374
www.pravokutnik.net GRAĐANSKO PRAVO – OPĆI DIO, OBVEZNO PRAVO Autor : Miroslav Objava : veljača, 2009 I. UVOD 1. Pojam građanskog prava Zadatak pravne znanosti jest da u suvremenim pravnim porecima definira građansko pravo kao samostalnu granu prava. No, kroz razvoj pravne misli u povijesti vidi se da se to pitanje uopće dugo vremena nije ni postavljalo. Građansko pravo je postojalo kao određena stvarnost koja je predstavljala ukupni pravni poredak neke države. Ali kad se ukazala potreba da se u tu golemu pravnu materiju razasutu bez određenog reda u pravnim izvorima uvede stanoviti red, tada se to pitanje postavilo gotovo samo od sebe. U pravnoj teoriji, međutim, ne postoji jedinstveni odgovor na to pitanje. U potrazi za definicijom građanskog prava hrvatska pravna teorija ograničava se isključivo na europski kontinentalni krug i europsku pravnu misao kao i na suvremenu stvarnost i novi vijek. Prvo sužavanje obujma nedefiniranog građanskog prava poistovjećenog sa ukupnim pravnim poretkom, dogodila se Ulpijanovom podjelom prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar država i organizacija javne vlasti, a u privatnom pravu je to čovjek. Slična formulacija se nalazi i u novije vrijeme. Takve definicije su širokog obujma, ali i vrlo uskog sadržaja i bile su uobičajene i predstavljale su vladajuće shvaćanje. U teoriji su se koristili isti kriteriji za određivanje privatnog i građanskog prava pa je bilo prirodno da se oba pojma izjednače. No, kad je počeo proces raslojavanja sadržaja privatnog prava i kad su se u njegovim okvirima počele formirati nove pravne grane, građansko pravo više nije moglo označavati ukupnost privatnog prava. U takvoj situaciji je počelo probijati shvaćanje prema kojem bi građansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedničko pravo primjenjivalo na sve one društvene odnose koji nisu uređeni drugim, posebnim pravilima. Suvremeni čovjek može svoje materijalne, a posredno i duhovne, potrebe zadovoljavati samo unutar postojećih društveno- gospodarskih odnosa koji se u današnjim društvima formiraju na osnovi masovne proizvodnje i tržišnog gospodarstva. Te odnose nadalje karakteriziraju individualizam, liberalizam, politička demokracija i kršćanski moral. U temelje društva ugrađuju se još i zaštita ljudskih prava 1

GRAĐANSKO PRAVO I

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

GRAĐANSKO PRAVO – OPĆI DIO, OBVEZNO PRAVOAutor: MiroslavObjava: veljača, 2009

I. UVOD1. Pojam građanskog prava

Zadatak pravne znanosti jest da u suvremenim pravnim porecima definira građansko pravo kao samostalnu granu prava. No, kroz razvoj pravne misli u povijesti vidi se da se to pitanje uopće dugo vremena nije ni postavljalo. Građansko pravo je postojalo kao određena stvarnost koja je predstavljala ukupni pravni poredak neke države. Ali kad se ukazala potreba da se u tu golemu pravnu materiju razasutu bez određenog reda u pravnim izvorima uvede stanoviti red, tada se to pitanje postavilo gotovo samo od sebe. U pravnoj teoriji, međutim, ne postoji jedinstveni odgovor na to pitanje. U potrazi za definicijom građanskog prava hrvatska pravna teorija ograničava se isključivo na europski kontinentalni krug i europsku pravnu misao kao i na suvremenu stvarnost i novi vijek. Prvo sužavanje obujma nedefiniranog građanskog prava poistovjećenog sa ukupnim pravnim poretkom, dogodila se Ulpijanovom podjelom prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar država i organizacija javne vlasti, a u privatnom pravu je to čovjek. Slična formulacija se nalazi i u novije vrijeme. Takve definicije su širokog obujma, ali i vrlo uskog sadržaja i bile su uobičajene i predstavljale su vladajuće shvaćanje. U teoriji su se koristili isti kriteriji za određivanje privatnog i građanskog prava pa je bilo prirodno da se oba pojma izjednače. No, kad je počeo proces raslojavanja sadržaja privatnog prava i kad su se u njegovim okvirima počele formirati nove pravne grane, građansko pravo više nije moglo označavati ukupnost privatnog prava. U takvoj situaciji je počelo probijati shvaćanje prema kojem bi građansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedničko pravo primjenjivalo na sve one društvene odnose koji nisu uređeni drugim, posebnim pravilima. Suvremeni čovjek može svoje materijalne, a posredno i duhovne, potrebe zadovoljavati samo unutar postojećih društveno-gospodarskih odnosa koji se u današnjim društvima formiraju na osnovi masovne proizvodnje i tržišnog gospodarstva. Te odnose nadalje karakteriziraju individualizam, liberalizam, politička demokracija i kršćanski moral. U temelje društva ugrađuju se još i zaštita ljudskih prava i sloboda, individualno privatno vlasništvo, sloboda ugovaranja i sloboda oporučnog raspolaganja. Danas samo građansko pravo izgrađuje svoje osnovne pravne institute na tim temeljima pa je stoga građansko pravo stožerno područje privatnog prava. No, kad su pravila građanskog prava postala preopćenita za neke privatnopravne odnose, izdvojilo se u posebnu granu privatnog prava, npr. trgovačko pravo, ali kad su za neke društvene odnose postala neodgovarajuća, odvojili su se npr. obiteljsko i radno pravo. Suvremeni razvoj građanskopravnih sustava obilježava istodobno i širenje njegova predmeta. Snažan razvoj zaštite ljudskih prava i sloboda poslije Drugog svjetskog rata zahtijevao je da se u taj razvoj pored javnog prava (ustavnog i kaznenog) uključi i građansko pravo. To je značilo da se tradicionalnom krugu imovinskih odnosa kojima se građansko pravo stoljećima isključivo bavilo, mora dodati onaj segment neimovinskih odnosa koji se tiče zaštite osoba i njihovih osobito neimovinskih dobara. U procesu raslojavanja (sužavanja i širenja) predmeta ostala je na okupu ona grupa imovinskih odnosa i s njima usko povezan dio neimovinskih odnosa koje znanstvena sistematika označuje kao stvarnopravne, obveznopravne i nasljednopravne te ih povezuje zajedničkim nazivnikom – građansko pravo. Stoga definicija građanskog prava glasi: Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

2. Naziv

1

Page 2: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Predmet znanstvene analize je građansko pravo, ali postoje još i nazivi privatno i imovinsko pravo koji se danas više ne mogu upotrebljavati kao sinonimi. Naziv građansko pravo je najstariji i potječe iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. Ipak, bilo bi znanstveno netočno ako bi se iz kontinuiteta naziva izveo zaključak i o kontinuitetu sadržaja. Staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo nisu pojmovi istog sadržaja. Ius civile bio je naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi, a tim se pravom po strogom načelu personaliteta mogao služiti isključivo rimski građanin (civis Romanus) Strancima (peregrinima) je to pravo bilo nedostupno. Za potrebe pravnog prometa sa strancima su se razvila u rimskom pravu nova pravna pravila koja su rimski pravnici nazivali ius gentium. To je bilo rimsko pravo oslobođeno strogog formalizma pa su se njime služili i rimski građani i to u međusobnim odnosima, a ne samo u pravnim odnosima sa stanovnicima rimskih provincija. Takva situacija traje do 212. g. kad je car Karakala podijelio rimsko građanstvo svim slobodnim podanicima rimske države, stoga instituti iuris gentium postaju sastavnim dijelom iuris civilis. Nakon toga se ius gentium sadržajno počeo kretati prema prirodnom pravu, tj. počeo je obuhvaćati institute koji se mogu podjednako naći kod svih naroda, a utemeljeni su na prirodnom razumu (naturalis ratio) Stoga ius gentium nije bilo nikakvo međunarodno pravo, odnosno pravo naroda kako bi na prvi pogled izgledalo iz njegova naziva. U hrvatskom pravnom nazivlju postoji za građansko pravo i sinonim civilno pravo pa se pravnike koji se bave njime naziva i civilistima. Ovdje se koristi naziv građansko pravo zbog toga što naziv građansko pravo pripada europskoj pravnoj tradiciji. Nadalje, težište naziva je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih pravnih odnosa, stoga jedino građansko pravo može u svom nazivu obuhvatiti istovremeno određeni krug imovinskih kao i neimovinskih odnosa te se upravo po tome nazivu razlikuje ta grupa odnosa od svih drugih koji se također nazivaju imovinskim ili neimovinskim. Naziv privatno pravo izravno je povezan s podjelom cijelog prava na javno (ius publicium) i privatno (ius privatum) Takvu diobu je za rimsko pravo izvršio Ulpijan ustvrdivši da je javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca jer ima stvari od opće koristi i onih od pojedinačne. Bilo je dosta osporavanja ovakve dvodiobe cijelog prava, ali njene pristalice još uvijek nalaze opravdani razlog za ovakvu dvodiobu u teoriji interesa ili u tzv. subjekcionoj teoriji (odnos subordinacije i koordinacije) Predlažu se i neki drugi suptilniji kriteriji diobe, npr. metoda uređivanja odnosa, vrsta sankcije, zaštite i dr. Neovisno o primijenjenom kriteriju, građansko pravo je uvijek bilo svrstavano ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. No, nakon početka raslojavanja privatnog prava ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno ili opće građansko pravo, no takvi nazivi predstavljaju ostatke vremena u kojem su građansko i privatno pravo bili sinonimi. Naziv privatno pravo danas se dosljedno primjenjuje u sklopu međunarodnog privatnog prava. Danas u privatno pravo spadaju još i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i druga sa srodnim karakteristikama. Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj toga prava i narav odnosa koji uređuje pa se može reći da je određen ratione materiae. Nazivu se, s druge strane, osnovano prigovara da je preširok (jer su imovinska prava također trgovačko, financijsko, carinsko i neka druga prava), a s druge strane da je preuzak jer ne obuhvaća zaštitu čovjekove neimovinske sfere. Zbog toga se umjesto naziva imovinsko pravo koristi naziv građansko pravo.

3. Načela građanskog prava

Društveno-gospodarski odnosi koje uređuje građansko pravo imaju neke zajedničke karakteristike koje se nazivaju načela. To znači da načela građanskog prava nisu izmišljena nego se njihov sadržaj nalazi u materijalnim društvenim odnosima koje uređuje građansko pravo. Četiri načela su karakteristična za građansko pravo što znači da ih sva četiri zajedno nalazimo samo u građanskopravnom odnosu, a ta načela ujedno

2

Page 3: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

predstavljaju i kriterij prema kojem se građansko pravo može odijeliti od ostalih pravnih grana. Načela građanskog prava su: načelo stranačke dispozitivnosti, načelo stranačke ravnopravnosti, imovinska sankcija i načelo prometnosti ili prenosivosti imovinskih subjektivnih prava. U znanosti se ukupnost načela građanskog prava naziva i metodom građanskopravnog uređivanja. Pod metodom se razumije otkrivanje onih oblika u kojima se izražava sadržaj objektivno dane stvarnosti.a) načelo dispozitivnosti – naziva se još i načelom slobodne inicijative ili načelom autonomije. Načelo dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se ponajprije voljom pravnih subjekata. Ljudi stupaju u određene građanskopravne odnose ponajprije da zadovolje svoje materijalne potrebe. O tome ljudi slobodno odlučuju pa je jasno da se mora uvažavati njihova volja. To načelo je osnovna značajka robnonovčanih odnosa jer vlasnik robe može svoju robu razmijeniti s kim hoće i kad hoće. Ono također izražava činjenicu da osoba slobodno raspolaže svojim osobnim neimovinskim dobrima. Načelo dispozitivnosti kao opće načelo građanskog prava dolazi do izražaja u svim njegovim dijelovima. Na području obveznog prava načelo dispozitivnosti izražava se kao sloboda ugovaranja (čl. 2. ZOO određuje slobodu uređivanja obveznih odnosa) Ona podrazumijeva da svaki sudionik u prometu, procjenjujući svoje interese i mogućnosti, odluči hoće li ući u neki obvezni odnos ili ne, zatim slobodu izbora vrste ugovornog odnosa i slobodu utvrđivanja sadržaja i izbora oblika ugovornih odnosa. No, sloboda uređivanja obveznih odnosa nije neograničena, a osim tih posebnih ograničenja svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja koje pravni subjekti ne smiju prekoračiti, a pritom se koriste različite pravne kategorije kao barijere (npr. javni poredak, dobri običaji, imperativni propisi, pravila morala) U hrvatskom obveznom pravu to su: Ustav, prisilni propisi i moral društva (čl. 2. ZOO) Kao primjer ograničenja slobode u zasnivanju obveznih odnosa mogu poslužiti oni obvezni odnosi koji nastaju mimo volje pravnog subjekta (za njih se kaže da nastaju po sili zakona) Pravilnije bi bilo reći da nastaju na temelju nekih činjenica za koje zakon veže postanak građanskopravnog odnosa i bez obzira na volju pravnog subjekta (npr. odnos odgovornosti za štetu. Ako se razbije tuđi prozor, nastaje odgovornost za štetu, bez obzira na to je li počinitelj (štetnik) imao ili nije imao namjeru zasnovati građanskopravni odnos odgovornosti za štetu) No, i u onim slučajevima kad građanskopravni odnos nastaje mimo volje pravnog subjekta, načelo dispozitivnosti očituje se glede promjene i prestanka takvih odnosa. S druge strane, broj takvih odnosa u prometu je već uglavnom određen, ali oni u građanskom pravu ne prevladavaju. Naprotiv, broj građanskopravnih odnosa koji nastaju slobodnom inicijativom pravnih subjekata nije određen. Jedina granica koju subjekti ne mogu prijeći jest mogućnost i dopustivost sadržaja definirana prisilnim propisima. U stvarnom pravu djelovanje načela dispozitivnosti očituje se u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima (npr. pravo vlasništva) U nasljednom pravu, načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja. Nema sumnje da je načelo dispozitivnosti bitna karakteristika građanskog prava i građanskopravnih odnosa. b) ravnopravnost subjekata – položaj stranaka u građanskopravnom odnosu je koordiniran što znači da u građanskom pravu nema podređivanja jedne strane drugoj. Nema subordinacije koja karakterizira upravno pravo. Načelo ravnopravnosti subjekata usko je povezano sa načelom dispozitivnosti. Budući da građanskopravni odnos nastaje voljom stranaka, logično je da te volje budu međusobno ravnopravne. Budući da su ljudi u zadovoljavanju svojih materijalnih potreba nužno upućeni jedni na druge, upravo zbog toga i stupaju u građanskopravne odnose, stoga građanskopravni odnos nije odnos vlasti. Njihov međusobni položaj je nužno ravnopravan, koordiniran. Ovo načelo je izrijekom određeno čl. 3. ZOO (Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su) Ovo načelo nije vrijedilo u starom rimskom pravu. Onaj koji je potraživao nešto od drugoga bio je u jačoj poziciji jer je njemu po rimskom pravu bila osigurana vlast nad osobom od koje je nešto potraživao. Vjerovnik nije imao samo zahtjev prema dužniku, nego je imao i vlast nad osobom dužnika. Uostalom, i sam

3

Page 4: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

naziv obligatio (od ligare=vezati) upozorava da se dužnik izvorno nalazio podvrgnut vjerovnikovoj vlasti, shvaćajući vlast kao fizičku vezanost. c) imovinska sankcija – sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija znači štetnu posljedicu koja stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopravni odnos. Pobjedom načela ravnopravnosti subjekata nužno je došlo do priznanja isključivo imovinske sankcije za neispunjenje dužne obveze. Sankcije su u građanskom pravu bile najprije osobne. Dužnik koji nije platio dug najprije je postajao vjerovnikov rob, a kasnije je morao ići u dužnički zatvor. Danas se vjerovnik može namiriti jedino iz dužnikove imovine, a nema nikakve vlasti nad osobom dužnika. Primjer imovinske sankcije: naručimo taksi da nas odveze na kolodvor u 12 sati jer iz nekih važnih razloga moramo otputovati vlakom u 12 30. Ako vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe, očigledno je da nije ispunio svoju obvezu, ali ga mi zbog toga ne možemo strpati u zatvor. No, ako smo zbog njegove krivnje pretrpjeli štetu, možemo ga tužiti za naknadu štete, a on će biti osuđen platiti određeni iznos novca kao ekvivalent za nastalu štetu. Ako nema novca, zaplijenit će mu se njegove stvari koje će se sudski prodati da bi se namirila tražbina. Ovim primjerom se pokazuje da je u građanskom pravu sankcija imovinska, a ne osobna. d) prometnost prava – ovdje treba imati na umu da se tu ne radi o prometu građanskog prava u objektivnom smislu nego promet subjektivnih građanskih prava. Subjektivno građansko pravo je ovlaštenje koje za sudionika konkretnog građanskopravnog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu (npr. pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava, a u nekom konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari, a to ovlaštenje naziva se subjektivno pravo. Kupac može dobrovoljnim sporazumom s nekom trećom osobom prenijeti to svoje pravo na treću osobu (A je prodao televizor B-u. B može svoje pravo da od A traži televizor prenijeti na C) Jedino na području građanskog prava postoji mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava, ali postoje i subjektivna imovinska prava koja su neprometna jer se takva prava ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jedne osobe na drugu (npr. pravo osobne služnosti, prava osobnosti (pravo na život, čast, ugled) U teoriji se takva prava nazivaju strogo osobnim građanskim pravima. No, golema većina subjektivnih građanskih prava ima prometni karakter. Prometnost subjektivnih građanskih prava posljedica je razmjene robe putem tržišta. Kolanje stvari u prometu odražava se kao prijenos prava. Ako netko preuzme obvezu da na drugoga prenese neko pravo, ali to ipak ne učini, može pravnim sredstvima biti na to prisiljen. Ali budući da se u načelu ne može prenijeti pravo, a da se stvarno ne prenese i stvar kao objekt toga prava, to sam prijenos prava omogućuje kolanje stvari u prometu. Obiteljsko pravo je neprometno (npr. otac ne može svoje roditeljsko pravo prenijeti na drugu osobu) Ni u upravnom pravu ne postoji promet prava. Tu postoji sustav delegacije, tj. prijenos nadležnosti s jednog upravnog tijela na drugo. Ipak, prijenos nadležnosti ne obavlja se u oblasti prometa prava.

4. Sustav građanskog prava

Pojedini odnosi koje uređuje građansko pravo imaju svoje posebne karakteristike, a prema njima društveni odnosi koje uređuje građansko pravo mogu se svrstati u nekoliko zasebnih skupina. Te skupine zajedno daju sustav građanskog prava. Poznata su dva modela u izgradnji sustava građanskog prava – institucijski i pandektni. Institucijski sustav potječe iz rimskog prava iz razdoblja u kojemu je ius civile bio naziv za cjelokupni pravni poredak. Zato Gaj u svojim Institucijama kaže da se cjelokupno pravo kojim se koristimo odnosi na: 1. personae (osobe), 2. res (imovina) i 3. actiones (tužbe) Kad se taj trodijelni sustav primijenio na građansko pravo kao dio privatnog prava, pokazao se potpuno neodgovarajućim što se jasno vidi iz sistematike prvih građanskih zakonika u kojima je primijenjen (austrijski OGZ iz 1811. i francuski Code civil iz 1804) OGZ

4

Page 5: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

je sistematiziran tako da prvi dio obuhvaća pravo osoba (osobno i obiteljsko pravo), drugi dio govori o pravu na stvari (stvarno, nasljedno i obvezno pravo), a treći o ustanovljenjima zajedničkim glede prava osoba i prava na stvari (o utvrđivanju, preinaci i ukinuću prava i obveza kao i zastari i dosjelosti) Code civil u prvom dijelu govori o osobi (osobno i obiteljsko pravo), drugi dio govori o stvari i oblicima vlasništva, a treći o načinima stjecanja vlasništva (nasljedno pravo, obvezno pravo i hipoteka) Pandektni sustav građanskog prava razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen je u njemačkom Građanskom zakoniku iz 1896. (stupio na snagu 01.01. 1900.), a sastoji se od pet dijelova: 1. opći dio, 2. obvezno pravo, 3. stvarno pravo, 4. obiteljsko pravo i 5. nasljedno pravo. Pandektni sustav ne polazi od ukupnog pravnog poretka, nego od onog dijela privatnog prava koje se naziva građanskim pravom i zato se u suvremenoj znanosti građanskog prava prednost daje pandektnom sustavu (ponekad uz određena odstupanja i modifikacije) Tako se u sustavima građanskog prava u bivšim socijalističkim zemljama obično izostavljalo obiteljsko pravo, a u nekima od njih dodavalo npr. autorsko i pronalazačko pravo (Građanski kodeks RSFSR iz 1964.) Prednosti pandektnog sustava su u izoštrenijim kriterijima grupiranja materije te u izdvajanju onoga što je svim dijelovima građanskog prava zajedničko, tj. opći dio. Tako je ostvarena veća racionalnost u normiranju jer se eliminiraju neizbježna ponavljanja, a istodobno naglašava jedinstvenost i cjelovitost sustava. Kod nas je prihvaćen pandektni sustav pa se naše građansko pravo sastoji od općeg dijela građanskog prava, stvarnog prava, obveznog prava i nasljednog prava.Opći dio građanskog prava sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima građanskog prava. To je teoretski dio građanskog prava u kojem se obrađuju osnovni pojmovi cjelokupnog građanskog prava. Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari. Ova pravna pravila uređuju društvene odnose u koje pravni subjekti stupaju povodom stvari.Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu ispuniti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike)5. Odnos građanskog prava prema drugim granama prava

a) građansko pravo – trgovačko pravo – građansko i trgovačko pravo u biti uređuju istu vrstu odnosa, a samo građansko pravo se prema trgovačkom pravu odnosi kao opće prema posebnom. Nije sporno da je trgovačko pravo nastalo iz građanskog, odnosno privatnog prava. Masovna proizvodnja, siguran i brz protok robe i novca zahtijevali su prilagodbu i uposebljenje pa i kreiranje novih instituta građanskog prava. Pravnotehnički se to izvodi u dvije varijante: jedna (dualistička) sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od građanskog prava (npr. Njemačka, Francuska, Češka) Druga (monistička) zadržava jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjima za trgovce i trgovačke poslove (npr. Italija i Švicarska) Monističko rješenje prihvaća i ZOO koje u čl. 14. st. 1. prema kojoj se na trgovačke ugovore primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno. Npr. kod ugovora o zajmu zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate iako one nisu ugovorene. Osobitosti trgovačkog prava su još kraći rokovi, neformalnost poslova (osim kod vrijednosnih papira), naglašena potreba povjerenja, opći uvjeti poslovanja, adhezijski i tipski ugovori, važnost trgovačkih običaja (uzanci) za promet robom i izrazita tendencija ujednačavanja pravila na međunarodnom planu.b) građansko pravo – obiteljsko pravo – u nekim sustavima građanskog prava (institucijskim i pandektnim) obuhvaćeno je i obiteljsko pravo. U drugima je obiteljsko pravo izdvojeno u samostalnu pravnu granu. U prilog prvog rješenja ističu se sličnosti, a u prilog drugog razlike između ta dva prava. Uspoređuju se pravna narav odnosa i metode njihova uređivanja. Sličnost glede odnosa uistinu i postoji (imovinski odnosi u braku i obitelji, tj. bračna stečevina i posebna imovina, uzdržavanje) Narav ostalih odnosa koji čine glavninu onih koje uređuje

5

Page 6: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obiteljsko pravo posve je različita od imovinskih i naglašeno su osobne naravi s dominantnim ciljem zadovoljavanja afektivnih potreba čovjeka. Imovinski su odnosi funkcionalno podređeni osobnim odnosima jer u osnovi služe ostvarenju osobnih prava i interesa u obiteljskopravnom odnosu. Metodološka sličnost temelji se na načelu dispozitivnosti, odnosno dobrovoljnosti zasnivanja imovinskih i obiteljskopravnih odnosa te na načelu ravnopravnosti subjekata u obje vrste odnosa. Razliku u metodi čine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u obiteljskom pravu. c) građansko pravo – radno pravo – prije osamostaljenja u zasebnu pravnu granu, što je praksa posvuda u svijetu, radno pravo je bilo sastavni dio građanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o službi (locatio conductio operarum) U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zaštitnog karaktera (propisi o zaštiti na radu, socijalnom osiguranju i sl.) No ima i onih koji su imovinskopravne naravi (npr. propisi kojima se uređuje odgovornost za štetu koju radnik učini organizaciji ili trećima, odnosno koju pretrpi na radu ili u vezi s radom) Isto tako, zasnivanje radnog odnosa koji čini osnovni predmet radnog prava ima ugovorni karakter. d) građansko pravo – upravno pravo – na razini metode uređivanja odnosa postoje znatne razlike između građanskog i upravnog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije među stranama, u upravnom pravu vrijedi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti vrijedi načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, a umjesto imovinske pretežito osobna sankcija. U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u građanskom dispozitivne uz iznimke na obje strane. Glede odnosa koje uređuju te dvije grane prava ne postoji pouzdan kriterij kojim bi se moglo izvršiti nedvojbeno razgraničenje bez ostatka. Upravno pravo također uređuje neke o imovinskih odnosa. Ponekad je to uređivanje relativno samostalno i cjelovito (pravni režim dobara u općoj uporabi, eksproprijacija, uzurpacija, rekvizicija, odgovornost države za određene vrste šteta i dr.) Drugi slučaj je kad upravno pravo samo djelomično uređuje imovinske odnose. To su u biti «presizanja» upravnog prava u područje građanskog prava, a sastoji se obično u različitim ograničenjima (npr. ograničenje slobode ugovaranja propisivanjem cijena ili propisivanjem obvezatnog sklapanja ugovora, ograničavanje prometa određenim vrstama stvari i sl.) Opseg zadiranja u sferu građanskog prava razmjeran je stupnju i opsegu državne intervencije u tokove gospodarskog života. e) građansko pravo – međunarodno privatno pravo – iako međunarodno privatno pravo također uređuje imovinske odnose, razgraničenje prema građanskom pravu ne čini osobite teškoće. Međunarodno privatno pravo uređuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi s tzv. međunarodnim obilježjem. Građansko pravo jedne države uređuje samo unutarnje ili tuzemne imovinske odnose, tj. one koji se po svojim elementima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) nalaze u granicama njegova važenja. S međunarodnim obilježjem su oni imovinski odnosi kod kojih pojedini elementi upućuju na mogućnosti primjene nekog stranog prava (npr. ugovor o prodaji sklope domaći i strani državljanin na teritoriju treće države. Ovdje dolaze u obzir građanska prava triju država pa se postavlja pitanje koje će od njih biti primijenjeno) To rješava međunarodno privatno pravo primjenom tzv. kolizijskih pravila. Naziv «međunarodno» nije to pravo dobilo zbog toga što je doista međunarodno, nego zato što uređuje privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjima. Ono je unutarnje pravo države. II. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

1. Pojam i vrste pravnih izvora

Građansko pravo kao dio cjelokupnog pravnog poretka predstavlja prvenstveno skup pravnih pravila. Informacije o pravnim pravilima uopće nalazimo u pravnim izvorima. U znanosti o pravnim izvorima postavlja se u prvom redu pitanje određivanje pojma samog naziva izvor ili vrelo prava. Pri pokušaju definiranja tog

6

Page 7: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pojma pokazalo se da je taj pojam mnogoznačan. Definicija pojma izvora prava ovisi o gledištu s kojega se sam pojam promatra. Ako se kod pravnih izvora postavlja težište na onu materijalnu društvenu snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu, koja ga stvara i koja mu je temelj opstanka, govori se o unutarnjim ili materijalnim pravnim izvorima ili vrelima prava. U tom smislu, takvi izvori prava nisu predmet izučavanja građanskog prava. No, ako se kod proučavanja pravnih izvora težište postavlja na oblik u kojemu se pojavljuju pravna pravila, na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava, tada se govori o izvanjskim ili formalnim pravnim izvorima ili vrelima prava. Kada se u svakodnevnoj tekućoj praksi govori o pravnim izvorima uvijek se misli na one u formalnom smislu. Stoga se za svakodnevni govor može upotrijebiti definicija pravnih izvora u formalnom smislu po kojoj su izvori prava različiti oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila. Sami oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila su vrlo brojni. Brojnost izvora izazvala je pojavu njihove klasifikacije čime se omogućuje i lakše snalaženje u golemoj materiji. Budući da znanost o pravnim izvorima spada i djelokrug teorije države i prava te ustavnog prava, u građanskom pravu se obrađuju samo tangencijalno. Za potrebe građanskog prava izvori prava se dijele na državne i društvene izvore prava. Za državni izvor prava karakteristično je da je formalni tvorac prava zakonodavac , a osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz tog izvora je zakon (zakonodavstvo je izvor prava) Obvezujuću snagu norma tu formalno crpi iz državne vlasti, a stvaratelj norme nije istodobno i njezin adresat (norma je heteronomna) Za društveni izvor prava (tzv. autonomno pravo) karakteristični su samouređivanje međusobnih odnosa. Članovima društva, članovima užih i širih asocijacija u vlastitom je interesu uređivanje međusobnih odnosa. Sve te različite odnose država često uopće ne može uređivati. Zbog toga su kod autonomnog prava u načelu oni koji stvaraju normu istodobno i njezini adresati (norma je autonomna) Predmet izučavanja građanskog prava su samo najvažniji izvori građanskog prava: propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna znanost.

2. Propisi

Propis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang koji određuje međusobni odnos propisa, a rangiranje propisa osobito je važno u slučaju sadržajnog sukoba dvaju propisa. Temeljna je odredba Ustava da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom. Od propisa se navode: a) Ustav – kao izvori građanskog prava ustavi u pravilu sadrže relativno mali broj odredaba, ali one za građansko pravo imaju prvorazredno značenje. Ustavom se određuju osnove pravnog, političkog i gospodarskog sustava određene društvene zajednice. Ustav Republike Hrvatske kao izvor građanskog prava sadrži temeljnu odredbu o nepovredivosti vlasništva koja je i jedna od najviših ustavnih vrednota i temelj njegova tumačenja. Jamči se pravo vlasništva i pravo nasljeđivanja, ali se određuje i da vlasništvo obvezuje njegove nositelje i korisnike na doprinošenje općem dobru. Jamče se poduzetnička i tržišna sloboda, a zabranjuje zloporaba monopola. Poduzetnička sloboda i pravo vlasništva mogu se iznimno zakonom ograničiti radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Nezakonito lišeni slobode i osuđeni imaju pravo na odštetu i ispriku. Ustavne odredbe se razrađuju u odgovarajućim zakonima i čine temelj pojedinih građanskopravnih instituta.b) zakon – pod zakonom se razumije akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisan način, a sadrži apstraktno, opće pravno pravilo. Zakon je najčešći i najuobičajeniji pravni izvor. Ipak, pogrešeno je poistovjetiti propis sa zakonom, a pravnu normu sa člankom ili paragrafom. Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon (propis može biti i uredba koji je podzakonski akt) Kod nas građansko pravo nije kodificirano. Mi nemamo građanski zakonik koji bi sadržavao sva ili najveći dio pravila građanskog prava. Bez obzira na određene mane kodifikacije (okamenjivanje pravne norme i otežana prilagodba promjenama u društveno-gospodarskom sustavu), kodifikacija je zbog svojih prednosti (cjelovitost i racionalnost uređenja)

7

Page 8: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ideal koji se nastoji dostignuti. Težnja za kodifikacijom u stanovitoj mjeri je ostvarena kodifikacijom pojedinih dijelova građanskog prava. Tako su pravila obveznog prava sadržana u Zakonu o obveznim odnosima iz 2005., pravila stvarnog prava u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine, a pravila nasljednog prava u Zakonu o nasljeđivanju iz 2003. godine. Ipak, ovi propisi ne pokrivaju cjelokupnu materiju građanskog prava, stoga postoji još čitav niz različitih zakona koji sadrže određeni broj pravila građanskog prava (zakoni o stambenim odnosima, šumama, vodama, zaštiti okoliša i sl.)c) propisi stare Jugoslavije – između stare i nove Jugoslavije nije bilo unutarnjeg pravnog kontinuiteta (Karađorđevićeva Jugoslavija je bila kapitalistička država, dok je Titova bila izgrađivana kao socijalistička država) stoga ni pravni odraz različitih društvenih stvarnosti nije mogao biti jednak. Međutim, budući da su u novoj Jugoslaviji postojali neki društveni odnosi koji su postojali i u staroj (posebno niz imovinskih odnosa zasnovanih na građanskom vlasništvu) bilo je potrebno prekid pravnog kontinuiteta između stare i nove Jugoslavije potvrditi i zakonskim putem. To je učinjeno Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV. 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Tim su zakonom brisani svi okupatorski propisi i proglašeni nepostojećim. Propisi koji su vrijedili do 06. IV. 1941. izgubili su svoju pravnu snagu i nisu se mogli primijeniti kao pozitivni propisi. Ipak, čl. 4. navedenog Zakona otvorio je mogućnost da se primijene i ta pravna pravila, ali samo: ako određena materija nije bila uređena propisima SFRJ, ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ i ustavima socijalističkih republika i ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s načelima socijalističkog pravnog poretka SFRJ. Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1991. bila je dopuštena primjena odredaba OGZ-a i drugih propisa koji su bili na snazi na dan 06. IV. 1941., ali glede točno određenih pravnih instituta i pod uvjetom da su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Svako pravno pravilo ima dva osnovna elementa: a) sadržajni dio i b) normativni dio. U sadržajnom dijelu nalazi se sadržaj niza konkretnih odnosa izražen pomoću pojmova, a u normativnom dijelu nalazi se zapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadržaj. Preuzimajući stare propise ne preuzima se njihov normativni, već isključivo sadržajni dio. Nakon donošenja zakona koji su upućivali na određene stare propise, donesen je Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine. Prema njemu pravni se propisi (zakoni, uredbe, naredbe, pravilnici i sl.) koji su bili na snazi na dan 06. travnja 1941. godine, mogu primjenjivati u Republici Hrvatskoj kao pravna pravila na odnose koji nisu uređeni važećim propisima, ako su u skladu sa posebnim propisima, do stupanja na snagu tog zakona (31. prosinca 1991.) primjenjivana u Republici Hrvatskoj te ako su u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Kada se govori o primjeni starih pravnih pravila, treba imati na umu da je u staroj Jugoslaviji postojalo 6 pravnih područja, stoga stara Jugoslavija nije bila jedinstveno pravno područje. 1. Hrvatske i Slavonija gdje je vrijedio stari OGZ iz 1811. godine, a koji je u Hrvatskoj uveden 1852. 2. Slovenija i Dalmacija – u nekadašnjim austrijskim pokrajinama vrijedio je tzv. novelirani OGZ (tj. stari OGZ sa izmjenama iz 1914., 1915. i 1916. godine)3. Srbija i Makedonija – tu je važio Srpski građanski zakonik iz 1844. godine koji je u biti bio skraćeni prijevod OGZ-a.4. Bosna i Hercegovina – tu je važilo tursko (Medžela) i običajno pravo. Od aneksije 1878. godine počeo se primjenjivati i OGZ. 5. Crna Gora – Baltazar Bogišić, hrvatski pravnik, izradio je Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ), a vrijedio je od 1888., s dopunama od 1898. godine. 6. Vojvodina i Međimurje – ovo su bila područja u kojima nije bilo pisanog zakonskog prava. Slično kao i u Engleskoj, tu je vrijedio sustav sudskih presuda. Stoga su odluke Vrhovnog suda vrijedile kao izvor prava i imale su karakter presedana.

8

Page 9: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

d) retroaktivnost propisa – u svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Ustav Republike Hrvatske propisuje da samo pojedine odredbe zakona mogu imati retroaktivno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati retroaktivno. Zabrana retroaktivnosti važi za zakonodavca relativno jer može odrediti da pojedine odredbe zakona imaju povratno djelovanje, a po prirodi stvari povratno djelovanje imaju svi interpretativni propisi. Nasuprot tome, za suca je zabrana retroaktivnosti apsolutna. On ne može po vlastitoj odluci primijeniti propis unatrag. U pravnoj znanosti su stvorene dvije teorije koje pokušavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa. Prema teoriji stečenih prava, propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata. No zbog sporne prirode ove teorije, Roubier je postavio novu tzv. modernu teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvaćaju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takve situacije već proizvele. Npr. ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stječe s navršenom 18. godinom života, a kasniji podiže tu granicu na 21. godinu, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina ostajali prema klasičnoj teoriji (stečenih prava) i dalje poslovno sposobni, a prema modernoj teoriji bi izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju 18. godine bili valjani.

3. Pravni običaji

Pravni su običaji pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski ima je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter. U pravnom običaju kao izvoru prava moraju biti utjelovljena dva elementa: a) materijalni koji pokazuje da društvena praksa koja se izražava kao vršenje ili nevršenje određenih radnji ili postupaka jest dovoljno gusta, stalna i jednolična i b) psihološki koji se naziva opinio iuris sive necessitatis, tj. uvjerenje da se radi o općeobvezatnom pravnom pravilu ponašanja. Iz toga slijede dvije osnove karakteristike pravnih običaja. U prvom redu pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon prizna. Druga njihova karakteristika je njihova supsidijarnost, što znači da dolaze u obzir samo onda ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije protivno načelima na kojima se temelji čitav pravni poredak određene zajednice. Pravni običaji su izvori našeg građanskog prava. Prema odredbi st. 4. čl. 12. ZOO običaji se, među sudionicima obveznih odnosa kojio nisu trgovci odnosno mješovitim sudionicima (trgovac – netrgovac), primjenjuju kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana. Običaj se može primijeniti i u slučaju da za neki obvezni odnos ne postoji propis. U svakoj pravno uređenoj državi, postoji pravilo da sud mora riješiti svaki slučaj koji stranke pred njega iznesu, a pritom se ne pita postoji li ili ne postoji za takav slučaj propis. Sud bez obzira na to mora donijeti presudu, jer ne smije odbiti tužbeni zahtjev navodeći kao razlog da o tome ne postoji propis. Stoga, ako u nekom konkretnom slučaju koji sud mora presuditi ne postoji pravno pravilo u pozitivnim propisima, niti postoji pravno pravilo iz propisa stare Jugoslavije, sud će se obavijestiti ne postoji li možda u narodu običaj po kojemu bi se mogao riješiti konkretni slučaj. No, nije dovoljno da sud samo ustanovi da doista postoji običaj. Potrebno je da ispita i sadržaj tog običaja. Ako se pokaže da je pravilo koje se izgradilo putem običaja po svojem sadržaju suprotno načelima pravnog poretka, sud takav običaj ne smije primijeniti (subordiniranost običaja zakonskom pravu) Zakonsko pravo ne može priznati običaj koji je po svojem sadržaju suprotan načelima na kojima se to zakonsko pravo temelji (primjer naknade vijenca) U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se, kao dopunski izvor obveznog prava tzv. trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzancama i nastaju kao plod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse sudionika u prometu pa na osnovi tako ustaljenog običaja trgovci očekuju jedan od drugoga da će postupati u skladu s njim. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim

9

Page 10: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

uzancama, a ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga, posebnim uzancama. Prema čl. 12. ZOO trgovački se običaju primjenjuju na obvezne odnose među trgovcima u dva slučaja. Prvi je kad su njihovu primjenu izrijekom ugovorili, a drugi, kad ih redovito primjenjuju, a nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu (npr. ugovorom su drukčije ugovorili) U odnosu na ZOO iz 1978. još su dvije novine. Jedna je u tome da se pored trgovačkih običaja, na obvezne odnose među trgovcima primjenjuje praksa koju su međusobno razvili u svom poslovnom odnosu. Druga je u odredbi st. 3. čl. 12. ZOO prema kojoj se trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu. Prema ZOO iz 1978. je bilo obrnuto, dispozitivni propis je bio ispred trgovačkog običaja. Trgovački običaji, kao i ostali običaji, ne smiju biti protivni Ustavu Republike Hrvatske, kogentnim propisima i moralu društva. Opće uzance za promet robom iz 1954. godine neće se primjenjivati na obvezne odnose među trgovcima koji nastanu nakon stupanja na snagu ZOO 2006. osim ako bi njihova primjena odnosno primjena pojedinih uzanci, bila izrijekom ugovorena.

4. Sudska praksa

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobvezatna pravna norma. Sudska praksa nije izravan, nego neizravan izvor prava. Rješavajući konkretan slučaj, sudac se ne može pozvati niti na koju svoju raniju presudu, niti pak na presudu višeg suda kao na neki propis. Sudska odluka kod nas nema karakter presedana. Sudski presedan kao izvor prava znači takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang općeg pravila i proglašena kao obrazac za rješavanje sličnih slučajeva. Kod nas odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti. Razumije se da sudac koji je uvjeren da je viši sud donio ispravnu presudu neće u konkretnom sličnom slučaju donositi drukčiju presudu. Zato zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse. Iako te zbirke nemaju karakter zakona njihovo objavljivanje je dragocjen izvor saznanja o pravu i njegovoj primjeni. Stoga možemo reći da je poznavanje prava tek onda potpuno kad se upoznamo s njegovom primjenom na pojedinim činjeničnim stanjima, a što je moguće jedino uvidom u sudske odluke. Sudska odluka djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je u konkretnom slučaju i donesena.

5. Pravna znanost

Znanstvena djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi imaju veliko značenje za razvoj pravne znanosti. Izravno utječu na stručno i znanstveno uzdizanje pravničkog kadra, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora. Pravna znanost djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali se sudac ne može u konkretnom slučaju pozvati na neko znanstveno djelo kao zakon. Zato je pravna znanost danas samo neizravan izvor prava.

III. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

1. Pojam građanskopravnog odnosa

Građanskopravni odnos je onaj društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog prava. Društveni odnosi koje uređuje građansko pravo su oni u koje ljudi i njihove udruge (pravni subjekti) ulaze povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

2. Postanak građanskopravnog odnosa

10

Page 11: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Građanskopravni odnos javlja se u prvom redu kao faktički, materijalni društveni odnos. No, prije nego što određeni materijalni društveni odnos uopće nastane, potrebno je da se u društvenom životu dogode neke činjenice, a za takve činjenice se veže sam postanak materijalnog društvenog odnosa (npr. potrebno je prvo razbiti tuđi prozor pa da se uslijed te činjenice zasnuje odnos odgovornosti za štetu) Materijalni društveni odnos postaje građanskopravnim odnosom tek kada ga građansko pravo prizna i uredi. Pretvaranjem određenih društvenih odnosa u građanskopravne pruža se mogućnost da se prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako zatreba, i prisilno ostvare pomoću prava. Isto tako, valja naglasiti da prisilno ostvarenje građanskih prava i obveza nije u pravilu uređeno pravilima građanskog prava nego pravilima građanskog sudskog postupka. Građansko pravo daje samo pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obveza koje imaju subjekti u određenim građanskopravnim odnosima. Pretvaranjem tih faktičkih društveno-gospodarskih odnosa u građanskopravne omogućuje se privredno kretanje. Za uređivanje i ostvarivanje društveno-gospodarskih odnosa služi građansko pravo. Između društveno-gospodarskih odnosa s jedne strane i građanskog prava s druge strane postoji tijesna uzajamna veza i uzajamno djelovanje. Društveni odnosi građanskom pravu daju sadržaj, a građansko pravo tim odnosima daje pravnu karakteristiku. To znači da se društveno-gospodarski odnosi posredstvom pravne norme pretvaraju u građanskopravne čim se dogode neke činjenice koje izazivaju nastanak društvenih odnosa određenog sadržaja. Građansko pravo pretvara određene društvene odnose u građanskopravne zbog činjenica na kojima se ti odnosi zasnivaju i zbog sadržaja kojim su ti odnosi ispunjeni.3. Pravne činjenice

Društveno-gospodarski odnosi nastaju, mijenjaju se i prestaju onda kada se u stvarnom životu dogode određene činjenice. Budući da građansko pravo, koje služi kao regulativ određenih odnosa, mora respektirati stvarno stanje odnosa, može građanskopravni odnos nastati, promijeniti se ili prestati kada se dogode određene činjenice, a takve činjenice se nazivaju pravnim činjenicama. Stoga, činjenice za koje pravo veže postanaka, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava nazivaju se pravnim činjenicama. Iako se pravne činjenice mogu podijeliti prema različitim kriterijima, najvažnija podjela je s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u nastanku samog građanskopravnog odnosa.

4. Vrste pravnih činjenica s obzirom na postanak

S obzirom na postanak, pravne činjenice obično se u teoriji dijele u dvije osnovne vrste: a) prirodni događaji i b) ljudske radnjea) prirodni događaji – oni postaju pravnim činjenicama kad pravo na njih veže pravne učinke (npr. rođenje, smrt, protek vremena i dr.) Prirodni događaji za koje pravo veže pravne učinke nazivaju se i pravnim događajima.b) ljudske radnje – to su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Ljudske radnje se dijele na dopuštene i nedopuštene. Dopuštene ljudske radnje nazivaju se i pravne radnje ili pravna djelovanja, a među njima najvažniji su pravni poslovi. Pravni posao je stranačko očitovanje volje usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka, a takvi pravni učinci su postanak, promjena ili prestanak građanskopravnog odnosa. Nedopuštene ili protupravne ljudske radnje zovu se delikti. U građanskom pravu nazivaju se građanskim deliktima za razliku od kaznenih. Delikt je protupravna radnja uz koju pravila građanskog prava i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu.

5. Vrste pravnih činjenica s obzirom na funkciju

11

Page 12: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Za postanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa u pravilu je potrebno više činjenica. Skup svih činjenica koje su potrebne za nastanak nekog građanskopravnog odnosa naziva se činjenično stanje. Ipak, sve činjenice nemaju jednaku funkciju pa se zato s obzirom na funkciju pravne činjenice obično razvrstavaju u nekoliko grupa. Pravne činjenice mogu se javljati kao pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija. Npr. da bi nastao nasljednopravni odnos potrebno je ispunjenje više činjenica:1. smrt ostavitelja (živu osobu ne možemo naslijediti)2. postojanje imovine (ako je nema, nema se što naslijediti)3. živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja4. sposobnost nasljednika da naslijede5. oporuka u korist određenog nasljednika ili nasljednik (ako nema oporuke) mora biti ostaviteljev krvni srodnik, bračni drug ili posvojenik.a) pretpostavka – pretpostavkom se naziva samo ona pravna činjenica koja je kao činjenica doista nastala u stvarnom životu. Stoga, ako je netko doista umro, tada je ta pravna činjenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Iz navedenog slijedi da je pretpostavka pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos. Dok se u običnom govoru izraz pretpostavka upotrebljava onda kad nismo sigurni je li se nešto dogodilo ili nije, u građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom razumijemo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek dokazati. Funkcija pretpostavke je da povezuje građanskopravni odnos sa stvarnim društveno-gospodarskim odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinstvo. b) pravna osnova – ovdje se mišljenja razilaze i upitno je je li ona uopće vrsta pravne činjenice. Prema jednom shvaćanju sve pretpostavke nemaju podjednako značenje i potpuno istu funkciju kod nastanka samog odnosa. Analiza pokazuje da istodobno sa samim građanskopravnim odnosom nastaju u tom odnosu i određena prava za subjekte između kojih je odnos nastao. Ta prava koja subjekti dobivaju unutar građanskopravnog odnosa nazivaju se subjektivna građanska prava. U svakom je građanskopravnom odnosu bar jedan subjekt nositelj subjektivnog prava. Ako se pitamo otkuda nastaju ta subjektivna prava, vidi se da ona postoje unutar građanskopravnog odnosa, ali su i nerazdruživo povezana uvijek s jednom od pretpostavki, tj. izlaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta pretpostavka za koju je povezano i iz koje nastaje subjektivno građansko pravo razlikovala od svih ostalih pretpostavki koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Bez nje nema nastanka građanskopravnog odnosa jer se upravo uz nju veže postanak subjektivnog prava. U tom smislu je pravna osnova bitna pretpostavka, dok su ostale samo potrebne. Prema tom gledištu, pravna osnova bi bila ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih građanskih prava. Pravna osnova je ona središnja činjenica oko koje se grupiraju sve ostale potrebne pravne činjenice, a zato ona i daje i određuje karakter samog građanskopravnog odnosa. Pravna osnova uvijek prethodi pravnom odnosu pa pravni subjekt kad dokazuje svoje subjektivno pravo, mora uvijek dokazati i postojanje pravne osnove kao činjenice iz koje izvodi to svoje subjektivno građansko pravo (pravna osnova je karakteristična po tome što se njezino postojanje mora uvijek dokazati) Iz primjera iz nasljednog prava, pravna osnova bi bila činjenica iz koje određeni nasljednik izvodi svoje pravo da naslijedi konkretnog ostavitelja (oporuka ako postoji ili činjenica da je ostaviteljev bračni drug, krvni srodnik ili usvojenik, tj. zakonsko nasljedno pravo) Često se brka pojam pravnog izvora i pravne osnove. To su dva različita pojma i po sadržaju i po značenju i po funkciji. Pravni izvor je oblik u kojem se javlja pravno pravilo, a pravna osnova je činjenica iz koje nastaje subjektivno pravo. Prema drugom gledištu, pravna osnova je pravno pravilo ili pravna norma koja sadrži ovlaštenje, dužnost, odgovornost ili zabranu određenog ponašanja. Iz prethodnog primjera, pravna osnova oporučnog nasljeđivanja bila bi zakonska odredba na temelju koje se priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje. Pravna osnova npr. odgovornosti za štetu bila bi odredba iz ZOO kojom se nalaže dužnost naknade štete onome tko je drugom

12

Page 13: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nanese. Prema tom gledištu, ukupnost pretpostavaka potrebnih za nastanak građanskopravnih odnosa te subjektivnih prava i obveza, ne iscrpljuje se činjeničnim stanjem. Osim činjenica obuhvaćenih činjeničnim stanjem, potrebna je kao pravna pretpostavka i pravna norma kojom se uređuje određeni građanskopravni odnos. U odnosu prema ostalim pretpostavkama, pravna norma je vremenski i logički primarna. Prije i bez pravne norme ne mogu biti poznate činjenice koje se traže kao pretpostavke za nastanak nekog građanskopravnog odnosa, niti mogu imati pravno relevantno značenje. Dispozicijom pravne norme daje se pravnim subjektima ovlaštenje, nalaže dužnost i odgovornost ili se izriče zabrana određenog ponašanja, ako i kada nastanu hipotezom predviđene činjenice. Subjektivno pravo i dužnost određenog ponašanja nalaze svoje pravno uporište ili normativnu odnosno pravnu osnovu (temelj) u pravnoj normi, konkretnije u dispoziciji određene pravne norme. No, da bi nastao konkretni građanskopravni odnos s pravima i obvezama za određene subjekte, nije dovoljna pravna osnova, nego je potrebno da se ostvare i sve činjenice koje se pravnom normom traže kao pretpostavke. U uzročnom kompleksu nastanka jednog građanskopravnog odnosa uvijek se nalaze pravna i činjenična osnova. Utvrđivanje postajanja konkretnog subjektivnog građanskog prava i pravne obveze podrazumijeva obvezatno dokazivanje njihove pravne i činjenične osnove. Bit ovog gledišta je u tome što pravna osnova za razliku od prethodnog gledišta nije dio činjeničnog stanja pa prema tome ni vrsta pravne činjenice. Ona se ne može poistovjetiti s pravnim izvorom, zakonom, ustavom ili nekim drugim izvorom, budući da je pravna osnova uvijek određena, konkretna pojedinačna pravna norma. Pravne činjenice ulaze i činjenično stanje i prema tom gledištu nije moguće logički braniti razlikovanje između bitnih i potrebnih među njima, tim više što, u slučaju da samo jedna od njih nedostaje, pravni odnos ne može nastati, promijeniti se ili prestati. Prema tom gledištu u krug posebnih vrsta pravnih činjenica ulazile bi samo pretpostavka, predmnjeva i fikcija. c) predmnjeva ili presumpcija – kad bi se sve pravne činjenice koje su potrebne za nastanak građanskopravnog odnosa morale pojaviti kao pretpostavke (tj. kao činjenice koje su se za sigurno dogodile) tada vrlo često ne bi ni mogao nastati građanskopravni odnos. U građanskom pravu se za svaki pravni odnos točno određene pravne činjenice koje su potrebne da bi taj odnos nastao, ali nigdje nije rečeno da se sve te činjenice moraju pojaviti kao pretpostavke. Iako se u većini slučajeva sve potrebne pravne činjenice javljaju kao pretpostavke, događa se i da građanskopravni odnos ne bi mogao nastati jer za neke od potrebnih pravnih činjenica nije još sigurno da su doista nastale, tj. nisu se ostvarile kao pretpostavke. Građansko pravo smatra da nije potrebno čekati otklanjanje te nesigurnosti jer pravo poznaje i pravne činjenice koje se nazivaju predmnjevama ili presumpcijama. To omogućava nastanak građanskopravnog odnosa iako za sve potrebne činjenice još nije sigurno jesu li se doista dogodile. Predmnjeva ili presumpcija je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Takva pravna činjenica se naziva još i pravna predmnjeva (praesumptio iuris) Ipak, ne može se svaka pravna činjenica tretirati kao presumpcija, nego samo ona za koju propis to odredi i time se sprječava samovoljno stvaranje presumpcija. Izraz pravna presumpcija postavljao se u pandektarnom pravu kao suprotnost tzv. faktičnoj presumpciji (praesumptio facti) gdje je sudac slobodnim logičkim zaključivanjem iz jedne općepoznate (notorne) ili dokazane činjenice izvodio zaključak da je istinita i neka druga činjenica. Iz primjera iz nasljednog prava vidi se da je među pravnim činjenicama koje dovode to oporučnog nasljeđivanja potrebna i smrt ostavitelja. No, događa se da ne možemo sa sigurnošću utvrditi smrt ostavitelja jer je npr. nestao. Stoga pravo ovdje uskače ustanovom proglašenja nestalih za umrle. Proglasivši u određenom postupku ostavitelja umrlim, nasljednik ili nasljednici dobivaju na temelju oporuke ostaviteljevu imovinu. Umjesto pretpostavke, pravo je pomoglo ostvarenju oporučnog nasljeđivanja pomoću presumpcije. Ako bi se dokazalo protivno, ostavitelj dobiva ponovno svoju imovinu jer se ne može otvoriti nasljeđivanje ako je ostavitelj doista živ. Kod pravne ili tzv. oborive predmnjeve treba istaknuti da se nikad ne dokazuje ono što se predmnijeva nego uvijek ono što je predmnjevi suprotno. U propisima je pod izrazom «smatra se» u pravilu riječ o predmnjevi. No, osim pravne predmnjeve (praesumptio iuris) koja se uvijek može oboriti protudokazom, u pravu je poznata i tzv.

13

Page 14: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

neoboriva predmnjeva koja se naziva još i pravna predmnjeva i o pravu (praesumptio iuris et de iure) Neoboriva predmnjeva znači da se po propisu smatra neka činjenica dokazanom, a protudokaz uopće nije dopušten. Tipična takva presumpcija je poznavanje stanja u zemljišnim knjigama jer se smatra da je svakome stanje u zemljišnim knjigama poznato makar određena osoba nikad nije bila u gruntovnici (načelo publiciteta zemljišnih knjiga) Kod praesumptio iuris et de iure nije moguć protudokaz jer uvijek kad se treba dokazati postojanje nekog subjektivnog prava, uvijek se dokazuju samo činjenice iz kojih se to pravo izvodi. Kod praesumptio iuris et de iure ne radi se samo o tome da se neka činjenica uzima kao dokazana, nego se uzima kao dokazano i samo pravo koje se iz te činjenice izvodi. Zbog toga u takvim točno određenim slučajevima pravo ne dopušta izvođenje protudokaza. Vrlo često se miješaju izrazi i pojmovi predmnjeva i pretpostavka što je pogrešno. Iako su i pretpostavke i predmnjeve pravne činjenice, između njih je bitna razlika. Pretpostavka mora postojati, a za predmnjevu se smatra da postoji. d) fikcija – za nastanak i ostvarenje pravnih odnosa pravo se ne služi samo sustavom pretpostavki i presumpcija nego vrlo često mora uzeti u pomoć i tzv. fikcije. Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki građanskopravni odnos (npr. fikcija poznavanja objavljenih pravnih propisa ili fikcija nasciturusa u nasljednom pravu po kojem začeto, ali još nerođeno dijete može naslijediti oca koji je umro prije nego se dijete rodilo. ZOO kaže da se uzima da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima pod uvjetom da se rodi živo) I za fikciju vrijedi da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, nego samo ona za koju propis to dopusti, a u propisu se fikcija u pravilu označava riječima «uzima se» Postojanje fikcija pokazuje da građansko pravo nije ropski odraz stvarnosti jer to pravo može uzeti da nešto postoji kao pravna činjenica iako u stvarnom životu te činjenice uopće nema.

IV. SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

1. Pojam pravnog subjekta

Nema pravnog odnosa između ljudi i stvari već samo između ljudi. Između čovjeka i stvari može postojati samo faktički odnos. Putem pojma pravnog subjekta, građansko pravo je izrazilo činjenicu da u građanskopravnom odnosu samo ljudi se mogu pojaviti kao sudionici. Pravni subjekt se definira kao nositelj prava i obveza. Za pravni subjekt vrlo se često u pravu koristi izraz osoba, stoga se izraz pravni subjekt i osoba upotrebljavaju kao sinonimi. Za pravni subjekt je s gledišta građanskog prava karakteristično da se on pojavljuje kao sudionik u građanskopravnim odnosima. Ipak, u suvremenim građanskopravnim odnosima ne pojavljuje se samo čovjek-pojedinac, nego se pojavljuju i razne društvene tvorevine odnosno udruge (organizacije) Zbog toga se pojavila potreba da se i neke društvene tvorevine pretvore u pravne subjekte. U prvom redu kao pravni subjekt, tj. kao nositelj prava i obveza se može pojaviti ljudsko biće, živ čovjek i tada govorimo o fizičkoj ili naravnoj osobi. Ako se kao pravni subjekt pojavljuje društvena tvorevina, tada se govori o pravnoj osobi. Stoga pravni subjekt može biti: a) fizička ili naravna osoba i b) pravna osoba. Da bi se pravni subjekt mogao uključiti u građanskopravne odnose i biti njihov sudionik potrebno je da ima dva osnovna svojstva: pravnu i poslovnu sposobnost.

2. Pravna sposobnost

14

Page 15: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Pravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza. Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta i on ne može postojati bez pravne sposobnosti. Ako bi fizičkoj osobi oduzela pravna sposobnost, takav čovjek bi s pravnog gledišta postao stvar (u prošlosti rob) Iz povijesnog iskustva vidimo da pravna sposobnost nije neko prirođeno čovjekovo svojstvo jer to svojstvo priznaje pravni poredak koji je nastao kao pravna nadgradnja nad gospodarskom osnovom koja po svom karakteru traži da se sudionicima društvenih i gospodarskih odnosa prizna pravni subjektivitet. Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom čovjeku izraz je demokratskih shvaćanja u društvu, ako na pravnu sposobnost gledamo kao na političko, a ne samo pravno pitanje. Ako bi se pravnoj osobi oduzela pravna sposobnost, tada bi pravna osoba prestala postojati. Zato npr. administrativni akt kojim se zabranjuje neka organizacija građanskopravno znači oduzimanje pravne sposobnosti toj organizaciji.

3. Poslovna sposobnost

Drugo svojstvo koje ima pravni subjekt je poslovna sposobnost. Poslovna sposobnost je svojstvo da se svojim vlastitim aktivitetom (vlastitim očitovanjima volje) stječu prava i obveze. ZOO slično definira poslovnu sposobnost i kaže da svaka poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima stvarati pravne učinke. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali svaki pravni subjekt ne mora imati i poslovnu sposobnost, niti jednak stupanj poslovne sposobnosti. Pravna i poslovna sposobnost su svojstva, a ne prava i dužnosti, a sama razlika između svojstva i prava jest da se osoba može odreći svojih subjektivnih prava, ali se ne može sama odreći svojih svojstava. Fizičkoj osobi danas se uopće ne može oduzeti pravna sposobnost, nego samo poslovna i zbog zakonom određenih razloga (institut lišenja poslovne sposobnosti)

4. Deliktna sposobnost

Osim pravne i poslovne, pravni subjekti imaju još jedno svojstvo – deliktnu sposobnost ili uračunljivost, ubrojivost. Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelanja. Kod poslovne sposobnosti se traži tzv. pravno relevantna volja pravnog subjekta, a kod deliktne sposobnosti se traži određeni stupanj svijesti (mogućnost samoopredjeljenja) Stoga i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne (npr. i alkoholičar kad je trijezan može biti svjestan da ne smije razbijati tuđe prozore) Izrazom pravno relevantna volja se označava volja koju pravo uvažava, tj. u onom trenutku kada ju je pravni subjekt očitovao, pravo za to očitovanje volje veže određene pravne posljedice, odnosno pravne učinke. Kod fizičke osobe potpuna poslovna sposobnost nastupa s navršenom 18. godinom, a deliktna sposobnost s navršenom 14. godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14. godina potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav što se predmnijeva. Maloljetnik od navršene 7. do navršene 14. godine nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje. To je moguće jer je njegova deliktna nesposobnost prema ZOO samo oboriva predmnjeva pa je dopušteno dokazivati suprotno. A. Fizička ili naravna osoba

1. Pojam fizičke osobe

Živ čovjek kao subjekt prava naziva se fizičkom ili naravnom (prirodnom) osobom.

2. Postanak fizičke osobe

15

Page 16: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Fizička osoba postaje rođenjem. To znači da dijete čim se rodi, dobiva pravnu sposobnost, tj. postaje nositelj prava i dužnosti. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti sposobno za život, no porod mora biti završen. Po našem pravu se predmnjeva da je dijete rođeno živo, a tko tvrdi protivno, mora to i dokazati. Pitanje je li dijete rođeno život ili mrtvo ima u pravu veliko značenje. Ako je dijete bilo rođeno živo i odmah iza toga umrlo, ono je ipak bilo jedan trenutak pravni subjekt što je dovoljno da izazove značajne posljedice, npr. u nasljednom pravu. Da bi se začetom, ali nerođenom djetetu sačuvala neka prava koristi se fikcija (nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur) Pritom se mora paziti na sljedeće: 1. da fikcija mora ići u korist nasciturusa i 2. da se dijete doista mora roditi živo. Ako dođe do pobačaja ili se dijete rodi mrtvo, tada ne nastaje novi pravni subjekt, a to znači da samim time otpadaju i sve pravne posljedice fikcije.

3. Prestanak fizičke osobe

Fizička osoba prestaje smrću i time se gubi pravna sposobnost. Zbog mogućnosti presađivanja ljudskog tijela postavilo se pitanje prestaje li fizička osoba već kliničkom ili istom biološkom smrću. U tu svrhu su doneseni propisi prema kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja ako je na osnovi medicinskih kriterija i na propisani način sa sigurnošću utvrđen prestanak rada mozga i srca.

4. Proglašenje umrlim

Često se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva. Budući da njezine pravne odnose treba riješiti, pravo se u takvim slučajevima služi presumpcijom smrti (institut proglašenja nestale osobe umrlom) Stoga se proglašenjem nestale osobe umrlom samo predmnijeva i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. Od proglašenja nestale osobe umrlom treba razlikovati postupak za dokazivanje smrti. U tom slučaju se sigurno zna da je neka osoba mrtva, ali se ne zna kad je točno umrla. Ustanovljenje dana smrti važno je za nasljedno pravo i zato da bi se u matičnim knjigama mogla ubilježiti smrt. Ponekad će biti iznimno teško utvrditi točno vrijeme smrti. Kad je npr. više osoba umrlo u istoj prometnoj nesreći trebalo bi utvrditi jesu li sve umrle u istom trenutku ili različitim trenucima. ZOO je za takvu situaciju postavio predmnjevu: u dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge. Pretpostavke i postupak proglašenja umrlim i dokazivanja smrti uređeni su posebnim zakonskim propisima.

5. Poslovna sposobnost fizičke osobe

Osnovna funkcija pravne sposobnosti je u tome da se pomoću nje subjekti mogu uključiti u prometno zbivanje. Nasuprot, poslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zaštiti pravnih subjekata jer se očitovanja volje pravnih subjekata ne mogu uvažiti kod svih fizičkih osoba u jednakoj mjeri. Pravo vodi računa o razlici koja postoji među ljudima s obzirom na fiziološki trenutak kao što je dob. Voljne dispozicije djeteta ne mogu se tretirati jednako kao one odraslog čovjeka te time u pravu i jednako uvažavati. Stoga se javlja potreba da se kod nekih fizičkih osoba očitovanje volje usmjereno na stjecanje prava i obveza prizna potpuno, da se kod drugih učinak takvog očitovanja ograniči, odnosno da se kod trećih očitovanje volje uopće pravno ne prizna. To se postiže i izražava gradacijom, stupnjevanjem poslovne sposobnosti fizičkih osoba. Tim institutom pravo štiti svoje subjekte. Unutar poslovne sposobnosti postoje tri stupnja: puna poslovna sposobnost, ograničena poslovna sposobnost i poslovna nesposobnost.

16

Page 17: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

a) puna ili potpuna poslovna sposobnost – stječe se punoljetnošću, stoga punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove. Prilikom sklapanja pravnih poslova može se poslužiti ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom) Punu poslovnu sposobnost može steći i maloljetnik ako sklopi brak uz dozvolu suda ili ako postane roditeljem ako je stariji od 16 godina i ako je mentalno zreo. O tome odlučuje sud u izvanparničnom postupku na prijedlog maloljetnika, a po pribavljenom mišljenju CSS-a i saslušanja roditelja maloljetnika.b) ograničena i djelomična poslovna sposobnost – osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću u pravilu mogu same sklapati pravne poslove, ali takvi poslovi važe onda kad ih odobri zakonski zastupnik kojeg ima osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću. Pravni posao koji sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti naziva se šepavi pravni posao (negotium claudicans) Posao šepa dok zakonski zastupnik ne da odobrenje. Osoba koja nema punu poslovnu sposobnost može prema ZOO vlastitim očitovanjima volje stvarati samo one učinke koji su određeni zakonom (prema OBZ-u) Prema njemu ograničeno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti sud određuje krug poslova koje takva osoba nije sposobna samostalno poduzimati (npr. raspolagati imovinom ili plaćom i sl.) Za valjanost pravnih poslova potrebno je odobrenje skrbnika. Poslove koji nisu izrijekom navedeni u odluci o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti, tj. čije sklapanje nije zabranjeno sudskom odlukom, osoba može samostalno poduzimati. OBZ isto navodi da maloljetnik koji se zaposli (s navršenih 15 godina i uz suglasnost roditelj) ima djelomičnu poslovnu sposobnost jer on samostalno upravlja imovinom koju stekne radom, ali mora pridonositi za svoje uzdržavanje. c) potpuna poslovna nesposobnost – ove osobe ne mogu uopće sklapati pravne poslove, a za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici. Prema OBZ-u potpuno su poslovne nesposobni maloljetnici do navršenih 18 godina života (osim ako sklopi brak ili postane roditeljem) i punoljetne osobe koje su iz zakonom određenih razloga, potpuno lišene poslovne sposobnosti. Razlozi za potpuno ili djelomično lišenje poslovne sposobnosti su duševna bolest, mentalno oštećenje, ovisnost o opojnim sredstvima, senilnost (demencija) i sl. pod uvjetom da uslijed njih osoba nije u stanju brinuti se o vlastitim pravima i interesima, odnosno ako ugrožava prava i interese drugih osoba.

B Pravna ili juristička osoba

1. Pojam pravne osobe

Pravna osoba (juristička, moralna) je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Priznavanje pravne sposobnosti pojedinim društvenim tvorevinama javilo se kao posljedica određenih zahtjeva što ih je postavio gospodarski i socijalni život. Kad jedno društvo uđe u fazu robnonovčane privrede, vrlo brzo se pokazuje da u društvu treba ostvariti takve svrhe i postići takve ciljeve za koje čovjek pojedinac jednostavno nije sposoban jer prelaze fizičku i imovinsku snagu pojedinca. Isto tako, za postizanje nekih ciljeva često je potrebno takvo vremensko razdoblje koje znatno prelazi prosječan vijek ljudskog života. Pravo uvažava činjenicu da je za postizanje određenih društvenih ciljeva potrebno ujedinjavanje fizičkih i gospodarskih snaga u okvirima određenih društvenih tvorevina, tj. određenih socijalnih organizacija. Stoga se takvim organizacijama priznaje pravna sposobnost da bi im se omogućilo uključivanje u građanskopravne odnose.

2. Pravna narav pravne osobe

a) povijesni korijeni pravne konstrukcije pravne osobe – korijeni pravne konstrukcije pravne osobnosti jurističke osobe nalaze se u srednjovjekovnim pravnim shvaćanjima koja dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a

17

Page 18: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dijelom u germanska i druga običajna prava europskog kontinenta. Kasnije je na tim temeljima pandektna i civilistička doktrina od Heisea i Savignya satkala pravnu osobnost pravne osobe. Za pandektiste je ishodišna točka i model pravnog subjektiviteta bio čovjek što je za izgradnju pravne osobe kao pravnog subjekta imalo dalekosežne posljedice. U duhu rimskog prava reafirmiran je rimski individualistički koncept da samo čovjek pojedinac može biti pravni subjekt, persona jer je samo on nositelj slobodne volje. Pandektisti još nisu učili da je supstrat pravnog subjektiviteta kod čovjeka zapravo živo ljudsko tijelo. Oni su proglasili pravnim subjektom čovjeka kao biće obdareno vlastitom voljom koja je jedini mjerodavni tvorac subjektivnih prava u okviru određenog pravnog poretka (npr. prema Windscheidtu) To je bilo vrijeme kad je na području znanosti o subjektivnim pravima suvereno vladala teorija o gospodstvu volje (Willensdogma) Time se nikako nije mogao riješiti problem pravnog subjektiviteta postojećih organizacija i društvenih tvorevina jer one prema shvaćanju pandektista nisu mogle biti personae. Najvažnije pitanje nije bilo može li se pojedinoj organizaciji priznati neko pravo ili može li neka društvena tvorevina preuzeti neku konkretnu obvezu. Pitanje se postavilo na širem općeteorijskom planu s dalekosežnim praktičnim posljedicama, a glasilo je da li mogu organizacije kao i čovjek ulaziti u sve pravne odnose. Tražio se generalni stav, a znanost je trebala dati neku vrstu općeg pravila. Za nalaženje rješenja trebalo je pronaći teorijski model po kojem bi se premostio jaz između individualističkog i tzv. kolektivističkog koncepta. Taj kolektivistički koncept (umjesto pojedinca susreće se s problemom grupe) bio je u rimskom pravu tek sporadično indiciran. Ulpijan u Digestama kaže da ako se nešto duguje društvu ne duguje se pojedincima (njegovim članovima) niti pojedinci duguju ono što duguje društvo. Time se ne može odgovoriti na pitanje da li ovakav stav znači pobjedu individualističkog koncepta prema kojemu se zajednica kao poseban subjekt odvaja od skupa članova ili pak kolektivističkog koncepta prema kojem je društvo još uvijek zbroj svojih članova. U smislu pobjede individualističkog koncepta potrebne su dvije pretpostavke: a) postojanje izgrađenog općeg pojma pravnog subjektiviteta i b) teorijske predradnje koje bi omogućile misaono razdvajanje supstrata pravne osobnosti od same te osobnosti. Budući da u Ulpijanovo vrijeme nisu mogle te pretpostavke biti ostvarene, time je Ulpijan dao samo jedno konkretno rješenje koje je u tadašnjim društvenim odnosima bilo najpraktičnije jer nije sigurno imao namjeru pronalaziti neko generalno pravilo. Isto kao što su rimski pravnici izgradili pojedine tipove pravnih odnosa (najam, zajam, kupoprodaja) a da ipak iz toga nisu izvukli apstrakciju koja se danas naziva pravni posao, isto tako su i kod pitanja pravnog subjektiviteta, usprkos pravilnim pojedinačnim konkretnim rješenjima, smatrali nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se danas naziva pravna osobnost. Dok su rimski pravnici rješavali konkretna pitanja, glosatori su u svoja razmišljanja unosili već spekulativne elemente. Glossa ordinaria ističe da ovaj Ulpijanov fragment nije ostao nezapažen od glosatora. Glosatori su komentirajući tekst jasno postavili teorijsko pitanje je li universitas identična sa skupom članova pojedinaca ili nije. To pitanje je postalo nukleus svih kasnijih razmišljanja i spekulativnih zahvata povezanih s problematikom ne samo korporacija nego i mutatis mutandis pravnih osoba uopće. Međutim, izgleda da u vrijeme djelovanja glosatora praktične potrebe nisu imperativno tražile opće pravno rješenje, a ni znanstveni analitički aparat nije bio dorastao za ispravno rješavanje pravilno postavljenog pitanja. To su sve vjerojatno razlozi zašto su glosatori dali o istom problemu kontradiktorna rješenja. U kardinalnom pitanju glosatori su prihvatili tezu da je universitas identična sa skupom pojedinaca, ali paralelno sa tom tezom često su spominjali i drugu sasvim suprotnu da ono što pripada društvu ne pripada pojedincima, stoga iz ovoga možemo zaključiti da se suma pojedinaca ne podudara sa društvom. Usprkos takvom stavu, glosatori su dali svakom članu pravo na alikvotni dio društvene imovine. To se smatra u literaturi neobjašnjivom anomalijom. Glosatorski proturječni koncept ispravio je i usavršio s pozicija kanonskog prava papa Inocent IV. (Sinibaldo de Fiescho) koji se vratio korak bliže rimskom shvaćanju, a u njegovo doba izraz personae je počeo dobivati novi sadržaj. Budući da supstrat subjektiviteta i sam subjektivitet nisu bili odvojeni, ne može ni universitas biti drugo nego pojam, netjelesno biće, nomen iuris pa stoga ne može biti ni ekskomunicirana. Međutim, kao nomen iuris, universitas ne

18

Page 19: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

može biti ni subjekt u pravu. Inocent je ušao u literaturu svojom poznatom tvrdnjom: «cum collegium in causa universitatis fingitur una persona» Time je formulirana osnovna postavka tada stvorene, a 600 godina kasnije od Savignya prihvaćene i dalje razvijane teorije fikcije.

b) Skica osnovnih pravnih teorija o pravnoj osobi

1. Teorija fikcije

Prema teoriji fikcije, određene društvene tvorevine nisu personae jer nisu bića obdarena vlastitom voljom. Tu se samo zamišlja da pesona postoji, subjekt da se fingira. Taj je zamišljeni, fingirani subjekt Heise prvi u literaturi nazvao jurističkom osobom. Pandektisti su preko učenja Savignya prihvatili teoriju fikcije jer je ona ostavljala nedirnutim rimski individualistički koncept, ali je ipak omogućavala da se čitav splet praktičnih i svakodnevnih pravnih odnosa razriješi tako da je čovjek pojedinac njihov subjekt. Teorija fikcije (po Savignyu) znači ne samo uspostavljanje rimskog koncepta jednog i jedinstvenog subjekta bez obzira na supstrat nego i pobjedu nad učenjem prirodnopravne škole o pravnoj osobi. Prirodnopravna škola je putem krajnje razvijenog individualizma teoretski svela pravnu osobu pod nazivom moralna osoba zapravo na zajedničko ime skupa svih pojedinaca. U pravnoj se znanosti smatra da teorija fikcije nije uspjela riješiti sudbinska pitanja povezana s pravnom osobom. U prvom redu se navodi da nije odredila pretpostavke da bi neka tvorevina mogla uopće biti proglašena makar i fingiranim pravnim subjektom. Zbog toga se smatralo da teorija fikcije daje zakonodavcu odriješene ruke da sasvim svojevoljno daje ili oduzima pravnu sposobnost. Ta veza između propisa i pravnog subjektiviteta pravne osobe ostala je do danas vladajući koncept u znanosti o pravnoj osobi. Kritički napadi na ovu teoriju javljali su se zbog toga što organizacije koje su počele imati sve važniju ulogu u društvenom i gospodarskom životu kapitalističkog društva nisu mogle kao nova društvena snaga dugo trpjeti teorijsku nesigurnost glede svog postanka, djelovanja i opstanka. Teorija fikcije danas se naziva klasičnom teorijom jer su sve druge teorije koje su pokušale objasniti pravnu narav pravne osobe nastala kao plod kritičkih osvrta na tu teoriju. Teorija fikcije je bila prva sa građanskopravnog aspekta koja je pokušala pravno riješiti problematiku jurističke osobe. Osnovna karakteristika, ali i temeljna pogreška prvih pandektista bila je u poistovjećivanju pravne osobnosti s njezinim supstratom, stoga bi upravo u vezi sa supstratom pravne osobnosti trebalo tražiti prve kritičke napade na teoriju fikcije. U pravnoj filozofiji 19. stoljeća nazire se misao da nastali pravni subjektivitet predstavlja juridičku stvarnost. Kad se ta misaona operacija odvajanja od pravnog subjektiviteta od njegove podloge, od njegova supstrata primijenila na čovjeka kao personu, primijetilo se da supstrat pravnog subjektiviteta nije volja, nego živ čovjek, živo ljudsko tijelo (corpus) Kad je trebalo istu takvu operaciju primijeniti na pravnu osobu, postavilo se pitanje što zapravo treba ukloniti u vrijeme kad je teorija fikcije predstavljala vladajući koncept o pravnoj naravi pravne osobe. U znanstvenoj kritici najprije se pokušala otkloniti fikcija i tada se konstatiralo da zapravo teorija fikcije i ne izmišlja pravni subjektivitet. Pravna osobnost postojala je u pravu kao juridička realnost. Fingiralo se samo da tu osobnost, da taj subjektivitet ima određena društvena tvorevina, grupa ljudi ili dobara. Stoga, ni teorija fikcije nije polazila ex nihilo.

2. Potvrdne teorije

a) Organska teorija

19

Page 20: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Onu realnost koja je ostala kada se otklonila fikcija, smatrao je jedan znanstveni pravac koji je težište polagao samo na ispitivanje ljudskog kolektiva, stvarno postojećom kolektivnom osobom koja je isto tako kao i čovjek živi organizam. Korijeni ove teorije koju je postavio Beseler, a razvio Gierke, poniru u staro germansko pravo. Zato se ova teorija naziva organskom, ali i germanskom. U tom organizmu, kao i kod čovjeka, pojedine stanice gube svoju samostalnost, ali ta teorija očigledno pretjerano biologizira kolektiv ljudi. Na tu se tezu nastavlja ona koja postavlja težište na postojanje kolektivne volje. Taj pravac koji kolektiv više psihologizira veže se uz Zintelmanna. Ova teorija upozorila je na realnu egzistenciju pravnih osoba i skrenula je pozornost na važnost i značenje organa. Iz ove teorije je moderna civilistička doktrina izvela učenje prema kojemu je radnja organa (tijela) radnja same pravne osobe, dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja. To učenje je značilo priznavanje poslovne sposobnosti pravnoj osobi. Krupni nedostatak ove teorije je u tome što je poistovjetila organizam i organizaciju. Tretiranje pravne osobe kao organizma bila je sasvim nepotrebna personifikacija koja ipak ne bi mogla tu tvorevinu pretvoriti u biološki jedinstven organizam. Ipak, brisanje fikcije pokazuje da pravna osoba mora biti realno egzistentna organizacija.

b) Teorija pravne realnosti

Ovu misao razradila je francuska civilistička doktrina, polazeći od Michouda i Saleillesa sa stajališta da pravni subjektivitet može postojati iako nema biološkog supstrata. Radi se o egzistenciji pravne stvarnosti koja nikada nije čist i jednostavan otisak obične stvarnosti. Pravo može realni svijet izraziti samo ako ga preradi na sebi svojstven način. Ne ukidajući vezu između baze i nadgradnje, dali su relativnu samostalnost nadgradnji. Time su dobili polazišnu točku prema kojoj u realnom životu postoje pojedinačni, ali i kolektivni interesi koji se ne ostvaruju na jednak način. Svaki kolektivni interes, koji je različit od individualnog, traži osnivanje pravne osobe (organizaciju, organe, predstavnike koji će moći dane interese braniti i ostvarivati u pravnim odnosima) Budući da subjektivno pravo nije ništa drugo nego pravom zaštićeni interes (Ihering) jasno je da i kolektivni interesi moraju imati svoje subjekte u slučaju kad se pravno štite. Ti subjekti su pravne osobe, koje su sredstvo pravne tehnike da se kolektivni interesi izraze i zaštite. Teorija pravne ili tehničke realnosti naglašava dva osnovna načela:a) da treba priznati postojanje pravne osobe, čak i u slučaju zakonske šutnje, uvijek kad se kolektivni interes organizirano izrazi i b) da treba priznati sva prava pravnoj osobi, čak i preko zakonskog teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa. Ova teorija predstavlja pravni izraz liberalističkih načela i po svojim osnovnim postulatima je posve suprotna teoriji fikcije, koja ne traži samo priznanje pravne osobnosti propisom, nego propisom oštro i strogo određuje i obujam pravne sposobnosti. U učenje o pravnoj osobi, teorija pravne realnosti unijela je elemente: organizaciju, realno djelovanje organa (tijela), interes i cilj.

c) Teorija ustanove

Ideju organizacije prihvatio je i Hauriou svojom teorijom institucije ili ustanove. Po toj teoriji, pravna ustanova nije nikakav biološko-psihološki organizam. To je društvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarivanja određene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stječe pravno sposobnost čim postigne takav stupanj koncepcije i organizacije na kojemu postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Uz svijest o pretvaranju u gospodara svojih akata dolazi i svijest o vlastitoj odgovornosti. Teorija naglašava realnost organizacije, ali time što cilj kao jedan od esencijalnih elemenata pretvara putem ideje o cilju zapravo u nov supstrat pravne osobnosti, postaje neprihvatljiva i objektivno pravno neprovediva. Teorija ne može pružiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu.

20

Page 21: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

3. Odrične teorije

Postoji i čitav niz teorija koje su u traženju supstrata pravne osobnosti jurističke osobe dovele do negativnog stava prema samoj pravnoj osobi. Teorije koje negiraju pravnu osobu započele su kritički napad na teoriju fikcije uglavnom sa stajališta subjektivnih prava ili pak sa stajališta imovine. Teorija fikcije morala je voditi računa o činjenici da ni fingirana persona ipak nije čovjek, Stoga je bilo normalno da se obujam pravne sposobnosti pravne osobe svede samo na imovinska prava. Tu treba tražiti onaj nukleus specijalne pravne sposobnosti pravne osobe. Nasuprot pravnoj, fizička osoba imala je tzv. opću pravnu sposobnost. Kad su kritike ojačale, zastupnici teorije fikcije pokušali su spasiti upravo imovinskopravne učinke same teorije. Tako je npr. Windscheid učio da se pravna osoba samo zato zamišlja da postoji kao pravni subjekt kako bi se omogućilo da se tehnika pravnih odnosa u koje ulaze pojedinci naprosto prenese na pravne odnose korporacije. Time se ipak nije likvidirao jedan od centralnih prigovora koje je kritika upućivala teoriji fikcije, tj. da se na temelju teorije ne može riješiti problematika vlasničkih odnosa u pogledu dobara koja pripadaju pravnoj osobi. To su pokušale riješiti sljedeće teorije.

a) Teorija namjenske imovine

Teorijsko shvaćanje imovinskopravnog odnosa koje se reflektiralo u stavovima o subjektivnim pravima uvjetovalo je i pristup problematici pravne osobe. Tako je Brinz počeo učiti da prava ne pripadaju samo nekome, nego da mogu pripadati i za nešto. Brinz nije istraživao postojanje tzv. personalnog supstrata pravne osobnosti (korporaciju) nego je svoju pozornost usmjerio na tzv. realni supstrat, na zakladu. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekata pa prema tome subjekt nije problem i nije ga potrebno ni fingirati. Iz toga se dalje izvodi i da nije ni nužna egzistencija pravne osobe. Ono što stvarno postoji su imovinske mase bez subjekta, ali s određenim ciljem. Time je Brinz postavio tezu o «namjenskoj imovini» U nastojanju da likvidira teoriju fikcije, de facto je cilj pretvorio u novi subjekt, što opet nije ništa drugo nego nova fikcija. Budući da je i teorijsko učenje o postojanju subjektivnih prava bez subjekta neodrživo, smatra se da Brinz nije pridonio ništa razmatranjima o pravnoj osobi.

b) Teorija destinatara

Napad na teoriju fikcije predstavlja i Iheringova teorija destinatara. U skladu sa svojim učenjem o subjektivnim pravima, Ihering smatra da stvarni subjekti prava kod pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Ihering je time likvidirao pravnu osobu kao jedinstven subjekt i došao do problematike tzv. kolektivnog subjektiviteta. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje između vlasništva u gospodarskom i pravnom smislu.

c) Teorija kolektivnog vlasništva

Francuski teoretičar Planiol došao je na misao da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna te da je treba zamijeniti pozitivnim pojmom kolektivnog vlasništva koje se stvarno nalazi ispod maske koja se naziva pravnom osobom. Tako je Planiol učenje o pravnim osobama prebacio u učenje o stvarima što moderna doktrina nije prihvatila.

21

Page 22: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

d) Druge odrične teorije

Negativni stav prema pravnoj osobi zauzimaju i svi oni autori koji negiraju postojanje subjektivnih prava uopće. Njima ne treba nikakav pravni subjekt pa prema tome niti pravna osoba. Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.

4. Teorija realne egzistencije

Ako bi se kao rezultat općih napora znanosti, legislative i prakse od rimskih vremena pa do danas pokušalo izvući ono zajedničko, u osnovnim linijama bi se mogle postaviti konture tzv. teorije realne egzistencije pravne osobe. Realni supstrat pravne osobnosti može biti živo ljudsko tijelo. Pravni subjekt se tada javlja kao fizička osoba. Međutim, supstrat osobnosti može biti određeni skup pojedinaca ili određena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. Dok se u prvom slučaju kao universitas personarum naziva korporacija, u drugom slučaju se kao universitas rerum naziva zavod ili zaklada. U svom pojmovnom konceptu ne postoji za fizičku osobu jedan, a za pravnu osobu drugi pravni subjektivitet. Razlika u supstratu ne utječe na kakvoću pravnog subjektiviteta, on je jedinstven. Za juridičku stabilnost podloge pravne osobnosti iskorišteno je načelo identiteta. Udruženje ostaje pravno identično samo sebi bez obzira na to ulaze li novi članovi u njega ili ako stari ispadaju. Sve to mutatis mutandis vrijedi i za imovinsku masu kao realni oslonac zaklade. Znanstvenom spoznajom o postojanju «jedinstva u dvojstvu» omogućeno je da se u konkretnim građanskopravnim odnosima kao ravnopravni i realno egzistentni sudionici pojave i čovjek i njegove organizacije. Kroz čitavu povijest pravne osobe sporno pitanje, u kojem trenutku stječe društvena tvorevina pravni subjektivitet, nije još uvijek jedinstveno riješeno. Osnovna dvojba je u tome mora li se pravni subjektivitet pravnoj osobi priznati izravno ili neizravno nekim propisom. Razmišljanja o tome postaju li određene društvene tvorevine automatski zbog svog supstrata pravni subjekti (kao što čovjek automatski postaje rođenjem) iznijela su u prvi plan pitanje koje se pretpostavke uopće moraju ispuniti da bi neka društvena realnost postala pravna osoba, tj. da bi dobila pravnu osobnost. Znanost smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima. Prva je pretpostavka da društvena tvorevina mora imati razmjerno čvrstu i trajnu organizaciju i da mora prema vanjskom svijetu predstavljati organizacijsko jedinstvo. No, za sam postanak organizacije ako se radio o korporaciji potrebno je po jednom mišljenju da njezini osnivači zaključe poseban pravni posao, ugovor o osnivanju (tzv. pactum subiectionis) Taj ugovor koji zaključuju minimalno trojica, mora biti usmjeren na stvaranje novog pravnog subjekta, kojemu se tu već određuje cilj djelovanja. Po drugom mišljenju nije moguć ugovor o osnivanju, nego je za osnivanje potreban skupni akt. Kod ugovora su stranačka očitovanja nužno istodobna i suprotnog sadržaja, a kod skupnog akta očitovanja su uzajamna, istog sadržaja i ne moraju biti istodobna. Svaki pojedinac očituje se s ostalima da je s njim suglasan da se osnuje udruženje ili korporacija. Skupni akt se, kao i ugovor, zaključuje jednoglasno. Za osnivanje zaklade potrebno je očitovanje volje osnivača i to je u pravilu jednostran pravni posao. Statutom, ustavom ili pravilima korporacije uređuju se pitanja organizacije tijela (organa) i unutarnjih međučlanskih odnosa da bi organizacija mogla funkcionirati. Izjava te tzv. statičke volje korporacije nije u tom trenu bitna, jer nikad i nigdje nije bilo sporno da ona ne bi bila potrebna. Druga pretpostavka povezana je izravno s karakterom pravnih osoba kao subjekata u građanskopravnim odnosima. Jedna je od karakteristika građanskog prava i ta što ono svoje subjekte predstavlja isključivo imovinski. Subjekt bez imovine je građanskopravno nezamisliv. Zbog toga organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine svojih članova. Kod zavoda ili zaklade je postojanje imovine posebno razumljivo, ako se ima u vidu da je imovinska masa supstrat pravnog subjektiviteta. Treća pretpostavka je stjecanje pravne osobnosti. Iako postoji velika dvojba oko toga pitanja, moguća su tri praktična rješenja pitanja stjecanja pravnog subjektiviteta. Prema jednom rješenju koji se naziva sustav slobodnog udruživanja, pravna

22

Page 23: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

osoba nastaje organiziranjem što se vidi iz statuta, a nadležnom državnom tijelu se mora podnijeti prijava. No, ona nema konstitutivni karakter. Ako cilj pravne osobe nije u skladu sa postojećim poretkom, mora se donijeti rješenje kojim se zabranjuje rad toj pravnoj osobi. Po sustavu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina. U prvom redu je moguće da se neposredno propisom (singularnom odredbom) osnuje neka točno određena, već individualizirana pravna osoba. U drugoj varijanti se specijalnim propisima određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka organizacija postala pravna osoba, ali pravna osobnost se stječe tek registracijom. Nadležno tijelo ispituje samo jesu li po zakonu ispunjene sve potrebne pretpostavke i ako su ispunjene, nadležno tijelo mora izvršiti registraciju. Prema trećem sustavu koji se naziva koncesijom, organizacija dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela. Taj se akt daje po diskrecijskoj ocjeni i naziva se odobrenje. Jasno je da sva ona prava koja ima čovjek kao ljudsko biće, a ne kao persona, ne može imati i pravna osoba. Opseg pravne sposobnosti nije nužno jednak. Moguće je i da se određenim pravnim osobama ograniči djelovanje samo na neka područja pa se time odmah smanjuje i opseg njihove pravne sposobnosti. U vezi s opsegom pravne sposobnosti u suvremenom se pravu javlja tendencija da se ona poznata specijalna pravna sposobnost pravnih osoba na području građanskog prava, području privatnog prava tretira kao opća pravna sposobnost. Suvremeno građansko pravo isto tako u cijelosti priznaje i poslovnu i deliktnu sposobnost pravnim osobama. Stoga teorija realne egzistencije za suvremene pravne poretke daje jedinstvene elemente koji ulaze u pravnu konstrukciju juridičke osobe. Oni su: pojam, svojstvo, pretpostavke i početak pravne osobnosti.

3. Postanak pravne osobe

Iako je svaka pravna osoba društvena tvorevina, svaka društvena tvorevina nije samim time i pravna osoba. Stoga se u teoriji postavilo pitanje kada i pod kojim pretpostavkama određena društvena tvorevina postaje pravnom osobom. U građanskopravnoj teoriji taj problem je riješen na način da se kumulativno ispune pretpostavke koje su sastavne komponente teorije realne egzistencije. To su: društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju, tj. mora predstavljati organizacijska jedinstvo, mora imati svoju zasebnu imovinu, različitu i odvojenu od imovine njenih članova i mora joj biti priznata pravna sposobnost. Da bi neka društvena tvorevina dobila pravnu sposobnost, moguća se tri rješenja (gore navedena) U našem pravnom poretku ne postoji kruti i isključivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za postanak svih vrsta pravnih osoba, bez obzira na njihov karakter. Sigurno je da bi danas vrlo teško mogli prihvatiti sustav slobodnog udruživanja, jer tu pretpostavke za nastanak pravne osobe određuju isključivo osnivači, a nije ni jasno u kojem je zapravo trenutku nastala pravna osoba. Taj sustav je bio karakterističan za doba liberalnog kapitalizma. S druge strane i sustav koncesija ima vrlo nezgodne posljedice jer postanak tako važnih društvenih tvorevina kao što su pravne osobe prepušta diskrecijskoj ocjeni administrativne vlasti. Zbog toga i naše zakonodavstvo, praksa, a i teorija sve više priklanjaju normativnom sustavu, u njegovim različitim varijantama. Time se ne isključuje mogućnost sustava koncesije, ali samo kao iznimka (npr. za udruženje stranaca i zadužbine) Jedinice lokalne samouprave stječu pravnu sposobnost izravno propisom, jedino je država već samim svojim postojanjem pravna osoba. Sustav normativnog akta kod nas se primjenjuje za stjecanje pravne osobnosti gospodarskih subjekata (trgovačkih društava, političkih stranaka i raznih udruga građana) Za sve njih postoje posebni propisi (npr. Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o udrugama i sl.) kojima se propisuje da ti subjekti stječu pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za trgovačka društva), odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela državne uprave.

4. Pravna sposobnost pravne osobe

23

Page 24: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Postoji značajna razlika između pravnih sposobnosti fizičke i pravne osobe što se pokazuje u obujmu pravne sposobnosti fizičke i pravne osobe. Fizička osoba može u načelu biti nositelj svih subjektivnih prava i obveza koje uopće predviđa objektivno pravo. Obujam prava i obveza koje nosi neka pravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti. Pojmovno, pravna sposobnost fizičke osobe šira je od pravne sposobnosti pravne osobe pa se za fizičku osobu kaže da ima opću pravnu sposobnosti dok se za pravnu osobu kaže da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizička osoba djeluje u krugu onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno. Pravna osoba ima svoj cilj, a za njegovo postizanje mora se nužno javljati i kao nositelj određenih prava i obveza. To znači da se pravna osoba nužno pojavljuje kao pravni subjekt s posebnom pravnom sposobnosti. Sad je pitanje kako se određuje da posebna pravna sposobnost. Ona se određuje statutom pravne osobe. Kod nekih pravnih osoba umjesto izraza «statut» upotrebljava se naziv «pravila», a neke pravne osobe se osnivaju ugovorom (npr. javno trgovačko društvo) U statutu ili ugovoru pravne osobe određuju se njezine karakteristike, tj. cilj (svrha) pravne osobe, a time se izravno ili neizravno određuje i obujam pravne sposobnosti. Također je izraženo ono što pravna osoba treba raditi (djelatnost) Stoga statut ili ugovor nužno sadrži i unutarnju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe te članska prava, odnosno određena prava korisnika jer društvena tvorevina koja se pojavljuje kao pravna osoba može biti ili neki socijalni kolektiv sastavljen od članova ili pak imovinska masa sa stanovitim krugom korisnika. Statut odnosno ugovor pravne osobe nužno mora imati i odredbe o tijelima (organima) koji zapravo omogućuju da se neka određena pravna osoba uključi kao subjekt u dinamiku građanskopravnih odnosa. Pojam tijela ili organa povezan je s pitanjem poslovne sposobnosti pravne osobe. Statut pravne osobe donosi sama pravna osoba. Budući da je u statutu izražena volja pravne osobe, on ima uvijek oblik pravnog propisa. Moguće je da pravila pravne osobe imaju ne samo oblik nego i snagu zakonskog propisa, a to vrijedi i za ugovor kojim se osniva pravna osoba.

5. Poslovna sposobnost pravne osobe

Na području teorije o pravnim osobama pitanje ima li pravna osoba poslovnu sposobnost bilo je jedno od najspornijih pitanja. Danas to pitanje gubi na važnosti jer sve više prevladava shvaćanje da pravna osoba može biti ne samo nositelj prava i obveza nego da ta prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Ovdje se postavlja pitanje kako pravna osoba može izraziti svoju volju. Statička volja pravne osobe izražena statutom ili ugovorom nije dovoljna da se pravna osoba uključi u prometnu dinamiku. Stoga pravna osoba mora imati mogućnost izraziti i svoju dinamičku volju, a to je volja koju treba pravni subjekt izraziti prigodom konkretnog raspolaganja svojim pravima i obvezama, a tu volju pravna osoba izražava preko svojih tijela (organa) i preko njih postaje poslovno sposobna. Zato statut mora predvidjeti tijela pravne osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju. Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta odnosno pravila ili ugovora, a u tim okvirima njegova radnja smatra se radnjom same pravne osobe. Tijelo pravne osobe se ne smije poistovjetiti sa zastupnikom. Radnja zastupnika je njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupanoga. Radnja tijela je radnja same pravne osobe. U slučaju dvojbe o tome je li tijelo pravne osobe doista postupalo u tom svojstvu, smatra se po ZOO da jest, ako treći nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je to tijelo (osoba) postupalo u tom svojstvu. Ako sa stajališta pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fizičku i pravnu osobu, dolazi se do nekih zaključaka. Kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istodobno, dok kod pravne osobe je karakteristično da ona u trenutku kad dobiva pravnu sposobnost postaje istodobno i potpuno poslovno sposobna. Kod pravne osobe nema stupnjevanja poslovne sposobnosti, dok je moguće stupnjevati pravnu sposobnost. Kod fizičkih osoba je obrnuto.

24

Page 25: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

6. Deliktna sposobnost pravne osobe

U teoriji se dugo vodio spor o tome može li pravna osoba biti deliktno sposobna. Pitanje je li pravna osoba deliktno sposobna bilo je vezano za pitanje je li pravna osoba uopće poslovno sposobna. Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bila je polazna točka i za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe. Isto kao i fizička osoba i pravna osoba može počiniti sve vrste štetnih radnji (povreda ugovornih i zakonskih obveza) Kod nas je dovoljno zadobiti uvid u propise da bi vidjeli da propisi i te kako paze i naglašavaju deliktnu sposobnost pravnih osoba (npr. odgovornost željeznica, tramvaja, nuklearnih elektrana, cementara i sl.) Ovdje se treba naglasiti da postoji odgovornost pravne osobe gdje se traži krivnja i odgovornost pravne osobe za štetu bez krivnje. Krivnja se prosuđuje i određuje prema krivnji tijela pravne osobe. Kad je tijelo pravne osobe fizička osoba, tada se za krivnju traži i ubrojivost. Budući da tijelo pravne osobe može biti i kolektiv, kod nas su izgrađena pravila po kojima je moguće zasnovati odgovornost pravne osobe i onda kad kao tijelo nastupa kolegij.

7. Vrste pravnih osoba

Pravne osobe nisu same sebi svrhom, nego su uvijek sredstvo za postizanje određenih ciljeva, a ostvarenje tih ciljeva ovisi o određenom pravnom poretku. Stoga, kad se govori o vrstama pravnih osoba, treba uvijek imati na umu da stvaranje određenih vrsta, određenih tipova pravnih osoba ovisi o karakteru pravnog poretka unutar kojeg i pomoću kojeg različite društvene tvorevine dobivaju pravnu osobnost. a) osnovne vrste pravnih osoba – prema dosadašnjim rezultatima pravne znanosti, pravne osobe se mogu podijeliti u četiri osnovne vrste: pravne osobe javnog prava, pravne osobe privatnog prava, korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na javne i privatne posljedica je diobe cjelokupnog prava na javno i privatno. Kao što su sporni kriteriji diobe prava na javno i privatno, tako su sporni i kriteriji diobe pravnih osoba na pravne osobe javnog i privatnog prava. Kao kriterij razlikovanja na prvom mjestu se javlja cilj i zadaća pravne osobe pa se u javne osobe svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij prema kojem se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava, navode se financiranje iz sredstava državnog proračuna, osnivanje, kontrola i upravljanje od strane države, javna ovlaštenja i sl. Prema tim kriterijima u pravne osobe javnog prava ubrajaju se u pravilu država, jedinice lokalne samouprave i uprave, crkva, različite ustanove koje dobivaju sredstva iz državnog proračuna, javna poduzeća i dr. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog prava (trgovačka društva, udruge građana i sl.) Za građansko pravo značajnija je dioba pravnih osoba na korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na korporacije i zaklade vrši se prema tzv. supstratu pravne osobnosti (supstrat znači – temelj, osnova, podloga, nositelj) Ako se društvena tvorevina javi kao socijalni kolektiv, tj. kao neki skup osoba govori se o korporaciji, a ako se javi kao određena imovinska masa onda se radi o zakladi. Ipak, u praksi je često vrlo teško odrediti spada li neka pravna osoba u korporaciju ili zakladu. Kriterij razlikovanja nije potpuno siguran, jer se u životu vrlo rijetko javljaju potpuno čisti i određeni tipovi pravnih osoba, a gotovo je redovito da neka konkretna pravna osoba predstavlja kombinaciju dvaju osnovnih tipova. Tada se pravna osoba razvrstava u određenu vrstu prema elementima koji u njoj prevladavaju. 1. Korporacija je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije. Korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti nije težište na imovinskoj masi, nego na skupu osoba. Korporacija nužno mora imati i svoje članstvo, a odnos članova prema korporaciji i

25

Page 26: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obratno uređen je njezinim statutom ili ugovorom. Imovina korporacije različita je od imovine članova, a služi članovima korporacije ili svrsi korporacije. Za korporaciju je karakteristično da se njezin identitet ne mijenja promjenom članova. Ona ostaje isti pravni subjekt makar neki članovi otpali, a novi pridošli. Zbog toga korporacija može ostvariti zadatke koji nadilaze prosječan vijek ljudskog života. Korporacija je samostalan pravni subjekt i ne predstavlja zbroj pravnih sposobnosti njenih članova pa član neke korporacije može stupati u građanskopravne odnose sa svojom korporacijom. Među tipične korporacije spadaju npr. dionička ili akcionarska društva. 2. Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost. Zakladom upravljaju fizičke osobe, ali dominantni element supstrata njezine pravne osobnosti je sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima fizička ili pravna osoba. To je pravni posao posebne vrste jer se njime nakon odobrenja upravne vlasti stvara novi pravni subjekt. Od zaklade kao posebnog pravnog subjekta koja se naziva i samostalnom zakladom treba razlikovati nalog oporučitelja kojim ostavlja dio ili cijelu ostavinu već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenje neke dopuštene svrhe (npr. za zbrinjavanje i školovanje siročadi) Takva oporučna odredba po svojoj pravnoj naravi je nalog ili modus, a imovinska masa koja je ušla u imovinu postojeće pravne osobe naziva se nesamostalnom zakladom i ona nije pravna osoba. Kod nas su osnivanje, ustrojstvo, djelatnost, nadzor i prestanak zaklada uređeni Zakonom o zakladama i fundacijama. Fundacija se po našem pravu razlikuje od zaklade samo po tome što se osniva za razdoblje ne dulje od pet godina. Zaklada može biti osnovana u različite, općekorisne i dobrotvorne svrhe, a svrha se određuje aktom zakladnika. Prihodi koje ostvaruje zaklada mogu biti namijenjeni određenom krugu fizičkih osoba (npr. iz prihoda raznih stipendijalnih zaklada daju se stipendije studentima) Američka sveučilišta su vrlo često pravne osobe tipa zaklade. b) vrste pravnih osoba po našem pravu – promjene u društvenom i pravnom poretku u pravilu izazivaju određene promjene u tipologiji pravnih osoba. Kod nas je moguće razlikovati tri razdoblja – razdoblje do 1971., zatim od 1971. do 1988. i razdoblje poslije 1988. godine. Razdoblje do 1971. – ovo razdoblje obilježeno je stvaranjem sustava pravnih osoba primjerenom i podobnom ostvarivanju ciljeva društva orijentiranog na izgradnju socijalizma. Osim praktičnih pitanja, pojavile se i potreba teorijske obrade i klasifikacije raznovrsnih pravnih osoba koje su osnivane u praksi. Na raspolaganju je bilo nekoliko mogućih kriterija klasifikacije. Dioba se mogla izvršiti prema klasičnom kriteriju, tj. prema konstrukciji pojedinih pravnih osoba. Smatralo se da taj kriterij ne zadovoljava jer da za novi pravni poredak nije odlučno je li neka pravna osoba tipa korporacije ili zaklade. Drugi kriterij klasifikacije bio je kriterij cilja ili svrhe pojedine pravne osobe. Na osnovi toga kriterija pravne osobe su se mogle podijeliti u dvije velike kategorije: one kojima je svrha brža izgradnja socijalizma i socijalističkih društvenih odnosa i one kojima to nije bio cilj. No, ni taj kriterij nije potpuno odgovarao jer kriterij cilja nije pravni nego izvanpravni, teleološki kriterij pa nije pružao mogućnost adekvatne pravne klasifikacije. Treći kriterij se činio najprihvatljivijim, a on je bio kriterij baze ili supstrata pravne osobe. Krenulo se od konstatacije da su i pravne osobe instrument socijalističkog razvitka i oblik pravne organizacije određenih situacija u bazi. S tim u vezi identificirana su dva elementa: radni kolektiv ili radna zajednica kao personalni element i ekonomska dobra kao materijalni element. Način spajanja tih dvaju elemenata kao i pravna narav materijalnog elementa bili su kriterij na temelju kojega su sve pravne osobe bile podijeljene na društvene pravne osobe i građanske pravne osobe.Društvena pravna osoba – bila je definirana kao pravni subjekt kojemu se ekonomska baza nalazi isključivo u društvenom vlasništvu. Od 1953. – 1971. prevladava tzv. imovinskopravni koncept društvenog vlasništva. Karakteristika društvenih pravnih osoba kao pravnih subjekata je da one nisu mogle biti nositelji prava vlasništva. Premda nevlasničkopravni subjekti, one su bile nositelji prava korištenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Na društvenu pravnu osobu primijenjeno je klasično imovinskopravno učenje da pravna

26

Page 27: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

osoba može imati stvarna prava samo na onim stvarima koje se nalaze u supstratu njezine pravne osobnosti. U supstratu društvene pravne osobe nalazio se radni kolektiv i određeni krug društvenih sredstava (realni, materijalni element) Najvažnije društvene pravne osobe tog razdoblja su država, političko-teritorijalne jedinice, odnosno kasnije društveno-političke zajednice (federacija, republika, pokrajina, kotar, grad i općina) i radne organizacije unutar kojih dominiraju ustanove i poduzeća. Društveno-političke organizacije nisu uvrštavane u društvene pravne osobe jer njihova osnova nije bila u društvenom vlasništvu, nego u posebnom obliku skupnog vlasništva. Pripadale su širem krugu socijalističkih pravnih osoba. S gledišta krajnjeg cilja (stvaranje asocijacije slobodnih proizvođača) ovakva konstrukcija pravnih osoba smatrala se neadekvatnom. Analizom prakse utvrdilo se da se svaka pravna osoba kojoj je osnova u kapitalu (bio on privatni ili društveni) ponaša kao poduzeće, kao nositelj stvarnih prava, a ne kao asocijacija slobodno udruženih proizvođača. Radni čovjek je dolazio u aktivni proizvodni dodir s društvenim sredstvima isključivo putem posrednika (njegove vlastite društvene pravne osobe) Zbog toga je radni čovjek bio samo formalnopravno ravnopravan s posrednikom pri sklapanju ugovora u radu. Taj ugovor je u biti bio najamni ugovor na temelju kojeg je radnik prodavao svoju radnu snagu, što je bilo u suprotnosti s temeljima samoupravljanja.Građanske pravne osobe – bile su one društvene tvorevine čija se gospodarska osnova ili supstrat nalazio u građanskom vlasništvu. Jedna od posljedica te činjenice bila je da je za imovinskopravne sporove takvih pravnih osoba bio nadležan redovni sud. U odnosu na gore navedene pravne osobe, građanske pravne osobe bile su marginalnog značenja i one su u općem kontekstu izgradnje novih socijalističkih društvenih odnosa bile tretirane kao relikt prošlosti. One se nisu mogle u pravilu baviti privrednom aktivnošću jer čim bi ta djelatnost prešla stanovitu granicu, automatski bi njihova imovina postala društvenom. U građanske pravne osobe ubrajane su različite vjerske organizacije te zaklade ili zadužbine. Respektirajući volju i želje pojedinaca, tadašnji Zakon o nasljeđivanju (1955.) dopuštao je stvaranje zaklada oporukom. Iako se u propisima govori samo o mogućnostima osnivanja zadužbine pravnim poslom mortis causa, smatralo se da nema zapreke njihovu osnivanju i pravnim poslom inter vivos. Prema kriteriju pravne naravi supstrata u građanske pravne osobe su ulazila i udruženja građana, a osnivala su se za ostvarivanje različitih osobnih, profesionalnih i stručnih interesa građana. Njihov razvoj, međutim, išao je u smjeru afirmacije kao socijalističkih pravnih osoba. Razdoblje od 1971. do 1988. – to je razdoblje normativnog, institucionalnog i praktičnog oživotvorenja tzv. koncepcije udruženog rada. Normativnu osnovu čine ustavni amandmani iz 1971., Ustav SFRJ iz 1974. i Zakon o udruženom radu iz 1976. godine i to predstavlja razdoblje samoupravnog koncepta društvenog vlasništva. Po pitanju vrste pravnih osoba došlo je do značajnijih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima društvenih pravnih osoba. S obzirom na povijesna iskustva, osnovni zahtjev pri koncipiranju društvene pravne osobe bio je da se ona onemogući kao posrednik u povezivanju udruženog rada sa sredstvima za proizvodnju. Kao jedina pravna mogućnost da se to postigne bila je u izvlačenju društvenih sredstava iz supstrata društvene pravne osobe. Sredstva postaju prirodna pretpostavka rada, stoga ona ne pripadaju ni pojedincu ni društvenoj pravnoj osobi. Ključni odnos nije «povodom društvene stvari» nego odnos «povodom rada društvenim stvarima» Zato gospodarska korist ne dolazi nikome s naslova pripadanja stvari, nego isključivo na osnovi spajanja živog rada s društvenim sredstvima, odnosno na osnovi rada. Društvena sredstva se nalaze u društvenoj pravnoj osobi i služe za postizanje cilja zbog kojega postoji sama društvena pravna osoba. Stoga društvena pravna osoba definirana je kao ona društvena tvorevina koja svoje ciljeve može ostvariti samo angažiranjem sredstava u društvenom vlasništvu. Temeljni oblik društvenih pravnih osoba bile su organizacije udruženog rada (OOUR, radne organizacije i složene organizacije udruženog rada) OOUR su se udruživale u radnu organizaciju, a one u složenu organizaciju udruženog rada. Društvene pravne osobe bile su i samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice i društvene organizacije.

27

Page 28: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Razdoblje poslije 1988. – otpočinje radikalnim promjenama u društveno-gospodarskom i pravnom poretku. Normativna podloga dana je amandmanima na Ustav SFRJ iz 1988. godine i Zakonom o poduzećima iz iste godine koji je 1991. godine preuzet kao u zakon u Republici Hrvatskoj. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u gospodarstvu nije više OOUR nego poduzeće. Ono se definira kao pravna osoba koja obavlja privrednu djelatnost radi stjecanja dohotka odnosno dobiti. Privrednu djelatnost čine proizvodnja i promet robe i pružanja usluga na tržištu. Uzevši vlasništvo sredstava kojima poduzeće posluje kao kriterij, Zakon o poduzećima razlikuje četiri tipa poduzeća: a) društveno poduzeće – posluje sredstvima u društvenom vlasništvu, b) zadružno poduzeće – posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu, c) mješovito poduzeće – posluje sredstvima u društvenom, zadružnom i vlasništvu domaćih fizičkih i građanskih pravnih osoba te vlasništvu stranih osoba i d) privatno poduzeće – posluje sredstvima u privatnom vlasništvu, tj. vlasništvu domaćih fizičkih i građanskih pravnih osoba i stranih osoba. Svako od ovih poduzeća moglo je biti osnovano kao dioničko društvo sa ograničenom odgovornošću; osim društvenog poduzeća, sva ostala mogla su biti osnovana i kao komanditna društva; osim zadružnog, sva ostala mogla su biti osnovana i kao javna poduzeća. Bitno s građanskopravnog gledišta jest da je u supstratu svakog poduzeća bila imovina, bez obzira na to o kojem se tipu poduzeća radi. Zakon o poduzećima i Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, olakšali su prijelaz sa sustava organizacija udruženog rada i dogovornog gospodarstva, na sustav trgovačkih društava i tržišnog gospodarstva izvršen donošenjem Zakona o trgovačkim društvima. Prema tom Zakonu kao temeljni oblici pravnih osoba u gospodarstvu, normirani su: javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i gospodarsko interesno udruženje. Svatko trgovačko društvo je pravna osoba koja nastaje upisom u trgovački registar. Poduzeće kao pravna osoba ne postoji u novom sustavu i ima sasvim drugo značenje. Pod poduzećem se razumije gospodarska jedinica preko koje poduzetnik djeluje na tržištu, a ustvari je to zajednica imovine i osoba s jedinstvenim vodstvom s time da imovina pripada nositelju poduzeća – trgovcu pojedincu ili trgovačkom društvu. U pravne odnose ulazi isključivo nositelj poduzeća. Izvan gospodarstva (područje odgoja, obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja i sl,) prevladava ustanova kao vrsta pravne osobe. U ostvarivanju ustavnog prava na slobodno udruživanje i zaštitu svojih probitaka, uvjerenja i ciljeva građani mogu osnivati političke stranke, sindikate, vjerske zajednice i različite udruge kao oblike pravnih osoba. Udruge – predstavljaju oblik dobrovoljnog udruživanja fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih, ekoloških, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih, etničkih i nacionalnih, prosvjetnih, socijalnih, strukovnih, športskih, tehničkih, zdravstvenih, znanstvenih i drugih interesa, ciljeva i uvjerenja, ali bez namjere stjecanja dobiti. Ako želimo izvršiti tipologiju pravnih osoba koje su spomenute, a prema ranijim osnovnim vrstama (društvene – građanske, javne – privatne, korporacije – zaklade) vidi se da s ukidanjem društvenog vlasništva i transformacijom gospodarskih subjekata prema Zakonu o trgovačkim društvima, nestaje pojam društvene pravne osobe, a s njim i dioba pravnih osoba na društvene i građanske. Stoga, u sustavu našeg pozitivnog prava razlikujemo pravne osobe javnog i privatnog prava te pravne osobe tipa korporacije i zaklade. U pravne osobe javnog prava ubrajamo državu, županiju, grad, općinu, javnopravne zaklade, javne ustanove, crkvu i dr., a u pravne osobe privatnog prava sve oblike trgovačkih društava, privatne ustanove, privatne zaklade i fundacije, razne udruge i sl. Osima zaklada i fundacija, sve druge pravne osobe su korporacije.

8. Prestanak pravne osobe

28

Page 29: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Pravna osoba nije trajna i vječna društvena tvorevina. Ukoliko nestane neka od tri pretpostavke, prestaje postojati i pravna osoba kao pravni subjekt. Pravna osoba može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom) U prvom slučaju pravna osoba mora prestati postojati jer bi njezino dalje postojanje bilo protupravno. U drugom slučaju može se raditi o prestanku pravne osobe povlačenjem odobrenja koje je bilo potrebno za egzistenciju pravne osobe. Ako je pravna osoba bila osnovana radi postizanja određenog cilja, ona može prestati i ostvarenjem tog cilja jer bi njezino daljnje postojanje bilo bespredmetno. Pravna osoba može prestati i zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je npr. predviđen statutom pravne osobe. U teoriji se postavilo pitanje koliko najmanje članova mora imati korporacija. Obično se traže tri člana prema starom pravilu: tres faciunt collegium (trojica čine društvo) Ipak, nije sigurno prestaje li korporacija postojati ako broj njezinih članova spadne i ispod trojice. Pravna osoba može prestati i odlukom članova koji je sastavljaju, a i nestankom imovine. Pravna osoba prestaje i stečajem i to na dan upisa u sudski registar rješenja o zaključenju stečajnog postupka. Kod prestanka pravne osobe njezini imovinskopravni odnosi ne rješavaju se automatski zbog prestanka same osobe. Imovinskopravni odnosi pravne osobe rješavaju se u postupku likvidacije. Likvidacija je postupak u kojem se rješavaju imovinskopravni odnosi pravne osobe koja treba prestati postojati kao samostalni pravni subjekt. Nakon okončanja postupka likvidacije pravna osoba se briše iz registra koji se vodi za takvu vrst pravne osobe.

V. GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. Pojam subjektivnog građanskog prava

Pravni subjekti stupajući u međusobne odnose nastoje u okviru tih odnosa ostvariti svoje najrazličitije interese. Međutim, građansko pravo priznaje samo određene interese i uređuje samo određene društvene odnose. Pravno uređenje društvenih odnosa znači da apstraktne norme objektivnog prava određuju kakva prava subjekti stječu i kakve obveze preuzimaju kada stupaju u određene građanskopravne odnose. Prema tome, pravni subjekt stupajući u određeni građanskopravni odnos postaje nositelj određenih prava koja mu prema drugim subjektima priznaju norme objektivnog prava kojima se i sam odnos uređuje, a ta prava se nazivaju subjektivna građanska prava. U pravnoj teoriji nema suglasnosti u definiranju pojma subjektivnog prava. Vrijednosni raspon gledišta je maksimalno velik – od onih o nužnosti postojanja subjektivnog prava kao jednog od temeljnih pojmova u građanskom pravu do onih o suvišnosti i potpunoj negaciji tog pojma. Prema teoriji volje njemačkog pravnika Windscheida subjektivno pravo je pravnim poretkom zajamčena moć volje (Willensmacht), pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo. No, ova teorija trpi brojne kritike. Naime, ako je volja središnji ili nosivi element subjektivnog prava, kako objasniti subjektivna prava koja pripadaju osobama bez pravno relevantne volje (nasciturus, djeca i duševni bolesnici) S većom dozom realizma koncipirana je Iheringova teorija interesa prema kojoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zaštićeni interes, a taj interes je uvijek neka korist ili neko dobro u najširem smislu te riječi. Ako se ova definicija raščlani, ističu se dva bitna elementa subjektivnog prava. S jedne strane to je interes u obliku nekog dobra i s druge strane pravom osigurana zaštita tog dobra odnosno interesa. Slaba strana ove teorije je u eliminaciji volje kao bitne sastavnice subjektivnog prava, zbog čega bi bilo vrlo teško objasniti načela dispozitivnosti i prometnosti građanskog prava koja počivaju na volji pravnih subjekata. Najprihvaćenija teorija je ona koja predstavlja svojevrsnu sintezu dviju prethodnih, a koja se može nazvati voljno-interesnom teorijom. Prema njoj subjektivno pravo se definira kao pravnim poretkom pojedincu podijeljena moć volje odnosno pravna moć u svrhu zadovoljenja njegovih interesa. Pojam «pravna moć» razumije ovlaštenje priznato od strane pravnog poretka na osnovi kojeg pojedinac smije djelovati, tj. pravno može nešto činiti. Stoga, subjektivno građansko pravo je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u

29

Page 30: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava. Kod nas predstavlja problem što u našoj jezičnoj terminologiji nemamo posebne izraze za svako od tih prava (Slovenci za pravo u objektivnom smislu kažu pravo, a izraz pravica označava pravo u subjektivnom smislu)

2. Razlika između prava u subjektivnom i objektivnom smislu

Pod građanskim pravom u objektivnom smislu razumijemo skup pravnih pravila kojima se uređuju društveni odnosi. To znači da građansko pravo u prvom redu odabire koje će od društvenih odnosa pretvoriti u građanskopravne odnose. Zatim određuje činjenice koje su kao pretpostavke potrebne za nastanak određenog građanskopravnog odnosa. Iza toga utvrđuje koja ovlaštenja imaju subjekti u određenom odnosu te koje obveze ili dužnosti preuzimaju na sebe u takvom odnosu. Stoga, norma objektivnog prava zahvaća sve sastavne elemente određenog pravnog odnosa. Jedan od tih elemenata koje zahvaća norma jesu i ovlaštenja koja ima subjekt u pravnom odnosu. Skup tih ovlaštenja što ih norma objektivnog prava priznaje subjektima u određenom građanskopravnom odnosu naziva se subjektivno građansko pravo. Ta ovlaštenja vežu se uz pravni subjekt zato se skup tih ovlaštenja naziva subjektivnim pravom. To istodobno znači da subjektivno pravo mora imati svojeg nositelja (titulara) Stoga nema subjektivnih građanskih prava bez pravnog subjekta kao svog nositelja. Nasuprot tome, objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema nekog pravnog subjekta koji bi bio njegov nositelj. Drugo je pitanje koja se društvena snaga nalazi iza pravila objektivnog prava i čija je volja u njemu izražena, ali to nije pravno nego sociološko pitanje, ustvari pitanje izvora prava u materijalnom smislu. Ovdje se postavlja pitanje izlazi li subjektivno pravo iz objektivnog prava. U teoriji se na to pitanje u većini odgovara pozitivno. Ipak, pažljiviji studij objektivnog i subjektivnog prava na primjeru bilo kojeg građanskopravnog odnosa dovodi do bitno drugačijih rezultata. Subjektivno pravo ne ukazuje se kao sastavni element objektivnog prava, nego kao sadržajni element građanskopravnog odnosa, a svaki se sastavni element građanskopravnog odnosa svodi na neku realnost u životu. Tako se sam građanskopravni odnos svodi na društveni odnos, pravne činjenice na stvarne činjenice u životu, pravni subjekt na čovjeka ili njegovu organizaciju itd. Stoga se i subjektivno pravo kao sastavni element pravnog odnosa mora vezati za neku realnost. Ta realnost je pravna osnova. Norma objektivnog prava ne stvara ovlaštenja, nego ta ovlaštenja na određeni način izviru iz pravne osnove, a norma ih samo priznaje ili ne priznaje. Npr. Zakon o nasljeđivanju određuje da se može naslijediti po oporuci. Postavlja se pitanje da li nasljednik svoje pravo da naslijedi ostavitelja izvodi iz apstraktne norme Zakona o nasljeđivanju ili iz činjenice da je ostavitelj načinio oporuku u korist nasljednika. Prema gore izloženom, iz činjenice da je ostavitelj načinio oporuku u korist nasljednika. Ovlaštenje nasljednika izlazi iz oporuke, a oporuku je kao pravnu osnovu priznala norma objektivnog prava zajedno s ovlaštenjem koje iz te osnove izlazi. Ovakvo shvaćanje se temelji na shvaćanju pravne osnove kao najvažnije pretpostavke unutar činjeničnog stanja za koju se veže nastanak subjektivnog građanskog prava. Ranije je izloženo i shvaćanje po kojem pravna osnova razumije pravno pravilo koje ovlašćuje na određeno ponašanje. Za nastanak konkretnog građanskopravnog odnosa, prema tom gledištu, nije dovoljna pravna osnova. Uz pravnu, potrebna je i činjenična osnova koju čini ukupnost ostalih pretpostavaka predviđenih pravnim pravilom za nastanak građanskopravnog odnosa i njemu sadržanih subjektivnih prava i obveza. Prema toj koncepciji pravne osnove, za nastanak subjektivnog građanskog prava potrebno je kumulativno postojanje pravne i činjenične osnove. Nije stoga dovoljno objektivno pravo, ni činjenično stanje, ponajmanje samo jedna pravna činjenica unutar činjeničnog stanja. Nastanak konkretnog građanskopravnog odnosa i subjektivnog prava za određenog nositelja uvijek je proizvod kumulativnog suaktiviteta određenih pretpostavaka od kojih jedna pripada normativnom svijetu (pravno pravilo), a ostale nenormativnom svijetu (činjenično stanje) Na ranijem primjeru i pitanju izvodi li nasljednik svoje pravo da naslijedi ostavitelja iz apstraktne norme Zakona o nasljeđivanju ili iz činjenice da je

30

Page 31: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ostavitelj načinio oporuku u njegovu korist, odgovor bi prema tom gledištu bio: iz postojanja norme i postojanja oporuke, ali i svih drugih potrebnih pretpostavaka nasljeđivanja.

3. Funkcija subjektivnih građanskih prava

U prvom redu putem subjektivnih prava izražavamo međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu. Subjektivnom građanskom pravu jednog subjekta nužno odgovara obveza drugog subjekta. Čim utvrdimo da neki subjekt ima određeno subjektivno građansko pravo, istodobno utvrđujemo da se on nužno nalazi u određenom društvenom, a prema tome i u određenom građanskopravnom odnosu s drugim subjektima. To znači da pomoću subjektivnih građanskih prava izražavamo u prvom redu društveni odnos između subjekata prava. Preko subjektivnih prava pravno se izražava i faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu. Bez subjektivnih prava teško bi se mogao konstruirati pojam imovine, a kategorija imovine je za današnje pravo još uvijek vrlo važna.

4. Sadržaj subjektivnog građanskog prava

a) pripadanje i ovlaštenje – gledajući sa stajališta objekta, ta veza se izražava pripadanjem objekta subjektu, a za objekt pravnog odnosa mora se znati čiji je. Ako želimo promatrati vezu između subjekta i objekta sa stajališta subjekta, tada se ta veza izražava putem ovlaštenja. Ako se u konkretnom slučaju radi o odnosu čovjeka prema stvari, važno je istaknuti sljedeće. Svaka stvar je cjelina mnogih svojstava, a čovjek prisvaja ta pojedina svojstva radi zadovoljavanja određenih potreba. Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari, ako se obavlja unutar građanskopravnog odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje, a u subjektivnom pravu postoji jedno ili više ovlaštenja. Ukupnost određenih ovlaštenja čini određeno subjektivno pravo. To znači da subjektivnom pravu jednog subjekta odgovara obveza drugog subjekta, a ne da bi možda pojedinom ovlaštenju koje ulazi u sadržaj subjektivnog prava odgovarala obveza drugog subjekta u određenom građanskopravnom odnosu. Tako je npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu – maksimalni skup ovlaštenja koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari. Vlasnik može raditi sa svojom stvari što ga je volja, osim onoga što mu je propisom zabranjeno (vlasnik može prisvajati sva moguća svojstva svoje stvari) Tipična vlasnička ovlaštenja su: posjedovanje, uporaba, korištenje i raspolaganje sa stvari. No sva ta ovlaštenja stvaraju samo jedno subjektivno pravo – pravo vlasništva. Zato ako si npr. netko svojata služnost puta preko tuđeg zemljišta, vlasnik neće tužiti zbog smetanja uporabe, nego će podići tužbu zbog smetanja prava vlasništva. No, postoje i takvi pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlaštenje koje sačinjava subjektivno pravo. Ako se posudi sat, osoba koja ga je posudila može sat upotrebljavati, ali ga ne smije prodati, uništiti i sl. jer je ovlaštena samo na prisvajanje samo jednog svojstva stvari. Ovlaštenje koje pripada subjektu pokazuje da on nešto može ili smije učiniti. No, on može nešto učiniti ne zato što ima volju, nego zato što mu to objektivno pravo dopušta i jamči, stoga pravni subjekt ne mora sam izvršavati ta ovlaštenja, nego to može učiniti za njega netko drugi. Stoga i dijete, koje nema pravno relevantnu volju, može imati subjektivna prava. b) interes – ovlaštenje predstavlja sadržaj subjektivnog prava, ali još ne objašnjava smisao ovlaštenja. Smisao ovlaštenja treba tražiti u cilju i tada u njima otkrivamo interese, i to u prvom redu one materijalne. Ako netko posudi automobil, tada na temelju ugovora o posudbi ta osoba dobiva ovlaštenje da se vozi u automobilu. Smisao ovlaštenja se najbolje pokazuje kada ga se ostvaruje, a ono se ostvaruje ne zato što nekome pripada iz konkretnog odnosa, nego da se time zadovolji jedan gospodarski interes.

5. Zahtjev

31

Page 32: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Teorija o zahtjevu relativno je mlada. Pojam zahtjeva dao je Windscheid prilikom raščlambe subjektivnog prava. Ipak, postavilo se pitanje jesu li zahtjev i subjektivno pravo dva različita i odvojena pojma ili oba pojma stoje u vezi. Rješenje je išlo tako da iz objektivnog prava izvire subjektivno pravo, a iz subjektivnog prava izvire zahtjev. To se čini logičnim, ali analiza pokazuje drugačije. Zahtjev ne izvire iz subjektivnog prava već iz norme objektivnog prava. Zahtjev je samo u pravilu redoviti pratitelj subjektivnog građanskog prava. Zahtjev je objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugoga zahtijeva čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje subjektivnog prava. Subjektivnom pravu osobe A odgovara obveza osobe B. Ako subjektivno pravo osobe A promatramo s gledišta nositelja obveze B, vidi se da subjektivno pravo osobe A prati zahtjev za ostvarenje. Npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu prati zahtjev uperen protiv svih da vlasnika nitko samovlasno i protupravno ne smeta u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja. Zahtjev koji prati subjektivno pravo određuje ponašanje obveznika. Ako ponašanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno pravo prisilno ostvari i tada zahtjev dobiva oblik tužbe (npr. za povrat pozajmljene svote) ili prigovora (npr. kod dosjelosti) Kako se i vidi, zahtjev nije identičan sa subjektivnim pravom, on je samo pratitelj subjektivnog prava. Zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno pravo ostaje i dalje. Npr. zastarjeli dug može se dobrovoljno platiti, ali se dužnik ne može prisiliti da takav dug plati. Opet s druge strane, zahtjev nije identičan niti s tužbom, jer se može postaviti i u obliku prigovora.

6. Vrste prava u subjektivnom smislu

a) apsolutna i relativna – apsolutna su ona subjektivna građanska prava koja djeluju protiv svakoga (erga omnes) Njih može svatko povrijediti, a nositelj apsolutnoga prava može svoje pravo protiv svakoga ostvarivati. Kod ovih prava se ne može unaprijed točno odrediti tko ga sve u budućnosti može povrijediti. Apsolutna prava su npr. pravo vlasništva i ostala stvarna prava te prava osobnosti (pravo na život, tijelo, ugled, privatnost i dr.) Relativna su subjektivna građanska prava ona koja djeluju između točno određenih strana (inter partes) Ovdje se unaprijed zna koja strana može povrijediti takvo pravo. Relativna su npr. obvezna prava. Tako u odnosu zajma pravo zajmodavca može povrijediti samo zajmoprimac (dužnik) ako na vrijeme ne vrati dug.b) prenosiva i neprenosiva – prenosiva su ona subjektivna građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte. Najveći broj subjektivnih građanskih prava je prenosiv što je posljedica načela prometnosti ili prenosivosti prava. Neprenosiva su ona subjektivna građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi. Nazivaju se još strogo osobnim građanskim pravima jer su usko vezana za osobu njihova titulara (npr. prava osobnosti i osobne služnosti, pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja) c) glavna i sporedna prava – kad nastanak, prijenos ili prestanak nekog subjektivnog prava ovisi o postojanju nekog drugog subjektivnog prava, tada to pravo nazivamo sporednim ili akcesornim pravom (npr. založno pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu, pravo na plodove i dr.) Primjer akcesornosti vidi se iz odredbe ZOO prema kojoj sporedne tražbine (kamata, troškova, plodova i ugovorne kazne) zastaruju kad zastari glavna tražbina. d) preobražajna prava – ovdje se razumije ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka. Prema učincima koje izazivaju, preobražajna prava se mogu podijeliti na: preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa (npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, pravo nazadkupnje, okupacije) preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa (npr. pravo izbora kod alternativnih obveza, pravo izbora između raskida ugovora i sniženja cijene u slučaju materijalnih nedostataka kupljene stvari i sl.) i preobražajna prava prestanka

32

Page 33: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

građanskopravnog odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv punomoći, pravo pobijanja ugovora, odustanak od ugovora i dr.) Kod nas se za preobražajna prava koristi još i naziv potestativno pravo i pravna moć. Preobražajna prava razvijena su u njemačkoj pravnoj teoriji. Bit se sastoji u pravnoj moći njegova titulara da sam svojom voljom proizvodi pravne posljedice za koje je inače (jer zadiru u tuđe pravno područje) redovito potrebna suglasnost drugog sudionika u građanskopravnom odnosu. Ovlaštenju na preoblikovanje ili preobrazbu građanskopravnog odnosa na jednoj strani, odgovara dužnost trpljenja tog preobražaja i zadiranja u tuđe pravno područje na drugoj strani. Preobražajna prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora, a jedna od njihovih karakteristika je da su u pravilu vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera (ne ostvare li se u tom roku, prestaju) U pravnoj znanosti prevladava gledište da su preobražajna prava vrsta ili tip subjektivnih prava, ali postoje mišljenja da su ona pravni pojam koji je samo srodan subjektivnim pravima jer ih ne prati zahtjev i nemaju objekta. Prema jednoj kompromisnoj kvalifikaciji ona bi bila sekundarna subjektivna prava u opreci prema primarnim subjektivnim pravima. Smatra se da je presudna značajka preobražajnog prava koja opravdava njegovo svrstavanje u red subjektivnih prava u tome što mu sadržaj čini ovlaštenje koje pripada subjektu u građanskopravnom odnosu na osnovi zakona ili ugovora.

VI. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

1. Pojam objekta

Stvari, činidbe, imovina i osobna neimovinska dobra, povodom kojih pravni subjekti stupaju u međusobne pravne odnose, nazivaju se zajedničkim izrazom objektima građanskopravnih odnosa.

A Stvari

1. Pojam stvari

Pod stvarima u građanskopravnom smislu razumiju se materijalni dijelovi prirode, koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti. Građanskopravni pojam stvari nije uvijek jednak s pojmom stvari koje su stvorile, npr. prirodne znanosti ili čak neke druge grane prava. Tako stvar u građanskopravnom smisli ne bi moglo biti more ili slobodna atmosfera. No ipak, neke od tih stvari mogu biti objekti npr. međunarodnog prava. Pored ove teoretske definicije stvari, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je definirao stvari kao tjelesne dijelove prirode, različite od ljudi, koje služe ljudima za uporabu, a u istoj odredbi se ističe da su stvari i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno (neke vrste prava ili bilo što drugo) Ta prava ili što drugo, što je zakonom izjednačeno sa stvarima, ubrajaju se u pokretnine, a u nekretnine ako su spojeni s vlasništvom na nepokretnoj stvari ili su njihov teret ili su pak zakonom proglašeni nekretninom. Time je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prihvatio diobu stvari na tjelesne (res corporales) i netjelesne (res incorporales) koju je de facto preuzeo iz OGZ-a, a ovaj iz rimskog prava. U netjelesne stvari ubrajaju se u pravilu sva imovinska prava osim prava vlasništva, tj. stvarna prava na tuđoj stvari (založno pravo, pravo služnosti i dr.) i obvezna prava (tražbine) Prirodne sile (npr. sunčeva toplina, elektricitet i sl.) su stvari u smislu Zakona samo ako su podložne ljudskoj vlasti. Živ čovjek nije stvar (nije pravni objekt) U Zakonu je to naglašeno definicijom po kojoj su stvari tjelesni dijelovi prirode različiti od ljudi. Isto tako, ni dijelovi ljudskog tijela nisu stvari u pravnom smislu (npr. kosa, brada,

33

Page 34: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

brkovi i sl.) Ako bi netko odrezao kosu muškarci ili ženi, to ne bi bilo oštećenje stvari nego povreda tijela. Ipak, odrezana kosa postaje stvar u pravnom smislu isto kao i drugi dijelovi ljudskog tijela, odvojeni od tijela za života čovjeka uz njegov pristanak (npr. ljudska krv) i mogu biti u prometu (uglavnom na osnovi darovanja) Isto tako, stvari nisu proteze koje su čvrsto i trajno spojene s tijelom (most u zubima nije samostalna stvar, nego sastavni dio tijela) One proteze koje se skidaju i nisu čvrsto i trajno povezane s tijelom jesu samostalne stvari (npr. naočale) Po pitanju ljudskog trupla mora se istaknuti da je smrću prestao postojati čovjek kao pravni subjekt, ali sa truplom se ne postupa kao sa stvari. Dok se stvarima postupa po načelu utiliteta (korisnosti), sa truplom se postupa po načelu pijeteta (poštovanja) Ipak je moguć ograničeni promet truplima (anatomski instituti) Ipak, ovdje kupovina ipak nije u pravnom smislu riječi jer kupovna cijena nije u smislu ekvivalenta, nego svota ima karakter satisfakcije, tj. neke vrste zadovoljštine nasljednicima (slično kao i kod popravljanja neimovinske štete) Dijelovi ljudskog tijela koji se presađuju ne mogu se ni davati ni pribavljati uz naknadu.

2. Dioba stvari

Stvari se mogu podijeliti prema različitim kriterijima, a pravna dioba stvari nije slučajna i proizvoljna. Klasifikacijom stvari određuje se i mogućnost osnivanja prava na stvarima jer se na svim stvarima ne mogu osnovati jednaka prava. S pravnog gledišta različite stvari mogu biti podvrgnute različitom pravnom režimu u istom pravnom poretku. U svakom pravnom poretku moguća je pored opće (ili klasične) podjele stvari još i ona specijalna klasifikacija stvari koja je karakteristična upravo za taj poredak. Stavljanje određenih stvari pod poseban pravni režim odražava osnovnu karakteristiku društveno-gospodarskog sustava određene zajednice.

a) Dioba stvari po kriteriju prometnosti

1. Prometna sposobnost

Sposobnost stvari da se pojave kao objekt subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova naziva se prometnom sposobnošću stvari. Prometna sposobnost nije isključivo prirodno svojstvo stvari nego kombinacija prirodnih i pravnih kvaliteta stvari. Kad bi prometna sposobnost stvari ovisila isključivo o njezinim prirodnim kvalitetama (npr. o upotrebljivosti, upotrebnoj vrijednosti) potpuno bi se isključila regulatorna uloga prava kod kolanja stvari u prometu (npr. jednako bi se prodavalo vatreno oružje i bomboni) Prometna sposobnost stvari nije neka stalna i vječna kategorija. U prometnoj sposobnosti stvari dolaze do izražaja ne samo prirodna svojstva stvari nego i različiti socijalno-gospodarski i pravno-politički momenti. Prometna sposobnost nije isto što i prometna vrijednost jer je sposobnost pravna, a vrijednost ekonomska kategorija. Regulatorna uloga prava u oblasti cirkulacije dobara izražava se glede dobara na tri načina, stoga razlikujemo: a) stvari u prometu (res in commercio) – to su stvari koje su u slobodnom prometu i mogu u njemu nesmetano cirkulirati i mogu biti objektom svih prava i pravnih poslova. Pojam stvari u prometu znači neograničenu mogućnost stjecanja prava vlasništva na takvim stvarima i svih onih imovinskih prava koja uopće može imati pravni subjekt. Pojam stvari u prometu nije identičan s pojmom robe jer je roba pokretna stvar koja ima uporabnu vrijednost i vrijednost, dok stvar može biti i nekretnina, a npr. zemlja se nikad ne posuđuje kao roba.b) stvari ograničene u prometu – to su stvari koje bi mogle biti objekti prava i pravnih poslova kao i stvari u neograničenom prometu, ali se iz određenih socijalnih, gospodarskih, zdravstvenih, političkih i dr. razloga njihov promet ograničava (npr. lijekovi, oružje, eksplozivi, otrovi i dr.) Za takve stvari se obično propisuje poseban režim prometa koji karakteriziraju različite restrikcije, odobrenja i evidencije. Kod nas je do 1989. godine postojala za građansko pravo jedna specifična vrsta ograničenja, a odnosila se na mogućnost promjene

34

Page 35: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vlasničkog režima. Neke vrste stvari nisu mogle prelaziti iz društvenog u građansko odnosno privatno vlasništvo (građevinska zemljišta i krupnija sredstva za proizvodnju) Stanje se 1989. godine promijenilo i dopušten je promet sredstava u društvenom vlasništvu bez ikakvih ograničenja. Zakon ta sredstva naziva društvenim kapitalom, a kao kupci su se mogli pojaviti domaće ili strane pravne ili fizičke osobe. Osim društvenog kapitala jednog društvenog poduzeća, objekt prodaje moglo je biti i samo poduzeće. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnima pravima objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretnina i nekretnina, osim onih koje nisu za to sposobne, a to su one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. c) stvari izvan prometa (res extra commercium) – to su stvari koje uopće ne mogu biti objekt imovinskih prava ili pak ne mogu biti objekt pravnih poslova (npr. parkovi, javni putovi) Objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava ne mogu biti oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti nikoje fizičke ili pravne osobe jer su to stvari koje su na uporabi svih (voda u rijekama, jezerima i moru, atmosferski zrak te morska obala) Zbog toga što su na uporabi svih nazivaju se opća dobra, a o njima vodi brigu, njima upravlja i snosi odgovornost Republika Hrvatska. Ako bi na temelju koncesije bile izgrađene zgrade i druge građevine na općem dobru, one se ne smatraju dijelovima općeg dobra, nego zasebnom stvari odnosno zasebnom nekretninom dok traje koncesija. Stvari izvan prometa vrlo često stoje pod posebnim administrativnim režimom.

b) Dioba stvari po kriteriju prirodnih svojstava

1. Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles – res immobiles)

Pokretne su one stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru, a da se pritom ne uništi njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova struktura. Nepokretne su one stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru, a da im se kod toga ne uništi bit ili ne promijeni struktura. Često je potrebno da se pojam nekretnine proširi i na one stvari koje su prema svojoj pravnoj prirodi pokretnine pa se na pitanje je li neka stvar nekretnine mora uz kriterij prirodne kakvoće uvesti još i kriterij pertinencije i kriterij posebnih ciljeva. a) kriterij prirodne kakvoće – prema ovom kriteriju nekretnine su ponajprije zemljišta, odnosno čestice zemljišne površine. Osim zemljišta, nekretninom se smatra i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano bilo mehanički, bilo organski, na površini zemlje ili ispod nje. Prema tome, nekretninama se smatraju: zemljišna čestica i sve što je s njom razmjerno trajno spojeno, na površini ili ispod nje. Ako je više zemljišnih čestica upisano u isti zemljišnoknjižni uložak one pravno čine jedno zemljišnoknjižno tijelo i kao takvo se prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatra jednom nekretninom. Dijelom zemljišne čestice su trava, drveće, plodovi i sve uporabljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini sve dok se od zemljišta ne odvoje. Zgrade i druge građevine izgrađene na površini zemlje, iznad ili ispod nje, a namijenjene su da tamo trajno ostanu. Osim stambenih i poslovnih zgrada i raznih drugih građevina, tu spadaju i bunari, podrumi, bazeni itd. Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i drugo što je sa zemljištem spojeno samo radi neke prolazne namjene (paviljoni, kiosci i sl.) Prema Zakonu ne smatraju se dijelovima zemljišta ni one zgrade i druge građevine koje su doduše trajno spojene sa zemljištem, ali su od njega pravno odvojene nekim stvarnim pravom koje ovlašćuje svog nositelja da na tuđem zemljištu ima zgradu ili drugu građevinu u svojem vlasništvu (npr. pravo građenja, ali

35

Page 36: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

isti učinak ima na zakonu osnovana koncesija na općem dobru) Sve što je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili na neki drugi način s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji (različite instalacije, uređaji, antene i sl.) Iznimno se strojevi i slični uređaji neće smatrati dijelom nekretnine, nego samostalnom stvari, ako su u vlasništvu druge osobe i ako se to, s pristankom vlasnika nekretnine zabilježi u zemljišnoj knjizi. Učinak zabilježbe prestaje brisanjem, ali i bez brisanja protekom pet godina od upisa. Rok od pet godina zastaje za vrijeme stečajnog i ovršnog postupka. b) kriterij pertinencije – prema ovom kriteriju nekretninom se smatra i ona stvar koja je po svojim prirodnim fizičkim svojstvima pokretna. Pertinencija je pripadak neke druge stvari, a ako je pertinencija pokretna stvar, ona se po namjeni smatra nekretninom ako služi gospodarskim svrhama nekretnine. Tako se npr. nekretninom smatraju strojevi, stoka, sjeme, gnojivo, gorivo i sl. namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji na jednom poljoprivrednom dobru. Isto tako, pripatkom poslovne zgrade smatraju se i strojevi i slični uređaji koji trajno služe svrsi zgrade namijenjene proizvodnoj ili obrtnoj djelatnosti. Pertinencija je nekretnina po namjeni, što znači da je vlasnik nekretnine odredio da jedna pokretnina trajno služi gospodarskim svrhama te nekretnine. c) kriterij posebnih ciljeva – prema ovom kriteriju smatra se neka pokretna stvar nekretninom zato što je zakonom tako određeno. Jedno vrijeme kod nas su pomorski brodovi smatrani nekretninama prema Uredbi o zabrani otuđenja plovnih objekata na moru iz 1946. godine. Danas su pomorski brodovi, uključivo i oni u gradnji, prema Pomorskom zakoniku pokretne stvari. Identična odredbe vrijedi i za zrakoplove prema Zakonu o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu. Iako pokretnine, pravni režim za brodove i zrakoplove (upisivanje u registre nalik zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima) vrlo je sličan onome za nepokretne stvari. Ako bi usprkos primjeni ovih kriterija ostala sumnja je li neka stvar pokretnina ili nekretnina, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnima pravima postavlja oborivu predmnjevu da se smatra pokretninom. d) važnost diobe stvari na pokretne i nepokretne – u prvom redu, za pokretnine i nekretnine vrijede različiti pravni režimi u pogledu stjecanja vlasništva i ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se upisuju u zemljišnu knjigu, a za pokretnine to ne vrijedi. Za ugovore koji se odnose na nekretnine redovito se propisuje pisani oblik, a za pokretnine se to u pravilu ne zahtijeva. O razlici između pokretnih i nepokretnih stvari se vodi računa i u sudskom i ovršnom postupku.

2. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (res fungibiles – res non fungibiles)

a) Zamjenljive stvari su one koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. (res quae pondere, numero, mensura constant) To su npr. žito, vino, šećer itd. Zamjenljive se stvari nazivaju i generičnim stvarima (genus=rod) Time se naglašava da je u prometu bespredmetno razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste (npr. zrno pšenice) Budući da individualitet takvih stvari nije važan, jednaka količina istovrsnih stvari jednaka je drugoj količini istovrsnih stvari i zamjenljiva je s njome. Npr. ako se pozajmi 100 kg pšenice, važno je vratiti 100 kg pšenice, a ne tih istih 100 kg koje su pozajmljene. b) Nezamjenljive stvari su one koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost, individualnost. Nezamjenljiva stvar se naziva species (npr. točno određena umjetnička slika, modna kreacija i sl.) Kod pitanja radi li se u nekom konkretnom slučaju o zamjenljivim ili nezamjenljivim stvarima nije uvijek odlučan objektivni kriterij prirodne kakvoće, nego se uzima u obzir i volja subjekata. c) Važnost diobe stvari na zamjenljive i nezamjenljive – ta razlika nije važna za stvarna prava, ali je odlučujuća u obveznom pravu i osobito dolazi do izražaja u slučaju propasti stvari. Ako je dužnik dužan predati species, tada se u slučaju ako stvar propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara, obveza gasi. Ali ako je stvar propala njegovom krivnjom, dosadašnja obveza se pretvara u odgovornost za štetu. Ako je objekt činidbe određen kao genus, obveza se ne gasi propašću stvari, jer zamjenljiva stvar ne propada (genus non perit) Ako su

36

Page 37: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

objekt činidbe generične stvari koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obveza će prestati kad propadne cijela ta masa.

3. Potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles – res non consumptibiles)

a) Kriterij razlikovanja – potrošne su one stvari koje se jednokratnom upotrebom uništetaju ili im se vidljivo smanji supstancija. Nepotrošne stvari su one koje se prvom uobičajenom uporabom ne uništetaju niti im se vidljivo smanjuje supstancija. S objektivnog i realnog gledišta, sve stvari su potrošne jer se svaka stvar uporabom troši. Treba naglasiti da potrošnost nije identična sa zamjenljivošću. Potrošne stvari su obično zamjenljive, ali ne mora uvijek biti tako. Ako se npr. za neku izložbu posudi birano voće, nakon svršetka izložbe se mora vratiti upravo to voće. Rođendanska torta je potrošna, ali nezamjenljiva stvar. Isto tako, zamjenljive stvari mogu istodobno biti i nepotrošne (npr. igle) Isto kao i u prethodnom slučaju, volja subjekata je isto presudna pri tretiranju stvari, subjekti mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu. b) Važnost diobe stvari na potrošne i nepotrošne – ova vrsta razlikovanja dolazi u obzir kod onih pravnih instituta preko kojih se omogućuje uporaba ili korištenje tuđe stvari uz obvezu vraćanja iste. Npr. na posudbu ili na uživanje (uzufrukt) mogu se dati u pravilu samo nepotrošne stvari.

4. Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles – res indivisibiles)

a) Kriterij razlikovanja – Djeljive su one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost. To znači da dijelovi moraju imati istu uporabnu funkciju koju je imala i cijela stvar (npr. ploča čokolade) Nedjeljive su one stvari kod kojih bi se diobom uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost (npr. živa životinja, dijamant i sl.) S fizikalnog gledišta sve stvari su djeljive do atoma, ali pravo čuva i respektira socijalno-gospodarsku stranu stvari i proglašava nedjeljivim one stvari kod kojih bi dioba izazvala bitnu promjenu dosadašnjeg uporabnog oblika ili bi nerazmjerno umanjila njihovu vrijednost, Nedjeljivim stvarima smatraju se i one (inače djeljive stvari) za koje je dioba propisom zabranjena. b) Načini diobe stvari – stvari se mogu dijeliti na nekoliko načina: a) fizička dioba – znači da se stvar može mehaničkim putem podijeliti na dijelove, a takva dioba je uglavnom primjenjiva kod pokretnih stvari (npr. kad se ploča čokolade razlomi), b) geometrijska dioba – ona se primjenjuje kod zemljišta, a zemljišta se mogu ravnim crtama po njihovoj površini podijeliti na više čestica (parcela) Treba odgovoriti na pitanje jesu li zgrade kao nekretnine djeljive. Zgrade se mogu podijeliti okomito i vodoravno, ali oba pravca diobe nisu u svim pravima dopuštena. Oni pravni sustavi koji stoje na načelu superficies cedit solo (sve ono što je sa zemljištem trajno povezano nužno postaje vlasništvo onoga kome pripada zemlja) ne dopuštaju horizontalnu diobu. Ta prava ne dopuštaju da vlasnik zemljišta bude jedna osoba, a vlasnik zgrade na tom zemljištu druga osoba (tako i kod nas – načelo jedinstvenosti nekretnine po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnima pravima) Zemljište zajedno sa zgradom i svim drugim što je s njim trajno spojeno čini jednu cjelinu, jednu nekretninu, pa stvarna prava glede zemljišta postoje i na svemu što je s njim trajno povezano. Pravno odvajanje zemljišta od zgrade je moguće, ali pod uvjetom da je provedeno prema načelima stvarnopravnog uređenja i na odgovarajući način upisano u zemljišnu knjigu, c) civilna dioba – dioba po vrijednosti. Ako je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar (npr. živu životinju) moguće je takvu stvar prodati pa onda podijeliti cijenu. Civilnom diobom omogućava se rješenje u onim situacijama kad život traži diobu stvari, a ona nije ni fizički ni geometrijski djeljiva, d) idealna dioba –

37

Page 38: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

svaka stvar se može, bez obzira je li fizički djeljiva ili nije, razdijeliti na sadržajno jednak idealne dijelove, a njihova se veličina određuje računski u određenom razmjeru prema cijeloj stvari. Najčešće je to u obliku razlomka (npr. 1/3) To je zamišljena ili idealna (alikvotna) dioba stvari. Idealni dio stvari je u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odvojiv dio stvari i prema tome može biti samostalni objekt imovinskih prava (npr. suvlasništvo)c) Važnost diobe stvari na djeljive i nedjeljive – pitanje je li stvar djeljiva ili nedjeljiva u prvom redu se postavlja kod diobe suvlasništva. U obveznom pravu nedjeljivost stvari kada je nedjeljiva stvar objekt činidbe, izaziva postanak tzv. nerazdjeljivih obveza, koje se na poseban način i uz posebne uvjete mogu ispuniti.

c) Odnos između pojedinih stvari

1. Jednostavne stvari

Jednostavne stvari su one koje po shvaćanju u običnom životu i prometu čine jedinstvo, naziva ih se još i jedinstvenim stvarima. Te stvari se javljaju kao prirodna, organska cjelina (kamen, biljka, životinja) Isto tako, jednostavna stvar se može pojaviti i kao produkt ljudskog rada. Pritom ona može biti načinjena od različitih materijala koje su prije toga bile samostalne stvari, ali su sada zbog spoja potpuno izgubile svoju raniju fizičku opstojnost (npr. tkanina) Dijelovi (čestice) jednostavne stvari nemaju svoju zasebnu pravnu sudbinu različitu od pravne sudbine čitave stvari jer su izgubile svoju samostalnost. Npr. ne može kod živog trkaćeg konja jedan biti vlasnik nogu, a drugi vlasnik tijela.

2. Sastavljene stvari

Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih, odnosno samostalnih stvari u jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadašnju fizičku opstojnost. Jednostavne stvari u sastavljenoj stvari postaju sastavnim dijelom nove cjeline, a bez tih sastavnih dijelova čitava stvar ne bi mogla opstati kao cijelost po prirodnom ili prometnom shvaćanju (npr. zgrada, automobil) Međutim, dok je jednostavna stvar jedinstvena jer pojedini dijelovi gube potpuno svoju samostalnost, individualnost i fizičku opstojnost, dotle kod sastavljenih stvari treba razlikovati dvije kategorije sastavljenih stvari, a razlika se postavlja prema tome pojavljuju li se sastavni dijelovi kao nesamostalni ili kao samostalni dijelovi cjeline. a) Sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima – ovdje spadaju stvari kod kojih sastavni dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali ipak zadržavaju svoju raniju fizičku opstojnost. Gubitak samostalnosti se očituje u tome što se sastavni dio ne može odvojiti, a da se time cijela stvar ili on sam ne uništi (Zakon naziva taj dio bitnim dijelom) Npr. željezne šipke u betonskom stupu. Takva se sastavljena stvar pravno smatra jednom stvari i zbog toga nisu moguća zasebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima. Sastavni dio koji se ne može fizički odvojiti od stvari ne može biti samostalnim objektom imovinskih prava, osim ako bi to bilo posebnim zakonom dopušteno. Razlika između jednostavne stvari i sastavljene stvari s nesamostalnim dijelovima osobito se ističe kod mehaničke diobe (rastavljanja) stvari. Ako se mehanički rastavi jednostavna stvar, dobivaju se dijelovi iste vrste kojoj pripada i sama stvar (npr. rez tkanine) Ali ako mehanički rastavimo sastavljenu stvar, dobit će se dijelovi različitih vrsta (npr. kod zgrade će se dobiti digle, šipke, drvene grede i sl.) Neće se nikako dobiti dijelovi koji bi sami za sebe predstavljali zgradu. b) Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima – u ovu kategoriju idu one stvari kod kojih sastavni dijelovi zadržavaju ne samo svoju raniju fizičku opstojnost nego i stanovitu samostalnost. Prema Zakonu o vlasništvu to su dijelovi koji nisu bitni ili odvojivi dijelovi (npr. kotač u automobilu) Na pojedinim sastavnim, odvojivim

38

Page 39: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dijelovima takve sastavljene stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična s pravom na cijeloj stvari. Npr. ako se vlasniku automobila posudi kotač, time nije izgubljeno vlasništvo kotača. Rečeno pravnim jezikom, vlasnik automobila ima kotač u neposrednom posjedu, a na kotaču je stekao samo pravo uporabe. Ako na samostalnom ili odvojivom dijelu postoji neko pravo u korist trećega, postavlja se pitanje hoće li to pravo postojati i dalje ili će prestati u slučaju otuđenja cijele stvari (npr. prodaje) Prema Zakonu o vlasništvu to pravo će prestati ako je stjecatelj bio u dobroj vjeri, tj. nije znao ni morao znati da na odvojivom dijelu postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari. Prema Zakonu o vlasništvu se predmnijeva da na samostalnim ili odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari, stoga onaj tko tvrdi da na odvojivom dijelu postoji neko pravo različito od prava na stvari kao cjelini, mora to i dokazati.

3. Pripadak ili pertinencija

Pripadak je sporedna stvar koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke glavne stvari, a da pritom ne postaje njezin sastavni dio. Prema Zakonu o vlasništvu pripadak (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu koji odgovara toj namjeni. Stoga prolazna upotreba jedne stvari za svrhu druge ne daje joj svojstvo pripatka, niti prolazni prestanak služenja svrsi glavne stvari oduzima pripatku to svojstvo. Pripadak je fizički samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podređenosti prema glavnoj stvari, a subordinacija se očituje u gospodarskom pogledu jer gospodarsku svrhu cjeline određuje glavna stvar. U pravnom pogledu subordinacija se očituje u tome što pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Pravni posao o glavnoj stvari zahvaća i pripadak. Sada se mora razjasniti pitanje u čemu je razlika između pripatka i samostalnog (odvojivog) sastavnog dijela. Pripadak je sporedna stvar koja pretpostavlja postojanje gotove glavne stvari (npr. etui je pripadak naočala, a naočale su gotova stvar u bez njega. Etui samo služi da se naočale zaštite i lakše nose) S druge strane, samostalni sastavni dio sastavljene stvari neophodan je za čitavu stvar jer bez tog dijela stvar nije potpuno gotova stvar (npr. automobil bez kotača) Isto tako, samostalni sastavni dio sastavljene stvari redovito se nalazi u fizičkoj vezi sa čitavom stvari, dok kod pripatka fizička veza nije ni potrebna ni dovoljna da neku stvar učini pripatkom. Prva karakteristika pripatka je da je on samostalna, ali sporedna pokretna stvar. Druga karakteristika pripatka je u elementu trajnosti jer pripadak treba trajno služiti određenim svrhama glavne stvari (npr. ključ i brava) Treća karakteristika pripatka se nalazi u njegovoj vezi s postankom i opstankom. Kod postanka odnosno pretvaranja neke samostalne stvari u pertinenciju odlučna je volja vlasnika glavne stvari. Vlasnik glavne stvari određuje neku od drugih svojih stvari da postane pripatkom prve, a to znači da vlasnik glavne stvari i vlasnik pripatka mora biti ista osoba. Stoga npr. vlasnik glavne stvari ne može indirektno postati vlasnikom tuđe stvari time što bi tuđu stvar učinio pripatkom svoje stvari. Baš zbog toga što kod pretvaranja neke stvari u pripadak odlučnu ulogu ima volja vlasnika (glavne i sporedne stvari) kaže se da kod postanka pripatka dolazi do izražaja subjektivni element. Ipak, vlasnik ne može bilo koju stvar učiniti pripatkom jer se pripatkom može učiniti samo ona stvar koja se normalno u prometu shvaća kao pripadak. Ali budući da je pripadak ipak samostalna stvar, mora se iz faktične upotrebe razabrati da je neka stvar pretvorena u pertinenciju. Stoga kod pretvaranja neke stvari u pertinenciju ne dolazi do izražaja samo subjektivni element volje vlasnika jer je jednako važan i objektivni element i on s jedne strane ograničuje vlasnikovu volju prometnim shvaćanjem, a s druge strane zahtijeva da se vlasnikova volja očituje u faktičnoj uporabi neke stvari kao pripatka. Ograničavanje volje vlasnika prometnim shvaćanjem onemogućuje tzv. samovoljne pripatke odnosno pertinencije. Oni bi se sastojali u tome da netko proglasi pripatkom onu stvar koja se u prometu ne smatra pripatkom (npr. da netko proglasi kišobran pripatkom ormara) Pripadak je pokretna stvar, ali pripadak mogu imati i pokretnine i nekretnine (npr. vjedro i bunar) Prema Zakonu o vlasništvu pripatkom se smatraju poslovne zgrade i strojevi i slični uređaji koji

39

Page 40: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

trajno služe toj zgradi u kojoj se obavlja neka proizvodna ili obrtnička djelatnost. Važnost pripatka jest u tome što on slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (Accessorium sequitur principale) što znači da pravni poslovi o glavnoj stvari zahvaćaju i pripadak, ali ako se želi da pravni posao ne obuhvati pripadak, to se mora izrijekom utanačiti. Uz pripadak stvari, Zakon o vlasništvu poznaje još i pojam pripadnost stvari. Pripadnost stvari je širi pojam od pripatka stvari i obuhvaća svaki njezin dio, zatim sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast), njezine plodove dok se od nje ne odvoje, njezin pripadak te prava koja postoje u korist neke nekretnine. U pravnom smislu pripadnost stvari čini zajedno sa stvari jednu cjelinu i kao takva jedinstveni objekt prava. Onaj tko je vlasnik stvari vlasnik je ujedno i na svim njezinim pripadnostima, a to vrijedi i za ostala stvarna prava. Samo se zakonom može odrediti da pripadnost u nekim slučajevima može biti zaseban i samostalan objekt građanskog prava.

4. Plodovi (Fructus)

1. Pojam i vrste

Plodovi su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava. Prema Zakonu o vlasništvu plodovi stvari su proizvodi koje ona daje prirodno ili posredovanjem nečijeg rada, a i sve drugo što ona daje s obzirom na svoju namjenu. Plodovi prava su prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu, npr. pravo koje ovlašćuje na stjecanje plodova (pravo plodouživanja) ili drugih dijelova stvari. Za plodove je karakteristično da su to prinosi koji se javljaju redovito i periodički, a da pritom ne umanjuju samu plodonosnu stvar. S obzirom na način postanka, obično se dijele u tri kategorije: a) prirodni plodovi (fructus naturales) – to su organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada (npr. divlje voće je plod drveta) S pravnog gledišta ovdje spadaju i proizvodi za koje sama stvar pruža samo mogućnost njihova dobivanja i iskorištavanja (npr. pijesak, vapno i sl.) Ti neorganski proizvodi smatraju se plodom makar se njihovim korištenjem umanjuje supstancija stvari.b) industrijski plodovi – to su plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode, npr. plod plemenite voćke. Ove plodove ne treba poistovjećivati s industrijskim proizvodima (robom)c) civilni plodovi (fructus civiles) – to su plodovi odnosno prinosi (prihodi) koje ne daje stvar sama, već koji se dobivaju od stvari posredstvom nekog pravnog odnosa (npr. najamnina, kamate i sl.)

2. Vrste prirodnih i industrijskih plodova

a) Viseći plodovi (fructus pendentes) – neodvojeni plodovi (npr. jabuka na stablu) Ovi plodovi su sastavni dio stvari i oni bi spadali pod pojam pripadnosti. Oni slijede pravnu sudbinu matice.b) Odvojeni plodovi (fructus separati) – to su plodovi koji su se odvojili od svoje matice i time postali samostalnim stvarima.c) Ubrani plodovi (fructus percepti) – to su plodovi koji su odvojeni od matice i pobrani. Potrebno je razlikovati odvojene i ubrane plodove jer se može dogoditi npr. da jabuke zbog vjetra padnu sa stabla pa se postavlja pitanje čije su jabuke. Ako padnu zbog vjetra, vlasništvo su onoga koji je i vlasnik stabla. Iako su jabuke zbog separacije postale samostalnim stvarima, ipak su samim odvajanjem postale vlasništvo

40

Page 41: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vlasnika matice. Zbog toga se kaže da vlasnik stječe vlasništvo plodova separacijom, a separacijom još stječu vlasništvo pošteni posjednik, uzufruktuar i zakupac, ako je postao neposredni posjednik stvari. d) Potrošeni (fructus consumpti), nepotrošeni (fructus non consumpti) i zanemareni plodovi (fructus percipiendi) – ovo razlikovanje dolazi posebno do izražaja kad onaj koji posjeduje plodonosnu mora tu stvar vratiti vlasniku, a opseg vraćanja plodova ovisi o tome je li bio pošten ili nepošten posjednik.

3. Vrste civilnih plodova

Ovdje se razlikuju dospjeli i nedospjeli plodovi. Pravilo je da ovlaštenik može od dužnika zahtijevati izručenje civilnih plodova nakon dospjelosti (npr. ne može se tražiti isplata kamata 10 godina unaprijed) Dok se vlasništvo prirodnih ili industrijskih plodova stječe separacijom, a ponekad i percepcijom, vlasništvo civilnih plodova se stječe dospjelošću i percepcijom. Uz pojam plodova Zakon o vlasništvu je uveo i jedan širi pojam pod nazivom koristi. Koristi obuhvaćaju plodove neke stvari ili prava, ali i druge moguće prednosti koje donosi uporaba odnosno korištenje stvari ili prava. Koristi pripadaju onome kome pripada stvar odnosno pravo, osim ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju nekoj drugoj osobi (npr. plodouživatelju ili zakupcu) Postojanje posebnog pravnog temelja dokazuje onaj koji se na njega poziva.

5. Ukupnost stvari (Universitas rerum)

Pod ukupnošću stvari razumijeva se zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom (npr. stado ovaca, biblioteka, skladište robe i sl.) Ovdje nema odnosa glavne i sporedne stvari jer su stvari međusobno u istom odnosu, a i fizički su samostalne. Pitanje je mogu li objekt pravnih odnosa, a to znači i objekt subjektivnih prava, biti samo pojedine stvari ili se kao objekt pravnog posla može pojaviti i skupna stvar. Naš Zakon o vlasništvu preuzeo je rješenje iz OGZ-a po kojem je objekt prava pojedinačno određena stvar (npr. pravo vlasništva ne stječe se na biblioteci kao cjelini, nego samo na pojedinim knjigama) Skupna stvar ima samo ulogu skraćenice koja omogućuje da više stvari istodobno pod zajedničkim nazivom kola u prometu. U literaturi se ukupnost stvari naziva universitas rerum distantium kako bi se istakla razlika prema pojmovima universitas rerum cohaerentium i universitas iuris. Pod pojmom universitas rerum cohaerentium razumije se sastavljena stvar (npr. brod ili zrakoplov), a universitas iuris označava skup stvari i prava koji čine određenu cjelinu i mogu se pojaviti kao objekt određenih građanskopravnih odnosa (npr. ostavina, stečajna masa, poduzeće) Unutar ukupnosti stvari valja istaknuti posebnu kategoriju koja se naziva komplementarne stvari. To je skup fizičkih samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stvari onemogućuje pravilnu i normalnu uporabu cjeline (npr. šah, par cipela ili špil karata) Važnost razlikovanja komplementarnih stvari unutar skupine stvari očituje se u slučaju obveza upravljenih na predaju stvari. Ako se naruči npr. 200 knjiga, a prodavatelj ih isporuči samo 100, on je tada manjkavo ispunio svoju obvezu. Ali ako se naruči pet pari cipela broj 42, a prodavatelj isporuči 10 lijevih cipela, on tada uopće nije ispunio svoju obvezu.

Novac i procjenjivost stvari

Za građansko pravo svojstva novca kao stvari nemaju posebno značenje (pokretnost, potrošnost, generičnost itd.) No, osobito su važne funkcije novca. Novac služi kao mjerilo vrijednosti i kao mjerilo cijene. Novac kao mjerilo vrijednosti omogućuje da se objekti građanskopravnih odnosa izraze u njihovom novčanom ekvivalentu. Budući

41

Page 42: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

da je promet zapravo razmjena robno-novčanih vrijednosti, bez te funkcije novca vrlo bi se teško moglo izgraditi obvezno pravo kao posebna pravna nadgradnja nad prometnim zbivanjem. Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijenom. Mogućnost da se stvari svedu na njihov novčani ekvivalent, izrazilo se pojmom procjenjivosti. Procjenjivost stvari je pravna kategorija građanskog prava koja je nastala kao pravni izraz robno-novčanih odnosa. Procjenjive stvari (res aestimabiles) su one stvari čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res inaestimabiles) su stvari koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent (npr. pramen kose ili gruda zemlje i sl.) Procjenjivost dolazi do izražaja u nizu pravnih situacija (npr. dioba suvlasničke zajednice, naknada štete, a posebno je važna pri utvrđivanju vrijednosti stvari u imovinskoj masi pravne osobe) Sama vrijednost i cijena nisu isti pojmovi. S obzirom na procjenjivost stvari, moguće je razlikovati tri vrste cijene: a) redovita cijena (pretium ordinarium) – ovdje se razumije obična, normalna prometna vrijednost, a ta cijena se često naziva i tržišnom cijenom. Ta vrijednost se procjenjuje prema objektivnom kriteriju koji nam daje promet. b) Izvanredna cijena (pretium extraordinarium) – ovdje se razumije subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Izvanredna vrijednost dobiva se tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari. Treba uvažiti interes korisnika prema stvari te vezu koja određena stvar ima sa drugim stvarima. c) Afekcijska cijena (pretium affectionis) – razumije se posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Ovdje se kod procjene uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt bez obzira na njezinu prometnu vrijednost i bez obzira na njezinu vezu s drugim objektima. Ove tri različite vrste cijena posebno dolaze kod izražaja kod odgovornosti za štetu. (vidi primjer sa uništenjem književne trilogije na strani 89.)

B Činidba

1. Pojam činidbe

Činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Danas su i stvar i činidba koordinirani objekti građanskopravnih odnosa iako je stvar objekt stvarnopravnih, a činidba obveznopravnih odnosa. Povijest građanskog prava pokazuje da se činidba kao objekt građanskopravnih odnosa javlja kasnije od stvari. To je razumljivo jer obvezno pravo kao nadgradnja nad prometom, pretpostavlja ne samo postojanje diobe rada i razmjenu dobara nego i takav stupanj razvitka društveno-gospodarskih odnosa koji zahtijeva da se u dnevnom životu ne gleda samo na sadašnjicu već i na budućnost. Obvezni odnos ne dovodi odmah do stvarnopravnih učinaka, nego su takvi učinci odgođeni za budućnost. Prilikom kupovanja nekretnine ne stječe se odmah i pravo vlasništva, već samo obveznopravni zahtjev kupca prema prodavatelju da ispuni činidbu, tj. predaju nekretnine u posjed, a to se u pravilu ne događa prilikom sklapanja ugovora. To implicira da između vjerovnika i dužnika postoji i stanovit odnos povjerenja da će se održati zadana riječ, ali se omogućava i prisilno ostvarivanje preuzetih obveza.

2. Karakteristike činidbe

Karakteristike činidbe pokazuju da sve moguće radnje ili sva moguća propuštanja koja se pojavljuju u društvenom zbivanju nemaju niti mogu imati pravni karakter činidbe. Kao što svi društveni odnosi nisu pravni, tako ni sve radnje i propuštanja nisu činidbe (npr. pomoć starom čovjeku nije činidba u smislu građanskog prava) Da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, ona mora imati određene karakteristike (ili svojstva):

42

Page 43: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

a) Činidba mora biti ljudska radnja – činidba kao objekt obveznopravnog odnosa mora biti manifestacija čovjekove djelatnosti ili propuštanja. Djelovanje koje potječe od elementarne sile, od životinje ili automata nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegova vlasnika, odnosno radnjom osobe koja se služi automatom. b) Činidba mora imati imovinski karakter – ispunjenje činidbe u pravilu znači ostvarenje gospodarskog interesa bilo koje strane u odnosu. Prema tome se ispunjenje činidbe, tj. ostvarenje onih pozitivnih ili negativnih radnji na koje je dužnik obvezan, odražava izravno ili neizravno u imovinskoj masi vjerovnika. Izravni imovinski karakter činidbe pokazuje se u onim slučajevima kada dužnikova radnja neposredno izaziva promjenu u imovinskoj masi vjerovnika (npr. obveza dužnika da preda stvar) Neizravno se imovinski karakter činidbe vidi, npr. kad činidba služi za zadovoljenje neke kulturne potrebe (primjer sa HNK) Imovinski karakter imaju i one činidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno promjene u imovini, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu. Ako bi susjed koji svira klavir preuzeo obvezu prema svom susjedu da neće svirati klavir kako bi ovaj mogao u miru obavljati posao u kojem ga muzika dekoncentrira te ako bi klavirist usprkos preuzetoj obvezi ipak svirao, susjed ga može tužiti za naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što nije mogao u miru obavljati svoj posao. Plaćanjem odštete došlo je do promjene u imovinskim masama. Imovinski karakter činidbe znači da se njezino ispunjenje izravno ili neizravno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju strana. Ispunjenje činidbe izravno ili posredno se izražava u imovinskoj masi bar jedne od strana u odnosu pa nam ta veza između činidbe i imovinske mase pokazuje da činidba nije samo pravni nego i gospodarski pojam. Ispunjenje činidbe pokazuje se za ovlaštenu stranu kao prisvajanje bilo tuđih usluga, bilo svih ili pojedinih svojstava stvari posredstvom tuđih usluga. c) Činidba mora biti objektivno moguća – ono što je objektivno nemoguće, ne može biti sadržaj obveze. Stoga je obveza s objektivno nemogućom činidbom pravno nevaljana, zapravo obveza nije ni nastala. Obveza ne nastaje ako je činidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno nemoguća i to se zove prvobitna nemogućnost činidbe. No ako je činidba postala moguća nakon sklapanja pravnog posla, obveza će konvalidirati samo ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a činidba koja je u početku bila nemoguća postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Obratno, ako je prvobitno moguća činidba bez krivnje dužnika postala nemogućom, obveza se gasi, a ako je postala nemoguća njegovom krivnjom, obveza se pretvara u odnos odgovornosti za štetu. Subjektivna nemogućnost znači da činidbu nije u stanju izvršiti konkretni subjekt, tj. dužnik koji se obvezao izvršiti ju. Subjektivna nemogućnost ne utrnjuje obvezu, nego se pod određenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za štetu. d) Činidba mora biti pravno dopuštena – činidba se ne smije protiviti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Pravna nedopustivost nije jednaka fizičkoj, objektivnoj nemogućnosti. Činidba može biti objektivno moguća, ali usprkos tome pravno nedopuštena (npr. kupnja stvari izvan prometa) Pravna nedopustivost činidbe ima uglavnom iste posljedice kao i objektivna nemogućnost. e) Činidba mora biti određena ili bar odrediva – činidba je određena u onom slučaju kada je u svim pojedinostima točno označena, individualizirana. Kod određene činidbe se točno zna obveza dužnika i pravo vjerovnika. Činidba je odrediva kad nije već u samom postanku obveze točno određena, ali pravni posao sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Među neodređene, ali ipak odredive činidbe spadaju alternativne, fakultativne i generične činidbe. Alternativne činidbe su one kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim jednu od njih ispuni oslobađa se obveze. Fakultativne činidbe su one kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno ispuniti neku drugu činidbu da bi se oslobodio obveze. Generične su one činidbe kod kojih je sadržaj, odnosno objekt činidbe određen samo po vrsti, a dužnik se oslobađa obveze davanjem određene stvari unutar vrste (npr. predaja 100 kg pšenice srednje kakvoće bez obzira na tip pšenice)

43

Page 44: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

3. Sadržaj činidbe

Iako sadržaj činidbe može biti različit, mogu se pronaći četiri tipična klasična izraza:a) Davanje (dare) – činidba davanja stvari. Pod tim se razumije da je dužnik dužan pribaviti vjerovniku vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja objekt činidbe je uvijek stvar. Ipak, svaka se predaja stvari ne može podvesti pod činidbu davanja jer dati i predati nisu juridički isti pojmovi. Činidba čiji sadržaj nije prenošenje nekog stvarnog prava, nego npr. detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere, činjenje. Stoga nije ispravno uzimati davanje kao opći pojam za sadržaj činidbe kao u ZOO iz 1978. Sadašnji ZOO je to izmijenio pa se u odgovarajućim odredbama govori o jednakoj vrijednosti uzajamnih činidaba, odnosno očitom nerazmjeru uzajamnih činidaba. Nekad se i novčana činidba označavala kao činidba davanja stvari, ali danas se novčana činidba ne smatra više činidbom davanja zamjenjivih stvari, nego činidbom vrijednosti pa se zato u modernom pravu uz činidbu davanja stvari posebno razmatra novčana činidba. b) Činjenje (facere) – ovdje se razumije činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći i tu nema davanja u pravnotehničkom smislu. Objekt činidbe rada može biti funkcija rada (npr. okopavanje vinograda, knjiženje dokumenata i sl.) Na funkciji rada temelje se ugovori o službi, odnosno radu. Isto tako, objekt činidbe može biti i rezultat rada, npr. načiniti portret. Na rezultatu rada se temelje ugovori o djelu. c) Propuštanje (non facere= nečinjenje) – razumije se neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obveznom odnosu i tu se uvijek razumije propuštanje vlastite radnje (npr. obveza nesviranja klavira)d) Trpljenje (pati) – razumije se nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se ne nalazimo u obveznom odnosu i tu se razumije trpljenje samo tuđe radnje (npr. dozvola prolaza susjeda preko našeg zemljišta. Tad je objekt obveze činidba trpljenja)

C Imovina

1. Višeznačnost pojma imovine

Imovina je kategorija koja je stvorena u okvirima i na bazi robne privrede pa je stoga razumljivo da je poznaje i građansko pravo. No kako je imovina ne samo pravna nego i gospodarska, a i knjigovodstvena kategorija u laičkom i stručnom govoru dolazi do miješanja raznih pojmova imovine. Radi se o tome da netko uporno upotrebljava pojam imovine u gospodarskom smislu, uvjeren da daje najispravniji pravni pojam dok se drugi služe pravnim pojmom, a upotrebljavaju ga u knjigovodstvenom smislu. Ipak, imovina nije najzamršeniji pojam građanskog prava jer ona postaje nejasna samo ako se zaboravi da taj pojam ima nekoliko značenja – gospodarsko, pravno i knjigovodstveno.

2. Imovina kao gospodarska kategorija

Ovaj pojam imovine ide u okvire političke ekonomije. Ako čovjeka ne promatramo kao apstraktni pravni subjekt, nego kao biće od krvi i mesa, vidi se da je jedan od njegovih osnovnih interesa interes za održanje vlastitog života, nagon za samoodržanje. Da bi održao materijalni život, čovjek mora imati neka materijalna dobra, tj. stvari koje mu omogućuju održanje (odijelo, stan, hranu itd.) Skup svih gospodarskih dobara koje pripadaju i služe čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo njegovom imovinskom masom ili

44

Page 45: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

imetkom. Prema tome, imovina u gospodarskom smislu jest skup dobara koja pripadaju određenom subjektu. Isto kao i fizička osoba, pravna osoba mora imati za ostvarenje svojih zadataka određeni krug gospodarskih dobara, stoga i pravna osoba mora imati svoju imovinsku masu, tj. svoj imetak.

3. Imovina kao pravna kategorija

Pravni subjekti ulaze u razne građanskopravne odnose povodom različitih objekata. U tim odnosima subjekti stječu određena subjektivna građanska prava i preuzimaju određene obveze. Stoga, na pitanje može li se taj čitav skup različitih građanskih prava što ih je stekao određeni subjekt izraziti jednim pojmom, odgovara se potvrdno i to je upravo imovina. Stoga, imovina je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem i ova definicija predstavlja pravni pojam imovine. Ovdje se ne nalaze ni stvari ni činidbe. No, stvari ulaze u imovinu u obliku prava koja taj određeni subjekt ima na stvarima prema drugim subjektima. Npr. sat kao materijalna stvar nije dio imovine nego imovinske mase. No na satu postoji pravo vlasništva i to pravo vlasništva jest dio imovine. Stoga, sat je ušao u imovinu u obliku prava vlasništva koje postoji na njemu. Iz toga slijedi da ni imovinska masa ne ulazi direktno u imovinu određenog subjekta nego u obliku različitih subjektivnih prava koja ima taj subjekt na pojedinim dijelovima mase (npr. u obliku prava vlasništva, služnosti, uživanja itd.) Međutim, imovina pravno ne odražava samo imovinsku masu određenog subjekta i to znači da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose izravno na stvari, tj. izravno na dijelove imovinske mase. Npr. netko ima u svojoj imovinskoj masi 100 000 kuna, tj. u svojoj imovini ima pravo vlasništva nad tih 100 000 kuna. Ukoliko ta osoba pozajmi tih 100 000 kuna drugoj osobi iz njegove imovinske mase nestaje pravo vlasništva nad tih 100 000 kuna, ali tada u njegovoj imovini nastaje novo pravo, tj. pravo na tražbinu upereno protiv osobe kojoj je pozajmljen novac. Umjesto prava na stvari, nastalo je pravo na činidbu. Stoga, ni činidba ne ulazi izravno u imovinu subjekta, nego preko prava na činidbu koje ima vjerovnik prema dužniku. Činidba ne ulazi ni u imovinsku masu jer nije stvar, nego radnja ili propuštanje koje je objekt subjektivnih građanskih prava. Stoga obujam imovine određenog subjekta ne može se utvrditi samo na temelju uvida u njegovu imovinsku masu, već uvidom u sve građanskopravne odnose u koje je stupio određeni pravni subjekt. Isto tako, obveze nisu samostalni dio imovine, nego njezin teret, tj. teret na pojedinim subjektivnim građanskim pravima. To znači da ima obveza koje uopće niti kao teret ne ulaze u imovinu. Npr. u prethodnom slučaju zajmodavac je izgubio pravo vlasništva nad 100 000 kuna iz svoje imovinske mase, ali je dobio drugo građansko pravo, tj. pravo tražbine pozajmljene svote. Sastav njegove imovine se promijenio po kakvoći jer umjesto stvarnog prava sad ima obvezno pravo, no imovina je po obujmu ostala ista. U slučaju zajmoprimca je povećana imovinska masa pravom vlasništva nad 100 000 kuna. No to pravo vlasništva je opterećeno obvezom vraćanja. Obveza je teret subjektivnog prava ili teret imovine. Ako se uzme primjer sa satom vidi se da se u nečijoj imovini sat pojavljuje u obliku prava vlasništva na satu. Budući da nema građanskog subjektivnog prava bez obveze na drugoj strani, ovdje svi subjekti imaju obvezu da ne diraju sat. Samo, ta obveza nije teret niti jednog subjektivnog prava koje nose subjekti različiti od vlasnika sata. Prema tome, ta obveza niti kao teret ne ulazi u imovinu drugih. Na ovakvu situaciju misle autori koji definiraju imovinu kao skup prava i obveza predstavljenih jednim nositeljem, ali takav pojam imovine bi bio preširok i sadrži jednu teoretsku grešku jer imovina nije skup bilo kakvih prava. Imovina obuhvaća samo skup subjektivnih imovinskih prava jednog nositelja pa iz imovine treba isključiti sva ona subjektivna prava koja nemaju imovinski karakter (npr. aktivno i pasivno biračko pravo nije dio imovine punoljetnog građanina) U imovinskim pravima uvijek se nalazi neki izražen gospodarski interes ovlaštenika. Objekt na koji se odnose imovinska subjektivna građanska prava se redovito može izraziti u novčanom ekvivalentu što omogućuje promet subjektivnih građanskih prava. Promet prava treba pojmovno razlikovati od prometa u gospodarskom smislu, gospodarskog prometa jer se u okviru gospodarskog prometa prenose dobra

45

Page 46: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

(robe) s jedne osobe na drugu, a u okviru prometa prava se prenose prava na tim dobrima s jedne osobe na drugu. Gospodarski i pravni promet kao osnova i nadgradnja teku paralelno, ali nisu identični.

4. Imovina kao knjigovodstvena kategorija

Starija teorija je pod pojmom imovine razumijevala skup subjektivnih prava i obveza predstavljenih jednim nositeljem jer je nastojala pod jednim pojmom imovine obuhvatiti i tražbine i dugove. Po tom starijem gledištu, imovina se sastoji od dva samostalna sastavna dijela. Jedno su prava koja predstavljaju aktivu, a drugo su obveze koje predstavljaju pasivu. Budući da su oba elementa pravno izjednačena, imovina bi se prema tom shvaćanju razumjeti i kao ukupnost pasive. Dugovi bi prema tome bili negativni sastavni element imovine, stoga bi subjekt koji ima samo dugove imao negativnu imovinu. Imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna, nego samo onaj dio imovine koji se da svesti na novčani ekvivalent i time izraziti na kontu tražbina, odnosno dugovanja. Postoje subjektivna građanska prava koja se ne mogu svesti na novčani ekvivalent (npr. pravo vlasništva na jednom jedinom pismu koje je ostalo iza pokojnog oca) Knjigovodstveni pojam imovine ima svoj smisao, ali nije identičan s pravnim pojmom. Građansko pravo mora svoje subjekte predstaviti i izraziti imovinski jer drugačije ni ne može izraziti subjekte u okvirima robno-novčanih odnosa. U građanskom pravu ne postoji subjekt bez imovine. Subjekt bez imovine bio bi čovjek koji niti najmanju sitnicu ne bi mogao nazvati svojom ili čak ne bi imao ni pravo da je upotrijebi za sebe. Ipak, subjekti građanskog prava mogu biti i gospodarski pasivni. Pitanje je li neki subjekt aktivan ili pasivan ne rješava se pomoću pravnog pojma imovine, nego knjigovodstveno, pomoću bilance. Pravni pojam imovine omogućuje da se postave okviri aktive i pasive jednog subjekta u onom trenutku kad se taj subjekt hoće izraziti kao gospodarska, privredna jedinica.

5. Funkcije imovine

Imovina se kao pravna kategorija pojavila u građanskom pravu na određenom stupnju njegova razvitka. U vrijeme kad su se u građanskom pravu počele napuštati osobne sankcije, ustupajući mjesto imovinskim, gospodarskim sankcijama, bilo je nužno izgraditi pojam imovine. Imovinske sankcije javljaju se u onom razdoblju u kojem robna privreda dominira nad naturalnom privredom. Dok je ranije dužnik vjerovniku odgovarao svojom osobom, danas odgovara svojom imovinom. Ipak, etički zahtjevi ne dopuštaju da vjerovnik u postupku ovrhe liši dužnika čitave njegove imovine jer vjerovnik u svom zahtjevu za namirenje ne smije prijeći tzv. egzistencijalni minimum. Dužniku mora ostati stanoviti krug dobara koja su mu neophodno potrebna za fizičku (životnu) egzistenciju. Ta zabrana znači da se u pravnom smislu mora sačuvati određeni obujam dužnikove imovine, a vjerovnikovo pravo da se namiri iz imovine dužnika ne može ići tako daleko da bi se od dužnika stvorio subjekt bez imovine. Stoga, prijelaz od osobnih na imovinske sankcije uvjetovao je pojavu jamstvene ili garantne funkcije imovine.a) Jamstvena funkcija – imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegove tražbine. Vjerovnik će se efektivno namiriti iz predmeta koji sačinjavaju dužnikovu imovinsku masu. Ipak, da bi se znalo koji predmeti sačinjavaju dužnikovu imovinsku masu, mora se znati najprije koja i kakva prava na njima ima dužnik. Stvar sama za sebe ne pokazuje čija je, to se zna tek kada su poznata prava na njoj. No vjerovnik se može namiriti i iz tražbine koju njegov dužnik ima prema trećim osobama, ali i te tražbine ulaze u imovinu kao subjektivna prava pa tako pomoću imovine se mogu na zajednički nazivnik svesti i stvari i činidbe. Imovinska masa je materijalna podloga imovine, ali ona postaje pravno upotrebljiva tek onda kad se izrazi pomoću imovine jer pravno samo dužnikova imovina može vjerovniku služiti kao jamstvo za namirenje tražbina.

46

Page 47: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

b) Olakšanje prometa – pomoću imovine omogućuje se da prava i obveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu i upravo zbog te funkcije se može imovina pojaviti kao objekt određenih građanskopravnih odnosa. Bez kategorije imovine uopće je nemoguće zamisliti nasljedno pravo. U slučaju smrti fizička osoba prestaje biti pravnim subjektom pa bi tada trebale utrnuti i sva njezina prava i obveze. Kad bi se tako događalo, nastali bi teški poremećaji u prometu pa se pokazala potreba da se pravna sudbina pokojnikovih prava i obveza, tj. pravna sudbina njegove imovine uredi. Budući da imovina mora imati subjekt, jedino logično rješenje je da ona u trenutku smrti ostavitelja prelazi na njegove nasljednike. Strogo osobna prava i obveze pokojnika se gase, ali ostala imovina kao cjelina prelazi na nasljednike. Isto tako, bez imovine bilo bi nemoguće udovoljiti zahtjevima koji traže da se pravnim poslom među živima omogući prijelaz čitave imovine ili dijela imovine s jednog subjekta na drugi. Prijelaz čitave imovine s jednog subjekta na drugi događa se kod pripajanja trgovačkih društava, ali tu uvijek jedan subjekt (pravna osoba) prestaje postojati. Prijelaz imovine s jednog subjekta na drugi može se dogoditi i aktom vlasti koji je temeljen na zakonu (bez imovine je nemoguće ostvariti konfiskaciju i nacionalizaciju)

6. Karakteristike imovine

a) Jedinstvenost – temeljna karakteristika imovine i znači da određeni pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nositelj imovine ne može svoju imovinu samovoljno razdijeliti u pojedine grupe pa za svaku od tih grupa zasnovati poseban pravni režim jer ako bi to bilo moguće vjerovnik nikada ne bi znao iz koje se imovinske grupe može i smije namiriti. Stoga nositelj imovine ne može samovlasno razbiti jedinstvo svoje imovine. Ipak, ne dirajući u jedinstvo imovine pravni poredak dopušta iz određenih razloga da se unutar jedinstvene imovine mogu razlikovati pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući time u osnovne funkcije imovine. Takvi fondovi se ne osnivaju samovoljno, nego je njihovo postojanje predviđeno propisom. Npr. po Obiteljskom zakonu bračni drugovi imaju vlastitu imovinu i bračnu stečevinu, ali prema vjerovnicima se imovina bračnog druga pokazuje kao jedinstvena makar se sastoji od vlastite imovine i udjela u bračnoj stečevini. Isto tako, vjerovnici ostavitelja mogu tražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Stoga se oni mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu plijeniti imovinu nasljednika. Odvajanje će se tražiti kad je nasljednik prezadužen. Za svoje obveze trgovačko društvo odgovara cijelom svojom imovinom, bez obzira na postojanje fondova u kojima je njegova imovina raspoređena. Jedinstvo imovine omogućuje da se imovina pojavi kao objekt određenih građanskopravnih odnosa, a taj objekt mora biti određen ili bar odrediv jer se uvijek mora znati na što se odnose subjektivna građanska prava. Određenost ili odredivost u pravilu se utvrđuje prema karakteristikama koje proizlaze iz samog objekta. Kod imovine koja je specifičan objekt građanskopravnih odnosa specifični su putovi kojima se utvrđuje određenost, odnosno odredivost tog objekta. Jedan od elemenata koji to omogućuje je jedinstvo imovine. Drugi tzv. unutarnji element koji omogućuje utvrđivanje određenosti imovine kao objekta jest tzv. identitet imovine.

b) Identitet

Identitet imovine znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlazili, a drugi u nju ulazili. Ako bi se na promjene unutar imovine gledali matematski, tada bi svako stjecanje ili gubitak pojedinog prava značilo promjenu imovine tako da bi se od sadašnje stvarala nova, druga imovina. Ako bi se takav princip uvažavao i u pravu, imovina ne bi uopće mogla obavljati svoju funkciju. Tako se vjerovnik koji ima tražbinu prema dužniku ne bi mogao nikad namiriti iz dužnikove imovine ako bi ona stalno mijenjala svoj identitet. Dužnik bi se mogao braniti da je u trenutku kad je preuzeo obvezu imao određenu imovinu kojom je

47

Page 48: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

odgovarao vjerovniku, ali da je nakon toga stekao neka nova prava, odnosno da je izgubio neka od tada postojećih itd. i da zbog toga njegova sadašnja imovina nije više ona imovina koja je postojala u trenutku preuzimanja obveze. S druge strane, identitet imovine omogućuje razmjerno lako utvrđivanje određenosti imovine, kao objekta građanskopravnih odnosa, jer usprkos promjenama imovina jednog nositelja ostaje ista.

D Osobna neimovinska dobra

Povijest građanskog prava, od rimskog prava prema sadašnjosti, pokazuje da se ono isključivo bavilo imovinskim odnosima. Neimovinski odnosi prodiru u građansko pravo relativno kasno i postupno pri čemu su osobiti značaj imale ideje škole prirodnog prava. Zaštita neimovinskih dobara čovjeka (život, tijelo, čast i dr.) bila je uglavnom domena javnog prava (ustavnog, kaznenog i upravnog prava) Građanskopravna zaštita pojedinih neimovinskih dobara sustavnije se uređuje prvom europskim kodifikacijama građanskog prava 19. i 20. st. (OGZ, Njemački Građanski zakonik, Švicarski Građanski zakonik koji je uredio zaštitu osobnosti čovjeka općom klauzulom čime su sudovi mogli obuhvatiti širi krug osobnih dobara, npr. privatnost. I u američko građansko pravo se uvodi pravo zaštite privatne sfere čovjeka u vidu prava na privatnost – right of privacy) Zaštita neimovinskih dobara osobito je izražena nakon Drugog svjetskog rata kad je krenula jača zaštita ljudskih prava i sloboda. ZOO iz 1978. godine poput OGZ-a je uređivao odštetnopravnu zaštitu pojedinih osobnih neimovinskih dobara (tijelo, zdravlje, čast, ugled, sloboda) No pored tih pojedinačnih osobnih neimovinskih dobara, ZOO iz 1978. je posebno predviđao zaštitu i prava ličnosti (osobnosti) ne navodeći što se treba pod tim razumjeti, odnosno koja su to prava. ZOO u Glavi II. pod nazivom «Sudionici obveznih odnosa» uređuje pravnu sposobnost, poslovnu sposobnost i prava osobnosti fizičkih i pravnih osoba. Za razliku od ZOO iz 1978., sadašnji ZOO nije ostavio otvorenim pitanje pojma prava ličnosti (osobnosti) jer u čl. 19. nabraja sva temeljna prava osobnosti i jamči njihovu zaštitu svakoj naravnoj i pravnoj osobi. Pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Pravna osoba ima sva ova prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. Stoga, osobna neimovinska dobra naravne (fizičke osobe) su: život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i druga. Osobna neimovinska dobra pravne osobe su uz ona koja pripadaju i fizičkoj osobi osim onih koja se vezana uz biološku bit fizičke osobe još i ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtka, poslovna tajna, sloboda privređivanja. S obzirom da pravni subjekti mogu u zakonom određenim granicama raspolagati svojim neimovinskim dobrima, razumljivo je da glede njih mogu sklapati odgovarajuće pravne poslove, a najčešće će to biti pravni poslovi kojima se dopušta drugome korištenje, npr. imena, slike, glasa itd. u reklamne svrhe i sl. U slučaju povrede osobnih neimovinskih dobara, pravni poredak priznaje subjektu pravo na popravljanje štete. Ukupnost osobnih neimovinskih dobara koja pripadaju nekoj osobi čine njezinu osobnost. Stoga, osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja pripadaju svakoj naravnoj i pravnoj osobi samom činjenicom njezina postojanja kao pravnog subjekta, ali za pravo osobnosti kao subjektivnog građanskog prava potrebno je priznanje od strane pravnog poretka. Jedno vrijeme se tvrdilo da je osoba zapravo objekt prava osobnosti pa bi stoga pravni subjekt istodobno bio i objekt svoga prava osobnosti. To je vodilo neke autore (npr. Savignya) da takvo pravo ne postoji. Priznanje prava osobnosti kao subjektivnog građanskog prava ostvarilo se tek kad je pravna teorija prihvatila gledište da nije pravni subjekt objekt toga prava, nego njegova osobnost, tj. osobna dobra (život, čast, sloboda i dr.) Pravo osobnosti može se stoga definirati kao skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme objektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima. Dva su temeljna ovlaštenja na osobnim neimovinskim dobrima koja čine sadržaj prava osobnosti: raspolaganje i zaštita prema trećima. Kao osnovne osobine prava osobnosti mogu se navesti da je ono

48

Page 49: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prije svega neimovinsko pravo, zatim da je apsolutno (jer djeluje erga omnes) i da je kao strogo osobno neprenosivo (neotuđivo) i nenasljedivo. Ipak, u okviru ovlasti raspolaganja osobnim dobrom, može se pristati na neke određene (npr. medicinske) zahvate na tijelu, darovati drugome dio tijela (krv ili organ) dopustiti drugome korištenje imena i sl., ali to ne krši načelo neotuđivosti osobnih neimovinskih dobara. Isto tako, pravo bliskih osoba da i nakon smrti neke osobe štite njegova prava osobnosti (ugleda, časti i sl.) ne znači da su one naslijedile pravo osobnosti. U zakonodavstvu se postavilo pitanje je li postoji jedno opće pravo osobnosti iz kojega deriviraju pojedina prava osobnosti ili ima više posebnih vrsta prava osobnosti. Dok neka zakonodavstva uređuju jedno opće pravo osobnosti (npr. švicarsko) naš ZOO navodi pojedina prava osobnosti. U prava osobnosti još ulaze i pravo na identitet, pravo na vlastitu sliku, pravo na glas, pravo na vlastite zapise i pisma bilo kao podvrsta nekog od prava osobnosti bilo kao samostalno pravo. Ipak, zadnja tri prava (slika, tj. lik, glas, zapis i pisma) treba tretirati kao podvrste prava na privatnost. Nabrajanje prava osobnosti u ZOO, iako iscrpno ipak nije konačno i obuhvaća nešto širi krug od onih koja spadaju u klasična prava osobnosti. Takvom formulacijom naglašava se otvorenost liste prava osobnosti koja se popunjava ovisno o razvoju kulture i pravne svijesti društva. Postoje različite klasifikacije prava osobnosti, npr. prema švicarskom autoru Tercieru prava osobnosti se klasificiraju u tri skupine: a) prava osobnosti u fizičkom smislu (pravo na život, tjelesni integritet, sloboda kretanja, seksualna sloboda i zaštita tijela nakon smrti), b) prava osobnosti u afektivnom smislu (pravo na odnose s bližnjima, poštivanje bližnjih, osjećaj za bračnom vezom, afektivnu vrijednost objekata u vlasništvu) i c) prava osobnosti u društvenom smislu (pravo na ime i druge oznake identiteta, sliku i glas, privatni život, čast i ostala prava, npr. pravo odlučivanja, pravo na informaciju, ekonomsku slobodu, pravo umjetničkog stvaranja i pravo na zaborav. Pravo na zaborav priznaje sudska praksa glede činjenica koje pripadaju prošlosti) U teoriji o pravima osobnosti se naglašava da su ona u fazi stvaranja i da bi priznavanje nedovoljno određenih prava s nejasnim granicama i obilježjima bio puki verbalizam. Pojedina prava osobnosti se u pravilu priznaju tek tada kad su njihov sadržaj i granice provjerene i utvrđene u sudskoj praksi. Na listu iz našeg ZOO može biti dodano neko drugo pravo osobnosti tek tada kad njegov sadržaj i granice budu utvrđeni u sudskoj praksi.

VII. PRAVNI POSLOVI

1. Pojam pravnog posla

Pravni posao je očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka (najvažniji su postanak, promjena ili prestanak nekog građanskopravnog odnosa) Takvo definiranje pravnog posla bez sumnje odgovara onim pravnim sustavima koji osim konsenzualnih poznaju i realne ugovore, a u takve pravne sustave spada i naš ZOO. ZOO iz 1978. je samo načelno priznavao konsenzualne ugovore, no neki od ugovora (npr. ostava ili ugovor o uskladištenju) u biti su bili koncipirani kao realni ugovori. Prema ZOO realni su svi oni ugovori koji su i prema ZOO iz 1978. bili realni, s tim da je kao realan dodan još i ugovor o posudbi, a ugovor o darovanju može biti sklopljen i kao realan. Valja naglasiti da su realni i svi ugovori koji se sklapaju u režimu kapare, jer takvi ugovori nastaju u trenutku kad je kapara dana, osim ako je što drugo ugovoreno. Ako se pojam pravnog posla temelji isključivo prema odredbama ZOO o sklapanju ugovora, onda bi trebalo reći da pravni posao nastaje očitovanjem volje. Čl. 247. ZOO kaže da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Za perfekciju ugovora ne treba ništa više osim sporazuma, za sklapanje pravno posla ništa više osim očitovanja volje. No, s obzirom na činjenicu da ZOO osim konsenzualnih priznaje i uređuje i nekoliko realnih ugovora, nije moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje jer je za nastanak realnog ugovora potrebna i predaja stvari. U ZOO uređuju se ugovori, a ne pravni poslovi općenito jer ZOO ne može obuhvatiti svu

49

Page 50: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

problematiku općeg dijela građanskopravnog prava. U pogledu pravnih poslova ZOO određuje da se odredbe tog zakona koje se odnose na ugovore odgovarajući primjenjuju i na druge pravne poslove. Ipak te odredbe ne mogu u cijelosti nadoknaditi opći dio građanskog prava, a u njemu i materiju pravnih poslova jer je pravni posao viši rodni pojam. Svaki ugovor jest pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor. ZOO uređuje u prvom redu obveznopravne ugovore koji imaju tri bitne karakteristike. Prva je da se takvim ugovorima zasnivaju obveze i protuobveze. Namjera ugovornih strana je usmjerena na zasnivanje obveze. Druga karakteristika je da je u takvim ugovorima do maksimuma izraženo načelo dispozitivnosti ili načelo autonomije pravnih subjekata koje se ne očituje samo u tome da obveznopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje njihovom voljom, nego i u slobodnom određivanju sadržaja ugovornog odnosa. Treća karakteristika obveznopravnih ugovora jest da oni nastaju prihvatom ponude. Međutim, na području obveznog prava ne postoje samo obveznopravni ugovori jer postoji čitav niz poslova za gotovo (npr. realna kupoprodaja) Kod takvih ugovora stranke ne zasnivaju obveze, nego je njihova namjera upravljena na izmjenu činidbe i protučinidbe i na takve ugovore se ne mogu primijeniti pravila o ispunjenju odnosno neispunjenju činidbe koja vrijedi za obveznopravne ugovore. Kod realne se kupnje npr. plaćanje kupovne cijene predmnijeva, a protudokaz leži na prodavatelju. Ako dokaže da cijena nije plaćena ne može zahtijevati plaćanje nego samo vraćanje stvari koju je predao itd. Osim toga, postoje i tzv. poslovi raspolaganja kojima strane ne zasnivaju obveze, ne izmjenjuju se činidbe, nego strane na određeni način raspolažu svojim subjektivnim pravima, a da pritom uopće ne dovode u pitanje promjenu identiteta postojećeg obveznog odnosa (npr. cesija) Kao strane u pravnom poslu se mogu pojaviti i fizičke i pravne osobe, ali građanskopravno načelo stranačke ravnopravnosti ne dopušta da se kod pravnog posla jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast. Stoga, npr. donošenje presude, izdavanje upravnog akta itd. nisu pravni poslovi. Ali kad npr. općinsko poglavarstvo sklopi sa zidarskim majstorom ugovor o popravku općinske zgrade, tada se općina tu ne javlja kao vlast nego kao ravnopravni sudionik u jednom pravnom poslu. Ovdje općina, a to vrijedi i za državu, ne djeluje iure imperii, nego iure gestionis. Strane kada sklapaju pravni posao žele postići određeni pravni učinak, ali pravni poredak za određena očitovanja volje veže određene pravne učinke makar strane i ne znaju za njih pa čak i ako i ne žele da svi oni nastupe. Npr. kad prodavatelj prodaje stvar, on sigurno želi da za nju dobije određenu cijenu, ali on ujedno preuzima na sebe i odgovornost za mane prodane stvari. On možda i ne zna da je s kupoprodajnim ugovorom povezana odgovornost za mane stvari, no taj učinak kupoprodaje nastupa iako prodavatelj možda ne zna da je s kupoprodajom vezan i takav pravni učinak. Stoga, s određenim pravnim poslom nastupa onaj učinak koji su strane u pravilu i htjele postići (namjeravani pravni učinci), ali istodobno nastaju i svi drugi pravni učinci koje pravni poredak veže za takav pravni posao (nenamjeravani pravni učinci) pa makar se strane ne očituju o svakom tom učinku. Stoga se u pravilu ne ispituje jesu li strane htjele takav učinak, nego jesu li doista htjele sklopiti takav pravni posao. Pravni učinak koji subjekti hoće postići određenim očitovanjem volje mora biti dopušten, stoga delikt nije pravni posao. Delikt je protupravna radnja uz koju pravo veće određene pravne učinke, ali ne zato da bi čovjeka poticalo na takve radnje, nego da bi ga u tome sprečavalo. Pravna posljedica povezana uz delikt nastupa bez obzira na volju delikventa, čak i protiv njegove volje. Ako netko ubije čovjeka, najblaža kaznena sankcija je zatvor, a imovinskopravna posljedica je dužnost uzdržavanja svih onih koje je ubijeni bio dužan uzdržavati. Sigurno da te pravne učinke ubojica nije htio ostvariti, no te posljedice nastupaju mimo njegove volje i zato da bi se ljude odvraćalo od ubojstva. Građanski delikt izaziva postanak građanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu, ali za sam postanak odnosa odgovornosti za štetu nije mjerodavna volja delikventa. Suprotno tomu, kod pravnog posla upravo je stranačka volje mjerodavna za sam postanak pravnog odnosa.

2. Vrste pravnih poslova

50

Page 51: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

U znanosti i pravnoj praksi razvilo se s vremenom više vrsta pravnih poslova. Nekima se od njih ustalio i sadržaj i pravnotehnički naziv pa ih u teoriji zovemo imenovanim (nominatnim) ili tipičnim pravnim poslovima. Suprotno njima postoje i neimenovani (inominatni) ili atipični pravni poslovi kod kojih se sadržaj i naziv nisu ustalili i tipizirali. Teorija daje nekoliko kriterija prema kojima se pravni poslovi mogu podijeliti u nekoliko vrsta: a) jednostrani i dvostrani pravni poslovi – jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje samo jedne strane (npr. oporuka ili ponuda kad stigne prihvatitelju) Dvostrani pravni poslovi su oni koji nastaju suglasnim očitovanjem volje dviju strana koje stoje jedna nasuprot drugoj. Jedna strana je vjerovnik, a druga dužnik. Dvostrani pravni poslovi nazivaju se ugovorima, a najvažniji su tzv. obvezni (obligacijski) ugovori. To su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna strana obvezuje drugoj na određenu činidbu (npr. zajam, kupoprodaja, najam, depozit itd.) Obvezni ugovori se dijele na dvije velike grupe: a) jednostranoobvezni ugovori – to su dvostrani pravni poslovi kod kojih je samo jedna strana vjerovnik, a druga strana samo dužnik (npr. zajam), b) dvostranoobvezni ugovori – to su dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istodobno i vjerovnik i dužnik. Npr. kod kupoprodaje je prodavatelj je istovremeno i vjerovnik i dužnik. Kao dužnik dužan je izručiti stvar, a kao vjerovnik je ovlašten zahtijevati plaćanje cijene. Kupac je kao dužnik dužan platiti cijenu, a kao vjerovnik je ovlašten zahtijevati predaju stvari.b) pravni poslovi među živima (inter vivos) i pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa) – pravni poslovi među živima jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa još za života strana (npr. posudba, kupoprodaja) Pravni poslovi za slučaj smrti jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa tek nakon smrti strane koja je poduzela pravni posao (npr. darovanje za slučaj smrti) c) naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) pravni poslovi – kod naplatnih pravnih poslova se za činidbu traži protučinidba (npr. kupoprodaja, zamjena itd.) i nije važno daje li se protučinidba u novcu. Tako je npr. zamjena naplatni pravni posao jer se daje stvar za stvar. Važno je da se za činidbu daje protučinidba. Kod besplatnih pravnih poslova se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba (najpoznatiji je darovanje)d) komutativni i aleatorni pravni poslovi – kod komutativnih poslova su u vrijeme njihova sklapanja poznate međusobne činidbe i stranačke uloge. Ovdje su u trenutku sklapanja činidbe kvalitativno i kvantitativno određene ili na osnovi poznatih elemenata su odredive te se zna koja je strana vjerovnik, a koja dužnik, tko ima subjektivno pravo, a tko obvezu (npr. ugovor o zakupu, ugovor o najmu, kupoprodaja itd.) Aleatorni (lat. alea – kocka) su pravni poslovi kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obveze strana, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog događaja. Kod ovih pravnih poslova se ne zna u vrijeme njihova sklapanja koja strana će što i koliko dobiti, a koja što i koliko izgubiti. Sve ovisi o nekom neizvjesnom događaju ili događaju na sreću (npr. kod ugovora o doživotnom uzdržavanju obujam činidbe davatelja uzdržavanja ovisan o duljini života primatelja uzdržavanja, a to je neizvjesna okolnost) Najpoznatiji primjeri aleatornih pravnih poslova su ugovori o okladi i igri gdje se svaka strana obvezuje na isplatu dobitka za koji se u trenutku sklapanja posla, ne zna kojoj strani će pripasti, tj. nije poznato koja strana će biti vjerovnik, a koja dužnik. Aleatorne pravne poslove treba razlikovati od pravnih poslova sklopljenih pod uvjetom jer su kod pravnih poslova sklopljenih pod uvjetom prava i obveze stranaka poznate u trenutku njihova sklapanja, ali je njihova nastupa odnosno prestanak kao učinak pravnog posla, učinjen ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. Kod aleatornih pravnih poslova, nastanak ne ovisi o neizvjesnom događaju, nego sadržaj. Značenje diobe na komutativne i aleatorne pravne poslove dolazi do izražaja najviše u tome što se aleatorni pravni poslovi ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja. e) kauzalni i apstraktni pravni poslovi – kod kauzalnih pravnih poslova je kauza (tj. pravno oblikovana gospodarska svrha koja se pravnim poslom želi postići) naznačena kao bitan element pravnog posla (npr. posudba. Kad se posudi knjiga vidljivo je iz samog ugovora da je se predaje na besplatnu uporabu. Gospodarska svrha jest da osoba koja primi knjigu, tzv. posudovnik, istu i pročita, a taj se cilj vidi iz samog naziva pravnog

51

Page 52: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

posla. Sklopljen je ugovor o posudbi, a ne o darovanju) Apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih se cilj posla ne vidi iz samog posla. Cilj se ne navodi kao bitan element pravnog posla. Npr. mjenični posao. Iz mjenične isprave se ne vidi zašto se mjenični dužnik obvezao mjeničnom vjerovniku, nego se samo vidi da dužnik ima platiti određeni iznos novca. Iz mjenice se ne vidi potječe li njegova obveza iz kupoprodaje, zajma, najma ili nekog drugog pravnog posla. f) formalni i neformalni pravni poslovi – formalni pravni poslovi su oni za koje je oblik određen, bilo propisom, bilo voljom strana, a mogu se nazvati još i pravnim poslovima obvezatnog oblika. Neformalni pravni poslovi su oni za koje oblik nije određen odnosno nije obvezatan neki određeni oblik, a danas se pod tim izrazom razumije u pravilu pravni posao sklopljen u usmenom obliku.

3. Sadržaj pravnih poslova

Pravni poslovi mogu imati različiti sadržaj, no unutar sadržaja različitih pravnih poslova mogu se pronaći određeni sastojci. Razlikuju se tri grupe sastojaka koji ulaze u sadržaj pravnog posla. To su: a) bitni sastojci pravnog posla (essentialia negotii) – to su oni sastojci koji su nužni za nastanak određenog tipa pravnog posla. Ako takvih sastojaka nema u sadržaju pravnog posla, nema ni određenog tipa pravnog posla. Bitni sastojci pravnog posla određeni su strogim propisom i zato se zovu objektivno bitni, za razliku od subjektivno bitnih sastojaka, tj. onih sastojaka za koje strane same ugovore da se imaju smatrati bitnima. Propisi o bitnim sastojcima su ius strictum. Npr. bitni sastojci kupoprodaje su (s iznimkom trgovačke kupoprodaje) predmet i cijena. Bitni sastojci zajma su obveza na predaju zamjenljivih stvari u vlasništvo zajmoprimcu s obvezom da on kasnije vrati istu količinu i kakvoću. Kad ne bi bilo obveze vraćanja, ne bi se radilo o zajmu, nego o darovanju. Prema tome, strane se ne mogu sporazumjeti o otuđenju stvari za novac i nazvati takav ugovor posudbom, jer su za pojam posudbe odlučni drugi bitni sastojci (besplatna predaja nepotrošne stvari na uporabu i obveza vraćanja te iste stvari) Bitni sastojci pravnog posla određuju osnovne pravne učinke pravnog posla. b) prirodni sastojci pravnog posla (naturalia negotii) – to su oni sastojci koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne naravi određenog pravnog posla. Dok bitni sastojci predstavljaju minimalan sadržaj pravnog posla, bez kojeg pravnog posla uopće nema, prirodni sastojci predstavljaju proširen sadržaj, preko onog bitnog i minimalnog. To znači da bez prirodnih sastojaka pravni posao može nastati i postojati. Prirodni sastojci se također određuju propisom. Međutim, budući da bez njih pravni posao može nastati, pušteno je stranama na volju da u sadržaju pravnog posla uvaže ili ne uvaže prirodne sastojke. No, prirodni sastojci su određeni propisom i strane moraju takve sastojke izrijekom isključiti ako ne žele da one vrijede u pravnom poslu koji su sklopile. U suprotnom, prirodni sastojci važe po sili propisa. Propisi kojima se određuju prirodni sastojci pravnog posla spadaju u ius dispositivum. Dispozitivni propisi pružaju mogućnost da strane svoje međusobne odnose urede drukčije negoli je to predvidio propis. Ako strane ništa o tome ne odluče, vrijedi ono što određuje propis. Svaki pravni posao ima svoje bitne i svoje prirodne sastojke. U slučaju kupoprodaje je odgovornost otuđivatelja za mane prodane stvari. Ako strane sklapajući ugovor nisu ništa ugovorile u pogledu nedostatka stvari, prodavatelj odgovara kupcu i za faktične i za pravne nedostatke. Ali strane mogu takvu odgovornost izrijekom isključiti, a da usprkos tome pravni posao ostane kupoprodaja. U slučaju zajma, prirodni sastojak se sastoji u dužnikovoj obvezi da pozajmljeni novac donese u mjesto vjerovnikovog boravišta, ako se drugačije ne ugovori. Kod posudbe prirodni sastojak se nalazi u tzv. trajanju posudbe. Prema ZOO ako vrijeme uporabe nije ugovoreno, ali je određena svrha uporabe, posudovnik je dužan stvar vratiti odmah nakon što ostvari ugovorenu svrhu ili kad protekne vrijeme u kojem je tu svrhu mogao ostvariti. Stoga, prirodni sastojci pravnog posla određuju one učinke pravnog posla koji osim osnovnih redovito i prirodno proizlaze iz određenog pravnog posla.

52

Page 53: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

c) nuzgredni sastojci pravnog posla (accidentalia negotii) – to su takvi sastojci koji vrijede samo ako ih strane ugovore. Dok bez bitnih sastojaka pravni posao ne može postojati, bez prirodnih i nuzgrednih može. No dok prirodni sastojci vrijede i kad stranke ništa ne ugovore, nuzgredni sastojci vrijede samo ako ih stranke izričito ugovore jer se nuzgredni sastojci nikad ne podrazumijevaju. Npr. uglavak da se kupnja razvrgava ako kupac do određenog vremena ne plati kupovninu (lex commissoria) jest nuzgredni sastojak i on se nikad sam po sebi ne podrazumijeva, nego ga se treba posebno ugovoriti. Preko nuzgrednih sastojaka strane prilagođavaju pravni posao konkretnim prilikama. Volja zakonodavca dolazi do izražaja preko bitnih sastojaka, a posredno i preko prirodnih, ne može strogom ni dispozitivnom normom predvidjeti baš sve potrebe konkretnog slučaja. Zato je pri određivanju sadržaja pravnog posla stranama pružena mogućnost da one po svojoj volji putem nuzgrednih sastojaka modificiraju sadržaj određenog posla. Međutim, svojim uglavcima strane ne smiju dirati u bitne sastojke i ne smiju prijeći granicu mogućnosti i dopustivosti. Među tipične i najčešće nuzgredne sastojke spadaju uvjet, rok i nalog.

4. Uvjet (condicio)

a) Pojam uvjeta – uvjet je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinci pravnog posla čine ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. Prema ZOO smatra se da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka ovisi o budućoj i neizvjesnoj činjenici. Bitna razlika između sadašnjeg ZOO i ZOO iz 1978. godine je u tome što se o nastupu uvjeta prema sadašnjem ZOO čini ovisnim nastanak i prestanak učinaka pravnog posla, a prema ZOO iz 1978. nastanak i prestanak samog pravnog posla. Pravni posao je očitovanje volje, a učinak tog očitovanja je nastanak, promjena ili prestanak pravnog odnosa. Nije pod uvjetom postanak ili prestanak ugovora, nego ugovornog obveznog odnosa. Ako je npr. ugovoru dodan suspenzivan uvjet, tad sklapanjem takvog ugovora nastaje određeno pravno stanje koje će se pretvoriti u pravni odnos ako se uvjet ostvari. Razlika je i u zahtjevima na okolnost koja može biti uvjetom. ZOO zahtijeva da to bude buduća i neizvjesna činjenica, a ZOO iz 1978. je tražio da bude samo neizvjesna. Rizično je uzeti da je činjenica iz prošlosti dovoljno neizvjesna, jer se ne može isključiti da strani koja ju predlaže kao uvjet nije bila poznata. Neizvjesnost može biti objektivna ili subjektivna, stavljena u prošlost ili budućnost. Kao uvjet može biti postavljena samo okolnost koja je objektivno neizvjesna, a subjektivna neizvjesnost je dovoljna za okladu. Objektivna neizvjesnost može biti samo buduća okolnost. Za uvjet je karakteristično da je to odredba koju mogu pravnom poslu dodati samo subjekti pa se uvjet ne može odrediti propisom jer bi u suprotnom slučaju takva odredba postala pretpostavka, a ne više uvjet. Propis ne može odrediti da se neki posao mora sklopiti pod uvjetom. Ali to ne znači da se u propisima uopće ne govori o uvjetima. Npr. Zakon o nasljeđivanju kaže da ostavitelj može pojedinim odredbama oporuke postaviti uvjete, ali to ne znači da ostavitelj mora pojedinim odredbama oporuke doista i dodati uvjet.

5. Vrste uvjeta

Uvjet se može na različite načine reflektirati na učinak pravnog posla. S toga gledišta se uvjeti mogu podijeliti u nekoliko vrsta: a) odgodni (suspenzivni) uvjet – odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, nastaju učinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proizlazi što drugo. Ako se uvjet ne ispuni, odnosno izjalovi, do učinaka pravnog posla uopće neće ni doći (npr. dat ću ti knjigu ako položiš ispit. Prodajem ti auto, ako se u roku od 8 dana ne nađe bolji kupac. U oba slučaja su nastali pravni poslovi, ali su njihovi učinci odgođeni do nastupa navedenih budućih i neizvjesnih okolnosti)

53

Page 54: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

b) raskidni (rezolutivni) uvjet – je takav uvjet čijim nastupom prestaju učinci pravnog posla. Ovdje učinak pravnog posla nastupa odmah, ali je trajanje tog učinka, dakle trajanje određenog pravnog odnosa, ovisno o ispunjenju uvjeta. Stoga, ako se uvjet ispuni učinak pravnog posla prestaje, a ako se raskidni uvjet izjalovi, učinak pravnog posla ostat će trajan (npr. darujem ti knjigu, ali ako padneš ispit trebaš mi je vratiti) Ista okolnost se može postaviti kao odgodni ili raskidni uvjet, a konstrukcija uvjeta ovisi o željama i namjerama sudionika pravnog posla. Podjela uvjeta na odgodne i raskidne temeljna je podjela. No, uvjeti još mogu biti i afirmativni ili negativni.c) afirmativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto dogodi. To znači da ona buduća i neizvjesna okolnost, u slučaju udovoljenja uvjetu, mora nastupiti. Nastankom te nove okolnosti mijenja se dosadašnje stanje. Npr. ako odeš u inozemstvo, ako se oženiš itd. Ako stvarno nastane ta buduća i neizvjesna okolnost, koju su strane postavile kao uvjet, kaže se da je afirmativan uvjet ispunjen.d) negativan je pak onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto ne dogodi, tj. da ne nastane ta buduća i neizvjesna okolnost. Ovdje se traži da se dosadašnje stanje ne mijenja. Npr. ako ne odeš u inozemstvo, ako se ne oženiš itd. Ali odredba «ako ostaneš u zemlji» također je negativan uvjet. Negativni uvjet je ispunjen tek onda kada je sigurno da više ne može doći do promjene koja je uvjetovana. Stoga, za pitanje je li uvjet afirmativan ili negativan nije odlučna konstrukcija rečenice, nego treba li se neka okolnost dogoditi ili ne, odnosno mijenja li se sadašnje stanje ili ne. e) potestativan je onaj uvjet kod kojeg je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisno o volji i odluci uvjetno ovlaštenog. Uvjetno ovlašteni treba nešto poduzeti, uraditi jer se ispunjenje potestativnog uvjeta sastoji u djelanju ili propuštanju uvjetno ovlaštenog. Npr. ako sutra otputuješ. f) kazualni uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju ili volji trećeg. Ispunjenje kazualnog uvjeta ovisi o slučaju, odnosno leži izvan ovlaštenikove voljne sfere. Npr. ako bude lijepo vrijeme ili ako Ivan dođe k nama itd.g) mikstni ili mješoviti uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili djelanju neke treće osobe. Npr. ako se oženiš s tom i tom osobom. Svi ovi uvjeti se zovu još i pravim uvjetima. Pravi uvjeti su uvijek buduće i neizvjesne okolnosti. Ako okolnost nije istodobno buduća i neizvjesna, ako nedostaje samo jedan od tih elemenata, uvjet je samo nepravi uvjet. Nepravi uvjeti su:h) nužni uvjet – jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi jest buduća, ali ne i neizvjesna. Usprkos budućnosti sigurno je da će okolnost nastupiti jer to određuje sama prirodna zakonitost. Npr. ako N.N. umre. Pravni posao koji je sklopljen pod nužnim uvjetom je valjan, jer je stvarno bezuvjetan. Vezivanje pravnog posla za okolnost koja mora nastupiti ima redovito učinak roka. To jednostavno treba tumačiti da je učinak tog posla odgođen do nastupa te izvjesne okolnosti odnosno toga roka. Međutim, posao sklopljen pod nužnim raskidnim uvjetom postaje nevaljan jer tu strane vežući ga za okolnost koja je izvjesna, stvarno ne žele da njihov posao proizvede pravne učinke. Npr. darujem ti auto, ali trebaš mi ga vratiti ako sutra osvane. i) pravi uvjet (condicio iuris) također nije uvjet, nego samo jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog posla. Npr. kupit ću ti auto pod uvjetom da odgovaraš za štetu koju njime počiniš.j) nemogući uvjet jest onaj koji se ne može ostvariti niti fizički, niti pravno. Npr. ako prstom dotakneš Sunce (fizička nemogućnost) ili ako kupiš Atlantski ocean (pravna nemogućnost) Kod nemogućih uvjeta važan je trenutak sklapanja pravnog posla jer u tom trenutku se odlučuje je li uvjet moguć ili nemoguć. Ako je uvjet u trenutku sklapanja pravnog posla bio moguć pa je kasnije postao nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. To je važno jer nemogući uvjeti dodani pravnom poslu mogu izazvati ništetnost samog posla. Primarno treba paziti je li nemogući uvjet odgodni ili raskidni. Isto tako po našem pravu, nije svejedno je li nemogući uvjet dodan pravnom poslu inter vivos ili mortis causa. Do ZOO 1978. pravni poslovi među živima bili su ništetni ako im je dodan nemoguć uvjet bez obzira na to je li odgodan ili raskidan. Kod poslova za slučaj smrti nemogući se uvjet

54

Page 55: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

smatrao kao da nije dodan (pro non adiectis) ZOO ide drugom logikom i određuje da je ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom ništetan, a nemogući raskidni uvjet se smatra nepostojećim. Prema tome je posao pod nemogućim raskidnim uvjetom valjan. Takvo rješenje slijedi iz logike stvari. Npr. posao je ništetan ako se osoba obveže dati 1 000 kuna ako druga osoba prstom dotakne Sunce. No ako se kaže da će osoba dati 1 000 kuna koje treba vratiti ako druga osoba prstom dotakne Sunce, jasno je da vraćanja nema jer se takav uvjet smatra nepostojećim. Prema Zakonu o nasljeđivanju nemogući se uvjeti u oporuci smatraju nepostojećim. Budući da nema više ostavitelja, nema nikoga ni da takvu odredbu u oporuci izmijeni. OGZ je čuvajući ozbiljnost posla, u oba slučaja propisivao ništetnost. k) nedopušteni uvjet jest onaj koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ugovor u kojem je postavljen nedopušten uvjet, odgodni ili raskidni, ništetan je prema ZOO. l) nemoralan uvjet je uvjet koji je protivan moralu društva. U našem pravu takav uvjet je istovremeno i nedopušten. Nedopušteni i nemoralni uvjeti bili su po djelovanju izjednačeni s nemogućim uvjetima i po pravu do ZOO iz 1978. i ZOO izazivali su ništetnost pravnog posla.

6. Djelovanje uvjeta

Djelovanje uvjeta treba pratiti kroz dva različita vremenska razdoblja. Prvo razdoblje se naziva vrijeme pendencije, a drugo razdoblje nastupa onog trenutka kad se uvjet ispuni ili izjalovi. U svakom od tih razdoblja drukčije se izražavaju učinci odgodnih uvjeta, a drukčije raskidnih uvjeta.a) vrijeme pendencije – to je razdoblje koje započinje sklapanjem pravnog posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni ili izjalovi. To je viseće stanje jer uvjet kao da visi (condicio pendet) To je razdoblje očekivanja i neizvjesnosti. Ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom tada je nastao pravni odnos, ali je odgođen njegov učinak. To znači da je odgođen postanak, prestanak ili promjena određenog građanskopravnog odnosa. Iako za vrijeme pendencije ne nastaju glavni učinci pravnog posla, pravni poredak ipak dopušta i priznaje neke učinke u vrijeme pendencije. Poslije sklapanja pravnog posla pod suspenzivnim uvjetom nije nastalo nekakvo «apsolutno ništa» Zato u teoriji postoji shvaćanje da je sklapanjem pravnog posla pod suspenzivnim uvjetom nastao i pravni posao i subjektivno pravo, samo je ostvarenje tog prava odgođeno. Međutim, subjektivno građansko pravo ne može nastati i postojati izvan građanskopravnog odnosa, stoga ovo shvaćanje poistovjećuje pravni posao i pravni odnos pa se ovim shvaćanjem ne mogu objasniti svi pravni učinci koji nastaju u vrijeme pendencije. Po drugom shvaćanju, nije nastao pravni odnos iako je nastao pravni posao. Pravni odnos će nastati u trenutku kad se uvjet ispuni. Prema ovom konceptu sklapanjem pravnog posla pod odgodnim uvjetom nastaje samo pravno stanje. Pravno stanje predstavljalo bi situaciju koju pravo uzima u obzir, premda još nisu nastale sve pretpostavke potrebne da nastane potpun pravni odnos. Usprkos sklopljenom pravnom poslu nije došlo ni do kakve promjene u postojećim pravnim odnosima. Onaj koji se obvezao pod odgodnim uvjetom nije postao dužnik prije ispunjenja uvjeta. Npr. dat ću ti 1 000 kuna ako položiš ispit. Prema ZOO tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi od ispunjenja uvjeta. Iako za vrijeme pendencije nije nastao namjeravani pravni odnos, ipak se uvjetno opterećeni ne može i ne smije ponašati kao da nije uopće sklopljen pravni posao. Uvjetno opterećeni ima i za vrijeme pendencije neke obveze, ali to nisu obveze iz pravnog odnosa koji bi trebao nastati sklapanjem pravnog posla. To su obveze koje proizlaze iz postojećeg pravnog stanja. Najvažnija obveza uvjetno opterećenoga za vrijeme pendencije jest da se mora ostaviti svega onoga što bi moglo dovesti do osujećenja uvjeta jer ZOO poznaje fikciju ispunjenja uvjeta. ZOO kaže da se smatra da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen. OGZ nije poznavao fikciju ispunjenja uvjeta, ali po nekim pravima (u koje spada i rimsko) uzima se da je uvjet

55

Page 56: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ispunjen ako je uvjetno opterećeni onemogućio njegovo ispunjenje, a ZOO je upravo u toj materiji znatno precizniji. Ako uvjetno opterećeni tokom pendencije raspolaže sa stvari, npr. otuđi je ili optereti, tada su takve i slične raspoložbe pravno valjane, ali su sve izvršene pod uvjetom. To znači da će sve raspoložbe uvjetno opterećenoga prestati važiti u trenutku čim se uvjet ispuni. Ako bi zbog faktičnih ili pravnih raspoložbi što ih je u vrijeme pendencije poduzeo uvjetno opterećeni došlo do oštećenja stvari, odgovarat će uvjetno opterećeni za štetu koja je njegovom krivnjom nastala uvjetno ovlaštenom. Ako bi uvjetno opterećeni umro za vrijeme pendencije, njegova pozicija bi prešla na njegove nasljednike. Tako je bilo prema OGZ-u, a iako ZOO o tome ne govori, smatra se da je takva odredba važeća kao opće pravilo građanskog prava. I za uvjetno ovlaštenog nastupaju neki učinci za vrijeme pendencije. U prvom redu njegova pozicija prelazi i na nasljednike, ali to pravilo ne vrijedi doslovce kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom. Naime, ako je nekome nešto ostavljeno pod suspenzivnim uvjetom, tada je u prvom redu potrebno da uvjetno ovlašteni preživi ispunjenje uvjeta te da je u tom trenutku sposoban da naslijedi. Stoga ako uvjetno ovlašteni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne stupaju na njegovo mjesto. Isto tako, ZOO poznaje i fikciju izjalovljenja uvjeta za određeno postupanje uvjetno ovlaštenog. ZOO određuje da se uzima da uvjet nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen. Uvjetno ovlašteni ima pravo na osiguranje uvjetnog prava. ZOO određuje da ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik čije je pravo uvjetovano može zahtijevati odgovarajuće osiguranje tog prava ako je njegovo ostvarenje ugroženo. Ako je pravni posao sklopljen pod raskidnim uvjetom, tada je djelovanje takva uvjeta za vrijeme pendencije suprotno djelovanju suspenzivnog uvjeta. Uvjetno ovlašteni kao stjecatelj postaje odmah vjerovnik odnosno vlasnik, dok je uvjetno opterećeni postao dužnik odmah u trenutku sklapanja ugovora odnosno pravnog posla. b) ispunjenje uvjeta – uvjet je ispunjen (condicio existit) kada se dogodila, odnosno kad je nastala ona okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji. Stoga ispunjenje uvjeta znači kraj pendencije. No, uvjet je odlučen ne samo kad se dogodila ona buduća i neizvjesna okolnost, nego i onda kad se izjalovio, tj. kad je sigurno da se više neće ispuniti (condicio deficit) Tako se npr. afirmativni uvjet ispunio kad je nastao onaj događaj koji je bio predviđen kao uvjet. Ako takav događaj nije nastupio, a sigurno je i da neće nastupiti, afirmativni uvjet se izjalovio. Negativni uvjet se ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a istodobno je postalo sasvim sigurno da se neće i dogoditi. Ako se događaj dogodilo, negativni uvjet se izjalovio. Ispunjenjem odgodnog uvjeta automatski nastaju učinci sklopljenog pravnog posla. To znači da onaj koji je pod odgodnim uvjetom prenio vlasništvo prestaje ispunjenjem uvjeta biti vlasnik i padaju sve raspoložbe što ih je eventualno učinio sa stvari za vrijeme pendencije. Isto tako, tko se pod odgodnim uvjetom obvezao, postaje ispunjenjem uvjeta pravi dužnik kojega protivna strana može tužiti na izvršenje dužne činidbe. Poznato je pravilo da nitko ne može podići tužbu na ispunjenje odgodnog uvjeta. Prema tome se odgodni uvjet razlikuje od naloga. Ta se razlika izražava i konstatacijom da uvjet odgađa, ali ne sili, dok nalog ne odgađa, ali sili. Ako se odgodni uvjet izjalovio uopće više ne mogu nastati nikakvi učinci pravnog posla. Izjalovljenjem odgodnog uvjeta nastaje stanje kao da pravni posao uopće nije bio sklopljen. Poseban je slučaj kad je nekome nešto ostavljeno pod odgodnim negativnim uvjetom ili pak odgodnim negativnim i potestativnim uvjetom. Npr. ostavljam kuću A-u pod uvjetom da ne ode u inozemstvo. Ovdje se postavlja pitanje kad će oporučni nasljednik A doista dobiti kuću koja mu je ostavljena jer bi na ispunjenje uvjeta trebalo čekati do njegove smrti da budemo sigurni da neće otići u inozemstvo. Prema tome, A kao uvjetno ovlašteni ne bi mogao za svoga života realizirati ono što mu je oporučno ostavljeno. U građanskom pravu je to riješeno tako da se u takvom slučaju odgodni negativni uvjet pretvara u afirmativni raskidni. Ispunjenjem raskidnog uvjeta prestaju učinci pravnog posla. Ovdje se postavlja pitanje ima li nastup raskidnog uvjeta samo obveznopravne ili pak stvarnopravne učinke. Npr. A kaže B-i: Poklanjam ti broš, ali ako se razvedeš trebaš mi ga vratiti. No, B se uistinu razvela. Sad se postavlja pitanje može li A. tražiti povrat broša

56

Page 57: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obveznom tužbom koja je upravljena isključivo protiv B ili može tužiti reivindikacijom koja je usmjerena protiv svakog držatelja stvari, što je posebno važno ako je B u međuvremenu prodala broš. Ako je treći stjecatelj znao ili morao znati da je B dobila broš pod uvjetom, tada je pitanje kakav karakter ima ispunjenje uvjeta. Ako ispunjenje raskidnog uvjeta ima samo obveznopravni karakter A ne može tužiti trećega jer nije s njim ni u kakvom odnosu. Ali ako ispunjenje uvjeta ima stvarnopravni učinak, treći se može tužiti reivindikacijom na povrat stvari. Kod nas ispunjenje uvjeta ima stvarnopravni učinak, ali ako je treći stjecatelj bio pošten, tada se od njega ne može tražiti povrat radi zaštite načela poštenja i povjerenja u prometu. Ako se raskidni uvjet izjalovi, tada učinci pravnog posla postaju trajni jer je očigledno da više zbog uvjeta neće doći do raskida pravnog posla. U vezi s ispunjenjem uvjeta stalno se postavlja pitanje djeluje li nastup uvjeta, bilo suspenzivnog bilo rezolutivnog, ex nunc (od trenutka kad se uvjet ispunio) ili ex tunc, od trenutka u kojem je sklopljen sam pravni posao. Taj spor je riješio ZOO propisujući: Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo. Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji. Na kraju, treba istaknuti da postoje pravni poslovi koji ne trpe uvjete, a to su oni pravni poslovi sa čijom je pravnom naravi nespojiva neizvjesnost, dvojba ili nesigurnost koju uvjet unosi u pravni posao. Dodavanje uvjeta takvim pravnim poslovima redovito proizvodi nevaljanost samog pravnog posla ili se, u najboljem slučaju, takvi uvjeti uzimaju ex lege kao da nisu ni dodani. Stoga se neće uvijek primijeniti odredba ZOO koja kaže da se odredbe tog zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući način primijenjuju i na druge pravne poslove.

7. Rok (dies)

Rok je također jedan od tipičnih uzgrednih sastojaka pravnog posla. Bitna razlika od uvjeta jest u tome što se rokovi mogu određivati i propisom i ne javljaju se isključivo samo kod pravnih poslova. Npr. Ustav kaže da zakoni stupaju na snagu najranije osmi dan od dana objave, osim ako iz osobito opravdanih razloga zakonom nije drukčije određeno. Zatim postoje razni procesni rokovi itd. Rok je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom, tj. učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Prema ovoj definiciji treba razlikovati početne rokove (dies a quo), npr. iznajmljujem ti stan od 1. siječnja ove godine, i završne rokove (dies ad quem), npr. iznajmljujem ti stan do 30. lipnja ove godine. Početni rokovi su slični suspenzivnim uvjetima, jer se učinak odgađa, a završni rokovi su slični rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka. No, kod uvjeta postoji neizvjesnost jer se ne zna hoće li se uvjet ispuniti ili izjaloviti, dok kod roka nema neizvjesnosti jer se zna da će učinak nastupiti u određeno vrijeme, odnosno da će prestati u određeno vrijeme. Npr, A se obveže B-u da će mu dati 1 000 kuna ako položi ispit (suspenzivni uvjet) Ovdje se ne zna hoće li B uopće položiti ispit. Stoga ako A. već prije ispita dade B-u 1 000 kuna, može od njega to tražiti natrag (condicio indebiti) jer tako dugo dok B ne položi ispit, A. još nije dužnik. Prema tome, ako je platio svotu prije ispita, tada je platio nešto što nije bio dužan platiti. Naprotiv, ako se A obveže B-u da će mu. 1.8. dati 1 000 kuna, onda imamo posla s budućim, ali sigurnim pravom (ročni posao) Stoga, ako A dade B-u 1 000 kuna već 1.6. ne može to više tražiti natrag, jer je sigurno da bi tu istu svotu morao dati 1.8. Zbog postojanja sličnosti između početnih i završnih rokova s odgodnim i raskidnim uvjetima, ZOO je predvidio da se na te rokove primjenjuju njegova pravila koja vrijede za uvjete (na odgovarajući način) Kad učinak pravnog posla počinje od određenog vremena, na odgovarajući način se primjenjuju pravila o odgodnom uvjetu, a kad učinci pravnog posla prestaju važiti nakon isteka određenog roka, na odgovarajući način se primjenjuju pravila o raskidnom uvjetu. Osim diobe na početne i završne, rokovi se dijele i na jednostavne i složene. Jednostavni su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Određeni su kalendarski odnosno kao dies certus an, certus quando (dan za koji je sigurno da će se dogoditi i kad će se

57

Page 58: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dogoditi), npr. 1. rujna ove godine. Složeni su oni rokovi koji u sebi sadrže element neizvjesnosti i zbog te neizvjesnosti se smatraju uvjetima – dies incertus pro condicione habetur. Stoga na učinak pravnog posla djeluju kao uvjeti. Složeni rokovi mogu ovisno o kombinaciji s elementom neizvjesnosti, biti određeni na nekoliko načina: a) kao dies certus an, incertus quando – tj. kao dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kadam, npr. kad se kao rok odredi dan nečije smrti. b) dies incetus an, certus quando – tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi ali se zna, ako se dogodi, kad će se dogoditi. Npr. kad roditelji obećaju djetetu da će dobiti auto za 25. rođendan. c) kao dies incertus an, incertus quando – tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se i kada će se dogoditi. Npr. dobit ćeš auto na dan završetka studija. Rok može biti određen u različitim vremenskim jedinicama (npr. u danima, tjednima, mjesecima i godinama) Kako će se rok računati, odlučuju ugovorne strane. O računanju rokova ZOO sadrži nekoliko dispozitivnih odredaba u ZOO. Tako se za rok u danima određuje da počinje teći prvog dana poslije događaja od kojeg se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Na isti način počinje teći rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama, a završava onoga dana koji se po imenu podudara s danom nastanka događaja od kojeg je rok počeo teći. U slučaju da takva dana nema u posljednjem mjesecu roka, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca. Npr. ako je rok počeo teći 31. dana u mjesecu, a treba završiti krajem mjeseca koji ima samo 30 dana, rok će završiti istekom 30. dana u tom mjesecu. Važna je i odredba o isteku roka kad njegov posljednji dan pada u zakonom utvrđen neradni dan – u tom slučaju se sljedeći radni dan računa kao posljednji dan roka. Ukoliko se ugovorne strane odrede da rok počinje početkom mjeseca, sredinom mjeseca ili krajem mjeseca, ZOO kaže da početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina 15., a kraj posljedni dan u mjesecu osim ako iz namjere strana ili pravne naravi ugovornog odnosa ne proizlazi što drugo. Rokove kao nuzgredne sastojke sadržaja pravnog posla o kojima strane odlučuju svojom voljom, ne treba miješati sa zastarnim i prekluzivnim rokovima koji se određuju kogentnim propisima.

8. Namet (modus)

Namet ili nalog jest nuzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se stjecatelju nameće neka dužnost. Ta se dužnost ne može podvesti ni pod koji drugi od poznatih pojmova u građanskom pravu. Iako je namet neka dužnost, neki teret koji se nameće stjecatelju, ipak ta dužnost ne pretvara besplatni pravni posao u naplatni, što znači da namet nema karakter protučinidbe. U pravilu, namet predstavlja stanovito smanjenje onoga što je stjecatelj dobio na temelju besplatnog pravnog posla. No, usprkos tome namet nije protučinidba jer se onome koji je nešto dao s nametom ne mora za njegovu činidbu nešto drugo u zamjenu kao protučinidba. To se najbolje vidi u slučaju ako namet nije naređen u korist davatelja, nego u korist samog primatelja ili pak u korist neke treće osobe ili u javne svrhe. Namet se može dodati besplatnom pravnom poslu među živima, oporuci ili pravnim poslovima za slučaj smrti. Naplatnim pravnim poslovima se ne može dodati namet. Tipičan besplatan pravni posao među živima je darovanje. Darovanju se može dodati namet i time se dobiva darovanje s nametom (donatio sub modo) Npr. dajem ti 3 000 kuna, ali s tim da odeš mjesec dana na oporavak. Ako obdarenik to prihvati namet ide u njegovu korist stoga namet nema karakter protučinidbe. Isto tako, oporučitelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine. Netko ostavlja svom prijatelju vinograd, ali mu istodobno nameće dužnost da mu podigne nadgrobni spomenik. Ni ovdje namet nema karakter protučinidbe, jer dužnost da se podigne nadgrobni spomenik nema na drugoj strani subjektivno pravo koje bi pripadalo nekom kao vjerovniku u samom tom odnosu. Ako primatelj ne ispuni namet, moguća su dva rješenja. Ako onaj koji je s besplatnom namjenom povezao namet hoće da se njegov nalog doista i ispuni, jer je možda u interesu nekog trećeg, može tužiti na ispunjenje nameta. Druga mogućnost je da se zbog neispunjenja nameta zatraži vraćanje onoga što je primatelju dano što je osobito čest slučaj kod darovanja s nametom. Neispunjenje

58

Page 59: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nameta djeluje kao nastup raskidnog uvjeta. ZOO iz 1978. nije imao odredbe o nametu, ali to ne znači da on nije poznavao besplatne pravne poslove (npr. beskamatni zajam i depozit) ZOO uređuje namet u općim odredbama o ugovornim obvezama i kod ugovora o darovanju. Prema općoj odredbi ako je besplatan pravni posao sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora. ZOO kaže da neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta. Zakon o nasljeđivanju ima identičnu odredbu, tj. da će se oporuka s nametom ili nalogom smatrato raskidnim uvjetom, tako da osoba opterećena nalogom gubi ono što joj je namijenjeno ako se nalog ne ispuni. U životu ima slučajeva u kojima će za strane biti pogodniji pravni posao pod nametom, nego pod uvjetom. Stoga je uređenjem instituta nameta u ZOO zakonodavac popunio jednu neugodnu zakonsku prazninu.

9. Oblik očitovanja volje

ZOO razlikuje oblik očitovanja volje od oblika pravnih poslova odnosno od oblika ugovora. Pod oblikom očitovanja volje treba razumjeti različite oblike i različite mogućnosti u kojima se izražava unutarnja volja subjekta. ZOO određuje da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se može sa sigurnošću zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. Tim elementima postiže se potpuna određenost očitovanja volje i omogućuje se korištenje različitih suvremenih tehničkih sredstava očitovanja volje (npr. elektroničkim putem) Prema tome, ZOO prihvaća kako poznate klasične oblike, tako i suvremene oblike očitovanja volje. To su: a) usmeno očitovanje volje – razumijeva se očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox) U dnevnom životu ovaj oblik je najčešći, ali i najpraktičniji oblik očitovanja volje. U modernom pravu se usmeni oblik smatra redovitim oblikom očitovanja volje. Ako se iz posebnih razloga želi da subjekti prigodom sklapanja pravnih poslova svoju volju očituju u nekom drugom obliku, tada se to uvijek u propisima posebno naglašava. Npr. ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku. b) pisano očitovanje volje – razumijeva se ono očitovanje koje je dano pomoću pisane riječi (scriptura) bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika na kojem se izražavalo. Postoje tendencije da se i elektroničko očitovanje volje izjednači s pisanim oblikom. U tom smislu karakteristična je odredba ZOO prema kojoj se smatra da je zahtjev pisanog oblika ugovora ispunjen kad ugovorne strane razmijene pisma, ali također i kad se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave. Pismo je najprije u pravu služilo za očuvanje, konzervaciju usmenog očitovanja. Kasnije s općim proširenjem pismenosti, postalo je samostalni oblik očitovanja volje. Za pisano očitovanje volje nije bitno potječe li ili ne od vlastite ruke očitovatelja, iako pisano očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano, mora biti vlastoručno potpisano, ali postoje i iznimke (npr. Zakon o nasljeđivanju izričito traži da pravovaljana oporuka mora biti vlastoručna napisana i potpisana od strane oporučitelja) Potpis – pisano očitovanje postaje pravovaljano (perfektno) onda kad je potpisano. Bitna karakteristika potpisa jest što mora biti vlastoručan i stavlja se na kraju ili ispod teksta. Potpis u sebi sadrži predmnjevu (presumpciju) da je doista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan je onaj potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika, stoga se potpis redovito sastoji od imena i prezimena. Međutim, valjan je i onaj potpis koji se sastoji samo od prezimena, ako je ono dovoljno za identifikaciju potpisnika. Npr. ako u nekom selu živi samo jedan Tonković, kad bi se on potpisao samo prezimenom, odmah bi se znalo tko je potpisnik. Paraf – osim potpisa koji se redovito sastoji od imena i prezimena, ponekad i očeva imena, ili pak samo prezimena, razvile su se zbog životnih potreba i druge vrste potpisa. Tako se vrlo često susreće paraf kao skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoručno, a osobito se mnogo upotrebljava u internom uredskom poslovanju. Ugovori građanskog prava se ne potpisuju parafom. Faksimil – faksimil je mehanički otisak vlastoručnog potpisa. U pravilu, faksimil nije dovoljan kao potpis. Ali

59

Page 60: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

tamo gdje se to u prometu uobičajilo, dovoljan je i faksimil kao potpis. Pomoću njega se obično potpisuju masovna očitovanja i neki vrijednosni papiri, npr. obveznice za izgradnju magistralnih cesta. Rukoznak – budući da potpis mora biti vlastoručan, nepismeni ljudi ne bi mogli dati pisano očitovanje jer ga ne bi mogli potpisati. Zbog toga su nepismeni ljudi upotrebljavali rukoznak (otisak prsta) koji također mora biti vlastoručan, a znači odobrenje pisanog očitovanja. Punovažni rukoznak mora biti ovjeren od strane javnog bilježnika. Elektronički potpis – to je podatak u elektronskom obliku kojim se jamči identitet potpisnika i sadržaj očitovanja volje dan elektroničkim putem i uređen je Zakonom o elektroničkom potpisu. c) očitovanje volje znacima – ponekad se volja u svakodnevnom životu očituje i pomoću znakova, npr. kimanje glavom, kretnja rukom, mimika itd. U ovom slučaju se traži da se upotrijebe općenito poznati i razumljivi znaci, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kojem se daje očitovanje volje pomoću znakova. Znakovi kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu uporabu i s obzirom na sadržaj očitovanja. Tako npr. obveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude. Prihvat se može dati i znakovima kao što su npr. pružanje ruke ili kimanje glavom. No, takvim znakovima se ne može dati ponuda jer se pomoću znakova ne može izraziti potpun sadržaj ugovora. Isto tako se očitovanje volje ne bi moglo dati znakovima u slučaju kad bi se za pravni posao tražio pisani oblik. d) očitovanje volje konkludentnim radnjama (činima) - ovaj oblik očitovanja volje spada u neizravna očitovanja, a sastoji se u tome da se iz određenog ponašanja očitovatelja može sigurno zaključiti (concludere) da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju. Svi ranije spomenuti oblici očitovanja volje spadaju u izravna ili direktna očitovanja volje. No, za ovaj oblik očitovanja volje treba istaknuti da ne može svatko po svom vlastitom nahođenju tumačiti konkludentnu radnju čas u jednom, a čas u drugom smislu jer se konkludentne radnje uvijek tumače prema postojećim prometnim shvaćanjima. Osoba koja je izvršila određene konkludentne radnje, a ne želi da se one protumače kao očitovanje volje potrebno za sklapanje nekog pravnog posla, mora se osobitom izjavom ograničiti. On mora izjavom isključiti mogućnost da se njezine konkretne radnje shvate kao očitovanje volje u stanovitom pravcu. Takva ograda se naziva protestatio. Protestatio je očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvaćanja njezinih postupaka. Npr. ako na željezničkoj stanici osoba uđe u putnički vagon i vidi da su sva mjesta zauzeta, normalan zaključak je da su svi ti ljudi sklopili sa željeznicom ugovor o transportu. No, ako jedan od tih ljudi kaže da ipak postoji slobodno mjesto jer on ne putuje nego samo ispraća svog prijatelja, tada je takva izjava školski primjer protestacije. Uži pojam od protestatio je reservatio – očitovanje volje kojim se subjekt ograđuje od toga da se neki njegov čin shvati kao napuštanje prava. Npr. vraćajući dužniku zadužnicu, vjerovnik izjavljuje da se taj akt ne smije shvatiti kao napuštanje prava. e) šutnja – šutnja također spada u jedan oblik očitovanja volje. ZOO ističe da šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude, stoga ne vrijedi srednjovjekovno pravilo qui tacet consentire videtur (tko šuti, smatra se da odobrava) Suglasno tome, odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili njegov propust da odbije ponudu, odnosno da vrati poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor i sl. smatrati prihvatom, nema nikakav pravni učinak i stoga je ništetna. Od ovog pravila u ZOO postoje dvije iznimke. Prva se iznimka odnosi na slučaj kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u vezi s određenom robom. Ako ponuđeni ne želi prihvatiti ponudu, ne smije šutjeti nego odmah reagirati odbijanjem ponude. Ukoliko to propusti, odmah ili u ostavljenom roku, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu. Druga se iznimka odnosi na osobe koje su se ponudile izvršavati naloge druge osobe za obavljanje određenih poslova kao i osobe u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem (npr. odvjetnici, komisionari, špediteri, posrednici) Prema ZOO takve su osobe dužne izvršiti dobivene naloge ako ih odmah nakon primitka nisu odbile. Ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad je ponuda odnosno nalog stigao ponuđenome. Osim te opće odredbe, ZOO je slične odredbe predvidio za sklapanje ugovora o osiguranju i ugovora o nalogu. U slučaju ugovora o nalogu predviđena je i odgovornost za štetu koju bi mogao pretrpjeti nalogodavac u slučaju da ga

60

Page 61: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nalogoprimac bez odgađanja ne obavijesti o neprihvaćanju njegova naloga. U teoriji se zagovara i treća iznimka prema kojoj bi se šutnja mogla smatrati prihvaćanjem ponude, ako bi se ona odnosila na ugovor u isključivu korist ponuđenoga, npr. netko drugome pošalje određenu stvar na dar. Ova misao je stara i nalazi se već u Ulpijanovoj izreci qui tacet consentire videtur, ubi tractatur de eius commodo (tko šuti smatra se da pristaje, ako se radi o njegovim interesima) Danas se ta iznimka pravda pozivom na načelo savjesnosti i poštenja koje stoji u pozadini prve dvije zakonske iznimke. Ipak, ova iznimka je sporna i treba paziti u njezinoj eventualnoj primjeni.

10. Oblik pravnih poslova

Da bi se stranačka volja mogla uvažiti, ona se mora na neki način i u nekom obliku i očitovati. Stoga je razumljivo da svaki pravni posao mora imati neki oblik. Pod oblikom pravnog posla razumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može izraziti potpuni sadržaj pravnog posla. Stoga treba razlikovati oblik očitovanja volje od oblika pravnih poslova. Moderno pravo je napustilo rimsko načelo formalizma. Formalizam znači da iz ugovora nastaje valjana i utuživa obveza samo onda ako je čitav ugovor zaodjenut u određeni oblik. Poznato je da npr. u rimskoj formuli spondesne mihi centum dare – spondeo nastaje za dužnika obveza vraćanja, iako možda vjerovnik tom dužniku nije uopće odbrojio nikakav novac. U modernom pravu obveza nastaje zbog sadržaja koji je voljno određen, a ne zbog oblika u kojem je taj sadržaj izražen. Forma je ostala ono što njezina sama narav diktira, tj. ostala je pojavni oblik određenog sadržaja. Time je u moderno pravo ušlo načelo neformalnosti ugovora, koji se nepotrebno pa i pogrešno naziva konsenzualizam. Konsenz nije izraz za oblik, već za sadržaj. Prema tome za ugovore se, a to znači i šire za pravne poslove, ne traži određeni oblik. Takvi pravni poslovi za koje se unaprijed ne traži određeni oblik zovu neformalni pravni poslovi. No, ako se za određeni pravni posao traži unaprijed određeni oblik, bilo po samom zakonu, bilo po sporazumu strana, posao je formalan. Ali tada treba imati na umu da je u takvim slučajevima oblik samo jedna od pretpostavaka valjanosti pravnog posla. Tako i uz držanje propisanog oblika može nastupiti ništetnost pravnog posla, npr. zbog nemogućnosti činidbe. Najčešći oblici pravnih poslova su: usmeni, pisani, sa svjedocima ili sudjelovanjem nadležnih tijela. a) usmeni oblik pravnog posla – pravni posao je sklopljen u usmenom obliku onda kada su očitovanja stranačke volje dana bilo živom riječi bilo kombinacijom izgovorenih riječi, znakova i konkludentnih radnji. Usmeni oblik pravnog posla omogućuje brzo sklapanje pravnih poslova i time i brzo kretanje dobara i usluga u prometu i s tog aspekta usmeni pravni poslovi imaju nesumnjivo veliku prednost. Ipak, nedvojbeno je da je cjelokupni sadržaj pravnog posla sklopljen u usmenom obliku vrlo teško nadzirati. Zbog toga se najviše primjenjuje tamo gdje bi uvođenje formalnih pravnih poslova predstavljalo nerazumno kočenje prometa (npr. kupnja na tržnici, dućanu i sl.) Isto tako, primjenjuje se u onim slučajevima u kojima je stvarno nemoguć bilo kakav drugi oblik pravnog posla, npr. oporuka u izvanrednim prilikama. Pravni posao u usmenom obliku treba smatrati formalnim pravnim poslom, ako bi usmeni oblik bio propisom predviđen kao obvezatan. Novo je pravilo ZOO na temelju kojeg svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora. No, tom pravilu je dodano i pravilo da je ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan iako pisana potvrda o njemu nije dana. Smisao traženja pisane potvrde je samo u tome da se sadržaj usmeno sklopljenog pravnog posla sačuva u trajnijem obliku i izbjegnu kasniji mogući sporovi o njegovu postojanju i sadržaju.b) pisani oblik pravnih poslova – pravni posao je sklopljen u pisanom obliku onda kada su stranačka očitovanja volje dana pomoću pisanih riječi. Zahtjev pisanog oblika ispunjen i kad strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju pomoću nekog drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave (npr. elektroničkim putem) Pisani pravni posao je sklopljen onog trenutka kad ga strane vlastoručno potpišu, odnosno kad na njega stave svoj rukoznak ovjeren od javnog bilježnika. Umjesto potpisa,

61

Page 62: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

rukoznak stavljaju osobe koje ne znaju ili ne mogu pisati. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu izjavu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani. Ipak, pisani pravni posao mora biti sastavljen bar u onoliko primjeraka koliko ima strana. No, čim se pojavi više primjeraka, postavlja se pitanje koji je od njih mjerodavan ako se pojedini primjerci ne slažu. Mjerodavan je izvornik, a to je onaj primjerak koje su strane potpisale, što vrijedi i kad je isprava prevedena na drugi jezik. Ako su strane potpisale više primjeraka, mjerodavan je onaj koji su strane odredile da služi kao izvornik. No, ako strane nisu ništa odredile, tada se u vezi s ostalim dokazima i utvrđenim okolnostima prosuđuje koji je primjerak mjerodavan. U našem građanskom pravu propisano je za čitav niz pravnih poslova da se moraju sklopiti u pisanom obliku. Tako se u pisanom obliku mora sklopiti ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva, vlastoručna oporuka, ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene, ugovor o građenju, ugovor o licenci, ugovor o trgovinskom zastupanju, ugovor o alotmanu, ugovor o osiguranju, ugovor o bankarskom tekućem računu, ugovor o kreditu uključivo ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira, akreditivi i bankarska garancija. c) pravni posao sklopljen pred svjedocima – sudjelovanje svjedoka kod sklapanja pravnih poslova se danas u pravilu ne traži jer bi u modernom prometu takav oblik bio nepraktičan. No, kod poslova mortis causa ima još pravnih poslova koji se mogu sklopiti pred svjedocima (npr. pisana oporuka pred svjedocima)d) pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijela – ponekad se pravni poredak ne zadovoljava samo običnim pisanim oblikom pravnog posla, nego za valjanost pravnog posla traži sudjelovanje nekih javnih tijela, bilo u samom aktu sklapanja pravnih poslova, bilo pak poslije već načinjene isprave o pravnom poslu. Tipični oblici sudjelovanja javnih tijela kod sklapanja pravnih poslova su: aa) oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadležnim tijelom – ovdje najčešće spadaju pravni poslovi koji se sklapaju u obliku sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta. Pravni poslovi u obliku sudskog zapisnika sklapaju se u sudu pred sucem (npr. javna oporuka u obliku sudskog zapisnika koje mogu načiniti osobe koje znaju čitati i pisati u općinskom sudu pred sucem ili sudskim savjetnikom, a osobe koje ne znaju čitati ili ne znaju ili ne mogu pisati, mogu u redovitim okolnostima sastaviti oporuku samo u obliku javne oporuke) U javne oporuke spadaju, osim onih u obliku sudskog zapisnika, oporuke sastavljene pred javnim bilježnikom i oporuke pred konzularnim odnosno diplomatsko-konzularnim predstavnikom Republike Hrvatske u inozemstvu. Oblik sudskog zapisnika kao oblik pravnih poslova često se zahtijeva za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju čitati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne poznaju službeni sudski jezik. Pored oblika sudskog zapisnika pravni posao može biti sklopljen i u obliku zapisnika pred tijelom državne uprave, ako je to predviđeno propisom. Za neke pravne poslove potreban je javnobilježnički akt kako bi im se osigurala pravna valjanost. Prema Zakonu o javnom bilježništvu to su ugovori o uređenju imovinskih odnosa među osobama u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba lišenih poslovne sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed obdarenika te svi pravni poslovi inter vivos koje osobno poduzimaju slijepi ili gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisati. Ponekad će se dogoditi da se neki pravni poslovi mogu, na osnovi propisa, sklopiti uz sudjelovanje suca ili javnog bilježnika. bb) potvrđivanje (solemnizacija, ovjeravanje) isprava – ovjeravanjem privatnih isprava, daje im se značaj javnih isprava. Jasno je da se potvrditi može samo pravni posao sklopljen u pisanom obliku i zato stranke donose već gotovu ispravu koju treba ovjeriti. Solemnizacija privatne isprave obavlja se kod javnog bilježnika i tako potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta. cc) ovjeravanje potpisa – njime se potvrđuje da potpis ili rukoznak na nekoj ispravi potječe od određene osobe. Ovjera potpisa nikako ne znači da se time potvrđuje da je i sadržaj isprave, tj. teksta iznad potpisa istinit (autentičan) Ovjeravanje potpisa obavljaju javni bilježnici, tijela državne uprave i ovlaštene osobe u trgovačkom društvu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi (kad se radi o ispravama o međusobnim odnosima radnika i trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe) Osim ovih, postoji i niz drugih

62

Page 63: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

mogućih oblika pravnih poslova kao što su npr. usmeno javno nadmetanje, nadmetanje putem pisanih ponuda itd.e) usmeni dodaci pisanom ugovoru – ovdje se postavlja pitanje kakav učinak imaju razni usmeni dodaci pisanom ugovoru ili još šire u kojem su obliku dopuštene izmjene i dopune formalnih ugovora. Odgovor je različiti ovisno o tome radi li se o formalnom ugovoru na temelju zakona ili po odluci ugovornih strana kao i o tome je li riječ o kasnijim izmjenama i dopunama ili o (usmenim) pogodbama koje su uglavljene istodobno s ugovorom, ali nisu ušle u oblik u kojem je ugovor sklopljen. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u tom istom obliku. Od toga pravila o paritetu oblika predviđena su dva izuzetka prema kojima će kasnije usmene dopune formalnom, najčešće pisanom, ugovoru biti pravno valjane. Jedan je kad se usmena dopuna odnosi na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan. Drugi je kad se kasnijim usmenim pogodbama umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana. Ako je posebni oblik ugovora određen voljom strana, ZOO dopušta izmjene i dopune i neformalnim sporazumom (tj. usmeno) bez obzira na to radi li se o bitnim ili sporednim sastojcima, umanjivanju ili povećanju obveza. Kad se radi o istodobnim usmenim pogodbama, npr. ugovara se viša cijena, a u ispravi o ugovoru se unese niža cijena kako bi se eventualno izbjegla teža porezna obveza, pravilo je da neovisno o tome je li posebni oblik predviđen zakonom ili voljom strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku sadržano. O ovom pitanju je došlo do izražaja nekoliko stavova u sudskoj praksi. Prema jednom, kupac je dužan platiti cijenu iz pisanog ugovora, jer usmeni uglavak o cijeni, zbog nedostatka oblika ne obvezuje. Prema drugom, kupac duguje usmeno ugovorenu cijenu, upravo zato što su tu cijenu strane htjele. Prema trećem gledištu ugovor je ništetan jer usmeni uglavak ne obvezuje zbog nedostatka oblika, a pisani uglavak o cijeni ne obvezuje jer ugovaratelji tu cijenu nisu htjeli. Načelnim stavom Zajedničke sjednice bivšeg Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda iz listopada 1990. godine prihvaćeno je gledište da je punovažan usmeni sporazum o cijeni iako je u pismenom ugovoru o prodaji nekretnine označena druga cijena. Kupac koji nije lojalan usmenom sporazumu o cijeni koji izražava volju ugovaratelja, ne postupa u suglasnosti s načelom savjesnosti i poštenja ako odbija platiti tu cijenu pozivajući se na prividnu cijenu iz pisanog ugovora. U slučaju istodobnih usmenih pogodbi predviđene su dvije iznimke u kojima će istodobne usmene pogodbe ipak biti valjane. Prvi je ako se odnose na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a nisu u opreci s njegovim sadržajem niti su protivne cilju zbog kojega je oblik propisan. Drugi je kad se njima umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana. f) ciljevi i smisao oblika pravnih poslova – oblik pravnih poslova najčešće se zahtijeva radi valjanosti pravnog posla, utuživosti, dokazivanju i upisa. a) valjanost pravnog posla – redovito se određeni oblik zahtijeva za valjanost određenog posla i to znači da će posao biti nevaljan ako nije sklopljen u određenom obliku (npr. ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva nad nekretninama mora biti načinjen u pisanom obliku. Pravni poslovi za čiju valjanost je potreban javnobilježnički akt predstavlja oblik ad solemnitatem. b) utuživost pravnog posla – postoje pravni poslovi koji se mogu sklopiti u bilo kojem obliku, ali ako strana želi preko suda ostvariti neko pravo iz takvog ugovora, to može učiniti samo ako je posao sklopljen u određenom obliku. Npr. darovanje pokretnine bez prava predaje valjano je u bilo kojem obliku. No darovatelj se može prisiliti na predaju samo onda ako je posao sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, odnosno sudskog zapisnika. c) dokazivanje postojanja pravnog posla – oblik ponekad služi samo radi lakšeg dokazivanja postojanja pravnog posla. Npr. zajam je valjan makar je sklopljen u usmenom obliku. Međutim, zadužnica je samo dokazna isprava. To je oblik ad probationem.

63

Page 64: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

d) upis u javni registar – ako se na temelju pravnog posla hoće izvršiti upis prava u javni registar (npr. zemljišnu knjigu) tada posao mora biti sklopljen u pisanom obliku. Pravno-politički ciljevi propisivanja određenog oblika pravnih poslova mogu biti u zaštiti javnog interesa, u zaštiti interesa ugovornih strana, npr. da ih se upozori na posljedice sklapanja određene vrste pravnog posla (ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i dr.) u sprječavanju krivotvorenja i sl.

11. Valjanost i nevaljanost pravnih poslova

Objektivno građansko pravo veže pravne učinke koje subjekti namjeravaju postići pravnim poslom (namjeravani pravni učinci) samo ako su za valjanost tog pravnog posla ispunjene njime predviđene pretpostavke. Prema ZOO zahtijevaju se za ugovore, što vrijedi općenito za pravne poslove, sljedeće pretpostavke valjanosti: a) pravna i poslovna sposobnost subjekata, b) valjano i suglasno očitovanje volje, c) moguća, dopuštena, određena i odrediva činidba, d) dopuštena pobuda i e) ponekad određeni oblik pravnog posla. Ako se bilo koja od pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju (npr. umjesto dopuštene, činidba je nedopuštena), pravni posao je nevaljan. ZOO iz 1978. nije koristio izraz nevaljanost, nego nevažnost ugovora, odnosno pravnog posla. Međutim, izraz nevažnost više pripada tzv. javnopravnoj terminologiji i stoga je neprimjeren na području građanskog prava. Pravni posao nije zakon i zbog toga se za njega ne bi moglo govoriti da važi ili ne važi. Pravni posao je valjan ili nevaljan, postoji ili ne postoji. ZOO je prihvatio dvodiobu nevaljanih pravnih poslova: oni mogu biti ili ništetni ili pobojni. Razlike se ogledaju u njihovim karakteristikama, razlozima koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su ovlaštene isticati ih, u rokovima za isticanje i u posljedicama koje izazivaju. Ne bi se moglo reći da u ZOO prihvaćeni sustav nevaljanih pravnih poslova predstavlja vladajuće gledište u teoriji o pravnim poslovima. Postoji shvaćanje prema kojemu je nevaljanost viši rodni pojam koji u sebe uklapa ništetnost i pobojnost. Bitna razlika između ništetnosti i pobojnosti jest u tome što ništetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Sama pak ništetnost javlja se u dva pojmovna oblika: apsolutna i relativna ništetnost. Iako ZOO prihvaća ta dva oblika nevaljanosti treba paziti na to da ZOO pod ništetnošću ugovora razumijeva apsolutnu ništetnost, a pod pobojnošću relativnu ništetnost. Kategorija pobojnosti u smislu nevaljanosti posla ex nunc ne postoji prema ZOO.

A Ništetnost

1. Pojam i karakteristike ništetnih pravnih poslova

Ništetni su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se još i apsolutno ništetnim pravnim poslovima, a s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, kao da pravno ne postoje. Ništetnošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i moralnim normama društva. Iako se ništetnošću štite kako javni, tako i interesi strana u pravnom poslu, težište je ovdje ipak na zaštiti javnih interesa. Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo) Budući da ništetnost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništetnim, ako se za to steknu zakonom predviđeni razlozi ništetnosti, Takva odluka ima značenje utvrđenja (konstatacije) već nastale ništetnosti ili deklaratorno značenje. Prema tome, ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Ako bi naknadno otpao uzrok ništetnosti, takav posao ne bi postao pravno valjan, osim u nekim iznimnim zakonom predviđenim slučajevima. Same strane ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništetnost ugovora koji su sklopile.

64

Page 65: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

2. Razlozi ništetnosti

Razlozi ili uzroci ništetnosti pravnog posla svode se uglavnom na one iste činjenice koje su predviđene kao pretpostavke valjanosti, ali ostvarene u njihovom negativnom značenju. Zbog toga preciznost razgraničenja između valjanih i nevaljanih pravnih poslova u prvom redu ovisi o točnosti i potpunosti pozitivnog određenja pretpostavaka valjanosti, o čemu ovisi pravna sigurnost u prometu. Kao razlozi ništetnosti javljaju se poslovna nesposobnost strana, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost odnosno neodredivost činidbe, nedopuštenost pobuda za sklapanje pravnog posla te ponekad nedostatak potrebnog oblika. a) poslovna nesposobnost – od fizičkih osoba poslovno su nesposobne maloljetne osobe (osim onih koji sklope brak uz dopuštenje suda sa navršenih 16 godina ili ako postanu roditelji sa navršenih 16 godina) i punoljetne osobe koje su lišene poslovne sposobnosti. Pravni poslovi koje bi sklopile te osobe bi bili ništetni. Ovdje ne spadaju slučajevi gdje je za valjanost pravnih poslova dovoljna ograničena poslovna sposobnost koju imaju maloljetnici s navršenih 15 godina ako su stupili u radni odnos. Oni mogu sklapati valjane pravne poslove u okviru raspolaganja svojom zaradom odnosno imovinom. Pravo upravljanja imovinom stečenom vlastitim radom koje uključuje i pravo raspolaganja priznato je maloljetniku OBZ-om. Pravna osoba može sklapati pravne poslove u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. To nesporno načelno stajalište prihvaćeno je i u ZOO iz 1978. i sadašnjem ZOO, no odmah se javlja pitanje o valjanosti onih pravnih poslova koje sklopi pravna osoba izvan okvira svoje pravne sposobnosti. Prema ZOO iz 1978. pravni poslovi koje bi sklopile pravne osobe izvan okvira njihove pravne sposobnosti bili su bez pravnog učinka, dakle ništetni. Savjesna ugovorna strana, tj. ona koja nije znala niti je morala znati da je ugovor sklopljen izvan granica pravne sposobnosti njezina suugovaratelja, mogla je zahtijevati naknadu štete što ju je pretrpjela sklapanjem takvog ugovora. ZOO naprotiv određuje da su pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čini njezin predmet poslovanja, valjani. Razlika se očituje u tome jer ZOO iz 1978. govori o pravnim poslovima sklopljenim izvan okvira pravne sposobnosti pravne osobe, a ZOO o poslovima sklopljenim izvan djelatnosti koji čine predmet poslovanja pravne osobe i sada se postavlja pitanje je li se podudaraju granice pravne sposobnosti pravne osobe s predmetom njezina poslovanja. Ili svode li se granice pravne sposobnosti pravne osobe na djelatnosti koji čine njezin predmet poslovanja? U vrijeme važenja Zakona o udruženom radu 1976. godine bilo je sporno podudaraju li se granice pravne sposobnosti s registriranom djelatnošću organizacija udruženog rada. Oni koji su smatrali da se podudaraju, pravni poslovi sklopljeni izvan registrirane djelatnosti su bili ništetni. Zastupalo se i gledište da se djelatnost ne može uzeti kao granica pravne sposobnosti te da ne bi trebalo dirati u valjanost pravnih poslova sklopljenih izvan registrirane djelatnosti. Bivši Zakon o poduzećima iz 1988. godine se priklonio tom drugom gledištu. Prema tom Zakonu, poduzeće je moglo sklopiti ugovore i obaviti druge poslove prometa robe i usluga samo u okviru djelatnosti za koje je upisano u sudski registar, ali ugovori sklopljeni u prekoračenju okvira registrirane djelatnosti su bili pravno valjani. Sankcija za prekoračenje okvira djelatnosti nije nevaljanost sklopljenog ugovora, nego odgovornost poduzeća za privredni prijestup koja se sastojala u plaćanju novčane kazne. Identično uređenje ove materije je preuzeto i u današnji Zakon o trgovačkim društvima. Tako trgovačko društvo može obavljati samo one djelatnosti koje su upisane u trgovački registar. No trgovačko društvo može obavljati i djelatnosti koje služe obavljanju tih registriranih djelatnosti, ako se one obavljaju u manjem opsegu ili se uobičajeno obavljaju uz upisanu djelatnost. Istim zakonom se navodi i da su pravni poslovi koje trgovačko društvo sklopi s trećim osobama izvan djelatnosti upisane u sudski registar pravno valjani, ali se odgovara novčanom kaznom za prekršaj. U literaturi se navodi da je prihvaćanjem ovih odredaba u Zakonu o trgovačkim društvima i ZOO naše pravo odbacilo doktrinu ultra vires. Prema toj doktrini koja je razvijena u engleskom pravu u 19. stoljeću, pravni poslovi koje pravna osoba sklopi izvan predmeta poslovanja utvrđenog u njezinim

65

Page 66: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

aktima, ništetni su. Time je predmet poslovanja određivao pravnu sposobnost pravne osobe. Zaključno se navodi da u našem pravu ni pravna ni poslovna sposobnost društva nisu ograničene njegovim predmetom poslovanja. Zbog toga se može zaključiti da u našem pravu ne postoji sadržajna podudarnost pravne sposobnosti pravne osobe i njezina predmeta poslovanja, odnosno da su granice pravne sposobnosti šire od predmeta poslovanja, Ostaje upitno što osim djelatnosti koje čine predmet poslovanja ulazi u sadržaj pravne sposobnosti pravne osobe. Za trgovačka društva, Zakon dodaje registriranom predmetu poslovanja djelatnosti koje služe djelatnostima upisanim u sudski registar. Povreda odredbe da pravna osoba može sklapati pravne poslove u okviru svoje pravne sposobnosti ne može za posljedicu imati nevaljanost pravnog posla već jedino prekršajnu odgovornost. U vezi s pravnim poslovima pravne osobe, potrebno je razmotriti i pitanje njihove valjanosti u slučaju da su sklopljeni bez suglasnosti tijela pravne osobe. Prema odredbama ZOO ugovor, odnosno pravni posao koji sklopi zastupnik pravne osobe bez suglasnosti određenog tijela u pravnoj osobi, ako je potreba za takvom suglasnošću predviđena statutom, društvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe i upisana u sudski registar, smatrat će se da nije sklopljen (tj. bit će ništetan) Ako što drugo nije upisano u sudski registar, suglasnost se može dati prethodno, istodobno i naknadno. Naknadna suglasnost djeluje retroaktivno ako nije drugačije ugovoreno. Ugovorna strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku izjasni daje li suglasnost. Ako to ne učini, predmnijeva se da suglasnost nije dana. U slučaju ništetnosti zbog izostanka suglasnosti savjesna ugovorna strana ima pravo na naknadu time pretrpljene štete. ZOO iz 1978. je o tome imao zasebnu odredbu kojom je bilo zajamčeno pravo na pravičnu naknadu. b) nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje – nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesuglasnosti između volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu međusobno suglasna. Svi ovi oblici su obuhvaćeni širim pojmom koji se nazivaju mane volje. Pod manama volje stoga razumijemo slučajeve nesklada između volje i očitovanja koji se mogu podijeliti u dvije skupine – svjesni i nesvjesni. Svjesni nesklad između volje i očitovanja postoji u onim slučajevima kad osoba namjerno očituje nešto što uistinu neće. Osoba je potpuno svjesna da njezina volja nije u skladu s danim očitovanjem. Mane volje kod kojih se radi o svjesnom neskladu između volje i očitovanja su školski primjer, šala, simulacija, prijetnja i mentalna rezervacija. Nesvjesni nesklad postoji u onim slučajevima kad osoba nesvjesno očituje ono što uistinu ne želi. Ovdje spada zabluda, neznanje, nesporazum i prijevara. Sve mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju nevaljanost pravnih poslova. Neke od njih izazivaju ništetnost, a neke pobojnost. Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna. Stoga se postavlja pitanje da li ovdje nastaje pravni posao i može li on proizvesti redovite pravne učinke. Odgovor je pozitivan i pravni posao je nastao i izaziva svoje pravne učinke jer se na mentalnu rezervaciju odnosi pravilo „tko zna ili mora znati posljedice svog očitovanja, ne može htjeti očitovanje bez posljedica“ Kao primjer mentalne rezervacije može poslužiti dražba. Često se na dražbi pojave kupci koji stvarno ne žele kupiti stvar, ali sudjeluju da bi stalnim nadmetanjem povisili cijenu stvari. Takve osobe se prema vani pokazuju kao ozbiljni kupci. Ukoliko jedan od takvih kupaca postane dostalac, on će morati platiti na dražbi postignutu cijenu i ne može se opravdati time da stvarno nije htio kupiti stvar koja se na dražbi nudila. Mentalna rezervacija (očitovanje volje s tajnim pridržajem) se ne uvažava. Ništetnost pravnih poslova uzrokuju sljedeće mane volje: a) školski primjeri šala – očitovanja volje u ovu svrhu predstavljaju odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti očitovanja izraženog u ZOO. Riječe je o oblicima svjesnog nesklada između volje i očitovanja – kad netko svjesno očituje ono što ne želi, a ovdje spadaju i očitovanja dana u kazališnoj predstavi, a pravni poslovi sklopljeni u takvim situacijama se smatraju ništetnim. Ipak, posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim. Primjer iz sudske prakse je sljedeći: A je da umiri svoje bolesno dijete, u šali dao nalog prijatelju B da za dijete kupi neku skupu igračku. A je bio uvjeren da je njegov prijatelj to shvatio kao

66

Page 67: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

šalu, međutim B je nalog shvatio ozbiljno i kupio igračku. A je na kraju prema propisima o mandatu morao B-u nadoknaditi trošak. b) simulacija – razumije se prividno sklapanje ugovora odnosno općenito pravnih poslova. Simulacija je također oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja jer strane ne žele pravni posao koji sklapaju. Simulacija se može javiti kao apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu. Npr. prividna prodaja stvari prijatelju ili bliskom srodniku radi prikrate vjerovnika i sl. Prema ZOO prividni posao nema učinka među ugovornim stranama. Prema trećim osobama takav ništetni pravni posao ipak proizvodi pravne učinke pod uvjetom da je treća osoba bila savjesna, što znači da nije znala niti morala znati za fiktivnost posla. Strane se u tom slučaju ako bi treća osoba stekla neko pravo iz takvog posla, ne mogu pozivati na prividnost posla. Svrha takve odredbe jest da se zaštiti povjerenje u promet. Relativna simulacija jest sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Npr. strane prividno sklope kupoprodajni ugovor samo da bi prikrile stvarno sklopljeni ugovor o darovanju i tako izbjegle npr. veću poreznu obvezu i sl. Kod relativne simulacije radi se o dva ugovora (jedan prividno sklopljen prema vani kojeg strane ne žele i drugi prikriveni koji odgovara pravoj volji strana) Prividni posao se naziva simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani posao je ništetan, a disimulirani, s obzirom da ga strane doista žele, valjan pod uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke. I ovdje se štite treće savjesne osobe koje bi stekle neko pravo iz simuliranog pravnog posla. c) nesporazum (dissensus) – za nastanak pravnog posla potrebno je i suglasno očitovanje volje ugovornih strana. O nesporazumu se radi kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora. Prema ZOO smatra se da u tom slučaju ugovor nije ni nastao, a takav ugovor se naziva i nepostojećim, ne proizvodi pravne učinke pa u tome nema razlike u odnosu na ništetne ugovore. Nesporazum o pravnoj naravi ugovora postoji kad na primjer A izjavi da posuđuje svoju knjigu B-u, a B primi to očitovanje kao darovanje. Nesporazum o činidbi obveze postojat će npr. kad najmodavac, pri sklapanju ugovora o najmu stana, drži da je ugovorio tjednu, a najmoprimac da je ugovorio mjesečnu najamninu, ili kod kupoprodaje npr. prodavatelj drži da je cijenu ugovorio npr. u eurima, a kupac u kunama. d) sila (vis absoluta) – fizička sila podrazumijeva izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje. Npr. nasilno vođenje ruke pri potpisu ugovora. Ovdje je riječ o grubom načinu izazivanja nesklapa između prave, unutarnje volje subjekta i njezina očitovanja kao vanjske manifestacije, a prema ZOO ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani, ništetan je. ZOO iz 1978. nije imao izravnih odredaba o fizičkoj prisili kao obliku mane volje, ali se praksa pozivala na odredbu prema kojoj je izjava volje morala biti učinjena slobodno. Ipak, bilo je sporno je li se u slučaju fizičke prisile radilo o ništetnost ili pobojnosti pravnog posla. Oni koji su smatrali da se tu radi o pobojnosti polazili su od toga da je očitovanje volje pod fizičkom prisilom nevaljano, a oni koji su se opredjelili za ništetnost obrazlagali su da osoba koja je prisiljena na očitovanje nema svoju samostalnu volju odnosno da se radi o potpunom nedostatku volje, stoga ugovor uopće ne nastaje. Ipak, ZOO ne ostavlja nikakve dvojbe i kaže da je ugovor sklopljen uporabom sile ništetan. c) Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe – ZOO kaže da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. aa) nemogućnost činidbe razlog je nevaljanosti pravnog posla, ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme sklapanja pravnog posla. Pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom neće biti ništetan zbog prvobitne (početne) nemogućnosti činidbe, ako ona postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Pod objektivnom nemogućnošću činidbe misli se na radnju koju nitko ne može izvršiti. Ako se ipak netko obvezao na takvu radnju, posao bi bio ništetan, jer je još i prema rimskom pravu ništetna obveza na nemoguće (impossibilium nulla obligatio est) Ništetan će biti i posao sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom. Nemoguć raskidni uvjet ne utječen na valjanost posla, a uvjet se smatra nepostojećim (pro non scripto) Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme

67

Page 68: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

sklapanja pravnog posla, ne izaziva njegovu ništetnost, nego samo odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obveze. Subjektivno nemoguća je činidba koja se može izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obvezala. Npr. ako se zidar obveže izgraditi kuću s lukovima od klesanog kamena pa mu to ne uspije zbog nedovoljnog iskustva u zidanju kamenom. Ako činidba koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla bila moguća kasnije postane nemogućom (tzv. naknadna nemogućnost činidbe) to samo po sebi ne izaziva ništetnost pravnog posla. Dužnik će tada odgovarati za štetu, ako je do nemogućnosti činidbe došlo njegovom krivnjom. Ako nije (npr. slučajem) obveza prestaje, a na dužniku je teret dokaza o okolnostima koje isključuju njegovu odgovornost. Ako su objektom činidbe bile generičke stvari, obveza ne prestaje čak i kad sve takve stvari što ih dužnik ima propadnu zbog okolnosti za koje on ne odgovara. U slučaju propasti generičkih stvari obveza prestaje samo ako su te stvari trebale biti uzete iz određene mase tih stvari pa cijela ta masa propadne bez krivnje dužnika. U svim slučajevima kad je dužnik oslobođen obveze zbog nemogućnosti ispunjenja, dužan je vjerovniku ustupiti pravo koje ima prema trećoj osobi koja je odgovorna za nastalu nemogućnost ispunjenja. Osim objektivne poznata je i pravna nemogućnost činidbe, npr. kupoprodaja stvari izvan prometa, no smatra se da je pravna nemogućnost u biti obuhvaćena pojmom nedopuštenosti činidbe. bb) nedopuštenost činidbe postoji ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, a pravni posao takvog sadržaja je ništetan. Potrebno je upozoriti na opću odredbu o ništetnosti iz čl. 322 ZOO prema kojoj je posao protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moraju društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost pravnog posla nastupit će i zbog nedopuštenosti uvjeta, bilo odgodnog ili raskidnog. Uvjet je također nedopušten u slučaju protivnosti Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. U okviru šireg pojma nedopuštenosti razlikuju se zabranjeni, nemoralni i zelenaški pravni poslovi. aaa) zabranjeni pravni poslovi – to su pravni poslovi protivni prisilnim propisima pravnog poretka. Dakle, ne samo onima sadržanim u građanskom pravu, nego i propisima upravnog, kaznenog i eventualno propisima drugih pravnih područja. Postoje različiti propisi koji sadrže zabrane sklapanja pravnih poslova i gotovo ih je nemoguće nabrojiti u potpunost. Npr. ugovori koji se odnose na stvari izvan prometa, ugovori kojima se zlorabi monopolski položaj na tržištu, ugovori o nasljedstvu, ugovori o produljenju ili skraćivanju roka zastare i sl. Kao što je istaknuto, zabranjeni pravni poslovi su ništetni osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. No, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani (npr. prodaja robe nakon isteka radnog vremena ili praznikom) ugovor u pravilu ostaje na snazi, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice, kao što je odgovornost za prekršaj. Važno je istaknuti i odredbu ZOO koja kaže da se ništetnost ne može isticati ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen. bbb) nemoralni pravni poslovi – to su pravni poslovi koji se protive moralnim normama određene društvene zajednice. Npr. ništetan je i protivan moralu ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja pa je suglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajma. S obzirom da je dio moralnih normi sadržan u pravnim normama, mnogi će nemoralni ugovori istodobno biti i zabranjeni. ccc) zelenaški pravni poslovi – zelenaškim ugovorom se smatra onaj ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. U biti zelenaški ugovor je vrsta nemoralnog ugovora. Npr. zelenaški ugovor je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, da bi se iskorištavanjem tuđe nevolje postigla nerazmjerna imovinska korist. Zelenaški ugovor je jednako kao i zabranjeni i nemoralni, ništetan. Međutim, ZOO predviđa da takav ugovor ostane na snazi ako oštećenik u roku od 5 godina od njegova sklapanja podnese sudu zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos, a sud tome ako je to moguće i udovolji. U tom slučaju, ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi. Za fizičke osobe koje sklope zelenaški ugovor predviđena je i kaznena odgovornost. cc) neodređenost ili

68

Page 69: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

neodredivost činidbe – neodređena je ona činidba ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju pa dužnik ne zna pouzdano što treba ispuniti vjerovniku. Tada bi posao ipak mogao biti valjan ako bi činidba bila odrediva, tj. ako bi posao sadržavao podatke s pomoću kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Ako takvih podataka nema u poslu ili treća osoba neće, odnosno ne može odrediti činidbu, posao je ništetan. Ipak postoji nekoliko slučajeva u ZOO kad ugovor ostaje na snazi usprkos tome što činidba nije ugovorom određena ili odrediva. To su slučajevi kad ZOO izravno propisuje način određivanja činidbe ili pak prepušta sudu da je odredi, a to se pretežno odnosi na novčane činidbe. Npr. kad trgovačkim ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena niti u njemu ima dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja. Slične su odredbe za utvrđivanje naknade kod ugovora o otpremanju (špediciji) i prijevozu odnosno provizije kod ugovora o posredovanju. d) nedopuštenost pobude – u načelu pobude iz kojih osobe sklapaju ugovore i druge pravne poslove ne utječu na njihovu pravnu valjanost, no pobude ponekad mogu biti i nedopuštene, nemoralne. Uz određene pretpostavke takve pobude mogu imati za posljedicu nevaljanost pravnog posla, tj. njegovu ništetnost. Pretpostavke pod kojima će zbog pobude ugovor biti ništetan, odnosno bez pravnog učinka propisane su ZOO i kumulativno se moraju ispuniti. To su: da je pobuda nedopuštena, a nedopuštena je u istim slučajevima kad je nedopuštena i činidba, tj. ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor. Iznimno se ova pretpostavka ne zahtijeva kod sklapanja besplatnog ugovora pa će besplatni ugovor biti ništetan i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor. Npr. kupac kupuje podrumske prostorije zato što su pogodne za narkomanske seanse. Ako prodavatelj ništa ne zna o osnovnoj pobudi kupca, osnovna pobuda bi ostala samo na rangu motiva, tj. bez utjecaja na valjanost posla. Bitna pobuda postala bi dio ugovornog sadržaja samo ako bi suugovaratelj znao ili morao znati za pobudu. Ta subjektivna svrha ne mora biti naznačena izrijekom (expressis verbis) Npr. u ovom slučaju je pomalo javna tajna da se kupac bavi poslovima droge. Prodavatelju bi se moglo u tom slučaju dokazivati da je morao znati za bitnu pobudu kupca da sklopi ugovor o kupoprodaji podrumskih prostorija. Pozivanje na nedopušteno pobudu kao razlog ništetnosti ugovora biti će u praksi skopčano s teškoćama u njezinu dokazivanju. Pobuda mora ući u sadržaj ugovora i mora postojati bar u pozadini očitovanja volje jer samo obuhvaćena ugovornim sadržajem podvrgnuta je sudskoj kontroli. A da bi sud mogao utvrditi nedopuštenu pobudu, morat će nedvojbeno zahvatiti čitav kompleks okolnosti u kojima je ugovor sklopljen. Jer, ako pobuda može zbog svoje kvalifikacije nedopustivosti izazvati ništetnost ugovora, takva okolnost mora biti dokazana. Odredbe o pobudama za sklapanje ugovora imao je i ZOO iz 1978. godine koje su sadržajno identične relevantnim odredbama današnjeg ZOO. Osim odredaba o pobudama za sklapanje ugovora, ZOO iz 1978. imao je u istom sklopu odredaba pod naslovom OSNOVA još i odredbe koje ZOO nije preuzeo, a glasile su: svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Pretpostavlja se da obveza ima osnovu iako nije izražena. Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav. Razlozi zbog kojih ZOO nije preuzeo odredbe o osnovi su: ZOO iz 1978. nije dao definiciju osnove. Definicija nije bila ni u odredbama Code civila o kauzi koje su redaktorima ZOO iz 1978. nesumnjivo poslužile kao matrica za odredbe o osnovi. U francuskoj pravnoj doktrini o tome su zastupana dijametralno suprotna gledišta. Na jednoj strani su tzv. kauzalisti koji su u prvom redu ostali vjerni tekstu Code civila, a svoje stavove uglavnom grade na stavovima Capitanta. Na suprotnoj stranicu su tzv. antikauzalisti koji prihvaćaju i razrađuju stavove Planiola

69

Page 70: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

usmjerene na negaciju kauze. Razlika je vidljiva na sljedećim primjerima. Kod sinalagmatičnih ugovora, tvrde kauzalisti, kauza obveze jedne ugovorne strane je obveza druge ugovorne strane. Prodavateljeva obveza da preda stvar odnosno da prenese vlasništvo na kupca istodobno je kauza kupčeve obveze da plati kupovnu cijenu. Kupac zato plaća cijenu što će mu prodavatelj predati stvar. Antikauzalisti odgovaraju da je kod sinalagmatičnih ugovora pojmovno i logički nemoguće da obveza jedne strane služi kao kauza drugoj jer kod takvih dvostranoobveznih ugovora obje obveze nastaju istodobno. Kod jednostranoobveznih ugovora (pogotovo kod realnih ugovora) kauzalisti smatraju da je kauza predaja stvari. Zajmoprimac se obvezuje zato što je od zajmodavca primio svotu novca na zajam. Na to antikauzalisti primjećuju da predaja stvari ne može biti kauza jer je predaja stvari bitan element nastanka samog odnosa kod realnih ugovora. Besmisleno je po njima reći da ugovor nema kauzu ako nije došlo do predaje stvari, jer ugovor nije ni nastao prije nego uslijed predaja stvari. Kod besplatnih pravnih poslova kauzalisti traže kauzu u namjeri darovanja, na što antikauzalisti odgovaraju da je upravo to bitni sadržaj volje. Vrlo je teško naći rješenje koje bi pomirilo ove dvije struje jer je jaz predubok. Dok antikauzalisti tvrde da je da kauza nepotrebna jer se na njezinoj osnovi ne rješava problem ništetnosti niti sinalagmatičnih, niti jednostranoobveznih, a niti besplatnih ugovora, kauzalisti naprotiv ne mogu juridički zamisliti rješenje nuliteta bez kauze. U domaćoj pravnoj teoriji zastupana su dvojaka gledišta o osnovi – objektivna i subjektivna. Objektivnoj koncepciji osnove bilo je svojstveno poistovjećivanje osnove s kauzom. Osnova se definirala kao pravni cilj kojem strane teže i koji je isti kod iste vrste ugovora odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora (causa finalis) U konkretizaciji tog gledišta navodilo se da je kod dvostranoobveznih ugovora osnova obveze jedne ugovorne strane upravo protuobveza druge strane, kod realnih ugovora osnova je predaja stvari, a kod besplatnih ugovora osnova je namjera da se drugome učini kakva usluga ili korist (intentio liberalis, animus donandi) Neki su od autora iz te grupe dopuštali da i motivi, ali samo kad su protupravni ili nemoralni, a poznati ili bi morali biti poznati objema stranama, ulaze u osnovu. Oni koji su zastupali subjektivno shvaćanje osnove, pošli su od tvrdnje da je kauza pravno izražena gospodarska svrha koja se objektivno ostvaruje ispunjenjem ugovornih obveza, ostvarivanjem subjektivnih obveznih prava. Pandektnim rječnikom, bila bi to zaista causa finalis. Kod kupoprodaje gospodarska svrha je stjecanje stvari, a kauza ili pravno oblikovana ta ista svrha – stjecanje prava vlasništva. Kauza je u tom svom objektivnom vidu tipizirana, uvijek jednaka za određeni ugovor. Određena je strogim propisom (ius strictum) što isključuje mogućnost da strane na tome što izmijene. Kauza mora postojati u svakom ugovoru, ali se dopušta da se ponekad ne naznačuje izrijekom (apstraktni pravni poslovi) Međutim, kauza se ne može presumirati. Ako se pravni posao promatra u kompleksu postojećih odnosa, u spletu postojećih raznovrsnih, a ponekad i suprotnih interesa, može se zaključiti da je i sam pravni posao samo sredstvo kojim se postiže određena svrha, određeni cilj. Upravo taj cilj, ta pravno uobličena gospodarska svrha povezana je s pravnim poslom kao pravnim odnosom u obliku kauze kao njegovim postcedensom. Na objektivni, uglavnom tipizirani pojam kauze, kao pravno izraženog gospodarskog cilja, imovinske svrhe (cause finalis) nadovezuje se po ZOO iz 1978. jedan isključivo subjektivni element – dopuštena osnova. Osnova nije prema subjektivnoj koncepciji, objektivizirana svrha (causa) jer kauza ne može ne postojati i ne može biti nedopuštena (ne može se sklopiti ugovor o kupoprodaji, a da mu kazuja nije stjecanje prava vlasništva), nego ona najjača, najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja ne samo da sklopi ugovor nego i da preuzme obvezu. Zakonodavac je ispravno postupio ne preuzevši u ZOO odredbe o osnovi iz ZOO iz 1978., odnosno što je preuzeo samo odredbe o pobudama za sklapanje ugovora jer se upravo odredbama o nedopuštenim pobudama ostvaruje cilj koji je bio namijenjen institutu osnove. e) nedostatak potrebnog oblika – ZOO usvaja u pogledu oblika ugovora načelo neformalnosti, što znači da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, odnosno određeni oblik samo se iznimno zahtijeva kao pretpostavka valjanosti (ako je to propisom predviđeno i ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora) U ta dva slučaja nedostatak oblika uzrokuje ništetnost ugovora. ZOO predviđa i

70

Page 71: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

mogućnost konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost. Prema ZOO ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se pravovaljanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju. Ta mogućnost je dana samo ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

3. Djelomična ništetnost

Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Prema ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora prema pravilu utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari) To vrijedi samo kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Štoviše, ZOO određuje da će ugovor ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Npr. često banke sklapaju ugovore o zajmu upravo zato da bi kao založni vjerovnik postala vlasnikom založene stvari. No, iako je takva odredba bila glavna pobuda ugovora, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određuje da su ništetne odredbe da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme.

4. Posljedice ništetnosti

Obično se kaže da ništetan pravni posao ne proizvodi nikakve pravne učinke, ali takva konstatacija vrijedi samo ako je riječ o učincima koje bi pravni posao proizveo da je bio valjan (namjeravani pravni učinci) Objektivno građansko pravo nadovezuje određene učinke ne samo za valjane, nego i za nevaljane pravne poslove (nenamjeravani pravni učinci) Pravne učinke koje zakon nadovezuje na nevaljane pravne poslove nazivaju se pravne posljedice nevaljanosti. Pravne posljedice ništetnih pravnih poslova sastoje se u pravima, dužnostima i odgovornosti strana koje su ga sklopile te ovlaštenjima suda u vezi s ostvarivanjem tih prava i dužnosti. Posve konkretno, to su: obveza restitucije i odgovornost za štetu. Osnovna dužnost ugovornih strana koju ima nameće ZOO u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) i to tako da svaka o njih ima vratiti drugoj sve što je primila na osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije moguć jer je npr, predana stvar potrošena, ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, npr. izvršen je kakav rad ili usluga, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Naravno, ako su strane sklopile ništetan ugovor, a još nisu počele s njegovim ispunjavanjem, imaju pravo odbiti ispunjenje njime preuzetih obveza, odnosno ako se radi o jednostranoobveznom ugovoru, dužnik nije dužan ispuniti preuzetu obvezu. Druga pravna posljedica ništetnosti je odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog pravnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti pravnog posla znala ili prema okolnostima morala znati za uzroke ništetnosti. Postoji odgovornost za naknadu štete koju je savjesna strana pretrpjela poduzimajući različite radnje u uvjerenju da je ugovor valjan (tzv. negativni pogodbeni interes) Ovdje se zahtjev za naknadu štete ne temlji na povredi ugovorne obveze, jer obveze uopće nema. Ovdje se radi o čistom građanskom deliktu, a naknada je limitirana granicom koristi koju bi strana imala od ugovora da je valjan (tzv. pozitivni pogodbeni interes) ZOO iz 1978. je pak sadržavao još dvije posljedice ništetnosti. Jedna se sastojala u tome što je sud mogao odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala, ako je ugovor bio ništetan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju bio protivan Ustavu i prisilnim propisima. Druga moguća posljedica ništetnosti bila je u oduzimanju predmeta činidbe u korist općine na čijem je teritoriju nesavjesna strana imala sjedište, odnosno prebivalište, tj. u oduzimanju svega onoga što je primila na

71

Page 72: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

osnovi zabranjenog pravnog posla. No, takvoj odredbi nema mjesta u obveznom pravu. Naime, moderno građansko pravo općenito, a obvezno pravo posebno, više ne poznaje kazne. Štoviše, ni ugovorna kazna nije kazna, nego ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete.

5. Tko i u kojem roku može isticati ništetnost

Odredbama ZOO nije ograničen krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost. Svaka zainteresirana strana se može pozivati na ništetnost, stoga osim ugovornih strana, i treće osobe, od kojih ponajprije državni odvjetnik. Isto tako, i sud pazi po službenoj dužnosti na ništetnost. Kao što nije ograničen krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost, tako ni vrijeme u isticanja nije ograničeno. ZOO određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Odredbama o ovlaštenicima i roku za isticanje ništetnosti povećava se djelotvornost zaštite onih društvenih vrijednosti koje su izražene u načelima i odredbama pravnog poretka i morala, a sankcionirane su ništetnošću pravnog posla.

B Pobojnost

1. Pojam i karakteristike pobojnih pravnih poslova

Pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku poništiti. Izraz poništiti ZOO upotrebljava u značenju koje ima klasični termin pobijati. Do poništenja takvi se poslovi po svojim učincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo poništenje, oni postaju valjani, tj. konvalidiraju. Ako pobojan ugovor bude poništen, posljedice poništenja nastupaju od dana njegova sklapanja (ex tunc) kao i kod ništetnih pravnih poslova. Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe, a to će u pravilu biti ona strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. To se obrazlaže činjenicom da se pobojnost kao sankcija nevaljanosti ustanovljuje poglavito u svrhu zaštite interesa ugovornih strana, a ne općih društvenih interesa kao kod ništetnih pravnih poslova. Iz toga jasno proizlazi da pobojnost (relativna ništetnost) ne nastupa ex lege, nego se mora podignuti tužba na pobijanje, tzv. querella nullitatis.

2. Razlozi pobojnosti

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to odredbama ZOO ili posebnih propisa određeno. Iako bi ovakva formulacija mogla upućivati na zaključak da mane volje izazivaju pobojnost pravnog posla, to nije točno jer neke od njih (npr. simulacija, šala, sila i nesporazum) izazivaju ništetnost ugovora. a) ograničena poslovna sposobnost – javlja se kao razlog pobojnosti samo u slučaju kad ograničeno poslovno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Stoga, osoba ograničene poslovne sposobnost može sklapati sve pravne poslove, osim onih koji su odlukom suda izrijekom zabranjeni. Isto tako, zaposleni maloljetnik s navršenih 15 godina može raspolagati svojim dohotkom uz dužnost pridonošenja svojem uzdržavanju. Suugovaratelj osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću ima, u slučaju da s njim sklopi ugovor koji nije odobrio njezin zakonski zastupnik, pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu poslovnu sposobnost. Pravo na raskid ugovora ima i u slučaju da je znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima odobrenje svojega zakonskog zastupnika. Štoviše, ZOO predviđa i odgovornost za štetu nastalu

72

Page 73: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

poništajem ugovora ako ograničeno poslovno sposobna osoba lukavstvom uvjeri svoga suugovaratelja da je poslovno sposobna. Pravo na raskid ugovora vezano je rokom od 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. No, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka tog roka, pravo na raskid ugovora se gasi. Osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću dano je i pravo da u slučaju sklapanja ugovora bez odobrenja zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Predmnijeva se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se nije očitovao u roku od 30 dana od toga poziva. Prema ZOO ne postoji mogućnost da osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću, kad postane poslovno sposobna, može pobijati ugovor koji je sklopila bez odobrenja zakonskog zastupnika (no, takvu mogućnost je poznavao ZOO iz 1978.) Ipak, nedopustivo je potencirati stalnu neizvjesnost u kojoj se nalazi onaj koji je sklopio ugovor s osobom ograničene poslovno sposobnosti i čak je još i povećavati da suugovaratelj kad postane poslovno sposoban iznenadi drugoga pobijanjem posla koji je sklopio bez odobrenja. b) mane volje – u mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla ulaze prijetnja, zabluda i prijevara. aa) Prijetnja – razlikuju se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta) Fizička sila izaziva ništetnost pravnog posla. O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kad jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao. Strana koja je pod prijetnjom sklopila pravni posao ima pravo zahtijevati njegovo poništenje. Pritom mora dokazati: da su joj druga strana ili treća osoba prijetile prije ili u vrijeme sklapanja posla, da je prijetnja bila nedopuštena, da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi sa sklapanjem pravnog posla čije se poništenje zahtijeva. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe (npr. ugled, čast, imovina, zaposlenje i sl.) Očitovanje iznuđeno prijetnjom oblik je svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer se svjesno očituje ono što se ne želi. bb) Zabluda (error) – je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti. Ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi, razlikuju se: zabluda o pravu (error iuris), zabluda o činjenicama (error facti) i zabluda o motivu (error in motivo) i dr. Ovo razlikovanje je važno s gledišta učinaka pojedinih vrsta zablude. Tako se zabluda u pravu u pravilu ne uvažava, a zabluda o činjenicama uvažava (Error juris nocet, error facti non nocet) Zabluda u motivu se u pravilu ne uvažava. Zabluda se smatra manom volje jer volja izjavljena zbog zablude nije u skladu s pravom, unutarnjom voljom subjekta. U trenutku očitovanja osoba nije svjesna te nepodudarnosti volje i očitovanja upravo stoga što je očitovanje izazvano pogrešnom predodžbom o nekoj okolnosti. Zato zabluda spada u oblike nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja. U načelu zabluda je relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla, iznimno i na motive preuzimanja obveze, može se nazvati pravnoposlovnom zabludom. Iako su pravnoposlovna zabluda i zabluda u motivu dvije različite vrste zablude, ne smije se u načelu odbaciti mogućnost da se zabluda u motivu, pod određenim pretpostavkama, manifestira kao zabluda u sadržaju, tj. kao pravnoposlovna zabluda jer je razlika između te dvije vrste zablude vrlo fluidna i teško ustanovljiva. Pravnoposlovnu zabludu u teoriji neki autori dijele u dvije vrste: zabludu u očitovanju i poslovnu zabludu u užem smislu. Zabluda u očitovanju – bila bi prema tome prvi pojavni oblik pravnoposlovne zablude. Ovdje se doista radi o nesvjesnom neskladu između volje i očitovanja jer je očitovatelj izjavio nešto što ne odgovara njegovoj pravoj volji, stoga bi se ovaj naziv trebao malo proširiti i ovu vrstu zablude nazivati zabludom o sadržaju očitovanja. Postojanje takve zablude se može ustanoviti interpretacijom. Prvo se ustanovi objektivni smisao danog očitovanja, tj. ustanovi se sadržaj kakav za trećeg izlazi iz samog očitovanja. Nakon tog treba pronaći pravu volju očitovatelja. To znači da treba otkriti onaj voljni (psihološki) element, tj. sadržaj koji je osoba doista htjela izjaviti. Ako se usporedi ono što je objektivno očitovano, s onim što se stvarno htjelo, nesklad između objektivnog i subjektivnog sam od sebe izbija

73

Page 74: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

na vidjelo. Neki autori (npr. Pisko) upozoravaju da i zabluda u očitovanju može biti dvovrsna. U prvom slučaju očitovatelj zapravo nije htio niti sam akt koji predstavlja njegovo očitovanje, a razumije se da stvarno nije htio niti sadržaj. Npr. (očitovatelj može biti u zabludi već u samom aktu kojim daje očitovanje ako od dva originala ugovora potpiše upravo onaj primjerak koji je htio poderati, jer mu klauzule u ugovoru nisu odgovarale – primjer sa kupoprodajom vinograda i porezom, str. 157.) Drugu varijantu zablude u očitovanju predstavljali bi oni slučajevi u kojima je očitovatelj htio sam akt očitovanja, ali nije htio sadržaj koji je tim aktom izjavio. Ovdje bi spadali slučajevi potpisanih, a nepročitanih isprava, slučajevi u kojima potpisnik nije razumio neku od ugovornih klauzula ili je previdio neku doista važnu okolnost (npr. austrijski Vrhovni sud u slučaju nepročitanog ugovora zauzima stajalište da se ne može zbog sigurnosti prometa uvažiti prigovor nepročitane isprave. Onaj koji je potpisao ispravu, a da je nije pročitao ipak je samim potpisom izjavio i pokazao da je to njegovo očitovanje) Prema tome, samim potpisom se preuzimaju prava i obveze naznačene u ispravi. Staro je i poznato pravilo da je pozivanje na zabludu isključeno ako tko potpiše nepregledanu ispravu. No, ovdje nije pitanje hoće li se zabluda uvažiti, nego je problem samo u tome da se pokaže slučaj u kojem dolazi do nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja. Ovamo spadaju i svi oni slučajevi sklapanja ugovora prihvatom ponude kod kojih je ponuditelj u ponudi odredio sadržaj, a prihvatitelj jednostavnom izjavom “prihvaćam” dao pristanak, a pritom je pogrešno razumio izjavu ponuditelja. Npr. ponuditelj nudi određenu količinu ementalera, a prihvatitelj prihvaća misleći da se radi o jednoj vrsti slovenskog trapista. Ovo se ističe jer se ovaj slučaj mora prosuđivati po pravilima o zabludi, a ne po odredbi i nesporazumu iz čl. 282. ZOO. Druga vrsta pravnoposlovne zablude bila bi poslovna zabluda u užem smislu. Tu je očitovatelj doduše očitovao ono što je htio očitovati i ovdje ne postoji “izravni” nesklad između očitovanja i volje. Međutim, nesklad je ipak “neizravan” jer je upravo takva volja stvorena i očitovana zato što je očitovatelj bio u zabludi glede jednog elementa pravnog posla. Ovdje se mogu spomenuti školski primjeri kod kojih se radi o zabludi o pravoj vrijednosti stvari, ali ovdje treba paziti na to da u slučajevima koji su na prvi pogled jednaki sadržajno ipak nisu isti, jer se može raditi o zabludi u motivu, o poslovnoj zabludi u užem smislu, o dvostrukoj zabludi. Pri konkretnom rješavanju trebat će se priviknuti na situaciju u kojoj više nije mala fides suugovaratelja bitna pretpostavka uvažavanja zablude. Zakon o obveznim odnosima nije u općeusvojeni znanstveni koncept zablude unio nikakve nove elemente i po njemu zabluda ostaje nesvjesni nesklad između volje i očitovanja. Takva zabluda u svojem pravnoposlovnom obliku ima učinak na pravni posao samo kao bitna zabluda. To znači da se uvažava samo ona zabluda koja se odnosi na bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla. Zabluda o okolnostima izvan posla u pravilu nije bitna. Ona ostaje zabluda u motivu (nebitna zabluda) Prema ZOO iz 1978. godine strana koja je u zabludi mogla je zahtijevati poništaj ugovora odnosno pravnog posla zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju pravnog posla nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Da bi pravnoposlovna zabluda mogla biti uzrok pobojnosti, morala je biti bitna i neskrivljena čime se tadašnji zakonodavac vratio na pandektno shvaćanje. Takav povratak nije jasan kad se prema modernom konceptu zablude uopće ne postavlja pitanje je li onaj koji je u zabludi mogao zabludu izbjeći da je upotrijebio dužnu pažnju. U njemačkoj teoriji smatra se da nije uopće bitno je li zabluda skrivljena ili nije. Štoviše, tvrdi se da pravo pobijanja posla postoji i u slučaju grube nepažnje, jer niti taj stupanj krivnje ne može opravdati vezivanje strane za ugovor koji je za nju često vrlo štetan, dok bi protivnik ponekad imao od posla možda samo neznatne koristi. Uostalom, protivna strana ne smije imati štete od pobijanja ugovora. Zahtjev za neskrivljenošću zablude jasno se pokazuje na primjeru prodaje sata za koji prodavatelj misli da je običan bez neke velike vrijednosti, a kasnije se ispostavi da je riječ o vrlo skupom satu. Ako bi prodavatelj podigao tužbu tražeći da se ugovor poništi, sud bi ga morao odbiti jer je sam kriv što je u zabludi. Dobar bi domaćin prije prodaje dao sat na ispitivanje pa bi saznao njegovu pravu vrijednost. Uvažavajući kritiku pravne teorije i komparativno zakonodavstvo ZOO napušta skrivljenost zablude kao pretpostavke pobijanja ugovora. ZOO

74

Page 75: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

određuje da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude. Prema ZOO dovoljna je bitnost zablude za poništaj ugovora.

Bitnost zablude

Ovdje se kao temeljni problem javlja kriterij po kojem će se razlikovati bitna od nebitne zablude. Prema klasičnom shvaćanju koje zastupaju Savigny i Zitelmann, kriterij razlikovanja treba tražiti na psihološkoj osnovi. Ta osnova bi u prvom redu dala subjektivni kriterij razlikovanja. Bitna zabluda je ona bez koje posao uopće ne bi bio sklopljen, tj. da je ugovorna strana znala za zabludu, ugovor ne bi uopće bio sklopljen. Pandektnim rječnikom, takva zabluda bi se zvala error causam dans. U svakom slučaju bila bi to pravnoposlovna zabluda. Naprotiv, nebitna zabluda bila bi ona koja uopće nije utjecala na voljnu odluku onoga koji je bio u zabludi ili je na samu pravnoposlovnu volju imala neznatan utjecaj. Bila bi to zabluda error incidens. Smatra se da takav kriterij ne zadovoljava potpuno jer granica između jedne i druge kvalifikacije nije precizna, budući da se može i pravnoposlovna zabluda (bitna zabluda) predstaviti i kao zabluda o motivu. Osim toga, zabluda u motivu nije nikakva psihološka, već prije pomalo nejasna pravna kategorija. Zato se sve više pridaje pozornost mogućnosti upotrebe objektivnog kriterija razlikovanja, koji u njemačkom pravu npr. daje vrlo široku mogućnost razlikovanja bitne od nebitne zablude. Taj objektivni kriterij sadržan je u njemačkom građanskom pravu gdje se kaže da se očitovanje može pobijati ako se može smatrati da ga sudionik ne bi dao pri poznavanju stvarnog stanja i razumnog rasuđivanja. Ako prihvatimo tezu da je prema ZOO pravnoposlovna zabluda bitna kad se odnosi ili na okolnosti koje ulaze u sadržaj pravnoposlovnog očitovanja ili na elemente koji su bitni sastojci ne samo pravnog posla nego i pravnog odnosa koji tim poslom nastaje, tada bi nebitna zabluda bila ona koja se odnosi na činjenice i okolnosti koje ne ulaze u sadržaj očitovanja, a to su one okolnosti koje svaka strana ispituje i procjenjuje na svoj rizik, a protivna strana ne očekuje očitovanje o takvim okolnostima. U ZOO ne definira se pojam bitnosti, ali se prema ZOO zabluda smatra bitnom samo onda ako se odnosi na: 1. objekt ugovora (error in corpore), 2. bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in substantio), 3. osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona), 4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takvog sadržaja i 5. pobudu koja je, ali isključivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odlučna za preuzimanje obveze (error in motivo) Zabludu u objektu ugovora ZOO iz 1978. nije predviđao kao primjer bitne zablude pa se mogućnost uvažavanja takvih zabluda morala interpretacijom izvesti iz zablude u pogledu bitnog svojstva stvari. Jer ako je zabluda bila moguća u pogledu jednog elementa (svojstva) stvari, moralo se argumentom a minori ad maius zaključiti da je moguća bitna zabluda i u pogledu čitave stvari (error in corpore) Pod bitnim svojstvima objekta ugovora misle se na bitna svojstva stvari kao objekta činidbe davanja. Bitna bi bila ona karakteristična svojstva koja individualiziraju stvar i čine je različitom od drugih stvari, ali i ona svojstva koja su odlučno utjecala na volju osobe da sklopi ugovor. Npr. netko je uvjeren da kupuje originalnu umjetničku sliku, a u stvari se radi samo o boljoj reprodukciji. ZOO ne spominje zabludu u naravi ugovora (error in negotio) pa će tu jedino pomoći interpretacija. Naime, ako se priznaje mogućnost zablude kao nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, mora se priznati i mogućnost da je strana danim očitovanjem htjela nešto drugo jer dano očitovanje nije element pravnog posla koji je ona htjela sklopiti, nego bitni element neke druge vrste pravnog posla. Zabluda o osobi s kojojm se sklapa pravni posao bitna je jedino ako se ugovor sklapa s obzirom na tu osobu, tj. ako su za drugu ugovornu stranu bitni identitet i određene osobine suugovaratelja (npr. kod darovanja) Naplatni ugovori se u pravilu ne sklapaju s obzirom na određenu osobu, ali i tu je moguće da osobine suugovaratelja budu bitne drugoj strani (npr. ugovor o djelu s određenim slikarom i sl.) Bitna će biti i zabluda koja se odnosi na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri ugovornih strana smatraju odlučnim. Tome se ujedno

75

Page 76: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

kao dopunski kriterij dodaje da strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takvog sadržaja. Određivanje bitnosti zablude s obzirom na okolnosti ima u biti značenje generalne klauzule koja u sebi sadrži dva kriterija: a) po objektivnom kriteriju zabluda će biti bitna ako se odnosi na okolnosti koje se prema shvaćanjima u prometu smatraju odlučnim (zabluda u objektivno bitnoj okolnosti) b) prema subjektivnom kriteriju zabluda će biti bitna ako obuhvaća okolnosti koje su po namjeri strana bile presudne za sklapanje ugovora (zabluda u subjektivno bitnoj okolnosti) Bitna zabluda prema prometnim shvaćanjima razvijenim u trgovini rabljenim vozilima biti će npr. godina proizvodnje automobila, dok se zabluda o modelu automobila ne smatra bitnom. Isto se tako odlučnom činjenicom smatra okolnost da se kupac ne može registrirati jer broj automobila naznačen u prometnoj dozvoli koja je dobivena od prodavatelja ne odgovara broju motora. Ovdje spada i zabluda u obračunu kad npr. izvođač radova izvrši pogrešan obračun na svoju štetu. Usprokos tomu može zahtijevati naknadu prema kasnijem pravilnom obračunu. Zabluda u motivu sklapanja pravnog posla u pravilu ne izaziva njegovu nevaljanost, a objašnjenje je u činjenici da raznorazni razlozi kojima je strana motivirana na određeno očitovanje volje u načelu ne ulaze u pravnoposlovnu volju i ostaju izvan sadržaja pravnog posla. Kod zablude u motivu ne pita se što strana hoće, nego zašto. Iznimno će zabluda u motivu biti razlog pobojnosti pravnog posla ako je posao besplatan i ako je bitna. Prema ZOO zabluda o pobudi je bitna ako je bila odlučna za preuzimanje obveze. Npr. netko daruje nekome skupocjenog psa pogrešno vjerujući da je ovaj veliku ljubitelj pasa. Zabluda u motivu se može kvalificirati kao bitna zabluda mada suugovaratelj za nju nije znao. To je samo logična posljedica zauzetog stava prema kojem se za učinak zablude uopće pa tako ni za učinak bitne zablude kod besplatnih poslova, ne traži mala fides suugovaratelja. Posljedica takvog stava izražena je u ZOO na način da nedopuštenost motiva izaziva ništetnost besplatnih ugovora makar suugovaratelj nije znao za tu kvalifikaciju motiva.

Učinak zablude

Postoje tri glavne teorije koje se tiču odnosa između volje i očitovanja kod pravnih poslova u zabludi. Jedna je teorija očitovanja kojoj nije važno što se htjelo, nego ono što se očitovalo pa bi po njoj pravni posao sklopljen u zabludi bio valjan, a danas je uglavnom napuštena. Prema teoriji volje je bitno što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Po toj teoriji bi pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Pretežno se prihvaća u nasljednom pravu (oporučnom) gdje se na prvom mjestu uvažava prava volja ostavitelja. Prema vladajućoj teoriji povjerenja na području stvarnog i obveznog prava, redovito se uvažava ono što se očitovalo, a tek u slučaju spora ispituje se i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo. Kod zablude će se uvažiti prava volja ugovorne strane dokaže li se da je zabluda bitna. U protivnom će vrijediti ono što je očitovano. U jednom slučaju se ugovorna strana neće moći pozivati na zabludu iako je ona bitna. To će biti slučaj kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo (primjer sa isporukom antene na str. 166) Ako zbog zablude dođe do poništenja ugovora, druga ugovorna strana ako je bila savjesna (nije znala niti morala znati za zabludu svojega suugovaratelja) ima pravo na naknadu pretrpljene štete bez obzira na to je li on kriv ili nije za svoju zabludu. Savjesni suugovaratelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog pogodbenog interesa, a to znači da mu se naknađuje samo ona šteta koju trpi zbog toga što je vjerovao u valjanost ugovora. Ipak, negativni pogodbeni interes mora i iz razloga pravednosti biti limitiran i po obujmu i po visini i ne bi smio prijeći granice tzv. pozitivnog pogodbenog interesa, a to znači da ne bi smio prijeći granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da je ugovor ispunjen u sadržaju u kojemu je sklopljen, tj. korist koju bi postigao na ugovor nije poništen. Glede djelovanja zablude na pravni posao ZOO je pošao neki svojim vlastitim putem ne preuzimajući u cijelosti niti jednu od solucija koje su u teoriji poznate, a nije dokraja usvojio ni neko od rješenja koja su poznata u drugim pravnim poretcima. Pitanja učinke zablude, ZOO rješava

76

Page 77: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

isključivo s pozicija teorije povjerenja. Odbijajući pandektni pristup problemu utjecaja zablude na ugovor, ZOO nije prihvatio ni načelo jednostrane neobvezivosti kakvo je zastupano u austrijskom pravu, a ni onu varijantu ovog načela koja je došla do izražaja u švicarskom pravu. ZOO se u tom smislu više priklonio rješenjima francuskog i njemačkog prava u kojima je prihvaćeno načelo pobojnosti ugovora zbog bitne zablude. ZOO određuje da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora. Karakteristike sustava jednostrane neobvezivosti su: obje strane su vezane ugovorom pod suspenzivnim uvjetom da se strana koja je u zabludi ne pozove na zabludu (uvjet je suspenzivan i potestativan), onaj koji je u zabludi ne mora podizati pobojnu tužbu niti uopće pravni posao pobijati pred sudom. Dopušteno mu je da, ako svoju činidbu ne želi ispuniti, jednostranom izjavom upućenom suugovaratelju pozove na zabludu. Naravno, ostaje mogućnost da se posao pobija o prigovorom. Ako je činidba ispunjena pa se tek tada otkrije zabluda, strana koja je bila u zabludi može podići ili reivindikaciju ili kondikciju (tužbu iz bezrazložnog bogaćenja) Sličnu odredbu ima i talijanski Codice civile. Situacija u sustavima po kojima se zabluda uvažava pobojnom tužbom pravno je mnogo čistija od one koja postoji u sustavu jednostrane neobvezivosti. Intervencija suda daje jamstvo da će pretpostavke pobijanja biti jasno formulirane i dovoljno dokazane. Rješenja variraju na pitanje je li za pobijanje pravnog posla, odnosno za izjavu o jednostranoj neobvezivosti dovoljna samo bitna zabluda. U Austrji je potrebna i mala fides suugovaratelja, a sličnu odredbu ima i talijanski Codice civile. Ni ZOO za pobijanje ugovora zbog bitne zablude ne traži nikakve posebne pretpostavke na strani suugovaratelja (onog protiv kojeg je usmjereno pobijanje) Ipak, ZOO iz 1978. godine bio je vrlo strog prema strani koja je u zabludi. Taj zakon nije dozvoljavao pobijanje ugovora zbog bitne zablude onoj strani koja je u zabludi ako pri sklapanju pravnog posla nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Pretpostavka pobijanja posla prema ZOO iz 1978. bila je neskrivljenost, a upravo se ta pretpostavka u modernim pravima više ne traži pa je ne traži ni novi ZOO. Međutim, i sadašnji ZOO je neopravdano strog prema strani koja je u zabludi jer ne dopušta pobijanje ugovora protiv volje suugovaratelja. ZOO određuje da se strana koja je u zabludi ne može na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo. Iako se na prvi pogled ne bi imalo što prigovorit ovakvoj odredbi, dubljom analizom se baca novo svjetlo. ZOO kaže da se strana koja je u zabludi ne može na nju pozvati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. No pita se – koji ugovor? Ako se radi o bitnoj zabludi, tada strana ne bi uopće sklopila određeni posao da nije bila u zabludi. Stoga, da nije bilo zablude, ne bi bilo ni pravnog posla. Iako ZOO ne daje neku osobito preciznu formulaciju, iz teksta se može zaključiti što je zakonodavac stvarno htio reći. Ipak, mora se istaknuti da strana koja je u zabludi nije u ravnopravnom položaju prema svom suugovaratelju. Prvo, realizacija pobojnosti nije u rukama onoga koji je u zabludi. Na njegovoj strani je samo inicijativa, a meritorna odluka je stvarno u rukama suugovaratelja. Pobijanja nema ako je protivna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. Drugo, strana koja je u zabludi može se naći u situaciji u kojoj je ex lege obvezna prihvatiti ponudu (primjer sa str. 169) Isto tako, ZOO daje mogućnost da se protivna strana, tj. strana protiv koje je pobijanje usmjereno i obešteti, a slično rješenje postoji i u njemačkom pravu. Dok je prema ZOO iz 1978. obvezu naknade štete imao samo onaj suugovaratelj koji nije kriv (jer da je kriv posao nije mogao uopće pobijati) prema njemačkom pravu štetu naknađuje onaj koji pobija ugovor bez obzira na to je li kriv ili nije za svoju zabludu, a naš ZOO je usklađen upravo s takvim rješenjem. Spajajući elemente različitih sustava, nastojeći da bude suvremen, izostavljajući krivnju ugovaratelja kao pretpostavku za pobijanje ugovora zbog zablude, ZOO je pobojnosti ugovora zbog bitne zablude u stvari osigurao bitno šire područje od onoga koje je do sada postojalo po odredbama ZOO iz 1978. godine. Iako ZOO ne govori o neznanju kao obliku nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, općenito se uzima da ono ima iste učinke kao i zabluda. U odnosu na zabludu koja predstavlja pogrešnu predodžbu o nekoj okolnosti, neznanje (ignorantia) znači pomanjkanje bilo kakve predodžbe.

77

Page 78: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

cc) prijevara – o prijevari se radi kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je navede na sklapanje pravnog posla. Naziva se još „izazvanom zabludom“ ili „kvalificiranom zabludo“ te još i „lukavstvom“ Može se učiniti aktivnim ponašanjem (npr. da se uvjeri kupca kako mu se prodaje zlatni sat) i pasivnim držanjem (npr. da se u slučaju ako se primijeti zabluda kod druge strane, svjesno propusti upozoriti drugu stranu na zabludu. Npr. građevinski poduzetnik ne upozori kupca da je građevinsko zemljište koje mu prodaje radi izgradnje obiteljske kuće u biti namijenjeno izgradnji ulice) Ne smatraju se prijevarom reklama i drugi oblici hvale određene robe, ako su uobičajeni u prometu i ne uzimaju se suviše ozbiljno. Strana koja je prijevarom navedena na sklapanje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude, a uz to ima pravo i tražiti naknadu pretrpljene štete. Pitanje koje se postavlja jest može li se ugovor poništiti ako je prijevaru učinila treća osoba. Mogao bi se poništiti ako je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za prijevaru. Ako se radi o besplatnom ugovoru, a prijevaru je učinila treća osoba, poništenje se može zahtijevati bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru. c) povrede načela jednake vrijednosti činidaba (prestacije) – smisao načela jednake vrijednosti činidaba jest da se u odnosima razmjene dobara i usluga osigura što je moguće više ekvivalentnost vrijednosti činidbe i protučindibe, odnosno da odstupanja od tog načela ne prelaze zakonom ustanovljenu mjeru. Za narušavanje ovog načela predviđene su određene pravne posljedice. Ovisno o intenzitetu ugrožavanja ovog načela one se mogu sasojati u ništetnosti ugovora (npr. zelenaški ugovori), mogućnosti raskida ugovora (npr. kod odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili u pobojnosti ugovora. Posljednja je mogućnost predviđanja u odredbama instituta prekomjernog oštećenja koje nastaje kad u vrijeme sklapanja pravnog posla postoji očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe. Oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost činidbe. Poništaj se po ovoj osnovi može zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora. d) pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika - prema ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, može pobijati radnju svojeg dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog izvršenja dužnikove radnje, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Pobijanje pravnih radnji dužnika, među kojima dominiraju pravni poslovi uređeno je sa ZOO. To je tzv. pobijanje izvan stečaja koje je do stupanja na snagu ZOO iz 1978. bilo uređeno pravilima Zakona o pobijanju pravnih radnji izvan stečaja iz 1931. godine. Isto tako, postoji institut pobijanja pravnih radnji dužnika u stečaju koje je uređeno propisima Stečajnog zakona. Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno je: dospjelost vjerovnikove tražbine i izvršenje pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika. To su opće pretpostavke pobijanja koje se moraju ispuniti u svakom konkretnom slučaju pobijanja. Dospjelost tražbine na isplatu – tražbina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje, a ako je novčana, onda od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. Prema bivšem Zakonu o pobijanju pravnih radnji izvan stečaja uz dospjelost tražbine zahtijevala se i njezina izvršnost, što je podrazumijevalo da je prethodno bezuspješno provedene postupak prisilne naplate pa se nakon toga mogao pokrenuti postupak pobijanja. ZOO je definitivno olakšao položaj vjerovnika oslobodivši ga vođenja postupka prisilne naplate kao preduvjeta pobijanja. No, neki ipak smatraju da bi odredbu ZOO o dospjelosti tražbine trebalo tumačiti u smislu zahtjeva i za njezinom ovršnošću. Ovdje se postavilo pitanje imaju li pravo pobijanja i oni vjerovnici čije su tražbine nastale poslije poduzimanja pobijane radnje (po Zakonu iz 1931. godine i francuskom pravu ne) No, ZOO se priklonio njemačkom rješenju prema kojemu se dopušta pobijanje i onim vjerovnicima čija je tražbina nastala poslije pobijane radnje (ZOO govori o tražbini koja je dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala) Tekstualnom interpretacijom ZOO vidi se da je ZOO imao na umu novčane tražbine, dok prema francuskom pravu u obzir dolaze i nenovčane tražbine.

78

Page 79: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Pravna radnja na štetu vjerovnika – pravna radnja je vrlo širok pojam i svakako širi od pojma pravnog posla. U smislu odredaba ZOO u ovoj materiji pod radnjom treba smatrati ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i različite druge radnje, uključivo i propuštanja (ovdje se misli na ona propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala neka materijalna obveza) Od ugovora će to najčešće biti besplatni ugovori (npr. darovanje i bekamatni zajam) Od jednostranih pravnih poslova besplatnog karaktera može se istaknuti odricanje od nasljedstva. Ugovori mogu biti i naplatni (npr. ugovori kojima se preuzimaju obveze, zasniva založno pravo ili prenosi pravo vlasništva) Od propuštanja se mogu istaknuti neisticanje prigovora zastare, neprijavljivanje tražbine u stečajnu masu, nepodizanje mjeničnog protesta i različita procesnopravna propuštanja. Za pravnu radnju, odnosno pravni posao koji se pobija bitno je da rezultira smanjenjem dužnikove imovine u korist neke treće osobe i k tome u tolikoj mjeri da onemogućuje namirenje vjerovnikove tražbine. Stoga se ovdje ne radi o nevaljanosti pravnog posla kao razlogu pobojnosti. Oni se pobijaju samo u onom opsegu koji je dovoljan za namirenje vjerovnikove dospjele tražbine, dok u ostalom dijelu ostaju valjani i nadalje proizvode pravne učinke. Pravni posao je na štetu vjerovnika ako zbog njegova ispunjenja dužnik nema dovoljno sredstava za podmirenje vjerovnikove tražbine, tj. ako zbog ispunjenja sklopljenog pravnog posla dužnik postaje insolventan. Da bi se dokazala insolventnost, najlakše je pokušati provesti namirenje u ovršnom postupku. No, često će biti dovoljna i izjava dužnika u tom smislu, kao i svaki drugi postupak dužnika i svaka činjenica kojom se može dokazati uzročna veza između pravne radnje dužnika i njegove insolventnosti. Važno je istaknuti da vjerovnik može imati pravni interes pobijati samo onu radnju, odnosno onaj pravni posao čijim pobijanjem doista omogućuje namirenje svoje tražbine. Do pobijanja dužnikove radnje može doći ako su se, osim općih, ispunile i posebne pretpostavke. One se odnose na vrstu pravnog posla koji se pobija, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili trećega (protivnika pobijanja) i rok za podizanje tužbe. Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se još od rimskog prava paulijanskom tužbom (actio Pauliana) Ovisno o tome koje se posebne pretpostavke pobijanja traže, razlikujemo 4 paulijanske tužbe. a) dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) – posebna pretpostavka za podizanje ove tužbe je namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika (consilium fraudis) ZOO je u odnosu na Zakon iz 1931. ublažio ovu pretpostavku utoliko što umjesto namjere oštećenja vjerovnika zahtijeva znanje odnosno svijest dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima. Istina, u praktičnoj primjeni ta razlika neće biti uočljivije izražena, jer znanje je jedan od dva konstitutivna elementa namjere (dolusa) Kažemo da namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice. Namjera se stoga sastoji od znanja i volje. Stoga, ako dužnik zna da će svojim raspolaganjem štetiti vjerovniku pa onda takvo raspolaganje zaista i poduzme, on je ostvario oba elementa namjernog postupanja. Znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u trenutku poduzimanja radnje, a ako je to pravni posao, onda u trenutku njegova sklapanja. Naknadno saznanje ne škodi (mala fides superveniens non nocet) Osim znanja dužnika da radnjom šteti vjerovniku, za ovu tužbu se traži još: da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna da sklapanjem pravnog posla šteti vjerovniku i da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju. Tužba se podiže u roku od jedne godine od sklapanja pravnog posla, odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju. b) kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) – podiže se kad dužnik nije znao, ali je u trenutku poduzimanja radnje, odnosno sklapanja pravnog posla mogao znati da poduzimanim raspolaganjem šteti vjerovniku. To je slučaj kad dužnik nije postupao pažnjom koja se u prometu zahtijeva, a to znači da nije postupao kao dobar domaćin, odnosno dobar privrednik ili stručnjak. Njegovo neznanje je skrivljeno. Budući da se razlikuju dva stupa nepažnje, mora se znati koji se od njih zahtijeva kao pretpostavka pobijanja. Iz formulacije ZOO da je dužnik mogao znati treba zaključiti da se radi o običnoj nepažnji (culpa levis) Prema Zakonu iz 1931. tražila se krajnja nepažnja (dužnik je morao znati) što je bilo tegotnije za vjerovnika. Isti stupanj nepažnje,

79

Page 80: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obična nepažnja, zahtijeva se i na strani protivnika pobijanja, tj. da je i on mogao znati za dužnikovu nepažnju. Kulpozna paulijana je predviđena za pobijanje naplatnih pravnih poslova i raspolaganja, tj. onih pravnih poslova koji su sklopljeni pod izrazito povoljnim uvjetima za protivnika pobijanja ili je njegova protučinidba znatno manja od dužnikove činidbe. Rok je isti kao i kod dolozne paulijane, tj. godina dana od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti radnju koja je propuštena. Kojom će se tužbom poslužiti vjerovnik ovisi isključivo o njegovim mogućnostima dokazivanja posebnih pretpostavaka, tj. namjere ili nepažnje dužnika. c) obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) – predviđena je za slučaj kad dužnik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Prema ZOO mora se raditi o krvnim srodnicima u ravnoj liniji ili pobočnoj do 4. stupnja ili srodnicima po tazbini do 4. stupnja. Ovdje se predmnijeva da je bračnom drugu ili kojem od spomenutih srodnika bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku, no predmnjeva je oboriva i može se dokazivati suprotno. Često se krug osoba za koje vrijedi ova predmnjeva naziva „sumnjivom obitelji“ (familia suspecta) Ostale posebne pretpostavke za podizanje obiteljske paulijane: naplatan pravni posao i rok za podizanje od tri godine gdje se rok računa kao i kod prethodne dvije paulijane. d) kvazipaulijanska tužba – namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe. Ovdje spadaju npr. ugovor o darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, preuzimanje tuđeg duga, derelikcija, razna propuštanja. Isključeni su od pobijanja uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi iz zahvalnosti, ako su razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju je korist raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovniku. Rok pobijanja kod kvazipaulijane iznosi tri godine, a rok se računa kao i u prethodna tri slučaja paulijanske tužbe. Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su:a) dužnik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao, odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja, b) sveopći (univerzalni) sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju je korist poduzeta radnja (npr. nasljednici umrloga ili nova pravna osoba nastala spajanjem postojećih pravnih osoba), c) singularni sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osobe u čiju je korist poduzeta radnja, tj. osobe kojima je ona pravnim poslom prenijela stečenu korist. Ako je ta korist otuđena naplatnim pravnim poslom, tužba se protiv pribavitelja može podići samo ako je znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati. Ako je korist stekao besplatnim pravnim poslom, tužba se može podići makar on to nije znao. Tuženik protiv kojeg je podignuta paulijanska tužba, može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu prema vjerovniku. U nekim slučajevima će se pobijanje moći, umjesto tužbom, izvršiti prigovorom. Npr. ako treći tuži dužnika na predaju darovane stvari, vjerovnik može ustati prigovorom protiv tužbenog zahtjeva. Pobojnost pravnog posla izazvana činjenicom da je sklopljen na štetu vjerovnika, pokazuje stanovita odstupanja u odnosu na standardne oblike pobojnih poslova. Među važnijim odstupanjima je da pravni posao gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine.

3. Posljedice poništenja

Nema razlike u posljedicama između ništetnog pravnog posla i onih koje nastaju poništenjem pobojnog pravnog posla. U oba slučaja se svode na obvezu povrata u prijašnje stanje i odgovornost za štetu. Isto tako, posljedice i u jednom i u drugom slučaju nastupaju ex tunc, tj. od sklapanja pravnog posla. Stoga, ako dođe do poništenja pobojnog pravnog posla, ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako je narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema

80

Page 81: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke. Po ZOO iz 1978. postojala je razlika u posljedicama između ništetnih i pobojnih pravnih poslova utoliko što kod pobojnih nije bila predviđena mogućnost oduzimanja danog ili primljenog u korist općine. Zbog penalnog karaktera, ZOO je izbrisao takvu mogućnost. Iznimka od pravila potpune restitucije predviđena je za slučaj da pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti. Tada suugovaratelj ograničeno poslovno sposobne osobe nema pravo na potpunu restituciju, nego može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist. Također se može zahtijevati povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno. Važno je istaknuti da kod pobojnosti nema zapreke da strane svojim sporazumom drukčije urede svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno do trenutka poništenja vraća. Druga posljedica pobojnosti jest odgovornost za štetu. ZOO kaže da ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da je bio savjestan, tj. da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji u nekim slučajevima i kad ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora. Tako kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna.

4. Tko i u kojem roku može zahtijevati poništaj

U odnosu na ništetnost, krug osoba ovlaštenih na traženje poništaja znatno je uži. U načelu su to strane u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od strana u poslu poništenje može zahtijevati ona strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Primjenom ovog načela na pojedine slučajeve pobojnosti možemo za svakoga od njih bez teškoća konkretizirati osobe ovlaštene na poništaj posla. Tako će poništenje pravnog posla zbog ograničene poslovne sposobnosti moći zahtijevati zakonski zastupnik poslovno ograničene osobe, a prema ZOO iz 1978. pravo na poništaj imala je i ograničeno poslovno sposobna osoba nakon što je stekla punu poslovnu sposobnost. Zbog prijetnje, zablude i prijevare poništaj može zahtijevati osoba koja je pod prijetnjom, u zabludi ili zbog prijevare sklopila pravni posao, a kod prekomjernog oštećenja – oštećena strana. Poništenje pobojnog pravnog posla može se zahtijevati u roku od godine dana od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom (subjektivni rok) Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok) Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godine dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati poništenje. U vremenu od sklapanja pravnog posla pa do isteka roka za njegovo poništenje, posao proizvodi pravne učinke kao svaki valjani posao. No, budući da postoji mogućnost da se zatraži njegovo poništenje, druga strana je u neizvjesnosti u pogledu pravne sudbine posla. Stoga je ZOO da ovlaštenje suugovaratelju strane koja ima pravo tražiti poništenje posla da zatraži da se u određenom roku izjasni ostaje li pri poslu ili ne, napominjući joj da će u protivnom smatrati da je posao poništen. Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne izjasni ili izjave da ne ostaje pri poslu, smatrat će se da je posao poništen. Ako je pravni posao sklopljen s osobom ograničene poslovne sposobnosti bez odobrenja zakonskog zastupnika tada se poziva zakonski zastupnik te osobe da se izjasni odobrava li posao ili ne. Ako ga u roku od 30 dana od poziva ne odobri, smatra se da je odobrenje uskraćeno.

C Konvalidacija

81

Page 82: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Konvalidacija (convalescere=ojačati, ozdraviti) je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova. Ovdje se postavlja pitanje je li ona moguća, odnosno dopuštena. Rimsko pravo je imalo načelno negativan stav prema mogućnosti konvalidacije (quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere) No, u iznimnim slučajevima je bila dozvoljena konvalidacija. Isto tako, i ZOO omogućava konvalidaciju u određenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka. Pritom treba razlikovati ništetne od pobojnih pravnih poslova jer mogućnosti konvalidacije nisu iste za oba oblika nevaljanosti. Ništetni pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati jer ZOO ističe da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Ipak, zabranjeni pravni poslovi će konvalidirati ako se ispune dvije pretpostavke: da je zabrana manjeg značaja i da je pravni posao ispunjen. U stvari, ZOO kaže da se u tom slučaju ništetnost ne može isticati, što znači da se posao osnažuje, konvalidira. Nezamislivo bi bilo da pravni posao ostaje ništetan, a da proizvodi pravne učinke valjanog pravnog posla. Zelenaški pravni posao također može konvalidirati pod pretpostavkom: da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, da takav zahtjev podnese u roku od 5 godina od sklapanja pravnog posla i da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljit će ako je to moguće. U tom slučaju posao s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi iako bi pravilnije bilo reći da postaje valjan jer je do tada bio ništetan. Isto se mora spomenuti konvalidacija pravnog posla za čiju se valjanost zahtijeva pisani oblik, a nije sklopljen u tom obliku. Za konvalidaciju takvog posla stranke ga moraju ispuniti u cijelosti ili u pretežitom obliku. Pobojni pravni poslovi, za razliku od ništetnih, u pravilu mogu konvalidirati, a mogućnosti ovise o ponašanju strana, u prvom redu one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ta strana odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništaj posla ili ne. Ako se odrekne prava na poništaj, osim u slučajevima kada joj odricanje unaprijed nije dopušteno (npr. kod prekomjernog oštećenja) ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati. Isto vrijedi i u slučaju nepodizanja tužbe na poništenje od strane drugih ovlaštenika na poništaj ako nisu ugovorne strane (nadležno državno tijelo, zakonski zastupnik i sl.) Pobojan posao zbog ograničene poslovne sposobnosti konvalidirat će i u slučaju ako zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.

D Konverzija

Kad ništetan pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog posla, među stranama će vrijediti taj drugi pravni posao ako bi to bilo u suglasnosti sa ciljem koji su strane imale na umu kada se sklapale pravni posao i ako se može uzeti da bi one sklopile taj posao da su znale za ništetnost svog posla. Takvo pretvaranje ništetnog u valjani pravni posao naziva se konverzijom. Konverzijom će se najčešće spašavati oni ništetni pravni poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti. Npr. strane su htjele mjenični zajam, ali u mjenicu nisu unijele sve bitne sastojke koji su propisom taksativno navedeni. Međutim, tu je moguća konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će imati značenje priznanice odnosno zadužnice.

VIII. STJECANJE I GUBITAK PRAVA

A Stjecanje prava

Stjecanje prava znači spajanje subjektivnih građanskih prava s nekim subjektom. Stjecanje prava može biti izvorno ili originarno i izvedeno ili derivativno.

82

Page 83: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

1. Izvorno ili originarno stjecanje

To znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže stjecanje subjektivnih prava (npr. stjecanje prava vlasništva dosjelošću, nalaz blaga i sl.)

2. Izvedeno ili derivativno stjecanje

Ono postoji kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi ga iz prava prednika. Ovdje treba imati na umu da stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik ( nemo plus iuris ad alium trensferre potest quam ipse habet) Kod derivativnog stjecanja prava uvijek postoje dva pravna subjekta. Onaj od kojeg se pravo stječe naziva se pravni prednik ili auctor, a onaj koji pravo stječe naziva se pravni sljednik ili successor. Postoje dvije vrste izvedenog stjecanja subjektivnih građanskih prava: a) translativno – to je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog stjecatelja (npr. prodaja automobila kojom se prenosi na kupca pravo vlasništva ili u slučaju cesije i sl.) U pravnoj se teoriji translativno derivativno stjecanje naziva i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom. Postoje dvije vrste sukcesija: a) sveopća ili univerzalna sukcesija – razumije prijelaz svih prava (i obveza) od dosadašnjeg subjekta na novi subjekt, a to stjecanje se događa jednim aktom. Npr. nasljeđivanje za slučaj smrti. U trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava i obveze prelaze na nasljednika. Ovdje ne treba za svako pravo poseban akt stjecanja, niti za svaku obvezu poseban akt preuzimanja. b) singularna sukcesija – znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg subjekta (prednika) stječe samo pojedinačno pravo (npr. vlasništvo jedne stvari, jednu tražbinu i sl.)b) konstitutivno stjecanje – je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo. Npr. osnivanje služnosti u korist susjedove nekretnine. Susjed je stekao služnost puta i to konstitutivno jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini. Isti slučaj je i sa davanjem stvari u zalog da bi se osigurala naplata dužne tražbine. Na založnoj stvari nastaje (konstituira se) novo pravo u korist založnog vjerovnika koje do tada nije postojalo.

B Gubitak prava

1. Pojam gubitka prava

Gubitak prava znači odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegova nositelja. Sam gubitak prava može biti relativan i apsolutan. Relativan gubitak postoji kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a drugi ga subjekt istodobno stječe. Apsolutni gubitak prava postoji kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a da ga drugi subjekt istodobno ne stječe. Tada se govori o prestanku prava, stoga je prestanak apsolutni gubitak prava jer je pravo prestalo za sve subjekte (npr. propast stvari) Kad se govori o gubitku prava, mora se spomenuti i institut zastare.

2. Zastara prava (praescriptio)

83

Page 84: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

a) pojam zastare – zastara je gubitak zathjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme. Protivni institut je dosjelost. Dosjelost je stjecanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom određeno vrijeme. Kod instituta zastare i dosjelosti dolazi do punog izražaja utjecaj vremena na pravne odnose, a samo vrijeme na pravo može djelovati konstruktivno i destruktivno. Kod konstruktivnog djelovanja vremena faktični odnosi se pretvaraju u pravne odnose (dosjelost), a kod destruktivnog djelovanja vremena, pravni odnosi se razaraju i takav slučaj postoji kod zastare. U zastari je izražena misao da je ono što je faktički već uklonjeno potpuno zrelo da i pravno propadne. S druge strane, smisao zastare je i u tome da se sadašnje zaštiti protiv prošlog. Upravo radi svrhe koju institut zastare treba postići u okviru jednog sređenog pravnog poretka, strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu njime unaprijed produljiti vrijeme zastare koje je određeno propisom. Tek u onom trenutku kad zastara nastupi, mogu se strane odreći posljedica koje nastupaju zastarom. Npr. nitko nam ne brani da platimo zastarjeli dug iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne može sudskim putem prisiliti na plaćanje. U teoriji postoje i nesuglasice je li mogu ugovorne strane ugovorom odrediti kraće zastarne rokove od onih koji su predviđeni propisom. Jedni smatraju da mogu, drugi pak da ne mogu. U stranim zakonodavstvima prevladava rješenje prema kojemu se u pravilu zabranjuje produljenje, a dopušta ugovorno skraćenje rokova zastare. ZOO zabranjuje i jedno i drugo, sasvim opravdano. Prema kogentnoj odredbi iz čl. 218. pravnim poslom se ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga koje je određeno zakonom. Isto tako, pravnim se poslom ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. ZOO je također prihvatio i načelo o nedopuštenosti odricanja od zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru. Valja istaknuti da su doista objekt zastare samo imovinska prava, ali postoji i malo subjektivnih građanskih prava koja zastarijevaju zbog nevršenja. Tako npr. pravo vlasništva nikad neće zastarjeti ma kako ga dugo neizvršavali. No, ako 20 godina ne izvršavam služnost kolnog puta, pravo služnosti će zastarjeti i prestat će zbog nevršenja (non usu) Zapravo, u načelu ono što zastarijeva kod subjektivnih građanskih prava nije samo pravo nego mogućnost njegova ostvarenja sudskim putem. Valja istaknuti da subjektivno pravo prati samostalan element koji se zove zahtjev. Samostalnost tog elementa se očituje upravo kod zastare, gdje je moguće da zastari zahtjev, a da samo pravo ostane nedirnuto vremenom. Međutim, budući da je zastario zahtjev, samo se pravo ne može ostvariti tužbom i tada se u teoriji govori o zastari tužbenog zahtjeva. Budući da se kod zastare redovito radi o zastari zahtjeva, a mnogo rjeđe o zastari (gašenju) subjektivnih prava, zastara se promatra u prvom redu kao zastara tužbenog zahtjeva. Institut zastare nije kod nas uređen jedinstvenim zakonom za cijelo građansko pravo. Njegov središnji dio (zastara obveznopravnih zahtjeva) uređen je ZOO čiji su članci sadržajno podudarni i uz neke izmjene preuzeti iz Zakona o zastarjelosti tražbina iz 1953. godine. Propise o zastari sadrže i brojni posebni zakoni (npr. o mjenici, čeku, o ugovorima o prijevozu željeznicom, o poštanskim, telefonskim i telegrafskim uslugama i dr.) b) pretpostavke zastare – a) nepodignuće tužbe i b) protek zakonom određenog vremena (zastarni rok ili rok zastare) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Teoretski i praktički sporno pitanje kada počinje teći zastara riješio je ZOO tako da zastara započinje prvi dan iza dospjelosti (dan dospjelosti tražbine se ne uračunava) Ako se obveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi. Zastara završava, tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena. c) rok zastare – rok zastare je zakonom određeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila) Opći zastarni rok prema ZOO iznosi 5 godina, ali ima i posebnih rokova od 3, 2, i 1 godine. Opći zastarni rok primjenjuje se samo u onim slučajevima kad nije propisan posebni zastarni rok. Trogodišnji zastarni rok vrijedi npr. za međunarodne tražbine nastale iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, za tražbine zakupnine, najamnine i tražbine naknade štete računajući od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je

84

Page 85: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

štetu učinila. Jednogodišnji zastarni rok predviđen je za tražbine koje se odnose na isporučenu električnu energiju domaćinstvima kao i za toplinsku energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske usluge. Tražbine za različite pretplate (RTV, tisak, PTT) zastaruju također za godinu dana. Tražbina utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim državnim tijelom te javnobilježničkim aktom, zastaruje za deset godina pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Zastarni rok se ne treba miješati s prekluzivnim rokom. Prekluzivni rokovi su strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti određene radnje ako neće da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo. Bitna je razlika prema zastarnom roku i u tome što na prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti i što kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka. d) zastoj zastare – ovdje se razumije takav skup okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. No, kad te okolnosti ili zapreke otpadnu, zastara se nastavlja te se proteklo vrijeme uračunava. Uračunava se vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja ne uračunava se. Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predviđene su u ZOO. Tako zastarijevanje ne teče za tražbine između bračnih drugova, roditelja i djece (dok traje roditeljsko pravo), štićenika i skrbnika, osoba u izvanbračnoj zajednici, osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i rata, osoba zaposlenih u tuđem domaćinstvu za vrijeme trajanja radnog odnosa kao i za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. e) prekid zastare – je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava, tj. vrijeme se gubi i tada zastara može samo iznova započeti. Kao okolnosti koje izazivaju prekid zastarijevanja ZOO navodi priznanje duga, podizanje tužbe i svaku drugu radnju vjerovnika poduzetu protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, npr. prigovor prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku. Do prekida zastare neće doći ako vjerovnik odustane od tužbe ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u slučaju da vjerovnikova tužba odnosno zahtjev bude odbačen ili odbijen. Jedino ako bi tužba bila odbačena zbog nenadležnosti ili drugih procesnih razloga (a ne biti stvari) smatra se da je prekid nastupio podizanjem prve tužbe pod uvjetom da nakon njezina odbačaja vjerovnik podigne novu tužbu u roku od tri mjeseca. f) učinak zastare – nastupom zastare u pravilu se ne gasi samo subjektivno pravo jer zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i to znači da se zastarjelo pravo ne može prisilno putem suda ostvariti. Prema tome, dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom jer nije zastarom prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Zato ako dužnik nako proteka zastarnog roka ipak plati, ne može plaćeno više tražiti natrag. On nije platio nedug nego dug. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obveza od utužive pretvorila u neutuživu ili naturalnu obvezu. Nastup zastare ne treba shvaćati tako da se ne bi mogla uputiti tužba sudu jer sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti već isključivo na prigovor tužene strane. Ne istakne li tuženik prigovor zastare, sud će postupiti s tužbom ne obazirući se na zastaru.

85

Page 86: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

XIV. UVOD

1. Obvezno pravo i obvezni odnos

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi. Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje pravni subjekti ulaze povodom činidaba. Ipak, obvezno pravo ne uređuje sve moguće obvezne odnose, nego samo one koji imaju gospodarsko-prometno značenje, tj. samo obvezne odnose koji nastaju među ljudima u procesu razmjene dobara i usluga, odnosno one društvene odnose koji nastaju u oblasti prometa. U gospodarskom kretanju društva postoje dva polarna procesa: proces proizvodnje i proces potrošnje i između ta dva procesa ne postoji praznina. Između njih se na određenom stupnju razvoja društva razvio još jedan važan društveni proces, a to je proces razmjene. U procesu razmjene nastaju prometni odnosi koji su nužno obvezni odnosi, što je razumljivo jer čovjek pojedinac ne može sam stvoriti sve ono što mu je potrebno za život. Čovjek mora od drugih ljudi u raznim životnim situacijama zatražiti neko davanje, činjenje, propuštanje ili trpljenje. Čim ljudi međusobno stupaju u takve odnose da jedan od drugoga ima pravo zahtijevati činidbu, a drugi se obvezuje da će tu činidbu ispuniti, ljudi su stupili u obvezne odnose. Stoga, treba zaključiti da obvezni odnosi prvenstveno nastaju u gospodarskoj osnovi društva. Oni nastaju u prometnom procesu što znači da su ti odnosi u prvom redu materijalni društveni odnosi, a nad tim obveznim odnosima obvezno pravo izgrađuje se kao nadgradnja. Prema tome, promet je gospodarska osnova obveznog prava. Osim razmjene dobara i usluga obvezno pravo ima još jednu izrazito važnu ulogu, ono uređuje pitanje zaštite dobara pravnih subjekata uključujući i njih samih. Svakodnevno dolazi do uništenja ili oštećenja materijalnih dobara i do raznih povreda neimovinskih dobara i prava fizičkih i pravnih osoba. Obvezno pravo uređuje i zaštitu u slučaju povrede samih obveznopravnih odnosa. Pitanjima ovih oblika zaštite bavi se jedan dinamičan segment obveznog prava – odštetno pravo.

2. Karakteristike obveznog prava

Obvezno pravo je najdinamičniji dio građanskog prava jer se mora neprestano usavršavati i razvijati onim tempom kojim se razvija i usavršava sam promet. Iako se obvezno pravo počelo razvijati kasnije od stvarnog prava, ipak je ono po brojnosti svojih instituta i profinjenosti znatno nadmašilo i stvarno i nasljedno pravo. U suvremenom svijetu obvezno pravo postaje najvažnijim dijelom građanskog prava jer se suvremeno prisvajanje

86

Page 87: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

mnogo češće javlja posredstvom obveznopravnih nego stvarnopravnih instituta. Obvezni odnosi su po svojem karakteru takvi da svoju funkciju najbolje obavljaju ako se brzo stvaraju i brzo gase (tj. brzo se razrješavaju) jer se time ubrzava protok robno-novčanih vrijednosti. Stoga je interes sudionika u obveznom odnosu izražen u što bržem ispunjenju, dok je njihov interes u stvarnom pravu izražen u što duljem trajanju stvarnopravnih odnosa. Jednako tako u onom dijelu obveznog prava koji se odnosi na zaštitu dobara pravnih subjekata poželjno je da se zaštita, kako bi bila djelotvorna pruži što prije. Iz dinamike obveznog prava koja povrh svega služi kao instrument koji omogućuje brz prijelaz stvari iz proizvodnje u potrošnju, slijede i neke druge njegove posebne karakteristike. To su: a) činidba – objekt obveznog odnosa jest činidba. ZOO iz 1978. je koristio termin predmet obveze. Ona je po svojim unutarnjim osobinama takva da je i vjerovniku i dužniku u golemoj većini slučajeva stalo do toga da se činidba što prije ispuni. Npr. ako je objekt činidbe stvar, tada je vjerovniku sigurno u interesu da mu dužnik što prije preda tu stvar. Predajom stvari obvezni odnos se ugasio, a na njegovu mjestu se pojavljuje novi stvarnopravni odnos (npr. vlasništvo, založno pravo i sl.) Ili ako se putniku ujutro žuri na posao, u interesu mu je da se što prije ispuni ugovor o transportu i da što prije stigne na cilj. b) relativnost prava – obvezno pravo (subjektivno obvezno pravo) po svojem djelovanju je relativno. Ono djeluje samo između osoba koje se nalaze u određenom obveznopravnom odnosu. Relativni karakter obveznog prava izlazi već iz samog karaktera i sadržaja činidbe. Ponašanje koje se zahtijeva od obvezanoga ne može se zahtijevati od drugih osoba koje stoje izvan obveznog odnosa. Pravni odnos između dužnika i vjerovnika se i ne tiče trećih osoba i stoga obvezno pravo ne može protiv njih djelovati. Pacta tertiis nec nocent, nec prossunt. U obveznom odnosu su osobe točno određene i u pravilu samo te osobe mogu povrijediti taj odnos i tada dolazi do izražaja imovinska sankcija. c) dispozitivnost – u obveznom pravu je najpotpunije došlo do izražaja načelo dispozitivnosti što podrazumijeva da sudionici u prometu potpuno slobodno uređuju obvezne odnose. Jedina granica koju je obvezno pravo postavilo glede stvaranja obveznopravnih odnosa jest mogućnost i dopustivost sadržaja. Prema ZOO sadržaj obveznopravnog odnosa je nedopustiv ako je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prisilnim propisima i pravilima morala. Budući da se obvezno pravo temelji na načelu dispozitivnosti, na njega se ne može primijeniti načelo zatvorenog broja obveznopravnih odnosa. Stoga broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti, ni po obliku. Istina, načelo neograničenosti broj i oblika obveznih odnosa vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i izvanugovornih odnosa.

3. Osnovna načela obveznog prava

Iako prva glava ZOO nosi naziv «Osnovna načela» tamo se govori i o cilju i sadržaju zakona, zaštiti prava, primjeni običaja i prakse kao posebnom izvoru obveznog prava, definiciji trgovačkog ugovora i dr. Isto tako navedeno je nekoliko bitnih načela obveznog prava, ali koja su isto tako ili načela cjelokupnog građanskog prava (načelo slobodnog uređivanja obveznih odnosa i načelo ravnopravnosti) ili su primarno opća pravna načela (načelo zabrane zlouporabe prava)a) načelo savjesnosti i poštenja – ZOO je ustanovio opću dužnost sudionika u obveznim odnosima da se u zasnivanju obveznih odnosa kao i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Isto tako, ovo se načelo apostrofira i u odredbama pojedinih pravnih instituta, npr. kod uvjeta, ugovornog proširenja odgovornosti za štetu, pregovorima i dr. Pojmovno, ovo načelo spada u tzv. pravne standarde, tj. pojmove čiji sadržaj nije određen, već se ostavlja sudu da ga konkretizira u svakom pojedinom slučaju držeći se njegova općeg značenja kao smjernice. Po svom porijeklu, ovo načelo je u osnovi moralno

87

Page 88: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pravilo o savjesnom i poštenom koje u pravu znači branu tendencijama zlouporabe prava, korekciju krutosti pojedinih normi, izvor nekih dopunskih obveza za sudionike obveznih odnosa, tj. omogućuje humanizaciju i moralizaciju obveznih odnosa. U rimskom pravu odgovara mu pojam dobra vjera (bona fides) u značenju vjernosti i držanja zadane riječi. U suvremenim interpretacijama poštivanje tog načela razumijeva čitav niz dodatnih obveza: postupati s povjerenjem i obzirima naspram osobe i interesa suugovaratelja, razvijati suradnju, podjednako uvažavati interese ugovornih strana u tumačenju ugovora, međusobno se obavješćivati, polagati račune, pružati zaštitu, suzdržavati se od konkurencije i proturječnog odnosno nedosljednog ponašanja i sl. Npr. kupac pregovara s prodavateljem o prodaji jahte i dogovore se da kupac doputuje iz Zagreba u Rijeku pogledati jahtu. No, prodavatelj se odluči iznajmljivati jahtu jer mu se to više isplati, no o tome ne obavijesti kupca koji doputuje u Rijeku. Prodavatelj je dužan nadoknaditi kupcu troškove puta i dangube jer je prema načelu savjesnosti i poštenja bio dužan obavijestiti ga o promjeni svoje odluke i tako ga poštedjeti nepotrebnog troška. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja ponašanje posrednika koji naplati posredničku proviziju od jedne ugovorne strane, a potom i od druge ugovorne strane ne obavještavajući o tome prvu ugovornu stranu. Valja istaknuti da savjesnost i poštenje u stvarnom pravu ima drugo značenje.b) načelo jednake vrijednosti činidaba – ZOO kaže da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidiaba, a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice. Povreda ovog načela izaziva pravne posljedice samo ako je nejednakost vrijednosti prešla zakonom određenu granicu, npr. kod prekomjernog oštećenja ili zelenaškog ugovora samo ako se radi o očitom nerazmjeru između činidaba. Kod nekih dvostranoobveznih ugovora (ugovora na sreću, javne prodaje i kad je za stvar dana viša cijena iz osobite naklonosti) ZOO je uskratio pravo njihova poništavanja makar i došlo do očitog nerazmjera između vrijednosti prestacija. c) načelo zabrane prouzročenja štete – ZOO kaže da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta. U rimskom pravu je ovo načelo izraženo sintagmom neminem laedere. Ako se ovo načelo poveže s pojmom štete, to znači da je svatko dužan suzdržati se od postupaka kojima se umanjuje imovina pojedinaca i drugih pravnih subjekata, sprečava njihovo povećanje, nanosi drugome povreda prava osobnosti. Pravne posljedice povrede ovog načela sastoje se pod određenim pretpostavkama, u zahtjevu da se izvor opasnosti štete ukloni i u odgovornosti za prouzročenu štetu. d) načelo dužnosti ispunjenja obveze – ZOO kaže da su sudionici obveznih odnosa dužni ispuniti svoje obveze i odgovaraju za njihovo ispunjenje. U ugovornim obveznim odnosima to je načelo izraženo poznatom maksimom pacta sunt servanda (ugovore treba ispunjavati) U ispunjenju obveze mora se postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa – pažnja dobrog gospodarstvenika odnosno pažnja dobrog domaćina. U ispunjenju obveza iz profesionalne djelatnosti (liječnika, odvjetnika, inženjera itd.) mora se postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima. To je pažnja dobrog stručnjaka. Uz dužnost ispunjenja obveze, ugovorna strana je dužna, ostvarujući svoje pravo, suzdržati se od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze druge ugovorne strane. Izuzeci od primjene ovog načela strogo su određeni propisom, npr. u slučaju nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji ugovorne strane nisu odgovorne ili kod izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

4. Sustav obveznog prava

Iako je obvezno pravo dio građanskog prava, ono se unutar sebe dijeli još na opći i posebni dio. U posebnom dijelu postoje ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi. Potrebu za općim dijelom izazvala je činjenica da broj ugovornih odnosa nije određen. Zato se u opći dio stavljaju sva ona načela i instituti koji su zajednički svakom ugovornom pa i izvanugovornom odnosu. Naprotiv, u posebnom dijelu izučavaju se pojedini ugovori, odnosno

88

Page 89: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pojedine u prometu već tipizirane izvanugovorne obveze – odgovornost za štetu, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri. ZOO iz 1978. je također poznavao podjelu na opći i posebni dio, ali kod tog zakona izvanugovorni odnosi su ulazili u opći dio. Stvarni razlog je ležao u činjenici da Ustav SFRJ nije ustanovio nadležnost federacije za materiju odgovornosti za štetu jer je Ustav SFRJ predviđao nadležnost samo u materiji općeg dijela obveznih odnosa. Da bi se odgovornost za štetu bar donekle uredila saveznim propisom, morala se prihvatiti klasična koncepcija prema kojoj u opći dio ulaze i izvanugovorne obveze. Kriterij za unutarnju sistematizaciju općeg dijela ZOO iz 1978. bili su izvori obveza: ugovor, uzrokovanje štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje. Prema sustavu važećeg ZOO u Općem dijelu uvrštena su načela i odredbe koja su zajednička svim izvorima obveza u posebnom dijelu. Razvrstani su u sedam Glava: 1. Osnovna načela, 2. Sudionici obveznih odnosa, 3. Nastanak obveza, 4. Vrste obveza, 5. Učinci obveza, 6. Promjene u obveznom odnosu, 7. Prestanak obveza.

XV. POJAM I VRSTE OBVEZA

1. Pojam obveze

Postavlja se pitanje zašto je potrebno da se obvezni odnosi pomoću obveznog prava pretvore u obveznopravne odnose, tj. zašto je potrebno da se čisti gospodarski odnosi oblikuju kao pravni odnosi. To je potrebno da bi se u slučaju da zatreba, obveze koje su preuzete između ugovornih strana mogle i prisilno ostvariti. Kad su ugovorne strane stupile u određeni obvezni odnos, oni su istodobno stupili i u obveznopravni odnos, a to znači da je norma obveznog prava priznala sudionicima takvog odnosa određena subjektivna prava i obveze koje se mogu, ako zatreba i prisilno ostvariti. Na temelju čiste gospodarske veze između sudionika izgrađena je pravna veza između subjekata u onom trenutku kad su takvi subjekti stupili u obvezne odnose koje norma obveznog prava priznaje i pretvara u obveznopravne odnose. Takav obveznopravni odnos danas se u teoriji kratko naziva obveza ili obligacija. Stoga je obveza pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba (vjerovnik – creditor) ovlaštena zahtijevati od druge osobe (dužnik – debitor) neku činidbu koju je ta druga osoba dužna ispuniti.

2. Potpune i nepotpune obveze

a) potpune obveze – vjerovnik je u obveznopravnom odnosu aktivna strana. Ako se obveznopravni odnos promatra s gledišta vjerovnikova zahtjeva na činidbu, govorimo o tražbini. Zato se ponekad i cjelokupno obvezno pravo naziva i tražbeno pravo. Dužnik je u obveznom odnosu pasivna strana. Ako se obveznopravni odnos promatra s gledišta dužnika, govori se o obvezi. Tražbina se sastoji od dvaju elemenata. Unutar tražbine postoji subjektivno obvezno pravo vjerovnika na određenu činidbu i zahtjev uperen protiv dužnika da se ta činidba i ispuni. Stoga, Tražbina= subjektivno pravo+zahtjev za ispunjenje. Međutim, kako je obveza korelativan pojam jer se tim izrazom označuje i čitav obveznopravni odnos, obveza ne može logički postojati ako ne postoji i njoj odgovarajuća tražbina. Moglo bi se umjesto o obvezi govoriti o dugovanju kad se želi označiti jedino dužnikova pozicija u obveznopravnom odnosu. Dugovanje se također sastoji od dva elementa. To su dug i odgovornost. Dug pokazuje sadržaj dužnikove obveze, a odgovornost znači dužnost ispunjenja na koju se odnosi vjerovnikov zahtjev. Obvezni odnos u kojem se tražbina sastoji od subjektivnog prava i zahtjeva, a dugovanje od duga i odgovornosti za dug naziva se potpunim obveznopravnim odnosom. No, kako se uobičajeno čitav obveznopravni odnos označava kraće izrazom obveza, tako se kad u odnosu postoje sva četiri elementa govori o potpunoj obvezi.

89

Page 90: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

b) nepotpune obveze – osnovno pravilo građanskog prava je da dužnik za preuzete obveze odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom. Ipak postoje slučajevi kad dužnik za postojeći dug uopće ne odgovara ili pak ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. Tada se govori o nepotpunim obvezama. Nepotpune obveze se pojavljuju ili kao naturalne obveze ili pak kao obveze s ograničenom odgovornošću. aa) naturalne ili prirodne obveze – poznati su slučajevi unutar obveznog prava kad u obveznopravnom odnosu na vjerovničkoj strani postoji samo subjektivno pravo na činidbu, ali bez vjerovničkog zahtjeva na ostvarenje prava. U takvom slučaju na dužničkoj strani postoji samo dug, ali bez odgovornosti (npr. kod zastarjele obveze ili kod usmenog darovanja bez prava predaje) Takve obveze se mogu valjano ispuniti i ako dužnik ispuni dužnu činidbu, ono što je ispunio ne može tražiti natrag. Dužnik nije platio nedug nego dug. No, vjerovnik ne može dužnika prisiliti na ispunjenje takve obveze. Kod vjerovnika je nestao zahtjev, a to znači da ne može tužbom tražiti ostvarenje svoga prava. Kod dužnika nema više odgovornosti, a to znači da bi se uspješno mogao obraniti prigovorom zastare, nedostatka oblika i sl. kad bi ga vjerovnik tužio. Zbog toga se takve obveze nazivaju naturalnim, nepotpunim ili neutuživim. Stoga, naturalne ili prirodne obveze su takve obveze koje se mogu valjano ispuniti, ali se ispunjenje ne može protiv volje dužnika tužbom ostvariti. No, vjerovnik može uputiti tužbu sudu jer sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, nego isključivo na prigovor tuženika. Stoga, ako prigovor zastare ne bi bio istaknut ili ne bi bio istaknut pravodobno, tužitelj bi mogao uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom. bb) obveze s ograničenom odgovornošću – među nepotpune obveze se obično svrstavaju i one obveze kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i zahtjev, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena. Ograničenje odgovornosti se javlja u tri oblika: 1. sustav abandona (napuštanja stvari) – ovdje je dužnikova obveza koncentrirana, odnosno povezana isključivo s jednom stvari. Npr. vlasnik koji od poštenog posjednika traži povrat svoje stvari mora ovome nadoknaditi nužne i korisne troškove. No, ako vlasnik ne želi nadoknaditi troškove, može posjedniku prepustiti tu stvar. Vlasnik njome, a ne cjelokupnom svojom imovinom odgovara za obvezu podmirenja troškova. Abandonalni ili noksalni sustav osobito je poznat u pomorskom pravu. 2. Ovršni ili pekulijarni sustav – po tom sustavu dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim dijelom svoje imovine. Tako će npr. kad vjerovnici ostavitelja zatraže tzv. separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine) odgovarati nasljednik za ostaviteljeve dugove samo ostavinom ili, drugim riječima, ostaviteljevi vjerovnici se mogu namiriti samo iz ostavine kad zatraže separatio bonorum, a ne mogu u ovršnom postupku zahvatiti i nasljednikovu imovinu. Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost. 3. Sustav kvantitativno ograničene odgovornosti – dok se u prva dva sustava odgovornost ograničava na određeni predmet ili određeni krug predmeta, ovdje se imaju na umu i slučajevi u kojima dužnik za preuzete obveze odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određenog iznosa. Npr. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom (vlastitom i naslijeđenom) ali samo do visine naslijeđene imovine.

3. Obveze s više subjekata (pluralističke obveze)

Ako u obveznopravnom odnosu sudjeluju dva subjekta i to tako da se svaki od njih nalazi u drugoj stranačkoj ulozi, riječ je o dualističkim obvezama. Dualističke obveze se javljaju u dvije varijante. U jednoj, stranačke uloge mogu biti podijeljene tako da je jedan subjekt vjerovnik, a drugi subjekt dužnik i tada se govori o jednostranoobveznom odnosu ili jednostranoobveznom ugovoru kao što je npr. posudba. Ipak, mogu postojati i takvi obveznopravni odnosi u kojima je svaka strana istodobno i dužnik i vjerovnik i tada se govori o dvostranoobveznom odnosu, dvostranoobveznom ugovoru, npr. kupoprodaja, najam, zakup. Isto tako, ima i takvih obveznopravnih odnosa u kojima se na svakoj strani, bilo vjerovničkoj, bilo dužničkoj ili na obje strane

90

Page 91: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

istodobno, pojavljuje više subjekata. Tada se govori o pluralističkim obvezama ili o množini subjekata u obveznopravnom odnosu. Stoga možemo reći da su pluralističke obveze obveze s više subjekata bilo na kojoj obveznoj strani ili na obje strane. Budući da kod ovih obveza dolazi više subjekata, postavlja se pitanje njihova međusobnog odnosa, a taj odnos se rješava s obzirom na pitanje je li činidba djeljiva ili nedjeljiva, odnosno pripada li čitava tražbina, iako djeljiva, zbog nekih posebnih razloga, svim vjerovnicima, odnosno da za dug, iako djeljiv, odgovaraju svi dužnici. S te točke gledišta pluralističke obveze se dijele na djeljive, nedjeljive i solidarne. a) djeljive obveze – djeljiva ili razdijeljena obveza nastaje kad je činidba djeljiva, a u obveznopravnom odnosu se pojavljuje više subjekata. Prema ZOO obveza je djeljiva ako ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti. Činidba je djeljiva ako se dade podijeliti na kvote (dijelove) tako da se svaki dio samo kvantitativno, a ne kvalitativno razlikuje od cijele činidbe. Važno je pritom da svi dijelovi zajedno imaju i za vjerovnike i za dužnike istu vrijednost i isti rezultat koji bi imala činidba da nije podijeljena. Djeljive su npr. novčane činidbe, a isto je tako djeljiva i činidba pribavljanja prava vlasništva ili nekog drugog djeljivog prava. Stoga ako je činidba djeljiva, a bilo koja strana ima više subjekata u obveznopravnom odnosu, radi se u pravilu o djeljivoj obvezi. Među djeljivima treba razlikovati rastavljene obveze kod kojih na istoj strani obveznog odnosa jedan subjekt ima samo pravo, a drugi samo obvezu (npr. osiguranje života u korist trećega) Npr. ako tri suvlasnika stana zaključe ugovor o najmu s jednim najmoprimcem uz najamninu od 900 kuna mjesečno, svaki od suvlasnika će imati pravo na 300 kuna mjesečne najamnine. Najmoprimac doista ako nije drugačije ugovoreno plaća svakom suvlasniku 300 kuna mjesečno. Ako jednome od suvlasnika ne plati, drugi suvlasnik kojem je njegova kvota plaćena ne može tužiti najmoprimca jer je to razdijeljena obveza. Stoga kad u djeljivoj obvezi postoji više vjerovnika, tražbina se među njima dijeli, ako nije drukčije ugovoreno na jednake dijelove i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio tražbine. Ako u djeljivoj obvezi ima više dužnika, obveza se među njima dijeli na jednake dijelove (osim u slučaju drugačije ugovorene podjele) i svaki od njih odgovara za svoj dio duga. Međutim, iako svaki dio ima svoju samostalnu sudbinu, tj. može se samostalno ugasiti, zastarjeti itd. ipak djeljive obveze tretiramo kao cjelinu unutar pluralističkih obveza zato jer ih u materijalnopravnom pogledu veže u jedinstvo to što potječu iz jedne iste pravne osnove. b) nedjeljive obveze – nedjeljiva ili nerazdijeljena obveza nastaje kao posljedica nedjeljivosti činidbe ako se u obveznom odnosu nalazi više subjekata na bilo kojoj strani. Nedjeljiva je ona činidba koja se ne može podijeliti u kvote. Ako bi takvu činidbu uopće bilo moguće podijeliti, pojedini bi se dio kvalitativno razlikovao od cijele činidbe. Nedjeljive su one činidbe kojima je svrha da se pribavi neko nedjeljivo pravo. Npr. obveza da se u nečiju korist osnuje služnost puta jest nedjeljiva, jer služnost puta ne možemo osnivati na dijelove. Ne može se osnovati služnost puta do polovice našeg zemljišta, a korisnik treba proći preko cijelog. Nedjeljive su činidbe uglavnom sve one kojima je sadržaj činjenje (facere) Npr. izrada slike (ovdje postupno izrađivanje slike ne znači dijeljenje činidbe jer pojedini akt izrade pravno nije dio činidbe) Ako je objekt obveznopravnog odnosa nedjeljiva činidba, a na bilo kojoj se obveznoj strani nalazi više subjekata, nastaju specifični učinci nedjeljive obveze koji se razlikuju s obzirom na vjerovnike i s obzirom na dužnike. aa) slučaj više vjerovnika – npr. trojica se dogovore uzeti u zakup automobil od četvrtoga na godinu dana. To su tri vjerovnika i činidba je nedjeljiva jer osoba koja daje automobil u zakup ne može predati kotače jednom vjerovniku, volan drugom, a karoseriju trećem. Prvenstveno se postavlja pitanje tko je ovdje vjerovnik, a da bi se na to odgovorilo potrebno je odgovoriti na pitanje koliko ima tražbina. Tražbina je samo jedna, a sadržaj joj je pravo da se zahtijeva izručenje automobila. To pravo je nedjeljivo pa je svaki suvjerovnik subjekt cijele tražbine. Sva trojica u ovom slučaju mogu zahtijevati predaju automobila. No, ako osoba koja daje automobil u zakup preda automobil samo jednom vjerovniku, on nije ispunio svoju obvezu prema ostaloj dvojici vjerovnika jer obvezu ne može ispuniti na

91

Page 92: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dijelove jer je činidba nedjeljiva. Iz toga slijedi prvi učinak nedjeljivosti. U slučaju nedjeljive obveze s više vjerovnika svaki je od vjerovnika subjekt cijele tražbine, ali ispunjenje činidbe mogu zahtijevati samo svi zajedno. Jedan od njih može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od drugih vjerovnika da primi ispunjenje. No, ovdje treba paziti na jednu stvar. Svaki od vjerovnika ima samostalno pravo na tužbu. Da bi podigao tužbu, ne treba pristanak drugih suvjerovnika. On samo mora tužbeni zahtjev postaviti kumulativno, a ne samo za sebe. Stoga ako bi jedan vjerovnik samostalno tužio zakupodavca na predaju automobila, morao bi u tužbi staviti petit (zahtjev) da je zakupodavac dužan predati auto svim vjerovnicima. Kad suvjerovniku ne bismo priznali pravo da digne tužbu, tada se sudski nikada ne bi mogla ostvariti tražbina. Uzalud bi dva vjerovnika htjela tužiti zakupodavca automobila jer to ne bi mogli učiniti ako bi se treći vjerovnik iz bilo kojih razloga kratio da tuži zakupodavca automobila. Stoga se postavlja pitanje što će biti onda kad dužnik hoće ispuniti obvezu, a ne zna kome bi je ispunio ili je ne može ispuniti svima ili pak oni odbijaju primiti ispunjenje. U takvom slučaju kad dužnik ni uz najbolju volju ne može ispuniti obvezu može tražiti da se predmet preda u sudski polog ili javnom bilježniku ako je stvar pogodna za čuvanje. Dužnik stavlja stvar u ostavu za sve vjerovnike. Prema ZOO svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da objekt činidbe položi sudu ili javnom bilježniku. Stoga, u slučaju više vjerovnika dužnik je dužan ispuniti činidbu svima zajedno, jednome onda kad je ovlašten od ostalih i kad zahtijeva u ime svih ili pak može položiti dug u sudsku ostavu ili javnom bilježniku. Što se tiče međusobnog odnosa samih vjerovnika, to je odnos koji se uređuje posebno i dužnika se ne tiče. Npr. zakupodavca se ne tiče hoće li se nakon predaje automobila u njemu voziti samo jedan vjerovnik. bb) slučaj više dužnika – ovdje odgovornost za ispunjenje obveze tereti svakog sudužnika u cijelosti jer se činidba ne može ispuniti na dijelove. Zbog toga je vjerovnik ovlašten od bilo kojeg dužnika zahtijevati ispunjenje cijele činidbe. Npr. ako se tri arhitekta obvežu izraditi nacrt za jednu kuću. Vjerovnik tada može zahtijevati nacrt od bilo kojega od njih. Ali čim je jedan od dužnika u nedjeljivoj obvezi ispunio dužnu činidbu, obveza se u cijelosti gasi prema svima. Interni odnos sudužnika se razrješava na temelju regresa. Onaj koji je ispunio cijelu činidbu ima pravo zahtijevati od ostalih da mu naknade onoliko koliko na svakog od njih otpada već prema tome u kakvom su odnosu (suvlasništvo, ortakluk i dr.) Npr. ako su trojica bila dužna predati jednu knjigu i ako jedan od njih knjigu kupi i preda, onda svakako on može od druge dvojice regresirati onaj dio cijene koja na njih otpada (od svakoga po jednu trećinu ako među njima nije bilo dogovoreno drugačije) Propisi o solidarnim obvezama primjenjuju se na odgovarajući način i na nedjeljive obveze. c) solidarne obveze - solidarna obveza je takav obveznopravni odnos u kojemu je svaki od više suvjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je cijelu činidbu ispuniti premda je činidba djeljiva. Ako je činidba jedanput ispunjena, namireni su svi vjerovnici i oslobođeni svi dužnici. Naziv solidarna obveza potječe otuda što je svaki od suvjerovnika ovlašten u cijelosti ( in solidum) zahtijevati ispunjenje činidbe od bilo kojeg sudužnika. Za sudužnike u solidarnoj obvezi vrijedi pravilo solidarnosti „svi za jednoga, jedan za sve“ Solidarna obveza će biti aktivna ako na vjerovničkoj strani ima više subjkekata (aktivna solidarnost) Solidarnost može biti pasivna ako na dužničkoj strani ima više dužnika (pasivna solidarnost) 1. Aktivna solidarnost – osnovna karakteristika aktivne solidarnosti je u tome da je svaki od suvjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe. Ali ako imamo na umu da je činidba djeljiva, vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje i dijela činidbe. Npr. A i B se dogovore da će kao solidarni vjerovnici pozajmiti C-u 10 000 kuna. A može zahtijevati od C cijelu svotu i ako C plati, namireni su i A i B. Isto tako može postupiti i B. No, A može zahtijevati od C da mu ovaj plati samo 5 000 kuna ako to A-u odgovara. Kod aktivne solidarnosti svaki vjerovnik je alternativno subjekt cijele tražbine. To znači da dužnik može platiti vjerovniku kojem hoće sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje. Dužnik mora platiti onom vjerovniku koji je od njega prvi zahtijevao isplatu, odnosno prvi tužio na isplatu. Ovdje valja istaknuti da se dužnik oslobađa obveze prema

92

Page 93: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

drugim suvjerovnicima tek onda kad je vjerovnik koji tuži namiren, a ne već onda kad se obveza utuži. Aktivna solidarnost nema neku u prometu tipiziranu svrhu i ona služi različitim svrhama, ali uglavnom tome da se olakša naplata duga. Praktički će naplatu izvršiti onaj kome je to u danoj situaciji najlakše. Aktivna solidarnost između vjerovnika nastaje samo kad je ugovorena ili zakonom određena, ali može biti utemeljena i na razradbi posljednje volje. Ukoliko jedan solidarni vjerovnik naplati za sebe cijelu tražbinu, svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od vjerovnika koji je primio ispunjenje od dužnika da mu preda dio koji mu pripada. Ako iz odnosa među vjerovnicima ne proistječe nešto drugo, svakome solidarnom vjerovniku pripada jednak dio. 2. Pasivna solidarnost – pasivna solidarnost je takav obveznopravni odnos u kojem je svaki od sudužnika usprkos djeljivosti činidbe dužan ispuniti cijelu činidbu bilo kojem vjerovniku. Razumije se da može ispuniti i dio činidbe ako to vjerovnik zahtijeva. Pasivna solidarnost ima tipičnu svrhu koja se sastoji u tome da se vjerovniku pruži veća sigurnost da će mu činidba biti doista i ispunjena. Npr. A B i C kao solidarni dužnici uzmu zajam od 12 000 kuna od D. Ovdje D ima veću sigurnost jer povrat pozajmljene svote može tražiti od bilo kojeg solidarnog dužnika. To je moguće jer premda se radi o jednom dugu, ipak za taj dug odgovaraju i A i B i C. Da se doista radi o jednom dugu, vidi se po tome što se ako dug plati recimo B, oslobađaju i A i C. Štoviše, premda je dug platio B, može npr. A tražiti od D-a priznanicu da je dug podmiren. Stoga je za pasivnu solidarnost izgrađena posebna formula. Dijeleći obvezu (dugovanje) na dug i odgovornost kažemo da glede duga formula glasi aut-aut (ili-ili), a glede odgovornosti et-et (i-i) To znači da je kod solidarne obveze dug alternativan, ali je odgovornost kumulativna. Stoga vjerovnik može kao dužnika zahvatiti bilo A-a, bilo B-a, bilo C-a. Ali ako se ne namiri u potpunosti od jednoga, za ostatak odgovaraju i drugi. Što se tiče nastanka solidarne obveze, treba naglasiti da se solidarnost u pravilu ne presumira. Za nastanak aktivne ili pasivne solidarne obveze uvijek je potrebna posebna pravna osnova. Iznimka postoji samo kod trgovačkih ugovora (ranije ugovora u privredi) jer kad postoji više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni vjerovniku odgovaraju solidarno, osim ako ugovaratelji izrijekom otklone solidarnu odgovornost. Pasivna solidarnost nastaje: a) ugovorom – ako je činidba djeljiva, a na pasivnoj strani se nalazi više subjekata, potrebno je da se dužnici ugovorom izrijekom obvežu kao solidarni dužnici. Stoga ako A i B dignu zajam od 10 000 kuna od C-a i ništa posebno ne ugovore, nastaje djeljiva, a ne solidarna obveza. Ako se hoće osnovati solidarna obveza, potrebno je navesti npr. „ A i B kao solidarni dužnici..“ ili „A i B obvezuju se svi za jednoga jedan za sve“ i sl. b) odredbom posljednje volje – npr. ostavitelj odredi u oporuci: „ Moji nasljednici A, B i C dužni su mi zajedno podignuti nadgrobni spomenik“ c) zakonom – odmah treba naglasiti da izravno iz zakona ne nastaje solidarna obveza (kao ni obveza uopće) nego se tu radi o tome da zakon uz postojanje nekih činjenica i bez obzira na stranačku volju veže nastanak solidarne obveze. Ako npr. više osoba zajedno uzrokuje štetu, svi sudionici po zakonu odgovaraju solidarno uključujući njihove poticatelje i pomagače. Ex lege također solidarno odgovaraju također naručitelj i izvođač radova na nekretnini za štete trećoj osobi koja nastane u vezi s izvođenjem tih radova. Po zakonu solidarno odgovaraju i vlasnici motornih vozila za štete trećim osobama pretrpljene u sudaru motornih vozila. Zatim prema Zakonu o nasljeđivanju nasljednici solidarno odgovaraju za ostaviteljeve dugove. 3. Prestanak solidarne obveze – solidarna obveza prestaje u pravilu ispunjenjem dužne činidbe bilo kojega od solidarnih dužnika (prestanak isplatom) Si unus solvat omnes liberantur. Solidarna obveza može prestati i prijebojem (kompenzacijom) Prijeboj znači ukidanje tražbine protutražbinom. Naime, ako je jedan od solidarnih dužnika istovremeno i vjerovnik jednoga od njihovih zajedničkih vjerovnika, tada taj dužnik može prebiti tražbinu s tim vjerovnikom, ali samo on, ne i ostali. ZOO iz 1978. je u materiji solidarnosti napustio uzajamnost kao pretpostavku kompenzacije dopustivši da solidarni dužnik prebije tražbinu svojeg sudužnika s vjerovnikovom tražbinom, ali samo za onoliko koliko je iznosio dio duga tog dužnika u solidarnoj obvezi. U vezi s prestankom solidarne obveze postavlja se pitanje otpusta duga (remissio debiti) jednoga od suvjerovnika (slučaj oprosta kod postojanja aktivne solidarnosti), odnosno pitanje otpusta duga jednom od sudužnika onda kad ne

93

Page 94: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

postoji aktivna, nego pasivna solidarnost. U slučaju solidarnosti vjerovnika, otpustom duga koji izvrši jedan od vjerovnika smanjuje se solidarna obveza za onoliko koliko iznosi tražbina tog vjerovnika. Ako je jedan solidarni vjerovnik otpustio dug, time ne dira u prava drugih suvjerovnika. To znači da ugovor o otpustu duga, pravnoteoretski rađa pravne učinke samo u pogledu vjerovnika koji je dug otpustio i on ne bi mogao više zahtijevati ispunjenje. Druge suvjerovnike takav ugovor ne obvezuje. Kod solidarnosti dužnika ZOO je postavio pravilo da otpust duga izvršen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike. Ali ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak obveze. Stoga će u praksi biti potrebno utvrditi je li vjerovnikova namjera bila usmjerena na otpust duga prema svim dužnicima radi gašenja obveze (otpust in rem) ili je bila upravljena na oslobođenje obveze onoga dužnika s kojim je sporazum (ugovor) o otpustu učinjen (otpust in personam) 4. Regres između sudužnika – ako se promatra pasivna solidarnost ističu se dva odnosa u okviru solidarne obveze. Prvi odnos postoji između vjerovnika na jednoj strani i zajednice dužnika na drugoj strani i taj odnos se naziva odnosom solidarnosti. S gledišta dužnika to znači jedan za sve, a za vjerovnika da zahtijeva namirenje od bilo kojeg sudužnika. Osim tog odnosa solidarnosti postoji i drugi, unutarnji odnos između samih dužnika. Taj odnos se naziva odnos regresa i postaje aktualnim pošto jedan od solidarnih dužnika namiri vjerovnika. Pravo regresa znači pravo povrata. Naime, kad jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, tada takav dužnik ima pravo da se na jednake dijelove namiri od ostalih sudužnika, jer on nije platio samo svoj nego i njihov dug. Mogućnost da se jedan od sudužnika regresira od ostalih na jednake dijelove postoji, jer je činidba djeljiva. Pravo regresa postoji onda kad među samim solidarnim dužnicima ne postoji još nekakav drugi interni odnos. Moguće je npr. da su tri solidarna dužnika suvlasnici kuće za popravak koje su uzeli zajam. Jasno je da u onom slučaju kad jedan od njih vrati cijeli dug, može od drugih zahtijevati da sudjeluju u isplati razmjerno veličini svojih suvlasničkih dijelova. No, ako je solidarna obveza zaključena u isključivom interesu jednog od solidarnih dužnika, kao što je to kod solidarnog jamstva, gdje je svaki jamac ujedno i platac, tada je on dužan naknaditi cijeli iznos obveze sudužniku koji je namirio vjerovnika. Kriteriji za određivanje udjela mogu biti i propisom određeni. Tako npr. ZOO utvrđuje takve kriterije kod solidarne odgovornosti za štetu. Udio svakog štetnika određuje se prema težini njegove krivnje i težini posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja odnosno propuštanja. Ako se udjeli pak ne mogu tako utvrditi, na svakog štetnika otpada jednak dio, osim ako pravičnost po ocjeni suda zahtijeva drukčiju raspodjelu u konkretnom slučaju. Ali ako je jedan od solidarnih dužnika postao nesposoban obvezati se odnosno nesposoban platiti, tada u odnosu između dužniku nastaje stanovita modifikacija jer njegov dio na sebe moraju preuzeti drugi sudužnici. No, insolventnost jednog od sudužnika mora nastati prije isplate solidarnog duga. Ako je insolventnost nastupila poslije isplate, tada to škodi samo platcu. Npr. A, B i C solidarno duguju D-u 9 000 kuna. U međuvremenu je A postao insolventan (tj. nema odakle platiti) Ako B plati cijeli dug, moći će od C-a zahtijevati 4 500 kuna jer toliko sada iznosi kvota. No, ako B plati dug pa tek nakon toga A postane insolventan, od C-a će se moći zahtijevati samo 3 000 kuna. Zahtjev na 3 000 kuna protiv A propada i ne može ga se više ostvariti je A nema imovine. Ova modifikacija ne vrijedi ako je vjerovnik jednog od sudužnika oslobodio. Naime, ako je drugi sudužnik u cijelosti podmirio dug, mora i onaj kojemu je dug oprošten, na osnovi regresa participirati u svom dijelu duga. Smatra se da je razlog ovakvoj odredbi u tome što vjerovnik može osloboditi nekog dužnika, ali se ne može miješati u njihov interni odnos (odnos regresa) U vezi s regresom treba istaknuti da u regresnom zahtjevu nema solidarnosti. Npr. A, B i C solidarno duguju D-u 9 000 kuna. Ako A plati cijeli dug on može na osnovi regresa tražiti 3 000 od B-a i 3 000 od C-a, ali ne može npr. tražiti od C-a svih 6 000 jer u slučaju regresnih zahtjeva B i C nisu više solidarni dužnici. Oni svaki za sebe odgovaraju A-u samo za 3 000 kuna. Pravo na regres se gubi ako je dužnik ispunio obvezu koju nije bio dužan ispuniti, npr. isplatio je zastarjeli dug ne istaknuvši prigovor zastare.

94

Page 95: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

4. Obveze s više činidaba

a) alternativne obveze – su takve obveze kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih, oslobađa se obveze. Npr. netko je obvezan predati ili radio aparat ili motor. Ukoliko preda radio u potpunosti se riješio cijele obveze. Ako što drugo nije ugovoreno (npr. da će izbor izvršiti vjerovnik ili treća osoba) pravo izbora pripada dužniku. Izbor se smatra izvršenim kada strana kojoj pripada pravo izbora obavijesti drugu stranu o onome što je izabrala i od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati. Pravo izbora utrnjuje i kad je dužnik počeo ispunjavati bilo koju od više činidaba. Postane li koja činidba nemogućom, zbog događaja za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile) obveza se ne gasi nego se ograničava na preostalu činidbu, odnosno preostale činidbe. Ako za nemogućnost jedne činidbe odgovara dužnik, obveza se ograničava na preostalu činidbu, osim ako je pravo izbora imao vjerovnik u kojem slučaju vjerovnik može po svom izboru zahtijevati preostalu činidbu ili naknadu štete. Ako je vjerovnik odgovoran što je jedna od činidaba postala nemogućom, dužnikova obveza se gasi. No, ako je dužnik imao pravo izbora on može ako mu više odgovara, izvršiti svoju obvezu ispunjenjem preostale činidbe i od vjerovnika zahtijevati naknadu štete. Naprotiv, ako je vjerovnik koji je skrivio nemogućnost jedne činidbe imao pravo izbora, on može naknaditi štetu dužniku i zahtijevati ispunjenje preostale činidbe.b) fakultativne obveze – su one kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno osloboditi se svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe. To ovlaštenje dužnika se naziva alternativnim ovlaštenjem ili facultas alternativa. Npr. netko je prodao nalivpero za 30 kuna, a poslije sazna da vrijedi 200 kuna. U tom slučaju prodavatelj može zahtjevati razvrgnuće prodaje zbog tzv. prekomjernog oštećenja. Međutim, kupac koji je u tom slučaju dužan vratiti stvar prodavatelju može je ipak zadržati ako prodavatelju doplati punu vrijednost nalivpera. Obveza kupca je povrat stvari, a alternativno ovlaštenje nadoplata cijene. Ako do nemogućnosti činidbe dođe bez dužnikove krivnje, obveza se gasi i to načelo je usvojeno u ZOO. Ako je činidba postala nemogućom dužnikovom krivnjom, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obveze na naknadu štete ispunjenjem činidbe na koju je alternativno ovlašten. Alternativno ovlaštenje moguće je i na strani vjerovnika. Prema ZOO to će biti ako je tako ugovoreno ili predviđeno zakonom i sastoji se u tome da vjerovnik može umjesto dugovane činidbe zahtijevati od dužnika neku drugu određenu činidbu, a ZOO to naziva fakultativnom tražbinom. Primjer za zakonom previđenu fakultativnu tražbinu imamo u ZOO o neispunjenju ugovora pod režimom kapare. Naime, ugovoru vjerna strana može od strane koja je primila kaparu i koja je odgovorna za neispunjenje, po svom izboru zahtijevati ispunjenje ili naknadu štete i vraćanje kapare ili vraćanje dvostruke kapare. c) kumulativne obveze – su obveze u kojima dužnik duguje više činidaba, a obveze se oslobađa ako ih sve ispuni. Ispunjenje može biti ugovoreno u isto doba ili sukcesivno. Sukcesivno ispunjenje će osobito doći u obzir kod npr. kupnje opreme za neku tvornicu, gdje se obično predvidi vremenski raspored isporuka pojedinih strojeva itd. (tzv. dinamika isporuke) Dođe li do nemogućnosti ispunjenja koje od činidaba, gleda se na uzrok nemogućnosti. Ako dužnik ne odgovara za nemogućnost ispunjenja, obveza se u pogledu te činidbe gasi. Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje preostalih činidaba ako mu to odgovara, ako ne, obveza se u cijelosti gasi. Skrivi li dužnik nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu štete i na ispunjenje ili odustaju od preostalih činidaba.

5. Novčane činidbe

95

Page 96: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Novčana je ona obveza koja za činidbu ima određeni iznos novca. Novčana činidba ne smatra se više činidbom davanja zamjenjivih stvari nego činidbom vrijednosti. Ključno pitanje koje se postavlja je treba li visinu novčane obveze usklađivati, osobito u poslovima na dulji rok, s promjenama vrijednosti novca do kojih dođe u vremenu od sklapanja pravnog posla do trenutka ispunjenja novčane činidbe. Npr. hoće li dužnik koji je uzeo 10 kuna kredita morati vratiti 110 kuna ako je u vrijeme vraćanja kredita vrijednost novca pala za 10 posto. Kod nas neće zbog:a) načela nominalizma i valorizma – kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Prema načelu valorizma promjena vrijednosti novca odnosno njegove kupovne moći zahtijeva promjenu visine novčane svote koja je objekt novčane obveze. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, broj novčanih jedinica treba smanjiti. Krajnja svrha valorizacije jest osiguranje razmjene ekvivalenata što je temeljni smisao načela jednake vrijednosti činidaba i načela pravičnosti, kao osnovnih načela obveznog prava. Ipak, u suvremenim se pravnim sustavima općenito prihvaća načelo nominalizma. Presuda prigovor koji se upućuje načelu valorizma jest da ono ima za posljedicu neodređenost novčane obveze zbog čega je latentno izvorište sporova među ugovornim stranama. Daljnja posljedica je otežavanje i usporavanje prometa i unošenje u nj elemenata nesigurnosti. S druge strane, beziznimna primjena načela nominalizma u njegovoj teorijskoj definiciji, urodila bi potpunim žrtvovanjem načela ekvivalentnosti i pravičnosti. Stoga zakonodavstva u većoj ili manjoj mjeri dopuštaju odstupanja od ovog načela, a to se čini propisivanjem određenog broja iznimaka ili davanjem odredbama o nominalizmu dispozitivnog karaktera, što omogućuje ugovornim stranama ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula. Njima strane preveniraju gubitak zbog promjene vrijednosti novca. Prema ZOO odstupanja od načela nominalizma moguća su samo ako su predviđena zakonom, tako npr. odredbama o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) dopušteno je pod određenim pretpostavkama da ugovaratelji izmijene sadržaj ugovornih obveza, što se odnosi i na novčanu obvezu, ako u slučaju ništetnosti ili pobojnosti ugovora nije moguće izvršiti povrat u prijašnje stanje daje se novčana naknada prema cijenama, ne u vrijeme sklapanja ugovora, već onima u vrijeme donošenja sudske odluke, visina novčane naknade imovinske štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ne u vrijeme dospjelosti obveze naknade štete koja se podudara s trenutkom nastanka štete, dosuđena naknada štete u obliku rente može se povećati ili smanjiti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju odluke. Da bi se odgovorilo na pitanje poznaje li naše obvezno pravo ugovaranje zaštitnih klauzula potrebno je razlikovati monetarne klauzule, indeksne klauzule i klauzulu o kliznoj skali. Glede zaštitnih monetarnih klauzula (zlatnih i valutnih) dopušteno je samo ugovoriti da će se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunati na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute prema određenoj stranoj valuti i tada se obveza ispunjava plaćanjem u domaćoj valuti prema tečaju koji strane ugovore. Ako strane ne ugovore tečeja, isplata će se izvršiti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza (HNB) i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Prema čl. 395. dosadašnjeg ZOO u takvom slučaju je bio predviđen prodajni tečaj ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, što je s obzirom na brojnost banaka, izazivalo problem određivanja ovlaštene banke. Nije dopušteno, osim u zakonom predviđenim slučajevima, ugovarati plaćanje novčane obveze u zlatu ili nekoj stranoj valuti. Ako se to ipak učini, ispunjenje takve obveze može se zahtijevati isključivo u kuni prema prodajnom tečaju koji objavi HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. Indeksna klauzula i klizna skala su dopuštene. Indeksna klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijene dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavod za statistiku) Klizna skala je ugovorna klauzula prema kojoj se u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete (npr. ugovor o građenju i sl.)

96

Page 97: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ugovorena cijena čini ovisnom o cijeni potrebnog materijala, rada i drugih troškova proizvodnje u određeno vrijeme i na određenom tržištu. b) kamate – važna posebnost novčane obveze jest da uz nju može nastati jedna nova obveza, obveza na kamate. Kamate su naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari, a najčešće novca. Prema osnovi nastanka kamate se dijele na: zakonske (usurae legales) i ugovorne (usurae conventionales) Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće uz podmirenje glavnice i obveza na kamate. Npr: dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, ugovorna strana koja u slučaju raskida ugovora vraća primljeni novac, dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je novac primila, kod zajma kao trgovačkog ugovora, zajmoprimac duguje kamate i ako nisu ugovorene, u slučaju prodaje na kredit, kupac duguje kamate od kad mu je stvar predana, bez obzira na to je li dospjela obveza na isplatu cijene. Najpoznatiji primjer zakonskih kamata su zatezne kamate koje se spominju u prva tri gornja primjera. Zatezne ili moratorne kamate su sankcija prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Visina stope zateznih kamata određena je ZOO i Smjernici Europske unije. Prema Smjernici stopa zakonskih zateznih kamata veže se uz eskontnu stopu HNB-a i mijenja se sukladno promjeni te stope. HNB je dužna svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u Narodnim novinama. Za odnose iz trgovačkog ugovora i odnose trgovca i osobe javnog prava (osoba javnog prava je u smislu odredaba ZOO o kamatama osoba koja je obvezna postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava) stopa zateznih kamata jednaka je eskontnoj stopi uvećanoj za osam posto, a za odnose među ostalim subjektima uvećana za pet posto. Za razliku od dosadašnjeg uređenja predviđena je mogućnost ugovaranje drukčije stope zakonskih zateznih kamata u odnosima trgovačkih ugovora i odnosima između trgovca i osobe javnog prava, ali s određenim ograničenjima. Naime, takva će ugovorna odredba biti ništetna ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri ocjeni ništetnosti potrebno je uzeti u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom utvrđene stope zateznih kamata. Vjerovnik koji ne može raspolagati svojim novcem zato što mu ga dužnik o dospjelosti nije isplatio, nedvojbeno trpi određenu štetu, najmanje u visini kamata na štedne uloge. Ako zatezne kamate ne pokrivaju pretrpljenu štetu u cijelosti, vjerovnik ima pravo na razliku do potpune naknade štete. Ipak valja istaknuti da vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li zbog dužnikova zakašnjenja pretrpio kakvu štetu. Iznimno je važna i odredba ZOO prema kojoj se na novčane obveze, bez obzira u kojoj su valuti izražene, zaračunavaju zatezne kamate po stopi utvrđenoj u ZOO. Kod nas je isto tako zabranjem i anatocizam, tj. naplaćivanje kamata na kamate (usurae usurarum non potest) Stoga na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, no zakonom je moguće ustanoviti iznimke. Jednu iznimku predviđa i ZOO da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate, ali samo od dana kad je takav zahtjev (tužba) podnesen sudu, a takve zatezne kamate se nazivaju procesnim kamatama. Ugovorne su kamate naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari utvrđena ugovorom. Osnova ugovornih kamata je najčešće ugovor o zajmu. Stopu ugovornih kamata utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu ZOO. ZOO veže stopu ugovornih kamata uz stopu zateznih kamata i određuje da ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata na dan sklapanja ugovora, ako se radi o obveznom odnosu u kojem barem jedna osoba nije trgovac. Za ugovore između trgovaca i trgovca i osobe javnog prava predviđena je mogućnost ugovaranja kamata po stopi koja je različita od stope ugovornih kamata u odnosima između ostalih subjekata, ali može biti viša od te stope samo za polovinu. Ponekad se može dogoditi da ugovorne strane predvide obvezu plaćanja kamata, ali ne odrede kamatnu stopu. Rješenje daje ZOO pa će između osoba od kojih barem jedna nije trgovac vrijediti kamatna stopa u visini jedne četvrtine, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata. Ako bi strane ugovorile višu stopu od dopuštene, primjenjuje se najviša dopuštena stopa. I kod ugovornih kamata zabranjen je anatocizam.

97

Page 98: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Ugovorna odredba kojom se predviđa da će na kamate kad dospiju na isplatu teći kamate ako ne budu isplaćene je ništetna (ali ne i cijeli ugovor) Do sada se zabrana anatocizma nije odnosila na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija, ali novim rješenjem određeno je da se zabrana anatocizma primjenjuje upravo na kreditno, a ne depozitno poslovanje. Dopušteno je poštujući odredbe o najvišoj kamatnoj stopi unaprijed ugovoriti povećanu godišnju kamatnu stopu, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme. Ugovorne kamate se mogu odnositi, osim na novac, i na druge zamjenjive stvari, npr. na uzajmljenih 100 kg pšenice ugovori se 10 posto kamata u pšenici. Sada se postavlja pitanje odnosa ugovornih i zateznih kamata. Hoće li npr. zajmoprimac koji duguje ugovorne kamate plaćati nakon zakašnjenja zatezne ili nastaviti s plaćanjem ugovornih kamata? Ako su ugovorene više od zakonskih kamata, ugovorne teku i nakon zajmoprimčeva zakašnjenja, a ako su ugovorne niže, onda plaća zatezne kamate. Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovnikov prihod (civilni plod), postoje i tzv. diskontne ili međutomne kamate koje idu u dužnikovu korist i pojavljuju se u vezi s dužnikovim pravom da novčanu obvezu ispuni prije roka i tog prava se dužnik ne može odreći. Ukoliko dužnik ispuni svoju obvezu prije roka, ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti. Taj se odbitak naziva diskontnim ili međutomnim kamatama. Ipak, pravo na odbitak mora biti predviđeno ugovorom.

XVI. POJAM I SKLAPANJE UGOVORA

Ugovor je dvostrani pravni posao, a to znači da nastaje očitovanjem ovlja najmanje dviju strana. Ugovor je osnova niza pravnih odnosa i zato se javljaju na raznim pravnim područjima (npr. obiteljskopravni ugovori – sklapanje braka, posvojenje i sl., stvarnopravni ugovori, nasljednopravni ugovori itd.) Na području obvezno prava interesantni su samo obveznopravni ugovori (obligacijski ugovori), a ne svi ugovori iz raznih pravnih područja. Obvezni ugovori su dvostrani pravni poslovi koji smjeraju na zasnivanje obveznopravnog odnosa. Da bi ugovor nastao potrebno je da se očitovanja volja ugovornih strana spoje i da strana koja hoće sklopiti ugovor svoju volju na neki način uputi onoj strani s kojom hoće sklopiti ugovor. Izjava ili očitovanje volje one strane koja nudi sklapanje ugovora zove se ponuda.

1. Ponuda

Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira nastanak ugovora. No, može se reći da je ponuda ustvari prijedlog ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatom mogao sklopiti ugovor. Po OGZ-u ponudu pod izrazom „obećanje“ mogao je staviti samo dužnik jer se po tadašnjem shvaćanju inicijativa nalazila u rukama dužnika. Danas inicijativu može imati bilo koja strana (vjerovnik ili dužnik) pa se zato i kaže da je ponuda akt koji potječe bilo od koje buduće ugovorne strane. Ponuda se u pravilu upućuje određenoj osobi, ali se može staviti i neodređenom broju osoba – tzv. opća ponuda. Opća ponuda mora sadržavati i bitne sastojke ugovora čijem sklapanju je namijenjena, osim ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja. Tako se npr. općom ponudom smatra izlaganje robe u izlogu s naznakon cijene, postavljanje prodajnog automata i sl. U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke (essentialia negotii) budućeg ugovora (prema ZOO ugovor se smatra sklopljenim kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima) Ugovaratelji mogu nakon te suglasnosti ostaviti neke sporedne točke za kasnije, a da to ne utječe na činjenicu da je ugovor sklopljen. Ako o tim točkama ne bi postigli suglasnost, utvrdit će ih sud na temelju vođenih pregovora, shodno postojećoj poslovnoj praksi između

98

Page 99: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ugovaratelja i običaja. U ponudi mora biti jasno naznačena namjera sklapanja ugovora (animus contrahendi) I upravo se po toj namjeri ponuda razlikuje od reklame. Reklama nije ponuda nego poziv da se stavi ponuda. ZOO određuje da slanje kataloga, cijena i sl. te oglasi dani tiskom, televizijom i sl. nisu ponuda za sklapanje ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz tako učinjenih izjava volje. Ako netko na neki od poziva doista stavi ponudu, pošiljatelj ju je dužan prihvatiti, a ako je ne prihvati bez osnovanog razloga, odgovara ponuditelju za štetu koju je zbog neprihvaćanja ponude pretrpio. Ponuda je u pravilu neformalni akt, ali ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik mora također biti učinjena u tom obliku. Pisana ponuda mora biti potpisana od ovlaštene osobe. Iznimno će biti valjana i pisana ponuda koju potpiše neovlaštena osoba, ako je napisana na poslovnom papiru ponuditelja, ako je potpisana na uobičajeni način, ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba. ZOO zahtijeva od ponuditelja da ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrdi preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana. Iako propuštanje te obveze ne utječe na valjanost ugovora sklopljenog telefonom ili slanjem brzojava, ima za posljedicu odgovornost za time prouzročenu štetu ponuđeniku. Ponuditelj je vezan ponudom osim ako je svoju obvezu da održi ponudu isključio ili se isključenje može utvrditi iz okolnosti posla. Ponuda koja započinje svoj pravni život kao jednostrani akt pretvara se u jednostrani pravni posao onog trenutka kad stigne ponuđeniku i od tog trenutka ponuda se više ne može jednostrano opozvati. To znači da opoziv ponude vrijedi samo onda kad je stigao ponuđeniku prije ponude ili bar istodobno s ponudom i treba imati na umu da onog trenutka kada je ponuda stigla ponuđeniku još nije nastao ugovor. Ponuditelj je vezan ponudom do isteka roka koji je u ponudi naznačio. Ako ponuditelj nije odredio rok, a ponudu je poslao odsutnoj osobi, vezan je ponudom onoliko vremena koliko je potrebno da ponuda stigne ponuđeniku, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju, a u praksi je taj rok obično osam dana. Ako jedna strana umre ili izgubi poslovnu sposobnost prije prihvaćanja ponude, ponuda prema ZOO ne gubi učinak, osim ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili pravne naravi posla. Stoga, ako se ne radi o poslu s elementima strogo osobne naravi niti postoji koja druga od iznimaka, na mjesto ponuditelja i ponuđenika stupit će njihovi nasljednici odnosno zakonski zastupnici.

2. Prihvat

Prihvat ponude je pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda. Stoga prihvat, kao i ponudu mora dati sama strana osobno ili njezin zakonski ili ugovorni zastupnik. Iznimno će pod istim pretpostavkama kao i kod ponude, vrijediti prihvat koji je dala neovlaštena osoba. Budući da prihvatom ponude nastaje ugovor, prihvat mora sadržajno odgovarati ponudi. Stoga npr. izjava ponuđenika da ponudu prihvaća uz stanovite izmjene nije prihvat, nego odbijanje ponude, a sama izjava ponuđenika smatra se u tom slučaju novom ponudom. Sada ponuđenik postaje ponuditelj, a dosadašnji ponuditelj postaje ponuđenik. Sve što se tiče oblika prihvata jednako je kao i u obliku ponude, s tim da se prihvat može dati i konkludentnom radnjom, dok se ponuda u tom obliku nikada ne može dati. Npr. ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu ili učini neku radnju koja se na temelju ponude, međusobne poslovne prakse ugovaratelja ili običaja može smatrati prihvatom. Ipak, šutnja ponuđenika u načelu ne znači prihvaćanje ponude. Bez pravnog učinka je odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenoga ili neko drugo njegovo propuštanje (npr. ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor u određenom rolu i sl.) smatrati kao prihvaćanje. Iznimno će i šutnja ponuđenika značiti prihvat ako ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe, a ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Isto vrijedi i ako osoba koja se ponudila drugome izvršavati njegove naloge za obavljanje određenih poslova ili je obavljanje takvih poslova njezina poslovna djelatnost (otpremnik, odvjetnik, posrednik), a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem, dobiveni nalog odmah ne odbije. U oba slučaja kad

99

Page 100: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ponuda odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je ugovor sklopljen u ono trenutku kad je ponuda odnosno nalog stigao ponuđeniku. Ipak i za prihvat vrijedi iznimka glede slobode izbora oblika jer i prihvat treba dati u određenom obliku ako je takav oblik propisan ili u ponudi određen. Kao i ponudu danu telefonom ili brzojavom, izjavu o prihvatu danu na taj način treba potvrditi i preporučenim pismom. Na opoziv prihvata se analogno primjenjuju pravila koja vrijede za ponudu. Prema tome, prihvat se može povući samo ako ponuditelj primi izjavu o povlačenju prije izjave o prihvatu ili istodobno s njom.

3. Trenutak sklapanja ugovora

Budući da su ponuda i prihvat dva sastavna konstitutivna elementa ugovora, postavlja se pitanje u kojem je trenutku ugovor sklopljen, tj. kada nastupa perfekcija ugovora. U pravilu, ugovor je sklopljen u trenutku prihvata ponude. No pitanje koji je to trenutak, ovisi o tome radi li se o sklapanju ugovora među nazočnima, odnosno radi li se o tzv. distancijskom spajanju ponude i prihvata, tj. o sklapanju ugovora među odsutnima. a) sklapanje ugovora među nazočnima – strane su nazočne kada neposredno pregovaraju, što znači da se na izjavu odmah neposredno može dati protuizjava. Isto tako, strane su nazočne ako je jedna ili su obje predstavljene svojim zastupnicima, a oni su u situaciji da neposredno pregovaraju. Smatra se da su strane nazočne i onda kad ugovor sklapaju telefonski ili neposrednom radiovezom, ako se same strane ili njihovi zastupnici osobno nalaze kraj uređaja. Ponuda učinjena elektroničkim putem također se smatra ponudom nazočnoj osobi, ako postoji faktička mogućnost izravnog pregovaranja. Suprotno tome, ponuda telefaksom ne smatra se ponudom učinjenoj nazočnoj osobi. Kod sklapanja ugovora među nazočnima javljaju se dva pitanja: dokle je ponuditelj vezan za ponudu i kad je nastao ugovor među nazočnima. Ako je ponuditelj sam stavio rok ili iz okolnosti proizlazi da ponuđeniku pripada stanoviti rok za razmišljanje, tada je za ponudu vezan do isteka tog roka. U protivnom, ponuđenik se mora odmah bez odgađanja izjasniti prihvaća li ponudu. Ako se odmah ne izjasni, ponuditelj više nije vezan na ponudu, odnosno ponuda se smatra odbijenom. Ugovor među nazočnima sklopljen je odmah čim su pregovori pozitivno okončani, što znači da su se strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora. Konkretnije, ugovor među nazočnima sklopljen je u trenutku kad ponuđeni prihvati ponudu, ako je prihvat učinjen na vrijeme, tj. neposredno nakon isteka roka ili ako roka nije bilo, onda odmah. b) sklapanje ugovora među odsutnima – aa) distancijsko spajanje ponude i prihvata – prema današnjem shvaćanju strane su odsutne ako ugovor sklapaju, zapravo pregovaraju, tj. daju ponudu i odgovor na ponudu prepiskom. To znači da nije važno nalaze li se ugovorne strane u istim ili različitim geografskim mjestima. Ugovorne strane su odsutne i onda kad ugovor sklapaju preko glasnika jer glasnik nije zastupnik. Odsutne su i kad ugovor sklapaju brzojavom i telefaksom i u nekim slučajevima elektroničkim putem (e-mailom) Budući da su tada ponuda i prihvat međusobno udaljeni pa tu udaljenost treba svladati prije spajanja, uobičajeno je da se umjesto o sklapanju ugovora među odsutnima govori o distancijskom spajanju ponude i prihvata. bb) trenutak perfekcije ugovora – prema teoriji očitovanja ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuđenik očitovao da prihvaća ponudu. Po teoriji otposlanja ugovor je nastao u trenutku kad je ponuđenik poslao odgovor. Obje ove teorije su vrlo nepovoljne za ponuditelja jer ugovor nastaje u trenutku koji on ne može nadzirati, a ne može ni saznati da je ugovor doista nastao. Prema teoriji saznanja, ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuditelj saznao za sadržaj prihvata. Ova teorija je nepovoljna za ponuđenika jer bi ponuditelj uskratom primanja sadržaja ponude na znanje mogao zapravo onemogućiti sklapanje ugovora. Stoga je kod nas prihvaćena teorija primitka. Ugovor među odsutnima sklopljen je u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu. Nije važno je li ponuditelj saznao za prihvat. On je npr. mogao primiti pismo i ne pročitati ga nekoliko dana. Usprkos tome ugovor je sklopljen. Kod sklapanja ugovora među odsutnima može doći do opoziva izjave o prihvatu. Ako izjava o opozivu stigne prije prihvata ili ako opoziv i prihvat stignu istodobno, ugovor nije

100

Page 101: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

sklopljen. cc) zakašnjela dostava prihvata – ako prihvat ne stigne ponuditelju u zakonskom ili od ponuditelja ostavljenom roku, ponuditelj prestaje biti vezan svojom ponudom. Zakašnjeli prihvat može imati samo karakter nove ponude. No, može se dogoditi da pravodobno poslana izjava o prihvatu zakasni, ali bez krivnje ponuđenika (npr. krivnjom pošte) Ponuditelj bi mogao opravdano smatrati da je ponuda odbijena, a ponuđenik da je ugovor nastao. Stoga, ako je ponuditelj znao ili mogao znati da je izjava o prihvatu pravodobno odaslana (to se npr. vidi iz poštanskog pečata) mora odmah ili najkasnije prvog idućeg radnog dana poslije primitka izjave ili i prije primitka izjave, a nakon proteka roka za prihvaćanje ponude, obavijestiti ponuđenika da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom. U protivnom je ugovor nastao iako je prihvat zakasnio.

4. Sklapanje ugovora pristupanjem (adhezijom)

Adhezijsko sklapanje ugovora nastaje prihvaćanjem od jednog ugovaratelja već unaprijed utvrđenih i objavljenih poslovnih uvjeta drugog ugovaratelja (ponuditelja) I ovdje ugovor nastaje prihvatom ponude, samo se ponuda u tom slučaju ne dostavlja svakome pojedinom ugovaratelju, nego je upućena neodređenom broju osoba. Ponuditelj koji u svom redovitom poslovanju sklapa svakodnevno velik broj po sadržaju potpuno identičnih ugovora, izrađuje unaprijed svoje poslovne uvjete pod kojima nudi sklapanje ugovora. Ti poslovni uvjeti su nacrt sadržaja budućih ugovora. Određujući i objavljujući svoje poslovne uvjete, ponuditelj ih u obliku opće (generalne) ili stalne (permanentne) ponude upućuje neodređenom broju osoba. Time se postiže velika ušteda u vremenu jer potpuno otpada faza pregovora. Poslovni uvjeti su obično tiskani u obliku obrazaca. U prometu se razvilo tzv. formularno pravo unutar kojeg su se do danas izdiferencirali čak posebni ugovori. Tako npr. u adhezijskim ugovorima ponuditelj zahtijeva da se poslovni uvjeti navedeni u obrascu ugovora u cijelosti prihvate ili odbiju i ne dopušta izmjene. Naprotiv, u tzv. tipskim ugovorima ponuditelj u načelu dopušta i odstupanje od predloženih poslovnih uvjeta. Postoje i tzv. opći uvjeti poslovanja. To je u biti lista ugovornih klauzula iz koje strane prihvaćaju pojedine klauzule unoseći ih u svoje ugovore, a ponekad je dovoljno da se na njih jednostavno pozovu. ZOO ih naziva općim uvjetima ugovora i to su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u vrijeme sklapanja ugovora, predlaže drugoj ugovornoj strani. Mogu biti sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru ili da se ugovor na njih poziva. Njima se u biti dopunjuju posebne pogodbe iz ugovora koji se sklapa i imaju istu obvezujuću snagu kao i posebne pogodbe. Ako dođe do neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede posebne pogodbe. Opći uvjeti ugovora moraju biti objavljeni na uobičajeni način. Obvezuju ugovornu stranu koja im pristupa samo ako su joj poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Iako adhezijsko sklapanje ugovora ima golemih prednosti, ipak je činjenica da ovdje sadržaj ugovora diktira gospodarski jača strana. Zato danas u suvremenom pravu ima već čitav niz instrumenata kojima se štiti privredno slabija strana, u pravilu potrošači. Zakonom o zaštiti potrošača provedena je zaštita od nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima usklađena sa Smjernicom Europske unije. Preuzimanje istih odredbi u ZOO osigurala se zaštita, ne samo potrošača, nego i ostalih sudionika obveznopravnih odnosa (poglavito malih i srednjih poduzetnika) Na nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora prema ZOO iz 1978. bile su predviđene dvije pravne posljedice – ništetnost i pobojnost nepoštene odredbe. Sadašnja odredba ZOO određuje ništetnost kao jedinstvenu sankciju za nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora. Nepoštenim se odredbama u općim uvjetima ugovora smatraju one koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama u korist sastavljača općih uvjeta ili ugrožavaju svrhu sklopljenog ugovora. Pritom nije od utjecaja činjenica da su opći uvjeti ugovora odobreni od nadležnog tijela. Kod ocjene ništetnost uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, objekt činidbe (vrsta robe ili usluge) i ostale odredbe ugovora. Neće biti nepoštene, pa stoga ni ništetne, one odredbe općih uvjeta ugovora: a) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa, b) o kojima se prije sklapanja ugovora

101

Page 102: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, c) ako se odnose na predmet i cijenu te ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

5. Obvezno sklapanje ugovora

Ovdje se razumiju slučajevi u kojima su jedan ili oba ugovaratelja po zakonu dužni sklopiti određene ugovore (npr. opskrbljivanje građana vodom, strujom, plinom, zdravstvene i kulturne usluge i dr.) Obveznost se izražava bilo prihvatom ponude, bilo pak stavljanjem ponude. Npr. prema ZOO prijevoznik je na određenoj liniji dužan primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koje udovoljavaju objavljenim općim uvjetima. Obveznost se osim na sklapanje, može odnositi i na sadržaj ugovora. Tada propisi kojima se određuje sadržaj ugovora čine sastavni dio tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u skladu s njima. Obvezno sklapanje ugovora ipak ne narušava načelo dispozitivnosti. Ako pravni subjekt koji mora prihvatiti ponudu to ipak ne učini, ugovor nije nastao i tada će takav subjekt snositi određene administrativne posljedice, a bit će i odgovoran za štetu, ako je ona izravna posljedica neprihvaćanja ponude (npr. ako liječnik odbije pomoći bolesnom čovjeku)

6. Predugovor ili preliminar

Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Iz ove definicije ZOO izlazi da rok u kojem se strane obvezuju sklopiti glavni ugovor nije bitan element predugovora iako je preporučljivo da se on unese u predugovor. Ugovaratelji moraju točno znati dokle ih vremenski veže obveza za sklapanje glavnog ugovora. Predugovor je samostalan i potpun ugovor, samo se sadržaj njegove činidbe sastoji u sklapanju budućeg glavnog ugovora. S tog gledišta sklapanje glavnog ugovora izgleda kao varijanta obveznog sklapanja ugovora. Za pravovaljanost predugovora potrebno je da u njemu budu sadržani bitni sastojci glavnog ugovora, a to je potrebno da se može odrediti osnovni sadržaj glavnog ugovora. Razlozi za sklapanje predugovora mogu biti različiti (npr. poslodavac odluči da će za svoje radnike izgraditi stambenu zgradu, no nisu gotove sve predradnje jer nije izabrana konačna lokacija. Tada poslodavac može sklopiti predugovor s građevnom tvrtkom kojim se obvezuje da će za godinu dana sklopiti glavni ugovor o gradnji) Za predugovor vrijedi načelo neformalnosti. No, ako se za valjanost glavnog ugovora zahtijeva određeni oblik, tada se u tom obliku mora sklopiti i predugovor. Strane iz predugovora dužne su ispuniti svoju obvezu. Štoviše, ako se neka strana ustezala sklopiti glavni ugovor, druga strana ima pravo na tužbu. Sud će naložiti strani koja odbija pristupiti sklapanju glavnog ugovora da to učini u roku koji joj odredi. A ako i tada strana odbija sklopiti glavni ugovor, tada će presuda nadomjestiti glavni ugovor kad to bude moguće. Presuda neće npr. moći zamijeniti mjenicu, ali se u tom slučaju može zahtijevati naknada štete. Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predviđenoga za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana od kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen. Obveza na sklapanje glavnog ugovora gasi se istekom roka u kojem je trebao biti sklopljen. No, ta obveza se može ugasiti i prije isteka roka jer ZOO određuje da predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u vrijeme sklapanja. To znači da se kod predugovora predmnijeva tzv. clausula rebus sic stantibus, tj. da okolnosti ostanu takve kakve su bile u vrijeme sklapanja predugovora. Npr. ako osoba A sklopi s graditeljem predugovor kojim se obvezuju da će najkasnije za 6 mjeseci sklopiti glavni ugovor o preuređenju ordinacije osobe A u trosobni komforni stan, a ta ordinacija 3 mjeseca nakon sklapanja

102

Page 103: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

predugovora u potpunosti izgori jasno je da su se prilike toliko izmijenile da se obveza iz predugovora ugasila. Važno je istaknuti da nema retroaktivnosti glavnog ugovora. On proizvodi pravne učinke od dana njegova sklapanja, a ne od dana sklapanja predugovora.

XVII. VRSTE I TIPOVI UGOVORA U OBVEZNOM PRAVU

Uglavnom za klasifikaciju obveznih ugovora se koriste kriteriji sadržaja, oblika i kauze. Način razvrstavanja pravnih poslova vrijedi i za ugovore (formalni, neformalni, kauzalni, apstraktni itd)

1. Konsenzualni ugovori

Konsenzualni su ugovori koji nastaju već samim sporazumom ugovornih strana. Za nastanak ili perfekciju (punovažnost) konsenzualnih ugovora dovoljno je da se prihvati ponuda. Samim tim ugovor je nastao pa stoga za samu perfekciju ugovora nije potrebno ništa više dati ili učiniti. Konsenzualni ugovori su npr. prodaja, najam, zamjena, mandat itd. Npr. kupnja je nastala čim su se strane sporazumjele da će jedna drugoj prepustiti predmet, a druga za taj predmet platiti određenu cijenu. Sam čin predaje stvari i plaćanja cijene nije odlučna za nastanak kupnje, ali na temelju takvog sporazuma prodavatelj može zahtijevati od kupca plaćanje ugovorene cijene, a kupac može od prodavatelja zahtijevati izručenje stvari. Isto takav potpuno valjani ugovor bila bi i zamjena. Sama predaja stvari ne spada u akt sklapanja konsenzualnih ugovora, nego u akt ispunjenja ugovora. Kad prodavatelj preda stvar, on nije time tek sklopio ugovor o kupoprodaju, nego je predajom stvari ispunio svoju obvezu preuzetu iz kupoprodajnog ugovora. ZOO iz 1978. godine je praktički poznavao samo konsenzualne ugovore. Ta orijentacija se ne vidi samo iz definicija pojedinih ugovora (zajma, ostave itd.) nego je izražena i u Općem dijelu Zakona, točnije u odredbi koja je određivala da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. No, to nije značilo da za vrijeme važenja ZOO iz 1978. godine uopće nije bilo realnih ugovora. Sustav obveznog prava uspostavljen u ZOO poznaje uz konsenzualne i realne ugovore premda definicija ugovora koju daje upućuje na zaključak da su svi ugovori konsenzualni. Naime, ZOO određuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Za perfekciju ugovora ne treba ništa više osim sporazuma, ništa više osim očitovanja volje. No, s obzirom na činjenicu da ZOO, osim konsenzualnih priznaje i uređuje i nekoliko realnih ugovora, nije moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje jer je za nastanak realnog ugovora potrebna i predaja stvari.

2. Realni ugovori

Za realne ugovore je značajno da ne nastaju već u trenutku sporazuma, nego tek predajom stvari jednog ugovaratelja drugome. Stoga, dok kod konsenzualnih ugovora predaja stvari spada u ispunjenje ugovora, tj. u okvir ispunjenja ugovorom preuzetih obveza, kod realnih ugovora predaja stvari spada već u sklapanje ugovora, tj. u okvire nastanka ugovornih obveza. Možemo potvrdno odgovoriti na pitanje je li ZOO iz 1978. godine poznavao realne ugovore. Prije svega, ZOO iz 1978. nije uredio sve obveznopravne ugovore, nego samo one koji su instrument prometa roba i usluga. Ostali su bili prepušteni bivšoj republičkoj odnosno pokrajinskoj nadležnosti, izuzev onih koji su bili uređeni posebnim saveznim zakonima (npr. ugovori o prijevozu u pomorskom, zračnom i željezničkom prometu i dr.) Među ugovorima iz bivše republičke i pokrajinske

103

Page 104: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nadležnosti su npr. ugovor o darovanju i ugovor o posudbi koji su prema OGZ uređeni kao realni ugovori. Isto tako, ZOO iz 1978. je kod ugovora s kaparom sam probio načelo isključivog postojanja i priznavanja konsenzualnih ugovora jer se ugovor smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno. Stoga svaki konsenzualni ugovor sklopljen u režimu kapare se pretvara zapravo u realni ugovor. Prema ZOO iz 1978. realnim ugovorom se mogu smatrati također i ugovori o ostavi i uskladištenju. Prema ZOO realni su svi oni ugovori koji su i prema ZOO iz 1978. bili realni, s tim da je kao realan dodan još i ugovor o posudbi, a ugovor o darovanju može biti sklopljen i kao realan.

3. Tipologija ugovora u obveznom pravu

Obveznopravni ugovori usprkos različitosti i raznolikosti sadržaja imaju zajedničku karakteristiku koja se nalazi u tome da se takvim ugovorima jedna strana obvezuje drugoj na neko davanje, činjenje ili propuštanje, odnosno trpljenje. Konkretno, jedna strana se obvezuje drugoj ili obje uzajamno na neku činidbu. Osnovna i zajednička karakteristika obveznopravnih ugovora jest zasnivanje obveze ili obligacije. Daljnja zajednička karakteristika jest u tome da oni nastaju suglasnošću očitovanja volja, a to znači da kod njih dolazi do izražaja stranačka dispozitivnost glede postanka, jer ugovora nema, ako ga strane neće. Obligacijski građanskopravni ugovor ne može nastati po sili zakona. Dispozitivnost se isto tako očituje glede sadržaja. Poštujući stroge propise koji se odnose na bitne sastojke sadržaja, ugovorne strane su slobodne da odnose između sebe urede kako hoće, sve do granice mogućnosti i dopustivosti sadržaja. Odatle ono staro rimsko pravilo: pacta dant leges contrahentibus. To s druge strane znači da ugovor u načelu ne može djelovati prema trećima koji nisu sudjelovali u poslu. Treća zajednička karakteristika obveznopravnih ugovora jest da oni nastaju prihvatom ponude. Međutim, na području obveznog prava ne postoje samo i isključivo obligacijski ugovori, tj. ugovori koji smjeraju na zasnivanje obveze i protuobveze. Postoji i čitav niz poslova iz ruke u ruku, npr. kupnja za gotovo ili realna kupoprodaja, realno darovanje itd. U teoriji postoje pokušaji da se takvi ugovori, tj. dvostrani pravni poslovi za gotovo prikažu i postave kao obligacijski ugovori, tj. da ih se prikaže kao pravne poslove kojima je cilj zasnivanje obveze. Pritom se pokušavalo pomoću fikcija pronaći i najmanji vremenski spacium ili vremenski razmak u kojem egzistira obveza i protuobveza. No, takvi pokušaji su prilično nategnuti i nelogični i dovode do neuobičajenih rješenja. Osnovno je da strane u poslovima za gotovo ne namjeravaju zasnivati obveze, nego im je osnovni cilj izmijeniti činidbu i protučinidbu. Ako bi se npr. realna prodaja tretirala kao obligacijski ugovor, kupac bi u slučaju spora morao dokazivati da je platio kupovnu cijenu, iako nikad kod takve kupoprodaje prodavatelj ne izdaje priznanicu. No iako takvi ugovori ne smjeraju na zasnivanje obveze, iz njih proizlaze različite sekundarne zakonske obveze, što je inače karakteristično za mnoge obligacijske ugovore. U treću grupu poslova s područja obveznog prava spadaju poslovi kojima se ne zasnivaju obveze, niti se izmjenjuju činidbe, nego strane raspolažu na određeni način svojim subjektivnim obveznim pravima, a da pritom vrlo često uopće ne dovode do promjene identiteta obveznog odnosa (npr. cesija ili storno) Budući da se takvim poslovima raspolaže svojim pravom, takvi poslovi se zovu ugovorima o raspolaganju.

XVIII. POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Prava i obveze sudionika u obveznopravnom odnosu točno su fiksirane. Svaka je strana ovlaštena zahtijevati svoje pravo i svaka je dužna ispuniti svoju obvezu. No, osim toga postoje instituti kojima se pozicija jedne strane u obveznopravnom odnosu i to osobito vjerovnika još pojačava. Razlikuju se instituti osobnog i stvarnog pojačanja.

104

Page 105: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

A Stvarno pojačanje obveznopravnog odnosa

1. Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke

Ovaj pravni institut se u prošlosti zvao jamstvom, odnosno jemstvom, ali su ga neki upotrebljavali u značenju poručanstva, a drugi u značenju garancije za ispravno funkcioniranje stvari. U oba ZOO, starom i novom, jamstvom se naziva ugovor o jamstvu (poručanstvu), a umjesto jamstva u značenju odgovornosti za nedostatak činidbe, govori se o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja. Treći institut, pored ugovora o jamstvu i odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, jest jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija) Nedostaci na činidbi odražavaju se kao nedostaci samog objekta činidbe, a objekt činidbe može biti stvar ili pravo. Nedostaci na činidbi ukazuju se bilo kao faktične mane stvari (npr. stvar nema uobičajena ili ugovorna svojstva) ili kao pravni nedostaci (npr. preneseno pravo uopće ne postoji ili ne postoji u onom sadržaju i obujmu kako se to normalno moglo očekivati ili kako je bilo ugovoreno prilikom sklapanja ugovora) Odgovornost za faktične mane i pravne nedostatke objekta činidbe nužna je posljedica naplatnih pravnih poslova pomoću kojih se razmjenjuju jednake vrijednosti (činidba treba vrijednosno odgovarati protučinidbi) Kad postoje nedostaci na činidbi, ta vrijednosna ravnoteža se u većoj ili manjoj mjeri narušava i dovodi u pitanje ostvarenje cilja pravnog posla. Odgovornost za faktične mane i pravne nedostatke pokazuje da se pravni učinci naplatnog pravnog posla nisu potpuno ugasili samim ispunjenjem dužnih činidaba. Upravo s tog gledišta taj se pravni institut može sistematizirati u dijelu o pojačanju obveznopravnog odnosa. Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbe vrlo je važan institut obveznog prava i toliko je povezan sa svrhom naplatnih pravnih poslova da se odgovornost za nedostatke činidbe podrazumijeva u svakome takvom pravnom poslu. To znači da ta odgovornost spada u prirodne sastojke pravnih poslova (naturalia negotii) i uređena je dispozitivnim pravnim pravilima. Tako i ZOO određuje da ako ugovorne strane ne žele da ih tereti odgovornost za nedostatke činidbe, moraju njezino isključenje ili ograničenje posebno ugovoriti. Odgovornost za nedostatke činidbe u naplatnim pravnim poslovima pada na onog ugovaratelja koji je preuzeo obvezu da drugome preda stvar, odnosno da na drugoga prenese neko subjektivno pravo. Zbog svoje važnosti odgovornost za nedostatke činidbe izgrađena je kao opći institut obveznog prava i zato za nju vrijede neka opća načela, bez obzira na to u koju vrstu pravnih poslova spada određeni naplatni pravni posao. ZOO je to riješio pravnotehnički na specifičan način. ZOO je u poglavlju o učincima dvostranoobveznih ugovora unio i opće odredbe o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja. Radi se o odredbama čl. 357 koje određuju da: a) svaka strana kod naplatnih ugovora odgovara za materijalne i pravne nedostatke svog ispunjenja, b) odgovornost za pravne nedostatke uključuje i dužnost zaštite druge ugovorne strane od prava i zahtjeva trećih osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo (zaštita od evikcije), c) na navedene odgovornosti prenositelja (stvari ili prava) primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZOO o odgovornosti prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke prodane stvari, osim ako su za pojedine ugovore, predviđene posebne odredbe o toj odgovornosti (npr. ugovor o zajmu, zakupu, građenju, djelu) Odredbe ZOO iz 1978. nije bilo potrebno značajnije mijenjati jer njegove odredbe po svojoj strukturi i sadržaju u osnovi odgovaraju rješenjima koja se nalaze u Smjernici Europske unije iz 1994. Promjene se odnose na povećanje broja slučaja u kojima postoje nedostaci, isključenje obveze pregleda stvari ako je kupac potrošač te na produljivanje rokova za ostvarivanje prava iz odgovornosti za

105

Page 106: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

materijalne nedostatke. Kod ugovora koji nisu potrošački odredbe koje uređuju materiju materijalnih nedostataka su uz nekoliko iznimaka uglavnom dispozitivne naravi. Pojam potrošačkog ugovora dan je u čl. 402. st. 3. ZOO koji kaže da je potrošački ugovor onaj koji naravna (fizička) osoba kao kupac sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionane djelatnosti s naravnom ili pravnom osobom koja, kao prodavatelj, djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. To je slučaj kad pojedinac, fizička osoba kupuje za potrebe osobne potrošnje predmete koje u promet stavlja neka naravna ili pravna osoba u okviru svoje profesionalne ili gospodarske djelatnosti. a) opće pretpostavke odgovornosti – za ostvarivanje zahtjeva iz odgovornosti za nedostatke činidbe moraju se kumulativno ispuniti tri pretpostavke: naplatni pravni posao, materijalni nedostaci moraju postojati u trenutku prijelaza rizika na stjecatelja ili su posljedica uzroka koji je postojao prije tog trenutka, a pravni nedostaci u trenutku ispunjenja ugovora. Predmnijeva se da je nedostatak postojao u vrijeme prijelaza rizika ako se pojavi u roku od 6 mjeseci od prijelaza rizika, osima ako otuđivatelj ne dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari odnosno naravi nedostatka, stjecatelj nije znao niti morao znati za nedostatke. Vidi se da se ne traži da stjecatelj bude u bludnji. Ako bi se tražila stjecateljeva bludnja on bi morao dokazivati da je bio doveden u bludnju u slučaju kad tuži zbog nedostatka stvari. To bi značilo da je sam otuđivatelj znao za nedostatke. Otuđivatelj međutim odgovara za nedostatke ako oni objektivno postoje, bez obzira na to je li za njih znao ili nije. aa) odgovornost za materijalne nedostatke – slučajevi kada postoje nedostaci - ZOO je naveo sedam slučajeva u kojima postoje materijalni nedostaci: a) ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovitu uporabu ili za promet (npr. motor automobila uopće ne radi ili živežne namirnice nisu higijenski ispravne), b) ako stvar nema svojstva za posebnu uporabu za koju je stjecatelj pribavlja, a koja je bila ili morala biti poznata otuđivatelju (npr. umjesto da je pšenica sjemenska, ona je obična merkantilna), c) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene odnosno propisane (npr. vino nema ugovorenu kakvoću ili stvar nema svojstva koja bi trebala imati prema propisima o standardizaciji), d) ako predana stvar nije jednaka uzorku ili modelu na temelju kojih je ugovor sklopljen, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti, e) ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod stvari iste vrste i koja je kupac opravdano očekivao prema naravi stvari, posebno na temelju javnih izjava prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika putem reklama i sl. Ali ako je kupac na temelju izjava proizvođača ili njegova predstavnika očekivao određena svojstva stvari, nedostatak se ne uzima u obzir ako prodavatelj nije znao niti morao znati za te izjave, ili su iste bile opovrgnute prije sklapanja ugovora ili pak uopće nisu utjecale na odluku kupca da sklopi ugovor. Proizvođač nije samo ona koji je proizveo prodanu stvar već i uvoznik stvari te svaka druga osoba koja se predstavlja kao proizvođač stavljanjem svoga imena ili naziva, žiga ili druge oznake na stvar. f) ako je stvar nepravilno montirana, pod uvjetom da je usluga montaže bila predviđena ugovorm i g) ako je nepravilna montaža posljedica nedostatka u uputama za montažu. Odgovornošću za materijalne nedostatke opterećen je kod naplatnih pravnih poslova onaj ugovaratelj čija se obveza sastoji u predaji stvari i on odgovara za nedostatke ako su ispunjene pretpostavke odgovornosti. Prije svega odgovara se za one materijalne nedostatke koje je stvar imala u času prijelaza rizika na stjecatelja, tj. u času predaje i odgovornost će postojati makar otuđivatelj nije znao za nedostatke. Otuđivatelj će također odgovarati za materijalne nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na stjecatelja ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga (npr. životinja je bila zaražena bolešću prije predaje) U načelu se ne odgovara za mane stvari koje je stjecatelj mogao lako zapaziti, ali će se odgovarati i za takve nedostatke ako je otuđivatelj izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili je tvrdio da stvar ima određena svojstva ili odlike koje uistinu nema. Npr. kupac vidi da konj hramlje, ali prodavatelj tvrdi da je to posljedica krivo zakovane potkove.Slučajevi kad ne postoji odgovornost - odgovornosti za materijalne nedostatke neće biti: a) kad je stvar stečena besplatnim pravnim poslom, b) kad je stvar prodana na prisilnoj javnoj prodaji, c) kad su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati stjecatelju ili mu nisu mogli ostati nepoznati (npr. životinja šepa) Smatra se da nedostaci

106

Page 107: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nisu mogli ostati nepoznati ako bi ih brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom, istog zanimanja i struke kao stjecatelj, mogla lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari (predmnjeva na temelju čl. 402. st. 2. ZOO) Ova predmnjeva se ne primjenjuje na potrošački ugovor, što znači da je potrošač kao stjecatelj (kupac) oslobođen pregleda stvari odnosno da pregled stvari nije pretpostavka za ostvarivanje prava s naslova odgovornosti za materijalne nedostatke, d) kad je ugovorom isključena. No, ugovorna odredba o isključenju odgovornosti za materijalne nedostatke stvari bit će ništetna ako je nedostatak bio poznat otuđivatelju, a o njemu nije obavijestio stjecatelja, zatim kad je otuđivatelj koristeći se svojim posebnim monopolskim položajem nametnuo tu odredbu te kad se radi o potrošačkom ugovoru, e) kad se te odgovornosti odreknemo. Ali onaj koji se odrekao samo prava na raskid ugovora zbog nedostatka stvari, ostala prava zbog tih nedostataka zadržava. U tzv. averzionalnim poslovima, a to su oni u kojima se stvari stječu onako kako stoje ili leže (npr. kupnja uđuture) uzima se da se stjecatelj prešutno odrekao zahtjeva iz te odgovornosti, ali to vrijedi samo ako određena svojstva nisu posebno ugovorena. Npr. filatelist kupi od pošte dvije vreće starih kuverata s markama. Ovdje kupac očekuje da će naći neku vrijednu marku, ali ako ne nađe nikakve posebne marke, kupac neće moći podići zahtjev iz odgovornosti zbog nedostatka stvari. Naravno, druga je priča ako pošta jamči kupcu da u masi kupljenih maraka ima izvanrednih primjeraka. f) ako se nedostaci pokažu nakon što je proteklo dvije godine od predaje stvari, a kod potrošačkog ugovora 6 mjeseci (skriveni nedostaci) Kod prodaje rabljenih stvari (npr. automobila, motora i sl.) dopušteno je ugovoriti rok od jedne godine, a kod trgovačkih ugovora i kraći rok. Svi ovi rokovi mogu se ugovorom produljiti. Obveza pregleda i obavijesti - da bi se stjecatelj mogao koristiti pravima koja mu pripadaju s naslova odgovornosti za nedostatke stvari, dužan je tu stvar, čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti otuđivatelja u roku od osam dana. Kod trgovačkih ugovora obavijest se mora poslati bez odgađanja, tj. odmah nakon pregleda. Kod potrošačkih ugovora kupac nije dužan pregledati stvar niti je dati na pregled, ali je kod vidljivih nedostataka dužan obavijestiti otuđivatelja u roku od dva mjeseca od kada ih je otkrio, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača. Ako su obje strane nazočne pregledu, stjecatelj je dužan odmah dati svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka. Ako se nakon primitka stvari pokaže na njoj neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak) obavijest se mora poslati u roku od dva mjeseca, ali računajući od dana kad je nedostatak otkriven. Kod trgovačkog ugovora obavijest se mora odaslati bez odgađanja, tj. odmah po otkrivanju nedostatka. Kod potrošačkog ugovora rok je dva mjeseca od otkrivanja nedostatka. Svi rokovi i kod vidljivih i skrivenih nedostataka računat će se od predaje popravljene stvari, zamjene dijelova i sl. ako je zbog nedostatka došlo do popravljanja stvari, zamjene stvari ili dijelova. Važno je istaknuti da stjecatelj ne gubi pravo pozvati se na nedostatak stvari makar i nije ispunio svoju obvezu pregleda stvari i odašiljanja obavijesti u ovim rokovima te iako se nedostatak pokazao tek nakon proteka dvije godine, odnosno kod trgovačkih ugovora 6 mjeseci od predaje stvari, ako je otuđivatelju nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat. Ukoliko obavijest zakasni, pravilo je da se gube prava koja stjecatelju po osnovi odgovornosti za materijalni nedostatak pripadaju. No, ako pravodobno poslana obavijest zakasni ili uopće ne stigne primatelju, a poslana je preporučenim pismom, brzojavom, telefaksom ili na neki drugi pouzdan način, smatra se da je obveza slanja obavijesti ispunjena. Obavijest o nedostatku mora sadržavati detaljan opis nedostatka i poziv otuđivatelju da pregleda stvar samo ako se radi o trgovačkom ugovoru. Za ostale ugovore takva obveza ne postoji, ali bi se mogla ugovoriti. Sadržaj odgovornosti - onaj koji je pravodobno i uredno obavijestio o nedostatku može po vlastitom izboru koristiti jedno od ovih prava: a) zahtijevati da se nedostatak ukloni ili da mu se preda druga takva stvar bez nedostatka, tj. može ustrajati na ispunjenju ugovora, b) zahtijevati sniženje cijene, c) izjaviti da raskida ugovor, d) zahtijevati naknadu štete u svakom od tih slučajeva, uključivo štetu koju je zbog nedostatka pretrpio na

107

Page 108: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

drugim svojim dobrima. Izbor prava kojim će se koristiti prepuštena je stjecatelju, uz napomenu da pravo na naknadu štete može kumulirati sa svakim od ostalih prava. Koje će pravo stjecatelj izabrati u konkretnom slučaju, ne ovisi samo o njegovoj volji, nego o ispunjenju i nekih dodatnih pretpostavki. Uklanjanje nedostatka i zamjena stvari – ovo pravo je postavljeno alternativno – uklanjanje nedostatka ili predaja druge stvari bez nedostatka, a troškovi padaju na otuđivatelja. No, ako bi način uklanjanja nedostatka, odnosno predaja druge stvari bez nedostatka imao za posljedicu znatne neugodnosti za kupca (npr. višekratno dolaženje majstora u stan, nemogućnost uporabe stvari kroz duže vrijeme i sl.) on tada ima pravo na raskid ugovora ili razmjerno sniženje cijene. Uklanjanje nedostatka može se zahtijevati samo ako je nedostatak otklonjiv, što se prosuđuje u svakom konkretnom slučaju. Neotklonjivim bi se nedostatkom trebao smatrati i onaj čije otklanjanje zahtijeva pretjerano visoke troškove ili neuobičajeno velike napore. Zamjena stvari dolazi u obzir samo kod generičnih stvari. Uklanjanje nedostatka ili zamjena stvari mora se ispuniti u razumnom roku, u protivnom stjecatelj zadržava pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene. Sniženje cijene – zahtjev za sniženjem cijene (actio quanti minoris) usmjeren je na prilagodbu cijene smanjenoj vrijednosti stvari izazvanoj njezinim nedostacima. Ako strane sporazumno ne utvrde sniženje cijene, odlučuje sud stavljajući u odnos vrijednost stvari bez nedostatka s vrijednošću stvari s nedostakom u vrijeme sklapanja ugovora. Otkrije li se poslije postignutog sniženja cijene neki drugi nedostatak, stjecatelj može zahtijevati raskid ugovora ili novo sniženje cijene. Raskid ugovora – nedvojbenost stava zakonodavca in favorem negotii došla je do izražaja upravo u slučaju raskida ugovora zbog nedostatka stvari. Raskid ugovora dopušta se tek pošto su iscrpljenje sve mogućnosti za njegovo ispunjenje. Stoga se pravo na raskid (actio redhibitoria) može ostvariti samo ako je stjecatelj dužniku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Ako ni tada ne dođe do ispunjenja, ugovor se raskida po samom zakonu (ex lege) što znači da stjecatelj nije dužan dati još i izjavu o raskidu, a eventualna odluka suda je deklaratorne naravi. Raskid ex lege može stjecatelj spriječiti, ako bez odgađanja, a najkasnije sutradan, izjavi da ugovor održava na snazi. Rok je primjeren ako prema redovitom tijeku stvari i vrsti nedostatka kao i normalnim uvjetima, ostavlja dovoljno vremena za ispunjenje ugovora. Ugovor se može raskinuti i bez ostavljanja naknadnog roka ako je dužnik nakon obavijesti o nedostacima priopćio da neće ispuniti ugovor ili iz okolnosti konkretnog slučaja očito proizlazi da dužnik neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku (npr. takva stvar se više ne proizvodi i sl.) ili kad stjecatelj zbog kašnjenja dužnika ne može ostvariti svrhu sklapanja ugovora. Ako samo neki dio stvari ima nedostatke ili je predan samo dio stvari odnosno manja količina od ugovorene, raskid ugovora može se odnositi samo na taj dio odnosno manju količinu, osim ako stjecatelj ima opravdani interes da primi cjelinu ili predana stvar odnosno količina čine cjelinu. Slično rješenje vrijedi i kad je jednim ugovorom i za jednu cijenu obuhvaćeno više stvari ili skupina stvari. Pravo na raskid uskraćuje se kupcu samo ako je nedostatak neznatan, no u tom slučaju kupac zadržava sva druga prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke uključujući i pravo na popravljanje pretrpljene štete. Učinak raskida je između ostalog i obveza strana na povrat onoga što su primile na ime ispunjenja ugovora. Strana koja vraća stvar dužna ju je vratiti u stanju u kojem ju je primila. Ako je ne može vratiti ili ako je ne može vratiti u stanju u kojem ju je primila, gubi pravo na raskid ugovora, osim ako nemogućnost povrata nije izazvana njezinim ponašanjem, niti ponašanjem osobe za koju ona odgovara. Važno je naglasiti da strana koja je na taj način izgubila pravo na raskid ugovora, zadržava ostala prava s naslova odgovornosti za nedostatke stvari. Naknada štete – pravo na naknadu štete zahtijeva postojanje pretpostavaka odgovornost za štetu, a prije svega mora nastati šteta kao posljedica nedostatka stvari. Potencijalno su moguća tri tipa štete: a) damnum quoad rem ili šteta na samoj stvari – naziva se još i štetom zbog mane i neposrednom štetom. Prikladan je naziv i supstancijalna šteta i sastoji se u umanjenoj vrijednosti stvari. Karakteristično je za tu štetu da se može uspješno ukloniti korištenjem prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, posebice prava na sniženje cijene,

108

Page 109: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

uklanjanjem nedostatka i predajom druge stvari bez nedostatka. Stoga se ne može ostvariti kumulativno s pravima zbog nedostatka. b) damnum circa rem ili šteta u vezi s kupljenom stvari – riječ je o štetama koje su posljedica imovinskih dispozicija kupca, pravnih i faktičnih, poduzetih na temelju povjerenja u odsutnost nedostatka, a koje su se pokazale nepotrebnima, beskorisnima pa i štetnima. Nazivaju se još i štetama zbog povjerenja. Obuhvaćaju troškove transporta, čuvanja, uskladištenja, montaže, preradbe i druge troškove u vezi sa stvari, zatim štete zbog zastoja ili smanjenja opsega proizvodnog procesa, naknadu štete trećima zbog zakašnjenja ili neisporuke stvari, naknadu isplaćene ugovorne kazne, izmaklu korist te apstraktne i konkretne štete u slučaju raskida ugovora. Bitna im je značajka da se ne mogu popraviti uklanjanjem nedostatka, naknadnom isporukom stvari bez nedostatka, sniženjem cijene ili naknadom štete navedene pod a. Upravo zato se mogu ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka i neposrednom štetom. c) damnum extra rem ili šteta na drugim pravnim dobrima kupca izvan kupljene stvari – pod drugim pravnim dobrima valja razumjeti osobu i imovinu kupca i uključuje sve vrste pravno-relevantnih šteta na tim dobrima. Naziva se popratnom (pratećom), refleksnom, štetom od mane, štetom kao posljedicom mane, sekundarnom, sporednom i posrednom štetom. Može se zahtijevati kumulativno s pravima zbog nedostatka i štetama i pod a i pod b. Odgovornost za materijalne nedostatke i odgovornost za štetu su dva zasebna pravna instituta, svaki sa svojim zasebnim pretpostavkama, odnosno pravilima. Stoga, zahtjev iz odgovornosti za štetu je samostalan zahtjev koji se može, ali i ne mora, pojaviti usporedo sa zahtjevima iz odgovornosti za materijalne nedostatke. ZOO je upravo pošao od takva stajališta pa je propisao da kupac ima pravo na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima i to bez obzira na činjenicu je li došlo do naknadnog ispunjenja, sniženja cijene ili raskida ugovora. ZOO iz 1978. je imao drukčije rješenje i određivao je da se samo za popratne štete odgovara prema općom pravilima o odgovornosti za štetu. Za ostale štete zbog nedostatka stvari, osim što se kupcu, odnosno stjecatelju stvari jamčilo pravo na naknadu štete uz svako od prava s naslova materijalnog nedostatka stvari (sniženje cijene, ispunjenje ugovora i raskid ugovora) nije predviđeno prema kojim će se pravilima prosuđivati odgovornost za štetu. U sudskoj praksi prevladalo je stajalište prema kojem kupac koji nije uredno i pravodobno obavijestio prodavatelja o nedostatku stvari, gubi i pravo na naknadu štete, što će reći sve štete osim popratnih. U obrazloženju stajališta istaknuto je da je pravo na naknadu štete u tolikoj mjeri povezano s pravinma iz odgovornosti zbog nedostatka da je obavijest o nedostatku neminovno pretpostavka i za naknadu štete. Stoga obavijest o nedostatku nije bila pretpostavka za naknadu popratne štete koja se prosuđivala prema općim pravilima o odgovornosti za štetu. Unošenjem uredne i pravodobne obavijesti o nedostatku, iz instituta odgovornosti za materijalne nedostatke, u krug pretpostavaka odgovornosti za štetu zbog nedostatka, stvorena su zapravo, mimo zakona, posebna pravila o odgovornosti za štetu, različita od općih pravila o odgovornosti za štetu. Time su nastupile dvije značajne posljedice na štetu stjecatelja stvari s nedostatkom. Automatski je skraćen rok zastare za naknadu štete s tri godine na šest mjeseci koliko je iznosio krajnji rok za obavijest o nedostatku. S druge strane, napušteno je načelo da rok zastare teče od saznanja za štetu, što je dovodilo do apsurdnog rezultata da šteta, ako nastupi nakon šest mjeseci, ali još uvijek u okvirima zakonskog zastarnog roka, zastaruje prije nego što je nastala (npr. crijep se zbog smrzavanja raspadne nakon dvije godine od kupnje i isporuke) Propisavši primjenu općih pravila odštetne odgovornosti na sve štete koje mogu nastati zbog nedostatka stvari, ZOO je razdvojio institut odgovornosti za materijalne nedostatke, od instituta odgovornosti za štetu i njihovu primjenu vezao za njihove autonomne pretpostavke. No, valja voditi računa o tome da se naknada štete na samoj stvari (damnum quoad rem) ne može zahtijevati kumulativno sa zahtjevima iz odgovornosti za materijalne nedostatke. Rok za ostvarivanje prava – stjecatelj stvari koji je pravodobno obavijestio otuđivatelja o nedostacima na njoj, može ostvarivati svoja prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke u roku dvije godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti o nedostacima. Iznimno, moguće je i nakon tog roka ostvarivati svoja prava ako je

109

Page 110: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

otuđivatelj postupao prijevarno (npr. čvrsto je obećavao isporuku nove stvari do koje nije došlo) Ako je stjecatelj promašio rok, ali još nije platio cijenu, moći će, ako je pravodobno obavijestio o nedostacima, zahtijevati sniženje cijene ili naknadu štete kao protuzahtjev otuđivatelju da mu se isplati cijena. Rok od dvije godine je prekluzivan. Jamstvo za ispravnost prodane stvari (garancija) – kod prodaje vrijednijih proizvoda, ugovorne strane obično unose u ugovor tzv. klauzulu o jamstvu ili garanciji, a takve klauzule imaju različit sadržaj. U njima se obično jamči ispravnost, odnosno ispravno funkcioniranje prodane stvari u određenom roku od dana predaje i besplatan popravak ili zamjena stvari u slučaju njezine neispravnosti u jamstvenom roku. ZOO je uredio odgovornost za ispravnost stvari kad je prodavatelj kupcu u tu svrhu predao jamstveni (garancijski) list. No jamstvo obvezuje i ako je dano u nekom drugom obliku, npr. usmenom izjavom, popratnim reklamiranjem i sl. Kupac je ovlašten zahtijevati da mu jamstvo bude izdano u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju koji je njemu dostupan. Odgovornost se ne ograničuje samo na tzv. tehničku robu kao što je bilo prema ZOO iz 1978. Naprotiv, moguća je za stvari bilo koje naravi i vrste. Odredbe o jamstvu za ispravnost prodane stvari dispozitivne su naravi, one daje mogućnost, a ne nameću obvezu prodavatelju, odnosno proizvođaču. Smisao tih odredaba je u propisivanju pravnih učinaka za slučaj da proizvođač odnosno prodavatelj kupcu jamči za ispravnost prodane stvari u određenom vremenu. U jamstvu moraju biti navedena prava kupca, pojedinosti za njihovo ostvarenje, trajanje i teritorijalno važenje jamstva te ime i adresa izdavatelja jamstva. Isto tako, mora se navesti da jamstvo ne utječe na ostala prava kupca koja mu pripadaju po drugim pravnim osnovama (npr. po osnovi odgovornosti za materijalni nedostatak ili odgovornosti za neispravan proizvod) ZOO određuje da će jamstvo biti valjano iako u njemu ne bi bili navedeni spomenuti podaci i prava. Odgovornost se sastoji u tome da u slučaju da stvar nije ispravna, kupac može zahtijevati da mu se stvar popravi u razumnom roku ili ako se to ne učini, da mu se umjesto nje preda druga stvar koja je ispravna. To pravo se može ostvarivati tijekom jamstvenog roka bez obzira na to kad se nedostatak pojavio. Ako je jamstvo dao proizvođač, kupac je ovlašten zahtijevati popravak odnosno predaju druge ispravne stvari, kako od prodavatelja tako i od proizvođača. Ako je prodavatelj dao jamstvo za ispravnost prodane stvari, kupac može ove zahtjeve uputiti samo prodavatelju. Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari za vrijeme dok je stvar bila na popravku odnosno do njezine zamjene. Po sudskoj praksi, odgovornost prodavatelja i proizvođača (kad je proizvođač dao jamstvo) za ispravnost prodane stvari je solidarna. Jamstveni rok se produljuje koliko je trajao (manji) popravak stvari odnosno onoliko koliko je kupac bio lišen uporabe stvari, a u slučaju zamjene ili većeg (bitnog) popravka, jamstveni rok teče iznova počevši od zamjene, odnosno vraćanja stvari s popravka. Isto vrijedi i u slučaju zamjene ili bitnog popravka samo nekog dijela stvari. Trošak prijevoza stvari radi popravka ili zamjene, kao i rizik za propast i oštećenje stvari za to vrijeme, pada na prodavatelja, odnosno proizvođača. Ako prodavatelj u razumnom roku ne popravi ili ne zamijeni stvari, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene i u oba slučaja pravo na popravljanje pretrpljene štete. Prava kupca po osnovi jamstva gase se nakon isteka godine dana od dana kad je zatražio popravak ili zamjenu stvari i taj rok se treba uzeti kao krajnji za podizanje tužbe radi ostvarenja tih prava, stoga je taj rok prekluzivan. Prestankom odgovornosti proizvođača prema kupcu prestaje odgovornost proizvođača pojedinih dijelova stvari prema proizvođaču stvari. Riječ je o slučaju kad je u izradi stvari sudjelovalo više samostalnih proizvođača pojedinih dijelova stvari. Odredbe o jamstvu vrlo su srodne odredbama o materijalnim nedostacima stvari, jer neispravnost redovito podrazumijeva neku vrstu nedostatka stvari. Ipak, prema ZOO pravila o jamstvu za ispravnost stvari ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari. Iz toga bi se moglo zaključiti da je odnos između tih dvaju instituta postavljen tako da je primjena pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke u biti podredne naravi. S gledišta mogućnosti zaštite interesa kupca njemu stoje na raspolaganju, ali samo prema prodavatelju, pravila dvaju instituta – o jamstvu za neispravnost stvari i o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari. Valja

110

Page 111: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

istaknuti da instituti odgovornosti za materijalne nedostatke i za ispravnost prodane stvari treba razlikovati od instituta odgovornosti za neispravan proizvod iako su ovi pojmovi u svojem uobičajenom značenju sadržajno gotovo identični. Ipak, njihova značenja su u ovim institutima posve različita. Kad se kod odgovornosti za materijalne nedostatke i kod odgovornosti za ispravnost stvari govori o nedostatku odnosno neispravnosti stvari onda se ponajprije misli na nepostajanje uporabnih i funkcionalnih svojstava stvari koja bi ona morala imati za redovitu ili posebnu uporabu. Kod instituta odgovornosti za neispravan proizvod pod neispravnošću se misli na nesigurnost proizvoda pa se kaže da je proizvod neispravan ako ne pruža onu sigurnost koja se od određenog proizvoda opravdano očekuje.bb) odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) – odgovornost za pravne nedostatke postoji kod naplatnih pravnih poslova, ali je za nastanak te odgovornosti važan trenutak ispunjenja ugovora, a ne trenutak predaje stvari jer se ne mora uvijek raditi o predaji stvari. Odgovornost za pravne nedostatke javlja se prije svega kad je prenositelj trebao prenijeti pravo vlasništva na stvari, a nije bio vlasnik. Tu ne dolazi u obzir stjecanje vlasništva od nevlasnika gdje se vlasništvo stječe povjerenjem u promet. Odgovornost postoji i onda kad je trebalo prenijeti stvar slobodnu od tereta, a pokaže se da na stvari postoji neko pravo u korist trećega (npr. služnosti, založno pravo i sl.) Stoga, odgovornost za pravne nedostatke javlja se ne samo kad pravo koje je trebalo prenijeti uopće ne postoji, nego i onda kad pravo koje se prenosi doduše postoji, ali je opterećeno u korist trećih, a trebalo ga je prenijeti u potpunom opsegu, tj. bez tereta. I kod odgovornosti za pravne nedostatke traži se da stjecatelj za njih nije znao niti morao znati niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Odgovornost za pravne nedostatke poznata je pod nazivom zaštita od evikcije. Sam naziv evikcija dolazi odatle što se kod pravnih nedostataka obično radi o tome da otuđivatelj ne prenese na stjecatelja vlasništvo stvari pa se zato protiv stjecatelja pojavi treća osoba (vlasnik) koji stjecatelju stvar sudskim putem oduzme ili evincira. Evikcija znači svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svoga prava isključuje ili ograničuje stjecatelja u ostvarivanju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja. Stoga prenositelj odgovara ako na prenesenoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje stjecateljevo pravo, a o čijem pravu stjecatelj nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom. ZOO nameće ugovaratelju odgovornost za pravne nedostatke ispunjenja i dužnost zaštite druge strane od prava i zahtjeva trećih osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo. Ako se radi o nekom drugom pravu (npr. o tražbini) prenositelj mora jamčiti da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje. Jednako kao kod odgovornosti za materijalne nedostatke, ZOO upućuje na odgovarajuću primjenu propisa o odgovornosti prodavatelja za pravne nedostatke prodane stvari odnosno prava. Odgovornost za evikciju postoji ne samo onda kad treći, kao vlasnik, oduzme preko suda stvar od stjecatelja ili mu ospori postojanje prava stečenog po ugovoru. Dovoljno je da je na bilo koji način sa sigurnošću ustanovljeno da trećemu zaista pripada pravo te da je treći spreman to pravo i preko suda ostvariti. Tada stjecatelj može protiv otuđivatelja postaviti zahtjev iz odgovornosti za evikciju. No ako treći tuži stjecatelja, stjecatelj može obavijestiti otuđivatelja o parnici (notifikacija) pa da otuđivatelj pokuša pobiti zahtjev treće osobe. Ako se stjecatelj, ne obavještavajući otuđivatelja, upustio u parnicu s trećim i spor izgubio, nije samim time izgubio prava iz odgovornosti za evikciju, osim ako otuđivatelj dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev treće osobe. Odgovornost zbog evikcije postoji i onda kad je stjecatelj po nekoj drugoj pravnoj osnovi ponovno stekao istu stvar. Npr. A kupi od B-a C-ovu stvar opravdano držeći da B prodaje svoju stvar. Nakon toga A naslijedi C-a i tako postane vlasnikom one stvari koju je ranije kupio od B-a. Odgovornost za pravne nedostatke činidbe može se ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti. No, odredba ugovora o isključenju ili ograničenju te odgovornosti bit će ništetna ako je u vrijeme sklapanja ugovora prenositelju bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat nedostatak u njegovom pravu.

111

Page 112: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Sadržaj i ostvarivanje odgovornosti – kad se pokaže da treća osoba polaže neko pravo na stvar, bez obzira na to je li već tužila, stjecatelj je o tome dužan obavijestiti otuđivatelja, osim ako je to već njemu poznati, i postaviti svoj zahtjev. Zahtjev se sastoji od poziva otuđivatelju da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega ili da stjecatelju isporuči drugu stvar koja nije opterećena pravnim nedostatkom (ovaj zathjev dolazi u obzir samo kod generičnih stvari) Ako otuđivatelj ne udovolji zahtjevu stjecatelja, a treći (vlasnik stvari) oduzme preko suda stvar stjecatelju, ugovor se po samom zakonu raskida (slučaj potpune evikcije) Ako nije došlo do oduzimanja stvari, ali je stjecateljevo pravo umanjeno ili ograničeno pravima trećega na toj stvari (tzv. djelomična evikcija) stjecatelja može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene. Ako je stjecatelj zahtijevao da prenositelj u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega, pa ovaj tome ne udovolji, stjecatelj može raskinuti ugovor ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora. Bez obzira što stjecatelj odluči, on može uza svako od njih istaknuti i zahtjev za naknadu pretrpljene štete. Jedino ako je u vrijeme sklapanja ugovora znao za pravo trećega, neće imati pravo na naknadu štete, ali mu ostaje pravo na povrat cijene odnosno njezino sniženje. Ostvarivanje prava iz odgovornosti za pravne nedostatke razlikuje se od izloženog ako je pravo trećega očito osnovano. Tada se dopušta stjecatelju da bez obavijesti otuđivatelja i bez parnice s trećim prizna pravo trećega, a da zbog toga ne izgubi prava iz odgovornosti ta evikciju. Ako je stjecatelj pritom isplatio trećemu izvjesni iznos novca da bi treći odustao od svog prava, otuđivatelj se može osloboditi odgovornosti za evikciju ako stjecatelju naknadi isplaćenu svotu i eventulano pretrpljenu štetu. Prava po osnovi odgovornosti za pravne nedostatke činidbe gase se istekom roka od godine dana od dana saznanja za prava trećega. No, ako je unutar te godine treća osoba pokrenula spor protiv stjecatelja, a ovaj pozvao otuđivatelja da se u spor umiješa na njegovoj strani, stjecateljeva prava se gase tek kad istekne šest mjeseci od dana pravomoćnosti sudske odluke.

2. Prekomjerno oštećenje (Laesio enormis)

Ako dođe do narušenja vrijednosne ravnoteže činidbe i protučinidbe u određenoj, zakonom predviđenoj mjeri, pravni poredak će reagirati određenim sankcijama. Prije ZOO obvezno pravo je sankcioniralo povredu tog načela samo u slučaju da jedna strana nije primila ni polovicu od onoga što je dala drugoj strani (tzv. prikrata preko polovice vrijednosti – laesio ultra dimidium) ZOO kao i ZOO iz 1978. ima drugo mjerilo za prekomjerno oštećenje. Ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora, ako za pravu vrijednost tada nije znala niti morala znati. Stoga je prekomjerne oštećenje očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe. Pretpostavke za ostvarenje odgovornosti za prekomjerno oštećenje su: a) naplatni posao, b) očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe u trenutku sklapanja ugovora i c) oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost činidbe. Npr. prodaja kopije slike za koju se kasnije ispostavi da je vrlo skupi original. Prodavatelj može postaviti zahtjev za poništaj kupoprodaje zbog prekomjernog oštećenja. Učinak prekomjernog oštećenja – prekomjerno oštećenje je jedan od razloga pobojnosti pravnih poslova. Ako se ispune gore navedene pretpostavke, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora kojim je ostvareno prekomjerno oštećenje. Posljedica ugovora bit će uspotava prijašnjeg stanja (restitutio in integrum) Protivna strana ima pravo ponuditi dopunu prave vrijednosti i ugovor tada ostaje na snazi, tj. strana protiv koje je zahtjev uperene kod prekomjernog oštećenja ima tzv. alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) Strana koja je oštećena ne može zahtijevati nadoplatu do prave vrijednosti, nego samo poništaj ugovora. Pravo na poništaj ugovora prestaje godinu dana nakon njegova sklapanja. Poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati ako se radi o besplatnim ugovorima, ugovorima na sreću, javnoj prodaji i onim naplatnim

112

Page 113: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ugovorima kod kojih je viša cijena za stvar dana iz osobite naklonosti. Zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati ni poništaj ugovora o nagodbi. Za razliku od ZOO iz 1978., sadašnji ZOO ne dopušta ni poništaj trgovačkog ugovora zbog prekomjernog oštećenja. ZOO definira trgovačke ugovore kao one koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Zakon o trgovačkim društvima definira trgovca kao pravnu ili fizičku osobu koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Razumije se da odgovornosti za prekomjerno oštećenje nema ako se prava vrijednost više ne može ustanoviti. Posebno je pitanje mogu li se strane odreći prava na poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja. ZOO ističe da odricanje unaprijed od toga prava nema pravni učinak i time se štiti gospodarski slabija strana.

3. Kapara (arrha)

Kapara je iznos novca ili određena količina drugih zamjenljivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza iz ugovora. Prema ZOO ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, osim ako su strane ugovorile nešto drugo. Prema svojoj pravnoj naravi, kapara je sporedni realni ugovor koji služi ponajprije kao znak da je ugovor sklopljen (arrha confirmatoria) Npr. A kupuje pokućstvo od B-a za 20 000 kuna. Ugovor je perfektan. Ako A dade B-u kaparu od 5 000 kuna, to je samo znak da je kupoprodajni ugovor sklopljen. Stoga se ne može dati kapara, a onda sklopiti ugovor. Druga funkcija kapare je u tome da ona služi kao sigurnost da će se ugovorne obveze ispuniti. Ako se ugovor ispuni, kapara će se ako je istovrsna s ugovornom činidbom, uračunati u činidbu. No ako kapara nije istovrsna s činidbom, ako se ugovor ispuni, kapara će se morati vratiti. Kapara se također mora vratiti ako strane sporazumno raskinu ugovor, zatim ako do ispunjenja ugovora nije došlo zbog uzroka za koji nijedna strana ne odgovara (npr. zbog više sile) Ali kapara se mora vratiti i onda kad su obje strane krive zbog neispunjenja ugovora. Ukoliko je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može izabrati jednu od tri mogućnosti: a) zahtijevati, ako je to još moguće, ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se kao i kod ispunjenja bez zakašnjenja, uračunava ili vraća. b) zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora pri čemu se kapara može uračunati u naknadu štete ili vratiti. c) zadovoljiti se primljenom kaparom. Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana ima također na izboru tri mogućnosti: a) zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, i naknadu štete zbog zakašnjenja. Kapara se uračunava ili vraća. b) zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja ugovora i povrat kapare i c) zahtijevati vraćanje dvostruke kapare. Na zahtjev zainteresirane strane sud može smanjiti pretjerano veliku kaparu (moderatio arrhae) Kod djelomičnog ispunjenja ugovora sudbina kapare je drukčija. Tada vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego samo zahtijevati ispunjenje preostalog dijela obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja ili umjesto toga, zahtijevati samo naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja. U oba slučaja se kapara uračunava u naknadu štete. Ako vjerovnik raskine ugovor i vrati dužniku ono što je primio na ime djelomičnog ispunjenja, tada se sudbina kapare ravna prema odredbama koje važe kad je za neispunjenje ugovora kriva druga strana. Kapara ima u sebi stanovitih kaznenih elemenata jer kapara ne služi samo pojačanju obveznog odnosa, nego je ona istodobno i instrument za jačanje ugovorne discipline. Kapara se može ugovoriti i kao odustatnina i to će biti slučaj kad se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od ugovora. Odustane li strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je vraća u dvostrukom iznosu. Ako kapara nije ugovorena kao odustatnina, strana koja ju je dala ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu suugovaratelju, niti to može učiniti druga strana povratom dvostruke kapare.

113

Page 114: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

4. Pravo zadržavanja (ius retentionis)

Pravo zadržanja ili pridržaja ovlaštenje je vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude ispunjena tražbina. Temeljna funkcija ovog instituta je ojačati vjerovnikov položaj psihološkim pritiskom na dužnika da svoju obvezu na vrijeme i u potpunosti ispuni. Instrument ovog pritiska je ovlaštenje vjerovnika da dužnikovu stvar zadrži sve dok mu dužnik ne isplati njegovu tražbinu. Pozitivnopravni pojam prava zadržanja u našem obvezno pravu razlikuje se od općeg pojma prava zadržanja. Razlika se sastoji u tome što prema ZOO vjerovnik (retinent), osim ovlaštenja da zadrži dužnikovu stvar, ima i ovlaštenje naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik. Uzimajući u obzir navedeno, pravo zadržanja prema ZOO, možemo definirati kao ovlaštenje vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži do ispunjenja tražbine te da se, ako ispunjenje izostane, naplati iz njezine vrijednosti. Ovlaštenje vjerovnika da se iz zadržane stvari naplati karakteristično je za pravo zadržanja u trgovačkom pravu. Stoga se može reći da je pojam prava zadržanja prema ZOO sinteza elemenata prava zadržanja iz građanskog i trgovačkog prava. Zbog tako koncipiranog prava zadržanja, osobito zbog ovlaštenja vjerovnika da se može namiriti iz vrijednosti zadržane stvari, postavilo se pitanje nije li pravo zadržanja po svojoj pravnoj naravi, stvarno, a ne obvezno pravo. Postoje mišljenja da je pravo zadržanja doista stvarno pravo koje je po svojim karakteristikama blisko založnom pravu. No, osnovano se upućuje i na razlike između tih dvaju prava. Npr. pravo zadržanja prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari, dok založno pravo u takvom slučaju ne prestaje, pravo zadržanja je neprenosivo, dok založno pravo jest, pravo zadržanja nastaje ex lege, dok založno pravo u pravilu nastaje ugovorom. Osim općih normi, ZOO sadrži i posebne odredbe o tom pravu kod pojedinih ugovora. Tako npr. kod ugovora o ugostiteljskoj ostavi ugostiteljska trgovačka društva, radnje i pojedinci koji primaju goste na noćenje imaju pravo zadržati stvari koje su gosti donijeli do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale usluge. Kod ugovora o djelu izvođač ima pravo zadržanja na stvarima koje je napravio, popravilo ili koje mu je naručitelj predao u vezi s dijelom, radi osiguranja naplate naknade za rad, utrošeni materijal i ostalih tražbina. Slične odredbe postoje i kod ugovora o pravu zadržanja kod ugovora o trgovinskom zastupanju i ugovora o kupoprodaji. Iz definicije prava zadržanja ističu se njegovi ključni elementi, tj. stvar na jednoj strani i tražbina na drugoj strani i na njih su usredotočene pretpostavke prava zadržanja.a) stvar – objektom prava zadržanja mogu u načelu, biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Vjerovnik nema pravo zadržanja na stvarima koje su iz dužnikova posjeda izašle protiv njegove volje (silom, ukradene i sl.) ali suprotno rješenju ZOO iz 1978. vjerovnik ima pravo zadržanja na stvarima koje su vjerovniku predane na čuvanje ili posudbu. Stvari osobne naravi, kao punomoć dobivena od dužnika, druge njegove isprave, iskaznice, dopisi i sl. također ne mogu biti objektom prava zadržanja. Osim ovih stvari, generalno se od prava zadržanja izuzimaju stvari koje se ne mogu izložiti prodaji, što je logično s obzirom na sadržaj i svrhu prava zadržanja. Zakonsku stilizaciju odredbe da vjerovnik može zadržati dužnikovu stvar koja se nalazi u njegovim rukama treba shvatiti u smislu da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti vjerovnika, odnosno u njegovom neposrednom posjedu. Sintagma dužnikova stvar upućuje na zaključak da stvar mora biti u dužnikovom vlasništvu. b) tražbina – osnovna pretpostavka je da tražbina mora biti dospjela, što znači da je nastupio trenutak od kojega vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Iznimno vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu, ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje (insolventan) Sama insolventnost nastupa zbog prezaduženosti ili zbog nelikvidnosti. U teoriji se takvo pravo zadržanja naziva pravo zadržanja u nuždi ili nevolji. Iako ZOO to posebno ne naglašava, razumije se da tražbina mora biti utuživa, što znači da naplata tražbine iz zastarjelih odnosno prirodnih obveza (oklada, kocka) ne može biti osigurana pravom retencije. Implicite se može iz ZOO razabrati da će tražbina najčešće biti novčanog karaktera, no to ne mora nužno biti jer ZOO govori o ispunjenju, a ne naplati tražbine. Nije odlučno iz koje vrste pravnog odnosa tražbine potječe

114

Page 115: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

(ugovora, odgovornosti za štetu ili bilo kojeg drugog obveznog odnosa) ZOO ne zahtijeva da vjerovnikova tražbina i stvar koja se zadržava potječu iz istog pravnog odnosa (tzv. koneksitet, što je OGZ zahtijevao) Stoga se stvar može zadržati zbog različitih osnova (dispari causa) što je inače uobičajena karakteristika prava zadržanja u trgovačkom pravu.c) ostvarivanje – pravo zadržanja ima dva ovlaštenja u svom sadržaju. Jedno je zadržati dužnikovu stvar, a drugo naplatiti se iz vrijednosti zadržane stvari. Ovlaštenje da se dužnikova stvar zadrži, ostvaruje se neprekidnom faktičnom vlasti na stvari sve do ispunjenja tražbine. Gubitkom faktične vlasti na zadržanoj stvari gubi se i pravo zadržanja. Ovlaštenje na naplatu vrijednosti zadržane stvari vjerovnik ostvaruje na isti način kao i založni vjerovnik. No, prije nego pristupi ostvarenju naplate, dužan je o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika. d) prestanak – pravo zadržanja prestaje: a) isplatom tražbine, oprostom duga, prijebojem, novacijom, b) sjedinjenjem (confusio), c) gubitkom faktične vlasti na stvari, što uključuje napuštanje stvari i dobrovoljno vraćanje stvari dužniku, d) davanjem odgovarajućeg osiguranja tražbine jer je u tom slučaju vjerovnik dužan vratiti stvar dužniku. Postoje različita gledišta na prestanak prava zadržanja ako u međuvremenu nastupi zastara tražbine. U našoj teoriji prevladava gledište da pravo zadržanja u tom slučaju ne prestaje, jer se ono slično priznanju duga, uzima kao razlog prekida zastare.

B Osobno pojačanje obveznopravnog odnosa

1. Jamstvo ili poručanstvo

Jamstvo ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to dužnik ne učini. Jamstvo je institut kojim se vjerovniku daje veća sigurnost da će mu dužna činidba biti ispunjena i ono predstavlja osobno pojačanje obveznog odnosa. Npr. A je pozajmio B-u 10 000 kuna, ali zajmoprimac nema pogodne stvari na kojima bi mogao u korist zajmodavca osnovati založno pravo pa mu stoga ponudi jamca. Jamac je treća osoba (C) koja pristupa obvezi na taj način da sklopi ugovor sa zajmodavcem obvezujući se da će podmiriti zajmoprimčev dug ako ga on sam ne bi platio. Za obvezu glavnog dužnika, jamac odgovara čitavom svojom imovinom. Jamac može biti samo potpuno poslovno sposobna osoba. Iz toga se vide dvije osnovne karakteristike jamstva. Prva: jamčeva obveza je akcesorna, tj. najprije je morala nastati obveza glavnog dužnika pa tek onda kasnije nastaje obveza jamstva. Stoga, ako je obveza glavnog dužnika ništetna ili je utrnula, ona se ne može pojačati jamstvom. Obveza jamca ne čini od neistinite obveze glavnog dužnika istinitu (postojeću) obvezu. Jamstvo samo osigurava naplativost tražbine, tj. samo pojačava odgovornost. Zato se kaže da dug ne postaje jamstvom bolji, nego samo odgovornost postaje jačom. Jamstvo se može ugovoriti i za uvjetnu obvezu pa i za određenu buduću obvezu. Za buduću obvezu jamstvo se može opozvati sve do njezina nastanka, ako nije utvrđen rok u kojem ta obveza treba nastati. Obveza jamca ovisi o obvezi glavnog dužnika. Ona ne može biti kvantitativno veća, ali ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze. Npr. ukoliko je A dužan B-u 10 000 kuna, C se ne može obvezati kao jamac na odgovornost za 15 000 kuna. No, nema zapreke da obveza jamca bude kvantitativno manja, odnosno da bude ograničena na neki dio dužnikove obveze ili da bude ugovorena pod lakšim uvjetima. Npr. C se u prethodnom primjeru obveže da će odgovarati za dug glavnog dužnika samo do 5 000 kuna. Jamac, međutim, odgovara za svako povećanje obveze koje nastane dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, osim ako strane ne ugovore što drugo. Također, jamac odgovara za troškove što ih je imao vjerovnik da bi od dužnika naplatio dug, a za ugovorene kamate samo one koje su dospjele nakon sklapanja ugovora o jamstvu. Što se tiče samog objekta činidbe jamčeva obveza mora biti kvalitativno jednaka obvezi glavnog dužnika. Ne može npr. A

115

Page 116: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

kao glavni dužnik dugovati B-u pšenicu, a C da se kao jamac obveže da će B-u dati vino ako A ne vrati pšenicu. Tada C ne bi bio jamac. No, jamac se može obvezati i za strogo osobnu obvezu glavnog dužnika i to je moguće zato što će se strogo osobna obveza glavnog dužnika, ako je ne ispuni, pretvoriti u odgovornost za štetu. Odgovornost za štetu nije strogo osobna obveza pa stoga štetu može popraviti i jamac. Npr. A se kao slikar obveže B-u da će mu načiniti portret, a C se obveže B-u za slikara kao jamac. Ako A ne načini portret, B ga može tužiti radi naknade štete. Ako štetu ne naknadi A, moći će B zahtijevati naknadu od C-a. No, ovdje se vidi da jamčeva obveza nije po sadržaju identična s prvobitnom obvezom glavnog dužnika. Tek u naknadi štete, obje obveze se sadržajno izjednačuju. Druga karakteristika jamstva je supsidijarnost i ona znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Važno je odrediti kada se vjerovnik nije uspio namiriti. Na prvi pogled se čini da bi jedino logično bilo da vjerovnik najprije utuži glavnog dužnika pa tek onda, kad sudskim putem nije ostvario ispunjenje, da zahtijeva ispunjenje obveze od jamca. No, ZOO kaže da je dovoljno da se glavnom dužniku uputi pisani poziv (opomena) na ispunjenje obveze. Tek ako glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku koji mu je određen u pisanom pozivu, može od jamca zahtijevati ispunjenje. Ispunjenje od jamca iznimno se može zahtijevati i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje, ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj. Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao istaknuti i glavni dužnik, uključivo i prigovor prijeboja. Jamac ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore prema vjerovniku, ali može isticati svoje osobne prigovore (npr. ništetnosti ugovora o jamstvu, prigovor zastare prema njemu, prigovor prijeboja uzajamnih tražbina) Važno je napomenuti da eventualno dužnikovo odricanje od prigovora i priznanje vjerovnikove tražbine nema pravni učinak prema jamcu. Vrste jamstva: obveza jamstva može se javiti u različitim varijantama i kombinacijama pa razlikujemo: a) redovito ili obično jamstvo – to je jamstvo u značenju prethodnog izlaganja. Njegova karakteristika je u tome da je obveza jamca akcesorna i supsidijarna. ZOO ga naziva supsidijarnim jamstvom. b) solidarno jamstvo – ako se jamac obveže kao jamac platac, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice istovremeno. Kad za neki dug jamči više jamaca (sujamstvo, suporučanstvo) ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost ugovorno isključi. U trgovačkom ugovoru jamac je po zakonu uvijek jamac platac, osim ako nije drukčije ugovoreno. Solidarno jamstvo se naziva i jamstvom bez supsidijarnosti. c) podjamstvo (potporučanstvo) – to je ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika nego za jamca (jamčev jamac) Podjamac ili jamčev jamac se poziva na odgovornost onda kad se vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca. Regres – svrha jamstva je osiguranje vjerovnika, a ne oslobođenje dužnika od obveze. Stoga kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava ipso iure (po samom zakonu) prelaze na jamca. Tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima prelazi na jamca. To je tzv. zakonska subrogacija. Kad vjerovnička prava prelaze na jamca kad je platio dug glavnog dužnika, jamac na ime regresa može od glavnog dužnika zahtijevati sve ono što je doista za njega platio vjerovniku. No, dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve one prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku. Npr. jamac ne mora čekati da vjerovnik prvo od njega zatraži ispunjenje činidbe na koju je obvezan glavni dužnik, nego može odlučiti i da sam dobrovoljno plati. No prije nego što plati, mora se interesirati kod glavnog dužnika za stanje duga, jer mu se može lako dogoditi da plati dug premda je već vjerovnikova tražbina zastarjela. Ako jamac plati zastarjeli dug, ono što je platio vjerovniku neće moći vratiti od glavnog dužnika, ako mu ovaj na njegov regresni zahtjev stavi prigovor zastare jer glavni dužnik može staviti prigovor zastare i vjerovniku i jamcu. Ako jamac isplati vjerovnika, a da o tome nije obavijestio dužnika pa i ovaj sa svoje strane u neznanju isplati istu tražbinu, jamac neće moći zahtijevati naknadu od dužnika, ali ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu vrati ono što mu je platio. U sujamstvu pravo regresa ima jamac koji je

116

Page 117: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

isplatio dospjelu tražbinu, a od ostalih jamaca može zahtijevati da mu svaki isplati dio koji pada na njega. Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku. Smisao propisivanja pisanog oblika ugovora o jamstvu nalazi se u potrebi zaštite jamca od olakog i nepromišljenog obvezivanja. Samo jamstvo, kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno tako da glavni dug ostane, a jamac potpuno ispadne iz odnosa. To će se dogodit kad npr. vjerovnik otpusti jamca. Takav slučaj se može dogoditi i zbog odugovlačenja vjerovnika. Jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv, nakon dospjelosti tražbine, ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku od mjesec dana od tog poziva. Ako rok dospjelosti nije određen jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na njegov poziv učinjen po isteku jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne odredi u roku mjesec dana od tog poziva nadnevak ispunjenja. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva s obzirom na akcesornost jamstva i obveza jamca. Kad je rok zastare za obvezu glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dana dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac solidarno odgovara s dužnikom.

2. Ugovorna kazna ili penal

Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje isplatiti odnosno prepustiti vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili je neuredno ispuni. Ugovorna kazna može se odrediti u ukupnom iznosu, no nema zapreke da se njezina visina odredi u postotku ili promilu vrijednosti činidbe, odnosno njezina neispunjenog dijela za svaki dan zakašnjenja ili na neki drugi način. ZOO određuje da ugovorna kazna mora biti u obliku koji je propisan za glavni ugovor iz kojega je nastala obveza na koju se ugovorna kazna odnosi. Karakteristika sporazuma o ugovornoj kazni je njegova akcesornost, tj. on dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi. Prestane li zbog npr. ništetnosti glavna obveza, prestaje i sporazum o ugovornoj kazni. Sporazum o ugovornoj kazni gubi svoj pravni učinak i onda kad je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koje dužnik ne odgovara (npr. više sile) Prema ZOO ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze, što je razumljivo jer se kod novčanih činidaba za slučaj neispunjenja ili zakašnjenja plaćaju zatezne kamate. Ako je penal ugovoren za slučaj neispunjenja obveze, tada strana u čiju je korist penal ugovoren (vjerovnik) može zahtijevati ili ispunjenje ugovora ili ugovornu kaznu. Ne može se kumulativno tražiti ispunjenje obveze i ugovorna kazna, jer se oba zahtjeva isključuju. Stoga, zahtjev je alternativan jer se plaćanjem penala dužnik oslobodio glavne obveze, odnosno ispunjenjem glavne obveze, dužnik se oslobađa plaćanja penala. Kad je penal ugovoren za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora, osim ako se može utvrditi da je to bila namjera ugovornih strana prilikom ugovaranja penala. Naprotiv, ako je penal ugovoren za slučaj zakašnjenja ili neurednog ispunjenja tada vjerovnik može zahtijevati i ispunjenje glavne obveze i penal i tada je vjerovnikov zahtjev kumulativan. Ako ugovorom nije određeno navedeno zbog čega se ugovara penal, predmnijeva se da je ugovoren za slučaj kašnjenja dužnika s ispunjenjem. Vjerovnik gubi pravo na ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ili neurednog ispunjenja, ako je primio ispunjenjem a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. To podrazumijeva da takvu izjavu treba u pravilu dati prilikom primitka ispunjenja. Iako je ugovorna kazna samo stari naziv za penal, tu se ne radi o nikakvoj kazni. Plaćanje penala je ugovorna obveza koju su strane preuzele u slobodno sklopljenom sporednom ugovoru, a njegova osnovna funkcija je pojačanje obveznog odnosa. Strana koja plaća penal ne plaća u biti nikakvu kaznu, nego u obliku penala plaća ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete. Kad strane sklapaju glavni ugovor, one su svjesne da će u onom slučaju kad jedna od njih ne ispuni svoju ugovornu obvezu, druga redovito pretrpjeti štetu. Ali ako je jedan ugovaratelj pretrpio štetu zbog toga što drugi ugovaratelj nije uopće ispunio

117

Page 118: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

svoju obvezu, odnosno zbog toga što je obvezu neuredno ispunio, moći će zahtijevati naknadu štete samo ako se dokaže da je šteta doista i nastala, no postojanje štete nije uvijek lako dokazati. Zbog toga strane radije ugovaranjem penala unaprijed određuju iznos naknade štete koju će morati platiti ona strana koja nije ispunila obvezu ili ju je ispunila neuredno ili sa zakašnjenjem. Stoga se strana u čiju je korist penal ugovoren nalazi u vrlo povoljnom položaju jer neće uopće morati dokazivati postojanje štete jer je iznos naknade već unaprijed ugovoren. Stoga kad traži penal mora dokazati samo to da protivna strana nije ispunila obvezu, odnosno da ju je ispunila sa zakašnjenjem ili neuredno. Strana koja bi morala platiti penal bit će obvezna da ugovoreni iznos doista i plati samo onda ako je kriva za neispunjenje odnosno zakašnjenje (tj. samo kad je kriva za povredu ugovornoga obveznog odnosa) Strana koja je ovlaštena zahtijevati penal neće morati dokazivati krivnju protivne strane jer se kod povrede ugovornog obveznog odnosa krivnja presumira. Strana koja se želi osloboditi obveze plaćanja penala mora dokazati da nije kriva za neispunjenje odnosno zakašnjenje ili neuredno ispunjenje (npr. da nije ispunila obvezu zbog više sile ili nekog drugog razloga za koji ne odgovara) Stoga je ugovorna kazna unaprijed određen iznos naknade štete. Ugovorna kazna služi pojačanju obveznog odnosa jer ako strane sklope ugovor, a ne ugovore penal, ona strana koja povrijedi obvezni odnos će morati platiti naknadu štete samo ako protivna strana dokaže da je pretrpjela štetu. No, ako su strane u obliku penala unaprijed odredile iznos naknade štete, strana koja se obvezala da će platiti penal, morati će platiti taj iznos makar suugovaratelj nije pretrpio nikakvu štetu. Zbog toga je toj strani stalo da uredno ispuni obvezu. Sada se postavlja pitanje što ako je penal ugovoren, a ugovorna strana povrijedi obvezni odnos, ali zbog toga druga strana trpi veću štetu od iznosa penala? Npr. penal je ugovoren u iznosu od 50 000 kuna, a stvarna šteta iznosi 70 000 kuna. Tada će oštećena strana zahtijevati penal dokazavši samo povredu obveznog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje) Po toj osnovi će dobiti 50 000 kuna, a ostatak može dobiti kad dokaže sve pretpostavke koje se traže kod odgovornosti za štetu. Ugovorna kazna se ne može kumulirati s naknadom koju zakon propisuje zbog neispunjenja ili zakašnjenja u ispunjenju neke obveze, neovisno o tome naziva li je zakon penalom, ugovornom kaznom, naknadom ili drukčije. Stoga, kad zakon propisuje ugovornu kaznu, a strane je pored toga ugovore, vjerovnik nema pravo zahtijevati ujedno onu predviđenu ugovorom i onu predviđenu zakonom, izuzev ako sam zakon dopušta kumulaciju. ZOO ne kaže može li vjerovnik u tom slučaju izabrati jednu od tih dviju mogućnosti. To nedvojbeno ovisi o tome jesu li propisi o penalu kogentne ili dispozitivne naravi. Ako je ugovorna kazna prekomjerno ugovorena, sud će na zahtjev dužnika smanjiti njezin iznos (moderacija) ako nađe da je on nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze odnosno činidbe.

XIX. PROMJENE U OBVEZNOPRAVNOM ODNOSU

Svaki obveznopravni odnos kad je u potpunosti oblikovan mora biti individualiziran, što znači da ga se mora točno odvojiti kao pojedinost od svih drugih sličnih obveznopravnih odnosa. Elementi potrebni za njegovu individualizaciju su prije svega točno određeni subjekti na aktivnoj i pasivnoj strani. To znači da glede subjekata ne smije biti nikakve dvojbe kad se postavi pitanje tko je u konkretnom obveznopravnom odnosu vjerovnik, a tko dužnik. To je razumljivo, jer vjerovnik mora znati od koga će tražiti ispunjenje činidbe, a dužnik mora znati kome je dužan ispuniti činidbu. Osim subjekata, za potpunu određenost obveznopravnog odnosa potrebno je da i objekt tog odnosa (činidba) bude određen ili barem odrediv. To znači da je u tom slučaju i sam sadržaj obveznopravnog odnosa određen. Stoga, određenošću subjekata i određenošću ili bar odredivošću činidbe, određen je i sam obveznopravni odnos. Stoga se postavlja pitanje mogu li u okviru određenog obveznopravnog odnosa nastati neke promjene, a da usprkos tim promjenam obvezni odnos ostane s pravnog gledišta onaj isti odnos koji je postojao prije nego što su nastupile promjene. Odnosno, mogu li promjene u obveznopravnom odnosu dovesti do promjena identiteta samog odnosa. Same promjene mogu nastupiti bilo glede subjekata, bilo u

118

Page 119: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vezi sa sadržajem. Po današnjem shvaćanju obveznog prava, promjena subjekata ne utječe na promjenu identiteta obveznopravnog odnosa. No, promjena sadržaja obveznopravnog odnosa može dovesti do promjene njegova pravnog identiteta. Promjene koje zadiru u identitet obveznopravnog odnosa očituju se u dva smjera. U prvom redu promjene mogu zahvatiti glavnu činidbu. Ako se glavna činidba potpuno mijenja tako da prijašnja i sadašnja činidba više nisu iste, zbog toga nastaje i promjena identiteta dosadašnjeg obveznopravnog odnosa. Ako je A bio dužan B-u 100 kg pšenice pa su se strane sporazumjele da od danas A ne duguje pšenicu nego 200 kuna B-u, tada to doduše jest zajam kao i prije, ali nije više isti zajam. Zato je takva promjena dovela do promjene identiteta obveznopravnog odnosa. Osim glavne činidbe, promjene mogu zahvatiti i pravni posao kao pravnu osnovu obveze, a zbog promjene pravne osnove dolazi i do promjene kauze određenog obveznopravnog odnosa. Stoga promjene pravne osnove dovodi istodobno i do promjene pravnog identiteta dosadašnjeg obveznopravnog odnosa. Npr. A je posudio svoje računalo B-u na 30 dana. Nakon 20 dana strane su se sporazumjele da B to računalo čuva za A još tri mjeseca. Umjesto posudbe, obveznopravni odnos se pretvorio u ostavu čime je došlo do promjene identiteta obveznopravnog odnosa. Moguć je i slučaj kad se mijenjaju istovremeno i glavna činidba i pravna osnova. Npr. A je prodao B-u mobitel za 1 000 kuna, a B nije platio kupovnu cijenu iako je mobitel primio. Nakon toga se A i B sporazume da B ne duguje A-u 1 000 kuna iz kupoprodaje, nego iz zajma (kao da je A pozajmio B-u 1 000 kuna) Iz toga slijedi pravilo da promjenom glavne činidbe ili promjenom pravne osnove nastupa i promjena pravnog identiteta obveznopravnog odnosa. Svaka druga promjena u sadržaju ne dira u pravni identitet dosadašnjeg obveznopravnog odnosa dok je po starim pravima (npr. rimsko pravo) već svaka i najmanja promjena dovodila do promjene identiteta obveznopravnog odnosa.

A Promjena subjekata

1. Promjena vjerovnika

a) Cesija ili ustup tražbine

Cesija je ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu. Stari vjerovnik zove se cedent ili ustupitelj, novi vjerovnik se zove cesionar ili primatelj, a dužnik se naziva cesus. Cesija koja se odvija na temelju ugovora jest dobrovoljna ili ugovorna cesija. Ovo je važno jer se prijelaz tražbine s jednog vjerovnika na drugog može dogoditi i kao posljedica nekih drugih činjenica. Budući da se za takve činjenice po sili zakona veže prijelaz tražbine, takva cesija se naziva zakonska cesija. Ima slučajeva kad vjerovnik može biti prisiljen da svoju tražbinu prenese na drugoga. Npr. C se nije obvezao A-u kao jamac, ali ipak hoće platiti njegov dug. Ako je A na to pristao, B mora primiti isplatu. Sada C može prisiliti B-a da mu ustupi tražbinu koju je imao prema A. To je tzv. nužna cesija. Razlika između zakonske i nužne cesije jest u tome što za zakonsku cesiju ne treba neki poseban cesijski akt, dok za nužnu treba. Ostale vrste prijenosa tražbine ZOO naziva i uređuje kao tzv. personalnu subrogaciju. Karakteristike ugovorne cesije najbolje dolaze do izražaja u sljedećem primjeru: A duguje B-u 10 000 kuna. B može tražbinu koju ima prema A u potpunosti prenijeti na C i time B ispada iz obveznopravnog odnosa, a na njegovo mjesto dolazi C kao novi vjerovnik. Cesijski ugovor je konsenzualan ugovor i postaje perfektan u trenutku sporazuma između cedenta i cesionara (prihvat ponude bez ikakve tradicije) Iako se kod cesije susreću tri osobe, cesija je dvostran, a ne trostran pravni posao. To znači da za perfekciju cesije nije potreban pristanak dužnika, ali je cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju (tzv. notifikacija) Od trenutka notifikacije dužnik može valjano ispuniti obvezu samo cesionaru. Ispuni li dužnik obvezu starom vjerovniku nakon ustupa tražbine, ali prije notifikacije, oslobađa se obveze samo ako nije znao za ustupanje. U protivnom, ako je znao za cesiju, obveza se ne gasi plaćanjem starom vjerovniku pa će morati

119

Page 120: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ispuniti obvezu i novom vjerovniku makar i nije primio notifikaciju. No, u jednom slučaju će biti potreban pristanak dužnika. To je slučaj kad su vjerovnik i dužnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika. Ako bi vjerovnik to ipak učinio, takva cesija neće imati učinak prema dužniku pa će ovaj moći valjano ispuniti tražbinu starom vjerovniku. a) objekt cesije - vjerovnik ne može svako svoje pravo, tj svaku svoju tražbinu prenijeti na drugoga jer se tražbine dijele na prenosive (otuđive) i neprenosive (neotuđive) Neotuđive su tražbine u prvom redu strogo osobne tražbine, tj. one koje su tako nerazdvojno povezane uz osobu vjerovnika da bi odvajanjem od te konkretne osobe potpuno izgubile svoj prvobitni smisao i funkciju. Npr. ne može se cedirati tražbina koju vjerovnik ima na osnovi uzdržavanja. No, pojedini već dospjeli alimentacijski obroci mogu se cedirati. Ne mogu se također cedirati ni tražbine čiji je prijenos zakonom zabranjen, kao što su one na kojima se ne može provoditi ovrha radi prisilne naplate duga. Npr. ako A ima tražbinu prema B-u koji je zaposlen u nekom državnom tijelu ili trgovačkom društvu, A može po zakonu zahtijevati ovrhu samo na 1/3 B-ove plaće, iznimno na jednu polovinu, stoga se u tim granicama može i pravo na plaću ustupiti. U načelu, ne mogu se ustupati sve one tražbine koje se po svojoj naravi protive prenošenju na drugoga. Za pravo koje se ustupa nije odlučno pitanje potječe li iz jednostrano ili dvostranoobveznih odnosa. Stoga npr. posuditelj može svoju tražbinu prenijeti na drugu osobu, ali isto tako može i kupac prenijeti na drugu osobu pravo koje ima prema prodavatelju (pravo na predaju kupljenih predmeta), a da dužnost plaćanja cijene ostane i dalje kod prvobitnog kupca. b) međusobni odnos subjekata – kod cesije osobito treba obratiti pozornost na odnos cedenta i cesionara i cesionara i cesusa. aa) odnos cedenta i cesionara – u pravilu cesijom prelazi na cesionara tražbina u onom opsegu i u onoj kvaliteti u kojoj je postojala kod cedenta. Razlozi prelaska tražbine mogu biti različiti. Cedent može svoju tražbinu darovati, prodati, ustupiti umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja neke svoje obveze, radi osiguranja primateljeve tražbine prema ustupitelju i sl. U slučaju ustupanja umjesto ispunjenja dužnikova obveza se gasi već samim sklapanjem ugovora o cesiji, dok kod ustupanja radi ispunjenja njegova se obveza gasi tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja vjerovnik je dužan vratiti ono što je primio preko iznosa svoje tražbine. To vrijedi i kod cesije radi osiguranja primateljeve (cesionarove) tražbine prema ustupitelju (cedentu) Za odnos cedenta i cesionara važno je pitanje je li cesija izvršena naplatno ili besplatno. Npr. A je pozajmio B-u 10 000 kuna, s dospijećem tražbine za godinu dana. No, A treba novac hitno već danas stoga proda tu tražbinu C-u za 9 000 kuna. Tada A odgovara C-u da tražbina koju mu je ustupio protiv B-a doista postoji, a to se zove odgovornost za istinitost tražbine ili odgovornost za veritet. A odgovara C-u da je doista pozajmio novac B-u i da tražbina protiv B-a doista postoji. Ako bi C u trenutku kad bi tražio da mu B plati, konstatirao da B uopće nikad nije bio A-ov dužnik, tada bi C mogao od A tražiti da mu vrati 9 000 kuna. Iako bi C da tražbina postoji mogao od A tražiti svih 10 000 kuna, on od B-a može tražiti samo onoliko koliko mu je stvarno platio (9 000 kuna) Jedine pretpostavke koje ZOO traži za odgovornost za veritet tražbine jesu naplatnost ugovora i da tražbina nije postojala u trenutku kad je izvršeno ustupanje. Osim odgovornost za istinitost tražbine cedent odgovara i za njezinu naplativost ili bonitet. No, ZOO ističe da takva odgovornost postoji samo ako je bila ugovorena. Ujedno, ta odgovornost je ograničena do visine naknade koju je za ustupljenu tražbinu, cedent primio od cesionara. Štoviše za cedenta koji je bio savjestan, veća se odgovornost ni ne može ugovoriti. Važno je istaknuti da se u obveznom pravu pokazuje razlika između pojmova naplatnost i naplativost. Naplatnost je karakteristika onih pravnih poslova kod kojih se za činidbu traži protučinidba. Naplativost je karakteristika činidbe u trenutku ispunjenja. Naplativost ovisi o tome je li dužnik solventan (sposoban za plaćanje) ili je insolventan. Jedna od dužnosti cedenta je da cesionaru preda obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima jer s tražbinom na cesionara prelaze ex lege i sporedna prava kao npr. pravo prvenstvene naplate, pravo na ugovornu kaznu, prava iz ugovora s jamcem, založno pravo,

120

Page 121: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pravo na kamate i sl. Cedent je dužan, ali samo na zahtjev cesionara predati mu ovjerovljenu potvrdu o ustupanju tražbine. bb) odnos cesionara i cesusa – osnovno pravilo kod cesije glede dužnika jest to da cedent ne smije cesijom staviti cesusa u gori položaj. To znači da cesus ima prema cesionaru isti položaj i iste dužnosti, tj iste obveze koje je imao i prema starom vjerovniku (cedentu) Cesija je derivativan i to translativan način stjecanja prava. Zato tražbina prelazi na cesionara u dosadašnjem sadržaju i obujmu pa makar je npr. cesionar platio cedentu tražbinu i ispod nominalne vrijednosti. Kod prelaska sporednih prava treba paziti da nuzgredna prava treba prenijeti pod onim pretpostavkama koje su potrebne za prijenos takvih prava. Stoga se, npr. založno pravo treba prenijeti po načelima koja vrijede za prijenos odnosno derivativno stjecanje stvarnih prava. Npr. A ima tražbinu protiv B-a od 10 000 kuna koja je osigurana zalogom (zlatnim satom) Ako A svoju tražbinu prenese na C-a, tada je za sam prijenos tražbine dovoljan sporazum između cedenta i cesionara. No, založno pravo će preći na C-a tek kada mu A preda zlatni sat i za to je potreban zalogodavčev pristanak. Ako tog pristanka nema, založena stvar ostaje kod cedenta da je čuva za račun cesionara. Budući da dužnik cesijom ne smije biti stavljen u gori položaj slijedi posljedica da dužnik može prema cesionaru staviti sve one prigovore koje je mogao staviti cedentu (npr. prigovor ništetnosti pravnog posla iz kojeg izvire tražbina, prigovor zastare itd.) Ali od toga su izuzeti oni prigovori koji su strogo vezani uz osobu cedenta, npr. izuzet je prigovor da je cedent poslije izvršene cesije izgubio poslovnu sposobnost i da prema tome tražbinu može naplatiti samo cedentov zakonski zastupnik, a ne cesionar. Ako je dužnik u trenutku notifikacije priznao cesionaru da tražbina doista postoji, priznao je veritet tražbine i tada ne može više staviti cesionaru one prigovore koje bi bio mogao staviti da nije bilo priznanja, npr. prigovor zastare, isplate i sl. b) personalna subrogacija – do promjene vjerovnika u nekom obveznopravnom odnosu može doći i tako da treći ispuni vjerovnikovu tražbinu i time preuzme njegovo mjesto i prava koja je imao prema dužniku. Takva promjena se naziva personalna subrogacija, za razliku od realne subrogacije kod koje dolazi do promjene odnosno zamjene sadržaja obveze (npr. umjesto dugovane svote novca daje se neka stvar) Personalna subrogacija je prijelaz vjerovnikove tražbine na osobu koja ju je ispunila umjesto dužnika. Ta osoba se obično naziva ispunitelj ili isplatitelj (solvens) Na osnovi personalne subrogacije ispunitelj supstituira vjerovnika u obveznopravnom odnosu, što znači da dosadašnji vjerovnik potpuno izlazi iz odnosa, a ispunitelj dolazi na njegovo mjesto i u isti položaj koji je prije ispunjenja imao vjerovnik prema dužniku. To dalje znači da na ispunitelja prelazi ne samo tražbina, nego u pravilu i sva sporedna prava koja je vjerovnik imao prema dužniku. Da bi došlo do personalne subrogacije nije dovoljno da treći ispuni vjerovnikovu tražbinu, nego je potrebno da se ispune i neke druge zakonom predviđene pretpostavke. Prema ZOO do personalne subrogacije dolazi ako ju ispunitelj ugovori s vjerovnikom ili dužnikom ili ako je ispunitelj osoba koja ima neki pravni interes na ispunjenju dužnikove obveze, u kojem slučaju dolazi do subrogacije ex lege. Suglasno tome razlikuje se ugovorna i zakonska personalna subrogacija. Ugovorna personalna subrogacija – nastaje kad ispunitelj, prije ispunjenja ili pri ispunjenju, ugovori s vjerovnikom da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svim ili samo s nekim sporednim pravima (založno pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu i sl.) Ako ispunitelj ne bi ugovorio, prije ili u trenutku ispunjenja, prijelaz vjerovnikovih prava na njega, obvezni bi odnos ispunjenjem jednostavno prestao. Prema ZOO do personalne subrogacije može doći i na osnovi ugovora između ispunitelja i dužnika, ali sklopljenim isključivo prije ispunjenja. Dok neka prava (npr. talijansko i francusko) ne dopuštaju ovaj vid subrogacije jer stoje na teoretskim pozicijama da takva subrogacija znači neovlašteno raspolaganje vjerovnikovim pravom, naš ZOO stoji na poziciji da se time ne dovodi u pitanje temeljni interes vjerovnika, a to je ispunjenje njegove tražbine. Naprotiv, ispunjenje je temeljna pretpostavka subrogacije pa je time njegov interes u potpunosti zaštićen. Za obje varijante personalne subrogacije potrebno je naglasiti da subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika, u ugovorenom obujmu, nastupa u trenutku ispunjenja, a ne u trenutku sklapanja

121

Page 122: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ugovora o subrogaciji. Za valjanost ugovora o personalnoj subrogaciji nije propisan oblik pa se može sklopiti i usmeno. Preporučljiv je pisani oblik radi lakšeg dokazivanja ispuniteljeve legitimacije prema dužniku. Kad se ugovor o subrogaciji sklapa s vjerovnikom nisu potrebni suglasnost i obavještavanje dužnika, a kad se sklapa s dužnikom nisu potrebni suglasnost i obavještavanje vjerovnika. Prilikom subrogacije vjerovnik je dužan predati ispunitelju sva sredstva kojima se tražbina dokazuje ili osigurava. Po naravi stvari predmet subrogacije ne mogu biti strogo osobna, tj. neprenosiva prava. Zakonska personalna subrogacija – nastaje kad dužnikovu obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes na tome, npr. jamac ili poruk, vlasnik založene stvari ili protivnik pobijanja kod paulijanske tužbe. To su osobe od kojih je vjerovnik dužan, zbog njihova pravnog interesa da obveza bude ispunjena, primiti ispunjenje čak i onda kad se dužnik protivi ispunjenju. Za zakonsku subrogaciju je karakteristično da na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. ZOO sadrži i dva važna pravila koja se primjenjuju na obje vrste subrogacije. Jedno od njih je pravilo da ispunitelj na kojeg je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego je isplatio vjerovniku. Drugo pravilo isključuje odgovornost vjerovnika za postojanje i naplativost tražbine u vrijeme ispunjenja. Ispunitelj postupa po svojoj volji i inicijativi pa stoga snosi rizik za veritet i bonitet tražbine. Taj rizik je ublažen odredbom ZOO da se u tom slučaju ne isključuje primjena pravila o stjecanju bez osnove. Ispunitelj će moći kondikcijom tražiti povrat isplaćenoga ako npr. tražbina uopće nije postojala u vrijeme ispunjenja. Kod ugovorne subrogacije strane bi mogle i odstupiti od ovih pravila jer su ona dispozitivne naravi. Pravna narav i razlika prema cesiji – personalna subrogacija ima dvojnu pravnu narav. Prema zakonodavstvima koja ju poznaju i većini autora ona se kvalificira kao način ispunjenja ugovorne obveze pa se tako govori o ispunjenju sa subrogacijom ili o isplati sa subrogacijom (Code civile) Ipak, danas sve više prodire shvaćanje o personalnoj subrogaciji kao obliku prijenosa tražbine. Personalnu subrogaciju je uveo ZOO iz 1978. i uredio je po uzoru na francusko pravo tako da su odredbe o subrogaciji bile smještene u poglavlje o prestanku obveza, konkretno u odredbe o ispunjenju kao jedan od mogućih načina ispunjenja obveze (Ispunjenje sa subrogacijom) Danas je subrogacija uređena kao oblik personalne promjene u obveznom odnosu, tj. promjene vjerovnika prijenosom tražbine na ispunitelja obveze. Sličnost između personalne subrogacije i cesije ogleda se u njihovoj funkciji jer oba instituta služe prijenosu tražbine na drugu osobu. Oba su oblici prijenosa tražbine i istodobno načini promjene osobe vjerovnika u obveznopravnom odnosu uz zadržavanje pravnog identiteta toga odnosa. U oba instituta do prijenosa tražbine dolazi ili na osnovi ugovora ili po sili zakona. Osnovne razlike cesije i personalne subrogacije se ogledaju u sljedećem: a) ugovor o subrogaciji sklapaju ispunitelj dužnikove obveze (solvens) s vjerovnikom ili dužnikom, a ugovor o cesiji cedent sa cesionarem, b) kod ugovorne subrogacije do prijenosa tražbine na ispunitelja dolazi u trenutku ispunjenja dužnikove obveze, a kod cesije u trenutku perfekcije ugovora o cesiji, c) kod subrogacije vjerovnik ne odgovara za veritet i bonitet svoje tražbine, dok kod cesije ako je naplatna cedent odgovara za veritet, a za bonitet tražbine samo ako je takva odgovornost ugovorena, d) kod subrogacije prenose se samo ona sporedna prava koja su ugovorena, dok se kod cesije s glavnom tražbinom prenose i sva sporedna prava, e) ispunitelj kod subrogacije može zahtijevati od dužnika samo onoliko koliko je isplatio vjerovniku, a kod cesije cesionar ima pravo na cjelokupnu tražbinu makar je za nju platio manje od nominalne vrijednosti ili mu je darovana, f) kod subrogacije nema obavještavanja dužnika (odnosno vjerovnika) o ugovorenom prijenosu tražbine, dok je kod cesije cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

2. Promjene na strani dužnika

122

Page 123: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Na dužničkoj strani se mogu dogoditi različite promjene koje ne izazivaju uvijek potpuno ispadanje dužnika iz obveznog odnosa. Zato se ovdje ne govori samo o promjeni dužnika (preuzimanju duga) nego se govori šire o promjenama na strani dužnika. Promjene na strani dužnika ZOO sistematizira u tri grupe: preuzimanje duga, pristupanje dugu i preuzimanje ispunjenja. a) preuzimanje duga – dug se preuzima ugovorom između dužnika i trećega, uz vjerovnikov pristanak i time ugovorom dolazi do promjene dužnika. Stari dužnik potpuno ispada iz obveznopravnog odnosa, a na njegovo mjesto dolazi novi dužnik i taj ugovor se sklapa između dužnika i trećega po kojim se treći obvezuje da će potpuno na sebe preuzeti dužnikov dug. Budući da vjerovniku nije svejedno tko mu je dužnik i kako bi takav ugovor značio raspolaganje vjerovnikovim pravima (čime dužnik ne može raspolagati) za valjanost takvog ugovora potreban je i vjerovnikov pristanak. Ako vjerovnik ne pristane, ugovor između preuzimatelj i dužnika ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja. No, ako je vjerovnik pristao na preuzimanje duga, ali nije znao ni morao znati da je u vrijeme njegova pristanka preuzimatelj bio prezadužen, prijašnji dužnik ostaje u obvezi, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu. Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba jer bi se u takvom slučaju promijenila ne samo osoba dužnika nego i sam identitet obveznopravnog odnosa. Treći, odnosno preuzimatelj duga, može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika iz kojega je nastao preuzeti dug. Sporedna prava koja idu uz tražbinu (npr. kamate) ostaju i dalje, ali vjerovnik mora biti oprezan jer ako se posebno ne ugovori, preuzimatelj ne odgovara za kamate koje su dospjele do preuzimanja, a nisu bile naplaćene (čl. 99. st. 2. ZOO) b) pristupanje dugu – ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Tu je vjerovnik stekao pravo da traži ispunjenje bilo od svoga prvobitnog dužnika, bilo od trećeg. Dužnik ne može spriječiti trećega da plati ako je obveza dospjela, a on je sam nije ispunio. Takvim ugovorom se pojačava vjerovnikova pozicija jer umjesto jednog, dobiva dva dužnika koji su u tom slučaju postali sudužnici. Npr. A duguje B-u 10 000 kuna. C se obveže B-u da će taj dug platiti. Između A i C ne postoji nikakav ugovor. Iako su A i C postali sudužnici, oni nisu postali i solidarni dužnici. Stoga, ako C plati, on nema pravo regresa direktno, ipso iure jer on s A ne stoji ni u kakvom pravnom odnosu. C mora za utjerivanje onoga što je platio B-u, prije ili za vrijeme plaćanja tražiti od B-a da mu prenese svoja vjerovnička prava prema A. Stoga, C se neće namiriti od A s naslova zakonske subrogacije, nego s naslova ugovorne personalne subrogacije. S druge strane, ovdje se ne radi ni o jamstvu jer se kod jamstva vjerovnik namiruje od jamca tek ako se ne uspije namiriti od glavnog dužnika. Kod jamstva postoji supsidijarnost koje u ovom slučaju nema. No, pitanje je koja je razlika između onoga koji se obvezao kao jamac i platac i onoga koji je ugovorom s vjerovnikom preuzeo obvezu da plati tuđi dug jer u oba slučaja nema supsidijarnosti. Ako jamac i platac plati dug, on se regresira od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije. Čim jamac plati dug, tada po samom zakonu prelaze na njega vjerovnička prava. Nasuprot tome u gore spomenutom slučaju treći se namiruje s naslova ugovorne personalne subrogacije. Poseban slučaj pristupanja dugu postoji kod ugovornog preuzimanja određene imovinske cjeline, npr. nekog poduzeća i sl. Prema odredbi ZOO osoba na koju prijeđe takva cjelina ili njezin dio, odgovara zta dugove koji se odnose na tu cjelinu ili dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim. Štoviše, nije dopušteno takvu odgovornost prema vjerovnicima ugovorom ograničiti ili isključiti jer će takva ugovorna odredba biti ništetna. c) preuzimanje ispunjenja – do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Budući da u ovom slučaju treći ne stoji ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, vjerovnik ne može trećega tužiti na ispunjenje. Vjerovnik je samo dužan u trenutku kad obveza dospije primiti ispunjenje od trećega, jer inače pada u zakašnjenje (mora) Ako treći ne ispuni dužnu činidbu umjesto dužnika, vjerovnik se može držati samo svog dužnika. No, budući da se treći obvezao dužniku

123

Page 124: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

da će umjesto njega ispuniti obvezu, a to nije učinio odgovarat će za štetu dužniku koju je ovaj zbog toga pretrpio (no samo ako je kriv) Ugovor koji sklapaju dužnik i treći kojim se treći obvezuje da će isplatiti dužnikov dug naziva se ugovorom o ispunjenju.

3. Prijenos ugovora

Institutima cesije i preuzimanja duga obvezno pravo je sve do najnovijeg vremena u potpunosti zadovoljavalo potrebe poslovnog prometa. No, snažan razvoj suvremenog gospodarstva pokazuje kako se navedenim institutima ne mogu više zadovoljiti potrebe koje sa sobom donose suvremeni i vrlo složeni odnosi poput inženjeringa, kooperacije, integracije i sl. Suvremeni poslovni život zahtijeva da se u obveznom pravu izgradi takav pravni institut koji bi omogućio da se u jedinstvenom pravnom aktu istodobno ostvare ne samo redoviti pravni učinci cesije i preuzimanja duga, nego da se tim aktom postignu i takvi pravni učinci koji se samom cesijom i preuzimanjem duga ne mogu ostvariti. U modernim pravnim odnosima strane vrlo često iz iste pravne osnove stječu čitav niz prava i preuzimaju paket obveza pa je već postala redovita pojava da se prijenos prava uvjetuje preuzimanjem obveza, i to svih obveza koje potječu iz iste pravne osnove. Pravna sinteza cesije i preuzimanja duga sa širokim pravnim učincima u teoriji i zakonodavstvu se naziva prijenos ugovora. ZOO ga uređuje na način da se pod prijenosom ugovora razumijeva pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane – dakle sve tražbine i sva dugovanja kao i razna druga sporedna i nesamostalna prava i zahtjevi vezani za pojedinu tražbinu ili dug, odnosno za sam pravni odnos kao takav, prenosi na treću osobu, a da se time ipak ne ukida identite prvobitnog obveznopravnog odnosa. Npr. tri velika inozemna poduzeća sporazumiju se s hrvatskim partnerom da u Hrvatskoj podignu nuklearnu centralu. Postavlja se pitanje bi li jedan od inozemnih partnera mogao svoje mjesto ustupiti nekoj drugoj tvrtki, a da se samim time ne promijeni identitet prvobitnog ugovora. To je moguće ugovorom između jedne ugovorne strane (prenositelj) i treće osobe (primatelj) Za valjanost tog ugovora zahtijeva se pristanak druge ugovorne strane i da je oblik pristanka isti onaj koji je propisan za ugovor koji se prenosi. Ugovorni odnos, odnosno prava i obveze iz ugovornog odnosa prelaze na trećega u trenutku kad je druga ugovorna strana dala pristanak na prijenos ugovora. Ako je taj pristanak dan unaprijed, npr. strane su već u ugovoru predvidjele mogućnost da svaka od njih može prenijeti svoja prava i obveze na trećega, tada učinak prijenosa nastupa u trenutku kad je druga ugovorna strana obaviještena o prijenosu. Ugovorna strana koja prenosi ugovor na trećega odgovara mu da je preneseni ugovor valjan. Ona međutim ne jamči izuzev ako se na to posebno obvezala, da će druga ugovorna strana ispuniti obvezu iz prenesenog ugovora, niti jamči svom dosadašnjem ugovornom partneru da će treći ispuniti svoje obveze iz ustupljenog ugovora. Strana koja ostaje u ugovoru može primatelju isticati sve prigovore koji se odnose na preneseni ugovor, osim onih koje ima prema prenositelju ugovora. Prijenos ugovora ne smije se poistovjetiti s prelaskom imovine s jednog subjekta na drugi jer se ovdje ne radi o univerzalnoj sukcesiji.

4. Asignacija ili uputa

Nezgodna posljedica svih do sada spomenutih instituta nalazi se u tome što uvijek jedna ugovorna strana ispada iz obveznog odnosa. Ideja da se tražbina preuzme, a da vjerovnik ne ispadne iz obveznog odnosa, kao i ideja da se dug preuzme, a da dužnik i dalje ostane u obveznom odnosu može se ostvariti asignacijom. No, pogrešno bi bilo shvatiti asignaciju kao zamjenu za cesiju ili preuzimanje duga jer je njome moguće ostvariti samo učinke cesije ili preuzimanja duga. Asignacija je moguća iako upućenik nije dužnik uputitelja. Isto tako, na primatelja upute ne mora prijeći neka tražbina uputitelja. Asignacija (uputa) jest izjava asignanta (uputitelja) kojom ovlašćuje asignata (upućenika) da u svoje ime, a za račun asignanta ispuni određenu činidbu asignataru

124

Page 125: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

(primatelju upute), a asignatara ovlašćuje da u svoje ime, a za njegov (tj. asignantov račun) primi činidbu od asignata. A (asignant) ovlasti B-a (asignata) da plati za njegov račun C-u (asignataru) 5 000 kuna. A istodobno ovlasti C-a da naplati od B-a za njegov račun 5 000 kuna. Iz ovoga se vidi da je asignacija civilnopravni temelj mjenice i čeka. Asignacijom se može znatno skratiti plaćanje, a time proširiti bezgotovinski promet. Npr. A je pozajmio B-u 10 000 kuna. No, iz nekog drugog odnosa A duguje C-u 10 000 kuna. Ako sada A kao asignant uputi B-a kao asignata da B u svoje ime i za A-ov račun plati 10 000 kuna C-u i B to prihvati (akceptira) tada je između A-a i B-a nastao odnos koji se zove odnos pokrića. A je dužan pokriti sve B-ove izdatke ako B, npr. nije A-ov dužnik, a još nije platio svoj dug A-u. Svoj dug podmirit će onda kad se zatvori asignacijski trokut, tj. kad B doista i plati. Naime, A nije ovlastio samo B-a da plati C-u, nego je ovlastio i C-a kao svog vjerovnika da primi isplatu od B-a. Odnos asignanta (A) i asignatara (C) naziva se odnos valute, jer asignatar u pravilu prima činidbu u novcu. Ako C primi B-a kao platca, između C-a (asignatara) i B-a (asignata) nastao je posebni apstraktni ugovor. Naime, B se obvezao u svoje ime platiti C-u 10 000 kuna, a C se u svoje ime obvezao da ih primi. B uopće ne mora znati zašto mora platiti upravo C-u. Iako B plaća ustvari svoj dug, zbog apstraktnosti odnosa ne može C-u staviti prigovore koje bi možda mogao staviti A-u. Npr. ako je A-ova tražbina prema B-u kao asignatu zastarjela upravo u trenutku kad je prihvatio uputu, a C prihvatio B-a kao platca, B kao asignat neće moći staviti C-u kao asignataru prigovor zastare jer se C-a uopće ne tiče odnos A-B. Umjesto da A primi od B-a 10 000 kuna pa da zatim te novce preda C-u, bilo je dovoljno da B plati C-a i time je podmiren B-ov dug prema A-u i A-ov dug prema C-u čime je skraćeno plaćanje. Primatelj upute stječe pravo da od upućenika zahtijeva ispunjenje tek kad mu upućenik izjavi da prihvaća uputu, a to pravo zastarjeva za godinu dana.

B Promjena sadržaja

1. Novacija ili obnova

Akt kojim se mijenja identitet pravnog odnosa naziva se novacijom ili obnovom. Novacija je ugovor kojim strane mijenjaju ili pravnu osnovu ili glavnu činidbu svoje dosadašnje obveze. Novacijom nastaje nova obveza, a stara se gasi i zato se obično o novaciji govori kod prestanka obveze. No, novacijom se ipak ne mora potpuno ugasiti stara obveza. Ako postoji dvojba o novaciji, tada osim stare postoji nova obveza, ali se ispunjenjem bilo koje od njih obje gase. Zato kod novacije mora namjera noviranja, animus novandi, biti jasno izražena. Novacija se nikad ne predmnijeva. Osim animusa novandi za uspješnost novacije potrebno je postojanje pravno valjane stare obveze. Novacija je bez učinka ako je stara obveza bila ništetna ili već ugašena. Ako je prijašnja obveza pobojna, moguća je pravovaljana obnova, ali samo ako je dužnik znao za razlog pobojnosti. Uzima se da se dužnik pristajući na novaciju odrekao prava na pobijanje ugovora iz kojega potječe obveza koja se novira. Novirati se može i zastarjela obveza jer se za nju ne može reći da ne postoji ili da je ništetna. Ako je dužnik može ispuniti ili priznati, može je i zamijeniti nekom drugom, novom obvezom. Sporazumno utvrđene promjene u obveznom odnosu koje se ne odnose na glavnu činidbu, nego na neke sporedne odredbe ugovora (npr. rok, mjesto i način ispunjenja, kamata, ugovorna kazna i sl.) ne smatraju se novacijom. Ni izdavanje nove isprave o dugu, a ni izdavanje mjenice ili čeka zbog neke prijašnje obveze (osim ako strane to posebno ugovore) ne smatra se novacijom. Učinci novacije, tj. prestanak prijašnje i nastanak nove obveze, nastupit će samo uz pretpostavku valjanosti ugovora o novaciji. Ako dođe do njegova poništenja, smatra se da nije ni bilo novacije i da prijašnja obveza nije prestala postojati.

2. Nagodba ili poravnanje

125

Page 126: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Nagodba ili poravnanje jest ugovor kojim strane svoje sporne i dvojbene tražbine tako uređuju da svaka ponešto odstupi od svog zahtjeva. Pravo je sporno (ius litigiosum) kad među stranama nema suglasja o njegovoj opstojnosti. Pravo je dvojbeno (ius dubium) kad su među stranama sporni struktura i obujam njegova sadržaja i kad je neizvjesno njegovo ostvarenje. Nagodbom strane prekidaju spor, otklanjaju neizvjesnost u međusobnom pravnom odnosu i utvrđuju svoja uzajamna prava i obveze. Nagodba će biti ništetna ako su strane u zabludi glede postojanja pravnog odnosa, tj. ako su vjerovale da pravni odnos postoji koji ustvari ne postoji te ako među njima ne bi bilo spora ni neizvjesnosti da nisu bile u zabludi. Strane se ne mogu odreći ništetnosti pa sve što je dano na ime ispunjenja takve nagodbe, može se zahtijevati natrag. Za pravni karakter ugovora o nagodbi bitno je da se temelji na uzajamnim popuštanjima koja se mogu sastojati u djelomičnom ili potpunom priznanju tuđega ili odricanju od vlastitog zahtjeva, preuzimanju nove obveze, produljenju roka ispunjenja i sl. Popuštanje se može i uvjetovati. Popuštanje samo jedne strane nije nagodba već najvjerojatnije oprost duga ili odustanak. Zbog toga se na takav ugovor neće primijeniti pravila o nagodbi. Prema svojoj pravnoj naravi nagodba je dvostranoobvezni, naplatni ugovor pa se na nju primjenjuju opće odredbe o takvim ugovorima. Pravila o nagodbi neće se primijeniti na ugovor kojega su ugovaratelji samo nazvali nagodbom, a u biti su sklopili neki sasvim drugi ugovor, npr. sklopili su kupoprodaju i nazvali je nagodba. Ovisno o svom sadržaju, nagodba može poprimiti (dijelom ili u potpunosti) karakter novacije. To će biti onda kad se njome mijenja glavna činidba ili pravna osnova međusobnog pravnog odnosa, a tada se mijenja i identitet pravnog odnosa. Za valjanost nagodbe zahtijeva se da strana ima sposobnost raspolaganja pravom koje je predmet nagodbe. To je u biti opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom kao npr. da opunomoćenik mora imati tzv. specijalnu punomoć za sklapanje nagodbe. u biti opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom kao npr. da opunomoćenik mora imati tzv. specijalnu punomoć za sklapanje nagodbe. u biti opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom kao npr. da opunomoćenik mora imati tzv. specijalnu punomoć za sklapanje nagodbe. Sadržaj nagodbe ne mogu biti prava kojima se ne može raspolagati (npr. skraćenje ili produljenje roka zastare, prava nad stvarima izvan prometa i sl., tj. svemu onome što je protivno ustavom utvrđenim načelima, prisilnim propisima i pravilima morala) Ipak, valjana je nagodba o imovinskim posljedicama kaznenog djela. Nagodbom se ne može postići konvalidacija ništetnoga pravnog posla. Takva nagodba je ništetna pa čak i onda kad su ugovaratelji znali za ništetnost posla i sklapanjem nagodbe htjeli otkloniti ništetnost. Slično kao i kod novacije, pravovaljana je nagodba o pobojnom poslu čije je poništenje mogla zahtijevati jedna ugovorna strana, pod pretpostavkom da je u trenutku sklapanja nagodbe znala za tu mogućnost. I ovdje se uzima da se ta strana sklapanjem nagodbe svjesno odrekla prava na pobijanje posla. Ako za mogućnost pobijanja nije znala, nagodba je ništetna. Osim ove vrste nagodbe koja se obično naziva i izvansudskom, postoji i sudska nagodba koja se sklapa pred sudom i koja je uređena propisima parničnog postupka.

XX. DJELOVANJE UGOVORA

1. Djelovanje među ugovarateljima

Kad se govori o općim učincima ugovora, na prvom mjestu se navodi da se njime stvaraju prava i obveze za ugovorne strane, tj. za one pravne subjekte čijom voljom je ugovor i nastao. U načelu pravni se učinci ugovora protežu i na univerzalne sljednike ugovornih strana. Izuzetak su oni ugovori čiji se učinci sastoje u pravima i obvezama strogo osobne naravi, što podrazumijeva da je njihovo potpuno i uredno ispunjenje usko vezano za osobu i osobne kvalitete ugovaratelja (npr. obveza poznatog pijanista da održi određeni broj koncerata) Učinci ugovora neće se odnositi na sljednike ugovaratelja ne samo kad je to nespojivo s pravnom naravi ugovora nego i

126

Page 127: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

onda kad to ugovaratelji svojom voljom isključe pa će u sadržaj ugovora unijeti odgovarajuću klauzulu. Tvrdnja da je ugovor zakon za ugovorne strane (contractus contrahentibus lex esto) sadrži sugestiju da takav učinak proizlazi izravno iz neke autonomne pravne snage ugovora. No, postavlja se pitanje je li to doista tako? U mnoštvu teorijskih varijacija o odnosu volje i zakona, prevladava gledište da sam ugovor ne obvezuje ugovaratelje već da ih zakon obvezuje da se ponašaju onako kako je određeno ugovorom. Bez pravnog pravila ugovor bi s pravnog gledišta ostao samo pusto obećanje. Pacta sunt servanda (ugovori se moraju ispunjavati, poštivati) općeprihvaćeno je načelo obveznog prava. No, bez pravne norme imali bi samo pacta, no oni ne bi bili servanda. Ovo načelo ugrađeno je u ZOO u odredbi koja kaže da su sudionici u obveznim odnosima dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje. U potvrdu teze da ugovor crpi svoju moć stvaranja prava i obveza za ugovaratelje i njihove univerzalne sljednike iz normi objektivnog prava, služi odredba ZOO u kojoj doslovno stoji da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane i njihove univerzalne pravne sljedbenike. U tradicijskom ili rimskom sustavu stjecanja stvarnih prava, posebice prava vlasništva, koji se primjenjuje i kod nas, ugovor ima značenje, osim titulusa potreban i modus ili način stjecanja koji se sastoji u predaji stvari (za pokretnine) ili upisu u zemljišne knjige (za nekretnine) Pravni učinak ugovora u tom sustavu je isključivo obveznopravnog karaktera, što znači da se sklapanjem ugovora stječe tek obveznopravni zahtjev na predaju stvari, a ne samo stvarno pravo. U ugovornom ili konsenzualnom sustavu koji se primjenjuje u građanskom pravu u Francuskoj, pravo vlasništva se stječe neposredno ugovorom. Tu vrijedi načelo nudis pactis dominia rerum transferuntur. Kupac stječe vlasništvo čim je postihžgnut sporazum o predmetu i cijeni, iako stvar još nije predana i plaćena. Ugovor u takvom konsenzualnom sustavu proizvodi stvarnopravne učinke.

2. Djelovanje prema trećima

Za sve ostale izvan kruga ugovornih strana vrijedi načelo da im tuđi ugovor ne može ni štetiti ni koristiti. Res inter alios acta, aliis neque nocere neque prodesse potest. Treći ne stječu ni prava, ni preuzimaju obveze iz ugovora. No svako načelo, pa i ovo, poznaje iznimke. Najznačajnije su ugovori u korist trećih, obećanje radnje treće osobe i pobijanje dužnikovih pravnih radnji. a) ugovor u korist trećih (pactum in favorem tertii) – prema standardnoj definiciji u teoriji obveznog prava, ugovorom u korist trećih jedna se ugovorna strana (obećavatelj, promitent) obvezuje drugoj (promisaru, stipulantu) da će ispuniti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika, beneficijara ili destinatara) Promitent je ustvari dužnik, a promisar ili stipulant vjerovnik kojega ZOO naziva ugovarateljem. Npr. kupac se obveže prodavatelju da će cijenu isplatiti trećoj osobi. Na temelju takva ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika iako nije sudjelovao u sklapanju ugovora. Ako treći treba samo primiti činidbu, a ne i pravo zahtijevati njezino ispunjenje, takav ugovor se ne smatra ugovorom u korist trećih. U pravnoj literaturi se naziva i nepravima (nepotpunim, nesavršenim) ugovorom u korist trećih. Npr. kupimo cvijeće s tim da ga prodavatelj uruči osobi kojoj ga želimo darovati. U ovoj materiji ističe se i pitanje pravne naravi ugovora u korist trećih. Iako on ima vlastiti naziv, posebne nazive ugovornih strana i specifičan i određen sadržaj, on nije zasebni imenovani (nominatni) ugovor. Analiza njegova sadržaja i formalnog nastanka pokazuje da se taj ugovor u biti svodi na jednu klauzulu koja se dodaje nekome od postojećih ugovora, kao što su kupoprodaja, najam, zajam, osiguranje i dr. Sadržaj te klauzule jest dužnikova obveza da činidbu ispuni trećemu, umjesto vjerovniku. Stoga se ovdje govori o ugovorima kojih je jedna od karakteristika da se činidba namjenjuje trećoj osobi koja nije ugovorna strana, odnosno o ugovorima kojima je dodana klauzula „u korist trećega“ Iako je u teoriji ta činjenica zapažena, u literaturi se češće korist naziv „ugovor u korist trećega“ umjesto pravilnijega „ugovaranje u korist trećega“ ZOO iz 1978. ga je nazvao ugovor u korist trećega, no ZOO ga je ispravio i prihvatio naziv ugovaranje u korist trećega. Obveznopravni odnos kojem je dodana klauzula „u korist trećega“ ne mijenja zbog toga ni svoj

127

Page 128: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

naziv ni svoju pravnu narav i ne postaje time ugovorom u korist trećega. Unošenjem takve klauzule u pojedine ugovore samo ih se čini različitim od njihove standardne varijante po jednoj dodatnoj karakteristici. Ugovaranje u korist trećega kao dio sadržaja nekog ugovora, podvrgnuto je svim pravilima o valjanosti koja se odnose i na ostali dio sadržaja toga ugovora. Ono kao integralni dio nekog ugovora dijeli njegovu pravnu sudbinu. Ova klauzula po svojim karakteristikama spada u nuzgredne sastojke ugovora jer njome ugovaratelji prilagođuju ugovorni sadržaj svojim potrebama i interesima i slobodno odlučuju o unošenju takve klauzule u ugovorni sadržaj. Rimsko pravo, držeći se načela altere stipulari nemo potest nije u načelu dopuštalo ugovaranje u korist trećih, no poneki izuzeci u kasnijem rimskom i pandektnom pravu, evoluirali su do općenite dopuštenosti ugovaranja u korist trećih u suvremenim sustavima obveznog prava. Od europskih prava jedino je engleski common law sa svojom doktrinom privity of contract nesklon ugovaranju u korist trećih. U našem obveznom pravu općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove pravo u korist treće osobe. Prema ZOO, kad netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, osim ako je što drugo izrijekom ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti pravnog posla. Ovo je juridički ispravnija definicija od one prema kojoj se ugovara činidba jer činidba nije identična sa subjektivnim pravom, činidba je objekt subjektivnog prava. Daljnja prednost takve definicije je u lakšem razlikovanju ugovora u korist trećih od nepravog ugovora u korist trećih kod kojega treba ispuniti činidbu trećemu. Kad se kaže da se za trećega ugovara pravo, automatski mu uz njega pripada i zahtjev za njegovo ostvarenje, jer svako subjektivno pravo prati i zahtjev za njegovo ostvarenje. Stoga je gotovo suvišna zakonska odredba da treći, u čiju je korist ugovoreno neko pravo, stječe vlastito samostalno pravo, odnosno zahtjev prema dužniku. Učinak ugovaranja u korist trećega, a to je subjektivno pravo u njegovu korist, nastupa sklapanjem ugovora u koji je uvrštena klauzula „u korist trećega“ Treći nije ugovorna strana i njegov pristanak se ne zahtijeva. Ali treći može izjaviti da ne prihvaća pravo koje je ugovoreno u njegovu korist. Budući da se ne traži pristanak trećega, pravo se može ugovoriti i u korist poslovno nesposobne osobe. Dovoljno je samo da treći ima pravnu sposobnost. Korisnik ili beneficijar mora biti određena (imenovana) ili barem odrediva osoba. Odnos između promitenta i stipulanta – to je odnos ustvari između dužnika i vjerovnika iz ugovora u kojem je sadržano utanačenje u korist trećega i to mogu biti različiti ugovori. Osim prava i obveza koja proizlaze za promitenta i stipulanta iz ugovora ovisno o njegovoj pravnoj naravi, za njih proizlaze i prava i obveze iz utanačenja u korist trećega. U tom smislu stipulant je ovlašten zahtijevati, a promitent dužan ispuniti tražbinu ugovorenu u korist trećega. Tako je pravo beneficijara poduprto sa dva zahtjeva na ostvarenje, s jedne strane vlastitim, a s druge strane zahtjevom stipulanta. Odnos stipulanta i beneficijara otkriva motive zbog kojih je stipulant ugovorio korist, odnosno pravo za beneficijara. Motivi mogu biti različiti, npr. isplata duga (solvendi causa), davanje zajma (credendi causa), darivanje (donandi causa) Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi koja je namijenjena beneficijaru i to može učiniti sve dok beneficijar ne izjavi da prihvaća ono što mu je namijenjeno. Ako je ispunjenje obveze prema beneficijaru trebalo uslijediti nakon stipulantove smrti, ovaj može sve do tada koristiti pravo opoziva ili izmjene koristi, u koju se svrhu može poslužiti i svojom oporukom. Sve to vrijedi samo ako iz ugovora ili okolnosti ne proizlazi što drugo. Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za njega ugovorena, a takvu izjavu mogu dati i njegovi nasljednici gdje se ne zahtijeva poseban oblik. Prihvatom se smatra i ako se korist izrijekom ne odbije. Dođe li do odbijanja ili opoziva koristi, korist će pripasti stipulantu, osim ako nešto drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi posla. Sklapanjem ugovor s klauzulom u korist trećega, beneficijar postaje vjerovnikom prema promitentu kao dužniku. Pravo koje je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika. Promitent (dužnik) sa svoje strane ima pravo isticati prema beneficijaru sve prigovore koje ima prema stipulantu na temelju ugovora s utanačenjem koristi za beneficijara, npr. prigovor nevaljanosti ugovora, prigovor zbog materijalnih ili pravnih nedostataka i sl. Beneficijar nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovorene koristi od stipulanta.

128

Page 129: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

b) obećanje radnje treće osobe – da se ugovorom ne mogu obvezivati treće osobe nedvojbeno je jedno od najstarijih načela obveznog prava. Ono je potpuno u skladu s načelom dispozitivnosti prema kojem pravni subjekti svojom voljom stupaju u obveznopravne odnose i preuzimaju određene obveze. Odstupanje od tog načela dopušteno je isključivo kad se ugovara korist za trećega, no i tada treći ima pravo namijenjenu mu korist prihvatiti ili odbiti. Kod nas vrijedi načelo nedopustivosti ugovornog obvezivanja treće osobe. Stoga, ako netko obeća drugome da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega takvo obećanje ne obvezuje. No, onaj koji je dao takvo obećanje će odgovarati za štetu koju ovaj pretrpi zbog toga što se treći ne pristaje obvezati odnosno ispuniti ili propustiti obećanu radnju. Položaj obećavatelja znatno je povoljniji ako je drugome obećao da će se samo zauzeti kod trećega da se ovaj obveže nešto učiniti ili propustiti jer ako u tome ne uspije uza svo svoje zalaganje, neće odgovarati drugome za eventualnu štetu. Bitno za oba slučaja kako obećanje radnje trećega tako i obećanje zauzimanja kod trećega, da takva obećanja trećega ne obvezuju. Njihov učinak je ograničen isključivo na interni odnos obećavatelja i njegova partnera. OGZ je imao malo drugačije rješenje jer je određivao da ako je netko obećao drugome činidbu trećega, to se smatra kao prihvaćanje njegova zalaganja kod trećega, ali ako je jamčio uspjeh, odgovarao je za puno zadovoljenje ako činidba trećega izostane (cjelokupna pretrpljena šteta) c) pobijanje dužnikovih pravnih radnji – vrijedi sve rečeno kod Paulijane.

XXI. PRESTANAK OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Jedna od temeljnih karakteristika obveznopravnog odnosa jest da je interes sudionika u tom odnosu izražen ispunjenjem preuzetih obveza, što znači prestankom samog odnosa. Ako se pogleda karakter subjektivnih obveznih prava, ističe se da su ona relativna po svom djelovanju i vremenita po svojoj naravi. Slikovito rečeno, subjektivna obvezna prava već u svom postanku nužno sadrže tendenciju što bržeg prestanka, jer obveznopravni odnos najbolje i najpravilnije ostvaruje svoju funkciju tek onda kad utrne. Stoga je razumljiv interes za prestankom obveznopravnog odnosa za razliku od prestanka stvarnopravnog odnosa jer su subjektivna stvarna prava po svojoj naravi i funkciji u pravilu trajna (osim npr. osobnih služnosti i založnog prava koji su po svojem karakteru vremeniti) Isto kao što obveznopravni odnos nastaje kad se dogode određene činjenice koje se nazivaju pretpostavkama, tako se i obveznopravni odnos gasi kad se dogode određene činjenice koje pravno nisu ništa drugo nego pretpostavke utrnuća obveznopravnog odnosa. Njihov krug se jasno nazire iz načela dispozitivnosti. Kao i ostali građanskopravni odnosi tako i obvezni odnosi mogu prestati na osnovi svih drugih pravnih činjenica za koje zakon veže njihov prestanak. ZOO propisuje da obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima te da se prestankom glavne obveze uedno gase i jamstvo, zalog i druga sporedna prava. Stoga, činjenice koje izazivaju prestanak obveznopravnog odnosa mogu biti ili manifestacije ljudske volje (ispunjenje, novacija, kompenzacija, otpust duga itd.) ili neke druge pravne činjenice neovisno o ljudskoj volji (slučajna nemogućnost ispunjenja, smrt, protek vremena, nastup kauzalnog rezolutivnog uvjeta i sl.) za koje zakon veže prestanak obveznopravnog odnosa. Ponekad prestanak obveznopravnog odnosa izaziva postanak novog stvarnopravnog odnosa, a time i redovito pozitivni gospodarski učinak na strani vjerovnika (npr. kod ispunjenja činidbe koja se sastoji u davanju stvari), a ponekad se obveznopravni odnos gasi ne izazivajući nikakav pozitivni gospodarski učinak na vjerovnika (npr. besplatni otpust duga)

1. Ispunjenje (Solutio)

Ispunjenje je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe. Potpunim i pravodobnim ispunjenjem činidbe prestaje ne samo dužnikova obveza nego i njoj korelativno subjektivno pravo

129

Page 130: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vjerovnika. Prestankom obveza i prava prestaju i sve sporedne obveze i prava koji zbog svoje akcesornosti ne mogu samostalno postojati (npr. jamstvo i zalog) Iznimka su one obveze koje ne mogu nastati bez glavne obveze, ali mogu samostalno postojati i nakon utrnuća glavne obveze (npr. kamate) Ispunjenjem prestaju obveze neovisno o izvoru iz kojeg potječu (ugovorne i izvanugovorne obveze nastale iz prouzročenja štete, stjecanja bez osnove, poslovodstva bez naloga i jednostrano izjavljene volje) U vezi s prestankom ugovornih obveza potrebno je razlikovati prestanak obveze od prestanak ugovora. Dok ispunjenjem činidbe ugovorna obveza nedvojbeno prestaje, ugovor kao izvor te obveze u pravilu traje i postoji dalje. Njime se (odnosno ispravom o njemu) dokazuje osnova (titulus) stjecanja stvarnih prava i općenito prijelaz imovine s jednoga na druge subjekte što osobito dolazi do izražaja u sporovima o vlasništvu na stvari i stjecanja bez osnove. Isto tako, ugovor može poslužiti kao podloga za ostvarivanje određenih zahtjeva koji mogu nastati nakon ispunjenja ugovornih obveza, npr. zahtjev povodom materijalnih i pravnih nedostataka ispunjenja, prekomjernog oštećenja i dr. a) subjekti ispunjenja – ispuniti dužnu činidbu u strogo osobnim obvezama može samo dužnik. U ostalim obvezama dužnu činidbu može ispuniti dužnik, njegov zastupnik ili treća osoba koja za dug odgovara odnosno koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena (npr. jamac ili zalogodavac) ili treća osoba koja za dug ne odgovara, ali se dužnik složio da ona ispuni obvezu. U tim slučajevima vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od treće osobe, a ako ta treća osoba ima pravni interes na ispunjenju, vjerovnik može primiti ispunjenje i kad se dužnik tome protivi. No, vjerovnik neće moći primiti ispunjenje od treće osobe ako mu je dužnik ponudio da će sam odmah ispuniti svoju obvezu. Pravovaljano može ispuniti samo ona osoba koja ima poslovnu sposobnost. Ako je dužnik poslovno nesposoban, njegovu će obvezu ispuniti njegov zakonski zastupnik (roditelj ili skrbnik) Iznimno se dopušta da i poslovno nesposobna osoba pravovaljano ispuni svoju obvezu, ali da bi ga se zaštitilo od rizika ZOO zahtijeva da obveza bude nesumnjiva, dospjela i utuživa. Zastupnik poslovno nesposobnog dužnika može osporavati i zahtijevati povrat ispunjenja ako je ispunjena obveza bila zastarjela ili potjecala iz igre ili oklade (naturalna obveza) Kad treći ispuni tuđu obvezu, može prije ili u trenutku ispunjenja ugovoriti s vjerovnikom da ispunjena tražbina prijeđe na njega. Ovdje je riječ o subrogaciji, a prema ZOO do zakonske subrogacije dolazi kad obvezu ispuni osoba koja ima pravni interes na ispunjenju (npr. jamac) Na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina, ali on ne može od dužnika zahtijevati više nego što je isplatio vjerovniku. Vjerovnik pritom ne odgovara za naplativost i postojanje tražbine u vrijeme ispunjenja. No ako tražbina npr. nije uopće postojala u vrijeme ispunjenja, ZOO omogućuje ispunitelju da traži povrat onoga što je isplatio vjerovniku na temelju stjecanja bez osnove. Iako se u pravilu obveza treba ispuniti vjerovniku, alternativno se obveza može ispuniti i osobi koja je određena: zakonom (npr. vjerovnikovom zakonskom zastupniku ili stečajnom upravitelju ako je nad vjerovnikom otvoren stečaj), odlukom suda (npr. sudskom ovršitelju u postupku prisilne naplate vjerovnikove tražbine), ugovorom između dužnika i vjerovnika (npr. beneficijaru na temelju ugovora u korist trećega) i voljom samog vjerovnika (npr. vjerovnikovom punomoćniku) Ispunjenje izvršeno nekoj trećoj osobi nije valjano, osim kad ga je vjerovnik naknadno odobrio (ratihabitio) ili se njime koristio. Ako je vjerovnik poslovno nesposoban, obvezu treba ispuniti njegovu skrbniku, a ako ga nema, polaganjem dugovanoga u sud. Iznimno se ispunjenje može izvršiti i poslovno nesposobnom vjerovniku, no tada se dužnik oslobađa obveze samo ako je ispunjenje bilo korisno za vjerovnika ili se predmet ispunjenja još uvijek nalazi kod njega. Kad stekne poslovnu sposobnost, vjerovnik može odobriti ispunjenje koje je primio u vrijeme poslovne nesposobnosti. b) opća pravila ispunjenja – dužnik je u pravilu obveza ispuniti upravo dužnu činidbu, tj. onu činidbu koja je objekt određenog obveznopravnog odnosa. Ispuniti nešto drugo, dužnik nije ni ovlašten niti obvezan. Ni vjerovnik nije ovlašten nešto drugo zahtijevati, niti je pak obvezan nešto drugo primiti. Ali naravno, i ovo pravilo ima nekoliko iznimaka, a najvažnije su davanje umjesto isplate i davanje radi isplate. Davanje umjesto isplate (datio in solutum) – ovo je uobičajeni naziva za sporazum između dužnika i vjerovnika na temelju kojega dužnik

130

Page 131: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Npr. umjesto novca, vjerovnik pristane primiti neki umjetnički predmet. Obveza dužnika prestaje kad vjerovnik primi sporazumno zamijenjeni objekt ispunjenja. Po svojoj pravnoj naravi datio in solutum jest naplatni realni ugovor. Na temelju tog ugovora dužnik odgovara isto kao prodavatelj za materijalne i pravne nedostatke stvari koja je dana umjesto prvotno dugovane stvari. No, ako se vjerovnik ne želi koristiti pravom s naslova odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, može od dužnika zahtijevati ispunjenje prvotno ugovorene tražbine i naknadu štete. Davanje radi isplate (datio solvendi causa ili datio pro solvendo) – postoji kad dužnik, u sporazumu s vjerovnikom, vjerovniku preda neku stvar ili mu ustupi neko pravo (npr. tražbinu putem cesije) da ih proda i iz postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a eventualni mu ostatak vrati. Dužnikova obveza prestaje kad se vjerovnik naplati iz ostvarenog iznosa. Razlika u odnosu na prethodni institut jest u tome što se u davanju umjesto isplate dužnik smatra oslobođenim obveze, a vjerovnik namiren u trenutku primitka stvari, dok kod davanja radi isplate dužnikova obveza prestaje, ne u trenutku predaje stvari vjerovniku, nego tek kad se vjerovnik naplati iz iznosa postignutog prodajom stvari. Kad su objektom činidbe generičke stvari bez naznake kakvoće, npr. 10 tona cementa, tada je dužnik dužan dati stvari barem srednje kakvoće. Ali ako mu je poznata namjena stvari, dužan je isporučiti stvar koja će kakvoćom odgovarati toj namjeni. Ispunjenje u cijelosti - drugo pravilo koje dolazi do izražaja kod ispunjenja jest da dužnik nije ovlašten činidbu ispunjavati na dijelove, niti je vjerovnik dužan primiti isplatu na dijelove, no strane svakako mogu drugačije ugovoriti. Od tog pravila prema ZOO moguća su dva odstupanja. Jedno je kad narav obveze nalaže djelomično ispunjenje (npr. isporuka toplinske energije, vode i sl.), a drugo kod novčanih obveza. Tada vjerovnik može odbiti djelomičnu isplatu samo ako za to ima poseban interes što mora dokazivati.Uzajamnost i istodobnost ispunjenja – ovo pravilo dolazi do izražaja kod dvostranoobveznih pravnih poslova jer kod takvih recipročnih pravnih poslova jedan ugovaratelj može zahtijevati ispunjenje činidbe od svog suugovaratelja samo ako je sam svoju činidbu ispunio ili je spreman da je ispuni. U protivnom suugovaratelj mu može staviti prigovor neispunjenja dužne obveze (exceptio non adimpleti contractus) No to pravilo ne vrijedi kad iz zakona ili naravi posla slijedi da se jedna činidba mora ispuniti prije druge. Npr. kod ugovora o najmu ili zakupu prirodno je da najmodavac odnosno zakupodavac najprije ispuni svoju činidbu predaje stvari. Pravilo o uzajamnom ispunjenju vrijedi samo onda ukoliko strane nisu drugačije ugovorile. Mjesto, vrijeme i način ispunjenja – opće pravilo koje važi kod prestanak obveznog odnosa ispunjenjem jest da je dužnik obvezan dužnu činidbu pravilno i uredno ispuniti. To ne znači da je dužnik obvezan samo po sadržaju ispuniti ono što je dužan, nego i to da je obvezan ispuniti činidbu na određenom mjestu, u određeno vrijeme (rok) i na određeni način. Temeljna značajka odredbi ZOO o ovoj materiji je njihova dispozitivnost, što znači da će glede načina, mjesta i vremena biti mjerodavno ono što su strane ugovorile. Tek ako ne iskoriste tu mogućnost, primjenjuju se zakonske odredbe. Kad mjesto ispunjenja nije ugovorom ili zakonom određeno, niti se može odrediti prema svrsi posla, naravi obveze i drugim okolnostima, bit će to mjesto u kojem je dužnik u vrijeme nastanka obveze imao svoje sjedište (u slučaju pravne osobe), odnosno prebivalište ili ako ga nema, boravište. Za novčane obveze je obrnuta situacija. Mjesto ispunjenja je mjesto u kojem vjerovnik ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište. Ako se plaća virmanom, mjesto ispunjenja novčane obveze je sjedište pravne osobe (banke ili druge financijske organizacije) kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva. U pravilu će to biti mjesto u kojem je i sjedište vjerovnika. Iz ovih odredaba ističe se da po nenovčanu tražbinu vjerovnik odlazi dužniku, a novčano dugovanje dužnik donosi vjerovniku. Za mjesto ispunjenja vežu se značajni pravni učinci među kojima su najznačajniji oni glede prijelaza rizika za slučajnu propast i oštećenje stvari, snošenja troškova ispunjenja i mjesne nadležnosti suda. Ako rok ispunjenja nije određen ni ugovorom ni zakonom, niti proizlazi iz svrhe posla, naravi obveze i ostalih okolnosti, ispunjenje se može zahtijevati i učiniti odmah i tada vjerovnik može, bez prethodnog opominjanja i ostavljanja dopunskog roka, odmah zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik

131

Page 132: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

može sa svoje strane zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje. Neudovoljavanje tim zahtjevima izaziva pravne posljedice dužničkog, odnosno vjerovničkog zakašnjenja. U sudskoj praksi se uvriježilo gledište da pod izrazom „odmah“ treba razumjeti rok od osam dana od primitka računa za isporučenu robu ili izvršene usluge, odnosno nakon primljene robe ili izvršene usluge ako je račun ispostavljen poslije primitka robe ili izvršene usluge. Tumačenje se odnosi na novčane obveze iz ugovora u privredi odnosno trgovačkih ugovora u vrijeme važenja ZOO iz 1978. godine. U ZOO je unesena posebna odredba kojom je uređeno vrijeme ispunjenja novčanih obveza u trgovačkim ugovorima i ugovorima između trgovca i osobe javnog prava, a to je učinjeno kako bi se ZOO uskladio sa odredbama Smjernice EZ-a. ZOO određuje da se rok ispunjenja novčane obveze utvrđuje ponajprije trgovačkim ugovorom, no ako to nije učinjeno, tada je dužnik bez posebne opomene od strane vjerovnika obvezan platiti u roku od 30 dana. Rok počinje teći od dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu. Ako se dan primitka računa ili zahtjeva za isplatu ne može sa sigurnošću utvrditi ili je primljen prije nego je vjerovnik ispunio svoju obvezu, tada rok počinje teći od dana ispunjenja vjerovnikove obveze. Ako je ugovoren ili zakonom određen rok za pregled objekta činidbe, a račun primljen prije toga, rok za plaćanje teče istekom roka za pregled. Svako ugovaranje roka duljeg od 30 dana bit će ništetno ako je time, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a uzimajući u obzir okolnosti slučaja, trgovačke običaje i narav predmeta obveze, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu vjerovnika. Prilikom ocjene ništetnosti treba utvrditi također jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonskog roka plaćanja. Ako dužnik ponudi ispunjenje prije roka, ostavljeno je vjerovniku na volju hoće li ga odbiti ili primiti. Ako se odluči primiti ga, može zadržati pravo na naknadu štete koja bi im tim povodom nastala, npr. zbog nedovršenog skladišta isporučenu robu mora smjestiti u tuđe skladište i plaćati zakupninu. Pravo na naknadu štete može ostvarivati samo ako je bez odgađanja o tome obavijestio dužnika. Iznimno će dužnik imati pravo ispuniti obvezu i prije roka. Pretpostavke su da je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, da dužnik o namjeri ispunjenja obavijesti vjerovnika te da ispunjenje ne bude u nevrijeme. Kad se radi o novčanoj obvezi, dužnik ima pravo ispuniti je prije roka i bez postojanja navedenih pretpostavaka. Štoviše, ima pravo i na odbitak kamata za vrijeme od isplate do dospijeća ako je tako ugovoreno ili uobičajeno (diskontne ili međutomne kamate) Pod određenim pretpostavkama vjerovnik može zahtijevati ispunjenje prije roka. Te pretpostavke su da mu dužnik nije da obećano osiguranje ili dopunu osiguranja ako je smanjeno bez njegove krivnje, te da je rok ugovoreno isključivo u interesu vjerovnika. Napokon, određivanje vremena ispunjenja može biti ostavljeno na volju jednoj ugovornoj strani, a ako s određivanjem roka oteže, druga strana je može opomenuti. Ne odredi li ovlaštena strana rok ni nakon opomene, druga se strana može obratiti sudu da odredi primjeren rok za ispunjenje obveze. U novčanim obvezama važno je pitanje u kojem trenutku se smatraju namirenima, ako taj trenutak same strane nisu odredile. ZOO razlikuje taj trenutak prema tome plaća li se posredstvom banke ili pošte. U prvom slučaju, dug je namiren kad banci, odnosno drugoj pravnoj osobi kod koje se vodi račun vjerovnika, stigne novčana doznaka ili virmanski nalog u vjerovnikovu korist. U slučaju plaćanja poštom, dug je podmiren uplatom novca pošti, ali samo kad su strane ugovorile plaćanje poštom. Ako plaćanje poštom nije ugovoreno, dug se smatra namirenim tek kad vjerovnik primi novčanu doznaku.Uračunavanje ispunjenja (imputatio) – ovo pitanje se javlja kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, a ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle sve u potpunosti namiriti, a to je najčešće slučaj kod novčanih obveza. Ovaj problem se rješava postavljanjem reda uračunavanja kojim se ustanovljuju kriteriji redoslijeda kojim će se podmirivati obveze. Prema ZOO uračunava se ovim redoslijedom: po sporazumu vjerovnika i dužnika; ako sporazuma nema, redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja; ako nema dužnikove izjave o uračunavanju, redom kako je koja obveza dospjela za ispunjenje; ako su dospjele istodobno, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane; ako su podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije; ako su u svemu jednake, namiruju se redom kako su nastale; a ako su nastale istodobno,

132

Page 133: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

ispunjenje se raspoređuje na sve obveze razmjerno njihovim iznosima. Problem uračunavanja može nastati i kad uz glavnu obvezu postoje i sporedne obveze, npr. kamate i troškovi. Tada redoslijed namirenja ide od sporednih prema glavnoj obvezi, tj. prvo se namiruju troškovi, zatim kamate pa glavnica. Izdavanje priznanice i vraćanje obveznice – dužnikov je interes raspolagati dokazima da je svoju obvezu doista ispunio, stoga mu je zakonodavac zajamčio pravo na priznanicu koju može zahtijevati od vjerovnika nakon što je ispunio obvezu, potpuno ili djelomično. Priznanica ili namira (apocha) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe. Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu ako mu je tražbina izmirena, odnosno na priznanici zabilježiti da je obveza ispunjena djelomično. Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte, dužnik dobiva primjerak uplatnice kao dokaz o ispunjenju obveze. Stoga će osim uplatnice moći zahtijevati priznanicu od vjerovnika samo ako za to ima opravdan razlog. Ako bi vjerovnik odbio izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda i tada će rješenje o sudskoj ostavi zamijeniti priznanicu. S izdavanjem priznanice povezane su dvije predmnjeve: jedna je da priznanica na potpunu isplatu glavnice sadrži predmnjevu da su isplaćene i kamate te sudski i drugi troškovi. Druga se odnosi na obveze koje se podmiruju obročno u određenim vremenskim razmacima (npr. zakupnine, najamnine i sl.) Izdavanjem priznanica na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije. No, obje ove presumpcije su oborive (praesumptio iuris) Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov trošak. Dužnik koji je u potpunosti ispunio obvezu može od vjerovnika, osim priznanice zahtijevati i povrat obveznice. Obveznica ili zadužnica (chirographa) je dužnikova pisana izjava kojom priznaje postojanje obveze prema vjerovniku. Vjerovnik je dužan vratiti obveznicu na dužnikov zahtjev. Ako je ne može vratiti (jer ju je npr. izgubio) dužnik može zahtijevati da mu vjerovnik izda javno ovjerenu ispravu o prestanku obveze. Vraćanje obveznice sadrži oborivu presumpciju da je obveza u cijelosti ispunjena. Ako je obveza samo djelomično ispunjena, dužnik nema pravo na povrat obveznice, ali može zahtijevati da se to ispunjene zabilježi na obveznici. Uobičajeno je da se izdavanje priznanice i vraćanje obveznice odvijaju simultano s ispunjenjem, Štoviše, iz iznesenih pravila ZOO proizlazi da dužnik ima pravo zadržati ispunjenje sve dok mu se ne izda priznanica, odnosno vrati obveznica. Ispunjenje polaganjem dugovanoga u sud – posve iznimno, obveza se može ispuniti i polaganjem dugovane stvari kod suda ili druge ovlaštene osobe za vjerovnika. Dužnik to može učiniti kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kad je poslovno nesposoban, a nema zastupnika. Također i onda kad vjerovnik odbije izdati priznanicu. Osim dužnika pravo ispuniti obvezu polaganjem u sud ili kod ovlaštene osobe ima i treća osoba koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena, npr. jamac. Iako su ovim zakonskim nabrajanjima obuhvaćeni gotovo svi važniji slučajevi polaganja, prihvatljivo je gledište da bi polaganje trebalo dopustiti i onda kad na strani vjerovnika postoje i drugi važni razlozi koji ometaju ispunjenje obveze. Polaganje se obavlja kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, ali kad to zahtijeva narav posla ili razlog ekonomičnosti, kod suda u mjestu gdje se stvar nalazi. Ako obveza potječe iz trgovačkog ugovora predaja stvari javnom skladištu na čuvanje za račun vjerovnika ima isti učinak kao polaganje kod suda. Ako je stvar nepogodna za čuvanje u sudskom pologu (npr. živa životinja) sud će na dužnikov zahtjev odrediti neku drugu osobu koja će stvar čuvati o trošku i za račun vjerovnika. O izvršenom polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i njegovo boravište. Jednom položenu stvar dužnik može uzeti natrag sve dok vjerovnik ne izjavi da je prima ili dok ne bude pravomoćnom odlukom utvrđeno da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja. Pravo dužnika da uzme natrag položenu stvar prestaje i kad se pisanom izjavom odrekne tog prava. Položenu stvar sud predaje vjerovniku poštujući pritom uvjete predaje koje je postavio dužnik. Dužnik se oslobađa obveze već u trenutku polaganja i tada rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na vjerovnika. Od dana polaganja prestaju teći kamate, a također i dužnikovo zakašnjenje ako je bio u njemu. ZOO predviđa posebne odredbe za stvari neprikladne za sudsku ostavu, stvari podložne propadanju i kvarenju kao i stvari za čije čuvanje i održavanje troškovi nadmašuju njihovu vrijednost.

133

Page 134: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Dužnik je ovlašten takve stvari prodati, a dobiveni iznos, nakon odbitka troškova prodaje odnosno čuvanja, polaže u sud ili kod ovlaštene osobe. Kad god je to moguće, dužnik je o prodaji dužan prethodno obavijestiti vjerovnika. Zakašnjenje (mora) – zakašnjenje je povreda obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja. Ako je u zakašnjenje došao dužnik, govori se o zakašnjenju dužnika (mora debitoris) što znači da vjerovnik nije primio ispunjenje na vrijeme. Do zakašnjenja može doći krivnjom obvezanoga i u tom slučaju govori se o subjektivnoj mori. Ako je pak do zakašnjenja došlo bez krivnje dužnika, govori se o objektivnoj mori. Neke zemlje uređuju zakašnjenje kao objektivno, što znači da ono nastupa čim se zakasni s ispunjenjem, dok druge zemlje ga uređuju kao subjektivno pa je za njegov nastanak potrebna i krivnja kao pretpostavka i tada se krivnja u pravilu predmnijeva. Zakašnjenje dužnika (mora debitoris) – dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenome za ispunjenje. Ako rok nije određen, dovoljno je da vjerovnik pozove dužnika da ispuni obvezu, usmeno ili pisano. To može biti izvansudska opomena ili otpočinjanje postupka čija je svrha ispunjenje obveze. Kad je rok određen, opomena je suvišna jer već sam rok opominje (dies interpellat pro homine) Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa jer kod neutuživih obveza nema zakašnjenja. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća obveze (kad dužnik nije dao osiguranje i kad je rok ugovoren isključivo u korist vjerovnika) Prema iznesenom, naš ZOO prihvaća objektivni pojam zakašnjenja. Kad su se ispunile pretpostavke, nastupaju učinci ili posljedice zakašnjenja, no dužnik i dalje ostaje u obvezi ispuniti dužni činidbu. Najteža posljedica dužnikova zakašnjenja jest što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Da bi se oslobodio te odgovornosti, mora dokazati da bi stvar koja je objekt obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio. Od dužnika koji je zakasnio s ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja. Dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate, bez obzira na to jeli pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja. U određenim slučajevima vjerovnik može zbog dužnikova zakašnjenja raskinuti ugovor, kao npr. kod fiksnog ugovora ili kad je tako ugovoreno, odnosno kad je dužniku ostavio naknadi primjereni rok za ispunjenje. Kad se obveza sastoji u davanju generičnih stvari (npr. žito i sl.) vjerovnik ima pravo nabaviti stvar istoga roda (tzv. kupnja radi pokrića) i zahtijevati od dužnika razliku između ugovorene i nabavne cijene kao i naknadu veće pretrpjele štete. O namjeravanoj kupnji vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika i obaviti je u razumnom roku i na razuman način. Slično je rješenje kad dužnik zakasni s obvezom na činjenje. Vjerovnik tada ima pravo uz prethodnu obavijest dužnika, sam o trošku uraditi ono što je bio dužan dužnik, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja i naknadu štete zbog takvog načina ispunjenja. Ako je bila ugovorena ugovorna kazna za slučaj zakašnjenja, dužnik je osim obveze ispunjenja dužan platiti i tu kaznu. Zakašnjenje prestaje (purgatio morae) čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je dotad zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje će prestati i kad vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe njihovim sporazumom. Zakašnjenje vjerovnika (mora creditoris) – vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Činidba mora biti ponuđena u roku, na određenom mjestu, na određen način, i to od dužnika ili druge ovlaštene osobe. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Nema zakašnjenja vjerovnika ako dužnik samo prividno ponudi ispunjenje obveze, tj. vjerovnik neće pasti u zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja odnosno u vrijeme određeno za ispunjenje, dužnik uopće nije mogao ispuniti ugovornu obvezu. Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, prestaje dužnikovo zakašnjenje, a na vjerovnika

134

Page 135: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prelazi rizik slučajne propasti i oštećenja stvari te trošak daljnjeg čuvanja stvari. Dođe li doista do slučajne propasti stvari, dužnik svejedno može zahtijevati protučinidbu, npr. plaćanje kupovne cijene. Dužnik odgovara samo za onu štetu na stvari do koje je došlo njegovom namjerom ili grubom nemarnošću (npr. ako je hotimice uništio stvar koju je bio dužan predati vjerovniku) Vjerovnik u zakašnjenju odgovara dužniku za svu štetu koja mu je prouzročena zakašnjenjem. Kada je vjerovnik u zakašnjenju, odnosno kad bez pravno relevantnog razloga odbija primiti činidbu, dužnik se može osloboditi obveze polaganjem dugovane stvari u sud i njegova obveza prestaje u trenutku polaganja. Zakašnjenje vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje.

2. Nemogućnost ispunjenja

Kad ispunjenje obveze postane nemoguće zbog događaja ili okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obveza prestaje. To su vanjske, izvanredne i nepredvidive okolnosti nastale poslije sklapanja ugovora koje dužnik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. To će u pravilu biti događaji koji imaju značenje više sile, no tu idu i događaji koji izazivaju pravnu nemogućnost ispunjenja (npr. zabrana uvoza i sl.) Ako nemogućnost ispunjenja nastupi zbog propasti stvari, obveza prestaje samo ako je u pitanju nezamjenjiva stvar (species) No, propašću generične stvari, obveza se ne gasi, makar dužnik i nije odgovoran za njezinu propast. Samo iznimno, ako bi propala cijela masa iz koje je trebalo uzeti određenu količinu generičnih stvari, obveza prestaje. Posljednja je iznimka od pravila da vrsta ne propada – genera non pereunt. Drukčija pravila vrijede za obveze iz dvostranoobveznog ugovora. Kad u takvom ugovoru ispunjenje obveze jedne strane postane nemoguće, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati povrat po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Nemogućnost treba nastupiti zbog vanjskih izvanrednih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti, koji se u vrijeme sklapanja ugovora, koji se u vrijeme sklapanja nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga ugovorna strana. No, ako bi ispunjenje obveze postalo nemoguće zbog događaja za koji je odgovorna druga strana, tada obveza prve strane prestaje, a druga strana ostaje u obvezi. To bi se moglo dogoditi kad bi npr. nepažnjom kupca propala kupljena nezamjenjiva stvar prije prelaska rizika na kupca. Kupac bi morao tada platiti cijenu, ali umanjenu za korist koju bi imao prodavatelj od oslobođenja od obveze isporuke stvari. Prodavatelj bi tada morao ustupiti kupcu sva prava koja ima prema trećim osobama (npr. prema osiguravajućem društvu) glede objekta prodaje. Smisao tih pravila jest da se onemogući izvlačenje koristi onome tko je oslobođen svoje obveze. U ovom primjeru je vjerovnik taj koji odgovara za nemogućnost ispunjenja dužnikove obveze. Ako bi za nemogućnost ispunjenja bio odgovoran dužnik, ne bi došlo do prestanka obveze, nego do njezine preobrazbe u naknadu štete.

3. Raskid ugovora

Raskid je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan. Ugovori koji nisu valjani prestaju poništenjem ili poništajem. Uzrok poništaja redovito postoji već u trenutku sklapanja ugovora, dok uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja. Opća suglasnost postoji da je razlika između pojma raskid i odustanak od ugovora samo terminološka. Raskid je uglavnom romanski, a odustanak germanski termin. Kod nas se i u teoriji i u zakonodavstvu koriste oba termina i nema čvrstog kriterija prema kojemu bi se znalo kad koji od tih dvaju izričaja upotrijebiti. Budući da odustanak uvijek podrazumijeva očitovanje stranačke volje, može se izričaju odustanak dati prednost za ona razvrgnuća ugovora do kojih dolazi na osnovi volje ugovaratelja, obostrano ili jednostrano. Prema drugom kriteriju, o odustanku bi trebalo govoriti kad se ugovor razvrgava prije dospjelosti, a o raskidu kad se razvrgava nakon

135

Page 136: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dospjelosti. No, raskid treba razlikovati od otkaza jer otkaz razumije jednostranu izjavu ugovorne strane kojom se okončava trajniji ugovorni odnos na neodređeno vrijeme. Raskidom može prestati i ugovor sa trajnim periodičkim činidbama i onaj s jednokratnom činidbom. Raskid može djelovati i pro praeterito i pro futuro, a otkaz uvijek djeluje pro futuro. Raskid na osnovi stranačke volje – ugovorne strane mogu raskinuti ugovor sporazumno, a mogu ugovornim utanačenjem osigurati svaki od njih pravo, pod određenim pretpostavkama, na jednostrani raskid ugovora. Sporazumni raskid ugovora (contrarius consensus, mutuus dissensus) je ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja, a naziva se još i sporazumnim odustajom i storniranjem ugovora. Pravna podloga sporazumnog raskidanja ugovora nalazi se u načeli dispozitivnosti. Bliža pravna osnova sporazumnog raskida jest odredba ZOO kojom je određeno da se obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona. Sporazumni raskid moguć je samo ako ugovor nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. „Raskid ugovora“ do kojeg bi došlo nakon potpunog ispunjenja ugovora nije raskid postojećeg ugovora, nego sklapanje posve novog ugovora o istom objektu i obrnutim stranačkim ulogama. Npr. kod kupoprodaje kupac bi postao prodavateljem, a prodavatelj kupcem o istom objektu kupoprodaje (rješenje preuzeto iz OGZ-a) Budući da je sporazumni raskid po svojoj pravnoj naravi ugovor, za njegovu se valjanost zahtijevaju sve pretpostavke koje se inače zahtijevaju za valjanost ugovora (sposobnost strana, suglasno i valjano očitovanje volje itd.) Redovito će te pretpostavke biti ispunjene i pri raskidu, no može se dogoditi da nakon sklapanja ugovora strana izgubi poslovnu sposobnost ili da nastupe mane volje, npr. zabluda i dr. što bi dovelo do nevaljanosti sporazuma o raskidu. Postavilo se pitanje o paritetu oblika, tj. mora li raskid biti u istom obliku kao i ugovor koji se raskida (npr. stipulacija – akceptilacija) U suvremenim pravnim sustavima obveznog prava koja pretežito usvajaju načelo neformalnosti, paralelizam oblika je neprihvatljiv. Najčešće isticani razlog u prilog formalizma raskida, tj. da se strane ne bi prenaglile u odluci da raskinu ugovor, nije dovoljno uvjerljiv. Ako je ponekad pri preuzimanju obveze razumljiv i opravdan zahtjev za nešto strožim oblikom, kako bi se strane upozorile na ozbiljnost i težinu svoje odluke, takav zahtjev bi bio očito pretjeran kad se strane oslobađaju obveze. Ako se formalizam raskida pravda potrebom zaštite javnog interesa, tada će zakonodavac, ako to želi, propisati određeni oblik i za pojedine slučajeve raskida ugovora. ZOO se odlučio za neformalnost raskida formalnih ugovora, uz dvije iznimke: kad je drukčije predviđeno zakonom i ako cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku. Ugovor koji je sklopljen u posebnom obliku na temelju sporazuma ugovornih strana, može biti raskinut neformalnim sporazumom, tj. sporazumom u bilo kojem obliku, no strane mogu ugovoriti poseban oblik raskida. U sudskoj praksi se otvorilo pitanje oblika sporazumnog raskida ugovora o prijenosu prava vlasništva na nekretninama, odnosno mora li njegov raskid biti u pisanom obliku, kao što vrijedi za njegovo sklapanje. U praksi se pravi razlika između raskida prije prijenosa prava vlasništva za koji se ne zahtijeva pisani oblik i raskida poslije prijenosa prava vlasništva za koji se traži pisani oblik. Zahtjev za pisanim oblikom sporazumnog raskida poslije prijenosa prava vlasništva na nekretnini sasvim je opravdan jer nije riječ o raskidu nego novom ugovoru o prijenosu prava vlasništva s istim stranama, ali u izmijenjenim ulogama. Takvo rješenje ima i porezne učinke, budući da se radi o novom prometu nekretninama. Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora sastoji se u oslobođenju obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka i o svemu tome strane autonomno odlučuju. Uobičajeno je da učinci sporazumnog raskida ugovora koji je djelomično ispunjen nastupaju ex nunc (od trenutka raskida), a učinci raskida neispunjenog ugovora ex tunc (od trenutka sklapanja ugovora) Jednostrani raskid na temelju ugovora – već se u rimskom, a pogotovo u suvremenom pravu dopušta stranama da u ugovor unesu posebne klauzule kojima se zbog određenih razloga i u određenim situacijama predviđa mogućnost jednostranog raskida ugovora. Normalno i redovito razrješenje postojećih ugovornih odnosa ravna se prema načelu pacta sunt servanda. Zbog toga ugovaratelj koji se drži ugovorom preuzetih obveza ne bi,

136

Page 137: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

u slučaju neispunjenja ugovora od strane suugovaratelja, smio jednostrano odustati od ugovora ili ga raskinuti. Strana vjerna ugovoru mogla bi zahtijevati samo ispunjenje i popravljanje štete. No rigorozno provođenje ovog načela moglo bi dovesti do situacije u kojoj bi upravo strana vjerna ugovoru bila primorana da zahtijeva ispunjenje činidbe za koju možda uopće više nema interesa. Zbog toga su pronađeni instrumenti koji u određenim situacijama omogućuju i dopuštaju strani vjernoj ugovoru da jednostrano odustane od ugovora ili da jednostrano raskine ugovor. Takva rješenja se spominju samo kod recipročnih ugovora jer se kod besplatnih i jednostranoobveznih ugovora ni ne postavlja pitanje raskida zbog neispunjenja. U situaciji koja nastaje zbog neispunjenja recipročnih ugovora od strane jednog ugovaratelja moguće je da strana vjerna ugovoru dobije ili ugovorno ili zakonsko pravo na raskid. Među razlozima koji opravdavaju raskid najčešće se spominju još od rimskog prava upravo neispunjenje te clausula irritatoria i lex commissoria. Clausula irritatoria jest uglavak po kojem se jednoj strani dopušta da može odustati od ugovora ako druga strana ne ispuni svoju obvezu i ta klauzula ima općenito značenje i može se unijeti u bilo koji recipročni ugovor. Lex commissoria je specifičan uglavak kod kupoprodaje i njime je prodavatelj ovlašten odustati od ugovora ako kupac na vrijeme ne plati kupovnu cijenu. Naše pravo dopušta ugovornim stranama da si ugovornim klauzulama osiguraju pravo jednostranog raskida ugovora, no da bi se izbjegli eventualni sporovi o pravu na jednostrani raskid, ugovorne strane moraju točno i određeno navesti slučajeve i razloge zbog kojih će moći jednostrano raskinuti ugovor, npr. zbog ponovljenog kršenja ugovornih utanačenja ili neispunjenja neke važnije odredbe i sl. U slučajeve jednostranog raskida na temelju ugovora spadaju i sklapanje ugovora s pravom odustanka davanjem odustatnine i sklapanje ugovora u režimu kapare kao odustatnine. Raskid na osnovi zakona – stanovit nedostatak ugovornih klauzula jest u tome što su one izraz stranačke dispozitivnosti i vrijede samo u onim slučajevima kad su ugovorene. Zbog toga ima slučajeva kad sam zakon, ukoliko nema posebnih stranačkih odredaba, predviđa mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja. Razlikuju se slučajevi u kojima zakon ovlašćuje ugovornu stranu da jednostranom izjavom volje raskine ugovor i slučajevi raskida ugovora po samom zakonu (ex lege) Jednostrani raskid – pravo jednostranog raskida zakon daje ugovarateljima u onim slučajevima kad je došlo do određenih poremećaja u ispunjenju ugovornih obveza, kao što su zakašnjenje, neizvjesnost, djelomična nemogućnost i otežanost ispunjenja. Općenito se ovi razlozi dijele u dvije grupe: kao razlozi za raskid zbog neispunjenja i kao razlozi za raskid zbog promijenjenih okolnosti.Raskid zbog neispunjenja – opće načelo je izraženo u ZOO da ispunjenje dvostranoobveznih ugovora može zahtijevati samo ona strana koja je svoju obvezu ispunila ili je realno spremna ispuniti je. Ako ne postoji takva situacija, protivna strana može uvijek odbiti ispunjenje prigovorom neispunjenog ugovora. No, postoje ugovori kojima se po naravi posla ne može staviti ovaj prigovor jer je određena strana dužna prva ispuniti ugovornu obvezu (npr. zakup ili najam) Drugo opće načelo koje se sve više usvaja u suvremenom pravu, a statuirano je u švicarskom Zakonu o obligacijama, da kod dvostranoobveznih ugovora u slučaju kašnjenja jedne strane druga strana može, sama ili preko suda, odrediti primjereni rok za naknadno ispunjenje obveze, uz izjavu da će nakon bezuspješnog proteka tog roka odustati od ugovora. ZOO prihvaća ovo načelo i detaljno ga i dosljedno razrađuje. U slučaju neispunjenja dvostranoobveznog ugovora u roku, kad rok ispunjenja nije bitan sastojak ugovora, vjerovnik može, ako to želi, raskinuti ugovor, ali ostavljajući dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje te ako dužnik ne ispuni obvezu ni u tom naknadnom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Kad iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, zakon dopušta vjerovniku da ugovor raskine i bez ostavljanja naknadnog roka (npr. prodavatelj izjavi kupcu da neće moći otkloniti nedostatak na prodanoj stvari) Zbog neispunjenja ugovor se raskida, u pravilu, nakon što je nastupio rok ispunjenja, jer prije toga dužnik nije dužan ispuniti svoju obvezu. Iznimno, kad je posve očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu, druga strana može raskinuti ugovor i prije isteka roka za ispunjenje i uz to zahtijevati naknadu

137

Page 138: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pretrpljene štete. Slično rješenje vrijedi za obveze s uzastopnim činidbama, npr. mjesečna isporuka određene vrste stvari ili plaćanja zakupnine. Tada ako se ne ispuni jedna činidba, druga strana može u razumnom roku raskinuti ugovor i glede svih budućih činidaba ako je iz okolnosti postalo očito da ni one neće biti ispunjene. U svim tim slučajevima neispunjenja, ugovor se raskida jednostavnom izjavom vjerovnika, no ZOO obvezuje vjerovnika da o svojoj odluci da raskine ugovor obavijesti dužnika bez odgađanja. ZOO ne dopušta raskidanje ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Do jednostranog raskida može doći i kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesnim zbog pogoršanja njezinih materijalnih prilika ili drugih ozbiljnih razloga nastalih poslije sklapanja ugovora, odnosno i prije sklapanja ugovora ako suugovaratelj to nije znao niti morao znati. Strana koja se obvezala prva ispuniti obvezu može tada zahtijevati osiguranje u primjerenom roku, pa ako ga ne dobije, može raskinuti ugovor. U slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja do koje je došlo zbog događaja za koji ne odgovara ni jedna ugovorna strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama. U protivnom ugovor ostaje na snazi, ali se obveza druge strane razmjerno smanjuje.2. Raskid zbog promijenjenih okolnosti – ponekad se nakon sklapanja ugovora prilike mogu toliko izmijeniti da ispunjenje preuzetih obveza postane izrazito teško i skopčano s velikim gubitkom za jednu od ugovornih strana. U pravilu je riječ o takvom narušavanju načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba da se inzistiranje na dosljednom poštivanju načela pacta sunt servanda čini nepravičnim. Pod određenim pretpostavkama gotovo sva suvremena zakonodavstva dopuštaju u takvoj situaciji raskid ili izmjenu ugovora, a njima su se pridružili i ZOO iz 1978. i današnji ZOO. ZOO je u odnosu na ranije važeći zakon iz 1978. znatno pojednostavnio pretpostavke zbog kojih se u slučaju promijenjenih okolnosti može zahtijevati raskid ugovora. Prema odredbi ZOO ugovorna strana može zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora ako bi joj zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora ispunjenje obveze postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerani veliki gubitak. Pravnoteorijska podloga ove odredbe nalazi se u poznatom učenju pod nazivom clausula rebus sic stantibus. U suvremenim pravima takva se clausula podrazumijeva i ne treba je decidirano unositi u ugovor. Drugim riječima, ugovor obvezuje pod prešutnim uvjetom da prilike ostanu iste kakve su bile u vrijeme sklapanja ugovora. S obzirom na to da strane, sklapajući ugovor, osobito onaj koji se ima ispunjavati kroz dulje vremensko razdoblje, moraju računati s izvjesnim poslovnim rizicima, pravo na raskid priznaje se vrlo restriktivno. Zato se prema ZOO ne može zahtijevati raskid ugovora ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti ne može zahtijevati strana koja je pala u zakašnjenje, točnije ako su promijenjene okolnosti nastupile nakon isteka roka za ispunjenje njezine obveze. Do raskida ugovora neće doći ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično izmijene. Ugovaratelj koji zahtijeva raskid, dužan je ako do njega dođe, drugoj strani naknaditi pravičan dio štete koji zbog raskida trpi. Isto, ta strana je dužna o svojoj namjeri da traži raskid ugovora obavijestiti drugu stranu čim sazna da su nastupile relevantne okolnosti, inače odgovara za štetu koju druga strana pretrpi zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen. Sud će pri odlučivanju o raskidu ili izmjeni ugovora, slijediti načelo savjesnosti i poštenja, imajući osobito na umu svrhu ugovora, podjelu rizika po ugovoru ili zakonu, trajanje i djelovanje izvanrednih okolnosti te stranačke interese. Stranama je dopušteno da se ugovorom unaprijed odreknu pozivanja na određene promijenjene okolnosti, izuzev ako bi time povrijedile načelo savjesnosti i poštenja.Raskid ex lege – ovo je slučaj kad do raskida dolazi po samom zakonu odnosno po ispunjenju pretpostavaka koje zakon predviđa i ovdje nije potrebna izjava ugovorne strane o raskidu. Najpoznatiji slučaj raskida po samom zakonu imamo kod tzv. fiksnih ugovora, a to su takvi ugovori kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora te ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, a izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna. No, ako vjerovnik želi održati ugovor na snazi, mora bez odgađanja

138

Page 139: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obavijestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje. Ukoliko ispunjenje ne uslijedi u razumnon roku, vjerovnik može izjaviti da raskida ugovor. Do raskida po zakonu može doći i kod ugovora koji nisu fiksni i to će se dogoditi ako dužnik ne ispuni obvezu ni u naknadnom primjerenom roku. Npr. ugovor o prodaji stvari raskida se po samom zakonu ako prodavatelj ne otkloni nedostatak stvari ni u naknadnom roku koji mu je kupac ostavio. Kupac može održati ugovor na snazi ako bez odgađanja o tome obavijesti prodavatelja. Pravila o raskidu po zakonu primjenjuju se i na ugovore kod kojih su strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne uslijedi ispunjenje u određenom roku, kao i na ugovore kod kojih je rok bitan sastojak po samoj naravi posla (npr. isporuka pirotehničkih sredstava za određenu proslavu) Učinci raskida – osnovnim učinkom se smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida. Raskidom ugovora nastaje i obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Ako su obje strane dužne vraćati primljeno, tada se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima koja vrijede za ispunjenje činidaba kod dvostranoobveznih ugovora. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate počev od dana kad je novac primljen.

4. Prijeboj (kompenzacija)

Prijeboj je prestanak obveze obračunavanjem protutražbine s tražbinom. Kad god dužnik ima prema vjerovniku protutražbinu, praktičnije je umjesto dvostrukog ispunjenja, obračunati dužnikovu protutražbinu s vjerovnikovom tražbinom i tako najkraćim putem ostvariti utrnuće međusobnih tražbina i istodobno njima korelativnih obveza. Npr., A duguje B-u iz zajma 10 000 kuna, no B istovremeno duguje A-u 10 000 kuna iz kupoprodaje. Najjednostavniji način prestanka tih obveza jest da se one međusobno prebiju (obračunaju) i tako prestanu (utrnu) Inače bi trebalo ispuniti dva međusobna plaćanja, a to bi bilo posve nepraktično. Dužnikova obveza će prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj tražbini. Ako su međusobno nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti. a) vrste prijeboja – do prijeboja može doći na osnovi ugovora, na osnovi zakona ili po samom zakonu (ex lege) Stoga se razlikuje sporazumni prijeboj, jednostrani prijeboj i prijeboj po samom zakonu. Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj – oslanjajući se na načelo dispozitivnosti, posebice na ovlaštenje da obvezu mogu ugasiti svojom suglasnošću, ugovorne strane mogu se sporazumjeti da svoje međusobne tražbine prebiju odnosno kompenziraju. Budući da se zasniva na sporazumu odnosno ugovoru (pactum de compensado) naziva se i ugovornim prijebojem ili ugovornom kompenzacijom. Važno je da u ugovaranju prijeboja strane nisu vezane nekim posebnim pretpostavkama koje bi se odnosile na vrstu i kakvoću tražbine. Stoga se mogu sporazumjeti o prijeboju dospjelih s nedospjelim tražbinama, utuživih s neutuživima, istorodnih s raznorodnima. Ugovorne strane sporazumno utvrđuju trenutak od kojega nastupaju učinci prijeboja. Ako taj trenutak strane ne odrede, prijeboj odnosno njegovi učinci nastupaju od trenutka sklapanja sporazuma o prijeboju. Jednostrani prijeboj – jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke. Riječ je o prijeboju koji se temelji na zakonu, što znači da se veže za ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka, a izjava o prijeboju je samo jedna od tih pretpostavaka. Te pretpostavke su: uzajamnost, istovrsnost, dospjelost i utuživost tražbina te izjava o prijeboju. Uzajamnost ili zamjenitost tražbina - znači da strana koja želi izvršiti prijeboj mora istodobno biti vjerovnik i dužnik protivne strane, što nužno znači da je i protivna strana dužnik i vjerovnik prve strane. Jednostavnije rečeno, u prijeboj se može ići samo s vlastitom tražbinom, a ne tuđom. Od zahtjeva uzajamnosti odstupilo se u nekoliko slučajeva: jamac može protiv

139

Page 140: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vjerovnika kompenzirati tražbinu glavnog dužnika i dužnik (cessus) može prema tražbini novog vjerovnika (cesionara) staviti u prijeboj svoju tražbinu koju ima prema starom, a ne prema novom vjerovniku. ZOO je isključio mogućnost da i solidarni dužnik stavi u prijeboj prema vjerovniku tražbinu svoga sudužnika (za razliku od ZOO iz 1978.) Istovrsnost - tražbine su istovrsne ako glase na stvari istoga roda i iste kakvoće. Redovito je to novac, ali mogu biti i druge zamjenjive stvari (žito, nafta, cement) Nema istovrsnosti ako je objekt jedne tražbine npr. pšenica, a druge grašak. S obzirom da se kumulativno zahtijevaju rod i kakvoća, istovrsnost ne bi postojala npr. između dviju tražbina od kojih bi jedna imala za objekt sjemensku, a druga merkantilnu pšenicu ili jedna konvertibilnu, a druga nekonvertibilnu valutu. Tada je rod isti, ali je kakvoća različita. Dospjelost – dospjelošću se označava trenutak od kojega vjerovnik može zahtijevati ispunjenje tražbine. De lege ferenda bi valjalo razmisliti da se dopusti prijeboj i za ne tražbine koje nisu dospjele, ali ih je dužnik ovlašten ispuniti i prije dospjelosti, kao što je slučaj s novčanim obvezama. Utuživost – obje tražbine moraju biti utužive što podrazumijeva da se mogu ostvariti i sudskim putem. Ako jedna od njih potječe iz zastarjele odnosno naturalne obveze, prijeboja nema. Dopušten je prijeboj s zastarjelom tražbinom samo ako u trenutku kad su se ostvarile ostale pretpostavke prijeboja još nije bila nastupila zastara, odnosno u trenutku nastanka ostalih pretpostavaka prijeboja obje tražbinu su bile nezastarjele. Ako je u trenutku ispunjenja ostalih pretpostavaka prijeboja jedna od tražbina već zastarjela, tada prijeboj ovisi o ponašanju dužnika – ako ne istakne prigovor zastare, prijeboja ima, ako ga istakne – prijeboja nema. Izjava o prijeboju – prema ZOO prijeboj ne nastaje ipso iure, tj. onoga trenutka kad se ispune ove pretpostavke, nego je potrebno da jedna strana da izjavu o prijeboju. Nakon što je dana izjava o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao u trenutku kad su se za njega ispunile potrebne pretpostavke, tj. retroaktivno (ex tunc) Ako vjerovnik zatraži ispunjenje, kompenzacija se postiže prigovorom prijeboja (ope exceptionis) Ako između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, primijenit će se pravila o uračunavanju ispunjenja radi utvrđivanja redoslijeda gašenja obveza. Prijeboj ex lege – nastupa izravno po samom zakonu, a volja ugovornih strana je irelevantna. Primjer takvog prijeboja nalazi se npr. u stvarnom pravu i odnosi se na slučaj založnog prava kad vjerovnik, koji posjeduje založenu stvar, ima ovlaštenje ubrati i sebi uzeti njezine plodove i druge koristi. Ubrani plodovi postaju njegovo vlasništvo, a njihova se vrijednost na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prebija s vrijednošću tražbine. b) isključenje prijeboja – tražbine koje potječu iz određenih taksativno navedenih obveznopravnih odnosa ne mogu prema ZOO prestati prijebojem. Stoga ni dužnikova obveza ne može u tim slučajevima prestati stavljanjem dužnikove protutražbine u prijeboj. Moglo bi se reći da zakon inzistira na efektivnom podmirenju tih tražbina. To su: tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno ispuniti (npr. socijalne pomoći, stipendije, naknade zbog tjelesnog oštećenja i dr.) tražbine nastale namjernim prouzročenjem štete, tražbine objekt kojih su stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje ili posudbu ili ih je dužnik bespravno oduzeo odnosno zadržao, tražbine naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti i tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja. Motivi kojima se zakonodavac vodio propisivanjem isključenja prijeboja su zaštita materijalne egzistencije vjerovnika i osujećenje nedopuštenih ponašanja dužnika. Dužnik neće moći obaviti prijeboj ni u slučaju kad je njegova tražbina dospjela nakon što je netko treći stavio zabranu na tražbinu koju je vjerovnik imao prema njemu.5. Otpust duga (remissio)

Otpustom ili oprostom duga obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Za taj sporazum se ne traži određeni oblik, posebno se ne traži oblik u kojem je sklopljen posao iz kojega obveza potječe, tj. dopušten je disparitet oblika. Otpust duga glavnom dužniku oslobađa obveze i jamca, dok otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika. Prema svojoj pravnoj konstrukciji kao sporazuma, otpust duga je vrlo blizak sporazumnom raskidu, razumije se, pod pretpostavkom da je dug

140

Page 141: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

otpušten u cijelosti. Otpusta duga nema kad dužnik uskrati svoj pristanak, npr. zbog ponosa, časti, ugleda ili stoga što se otpust odnosi na nepostojeći ili zastarjeli dug. Vjerovnik koji je dao izjavu o otpustu s kojim se dužnik nije suglasio, pada u zakašnjenje ako odbije primiti ispunjenje. Dužnik se može osloboditi obveze ako dugovano položi u sud. Sporazum o otpustu može se sklopiti i prešutno tako da vjerovnik vrati dužniku obveznicu. Ali vraćanje sredstava osiguranja tražbine, kao npr. zaloga i sl. ne znači samo po sebi otpust duga pa vjerovnik može zahtijevati ispunjenje tražbine. Opoziv izjave o otpustu moguć je sve dok dužnik za nju ne sazna.

6. Protek vremena i otkaz

Obveznopravni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom toga vremena (npr. ugovor o zakupu sklopljen na pet godina) Onaj obveznopravni odnos čije trajanje nije vremenski određeno, prestaje otkazom bilo kojeg sudionika tog odnosa. Otkaz (renuntiatio) je jednostrana izjava kojom se okončava trajni obveznopravni odnos na neodređeno vrijeme. Otkazni rok može biti ugovoren, određen zakonom ili određen običajem. Ako ni na jedan od tih načina nije određen, vrijedi primjereni rok. Ako tome ne stoji na putu zakon, strane mogu ugovoriti da će njihov obvezni odnos prestati već samom dostavom otkaza. Naravno, ako zakon kogentnom normom propisuje za neki obvezni odnos određeni otkazni rok, takva će ugovorna odredba biti ništetna.

7. Ostali načini prestanka

Obveznopravni odnos može prestati još i: a) smrću dužnika ili vjerovnika, ali samo ako je obveza vezana za osobna svojstva jedne ili obiju strana ili osobne sposobnosti dužnika, b) novacijom ili obnovom - jer ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje, c) sjedinjenjem ili konfuzijom – kad ista osoba postane vjerovnik i dužnik, npr. nasljedstvom. No, kad jamac postane vjerovnikom, obveza glavnog dužnika time neće prestati. Pozornost treba obratiti i na obveze koje su upisane u javnoj knjizi jer one ne prestaju sjedinjenjem, nego tek upisom brisanja. d) propisom.

OBVEZNO PRAVO – UGOVORNI ODNOSI

XXII. UGOVORI O PRIJENOSU STVARI I PRAVA

A Kupoprodaja (Emptio venditio)

1. Pojam i karakteristike

Kupoprodaja je ugovor kojim se jedna strana (prodavatelj) obvezuje drugoj strani (kupcu) prepustiti određeni objekt, a kupac se obvezuje za prepušteni objekt platiti određeni iznos novca kao kupovnu cijenu. Kupoprodaja je u prvom redu konsenzualni ugovor, što znači da pravni posao postaje perfektan samim sporazumom ugovornih strana o prepuštanju objekta uz određenu cijenu. Stoga kod kupoprodaje prepuštanje objekta, odnosno predaja stvari ne spada u akt sklapanja, nego u akt ispunjenja ugovora. Kupoprodaja je dvostranoobvezni ugovor i sklapanjem kupoprodaje strane namjeravaju zasnovati određene obveze, a nije im prvenstveni cilj izmjena činidbe i protučinidbe. Kao i kod drugih obveznopravnih ugovora i kod kupoprodaje su u načelu akt sklapanja i akt ispunjenja vremenski odvojeni. Tako i kod kupoprodaje prodavatelj prvenstveno preuzima obvezu da prepusti objekt kupcu, a on se opet prvenstveno obvezuje da će za to platiti određenu cijenu. Jasno je da obvezi

141

Page 142: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prodavatelja odgovara obveza kupca, i obrnuto. Prodavatelj je ovlašten tražiti cijenu, a kupac je ovlašten tražiti prepuštanje objekta. Zbog toga kupoprodaja spada među recipročne ugovore za koje je karakteristično da u njima svaka ugovorna strana postaje istodobno i vjerovnik i dužnik, a nazivaju se još i sinalagmatičnim ugovorima. Ako se kupoprodaja promatra s gledišta odnosa činidbe i protučinidbe, uvrštava se među naplatne pravne poslove za koje je bitno da se za činidbu traži protučinidba. Budući da je kupoprodaja najčešći ugovor svakodnevnog života jer se njome omogućava najpogodnije kolanje stvari u prometu, nastoji se omogućiti brzo i lako sklapanje takvog ugovora. Stoga je za prodaju glede oblika usvojeno načelo neformalnosti. Iako je kupoprodaja u načelu neformalan pravni posao, ZOO određuje da ugovor o prodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku. Pisani oblik je propisan i za ugovor o kupoprodaju s obročnim oplatama cijene. Prema ZOO iz 1978. ako je kupac bila društvena pravna osoba, kauza kupoprodaje nije mogla biti stjecanje prava vlasništva, nego samo stjecanje prava raspolaganja. Ako je objekt kupoprodajne činidbe neko pravo, tada je kauza ili cilj kupoprodaje u tome da kupac doista i postane nositelj tog prava. Kao i kod svakog kauzalnog ugovora, i kod kupoprodaje kauza leži izvan samog pravnog posla jer je kupoprodaja samo pravni instrument pomoću kojeg se kauza ostvaruje. No po našem pravu, samim sklapanjem kupoprodajnog ugovora kupac još ne postaje vlasnikom stvari jer kupnjom dobiva samo obveznopravni zahtjev prema prodavatelju da mu on stvar izruči. Tek ako je prodavatelj stvar predao kupcu, on postaje vlasnikom stvari, ako je i sam prodavatelj to bio (no postoje i posebni slučajevi stjecanja vlasništva od nevlasnika) Stoga je po našem pravu kupoprodaja samo osnova za stjecanje prava vlasništva. Sklapanjem kupoprodajnog ugovora nastupaju za strane samo obveznopravni učinci. To istodobno znači da i subjektivna obvezna prava koja nastaju za strane u kupoprodajnom odnosu djeluju samo između njih samih (relativno) Kupac može zahtijevati izručenje stvari samo od prodavatelja, a ne i od nekog trećeg koji u poslu nije sudjelovao. Ako je objekt kupoprodaje neko pravo, prodavatelj je dužan pribaviti ga kupcu, a kad je za njegovo korištenje potreban posjed stvari, predati mu i stvar.

2. Objekti kupoprodaje

Objekti kupoprodaje mogu biti stvari, prava i imovina. Stvari moraju biti u prometu, a ugovor o kupoprodaji stvari izvan prometa je ništetan. No, valjana je kupoprodaja buduće stvari, npr. stvari koja još nije izrađena, ploda koji će tek nastati. Riječ je o kupnji nadanih stvari (emptio rei speratae) Kod ove kupnje je karakteristično da kupac nije dužan platiti cijenu ako stvar ne nastane pa se može reći da je to kupnja pod odgodnim uvjetom. Nastane li stvar u manjoj količini od očekivane, kupac plaća stvarnu količinu. No, kupac može i pristati na bezuvjetnu kupnju buduće stvari i platiti cijenu makar stvar ne nastane ili nastane u manjoj količini od očekivane (npr. kupnja godišnjeg uroda jabuka s određene plantaže) To je tzv. kupnja nade (emptio spei) Rizik koji time preuzima, kupac kompenzira ugovarajući paušalnu cijenu i očekujući da stvar nastane u količini i kvaliteti većoj od plaćene cijene. Ugovor o kupoprodaji stvari koja je u trenutku njegova sklapanja bila propala je ništetan. Ako je stvar samo djelomično propala, kupac može raskinuti ugovor ili ostati pri njemu uz razmjerno sniženje cijene. Iznimno kupac neće imati pravo na raskid ako djelomična propast ne smeta ostvarenju svrhe ugovora ili u tom smislu postoji običaj u pravnom prometu. Kupac tada zadržava pravo na sniženje cijene. Među stvarima treba razlikovati pokretnine od nekretnina. a) pokretnine su najčešći objekt kupoprodaje i među njima su najbrojnije one koje se nazivaju robom. b) nekretnine su također objekt kupoprodaje, no u vezi s njima moguća su ograničenja prema vrsti i veličini, što treba osobito istaknuti. Promjenama društveno-političkog sistema veći broj ograničenja je otpao, naročito ona koja su se odnosila na prijelaz iz društvenog vlasništva u režim prava vlasništva. c) prava također mogu biti objekt kupoprodaje, ali prodavati odnosno kupovati se mogu samo imovinska prava i to samo ako nisu strogo osobna. Npr. tražbine, autorsko pravo, prava industrijskog vlasništva. Prodati se može i pravo koje je sporno s napomenom da bi ugovor kojim bi odvjetnik ili neki drugi

142

Page 143: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nalogoprimac kupio takvo pravo bio ništetan ako mu je bilo povjereno ostvarivanje spornog prava. Ništetan bi bio i ugovor kojim bi odvjetnik za sebe ugovorio udio u podjeli iznosa koji bi sud dosudio njegovu nalogodavcu. Po ZOO ugovor o kupoprodaji tuđe stvari nije nevaljan zbog toga, već obvezuje ugovorne strane. Kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa ima pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora. Ovdje se u biti radi o pravnom nedostatku stvari. Budući da je po svojoj definiciji skup prava, nema zapreke da se kao objekt kupoprodaje pojavi i imovina, jer među ostalim jedna od funkcija imovine jest u tome da kao skup prava i obveza jednog nositelja mogu kao jedinstvo kolati u prometu. Za objekt kupoprodaje traži se da bude određen ili bar odrediv. Objekt je određen ako predstavlja jedinicu u prometu, tj. species. Objekt je odrediv ako se može naknadno individualizirati, a da se za to ne mora među stranama sklapati novi pravni posao. Najčešći slučaj naknadne odredivosti javlja se kod kupoprodaje robe kojoj u trenutku sklapanja ugovora još nije točno određena kakvoća.

3. Kupovna cijena

Cijena je vrijednost stvari izražena u novcu. Kupovna cijena je novčani ekvivalent koji kupac daje prodavatelju za prepušteni objekt kupoprodaje. Kupovna cijena mora imati tri karakteristike: a) cijena mora biti izražena u novcu – no to ne mora biti gotovi dobrojen novac, nego i vrijednosni papir (npr. ček) Cijena se ne smije sastojati u stvarima jer se tada radi o zamjeni. No, ako se činidba jedne strane sastoji djelomično u novcu, a djelomično u stvarima, radi se o kupoprodaji samo onda ako je cijena (novac) jednaka ili veća od vrijednosti stvari. Npr. A kupuje motor od B-a i daje mu 50 000 kuna i svoj obični bicikl. b) cijena mora biti određena ili odrediva – cijena je određena ako je ustanovljena u nekom fiksnom iznosu, a odrediva je kad ugovor sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih se naknadno može odrediti. Može se npr. ugovoriti tekuća cijena na određenom tržištu i u određeno vrijeme ili određivanje cijene povjeriti trećoj osobi. Kad strane ugovore tekuću cijenu bez naznake vremena i mjesta, kupac treba platiti cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavatelja u vrijeme kad je trebalo doći do ispunjenja. Ako takve evidencije nema, tekuću cijenu treba utvrditi pomoću elemenata koji se prema običajima tržišta uzimaju za utvrđivanje cijena. Tekuća cijena je u biti tržišna cijena, odnosno cijena koja se službeno evidentira za određenu vrstu stvari. Ako su strane povjerile određivanje cijene trećoj osobi, a ona je neće ili ne može odrediti, smatra se, ako u tom slučaju strane naknadno sporazumno ne utvrde cijenu ili ne raskinu ugovor, da je utvrđena tzv. razumna cijena. Pod razumnom cijenom ZOO razumije tekuću cijenu u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno ako se ona ne može utvrditi, onda cijenu koju utvrdi sud prema okolnostima slučaja. Eventualno prepuštanje određivanja cijene jednom ugovaratelju na volju ZOO izjednačuje sa slučajem kad cijena nije ugovorena. Ugovor u kojem cijena nije određena, niti sadrži dovoljno podatak s pomoću kojih bi se mogla odrediti, ne proizvodi pravne učinke, što znači da je ništetan. Iznimka je trgovački ugovor o kupoprodaji koji zbog neodređenosti odnosno neodredivosti cijene neće biti ništetan, jer će kupac u tom slučaju platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad te cijene nema, onda razumnu cijenu. c) cijena ne smije biti protuzakonita – ako je cijena određena propisom pa se ugovori viša cijena, ugovor je valjan no samo važi propisana, a ne ugovorena cijena. Ako je kupac već isplatio višu ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati da mu se vrati razlika.

4. Obveze ugovornih strana

Obveze prodavatelja mogu se podijeliti u dvije grupe: obveze do trenutka predaje i obveze nakon izvršene predaje.

143

Page 144: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

a) obveze prodavatelja do trenutka predaje – prodavatelj mora stvar u prvom redu brižno čuvati do trenutka predaje. Zatim je mora predati kupcu u slobodan posjed kako je ugovoreno, tj. sa svim sastavnim dijelovima i pripadcima i to u ugovoreno vrijeme, na mjestu kojem treba i u onom stanju u kojem se stvar nalazila u trenutku sklapanja ugovora. Ako datum predaje nije određen, prodavatelj je dužan izvršiti predaju u razumnom roku vodeći računa o naravi stvari i ostalim okolnostima. Mjesto predaje utvrđuje se ugovorom, no ako to nije učinjeno, predaja se mora izvršiti u mjestu prodavateljeva prebivališta, odnosno boravišta. Ako je kupoprodaja sklopljena u obavljanju redovite gospodarske djelatnosti prodavatelja, mjesto predaje će biti u mjestu njegova sjedišta. Mjesto predaje stvari bit će mjesto gdje se stvar nalazi ili gdje treba biti izrađena, ako je ugovarateljima to mjesto bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora. Kod kupoprodaje osobito je važan trenutak predaje stvari jer tada na kupca prelazi odgovornost za rizik (odgovornost za slučajnu propast ili oštećenje stvari) Budući da se kauza kupoprodaje ne ostvaruje samim sklapanje kupoprodaje, nego njezinim ispunjenjem, moguće je da prodavatelj ne prenese na kupca ono pravo koje je kupac namjeravao dobiti. Ako npr. prodavatelj nije bio vlasnik stvari, ne može usprkos valjanoj kupoprodaji prenijeti na kupca vlasništvo. No, čim je predao stvar kupcu, na njega je prešla odgovornost za rizik bez obzira na to je li samo vlasništvo prešlo ili nije. Slična situacija je ako si prodavatelj privremeno zadrži pravo vlasništva, u pravilu zato da bi time primorao kupca da mu u određenom roku plati kupovnu cijenu (pactum reservati dominii) Upravo zbog toga predaju ili trenutak predaje treba točno utvrditi. Prema pravilima stvarnog prava, prodavatelj je ispunio obvezu predaje u trenutku kad je kupcu uručio stvar ili kad mu je predao ispravu kojom se stvar može preuzeti. Kod tradicije transportom predaja se smatra izvršenom u trenutku uručenja stvari prijevozniku ili otpremniku, tj. osobi koja organizira otpremu. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predaja se smatra izvršenom također predajom stvari prijevozniku, ali samo ako prijevoznik radi za račun stjecatelja. Rizik može prijeći na kupca i prije predaje, a to je u slučaju njegova zakašnjenja. Rizik prelazi na kupca u trenutku kad je došao u zakašnjenje s primitkom stvari. Ako se radi o generičnim stvarima dovoljno je da ih prodavatelj, u svrhu predaje, izdvojio iz mase i o tome obavijestio kupca ili ako izdvajanje nije moguće, da je izvršio sve potrebne radnje za preuzimanje i o tome obavijestio kupca. Kad je kupac zbog nedostatka stvari zatražio od prodavatelja da mu je zamijeni ili je raskinuo ugovor, rizik ne prelazi na njega. No dok je ne vrati prodavatelju, dužan ju je čuvati pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina. Isto vrijedi i za prodavatelja kad je zbog zakašnjenja kupca stvar ostala kod prodavatelja, a rizik prešao na kupca. Suglasno načelu uzajamnosti i istodobnosti ispunjenja, prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac istodobno ne isplati cijenu, odnosno ako to nije spreman učiniti. No, kupac nije dužan platiti cijenu prije nego što je imao mogućnost pregledati stvar. Drukčije može biti samo ako je tako ugovoreno, uobičajeno ili propisano. b) obveze prodavatelja nakon predaje – nakon predaje prodavatelj odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari kao i da prodajno pravo postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje (vrijedi sve što je rečeno o ovome u Općem dijelu) c) obveze kupca – osnovne obveze kupca su preuzimanje stvari i isplata cijene. Preuzimanje stvari uključuje poduzimanje potrebnih radnji nužnih za ispunjenje predaje i odnošenje stvari. Ako bi kupac bez opravdanog razloga odbio preuzeti stvar koja mu je ponuđena na predaju na ugovoren ili uobičajen način, prodavatelj može izjaviti da raskida ugovor, ako opravdano posumnja da kupac neće isplatiti cijenu. No, njegova temeljna obveza je platiti kupovnu cijenu. U pravilu, kupovna cijena plaća se odjedanput, stoga se plaćanje u obrocima nikad ne podrazumijeva, već mora biti posebno ugovoreno. Platiti treba na određenom mjestu, na određeni način i u određeno vrijeme. Modaliteti isplate prvenstveno se određuju ugovorom, ali ako to nije učinjeno, a nema ni drukčijih običaja, isplata cijene treba uslijediti u trenutku i u mjestu u kome treba obaviti predaju stvari. Ukoliko se cijena ne mora platiti u trenutku predaje stvari, tada se plaća u prebivalištu, odnosno sjedištu prodavatelja.

144

Page 145: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

d) obveze u slučaju raskida kupoprodaje – opće pravilo obveznog prava propisuje da u slučaju povrede ugovorne obveze (npr. neispunjenjem obveze) od strane jednog ugovaratelja, drugi ugovaratelj može, ako ne želi ustrajati na ispunjenju obveze, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Isto pravilo vrijedi i za slučaj raskida kupoprodaje zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja. Štete nema ako kupac može pod istim uvjetima pribaviti stvar od nekog drugog prodavatelja, a prodavatelj pod istim uvjetima prodati stvar nekom drugome. Šteta nastaje samo onda ako kupac može stvar kupiti od drugoga, ali samo po cijeni koja je više od one iz raskinutog ugovora, odnosno ako prodavatelj može prodati stvar drugome, ali samo po nižoj cijeni od ranije ugovorene. Ako dođe do raskida kupoprodaje zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, a stvar ima tekuću cijenu (tj. cijenu utvrđenu službenom evidencijom) druga strana može temeljem ZOO zahtijevati razliku između ugovorene cijene i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je posao obavljen. Zbog načina utvrđivanja, u vidu puke računske operacije, ta šteta se naziva apstraktnom štetom. Ako dođe do raskida kupoprodaje zbog neispunjenja činidbe od strane jednog ugovaratelja, čiji objekt su generične stvari (npr. cement, pšenica i sl.) druga strana može izvršiti prodaju radi pokrića, odnosno kupnju radi pokrića i zahtijevati razliku između ugovorene cijene i cijene prodaje, odnosno kupnje radi pokrića. Ta šteta se naziva konkretnom štetom jer se radi o stvarno pretrpljenoj šteti. Prodaja i kupnja radi pokrića mora se obaviti u razumnom roku nakon raskida i na razuman način. O namjeravanoj prodaji ili kupnji radi pokrića mora se obavijestiti drugu stranu, inače joj se odgovara za štetu koju bi zbog propusta obavijesti pretrpjela. Zbog povrede ugovora o kupoprodaji stvarna šteta može biti i veža neko što je to apstraktna, odnosno konkretna šteta koja se u biti svodi na razliku u cijeni. Tada ugovoru vjerna strana ima pravo i na naknadu veće, stvarno pretrpljene štete.

5. Posebne vrste kupoprodaje

U pravnom prometu su izgrađene razne varijante kupoprodajnog ugovora ili prema ZOO – kupoprodaje s posebnim pogodbama. a) kupoprodaja s pravom prvokupa – pravo prvokupa je pravo određenih osoba da prije svih kupe stvar ako je vlasnik odluči prodati, tj. vlasnik opterećene stvari dužan je prvo ponuditi stvar onome koji ima pravo prvokupa, a ovlaštena osoba nema nikakvih drugih posebnih prava (npr. u pogledu cijene) Ugovorom je zasnovano pravo prvokupa kad se u njegov sadržaj unese odredba kojom se kupac obvezuje da izvijesti prodavatelja o namjeri da stvar proda trećemu, o uvjetima te kupoprodaje i da mu ponudi da on kupi stvar za istu cijenu. Prodavatelj je dužan, ako se želi koristiti pravom prvokupa, obavijestiti o tome kupca u roku od mjesec dana, računajući od dana kad je od kupca primio obavijest o namjeravanoj prodaji trećoj osobi. Istodobno s izjavom o kupnji, prodavatelj je dužan isplatiti cijenu koju je kupac ugovorio s trećom osobom, ili je položiti kod suda odnosno kod zakonom ovlaštene osobe. Ako kupac nije poštovao svoju obvezu, prodavatelj može u roku 6 mjeseci od saznanja za povredu obveze zahtijevati da se kupnja poništi i njemu proda stvar pod istim uvjetima. Sa svojim zahtjevom će uspjeti samo ako je treći znao ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavatelj ima pravo prvokupa. Krajnji rok u kojem prodavatelj može ostvarivati svoje pravo prvokupa jest pet godina od dana prijenosa vlasništva na trećega, a nakon isteka tog roka pravo prvokupa prestaje. Isto tako, pravo prvokupa može se ugovoriti najviše za pet godina od dana sklapanja ugovora. No ta ograničenja se ne primjenjuju na pravo prvokupa iz trgovačkih ugovora, kao ni na pravo prvokupa dionica, poslovnih udjela i udjela u društvu. No, ako trgovačkim ugovorom ne bi bilo ugovoreno vrijeme trajanja prava prvokupa, ono prestaje nakon pet godina od sklapanja ugovora. Ugovorom zasnovano pravo prvokupa pokretnih stvari je strogo osobno pravo koje se ne može ni otuđiti ni naslijediti. Zbog povrede prava prvokupa ne može se poništavati

145

Page 146: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prisilna javna kupoprodaja, osim ako je to pravo upisano u javnoj knjizi (npr. gruntovnici) Pravo prvokupa može biti zasnovano i zakonom u korist nekih osoba, a trajanje zakonskog prava nije ograničeno. Nositelji zakonskog prava moraju u pisanom obliku biti obaviješteni o namjeravanoj prodaji i o njezinim uvjetima jer u protivnom imaju pravo zahtijevati poništaj prodaje. b) nazadkupnja – to je vrsta kupoprodaje kod koje si prodavatelj nekretnine prigodom kupoprodaje ili kasnije zadržava pravo da prodanu stvar za unaprijed određenu cijenu opet otkupi i ta odluka leži kod prodavatelja. Kupac je obvezan da na zahtjev stvar opet proda bivšem prodavatelju i to pravo prodavatelj ima samo za svojega života i može se upisati u gruntovnicu. c) nazadprodaja – vrsta kupoprodaje kod koje je prodavatelj obvezan da na zahtjev kupca odmah ili nakon određenog vremena za unaprijed određenu cijenu nekretninu ponovo kupi, a ta odluka leži kod kupca i to pravo se isto može intabulirati. d) realna kupoprodaja – dok je kod kupoprodaje kao obveznopravnog ugovora u pravilu odvojen akt sklapanja od akta ispunjenja ugovora, kod realne kupoprodaje takve vremenske odvojenosti nema. Još se naziva i kupnja iz ruke u ruku i kupnja za gotovo. Kod takve kupoprodaje stranačka namjera je upravljena na neposrednu izmjenu činidbe i protučinidbe (npr. kupnja na tržnici, od nepoznate osobe iz automata i sl.) Ako kupac za gotovo tvrdi da je platio, teret protivnog dokaza je na prodavatelju. Ako je izostala predaja, kupac ne može tražiti ispunjenje, nego samo vraćanje vlastite činidbe. e) kupoprodaja s obročnim otplatama cijene – u komercijalnoj praksi ovaj ugovor je vrlo raširen i poznat pod nazivom kreditne kupoprodaje ili kupoprodaje na kredit. Osnovni mu je ekonomski smisao poticanje prodaje određene robe kreditiranjem kupca. Prema ZOO ugovorom o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene obvezuje se prodavatelj predati kupcu određenu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obvezuje isplatiti njezinu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima. Stoga prema ZOO objektom kreditne kupoprodaje može biti samo pokretna stvar. Druga karakteristika tog ugovora je u odstupanju od načela istodobnosti ispunjenja činidaba. Za valjanost ovog ugovora ZOO propisuje pisani oblik i bitne sastojke ugovora. Osim stvari i cijene, bitni sastojci su i ukupan iznos svih obročnih otplata, iznos pojedinih otplata, njihov broj i njihovi rokovi. U korist kupca propisana su dva važna prava – pravo na raskid ugovora i pravo da odjednom isplati ostatak cijene. Klauzula o raskidu mora biti, pod prijetnjom ništetnosti, unesena u ispravu o ugovoru s tim da kupac može raskinuti ugovor ako to u pisanom obliku priopći prodavatelju u roku tri dana od potpisivanja ugovora i kupac se ne može unaprijed odreći tog prava. Nakon raskida ugovora prodavatelj je dužan vratiti kupcu do tada primljene otplate sa zakonskim kamatama od dana primitka i naknaditi mu nuže troškove učinjene za stvar, a kupac prodavatelju vratiti stvar u stanju u kakvom je bila u trenutku predaje i dati mu naknadu za njezinu uporabu do raskida. Kupac se može uvijek koristiti pravom da isplati odjednom ostatak cijene i to čist bez ugovornih kamata i troškova. Svaka suprotna odredba u ugovoru je po zakonu ništetna. Prodavatelj ima pravo raskinuti ugovor ako kupac kasni s početnom otplatom kao i kad dođe u zakašnjenje s najmanje dvije uzastopne otplate (koje čine najmanje osminu cijene) poslije početne otplate odnosno samo s jednom ako ih ukupno nema više od četiri. Umjesto raskida, tada prodavatelj može zahtijevati isplatu cijelog ostatka cijene, ali je prije tog zahtjeva dužan kupcu ostaviti naknadni rok od 15 dana. ZOO ne dopušta ugovaranje ugovorne kazne za slučaj raskida ugovora i za slučaj kašnjenja u isplati nekog obroka cijene i takve možebitne odredbe su ništetne. Ništetne su i sve one odredbe koje bi za kupca bile nepovoljnije od ZOO, osim odredaba o pridržaju prava vlasništva. f) kupoprodaja s pridržajem prava vlasništva (pactum redervati dominii) – to je ugovor kojim prodavatelj pokretne stvari na osnovi posebne ugovorne odredbe zadrži pravo vlasništva i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti. Ova kupoprodaja je osobito prikladna pri prodaji s obročnom isplatom cijene, a svrha joj je povećati sigurnost naplate cijene kao element uspostave ravnoteže interesa između prodavatelja i kupca. Prodavatelj može sve dok mu cijena ne bude isplaćena zahtijevati povrat stvari, bilo na osnovi raskida ugovora zbog zakašnjenja odnosno neisplate cijene, bilo vlasničkom tužbom. Ovo vrijedi samo za kupoprodaju pokretnih stvari, jer ZOO kupoprodaju s pridržajem prava vlasništva kod nekretnina

146

Page 147: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

smatra nespojivim s načelima zemljišnoknjižnog prava. Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi kupac od trenutka kad mu je stvar predana. Propadne li stvar slučajno, prodavateljevo pravo vlasništva prestaje, a kupac duguje ugovorenu cijenu. Ako dođe do slučajnog oštećenja stvari, kupac je dužan platiti prodavatelju punu cijenu. Kupac stječe pravo vlasništva na kupljenoj stvari u trenutku isplate cijene i tada nije potrebna nikakva posebna izjava prodavatelja jer je njegova volja za prijenosom prava vlasništva izražena ugovorom o kupoprodaji. Zadržanje prava vlasništva pokretnine ima učinak prema kupčevim vjerovnicima samo ako je izvršeno u obliku javno ovjerovljene isprave prije kupčeva stečaja odnosno prije pljenidbe stvari. U protivnom kupčevi vjerovnici se mogu namiriti i iz kupljene stvari. g) kupnja na pokus (emptio ad gustum) – ovdje se razumije kupoprodaja s utanačenjem da kupac odmah uzima stvar pod uvjetom da je isproba i utvrdi odgovara li njegovim željama. Prodavateljeva obveza nastaje odmah nakon sklapanja ugovora, a kupčeva tek nakon ispunjena uvjeta, odnosno kad izjavi da stvar prima. U prometu ima određenih stvari (npr. strojeva, uređaja i sl.) glede kojih će kupac imati potrebu uvjeriti se u njihova svojstva prije nego ih definitivno kupi. Prodavatelj će sa svoje strane imati interes u dokazivanju deklariranih svojstava stvari, a postoji i velika vjerojatnost da će poslije probe otpasti prigovori zbog materijalnih nedostataka stvari. Dvije su varijante kupnje na pokus – bez predaje i s predajom stvari kupcu. Ako stvar nije predana kupcu, prodavatelj je dužan omogućiti mu ispitivanje stvari, a kupac je dužan obavijestiti prodavatelja ostaje li pri ugovoru. Ako kupac ne obavijesti prodavatelja u roku koji je utvrđen ugovorom ili običajem, a ako takvog nema, onda u primjerenom roku koji mu odredi prodavatelj, smatra se da je odustao od ugovora. Ako je stvar predana kupcu do određenog roka radi isprobavanja pa je odmah nakon isteka roka ne vrati ili ne izjavi da odustaje od ugovora, smatra se da je ostao pri ugovoru, a šutnja se ovdje tumači kao pristanak. Izjavi li kupac da ne prihvaća kupnju, dužan je vratiti stvar prodavatelju, inače odgovara za štetu. Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari predane kupcu snosi prodavatelj dok kupčeve izjave da ostaje pri ugovoru odnosno do isteka roka u kojem je kupac bio dužan vratiti stvar. Moguća je kupnja i uz tzv. objektivni pokus kad nastanak ugovora ne ovisi o volji i nahođenju kupca, nego o rezultatima stručnog ispitivanja ugovorenih svojstava stvari i njezine prikladnosti za ugovorom utvrđenu upotrebu. h) kupoprodaja po uzorku ili modelu – ovdje je prodavatelj dužan predati kupcu stvar jednaku uzorku ili modelu, osim ako je uzorak ili model pokazan kupcu samo radi obavijesti i približnog određivanja svojstava stvari. Prema ZOO sankcije za odstupanje od jednakosti s uzorkom ili modelom sastoje se u tome da prodavatelj odgovara po pravilima odgovornosti za materijalne nedostatke ispunjenja, što znači da kupac može zahtijevati ispunjenje prema uzorku ili modelu ili sniženje cijene ili raskid ugovora te naknadu štete. i) kupoprodaja sa specifikacijom – nastaje kad se kupcu ostavi pravo da kasnije, nakon sklapanja ugovora, odredi oblik, mjeru, asortiman ili neku drugu pojedinost kupljene stvari. Ova vrsta kupoprodaja prikladna je u prodaji većih količin industrijske robe kad je unutar kupljene količine potrebno naknadno detaljno specificirati pojedine oblike, veličine, boju i sl. Npr. kad se ugovori kupoprodaja 10 tona metalnih cijevi, može se prepustiti kupcu da naknadno dostavi prodavatelju specifikaciju o vrsti cijevi, njihovoj duljini, profilu, promjeru i sl. Bez takve specifikacije prodavateljeva činidba nije dovoljno određena da bi je mogao uredno i pravodobno ispuniti. Ako kupac ne dostavi prodavatelju specifikaciju do ugovorenog datuma ili do proteka razumnog roka, prodavatelj može izjaviti da raskida ugovor ili pak izraditi specifikaciju na osnovi onoga što mu je poznato o kupčevim potrebama. Ako odluči sam izraditi specifikaciju, dužan je upoznati s njome kupca i ostaviti mu razuman rok da izradi drukčiju ili prihvati njegovu. Ako kupca ne iskoristi tu mogućnost, vrijedit će prodavateljeva specifikacija, a takvo rješenje se prihvaća i u drugim pravnim sustavima. j) prodajni nalog – to je ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje pokretnu stvar, koju mu je predao nalogodavac, prodati za određenu cijenu i u određenom roku ili je u tom roku vratiti nalogodavcu. Ako nalogoprimac ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenoga roka, niti je vrati u tom roku, smatra se da je on kupio stvar. No, dok ne plati cijenu, njegovi vjerovnici ne mogu stvar zaplijeniti i namiriti se iz njezine vrijednosti. Bitna karakteristika prodajnog naloga jest da se on ne može

147

Page 148: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

opozvati. Predajom stvari nalogoprimac postaje njezinim neposrednim posjednikom dok vlasništvo stvari zadržava nalogodavac. Suglasno tome, nalogodavac snosi rizik njezine slučajne propasti ili oštećenja premda njome ne može raspolagati sve dok mu ne bude vraćena. Očito je da predaja stvari nalogoprimcu podrazumijeva postojanje odnosa povjerenja. Prodajni nalog je kao zaseban ugovor poznat još u pandektnom pravu pod nazivom contracus aestimatorius, a ZOO ga uređuje kao zaseban ugovor. Prodajni nalog kao vrsta ugovora kojim se u prodaji robe angažira netko drugi, nema veće prometno značenje, a mogao bi se koristiti npr. u prodaji novina preko kolportera ili knjiga preko knjižara i putujućih trgovaca. Prodajni nalog kao ugovor razlikuje se od ugovora o prodaji po tome što ne nastaje samim sporazumom strana, nego tek predajom stvari. Budući da nema obveze na predaju stvari, prodajni nalog je u biti realni ugovor. Sporna je i pravna narav prodajnog naloga iako se u teoriji pretežito sistematizira kao podvrsta ugovora o prodaji. Nema sumnje da taj ugovor postaje ugovorom o kupoprodaji, ali tek nakon isteka roka za prodaju pošto nalogoprimac ne vrati stvar ili novac u visini utvrđene cijene nalogodavcu. No, kakav je to ugovor ako ne dođe ili dok ne dođe do promjene odnosno novacije u ugovor o kupoprodaji? Jedni smatraju da je to modificirana kupoprodaja, drugi da je to ugovor o punomoćstvu, treći da je komisioni ugovor, a četvrti da je podvrsta ugovora o nalogu. Usprkos sličnosti i zajedničkim elementima, prodajni nalog se razlikuje od svih njih po nemogućnosti opoziva. Po svojoj konstrukciji, sadržaju i svrsi prodajni nalog je najbliži prodajnoj komisiji.

B Zamjena (razmjena)

Zamjena je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor koji nastaje tako da se jedna strana obveže predati drugoj strani određenu stvar u vlasništvo, a ta se druga obveže da će joj kao protučinidbu dati određenu svoju stvar u vlasništvo. Objektom zamjene mogu biti sve stvari koje su u prometu, a mogu biti i prenosiva prava. Npr. ako se zamjenjuje novac za novac, ne mora se uvijek raditi o zamjeni. Ako obje strane zamjenjuju domaći valutni novac, radi se o zamjeni (umjesto jedne novčanice od 100 kuna uzmemo 10 novčanica od 10 kuna) No, ako jedna strana obeća drugoj strani da će dati domaći valutni novac, a druga strana obeća da će za to dati strani valutni novac, riječ je o kupoprodaji. Zato se dolar ne zamjenjuje za kune, nego se kupuje za kune. Isto tako, ako jedna strana obeća da će dati domaći valutni novac, a druga se strana obveže da će također dati domaći novac, ali takav koji više ne služi kao mjerilo vrijednosti, radi se također o kupnji, a ne o zamjeni. Npr. jedna strana daje kune, a druga dukate. Sama zamjena je naplatni pravni posao, no naplata se ne sastoji u novcu, nego u predaji neke druge stvari. Npr. A i B se sporazume da će zamijeniti A-ovo računalo za B-ov televizor. Zamjena je također kauzalni posao jer je kauza stjecanja vlasništva. Isto tako, ugovor o zamjeni je redovito neformalan. No ako se radi o zamjeni nekretnina, za valjanost ugovora je potreban pisani oblik. Kao i kod prodaje i ovdje se postavlja pitanje prijelaza rizika, što znači odgovornost za slučajnu propast objekta činidbe. ZOO načelno određuje da iz ugovora o zamjeni nastaju za svakog ugovaratelja obveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavatelja. Trenutak prijelaza rizika kod zamjene podudara se s trenutkom predaje ako samo vrijeme predaje nije bilo ugovoreno. Ako je vrijeme predaje bilo ugovoreno, tada je za prijelaz rizika odlučan ugovoreni trenutak za predaju. No, ako je zamijenjena stvar slučajno propala ili je stavljena izvan prometa u trenutku sklapanja ugovora, smatra se da ugovor o zamjeni nije ni sklopljen. Kao primjer zamjene prava navodi se ugovor o zamjeni stana koji je bio uređen u bivšem Zakonu o stambenim odnosima iz 1974., kod kojeg je objekt zamjene bilo tzv. stanarsko pravo (tj. pravo trajnog korištenja stana u društvenom vlasništvu)

C Darovanje

148

Page 149: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Neki teoretičari darovanje smatraju pravnim poslom opće naravi jer različiti pravni poslovi mogu poprimiti karakter darovanja, bar što se tiče kauze. Tako npr. posudba nije ekonomski ništa drugo nego darovanje uporabe. Darovanje je ugovor kojim jedna strana (darovatelj) dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj strani (obdarenik) neku imovinsku korist, a ova to prihvaća. Prema ZOO ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže obdareniku prepustiti bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Oprost i isplata duga uz suglasnost dužnika smatraju se također darovanjem. Darovanjem se ne smatra prenošenje stvari na drugoga ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu. Ne smatraju se darovanjem ni odricanje od nasljedstva, odricanje od spornog prava i prava koje još nije stečeno te ispunjenje neke moralne obveze. Darovanje je u prvom redu ugovor, stoga je za perfekciju posla potreban prihvati obdarenika. Nitko se ne može obdariti protiv svoje volje. Kod darovanja pokretne stvari može doći do predaje dara prije nego se obdarenik očitovao o njegovom prihvaćanju. Tada se smatra da je dar prihvaćen, ako nije otklonjen u roku koji je darovatelj ostavio obdareniku. Ako dar nije prihvaćen njegov se povrat može zahtijevati po osnovi stjecanja bez osnove. Darovanje je besplatan pravni posao jer se za činidbu ne traži niti se može tražiti protučinidba. Čak ni darovanje pod nalogom (donatio sub modo) nije naplatan, nego besplatan pravni posao. Darovanje može biti konsenzualan ili realan ugovor. Za darovanje je potrebna dobrovoljnost i to znači da darovatelj nije morao učiniti određenu činidbu niti se iz bilo kojeg razloga mogao bilo kada prisiliti na tu činidbu. Stoga vraćanje zastarjelog duga nije darovanje, nego ispunjavanje obveze koja je jednom preuzeta ugovorom. Animus donandi (namjera darovanja) znači da ugovorom o darovanju darovatelj mora svoju imovinu umanjiti, a daroprimcu se mora darovanjem njegova imovina povećati. Animus donandi ne treba brkati s kauzom jer je kauza kod darovanja stjecanje prava vlasništva ili nekog drugog imovinskog prava. Objekti darovne činidbe - kao objekt darovne činidbe mogu se javljati sve stvari, i sadašnje i buduće (npr. plodovi) Budući da među stvari u pravnom smislu danas spadaju i razni oblici energije, i energija može biti objekt darovne činidbe. Osim stvari mogu se darovati i imovinska prava. No važno je da takvo pravo na strani darovatelja bud prenosivo. Ugovor kojim se osniva personalna služnost jest darovanje prava plodouživanja. Naravno, darovatelj ne može to pravo dalje prenijeti jer je ono na njegovoj strani neprenosivo. Objekt darovne činidbe može biti i imovina. No, ZOO ističe da se valjano može darovati samo čitava sadašnja imovina i najviše polovica buduće imovine s tim da se u dvojbi smatra da je darovana samo sadašnja imovina. Može se darovati i samo buduća imovina, ali to mora biti izrijekom navedeno u ugovoru. Ugovor o darovanju kojim bi se darovatelj obveza na povremena davanja obdareniku, npr. određeni iznos novca svakog mjeseca, prestaje smrću darovatelja, osim ako je ugovorom predviđeno drukčije. Budući da je darovanje besplatan ugovor, darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara, ali ako bi darovatelj namjerno prešutio neki nedostatak, npr. da neki automobil ima slabe kočnice, odgovara obdareniku za štetu koja bi zbog toga nastala. Oblik darovnog ugovora - ukoliko se radi o konsenzualnom darovanju (obećanje darovanje, darovanje bez prave predaje) akt sklapanja ugovora je vremenski odvojen od akta ispunjenja i za takvo darovanje se zahtijeva oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. No, kod realnog darovanja u kojem akt ispunjenja slijedi neposredno nakon akta sklapanja, u načelu se ne traži određeni oblik. No, ako se radi o darovanju nekretnine potreban je pisani oblik.Opoziv darovanja – ZOO je sveo mogućnost opoziva darovanja samo na dva razloga – oskudnost darovatelja i gruba nezahvalnost obdarenika. a) opoziv zbog oskudnosti – ako darovatelj naknadno, nakon ispunjenja ugovora o darovanju, toliko osiromaši da nema više sredstva za svoje nužno uzdržavanje, a nema nikoga tko bi ga po zakonu bio dužan uzdržavati, može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara. Opoziv dolazi u obzir samo ako obdarenik još ima objekt ili njegovu vrijednost u svojoj imovini te ako se i sam obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Obdarenik ne mora darovatelju vratiti dar ako mu osigura sredstva za uzdržavanje na arzini opravdanih potreba. Ne može se opozvati

149

Page 150: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

darovanje ako se je darovatelj namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu. Osobe koje je darovatelj dužan uzdržavati nemaju pravo na opoziv darovanja ako bi darovanjem bilo ugroženo njihovo uzdržavanje, ali imaju pravo zahtijevati od obdarenika nadopunu onoga što darovatelj, zbog darovanja više nije u stanju davati. To pravo imaju i prema obdarenikovim nasljednicima, ako se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini. Kad se radi o konsenzualnom darovanju darovatelj može sve do dospjelosti njegove obveze na predaju dara, odustati od darovanja, ako mu se poslije sklapanja ugovora imovinsko stanje toliko pogoršalo da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje ili ga onemogućilo u ispunjenju obveze davanja uzdržavanja. b) opoziv zbog grube nezahvalnosti – razumije da je obdarenik prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji počinio djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonske dužnosti prema tim osobama (npr. dužnost uzdržavanja) Nema opoziva ako je djelo oprošteno. Odricanje od ovoga nije dopušteno, stoga i ništetno ako ga se unese u ugovor. Zbog grube nezahvalnosti darovanje će moći opozvati i nasljednik darovatelja, ali samo ako je obdarenik usmrtio darovatelja ili ga spriječio da opozove darovanje. Darovanje se opoziva izjavom obdareniku u pisanom obliku s tim da potpis mora biti ovjeren od strane javnog bilježnika. Učinak opoziva se sastoji u obvezi obdarenika da vrati dar odnosno njegovu vrijednost pri čemu se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove. Opoziv se mora dati u roku od godine dana od dana saznanja za razlog opoziva, a najkasnije u roku od 10 godina za nekretnine odnosno pet godina za pokretnine računajući od dana predaje dara. Vrste darovanja – ZOO uređuje darovanje s nametom, nagradno darovanje, uzajamno darovanje, mješovito darovanje i darovanje za slučaj smrti. a) darovanje s nametom – u ugovor o darovanju se može unijeti odredba kojim se obdarenik obvezuje da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži. Npr. obdareniku se daruje određeni iznos novca s uglavkom da otputuje na odmor, liječenje i sl. Namet ili nalog nema karakter protučinidbe pa i s njima darovanje ostaje besplatan pravni posao. Uz darovatelja, ispunjenje nameta mogu zahtijevati i njegovi nasljednici i nadležno državno tijelo (u pravilu će to biti državni odvjetnik) ako je određen u nekom javnom interesu. Da bi mogao zahtijevati ispunjenje nameta, darovatelj mora prethodno ispuniti svoju činidbu, tj. predati dar obdareniku. Ukoliko obdarenik ne ispuni namet, darovatelj mu ostavlja dodatni primjereni rok pa ako ni tada ne dođe do ispunjenja nameta, darovatelj ima pravo na raskid ugovora i povrat dara. To pravo darovatelj nema kad je netko treći (npr. državno tijelo) ovlašten zahtijevati ispunjenje nameta. Obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako se odnosi na protupravnu radnju, kao i u slučaju kad dar ne pokriva troškove ispunjenja nameta. Osim toga obdarenik se može osloboditi nameta povratom dara, ali ne i u slučaju kad je ispunjenje nameta u javnom interesu. b) nagradno darovanje – postoji kad je učinjeno u ime nagrade, priznanja za neki uspjeh ili neke zasluge. Ako je netko imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ovdje nije riječ o darovanju nego o naplatnom pravnom poslu ili izvanugovornoj obvezi (npr. nagrada poslovođi kod poslovodstva bez naloga) c) uzajamno darovanje – koristi se još i naziv dar i uzdarje i postoji kad se ugovori da će obdarenik uzvratiti darom darovatelju. Po ZOO dar u tom slučaju postoji samo glede veće vrijednosti dara. d) mješovito darovanje – postoji kad činidbe u naplatnom poslu nisu vrijednosno jednake, a za razliku vrijednosti je nedvosmisleno izražena namjera darovanja. Kad ne bi bilo namjere darovanja, radilo bi se u pravilu o prekomjernom oštećenju. Stoga se po ZOO mješovito darovanje ne može pobijati zbog prekomjernog oštećenja. e) darovanje za slučaj smrti – bitna karakteristika ovog darovanja jest da se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja. Ovdje je već po samom karakteru darovanja nužno odvojen akt sklapanja od akta ispunjenja ugovora pa je za valjanost toga darovanja potreban oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane isprave.

D Ugovor o doživotnom uzdržavanju

150

Page 151: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) doživotno uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja), a druga strana izjavljuje da joj daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. Ovaj ugovor nije ugovor o nasljeđivanju, nego obveznopravni ugovor o otuđenju imovine uz naknadu, s time da je njezina predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (tako da je taj ugovor uređen ZOO, a ne više Zakonom o nasljeđivanju kao što je bilo do stupanja na snagu ZOO) Po svojoj pravnoj naravi ugovor o doživotnom uzdržavanju je dvostranoobvezni, naplatan i strogo formalan obveznopravni posao. Mora biti sklopljen u pisanom obliku i ovjerovljen od suca nadležnog suda ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemniziran po javnom bilježniku. Suda i javni bilježnik dužni su ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice. Objekt ugovora – objekt ugovorne činidbe uzdržavanog je njegova imovina (ili njezin dio) koji mu pripada u vrijeme sklapanja ugovora, stoga su objektom ugovora nepokretne i pokretne stvari i prava uključujući i sve pripadnosti stvari i prava osim ako su one ugovorom isključene. Pod nekretninama se razumiju i pokretne stvari koje im služe za uporabu i iskorištavanje (poljoprivredni strojevi, alat i stoka – pertinencija nekretnina) Ostale pokretnine uzdržavanog, kao i prenosiva imovinska prava, mogu biti objektom njegove činidbe samo ako su u ugovoru određeno navedeni ili odredivi. Činidba uzdržavatelja će se u pravilu sastojati u davanju smještaja, prehrane, odijevanja, brige oko zdravlja i sahrane. No, uzdržavanje se može dati i u bilo kojem drugom obliku, npr. novčanoj renti, zajednici života ili zajednici imanja, ili da će jedna strana čuvati i paziti drugu, obrađivati joj imanje i poslije smrti ju sahraniti i sl. Davatelj uzdržavanje je ovlašten, ako je objekt ugovora nekretnina, zatražiti upis zabilježbe ugovora u zemljišnoj knjizi, a ako se radi o pokretnoj stvari o kojoj se vodi javni upisnik (npr. brodove, zrakoplove), zabilježbu u taj upisnik. Odgovornost za dugove – davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, osim ako se drukčije ugovori, npr. da će odgovarati za njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima. Prestanak ugovora – a) sporazumni raskid – do kojeg može doći u svako doba pa i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje, b) jednostrani raskid – do kojega može doći preko suda u dva slučaja (kada ugovaratelji žive zajedno pa se njihovi odnosi u tolikoj mjeri poremete da zajednički život postane nepodnošljiv te kad jedna strana ne ispunjava svoje obveze) Ako dođe do raskida, svaka strana ima pravo zahtijevati od druge nakadnu prema općim pravilima obveznog prava o raskidu ugovora. c) raskid zbog promijenjenih okolnosti – ukoliko dođe do promjene prilika u mjeri koja znatno otežava ispunjenje ugovora (clausula rebus sic stantibus) svaka strana se može obratiti sudu sa zahtjevom da im iznova uredi njihove odnose ili raskine ugovor, uzimajući u obzir sve okolnosti. Sud je tada ovlašten pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu novčanu rentu, ali pod uvjetom da to odgovara interesima obiju ugovornih strana. d) raskid zbog smrti davatelja uzdržavanja – no samo ako njegov bračni drug i potomci koji su pozvani na nasljedstvo ne pristanu na produženje ugovora. Tada se ugovor raskida ex lege, a oni gube pravo na naknadu za prije dano uzdržavanje. Ukoliko pristanu na produženje ugovora na njih prelaze sva prava i obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ukoliko bračni drug i potomci davatelj uzdržavanja nisu u stanju preuzeti obveze iz ugovora tada se ugovor raskida, ali oni imaju pravo na naknadu onoga što je davatelj dao primatelju na ime uzdržavanja. Sud im određuje naknadu po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir imovinsko stanje, kako njihovo tako i imovinsko stanje primatelja uzdržavanja. e) smrću primatelja uzdržavanja

E Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

151

Page 152: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja) do njezine smrti, a druga se obvezuje prenijeti joj za života svu ili dio svoje imovine. Do ZOO ovaj ugovor nije bio uređen u hrvatskom obveznom pravu, ali je njegovo sklapanja bilo moguće prema općim pravilima obveznog prava ako su za njegovu valjanost bile ispunjene sve potrebne pretpostavke. Prema sudskoj praksi na taj su se ugovor glede raskida, utjecaja promijenjenih prilika i mogućnosti nastavljanja ugovora nakon smrti uzdržavatelja, analogno primjenjivale odredbe Zakona o nasljeđivanju koje su se odnosile na ista pitanja kod ugovora o doživotnom uzdržavanju. Isti način primijenjen je i u ZOO. ZOO određuje pojam ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, pridržaj prava stvarnog tereta i utjecaj smrti davatelja uzdržavanja na sudbinu ugovora, a za ostala pitanja (oblik, raskid, utjecaj izmijenjenih prilika, odgovornost za dugove) upućeno je na odgovarajuću primjenu odredaba ugovora o doživotnom uzdržavanju jer su jako slični. Njihova temeljna razlika je u tome što kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine na davatelja uzdržavanja treba uslijediti za života primatelja uzdržavanja, u pravilu u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, glede činidbe primatelja uzdržavanja (prijenosa imovine) ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je inter vivos, a ugovor o doživotnom uzdržavanju je mortis causa ugovor. Stvarni trenutak stjecanja stvari i prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je kad uzdržavatelju, na osnovi tog ugovora, budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja (upis u zemljišne knjige, predaja stvari itd.) Prema tome, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je po svojoj pravnoj naravi dvostrnoobvezanm naplatan i strogo formalan obveznopravni posao. Pridržaj prava stvarnog tereta – kao jamstvo za ispunjenje obveze uzdržavanja, primatelj uzdržavanja može odrediti da se ako uzdržavatelju daje nekretninu, u njegovu korist osnuje stvarni teret uzdržavanja na toj nekretnini. Osnivanjem stvarnog tereta primatelj uzdržavanja se osigurava za slučaj da uzdržavatelj otuđi nekretninu jer time stvarni teret uzdržavanja kao stvarno pravo ostaje na nekretnini i kod novog vlasnika. Sudbina ugovora u slučaju smrti uzdržavatelja – ako uzdržavatelj umre prije primatelja uzdržavanja, osnovno pravilo je da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne prestaje, već prava i obveze iz ugovora prelaze na njegove nasljednike ako na to pristanu. Ako ne pristanu, ugovor se raskida ex lege a oni snose dvije neugodne posljedice – nemaju pravo na naknadu za do raskida dano uzdržavanje te moraju primatelju uzdržavanja vratiti sve ono što je ugovorom stekao davatelj uzdržavanja odnosno, ako to ne mogu vratiti (jer je npr. otuđeno i sl.) naknaditi vrijednost stečenog. Položaj nasljednika uzdržavatelja je nešto povoljniji ako nisu u stanju preuzeti obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer imaju pravo na naknadu za uzdržavanje koje je učinjeno do prestanka ugovora, ali su dužni vratiti ono što je uzdržavatelj stekao na temelju ugovora. Naknadu za dano uzdržavanje i naknadu vrijednosti stečenog, sud će utvrditi po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir imovinske prilike obje strane te uključujući prava po osnovi stvarnog tereta na strani primatelja uzdržavanja.

XXIII. UGOVORI O UPORABI I KORIŠTENJU STVARI

A Zakup

Zakup je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obvezuje da će uz naplatu (zakupninu) prepustiti drugoj strani (zakupniku) neku stvar na korištenje. Zakupodavac mora biti ili vlasnik stvari ili takav stvarnopravni ovlaštenik koji može na drugog prenijeti izvršavanje svoga prava (npr. uzufruktuar)

152

Page 153: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Na osnovi ugovora o zakupu, zakupnik ima pravo iz zakupljenog objekta crpiti plodove pa ta činjenica određuje i objekte zakupa. Objekt – u zakup se obično daju nekretnine – obradiva zemljišta, poslovne zgrade i poslovne prostorije. U zakup se mogu dati i druge nekretnine iz kojih se mogu crpsti plodovi (kamenolom, šljunčara, pašnjak i sl.) No, ugovor kojim se predaje na korištenje kamenolom uz plaću koja će se davati prema količini izvađenog kamenja nije ni zakup ni ortakluk, nego inominantni kontrakt. U narodnom govoru zakup obradiva zemljišta poznat je pod nazivom arenda. Objektom zakupa mogu biti i pokretnine (npr. film, kamion, brod i sl.) Razlika prema najmu – temeljna razlika je što se kod najma stvar daje na uporabu (bez crpljenja plodova), a ne na korištenje kao kod zakupa. ZOO određuje opće odredbe o zakupu koje se neće primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima, osim podredno. A upravo su među njima sve važnije vrste zakupa (zakup poslovnog prostora, zakup poljoprivrednih zemljišta, zakup broda i sl.) U svim tim slučajevima postoje posebni propisi što znači da će odredbe ZOO o zakupu doći kao supsidijarni pravni izvor, tj. kao lex generalis. Prava i obveze strana u ugovoru – zakupodavac je dužan: a) predati zakupcu stvar u ispravnom stanju, tj. u stanju kakvo je ugovorom određeno, odnosno koje je podobno za korištenje radi kojeg je ugovor sklopljen. Sama stvar se predaje zajedno s pripadcima. b) održavati stvar u ispravnom stanju za sve vrijeme trajanja zakupa i radi toga obavljati potrebne popravke na njoj o svom trošku. Od te obveze izuzimaju se sitni popravci koje zahtijeva redovno korištenje stvari. Troškovi takvih popravaka kao i troškovi korištenja stvari (voda, struja, čišćenje i sl.) padaju na teret zakupnika. Može se dogoditi da popravke koje je dužan izvršiti zakupodavac, izvrši zakupnik jer su npr. okolnosti nalagale neodgodivu intervenciju, a takve troškove je zakupodavac dužan naknaditi zakupniku. Sa svoje strane, zakupnik je dužan obavijestiti zakupodavca o potrebi popravka, ali popravci ne smiju ugroziti korištenje zakupljene stvari. Zakupnik ima pravo raskinuti ugovor ako bi popravci, premda potrebni, ometali korištenje stvari u znatnoj mjeri i za dulje vrijeme. Ako je korištenje stvari zbog popravaka u stanovitoj mjeri ograničeno, npr. jedna se od više poslovnih prostorija ne može koristiti, zakupnik ima pravo na sniženje zakupnine razmjerno ograničenju korištenja. Zakupodavac ne može bez pristanka zakupnika činiti izmjene na stvari koje bi ometale korištenje stvari. Izmjene koje bi dovele do sužavanja korištenja stvari, imaju kao posljedicu sniženje zakupnine u odgovarajućem razmjeru. c) snositi odgovornost za materijalne nedostatke stvari – ta odgovornost se odnosi na sve nedostatke zakupljene stvari koji smetaju njezinom ugovorenom ili redovitom korištenju pa i onda ako za njih nije znao. Odgovornost obuhvaća i one nedostatke koji se odnose na svojstva i odlike stvari koji su izrijekom ili prešutno predviđeni ugovom. Ne odgovara se za nedostatke manjeg značenja, osim ako je zakupodavac tvrdio da stvar nema nikakvih nedostataka jer tada odgovara za sve nedostatke zakupljene stvari. Za vidljive nedostatke, a to su oni koji su u trenutku sklapanja ugovora bili zakupniku poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, zakupodavac ne odgovara. No, vrlo je stroga odgovornost zakupodavca za one nedostatke za koje je on znao, ali je namjerno propustio obavijestiti zakupnika o njima. Za takve nedostatke zakupodavac odgovara makar su zakupniku ostali nepoznati zbog zakupčeve krajnje nepažnje. I kod zakupa je dopušteno ugovorom isključiti ili ograničiti odgovornost zakupodavca za materijalne nedostatke, kao i kod kupoprodaje. Ali, odredba o tome će biti ništetna ako je zakupodavac znao za nedostatke i namjerno ih prešutio zakupniku, zatim kad nedostatak potpuno onemogućuje korištenje zakupljene stvari i kad je zakupodavac koristeći svoj monopolski položaj nametnuo takvu odredbu zakupniku. Zakupnik je dužan obavijestiti zakupodavca bez odgađanja o svakom nedostatku stvari koji se pojavi za trajanja zakupa kao i o svakoj nepredviđenoj opasnosti koja bi zaprijetila stvari kako bi zakupodavac mogao na vrijeme poduzeti potrebne mjere. Ako to ne učini, zakupnik gubi pravo na naknadu štete koju bi pretrpio zbog nedostatka ili nastale opasnosti. Prava koja ima zakupnik u slučaju kad stvar ima neki nedostatak razlikuju se prema kriteriju otklonjivih i neotklonjivih nedostataka. Ako je nedostatak neotklonjiv i postojao je u vrijeme sklapanja ugovora ili je nastao kasnije, zakupnik može po svom izboru raskinuti ugovor ili

153

Page 154: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

zahtijevati sniženje zakupnine. Ako je nedostatak otklonjiv bez većih nezgoda za zakupnika, zakupni može zahtijevati ili otklanjanje nedostataka ili sniženje zakupnine. Ako zakupodavac ne otkloni nedostatak u naknadnom primjerenom roku koji mu je zakupnik odredio, zakupnik može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine. Uz svako pravo, zakupniku pripada pravo i na naknadu štete. Zakupnik ima sva prava i kad zakupljena stvar nema neko svojstava koja bi po ugovoru ili običaju trebala imati ili ih za vrijeme zakupa izgubi. d) snositi odgovornost za pravne nedostatke zakupljene stvari – o pravnom nedostatku se radi ako netko treći ima neko pravo na zakupljenoj stvari koje isključuje ili ograničuje zakupnikovo pravo na korištenje stvari. Utvrdi li se da trećemu doista pripada neko pravo (npr. pravo vlasništva) koje sasvim isključuje pravo zakupniku na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku nastalu štetu. Ako se pravom trećega samo ograničuje zakupčevo pravo (npr. na zakupljenom zemljištu treći ima služnost puta) zakupnik može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i kumulativno naknadu štete. Zakupnik je dužan – a) koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik – odnosno kao dobar domaćin, odnosno onako kako je određeno ugovorom ili namjenom stvari. b) naknaditi štetu za korištenje stvari protivno ugovoru odnosno namjeni stvari. Pritom nije odlučno je li stvar koristio on, podzakupnik ili tko drugi po njegovu nalogu ili dopuštenju. Ako bi zakupnik i nakon opomene nastavio koristiti stvar protivno ugovoru ili njezinoj namjeni ili zanemari njezino održavanje i tako izazove opasnost znatnije štete, zakupodavac ima pravo otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka. c) plaćati zakupninu – i to u rokovima određenim ugovorom, zakonom ili običajem u mjestu predaje stvari zakupniku. ZOO propisuje da se zakupnina ako nije drugačije ugovoreno ili ne proizlazi iz običaja, plaća polugodišnje ako se radi o zakupu na jednu ili više godina. Ako je zakup na vrijeme ispod jedne godine, zakupnina se plaća nakon iste ugovornog roka. Ako zakupnik ne plati zakupninu u roku od 15 dana od opomene, zakupodavac mu može otkazati ugovor o zakupu. Ugovor će ostati na snazi ako zakupnik isplati dužnu zakupninu prije nego mu bude priopćen otkaz ugovora. d) čuvati stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je – i to neoštećenu. Ako nije nešto drugo ugovoreno, stvar se vraća u mjestu u kojem je bila predana, a zakupnik je dužan vratiti stvar u onom stanju u kakvom je bila u trenutku predaje. Ako je izvršio kakve promjene na stvari dužan je vratiti je u stanju u kakvom je bila u vrijeme predaje, osim ako je drukčije ugovoreno. Zakupnik ne odgovara za istrošenost stvari nastalu redovitim korištenjem, ni za oštećenja nastala dotrajalošću. Dodatke koje je učinio na stvari može odnijeti (ius tollendi) pod uvjetom da se mogu odvojiti bez oštećenja stvari. Zakupodavcu se daje pravo da te dodatke zadrži ako zakupniku naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja. Podzakup – je ugovor kojim zakupnik daje zakupljenu stvar u zakup drugome. Ovlaštenje zakupniku na davanje u podzakup uređuje se ugovorom o zakupu. Ako drukčije nije ugovoreno, zakupnik može dati stvar u podzakup, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Zakupnik u tu svrhu mora jamčiti zakupodavcu da će podzakupnik koristiti stvar onako kako je to predviđeno ugovorom o zakupu. Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako je stvar dana u podzakup bez njegova dopuštenja kad je ono potrebno na osnovi ugovora ili nekog zakonskog propisa. ZOO daje zakupodavcu jedno važno ovlaštenje i priznaje mu pravo da se za svoje tražbine prema zakupniku s naslova zakupa (uglavnom zakupnina) naplati izravno od podzakupnika i to iz iznosa koji on duguje zakupniku na osnovi podzakupa. Podzakup prestaje istekom roka na koji je ugovoren, ali u svakom slučaju kad prestane zakup. Prestanak zakupa – zakup prestaje: a) istekom vremena – ako je sklopljen na određeno vrijeme ili je njegovo trajanje određeno zakonom. Bez obzira na protek vremena može doći do prešutnog obnavljanja zakupa i to ovisi o ponašanju ugovornih strana. Ako nakon isteka vremena na koji je zakup ugovoren, zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se tome ne usprotivi, smatra se da je sklopljen novi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme pod istim uvjetima kao i prethodni.

154

Page 155: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

b) otkazom – ako mu trajanje nije određeno niti se može ustanoviti iz okolnosti ili mjesnih običaja. Otkazni rok je osam dana, ali samo ako nije drukčije ugovoreno ili određeno zakonom odnosno ne proizlazi iz mjesnih običaja. Sam otkaz se ne može dati u nevrijeme. Prema ZOO zakupnik može otkazati zakup bez davanja otkaznog roka ako je zakupljena stvar opasna za zdravlje. U takvom slučaju, zakupnik se ne može odreći prava na otkaz. c) propašću stvari – zbog više sile. Zakup ne prestaje smrću bilo koje od strana već se nastavlja s njihovim nasljednicima, osim ako je nešto drugo ugovoreno. Zakup ne prestaje ni kad zakupodavac otuđi zakupljenu stvar trećemu (pribavitelju stvari) jer tada pribavitelj stvari stupa na mjesto zakupodavca i preuzima sva njegova prava i obveze prema zakupniku. Zakupnik može tada otkazati ugovor o zakupu poštujući zakonske otkazne rokove. Posebne vrste zakupa – zakup poljoprivrednog zemljišta – prema Ustavu poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za RH i uživa njezinu osobitu zaštitu. Ono se koristi i štiti na način određen Zakonom o poljoprivrednom zemljištu iz 1994. godine. ZPZ određuje da na poljoprivrednom zemljištu u bivšem društvenom vlasništvu nositeljem vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska. Strane pravne i fizičke osobe ne mogu biti nositeljima prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu osim ako je to dopušteno međunarodnim ugovorom. ZPZ ustanovljuje kao temeljnu dužnost vlasnika i ovlaštenika poljoprivrednog zemljišta da obradivo zemljište održavaju sposobnim za poljoprivrednu proizvodnju, što razumije spriječavanje rasta korova i obrastanja raslinjem. ZPZ određuje zakup poljoprivrednog zemljišta i to u prvom redu onoga u vlasništvu države. Na ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta supsidijarno će se primjenjivati opće odredbe o zakupu ZOO. U smislu ZPZ poljoprivrednim zemljištem se smatraju oranice, vrtovi, voćnjaci, maslinici, vinogradi i svako drugo zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proivodnji. Subjekti u odnosu – prema novim propisima, zakupnik može biti svaka pravna i fizička osoba koja se bavi poljoprivrednom djelatnošću. Zakupodavac može i dalje biti samo vlasnik zemljišta, a to je prema ZPZ u pravilu država. Iznimno se može dati na trogodišnji zakup poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu (ali i ono u državnom) ako nije obrađeno u prethodnom vegetativnom periodu, o čemu odlučuje nadležno državno tijelo. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može se dati u koncesiju stranoj i domaćoj fizičkoj i pravnoj osobi pod uvjetima propisanima u Zakonu o koncesijama i ZPZ-u. Oblik ugovora – već je tradicionalno da se za ovakvu vrstu ugovora zahtijeva pisani oblik, a prema ZPZ nepoštivanje odredbe o obvezatnosti pisanog oblika dovodi do ništetnosti ugovora. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države daje se u zakup javnim natječajem. ZOO ne propisuje oblik ugovora o zakupu pa ugovorne strane kad je u pitanju poljoprivredno zemljište koje nije u vlasništvu države, mogu izabrati oblik koji žele. No, zakup je jedno od obveznih prava koje se može upisati u zemljišne knjige pa ako se ugovaratelji odluče na upis, morat će ugovor o zakupu sklopiti u pisanom obliku. Sadržaj ugovora – središnji dio ugovornog sadržaja odnosi se na odredbe o bitnim sastojcima, a to su katastarski podaci o poljoprivrednom zemljištu te visini i rokovima plaćanja zakupnine. Potrebno je odrediti i trajanje zakupa, opis objekta, uređaja i nasada, prava i obveze zakupnika, namjenu zemljišta i razloge prestanka ugovora. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države ne može se dati u podzakup.Prestanak ugovora – ugovor o zakupu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen, prenamjenom poljoprivrednog zemljišta u neko drugo (npr. građevinsko) zemljište i otkazom. Postoje brojni razlozi za otkaz – neplaćanje zakupnine, korištenje zemljišta suprotno pažnji dobrog gospodara, gospodarskom programu ili ugovoru o zakupu, povreda propisa o zaštiti prirode i sl. Na prestanak ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta supsidijarno se primjenjuju odredbe ZOO o zakupu. Zakup poslovnog prostora – ova vrsta zakupa uređena je Zakonom o zakupu i prodaji poslovnog prostora, a na ona pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom supsidijarno se primjenjuju opća pravila o zakupu koja propisuje ZOO. Nakon promjena 1990. može se jednostavno reći da zakupodavac može biti svaka pravna ili fizička osoba

155

Page 156: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

koja ima u vlasništvu poslovni prostor u smislu njegove zakonske definicije. Zakupnik može biti svaka pravna ili fizička osoba pa čak i strana fizička osoba kojoj su poslovne prostorije potrebne radi obavljanja dopuštene djelatnosti. U poslovni prostor kao objekt ove vrste zakupa ulaze poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto. Oblik i sadržaj ugovora – ovaj ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku inače je ništetan. U sadržaj ugovora potrebno je unijeti naznaku poslovnih prostorija i zgrade u kojoj se nalaze, opis poslovne djelatnosti koju će zakupnik obavljati u poslovnim prostorijama, odredbe o korištenju zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, odredbe o trajanju ugovora, visini zakupnine i načinu njezina plaćanja, naknadu za korištenje uređaja i odredbu o otkazu i otkaznim rokovima kad je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Ukoliko se ugovor o zakupu sklopi sa dvojicom odvojenih zakupnika (npr. kad zakupodavac sklopi ugovor o zakupu poslovnog prostora sa zakupnikom A, a onda o istoj prostoriji sklopi drugi ugovor sa zakupnikom B. Tada prednost, tj. pravo useljenja ima onaj zakupnik koji je prvi sklopio ugovor i time je u obveznom pravu kod ugovora o zakupu napušteno načelo preferencije, a usvojeno stvarnopravno načelo prioriteta. Oštećeni zakupnik ima pravo na naknadu štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.Prava i obveze ugovornih strana – prvenstveno, zakupodavac je obvezan predati objektu u stanju prikladnom za obavljanje ugovorom predviđene djelatnosti i u tom ga stanju održavati, ako nije drukčije ugovoreno. Ako zakupodavac ne bi udovoljio toj obvezi, zakupnik ima pravo raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje zakupnine ili na teret zakupodavca dovesti poslovni prostor u stanje predviđeno ugovorom odnosno stanje potrebno za obavljanje ugovorene djelatnosti. Ovo posljednje može učiniti ako to nije učinio zakupodavac nakon što ga je na to pozvao i ostavio mu za to primjereni rok. Zakupodavac je dužan poslovni prostor predati zakupniku u ugovorenom roku, a ako to ne bi učinio, zakupnik ga može na to prisiliti tužbom ili raskinuti ugovor. Za sve vrijeme zakupa zakupodavac je dužan održavati prostor u ugovorenom odnosno prikladnom stanju. Ako su za to potrebni određeni popravci on ih je, na poziv zakupnika, dužan izvršiti u primjerenom roku. Ako to ne učini, zakupnik ih može sam izvršiti na teret zakupodavca ili raskinuti ugovor. Ako zbog izvođenja popravaka zakupnik nije mogao koristiti poslovni prostor, nije dužan plaćati zakupninu za to vrijeme. Zakupodavac ima pravo dodatno urediti poslovni prostor ili izvoditi radove radi sniženja troškova energije i održavanja. Zakupnik nije dužan plaćati zakupninu, ako zbog toga nije mogao koristiti poslovni prostor. Zakupnik ima pravo na naknadu štete ako bi zakupodavac zlorabio svoje pravo. Umjesto tih prava zakupnik se može koristiti pravom na raskid ugovora. Zakupnik je sa svoje strane prije svega dužan plaćati ugovorenu zakupninu, a ako ugovorom nije određen rok plaćanja, zakupninu je dužan plaćati mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog dana u mjesecu. Ako ugovorom nije drukčije određeno, zakupnik snosi troškove korištenja zajedničkih uređaja u zgradi i troškove tekućeg održavanja poslovnog prostora (čišćenje, sitni popravci, malerija i sl.) Zakupnik je dužan snositi troškove popravka oštećenja poslovnog prostora koje je sam prouzročio, ali ne odgovara za pogoršanje poslovnog prostora, uređaja i opreme do kojega je došlo zbog redovitog korištenja. Zakupnik nema pravo vršiti preinake poslovnog prostora kojima se bitno mijenjaju konstrukcija, površina, raspored, namjena ili vanjski izgled bez suglasnosti zakupodavca inače zakupodavac ima pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Osnovno pravo zakupnika je da se poslovnim prostorom namjenski koristi s tim da ga po prestanku zakupa preda zakupodavcu u stanju u kakvom ga je primio, osim ako nije drukčije ugovoreno. Uređaje koje je ugradio u prostor ima pravo odnijeti (ius tollendi) osim ako bi to prouzročilo oštećenje prostora. Podzakup – ako nije ugovorom drukčije uređeno, zakupnik nema pravo poslovni prostor ili njegov dio dati u podzakup drugome. No, na ugovor o podzakupu primjenjuju se pravila koja vrijede za ugovor o zakupu poslovnog prostora. Prestanak ugovora – ugovor o zakupu prestaje: a) istekom roka – kad je sklopljen na određeno vrijeme. Ako je ugovor o zakupu sačinjen kao ovršna isprava u smislu Zakona o javnom bilježništvu, tada se ovrha (ispražnjenje

156

Page 157: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prostorai njegova predaja zakupodavcu provodi neposredno na osnovi ugovora o zakupu) b) otkazom – redovito prestaje ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na neodređeno vrijeme, no otkazom može prestati i zakup na određeno vrijeme iz zakonom predviđenih razloga. Pritom treba razlikovati razloge koji daju pravo na otkaz ugovora jednoj i drugoj ugovornoj strani, od razloga na koje se može pozivati samo jedna ili druga strana. Tako svaka strana u svako doba može otkazati ugovor o zakupu poslovnog prostora bez obzira je li sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, ako druga strana ne ispunjava ugovorne ili zakonske obveze. Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu u svako doba pa i onaj koji je sklopljen na određeno vrijeme, ako zakupnik i nakon pisane opomene koristi prostor protivno ugovoru ili mu nanosi znatniju štetu, ako ne plaća zakupninu te kada je zakupodavcu nužan taj prostor za obavljanje njegove djelatnosti. Zakupnik također može otkazati ugovor u svako doba, uključujući i onaj sklopljen na određeno vrijeme, ako zakupodavac u primjerenom roku ne dovede poslovni prostor u stanje u kojem ga je dužan predati odnosno održavati. Ugovor o zakupu poslovnog prostora na neodređeno vrijeme ne može prestati prije isteka jedne godine od dana njegova sklapanja, osim ako strane nisu drugačije ugovorile ili postoji neki od prethodnih razloga. Otkazni rok je tri mjeseca ako ga ugovorne strane nisu drukčije odredile. Otkaz se daje u pisanom obliku i dostavlja preporučenom poštom zakupodavcu, ali se ugovor može i otkazati putem javnog bilježnika i tada javni bilježnik sastavlja zapisnik o priopćenom otkazu. Prednost takve vrste otkaza jest što taj zapisnik, ako sadrži izjavu potpisanu po protivnoj strani da se ne protivi otkazu, ima snagu ovršne isprave. Ako zakupodavac proda zakupljeni objekt ili ako na bilo koji drugi način treća osoba stekne od zakupodavca objekt, ugovor o zakupu ne prestaje nego treća osoba stupa u prava i dužnosti zakupodavca i to predstavlja primjer prijenosa ugovora na temelju zakonske odredbe. Zakup ne prestaje ni u slučaju smrti zakupnika ili njegove statusne promjene (npr. kad se radi o pravnoj osobi) jer tada nasljednici odnosno pravi sljednici zakupnika stupaju u njegova prava i obveze.

B Najam

Najam je ugovoro kojim se najmodavac obvezuje predati najmoprimcu određenu stvar na uporabu, a najmoprimac se obvezuje za to plaćati određenu najamninu. Najam je konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i kauzalan ugovor. Kauza kod najma je naplatno prepuštanje stvari na uporabu. I ovaj ugovor se može sklopiti na određeno ili neodređeno vrijeme. U rimskom pravu ugovor o najmu je bio samo jedan oblik šireg ugovora poznatog pod nazivom locatio conductio koji je sadržavao i najam i zakup te ugovor o službi i ugovor o djelu. Tijekom vremena svi ti različiti oblici jedinstvenog najamnog ugovora postali su potpuno samostalni ugovori, od kojih neki (npr. ugovor o službi i ugovor o djelu) gotovo više nemaju nikakvih dodirnih točaka s najmom. ZOO odvojeno uređuje ugovore o najmu i zakupu, no pored odredaba ZOO o najmu, kod nas je zasebno uređen ugovor o najmu stana Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine. Stoga će se odredbe ZOO primjenjivati supsidijarno na ugovor o najmu stana. Najam je u načelu neformalan ugovor, ali najam o nekretnini mora biti sklopljen u pisanom obliku. Obveze ugovornih strana – najmodavac ima obveze: a) predati stvar najmoprimcu i održavati je u stanju podobnom za ugovorenu uporabu inače najmoprimac ima pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete ili ostati kod ugovora i zahtijevati sniženje cijene. Sitni troškovi i popravci i troškovi redovite uporabe padaju na teret najmoprimca. b) snositi poreze i druge javne terete na iznajmljenoj stvari, c) uzdržati se od preinaka na iznajmljenoj stvari koje bi ometale njezinu uporabu, osim uz pristanak najmoprimca inače najmoprimac ima pravo na sniženje cijene. d) odgovarati za materijalne i pravne nedostatke iznajmljene stvari. Odgovara se za sve materijalne nedostatke koji smetaju ugovorenoj ili redovitoj uporabi pa i onda ako za njih najmodavac nije znao ili tvrdio da stvar nema nikakvih nedostataka. Ne odgovara se za one nedostatke koji su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati najmoprimcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati, ali odgovara za one nedostatke

157

Page 158: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

koji su najmoprimcu ostali nepoznati zbog njegove krajnje nepažnje, ako su najmodavcu bili poznati pa ih je namjerno prešutio. Nema odgovornosti za nedostatke ako je ugovorom isključena, osim ako su od strane najmodavca namjerno prešućeni ili monopolskim položajem nametnuti. Ako najmodavac ne otkloni nedostatke u primjerenom roku što ga odredi najmoprimac, najmoprimac može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje cijene (alternativni zahtjev), a u oba slučaja ima pravo na naknadu štete. Najmodavac odgovara najmoprimcu i za pravne nedostatke iznajmljene stvari. Ako bi se utvrdilo da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje najmoprimcu pravo na uporabu (npr. vlasništvo ili usus) ugovor se ex lege raskida, a najmoprimac ima pravo na naknadu štete. Ako pravo trećega samo ograničuje najmoprimčevo pravo na uporabu, najmoprimac može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje cijene, a u oba slučaja opet ima pravo na naknadu štete. Najmoprimac ima obveze: a) plaćati najamninu – u ugovorenim ili zakonom određenim rokovima odnosno u rokovima uobičajenim u mjestu predaje stvari, ako nisu određeni ugovorom ili zakonom. Prema ZOO, ako drukčije nije ugovoreno ili propisano, najamnina se plaća mjesečno ako je najam sklopljen na neodređeno vrijeme, inače se plaća nakon isteka vremena najma odnosno polugodišnjem ako je sklopljen na jednu ili više godina. Zbog neplaćanja najamnine (ili njezina znatnog dijela) u dva uzastopna roka, najmodavac ima pravo otkazati ugovor bez pridržavanja otkaznog roka. No, ugovor ostaje na snazi ako najmoprimac plati dužnu najamninu prije priopćenja otkaza. Za dužnu najamninu i druge tražbine iz ugovora o najmu najmodavcu se priznaje založno pravo i pravo zadržanja na unesenim stvarima najmoprimca. b) uzdržati se od protuugovorne uporabe stvari – najmoprimac je dužan iznajmljenu stvar rabiti u skladu s ugovorom i namjenom stvari kao dobar domaćin, odnosno dobar gospodarstvenik. U protivnom odgovara za štetu, a može mu se i bez otkaznog roka otkazati najam ako i nakon opomene nastavi s protuugovornom uporabom stvari ili neovlaštenim prepuštanjem stvari na uporabu trećemu. c) vratiti stvar nakon prestanka najma u stanju u kakvom je bila u vrijeme predaje. Ne odgovara za istrošenost stvari kao posljedicom redovite uporabe, niti za oštećenja zbog dotrajalosti. Izvršene promjene na stvari mora ukloniti, a eventualne dodatke može odnijeti (ius tollendi) osim ako bi njihovim odvajanjem oštetio stvar. Najmodavac ih može zadržati ako isplati njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja. Podnajam – najmoprimac može iznajmljenu stvar dati u podnajam samo uz suglasnost najmodavca. Kao i kod ugovora o zakupu, tj. podzakupu, najmodavac ima pravo svoje tražbine prema najmoprimcu naplatite izravno od najamnine podnajmoprimca. Podnajam prestaje u načelu kao i najam, ali u svakom slučaju kad prestane najam. Prestanak najma – najam može prestati: a) istekom vremena – na koje je ugovor sklopljen s tim da se ugovor produljuje ne neodređeno vrijeme ako bi istekom vremena najmoprimac nastavio rabiti stvar, a najmodavac se tome ne bi protivio. Ako je objekt ugovora o najmu nekretnina, ugovor se produljuje za isto vrijeme trajanja, ako nije jedna strana 30 dana prije isteka roka na koji je sklopljen, ne izjavi u pisanom obliku da ne želi novo razdoblje. b) otkazom – ako je sklopljen na neodređeno vrijeme. Ako duljina otkaznog roka nije ugovoreno ili određena zakonom ili mjesnim običajem, za najam pokretine rok je 8, a za najam nekretnine 30 dana. Otkaz najma nekretine daje se u pisanom obliku. Iznimno najmoprimac može otkazati najam bez poštivanja otkaznog roka ako je uporaba iznajmljene stvari opasna za zdravlje pa i onda kad je to najmodavcu bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora i toga prava se ne može odreći. c) propašću stvari – ako za propast stvari nije odgovorna ni jedna ugovorna strana (npr. višom silom) Ugovor o najmu ne prestaje otuđenjem iznajmljene stvari nakon predaje najmoprimcu već tada na stjecatelja stvari prelaze sva prava i obveze koje je imao najmodavac. Smrću najmodavca ili najmoprimca odnosno njihovim prestankom (za pravnu osobu) najam ne prestaje. Prava i obveze iz ugovora prelaze na njihove nasljednike, odnosno na pravne sljednike.Ugovor o najmu stana – stanom se u smislu Zakona o najmu stanova smatra skup prostorija namijenjenih stanovanju s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. Objektom ugovora o najmu stana može biti i dio stana. Najmodavac može biti vlasnik stana, a najmoprimac svaka fizička osoba. Ugovor o najmu stana sklapa se s jednom osobom, iznimno s oba bračna druga. Uz

158

Page 159: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

najmoprimca pravo uporabe stana imaju i članovi njegova obiteljskog domaćinstva. Za valjanost ugovora o najmu stana zahtijeva se pisani oblik inače je ugovor ništetan. Najmodavac je ugovor o najmu dužan dostaviti nadležnom upravnom tijelu jedinice lokalne samouprave i poreznom uredu. Ugovorni sadržaj strane u načelu oblikuju prema svojim potrebama, ali ZNS naznačuje što bi osobito trebalo ući u njegov sadržaj. To su imena ugovornih strana, opis stana ili dijela stana koji se daje u najam, visina najamnine i način njezina plaćanja, podaci o osobama koji će imati pravo uporabe stana zajedno s najmoprimcem, odredbe o održavanju stana i uporabi zajedničkih prostorija, zajedničkih dijelova, zajedničkih uređaja i zemljišta koje služe zgradi, odredbe o primopredaji stana, vrste troškova u vez sa stanovanjem i način njihova plaćanja i vrijeme trajanja najma. ZNS nije prepustio u potpunosti određivanje visine najamnine ugovornim stranama i razlikuje zaštićenu i slobodno ugovorenu najamninu. Zaštićenu najamninu koja ne može biti niža od troškova redovitog održavanja zgrade, plaćaju u zakonu navedene kategorije najmoprimaca (osobe slabijeg imovnog stanja, branitelji, nositelji stanarskog prava do stupanja na snagu ZNS) Ostali najmoprimci plaćaju slobodno ugovorenu najamninu, no predviđena su određena ograničenja i za njezinu visinu.Obveze i prava ugovornih strana – osnovna obveza najmodavca je da najmoprimcu preda stan pogodan za stanovanje i omogući mu uporabu stana prema odredbama ugovora i u tu svrhu redovito održava. Za eventualne nedostatke i štetu njima prouzročenu najmodavac odgovara prema općim pravilima obveznog prava. Za dužnu najamninu i naknadu štete na stanu i uređajima, najmodavac ima zakonsko založno pravo na unesenom pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegova obiteljskog domaćinstva. On ima pravo da te stvari prilikom iseljenja najmoprimca zadrži dok mu ne bude plaćena dužna najamnina, odnosno naknada štete. Svi javni tereti u vezi sa stanom padaju na najmodavca. Najmodavac ne smije najmoprimca smetati u ugovorenoj uporabi stana. Tako npr. može u iznajmljene prostorije ulaziti samo uz odobrenje najmoprimca, a jedinu iznimku predstavlja ako je ulaz u prostorije nužan radi održavanja objekta ili u vezi s provjerom dogovorenog načina uporabe. Glavna najmoprimčeva obveza je da na vrijeme plaća najamninu, a rokovi se određuju ugovorom ili propisom. Najmoprimac je dužan čuvati stan i nakon prestanka najma predati ga najmodavcu u stanju u kome je stan primio. Najmoprimac ne odgovara za promjene do kojih je došlo zbog redovite uporabe stana. Bez pisane suglasnosti najmodavca ne smije izvršiti nikakve preinake u stanu, zgradi ili zajedničkim prostorijama. Za dužnu najamninu i počinjenu štetu solidarno odgovaraju najmoprimac i članovi njegova domaćinstva. Najmoprimac ima pravo uporabe onih zajedničkih prostorija, dijelova i uređaja zgrade koji su nužni za uporabu stana, a također i zemljišta koje služi zgradi. Podnajam – najmoprimac može dati stan ili dio stana u podnajam samo uz suglasnost najmodavca, a ugovor o podnajmu najmoprimac je dužan dostaviti najmodavcu i poreznoj upravi. Prestanak najma stana – ugovor o najmu stana prestaje: a) istekom vremena – ako je sklopljen na određeno vrijeme. No ZNS propisuje da se ugovor o najmu stana na određeno vrijeme smatra prešutno obnovljenim za isto vrijeme trajanja ako ni jedna ugovorna strana, najmanje 30 dana prije isteka ugovorenog vremena, ne obavijesti u pisanom obliku drugu stranu da ne namjerava sklopiti ugovor za novo razdoblje. b) otkazom – ako je sklopljen na neodređeno vrijeme. Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana uz jedini uvjet da o tome obavijesti najmodavca najmanje tri mjeseca prije dana iseljenja, a obrazloženje nije potrebno. Najmodavac može otkazati ugovor o najmu iz razloga predviđenih ZNS. Prvi razlog se odnosi na uporabu stana suprotno ZNS i ugovoru (neplaćanje najamnine i drugih troškova, osnivanje najma bez suglasnost najmodavca, uporaba stana za druge namjene umjesto stanovanja i sl.) Drugi razlog se svodi na namjeru najmodavca da se useli u stan ili da u njega useli svoje potomke, roditelje ili osobe koje je dužan uzdržavati. Otkazni rok za prvi razlog je tri mjeseca, a za drugi šest. Najmodavac ne može dati otkaz zbog prvog razloga ako prethodno pisano ne opomene najmoprimca da otkloni razloge za otkaz i u tu svrhu mu ostavi rok od 30 dana. Opomena nije potrebna ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru odnosno zakonu. Ako najmodavac daje otkaz zbog drugog razloga dužan

159

Page 160: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

je prema ZNS osigurati najmoprimcu drugi useljivi stan pod istom uvjetima stanovanja (no ovo je ukinuto Odlukom Ustavnog suda 1998. godine) Najmodavac mora dati otkaz u pisanom obliku i navesti razlog otkaza. c) raskidom – prema ZNS raskid je rezerviran samo za najmodavca i to samo u dva slučaja – ako najmoprimac svojom krivnjom nanese štetu zajedničkim prostorijama, uređajima i dijelovima zgrade i ne otkloni je u roku od 30 dana i ako najmoprimac izvrši preinake u stanu ili zgradi bez pisane suglasnosti najmodavca. Izjava o raskidu daje se u pisanom obliku s obrazloženjem i rokom za iseljenje od najmanje 15 dana. d) sporazumom – ugovornih strana u svako doba. Sporazumom uređuju način i vrijeme primopredaje stana. Kao i kod zakupa ni ugovor o najmu stana ne prestaje smrću, promjenom ili prestankom (ako je pravna osoba) najmodavca, nego prava i obveze iz ugovora tada prelaze na njegova nasljednika odnosno pravnog sljednika. Ako najmoprimac umre ili napusti stan ugovor o najmu stana prenosi se ex lege na njegova bračnog druga, a ako ga nema, onda na njegovo dijete, pastorka i usvojenika navedenog u ugovoru o najmu. Ako te osobe žele preuzeti prava i obveze iz ugovora, moraju se sporazumjeti koja će od njih prihvatiti položaj najmoprimca i o tome obavijestiti najmodavca. Ukoliko se ugovor o najmu stana sklapa s zaštićenim najmoprimce, pravni režim se mijenja. Stupanjem na snagu ZNS određeno je da bivši nositelji stanarskog prava (tj. prava trajnog korištenja stana u društvenom vlasništvu) stječu prava i obveze najmoprimca. Te osobe imaju pravo, prilikom sklapanja ugovora o najmu stana na neodređeno vrijeme, ugovoriti zaštićenu najamninu, a na strani vlasnika stana propisana je obveza sklapanja ugovora o najmu stana. Ako bi vlasnik na zahtjev najmoprimca, odbio sklopiti ugovor o najmu, najmoprimac se može obratiti tužbom sudu pa će presuda zamijeniti taj ugovor. Osim zaštićene najamnine, takav najmoprimac ima zaštitu od otkaza, a u slučaju prodaje stana, zaštićeni najmoprimac ima pravo prvokupa.

C Zajam

Zajam je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu, poslije određenog vremena, vrati isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Karakteristike zajma – prema ZOO zajam je konsenzualni ugovor jer nastaje samim sporazumom strana, a predaja stvari spada u ispunjenje ugovora. Zajam je dvostranoobvezni ugovor jer svaka ugovorna strana istovremeno je dužnik i vjerovnik. Zajam može biti naplatni (uz kamate) ili besplatni pravni posao. Kamate se moraju ugovoriti, osim kod trgovačkih ugovora gdje se podrazumijevaju iako nisu ugovorene. Zajam je pravni instrument kojim se omogućuje kreditiranje, no mora se paziti da ne postane instrument eksploatacije uz pomoć lihvarskih kamata. Kod zajma, zajmoprimac postaje vlasnik stvari, ali samo ako je i zajmodavac bio vlasnik. Ukoliko zajmodavac nije uopće bio vlasnik, nije ni nastao ugovor o zajmu. Zajam je kauzalni pravni posao, ali svrha ili cilj zajma nije stjecanje vlasništva. Cilj zajma je ostvarenje kredita (causa credendi), a stjecanje vlasništva je nužna posljedica ostvarenja toga cilja. Zajam je u načelu neformalni pravni posao, stoga zadužnica nije oblik ugovora o zajmu, nego samo dokazno sredstvo kojim vjerovnik dokazuje da je dužnik primio stvar ili novac i obvezao se da ih vrati. Iznimno se prema ZOO pisani oblik ugovora o zajmu zahtijeva za ugovor o kreditu i ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira. Objekt zajamske činidbe – kao objekt mogu se pojaviti novac ili zamjenljive stvari. Potrebno je raditi razliku između objekta zajamske činidbe zato što novčana činidba nije činidba davanja zamjenljivih stvari, nego je činidba vrijednosti. Sasvim je svejedno o kojoj se vrsti novca radi, npr. ništa se ne mijenja ako je pozajmljeni iznos dobrojen u apoenima od 10 ili 5 kuna. Novac ima nominalnu i unutarnju vrijednost i moguće je da nastane periodički raskorak između tih dvaju vrijednosti. Kod novčanih obveza ZOO prihvaća nominalističku teoriju, što kod zajma znači da se zajmoprimac oslobađa obveze kad ispati onaj broj novčanih jedinica na koji njegova obveza glasi.

160

Page 161: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Obveze i prava ugovornih strana – najvažnija obveza zajmodavca je predaja pozajmljene stvari u ugovoreno vrijeme, a ako vrijeme nije ugovoreno, onda u vrijeme kad to zajmoprimac zatraži. Pravo zajmoprimca da traži predaju stvari zastarijeva za tri mjeseca od zajmodavčeva zakašnjenja, a svakako za godinu dana od dana sklapanja ugovora. Zajmodavac može odbiti predaju obećanih stvari ako su materijalne prilike zajmoprimca takve da je neizvjesno hoće li biti u stanju vratiti zajam. Traži se jedino da zajmodavac to nije znao u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno da je pogoršanje materijalnih prilika zajmoprimca nastalo poslije sklapanja ugovora. No, ako zajmoprimac dade dovoljno osiguranje ili to za njega učini netko treći, zajmodavac mora ispuniti obvezu predaje obećanog novca ili druge obećane stvari. Glavna obveza zajmoprimca je da u ugovorenom roku vrati istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće. Ako rok nije određen ili ako se rok ne može odrediti ni iz okolnosti pod kojima je dan zajam, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca od dana kad je zajmodavac zatražio da mu se zajam vrati. Zajmoprimac može odustati od ugovora o zajmu prije nego mu zajmodavac preda objekt zajamske činidbe, ali odgovara za štetu koja je zajmodavcu prouzročena odustankom. Zajmoprimac ima pravo vratiti zajam i prije roka, o čemu mora obavijestiti zajmodavca i naknaditi mu eventualnu štetu. Dopušteno je ugovoriti da kod zajma neke zamjenljive stvari (a ne novca) zajmoprimac vrati zajam u novcu u iznosu koji odgovara vrijednosti tih stvari u vrijeme i u mjestu vraćanja zajma. ZOO ističe da zajmoprimac zadržava takvo pravo izbora. U slučaju nemogućnosti vraćanja iste količine, iste vrste i kakvoće pozajmljene stvari (npr. jer se više ne proizvodi takva stvar) zajam se može vratiti u novcu. Neke vrste zajma – postoji više vrsta ugovora o zajmu. Neki od njih su: a) investicijski zajam – zajam s ugovorenom namjenom. Dok kod običnog zajma nema uopće govora o tome da se kao bitni element samog ugovora navede za što će zajmoprimac pozajmljeni objekt upotrijebiti, kod investicijskog zajma upravo ta namjena zajma čini bitan element ugovora. Ovim zajmom zajmoprimac se koristi za investicije. Ako se zajmoprimac mora koristiti zajmom za određenu svrhu, ugovor mora sadržavati još dvije klauzule: jednom se predviđa da zajmodavac ima pravo nadzora nad investiranjem pozajmljene sume, a drugom se predviđaju sankcije zbog nekorištenja zajma za ugovorenu namjenu. Sankcije će u pravilu biti imovinskopravne (npr. da je zajmoprimac dužan odjednom vratiti cijeli iznos zajma, otkaz zajma od strane zajmodavca i sl.) Ovdje se može primijeniti i ZOO koji određuje da zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor ako zajmoprimac upotrijebi pozajmljeni novac u neku drugu svrhu, a ne onu koja je ugovorena. b) emisijski zajam – ovaj zajam je kombinacija elemenata zajma i kupoprodaje. Ova vrsta zajma nastaje kad dužnik izda javne obveznice o zajmu, a vjerovnici zatim te obveznice kupuju. Vjerovnik je dao zajam u trenutku kad je kupio obveznicu. Npr. zajam za izgradnju cesta i drugih većih objekata i njime se najčešće služi država kad je potrebno prikupiti sredstva za neku općekorisnu svrhu. Takvi zajmovi se najčešće nazivaju narodnim ili državnim zajmovima. Ugovor o kreditu – odvojeno od ugovora o zajmu, a unutar skupine bankarskih poslova, ZOO normira i ugovor o kreditu. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iako je sistematiziran kao imenovan ugovor, ugovor o kreditu je nesumnjivo u osnovi vrsta zajma. Njegove karakteristike u odnosu prema zajmu su da je zajmodavac uvijek banka, objekt činidbe je isključivo novac, uvijek je naplatan i formalan (zahtijeva se pisani oblik) Banka može otkazati ugovor o kreditu prije isteka roka ako se kredit koristi nenamjenski, ako korisnik kredita postane insolventan i u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi banka time došla u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik može raskinuti ugovor prije nego što se počne koristiti kreditom. Kao i kod zajma, korisnik kredita može uz prethodnu obavijest banci, vratiti kredit prije roka i tada mu banka ne smije uračunati kamate za razdoblje od vraćanja kredita pa do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit. Kao podvrstu ugovora o kreditu ZOO uređuje ugovor o kreditu na

161

Page 162: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

temelju zaloga vrijednosnih papira. Ovim ugovorom banka odobrava korisniku kredit u određenom novčanom iznosu pod uvjetom da korisnik ili netko treći, na ime osiguranja povrata kredita, banci dade u zalog vrijednosne papire. Ako korisnik o dospjelosti ne vrati kredit, banka se može namiriti prodajom založenih vrijednosnih papira. Ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku i u njemu naznačeni vrijednosni papiri koji se zalažu, ime i prebivalište imatelja papira te iznos i uvjete odobrenog kredita.D Posudba

Posudba je ugovor koji nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu uporabu, a ovaj se obveže vratiti je nakon određenog vremena ili nakon dogovorene uporabe. Posudba je jednostranoobvezni ugovor i realni ugovor jer nastaje predajom stvari. Dužnik stječe samo neposredni posjed stvari i mora vratiti upravo tu istu stvar. Osnovna karakteristika ovog ugovora je njegova besplatnost i njezinim nestankom, nestaje i sama posudba jer onda nastaje najam. Objekt posudbe – za posudbu nije bitno je li stvar potrošna ili nepotrošna već je važno da se mora vratiti ista stvar. No, ako se u posedbu daju nepotrošne stvari, onda se glede same uporabe ne mora ništa posebno ugovoriti jer način uporabe uglavnom proizlazi iz naravi stvari. No ako se posuđuju potrošne stvari, treba uvijek ugovoriti način uporabe i individualno vraćanje, tj. vraćanje upravo iste te stvari jer se to samo po sebi nikad ne podrazumijeva. Tako npr. radi ukrasa može posuditi kilogram voća, ali treba reći da se radi samo o izlaganju te treba vratiti upravo to isto voće. Takva posudba se naziva posudbom za diku (commodatum ad pompam vel ostentationem) Ako se zna da kod posudbe nije težište toliko na kakvoći stvari koliko na načinu uporabe, može se reći da objekt posudbe mogu biti nepotrošne i potrošne stvari. Objekt posudbe mogu biti i pokretne i nepokretne stvari, ali posuđivanje nekretnina je mnogo rjeđe (npr. mogao bi se u reklamne svrhe posuditi zid kuće) Za posudbu nije bitno da je posuditelj vlasnik stvari (npr. tat posudi nekome ukradeni bicikl) Štoviše, sam vlasnik si može posuditi vlastitu stvar. Npr. A je oporučno ostavio šivaći stroj svojoj kćeri, ali svojoj snahi koja uči šivati ostavio je na tom stroju pravo uporabe (usus) u trajanju od 5 godina. Kći koja je vlasnik stroja može doći u situaciju da od snahe posudi svoj vlastiti stroj na npr. 15 dana. Prava posudovnika – posudovnik ima pravo služiti se sa stvari onako kako je to ugovoreno, odnosno ako nije ništa ugovoreno, onako kako odgovara svojstvima i namjeni stvari. Npr. ako A posudi B-u svoj mobitel i ništa ne ugovore glede načina uporabe, B ga ne smije koristiti za tucanje oraha. Dužnosti posudovnika – posudovnik odgovara posuditelju za štetu do koje je došlo zbog protuugovorne uporabe stvari. Čak i ako ne dođe do štete posuditelj je ovlašten posudovniku oduzeti stvar zbog protuugovorne uporabe stvari. Ako se stvar ošteti ili propadne, posudovnik je dužan naknaditi štetu ako je do toga došlo njegovom krivnjom. Ako posudovnik stvar izgubi i plati je posuditelju pa je naknadno nađe, on nema pravo zadržati stvar protiv volje posuditelja, ako mu je posuditelj spreman vratiti ono što je za stvar primio. To znači da posudovnik samim time što je platio vrijednost stvari nije postao i vlasnik posuđene stvari. Za eventualne promjene i pogoršanje posuđene stvari do kojih je došlo ugovorenom ili uobičajenom uporabom, posudovnik ne odgovara, ali odgovara za pretjerano istrošenje stvari. Npr. A posudi B-u na čitanje potpuno novu knjigu, a on mu je vrati svu poderanu i prljavu. Posudovnik je dužan snositi redovite troškove održavanja posuđene stvari (npr. dužan je hraniti konja koje je na nekoliko dana posudio radi jahanja) Izvanredne troškove snosi posuditelj i dužan ih je naknaditi posudovniku prema odredbama poslovodstva bez naloga, a čak je takve troškove dužan i predujmiti posudovniku (npr. troškovi liječenja posuđene životinje) Temeljna obveza posudovnika je da vrati posuditelju posuđenu stvar nakon isteka ugovorenog vremena. Ako je u ugovoru o posudbi točno bilo određeno vrijeme trajanja posudbe, posudovnik nije dužan na zahtjev posuditelja vratiti stvar prije roka, osim ako bi stvar zbog nepredviđenih okolnosti bila posuditelju hitno potrebna. No, posudovnik ima pravo vratiti stvar posuditelju

162

Page 163: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prije roka. Ako vrijeme uporabe nije određeno, ali je određena svrha uporabe posuđene stvari, tada se stvar mora vratiti odmah nakon ostvarenja svrhe odnosno nakon proteka vremena u kojem se ta svrha mogla ostvariti. Potposudba – samim sklapanjem ugovora o posudbi posudovnik nije ovlašten stvar dati drugome u potposudbu nego je potreban i pristanak posuditelja. Ako posudovnik postupi protivno ovoj odredbi odgovara ne samo za skrivljenu štetu nego i za slučajnu propast stvari (tzv. povod) Posuditelj ima pravo oduzeti posudovniku stvar i prije roka ako ju je posudovnik neovlašteno dao u potposudbu. Prekarij – ako je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha ni vrijeme uporabe, tada se prema ZOO radi o tzv. izmoljenoj posudbi ili prekariju. Za prekarij je jedna od osnovnih karakteristika da se može opozvati u svako doba, tj. posuditelj je dužan vratiti stvar čim to posuditelj zatraži.

XXIV. UGOVORI O USLUGAMA

A Ugovor o djelu

Ugovorom o djelu obvezuje se jedna strana (izvođač) obaviti određeni posao, a druga (naručitelj) platiti joj za to određenu naknadu. Ugovor o djelu je u prvom redu konsenzualni ugovor, tj. za nastanak je dovoljan sporazum strana o djelu i naknadi kao njegovim bitnim sastojcima. Nadalje, on je dvostranoobvezni i naplatan jer se za izvršeno djelo uvijek daje naknada. Ugovor o djelu je kauzalan ugovor čija je kauza izvršenje nekog posla uz naknadu, a ujedno je i neformalan, osim ako strane ne odrede određeni oblik. Isto tako je karakteristično za ovaj ugovor da je obveza izvršenja djela vrlo često strogo osobna (npr. izrada portreta, stručno predavanje i sl.) Objekt činidbe izvođača je izvršenje određenog djela, a ZOO pod djelom razumije određeni posao, kao što je izradba ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl. Sadržaj činidbe je činjenje (facere) što znači da je riječ o činidbi rada, no njezin objekt nije funkcija rada na kojoj se temelje ugovori o službi, odnosno ugovori o radu, nego rezultat rada (dakle ne npr. obveza branja kukuruza nego npr. šivanje vjenčane haljine i sl.) Ovaj ugovor je lagano razgraničiti od ugovora o punovlašću jer je kod ugovora o punovlašću objekt činidbe isključivo obavljanje nekih pravnih poslova. No, teže je razlikovati ugovor o djelu od ugovora o prodaji (npr. zlatar izradi zlatni prsten za naručitelja od svog materijala) Ovdje ZOO daje dva mjerila – pripadnost materijala i predodžbe ugovornih strana. Ugovor o djelu je kad se naručitelj obveže dati materijal ili bitan dio materijala, a kupoprodaja kad se izvođač obveže izraditi pokretnu stvar od svoga materijala. No, bez obzira na to čiji je materijal, smatra se da je uvijek ugovor o djelu ako su ugovaratelji imali na umu naročito izvođačev rad, odnosno ako su rad smatrali bitnom odnosno važnijom komponentom. Prema tom korektivnom mjerilu trebalo bi, npr. izradbu portreta kvalificirati kao ugovor o djelu i onda kad slikaj upotrijebi svoje platno i boje. Za pojedine vrste poslova, odnosno djela, vremenom su se razvili i posebni ugovori o djelu, npr. ugovor o građenju, ugovor o prijevozu, autorski ugovor.Osnovne obveze i prava ugovornih strana – izvođač je dužan: a) izvršiti djelo prema ugovoru i pravilima struke ako je tako ugovoreno ili proizlazi iz naravi posla i dužan ga je izvršiti osobno. Kad rok izvršenja djela nije ugovoren, dužan ga je izvršiti za vrijeme koje je razumno potrebno za takvu vrstu posla. Ne odgovara za zakašnjenje prouzročeno ponašanjem naručitelja, npr. ako nije na vrijeme predao materijal ili je zahtijevao izmjene i sl. b) predati naručitelju izrađenu ili popravljenu stvar, osim ako stvar propadne iz uzroka za koji ne odgovara (npr. zbog više sile) c) upozoriti naručitelja na nedostatke materijala koji mu je naručitelj predao kao i nedostatke u naručiteljevom nalogu, inače odgovara za štetu i d) snositi odgovornost za nedostatke djela. Naručitelj je dužan: a) primiti izvršeni rad, b) isplatiti ugovorenu ili na drugi način određenu naknadu. Ako nije drukčije ugovoreno, nije dužan isplatiti naknadu prije nego je rad pregledao i odobrio ga. c) pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i bez odlaganja obavijestiti izvođača o nađenim

163

Page 164: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nedostacima. Ako se radi o nedostacima koji se nisu mogli otkriti običnim pregledom (skriveni nedostaci) dužan je obavijestiti izvođača najkasnije mjesec dana od njihova otkrivanja. Poslije dvije godine od primitka posla, naručitelj se ne može pozvati na nedostatke, a svoja prava iz odgovornosti za nedostatke može ostvariti sudskim putem unutar jedne godine od obavijesti. Zbog nedostatka izvršenog djela, naručitelj se može, ovisno o pretpostavkama navedenim u ZOO, alternativno koristiti pravom na otklanjanje nedostataka, raskid ugovora ili sniženje naknade, ali sa svakim od tih prava može se kumulirati zahtjev za naknadu štete. Nakon što je obavijestio na vrijeme izvođača o nedostatku djela, naručitelj može zahtijevati njegovo uklanjanje i ostaviti mu za to primjereni rok. Ako izvođač ne ukloni nedostatak u ostavljenom roku, a radi se o nedostatku koji ne čini djelo neuporabljivim i nije u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora (materijalni nedostatak), naručitelj može po svom izboru ukloniti nedostatak na račun izvođača, sniziti naknadu ili raskinuti ugovor, no ne može raskinuti ugovor ako je nedostatak neznatan. Opet, sa svakim od ovih prava može se kumulirati zahtjev za naknadu štete. Ako bi se radilo o nedostatku koji djelo čini neuporabljivim ili je u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora (veći nedostatak), naručitelj je ovlašten ne tražeći uklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Može se dogoditi da uklanjanje nedostatka iziskuje pretjerane troškove u kojem slučaju ga izvođač nije dužan otkloniti, ali naručitelj tada ima po svom izboru, pravo na raskid ugovora ili sniženje naknade te pravo na naknadu štete. d) za sve vrijeme obavljanja posla, naručitelj ima pravo nadzora i pravo davanja uputa, a izvođač mu je dužan to omogućiti. Izvođač ima zakonsko založno pravo na izrađenoj ili popravljenoj stvari radi osiguranja naplate naknade za rad i utrošeni materijal. Prestanak ugovora – uz slučajeve prestanka od općeg značenja, kod ugovora o djelu posebice dolaze u obzir načini prestanka: a) izvršenjem djela i isplatom naknade, b) raskidom ugovora – osim sporazumnog raskida koji je moguć u svako doba, svaka strana ima pravo jednostranog raskida ugovora. Tako će naručitelj moći raskinuti ugovor: aa) sve dok djelo nije dovršeno, uz plaćanje ugovorne naknade umanjene za troškove koje izvođač nije učinio, bb) ako je izvođača upozorio na odstupanje od ugovornih uvjeta i ostavio mu primjereni rok da svoj rad uskladi sa svojim obvezama, a izvođač ne postupi po njegovu zahtjevu, cc) zbog izvođačeva znatnijeg zakašnjenja s početkom ili završetkom posla i dd) zbog nedostatka izvršenog djela, osim ako su neznatni. Izvođač može jednostrano raskinuti ugovor ako je očito da materijal, od kojega bi po zahtjevu naručitelja trebao izraditi naručeno djelo, nije podoban za to djelo ili bi izrada od takva materijala mogla nanijeti štetu ugledu izvođača. c) smrću strana, ali samo ako je ugovor sklopljen s obzirom na njihova osobna svojstva. To će u pravilu biti u slučaju smrti izvođača (npr. slikar, pjevač i sl.), ali može biti i s naručiteljem (npr. umre naručitelj kojem treba izraditi cipele) d) gubitkom radne sposobnosti izvođača (npr. zbog bolesti, povrede i sl.)

B Ugovor o građenju

Ugovor o građenju je u biti ugovor o djelu koji se zbog specifičnosti i gospodarske važnosti svoga djela (građevine) razvio u samostalan ugovor. Prema ZOO ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. Prema tome, na ugovor o građenju se mogu supsidijarno primjenjivati odredbe ugovora o djelu, a glede odgovornosti za nedostatke građevine to je izričito propisano u ZOO. Ugovor o građenju je konsenzualan ugovor, dvostranoobvezan, naplatan i kauzalan, a za razliku od ugovora o djelu i formalan jer mora biti sklopljen u pisanom obliku. Prije sklapanja ugovora o građenju potrebno je obaviti tzv. prethodne radove (investicijski program i odluka o izgradnji), izraditi potrebne projekte i drugu tehničku dokumentaciju, pribaviti građevinsku dozvolu i ustupiti izgradnju objekta ili radova određenom izvođaču (javnim natječajem ili neposrednom pogodbom)

164

Page 165: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Građevina – objekt naručiteljeve činidbe i jedan od bitnih elemenata ugovora o građenju je građevina. Prema ZOO pod građevinom se razumiju zgrade, brane, mostovi, tuneli, vodovodi, kanalizacije, ceste, željezničke pruge, bunari i ostali građevinski objekti čija izradba zahtijeva veće i složenije radove. Pojmom „ostali građevinski radovi“ obuhvaćeni su npr. razne adaptacije, nadogradnje, sanacije objekata, preinake, ugradnje uređaja i sl. sve pod uvjetom da se radi o većim i složenijim radovima. Cijena radova – cijena radova je također bitan element ugovora. Postoje dva osnovna načina na koji e cijena određuje: a) po jedinici mjere ugovorenih radova, npr. po četvornom metru, komadu i sl. (tzv. jedinična cijena) b) u ukupnom iznosu za cijeli objekt (tzv. ukupno ugovorena cijena) ZOO dopušta mogućnost izmjene cijene pa i onda kad je ugovorena kao nepromjenjiva (čvrsta ili fiksna cijena) Dakako, prvenstveno se prepušta stranama da ugovore način eventualne izmjene cijene (klizna skala i sl.) Ukoliko ugovorne strane ne iskoriste tu mogućnost, izvođač koji je u roku izvršio radove može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između sklapanja i ispunjenja ugovora, bez njegova utjecaja, povećale cijene elemenata na temelju kojih je određena (materijal, rad i sl.) tako da bi ta cijena trebala biti veća za više od dva posto, stoga povećanje predstavlja razliku koja prelazi dva posto. No, ako je izvođač svojom krivnjom zakasnio s dovršenjem radova, a do povećanja cijene je došlo bez njegova utjecaja unutar ugovorenog roka, moći će zahtijevati povećanje cijene samo za razliku iznad pet posto. Ako je do povećanja cijene radova došlo nakon što je izvođač pao u zakašnjenje, ne može se više pozivati na povećanje cijene elemenata na temelju kojih je određena. Ukoliko ugovor o građenju izričito sadrži odredbu da se cijena radova neće mijenjati u slučaju povećanja cijene elemenata na temelju kojih je određena, izvođač može zahtijevati povećanje cijene samo ako su se cijene elemenata, a bez njegova utjecaja, povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od 10 posto. Tada se cijena povećava za iznos koji prelazi 10 posto, ali samo ako do povećanja cijene elemenata nije došlo poslije izvođačeva dolaska u zakašnjenje. Ukoliko dođe do pada cijena pojedinih elemenata, u istim razmjerima, naručitelj može zahtijevati sniženje ugovorene cijene. Ako bi cijena morala biti znatno povećana, naručitelj ima pravo raskinuti ugovor, s tim da izvođaču isplati odgovarajući dio cijene za do tada izvršene radove i pravičnu naknadu za učinjene nužne troškove. Odstupanje od projekta i ugovorenih radova – odstupanje je moguće, ali samo ako izvođač dobije pisanu suglasnost naručitelja. Za radove koje izvrši bez takve suglasnosti, izvođač ne može tražiti povećanje ugovorene cijene. Izuzetak su samo tzv. hitni nepredviđeni radovi čije je poduzimanje nužno: a) da bi se osigurala stabilnost građevine, spriječila opasnost za život i zdravlje ljudi, okoliš, prirodu, druge građevine i stvari ili stabilnost tla na okolnom zemljištu, a izazvani su izvanrednim i neočekivanim događajima (npr. poplava vode, potres i sl.) b) da bi se spriječio nastanak štete uslijed tih događaja i c) po naredbi tijela javne vlasti. Izvođač je dužan o takvim pojavama i poduzetim radnjama bez odgađanja obavijestiti naručitelja. Za takve radove izvođač ima pravo na pravičnu naknadu, ali ako bi zbog toga ugovorena cijena morala biti znatno povećana, naručitelj može raskinuti ugovor uz plaćanje do tada izvršenih radova i nužnih troškova. Nadzor nad radovima – izvođač je dužan omogućiti naručitelju stalan nadzor nad radovima i kontrolu količine, kakvoće i sukladnosti ugrađenih proizvoda. Propisima o izgradnji investicijskih objekata predviđena je obvezatnost stalnog nadzora. Odgovornost za bitne zahtjeve za građevinu – uz supsidijarne primjene iz ugovora o djelu, izvođač, projektant i osoba koja obavlja nadzor odgovaraju i za tzv. bitne zahtjeve za građevinu. Izvođač odgovara za nedostatke građevine za neispunjavanje zakonom određenih bitnih zahtjeva za građevinu, ako se ti nedostaci pokažu za vrijeme od deset godina od predaje i primitka radova. Izvođač u istom roku odgovara i za nedostatke zemljišta na kojem je građevina podignuta, osim ako elaboratom o geotehničkim istražnim radovima ili drugom odgovarajućom ispravom nije utvrđeno da je zemljište podobno za građenje, a tijekom građenja se nisu pojavile okolnosti koje dovode u sumnju osnovanost tih isprava. Projektant odgovara ako nedostatak građevine ili

165

Page 166: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

zemljšta potječe od nedostatka u projektu, a osoba koja obavlja nadzor ako je takav nedostatak posljedica u provedbi nadzora. Ugovorom se ta odgovornost ne može ni isključiti ni ograničiti, a odgovara se naručitelju i svakom drugom stjecatelju građevine. Naručitelj je dužan obavijestiti izvođača, projektanta ili osobu koja obavlja nadzor u roku od 6 mjeseci otkad je ustanovio nedostatak, inače gubi pravo da se na njega pozove. U daljnjem roku od godinu dana od dana obavijesti dužan je ostvariti svoja prava na osnovi te odgovornosti i tada može zahtijevati tužbom sudu otklanjanje nedostataka i naknadu štete ili ako je objekt neupotrebljiv, raskid ugovora i naknadu štete. Izvođač se ne može osloboditi odgovornosti ako je šteta nastala zbog toga što je određene radove izveo prema zahtjevima naručitelja. Jedino ako je prethodno upozorio naručitelja na opasnost štete, njegova se odgovornost može smanjiti pa i potpuno isključiti. U slučaju odgovornosti za štetu zbog nedostatka kad odgovaraju izvođač, projektant i osoba koja obavlja nadzor, udio svakog od njih određuje se razmjerno njihovoj krivnji. Ta načelna odredba ZOO ostvaruje se putem regresnih zahtjeva između tih osoba na način: a) ako izvođač naknadi štetu zbog nedostatka u izvedenim radovima ima pravo zahtijevati naknadu od projektanta u mjeri u kojoj nedostaci potječu od nedostatka u projektu, a od osobe koja je obavljala nadzor u mjeri u kojoj se nedostaci mogu pripisati nedostacima u provedbi nadzora. b) osoba koja obavlja nadzor, odnosno projektant kojemj je povjeren i nadzor nad izvođenjem radova, odgovara i za nedostatke u izvedenim radovima ako su se mogli opaziti savjesnim nadgledanjem radova, s tim da ima pravo od izvođača zahtijevati odgovarajuću naknadu. Izvođač odgovara i za nedostatke podizvođača s tim da od njega može zahtijevati odgovarajuću naknadu pod uvjetom da o nedostatku obavijesti podizvođača u roku od dva mjeseca računajući od dana kad je primio obavijest o nedostatku od naručitelja radova. Ugovor o građenju s odredbom „ključ u ruke“ – ova odredba ili njoj slična u ugovoru o građenju, znači da je izvođač preuzeo obvezu da samostalno izvede sve radove potrebne za izgradnju i uporabu određeno cjelovitog objekta, a ugovorom mogu biti obuhvaćeni i poslovi projektiranja. Kod takvog sustava građenja ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje utjecaj manjkova radova na cijenu, ali samo pod pretpostavkom da nije došlo do izmjene opsega ugovorenih radova na temelju sporazuma ugovornih strana ili iz razloga za koje odgovara naručitelj. Ako u takvoj gradnji sudjeluje više izvođača, njihova odgovornost prema naručitelju je solidarna.

C Ostava (depozit)

ZOO određuje da se ugovorom o ostavi obvezuje ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio. Ugovor o ostavi naziva se depozitom, a ugovorne strane deponentom (ostavodavac) i depozitarom (ostavoprimac) Ovako definiran ugovor postavlja pitanje je li ostava realan ili konsenzualan ugovor. Prema ZOO proizlazi da je ostava konsenzualan ugovor. No, u ZOO nije predviđena obveza ostavodavca da ostavoprimcu preda stvar na čuvanje pa kad obveze na predaju nema nije jasno kako predaja stvari na čuvanje može značiti ispunjenje takve obveze. Normalno je da se transformacija realnog u konsenzualni ugovor izvrši tako da se umjesto formulacije da ugovor nastaje kad jedna strana preda stvar (na uporabu, čuvanje i sl.) stavi da se jedna strana obvezuje da će drugoj strani predati stvar. Tako je u ZOO učinjeno kod ugovora o zajmu, a kod ostave je to učinjeno samo s obvezom ostavoprimca. Obveze na predaju stvari nema, niti bi je po naravi stvari trebalo biti. Neki autori to objašnjavaju navodom da je za pojam ostave bitno istaknuti obvezu ostavoprimca da primi i čuva stvar ostavodavca, a ne za predaju same stvari jer ona nema značenje za nastanak ugovora. Nije jasno kako će se stvar naći kod ostavoprimca ako nema ostavodavčeve obveze da je preda ostavoprimcu. Ako je ostava nastala samim sporazumom strana, a to je bit njegove konsenzualne naravi, predaja stvari ostavoprimcu može uslijediti jedino kao ispunjenje ostavodavčeve obveze na predaju stvari (osim ako se stvar već nalazi kod ostavoprimca po nekoj drugoj osnovi) Stoga je za konsenzualni

166

Page 167: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

karakter ostave bitno naglasiti obvezu poslodavca na predaju stvari, a ne samo obvezu ostavoprimca da je čuva. To i neminovno proizlazi iz činjenice da je stvar koju treba čuvati bitan sastojak ostave, što se smatra nespornim. Stoga će prema definiciji iz ZOO učinci ugovora o ostavi praktički početi tek s predajom stvari ostavoprimcu što je postojalo i kad je ostava bila realan ugovor (do ZOO iz 1978. godine) Drugim riječima, ostava je po definiciji iz ZOO u biti realni, a ne konsenzualni ugovor. Ugovor o ostavi je u pravilu besplatan, a iznimno naplatan pravni posao, a naplatan će biti kad je ugovorena naknada, kad se ostavoprimac profesionalno bavi čuvanjem stvari i kad to proizlazi iz okolnosti posla. Polazeći od zakonske definicije, ostava je jednostranoobvezni ugovor, ali kad se daje naknada za čuvanje bit će dvostranoobvezni. Ostava je neformalan i kauzalan pravno posao (kauza je čuvanje stvari) Subjekti – za postanak ugovora o ostavi nije bitno je li ostavodavac vlasnik stvari (npr. može se pohraniti na čuvanje u garderobu i tuđi kofer) No, ostavoprimac u pravilu ne smije biti vlasnik stvari. Ako bi ostavoprimac u zabludi primio na čuvanje svoju vlastitu stvar, tada uopće ne bi nastao ugovor o ostavi, niti bi navodni ostavoprimac bio obvezan vratiti stvar ostavodavcu. No, kao što i posudovnik može u određenim slučajevima posuditi svoju vlastitu stvar, isto tako može u određenim slučajevima i ostavoprimac primiti na čuvanje svoju vlastitu stvar i to sklopivši valjan ugovor o ostavi. Npr. A je vlasnik računala na kojem B ima pravo uporabe (usus) B kao neposredni posjednik može predati računalo na čuvanje za neko vrijeme A-u kao vlasniku računala. Objekt ugovora – objekt ostavne činidbe može biti samo pokretna stvar. Ako bi netko ostavio svoj stan ili kuću na čuvanje, onda bi se radilo o ugovoru o službi ili ugovoru o nalogu (mandatu) Isto tako, kod ostave se postavlja pitanje mogu li objektom ostave biti samo nepotrošne i nezamjenljive stvari ili također i potrošne i zamjenljive. Iz definicije se vidi da ostavoprimac mora vratiti istu stvar, stoga bi bilo logično da se mogu deponirati samo nepotrošne i nezamjenljive stvari. Ipak, i jedne i druge mogu biti objektom ostave. Npr. A može dati na čuvanje B-u svoj sat i tu je nastala redovita, regularna ostava makar to A i B nisu nigdje posebno naglasili. B je postao posjednikom stvari. No, ako je A dao B-u npr. 10 000 kuna postavlja se pitanje je li ovdje nastala redovita ostava. Redovita ostava ovdje može nastati, ali i ne mora. Kad bi A htio s B-om sklopiti ugovor o redovitoj ostavi, morao bi posebno ugovoriti da mu B ne čuva samo novčanice, nego da mu i vrati upravo te novčanice. Tehnički će to učiniti tako da mu preda novac u zapečaćenoj kuverti. Iako se ovdje radi o zamjenljivoj i potrošnoj stvari ipak je nastao ugovor o redovitoj ostavi, samo su ugovorne strane to morale posebno uglaviti. Stoga je za redovitu ili regularnu ostavu karakteristično da joj je objekt nepotrošna i nezamjenljiva stvar, da ostavoprimac ima neposredni posjed stvari te da nakon završenog čuvanja mora vratiti upravo tu istu stvar. Iako sve karakteristike može imati i ostava čiji je objekt činidbe čuvanje potrošne i zamjenljive stvari, za regularnu ostavu je potrebno naglasiti da se mora vratiti upravo ta ista potrošna i zamjenljiva stvar. Za objekt ostavne činidbe nije važno je li to stvar u prometu i ima li uporabnu vrijednost i za druge ljude (npr. u ostavu se može dati studentski indeks) Ostavoprimčeve dužnosti – a) prva i osnovna dužnost ostavoprimca je da povjerenu stvar čuva kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz naknadu, onda da je čuva pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno dobrog domaćina. Kad mu je stvar povjerena u slučaju neke nevolje, npr. u slučaju požara, dužan ju je čuvati s povećanom pažnjom (tzv. ostava u nuždi) Pojam čuvanja nije tako jednostavan jer se ne mora sastojati samo od pasivnih radnji. Npr. ako je na čuvanje povjerena životinja, ostavoprimac će je morati hraniti i sl. Ostavoprimac ne smije upotrebljavati stvar koja mu je povjerena, no iznimno kad to traži sama priroda čuvanja, mora i može stvar upotrebljavati. Npr. ako je na čuvanje dobio jahaćeg konja, mora ga redovito izvoditi na jahanje da konj ne zahiri. No, ukoliko je u ostavu dana neka nepotrošna stvar (npr. računalo) i ostavoprimcu dopušteno da ga upotrebljava, onda to postaje posudba i na odnose ugovaratelja treba primijeniti pravila o posudbi, osim na pitanja mjesta i vremena vraćanja stvari za koja vrijede pravila o ostavi. Ostavoprimac je u pogledu radnji koje ulaze u kompleks čuvanja relativno samostalan i u načelu sam odlučuje što i kako treba raditi jer on snosi i

167

Page 168: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

odgovornost za čuvanje. Ako su način i mjesto čuvanja posebno ugovoreni, ostavoprimac se toga mora držati, inače će odgovarati i za slučajnu propast ili slučajno oštećenje stvari. Odgovornosti bi se mogao osloboditi samo ako dokaže da je od ugovorenog načina i mjesta čuvanja morao odstupiti jer su to zahtijevale promijenjene prilike. Dužnost je ostavoprimca da obavijesti ostavodavca o svim promjenama koje bi zapazio na stvari i eventualnim opasnostim da bude na bilo koji način oštećena inače odgovara za štetu. b) druga osnovna obveza ostavoprimca predstavlja dužnost vraćanja deponirane stvari i to sa svim pripadnostima, plodovima i priraštajem te u stanju u kakvom je bila u trenutku predaje u ostavu. S druge strane, stvar mora vratiti ostavodavcu (nije važno je li ostavodavac još uvijek vlasnik stvari) Stvar se može izručiti i nekom trećem, ali samo uz pristanak ostavodavca. Iznimno nije dužan vratiti stvar ostavodavcu, ako je u međuvremenu doznao da je stvar ukradena jer će tada podnijeti kaznenu prijavu. Ukoliko je ostavodavac na čuvanje dao tuđu stvar, moguće je da vlasnik stvari tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca i tada je ostavoprimac dužan priopćiti sudu od koje je osobe primio stvar (nominatio auctoris) te istodobno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi, kako bi se on mogao umiješati u spor. Po pitanju vraćanja stvari, vrijedi pravilo da je ostavoprimac dužan vratiti stvar čim to ostavodavac zatraži. Ukoliko je određen rok vraćanja, ostavodavac može zahtijevati povrat stvari i prije roka, osim kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca (npr. kad je ugovorena naknada za čuvanje) Pravilo je da stvar treba vratiti u onom mjestu u kojem je predana ostavoprimcu, a ukoliko je ugovoreno neko drugo mjesto vraćanja, ostavoprimac ima pravo na naknadu troškova prijevoza stvari. c) treću grupu ostavoprimčevih obveza predstavlja odgovornost za štetu. Ovdje ostavoprimac odgovara po kriteriju presumirane krivnje. No, postoje i situacije u kojima ostavoprimac odgovara i za slučajnu propast i oštećenje stvari. To će biti u slučajevima kad bez pristanka ostavodavca i bez nužda suprotno ugovoru, upotrebljava stvar, mijenja mjesto ili način njezina čuvanja ili kad stvar preda na čuvanje drugoj osobi (podostava ili subdepozit) osim ako bi do propasti ili oštećenja stvari došlo i da je postupao u skladu s ugovorom. Ostavoprimčeva prava – ostavoprimčeva prava se na strani ostavodavca očituju kao dužnosti. a) ostavoprimcu pripada pravo na naknadu ako je ona posebno ugovorena, ako to predstavlja njegovu profesiju i ako se naknada mogla očekivati s obzirom na okolnosti posla (npr. ako su ugovorne strane trgovačka društva) b) ostavoprimac ima pravo na troškove koje je opravdano učinio radi očuvanja stvari (u pravilu nužni i eventualno korisni troškovi) c) ostavoprimac ima pravo da od ostavodavca zahtijeva naknadu štete koju je imao zbog ostave (npr. nagrizajuća tekućina koju je čuvao iscurila je zbog neprikladne ambalaže i oštetila mu neke njegove stvari) d) ostavoprimac koji je obvezan da besplatno čuva stvar ima pravo da je vrati ostavodavcu i prije ugovorenog roka, ako bi stvari prijetila opasnost propasti ili oštećenja ili ako bi nastavljanjem čuvanja mogao pretrpjeti štetu. Ako rok nije ugovoren, a radi se o besplatnoj ostavi, ostavoprimac može u svako doba odustati od ugovora, ali dužan ostavodavcu ostaviti primjereni rok za preuzimanje stvari. Prestanak ugovora o ostavi – ugovor o ostavi prestaje kad ostavoprimac vrati stvar ostavodavcu. Ugovor o ostavi prestaje i kad slučajno, bez krivnje, stvar propadne kod ostavoprimca. Smrt bilo koje ugovorne strane ne izaziva prestanak ugovora jer ostava nema strogo osobni karakter. Budući da je osnovna ostavoprimčeva obveza, među ostalim i vraćanje stvari, normalno je da bi već sama ta obveza bila dovoljna da se ostavni odnos nastavi i s nasljednicima. Neke vrste ostave – a) neprava ostava (iregularni depozit) nastaje onda kad se u ostavu daju zamjenljive i potrošne stvari, a ne ugovori se individualno vraćanje. Prema ZOO neprava ostava je mješoviti ugovor sastavljen od elemenata zajma i ostave. Ovdje će vrijediti pravila ugovora o zajmu, samo će glede vremena i mjesta vraćanja važiti pravila ugovora o ostavi, ako ugovaratelji nisu što drugo o tome odredili. Stoga je osnovna karakteristika neprave ostave u tome da je ostavoprimac stekao vlasništvo na stvari koja mu je predana na čuvanje i da ne mora vratiti istu stvar nego samo istu vrstu i količinu stvari. b) ugostiteljska ostava – ZOO ne daje definiciju ove vrste ostave, a u najširem smislu to je ona ostava kod koje je ostavoprimac ugostitelj, a tko se

168

Page 169: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

smatra ugostiteljem treba vidjeti u propisima o ugostiteljskoj i turističkoj djelatnosti. Ugositeljska djelatnost kojom se oni bave obuhvaća pripremanje hrane i pružanje usluga prehrane i usluživanje pićem i napicima, pružanje usluga smještaja i kampiranje. Prema ZOO ugostitelji se smatraju ostavoprimcima glede stvari koje su gosti donijeli i odgovaraju za njihov nestanak ili oštećenje, no ta odgovornost je ograničena prema ZOO do 10 000 kuna. Prema ZOO, donešene stvari su one stvari: a) koje se nalaze u ugostiteljskom objektu za sve vrijeme smještaja gosta, b) koje se nalaze izvan ugostiteljskog objekta na mjestu koje je ugostitelj odredio i stavio pod svoj nadzor, za vrijeme smještaja gosta i c) nad kojima je ugostitelj preuzeo nadzor u ili izvan ugostiteljskog objekta u razumnom vremenu prije ili poslije smještaja gosta. Odgovornošću nisu obuhvaćena vozila, stvari u njima i žive životinje osim ako je to posebno ugovoreno. Ugostitelj se oslobađa odgovornosti ako je do propasti ili oštećenja stvari došlo zbog okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti (viša sila), zbog nekog uzroka u samoj stvari (npr. lako pokvarljive stvari), ako je do nedostatka ili oštećenja stvari došlo ponašanjem samog gosta ili osoba koje je sa sobom doveo ili koje su mu došle u posjet. Ugostitelj se ne može osloboditi odgovornosti isticanjem objave u svojim prostorijama kojima isključuje, ograničava ili uvjetuje odgovornost za stvari koje su gosti donijeli. Gostom se može smatrati svaki korisnik ugostiteljskih usluga koje određeni ugostitelj pruža. Da bi ostvario zahtjev iz te odgovornosti, gost je dužan prijaviti nestanak ili oštećenje stvari čim dozna za njih. Ako to ne učini, ugostitelj neće odgovarati osim ako gost dokaže da je šteta nastala krivnjom ugostitelja ili osobe za koju on odgovara (subjektina odgovornost kod koje se krivnja dokazuje) Ne traži se da je stvar vlasništvo gosta. Postoje i slučajevi kad je ugostitelj dužan dati potpunu naknadu za nestanak i oštećenje stvari: a) kad mu je gost predao stvar na čuvanje i b) ako je šteta nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osobe za koju on odgovara. Ugostitelj je dužan primiti na čuvanje novac, dragocjenosti, vrijednosne papire i druge vrijedne stvari koje gosti donesu i žele ih predati na čuvanje, osim ako ne raspolaže prikladnim prostorijama (npr. ugostitelj nema sef) ako su s obzirom na vrstu i kategoriju ugostiteljskog objekta od prekomjerne vrijednosti, ako su opasne, glomazne ili njihovo čuvanje naprosto prelazi njegove mogućnosti iz nekog drugog opravdanog razloga. Ukoliko ugostitelj neopravdano odbije primiti stvar na čuvanje, a to će biti onda kad je imao prikladan prostor i ostale uvjete, dužan je gostu naknaditi punu štetu koju zbog toga pretrpi. Ugostitelji koji primaju goste na noćenje imaju prava zadržanja (ius retentionis) stvari koje su gosti donijeli, do potpune naplate tražbine za smještaj i ostale usluge. ZOO je proširio odredbe o ugostiteljskoj ostavi na bolnice, kupališta, kazališta, kina, garaže, prodajne prostore i sl.

D Ugovor o uskladištenju

Pojam javnog skladišta – javna skladišta su gospodarske organizacije, najčešće trgovačka društva, koja se bave poslovima smještaja i čuvanja robe te su posebnim odobrenjem ovlaštene da za smještenu robu izdaju vrijednosne papire koji se zovu skladišnice. Stoga je javno skladište javni ostavoprimac koji u vezi sa svojim poslovanjem izdaje skladišnice. Osim poslova smještaja i čuvanja robe javno skladište može obavljati i druge poslove koji su u vezi s njegovim glavnim poslovanjem (npr. utovar, istovar i pretovar robe, sortiranje i sl.) Za javno skladište vrijedi načelo da ne smije ni za svoj ni za tuđi račun trgovati onom robom koju je kao javni skladištar smjestio u svojem skladištu. Javna skladišta nisu proizvodne, nego uslužne gospodarske organizacije i zbog važnosti gospodarske funkcije stoje pod posebnim pravnim režimom. Gospodarske funkcije javnih skladišta – razvoj transporta i povećanje obujma robnog prometa doveli su do niza novih zanimanja (vozar, špediter, skladištar) Goleme količine robe koja je dolazila na predviđena mjesta nužno je proizvelo potrebu da se tom robom stručno rukuje, da se pravilno i pravodobno upućuje na odredište te da se za vrijeme stacioniranja stručno čuva. Opazilo se i da vlasnik može pravno disponirati, a da sama roba uopće ne bude fizički uopće ni pokrenuta iz skladišta. Sve su to poslovi kojima se kao specijalizirani radnik

169

Page 170: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

počeo baviti skladištar koji je postao jedan od važnih gospodarskih subjekata, a gospodarske funkcije skladišta postale su element s kojim se moralo računati u privrednom poslovanju. Pokazalo se da sama činjenica koncentracije golemih količina robe i sirovina na jednom mjestu može imati vrlo povoljne gospodarske učinke. Skladišta omogućuju da se tržište opskrbljuje robom prema potrebi. U slučaju zastoja prometa, iz javnih skladišta se može povući određena količina robe i opskrbiti tržište. Svojim specijaliziranim poslovanjem, javna skladišta su postala uslužne gospodarske organizacije o kojima u velikoj mjeri ovisi normalna opskrba, stanje rezervi, redovna cirkulacija dobara i učinkovit transportni rad. Gospodarske funkcije koje skladišta obavljaju u okviru robnog prometa tražile su da se i pravno formulira i precizira status skladišta i da se postave pravne kautele za njihovo poslovanje. Pravno uređenje skladišta – imajući u vidu gospodarske funkcije skladišta, normalno je bilo da se uskladištenje tretira kao javna služba. Budući da je uskladištenje osnovna djelatnost skladišta i samo skladište je moralo postati javnim skladištem te su morala biti precizirana prava i dužnosti javnog skladišta kao gospodarske organizacije koja obavlja javnu službu. Zbog javnog karaktera skladišta, proizlazi da svi gospodarski subjekti koji su u svom poslovanju nužno upućeni na usluge javnog skladišta moraju biti jednaki, odnosno tretirani pod jednakim uvjetima. Da bi se to postiglo, propisano je da javno skladište posluje na temelju poslovnih uvjeta, fiksirane tarife i da vodi propisane knjige. a) poslovni uvjeti javnog skladišta su pravila o uvjetima pod kojima će se roba primiti na čuvanje te uvjeti pod kojima će javno skladište obavljati svoje usluge. Ovdje su predviđena sva osnovna pitanja koja dolaze u obzir u poslovanju javnih skladišta. Poslovni uvjeti javnog skladišta moraju imati oblik pravilnika koji odobrava nadležno tijelo na području kojega se nalazi sjedište javnog skladišta. Poslovni uvjeti moraju biti objavljeni i zbog toga se smatraju sastavnim dijelom ugovora o uskladištenju. b) tarifa – javno skladište mora imati tarifu skladišnih usluga kako bi se omogućila pravilna orijentacija korisnika skladišnih usluga, a sama tarifa mora imati trajniji karakter. c) propisane knjige – po zakonu, javno skladište mora voditi skladišnu knjigu, a ono skladište koje je ovlašteno izdavati skladišnice, mora voditi i matičnu knjigu za skladišnice. Organizirano javno skladište pruža svoje usluge na temelju sklopljenog ugovora o uskladištenju. Ugovor o uskladištenju – ugovorom o uskladištenju obvezuje se skladištar primiti i čuvati određenu robu i poduzimati potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te je predati na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje platiti mu za to određenu naknadu. Kao i ostava i ugovor o uskladištenju je konsenzualan ugovor, dvostranoobvezan i naplatan. Sklapa se na adhezijski način – pristupanjem poslovnim uvjetima skladišta. Ako je potrebno uz to nešto posebno ugovoriti (npr. rok, dalju otpremu i sl.) to se dodaje kao posebna odredba ugovora. Daljnja karakteristika je u tome što je to ugovor s obligatornim sklapanjem na strani ostavoprimca, tj. javno skladište može odbiti sklapanje ugovora samo ako se radi o predmetima koji se ne uskladištuju (npr. živa životinja, dragocjenosti, vrijednosni papiri jer je u prvom slučaju potrebna obična, a u druga dva trezorna ostava) i ako na skladištu nema mjesta. Nakon sklopljenog ugovora o uskladištenju javno skladište je dužno ostavodavcu (deponentu) na njegov zahtjev izdati skladišnicu. Skladišnica – je izvadak iz matične knjige za skladišnice koju javno skladište vodi kronološkim redom. Knjiga mora biti povezana, paginirana i potvrđena od strane nadležnog državnog tijela. Skladišnica se sastoji od dvaju međusobno povezanih dijelova koji se mogu rastaviti. Jedan dio se zove priznanica, a drugi založnica (varant) Javno skladište ne smije izdati samo jedan od tih dijelova. Oba dijela skladišnice glase „po naredbi“ deponenta i moraju sadržavati podatke predviđene u ZOO. Podatke iz skladišnice javno skladište mora unijeti i u matičnu knjigu, a samo izdavanje skladišnice mora zabilježiti i u skladišnu knjigu. Indosamentom se mogu prenositi bilo oba dijela skladišnice zajedno, bilo svaki za sebe. a) priznanica daje pravo raspolaganja pohranjenom robom, a raspolagati robom može samo deponent ili osoba na koju je on indosamentom prenio to pravo. Raspolagati se može pohranjenom robom samo ako to pravo nije ograničeno založnicom koja se nalazi u posjedu nekog trećeg. b) založnica daje pravo zaloga na pohranjenoj stvari u visini onog iznosa koji je u založnici naznačen. Stoga

170

Page 171: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

potpuno i slobodno raspolagati pohranjenom robom može samo ona osoba koja istodobno drži priznanicu i založnicu, tj. cjelovitu skladišnicu. Skladišnica u cjelini, a i svaki njen dio samostalno, jesu vrijednosni papiri i to papiri po naredbi. Skladišnica je i tradicijski papir što znači da njezina predaja zamjenjuje tradiciju pohranjene robe. Predajom skladišnice u cjelini ili predajom pojedinih njezinih dijelova prenosi se na trećega pravo raspolaganja pohranjenom robom, odnosno pravo zaloga na robi. Javno skladište je dužno pohranjenu robu predati samo onoj osobi koja mu vrati cjelovitu skladišnicu. Ako netko zatraži izručenje robe samo na temelju priznanice, tada mu javno skladište može izdati robu samo kad javnom skladištu položi svotu osiguranu pravom zaloga na robi. Iznos se isplaćuje imatelju založnice, a sama se založnica tada povlači. Odgovornost za štetu – ugovorom o uskladištenju javno skladište preuzima obvezu čuvanja robe i u toj dužnosti nije sadržana obveza osiguranja, osim ako je izrijekom ugovorena. ZOO se kod odgovornosti javnih skladišta za štetu (uništenje ili oštećenje robe tijekom čuvanja) odlučio na primjenu pravila objektivne odgovornosti skladištara. Stoga skladištar odgovara za štetu osim ako dokaže da je šteta prouzročena okolnostima koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti (viša sila), krivnjom deponenta, manama ili prirodnim svojstvima robe te neispravnom ambalažom. Ne traži se krivnja skladištara. Odgovornost skladištara je ograničena do visine stvarne vrijednosti robe. No ako je štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, duguje naknadu cjelokupne štete, uključivo i izgubljenu dobit. Pri predaji robe deponent je dužan dati sve obavijesti o njoj i izjaviti kolika joj je vrijednost, a skladištar je dužan upozoriti deponenta na mane ili prirodna svojstva robe i neispravnost ambalaže, čim takve nedostatke zapazi. Ako na uskladištenoj robi dođe do neotklonjivih promjena zbog kojih bi mogla propasti ili se pokvariti, skladištar je dužan, ako to na njegov poziv ne bi mogao pravodobno učiniti deponent, prodati robu bez odgađanja i to na najpogodniji način. Na ugovor o uskladištenju na odgovarajući se način primjenjuju pravila o ostavi.

E Ugovor o nalogu (Contractus mandati)

Ugovorom o nalogu nalogoprimac (mandatar) se obveuzje i ujedno ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca (mandanta) Nalog (mandatum) sam za sebe nije ugovor nego jednostrana izjava volje, stoga tek prihvaćanjem od strane onoga kome je upućen, nastaje ugovor o nalogu. Do prihvata može doći i šutnjom. Ako osoba koja se ponudila drugome izvršavati njegove naloge ili osoba koja se bavi obavljanjem tuđih poslova kao zanimanjem (npr. odvjetnici) a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem, i izričito ne odbije nalog, smatra se da je ugovor o nalogu sklopljen u trenutku primanja naloga. Ako te osobe ne žele prihvatiti učinjeni nalog, dužne su o tome bez odgađanja obavijestiti nalogodavca, inače odgovaraju za štetu koji bi on zbog toga pretrpio. Nalogoprimac u pravilu radi u svoje ime osim ako je uz nalog ovlašten i na zastupanje, u kojem slučaju radi u ime i za račun nalogodavca pa se poslovi koji se sklapaju s trećima smatraju kao da ih je sklopio sam nalogodavac. Primjer za rad u ime i za račun nalogodavca nalazi se kod ugovora o punovlašću (zastupanju) gdje je nalog jedan od važnijih elemenata. S druge strane kod npr. ugovora o komisiji, otpremi i posredovanju gdje je također prisutan nalog, komisionar, otpremnik i posrednik djeluju u svoje ime, a za račun komitenta kao nalogodavca. Prometno značenje naloga se i ostvaruje pretežito kod ovih ugovora kao specijalnih vrsta općeg ugovora o nalogu.Objekt ugovora o nalogu su poslovi koje bi imao poduzeti nalogoprimac. ZOO ne određuje pobliže sadržaj tih poslova, stoga ti poslovi mogu biti pravne naravi, ali i razni faktični poslovi čime se ugovor o nalogu uvelike približava pravnoj konstrukciji ugovora o djelu. ZOO nije prihvatio gledište teorije da bi objektom ugovora o nalogu bili pravni poslovi, a ugovora o djelu razni drugi faktični poslovi. Redaktori ZOO koncipirali su ugovor o nalogu kao naplatan s dvije iznimke: a) kad je besplatnost ugovorena i b) kad proizlazi iz naravi međusobnog odnosa ugovaratelja (srodstvo, prijateljstvo i sl.) Inače se u teoriji smatra da je ugovor o nalogu u

171

Page 172: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pravilu besplatan pravni posao po čemu se također razlikuje od ugovora o djelu koji je uvijek naplatan. Ugovor o nalogu je neformalan pravni posao, a i konsenzualni ugovor. Obveze nalogoprimca – a) izvršenje naloga – nalogoprimac je dužan izvršiti nalog u svemu kako glasi i pritom mora postupati prema primljenim uputama s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno domaćina. Za sve vrijeme izvršenja naloga dužan je paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi, a ako ocijeni da bi izvršenje naloga prema dobivenim uputama bilo štetno za nalogodavca, dužan ga je na to upozoriti i zahtijevati nove upute ili njihovu izmjenu. U načelu nalogoprimac ne može odstupiti od dobivenih uputa jer odstupanje kad se pokaže potreba mora odobriti nalogodavac. Iznimno može odstupiti kada mu zbog kratkoće vremena ili iz kakva drugoga razloga nije bilo moguće tražiti suglasnost nalogodavca, a procijenio je na osnovi svih okolnosti da to nužno zahtijevaju interesi nalogodavca. Svako drugo odstupanje od uputa ili prekoračenje granica naloga dovodi nalogoprimca u drukčiji pravni položaj i nalogoprimac postaje poslovođa bez naloga, osim ako nalogodavac naknadno ne odobri odstupanje odnosno prekoračenje ovlasti (ratihabitio) Ovo sve uglavnom vrijedi za tzv. imperativne upute. No upute mogu biti i fakultativne koje nalogoprimcu ostavljaju mogućnost izbora između više mogućih rješenja ili pak indikativne koje mu daju slobodu postupanja primjerenu određenim okolnostima. Ukoliko nalogoprimac ne dobije upute o izvršenju posla, dužan je pazeći na interese nalogodavca postupati kao dobar gospodarstvenik, odnosno domaćin, a ako radi besplatno onako kako bi postupao u svojoj vlastitoj stvari. Ugovor o nalogu podrazumijeva odnos povjerenja, stoga je nalogoprimac dužan osobno izvršiti nalog. Izvršenje naloga može povjeriti drugome samo s dopuštenjem nalogodavca ili kad ga na to primoraju konkretne okolnosti (npr. iznenadna bolest) Tada odgovara samo za izbor zamjenika (culpa in eligendo) i za upute koje mu je dao (culpa in instruendo) Nalogoprimac će odgovarati ne samo za izbor zamjenika i za upute koje mu je dao nego i za njegov rad te slučajnu propast i oštećenje stvari koje se dogode kod zamjenika ako mu povjeri izvršenje naloga bez suglasnosti nalogodavca ili ga na to nisu silile okolnosti. Kad izvršenje posla obavlja zamjenik nalogoprimca, bez obzira na to kako je došlo do njegova izbora, nalogodavac ima pravo zahtijevati izvršenje neposredno od zamjenika. b) podnošenje izvrješća i polaganje računa – nakon izvršenja posla, ali i u tijeku izvršavanja naloga ako to nalogodavac zatraži, nalogoprimac je dužan podnijeti izvješće i položiti račun. Nalogoprimac je dužan bez odugovlačenja predati nalogodavcu sve što je primio obavljajući preuzete poslove (novac, stvari, dokumentaciju) te ustupiti mu stečene tražbine. Ako primljeni novac ne preda na vrijeme, duguje zatezne kamate od dana kad ga je bio dužan predati, a ako se njime poslužio, dužan je platiti kamate po najvišoj ugovornoj stopi za sve vrijeme uporabe novca. Obveze nalogodavca – a) predujmiti nalogoprimcu na njegov zahtjev određen iznos novca (predujam ili avans) za predviđene izdatke i troškove u vezi s obavljanjem posla, b) platiti naknadu za nalogoprimčev trud u visini koja je uobičajena, odnosno ako nema običaja onda pravična naknada. Naknada se plaća nakon izvršena posla. Nalogoprimac koji je bez svoje krivnje samo djelomično izvršio nalog ima pravo na dio naknade razmjerno obavljenom poslu. c) naknaditi troškove koje je nalogoprimac učinio i koji su bili potrebni za izvršenje naloga s kamatama od dana kada su učinjeni čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije bio uspješan. d) preuzeti obveze što ih je nalogoprimac uzeo na sebe obavljajući poslove u svoje ime, a za račun nalogodavca. e) naknaditi štetu koju je nalogoprimac pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivnje. Da bi osigurao naplatu naknade za trud i troškove, nalogoprimac ima zakonsko založno pravo na pokretnim stvarima nalogodavca što ih je dobio na osnovi ugovora o nalogu, kao i na novcu koji je naplatio za račun nalogodavca. U slučaju više nalogoprimaca i/ili više nalogodavaca ZOO predviđa solidarnu odgovornost za ispunjenje njihovih obveza, ali je solidarnu odgovornost moguće ugovorom isključiti. Prestanak naloga – osim općih pravila o prestanku ugovora, na ugovor o nalogu primjenjuju se i posebna pravila i prema njima nalog prestaje: a) odustanak nalogodavca – nalog prestaje u trenutku kad je nalogoprimac saznao za odustanak. Nakon prestanka naloga nalogoprimac je dužan vratiti punomoć koju je

172

Page 173: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

primio. Premda nalogodavac može odustati od ugovora ne navodeći razlog, ako odustane bez osnovanih razloga dužan je nalogoprimcu isplatiti odgovarajući dio naknade za njegov trud i naknaditi mu štetu prouzročenu odustankom (vrijedi samo ako je ugovor o nalogu bio naplatan) Nalogoprimac ne bi imao pravo na dio naknade i naknadu štete ako je postupajući suprotno uputama i ne čuvajući interese nalogodavca, dao neposredan povod odustanku. b) otkazom nalogoprimca koji može dati kad hoće, samo ne u nevrijeme. Otkaže li u nevrijeme, a da za otkaz nisu postojali osnovani razlozi, odgovara za štetu koju pretrpi nalogodavac zbog otkaza. Poslove koje ne trpe odgađanje, nalogoprimac je dužan obavljati sve dok nalogodavac ne preuzme brigu o njima. U protivnom, odgovara nalogodavcu za štetu. c) smrću nalogoprimca – nasljednici nalogoprimca dužni su o tome što prije obavijestiti o tome nalogodavca i dok on ne preuzme brigu o svojim interesima, pobrinuti se o njihovoj zaštiti. d) smrću nalogodavca – no samo ako je tako ugovoreno ili ako je nalogoprimac preuzeo poslove s obzirom na svoje osobne odnose s nalogodavcem. Nalogoprimac nastavlja voditi poslove sve dok ih nasljednici nalogodavca ne preuzmu. e) prestankom pravne osobe ako je nalogodavac ili nalogoprimac pravna osoba te dolaženjem pod stečaj. f) lišenjem poslovne sposobnosti – potpunim ili djelomičnim nalogodavca ili nalogoprimca.

F Ugovor o punovlašću

Iako je pri sklapanju pravnih poslova potrebno očitovanje volje koju može očitovati izravno sama osoba, moguće je da tu volju za nekoga očituje i netko treći, tj. zastupnik. Stoga, zastupnik je osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa pravni posao za drugoga. Zastupstvo se u teoriji dijeli na neposredno i posredno. a) neposredno zastupstvo je zastupstvo u pravnom (tehničkom) smislu. Neposredni zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun zastupanoga, što znači da učinci pravnog posla koji je sklopio zastupnik nastaju neposredno za zastupanoga i zastupani je onaj koji iz pravnog posla stječe prava i preuzima obveze pa se smatra da je pravni posao što ga je sklopio zastupnik sklopljen od samog zastupanoga. Npr. ovlaštenje odvjetniku da za klijenta kupi kuću. Iako je odvjetnik očitovao svoju volju on ne postaje vlasnikom kuće i nije osoba koja treba platiti kupovnu cijenu. Pri sklapanju pravnog posla zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanoga. Ako to ne bi učinio, ugovor bi obvezivao zastupanog i drugu stranu ako je ona znala ili iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik. U načelu, zastupnik ne može prenositi ovlaštenje zastupanja, osim ako je to dopušteno zakonom ili ugovorom, a iznimno će moći samo u slučaju da je spriječen osobno obaviti posao, a interesi zastupanoga neodgodivo nalažu sklapanje pravnog posla. Uobičajeno je da se neposredno zastupstvo koje se kratko naziva zastupstvo dijeli na ugovorno (dobrovoljno) i zakonsko (npr. starateljstvo) ZOO je proširio tu diobu tako da se neposredno zastupstvo može temeljiti još i na statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe i aktu nadležnog državnog tijela. b) posredno zastupstvo – je takvo zastupstvo gdje zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanoga i ovdje se sam pravni posao smatra njegovim pravnim poslom. On je osoba koja prema trećem, tj. svom suugovaratelju stječe prava i preuzima obveze. Treća osoba s kojom posredni zastupnik sklapa pravni posao niti zna niti mora znati da je pravni posao sklopljen za račun zastupanoga. Treća osoba i zastupani uopće ne stupaju ni u kakve pravne odnose. Zastupnik će na temelju posebnog internog odnosa koji postoji između njega i zastupanoga morati na njega prenijeti sve ekonomske koristi koje je stekao iz posla. Morat će na zastupanoga prenijeti vlasništvo, tražbinu itd. Zastupani će morati osloboditi posrednog zastupnika svih onih obveza koje je preuzeo na svoje ime, ali za njegov račun. Prava i obveze koje je posredni zastupnik stekao za zastupanoga ne prelaze automatski na

173

Page 174: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

osobu zastupanoga, već je potreban posebni pravni posao između zastupanog i posrednog zastupnika. Primjer posrednog zastupstva postoji kod komisiona jer komisionar radi u svoje ime, ali za račun komitenta. Elementi ugovora o punovlašću – a) nalog (mandat) – ako se analizira položaj zastupnika ističe se da kod zastupstva postoje stvarno dva odnosa. Jedan je odnos između zastupnika i zastupanoga, a drugi odnos je između zastupnika i trećih osoba. S jedne strane zastupnik treba nešto učiniti, a s druge strane zastupnik pravno može nešto učiniti. U slučaju odnosa između zastupnika i zastupanoga postoji mandat i njime se uređuje njihov interni odnos. Prema ZOO ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. b) punomoć – nalog kao njihov interni odnos nije uvijek dovoljan. Bio bi npr. dovoljan za kupnju pokretne stvari ili obavljanja neke usluge. Sam nalog osobito nije dovoljan kad je potrebno da nalogoprimac nastupi prema trećima, ne u svoje ime, nego u ime nalogodavca, npr. kod kupnje nekretnine ili vođenja parnice. Treća osoba koja sklapa pravni posao mora imati siguran dokaz da učinci pravnog posla ne nastupaju za onoga koji volju stvarno očituje, nego za onoga u čije ime volju očituje, tj. nalogoprimac mora prema trećima nastupiti kao punomoćnik. Stoga se sa nalogom mora spojiti punomoć. Punomoć je nalogodavčeva izjava upućena trećim osobama kojom se daje ovlaštenje opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja. Punomoć ovlašćuje nalogoprimca za zastupanje koji se sada zove opunomoćenik, prema trećima, dok ga nalog obvezuje interno. c) zastupanje – treći element ugovora o punovlašću je zastupanje i ono se ne mora posebno ugovoriti jer onog trenutka kad je netko drugome dao nalog i punomoć, i taj drugi to prihvatio, nastao je ugovor o punovlašću, a s njime i učinak neposrednog zastupanja. Stoga je opunomoćenik neposredni zastupnik po ugovoru, ali je npr. staratelj neposredni zastupnik po zakonu. Ugovor o punovlašću – a) pojam – ugovor o punovlašću je konsenzualni ugovor koji nastaje kad opunomoćitelj dade nalog i punomoć opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja, a ovaj na to pristane. Iako se ugovorne strane nazivaju opunomoćitelj i opunomoćenik, mogući su i drugi nazivi (ako se gleda sa stajališta naloga, nalogodavac i nalogoprimac i sl.) Najpravilnije bi bilo nazivati ih opunomoćitelj i opunomoćenik što je i prihvaćeno u ZOO. b) vrste punomoći – ovisno o tome kako je instruiran sadržaj punomoći, punovlašće (ili punomoćje) dijelimo na specijalno, generično i generalno. Specijalna punomoć daje se opunomoćeniku za određeni pravni posao. Prema ZOO specijalna punomoć nužna je za preuzimanje mjenične obveze, sklapanje ugovora o jamstvu, o nagodbi i za odricanje od nekog prava bez naknade. Trgovački opunomoćenik (tj. onaj kojega je trgovačko društvo ovlastilo da sklapa pravne poslove iz njegove poslovne djelatnosti) treba imati posebnu (specijalnu) punomoć za otuđivanje ili opterećivanje nekretnine, preuzimanje mjenične ili čekovne obveze ili obveze iz jamstva, uzimanje zajma, sklapanje nagodbe i vođenje spora. Ovdje mora postojati posebna punomoć, a u svim drugim slučajevima ona se može dati. Specijalna punomoć instruirana je za jedan određeni pravni posao. Generična punomoć se daje za sklapanje cijele vrste pravnih poslova i ovdje je punomoć instruirana na vrstu pravnih poslova (npr. generična punomoć se daje odvjetniku za zastupanje u jednoj parnici) Opća punomoć (generalna) je ona kojom se opunomoćeniku daje ovlast da sklapa sve vrste pravnih poslova koji se tiču opunomoćitelja, no ona je ograničena na poslove koji ulaze u redovito poslovanje. Iako ZOO ne definira redovito poslovanje, može se reći da u njega ne ulaze oni poslovi za koje je potrebne specijalna punomoć. Posao koji ne ulazi u redovito poslovanje opunomoćenik može poduzeti samo po posebnom ovlaštenju. Punomoć se naziva neograničenom ako opunomoćeniku nisu dane nikakve posebne upute od strane opunomoćitelja kako da postupi pri sklapanju poslova koji su mu povjereni. U protivnom slučaju punomoć je ograničena (npr. uputa s kim ima sklopiti pravni posao, uputa o mjestu i vremenu, ispunjenju neke obveze i sl.) Sve takve upute su internog karaktera i ne djeluju prema trećim osobama osim ako su za njih znale ili morale znati. Opunomoćitelj može u svako doba po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć čak i onda kad se ugovorom odrekao tog prava. Za to se ne traži nikakav posebni oblik. Opoziv i sužavanje punomoći nema učinak prema trećoj osobi koja je s opunomoćenikom sklopila ugovor, a da nije znala niti morala znati za opoziv

174

Page 175: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

odnosno suženje punomoći. Opunomoćenik tada odgovara opunomoćitelju za štetu, osim ako nije ni sam znao za opoziv odnosno suženje punomoći. Ukoliko je opozivom ili suženjem punomoći povrijeđen ugovor o nalogu (ili ugovor o djelu ili neki drugi ugovor) opunomoćenik ima pravo na naknadu štete koju bi time pretrpio. Glede oblika punomoći vrijedi odredba ZOO da zakonom propisani oblik za neki ugovor treba da bude i oblik za punomoć koja se daje za sklapanje toga ugovora (načelo pariteta oblika) Prekoračenje ovlaštenja – osnovno pravilo kod ugovora o punovlašću je da opunomoćenik mora djelovati u okviru dobivenih ovlaštenja u punomoći kao i u granicama naloga i uputa koje mu je dao opunomoćitelj. Ugovor što ga opunomoćenik sklopi djelujući u granicama svojih ovlaštenja iz punomoći obvezuju neposredno opunomoćitelja i drugu ugovornu stranu. Ako opunomoćenik prekorači svoja ovlaštenja, opunomoćitelja ne obvezuje tako sklopljeni ugovor, osim ako ga naknadno ne odobri (ratihabicija) Ako ne uslijedi odobrenje u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste odobri i ocjeni, smatra se da je odobrenje odbijeno. Ukoliko je druga strana bila savjesna, odnosno ako nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlaštenja, može odmah nakon saznanja za prekoračenje ne čekajući da se opunomoćitelj izjasni odobrava li ili ne ugovor, izjaviti da se ne smatra ugovorom vezana. Ukoliko opunomoćitelj uskrati odobrenje sklopljenom ugovoru, a druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlaštenja, tada opunomoćitelj i opunomoćenik solidarno odgovaraju za pretrpljenu štetu. Ako opunomoćenik odstupi ili prekorači granice naloga odnosno uputa vrijedi posebna pravna situacija jer je to ipak unutarnji odnos između ugovornih strana. Prava i dužnosti ugovornih strana – opunomoćenik je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno dobrog domaćina i pritom je dužan paziti na interese opunomoćitelja i njima se rukovoditi. Od naloga i uputa opunomoćenik može odstupiti samo uz suglasnost opunomoćitelja kao nalogodavca. Jedino ako zbog kratkoće vremena ili iz nekog drugog razloga ne može zatražiti suglasnost, može odstupiti od naloga i uputa ako to po njegovoj procjeni nalažu interesi opunomoćitelja. Nalogodavac se može naknadno suglasiti s odstupanjem od njegova naloga i uputa. U svim ostalim slučajevima, nalogoprimac će se smatrati poslovođom bez naloga i imati će pravo na naknadu samo nužnih i korisnih troškova i naknadu za uloženi trud, ali samo ako je odstupanje bilo u skladu s potrebama i interesima opunomoćitelja. U protivnom, sve obveze koje je preuzeo i troškovi koje je imao padaju na njegov teret. U načelu, opunomoćenik je dužan obaviti nalog osobno. Samo uz dopuštenje opunomoćitelja ili kad je na to primoran okolnostima, može izvršenje naloga povjeriti drugome (npr. odvjetničkom pripravniku) Opunomoćenik je dužan na zahtjev opunomoćitelja podnijeti izvješće o stanju poslova, a o izvršenom poslu dužan je položiti račun i odmah predati opunomoćitelju sve što je primio obavljajući posao. Opunomoćenik ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je ugovorom isključena ili tako proizlazi iz naravi međusobnog odnosa. Sama visina naknade određuje se ugovorom, a ako nije ugovorena daje se uobičajena naknada, a ako nema nje onda pravična naknada. Opunomoćitelj je dužan naknaditi opunomoćeniku troškove koje je on, kao potrebne, učinio za izvršenje naloga i u tu svrhu dužan mu je dati određenu svotu novca kao predujam za te izdatke. Dužnost je opunomoćitelja da preuzme obveze što ih je opunomoćenik preuzeo na sebe obavljajući posao. Opunomoćenik ima zakonsko založno pravo na novčanim iznosima koje je naplatio za račun opunomoćitelja i drugim pokretnim stvarima opunomoćitelja što ih je primio na osnovi naloga, radi osiguranja svoje tražbine na ime naknade i troškova. Prestanak ugovora o punovlašću – a) izvršenjem naloga, b) istekom roka na koji je sklopljen, c) odustankom opunomoćitelja, d) otkazom opunomoćenika (osim u nevrijeme), e) smrću opunomoćenika, a smrću opunomoćitelja samo ako je tako ugovoreno ili ako se opunomoćenik primio naloga s obzirom na svoje osobne odnose s opunomoćiteljem ili se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljednike, f) prestankom postojanja ako su opunomoćenik ili opunomoćitelj pravne osobe, g) stečajem i lišenjem (potpunim ili djelomičnim) poslovne sposobnosti opunomoćitelja ili opunomoćenika. Kad ugovor o punovlašću prestaje odustankom, smrću, padom pod stečaj, djelomičnim ili potpunim lišenjem poslovne sposobnosti

175

Page 176: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

opunomoćitelja, nalog prestaje u trenutku kad opunomoćenik sazna za neki od tih događaja. h) opozivom punomoći. Kad je opunomoćeniku izdana pisana punomoć, dužan ju je vratiti po prestanku ugovora o punovlašću.

G Ugovor o komisiji

Ugovorom o komisiji obvezuje se komisionar da će uz proviziju sklapati pravne poslove u vlastito ime, a za račun komitenta. Ugovor o komisiji je dvostranoobvezan i naplatni pravni posao. Važan sadržajni element komisionog ugovora je nalog i na temelju naloga se rješavaju interni odnosi između komisionara i komitenta, a trećih osoba se ne tiče taj odnos. Komisionar ne nastupa prema trećima kao komitentov punomoćnik i ne dobiva od komitenta punomoć. Njemu takva isprava nije potrebna jer komisionar sklapa pravne poslove u svoje ime. Stoga komisionar nije neposredni zastupnik jer je za zastupnika bitno da sklapa pravne poslove u tuđe ime i za tuđi račun. No, iako komisionar sklapa pravne poslove u vlastito ime, on ipak radi po nalogu komitenta. Sva prava i obveze koje proizlaze iz pravnih poslova što ih sklapa komisionar stvarno pripadaju komitentu iako je pravno njihov nositelj komisionar. Zbog sve toga komisionara se naziva posrednim zastupnikom iako je izraz posredno zastupstvo danas u teoriji napušten. Iz pravne analize vidi se da se putem komisionog posla posredno postiže onaj učinak koji se kod zastupstva postiže neposredno. Ovakav način sklapanja pravnih poslova u poslovnom životu je vrlo praktično jer onaj koji sklapa pravni posao ne mora znati niti je dužan ispitivati radi li komisionar stvarno u okviru svojih ovlaštenja koje je dobio od komitenta. Kod zastupstva treća osoba često mora znati opseg naloga, a to u krajnjoj liniji znači da ima slučajeva u kojima je treća osoba dužna provjeriti zastupnikova ovlaštenja što usporava brzinu prometa i često je nepraktično. Pri sklapanju pravnih poslova s komisionarom treća osoba je potpuno neovisna o sadržaju komitentovih naloga jer komisionar sklapa pravne poslove u vlastito ime i on je u poslu ugovorna strana, a ne komisionar. Pravni poslovi koje komisionar sklapa u vlastito ime, a za račun komitenta mogu biti vrlo različiti. Najčešće se radi o kupnji ili prodaji pa se tada govori o komisionoj kupnji ili o komisionoj prodaji. No, može se raditi i o platežnoj komisiji (obavljanje uplata, primanje isplata, tzv. inkaso-komisija) ili npr. kreditnoj komisiji (komisionar u vlastito ime pribavlja kredit i sl.) Ugovor o komisiji je neformalan pravni posao što je i razumljivo jer je komisioni posao tipični pomoćni posao robnog prometa i mora se sklapati brzo. S druge strane, to je posao povjerenja koje je i osnovna etička osnova robnog prometa i ne treba mu posebna kautela u određivanju oblika samog posla. Na ugovor o komisiji primjenjuju se supsidijarno pravila o nalogu za sva ona pitanja koja nisu uređena pravilima o komisiji. Obveze komisionara – komisionar je obvezan da posao koji mu je povjeren obavi s pažnjom dobrog gospodarstvenika kao i da s istom pažnjom čuva povjerenu mu robu. Ako je prema nalogu bio dužan osigurati robu, pa nije, odgovara i za njezinu slučajnu propast ili oštećenje. Stoga komisionar pri sklapanju pravnih poslova mora postupati u skladu s interesima komitenta. Komisionar je dužan obavješćivati komitenta prema prilikama o razvoju posla i izvršenju naloga (npr. obavijestiti komitenta da je za njega kupio robu kako bi on mogao njome dalje disponirati) Komisionar je dužan obavijestiti komitenta o svim promjenama na robi zbog kojih bi ona mogla izgubiti na vrijednosti i zatražiti njegove upute. No ako nema vremena za čekanje uputa, a postoji opasnost znatnijeg oštećenja robe, komisionar ju je dužan prodati što je povoljnije moguće. Nakon obavljenog posla komisionar mora bez nepotrebnog odgađanja položiti račun, što znači da je dužan predati komitentu sve što je primio na temelju posla sklopljenog za njegov račun (npr. kupljenu robu) i prenijeti na komitenta tražbine i ostala prava koja je stekao prema trećem. Ukoliko komisionar sklopi posao pod povoljnijim uvjetima od onih koje je predvidio i odredio komitent, višak komisionar ne može zadržati za sebe, nego je obvezan i takve koristi ustupiti komitentu čime se osobito ističe da komisionar doista sklapa poslove u vlastito ime, a za tuđi račun. Ukoliko komisionar sklopi posao pod nepovoljnijim uvjetima od onih koji su određeni

176

Page 177: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

nalogom (npr. prodaja robe ispod cijene koju je odredio komitent) ZOO propisuje da komisionar mora komitentu naknaditi razliku i prouzročenu štetu, a komitent ima pravo ne prihvatiti sklopljeni posao. To pravo komitent gubi ako je komisionar odmah spreman platiti razliku i štetu. Iznimka od tog pravila je kupoprodaja zbog opasnosti znatnijeg oštećenja robe. Komisionar je dužan priopćiti komitentu s kojom osobom je sklopio posao, ali to ne vrijedi za prodaju pokretnina preko komisionih prodavaonica, osim ako je tako ugovoreno. Ukoliko je takvu obvezu posebno preuzeo, komisionar odgovara da će njegov suugovaratelj ispuniti obvezu i tada je solidarno odgovoran sa svojim suugovarateljem. To je tzv. delkredere komision i tu ima pravo na povećanu proviziju (tzv. delkredere provizija) S druge strane komisionar koji je prodao robu prezaduženom suugovaratelju, odgovara komitentu za štetu ako je znao ili mogao znati za njegovu prezaduženost. Prava komisionara – komisionar ima pravo na proviziju ili nagradu. To njegovo osnovno pravo proizlazi iz same biti ugovora o komisionu, no prema ZOO komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena. Ako iznos provizije nije određen ugovorom ili tarifom, provizija se određuje prema opsegu obavljenog posla i postignutom rezultatu. Komisionar ima pravo na proviziju samo akoje posao ne samo sklopljen s trećim nego ako je i ispunjen. To znači da komisionar mora, npr. robu ne samo kupiti nego i predati komitentu. No, moguće je da nalog komitenta bude ograničen samo na sklapanje posla, s tim da će se ispunjenje dužnih činidaba dalje odvijati izravno između komitenta i trećeg. Ako je komisionar dobio nalog sklopiti i potpuno ispuniti pravni posao pa do ispunjenja ne dođe krivnjom komitenta, komisionar zadržava pravo na proviziju. U ZOO je ušla odredba po kojoj komisionar nema pravo na proviziju ako je nevjerno postupio prema komitentu. Budući da nije naveden mogući slučaj nevjernog postupanja, bit će potrebno u svakom konkretnom slučaju na osnovi sadržaja ugovora o komisiji, komitentovih uputa, sklopljenog posla i drugih okolnosti, utvrditi radi li se doista o nevjernom postupanju za kojega se može vezati posljedica gubitka prava komisionara na proviziju. Komisionar ima pravo na odgovarajuću naknadu za svoj trud i u onom slučaju kad je do neispunjenja posla došlo iz uzroka za koji nisu odgovorni ni komitent ni komisionar. Komisionar ima pravo i na sve troškove koji su bili potrebni i koje je on učinio za izvršenje naloga, uključujući i naknadu za uporabu njegovih skladišta i transportnih sredstava, s kamatama od dana kad su učinjeni. Komitent je dužan osloboditi komisionara svih obveza koje je on preuzeo na sebe sklapajući pravni posao. ZOO određuje da komitent nije dužan predujmiti komisionaru sredstva potrebna za obavljanje posla, osim ako je predujam ugovoren (predujam ili avans je iznos koji se unaprijed daje na račun djelomičnog ispunjenja još prije nego što je tražbina dospjela) Ukoliko bi komisionar na kredit prodavao komitentovu robu bio bi dužan odmah položiti komitentu cjelokupni iznos kupovne cijene, ali to ne vrijedi u slučaju kad je imao komitentovo ovlaštenje da robu proda i na kredit, odnosno kad komitent naknadno odobri prodaju na kredit. Komisionar ima zakonsko založno pravo na komisionoj robi ako se još nalazi u njegovoj detenciji ili nekog tko ih drži za njega ili ima ispravu kojom može raspolagati njima radi osiguranja svojih zahtjeva prema komitentu (provizija, troškovi i sl.) To znači da može svoju tražbinu namiriti sudskom prodajom robe. Štoviše, komisionar se može namiriti iz vrijednosti tih stvari prije ostalih komitentovih vjerovnika. Komisionar ima pravo na prvenstvenu naplatu svojih tražbina iz vrijednosti koje je stekao za račun komitenta (npr. iz naplaćenog novca) Na kraju valja istaknuti jedan važan pravni zaključak. Komisionar sklapa pravne poslove u svoje ime, a za tuđi račun. S pravnog stajališta, sva prava i obveze iz komisionog posla pripadaju komisionaru i pravno je u poslu angažiran komisionar, no ekonomski je u poslu angažiran komitent. To je važno jer prema odredbi ZOO sve tražbine iz posla što ga je komisionar sklopio za račun komitenta smatraju prema komisionaru i njegovim vjerovnicima tražbinama komitenta, makar mu ih komisionar još nije ustupio. Stoga komisionarovi vjerovnici ne mogu takve tražbine plijeniti. U vezi s time je i pravo komitenta da, u slučaju stečaja komisionara, zahtijeva izlučenje iz stečajne mase onih stvari koje mu je predao radi prodaje, kao i onih koje je komisionar nabavio za njegov račun. Ako ih je komisionar predao trećemu, komitent može od trećega zahtijevati isplatu njihove cijene.

177

Page 178: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

XXV. UGOVOR O ORTAŠTVU

Ugovorom o ortaštvu ili društvu građanskog prava dvije se ili više osoba uzajamno obvezuju na ulaganje rada i/ili imovine radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja. Prije stupanja na snagu novog ZOO, Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima iz 1991. godine bilo je određeno da će se glede ortakluka primjenjivati odredbe OGZ-a kao pravna pravila ako su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Prema OGZ ortakluk se nazivao pogodba vrhu zajednice dobara i određivao je da društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi. U međuvremenu je noveliran ZOO iz 1978. u dijelu koji govori o ortakluku i stupio je na snagu 1994. godine. Prema ZOO iz 1978. godine ortakluk nastaje ugovorom kojim se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili svoju imovinu radi postizanja zajedničkog cilja. ZOO je uz stanovite izmjene preuzeo ove odredbe o ortakluku pritom izmijenivši samo naziv u ortaštvo. Ortaštvo nije pravna osoba, nego zajednica osoba i dobara, ali bez pravne osobnosti. Ugovorne strane se nazivaju ortacima, ali također i drugarima, partnerima ili članovima društva. Po svojim karakteristikama on je: a) konsenzualan jer nastaje samim sporazumom ortaka, b) neformalan pa se može sklopiti usmeno, pismeno, štoviše i konkludentno (često između supružnika) Iznimno će ugovor morati biti sklopljen u pisanom obliku kada se u imovinu društva unose nekretnine jer one time postaju imovinom društva pri čemu je ugovor o ortaštvu titulus, a upis u zemljišne knjige modus stjecanja. Iznimku od neformalnosti predstavlja slučaj kad se ugovor odnosi samo na sadašnju ili na samo na buduću imovinu jer je tada za valjanost ugovora potrebno načiniti popis unešene imovine i svaki njen dio opisati te naznačiti od koga potječe, no nije potrebno iskazivati vrijednost imovine. c) uzajamno obvezan – što razumije dužnost svakog ortaka na ugovoreni način, osobito svojom ulogom, doprinositi ostvarivanju zajedničkog cilja. Činidbe se ne izmjenjuju između ortaka, nego se slijevaju u jednu cjelinu radi ostvarenja cilja ortaštva. Svaki ortak može tužbom actio pro socio zahtijevati činidbu, odnosno ulog u svoje ime, ali za račun ostalih odnosno zajedničku imovinu. Činidba (ulog) drugih ortaka nije protučinidba za vlastiti ulog, već samo pretpostavka za ostvarivanje zajedničkog cilja. Za prava pojedinog ortaka, dužnik su svi ostali ortaci, a za obveze pojedinog ortaka, vjerovnik su svi ostali ortaci. Stoga ortak stoji prema skupu ortaka, a ne prema pojedinom ortaku. d) naplatan – jer za svoj ulog kao činidbu ortak dobiva udio u ortačkoj imovini kao protučinidbu. No postoje mišljenja da je ugovor o ortaštvu besplatan jer ortaci ne izmjenjuju činidbe međusobno već da one služe zajedničkoj svrsi. e) višestrani pravni posao, f) trajni obveznopravni odnos, što kod otkaza nalaže poštivanje obveznog roka. Ortaštvo može biti ugovoreno i za samo jedan posao ili za jednu vrstu poslova (tzv. prigodna društva) Konstitutivni elementi ortaštva – a) subjekti – ortaštvo mogu osnovati i fizičke i pravne osobe, b) zajednički cilj – koji se utvrđuje ugovorom o ortaštvu. Cilj mora biti dopušten (ne protivi se Ustavu, prisilnim propisima ili pravilima morala inače je ništetan) i zajednički. Cilj je zajednički kad svaki ortak u njegovu ostvarenju vidi ostvarenje vlastita cilja i kad preuzme obvezu unaprijediti ga. Zajednički cilj mora se i zajednički ostvarivati bilo kojim oblikom zajedničkog djelovanja. Ako se ortaci ne bi udružili radi ostvarenja nekog zajedničkog cilja, ne bi se radilo o ortaštvu već o nekom drugom pravnom odnosu. Ortaštvo s ciljem ostvarivanja interesa samo jednog ili nekih ortaka bilo bi tzv. societas leonina i stoga nedopustivo. ZOO govori o zajedničkom cilju što znači da ne mora biti samo materijalne već i idealne naravi. Materijalni cilj se redovito sastoji u ostvarivanju i razdiobi dobitka, ali to može biti i neka prednost u gospodarskom smislu, zabrana konkurencije i sl. Oblik ortaštva je osobito pogodan u trgovini na malo, obrtništvu, udruživanju pripadnika slobodnog zanimanja, u udruživanju tvrtki za zajedničku prodaju (interesne zajednice), u odvjetništvu i sl. Prema Zakonu o trgovačkim društvima propisano je da se odredbe o ortaštvu supsidijarno primjenjuju na javno trgovačko društvo i tajno društvo, a na posredan način to vrijedi i za komanditno društvo. Primjer idealnog

178

Page 179: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

zajedničkog cilja postoji kad se udruži nekoliko glumaca amatera radi zajedničkih priredaba, odnosno kad se više osoba slože pribaviti određena materijalna dobra i sl. Može se reći da zajednički cilj može biti materijalne ili idealne naravi, a motivi egoistički ili altruistični. c) zajednica osoba – ortaštvo nije samo ugovorni obveznopravni odnos već i zajednica osoba i mora imati stanovitu makar i posve labavu organizaciju. Zajednica osoba mora biti organizirana da svaki ortak može ostvariti pravo na riječ, utjecaj i kontrolu. Ugovorom treba utvrditi načine suradnje, obavješćivanje, nadzor, sudjelovanje u dobiti i riziku i dr. U nedostatku ugovornih odredaba primjenjuju se dispozitivne odredbe zakona. d) zajednica dobara (zajednička imovina) – ortaštvo redovito ima određenu imovinu pa i kad mu je cilj isključivo idealne naravi. Imovina ortaštva sastoji se od ortačkih uloga, a naziva se glavnicom ili fondom ortaštva (stvari, prava, novac, rad ili druga dobra) Ortak može uložiti pojedine stvari i prava iz svoje imovine, a može uložiti i cjelokupnu svoju imovinu. Ako ortak ulaže cijelu imovinu, pod tim se razumije samo sadašnja imovina, a ako želi uložiti i buduću imovinu to se mora izrijekom navesti. Buduća imovina obuhvaća samo stečenu, a ne i naslijeđenu imovinu. Osim ortačkih uloga u imovinu ortaštva ulaze i naknade za uništene, oštećene ili oduzete stvari iz imovine ortaštva kao i sva imovina stečena tijekom poslovanja ortaštva. Imovina ortaštva je zajednička imovina ortaka, a za vrijeme trajanja ortaštva ortak ne može raspolagati svojim udjelom niti pojedinim stvarima i pravima iz zajedničke imovine, niti može zahtijevati njezinu diobu. Ortaci su obvezni na jednake uloge, no moguće je i drukčije ugovoriti. Nisu obvezni na naknadno povećanje uloga, ali ako se zajednički cilj, zbog promijenjenih prilika ne bi mogao postići bez povećanje uloga, ortak koji ne pristaje na povećanje može istupiti iz ortaštva, a može ga se iz njega i isključiti. Neovisno o veličini uloga, svi ortaci su dužni jednako sudjelovati u ostvarivanju ciljeva ortaštva. Ulogom koji se sastoji u stvarima, pravima ili novcu stječe se pravo na udio u glavnici ortaštva i ostvarenoj dobiti. Ortak koji ulaže samo rad ima pravo na udio u dobiti, ali ne i na udio u glavnici, osim ako je vrijednost njegova rada procijenjena i izražena u novcu i uključena u glavnicu. Stvari koje se unose u ortaštvo mogu biti dane na uporabu ili u vlasništvo. Stvari koje se predaju na uporabu (quoad usum) postaju neposrednim posjedom ortačke zajednice, ali ne ulaze u imovinu ortaštva. S druge strane, stvari koje se predaju u vlasništvo (quoad sortem) ulaze u imovinu ortaštva, ali ne postaju njegovo vlasništvo jer ortaštvo nije pravna osoba, nego postaju zajedničko (skupno) vlasništvo ortaka. Titulus stjecanja je ugovor o ortaštvu, a modus predaja stvari odnosno upis u zemljišne knjige ako se radi o nekretninama. Ortak odgovara za materijalne i pravne nedostatke svoga uloga. Poslovodstvo i zastupanje – u načelu je pravo i dužnost svakog ortaka da osobno sudjeluje u vođenju zajedničkih poslova. Poslovodstvo obuhvaća svaku mjeru, pravu ili faktičnu, koja je povezana s ostvarivanjem zajedničkog cilja ortaštva. Kako će se donositi odluke utvrđuje se ugovorom o ortaštvu, a u nedostatku ugovornih odredaba primjenjuju se pravila o upravljanju zajedničkom stvari u suvlasništvu prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema tim pravilima o poslovima redovitog upravljanja odlučivat će se većinom glasova, dok se za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja zahtijeva suglasnost svih suvlasnika. Budući da se upućuje na primjenu pravila o suvlasništvu postavlja se pitanje sudjelovanja u poslovodstvu onih ortaka koji nemaju udjela u glavnici ortaštva, tj. onih koji ulažu samo svoj rad. ZOO je prihvatio austrijsko rješenje i odredio da takvi ortaci imaju pravo sudjelovati, ali bez prava glasa. Ortaci mogu poslovodstvo ugovorom povjeriti jednom ili nekolicini ortaka što predviđa i ZOO. Poslovodstvo se može povjeriti i osobi izvan ortaštva, ali je za to potreban pristanak svih ortaka. Opseg prenesenih ovlaštenja ortaci utvrđuju ugovorom ili odlukom. U dvojbi se uzima da je preneseno ovlaštenje za poslove redovitog upravljanja. Budući da se ortaštvo temelji na međusobnom povjerenju, ortak kome je povjereno poslovodstvo ne može ga prenositi na drugoga ortaka ili treću osobu, niti smije trećeg primiti u ortaštvo ili poduzeti posao kojim bi se, radi osobne koristi, ugrozilo postizanje zajedničkog cilja ili nanijela šteta ortaštvu. Na zastupanje ortaštva prema trećima ovlašteni su svi ortaci, osim ako bi drukčije bilo ugovoreno. Stoga je za sklapanje pravnih poslova s

179

Page 180: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

trećima potrebna suglasnost, izričita ili prešutna, svih ortaka ili njihovih punomoćnika. Iz ovoga se vidi da postoji uska veza između ovlaštenja na poslovodstvo i zastupanje jer se ortaci kojima je povjereno poslovodstvo smatraju opunomoćenicima. Ako je poslovodstvo povjereno nekolicini ortaka, odluke donose primjenom pravila o upravljanju zajedničkom stvari u suvlasništvu. Ugovorom o ortaštvu može se odrediti da svaki od njih može sam poduzimati poslove, ali je predviđeno i pravo svakog od ostalih ortaka ovlaštenih na poduzimanje poslova da se usprotivi poduzimanju posla pa se namjeravani posao tada ne može poduzeti. Prava i obveze ortaka kojima je povjereno poslovodstvo uređuju se ugovorom o ortaštvu, a u nedostatku ugovornih odredaba na odgovarajući način se primjenjuju pravila ugovora o nalogu. Ovlaštenje na vođenje poslova može biti oduzeto jednoglasnom odlukom ostalih ortaka zbog grube povrede povjerene dužnosti, nesposobnosti za uspješno vođenje poslova ili kakvih drugih važnih razloga. Ortak kojem je povjereno vođenje poslova ortaštva može otkazati poslovodstvo iz opravdanih razloga, a na otkaz se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ugovora o nalogu koje se odnose na otkaz nalogoprimca. Prema tim odredbama ortak je dužan dovršiti poslove koji ne trpe odgađanje. Ortak koji otkaže u nevrijeme ili bez opravdana razloga odnosno koji ne bi dovršio neodgodive poslove, odgovara za štetu koju bi time prouzročio ostalim ortacima. Prava i obveze ortaka – a) obveza na unošenje uloga – vrsta i visina uloga pojedinog ortaka može biti različito ugovorena, npr. ulog jednog može biti zemljište, drugog svota novca i sl. Ako nije drukčije ugovoreno, ulozi moraju biti jednaki, odnosno jednake vrijednosti. Unošenje uloga ima karakter obveznopravne činidbe što ima za posljedicu odgovornost za materijalne i pravne nedostatke objekta činidbe. b) sudjelovanje u zajedničkim poslovima – kao član zajednice koja ima određene obveze, ortak ima pravo sudjelovati u zajedničkim poslovima. To pravo može biti ugovorom ograničeno (npr. prepuštanjem poslovodstva jednom ili nekim ortacima) ali ne i potpuno uskraćeno jer ostali ortaci zadržavaju pravo osobnog nadzora nad poslovanjem ortaštva što uključuje pravo na izvješće i polaganje računa od strane poslovođe, pravom na uvid u poslovne knjige i dokumentaciju društva. Isključenje ili ograničavanje ovih prava ortaka nema pravnog učinka, ako postoji osnovana sumnja da poslovi ortaštva nisu uredno vođeni. Sudjelovanje ortaka ostvaruje se i pravom na odlučivanje o pitanjima koja ne spadaju u poslovodstvo (npr. izmjena ugovora o ortaštvu, primanje novih ortaka, smjernice za rad poslovođe i sl.) Ortaci kojima je povjereno upravljanje, dužni su uredno voditi poslovne knjige i položiti račun o zajedničkoj glavnici, prihodima i rashodima. Zaključni obračun se može zahtijevati tek po dovršenju posla, osim kad se radi o dugoročnim poslovima koji donose godišnji prihod kad se zaključni obračun te podjela dobiti i gubitka može zahtijevati protekom svake poslovne godine. Iznimno, ortak koji dokaže nepošteno vođenje poslova, može zahtijevati polaganje računa ne samo za dovršene već i za započete poslove, bez obzira što je pristao samo na podnošenje zaključnog obračuna ili se odrekao prava zahtijevati polaganje računa. c) sudjelovanje u dobiti i gubitku – svaki ortak ima pravo na udio u dobiti i obvezu snošenja gubitka. Dobit je onaj dio imovine koji preostane iznad glavnice po odbitku troškova i zajedničkih dugova. Gubitak nastaje kad imovina ortakluka padne ispod vrijednosti ortačkih uloga, tj. glavnice. Udio pojedinog ortaka u dobiti i gubitku određuje se prvenstveno ugovorom o ortakluku i mjerila za utvrđivanje udjela u dobiti i gubitku postavljaju ortaci autonomno. Pritom uzimaju u obzir najprije veličinu ortačkog uloga, uloženi rad, vođenje poslova i sl. Ako ortaci ugovorom o ortaštvu ne utvrde udjele u dobiti i gubitku primjenjuje se zakonska odredba prema kojoj svaki ortak neovisno o vrsti i veličini uloga ima jednak udio u dobiti i gubitku. Može se dogoditi da ortaci odrede udjele samo u dobiti ili samo u gubitku pa se postavlja pitanje udjela u gubitku odnosno u dobiti. Prema ZOO takvo određenje vrijedi u dvojbi i za dobit i za gubitak. Ortak koji vodi poslove ortaštva ima pravo na izdatke koje je pritom imao. Ako je predujmio novac ima pravo na kamate od dana kada ga je predujmio pa do povrata, ali nema pravo na posebnu nagradu za uloženi trud onaj ortak koji je vodio poslove ortaštva. d) odgovornost za štetu – ortak odgovara za štetu koju nanese svojom krivnjom. Šteta može nastati u obavljanju zajedničkih poslova i neispunjenjem ugovornih obveza, npr. obveze unošenja ortačkih uloga, obveze na

180

Page 181: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

suradnju, zabrana konkurencije i sl. Prema tome, radi se o štetama u okviru ortaštva. Odgovornost za štetu se ne ograničuje samo na štete nanesene propustom pažnje koju ortak pokazuje u vlastitim poslovima (culpa levis in concreto) Učinjenja se šteta ne može poravnati kompenzacijom koristi koju je ortak na drugi način pribavio ortakluku, npr. ispunjavanjem svojih obveza. Kompenzacija štete s korišću (compensatio lucri cum damno) dopuštena je samo ako bi ortak samovlasno poduzeo neki novi posao, tj. posao izvan djelatnosti ortaštva, kojim je s jedne strane ostvarena šteta, a s druge i određena korist. Ortak koji vodi poslove ortaštva može od ostalih ortaštva zahtijevati naknadu štete koju pretrpi zbog rizika koji su u neposrednoj vezi s vođenjem poslova. e) odnos prema trećima i zabrana konkurencije – ortaku nije dopušteno da pravnim poslom s trećom osobom obvezuje ortaštvo bez izričitog ili barem prešutnog pristanka ostalih ortaka ili njihovih opunomoćenika. Ortaku isto nije dopušteno poduzimati posao s trećima kojim bi se, radi svoje vlastite koristi, ugrozilo postizanje zajedničkog cilja ili nanijela šteta ortaštvu (zabrana konkurencije) Tražbine i dugovi prema trećima ravnaju se prema općim pravilima obveznog prava koja vrijede za obveze s više dužnika ili vjerovnika. Tražbine ortaštva, ako nije drukčije ugovoreno, pripadaju svim ortacima pa ortak može zahtijevati da je dužnik ispuni svim ortacima zajedno, a njemu samo ako su ga ostali ovlastili da primi ispunjenje. Dužnik može ispuniti obvezu prema ortaštvu bilo kojem ortaku sve dok ortaci ili neki od njih ne zatraže ispunjenje. Za obveze ortaštva odgovaraju svi ortaci solidarno. ZOO propisuje da dužnik ortaštva ne može staviti u prijeboj svoju tražbinu koju ima prema nekom od ortaka. Ako bi treći imao tražbinu prema nekom od ortaka tada ga ne bi mogao prebiti s tražbinom koju ima prema ortaštvu, osim ako je bio savjestan, tj. da nije znao niti morao znati da tražbina pripada imovini ortaštva. Njemu se u tom slučaju ne bi mogao staviti prigovor da tražbina pripada ortaštvu. f) istup i isključenje ortaka – ako je ugovor o ortaštvu sklopljen na neodređeno vrijeme (ili za trajanja života) ortak ga može otkazati i istupiti iz ortaštva u svako doba, osim u nevrijeme ili na štetu ostalih ortaka. Ako je ortaštvo ugovoreno na određeno vrijeme može se otkazati prije isteka tog vremena samo iz važnih razloga, npr. povrede bitne obveze od strane drugog ortaka, nemogućnosti ispunjenja takve obveze ili smrti odnosno istupa ortaka od kojeg je zavisilo obavljanje poslova ortaštva i sl. Ortak koji bi suprotno ovim pravilima otkazao ugovor o ortaštvu odgovara ostalim ortacima za time pretrpljenu štetu. Ništetna je ugovorna odredba kojom bi se isključilo ili ograničilo pravo istupa iz ortaštva. Ortak može biti isključen iz ortaštva ako za postoje važni razlozi (npr. povreda bitne obveze iz ugovora, stečaj ortaka, potpuni ili djelomični gubitak poslovne sposobnosti, gubitak povjerenja zbog počinjenog kaznenog djela i sl.) Odluku o isključenju donose svi ortaci jednoglasno, osim ako nije drukčije ugovoreno. Ortak koji je istupio ili je isključen sudjeluje u dobiti i gubitku nastalim do dana istupa, odnosno do dana isključenja, uključivo i u poslovima koji do tada još nisu okončani. Kao dan istupa uzima se dan kad je dana izjava o otkazu, a dan isključenja kad je odluka o isključenju priopćena ortaku. Kad istupi ili bude isključen iz ortaštva udio ortaka u imovini ortaštva prirasta ostalim ortacima, ali su ovi dužni vratiti mu one stvari koje je dao ortaštvu na korištenje, osloboditi ga zajedničkih obveza i isplatiti mu dio zajedničke imovine koji bi mu pripao kad bi ortaštvo prestalo na dan njegova istupa odnosno isključenja. Ako zajednička imovina ne bi bila dovoljna da pokrije zajedničke obveze i uloge, ortak koji istupa ili je isključen dužan je, razmjerno svom udjelu u ortaštvu, naknaditi taj gubitak. Prestanak ortaštva – ortaštvo prestaje: a) ostvarenjem cilja ortaštva ili kad njegovo ostvarenje postane nemogućim, b) propašću zajedničke imovine, c) istekom vremena na koje je ugovor o ortaštvu sklopljen, d) sporazumom ortaka, e) smrću, prestankom postojanja ili istupom odnosno isključenjem jednog ortaka, ako se ortaštvo sastoji od samo dva ortaka, f) odlukom suda u slučaju prestanka ortaštva iz važnog razloga. Ortačka prava i obveze u pravilu ne prelaze na njegove nasljednike, osim kad su ugovorom o ortaštvu obuhvaćeni i nasljednici ortaka. Ako prihvate nasljedstvo obvezni su nastaviti ortaštvo, ali se ta obveza ne odnosi na nasljednike nasljednika. Ako ne prihvate nasljedstvo, nasljednici imaju pravo zahtijevati polaganje i podmirenje

181

Page 182: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

računa do dana ostaviteljeve smrti, ali i obvezu podmiriti ostaviteljeve dugove ortaštvu. Ako ne bi bili u stanju podmiriti ostaviteljeve obveze prema ortaštvu, odbit će im se razmjeran dio naslijeđenog udjela. Dioba zajedničke imovine – nakon što je ortaštvo prestalo pristupa se diobi zajedničke imovine ortaka. ZOO ima relativno detaljno razrađena pravila o diobi zajedničke imovine i uputu na supsidijarnu primjenu propisa o razvrgnuću suvlasničke zajednice. Prvo se iz zajedničke imovine izdvajaju stvari koje se dane na uporabu, odnosno korištenje i vraćaju ortaku, ali bez prava na naknadu za slučajnu propast i oštećenje stvari, kao ni za pogoršanje uslijed redovite uporabe. Nakon toga se podmiruju dugovi ortaštva, a nakon toga se vraćaju ulozi ortaka. Za nenovčane uloge, osim onih u radu ili stvarima danim na uporabu (npr. patenti i sl.) daje se naknada u visini vrijednosti koju su imali u vrijeme ulaganja. Ako bude potrebno, može se i unovčiti zajednička imovina kako bi se podmirili dugovi i vratili ulozi. Nakon toga se dijeli eventualni ostatak zajedničke imovine na ortake prema njihovim udjelima u dobiti. Dogodi li se da zajednička imovina nije dostatna za podmirenje zajedničkih dugova i vraćanje uloga, tada ortaci doplaćuju manjak prema razmjeru snašanja gubitka. Ako koji ortak ne bi morao platiti svoju kvotu, ostali ortaci su je dužni podmiriti na jednake dijelove. Na diobu zajedničke imovine ortaka supsidijarno se primjenjuju propisi o razvrgnuću suvlasništva.

OBVEZNO PRAVO - IZVANUGOVORNI ODNOSI

XXVI. IZVANUGOVORNE OBVEZE

Za izvanugovorne obveze je karakteristično to što za njihov postanak nije mjerodavno suglasno očitovanje volja njihovih sudionika, nego one nastaju na temelju određenih činjenice (radnja, stanja, svojstava) uz koje pravo veže postanak obveznog odnosa. Npr. ako se nekome nanese tjelesna ozljeda, onaj koji je nanio ozljedu obvezan je naknaditi mu štetu jer je samom činjenicom tjelesne ozljede nastao obveznopravni odnos odgovornosti za štetu i pritom se ne pita je li štetnik htio ili ne zasnovati odnos odgovornosti za štetu. U ZOO su propisani izvanugovorni odnosi: a) prouzročenje štete, b) stjecanje bez osnove, c) poslovodstvo bez naloga, d) javno obećanje nagrade i e) vrijednosni papiri. Treća karakteristika izvanugovornih odnosa u njihovoj pretežitoj funkciji zaštite već postojeće imovine pravnih subjekata i njihovih prava osobnosti. Izvanugovorne obveze nisu sredstvo prijenosa dobara i usluga jer se njima ne stvaraju u osnovi nove prometne situacije. Izvanugovorni odnosi služe prvenstveno za zaštitu već postojećih prometnih situacija i stanja. Suglasno tomu, a to im je i daljnja karakteristika, po samoj naravi njihova postanka ne može se zahtijevati određeni oblik. Iznimka su jedino vrijednosni papiri koji su po svojoj pravnoj naravi jednostrani pravni poslovi za koje se uvijek propisuje obvezatni, u pravilu, pisani oblik. Određeni oblik se može zahtijevati samo onda kad je osnova obveznog odnosa očitovanje volje njegovih sudionika odnosno pravni posao. Bilo bi apsurdno da npr. sudar dvaju automobila postaje osnova odgovornosti za štetu samo onda ako se taj sudar zbio u određenom obliku. Među izvanugovornim odnosima posebno mjesto zauzima odgovornost za štetu. Iako neki autori smatraju da na se na tom području ništa značajnije ne događa, upravo odštetno pravo predstavlja najrazvijeniji dio obveznog prava koji ima sve mogućnosti da se razvije u posebnu pravnu granu.

XXVII. ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Analiza subjekata građanskopravnih odnosa pokazuje da građansko pravo u osnovi svoje subjekte predstavlja kao imovinske subjekte, a ako su sudionici u građanskopravnim odnosima nositelji imovinskih prava i obveza tada građansko pravo mora na neki način zaštititi taj skup prava i obveza jednog subjekta, tj. zaštiti njegovu imovinu od oštećenja koje bi neovlašteno prouzročili drugi subjekti. Osim materijalnih dobara, građansko pravo

182

Page 183: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

štiti i čovjekova osobna neimovinska dobra, njegova prava osobnosti. Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga strana je ovlaštena zahtijevati takav popravak.

A Pretpostavke odgovornosti za štetu

Za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se u pravilu ispune sljedeće pretpostavke: a) subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu – subjekt odgovoran za štetu zove se štetnik, a subjekt koji zahtijeva odštetu naziva se oštećenik. b) štetna radnja štetnika – štetnik mora počiniti štetnu radnju. c) šteta – ona mora nastati na strani oštećenika. d) uzročna veza (kauzalni neksus) – izvršena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu. e) protupravnost štetne radnje – protupravnost ima svoje objektivne elemente (tj. da je štetna radnja protivna nekom pravnom pravilu) i svoje subjektivne elemente (tj. da je štetna radnja počinjena krivnjom štetnika) Ove pretpostavke poklapaju se s onima koje se zahtijevaju za subjektivnu odgovornost koja je tradicionalna i već stoljećima dominira u pravima europskih država, no postoje i druge odgovornosti za štetu (objektivna, ugovorna, izvanugovorna, predugovorna i sl.) koje se međusobno razlikuju po krugu pretpostavaka koje se traže za njihov nastanak. To upućuje na potrebu razlikovanja pretpostavaka na opće i posebne, pri čemu se u opće uvrštavaju sve one pretpostavke koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost u objektivnom smislu), a u posebne one koje se pored općih zahtijevaju za pojedinu vrstu odgovornosti za štetu (krivnja, ugovorni odnosm predugovorni odnos i sl.) Tako bi za subjektivnu odgovornost, pored općih pretpostavaka, bila potrebna krivnja kao posebna i za tu odgovornost karakteristična pretpostavka. Za postojanje ugovorne odgovornosti posebna pretpostavka bi bila postojanje ugovorne obveze itd.

1. Subjekti odnosa odgovornosti za štetu

a) Naravna (fizička) osoba – kao štetnik, tj. kao osoba koja je počinila štetu javlja se u prvom redu fizička osoba. Iako štetu može počiniti svaka osoba, kod odgovornosti za štetu je ta pretpostavka sužena jer osoba koja je prouzročila štetu mora biti i odgovorna za počinjenu štetu. To znači da svaka osoba može biti štetnik, ali svaki štetnik ne mora biti i za štetu odgovoran (npr. ako dijete od 4 godine razbije tuđi prozor ono za štetu ne odgovara, nego njegov zakonski zastupnik) Stoga da bi se fizička osoba pojavila ne samo kao štetnik nego i kao štetnik koji za štetu i odgovara, potrebno je da ima dva svojstva: ubrojivost i poslovnu sposobnost. a) ubrojivost – je kvaliteta koju imaju fizičke osobe. Ubrojivost znači da neka osoba pravilno shvaća zbivanja oko sebe i da na osnovi tog shvaćanja donosi, prema shvaćanju sredine u kojoj živi, pravilne odluke. Stoga ubrojiva osoba može biti samo ona fizička osoba koja ima određenu tjelesnu zrelost (dob) i koja je duševno zdrava. Sve osobe koje zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nisu sposobne za rasuđivanje, ne odgovaraju za štetu koju drugome nanesu. No ovdje treba razlikovati osobe koje učine štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje (tzv. tamni trenuci) u koje se dospjeli zbog npr. uživanja alkohola ili droga. Ako su u takvo stanje došli vlastitom krivnjom, odgovaraju za učinjenu štetu, a ako ih je netko drugi doveo u takvo stanje, za štetu će odgovarati taj drugi. Moguće je i da se neubrojivoj osobi na mahove vrati svijest i razum, odnosno sposobnost rasuđivanja – tzv. svijetli trenuci (lucida intervalla) pa se za štete počinjene u tim trenucima odgovara. Ubrojivost nastaje čim neka osoba dostigne određene godine i duševno je zdrava, no čim neka osoba izgubi duševno zdravlje, prestaje biti ubrojiva, a ako se duševno zdravlje vrati, ubrojivost se vraća sama po sebi. I poslovna sposobnost nastaje kao posljedica određene dobi i duševnog zdravlja. No, poslovna sposobnost se ne gubi gubitkom duševnog zdravlja, nego je za to potreban akt vlasti, a isto tako se ni ne vraća

183

Page 184: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

vraćanjem duševnog zdravlja, nego je isto potreban akt vlasti. Stoga netko može biti ubrojiv, ali poslovno nesposoban, npr. rasipnik kojem je oduzeta poslovna sposobnost. Isto tako netko može biti neubrojiv, ali poslovno sposoban, npr. duševni bolesnik kojemu još nije oduzeta poslovna sposobnost. Po našem pravu, ubrojiva je svaka osoba koja je navršila 14 godina života i koja je duševno zdrava. Djeca do sedme godine ne odgovaraju za štetu koju prouzroče. Maloljetnici od sedme do 14. godine ne odgovaraju za štetu, osim ako se dokaže da su prilikom nanošenja štete bili sposobni za rasuđivanje. Danas je ovo oboriva predmnjeva, dok je u vrijeme prije oba ZOO bila neoboriva predmnjeva. Ubrojivost se još naziva i deliktnom sposobnošću. Stoga je ubrojivost ili deliktna sposobnost svojstvo fizičke osobe da odgovara za svoje protupravne radnje. Ukoliko štetu počine deliktno nesposobne osobe, za štetu će odgovarat druge osobe, odnosno za maloljetnike njihovi roditelji, a za osobe koje su nesposobne za rasuđivanje zbog duševne bolesti, zaostalog umnog razvoja ili kojeg drugog razloga, oni koji su na temelju zakona, odluke nadležnog državnog tijela ili ugovora bili dužni voditi nadzor nad njima (npr. roditelj, skrbnik ili određena ustanova) No ako štetu uzrokuje maloljetnik pod nadzorom staratelja, škole ili druge ustanove, odgovarat će staratelj, škola, odnosno ustanova. Iznimno će za štetu odgovarati i deliktno nesposobna osoba i to u slučaju kad se naknada ne može dobiti od osobe koja je bila dužna voditi nadzor nad njom, a sud nađe, uzimajući u obzir materijalno stanje štetnika i oštećenika, da je to zahtjev pravičnosti. b) poslovna sposobnost – ona je također jedno od svojstva koje se traži za štetnika. Kad se kaže da štetnik mora biti ubrojiv i poslovno sposoban to ne znači da se uvijek kumulativno zahtijevaju oba svojstva jer postoje štetne radnje kod kojih se zahtijeva samo ubrojivost, a ima štetnih radnja kod kojih se osim ubrojivosti zahtijeva i poslovna sposobnost fizičke osobe.b) pravna osoba – kao štetnik se može pojaviti i pravna osoba, no pravna osoba ne može imati svojstvo ubrojivosti jer je to svojstvo rezervirano samo za fizičke osobe. No, pravna osoba je po našem pravu deliktno sposobna, a to znači da je za deliktnu sposobnost pravne osobe dovoljna već sama poslovna sposobnost. Za oštećenika je dovoljno da je on pravni subjekt, tj. nositelj prava i obveza, a čim je netko pravni subjekt u smislu građanskog prava, on mora imati i neku imovinu i prava osobnosti pa suglasno tome može trpjeti i štetu.

2. Štetna radnja

Štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. Štetna radnja može biti samo ljudska radnja. Štetna radnja se može podijeliti u dvije osnovne grupe: a) građanski delikt povodom koje nastaje deliktna odgovornost za štetu i b) povreda obveznog odnosa povodom koje nastaje ugovorna odgovornost za štetu. Neki autori dijele štetnu radnju na: građanski delikt, povredu ugovorne obveze, povredu zakonske obveze i zlouporabu subjektivnog prava. a) građanski delikt – je štetna radnja na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odnos odgovornosti za štetu. Građanskim deliktom se stvara novi, do sada nepostojeći odnos između štetnika i oštećenika. Štetna radnja iz koje proizlazi obveza na popravak štete naziva se građanski delikt kako bi se uočila i naglasila razlika prema kaznenom deliktu sa čijim je izvršenjem povezano kažnjavanje počinitelja. Kazneni delikt je djelo koje je posebno i poimenično opisano u Kaznenom zakonu i za koje je vezana kazna predviđena samim Kaznenim zakonom. S druge strane, građanski delikt se određuje u propisima generalno jer za građanski delikt nije bitno kakva je štetna radnja (ubojstvo, ozljeda, razbijanje tuđeg prozora i sl.) nego je osnovno da je to radnja kojom je prouzročena šteta. To znači da svaki kazneni delikt ne mora nužno biti i građanski delikt (npr. neovlašteno

184

Page 185: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

držanje oružja jer tu ni za koju drugu osobu ne mora nastati šteta) S druge strane postoje radnje koje su građanski delikti, ali nisu istodobno i kazneni delikti (npr. ako netko nepažnjom razbije tuđi prozor nije počinio kazneni delikt, ali je ta štetna radnja građanski delikt i počinitelj je dužan naknaditi štetu) Naravno neka radnja može biti istovremeno i građanski i kazneni delikt, tj. onda kad je kaznenim djelom istodobno prouzročena i šteta. Stoga postoje djela za koja se istodobno veže i kaznenopravna i građanskopravna odgovornost i stoga kazneni sud može protiv okrivljenog izreći kaznu, a istodobno ga kao štetnika i obvezati na odštetu. No, kazneni sud može izreći kaznu, a glede odštete može oštećenoga uputiti na građansku parnicu i to u slučaju kad optuženog oslobodi krivnje. Preklapanje kaznenog i građanskog delikta nalazimo npr. u slučaju teške tjelesne ozljede (kaznenopravna odgovornost – kazna, građanskopravna odgovornost – naknada štete) b) povreda obveznog odnosa – je takva štetna radnja koja dovodi do preoblikovanja postojećeg obveznopravnog odnosa u odnos odgovornosti za štetu ili do toga da pored postojećeg obveznopravnog odnosa nastane i odnos odgovornosti za štetu – imovinsku i neimovinsku. Štetna radnja može odvesti do toga da ispunjenje činidbe postane nemoguće i tada na mjesto dotadašnje ugovorne obveze dolazi obveza na naknadu štete. Npr. A baci u vatru posuđenu knjigu. Budući da je ne može vratiti vlasniku, morat će nadoknaditi njezinu vrijednost. Isto tako, štetna radnja može dovesti i da je ispunjenje moguće, ali budući da je obveza neuredno ispunjena, nastala je za suugovaratelja šteta. Tada vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze i naknadu štete i tu je uz postojeći obveznopravni odnos nastao i odnos odgovornosti za štetu. Štetnu radnju koja znači povredu postojećeg obveznopravnog odnosa može u pravilu izvršiti samo dužnik. U nekim slučajevima povredu obveznopravnog odnosa može izvršiti i netko treći (npr. kupac nekretnine koji zna da je prodavatelj već prodao nekretninu drugome i predao je u posjed – tzv. pasivna univerzalna obligacija) Ako bi obveznopravni odnos povrijedio vjerovnik, to bi bila posebna vrsta štetne radnje poznate pod nazivom zlouporaba subjektivnog prava. Npr. ako vjerovnik cedira tražbinu drugome stavljajući time dužnika namjerno u gori položaj. Ili ako bi vjerovnik naplatio tražbinu koja je već zaplijenjena u korist njegova vjerovnika. ZOO zabranjuje zlouporabu prava, tj. zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznih odnosa protivno cilju zbog kojeg su zakonom ustanovljena ili priznata. Danas se u našem pravu zlouporaba subjektivnih prava (tzv. šikane) tretira kao štetna radnja koja izaziva postanak odnosa odgovornosti za štetu. Štetna radnja može se učiniti na osobi odnosno osobnim dobrima (uništenje života, ozljeda tijela, oštećenje zdravlja i sl.), zatim na stvarima (uništenje, oštećenje, oduzimanje i sl.) te na činidbama i stanjima (npr. smetanje posjeda kojim je prouzročena šteta) Dok se štetne radnje mogu izvršiti na osobi, stvarima, činidbama i stanjima, šteta se reflektira na pravima i interesima, stoga objekt štetne radnje i štete nije isti.

3. Šteta

ZOO određuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) U pravnoj teoriji se šteta obično definira kao štetna radnja koja prouzroči povredu nečijeg subjektivnog prava ili interesa. Prva definicija imovinske štete polazi od imovine kao ekonomske kategorije, a druga od imovine kao pravne kategorije. Ukoliko se želi pravilno razlikovati objekt štetne radnje od objekta štete, prednost mora imati definicija štete na osnovi imovine kao pravne kategorije. Mana je definicije koju daje ZOO što su u njoj pomiješani objekti štete s objektima štetne radnje jer stvar, stanje, osobe nisu objekti štete nego štetne radnje. Štete se mogu prema različitim kriterijima podijeliti na različite vrste: a) imovinske ili materijalne štete – po samom nazivu trebalo bi da imovinske štete budu samo one koje se odražavaju na imovini oštećenika, tj. one koj se odražavaju kao umanjenje imovine, odnosno kao sprječavanje njezinog povećanja. No ako štetna radnja i šteta nemaju isti objekt, pod imovinskim štetama po zakonskoj definiciji u prvom redu treba razumijeti sve one štete koje su nastale kao posljedica štetne radnje poduzete

185

Page 186: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

izravno na imovinskoj masi oštećenika (npr. netko namjerno zapali tuđu kuću) Ali subjektivna imovinska prava mogu postojati i kada se njihov objekt ne nalazi u imovinskoj masi oštećenika. Npr. netko ima pravo služnosti preko tuđeg mosta pa je povreda toga prava također imovinska šteta. Objekt štetne radnje može biti i osoba oštećenika, a kao posljedica te štetne radnje javlja se gubitak zarade, gubitak uzdržavanja i sl. Gubitak zarade i gubitak uzdržavanja jesu imovinske štete jer ni zarada ni uzdržavanje nemaju platonski, već opipljivi materijalni, odnosno imovinski karakter. Isto tako postoje i interesi koji se nalaze unutar nekih subjektivnih prava, stoga se štetna radnja može odraziti i kao povreda takvih interesa, što predstavlja imovinsku štetu. Npr. A je prodao nekretninu B-u. B sigurno ima interes prema svima da taj posao ne ometaju. No on svoj interes ne može ostvariti kao subjektivno pravo jer njegovo subjektivno pravo djeluje samo protiv prodavatelja A. No, ako netko treći nepošteno povrijedi njihov obvezni odnos, on je istodobno povrijedio i opravdani interes osobe B da se taj posao održi. Zbog toga bi povreda interesa trebala dobiti karakter imovinske štete koju bi de lege ferenda trebalo popraviti. Svakako srž imovinskih šteta predstavljaju štete na imovini, tj. štete na subjektivnim imovinskim pravima. b) neimovinske ili nematerijalne štete – u pravnom smislu to su povrede subjektivnih neimovinskih prava i interesa. Ovdje subjekt osjeća štetu iako izravno ne pogađaju njegovu imovinu. Zbog toga što obično ne pogađaju izravno imovinu, one se i ne popravljaju u obliku novčanog ekvivalenta (naknade štete) nego u obliku satisfakcije (zadovoljenja) Neimovinska šteta se naziva još i nematerijalnom, imaterijalnom, nenovčanom, neekonomskom, idealnom ili moralnom štetom. U suvremenoj pravnoj teoriji pojedini autori zagovaraju napuštanje subjektivnog shvaćanja neimovinske štete u korist njezine objektivne definicije, prema kojoj bi se neimovinskom štetom smatrala povreda prava osobnosti. Stoga je i ZOO prihvatio koncepciju neimovinske štete prema kojoj je već sama povreda prava osobnosti neimovinska šteta. Osim prava osobnosti koristi se i nazivi osobna prava, lična prava, prava ličnosti i sl. Bolovi i strah pretrpljeni u vezi s povredom prava osobnosti nisu više konstitutivno obilježje pojma neimovinske štete, već jedno od mjerila težine povrede prava osobnosti odnosno visine pretrpljene neimovinske štete i s tim u vezi mogući kriterij odabira oblika popravljanja neimovinske štete. Daljnja posljedica definicije neimovinske štete kao povrede prava osobnosti jest da se oblici i podoblici neimovinske štete ne mogu određivati prema vrstama bolova (fizičkih i psihičkih) i uzrocima koji su ih izazvali (smanjena životna aktivnost, naruženost i sl.) već prema povrijeđenom pravu osobnosti. Za razliku od ZOO iz 1978. koji je ostavio otvorenim pitanje pojma prava osobnosti, ZOO primjerično nabraja temeljna prava osobnosti. Tako se navodi da se pod pravima osobnosti u smislu ZOO razumije pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Prema st. 3. pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. Ostavljanjem otvorenim listu prava osobnosti (formulacija i dr.) naglašava se otvorenost liste prava osobnosti koja se popunjava ovisno o razvoku kulture i pravne svijesti društva. Pojedina se prava osobnosti u pravilu priznaju tek kad se njihov sadržaj i granice provjerene i utvrđene u sudskoj praksi. Kao prava osobnosti se uvršćuju i pravo na identitet, pravo na vlastitu sliku, pravo na glas, pravo na vlastite zapise i pisma. Ova zadnja tri prava bi ipak trebala biti podvrsta prava na privatnost. Pojedini oblici neimovinske štete podudarni su s vrstama prava osobnosti, odnosno razvrstavanje oblika neimovinske štete ravna se prema pojedinim pravima osobnosti odnosno povredama prava osobnosti. Stoga postoje sljedeći oblici neimovinske štete: a) za fizičku osobu – povreda prava na život, povreda prava na tjelesno zdravlje (tjelesni ili fizički integritet), povreda prava na duševno zdravlje (duševni ili psihički integritet), povreda prava na ugled, povreda prava na čast, povreda prava na dostojanstvo, povreda prava na ime, povreda prava na privatnost osobnog i obiteljskog života i povreda prava na slobodu. b) za pravnu osobu – povreda prava na ugled i dobar glas, povreda prava na ime odnosno tvrtku, povreda prava na poslovnu tajnu, povreda prava na slobodu privređivanja-

186

Page 187: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

c) pozitivna ili obična šteta (damnum emergens) – sastoji se u umanjenju postojeće imovine oštećenika. Bolje bi bilo reći da se pod pozitivnom štetom razumijeva nestanak koristi koju je netko imao ili se postojeća korist zbog štetne radnje umanjila odnosno pogoršala. Ako pozitivnu štetu gledamo vremenski, moglo bi se reći da je to u pravilu sadašnja šteta, a ponekad se pozitivna šteta naziva i stvarnom štetom. Pozitivna šteta predstavlja vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji (npr. netko razbije tuđu vazu) Jednostavno pozitivna šteta po obujmu zahvaća vrijednost vaze u trenutku počinjenja štetne radnje. d) negativna šteta ili izmakla korist (lucrum cessans) – izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje. Negativne štete su isključivo imovinske štete. Npr. ako prodavatelj krade robu iz dućana u kojem radi. Pozitivna stvarna šteta (damnum emergens) jest vrijednost robe koju je vlasnik radnje platio. No, da je roba bila prodavana u dućanu ostvario bi se još i dobitak koji se može lako utvrditi i taj izmakli dobitak je negativna šteta ( lucrum cessans) U vez s negativnom štetom treba naglasiti da se po našem pravu izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne ozljede i smanjene radne sposobnosti ne smatra negativnom, nego pozitivnom štetom. Izgubljena zarada, dakle gubitak prihoda od osobnog rada nije izmakla dobit, nego stvarna šteta, no postoje i suprotna mišljenja. Negativne štete ili izmakli dobitak nije nužno vezan za postojanje pozitivne, stvarne štete jer izmakli dobitak može i samostalno postojati. Npr. netko je namjerno spriječio ostavitelja da načini oporuku u nečiju korist. Time je oštećen onaj koji se opravdano nadao da će postati oporučni nasljednik određenog ostavitelja. Pozitivnu, stvarnu štetu nije pretrpio jer se u trenutku štetne radnje njegova imovina nije umanjila, ali mu je izmakao dobitak kojemu se po redovitom tijeku stvari nadao i koji bi bio ostvario da nije bilo štetne radnje.

4. Uzročnost

U svojem osnovnom smislu protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju. Pitanje postoji li ili ne u konkretnom slučaju protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu, treba ocijeniti prema tome traže li se za tu protupravnost samo objektivni ili i objektivni i subjektivni elementi protupravnosti. a) objektivni elementi protupravnosti – sastoje se u činjenici da je za neko postojanje protupravnosti dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđeno neko pravilo koje spada u pravni poredak. Tu se uopće ne uzima u obzir stav počinitelja prema štetnoj radnji odnosno prema nanesenoj šteti. b) subjektivni elementi protupravnosti – izraženi su krivnjom počinitelja. Ponekad nije dovoljno samo to da je štetna radnja protivna pravnom poretku nego se uz to traži i određeni stupanj krivnje počinitelja. a) krivnja – ponekad se pokušava dati jedinstven pojam krivnje pa se kaže da je krivnja određeni psihički odnos počinitelja prema djelu, tj. prema štetnoj radnji i šteti kao njezinoj posljedici. Nedostatak te definicije jest u tome što u njoj nije istodobno ocrtan i pojam nekrivnje. Stoga krivnja nije jedinstven pojam pa zato nije ni moguće dati jedinstvenu definiciju krivnje. b) vrste i stupnjevi krivnje – prema ZOO krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, stoga postoje dvije vrste krivnje: namjera i nepažnja. a) namjera (dolus) – je takva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice. To znači da se kod namjere zahtijeva volja i znanje. Štetnik hoće uzrok (štetnu radnju) i posljedicu (štetu kod druge osobe) Namjera se određuje subjektivno jer su za nju odlučujući subjektivni elementi (volja i znanje) Stoga se kod namjere uvijek uzima u obzir subjektivni stav počinitelja (učinitelja) prema djelu. Kod namjere se ne traži znanje štetnika o protupravnosti radnje, dovoljno je da je štetna radnja objektivno protupravna. Namjerno je postupio onaj koji je npr. ubio tuđu životinju našavši je u poljskoj šteti na svojoj njivi, misleći da mu je u tom slučaju dopušteno ubijanje. U pravu prije ZOO iz 1978. i ZOO razlikovala su se tri stupnja namjere: obična namjera (prethodno opisana), zla namjera

187

Page 188: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

(ako je štetnik uz to znao da mu je radnja protupravna) i zluradost (tražilo se da štetnik hoće i uzrok i posljedicu, da zna za protupravnost radnje i da je nanoseći štetu iskazao stanovitu radost ili obijest)b) nepažnja (culpa) – nepažnja je druga vrsta krivnje koja se za razliku od namjere određuje objektivno. Ovdje se ponašanje počinitelja uspoređuje s ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li počinitelj upotrijebio dužnu pažnju, tj. onu pažnju koja je redovita i uobičajena u odnosima među ljudima, odnosno pažnju koja se zahtijeva u pravnom prometu u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, pažnja dobrog domaćina, pažnja dobrog stručnjaka) Nepažnja se naziva još i nemarnošću. Nepažnja se može odrediti i subjektivno. Nepažljivo bi postupao ona koji je htio uzrok, ali nije htio posljedicu (olako je držao da posljedica neće nastupiti) S nepažnjom također postupa i onak koji nije predvidio posljedice svoje radnje, iako ih je po zakonu bio dužan predvidjeti. Nepažnja određena po subjektivnom kriteriju koristi se u kaznenom pravu i naziva se nehaj. Kod nepažnje razlikuju se dva stupnja: krajnja i obična nepažnja. a) krajnja nepažnja (culpa lata) – s krajnjom nepažnjom ili grubom nemarnošću postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek. Krajnja nepažnja je toliko težak stupnj krivnje da se u praktičnim posljedicama izjednačuje se namjerom (culpa lata dolo proxima – krajnja nepažnja najbliža je namjeri) Npr. ako netko ostavi napunjenu pušku na mjestu lako dostupnom djeci ili ako se vozač upusti u pretjecanje, a da se prethodno nije uvjerio na nailazi li kakvo vozilo iz suprotnog smjera. b) obična nepažnja (culpa levis) – s običnom nepažnjom ili nemarnošću postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin (osobito pažljiv i savjestan čovjek) ZOO određuje da sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika odnosno pažnja dobrog domaćina) ZOO je ustanovio kriterij postupanja prema vrsti obveznih odnosa. Za trgovačke ugovore zahtijeva se pažnja dobrog gospodarstvenika, a za sve ostale ugovorne odnose dovoljna je pažnja dobrog domaćina. Ukoliko se obveze ispunjavaju iz svoje profesionalne djelatnosti sudionici moraju postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) Ako takva osoba ne postupi s povećanom pažnjom, tj. pažnjom dobrog stručnjaka, bit će to obična nepažnja, a ako ne postupi onako kako bi postupio svaki prosječni stručnjak, onda je riječ o gruboj nepažnji. Obična nepažnja je lakši stupanj nepažnje i najlakši stupanj krivnje. Ovdje je štetnik upotrijebio pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, odnosno stručnjak, ali da je upotrijebio osobitu pažnju, tj. da je postupio kao dobar domaćin, gospodarstvenik, odnosno stručnjak ne bi došlo do štetnog rezultata. Zato je i u tom slučaju štetnik kriv i odgovara za štetu. Npr. nemarno je postupio kočijaš kada je automobil prestizao njegova kola koji nije računao s time da bi se konj mogao preplašiti ili nemarno je postupio lugar koji nije odmah zapisao ime osobe koje je zatekao u šumskoj šteti pa se poslije kad je htio podnijeti prijavu nije mogao sjetiti imena počinitelja. Kod obične nepažnje služi kao mjerilo pažnje ponašanje nekog zamišljenog savjesnog čovjeka. Budući da se tu radi o nekom zamišljenom, apstraktnom čovjeku i sama se obična nepažnja naziva apstraktnom (culpa levis in apstracto) Uz spomenutu običnu nepažnju koja se određuje apstraktnim mjerilom postoji u pravu i tzv. obična nepažnja koja se određuje konkretnim mjerilom. To je još niži stupanj krivnje gdje je mjerilo pažnje samo uobičajeno ponašanje štetnika. Tu se od čovjeka zahtijeva da postupa bar onako s tuđim stvarima i poslovima kao što obično postupa sa svojima (culpa levis in concreto koju prihvaća i ZOO) Npr. besplatna ostava kod koje je ostavoprimac dužan čuvati povjerenu mu stvar kao svoju vlastitu i za štetu će odgovarati ako stvar nije čuvao barem onako kako bi čuvao svoju vlastitu stvar. Obična nepažnja služi i kao kriterij za sniženje naknade štete u slučaju kad je do štete došlo za vrijeme dok je štetnik radio nešto u korist oštećenika. Prema ZOO sud tada može odrediti nižu naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima. c) nekoliko posebnih pitanja u vezi s protupravnošću – za postanak odgovornosti za štetu zahtijeva se da postoji štetna radnja. Ali radnja je štetna samo onda ako je izazvala štetu kao posljedicu. Zbog toga svaka radnja

188

Page 189: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

koja je protupravna nije istodobno i štetna radnja. Npr. prebrza vožnja automobilom sigurno je protupravna radnja, ali u smislu odgovornosti za štetu postaje protupravnom štetnom radnjom onda kad je automobil nekoga pregazio i time nastala šteta. a) protupravnost štetne radnje – odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna. Samim time što je štetna radnja protupravna treba uz ostale pretpostavke popraviti štetu kao posljedicu takve radnje. Štetna radnja je protupravna samo onda kad predstavlja povredu one norme objektivnog prava koja je određena da služi za zaštitu subjektivnih prava i interesa. Stoga radnja koja je protivna takvoj normi istodobno dovodi do povrede prava i interesa koji se tom normom štite. Npr. pravno pravilo objektivnog prava je da ugovorne obveze treba uredno ispuniti. Tom normom je zaštićeno vjerovnikovo subjektivno pravo koje mu pripada u određenom obveznopravnom odnosu. Ako dužnik ne ispuni svoju ugovornu obvezu, ta njegova radnja (tj. neispunjenje obveze) jest protupravna jer je protivna pravnom pravilu objektivnog obveznog prava, ali je istodobno i štetna radnja jer je izazvala povredu subjektivnog obveznog prava vjerovnika. b) štetna radnja dopuštena – štetu treba popraviti – postoje situacije kad štetna radnja nije protupravna, ali treba popraviti štetu koja je tom radnjom prouzročena. U propisima se uvijek mora posebno istaknuti kad se radi o popravljanju štete koja je pouzročena dopuštenom štetnom radnjom jer se to samo po sebi nikad ne podrazumijeva. Makar štetna radnja nije protupravna, nastala šteta se ipak mora popraviti. Ako se odgovornost za štetu promatra sa stajališta interesa tamo gdje se zahtijeva protupravnost štetne radnje pokazuje se sljedeća situacija: interes štetnika se ne štiti, a interes oštećenika se štiti. Tamo gdje štetna radnja nije protupravna, štite se oba interesa. Interes štetnika tako da se njegova radnja ne smatra protupravnom, a interes oštećenika tako da mu štetnik treba popraviti štetu. Iako postoji više slučajeva, treba se istaknuti krajnja nužda. Krajnja nužda je takva situacija u kojoj počinitelj čini štetnu radnju da bi od sebe ili od drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom je zlo koje je učinjeno, manje od onoga kojim se prijetilo. Npr. ako se netko posklizne na poledici i u padu se uhvati za prolaznicu pa joj pritom podere haljinu. Da se nije na taj način zaustavio u padu, nastupila bi teška ozljeda glave. ZOO određuje da za štete nanesene u stanju nužde ponajprije odgovara osoba koja je kriva za nastanak opasnosti štete. U prethodnom slučaju bi to mogla biti osoba koja je bila dužna posipati pločnik za vrijeme poledice. No, oštećenik može zahtijevati naknadu i od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali ne više od koristi što su je imale od toga. Sam institut ne bi imao smisla ako bi onaj koga se otklanja opasnost štete na kraju morao platiti veću štetu od one koju bi pretrpio da otklanjanja nije bilo. Štetna radnja u stanju nužde zahvaća stvari, životinj, stanja, a može i čovjeka, samo u tom slučaju ne smije od njega uslijediti napadaj. Prema neubrojivima postoji nužna obrana, a ne krajnja nužda. Napadaj ne smije dolaziti od čovjeka i tim se krajnja nužda razlikuje od nužne obrane koja može biti upravljena samo protiv čovjeka od kojega dolazi protupravni napad. Stoga ozljeda psa nastala u obrani od njegova napada nije nužna obrana, nego stanje krajnje nužde. Krajnja nužda nije pravo, nego samo razlog za opravdanje. Nema prava na krajnju nuždu. U sklopu instituta krajnje nužde može se postaviti i pitanje naknade štete koju pretrpi onaj koji od drugog otklanja opasnost štete. Npr. netko u odijelu skoči u vodu da bi spasio utopljenika i pritom uništi ručni sat i neke druge stvari (npr. mobitel) ZOO propisuje da tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega naknadu one štete kojoj s razumno izložio. Nerazumnim izlaganjem štete bi moglo biti ocijenjeno ono kod kojega postoji izrazito velik rizik i suviše mali izgledi na uspjeh otklanjanja ili kad je šteta koju bi trebalo pretrpjeti neusporedivo veća od one koju bi trebalo spriječiti. c) isključenje protupravnosti uopće – postoje i slučajevi gdje je isključena protupravnost štetne radnje pa u takvim slučajevima nema ni odgovornosti za štetu ni naknade štete. Najvažniji primjeri su: a) nanošenje štete po dužnosti – to su slučajevi u kojima su pojedine osobe u pravilnom izvršavanju svoje dužnosti po samom propisu dužne počiniti štetu. Npr. službena osoba koja izvršava smrtnu presudu čini to po dužnosti ili vojnik koji stoji na straži pred nekim vojnim objektom dužan je pucati u osobu koja na njegov poziv ne stane. b) nužna obrana – nužna obrana je pravo da se od sebe ili od drugoga odbije istodobni protupravni napadaj. Štetna radnja

189

Page 190: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

koja je izvršena u granicama nužne obrane nije protupravna pa se ne popravlja ni šteta koja je u tim granicama počinjena. Ali za štetu počinjenu u prekoračenju nuže obrane se odgovara. Opravdana nužna obrana postoji samo ako se nadovezuje neposredno na napadaj. Protupravni napadaj može doći samo od osobe. c) viša sila – ovdje postoji nekoliko teorija. Prema tzv. objektivnoj teoriji viša sila je događaj koji izlazi iz kruga redovitih događaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim. Objektivna teorija ima prednost u tome što se naglašava atipičnost, no vrlo je teško odrediti kada je događaj vanjski, osobito ako se radi o fizičkoj osobi čiji krug djelatnosti nije propisima fiksiran. Npr. ako do željezničke nesreće dođe zbog potresa, željeznica se oslobađa odgovornosti jer je događaj vanjski i atipičan. No je li događaj vanjski ako do nesreće dođe zbog toga što je strojovođa pao u nesvijest? Po objektivnoj teoriji to nije viša sila jer događaj nije vanjski i nije objektivno neotklonjiv. Suprotno tomu, po tzv. subjektivnoj teoriji viša sila je svaki onaj događaj koji se ni uz maksimalnu pažnju osobe nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti i nesvjestica strojovođe bila bi po toj teoriji viša sila. No nedostatak te teorije je što ona briše razliku između više sile i slučaja. ZOO prihvaća mješovito objektivno-subjektivno rješenje. Iako ne daje definiciju više sile, to se može zaključiti iz nekih njegovih odredaba u kojim očito govori o višoj sili. Tako se npr. govori o nepredvidivom uzroku koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Nadalje, ZOO kaže da se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Prema tome možemo reći da je prema ZOO viša sila izvanredni vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. Kao viša sila najčešće će se pojaviti neki prirodni događaj (npr. potres, udar groma i sl.) No karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave (npr. rat, prekidi rada, zabrane uvoza, izvoza i sl.) d) dopuštena samopomoć – ne odgovara za štetu onaj tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je svojim ponašanjem izazvala potrebu samopomoći. Istodobno ZOO općenito određuje da je dopuštena samopomoć pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost. Npr. to bi bilo slučaj kad bi vlasnik vrta potjerao iz njega susjedove životinje koje su u njega ušle jer ih je susjed slabo čuvao. Vlasnik vrta ne bi odgovarao za štetu koja nastane ako se životinja ozlijedi provlačenjem kroz vrtnu ogradu. e) pristanak oštećenika – onaj koji pristane da se na njegovu štetu poduzme štetna radnja, ne može zahtijevati naknadu njome prouzročene štete. To pravilo poznaje i ZOO i izraženo je u maksimi poznatoj iz rimskog prava (volenti non fit iniuria – onomu koji pristaje ne čini se nepravda, tj. šteta) Npr. netko pristane da drugi rastavi njegov neispravni televizor i iskoristi upotrebljive dijelove ili pristane sudjelovati u sportskoj igri u kojoj su moguće ozljede i sl. No, pristanak oštećenika ne isključuje uvijek odgovornost za štetu. Nema učinak oslobođenja od odgovornosti za štetu pristanak na izvršenje radnje koja je zakonom zabranjena (npr. pristanak na nedopušteni pobačaj, tešku tjelesnu ozljedu i sl.) Prema ZOO takva izjava oštećenika je ništetna.

B Vrste odgovornosti za štetu

Svaka vrsta odgovornosti za štetu ima svoju pravnu osnovu, svoje zasebne pretpostavke na temelju kojih nastaje, područje primjene i karakteristične razloge oslobođenja od odgovornosti (egzoneracijski razlozi) U pravilu se pojedini tip odgovornosti za štetu naziva prema onoj posebnoj pretpostavci koja je karakteristična za pojedini slučaj odgovornosti. Osim zajedničkih pravila za sve vrste odgovornosti, svaka vrsta ima i određeni broj posebnih pravila, karakterističnih samo za tu vrstu odgovornosti. Kad šteta nastane i kad oštećenik postavi zahtjev za njezinim popravljanjem, prvenstveno se postavlja pitanje prema kojim pravilima će se prosuđivati odgovornost za štetu. Pitanje je izrazito važno jer su razlike između pojedinih vrsta odgovornosti značajne i

190

Page 191: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

odnose se na pretpostavke odgovornosti, mogućnost oslobođenja ili ograničenja odgovornosti, oblike popravljanja štete, obujam i visinu naknade štete i druga pitanja.

1. Izvanugovorna, ugovorna i predugovorna odgovornost

a) izvanugovorna ili deliktna odgovornost – to je ona odgovornost za štetu koja je nanesena građanskim deliktom. Ključni kriterij razlikovanja deliktne od ugovorne odgovornosti je narav štetne radnje. Kad god je šteta prouzročena građanskim deliktom, odgovornost je izvanugovorna ili deliktna pa će se na utvrđivanje štetnikove odgovornosti i popravljanje štete primijeniti pravila o izvanugovornoj odgovornosti. Unutar izvanugovorne odgovornosti mogu se dalje razlikovati subjektivna i objektivna odgovornost, vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga, podijeljena i solidarna odgovornost, no neke od tih odgovornosti mogu se i pojaviti kao posebne vrste unutar ugovorne odgovornosti. Kriterij razlikovanja u pravilu su pretpostavke odgovornosti. Ponekad je odlučno kao npr. za razlikovanje subjektivne od objektivne odgovornosti, zahtijeva li se određena karakteristična pretpostavka, kao što je npr. krivnja. U odnosu na pravila o ugovornoj odgovornosti, pravila izvanugovorne odgovornosti imaju karakter općih pravila odgovornosti za štetu, tj. za pitanja koja nisu uređena pravilima ugovorne odgovornosti, primjenjivat će se pravila izvanugovorne odgovornost na odgovarajući način. b) ugovorna ili kontraktna odgovornost – ova vrsta odgovornosti nastaje kad je šteta nanesena povredom ugovorne obveze. Stoga oštećenik pored općih pretpostavaka odgovornosti za štetu mora dokazati još dvije – postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povredu te obveze. Pravila ugovorne odgovornosti primjenjuju se i šire, tj. i na štete nastale povredom obveze i iz drugih obveznopravnih odnosa, npr. stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje. Štoviše, primjenjuju se i na obveznopravni odnos koji nastane uzrokovanjem štete građanskim deliktom, npr. kad je šteta nastala povredom obveze na naturalnu restituciju, stoga neki smatraju da bi umjesto naziva ugovorna odgovornost bio ispravniji naziv odgovornost zbog povrede prethodno postojeće obveze, ali manjak ove definicije je što je i deliktna odgovornost posljedica povrede prethodno postojeće obveze (npr. iz čl. 16. ZOO o dužnosti suzdržavanja od postupka kojim se drugome može uzrokovati šteta) Naravno ova pravila se primjenjuju na ove slučajeve samo ako za neispunjenje tih obveza ne postoje posebni propisi. Pod povredom ugovorne obveze ZOO razumije neispunjenje obveze i zakašnjenje s njezinim ispunjenjem. Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da su nemogućnost ispunjenja odnosno zakašnjenje nastali zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti koje su nastale poslije sklapanja ugovora, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ako je nemogućnost ispunjenja nastupila nakon dolaska dužnika u zakašnjenje, odgovarat će za nju iako je nije skrivio. Tada će se osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koju duguje slučajno propala i da je obvezu na vrijeme ispunio. Posebnost ugovorne odgovornosti je da se ona može ugovorno proširiti, ograničiti pa i posve isključiti. Samo je nedopušteno da se odgovornost dužnika unaprijed ugovorom isključi kad do neispunjenja ili zakašnjenja dođe namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ipak, sud može na zahtjev ugovorne strane poništiti i ugovornu odredbu o isključenju odgovornosti zbog obične nepažnje, ali samo ako je takav sporazum proizišao iz monopolskog položaja dužnika ili neravnopravnog odnosa ugovaratelja. Proširenje ugovorne odgovornosti dužnika i na one slučajeve za koje on inače ne odgovara moguće je ugovorom, ali se ispunjenje takve odredbe ne može zahtijevati ako bi to bilo u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Još neke važne razlike između ugovorne i deliktne odgovornosti su: a) za nastanak ugovorne odgovornosti zahtijeva se kao pretpostavka poslovna sposobnost štetnika, dok je za nastanak izvanugovorne odgovornosti dovoljna deliktna sposobnost. b) kod ugovorne odgovornosti štetnik (dužnik) odgovara za prouzročenu štetu, ali također i za ispunjenje prvobitne obveze, dok kod izvanugovorne odgovornost odgovara samo za prouzročenu štetu. c) pravila ugovorne odgovornosti su pretežno dispozitivne naravi, dok je nastanak izvanugovorne odgovornost određene

191

Page 192: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

imperativnim propisima pa je dispozitivnost ograničena samo na promjenu i prestanak odgovornosti. d) oštećenik kod ugovorne odgovornosti može biti u pravilu samo vjerovnik, a kod izvanugovorne odgovornosti svaka osoba kojoj je šteta nanesena. Posebno značajna novina koju je uveo ZOO je ugovorna odgovornost za neimovinsku štetu. Uz pravila ugovorne odgovornosti supsidijarno se primjenjuju pravila izvanugovorne odgovornosti na ona pitanja koja pravilima ugovorne odgovornosti nisu drukčije uređena. c) predugovorna odgovornost (culpa in contrahendo) – to je odgovornost za štetu koju jedna strana uzrokuje drugoj vodeći pregovore za sklapanje ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, osobito ako ih prekine suprotno tom načelu ili u njih uđe bez prave namjere da sklopi ugovor. Iako je ZOO jedan od rijetkih zakona koji sadrži odredbe o predugovornoj odgovornosti (uz grčki i talijanski), sam institut predugovorne odgovornosti živi u odštetnom pravu mnogih zemalja zahvaljujući sudskoj praksi koja ga u suradnji s pravnom teorijom priznaje i pravda načelima savjesnosti i poštenja i načelom neminem laedere. Zahtjev tih načela, a osobito načela savjesnosti i poštenja jest da su potencijalne ugovorne strane otpočinjanjem pregovora pa čak i samim stupanjem u poslovni kontakt, dužne postupati s uzajamnom pažnjom, obzirima i povjerenjem. Ako skrivljenom povredom takve obveze drugoj strani nastane šteta ta se šteta mora popraviti. Utemeljiteljem ovog instituta se smatra Ihering, a prema njemu predugovorna odgovornost proizlazi iz povrede obveze na uzajamnu pažnju u pregovorima (diligentia in contrahendo) koji prethode sklapanju ugovora. Osnovno pitanje u vezi ovog instituta je pitanje kvalifikacije kao vrste odgovornosti i pitanje koja će se pravila primjenjivati na tu odgovornost. U teorijama nude se tri rješenja: a) na predugovornu odgovornost treba primijeniti pravila ugovorne odgovornosti. b) na predugovornu odgovornost treba primijeniti pravila deliktne odgovornosti i c) riječ je o odgovornosti iz odnosa povjerenja. Zagovornici prvog rješenja ističu neprihvatljivost pravila deliktne odgovornosti (jer su ona predviđena za jedan slučajno nastali odnos izazvan štetnom radnjom) te da je predugovorni odnos u biti obveznopravnog karaktera jer su njegovi sudionici obvezni na uzajamnu pažnju i obzirno postupanje za sve vrijeme pregovaranja. Zagovornici drugog rješenja odbacuju mogućnost primjene pravila iz ugovorne odgovornosti jer po njima u predugovornom stadiju još nema ni ugovora ni ugovorne obveze pa logično ni njezine povrede. Oni ističu da se tu radi o povredi općeg načela o zabrani uzrokovanja štete (neminem laedere) što je nedvojbeno nedopuštena radnja (delikt) pa stoga treba primijeniti pravila deliktne odgovornosti. Prema teoriji o odgovornosti iz odnosa povjerenja otpočinjanjem pregovora koji ne moraju dovesti do sklapanja ugovora stvara se među sudionicima odnos povjerenja koji ih obvezuje na poštivanje pažnje koja se u prometu zahtijeva. Ta pažnja razumije uzajamnu suradnju, obavještavanje i zaštitu (npr. prodavatelj rabljenog automobila dužan je obavijestiti kupca o eventualnim prometnim nezgodama automobila) Povreda te obveze, koja se izvodi iz načela savjesnosti i poštenja izaziva odgovornost za njome prouzročenu štetu. U teoriji općenito ipak prevladava gledište da je kod predugovorne odgovornosti riječe o posebnoj odgovornosti između deliktne i ugovorne odgovornosti. Kod nas je predugovorna odgovornost uređena posebnim propisima. ZOO polazi od načela da pregovori što prethode sklapanju ugovora ne obvezuju pa ih svaka strana može prekinuti kad hoće. Svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove, osim ako bi se strane sporazumjele drukčije. Odgovornost za štetu prouzročena vođenjem pregovora nastaje samo ako je ispunjena bar jedna od tri pretpostavke: a) da su pregovori vođeni bez prave namjere sklapanja ugovora, b) da su pregovori prekinuti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, npr. ako za prekid nije bilo osnovanog razloga i c) da je strana koja je od druge primila povjerljive obavijesti ili joj je omogućila da dođe do njih, ove koristila za svoje interese ili ih učinila dostupnim trećima, a da ta mogućnost nije prethodno bila ugovorena. Odgovara se neovisno o tome je li ugovor naknadno sklopljen ili nije s tim da naknada štete ovdje obuhvaća i korist koja je ostvarena nedopuštenim korištenjem povjerljivih obavijesti i podataka. Teret dokaza leži na oštećeniku i dokazom o odsutnosti namjere sklapanja ugovora odnosno o neosnovanom prekidu pregovora, dokazuje se istodobno i krivnja štetnika za prouzročenu štetu. U

192

Page 193: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

praksi će biti vrlo teško dokazati punu odsutnost prave namjere pregovarača da sklopi ugovor jer se u pravilu pregovara s više pregovarača istodobno, a ugovor se sklapa samo s jednim koji je najpovoljniji. Nešto je izglednija mogućnost da oštećenik dokaže da je druga strana prekinula pregovore bez osnovanog razloga, odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Uzima se da je prekid pregovora neosnovan ako nije motiviran gospodarskim, tj. poslovnim razlozima, nego isključivo razlozima osobne naravi ili općenito razlozima koji nisu spojivi s ponašanjem koje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Osnovan je prekid zbog npr. nesuglasnosti o cijeni predmeta prodaje i nakon višekratnih pokušaja sporazuma, zbog otezanja pregovora preko svake mjere, zbog pojave povoljnijeg posla, zbog iznenadnog pogoršanja pozicije na tržištu, poslovnog gubitka i sl. ZOO nije uredio sva pitanja predugovorne odgovornosti, posebno pitanja obujma štete i zastare odštetnog zahtjeva. Isto tako ZOO nije ni uputio na primjenu pravila bilo deliktne bilo ugovorne odgovornosti pa se postavlja pitanje koja pravila treba primijeniti. Ako se primijeni načelo da se u nedostatku potrebnih pravila primjenjuju opća pravila na ta pitanja bi trebalo primijeniti pravila izvanugovorne (deliktne) odgovornosti kao opća pravila odgovornosti za štetu. Tako je ZOO i postupio kod ugovorne odgovornosti upućujući na pravila izvanugovorne odgovornosti za sva ona pitanja koja nisu uređena ili nisu drukčije uređena posebnim pravilima ugovorne odgovornosti. Glede obujma odštete zbog prekida pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja u obzir će doći naknada troškova nastalih vođenjem pregovora do njihova prekida (npr. u njemačkoj sudskoj praksi) Npr. davatelj licence koji je vodio pregovore s jednom tvrtkom u osnivanju o sklapanju licencnog ugovora pa ih neosnovano prekinuo, dužan je drugoj strani naknaditi troškove koje je ona učinila za vrijeme dugih pregovora. Stoga se naknada štete u tom slučaju kreće načelno u okvirima negativnog pogodbenog interesa.

2. Subjektivna (kulpozna) i objektivna (kauzalna) odgovornost

Svi slučajevi odgovornosti za štetu mogu se razvrstati na one kod kojih se uz ostale pretpostavke, zahtijeva i krivnja štetnika (subjektivna odgovornost) i one kod kojih se krivnja ne zahtijeva kao pretpostavka odgovornosti (objektivna odgovornost)a) subjektivna ili kulpozna odgovornost – ukoliko je pored općih pretpostavaka za nastanak odgovornosti za štetu potrebna i krivnja štetnika, govori se o subjektivnoj odgovornosti. Puni procvat i afirmacija subjektivne odgovornosti događa se u 19. st. kada se razvijaju političko-pravne ideje slobode, jednakosti i individualizma. Kad za neku štetu treba odgovarati prema pravilima subjektivne odgovornosti, uobičajeno je reći da se odgovara prema subjektivnom kriteriju ili načelu odnosno prema kriteriju ili načelu krivnje (culpae) Za nastanak subjektivne odgovornosti traži se: a) štetna radnja, b) šteta, c) uzročna veza, d) protupravnost u objektivnom smislu i e) krivnja. Razlikuju se dvije podvrste subjektivne odgovornosti: a) subjektivna odgovornost kod koje se krivnja dokazuje – ovdje je oštećenik dužan uz ostale pretpostavke dokazati i krivnju štetnika, tj. govori se o kriteriju dokazane krivnje. Prema ZOO ova vrsta odgovornosti je svedena na iznimku i to npr. kod ugostiteljske ostave. Ako gost ne prijavi nestanak ili oštećenje stvari čim dozna za njih, ima pravo na naknadu štete samo ako dokaže krivnju ugostitelja ili osobe za koju ovaj odgovara. Samu krivnju dokazuje oštećena strana i kod predugovorne odgovornosti. b) subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva – iskustvo pokazuje da je oštećeniku često nemoguće dokazati krivnju štetnika jer je krivnja unutarnji, psihološki element čovjeka. Da bi se olakšao položaj oštećenika, učinjena je korekcija prelaskom na subjektivnu odgovornost kod koje se predmnijeva da je štetnik kriv (kriterij predmnijevane ili presumirane krivnje) Krivnja štetnika se i dalje zahtijeva, ali se predmnijeva da je štetnik kriv. Oštećenik mora dokazati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu, a krivnju štetnika ne dokazuje jer se ona predmnijeva. Ipak, budući da krivnja nije jednovrsna jer postoji više stupnjeva krivnje, vrijedi pravilo da se predmnijeva najniži stupanj krivnje, a to je obična nepažnja. Svaki viši stupanj krivnje (namjera i krajnja nepažnja) oštećenik je dužan

193

Page 194: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

dokazati. To će dakako dokazivati kad mu je potrebno, npr. kad želi ostvariti puni iznos naknade kod ugovorne odgovornosti. Štetnik se brani kao i kod odgovornosti po kriteriju dokazane krivnje, samo što će se ovdje moći braniti (ekskulpirati) već time da dokaže svoju nekrivnju. Područje primjene subjektivne odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva se postupno povećavalo, a sa ZOO iz 1978. je maksimalno povećano tako da danas vrijedi kao načelo našeg odštetnog prava koje je izraženo u ZOO na način da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Stoga je područje primjene subjektivne odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva određeno generalnom klauzulom što znači da će se pravila te odgovornosti primjenjivati na sve štete, ugovorne i izvanugovorne, osim za one za koje vrijede pravila objektivne odgovornosti. Štetnik koji odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije ispunjena koja od potrebnih pretpostavaka odgovornosti, osobito da je šteta nastala bez njegove krivnje (ekskulpacija) Stoga je granica do koje seže subjektivna odgovornost područje tzv. slučajne štete. Slučaj je takav događaj koji bismo, da smo ga predvidjeli, mogli spriječiti, naspram više sile gdje se radi o događaju koji, da smo ga i predvidjeli, ne bismo mogli spriječiti. Drugim riječima, slučaj je takav događaj koji se štetniku ne može pripisati u krivnju. Stoga onaj koji odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti ne odgovara za slučajne štete iz jednostavnog razloga što tu nema krivnje i takva se šteta ne može prevaliti na drugoga. Za slučajne štete vrijedi načelo da slučaj škodi onome kome se dogodio (casum sentit dominus – slučaj pogađa vlasnika) No to ne znači da za slučajne štete nitko i nikada ne odgovara. Prije svega za sve štete za koje se odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti odgovara se bez obzira na krivnju štetnika, tj. redovito se odgovara i za slučajne štete. Zbog toga treba sve one propise u kojima se iznimno predviđa odgovornost i za slučaj, npr. slučajnu propast stvari i sl. kvalificirati objektivnom odgovornošću, a ne iznimkama od subjektivne odgovornosti jer u širem smislu cjelokupna objektivna odgovornost je u biti iznimka od subjektivne odgovornosti. Tako je i OGZ predviđao da se za slučaj iznimno odgovara kod povoda, povrede zaštitnih propisa i miješanja u tuđe poslove. a) povod znači stvaranje situacije koja sama po sebi nije štetna, ali zbog djelovanja nekog događaja sa strane može dovesti do štete (npr. ako se preda sat na čuvanje prijatelju koji ga bez znanja ostavodavca ostavi na čuvanje svom prijatelju koji ga slučajno razbije) b) zaštitni propisi – su oni propisi kojima je svrha da preventivno djeluju na otklanjanje raznih opasnosti (npr. u prometu) Ako je netko prekršio propis bit će odgovoran za štetu makar je ona nastala slučajem. Npr. ako neka tvornica povrijedi propise o rukovanju otpadnim eksplozivnim tvarima i te otpatke zajedno s drugim otpacima istovari na poljanu izvan tvorničkog kruga. Ukoliko slučajno dođe do eksplozije dok se djeca tamo igraju pa neko dijete koje se slučajno našlo u blizini tih otpadaka bude teško tjelesno ozlijeđeno, tvornica će odgovarati za slučaj. c) miješanje u tuđe poslove – ukoliko se netko bez nužde miješa u tuđe poslove pa se u tuđim poslovima dogodi šteta, uzima se da se šteta ne bi dogodila da nije bilo miješanja. Neki autori smatraju da je u sva tri primjera šteta nastala krivnjom određene osobe, a ne slučajno. Slučaj je prema njima ovdje zaista causa proxima (bliži uzrok), ali je causa remota (dalji uzrok) krivnja. ZOO također uređuje odgovornost za štete nastale u povodu i miješanjem u tuđe stvari. Tako se predviđa odgovornost ostavoprimca za slučajnu propast stvari do koje je došlo nakon što ju je bez pristanka ostavodavca i bez nužde predao na čuvanje drugoj osobi, osim ako dokaže da bi stvar i bez toga propala. Za slučajnu propast stvari odgovara i svaki dužnik ako do nje dođe nakon što zapadne u zakašnjenje, osim ako dokaže da bi do propasti došlo i da je obvezu na vrijeme ispunio. ZOO određuje i da ako se netko miješa u tuđe poslove usprkos zabrani osobe čiji je posao, odgovara za štetu koju nanese miješanjem, čak i onda kad je nastala bez njegove krivnje. Svi slučajevi u kojima se propisuje odgovornost za slučajne štete, odnosno nastale štete bez krivnje štetnika, ulaze u područje primjene pravila o objektivnoj odgovornosti.b) objektivna (kauzalna) odgovornost – odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne zahtijeva krivnja štetnika naziva se objektivnom odgovornošću i ovdje se za štetu odgovara već na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena. Uobičajeno je umjesto objektivne ili kauzalne odgovornosti govoriti o objektivnom kriteriju ili

194

Page 195: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

načelu odnosno o kriteriju ili načelu objektivne odgovornosti ili o kriteriju uzročnosti (kauzalitetu) odnosno o načelu cause. Objektivna odgovornost će nastati kad se ispune, odnosno kad oštećenik dokaže štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost štetne radnje u objektivnom smislu. Iznimno se uzročna veza ne dokazuje već predmnijeva kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću. a) povijesni razvoj – za štetu se prvenstveno odgovaralo prema objektivnom kriteriju, po kriteriju uzročnosti jer je u primitivnim pravima štetnik odgovarao za štetni uspjeh već samo zato što ga je prouzročio, a ne pita se je li štetnu radnju počinio hotimice, nepažnjom ili slučajno (tj. za krivnju) Budući da se štetnikova odgovornost temelji samo na njegovom vanjskom, objektivnom djelovanju koje se pokazuje kao uzrok (kauza) štetnog uspjeha, govori se o odgovornosti po načelu uzročnosti (tzv. kauzalna odgovornost) Razvojem društva sve se više uvažava subjektivni stav počinitelja prema njegovom djelu, tj. subjektivna odgovornost. Ne pita se samo je li štetnik svojom štetnom radnjom prouzročio određenu štetu, nego i je li on kriv za štetni uspjeh. Odgovornost na temelju krivnje prevladala je u pravu pa je odgovornost po kriteriju uzročnosti svedena na rang iznimke, ali koja je u mnogim slučajevima vrlo potrebna. Isto tako ni odgovornost po kriteriju predmnijevane krivnje nije mogla zadovoljiti potrebe života (npr. radnici u velikim industrijskim poduzećima gdje je dolazilo do raznih ozljeda i štete, a da stvarno nitko nije bio kriv, stoga je bilo potrebno proširiti područje objektivne odgovornosti u odštetnom pravu, a razvoj i primjena tehnologije iskorištavanja nuklearne energije doveli su u odštetnom pravu i do pooštravanja kauzalne odgovornosti) Pravna teorija je dala dvije poznate teorije o objektivnoj odgovornosti, dok su neki teoretičari objašnjavali objektivnu odgovornost kao odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva, odnosno fingira. a) teorija rizika – odgovornost za štetu ne treba zasnivati na ideji krivnje, nego na ideji stvorenog rizika. Svaka ljudska djelatnost koja za druge stvara određeni rizik (npr. automobilski promet) čini onoga koji je poduzima odgovornim za štetu koju ta aktivnost može prouzročiti, a da pritom ne treba ispitivati ima li bilo kakve krivnje na poduzetniku. Pitanje odgovornost svodi se na utvrđivanje uzročne veze između štetne radnje i štete. Onaj koji svojom aktivnošću pribavlja korist, tj. profit pravedno je da naknadi štetu koju njome prouzroči prema načelu ubi emolentum ibi onus (gdje je dobit, tu je i teret) Pristalice ove teorije smatrale su da treba potpuno napustiti krivnju kao pretpostavku odgovornosti, ali njezini današnji pobornici suglasni su da odgovornost zasnovana na riziku treba imati određeno, ograničeno područje primjene, osim onog predviđenog za odgovornost na temelju krivnje. Smatraju da odgovornost na temelju krivnje treba imati primat jer pogoduje ljudskoj slobodi, dok odgovornost za rizik isključivo počiva na materijalnoj ravnoteži. Nepoštivanje tog prvenstva bilo bi ravno trijumfu materije nad duhom. b) teorija opasnosti – objektivnu odgovornost za štetu treba zasnivati na opasnosti od određenih stvari i djelatnosti. Opasnosti koje za zaposlene i treće osobe dolaze od željeznice, rudnika, tvornica baruta i sl. toliko su očigledne da bi upravljanje takvim poduzećima trebalo smatrati skrivljenim kad ne bi postojao opći interes za njihovo postojanje, kazali su pristalice ove teorije. Sažeto rečeno: onaj koji svojim ponašanjem ugrožava okolicu i gospodari opasnošću treba odgovarati i za štete koje otuda proizađu. Osnovna teškova je u definiranju opasnosti jer i bezazlene ljudske radnje mogu biti opasne u određenim okolnostima, a također je sporan stupanj ili mjera opasnosti (je li to znatna opasnost, tipična, pretjerana, velika ili koja druga možda) Prevladava gledište da to mora biti povećana opasnost, a izvor opasnosti takav da se štete koje iz njega proizađu ne mogu izbjeći ni uz maksimalnu ljudsku pažnju. c) područje primjene objektivne odgovornosti – prema ZOO ova pravila se primjenjuju na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu kao i štete u drugim slučajevima koji su predviđeni zakonom. Najvažniji slučajevi odgovornosti na koje se primjenjuju pravila objektivne odgovornosti su: a) odgovornost za štetu od opasne stvari i od opasne djelatnosti – ZOO nije odredio pojam opasne ostvari ni opasne djelatnosti pa je to učinila sudska praksa i pravna teorija. Pod opasnom stvari se razumije svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu

195

Page 196: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

opasnost nastanka štete za okolinu pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom. Opasna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u dodir. Iako su ove definicije plod teorijskih uopćavanja na podlozi sudske prakse, hoće li ili ne neka stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom, odlučuje sud u svakom pojedinom slučaju. Prema praksi opasnim stvarima se smatraju npr. automobil u pokretu, posude pod pritiskom, liftovi itd., a opasnim djelatnostima npr. miniranje u rudniku, djelatnost željeznice i tramvaja, ličenje broda s visećih skela, timarenje bikova i sl. U opasne stvari spadaju i nuklearni uređaji, a za nuklearne štete odgovara se po pravilima o objektivnoj odgovornosti. Kao subjekti odgovornosti za štete od opasnih stvari i djelatnosti mogu se pojaviti: a) za štete od opasnih stvari, vlasnik stvari. Umjesto vlasnika odgovarat će onaj koji mu na protupravan način oduzme stvar, odnosno onaj kome je vlasnik povjerio da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda, a nije kod njega na radu (npr. kad je stvar dana servisu na popravak) Vlasnik će odgovarat ukoliko stvar povjeri osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati (npr. neovlašteni servis) Ukoliko je šteta posljedica neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari za štetu će odgovarati pored osobe kojoj je stvar povjerena i vlasnik stvari ako na njih nije skrenuo pozornost. b) za štete od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi i c) korisnik nuklearnog uređaja. ZOO ima posebna pravila o odgovornosti za štetu izazvane motornim vozilom u pogonu. Za štete od motornog vozila u pogonu koje pretrpe treće osobe (pješaci i sl.) odgovara po pravilima objektivne odgovornosti njegov vlasnik, odnosno njegovi suvlasnici ili zajednički (skupni) vlasnici solidarno. Ako je šteta nanesena pogonom dvaju ili više motornih vozila, trećima odgovaraju njihovi vlasnici solidarno, ali se trećim osobama ne smatra oštećenik koji je ujedno i vlasnik, neovlašteni korisnik i osoba zadužena za pogon motornog vozila. ZOO određuje da se neovlaštenim korisnikom motornog vozila smatra osoba koja je u vrijeme štetnog događaja koristila vozilo bez suglasnosti vlasnika, a nije kod njega zaposlena u vezi s pogonom motornog vozila, niti je član njegova obiteljskog kućanstva, niti joj je vlasnik predao stvar u posjed (npr. kradljivac automobila) Neovlašteni korisnik odgovara trećim osobama umjesto vlasnika i jednako kao i vlasnik. No, solidarno s neovlaštenim korisnikom odgovarat će i vlasnik ako je svojom krivnjom ili krivnjom osoba koje su se trebale brinuti o vozilu omogućio neovlašteno korištenje vozila. ZOO je posebnom odredbom predvidio odgovornost vlasnika motornog vozila za štetu koju pretrpi treća osoba koja se prevozi motornim vozilom (tzv. prijevoz iz usluge) s time da se glede njezinih stvari odgovara samo za one koje nosi na sebi i sa sobom, a ta odgovornost se pod prijetnjom ništetnosti ne može unaprijed ni isključiti ni ograničiti. Za štete koje vlasnici motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pogonu (npr. sudarom) vrijedi: a) vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj snosit će svoju i štetu vlasniku drugog automobila. Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja one osobe kojoj je povjerio vozilo odnosno kojom se poslužio prilikom nastanka štetnog događaja. b) u slučaju da je krivnja obostrana, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. c) ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove, osim ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. ZOO propisuje da je motorno vozilo vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje, na tračnicama ili bez njih, a u pogonu je kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pritom motor koji služi za njegovo kretanje. Tako bi se smatralo da je automobil u pogonu i za vrijeme kretanja po inerciji nakon što je tijekom vožnje ostao bez goriva ili je na nizbrdici ugašen motor ili kad ga se guranjem pokušava upaliti i sl. Oslobođenje od odgovornosti za štete od opasne stvari i opasne djelatnosti – štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije ispunjena neka od pretpostavki koje se traže za tu odgovornost, a ZOO propisuje još tri mogućnosti: a) da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo spriječiti, izbjeći ili otkloniti (tj. višom silom) Ovdje se štetnik ne može osloboditi

196

Page 197: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala slučajno jer to vrijedi samo kod subjektivne odgovornosti. b) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju štetnik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti (dovoljno je da ju je prouzročio, a ne zahtijeva se i njegova krivnja) Kod nuklearnih šteta međutim štetnik mora dokazati da je oštećenik namjerno prouzročio štetu, da bi se oslobodio odgovornosti. Ako je oštećenik samo djelomično pridonio nastanku štete, štetnik se oslobađa odgovornosti djelomično. c) da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koju štetnik nije mogao predvidjeti niti njezine posljedice izbjeći ili otkloniti. Ako je treća osoba samo djelomično doprinijela nastanku štete, štetnik se ne oslobađa odgovornosti, već zajedno s trećom osobom solidarno odgovara za štetu. Treća osoba snosi naknadu u dijelu koji je razmjeran težini njezine krivnje. b) odgovornost za neispravan proizvod – iako je neispravan proizvod u biti opasna stvar, izgrađena su posebna pravila kao podvrsta objektivne odgovornosti za njime prouzročene štete iako je na te štete moguće primijeniti i pravila odgovornosti za štete od opasne stvari. Današnje odredbe ZOO o odgovornosti za neispravan proizvod usklađene su sa smjernicama Europske unije kako bi se izbjeglo miješanje ovog instituta s odgovornošću za materijalne nedostatke ispunjenja. Pravilima o odgovornosti za neispravan proizvod uređen je pojam proizvoda, neispravnog proizvoda i proizvođača, pretpostavke odgovornost i teret dokaza, zabrana ugovornog isključenja i ograničenja odgovornosti, obujam štete, visina naknade i sl. Proizvod – ovaj institu se odnosi na sve vrste pokretnih stvari. Isključene su nekretnine, ali su uključeni samostalni dijelovi ugrađeni u pokretnu ili nepokretnu stvar. Pod proizvodom se razumije također električna i drugi oblici energije. Pravila odgovornosti za neispravan proizvod ne primjenjuju se na štete koje su posljedica nuklearne nesreće. Neispravan proizvod – proizvod je neispravan kao ne pruža sigurnost koja se od takva proizvoda opravdano očekuje. Pri ocjeni neispravnosti uzimaju se u obzir sve okolnosti slučaja, osobito način na koji je proizvod predstavljen u javnosti, svrhe u koje prema razumnom očekivanju proizvod može biti uporabljen te vrijeme stavljana proizvoda u promet. U američkom pravu se umjesto ove generalne klauzule koja pokriva sve vrste moguće neispravnosti, razlikuju tri vrste neispravnosti: neispravnost u izradi proizvoda (manufacturing defect), neispravnost u konstrukciji (design defect) i neispravnost u uputama (instruction defect) Kod nas se od proizvođača očekuje da predvidi da njegov proizvod ponekad može biti korišten i izvan njegove osnovne namjene (npr. da dijete stavi igračku u usta) i da u takvu slučaju osigura njegovu neškodljivost za zdravlje i imovinu korisnika. Dakako uvijek se pita je li bilo razumno očekivati da će proizvod biti uporabljen i u svrhe kojima nije namijenjen. S obzirom da se proizvodi uglavnom stalno nastoje usavršiti, ne smatra se da je proizvod neispravan samo zato što je naknadno proizveden i u promet stavljen bolji proizvod. Štetnik – je proizvođač koji je izradio gotov proizvod i stavio ga u promet. No proizvođačem se smatra i osoba koja je proizvela sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio koji je ugrađen u proizvod, ali i svaka osoba koja se predstavlja proizvođačem (npr. obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili znakom) Proizvođačem se smatra i osoba koja je uvezla proizvod radi prodaje, davanja u zakup ili nekog drugog oblika stavljanja u promet. Uvoznik odgovara solidarno s proizvođačem i osobom koja se predstavlja kao proizvođač. Ako nije moguće utvrditi tko je proizvođač, proizvođačem se smatra svaka osoba koja proizvod stavlja u promet, ali je predviđeno da ta osoba može u razumnom roku obavijestiti oštećenika o osobi od koje je nabavila proizvod tako otkloniti od sebe odgovornost. Ista pravila vrijede i ako se ne može utvrditi tko je uvoznik. Šteta – po pravilima odštetne odgovornosti za neispravan proizvod odgovara se samo za imovinsku štetu i to: a) prouzročenu smrću ili tjelesnom ozljedom korisnika neispravnog proizvoda pri čemu se na obujam štete primjenjuju odredbe ZOO koje se odnose na imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja, npr. troškovi pogreba, liječenja, izgubljena zarada, gubitak uzdržavanja i sl. b) prouzročenu uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari, osim neispravnog proizvoda, s tim da se to odnosi samo na stvari namijenjene osobnoj uporabi i ako ju je oštećenik uglavnom rabio u tu svrhu. Ta odgovornost je ograničena po visini naknade tako da oštećenik ima

197

Page 198: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

pravo na onaj dio štete koji prelazi kunsku protuvrijednost od 500 eura. Iz ovoga slijedi da se po pravilima odgovornosti za neispravan proizvod ne može zahtijevati popravljanje štete na samom neispravnom proizvodu, kao ni popravljanje neimovinske štete. Oštećenik će popravljanje tih šteta moći ostvariti po drugim osnovama odštetne odgovornosti odnosno pravilima odgovarajućih vrsta odgovornosti za štetu. Pretpostavke odgovornosti i oslobođenja od odgovornosti – ovdje oštećenik mora dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i pretrpljene štete. Da bi se oslobodio odgovornosti za štetu proizvođač će morati dokazati neku od ovih okolnosti: a) da proizvod nije stavio u promet, b) da neispravnost ni njezin uzrok nisu postojali u vrijeme stavljanja proizvoda u promet, c) da proizvod nije proizveden za bilo koju poslovnu svrhu (prodaju, zakup i sl.) niti je proizveden i stavljen u promet u okviru njegova poslovanja, d) da je neispravnost posljedica pridržavanja prisilnih propisa, e) da stanje znanosti ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti (tzv. razvojni rizik), f) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili osoba za koju odgovara odnosno radnjom treće osobe koju nije mogao predvidjeti, niti izbjeći niti otkloniti njezine posljedice. Ako je oštećenik samo djelomično pridonio nastanku štete, proizvođač se djelomično oslobađa od odgovornosti, a ako je treći samo djelomično doprinio nastanku štete, odgovara solidarno s proizvođačem. Proizvođač dijela proizvoda može se braniti da je slijedio konstrukciju glavnog proizvoda ili upute proizvođača glavnog proizvoda i dokazivati da je neispravnost dijela proizvoda posljedica koja je time nastala. ZOO zabranjuje da se ugovorom s oštećenikom unaprijed odgovornost proizvođača isključi ili ograniči pod prijetnjom ništetnosti. Ako je za neispravnost proizvoda odgovorno više osobe, njihova odgovornost je solidarna. Rokovi ostvarivanja prava na popravljanje štete – postoje dva roka: a) zastarni – on traje tri godine i teče od dana kad je oštećenik saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost proizvoda i proizvođača. b) prekluzivni – traje deset godina i teče od dana stavljanja proizvoda u promet. Stoga ako oštećenik u tom roku ne istakne zahtjev njegovo pravo na popravljanje štete se gasi, osim ako je u tom roku pokrenut postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom protiv proizvođača radi ostvarivanja prava na popravljanje štete. Odnos prema drugim vrstama odgovornosti – ove odredbe ZOO ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, pravila o odgovornosti za materijalni nedostatak ispunjenja i pravila o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Budući da je neispravan proizvod ujedno i opasna stvar, u načelu se oštećenik može poslužiti pravilima odgovornosti za štete od opasne stvari jer se prema tim pravilima može ostvarivati puna naknada, što se uzročna veza predmnijeva i što se može zahtijevati popravljanje neimovinske štete. No ova pravila su nepovoljna jer se po osnovi njih ne može zahtijevati naknada štete od neispravnog proizvoda od proizvođača, nego isključivo od vlasnika stvari, a to je upravo kupac neispravnog proizvoda. Jedino ako bi netko treći, a ne vlasnik imao štetu od neispravnog proizvoda, mogao bi po pravilima o odgovornosti za štete od opasne stvari istaknuti zahtjev prema vlasniku. Što se tiče primjene pravila o odgovornosti za materijalni nedostatak u slučaju štete od neispravnog proizvoda, ona bi došla u obzir samo radi ostvarivanja naknade štete na samoj neispravnoj stvari (jer se ta ne naknađuje po osnovi odgovornosti za neispravan proizvod) ali pod uvjetom ispunjenja svih potrebnih pretpostavaka za tu (ugovornu) odgovornost, posebno da je neispravan proizvod ujedno stvar s nedostatkom. Mala je vjerojatnost da će oštećenik za štete od neispravnog proizvoda posegnuti za općim pravilima izvanugovorne odgovornosti kod koje je kao subjektivne odgovornosti potrebno utvrđivati krivnju štetnika, kad mu na raspolaganju stoje pravila objektivne odgovornosti. Do primjene općih pravila ugovorne odgovornosti za neispravan proizvod moglo bi doći doista vrlo rijetko, npr. kad bi se oštećenik našao u ugovornom odnosu s proizvođačem. Obraćanje prodavatelju (koji nije proizvođač) završilo bi prigovorom prodavatelja da neispravnost proizvoda potječe od proizvođača. c) odgovornost organizatora priredbi – kao organizator priredbe može se pojaviti svaka pravna i fizička osoba koja u kakvu sportsku, kulturnu, političku ili drugu svrhu okupi veći broj ljudi u zatvorenom ili otvorenom

198

Page 199: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

prostoru. Organizator odgovara za štetu koja nastane smrću ili tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje su u takvim prilikama moguće (npr. opći nered, gibanje masa i sl.) d) odgovornost za onečišćavanje okoliša – prema pravilima objektivne odgovornosti odgovaraju fizičke i pravne osobe koje svojim djelovanjem ili propustom prouzroče onečišćenje okoliša. Odgovara također i osoba koja je nezakonitim ili nepravilnim djelovanjem omogućila ili dopustila onečišćavanje okoliša. Pod onečišćavanjem okoliša razumijeva se promjena stanja okoliša izazvana ispuštanjem, unošenjem ili odlaganjem štetnih tvari, ispuštanjem energije i utjecajem drugih štetnih zahvata i pojava po okoliš. Štete u okolišu ili tzv. ekološke štete javljaju se kao oštećenje ili gubitak prirodne funkcije pojedinih dijelova okoliša.

3. Vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga

a) vlastita odgovornost – postoji kad štetnik odgovara za štetu prouzročenu vlastitom štetnom radnjom.b) odgovornost za drugoga – postoji kad netko odgovara za štetu koju je druga osoba prouzročila. Odgovorna osoba i štetnik su u ovom slučaju dvije različite osobe. Da bi nastala odgovornost za drugoga, zahtijeva se uz opće pretpostavke i jedna dodatna, tj. poseban odnos između štetnika i odgovorne osobe (roditeljski, srbnički ili radni odnos) Odgovornost za drugoga može biti deliktna ili ugovorna, subjektivna ili objektivna. Najvažniji slučajevi su: a) odgovornost za maloljetnike – za štetu koju učine maloljetnici mogu odgovarati roditelji, staratelji, škola i neke druge ustanove (vrtići, đački domovi i sl.) Roditelji odgovaraju za štete svoje maloljetne djece koja žive s njima. Za onu do navršene sedme godine života bez obzira na svoju krivnju (tj. prema objektivnoj odgovornosti) Za djecu s navršenih 7 pa do 18 godina roditelji odgovaraju po pravilima subjektivne odgovornosti s tim da se njihova krivnja predmnijeva. Ako dijete ima deliktnu sposobnost, odgovara solidarno s roditeljima. Učine li maloljetnici štetu dok su pod nadzorom skrbnika, škole ili neke druge ustanove, odgovarat će oni osim ako dokažu da su nadzor obavljali upravo onako kako su bili dužni obavljati odnosno da bi šteta nastala i usprkos brižljivom obavljanju nadzora. To je subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva. Bez obzira na to što je nadzor obavljala druga osoba (a ne roditelji) oštećenik može zahtijevati naknadu od roditelja, ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika, loših primjera ili poročnih navika koje su mu roditelji dali ili se iz nekog drugog razloga šteta može pripisati krivnji roditelja. Isplati li osoba dužna za nadzor naknadu štete ima pravo regresa prema roditeljima za isplaćeni iznos. Ako maloljetnik odgovara za štetu, a nije u stanju naknaditi je, sud može obvezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili djelomično, iako za nju nisu krivi. Sud će pritom uzimati u obzir materijalno stanje roditelja i oštećenika i zahtjev pravičnosti. b) odgovornost za duševno bolesne i zaostale u umnom razvoju – ove osobe nemaju deliktnu sposobnost i za njih odgovaraju oni koji su dužni voditi nadzor nad njima. Dužnost nadzora može proizlaziti iz zakona, odluke nadležnog tijela ili ugovora. To će u pravilu biti skrbnici, određene ustanove i roditelje (roditeljska skrb nakon punoljetnosti) Odgovorna osoba se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljala nadzor na koji je bila obvezana odnosno da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru. Ovdje je riječ opet o subjektivnoj odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva. c) odgovornost poslodavca za zaposlenike – poslodavac odgovara za štetu koju njegov zaposlenik prouzroči trećoj osobi u radu ili u vezi s radom. Odgovara onaj poslodavac kod kojega je zaposlenik radio u trenutku prouzročenja štete. Oštećenik upućuje zahtjev za popravljanje štete poslodavcu koji odgovara za štetu, a ne zaposleniku koji je štetu prouzročio. Samo ako je šteta prouzročena namjerno, oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika koji je štetu učinio. Treća osoba, odnosno oštećenik može biti svaka pravna osoba različita od poslodavca koji odgovara za štetu i svaka fizička osoba, uključivo i zaposlenik zaposlen kod istog poslodavca u kojem je zaposlen i štetnik. Šteta je učinjena u radu ako ju je radnik učinio obavljajući poslove, zadatke ili funkcije u okviru svog radnog mjesta ili po posebnom nalogu. Šteta u vezi s radom je svaka šteta koja je prouzročena u obavljanju poslova koji su u uskoj vezi s redovitim poslovima

199

Page 200: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

radnikova radnog mjesta. Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Drugim riječima, ako su ispunjene pretpostavke odgovornosti zaposlenika, time će biti ispunjena i pretpostavka odgovornosti poslodavca. Poslodavac koji je popravio štetu trećoj osobi ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete u roku od 6 mjeseci od dana kad je šteta popravljena, ali samo ako je zaposlenik prouzročio štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje. d) odgovornost pravne osobe za štetu koju trećima prouzroči njezino tijelo – ova odgovornost se odnosi i na individualna i kolegijalna tijela pravne osobe. Pravna osoba koja je naknadila štetu ima pravo regresa od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom, a pravo regresa zastaruje za 6 mjeseci od dana isplaćene naknade. Razlog zbog kojega je ovaj slučaj odgovornosti uvršten u poglavlje o odgovornosti za drugoga upravo je pravo regresa. Iz nje se razabire da naknada štete in ultima linea pada na neku konkretnu fizičku osobu iako je štetu prouzročilo neko kolegijalno tijelo čime je ostvarena pretpostavka da jedan pravni subjekt odgovara za štetu drugog subjekta. Ako pravo regresa ne bi bilo priznato određenoj osobi ne bi se radilo o odgovornosti za drugoga, nego o vlastitoj odgovornosti pravne osobe jer se u pravnom smislu radnja tijela smatra radnjom same pravne osobe. Isto tako, tijelo pravne osobe nije zaseban pravni subjekt pa ni šteta koju učini ne može biti pripisana njemu, nego isključivo pravnoj osobi. Odgovornost za drugoga podrazumijeva da je taj drugi zaseban pravni subjekt.

4. Odgovornost više osoba za istu štetu

a) podijeljena odgovornost – ovdje svaka od više osoba odgovara za određeni dio štete. Osnovno je pravilo da svaka odgovara za onaj dio štete koji je prouzročila, a ako se taj dio ne može utvrditi, odgovaraju na jednake dijelove. Zahtijeva se da su štetu učinili namjerno ili iz krajnje nepažnje (npr. više radnika prouzroči u radu ili u vezi s radom štetu poslodavcu kod kojega su zaposleni) U nekim se slučajevima pri utvrđivanju udjela nalaže respektiranje stupnja krivnje i razloga pravičnosti. Npr. za ukupnu štetu koju vlasnici automobila nanesu jedan drugome u sudaru, odgovara svaki vlasnik razmjerno stupnju svoje krivnje, a ako nema krivnje nijednog, odgovaraju na jednake dijelove, osim ako razlozi pravičnosti zahtijevaju drukčiju diobu. Vrlo često će nastati podijeljena odgovornost između štetnika i oštećenika, a ona nastaje kad oštećenik sa svoje strane doprinese da šteta nastane odnosno da bude veća nego što bi inače bila. Tada se naknada štete smanjuje za dio štete koji potječe od radnje ili propusta oštećenika. Ako se taj dio ne može utvrditi, sud će odmjeriti naknadu uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. b) solidarna odgovornost – odgovornost je solidarna kad svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na svoj udio u prouzročenju štete. Opće pravilo je po ZOO da solidarna odgovornost za štetu nastaje kad više osoba prouzroči određenu štetu radeći zajedno (npr. trojica gurnu tuđi automobil u more) S neposrednim počiniteljima solidarno odgovaraju i njihovi poticatelji i pomagatelji. Solidarno će odgovarati i oni počinitelji štete koji nisu radili zajedno, nego neovisno jedan o drugome, ali se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzročenoj šteti (npr. petorica ukradu sav ugljen iz željezničkog vagona) Iznimka je propisana Zakonom o radu pa ovo pravilo o solidarnoj odgovornosti neće vrijediti za štete koje više radnika prouzroči u radu ili u vezi s radom, namjerno ili iz krajnje nepažnje, poslodavcu. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koji je uzrokovao, neće nastati solidarna već podijeljena odgovornost na jednake dijelove. Više radnika odgovarat će solidarno samo ako su štetu počinili umišljajnim kaznenim djelom. ZOO propisuje solidarnu odgovornost i u slučaju kad je nedvojbeno utvrđeno da je štetu uzrokovala neka od više određenih osoba koje su na stanoviti način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih stvarno štetu prouzročila (npr. grupa djece bacajući kamenje razbiju prozor) Solidarna odgovornost je predviđena i u brojnim pojedinačnim slučajevima, kao npr. solidarna odgovornost roditelja i djece za štete koje djeca učine s navršenih sedam godina i deliktnom

200

Page 201: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

sposobnošću. Valja istaknuti još i solidarnu odgovornost naručitelja i izvođača radova na nekretnini za štetu trećoj osobi koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova (čl. 1108. ZOO) Kao i kod opće solidarne obveze, onaj od solidarno odgovornih štetnika koji isplati cjelokupnu štetu ili više nego iznosi njegov udio, ima pravo regresa prema svakome od ostalih za ono što je platio za njega. Udio svakog određuje sud prema težini njegove krivnje i težini posljedice njegova djelovanja odnosno propuštanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, bit će jednaki, osim ako u konkretnom slučaju pravičnost zahtijeva drukčiju razdiobu.

5. Posebni slučajevi odgovornosti

ZOO normira nekoliko slučajeva odgovornosti za štetu od kojih je neke, zbog specifičnosti pretpostavaka njihova nastanka, vrlo složeno kvalificirati i uključiti u neku od ranije obrađenih vrsta odgovornosti za štetu. To su: a) odgovornost zbog uskraćivanja nužne pomoći – predviđa se odgovornost za štetu koja nastane uskraćivanjem pomoći osobi čiji su život ili zdravlje očito ugroženi, a za štetu odgovara onaj tko je bez opasnosti za sebe mogao pružiti pomoć, a prema okolnostima slučaja morao predvidjeti nastanak štete. Ipak sud može osloboditi takvu osobu odgovornosti za štetu ako bi to bio zahtjev pravičnosti. b) odgovornost u vezi s obvezom sklapanja ugovora – ZOO predviđa odgovornost za štetu kao sankciju za povredu obveze sklapanja ugovora. Za štetu odgovara osoba koja je po zakonu bila dužna sklopiti neki ugovor, a nije ga ni na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja sklopila. c) odgovornost u vezi s obavljanjem poslova od javnog interesa – osobe koje obavljaju komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa (npr. pravne osobe za opskrbu električnom energijom, plinom, vodom i dr.) odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovito obavljaju uslugu odnosno djelatnost.

C Popravljanje štete

Pod popravljanjem štete razumije se uklanjanje, naknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastupile zbog određene štetne radnje. Iako se obično smatra da je posljedica odgovornosti za štetu naknada štete, u našem obveznom pravu postoje tri osnovna oblika popravljanja štete: naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija. a) naturalna restitucija – znači da oštećeniku treba po mogućnosti uspostaviti prijašnje stanje, tj. stanje kakvo je bilo prije nastanka štete. Drugim riječima, oštećeniku se mora vratiti sve ono što mu je štetnom radnjom upropašteno ili oduzeto. Stoga je naturalna restitucija uspostava stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Naturalna restitucija se javlja u tri osnovna oblika: a) individualna restitucija koja znači vraćanje stvari iste stvari koja je npr. bila oduzeta. b) generična restitucija koja se sastoji u davanju zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih. Npr. ako je šteta nastala protupravnim oduzimanjem pet vreća cementa. Naturalna restitucija se sastoji u vraćanju ne istih, ali po kakvoći jednakih pet vreća cementa. c) restitucija u obliku troškova gdje se radi o slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, a štetnik mu je dužan naknaditi troškove. Iako se ovdje radi o davanju novca ovo nije naknada štete nego naturalna restitucija jer je oštećenik dobio natrag svoju stvar u onakvom stanju u kakvom je postojala prije oštećenja. Naturalna restitucija se obavlja samo ako je moguća, stoga ako postoji bilo faktična bilo pravna nemogućnost povratka u prijašnje stanje, nema ni restitucije. Faktična nemogućnost postoji ako je npr. propala individualno označena stvar (species) Pravna nemogućnost postoji kad bi npr. vraćanje u prijašnje stanje značilo povredu pozitivnih propisa. Npr. iz zemlje je protupravno iznesena stvar za koju postoji zabrana uvoza. Također nemogućnost restitucije postoji i kad bi vraćanje u prijašnje stanje bilo povezano s nerazmjerno velikim troškovima ili pretjerano velikim teškoćama za štetnika. Uvijek kad je naturalna restitucija nemoguća, doći će do naknade štete kao najprikladniji

201

Page 202: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

oblik popravljanja štete, odnosno ako restitucija ne otklanja štetu u potpunosti, za ostatak štete daje se naknada u novcu. U našem obveznom pravu postoji i tzv. obvezatnost restitucije što znači da se šteta ne samo obvezatno nego i primarno popravlja u obliku naturalne restitucije. Ovo pravilo je ublaženo odredbom ZOO da će sud dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad god on to zahtijeva, osim ako okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju upravo restituciju. Naknada u novcu se daje i za stvar koja je oduzeta na nedopušten način iako je propala uslijed više sile. Suprotan slučaj daje englesko pravo gdje se naturalna restitucija uopće ne priznaje nego se glede popravljanja štete stoji na komercijalnom gledištu po kojemu svaka tražbina mora na kraju imati svoj novčani ekvivalent. Naknada štete – to je oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu. Naknadom štete se ne usporavlja izravno ranije stanje, nego se u obliku isplate odgovarajućeg iznosa novca nadomješta oštećenom ono što je zbog štetne radnje izgubio. Stoga naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik pretrpio. Zbog toga po našem pravu naknada štete nema penalni karakter. a) obujam naknade štete – pod obujmom se razumije skup svih šteta koje su se dogodile zbog neke štetne radnje. Ovdje spadaju obična šteta, izmakla korist, troškovi učinjeni radi umanjena ili ublažavanja štetnih posljedica i kamate na iznos naknade. Obujam naknade štete kod deliktne odgovornosti – bez obzira na vrstu i stupanj krivnje štetnika, oštećenik ima kod deliktne odgovornosti pravo na naknadu štete i to obične, stvarne štete ( damnum emergens) i na naknadu izmakle koristi (lucrum cessans) ZOO ima posebno razrađene odredbe o obujmu imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, povrede časti i širenja neistinitih navoda o nekoj osobi. Štetnik koji prouzroči smrt neke osobe dužan je naknaditi: uobičajene troškove njezina pogreba, troškove njezina liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad, štetu koju pretrpi osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao (kao i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog) zbog gubitka uzdržavanja odnosno pomaganja. Onaj koji drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan mu je naknaditi: troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u svezi s liječenjem, izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, gubitak zarade zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad, štetu zbog trajno povećanih potreba (izdaci za pojačanu ishranu, tuđu pomoć i sl.) u obliku novčane rente, štetu (imovinsku) zbog uništenja ili umanjenja oštećenikova daljnjeg razvijanja i napredovanja u obliku novčane rente. Pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe, povrede tijela ili narušenja zdravlja je strogo osobno pravo koje se ne može prenositi na drugu osobu. Samo dospjeli iznos naknade koji su utvrđeni pisanim sporazumom strana ili pravomoćnom sudskom odlukom mogu se prenositi na drugoga. Onaj tko drugom povrijedi čast ili prenosi neistinite navode o njegovoj prošlosti, znanju, sposobnosti ili čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su ti navodi neistiniti i time mu prouzroči imovinsku štetu (npr. netko zbog toga izgubi posao, a time i zaradu) dužan je naknaditi tu štetu. U obujam naknade štete ulaze i kamate na iznos naknade (zatezne kamate) U praksi se pokazalo spornim od kojega trenutka teku kamate. Prema čl. 1086. ZOO obveza naknade štete (imovinske) smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Dakle, od trenutka nastanka štete, oštećenik ima pravo zahtijevati isplatu naknade, a štetnik obvezu izvršiti tu isplatu. Od tog trenutka oštećenik stječe i pravo na zatezne kamate za svako dužnikovo zakašnjenje s isplatom. Sukladno tomu ističe se da dan od kada teku zatezne kamate na iznos naknade štete veže se za dospjelost i zakašnjenje, a ne za donošenje sudske odluke. Obujam naknade štete kod ugovorne odgovornosti – i ovdje u obujam naknade štete ulaze obična šteta i izmakla korist, ali u obujam ovdje ulazi i neimovinska šteta jer je ZOO pored odgovornosti za imovinsku uveo i odgovornost za neimovinsku štetu kao posljedicu povrede ugovorne obveze. Prema ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Iako pored ove odredbe nije nužno, ZOO je u odredbama o prijevozu osoba o odgovornosti prijevoznika

202

Page 203: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

za sigurnost putnika posebno predvidio odštetnu odgovornost prijevoznika i za neimovinsku štetu koja nastana oštećenjem zdravlja , ozljedom ili smrću putnika. Ako je do povrede ugovorne obveze došlo običnom nepažnjom dužnika koja se predmnijeva, vjerovnik ima pravo na naknadu samo one štete (obične štete i izmakle koristi) koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora mora predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Može se reći da se obujam ugovorne štete prouzročene običnom nepažnjom dužnika svodi na tzv. predvidivu štetu. Kao kriterij predvidivosti štete trebala bi biti pažnja dobrog domaćina i dobrog gospodarstvenika. U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale. Vjerovnik koji zahtijeva punu naknadu obične štete i izmekle koristi, tj. i onih koje su nastale zbog posebnih okolnosti za koje dužnik nije znao niti ih je predviđao, dužan je dokazati dužnikovu prijevaru, namjeru ili krajnju nepažnju jer se ti oblici krivnje ne presumiraju. Oblici popravljanja neimovinske štete u načelu su primjenjivi i za ugovornu i predugovornu štetu. Iako će ovisno o okolnostima konkretnog slučaja i težini povrede ugovorne obveze biti moguće popraviti učinjenu neimovinsku štetu i nekim nenovčanim oblikom, vjerojatno će u praksi dominirati pravična novčana naknada kao oblik popravljanja. Što se tiče neimovinske štete povrede ugovora najčešće će imati za posljedicu povredu prava na duševni i tjelesni integritet i prava na privatnost. Neimovinska šteta će najčešće nastati povredom ugovora o uslugama kojim se pribavljaju određena životna zadovoljstva, putovanja, zabava i sl. U pravilu su to ugovori o organiziranju putovanja, prijevozu, turističkim uslugama, ali također i ugovori o djelu, radu, nalogu, osiguranju, autorskom djelu, kupoprodaji. Ova pravila za naknadu ugovorne štete dispozitivne su naravi i vrijedit će samo ako ugovorne strane nisu iskoristile zakonsku mogućnost da to pitanje riješe vlastitim utanačenjima. Strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti ili potpuno isključiti odgovornost dužnika za štetu, mogu se sporazumjeti o obujmu i visini naknade, a mogu sporazumom o ugovornoj kazni pokriti cjelokupnu štetu ili je svesti na razliku do poptune naknade štete. Za povredu novčane obveze zakonom je određena naknada štete u obliku zateznih kamata. Jedino ako je šteta veća od zateznih kamata, vjerovnik ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. b) visina naknade štete – pod ovim pojmom razumije se vrijednost štete izražene u novcu prema određenim cijenama (redovna, izvanredna, afekcijska) Deliktna odgovornost – prema načelu potpune naknade sud ima dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje odnosno propuštanja. Sud mora uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, a prije donošenja sudske odluke. ZOO određuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke jer će u njima već biti u pravilu uključeni i eventualni pad vrijednosti novca i drugi čimbenici koji utječu na prometnu vrijednost stvari. Pravilo je da se visina štete utvrđuje redovitom, tržišnom cijenom, neovisno o vrsti i stupnju krivnje štetnika, ali to ne isključuje potrebu da se visina odredi i pomoću izvanredne cijene kako bi se u određenom slučaju udovoljilo načelu potpune naknade (npr. ako se uništi jedan svezak nekog kompleta koji se više ne može nabaviti) Određivanje visine naknade prema afekcijskoj cijeni ZOO je predvidio samo kao mogućnost kojom se sud može, ali ne mora, poslužiti u slučaju kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim namjerno. Kad je riječ o imovinskoj šteti u obliku izmakle koristi njezina visina je ustvari izražena gubitkom koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima da nije bilo štetne radnje. Za štetu pretrpljenu gubitkom uzdržavanja i pomaganja naknada se odmjerava prema svim okolnostima konkretnog slučaja, ali ne može biti veća od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu. ZOO u nekoliko slučajeva dozvoljava pod određenim pretpostavkama i snižen je naknade štete pritom odstupajući od načela potpunosti naknade odnosno njezine ekvivalentnosti spram štete. Drugim riječima, pod utjecajem vrste i stupnja krivnje štetnika, sud može odrediti nižu naknadu nego što iznosi šteta. Prvi slučaj je kad je odgovorna

203

Page 204: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

osoba slabog imovinskog stanja pa bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu, a šteta nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom. Sud mora voditi računa o materijalnom stanju oštećenika. Drugi slučaj je kad je štetnik prouzročio štetu radeći nešto korisno za oštećenika, postupajući pritom brižljivošću koju bi pokazao i u vlastitim poslovima (dilligentia quam in suis rebus) Npr. netko je drugome zasijao njivu pšenicom, ali neke dijelove toliko slabo da je urod podbacio. I kod podijeljene odgovornosti odmjeravanje naknade se pokazuje kao sniženje ukupne naknade za onoliko koliko je oštećenik pridonio nastanku odnosno povećanju štete. Ovdje ipak nema odstupanja od načela ekvivalentnosti između naknade i štete jer i štetnik i oštećenik (koji je ovdje dijelom i štetnik) snose štetu u mjeri u kojoj su je prozuzročili. Ugovorna odgovornost – ugovorne strane mogu sporazumno utvrditi visinu naknade odnosno najviši iznos naknade. Takva ugovorna odredba će biti nevaljana ako je ugovoreni iznos naknade u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije zakonom nešto drugo određeno. ZOO propisuje da vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu i u slučaju kad je njezina visina ograničena, ako je dužnik namjerno ili krajnjom nepažnjom prouzročio nemogućnost ispunjenja obveze. Do smanjenja naknade kod ugovorne odgovornosti može doći: ako je pri povredi obveze osim štete za vjerovnika nastao i određeni dobitak (compensatio lucri cum damno) o čemu treba pri utvrđivanju visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri, ako bi strana koja se poziva na povredu ugovora nije poduzela sve razumne mjere da bi smanjila štetu izazvanu tom povredom, kad je vjerovnik ili osoba za koju on odgovara pridonio nastanku štete ili njezinoj visini, odnosno otežanju dužnikova položaja. Tada se naknada smanjuje razmjerno vjerovnikovom doprinosu. c) ustanovljivanje i oblik naknade štete – najvažniji načini ustanovljavanja naknade štete su: ustanovljenje propisom koji sadrži cjenik ili tarifu o naknadi određene vrste šteta (prakticira se npr. za šumske štete), arbitrarno ustanovljenje od strane suda po njegovom slobodnom uvjerenju, ustanovljenje od strane suda prema procjeni sudskih vještaka, komisijsko ustanovljenje, ustanovljenje sporazumom između štetnika i oštećenika. Iznos naknade može se odrediti u ukupnom (jednokratnom) iznosu i u obliku novčane rente. Naknada u obliku novčane rente određuje se za imovinsku štetu zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, osobito za štetu zbog gubitka uzdržavanja ili zarade te trajnog povećanja potreba. Novčana renta se određuje doživotno ili za određeno vrijeme, a isplaćuje se u pravilu mjesečno unaprijed. Vjerovnik može umjesto rente zahtijevati da mu se isplati jedan ukupni iznos, ako za to ima ozbiljnih razloga ili ako dužnik ne dade osiguranje za isplatu rente koju sud odredi (kapitalizacija) Ako se okolnosti koje je sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o renti naknadno znatnije izmijene, sud može na zahtjev oštećenika ubuduće povisiti iznos rente ili na zahtjev štetnika sniziti ga pa čak i ukinuti odluku o renti. Satisfakcija – je takav oblik popravljanja štete koji se priznaje oštećeniku kao određeno subjektivno zadovoljenje. Osobito je pogodna kao oblik popravljanja neimovinskih šteta. Razlikuju se moralna (nenovčana) i novčana satisfakcija. Moralna satisfakcija – može se sastojati u objavljivanju presude, objavljivanju ispravka, opozivu uvrede ili čemu drugome čime se može ostvariti svrha popravljanja štete. ZOO određuje da sud tu vrstu satisfakcije može narediti u slučaju povrede prava osobnosti. Oštećenik može zahtijevati na trošak štetnika objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda prava osobnosti učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (novčanom satisfakcijom) Pravo na ispravak i njegovo ostvarivanje podrobno je uređeno u Zakonu o medijima, a tamo se priznaje još i pravo na ispriku nakladnika i pravo na odgovor kao sredstva za popravljanje neimovinske štete učinjene objavom informacija u mediju. Posebno je zanimljivo da se pravo na ispravak priznaje, ne samo pravnim i fizičkim osobama, već i tijelima (npr. odborima i sl., a u slučaju države i njezinim ministarstvima) Objava ispravka može se zahtijevati u kratkom roku, tj. 30 dana od dana objave informacije. Novčana satisfakcija – o ovoj vrsti satisfakcije govorimo kad se oštećeniku daje svota novca kao subjektivno zadovoljenje. ZOO uređuje pravo na pravičnu novčanu naknadu kod izvaugovorne odgovornosti za fizičku osobu na sljedeći način: u slučaju

204

Page 205: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Stoga postoje tri pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade fizičkoj osobi: povreda prava osobnosti, težina povrede koja opravdava dosudu, okolnosti povrede koje opravdavaju dosudu. Dokazati povredu prava osobnosti znači dokazati da je oštećenik uslijed štetne radnje pretrpio gubitak dijela tijela ili da je oštećena odnosno potpuno uništena funkcija nekog dijela tijela, da mu je narušen ugled, da mu je nanesena povreda duševnog zdravlja, da mu je povrijeđena privatnost osobnog i obiteljskog života i sl. Oštećenik mora dokazati takvu težinu povrede prava osobnosti i okolnosti pod kojima je do nje došlo, koje opravdavaju dosudu takve naknade. Načelno se može reći da neznatne ili posve lake povrede prava osobnosti ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. No treba biti oprezan jer kod npr. povrede časti i ugleda ako se perpetuirano ponavlja ili se u danoj sredini odnosno u krugu osoba ne smatraju dopustivim mogu imati težinu koja opravdava dosudu. Ovdje će pored objektivnih elemenata (vrste povrede, način nanošenja, izazvane posljedice i sl.) na visinu naknade utjecati i subjektivne okolnosti oštećenika (životna dob, zanimanje i dr.) Pri ocjeni težine povrede npr. prava na tjelesno zdravlje, potrebno je uzeti u obzir ne samo stupanj oštećenja organizma, nego i njegove posljedice (gubitak ili oštećenje pojedinih funkcija organizma, smanjenje životne aktivnosti, eventualnu naruženost, pojačane napore i sl.) Sukladno objektivnoj definiciji neimovinske štete, pretrpljene fizičke i duševne boli te strah od utjecaja su na visinu pravične novčane naknade fizičke osobe. Stoga će pri utvrđenju visine pravične novčane naknade sud pored težine povrede prava osobnosti i okolnosti pod kojima je do povrede došlo, uzeti u obzir jačinu i trajanje boli (fizičkih i duševnih) i straha izazvanih povredom prava osobnosti. Sud će također voditi računa i o svrsi pravične novčane naknade. Postoji bojazan da se prihvaćanjem zahtjeva i za neznatna ugrožavanja prava osobnosti i dosuđivanjem pretjerano visokih iznosa, ohrabruje pojava lukrativnosti i komercijalizacije na tom području. Ako je neimovinska šteta nanesena informacijom u mediju, pravična novčana naknada se može zahtijevati tužbom pod uvjetom da je oštećenik prethodno zatražio od nakladnika objavu ispravka, odnosno ako isprava nije moguć, ispriku nakladnika te da je tužba podignuta u roku od tri mjeseca od saznanja za objavu informacije (čl. 22. 23. Zakona o medijima) Nakladnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže neku od pretpostavaka oslobođenja od odgovornosti (npr. informacija predstavlja vjerno izvješće s rasprave na tijelu zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne uprave i s javnog skupa ili iz akta ovih tijela, a smisao joj nije promijenjen uređivačkom obradom, ako je informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je dana u dobroj vjeri, informacije je objavljena unutar autoriziranog intervjua, no sama autorizacija ne oslobađa odgovornosti ako informacija sadrži očigledne uvrede ili klevete i tada solidarno odgovaraju nakladnik i glavni urednik, osim ako su postupali u dobroj vjeri itd.) Na sve razloge oslobođenja nakladnik se ne može pozivati ako informacija sadrži osobne podatke čija je tajnost zakonom propisana, ako se odnosi na maloljetne osobe ili je prikupljena na nezakonit način. Krug osoba koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe proširen je u odnosu na ZOO iz 1978. i na djedove, bake i unučad, pod uvjetom postojanja trajnije zajednice života s umrlim odnosno ozlijeđenim. Kao i do sada u taj krug ulaze članovi uže obitelji (bračni drug, djeca, roditelji), a braća i sestre te izvanbračni drug pod uvjetom da je između njih i umrlog odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života. No značajnu novinu predstavlja priznanje prava roditeljima na pravičnu novčanu naknadu u slučaju da su štetnim događajem (npr. u prometnoj nesreći) izgubili začeto, a nerođeno dijete (nasciturusa) Te osobe će se pozivati na povredu prava osobnosti na duševno zdravlje. Pravo na naknadu ima i osoba prema kojoj je prijevarom, prisilom ili zlouporabom nekog odnosa podređenosti ili ovisnosti počinjeno neko kazneno djelo protiv spolne slobode i

205

Page 206: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

spolnog ćudoređa i tada će se raditi o povredi prava na tjelesno i duševno zdravlje. Dospjelost pravične novčane naknade – prema ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Štetnik, odnosno onaj koji odgovara za neimovinsku štetu pada u zakašnjenje ako ne plati iznos pravične novčane naknade o dospjelosti i za sve vrijeme kašnjenja duguje zatezne kamate. Nasljeđivanje i ustup tražbine naknade neimovinske štete – također se vežu za iste okolnosti (podnošenje zahtjeva u pisanom obliku ili tužbe) Uz iste pretpostavke tražbina neimovinske štete može biti predmetom ustupa, prijeboja ili ovrhe. Pravo na novčanu satisfakciju je strogo osobno pravo. Glede buduće neimovinske štete sud će je dosuditi na zahtjev oštećenika, ako je izvjesno da će ona trajati i u budućnosti. Pravna osoba – također ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete. Pravna osnova te naknade je u odredbi ZOO koja kaže da za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema. Stoga pravna osoba može zahtijevati pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu u slučajevima povrede ugleda i dobrog glasa, časti, imena odnosno tvrtke, poslovne tajne, slobode privređivanja i drugih prava osobnosti. Dosuda pravične novčane naknade pravnoj osobi može biti pravdana isključivo težinom povrede i okolnostima pod kojima se dogodila. U obrazloženju odluke sud mora navesti činjenice koje dovoljno uvjerljivo dokazuju da se radi o težoj povredi prava osobnosti za koju se traži pravična novčana naknada. Ako je povreda osobnosti izvršena objavljivanjem informacije u mediju, sve što je rečeno za fizčku osobu vrijedi i za pravnu osobu (tužba se može podići samo ako je prethodno zatražen ispravak informacije ili ako ispravak nije moguć, isprika nakladnika) Kao i kod fizičke, i pravna osoba može kumulirati zahtjev za novčanu naknadu sa zahtjevom za nenovčani oblik popravljanja neimovinske štete, a na sudu je ocjena osnovanosti zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu ako je prethodno udovoljeno zahtjevu za ispravak informacije ili je dana isprika od strane nakladnika. Ovisno o težini povrede i okolnostima pojedinog slučaja sud može utvrditi da je ispravkom informacije odnosno isprikom nakladnika zadovoljavajuće popravljena učinjena šteta i odbiti zahtjev za novčanu naknadu neimovinske štete. ZOO ovdje za razliku od fizičke osobe, ne upućuje sud na uzimanje u obzir pretrpljenih boli i straha prilikom ocjene težine povrede i utvrđivanja visine pravične novčane naknade, ali to ne znači da pri ocjeni težine povrede prava osobnosti pravne osobe ne bi mogao, ovisno o konkretnim okolnostima uzimati u obzir i psihološku reakciju članova, osobito rukovodećeg osoblja na učinjenu povredu. Kao dokaz da se radi o težoj povredi prava osobnosti oštećena pravna osoba u pravilu će navoditi da joj je istodobno prouzročena i znatna imovinska šteta. Npr. zbog teže povrede ugleda trgovačkog društva može doći i do pada prometa, gubitka tržišta, smanjenja broja kupaca i sl., a ponekad i u tolikoj mjeri da zaprijeti propašću tvrtke. Moguće je kao primjer zamisliti banku u slučaju gubitka značajnijeg broja komitenata. Može se očekivati da će i kod nas najčešće dolaziti do povreda prava osobnosti pravnih osoba, posebno njihova ugleda i imena, objavljivanjem informacija u medijima (u francuskoj sudskoj praksi je dosuđena novčana naknada trgovačkom društvu čiji je znak masovno korišten u porniću) Oblik satisfakcije – pravična novčana naknada kako ZOO naziva materijalnu satisfakciju u pravilu se dosuđuje u jednokratnom iznosu jer se tako djelotvornije postiže svrha zadovoljenja. Iznimno se može dosuditi i u obliku rente ako to zahtijeva oštećenik i ako takav oblik u konkretnom slučaju predstavlja odgovarajuće zadovoljenje. To će biti u slučajevima najtežih povreda prava osobnosti gdje u pravilu nastaje i buduće neimovinska šteta, npr. kod teške povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje mlađe osobe. Iznos novčane satisfakcije može se sniziti pod istim pretpostavkama koje se traže za sniženje naknade imovinske štete.

D Uklanjanje opasnosti štete

206

Page 207: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Odštetno pravo je izgradilo i jedan institut kojemu je svrha preveniranje šteta – imovinskih i neimovinskih, kao i zaustavljanje radnji kojima se sprječava daljnje nanošenje štete. Imovinske štete – ZOO određuje da svatko ima pravo zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome. Svatko je ovlašten tražiti od drugoga da se uzdrži od djelatnosti koja izaziva uznemiravanje ili opasnost štete ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama. Povodom zahtjeva zainteresirane osobe, sud je dužan narediti poduzimanje odgovarajućih mjera za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja, odnosno naredit će uklanjanje izvora opasnosti štete, sve to na trošak posjednika izvora opasnostim osim ako on samo to ne bi učinio. Čak i ako se radi o općekorisnoj djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, može se zahtijevati poduzimanje društveno opravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji (npr. zahtjev da se postave pročistači otpadnih voda i sl.) Ako u obavljanju općekorisne djelatnosti ipak nastane šteta, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice, tzv. prekomjerna šteta. Ovdje se ne može primijeniti načelo integralne naknade jer se jedan dio štete mora podnositi i trpjeti pa se taj ne naknađuje. Aktivna procesna legitimacija na zahtjev za uklanjanjem opasnosti štete dana je gotovo u granicama narodne tužbe (actio popularis) Iako je taj zahtjev usmjeren na sprječavanje svih mogućih šteta, nema sumnje da je njegovo težište na preveniranju šteta od različitih imisija. Zbog toga ove odredbe ZOO zajedno s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o zabrani štetnih imisija čine građanskopravni aspekt ustavnog prava građana na zdrav okoliš. Bez obzira što neke sudske odluke o poduzimanju mjera za sprječavanje imisija zbog velikih troškova koje iziskuju neće biti u potpunosti izvršene, ove doredbe ZOO treba smatrati značajnim doprinosom u borbi za zdravu životnu okolinu čovjeka. Neimovinske štete – zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti. ZOO određuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica. Dosadašnja odredba je dopunjena ovlaštenjem suda ili drugog nadležnog tijela da pored prestanka radnje kojom se vrijeđa pravo osobnosti, može narediti i uklanjanje njome izazvanih posljedica. Tako su ovom odredbom obuhvaćene obje tužbe za zaštitu prava osobnosti, odnosno tužba na propuštanje radnje i tužba na otklanjanje posljedica radnje kojom se vrijeđa pravo osobnosti. Prvom tužbom će se zahtijevati prestanak odnosno zabrana određene radnje, npr. postavljanje uvredljivih plakata, a drugom uklanjanje već postavljenih plakata. No, u ovom primjeru u praksi će se obje spojiti u jednu tužbu.

XXVIII. STJECANJE BEZ OSNOVE (CONDICTIO SINE CAUSA)

1. Pojam i pretpostavke

Stjecanje bez osnove je izvanugovorni obveznopravni odnos na temelju kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onog dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez pravom priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. Sva stjecanja do kojih je došlo bez ili mimo pravom propisanih osnova, neosnovano je. Onaj čija se imovina takvim stjecanjem povećala, neosnovano se ili bezrazložno obogatio. Neosnovano povećanje imovine jednoga subjekta, u pravilu je povezano s neosnovanim umanjenjem imovine drugog subjekta. Pravo ne može dopustiti da se zadrži neosnovano stečeno ni da se ne bi moglo vratiti neosnovano izgubljeno. Stoga prijelaz stvari i drugih imovinskih vrijednosti do kojega je došlo bez pravom predviđene osnove mora biti neutraliziran mehanizmom uspostave prijašnje vrijednosne ravnoteže. Ta korektivna zadaća namijenjena je institutu stjecanja bez osnove, nazivan još i neosnovanim bogaćenjem, bezrazložnim bogaćenjem, neopravdanim bogaćenjem i sl. Da bi pravni subjekti stjecali imovinska prava obvezno pravo ima daje na raspologanje različite pravne poslove, od kojih su primarni ugovori i oni su najčešće osnove stjecanja imovinskih dobara i drugih imovinskih vrijednosti. ZOO je uredio institut stjecanja bez osnove

207

Page 208: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

tako da je u općem pravilu odredio da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti stečenu imovinu ili ako vraćanje nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. ZOO izjednačuje stjecanje koristi do kojega je došlo izvršenjem neke radnje, s prijelazom imovine i nadovezuje povrat stečene koristi kao posljedicu. Obveza vraćanja stečeno odnosi se i na slučaj kad se osnova nije ostvarila ili je kasnije otpala. U teoriji problem se javio u tome radi li se ovdje o pukim zahtjevima za povrat i o tužbama na povrat (kondikcijama) ili o zahtjevima zbog obogaćenja. Spor se vodio o tome temelje li se kondikcije na obogaćenju ili na činjenici što nema pravne osnove stjecanja. Ako se zahtjev npr. za povrat stvari ne temelji na obogaćenju tada je sasvim irelevantno pitanje je li tužitelj izgubio vlasništvo, odnosno je li tuženi postao vlasnikom stvari jer se tu jednostavno traži vraćanje onog što je dano uz zahtjev da se uspostavi prijašnje stanje. Naprotiv, ako se zahtjev zasniva na obogaćenju tužbe nema ako tuženi nije postao vlasnik stvari. Danas prevladava shvaćanje da se ipak radi o obogaćenju. Sam naziv obogaćenje ne treba shvatiti u doslovnom smislu jer se ne mora uvijek raditi o obogaćenju, ali se mora izazvati promjena u imovini. To znači da je neko pravo definitivno ušlo u imovinu tuženoga, ali uz uvjet da je takvo pravo definitivno izašlo iz imovine tužitelja. Npr. A je B-u platio nepostojeći dug. Isti je slučaj ako je neka obveza tuženoga prestala, ali djelovanjem činidbom tužitelja. Kod bezrazložnog bogaćenja težište je na promjeni imovine, ako se ta promjena dogodila bez odgovarajuće osnove. Upravo zbog toga je pravilnije govoriti o stjecanju bez osnove, ali to je sve stvar dogovora. ZOO je prihvatio opću tužbu zbog stjecanja bez osnove (condictio sine causa) dok takvu opću tužbu nije poznavalo ni rimsko pravo ni OGZ. Bez obzira na pitanje uređuje li se stjecanje bez osnove putem posebnih slučajeva ili se oblikuje samo generalna tužba, uvijek su potrebne tzv. opće pretpostavke na temelju kojih nastaje obveznopravni odnos stjecanja bez osnove iz kojega izvire zahtjev da se stečeno vrati odnosno naknadi. Opće pretpostavke nastanka ovog obveznopravnog odnosa su: a) povećanje imovine („obogaćenje“) na jednoj strani. Do toga može doći stjecanjem nekog novog prava (npr. prava vlasništva na nekoj stvari, tražbine i dr.) ili povećanjem vrijednosti određene stvari ili nekog drugog dobra unutar imovine ili uštedom određenih davanja iz imovine, smanjenjem obveza koje terete imovinu i sl. Kada do povećanja imovine dođe radnjom „osiromašene“ strane, zahtijeva se da je radnja izvršena u uvjerenju da se njome ispunjava vlastita obveza, odnosno mora postojati neznanje ili zabluda koji moraju biti ispričivi. b) umanjenje imovine („osiromašenje“) na drugoj strani, a nastaje kad određena stvar ili pravo izađe iz imovine (npr. isplatom određenog iznosa novca, ulaženjem u nove obveze, gubitkom nekog prava, stvaranjem tereta i sl.) Izmakla korist se ne može smatrati umanjenjem imovine u ovom smislu i ona se reparira kao naknada štete. c) kauzalna povezanost između umanjenja imovine na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani. d) nepostojanje odgovarajuće osnove – pod osnovom treba razumjeti sve pravom predviđene osnove stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza (pravni poslovi, tj. ugovori, odluke sudova i drugih državnih tijela i zakon odnosno pravne činjenice za koje zakon veže mogućnost stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza) Sa nepostojanjem pravne osnove izjednačuju se i slučajevi u kojima se osnova nije ostvarila iako je trebalo da se ostvari i kada je osnova kasnije otpala. e) činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja jer će tada nastati odnos odgovornosti za štetu. Protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. U ovom institutu krivnja i protupravnost su irelevantni. Tužba kojom se traži povrat stečene koristi naziva se kondikcija (condicitio sine causa) Ovlaštena strana nakon uspostavljanja ovog izvanugovornog obveznopravnog odnosa ima na raspolaganju kondikciju kao jedino pravno sredstvo kojim može i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat stečenog bez osnove. Kondikcija u načelu ne smije konkurirati s bilo kojom drugom tužbom, pogotovo s tužbom zbog neispunjenja ugovorne obveze. Kod takve obveze dužnik je obvezatan ispuniti činidbu na temelju ugovora, tj. odgovarajuće pravno priznate osnove. Tu je potpuno nepotrebno,

208

Page 209: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

tvrdnjom da se je dužnik neispunjenjem obveze obogatio, konstruirati odnos stjecanja bez osnove, a time i njegovu obvezu da vrati „stečeno“

2. Tipični slučajevi

a) platež neduga (condictio indebiti) – postoji onda kad netko u zabludi isplati drugome određeni iznos novca na ime duga iako stvarno nikakav dug nije postojao. Do toga će doći kad se isti dug plati dva puta i tada se priznaje pravo na povrat više plaćenog, makar je do jednog od dva plaćanja došlo na osnovi ovršne isprave (npr. sudske odluke) Tužba je osobna i upravlja se protiv primatelja isplate (akcipiensa) ili njegova univerzalnog sukcesora. Tužitelj mora dokazivati svoju činidbu, nedug i zabludu koja može biti i zabluda u pravu, a ne samo u činjenicama. ZOO predviđa i nekoliko izuzetaka od obveze vraćanja onoga što je plaćeno, a nije se dugovalo. Povrat neosnovano plaćenog se ne može tražiti: a) kad netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti. No i taj će imati pravo na povrat plaćenoga ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu (fizičku ili psihičku) ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta. Ako nije bilo uvjeta, a dug je plaćen prije njegove dospjelosti, ne može se zahtijevati povrat plaćenog iznosa. b) ako je plaćenje izvršeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Ovdje postoji dug, ali za koji dužnik ne odgovara. Plaćanje naravne obveze nije plaćanje neduga nego duga. c) ako je plaćanje učinjeno na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a primatelj isplate je bio pošten (nije znao ni mogao znati da mu isplatitelj nije bio dužan platiti) Izuzetak je ovdje napravljen iz razloga humanosti. No ZOO određuje da se stjecatelj odnosno primatelj isplate smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka. Posljedica je u obvezi vraćanja primljenog, ako je osnova zbog usvajanja izvanrednog pravnog lijeka otpala odnosno u mjeri u kojoj je otpala, zajedno s kamatama od trenutka kad je primatelj postao nepošten. b) stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa data, causa non secuta) – obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila. Ovdje se traži povrat onoga što je netko dao u očekivanju da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a taj nije nastupio (npr. netko dade drugome pokretnu stvar u zalog očekujući od njega određeni iznos zajma, a do zajma ipak ne dođe) c) stjecanje po osnovi koja je kasnije otpala (condictio ob causam finitam) – zahtjev ide za povratom činidbe koja je uslijedila na temelju valjane pravne osnove, samo što je ta osnova, iako zamišljena kao trajna, kasnije otpala. Npr. zakupnik plati zakupninu godinu dana unaprijed, a već nakon 6 mjeseci dođe do raskida ugovora o zakupu. d) uporaba stvari na tuđu korist - do neosnovanog stjecanja dolazi i kad netko svoju ili tuđu stvar, bez poslovodstva, upotrijebi na korist treće osobe. Npr. netko svojom bojom oboji metalna vrata tuđe garaže, uvjeren da je to bila njegova garaža. Ovdje pod uvjetom da nema pretpostavaka za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, osoba u čiju je korist stvar upotrijebljena dužna je vratiti stvar odnosno ako to nije moguće, naknaditi njezinu vrijednost. Od onoga koji je upotrijebio tuđu stvar u korist druge osobe, može se zahtijevati povrat stvari odnosno naknada njezine vrijednosti i ona osnovi odgovornosti za štetu, jer će za to u pravilu postojati potrebne pretpostavke, osobito ako je pritom bio nesavjestan (znao je da je stvar tuđa i da nema odobrenje njezina vlasnika) e) uporaba tuđe stvari u svoju korist – kad netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist (npr. tuđim sjemenom zasije svoju njivu) vlasnik stvari može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu on naknadi korist koju je imao od uporabe. Pravo na naknadu štete pripada vlasniku ako se za to ispune pretpostavke odgovornsoti za štetu (npr. korisnik je znao da je stvar tuđa pa ju je namjerno upotrijebio) No u svakom slučaju ima zahtjev s naslova stjecanja bez osnove. Iz zakonske stilizacije da se naknađuje korist od uporabe jasno proizlazi da je riječ o davanju iznosa novca najmanje u visini vrijednosti uporabljene stvari. No

209

Page 210: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

kad je uporabljena neka nepotrošna stvar (npr. betonska mješalica) korisnik mora vratiti stvar i naknaditi korist koju je imao od njezine uporabe (npr. najamnina) f) izdatak za drugoga – ZOO određuje da tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je on po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Ovdje je riječ o stjecanju bez osnove ispunjenjem stjecateljeve zakonske obveze (npr. netko za drugoga namiri njegovu poreznu obvezu) Postoje mišljenja da je u praksi uz kondikciju još uvijek potrebna i verzija (actio de in rem verso) osobito u onim slučajevima kada do stjecanja nije došlo izravnom činidbom „osiromašene“ strane, nego na neki drugi način. Verzija (versio in rem) je uporaba svoje ili tuđe stvari u nečiju korist, a da to nije ugovorne obveza, niti se radi o poslovodstvu bez naloga. Stvar se vraća ili se naknađuje njezina vrijednost. Razlika prema stjecanju bez osnove bi bila što se kod verzije duguje naknada, makar korist od uporabe stvari kasnije i propala, dok se korist kod stjecanja bez osnove u pravilu vraća kad još postoji.

3. Opseg vraćanja

Osnovno pravilo kod stjecanja bez osnove jest da je stjecatelj dužan vratiti stečeno ako je to moguće, inače je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi. Dakle, prvenstveno treba uspostaviti prijašnje stanje odnosno izvršiti naturalnu restituciju. Tek ako ona nije moguća, duguje se vrijednost postignute koristi. Iako naizgled jasno rješenje, ovime se otvara nekoliko složenih pitanja s postojanjem i obvezom naknade „vrijednosti postignute koristi“ Prije svega je li postignuće koristi ostvareno već samom činjenicom stjecanja bez osnove ili ta korist mora postojati i u trenutku naknađivanja njezine vrijednosti, odnosno postoji li korist i onda kad je npr. stvar propala ili darovana? Zatim, ima li kakav utjecaj na postojanje te obveze krivnja stjecatelja za nemogućnost naturalne restitucije i treba li uzimati u obzir savjesnost odnosno nesavjesnost stjecatelja pri odlučivanju o opstojnosti i opsegu te obveze? Za neke slučajeve stjecanja bez osnove odgovori se mogu naći u posebnim propisima. Pritom se u prvom redu misli da slučaj naknadnog prestanka osnove zbog ništetnosti ili pobojnosti ugovora odnosno pravnog posla. ZOO određuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je primljeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ne gleda se na savjesnost odnosno na nesavjesnost ugovornih strana. Na isti su način predviđeni vraćanje primljenog, odnosno novčana naknada i kao posljedica poništaja pobojnog ugovora odnosno pravnog posla, ali postoji jedan izuzetak. U slučaju poništaja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jedne strane, druga strana može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljena u njezinu korist kao i onog što je namjerno uništeno ili otuđeno. Ta privilegija ograničeno poslovno sposobnog ugovaratelja utemeljena je na potrebi njegove zaštite. Naknada vrijednosti neosnovano stečenog ne bi trebala biti sporna ni u još nekim slučajevima stjecanja bez osnove (npr. kod uporabe stvari na tuđu korist, uporabe tuđe stvari u svoju korist i kod izdatka za drugog) U svim ostalim slučajevima vrijedilo bi pravilo o vraćanju, odnosno naknađivanju vrijednosti stečenog u ovoj interpretaciji: ako je to moguće, stjecatelj je dužan, bez obzira na to je li pošten ili nije, vratiti stečeno odnosno učiniti potrebno da se uspostavi prijašnje stanje (naturalna restitucija) Pošten stjecatelj vraća stvar u onom stanju u kakvom je bila u trenutku podnošenja zahtjeva, a nepošten u stanju u kakvom je bila u trenutku stjecanja, što znači da nepošten stjecatelj odgovara za njezino pogoršanje i oštećenja pa ako stvar ne može dovesti u to stanje duguje uz stvar i novčanu naknadu. Ako vraćanje nije moguće, stjecatelj je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi, bez obzira na to je li pošten ili nije, ako se vrijednost stečenog još uvijek nalazi u njegovoj imovini u bilo kojem obliku (npr. u obliku odštete za uništenu stvaru, cijenu postignutu prodajom stvari i sl.) Ako se stečeno više ne nalazi u imovini stjecatelja (npr. stvar je propala ili izgubljena) tada bi poštenog stjecatelja trebalo osloboditi

210

Page 211: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

obveze naknađivanja vrijednosti, dok bi nepošteni stjecatelj i u tom slučaju bio dužan naknaditi je, posebice ako je stvar otuđio ili uništio da bi izbjegao vraćanje. Vrijednost stečenoga uvijek se naknađuje kad se njegova narav protivi vraćanju, npr. kad je korist posljedica izvršene radnje. Uz povrat stečenoga moraju se vratiti i plodovi te platiti zatezne kamate, no pritom je važno je li stjecatelj bio pošten ili ne. Ako je bio pošten (nije znao niti morao znati da je stekao bez osnove) dužan je vratiti plodove odnosno platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ako je bio nepoštena, onda od dana stjecanja. Stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten pripada mu naknada samo za nužne troškove.

4. Zastara kondikcijskog zahtjeva

ZOO u odredbama o zastari nije predvidio poseban rok zastare za kondikcijski zahtjev, što znači za njega vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, računajući od dana stjecanja bez osnove. Kraći zastarni rok kondikcijskog zahtjeva određen je u propisima o mjenici i čeku i iznosi tri godine. U tim propisima se koristi naziv neopravdano bogaćenje.

XXIX. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO)

1. Pojam

Poslovodstvo bez naloga je takav obveznopravni izvanugovorni odnos koji nastaje time što se netko nepozvan miješa u tuđe poslove obavljajući ih za tuđi račun i u tuđem interesu. Poslovođa (negotiorum gestor) nepozvan obavlja tuđi posao. On nema mandat niti bilo kakvo ovlaštenje od druge strane koa se u tome odnosu naziva gospodar posla (dominus negotii) Budući da poslovođa samoinicijativno obavlja tuđi posao, neki autori smatraju da je osnova obveze nezvano obavljanje tuđih poslova. Drugi autori pak smatraju da bi se odnos morao nazivati poslovodstvo bez ovlaštenja jer se ovlaštenje razlikuje od naloga. Svaki nalog mora sadržavati ovlaštenje i obvezu, dok samo ovlaštenje može postojati i bez obveze. Iako se ova definicija čini ispravnom, dublja analiza pokazuje nedostatke. Termin „bez ovlaštenja“ prebacuje težište poslovodstva na neovlaštenost obavljanja tuđeg posla. No stvarno težište nije na neovlaštenosti nego na neobveznosti. Inicijativa mora poteći od poslovođe. Tu situaciju mnogo bolje ilustrira termin „bez naloga“ koji pokazuje kako poslovođa nije bio dužan obaviti posao kojega se prihvatio. ZOO ide srednjom linijom pa poslovodstvo definira kao obavljanje tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja.

2. Predmet poslovodstva

Postoji spor što može uopće biti predmet poslovodstva, odnosno je li predmet poslovodstva samo pravni posao (a to bi značilo da bi se poslovodstvo sastojalo samo u zastupanju gospodara posla) ili predmet poslovodstva može biti i neka druga radnja. U tom sporu ispravnim se pokazuje stav koji kaže da predmet poslovodstva bez naloga mogu biti ne samo pravni poslovi u užem, tehničkom smislu i ne samo pravni akti u širem smislu pravnih djelanja, nego i poslovi u posve laičkom značenju riječi. Npr. A se nije vratio na vrijeme s puta pa je njegov susjed B do njegovog povratka hranio njegove životinje. Stoga bi najbolje bilo reći da je predmet poslovodstva bez naloga obavljanje tuđeg posla. To je prihvatio i ZOO odredivši ujedno općim pravilom da se obavljanju tuđeg posla nezvano može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje bilo zbog toga što predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.3. Pretpostavke poslovodstva

211

Page 212: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Pretpostavke poslovodstva bez naloga su: a) da se poslovodstvo sastoji u obavljanju posla, b) da posao mora biti tuđ (negotium alienum), c) da posao mora biti obavljen u tuđem interesu (a ne mora biti poduzet u tuđe ime), d) da poslovođa radi bez naloga ili ovlaštenja.

4. Vrste poslovodstva

a) nužno poslovodstvo (negotiorum gestio necessaria) – postoji kad se obavljanju tuđeg posla pristupi da bi se od gospodara posla otklonila predstojeća šteta (npr. neposredno pred oluju unese se izvješeno rublje i zatvore prozori ili se iznesu stvari iz kuće zahvaćene požarom i sl.) U ovom odnosu poslovođa i gospodar posla imaju određene obveze i korelativno njima određena prava bez obzira na to je li postignut određeni rezultat. Poslovođa je dužan obavijestiti gospodara posla što je moguće prije o onome što je učinio i ako mu je to moguće, nastaviti posao dok ga on ne bude u stanju preuzeti. Pri obavljanju posla mora postupati s pažnjom dobrog domaćina (gospodarstvenika) i rukovoditi se stvarnim ili vjerojatnim namjerama ili potrebama gospodara posla. Za prouzročenu štetu odgovara, ali sud može s obzirom na konkretne okolnosti u kojima se prihvatio obavljanju tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za nepažnju. Gospodar posla je sa svoje strane dužan, ako je poslovođa u svemu postupio kako treba i radio ono što su nalagale konkretne prilike, pa makar i ne nastupio namjeravani uspjeh, osloboditi ga svih obveza što ih je obavljajući posao preuzeo na sebe, kao i obveza iz poslova koje je sklopio u njegovo ime, naknaditi mu sve nužne i korisne izdatke i pretrpljenu štetu. Ako je od gospodara posla uspio otkloniti štetu, poslovođi pripada i primjerena naknada za trud. Poslovođa ima pravo odnijeti stvari (ius tollendi) kojima je povećao tuđu imovinu ako se one mogu odnijeti bez oštećenja stvari koje su dodane i ako mu se za njih ne naknađuju izdaci. Gospodar posla je ovlašten zadržati ih ako naknadi njihovu sadašnju vrijednost, ali ne više od visine učinjenih izdataka. Pravo odnošenja pripada poslovođi i kod ostalih vrsta poslovodstva bez naloga.b) korisno poslovodstvo (negotiorum gestio utilis) – postoji ako se nezvano obavi tuđi posao na očitu korist drugoga (npr. pribavljanje rezervnog dijela bez kojeg je automat za igru neupotrebljiv, naplata tražbine koja bi inače zastarjela i sl.) Obveze i prava poslovođe odnosno gospodara posla isti su kao i kod nužnog poslovodstva, s tim da poslovođa ima pravo na naknadu za svoj trud ako je gospodaru posla pribavio korist koja u svemu odgovara njegovim namjerama i potrebama. Ako tko obavi tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ispunjene pretpostavke poslovodstva bez naloga, može tražiti samo naknadu učinjenih troškova i to najviše do visine ostvarene koristi za drugoga.c) poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla (negotiorum gestio contra voluntatem dominii) – postoji kad se netko prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla koja mu je bila ili morala biti poznata. Ovdje poslovođi ne samo da ne pripadaju prava na troškove i naknadu nego odgovara za štetu koju je uzrokovao miješanjem u tuđe poslove čak i onda kad je do nje došlo slučajem (tj. bez njegove krivnje) Usprkos zabrani gospodara posla, obavljanje tuđeg posla izazvat će učinke dopuštenog poslovodstva ako je zabrana protivna zakonu ili moralu, a osobito kad se odnosi na ispunjenje neke njegove zakonske obveze koja ne trpi odgađanje (npr. kad gospodar posla zabrani drugome da plati dospjeli iznos na ime uzdržavanja njegova bolesnog djeteta koji on ne želi ili ne može platiti ili kad bi zabranio da mu se spasi život ili zdravlje) d) nepravo poslovodstvo – je obavljanje tuđeg posla u namjeri da se za sebe zadrži postignuta korist iako poslovođa zna da je posao tuđ. Npr. netko obere tuđi vinograd i od grožđa naprava vino za sebe. Poslovođa je dužan na zahtjev gospodara posla položiti račun i predati mu sve postignute koristi. Budući da je namjerno obavljanje tuđeg posla u svoju korist u biti štetna radnja, gospodar posla može ako to želi zahtijevati vraćanje stvari u prijašnje stanje i naknadu štete.

212

Page 213: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

5. Naknadno odobrenje (ratihabitio)

Gospodar posla može naknadno odobriti ono što je bez njegova naloga odnosno usprkos njegovoj zabrani izvršeno. Tada se poslovođa smatra nalogoprimcem, a cijeli odnos se rješava prema pravilima ugovora o nalogu.

XXX. JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Izvorom obveze može biti i jednostrano izjavljena volja, a ZOO uređuje dva slučaja: javno obećanje nagrade i vrijednosne papire. Jednostrano izjavljena volja usmjerena na postizanje dopuštenog pravnog učinka nije ništa drugo nego jednostrani pravni posao. Stoga izvorom obveze mogu biti svi jednostrani pravni poslovi usmjereni na stvaranje obveze. Osim svih dosada navedenih, tu bi spadala i ponuda za sklapanje ugovora.

XXXI. JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

1. Pojam i karakteristike

Pod javnim obećanjem nagrade razumije se javnim oglasom izjavljena volja kojom se obećavatelj obvezuje dati nagradu onomu tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ispuni što drugo pod određenim uvjetom. Obveza obećavatelja da ispuni obećanje nastaje ako se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke: a) da je nagrada obećana, b) da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom (npr. putem tiska, radija ili televizije), a može imati i oblik natječaja, c) da se izjava o obećanju odnosi na neodređeni broj osoba koje međutim mogu pripadati krugu osoba određenom po profesiji, spolu, dobi i sl., d) da su radnja koju treba izvršiti i obećana nagrada u svemu određene, moguće i dopuštene. Radnja može biti stvaranje nekog umjetničkog djela (skladanje pjesme, izrada najboljeg rada i sl.), pronalaženje izgubljene stvari, postizanje sportskog rezultata i sl. Nagrada je najčešće iznos novca ili kakva stvar. Obećavatelj nagrade dužan je odrediti rok za natjecanje. No, rok nije pretpostavka nastanka obećavateljeve obveze pa ako ga on nije odredio, svatko tko želi sudjelovati u natjecanju ima pravo zahtijevati da sud odredi odgovarajući rok. Kad se ispune potrebne pretpostavke, nastaje obveza obećavatelja da izvrši javno obećanje nagrade. No time nije još uvijek nastao obveznopravni odnos u kojem bi uz dužnika i njegovu obvezu imali vjerovnika s njegovim subjektivnim pravom na obećanu nagradu. Za nastanak obveze potrebno je i da netko izvrši radnju kojom je uvjetovano dodjeljivanje nagrade.

2. Opoziv obećanja

Sve dok se ne izvrši radnja odnosno dok ne nastane obveznopravni odnos iz javnog obećanja nagrade, obećanje se u načelu može opozvati. Ne može se opozvati jedino ako je u oglasu određen rok za izvršenje radnje odnosno rok u kojem će se dati obavijest o postignutom rezultatu ili o ostvarenju određene situacije. Opoziv se može dati na isti način kao što je dano obećanje, ali može i osobnim priopćenjem. Ako netko izvrši radnju, a dokaže da nije znao niti je morao znati da je obećanje nagrade opozvano, ima pravo na nagradu. Onaj koji je do opoziva učinio izdatke potrebne radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu, ima pravo na njihovu naknadu osim ako obećavatelj uspije dokazati da su oni učinjeni uzalud (npr. da ionako ne bi doveli do uspješnog izvršenja tražene radnje) Naknada troškova ne bi smjela prijeći iznos obećane nagrade.

213

Page 214: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

3. Pravo na nagradu

Pravo na nagradu stječe onaj koji prvi izvrši radnju za koju je obećana nagrada (npr. prvi prepliva zadanu razdaljinu) Ako ih je više u isto vrijeme izvršilo radnju, svakome pripada jednak dio nagrade, ako pravičnost ne zahtijeva drugačiju podjelu. Ukoliko je raspisan natječaj, nagrada će pripasti onome tko najbolje izvrši radnju (npr. napiše najbolji znanstveni rad) O dodjeli nagrade kod natječaja odlučuje njegov organizator ili jedna odnosno više osoba što ih on odredi (žiri) Svaki sudionik natječaja ima pravo zahtijevati poništaj odluke o dodjeli nagrade ako nagrada nije dodijeljan u skladu s pravilima natječaja. Obećavatelj nagrade odgovora dobitniku za materijalne i pravne nedostatke objekta nagrade. Nagrađeno djelo pripast će u vlasništvo organizatoru natjecanja samo ako je u natječajnom oglasu tako navedeno. To vrijedi i za druga prava na djelu.

4. Prestanak obveze

Osim opozivom, obveza obećavatelja prestaje ako mu nitko, u roku iz javnog oglasa, ne priopći da je izvršio radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio oglasom postavljene uvjete. Ako rok nije oglasom određen, obveza obećavatelja prestaje istekom jedne godine od oglasa. Dakako, obveza obećavatelja prestaje i ispunjenjem obećanja.

XXXII. VRIJEDNOSNI PAPIRI

A Osnovni pojmovi

1. Pojam vrijednosnog papira

Vrijednosni papir kao pravni pojam moguće je odrediti kao ispravu, kao pravni posao i kao stvar. Vrijednosni papir je isprava o imovinskom pravu čije ostvarenje je uvjetovano držanjem isprave. ZOO navodi da je vrijednosni papir isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi njezinu zakonitom imatelju. Vrijednosni papir ne mora imati oblik isprave, već može imati oblik elektroničkog zapisa pa sve odredbe ZOO o vrijednosnim papirima u obliku isprave se na odgovarajući način primjenjuju na vrijednosne papire u obliku elektroničkog zapisa. Prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira nematerijalizirani vrijednosni papir je elektronički zapis na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu središnje depozitarne agencije kojim se njegov izdavatelj obvezuje vlasniku ispuniti obvezu sadržanu u nematerijaliziranom vrijednosnom papiru. Prema svojoj pravnoj naravi, vrijednosni papir je jednostrani pravni posao kojim se njegov izdavatelj obvezuje ispuniti određenu činidbu u njemu naznačenom ovlašteniku. Obveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kad izdavatelj vrijednosni papir preda njegovu korisniku. Isto tako, vrijednosni papir je i stvar podobna da bude objekt stvarnih prava (npr. prava vlasništva i založnog prava) Iz ovog proizlazi da se prilikom određivanja značenja pojma vrijednosni papir može razlikovati pravo iz papira i pravo na papir. Pravo iz papira je sadržano, odnosno inkorporirano (načelo inkorporacije) u vrijednosnom papiru, a po svojoj naravi je najčešće imovinsko. To će u pravilu biti obvezno pravo, odnosno tražbina. Pravo na papir je stvarno pravo, a može biti pravo vlasništva, založno pravo ili npr. pravo uživanja. U pravilu pravo iz papira pripada onome kome pripada i pravo na papir. Onaj kome pripada pravo na papir je legitimiran iz papira. Legitimacija iz vrijednosnog papira označava pripadanje prava iz papira određenoj osobi. U vrijednosne papire se ubrajaju: mjenica, ček, trgovačka uputnica, teretnica, obveznica, polica osiguranja, skladišnica, dionica, blagajnički zapis, certifikat, komercijalni zapis, kreditno pismo i dr. U vrijednosne papire ne spadaju isprave koje sadrže neko drugo, a ne

214

Page 215: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

imovinsko pravo (npr. svjedožba) Isprave kojima se samo dokazuje postojanje nekog imovinskog prava također nisu vrijednosni papiri (npr. zadužnica) Banknote, biljezi, poštanske marke i sl. nisu vrijednosni papiri nego isključivo sredstva za plaćanje, a kao takva ne inkorporiraju nikakvo imovinsko pravo. Legitimacijski papiri – su isprave čijim predočenjem je njihov imatelj ovlašten zahtijevati od izdavatelja isprave u njima sadržanu obvezu. Značajka im je da u njima nije označen vjerovnik niti iz njih ili okolnosti u kojima su izdani, proizlazi da se ne bi mogli ustupiti drugome. Tu spadaju željezničke karte, kazališne i druge ulaznice i sl. Na legitimacijske se papire primjenjuju odgovarajuće odredbe o vrijednosnim papirima. Legitimacijski znakovi – su garderobni ili slični znakovi koji se sastoje od komada papira, metala ili drugog materijala, na kojima je obično utisnut neki broj ili naveden broj predanih predmeta, a služe samo da pokažu tko je vjerovnik u obveznom odnosu pri čijem nastanku su izdani. Izdavatelj legitimacijskog znaka se oslobađa obveze kad je u dobroj vjeri ispuni donositelju. Ispunjenje obveze se može zahtijevati i u slučaju da se legitimacijski znak izgubi.

2. Bitni sastojci

Svaki vrijednosni papir mora imati jedan minimalan broj sastojaka (tzv. bitni sastojci) bez kojih ne može imati značenje vrijednosnog papira. To su: a) naznaka vrste vrijednosnog papira, b) ime izdavatelja (trasanta) Ako je pravna osoba potrebno je navesti tvrtku odnosno naziv i sjedište, a za fizičku osobu ime i prebivalište. c) naznaka korisnika (remitenta) Podrazumijeva se ime soobe na koju odnosno po čijoj naredbi vrijednosni papir glasi ili naznaku da papir glasi na donositelja, d) točno naznačenu obvezu izdavatelja koja proizlazi iz vrijednosnog papira, e) mjesto i datum izdavanja vrijednosnog papira, a kod onih koji se izdaju u seriji i njihov serijski broj, f) potpis izdavatelja odnosno faksimil potpisa izdavatelja za one vrijednosne papire koji se izdaju u seriji. Ako je to određeno posebnim zakonom, neki vrijednosni papiri mogu imati i više sastojaka od prethodno navedenih.

3. Karakteristike vrijednosnih papira

a) temeljna karakteristika je tijesna povezanost između isprave i prava, a može se čak i reći da je isprava ustvari vrijednosni papir. Isprava nema samo značenje dokaznog sredstva o postojanju prava, nego je ona bitni konstitutivni element vrijednosnog papira. Bez isprave nema vrijednosnog papira, pravo je inkorporirano u ispravi. Ostale karakteristike se logično nadovezuju na ovu temeljnu, a one su da pravo iz vrijednosnog papira ne može nastati bez isprave, da se pravo iz papira ne može prenositi na druge subjekte bez isprave i da se pravo iz papira ne može ostvariti bez isprave. Ove posljednje tri značajke nisu zastupljene kumulativno kod svakog vrijednosnog papira, niti je to nužno. Smatra se da moraju postojati drugi i treći element da bi se neka isprava mogla kvalicirati vrijednosnim papirom. Da se pravo iz vrijednosnog papira ne može ostvariti bez isprave, znači da realizacija toga prava pretpostavlja držanje isprave. To dalje razumije da će dužnik ispuniti činidbu samo onda kad mu ovlaštenik predoči i preda vrijednosni papir. Dužnik to može učiniti i bez izručenja papira, ali u tom slučaju se izlaže opasnosti od obveze ponovnog ispunjenja onome tko mu preda papir. Iz ovoga svega slijedi da legitimirani iz papira ne mora uvijek biti nositelj prava na papir iako će to najčešće biti. Legitimirani iz papira može biti i držatelj (posjednik) vrijednosnog papira. Prema ZOO pošteni pribavitelj vrijednosnog papira na donositelja postaje njegov zakoniti imatelj i stječe pravo na tražbinu upisanu na njemu i kad je vrijednosni papir izašao iz ruku njegova izdavatelja odnosno njegova prijašnjeg imatelja i bez njegove volje. Naposljetku, iz povezanosti isprave i papira proizlazi i osnovna značajka vrijednosnog papira kao pravnog posla, a ta je da je vrijednosni papir uvijek formalan pravni posao.

4. Funkcije i značenje vrijednosnih papira

215

Page 216: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Tri su osnovne funkcije vrijednosnih papira: a) platežnog sredstva koja se ostvaruje pretežno čekom i kreditnim pismom, b) kreditnog sredstva (mjenica) i c) sredstva robnog prometa (skladišnica, vozni list, teretnica i dr.) Gospodarsko značenje vrijednosnih papira pokazuje se u dva pravca: a) olakšanje cirkulacije vrijednosni zahvaljujući jednostavnom i brzom prenošenju papira s jedne na drugu osobu putem tzv. indosamenta ili još jednostavnije tradicijom. Tome pogoduje i činjenica da je držatelj papira ovlaštenik iz papira pa mu dužnik može pravovaljano ispuniti činidbu uz predočenje papira ne gubeći vrijeme na podrobnijem ispitivanju njegove legitimacije. b) povećane sigurnosti u prometu. Propisima o izdavanju vrijednosnih papira i tehnikom njihove izradbe i umnožavanja nastoji se svesti na najmanju mjeru mogućnost njihove zlouporabe i krivotvorenja.

5. Dioba vrijednosnih papira

a) prema inkorporiranom pravu – prema ovom kriteriju vrijednosni papiri se mogu podijeliti na obveznopravne, stvarnopravne i korporacijske papire. a) obveznopravni vrijednosni papiri – su takvi vrijednosni papir koji sadrže određenu tražbinu koja pripada ovlašteniku (imatelju papira) prema dužniku (npr. mjenica, ček, obveznica, kreditno pismo) Tražbina je u pravilu novčana. b) stvarnopravni vrijednosni papiri – inkorporiraju neko stvarno pravo (npr. pravo vlasništva ili založno pravo) Najčešće su to razne založnice i tzv. tradicijski papiri čijom se predajom istodobno predaje i u njima naznačena stvar. Predajom papira prenosi se posjed, a time i pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo. Tradicijski papiri su npr. skladišnica i teretnica (konosman) c) korporacijski vrijednosni papiri – sadrže pravo neke osobe na članstvo, upravljanje i sudjelovanje u dobiti u nekoj pravnoj osobi, korporaciji (npr. dionice kod dioničkih društava) b) prema načinu određivanja korisnika – ovdje se razlikuju: papiri na ime, papiri po naredbi i papiri na donositelja. Ovo dioba se smatra jednom od najznačajnijih, a njezina važnost posebice dolazi do izražaja u pogledu mogućnosti i načina prijenosa vrijednosnih papira. a) papiri na ime – smatraju se oni kod kojih je osoba ovlaštenika poimenično navedena. Stoga je za ostvarenje prava iz papira nužno držanje papira uz dokaz da je držatelj papira osoba naznačena na papiru. Kao papiri na ime mogu se izdavati: štedna knjižica, polica osiguranja, skladišnica, pa i mjenica i ček pod uvjetom da im se doda tzv. rekta klauzula (koja glasi „ne po naredbi“) kojom se oduzima ovim papirima mogućnost prenošenja indosamentom, što je inače odlika papira po naredbi. Način prenošenja papira na ime isti je kao i za ostale tražbine građanskog prava (cesija) Zbog toga ovaj tip vrijednosnih papira nema karakteristike brzog i jednostavnog prenošenja pa ih se i manje koristi u prometu. Tome doprinosi i daljnja posljedica prenošenja cesijom, a ta je da dužnik zadržava svoje prigovore protiv novog imatelja papira (cesionara) koje je imao i prema prijašnjem imatelju (cedentu) što se također ne događa kod ostalih vrijednosnih papira. Papiri na ime bit će veoma pogodni u slučaju da izdavatelj vrijednosnog papira želi ograničiti mogućnost njihove cirkulacije. Papiri na ime nazivaju se i rekta papirima (lat. rectus – izravan, prav) zbog toga što se ne prenose indosamentom nego cesijom. Kod njih se mora izvršiti isplatu rekta, tj. izravno osobi naznačenoj u papiru. b) papiri po naredbi – su vrijednosni papiri u kojima je ovlaštenik poimenično naznačena osoba, ali i svaka druga osoba koju ona svojom naredbom odredi. Ovdje je bitno da je ovlaštenik u njemu imenovan te da uz to ima pravo odrediti kao novog ovlaštenika neku drugu osobu. To pravo konstituira izdavatelj papira unošenjem u papir klauzule „po naredbi“ No takvo pravo kod nekih papira (npr. mjenica, ček na ime) proizlazi izravno iz zakona pa nije ni potrebno u njihov sadržaj unositi ovu klauzulu. Ako se takvim papirima ne želi dati karakter papira po naredbi, potrebno je unijeti u njih klauzulu „ne po naredbi“ Gospodarsko značenje papira po naredbi, osobito mjenice, temelji se na njihovoj podobnosti za laku cirkulaciju i sigurnost koju pružaju u prometu. Te prednosti proizlaze iz njihovog specifičnog načina prenošenja, tzv. indosamentom.

216

Page 217: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

Indosament je izjava dosadašnjeg korisnika papira kojom prenosi papir na drugog korisnika, a ispisuje se na poleđini papira (tal. in dosso – na poleđini) Prenositelj papira se naziva indosant, a onaj na koga se prenosi indosatar. Indosamentom se prenosi pravo na papir, a time i pravo iz papira. No, na novog korisnika indosamentom se prenosi i pravo da svojom naredbom može dalje prenositi papir što omogućuje gotovo neograničenu cirkulaciju papira. Budući da kod onih najvažnijih papira po naredbi (mjenica, ček) postoji odgovornost indosanta svim indosatarima sve dok glavni dužnik ne iskupi vrijednosni papir, obveza iz papira je tim čvršća što je više prijenosa jer se tako povećava broj dužnika. U usporedbi sa cesijom, obveza dužnika je kod papira po naredbi samostalna u odnosu na novog vjerovnika – indosatara što znači da dužnik ovdje ne može isticati protiv novog vjerovnika prigovore koje je imao prema prijašnjem vjerovniku (indosantu) Stoga je za ostvarenje prava iz takvih papira, tj. legitimaciju potrebno: a) držanje papira, b) da imatelj papira dokaže neprekinuti niz indosamenata (samo kad je u nizu vjerovnika prenositelj, tj. indosant uvijek bila ona osoba koja je u indosamentu, koji je neposredno prethodio, bila indosatar, tj. osoba na koju je pravo preneseno) Kod tzv. blanko indosamenta za legitimaciju je dovoljno držanje papira. Od brojnih vrsta indosamenata ističe se dioba na puni, blanko i rekta indosament, dobivena prema njihovu obliku. Puni indosament – je onaj koji sadrži sve elemente indosamenta, tj. odredbu o prijenosu papira, ime osobe na koju se papir prenosi i potpis indosanta. Ako se izostave prva dva elementa, a na poleđinu se stavi samo potpis indosanta dobiva se blanko indosament. Rekta indosament sadrži klauzulu „ne po naredbi“ kojom se zabranjuje indosataru da papir dalje prenosi indosamentom čime se on ustvari transformira u papir na ime i prenosi cesijom. c) papiri na donositelja – su vrijednosni papiri kod kojih je korisnik svaki donositelj (držatelj) papira. Neki vrijednosni papiri se ex lege papiri na donositelja (ček u kojem nije naznačen korisnik) dok drugi to postaju unošenjem klauzule „plativo donositelju“ i sl. Kao papiri na donositelja mogu se izdati skladišnica, obveznica, založnica i dr. U pravilu ovdje će spadati ranije spomenuti legitimacijski papiri kao što su željezničke i autobusne putne karte, razne vrste ulaznica, bonovi i sl. Prema naravi inkorporiranog prava, papiri na donositelja su pretežno obveznopravni papiri s tim da činidba može biti novčana ili nenovčana. Papiri na donositelja prenose se putem tradicije iz ruke u ruku. Zbog toga imaju veliko gospodarsko značenje, osobito kao masovni papiri (npr. obveznice) Za legitimaciju kod papira na donositelja dovoljno je držanje papira pa će svakodobni držatelj papira moći realizirati pravo iz papira njegovom prezentacijom dužniku, a da pritom nije dužan dokazivati da je ovlaštenik iz papira. Držatelj papira će uglavnom biti i vlasnik papira, ali legitimiran će biti i svaki onaj tko dođe u posjed papira mimo volje vlasnika, pod uvjetom da je pošten stjecatelj. Dužnik nije obvezan ispitivati legitimaciju donositelja papira, ali ako je znao ili morao znati da donositelj nije zakoniti imatelj papira, niti je ovlašten od zakonitog imatelja, dužan je odbiti ispunjenje inače odgovara za štetu.

6. Amortizacija vrijednosnih papira

Rigoroznom i beziznimno provedbom načela inkorporacije bilo bi potpuno nemoguće ostvariti pravo iz vrijednosnih papira bez isprave. Institutom amortizacije, dopuštenim u pravilu za papire na ime i po naredbi, korigira se spomenuto djelovanje načela inkorporacije ostvarivanja prava i bez isprave. Amortizacija vrijednosnog papira je sudski poništaj isprave. Provodi se u izvanparničnom postupku na prijedlog ovlaštenika u slučaju gubitka, krađe, uništenja, težeg oštećenja, odnosno uopće nestanka vrijednosnog papira. Amortizacijski postupak koji provodi nadležni sud mjesta plaćanja, sastoji se u tome što sud, nakon što mu je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje papira, oglasom u službenom glasilu poziva onoga tko posjeduje papir da ga u određenom roku pokaže sudu. Kod nas je za mjenicu i ček rok od 60 dana. Ako se na poziv suda u ostavljenom roku nitko ne javi, sud će vrijednosni papir oglasiti poništenim, s tim da ta odluka zamjenjuje vrijednosni papir dok se ne izda novi. Ako se netko u ostavljenom roku javi i preda sudu vrijednosni papir, sud

217

Page 218: GRAĐANSKO PRAVO I

www.pravokutnik.net

će obustaviti postupak, a papir uručiti korisniku. Ako osoba koja se javila ne želi predati papir sudu, sud će obustaviti postupak, a predlagatelja uputiti na parnicu radi utvrđivanja kome pripada pravo (vlasništva) na papir.

218