GOD. 2, BR. 2 (2016)

Sarajevo, 2016.

JU Muzej “Alija Izetbegović”

Kapi-kulaPloča 2, Kovači, 71000 SarajevoBosna i Hercegovinawww.muzejalijaizetbegovic.ba

Izdavač:JU Muzej “Alija Izetbegović”

Za izdavača:Adnan Žiško

Koordinator i voditelj školskih radionica:Šejla Cakić

Grafički dizajn kataloga:Nervan Dizdar

Photo:Admir Kuburović Tesla

Štampa:Dobra knjiga d.o.o.

Tiraž:300

Sva prava pripadaju Muzeju „Alija Izetbegović“.

Poštovani,

U vašim rukama je treći katalog edukativnog programa Muzeja „Alija Izetbegović“ za školsku godinu 2014/2015.Naša dosadašnja saradnja sa osnovnim i srednjim školama na području BiH u zajedničkom cilju odgoja i obrazovanja, te rastući interes za edukaciju u Muzeju, potakla nas je na izradu publikacije koja pruža detaljan uvid u načine provođenja edukativnih programa i, nadamo se, olakšava planiranje posjeta Muzeju, te odabir teme prema ciljevima u planu i programu koji se provodi u obrazovnim ustanovama.

JU Muzej „Alija Izetbegović“ u sklopu svoje edukativne djelatnosti nastoji proaktivnim pristupom potaknuti interes učenika za period najmlađe historije BiH opečaćene likom i djelom prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Predavanja kao i interaktivne radionice koje se organiziraju u Muzeju posebno su osmišljene i usmjerene, ne samo na sticanje znanja, već i za podsticanje kreativnog rada izraženog kroz literarne i likovne radove koje Vam prezentiramo u ovom katalogu.

Na tradicionalnoj manifestaciji povodom 1.marta, Dana nezavisnosti BiH, koju Muzej organizira svake godine, dodjeljujemo nagrade i priznanja školama i učenicima koji su bili najuspješniji u našim radionicama.

Naglašavamo da su radionice u Muzeju u potpunosti besplatne, stoga Vas pozivamo da nas posjetite i da zajednički doprinesemo očuvanju naše historije.

6

mjestosrednjih

škola

HEROJI BOSNE

Ukopan rov između dva velika hrasta, poslije tri godine boravka u njemu, postao je moja druga kuća. Tu sam spavao, jeo, čistio kad je bilo potrebno, čitao po deseti put onih istih nekoliko knjiga do kojih sam mogao doći, i to kad je bilo mirno, stražario, igrao karte sa Gilom i Nedimom, dok je još bio s nama. Odveli su ga s druge strane. Noćima sam se trzao u snu i na najmanji šum, misleći da mi se drug vraća. Čekao sam. Vijesti, dobre ili loše, ili njegov povratak. Sve je bilo bolje od neizvijenosti. A ona je i dan danas ostala. Gile i danas vjeruje da

je bio negdje u logoru, a da se onda izvukao i zapalio u Kanadu ili Australiju. Što dalje od svega što podsjeća na rat. Tješi se. Obojica znamo da je Neda bio preveliki patriota za taj čin.

Taj dan je bilo savršeno mirno. Sunčan, julski dan, umije biti lagodan u šumi. Ni pretoplo, ni prehladno. Mada, da temperatura i nije bila povoljna po nas, opet ništa. Nismo se mogli bunit’. Poslali su nam novog momka. Bože, jedva da je preš’o devet’nestu.Mali, zar se nisi mog’o spasit’ ovog užasa? - pita ga Gila, vječiti idealist. Rat nije za njega. Uništi ga. On je nježna, pjesnička duša. Al’ preveliki ponos i patriotizam čuva to ogromno srce, da bi otišao odavdje.Ovaj mali, reče da je Reufov i da se zove Avdo, steže pušku jače uz sebe, iako je još nije bio sklopio. Dva sata je čisti, licka, glanjca.. Htjedoh mu doviknut: “Dijete, neće to na izložbu, ne mari”, al’ suzdržah se. Što dijete da misli ‘vako pesimistično k’o ja.- Sasvim sam zreo za ovo. Ja želim časno da branim domovinu. Nisam k’o moji vršnjaci da se krijem pod majčinim dimijama. - prkosno je odgovarao Gili.Inače, zasmijao bih se na ove riječi, zvučale su patetično i naivno, ali u njegovom glasu je bilo nešto što ni dan danas ne shvatam, a što je činilo da se svaka dlaka digne na mom tijelu. Da l’ hrabrost, odlučnost, rodoljublje ili ponos. Nisam siguran šta je, ali zastidio sam se pred ovim malim, iako sam vrijedio za poštovanog i vrijednog vojnika.Više i ne znam koliko borbi bilježi moja koža, koliko otpora pružiše moje ruke. Grudi bi bile pune odlikovanja, da sam ih kačio. Al’ nisam. Šta će mi. Svejedno je, ljudi smo, svi. I svi smo zbog iste misije ovdje. Možda je bila ta solidarnost, ali duboko unutra, samo nisam htio da svo to ordenje bude uprljano krvlju ili pokradeno. Čuv’o sam ga kući, u najgornjoj ladici stare vitrine. Djeci pokaziv’o kad se vratim s linije. I prič’o im priče, k’o i danas što pričam.- Mehmede, mene zanima jedno. Svi znamo za tebe, post’o si legenda. Priča se da nećeš prihvatiti nikakvo mjesto komadanta i to?- ok mali, nije to za mene.- Što?

Handalić Šejla, IV MSŠ „Banovići” Gimnazija

7

- Pa eto. Ja bih da se borim ovdje, među mojim jaranima iz škole, među komšijama, braćom i ostalim prijateljima. Šta ja znam, nisam ja neko ko bi umio zapovijedat’. Radije slušam zapovijedi. Radije se ovdje, prsa u prsa borim. Nekako mi draže. A i kući bolje stižem i manje briga me mori ovako.- Velik’ si ti čo’jk Mehmede. Jednom, kad se ovo završi, falit’ ću se da sam se borio s tobom rame uz rame.Samo sam se nasmijao i htio reći, ne sluti klinjo, tu si samo par dana, možda bude mirno. Nisam bježao od borbe, nikad. Ali košmari su me mučili danima, nekakav mi se nemir uselio pod kožu i izjeda me.Momčić je posmatr’o okolinu, Gila je pisao svoje pjesmuljke, koje, ruku na srce, i nisu bile loše, a ja sam opet čitao Mešinog „Derviša i smrt”, moje najdraže djelo. Nabavili su mi ga na crno, i dan danas ne znam kako, al’ evo čitam već peti put i sve sam zaljubljeniji i zaneseniji njime. Svaki drugi novi, kojeg pošalju, (tako zovemo ove što „mijenjaju” Nedu), a šalju ih stalno, pita se kako mogu čitat’. Lahko. Čitanjem na trenutke barem nisam u ovom užasu, lakše mi je nosit’ se sa situacijom. A i uvijek sam volio čitat’.- Baš je dan, lije... - fijuk ga prekide. Okren’o sam se, Gila je bio na podu. Automatski smo se bacili na pod. Dopuzio sam do Gile. Ni traga života u njemu, u čovjeku koji mi je bio brat. Rođeni brat. Zatvorio sam mu oči, koje su odavale užas.- Bio je lijep.. - izustio sam tiho i tad sam prvi put zaplakao u te tri godine. Mali je već tražio pojačanje. Bistar je.Obrisao sam suze, nije muški, i svom silinom krenuo na neprijatelja. Sam. Sa svojom puškom.Mislit’ nisam mog’o. Sav bijes ovog svijeta slio se u moje tijelo. Sva ljutnja i žalost.Čini mi se da se samo to čulo u otkucaju mojih žila na sljepoočnicama.Meci su fijukali. Zviždali. Na sve strane.Napadnuti smo. Ni prvi, ni zadnji put.Ali napadnuti su. Nije prvi, nije posljednji, ali je najgori put.Obećavam.Krv se ledila u žilama od užasnog prizora, čiji sam dio bio. Bijes me je potpuno zaslijepio. Posljednje čega se sjećam je nešto bliži fijuk metka i blaga bol. Slatko sam usnio. Kao da me se svijet ne tiče.Oslobodio sam se bijesa. Shvatio da je kraj. I bilo je lijepo. Mirno. Predati sve bitke. Najlakše.Al’ nisam ja bio te sreće da bude kraj. Bog zna koliko dana poslije, rekoše mi pet, ali se meni činilo kao vječnost, probudio sam se u bolnici. Čaršafi, zavoji, kuka, dreka. Da, definitivno bolnica.Pogođen sam. Međutim, metak je pronaš’o nekakav dobar put, ako je dobrog i bilo, pa mi nije oštetio organe. Izaš’o je. Sreća moja. Biću uskoro dobro.I naredna tri - četiri dana sam proveo u polusnu. Kažu, htio sam da idem, pa su me morali smirivati sedativima.Bolničarka me zezala: „Hoće čoj’k da brani Bosnu, pustite ga.”Potražio sam Šefikov pogled kad je doš’o, on ga je uporno skrivao. Znači tako, Gile nema više. Boljelo je. Ne tijelo, koliko duša. Ost’o sam sam. Oba moja brata, jedan po krvi, drugi po svemu samo ne po krvi, više nisu tu. Šta ću sad?Nastavit’ branit’ Bosnu, najhrabrije što mogu. Bolje je časno dati život za nju, nego

8

živjeti na ovoj zemlji tlačen. Bilo bi me sramota nje same. Jedan dan je doš’o komadant. - Kako je Mehmede?- Dobro je. Jedva čekam da idem odavdje. U rov ponovo.- Hrabar si ti, Mehmede. I lud. Dalje je prič’o o prizoru koji su zatekli kad su došli pomoć. Borio sam se sam protiv vojske. Nisam se usuđivao pitati gdje je onaj momčić. Kaže, naježili su se svi. Dao sam im podstreka, bio vjetar u leđa. Odbranili smo se. Lakše nego obično. Pričao je dalje o uspjesima te bitke. Ali sve sam manje slušao.- Dobit’ ćeš velika priznanja i ordenje kad se ovo završi. Zaključio je komadant. Ako to doživim, mislio sam.Doživio sam. Vratio sam se na liniju. Nudili su mi poštedu, ali odbio sam.U rovu me čekao nasmiješen Avdo. Samo smo kimnuli jedan drugome glavom i razumjeli smo se. Biće ovo početak velikog prijateljstva.Idućih skoro godinu dana, rov mi je opet bio druga kuća. Derviš mi je opet bio drugi najbolji prijatelj. Novi su me opet pitali zašto čitam i zašto odbijam biti komadant. Avdo i ja smo se smijali tim pitanjima. Sad je i on bio stari ovdje. Domaćin, što se kaže.Kad je rat napokon završen, dobio sam mnoštvo ordenja i priznanja. Al’ dobio sam i nešto puno veće, neprocjenjivo. Moja je ljepotica Bosna bila svoja i slobodna. Moja djeca više nisu u strahu trčkarala avlijom.Navečer su me i dalje gnjavili da im pričam ratne priče. Sutra će se hvalit’ kakav im je babo bio heroj. A ja., ja da čitam „Derviša i smrt”. Najbolja knjiga u mom životu.I to u hladu one moje stare trešnje. Slobodno. Jedini zvižduk koji ću čuti je zvižduk mog starijeg sina. Dok se vraća iz škole.

HEROJI BOSNE

Razmišljanje o rahmetli kapetanu Hajri navodi me na pomalo neobičnu misao koja mi se, eto, iznova nameće i nikako da je odagnam. Ponekad mi se učini da je takvo razmišljanje nerealno, a opet, ponekad mislim da je to sasvim opravdano.Svi narodi svijeta slave svoje nacionalne heroje. Dižu im spomenike, uče o njima u školama, pisci govore o njima u svojim knjigama, vajari prave njihove biste, slikari njihove portrete, neki čak i stripove, a sve to da njihovi heroji

ne padnu u zaborav. I to je u redu. Ali moja neobična misao i ne traga za tim da li je to potrebno ili ne. Ne, moja misao se tiče nečeg drugog. Kad nam u školi

profesori bosanskog jezika drže predavanje o Homeru i njegovim junacima, čine to nekakvim posebnim, svečanim tonom u svom govoru, biraju riječi da privuku našu pažnju i, naravno, zahtijevaju od nas da to naučimo. Znam,

Asima Avdičević IV3Mješovita srednja školaTeočak

mjestosrednjih

škola

9

Selma Žetica, Ic Srednja medicinska škola

Mostar

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA

Još jedan referat u nizu. Iz historije. Pokušavam da napišem uvod. Ne ide mi. Čaj od majčine dušice mi razbistri um te shvatih da o našem prvom predsjedniku znam samo iz porodičnih besjeda. Google i očeve knjige mi ponudiše brojne informacije. Prvo sam pregledala fotografije. Na skoro svim fotografijama ima spuštene vjeđe, teške, kao da nose svo breme ovoga svijeta. Prosijed, pomalo naboranog lica, bio je stub naše Bosne. Naš prvi predsjednik. Čovjek koji je kao mladić bio u zatvoru zbog svojih uvjerenja i ideala. Čovjek koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda, za naš jezik, kulturno naslijeđe, za našu historiju. Čovjek koji je bio otac svome narodu, koji je razumio svoj narod, brinuo se o njemu i borio se za njega. Čovjek iz čijih govora su progovarali naši zaboravljeni mudraci i naši pjesnici, na jeziku koji im ne može biti bliži nego što jeste - na bosanskom jeziku kojem su nas naše vlastite majke naučile. Čovjek koji je bio vođa onda kad je bilo najteže.

mjestosrednjih

škola

neki bi rekli, pa kakve veze imaju Homerovi junaci sa temom o kojoj pišem. Ahilej je epski junak, a isto tako i Hektor. Njih je Homer ovjekovječio u svojim djelima. Istina, Homerovi junaci nemaju skoro nikakve veze sa temom ovog rada, i istina je da su oni epski junaci, ali je istina da su i nacionalni junaci. Vjerujem da ne postoji niti jedan Grk kome imena Homerovih junaka ne ulijevaju samopouzdanje i ne čine ih ponosnim. Tu se i vrzma moja misao. Iza Ahileja je stajala moćna grčka vojska, a iza Hektora moćni kralj Prijam i zidine Troje. A ko je stajao iza kapetana Hajre? Kako je moguće da skoro nenaoružana Hajrina vojska pruži otpor moćnom i do zuba naoružanom neprijatelju? I ne samo da mu pruži otpor, već da mu nanese strašne gubitke i zauvijek uništi nadu da će pobjedonosno kročiti u naš grad. Njegova hrabrost i spremnost da se po svaku cijenu okupatoru pruži otpor, učinile su da ja o njemu danas razmišljam kao o heroju koji čeka „ svog Homera “ da bude ovjekovječen u njegovom djelu. Pa nije li njegov primjer borbe za slobodu poprimio epske razmjere? I nije li njegov primjer borbe za slobodu ostavljen u amanet svim budućim generacijama Bošnjaka? Naravno da jeste. Takav heroj čija smrt u žestokoj borbi s neprijateljem njegovim vojnicima uliva novu snagu da istraju u toj borbi, daje mi za pravo da o njemu razmišljam kao o heroju koji čeka „ svog Homera “.A do tada kapetan Hajro će živjeti u srcima ponosnih Bošnjaka i svih drugih naroda koji znaju šta je čast i borba za slobodu.

10

Čovjek koji je vodio Armiju Bosne i Hercegovine, vrhovni komadant. Čovjek koji je za domovinu želio samo najbolje i koji se plemenito i žestoko borio za nju, domovinu u kojoj je rođen, i u kojoj je umro. Čovjek blage naravi. Nenametljiv, pošten i skroman državnik koji se borio za ljudska prava i slobode. Čovjek kojeg su poštovali svi: naš narod, neistomišljenici, strani državnici, intelektualci, glumci... Čovjek koji nije želio počiniti zločin ni nad zločincima. Čovjek mudar pri pregovorima. Čovjek koji je uvijek težio ka tome da donese ispravnu odluku i da bude realan i jednak prema svima. Čovjek koji nam je pokazao put ka izgradnji društva na temeljima demokratije i uvažavanja drugog i drugačijeg. Čovjek koji je uvažavao i poštovao mišljenja drugih ljudi, kao demokrata i iskreni patriota u očuvanju lijepe Bosne i Hercegovine kao cjelovite, multietničke zemlje. Čovjek snage i integriteta. Čovjek koji je rekao:„ Volio bih da me upamte kao čovjeka koji je narod Bosne i Hercegovine uvijek imao na srcu.” Čovjek koji je 19. oktobra 2003. godine preselio na bolji svijet i na čijoj dženazi je bilo preko 150.000 ljudi. Čovjek!Dva sata su, iza ponoći. Vijeđe su mi teške. Sklanjam prste s tastature.Sad razumijem svoga oca koji se uvijek nasekira kad se predsjednikova slika na zidu malo pomjeri. To je institucija koju treba čuvati i od koje treba učiti.Bogata i sretna liježem u topli krevet. Sklapam oči, pružam ruke, pustim snove da zaplove. Hvala ti predsjedniče!

ARMIJA BOSNE I HERCEgOvINE

Na prstima, tiho poput sjene, u gluho doba noći kad su i mama i babo već odavno otišli na spavanje ušuljao sam se u babinu radnu sobu da bih na polici za knjige potražio lektiru koju sam trebao pročitati. Međutim, imao sam drugih obaveza, pa sam na nju potpuno zaboravio. Da budem iskren, te obaveze nisu prave, već sam ih sam sebi nametnuo, jer kako ću da ne igram online igrice, pa da me onda u školi drugovi zezaju kako mi je „babo opet prerezao internet”. Prelazio sam pogledom preko šarenih korica i tražio

Maka Dizdara „Kameni spavač”. Sve druge koje mi ne trebaju izlazile su mi pred oči, ali kao za inat onu koju trebam ne vidim. Ponovno sam polahko

prelazio pogledom redom, gubeći nadu da ću je pronaći, a morao sam, majka me već nekoliko dana opominje da ne zaboravim lektiru. Ne mogu ponovno da je razočaram, već nekoliko dana se vuče poput sjene po kući jer sam se pokvario u školi. Konačno, ugledah je i kao da Plješevica pade s mojih grudi, osjetih olakšanje. Uzimajući je ispade mi knjiga do nje i otvori se. Polahko da ne stvaram buku uzeh je da je vratim na policu i vidjeh da knjiga ima posvetu, osluhnuh da se majka ili otac nisu probudili i počeh polako čitati požutjelu posvetu na kojoj je lijepim rukopisom stajalo ime mog rahmetli

Rejhan Sulić IX d Osnovna škola „Kamenica”Bihać

mjestoosnovnih

škola

11

strica koji je poginuo u ratu. Osjetio sam kako me nečiji pogled prži i osvrnuh se oko sebe-,, mora da je majka čula buku pa je došla vidjeti šta je”. Iznenadih se jer sam bio sam, sa zida su me nijemo pratile oči moga strike kojeg nisam upoznao, protrnuh i nastavih s čitanjem. Bila je to posveta Najboljem učeniku za zasluge u nastavnim i vannastavnim aktivnostima. Posramih se tih riječi i opet se Plješevica svali na moje grudi. Digoh pogled krivca prema slici na zidu na kojoj je u desnom donjem uglu pisalo Sulić Hase (1969-1993) 502. slavna viteška brigada. Znao sam ja vrlo dobro kad i gdje je poginuo moj striko, znao sam vrlo dobro kakav je bio kao dječak, učenik, sin, brat i sve one pojedinosti iz njegovog života koje sam slušao od rahmetli nane. Znao da, ali me nekako zaboli više, jer ja kao krivac, kad sav normalan svijet ide na spavanje tražim da pročitam lektiru koju sam trebao davno napisati, kao kukavica stojim pred junakom koji je život dao da bih ja mogao u svojoj domovini, u svojoj kući rahat čitati lektire na svome bosanskome jeziku i ići slobodno u školu. Ja koji sam prethodnih godina isto tako pobjeđivao na takmičenjima, kao i rahmetli mi stric, i donosio kući sve petice, u šta sam se to pretvorio baš sada kada trebam da dam najviše od sebe jer završavam osnovnu školu i trebam se upisati u najbolju srednju. Pognuo sam glavu i zaplakao kao da sam izdao uspomenu na sve junake Armije Bosne i Hercegovine, jedine nam domovine, one najbolje među nama koji su dobijali posvete za svoja znanja i koji su bili najljepši i najmirišljaviji ljiljani u našoj bosanskoj bašči. Uzeh drhtavim rukama knjigu „Bosanski tigrovi” u kojoj su se nalazili poginuli iz 502. slavne viteške brigade. Sve sami mladići smiješili su se s fotografija, prepoznah brata svog druga i mnoga druga poznata lica čija se imena nalaze u Godišnjaku naše škole kao izvrsni učenici, kao najbolji od najboljih, a sad u nekoj drugoj knjizi, opet ista imena slavnih da svjedoče o junacima koje je Bosna znala iznjedriti. „Kojim putem ti ideš jadnice?”- upitah sam sebe stideći se kao nikad dotad, „ nisi u stanju na vrijeme pročitati lektiru, niti izvršavati svoje školske obaveze na vrijeme”. Zar su mnogi sinovi Bosne zalud dali svoje živote, da se ja bahato odnosim prema školi, prema domovini čija utroba skriva svoje najbolje sinove koji su dali svoje živote zarad naše slobode?! Ne, ne smijem više da budem kukavica koja izbjegava svoje obaveze, odlaže ih do samog kraja. Domovina se ne brani samo od agresora u ratu, domovina se brani znanjem, domovina se brani pameću, domovina se brani ljudskošću. Moram da opravdam slobodu koju su mi dali najbolji sinovi, moram svojim trudom da upišem najbolju školu, da mogu prenositi istinu o herojima koji su ginuli s osmijehom za naše bolje sutra, moram biti i ja dio Armije Bosne i Hercegovine koja i u miru doprinosi svojim znanjem i zalaganjem jer:” Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo. Ovdje se i umire da bi se živjelo.” Dočekao sam sabah budan s napisanom lektirom, iako nisam ni oka sklopio, nisam osjećao umor, osjećao sam se nekako drugačije, lagahno i spremno da pred svima pokažem da sam se promijenio, da sam ponovo postao onaj stari, dobri đak koji brani boje svoje škole i koji se priključuje Armiji Bosne i Hercegovine koja samo za pobjednike zna.

12

mjestoosnovnih

škola

zlAtNI lJIlJANI

Stojim pred mezarjem svog rahmetli djeda. Majka pažljivo sadi njegovo omiljeno cvijeće i zalijeva ga suzama. Osjećam tugu i tražim riječi da joj uputim i olakšam bol. Nažalost, ne nalazim ih. Zato spustih ruku na njenu kosu i pomilovah je. U tom momentu na njegov grob sleti bijela golubica. Ah, kako je samo lijepa. “Pogledaj je, majko”, rekoh ushićeno. Podigla je pogled prema golubici, a potom prema meni. Blagi osmijeh preletje joj preko lica. Da li joj je golubica nešto šapnula ili se nasmiješila tek tako, ni sad ne znam.U

tom momentu sletio je i jedan golub tik do golubice, kao da su mi željeli ispričati neku priču. Priđoh im bliže, a oni se vinuše ka nebu. Moj pogled je pratio

taj veličanstven let. Ah, dragi Bože, pa to one obilaze mezarje naših šehida. Tad bolje pogledah mezarja. Koliko ih je samo, ne mogu se ni prebrojati. Sve su to naši momci, borci. Stadoše na bedem da odbrane ovo parče zemlje naše. Kao da se probudih iz nekog sna. U mislima mi naviru priče koje sam čula od svojih najmilijih, od komšija... Tad se sjetih i slika koje ostaše kao svjedok onoga što se dešavalo. Snimak sa Markala, slike dok ljudi čekaju u redu za parče hljeba i kap vode. Sjetih se i priče stare tete Hajre. Prisjećala se svojih sinova sa suzama u očima. Ni danas, poslije toliko godina, ne zna za grob svoje djece. Njene suze su teške, a u očima je velika bol. Pitam se sad, kad sam već djevojka, kakvo li je njeno srce kad može izdržati tu bol i suočiti se sa istinom. U čemu traži utjehu dok gleda požutjele fotografije. Odgovor sam potražila kod svoje stare majke. Dok me milovala po kosi, rekla je da snagu traže u vjeri. Bože, koliko je njih dalo živote za svoju domovinu. Znam da su majke strepjele i sa strahom pratile svoju djecu. Bojale se se da to nije posljednji pogled, koji im je upućen. Te žene, majke, su pravi heroji jer treba imati srce da dijete ispratite kako bi spasilo čast i svoju domovinu, a cijena je visoka, njegov život. Dok su se oni borili na bojnom polju, majke su se borile da obezbijede svojima da prežive. Bez obzira šta se desilo jučer već narednog dana ponovo su odlazili da natoče vodu iz starog bunara, stajali u redu čekajući mrvice koje su poslali neki njima nepoznati ljudi. Zar Bosanac i Hercegovac može odustati?Tad na moju ruku sletje bijela golubica. Pomilovah je. Lijepo je kad leti tako visoko i našim Zlatnim ljiljanima šapuće da nisu svoje živote dali uzalud. Mi, njihova djeca, živimo i obećavamo da ćemo čuvat svaki grumen ove zemlje.Proučismo Fatihu djedu i ostalim šehidima, a potom se uputismo kući.Od tog dana imam neku čudnu potrebu da pričam o tebi i razgovaram s tobom, zemljo moja draga. U daljini su brda koja još uvijek spavaju na sivim oblacima. Pa, probudi se usnula ljepotice. Umij svoje pospano i sneno lice jutarnjim mrazom, očešljaj svoje guste kose prstima vjetra. Raduj se i veseli još jednom novom danu. Obuci svoja najljepša odijela, ukrašena snježnim kragnama, zakiti ih dječijim osmijehom i zapjevaj veselo kroz tiho jutro.

Adna Redžić,VIII – 1O.Š. „Aleksa Šantić“ Sarajevo

13

I maši visoko svojim zastavama, visoko što više. Neka to budu tvoja krila, krila feniksa koji se ponovi diže. Ah, toliko si puta kroz vijekove osjetila blizinu smrti, gorjela u svom rođenom gnijezdu, a onda se opet iznova i iznova rađala iz pepela. Pokaži im Bosno i Hercegovino svima, ali baš svima, svu svoju neprolaznu ljepotu i vječnu besmrtnost.I pruži mi zato ruku da zajedno uživamo u ovom novom danu, u tvom postojanju i našem zajedničkom opstajanju. Rastimo zajedno ti i ja, moja draga B i H.

Erma Džananović VIII aJU O.Š. „Doborovci“

Gračanica

NEzAvISNOSt BOSNE I HERCEgOvINE

„Da te volim duša zna, draga moja BiH „. Kako lijepe riječi, pune naboja i emocija. Kada ih izgovaram zatreptim, osjetim neke čudne treptaje u mom tijelu, jer: „Volim te, draga moja Bosno i Hercegovino, draga moja domovino“.Davne 1992. godine, 1. marta, Bosna i Hercegovina je postala nezavisna i samostalna država. Do tog datuma, bila je republika u sastavu tadašnje zajedničke države Jugoslavije. 29. februara i 01. marta 1992. godine, građani Bosne i Hercegovine, ali oni istinski i pravi, iskreni i odani, vjerni svojoj domovini na referendumu su odlučili da Bosna i Hercegovina postane nezavisna i samostalna država ravnopravnih naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. A onda se počinje dešavati pakao koji će trajati pune četiri godine. Počela je agresija i rat, u kojem su stradale stotine hiljada ljudi, žena i djece. Ljudi su ginuli u redovima za vodu, hranu, ginuli su u svojim domovima, na ulicama. Čak su i bolnice bile na meti napada i agresije. Ali narod Bosne i Hercegovine uzeo je puške i branio svoju domovinu. Na čelu sa tadašnjim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, žestoko su se branili, uzvraćali udare i nisu odustali ni od pedlja svoje zemlje. Iako nisu imali dovoljno hrane, odjeće, pa ni naoružanja, imali su hrabro i veliko srce. Voljeli su svoju Spreču, Jalu, Bosnu, Unu, Sanu, Ozren, Majevicu, Bjelašnicu, Velež, Dinaru... Voljeli su svoju Gračanicu, Gradačac, Tuzlu, Sarajevo, Mostar...Još uvijek Bosnom odjekuje: „Bosno moja divna, mila“ , još uvijek se pjeva „Gornju Tuzlu opasala guja“.Citirat ću vam stihove otpočetka:“Da te volim duša zna, draga moja BiH“, jer moja je duša iskrena i vjerna. Više niko neće zaprljati moje šume, jezera, sela i gradove.Neće jer ovo je moja, samo moja Bosna i Hercegovina, moja jedina, jer ja druge nemam! S ponosom kažem: „Ja sam Bosanka i Hercegovka“ Volim te, moja jedina, moja najdraža, najljepša Bosno i Hercegovino.I na kraju moram reći veliko hvala svima onima koji su omogućili nam da živimo u miru, da se igramo, školujemo i uživamo u ljepotama jedine nam i jedne Bosne i Hercegovine.

mjestoosnovnih

škola

14

15

16

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA( Ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije..)

Tamni oblaci se sve više zgušnjavaju, prijete i slute oluju. Obuzima me čudna tjeskoba, plašim se, počinjem da bježim negdje...Čujem glasove, plačne i jezive neko me doziva iz daljine. Ko me zove? Šta se dešava? Gdje ste? Jesam li sam? Jesam li u opasnosti?Košmar. Onda se stišavaju glasovi, razvedrava se, iz daljine se čuje mila

muzika, osjećam olakšanje. San.Vidim drago lice, kupam se u plavetnilu bistrih očiju. Lijepo mi je, siguran sam. toplo mi je u srcu. Miluje

me osmijehom i blagim govorom: „Siguran si...rasti sretno...nema oluje...”Rastem sretno. Idem u školu i radujem se svakom novom danu, susretu sa drugovima, mahanju djevojaka, namigivanju i smijehu...Ali...osjećam da nekom nešto dugujem. Osjećam da mi je ostavljeno nešto veliko u amanet. Osjećam da moram da nešto uradim da ne bude košmara, da ne bude tamnih oblaka koji prijete olujom.Bojim se da će nestati plavetnila očiju i blagog glasa koji ulijeva sigurnost u našu mladost. Bojim se da će nestati sjećanje na miris bijelih ljiljana. Nestat ću i ja i moja prošlost, nestat će moj jezik i moja tradicija, nestat će uspomena na najveće sinove moje zemlje.Imamo li pravo da zaboravimo mi koji smo rođeni u plavetnilu neba, mi koji nismo slušali pucnje i jauke, mi koji ne znamo šta je plač gladnih i ranjenih, mi koji nismo bivali prognani, mi koji smo rođeni poslije?!Da li mi se to košmar i san miješaju da bi me opomenuli? Da li me plave oči i blagi glas jednog dragog čovjeka moli da ostanem vjeran svom narodu ponosan što sam rođen u divnoj, ali napaćenoj zemlji?Da. Na tu stranu se okrećem, sklapam oči i budan sanjam. Vidim dragog čovjeka, plavetnilo bistrog pogleda ispod beretke sa ljiljanima. Vidim kolone boraca, odlučnost u njihovim očima, vidim svog oca sa puškom i svoju majku koja ga sa suzama u očima ispraća.Vidim krv i užas i tamne oblake i oluju...Nepregledna bjelina šehidskih nišana... A onda...Nebo bez oblaka. Sunce. Sloboda. Moj brat, ja, i sva bosanska djeca.Znam kome dugujem i znam šta mi je ostavljeno u amanet. I zato na tu stranu okrećem glavu i pjevušim tiho, i pjevam glasno: „Ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije...“I on me miluje osmijehom i blagim govorom: „Siguran si...rasti...nema oluje” I ja se kupam u plavetnilu i dobroti njegovih plavih očiju. Hvala Ti, Alija!

Nedim Milanović III d Gimnazija Bugojno

17

Ismail Ćidić Behram-begova medresa

Tuzla

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA

Bosanski Šamac 8. avgusta 1925. godine nije mogao ni slutiti kakvog će velikana dobiti. Taj datum ostat će upisan trajno u historiji bošnjačkog naroda kao datum u kojem se rodio najveći sin bosanski, kako ga Bošnjaci od milja zovu.I dok je odrastao vidjelo se da će biti poseban. Za vrijeme školovanja 1940. godine priključuje se antikomunističkoj organizaciji Mladi muslimani u Sarajevu. Tokom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, a 1946. godine je uhapšen radi sumnje da je bio uključen u rad islamskog časopisa “Mudžahid”. Kazna zatvora ga nije zaobišla, ali to je bio tek početak njegove priče. Tek nakon izlaska iz zatvora i završetka pravnog fakulteta počinje prava priča, priča po kojoj će ostati poznat do Sudnjega dana.Alija Izetbegović bio je više od klasičnog političara. Dugo vremena on je bio borac za svoju vjeru i pravdu. Nije žalio svoju slobodu u zamjenu za takve borbe. Sebe je uvijek stavljao u drugi plan i, iako bi često bio kritiziran, nastavljao bi sa svojim radom. Mnogi bi u takvim trenucima prestali sa svojim djelovanjem, ali ne i Alija koji je snagu crpio s nepresušnog izvora - vjere!Jedno od njegovih najznačajnijih djela “Islamska deklaracija”, zbog koga je bio i zatvoren, i danas se spominje kao djelo kojem se veoma teško može da parira. Alija Izetbegović u ovom djelu daje fenomenalan osvrt na stanje muslimana u čitavom svijetu. Čitajući “Islamsku deklaraciju” ne možemo primijetiti da je pisana prije nekoliko desetina godina, nego naprotiv, imamo osjećaj kao da je ovog momenta Alijino pero ispisalo neprocjenjive redove teksta. To dovoljno govori o kakvom se vizionaru i misionaru radi. Alija Izetbegović nastojao je približiti islam pojedincu i svima dati do znanja da islam nije nedostižna ideologija, nego jasan put i model života. „Islam je više način djelovanja, nego način mišljenja, više životna praksa, nego ideologija” - njegove su riječi.Veoma značajan trag za muslimanski svijet ostavilo je i njegovo djelo “Islam između istoka i zapada” koje je prevedeno na mnoge strane jezike. U ovoj knjizi Alija je pokušao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Evrope. Ovo djelo krasi nevjerovatan stil kojim se služio Alija Izetbegović, tako da možemo čitati desetine stranica, a da ne naiđemo na riječi „islam”, „muslimani” i sl., a da još uvijek budemo ubijeđeni da su to glavne teme ovog kapitalnog djela.Aliju Izetbegovića danas ponajviše smatramo našim velikanom zbog njegovog

18

nesagledivog značaja, za nas, u veoma teškom vremenu. On je nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog bosanskohercegovačkog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost i afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta. Gotovo da se i danas jednako često spominje kao i onih godina kada je stajao na čelu bošnjačkog naroda. Nije to slučajno; Alija je zaista i bio pravi lider i vizionar čiji su potezi značili očuvanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a njegov citat „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo” neizostavan je kada se govori o njemu.I sam Alija je govorio o nekim svojim najznačajnijim potezima. Na jednom od zadnjih gostovanja u dnevniku Senada Hadžifejzovića rekao je: ,,U 1991-1992. godini postojala je realna opasnost da Bosna i Hercegovina postane provincija „Velike Srbije”. Ja sam to spriječio i to smatram svojom najvećom zaslugom!” Kao i svaki uspješan čovjek koji je radio i djelovao na ovome svijetu, i Alija je bio kritikovan kao neko ko “nije uradio sve što je bilo u njegovoj moći.” Iako se ovakve kritike trebaju otpisati na početku, Alija je i takvima dao odgovor godinama ranije. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: „Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut.” Također, njegova izjava „Ne tražite osvetu, nego pravdu” daje dodatnu potvrdu o kakvom velikanu se radilo. U takvim situacijama, samo mudri i smireni državnici, istinski borci za svoj narod mogu dati ovakve izjave. Alija je definitivno bio takav.Različiti faktori su utjecali na konačnu odluku o potpisivanju Mirovnog sporazuma, ali je svim jasno da su Bošnjaci, predvođeni rahmetli Alijom, dobili svoju državu, svoje ime i svoj status i mogućnost da upravljaju sami sobom, što nikada prije toga nisu mogli imati. Mogućnost da se konačno izjašnjavamo kao Bošnjaci, kao ravnopravan narod, posebno je bitna, a Alija je to najbolje znao. Nažalost, život, djelo i lik Alije Izetbegovića nekada izgleda da je priznatije u svijetu, nego li kod nas. To dokazuju i brojne nagrade koje je Alija Izetbegović osvojio u toku svog života. Međutim, bitno je napomenuti da oni koji osporavaju njegovo djelo ne mogu umanjiti značaj njegovog života za sve stanovnike drage nam Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjake.Jedan od najznačajnijih filozofa, mislioca i političara koji će ikada hodati ovom zemljom preselio je na bolji svijet 19. oktobra 2003. godine. Čitav njegov život je nesaglediva poruka i primjer da „islam ne traži mirne, nego hrabre i buntovne ljude” kako i sam kaže u “Islamskoj deklaraciji”. Bosna i Hercegovina ne treba neaktivne i nesavjesne građane, nego aktivne i jake patriote kojima će primjer biti Alija. Njegova misao o životu dovoljno nam može reći: „Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim, ja bih odbio, ali ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio.” Ovako nešto može reći samo hrabra i jaka duša, duša našeg velikana Alije Izetbegovića.

19

Merima Crnomerović IV2 Gimnazija Mostar

Mostar

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA

„A Alija? To je najpametniji od svih šefova republika. Pokušavao je da održi da svi žive zajedno, bez imalo mržnje. Znam samo: da se poštovalo ono što je Alija Izetbegović predlagao, ne bi bilo ovoga.” - riječi su srpskog književnika Mirka Kovača, koje govore o veličini bosanskohercegovačkog političara, filozofa i prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića.To je bio nepokolebljivi borac i vođa lavljeg srca. To je bio čovjek o čijem životu postoji bezbroj anegdota, a svaka od njih svjedoči o njegovom poštenju, hrabrosti i velikoj žrtvi koju je naš predsjednik učinio za ovu državu, njene ljiljane i sve narode koji su u njoj pronašli svoj dom. To je bio čovjek kojem dugujemo naš identitet, što se ponosno možemo zvati Bosancima i Hercegovcima, bez obzira gdje se u svijetu nalazili i što ćemo se uvijek imati gdje vratiti, a da se ne osjećamo kao stranci, nego kao ,.svoj na svome.” I zaista je moguće da sve ove karakteristike krase samo jednog čovjeka, jer je Alija baš to i bio, samo čovjek, ogromnog srca u kojem je bilo mjesta za sve ljude, bez obzira na nacionalnost, religiju, boju kože ili bilo koju drugu karakteristiku koja ih je činila drugačijima. I ostao je čovjek čak i onda kada je postao predsjednik, jer je to shvatio kao privilegiju i čast, a ne kao mogućnost da se okoristi od patnje svog naroda. Ostao je čovjek i onda kada su nailazila velika iskušenje, pod kojima bi pokleknuli i najveći ratnici i vode, ali ne i Alija, jer nije zaboravljao ko je i šta je. Baš zbog toga je uspio ostvariti svoj cilj i sačuvati najveće blago koje nam je ostavio u amanet, našu državu, našu Bosnu i Hercegovinu. I dužni smo našem predsjedniku bar toliko, da je čuvamo da i dalje imamo svoje ognjište i nešto što možemo nazvati svojim, da i dalje s ponosom možemo izgovarati da smo Bosanci i Hercegovci. Njegov život obilježile su i teške odluke, koje je morao donijeti kao predsjednik, ali čak i tada mislio je na budućnost svog naroda i svoje države. Kako je naš dragi predsjednik rekao: „Sile koje nasrću na Bosnu, umorit će se. Mi se nećemo umoriti.” Dokazao je kako smo hrabar i ustrajan narod, pokazao je svijetu da smo najjači kada krenu da nas lome, a što je najvažnije, pokazao je nama svima koja se snaga u nama krije, koja je hrabrost u svim ljudima koji su svjesno krenuli u smrt da odbrane našu državu, koja je istrajnost. strpljenje i samilost u svakoj majčinoj suzi, dok se danas sjeća svog djeteta koje je poslala u rat, a nije dočekala da se vrati. Pokazao si nam koliko smo velik narod i zato ti hvala, Predsjedniče. I tako je Bosna i Hercegovina 2003. godine izgubila svog utemeljivača i vođu lavljeg srca i ostala osiromašena za jednog genijalnog čovjeka. Možda je Alija tada umro, ali nije njegovo djelo. Ono živi i danas, a mi smo dokaz toga i živjet

20

će dok god žive Bosanci i Hercegovci, dok god živi Bosna i Hercegovina i bosanski ljiljani. Jer je život, lik i djelo Alije Izetbegovića bila ova država i njen narod. Zato kako je rekao naš rahmetli predsjednik:.. Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje, umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svjesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina, nisu u njihovim, nego u Božijim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i ako Bog da, naša pobjeda.”

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA

Bila sam savim mala, ali taj dan kad je plakala Bosna ostao mi je u sjećanju kao nešto što me obilježilo. Mama je tek bila izašla iz porodilišta i na kauču je ležala jako iscrpljena i blijeda. Maleni dječačić, zamotan u dekicu spavao je pored nje. Nas tri sestre smo pogledale čas u babu, čas u mamu. Znala sam da dolazak novog člana domaćinstva predstavlja veliku radost, ali u ovom slučaju osjećala sam neki skriveni nemir. Babo je obukao lijepo odijelo i zamolio nas da mami pomognemo ako joj nešto bude trebalo. Na naša znatiželjna

pitanja gdje je krenuo odgovorio je da ide ispratiti velikog čovjeka. Nismo ga razumjele, bile smo male, a više smo voljele baviti se dočekom ovog malog

čovjeka kojeg nam je mama donijela iz porodilišta.Kiša je padala. Mama je ponekad brisala suze dok je gledala televiziju. Gledala je prenos dženaze prvog predsjednika naše domovine Bosne i Hercegovine. Dženazu Alije Izetbegovića gledale smo i nas tri malene djevojčice okupljene oko majke. Tada sam shvatila koliko je tužan jedan narod kad izgubi plemenitog vođu. Majka nam je pričala da je bošnjački narod imao na čelu čovjeka kojeg bi svaki narod poželio u svojim redovima. Pričala je o životu Alije Izetbegovića pretvarajući je u najljepšu dječiju bajku koju smo tako male mogle shvatiti. Pričala je o idejama za koje je živio, o ustrajnosti, o svim nepravdama koje su mu nanesene i na kraju o tome kako je pravda ipak pobjedila. U mojoj malenoj glavi mašta je napravila carstvo zvano Bosna kojim je vladao pravedni car kojeg je cijeli narod volio.Moj brat je već imao izabrano ime, ali su roditelji uz njega dodali i ime prvog predsjednika.Prolaze godine, kiše padaju u oktobru kao i obično. Izazivaju nostalgiju i sjećanja. Nažalost u školama ne učimo dovoljno o svojoj historiji. Ne učimo o velikim ljudima male Bosne. Niko nas stalno ne opominje da čuvamo djelo onih koji su nam dali slobodu, pokazali put i uklonili prepreke do cilja. Poslije završene osnovne škole željela sam upisati Medresu u Mostaru. Godinu dana poslije mene i moja mlađa sestra je uradila isto. Na svu sreću naša škola je iz reda onih koji njeguju sjećanja na djelo rahmetli Alije Izetbegovića. Mostarska medresa je bila zatvorena u doba komunizma. U istom onom periodu kad se nismo mogli izjašnjavati kao Bošnjaci i u istom onom periodu kad je Alijino

Adna Alić Ilb Karađoz-begova medresaMostar

21

srce kucalo iza rešataka u hladnim ćelijama rušio, se duh naroda. Pitam se da li bi danas polaznici Karađoz-begove medrese sjedili u nekim drugim školama i da li bi znali ko su i gdje pripadaju? Da li bi Karađoz-begov vakuf imao svoje korisnike i da li bi Mostarom sretno i ponosno šetali da nije istrajnosti u svojim djelima imao rahmetli Alija i njegovi borci.Moj babo je demobilisani borac Armije Bosne i Hercegovine. Ponosno nam pokazuje svoju fotografiju iz rata na kojoj se rukuje s prvim predsjednikom. I kad bi mu dali sve ordenje svijeta, mom babi je ova fotografija vrjednija i draža. Još uvijek čuva uniformu koju je tada nosio. Složena je na ormaru u sobi među onim stvarima koje se rijetko ili nikako ne koriste, a za nas imaju veliku duhovnu vrijednost.Babo nas je uvijek učio da su najvrjedniji oni ljudi koji iza sebe ostave nešto što će koristiti drugima. Alija je nama ostavio Bosnu i ime Bošnjaci. Vrjednijeg dara i draže obaveze nije nam mogao dati.Život u Bosni je težak. Ekonomska situacija demobilisanih boraca nije na zavidnom nivou.Došla sam kući iz medrese i zatekla mamu kako piše nešto u svesci. Bila je uznemirena i zabrinuta. Krajičkom oka sam vidjela da na vrhu lista stoji cifra babine penzije, a ispod nje obaveze i troškovi. Dvije najveće stavke bile su sestrina i moja školarina u Mostaru. Internat je skup, a želja za obrazovanjem u ovoj ustanovi velika.Majka je stidno zatvorila svesku, glumeći bezbrižnost. A ispod svakog osmjeha nazirala sam brigu. U meni se rodio nerješiv problem, a šta ako budem morala napustiti medresu i vratiti se kući na školovanje u svom gradu? Ovdje nema vjerskih institucija, a i osim toga, smatrala sam da ja pripadam redu onih koji s ponosom predstavljaju vakuf Karađoz-bega, sa svim zaključnim peticama koje sam marljivim trudom sticala.Tu noć nisam oka sklopila. Nakon klanjane istihare, činilo mi se da sam samo časak trepnula, a na san mi dođe ona babina fotografija s prvim predsjednikom. Prenuh se iza sna. Dobro je, pomislim. Napravim kafu babi i mami, pa sve s pjesmom ih probudih. U meni je cvijetala ruža koja je mirisala na nadu, a duša mi se napojila zanosnog mirisa.U ponedjeljak u školi pozvao me direktor da porazgovaramo. Kazao mi je da sam dobila stipendiju fonda „Bošnjaci” kojeg je utemeljio prvi predsjednik Alija Izetbegović. Stipendija je skoro pokrivala troškove internata. Tegoba se pretvorila u sreću. Kako mi je kazao direktor, te stipendije su bile namjenjene bošnjačkoj omladini koja predstavlja ponos Bosne, mjereći po postignutim školskim rezultatima.U velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke do zadnjeg mjesta bilo je popunjeno. Slušala sam govor direktora Fonda koji je pričao o neprocjenjivo vrijednom projektu finansiranja nadarene bošnjačke omladine. Na zidu je stajala fotografija rahmetli Alije Izetbegovića. Smješio se. Kao da je poručivao „Bošnjaci moji pametni, branite Bosnu srcem, a jačajte je diplomama”. Pitala sam se kako je neko mogao tako daleko unaprijed misliti, da u vrijeme najjače agresije ostavlja sredstva za školovanje. Valjda su zato neki ljudi predodređeni za vođe, jer vide ono što neki tek treba da dožive.Počelo je prozivanje učenika i studenata i svečano potpisivanje ugovora. Svaki prozvani Bošnjak ili Bošnjakinja imali su odmah i fotografiju na velikom platnu i kratku biografiju pored nje. Bili su to studenti sa desetkama, osvojenim svjetskim i evropskim nagradama, učenici generacija i oni s najmanjim prosjekom 4,9. Emocije su preplavile salu. Ponosni roditelji su brisali suze dok se čitalo ime njihovog djeteta.

22

Moj babo je izvadio fotoaparat i čekao kad će mene prozvati.„Adna Alić, prosječna ocjena 5,0! Karađoz-begova medresa Mostar!”Išla sam lagano do mjesta gdje su se potpisivale stipendije. Krajičkom oka pogledala sam kćerku Alije Izetbegovića koja je sjedila u prvom redu. Kako li je tek ona bila ponosna na svog rahmetli babu?Babo je od suza ponosnica uspio napraviti samo jednu fotografiju.U Mostar sam donijela i dio Alijinog vakufa. Tu, u ovim klupama Karađoz-begove medrese, jedna ponosna Bošnjakinja nastavlja dobijati samo najbolje ocjene, sada s tom razlikom što za svaku upisanu u dnevnik tiho šapnem „Za Bosnu, Predsjedniče!”

HEROJI BOSNE

Bilo je to najtežih dvadeset koraka u njegovom životu, koliko je trajao put od kuće do ceste, koliko je trajao put od mira do rata, koliko je trajao put od spokoja do košmara. Proklinjao je one koji su govorili da muškarci ne plaču. Ako suzu pusti, a pušku nosi, da li to znači da je manje muškarac? Neka je! On je pustio suzu, olovnu, čemernu, najbolniju. Suzu kojom obećava da će se vratiti živ i zdrav! Da će ga njegova djeca babom zvati, da će se sa svojom

ženom opet smijati, sa roditeljima kahvu piti. Obećao je. Vratit će se!Na pragu ga je žena pratila pogledom. Nije mahala, jer je držala za ruku djevojčicu od dvije godine, a drugom

se oslanjala o zid. Termin porođaja se bližio. Bojala se toga da joj djeca ne odrastu bez sjećanja na babu. Otac i majka nisu imali snage da ga prate. Otac je sjedio na staroj drvenoj sećiji, ne progovarajući ni riječi. Dim koji je izlazio iz starog čibuka je govorio umjesto njega. Majka je krišom gledala kroz prostor, odgrnuvši već požutjelu zavjesu. Suze je brisala krajičkom mahrame. Jedan sin joj je zarobljen, drugi u bolnici ranjen, trećeg šalje u smrt. Da je kamen, pukao bi, a eto, majčino srce opet izdržalo. Samo bolni uzdasi odjekivali su sobom.Često je noću pod obroncima Vlašića razmišljao o onima koje je morao ostaviti. Dijete mu se do sada trebalo roditi. Da li je sve prošlo kako treba? Gdje mu se žena porodila? Je li dijete zdravo? Da li je dobio sina ili kćer? Kako su mu roditelji? Je li otac i dalje teško diše? Ako ga zaboli srce kako će da ide doktoru? Pitanja su se nizala jedno za drugim. Teška pitanja, a odgovore nije znao. Ni naslutiti ih nije mogao. Ali je ujedno bio siguran. Dok svo ljudsko zlo ne prođe, dok ne odbrani svoj vatan i dok se Bosna ne bude slobodnom zemljom zvala, on će biti tu da se bori. Nikada posustati neće. Spriječiti ga neće ni ožuljalo rame od oružja, ni oslabljeno tijelo, niti nostalgija, ni tuga. Ni sama smrt ga spriječiti neće! A nije znao da su mu porodicu protjerali sa vlastitog ognjišta i iz vlastite

Adnan Tarakčija IV3MS Tehnička školaTravnuk

23

avlije, dok je on čuvao granice države. Nije znao da su mu dušmani zapalili selo dok je on tuđe kuće branio. Nije znao da mu se rodila još jedna kćer u proljeće, u hladnoj bolničkoj sobi polomljenog stakla. Nije znao da se rumenila kao jabuka i da je bila teška skoro četiri kilograma. Ništa nije znao. Sreća pa nije. Izdržao je hladnoće i vrućine, glad, ranjavanje u glavu i stomak, izdržao boravak u minskom polju, fijukanje granata iznad glave, crve što se po njegovom tijelu kreću. Izdržao, ali nikada nije pomislio da svoju Bosnu prepusti dušmanima. Da svoj jezik proda, svoje pretke izda, da svoju vjeru napusti. Samo Uzvišeni Bog može dati toliku snagu čovjeku. Vjera u Boga i nada da će se slobodno kretati svojom zemljom su ga održali u životu.I vratio se živ. Trebalo je dosta vremena proći da bi ozdravio. Pomirio se sa tim da će ostatak života provesti sa gelerom u stomaku i da su mu unutrašnji organi počeli gubiti funkciju. Vratio se svojoj ženi, djecu u naramku nosio, sa roditeljima kahvu pio. I što je najvažnije Bosnu svim snagama branio i odbranio. Nije dao zulumćarima da njene čiste perivoje prljaju. Život se nastavio. Bosna se oporavljala, svi u Bosni se oporavljali. Prvi mart se praznikom nazvao, a Bosni dragoj nezavisnost vraćena. Otplaćena najskupljom cijenom, krvlju ljudskom, časnom, odanom bosanskom, insanskom.Novi udžbenici historije su napisani, u kojima se ne govori o tome da je u Bosni genociod bio, vele samo agresija. U kojima se ne spominje broj ljudi koji su život za odbranu dali, u kojima se ne piše o traumama koje su ljudi doživjeli i preživjeli, u kojima se ne piše o radosti kada se monstrumska ruka morala povući sa čistog bosanskog tla. Puno toga u tim knjigama ne piše. Ali ja znam jedno: babo se za Bosnu borio i meni ljubav prema njoj usadio. Babo je onaj koji je dvadeset olovnih koraka pregazio, babo je onaj koji još geler u sebi nosi, babo je onaj koji je za Bosnu ginuo i živio. Babo je onaj čije ime ne piše u tim njihovim knjigama. A znam da je Bosna iznjedrila još ovakvih baba, koje ni sama smrt zaustaviti nije mogla. To su naši heroji. Bosanski.

Skrobo DženitaMS Ekonomsko-ugostiteljska

Škola Travnik

ARMIJA BOSNE I HERCEgOvINE

Opet se čula vriska koja me trgnula iz već isprekidanog sna, znala sam jako dobro šta je to. Taj isti vrisak me budi posljednjih petnaest godina.Većinu života sam provela budeći se uz zastrašujući plač, koji mi je postao normalan tokom svih ovih godina.Da li je normalno da vam plač i vrisak iz očeve sobe bude normalan? Da, normalno je kada ste najstarija kćerka demobilisanog borca, koji je izgubio dva brata, ženu i najbolje prijatelje u proteklom ratu. Moguće je da odrastete sa ocem i mlađim bratom, koji se još nisu pomirili s činjenicom da naših najbližih nema, a da budete prisebni.Kao i uvijek, otrčala sam do sobe da probudim babu te da ga pokušam smiriti

24

dok nije probudio i brata. Ulazim u sobu te imam šta vidjeti. Ista scena kao i uvijek, otac vrišti, plače i udara šakama u lice dok mu se krv slijeva niz obraze, opet je u snu ozlijedio glavu. Pokušavam ga probuditi sa određene udaljenosti, jer je preopasno da mu se približim. Pokušavam ga dozvati, ali on počinje da priča u snu, čujem nešto nerazgovijetno, a onda jasno čujem šta izgovara: „Pustite ga, čujete me, pustite ga! Nije mrtav, nije mrtav!” Nakon toga počinje opet: “Odmaknite se, čujete li me, ne prilazite da ne biste imali problema ...” I tu prestaje, uspjela sam ga probuditi. Prvo ga smirujem, a nakon toga odlazim do kuhinje donijeti led i krpu da mu stavim oblogu.

Polahko mu stavljam oblogu na lice koje je po ko zna koji put unakazio u snu. Sjedam na stolicu preko puta njegovog kreveta, potpuno sam mirna, sve mi je to postalo normalno. Babo pogleda u mene tužno, kao da se kaje što sam provela čitavo razdoblje puberteta brinući o njemu i bratu. Pokušao se oženiti, ali nijedna žena ne želi da se uda za čovjeka koji ima dvoje djece i koji svaku drugu noć ima uznemirujuće noćne more. Pokušao je da mi nešto kaže, ali je odustao. Gledali smo se nekoliko minuta čekajući da neko od nas nešto kaže, mada nikada nismo pričali o tim noćima u kojima je doživljavao rat ponovo. Ipak je progovorio:„Belma kćeri, samo sam htio da ti kažem...tek sam sada primijetio koliko si odrasla i zrela, vrijeme brzo prolazi.”

Nisam znala šta reći, nisam bila sigurna da shvata koliko je zapravo vremena prošlo, da više nije 1992. godina, kada je izgubio brata ili 1994. kada je izgubio i drugog brata i ženu. Sada je 2007. godina, a on još uvijek živi u periodu rata. Nastavio je: „Mislim da bih ti trebao reći bar nešto o tome što se dešava sve ovo i šta se desilo tih godina kada su...”, „...umrli” nadovezah. „Toliko godina brineš za Edina i mene, zaslužuješ da znaš bar djelić onog što se desilo.”Nastala je puka tišina, jedino što se čulo je bio vjetar koji je dodirivao krhke grane naše jabuke.„Sjedio sam sa svojim ocem na terasi, mislim da smo pričali šta ćemo te godine za drva, ti si imala dvije godine, Zahid nije bio rođen. Ja sam kćeri imao dvadeset tri godine. Nešto je najedanput preletjelo ispred naših očiju tolikom brzinom da nismo uspjeli vidjeti šta je to...Nije trebalo puno da saznamo, nakon nekoliko sekundi je negdje u pozadini nešto eksplodiralo. Odmah smo znali šta je to, svi su znali i svi su očekivali. Poslije toga, tih nekoliko dana je prošlo u strahu, bijegu i panici. Trebalo je spasiti živu glavu, pobjeći negdje gdje je sigurno. Muškarci su se počeli prijavljivati u armiju, tada smo se prijavili tvoje amidže i ja. Ti, tvoja mama, nene i brat pobjegli ste u Travnik, u danas poznatu zgradu ‘Karaulka’. Nismo imali oružja, ali smo imali želju da zaštitimo svoju porodicu i svoju domovinu od neprijatelja. Prvih nekoliko mjeseci smo se branili, organizirali i otimali oružje iz ruku neprijatelja. Tvoja mama je radila u nekoj vrsti javne kuhinje, gdje je dijelila hljebove. Ti i brat ste bili s nenom u skloništu, tj. nekoj vrsti stana. Izdržao sam neprospavane noći na Vlašiću, gdje sam spavao pod omorikama, a snijeg je bio do ramena, izdržao sam ranjavanje u plećku, duge vožnje u kamionima koji su nas vozili na sljedeće

25

odredište. Sve sam izdržao zbog svoje porodice, ali onda se sve počelo raspadati. Bio sam u zemunici, spremali smo se za bitku sa neprijateljem kada je neko počeo komentarisati da je poginuo veoma mlad momak iz Karaule. To ne bi bilo čudno da taj momak nije prvo živ uhvaćen, mučen pa ubijen. Zvao se... Muhamed, imao je osamnaest godina. Odmah sam znao, Muhamed, osamnaest godina, Karaula, moj mlađi brat. U tom trenutku sam osjetio nevjericu, gađenje, mržnju, mržnju i mržnju. Bio je mučen, pa onda ubijen. Počeo sam vikati, plakati i bacati sve oko sebe. Udario sam nekoliko prijatelja koji su me pokušali smiriti. Uzeo sam mitraljez i krenuo na liniju. Tog dana sam poželio da su upravo svi oni tu, želio sam obračun, osvetu. Nisam pazio na sebe, samo sam se usredotočio na neprijatelja. Pogodili su me u nogu, ali sam nastavio. Zapovjednik mi je morao nekoliko puta ponoviti da se povučem dok sam ga poslušao. Bio sam previjen, ležao na nekom krevetu u našem stanu i razmišljao o tome kako ne mogu dozvoliti da se vama desi ono što je mom bratu. Mjeseci su prolazili, prijatelji su mi umirali pred očima, glava im je nekada znala biti smrskana toliko da je mozak izlazio iz nje, a njihova crijeva su bila tu, okolo. Jeli smo grah iz konzervi koji smo dobijali kao humanitarnu pomoć. Većini pomoći je bio istekao rok, ali u ratu ti je to najmanji problem. 1994. godine je došao komadant da mi saopći vijest. Brzo sam napredovao, bio sam zapovjednik, govorili su mi da sam bolesno hrabar, to nije bila hrabrost, to je bilo preživljavanje. Mislio sam da komadant ima neki novi zadatak za mene, ali nije to bilo u pitanju. Počeo je govoriti: ‘Ibrahime, trebao bi otići malo sa položaja, da dođeš sebi, u posljednje vrijeme previše se izlažeš opasnosti.’ Znao sam da to nije to, nešto veće je bilo. Zašto bi komadant došao da mi kaže da se idem malo odmoriti, da uzmem kratku pauzu u sred rata. ‘Komadante, šta je bilo? Ko je poginuo?’, pitao sam ga. ‘Žao mi je... bar ga nisu živog uhvatili... poginuo je kao hrabri lav, šehid.’, odgovorio mi je. ‘Šehid, lav, šta vi... Zahid, je li on?’, buncao sam. Znao sam odgovor na to pitanje. Pao sam na zemlju, vrištao i plakao, nije pomoglo. Htio sam umrijeti. Kćeri, to nije samo fraza ‘htio sam umrijeti’, zaista sam htio umrijeti i to sam svaki dan molio Boga. ‘Ja, ja sam dobrovoljac!’ Odmah sam se javio kao dobrovoljac za sljedeću bitku. Na liniji se čulo ,’Tekbir..Allahu Ekber!’ Rafali su počeli. Prvi sam došao na liniju, a zadnji otišao, postavljao sam sebi hiljadu pitanja u glavi, ali ono glavno je bilo: ‘Zašto i ja nisam poginuo?’ Ne želiš znati kakav sam bio poslije smrti starijeg i mlađeg brata. Emocionalno čudovište koje je svoja osjećanja zaključalo i bacilo ključ. Normalna osoba to ne može podnijeti drugačije nego ovako. Nisam ja sam bio takav, i svi drugi su bili isti. Živio sam za ‘Tekbir, Allahu Ekber’, živio sam za Bosnu, moju Bosnu, našu Bosnu!”Onda je prestao pričati, suze su se slijevale niz lice, potrajalo je nekoliko minuta, a onda je nastavio: ,,A onda je do tvoje mame došla vijest da sam poginuo...” Opet zastade, duboko udahnu kao da da se bori za posljednji dah te nastavi dok sam ga netremice gledala i slušala, neću ni spominjati da mi je lice bilo mokro od suza. „Poginuo je momak sličan meni, mislili su da sam ja.” Nikada ga nisam vidjela ovako emotivnog, uvijek je bio zatvoren, nešto je u njemu prepuklo. Ubila se, tvoja mama se ubila, jer je mislila da je i mene izgubila. Tebe i brata je ostavila

26

roditeljima.”Šutila sam, suze nisam mogla zaustaviti. „Od tog dana, svaki dan žalim što nisam poginuo. Išao sam na najopasnije linije, borio se među prvima, ali mi se želja nije ispunila, nisam poginuo. Jedino za što živim ste ti i Edin, zbog vas sam živ, mada bi bilo bolje da nisam, kada...vidim... koliko se patite sa mnom. Samo patite. Bolje da sam mrtav.”Potrčala sam i zagrlila ga: “Nemoj to pričati, šta bi bilo s nama da tebe nije bilo, šta bi smo mi bez tebe?”, upitala sam ga.Nakon te noći je imao noćne more, ali ne kao prije, osjetila sam da je, kada mi je to ispričao, prenio dio bola na mene pa mu je bilo lakše, ali meni nije. Odlučila sam da neću samo sjediti i plakati već učiniti nešto, da se ono što se desilo u Bosni i Hercegovini nikada ne zaboravi. Radim s profesorima na raznim prezentacijama i tribinama čija je poruka da se rat ne smije, ne može i neće zaboraviti. Kao što kaže Dino Merlin: “Mi smo samo krvava mrlja na bjelom svjetskom TV ekranu.” Ili drugi dio iste ove pjesme: „Šta njima znače naši životi, šta to oni znaju o ljepoti, nek zauvijek u paklu laži nestanu...”Poruka za sve one koji govore da Bosna i Hercegovina ne postoji je: “Bosna i Hercegovina je postojala i uvijek će postojati!” To sam naučila zahvaljujući noći kada sam shvatila šta se uistinu desilo i koliko porodica je izgubila svoje najbliže da bi mi danas slobodno živjeli. A živimo zahvaljujući sinovima Bosne i Hercegovine, koji su svoje živote položili kao temelj slobodne Bosne i Hercegovine. Znam da je ono što mi je otac ispričao, samo mali djelić svega... Došao je dan koji je Dino Merlin otpjevao u svojoj pjesmi: „Jednom kad sve ovo bude jučer, stavit ćeš na krilo unuče , kad bosanske zime zasnježe, reci: ‘Ja sam bio tu kad je bilo najteže, ja sam bio s Bosnom kad je bilo najteže.’

HEROJI BOSNE

Rat. Užasan. Bolan. Ružan. Prljav. Hladan. Došao je iznenada baš kao što dolazi svako zlo, nenajavljeno, došao i zauvijek promijenio naše živote. Na malo hartije i u kratkom vremenu nije moguće pobrojati ni imena a kamoli ispričati priče svih bosanskih junaka tog vremena. Dugo sam razmišljala o kome da pišem, kojeg gaziju da izdvojim a da nepogriješim. Jer svaki je od njih jedna zvijezda slobodnog bosanskog neba.

Našla sam jednog neopjevanog junaka, tu, u svom komšiluku.Mileća bijaše s e d a m n a e s t o g o d i š n j i srednjoškolac krupnih zelenih očiju i kose do

ramena. Njegov se život nije ni po čemu razlikovao od drugih momaka u mahali i gradu.Veseli mangup, dobacivao je profesorima na času da zabavi ostale, namigivao

Hadžera Džihana llcGimnazija BugojnoBugojno

27

djevojkama, volio svoje drugare i uvijek na kraju nekako prolazio razred...Subotom je išao na lokalni stadion i punim plućima bodrio svoj tim, a nedjelju „mrzio zbog ponedjeljka”. Kod kuće je uživao da sluša glasnu muziku. Roditelji su često zabrinuto negodovali, a on je kao i ostali dječaci, sanjao svoje snove.Želio je gitaru, električnu. Početkom prvog razreda počeo je štedjeti, u trećem je uspio kupiti. Učio je prve akorde i sanjao svjetla pozornice.Okupljali su bend, svi ushićeni željeli su što prije nastupiti na školskoj priredbi pa su vježbali vrijedno, a sve da zadive neku djevojčicu i ukradu neki osmjeh, pogled.A onda je došla vijest, Sarajevo gori, opkoljeno. Hladnoća se uvukla u srca, kako, šta, komšija na komšiju, drug na druga, nemoguće, zar tako??? Kako to??Profijukaše prve granate, ljudi k’o talasi, nošeni vjetrom rata prođoše kroz grad, neki dolaze drugi odlaze vođeni nevidljivom rukom zla.Utihnu školsko zvono. Odoše drugovi, nestaše preko noći. Basist iz benda, komšija sa prvog sprata, drugovi iz razreda. Zašto, kuda? Grad onako ranjen, okrnjen postade tužan.Bi onako kako ne može biti ni u najgorim snovima. Drug na druga. Brat na brata.Spusti se teška tama na sve.Poteče rijeka krvi tvrdom bosanskom zemljom, natopi je, i kao čarobni začin pokrenu tajni kod; probudi usnule pretke u golobradim mladićima, zatalasa ponos, podiže prkos.Odluči i naš junak da sa svojih sedamnaest godina pođe u rat.Za rat je potrebno oružje, a njega nije bilo.Ušao je u sobu i pogled je pao u čošak. Stajala je tamo. Gitara. Učini mu se od nje puška, obrisi slični, i odmah je znao. Puška za gitaru. Bilo jebrzo, prebrzo za razmišljanje. Obavio je to, prodao gitaru za pušku.Muziku za zveket oružja, snove i dušu za slobodu, znao je da je ispravno, znao jer drugačije nije moglo biti jer mu nisu dali izbora.Prolazili su ratni dani, nestajala su zauvijek mnoga draga lica, otrgnuta iz zagrljaja svojih najmilijih, izbrisana su sjećanja, a srca se stisla i kucala tiho, tiho. Junak je bio svako ko je živio tih dana u Bosni i Hercegovini a kamoli oni koji su išli na prve crte razgraničenja. Ranjen više puta. Mileća je stasao u jednog od najpouzdanijih boraca svoje čete. Snaga i volja su ga izdvajale u ključnim momentima. Nerijetko je držao „glavu u torbi” da bi pomogao i spasio druge. Ukratko - pravi junak. A puška? Puška je svirala najljepšu melodiju slobode koja je jednog dana i došla.Nošena mladošću i hrabrošću svojih dječaka izroni zemlja Bosna iz sive magle, zasija punim sjajem obasjana licima svojih poginulih sinova.Prestade teči krv izvan vena bosanskih, život poteče dalje, a naš junak se vrati u mahalu uzdignuta čela. I opet isto, pušku za gitaru, nastavi svirati započetu melodiju života.Nigdje, do li ja sad, niko ne spomenu tu životnu transakciju, čudnu a opet logičnu. Što ti je čarobni sastojak, što ti je inat bosanski! Od dječaka napravi heroja.

Gledam ove dječake iz grada, razreda, ulice, kuštrave izrasle,vesele i pitam se....a u stvari sam sigurna, bi bilo isto. Mnogi bi mobiteli i ostale savremene igračkice završile kao Milećina gitara, samo ako zatreba. Oblak sumnje zauvijek nestaje.

28

Znam, duboko dolje, uz usnule heroje leži ta tajna šifra, tajni kod koji nas pokreće, nas tvrdoglave Bosance.Nije nam lahko danas kao što nam nije bilo lahko nikada, ali ne damo se mi. Čuva nas i pokreće ta skrivena sila naših sinova poginulih i junaka neopjevanih.Dječaci naši, heroji naši, hvala Vam.

zlAtNI lJIlJANI

Večeras ću opet da šutim. Ponovo ću u sebi ugušiti jecaj, pustit ću crne kazaljke na satu da mi broje suze. Bojim se spustiti vijeđe jer znam, vidjet ću tebe u bojnom odijelu kako ponosnim korakom svjesno koračaš u vlastitu smrt. Iako se te slike davno odigravahu pred očima mojim, srce zakuca snažno, kao da si još tu, kao da ti mogu uzeti ruku i reći: “Ne idi.”Boli me sami spomen tvoga imena; sve što je tvoje u meni rasplamsava

plamen čežnje u kojem izgaram tiho, polahko, bolno. Svaki dan kidam djelić svoga bića i bacam u bezdan. Za ovo vrijeme sam shvatila da suze nisu

ogledalo i vrhunac naše patnje i da onaj plač bez suza najviše boli.U ovoj noći, moja suza neće promijeniti svijet niti će mi vratiti tebe i zato šutim. Svoju bol nosim u sebi, znam da ga svijet ne može dijeliti sa mnom, a to i ne očekujem. I dok se moj melanholični duh lagano stapa s plastom tamne noći, shvatam da si nam osim tuge i neizmjerne boli u amanet ostavio Bosnu, tu malu zemlju u srcu Balkana. Zemlju koju si svim svojim bićem volio i na čijim si tlima život ostavio. Nisi dao da se pogaze snovi starih mezarova i da se izbriše sjećanje na velebne dvore naših kraljeva i bosanskih banova. Željne njene ljepote marširale su sultanove povorke i austrougarske čete, no ipak, svi posustaše pred sinovima Bosne koji odlučno čuvahu kućni prag.Nadam se da si sretan pod okriljem nebeskih dijamanata, što si čuvar na kojeg je Bosna najponosnija. Kada je vihor rata zasvirao sablasni krešendo, ti si odlučno stao prkositi, spreman za odbranu svoga topraka i bajraka. Iako nisi više sa mnom, osjećam te svuda oko sebe. Gorostasne vjenačne planine neprestano šapuću tvoje ime i imena časnih heroja; miomirisom ljiljana mirišu naša polja. U svakoj zraci sunca vidim tebe i gazije koji se baš poput svjetla bore protiv mraka. Ova časna zemlja je natopljena vašom krvlju, u nju ste utkali sve svoje snove, nadanja i želje. Iz nje ste potekli, za nju živjeli, u njoj i počivate. Za ovu zemlju ste ginuli, o heroji! Vi ste blistavi uzori hartije koju je pero historije napisalo. Vi ste naši svjetionici, naša borba protiv zaborava - naši Zlatni ljiljani. Dok je Bosne i onih koji je srcem ljube, spomen na vas će trajati i pjesme o vašoj hrabrosti će se pjevati.I tako, u ovoj noći učim ti Fatihu i mislim na tebe, pokošeni cvijete. Po ko zna koji put, ja ću opet da šutim, ali Bosna će pričati o tebi.

Sabra Čolić IIGimnazijaMostar

29

Merjem Halilović Elči Ibrahim-pašina medresa

Travnik

HEROJI BOSNE

Jutro je!Svježi jutarnji zrak. Ptice slobodno cvrkuću na obeharalim granama drveća. Gledam kako su se u bašči rascvjetali prvi proljetni cvjetovi. Vjetar donosi miris bosanskog proljeća. Onaj miris zbog kojeg bivam uzbuđena.

To isto proljeće, prije dvadeset godina, počelo je agresijom, prolivenom krvlju bosanskih šehida i majčinim uzdahom. Isto mjesto, isto doba, isti ljudi. Samo, Bosna prije i Bosna poslije. Različiti mirisi proljeća. Miris tuge i miris slobode.Ona Bosna prije...Kada cvrkut ptice zamijeni prasak granate. Onda, kada umjesto ruža zasadiše trnje. Kada su padale kiše suza za dušama poginulih.Onda, kada, samo zbog njenog imena, neprijateljska noga pogazi sve ono što se zvalo bosansko. l tako su rušili sve pred sobom. Ponižavali i vrijeđali...Baš tada, u srcu Bosne, rodi se nešto novo, jedinstveno, snažno, hrabro - duša ove zemlje koju su činili oni. Oni, zbog kojih Sunce obasja ovu državu od Drine do Une, od Save do Neretve. Zbog kojih mi, danas slobodno hodamo ovom zemljom. Koračamo putevima koji su njih nekada vodili u smrt. Raskrsnice na kojima su birali između života i smrti. Prolazili su tunelima iz kojih nisu vidjeli svjetlo. Jednostavno nisu dočekali kraj. Kraj tog rata. Te bitke za opstankom.Na istom mjestu gdje je nekada izvirala rijeka krvi pomiješana sa suzama, sada stoji spomenik, spomenik imena svih onih koji dadoše živote za ovu zemlju. To su bili naši očevi, braća, naši borci. Heroji tog imena. Heroji imena Bosne. Njihova imena ostat će zauvijek zabilježena. Ona su duboko uklesana u kamen. Onaj isti kamen, koji je plakao zbog jecaja, tuge, boli...i svega onog što se ovdje desilo.Oni, koji su žrtvovali živote za ovu zemlju, ovaj narod, našu slobodu i ponos ove države, ne smiju biti zaboravljeni, niti mogu. Oni žive tiho u ovom vremenu, u našim dušama, mislima, u srcima patriota...

Već je sumrak. Ona ista ptica odlazi zajedno sa Suncem na onu stranu. Proljetni cvjetić već zatvara latice, od umora, od čekanja. Ne znam čega! I dalje osjećam onaj miris. Miris duše ove zemlje.Pitam se, da li će onaj cvjetić raširiti svoje latice i ponovo dočekati proljeće. Ugledati plavo nebo sa veselim pticama. Pticama slobode...

30

31

32

ŽIvOt JE BAJkA

Sunčeva svjetlost polagano se probija u moju sobu. Otvaram oči i smiješim se novom danu. Nešto me mami da izađem vani. Izlazeći iz kuće, pred pragom sam ugledala bijeli paket sa crvenom mašnom. Povukla me znatiželja da ga otvorim. Orlovske kandže počele su trgati svilenu traku, želeći što prije da dođu do plijena. Crvena traka klizi u rukama. Bio je to još jedan poklon, još

jedna sreća za mene. Iza kuće čujem korake i moj pogled odluta od poklona.Odjednom sve nestaje. Tišina. Muk. Crvena mašnica je već odavno pala na tlo. Pred očima mi

se ukaza razdragano lice. Borac nad borcima. Moj otac. Teškim željeznim okovima vezan za samo jednu stvar u životu. Stolicu na četiri točka. Tada, postidih se svoga ushićenja i crvene mašnice. Moje ruke grle svijet, noge ostavljaju tragove. Ostavljaju tragove koji polahko nestaju. Dolaze novi, ali i oni su kratkog vijeka. Ali, tvoje noge. Tvoje noge već godinama ostavljaju samo trag dvije linije. To su dvije linije na koje si ponosan. Kada te pitaju kako si, kažeš im:“Dobro sam, hvala Bogu”. Ovaj odgovor ostavlja u čudu one koji pitaju. Ne znaju otkud ti tolika volja za životom. Ljudi se čude jer ne znaju. A ja? Ja ti se divim. Divim se tvojoj volji, tvom osmijehu koji mi popravi svaki dan. Borio si se za svoju državu, za nas. Nikad mi nisi dao da osjećam stid. Jedino sam mogla da budem ponosna na tebe. I danas, i stotinu dana prije. Osjetih blago olakšanje i dotad skamenjene usne razvukoše se u osmijeh. Rekao si mi: „Čemu pokloni, ako ostaju neotvoreni ?” Tvoja vedrina pobijedila je i ovaj put. Ponovo je moje sivo nebo obojila u plavo.

Otvorila sam poklon. Bio je to mali privjesak, u obliku zlatnog ljiljana. Rekao si mi: „Meni su dali titulu zlatnog ljiljana, zbog toga što sam se borio za našu državu. Zbog toga što nisam odustao nikad. Zato, ja tebi poklanjam ovaj privjesak, da te uvijek podsjeća na to da treba da se boriš, i nikad ne odustaješ od svojih snova“. Ne samo ovim riječima, rekao si mi to i djelom. Rekao si mi to davno svojom voljom. I sada sam shvatila. Život je bajka. Šarena bajka.

Medina Jusić

33

Azra Suljić IV razredGimnazija “Ismet

Mujezinović” - Tuzla

HEROJI BOSNE

Nošen na krilima krajiškog sokola, preko vrhova Igmana i Bjelašnice, hercegovačkog usijanog krša, do nježnih jadranskih dodira, putuje glas o hrabrim borcima jedne zemlje. U oku im sija iskra želje, u ruci odlučni stisak, u duši tinja plamen hrabrosti, a u srcu jedina domovina. Hrabro stoje na braniku Bosne svoje, dok hladni, bijeli cvjetići padaju iz oblaka i pokrivaju vječna skrovišta njihovih predaka.Hodam poljima njihove vječne slave, gazim kamenje koje orosi njihov znoj. Njih okupaju i hladne kiše koje šalju dušmanske sjene mržnje, i ogrije sunce koje sija za sinove Bosne. Slušam pjesme stotine hrabrih grla koje izviru iz njihove duše, poput hladne Neretve. Dok koračam livadom njihovih sjećanja, nosnice mi upijaju mirise tog najljepšeg cvijeta, što svoj dom nađe pokraj vrlog stećka. I dok udišem svu tu ljepotu i opijam se tim mirisima koje samo moja Bosna ima, osjećam na sebi teški dah njenih boraca, osjećam njihov teret, njihovu žrtvu. Ona mi ne da da pokleknem, ona mi ne da da ih zaboravim.Unom hladnom uvijek će teći snaga i sjećanje na slavnog Izeta Nanića, dok će Sana sa sobom nositi uspomene i sjetu na generala Alagića, a Bišćani se ponose svojim Dudakovićem. Vječno će Bosansku krajinu podsjećati na bezgranično herojstvo njenih sinova. Tuzlanska zrna soli će oplakivati svog Crnog labuda, Mehdina Hodžića. U njenim slanim venama neće prestati teći krv njegove hrabrosti. Srebrenica ima svoju čvrstu stijenu, generala Nasera Orića, koji brani svaki njen pedalj. Sarajevskim ulicama će se pjevati pjesme o Juki Prazini, Safetu Hadžiću, Vikiću, Žutoj i mnogim drugim braniteljima tog grada kome svi bosanski putevi vode. Prisjećam se svih tih boraca, i mnogih drugih bosanskih ljiljana od kojih neki i živote položiše na stub odbrane ponosne Bosne. Oni koji su i živi, ne žive isto, jer za slobodnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu dadoše sve što su imali.Preko jednog bosanskog brda vidim trošnu kućicu sa čijeg praga majka zorom ispraća sina. Cvijeće pod njegovim nogama ona zalijeva svojim toplim suzama, čije krajeve upija njena nježna šamija. U nebesko plavetnilo šalje molitve da se ponovo sretnu, ako ne ovdje, makar pred džennetskim kapijama, dočekat će je i zagrliti, da ponovo upije miris kose svoga jedinog sina. On u pohabanim tenisicama, sa puškom kućne izrade, odlazi braniti Bosnu, odlazi biti heroj, sačuvati jedinu domovinu. Jer, da bude junak, ne treba mu više od srca ispunjenog bosanskim ljepotama i spomenicima, i hrabrosti da ih brani i životom. Trava koju gaze njegovi koraci raste pod njegovim stopama, sunce na pomolu koje ga miluje svojim zrakama podsjeća ga na zagrljaj majke, a on odlazi biti heroj Bosne. U njegovom oku je zaleđena suza koja nosi uspomene na ostavljenu mladost, prekinuto djetinjstvo, napušteni dom. U njegovom srcu je sada odlučnost, koja ugasi žeđ na izvoru hrabrosti i utoli glad u voćnjaku

34

ljubavi prema Jednoj i Jedinoj.Bosanska historija je rijeka koja je uvijek rađala bezbroj talasa herojstva. Našim venama kola slava naših pradjedova, oni nas sa Bobovca i Ostrožca, šaptom vjetra i glasom kiše, pozivaju da stanemo na tvrđavu svoje domovine, na kojoj se vihori bajrak Zlatnih ljiljana i pogledamo svu njenu ljepotu. Da vidimo njenu Neretvu, Drinu, Vrbas, Lašvu. Da vidimo njen Igman, Jahorinu, Maglić, Bjelašnicu. Da osjetimo krv koja prekriva njenu mladost, da se sjećamo dušmanskih mrlja na njenom čistom licu. Da pronađemo snagu Huseina-kapetana, popnemo se na gradačačku Bijelu kulu i udahnemo bosanski duh njenih zidina, te upijemo snove njenih vojnika koji živote dadoše da bi se sačuvalo sveto bosansko kamenje. Da prizovemo bana Kulina da vidi kakva je junačka pleća odgojila majka Bosna. Da im odamo vječnu slavu i hvalu. Mi ćemo odati slavu herojima Bosne. Kako se uopšte zahvaliti onima koji ti spasiše identitet? Ako se ikako može zahvaliti onda se ja zahvaljujem nad njihovom krvlju, čije rijeke nisu štedjeli, kao niti jednog djelića svoga tijela koji su ostavili na hladnom bosanskom tlu. Zahvaljujem se njihovoj hrabrosti, zbog koje danas slobodno hodam svojim gradom, svojom domovinom, zbog koje sada znam ko sam, i gdje pripadam. Oni su za slobodnu Bosnu i Hercegovinu živote dali. Ako su i živi, pravi život su ostavili za domoljublje. Ako ih pak sad krije zemljani bosanski pokrov, mi ćemo ih se sjećati. Na nama je da pamtimo, opominjemo i da sačuvamo ono za što su se borili. Da sačuvamo našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, kao što su je sačuvali i oni, bosanski heroji.

Emina Ćatić IV3MSŠ „Enver Pozderović“Goražde

zlAtNI lJIlJANI

Ma, stani!Ne pucaj!Šta hoćeš komšija?!Moju brazdu,Moju rijeku,Brdo bosanskoI polje hercegovačko?!

Proklet ćeš bit,U vatri izgorjeti.Jer ja sam sjeme svojeU vremenu zasijao,Suzama zalio,Korjenje duboko pustio.Izdanci mladi

Nasljeđe predaka.Tu sam bioI tu ostao.Iz zemlje oveOtjerat me nećešJa sam ljiljanZlatno bosansko cvijeće.

Po zemlji ničuI slobodnoj Bosni kliču!Duša je mojaU stećak uklesana,U vijeku kamena,U iskonu vremena.U genima mojim zapisano

35

dAN NEzAvISNOStI BIH

Domovino sretan ti rođendan

Od Drine do UneOd Save do mora,

jedna si jedinamoja domovina

Ne postoji kraći, a bolji način da se u geografskom prostoru smjesti moja domovina Bosna i Hercegovina. Stihovi ove pjesme, ispjevani istovremeno iz hiljade grla, bude u meni posebne osjećaje. Kad ih čujem, osjećam da pripadam nečemu, a to nešto je domovina, ono što bi trebalo da imaju svi ljudi svijeta, ma gdje se nalazili.Moja malenkost, sa svojih nepunih 13 godina, razmišlja o svojoj domovini, baš onako kako razmišlja većina mojih vršnjaka širom svijeta o svojim domovinama. Zamišljam njene planine i ravnice, njene kotline, rijeke i potoke koji doduše ponekad znaju biti i plahoviti, noseći sa sobom poruku ljudima da čuvaju prirodu i zemlju za pokoljenja nova. Zamišljam njene sniježne planinske vrhove, a nešto malo južnije i lijepu morsku obalu. Dragi Bože, sve ovo imati u prostoru od Drine do Une, od Save do mora, imati lijepe sniježne zime, blaga proljeća i ljeta i plodonosne jeseni, pa mora da mnogo vrijedi. A tek ljudi koji u njoj žive i koji joj pripadaju. To je njeno najveće bogatstvo. Njihova blaga narav, veseo temperament, čestitost, odanost i vječita spremnost da se rado drugima pomogne, ukrasi su koji dodatno povećavaju ljepotu Bosne i Hercegovine.

Bog neka te čuvaza pokoljenja nova,zemljo mojih snovamojih pradjedova,

jedna si jedinaBosna i Hercegovina

Pamtim datume rođenja sebi dragih osoba i obavezno im čestitam rođendane, a nekada se u znak pažnje pripreme i skromni pokloni. Baš kao što ljudi imaju datume svoga postanka, tako i moja domovina ima svoj rođendan. Ona je rođena 1. marta 1992. godine, a iako mije nepunih 13 godina, znam

Azra Velić VII 1O.Š. “Enver Čolaković”

Breza

36

da se domovina ne rađa kao što se rađaju živa bića. Moju domovinu Bosnu i Hercegovinu, rodili su njeni građani, koji su se 1. marta 1992. godine, izjasnili da žele da ona bude rođena, da bude nezavisna država, država svih njenih naroda i građana. Ona se tad i na taj način rodi i dobi svoj rođendan, a ja kao što rekoh, obavezno sebi dragim čestitam rođendane. Zbog toga: “Bosno i Hercegovino, sretan ti rođendan-Sretan ti Dan nezavisnosti”.A poklon, ah njega sam ostavila za kraj. U ime svih Bosanaca i Hercegovaca, koji te vole i doživljavaju kao svoju domovinu, poklanjam ti stihove pjesme “Jedna si jedina”. Nisam je ja napisala, a moram priznati da bih voljela da jesam, ali svejedno, poklanjam ti je jer sam sigurna da ćeš mnoge generacije nadživjeti i sačuvati je za pokoljenja nova.

„NA kOvAčIMA, NA ŠEHIdSkOM MEzARJu...“

Šta je to putopis?

Dugo sam razmišljala o tome. Zamišljeno ili doživljeno putovanje? Mislim da je oboje. Ono sto ću ja danas pisati je moj doživljaj jednog neobičnog putovanja. Naravno, bio je lijep dan, jer kako da neko uživa u šetnji po

lošem vremenu? Odlučili smo da prošetamo, ali mjestima na kojima nikad nismo bili. lako sam se rodila u Sarajevu, neka mjesta još nisam obišla, i

to je za mene veliki izazov. Inače, djeca iz drugih gradova dolaze ovdje na ekskurzije, a mi koji živimo ovdje to ne koristimo.

Taj dan krenuli smo na tabiju. Kada bih za ramazan gledala ceremoniju označavanja iftarskog vremena, uvijek bi me to mjesto privlačilo. Mogla sam to vidjeti samo na televiziji. To mjesto mi se činilo tako daleko, a ustvari bilo je tu, u mojoj blizini. Mama nam je pričala kako smo išli gore kad smo bili sasvim mali i da se bojala da ne padnemo. Ali, bili smo i suviše mali da bismo se toga sjećali. A meni je taj prizor kao iz bajke. Majka je s toliko ljubavi pričala o tome: kako je gore lijepo, kako se odozgo vidi cijelo Sarajevo.... Pričala je s toliko emocija da sam se jednostavno mogla zamisliti na tom mjestu. Sve više je budilo moju znatiželju.

Autom smo stigli do Kovača. Babo je odlučio ići autom do vrha, a mi ćemo pješke. Mama je insistirala, a shvatila sam i zašto. Željela je da nam pokaže šehidsko mezarje, mezar našeg prvog Predsjednika, da osjetimo i miris stare

Amina Aksalić Vlll-l O.Š. ”Skender Kulenović” Sarajevo

37

čarsije. Penjali smo se cestom pored kuća. Izgledalo je kao da je vrijeme stalo. Iza visokih zidina mogla sam da namirišem unutrašnjost dvorišta i muslimansku tradiciju u njima. Došli smo do vrha. Dočekala nas je kamena staza usmjeravajući nas prema velikoj drvenoj kapiji koja kao da nam je pričala svaka svoju priču. Ljubavnu ili onu ratnu. Ili i ljubavnu i ratnu. Prošli smo kroz kapiju kao kroz kapiju vremena. Ušli smo na debelu zelenu travu okruženu zidinama. Laganim korakom dođosmo do ivice...I zaista, mama je bila u pravu. Pogled oduzima dah. Što od umora, što od ljepote. Čitavo moje Sarajevo k’o na dlanu. Akšam. Svjetla kao kandilji. Kao da neko u daljini pali fenjere, jedan po jedan. Ono sto je prekinulo bajku su riječi:”...moramo nazad.” I, vratili smo se stazom kroz mezarje i straha nije bilo. Toliko imena. Toliko života. Nisam imala vremena ni za vlastite misli. Na malom proširenju neznatno istaknuto mjesto. Dođosmo do mezarja našeg Predsjednika. Proučismo Fatihu i nastavismo dalje. Uđosmo u auto i krenusmo kući. Vozeći se kroz grad gledala sam u jednu tačku. Zamišljajući prošlo. Ostaše samo obris i trag u sjećanju njegovih saboraca koji s ponosom pričaju o svom prvom predsjedniku. U sjećanju mog babe i njegovih saboraca, ostavio je ogroman trag.Ponosna sam na njega...Tako napisah prvi putopis o svom rodnom gradu.

Boris Velašević IX1O.Š. „Osman Nakaš“

Sarajevo

HEROJI BOSNE

Sjedim za stolom i gledam u prazan list papira, koji strpljivo čeka da počnem pisati po njemu, a ja nemam baš nikakvu inspiraciju. Kako da pišem hvalospjeve o domovini kad u njoj vlada bezakonje, a veze i vezice se cijene više od poštenog rada i talenta. Gledam naokolo u očajničkoj nadi da ću ugledati nešto što će mi pomoći i probuditi moju uspavanu maštu. Ali ne vidim ništa. Samo se mama po običaju vrzma po kuhinji...Mama!”, zovnuh je. ..Zašlo si se ti vratila iz Kanade?’”Mama slegnu ramenima, pogleda me nezainteresovano i reče: “Ko će ga znati. Valjda zbog ovo malo duše“.Ufff, što mrzim ova njena filozofiranja. Kakve sad duše??! Moj mozak funkcioniše na drugi način. Pomoću preciznih kalkulacija i naučnih dokaza. Tu se nikakva duša ne uklapa.„Nisi mi baš pomogla”, rekoh. ..Čuj duše!”

Ustadoh od stola i provirih kroz prozor. Oblačno je i rominja sitna kiša, ali to nije spriječilo djecu da izađu napolje i igraju se u parku, kojim glasno odjekuje

38

njihov veseli, zvonki smijeh. Podsjeti me taj smijeh na Hasana, mog omiljenog lika iz „Lovca na zmajeve””, koji je prestao da se smije kad mu je bilo 12 godina. I obuze me neka neobjašnjiva sramota.Iz razmišljanja me trže zvuk telefona. Zove me Dino da se dogovorimo da idemo na skijanje ovog vikenda. Naravno sami, bez roditelja, autobusom. Dok pričam sa njim i gledam u papir pred sobom, pade mi na pamet poznata misao Bendžamina Frenklina: ..Gdje postoji sloboda - tamo je moja zemlja”. I upali mi se lampica u glavi. „To je to”, pomislim. ..taj osjećaj slobode”. Siguran sam da ovakve slobode nema nigdje na svijetu, čak ni u obećanoj zemlji Americi.Još uvijek pomalo zbunjen upalih televizor. Na programu je neka emisija o ratu u Siriji. U krupnom planu je dječak, musav i prljav, tužnih smeđih očiju, koje odražavaju bol i beznađe. Kaže da ima samo jednu želju - da se najede hljeba. Nešto me stegnu u grlu od tih njegovih riječi. Sjetih se kako ja muljavim po tanjiru punom graška - jer grašak baš i nije moje omiljeno jelo - i još tražim da večera bude po mom izboru. I naprosto me bi stid samog sebe i moje nezahvalnosti.Zato sada želim da iz sveg srca kažem jedno veliko hvala svima onima koji su mi omogućili da živim ovdje, u ovoj srcolikoj zemlji Bosni, koja je ..u meni kao krvotok”, kako napisa Meša Selimović. Možda nije savršena, ali je moja. Ona je moja sudbina, moja prošlost i moja budućnost, u njoj su moji preci i moji unuci. U njoj se osjećam najslobodnije jer dišem punim plućima. Ona mi nudi mogućnost izbora. Da gledam televiziju ili da šetam gradom. Da odaberem školu koju ću upisati i zanimanje kojim ću se baviti. I na kraju krajeva, da odem odavde ili da ostanem. Ja biram da ostanem. Valjda zbog ovo malo duše.

HEROJI BOSNE

Jutro, sunce obasjava kraljevski grad. U svome dvoru, kralj bosanski, Tvrtko oblači svečanu odoru. Ispred dvora ga čekaju njegovi vitezovi. Ah, ti vitezovi, ponosni bosanski vitezovi koji, pod komandom kralja Tvrtka, proširiše granice Kraljevine Bosne. Od Dalmacije pa do Šumadije, pitali su se mnogi kako izgleda vitez Bosne. Čuj kako? Visok momak koji jaše bijelog konja, svojim dolaskom širi mir, u duši je on skroman i čestit, u srcu mu Bosna, za

strukom mu visi mač mira, u lijevoj ruci drži plavi štit sa šest zlatnih ljiljana. Eto, to je vitez Bosne. Taj je vitez pet vijekova branio bosanska ognjišta. Onda

se bosanski vitez borio pod tuđinskim štitovima. Sve dok se Bosna opet oslobodi. Na nju nagrnuše i sa istoka i sa zapada. I kad su mnogi mislili da će Bosna pasti, oni su se pojavili. Oni, vitezovi Bosne, ali ovoga puta zvali su se vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Možda su se drugačije

Faruk Hajdarević O.Š. „Mula Mustafa Bašeskija” Sarajevo

39

zvali, ali su se borili pod plavim štitom i u srcu nosili Bosnu. Možda u početku nisu ličili na vojnu silu, umjesto čizama nosili su tene i znala im je zafaliti koja puška. Ali ti su vitezovi ili vojnici Armije imali dvije karakteristične osobine za Bosanca, sabur i prkos. Mnogi će reći kako sam mogao porediti vitezove Kraljevine Bosne i vojnike Armije Republike BiH. E pa vidite, mogao sam jer je ista, bosanska, krv tekla venama i jednih i drugih. Oni sada kao bijeli anđeli mira hodaju nebom i možda misle kako ih danas omalovažavaju i zaboravljaju. Ali ja sam siguran da ako neko krene na Bosnu, opet će se naći neki novi vitezovi, i možda će se drugačije zvati, ali će se boriti pod plavim štitom sa šest zlatnih ljiljana, i u srcu nositi Bosnu!!!

Tucaković Delila IX-1O.Š. „ Skender Kulenović”

Sarajevo

NEzAvISNOSt BOSNE I HERCEgOvINE

Pričao mi dedo:„1942. napale, moj sinko, Švabe. Ušle u gradove, sela, u kuće i avlije. Oko nas tenkovi, naoružani vojnici, strah, nevjerica, glad, smrt.Ja, momče od petnaest godina, izrastao, glas i stas promijenio. Počeo djevojke zagledati. Željan zabave i igre, a ono katastrofa da gora ne može biti.Babo se sprema za rat, tuga na licu, bol i nevjerica. Majka nešto sprema pa gleda mene, oca, pa kroz prozor kud šetaju ti nepoznati ljudi sa šljemom na glavi, s puškom u ruci bez srca i duše.Došli na tuđe k’o da je neko od tuđeg hajra im’o. Dani su prolazili, babo išao i vraćao se sa ratišta, dok se nije teško razbolio. Kažu tifus. Bolest od koje se umire. Kad sam to čuo od straha sam zanijemio...” Sad sam ja porasla i priča mi babo:„1992. živjeli smo svi zajedno. Nismo znali ko je ko. Znali smo ko je dobar a ko loš čovjek. Međutim, to je bio samo privid ili mišljenje nas koji nismo sanjali o Velikoj Bosni, Srbiji ili Hrvatskoj. Mi „mali”, „obični” narod radili smo, išli u školu, borili se za bolje sutra. Ti „ veliki”, jaki”, „moćni” skroiše sve da bi uništili Bosnu, Bosance i sve što je vezano za to ime. Popeli se na brdo sa naoružanjem koje je bilo treće u svijetu po jačini, da se bore protiv nenaoružanog naroda, žena, djece, staraca, tek rođene bebe koja je ugledala ovaj svijet, spoznala toplinu majčina zagrljaja.Moje dijete, pritisla glad, zima, neimaština. Činilo mi se da su se još samo majke bojale za svoju djecu, a mi borci navikli na smrt. Govorili smo:”Samo da ne boli”, a bit će što Bog da. Ali Bog dade snagu da izdržimo do kraja.“I dedo zanijemi, al’ dočeka nezavisnost.I babo preživi glad, hladnoću, strah, neimaštinu, pa dočeka oslobađanje naše

40

Bosne. Razmišljam!Hoću li ja nekom isto pričati?Hoću li ja, morati, heroj biti? Hoću li se ja, za tebe, oružjem Bosno boriti?

HEROJI BOSNE

Posebna je ta zemlja, Bosna i Hercegovina. U njoj je davno zapetljan krvavi čvor i napisane mnoge priče bez sretnog kraja. Nisam bila gladna u opkoljenom Sarajevu, nisam gledala smrt ravno u oči, nikada nisam čula zvuk granata i plač u podrumu, nisam drhtala uz svijetlost svijeće, niti sam ispraćala najdraže u odbranu nesretne domovine. Svakog dana me jedna

riječ tjera na razmišljanje: rat, rat, rat...

Dok sam živa, za mene su heroji hrabre majke zbog svojih krvavih rana iz rata

koje nikada neće zacijeliti. Teške su njihove suze, proučene Fatihe i pogled zakovan u nišan najmilijih. U najtežim vremenima su pokazale svoju snagu i prkos. Nisu znale da će se pojaviti to zrno mržnje, koje će natjerati braću da podignu ruke jedan na drugog. Ja sam premlada da bih shvatila zašto nismo svi isti, kakva je ta rijeka koja nas je podijelila. Bojim se... Kako da prepoznam čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubice? Želim znati i govoriti o patnjama. Koliko su noći majke provele proklinjući svoju sudbinu i bile najtežem i najtrnovitijem iskušenju. Strah, glad, tama, neizvjesnost. Najteža je bila bespomoćnost. Nizale su se misli dok su budne čekale svitanje u hladnoj sobici. Došle bi najcrnje, a poslije njih misao puna nade da će kraj doći čim svane, a onda jecaji i uzdasi... Bože, zašto si ih pred ovolika iskušenja stavio? Smrt u redu za hljeb, smrt na igralištima, smrt na zelenoj pijaci, smrt u fabrikama. Znam da su majke bile jedini svjetionik koji je crnilo osvjetljavalo nadom. Niko im ne može vratiti uzeto. Znam, majko, da bi dala sve što imaš da još jednom čuješ korake i smijeh svoga sina. Uzeli su ti krvnici sve snove i nadanja, a da ne spominjem ono što si godinama stvarala svojim rukama. Ne mogu te rane nikada zacijeliti. Njih više neće grliti ruke sinova, voljenih muževa, braće, amidža. Kako si, majko, naučila živjeti s mišlju da nikada nećeš naći mir i sreću? Rat je prestao prije 20 godina, ali su ostale preduge noći u kojima san ne dolazi. Znam, majko, da se plamen nade u tvom srcu s godinama ne gasi, već postaje sve jači. Prođe ti misao svakoga dana, tvoj sin bi sada imao 30 godina, ali doći će jednoga dana, u istom onom crvenom džemperu u kojem su ga odveli. Doći će i dočekat će ga rijeke suza radosnica. Kakav mi bol razdire srce i jeza prolazi tijelom kada

Anisa Kunto, VIII-2O.Š. „Aleksa Šantić“Sarajevo

41

čujem stih: “Šehidi moji miljenici, gdje ste vi?”. Zašto je ime moje Bosne ispisano krvlju njenih sinova? Ne smije mladost zaboraviti svaki obrok napravljen od ono malo humanitarne pomoći i njihove strepnje dok su čekale povratak sa počasne straže. Ne postoji zlato od kojeg će biti napravljeno dovoljno dobra medalja za svaku ženu heroja. Ne može niko uništiti moju nesretnu zemlju, dok su u njoj majke koje ništa ne može slomiti. Svaka mahala će odjekivati osmijehom i veselom grajom, zvukom ezana sa stare munare, zvukom topa sa Žute tabije, mirisom jutara i prave bosanske kahve. Srca će uvijek biti topla, obraz čist, a glava uspravna i ponosna. Na mojim usnama postoji jedna molitva: da se vaša bol više nikada ne ponovi i jedna riječ: HVALA!

Džejna Ščetić,VIIl-3O.Š. „Aleksa Šantić“

Sarajevo

NEzAvISNOSt BOSNE I HERCEgOvINE

Teško je mlađoj osobi poput mene razumjeti šta to za nas znači nezavisnost države. Kao i o svakoj drugoj, sličnoj temi, svoj sastav napisala sam nakon razgovora sa odraslim i iskusnim ljudima, ili jednostavno preko historijskih knjiga. Ovi moji mlađi sugovornici, nekako u žurbi bi prokomentarisali da sloboda ima cijenu i da je svaka bitka bila iz istog razloga. Zanimljivo je da je o tome najviše imao reći moj dedo, kome se ova tema učinila i više nego zanimljiva. “Kako ti niko o tome nije pričao?”, pitao me dedo. ”Bitno je, dakako je bitno.” Sada je dedo već pričao ozbiljnim tonom. “Sad ni ti, ni ja, unučice moja, ne bismo bili rahat. Nezavisnost i sloboda se ne daju na poklon.” Čovjek već zapali pripremljenu cigaretu, sjede na nisku stolicu i onako sav važan, pođe da mi drži “čas historije”. Prvo mi je spomenuo taj kraj februara ’92. kada se potpisao referendum o nezavisnosti BiH. Sjećao se dedo i glasačkog listića, i većinskog glasa za nezavisnost. Dedo Adem reče da su pametni ljudi osmislili referendum, kako bi se znalo ko smo i kome pripadamo. Više puta je spomenuo da je pored porodice, najvažnije znati da si svoj na svom, moći živjeti u poštovanju i jedinstvu kao što možemo danas. Referendum se kako sam saznala poslije, odnosio na sva tri naroda naše države, i značio jednakost i jedinstvo za sve nas. Nažalost pojedinci se sa tim nisu slagali, pa su već dan nakon te odluke uveli nemire na ulice i u njima uzeli živote nevinim ljudima. “Ni jedna pobjeda ne dolazi bez borbe”, doda moj dedo.”Domovina ti je kao i život, boriš se za sebe svaki dan, padaš i opet uspravno hodaš, prkoseći onima koji ti podmeću prepreke.” Priznao je na kraju da se mnogi njegovi prijatelji danas ne slažu sa svim tim odlukama, i da su neki od njih davno prije živjeli mnogo bolje. Rekao je da će opet naredne generacije sigurno živjeti bolje i da je to cijena današnje teške situacije.“lpak mi smo nezavisni, dijete drago. Nigdje nije ljepše. Pogledaj vijesti, svugdje u svijetu je belaj oko

42

slobode.Velika je to stvar. Svoj na svome...Eto, ovo je moja i tvoja kuća. I ovako ćeš i ti moći reći za svoju djecu i unuke, da su slobodni i da se druže i paze, zajedno. Nastavi dedo umoran i pomalo zamišljen svojim poslom, a i ja svojim. Pomislih kako bi bilo živjeti u nekom drugom vremenu, imati mudrost svoga djeda, i znati istim žarom svojoj djeci prenijeti riječi koje mi je upravo ispričao. Baš smo mi mladi u nekom drugačijem okruženju. Ne razmišljamo o onome šta to znači i gdje bismo bili da se ovo nije izglasalo...Mi slobodu na sreću uzesmo i naslijedismo, a neko je tu sreću platio životom. Uzimamo, kako bi se reklo zdravo za gotovo. Na kraju mi ostade u glavi misao, da bi bila sramota ne znati za 1. mart i ono što za nas znači. Nekako bi se osjećala izdajnički, možda gotovo kao i na strani onih koji ovaj dan ne slave, iz zlobe ili iz zablude neznanja koje sa sobom nosi.

DOMOVINO, VOLIMO TE!

HEROJI BOSNE

Ko god i koliko god se trudio da dokaže da Bosna ne vrijedi, ne uspijeva mu! Izrodila je Bosna junaka i junaka, odnjihala ih u svom krilu, hranila iz svojih njedara... Koračali su ovim toprakom ljudi čiste duše i velikog srca, hrabri i smjeli...

Svakom borbom išli su ravno u naručje smrti, ali nisu marili... Za Bosnu su dali živote bez imalo razmišljanja! To su bili ljudi kakvih nikada više neće biti... Bili su sretni i

ponosni što za Bosnu žive i umiru! U vremenu kada je trebalo da plaču, oni su se borili ne prestajući! Ne, nisu oni bili zaljubljeni u pobjedu ili komad zemlje, oni su voljeli slobodu i borili se za sve nas! Plakali su sa nama i živjeli za nas... Pa zar nisu zaslužili da se barem jednom godišnje na istom mjestu skupimo i iz dlanova prospemo proučene fatihe po bjelini šehidskih mezarja, da ih se sjećamo sa svakim izlaskom sunca?! A šta mi radimo? Na nišanima samo obnovimo stari sloj zaborava od prošle godine, i to onako, čisto radi reda... Zar se ne bismo trebali zapitati da li bismo mi, Bosanci, uopšte znali šta je sloboda da nije bilo njih, da li bismo znali šta je sreća, šta je tuga, da li bismo ikada spoznali ljubav, da li bismo znali šta je predanost državi i narodu?! Umjesto nas, oni su platili cijenu slobode! Zar ne bismo trebali biti ponosni na njih? Ali ne... Mi smo ipak odlučili da se pokorimo onima što misle da se Zemlja samo zbog njih okreće, onima koji su našim šehidima utišali otkucaje srca, pa sada žele da utišaju i nas kada pričamo o njima, da izbrišu svaki tračak nade o postojanju ljudi poput njih, da ih uklone iz naših

Razija Bajrić IX-2 O.Š. „Dubrave”

43

sjećanja. Trebao bi ih odvesti u obilazak šehidskih mezarja da prouče po stotinu fatiha... Ko zna: možda im savjest proradi, pa konačno shvate šta je sloboda, šta je narod i domovina, koliko vrijedi sve ono za što su naši šehidi živote dali! Nisu se naši uzalud trudili! Ova Bosna je naša uprkos svemu...Ondje gdje drugi sebe nisu mogli ni zamisliti, ondje gdje se bio boj sudbonosan i za nas i za njih, ondje gdje meci prolijeću brzinom zvuka, oni su išli u naše ime, bez imalo oklijevanja i straha, znajući da im je to možda posljednji korak na zemlji...

Omeragić Šejma VIII aJU Prva osnovna škola

Velika Kladuša

HEROJI BOSNE

“Vele da u promatranju nebesa imade deset koristi: malaksava briga, umanjuju se ružne primisli, iščezava umišljanje straha, sjećamo se Boga, širi se u srcu veličanje Boga, iščezavaju bezvrijedne misli, gledanje u nebo koristi se za liječenje bolesti zjenice, tješi čežnjavog, umiruje zaljubljene, a nebo je, takoder, pravac kuda odlaze molitve molitelja!”

Dok sam napuštao svoj dom tog prohladnog aprilskog jutra, kao da je i samo vrijeme svojim sivilom i tmurnočću oslikavalo naše emocije skrivene iza suza rastanka. Moja majka me posljednji put molila da ostanem uz nju barem još malo, da je ne ostavljam al’ valjalo je biti uz Majku Bosnu i braniti je. Sa velikim bolom ispraćala je svog sina jedinca koji se, s jednim zdravim okom, spremao za prve linije u odbrani nam domovine Bosne i Hercegovine. Kažu da tuga rastanka i kamen bi zdrobila, al’ čisto ljudsko srce nit’ je hladni kamen nit stijena pusta, pa ipak ne puca nit’ se povija dok je njemu vjera čvrsta! Među brojnim ženskim članovima svoje porodice, skrivenu iza drvene kapije, ugledah svoju Azru. Đulovi naše bašte krili su njene čežnjave oči, ali nije smjela prići bliže što od stida, što pred teretom rastanka. Zaljubljenim pogledom uputih joj pozdrav kao da se posljednji put opraštamo. Vojničkim korakom i uspravnog hoda, pođoh svojim putem preko stare tarabe.Okružen mnogobrojnom vojskom Armije BiH, osjetih snažnu volju i uzbuđenje. Među mladom i snažnom vojskom odisala je hrabrost i čvrsta volja da se odbrani kućni prag pred dušmanskom rukom koja nije znala za nemoćnog starca niti ucviljeno dijete, niti je razlikovala žene od muškaraca. Iza dušmana gorjele su stare džamije i crkve, rušili se mostovi, ostajala pusta ognjišta i pokoje kuče što je tražilo vlasnika. Od rođenja sa jednim okom zdravim vidio sam bolje nego mnogi vojnici sa durbinom, pa me izabraše za izviđača naše čete. Svakog dana gledajući popaljena gnijezda i ranjene ptice, Majka Bosna kao da je sve više i jače vapila za pomoć njene djece... Miris baruta zamijenio je onaj od toplog hljeba, a glas komandanta bio je

44

najveća podrška. Daleko od doma i očiju majki, osnaženi i tugom i bijesom, vjera i beskrajna hrabrost tjerali su našu Armiju u boj sve jače i dalje. Agresor je imao samo jedan cilj - oteti, ukrasti, mučiti i ubiti. Više pijani nego trijezni, drhtali su pred četama Armije Republike Bosne i Hercegovine i na milje daleko, jer bosanski vojnik nije krao i mučio, već je pod abdestom, krstom i blagoslovom hrabro i neustrašivo branio svoju domovinu i stjerao neprijatelja u kut.Natopljena krvlju, suzama i boli nakon duge i teške četiri godine, Majka Bosna iznjedrila je hiljade šehida ali i veliku, slavnu pobjedu! Samo je jedinstvo i zajednička borba Armije, mladih ljudi, pomoć hrabrih doktora i medicinara, snažna dova uplakane majke i svijest omladine, okončala borbu i zaustavila svaki tenk koji je pucao na Bosnu!Moje ime nije bitno. Ja se zovem bosanski vojnik. Ne, ja se nisam vratio kući u svoju cvjetnu avliju, svojoj majci i Azri što se skriva iza stare kapije. Ostao sam na onom brdu, neki ga zovu Putnikovo brdo, Grabež, dolina Neretve, opsada Sarajeva... Sa posljednjim izdisajima svojih mladih pluća gledao sam u vedro nebo iznad Bosne. Više nije bilo onih tmurnih oblaka kao na dan rastanka. Moja briga tog je dana nestala jer sam udisao dah slobode i miris pobjede, čuo sam smijeh i radost moga naroda, opet glas ezana i zvona stare crkve. Prisjećajući se Boga i skorog susreta, iz mojih misli iščezao je strah a oči moje duše bile su lišene svake bolesti, pa su vidjele samo svjetlost i mir. Nebo je tješilo zaljubljeno srce, a u pravcu neba otišla je i molitva molitelja!Ja, bosanski vojnik imam hiljade lica i hrabrih imena, imam mnoštvo religija ali samo Jednog Boga. Živ sam i u obilju Gospodara svoga. Borio sam se hrabro, udarajući puškom, tenkom i bosom nogom, a moje oružje je hrabrost kojeg neprijatelj nikad nije imao! Ja, bosanski vojnik nikad nisam umro! Moje je tijelo samo sjeme iz kojeg su izrasli najljepši Zlatni ljiljani!

NEzAvISNOSt BOSNE I HERCEgOvINE

Upravo jučer nastavnica iz bosanskog jezika reče: “Djeco, imate zadatak da napišete literarni rad na temu: Nezavisnost Bosne i Hercegovine”.

Zamislih se malo i sama sebi rekoh: “To je moja obaveza, voljeti svoju zemlju, promovisati je po cijelom svijetu od malih nogu pa do smrti. Moja je Bosna

i Hercegovina jedna i jedina. Nezavisna mlada država, nastala raspadom Jugoslavije 1992. godine. Da se ne umaramo šta je to bilo od ’92.-’95. godine.

Bačena je štetna klica na tlo, da bi zavadila narode koji su živjeli zajedno i sretno stotinama godina. Nakon toliko sukoba shvatili smo pravila te igre. Zato svakog dana i ubuduće trudit ćemo se da obnovimo ta prijateljstva i

Sabira DemirovićO.Š. ”Hasan Turčalo Brzi”Ilovača -Goražde

45

kroz rad krenuti u bolju budućnost. Mi narodi, građani i seljaci, hoćemo Bosnu i Hercegovinu zemlju po mjeri svih nas. Naši ljudi širom svijeta su izbjegli. Ne zato što su htjeli, nego zato što su morali. Oni znaju šta je svoja domovina. Kada god spomenu rodni kraj, suza im iz oka krene. Fina je Norveška, Njemačka, Amerika i kuda nas sve ima, ali Mostara, Goražda, mog sela Vladičića nigdje nema. Nema zelene Neretve, bistre Radobolje čiju vodu Mostar pije. Nema mirisa najranijih trešanja i crvenog behara kajsija. Našeg Starog mosta i Veleža, ali ni mojih goraždanskih plemenitih ljudi. Nema mirisa domaće neprskane jabuke i vladačićkih pejzaža. Nema čistog zraka, izvorske vode, zdrave hrane. Sela i zapuštene njive plaču za ljudima koji su pohrlili u gradove bez perspektive. Zato kao osnovac podižem glas da očuvamo nezavisnost naše zemlje. Ljudi sa sela, stvarajte bogata domaćinstva na svojoj babovini, proizvodite zdravu hranu, a vi u gradovima vratite se u industrijske zone u vaše fabrike. Mi svi Bosanci i Hercegovci volimo svoju jedinu državu Bosnu i Hercegovinu. Svugdje i na svakom mjestu da promovišimo naše ljepote prirode, građevina, a što je najvažnije zajedništvo. To je moja Bosna i Hercegovina.S ponosom o domovini zbori i u srcu je nosi, Sabira iz sela Vladičići-Goražde.

Lejla Ljubunčić, VIII-2O.Š. „Aleksa Šantić“

Sarajevo

zlAtNI lJIlJANI

Sarajevo, godina 1993. Rat pustoši zemlju, a smrt čeka iza svakog ugla protežući svoje hladne prste i uzimajući duše jednu po jednu, ne oklijevajući. Neki je čak i izbjegnu i spašavaju druge u njenoj blizini. Ne mare za svoju sigurnost, već je pružaju drugima. Dok se neki kriju ili bježe, oni ostaju gdje jesu i nastavljaju borbu. Ti ljudi se zovu Zlatni ljiljani. Opravdavaju svoj naziv u punom smislu, jer je i ljiljan odavno bio simbol za prkos i, nadasve, ponos. Svi su bili različiti, po spolu, godinama, mjestu porijekla i tako dalje, ali su svi bili ujedinjeni u jednom cilju. Taj cilj je bio odbrana i očuvanje jer niko nema pravo oduzeti nečiji dom, kulturu, znanje, zajedništvo. Nažalost, u tome su mnogi izgubili svoje živote, te su posthumno dobili priznanje, ali to ne znači da bismo ih trebali zaboraviti. Oni i dalje žive u srcima njihovih porodica, prijatelja, poznanika i svih onih koji su saznali za njihova djela. No, mnogi ne znaju za njih ili u većini slučajeva, znaju za njih ali ne pridaju mnogo važnosti njihovim djelima. Oni se nekad samo usput spomenu, i poput ljetne kiše, prođu i zaborave se. Kako možemo očekivati da neko u kasnijim godinama prilože hrabrost ako im nismo za to dali primjer? Naravno, postoji mnogo primjera hrabrosti, ali oni koji su bili hrabri i kada nisu morali su možda najbolji primjer. U Zlatnim ljiljanima se ne ogleda samo hrabrost i nesebičnost pojedinaca, već i karakter nacije koja se neće predati bez borbe. Ponos nam se prožima venama, prkos odražava u očima, nesebičnost u

46

rukama i ljiljani u kosi. Oko nas su duše i onih koji su ostali kao i onih što su nas napustili, sunce i oblaci, svjetlost i tama. Oni su to spoznali i poduzeli ono što je ispravno; samo zato što je ispravno. Mi barem dugujemo da ne padnu u zaborav, već da služe kao inspiracija za budućnost. Dugujemo im hvala, u bilo kojem obliku, pa bila to prezentacija na času, film ili literarni rad. Ja sam odabrala svoj način; koji će biti vaš?

ŽIvOt, lIk I dJElO AlIJE IzEtBEgOvIćA

Bosanski Šamac 8. avgusta 1925. godine nije mogao ni slutiti kakvog će velikana dobiti. Taj datum ostat će upisan trajno u historiji bošnjačkog naroda kao datum u kojem se rodio jedan od najvećih sinova Bosne ili kako Bošnjaci za njega kažu da je „najveći sin bosanski“.

Alija Izetbegović bio je više od klasičnog političara. Dugo vremena on je bio borac za svoju vjeru i pravdu. Nije žalio svoju slobodu u zamjenu za takve borbe. Sebe je uvijek

stavljao u drugi plan i, iako bi često bio kritikovan, nastavljao bi sa svojim radom. Jedno od najznačajnijih djela „Islamska deklaracija”, zbog kojeg je bio i zatvoren, i danas se spominje kao djelo kojem se veoma teško može da parira.

Veoma značajan trag za muslimanski svijet ostavilo je i njegovo djelo „Islam između Istoka i Zapada” koje je prevedeno na mnoge strane jezike. U ovoj knjizi Alija je pokušao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Evrope. Tekst Islamske deklaracije tadašnjim se političarima učinio “fundamentalnim” i „opasnim”.Alija Izetbegović nastojao je vjeru približiti pojedincu i svima dati do znanja da islam nije nedostižna ideologija, nego jasan put i model života. Aliju Izetbegovića danas smatramo velikanom zbog njegovog nesagledivog značaja u, za nas, veoma teškom vremenu. Alija Izetbegović je simbol borbe Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost i samostalnost. I danas se jednako često spominje kao i onih godina kada je stajao na čelu bošnjačkog naroda. Nije to slučajno. Alija je zaista i bio pravi lider čiji su potezi značili očuvanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a njegov citat „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo” neizostavan je kada se govori o njemu.Kao i svaki uspješan čovjek koji je radio i djelovao na ovome svijetu i Alija je bio kritikovan kao neko ko „ nije uradio sve što je bilo u njegovoj moći”. I sam je bio svjestan toga te je na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog

Ibrahimović Nerma, VTII-a O.Š. ”Musa Ćazim Ćatić” Gradačac

47

ARMIJA BOSNE I HERCEgOvINE

Zastava se naša vije, pokorena Bosna nije. Sve od Une pa do Drine, temelji su domovine.

Branitelji vama hvala, Bosna vas je nama dala. I od mora pa do Save, pobjede se vaše slave.

I u miru kada treba, Vi ste kao dar sa neba. Pomažete nesrećnima, i uvijek ste vi sa njima.

sporazuma izjavio: „Ovo nije pravedan mir ali je pravedniji od nastavka rata.”Jedan od najznačajnijih filozofa, mislilaca i političara Bosne i Hercegovine umro je 19. oktobra 2003. godine. Čitav njegov život je primjer da Bosna i Hercegovina ne treba neaktivne i nesavjesne građane, nego aktivne i jake patriote.Njegova misao o životu dovoljno nam može reći : „Kada bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim, ja bih odbio, ali ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio.” Ovako nešto može reći samo jaka i spokojna duša, duša prvog predsjednika Bosne i Hercegovine.„Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”

Elma Mehmedinović, V b O.Š. „Kiseljak”

Kiseljak – Tuzla

dOMOvINA u SRCu

Ima jedna zemlja mala Ponosom je sazidanaIma jedna zemlja topla, Prkosom je okupana.

Ne pitajte gdje je ona u atlasu je ne tražite, Otvorite srca svoja U sebi je pronađite.

Hvala vama, vojsko naša! U sastavu svih naroda.Ispuni se želja naša, Vi ste ponos i sloboda...

Hana Hasanbegović, IX-D O.Š. „Musa Ćazim Ćatić“

Zenica

48

49

50

HEROJI BOSNE

U djeda moga, rudara starog, žuljeva milion mali, a duša čista. Ne traži ništa i djed se nikad ne žali.

U svakom žulju djeda rudara grumen crnoga zlata, pa mjesto bisera, cijeli niz dukata nena niže oko vrata.

Ozbiljna lica uvijek djed samo se ponekad smije, a osmijeh dobri u dnu duše je, sve nas dugo grije.

Adi Dedić VIII aO.Š. “Mejdan” Tuzla

HEROJI BOSNE

Moja domovina je Bosna i Hercegovina, ona nije obična riječ, niti zemlja koju ćeš lakomisleno uvrijediti, znaj kada spomeneš Bosnu, sjeti se njene krvave prošlosti, stani mirno pa tek onda reci: “To je Bosna i Hercegovina”.Ta njena krvava prošlost u mom srcu je neizbrisiv trag, čuvam je i čuvat ću od zaborava, od svakog zlonamjernika, neprijatelja, dušmanina, koji je duboko

ranio moju Bosnu, misleći kada joj zabode strijelu ili koplje u njeno nevino srce, da će ona iskrvariti, nestati i vremenom se zaboraviti. Na njihovu veliku žalost

nisu uspjeli niti će uspjeti izbrisati Bosnu koja se u njihovim očima učinila skromnom i lahkim plijenom kojeg je lahko osvojiti. Kada su te 1992. godine smogli snage reći svojoj domovini, jedinoj majci svih njenih naroda, da je se odriču, želeći je raskomadati zajedno sa svojim istomišljenicima sa desne

Mirnes Maksumić Druga osnovna škola Konjic

51

strane Drine i lijeve strane Une, ne znajući da se ne dijeli ono što je cijelo. Objavljen joj je rat i u tom ratnom bezizlazu probudio se čuveni bosanski inat. Pojavljuju se hrabri vojnici širom Bosne i Hercegovine koji su koji dan ranije bili obični građani, dobre komšije, radnici i uzorni sportisti. Oni postaju nada bosanskoj nejači i svim ostalim građanima koji istinski vole svoju domovinu i onda kada je najteže, da i Bosna ima svoje branitelje i heroje. U rat su krenuli goloruki, slabo naoružani, ali njihovo najveće oružje bilo je srce i ljubav prema domovini, prema svakoj rijeci, planini, prema svakoj kući i prema svakom čovjeku.Tada su heroji Bosne imali samo dvije opcije:umrijeti kao šehid ili preživjeti nastavljajući borbu do zadnjeg daha i do posljednje kapi krvi. Bosanskog vojnika prate sva moguća osjećanja. Dok se bori na prvoj liniji gore na nekoj visokoj, bosanskoj planini, on vidi svoju majku koja uči dovu Uzvišenom Allahu da joj sačuva sina od dušmanina ,vidi svog babu koji proklinje sebe što ne može zajedno sa sinom braniti domovinu, vidi svoju ženu koja plače i čezne za svojim mužem, ali na trenutak njen plač prekide lupanj na vratima, očuše se psovke upućene muslimanima u selu, komšije dozivaju pomoć, a dušmani provaljuju bosanske kuće. Vidi bosanski vojnik pred svojim očima kako mu Srbi udaraju majku, oca odvode, a ženu namjeravaju silovati. Vidi bosanski vojnik svoje troje male djece kako doživljavaju traume, otimaju se iz tih prokletih ruku dušmanskih želeći spasiti svoju majku, a onaj katil onako hladnokrvno, uze pušku i ubi ih, pred majkom koja se okameni i od šoka pade u nesvijest. Njihov babo koji ih nije uspio ni poljubiti kada je jutros rano krenuo na prvu liniju, u životu nije ih imao vremena grliti, ljubiti i igrati se s njima, on je morao raditi i svojoj djeci zarađivati koru hljeba, a kome to isto činiti kada završi rat. Uvjeravao je sebe da to nije moguće, on herojski nastavlja dalje borbu, u njemu nadvladava patriotizam, vjera u pobjedu, on je svega svijestan dok boj traje samo ne činjenice da njegovo prokletstvo neće prestati čak i ako završi rat. On moli Boga da mu se ne ostvari ono što je vidio pred očima, ali to je sudbina od Allaha dž.š., a njemu je Uzvišeni dao išaret da pred očima barem posljednji put vidi svoju čeljad, teško podnoseći činjenicu da je sada običan čovjek koji je nekome bio sin, muž i babo. Sve bi to nekako on prebrodio, ali ne može jer je njegova porodica ubijena samo zato što je muslimanska, a njemu je bila samo važna sloboda za koju je naposlijetku i položio život u temelje Bosne. Ovo nije primjer samo jednog heroja Bosne, već hiljade njih koji dadoše živote da mi Bošnjaci danas možemo biti slobodni. Sjetimo se samo Izeta Nanića, Envera Šehovića, Ramiza Salčina, Safeta Hadžića i mnogih drugih koji su voljeli Bosnu u sebi, a ne sebe u Bosni. Bili su hrabri vojnici koji nisu uprljali svoje ruke krvlju djece, žena, starih ljudi, nisu izvršavali zločine niti genocide, kao što su to naši dušmani radili. Među takvim zlikovcima i mostrumima, naši heroji nisu samo morali braniti Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubice. Ali u svim tim njihovim zločinima i zlodjelima, najviše me boli Srebrenica, to je otvorena rana svih nas Bošnjaka. Smatram ko zaboravi genocid u Srebrenici, zaboravio je i Bosnu jer naši su Srebreničani također heroji koji stradaše samo zato što su Bošnjaci. Oni su naši šehidi, naša braća i sestre koji su mučeni, protjerivani, ubijani, doživljavali su muke i traume koje ljudski um ne može ni zamisliti. Tog 11. jula na tom komadiću zemlje bosanske kao da su se odvijale scene iz džehennema. Hiljade Bošnjaka se skupilo u bazi Unprofora u

52

Potočarima, nadajući se već obećanoj zaštiti od četnika, ali strancu se nije vjerovati. Četnici, monstrumi očiju crvenih zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, kao sami šejtani iz najvećih dubina džehennemskih uđoše u Potočare željni krvi bosanskog insana, začu se plač, jauci, vriska male djece, psovke...To su oni naši dušmani koji bez imalo grižnje savjesti ubiše, zaklaše, silovaše naše Bošnjake, ne dozvolivši ni da ih pokopamo i obavimo dženazu-namaz, sakriše nam ih dušmani tamo u jame, u dubine zemlje bosanske, misleći da ih nikad pronaći nećemo. Oni koji su trebali štiti našu braću i sestre, okrenuli su im leđa, a danas kada dođeš u Srebrenicu, Unproforov rezultat je polje bijelih nišana.Moj babo mi često priča o tome kako je bilo u ratu. Sve njegove priče su interesantne i vrijedne poslušati, osim one kada počne pričati kako je bio ranjen, a to me jako zaboli, pa suze krenu, a ja ih ne znam skriti, kao što to moj babo zna vješto skrivati od svih nas. Kada ga pitam o herojima Bosne, on me blago pogleda, otvori svoje srce i krene pričati: „Sine, mi kada bismo išli u borbu pjevali smo, učili tekbire, čak je rahmetli Esad prije borbe znao proučiti ezan, a nismo imali dovoljno ni hrane, odjeće, pa ni naoružanja, imali smo ono što niko do tada nije imao hrabro i veliko srce ispunjeno ljubavlju prema Bosni i ništa nam drugo nije ni trebalo”. Iz tih njegovih poučnih priča, shvatim šta su to heroji, a neki su i sad s nama kao što su Naser Orić, Atif Dudaković, Hamdija Abdić, Nezim ef. Halilović Muderris, Sefer Halilović i mnogi drugi, koji zaslužuju da ih poštujemo, da ne zaboravimo zajedničku nam prošlost jer ako je zaboravimo šta očekivati od budućnosti. Ratna borba je prošla, a sada u Bosni aktuelna je ekonomska borba, za koju će mnogi reći da ie možda teža od one ratne. Kao što kažu na mladima svijet ostaje, pa zato mi mladi trebamo i moramo ovu našu jednu i jedinu domovinu čuvati, ono naše znanje ulagati u nju, a ne ići iz nje, ne predajimo se, neka drugi osjete našu snagu i uzdignutih glava ćemo ako Bog da iznijeti Bosnu i njen ponos u što bolju i svijetliju budućnost i time postati mladi heroji Bosne i Hercegovine.

HEROJI BOSNE

Sunčevi zraci miluju mi lice, a njihova mi toplota prija. Toplo mi i oko srca, dok sa Vidikovca posmatram svoj šeher. Kako je lijep i velik. Pogledom ne mogu da dohvatim svaki dio, ali ono što vidim izgleda čarobno. Sve što je vijekovima trajalo i danas stoji tu, prkosno kao pečat, svjedoči herojstvu mog naroda.

Pogled mi miluje i Vijećnicu, Katedralu, Sinagogu, Sabornu crkvu, miluje i kupole medresa, što iznjedriše alime mnoge. Pogled mi miluje, a suza ga magli, dok gledam u Sahat-

kulu i munaru Begove džamije. Sjećam se dobročinitelja Gazi-Husrev bega

Esma Klisura VIII1 O.Š. “Nafija Sarajlić” Sarajevo

53

i tiho mu fatihu proučih. Uzdah se ote i kao da poletje iz mojih grudi, da umjesto mene obiđe herojski grad. Grad koji je u proljeće posebno lijep, u proljeće kada slavi svoj dan, kada je i pored mnogih kidisanja na njega uspio da se odupre. Uzdah se zadržava u svakoj mahali, na svakom ćošku sluša priče mog naroda. Pričaju dok kahvu piju, dok žure ka Sebilju, da se sastanu sa dragim bićima i dok slušajući mili glas mujezina sa munara, žure po kaldrmi u jednu od mnogobrojnih džamija. Uzdah mi se zadržava na kaldrmi, kaldrmi po kojoj su mnoge vojske gazile, ali je nisu pogazile, utrle. Utabale je jesu, vijekovima, krvlju mog herojskog naroda. Putuje tako uzdah i obilazi Trebević, Treskavicu, Igman, Bjelašnicu, Hum, Zuč, Grdonj... Putuje bolan, težak, jer obilazi mjesta gdje se vodiše bitke. Bitke žestoke! Bitke gdje sinovi Bosne i Hercegovine dadoše ono najvrjednije, svoje živote. Srce mi zakuca i pogled zamagljen sa Vidikovca pomilova bijele nišane na Kovačima. Bijeli poput proljetnog behara, kao nizovi bijelih bisera, sijaju, svjedoče i traju! Spustih se do Kovača, laganim korakom. Obuzeta mislima o tim Zlatnim ljiljanima što im humke hlad prave. Razmišljam o tom vremenu, kada su goloruki stali u zaštitu svog naroda. Pitam se kakvo su samo srce imali? Odgovaram samoj sebi:” Veliko kao Bosna i ponosno kao Hercegovina”. Heroji što širom moje domovine ispisaše stranice historije. Svi su oni tu, u srcu mom, iako ne pamtim ratne dane, rodila sam se mnogo kasnije. Priče sam čula od onih koji su to doživjeli. Znam za Hadžića, Mešića, Nanića, Šehovića, Hodžića, Bešića, Malkića, Hujku i Zajku. Znam i koliko su voljeli svoju zemlju. Kolika im je želja bila vidjeti slobodnu Hercegovinu, Krajinu, Posavinu, Podrinje... Koliko su voljeli šum vode rijeka, Bosne, Drine, Save, Neretve, Vrbasa... Znam za heroje i mnoge Ljiljane što stajaše kao štit mom, našem mirnom snu. Oni su još među nama i pričaju priče sa tih bojnih polja. Stigoh do Kovača, korak mi težak poput olova, dok gledam nišane, mislim o šehidskim mezarjima, ima ih mnogo... Uzdah mi posjeti mezarje Stadion i mezarje kod Alipašine džamije. Odjednom krik iz prsa poput strijele odape se do Potočara. Sjetih se krvave rane što još uvijek krvari. Sjetih se Srebrenice! Sjetih se majki Srebrenice, čija suza žari i boli. Ah, koliko heroja ima moja domovina. Pogled se zaustavi na ispisanim slovima: “Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo!” Otisnu se suza, što je dugo rosila moje zjenice. Pade na mezar i izgubi se u zemlji. Digoh ruke, a ruke mi drhte i proučih Fatihu, proučih još jednu, pa još jednu... “Nisam živjela u vremenu vašeg bivstvovanja, predsjedniče, ali znam i želim znati. Učim! Učim kakav ste sin ove zemlje bili. Borili ste se za svjetliju budućnost generacija koje su došle i koje će doći. Sa ljubavlju koju ste osjećali i idejom koju ste imali, zajedno sa herojima što rame uz rame stajaše, dali ste tim generacijama nezavisnu, suverenu, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.” To prošaputah tiho, dok se suze nisu stidile kliziti niz obraze. Odvajam se od usnulih heroja i odlazim u zgradu što stoji ne brežuljku. Zgrada će mi dati odgovore, u njoj ću da učim. Muzej je mjesto gdje će mi predsjednik biti bliži. Koračam, a uzdah i dalje obilazi i uživa u ljepoti svake kasabe. Koračam, dok mi srce ponosno poskakuje. Ponosno što živi u zemlji herojskog naroda i što nekako s proljeća taj narod zablista i procvjeta poput behara. Behara što svojim cvijetom okiti sva bitna mjesta i datume širom herojske Bosne i Hercegovine.

54

NENA MEJRA

Jutro je. Olovni oblaci silaze sa okolnih brda naniže kao da suosjećaju sa nama, mještanima našeg malog sela. Sa munare dopire glas mujezina, govori ono što već znamo. Umrla je naša nena Mejra .Kad kažem naša, mislim na svu djecu naše mahale. Baš ovu djecu što sjede u mojoj sobi i nijemo se gledaju. Guši u grlu. Popodne ćemo nenu Mejru ispratiti u vječnost i želimo da to

uradimo dostojanstveno .Baš onako kako je nas ona učila. “Djeco moja”, govorila je, “za mnom nemojte plakati, ne valja plakati kad neko umre”.

Sjećam se. Rat je uveliko bjesnio i uzimao svoj danak. Sve mladi momci, golobradi, sa tek pretrgnutim djetinjstvom. Jedan od njih je i Asim, Mejrin unuk jedinac.S ratom su i došli u naše selo. Šta se dogodilo sa ostatkom porodice, nije bilo teško pogoditi. Bio joj je sve i pazila ga kao oči u glavi. Uzalud ga je preklinjala da ne uzima pušku.Čekala ga pored prozora sa tespihom u ruci i molitvom na usnama.Uzalud... Nije došao. Došli su neki drugi.A Mejra.......Mislili smo da ćemo istog dana i njoj klanjati dženazu. Skrhana bolom, danima nije dolazila sebi. Mi, djeca, dobro smo poznavali njenog Asima i jednostavno smo osjećali da možemo i moramo nešto učiniti za nju.Tješili smo je na svoj djetinji način. Donosili suharke iz obližnje šume i zagrijavali njenu trošnu sobicu. Donosili u džepovima „zasap“ kahve i pokoju kocku. A kada se sobom proširi prijatan miris i naši molećivi pogledi, nije mogla da nas odbije.Tako, iz dana u dan, Mejra se sve više oporavljala. Privikavala se na nas i na svoj bol. Privikavali smo se i mi na našu nenu, kako smo je sada zvali. Kada smo je počeli zvati nenom, svaki put bi njene sitne oči zaigrale i zamutile se.Ali, s vremenom, te oči su bile sve bistrije.Sada smo joj bili sve i nije nam ostajala dužna. Naprotiv. Dala nam je ono što se ničim ne može mjeriti. Usadila je u nas vjeru u dobro, naučila nas da prepoznamo prave vrijednosti i da ih njegujemo. Pekla je gurabije”pekmezuše”, čekajući da svratimo iz škole ili nedjeljom iz mekteba. Bili smo kao prava sretna porodica.Nas, dječake, zbližili su njeni topli savjeti, pa smo i školske probleme rješavali lakše zajedno. A danas..Nene više nema. Nema toplog pogleda kojim nas je milovala, ali je ostao amanet da sijemo dobro i dobru se nadamo.

Amina NišićO.Š. „Đurđevik“Živinice

55

Tajra Rustemović VI 1O.Š. “Nafija Sarajlić“

Sarajevo

HEROJI BOSNE I HERCEgOvINE

Imala sam tu sreću da se rodim u nekom sretnijem vremenu, bez osjećaja straha, neizvjesnosti, nesigurnosti i onog strašnog glasa u dubini čovjekove duše koji stalno ponavlja isto ledeno pitanje:“Hoću li dočekati sutra“?Iako sam rođena mnogo kasnije, puno toga znam o tom dijelu historije moje domovine, moga grada. Pa stoga, imam veliku obavezu i neizreciv osjećaj odgovornosti da i ja kažem ono što znam i kako sam doživjela tu spoznaju o strašnom ratnom vremenu koje se zbilo davno prije mene. Moju domovinu, moj grad, moje prelijepo Sarajevo je zahvatio najokrutniji i najkrvaviji rat. Agresor je rušio i ubijao sve ispred sebe. Pucao po nedužnim ljudima koji su se borili za opstanak svaki dan, bez vode, struje, bez hrane. Dok slušam i čitam o tom bolnom vremenu osjećaj je neopisiv, nekako jeziv, kao leden vjetar. Ali jedan dan je učinio da mi se širom otvore oči, da na tren u „potpunosti odrastem“, da osjetim nepodnošljivu tugu i bol jer je tog dana užas tog rata ponovo stigao na ulice mog grada. Bio je kilometarski dug, crven i prazan. Sarajevska Crvena linija.Tog 6.aprila 2012.godine bila sam sa roditeljima u gradu, na Titovoj ulici. Ulica, inače puna života, tog dana bila je nikad tiša. Umjesto automobilima, bila je ispunjena praznim crvenim stolicama kojima se kraj nije nazirao. Muk, tišina i pogledi prolaznika puni bola i suza. Koračamo pored tih krvlju okupanih stolica, svaka za sebe jedna izgubljena duša, jedno srce koje je nasilno prestalo kucati. Odjednom niz velikih stolica prestaje, a nastavlja se dugi niz malenih, ispunjenih ponekim plišanim medom. Onako, kao u bunilu, pogledam mamu i shvatim da su te malene stolice tu umjesto djece koja nisu imala priliku da osjete djetinjstvo. Jedna od tih malenih stolica, mogla je biti i mamina, tada je bila tek djevojčica. Kako u tom trenutku ostati jak? Kako ne zaplakati? Uskoro, od suza više ne vidim ništa. Osjetim samo neizrecivu tugu, pomiješanu sa bijesom i bolom. Svijete, zar nisi čuo te vapaje? Zar nisi vidio te prestravljene oči koje su te molile za pomoć? Sada je kasno zauvijek su izgubljeni. Znači, to je moj grad, teško ranjen ali u isto vrijeme i snažan i jak. To je moja domovina koja još uvijek krvari.Moje Sarajevo nosi u sebi 11.541 nasilno oduzet život, od toga 1.601 nevino dijete. Srebrenica, grad krvi i smrti u kojem je svirepo ubijeno 8.372 ljudi u samo nekoliko dana. Moja domovina ima prazninu u srcu za 104.732 ljudi. Moja domovina i moj grad su se digli iz krvi i pepela, po ko zna koji put u historiji. Ustali su dostojanstveni, visoko dignute glave. Nisu se stidjeli pokazati svijetu ni krv, ni bol, ni suze. Ova zemlja je pokazala snagu i zube svima koji su je pokušali pokoriti i poniziti. Ova zemlja je pokazala svijetu svoju dušu, svoju prelijepu i čistu dušu. Ovo je zemlja prošlih, sadašnjih i budućih heroja koji će je voljeti, čuvati i braniti svojim životom

56

Ostali smo siromašniji za 1601 malenu dušu, ostali smo siromašniji za 1601 predivnih osmijeha, ostali smo siromašniji za preko 1600 budućih doktora, naučnika, policajaca, vatrogasaca i sam Bog zna šta su sve mogli postići, samo da su nastavili živjeti. Mi smo siromašniji, a nebo bogatije za preko 1600 nevinih duša, velikih srca. Hiljade očiju sa neba gledaju dolje u nas, sigurno ponosnih, jer ih niko nije i nikada neće zaboraviti.Laku noć vi maleni anđeli i neka vam Bog da ono što vam je najokrutnije i nasilno oduzeto prljavim rukama ubica, bezdušnika i zlotvora. U našim srcima ste prisutni juče, danas i zauvijek. Maleni i veliki heroji, neka vam je lahka ova naša zemlja bosanska.

HEROJI BOSNE

Ti me pitaš šta je Bosna?Moja Bosna...Bosna nije samo riječ. Bosna nije samo država. Bosna je ime za ljubav. Bosna je Bosancima. Bosna je njenim herojima. Bosna je da nakon svega stoji, prkosi, ponosna i neuništiva. Država za čiju slobodu se borilo i plaćalo životom. Za jednu Bosnu. Za jedno proljeće. Jedno Ijeto, jednu jesen i jednu zimu. Za jedan mir i hiljade života,za

Bosnu u kojoj ćemo živjeti slobodno, svi zajedno, držeći se za ruke. Pitaš me šta je Bosna jer ne znaš. Ne znaš kakav miris ima,

ne znaš njenu prošlost. Ne znaš ništa o duhu njenom, a kamo li o njenim Ijudima .Ova država, ova ljubav, satkana je od suza i krvi .Ona nas moli da u mislima držimo one, što sebe su dali ,za jednu Bosnu, što su je hrabro branili, moli nas da je volimo kao što su je oni voljeli ,kao što su se oni žrtvovali za nju...Da nam to bude pouka;velika pouka! Da Ti srce zalupa kad čuješ njeno ime! Ponosno stojiš i slušaš njenu himnu i za nju boriš! Jer gdje još ovako sijaju zvijezde, gdje slušaš takve zvuke, čuješ i ezan i crkvena zvona, gdje vidiš takve ljude, takav ašik, gdje vidiš njene planine, modre rijeke, čuješ njihov šum, kao iz bajke...Bosna je nama, ljudi, ostavljena u amanet. Ona nikada nije umirala, ona je uvijek prkosila agresoru životom. Preživjela je, i živjet će, još dugo, sve dok još ima dobrih, hrabrih ljudi koji svoju zemlju vole. Neće bježati iz nje, ostat će i gordo reći:“Ja sam Bosanac, državljanin Bosne i Hercegovine, a Bosna je moja domovina!” i boriti se. Pa makar umrijeti, umrijeti srcem za domovinu...I biti Bosnin heroj-kao što su bili oni-heroji ne samo Bosne, već i naših srca. Snaga koja nas drži i danas i koja je bila najvažnija i tada; snaga jednog čovjeka da brani drugog. I ne, nipošto se ne smije zaboraviti šta se desilo; ali treba ponosno ići naprijed, uzdignute glave da bi jednog dana i mi svojoj djeci pričali: “Tako se branila Bosna, plaćala se krvlju, žeđu i glađu, pokušali su joj uzeti dušu, ali nisu uspjeli, i mi,mi im to nikada, dok smo živi, nećemo dozvoliti...”

Adna Salković IX2 Treća osnovna škola Ilidža- Sarajevo

57

Bakir Ćosović IV-3Druga osnovna škola

Hrasnica

ARMIJA BOSNE I HERCEgOvINE

Što se ono Bihać trese?Šta no’ gori iz pepela?Peti korpus ide majko,

Pred njim drhti Bosna cijela.

Čiji je ono bajrak sine,sa Vlašića što se vije?

pod njim majko ljutu bitku,Alagića vojska bije.

Šta poleti iz kamena,nebu plavom u visine?

To su hrabri Hercegovci,Što za Bosnu ginu,: sine

Ko četniku ne da majko,koridorom da šeće?

Tuzla, Brčko i Gradačac,ka, pobjedi, sine, kreće.

Čija ono vojska sine,kroz Vozuću defiluje?

Treći korpus to je majko,ka slobodi što putuje.

Sarajlije gdje su pošle,kom’ džamije ezan daju?

pozvali ih istočnjacida na Drini zapjevaju.

Pronijet ćemo bajrak zlatni,sve od Drine pa do Une,

uvijek ćeš se Bosnom zvati,Armija se BiH kune.

58

SJEćANJE NA AMIRA I SAMIRA, pOgINulE BORCE- ŠEHIdE

Čekali smo ga.Podne se bližilo, a on se nije vraćao. Sa munara u dolinama pitomih bregova ne čuju se više ezani. Muk zgarišta ih je okovao, njihov zvuk ukočio.

U smiraju ljetnog dana otišao je hrabro i vedro u noć, u izvidnicu na ratni odbrambeni zadatak borac Amir. Otišao je u pravcu svoga zavičaja. U ovome kraju on je najbolje

poznavao staze. Raspitat će seO neprijatelju, nešto više otkriti i donijeti vijest o neprijateljskom položajuI kretanju.Podne je već odavno prošlo, a Amir se ne vraća. Davno je trebao doći. „Još ćemo sačekati jedan sat. Šta ga je moglo zadržati?... Nije valjda...Ne! Ne!” Njegovo vedro lice s blagim pogledom na slike zavičajne, njegov zvonki smijeh smeđokose mladosti, nad kojom je dvadesetak puta procvjetala lipa u mirisu blagu, sigurno je nešto duže zadržala rodna kuća. Već dvije godine nije bio u njoj.Stazom prema nama teško se vukao čovjek s teretom na leđima. „Ko bi to mogao biti? Zar je to on? Što tako teško korača?”Zgrbljen od tereta, zaustavi se pred nama muškarac s mrtvim čovjekom na ramenu. Nad duboko usječenom brazdom preko blijedog mu čela, opustio se pramen sijede kose.Jedva ga prepoznasmo. Bio je to on. Pogled mu je zadržao u sebi jučerašnje boje...samo mu je ton bio mnogo izrazitiji.Teškim odmjerenim glasom podnio je svoj kratki izvještaj...ovoga puta, obraćajući se svima nama. ,,U mome selu još jučer na ognjištu je gorjela vatra.”Akšam je padao šutnjom. Nijemo smo ga pitali za teret. U krajevima njegovih usana zgrčio se gorak osmijeh...a dvije su se krupne kapi u očima njegovim povukle u se... kad je progovorio izlomljenim glasom: „Moj brat- Samir, ležao je mrtav na pragu kuće... branio je ognjište naše...ubili su ga...donio sam ga da ga zakopam...”Velika je ruka Ijetnjeg akšama, tihim povjetarcem zašumjela krošnjama lipa i jablanova.Na putu zadatka, oslobađanja zavičaja, koračali su jedan uz drugog, išli naprijed.Iza nas su u nesalomljivoj snazi, obasjani mjesečinom, prkosno šumjele

Čamdžić llma IX-dO.Š. „Musa Ćazim Ćatić”Zenica

59

lipe i jablanovi. U sjeni najvećeg od jablanova, ležao je smireno i odvažno, brat Amirov- Samir- brat Naš!A daleko, daleko ispred kolone, u prethodnici, i izvidnici, korčao je ponosno i prkosno hrabri borac- Amir.Nakon samo nekoliko dana, u borbi za oslobađanjem zavičaja, u gazijskom jurištu na dušmanski rov- poginuo je i Amir.Posthumno je odlikovan „Zlatnim ljiljanom”.I danas su Amir i Samir- dva brata- dva borca- dva rodoljuba- dva šehida...pokopani u Šehidskom mezarju rodnog im zavičaja- rodne im grude!A...a...roditelji...roditelji njihovi..starci i povratnici..u skromno obnovljenoj kućici rodnoj, nadomak Šehidskog mezarja...u neposrednoj blizini nišana svojih sinova...eh, eh. Odbrojavaju dane starosti i života, teškog, preteškog...s tugom i s bolom, sa željom i sa molitvom okovane. Mole, i mole, u molitvi traju...i svaki dan, ubogi i dugi, nišane sinova svojih, hrabrih i ponosnih, miluju...ljube...oplakuju...gledaju...eh, ah, uh!Amire, Samire- borci- šehidi, rodna vam gruda bijaše mila... Širok vam Džennet i duši Rahmet...lahka vam, lahka, zemljica bila.

(El- Fatiha)(Uvijek će postojati olovka da piše budućnost, ali nikad gumica koja briše prošlost.)

BOSNA I HERCEgOvINA

Svaka tuđa zemlja,tuga je golema.

Jer znaj ni jednosunce neće te grijati

kao ovo što te u Bosni grije.

Ovo je zemljamojih pradjedovaponosna i prkosna

bila je tadaa i sada je.

Amina Mahmutović VI 4Prva osnovna škola Ilidža

Sarajevo

60

Bosna,to jest jednazemlja mala,

Ali mom srcu,jako je draga.Ja bih za nju

svoj život dala.

Ovdje sam se rodilaTu ću i ostati,

Neka svako znaDa drugu zemlju

„domovinom“ neću zvati ja.

BOSNA I HERCEgOvINA

Moja domovinaSa prozora gledamSvu ljepotu tvoju,

Sunce obasjaloDomovinu moju.

Domovino mila,U srcu te nosim.Bosno moja, sa

Tobom se ponosim.

Puna si livada,Rijeka i polja,

Krševitih gora,Voljeti te svako mora.

Amina Dizdarević IX 2O.Š. Grbavica I

Sarajevo

61

zlAtNI lJIlJANI

Naši su Ljiljani zlatni,Oni su heroji ratniOni su se žrtvovali

Svoje živote daliDa bi mi slobodu imali.

Oni brane Bosnu od dušmana,Imaju puno rana,

Ali im nije žaoJer junak bi sve za Bosnu dao.

Zlatne Bosni sinoviOni su ponos i radost

Žrtvovali su svoju mladost,Oni nas brane

Svaki od njih će prvi u odbranu da stane.

Ajdin Bečirović IX4O.Š. „Skender Kulenović“

Sarajevo

Benjamin Hajdarević I 5Peta gimnazija

Sarajevo

BOSNA I HERCEgOvINAIma jedna država koja je vijekovima opstala, kroz pakao prošla, ali ipak na nogama ostala.Bosna je mala i jaka država bila, od Drine pa do Jadrana njena zastava se vihorila. Ratovi su njene gradove i sela rušili, ali nikada srce i dušu uništili.Bosna i Hercegovina po hrabrosti poznata u svijetu, kada se spomene ona priča se o poštenju. Pokušaše mnogi da joj zadaju posljednju ranu, ali nisu mogli u kraj da joj stanu. Bosne je bilo i bit će, prolazit će dani, mjeseci i godine ali Bosne bit će. I neka zna svako ko pokuša razoriti je, lahko se provesti neće. Puna je ona pametnih glava, ta velikog srca Bosna mala. Od Sarajeva do Tuzle pa do Banja Luke, narod Bosne ponosi se svojom prošlošću, spominju svoje kraljeve,banove i heroje, daleko su od zaborava.Bosna je zemlja koja stoljećima postoji. Od Kulina bana i dobrih dana, povelja njegova snagu nam daje, Bosno moja, volim te.

62

ŽIvOt pOSlIJE?!

Često se pitam kako je zapravo sve počelo, da li se uopšte dovoljno priča o svemu što je zadesilo ovo veliko gnijezdo boli, tuge i patnje, naroda koji su preživjeli tu tragediju. Da li se zapravo zna sva istina o nevinim ljudima koji su tada stradali?Iako nisam bila rođena u tom periodu, sigurno znam da je to krvoproliće

ostavilo vječan trag. Trag koji izaziva svaki drhtaj i najmanjeg djeteta, koje je samo čulo, a ustvari ne zna ni pravo značenje riječi „rat“. Takav trag nikada ne

prolazi, niko ga ne može izbrisati, ne može izblijediti, niti se može zaboraviti. Svakim danom se pitam kakav li je to bijes, kolika je to mržnja nastala da se počne ubijati na najgori mogući način. Kakvi su to ljudi? Jesu li to ljudska bića ili zvijeri, zvijeri koje bi i pod cijenu vlastitog života radili takve stvari od kojih se i to najmanje dijete zgrožava i ježi. Zar je sve to bilo potrebno? A šta se zapravo dobilo i postiglo? Dobila se mržnja djece koja nisu ni svjesna šta znači rat i ostao je trag, trag najgore moguće vrste, bol i doživotna tuga svake majke za svojim djetetom i eto na kraju sve se svelo na bol. To je sve što je ostalo u ovom gnijezdu, a ono najvrijednije što dolazi kao lijek je ljudski optimizam i dok je on prisutan sve ovo može još dugo trajati.

MOJA dOMOvINA

Bosna i Hercegovina je za mnoge ljude samo mala država u jugoistočnoj Evropi, ali za mene je nešto mnogo veće.Njenu veličinu pokazuju hrabri i neustrašivi stanovnici, poštena srca i iskrene duše. Iako su narodi u njoj izazivali mnoge probleme, ona je iz toga svega izašla jača nego što je prije bila. Kroz nju su prolazile mnoge

kulture i običaji, ali ona je uvijek ostajala jedinstvena i posebna. Svoju slobodu je plaćala krvlju, iako je rijetko kada i bila slobodna. Nedužni ljudi

i djeca su morali ispaštati zbog tuđih grešaka, svojim životima. Mnogi su je pokušali uništiti, ali ona se nije predavala i nije dozvolila da neko uzme njenu slobodu. Možda u Bosni život nije lahk, ali ko je istinski poštuje i cijeni nikada neće otići iz nje. Ljudi koji su dali život za nju , ostavili su nam je u amanet, da je poštujemo i štitimo od neprijatelja. Većina ljudi želi

Lejla Kurtović IX2O.Š. „Hrasno“Sarajevo

Ajla Šehović IX 1 O.Š. „Saburina“Sarajevo

63

otići iz nje i započeti novi život jer se ne znaju boriti. A bez borbe ne mogu ništa postići, samo pognute glave otići u tuđinu bez ikog svog. Kako su pokušali uništiti njen status i ekonomski položaj, tako su htjeli uzeti njenu ljepotu, ali nisu uspjeli. I dalje je okružena visokim planinama kao njenim čuvarima i nemirne, neustrašive rijeke protiču kroz nju. Sva loša vremena su iza nas, trebamo nastaviti dalje, uzdignute glave i ponosni na sebe i svoju domovinu. Nikada im zaboraviti nećemo šta su nam uradili i oprostiti prolivenu krv nedužnih ljudi. Dok smo mi živi i Bosna će živjeti u našim srcima.

BIO JEdNOM...

Bio jednom jedan čovjek,Alija se zvao.

Kada bi prozborio,Čitav svijet bi plakao.

.

Čitav svijet je za njeg znao,Svaka ptica, svaki kos,

Za njega je molio.

Bio je skroman, umjeren i fin,Snažan kao lav,

Vrijedan kao mrav,Taj bosanski anđeoski lik.

Volio je pravdu, dijelio je svima,Borio se on

Za Bosnu vijekovima.

Sjećam se , došao je taj dan, Kad naš život prestade biti san.Njegovo srce nije moglo više,

19. oktobra dženaza bijaše.

Tog dana leže dolje,U vječiti svijet,

Ode on, al ostavi amanet.

Irma Muratović IX 2 O.Š. „Hrasno“

Sarajevo

64

Hiljadu glava, došlo je tog dana,da isprati našeg

bosanskog velikana.

Njegov posao nastavljamo mi,Za našu Bosnu,

I krv ćemo proliti.

Volimo te Alija,Predsjedniče naš.

Ti nas nisi ostavio,Ti nas gledaš sad !Neka ti je vječna Hvala i zahvala.

1.MARt-dAN NEzAvISNOStI BIH

Moja domovina Bosna i Hercegovina svoju nezavisnost stekla je 1.marta 1992. godine. Tome je prethodio referendum o nezavisnosti 29.-tog februara iste godine. Nezavisnost je izbor naroda i narodnosti koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Nažalost, ono što je slijedilo, ubrzo poslije proglašenja nezavisnosti, donijelo je tugu i bol na ove prostore. Stigao je rat.

Moji roditelji su mi govorili da je pojam rata u njihovoj mladosti postojao samo u historiji i na filmu. Rat je postao njihova realnost i svih onih koji su bili u Bosni i Hercegovini i nisu

mogli dozvoliti da to pravo nezavisnosti neko im oduzme. Pune četiri godine Zlatni ljiljani borili su se da danas živimo slobodno i da se samo velikom Bogu klanjamo. Generacijama koje dolaze ostavljena je u amanet ljepota slobode pod ovim bosanskohercegovačkim nebom! I evo 23. put slavimo Dan nezavisnosti! Kada pogledamo unazad vidimo uspjehe koje naši sunarodnjaci postižu u nauci, privredi, sportu i različitim oblicima života. Ushićeno gledamo kada se naša zastava viori na pobjedničkim postoljima, a našom dušom lagano se širi miris ljiljana koji je isto tako krasio i prsa onih koji su nam svojom herojskom borbom omogućili da danas slobodno svojom zemljom idemo. Svakog 1.marta ponosimo se što smo Bosanci i Hercegovci, što pripadamo ovoj zemlji ponosnoj, ali nikada ne zaboravljamo one koji su svoje živote dali da bi mi danas slobodno živjeli.

Adna Jašarević VI-1 razredO.Š. “Saburina”Sarajevo

65

AlIJA IzEtBEgOvIć

Nakon posjete Muzeju „Alija Izetbegović“ mnogo sam razmišljala o tom čovjeku. Shvatila sam da on zapravo nije onakav kakvog su mi ga drugi predstavljali. Ali, uvijek sam znala da lošiji ljudi o boljim pričaju i uvijek će pričati. Prije svega, bio je dobar čovjek velikog srca. Bio je veliki borac koji se svim snagama borio za našu domovinu i njenu samostalnost. Uspio je ostvariti svoj cilj i postali smo slobodna zemlja. Čitajući njegovu biografiju shvatila sam da je čovjek vrijedan divljenja. Ali, postoje ljudi koji ga ne predstavljaju u takvom svijetlu. Zahvaljujući njemu možemo uživati u mnogim blagodatima i ljepotama naše domovine. Iako nisam bila rođena za vrijeme okupacije Sarajeva, djelimično sam shvatila važnost njegove ličnosti u tom ratu. Ovoj zemlji je puno pružio, svim svojim snagama onoliko koliko je mogao.

Emina Halilović I1Treća gimnazija

Sarajevo

„Vjerujem u Bosnu i naš narod, to je snažan narod, kada se oporavimo i stanemo na svoje noge, zahvalit ćemo strancima i rješavat ćemo sami svoje poslove“. U ovim riječima dolazi do izražaja njegova plemenitost i neiscrpna snaga, volja i želja. Nažalost, situacija nije onakva kakvu je on ostavio, ali se nadam da će uz prave ljude ova zemlja uspjeti pružiti samo dobro njenom narodu.

66

“tAkO SE BRANIlA vOlJENA BOSNA”“Sloboda, puno slobode je san. San, kome ponajčešće nije suđeno da se ostvari, ali jadan je svaki onaj koji ga nikad nije sanjao.” Ivo Andrić Nisam rođena u ratu i ne znam kako je bilo živjeti u ratu. Toga se ne sjećam, ali dobro znamo kako je živjeti u miru. Živjeti u slobodi, znači li to i ne

razmišljati o njoj?! Rođeni u slobodi, umrli u ratu ... hiljade hrabrih sinova ove zemlje. Oni su znali kako je živjeti u slobodi, ali mi ne znamo kako je umrijeti za nju! Odrastamo

u domovini koja, ranjena i bolna, ponosno pruža korak da stigne vrijeme; u domovini u kojoj spomen-ploče na najprometnijim mjestima podsjećaju na one koji su tu zaustavljeni. U mojoj domovini majke traže kosti svojih sinova. Jesen na Kovačima podsjeća nas kako se branila Bosna... Bijele se nišani u nedjeljnom jutru rane jeseni. Vjetar se poigrava lišćem, podiže ga i spušta oko bijelih nišana. Lišće šumi i pleše na vjetru neki čudni ples, prije no što padne i postane prah. Crne grane, ružne i zlokobne, mašu svojim rukama... Tako je svake jeseni. Sve nastaje i nestaje, tu pred našim očima. Sve se razbuktava, da bi se pretvorilo u prah... rađa se i nestaje. U toj sveopćoj prolaznosti bijele se nišani na Kovačima, bijeli, tihi i opominjući. Tu, na stazama u tišini, dok staračka ruka miluje bijeli kamen, sve je okamenjeno.Život! Ta bujna i rascvjetala snaga vodi nas svojim putevima i stazama. Sanjati o slobodi u slobodi - sanjati nedosanjan san najhrabrijih sinova domovine. Dosanjati njihove snove želimo i moramo. Ponajprije zbog njih, ali i zbog nas, tu u voljenom gradu, voljenoj domovini Bosni i Hercegovini.

Iman Pešto VII 1 O.Š. ”Saburina” Sarajevo

MOJA dOMOvINA

Uzdahu, čežnjo,Punino dušePlanine tvojeGranice ruše.

Rijeke tvojeMostove grade

Veronika Bundić IX 3O.Š. “Enver Čolaković“

Breza

67

U vrtu životaLjubav sade.

Radosti, srećoLjubavi kliktaj

Sunčevim sjajemUvijek mi blistaj.

Bosno majkoHercegovino sestro

U srcu momImaš uvijek mjesto.

Majka, sestraZemlja i prah,

Bosna i HercegovinaŽivota dah.

HEROJI BOSNE

Dok su drugi vrištali, oni su šutjeli, dok su drugi strepili od straha, oni su se borili. Oni su sve šutke trpili, bivajući istrajni da ostvare svoj cilj. A cilj im je bio da zaštite druge, one koji su nemoćni, slabiji. Ustrajali su za sve one koji ne imadoše snage da se dignu s poda. Gutali su suze, jer je plač majki, koje gube sinove, bio dovoljan da se stvori rijeka. Rijeka se stvorila. Da. Međutim, ta rijeka ne bijaše bistra, ta rijeka bila je ispunjena nevinom krvlju nemoćnih stanovnika ove malene, napaćene zemlje. Ljudi su ginuli, a nisu ni krivi. Zbog takvih ljudi, zbog uplakanih majki, čije su gorke suze klizile niz naborana lica od brige za sinovima, čiji su jecaji parali svačiju dušu, heroji su ustali. Ustali su da brane svoju domovinu, građane i čast, bez obzira koje su rizike nosili s tim činom. Ustali su u ime onih koji to nisu mogli, u ime nemoćnih i slabijih. Ustali su u ime pravde. Njihova krv, herojska krv, također bijaše prolivena. Izabrali su da se to desi njima, umjesto nekoj nedužnoj majci, koja je proklinjala dan kad je nastala ova opća pometnja. Borili su se do zadnjeg daha, čak ranjeni istrajaše da se sve ovo završi dobrim krajem, mada sva ova događanja bijaše toliko daleko od dobrog. Hrabro su, svojim golim životima branili Bosnu i Hercegovinu, boreći se za pravdu, jednakost i jedinstvo. Tražili su samo mir. A nije li ironično, da su puškama išli po mir? Zaista. Međutim, drastična vremena, iziskuju drastične mjere. Njihova priča ne sadrži epitete. Borili su se, ne posustajući ni sekunde. Borili su se za bolje sutra, za bolji svijet u kojem će onaj uplakani dječak kraj prozora živjeti. Skupo su platili

Šundrić Elma IIIc JU Medicinska škola

Bihać

68

dobrobit naše zemlje, ali su i uspjeli. Kroz mnogo patnje, bola, krvi i gorkih suza, uspjeli su ostvariti svoj naum. Poginuli su, boreći se za našu dobrobit. Mnogo je krvi tu proliveno, mnogo glava odrubljeno, međutim oni tamo negdje na boljem svijetu, ne žale zbog učinjenog djela. Oni su svoju pobjedu, platili glavom, ali pobjeda je bila namjenjena nama, svakom dječaku i djevojčici, koji su se sakrivali od straha ispod deke ili u majčinom naručju, ne imajući na umu šta se tačno dešava, ali je dječije srce znalo prepoznati u tim trenutcima da je to nešto loše. Heroji su to učinili onda kada to nije mogao svako. Uradili su to u ime budućnosti, u ime nas, jer mi jesmo budućnost. Zato. hvala im!

HEROJI RAtAOndje gdje drugi oklijevaju, boje se, skrivaju, Oni, heroji jurišaju bez dileme, straha, svjesni cilja. Cilj znači sloboda. Sloboda znači opstanak svih. Opstati znači biti živ. Po svaku cijenu pobijediti neprijatelja, po cijenu života.Rat jc nesreća čitavog čovječanstva, u kojoj, htjeli mi to ili ne, na izvjestan način svi učestvujemo. Ta ljudska kob ruši gradove, ruinira kuće, razara pruge

i mostove, a da tragedija bude veća, u njoj se ljudi međusobno satiru i ubijaju, a da se čak i ne poznaju, a možda i ne mrze. Oni to čine za slavodobit i taštinu svojih gospodara, koji se

dobro poznaju, a možda i komuniciraju, ali im nikada ne padne napamet da se na bojnom poprištu međusobno obračunaju ili žrtvuju za veličinu svojih ideala. Umjesto njih ginu vojnici, a još češće civili i nedužna djeca, koja nisu još čestito ni stupila na pozornicu života. Kad se rat završi, gospodari rata najčešće ostaju živi, da zajedno sa pobjedničkim paradama gledaju karnevale crnine, a umjesto pobjedničkih truba, slušaju plač ožalošćenih majki, nevjesta i sestara. Velika je ljubav pred licem heroja, ljubav prema domovini, voljenom gradu, porodici, budućnosti. Želja da se sačuva osmijeh djeteta, umiri nemir djeda, brige nene i majke, nesigurnost žene, strah uplakane djece. Taj front iz pozadine bio je najjače oružje našim Zlatnim ljiljanima. Samo naoružani ljubavlju mogli su jurišati na tenkove. Trebalo je vremena da osvoje naoružanje od neprijatelja i odgovore istim sredstvima. Polja pokošenih života nisu mogla osjetiti njihovu snagu da istraju. Svjesni da su njihove straže bedemi grada, domovine, morali su biti nepobjediva živa prepreka za neprijatelja. Granate su zatrpavale rovove nabrzaka iskopane, jame su gutale saborce, a oni nastavljali dalje.Ne sjećam se rata. Nisam još bila rođena, ali znam da je i moj otac heroj. Slušala sam često od majke kako se znao spremati za liniju, tiho i smireno. Tiho se oproštao s majkom stežući joj rame, umjesto ruke.Ne znam koliko hiljada takvih očeva se nikad nije vratilo svojoj kući, koliko je očiju posljednji put opraštajući se od ovog svijeta, zamišljalo oči svoje

Jasmina Turan IV d Medicinska škola Bihać

69

djece. Nisu ih slučajno prozvali Ljiljani, Zlatni ljiljani.Dok budem živa divit ću se herojima kakav je moj otac, koji nije branio samo Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubica. Branio je Bihać, jedan od gradova nedjeljive Bosne i Hercegovine.Nažalost, moram reći da herojima koji su preživjeli rat nije odato ni skromno priznanje, bar skromna zahvalnost. Oni žive tiho među ljudima opterećeni bremenom svakodnevnice.Istina je da smo skloni zanemarivanju prošlosti i onoga što se dogodilo, ali se nadam da veo zaborava ne smije prekriti Ljiljane koji su nam omogućili miris života, radosti, nadanja. Oni su naš najveći ponos, stub našeg postojanja i jedina svijetla tačka u vremenu punom neizvjesnosti. Neka se nikad ne zaboravi: heroji su ponos za sve nas !!! I nikada ne smijemo koračati pognute glave, jer sjećanje na hrabre heroje ne dopušta nam da ikada budemo poniženi. Oni koji su položili svoje živote u temelje prkosne Bosne i Hercegovine nastavljaju da žive s nama, u našem sjećanju. Uz Njih svi smo heroji!

SvE JE tO MOJA BOSNA

Bosna je mjesec, Bosna je zvijezda,Bosna je naša najglasnija pjesma.

Bosna je cvijet koji cvjeta danju i noću,Bosna je ljubav o kojoj sanjam noću.

Bosna je ljubav majke prema djetetu,Bosna je učitelj malome prvaku,Bosna je miris behara u zraku,Bosna je kiša na svijetu najtiša.

Bosna je sunce na nebu usred dana,Bosna je drvo šarenih grana,Bosna je labud bijelih krila,Bosna je draga baš svima.

Veronika Bundić IX 3O.Š. “Enver Čolaković“

Breza

70

Ilma Mušić VI-1 O.Š. “Enver Čolaković” Breza

Omar Seferović O.Š. “Skender Kulenović”Sarajevo

Elida Arnaut VII-1Osma osnovna škola “Amer Ćenanović” - Sarajevo

71

Ajma Hujić IX-1O.Š. “Osman Nakaš”Sarajevo

Amila Bilalović I-2Treća gimnazija Sarajevo

Anes Imamović VII-2O.Š. “Mehmedalija Mak Didar” - Sarajevo

Semina Burekovac VIII-3O.Š. “Edhem Mulabdić”Sarajevo

72

Salih Osmanković VII razredO.Š. “Osman Nakaš”Sarajevo

Edin Karup I-1Treća gimnazijaSarajevo

Jasmina Balta VI-1O.Š. “Mirsad Prnjavorac”Sarajevo

73

Ena Furtula VII-2O.Š. “Osman Nakaš”Sarajevo

Arijan Bajić IX-2O.Š. “Grbavica 1”Sarajevo

Lamija Balićevac i Minela Ćosović VIII-2Osma osnovna škola “Amer Ćenanović”Sarajevo

Asja Kreševljaković III-aO.Š. “Hamdija Kreševljaković” Sarajevo

74

Elma Balkić V-aO.Š. “Đurđevik”Đurđevik

Mustafa Trebo III-bO.Š. “Hamdija Kreševljaković” Sarajevo

Lejla Lapo III-bO.Š. “Hamdija Kreševljaković” Sarajevo

75

Amina Suruliz IX-3O.Š. “Osman Nakaš”Sarajevo

Dino Hujdur VIII-2O.Š. “Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak”Sarajevo

Ena Čolaković Peta gimnazijaSarajevo

Hena Mehmedović IX-1O.Š. “Saburina”Sarajevo

76

Ajla Peljto VII-2O.Š. “Mehmedalija Mak Didar” - Sarajevo

Lejla Grbo VI-4Prva osnovna školaIliđa - Sarajevo

Emira Imamović III-bO.Š. “Hamdija Kreševljaković” Sarajevo

77

Hana Pita VI-1O.Š. “Mirsad Prnjavorac”Sarajevo

Azra Šuvalija VII-2O.Š. “Mehmedalija Mak Didar” - Sarajevo

Azra Bašić VII-aO.Š. “Đurđevik”Đurđevik

Naida Vejzović V-cO.Š. “Đurđevik”Đurđevik

78

Adin Silajdžić IX-4O.Š. “Enver Čolaković”Breza

Azra Velić VII-1O.Š. “Enver Čolaković”Breza

Eman Boloban VII-1O.Š. “Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak”Sarajevo

79

Tajra Hadžić III-bO.Š. “Hamdija

Kreševljaković” Sarajevo

Sabian Hašimbegović VII-aO.Š. “Đurđevik”

Đurđevik

Sara Tiro I-1Treća gimnazija

Sarajevo

80

Oleg Babić i Jan PrusinaPeta gimnazijaSarajevo

Teuta Hot VIII-5O.Š. “Skender Kulenović”Sarajevo

Lamija Kabaš V-4O.Š. “Skender Kulenović”Sarajevo

81Hamza Čengić IX-2

O.Š. “Saburina”Sarajevo

82Imran Zelić IX-1O.Š. “Saburina”

Sarajevo

83

JU Muzej “Alija Izetbegović”

Ploča br. 2 (Kapi-kula), Kovači, 71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

Tel./Fax: +387 33 237 220www.muzejalijaizetbegovic.ba

E-mail: muzejalijaizetbegovic1@gmail.com

Radno vrijeme:

Ljetni period (april, maj, juni, juli, avgust, septembar)

ponedjeljak – petak 10.00 h – 18.00 hsubota 10.00 h - 15.00 h

Zimski period (oktobar, novembar, decembar, januar, februar, mart)

ponedjeljak – petak 10.00 h – 16.00 hsubota 10.00 h - 15.00 h