Gordan Nuhanovi

BITKA ZA SVAKOG OVJEKA

www.balkandownload.org

Iz sve svoje snage

Uoi glavnog uspona Bingula je oprezno, da ne izaziva gume, skrenuo na autobusno ugibalite. Ostavio je motor u leru pa zatim, kao da se ispriava, taknuo Ivkicu po avu njezinih hlaa: tek tada izaao je iz auta. Lancima za snijeg rutinski je zaodjenuo, prednje, pogonske kotae, a prije nego to e se vratiti u toplu kabinu pogledao je prema uzvienju: kroz prosjeku od snijegom oteanih jela svjetlucali su goli vrhunci.

Svejedno, prvi susjedi Sabljii nisu mu izlazili iz glave.

Sve ga je vie deralo to to im nije rekao da ga ta tri dana nee biti kui.

U jednoj vrlo bljuzgavoj okuci prooe ga trnci pri pomisli da ve sada obilaze oko njegove kue i kuckaju po sputenim roletama pitajui se gdje je, pobogu, mogao nestati?

Malo zatim, na ravnom, opet je posegnuo za Ivkiinim bedrom. Cijelim putem izmijenili su tako malo rijei da je zbog toga osjeao grinju savjesti.

Poto su stigli u planinarski dom, Ivkica je natuknula neto o etnji i istome zraku. Bingula je neodreeno klimnuo, ba kao to mu se neodreenom uinila njena elja. Smjestili su se u potkrovlju. Kroz kosi krovni prozor Ivkica se divila klisuri propetoj iznad depadanse. Da je kao na razglednici to je izjavila dok je navlaila vunene arape preko hulahopki.

Bingula se sloio, ali rasijano; i dalje je bio pod dojmom Sabljia, prvih susjeda. Moda bi najbolje bilo da ih odmah nazove, da im kae gdje je i da se ne brinu. Uostalom, ne mora im ni rei da je s Ivkicom! A ako se na telefon javi Sablji, prvo to e ga pitati bit e: Jel gospojica s tobom? Binguli slabo ide to muljanje; znaju oni da nema te sile koja bi ga natjerala da upali auto i ode dalje od dragstora 0-24 na gradskoj obilaznici. A opet, prizna li Sabljiu za Ivkicu, ovaj e ga poslije mjesecima podjebavati u to je Bingula mogao biti siguran.

Sada je zamiljao Sabljievu njuku kako se razvlai u podmukao osmijeh.

U kupaonici mu je sinulo da je napravio glupost. Susjedi bi mogli svata pomisliti, posebno Sabljika za koju Bingula nije ba bio siguran da nee zvati policiju.

Oklijevao je u zbitom predsoblju apartmana. to mu je trebalo da ode ko pizda?

Da ih izuvam ili da ih ne izuvam? upitao je pokazujui na gvojzerice.

Zar neemo u etnju? procvrkutala je Ivkica, zaueno trepui to je Bingulu esto znalo iznervirati. Prenemaganje je inae smatrao nepotrebnim barem to se njega tie o svemu su se mogli lako sporazumjeti.

Priao joj je, uhvatio je za ruku, no Ivkica se otela prema vratima.

Daj da bar prvo neto pojedemo dobacio je za njom, ali uzalud.

Klju su ostavili recepcionaru koji je ba telefonirao.

Gospodin Svizac? upitao je recepcionar i dlanom pokrio slualicu.

Svirac ispravi ga Bingula.

Pardon, gospodine Svirac, u redu je.

Binguli upade u oi atmosfera tromog popodneva izmeu masivne, tamno bojane lamperije. Foaje s golim enskim torzom u sredini zjapio je prazan. Kroz prorez izmeu ostakljenih ulaznih vrata uvirao je trak hladnog zraka. inilo se da planinarskom domu dosta loe ide.

Pri pogledu na telefon Bingula pomisli da bi moda sada trebao nazvati Sabljieve! Otkad mu je umrla ena, nije bilo nedjelje, praznika ili vanijeg sveca a da mu Sabljika ne bi donijela tanjuri kolaa. To bi ga uvijek ganulo.

Barem da je na ceduljici navrljao kako ga nee biti tri dana... Osjetio je nemir. U tom trenutku recepcionar se povukao u mrak unutarnje kancelarije.

uo je kako Ivkica uporno vue ulazna vrata, iako je na njima pisalo: rini. Ona je bila jedna od onih koji uvijek ine suprotno od onoga to pie iznad kvake na vratima. Bingula je priao i gurnuo ih prema naprijed. To je ispalo dosta napadno. Udijelila mu je uvrijeen pogled, kao da joj je na vrh jezika bilo da mu kae to ga ve ide, ali ledeni zrak presjee joj dah i oi napuni suzama. Zatrala se niz stube. Bingula ju je htio upozoriti na led, ali je odustao. Ako je neto mrzio, onda je to bilo ensko durenje.

U trenu mu je postalo hladno. Glavu je uvukao u ovratnik veste i malo podigao rajfelus. Prsti u gvojzericama ve su mu se lagano smrzavali. Dok se tako drvenio na stepenicama, Ivkica je od snijega s Lade Nive napravila grudu i bacila je u Bingulinom smjeru. Vjetar joj je vratio snjenu prainu u lice.

Ila je prva. Birala je uske staze, mada je bilo i onih irokih, ugaenih. Bingula je odoka ocijenio da sve vode do skijalita. Ubrzo se, meutim, pred njim ukazao stranji paviljon motela obasjan kosim zrakama. Shvatili su da krue. Ivkica se okrenula Binguli, a on se silio istisnuti osmijeh. Slegla je ramenima te potom nasumce odabrala puteljak izmeu dvije grbave smreke. Put je vodio prema udolju. Binguli bi mrsko to sputanje jer je znao da e se u povratku morati penjati. Ipak ju je slijedio. Sada se ve ugrijao, ali je uporno izbjegavao zadrati pogled na nekom proplanku due od sekunde, kao da ne bi podnio da ga preuzme ljepota pejzaa. Jednostavno se nije elio diviti.

Javit e se Sabljiima im se vrate u motel, zarekao se u sebi. Rei e im s kime je i zato je jednom to, uostalom, mora prelomiti pa i po cijenu da se zahladi sa Sabljiima. A to to oni misle da Ivkica nije za njega to je ve njihov problem, zakljuio je Bingula i odmah mu je postalo lake. Isprsio se, ali ruke nije vadio iz depova: bio je jedan od onih koji se gnuaju rukavica. One su, to se njega tie, bile za trebere, bolje rei pederie. Kao i one kape s kuglicama na

vrhu. Ili, ne daj boe, buce njih se posebno grozio na mukarcima. Volio se hvaliti kako u ovih pedeset i dvije godine ne pamti da je obukao duge gae. A ni nee uvijek bi dometnuo ako ga zdravlje poslui.

U dolu do kojega je vodio puteljak, gusti su borovi zastrli nebo. Digao se neugodan, boni vjetar. Oboje su se sagnuli, glave uvukli u ramena, a kad su se ponovno pogledali kosa im je bila bijela. Iza njih vjetar je raznosio tragove. Priao je blie Ivkici i pokuao je zagrliti, no ona mu je izmigoljila.

Iznenada je postalo nekako sjenovito. Ivkici je procurio nos i Binguli bi krivo to nema sa sobom papirnatu maramicu. Hualo je iznad njihovih glava.

Idemo nazad? upitao je. Nipoto nije htio zvuati previe napadno. Umjesto odgovora Ivkica pokaza na brdace gdje su se upravo odmarala dva skijaa. Navukla je trikanu kapu i zakolutala oima prije nego to e se otisnuti dalje.

Da je Ivkica dobra partija Bingula se po tko zna koji put uvjerio odmjeravajui je iz svoga kuta. Povrh svega, njezini guzovi, utegnuti kao u iparice, posebno su budili elju. Bingula je sebe smatrao realnim ovjekom, to nipoto nije znailo da je bez strasti. Doze realnosti koje je osjeao pohranjene duboko u sebi kao da su ga dodatno ohrabrivale da je na pravome putu. Planirao ju je zaprositi.

I to, im malo otopli pomislio je gledajui je kako bodro grabi uzbrdo. Dok je traio cigarete u unutranjoti jakne, iznenada mu je sinulo: da je Ivkica doista ivjela amoralno, kao to priaju Sabljii, sada sigurno ne bi bila porotnica u opinskom sudu! Ta ga je misao ohrabrila. Tri e dana uivati jedno u drugome gutao je Bingula gledajui je kako joj guzni miii osciliraju pod zimskim tajicama tri dana sami, bez Sabljia za vratom. I da se Bingulu pita ne bi ni izlazili iz sobe; goli, pod dekama, i s dostavom u sobu. Ubrzao je za Ivkicom udei se koliko puno dima sue iz njega.

Kad su izbili gore, skijaa nije bilo. Moda su im se bili samo priinili, pomisli Bingula, jer nije bilo tragova skija u snijegu.

Tu, na brdacu, poeo je osjeati neugodno strujanje po zatiljku. Jedna mu je noga propala u duboki snijeg. Potraio je obrise doma.

Idemo nazad? ponovio je.

U taj as jedna krupna ptica zalepeta iz nekog bunja. Jedva je ekao da se vrate u planinarski dom. Kada je spustio pogled shvatio je da se Ivkica valja u snijegu pokraj puta. Pruio joj je ruku. Pokuala ga je potegnuti k sebi, ali Binguli se nije dalo navlaiti. Uspio ju je podii i taman kad ju je htio poljubiti, opet se javio vjetar. Drevne etinjae buno su se njihale visoko iznad njih. Zrak se ispuno sivim tokicama. Poput rastera. Najprije se zacrnilo golo raslinje, no kad su poeli drugi uspon, tamo na vrhu, u kronjama, doekae ih nakupine mraka. Ivkica je uutjela. Bingula ju je sluao kako die kratko, na usta.

Sreom, pomislio je Bingula, sreom da ih sada oekuje spust sve do doma.

Htio ju je pitati zebu li joj noge, no nekako je raunao da e ostati bez odgovora.

U glavi je imao gotov plan: im se dokopaju sobe, nazvat e Sabljie. Ispriat e im se to se nije javljao. Spomenut e urbu, neto kao na-vrat-na-nos, bilo to, samo da ispadne uvjerljivo.

A ako ga budu pitali za Ivkicu? Opet se zabrinuo i teko izdahnuo u sve guu planinsku no. Pred Sabljiima se Bingula u zadnje vrijeme osjeao kriv. Zbog Ivkice, naravno.

I to samo zato to je atraktivna ljuto je zakljuio Bingula i ubrzao za Ivkicom.

U kotlini se, meutim, nije naziralo nita slino domu. Kad ju je napokon sustigao, Binguline crta lica kao da su se urezale. Digao je ruku.

Miruj jedan as ree, a ona mu, Ivkica, uze dlan u svoje vlane rukavice od tanke vune, vunice. Tijelom mu je prostrujala ugodna jeza. Bingula je napravio korak-dva meu borove, no od tog ga smjera odvrati grana oteala od snijega. Jo uvijek se preustrojavao. A onda je iza divljeg gloga iznenada opazio stazu s otiscima stopala. Njeno je trgnuo Ivkicu za ruku.

Staza je sada krivudala nizbrdo. Zatim se penjala. Izbili su na ravno. Bingula se naprezao. Ova planina sve ga je vie umarala. Sada se sam sebi inio glup to nije pamtio kamo idu. Mogli su, naravno, nastaviti istim smjerom, ali su mogli i skrenuti. Ili poi puteljkom uzbrdo? Ili nizbrdo? Potom se ukazala i druga, ira staza. Svod se ve osuo prvim zvijezdama, no mjesec se nije pojavio. A moda ni nee, pomisli Bingula i krenu, toboe odluno dalje, pravei se kako prati neki smjer.

Jele su sada ve bile u mraku, a staza kojom je krenuo naglo posta neprohodna. Malo naprijed uo se isprekidan jecaj. Bingula tad protrnu, po prvi puta.

Moda nije na tu stranu istisnula je Ivkica.

Tu li smo, dakle, ree Bingula sam sebi: gospoici se otme koja rije tek kad je u opasnosti! To otkrie uinilo mu se znaajnim iako u taj mah nije tono znao zato.

Istina je da ga je muio krti Ivkiin rjenik i da bi se kadikad raalostio to ne pokazuje elju za obinim brbljanjem. I tada u mraku i pod razdraljivim udarima vjetra Binguli je naglo sinulo da su ene s burnom prolosti obino lajave! I zbog toga je osjetio val zadovoljstva: odjednom kao da je dobio dodatne motore.

U to se oglasila sova. Ili neto jako slino sovi. Taman su bili u blagom usponu, po tko zna koji put u zadnjih pola sata, i snijeg pod njima poeo je udno kripati.

Pred njima se otvorila istina nasuprot zvjezdanom nebu. Stao je Bingula, stala je Ivkica. Vjetar se na tren umirio, a proplanak ispunio sonom bjelinom. Ivkica tad blago dodirnu Bingulu za hladni, malne stvrdnuti obraz. Gledala ga je kao nikad do tada.

Pjevaj apnu mu. Njezin topao dah ispunio ga je eljom.

Molim? protisnu Bingula. I dalje ga je dodirivala, skoro golicala. Kako to misli: pjevaj?

Pjevaj, molim te plaljivo ponovi Ivkica.

Da pjevam?

Molim te, Bingo. Ivkica je ve gutala knedle. Pjevaj.

Pogledao je u svoje gvojzerice te, potom, uinio desnim stopalom kretnju kao da se upisuje u snijeg. Vila Velebita prva mu je bila na pameti.

Oj ti vilo, vilo Velebita

I tek to je potraio pravi tonalitet ne uspjevi se ni upustiti u drugih stih Ivkica ga snano potegnu za ruku.

Zavija kao vuk prekorila ga je.

Kratko se nakaljao. Sreom, imao je ve drugu pjesmu na jeziku: Stade se cvijee rosom kititi. Opet je otegnuo i glas mu se napokon poeo formirati. Pokuao je zvuati to je mogao vrckastije, pa su odlunije krenuli preko proplanka. Bingula je ustalio svoj bas i u istom, treperavom tempu, sevdalinku dotjerao do njezina kraja. Svjetla doma jo uvijek nisu bila na vidiku. Tada je zapjevao Pjesmu o jednom petlu, pa odmah zatim dalje, bez pauze:

Jo se nisam ni brijao

A ivot mi je ve prijao

Krenuo je dobro, no zadnja mu strofa neoekivano isparila. Pomisli kako odavno nije pjevao tu pjesmu, zapravo, odavno uope nije pjevao, premda je Bingula imao glas... Jo je kao ministrant u crkvenom zboru dobivao sve same pohvale. Govorili su da u cijeloj upi nema takvog alta.

A danas, pomislio je Bingula, danas je toliko malo prilike za pjesmu! Upravo se altao na Bunjevaku malu granu. Razumije se da ju je znao cijelu jer je Bingula bio okac-Bunjevac, po majinoj liniji. A onda, odjednom, nadola mu je Hej, hej, djeae. Kao da mu je sletjela na rame s jedne od injem okovanih etinjaa. Ta mu je jedina ostala od cijelog Breninog opusa:

Usne su mi namazane, al ovaj ru nije za te-be

Dalje ipak nije ilo. acnu ga tad igla hladnoe u prsima. Nakaljao se, izbacio poneku sitnicu iz plua. Ovdje ga bar nitko osim Ivkice nije mogao uti. To je pomislio i odapeo iz sveg glasa:

Ne treba mi nita rei

Svoju prolost Svoje ime

Osjetio je kako sitno Ivkiino tijelo podrhtava i kako mu gnjei prste u svojoj maloj aci.

Ako e biti lake

Zagrli me Zagrli me

U tom gluhom asu, s prozeblim nonim prstima, najbitnije mu je bilo umiriti Ivkicu.

Duboko je udahnuo ledeni zrak i zapjevao Milovao sam garave i plave. Tu je mogao ponoviti bezbroj puta, ali tako da uvijek zvui drugaije, to je zacijelo bilo dobro jer se elio koncentrirati na put pred sobom.

Al ko tebe to ni jednu tako Curo mala iz sokaka mog

U daljini kao da je neto zaiskrilo. Lete li zimi krijesnice, pitao se u sebi Bingula? Nije se to inilo realnim. Ivkica mu je obuhvatila struk s obje svoje ruke, gotovo se navalila na njega cijelom teinom. Bingula je nastavio drei se dobro utabane staze.

Onda mu je ponestalo teksta. Ta iskra u mraku to ga je smutilo. Ivkica ga, meutim, stegnu jae u struku.

Pjevaj ree ona. Lea Martina!

Bingula je rastreseno poeo Odiseja. Zapravo, tu je pjesmu odavno izgustirao poto ju je zbog svoga basa uvijek on pjevao na proslavama. Ponekad i uz gitaru jer ta tri akorda uspio bi improvizirati koliko god da je bio pijan. Sada ju je jedva dopjevao, a zatim je pustio glas za Velu Luku.

Ta je tuna apnu Ivkica. Smrznut emo se ovdje...

Bingula ponovo plua napuni kisikom u taj as neto iskoi ispred njih. Neto krupno. Oboje su se ukopali. Bingula je jo uvijek drao dah u sebi.

Zec lanu napokon Ivkica.

Je, bogati, zeko ispue se Bingula.

Zekan. Gleda nas aputala je ushieno. Bingula je prebacio ruku preko Ivkice. Kako se tjera zeca, pitao se Bingula. Nije: ic, nije: mar, nije: ku, nije: i, nije: sikter! Nije bilo nita od toga.

Bijeli je zec stao nasred staze, deset ili jo manje koraka naprijed: zatim se uspravio i njuku uronio u ape. Gledao ih je prilino besramno. Bingula odavno nije vidio divljeg zeca. Pa jo tako krupnog.

OK, pomislio je Bingula, zec je sada tu, ali e ubrzo mugnuti u umu. A on je, kao i uvijek, morao misliti unaprijed. Ovoga puta morao je jo i brzo misliti. Nije imao vremena pa se glasno nakaljao, ali zec ni makac. Samo je jedno uho opustio postrance.

U tom trenu, Bingula je bio spreman okrenuti broj tih Sabljievih i rei im ta ih ve ide; kao prvo, neka gledaju svoja posla, a kao drugo neka mu vie ne serviraju tu priu o Ivkici!

Jebe njihove rukove, gunao je Bingula u sebi promatrajui zeca. I rukove i kolae i sve to skupa! Tri je godine alio za enom, a tim Sabljiima to, izgleda, kao da nije bilo dovoljno! Sada je htio poeti novi ivot. S Ivkicom. Osjeao je da ima pravo na to.

Sagnuo se i zagrabio snijega za veliku grudu.

Nemoj prosikta Ivkica.

Ma ta nemoj! Bingula je zamahnuo, a zec frknuo u mrak.

Jesi ga mislio gaat time? Ivkica pokae na grudu u Bingulinoj ruci.

Pa ne bih ga valjda gaao... pravdao se Bingula. Ivkici kao da je laknulo; opet mu je ovila ruke oko struka. Lagano su poli dalje kroz no, a Bingula je bio zadovoljan to je izbjegao njezino durenje.

to si stao, pjevaj! ree ona poslije par koraka.

Ispalio je Kod izvora dva putia, ali puno sonije nego sve prethodne, kao da mu je ona odluka u vezi Sabljievih dodatno potakla glas. Nastavio je zatim s Tri sulara su pa blok zavrio s Moj prijatel. I onda bez nekog razloga zapjevao Kad sam bio mlaan lovac ja. Pjevao je iz sve svoje snage, punim pluima, oteui samoglasnike koliko ga je bilo volja u tim trenucima. Osjeao je kako cijela planina odjekuje njegovom pjesmom.

Kad sam bio mlaan lovac jaaaaaaaaaa Jedna me je moma voljelaaaaaaaaaaa

Pjevao je srano, kao da pjeva protiv noi, protiv planine.

Zec, kuna, jarebicaaaaaaaaaa

Ipak, svakim udisajem Bingula bi osjetio peckavu prhut po glasnicama, a odmah potom, nie, i serije kratkih rezova, kao da mu harmoniku plunih krila zatee iani povez.

Divlja patka i lisicaaaaa

Glasove je ipak tiskao zapanjujue jasno, malne bez oscilacija izuzmu li se povremenim vjetrom rastepeni vokali. Volio je Bingula zborno pjevanje, osobito potmule basove to poput sidra dre melodiju u realnim okvirima. Bas je za njega bio muevnost, hrabrost, vodstvo i mogunost dranja situacije pod kontrolom. A sada, mislio je, sada je bilo vano ne izgubiti na dubini glasa. inilo mu se kao stupa s maetom, u najmanju ruku.

kripa snijega pod njihovim je nogama utihnula, a vjetar u mranim kronjama kao da je gubio snagu. Sove su, najzad, postale prolost i krv je ravnomjerno napajala sve dijelove njihovih tjelesa. Bingula je pjevao dalje pa ak i kada su mimoili prve okrugle svjetiljke i kada se snjeni puteljak pretvorio u poploani put kojim je nedavno prola ralica Bingula nije posustajao s pjesmom, premda je ona odavno izgubila smisao, bar to se rastjerivanja straha tie. Na ostakljenom ulazu u planinarski dom trgnuo je k sebi kvaku iznad koje je pisalo vuci, a recepcionar, usamljenom i sa slualicom u ruci, otvorenih je usta pratio par kako mu se pribliava ostavljajui za sobom krpe istog snijega na lanome mramoru. Ivkica se stropotala u foaje bio je to ujedno znak da Bingula pjesmu privede kraju.

Tako ivi jedan lovac mlad otpjevao je, prkosno gledajui recepcionara u oi. Zatraio je broj 37. Toliko ga je pamenje jo sluilo.

Gdje je sala za veeru? upitao je Bingula dok mu je rezuckalo u prsima.

alim, ali kuhinja se zatvara u 20 nula nula rekao je recepcionar bez trunke suosjeanja za par pred sobom.

I tako svakog dana, osim utorka kada nudimo suhi dnevni obrok.

Dok je to izgovarao, recepcionarove su se usne iskrivile. Bingulu je podsjetio na one suhonjave tipove kojima nije sueno da doive sreu u penziji. Uspinjui se stepenicama, zakratko ga je posjetila malodunost pri pomisli na surovu stvarnost planinskih recepcionara, ali umorna bedra nisu mu ostavljala priliku za uivljavanje.

Ivkica je djelovala kao da je u boljem stanju.

Pa i mlaa je, pomislio je Bingula proputajui je ispred sebe: u njezinim godinama i on je bolje podnosio napore. Nipoto nije htio pokazati da skapava.

Gvojzerice je skinuo teturajui po predsoblju. Otvorio je pretinac torbe i ieprkao svoj runi sat.

Sada je tono pet minuta do deset znaajno je rekao dok je Ivkica s runikom kretala prema kupaonici. uo je kako odvre tu i potom zvuk tabana po mokrom emajlu. Legao je odjeven, podvrnutoga jastuka ispod glave. Zagledan u kosi strop, pokuavao se sjetiti pjesama koje je otpjevao. Sam se sebi uinio hrabar. A onda, izmeu dviju misli, naglo ga je svladao san.

Probudilo ga je turiranje Lade Nive pod prozorom. Kroz polusputene roletne jutro mu se uinilo blistavim. Ivkica je sklupana spavala pored njega.

Prvo na to je pomislio bili su Sabljii, prvi susjedi.

Telefon je bio na nonom ormariu, tik do uzglavlja. Premjestio ga je sebi na prsa i okrenuo broj Sabljievih. im se javio dugi signal za zvonjavu, Binguli sinu kako nije provjerio koliko je sati.

Da nije malo prerano... zapitao se u sebi.

Prenu ga glas gospoe Sablji: Stan Sablji, izvolte?

Bingula je u prvi mah ostao zateen. Onda je uzeo puno zraka kao da se sprema zaroniti, no uzalud se napinjao. Nita nije uspio istisnuti u slualicu. Iskreno se zaudio samome sebi.

Alo, alo... uo je glas gospoe Sablji, glas u kojem je prepoznavao nedjeljno jutro s juhom koja se pjeni na vreloj ringli. Uzimajui nove zalihe ustajalog zraka, unio se u slualicu, ali od onog sinonjeg basa preostao mu je tek jadni, piskutavi C. Zapravo, nita osim cvilea nije izlazilo iz Bingule.

Iznenada je shvatio da se nogama opire o rub kreveta. Odmah zatim vruina mu je udarila u glavu.

Tko je tamo? Alo odzvanjalo je Binguli u uhu. Koga vi trebate...

Bingula je osjetio Ivkiin dah na svojim razdrljenim prsima. Suoen s njezina dva duboka oka u umjetnoj sobnoj tami, brzo je prekinuo vezu i poklopio slualicu. Unato uarenom elu, htio joj je zaeljeti dobro jutro to mu je prvo palo na pamet no na vrijeme se sjetio da je ostao bez glasa. I bilo ga je sram.

ovjek iz Bezdana

Kako mi se maka uuljala u kuu? Vlatko bi povremeno glasno zavapio i pogledom prodarao ukuane, kao da trai neki znak priznanja na njihovim licima. ena je slijegala ramenima: bilo je to teko pitanje, jer puno je godina prolo otkada su kembu primili na skrb. Naselje je bilo u izgadnji i make su lutale u oporima, meu njima sva sila bezrepih i oravih na jedno oko, s njukama koje su tijekom prohujalih veljaa rezbarile veoma gadne kande. Nou,

maje oi bljeskale bi s okolnih graevinskih terena koje su dugo, dugo arili bageri, posve besmisleno kako se kasnije pokazalo. Neke su se jednostavno infiltrirale u kuanstva, neka ofucana legla prva generacija to se tek navikavala na umiljavanje i redovite obroke. Obitelji su ih najprije hranile samo ostacima od ruka, zatim ribljim konzervama i patetom direktno iz ambalae a s vremenom se prelazilo na Whiskase i svjee digerice. Jasno se vidjelo da su to make koje fino mogu i bez mlijeka.

I onda se pojavila kemba, prva maka u obitelji Vlatka i ane ilovi. Kako i pod kojim okolnostima Vlatko se nije mogao sjetiti, ali Kio i Hrvojka, tada jo posve mali, ciali su od sree. Govorilo se: dola maca na vratanca.

Jednoga jutra zateklo ih je brojno leglo u podrumu; osam ili moda ak deset prozirnih maia u klupku. Cviljeli su, slijepi i bespomoni.

Djeca su se raspametila. U tek useljenu kuu uvuklo se neto o emu Vlatko ni sanjati nije mogao dok ju je mukotrpno, godinama dizao, ciglu po ciglu, tako sve do monte i krova, ukupno jedanaest godina tednje i odricanja. Ba pred useljenje dijagnosticiran mu je eer. Svakoga tjedna morao je u ambulantu po injekcije i inzulin koje mu je plaalo socijalno. Nije se smio ivcirati, a po jedan okoladni keks ana je drala na svim vidnim mjestima u kui.

Naveer, kada bi Kio i Hrvojka zaspali, Vlatko i ana hvatali su se ukotac s problemom. Sve do tada gorue su stvari rjeavali lako i u hodu: bavarska buka, auto na leasing, Kiu sa est godina u kolu, bau umjesto travnjaka, Limexov bicikl i sve tako dogovorno, argumentom na argument. Vlatko bi obno izloio problem, osvijetlio ga s nekoliko strana, a ana je bila ta koja postavlja potpitanja. Ponekad su si ostavljali par dana fore da stvar sazrije u glavama, zatim bi sjeli za stol, prepolovili jedno pivo i doli do razumnog rjeenja. Jasno su osjeali zajednitvo, kako u odgoji djece tako i u veim materijalnim izdacima.

Na kembinom leglu prvi su put shvatili da im se putovi razilaze.

ana se odmah pozvala na dobre obiaje u takvim prilikama: maie razdjeliti po susjedstvu! Mutno se sjeala da je tako postupala njezina baka. Vlatku se, meutim, istoga asa upalila lampica.

Ne budi luda upozorio ju je ta svi ve imaju velika legla!

Poslije stanovitog vremena ana je morala priznati ishitrenost svoga prijedloga.

Pokuajmo ih hraniti, ionako e jedno po jedno otpadati dosjetila se jednog od iduih dana. Osvrnula se i na visok mortalitet maia. A na taj emo nain pred djecom ostati isti dodala je.

Nije mu, meutim, bio drag ni taj enin prijedlog.

Duo draga, dovoljno si pametna da zna to su maii rekao je i zatim razvezao o beskonanim mogunostima majih ivota. Dodue, neke stvari su mu se vrtjele po glavi.

Otpuhivao je, coktao jezikom, hvatao se za unu resicu. Tih se dana drao distancirano, a ana je to pripisala reakciji na inzulin.

Idemo ih onda sve zadrati pa ta bude zduno je jedne veeri predloila ana.

Bilo je to nakon to su se maii, pod budnom kembinom paskom, poeli pojavljivati na dvoritu. Djeca su zahtijevala puno mlijeka za kembu. I Whiskas plus, kao dohranu.

Taj puta Vlatko je pred anom izveo prostu raunicu. Jednostavno je pomnoio broj dana u mjesecu s izdacima za kembu. Krajnji iznos bio je golem, otprilike kao da su u obitelji dva okorjela puaa. Onda je tu golemu cifru pomnoio s brojem odraslih maaka. ana je ostala frapirana.

A to e ti doi brzo, jer maii rastu kao iz vode plaio ju je dalje. Jo je napomenuo da bi bilo realno uveati trokove za tetu koju e maii praviti u narednom periodu, sve dok ne dosegnu jednu stabilnu zrelost.

upaju zavjese, grizu tepih, grebu fotelje, deru tapete i kakaju gdje god stignu... nabrajao je tako ani koja je tonula sve dublje i dublje u ponor maloduja.

Moram li ti uope rei koliko samo uivaju u zapiavanju podrumskih prozora? izvalio je Vlatko vidno okuraen. To je amonijak, to sve nagriza, ljubavi...

ana se smraila: Pa ta ti onda predlae graknula je. Bilo je to prvi put otkako su zapoeli razgovor o maiima da povisuje ton.

Vlatko ju je prodorno pogledao: Jesu li pozaspali? upitao je glavom pokazujui gore, prema djejim sobama.

Gledaj, zlato poeo je dodirnuvi joj zapee kao da priziva ono doba pune zaljubljenosti. Mogu ih jednostavno strpati u gepek i odvesti blizu nekog sela... nije ni dovrio, a ana je hitro, kao opeena, povukla svoju ruku iz njegove.

Ma ekaj, neu ih odmah sve odvesti, u prvoj turi neka to bude pet, dobro, etiri ili samo tri... to za poetak ne bi odvezao, recimo, tri maia? isto za probu. Djeca ne bi ni primijetila da ih nema... govorio je kao da se cjenka s njezinim prezirnim pogledom preko puta stola.

Ne mora to biti neki veliki brojani rez upinjao se Vlatko, no ana se povukla u sebe. Po krutom dranju dalo se zakljuiti kako je zgaena, duboko.

kembino je leglo odlino napredovalo. Do ljeta maii su ve stasali. U to, prvo, vrijeme sve su ih zvali kembii. Kio i Hrvojka nisu im eljeli davati imena sve dok im se spol jasno ne ocrta kako ne bi ponovili greku sa kembom kojoj su, vjerujui da je maor, dali u osnovi jedno punokrvno muko ime.

Prvo maje govno Vlatko je naao na divanu u trpezariji. Nije ni udo, pomislio je to narod kae: smrdi kao maje govno. Pozvao je anu, tek da vidi to je oekuje u bliskoj budunosti.

Pomnoi to s brojem maia i dobit e kuu punu govana upozorio ju je, no ena se utke latila metle i lopatice. Vlatko je shvatio da se stvari uslonjavanju.

Dolazilo je vrijeme kada su ukuani morali paziti gdje i kako staju poto su maii sada kuljali iz svih otvora, ovijali su se oko nonih lanaka, nametljivo mazni i svakoga trena spremni da se nekome uvale u krilo. Vlatko nije pojma imao da make mogu biti toliko bune! A kembu, bivu trudnicu, trebalo se dodatno hraniti kako bi imala dovoljno mlijeka. Djeca su budno pazila da se obroci ne preskau. Jednom dnevno ki Hrvojka provjerila bi brojno stanje i u ruci odmjerila teinu svakog ponaosob.

Razgovor o sudbini maia nekako je jenjao.

Vlatko je oajno pratio kako brzo rastu. Katkada bi se iskalio na nekom maiu. Pravei se da ga mazi, glasno bi mu tepao: Mici-maci cuci odnosei ga u neki skriveni kutak, daleko od ukuana, gdje bi ga neometano mogao odalamiti. elio ih je na taj nain odbiti od kue, ali to je znaio pokoji njegov udarac naspram sve te ljubavi i panje ostalih ukuana? Nita. Prolo je i ljeto, a maja je obitelj i dalje bila na okupu. Djeca su otkrila da make oboavaju iznutrice, hrenovke i kranjske kobasice. Sve je moralo biti svjee.

Ajo Ljalji iz Bezdana na Dunavu pojavio se kod ilovievih nepozvan. Iao je redom, na crnom biciklu, od kue do kue, nudei se za ranojesensko prekopavanje bae. Bio je u svatovskom odijelu iz pedesetih, u mijoj nijansi s kariranim uzorkom i malo podvrnutih nogavica, valjda zbog kopanja. Preklopni aov klatio mu se oboku. eir kratka oboda sputao je dosta prema licu.

Satnica mu je bila toliko jeftina da ga Vlatko nije mogao odbiti.

Ajo Ljalji kopao je tehniki savreno, ne skidajui ak ni sako. Do naveer samo je dva puta zatraio vode, a kad je zavrio, Vlatko mu je odnio pivo. Sjeli su na svjeu zemlju, okrenuli se prema kui kroz ije su prozore i vrata neprestance migoljile make: tema im se nametnula sama od sebe.

Vlatko se poalio, otvorio srce. Uostalom, tip u odijelu mogao mu je biti otac, u najmanju ruku puno stariji brat. Onda se vratio u kuu po jo piva. Godilo mu je biti uz nekoga tko je spreman sasluati njegovu muku. Mrak se ve bio spustio kada ga je utljivi ia iz Bezdana pitao eli li da mu pokae jedan trik?

Vlatko je isprva bio sumnjiav, ali je ipak pristao da ga odvede u podrum, meu maie. Ajo je iz depa izvukao obinu najlonsku vreicu, zatim je propuhao, rastresao i najzad rairio.

Rekao je: Ajde, ubaci jednu! Vlatko je oklijevao.

Ajde, ajde poticao ga je drei rastvorenu vreicu. Samo jednu!

Vlatko je nasumce uzeo najblie mae. Poto ga je ubacio, Ajo ga tad oinu svojim krtim, starakim pogledom.

Najprije dobro nategne vreicu, ali ba ono, dobro je nategne za obje ruke, kao da e je razderati...

Vlatko se bio zainteresirao. Pozorno je pratio trik sa zakoprcanim maiem u vreici.

Onda omota ruke, jednu oko druge!

Aha... treptao je Vlatko u podrumskom polumraku, zaustavljajui dah. iine ruke boje ilovae inile su vrlo zorne, lako shvatljive pokrete. Pri finalnom potezu Ajo iz Bezdana na Dunavu za trenutak je zastao kako bi Vlatko pohvatao konce.

Napravi manu, pa jo jednu govorio je kubika. I onda trzne, naglo s obje mane!

Uinio je to vjeto, zrak se ispuhao, a cvile iz vreice trenutano je prestao.

Ona je brzo gotova objasnio je taj tip kojega Vlatko poslije vie nije vidio u naselju. Ali je usvojio metodu. ani i djeci je rekao da je maia vjerojatno pregazio auto.

Znate i sami kako danas divljaju kolima uvjeravao ih je elei ih pripremiti na sljedee gubitke. Do kraja mjeseca rijeio se gotovo svih maia. Najvei je problem imao sa samom kembom koja se nikako nije dala u vreicu, a kako je morao djelovati nou dok ukuani spavaju, k tomu jo u tiini Vlatko se dosta muio. Kada ju je napokon patetom namamio u vreicu i svezao manu onako kako ga je Ajo pouio, njezina je otra apa probila napolje i ogrebla mu ruku.

Na ivotu je ostavio samo jednog maia za kojega je pretpostavio da je maor. Nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da je napravio grubi previd. Jedini preivjeli kembi pojavio se s trbuhom, poput njezine majke, a dan ili dva kasnije omacio je osam ili ak deset ilih maia. Vlatko je, naravno, znao to mu je initi.

Po vozau autobusa naruio je najlon iz njemakih molova kroz koje ni najotrija apa nije mogla probiti napolje. Lomio se oko ritma davljenja: isprva je htio im prije svriti s leglom. Malo ga je ponijelo pa je ve prvih dana rijeio gotovo polovicu.

Djeca su postala uasno razdraljiva, a ana je po prvi puta iskazala sumnju. Jedne veeri, nakon to su prepolovili pivo, izrekla je ono ega se Vlatko probojavao.

Naom ulicom dnevno jedva da prou tri ili etiri automobila, a za ova tri dana nestalo je ukupno est maia. Je li mogue da ba svaki auto zgazi po jednog maia upitala je to je mogla staloenije.

Vlatko se pravio lud. I on je, rekao je, zateen. Dodue, jedva je izdrao taj ispitivaki pogled koji se prosto lijepio za ogrebotine na njegovim rukama. Shvatio je da mora usporiti.

Hrvojka i Kio postavili su strae na cesti. U smjenama. Vlatko je ipak zadovoljno trljao ruke, znajui da uskoro poinje kola i da panja djece svakako mora popustiti. Tako i bi. Ve prvog

tjedna kole uspio se rijeiti jo jednog maia. Imao je jak alibi u nekom bageru to je tih dana ario zemljite u blizini.

A tijela, gdje su tijela? vritala su djeca u suzama. Vlatko ih je uvjeravao kako ih zapravo eli potedjeti prizora uasa.

A onda se desilo neto o emu nije razmiljao. kembo iz tree generacije opet se pojavio bremenit. Vlatku je skoio eer pa je morao pojaati doze inzulina.

Odvukao se u birtiju, poslije tko zna koliko godina. Alkohol ga je brzo preuzeo pa je nekom susjedu povjerio trik s vreicama. ovjek ga je zamolio da mu doe pomoi. Imao je dva maja legla i nije znao to i kako dalje? Jo te noi Vlatko ga je rijeio brige sa samo jednom jedinom vreicom.

Ubrzo su se pojavili drugi, molei ga za uslugu. Neki su ak nudili novce, no Vlatku se inilo glupim zaraivati na tim stvarima. Shvatio je to kao dobrosusjedsku gestu. Obino bi siao u neiji podrum s vreicom u depu i ondje, okruen cvileom, sve bre i bre obavljao ono zbog ega je doao. Po obavljenom poslu ljudi bi ga poastili piem. Zadravao se kratko, moda i zato to su ga domainova djeca gledala dosta poprijeko: popio bi kavu bez eera, ponekad dijetnu koka kolu, izmjenjujui dvije-tri rijei sa susjedom. Make nikada ne bi spominjao. Pred odlazak kui raspitao bi se za kupaonicu i ondje napudrao ruke zbog ogrebotina. Odnekud bi tad zauo djeji pla. Pa ak i uzvik: Davitelju poput gnjevnog, ali priguenog hropca. Vjerovao je da e takvima roditelji priutiti primjerene kazne.

Bilo je potkraj etvrte ili pete generacije kembia, u svakom sluaju potkraj jednog iznimno crnomanjastog legla koje je obeavalo stasite make. No uvijek, pri koncu novog ciklusa davljenja, Vlatko se suoavao s jednom te istom dilemom kojoj je, eto, pokuavao doskoiti jo od prvog kembinog legla: Koje mae je maor? Koga potediti?

U polumranom podrumu uzaludno je eprkao po stidnim dijelovima maia: spol nikako nije uspijevao utvrditi.

A onda je dola i ta no za koju je znao da kad-tad mora doi; no kada se nije mogao svladati i kad je u pranom podrumu, u mraku i tiini prekidanoj cviljenjem i ukanjem, vidno poljuljan visokim eerom, otiao do kraja. Vreica se punila i praznila vie puta, ali nije pucala, to mu je u tom trenutku bilo najvanije. Vlatko je bio zadihan i krvav po zapeima, a cvile mu je jeao u uima. Osim toga, u vratu ga je koilo od zagledanja u maja meunoja. Ali je izgurao do posljednjeg maia iz legla.

U zoru, pod pritiskom prole noi, pokupio je svoje tapove iz garae. Injekcije i inzulin ionako je uvijek drao spremne u neseseru. Dok je vozio u neodreenom smjeru pokretala ga je enja za pravom prirodom. Sunce je ve visoko bilo odskoilo kada se zaustavio kod Bezdana. Ondje mu se Dunav uini moan i velik. Spustio se niz padinu na obalu i iz prve zabacio ba gdje je htio, van struje. Stavio je praporce na vrh tapova, umirio ih rukom, tapove uglavio u ralje i sjeo na karton. Na napeti najlon aterirao je vilin konjic. Duboko je udahnuo, glava mu je olakala. Ugodni povjetarac uljuljkao ga je u polusan.

Iz drijemea cimnuo ga je cilik praporca. Vlatko je ve bio pored tapa, ali tap se nije savijao, a vilin konjic je i dalje odmarao na najlonu. Na tren sunce se priguilo, a abe su, jedna za drugom, poskakale u vodu. Zavladao je muk. Panju mu je privukla tamna prilika na rijeci. Kada je bolje pogledao tamo od aa i zelene vode postupno se pomaljao lik bicikliste. Sunce je tuklo i s neba i iz vode. Zaklonio je rukom oi. ovjek na biciklu pedalirao je nizvodno po povrini, a iza kotaa svjetlucao je tanki vodeni mlaz koji se brzo razilazio i zatim nestajao u virovima. Otprilike u Vlatkovoj ravnini, biciklist je skinuo svoj eir kratka oboda. S muljevite obale Vlatko je tada prepoznao Aju, ia Aju Ljaljia iz Bezdana na Dunavu. Dok je jednom rukom drao upravlja crnog bicikla s vodoravnom tangom, drugom mu je mahao eirom u irokim krugovima. Vlatko je sada razaznao i to sivo karirano odijelo, blago strukirano, u svakom sluaju prostrano u ramenima i oko vrata. Jednu nogavicu hlaa drala je tipaljka. Ali mahanje nije prestajalo: u jednom trenutku, Vlatko je podigao ruku kao da e otpozdraviti ika Aji no brzo se predomislio. Ajo je otvarao usta, a Vlatko gledao te bezube ralje kako zjape i eir koji uporno krui. Bicikl je klizio dalje po povrini rijeke u istom revijalnom tempu.

Na mjestu gdje Dunav ini posljednju veliku okuku prije nego to e se ugodno razliti po ravnicama izlazeeg sunca, na krivini te vododerine Ajo je postao tek crna kontura na sredini rijeke. Prije negoli je sasvim ieznuo, maje oko na stranjem blatobranu uspjelo je odraziti traak sunca, poput fakinskog miga, a onda je opet sve postalo jedna velika, velika voda.

Bosonogo iskuenje

Sve se, zapravo, dogodilo u snu. Vjeko je opisao svoje iskustvo kao energetski snop koji mu se upumpao u tijelo, poput tihe i sanjive infuzije.

Tog jutra imao je potrebu odjenuti neto posebno, neto isto, bijelo i podatno. Oevim Braunom skinuo je rijetku bradu, a zatim je, razdjeljka zalizanog orahovim uljem, doleprao u kuhinju i ondje, s osmijehom koji e mu odsada titrati na licu, apnuo majci ono to je upravo doivio. Rendajui luk Jaca ga je pogledala kroz svoje progorene ike i ostala pomalo zateena tim savrenim razdjeljkom. Ba kada je htjela neto rei, Vjeko je podigao obje ruke i oponaajui duboke glasove starih proroka, rekao:

ujmo ih kako govore naim jezicima o velianstvenim Bojim stvarima!

Jaca je, meutim, samo rutinski upalila napu iznad tednjaka.

Djela apostolska, 2:11 dodao je Vjeko.

Za razliku od mua, Jaca je uvijek pokazivala simpatije za sklonosti svoga jedinog sina. Ona i Vjeko razmjenjivali su tajne izmeu sebe. Jole je s posla dolazio u tri i deset da bi odmah poslije ruka, shrvan umorom i loom probavom, opet kretao na teren. Ljeti, znalo se, tata grca u poslovima! Trajala je obnova i graevinari su koristili toplo vrijeme tako da Jole pojma nije imao o tome kako stvari stoje kod kue, a ponajmanje o onome to je prethodilo toj noi koju je Vjeko opisao kao prekretnicu u svome ivotu.

Eh, da je barem bila zima kad operativa stoji uzalud su poslije uzdisali Jole i Jaca. Loe vrijeme je znailo da Jole iz firme moe skoknuti kui kadgod mu se prohtije. Moda bi govorili su udvoje lake prepoznali promjene i na vrijeme odluno reagirali?

Ali Bog ne bira sezone.

Jaca se klela da nita nije bilo sumnjivo; viala je te mladie s kojima je Vjeko provodio dosta vremena u svojoj sobi. Bili su to fini deki Jaca je posebno isticala njihovu finou mladii Vjekinih godina, izmeu dvadeset i dvadesetpet, poeljani na razdjeljak i u cigovanim hlaama od odijela u koje su uranjali svoje tirkane koulje s lomljivim kragnama. Djelovali su neoekivano demodirano za svoju dob, ali Jaca je u svemu tome vidjela iskljuivo urednost. Njihove cipele nalazila je pedantno sloene u hodniku. U sobi nisu puili, niti mrvili.

Ma svaka bi ih majka poeljela za zeta pravdala se kasnije Jaca pred muem.

Zatim su satima tiho priali. Iza zatvorenih vrata Jaca je ula monotone glasove. inilo joj se da njezin sin samo slua i pamti to je ni najmanje nije zaudilo. Unijela bi im sok od bazge i slane grickalice na tacni s ugraviranim jelenima.

Gosti su za mene svetinja branila se poslije od muevih optubi da je bila naivna.

U to vrijeme najveih radova Jole se od ranog jutra morao hvatati u kotac s nedaama. Na kraju krajeva, sve je zavisilo od njega, vlasnika i direktora firme. Obilazio je gradilita i pentrao se po jako zaljuljanim skelama samo da bi nekom sezoncu u suncem oprljeno lice sasuo to ga ve ide ili bi kroz buku prijetio bageristima njihovim radnim knjiicama. inilo mu se da ga svi pomalo potkradaju, od veleprodaje do zidara. Sve sami pasji sinovi koje mora stalno nadgledati tako je on objanjavao eni svoje neprekidne izostanke.

I kada mu je za onih leteih sastanaka netko dobacio kako mu sin ba pristalo djeluje u odijelu prava momina, tako mu je reeno Jole u tome nije naslutio ni zrnce zlobe. Jednostavno se nacerio i onako prostoduno, kao to je tokom svih tih godina navikao opiti na bauteli, pustio glasnicama na volju.

Ha? On u odijelu? Pa taj ugursuz ne zna ni kravatu zavezati!

Doista se grohotom nasmijao dok su se ostali namjetenici sputenih pogleda razilazili po poduzeu. Ali, Jole nije bio ni lud, a ni naivan poput svoje ene: pred konac radnog dana uspio je iscijediti priznanje od tajnice.

Krajnje obzirno prenijela mu je to se pria po firmi: Da vam je sin Svjedok... iscijedila je uplaena naglim irenjem direktorovih nosnica.

Onaj tko je stalno na terenu, onaj tko ivi u praini i pod pritiskom rokova taj eli da mu kod kue stvari funkcioniraju; eli red, ritam i barem malo zahvalnosti za komfor koji danomice prua svojim najmilijima. Jole je imao velike planove sa sinom. Uostalom, trebao mu je netko od povjerenja, netko koga e uhodati u posao i zatim mu, kada kucne pravi as, predati zlatnu koku u ruke. O tome je razmiljao dok se, smuen vijeu, svojim terencem vozio prema kui. I

upravo na najprometnijem dijelu grada, na jednom veoma izloenom oku gdje pjeaka zona uvire u ilu kucavicu, ekajui zeleno na semaforu Jole je ugledao lice koje bi prepoznao meu hiljadu slinih.

Ali otpozadi su mu ve trubili i blicali farovima. Napravio je ep, no naprosto nije mogao odvojiti pogled od Vjeke koji je prolaznicima nudio pregrt ilustriranih asopisa u boji. Na sinu je razaznao svoje staro pricano odijelo za koje je mislio da ga je ena davno poklonila siromanoj tazbini. Pa onda taj razdjeljak na Vjekinoj glavi Joletu su se najprije pokoile obje vilice, a onda je, naglo preplavljen panikom, utonuo u sjedalo.

Je li me tko vidio? kao da su se pitale Joletove napete, skakutave oi. Moda neki zavidni kooperant koji e jedva doekati da mi srui ugled u brani?

Samo mirno, mirno ponavljao je u sebi dok je dubokim udisajima pokuavao vratiti samokontrolu. Iako nije bilo sunca, spustio je sjenilo na ajbi pa bez migavca mugnuo u prvu sporednu ulicu. Srce mu je tuklo. Ono to mu je sada trebalo bio je neki izoliran, zabaen kafi i snano pie, u najmanju ruku.

Jole je okasnio na ruak, no ukuani nisu htjeli zapoeti bez njega. Pomalo nacvrckan u irokom je luku obiao enu i, ne vadei ruke iz depova, unio se sinu u lice.

Vjeko je zadrao pribranost: Pomolimo se rekao je sklopljenih dlanova, pomalo zguren nad tanjurom hladne juhe.

Jole je iznenaeno pogledao Jacu koja je spremno prihvatila sinov mrmor.

Zahvalimo Mu na ovom divnom objedu konstatirao je Vjeko trpei snaan oev zadah. Jaca se, pratei rad sinovih ruku, ovla prekriila. Bio je to trenutak u kojem se Joletova golema apa upravila prema sinovom otrom grkljanju, no negdje na pola puta prsti su mu se poeli naglo griti dok je na mladom, jo uvijek rijetko brijanom Vjekinom vratnom tkivu, gusta pljuvaka oblikovala vorie koji su sve bre i bre poput crpke protonog bojlera odnosili sa sobom ono malo boje s njegovog lica.

Neka je lica okrnjila rub tanjura, ae su na trenutak zazveale, a povrina juhe osjetno se namrekala.

Jehovine su oi na pravednicima i njegove su oi upravljene na njihove usrdne molitve provalilo je iz Vjeke iji je pogled naposljetku prostrujao oevim tijelom.

A zatim je, okuraen, dodao: Prva Petrova, 3:12.

Vjeko je brzo napredovao. Dobro pamenje i radne navike steene u koli koristile su mu u svladavanju gradiva. Za kinih dana ostajao je u sobi okruen korisnom literaturom, no ve po prvom proljepanju urno bi izlazio, uvijek besprijekorno oeljan na razdjeljak. U ruci, deformirana od materijala, ljuljukala mu se crna torba. Drao se uspravno, licem otvoren prema svijetu.

Jaca je jedva stizala ispeglati sve te koulje i hlae na crtu, a opet nikako mu nije mogla odbiti molbe za istoom. Odbacio je traperice i tenisice: majice zbog kojih je nekada kuet-kolima potezao sve do Trsta darovao je Crvenom kriu. Novi Vjekin izgled Jaci je potajno bio drag. Ipak, ponekad dok bi mu trusila prhut sa sakoa skrenula bi mu panju na modernije krojeve.

Ni Krist nije sebi ugaao podsjetio bi ju Vjeko.

Bio je u stanju prestojati cijeli dan na trgu, mirno i dostojanstveno, nudei asopise i broure manirima koje su mnogi dobronamjerni sugraani znali cijeniti. Ubrzo se Vjeko prikljuio trolanoj posadi to pohodi kue i stanove. I u tom segmentu pokazivao je rijetko vienu upornost, obavljajui niz razgovora s ulaznog praga, a nerijetko se nadvikujui s laveom nahukanih ukaca ili naturiranim automobilima iz garae. Nisu ga pokolebali ni esti treskovi vrata ispred nosa, niti nagli muk koji bi ga zapuhnuo iz stana nakon to bi ga stanari ugledali kroz pijunku.

Dobra vijest mora nai puta do njih poticao bi svoje malodune kolege.

S vremenom, osvojio je mnoge stanove, katkada bi ga i cijeli ulaz u zgradi krotko sasluao u zajednikoj prostoriji. Panju je plijenio svojim bistrim pogledom punim iznenaujue plaveti i golemom energijom koju je ulagao u razgovore. Usta bi mu esto ostala suha, bez kapi sline, ali ponosno je odbijao sok, ak i za onih dana kada bi mu napukle glasnice sjekle reenice po pola. Alkohol je odavno prezreo, a kava ga nije zanimala.

Nemojte ljubiti ni svijet, ni ono to je u njemu pouavao je. Ako tko ljubi svijet, ljubav prema Ocu nije u njemu!

Kui se vraao kasno, blijed i promukao, ali nona lampa za njegovim je radnim stolom svijetlila jo dugo, dugo u no, dok je Jole, koji metar dalje iza pregradnog zida, bezuspjeno pokuavao zaspati.

Tjedni su prolazili, vrijeme pogodno za vanjske radove polako su smjenjivale kie. Doli su i prvi mrazovi, posla je bilo sve manje, a Joletu je ostajalo obilje vremena za razmiljanje.

Razgovaraj s njim poticala ga je Jaca.

I Jole bi tada odluno banuo u sinovu sobu, no ubrzo je, suoen s onim to bi ondje zatekao, izlazio van, lupao vratima i buno sputao sve roletne na kui. Potom se povlaio u zimsku bau s umjetnim suncem. Tih dana poalio bi se na udnu neprozraenost u ilama.

Starost tjeila bi ga Jaca.

Rano izjutra, dok je Jole progonjen nesanicom tumarao kuom, uo bi Vjeku kako se uvlai u svoje cipele i potom tiho na prstima gazi po parketu. Nastojao je blagim stiskom sinova ramena dozvati onu nekadanju prisnost. Na trenutak krta bi svjetlost zimskog jutra otkrila njihove naizmjenine poglede sve dok neka brza misao ne bi uskomeala Joletovu utrobu.

Zaboga, araj malo opominjao bi ga.

Vjeko se oprezno povlaio ka izlazu: od onoga dana kada je osjetio oeve grube prste kako mu vrljaju oko grkljanja, shvatio je da e njegova ovozemaljska misija biti izloena nekontroliranim reakcijama blinjih.

Ako ve stoji na ulici nastavljao je Jole glasom punim nonog lajma onda barem mjenjaj pozicije, araj malo! Ne moraju te svaki dan gledati na istom uglu govorio bi jedva miui usnama. I ve posve rasanjen viknuo bi kroz zrelo praskozorje za sinom: Da se nisi usudio pozvoniti rodbini na vrata!

Tako je poinjao Vjekin dan. No radost irenja istine o Kraljevstvu ubrzo bi rasprila tjeskobu koju bi ponio iz kue na ulicu. ekali su ga novi izazovi i ponekad bi se jedva strpio do svanua, svakim danom sve nadahnutiji u nastupu i predaniji zadacima koji su mu bili povjereni. Po maloj zajednici proirio se glas o Vjeki kao vrsnom objavitelju dobre vijesti. Stoga je odlueno da se njegov rad specijalizira i usmjeri na ono to je uzelo maha po kranskim domainstvima. Tako se okomio na praznovjerje. Svoj spisak obiteljskih posjeta ubrzo je morao suziti na onih nekoliko najugroenijih, onih koji su ga najvie trebali.

Isus je istjerivao djela demona, a to su inili i njegovi uenici tim bi rijeima zapoinjao svoj rad s praznovjernima. Iao je od primjera do primjera, svaki citat iz Biblije umio je ilustrirati konkretnim sluajem da bi zatim, ustremljujui se na sluatelja svojim bogatim rjenikom i opojnim pogledom, na licu mjesta izvodio tiradu o pogubnim posljedicama koketiranja sa zlim dusima.

Probudite se grmio je njihov je cilj da nas odvrate od jedine nade ovjeanstva!

Svakog trena mobitel mu je bio dostupan za one koji su udili za njegovom rijei. Po pozivu zaputio bi se u najudaljeniju periferiju, u naselja bez imena ulica i kunih brojeva gdje je svojom nabubrenom crnom torbom svraao pozornost najokorjelije bagre. Dva puta je doivio pokuaj pljake, no napadai bi, po otvaranju torbe, ostajali razoarani plijenom i svoj bijes iskaljivali na krhkom Vjekinom tijelu. Ali nije odustajao i nikada ne bi zatraio potedu na dan ili dva.

Aneli Jehovini stoje oko onih koji se njega boje i izbavljuju ih nastavljao bi sutradan ondje gdje je juer stao. Osjeao je da se uskladitena energija u njemu danomice obnavlja i kljuajui izlijeva dalje, na okolinu.

Uskoro su doli i prvi konkretni rezultati. Razbio je lanac vraki u starakom domu, a jednu buduu majku uspio je razuvjeriti da ne pobaci zbog datuma poroda koji je padao na petak 13. Nije alio pregrt svoga dragocjenog vremena kako bi demoraliziranom moleru objasnio da to to je sluajno proao ispod ljestava nije razlog za oaj i odustajanje od posla.

Pohodio je kue s pokojnicima i zatvarao prozore.

Dua e nai naina da stigne do Boga govorio je oaloenim familijama.

ak ni umor to dolazi s proljeem nije ga okrznuo. Iako proziran i blijed, Vjeko je gomilao aktivnosti. Nikad se nije potuio da ga ita boli. Spavao je malo, ali lice mu je zrailo svjeim

tonovima. Bilo mu je najvanije da krug onih kojima je otvorio prostor za tonu spoznaju postaje sve iri.

Tkogod bi ga od brae povjerljivo upitao za metodu, Vjekin odgovor uvijek je bio jedan te isti: Ljubav i vjera.

Jednog jutra ostao je due no inae prikovan za molitvu. Dan je ve bio u punome jeku, no Vjeko se, kleei na pucketavom parketu, spremao na zadatak koji mu se inio najteim u njegovoj kratkoj, ali uspjenoj karijeri. Shvatio je da ne moe vie zavaravati ni sebe ni svoje blinje. Mnoge dvojbe huale su mu glavom.

Jesam li licemjeran kao farizeji? pitao se. I Sin ovjeji na svoj je put kretao iz svoje najblie okoline. Mogu li aputao je mogu li biti valjan uitelj ako mi oni koji su moja krv ne vjeruju?

Ono od ega je bjeao sada ga je napokon sustiglo.

Jaca je iz kuhinje opazila Vjeku kako promie hodnikom. ula je zatim kako ulazi u njihovu spavau sobu, kako otvara ladice, ormare i glavna vrata regala. Zatekla ga je do lakata u ladici s oevim donjim veom.

Mama upitao ju je zar on nema ba niti jedan par arapa?

Po prvi puta otkako je Vjeku proela vjera, Jacu su podili srsi jasnog nemira. Prila je i dosta energino pozatvarala sve otvore na ormarima. Zatim se, poput ivog zida, postavila izmeu sina i muevog donjeg vea.

Ne, nema ni jedne arape jetko mu je odgovorila.

U ovoj prilici Vjekina utnja inila joj je samo loe.

I cijelo to prijepodne Jaca se pokuala usredotoiti na kuhanje, no Vjeko joj je nekako stalno bio za petama. Inae rutinska zaprka buknula je otvorenim plamenom. Grah kao da se nije htio raskuhati. Kuajui ga, Jaca je shvatila da je presolila, a zatim, umjesto iskuhane koure, u smee je zamalo bacila carsko meso.

Tada ju je naglo zanijelo: stala je i zamirila, pridravajui se za rub radnog elementa.

Bit e ti lake kad mi sve kae, vjeruj mi Vjeko joj je dahtao za vratom.

Poput Isusa i mi traimo samo dobro u ljudima aputao je vrlo taktino, potiskujui joj otvrdla ramena prema dolje. Jaca se spustila na stolicu. Njezine zlaane navlake bljesnule su tada iz kutova usana, jedna za drugom, poput vertikalne signalizacije. Neto se u njoj prelomilo. Ramena su joj omekala i svinula se skupa s tankom linijom usana.

Jeste, istina je da ve ide trea godina to ne nazuva arape poela je povienim tonom kao da trga te rijei od unutarnjeg zavojevaa. Odrekao ih se onog ljeta kad sam ga nagovorila da

skoknemo u banju. Tvoj je otac tada prvi put u tridesetpet godina uzeo godinji odmor rekla je to s dunim potovanjem.

Vjeko je objahao stolicu i pribliio je majci. Ruke su mu sklopljene poivale pod bradom. Sluao je zarazno, blago kimajui glavom. Ve tada svladao je manire strpljivog ispovjednika.

Tamo u banji bilo mu je slabo od sumpora, o Boe, al je to grizlo za oi prisjetila se Jaca. A on, zna kakav je, samo je mislio na posao i mobitel mu je zvrndao non-stop, sve loe vijesti s gradilita...

U jednom trenutku rekao mi je da ide malo procunjati okolo, udahnuti kisika, tako nekako. Onda ga dugo nije bilo, a kada se vratio na bazen bio je nekako smuen i rasijan.

Jacin je iskaz sve vie dobivao na tenosti.

Posumnjala sam, ta da se laemo, jer nije ga bilo itavu vjenost rekla je kao da se pravda zbog svojih sumnji. I tek kad sam ga malo pritisnula, priznao je da se vraa od ene koja gleda u kuglu.

Ti e bolje znati kako se to zove?

Mmmm... proricanje sudbine promrmljao je Vjeko i oblizao usnice.

Ba to. Jadniak je u prvi mah pomislio da se radi o turistikoj atrakciji. Bila je to ena sa zelenim turbanom, a ispred nje, na preklopnom stoliu, svjetlucava kugla, ba kao u lunaparku. Hou rei, ti plati, a ona ti neto ispria, neku priu.

Ali tokom seanse tata je shvatio da je stvar ozbiljna i da nema veze s turizmom i izvanpansionskom potronjom. Tada je ve bilo kasno da odustane...

I ta mu je prorekla? gorljivo je upitao Vjeko.

Jacin je pogled odjednom postao upljikav. Viegodinja sigurnost kuhinje kao da ju je naglo naputala: visei elementi, radne plohe, isparavanja, mirisi i zujanje kuanskih aparata sve ono u emu je godinama nalazila utoite sada ju je, poput oseke, odjednom uinilo izloenom i ranjivom.

Rekla mu je da e umrijeti u arapama tiho je rekla.

Otvorilo se nebo nadovezao se Vjeko i pogledao u strop ovlaen kondenziranom parom. I on je to ozbiljno shvatio?

Prepisala mu je redovne kontrole jedanput na mjesec. Oni to zovu individualan pristup.

Kao proboden Vjeko je hitro skoio na noge. Poao je korak-dva, zatim stao, okrenuo se i prst uperio ka njoj: Jehova ljubi pravdu i nee ostavit one koji su Mu vjerni graknuo je.

Jaca mu je uspjela uhvatiti ruku.

Molio me da nikom ne govorim o tome zvuala je moleivo. On to taji od ljudi... rekla je vlaei mu dlanove. Vjeko ju je odgurnuo, ipak, vie blago nego grubo: rad s ljudima nauio ga je profesionalnoj odgovornosti. Vjerovao je da doze neumoljivosti oblikuju karakter istine i da Boji poredak ne trpi iznimke.

Jo neko vrijeme osjeao je drhturavu ivicu brade, a onda je potpuno ovladao sobom. Po povratku u sobu bio je to opet onaj stari Vjeko, siguran i samopouzdan. Nije odgovarao na kucanja i dozive i mrak je doekao na koljenima pokraj kreveta. Ovakvu osamu u nekoj bi drugoj prilici smatrao luksuzom. tedio je pokrete kako bi se to vie usredotoio na problem. Kroz otvoreni prozor vjetar mu je napajao plua nonim mirisima.

Svoja utrnula bedra pokrenuo je tek poto je davno otkucala pono, mada se ve puno prije odluio za ok-terapiju. Bilo mu je jasno da to oklijevanje vue iz prolosti. Ali sve je jo uvijek bilo tako svjee i novo, slike su jo bile neizrecivo snane. Milijuni podmuklih oiju vrebali su na svaki pogrean korak. Po koji put osjeao je neije ledene prste kako trae porozno mjesto na vanjskoj stjenki njegove due. I tu no su ga kakljali, sve do zore.

Valja to obaviti protisnuo je kroz dugosilazni uzdah i iz koa sa svojim istim arapama nasumce izvukao jedan par bijelih, sportskih, s po dvije poprene crte to kod odraslih doseu skone zglobove. Soknice, tako ih je Jaca zvala. Bile su meke, pomalo ojedene centrifugom uslijed estog pranja. Poloio ih je preko lijevog dlana kao da e poi, zatim se jo jednom okrenuo zidnom raspelu. apat mu je titrao na usnama, osjeao se dunim neto dometnuti, barem tih trenutak-dva dok je u neodlunom raskoraku svodio neki brzi raun. A onda se otisnuo u spavau sobu.

Zbog slabog oeva sna odluio se drati minimuma. Dakle: to manji otvor na vratima, to manje vremena u sobi...

Obje je arape prethodno do pola gurnuo u depove, lijevu u lijevi, desnu u desni. Nije htio nita prepustiti sluaju. U dva koraka bio je nad branim krevetom svojih roditelja. Znao je da Jole cijeli ivot dri stranu pokraj prozora. Spavao je, po obiaju, na leima i tiho hrkao. Od majke nije dolazio nikakav um. Djeli sekunde izgubio je promatrajui im lica obasjana mjeseinom: blijeda i mirna, gotovo pomlaena lica. Oevi tabani bili su hladni. Pomislio je: Eh, tolike zime bez arapa!

Trebala su mu po tri poteza za svaki taban: prsti-peta-lanci. Ukupno est meusobno vezanih radnji. Jedan palac ipak je progledao kroz arapu. Sjene visokih nonih oblaka brzo su se premjetale preko oeva lica.

Iziao je, poljubio raspelo iznad svoga kreveta i legao.

San mu jo nije uspio umiriti uskovitlane misli kada mu se u ujno polje uuljao majin glas. Lelujala je izmeu tokova vrata.

Kap zvuala je turo. U snu. Nije puno patio.

Vjeko se pridigao i privienje je iezlo u mutnim i kolebljivim jutarnjim mrljama to su otkrivale praznu sobu. Prvi pjetlovi isprobavali su svoje pospane grlie. Vjeko je izletio iz kreveta, ravno u spavau. Suspreui dah, priuljao se ocu koji je i dalje nadmono hrkao.

Bogu hvala prekriio se nad njim i vjeto strgnuo arape s oevih stopala.

U neku ruku bio je to kraj Vjekine karijere.

Bitka za svakog ovjeka

Kadgod se potegne to pitanje, Bljuzga se pozove na tadanju situaciju: podrumi puni kao ipak, veeraji na zgradama rizini, biciklarnice, opet, bukirane najgorim truljama, a garae u rasulu, barem to se izvora napajanja tie. Nije da se sad neto pravda, uostalom, zato i kome? Sve je, ionako, radio iz ljubavi prema bendu koji je oajniki traio prostoriju za probe.

Nije to bilo nita ozbiljno, Bljuzga se kune da nije. Znao je dva-tri tipa koji su imali utoke u ono doba kad se prijetilo uglavnom kuanskim noevima i ovnujskim ilama. Meu malobrojnim naoruanima bio je i oko orak. U vrijeme mraka njihove su mame slovile za dobre druge tako da Bljuzga jo i sada nekako vjeruje kako u kutijama na ormaru mora postojati barem jedna zajednika fotografija iz tog ranog perioda. Mada se oko otada jako promijenio. O prijatelju iz djetinjstva je uo kasnije samo to da je frajera izreetao na mrtvo ime. Iz nacionalistikih pobuda tako se govorkalo. Odgulio je svoje etiri godine i kada su ga ve svi pomalo otpisali, negdje oko demokratskih promjena, vratio se opasniji nego ikada, tetoviran i mrk.

Ve pri prvom susretu oko ga je opomenuo za ianje.

Dolaze ozbiljna vremena i svi e se morati izjasniti! Ali te okine rijei tada jo nisu dopirale do Bljuzge kojemu je na umu bio samo solidno zidani podrum gdje ga tokom probe nee optereivati granate. Jer on, Bljuzga, svoje Yamaha timpane nije naao na ulici, a jok malo! Iza njega su bile duge sezone u poljima duhana, crni i ljepljivi prsti, razni osipi, svrabovi, ugrizi i pokoja sunanica. ak mu je i cura nekako pala u drugi plan, poto ju je sve vie poeo doivljavati kao dodatni troak. Znao je da samo tednjom i disciplinom moe namaknuti za osnovni bubanj. Na posljednjoj Muzikoj omladini uspio je otuiti inele, dok mu je bas-papuicu zavjetao nesretno preminuli prijatelj. Redovito, na godinjicu, Bljuzga mu upali svijeu, izmoli jedan krnji Oena i promijeni vodu u vazi s plastinim gladiolama toliko uvijek moe uiniti za prijatelja, pokoj mu dui.

Kompletirali su se i opasno primakli demo-snimci. Ono to im je jo falilo, odnosilo se na glazuru toga su svi u bendu bili svjesni, ali nekako ba tada morali su van iz upe koja je, poput ostalih drutvenih prostorija, postala sklonite gdje se uselila ekipa s dekicama. Na kukama za razglas sada su visjele vreice s lakokvarljivim namirnicama, da te srce zaboli! A bebe su plakale i opi dojam nikako nije iao na ruku tekometalnom opredjeljenju.

I kada su deki oke orka okupirali kafi u kojem se okupljala Bljuzgina ekipa i onda krenuli orgijati s mainicom za kosu, upravo je oko bio taj rei e Bljuzga koji ga je propustio napolje, a da mu nije usfalila ni najmanja dlaica s glave.

I pritom mu je apnuo na uho: Janja ia za 30 somova, ne budi lud.

Tek tada mu je iz guzice dolo u glavu da preko oke ishodi prostoriju za probe. Samo za poslijepodne, od pet do sedam. Pokupio je kosu u konjski rep i obeao da e smanjiti basove, a pri svakom prijelazu inelu jedva da e dodirnuti: susjedi nemaju to da brinu.

oko orak brzo se vratio s odgovorom Moe objavio je s time da se netko iz benda ulani u Mlade!

ista formalnost uvjeravao ga je samo potpis na pristupnici i stranka e isposlovati prostoriju, pa makar i stranaku, ali bit e uvjeravao ga je dobra akustika.

Izvlaili su ibice u bendu. Bljuzgu je dopala ona najkraa i tako je postao lan.

im je na kunu adresu preporueno stigao poziv za stranaki skup, Bljuzgin se stari, navodno, zagrcnuo od bijesa.

Zar on, njegov sin! Stari je urlao po kui dok je Bljuzga razmiljao ima li uope smisla da mu objanjava svoje motive. Nema zakljuio je, pokupio svoje Yamaha timpane i na par dana nestao iz kue.

U to vrijeme trajala je bitka za svakog ovjeka pa su stranke dosta drale do prateih rekvizita: bedevi, naljepnice, privjesci za kljueve i iskaznice s fotografijom u plastificiranom ovitku. Sve se to moglo podii u mjesnoj zajednici od 0 do 24. Bljuzga se postepeno uvodio u aktivnosi Mladei. Sastanke nije proputao, osobito je bio redovan na toki Pod razno.

Instinktivno je osjeao da duge pauze u svirci nijednom bendu ne mogu donijeti nita dobroga. Stoga je odbacio taktiku ekanja kao glupu i neosnovano i na vrhuncu toke Razno, vidno isprovociran, uzeo je rije. Izloio je situaciju u kojoj se naao bend. Rabio je politiki argon: kriza, aktualni trenutak, moratorij...

Naposljetku, zauzeo se za rjeavanje problema prostorije po hitnom postupku. inilo se da prisutna mlade suosjea s bendom, a tajnik podrunog ogranka kolegijalno je izveo Bljuzgu iz sale pa kroz uske hodnike montane barake ravno u kancelariju glavnog tajnika. Bljuzga se iznenadio koliko je funkcija tajnika u meuvremenu uznapredovala sa ime je, u korak, ila i moda tanko tucovanih, tzv. rizol bradica koje poput ivinjaka dre lica stranakih tajnika na okupu. Pojave poput bradica smatrao je tada nunim za organizaciju obrane.

Bio je to sobiak nakrcan prateim materijalima s naftaricom iji je okrugli prozori odavao dobro odravanu vatru. Glavni tajnik je ostavljao dojam ovjeka koji ezne za radom na terenu.

Da, jasno, da... klimao je dok mu je nii tajnik predoavao problem, a zatim je, ekajui bradicu, postavio jedno pitanje opeg karaktera:

Zato mi sve ovo radimo? upitao je.

Zbog onoga to e doi... spremno se nadovezala ona podreena, za nijansu rjea, a opet jedna tako predana bradica nieg tajnika. Pa se odmah potom ispravila: Zbog onoga to mora doi, glavni tajnie.

Topla para hlapila je kroz ekinje glavnog tajnika.

Toke Razno upozorio je tada uvijek su prilika da se isprave odreene nejasnoe koje nehotice stvaraju veliki sustavi...

... da se pretresu ona pitanja koja naizgled nisu u funkciji neposredne obrane...

... na kraju krajeva i da se neto naui od najbolje uiteljice rekao je i zatim autoritativno podigao obrve: A naa najbolja uiteljica, tajnie, jest...?

Povijest, glavni tajnie uz blagi naklon konstatirala je rijetka bradica.

ovjek je zadovoljno upnuo jednu sijedu iz gustia i rekao: Mi smo se u naoj stranci pozvali na povijesni primjer Lajke. Bljuzga je samorazumljivo klimnuo.

Lajka bila tek malko starija od teneta kad je morala na sebe preuzeti odgovornost leta u orbiti, ali na eliminacijskim testovima pokazala se neusporedivo boljom od veine starijih ukaca! podsjetio je glavni tajnik i svoju sijedu prinio blie prozoru.

Iskustvo? Dresura? Navike? Pavlovljev refleks? nabrajao je u obliku pitalice.

Piljiva demagogija prezirno je odbrusio kao da se po tko-zna-koji-put iznova osvjedoio u okotalost predrasuda naslijeenih iz prolosti. Pustio je sijedu neka slobodno pada i uhvatio dobar raskorak kako bi pritegnuo vojni opasa. Popravio je nogavice, zadigao futrolu pitolja na razumnu visinu i usmjerio pogled kroz prozor, na prorijeeno parkiralite. Brigama oroene vjee glavnog tajnika odrazie tada jednu duboku, lunatiku vjeru u budunost u kojoj e sve te kante na etiri kotaa zamijeniti automobili njemakih proizvoaa s dodatnom opremom.

Kap loe nafte ruknula je u naftarici i onaj uareni prozori za trenutak je postao garav, a glavni tajnik djelatno je sijevnuo oima prema niem tajniku.

Izvrni unos! Elektrina maina otprve je prihvatila papir sa stranakim memorandumom.

Ime orkestra? Cirkulirao je s rukama na leima.

Paravojna peronospora Bljuzga je nastupio neoekivano mutavo.

Kriaj para, kucaj vojna diktirao je glavni tajnik.

Povlaka. Pii dalje: status?

Neafirmirani... promucao je Bljuzga.

Povlaka, dvije toke, prebaci na velika slova: broj lanovan orkestra u Mladei?

Jedan rekao je kao da se pravda.

Toka, ovdje potpis, hvala.

Bljuzga je u ruci osjetio stisak glavnog tajnika.

Mladiu stegovno mu se obratio javit emo vam se im presluamo vae materijale!

Rukovali su se. Glavni tajnik morao je dalje. Ispriao se. Rekao je da ga zovu poslovi obrane.

U oekivanju povoljnog rjeenja Bljuzga je stoiki trpio oeve prijekore, kadgod bi potar donio stranaku potu u kuu. Znao je zato i zbog ega trpi, uvjeren da e mu se sve to vratiti ve na prvoj probi, ali onog radnog poslijepodneva kada je oko orak umarirao u stranake prostorije i bez oklijevanja desnicu poloio na njegovo lijevo rame, Bljuzga se prvi put zabrinuo za sudbinu benda.

okini oiljci na arkadama kao da su se umnoili.

Da ne duim rekao je nita od prostorije! Pritom mu je muki promasirao rame.

Stranka je pogreno vjerovala da ste tamburai. I jo se ispriao: Sori, naa greka!

Rekao je da ide u Bosnu i da ne zna kada e se vratiti. Vrua cijev klatila mu se ispod pazuha. Na odlasku stigao ga je podsjetiti za ianje.

Kod Janje ti je jo uvijek 30 somova preporuio mu je.

Bljuzga se pravio da je u toku.

Da, oko kazao je to vrlo odsutno jer je upravo mislio na okolnosti koje nikako nisu pogodovale bendu.

S vremenom se stekao utisak da i stranaki aparati pomalo posustaju; sve je manje prateeg materijala ilo u opticaj i inilo se da e se ostati na predratnoj seriji majica i bedeva s veoma zastarjelim rjeenjima. Stranaka pota se prorijedila, a s njome i pozivi na skupove.

Bilo je to onog zimskog dana kada je odbor mjesne zajednice odluio reducirati besplatne sokove za lanstvo. Ljudi su se razilazili komentirajui kako se sve na kraju obije o glavu malom, obinom ovjeku.

Rano se smrkavalo i Bljuzga je istei snijeg oko kue jedva prepoznao oku orka kako vrlja naseljem, s velikom biljenicom u ruci. Dok je zvonio na vrata od kue do kue stari snijeg kripao mu je pod tenisicama. Bilo je jasno da je u urbi i da posao revizije lanstva eli obaviti

im prije, svakako prije mraka. Stoga nije ni ulazio u dvorite, nego je preko ograde doviknuo Bljuzgi glasom u kojem je bilo neto od one prisnosti starih stranakih drugova.

Ti si, naravno, i dalje s nama?

Bljuzga je uinio prije makinalni nego promiljeni pokret glavom. Svjetlo je bilo sve slabije i oko orak morao je istegnuti vrat, kao da kilji kroz snjenu pastoralu. Pred njim su zjapile irom otvorene stranice teke tvrdih korica.

Onda, da te piem za slijedei kvartal? ponovio je nestrpljivo i u tom iekivanju huknuo u vrak svoje kemijske koju je, kao i svaki ljevak, drao previe koso u odnosu na papir.

Pii, pii... pourio je Bljuzga s odgovorom, moda i zbog mraka koji je tada tako rano padao. oko orak je snano upro penkalom o papir, jedanput, dvaput pa i trei put... Nije ilo. Bljuzga ga je uo kako potmulo psuje takvu olovku koja ne pie pa mu je ponudio svoje penkalo. oko ga je prihvatio, jednim rutinskim potezom stavio kvaicu, i zaklopio biljenicu. Svojom prozeblom rukom utisnuo je tada penkalo u Bljuzgin dlan i bez suvinih rijei odbauljao u tenisicama preko skorenog snijega.

Mrak je gutao ledom okovano naselje. Bljuzga je otvorio aku i shvatio da mu je oko ostavio svoju istroenu kemijsku olovku s logotipom mladei stranke. Htio je opomenuti oku. Digao je penkalo, izvio se na prste, a onda mu je naglo sinulo: to bi mu rekao? Da vrati moje penkalo?

Ha ha podsmjehnuo se samome sebi i uao u kuu. Bio je zadovoljan to je u posljednji tren izbjegao bruku.

Generacija nadarenih strunjaka

Moteli poput Starog panja graeni su diljem tadanje drave u blizini gradova, a opet dovoljno daleko da se dri iluzija odlaska od kue. Obino je to bila neka spomen-uma s benzinskom pumpom u prvom planu, od koje je sporedna cesta vodila do parkiralita motela. Frontalni dio izveden je kao golema staklena povrina, s time da je izvanjska neprozirnost bila dio zajamene diskrecije. Pa tako i unutarnji intim-bar s akvarijem u kojem su nijeme ribice pridonosile opem ugoaju. Svjetla su bila naranasta. Svirali su evergrini. Konobari, puni razumijevanja, rijetko su praznili pepeljare. Ovdje je ovjek mogao sumirati protekle dogaaje, odvagnuti njihovu teinu te dobro razmisliti o svojim slijedeim potezima. U argonu vremena, koje je upravo istjecalo, bili su to ljudi na ivotnoj prekretnici.

Osamljenog gosta izdala bi sitnica poput ofrlje svezanog vora na kravati ili blatom uprskane nogavice hlaa; rjee pak neobrijan obraz s purpurnim oblaiem od ispucalih kapilara. Neki su ulazili, neki pak izlazili iz srednjih godina. Po napojnicama koje su ostavljali, bilo je jasno da im novac ne predstavlja problem.

Najednom bi se prenuli, osvrnuli lijevo-desno, zatim povukli dim cigarete ili dopili kavu s dna olje pa onda opet zauzeli onu zamiljenu pozu od maloprije. inilo se da neto ekaju, neko rjeenje.

aran je svoj prvi dan izvan kue provodio u kutu intim-bara pokuavajui se rijeiti nadutosti od ruka. Iako ga je opsjedala malodunost, opirao joj se koliko je mogao, s obzirom na ubitano spor protok popodneva.

A onda, malo prije mraka, bijela se limuzina pokazala iza pumpe. aran je pratio kroz staklo kako tromo krui po parkiralitu. Tek kada je prepoznao tablice, odluio je reagirati. Dao je znak glavnom ankeru. Bio je to jedan od pripadnika stare garde, povjerljiva i do bezizraajnosti uglaena izgleda. aran mu je skrenuo pozornost na automobil u kojem su tri krupne prilike obavljale posljednje konzultacije prije izlaska. Jedna od njih bila je aranova ena. Konobar je odbacio krpu za ae, odvezao pregau i popravio svoj radni blejzer. aran ga je mimoiao brzim koracima prema stranjem izlazu.

Prijala mu je etnja umom do bungalova. Po hladnoj struji zraka ocijenio je da rijeka mora biti jako blizu, moda ve iza ipraja. Proao je veinu tipskih kuica. Njegova je bila u zadnjem redu. Otkljuao ju je i uao u prostoriju golih zidova. Oslobodio se najprije cipela, raskomotio, pustio vodu da malo tee, a onda se momaki ispljuskao. Vlana lica zbacio je sako i odmah poalio to od kue nije ponio trenirku jer je plahta bila hladna, a deka hrapava. Izvalio se u hlaama od odijela i upalio portabl. Popio je dvije tablete za spavanje i prije sna uspio jo odgledati finale Europskog prvenstva za maoretkinje.

Probudili su ga urlik i lom stakla. Neiji koraci gnjeili su raslinje oko kuice. U jednom mahu jasno je uo ubrzano disanje pod prozorom pa onda nekoliko kratkih pretravanja zaredom. Nije se micao. Oi su mu se postepeno privikavale na mrak dok je u glavi vrtio sve one opasnosti koje sa sobom nose uma, no i nestabilna politika situacija. Nita od toga nije uzeo u obzir kada je rezervirao ovaj bungalov.

U arapama se priuljao vratima i ondje dugo, suspregnuta daha, oslukivao prije nego to e ih lagano odkrinuti. uma se caklila na jakoj mjeseini.

Hej trznuo ga je prigueni doziv.

Iza ukrasnog grma provirivao je ovjek s uznapredovalom elom.

Jeste li ih vidjeli? dopro je do njega apatom.

A ta sam ja to trebao vidjeti? nepovjerljivo mu je uzvratio aran.

Tip se spetljao: Pa... valjda smo na istoj strani...

Laku no prekinuo ga je aran i otapkao nazad u krevet. Uzalud je pokuavao zaspati. inilo mu se da kazaljke stoje na etiri sata. Jedva je doekao prve ptice, a onda i udaljene zvukove lepera s glavne ceste. Napokon je svanulo. Razmiljao je o vodi za kavu koju bi, da je kod kue,

moda ve sada pristavljao. Nedostajalo mu je tih pola sata uz radio i, moda, jueranje novine, odlazak na WC i brijanje dok ukuani jo spavaju.

Opet ga je posjetila malodunost, moda najea otkako je otiao. Panju mu je privuklo bojaljivo kuckanje po vratima.

Tko je? viknuo je iz kreveta.

Susjed! Taj glasi podsjetio ga je na ovjeuljka odjutros. I nije se prevario.

Stajao je u donjem dijelu pidame zaogrnut sakoom i pomalo drhtao zbog neprospavane noi. Kaiprst mu je bio je ispruen u neodreenom smjeru.

Ako biste bili ljubazni istisnuti mi malo kaladonta?

aran je dobrohotno kimnuo, moda i zato to se noas onako otresao na njega.

Kaladont, kaladont pjevuio je prebirui po Adidasovoj torbi. Bio je siguran da ga je juer kupio na benzinskoj.

Aha tu je, mamaru mu njegovu.

aran je galantno istisnuo debelu crtu na njegov kaiprst. ovjek se zahvalio i uputio u bungalov preko puta. Prednji prozor njegova bungalova bio je razbijen. Dok ga je gledao kako odmie, pomislio je kako je tuno da ljudi u tim godinama uokolo icaju kaladont. Na ulazu ovjek se osvrnuo, a aran, zbunjen tim pogledom, ustuknuo u kuu.

Jedan takav prozor zakljuio je i nije ba mali troak!

Najvea obaveza toga dana bila mu je nazvati kadrovsku i prijaviti izostanak. Kao razlog htio je navesti hitne obiteljska poslove, to i nije bilo daleko od istine. Namjeravao je uzeti slobodne dane, tri, a moda i pet kako bi povezao cijeli tjedan i to pribraniji doekao prvo suoenje sa enom na sudu.

Ali, bilo je jo rano jutro i zato se polako dovodio u red.

Obavio je inventuru odjee u torbi. U ovim uvjetima svaka stvarica inila mu se dragocjenom. Jedinu rezervnu koulju brino je objesio o vjealicu elei je svakako sauvati istom za parnicu. Hlae su bile zguvane od spavanja i aran je poeo intenzivno razmiljati o pegli. Ovoga puta udarci po vratima bili su ba estoki.

arane, otvori. Ja sam, Srnec!

Srnec, Srnec... Uzalud je vrtio to prezime u glavi. Naisto se blokirao. Osim toga, brinuo ga je spomen vlastitog imena. Ovdje, u motelu, htio je biti inkognito.

Ipak, nije bilo druge, otvorio je i na trijemu prepoznao Renata Srneca.

A, ti si jedva da je to aran izgovorio, a Srnec ga je ve ugurao unutra.

Zatvaraj opomenuo ga je i tek kada je aran okrenuo klju u bravi, Srnec se malice umirio i prihvatio pruenu ruku.

Otkuda ti ovdje? aran je bio iskreno iznenaen. Pa zar ti i Goca ve niste...

Srnec je napravio otresitu grimasu.

Poslije toga smo imalo jedno uspjelo mirenje na sudu.

Ah, tako... aranu kao da je bivalo jasnije.

Bilo pa prolo frknuo je Srnec. Vie me niko ne bi nagovorio na sudsko mirenje pourio ga je razuvjeriti. Tek poslije mirenja nastao je pakao dodao je.

aran mu je poao raskriti fotelju od svojih stvari.

A ta je s tobom? Srnecu se naglo popravilo raspoloenje. Pa barem ste ti i Josipa imali solidan brak ironino je primijetio, ali ve sljedeeg trenutka panja mu se usmjerila na neto drugo. Koraknuo je do prozora i odmaknuo rub zavjese.

O emu se radi? pitao je aran.

Srnec je, meutim, koncentrirano osmatrao kroz prozor. A ti si tek juer stigao ovamo, je li? upitao ga je strogo.

aran je oborio pogled.

Priberi se ovjee upozorio ga je Srnec i maknuo se od prozora. Samo te gledam jutros kako se kooperi na trijemu s onim punoglavcem od preko puta.

arane povisio je zatim ton i pogledao ga u oi zaboravi da si ovdje na ladanju! U motelu ima gostiju kojima je na vratu enina rodbina i dragibog zna tko jo sve ne! Mnogo toga je jo vrue i visi u zraku, razumije? aran je shvaao da mu Srnec predbacuje nepromiljeno izlaganje na trijemu.

I onda upitao je Srnec ta je traio taj tip od prekoputa?

Kaladonta.

Srnec se trgnuo, inilo se da brzo misli. A onda se nasmijao.

Kaladonta, ha, ha. To je da ovjek prosto ne povjeruje rekao je.

A u emu je vic? aran je poeo gubiti ivce.

Zaskoili su ga na spavanju, punac i njegova tri sina... ispalio je Srnec i uinio kretnju vratom kao da se oslobaa napetosti.

U zadnji tren umakao im je kroz prozor, ha, ha! Srnec se ponovno uputio do prozora i kratko osmotrio teren.

Ne zaboravi rekao je i odmjerio arana od glave do pete Ne zaboravi da su danas svi naoruani!

aran se sloio.

U motelu postoji knjiga gostiju prostoduno je primijetio u njoj smo svi zavedeni, nismo li? upitao je aran nakon ega ga je Srnec dobrohotnije pogledao.

Dragi moj, u motelu rade ljudi koji znaju svoj posao. Sve ima svoju cijenu namignuo je i posegnuo za jabukom to se nala na vrhu aranove torbe.

Odluili su skupa otii na doruak.

Prvi je kroz vrata mugnuo Srnec i zatim, po dogovoru, tri puta huknuo ispod trijema. aran je izletio i brzo zakljuao vrata za sobom. U poluunju su preli istinu i zaputili se dublje u umu. Ili su bez rijei. Po stanju Srnecova odijela aran je zakljuio da ve dugo izbiva iz kue.

U motel su uli kroz kotlovnicu.

aran je elio biti to diskretniji: Zna, odijelo ti je u loem stanju.

Srnec je povukao revere prema dolje i rukom ovla otresao dlake s ramena.

Moe biti rekao je nisam imao vremena da iz stana pokupim ita drugo.

Ma je li mogue da ti je bila ba tolika frka u odlasku... aran je to rekao bez zle namjere, no Srnec mu se naglo unio u lice. Kotlovnica je brujala. Osjetio je njegov lo zadah.

Pucala je na mene rekao je suho. Iz berette. Mogao bi je tuit, ali, jebi ga, nema svjedoka...

aran je protrnuo. Vjerovao je da je poznaje Srnecovu suprugu, Gocu, prosvjetnu radnicu, ako ga je pamenje dobro sluilo. Ondje, u svoje vrijeme, znali su izii u parovima. U sjeanju mu je ostala kao jednostavna enica koja je najradije utjela u drutvu.

Rekao sam ti da je pakao poeo tek nakon mirenja dometnuo je Srnec i krenuo dalje.

Ej aran je zvuao potreseno Srnec, ta nam se ovo dogaa?

Bit e rata kratko je napomenuo Srnec i gurnuo eljezna vrata ispred sebe.

Kontrolna soba imala je tri nagurana stolia. Zadah je bio teak, a cijevi razliitih veliina pritiskale su sa svih strana. Srnec je zijevnuo.

U zadnje vrijeme najbolje se osjeam ba ovdje, u kotlovnici primijetio je i doturio aranu stolicu. Rijetko se penjem u intim-bar, jednostavno neu da riskiram. To je rekao i zatim tri puta lupio o jednu od cijevi to su uvirale u plafon.

Onda, to e ti jesti? upitao je arana koji se jo uvijek nije aklimatizirao.

Oe jaja, meko ili tvrdo?

Moe umeko odsutno je rekao aran i Srnec je bubnuo u drugu cijev pet puta, barem je aran toliko izbrojo.

Malo unkarice sa strane, ha?

aran je slegnuo ramenima. Sluao je uplje udarce.

Kava ili aj?

Kava... procijedio je aran i Srnec je opalio jo jednom, ovoga puta u najiru cijev.

Konobar iz jueranje smjene prilino se brzo spustio s dorukom niza strme montane stepenice. Velikoduno ih je pozdravio, posebno arana kao novajliju. Kratko je prokomentirao noanji ogaaj.

Naalost, takve se stvari dogaaju rekao je briui dlanom stol. Potom se slubenije obratio aranu.

Ovo se vas tie! Lijevao mu je divku u staklenu au i govorio: Sino sam obavio jedan kratki razgovor s vaom suprugom. Dopustite mi da primijetim, ali bila je u loem, jako loem, stanju i molila me da odam broj vaeg bungalova. Pruio mu je olju. aran je problijedio.

Naravno nastavio je konobar rekao sam joj da vi uope niste kod nas, osim ako ste se prijavili pod lanim imenom. Znate kaljucnuo je i mi se moramo koji puta ograditi, jer je jo uvijek na snazi postojei ugostiteljski kodeks. Da li me razumijete?

Jasno, hvala vam rekao je aran. Srnec je ve bio navalio na hranu.

Nema na emu, poverenje i diskrecija su standard ovog motela. Negoooo otegnuo je to se tie njezinih roditelja, vaeg punca i punice...

aran kao da se jo malo napeo.

Ne izgledaju mi kao ljudi koji bi pravili probleme. Znate, ja imam nos za to rekao je.

Ho, ho, sretnie punih usta dobacio mu je Srnec i nogom ga munuo ispod stola na to se aran hitro latio novanika i pruio konobaru nekoliko papirnatih novanica.

Istim putem kroz umu, vratili su se u bungalov.

Srnec je odnekud izvadio metalnu pljosku iz koje je stravino zasmrdjelo.

Rano mi je za rakiju! aran je tuno pobirao ike s nogavica.

Srnec je potegnuo i rukavom obrisao usta. Vidi se da si jo friko od kue.

Nije mu se svidio taj aranov stav zbog ega se doskora uzvrpoljio. utke je hodao po sobi. Zabacio je zatim revere sakoa i objeenjaki se zaljuljao s rukama u depovima.

Zna u emu je problem s naom generacijom? upitao je.

aran jedva da je slegnuo ramenima.

Problem je kazao je to smo maloduni kada su u pitanju promjene. Na tome se lomimo, mislim kao generacija... Srnec ga je pritom unuo o rame, kao mukarac mukarca. Htio je unijeti malo raspoloenja.

A kada bi samo znao koliko mladih cura gine za mukarcima naeg kalibra... uzdahnuo je i odvukao se prema kraju sobe.

Ja ti govorim o pravim enskama koje znaju cijeniti ono to im mi moemo priutiti.

Zrelost, arm, diploma i solidna primanja deklamirao je Srnec. To su neka od naih najjaih oruja. Ono to trebamo je da konano aktiviramo te vraje generacijske potencijale! Srnec se opet maio za pljosku u depu sakoa i njome zamahnuo prema aranu.

A takve cure postoje znaajno je napomenuo Ali je isto tako tono da do njih ba i nije lako doi... zagonetno je primijetio.

Ali, boemoj! Podigao je pljosku: Uzdravlje!

aran je napokon pokazao malo ivota. Uspravio je glavu.

Jel mi ti to neto eli rei? upitao ga je.

Srnec, meutim, kao da se najednom unervozio.

Strugnuo je blatnom cipelom po podu. Oi su mu muiavo vrljale po sobi. Neto u njemu kao da se lomilo.

Dobro, dobro, olrajt rekao je kao da se iznutra lomi. Neka ti bude!

Neka ti bude, arane, ako ba hoe ponovio je gledajui ga ispod oka.

Ali budi spreman u pet! Rekao mu je to najozbiljnije. Vodim te sa sobom.

Koraajui prema vratima Srnec kao da se zanosio pogrbljen pod nekim nevidljivim teretom.

Onda, u pet dometnuo je i zatvorio vrata za sobom. aran je odmah pohitao na prozor. Promatrao ga je kako brzo prehodava preko brisanog prostora i kako se divlje osvre oko sebe prije nego to e se dohvatiti sljedeeg reda kuica.

Otrovno se podsmjehnuo.

Koja budala rekao je aran i potrbuke se bacio na krevet.

Tono u pet Srnec mu je huknuo pod trijemom.

Koji minut kasnije gazili su rahlo umsko zemljite. Srnec ga je neprestano pourivao.

Prui korak mutrao ga je postoje ljudi koji cijene tonost! irio je nervozu to je aran pripisao predugom izbivanju iz kue, looj rakiji i slaboj motelskoj hrani.

Masnu kosu Srnec je donekle doveo u red. aranu se ak uinilo da je promijenio koulju i sastrugao blato sa cipela i nogavica.

Sad puno bolje izgleda pohvalio ga je.

Srnec je pitao od zadihanosti.

U ipraju, na poumljenoj obali, bio je skriven automobil. Po utabanim tragovima aran je zakljuio kako ga Srnec ovdje esto ostavlja.

Udruenim snagama zbacili su lisnate grane s haube. Tu je auto stoposto siguran spomenuo je Srnec, vie kao usput.

Zar bi mu Goca stvarno naudila? aran se napravio lud i Srnec kao da je to osjetio pa je preutio ovu upadicu.

Auto se teko iskobeljao iz blata. Popeli su se na cestu i krenuli prema gradu. Srnec je vozio u gru, putajui motor da pati u niskoj brzini. Zaustavio se kod cvjearnice i ubrzo vratio s buketom cvijea. Poloio ga je aranu u krilo.

Isplati se svake uloene pare rekao je i pokrenuo vozilo.

Dok su tutnjali centrom grada Srnecovo se raspoloenje ubrzano kvarilo.

Gunao je: Bijednici, ljam, nule od ljudi... Zvjerao je oko sebe s izrazom dubokog gaenja.

Ve ih raspoznajem po hodu! ovjee, pa pun ih je grad! praskao je.

Evo, evo ga na, jo jedan dresirani mujak! bradom je pokazao na ovjeka koji je prelazio cestu. Gledaj ga, mora da upravo trkara svojoj enici po packe, garantirano! Srnec je prikoio toboe da propusti mukarca na zebri. Spustio je prozor i glavu besramno isturio napolje.

Alo, papuaru izderao se. aran je pokrio lice cvijeem.

Ti, ba ti! Mukarac srednjih godina smueno se okrenuo prema automobilu.

Priznaj da eni pravi drutvo dok kuha supicu. Ajde, ajde dobacio mu je pomozi joj oko sjeckanja mrkvice, budi vrijedan, dokai se!

Srnecov promukli smijeh priguio je motor. Dao je gas. Dok su naputali grad priao je o povampirenim enama koje su potpuno nadvladale u cijeloj generaciji, o mukarcima koji su se predali i o teroru koji dobrovoljno trpe. Razmahao se, bio je u elementu.

Zna rekao je u jednom trenutku jedva ekam da pone ovaj rat...

Samozadovoljno je pustio reenicu da odzvanja kabinom, a onda se osvrnuo prema aranu.

Da vie razbije ovu monotoniju objasnio je, no aran je samo masirao svoje sljepoonice. Iz nekog razloga Srnec se zatim povukao u utnju.

Skrenuli su na uzani put. Jedno vrijeme vozili su po dombama. Smrkavalo se kada su uli u mjesto bez table s nazivom. Srnec je smanjio brzinu i gledao u kue s desne strane ceste. Zatim je naglo zakoio i unatrag se vratio na upriju.

Izili su. Na kapiji je Srnec obrisao cipele o nogavice hlaa.

Osmotrio je arana.

Mogao si se bar malo upristojiti rekao je i zatim viknuo neko ime.

uli su se ubrzani koraci. Nabijena ena u godinama tiho je jauknula i obgrlila Srneca ispod struka. On joj je pruio buket.

Nisi se trebao bacati u troak plaljivo je rekla.

Srnec je namignuo aranu preko enine pune.

Uli su u blagovaonicu. Na stolu su bili postavljeni dupli tanjuri i sjajni escajg. Mirisalo je na peenje. Srnec je predstavio arana kao prijatelja inenjera.

Strunjak za elektronsku obradu podataka napomenuo je. ena je nijemo promatrala arana, a potom se ispriala na trenutak.

Po zidovima su visjeli izvezeni runici, a svaka polica bila je zastrta snjenobijelim stolnjacima. Srnec se zavalio na sofu u kutu prostorije i leei zapalio cigaretu.

Uf odahnuo je i otpustio gornje dugme na koulji. aran se pravio da ga zanimaju seljaki predmeti po sobi. Dodirnuo je peglu na paru, zatim burence i stari tkalaki stroj s otrim ilom. Malo se vrtio oko rukotvorina. Dotle se domaica ve vratila s rakijom i mezom. Odvojila je dio meze na tanjur i sjela na amlicu pokraj Srneca. akalicom mu je stavljala komadie meze u usta. Srnecove ruke obamrlo su visjele s obje strane sofe. Nadmono je gledao u arana i temeljito vakao.

A onda je pokazao na rakiju. ena je odloila mezu i protegnula se do ruba stola po au i poloila mu je na usne. Srnec ju je kucnuo po leima i ona mu je jednostavno ulila rakiju u usta.

Srnec je jauknuo: Ljutaaaaaa! Uha-ha!

I tada je u prostoriju ula djevojka.

Srnec je momentalno rukom otklonio tanjur, a akalica s nabodenom mezom nekako je ostala u zraku. Srnec je priao djevojci njiui se u ramenima. Ona je smeteno oborila pogled. Srnec se nasmijeio. Odmaknuo joj je pramen s oka. Domaica je brzo iezla u kuhinji tarui ruke o pregau.

uli su je kako neto pria iz kuhinje.

Malo glasnije doviknuo je Srnec odmiui djevojci stolicu.

Poto se vratila s peenjem, gazdarica je sijevnula pogledom prema kerki.

Ima ovo sada jesti obratila joj se. Djevojka je rukama pokrila prazan tanjur.

Ne znam ta u s njom potuila se domaica Srnecu Po cijeli dan tako izvoljeva s hranom. Samo rukama pokrije tanjur i smijulji se bila je oajna. A onda je sjela izmeu keri i Srneca: Ali, mora priznati, te oi... Ha? upitala ga je.

Srnec se malo odmaknuo da bolje proui djevojine oi.

Pa onda te rasne usne? Majka je krpom obrisala svoje sjajno elo.

Ne ujem te neto, Srnec? Slabo joj se divi?

Srnec je progutao jedan veliki zalogaj.

Upravo odajem priznanje gospoi majci na takvoj kerki rekao je. aran je pomislio kako Srnec zvui kao polaznik neke propale kavalirske kole. Osim toga, drao se nazdraviarski. Kako je koju kost vadio iz usta, tako je dizao au. Bilo je to nakon to su preli na vino i soda-vodu.

Dijete, probaj bar mlado vino pokuala je ena. Djevojka je napravila nevoljnu grimasu, a njezina mater bespomono rairila ruke.

Dri se ko kuhana nogica ljuto je konstatirala. Po tom