape Vitalijana (657.-672.). Najstarija varijanta povezana je s liturgijom titula, samostana i bazilika, dok je druga sluila u papinskoj liturgiji. Autori razvoja iz starorimskog u gregorijansko pjevanje bili bi rimski opati iz samostana Sv. Martina u Vatikanu: Catolenus, Maurianus i Virbonus, u drugoj polovici VII. stoljea. Svjedoanstvo u Ordo Romanus spominje osam papa, od Damaza (366.-384.) do Martina (649.-653.), i tri rimska opata iz samostana Sv. Martina (Catolenus, Maurianus i Virbonus). Opatima se pripisuje obnova pjevanja, tj. prijelaz iz romano antico u canto gregoriano. To preoblikovanje iz jednog pjevanja u drugo dogodilo se prije 680. godine. Stblein takoer ustvruje da su za vrijeme pape Vitalijana (657.-672.) u papinskim obredima sudjelovali grupa pjevaa nazvani Vitaliani. Da bi protumaio kako se romano antico zadrao u upotrebi XI. - XIII. st., Stblein tumai da su u Rimu prisutne dvije tradicije: romano antico

    koji je ostao nepromijenjen u Lateranskim samostanima i gregorijansko pjevanje koje se upotrebljavalo u papinskoj bazilici u Lateranu. U VII. st. jo se govori o cantus romanus / rimsko pjevanje/.

    II) Drugo tumaenje nastanaka gregorijanskog pjevanja razvijaju u svojim radovima Dom J. Hourlier i M. Huglo, podravani od H. Hucke i Solange Corbin. Oni promatraju gregorijansko pjevanje kao preraeno rimsko pjevanje koje je prodrlo u Galiju za vrijeme karolinke obnove. Starorimsko i gregorijansko pjevanje previe su estetski razliiti da bi se razvili i sauvali u jednom ambijentu. Dok s repertorijem, koji je premjeten u jedno novo podruje i usvojen u novom kulturnom ozraju, doivljava promjene i biva preoblikovano. Tako galikanski crkveni skladatelji i glazbeni teoretiari nisu prihvatili promjenu njihovih napjeva sa rimskim. U tom povijesnom trenutku naao se srednji put: spajanje tih dvaju liturgijskih obreda i napjeva. Po tumaenju nekih muzikologa, iz toga je nastalo ono to mi danas nazivamo gregorijansko pjevanje, koje nije vie niti isto rimsko niti isto galikansko pjevanje.

    III) D. Gajard, benediktinac iz Solesmesa, na temelju prouavanja liturgijskih kodeksa i drugih dokumenata zakljuuje: 1) "Najstariji liturgijski kodeksi (Ordo XXVII) koje poznajemo, nastali su u Galiji od VIII. stoljea, a bili su namjenjeni gregorijanskim napjevima a ne napjevima romano antico (tvz. "Speciale"). 2) Gregorijansko pjevanje ve se upotrebljava od VIII. st. u mnogim djelovima kranskog zapada: Italiji, Galiji, Engleskoj, Toscani, Beneventu, Rheinau, Mont - Blandin, a nalazi se u tonaru u Saint - Riquier, napisan prije krunjenja Karla Velikog (oko 795. god.), takoer na tabeli u Fuldi (IX. st.). 3) Pismo koje je Papa S. Leon IV. (847.-855.) uputio Honoratu, opatu iz Farfe, bilo je prekoravanje opata zbog njegove nesklonosti gregorijanskom pjevanju, dok se ono, kae Papa, upotrebljava ne samo u Rimu - tradicijom koja je prenoena od S. Grgura Velikog - nego takoer i u svim latinskim crkvama Zapada; zatim odreuje izopenje Honorata ako ne prihvati pjevanje S. Grgura Velikog. Ovaj dokumenat potvruje postojanje gregorijanskog repertorija u Rimu u IX. st., nadovezujui ga na veoma staru prethodnu tradiciju. 4) Brojni su dokumenti u VIII. stoljeu u kojima se, raspravljajui o obnovi i irenju rimske liturgije, uvijek govori o cantus romanus... cantus romanae ecclesiae...

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    4

    secundum morem romanum... sicut psallit ecclesia romana... itd. Ovi izrazi potvruju rimsku izvornost gregorijanskog pjevanja. Iz Rima se potom proirilo po cijeloj Europi da bi u Galiji bilo ve od 750. god. 5) Za odbaciti je hipotezu od Waesbergea, po kojemu gregorijansko i staro-rimsko pjevanje imaju jedan zajedniki izvor iz kojeg su nastali. To je hipoteza koja je neutemeljena i ne odgovara niti jednom dokumentu kojeg posjedujemo. 6) Budui da povijesno odgovara injenica da su u Rimu mnogo stoljea postojale dvije liturgije, papinske Kurije i tvz. prezbiterijalna (sveenika), mogue je dopustiti u Rimu postojanje gregorijanskog pjevanja (za papinsku liturgiju) i staro-rimskog pjevanja /Speciale/ (za sveenstvo). Ali niti jedan dokumenat ne podrava ovu pretpostavku". Dom Gajard zakljuuje: "Ali mi drimo da razlozi, iako nisu konani ali barem skrajnje snani, stavljaju prepreke hipotezi nastanka gregorijanskog pjevanja (Standard) u Galiji. Za sada ne moe izmijeniti tradicionalno miljenje nastanka gregorijanskog pjevanja u Rimu."

    NEUMATSKO NOTNO PISMO GREGORIJANSKOG PJEVANJA

    Prvi pisani dokument gregorijanskog pjevanja potjee iz VIII. st. U tom dokumentu nalaze se samo tekstovi koji su se pjevali, bez neumatske notacije. Sve do polovice IX. st., kada nastaje neumatsko notno pismo, gregorijanski napjevi prenose se usmenim putem i pamenjem. Krajem IX. i poetkom X. st. nalazimo u kodeksima najstarije glazbeno notno pismo za gregorijansko pjevanje in campo aperto, tj. bez crtovlja. Ova neumatska notacija u poetku je bila pomo pjevaima koji su pjevali "a memoria" (pamenjem melodija). Naime, pjevai su deset godina uili cijeli repertorij gregorijanskih napjeva da bi ih mogli pjevati napamet u liturgijskom slavlju. I tako su se iz generacije u generaciju crkveni napjevi prenosili pamenjem liturgijskih napjeva.4 Pisanje neumatskih znakova in campo aperto nije sa preciznou odreivao visinu intervala, ve je naznaavao kako izvoditi pojedine napjeve sa izraajnim nijasama. Pisac takvih znakova u kodeksima elio je oznaiti i

    4 Isto je bilo i u staroj Grkoj, gdje su se godinama

    prenosile pamenjem razliite epske poeme.

    kironomijska kretanja.5 Da bi prepisiva naznaio u kodeksu kironomiju slui se naglascima rijei (acutus - otri, gravis - teki, circumflex - savijeni), znakovima interpunkcije, znakovima kratica. Takvi znakovi su se nazivali neume (grki - neuma= znak), a gregorijansko notno pismo neumatsko. Strah da se izgubi tradicionalno usmeno (a memoria) prenoenje gregorijanskih napjeva potakao je prepisivae notnog pisma - oko XI. i XII. st. - u potragu za grafijama koje imaju veu sigurnost u oznaavanju napjeva gregorijanskog pjevanja. Ponajprije, neume se piu oko zamiljene crte iznad teksta, da bi se poslije pisale okolo crte koja je izdubljena u pergameni (a secco) za sami tekst. Zatim su se pisale okolo ili na jednoj ili do etri - pet crta. Polovicom X. st. pojavljuje se na zavretku "crtovlja" custos - quida /predhodnica/ (mala nota koja upozorava pjevae na visinu prve note kojom zapoinje novo neumatsko crtovlje). Na poetku XI. st. oznaavali su se polustepeni pomou obojenih crta (crvena boja za Fa, uta za Do) te slova za kljueve (C=Do, F= Fa). U drugoj polovici XI. st. na Zapadu se pojavljuje savrena dijastemacija i crtovlje sa etri crte, dodajui obojenim crtama jo dvije crne crte. To je razdoblje u kojem, po prvi put u Srednjem vijeku pjeva moe itati glazbu i uiti je sine magistro. Od XII.-XIII. st. neume oznaavaju melodijske intervale. U posljednjem stupnju razvoja neumatske notacije u kodeksima nalazimo kvadratnu notaciju koja se i danas upotrebljava u izdanjima gregorijanskih napjeva. Za ovaj novi nain zapisivanja gregorijanskih napjeva neume se skraivaju u obliku toke ili se zadebljavaju na nain za oznaavanje tonih poloaja nota na crti. U posljednjem stupnju razvoja neumatske notacije u kodeksima dolazi se do kvadratnog notnog pisma. Ova nova grafija poela se upotrebljavati od XIII.-XIV. stoljea. Od tada kvadratna notacija nadivjela je sve ostale notacije i izabrana je kao model gregorijanskog pisma u dananjim izdanjima gregorijanskih napjeva. Neumatska notacija oblikovala se u scriptorijima (samostani ili katedrale gdje su se prepisivale liturgijske knjige - kodeksi).

    5(kironomija /-heir=ruka, -nomos=pravilo/ je pokret rukom koji u prostoru oznaava kretanje melodijske linije u uzmahu i smirivanju - arza-teza)

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    5

    Teorije nastanka neumatskog notnog pisma

    Usporeivanjem kodeksa utvreno je da postoji mnogo naina pisanja neuma. Moe se izmeu njih grupirati cijela serija kodeksa koji sainjavaju "porodice" - skupine koje se razlikuju izmeu sebe po rukopisu. Takve skupine uglavnom se podudaraju s najstarijim kulturnim i liturgijskim centrima srednjega vijeka. Svaki vaniji duhovni centar imao je svoje posebno neumatsko pismo. Na sjeveru Italije postoje 12 vrsta neumatskog pisma. U Nonantoli (blizu Modene) postoji razliito notno pismo od onog kojeg nalazimo u Novalesi (benediktinski samostan u blizini Suse - Torino). U VII. st. Izidor iz Seviglie (oko 560.-636.) obzirom na melodiju i nain zapisivanja kae: "Ako ovjek glazbu ne sauva pamenjem, ona umire jer se ne moe zapisati"(Nisi enim ab homine memoria teneantur, soni pereunt, quia scribi non possunt). Dakle, iz ovog se moe ustvrditi: a) u ovom razdoblju jo se ne poznaje glazbeno notno pismo; b) ako se i na bilo koji nain zapisuje glazba, ona ne moe ivjeti ako se ne pjeva. Sa sigurnou se moe rei da je pamenje najsigurnije u tonom prenoenju gregorijanskih napjeva. S obzirom na vjerno prenoenje gregorijanskih napjeva, pamenje je vjernije od samog notnog zapisa, jer daje veu panju tonovima a ne njihovim znaenjima. Vjernost je jo vea ako se "usmenom predajom" prenose liturgijski napjevi, prema kojima se ima odreeno potovanje. Neumatsko notno pismo se pojavilo iz potrebe pouavanja, kao to su prve liturgijske knjige nastale za "kolu" a ne za liturgiju. Rukopis prvih kodeksa sa neumama je veoma jednostavan (sa jednostavnim znakovima) i nesavren (ne upotrebljavaju se svi znakovi koji se poznaju iz starih izvora). Nedostaje "virga" koja se smatra kao jedan od najstarijih znakova, a naznaena je kao otri naglasak. Ovo notno pismo nazvano je paleofranako (nema ritmikih oznaka), a sauvano je u kodeksima na sjeveru Francuske. Ovo notno pismo upotrebljavalo se sve do XII. st., a ostalo nam je sauvano svega 20 dokumenata. Paleofranako notno pismo je najstarije koje se poznaje. U samostanu Saint Amand (sjeverna Francuska), vanom kulturnom sreditu, Aurelijan od Reoma (oko 850. g.) napisao je "Musica et disciplina" prvi teoretski prirunik za gregorijansko pjevanje. U njemu Aurelijan pie o tonusima psalama (psalmodiji) i imenuje pojedine neume.

    Izgleda da je ovo pismo nastalo u IX. st., i ono je prvo u srednjovjekovnom kranskom svijetu, ali ostaje nepoznat nain nastanka. Studij takvih pisama dijeli se na dvije grane: 1) Paleografiju (prouavanje znakova da bi se odredilo mjesto i vrijeme nastanka, usporeujui razlike izmeu neuma); 2) Semiologija je nauka koja prouava neumatske znakove, koji su razliitog oblika i njihovo glazbeno znaenje. Grafiki znakovi ili neume poeli su se razlikovati ovisno o prepisivau koji je pisao neume. Grafiki znakovi mogli su biti vie zakrivljeni, zbijeni, razmaknuti jedan od drugoga to je ovisilo od ruke prepisivaa. Spajanje ili razdvajanje znakova esto je bilo u funkciji bolje oznake intervala. To je dovelo do prvog razvoja neuma "in campo aperto": dijastemacije, tj. razmaka izmeu dva tona razliite visine. Notacija iz samostana u St. Gallenu posjeduje najbolje ritmike i ekspresivne oznake. Oni se sastoje od slova koji stoje uz neume te tako jasno oznaavaju ritmiko i melodijsko znaenje. Redovnik iz St. Gallena, Notker (+912), veoma je tono opisao znaenje svakog slova koje prati neume "in campo aperto". Moe se ustvrditi da postanak neumatskog pisma potjee iz kironomije u uem smislu rijei, tj. neume su prikazivale slikovito kretanje melodijske linije. Poslije usporeivanja i prouavanja takvih znakova moe se ustvrditi da se "neumatsko notno pismo razvija iz reeninih znakova a ne samo iz znakova naglasaka rijei".

    Beneventansko notno pismo

    Beneventanski kodeksi (Benevento, Montecassino i Bari) potjeu iz XI.-XIII. stoljea. To je vrijeme u kojem je mjesni obred bio zamjenjen sa rimskim obredom. Zahvaljujui ovim kodeksima upoznat je odreeni broj posebnih tekstova i melodija kojih ne nalazimo u drugim kodeksima. Beneventanski repertorij glazbeno je karakteristian po stalnosti formula, ponavljanjem nekoliko kadenci, jednolinosti oblika, siromanoj uporabi modalnih ljestvica (prisutna su samo dva modusa). Recitativi se grade na estoj uporabi neume pes (dvije uzlazne note, npr. SOL-LA), ili torculusa (tri note od kojih je druga najvia, npr. TI-DO-LA), u veoma jednolinom obliku. Znaajke beneventanske neumatske skripture su: a) dijastemacija (interval, odnosno udaljenost dvaju tonova razliite visine); b) uporaba kustosa na kraju melodijske linije;

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    6

    c) vrlo esto uporaba liquescentnih neuma za upozorenje na poluglasnik. Beneventansko pjevanje upotrebljava ton "h", dok u vatikanskim izdanjima nalazimo "b". Samo u beneventanskim izvorima nalazimo u psalmodiji III. modusa tenor (recitativ) na noti Ti, dok drugi izvori imaju na noti Do.

    SACRAMENTARIUM SPALATENSE (XII. st.) riznica splitske katedrale

    Iz Barija (Italija) beneventanska notacija proirila se na dalmatinsku obalu. Zbog toga na kodekse u Junoj Hrvatskoj veliki utjecaj imala je beneventanska neumatska notacija. Tako u SACRAMENTARU splitske katedrale (SACRAMENTARIUM SPALATENSE - sig. 624) koji se uva u riznici splitske katedrale iz XII st., na jednom listu kodeksa nalazimo neume ispisane sa beneventanskim notnim pismom iznad liturgijskog teksta "in campo aperto". U Tom Sacramentaru za Nedjelju muke Gospodnje - CVJETNICU nalazimo nekoliko neuma iznad rijei ulazne pjesme (Iudica me Deus). Takoer su neumatskim znakovima ispisani responzorij Ingrediente Domino i tractus Saepe expugnaverunt me. Neume su lijepo ispisane a na zavretku crte nalazi se custos (predhodnica).

    Neumatsko notno pismo iz St. GALLENA

    Ova notacija, jedna od najvanijih, rairena je u govornom podruju njemakog jezika. Od druge polovice X. st. ovo notno pismo nalazimo u Italiji (Bobbio) i u vicarskoj (prije g. 1000. velika je suradnja bila izmeu prekoalpskih samostana i samostana u Bobiu) oko XI. stoljea. U XII., XIII. i XIV. st. ovu notaciju nalazimo u Veneciji i Trentu.

    Ovo je notacija koja koristi znakove i slova. Svi kodeksi iz XII. i XIII. stoljea imaju neume " in campo aperto" (iznad crtovlja). 6 Tradicija i legenda govore kako je iz Rima pjeva ROMANUS prenio neumatsko notno pismo u najstariju vicarsku opatiju. Ovu tezu doveo je u sumnju Petar WAGNER, jer nije utemeljena na povijesnim i znanstvenim injenicama. Takoer i najnovija istraivanja kodeksa pokazuju kako je najstarija paleofranaka notcija. Sanctgallenska notacija ostaje najbogatija dragocijenim oznakama za interpretaciju i prouavanje gregorijanskog pjevanja.

    Neumatski kodeks 339 iz SANCT GALLENA (X. st.)

    Klasini oblici gregorijanskog repertorija

    Pod pojmom klasini oblici podrazumijevamo onaj repertorij koji se pojavljuje u IX. st. Gregorijanski repertorij moe se promatrati pod razliitim vidicima: - s obzirom na stil (silabiki, neumatski, melizmatski); - s obzirom na liturgijsku uporabu (napjeve za misu, liturgiju asova /officij/). Napjevi za misu mogu biti meditativni ili procesionalni; - s obzirom na oblik (recitativi, slobodni napjevi, responzorijalna psalmodija, antifonijska itd.).

    6SANCT GALLEN, grad u dananjoj vicarskoj, poznat je po benediktinskom samostanu gdje su sauvani brojni dragocijeni neumatski kodeksi. Zbog poznatog skriptorijuma razvio se posebni tip neumatske notacije, koja je veoma jasna te posjeduje i slova za oznaavanje ritma, izraajnosti melodijske linije. Samostan je osnovao redovnik Sv. Gallus 614. godine.

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    7

    Recitativi ili melodijske formule koje upotrebljava celebrant (pozdravi, molitve, evanelje, predslovlje, Pater noster, itd.) te drugih pjevaa-solista koji sudjeluju u liturgijskom slavlju (itanja, poslanice, psalmi, itd.) ine sastavni dio liturgijskog repertorija. Psalmi, stalno prisutni u liturgiji u prvim stoljeima kranstva, imali su ulogu-vodia u primjenjivanju oktoechosa na zapadni repertorij (osam tonusa tzv. pravilni i njihova uska ovisnost od osam antifonijskih modusa). Strukturu psalma sainjavaju: intonacija-zapjev (initium), tenor (recitativni ton ili dominanta), fleksa (ako je prvi polustih psalma dug), srednja kadenca, tenor, te zavrna kadenca (moe imati vie oblika - differentiae, da bi se zavretak psalma lako mogao povezati sa antifonom; za differentiae u liturgijskim knjigama nalaze se slova e u o u a e (samoglasnici od seculorum. Amen). Antifona - u sadanjem obliku - je kratka i jednostavna melodija koja uvodi i zavrava pjevanje psalma ili kantika. U misi antifonalna psalmodija nalazi se u ulaznoj (introitus) te u priesnoj pjesmi (communio).

    POVIJESNI PREGLED

    Povijesni put gregorijanskog pjevanja veoma je dug i sloen. Njegovo izvorite nalazimo u uskoj povezanosti sa nastankom liturgijskih slavlja. Na temelju sustava sinagogalnih psalmodijskih recitativa, uporabe grkog jezika u prvoj liturgiji, oblikovanja nedjeljnih euharistjskih slavlja, rimski genij je stvorio posebnu vrstu pjevanja. Pjevanje psalama veoma brzo dobio je antifonalni oblik. Sa sv. AMBROZIJEM (IV. st.) ulazi u liturgiju himnodija, koja se potom razvijala u djelima SEDULIJA, PRUDENCIJA i FORTUNATA VENANCIJA. Sveti papa Grgur I. Veliki (590.-604.) imao je vanu ulogu u organiziranju liturgijskog pjevanja, premda izvori iz Grgurova vremena ne ostavljaju nikakvoga svjeoanstva. Zbog razliitih svjetovnih elemenata koji su se tijekom stoljea uvukli su liturgiju, bilo je potrebno da se obnovi crkveno pjevanje. Obnovu crkvenog pjevanja i liturgije proveo je papa Grgur I. Veliki (590.-604.). Pripisuje mu se da je dao sakupiti sve crkvene napjeve; odbacio neprikladne, obnovio vremenom izobliene, zadrao prikladne i dodao neke nove napjeve. Sve je to sredio i sabrao u kodeksu Anthiphonale Missarum (Antifonar), koji je sadravao liturgijske tekstove koji su se pjevali (bez neuma). Pripisuje mu se takoer sastavljanje Sakramentara (liturgijska knjiga

    koja sadrava misne molitve koje za vrijeme mise izgovara celebrant) i osnivanje rimske Schola cantorum, koja je bitno utjecala na irenje pjevanja na Zapadu. Tek od VIII. stoljea poelo se govori o papi Grguru kao o "onom koji je obnovio crkveno pjevanje u obliku koji nam je poznat kao gregorijansko pjevanje". Stoga i samo crkveno pjevanje zove se gregorijansko po papi Grguru Velikom. KARLO VELIKI (768.-814.) proirio je po cijelom Zapadnom carstvu Rimsko pjevanje, te ujedno po cijelom carstvu proirio i rimsku liturgiju. U Rimu se i dalje nastavilo upotrebljavati starorimsko pjevanje /romano antico/ (kodeksi potjeu iz XI. i XII. st.), jer su postojale dvije liturgije: papinska i lokalna liturgija (stacionalne crkve, bazilike, samostani). U Milanu liturgija i pjevanje ostali su vjerni svojoj tradiciji. Uglavnom Rim i Milano su dva najvea centra gdje se liturgija oblikuje u prvim stoljeima. Od polovice VIII. st. rimska liturgija zahvaa cijelo karolinko carstvo. S njim se mijea ranije postojea galikanska liturgija. Dolazi do spajanja rimsko - franake liturgije, s rimskim i galikanskim repertorijem. Ta dva repertorija sainjavaju jedinstven gregorijanski repertorij, te po miljenju nekih muzikologa, nastaje ono to se danas naziva gregorijansko pjevanje (cantus gregorianus), koje nije vie niti isto rimsko niti isto galikansko. Takvo gregorijansko pjevanje vratilo se u Rim kako nam svjedoe kodeksi iz XII. st. te ono postaje slubeno pjevanje Rimske Crkve. zamijenivi tako i mozarabsko pjevanje koje je bilo u uporabi u panjolskoj. Brzo irenje gregorijanskog pjevanja uvjetovalo je nastajanje biskupskih i samostanskih centara a uz njih i skriptorijuma (prepisivakih centara). U poetku crkveno pjevanje prenosilo se usmenom predajom, a kasnije se zapisivalo posebnim znakovima (neumama) koji su se s vremenom usavravali. Nova notacija, nastala na temelju gramatikih latinskih i grkih naglasaka, naziva se neumatska. Tijekom stoljea neumatsko notno pismo se usavravalo te se poelo ispisivati na jednoj, dvije, te konano na etri crte upotrebljavajui dva kljua (do, fa). Crkveno pjevanje nastalo je u Rimu pod utjecajem idovske i grke glazbe, te se brzo irilo po cijeloj Europi. Iz rimske schola cantorum mnogi pjevai odlaze u zemlje zapadne Europe (Engleska) i u veim samostanskim centrima i katedralama osnivaju nove schola cantorum po uzoru na rimsku pjevaku kolu. Najprije se gregorijansko pjevanje udomailo u Engleskoj, a u

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    8

    Francuskoj i Njemakoj se rairilo u doba Karla Velikoga.

    PAPA GRGUR I. VELIKI

    Roen u Rimu oko 540. god. u rimskoj kranskoj patricijskoj obitelji. Njegove dvije sestre bile su redovnice, dok mu je majka bila sveta ivota. Studirao je gramatiku, govornitvo i pravo kod glasovitih uitelja Labeona, Ulpijana i Ermogena. Usporedno je prouavao i nadahnjivao se spisima sv. Ambrozija i sv. Augustina. Na slubu rimskog prefekta (praefectus urbis) izabran je 573. g. koju je napustio poslije smrti svog oca, elei se posvetiti monakom ivotu, po pravilu Sv. Benedikta.7 Prodaje sve svoje imanje i osniva sedam samostana: est na Siciliji, jedan u svojoj rodnoj kui u Rimu, na breuljku Celio. Bio je veoma ponizan te nije nikada bio opat samostana. Postavi akon, papa Pelagije II. alje ga 580. g. kao svog poklisara (veleposlanika) u Kostantinopolis. Budui da su ga u Kostantinopolisu pratili njegovi monasi, tamo provodi monaki ivot. Poslije est godina

    7 BENEDIKT Nursijski (480.-547.?) dao je pravi oblik zapadnom redovnitvu. Roen je u Nursiji blizu Spoleta, u kraju koji se danas zove Umbrija. Sa svog rimskog studija pobjegao je u samou. U Affileu (Enfide) kraj Rima pripadao je najprije nekoj asketskoj zajednici; zatim je u jednoj spilji u dolini Anija kod Subiaca (Subiaco) ivio tri godine kao pustinjak, dok nije konano, kao predstojnik neke pustinjake zajednice, stekao loa iskustva. Zato je redovnike okupio u samostan gdje ih je mogao stroe drati. God. 529. preseli se u Montecassino i sastavi ondje svoju samostansku regulu; ta je regula u isti mah i mudra i umjerena, ozbiljna i duboka, i uskoro je zadobila veliko znaenje. Njegova sestra Skolastika postade glavaricom prve zajednice benediktinskih redovnica. Benediktinci su najstariji samostanski red, koji se ubrzo irio po svoj Europi. Uz tri uobiajena redovnika zavjeta (poslunost, istoa, siromatvo) imaju i etvrti, stabilitas loci, stalnost mjesta, tj. da e sav ivot ivjeti u jednom samostanu. Geslo im je:Ora et labora, Moli i radi, ime je Benedikt htio od lutajuih pustinjaka stvoriti aktivne lanove drutva. Njihovi se samostani zovu opatije, na elu kojih stoji opat, a svaka je opatija samostalna. U nae krajeve doli su vrlo rano, a njihov najstariji samostan u Hrvatskoj bile su Riinice iznad Solina, koji je osnovao knez TRPIMIR 852. godine. Sve do XIV. stoljea imaju vrlo vanu kulturnu, drutvenu i politiku ulogu u Hrvatskoj. Od XV. stoljea poinju propadati, a zadralo se samo nekoliko njihovih samostana u Dubrovakoj Republici, no i oni propadaju s propau Republike. Odjelo im je crne boje, a sastoji se od habita, kapulara, kukuljice i plata.

    boravka u Konstantinopolisu vraa se u Rim. Postaje papinski tajnik, jer je imao iskustva u administrativnim poslovima. Kada je papa Pelagije II. umro (590.), Grgur je izabran esklamacijom puka: "Gregorius levita". Okolnosti u kojima je bio izabran za papu bile su veoma teke: Tiber je prelazio preko korita dok u Rimu vladala kuga od koje je meu prvim rtvama bio papa Pelagije II. Usprkos to je pokuao odbiti da ne bude izabran za papu, izbor je morao prihvatiti. Uvijek je oplakivao monaki ivot, njegovo pravilo i liturgiju asova. Iznad svega bio je liturgiar, jer monah ne moe ne voljeti liturgiju. Umro je 12. oujka 604. god., u 65. godini ivota i 13. godini pontifikata. Pokopan je izvan vatikanske bazilike, ispod papinskog trijema kod ulaza nazvanog secretarium. Poslije mu je tijelo preneeno u unutranjost bazilike, to je djelo pape Grgura IV. (+844.). Na tragu nekoliko papa njegovih prethodnika (posebno Gelazija 492.-496.), papi Grguru pripisuje se da je sastavio Sakramentar koji je sadravao misne molitve koje je za vrijeme mise izgovarao celebrant. Taj tip Sakramentara, nazvan je gregorijanski, a mogue ga je ponovno obnoviti pomou kodeksa kasnije tradicije. Jedan od najstarijih sakramentara je onaj kodeks kojega je Karlu Velikom poslao papa Hadrijan I. oko 785. - 786. god. u kojemu pie:

    Incipit liber Sacramentorum de circulo anni expositus, a S. Gregorio papa Romano editus.

    On sadri obrasce molitava kojima se sluio papa u misama u blagdanima kroz liturgijsku godinu, u pojedinim nedjeljama a posebno blagdanima svetaca koji su se svetkovali u Rimu, s posebnim odnosom na takozvane stationes, tj. na rimske crkve gdje je papa slavio sv. misu.

    Usporedo sa sastavljanjem Sakramentara, vjerojatno je papa Grgur sastavio i misni Anthiphonale Missarum (Antifonar), kodeks koji je sadravao samo misne tekstove koji su se pjevali (bez neuma).

    Po svjedoanstvu Ivana akona (oko 872.-875.god.) u svom djelu Vita pripisuje papi Grguru Velikom stvaranje ili obnovu pjesama u Antifonaru ( ... " antiphonarium centonem, cantorum studiosissimus, nimis utiliter compilavit. Scholam quoque cantorum... constituit"). Ovo svjedoanstvo gotovo tri stoljea poslije smrti pape Grgura pripisuje autorstvo samom Papi.

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    9

    Na temelju izvornih dokumenata moemo zakljuiti: ako je i autor ponekog liturgijskog teksta sam Grgur Veliki, o gregorijanskim napjevima ne moemo ustvrditi da ih je skladao sam papa GRGUR, jer u tom vremenu jo ne postoji nikakvo svjedoanstvo niti notno pismo a skladatelji gregorijanskih napjeva ostaju nepoznati. Vjerojatno da je papa Grgur Veliki sastavlja ANTIFONARA. Ipak papa Grgur Veliki najpoznatiji je kao veliki obnovitelj rimske liturgije (dakle i crkvenog pjevanja), te utemeljitelj brojnih samostana. Sve ove okolnosti utjecale su da se govori o papi Grguru kao o "onom koji je obnovio crkveno pjevanje u obliku koji nam je poznat kao gregorijansko pjevanje. U umjetnosti papa Grgur prikazuje se s mitrom, a kasnije s papinskom tijarom na glavi i tapom koji ima pri vrhu dvostruki kri. Posebna mu je oznaka golubica. Postoji, naime, legenda da bi za vrijeme pisanja Duh Sveti silazio nad Grgura u obliku golubice i nadahnjivao mu rijei na kojima se temelje njegovi spisi". Tako papa Grgur Veliki postaje zatitnik crkvenih pjevaa. Dakle, najvjerojatnije da se koncem VIII. i poetkom IX. stoljea u vicarskoj i sjevernoj Italiji pojavio prolog u ANTIPHONALE MISSARUM koji govori o papi GRGURU kao skladatelju napjeva. I od tada uporaba naziva gregorijansko pjevanje postaje uestalija te rimska schola cantorum prihvaa Grgura za svog utemeljitelja i zatitnika. ivot pape GRGURA kojeg je napisao IVAN AKON 873. god. samo potvruje ono to se ve posvuda govori: papa GRGUR VELIKI obnovitelj je crkvenog rimskog pjevanja koje se po njemu zove GREGORIJANSKO.

    RIMSKA "SCHOLA CANTORUM"

    Nastajanje i postojanje rimske "scholae cantorum" veoma je znaajno za razvoj gregorijanskog pjevanja. U Rimu, za potrebu papinske liturgije, sigurno je postojala ve od pape DAMAZA (+384.) grupa pjevaa (akoni, itai). HABERL dri da se postojanje rimske kole moe ustvrditi ve od pape HILARIJA (461.-468.). U vrijeme pape Grgura Velikoga, zbog nereda u koli, ve je bila mnogo izgubila na vanosti. Stoga je papa Grgur Veliki nanovo obnovio, iskljuivi akone, koji su do tog vremena bili solisti, te je njihovu ulogu povjerio sedmorici subakona kojima je pridodan odreeni broj djeaka za izvoenje pjevanja. Njima je darovao neke zemlje i dvije kue, od kojih je jedna u Sv.

    Petru, druga kod Patriarchium Lateranense, za stanovanje i za zajedniki ivot. Dokumenti koji su najblii vremenu Grgura Velikoga izriito ne spominju scholu. Papa Grgur u jednom dokumentu osuuje da se red akonata podjeljuje osobama koje imaju lijepi glas a ponaaju se nedolino. akonima pripada pjevanje samo Evanelja, a subakonima pjevanje psalama i drugih itanja, a u sluaju potrebe klericima niih redova. Dekret Rimske sinode 595. god. propisuje da se klerici i monasi uvedu u papinsku palau umjesto laika. Poslije smrti pape Grgura Velikog (604.g.) u Rimu su se okolnosti s obzirom na pjevanje neobino brzo razvijale. Njegovi nasljednici na stolici sv. Petra posveuju umjetnosti pjevanja veu panju nego to se to da tada inilo. Za papu Adeodata (615.-618. g.) svjedoe dokumenti: "Othranjen od svog djetinjstva u koljevci sv. Petra, i vjebao se u pjevanju... danju i nou..." Papa Leon II. (682.-683. g.) bijae "sicilijanac, poznavatelj grkog i latinskog jezika, vjet u pjevanju kantilena i psalmodije" (Liber Pontificalis, I, 357.). Tako mnogi nasljednici na Petrovoj stolici bili su dobri pjevai "s lijepim glasom" koji su kadikad zamijenjivali itaa ili pjevaa. Iz Rima godine 678. god. u Englesku je poslan archicantor Ivan da bi pouavao pjevanje. Bio je veoma slavan, kako nam pie Beda asni. Natpjeva (archicantor) Ivan pripadao je rimskom samostanu sv. Martina. U Englesku dolazi na poziv Benedikta Biscopa 678. god. Za kratko vrijeme svog boravka u Engleskoj stvara kolu koja postaje slavna. Umro je 681. godine. Beda asni za Ivana pie (oko 730. g.) da je bio "natpjeva", to znai da je postojala jedna hijerarhija meu pjevaima. Moda su "subakoni" pape Grgura Velikog bili pretee jednog novog hijerarhijskog odnosa meu pjevaima. Malo poslije smrti natpjevaa Ivana na papinsku stolicu g. 687., iz Sicilije dolazi papa Sergije I. (687.-701.), koji uvodi blagdane i grke liturgijske tekstove. Iz ovog vremena (687. g.) imamo vjerne zapise u Liber Pontificalis gdje stoji zapisano: "... Kada je doao u Rim (Sergije), za vrijeme pontifikata pape Adeodata II. (672.-676.), pripadao je rimskom kleru. Jer je imao praktinog iskustva u umijeu kantilene bio je povjeren nadstojniku (prioru) pjevaa da bi nauio (crkveno-rimsko) umijee pjevanja." Dakle, koncem VII. st. imamo prvo sigurno svjedoanstvo o postojanju schole cantorum,

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    10

    to ne znai da nije postojala i u ranijem razdoblju. Od ovog razdoblja schola ima svoju povijest. Jedan dokumenat koncem IX. stoljea takoer osvjetljuje nam postanak schole. Rije je o Ordines romani, kojeg je prepisao franaki klerik a nalazi se u zbirci u St. Gallenu: "Prije svega, djeaci iz pojedinih kola koji su nadareni u pjevanju, odjeljuju se od drugih i oblikuju scholu cantorum. Kasnije postati e cubiculari. Ako pripadaju plemikoj obitelji, odmah su uvedeni u cubiculum (papinsku palau)".8 U pismu pape Pavla I. kralju Pipinu (oko 758.-767. g.) pie kako je biskup Remedius, brat kralja Pipina, poslao u Rim pjevae da bi nauili rimsko pjevanje. Meutim, u tom pismu ne spominje se ime pape Grgura Velikog, niti se govori o "gregorijanskom" pjevanju. Ali spominje se prior, kao onaj kojemu su povjereni monasi za pouku. Jedan dokumenat (oko 760. g.) opisuje kako je biskup Remedius, brat kralja Pipina, primio u Rouenu do-priora (secundicerius) Simeona iz rimske "scholae cantorum". Pavao akon (Warnefrido) 780. god. u Ordo Romanus XIX. takoer ne spominje "canto" niti "scholu" premda opisuje mnoge usmene tradicije i predaje koje su postojale u tom vremenu. Koncem X. st. Ordo Romanus XXXVI. spominje kako su djeaci koji su nadareni u pjevanju bili pouavani u scholi i koji su kasnije postali cubiculares. Moemo ustvrditi kako tek na koncu VIII. stoljea schola cantorum postaje konana realnost, ali koja jo nije imala statut koji bi joj osigurao budunost. Poslije je dobila materijalna dobra i u isto vrijeme pravni statut. Zadatak pjevaa postao je dosta teak; liturgijska sluba postajala je sve dua a pjevanje sve sloenije i zahtjevnije. Njihovoj kui u Rimu dodijeljen je prior, kao u samostanu, kao to donosi Liber Pontificalis spominjui papu Sergija I. Rije "natpjeva" spominje Beda asni (oko 730. g.) u Anglosanksonskim zemljama. Prvi rimski dokumenti (Pavao I. oko 758. g.) poznaju samo ime prior. Tek poslije u Ordines romani poslije 800. god. nalazimo imena primicerii, parafonisti... Dostojanstvo scholae cantorum postaje sve vea, te su odreeni naslovi pripadali subakonima: PRIMICERIUS ili ARCHICANTOR, SECUNDICERIUS, TERTIUS i QUARTUS SCHOLAE. Ovaj

    8Cubicolari su bili oni djeaci koji su vrili razne dunosti u papinskoj palai, ali nisu bili pjevai. Za vrijeme papa Lava i Grgura Velikoga cubiculum nije mjesto gdje su se pouavali djeaci u pjevanju.

    posljednji takoer se zvao i ARCHIPARAPHONISTA, jer je bio starjeina nadarenijim djeacima (paraphonistae), kojima je bilo povjereno pjevanje solistikog dijela aleluje. ARCHICANTOR, opat samostana pripojena uz baziliku Sv. PETRA, imao je dunost i zadatak maestra skladatelja. Opatima samostana CATALENUS, MAURIANUS i VIRBONUS pripisuje se da su preradili pjevanje, to znai da su bili veoma obdareni glazbenom tehnikom i umjetnikom sposobnou. PRIMICERIUS je vrlo brzo zauzeo ugledno mjesto u crkvenoj hijerarhiji. U X. stoljeu imao je sve nie redove rimskog klera. Godine 1119. potpisuje dekret o izboru pape KALISTA II., neposredno poslije posljednjeg kardinala akona: Ego primicerius scholae cantorum laudo et confirmo. Uenje pjevanja bilo je usmenim putem i pamenjem. Melodije su se morale nauiti napamet, pomaui se sa jednostavnim neumatskim znakovima (IX.-X. st.). To je zahtijevalo mnogo vremena i bilo je vrlo teko. Sposoban solista uio je melodije napamet vie od devet godina. Na rimski nain bile su osnovane i druge scholae: Metz (762. g.), St. Gallus (790. g.), Napoli (850. g.) i Montecassino. Poneke od ovih scholae imale su kroz srednji vijek veliki ugled, te su bili centri odakle se irilo i njegovalo crkveno pjevanje. Djeaci u scholi cantorum nisu imali svog zatitnika. Tek kada se u ozraju St. Gallena poinje na poetku Antifonara spominjati ime pape Grgura javlja se ideja da Sveti papa Grgur postane zatitnikom schole cantorum.

    U poetku svog nastanka gregorijansko pjevanje se prenosilo usmenom predajom (uilo se naizust), a kasnije se zapisivalo posebnim znakovima (neumama) koji su se s vremenom usavravali. Crkveno pjevanje nastalo u RIMU pod utjecajem idovske i grke glazbe brzo se irilo po cijeloj Europi. Iz rimske schola cantorum mnogi pjevai odlaze u zemlje zapadne Europe te u veim samostanskim centrima i katedralama osnivaju nove schola cantorum po uzoru na rimsku pjevaku kolu. Gregorijansko pjevanje najprije je nalo svoje mjesto u Engleskoj, a u Francuskoj i Njemakoj rairilo se u doba Karla Velikoga. Rim i Milano dva su centra gdje se liturgija oblikuje u prvim stoljeima. Od polovice VIII. st. rimska liturgija zahvaa cijelo karolinko carstvo. S njom se mijea ranije postojea galikanska liturgija. Dolazi do stapanja rimsko - franake liturgije, s rimskim i galikanskim repertorijem. Ta dva repertorija sainjavaju jedinstven gregorijanski repertorij, te po miljenju nekih muzikologa, nastaje ono to se danas naziva gregorijansko pjevanje (cantus gregorianus), koje nije vie niti isto rimsko niti isto galikansko. Takva liturgija, rairena po cijeloj Europi, ponovno se vraa u Rim, gdje nalazi na

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    11

    staro rimsko pjevanje (romano antico), to nam svjedoe kodeksi iz XII. st.

    RAZDOBLJE RIMSKO-KAROLINKE OBNOVE GREGORIJANSKOG PJEVANJA

    U drugom periodu, koje poinje od pape GRGURA I. do konca XI. st., mnogi samostani postaju centri odakle se iri gregorijansko pjevanje. U ovom razdoblju nastaju mnogi novi napjevi za "ordinarij misae", sekvence, tropi i versusi. U VIII. stoljeu sa rimsko-karolinkom obnovom, nastoji se postii jedinstvo razliitih zapadnih liturgijskih repertorija. Karlo Veliki (768.-814.) posebnu je panju posveivao Svetom pismu i liturgijskim knjigama. Da bi u franakoj dravi obnovio liturgiju Karlo je iz Rima naruio jedan primjerak Gregorijanskog sakramentara. Papa Hadrijan oko god. 785.-790. alje u Franaku Gregorijanski sakramentar. Njega upotpunjuje ueni Alkuin (804. g.), koji je bio na dvoru Karla Velikoga. Uredio je takoer Comes (lekcionar za misu). U karolinko vrijeme odvijala se izmeu rimske i franake Crkve plodna izmjena liturgijskih knjiga. Karlo se uope trudio da ostvari prisnu duhovno-religioznu povezanost s Rimom. Za samostansku reformu u franakom carstvu nabavio je iz Monte Cassina prijepis Benediktove regule. Poslije rimsko-karolinke obnove u IX. st. poeli su se stvarati novi oblici gregorijanskog pjevanja: Prose, Sekvence, Tropi i Versusi. U ovom razdoblju posebno dolazi do izraaja stvaranje novih Himana i mnogih napjeva za Kyrie; takoer se stvaraju napjevi za Aleluja, Antifone te razliiti napjevi za responzorije. Auktori novih napjeva ostaju nepoznati. Za poneki kasniji napjev poznat je autor teksta, ali ne i autor napjeva. Svi ovi gregorijanski napjevi zahvaaju razdoblje od IX. do konca XII. st. koje se s pravom naziva post-klasino, jer se promijenila tehnika stvaranja novih napjeva u odnosu na izvorne napjeve gregorijanskog repertorija.

    SEKVENCA (sequor = slijediti) - izvorno oznaava dugi slijed neuma (melizma), bez teksta, koje su nastajale na posljednji slog aleluje. Taj dugi niz neuma zvao se jubilus.

    U Engleskoj i sjevernoj Francuskoj u VIII. st. ispod melizama poinje se potpisivati tekst. Tekstovi nisu bili metriki jer su se morali prilagoditi broju neuma. Tako su se zvali "sequentia cum prosa"; kasnije su ih nazvali "prosa" (ako je tekst bio dug),

    "prosula" (ako je tekst bio kratak), ili "sequentia". Autor brojnih sekvenci bio je Notker Balbulus, uitelj pjevanja benediktinskog samostana u St. Gallenu od 866. do 884. godine. One su sastavljene na takav nain da svaka nota napjeva tono odgovara jednom slogu teksta.

    Na poetku XI. st. stvaraju se oblici teksta koji imaju vie rime, sa neovisnim melizmama od aleluje, ali ipak s temom napjeva od aleluje. Posebno se davala vanost stvaranju novog teksta. To se inilo na temelju melodije jubilusa. Poslije se i ta praksa naputa, tako da se pristupa stvaranju novih melodija i novih tekstova. Zlatno doba ovakvih sekvenca je XII. st. Najpoznatiji sastavlja je Adam od Sv. Viktora (1110.-1192. - Pariz).

    U srednjovjekovnim kodeksima je pronaeno oko 5000 sekvenci. Zbog velikog broja sekvenci s novim tekstovima u liturgiju su se uvlaili elementi svjetovnog duha. Taj problem je rijeio Tridentinski sabor (1545.-1563.) na taj nain da je zadrao svega 4 sekvence koje se i danas nalaze u liturgiji. Poslije je papa Benedikt XIII. 1727. dodao jo i petu sekvencu, poznatu Stabat Mater dolorosa - Stala plau tuna Mati. U liturgiji (misi) sekvenca zauzima mjesto u SLUBI RIJEI, izmeu poslanice i evanelja, prije Aleluje.

    Danas se u liturgijskoj uporabi nalaze slijedee sekvence: 1. Victimae paschali laudes (Svetoj rtvi uskrsnici) - /za Uskrs/ 2. Veni Sancte Spiritus (Doi, Due presveti) - /za blagdan Duhova/ 3. Lauda Sion (Hvali, Sion, Spasitelja) - /za blagdan Tjelova/ 4. Stabat Mater dolorosa (Stala plau tuna Mati) /za blagdan Gospe alosne/ 5. Dies irae, dies illa (U dan onaj, u dan gnjeva) /Misa za pokojne - u liturgiji prije obnove II. vat. sabora/. U dananjoj liturgiji nalazi se kao himan u BOANSKOM ASOSLOVU (Sluba itanja, Jutarnja, Veernja) 34. tjedna kroz godinu.

    TROP Trop (gr. tropos - razvoj melodije) je umetanje novog neliturgijskog teksta u slubeni liturgijski tekst da se izrazi sveanost svetog ina. Postanak tropa jo nije potpuno razjanjen. Vjerojatno su nastali, kao i sekvenca, u Francuskoj oko VIII. st. Veina povjesniara nastanak tropa pripisuje Tutiliu, benediktincu iz St. Gallena, suvremenik Notkera Balbulusa.

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    12

    TROP Hanc quaesumus iz Slave

    Tropi su se sastavljali na dva naina: a) Potpisivajui rijei, kao kod sekvenci, na jedan samoglasnik koji je imao napjev bogat melizmama. Npr. u kodeksu 378 iz St. Gallena, nalazimo trop sastavljen na ovaj nain:

    Ite sine dolo et lite; pax vobiscum; Missa est. Deo semper agite in corde gloriam et gratias.

    b) Umeui izmeu liturgijskog teksta i napjeva ne samo novi tekst nego takoer i nove napjeve, tako da se mogu i melodijski povezati. Ovaj drugi oblik zahtjeva od skladatelja veliku glazbenu i literalnu vjetinu. Razvoj tropa slian je razvoju sekvence. Najstariji tropi, koje je sloio Tutilion, napisani su u prozi i rijetko se moe susresti stih od est stopa (heksametar). Poslije XI. st. ve ih susreemo u stihovima, da bi ih kasnije uvijek nalazili u metrikom obliku. Liturgijski ini sa tropima postajali su suvie dugi da bi od XIII. st. poeli isezavati. Jedino su se neki uspjeli sauvati do liturgijske obnove Pija V. (trop Gloria - za blagdan B. D. Marije).

    VERSUS VERSUSI su metriki stihovi, strofnog karaktera sa umetnutim stihovima (pripjevi) koji su se kod pjevanja dodavali svakoj strofi. Oblikovani su po uzorku Gloria, laus et honor od Teodofa Orleanskog. Versusi, vjerojatno su bili u uporabi u bizantskoj liturgiji, a poeli su se iriti u Galiji polovicom IX. stoljea. Razlikuju se od himna, ne samo jer im nedostaje doksologija i nisu sainjavali dio

    Liturgije asova, nego po karakteristinom dodavanju svakoj kitici nekoliko umetnutih stihova. Versusi su nastali za pjevanje u procesijama. Danas se upotrebljavaju tri versusa: Pange lingua sa umetkom Crux fidelis to se pjeva kod klanjanja Kriu na Veliki Petak; Gloria, laus et honor za procesiju na Cvjetnicu; O Redemptor, sume carmen za posvetu ulja na Veliki etvrtak.

    VERSUS O Redemptor, sume carmen

    PAD GREGORIJANSKOG PJEVANJA

    Dva su razdoblja opadanja gregorijanskog pjevanja: a) prvo razdoblje obuhvaa od X. - XVI. st., kada je vieglasje potpuno potisnulo smisao za jednoglasje; b) drugo razdoblje obuhvaa od XVI. - XIX. st., u kojem je izvrena krivo zamiljena i zakonom tiska proirena obnova gregorijanskog pjevanja.

    Poslije cvata gregorijanskog pjevanja, koje je trajalo od VI. do X. stoljea, dolo je razdoblje osiromaenja i opadanja jednoglasnog liturgijskog pjevanja. Mnogi su imbenici utjecali da doe do opadanja: melodije i tekst tropa, umetnuti u

    gregorijanske napjeve, dovodili su do toga da se izgubilo jedinstvo samog gregorijanskog napjeva;

    postupak silabizacije melizama prijeilo je eleganciju izvoenja i dobru razgovjetnost napjeva;

    nastanak ars nove, polifonije, u kojoj menzuralizam unosi u gregorijanske napjeve jedan novi nain izvoenja samih napjeva (sami greg. napjevi slue polifoniji kao temeljni napjevi - cantus firmus);

    prenoenje gregorijanskih napjeva u kvadratnu notaciju, onemoguilo je oznaavanje starim pismom nain kako

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    13

    treba izvoditi greg. napjev (slova in campo aperto koja su imala veliku vanost kod izvoenja napjeva), tako da se cijeli napjev izjednaio, te je izgubio samu umjetniku glazbenu izraajnost, tako da je nazvan cantus planus (sinonim za jednolino pjevanje);

    u ime jezika i evaneoskog siromatva u XII. st., gregorijanski napjevi se prerauju, iste se melizme smatrajui da su nekorisne;

    zanemarivanje liturgijskog ivota uporaba instrumenata u liturgiji doveli su do potpunog zanemarivanja gregorijanskih napjeva;

    opadanju gregorijanskog pjevanja doprinijelo je uvrivanje tonaliteta, koji je asimilirao gregorijanske tonuse te njih pretvorio u moderne tonalitete. (I. tonus u d-mol, II. tonus u g-mol, III. tonus u a-mol, V. tonus u c-dur, VI. tonus u f-dur i VII. tonus u tonalitet g-dura. Samo su IV. i VIII. tonus zadrali svoju izvornost, te se nisu mogli pretvoriti u moderni tonalni sustav);

    literatura za orgulje upotrebljavala je ove tonalitete za svoje VERSE koji su se umetali u gregorijanske napjeve.

    Sve do IX.-X. st. liturgijski napjevi prenosili su se veoma marno i precizno. Nain prenoenja gregorijanskih napjeva naizust bio je toniji od napjeva prenoenih putem zapisanih melodija na crtovlju. Prvi poznati dokumenti svjedoe da su napjevi bili preneeni veoma tono i da su bili jedinstveni. Repertorij mise nije doivljavao veih i bitnijih promjena, dok se Liturgija asova (Officij), zbog novih blagdana, esto nadopunjavala (posebno Sanctoral). S druge strane, dijastemacija, kasnije, pisanje neuma na etri crte dovelo je do toga da je izostavljeno pisanje ritmikih oznaka da bi se tono zapisalo kretanje melodijske linije. Smisao za gregorijanski ritam malo pomalo se gubio, osim onamo gdje su bili skriptoriumi - centri koji su bili povezani sa samostanom u St. Gallenu. Tropi i sekvence, sa njihovim silabikim melodijama, doveli su do toga da se izgubi osjeaj za ljepotu napjeva koji su ukraeni melizmama te za slobodni ritam (ritmo libero). U kodeksima koji se pojavljuju melodije su odjeljenje estim crtama (slino taktnim crtama) i sa rastavljenim neumama. Sve je ovo dovelo do novog naina izvoenja, te se gregorijansko pjevanje i nazivalo fractus (razlomljeno) jer su se udarali (oznaavali) taktovi. Ve u vrijeme Guida iz Arezza znalo se naii na zahvate popravljanja modalnih napjeva. Tako da se dominanta deuterusa sa Ti popela na Do.

    Izmeu 1134. i 1140. god. redovnici cisterciti,9 prema uputama Sv. Bernarda, poeli su obnovu svog pjevanja. Nain obnove pjevanja udaljavao ih je od autentinog gregorijanskog pjevanja. Pravila koja su vodila u obnovi naruili su tradicionalne gregorijanske napjeve zahtjevajui modalno jedinstvo za svaki napjev, iskljuivanje snizilice, ogranienje napjeva u okviru deset tonova (dva tona vie od oktave), ne mijeanje melodije u autentinom i plagalnogm modusu i skraivanje melizama. Naalost takoer i redovnici dominikanci10su usvojili 1256. god. osiromaene gregorijanske napjeve cistercita. Kada se pojavila figuralna glazba gregorijanskim neumama davalo bi se razmjerno trajanje: virga je trajala kao nota longa, punctum kao nota brevis, losanga (oblik romboidne note) kao cijela nota. Crkveni pjevai prenosili bi razmjerne vrijednosti figurativne glazbe na gregorijansku monodiju osobito kada se poinju javljati prvi oblici polifonije (organum i discantus). Jo je gore nastalo kada se gregorijansko pjevanje, iskrivljeno u svom izvornom ritmu, poelo upotrebljavati od note do note kao temelj polifonih skladbi (odatle dolazi ime cantus firmus). Papa Ivan XXII. 1322. god. pokuao je sa bulom Docta Sanctorum Patrum povratiti ugled gregorijanskom pjevanju ali nije uspio, jer je polifonija bila u punom procvatu i nije se marilo za teorijsko niti za praktino izvoenje gregorijanskih napjeva. Godine 1577. papa Grgur XIII. zaduio je Palestrinu i Zoilu, skladatelje papinske glazbene kapele, da obnove gregorijanske napjeve.11 Zapoeti posao nisu uspjeli zavriti

    9Cisterciti su red to ga je reformiranjem benediktinaca osnovao 1098. godine sv. Robert iz Molesmea /+1111./ s dvadesetoricom drugova u mjestu Citeaux u Francuskoj, a kasnije reorganizirao sv. Bernard iz Clairvauxa. 10Dominikanci su red propovjednika to ga je 1215. osnovao sv. Dominik na temelju regule sv. Augustina sa svrhom suzbijanja gnostiko-manihejskih hereza. 11

    Papa Grgur XIII. poslao je posebno pismo (Breve Pontificio) Palestrini i Zoilu: Budui da smo upozoreni, da su Antifonari, Graduali i Psaltiri ije melodije su u upotrebi u slubi Bojoj i slavljenu asoslova puni bezbrojnih barbarizama, nejasnoa, proturjenosti i nepotrebnih dodataka kao i nakon toga propisana izdanja Brevijara i Misala od Tridentskog koncila, a svemu tome je razlog neznanje, povrnost ili zloba skladatelja, prepisivaa i tampara; budui da smo noeni eljom, tako dugo dok nam Bog doputa zato brinuti se, da te knjige spomenutog brevijara i misala budu osloboene svih balasta i slobodne od svih barbarizama i nejasnoa, jer drugaije nije bilo

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    14

    jer je kod pape energino posredovao panjolski glazbenik Don Fernando de las Infantas i njegov vladar Filip II., kada su vidjeli da Palestrina i Zoilo radikalno mijenjaju gregorijanske napjeve.12 U meuvremenu Palestrina je umro 2. veljae 1594., ostavivi nekompletan svoj rad na obnovi Graduala. Trideset godina kasnije Raimondo,13 tiskar iz tiskarske kue Medici, zatrai od pape dozvolu tiskanja Graduala. Papa Pavao V. 1611. god. pristane i zadui kardinala Del Monte da izabere komisiju da poprave gregorijansko pjevanje. Izabrani glazbenici Felice Anerio i Francesco Soriano manje od godine dana

    prikladno i odgovarajue i da budu tako ureene da se iz njih moe slaviti Boje ime u strahopotovanju na razumljiv i poboan nain. Mi smo odluili vas izabrati, ije iskustvo u umjetnosti tona, skladanja, marljivosti i bogobojaznosti je toliko puta posvjedoeno, stoga od svih drugih vas upravo izabiremo u vrstom uvjerenju da ete vi potpuno ispuniti nau elju. Za tu svrhu dajemo vam nalog da pregledate: Antifonare, Graduale, Psaltire, i sve ostale napjeve koji su po obiaju Rimske Crkve u upotrebi, bilo to u Kanonskim asovima ili Misi, bilo to u drugim slubama i da ih proistite, poboljate i reformirate tako kako vi mislite da je dobro. Za tu svrhu dajem vam snagom apostolskog velianstva neogranienu vlast i punomo, a doputam vam radi brzog i boljeg izvoenja ovog naloga po vaoj elji da pozovemo jo neke druge vjete glazbenike u pomo, bez obzira na sve apostolske i druge odluke koje bi mogle smetati. U Rimu 25. listopada 1577. Naim dragim sinovima Joh. Petraloisiusu Palestrina i Annibale Zoila u Rimu. 12Dok su Palestrina i Zoilo radili na obnovi gregorijanskih napjeva, posredovao je panjolski teolog i zapaeni glazbenik i ljubitelj gregorijanske glazbe don Fernando de las Ynfantas. Pisao je svom kralju Filipu II. da intervenira kod Pape jer da e dvojica glazbenika promijeniti mnoge stvari koje se odnose na modalnu strukturu napjeva, mnoge elemente koje nemaju pravog naglaska, te da e skraivati sve to je potrebno da se izbjegne razvuenost gregorijanskog napjeva. Dakle, radi se o tonalnom popravljanju, na temelju novih harmonijskih kriterija; melodijskom i melizmatskom popravljanju. Od XII. do XVI. stoljea izgubio se smisao i nain izvoenja izvornih gregorijanskih napjeva koji su bili melizmatskog karaktera. Jer se izgubio izvorni gregorijanski ritam, a ispod dugih melizmi nije bilo teksta nato e se melodijska linija nasloniti, tako da nisu znali kako izvoditi duge melizmatske elemente. 13RAIMONDO osnovao tiskaru 1573. (Casa Editrice Veneziana), a 1593. dobio je dozvolu na 15 godina za tiskanje glazbenih knjiga potrebnih za liturgiji. Godine 1614. tiskan je GRADUALE DE TEMPORE, a 1615. GRADUALE DE SANCTIS. Ova izdanja nazvana su Mediejska zbog toga to je pokrovitelj tiskare bio kardinal Ferdinand MEDICI.

    pripremili su izdanje gregorijanskih napjeva. Prvi volumen je iziao 1614. god. Ovo izdanje tvz. Edizione medicea (mediejsko izdanje) sluilo je dva stoljea kao model za brojna kasnija izdanja, kojeg je crkvena vlast posljednjih godina XIX. st. proglasila slubenim. U ovom izdanju gregorijanske melodije pojavljuju se skraivane i nepopravljivo prireene po esteskim pravilima XVI.-XVII. st. Izdava Pustet iz Regensburga ponovno je izdao mediejsko izdanje 1871.-1872. godine, i dobiva od pape privilegij da moe samo on izdavati ovo izdanje za sljedeih trideset godina. U XVIII. i XIX. st., zaslugom ovog "mediejskog izdanja" gregorijansko pjevanje doivjelo je svoj najdublji pad.

    OBNOVA GREGORIJANSKOG PJEVANJA

    Benedikinac Dom Prosper Gueranger (1805.-1875.) postaje glavni pokreta liturgijskog pokreta i zaetnik benediktinskog ivota u SOLESMES-u (Francuska), i obnovitelj gregorijanskog pjevanja. U starom samostanu Sv. Petra u Solesmesu, u kojeg je doao 1833. god. ponovno obnoviti benediktinski ivot, Gueranger je zboru benediktinaca pruio do tada nepoznate napjeve za samostansku liturgiju. Te nove napjeve kanonik Gontier je prenio u teorijske termine u svojoj knjizi Mthode raisonne (1859.). Tu su unaprijed naznaeni u zametku ritmika pravila po kojima je kola u Solesmesu postala poznata. Godine 1859. dolazi u benediktinsku opatiju u Solesmesu Joseph Pothier, jedan od zaetnika obnove. Ubrzo postaje uitelj pjevanja novaka i u svojim poukama izvodi obraene napjeve iz kodeksa. U suradnji sa Dom Jausions, prouavajui neume "in campo aperto", izradio je pravila za usporeivanje izvora (neumatskih kodeksa) i pripremio je izdanje gregorijanskih napjeva koje je izalo 1880. god. pod naslovom Les Mlodies grgoriennes. Nekoliko obnovljenih gregorijanskih napjeva izvedeni su na Kongresu crkvene glazbe u Arezzu (1882.) od Dom Pothiera. Kongres neoekivano naputa podravatelje mediejskog izdanja iz Regensburga i velika veina podravaju benediktince iz Solesmesa. Sudionike Kongresa primio je i pohvalio pothvate Solesmesa papa Leon XIII. Poslije Kongresa u Arezzu, benediktinci iz Solesmesa nastavili su zapoeti rad na obnovi gregorijanskog pjevanja. Za iskljuivu uporabu Benediktinske kongregacije u Solesmesu izlazi 1883. god. Graduale ili Antiphonale Missarum. Gradual

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    15

    od Dom Pothiera oznaavao je veliki napredak u odnosu na dosadanja izdanja gregorijanskih napjeva, ali je takoer bio jedno kompromisno djelo s vie pastoralnim nego znanstvenim nakanama. Dom Andre Mocquereau (1849.-1930.) kao mladi redovnik ulazi u samostan u Solesmesu 1875. god. te temeljito i znanstveno prouava neumatske kodekse. Kao veoma sposoban pedagog, zamijeni Pothiera u ravnanju zborom benediktinske opatije. Uskoro (1888. g) je razradio plan za objavljivanje vjernih kopija najstarijih izvora neumatskih kodeksa (IX.-X. st.). Tako nastaje prvi svezak koji izlazi 1889. god. u velikom izdanju PALOGRAPHIE MUSICALE (do danas je izilo 22 volumena). Sljedeih godina Mocquereau obilazi najvanije europske biblioteke pronalazei i fotografirajui najstarije neumatske kodekse. God. 1904. arhiv u Solesmesu posjeduje vie od 250 kompletnih kodeksa. U meuvremenu u liturgijskom pjevanju nastaju mnogi problemi. Papa Leon XIII. (1887.) zove u Rim transkog isusovca Angela De Santi (1847.-1922.) da bi pisao o liturgijskom pjevanju u La Civilt Cattolica - slubenom asopisu Svete Stolice. Njegova prisutnost u Rimu bila je dragocijena s obzirom na obnovu liturgijskog pjevanja - usprkos svom osjetljivom poloaju i mnogim podvalama - uspio je poslati u Solesmes svoje slaganje sa njihovim radom. Papa Leon XIII. pokazivao je veliku brigu za obnovom liturgijskog pjevanja. Organizirao je 1893. god. savjetovanje na kojem je bio kardinal Giuseppe Sarto. Kardinal se obratio De Santisu te mu dao svoj dokumenat kojeg je dostavio rimskoj Kongregaciji za Obrede. Kao plod savjetovanja izaao je dekret (1894.) koji je razoarao pristae obnove, jer je preporueno Izdanje iz Regensburga, ali svaki biskup je slobodan u svojoj biskupiji sluiti se izdanjem kojemu daje prednost. U takvom ozraju obnovljeni gregorijanski napjevi Dom Pothiera polagano su se irili. Konano, 17. svibnja 1901., kada je prestao privilegij izdavanja gregorijanskih napjeva Pusteta, papa alje opatu samostana u Solesmesu pismo podrke. Meutim patnje redovnika u Solesmesu nisu zavrene. Upravo 1901. god. svi redovnici u Francuskoj moraju se iseliti zbog zakona kojeg je izdala vlada. Benediktinci iz Solesmesa otili su u Appuldurcombe (otok Wight, Engleska), dok su se benediktinci iz Saint-Wandrille, meu kojima takoer i Dom Pothier, povukli u Belgiju. U kolovozu 1903. kardinal SARTO postaje papa i poslije samo dva mjeseca trai

    od kardinala Vikara da pripremi tekst za obnovu crkvene glazbe. Novi tekst bio je ubrzo pripremljen te ga je papa potpisao na sam blagdan Sv. Cecilije 22. studenog 1903. god. Taj dokumenat MOTU PROPRIO /Tra le sollecitudini/ pape Pija X. poznat je kao magna charta za obnovu crkvene glazbe. U tom dokumentu se tvrdi kako gregorijansko pjevanje i klasina polifonija imaju povlateno mjesto u katolikoj liturgiji; nemogu se iskljuiti nove skladbe ali trebaju odgovarati veoma tonim uvjetima; orgulje su jedini instrument koji je doputen u liturgijskim obredima; gregorijansko pjevanje kao predmet treba uvesti u sjemenita, itd.. Papinski dokument bio je jedan korak naprijed u obnovi; ostao je problem izdavanja slubenih gregorijanskih napjeva. Povjereno je Solesmesu tj. Dom Mocquereau kojemu se usprotivio Dom Pothier. Nije uspjela niti papinska komisija (1904. g.), u kojoj su bili najbolji poznavaoci gregorijanskog pjevanja, da razrijee spor izmeu francuza i njemaca, izmeu Solesmesa (Dom Mocquereau) i Dom Pothiera, jer se nije htjelo da slubeno izdanje donosi ritmiki ictus (okomita epizema), koji se nisu nalazili u kodeksima a koji izraavaju ritmiku interpretaciju koju zastupaju benediktinci u Solesmesu. Sporazum potaknut od De Santisa bio je prihvaen: Sveta Stolica trebala bi tiskati izdanje Editio typica (tvz. Edizione vaticana ) i bio bi uzor drugim izdanjima. Don Mocquereau odbija suradnju, tako da su sva izdanja Edizione vaticana - tiskana do 1912. god. - izala u redakciji Dom Pothiera. Gregorijanska izdanja su: Kyriale (1905.); Graduale (1908.); Officium pro Defunctis (1909.); Antiphonale (1912.).

    Izdanja koja slijede izlaze u redakciji Dom Josepha Gajard iz Solesmesa: Cantus Passionis (1916.); Officium Majoris Hebdomadae...(1922.); Officium (et Missae) in Nativitate Domini(1926.); Antiphonale Monasticum (1934.).

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    16

    Prilagoeno Vatikanskom tipskom izdanju, sa ritmikim znakovima izlazi Liber Usualis Missae et Officii (Priruna knjiga...), u kojem se nalaze misne pjesme i napjevi za liturgiju asova za glavne blagdane u godini. Metodo di Solesmes danas ne prihvaaju jednoduno svi gregorijanisti. Ako i glavni solesmeski nain interpretacije (slobodni ritam itd.) izgledaju povijesno utemeljeni, koji donosi neosporne praktine i umjetnike rezultate, toka koja najvie ostaje za raspravu je kriterij za upojedinjenje "malog ritma" (drugim rijeima primjena okomite epizeme), koji ostaje povezan sa ogromnim djelom Dom Mocquereau-a, Le nombre musical gregorien (2. voll., Roma-Tournai 1908.-27.). Noviji razvoj gregorijanske semiologije danas nam govori da je solesmeski kriterij postao jo manje prihvatljiv. Definicija gregorijanskog ritma, kojeg je zastupao Mocquereau (glazbeni slobodni ritam), izgleda da danas gubi na vanosti u odnosu na prijanju formulaciju Dom Pothiera (oratorijski slobodni ritam).

    Vatikanska izdanja gregorijanskih napjeva (Edizione vaticana) s praktine strane veoma su korisna u liturgijskoj upotrebi, ali ne mogu biti priznata kao valjani kritiki predloak. Drugi Vatikanski Koncil (1963. g.) propisuje: "Neka se privede kraju jedno tipino izdanje knjiga gregorijanskog pjevanja; tovie neka se pripremi jedno kritiko izdanje (editio

    magis critica) knjiga koji su ve izdani poslije obnove S. Pija X.".

    Potaknuti ovim dokumentom redovnici benediktinci iz Solesmesa rade na izdanju kritikih izdanja. Ve su tiskali nekoliko metodolokih volumena i izvornika Graduala. Poslije II. Vat. Koncila glavna gregorijanska izdanja koja su prilagoena obnovljenoj liturgiji:

    Kyriale simplex (1965.); Graduale simplex (1967.); Graduale simplex, editio typica altera (1975.); Graduale Triplex (1979.); Graduale Romanum (1979.); Psalterium monasticum (1981.); Liber hymnarius (1983.).

    PSALMODIJA

    MODALITET i TONALITET

    Modalitet - je naziv koji se upotrebljava u teoriji glazbe a oznauje posebni nain slaganja intervala u glazbenom sustavu koji je bio prisutan u glazbenoj umjetnosti do XVII. stoljea. Tonalitet14 je slijed intervala koji su nastali iz modalnih ljestvica te je veoma precizno odreen, dok se to ne moe rei za modalitet. Sastavljanje ovih sustava u oblike ljestvica dolazi u glazbenoj teoriji srednjega vijeka, koji se definiraju s nazivom modusi15 a

    14TONALITET - uklapa sve sastavne djelove jedne oktave u jedinicu koja sadrava cjelokupan tonski materijal odreene ljestvice, potreban za melodijsku i harmonijsku grau. U toj jedinici prvom, temeljnom tonu oktave pripada posebno znaenje. Taj ton upravlja tonalitetom koji po njemu dobiva svoje ime (ako je c poetni ton tonskog niza koji sadrava grau dotinog tonaliteta, bit e to tonalitet C-dura ili c-mola); svi ostali elementi oktavne jedinice osjeaju pripadnost osnovnom tonu. Pojam tonaliteta ukljuuje i selekciju unutar dvanaest tonova oktave. Tonalitet se izgrauje na dijatonskom ljestvinom nizu od sedam tonova koji su rasporeeni u razmacima od stepena i polustepena. Tonaliteta ima onoliko koliko dur i mol ljestvica. Budui da svaki ton 12-tonskog kromatskog niza moe postati ishoditem ljestvice, odnosno tonaliteta, znai da se mogu organizirati 24 tonaliteta (12 u duru, 12 u molu). 15Pojam "modus" i "tonus" u gregorijanskoj terminologiji srednjega vijeka bili su neprecizno upotrebljavani. Sustav po kojem su stepeni i polustepeni u ljestvici poredani naziva se "MODUS" ili "nain". Tako u gregorijanskom pjevanju imamo

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    17

    koji se prepoznaju u teorijskim djelima koje su nam prenijeli Boecije i Kasiodor (V.-VI.st.). Sline oblike ljestvica nalazimo i u grkoj glazbi.

    Gregorijanski modusi (svaki je sastavljen od uzlazne ljestvice od osam tonova) proizali iz grkih harmonija, poredani u ochtoechos (termin koji oznaava sastav od osam gregorijanskih modusa) dijele se u autentine (izvorne) i plagalne (izvedene).16Oni se izmeu sebe razlikuju po poloaju polustepena u ljestvici.

    Dakle, crkveni modus je nain sastavljanja dijatonske ljestvice, a obiljeen je temeljnim tonom i razliitim poloajem stepena i polustepena.

    Srednjovjekovna grka imena za moduse Protus, Deuterus, Tritus i Tetrardus oznaavaju etri temeljne gregorijanske modalne ljestvice. Ako je gregorijanski napjev u jednoj od etri modalne ljestvice, melodija se moe razvijati u viem ili niem dijelu modalne ljestvice. Ova dva oblika - visoki i nii - po svojoj jedinstvenoj tonici u kojoj zavrava gregorijanski napjev pripadaju zajednikom modusu. Takve moduse nazivamo Re - modus, Mi - modus, Fa - modus, Sol - modus. Kada se napjev razvija u viem dijelu ljestvice zove se "autentini"; a kada u niem dijelu onda se zove plagalni. Ako melodija skladana u jednome od starocrkvenih modusa ne prelazi ispod poetnog tona ljestvice, ve se kree samo iznad njega, kaemo da je melodija skladana u autentinom nainu ili modusu, a ako se melodija kree i ispod poetnog tona modusa, kaemo da je melodija skladana u plagalnom nainu. Ograniiti autentini modus na opseg od jedne oktave previe je pojednostavljeno, jer se mnoge melodije proiruju najmanje za jednu notu ispod note finalis (barem u zavrnoj kadenci).

    osam modusa kao temelje tonske grae. Pojam "tonus" upotrebljavao se za imenovanje transponirane modalne ljestvice ili pak za imenovanje psalmodijskih formula. Danas je ostao taj naziv kod psalmodije. On oznaava psalmodijske formule po kojima se pjevaju psalmi. Tako se nee nazivati prvi psalmodijski modus, ve prvi tonus i to radi toga to e taj tonus kao glavni ton imati dominantu (ton na kome se izvodi recitativ) istoimenog modusa. 16Autenticos (gr.)= auktor, uitelj, glavni, vii. Plagios (gr.)= uenik, nii.

    Poetni ton svakog modusa, bez obzira da li se melodija kree u autentinom ili plagalnom nainu, naziva se tonus finalis. Svaku starocrkvenu ljestvicu moemo zapoeti na bilo kojem tonu (osnovnome ili izvedenome). Meutim, odreena ljestvica mora imati stepene i polustepene izmeu onih stupnjeva gdje ih ima i ljestvica graena u svome osnovmom obliku bez upotrebe povisilica i snizilica.

    Razlikujemo, dakle, AUTENTINE (prvobitne - osnovne) i PLAGALNE (izvedene) ljestvice. Plagalne ljestvice se izvode iz autentinih tako da se gornji tetrakord autentine premijesti za oktavu ispod; oznaavaju se s HIPO (gr.=ispod). Najvaniji je TONUS FINALIS (nota finalis - konani ton). Dur-ljestvica potjee od jonske, a mol-ljestvica (prirodna) od eolske ljestvice.

    etri autentina modusa su:

    dorski - protus / d1-d2 - polustepen izmeu 2 i 3 te 6 i 7 stupnja/ frigijski (deuterus) - /e1-e2 - polustepen izmeu 1 i 2 te 5 i 6 stupnja/ lidijski ( tritus ) / f1-f2 - polustepen izmeu 4 i 5 te 7 i 8 stupnja/ miksolidijski ( tetrardus ) / g1-g2 - polustepen izmau 3 i 4 te 6 i 7 stupnja/ Plagalni modusi su izvedeni iz autentinih:

    hipodorski (protus plagalni) / a-a1 - polustepen izmeu 2 i 3 te 5 i 6 stupnja/ hipofrigijski (deuterus plagalni) / h-h1 - polustepen izmeu 1 i 2 te 4 i 5 stupnja/ hipolidijski (tritus plagalni) / c1-c2 - polustepen izmeu 3 i 4 te 7 i 8 stupnja/ hipomiksolidijski (tetrardus plagalni) / d1-d2 - polustepen izmeu 2 i 3 te 6 i 7 stupnja/

    Autentine i plagalne ljestvice uvijek imaju istu zavrnu notu, koja se zove nota finalis. Autentinost i plagalnost odreuju se prema dominanti, opsegu melodije, tj. ako se melodija sputa ispod note finalis, redovito je plagalna. Dominanta je ton koji se u melodiji najvie pojavljuje. Ova teorija pojavljuje se u VIII.-IX. st. U XVI. st. stvaraju se nova etri modusa: eolski (a1-a2) jonski (c1-c2) hipoeolski (e1-e2) hipojonski (g1-g2) (Glareano, Dodekachordon, 1547.).

    Daljnim razvojem teorije glazbene umjetnosti ostala su samo dva modusa:

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    18

    jonski (dur) i eolski (mol) kojemu je dodana melodijska i harmonijska mol ljestvica (koja se razvila iz prirodne - eolske mol ljestvice).

    1. Modusi i tonusi gregorijanskog pjevanja

    Vei dio ljudi u suvremenom svijetu, obino pjevaju i sluaju glazbu skladanu u dva tonaliteta: dur i mol - drugim rijeima u modusima DO (dur) ili LA (mol). Razlog ovakvog tonalnog usmjerenja proizlazi iz injenice da je vei dio glazbe od XVI. st. do XX. stoljea, skladan u jednom od ova dva tonaliteta. Gregorijansko pjevanje je temeljeno na sredovjekovnom sustavu ljestvica koje se nazivaju modusima koji su se razvijali iz glazbenog sustava stare Grke. U ovom sustavu, temeljna nota FINALIS, mogla je biti bilo koja nota DO ljestvice, s izuzetkom od sedmog tonusa, ili SI. Dakle, jedan napjev moe biti u modusu RE, MI, FA, SOL, te ponekad u LA. Modus SI promatrao se samo teorijski, kao temeljna nota ljestvice. Modus DO nalazi se u pjevanju samo kao transponirani modus.

    Nota bene. Gregorijansko pjevanje kao i polifono pjevanje uzima relativnua ne apsolutnu visinu napjeva (nota RE ne mora odgovarati na klavijaturi noti d1), to znai da se napjev moe pjevati s one poetne visine koja odgovara vokalnom opsegu pjevakog sastava. Dakle, gregorijansko pismo je relativno kao i polifonijsko notno pismo.

    PSALMODIJA

    Psalmodija ( psalam + odia - gr. - pjevanje ) je nauka o pjevanju psalama. Sastoji se od osam tonusa. Ovim tonusima jo se dodaju tonus peregrinus, tonus in directum, tonus defunctorum i tonus pasquale ili ad libitum. Psalmodijski tonus je glazbeni obrazac na kojemu se primjenjuje tekst psalma. Tonus psalma nastao je iz modalnih ljestvica. Psalmodijski oblik je najstariji glazbeni oblik prve - izvorne liturgije. On je proizaao iz Sinagogalne glazbe, koju prvi krani upotrebljavaju na liturgijskim sastancima. Prvotna psalmodijska vrsta je responzorijalnog oblika, gdje psalmist pjeva stih psalma, kojemu zbor ili puk odgovara s kratkim pripjevom ("responsum" = odgovor). Psalam se sastoji od vie stihova, a svaki stih sastoji se od dva polustiha (u liturgijskim knjigama odjeljeni su zvjezdicom-asteriscusom).

    Psalmodijski tonus sastoji se od takvih elemenata koji su potrebni da bi se prilagodili strukturi tekstova psalama STAROG ZAVJETA. Postoji velika slinost izmeu tonusa psalama koje je upotrebljavala idovska (sinagogalna) tradicija i tonusi koje nalazimo u RIMSKOM OBREDU ve od prvih kranskih vremena. U gregorijanskom pjevanju susreemmo tri vrste psalmodijskih tonusa: jednostavni ili silabiki tonusi za asoslov, sveani tonusi za evaneoske hvalospjeve, ukrasni tonusi za introit i communio.

    a) Struktura melodijskih obrazaca psalmodijskih tonusa

    Intonacija (initium-zapjev); recitativna nota (dominanta-tenor); flexa (sputanje glasa); srednja kadenca; recitativna nota (dominanta-tenor); zavrna kadanca.

    1) Intonacija (incipit-initium-zapjev-poetak) je sastavljena s malim melodijskim zamahom da bi se povezala kadenca antifone s tenorom psalmodijskog tonusa. Intonacija (initium-zapjev) se sastoji od tri note na kojima se pjevaju dva (na prvoj noti jedan slog, na drugoj i treoj drugi slog) ili tri (na svakom slogu jedna nota) sloga psalma.17 Tri note slue da se lake povee ANTIFONA (pjeva se na poetku i na zavretku svakog psalma u ASOSLOVU) sa dominantom-tenorom psalmodijskog tonusa. Kada se pjeva psalam, samo prvi stih psalma poinje intonacijom tonusa, osim ako se ponavlja antifona, drugi stihovi psalma poinju TENOROM. Tri evaneoska kantika (Magnificat, Benedictus Dominus Deus Israel, Nunc dimittis) imaju intonaciju na poetku svakog stiha, dok ostali psalmi samo na poetku prvog stiha psalma.

    2) Tenor - recitativna nota je DOMINANTA na kojoj se pjeva vei dio psalmodijskog teksta. Tenor je recitativ izmeu intonacije i srednje kadence, te izmeu srednje kadence i zavrne kadence stiha psalma. Takoer se naziva i psalmodijska dominanta. Prvi tenor (prije srednje kadence) i drugi tenor (poslije srednje kadence) kod svih osam tonusa psalama uvijek

    17U zapjevu-intonaciji VII. i tonusa peregrinusa postoje izuzeci. U VII. tonusu zapjev ima etri note na dva sloga rijei (clivis - do-ti i pes-do-re). U tonusu peregrinusu zapjev ima dvije note (pes - la-teh).

  • Gregorijansko pjevanje ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

    19

    je ista nota. Izuzetak ini TONUS PEREGRINUS kojem je prvi tenor nota La, a drugi nota Sol. Kod pjevanja psalmodijskog teksta na tenoru vrijede pravila deklamacije liturgijskog recitativa.

    3) Flexa

    Ako je prvi polustih psalma previe dug, onda se melodijskim sputanjem glasa (flexa) umetne mala stanka. Flexa se pjeva za veliku sekundu (jedan ton) ili za malu tercu nie. Ako se psalmodijski tenor nalazi na noti Fa i Do (iznad polustepena), onda se glas sputa za interval od male terce; ali ako se tenor nalazi na subtonalnom poloaju onda se glas sputa za interval od velike sekunde (cijeli ton). Fleksa uvijek ima kadencu sa samo jednim naglaskom, sastavljenim od jednog naglaenog i nenaglaenog sloga. Meutim ako je rije koja kadencira proparoksitona (s naglaskom na treem slogu od kraja), onda se dodaje jedna nota izmeu naglaene note i nenaglaene silabe. Ona se u crtovlju oznauje kao prazna nota nazvana "epentesi intercalare" (umetnuta epenteza - epentetika nota), a melodijski se nalazi na stupnju nenaglaenog sloga. U tekstu flexa je oznaena kriiem. Kod pjevanja na znaku flexe ne pravi se pauza, nego glas odmah nastavlja pjevanje teksta na tenoru.

    4) Kadence

    Svaki psalmodijski tonus sastavljen je od dvije kadence: srednja (mediatio - mediana - za zavretak prvog polustiha psalma) i zavrna (terminatio - finale - za zavretak drugog polustiha psalma). Srednja kadenca je melodijsko mjesto koje se nalazi na polovici psalmodijskog stiha.

    Kod pjevanja psalama u ASOSLOVU kadence su tonike tj. oblikuju se prema gramatikom naglasku rijei. One obino imaju jedan ili dva naglaska. Na srednje kadence s jednim naglaskom primjenjuje se posljednji naglasak u polustihu psalma, bilo da se radi o spondejskoj ili daktilikoj rijei (... dobar*- spondej.. rekoe* - daktil). Kadence s jednim naglaskom imaju obino dva sloga od kojih je prvi naglaen. Zbog daktilike rijei dodaje se epentetika (umetnuta-prazna) nota. Kad je prvi slog u troslonim rijeima naglaen epentetika nota nalazi se u visini nenaglaene note. Srednju kadencu s jednim naglaskom imaju tonusi: II., IV., V., VI., VIII., i tonus peregrinus.

    Na srednje kadence s dva naglaska primjenjuje se dva posljednja naglaska psalmodijskog polustiha. One kadence sa dva naglaska obino imaju etri sloga (dvostruki toniki spondej) od kojih je prvi i trei naglaen. U troslonim rijeima (daktilima) obino je prvi slog nagla