Upload
danijel-coric
View
168
Download
6
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Seminarski rad iz kolegija Glazbena kultura
1. UVOD
Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu, uglavnom
po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Stvaranje, izvođenje, važnost,
a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu
dijelimo u žanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj
interpretaciji. Jedan zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti se zove
skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost,
slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je
skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo
pružiti publici kao gotov proizvod umjetnosti.
Indija, koja je smještena u Južnoj Aziji i pokriva veći dio Indijskog
podkontinenta, je druga najmnogoljudnija država na svijetu. Davala je važno mjesto
glazbi. Smatrali su je božjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom.
Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj - bila je pentatonska (od pet
tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramo vinu, a cijenili su i
zvona. Većina je ovih podataka iz religiozno-filozofskih knjiga, Veda. Vede (znanje)
su najstarije svete staroindijske knjige, i najstariji hinduistički sveti tekstovi. One su
se stoljećima prenosile usmenom predajom i konačno redigirane koncem 6. stoljeća
prije Krista. Osim stihova i tekstova, sadrže i pravila pokreta, himne, molitve i
poeziju. Ti tekstovi sadrže više od tisuću stihova koje indijski svećenici nauče
napamet. Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o
ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi.
2
2. INDIJSKA GLAZBA
Indijska glazba jedna je od najstarijih, živih, neprekinutih glazbenih tradicija
na svijetu. Njeni počeci datiraju unazad preko 3000 godina, a njeni počeci sežu
vjerojatno mnogo dalje u period u doba velike kulture na području današnje rijeke
Ind, i gradova Mohenjo-Daro i Harappa, gdje su pronađene slike nekih žičanih
instrumenata, dakle preko više od 5500 godina.
Pravi počeci koji se mogu sigurno ustanoviti su u hinduističkim svetim
spisima Vedama, koje čine osnove današnjeg hinduizma. Od četiri Vede, u
Samanima, žrtvenim napjevima , postoji teorijska klasifikacija nota, koja je osnova
za južnoindijsku glazbenu tradiciju, poznatiju kao Karnataka. Dolaskom islamskih
osvajača dolazi do spajanja glazbenih tradicija Perzije, arapske glazbe s tadašnjom
glazbom u Indiji. Iz tog kompleksnog međudjelovanja u 14. stoljeću nastaje
Hindustanska glazba. Tako danas u indijskoj klasičnoj glazbi postoje dvije glavne
struje, Hindustanska glazba u sjevernoj, te Karnataška glazba u južnoj Indiji.
2.1. Raga (Raag)
Ono što je danas poznato kao indijska klasična glazba izvorno potiče od rage,
melodijske ljestvice iz Samanima. U indijskoj, kao i zapadnjačkoj klasičnoj glazbi
postoji 12 nota. Od tih nota, kombiniranjem najviše 5, 6 ili 7 nota, dobije se Raga
(Raag). Raga je veoma kompleksan pojam i označava melodiju i jedan cijeli svijet
pravila po kojoj ona nastaje. Ti se dakle melodijski uzorci slažu i kombiniraju u
ugodnu formu. U južnoj Indiji, taj je sustav matematički precizan, i zapisuje se i
komponira u različitim ragama. Postoje milijuni različitih kompozicija. U sjevernoj
Indiji raga se svira uz veliku dozu improvizacije, i ne zapisuje se već pamti! Postoje
majstori koji doslovce pamte tisuće melodija i prenose ih s koljena na koljeno
učenicima, često uz velika fizička naprezanja i vježbe od po 16-ak sati dnevno. Raga
se dakle improvizira! Zapadnjački glazbenik bi ostao zbunjen velikim kreativnim
naporom koji je potrebno uložiti, da bi se neka melodija napamet svirala i
improvizirala bez ponavljanja. Svaka je raga povezana s određenim estetskim
osjećajem, atmosferom koju proizvodi. Postoje rage koje se izvode u određenom
dijelu dana – one koje se izvode ujutro, popodne, predvečer, uvečer, i kasno navečer.
3
Raga Darbari je melodija za kraljeve i slovi za kralja svih melodija. Često izražava
divljenje i strahopoštovanje prema nekoj osobi, koje više niti riječi ne mogu opisati.
Kažu da je do nje došao Mian Ki Tansen, najveći indijski pjevač, prije nekih 500
godina, na dvoru Akbara Velikog, mogulskog imperatora koji je tada vladao Indijom.
Legenda kaže i da je Raga Darbari posvećena njemu.
2.2. Ton i ljestvice
Indijska glazbena teorija dijeli oktavu na 22 dijela nazvana sruti; oni
predstavljaju intervale od otprilike ¼ tona i oni se ne smatraju primarnom građom za
sastav ljestvica. Tako se, primjerice, kvarta tvori od devet a čista kvinta od 13 srutija.
U Indiji od davnih vremena postoji ljestvica od sedam tonova, gdje se za svaki ton
uzima prvi slog imena određenog tona. Najstarije indijske ljestvice su sa-grama
(zvuči kao nečista dur-ljestvica) i magrama (koja za razliku od prijašnje ima
povišenu kvartu). Ljestvica sa sedam tonova bilo je 28, a izostavljanjem jednog tona
mogao se proizvesti niz novih heksatonskih ljestvica. Također su mogli nastati i
nizovi pentatonskih ljestvica ukoliko bi se izostavila dva tona.
Najstarija indijska glazba imala je samo tri trajanja: lagano, teško i otegnuto;
tek su im se naknadno priključila još dva trajanja manjih vrijednosti. Za sve njih
postoje grafički znakovi koji sliče znakovima za mjeru u europskoj menzuralnoj
notaciji. Crtica uz znak produžuje trajanje note za polovicu vrijednosti. Uz
dvodijelne postoje i trodijelne te peterodijelne i sedmerodijelne mjere. Tri ili
najčešće četiri takva takta - koji nisu zamišljeni odvojeno, jer indijskome ritmičkom
osjećanju ne odgovara sustav taktnih crta - čine cjelinu (talu) koja nastupa četiri puta
uzastopno. U sjevernoj Indiji postoji bezbroj tala, a u južnoj Indiji razvio se ritmički
sustav koji nabraja 35 tala svrstanih u sedam osnovnih oblika, od kojih svaki ima pet
varijanta.
2.3. Značenje glazbe u Indiji
Indijska glazba unatoč srodnosti općeg značaja s ostalim kulturama istočnih
civilizacija ima specifičnu fizionomiju po kojoj se znatno razlikuje od drugih.
Indijski napjev poseban je po slobodnijoj formi osnovi ritmičkog i formalnog toka,
ljestvici šireg opsega sa tragovima kromatike. Duhovni napjevi nazivani su 'saman', a
svjetovni 'raga'. Svjetovni napjevi sastoje se od temeljnih melodijskih obrazaca koje
4
umjetnik varira i obogaćuje ornamentiranjem. U 'ragama' su i vidljive veze glazbe sa
'etosom', izvanglazbenom stvarnošću i simbolikom brojeva. 'Rage' su se uvijek
pjevale u unaprijed utvrđeno vrijeme. Duhovni napjevi se temelje na tekstovima
Veda, a po melodijskoj strukturi su mirni, polagani i dostojanstveni.
Glazbi Indije, kao i kod drugih starih civilizacija klasnog društvenog uređenja,
pripisuju se magične moći i božansko podrijetlo. To dokazuje prikaz npr. božice
Saraswati Puje (božica , učenja, znanja, i mudrosti) koja je prikazana kako svira
glazbeni instrument koji drži svojim prednjim rukama, koje označavaju um i
inteligenciju. Ovaj nam prikaz govori kako moramo vladati umom i inteligencijom
kako bi živjeli u savršenoj harmoniji sa svijetom. Takvim harmoničnim životom
stječemo znanje koje nam koristi za dobrobit cijelog čovječanstva.
U dvorskom životu glazba je obilno zastupana, a za narod su priređivane
glazbene priredbe u kojima pjevači, plesači i čarobnjaci uz pratnju instrumenata
usred ulice privlače prolaznike. Indijske ljestvice se nalaze u odnosu sa klasnom
organizacijom društva. Stupnjevi ljestvice koji su od susjednih odijeljeni u
razmacima od četiri srutija odgovaraju prvoj kasti; ako je razmak od tri srutija onda
pripada drugoj, ratničkoj kasti; a ukoliko ih rastavljaju dva srutija tada pripadaju
kasti parija. Indija se protiv helenističkih i islamskih utjecaja borila traženjem puta
kojim bi obnavljala vlastite vrijednosti iz prošlosti. Glazba je pritom bila najsigurniji
put prema spajanju s Brahmom, početkom i sjedištem života.
Veliko se umijeće variranja kod indijskih glazbenika ističe u obliku teme s
varijacijama. U svakoj skladbi izvođač na početku izvedbe uvodi improviziranom
introdukcijom sebe i slušatelje u poseban ljestvični model, ragu, od kojih svaka
pripada drugim osjećajnim sadržajima, godišnjem dobu ili božanstvu. Taj dio
skladbe može trajati svega nekoliko minuta, ali i nekoliko sati; izvodi se u
slobodnome ritmu i bez pratnje bubnjeva, a poslije uvoda slijedi glavni dio skladbe,
uvijek uz pratnju bubnjeva. Klasična indijska glazba ne poznaje veće izvođačke
sastave. Vokalna i instrumentalna glazba je monotona. Ritmovi su kompleksni. Česti
su ritmički kontrapunkti između instrumenta pratnje ili između pratnje i melodije.
5
3. INSTRUMENTARIJ
Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave čija je svrha proizvođenje zvukova ,
bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da
bismo dobili ritam. Za dobivanje zvuka potreban je izvor energije koji može
proizvesti glazbenik, a kako je kod nekih instrumenata potrebna veća energija zvuk
se pobuđuje mehaničkim ili električnim izvorima energije.
Instrumentarij Indije je vrlo bogat. Udaraljke su u Indiji bile zastupljene raznim
vrstama kastanjeta, gonga, zvonaca, bubnjeva i timpana. 'Nagara' je bila vrsta
timpana izrađena od gline. Od puhačkih
instrumenata postojale su razne frule
(vamšu), oboe ( surnai), gajde (
mosguq) ,trublje i rogovi, šankha, ghanta,
šringa,... Najistaknutiji su bili žičani
instrumenti od kojih je najznačajnija bila
'vina' koju spominju još sanskrtski
tekstovi, a i danas se upotrebljava kao i ostali instrumenti ; setar, surbahar, tambura,
zatim taus, esraj, rabab,… Gudački instrumenti – 'ravanastra' i 'sarangi' pojavljuju se
u Indiji početkom 11.st.n.e.
Osim vine, najvažniji instrument Indije je bubanj, koji postoji u mnogo oblika;
tabla, dhol, pakhawaj,…
3.1. Opis pojedinih instrumenata
Kastanjete; instrument je napravljen od dvije konkavne drvene školjke koje su na
svojim krajevima spojene elastičnim konopom. Instrument
se drži u ruci tako da se konopac prebaci preko palca,
instrument stoji oslonjen na dlan i pokretan je palcem i
prstima. Pokretima prstiju školjke udaraju jedna o drugu i
tako proizvode kratak, glasan zvuk.
6
Vina; jedan od instrumenata koji su svirani na dvoru nekadašnjih Gupta, kraljeva
Indije. Vinu čine dvije prazne tikvice povezane
tubom od bambusa na kojoj se nalazi sedam
vretena. Trzanjem ovih vretena dobije se veoma
meki, umilni zvuk, omiljen kod starih indijskih
vladara. 'Vina' se sastoji od duguljaste cijevi koja je s oba kraja pričvršćena uz prazne
bundeve-rezonatore. Uz cijev je napeto nekoliko žica, gdje se dublji i viši tonovi
odnosno skraćivanje i produljivanje žica postiže pritiskanjem prstiju.
Mridanga; podrijetlo ovog instrumenta vezano je za indijsku mitologiju, prema kojoj
je bog Nandi (Bog bikova) bio pratitelj boga Šive i
vrhunski udaraljkaš, koji je sviranjem na mridangi
pratio poznati Šivin ples Taandav. Prema drugome
mitu, mridanga je stvorena zbog toga jer je trebalo
dočarati zvuk Indre (indijske inačice vrhunskog
boga Zeusa (boga grmljavine) dok prolazi nebom na svojem slonu po imenu
Airavata. Ovo je razlog da mridangu zovu još i Deva Vaadyam ili Glazbalo bogova.
Ghatam; riječ ghatam na sanskrtu znači lonac. Ubraja se u obitelj tradicionalnih
udaraljkaških glazbala kakva su mridanga, veena i sl. U drevnomu spjevu Ramayana
mudrac Valmiki opisuje zvuk ghatama (Sundara Kandam,
poglavlje 10., stih 46.). Vrijedan opis ghatama nalazimo i
u djelu Krishna Ganam, u kojemu dječak-pastir na
svojemu loncu prati čudesne zvukove flaute koju svira
bog Krišna. O iznimno velikoj starosti ghatama možemo
zaključiti po njegovu spominjanju u mnogobrojnim
drevnim knjigama o glazbenim instrumentima.
Khanjira; to je vrsta južnoindijskoga tamburina (defa) koji se je nekada najčešće
upotrebljavao kod izvođenja bhajana (pobožnih pjesama), jer
ga je lako nositi. Načinjen je od kože divljega guštera.
Tavil; to glazbalo susrećemo jedino na krajnjem jugu Indije.
Ima tijelo okrugla oblika s otvorima
7
na obje strane. Preko dvaju velikih okvira od konoplje nategnuta je koža. Po lijevoj
strani svira se palicom, dok se na desnoj strani zvuk proizvodi rukom na čijim su
prstima pričvršćeni metalni napršnjaci, što proizvodi oštar zvuk. Na ovome se
glazbalu tradicionalno svira pri vjenčanjima i u hramovima južne Indije.
Pakhawaj; svojim oblikom taj iznimno popularan instrument u Sjevernoj Indiji
podsjeća na mridangu, a po svojoj svestranosti na tablu.
Smatraju ga pretečom table.
Dholak; vrlo popularan u sjevernoj Indiji, ima oblik bačve na čijoj je desnoj strani
razapeta koža. Na lijevome se kraju također nalazi koža s
posebnim dodatkom s unutarnje strane, a on se sastoji od
katrana, gline i pijeska (dholak masala); njegova je
dužnost da snizi ton i podari mu lijepu boju. Dholak su
nekada smatrali prestižnim glazbalom.
Tabla; razvila se je kao hibrid drugih vrsta bubnjeva, poput mridange ili puskare.
Slike table nalazimo u hramovima Muktesvara (u
6. i 7. st) i Bhuranesvara (i tri druga hrama u
pećini) u Badariju (Bombay, 6. st). Naziv tabla
vjerojatno potječe od arapske riječi za bubanj tabl,
kao i donekle od turske riječi dawal. Tijekom
proteklih dvaju stoljeća tabla je postala vodećim
klasičnim udaraljkaškim glazbalom u sjevernoj Indiji.
Morsing (mourching ili morching): udaraljka koju upotrebljavaju uglavnom u
glazbi južne Indije. Može ju se svrstati u
lamelafonu skupinu instrumenata, u kategoriju
8
trzalačkih idiofona. Morsing je indijska inačica židovske harfe. Njezin je dolazak u
Indiju nejasan, premda ju se spominje u mnogim mitovima i pričama. Zastupljena je
uglavnom u južnoj Indiji, u Rajasthanu i u nekim dijelovima Assama. U južnoj Indiji,
gdje ju također nazivaju mourching ili morching, može je se čuti u raznim
udaraljkaškim sastavima. U Rajasthanu je zastupljena u folklornoj glazbi pod
imenom morchang.
3.2. Slike još nekih instrumenata
Slika 1. razne frule
Slika 2. gajde ( mosguq)
9
Slika 3. sitar Slika 4. surbahar
Slika 5. tambura
Slika 6. rabab
Slika 7. esraj
Slika 8. sarangi
10
Slika 9. surnai
Slika 10. taus
Slika 11. ravanastra
4. EPOVI I GLAZBA
Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o
ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi.
11
4.1. Ramajana
Indijski je ep, već tisućljećima je neodvojiv dio indijske kulturne baštine.Nije
točno poznato vrijeme kada je nastao, no, pretpostavlja se da je to bilo između
4.st.pr.n.e. i 2.stoljeća nove ere. Sastoji se od 24.000 stihova, a pripisan je pjesniku
Valmikiju jer ju je on prvi zapisao. Poznata je i toliko godina prenošena dok
konačno nije bila zapisana zbog ljepote izraza, dubokih dijaloga i izvrsno prikazanih
osjećaja i osobina likova. To je mit o spletki kojom je Rama – božanski junak i kralj
uklonjen s prijestolja, a njegova žena Sita je odvedena u Šri Lanku. On je istinski
junak koji se ne boji pokazati svoje osjećaje i duboku tugu zbog otete mu žene Site,
te teške sudbine članova uže obitelji. Smatra se da je Rama utjelovljenje pravednosti
i vrhunskih moralnih načela. Upravo zbog toga
i jeste nepresušan izvor nadahnuća
umjetnicima.
4.2. Mahabharata
Sastavio ju je Šri Krišna Dvaipajana
Vjasa. Također, ne zna se točno kada kao ni
Ramajana. Samo vrijeme nije toliko bitno kad
je ovo veliki, bezvremeni ep koji je osnova indijske mitske, religijske i filozofske
misli. Po predaji obuhvaća sto tisuća dvostiha od po 32 sloga. Ukazuje na važnost
junaštva, hrabrosti i sličnih osobina. Na etičkoj razini, rat koji se odvija kroz cijelo
djelo je u biti vječan sukob koji se svakodnevno vodi između dobra i zla. Pripovijest
je o kraljevskoj obitelji koja ulazi u strašan bratoubilački rat. Gotovo su svi najbolji
ljudi u tom dugom ratu poginuli i nije bilo pobjednika, čak i oni koji su ostali živi
više nisu bili zadovoljni niti su se osjećali kao pobjednici jer je toliko dug i iscrpan
rat uništio svijet koji su znali.
5. ZAKLJUČAK
Indija čuva toliko tajni koje nisu još do kraja istražene. No jedno je sigurno
Indija ima kulturu velike raznolikosti i tolerancije, veselu i optimističnu, jednu od
najbogatijih kultura današnjice.
12
Indijska glazba ima posebnu fizionomiju po kojoj se znatno razlikuje od
drugih. Nasuprot dosljednoj pentatonici, dijatonici i ukalupljenosti ritma kineske
melodije, u indijskom napjevu susrećemo ljestvicu šireg opsega, tragove kromatike,
slobodniju osnovu ritmičkog i formalnog toka. U glazbenoj su praksi u Indiji
postojale znatne razlike između duhovne i svjetovne glazbe. Duhovni su se napjevi
označavali općim nazivom saman a svjetovne su nazivali raga. U Indiji nisu poznate
note, pa se napjevi prenose usmenom predajom. Profesionalni glazbenici sudjeluju u
raznim događajima života, ali ne priređuju javne nastupe. Izrađenost pojedinosti,
rafinirana ornamentacija i nijansiranje u kvaliteti tona važniji su od oblikovanja
cjeline. I vokalna i instrumentalna glazba je homofona, a napjevi su izrađeni na
temelju izrađenih obrazaca. Duhovni se napjevi temelje na tekstovima četiriju knjiga
Veda, a po svojoj su metodi mirni, polagani, dostojanstveni. Posebni ogranak
melodija u kultu zasnivao se na recitiranju. Rage predstavljaju pojavu temeljnih,
stalnih melodičkih obrazaca koje umjetnik varira i obogaćuje ornamentiranjem.
Indijci imaju i bogat instrumentarij. Udaraljke su zastupljene raznim vrstama
kastanjeta, gonga, zvonaca, bubnjeva, timpana. U puhačke instrumente pripadaju
raznovrsne frule, oboe, gajde, trublje, rogovi. Velik je broj i žičanih instrumenata
kojima u indijskoj glazbi pripada prvenstvo. Najznačajniji instrumenti su vina, zatim
bubnjevi te gudački instrumenti ravanastra i saranagi .
LITERATURA
1. Kovačević K.., Ajanović I., Kos K.(1971.) Muzička enciklopedija. Zagreb;
Jugoslavenski leksikografski zavod
2. Internet:
13
http://sh.wikipedia.org/wiki/Indijska_klasi%C4%8Dna_muzika (pregledano;
15.03.2010., 16:00)
http://www.icmcdfw.org/literature.aspx (pregledano; 15.03.2010., 17:00)
http://www.blog.hr/print/id/169318/glazba-starih-civilizacija-2.html
(pregledano15.03.2010., 17:00)
http://www.kbf.hr/Spectrum/
03gl_kultura_prvobitne_drusítvene_zajednice.pdf(pregledano16.03.2010.,
15:00)
14