I. UVOD1. POJAM GRAĐANSKOG PRAVA

Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

2. NAZIVNaziv građansko pravo je najstariji i potječe iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile, iako staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo nisu pojmovi istog sadržaja. Ius civile je bio naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi, a njime se, po strogom načelu personaliteta, mogao služiti isključivo rimski građanin (civis Romanus), dok strancima (peregrinima) to pravo nije bilo dostupno. Za strance su vrijedila pravila ius gentium, pravo koje je oslobođeno strogog formalizma. 212. g. n.e. car Karakala je konstitucijom spojio ova dva prava. U hrvatskom se pravu upotrebljava i naziv civilno pravo (pravnici koji se njime bave nazivaju se civilisti). Često se za naziv građanskog prava upotrebljava i naziv imovinsko pravo.

3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA(ukupnost načela g.p.-a nazivamo metodom građanskopravnog uređivanja) načelo dispozitivnosti (načelo slobodne inicijative stranaka, načelo stranačke

autonomije) – znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se u prvom redu voljom stranaka.- Ljudi stupaju u građanskopr.odnose kako bi zadovoljili svoje materijalne potrebe.- Na području obveznog prava ovo se načelo izražava kao neograničena sloboda

ugovaranja, odnosno kao sloboda uređivanja obveznih odnosa (sudionik sam može odlučiti hoće li ući u obvezni odnos ili ne, izabire vrstu ugovornog odnosa i sam uređuje sadržaj i izbor oblika ugovornog odnosa).

- Svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja koje stranke ne smiju prekoračiti (npr. javni poredak, dobri običaji, imperativni propisi, pravila morala) – npr. u našem sustavu sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva.

- Obvezni odnosi mogu nastati i po sili zakona, odnosno mimo stranačke volje (primjer ograničenja slobode njihovom zasnivanju – npr. odnos odgovornosti za štetu: razbijanjem tuđeg prozora nastaje odgovornost za štetu, bez obzira na to je li počinitelj imao ili nije imao namjeru zasnovati građanskopr.odnos odgovornosti za štetu).

- U stvarnom pravu ovo se načelo očituje u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koje imamo na stvarima (npr. pravo vlasništva), a u nasljednom pravu u slobodi oporučnog raspolaganja.

stranačka ravnopravnost znači da je položaj strana u odnosu koordiniran. U građanskom pravu nema podređivanja jedne strane drugoj (nema subordinacije kao kod upravnog prava). Ovo načelo usko je povezano s načelom stranačke dispozitivnosti. Ljudi su u zadovoljavanju svojih materijalnih potreba nužno upućeni jedni na druge i zato stupaju u građanskopr.odnose u kojima jedna strana nema vlast nad drugom, već imaju ravnopravan i koordiniran odnos.

imovinska sankcija: sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi, štetna posljedica koja stiže onoga koji ne izvrši obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopr.odnos. Sankcije su u g.p.-u najprije bile osobne (dužnik koji nije platio dug postao je vjerovnikov rob, a kasnije je morao ići u dužnički zatvor). Danas postoje imovinske sankcije, vjerovnik se može namiriti jedino iz dužnikove imovine

prometnost (prenosivost) prava – misli se na promet subjektivnih građanskih prava (ovlaštenje koje za sudionika konkretnog građanskopr.odnosa nastaje u okviru tog odnosa normiranog građanskim pravom u objektivnom smislu).

PRVI DIO: Opći dio građanskog prava

Npr. pravni odnos kupoprodaje normiran je pravnim pravilima objektivnog g.p.-a (u kupopr.odnosu kupas je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari, a to njegovo pravo je subjektivno pravo). Kupac može dobrovoljnim sporazumom s trećom osobom prenijeti to svoje pravo na treću osobu. Prometnost subjektivnih građanskih prava posljedica je razmjene robe putem tržišta (moguća je samo u građanskom pravu).

4. SUSTAV GRAĐANSKOG PRAVA2 modela u izgradnji sustava g.p.-a: institucijski i pandektni. Institucijski sustav potječe iz rimskog prava i to iz razdoblja u kojem je ius civile bio naziv za ukupni pravni poredak. Gaj u Institucijama kaže da se svo pravo kojim se koristimo odnosi na osobe (personae), imovinu (res) i tužbe (actiones). Primjenom trodjelnog sustava na g.p. kao dio privatnog prava bio je neprikladan, što se vidi iz sistematike prvih građanskih zakonika u kojima je primijenjen (austrijski Opći građanski zakonik iz 1811., francuski Code civil iz 1804). Ta dva sustava izgledaju: OGZ (1. o pravu osoba – osobno i obiteljsko pravo, 2. o pravu na stvari – stvarno, nasljedno i obvezno pravo, 3. o ustanovljenjima zajedničkim glede prava osoba i prava na stvari – o utvrđivanju, preinaci i ukinuću prava i obveza). Code civil (1. osobe – osobno i obiteljsko pravo, 2. stvari i oblici vlasništva, 3. načini stjecanja vlasništva – nasljedno, obvezno pravo, hipoteka). Pandektni sustav g.p.-a, razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njem. Građanskom zakoniku iz 1896. sastoji se od 5 dijelova: opći dio, obvezno pravo, stvarno pravo, obiteljsko pravo i nasljedno pravo. Ovaj sustav ne polazi od ukupnog pr.poretka, nego od onog djela privatnog prava koje se naziva građanskim, pa se ovom sustavu daje prednost. Prednost ovog sustava su u izoštrenijim kriterijima grupiranja materije, izdvajanju onoga što je u svim dijelovima g.p.-a zajedničko u opći dio, čime je ostvarena veća racionalnost u normiranju, jer se eliminiraju neizbježna ponavljanja i naglašava se jedinstvo i cjelovitost sustava. U našem pravu prihvaćen je pandektni sustav, naše se g.p. dijeli na opći dio, stvarno, obvezno i nasljedno pravo. Opći dio g.p. sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima g.p.-a. Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među ljudima s obzirom na stvari (društveni odnosi u koje ljudi stupaju povodom stvari). Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društv.odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena da od druge strane (dužnika) traži neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu izvršiti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (nasljednike).

5. ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

1. Građansko pravo – trgovačko pravoUređuju istu vrstu odnosa, a građansko se pravo prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Trgovačko je pravo nastalo iz građanskog odnosno privatnog prava. Imamo 2 varijante odnosa: dualistička (potpuno odvajanje trgovačkog od građanskog prava: Njemačka, Francuska) i monistička (jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova s eventualnim odstupanjima za privrednopr. subjekte i poslove: Italija, Švicarska). Drugo rješenje prihvaćeno je u našem ZOO-u; na trg. ugovore primjenjuju se odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora osim ako za trg.ugovore nije izrijekom drukčije određeno.

2. Građansko pravo – obiteljsko pravoU našem pravu obiteljsko je pravo izdvojeno u samostalnu granu prava. Sličnost između ova dvaju prava je u imovinskim odnosima u braku i obitelji (bračna stečevina i posebna imovina, uzdržavanje). Metodološka sličnost temelji se na načelu dispozitivnosti odnosno

dobrovoljnosti zasnivanja imovinskih i obiteljskopr. odnosa te na načelu ravnopravnosti sudionika u obje vrste odnosa, dok je razlika u neprometnosti obiteljskih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u o.p.-u.

3. Građansko pravo – radno pravoPrije nego se osamostalilo u zasebnu pravnu granu, radno pravo bilo je sastavni dio g.p.-a. U radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zaštitnog karaktera (propisi o zaštiti na radu), no ima i onih koje su imovinskopr.prirode (propisi kojima se uređuje odgovornost za štetu koju učini radnik organizaciji u kojoj radi). Zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter.

4. Građansko pravo – upravno pravoNačela upravnog prava suprotni su načelima građanskog prava (umjesto ravnopravnosti i koordinacije među strankama u upravnom pravu vrijedi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti vrijedi načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto imovinske osobna sankcija). U upr.pravu prevladavaju kogentne norme, a u građanskom dispozitivne. Upravno pravo uređuje u cijelosti neke od imovinskih odnosa (eksproprijacija, odgovornost države za određene vrste štete i sl.), a neke uređuje djelomično (presizanja upravnog prava u područje građanskog prava – npr. ograničenja slobode ugovaranja propisivanjem cijena, ograničavanju prometa određenim stvarima).

5. Građansko pravo – međunarodno privatno pravoMeđunarodno pr.pravo uređuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi s tzv. međunarodnim obilježjem (kod njih pojedini elementi upućuju na mogućnosti primjene nekog stranog prava). Građansko pravo uređuje samo unutarnje ili tuzemne im.odnose. Npr. ugovor o prodaji zaključe domaći i strani državljanin na teritoriju treće države, a kako u obzir ne dolaze g.p. triju država, zadatak će biti riješen međ.pr. pravom, pomoću tzv. kolizijskih pravila. Međunarodno pravo je isto unutarnje pravo države, a tako ga nazivamo jer uređuje odnose s međ.obilježjima.

II. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA

Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila.Razlikujemo: materijalne ili unutarnje pr.izvore (težište se stavlja na materijalnu društv.snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu) – nisu predmet izučavanja g.p. i formalne ili izvanjske pr.izvore (težište se stavlja na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava tj. oblik u kojem se javlja).Razlikujemo državne i društvene izvore prava. Državne stvara ustavom određeno zakonodavno tijelo (najvažniji oblik takvog izvora je propis, zakon). Obvezujuću snagu norma tu formalno crpi iz državne vlasti, stvaratelj norme nije istodobno i njezin adresat (heteronomna norma). Društveni izvori (tzv. autonomno pravo) karakteristični su za samonormiranje međusobnih odnosa i akcija članova određenih asocijacija. Oni koji stvaraju normu istodobno su i njezini adresati (autonomna norma). Izvori našeg građanskog prava su: propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna znanost.

2. PROPISIPropis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang (važno zbog sadržajnog sukoba dvaju propisa). Ustav – zakoni moraju biti u skladu s Ustavom, a propisi s Ustavom i zakonom.a) Ustav – kao izvor g.p.-a sadrži mali broj odredaba, ali one imaju za g.p. prvorazredno značenje. Ustavom se, kao temeljnim i najvišim pravnim aktom jedne države, uređuju osnove pravnog, političkog i gospodarskog sustava određene društv.zajednice.Za g.p. važne su odredbe Ustava: koje govore o nepovredivosti vlasništva - jedna od najviših vrednota ustavnog poretka, jamče se pravo vlasništva i pravo nasljeđivanja – uz obvezu

doprinošenja općem dobru, poduzetnička i tržišna sloboda, zabranjuje se zloporaba monopola i sl. Čine temelj pojedinih g.p. instituta, razrađuju se zakonima.b) Zakon – akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani način, a sadržava opće pravno pravilo. Najuobičajeniji pravni izvor. Svaki zakon je propis, no svaki propis ne mora biti zakon (npr. uredba, naredba su podzakonski akti). Naše g.p. nije u cjelini uređeno novim zakonima, još uvijek nije kodificirano. Imamo posebne zakone odvojeno za svaki dio g.p.-a :

pravila obveznog prava sadržana su u ZOO-u 35/2005, stupio na snagu 2006. pravila stvarnog prava u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. pravila nasljednog prava u Zakonu o nasljeđivanju iz 2003. Postoji i niz različitih

zakona koji sadrže određen broj pravila g.p.-a (zakoni o stambenim odnosima, šumama, vodama i sl.).

c) Propisi stare Jugoslavijed) Retroaktivnost propisa – u modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Naš Ustav propisuje da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati unatrag. U pravnoj znanosti postoje 2 teorije o zabrani povratnog djelovanja propisa: prema teoriji stečenih prava, propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata, dok prema modernoj teoriji koju je postavio Roubier, treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pr.propisa. Zakon neposredno zahvaća pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takve situacije već proizvele. Npr. raniji propisi određuje da se posl.sp. stječe sa 18 g., a kasniji sa 21 g. – tada bi osobe koje u času stupanja na snagu kasnijeg propisa imaju 20 g. ostajali prema klasičnoj teoriji i dalje posl.sp., a po modernoj bi posl.sp.izgubili.

3. PRAVNI OBIČAJIPravni običaji su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društv.zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski im je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter. U pravnom običaju moraju biti utjelovljena 2 elementa: materijalni koji pokazuje da društv. praksa koja se izražava kao vršenje ili nevršenje određenih radnji ili postupaka jest dovoljno gusta, stalna i jednolična, te psihološki koji se naziva opinio iuris sive necessitatis, tj. uvjerenje da se radi o općeobvezatnom pravnom pravilu ponašanja. Karakteristike običaja: običaji su subordinirani zakonskom pravu, jer važe samo onda ako iz zakon prizna, oni su supsidijaran pravni izvor što znači da dolaze u obzir samo onda ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije protivno načelima na kojima se temelji čitav pr.poredak određene zajednice. Na području obveznih odnosa primjenjuju se kao dopunski izvor obveznog prava, posebice trgovačkog ugovornog prava, tzv. trgovački običaji – ako su kodificirani nazivaju se uzancama, koji nastaju kao plod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse sudionika u prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim uzancama, a ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga posebnim uzancama. Osnovno je načelo našeg obveznog prava (ZOO) da se uzance primjenjuju na obvezne odnose među trgovcima u 2 slučaja: kad su sudionici u tim odnosima izrijekom ugovorili njihovu primjenu te kad ih redovito primjenjuju, a nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu. Pored toga, ZOO određuje da se na odnose među trgovcima, osim trgovačkih običaja, primjenjuje i praksa koju su razvili u poslovnom odnosu te da se trg.običaji i praksa, ako su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu.Trgovački običaji ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom kogentnim propisima i moralu društva.

4. SUDSKA PRAKSAPod sudskom praksom podrazumijevamo donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobvezatna pravna norma. Sudska praksa je neizravan izvor prava (rješavajući konkretan slučaj naš sudac se ne može pozvati na svoju raniju presudu ili presudu višeg suda, sudska praksa nema u nas karakter presedana). Sudski presedan kao izvor prava znači takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang općeg pravila i proglašena kao obrazac za rješavanje sličnih slučajeva (tipično za anglosaksonske zemlje). U našem pravu odluke višeg suda djeluju na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti.

5. PRAVNA ZNANOSTStudije, članci, sva znanstvena djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi imaju veliko značenje za razvoj pravne znanosti, izravno utječu na stručno i znanstveno uzdizanje pravničkog kadra, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora. Pravna znanost djeluje na sud snagom svoje uvjerljivosti, sudac se ne može pozvati na neko znanstveno djelo kao zakon.

III. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOSGrađanskopravni odnos je onaj društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog prava.

1. POSTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSAGrađanskopr. odnos javlja se kao faktični, materijalni društveni odnos. Prije nego što određeni materijalni društv. odnos nastane potrebno je da se u društv. životu dogode neke činjenice, uz koje se veže sam postanak materijalnog društv. odnosa (npr. odnos odgovornosti za štetu nastati će ako razbijem tuđi prozor).Materijalni društv. odnos postaje građanskopr. odnosom kada ga g.p. prizna i uredi. Pretvaranjem nekih društv. odnosa u građanskopr. pruža se mogućnost da se prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako je to potrebno, ostvare prisilno pomoću prava (prisilno ostvarenje građanskih prava i obveza nije uređeno normama g.p.-a, već pravnim pravilima građanskog sudskog postupka; g.p. samo daje pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obveza koje imaju subjekti u određenim građanskopr. odnosima). Pretvaranjem faktičnih društveno-gosp. odnosa u građanskopr. odnose omogućuje se privredno kretanje. Između društveno-gosp. odnosa i g.p.-a postoji uzajamna veza i uzajamno djelovanje. Društveni odnosi daju g.p. sadržaj, a g.p. daje tim odnosima pravnu karakteristiku. Društveno-gosp. odnosi posredstvom pravne norme pretvaraju se u građanskopr. čim se dogode neke činjenice koje izazivaju nastanak društv. odnosa određenog sadržaja.

2. PRAVNE ČINJENICEČinjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava nazivaju se pravnim činjenicama.

3. VRSTE PRAVNIH ČINJENICAS obzirom na postanak: a) prirodni događaji i b) ljudske radnje.PRIRODNI DOGAĐAJI postaju pravnim činjenicama kad pravo na njih veže pravne učinke (npr. rođenje, smrt, protek vremena). Prirodni događaji za koje pravo veže pr. učinke nazivaju se i pravnim događajima. LJUDSKE RADNJE su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Ljudske radnje dijele se na dopuštene i nedopuštene. Dopuštene ljudske radnje zovu se i pravne radnje, pravna djelovanja, a među njima najvažniji su pravni poslovi (stranačko očitovanje volje usmjereno na postizanje dopuštenih pr. učinaka – postanak, promjena ili prestanak građanskopr. odnosa). Nedopuštene ili protupravne ljudske radnje zovu se delikti (građanski

delikti), što je zapravo protupravna radnja uz koju pravila g.p.-a i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu. S obzirom na funkciju: pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija. PRETPOSTAVKA je pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopr. odnos (npr. za otvaranje nasljedstva potrebno je da je neka osoba umrla). Pretpostavka u građanskopr. terminologiji je činjenica za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek dokazati, a njezina funkcija je da povezuje građanskopr. odnos sa stvarnim društveno-gosp. odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinstvo.

PRAVNA OSNOVA – 2 poimanja pojma pravne osnove u pravnoj teoriji:1. prema jednom gledištu bila bi bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili

prestanak subjektivnih građanskih prava. Pravna osnova je centralna pr. činjenica oko koje se grupiraju sve ostale potrebne pr. činjenice, ona daje i određuje karakter građanskopr. odnosa. GPO ovisi o pravnoj osnovi i pravna osnova prethodi pr. odnosu. Zato pravni subjekt kada dokazuje svoje subjektivno pravo, mora uvijek dokazati postojanje pravne osnove kao činjenice iz koje izvodi to svoje subjektivno građansko pravo. (npr. nasljednik svoje pravo izvodi iz činjenice da postoji oporuka u njegovu korist – oporučno nasljedno pravo, a ako oporuke nema, svoje pravo da naslijedi ostavitelja izvodi iz činjenice da je ostaviteljev bračni drug, krvni srodnik ili usvojenik – zakonsko nasljedno pravo).

2. Prema drugom gledištu pravna osnova je pravno pravilo ili pravna norma koja sadrži ovlaštenje, dužnost, odgovornost ili zabranu određenog ponašanja (npr. pravna osnova oporučnog nasljeđivanja bila bi zakonska odredba temeljem koje se priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje). Prema tom gledištu, ukupnost pretpostavaka potrebnih za nastanak GPO te subjektivnih prava i obveza uključuje činjenice obuhvaćene činjeničnim stanjem i pravnu normu kojom se uređuje određeni GPO. – bez pravne norme ne mogu biti poznate činjenice koje se traže kao pretpostavke za nastanak nekog GPO.Da bi nastao konkretni građanskopr. odnos s pravima i obvezama za određene subjekte nije dovoljna pravna osnova, već je uz nju, potrebno i ostvarenje činjenica koje se pravnom normom traže kao pretpostavke – dakle u nastanku jednog GPO uvijek se nalaze i pravna i činjenična osnova.

Dispozicijom pr. norme daje se pr. subjektima ovlaštenje, nalaže dužnost i odgovornost ili izriče zabrana određenog ponašanja, ako i kada nastanu hipotezom predviđene činjenice.

PREDMNJEVA ILI PRESUMPCIJA je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže protivno (građanskopr. odnos može nastati iako za sve potrebne činjenice još nije sigurno jesu li se doista dogodile). Pravna činjenica tretira se kao presumpcija samo ako to propis odredi, čime se sprječava samovoljno stvaranje presumpcija (npr. ako određeni čovjek nestane i izgubi mu se svaki trag potrebno je, kako bi imovina oca prešla na sina, da se tu osobu proglasi umrlom u određenom postupku – otac se smatra mrtvim). Razlikujemo: praesumpto juris (pravna predmnjeva) koja se uvijek može oboriti protudokazom i praesumptio juris et de jure (pravna presumpcija i o pravu) koja je neoboriva. Neoboriva predmnjeva znači da se po propisu smatra neka činjenica dokazanom, a protudokaz nije uopće dopušten (npr. poznavanje stanja u zemljišnim knjigama: smatra se da je svakome takvo stanje poznato i nitko se ne može opravdati da nije znao za postojanje nekog prava koje je upisano u zemljišnim knjigama).

FIKCIJA je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki GP odnos (npr. iako dijete nije rođeno ono se smatra rođenim i može postati nasljednik – nasciturus pro jam nato habetur).

IV. SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Pravni subjekt je nositelj prava i obveza. U građanskom pravu on se pojavljuje kao sudionik u građanskopr. odnosima. Pravni subjekt može biti: fizička ili naravna osoba i pravna osoba. Pravni subjekt mora imati pravnu i poslovnu sp. kako bi se mogao uključiti u građanskopr. odnose. Pravna i posl. sp. nisu ni prava ni dužnosti, već su to svojstva (osoba se može odreći svojih subjektivnih prava, ali se ne može sama odreći svojih svojstava). Fizičkoj osobi se ne može oduzeti pr. sp., no poslovna joj se može (tzv. lišenje posl. sp.).

1. PRAVNA SPOSOBNOSTPravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza i ona je osnovno svojstvo pr. subjekta. Osnovno svojstvo pravnog subjekta; pravni subjekt ne može postojati bez pravne sposobnosti.

ako bi se fizičkoj osobi oduzela pravna sposobnost – s pravnog gledišta čovjek bi postao stvar

ako se nekoj pravnoj osobi oduzme pr. sp. tada bi ona prestala postojati (npr. administrativni akt kojim se zabranjuje neka organizacija građanskopravno znači oduzimanje pravne sp. toj organizaciji).

Osnovna funkcija pravne sposobnosti je da se subjekti pomoću nje mogu uključiti u prometno zbivanje.ZOO – svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza.

2. POSLOVNA SPOSOBNOSTPoslovna sp. je svojstvo da se svojim vlastitim aktivitetom, odnosno vlastitim očitovanjima svoje volje, stječu prava i obveze. Traži se pravno relevantna volja pravnog subjekta (volja koju pravo uvažava).ZOO - poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima stvarati pravne učinke.Svaki pr. subjekt mora imati pravnu sp., no ne mora imati posl. sp., niti jednak stupanj posl. sp.

3. DELIKTNA SPOSOBNOSTSvojstvo pravnih subjekata - deliktna sposobnost ili uračunljivost, ubrojivost.Deliktna sp. je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanja. Za deliktnu sp. traži se određeni stupanj svijesti (mogućnosti samoopredjeljenja) – ponekad i posl. nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne (npr. teški alkoholičar može, kada je trijezan, biti svjestan da ne smije razbijati tuđe prozore).

A) FIZIČKA ILI NARAVNA OSOBA - živ čovjek kao subjekt prava naziva se fizičkom ili naravnom (prirodnom) osobom. Postanak fizičke osobeFizička osoba postaje rođenjem (dijete čim se rodi dobiva pravnu sp., tj. postaje nositelj prava i dužnosti). U slučaju da je dijete rođeno živo i odmah iza toga umrlo, ono je ipak bilo na jedan trenutak pr. subjekt i to je dovoljno da izazove značajne posljedice (npr. u nasljednom pravu). Ponekad je potrebno da se i začetnom, još nerođenom djetetu (nasciturusu) sačuvaju neka prava – govorimo o fikciji da je „onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen“, pri čemu treba voditi računa da fikcija ide u korist nasciturusa i da se dijete doista mora roditi živo; a ako dođe do pobačaja ili ako se dijete rodi mrtvo tada ne postaje pravni subjekt, te otpadaju i sve pravne posljedice ovakve fikcije. Kod fizičke osobe pravna i posl. sp. ne nastaju istodobno.

Prestanak fizičke osobeFizička osoba prestaje smrću, te tako gubi i svoju pr. sposobnost. Proglašenje umrlim (ako se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva)Koristi se presumpcija smrti u vidu proglašenja nestale osobe umrlom. Proglašenjem osobe umrlom predmnjeva se i prestanak pr.sp. fizičke osobe.

Od proglašenja nestale osobe umrlom treba razlikovati postupak za dokazivanje smrti (ovdje se zna da je neka osoba mrtva, samo se ne zna točno kad je umrla). Pretpostavke i postupak proglašenja umrlim i za dokazivanje smrti uređeni su posebnim zakonskim propisima.

Poslovna sposobnost fizičke osobePoslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zaštiti pravnih subjekata. Razlikujemo 3 stupnja poslovne sposobnosti: puna poslovna sp., ograničena posl. sp. i poslovna nesposobnost.Puna (potpuna) poslovna sposobnost stječe se s navršenom 18. godinom života. Osobe koje su navršile 18 g. nazivamo punoljetnim osobama, a takve osobe mogu same sklapati pravne poslove. Pri sklapanju pr. poslova može se poslužiti ugovornim zastupnikom (odvjetnikom). Maloljetna osoba sklapanjem braka postaje potpuno posl. sposobna. Punu posl. sp. stječe i maloljetnik koji postaje roditeljem, ako je stariji od 16 g. i ako je duševno zreo.Ograničena i djelomična poslovna sposobnost: osobe za ograničenom posl. sposobnošću mogu u pravilu same sklapati pr. poslove, no takvi su poslovi važeći tek kad ih odobri zakonski zastupnik kojeg ima osoba s ograničenom posl. sp. Pravni posao koji sklapa osoba ograničene posl. sp. naziva se šepavi pr. posao (posao kao da šepa dok zakonski zastupnik ne dade odobrenje). Posao koji bi sklopili bio bi pobojan.Prema ObZ-u ograničeno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene posl. sp., te je za valjanost njihovih pr. poslova potrebno odobrenje skrbnika (maloljetnik ostaje posl. nesposoban sve dok ne navrši 18 g. života, osim u 2 slučaja: ako sklopi brak i ako navrši 16 g. i postane roditeljem, ako je duševno zreo o čemu odlučuje sud u izvanparničnom postupku). Maloljetnik može samostalno upravljati imovinom koju je stekao radom nakon navršene 15 g. života.Potpuna poslovna nesposobnost znači da osobe uopće ne mogu same sklapati pravne poslove, te ih za njih sklapaju njihovi zakonski zastupnici. To su maloljetne i punoljetne osobe kojima je sudskom odlukom potpuno oduzeta posl. sp. Posao koje bi sklopili bio bi ništav.Deliktna sposobnost fizičkih osobaDeliktna sposobnost nastupa s navršenom 14. g. Maloljetnik s navršenih 14 g. potpuno je deliktno sp. ako je duševno zdrav (presumira se). Maloljetnik od navršene 7. do 14. g. nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje. Do djetetove 7. g. za štetu koju prouzroči odgovaraju roditelji.

B) PRAVNA ILI JURISTIČKA OSOBAPravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Postanak pravne osobeSvaka je pravna osoba društvena tvorevina, no svaka društv. tvorevina nije samim tim i pr. osoba. Da bi neka društv. tvorevina postala pr. osobom, potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke: a) društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju, tj. mora predstavljati organizacijsko jedinstvo, b) mora imati svoju zasebnu imovinu, različitu i odvojenu od imovine njenih članova i c) mora dobiti pravnu sp. Postoje 3 sustava glede pretpostavki potrebnih da neka tvorevina dobije pr. sp.:

- po sustavu slobodnog udruživanja pr. osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta. Nadležnom drž. tijelu mora se podnijeti prijava (nema konstitutivni karakter). Ako cilj pr. osobe nije u skladu s postojećim poretkom, mora se donijeti rješenje kojim se zabranjuje rad toj pr. osobi

- po sustavu normativnog akta društv. tvorevina dobiva pr. sp. na 2 načina: izravno propisom (singularnom odredbom) se osniva točno određena, individualizirana pr. osoba. Druga varijanta je kada se posebnim propisima određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. No, pr. sp. stječe se tek registracijom (nadležno tijelo ispituje jesu li ispunjene sve pretpostavke, te ako jesu

mora izvršiti registraciju). Kod nas se ovaj sustav koristi za stjecanje pr. osobnosti gosp. subjekata (trg. društava, političkih stranaka, udruga građana) – za sve gosp. subjekte postoje posebni propisi kojima se propisuje da ti subjekti stječu pr. i posl. sp. upisom u sudski registar odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela drž. uprave. Jedinice lokalne samoupravne stječu pravnu osobnost izravno propisom – zakonom.

- po sustavu koncesije društv. tvorevina dobiva pr. sp. posebnim aktom upravnog tijela – odobrenjem, koje se daje po diskrecijskoj ocjeni.

Pravna sposobnost pravne osobePravna osoba je kao pravni subjekt nositelj prava i obveza. Obujam prava i obveza koje nosi neka pr. osoba ovisi o cilju koji ta pr. osoba treba ostvariti. Pr. sp. fizičke osobe je šira jer su one nositelji svih subjektivnih prava i obveza koje predviđa objektivno pravo. Pr. sp. fizičkih osoba naziva se opća pr. sp., a pravnih osoba posebna pr. sp. Fizička osoba djeluju u krugu onoga što nije zabranjeno, a pr. osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno. Posebna pr. sp. određuje se statutom (u kojemu je izražena statička volja pr. osobe). U statutu ili ugovoru pr. osobe određuju se njezine karakteristike, cilj odnosno svrha pr. osobe, a time se izravno ili neizravno određuje i obujam pr. sp. Izraženo je što pr. osoba treba raditi – djelatnost, statut sadrži unutrašnju ogranizaciju i odredbe o imovinskoj podlozi pr. osobe. Statut donosi sama pravna osoba i uvijek ima oblik pravnih propisa.

Poslovna sposobnost pravne osobePravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih tijela (organa), te preko svojih organa postaje poslovno sposobna, pa stoga statut pravne osobe mora predvidjeti tijela pravne osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju. Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta – u tim okvirima njegova radnja smatra se radnjom same pravne osobe.Ne smije se poistovjećivati sa zastupnikom. Radnja zastupnika je njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupanoga, a radnja tijela je radnja same pravne osobe (npr. odluka koju donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, već akt fakulteta). Pravna osoba u trenutku kad dobiva pr. sp. postaje istodobno i potpuno posl. sp. Kod pravne osobe nema stupnjevanja posl. sp., ali zato postoji stupnjevanje pr. sp. koje je nužno za različite pr. osobe.

Deliktna sposobnost pravne osobePriznanje poslovne sposobnosti polazna je točka i za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe. Imamo odgovornost gdje se traži krivnja i odgovornost za štetu bez krivnje. Ako se kod odgovornosti za štetu traži krivnja, krivnja pr. osobe će se prosuđivati i određivati po krivnji tijela. Ako je tijelo pr. osobe fizička osoba, tada se za krivnju traži ubrojivost.

Vrste pravnih osoba4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava, pravne osobe privatnog prava, korporacije i zaklade. Pravne osobe javnog prava (npr. crkve, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna poduzeća) su one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a privatne (trgovačka društva, udruge građana) ostvaruju privatne ciljeve i interese. Javne osobe se financiraju iz sredstava drž. proračuna.

Podjela pravnih osoba na korporacije odnosno zaklade vrši se prema tzv. supstratu pr. osobnosti (supstrat = temelj, osnova, podloga, nositelj). Korporacija je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije. Ima svoju imovinu, ali u supstratu pr. osobnosti nije težište na imovinskoj masi, nego skupu osoba. Korporacija nužno mora imati svoje članstvo. Odnos

članova prema korporaciji i obratno uređen je njezinim statutom ili ugovorom. Imovina korporacije je različita od imovine članova, a služi članovima korporacije ili svrsi korporacije. Identitet korporacije ne mijenja se promjenom članova, ona ostaje isti pr. subjekt makar neki članovi otpali, a novi pridošli. Tipične korporacije su dionička ili akcionarska društva. Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pr. poretkom priznata pr. sp. Njome upravljaju fizičke osobe, no dominantni element supstrata njezine pr. osobnosti je imovinska masa. Osniva se aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima fizička ili pravna osoba. Osnivanje, ustrojstvo, djelatnost, nadzor i prestanak zaklada uređeni su Zakonom o zakladama i fundacijama. Fundacija se razlikuje od zaklade samo po tome što se osniva za razdoblje ne dulje od 5 g. Zaklada se osniva zbog različitih općekorisnih i dobrotvornih svrha, a svrha se određuje aktom zakladnika. Prihodi koje ostvari zaklada mogu biti namijenjeni određenom krugu fizičkih osoba (npr. stipendijalne zaklade daju stipendije studentima).

Vrste pravnih osoba po našem pravu: razlikujemo 3 razdoblja koja utječu na tipologiju pravnih osoba (razdoblje do 1971., razdoblje od 1971. do 1988. i razdoblje poslije 1988.). Poslije 1988 – Zakon o poduzećima i Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (1991).Donosi se Zakon o trgovačkim društvima (primjena od 1995.) – prijelaz na sustav trgovačkih društava i tržišnog gospodarstva. Kao temeljni oblici pr. osoba u gospodarstvu navedeni su: javno trg. društvo, komanditno društvo, d.d., d.o.o. i gosp. int. udruženje. Svako društvo je pravna osoba i nastaje upisom u trg. registar. Poduzeće kao pr. osoba ne postoji u novom sustavu. Pod poduzećem se razumijeva gosp. jedinica preko koje poduzetnik djeluje na tržištu. Izvan gospodarstva (na području odgoja, obrazovanja, znanosti, kulture, socijalne skrbi) prevladava ustanova kao vrsta pr. osobe. Građani mogu osnivati političke stranke, sindikate, vjerske zajednice i različite udruge kao oblike pr. osoba, kako bi ostvarili ustavno pravo na slobodno udruživanje i zaštitu svojih probitaka i ciljeva. Udruge su oblici dobrovoljnog udruživanja fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških, gosp., humanitarnih, kulturnih i sl. ciljeva i uvjerenja, ali bez namjere stjecanja dobiti. U krug pravnih osoba javnog prava mogli bismo svrstati državu, županiju, grad, javne ustanove, a u pr. osobe privatnog prava sve oblike trg. društava, privatne ustanove, privatne zaklade i fundacije, razne udruge.

Prestanak pravne osobe- nestankom jedne od pretpostavki za nastanak pravne osobnosti (organizacijsko

jedinstvo, imovina, priznanje pr.osobnosti od strane pravnog poretka), a koje moraju postojati kumulativno

- može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom). Ako prestaje propisom pr. osoba mora prestati postojati, jer bi njezino dalje postojanje bilo protupravno. U drugom slučaju može se raditi o prestanku pr. osobe povlačenjem odobrenja koje je bilo potrebno za egzistenciju pr. osobe

- ostvarenjem cilja radi kojeg je bila osnovana- zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je npr. predviđen

statutom pr. osobe- odlukom članova koji je sastavljaju, - nestankom imovine, stečajem. Imovinskopr. odnosi pr. osobe razrješavaju se u

postupku likvidacije (pr. osoba gubi svojstvo pr. osobe, te se nakon završetka likvidacije briše iz registra).

V. GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Subjektivno g.p. je skup ovlaštenja koja pr. subjektu u određenom građanskopr. odnosu priznaju norme objektivnog g.p.-a.Apstraktne pravne norme objektivnog prava određuju kakava prava subjekti stječu i kakve obveze preuzimaju kada stupaju u određene g.p. odnose. Pravni subjekt kada stupa u

određene g.p. odnose postaje nositelj određenih prava (subjektivna g.p.) koja mu prema drugim subjektima priznaju norme objektivnog prava.

1. RAZLIKA IZMEĐU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM SMISLUPod građanskim pravom u objektivnom smislu razumijevamo skup pr. pravila kojima se uređuju društv. odnosi. To znači da g.p. u prvom redu odabire koje će od društv. odnosa pretvoriti u građanskopr., određuje činjenice koje su potrebne za nastanak određenog građanskopr. odnosa, utvrđuje koja ovlaštenja imaju subjekti u određenom odnosu, te koje obveze ili dužnosti preuzimaju na sebe u takvom odnosu. Norma obj. prava zahvaća sve sastavne elemente određenog pr.odnosa.

Subjektivno g.p. je skup ovlaštenja koja pr. subjektu u određenom građanskopr. odnosu priznaju norme obj. g.p.-a. Subj. g.p. mora imati svog nositelja (titulara). Nema subj. građanskih prava bez pr. subjekta. Suprotno tome, objektivno pravno kao skup apstraktnih pravnih pravila nema nekog pravnog subjekta koji bi bio njegov nositelj.Subjektivno pravo, prema koncepciji pravne osnove kao pravnog pravila koje ovlašćuje na određeno pravo, izvire iz kumulativnog postojanja pravne i činjenične osnove.Nastanak g.p. odnosa i subjektivnog prava uvijek se veže za kumulativno postojanje pravnog pravila i činjeničnog stanja.

2. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVASubjektivnom g.p. jednog subjekta nužno uvijek odgovara obveza drugog subjekta – to znači da se subjekt nalazi u određenom društvenom i g.p. odnosu s drugim subjektima.Preko subj. građanskih prava izražavamo i faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu.

3. SADRŽAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVAPripadanje i ovlaštenje Subj. pravom pravno se izražava određeni društv. odnos između subjekata prava, te istodobno faktični odnos između subjekta i objekta građanskopr. odnosa. Sa stajališta objekta ta se veza izražava pripadanjem objekta subjektu (za objekt pr. odnosa mora se znati čiji je). Sa stajališta subjekta, tu vezu izražavamo putem ovlaštenja.Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari, ako se obavlja unutar građanskopr. odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje, a ukupnost ovlaštenja čini određeno subj. pravo (npr. pravo vlasništva u subj. smislu je maksimalni skup ovlaštenja koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari, a tipična vlasnička ovlaštenja su: posjedovanje, uporaba, korištenje). Postoje i pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlaštenje koje sačinjava subj. pravo (npr. ako posudimo od nekoga sat, mi ga možemo upotrebljavati, ali ga ne smijemo prodati ili uništiti, jer smo ovlašteni na prisvajanje samo jednog svojstva stvari). Ovlaštenje koje pripada subjektu pokazuje da on nešto može tj. smije učiniti, jer mu to jamči obj. pravo. On to može učiniti ne zato što ima volju, već jer mu to objektivno pravo dopušta. To također znači da pr.subjekt ne mora sam izvršavati ta ovlaštenja već za njega to može činiti i netko drugi.InteresSmisao ovlaštenja je u njihovu cilju, a to su materijalni interesi subjekta (ako posudim auto od prijatlja, tada na temelju ugovora o posudbi dobivam ovlaštenje da se u autu vozim). Smisao ovlaštenja pokazuje se kada ga ostvarujem jer time zadovoljavam svoj gospodarski interes.

4. ZAHTJEV

Zahtjev je objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugoga traži čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje subj. prava. Npr. pravo vlasništva u subj. smislu prati zahtjev uperen protiv svih da vlasnika nitko samovlasno i protupravno ne smeta u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja. Subjektivno pravo neke osobe redovito prati zahtjev za ostvarenje – zahtjev je samo pratitelj subjektivnog prava.Zahtjev koji prati subj. pravo određuje ponašanje obveznika, no ako obveznik djeluje protiv zahtjeva ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subj. pravo ostvari – zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora. Zahtjev može zastarjeti, a da subj. pravo ostaje i dalje (npr. zastarjeli dug može se dobrovoljno platiti, ali se dužnik ne može tužbom prisiliti da takav dug plati).

5. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLUAPSOLUTNA I RELATIVNAApsolutna subj. g.p. djeluju protiv svakoga ili erga omnes. Njih može svatko povrijediti, ali nositelj apsolutnoga prava može svoje pravo protiv svakoga ostvariti. Kod ovih prava ne može se unaprijed odrediti tko ga sve u budućnosti može koristiti (npr. pravo vlasništva). Relativna su subj. građanska prava ona koja djeluju između točno određenih stranaka ili inter partes. Unaprijed se zna koja stranka može povrijediti takvo pravo (npr. obvezna prava, u odnosu zajma pravo zajmodavca može povrijediti samo zajmoprimac ako na vrijeme ne vrati dug).

PRENOSIVA I NEPRENOSIVAPrenosiva su ona subj. građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte. Najveći broj subj. g.p. je prenosiv. – posljedica načela prometnosti (prenosivosti) prava.Neprenosiva su ona subj. građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi. Takva prava su usko vezana za osobu njihova titulara (strogo osobna građanska prava, npr. osobne služnosti, pravo plodouživanja, uporabe, stanovanja).

GLAVNA I SPOREDNA PRAVAKod sporednih subj. građanskih prava nastanak, prijenos ili prestanak takvih prava ovisi o postojanju nekog drugog subj. prava. Npr. sporedno ili akcesorno pravo je založno pravo, pravo na kamate.

PREOBRAŽAJNA PRAVAPreobražajna prava su ovlaštenja pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopr. odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka. Prema učincima koje izazivaju preobražajna prava dijelimo na: preobražajna prava nastanka građanskopr. odnosa (npr. prihvat podnude, pravo

prvokupa), preobražajna prava promjene građanskopr. odnosa (npr. pravo izbora kod alternativnih

obveza), preobražajna prava prestanka građanskopr. odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv

punomoći). Koristimo i naziv potestativno pravo i pravna moć. Ovlaštenju na preoblikovanje tj. preobrazbu g.p. odnosa na jednoj strani, odgovara dužnost trpljenja tog preobražaja i zadiranja u tuđe pravno područje na drugoj strani.Preobražajna prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora; jedna od karakteristika im je da su u pravilu vezana prekluzivnim rokovima – ne ostvare li se u tom roku, prestaju.

VI. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSAObjekti građanskopravnih odnosa su stvari, činidbe, imovina i osobna neimovinska dobra povodom kojih pravni subjekti stupaju u te odnose.

A) STVARIPod stvarima u građanskopr. smislu razumijevaju se materijalni dijelovi prirode, koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti.Stvar nije otvoreno more, slobodna atmosfera, Zemljina kugla i sl., te stvari u pravnom smislu nisu prostorno ograničene i ne javljaju se kao objekt građanskopr. odnosa, no mogu biti objekti međunarodnog prava. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) stvari definira kao tjelesne dijelove prirode, različite od ljudi, koji služe ljudima za uporabu. Nadalje, stvari su i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno (neke vrste prava ili što drugo). Ta prava ili što drugo, što je zakonom izjednačeno sa stvarima, ubrajaju se u pokretnine, a u nekretnine ako su spojeni s vlasništvom na nepokretnoj stvari, ili su njihov teret ili zakonom proglašeni nekretninom.ZV stvari dijeli na tjelesne i netjelesne. U netjelesne stvari u pravilu se ubrajaju sva imovinska prava osim prava vlasništva, dakle stvarna prava na tuđoj stvari (založno pravo, pravo služnosti) i obvezna prava (tražbine). Prirodne sile (npr. sunčeva toplina, elektricitet) su stvari samo ako su podložne ljudskoj vlasti. U suvremenom pravu živ čovjek nije stvar, on nije pr. objekt (ZV naglaštava da su stvari tjelesni dijelovi prirode različiti od ljudi). Dijelovi čovječjeg tijela nisu stvari u pravnom smislu (npr. kosa, brada), pa ako bi se nekome odrezala kosa došlo bi do povrede tijela, a ne do oštećenja stvari. Stvari nisu ni proteze koje su čvrsto i trajno povezane s tijelom. Dijelovi ljudskog dijela koji se presađuju ne mogu se davati niti pribavljati uz naknadu.

Dioba stvariPO KRITERIJU PROMETNOSTISposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pr. poslova naziva se prometnom sposobnošću stvari. U pravnom poretku nema svaka stvar jednaku prometnu sposobnost. Prometna sp. ne smije se miješati s prometnom vrijednošću. Sposobnost je pravna kategorija, a vrijednost ekonomska. Razlikujemo:STVARI U PROMETU (res in commercio) mogu nesmetano cirkulirati, one mogu biti objektom svih prava i pr. poslova. Naziv stvari u prometu znači neograničenu mogućnost stjecanja prava vlasništva na takvim stvarima i svih onih imovinskih prava koja uopće može imati pr. subjekt. Stvar u prometu nije identičan pojam s pojmom roba (roba je pokretna stvar koja ima uporabnu vrijednost, dok stvar u prometu može biti i nekretnina). STVARI OGRANIČENE U PROMETU su stvari koje bi mogle biti objekti prava i pr. poslova kao i stvari u neograničenom prometu, ali se iz određenih socijalnih, gosp., političkih i dr. razloga njihov promet ograničuje (npr. lijekovi, oružje, opojne droge). ZV – objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretnina i nekretnina osim onih koje nisu za to sposobne. Nisu sposobne one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.STVARI IZVAN PROMETA (res extra commercium) su stvari koje uopće ne mogu biti objektom imovinskih prava ili pak ne mogu biti objektom pr. poslova (npr. javni putovi, parkovi). To su dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti nikoje fizičke ili pravne osobe. Radi se o stvarima koje su u uporabi svih (npr. voda u rijekama, jezerima, morska obala – opća dobra). O njima brigu vodi, njima upravlja i snosi odgovornost RH.

PO KRITERIJU PRIRODNIH SVOJSTAVA : pokretne i nepokretne, zamjenjive i nezamjenjive, potrošne i nepotrošne, djeljive i nedjeljive

POKRETNE I NEPOKRETNEPOKRETNE su one stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru a da se pri tom ne uništi njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova dosadašnja struktura.NEPOKRETNE su one stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se kod toga ne uništi bit ili ne promijeni dosadašnja struktura.

Kod utvrđivanja je li neka stvar nekretnina koristi se kriterij prirodne kvalitete, kriterij pertinencije i kriterij posebnih ciljeva.Prema kriteriju prirodne kakvoće nekretnine su u prvom redu zemljišta odnosno čestice zemljišne površine. Nekretninom se smatra i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano mehanički, organski, na površini zemlje ili ispod nje. Nekretnine su:- zemljišne čestice (ako je više zemljišnih čestica upisano u isti zemljišnoknjižni uložak

smatraju se jednom nekretninom);- zgrade (i druge građevine izgrađene na površini zemlje, iznad ili ispod nje), a

namijenjene da tamo trajno ostanu, tu spadaju i bunari, podrumi i sl.;- sve ono što je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili na neki

drugi način s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji (npr. instalacije, uređaji, antene), iznimno strojevi se neće smatrati dijelom nekretnine već samostalnom stvari, ako su vlasništvo druge osobe i ako se to tako zabilježi u zemljišnoj knjizi (učinak zabilježbe prestaje brisanjem ili protekom 5 g. od upisa).

Prema kriteriju pertinencije nekretninom se smatra i ona stvar koja je po svojim prirodnim fizičkim svojstvima pokretna. Pertinencija je pripadak neke druge stvari (smatra se nekretninom ako služi gospodarskih svrhama nekretnine) – npr. strojevi, stoka, sjeme, poslovne zgrade, uređaji koji trajno služe obrtnoj djelatnosti i sl. Pertinencija je nekretnina po namjeni ako služi gospodarskim svrhama nekretnine.Prema kriteriju posebnih ciljeva nekretnina je neka pokretna stvar zato što je tako zakonom određeno Ako bi došlo do sumnje je li neka stvar pokretna ili nije, smatra se prema predmnjevi iz ZV pokretninom.VAŽNOST DIOBE STVARI NA POKRETNE I NEPOKRETNE: za pokretnine i nekretnine postoje različiti pravni režimi u pogledu stjecanja vlasništva i ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima upisuju se u zemljišnu knjigu, no za pokretnine to ne vrijedi. Za ugovore koji se odnose na nekretnine redovito se propisuje pisani oblik, dok se to kod pokretnina ne zahtijeva. O toj se razlici također vodi računa u sudskom i ovršnom postupku.

ZAMJENJLJIVE I NEZAMJENJLJIVE STVARIZAMJENJIVE STVARI (res fungibiles) u one koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. (npr. žito, vino, šećer, cigle). Nazivaju se i generičnim stvarima, čime se naglašava da je u prometu bespredmetno razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste (npr. zrno pšenice). Ako sam pozajmio 100 kg pšenice, tada ne moram vratiti istu tu pšenicu, važno je da vratim 100 kg pšenice.NEZAMJENJIVE STVARI (res non fungibiles) su one koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost, individualnost. Nezamjenjivu stvar nazivamo species (npr. određena umjetnička slika, zimski kaput). Kod pitanja radi li se o zamjenjivoj ili nezamjenjivoj stvari koristi se objektivni kriterij prirodne kvalitete i volja stranaka.VAŽNOST DIOBE STVARI NA ZAMJENJIVE I NEZAMJENJIVE: razlika je bitna u obveznom pravu, osobito dolazi do izražaja u slučaju propasti stvari. Ako je dužnik dužan predati species, točno određenu stvar, tada se u slučaju ako stvar propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara obveza gasi, no ako je stvar propala njegovom krivnjom, dosadašnja se obveza pretvara u odgovornost za štetu. Ako je objekt činidbe određen kao genus, tada se

obveza ne gasi propašću stvari, jer genus ne propada. Ako je objekt činidbe generična stvar koja se uzima iz određene mase stvari, obveza će prestati kada propadne cijela masa.

POTROŠNE I NEPOTROŠNEPOTROŠNE (res consumptibiles) su one stvari koje se jednokratnom uporabom uništavaju ili im se vidljivo smanji supstancija.NEPOTROŠNE STVARI(res non consumptibiles) su one koje se prvom uobičajenom uporabom ne uništavaju niti im se vidljivo smanjuje supstancija.Kod pitanja je li neka stvar potrošna ili nepotrošna ne odlučuje uvijek samo objektivni, prirodni kriterij već u konkretnom slučaju može biti presudna i volja subjekata (mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu).VAŽNOST DIOBE STVARI NA POTROŠNE I NEPOTROŠNE: dolazi u obzir kod onih pr. instituta preko kojih se omogućuje uporaba ili korištenje tuđe stvari uz obvezu vraćanja iste stvari (npr. u posudbu ili na uživanje).

DJELJIVE I NEDJELJIVEDJELJIVE (res divisibiles) su one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvobitna biti ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost (npr. ploča čokolade)NEDJELJIVE (res indivisibiles) su stvari kod kojih bi se diobom uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost (npr. živa životinja, dijamant). NAČINI DIOBE STVARI: fizička dioba, geometrijska, civilna i idealna.Fizička dioba znači da se stvar može mehaničkih putem podijeliti na dijelove (najčešće kod pokretnih stvari, npr. kolut sira razrežemo). Geometrijska dioba se primjenjuje kod zemljišta (možemo ga ravnim crtama podijeliti na više čestica-parcela). Zgrade se mogu podijeliti okomito i vodoravno, no oba pravca diobe nisu u svim pravima dopuštena. Naš ZV prihvaća načelo superficies cedit solo (sve ono što je sa zemljištem trajno povezano nužno postaje vlasništvo onoga kome pripada zemlja) – ne dopušta horizontalnu diobu tj. da vlasnik zemljišta bude jedna osoba, a vlasnik zgrade na tom zemljištu druga osoba. Sukladno tome uspostavlja načelo jedinstvenosti nekretnine (zemljište zajedno sa zgradom čini jednu nekretninu, a moguće je pravno odvojiti zemljište od zgrade na temelju načela stvarnopr. uređenja i da to bude upisano u zemljišnu knjigu).Civilna dioba (dioba po vrijednosti) koristi se kada je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar (npr. živu životinju možemo prodati pa onda podijeliti cijenu).Idealna dioba koristi se za podjelu stvari na sadržajno idealne dijelove (najčešće u oblik razlomaka). To je zamišljena ili idealna dioba stvari (prema ZV-u idealan dio stvari je odvojiv dio i prema tome može biti samostalni objekt imovinskih prava – npr. pravo vlasništva, suvlasništvo).

ODNOS IZMEĐU POJEDINIH STVARI1. JEDNOSTAVNE (jedinstvene) STVARI su one koje po shvaćanju u običnom životu i

prometu čine jedinstvo. Jednostavne stvari javljaju se u prvom redu kao prirodna, organska cjelina (npr. kamen, biljka, životinja), a mogu se pojaviti i kao rezultati ljudskog rada (npr. tkanina, arak papir). Dijelovi (čestice) jednostavne stvari, zbog toga što su izgubili svoju samostalnost i raniju fizičku opstojnost, nemaju svoju zasebnu pravnu sudbinu, različitu od pr. sudbine čitave stvari. Npr. kod živog trkaćeg konja ne može jedan biti vlasnik nogu, a drugi tijela.

2. SASTAVLJENE STVARI su one koje nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gubu svoju dosadašnju fizičku egzistenciju. Kod sastavljenih stvari treba razlikovati 2 kategorije sastavljenih stvari: samostalni i nesamostalni dijelovi cjeline.Sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima je stvar kod koje sastavni dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali ipak zadržavaju svoju raniju fizičku opstojnost. Gubitak samostalnosti vidi se u tome što se sastavni dio ne može odvojiti a da se time cijela stvar

ili on sam ne uništi ZV naziva taj dio bitnim dijelom.(npr. željezne šipke u željeznobetonskom stupu, šipke nisu izgubile svoju raniju fizičku opstojnost iako su izgubile karakter samostalnih stvari). Sastavljena stvar pravno se smatra jednom stvari i zbog toga nisu moguća zasebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima, osim ako bi to bilo posebnim zakonom dopušteno. Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima je stvar kod koje sastavni dijelovi zadržavaju ne samo svoju raniju fizičku opstojnost nego i stanovitu samostalnost. ZV - dijelovi koji nisu bitni ili odvojivi dijelovi (npr. briljant u zlatnom prstenu). Na odvojivim dijelovima sastavljene stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična s pravom na cijeloj stvari (npr. ako vlasniku kola posudim svoj kotač, time nisam izgubio vlasništvo kotača). Pravo trećega na odvojivom dijelu prestati će ako je stjecatelj bio u dobroj vjeri, tj. da nije znao ni morao znati da na odvojivom dijelu postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari. ZV predmnjeva da na samostalnim ili odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari (ako netko tvrdi da na odvojivom dijelu postoji neko pravo različito od prava na stvari kao cjelini, mora to i dokazati).

3. PRIPADAK ILI PERTINENCIJA je sporedna stvar koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke glavne stvari, a da pri tome ne postaje njezin sastavni dio. Prema ZV-u pripadak (pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvu prostornom odnosu koji odgovara toj namjeni. Pripadak je fizički samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podređenosti prema glavnoj stvari (podređenost se očituje u gosp. pogledu u tom što gosp. svrhu cjeline određuje glavna stvar, a u pravnom smislu podređenost se očituje u tome što pripadak slijedi pr. sudbinu gl. stvari). Karakteristike pripatka:

a. samostalna, ali sporedna pokretna stvar;b. trajnost - treba trajno služiti određenim svrhama glavne stvari (ključ i brava); c. postanak i opstanak – kod pretvaranja samostalne stvari u pripadak odlučna je

volja vlasnika glavne i sporedne stvari što znači da dolazi do izražaja subjektivni element no, i objektivni element – jer pripatkom se može učiniti samo ona stvar koja se normalno u prometu shvaća kao pripadak, Ograničavanje volje vlasnika prometnim shvaćanjem onemogućuje samovoljne pripatke odnosno pertinencije. Pripadak mogu imati pokretnine i nekretnine (npr. vedrica i bunar).

Prema ZV-u pripatkom poslovne zgrade smatraju se strojevi i slični uređaji koji trajno službe toj zgradi u kojoj se obavlja proizvodna ili obrtnička djelatnost. Pripatkom poljoprivrednog dobra – strojevi, stoka, gnojivo i dr. koji služe tom dobru.Važnost pripatka je u tome što slijedi pravnu sudbinu glavne stvari – pravni poslovi o glavnoj stvari zahvaćaju i njezin pripadak.Pripadnost stvari je širi pojam od pripatka stvari i prema ZV obuhvaća svaki njezin dio, zatim sve što se s njom razmjerno trajno spoji, njezine plodove dok se od nje ne odvoje, njezin pripadak te prava koja postoje u korist neke nekretnine. Onaj tko je vlasnik stvari vlasnik je ujedno i na svim njenim pripadnostima.

4. PLODOVI su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava. Prema ZV-u plodovi stvari su proizvodi koje ona daje prirodno ili posredovanjem nečijega rada, a i sve drugo što ona daje s obzirom na svoju namjenu, a plodovi prava prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu (npr. pravo koje ovlašćuje na stjecanje plodova ili dr. dijelova stvari).

Pojam i vrsteS obzirom na način postanka plodove dijelimo na 3 kategorije: prirodni, industrijski i civilni plodovi. Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada (npr. divlje voće je plod drveta). Industrijski plodovi su plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode (npr. plod plemenite voćke).

Civilni plodovi (fructus civiles) su prinosi koje ne daje stvar sama, već koje dobivamo od stvari posredstvom nekog pr. odnosa (npr. najamnina, kamate).

Vrste prirodnih i industrijskih plodova: a. viseći plodovi - su još neodvojeni plodovi; sastavni su dio stvari i oni bi spadali

pod pojam pripadnosti, slijede pravnu sudbinu matice (jabuke na stablu);b. odvojeni plodovi – koji su se razlučili (odvojili) od svoje matice i time su postali

samostalnim stvarima; c. ubrani plodovi - su ne samo odvojeni od matice već i pobrani; d. potrošeni, nepotrošeni i zanemareni plodovi.

Vrste civilnih plodovaRazlikujemo dospjele i nedospjele. Ovlaštenik može od dužnika zahtijevati izručenje civilnih plodova nakon dospjelosti.Vlasništvo civilnih plodova stječe se dospjelošću i percepcijom. ZV je uz pojam plodova uveo i pojam koristi - obuhvaćaju plodove neke stvari ili prava, ali i druge moguće prednosti koje donosi uporaba odnosno korištenje stvari ili prava. Koristi pripadaju onome kome pripada stvar ili pravo, osim ako na posebnom pr. temelju ne pripadaju nekoj drugoj osobi (npr. zakupcu).

5. UKUPNOST STVARI je zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gosp. svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom. Kod ukupnosti stvari nema odnosa glavne i sporedne stvari. Stvari su međusobno u istom odnosu, a osim toga su i fizički samostalne. ZV prihvaća rješenje prema kojem je objekt prava pojedinačno određena stvar. Skupna stvar ima samo ulogu skraćenice koja omogućuje da više stvari istodobno pod zajedničkim nazivom kola u prometu. Unutar ukupnosti stvari imamo kategoriju koju nazivamo komplementarne stvari – skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stvari onemogućuje pravilnu i normalnu uporabu cjeline (npr. šah, par cipela).

Novac i procjenjivost stvariNovac služi kao mjerilo vrijednosti i kao mjerilo cijene. Kao mjerilo vrijednosti novac omogućuje da se objekti građanskopr. odnosa izraze u njihovu novčanu ekvivalentu, novac je prvorazredan instrument prometa. Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijenom. Procjenjivost stvari je pr. kategorija g.p.-a za koju je već na prvi pogled očigledno da je nastala kao pr. izraz robno-novčanih odnosa. Procjenjive su one stvari čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom, a neprocjenjive su one stvari koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent (npr. pramen kose). S obzirom na procjenjivost stvari u g.p.-u se razlikuju 3 vrste cijene: redovita, izvanredna i afekcijska.

- Redovita cijena je obična, normalna prometna vrijednost. Ta cijena se naziva i tržišnom cijenom, a procjenjuje se po uobičajenom, objektivnom kriteriju koji nam daje promet.

- Izvanredna cijena je subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Dobiva se tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari.

- Afekcijska cijena je posebna subj. vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Uzima se se obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt bez obzira na njezinu prometnu vrijednost i bez obzira na njenu vezu s drugim objektima.

B) ČINIDBA ILI PREDMET OBVEZE

Činidba ili predmet obveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Činidba je objekt obveznopr. odnosa.

1. Karakteristike činidbeDa bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati sljedeći karakteristike (svojstva):

- činidba mora biti ljudska radnja: obveznopr. odnos je društv. odnos i činidba kao objekt tog odnosa mora biti manifestacija čovjekove djelatnosti ili propuštanja. Djelovanje koje potječe od elementarne sile, životinje ili automata nije činidba.

- činidba mora imati imovinski karakter: obvezno pravo uređuje gosp. prometne odnose, a to znači da unutar tih odnosa redovito djeluje gosp. interes pr. subjekata. Ispunjenje činidbe, a to znači ostvarenje onih pozitivnih ili negativnih radnji na koje je dužnik obvezan odražava se izravno ili neizravno u imovinskoj masi vjerovnika. Izravni imovinski karakter činidbe pokazuje se u slučajevima kada dužnikova radnja neposredno izaziva promjenu u imovinskoj masi vjerovnika (obveza da preda stvar – vjerovnik do ispunjenja činidbe nije stvar imao u svojoj masi, no kada dužnik izvrši dužno davanje im. masa vjerovnika se povećava, mijenja se). Neizravno se im. karakter činidbe vidi u slučaju kada ona služi za zadovoljenje neke kulturne potrebe (HNK preuzme obvezu da tjedno daje 3 besplatne karte studentima Pravnog faksa, obveza se odnosi na im. činidbu, jer da nema obveze studenti bi sami platili ulaznice i tako izazvali promjenu u svojoj im. masi). Imovinski karakter imaju i činidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno promjene u imovini, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu (npr. susjed koji svira klavir obveže se svom susjedu da u određeno doba dana neće svirati klavir kako bi ovaj drugi mogao spavati, no ako klavirist bude ipak svirao, susjed ga može tužiti za naknadu štete). Imovinski karakter činidbe znači da se njezino ispunjenje izravno ili neizravno očituje u promjeni im. mase.

- činidba mora biti moguća: što znači da pozitivna ili negativna radnja mora biti objektivno moguća. Obveza ne nastaje ako je činidba u času sklapanja pr. posla bila obj. nemoguća (tzv. prvobitna nemogućnost činidbe). Ako je prvobitna nemogućnost naknadno otpala obveza se ne pretvara u valjanu, ona se ne konvalidira, no iznimno će obveza nastati ako je pr. posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a činidba koja je u početku bila nemoguća postane mogućom prije ostvarenja uvjeta ili isteka roka. Ako je prvobitno moguća činidba bez krivnje dužnika postala nemoguća obveza se gasi, a ako je postala nemoguća njegovom krivnjom, obveza se pretvara u odgovornost za štetu. Subjektivna nemogućnost znači da činidbu nije u stanju izvršiti konkretni subjekt tj. dužnik. Takva obveza se pretvara pod određenim pretpostavkama, u odgovornost za štetu.

- činidba mora biti pravno dopuštena: sadržaj činidbe ne smije se protiviti ustavom utvrđenim načelima društv. uređenja, prisilnim propisima i moralu društva.

- činidba mora biti određena ili bar odrediva: određena je u slučaju kada je u svim pojedinostima točno označena, individualizirana (točno se zna obveza dužnika i pravo vjerovnika). Činidba je odrediva kad nije već u samom postanku obveze točno određena, ali pr. posao sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Neodređene, ali ipak odredive činidbe mogu biti: alternativne, fakultativne i generične.Alternativne su činidbe kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim jednu od njih ispuni oslobađa se obveze. Fakultativne su činidbe takve kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno izvršiti neku drugu činidbu da bi se oslobodio obveze.

Generične su one činidbe kod kojih je sadržaj odnosno objekt činidbe određen po vrsti, te se dužnik oslobađa obveze davanjem određene stvari unutar vrste (npr. netko je dužan predati 100 kg pšenice).

2. Sadržaj činidbe4 tipična klasična izraza: davanje, činjenje, propuštanje i trpljenje.Davanje (dare) je činidba davanja stvari. Kad se kaže da je sadržaj činidbe dare, tada se misli da je dužnik dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja objekt činidbe je uvijek stvar. Dati i predati nisu pravno isti pojmovi (činidba čiji sadržaj nije prenošenje nekog stvarnog prava – npr. detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere, činjenje). Novčana činidba smatra se činidbom vrijednosti.Činjenje (facere) je činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći. Tu nema davanja u pravnotehničkom smislu. Objekt činidbe rada može biti funkcija rada (npr. okopavanje vinograda) ili rezultat rada (npr. načiniti portret). Na funkciji rada temelje se ugovori o službi, a na rezultatu rada ugovori o djelu.Propuštanje (non facere) je neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obveznom odnosu. Misli se na propuštanje vlastite radnje (npr. obveza da u određeno doba dana neću svirati klavir ima kao objekt činidbu propuštanja).Trpljenje (pati) je nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se ne nalazimo u obveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuđa radnja (npr. susjedu dopuštamo da prolazi preko našeg zemljišta, te je objekt naše obveze činidba trpljenja).

C) IMOVINAImovina u gospodarskom smislu definira se kao skup svih gospodarskih dobara koja pripadaju određenom subjektu. Skup gosp. dobara koja pripadaju i služe čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo imovinskom masom ili imetkom. Imovina u pravnom smislu je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem.Stvari ulaze u imovinu u obliku prava koja taj određeni subjekt ima na stvarima u odnosu prema drugim subjektima.U imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose izravno na stvari, dakle izravno na dijelove imovinske mase.Činidba ulazi u imovinu subjekta u obliku prava na činidbu koje ima vjerovnik prema dužniku. Činidba ne ulazi izravno u imov.masu jer ona nije stvar, nego radnja ili propuštanje.Obveze su teret imovine tj. teret na pojedinim subjektivnim građ.pravima. Nisu samostalan dio imovine.Obujam imovine određenog subjekta ne možemo utvrditi samo na temelju uvida u njegovu im. masu, već ga utvrđujemo uvidom u sve građanskopr. odnose u koje je stupio određeni pr. subjekt. Promet prava nije isto što i gospodarski promet. U okviru gosp. prometa prenose se dobra s jedne osobe na drugu, a u pravnom prometu prenose se prava na tim dobrima s jedne osobe na drugu. Gosp. i pr. promet kao osnova i nadgradnja teku usporedno, ali nisu identični. Imovina kao knjigovodstvena kategorijaPo starijem gledištu imovina se sastoji od 2 samostalna sastavna dijela: aktiva (prava) i pasiva (obveze). U g.p.-u ne postoji subjekt bez imovine (čovjek koji niti najmanju sitnicu ne bi mogao nazvati svojom). Pitanje je li neki čovjek gospodarski aktivan ili pasivan rješava se knjigovodstveno pomoću bilance. Pravni pojam imovine omogućuje da se postave okviri aktive i pasive jednog subjekta u onom momentu kad se taj subjekt hoće izraziti kao gosp. privredna jedinica.

Funkcije imovine:a) Jamstvena funkcija

Imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegove tražbine. Vjerovnik će se efektivno namiriti iz predmeta koji sačinjavaju dužnikovu imovinsku masu, a da bi se znalo koji to predmeti sačinjavaju dužnikov imetak, mora se znati najprije koja i kakva prava na njima ima dužnik.Vjerovnik se može namiriti i iz tražbine koju njegov dužnik ima prema trećim osobama (i tražbina ulazi u imovinu kao subjekt.pravo).

b) Olakšanje prometa Pomoću imovine omogućuje se da prava i obveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu. Zbog ove funkcije imovina se može pojaviti kao objekt određenih građanskopr. odnosa (npr. bez imovine ne može se zamisliti nasljedno pravo, te također se omogućava prijelaz čitave ili dijela imovine s jednog subjekta na drugi i u pravnim poslovima među živima).

Karakteristike imovineJedinstvenost je temeljna karakteristika imovine. Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da određeni pr. subjekt može imati samo jednu imovinu. Pr. poredak dopušta da se unutar jedinstvene imovine mogu razlikovati pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući u osnovne funkcije imovine, a ti fondovi ne osnivaju se samovoljno, već na temelju propisa (npr. prema ObZ-u bračni drugovi imaju vlastitu i bračnu stečevinu, no prema vjerovnicima imovina bračnog druga pokazuje se kao jedinstvena makar se sastoji od vlastite imovine i udjela u bračnoj stečevini.Identitet imovine znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlaze, a drugi u nju ulaze. Identitet omogućuje nositelju imovine da aktivno sudjeluje u prometu. On može neprestano mijenjati sastav imovine, može jedna prava stjecati, druga gubiti, a da njegova imovina ostane ista.

D) OSOBNA NEIMOVINSKA DOBRANeimovinski odnosi prodiru u građ.pravo relativno kasno i postupno, a naročito nakon II. svjetskog rata. ZOO nabraja sva temeljna prava osobnosti i jamči njihovu zaštitu svakoj naravnoj i pravnoj osobi.Objekti prava osobnosti, a time i građ.pravnih odnosa, su osobna neimovinska dobra naravne i pravne osobe.Osobna neimovinska dobra naravne (fizičke) osobe su: život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.Osobna neimovinska dobra pravne osobe su: sva prava koja pripadaju i naravnoj osobi, osim onih vezanih za biološku bit naravne osobe, a to su osobito: ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtka, poslovna tajna, sloboda privređivanja.Priznajući pravnim subjektima pravo osobnosti na njihovim osobnim neimovinskim dobrima, pravni poredak osigurava građ.pravnu zaštitu tih dobara.Osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja pripadaju svakoj naravnoj i pravnoj osobi samom činjenicom njezina postojanja kao pravnog subjekta.Pravo osobnosti je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme objektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima.

VII. PRAVNI POSLOVIPravni posao je očitovanje volje koje je, ili samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pr. učinaka.Među pravnim učincima koji se postižu pravnim poslom su najvažniji postanak, promjena ili prestanak nekog građanskopr. odnosa.ZOO uređuje prvestveno obveznopravne ugovore koji imaju 3 bitne karakteristike:

- da se zasnivaju obveze i protuobveze

- do maksimuma je izraženo načelo dispozitivnosti tj. autonomije pravnih subjekata – obveznopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje voljom subjekata. Također se izražava i u slobodnom određivanju sadržaja ugovornog odnosa

- nastaju prihvatom ponude.Pravni posao je širi pojam od ugovora.U ZOO se uređuju ugovori, a ne pravni poslovi općenito te je u pogledu pravnih poslova odredio sljedeće: da se njegove odredbe koje se odnose na ugovore, na odgovarajući način primjenjuju i na druge pravne poslove.U pravnom poslu stranke mogu biti fizičke ili pravne osobe – načelo stranačke ravnopravnosti; nije dopušteno da se jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast. Pravnim poslom nastupa onaj učinak koji su stranke i htjele postići (namjeravani pravni učinci), no istodobno nastaju i svi drugi pravni učinci koje pr. poredak veže za takav pr. posao (nenamjeravani). Pr. učinak koji stranke hoće postići određenim očitovanjem volje mora biti dopušten (delikt nije pr. posao).

VRSTE PRAVNIH POSLOVAI Jednostrani i dvostraniII Pravni poslovi među živima i pravni poslovi za slučaj smrtiIII Naplatni i besplatniIV Komutativni i aleatorniV Kauzalni i apstraktniVI Formalni i neformalni

Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje samo jedne strane (npr. ponuda, oporuka). Dvostrani pr. posao je onaj koji nastaje suglasnim očitovanjem volje dviju stranaka koje stoje jedna nasuprot drugoj (npr. jedna strana je dužnik, a druga vjerovnik). Ovi poslovi nazivaju se ugovorima (najvažniji su obvezni ugovori – dvostrani pr. poslovi kod kojih se jedna strana obvezuje drugoj na određenu činidbu, npr. zajam, najam). Obvezni ugovori dijele se na jednostranoobvezne (samo jedna strana je vjerovnik, a druga strano samo dužnik) i dvostranoobveze (svaka strana je istodobno i vjerovnik i dužnik, npr. kod kupoprodaje).

Pravni poslovi među živima jesu oni kod kojih pr. učinak nastupa još za života stranaka (npr. posudba).Pravni poslovi za slučaj smrti jesu oni kod kojih pr. učinak nastupa tek nakon smrti stranke koja je poduzela pr. posao (npr. darovanje za slučaj smrti).

Naplatni (onerozni) pr. poslovi su oni kod kojih se za činidbu traži protučinidba, koja ne mora biti isključivo u novcu (npr. kupoprodaja).Besplatni (lukrativni) pr. poslovi su oni kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba (npr. darovanje).

Komutativni pr. poslovi su oni kod kojih su u vrijeme njegova sklapanja poznate međusobne činidbe i stranačke uloge (činidbe se kvalitativno i kvantitativno određene ili su odredive, zna se tko je vjerovnik, a tko dužnik, npr. ugovor o zakupu).Aleatorni pr. poslovi su oni kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obveze stranaka, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog događaja. Ne zna se u vrijeme njihova sklapanja obujam njihovih međusobnih činidaba. npr. ugovori o okladi i igri – ne zna se tko je dužnik, a tko vjerovnik.Ovakve poslove treba razlikovati od poslova sklopljenih pod uvjetom (kod uvjetnih poslova prava i obveze stranaka su poznate u trenutku njihova sklapanja, no njihov nastup ili prestanak ovisi od neke neizvjesne okolnosti, a kod aleatornih poslova neizvjestan događaj

utječe na sadržaj, a ne na njihov nastanak.). Aleatorni poslovi se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja.

Kauzalni pravni poslovi su oni kod kojih je kauza (pravno oblikovana gosp. svrha koja se pr. poslom želi postići) naznačena kao bitan element pr. posla (npr. posudba). Apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih se cilj posla ne vidi iz samog posla (npr. mjenični posao: ako imamo mjenicu, mi iz same isprave ne vidimo zašto se mjenični dužnik obvezao mjeničnom vjerovniku).

Formalni pr. posao (posao obvezatnog oblika) je onaj za koji je oblik određen ili propisom ili odredbom stranaka.Neformalni pravni posao je onaj za koji nije određen odnosno nije obvezatan neki određeni oblik (u pravilu je sklopljen u usmenom obliku).

SADŽAJ PRAVNIH POSLOVA3 grupe sastojaka koji ulaze u sadržaj pravnog posla:1. Bitni (esencijalni) sastojci pr. posla su oni sastojci koji su nužni za nastanak određenog tipa pr. posla. Ako ih nema u sadržaju posla nema ni određenog pr. posla. Ovi su sastojci određeni strogim propisom i zato ih zovemo objektivno bitnim, za razliku od subjektivno bitnih sastojaka, tj. onih za koje stranke same ugovore da se imaju smatrati bitnima. Npr. bitni sastojci kupoprodaje su predmet i cijena. Ovi sastojci određuju pr. učinke samog pr. posla. Propisi kojima se uređuju bitni sastojci su ius strictum.Bitni sastojci p.p. određuju osnovne pravne učinke pravnog posla.2. Prirodni sastojci pr. posla su sastojci koji se u pr. poslu podrazumijevaju, jer proizlaze iz same prirode tj. pravne naravi određenog pr. posla. Ti sastojci predstavljaju proširen sadržaj, preko onog bitnog i minimalnog, što znači da bez prirodnih sastojaka pr. posao može nastati i postojati. Određuju se propisom, no dopušteno je strankama da same u sadržaju pr. posla uvaže ili ne uvaže prirodne sastojke. Ukoliko ne žele da vrijede u pravnom poslu, stranke ih moraju izrijekom isključiti. Propisi kojima se uređuju prirodni sastojci spadaju u ius dispositivum. Npr. kod kupoprodaje prirodni sastojci su: odgovornost otuđivatelja za mane prodane stvari. Ovi sastojci pr. posla određuju one učinke posla koji osim osnovnih normalno, redovito i prirodno proizlaze iz određenog pr. posla. 3. Nuzgredni sastojci pr. posla su sastojci koji vrijede samo ako ih stranke ugovore. Bez ovih sastojaka pr. posao može postojati. Razlika između prirodnih i nuzgrednih sastojaka je u tome da prirodni sastojci vrijede onda kad strane ništa ne ugovore, a nuzgredni vrijede samo onda kad ih strane ugovore i nikad se ne podrazumijevaju.Preko nuzgrednih sastojaka stranke prilagođavaju pr. posao konkretnim prilikama, no svojim uglavcima ne smiju dirati u bitne sastojke ili prijeći granicu mogućnosti i dopustivosti. Npr. uglavak da se kupnja razvrgava ako kupac do određenog vremena ne plati kupovninu.

Tipični i najčešći nuzgredni sastojci su: uvjet, rok i nalog.

UVJET je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom stranke učinak pr. posla čine zavisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. Ugovor je sklopljen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od buduće i neizvjesne činjenice (ZOO). Ovdje nije pod uvjetom postanak ili prestanak ugovora već ugovornog obveznog odnosa.Neizvjesnost može biti objektivna ili subjektivna, stavljena u prošlost ili u budućnost. Kao uvjet može biti postavljena samo okolnost koja je objektivno neizvjesna, a to može biti samo buduća okolnost.Pravni propis ne može odrediti da se neki posao mora sklopiti pod uvjetom.

Vrste uvjetaTemeljni uvjeti su odgodni i raskidni, a postoje i afirmativni, negativni, potestativni, kazualni, mješoviti, nužni, pravni, nemogući, nedopušteni, nemoralni. Pravi uvjeti su buduća i neizvjesna okolnost, a to su:

1. Odgodni (suspenzivni) uvjet odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni li ne izjalovi. ZOO - Ako se uvjet ispuni nastaju učinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja (ako nije drugačije ugovoreno ili proizlazi iz zakona ili naravi posla). Ako se uvjet ne ispuni tj. izjalovi, do učinka pravnog posla neće uopće niti doći.lNpr. dat ću ti knjigu ako položiš ispit, prodajem ti auto, ako se u roku od 8 dana ne nađe bolji kupac – u oba slučaja nastali su pr. poslovi, ali su njihovi učinci odgođeni do nastupa navedenih neizvjesnih okolnosti).

2. Raskidni (rezolutivni) uvjet je onaj čijim nastupom prestaju učinci pravnog posla (ZOO). Učinak pr. posla nastupa odmah, ali je trajanje tog učinka (pravnog odnosa) ovisno od ispunjenja uvjeta. Ako se uvjet ispuni, učinak pr. posla prestaje, a ako se raskidni uvjet izjalovi, učinak će ostati trajan. Npr. darujem ti knjigu, ali ako padneš na ispitu trebaš mi je vratiti.

OVA PODJELA UVJETA JE TEMELJNA.

3. Afirmativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto dogodi. Buduća i neizvjesna okolnost mora nastupiti, te se tako mijenja dosadašnje stanje (npr. ako odeš u inozemstvo).

4. Negativan je uvjet koji zahtijeva da se nešto ne dogodi. Kod pravnog posla koji je sklopljen pod neg. uvjetom traži se da se dosadašnje stanje ne mijenja tj. da ne nastane ona buduća i neizvjesna okolnost (npr. ako ne odeš u inozemstvo).

5. Potestativan je uvjet kod kojega je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisna o volji i odluci uvjetno ovlaštenog. Uvjetno ovlašteni treba nešto poduzeti, tj. ispunjenje potestativnog uvjeta sastoji se u djelanju ili propuštanju uvjetno ovlaštenog. (npr. ako sutra otputuješ).

6. Kazualni uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju ili o volji nekog trećeg. Ispunjenje ovog uvjeta ovisi o slučaju (npr. ako bude lijepo vrijeme).

7. Mješoviti (mikstni) uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili djelovanju neke treće osobe (npr. ako se oženiš s tom i tom osobom).

Nepravi uvjeti nisu buduća i neizvjesna okolnost, nedostaje neki od tih elemenata, to su:1. Nužni uvjet jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi doduše jest buduća,

ali nije neizvjesna. (npr. ako NN umre). Pr. posao sklopljen pod nužnim suspenzivnim uvjetom je valjan – vezivanje pravnog posla za okolnost koja mora nastupiti ima redovito učinak roka. No, posao sklopljen pod nužnim raskidnim uvjetom nije valjan jer su strane uvjet vežu za okolnost koja je izvjesna i stvarno ne žele da njihov posao proizvede pravne učinke. (npr. darujem ti auto, ali trebaš mi ga vratiti, ako sutra osvane).

2. Pravni uvjet nije uvjet već samo jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pr. posla. (npr. kupit ću ti auto pod uvjetom da odgovaraš za štetu koju njime počiniš).

3. Nemogući uvjet jest onaj koji se ne može ostvariti niti fizički, niti pravno (npr. ako prstom dotakneš Sunce ili ako kupiš Atlantski ocean). Kod takvog uvjeta važan je trenutak sklapanja pr. posla, jer se tada odlučuje je li uvjet moguć ili nije. Ako je uvjet u trenutku sklapanja posla bio moguć, a naknadno je postao nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. Po našem pravu treba paziti je li nemogući uvjet odgodni ili raskidni te također nije svejedno je li nemogući uvjet dodat pravnom poslu inter vivos ili mortis causa. ZOO kaže da je ugovor pod nemogućim odgodnim uvjetima ništetan, a nemoguć raskidni uvjet smatra se nepostojećim.

4. Nedopušteni uvjet jest onaj koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društv. uređenja, prisilnim propisima i moralu društva.

5. Nemoralan je uvjet koji je protivan moralu društva. Takav je uvjet u isto doba i nedopušten. Nemoralni i nedopušteni uvjeti izazivaju ništetnost posla.

Djelovanje uvjetaDjelovanje uvjeta treba pratiti kroz 2 različita vremenska razdoblja: vrijeme pendencije i razdoblje kada se uvjet ispuni ili izjalovi. VRIJEME PENDENCIJE jest razdoblje koje započinje sklapanjem pr. posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni ili izjalovi. Radi se o visećem stanju, razdoblju očekivanja i neizvjesnosti. Ako je pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom, nastao je pr. posao, ali je odgođen njegov učinak, što znači da je odgođen postanak, prestanak ili promjena određenog građanskopr. odnosa. Po drugom shvaćanju pravni odnos nije nastao iako je nastao pravni posao. Odnos će nastati u istom času kad se uvjet ispuni, To što znači da sklapanjem pr. posla nastaje pravno stanje - situacija koju pravo uzima u obzir, premda nisu još nastale pretpostavke potrebne da nastane potpun pr. odnos. U pravnim odnosima iako je sklopljen pravni posao nije došlo do nikakve promjene. Onaj koji se obvezao pod suspenzivnim uvjetom nije postao dužnik već prije ispunjenja uvjeta, on je znao da nije ništa dužan za vrijeme pendencije. Ako je u to vrijeme platio, ne bi mogao plaćeno tražiti natrag, osim u slučaju rezervacije ili izbjegavanja prinude. Najvažnija obveza uvjetno opterećenoga za vrijeme pendencije jest u tome da se mora ostaviti svega onoga što bi moglo dovesti do izjalovljenja uvjeta - fikcija ispunjenja uvjeta i u ZOO – smatra se da je uvjet ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen. Za uvjetno ovlaštenog nastupaju također neki učinci za vrijeme pendencije – pozicija uvjetno ovlaštenog prelazi i na njegove nasljednike. Također ga veže u ZOO Fikcija izjalovljenja uvjeta – smatra se da uvjet nije ostvaren ako njegovo ostvarenje uzrokuje strana u čiju je korist određen.Ako je pr. posao sklopljen pod rezolutnim uvjetom, tada je djelovanje takva uvjeta suprotno djelovanju susp. uvjeta. Uvjetno ovlašteni kao stjecatelj postaje odmah vjerovnik odnosno vlasnik, dok je uvjetno opterećeni postao dužnik odmah u času sklapanja ugovora odnosno pr. posla.

ISPUNJENJE UVJETA: uvjet je ispunjen kada se dogodila odnosno kada je nastala okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji. Ispunjenje uvjeta znači kraj pendencije, no i onda kad se uvjet izjalovio, tj. kada je sigurno da se više neće ispuniti, on je odlučen. Afirmativni uvjet ispunio se kad je nastao onaj događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a ako događaj nije nastupio, afirmativni se uvjet izjalovio. Negativni se uvjet ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a istodobno je postalo sigurno da se neći i dogoditi, a ako se pak događaj doista zbio, tada se uvjet izjalovio. Ispunjenjem suspenzivnog uvjeta automatski nastaju učinci sklopljenog pr. posla, što znači da onaj koji je pod susp. uvjetom prenio vlasništvo, prestaje ispunjenjem uvjeta biti vlasnik. Ispunjenjem rezolutivnog uvjeta prestaju učinci pr. posla, pri čemu takvo ispunjenje ima stvarnopr. učinak (to znači da se treći može tužiti reivindikacijom na povrat stvari). ZOO: Ako je pr. posao sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje stranaka ne proistječe što drugo. Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji. Postoje pr. poslovi koji ne podnose uvjete, priroda takvih poslova je nespojiva s neizvjesnošću, dvojbom ili nesigurnošću koju uvjet unosi u pr. posao (dodavanje uvjeta proizvodi nevaljanost posla).

ROK je nuzgredna odredba dodana pr. poslu kojom se učinak pr. posla ograničuje vremenom, tj. učinak pr. posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Razlikujemo početne i završne rokove (npr. iznajmljujet ti stan od 1. 1. o.g.; iznajmljujem ti stan do 30. 10. o.g.). Početni rokovi slični su suspenzivnim uvjetima jer se učinak odgađa, a završni su slični rezolutnim uvjetima jer učinak pr. posla prestaje nastupom

roka. Kod rokova nema neizvjesnosti, kao što je to kod uvjeta, jer se zna da će učinak pr. posla nastupiti ili prestati u određeno vrijeme. Jednostavni rokovi – oni kod kojih nema neizvjesnosti, određeni su kalendarski, npr. 1.9. o.g.Složeni rokovi – oni koji sadrže element neizvjesnosti i zbog toga se smatraju uvjetima. Složeni uvjeti određuju se na nekoliko načina:

- kao dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kada (npr. kad se kao rok odredi dan nečije smrti);

- kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi, ali se zna, ako se dogodi, kad će se dogoditi (npr. kad roditelji obećaju djetetu auto za 18. rođendan) i

- kao dan za koji je neizvjesno hoće li se i kada će se dogoditi (npr. dobiti ćeš auto na dan kad završetka studija).

NALOG ILI NAMET je nuzgredna odredba dodana besplatnom pr. poslu kojom se stjecatelju nameće neka dužnost. Nema karakter protučinidbe – jer onaj koji je dao nešto s nametom ne mora za njegovu činidbu izvršiti neku protučinidbu. Može se dodati besplatnim poslovima među živima, oporuci ili pr. poslovima za slučaj smrti.Tipičan pravni posao među živima je darovanje – darovanje s nametom.Za slučaj smrti – oporučitelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine.Ako primatelj ne ispuni namet postoje 2 rješenja:

- može tužiti na ispunjenje nameta- zatražiti vraćanje onoga što je primatelju dao – niepunjenje nameta djeluje kao

nastup raskidnog uvjeta.U ZOO – daje obje mogućnosti (kod ugovora o darovanju i kod pravnog posla za slučaj smrti).Zakon o nasljeđivanju ima identičnu odredbu – oporuka s nametom ili nalogom smatrat će se raskidnim uvjetom ako se nalog ne ispuni.

OBLIK OČITOVANJA VOLJEOblik očitovanja volje – različiti oblici i mogućnosti u kojima se izražava unutarnja volja subjekta. Prema ZOO-u volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju.

Izravni oblici očitovanja volje su:a) Usmeno očitovanje volje je očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox). Najčešći i najpraktičniji oblik očitovanja volje. b) Pisano očitovanje volje je očitovanje koje je dano pomoću pisanih riječi, bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika na kojem se izražavalo. Pisano očitovanje najprije je služilo za očuvanje usmenog očitovanja, a kasnije je postalo samostalni oblik očitovanja volje. Ovo očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano, no mora biti vlastoručno potpisano (iznimka je oporuka). Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta i mora biti vlastoručan. Sadrži presumpciju da je doista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan potpis ne smije izazivati sumnju u identitet potpisnika. Potpis se sastoji od imena i prezimena ili samo od prezimena. Paraf je skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoručno, a uvelike se upotrebljava u internom uredskom poslovanju.Ugovori g.p.-a se ne potpisuju parafom. Faksimil je mehanički otisak vlastoručnog potpisa i obično nije dovoljan kao potpis. Koristi se kod potpisivanja masovnog očitovanja, kod obveznica za izgradnju magistralnih cesta.Rukoznak (otisak prsta) je odobrenje pisanog očitovanja i mora biti vlastoručan i ovjeren od javnog bilježnika da bi bio punovažan. Koriste ga nepismeni ljudi.Elektronički potpis je podatak u elektroničkom obliku kojim se jamči identitet potpisnika i sadržaj očitovanja volje dan eletroničkim putem. c) Očitovanje volje znacima (npr. kimanje glavom, kretnja rukom) – upotrebljavaju se općepoznati i razumljivi znaci. Znaci kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu uporabu

(npr. obveznopr. ugovori nastaju prihvatom ponude, prihvat se može dati i znacima, npr. pružanjem ruke, no znacima se ne može dati ponuda jer se njima ne može izraziti potpuni sadržaj ugovora).

Neizravni oblici očitovanja volje su:d) Očitovanje volje konkludentnim radnjama (činima) sastoji se u tome da se iz određenog ponašanja očitovatelja može sigurno zaključiti da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju. One se uvijek tumače prema postojećim prometnim shvaćanjima.Protestatio – očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od krivog shvaćanja njezinih postupaka. Reservatio (uži pojam od protestatia) je očitovanje volje kojim se stranka ograđuje od toga da se neki njezin čin shvati kao napuštanje prava. e) Šutnja je oblik očitovanja volje. Šutnja ne znači prihvaćanje ponude (ZOO). Iznimke postoje u 2 slučaja: kad ponuđeni stoji u stalnoj posl. vezi s ponuditeljem u pogledu određene robe. Ako ponuđeni ne želi prihvatiti ponudu, ne smije šutjeti nego reagirati odbijanjem ponude, a ako propusti izjaviti odbijanje ponude odmah ili u ostavljenom roku smatra se da ju je prihvatio. Druga iznimka odnosi se na osobe koje su se ponudile izvršavati naloge druge osobe za obavljanje nekih poslova te osobe u čiju posl. djelatnost spada obavljanje takvih naloga (npr. odvjetnici, posrednici). Takve osobe dužne su izvršiti dobivene naloge ako ikh odmah nakon primitka nisu odbile.Pojavljuje se i treća iznimka prema kojoj bi se šutnja mogla smatrati prihvaćanjem ponude, ako bi se ona odnosila na ugovor u isključivu korist ponuđenoga (npr. netko drugome pošalje određenu stvar na dar). Ovaj slučaj se pojavljuje još iz rimskog prava (Ulpijan).

OBLIK PRAVNIH POSLOVANeformalni pravni poslovi – oni za koje se unaprijed ne traži određeni oblik.Formalni pravni poslovi – kada se za određeni pravni posao unaprijed traži određeni oblik bilo po sporazumu strana bilo po zakonu.U modernom pravu prevladava načelo neformalnosti ugovora.Najčešći oblici pravnih poslova: usmeni, pisani, sa svjedocima ili sudjelovanje nadležnih tijela, te kao iznimke usmeno javno nadmetanje, nadmetanje putem pisanih ponuda i sl.1. Usmeni oblik pravnog posla - onda kada su očitovanja stranačke volje dana živom riječi ili

kombinacijom izgovorenih riječi, znakova i konkludentnih radnji. Usmeni oblik pr. posla omogućuje brzo sklapanje posla i brzo kretanje dobara i usluga u prometu. Sadržaj usmenog pr. posla je teško kontrolirati. Ako je usmeni oblik propisom predviđen, pr. posao smatrati će se formalnim.

2. Pisani oblik pravnih poslova - kada su stranačka očitovanja volje dana pomoću pisanih riječi (npr. izmjena pisama, sporazum teleprinterom, elektroničkim putem). Pisani pr. posao sklopljen je u času kada ga stranke vlastoručno potpišu, odnosno kad na njega stave svoj rukoznak ovjeren od javnog bilježnika. U g.p.-u pisani pr. posao mora biti sastavljen u onoliko primjeraka koliko ima stranaka, a od tih primjeraka mjerodavan je izvornik (primjerak kojega stranke potpisuju). Npr. u pisanom obliku mora se sklopiti ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva, vlastoručna oporuka, ugovor o licenci, ugovor o bankarskoj garanciji i sl.

3. Pravni posao sklopljen pred svjedocima je iznimka, jer se sudjelovanje svjedoka u pravilu ne traži. Nepraktičan oblik, ZOO ga ne traži. U g.p. posebno kod poslova mortis causa ima pravnih poslova koji se mog sklopiti pred svjedocima (npr. oporuka pred svjedocima).

4. Pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijela: a. oblik pr. poslova sklopljenih pred nadležnim tijelom – sudski zapisnik i

javnobilježnički akt P.P. koji se sklapaju u obliku sudskog zapisnika sklapaju se pred sucem (javna oporuka u obliku sudskog zapisnika). Često se zahtijeva za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju čitati itd. Osim sudskog zapisnika p.p. može

biti sklopljen u obliku zapisnika pred tijelom državne uprave ako je to predviđeno propisom.Javnobilježnički akt je potreban za neke pravne poslove kako bi im se osigurala valjanost: ugovori o uređenju imovinskih odnosa među osobama u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba lišenih posl.sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed te svi poslovi koje poduzimaju inter vivos slijepi i gluhi

b. potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) isprava – dobiva značaj javne isprave, stranke donose gotovu ispravu u pisanom obliku. Privatna isprava ovjerava se kod javnog bilježnika i dobiva snagu javnobilj.akta.

c. ovjeravanje potpisa služi utvrđenju da potpis ili rukoznak na nekoj ispravi potječe od određene osobe, što čine javni bilježnici, tijela drž. uprave i ovlaštene osobe u trg. društvu, ustanovi. Ovjera potpisa ne znači da je i sadržaj isprave iznad potpisa autentičan.

Usmeni dodaci pisanom ugovoruAko je oblik ugovora propisan zakonom pravilo je da sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u tom istom obliku (ZOO) – pravila o paritetu obliku. Predviđena su i dva izuzetka prema kojima će kasnije usmene dopune formalnom, najčešće pisanom, ugovoru biti pravno valjane:- kad se usmena dopuna odnosi na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije

ništa rečeno, a to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan i - kad se kasnijim usmenim dodacima smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane,

a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana.Ako je posebni oblik ugovora određen voljom stranaka ZOO dopušta izmjene i dopune neformalnim sporazumom, dakle usmeno, bez obzira na to radi li se o bitnim ili sporednim sastojcima, povećanju ili smanjenju obveza. Kada se radi o istodobnim usmenim pogodbama, neovisno je li posebni oblik predviđen zakonom ili voljom strana, pravilo je da vrijedi samo ono što je u tom obliku sadržano (npr. ugovara se viša cijena, a u ispravu o ugovoru se unese niža zbog nižeg poreza) . Također postoje 2 izuzetka: ako se usmene pogodbe odnose na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a nisu u opreci s njegovim sadržajem niti su protivne cilju zbog kojeg je oblik propisan i kad se njima smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana, a oblik je propisan samo u interesu ugovornih strana.

Ciljevi i smisao oblika pravnih poslova: oblik se najčešće traži radi valjanosti pravnog posla, utuživosti, dokazivanja i upisa.

a) Oblik se redovito traži za valjanost određenog posla. To znači da će posao biti nevaljan ako nije sklopljen u određenom obliku (npr. ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti u pisanom obliku).

b) Utuživost pravnog posla: ima pr. poslova koji se mogu sklopiti u bilo kojem obliku, no ako stranka želi preko suda ostvariti neko pravo iz takvog ugovora, to može učiniti samo onda ako je posao sklopljen u određenom obliku (npr. darovanje pokretnine bez prave predaje valjano je u bilo kojem obliku, no darovatelj se može prisiliti na predaju samo onda ako je posao sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili sudskog zapisnika).

c) Oblik služi i radi lakšeg dokazivanja postojanja pr. posla (npr. zajam je valjan makar je sklopljen u usmenom obliku).

d) Ako se na temelju pr. posla hoće izvršiti upis prava u javni registar, tada posao mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Ciljevi: zaštita javnog. interesa, zaštita interesa stranaka, sprječavanje falsificiranja i sl.

VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVAPretpostavke valjanosti pr. poslova prema ZOO za ugovore što općenito vrijedi za pravne poslove:1. pravna i posl. sposobnost subjekata,

2. valjano i suglasno očitovanje volje, 3. moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba, 4. nedopuštena pobuda, 5. ponekad i određeni oblik pr. posla. Ako se bilo koja od pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju pravni posao je nevaljan.Nevaljani pr. poslovi prema ZOO mogu biti pobojni ili ništetni. Bitna razlika je da ništetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Prema ZOO ništetnost znači apsolutnu ništetnost, a pobojnost relativnu ništetnost.

A. NIŠTETNOSTNištetni su oni pr. poslovi koji ne proizvode pr. učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno ništetni pravni poslovi. S takvim se poslovima postupa kao da nisu sklopljeni, kao da pravno ne postoje. Ništetnošću se štite temeljna načela društv. uređenja izražena u pr. i moralnim normama. Ništetnost nastupa ex lege (na osnovi zakona), a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo). Ništetnost djeluje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla. Stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništetnost ugovora koji sklopile (ZOO).

Razlozi ništetnosti1. Poslovna nesposobnost stranaka

Kod fizičkih osoba:- maloljetne osobe, osim onih koje sklope brak ili postanu roditelji i - punoljetne osobe koje su lišene posl. sp. Pravna osoba može (prema ZOO) sklapati pravne poslove u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. ZOO također određuje da su pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine njezin predmet poslovanja, valjani.ZTD navodi također da su pravni poslovi koje trg. društvo sklopi s trećim osobama izvan djelatnosti upisane u sudski registar odnosno djelatnosti koje služe obavljanju registriranih djelatnosti pravno valjani.Slijedom toga, povreda odredbe da pravna osoba može sklapati pravne poslove u okviru svoje pravne sposobnosti ne može imati za posljedicu nevaljanost pravnog posla, već jedino prekršajnu odgovornost.Pitanje valjanosti pravnih poslova u slučaju da su sklopljeni bez suglasnosti tijela pravne osobe – ZOO kaže da ugovor odnosno p.p. koji sklopi zastupnik pravne osobe bez suglasnosti određenog tijela u pravnoj osobi, a takva je suglasnost predviđena statutom i upisana u sudski registar, smatrat će se da nije sklopljen tj. da je ništetan. Suglasnost se može dati prethodno, istodobno i naknadno.

2. Nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje (mane volje) Nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, ako postoje drugi oblici nesuglasnosti između volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu međusobno suglasna.Mane volje – slučajevi nesklada između volje i očitovanja, dijelimo ih na svjesni i nesvjesni nesklad. Svjesni nesklad između volje i očitovanja postoji u onim slučajevima kad stranka namjerno očituje nešto što uistinu neće. Stranka je svjesna što čini (npr. školski primjer, šala, simulacija, prijetnja, mentalna rezervacija). Nesvjesni nesklad postoji u onim slučajevima kad osoba nesvjeno očituje ono što uistinu ne želi. Tipični slučajevi nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja su zabluda, nesporazum, prijevara, neznanje.Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna.

Sve mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju nevaljanost pr. poslova. Neke izazivaju ništetnost, a neke pobojnost.Ništetnost pravnih poslova uzrokuju:a) Očitovanja volje dana u svrhu školskog primjera i u šali predstavljaju odstupanje od

zahtijeva ozbiljnosti očitovanja izraženog u ZOO. Riječ je o oblicima svjesnog nesklada između volje i očitovanja. Pravni poslovi sklopljeni u tim situacijama su ništetni. Posao koji je sklopljen u šali bio bi valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim.

b) Simulacija je prividno sklapanje ugovora odnosno pr. poslova, a pojavljuje se kao apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju prividnog ili fiktivnog pr. posla radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba. Prema ZOO prividni odnosno fiktivni posao nema učinka među ugovornim stranama. No, prema trećim osobama takav ništetni posao proizvodi pravne učinke pod uvjetom da je treća osoba bila savjesna (nije znala niti morala znati za fiktivnost posla). Svrha ove odredbe je zaštita povjerenja u promet.Relativna simulacija je sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi pr. posao. Radi se o 2 ugovora – jedan prividno sklopljen prema vani kojega strane ne žele i drugi prikriveni koji izražava pravu volju strana. Prividni posao naziva se simuliranim i on je ništetan, a prikriveni posao naziva se disimuliranim i smatra se valjanim ako stranke to doista žele, pod uvjetom da su za to ispunjenje sve potrebne pretpostavke.

c) Nesporazum se pojavljuje kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora. Prema ZOO smatra se da ugovor u slučaju nesporazuma nije ni nastao – naziva se i nepostojećim, ne proizvodi pravne učinke.Nesporazum o pravnoj naravi ugovora – npr. kad A izjavi da posuđuje knjigu B, a B to shvati kao darovanjeNesporazum o činidbi obveze – npr. kad najmodavac pri sklapanju ugovora smatra da je ugovorio tjednu, a najmodavac mjesečnu najamninu.

d) Sila – fizička sila podrazumijeva izvšavanja nasilja nad nekom osobom u trenutku i radi iznuđivanja očitovanja volje. Prema ZOO ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani, ništetan je.

3. Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe ZOO – kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan.a) Nemogućnost činidbe razlogom je nevaljanosti pr. posla, ako je činidba bila objektivno

nemoguća u vrijeme sklapanja posla. Pod objektivnom nemogućnošću činidbe misli se na radnju koju nitko ne može izvršiti, a ako se ipak netko obvezao na takvu radnju, posao bi bio ništetan. Posao sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom je ništetan. Posao sklopljen pod nemogućim raskidnim uvjetom ne utječe na valjanost posla, a uvjet se smatra nepostojećim.Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme zaključenja pr. posla ne izaziva ništetnost, nego samo odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obveze. Subjektivno je nemoguća činidba takva radnja koja se može izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obvezala.Ako činidba postane nemoguća naknadno to neće izazvati ništetnost posla, dužnik odgovara za štetu ako je nemogućnost nastupila njegovom krivnjom, a ako dužnik nije odgovoran tada obveza prestaje.Pravna nemogućnost činidbe – obuhvaćena je pojmom nedopuštenosti.

b) Nedopuštenost činidbe postoji ako je ona protivna ustavom utvrđenim načelima društv. uređenja prisilnim propisima i moralu društva. Takav je posao ništetan. Ako postoji nedopuštenost uvjeta (odgodnog ili raskidnog) posao je isto ništetan. U okviru nedopuštenosti razlikuju se zabranjeni (protivni prisilnim propisima), nemoralni (protive se moralnim normama određene društv.zajednice) i zelenaški pr. poslovi (prema ZOO –

zelenaški je ugovor onaj kada netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću, ugovori za sebe ili trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio).

c) Neodređenost ili neodredivost činidbe utječe na ništetnost posla. Neodređena je ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za individualizaciju činidbe, pa dužnik ne zna pouzdano što treba izvršiti vjerovniku. Posao će biti valjan ako je činidba odrediva, tj. ako bi posao sadržavao podatke s pomoću kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. U nekim slučajevima ugovor ostaje na snazi iako činidba nije određena ili odrediva – slučajevi kada ZOO izravno propisuje način određivanja činidbe ili pak prepušta sudu da je odredi (najčešće kod novčanih činidbi).

4. Nedopuštenost pobude U načelu pobude iz kojih osobe sklapaju pravne poslove ne utječu na njihovu pravnu valjanost, no pobude nekad mogu biti i nedopuštene, nemoralne. Uz određene pretpostavke takve pobude mogu imati za posljedicu ništetnost pravnog posla.Pretpostavke ništetnosti moraju se kumulativno ispuniti:

a) pobuda mora biti nedopuštena (protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva)

b) da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor

c) da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor.

U praksi, pozivanje na nedopuštenu pobudu povezano je s teškoćama u njezinu dokazivanju.

5. Nedostatak potrebnog oblika ZOO usvaja načelo neformalnosti u pogledu oblika ugovora što znači da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku tj. određeni oblik je potreban kada je to predviđeno propisom te ako su se stranke sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora. U tim slučajevima nedostatak oblika uzrokuje nišetnost ugovora. No, ZOO predviđa mogućnost konvalidacije ugovora ako su ugovorne strane ispunile, u cjelosti ili u pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju. Djelomična ništetnostPr. posao može biti i djelomično ništetan. ZOO – ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Isto vrijedi kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda.Ali će ugovor ostati na snazi i kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ako je ništetnost ustanovljena upravo zato da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Posljedice ništetnostiPravne učinke koje zakon nadovezuje na nevaljane pravne poslove nazivaju se pravne posljedice nevaljanosti.Pr. posljedice ništetnih pr. poslova sastoje se u:

- pravima, dužnostima i odgovornosti stranaka koje su ga sklopile te- ovlaštenjima suda u vezi s ostvarivanjem tih prava i dužnosti: 1. obveza restitucije i

2. odgovornost za štetu. ZOO - osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje (restitucija) i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije moguć (npr. predana je stvar potrošena) ili se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju (npr. izvršen je neki rad) daje se odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla, no dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti. Ovdje ne postoji povreda ugovorne obveze, jer obveze nema, već se radi o građanskom deliktu.

Tko i u kojem roku može isticati ništetnost?ZOO ne ograničava krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost - svaka se zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

B. POBOJNOSTPobojni (relativno ništavi) pr. poslovi proizvode pr. učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti. Ako protekne rok za poništenje oni postaju valjani, konvalidiraju.Posljedice poništenja nastupaju ex tunc, od dana sklapanja posla. Sud na pobojnost ne pazi po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe (strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena). Relativna ništetnost (pobojnost) ne nastupa ex lege, već se mora podići tužba na pobijanje.

Razlozi pobojnostiOgraničena poslovna sposobnostMane voljePovrede načela jednake vrijednosti činidabaPravne radnje dužnika na štetu vjerovnika

1. Ograničena posl. sp. je razlog za pobojnost pr. posla samo u slučaju kada ograničeno sp. osoba sklopi pr. posao bez zahtijevanog odobrenja svojega zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Ograničena posl. sp. neće prouzročiti pobojnost posla ako je on sklopljen s odobrenjem zakonskog zastupnika ili kad se takvo odobrenje uopće ne zahtijeva (npr. prema ObZ-u maloljetnik od 15 g. ima pravo raspolagati svojim dohotkom uz dužnost da pridonese svojem uzdržavanju). Odobrenje nije potrebno i osobama djelomično lišenim posl.sposobnosti za sklapanje onih ugovora čije im sklapanje odlukom suda nije zabranjeno.Druga ugovorna strana (suugovaratelj) osobe s ograničenom posl.sposob. ako je sklopio ugovor koji nije odobrio zakonski zastupnik, ima pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu posl.sposob. te ako ga je osoba prevarila da ima odobrenje zakonskog zastupnika. U tom slučaju ograničeno posl.sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništajem ugovora.Pravo na raskid ugovora ima pravo u roku od 30 dana od saznanja za ograničenu posl. sp. ili za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. Osim prava na raskid ugovora suugovaratelj ima pravo pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Ako se zakonski zastupnik ne očituje u roku od 30 dana predmnijeva se da je odbio dati odobrenje.

2. Mane volje koje izazivaju pobojnost su: prijetnja, zabluda i prijevaraa) Prijetnja je razlog pobojnosti kad jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pr. posao.Strana koja je pod prijetnjom sklopila pr. posao ima pravo zahtijevati njegovo poništenje (u roku od 1 g. od saznanja za razlog pobojnosti, tj. prestanka prinude), te tada mora dokazati: da su joj druga strana ili treća osoba prijetile prije ili u vrijeme sklapanje posla, da je prijetnja bila nedopuštena, da je izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi s sklapanjem pr. posla čije se poništenje traži. Vrste prijetnji: psihička prisila i fizička sila. Fizička sila znači izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje.

b) Zabluda je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti. Ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi razlikujemo:

- zabludu o pravu, - zabludu o činjenicama i - zabludu o motivu

Zabluda o pravu i o motivu se u pravilu ne uvažavaju, a zabluda o činjenicama se uvažava. Zabluda je relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, ali iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obveze – pravnoposlovna zabluda.Pravnoposl. zabluda dijeli se u 2 vrste: zabluda u očitovanju i posl. zabluda u užem smislu. Zabluda u očitovanju je nesvjesni nesklad između očitovanja i volje, jer je očitovatelj izjavio nešto što ne odgovara njegovoj pravoj volji, dakle očitovao je ono što nije htio (mogli bi je zvati i zabluda o sadržaju očitovanja). Ovakva zabluda ustanovljava se interpretacijom (prvo se ustanovi objektivni smisao danog očitovanja, pronalazi se prava volja očitovatelja i na kraju se to dvoje uspoređuje). Zabluda u užem smislu je očitovanje nečega što se očitovati i htjelo. Ne postoji direktni nesvjesni nesklad između očitovanja i volje, nesklad je indirektan, jer je volja stvorena i očitovana zato što je očitovatelj bio u zabludi glede jednog elementa pr. posla. Naš ZOO isto tvrdi da je zabluda nesvjesni nesklad između očitovanja i volje i ima učinak na pravni posao samo kao bitna zabluda (uvažava se samo zabluda koja se odnosi na bilo koji sastavni sastojak pr. posla). Određuje da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.Bitnom zabludom smatra se zabluda samo ako se odnosi na: 1. objekt ugovora2. bitna svojstva objekta ugovora – misli se na bitna svojstva stvari kao objekta činidbe

davanja3. osobu s kojom se sklapa pr. posao ako se sklapa s obzirom na tu osobu – bitan je

identitet te osobe4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim – 2

kriterija: jedan objektivni – zabluda je bitna ako se odnosi na okolnosti koje se prema shvaćanjima u prometu smatraju odlučnim (zabluda u objektivno bitnoj okolnosti); drugi subjektivni – zabluda će biti bitna ako obuhvaća okolnosti koje su po namjeri strana bile presudne za sklapanje ugovora (zabluda u subjektivno bitnoj okolnosti)

5. pobudu koja je bila odlučna za preuzimanje obveze, ali isključivo kod besplatnih pr. poslova – zabluda o motivu iznimno će biti razlog pobojnosti ako je posao besplatan i ako je bitna. Bitna je prema ZOO ako je bila odlučna za preuzimanje obveze.

UČINAK ZABLUDE3 teorije

1. Teorija očitovanja - nije važno što se htjelo, nego ono što se očitovalo. Ako je pr. posao zaključen u zabludi, on je valjan (ova se teorija danas više ne koristi).

2. Prema teoriji volje bitno je ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Pravnoposl. zabluda uvijek bi uzrokovala nevaljanost pr. posla (prihvaća se u nasljednom pravu, osobito oporučnom).

3. Prema teoriji povjerenja, koja se uglavnom i prihvaća, redovito se uvažava ono što se očitovalo, a tek u slučaju spora ispituje si i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo (koristi se na području stvarnog i obveznog prava). Uvažit će se prava volja ugovorne strane dokaže li se da je zabluda bitna, u protivnom vrijedit će ono što je očitovano.Ako je zbog zablude došlo do poništenja ugovora, druga ugovorna strana ako je bila savjesna, ima pravo na naknadu pretrpljene štete bez obzira na to je li on kriv ili nije za svoju zabludu (ZOO). Savjesni suugovaratelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog pogodbenog interesa – naknadu samo one štete koju trpi zbog toga što je vjerovao u valjanost ugovora. Limitiran je pozitivnim pogodbenim interesom – ne bu smio prijeći granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da je ugovor ispunjen u sadržaju u kojem je sklopljen.

ZOO rješava pitanje učinaka zablude na ugovor isključivo s pozicije teorije povjerenja.Za pobijanje ugovora zbog bitne zablude ZOO ne traži nikakve posebne pretpostavke na strani suugovaratelja.No, ZOO je neopravdano strog prema strani koja je u zabludi – ne dopušta pobijanje ugovora protiv volje suugovaratelja.Također ZOO daje mogućnost da se protivna strana tj. ona protiv koje je pobijanje usmjereno obešteti bez obzira što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.Naš ZOO ne govori o neznanju kao obliku nesavjesnog nesklada između volje i očitovanja uzima se da ima iste učinke kao izabluda. Neznanje znači pomanjkanje bilo kakve predodžbe.

c)Prijevara se očituje kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je time navede na sklapanje pr. posla. Naziva se i izazvanom zabludom, kvalificiranom zabludom, lukavstvom.Može se učiniti aktivnim ponašanjem ili pasivnim držanjem. Strana koja je prijevarom navedena na zaključenje pr. posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude, te ima pravo zahtijevati i naknadu pretrpljene štete. Ugovor se može poništiti ako je prijevaru učinila treća osoba, ako je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja znao ili je morao znati za prijevaru. Ako se radi o besplatnom ugovoru, a prijevaru je učinila treća osoba, poništenje se ne može tražiti.

3. Povrede načela jednake vrijednosti činidaba kao jednog od temeljnih načela obveznog prava (kod naplatnih ugovora). Za narušavanje načela ekvivalentnosti činidaba predviđene su određene pr. posljedice: - ništetnost ugovora (zelenaški ugovor), - mogućnost raskida ugovora (kod odgovornosti za materijalne i pr. nedostatke ispunjenja), - pobojnost ugovora ili institut prekomjernog oštećenja (nastaje kad u vrijeme sklapanja

naplatnog pr. posla postoji očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe). Oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako u vrijeme slapanja ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost činidbe.Poništaj se može zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora

4. Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika ZOO – svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu šetu.Pobijanje pr. radnji dužnika (najčešće pr. poslovi) izvan stečaja (uređeno ZOO-om, a prije njega Zakonom o pobijanju pr. radnji izvan stečaja), no postoji i institut pobijanja pr. radnji dužnika u stečaju (uređen propisima Stečajnog zakona). Za uspješno pobijanje moraju se ispuniti 2 opće pretpostavke:

- dospjelost vjerovnikove tražbine i - izvršenje pr. radnje dužnika na štetu vjerovnika.

Dospjelost tražbine na isplatu: tražbina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje, ako je novčana od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. ZOO dopušta pobijanje i onim vjerovnicima čija je tražbina nastala poslije pobijane radnje.Pravna radnja na šetu vjerovnika: pod radnjom se podrazumijevaju pravni poslovi (jednostrani i dvostrani, naplatni i besplatni), ali i druge radnje uključivo i propuštanja (ona zbog kojih dužnik izgubi neko materijalno pravo ili nastane za njega neka materijalna obveza).Za pr. radnju odnosno pr. posao koji se pobija bitno je da rezultira smanjenjem dužnikove imovine u korist neke treće osobe i k tome u tolikoj mjeri da onemogućuje namirenje vjerovnikove tražbine. Do pobijanja dužnikove radnje može doći ako su se osim općih, ispunile i posebne pretpostavke:

- odnose na vrstu pravnog posla koji se pobija, - na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili trećega te - rok za podizanje tužbe.

Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se, još od rimskog prava, paulijanskom tužbom, a razlikuju se 4 vrste takve tužbe: dolozna, kulpozna, obiteljska i kvazipaulijanska.

Dolozna paulijanska tužba: za njeno podizanje potrebna je posebna pretpostavka – namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika. Namjeru čine znanje i volja. ZOO zahtijeva znanje odnosno svijest dužnika da poduzetim raspolaganjem čine štetu svojim vjerovnicima. Znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u času poduzimanja radnje, a ako je to pr. posao, u času njegova sklapanja. Naknadno saznanje ne škodi. Za doloznu paulijanu potrebne su još 2 pretpostavke: - da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna da sklapanjem pr. posla šteti

vjerovniku i- da se radi o naplatnom pr. poslu ili naplatnom raspolaganju. Ovakva tužba podiže se u roku od 1 g. od dana sklapanja pr. posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Kulpozna paulijanska tužba podiže se kad dužnik nije znao, ali je, u času poduzimanja radnje odnosno sklapanja pr. posla mogao znati da poduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. To znači da dužnik nije postupao pažnjom koja se u prometu zahtijeva (dobar domaćin, dobar gospodarstvenik/stručnjak), te je njegovo neznanje skrivljeno. Prema ZOO-u radi se o običnoj nepažnji (culpa levis). Isti stupanj nepažnje zahtijeva se i na strani protivnika pobijanja tj. da je i on mogao znati za dužnikuovu nepažnju.Ovakva tužba predviđena je za pobijanje naplatnih pr. poslova i raspolaganja, a rok je isti kao i kod dolozne paulijane – 1. g. od dana sklapanja pr. posla, odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti radnju koja je propuštena.

Obiteljska paulijanska tužba je predviđena za slučaj kad dužnik sklopi pr. posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. ZOO – mora se raditi o srodnicima u prvoj liniji ili pobočnoj do 4°, srodnicima po tazbini do 4°. Predmnjeva se da je bračnom drugu ili nekom srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku (oboriva presumpcija). Ostale pretpostavke: naplatan pr. posao i rok za podizanje od 3 g. od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje, a računa se kao i u prve dvije tužbe. Kvazipaulijanska tužba namijenjena je pobijanju besplatnih pr. poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe (npr. kod ugovora o darovanju, beskamatnom zajmu). Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja, jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovnicima. Rok pobijanja je 3 g., a računa se kao i kod prve tri tužbe. Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su: - dužnik i osoba s kojom je sklopljen pr. posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta

radnja, - univerzalni sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju

korist je poduzeta radnja - singularni sljednici te osobe, tj. osobe kojima je ona pr. poslom prenijela stečenu korist. Tuženi protiv kojega je podignuta paulijanska tužba, može izbjeći pobijanje, ako ispuni dužnikovu obvezu prema vjerovniku.

Odstupanja u odnosu na standardne odlike pobojnih poslova: Pravni posao ovdje gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine.

Posljedice poništenjaNema razlike u posljedicama između ništetnog pravnog posla i onih koji nastaju poništenjem pobojnog pravnog posla, a to su:- obveza povrata u prijašnje stanje (restitucija) - ima se izvršiti vraćanje onoga što je

u izvršenju posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke. Iznimka od pravila potpune restitucije predviđena je za slučaj da je pravni posao poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti – u tom slučaju suugovaratelj nema pravo na potpunu restituciju, već može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrebljen u njezinu korist tj. povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno.Kod pobojnosti nema zapreke da stranke svojim sporazumom drukčije urede svoje odnose kod restitucije (npr. da se ispunjeno do trenutka poništenja vraća).

- odgovornost za štetu - Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji i kad ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora, pa tako kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Ograničeno posl. sp. osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svojeg suugovaratelja da je posl. sp.

Posljedice djeluju ex tunc, tj. od zaključenja pr. posla.

Tko i u kojem roku može tražiti poništenje pobojnog pravnog posla?Načelno, pravo tražiti poništenje pobojnog pr. posla imaju stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od strana u poslu poništenje može zahtijevati ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Poništenje pr. posla zbog ograničene posl. sp. može zahtijevati zakonski zastupnik posl. ograničene osobe.Zbog prijetnje, zablude i prijevare poništaj može tražiti osoba koja je pod prijetnjom, u zabludi ili zbog prijevare sklopila pr. posao. Kod prekomjernog oštećenja – oštećena strana.

Poništenje se može zahtijevati u roku od 1 g. od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom ili prisilom (subjektivni rok).Krajnji rok za poništenje je 3 godine od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok)Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od 1 g. računajući od dana sklapanja pr. posla. Svi rokovi su prekluzivni, pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati poništenje. Zbog neizvjesnosti u pogledu pravne sudbine posla, ZOO je dao ovlaštenje suugovaratelju strane koja ima pravo tražiti poništenje posla da zatraži da se u određenom roku izjasni ostaje li pri poslu ili ne. U protivnom će smatrati da je posao poništen.

C. KONVALIDACIJAKonvalidacija je naknadno osnaženje nevaljanih pr. poslova. ZOO odobrava konvalidaciju u određenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka. Ništetni pr. poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati. ZOO - ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Iznimke: zabranjeni pr. poslovi će konvalidirati ako su ispunjene 2 pretpostavke: da je zabrana bila manjega značenja i da je posao ispunjen. Zelenaški pr. posao može konvalidirati, a pretpostavke su: - da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, - da takav zahtjev podnese u roku od 5 g. od sklapanja pr. posla i - da sud udovolji takvom zahtjevu.

Konvalidirati može pr. posao za čiju se valjanost zahtijeva pisani oblik, a nije sklopljen u tom obliku ako su ga stranke ispunile u cijelosti ili u pretežitom dijelu.Pobojni pr. poslovi u pravilu mogu konvalidirati, a to ovisi o ponašanju stranaka, osobito onih u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ako se stranka odrekne prava na poništaj ili ako u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pr. posao će se konvalidirati. Pobojni posao zbog ograničene posl. sp. konvalidirati će se i u slučaju da zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.

D. KONVERZIJAKonverzija je pretvaranje ništetnog u valjani pr. posao. Prema ZOO-u konverzija je moguća ako ništetan posao sadrži pretpostavke dovoljne za valjanost nekog drugog pr. posla, ako se konverzijom postiže cilj koji su stranke namjeravale postići prvotnim poslom i ako bi stranke sklopile konvertirani posao da su znale za ništetnost sklopljenog pr. posla.

VIII. STJECANJE I GUBITAK PRAVASTJECANJE PRAVA znači spajanje subjektivnih građanskih prava s nekim subjektom. Stjecanje prava može biti

a) izvorno ili originarno i b) izvedeno ili derivativno

Izvorno ili originarno stjecanje prava znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno g.p. veže stjecanje subj. građanskih prava. Izvedeno ili derivativno stjecanje prava postoji onda kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi iz prava prednika. Stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik. Kod derivativnog stjecanja prava uvijek postoje 2 subjekta (pravni prednik – auctor i pravni sljednik – successor).Postoje 2 vrste derivativnog stjecanja:

- translativno stjecanje (pravno nasljeđivanje ili sukcesija) je izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog stjecatelja. Postoje 2 vrste sukcesija: sveopća ili univerzalna znači prijelaz svih prava od dosadašnjeg subjekta na novi jednim aktom (npr. u slučaju smrti) i singularna koja znači da novi subjekt od dosadašnjeg subjekta stječe samo pojedinačno pravo (jednu tražbinu).

- Konstitutivno stjecanje je izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo.

GUBITAK PRAVA znači odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegova nositelja. Razlikujemo:- relativan gubitak prava (jedan subjekt određeno subj. pravo gubi, a drugi ga subjekt

istodobno stječe) i - apsolutan gubitak prava (jedan subjekt određeno subj. pravo gubi, a drugi ga subjekt

istodobno ne stječe, radi se o prestanku prava za sve subjekte).

ZASTARA je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.

Protivni institut je dosjelost - stjecanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom određeno vrijeme. Kod zastare dolazi do punog izražaja utjecaj vremena na pr. odnose. Vrijeme u pravu može djelovati konstruktivno (faktični odnosi postaju pravni) i destruktivno (pr. odnosi se razaraju). ZOO propisuje kogentnom odredbom da se pravnim poslom ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog koje je određeno zakonom. Objekt zastare su samo imovinska prava.Ono što zastarijeva kod subjektivnih građ.prava nije samo pravo nego mogućnost njegova ostvarenja sudskim putem – zastara tužbenog zahtjeva.Pretpostavke zastare: - nepodignuće tužbe i - protek zakonom određenog vremena (zastarni rok).ZOO je utvrdio da zastara počinje teći prvi dan iz dospjelosti tražbine. Ako se obveza sastoji u nečinjenu, propuštanju ili trpljenju – prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.Zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena.

Rok zastare je zakonom određeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila). Opći zastarni rok iznosi prema ZOO-u iznosi 5 g. i primjenjuje se samo u slučajevima kad nije propisan posebni zastarni rok (od 1, 2 ili 3 g). Trogodišnji zastarni rok vrijedi npr. za međusobna potraživanja pravnih osoba nastala iz ugovora o prometu robe i usluga, za potraživanje zakupnine. Jednogodišnji rok predviđen je za tražbine koje se odnose na isporučenu električnu energiju, toplinsku energiju, plin domaćinstvima. Potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela ili sudskom nagodbom zastaruju za 10g.Zastarni rok ne treba miješati s prekluzivnim rokom - strogi zakonski rok unutar kojih stranka mora poduzeti određene radnje ako neće da joj se ugasi zahtjev i subj. pravo. Na ovaj rok pazi sud po službenoj dužnosti i ne postoje zastoji ni prekidi takvog roka.

Zastoj zastare – nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. Kad zapreke otpadnu, zastara se nastavlja te se proteklo vrijeme uračunava (vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja se ne uračunava.Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predviđene su u ZOO.Zastarijevanje ne teče za tražbine između bračnih drugova, roditelja i djece, štićenika i staratelja.

Prekid zastare – nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava (gubi se). U tim slučajevima zastara može samo iznova započeti.Okolnosti koje izazivaju prekid zastare prema ZOO-u su priznanje duga, podizanje tužbe i svaka druga radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

Učinak zastare: nastupom zastare u pravilu se ne gasi pravo, već prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom, jer zastarom nije prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Ako nakon proteka zastarnog roka on ipak plati, plaćeno više ne može tražiti natrag. Zbog zastare se gasi samo zahtjev, a ne i subj. građansko pravo.

NASLJEDNO PRAVO

Nasljedno pravo (u objektivnom smislu) je skup pr. pravila kojima se uređuje sudbina subjektivnih prava i obveza poslije smrti njihova dosadašnjeg nositelja – nasljedno pravo; dio građanskog prava.Nasljedno pravo (u subjektivnom smislu) je ovlaštenje određene osobe ili određenog kruga osoba da stupe u građanskopr. odnose umrloga – pravo nasljeđivanja; apsolutno pravoObjekt pravnog odnosa – nije ni stvar ni činidba već imovina koja se naziva ostavinom.

1. Društveno-gospodarska funkcija nasljednog prava: nasljedno pravo je usko povezano s pr.vlasništva, središnjeg pr. instituta g.p.-a, pogodan instrument prenošenja i očuvanja vlasničkopr. odnosa u svakoj društveno-gosp. formaciji (robovlasničkoj, feudalnoj, kapitalističkoj, socijalističkoj). Normama nasljednog prava određuje se krug osoba koje nasljeđuju (ako osobe tog kruga ne bi nasljedile, nasljedstvo pripada društv. zajednici odnosno državi – fiskus). Društv.-gosp. uloga nasljednog prava je osiguranje kontinuiteta pr. odnosa nakon smrti njihova nositelja, osiguranje i jačanje materijalne osnovice obitelji, poticanje pojedinaca na produktivan rad i racionalno gospodarenje stečenim dobrima. Ustav RH jamči pravo nasljeđivanja.

2. Izvori nasljednog prava: do 2003. vrijedio je bivši savezni Zakon o nasljeđivanju; 2003. RH je donijela vlastiti Zakon o nasljeđivanju s raznim novinama (npr. izjednačenje izvanbračnog druga s bračnim u pravu nasljeđivanja, sužavanje kruga nužnih nasljednika itd). Razne odredbe nasljednopr. karaktera nalaze se i u drugim zakonima (npr. ObZ, Zakon o parničnom postupku, Z.o vlasništvu i dr. stv. pravima).

3. Osnovna načela nasljednog prava: a) načelo ravnopravnosti svih fizičkih osoba u nasljeđivanju (ravnopr. žene i

muškarca u nasljeđivanju, ravnopr. stranaca s državljanima RH pod uvjetom reciprociteta)

b) načelo ravnopravnosti bračne i izvanbračne djece te izvanbračnog i bračnog druga

c) načelo zatvorenog broja pravnih osnova nasljeđivanja – 2 osnove: po zakonu (zakonsko nasljeđivanje) i po oporuci (oporučno nasljeđivanje). Zakonsko nasljeđivanje je pravilo, a oporučno iznimka, a kako je u g.p.-u iznimka jača od pravila, oporučno nasljeđivanje ima prednost.

d) načelo slobode oporučnog raspolaganja – svatko je ovlašten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika, da svojega nasljednika ograniči i optereti.

e) načelo kumulacije pravnih osnova nasljeđivanja – naslijediti se može istodobno i po oporuci i po zakonu; omogućuje pravilno rješavanje u onim slučajevima kad ostavitelj nije oporučno razredio cijelu svoju imovinu, nego samo njezin dio.

f) načelo kaduciteta (ošasnosti), predstavlja činjenicu da ostavitelj poslije smrti nema nasljednika. Imovina je kadukna ili ošasna kad je nema tko nasljediti i u vezi s takvom imovinom postoje 2 povijesna rješenja: u jednom ostavinska se masa proglašava ničijom i otvara okupaciji pojedinaca, a prema drugome se smatra da bi država trebala stupiti na mjesto nasljednika (općeprihvaćeno). Ako nije poznato ima li nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu, a ako se u roku od 6 mj. nitko ne javi, ostavina prelazi u vlasništo grada odnosno općine. Ako se ipak nasljednik pojavi i ako se ostavina nalazi u posjedu poštenog posjednika, može zatražiti ostavinu u roku od 1 g. od dana saznanja (subj., relativni rok). To pravo zastarijeva od 10 g. od dana ostaviteljeve smrti (objektivni, apsolutni rok) u slučaju zakonskog nasljednika. Za oporučnog nasljednika od dana proglašenja oporuke. Prema nepoštenom posjedniku ostavine nasljednikovo pravo zastarijeva za 20 g.

Nasljedničkom tužbom se štiti subj. nasljedno pravo, a podiže se protiv onoga koji drži ostavinu, a tužitelju osporava svojstvo nasljednika.

g) načelo ex lege nasljeđivanja i dobrovoljnosti nasljeđivanja – subjektivno nasljedno pravo stječe se u trenutku ostaviteljeve smrti, a da za to nije potrebno očitovanje volje nasljednika kojim prihvaća nasljedstvo. Zakon veže stjecanje nasljednog prava za smrt ostavitelja kao odlučujuću pretpostavku i to je stjecanje po sili zakona (ex lege ili ipso iure). Također je načelo da nitko ne mora biti nečijim nasljednikom ako to ne želi (nasljeđivanje je dobrovoljno). Isto je zajemčeno pravo na odricanje od nasljedstva (smatra se da ga nikad nije ni stekao).

1. Pretpostavke nasljeđivanja i osnovni pojmovi nasljednog prava: Pretpostavke: smrt ili proglašenje umrlim ostavitelja, nasljednik, ostavina i temelj ili osnova nasljeđivanja.a) Smrt ostavitelja ili njegovo proglašenje umrlim: ostavitelj je osoba koja se nasljeđuje i

on može biti samo fizička osoba. Za otvaranje nasljedstva (nastup okolnosti koje uzrokuju postanak nasljednog prava, tj. smrt ostavitelja ili nj proglašenje umrlim) važan je dan i trenutak smrti ostavitelja. U trenutku otvaranja nasljedstva određuje se obujam ostavine, krug nasljednika, sposobnost nasljednika. Smrt osobe dokazuje se maticom umrlih, ispravama koje se izdaju na osnovi matice, pravomoćnim rješenjem suda nakon provedenog postupka za dokazivanje smrti ako smrti nije upisana u matici i pravomoćnim rješenjem suda o proglašenju nestale osobe umrlom (oboriva presumpcija)

b) Nasljednik je osoba na koju u trenutku otvaranja nasljedstva prelazi cijela ostavina ili njezin razmjeran (alikvotni) dio. Nasljednikom će se smatrati i osoba kojoj su oporukom ostavljeni jedna il više određenih pojedinačnih stvari ili prava ako se utvrdi da je oporučiteljeva volja bila da mu ta osoba bude nasljednikom, a ne npr. zapisovnikom. Kao nasljednik može se pojaviti i fizička i pravna osoba. No, fizička osoba može biti oporučni i zakonski, a pravna osoba samo nasljednik po oporuci. Nasljednik je pr. sljednik ostavitelja odnosno nj univerzalni sukcesor što znači da sva nasljedna prava i obveze ostavitgelj prelazi na nasljednika jednim aktom i u jednom trenutku - trenutak otvaranja nasljedstva. Delacija ili pripad nasljedstva je pozivanje određenih subjekata na nasljedstvo, a za stjecanje nasljedstva potreban je i prihvat ili akvizicija (dva vremenski odvojena pojma). Akviziciju se ne smije miješati s izjavom o prihvaćanju nasljedstva. Akvizicija je konstitutivan element, te je naš ZN ne propisuje, a nasljednička izjava o prihvaćanju nasljedstva deklaratoran, te mora biti potpisana od strane nasljednika ili njegova zastupnika i taj potpis mora biti javno ovjerovljen. Izjava nije obvezna. Izjava o prihvatu i izjava o odricanju nasljedstva jednom dana ne može se opozvati. Fizička osoba nasljednik mora biti živ u trenutku smrti ostavitelja. Ako je dijete začeto, a još nije rođeno postavlja se fikcija i u ZN – za dijete već začeto u trenutku otvranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo. Ostavinska rasprava se time odgađa dok se dijete ne rodi.

Nedostojnost znači nesposobnost da određena osoba naslijedti određenog ostavitelja (u ZN). Razlozi nedostojnosti mogu se svrstati u ove grupe: a) nasljednik je učinio kazn. djelo prema ostavitelju (namjerno ga usmrtio ili je to pokušao); b) razlozi koji znače povredu zakonom zajamčene slobode oporučnog raspolaganja ako je nasljednik silom ili prijetnjom natjerao ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku, krivotvorio oporuku, uništio ili sakrio oporuku da spriječi ostvarenje oporučiteljeve posljednje volje; c) što se nasljednik teže ogriješio o zakonsku obvezu uzdržavanja prema ostavitelju ili mu nije htio pružiti nužnu pomoć. Razlozi a) i b) uvažavaju se po službenoj dužnosti, a oni pod c) samo na prigovor. Odricanje od nasljedstva: nasljednik se može odreći nasljedstva od trenutka otvaranja nasljedstva pa sve do donošenja prvostupanjske odluke. Izjavu o odricanju može dati na zapisnik pred ostavinskim ili drugim općinskim sudom ili javno ovjerovljenom izjavom. Može

se odreći nasljedstva za sebe ili za sebe i svoje potomke. Pravovaljana izjava ne može se kasnije opozvati, no može se pobijati zbog eventualnih mana volje. Nasljednika koji se odrekao nasljedstva u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik, postupa se s njim kao da je umro prije ostavitelja (načelo reprezentacije). Odricanje od nasljedstva u korist određenog nasljednika nije odricanje nego izjava o ustupu svog nasljednog dijela.Odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja – ZN postavlja pravilo da za ostaviteljeve dugove odgovara nasljednik.Nasljednik odgovara za dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a do te visine odgovara i svojom i naslijeđenom imovinom.Ako ima više nasljednika oni za dugove odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, čija se vrijednost utvrđuje prema njihovoj prometnoj vrijednosti u trenutku otvaranja nasljedstva. Ako je nasljednik prezadužen vjerovnici ostavitelja mogu zatražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika (namiruju se ostaviteljevi vjerovnici iz ostavine). Zahtjev za odvajanjem ostavine podnosi se u roku od 3 mj. od dana otvaranja nasljedstva, a o tome odlučuje sud u ostavinskom postupku pri čemu donosi rješenje.Zapisovnik (legator) – singularni sukcesor - je osoba koja iz ostavine dobiva samo pojedino točno određeno pravo, odnosno iz ost. mase dobiva pojedinu točno određenu stvar. Legator ne odgovara za dugove nasljednika. Zapis (legat) se ustanovljuje na teret nasljednika, no može se ustanoviti i na teret druge osobe kojoj je nešto oporukom ostavljeno. Prema ZN-u zapis je oporučna odredba kojom se ovlašćuje zapisovnika da od nasljednika ili dr. osobe u čiju korist je oporučitelj oporučno raspolagao zahtijeva neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje njemu ili nekoj dr. osobi. Zapisovnik pravo na zapis stječe u trenutku ostaviteljeve smrti, ali vlasništvo dobiva tek onda kad mu je nasljednik preda. Zapis može biti opterećen uvjetom, rokom ili nalogom. Razlikujemo 2 tipa zapisa: damnacijski i vindikacijski. Damnacijski zapis ovlašćuje zapisovnika na određenu činidbu koju mu je dužan ispuniti nasljednik opterećen zapisom. Vlasnikom objekta zapisa postaje tek ispunjenjem činidbe (npr. predajom stvari). Vindikacijski daje zapisovniku stvarnopr. ovlaštenje na objektu zapisa (naš ZN ne koristi ovakav zapis) Smrtću ostavitelja, zapisovnik stječe na stvari pravo vlasništva.

c) Ostavina je ukupnost prava i obveza koji su objekt nasljeđivanja. To je jedinstven pojam koji nije identičan s općim pojmom imovine, već uži pojam od imovine jer u imovinu ulaze i strogo osobna prava, a u ostavinu samo otuđiva, nasljediva prava i obveze. Ako imovinu promatramo kao ekonomski pojam govorimo o ostavinskoj masi, tj. skupu dobara koji sa ostavitelja prelaze na njegova nasljednika.

Ležeća ostavina je ostavina u vremenskom razmaku između delacije (pripada nasljedstva) i akvizicije (prihvata nasljedstva). Ova ostavina ima svojstvo pr. osobe. Institut ležeće ostavine u našem pravu ne postoji, jer ostavina prijelazi na nasljednika u trenutku smrti ostavitelja. Izdvajanje zahvaća u pojedine predmete iz ostavine, a odvajanje zahvaća cijelu ostavinu. Kod izdvajanja treba paziti na zajedničku imovinu bračnih drugova, treba odrediti udjele, pa ono što pripada ženi ili mužu razdvojiti i u ostavinu uzeti samo ona prava i obveze koja doista pripadaju ostavitelju. Drugi slučaj izdvajanja je izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem i treći slučaj je izdvajanje kućanskih predmeta. koji pripadaju nadživjelom bračnom drugu i potomcima ostavitelja koji su živjeli s njim u zajedničkom kućanstvu, a služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba.

d) Osnova nasljeđivanja: zakon, tj. činjenice koje zakon predviđa kao osnove i oporuka. Prema tome postoji zakonsko ili intestatno (neoporučno) i oporučno ili testamentarno nasljeđivanje. Zakonsko nasljeđivanje je pravilo, a oporučno iznimka – u g.p. iznimka jača od pravila pa stoga do zakonskog nasljeđivanja dolazi ako nije ostala valjana oporuka. Iznimka je da nužni nasljednici imaju pravo na dio ostavine usprkos drukčijoj oporučnoj raspoložbi.

XXXIV. ZAKONSKO NASLJEDNO PRAVO

Zakonsko nasljedno pravo je nasljeđivanje na temelju zakonom predviđenih činjenica kad iz određenih razloga nije moglo doći do oporučnog (testamentarnog) nasljeđivanja. Do zakonskog naljeđivanja dolazi: - kad iza ostavitelja nije ostala nikakva oporuka ili je oporuka ništetna ili kada ostavitelj

nije postojećom oporukom rasporedio čitavu svoju imovinu; - kada je oporučni nasljednik umro prije ostavitelja ili se odrekao nasljedstva ili je u

trenutku ostvaranja nasljedstva bio nedostojan. Zakon zamjenjuje predmnjevanu ostaviteljevu volju određujući kao nasljednike krug osoba koje bi normalno i prirodno trebali biti najbliži ostavitelju – zakonski nasljednici (krug osoba koje zakon određuje kao nasljednike).Pretpostavke odnosno osnove nasljeđivanja po zakonu jesu činjenice: - krvno srodstvo, - bračna veza, - izvanbračna veza i - posvojenje

Srodstvo je odnos između dviju ili više osoba zasnovan na međusobnoj vezi biološke, pravne ili socijalne naravi. Tipovi srodstva: krvno srodstvo, srodstvo po tazbini, građansko srodstvo ili srodstvo po posvojenju, duhovno srodstvo ili srodstvo po krštenju i srodstvo po mlijeku između dojilje i dojenog djeteta i njegovih potomaka. Posljednje dvije vrste srodstava nemaju relevantnog značenja u našem pravu.Krvno srodstvo je odnos dviju ili više osoba povezanih podrijetlom, bilo da potječu jedna od druge ili od zajedničkog pretka. Temelji se na biološkoj odnosno krvnoj vezi. Računanje krvnog srodstva je razvrstavanje krvnih srodnika po linijama (lozama) i stupnjevima. Razlikujemo uspravnu (linea recta) i pobočnu liniju (linea transversa).Uspravnu lozu čine osobe koje potječu jedna od druge (npr. roditelj-dijete-unuk). Unutar uspravne linije imamo ushodnu liniju (sin-otac-djed) i nishodnu (djed-otac-sin-unuk). Pobočnu ili kolateralnu liniju čine osobe koje potječu od treće osobe kao zajedničkog pretka, a ne jedna od druge (npr. braća, stric i sinovac). Unutar loze srodnici se razvrstavaju po stupnjevima ili koljenima (koliko poroda toliko stupnjeva). Isto vrijedi i za računanje srodstva u pobočnoj liniji.Bračna veza postoji između osoba koje su sklopile brak. Prema ObZ-u brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca. Bračni drugovi imaju međusobno pravo nasljeđivanja na osnovi zakona ako su u trenutku smrti bili u valjanom braku. Status bračnog druga dokazuje se izvodom iz matice vjenčanih (oboriva presumpcija, dopušteno je dokazivati suprotno). Izvanbračna veza je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala najmanje 3 g. ili manje ako je u njoj rođeno zajedničko dijete (ObZ). ZN : isto, ako je trajala dulje vrijeme a prestala ostaviteljevom smrću pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke za valjanost braka – ne određuje vremensko razdoblje koje se ima smatrati dovoljnim pa se sudska praksa oslanja na mjerila prema Obiteljskom zakonu.Građansko srodstvo ili srodstvo po posvojenju (adoptivno srodstvo) je odnos koji se temelji na aktu CSS posvojenja tuđeg maloljetnog djeteta. ObZ iz 2003. predviđa samo srodničko posvojenje. Srodničkim posvojenje nastaje između posvojitelja i nj srodnika s jedne strane, i posvojenika i nj potomaka s druge strane, neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koje iz toga proizlaze. Istodobno prestaju prava i dužnosti posvojenika i nj krvnih srodnika.

1. Načela zakonskog nasljeđivanja:Zakonski nasljednici pozivaju se na nasljeđivanje po zakonskim redovima nasljeđivanja, njih po ZN ima 4, a može ih biti neograničeno.Načelo grupiranja srodnika po parentelama: nasljedni su redovi zasnovani na tzv. parentelarnom sustavu koji se isključivo temelji na krvnom srodstvu. Parentela je skup krvnih srodnika koje čini rodonačelnik sa svojim potomcima. Zakonske nasljednike grupiramo po parentelama:

1.parentela sastavljena je isključivo od ostaviteljevih potomaka; sam ostavitelj je rodonačelnik tj. prvi zajednički predak svih potomaka (npr. otac je ostavitelj, parentelu čine njegova djeca ako su živa, a ako nisu onda njihova djeca); 2.parentela sastoji se od ostaviteljevih roditelja i njihovih potomaka; (braće i sestara ostavitelja i njihovih potomaka: bratić, sestrična); 3.parentelu čine djedovi i bake ostavitelja po očevoj i majčinoj strani te njihovi potomci (stričevi, ujaci); 4.parentelu čine pradjedovi i prabake ostavitelja i njihovi potomci.Ako jedna parentela ima najmanje 2 rodonačelnika tada se parentele dijele na loze, a ako ima više rodonačelnika loze dijelimo na grane.Načelo isključivosti: nasljednici bližeg reda isključuju iz nasljedstva osobe daljneg nasljednog reda.Načelo predstavljanja (reprezentacije) znači da pretka koji je umro prije ostavitelja predstavlja njegov živi potomak. Po načelu reprezentacije nasljeđuju isključivo potomci.Načelo priraštaja (akrescencije), prema kojem sunasljedniku prirasta dio drugoga sunasljednika ako ovaj otpadne, a istog je stupnja srodstva i iste kvalitete. Po ovom načelu uređuju se odnosi između sunasljednika istog stupnja srodstva i iste kvalitete. Do priraštaja dolazi samo onda ako se u slučaju ispadanja sunasljednika ne može primijeniti načelo reprezentacije.Načelo prijenosa (transmisije) znači da potomak koji je umro poslije ostavitelja sam postaje nasljednikom i svoje pravo prenosi na svoje nasljednike. Po ovom načelu nasljeđuuju nasljednici.

2. Nasljedni redoviU prvi nasljedni red spadaju ostaviteljevi potomci, posvojenik i njegovi potomci, te bračni drug ostavitelja. Ako je ostavitelj bio u izvanbračnoj zajednici u trenutku smrti u prvi naslj.red ulazi izvanbračni drug. Nasljednici prvog reda dijele ostavinu na jednake dijelove. Načelo reprezentacije, transmisije, ponekad akrescencije.U drugi nasljedni red idu bračni drug odnosno izvanbračni drug ostavitelja, njegovi roditelji i njihovi potomci: braća i sestre i njihovi potomci. Do nasljeđivanja u drugom nasljednom redu dolazi ako ostavitelj iza sebe nije ostavio potomke. Nasljednici dr. naslj.reda dijele ostavinu tako da jednu polovicu dobivaju roditelji, a drugu polovicu bračni drug ostavitelja. Načelo reprezentacije i priraštaja.U treći nasljedni red ulaze djedovi i bake, pri tome jednu polovicu nasljeđuju djed i baka s očeve strane, a drugu baka i djed s majčine strane. Svaki dobiva ¼. Česta akrescencija, moguća reprezentacija. Do nasljeđivanja u 3 nasljednom redu dolazi ako ostavitelj nije ostavio potomke, ni bračnog, izvanbračnog druga, ni roditelje niti su oni ostavili potomke.Četvri nasljedni red čine pradjedovi i prabake. Pola dobivaju pradjedovi i prabake s očeve strane, a pola oni s majčine strane. Nema reprezentacije, moguća akrescencija.

3. Posebne odredbe za neke nasljednikea) kod nasljednog prava bračnog druga imamo 2 slučaja: prvi je slučaj onaj kad bračni

drug redovito nasljeđuje. U prvom nasljednom redu dijeli ostavinu na jednake dijelove s potomcima i posvojčetom, a u drugom naslj. redu dobiva polovicu ostavine, dok drugu polovicu dobivaju ostaviteljevi roditelji. Nasljednike drugog naslj. reda isključuje u slučaju kad su oba roditelja umrla prije ostaviteljeve smrti, a nasljednike 3., 4. i ostalih redova bračni drug uvijek isključuje. Naš ZN ne poznaje tzv. varijabilni nasljedni dio bračnog druga. Drugi slučaj nasljednog prava bračnog druga za njega je nepovoljan, jer se radi o gubitku prava nasljeđivanja. Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom ili poništajem braka. Bračni drug gubi pravo na nasljedstvo: ako je ostavitelj za života podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka, odnosno sporazumni zahtjev za rastavu braka, a poslije ostaviteljeve smrti utvrdi se da je tužba odnosno sporazumni zahtjev bili osnovani; ako je njegov brak proglašen nepostojećim ili je bio poništen poslije ostaviteljeve smrti iz razloga za koje je nadživjeli bračni drug znao ili morao znati u

vrijeme sklapanja braka; ako je njegova zajednica s ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili po sporazumu s ostaviteljem.

b) nasljedno pravo izvanbračnog druga: izvanbr.drug izjednačen je s bračnim na temelju zakona. Pravo nasljeđivanja izvanbr.druga uvjetovano je ovim pretpostavkama: da je između njega i ostavitelja postojala izvanbr.zajednica kao životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca; da je izvanbr.zajednica trajala dulje vrijeme te da je prestala ostaviteljevom smrću; da su bile ispunjene pretpostavke koje se zahtijevaju za valjanost braka.

c) nasljedno pravo izvanbračnog djeteta: djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i nj potomci. Zakon traži da je krvna veza između ostavitelja i nasljednika izvjesna i sigurna bilo prirodno bilo formalnopravno. Krvna veza između majke i djeteta je prirodno izvjesna (djetetova majka je žena koja ga je rodila) čime dijete sigurno nasljeđuje majku i majčine srodnike. Izvanbračno dijete nasljeđuje izvanbr.oca samo ako je očinstvo utvrđeno (bilo dobrovoljno ili sudskim putem).

d) nasljedno pravo posvojenika: kod srodničkog posvojenja pr. položaj i pravo nasljeđivanja posvojenika i njegovih potomaka potpuno se izjednačuje s pr. položajem posvojiteljevih potomaka.

XXXV. OPORUČNO NASLJEDNO PRAVOOporuka je razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti. Tipičan posao mortis causa. ZN - oporuku može sastaviti svaka fizička osoba ako je navršila 16 g. života i sposobna je za rasuđivanje, te se ne traži potpuna poslovna sp. Smatra se da je oporučitelj u trenutku pravljenja oporuke bio sposoban za rasuđivanje (da je bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice te da je bio u stanju vladati svojom voljom i postupati u skladu s tim znanjem) - radi se o pravnoj presumpciji i dopušteno je dokazivati suprotno. Karakteristike oporuke: - oporuka je jednostrani pr. posao (za valjanost nije potreban ničiji pristanak, očitovanje

volje mora biti jasno, određeno i ne smije biti dano u zabludi, niti izazvano prijetnjom, prijevarom ili silom);

- oporuka je strogo osobni pr. posao (oporučitelj je ne može praviti preko zastupnika ili opunomoćenika);

- oporuka je strogo formalan pr. posao – zakonom su određeni oblici u kojima se oporuka može i mora praviti i od toga nema odstupanja

- oporuka je opoziv pr. posao – ostavitelj se ne može odreći prava da oporuku opozove, no za opoziv je potrebna ona ista sposobnost koja se zahtijeva i za pravljenje oporuke.

Vrste oporuke: a. privatna je ona oporuka koju pravi sam oporučitelj bez prisustva javnih tijela, a može biti

vlastoručna (holografska), pisana oporuka pred svjedocima (alografska) ili usmena oporuka pred svjedocima i javna je ona oporuka koja je načinjena uz sudjelovanje javnih tijela, a ovlašteni su je sastaviti: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu, javni bilježnik, konzularni odnosno diplom.-konz. predstavnik RH u inozemstvu.

b. redovita je oporuka ona koja se može praviti u svakoj prilici (oblik je strog, a rok valjanosti neograničen. Redovite oporuke su: privatne pisane oporuke, javna oporuka i međunarodna oporuka).

c. izvanredna oporuka je ona koja se pravi u izvanr.okolnostima zbog kojih nije moguće oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku (objektivne okolnosti: rat, požar ili subjektivne: bolest). Ima ograničen rok valjanosti. Prema ZN postoji samo jedna je izvanr.oporuka: usmena oporuka pred svjedocima.

Oblici oporukeOsnovni oblik oporuke (ZN) je pisana oporuka. Redovita pisana privatna oporuka može biti ili holografska ili alografska

1. Vlastoručna (holografska) oporuka jest ona koju je oporučitelj sam vlastoručno napisao i potpisao. Ne treba ovjera potpisa. Nije nužno da se u njoj naznače mjesto i datum sastavljanja. Mora biti pisana vlastitom rukom (rukopis).

2. Pisana oporuka pred svjedocima (alografska) je oporuka koju može sačiniti samo oporučitelj koji zna čitati i pisati i u danom trenutku može čitati i pisati. alografska oporuka sastavlja se tako da je netko drugi napište po kazivanju oporučitelja. Oporučitelj mora tako napisanu ispravu potpisati pred 2 svjedoka izjavljujući da je isprava koju potpisuje njegova oporuka. Nakon toga i svjedoci se potpisuju. Oba svjedoka moraju biti istodobno nazočna, ili je oporuka nevaljana.Za oporuku napisanu na stroju ili računalu (makar je pisao i sam oporučitelj) potrebne su sve formalnosti koje se zahtijevaju za pisanu oporuku pred svjedocima.

3. Javnu oporuku može na zahtjev oporučitelja sastaviti sudac opć.suda, sudski savjetnik u opć.sudu, javni bilježnik ili konzularni, tj. dipl-konz.predstavnik RH u inozemstvu.Ovlaštena osoba sastavlja oporuku na osnovi kazivanja oporučitelja i to tako da oporučitelj izjavi svoju posljednju volju, a ovlaštena osoba unese izjavu u ispravu; nakon toga ovl.osoba pročita oporuku oporučitelju i objasni mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja te je oporučitelj pred njim potpiše. Ovlaštena osoba tada u samoj ispravi sačini zapisnik kojim će potvrditi da su sve navedene radnje poduzete, nakon čega zapisnik potpisuju oporučitelj i ovlaštena osoba. Ako oporučitelj nije u stanju to učiniti zatražiti će od neke druge osobe da ga potpiše na oporuci i zapisniku.Oporučitelj koji želi svojoj oporuci dati oblik međunarodne oporuke mora podnijeti zahtjev sucu opć.suda, sudskom savjetniku, javnom bilježniku ili konz. odnosno konz.-dipl.predstavništvu RH. Oporuka mora biti sastavljena u pisanom obliku, na bilo kojem jeziku ili pismu, ne mora biti vlastoručna. Bitno je da pred ovlaštenom osobom, u nazočnosti 2 svjedoka izjavi da je podnesena isprava njegova oporuka i da je upoznat s njezinim sadržajem. Ovlaštena osoba obvezno stavlja na kraju oporuke datum njezina potpisivanja. Na kraju izdaje potvrdu o sastavljanju međ.oporuke.

4. Usmena oporuka se pravi tako da oporučitelj pred 2 istodobno nazočna svjedoka usmeno izjavi svoju posljednju volju. Oporuka se pravi samo u izvanr.prilikama i traje samo 30 dana od prestanka tih prilika, a ako oporučitelj umre u tih 30 dana oporuka i dalje vrijedi.

Svjedoci oporuke mogu biti osobe koje su punoljetne i posl. sp. Moraju znati i moći čitati i pisati. To ne smiju biti osobe koje imaju neku korist iz oporuke.

Sadržaj oporuke: imenovanje jednoga ili više nasljednika – no, razredba posljednje volje ostaje oporuka makar u njoj i ne bio imenovan nasljednik. Važno je da je oporučitelj izvršio razredbu glede čitave svoje imovine ili glede alikvotnog dijela te imovine. Nasljednik po oporuci je ona osoba koja nasljeđuje cijelu ostavinu ili njezin razmjerni (alikvotni) dio. Ako je nekoj osobi ostavljena samo pojedina stvar iz ostavinske mase ili pojedino pravo – takva osoba se naziva zapisovnik (legatar), a ono što joj je ostavljeno zapis (legat).Za valjanost odredbe o određivanju nasljednika zahtijeva se da u sebi sadrži dovoljno podataka na osnovi kojih se može utvrditi identitet nasljednika. Određivanjem nasljednika u oporuci istodobno se iznasljeđuju oni nasljednici koji bi stekli nasljedno pravo po zakon (prešutno). Mogu se iznasljediti i izrijekom. Ta odredba se može pobijati ako je njome povrijeđen nužni dio zakonskog nasljednika.zamjene (supstitucije), koje mogu biti obične ili vulgarne i povjerbene ili fideikomisarne.Obična zamjena (vulgarna supstitucija) znači imenovanje zamjenika nasljedniku. – dopušteno u našem pravu.Povjerbena zamjena (fideikomisarna supstitucija) znači imenovanje nasljednika nasljedniku odnosno zapisovniku. Povjerbena zamjena je u našem zakonu zabranjena. zapisi (legati), kojima se ovlašćuje legatara (zapisovnika) da od nasljednika ili od druge osobe kojoj je oporukom nešto ostavljeno zahtijeva neko davanje, činjenje ili propuštanje

njemu ili nekom drugom (najčešće davanje stvari). Osoba zapisovnika mora biti određena ili barem odrediva ili će odredba o zapisu biti ništetna. Odredba oporuke o zapisu može se pobijati u opsegu kojim se vrijeđa nečije nužno nasljedno pravo. uvjeti, rokovi, nalozi: uvjeti moraju biti objektivno mogući i pravno dopušteni. Nalog (namet, modus) se smatra raskidnim uvjetom, pa nalogom opterećeni gubi ono što mu je oporukom namijenjeno, ako ga ne ispuni. osnivanje zaklade – zaklada ne nastaje pravljenjem oporuke, nego tek po ispunjenju pretpostavaka koje zahtijevaju propisi o zakladama. Oporukom se može narediti osnivanje zaklade i odrediti dio ili cijelu ostavinu za postizanje svrhe zaklade koja mora biti pravno dopuštena. određivanje izvršitelja oporuke – oporučitelj može odrediti da jedna ili više osoba za izvršitelje oporuke. Moraju imati posl. sp., a mogu biti fizičke ili pr. osobe. Osoba koju ostavitelj odredi za izvršitelja ne mora tu dužnost prihvatiti. Osnovna dužnost je postarati se da oporuka bude izvršena po oporučiteljevoj volji. Zadaci izvršitelja: čuvanje ostavine, upravljanje njome, isplata dugova i zapisa. Izvršitelj radi u ime i za račun nasljednika. Ima pravo na naknadu troškova i primjerenu nagradu za svoj trud. Dužan je položiti račun o svome radu, a za štetu odgovara samo ako je do nje došlo njegovom krivnjom. Sud će opozvati izvršitelja oporuke (po služb.dužnosti ili na prijedlog stranke) ako svoj posao ne obavlja u skladu s oporučiteljevom voljom ili zakonom.ostalo: oporučitelj može odredbom oprostiti nasljedniku nedostojnost, opozvati raniju oporuku, stornirati opoziv.

Čuvanje oporuke: oporučitelj može svoju oporuku čuvati sam ili ju predati na čuvanje nekoj drugoj osobi (fizičkoj ili pr.) ako ona prihvati dužnost čuvanja. Po zakonu su oporuke dužni čuvati osobe koje su ovlaštene za njihovo sastavljanje, tj. sud, javni bilježnik i konzularno odnosno dipl.-konz.predstavništvo RH, te one ne mogu odbiti primitak oporuke na čuvanje. O primitku i vraćanju oporuke dužne su obavijestiti Hrv.upisnik oporuka.

Opoziv oporuke: opozvati oporuku može samo oporučitelj koji je može i načiniti, a oporuka se može opozvati u cijelosti ili djelomično. Načini na koje se oporuka može opozvati: uništenje isprava je najlakši način opoziva oporuke, do kojeg ne smije doći slučajno, nego voljom oporučitelja. izjava o opozivu može se dati u bilo kojem obliku u kojem se oporuka može praviti. O opozivu se obavješćuje Hrv.upisnik oporuka ako je dana pred nekom od osoba ovlaštenih za sastavljanje javne oporuke.pravljenje nove oporuke novom oporukom koja je sadržajno suprotna staroj koja se ponajprije mora opozvati. konkludente radnje je slučaj kad oporučitelj još za života raspolaže svojom imovinom protivno oporuci.

Proglašenje oporuke je sudska radnja u kojoj sud sve oporuke određenog oporučitelja otvori i pročita pred 2 punoljetna građanina (koji mogu biti i nasljednici) i o tome sastavi zapisnik. Proglasiti se moraju sve oporuke bez obzira na to koliko ih ima i bez obzira jesu li po zakonu valjane ili nevaljane.

Tumačenje oporuke usmjereno je na utvrđivanje prave volje odnosno namjere oporučitelja. ZN postavlja još 2 dodatna pravila. Ako postoji sumnja o oporučiteljevoj namjeri treba prihvatiti tumačenje koje je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika; i drugo prihvatiti ono što je povoljnije za osobu kojoj je naložena neka obveza.

Nevaljanost oporuke:Odredbe ZN koje se odnose na nevaljanost oporuke primjenjuju se kao lex specialis ispred odredaba ZOO o nevaljanosti ugovora tj. pravnih poslova. ZN pravi jasnu distinkciju između slučajeva ništetnosti i slučajeva pobojnosti oporuke.

a) Razlozi ništetnosti oporuke su: nesposobnost oporučitelja, tj. ako u vrijeme sastavljanja oporuke nije imao 16 g. ili

nije bio sposoban za rasuđivanje. Nesposobnost koja bi nastupila nakon što je oporuka napravljena nije razlog ništetnosti.

nemogućnost i nedopustivost sadržaja oporuke (npr. unošenje odredbe o povjerbenoj zamjeni) – radi se o djelomičnoj ništetnosti.

b) Razlozi pobojnost i oporuke su: mane volje kod oporučitelja, tj. ako je prijetnjom ili silom natjeran da sastavi

oporuku ili ju je sastavio zbog prijevare ili zablude. Rok za tužbu na poništenje je 1 g. od saznanja za razlog pobojnosti. Krajnji ili objektivni rok je 10 g. od proglašenja oporuke, ali prema osobi koja je prouzročila mane ili je za njih znala 20 g. od proglašenja oporuke.

nedostatak propisanog oblika – prema ZN nedostatak u obliku oporuke uzima se kao razlog pobojnosti. Poništenje se može zahtijevati u roku od 1 g. od saznanja za oporuku ili 10 g. od proglašenja oporuke, a mogu ga zahtijevati osoba koja ima za to pravni interes (najčešće zakonski nasljednici).

raspolaganja suprotna pravu na nužni dio: pravo zahtijevati umanjenje oporučnih raspolaganja ima samo nužni nasljednik u roku od 3 g. od proglašenja oporuke.

Rekonstrukcija oporuke – obavlja se ako se oporuka izgubi, zametne ili bude uništena, a zna se da je oporučitelj pravio oporuku. ZN u tom slučaju dopušta mogućnost da zainteresirane osobe dokažu pred sudom da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta bez oporučiteljeva znanja, da je bila sastavljena u zakonskom obliku i da je imala određen sadržaj.Ako se to dokaže tada će se oporuka rekonstruirati u obliku sudskog zapisnika i proizvesti će učinke pravovaljane oporuke. Za valjanost sporazuma potrebna je i suglasnost drž.odvjetnika ako bi ostavina pripala općini ili gradu da nema oporuke. Ako je neka od zaint.osoba nesposobna brinuti se o svojim pravima i interesima potrebna je i suglasnost tijela nadležnog za poslove skrbništva.

Hrvatski upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. To je javni upisnik u kojem se evidentiraju podaci o sastavljanju, čuvanju i proglašenju oporuke. Hoće li oporuka biti unesena u ovaj upisnik ovisi o volji oporučitelja, jer to nema utjecaja na njenu valjanost.

XXXVI. NUŽNO NASLJEDNO PRAVONužno nasljedno pravo je skup pr. pravila kojima se određuje krug osoba kojima je oporučitelj dužan ostaviti određeni dio svoje imovine odnosno koji imaju praov na dio ostavine (tzv. nužni dio). Prema našem ZN-u nužni dio je određeni dio zakonskog dijela, tj. dio onog dijela koji bi nužni nasljednik kao zakonski nasljednik dobio da nema oporuke. U ostavini postoje dva dijela:nužni dio kojim oporučitelj ne može slobodno raspolagati i raspoloživi dio ostavine kojim oporučitelj slobodno raspolaže. Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji čine ostavinu. Nužni dio daje se samo na zahtjev, nikada po služb.dužnosti.

1. Nužni nasljednici imaju pravo zahtijevati nužni dio samo ako su u konkretnom slučaju istodobno i zakonski nasljednici (npr. unuk ostavitelja nije nužni nasljednik svog djeda ako je njegov otac, ostaviteljev sin, još živ, jer je on zakonski nasljednik).Prema ZN imamo 2 kategorije nužnih nasljednika: u prvoj su kategoriji nužni nasljednici koji imaju pravo zahtijevati nužni dio već samo zato

što su zakonski nasljednici (apsolutni nužni nasljednici). To su: potomci umrloga, njegovi posvojenici i njihovi potomci, te njegov bračni drug. Ovi nužni nasljednici imaju pravo na jednu polovicu onog dijela koji bi im pripao po zakonu.

u drugu kategoriju spadaju oni nasljednici za koje se traže 2 pretpostavke: da su u konkretnom slučaju i zakonski nasljednici te da su trajno nesp. za rad i ne smiju imati nužnih sredstava za život (relativni nužni nasljednici): ostaviteljevi roditelji, posvojitelji, ostali pretci (bake, djedovi). Nužni dio ovih nasljednika iznosi jednu trećinu njihova zakonskog dijela.

2. Izračunavanje nužnog dijela (ako je nasljednik oporukom i darovanjima za života povrijedio nužni dio)Prvo treba utvrditi aktivu ostavitelja, tj. popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, uključivo sve ono čime je raspolagao oporukom, treba uključiti i sve tražbine. Od utvrđene aktive treba odbiti pasivu, tj. dugove uključivši i troškove pokopa, popisa i procjene ostavine. Dobiveni ostatak naziva se čista ostavina, kojem treba pribrojiti vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio nekom zakonskom nasljedniku, nasljednicima koji se odriču nasljedstva, darovi za koje je ostavitelj odredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov naslj.dio, darovi trećim osobama koje nisu zakonski nasljednici, a koje je ostavitelj učinio u posljednoj godini života. Ovdje se ne ubrajaju darovi učinjeni u općekorisne svrhe. Iz ukupno izračunate vrijednosti ostavine (obračunska vrijednost ostavine) određuje se vrijednost nužnog dijela, a nakon što se nužni dijelovi podmire, ono što ostane je raspoloživi dio i njime može ostavitelj slobodno raspolagati. Primjenili smo institut uračunavanja po kojem se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u njegov naslj.dio sve ono što je dobio na ime dara ili zapisa od ostavitelja za života. U nasljedni dio se ne uračunavaju: darovi za koje je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije ili u oporuci da se ne uračunavaju; vrijednost plodova i dr. koristi koje je nasljednik imao od darovane stvari; manji uobičajeni darovi; troškovi uzdržavanja i školovanja. Razlikujemo idealnu kolaciju (idealno uračunavanje, bez vraćanja darova u ostavinu) i realnu kolaciju. Smisao odredaba o uračunavanju je da se ostavina pravično raspodjeli na zakonske nasljednike.

3. Umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje darova zbog povrede nužnog dijela moguće je samo na zahtjev nužnih nasljednika. Prvo se umanjuju raspolaganja oporukom, pa ako nužni dio time nije namiren, vraćaju se darovi prema redu vraćanja (od posljednjeg dara i obratno redu kako su učinjeni, oni koji su učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno). Umanjuju se i zapisi. Dar se procjenjuje tako da se mjerodavnom smatra vrijednost koju darovana stvar ima u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema stanju u kojem je bila u vrijeme dara. Tužba za umanjenje oporučnih raspolaganja mora se podići u roku od 3 g. od proglašenja oporuke, a tužba za vraćanje darova u roku od 3 g. računajući od dana ostaviteljeve smrti, tj. od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju umrlim odnosno o utvrđenju nj. smrti. Rokovi su zastarni.

4. Isključenje nužnih nasljednika Razlozi isključenja nužnog nasljednika navedeni su zakonom: ako je povrijedio neku zakonsku ili moralnu obvezu koja proizlazi iz njegova obiteljskog

odnosa s ostaviteljem i time se teže ogriješio prema ostavitelju (povrijedio je obvezu uzdržavanja);

ako je namjerno počinio neko teže kazn.djelo prema ostavitelju, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju;

ako je učinio kazn. djelo protiv Rh ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom; ako se odao neradu i nepoštenom životu. Oporučitelj koji želi isključiti nasljednika (potpuno ili djelomično) mora to navesti u oporuci i navesti razlog isključenja. Isključenje nužnih nasljednika razlikuje se od nedostojnosti po tome što je isključivo čin oporučiteljeve volje, dok nedostojnost nastupa po zakonu (ex lege).

5. Lišenje nužnog dijela

Oporučitelj može svoga potomka koji ima pravo na nužni dio lišiti u cjelini ili djelomično njegovog nužnog dijela što znači da će taj dio umjesto njemu, pripasti njegovim potomcima – institut lišenja nužnog dijela u korist potomaka.Oporučna odredba o lišenju nužnog dijela bit će valjana uz ove 2 pretpostavke: lišenik mora u trenutku sastavljanja oporuke i kasnije u vrijeme ostaviteljeve smrti biti

prezadužen i rasipnik; odnosi se na potomke lišenika; mogu biti: njegovo maloljetno dijete, maloljetni unuk od

prije umrlog djeteta ili punoljetno dijete odnosno punoljetni unuk od prije umrlog djeteta koji su nesp. za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Smisao lišenja nužnog dijela je u osiguranju uzdržavanja potomčevim potomcima koje bi moglo biti ugroženo zbog prezaduženosti njihova pretka kao nužnog nasljednika.

XXXVII. NASLJEDNOPRAVNI UGOVORIUgovor nije osnova nasljeđivanja u hrvatskom pravu, no ZN uređuje ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života.Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života je ugovor kojeg sklapa predak (ustupitelj) sa svojim potomcima, predak razdjeljuje i ustupa potomcima cjelokupnu ili dio svoje postojeće imovine. Za valjanost ugovora o ustupu i raspodjeli imovine potrebna je suglasnost sve djece i ostalih potomaka koji su po zakonu pozvani nasljediti ustupitelja. Karakteristike ugovora: pravni posao među živima, besplatan je ili naplatan, može se opozvati; ima i nasljednopravne učinke – ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu. Naplatan će biti ako ustupitelj pridrži za sebe ili svog bračnog druga ili neku treću osobu, pravo uživanja na dijelu ili svim ustupljenim dobrima ili ugovori doživotnu rentu, uzdržavanje i dr.Opozvati ugovor može ustupitelj glede određenog potomka ili bračnog druga i zahtijevati povrat ustupljenog iz istih razloga iz kojih se može opozvati učinjeno darovanje.Ako se i ma jedan potomak ne suglasi s ustupanjem i raspodjelom, dolazi ex lege do konverzije tog ugovora u ugovor o darovanju što znači da će se uračunavati u nasljedni dio i kod izračunavanja nužnog dijela.Objekt ugovora je sadašnja imovina ustupitelja, tj. ona koju ima u vrijeme sklapanja ugovora. Nakon smrti ustupitelja njegovu ostavinu će činiti samo ono što nije obuhvaćeno ugovorom o ustupu i raspodjeli te ono što je naknadno stekao.Ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku i mora ga ovjeriti sudac nadl. suda ili mora biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku. Sudac i javni bilježnik dužni su ug. stranama pročitati ugovor i upozoriti ih na posljedice sklapanja. Potomci ne odgovaraju za dugove ostavitelja, osim ako takvu obvezu ne preuzmu ug. o ustupu i raspodjeli. Vjerovnici mogu ugovor pobijati paulijanskom tužbom.

2. Ugovor o doživotnom osiguranju je ugovor kojim se obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) doživotno uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj), a druga strana izjavljuje da joj prenosi u vlasništvo, u trenutku svoje smrti, svu ili dio svoje imovine koja joj pripada u vrijeme sklapanja ugovora. Ovo je dvostranoobv., naplatan i strogo formalan obveznopr. posao. Mora biti sklopljen u pisanom obliku i mora ga ovjeriti sudac nadl. suda ili mora biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku. Sudac i javni bilježnik dužni su ug. stranama pročitati ugovor i upozoriti ih na posljedice sklapanja. Objekt ugovora je imovina uzdržavanog koja mu pripada u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor se mora upisati u zemlj.knjigu. Davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja za njegove dugove. Ug.strane mogu sporazumno raskinuti ugovor, no postoji i mogućnost jednostranog raskida preko suda u 2 slučaja: kad ugovaratelji žive zajednu, pa se njihovi odnosi u tolikoj mjeri poremeti da zajednički život postane nepodnošljiv ili kad jedna strana ne ispunjava svoje obveze. Ugovor prestaje i smrću uzdržavane osobe, te tada obveze i prava iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i potomke, ako su oni nasljednici i ako pristanu (ako ne pristanu ugovor se ex lege raskida). Imamo i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kao varijantu ovog ugovora.

XXXIX. NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA I NJEZINO RAZVRGNUĆE1. Oblik vlasništva: nasljednička zajednica može biti u režimu zajedničkog ili skupnog vlasništva i u režimu suvlasništva. 2. Razvrgnuće: pravo na razvrgnuće ima svaki sunasljednik u naslj.zajednici, pravo koje ne zastarijeva. Provodi se odgovarajućom primjenom pravila o razvrgnuću suvlasništva utvrđenim u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.Pravo sunasljednika koji su živjeli ili privređivali s ostaviteljem: nasljednik i zapisovnik mogu iz ostavine (na temelju odluke suda) dobiti pojedine pokretne ili nepokretne stvari ili skupinu stvari koje bi inače pripale u dio ostalim nasljednicima. Da bi sud tako odlučio, nasljednik mora ispuniti ove pretpostavke: - da je živio ili privređivao u zajednici s ostaviteljem, - da je podnio odgovarajući zahtjev sudu, - da je učinio vjerojatnom opravdanu potrebu za pojedinim stvarima, - da vrijednost stvari koja mu pripadnu isplati u novcu sunasljednicima u roku koji mu sud

odredi.Rješenje koje sud donosi ima snagu ovršne isprave. Dioba kućanskih predmeta: ZN ovdje razlikuje položaj bračnog druga i potomaka od drugih nasljednika koji su živjeli u istom kućanstvu s ostaviteljem. Njima u trenutku smrti pripadaju: predmeti kućanstva u suvlasništvo na jednake dijelove (pokućstvo, kućanski uređaji itd.3. Ustupanje (djelomično ili u cijelosti) nasljednog dijela prije diobe nasljedničke zajednice, a u korist sunasljednika, vrši se ugovorom koji mora biti u pisanom obliku i ovjerovljen od suca nadležnog suda ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku. Ugovorni prijenos naslj.dijela sličane je odricanju od naslj.dijela – u oba slučaja riječ je o ustupanju nasljednog dijela sunasljedniku. Razlika je u tome što je za odricanje potrebna samo javno ovjerovlj. izjava ili izjava dana na zapisnik kod suda, a kod ugovornog prijenosa potrebna je pravomoćna odluka suda.