SEMINARSKI RADPROCJENA ŠTETE OD GLOBALNOG ZAGRIJAVANJA, DISKONTIRANJE

ŠTETE USLJED GLOBALNOG ZAGRIJAVANJA

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................3

1.1 Atmosfera..........................................................................................................................3

2. EMISIJE CO2, IZVORI, KONCENTRACIJE.......................................................................4

2.1 Kruženje ugljika u prirodi.................................................................................................4

2.2 Efekt staklenika.................................................................................................................5

2.3 Emisija CO2.......................................................................................................................8

2.4 Izvori emisije CO2.............................................................................................................9

2.5 Uzroci globalnog zagrijavanja..........................................................................................9

2.6 Posljedice globalnog zagrijavanja...................................................................................11

2.7 Moguće ubrzanje globalnog zagrijavanja.......................................................................11

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14

1. UVOD

Danas, u vrijeme znanosti i tehnike, čovjek sve više podvrgava i podešava prirodu prema vlastitim potrebama. Nagli industrijski razvitak i demografska ekspanzija bitno mijenjaju okoliš koji promijenjen negativno utječe na zdravlje ljudi i ugrožava ih. Čovjek je sam unistio prirodu industrijskim otpacima i pesticidima i na taj način promijenio odnose u prirodi smanjujući životinjske i biljne vrste.

Tokom druge polovice dvadesetog stoljeća, sve više postaje jasno da ljudsko djelovanje ima za posljedicu promjene u okolišu, s potencijalno velikim posljedicama na ekološki sistem, floru, faunu, klimu, ali i na zdravlje ljudi i kvalitetu života. Te antropogene promjene, po svom su uzroku, posljedica prilagođavanja okoliša ljudskim potrebama, krčenjem šuma za potrebe poljoprivrede, kao posljedica urbanizacije i izgradnje prometnih pravaca te zagađenjem okoliša otpadnim tvarima u poljoprivredi, industriji i prometu... Klima je na Zemlji uvijek bila podložna nekim promjenama. Raznim paleoklimatološkim istraživanjima pokazalo se kako je na Zemlji bilo toplijih i hladnijih razdoblja. Najnovije globalno zagrijavanje izazvalo je globalnu zabrinutost što je potaknulo znanstvenike da potraže odgovor na pitanje što se zapravo događa s klimom. Mnoge spoznaje do kojih su došli upućuju na to da bi čovjekovo djelovanje moglo imati veze s aktualnim globalnim zagrijavanjem. Zbog ovisnosti modernog svijeta o fosilnom gorivu (ugljenu, nafti i prirodnom plinu), u atmosferi je došlo do povećanja koncentracije stakleničkih plinova zbog čega je narušena njihova postojeća prirodna ravnoteža. Pove ćanje koncentracije stakleničkih plinova povećalo je sposobnost Zemljine atmosfere da jače upija i zadržava toplinu što je rezultiralo globalnim povišenjem temperature, osobito na polovima. Kako su polovi svojevrsni termostat i regulator klime na Zemlji, stručnjaci se pribojavaju da bi moglo doći do štetnih klimatskih promjena globalnih razmjera.

1.1 Atmosfera

Atmosfera je tanki sloj zraka koji obavija planet Zemlju. Ako promatramo promjenu temperature prema visini, u vertikalnom smjeru atmosfera se dijeli na nekoliko slojeva; troposfera (najniži sloj, do 11 k m), stratosfera (11 do 40 km), mezosfera (40 do 80 km), termosfera (od 80 do 800 km) i najviši sloj iznad 800 km, egzosfera (njezina granica nije tačno određena). Ima vrlo važnu ulogu kao što su opskrba živog svijeta kisikom za disanje, ugljikovi m dioksidom za fotosintezu u zelenim biljkama, zaštita od smrtonosnih ultraljubičastih zraka... izgrađuju je različiti oblici tvari, od anorganskih tvari, biogenih tvari, živih organskih tvari, slobodnih molekula te raštrkanih atoma, meteorita i međuplanetne prašine. Elementi su različito površinski raspodijeljeni što je uvjetovano pojavom i povećanjem živih bi ća. Glavni elementi u atmosferi su dušik 78,08%, kisik 20,95%, a u manjim količinama su ugljikov dioksid, te plemeniti plinovi: argon, neon, kripton, ksenon, helij, radon.

3

2. EMISIJE CO2, IZVORI, KONCENTRACIJE

2.1 Kruženje ugljika u prirodi

Ugljik je glavni element organske tvari i ima sposobnost da se veže s elektronegativnim i elektropozitivnim elementima stvarajući lančaste i prstenaste spojeve s jednostrukom, dvostrukom ili trostrukom vezom. Osnovni oblik ugljika u prirodi je ugljikov dioksid ( CO2 ) kojega ima 0,03 %. Zelene biljke fotosintetskom reakcijom ugrađuju CO2 u ugljikohidrate koji su osnovne tvari svih hranidbenih lanaca. Ugljik se disanjem oslobađa iz organizma biljaka i životinja u obliku ugljiko va dioksida. Razgradnjom svih organskih tvari u biosferi stvara se svake godine oko 70 000 milijuna tona CO2.

Ugljik je baza svih organskih spojeva, a njegovo je prirodno kruženje, koje održava život na Zemlji, stvarno kao i naše disanje . Korištenjem fosilnog goriva

čovjek je narušio to kruženje te je ispuštaju ći u atmosferu određene količine ugljikova dioksida, narušio ravnotežu ugljika i ugrozio klimu na Zemlji.

Kruženje ugljika u prirodi je biogeokemijsko kružen je kojim je ugljik izmjenjen između biosfere, geosfere, hidrosfere i atmosfere Zemlje. Prilikom kruženja ugljika dolazi do promjene oksidacijsko - redukcijskog stanja. Nakon upotrebe fosilnih goriva kao izvora energije, ugljik se u obliku CO2 vraća u atmosferu i ponovno nastavlja kruženje u prirodi. Ugljikov dioksid s vodom stvara karbonate koji dalje mogu koristiti ugljik ili biljke iz karbonata koriste ugljik.

Slika 2.1.1. Kruženje ugljika u prirodi

4

2.2 Efekt staklenika

Atmosfera, poput stakla, uglavnom propušta sunčevo zračenje, ali je slabo propusna za zračenje Zemljine površine, pa dio energije, koja je ušla u sastav

Zemlja-atmosfera, kao i u staklenik, ostaje u njemu i pretvara se u toplinu. Uobičajilo se grijanje koje je posljedica tog selektivnog upijanja zračenja u atmosferi nazvati “efektom staklenika”. Od svih plinova u atmosferi vodena para najjače upija dugovalno zračenje (60 - 70%), a zbog samog ugljikova dioksida razlika infracrvenog zračenja pri tlu i na gornjoj granici atmosfere iznosila bi samo četvrtinu postojeće razlike. Uz CO2, kojega se obujmeni udio u atmosferi procjenjuje na oko 350 ppm, važni su još i metan (CH4) obujmenog udjela 1,72 ppm, zatim različiti klorirani i fluorirani ugljikovodici (freoni), dušikov-suboksid (dušik(I)-oksid, N2O) i ozon (O3).

Kako nam toplina dolazi od Sunca i utječe na vrijeme i klimu na Zemlji i zagrijava atmosferu i Zemljinu površinu, one dio te topline vraćaju u svemir. Dio energije na putu od Sunca do površine Zemlje se već na vrhu atmosfere reflektira natrag u svemir dok samo dio prolazi kroz atmosferu i dolazi do površine Zemlje, a dio energije se apsorbira na česticama u atmosferi, odnosno dio apsorbiraju određeni plinovi koji se nalaze u atmosferi, a nazivamo ih stakleničkim plinovima. To su: vodena para (H2O), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), ozon (O3) i ugljikov dioksid (CO2). Energija koja dopire do tla zagrijava Zemljinu površinu i temperatura na Zemlji raste te Zemlja sama počinje zračiti toplinsku energiju natrag u atmosferu.

Slika 2.2.1. Raspodjela Sunčeve energije na Zemlji

Ta energija ima drukčiju valnu duzinu i dio energije se apsorbira u atmosferi. Energija se najlakše zadržava u atmosferi na česticama vodene pare, ugljičnog dioksida, metana i didušikovog oksida, dakle, na stakleničkim plinovima. Kada ove čestice apsorbiraju energiju,

5

one same počnu titrati i zračiti energiju koja se potom vraća na površinu Zemlje i dodatno je zagrijava. 30% energije koju zrače pobuđene čestice stakleničkih plinova se vraća na Zemlju. Dakle, što više stakleničkih plinova ima u atmosferi, oni apsorbiraju više energije koju bi Zemlja inače gubila i ponovno je vraćaju na tlo i tako se toplina zadržava unutar atmosf ere i povećava se temperatura na Zemlji. No, staklenički plinovi imaju i svoju dobru stranu. Efekt staklenika ima vrlo važnu ulogu u zagrijavanju Zemljine površine. Upravo zbog tog efekta na površini Zemlje postoji raspon temperature koji je omogućio nastanak i razvoj života na Zemlji.

Slika 2.2.2. Efekt staklenika

Dio reflektiranog zračenja se apsorbira u stakleničkim plinovima (CO2, N2O, CH4, HFC, PFC, SF6). Značajan je mehanizam održanja temperature atmosfere (bez tih plinova temperatura bi bila 30oC niža. Metan (CH4) ubrajamo u „stakleničke“ plinove. Najveći izvori metana su priroda, poljoprivreda, odlaganje otpada i distribucija fosilnih goriva. Emisija metana iz prirodnih izvora (poplavljena zemljišta, močvare i tresetišta) je uglavnom konstantna. Do smanjenja emisije metana dolazi zbog smanjenja stočnog fonda, jer se metan stvara kao direktni proizvod metabolizma u crijevnoj fermentaciji stoke. Emisija usljed distribucije fosilnih goriva najviša je zbog procurivanja iz plinske distributivne mreže. Emisija plinova na odlagališti ma otpada zabrinjava zbog potencijalnog rizika od eksplozija, štetnog utjecaja na zdravlje i doprinosi efektu staklenika. Metan na odlagalištima nastaje kao rezultat anaerobne razgradnje organskog otpada metanogenim bakterijama. Otpadni plinovi s odlagališta mogu sadržavati oko 55 do 60 posto metana. Takav otpadni plin doprinosi stvaranju efekta staklenika čak dvadeset puta više od ugljikovog dioksida.

6

Slika 2.2.3. Emisije metana

Procjenjuje se da je doprinos CO2 povećanju “učinka staklenika” u posljednjih deset godina 55%, freona-11 i freona-12 17%, ostalih freona 8% i N2O 5%.

Vrlo važnu ulogu u efektu staklenika imaju oblaci. Njihovu ulogu treba razlikovati od uloge vodene pare. Oblaci se sastoje od kapljica vode i čestica leda. Oni sa svoje gornje površine reflektiraju kratkovalnu sunčevu radijaciju, dok s druge strane s donje površine apsorbiraju Zemljinu infracrvenu radijaciju i emitiraju radijaciju prema površini Zemlje. Ta radijacija ponovo sudjeluje u zagrijavanju Zemlje. Tako oblaci pojačavaju efekt staklenika. Utjecaj naoblake na kretanje dnevne temperature dobro je poznat. Oblaci više energije reflektiraju u svemir nego što u sklopu atmosfere reflektiraju na površinu. Zato oblaci imaju ukupni ohlađujući efekt. Ipak, zbog konvekcije i advekcije, temperaturne razlike na Zemlji koje tako nastaju se smanjuju.

Ovo je samo dio procesa koji se događaju u atmosferi. Postoji još niz procesa koji se uključuju u izmjenu topline u klimatskom sistemu. Efekt staklenika ima veliko značenje za život na Zemlji. Bez njega bi površina Zeml je bila 36 °C hladnija nego što je sada, što ukazuje na važnost atmosfere za izmjenu topline na Zemlji. Prema tome efekt staklenika je prir odan proces i od presudne je važnosti za život na Zemlji.

Mjere za smanjenje emisija stakleničkih plinova su:

• korištenje obnovljivih izvora energije, • povećanje energetsk e učinkovitosti, • energetsko korištenje otpada, • promjena tehnologija u industriji, • korištenje javnog prijevoza, • pošumljavanje.

7

2.3 Emisija CO2

Izgaranjem fosilnog goriva, koji su glavni pokretač gospodarstva svijeta, čovjek svake godine u Zemljinu atmosferu ispusti 8 milijardi tona ugljika.

Slika 2.3.1. Emisije ugljikova dioksida u svijetu

Prema podacima emisije ugljikova dioksida rastu iz godine u godinu, a tijekom 2005. emisija ugljikova dioksida odgovorna za globalno zagrijavanje narasla je za 15,1 milijardu tona. Godišnja emisija ugljikova dioksida u zrak iznosi 26 Gt, a oko 50% CO2 adsorbiraju oceani.

Slika 2.3.2. Porast emisije CO2

Šume, pašnjaci i oceani koji djeluju kao slivnici i deponiji ugljika, preuzimaju i upijaju otprilike polovicu sveukupnog ugljikovog dioksida te time ublažavaju i usporavaju umjetno gomilanje ugljika u atmosferi. Neki znanstvenici su mišljenja da bi zbog gomilanja ugljikova dioksida u atmosferi mogli izgubiti trajnu sposobnost upijanja ugljika. Naime, kako se povećava količina ugljikova dioksida u atmosferi, sve veća količina tog plina reagira s

8

morskom vodom zbog čega nastaju bikarbonati , a to povećava kiselost površinskog sloja mora. Premda oceani i biljni svijet upijaju goleme količine ugljikova dioksida, njihova je sposobnost upijanja ograničena, te svake godine, zbog prekomjernog izgaranja fosilnih goriva, određena količina stakleničkih plinova ostaje u atmosferi, zgušnjava je i povećava njezinu sposobnost da zadrži toplinu, pridonose ćim na taj način globalnom zagrijavanju.

Graf 2.3.1. (a) Emisija CO2 u svijetu po godini, (b) koncentracija CO2 u atmosferi po godini

2.4 Izvori emisije CO2

Emisije CO2, najvažnijeg plina koji utjče na efekt staklenika, posljedica su energetskih transformacija, u kojima se izgaranjem goriva hemijska energije pretvara u toplinsku (koja se kasnije može koristiti direktn o kao toplina ili za proizvodnju električne energije), ili u transportu, gdje se kemijska energija goriva pretvara u mehaničku energiju. Manji dio emisija dolazi iz industrijskih procesa, u kojima je ugljični dioksid nusprodukt, koji se gotovo redovno ispušta u atmosferu. Također, fosilna goriva sadrže manje koli čine ugljičnog dioksida koji se prilikom vađenja iz zemlje ispušta u atmosferu. Izgaranje drva (biljke su spremnici CO2 jer im je potreban za proces fotosinteze) i biomase (ostala flora i fauna) rezultira emisijama CO2, međutim u slučaju da je drvna masa ili biomasa općenito, zamijenjena novim rastom, može se re ći da je ugljični dioksid koji je ispušten u atmosferu, iz nje i izvučen, te da je proces obnove.

2.5 Uzroci globalnog zagrijavanja

Smatra se da je glavni uzrok globalnog zagrijavanja povećana količina ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova koji se oslobađaju u atmosferu, a to oslobađanje plinova je posljedica spaljivanja fosilnih goriva (nafta, ugljen i plin), uništavanja šuma u korist poljoprivrede, i ostalih ljudskih aktivnosti. Staklenički plinovi skupljaju se u višim slojevima

9

atmosfere i imaju dvostruki utjecaj na temperaturu na površini Zemlje. Prvi utjecaj je direktno odbijanje jednog dijela sunčevog zračenja natrag u svemir, a drugi utjecaj je reflektiranje jednog dijela sunčevog zračenja koji se odbio od površine Zemlje natrag prema Zemlji (vidi sliku). Ovaj drugi utjecaj zove se efekt staklenika i taj efekt je odgovoran za održavanje povoljne temperature na površini Zemlje. Da nema efekta staklenika prosječna temperatura na površini Zemlje bila bi oko -19 °C, a ne oko 15 °C koliko je sada. Laički gledano, rješenje problema globalnog zagrijavanja je jednostavno: treba reducirati korištenje fosilnih goriva i deforestaciju šuma na najmanju moguću mjeru i time smanjiti koncentraciju stakleničkih plinova u atmosferi, ali u praksi to trenutno nije ostvarivo zbog nedovoljno razvijenosti alternativnih iyvora energije.

Daleko najveći uzrok globalnog zagrijavanja je korištenje fosilnih goriva (uglavnom nafta i ugljen). Smanjenje korištenja fosilnih goriva trenutno je vrlo teško izvedivo zbog stalnog rasta gospodarstva i stalne potrebe optimizacije proizvodnje, a sama optimizacija znači smanjenje ulaganja u čiste i obnovljive izvore energije jer su takvi izvori energije na početku u pravilu skuplji od fosilnih goriva. Trenutno najveći zagađivač atmosfere su Sjedinjene Američke Države, a slijede ih Kina i Rusija. Tradicionalno oslanjanje SAD-a na fosilna goriva stvorilo je jake lobije koji svojim djelovanjem sputavaju razvoj novih izvora energije, a Kina je na drugom mjestu zbog izrazitog gospodarskog rasta u posljednjih nekoliko godina i tradicionalnog oslanjanja na ugljen kao primarni izvor energije.

10

Drugi uzrok globalnog zagrijavanja je uništavanje šuma. Šume su bitne za održavanje normalne razine stakleničkih plinova zbog postupka fotosinteze. Biljke prilikom postupka fotosinteze uzimaju CO2 iz atmosfere, a ispuštaju kisik natrag u atmosferu i time direktno utječu na razinu stakleničkih plinova u atmosferi. S druge strane samo spaljivanje šuma ima dvostruko negativan učinak: spaljivanjem se oslobađa velika količina ugljičnog dioksida, a smanjena površina šuma ima manju sposobnost apsorpcije tog istog ugljičnog dioksida. Zbog stalnog povećanja broja ljudi na Zemlji potrebno je i više hrane, pa se zbog toga radi deforestacija šuma u korist širenja obradivih površina za stočarstvo i poljoprivredu. Najviše uništavanja šuma u korist poljoprivrede i stočarstva događa se u Južnoj Americi tako da se krči Amazonska prašuma, a slikovito je da se za Amazonsku prašumu još upotrebljava i izraz "pluća svijeta".

2.6 Posljedice globalnog zagrijavanja

Neke od mogućih posljedica globalnog zagrijavanja su:

• dizanje razina mora i oceana zbog topljenja ledenjaka i glečera biti će prema nekim procjenama od 18-59 cm do kraja 21. stoljeća

• povećanje broja ekstremnih vremenskih događaja (više oluja, valova, vrućina, poplava, …)

• povećanje ozbiljnosti ekstremnih vremenskih događaja (razornije oluje, duži valovi vrućina, veće poplave, …)

• topljenje glečera izazvati će isprva povećanje dotoka, a zatim nestašice vode u nekim dijelovima svijeta

• toplija okolina pogodovati će širenju raznih bolesti i time znatno utjecati na javno zdravlje

Procijenjene posljedice globalnog zatopljenja nisu uvijek negativne. Globalno zatopljenje vodi promjeni klime, a to će imati pozitivne učinke u nekim regijama, dok će neke druge regije osjetiti negativne posljedice klimatskih promjena. Znanstvenici trenutno nisu u mogućnosti točno predvidjeti što će se desiti i koliki će biti opseg posljedica globalnog zatopljenja. Iz tih razloga nije moguće procijeniti hoće li korisnost pozitivnih efekata globalnog zatopljenja biti veća od šteta koje će se dogoditi. Mnogi znanstvenici upozoravaju da je sama nesigurnost što će se dogoditi najbolji razlog da se posljedice globalnog zatopljenja pokušaju svesti na najmanju moguću mjeru i da treba reagirati unaprijed. Vjeruje se da će neravnomjeran učinak globalnog zatopljenja biti velika motivacija za buduće migracije stanovništva

2.7 Moguće ubrzanje globalnog zagrijavanja

Prema nekim pokazateljima i procjenama samo globalno zagrijavanja povećati će intenzitet faktora koji utječu na globalno zagrijavanje i time će se zagrijavanje planeta dodatno ubrzati. Faktori koji na taj način sudjeluju u ubrzanju globalnog zatopljenja stvaraju prema tome pozitivnu povratnu vezu. Neki od mogućih faktora koji će dodatno ubrzati globalno zagrijavanje navedeni su u nastavku teksta.

11

Prije 11 tisuća godina u sibiru je nastao sloj leda koji je prekrio vegetaciju isušenih močvara i time zarobio ogromne količine metana. Otapanjem tog leda u idućih nekoliko desetljeća u atmosferu će se ispustiti goleme količine metana, a metan je izuzetno efikasan staklenički plin. Jedan kilogram metana ima prema istraživanjima isti staklenički učinak kao 25 kilograma ugljičnog dioksida.

Prema nekim procjenama globalno zagrijavanja moglo bi uzrokovati gubitak ugljika u površinskim ekosustavima i time povećanje istoga u atmosferi. Svi modeli procjene globalnog zagrijavanja slažu se da bi moglo doći do ovog sekundarnog efekta, ali ne slažu se oko obujma utjecaja ovog efekta pa se procjenjuje da bi ovaj efekt mogao utjecati od 0.1 °C do 1.5 °C u povećanju temperature do 2100 godine.

Treći veliki faktor dodatnog ubrzanja rasta prosječne temperature su veliki šumski požari. Tim požarima se oslobađa ogromna količina ugljičnog dioksida, a samo smanjenje šumskih površina smanjuje mogućnost apsorpcije povećane količine ugljičnog dioksida, pa on ostaje u atmosferi. Vjerojatnosti izbijanja velikih šumskih požara biti će naravno veće kod viših prosječnih temperatura, pa se i time zatvara pozitivna povratna veza globalnog zagrijavanja.

Još jedan faktor koji će doprinijeti ubrzanju globalnog zagrijavanja je razlika u reflektirano apsorbiranoj količini energije Sunca i taj faktor bi mogao biti neposredno najopasniji zbog dizanja razine mora. Različite vrste površine imaju različite koeficijente reflektiranja odnosno apsorbiranja sunčevog zračenja. Neki od primjera reflektiranja insolacije koja dolazi do površine Zemlje:

svježi snijeg može reflektirati do 95% zračenja led reflektira do 90% zračenja suhi pijesak reflektira između 35% i 40% zračenja listopadna šuma širokog lišća reflektira 5-10% zračenja crnogorična šuma igličastog lišća reflektira 10-20% zračenja travnjaci i slične površine reflektiraju 15-20% zračenja površina mora reflektira oko 10% zračenja refleksivnost oblaka može biti od 40% pa do čak 90% prosječna refleksivnost atmosfere i površine Zemlje je otprilike 30%

Ledena površina reflektira natrag u svemir čak do 90% sunčevog zračenja i time posredno hladi Zemlju, a voda s druge strane apsorbira više od 90% zračenja i time se diže temperatura mora. Povećana temperatura mora koje okružuje ledenjake uzrokuje još brže topljenje leda i time se smanjivanje ledenih površina dodatno ubrzava, tj. more upija sve više sunčevog zračenja i sve se više zagrijava. Toplije more koje okružuje ledenjake očit je problem smanjenje refleksivnosti površine, ali znanstvenici ipak smatraju da to nije najgori problem koji nastaje zbog smanjenje refleksivnosti površine, nego da je povećani broj malih jezerca koja se pojavljuju na površinama ledenjaka puno veći problem. Ta jezerca svojim upijanjem sunčevog zračenja stvaraju dodatnu toplinu koja onda dalje topi ledenjake, a dodatno narušavaju i samu strukturu ledenjaka zbog toga jer voda stvara tunele po kojima može doći

12

do kopna koje se nalazi ispod ledenjaka i tamo dalje stvarati jezera i kanale ispod ledenjaka. Ovakvi procesi već su se počeli odvijati na Grenlandu i Antarktiku.

Slika 2.6.1 Jezerca koja se sve više pojavljuju na ledenjacima mogu imati izrazito negativan utjecaj u vidu ubrzanog topljenja ledenjaka, tj. pozitivne povratne veze globalnog

zagrijavanja. Ova slika prikazuje jezerca koja su nastala na Grenlandu

13

ZAKLJUČAK

Priroda nam nudi čitav niz mogućnosti za proizvodnju energije. Pitanje je samo kako pretvoriti sunčeve zrake, vjetar, biomasu ili vodu u struju, toplinu ili energiju, a da to bude učinkovito, jeftino i u skladu s očuvanjem okoliša. Kako raste broj stanovnika na Zemlji, rastu i potrebe za hranom, za korištenjem fosilnih goriva, krčenjem šuma, a sve to dovodi do onečišćenja zraka, vode i zemlje što je glavni uzrok globalnih promjena koje nas sve više i češće prate.

Pod pojmom globalnih promjena u prvom redu mislimo na takve promjene koje Zemlju nepovratno mijenjaju i utječu na život velikog broja svjetskog stanovništva. Naime, glavni uzrok globalnih promjena odnosno globalnog zatopljenja su emisije ugljikova dioksida koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva, a njegove koncentracije se dugo zadržavaju u atmosferi.

Čovjek, kao jedinka, je nedovoljno educiran na tom polju u vezi s očuvanjem Zemlje kao planete. Premalo koristi alternativne, obnovljive izvore energije čime bi se smanjile emisije CO2 u atmosferu. Korištenje takvih izvora energije, vode, vjetra, sunca, biomase u samom početku zahtijeva veliko ulaganje na financijskom polju u samom početku, no poslije je vrlo efikasno i prihvatljivo.

Pitamo se kako možemo spriječiti globalno zatopljenje?! Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti, no kao studentica inženjerstva ok oliša, odgovorila bih da trebamo ugraditi filtre za pročišćavanje u automobile ili da umjesto benzina kao goriva koristimo plin, a kako nova istraživanja pokazuju v ozila će koristiti vodik kao gorivo. Emisije CO2 možemo smanjiti i korištenjem žarulja koje troše m anje energije i time da ugradimo solarne ploče. Što ćemo racionalnije trošiti neobnovljive izvore energije emisije ugljikova dioksida bit će sve veće, a i time će se intenzivnije osjećati klimatske promjene, odnosno globalno zatopljenje.

Prema izvještajima Svjetske meteorološke organizacije navodi se da je povećanje prosječne temperature glavni krivac za rastući broj suša i poplava. Visoke temperature također produljuju sezone suša u Africi i zbog toga propadaju usjevi pa dolazi do nedostatka hrane a i pitke vode. Europa, Sjeverna Amerika i dijelovi Azije nalaze se u području umjerene klime i time su u određenoj prednosti prema ostatku svijeta jer se ta područja neće brzo pretvoriti u područja u kojima je život znatno otežan – prvo moramo proći kroz faze transformacije iz umjerene klime u oštrije oblike klime, recimo tropske ili pustinjske. Veći problem će imati područja koja su već sad u klimi koja jedva osigurava uvjete za život – recimo subsaharska Afrika. U tim područjima život bi jednostavno mogao nestati.

Postoje dva osnovna načina djelovanja što se tiče klimatskih promjena: sprečavanje i prilagodba. Budući da je sprečavanje tih promjena izuzetno skup proces u kojem bi ljudi znatno trebali promijeniti svoj način razmišljanja o energiji i potrošnji energije, vjerojatno ćemo se morati prilagoditi novim klimatskim uvjetima. Samo se možemo nadati da će ti novi klimatski uvjeti biti i dalje dovoljno dobri da ljudima osiguraju normalan život na Zemlji.

14