Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno

5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno

1/357

Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku

Ivo Goldstein i Borislav Grgin

Zagreb, 2006.

SADRAJ

PREDGOVOR

UVOD

I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU

1. Politike prilike

2. Ekonomsko i drutveno stanje3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost

4. Vjera

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU

5. Germanska plemena

6. Germanske seobe

7. Barbarska kraljevstva na Zapadu

8. Crkva u germanskim kraljevstvima

9. Poeci oblikovanja Europe

III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA

10. Od Teodozija do Anastazija - Bizant izlazi iz krize11. Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskoga Carstva

12. Islam i arapska osvajanja

IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA VELIKOG

13. Od Merovinga do Pipina Malog

14. Pipin Mali i Karlo Veliki

15. Karolinka renesansa

16. Pomorska sila Sredozemlja: Venecija

V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA

17. Nasljednici Karla Velikog

18. Nove barbarske provale19. Novi narodi u srednjoj i istonoj Europi: Rusi, esi, Poljaci

20. to je feudalizam?

21. Selo u ranom srednjem vijeku

22. Crkva u feudalno doba

VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA

23. Civilizacije Istoka Bizant i Arapi

24. Obnova Zapadnog Carstva


2/357

2

VII. OPORAVAK ZAPADA

25. Vjerska obnova

26. Politika obnova Francuska

27. Politika obnova Sicilija i Engleska

28. Ekonomski oporavak

VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU29. Veliki crkveni raskol. Odnos Crkve i Carstva

30. Kriarski ratovi

31. Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081-1185)

32. Reformski pokret u Crkvi u 12. stoljeu

33. Uspon Europe - renesansa 12. stoljea

IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA

34. Engleska

35. Francuska

X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U DRUTVU

36. Papa Inocent III37. Krivovjerja (hereze) i prosjaki redovi

38. Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca

39. Kasniji kriarski ratovi

40. Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. godine i Latinsko Carstvo

41. Obnova Bizanta: Mihael VIII Paleolog (1261-1282)

XI. IRENJE KRANSKE EUROPE

42. Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku

43. Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku

44. Baltika regija u 12. stoljeu. Nastanak Velike Kneevine Litve

45. Rusija u razvijenom srednjem vijeku.46. Prva i druga mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom

XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH DRUTVENIH GRUPA

47. Jaanje drave: primjer Francuske

48. Jaanje drave: primjer Engleske

49. Svjetovnjaci u 13. stoljeu plemstvo

50. Svjetovnjaci u 13. stoljeu graanstvo

51. Svjetovnjaci u 13. stoljeu seljatvo

52. Intelektualno i umjetniko stvaralatvo

XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE

53. Papa Bonifacije VIII54. Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj

55. "Babilonsko suanjstvo" (Avignonski pape) i Zapadni raskol

56. Crkveni koncili i papinska obnova

XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOGA VODSTVA

57. Preobrazba srednjovjekovnoga drutva

58. Engleska i Francuska u 14. i 15. stoljeu

59. Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske


3/357

3

60. Skandinavija u kasnom srednjem vijeku

61. Poljska i Poljsko-litvanska unija u 14. i 15. stoljeu

62. Rusija u kasnom srednjem vijeku

63. Velika Kneevina Litva i Rusija

64. Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave

XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE65. Talijanski gradovi-drave

66. Talijanska renesansa

67. Sjevernjako rjeenje

68. Umjesto zakljuka

Izabrana bibliografija

Glosarij manje poznatih pojmova

PREDGOVOR

Zato smo napisali ovu knjigu?

U naem nastavnom radu na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku koji je poeo jo 1980. (odnosno 1989)

stalno smo se suoavali s injenicom da je ispitna literatura vrlo raznorodne kvalitete, strune usmjerenosti te razine

informativnosti. Kako nema ni prirunika u inozemstvu koji bi o svjetskoj povijesti srednjega vijeka govorio iz hrvatske

perspektive, pa da bi se preveden mogao koristiti kao temeljni udbenik za uenje europske i svjetske povijesti

srednjega vijeka, odluili smo sami napisati takav prirunik. Stoga je prvenstveni cilj ove knjige studentima povijesti i

srodnih studijskih grupa pruiti osnovnu informaciju, dakle, osnovni pregled povijesti Europe i Sredozemlja u srednjem

vijeku.

Nali smo se pred dilemom da li donositi stotine i stotine detalja, biljeiti ih i kronolokim redom i po zemljama ili

regijama, ili ocrtavati ope trendove, dajui tek najnunije injenice. Nismo ili ni u jednu ni u drugu krajnost, vesmo

pokuali kombinirati oba ova zahtjeva. Moda se nekom od itatelja i dalje moe initi da smo bili preopirni, da je

podataka previe, ali smo nastojali istaknuti to je bitno i to je vano uoiti i zapamtiti. Nadalje, morali smo se baviti

prvenstveno vojnom i politikom sferom te smo obradili tek pojedine drutvene probleme. Zbog ogranienog prostora

nismo mogli opisivati razne drutvene fenomene, ponajprije promjene u svakodnevnom ivotu i mentalitetu.Sukladno naim dugoronim istraivakim interesima podijelili smo posao: I. G. je napisao odjeljke o ranijem razdoblju

ranom srednjem vijeku (poglavlja I - VII), B. G. o razvijenom i kasnom srednjem vijeku (VIII - XV). Uvodni tekst

to je to srednji vijek?, zavrni tekst Umjesto zakljuka te Bibliografiju napisali smo zajedno. Pridodali smo i

Glosarij manje poznatih pojmova koji je, osim nekoliko rijei, prenesen iz Rjenika stranih rijei Vladimira Ania

i Ive Goldsteina (2. izdanje, Zagreb 2000).


4/357

4

Zahvaljujemo recenzentima koji su nam dali niz korisnih savjeta kako da dopunimo tekst, kao i mr. sc. Hrvoju

Graaninu, asistentu na Katedri za svjetsku povijest srednjega vijeka, koji nas je takoer savjetovao, ponajprije o tome

kako uskladiti terminologiju, a dopunio je i kronoloke tablice koje su prenesene iz Kronologije Hrvatska Europa

svijet (2. izdanje, ur. I. Goldstein, Zagreb 2002).

Zagreb, prosinac 2005. godine

Ivo Goldstein

Borislav Grgin


5/357

5

UVOD

to je to srednji vijek?

Razdoblje koje u povijesti Europe i Sredozemlja nazivamo srednjim vijekom, bez obzira kada se dogovorili da onopoinje i zavrava, omeeno je dvama razdobljima starim i novim vijekom. Prva asocijacija uz srednji vijek je njegov

navodna "mranost"; drugim rijeima, uz pojam "srednji vijek" obino se vezuje epitet "mrani". Poto ga je

romantizam poeo vraati u modu i cijeniti, rije"srednji vijek" tijekom 19. stoljea poinje malo po malo gubiti svoje

pejorativno znaenje. Pojam "srednji vijek" pojavljuje se u 15. stoljeu kod talijanskih humanista da se njime oznai

prijelazno razdoblje izmeu antike i novih vremena renesanse.

Dananja Europa mnogo duguje tom razdoblju: u seobama u poecima srednjega vijeka mijeaju se razliiti etnikumi i

stvaraju zaeci dananjih europskih nacija od Portugalaca do Rusa i od Engleza do Grka. Praktiki se cijeli europski

prostor u tom razdoblju definitivno kristijanizira te se stvara i dananja civilizacijska slika. Dok su civilizacije Gr ke i

Rima bile sredozemne, novostvorena ranosrednjovjekovna europska civilizacija afirmira pojam "Europa" u dananjem

smislu rijei, u smislu u kojem ga antika nije poznavala. Meutim, "srednji vijek" je i razdoblje koje i u dananjem

europskom drutvu ivi na neki nain, ili je barem donedavno ivjelo. Ve i banalne usporedbe srednjovjekovne i

dananje stvarnosti pokazuju koliko smo se odmaknuli od srednjega vijeka u srednjem vijeku kada bi ovjek bio

gladan, otiao bi u umu i ulovio neku ivotinju ili bi zaklao neki primjerak domae peradi danas ljudi uglavnom

otvaraju hladnjak. ovjek je u srednjemu vijeku bio u stalnoj borbi protiv neprijateljske prirode u nastojanju da

osigura dovoljno hrane, dolino stanovanje i odjeu, esto nije uspijevao. Osim gladi i pothranjenosti, muile su ga i

bolesti. Danas, na poetku 21. stoljea, ovjek je u stanju pratiti, pa ak dijelom i kontrolirati mnoge prirodne procese,

ali i dalje je dobar dio ovjeanstva suoen s prijetnjama i strahovima poput srednjovjekovnih ljudi.

Valjalo je odrediti razdoblje kojim poinje i zavrava ova knjiga, pa smo se nuno morali baviti problemom

periodizacije. Periodizacija jest metodoloki postupak kojim se povijesni tijek dijeli po periodima, na razdoblja koja po

nekim osobinama ine cjelinu.

Historiari su vrlo razliito odreivali poetak srednjega vijeka: neki su tvrdili da je prijelomni dogaaj bilo

pokrtavanje cara Konstantina (306-337). Drugi su, pak, takvu vanost pripisivali selidbi prijestolnice Carstva 330. iz

Rima u Konstantinopol/Carigrad. Mnogi su poetak seobe naroda sedamdesetih godina 4. stoljea smatrali kljunim

trenutkom koji je odredio sudbinu Europe i Sredozemlja za mnoga stoljea unaprijed. Jo je vie zaljubljenika u prolost

"kljunim trenutkom" smatralo propast Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine. Bilo je i onih koji su smatrali da je

antika zavrila smru bizantskoga cara Justinijana 565. godine, jer su tada skrene sve ambicije Bizanta za obnovom

nekadanjeg Rimskoga Carstva. Neki su ak iznosili tvrdnju da srednji vijek poinje krunidbom Karla Velikoga u Rimu

800. godine. Nasuprot svim tim miljenjima, belgijski historiar Henri Pirrene je prije Drugoga svjetskoga rata kljunim

procesom koji je Europu i Sredozemlje uveo u srednji vijek oznaio prekid prometa Sredozemljem u 7. stoljeu nakon

arapskih osvajanja.


6/357

6

S druge strane, i odreivanje kraja srednjega i poetka novoga vijeka poticalo je historiare na razliita razmiljanja i,

sukladno tome, nuenje raznih datuma. Najvie pristaa, naravno, ima Kolumbovo otkrie Amerike 1492. godine.

Mnogo je i onih koji taj trenutak vide u padu Carigrada pod Osmanlije 1453. godine. Krajem jednoga i poetkom

novoga doba neki smatraju Magellanovo oplovljivanje svijeta od 1519. do 1522. godine, drugi, pak, da je to

Tridesetgodinji rat koji je bjesnio Europom od 1618. do 1648. godine. Naposljetku, u prezentacijama povijesti koje subile pod snanim utjecajem staljinistike ideologije, pojam srednjega vijeka je izjednaavan s pojmom feudalizma, a

feudalizam je kao drutveno-politiko ureenje, prema tim miljenjima navodno prestao Francuskom revolucijom 1789.

godine. Stoga je i kraj srednjega vijeka oznaavan godinom 1789, jer je tada poinjao novi vijek, obiljeen prvenstveno

stvaranjem "buroaskog" drutva.

Kraj srednjega i poetak novoga vijeka neki s pravom vide u kulturnoj i duhovnoj sferi, pa tvrde da je takvo znaenje

imao Gutenbergov izum tiskarskog stroja etrdesetih godina 15. stoljea. Nedvojbeno je vana i godina 1517, kada je

vjerski reformator Martin Luther objavio 95 teza kojima objanjava svoj nauk, to se dri poetkom reformacije.

Za pisce ove knjige teko je prikloniti se bilo kojem od spomenutih datuma, jer je, nema sumnje, s jedne strane, svaki

od njih vaan, a s druge, tek vie njih, stavljeni u kontekst irih politikih, drutvenih i kulturnih dogaanja, pokazuju

kako se postupno i polako stvarao tipini srednjovjekovni ambijent, odnosno, kako se taj ambijent u duljem razdoblju

preoblikovao u jedno novo doba.

Stoga ova knjiga poinje detaljnim prikazom stanja u Rimskom Carstvu u 4. stoljeu, a zavrava analizom dogaaja i

procesa na europskom prostoru potkraj 15. stoljea. To je i izravan odgovor na pitanje to autori podrazumijevaju pod

pojmom "srednji vijek", odnosno, kada smatraju da poinju procesi koji bitno utjeu na stvaranje srednjovjekovnoga

doba, odnosno na njegovo nestajanje.


7/357

7

I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU

1. Politike prilike

Srednji vijek nije znaio nikakav radikalan prekid s anti

kim razdobljem. Prije bi se moglo re

i da je on izrastao

utemeljen na mnogim pojavama i injenicama antikoga razdoblja. Kada se govori o srednjovjekovnoj Europi, ona

izrasta prvenstveno na batini nekad monoga Rimskoga Carstva. Pomalo je paradoksalno da to Carstvo dobrim dijelom

uope nije bilo u Europi. ila kucavica Carstva bilo je Sredozemlje, njegovo stanovnitvo i sva njegova bogatstva leala

su na Sredozemlju ili su u znaajnoj mjeri bili prema njemu usmjereni. Mala Azija, Sirija, Egipat i sjeverna Afrika bili

su dio Carstva i Carstvo je bilo nasljednik starih civilizacija koje su neko cvale u tim zemljama. Grki je utjecaj

presudno djelovao na razvoj rimske knjievnosti, umjetnosti i religije. Azija i Afrika dale su zna ajan doprinos u

razvoju nekih poljoprivrednih tehnika te politikih ideja. Ono to je na taj nain stiglo u Rim s istoka i s juga, iz Rima se

dalje prenosilo u sjevernu Italiju, panjolsku, Galiju i Britaniju. Cijelo je Carstvo bilo jedinstvena politika, pa onda i

kulturna cjelina od dananje Engleske do Egipta, od Krima do Mauretanije.

Nije bilo drugih naroda, poput rimskoga (s iznimkom moda dalekih Perzijanaca na istoku). Gotovo da nije bilo utjecaja

drugih kultura i civilizacija, jer je rimska civilizacija bila jedina. Unutar granica koje su dosezale do zapadnog oceana,

do sigurnog dunavsko-rajnskog limesa, do istonih i junih granica, stanovali su narodi koji su bili vrijedni uvaavanja

Kelti, Italici, Grci, Sirijci, idovi, Egipani i drugi svi su oni bili Rimljani. Ljudi koji su stanovali preko granica

Carstva barbari bili su zapravo beznaajni. Na drugoj strani dunavsko-rajnskog limesa ivjeli su Germani,

odnosno germanska plemena. Preko Sahare bila su jedva poznata negroidna plemena, a u Siriji i Arabiji, nomadski

Arapi. Na Istoku su postojale velike civilizacije, ali, iako su Rimljani itekako bili svjesni njihova postojanja, o njima su

znali malo, a jo manje su za njih marili. Sasanidsko Carstvo u Perziji bila je najblia drava koju su Rimljani

poznavali. Sasanidski su carevi pobjeivali rimske legije, a rimski su trgovci preko te drave uvozili veinu istone

robe. ak i tako snana i vana drava malo je zanimala Rimljane. Znali su da postoje snane drave u Indiji i Kini, ali

su ih one zanimale jo manje negoli Perzija. Rimsko je Carstvo bilo svijet, a rimska je civilizacija bila jedina

civilizacija. Iz Rima (a prije kraju toga razdoblja iz Konstantinopola) je vie od pet stoljea upravljano golemim

imperijem s organiziranim slobodnim protokom ljudi i roba, u kojemu su dominirali rimski novac, latinski jezik, rimska

religija i rimsko pravo.

Iako im nije bio poznat danas nairoko upotrebljavan pojam globalizacija, Rimsko je Carstvo bilo uistinu prvi pokuaj

globalizacije svijeta. Rimljani su bili svjesni toga stanja te su za njega koristili termin ekumena, tj. naseljeni prostor u

odnosu na nenastanjena pustinjska podruja juno od Sredozemlja ili na nepoznata podruja sjeverno od Karpata irijeke Labe.

Rimsko je Carstvo bilo svijet za sebe. Logino je bilo da tim svijetom vlada Bog. Tako je bilo u 4. stoljeu, kada je car

bio boanstvo: on je bio nazivan dominus gospodar. Sve to mu je pripadalo bilo je sveto, a njegova je rije

imala snagu zakona. Bio je to rezultat promjena potkraj 3. i poetkom 4. stoljea Rim je nekobio republika kojom je

vladao Senat, a svake je godine za izvrne poslove birao dva konzula. U 1. stolje u pr. Kr. taj je sustav vladavine zapao


8/357

8

u krizu, bio uzrokom tekih nemira i graanskih ratova, pa se postupno stvarao sistem u kojem je mokoncentrirana u

rukama malog broja ljudi, potom i jednoga ovjeka. Posljednji od njih, Oktavijan, postao je prvi car August. No,

njegove su ovlasti bile tek neto vee nego to su ih imali prethodnici. Bio je na elu vojske i administracije, ali je

morao voditi rauna o prevladavajuem miljenju u Senatu. Augustovi su nasljednici postupno priskrbljivali sve vie

vlasti.

esti gra

anski ratovi i potreba da se efikasno titi i brani dunavsko-rajnski limesinili su vojne funkcije

znaajnijima, pa je moSenata slabila. Tijekom 3. stoljea nastupilo je dugo razdoblje anarhije. Kada je prvi jaki car,

Dioklecijan (284-305), zasjeo na prijestolje, stanje u Carstvu bilo je tako loe da su njegovo preuzimanje apsolutnih

ovlasti mnogi doekali s radou. Dioklecijan i njegovi nasljednici imenovali su sve slubenike, razrezivali i prikupljali

poreze prema vlastitoj procjeni, imali potpunu kontrolu nad vojskom. Bili su vrhovni suci poslije kojih nije bilo nikakve

mogunosti priziva; imali su i pravo odluivanja o ivotu i smrti svakog graanina.

Dioklecijan je vladao manirom koja je u prolosti vie priliila egipatskom faraonu negoli rimskom magistratu.

Istonjake ideje prodrle su u sustav vladanja: car je prihvatio ceremonijal i odjeu istonjakog despota. Bio je

poluboanski monarh kojem se valjalo obraati sa strahopotovanjem kao da se radi o boanstvu u proskinezi, kao

prostrt, dakle u stavu niice. Nosio je dijademu i sjedio na prijestolju, ivio je u golemoj, raskonoj palai, potpuno

izoliran od svojih podanika. Njegovi slubenici, ivei i radei u sjaju i moi kojih su i oni postali dio, stvorili su sloj

povlatenih koji je sebi priskrbio zvune naslove poput najodliniji (illustrissimus).

Car je postao istonjaki vladar, ali nije prestao biti vojni zapovjednik. Dapae, vie negoli ikada prije, u 4. stoljeu,

njegov je prvenstveni zadatak bio zapovijedanje vojskom. injenica da je sredite Carstva bilo na Sredozemlju njegov

je zadatak inilo jo teim. Drava je imala ovalan oblik s rupom u sredini. Ve ina najbogatijih provincija nalazila se

vrlo blizu potencijalnog vanjskog neprijatelja. Carstvo je imalo izuzetno duge granice u odnosu na ukupnu povrinu i

broj stanovnika. Barbarska plemena koja su ivjela s druge strane Dunava i Rajne vodila su stalnu gerilsku borbu protiv

Rimljana. Nakon brzih upada na rimski teritorij sakrili bi se u ume i movare, dok su se rimske kaznene ekspedicije

morale zadovoljiti unitavanjem atora i paljenjem itarica. Tijekom 4. stoljea postalo je jasno da jedan vojskovoa ne

moe nadgledati itavu granicu; bila su potrebna dvojica ili ak vie. Meutim, zapovijedanje vojskom bilo je

pokazatelj carskih ovlasti, pa ako bi postojala dva zapovjednika, trebala bi biti i dva cara. Te su se promjene poele

dogaati veu vrijeme Dioklecijana, kada je ustanovljen sustav tetrarhije dva augusta i dva cezara koji u isto vrijeme

vladaju odreenim dijelovima Carstva. Tako su od oko 300. mnogi carevi, iako nevoljno, morali podijeliti vlast s

jednim ili vie sucareva. Kolikogod da je bilo careva, uvijek je bilo samo jedno carstvo. Dogma o jedinstvenoj dravi

nije se uope osporavala. U teoriji, carevi su vladali zajedniki i usklaeno, ali su u praksi dijelili svoje obveze,

prvenstveno s ciljem da budu to efikasniji. Tako je jedan od careva obino bio zaduen za rajnski, doim bi drugi

nadgledao dunavski limes (i Istok), ali su takva rjeenja bila privremene naravi.

Car-Bog i Car-svemogui morao je imati tisue ljudi koji su sudjelovali u upravljanju Carstvom. U prijestolnici (kasnije

u prijestolnicama) postojali su veliki vladini uredi (kakvih u srednjem vijeku, s iznimkom Bizanta, uope nije bilo). U

palaama je stvoren sloj aristokrata, nadlenih za brigu o osobnim carevim potrebama. Oni su imali znaajnu politiku

mo. Pa ipak, sredinja administracija vodila je brigu tek o nekoliko drutvenih poslova. Osim uvanja mira, to im je

bila osnovna zadaa, drugi zadatak na listi prioriteta bio je nadgledati da li su lokalne vlasti primile i pokorile se


9/357

9

carevim naredbama i prikupile poreze koje je on nametnuo. Osim toga, trebalo je razrjeavati sporove i dvojbe na

lokalnoj razini te odgovarati na pritube koje su otamo dolazile. Nije bilo sustava javnog kolstva ili zdravstva, kao ni

ustanova koje bi nadgledale trgovinu i poljoprivrednu proizvodnju. Nije bilo ni ureda za vanjske poslove u dananjem

smislu rijei. Slubenici nisu imali posebne specijalizacije: primjerice, odgovorni za opskrbu vojske i ratne mornarice

imali su i mnoge druge obveze.O sredinjoj administraciji ovisila je hijerarhija niih inovnika. Carstvo je bilo podijeljeno na etiri velike

administrativne cjeline prefekture, svaka s prefektom na elu. Prefektura je bila podijeljena na dijeceze kojima su

upravljali vikari. Svaka je dijeceza imala nekoliko provincija kojima su na elu bili guverneri. Primjerice, prefektura

Galije imala je dijeceze Britaniju, Galiju i Hispaniju; dijeceza Britanija sastojala se od pet provincija. Ukupno je bilo 4

prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije.

elnici ovih administrativnih cjelina imali su obvezu nadgledati sve poslove. Ispod njih bilo je mnogo poreznih

inspektora, pravnih savjetnika i drugih. Lokalne su se vlasti ustrojavale po uzoru na sredinju administraciju: o veliini i

ekonomskom potencijalu provincije ovisio je broj zaposlenih slubenika ije funkcije nisu bile izriito specijalizirane.

Sve razine vlasti, i carska, i prefekturska, i provincijska, morale su nadgledati to rade osnovne jedinice i koordinirati

njihovo poslovanje. Ta osnovna jedinica uprave bila je civitas. Termin je teko doslovno prevesti, jer u modernoj upravi

ne postoji ekvivalent: najblii bi bio pojam gradska opina. Na toj razini uprava je dolazila u neposredan doticaj s

graanima ubirala bi poreze, nadgledala unutarnju sigurnost i prvostupanjske sudove. No, vano je uoiti da se radi o

gradu seoska podruja, pa i velika sela potpuno su bila podinjena gradskom sreditu. Grad je bio sredite

politikog ivota i iz njega su slubenici upravljali itavom dravom.

Civitas je bila prirodan oblik politikog organiziranja u antikom svijetu. Izrasla je iz konkretnih prilika u antikoj

Grkoj i rimskoj Italiji. Rimljani nisu imali problema nametnuti taj ustroj prostorima koje su osvojili. U prvim

stoljeima Carstva sredinja je administracija tek utvrdila ope upute za upravljanje i uvoenje reda i zakona, a veinu

poslova preputala je upravama civitas. U prvo vrijeme bilo je to idealno rjeenje. Meutim, dobar dio gradova u

Carstvu je potkraj 3. stoljea bio na rubu posvemanje ekonomske propasti. Gradske su uprave u pravilu bile

korumpirane, mnogi su gradski slubenici (magistrati i kurijali) i sami bili suoeni s tekim financijskim problemima.

Stoga su te uprave postale neefikasne, pa su se sredinje vlasti morale sve vie i vie upletati u poslove gradskih. Bilo je

to krajnje nesretno rjeenje u doba kada se vrlo sporo putovalo. Carstvo je sve dublje zapadalo u anarhiju iz ega su

korist izvlaili moni, bogati i beskrupulozni.

U usporedbi s brojem stanovnika i veliinom Carstva, sustav upravljanja nije bio posebno kompliciran, a ni skup. Ni

broj vojnika, u odnosu na broj stanovnika, nije bio velik, a ni vojska nije zahtijevala mnogo novca za uzdravanje.Meutim, kako je kriza potkraj 3. i u 4. stoljeu napredovala i ti, relativno mali izdaci, postajali su preteak teret za

onemoalu dravu.

Vrsti poreza bilo je relativno malo i ini se da, barem u teoriji, nisu bili visoki. Meutim, u posljednjim stoljeima

Carstva nebrojeno su se puta ponavljali prigovori o ekstravaganciji i luksuzu inovnika u administraciji i pretekom

teretu poreza. Najee je prikupljan bio porez na zemlju koji je rastao ovisno o plodnosti zemlje i stupnju razvoja


10/357

10

proizvodnje na imanju. Postojali su i drugi porezi, poput onoga na trgovinu i obrtnitvo. Vrlo neugodne obveze

nametane su mnogim ljudima; primjerice, obveza odravanja cesta i mostova ili osiguravanje transporta ili opskrbe za

vojsku. Najgori aspekt poreznog sustava bila je metoda procjene. Svaka je civitasbila odgovorna za plaanje ukupne

sume, pa ako neki stanovnici nisu nikako mogli platiti, namet je padao na njihove susjede. Bogati zemljoposjednici

esto su mogli izbje

i pla

anje punog iznosa ili potpla

ivanjem poreznih slubenika ili prijetnjama i ucjenama. Osim

toga, dok su u prvo vrijeme procjene porezne obveze civitasizraivane na studioznoj procjeni njezinih potencijala, nove

procjene nisu pravljene u vrijeme kada je dolo do pada ekonomskih aktivnosti. U nekim je podrujima porezni namet

bio previsok, a skupljai poreza sluili su se beskrupuloznim metodama kako bi namaknuli predvienu kvotu. To u

djelu Boje institucije opisuje Lucije Celije Firmijan Laktancije (250o. 324), kranski pisac, zvan kranskim

Ciceronom:

Robovi su se bavili prokazivanjem gospodara, a supruge su trebale optuivati mueve. Kada nije bilo nikakve

evidencije ili dokaza o neijoj imovini, ljudi su torturom bili prisiljavani da sami sebe optue... poto bi svi porezni

obveznici bili na taj nain tretirani, izgledalo je da su svi toliko platili, kao da otkupljuju ivot. Nije se vjerovalo onima

prvima koji su sakupljali porez, pa su slani drugi za njima, jer se mislilo da e novi ljudi ipak nai naina da iskame

novac i imovinu. Kako nisu zapravo nita mogli nai, tada su povisili brojke na vepostojeim popisima, kako se ne bi

moglo rei da njihov dolazak nije imao svrhu. Ovakvim se mjerama broj stoke zna ajno smanjio, a mnogi su ljudi

umrli. Pa ipak, porezi su se i dalje razrezivali, ak i na one koji su umrli.

Sve je to bio izraz tekih poremeaja u ekonomiji, pa onda i u cjelokupnom ustroju i funkcioniranju Carstva.

Laktancijev opis skupljaa poreza moe se, odbacujui shvatljiva pretjerivanja koja bi trebala impresionirati itatelja,

primijeniti i na druge inovnike u Carstvu. Carska je administracija esto bila korumpirana, neefikasna te samovoljna,

ak ponekad i krvolona, kako svjedoi Laktancije. Te su se negativne karakteristike tijekom 4. stoljea sve vie

iskazivale. Suvremenicima je izgledalo da Carstvo moe opstati tek pod vlau jednog

ovjeka, autokratora

samodrca koji je na vrhu vladarske piramide. On je, sukladno starim politikim fikcijama, trebao prvenstveno biti

motiviran eljom za pravednou koju je samo malo njegovih prethodnika posjedovalo. Meutim, Carstvo je pod tim

carevima uivalo desetljea i stoljea mira, a potkraj 4. stoljea nije poznavalo drugo negoli vjene nemire i ratove.

2. Ekonomsko i drutveno stanje

Rimsko je Carstvo bilo politiki ujedinjeno, ali ekonomski heterogeno i nejedinstveno. Vjerojatno je to bila njegova

najvea slabost. Iako se intenzivno putovalo i trgovalo Sredozemljem, velik dio trgovine obavljao se na lokalnoj razini.

Veina stanovnitva Carstva egzistenciju je ostvarivala u poljoprivredi. Rimska je drava nastojala da svaka regija moesama sebe prehranjivati. Kljuni su proizvodi bili penica, maslinovo ulje i vino. Oni su se mogli uzgajati praktiki na

svim obalama Sredozemlja. Rimski gradovi, pogotovo oni manji, opskrbljivali su se hranom iz neposredne okoline. U

dvije prijestolnice, Rim i Carigrad, hrana je dolazila s udaljenijih prostora, ali je ve ina artikala stizala s velikih carskih

zemljoposjeda u Egiptu i sjevernoj Africi. I hrana za vojsku esto se nije nabavljala na slobodnom tritu, ve je

dobivana od poreza plaanog u naturi.


11/357

11

Poreznim sustavom Rim i Italija su financijski i gospodarski iscrpljivali osvojene zemlje. Gr ki retor Elije Aristid (2.

stoljee) pie o zajednikom tritu na cijeloj zemlji koje iskljuivo koristi Rimu, u koji se slijeva svjetsko bogatstvo

tako da se neki proizvodi mogu nai jedino u metropoli na Tibru.

Trgovina hranom bila je slabo razvijena, odnosno, seljak je mogao prodavati svoje proizvode uglavnom na mjesnoj

trnici. Odjeu, namjetaj, orue, pa i drugu manufakturnu robu proizvodili su ili mjesni obrtnici ili se ak netoizraivalo u kui. Nije bilo masovne proizvodnje niti intenzivnije trgovine predmetima svakodnevne upotrebe. Promet

luksuznom robom prvenstveno onom koja je stizala s istoka (svila, bjelokost, mirodije, nakit) osiguravao je posao

malenom broju ljudi. Zapravo, trgovina luksuznom robom nagrizala je rimsku ekonomiju, jer je Carstvo imalo vrlo

malo ponuditi Istoku, a svoje su nabavke istone robe trgovci iz Carstva morali gotovo u pravilu plaati zlatom. U

Rimskom se Carstvu proizvodilo relativno malo zlata, a kako je sav novac u to doba bio metalan, odljev zlata stvarao je

manjak zbog kojeg je sve tee bilo poslovati. Osjeao se manjak novca, pa su cijene robi padale, to znai da je sve tee

bilo nai kupca.

Rimljani nisu znali iskoristiti sve prednosti golemog trita koje su sami stvorili. Dio objanjenja lei u injenici da su i

Grci i Rimljani smatrali poduzetnitvo, pogotovo proizvodnju, sramotnim, poniavajuim poslom. Najvioj drutvenoj

grupi u Rimu, senatorima, izriito je bilo zabranjeno baviti se trgovinom. Praktiki svaki posao koji se morao raditi u

grupama, poput rudarenja ili proizvodnje keramike, radili su robovi. Robovski je rad bio jeftin, barem u prvim

stoljeima Carstva kada je robova bilo relativno mnogo. Stoga nitko nije bio zainteresiran pronai nain poveanja

produktivnosti toga rada. Rimljani su znali da para moe proizvoditi energiju, ali to nisu nikada ozbiljnije pokuali

iskoristiti. Znali su i da se penica moe mljeti bre vodenom snagom negoli runo, ali je u 4. stoljeu u Carstvu bilo

vrlo malo vodenica. Tek su se u srednjem vijeku (11-12. stoljee) vodenice poele graditi masovno, pa je njihova snaga

zamijenila runo mljevenje. Kako su mnogi poslovi obavljani runo, ne bi se mnogo utedjelo time to bi se

proizvodnja centralizirala na jednom mjestu. U svakom se gradu a u nekim sluajevima i na svakom zemljoposjedu

mogla izraditi odjea, keramika, konati predmeti i orue za istu ili priblinu cijenu za koju se to moglo kupiti na

tritu. Prijevoz cestama bio je vrlo neefikasan. Kola su bila vrlo mala i nespretna. Kako nisu vodili ra una o utedi

snage, Rimljani su vrlo loe uprezali konje, tako da su oni mogli povui tek vrlo lagane terete. U takvim uvjetima cijena

iole dueg transporta pojela bi znaajan dio profita. Transport morem bio je mnogo jeftiniji, ali su rimski brodovi bili

mali i Sredozemljem se nije plovilo barem tri zimska mjeseca, ako ne i jo mjesec-dva dulje. Zbog svih navedenih

razloga, svaki je dio Carstva morao biti ekonomski samodostatan.

Tendencije prema ekonomskoj samodostatnosti bile su poticane specifinim razvojem poljoprivrede u Carstvu. Ope je

pravilo da mali posjedi mogu uspjeno funkcionirati samo u nerazvijenim drutvima. Kako se ekonomski ivot razvija,

kako se porezna davanja poveavaju, mali posjednici zapadaju u tekoe. Njihove loe procjene to proizvoditi ili loe

godine tjeraju ih da posuuju novac, koji oni obino ne mogu vratiti. Na taj nain sve vie i vie farmi prelazi u ruke

kreditora veleposjednika ili bankara. Taj se proces poeo u Rimu odvijati veod 2. stoljea pr. Krista. Mnogi su alili

zbog propadanja sitnog seljakog posjeda, ali nitko, izuzev neuspjenog pokreta brae Grakha, nije nita uinio da ga

spasi. Zapravo, zabranivi aristokraciji da se bavi trgovinom, drava ju je praktiki prisilila sav svoj novac investirati u

zemlju, potiui tako stvaranje velikih zemljoposjeda.


12/357

12

Do 4. stoljea mali zemljoposjednik vie nije imao nikakvu ekonomsku snagu. Veina seljakog stanovnitva ivjela je

na velikim zemljoposjedima, a ti su zemljoposjedi proizvodili i vei dio hrane u Carstvu. Zemljoposjed koji se prostirao

na desetinama ili stotinama hektara i zapoljavao stotine radnika, prirodno je bio mnogo samodostatniji negoli mali

seljaki posjed. Bogatima je postalo gotovo uobiajeno priskrbljivati sve to im je trebalo s vlastitog posjeda.

Unutarnja trgovina u Carstvu bila je dodatno obeshrabrivana ovakvim tendencijama. ini se da se ona postupnosmanjivala tijekom 4. stoljea. Razlozi toga smanjivanja nisu posve jasni neki su venavedeni: svakako su znaajnu

ulogu igrali odljev zlatnog novca, siromaenje malog seljaka i jaanje samodostatnog zemljoposjeda. Osim toga, Rim je

svoju snagu do 1. stoljea izgraivao na uspjenim osvajakim ratovima. Kada su ti ratovi prestali, pad je, prije ili

kasnije, bio neizbjean. Kakvi god da su mu bili uzroci, kriza trgovine imala je teke posljedice. Nije bilo jedinstvenog

ekonomskog interesa odravati politike veze koje su Carstvo uvale kao cjelinu. Veina ljudi nije imala nikakve koristi

od injenice da su graani velikoga carstva: bio je to jedan od razloga zato se Carstvo raspadalo tijekom 4. i 5. stoljea.

Druga posljedica propadanja trgovine u Carstvu jest kriza gradova koji su, kao to smo vidjeli, bili osnovna upravna

jedinica u dravi. Kriza gradova je generirala upravnu i politiku krizu, potom je povratno djelovala na produbljivanje

ekonomske krize i krug je bio zatvoren. Svi su drutveni slojevi, osim eventualno onih najbogatijih, bolno osjeali

posljedice ekonomskog kolapsa.

Rimsko drutvo 4. stoljea bilo je otro podijeljeno: na vrhu su bili senatori. Nije se iskljuivo radilo o lanovima

rimskoga senata, ili o lanovima istoimenog novoformiranog tijela u Carigradu. Mnogi su senatori rijetko, ako i uope,

posjeivali prijestolnice. Titula senatora postala je ponajprije znak nobiliteta; mogla ju je od cara dobiti svaka bogata

osoba. Mnogi su je eljeli dobiti, jer to nije bilo samo stvar prestia, ve i nain stjecanja raznih imuniteta. Titula se

mogla stei davanjem novca, pa je, sukladno tome, praktiki svaki bogata bio senator. Senatori su posjedovali veinu

zemlje te je veina dravnih dunosnika potjecala iz njihova drutvenog sloja. Dok nisu obnaali neku dunost, senatori

su obino ivjeli izvan grada, na svom zemljoposjedu. U gradu se nisu osje

ali najbolje, jer su u njemu bili prisiljeni

posvetiti se raznim, esto zamornim drutvenim obvezama. Osim toga, njihovi su posjedi zahtijevali stalnu brigu i

nazonost.

Veleposjedi su se zvali villa. Bili su uistinu veliki, onaj koji bi, primjerice, imao skoro 750 ha opisivan je kao prilino

malen. Veim dijelom inila ga je obradiva zemlja, potom livade, vinogradi i ume. Na njemu su ivjeli

poljoprivrednici, pastiri, vinogradari, pekari, tesari, mlinari, klesari, kovai, tkalci, krojai i drugi radnici, kao i zakupci

koji su obraivali dio zemlje i za to veleposjedniku plaali najamninu. Do kraja 4. stoljea esto je na svakom

veleposjedu bila izgraena i kapela u kojoj je slubovao sveenik. Veleposjednik je znao presuivati u sporovima

izmeu svojih radnika i time onemoguavao upletanje vlasti u bilo koji dio ivota na svom posjedu. Tako je veleposjed

postajao na svaki nain samodostatan i njegove veze s vanjskim svijetom bile su sve slabije.

Kua veleposjednika bila je velika i komforna. Bila je oslikana, sa skupocjenim mozaicima na podu. Imala je

biblioteku, prostranu blagovaonicu i luksuznu kupaonicu. Kroz kuu je proveden sustav hipokausta, odnosno podnog

grijanja, koji je i u sjevernijim podrujima, u hladnije doba godine, odravao ugodnu temperaturu.

Pisma Sidonija Apolinara (430-487) puna su detalja o ivotu galorimskog plemstva: u njima pria o posjeti

zemljoposjedu nekih prijatelja. Ujutro bi se neki zabavljali igrom preteom dananjeg tenisa, drugi bi itali vjerske


13/357

13

knjige ili latinske klasike. Podnevni obrok bio bi prilino lagan; nazoni su uz jelo priali razne prie. Uslijedio bi

poslijepodnevni odmor, potom jahanje i kupanje. Tih nekoliko sati kupanja protjecalo bi u ugodnim i neobaveznim

razgovorima. Dan bi zavravao bogatom i dugom veerom. Drugi dijelovi pisama pokazuju zadovoljstvo tih ljudi u

igrama, lovu, itanju i prepriavanju anegdota. Pa ipak, ne treba zaboraviti da su Sidonije i njegovi prijatelji imali

visoke poloaje u crkvi i dravi te da su morali voditi svoje veleposjede; stoga nisuitavo vrijeme mogli provoditi u

tako lagodnom okruenju.

Radnici na veleposjedu mogu se podijeliti na dvije klase robove i slobodne ljude. Me utim, razlika izmeu ove dvije

grupe postupno je nestajala. U robove se ubrajala i vrlo brojna kuna posluga te veina zaposlenih na dijelu zemlje koji

je bio u neposrednom vlasnitvu veleposjednika. Broj robova u odnosu na broj slobodnjaka je vremenom padao,

dijelom zbog toga to Carstvo nije vie vodilo osvajake ratove i na taj nain se opskrbljivalo robovima, dijelom i zbog

toga to su rimski robovlasnici esto znali velikoduno oslobaati robove (postupak se zvao manumisija). Uvjeti rada i

ivota preostalih robova znatno su se poboljali pod utjecajem humanistikih ideja filozofa i pravnika u prvim

stoljeima Carstva. Gospodar vie nije smio ubiti roba, a robovi su rijetko bili drani u podzemnim elijama, kao to je

nekobilo uobiajeno. Mnogi su posjednici zakljuili kako rob bolje radi ako mu se dodijeli odvojena kua i zemlja od

koje daje dio uroda. Tako se stvarao sloj okuenih robova (servi casati) koje je drava postupno uvrtavala u porezne

popise i zabranjivala prodaju zemlje bez okuenih robova koji su na njoj radili. Meutim, ti su robovi, iako su stekli

odreenu razinu sigurnosti i neovisnosti, ivjeli i dalje u tekim prilikama. Primjerice, slubeno nisu mogli stei

nikakvu vlastitu imovinu. Tek su postupnim i sporim promjenama dosegnuli poloaj istovrstan onom koji su imali

koloni (coloni).

Koloni su inili veinu zemljoradnikog stanovnitva na zemljoposjedu. Bili su sloj zemljoradnika koji je imao

nasljedno pravo obraivati esticu zemlje, a da ona nije bila u njihovu posjedu. Slubeno je vlasnik zemlje bio vlasnike

ville, te je on primao novac ili plodove od zakupnine svakeestice. Sve dok je pla

ao svoju zakupninu, kolon nije

mogao izgubiti svoju zemlju, ali mu je zakon zabranjivao napustiti ju ili promijeniti zanimanje. Ako bi pobjegao sa

zemlje, bio bi prisilno vraen natrag i moglo bi mu se dogoditi da padne u ropstvo. Ako bi zemlja koju bi obraivao bila

prodana, on bi pod istim uvjetima ostajao u obvezi prema novom gospodaru. I njegova bi djeca nasljeivala odnos pod

potpuno istim uvjetima. Kolon je imao gospodara, vlasnika zemlje, kojem je bio obvezan pokoravati se. U drugim

odnosima bio je slobodan, a i tadanji zakoni, dok govore o ovjeku svoga gospodara, jasno ga razlikuju od roba. Kolon

se mogao eniti, posjedovati imovinu i ostavljati je djeci, pa ak i parniiti se na sudu.

Drutvena skupina kolona potjecala je iz razliitih klasa. Neki su, iako vjerojatno ne najbrojniji, bili podrijetlom

germanski barbari, bilo podinjeni, bilo zarobljeni u ratu. Ponekad su itava plemena bila preseljavana na teritorij

Carstva, a tada bi bili kao koloni (ne robovi!) raspodjeljivani na razne zemljoposjede. Svaki od doseljenika bio je

dodijeljen na jednu zemljinu esticu i uvrten u porezni popis. Budui da je drava nastojala naseliti puste ili polupuste

krajeve i u njima potaknuti poljoprivrednu proizvodnju, zahtijevala je da koloni ove vrste i njihovi nasljednici ostaju na

zemljitu gdje su isprva bili smjeteni.

Vjerojatno je da su pravila uglavljena za ovu vrstu kolona, za ije je naseljavanje Carstvo imalo poseban interes,

postupno primjenjivana i na druge ljude u istom ekonomskom poloaju. Svaki veleposjednik imao je mnogo ljudi


14/357

14

ovisnih o njemu: njima je preputao esticu zemlje s nadom da e postati samodostatni, odnosno da e mu moi davati

ili dio plodova ili novac. Kada bi oslobodio roba, on mu je i dalje ostajao doivotno podloan, a sam gospodar je i dalje

bio duan tititi ga. Obje su se obveze ispunjavale ako bi, kao to se esto dogaalo, osloboenik prihvatio status

kolona.

Konano, mnogi su koloni dolazili iz drutvenog sloja malih slobodnih zemljoposjednika. Njihov je poloaj uposljednjim stoljeima Carstva, kao to smo vidjeli, bio nezavidan. Suoeni s rastuim dugovima, u nemogunosti da

izau na trite, esto su traili zatitu veleposjednika. Naputajui svoju zemlju, mogli su prihvatiti da obrauju esticu

na veleposjedu ili bi njihovi vjerovnici mogli preuzeti vlasnitvo nad njihovom zemljom i omoguiti im da na njoj

ostanu kao zakupnici. U oba sluaja oni bi se ubrzo utopili u masi kolona, neprepoznatljivi ak i u zakonskim

odredbama.

Jedini vlasnici zemlje koji su mogli ouvati posjede manje veliini bili su kurijali curiales. Prema drutvenom statusu

bili su ispod senatora i inili su nasljedno upravljako tijelo u civitas.Za svoj rad nisu bili plaeni, ali su imali razne

privilegije koje su nekoljude poticale da nastoje postati i ostati u statusu kurijala. Meutim, tijekom 4. stoljea njihov

je poloaj postajao sve gori. Oni su bili odgovorni za prikupljanje poreza u svojem okrugu, a ako ne bi namaknuli iz

administrativnog sredita unaprijed odreenu svotu, razliku su morali nadoknaivati iz vlastite imovine. Ope

siromaenje u Carstvu u 4. stoljeu inilo je skupljanje poreza vrlo tekim, pa su mnogi kurijali bili materijalno uniteni.

Osim toga, gradski su dunosnici imali obvezu organizirati igre kako bi zabavili puk, a i to je znailo veliki troak.

Prirodno da nitko pod tim uvjetima nije elio biti kurijal, ali su vlasti prisiljavale svakoga tko je bio dovoljno imuan

(ako venije bio senator) da to postane. Kurijali su arko eljeli pobjei iz svojih nasljednih zanimanja, ali su vlasti

inile sve kako bi ih u tome sprijeile. Bilo im je zabranjeno stanovati izvan svoga grada, a njihovim je sinovima bilo

zabranjeno otii u vojnu slubu, u klerike ili prihvatiti neku drugu javnu slubu. Usprkos represivnim odredbama mnogi

su kurijali pobjegli i do 5. se stoljea ova drutvena grupa prakti

ki dezintegrirala.

U tekoj su poziciji bili obrtnici i trgovci. U vrijeme krize trgovine i sve vee samodostatnosti i autarkinosti

veleposjeda malom je obrtniku ili trgovcu bilo sve tee poslovati. Vlasti su morale prisiljavati ljude da ostanu u

zanimanjima koja su bile kljuna za opu korist svih stanovnika grada. Prijevoznicima, pekarima i drugima

angairanima u lancu nabave i proizvodnje osnovnih prehrambenih artikala bilo je strogo zabranjeno napustiti svoje

zanimanje, osim ako nisu nali zamjenu. Njihovi su sinovi zakonom bili obvezani nastaviti oev posao.

Carevi 4. i 5. stoljea esto su u historiografiji bili kritizirani zbog takve politike prisile. Zasigurno se gospodarski

oporavak nije mogao potaknuti prisiljavanjem ljudi da ostanu u neprofitabilnim zanimanjima ili odredbama kojima je

veina zanimanja postala nasljedna. Meutim, teko je i danas rei jesu li ita mogli napraviti. Bili su svjesni da

gospodarski sustav Carstva ne funkcionira; oni su bili vojnici, a ne ekonomisti. Osim toga, imali su prijeke vojni ke

probleme koje je trebalo promptno rjeavati. Nisu imali ekonomistike znalce koji bi ih savjetovali, ak i da su imali

vremena time se baviti. Carevi su znali da se proizvodnja smanjuje, da mnogi naputaju svoju zemlju i zanimanja, da

sve to slabi gradove i smanjuje porezne prihode. Konano, pad prihoda koji stiu u riznicu oteavao je ili ak

onemoguavao efikasnu obranu granica koje su bile sve ranjivije. Prisila se inila kao jedini mogui odgovor: prisiliti

ljude da se bave svojim poslom, prisiliti gradove da obavljaju svoje funkcije. Da su carevi omoguili ekonomske


15/357

15

slobode, one bi razorile Carstvo. Vjerojatno je tono da je Carstvo bilo preveliko te da teret uzdravanja svjetske drave

nije bilo u dovoljnoj mjeri kompenziran poveanim ekonomskim mogunostima. S druge strane, dunost je careva bila

ouvati Carstvo, a njihova politika prisile ouvala je zapadni dio Carstva gotovo jo stoljee nakon to se raspad inio

neminovnim (a istoni dio Carstva je definitivno preivio).

Posljedice takve ekonomske politike na svakodnevni ivot bile su katastrofalne. ak i najsposobnija osoba teko jemogla popraviti svoje materijalno stanje; sve su inicijative bile blokirane, svaka ambicija skrena, zavladala je apatija.

Ljudi su radili bez entuzijazma i nije ih zanimala opa dobrobit. Prosjean je ovjek u pravilu sumnjiav prema

mjerama udaljene, centralizirane drave: u 4. stoljeu teki porezi i rigidne odredbe bile su kruta realnost, a korist od

injenice da je svaki graanin dio velikoga carstva nedefinirane i teko dokazive. Prirodno nepovjerenje prema tako

organiziranom Carstvu raslo je, kako mu se bliio kraj. Sukladno tome, rasle su i samodostatnost i autarkinost regija i

veleposjeda u ekonomskom smislu, a centrifugalne sile u politikom smislu su jaale. Teret odravanja velikoga

Carstva bio je teak, a korist od njegova odravanja imali su samo najbogatiji. Obian je ovjek izgubio prihode,

slobodu i bilo kakve perspektive. Naposljetku, Carstvo je propalo jer je veina njegovih graana izgubila svaki interes

da ga ouva.

3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost

Propadanje rimskoga drutva odraavalo se i u obrazovnom sustavu i umjetnosti 4. i 5. stolje a. Istraivai su jo

potkraj 19. i poetkom 20. stoljea lucidno zakljuili kako su Rimljani bili barbarizirani mnogo prije negoli su barbari

provalili u Carstvo i sruili ga. Kranski su spisi bili jedini dio knjievnosti koji su jo iskazivali krepkost misli i

energiju stila. Sekularna je knjievnost bila visokoparna, retorika i zapravo se iscrpljivala u oponaanju starijih autora.

Veliki klasini pisci zlatnoga doba rimske knjievnosti 1. stoljea pr. Kr. i 1. stoljea kranske ere bili su nedostini

uzori. Njihove su se misli, kao i njihov stil nastojali oponaati, ali nita novog nije dodavano.

Rimljani su pokorili Istok, ali tim prostorima nikada nisu nametnuli svoj jezik, kao to su to uinili na Zapadu.

Nedostatak jedinstvenosti u tom pogledu isprva nije imao loih posljedica u zlatno doba Carstva svi obrazovani ljudi,

pa i mnogi neobrazovani, znali su i grki i latinski. Sve jae centrifugalne sile u Carstvu nisu poticale uenike na

Zapadu da ue grki. Kontakti izmeu dviju kultura postajali su rjei. To je imalo izrazito loe posljedice po Zapad.

Grka je knjievnost imala mnogo vie originalnih elemenata od latinske, a Grci su imali i mnogo dulju znanstvenu

tradiciju, neusporedivo veu od one na Zapadu. Rimljani se uglavnom nisu bavili znanou i na latinski je preveden

manji broj grkih znanstvenih spisa. Na taj nain, kako je znanje grkog jezika postajalo sve slabije, tako je i

poznavanje helenistike misli i znanosti nestajalo i na Zapadu nije obnovljeno sve do 12. stoljea. Rimsko obrazovanjeu kasnom Carstvu zasnivalo se na kompendijima i kompilacijama ranijih latinskih autora. Naglasak je bio na poeziji.

Prozni su pisci u usporedbi s poezijom bili zanemareni, a znanost, filozofija i povijest gotovo da se nisu ni spominjali.

Dobar primjer intelektualnih interesa Rimljana u doba kasnoga Carstva daje tekst Marcijana Kapele Vjenanje Merkura

i Filologije (Kartaga, prva polovica V. stoljea). Radi se o enciklopedijskom udbeniku u kojem je alegorija jasno

prepoznatljiva. Prve dvije knjige opisuju vjenanje, s prilino mnogo zamornih detalja. Tada su mladenkine uzvanice,


16/357

16

sedam slobodnih vjetina, poele raspravljati o svojim dostignuima. Ideja da se cjelokupno znanje same u sedam

kategorija nije originalno Marcijanova, ali je njegova realizacija te misli postala toliko popularna da je posluila kao

osnova za nove nadogradnje u sljedeim stoljeima. Sedam slobodnih vjetina bile su gramatika, retorika i logika koje

su kasnije postale trivij (trivium), odnosno studij jezika te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba kasnije

grupirane u kvadrivij (quadrivium

) ili znanstvene predmete. Nekima od ovih predmeta polje uenja bilo je ire nego to

bi se iz samoga imena moglo zakljuiti tako je gramatika ukljuivala i prouavanje latinske knjievnosti, a geometrija

i neto geografije i poznavanja prirode. Studij glazbe, s druge strane, oznaavao je prvenstveno prouavanje

matematikih odnosa izmeu tonova. Marcijanov tekst je zapravo dugi niz injenica, s vrlo malo interpretacija njihova

znaenja. Pisac je htio ukljuiti sve ono za to je smatrao da obrazovan ovjek mora znati, ali usprkos velikom trudu

nije uspio niti spomenuti mnoge vane teme. Trivijalnim detaljima dao je esto toliko prostora koliko i najvanijim

injenicama. Stoga je njegov tekst kao cjelina dosadan i nezanimljiv. Meutim, on daje, sa svim svojim ogranienjima,

prilino dobru sliku obrazovanja koje su posjedovali klasini autori. Ovo je obrazovanje postalo vrlo popularno tijekom

srednjega vijeka: za mnoge generacije ovaj Marcijanov spis koji je stao na 422 stranice maloga formata u Teubnerovu

izdanju iz 1925. godine predstavljao je dosege ljudskoga znanja.

U rimskoj je umjetnosti dekadansa bila ak i oiglednija negoli u knjievnosti ili u obrazovanju. Kao i u knjievnosti,

nedostajalo je originalnih ideja, ali je bilo jo manje vjetine u imitiranju. Primjerice, ak su i zlatnici posljednjih careva

loije kvalitete u usporedbi sa zlatnicima iz 1. stoljea. Kada je Konstantin izgradio slavoluk (trijumfalna vrata), morao

je skinuti skulpture s ranijih spomenika kako bi ih dostojno dekorirao. ak je i kranstvo imalo potekoa revitalizirati

kasnoantiku umjetnost. Trebalo je protei nekoliko stoljea da bi se stvorili oblici koji izraavaju nove vjerske ideje, a

u meuvremenu je razina umjetnikih dosega (uz iznimke, ponajprije u 6. stoljeu) uglavnom bila vrlo niska.

4. Vjera

Ljudi kasnoga Carstva imali su vrlo male anse ivjeti ekonomski bezbrino, jo manje obogatiti se; politika ih

uglavnom nije zanimala, a njihov intelektualni i umjetniki rad svodio se na imitiranje starijih uzora i u njemu je bilo

malo matovitosti i novoga. Meutim, bili su iznimno zainteresirani za vjeru i velik dio ivotnih energija bio je

posveen vjeri i vjerskim pitanjima. Takve se tendencije iskazuju jo od 1. stoljea, otkako je narastanjem

kozmopolitskih osjeaja i sve viim stupnjem naobrazbe vjerovanje u grko-rimski panteon ubrzano gubio pristae. ini

se vrlo loginim zakljuiti da je postupno propadanje Carstva, uz gubitak politike i ekonomske sigurnosti, poticalo

ljude da se sve vie okreu vjeri. Time su, na neki nain, uvjeravali sebe kako je njihov individualitet i individualitet

njihovih najbliih vaan barem u vjenom poretku stvari, kolikogod da se nevaan inio u stvarnom svijetu.

U viim se drutvenim slojevima pojaan interes za religiju manifestirao uglavnom kao pristajanje uz stoicizam. Ta je

filozofska kola nauavala da se ljudska srea i dostojanstvo postiu svojevoljnim pokoravanjem univerzalnom zakonu.

Putem samokontrole i ljubavlju za pravdu i istinu, ljudi mogu ovozemaljski ivot uiniti dobrim ivotom. Izvanjske

injenice na koje ovjek ne moe utjecati valja jednostavno zanemariti. Politike i drutvene razlike izmeu ljudi nisu

vane; prema univerzalnom zakonu, svi ljudi imaju ista prava. Stoici su jednako potovali roba Epikteta i cara Marka

Aurelija kao autore filozofskih spisa, kao i zbog dostojanstva i potenja tijekom njihova ivota. Stoicizam je snano


17/357

17

utjecao na rimsko pravo i praktino obnaanje vlasti, jer su mnogi dunosnici bili stoici. Rimsko je pravo postalo

humanije, pribliavalo se idealu da prizna jednaka prava svim ljudima. Primjerice, roba se po elo tititi od samovolje

njegova gospodara. Ideja bratstva meu ljudima, temeljna stoika misao, potvrdila se u politikoj praksi kada su 212.

Karakalinim ediktom gotovo svi stanovnici Carstva dobili graansko pravo.

Meutim, stoicizam nije mogao privui previe ljudi; bio je odvezasnovan na intelektualizmu. Obian je ovjek traiojasnu potvrdu postojanja Boga koji bi bio zainteresiran za njegove osobne probleme i nisu ga zanimala apstraktna

naela vjenoga zakona. Ljudi kasne antike duboko su sumnjali da je sretan, kvalitetan ivot moguna ovome svijetu.

Vjerovali su da sve nepravde i neloginosti tijekom ovozemaljske egzistencije moraju ispraviti u nekom buduem

svijetu. Stoga su se okrenuli istonjakim vjerskim misterijima, kao to je mitraizam, ili tovanju Izide i Ozirisa. Veina

tih kultova imala je neki oblik zajednike molitve, tijekom koje je vjernik dolazio u neposredan kontakt s boanstvom.

Veina je propovijedala vjeru u Boga-iskupitelja koji je svojom smru spasio ovjeanstvo. Svi su oni naglaavali

vanost budueg ivota u kojem bi ljudi bili nagraeni ili kanjeni za svoja djela ili nedjela tijekom zemaljske

egzistencije.

Isprva, kranstvo meu graanima Rimskoga Carstva ni izdaleka nije bila najpopularnija od vjera koje su stigle s

Istoka, prvenstveno zbog toga to je bila vrlo iskljuiva i nesklona bilo kakvu kompromisu. Druge su istonjake vjere

bile tolerantne jedna prema drugoj, bile su spremne prilagoditi se zahtjevima koje je pred njih stavljala drava. Rimljani

su bili zgroeni injenicom da krani uope nisu respektirali druge vjere. Osim toga, krani su bili nelojalni Rimskom

Carstvu i caru: nisu eljeli sudjelovati u javnim sveanostima u kojima bi se iskazivala poast starim bogovima, nisu

eljeli prinositi rtvu u carevu ast. Veina je Rimljana te sveanosti smatrala prije svega rodoljubnom gestom, gotovo

bez ikakva vjerskog znaenja. Car je bio simbol jedinstva civiliziranog svijeta. Smatralo se, barem na simbolikoj

razini, da njegova snaga dri zajedno ljude vrlo razliitog podrijetla i vjerovanja. Nije se inilo posve bezrazlono da

mu se odaju boanske poasti. Rimska administracija nije zaboravila da je slubeni razlog za pogubljenje osniva

a

kranstva bila optuba da je kovao zavjeru protiv drave. Krani su bili tajno drutvo, svoje su pristae pridobivali

uglavnom iz najniih slojeva drutva i samim tim vesu bili vrlo sumnjivi. Osim toga, mnogi elementi njihova uenja

inili su se protudravnim. Bilo je vrlo lako optuiti ih za urotniku djelatnost i pokuaj unitenja drave. I dok je

kranstvo bilo izvan zakona, druge su istonjake religije bile na Zapadu doekane s radou.

Pa ipak, progoni nisu bili stalni. Iz svakodnevne prakse vlasti su zakljuile da krani nisu ni neposredna, a ni prevelika

opasnost za dravu. Samo najgorljiviji ili najdespotskiji od careva smatrali su da ima smisla unititi kranstvo. I dok

temeljit i dosljedan progon moe uistinu unititi neku vjeru, povremeni napadi obino samo jaaju uvjerenje onih koji

su preivjeli. lanstvo rane crkve sastojalo se od mukaraca i ena koji su duboko proivljavali svoju vjeru, spremni za

nju riskirati ivot, stoga, bili su u pravilu besprijekorna karaktera i visokog morala.

Prirodno je da osobe takve vrste privlae druge. Iskljuivost kranstva postala je prednost. U vrijeme sve vee krize i

nesigurnosti kransko uenje postaje svojevrsno traenje utjehe, nastojanje da se pronae vjera koja je apsolutna i

beskompromisna. Druge su vjere prihvaale praznovjerja i rituale svojih konkurenata, esto teko spojive ili nespojive s

vlastitom dogmom. U trenutku kada bi se prihvatile osnovne dogme, kranstvo je bilo logino i koherentno. Ono je

bilo osloboeno neloginosti koje su optereivale neke od njegovih najopasnijih rivala. Primjerice, prema mitraistikom


18/357

18

ritualu onaj koji ulazi u zajednicu isti se od grijeha uranjanjem u posudu s krvlju ubijenog bika. Kranstvo je nudilo

sve to se moglo nai u drugim religijama u iem, dosljednijem i prihvatljivijem obliku.

Broj krana brzo se poveava tijekom 3. stoljea. Pa ipak, svi se izvori slau da ih je ak i 300. godine bilo vrlo malo u

odnosu na cjelokupno stanovnitvo. Bili su neto jai u pojedinim provincijama, posebice u Maloj Aziji, a svugdje su

ivjeli uglavnom u gradovima. To je njihov utjecaj inilo uoljivijim, a njihova ozbiljnost, fanatizam i visoki moraldavali su im snagu i vanost posve nerazmjerne njihovu broju.

Poto je Carstvo tijekom 3. stoljea zapalo u teku krizu i anarhiju, Dioklecijan je autoritarnim mjerama stabilizirao

prilike u dravi i obnovio joj snage. Bilo je prirodno da zakljui kako su mu sve jai krani opasan neprijatelj, pa ih je

pokuao unititi. Pokrenuo je dotad najvei progon krana u kojem su stradali mnogi, izmeu ostalih i na hrvatskom

prostoru (Domnius/Dujam u Saloni, Kvirin u Sisciji/Sisku, Polion u Cibalama/Vinkovcima itd.). Sauvani ivotopisi

tih muenika pisani su prema ustaljenom obrascu: uhieni su bez otpora poto su javno propovijedali kranstvo. Na

suenju priznaju krivicu i dragovoljno odlaze u smrt. Oigledno knjievni obrazac nije bitno odudarao od stvarnih

zbivanja: opinjeni Kristovom rtvom (jaganjac Boji koji na sebe preuzima grijehe svijeta), muenici su eljeli otii

u ovozemaljsku smrt na nain istovjetan ili slian njemu. Njihov idealizam priskrbljivao je kranstvu samo nove i nove

vjernike.

Jedan od Dioklecijanovih nasljednika nastavio je njegovu politiku. Meutim, Konstantin (306-337), u to vrijeme car na

Zapadu, od poetka svoje vladavine nije bio tako neprijateljski nastrojen prema kranima. Naposljetku je postao

svojevrstan zatitnik krana meu drugim suvladarima. Teko je nai bilo kakve razloge takvu Konstantinovu

ponaanju u onodobnim izvorima. U njegovu dijelu Carstva bilo je manje krana nego u drugim dijelovima, a u vojsci

je dominirao mitraizam. Moda je planirao zavladati Istokom i zbog toga je elio imati podrku tamo brojnijih krana.

No, morao je biti svjestan da su krani od slabe koristi u vojnim operacijama. Vjerojatno je osjeao da bi drava

trebala iskoristiti energiju i sposobnost krana. Njihov izgon iz drutva znaio je razbacivanje ionako vrlo skromnihljudskih potencijala u Carstvu. ini se da je u njegovim postupcima bilo i neto vie od politike bilo je i osobnog

vjerovanja, iako isprva zasnovanog na istom praznovjerju. Osjeao je da kranski Bog ima snagu i on je prizvao tu

snagu u pohodu protiv svog najopasnijeg rivala Licinija. Glasovita pobjeda na Milvijskom (Mulvijskom) mostu 312.

izborena u ime kranskog Boga, Konstantina je uvjerila u ispravnost njegova vjerovanja. Stoga je iste godine povukao

sve kazne protiv krana. Ali nije kranstvo samo tolerirao, vega je i favorizirao. Kada je uklonio i posljednjeg od

svojih suparnika, uinio je kranstvo dravnom religijom, iako se sam pokrstio tek na samrtnoj postelji. Tijekom 4.

stoljea postupno su drugim religijama nametana razna ogranienja, ali su se poganski rituali odravali na Zapadu i u 5.

stoljeu, iako su to vebile efemerne pojave. Od vremena Konstantinove konverzije, kranstvo je postalo dominantna

religija.

Trijumf kranstva omoguio je da se crkva temeljito reorganizira. ak i u vremenima progona kranski su vjernici

imali lokalne zajednice koje je vodio biskup. Meutim, u velikom dijelu Carstva biskupije nikada nisu postojale, a nije

postojao nikakav dogovor o tome koliko bi veliko podruje biskup trebao kontrolirati. U Africi i na Istoku, gdje je

krana bilo vie, biskupa je bilo mnogo, a manje ih je bilo na Zapadu. Postupno je sazrelo miljenje da bi podru je nad

kojim biskup upravlja (dijeceza) trebao odgovarati podruju rimske civitas. Takav ustroj uspostavljen je na Zapadu do


19/357

19

poetka 5. stoljea, ali nikada nije bio dosegnut na Istoku, gdje se teritorijalna jurisdikcija brojnih biskupa esto znala

svoditi na granice jednog gradia.

Mobiskupa znaajno je porasla kada su poeli dobivati carske privilegije. Kler je djelomino bio izuzet od ingerencija

graanskih sudova te su se njime uglavnom bavili crkveni sudovi kojima su predsjedali biskupi. U nekim slu ajevima,

kao to su bile uvrede vjere, pred crkvene su sudove ak dovoeni i laici. tovie, drava je priznala crkvenu kaznuekskomunikacije, koja je prekritelju zabranjivala sudjelovanje u bilo kojem kranskom ritualu i bilo kakav kontakt s

drugim kraninom. Uglavljeno je i da ekskomunikacija proglaena na jednom mjestu vrijedi i na drugima, odnosno da

je ekskomunicirani izbaen iz svih pravovjernih crkava. Ove su mjere dale biskupima veliku monad svim lanovima

kranske zajednice.

Nije bilo nikakve dvojbe o tome da je biskup na elu svih vjernika svoje dijeceze, ali kakvi bi odnosi trebali biti izmeu

biskupa? U tom je smislu uspostavljanje trajne hijerarhije ilo znatno sporije. Bilo je, dodue, jasno da biskupi veih

gradova moraju imati odreeni presti koji bi se mogao pretvoriti u svojevrstan autoritet. To se posebice odnosilo na

biskupe velikih gradova ije su crkve osnovali apostoli. Sluei se tim argumentima na Istoku su etiri patrijarije

Antiohija, Aleksandrija, Konstantinopol/Carigrad (od 381) i Jeruzalem (od 451) zadobile veliku mo. Carigradski

patrijarh, iako se nije mogao pohvaliti da je njegovu crkvu osnovao apostol, zbog toga to je stolovao u carevoj

prijestolnici, postupno je bio priznat kao superioran po autoritetu ostalim trima patrijarijama.

Dok se organizacija crkve na Istoku tek ustrojavala zbog rivaliteta etiriju patrijarha, vrhovnitvo rimskoga biskupa na

Zapadu nije moglo doi u pitanje. U ranim stoljeima rimska je crkva bila jedina na Zapadu koja je mogla dokazati da

ju je osnovao apostol. tovie, po oigledno autentinoj tradiciji bilo je jasno da je rimsku crkvu osnovao Petar, prvi od

12 apostola i prvi papa. Smatralo se da rimski biskupi nasljeuju znaaj koji je imao njihov veliki prethodnik. Osim

toga, njihovu je autoritetu pridonosio i presti Rima, prijestolnice svijeta, prema kojem su ljudi gledali kao sreditu

vlasti. Rimski su biskupi vrlo mudro proirivali svoje ovlasti. Moe se rei da su u mnogim doktrinarnim prijeporimauvijek bili na strani nepopustljivog, ali liberalnog pravovjerja. Do poetka 5. stoljea njihove odluke u stvarima vjere na

Zapadu su se prihvaale bespogovorno, a na Istoku bi obino prevladale, iako s mnogo vie tekoa. Mo i ugled

njihove administracije nije bila ni izbliza tolika; svaka je dijeceza i dalje sama birala svoga biskupa i upravljala svojom

imovinom bez mnogo nadgledanja izvana. Pa ipak, rimski su biskupi ve tada drali jedinstven poloaj, koji je vrlo

jednostavno evoluirao u mosrednjovjekovnog papinstva.

Kranski carevi 4. stoljea omoguili su da kranstvo pobjedonosno trijumfira, ali su eljeli tu istu Crkvu podvlastiti.

Smatrali su da su odgovorni za voenje Crkve ba kao to su odgovorni za upravljanje dravom. Vjerovali su da je

njihova dunost odluivati to je to pravovjerje, a to hereza, da oni moraju sazivati ope koncile, da oni moraju

nametati Crkvi zakone. ak su donosili i zakone o posve crkvenim problemima, kao to su, primjerice, odredbe u

Teodozijevu zakonu koje su zabranjivale ponovno krtenje. Car je postavljao i smjenjivao biskupe najvanijih gradova,

ak i bez ceremonije. Nitko nije dovodio u pitanje carevo pravo da upravlja crkvenim poslovima. Crkveni pisac i

biograf cara Konstantina Euzebije iz Cezareje u Palestini (o. 260-339) razradio je viziju kranske teokratske vladavine

car je sada Boja imitacija, on nije Bog meu ljudima, ve boji potkralj. On nije nespoznatljivi logos, ve u

specijalnom odnosu prema logosu.


20/357

20

Tek je propast Carstva na Zapadu oslobodila Rimsku crkvu takva odnosa. Na Istoku, gdje je Carstvo preivjelo, Crkva

je jo stoljee-dva ostala u podlonikom odnosu prema dravi. Na kraju ovoga perioda, polovinom 6. stoljea, car

Justinijan (527-565) mogao je izjaviti: Bojom voljom upravljamo Carstvom koje nam je predala Njihova Boja

Visost, odnosno sam Bog, i car koji ga slijedi, mogu pravedno upravljati svijetom. U Justinijanovoj koncepciji

odbaena je i sama pomisao da bi se vlast mogla dijeliti s crkvenim velikodostojanstvenicima.

Nije Crkvi prijetilo samo upletanje dravnih vlasti, ve i sve jae hereze. U poecima kranstva bilo je dovoljna

jednostavna izjava o tome da netko vjeruje u Krista i uskrsnue, ali od trenutka kada je kranstvo postalo doputena

vjera, stanje se radikalno mijenja. Tada su poele javne rasprave o tonom znaenju i odreenju svakog od elemenata

vjerovanja. Htjelo se tono odgovoriti na svako pitanje i uspostaviti precizan i logian odnos izmeu svih temeljnih

postulata kranstva. Naravno, nisu svi vjernici imali iste odgovore na ista pitanja. Oni iji su se odgovori razlikovali od

onih koje su prihvatile vlasti ubrzo su se poeli smatrati hereticima. Tijekom 4. stoljea hereze su zaprijetile da Crkvu

rastoe na mnogo meusobno suprotstavljenih sekti, pa je jedinstvo vjere ouvano tek nakon dugih raspri i borbi.

Mnogo se hereza bavilo, to je posve razumljivo, tajnovitom naravi Isusa Krista, odnosno Boga-ovjeka. Da li je Isus

iskljuivo ljudsko bie, ili je on iskljuivo Bog? Ako nije iskljuivo niti jedno niti drugo, nego su te dvije naravi ivjele

zajedno u njemu, da li su se pomijeale ili su u njemu ivjele odvojeno? Da li je Sv. Trojstvo jedinstveno, ili predstavlja

zajednitvo, ili hijerarhiju? Vie desetaka heretikih pokreta izraslo je iz ovih dvojbi, ali u 4. stoljeu za kasniju povijest

samo je jedna ostala vana bilo je to arijanstvo. Arijanstvo je bilo nauk koji je propovijedao aleksandrijski sve enik

Arije (256?-336) i njegovi sljedbenici: naime, Isus, iako Bog, nije jednakopravan Bogu Ocu, nego ga je Bog Otac

stvorio te da nije od iste tvari kao i Bog-Otac i nije vjean kao i on. Arijanstvo je bilo jako na Istoku i u jednom je

trenutku ak prijetilo da izazove graanski rat u Carstvu. Na ulicama istonih gradova izbijale su pobune zbog

arijanstva, a sucarevi su postajali estoki suparnici ako bi o tom pitanju zauzeli suprotna stajalita. U pokuaju da smiri i

rijei sukob, car Konstantin je sazvao prvi opi crkveni koncil 325. u maloazijskoj Nikeji (takvu

e praksu kasnije

ponavljati i drugi carevi). Na koncilu je definirana pravovjerna dogma koja je u tom trenutku pobijedila, jer ju je

podrala i Crkva na Zapadu. Iako je arijanstvo pobijeeno te je postalo hereza, arijanski su misionari tijekom tih

prijepora bili poslani da propovijedaju kranstvo meu germanskim plemenima. Najpoznatiji je meu njima bio Ulfila

(Wulfila, o. 311-383). Bili su vrlo uspjeni, Germani su prihvatili arijanstvo, to je znailo da e, kada potkraj 4. i

poetkom 5. stoljea germanska plemena ponu prelaziti na teritorij Carstva, ponovo poeti bitka izmeu pravovjerja i

arijanstva.

Manihejstvo je bilo suparnika vjera koja je bila stalna opasnost za Crkvu. Sekta je dobila ime prema navodnom

proroku i Bojem izaslaniku Maniju (o. 216-277), koji je propovijedao u Perziji. Budui da su progoni manihejaca bili

vrlo uspjeni (vjerojatno meu najuspjenijima protiv heretika), vrlo je teko rei to sumanihejci tono poduavali.

Pisana svjedoanstva o njihovoj vjeri paljivo su unitavana, a opisi manihejstva iz pera kranskih pisaca su u pravilu

subjektivna. Izgleda da je manihejstvo bilo mjeavina starih perzijskih vjerovanja koje uzima elemente iz idovstva i

kranstva. Meutim, u konanom obliku kranski elementi nisu bili dominantni. Primjerice, jedna od osnovnih

manihejskih dogmi bila je ona o postojanju dva vjena naela dobra i zla Ahuramazde i Ahrimana. Ovozemaljski

svijet je stvorilo naelo zla, kojeg manihejci poistovjeuju sa starozavjetnim Bogom. Isus predstavlja naelo dobra, ali


21/357

21

ga je ubila Jahvina ljubomora. Ovaj dio vjerovanja snano je privlaio ljude 4. stoljea, jer im je bilo teko prihvatiti

kransku koncepciju svemogueg Boga, a s druge strane, svakodnevno su se uvjeravali u postojanje zla. Veliki

kranski pisac i najvei filozof patristike Aurelije Augustin (354-430 kasnije proglaen svetim) prihvatio je

manihejstvo i vjerovao u njega devet godina, prije negoli je prihvatio kranstvo. Potkraj 5. stoljea inilo se da je

manihejstvo mrtvo, ali je ono doivjelo svojevrsnu renesansu nakon godine 1000, kada je snano utjecalo na stvaranjedualistikih pokreta/hereza u zapadnoj i srednjoj Europi.

Kranstvo su, otkako je postala slubena religija, poeli ugroavati nemoral i vjerska indiferentnost nekih njezinih

lanova. Nakon Konstantinova edikta, pa i u kasnijim desetljeima, mnogi ambiciozni ljudi pristupili su Crkvi kako bi

legitimirali svoju pravovjernost i zadobili simpatije cara i drugih visokodostojanstvenika. Svakako je bilo lake biti iste

vjere kao i veina. Procjenjuje se da su u vrijeme Milanskog edikta 313. godine krani inili oko jedne sedmine

stanovnitva Carstva da bi potkraj stoljea situacija bila obrnuta: procjenjuje se da tada tek jedna sedmina stanovnitva

Carstva nisu bili krani. Rastue bogatstvo i moCrkve privlaili su oportuniste i politiare. Do kraja 4. stoljea nisu

bili rijetki biskupi koji su se vie zanimali za lak ivot i intrige negoli za svoje duhovne dunosti. Ukratko, kako se u to

doba Crkva poela identificirati s rimskim drutvom, poela je pobolijevati i od nekih istih ili slinih bolesti kao to

drutvo. Osim toga, kranstvo vie nije bilo u mogunosti da masama novih krana koji su tih desetljea doli u krilo

Crkve nametnuti asketski moral kakvim su se diili njezini prvi lanovi. Kako je svijet sve vie postajao kranski, tako

se i kranstvo posvjetovilo.

Prirodna reakcija onih kojih su se smatrali iskrenim kranima na novostvorenu situaciju bila je da se uspostavi nova

razlika izmeu njih i drugih krana. Kako bi izbjegli sva iskuenja svjetovnog ivota povlaili su se na pusta ili

izolirana mjesta, gdje su se esto okupljali u skupine koje su se posveivale religioznom ivotu. Na taj je nain stvoren

monaki ideal.

Prvi ovakvi bjegovi iz ovozemaljskog svijeta zabiljeeni su u Donjem Egiptu. Legende o svetim pustinjacima pruajudobar uvid u najraniju fazu monakog pokreta. Najglasovitiji od prvih asketa bio je sv. Antun Pustinjak (251-o. 355),

koji je prodao svu imovinu i povukao se u pustinju. U prvo je vrijeme ivio sam, borei se protiv iskuenja koja su ga

muila 15 godina. Poslije su se drugi pustinjaci okupili oko njega, pa je postao poglavar zajednice koja se uzdravala

fizikim radom i pomagala potrebite. Antun je dva puta posjetio veliki grad Aleksandriju, jednom za vrijeme progona,

kako bi iskusio muenitvo, drugi puta na elu vee skupine monaha, kako bi se borio protiv arijanstva. Priskrbio je sebi

mnogo narodnog potovanja, ali se elio vratiti u pustinju. Riba ugine, tvrdio je, kada je baena na zemlju, a monasi

gube u gradovima svoju snagu.

Do sredine 4. stoljea na Istoku su djelovale tisue pustinjaka. Neki su provodili jednostavan ivot u tekom radu i

molitvi, drugi su askezu dovodili do nevjerojatnih ekstrema dendriti su ivjeli na drveu, poput Davida iz Soluna koji

je na bademovu drvetu ivio tri godine. Stiliti, poput sv. Danijela i sv. Simeona, ivjeli su na stupovima, a uenici su im

prilazili penjui se po ljestvama. No, pojavljivali su se i licemjeri koji su shvatili da nov nain ivota znai izbjegavanje

bilo kakva posla, a istovremeno omoguava i velik ugled u narodu. Veina monaha, kao i Antun, bili su gorljivi

sljedbenici pravovjerne dogme te su bili od velike koristi u borbi protiv arijanstva. Aleksandrijski biskup Atanazije

(295-373), koji se takoer borio protiv arijanstva, poveo je sa sobom dva monaha u posjet Rimu, pa je tako na Zapadu


22/357

22

potakao interes za monaki pokret. Neke asketske zajednice osnovane su u Rimu pod vodstvom sv. Jeronima (o. 348-

420), inae iz Stridona u Dalmaciji. Jeronim nije bio samo znaajan kranski pisac, vei veliki propagator monakog

pokreta. Sam Jeronim, zajedno s mnogim sljedbenicima, povukao se u monaki ivot u Palestinu, ali drugi istaknuti

crkveni predstavnici nisu bili tako naklonjeni monakom pokretu. Samostani koji su uspostavljeni na Zapadu slijedili su

obiaje prenesene s Istoka, ali su imali vrlo malen utjecaj na Crkvu i drutvo tijekom 4, pa i 5. stolje

a. Tek kada je u

prvoj polovici 6. stoljea Benedikt organizirao monaki/redovniki pokret, monatvo/redovnitvo postaje kranski

ideal i na Zapadu.

Herezama i svjetovnosti u Crkvi nisu se suprotstavljali samo monasi, ve i znaajni teolozi 4. stoljea. Od njih

vjerojatno je sv. Augustin (354-430) bio najutjecajniji. Roen je u sjevernoj Africi. Majka mu je bila kranka, ali je

primio pogansku naobrazbu prvo je studirao klasinu knjievnost, potom pravo. Nekoliko je godina imao prilino

sretan i siguran ivot za to je vrijeme dobio sina. Meutim, osjeao je potrebu za drugaijim vjerskim uvjerenjem,

pogotovo za takvim koje bi zadovoljilo i one koji nisu imali toliko sree i zadovoljstva kao on. Stoga je kao mlad

ovjek postao manihejac. Nakon devet godina to ga uenje vie nije zadovoljavalo, pa je poeo prouavati

neoplatonizam i potom kranstvo. Tek je nakon dvije godine prouavanja i samopreispitivanja Augustin bio siguran da

vjeruje u osnovne kranske dogme. Njega i sina pokrstio je 387. u Milanu sv. Ambrozije, inae jedan od najutjecajnijih

biskupa Crkve na Zapadu. Ostatak ivota Augustin je kao uenjak i pisac branio kranstvo. Kritizirao je neke od

najznaajnijih hereza svoga doba i u tom razmiljanju i pisanju definirao neke od kranskih doktrina. Budui da je

imao i manihejsko iskustvo, prirodno je da ga je zanimalo kako pomiriti postojanje Zla s nazo nou Boga

svemogueg i sveznadara. Napadajui pelagijanizam (pelagijsku herezu), koja je negirala postojanje istonog grijeha,

naglaavao je slobodnu volju svakog pojedinca i minimizirao vanost predestinacije. Time je razjanjavao neke od

osnovnih crkvenih dogmi. Kada su poganski pisci pripisivali propast Carstva razvoju kranstva, Augustin je isticao

kako ni stari bogovi nisu uvijek Rim sauvali od katastrofa. Uostalom, tvrdio je, budui ivot na drugom svijetu ionako

je vaniji od zemaljskog napretka. U Ispovijestima, koje su svojevrsno autobiografsko tivo, opisao je svoja

intelektualna i duhovna iskustva, vrlo karakteristina za shvaanje atmosfere kasnoga Rimskoga Carstva. Njegova

sabrana djela tako su opsena da su neki srednjovjekovni mislioci (dodue, vie u figurativnom smislu) tvrdili da se

nitko ne moe ni nadati da e ih sva proitati. Kako bilo da bilo, Augustin je stoljeima bio duhovni voa zapadnog

kranstva.

Usprkos svim slabostima, Crkva je zapravo bila jaka kada su se mogli na i ljudi poput Augustina da joj slue. Iznimno

sposobni, lucidni i energini ljudi bili su u 4. i 5. stoljeu na najvanijim poloajima u Crkvi. Oni su sami posjedovali i

oko sebe irili vatrenu privrenost idejama kranstva i Crkvi, u vrijeme kada interesa za ouvanje politikih i

ekonomskih temelja Carstva vie nije bilo. Lojalnost propadajuem Carstvu je nestajala; poela ju je zamjenjivatilojalnost osnovnim kranskim dogmama i Crkvi. Do kraja 4. stoljea bilo je posve jasno da je kranstvo najivotniji

element tadanje rimske civilizacije. Rimska civilizacija, pak, mogla je u nekim oblicima preivjeti tek onoliko koliko

se uklopila u kranske kulturne obrasce.

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU


23/357

23

5. Germanska plemena

Tijekom stoljea prvi susjedi Rimskoga Carstva na granici na Rajni i na gornjem toku Dunava bili su Germani. Rimsko-

germanski ratovi bili su esti, sukobi i arke jo ei. U meuvremenu se trgovalo. Meutim, Rimljani nisu pokazivali

preveliki interes da upoznaju germansko drutvo i obiaje. Germani su bili barbari i ivjeli su u barbarskoj zemlji -

bilo je to uglavnom sve to je prosjeni Rimljanin o Germanima znao i elio znati. Veliki rimski povjesniar Publije

Kornelije Tacit (55-120) u svome je spisu Germanija jednom od rijetkih rimskih spisa koji se bavi Germanima

opisivao germansko rodovsko ureenje i tvrdio da je ono slino prvobitnoj rimskoj demokraciji koja je u carsko doba

nestala. Pa ipak, zakljuio je: Tko bi, uistinu, napustio Aziju, Afriku ili Italiju i otiao u Germaniju, s njezinim pustim

pejsaima, tekom klimom i Rimljaninu teko prihvatljivim obiajima?

Rezultat takva stava jest da o ranijoj germanskoj povijesti ima vrlo malo podataka. Ve ina antikih autora Germanima

posveuju svega pokoju reenicu. Srednjovjekovni izvori, origo gentisili prvi zapisani zakoni, nastali su dugo vremena

nakon to su pojedina germanska plemena ula na teritorij Carstva. Arheoloki podaci daju dodatne informacije, ali sveto je napisano o ranijoj povijesti Germana uglavnom se zasniva na relativnom kratkom djelu Germanija Publija

Kornelija Tacita. Tacit nikada nije posjetio Germaniju; njegov motiv da se bavi Germanima bio je, kao to je ve

reeno, idealizirati njihovo drutveno ureenje te zabaviti i informirati itatelja. Pisao je potkraj 1. stoljea, a slika

germanskog drutva u 4. stoljeu, dakle, gotovo 300 godina kasnije, bila je ipak poneto drugaija.

Uzimajui u obzir malobrojnost izvora, neki se zakljuci ipak mogu donijeti. Germani su bili vii od Rimljana,

uglavnom su imali svijetlu kosu i plave oi. Takve fizike razlike nisu bile razlogom bilo kakve segregacije s bilo koje

strane: u prvim stoljeima Carstva mnogi su Germani prelazili na teritorij Carstva, enili su se Rimljankama, neki su

ak uspijevali dosei visoke poloaje nekoliko je careva bilo germanskog podrijetla. Germani, barem oni prvih

generacija, kada su bili u manjini prema domaim Rimljanima, vrlo su se brzo uklapali u novu sredinu, prihvaali

kulturu i obiaje te uili latinski.

Rimljani su smatrali da je Germanija pust kraj. Tacit tvrdi da je, iako joj je pejsa od mjesta do mjesta razliit, puna

divljih uma i prljavih movara. Svakako se radi o pretjerivanju, jer su Germani znali uzgajati itarice, a mnoge su

povrine bile pretvorene u livade i panjake. Istina je, ipak, da velik dio zemlje nije bio obraivan ak sve do 11.

stoljea. Lov je i dalje bio vrlo vana privredna aktivnost. Zakoni zapisani u prvim stoljeima srednjega vijeka svjedoe

da je stoni fond bio vaniji dio imovine ak i od same zemlje. Iako su Germani imali mnogo stoke (ukljuujui i

svinje), ona je bila mala i slabe kvalitete. Nema dvojbe da je stanovnitvo Germanije bilo relativno malobrojno i

raspreno, stoga je prilino lako migriralo.

Germani su koristili eljezo; od njega su radili oruje i orue. Izraivali su i vrlo sofisticirani zlatni nakit. Dok su se

zaostalija plemena oblaila u krzno, veina Germana je znala tkati platno, plesti vunu i taviti kou. Pravili su i sapun i

zapeenu keramiku. Osim obrade metala, veinu ovih poslova obavljale su ene u vlastitim kuama. Germani su

poznavali barem osnove svakog obrta koji je na teritoriju Carstva bio vedavno prije doveden praktiki do savrenstva.


24/357

24

U Germaniji nije bilo gradova. Germani su ivjeli u selima, a kue su im bile razbacane, s mnogo slobodnog prostora.

Kue su bile drvene, pokrivene slamom. Budui da nisu imale dimnjak, nego ognjite u sreditu kue, esto je dolazilo

do poara koji bi unitio krov i itav objekt. Za teih vremenskih nepogoda itave su se obitelji znale sklanjati u rupe

iskopane u padinama breuljaka koje bi onda oblagali gnojivom kako bi se uvala toplina. Germani su vrlo sporo uili

vjetinu gradnje u kamenu ili cigli; u tom su pogledu Rimljani bili daleko ispred njih.Kako su ivjeli u ratrkanim selima, u kuanstvima koja su bila gotovo samodostatna, Germani nisu razvili, a nisu za to

imali ni potrebe, kompleksniju drutvenu organizaciju. Nekoliko tisua boraca i njihovih podlonika tvorilo je pleme.

Osnovna funkcija plemena bila je ratovati protiv susjeda i braniti se od susjedskih prijetnji ili napada. U mirna vremena

politike institucije unutar plemena imale su vrlo malo ingerencija; nisu ak ni pokuavale razrijeiti ili smiriti sve

sporove izmeu vlastitih lanova. Pleme je unutar sebe bilo podijeljeno na porodice. Jednu su porodicu mogli initi ak

i vrlo udaljeni roaci u treem ili ak etvrtom koljenu. Porodice su, pak, mogle obraivati zajedniku esticu tada

bi njihova organizacija odgovarala onome to u hrvatskom tradicionalno oznaava rijezadruga ili vie njih. Svaka

je porodica imala dunost zatititi svoga lana, ali i odgovarati za njegovo ponaanje. German je vrlo lako mogao biti

pozvan na odgovornost zbog nedjela nekog dalekog roaka, ali, s druge strane, oekivao bi pomood dalekih roaka

ako bi sam zapao u nevolju. Mona porodica, s mnogo ljudi sposobnih za borbu, mogla je osvetiti neije ozljede ili

smrt, od porodice koja bi ta nedjela poinila. Meutim, pogoena porodica koja nije eljela zapoeti sukob mogla je

iznijeti problem pred plemensku skuptinu. Optueni je mogao dokazivati nevinost svjedoenjima svojih roaka i

prijatelja ili pozivajui se na germanske bogove. Ako ne bi uspio, trebao je platiti kaznu, u emu bi mu pomogli drugi

lanovi porodice. ak se i ubojstvo moglo iskupiti novcem. Pleme nije moglo prisiliti porodicu da rijei spor na sudu,

ali je prevladavajui stav unutar plemena znaajno pridonosio tome da se porodica prikloni bilo mirnom rjeenju bilo

nastavku sukoba.

Neka je plemena vodio jedan kralj (ili vo

a), druga su, pak, imala vie kraljeva ili vo

a. Vo

e su obino potjecale iz

porodica koje su smatrane odlinijima od drugih, ali se dogaalo da istaknuti ratnik postane voa iako ne potjee iz

odline porodice. Voe su imale vrlo malo neposredne moi ako bi se glave porodica dogovorile, pleme je moglo

slijediti voine savjete ili naputke. U naelu, Germani su bili naviknuti ivjeti slobodno, lieni bilo kakve vrhovne

vlasti. Voine su se ovlasti poveavale u doba rata, ali se to dogaalo djelomino ili stoga to su bili bogatiji ili to su

bili vjetiji ratnici.

Vane su se odluke donosile na narodnoj skuptini, odravanoj na otvorenom prostoru ili u vrijeme mladog ili punog

mjeseca. Svi slobodni ljudi sposobni za borbu imali su pravo nazoiti skuptini. Budui da su dolazili pod punom

ratnom spremom, ti su sastanci katkada znali biti vrlo burni. Voe su se unaprijed savjetovale i dogovarale o stvarima

koje e raspravljati na skuptini: oni su prvi drali govore. Kada bi se prisutni slagali s govornikom, lupali bi orujem;

kada se ne bi slagali, glasno bi negodovali. Na tim se skuptinama presuivalo u nekim parnicama, a trebalo je obaviti i

neke formalnosti poput proglaavanja mladia novim borcima. To je bio znak da su dosegli vrijeme muevnosti i da

postaju punopravni lanovi plemena.

Kako bi uveali svoju mo, voe su nerijetko znale angairati skupine mladih ratnika u osobnu slubu. Mladi su se ljudi

dosaivali ako pleme due vremena ne bi ratovalo, pa su esto traili nekog vou koji je bio u ratu ili je esto ratovao.


25/357

25

On je svojim ljudima osiguravao stan, hranu, ratne konje i oruje; zauzvrat oni su bili obvezani na apsolutnu vjernost i

podrku u svim njegovima sporovima i ratovima. Za svakoga od njih bila je sramota preivjeti svoga vo u, ako je on

tijekom bitke bio ubijen. Rimski historiar Amijan Marcelin (druga pol. IV. st.) pria o germanskom kralju koji se

predao nakon poraza kod dananjeg Strasbourga: Njegovi borci, dvije stotine na broju, te tri njegova najbolja prijatelja,

mislei da bi bio zlo

in nadivjeti svoga kralja ili ne umrijeti za njega ako se to trai, tako

er su se predali Rimljanima

kao zatvorenici. Privrenost ratnike druine ili komitata, kako su ga Rimljani zvali svome voi bila je jedna od

najjaih drutvenih veza u politikom ivotu Germana.

Openito, meu Germanima je lojalnost pojedinim osobama bila mnogo vanija od lojalnosti institucijama ili idejama.

Najvee su obveze bile prema porodici, potom prema voi kojem su se zakleli na vjernost. Movladara ovisila je vie o

njegovim osobnim kvalitetama negoli o poloaju koji je zauzeo. Germani nisu imali svijest o dravi, niti kao o ideji, niti

kao o praksi. Nisu mogli pojmiti da bi vrhovna vlast mogla biti udaljena i na neki na in impersonalna. Zbog toga je

vrhovnom vladaru bilo teko nekoj drugoj osobi prepustiti vlast na odreenom podruju. Germanski su se muevi bojali

vladara i pokoravali vladaru samo kada je bio prisutan; slab predstavnik vrhovne vlasti mogao je biti ignoriran, a jak

predstavnik takve vlasti bi bez napora zauzeo, odnosno uzurpirao poloaj onoga koji ga je na to mjesto postavio.

Nemogunost da se ustroje politiki odnosi, osim ako nisu na razini osobnih kontakata, za dugo je vremena ostala

slabost germanskih drutava (iako su se pod rimskim utjecajem dogaale znaajne promjene u tom smislu). Ona je

pogotovo postala oigledna onda kada su Germani na ruevinama Carstva stvorili svoja kraljevstva.

U prvotnim razdobljima germanske povijesti postojale su izmeu samih Germana znaajne drutvene i imovinske

razlike. Kao to smo vidjeli, postojale su porodice koje su smatrane odlinima, a one su u pravilu bile mnogo bogatije

od obinih slobodnih ljudi. Ta odlinost se vremenom pretvarala u nasljednu karakteristiku porodice, to je poetak

stvaranja plemstva. Sveenstvo je takoer tvorilo vrlo utjecajan i privilegiran sloj. Slobodni su ljudi po politikim

pravima bili jednaki, ali su po imovinskom statusu mogli biti znaajno razli

iti. Ispod sloja slobodnjaka bili su

poluslobodni i robovi. Poluslobodni su dobivali manje novaca kada su se na narodnim skuptinama tuili zbog

nanoenja ozljeda ili tete, u drugim sluajevima ini se da su imali ista, ili gotovo ista prava kao i slobodni ljudi.

Veini je robova preputena odreena estica zemlje da za svoje gospodare na njoj rade, te se s njima postupalo na isti

ili slian nain kao i s rimskim kolonima. ene nisu bile jednake mukarcima. Ba kao i robovi, obavljale su ve inu

najteih poslova (pogotovo u doba kada su mukarci ratovali), a njihov budui mu znao ih je kupovati od njihova oca.

Iako je monogamija bila uobiajeno pravilo, voa je mogao oeniti nekoliko ena kako bi time sklapao saveze s

monim susjedima. Pa ipak, kako je napisao Tacit, Germani su osjeali da ena posjeduje svojevrsnu svetost i proroki

dar. Proroanstva starih ena sluana su s uvaavanjem. Neke od uspjenijih mudrih ena tovane su po smrti kao

lokalna boanstva.

Prema Tacitu, obiteljski ivot u Germana bio je mnogo stabilniji negoli u Rimljana (dijelom to svakako valja pripisati i

njegovu idealiziranju germanskoga drutva). On hvali germanske ene zbog njihove krijeposti i mnogostrukih poroaja,

oigledno stoga da bi rimske ene potakao da gaje te odlike. Tacit je nedvojbeno pretjerivao, iako je mogue da za neke

pojave u germanskom drutvu nije znao: Germani su u svom obiajnom pravu imali odredbe koje su strogo kanjavale

preljub. Odnos germanskih ena prema svojoj djeci nije se uope razlikovao od ena u drugim narodima: slabana i


26/357

26

bolesna djeca bila su preputana smrti. O ostalima su se brinule tek toliko da nesmetan

Documents

Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno