PREDDIPLOMSKI ISTRAŽIVAČKI STUDIJ GEOGRAFIJE

DIPLOMSKI NASTAVNIČKI STUDIJ GEOGRAFIJE

INTEGRIRANI NASTAVNIČKI STUDIJ GEOGRAFIJE I POVIJESTI

Skripta iz kolegija

GEOGRAFIJA ANGLOAMERIKE prema predavanjima prof.dr.sc. Laure Šakaje

Zagreb, 2013.

Emersion

1

SADRŽAJ

POJAM I PODJELA AMERIKE TE PROSTORNI OBUHVAT ANGLOAMERIKE ...................................................................... 3

RELJEF ANGLOAMERIKE............................................................................................................................................... 4

OBLIKOVANJE RELJEFA ............................................................................................................................................ 4

Geološka struktura kao čimbenik oblikovanja reljefa ........................................................................................... 4

Pleistocenska glacijacija kao čimbenik oblikovanja reljefa .................................................................................... 4

RELJEFNE CJELINE ANGLOAMERIKE ......................................................................................................................... 5

Obalne ravnice Atlantika i Meksičkog zaljeva ....................................................................................................... 6

Sustav Apalača i Ozark-Ouachita platoa ............................................................................................................... 7

Kanadski štit ........................................................................................................................................................ 7

Središnje nizine ................................................................................................................................................... 8

Velike ravnice ...................................................................................................................................................... 8

Sustav Kordiljera.................................................................................................................................................. 9

KLIMA ANGLOAMERIKE ............................................................................................................................................. 10

KLIMATSKI ELEMENTI U ANGLOAMERICI ............................................................................................................... 11

Prostorna raspodjela temperatura zraka u Angloamerici ................................................................................... 11

Prostorna raspodjela padalina u Angloamerici ................................................................................................... 11

Vremenske nepogode u Angloamerici ............................................................................................................... 12

KLIMATSKE REGIJE ANGLOAMERIKE ...................................................................................................................... 12

TLA ANGLOAMERIKE ................................................................................................................................................. 14

POVIJESNI PREGLED NASELJENOSTI ANGLOAMERIKE ................................................................................................. 15

PRVE ZNAČAJNIJE CIVILIZACIJE U ANGLOAMERICI .................................................................................................. 15

EUROPSKO OTKRIĆE AMERIKE ............................................................................................................................... 16

KOLONIZACIJA ANGLOAMERIKE............................................................................................................................. 16

RAZVOJ EUROPSKIH KOLONIJA I ŠIRENJE TERITORIJA SAD-A .................................................................................. 16

Španjolska, francuska i nizozemska naselja i kolonije u Angloamerici ................................................................. 17

Britanske kolonije na prostoru u Angloamerici ................................................................................................... 17

RAZVOJ I ŠIRENJE TERITORIJA KANADE .................................................................................................................. 19

STANOVNIŠTVO ANGLOAMERIKE .............................................................................................................................. 19

PREGLED IMIGRACIJE U SAD I KANADU KROZ PROŠLOST ....................................................................................... 19

Doseljenici iz Azije i Pacifičkih otoka .................................................................................................................. 20

Hispanoamerikanci ............................................................................................................................................ 21

Afroamerikanci .................................................................................................................................................. 21

Kanadska frankofona populacija ........................................................................................................................ 22

OBILJEŽJA NASELJENOSTI ...................................................................................................................................... 22

2

UKUPNA PROMJENA BROJA STANOVNIKA ............................................................................................................. 23

RELIGIJSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA SAD-A I KANADE ..................................................................................... 23

POLITIČKI I IZBORNI SUSTAV U SAD-U ........................................................................................................................ 24

IZBORNI SUSTAV U SAD-U ..................................................................................................................................... 25

GOSPODARSTVO ANGLOAMERIKE ............................................................................................................................. 25

OBILJEŽJA POLJOPRIVREDE ANGLOAMERIKE.......................................................................................................... 25

Poljoprivredne regije u Angloamerici ................................................................................................................. 26

OBILJEŽJA RIBARSTVA U ANGLOAMERICI ............................................................................................................... 28

OBILJEŽJA ŠUMARSTVA U ANGLOAMERICI............................................................................................................. 28

OBILJEŽJA ENERGETIKE I RUDARSTVA U ANGLOAMERICI ....................................................................................... 28

Proizvodnja ugljena ........................................................................................................................................... 28

Proizvodnja nafte .............................................................................................................................................. 29

Proizvodnja prirodnog plina ............................................................................................................................... 29

Proizvodnja električne energije.......................................................................................................................... 30

Eksploatacija ruda ............................................................................................................................................. 30

OBILJEŽJA INDUSTRIJE ANGLOAMERIKE ................................................................................................................. 30

Obilježja američke industrije.............................................................................................................................. 31

Razmještaj angloameričke industrije.................................................................................................................. 31

PROMETNA OBILJEŽJA ANGLOAMERIKE .................................................................................................................... 33

CESTOVNI PROMET U ANGLOAMERICI................................................................................................................... 33

Putnički cestovni promet ................................................................................................................................... 34

Teretni cestovni promet .................................................................................................................................... 34

ŽELJEZNIČKI PROMET ............................................................................................................................................ 34

Teretni željeznički promet ................................................................................................................................. 35

Putnički željeznički promet ................................................................................................................................ 35

ZRAČNI PROMET ................................................................................................................................................... 36

Putnički zračni promet ....................................................................................................................................... 36

Teretni zračni promet ........................................................................................................................................ 36

VODENI PROMET ................................................................................................................................................... 36

CJEVOVODNI PROMET ........................................................................................................................................... 37

TELEKOMUNIKACIJSKI PROMET ............................................................................................................................. 37

REGIONALNI PREGLED SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA .......................................................................................... 38

3

Sl.1. Angloamerika

POJAM I PODJELA AMERIKE TE PROSTORNI OBUHVAT ANGLOAMERIKE

Tri su prihvaćene podjele Amerike prema različitim kriterijima. Prema

kriteriju kontinenata izdvajamo Sjevernu i Južnu Ameriku pri čemu se

Sjeverna Amerika pruža od Kanade do Panamskog kanala, a Južna

Amerika južno od Panamskog kanala do Ognjene zemlje. S obzirom

na prirodna obilježja obično se izdvajaju Sjeverna, Srednja i Južna

Amerika pri čemu Sjeverna Amerika obuhvaća prostor sjevernije od

rijeke Rio Grande, Srednja ili Centralna Amerika obuhvaća prostor

južno od rijeke Rio Grande do Paname, a prema nekim autorima i

Venezuele i Kolumbije dok Južna Amerika obuhvaća prostor južno od

Paname ili južno od Kolumbije i Venezuele. Uzimajući u obzir

društvenogeografski kriterij obično se Amerika dijeli na Angloameriku i

Latinsku Ameriku čija je granica rijeka Rio Grande.

Za izdvajanje Angloamerike kao posebne geografske megaregije temeljni kriterij su

društvenogeografska obilježja prema kojima se taj prostor razlikuje od ostatka Amerike, a čine ga dvije

velike države – Kanada (površinom 2. zemlja svijeta) i Sjedinjene Američke Države (površinom 4. zemlja

svijeta). Naziv Angloamerika potječe od riječi anglo koja označava prevlast engleskog jezika, kulture i načina

života i riječi Amerika koja se odnosi na američko kopno koje je ime dobilo po Amerigu Vespucciju koji je

prvi na papiru opisao obale novog kontinenta. Međutim, kako Angloameriku danas obilježava izuzetna

multikulturalnost budući da migranti odasvud useljavaju u SAD, u manjoj mjeri i u Kanadu gdje pak

značajnu manjinu čine Francuzi, postavlja se pitanje opravdanosti naziva Angloamerika. Ipak, sve socijalne i

političke institucije vuku korijene iz britanske kulture.

U prirodnom smislu prostor Angloamerike obilježava relativno razvedena obala čemu doprinose otoci

na sjeveru Kanade i tri velika zaljeva: Hudsonov, Meksički i Aljaški. Uslijed toga istočna obala znatno je

razvedenija od zapadne na kojoj kanadski dio obale ima veću razvedenost zbog otoka koji su dio

Kordiljerskog sustava i vulkanskog su podrijetla te su dio Pacifičkog vatrenog prstena.

Kao što je već rečeno južna granica Angloamerike i južna granica SAD-a prati tok rijeke Rio Grande do

grada El Paso gdje skreće prema zapadu. Sjeverna granica SAD-a dogovorena je politički i pruža se na 49°N

do Velikih jezera nakon čega je uvjetovana njihovim pružanjem. Sva jezera osim Michigana su uslijed toga

zajedničko blago SAD-a i Kanade. SAD se sastoji od 50 saveznih država od čega su dvije dislocirane iz

matičnog teritorija – Aljaska na sjeverozapadu Angloamerike i Hawaii u Tihom oceanu, a također posjeduje

i teritorije koji imaju poseban status unutar nacionalnog teritorija – District of Columbia (izdvojen iz

Marylanda) i Puerto Rico (dobiven u ratu sa Španjolskom) koji je dislociran te zavisne teritorije koji se

nalaze izvan Angloamerike: Guam, Američka Samoa, Djevičanski otoci, Marijanski otoci i dr. Kanada se

sastoji od deset provincija i tri savezna teritorija. Nunavut je uspostavljen kao savezni teritorij budući da su

Inuiti1 tražili pravo na teritorij kojim će sami upravljati. Danas u njemu živi 20 000 stanovnika od kojih 85%

čine Inuiti.

Uzimajući u obzir granice matičnih teritorija Kanade i SAD-a, možemo odrediti geografski smještaj

Angloamerike. Ona se proteže od 25°N do 72°N i od 56°W do 168°W. Na najužem dijelu atlantska i pacifička

1 Naziv Eskim Inuitima su dali Indijanci, a znači oni koji jedu sirovo meso te se smatra pogrdnim. Inuiti je naziv za narod, Inuk je

naziv za pojedinca, a naziv za njihov jezik je inuktikut.

4

obala međusobno su udaljene oko 4500 km, a prema sjeveru se kontinent širi što znači da se ta udaljenost

povećava. Zbog takvih udaljenosti prostor Angloamerike se nalazi u osam vremenskih zona.

Geografski položaj Angloamerike između Atlantika i Pacifika je vrlo povoljan. Atlantik je veza prema

Europi, a Pacifik prema Japanu, Kini, Indiji i Australiji. Na jugu se nalazi kontinentalni most prema Južnoj

Americi, a nakon što su 1914. SAD prokopale Panamski kanal, omogućeno je i kraće povezivanje istočne i

zapadne obale Angloamerike morskim linijama.

RELJEF ANGLOAMERIKE

Omjer nizinskih i brdovitih dijelova u Angloamerici iznosi ugrubo 2:1 što je pogodno za gospodarstvo i

razvoj. Planinski dijelovi nalaze se uz rubove kontinenta i u prvoj fazi naseljavanja istočni planinski rub je

donekle predstavljao prepreku za naseljavanje unutrašnjosti dok je zapadni planinski rub predstavljao

ozbiljnu barijeru za naseljavanje zapadne obale iz unutrašnjosti. Velik dio teritorija zauzimaju visoravni i

platoi što je također pogodno za razvoj gospodarstva.

OBLIKOVANJE RELJEFA

Endogeni procesi i geološka struktura temeljni su čimbenici oblikovanja reljefa Angloamerike, a od

egzogenih čimbenika najvažniju ulogu su imale glacijacije.

Geološka struktura kao čimbenik oblikovanja reljefa

Velik dio kontinenta je kraton koji je u središnjim i južnim dijelovima platforma prekrivena debelim

paleozojskim naslagama (do 10 km debljine). Na sjevernom dijelu nalazi se Kanadski ili Laurencijski štit

sazdan od stijena prekambrijske starosti. Mlađi dio kontinenta je atlantska platforma formirana u

mezozoiku i prekrivena kenozojskim sedimentima.

Dvije su osnovne orogene zone na prostoru Angloamerike: Apalači i Kordiljeri. Apalači su nastali

tijekom paleozoika, istočni dio kaledonskom, a zapadni dio hercinskom orogenezom. Kordiljeri su se pak

izdigli u kasnom mezozoiku i kenozoiku trima orogenezama.

Pleistocenska glacijacija kao čimbenik oblikovanja reljefa

Pleistocenska glacijacija trajala je oko dva milijuna godina, a za vrijeme najjače glacijacije led je

pokrivao gotovo ¾ Angloamerike. Vrlo je značajan bio učinak glacijacije kroz preoblikovanje reljefa. Na

prostorima gdje su dominirali denudacijski procesi, ledeni pokrov je izravnao reljef, a na prostorima s

dominantnom akumulacijom formirali su se glacijalni akumulacijski oblici kao što su morene. Glacijacija je

također utjecaja na formiranje današnjih hidrografskih obilježja kontinenta, a kroz akumulaciju je utjecala i

na tlo budući da su morenski talozi osnova za formiranje lesa.

Ledeni pokrov tijekom pleistocena širio se iz dva centra: laurencijske ledene kape i kordiljerskog centra.

Laurencijska ledena kapa nastala je između Hudsonovog zaljeva i Labradora te se sporo širila prema jugu i

5

zapadu. Kad je ledeni pokrov dosegao kritične točke i počeo djelovati na klimu, širenje se ubrzalo. Debljina

pokrova varirala je oko 1.6 km, a led je bio najdeblji sjeverno od Velikih jezera gdje je najranije nastao.

Debeli led na tlo i reljef je djelovao izrazito erozivno i ondje je danas gotovo nemoguća poljoprivreda,

prostor je izravnat i naseljenost je mala. Najjužniji jezici ledenjaka sezali su do rijeka Ohio i Missouri koje su

nastale kao potočići na kraju ledenjaka. Akumulacijski oblici formirali su južnije od Velikih jezera,

prvenstveno morene i drumlini. Morene su se formirale blizu obala kontinenata, okomito na pravac

povlačenja leda, a kad je došlo do rasta morske razine, najveće morene su ostale kao otoci (Nantucket,

Long Island, Martha's Vineyard i dr.). Morenske naslage na kopnu vrlo su debele i mnogo ih je na području

od Velikih jezera do rijeka Ohio i Missouri, a na njima se formiraju kvalitetna tla. Drumlini se pojavljuju u

grupama, a njihovi ostaci su otoci Baffinova zemlja i Ellesmere na sjeveru Kanade. Južnije od Velikih jezera

ledeni pokrov je bio tanji i zaobilazio je reljefne neravnine te produbljivao korita čime su se stvorili

prepoznatljivi oblici jezera (npr. Finger Lakes u državama New Yorku i Minnesoti.

Kordiljerski centar bio je jezgra iz koje se proširio ledeni pokrov čija je površina i za najjače glacijacije

bila manja nego na području laurencijske ledene kape, no ostalo je više ostataka leda. Kontinuirani ledeni

pokrov prostirao se do današnje države Washington, a južnije se pojavljivao mjestimično i do Novog

Meksika. Danas je najjužnija granica ledenjaka južno od Seattlea na planini Mt. Rainer zbog visoke

nadmorske visine i velike količine padalina, no površina ledenjaka se i danas smanjuje (npr. u Aljaski za 400

m godišnje) jer zimske padaline ne mogu kompenzirati njegovo topljenje tijekom ljeta.

RELJEFNE CJELINE ANGLOAMERIKE

Šest je temeljnih reljefnih

cjelina u Angloamerici: obalne

ravnice Atlantika i Meksičkog

zaljeva, sustav Apalača i Ozark-

Ouachita platoa, Kanadski štit,

središnje nizine, velike ravnice i

sustav Kordiljera (sl.2 i 3). Hawaii su

posebna cjelina budući da su

dislocirani u Pacifiku od matičnog

teritorija. To su otoci vulkanskog

podrijetla na kojima se danas nalazi

samo jedan aktivni vulkan – Kilauea

na najvećem otoku Hawaii s velikim

erupcijama svakih nekoliko godina.

Sl.2. Reljef Sjeverne Amerike

6

Obalne ravnice Atlantika i Meksičkog zaljeva

Obalne ravnice Meksičkog zaljeva su široka subregija (širine do 900 km) koja počinje od ušća rijeke

Ohio u Mississippi i prostire se sve do obala Meksičkog zaljeva. Aluvijalna dolina Mississippija glavna je

reljefna jedinica u ovom prostoru i poznata je kao jedno od najplodnijih područja Angloamerike u kojem se

uzgajaju pamuk, riža, soja i ostale žitarice. Počela se stvarati prije više milijuna godina taloženjem velike

količine aluvijalnog materijala koje se nastavilo i u njenoj delti zbog čega je važna za prirodna obilježja

regije. Naime, rijeke donose mnogo sedimenata, dio ih se transportira u Meksički zaljev otkuda se

djelomično vraćaju na obalu i formiraju terase i sprudove koji zajedno s obalom formiraju lagune.

Postojanje laguna uzrokuje skupljanje organskih tvari u njima te se u njima razvijaju slane močvare.

Obalne ravnice Atlantika prostiru se od Floride do rta Cod, a od obalnih ravnica Meksičkog zaljeva

razlikuju se izraženijom tektonskom dinamikom koja je dovela do nastanka strmih obala, potopljenih ušća

rijeka, ali također postoje i sprudovi i lagune. Poluotok Florida kasno se izdigao iznad morske razine i još

Sl.3. Reljefne cjeline SAD-a

7

uvijek je relativno nizak (prosječne visine niže od 100 m) i zaravnjen zbog čega njime krivudaju rijeke

formirajući najveće močvarno područje u SAD-u – Everglades. S obzirom da su u podlozi Floride karbonati,

u podzemlju je razvijen krški reljef sa špiljama i jamama. Topla morska voda pak stvara koraljne grebene

oko floridskih obala.

Sustav Apalača i Ozark-Ouachita platoa

Apalači se pružaju od sjevernog dijela Alabame pa sve do Newfoundlanda i dijele se na sjeverne i

južne, a odvaja ih rijeka Hudson. Istočni dijelovi Apalača geološki su stariji i nastali su u vrijeme kaledonske

orogeneze dok su mlađi zapadni dijelovi nastali za vrijeme hercinske orogeneze. S obzirom da se radi o

starom i zaravnjenom gromadnom gorju, većina vrhova nije viša od 1200 metara, iako u nekim dijelovima

dosežu i preko 1800 metara.

Od zapada prema istoku južni Apalači se dijele na četiri cjeline: Apalački plato, zona grebena i udolina,

Blue Ridge i Piedmont. Apalački plato karakteriziraju nalazišta ugljena odnosno apalački ugljenonosni bazen

koji je odigrao glavnu ulogu u industrijalizaciji SAD-a. Slojevi u podlozi gorja su vrlo ravni, gotovo

horizontalni (paleozojski slojevi nisu narušeni), a dominiraju pješčenjaci, konglomerati i vapnenci. Apalački

plato završava uzvišenjem koje se zove Allegheny Front. Dalje prema istoku se nalazi zona grebena i udolina

u čijoj su podlozi antiklinale i sinklinale nastale u vrijeme hercinske orogeneze. Ova zona završava velikom

dolinom (Great Valley) rijeka Tennessee i Shenandoah. Na istoku se od rijeke Potomac na sjeveru do

sjeverne Georgije na jugu pruža Blue Ridge uzdignut kaledonskom orogenezom. Na južnom dijelu Blue

Ridgea nalazi se najviši dio Apalača – Great Smoky Mountains s vrhom Mt. Mitchell (2 037 m) u Sjevernoj

Carolini. Najistočniji dio je Piedmont (plato) koji zajedno s Blue Ridgeom spada u stare Apalače uzdignute

kaledonskom orogenezom. Sačinjavaju ga metamorfne i eruptivne stijene koje su prekrivene aluvijalnim

naslagama rijeka koje teku iz područja otpornijih stijena te ovdje stvaraju brzace i vodopade pa se prijelaz

naziva linijom vodopada (fall line), a gospodarski je ona važna zbog iskorištavanja hidroenergije.

Sjeverni Apalači se dijele jednako kao i južni, ali na tri dijela budući da nema Apalačkog platoa na

njihovom zapadu. Sjeverni dio se od južnog razlikuje prema zaravnjenosti što je posljedica ledenog pokrova

koji je ovdje bio najdeblji i najviše zaravnio teren te formirao brojna glacijalna jezera. Na obalama se nalaze

metamorfne stijene koje su transformirane u zanimljive reljefne oblike pod utjecajem plime i oseke

(najbolji primjer je zaljev Fundy).

Ozark-Ouachita plato sastoji se od dva platoa. Ozark plato identičan je Apalačkom platou i visine je do

800 metara dok je Ouachita plato valovito područje slično zoni grebena i udolina. Zbog tih sličnosti smatra

se produžetkom Apalača, a izdignut je u vrijeme hercinske orogeneze.

Kanadski štit

Kanadski štit izgrađen je od stijena prekambrijske starosti zbog čega se ovdje nalaze velika nalazišta

metalnih ruda. Kanadski štit se proteže od Velikih jezera na jugu do Arkičkog oceana na sjeveru te od

glacijalnih jezera (Woods, Winnipeg, Reindeer, Athabasca, Veliko ropsko i Veliko medvjeđe jezero) na

zapadu do Apalača na istoku.

U pleistocenu je ovo bilo područje jake glacijacije koja je uzrokovala denudaciju reljefa i tla dok je

istodobno trošenjem i svojom masom dovodila do spuštanja terena (glacijalna izostazija) i ispod morske

8

razine. Glacijalna denudacija te stare kopnene mase dovela je do uravnjivanja prostora i stvaranja goleme

depresije u obliku preokrenutog štita. Tlo je na takvom materijalu ostalo siromašno i teško za naseljavanje i

iskorištavanje. Nakon glacijacije u ovoj su depresiji zaostala isprva dva velika jezera – Regina i Agassiz čiji su

današnji ostaci Velika jezera. U sjeverne dijelove Kanadskog štita ušla je voda iz sjevernog Atlantika te

modificirala klimu koja je postala nepovoljnija i uzrokovala današnju rijetku naseljenost ovog područja.

Središnje nizine

U središnjim nizinama pleistocenski ledeni pokrov je imao manje denudacijsko djelovanje u odnosu na

Kanadski štit zbog čega nije došlo do jačega zaravnjavanja terena. U tom su prostoru zaostale brojne

morene, jezera i formiralo se plodno tlo zbog čega je ovo najplodnije područje u Angloamerici.

Istočni dio središnjih nizina je područje platforme prekrivene paleozojskimn naslagama s dvama većim

karbonatnim bazenima – Lexington Plain na području današnje države Kentucky i Nashville Basin na

području današnje države Tennessee – koji su bogati kalcijevim karbonatom što je omogućilo formiranje

plodnih pašnjaka na kojima se razvio uzgoj konja. Karbonatna podloga uvjetovala je nastanak krškog reljefa

s brojnim endokrškim oblicima zbog čega se ovdje razvio najveći špiljski sustav na svijetu – Flint - Mammoth

Cave dug gotovo 600 km sa stalnom temperaturom oko 12°C zbog čega se dugo upotrebljavao za liječenje

tuberkuloze.

Zapadni dio središnjih nizina je od istočnog dijela odvojen eskarpmanima i drugim erozijsko-

korozijskim oblicima. U tom su se dijelu razvile prerije (visoke trave), a kako se količina padalina smanjuje

prema zapadu, prerije prelaze u stepe (niske trave).

Velike ravnice

Velike ravnice predstavljaju postupan blagi stepeničasti prijelaz iz središnjih nizina prema Kordiljerima

zbog čega se nadmorske visine mijenjaju od 600 m na istoku do 1500 m na zapadu gdje se ravnice nazivaju

visokim ravnicama. S obzirom da je to suho područje, prekrivaju ih stepe koje su poljoprivredno iskoristive

samo za stočarenje. Zbog blizine Kordiljera u velikim ravnicama se akumuliraju riječni nanosi u debeo rahli

sloj u dolinama u središnjim dijelovima riječnih tokova. Zbog mjestimično malog nagiba terena i velike

količine erodiranog materijala, njegovim se istaloživanjem u koritu stvaraju akumulacijski otoci zbog kojih

korito postaje isprepleteno (braided pattern).

U Sjevernoj i Južnoj Dakoti formirali su se badlands s jače i slabije erodiranim dijelovima stijenskih

masiva. Najviši planinski prostor su Black Hills u Južnoj Dakoti s bujnom vegetacijom na sedimentnim

slojevima. Na njoj se nalazi i Rushmore na kojem su isklesane glave četiriju američkih predsjednika.

9

Sustav Kordiljera

Sustav Kordiljera čine sustav Stjenjaka, sustav unutrašnjih visoravni i zavala te pacifički obalni pojas.

Sustav Stjenjaka

Sustav Stjenjaka izdignut je trima orogenezama (nevadskom, sevierskom i laramidskom) tijekom

kasnog mezozoika i kenozoika i sastoji se od tri dijela: planinskog lanca Stjenjaka, planine Mackenzie i gorja

Brooks. Stjenjak je izdignut najvećim dijelom laramidskom orogenezom prije oko 40 milijuna godina kojom

su formirani i brojni rasjedi i Rocky Mountains Trench. U wyominškom bazenu nalazi se veliki prijevoj koji

dijeli Stjenjak na sjeverni i južni, a slično velik prijevoj u kanadskom dijelu Stjenjaka je Yellowhead Pass.

Velikim prijevojem u Wyomingu izgrađena je i željeznička pruga koja povezuje Chicago sa zapadnom

obalnom.

Zapadni dio Stjenjaka naglo je izdignut zbog čega predstavlja nagli prijelaz od intermontanih nizina u

planine. Sjeverni pak dio Stjenjaka obilježava alpski pejzaž sa stožastim (oštrim) vrhovima među kojima se

formiraju cirkovi, doline V-profila, a u nižim prostorima doline U-profila.

Sastav stijena Stjenjaka nije posvuda jednak. U sjevernom dijelu, od Montane prema sjeveru,

prevladavaju sedimentne stijene koje su izdignute tako da njihova struktura nije narušena. Južnije, u

wyominškom dijelu Stjenjaka, stijene su efuzivne magmatske, uglavnom bazalti, a zbog vulkanske prošlosti

još uvijek postoje postvulkanske aktivnosti – gejziri i geotermalni izvori u kojima je temperatura vode na

granici vrenja što je uvjetovalo razvoj posebnih alga jarkih boja. Najveće takvo područje je Yellowstone. Još

južnije, u coloradskom dijelu Stjenjaka, prevladavaju intruzivne magmatske stijene, uglavnom graniti. Na

samom jugu, Stjenjak na prostoru Novog Meksika i Texasa sačinjavaju vapnenci, a taj dio planine se naziva

Guadalupe Mountains.

Sustav unutrašnjih visoravni i zavala

Sustav unutrašnjih visoravni i zavala sastoji se od sjeverozapada prema jugoistoku od Yukonskog

platoa, platoa Fraser, platoa rijeka Columbije i Snake, regije bazena i grebena te platoa Colorado. Yukonski

plato smješten je na sjeveru Kanade i Aljaske, relativno je male nadmorske visine (do 400 m) i vlažne klime

zbog čega su se na njemu razvile močvare.

Dalje prema jugu, na prostoru Britanske Columbije, smješten je plato Fraser od otvrdnule lave

naknadno izbrazdane radom ledenjaka. U istoj provinciji se nalazi i plato rijeka Columbije i Snake u čijoj je

podlozi otvrdnula lava, ali je denudacija bila slabija pa su stijene od lave ostale debele i do 600 m zbog čega

se ovaj plato naziva i morem lave.

Regija bazena i grebena je zaravnjeno područje ispunjeno aluvijalnim naslagama koje se nalazi u

području kišne sjene zbog čega se u njemu razvio niz pustinja: Sonora, Chihuahua, Mojave, kao i Dolina

smrti koja je formirana tektonskom aktivnošću, a danas se nalazi u kišnoj sjeni Sierre Nevada. U ovom su

prostoru također formirana i slana jezera koja se povremeno isušuju te nastaju slane površine – playe.

Plato Colorado u Arizoni najviši je od svih platoa i njime protječe rijeka Colorado koja je usjekla svoj

1600 m dubok kanjon – Grand Canyon – koji dopire i do prekambrijskih stijena u podlozi.

10

Pacifički obalni pojas

Pacifički obalni pojas se dijeli na unutrašnji planinski pojas, obalni pojas i zonu depresije. Unutrašnji

planinski pojas čine Sierra Nevada, Kaskadne planine, planinski otoci uz jugozapadnu obalu Kanade, Aljaške

planine i Aleutski otoci. Na jugozapadu SAD-a smještene su visoke planine Sierre Nevada među kojima je

najviša Mt. Whitney (4418 m). Dalje prema sjeveru nastavljaju se Kaskadne planine izražene vulkanske

aktivnosti budući da se nalaze na mjestu gdje pacifička ploča subducira pod sjevernoameričku. Stoga je

ovdje pet aktivnih vulkana od kojih su najveći Mt. Helens (zadnja velika erupcija 1980.) i Mt. Rainer kraj

Seattlea (zadnja erupcija 1894.), a u kalderi vulkana u Oregonu razvilo se jezero Crater. Sjeverno od

Seattlea planinski pojas prelazi u podmorje iz kojeg strši u obliku otoka od kojih je najveći Vancouver, na

Aljaski se ponovno vraća na kontinent kao Aljaške planine (ovdje se nalazi najviši vrh Sjeverne Amerike –

Denali ili Mt. McKinley visok 6193 m), a dalje uz aljasku obalu prema jugozapadu se pruža niz vulkana od

kojih je najveći stratovulkan Mount Katmai nakon čije je posljednje erupcije ostala ogromna kaldera te

konačno završava kao vulkanski Aleutski otoci u Pacifiku.

Obalni pojas čine obalne planine od kojih je najviša Mt. Olympics (oko 2000 m). Zona depresije nalazi

se između obalnog pojasa i sustava Stjenjaka. U njenim južnim dijelovima nastala su plodna područja (npr.

Kalifornijska dolina, dolina Willamette) s obzirom da primaju dovoljno padalina budući da obalne planine

nisu previsoke, a u njima se taložio i erodirani materijal s okolnih planina koji je pogodovao nastanku

plodnog tla. Sjeverni dio depresije je potopljen.

KLIMA ANGLOAMERIKE

S obzirom na geografski smještaj Angloamerike, većina kopna smještena je u umjerenom pojasu.

Glavni modifikatori klime Angloamerike su geografska širina, raspodjela kopna i mora, udaljenost od mora,

reljef i morske struje. Angloamerika se pruža u rasponu od 50° geografske širine zbog čega toplinski odnosi i

primljena Sunčeva energija znatno variraju. Iako je Angloamerika okupljeno kopno i neka područja su i do

2000 km udaljena od mora, veliki zaljevi omogućuju dublji prodor maritimnih zračnih masa. Reljef odnosno

nadmorska visina značajno utječu na kretanje zračnih masa i na zapadu stvaraju kišnu sjenu zbog čega je

prostor neposredno istočno od Kordiljera izrazito suh. Duž sjevernih obala Angloamerike teku hladne

labradorska i sjevernopacifička morska struja, a duž južnijih obala tople golfska i kalifornijska struja.

Na prostoru Angloamerike zbog meridionalnog pružanja reljefa dominiraju zračne mase koje dolaze sa

sjevera i s juga. Sa sjevera kontinenta pristižu hladne polarne kontinentske zračne mase (cPK), a na jugu iz

Meksičkog zaljeva i Karipskog mora pristižu tople tropske maritimne zračne mase (mTW). Fronta između tih

dviju zračnih masa tijekom godine se premješta s prividnim gibanjem Sunca – zimi na jug do obala

Meksičkog zaljeva, a ljeti na sjever do Velikih jezera zbog čega je tada i maksimum padalina. U perifernim

područjima osjeća se i utjecaj drugih zračnih masa. Na zapadu Kanade se osjeća utjecaj polarnih maritimnih

zračnih masa s Pacifika (mPK) koje donose puno vlage zimi i sušu ljeti te ublažavaju zimske i ljetne

temperature. U jugozapadnim dijelovima SAD-a osjeća se utjecaj tropskih maritimnih zračnih masa (mTW) s

Pacifika koje donose vlažnije zime i suha ljeta, ali je njihov utjecaj ograničen na do 250 km u unutrašnjost.

Južni dijelovi SAD-a pod utjecajem su tropskih kontinentskih zračnih masa (cTW) iz Meksika koje imaju

ograničen utjecaj, uglavnom ljeti. Na sjeveroistoku Kanade pak se osjeća utjecaj polarnih maritimnih

zračnih masa (mPK) s Atlantika koje donose hladno vrijeme i zrnati (diesel) snijeg.

11

KLIMATSKI ELEMENTI U ANGLOAMERICI

Osnovni klimatski elementi važni za definiranje klime Angloamerike su temperatura, padaline i vjetrovi

te vremenske nepogode.

Prostorna raspodjela temperatura zraka u Angloamerici

Raspon temperatura zraka je velik (sl.4). Izoterme se tijekom cijele godine pružaju zonalno na istoku

dok se na zapadu pružaju meridionalno pod utjecajem Kordiljera. Srednje godišnje temperaturne amplitude

iznose do 25°C, a one su veće u kontinentalnoj unutrašnjosti, a manje u obalnim područjima zbog izravnog

utjecaja oceana i maritimnih zračnih masa. Veći dio kontinenta ima zime s prosječnom temperaturom

nižom od 0°C dok su prosječne ljetne temperature više od 21°C. Ipak dobar je pokazatelj temperaturnih

odnosa usporedba najjužnijih i relativno sjevernih dijelova Angloamerike: srednja zimska temperatura u

Floridi podjednaka je srednjoj ljetnoj temperaturi na istoku Kanade.

Prostorna raspodjela padalina u Angloamerici

Na prostornu raspodjelu količine padalina (sl.5) značajan utjecaj ima reljef koji utječe na kretanje

zračnih masa i zonalnu cirkulaciju zraka. Najveću količinu padalina primaju uski obalni pojas i Kordiljeri na

zapadu. Kordiljeri dovode do precipitacije iz zračnih masa u sklopu zonalne cirkulacije zbog čega se uslijed

adijabatičkog grijanja zračnih masa koje se spuštaju niz Kordiljere prema istoku stvara kišna sjena pa taj

prostor prima manje od 500 mm padalina, a velik dio i manje od 250 mm. Izohijeta od 500 mm pruža se duž

meridijana 98°W i predstavlja značajnu granicu u vegetacijskom smislu znatno smanjujući uvjete za

poljoprivredu zbog čega se naziva i dead line. Suvremena poljoprivredna tehnologija smanjila je taj utjecaj

na poljoprivrednu proizvodnju, no on još uvijek postoji.

Na istoku nema viših reljefnih prepreka koje bi sprječavale prodor zračnih masa s Atlantika (Apalači

nisu dovoljno velika prepreka), no uslijed zonalne cirkulacije taj utjecaj ne prodire duboko na zapad u

Sl.4. Prosječne siječanjske i srpanjske temperature zraka u Sjevernoj Americi

12

Sl.5. Prosječna godišnja količina padalina u Sjevernoj

Americi

Sl.6. Klimatske regije u Sjevernoj Americi

kopno. Godišnja raspodjela padalina znatno je

pravilnija nego na zapadu kontinenta. Na sjeveru

Kanade količina padalina je izrazito mala zbog čega

se tamo razvio okoliš tundre. Što se tiče

maksimuma padalina, na zapadu je on zimi, a na

istoku ljeti.

Vremenske nepogode u Angloamerici

Glavne vremenske nepogode u Angloamerici su

tuča, tornada, uragani i blizzardi. Najveći prosječni

broj dana s tučom imaju područja Stjenjaka i visokih

ravnica. Cijelo područje od visokih ravnica do Velikih

jezera naziva se dolinom tornada i godišnje se tu

pojavi oko 800 tornada2, najviše u Oklahomi.

Tornada se formiraju kad na malom području

nastane velika temperaturna razlika (najčešće na

dodiru hladnog polarnog i toplog tropskog zraka) zbog čega se najčešće javljaju u proljeće i rano ljeto kad

su te temperaturne razlike najveće. Uragani3 pogađaju cijelu istočnu obalu Angloamerike te obale

Meksičkog zaljeva jer je tropski Atlantik pogodan za nastanak te vrste tropskih ciklona. Zimi u unutrašnjosti

sa sjevera prema jugu pušu blizzardi4 koji donose vrlo niske temperature i snijeg, a najčešći su na prostoru

kanadskih prerija i visokih ravnica.

KLIMATSKE REGIJE ANGLOAMERIKE

Geografsku raspodjelu klimatskih regija (sl.6) u

Angloamerici prate sljedeće zakonitosti. U prostoru

SAD-a i južne Kanade na istoku se klimatske regije

pružaju horizontalno, a na zapadu meridionalno

uslijed reljefnih utjecaja na klimatske elemente. U

sjevernoj Kanadi gdje reljef nije toliko važan

modifikator regije se također pružaju horizontalno.

Generalno se klime južno od Velikih jezera mogu

klasificirati kao kontinentske klime s toplim ljetima,

a sjeverno od Velikih jezera kao kontinentske klime

s prohladnim ljetima.

Najsjevernije dijelove Angloamerike čini regija

tundre s izrazito malom količinom padalina među

kojima dominira snijeg. Zime su vrlo hladne, a ljeta

prohladna, temperatura najtoplijeg mjeseca ne

2 Tornado – ciklon u kojem se zrak spiralno vrti velikom brzinom, a najčešće se razvija u stepskoj regiji i to u proljeće.

3 Uragan – tropski ciklon koji nastaje nad toplim morem vrtložeći vodu i zrak, kreće se od istoka prema zapadu, a nailaskom na

kopno djeluje razorno na infrastrukturu. 4 Blizzard – hladni vjetar koji puše sa sjevera duž Stjenjaka noseći snijeg koji se kreće horizontalno prije nego padne.

13

prelazi 10°C. Najveći dio Kanade i Aljaske nalazi se u subarktičkoj regiji. Sjeveroistok Angloamerike pod

utjecajem je hladne labradorske struje koja teče iz Arktika i donosi vodu koja je ljeti puno hladnija od zraka

zbog čega uzrokuje pojavu čestih magli. U subarktičkoj regiji prevladava vegetacija borealnih šuma.

Sam jug Kanade uz Velika jezera i prostor južno od njih nalaze se u vlažnoj kontinentskoj regiji.

Sjeverni dio te regije obilježavaju topla do svježa ljeta i oštre zime dok južni dio obilježavaju vruća ljeta i

hladne zime. S obzirom da su u južnom dijelu temperaturni i precipitacijski odnosi izrazito povoljni za razvoj

poljoprivrede, taj se pojas stoga naziva corn belt. U sjevernom dijelu Velika jezera se ponekad pokriju

ledom, ponekad ne. Kad im površina ostane nepokrivena, voda isparava i zrak se navlažuje i kreće prema

obalnim područjima na istoku gdje se izlučuje donoseći vrlo snježno vrijeme. Ta se pojava naziva efektom

jezera, a čitav pojas od Velikih jezera do obale snow belt.

Jugoistočni dio Angloamerike čini suptropska regija s velikom insolacijom i temperaturama te je dio

širokog pojasa velike insolacije na jugu Angloamerike koji se naziva sun belt. Suptropsku regiju obilježavaju

tople zime i vruća i sparna ljeta, no otkad je počelo postavljanje rashladnih uređaja, taj prostor privlači

mnogo imigranata starije dobi. Na krajnjem jugu Floride nikad nisu izmjerene temperature ispod 0°C.

Prodori hladnog zraka sa sjevera ponekad uzrokuju štete floridskoj poljoprivredi. Jugoistočno od tog

područja je zona uragana. Naime, uragani se formiraju nad Atlantikom i pogađaju obale Meksičkog zaljeva,

najrizičnije doba godine je kasno ljeto i rana jesen.

Zapadno od dead line nalazi se stepska regija u koju sa sjevera poput klina 'prodire' regija planinskog

zapada, a sa zapada pustinjska regija. Stepska regija je prostor visokih ravnica te ju obilježavaju hladne i

suhe zime i vruća i suha ljeta. Zbog izrazito male količine padalina, ratarstvo je moguće jedino uz

navodnjavanje. U ovom prostoru su česte pojave blizzarda, tornada i pješčanih vjetrova (dust winds)5, a

također puše i specifičan vjetar chinook6.

Regija planinskog zapada obuhvaća više dijelove Kordiljera u kojima je klima primarno utjecana

nadmorskom visinom zbog čega su temperature zraka niže, a količina padalina s privjetrinske strane viša.

Na jugozapadu između planinskih lanaca prostor je u kišnoj sjeni zbog čega se tu razvila pustinjska klima u

nižim i polupustinjska klima u višim nadmorskim visinama. Stoga se ta regija naziva pustinjskom regijom.

Na samom jugozapadu u obalnom području južno od 38°N smještena je mediteranska regija s

mediteranskim klimatskim obilježjima što znači blage, vlažne zime i suha, vruća ljeta. Ta je klima relativno

teška za stanovništvo jer iz pustinjske regije vjetrovima Santa Anna pristiže suh zrak, posebice ujesen, zbog

čega često nastaju požari kojima pogoduje vegetacija chaparrala7, a takav zrak ima loše učinke na plućne

bolesnike.

Sjeverno od mediteranske regije uz obalu se pruža regija maritimnog sjeverozapada koju obilježava

velika količina vlage (1600-2500 mm) uslijed zapadnog strujanja zraka zbog čega taj prostor ima najniži

indeks kontinentalnosti. Zime su duge i vlažne, a ljeta kratka i relativno suha.

5 Dust winds – vjetar koji isušuje zrak i uvlači sitne čestice prašine.

6 Chinook – topli vjetar fenskog tipa koji puše sa Stjenjaka prema stepama donoseći naglo povećanje temperature i otapanje

snijega zimi. 7 Chaparral – zimzelena grmolika vegetacija u kalifornijskoj mediteranskoj klimi koja predstavlja dobro gorivo za požare.

14

TLA ANGLOAMERIKE

Tlo je jedan od ključnih čimbenika poljoprivrede. Američko ministarstvo poljoprivrede predložilo je

klasifikaciju tala na sedam glavnih skupina koja se naziva Seventh Approximation, a prihvaćena je i u SAD-u

(sl.7) i u Kanadi (sl.8). Na prostoru Angloamerike se prema njoj izdvaja sedam temeljnih genetskih grupa

tala: tla tundre, tla borealnih šuma, siva i smeđa tla listopadnih šuma, tla prerija, crvena i žuta tla

jugoistoka, planinska tla i suha tla te negenetska grupa azonalnih tala.

Tla tundre (inceptisols) prekrivaju sjever Kanade više-manje se prostirući sjeverno od granice

permafrosta, iako se u istočnom dijelu pružaju i znatno južnije zbog klimatskog utjecaja Hudsonovog

zaljeva. Na takvim tlima koja su najveći dio godine smrznuta razvoj poljoprivrede nije moguć.

Tla borealnih šuma (spodosols) smještena su na jugoistoku Kanade i sjeveroistoku SAD-a. To su podzoli

koji nastaju u uvjetima vrlo malo organskog materijala i mnogo vlage zbog čega dolazi do ispiranja i ono

malo humusa što se stvori te su ta tla slabopogodna do nepogodna za ratarstvo (pogodna tek za uzgoj

krumpira i borovnica) zbog čega se na njima više razvija mliječno stočarstvo.

Siva i smeđa tla listopadnih šuma (alfisols) prostiru se na jugu Kanade i istoku SAD-a. Tla koja se

pružaju sjevernije su slična podzolima, ali primaju manje padalina pa je i ispiranje tla manje zbog čega ih

melioracija vapnom može učiniti pogodnijima za poljoprivredu. Južnije položena tla zbog lišća su vrlo

bogata humusom, i stoga vrlo plodna i pogodna za poljoprivredu te se na njima razvio corn belt.

Tla prerija (mollisols) nalaze se u sušnijim područjima juga Kanade i središnjeg dijela SAD-a i uglavnom

obuhvaćaju crnice s puno humusa zbog travnate vegetacije koja obitava na njima zbog čega se ta tla

smatraju najplodnijim tlima u Angloamerici te se na njima razvio corn belt i wheat belt.

Žuta i crvena tla jugoistoka (SAD-a) (ultisols) obuhvaćaju podzolasta tla na kojima obitavaju suptropske

šume, a zbog velike količine padalina su značajno isprana i stoga imaju slabu plodnost za ratarstvo. Na

njima su se razvile plantaže duhana, pamuka, indiga i riže (zbog vododrživog sloja gline u podlozi), odnosno

cotton belt.

Sl.7. Pedološke regije u SAD-u Sl.8. Pedološke regije u Kanadi

15

Sl.9. Indijanske civilizacije na prostoru

Angloamerike

Planinska tla (andisols) prekrivaju planinski zapad Kanade i SAD-a i to su skeletna, siromašna tla sa

siromašnom vegetacijom zbog čega farmerima služe uglavnom za pašnjake koji mogu podržati tek jedno

govedo na 40 ha zemljišta. Suha tla (aridisols) prekrivaju daleki američki zapad pustinjskih i polupustinjskih

okoliša i gotovo u potpunosti nisu pogodna za poljoprivredno iskorištavanje.

Azonalna tla obuhvaćaju genetski različite tipove tla (npr. entisols ili aluvijalna tla) koja su uglavnom

mlada i još netransformirana u dovoljnoj mjeri te se pojavljuju azonalno. Najplodnija među njima su

aluvijalna tla u dolinama rijeka (npr. dolina i delta Mississippija gdje se proizvodi riža).

POVIJESNI PREGLED NASELJENOSTI ANGLOAMERIKE

Amerika je naseljena prvi put prije 35 000 godina kad su preko Beringovog prolaza iz Azije doselili prvi

ljudi – današnji Indijanci. Inuiti i Aleuti naseljavaju Aleutske i sjevernokanadske otoke do prije 3000 godina.

Iako na prostoru Angloamerike nije bilo civilizacija na razvojnom stupnju na kojem su bile Inke, Maye ili

Azteci, na području Mississippija pronađeni su ostaci kultura s velikim gradovima okruženim bedemima dok

su poljoprivredno najrazvijenije kulture živjele na području današnjih Arizone i Novog Meksika.

PRVE ZNAČAJNIJE CIVILIZACIJE U ANGLOAMERICI

Prije 5000 godina u južnom dijelu Angloamerike razvila se

civilizacija Kochis koja se bavila poljoprivredom, no nisu se bavili

graditeljstvom već su živjeli u pećinama. Iz te su se kulture kasnije

razvile naprednije kulture Mogollon, Hohokam i Anasazi (sl.9).

Kultura Mogollon razvila se oko 3. stoljeća na jugu današnjih

američkih država Novog Meksika i Arizone i području današnje

meksičke države Chihuahue. Kultura je opstala do 14. stoljeća.

Stanovništvo je živjelo u zemunicama obloženim pješčenjakom u

koje se ulazilo ljestvama. Kultura Hohokam razvila se u 1. stoljeću

u današnjoj središnjoj Arizoni. Bavila se poljoprivredom i uzgajala

najmanje deset vrsta kukuruza. Njihovi graditeljski pothvati bili su

sofisticirani – uspješno su izgradili vodovod obložen keramičkim

pločama koji se i danas koristi, a za stanovanje su gradili pueblo

kuće (zgrade s više prostorija u kojima živi cijelo selo). U 14.

stoljeću nestaje im svaki trag što je jedna od velikih misterija.

Anasazi kultura se pojavila u 3. stoljeću u kontaktnim dijelovima

današnjih američkih država Utaha, Colorada, Arizone i Novog

Meksika. Ta je kultura pueblo kuće dovela do savršenstva, gradili su ih u kanjonima pa je u kanjonu rijeke

Colorado pronađena velika kuća s 36 svetišta i 200 soba dok je u kanjonu Chaco pronađena najveća pueblo

kuća – Pueblo Benito – s 20 svetišta i 650 soba. Ova kultura nestaje u 15. stoljeću što je također zagonetka,

no poznato je da im je neprijatelj bilo pleme Atabaski.

16

EUROPSKO OTKRIĆE AMERIKE

Prvi vanjski posjetitelji koji su plovilima dolazili do sjevernoameričkog kopna bili su euroazijski narodi

poput Kineza i Vikinga prije oko 1000 godina. Vikinzi su u Ameriku odnosno u današnje Newfoundland i

Novu Englesku stigli između 982. i 986. i osnovali koloniju Vinland, no nisu ostali samo na obalama već su

krenuli i dublje sve do današnje Minnesote, međutim zbog neprijateljskih odnosa s domorodačkim

stanovništvom kolonija je opstala samo desetak godina. O dolasku Vikinga svjedoči kensingtonski kamen,

no pronađeni su i fenički zapis (ploča s feničkim pismom) te stijena s uklesanim Vergilijevim stihovima što bi

moglo upućivati da su Feničani i Rimljani još u antičko doba plovili do Amerike, iako je to malo vjerojatno.

Kristofor Kolumbo napravio je izračune na temelju Ptolemejevog atlasa i hipotezu da je Euroazija veća

nego što je Ptolomej mislio i da stoga Indija sa zapada mora biti pet puta bliža nego što zaista jest. 12.

listopada 1492. godine Kolumbovi brodovi stigli su do američkog kopna. Kolumbo je bio uvjeren da je Kuba

azijsko kopno, ali se pitao gdje su Kina i Japan. Cilj putovanja bilo je zlato i zato je španjolska kraljevska

obitelj podržala Kolumbovu ideju, a unatoč tome što on nije našao zlato, poslali su ga na još tri putovanja

prema Americi. No kako ni poslije četiri putovanja nije našao zlato, Kolumbo u konačnici umire u nemilosti.

Amerigo Vespucci sudjelovao je na jednom Kolumbovom putovanju i opisao Mundus novus. Njegovo djelo

pročitao je M. Waldseemüller koji je na kartu ucrtao novi kontinent i nazvao ga Amerika.

KOLONIZACIJA ANGLOAMERIKE

U vrijeme dolaska Europljana i europske kolonizacije Sjeverne Amerike domorodačko stanovništvo je

brojilo vjerojatno 2-4 milijuna pripadnika, iako ne postoje precizne brojke (neki autori tvrde 800 000 dok

drugi navode čak 18 milijuna). Koncentracija domorodačkog stanovništva bila je u područjima koja su i

danas najprivlačnija za naseljavanje – sun belt, obale Meksičkog zaljeva, južne obale Atlantika i Kalifornija.

Prve migracije Indijanaca potakli su Španjolci svojim dolaskom i naseljavanjem prvo obala, a potom i

unutrašnjosti. Španjolci i Portugalci uspjeli su integrirati Indijance u svoju kulturu, Indijanci nisu uspjeli

pružiti otpor, no danas se javljaju sukobi. Nakon prvog dolaska Europljana, razvila se i trgovina s nekim

domorodačkim plemenima koja je imala značajne posljedice. Primjer je indijansko pleme Iroquoian koje je

svoj utjecaj širilo pomoću europskog oružja. Bolesti koje su donijeli Europljani bile su velik problem za

Indijance. Primjerice, velike boginje ubile su 90% populacije plemena Manga dok je kolera odnijela živote

50% pripadnika plemena Kiowa i Mancha. Sve to je doprinijelo činjenici da je na početku 20. stoljeća u

Angloamerici živjelo svega nekoliko desetaka tisuća Indijanaca.

RAZVOJ EUROPSKIH KOLONIJA I ŠIRENJE TERITORIJA SAD-A

Iako su i prije osnivana kratkotrajna europska naselja na angloameričkom tlu, prvi trajno naseljeni

europski grad osnovan je sredinom 16. stoljeća, a ekonomski razvoj tog područja pod utjecajem Europljana

počinje 1607. godine kad u Angloameriku pristižu tri britanska broda sa 114 doseljenika koji osnivaju grad

Jamestown u današnjoj Virginiji u zaljevu Chesapeake. Osim Britanaca, naselja i kolonije na prostoru

Angloamerike osnivali su i Španjolci, Nizozemci i Francuzi.

17

Sl.10. Prve britanske kolonije u

Angloamerici

Španjolska, francuska i nizozemska naselja i kolonije u Angloamerici

Prvo trajno naselje, St. Augustine, osnovali su 1565. godine na Floridi Španjolci. Taj grad nije osnovan

zbog resursa ni plodne zemlje, već radi logističke potpore španjolskim brodovima koji su plovili iz Južne

Amerike i ovdje su pristajali kako bi se odmorili i onda strujom nastavili na istok prema Španjolskoj. 1815.

godine taj je grad pod pritiskom SAD-a prodan. Španjolskoj je pripadala cijela Florida, a također i područja s

više potencijala na zapadu koja su stoga bila i bolje naseljena (npr. Santa Fe) jer je španjolska kruna

stimulirala naseljavanje u tim područjima dijeleći zemlju na kojoj su osnivane haciende na kojima se

razvijalo ratarstvo ili stočarstvo.

Osim Španjolaca i Francuzi su također naseljavali prostore Angloamerike. Najprije su uspostavili naselja

u današnjoj Kanadi, čak i prije nego je osnovan St. Augustine, ali to nisu bila trajna naselja. Prvi trajni grad

osnovali su 1606. godine u Novoj Scotiji – Port Royal, ubrzo i Quebec te Montreal. Francuzi su se bavili

primarno lovom i prodajom krzna uzduž rijeke St. Lawrence do Velikih jezera te prema jugu duž rijeke

Mississippi. Areali koje su prvo osvojili Francuzi mogu se prepoznati iz zraka po izduženim pravokutnim

oranicama kako bi svaki zemljoposjednik imao izlaz na rijeku koja je bila važna radi transporta. Na jugu su

se naselili u Louisiani – velikom području zapadno od Mississippija koje je bilo znatno veće nego današnja

istoimena država.

Na sjeveroistoku SAD-a Nizozemci su 1614. godine na području današnjeg Albanyja na rijeci Hudson

osnovali Fort Nassau. Položaj na rijeci je bio bitan jer su njome mogli dolaziti oceanski brodovi sve do grada.

Na istoj su rijeci osnovali i Nieuw-Amsterdam oko kojeg su oformili koloniju Novu Holandiju. Nizozemci su

nastojali uvesti feudalni sustav u Ameriku, no to nije bilo stimulativno za migracijske procese zbog čega je

populacija kolonije ostala mala i kad su Britanci počeli dolaziti, Nizozemci su bili prisiljeni Novu Holandiju

zamijeniti za britanski Surinam. Britanci su grad Nieuw-Amsterdam preimenovali u New York.

Britanske kolonije na prostoru u Angloamerici

Britanske kolonije razvijale su se oko tri kulturna središta:

Plymoutha na sjeveru, Philadelphije u centru i Jamestowna na

jugu središnjeg dijela atlantske obale Angloamerike (sl.10).

Prvo trajno britansko naselje bio je grad Jamestown

osnovan 1607. godine u zaljevu Chesapeake u današnjoj

Virginiji. Isprva je bio malo naselje s tek nekoliko preživjelih

doseljenika koji su se uspjeli prehraniti zahvaljujući lokalnoj

biljci – kukuruzu. Uskoro je uslijedilo seljenje prema jugu u

plodna područja na kojima su razvijali plantaže. Vrlo brzo

počeli su doživljavati prosperitet uzgajajući duhan – novu biljku

koja je osvojila Europu. Iako je bilo dovoljno zemlje i postojalo

je tržište, problem je bio u nedostatku radne snage. Uveden je

tzv. inventure work (ugovoreni rad) koji je bio svojevrsna

preteča robovlasništva. Doseljenici koji su željeli raditi na taj

način potpisali bi ugovor o obveznom radu na 4-7 godina, a

zauzvrat bi im bio plaćen put do Amerike i poslije toga bi dobili neka sredstva za slobodan, samostalan

život. Vrlo brzo je nakon takvih ugovorenih radova počeo dovoz crnaca iz Afrike. Prvo su ih Španjolci počeli

dovoziti na Karibe gdje bi ih prodavali plantažerima, a kasnije su uvoženi izravno u luke današnjeg SAD-a.

18

Kako su potrebe za radnom snagom bile velike, broj robova je vrlo brzo nadmašio broj europskih

doseljenika. Jamestown je uslijed takvog razvoja postao primarna kulturna i ekonomska jezgra na prostoru

današnjeg SAD-a.

Naseljavanje Nove Engleske počelo je 1620. godine. Prvi su se tu doselili engleski separatisti koji su se

počeli nazivati Pilgrimi i osnovali koloniju Plymouth. Kroz nekoliko godina u blizini su koloniju

Massachusetts Bay osnovali i anglikanci te koloniju Connecticut britanski puritanci. To su bile male

zajednice vrlo obrazovanih ljudi što se vidi i danas u tamošnjim obrazovnim institucijama. Već 1636. godine

osnovali su sveučilište Harvard. Imali su relativno visoku rodnost zbog čega je rast populacije bio brz. S

obzirom da taj prostor zbog siromašnog tla nije bio pogodan za ratarstvo, tamo se nisu razvile plantaže već

mala individualna gospodarstva koja zadovoljavaju svoje potrebe baveći se stočarstvom ili vrtlarstvom. Tek

kad su se počeli stvarati gradovi, došlo je do razvoja komercijalne poljoprivrede.

William Penn dobio je 1681. godine pravo na osnivanje kolonije u nekadašnjoj Novoj Nizozemskoj te se

po dolasku naselio u Delaware u kojem je već živjelo nizozemsko, švedsko i englesko stanovništvo, no vrlo

brzo je osnovao Philadelphiju. Uskoro je ta kolonija dobila ime Pennsylvania, a kolonije koje su nastale oko

nje nazvane su middle colonies. Naime, Penn je bio sin istoimenog slavnog admirala zbog čega mu je

britanski kralj nakon očeve smrti poklonio posjede u novom svijetu. S obzirom da je bio pripadnik religijske

manjine quakera, osnovao je zajednicu slobodnu za religijske manjine koja se razvila u religijski i socijalno

heterogenu zajednicu. Vrlo brzo je u zaleđu nađena plodna zemlja s prapornim tlom (corn belt) na kojoj se

razvilo komercijalno farmerstvo i slobodni rad s unajmljenim radnicima (umjesto robova).

Iz ta se tri središta razvilo 13 kolonija koje su 1776. godine Deklaracijom nezavisnosti oformile

Sjedinjene Američke Države i proglasile neovisnost od britanske krune. S obzirom da je u južnim kolonijama

vladalo robovlasništvo, a u središnjim i sjevernim slobodni, najamni rad, među njima je vladao određeni

animozitet i 1760ih godina je među njima oformljena tzv. Mason-Dixonova granica razgraničavajući

Pennsylvaniju i Maryland, a 1790ih je blizu te granice osnovan Washington kako bi bio podjednako udaljen

od sjevernih i južnih kolonija. Britanija je odvajanje kolonija priznala tek 1783. godine čime su SAD dobile

osim teritorija prvih 13 saveznih kolonija također i teritorije zapadno od Mississippija koji su prema

ugovoru Indijanaca s Ujedinjenim Kraljevstvom bili indijansko vlasništvo što SAD nisu poštovale.

Apalači nisu predstavljali dovoljno veliku barijeru (osim u prvoj fazi) zbog čega su europski kolonizatori

vrlo brzo naselili unutrašnjost, međutim Stjenjak je predstavljao značajnu barijeru i prve značajnije

kolonizatorske skupine su iz unutrašnjosti prodrle do zapadne obale tek 1840ih godina nakon otkrića

pogodnih prijevoja na prostoru današnje države Wyoming. Kako su se kolonisti polako širili s istočnih obala

prema unutrašnjosti, tako su Indijanci potiskivani na zapad ('put suza'). Migracije bijelaca u indijansko

područje dovele do nestanka indijanskih teritorija i formiranja novih država, a nakon supostavljanja države

Oklahome u njoj su osnovani prvi rezervati za Indijance8. Dok su u slobodnim prostorima u unutrašnjosti

osnivane države, istodobno su kupovinom ili ratom zauzimane tuđe kolonije. Tako je Louisiana kupljena od

Francuza 1803. godine, Florida je većim dijelom zauzeta u ratu protiv Španjolaca, a manji dio je prisilno

otkupljen, Texas je priključen SAD-u nakon pobune građana protiv meksičke vlasti, a pod prijetnjom

Meksikanci ustupaju SAD-u i teritorije današnjih država Novog Meksika, Utaha, Nevade, Colorada i

Kalifornije. Aljaska je poprilično jeftino kupljena od Rusije 1867., a vrlo brzo je u njoj pronađeno zlato. Zlato

je općenito bilo privlačni faktor za naseljavanje američkog zapada.

8 Danas manje od 50% živućih Indijanaca u Angloamerici živi u rezervatima, neki iz razloga što se nisu prilagodili životu u

modernom svijetu.

19

Kroz 19. stoljeće SAD se razvija u demografskom, urbanom i gospodarskom smislu. Sjeveroistok

doživljava veliki populacijski rast i rast urbane populacije te se razvijaju najveći gradovi SAD-a (New York,

Boston i dr.). New York postaje najveći grad i gospodarsko središte industrijske regije na jugoistoku Nove

Engleske s prevlašću tekstilne industrije, a smještaj na rijeci Hudson učinio ga je najvećom američkom

lukom. Širenjem u unutrašnjost velika urbana i gospodarska središta i luke postaju New Orleans na jugu i

Chicago na sjeveru. Širenje plantažnog sustava prema zapadu pojačalo je poljoprivredni razvoj i raznolikost

proizvodnje, a izgradnja željeznice prema zapadu potaknula je razvoj gradova u unutrašnjosti

Broj Indijanaca raste od kraja 19. stoljeća. U SAD-u ih je bilo 1.9 milijuna, a u Kanadi 600 000 što znači

sveukupno oko 2.5 milijuna što je manje od 1% ukupnog stanovništva tih dviju država. Suvremeno

američko društvo ulaže u obnavljanje indijanske kulture i danas se mnogi deklariraju kao Indijanci.

RAZVOJ I ŠIRENJE TERITORIJA KANADE

Iako je Kanada izgledala vrlo negostoljubivo europskim moreplovcima, naseljena je iz tri vjerojatna

razloga: nalazi se u blizini 'Dalekog istoka' što znači da predstavlja put do Azije, mora oko Kanade bogata su

ribom (posebice bakalarom), a s domorocima se vrlo lako uspostavlja trgovina krznom. Kanada je kao i SAD

naseljavana od istoka prema zapadu, no zbog mnogo manje obradivog tla, imigranti su primarno tražili

područja s prirodnim resursima koji se mogu izvoziti u matične zemlje. Francuzi su kontrolirali glavni dio

Kanade do sredine 18. stoljeća kad Britanci potpuno preuzimaju upravu. Kanada je postala neovisna 1867.

godine, no ostala je pod velikim utjecajem UK i francuske manjine u Quebecu, a danas je pod velikim

utjecajem SAD-a. Značajna prava dala je Inuitima kojima je predano i upravljanje nad teritorijem Nunavut.

STANOVNIŠTVO ANGLOAMERIKE

Od početka 17. do početka 21. stoljeća 85 milijuna ljudi iselilo se iz Europe, a 80% ih se uselilo baš u

SAD ili Kanadu. Danas je stanovništvo SAD-a gotovo deset puta veće od stanovništva Kanade (317 mil.

prema 34 mil.). I kanadsko i američko stanovništvo karakterizira mozaična struktura. Sastav stanovništva

SAD-a čine bijelci (70%), Hispanoamerikanci (>13%), Afroamerikanci (12%), narodi Azije i Pacifika (4.4%) te

Indijanci, Aleuti i Inuiti (<1%). Sastav stanovništva Kanade pak čine stanovništvo europskog podrijetla

(66%), mješovito stanovništvo (26%), narodi Azije i Afrike (6%) te Inuiti i Indijanci (2%). Ključni proces za

stvaranje ovakvog mozaika bila je migracija.

PREGLED IMIGRACIJE U SAD I KANADU KROZ PROŠLOST

Pet je faza useljavanja u Sjedinjene Američke Države (a slične faze mogu se izdvojiti i u Kanadi):

- kroz 17. i 18. stoljeće do 1815. godine

- 1815. – 1890ih godina

- 1890ih – 1915. godine

- 1915. – 1960ih godina

- od 1960ih godina do danas

20

U prvoj imigracijskoj fazi kroz 17. i 18. stoljeće do 1815. godine doselilo se oko milijun doseljenika, a

najviše doseljenika došlo je iz Ujedinjenog Kraljevstva (prvenstveno Englezi, pripadnici manjinskih religija).

Sve osnovne institucije i društveni sustav povezani su upravo s tim periodom i tada su stvoreni.

Kako su SAD postale samostalna zemlja, u fazi od 1815. do 1890ih godina Englezi gube zanimanje za

imigraciju u SAD pa najviše doseljenika čine Irci, Škoti, Nijemci i doseljenici iz sjeverne Europe koji migriraju

iz materijalnih razloga i uglavnom naseljavaju ruralne prostore. Naime, s obzirom da je to doba industrijske

revolucije kad tekstilnoj industriji treba mnogo sirovine, u Škotskoj se razvija ekstenzivno ovčarstvo radi

proizvodnje vune za tekstilnu industriju dok ratarstvo slabi što je dovodilo do ostanka bez posla te su mnogi

Škoti počeli iseljavati u SAD. U Irskoj je to pak doba bolesti krumpira koja je dovela do velike gladi zbog čega

Irci masovno iseljavaju, najviše u SAD.

U imigracijskoj fazi od 1890ih do 1915. godine u SAD najviše useljavaju doseljenici iz srednje, istočne i

južne Europe koje je tek zahvatila industrijska revolucija. Među njima su bili i doseljenici iz Austrougarske

(Mađari, Dalmatinci…) koji se u dokumentima vode kao imigranti iz Austrije. U Rusiji dolazi do ukidanja

kmetstva uslijed čega ljudi postaju slobodni, ali nemaju zemlje zbog čega odlaze u Ameriku. Ovi se imigranti

mnogo teže uklapaju i asimiliraju zbog većih razlika u jeziku, a osim toga naseljavaju gradove jer vlada

nestašica radne snage i u gradovima formiraju geta. Broj imigranata iz godine u godinu je rekordan što sve

izaziva socijalno nezadovoljstvo sastavom i brojem imigranata.

Imigracijsku fazu od 1915. do 1960ih godina obilježava uvođenje restrikcijskih kvota za useljavanje

1920ih godina u SAD-u i 1930ih godina u Kanadi. Imigracijskim zakonom određene su godišnje kvote od 50

000 useljenika u SAD. Usto je iz svake države moglo dolaziti ljudi ne više od 2% u odnosu na već doseljeno

stanovništvo iz tih država čime se nastojala očuvati postojeća etnička struktura. Za doseljenike iz zapadne

hemisfere nije bilo restrikcija, no nije ni bilo jačeg doseljavanja iz ostatka Amerike u SAD, najviše se

doseljavalo iz Kanade. S obzirom da zakon nije obuhvaćao azilante, izbjeglice i doseljenike po rodbinskoj

liniji (spajanje obitelji), populacija SAD-a se svake godine udvostručavala pa i utrostručavala.

Nakon Drugog svjetskog rata industrija naglo raste i traži radnu snagu zbog čega 1960ih dolazi do

promjene imigracijskog zakona. Olabavljuju se restrikcije i udvostručuju se kvote. Kanada određuje kvote

ovisno o potrebama svake godine, a od 1990ih to radi i SAD koristeći kao jedan od kriterija obrazovnu

strukturu doseljenika (preferiraju se visokoobrazovani imigranti). Isto tako nestaju diskriminacije po

etničkom kriteriju. U ovoj fazi značajno se povećava doseljavanje iz zapadne hemisfere, posebice iz

Meksika, ali i iz zapadnih zemalja.

Danas se doseljenicima u SAD-u smatraju oni koji nisu rođeni u SAD-u odnosno Kanadi, a takvih je oko

10% u ukupnoj populaciji SAD-a (većinom su to Latinoamerikanci) i oko 17% u Kanadi.

Doseljenici iz Azije i Pacifičkih otoka

Prvi dolazak doseljenika iz Azije i Pacifičkih otoka vezan je uz kineske migracije u drugoj polovici 19.

stoljeća u doba zlatne groznice. Naime Kinezi se tada doseljavaju na američki zapad (i po 1000 doseljenika

godišnje) i počinju raditi u rudarstvu i gradnji željeznica u tom prostoru. Nakon izgradnje željeznice dio

Kineza se vratio u Kinu, a dio ostaje i formira China towns. S obzirom da je cijena njihovog rada bila vrlo

niska što je dovelo do ukupnog snižavanja cijena radne snage, 1882. godine je donesen Chinese Exclusion

Act kojim se na deset godina zabranilo doseljavanje Kineza, a nakon toga je zabrana produljena sve do

1960ih kad ponovno dolazi do naglog povećanja broja imigranata iz Kine.

21

Japanci dolaze prvo na plantaže trske na otočje Hawaii. Kad krajem 19. stoljeća oni postaju savezna

država SAD-a, havajski Japanci postaju američki državljani i tada počinje doseljavanje Japanaca na zapad

SAD-a. Njihovo doseljavanje izazvalo je nezadovoljstvo među domaćim stanovništvom i segregaciju u

školama na što je japanska vlada reagirala predlaganjem gentlemenskog sporazuma 1907. godine kojim će

spriječiti daljnju imigraciju svojih stanovnika u SAD dok će SAD spriječiti segregaciju i dopustiti useljavanje u

smislu spajanja obitelji. Danas udio japanskih imigranata nije velik, a većinom se radi o privremenim

imigrantima koji u SAD dolaze na studij, praksu ili usavršavanje nakon čega se vraćaju u Japan.

Danas u SAD useljavaju doseljenici većinom iz Kine, Vijetnama i Tajlanda. Dolaze na zapadnu obalu i

najvećim se dijelom naseljavaju u Los Angelesu. Na otočju Hawaii danas ljudi azijskog podrijetla čine većinu

stanovništva.

Hispanoamerikanci

Nikad nije bilo posebnih restrikcija za doseljavanje Hispanoamerikanaca, a 1942. godine su Meksiko i

SAD zajedno otpočele tzv. bracero program kojim su se iz Latinske Amerike privlačili doseljenici za sezonske

poslove. Kako su sredinom 20. stoljeća ljudska prava doživjela veliki razvoj, javila su se i pitanja o uvjetima

života i rada Hispanoamerikanaca – niske plaće i loši smještajni uvjeti – što je dovelo do ukidanja tog

programa 1964. godine. Iako je to za poslodavce bio negativan faktor, veza između meksičkih radnika i

američkih poslodavaca je bila uspostavljena i Meksikanci su znali da mogu dobiti posao u SAD-u na poljima

pa počinju dolaziti ilegalno. Tako je 1960ih prosječno milijun Meksikanaca godišnje nastojao ilegalno ući u

SAD, a to je uspijevalo otprilike jednoj trećini njih. Vrlo brzo se razvila i ilegalna prodaja dokumenata takvim

useljenicima po povoljnim cijenama od 25 dolara. Sve to je rezultiralo pojačanom koncentracijom

Hispanoamerikanaca u južnom dijelu SAD-a uz granicu s Meksikom pri čemu više na zapadu nego na istoku.

Osim Meksikanaca značajnu skupinu hispanoameričkih doseljenika čine Portorikanci koji ne trebaju

posebne dozvole za useljavanje, a oni se koncentriraju u velikim gradovima na sjeveroistoku u kojima

stvaraju geta. Treću veliku skupinu hispanoameričkih doseljenika čine Kubanci koji su nakon kubanske

revolucije 1959. počeli bježati u SAD, najviše u Floridu. U prvom valu doselilo se oko 600 000 ljudi, a u

drugom još 125 000. Drugi val nastao je pošto je Fidel Castro odlučio isprazniti kaznionice i dopustio je

kažnjenicima da se slobodno isele u SAD. Većina se uselila u Floridu, a Miami je postao kubanski grad u

kojem španjolski jezik prevladava na ulicama, a odlikuje ga i povezanost s karipskim gospodarstvom.

Iako su SAD američko društvo opisivale kao melting pot u koji različiti ljudi donose različite kulture koje

se tale u jedinstvenu američku kulturu (posebice u drugoj generaciji doseljenika), Hispanoamerikanci ne

mogu ostati neprepoznati zbog boje kože, a i bore se za svoja kulturna prava i ne prepuštaju se melting

potu. Stoga u SAD-u polako raste i paradigma multikulturalizma. Paradigma melting pota se kroz 20.

stoljeće preobrazila u paradigmu salad bowla – američko društvo je postalo jedan entitet s više kultura.

Afroamerikanci

Afroamerikanci su počeli dolazi jako brzo nakon dolaska prvih bijelaca. Dovoženi su za rad na

plantažama od 1619. godine. Prvo su dovoženi s Kariba pa ubrzo i iz Afrike izravno. Rad na velikim

američkih plantažama nije se mogao zamisliti bez robova. Kad je robovlasništvo ukinuto 1860ih, zavladala

je panika na jugu tko će raditi na plantažama. Velik dio Afroamerikanaca ostao je raditi na plantaži.

22

Sl.11. Gustoća naseljenosti u Sjevernoj Americi

U 20. stoljeću dolazi do unutarnje migracije Afroamerikanaca s juga na sjever SAD-a zbog velike

potražnje za radnom snagom u industrijskim gradovima na sjeveru. U New Yorku su naselili Harlem koji je

postao afroamerički kulturni, stambeni i poslovni centar. Harlem je prema planovima trebao postati

luskuszna četvrt, no 1930ih uslijed krize dolazi do pada cijena nekretnina i devastacije te se počeo

pretvarati u crnački geto kako bi se omogućilo da se zgrade u tom kvartu prodaju. Afroamerikanci su sve

češće dobivali radna mjesta umjesto imigranata. Stoga danas više Afroamerikanaca živi u gradovima nego u

ruralnim područjima, ali ostali su koncentrirani u pamučnom pojasu, a u novije vrijeme se ponovno

preseljavaju na jug prema sun beltu gdje se otvaraju radna mjesta. Ima i gradova u kojima Afroamerikanci

čine većinu, no i u njima postoji specifična zonalna distribucija stanovništva – crnci žive u središtu, a bijelci

u suburbanim dijelovima. Općenito mali broj crnaca živi u suburbanim područjima u SAD-u. Odlikuje ih kraći

životni vijek od bijelaca i veća nezaposlenost.

Kanadska frankofona populacija

U Kanadi živi snažna frankofona populacija sa specifičnim jezikom, religijom i prostornom

distribucijom. Većina živi u Quebecu i čini većinu stanovništva te provincije (preko 80%). Opstojnost te

zajednice određena je upravo koncentracijom. Naime, da su bili dispergirani, ne bi predstavljati tako veliku

političku snagu u Kanadi, međutim danas imaju snažnu političku stranku koja im je osigurala izglasavanje

posebnog statusa nacije u cijeloj Kanadi.

Frankofona populacija ima sličnu koncentraciju danas kao i u 17. stoljeću – najviše ih živi oko rijeke St.

Lawrence, nešto manje oko zaljeva Fundy, a više u New Brunswicku. Francuski jezik službeni je i u školi.

Dugo su bili ruralno, katoličko stanovništvo, no danas se to mijenja. Dolazi do nagle urbanizacije pa više od

70% frankofone populacije danas živi u gradovima u Quebecu. U prošlosti ih je odlikovao viši natalitet u

odnosu na kanadski prosjek i puno viši u odnosu na Anglokanađane, no danas se naglo smanjuje pa je čak i

manji od kanadskog prosjeka. Uslijed toga je i njihov udio u ukupnoj populaciji počeo blago opadati.

OBILJEŽJA NASELJENOSTI

SAD ima oko 317 milijuna stanovnika i gustoću

naseljenosti 30 st./km2 dok Kanada ima gotov deset

puta manje stanovnika – 34 milijuna i deset puta

manju gustoću naseljenosti – 3 st./km2 (sl.11). U SAD-

u je najgušće naseljeno područje industrijski pojas od

Bostona i Washingtona do Milwaukeeja. No i

stanovništvo i industrija se polako iz ovog pojasa sele

u druge regije zbog čega se on počinje nazivati rust

beltom. Danas u njemu živi oko 27% stanovništva

SAD-a. Najgušće naseljen dio te zone je megalopolis

BoWash u kojem živi 17% ukupne američke

populacije na samo 2% ukupne površine SAD-a.

Dead line je važna granica i u naseljenosti jer

razgraničava područje slabe i područje srednje

gustoće naseljenosti. Dalje na zapad sve su teži uvjeti

23

poljoprivrede i vodoopskrbe zbog čega je naseljenost tamo uglavnom koncentrirana u gradovima s više od

milijun stanovnika.

Struktura naseljenosti SAD-a posljedica je unutrašnjih migracija. U prošlosti su bili dominantni pravci

od istoka prema zapadu, najviše prema Kaliforniji što je bilo simbol ostvarenja američkog sna i stoga je ona

danas najmnogoljudnija savezna država. Međutim, od 1960ih Kalifornija više nije toliko privlačna za

domaće migrante jer je prenapučena i predstavlja multikulturalni mozaik zbog čega počinje iseljavanje iz

nje u sjeverne (Oregon i Washington koji imaju ugodnu klimu i visoku kvalitetu života) i unutrašnje dijelove

zapada (Nevadu, Utah i Arizonu). Također počinje i seljenje s istoka u unutrašnjost i posebice na jugoistok

SAD-a u sun belt. Glavni razlozi za to je mirovinska reforma koja je omogućila visoke mirovine stanovnicima

koji su si stoga mogli priuštiti kupiti dodatnu kuću na jugu te tijekom godine cirkuliraju između sjevera i juga

gdje je život ugodan (od 1960ih se koriste rashladni uređaji), a zimi su manji troškovi života, no mnogi su se

i trajno tamo preselili. Važan razlog je i restrukturiranje gospodarstva i povećanje udjela tercijarnih i

kvartarnih djelatnosti koje su fleksibilnije za lociranje. Nakon smanjenja važnosti udaljenosti od tržišta

počelo je i lociranje high-tech industrije na jugu koje je omogućeno smanjenjem dimenzija proizvoda što je

smanjilo troškove njihova transporta.

Kanada ima izrazito rijetku naseljenost uslijed goleme fizičkogeografske heterogenosti. Zbog

nenaseljenih sjevernih područja, prosječno po četvornom kilometru teritorija žive 3 osobe. Najgušće je

naseljen tzv. Main Street – uz rijeku St. Lawrence od Quebeca do Windsora – u koji se stanovništvo najviše

doseljavalo tijekom prošlosti zbog povoljnih klimatskih uvjeta. Većina stanovništva živi na do 150 km

udaljenosti od granice s SAD-om. Naseljenost se slaže s plodnošću tla pa je slaba gustoća naseljenosti na

laurencijskom štitu gdje je tlo slabo i ne pogoduje poljoprivredi, a srednja gustoća naseljenosti je u

akumulacijskom pojasu gdje je zbog mnogo humusa tlo dobro za poljoprivredu (pšenični pojas) i tu su se

razvili veći gradovi zapada.

Današnja struktura naseljenosti Kanade rezultat je unutrašnjih migracija. Pravac migracija je od istoka

prema zapadu. Provincija Britanska Columbia atraktivna je za naseljavanje, posebice za kanadske

umirovljenike.

UKUPNA PROMJENA BROJA STANOVNIKA

I SAD i Kanada imaju prilično visok godišnji prirast broja stanovnika za razvijene zemlje. U SAD-u on

iznosi 9‰, a u Kanadi 8‰. Međutim, veliku ulogu u tome ima imigracija, posebno u Kanadi gdje je prirast

imigracijom tri puta veći od prirodnog prirasta. Naime, neto imigracija u Kanadi iznosi 6‰, a prirodni

prirast samo 2‰. U SAD-u je situacija obrnuta, neto imigracija iznosi 3‰, a prirodni prirast 6‰ uslijed

relativno visokog nataliteta i niskog mortaliteta što je posljedica velikog udjela manjina (Afroamerikanaca i

Hispanoamerikanaca) koji imaju rodnost znatno višu od prosječne.

RELIGIJSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA SAD-A I KANADE

Oko polovice stanovništva su protestanti, četvrtina su katolici, a četvrtina pripada ostalim vjerskim,

religijskim i nereligioznim zajednicama. Međutim, usporedba stanja 2001. i 2011. godine ukazuje na

signifikantne trendove. Naime, 2001. godine protestantima se predstavljalo 56% stanovništva i taj udio je

bio u padu dok se katolicima predstavljalo 28% ispitanika i taj broj je bio u rastu, muslimana je bilo oko 2%.

Deset godina kasnije (u međuvremenu se dogodio 9/11) udio protestanata i dalje pada (51%), udio katolika

24

također opada (24%), udio muslimana drastično se smanjio (0.6%) i nastavlja opadati iako se zapravo radi o

mimikriji, a ekstremno se počeo povećavati udio nereligioznih (ateista i agnostika) – na 12%. Katolici su

koncentrirati uglavnom u sredinama u kojima žive Hispanoamerikanci – na sjeveroistoku i jugozapadu SAD-

a. Od protestanata luterani su koncentrirani u središnjem sjeveru, mormoni u Utahu i susjednim državama,

metodisti u hipsometrijski najvišim područjima, a baptisti na jugoistoku (tzv. biblijski pojas).

Kanada ima jednostavniju religijsku strukturu, no i tamo se opaža sličan proces kao i u SAD-u.

Katolicima se 2001. godine predstavljalo 46% stanovnika, a protestantima 36%. Deset godina kasnije udio

katolika je pao na 42%, udio protestanata je još značajnije pao na 23%, a udio nereligioznih se drastično

povećao na 16%. Među kanadskim protestantima najzastupljeniji su pripadnici United church of Canada i

Anglikanske crkve.

POLITIČKI I IZBORNI SUSTAV U SAD-U

Vlast je u Sjedinjenim Američkim Državama ustrojena u tri razine: federalnu, državnu i lokalnu vlast.

Iako je državna razina najvažnija jer pridonosi autonomiji pojedinih saveznih država i decentralizaciji vlasti,

to stvara i određene probleme posebice u ekonomskom smislu koji bi se trebali rješavati na federalnoj

razini. Koje su ovlasti saveznih država, a koje federacije definirano je u ustavu, a sve što u njemu nije

zapisano, u ovlasti je savezne države. Tako su federacijske ovlasti tiskanje novca, međunarodni odnosi,

trgovina među državama, briga o okolišu, kontrola imigracije i nacionalna obrana. Tijekom 20. stoljeća još

od Rooseveltovog mandata federacija sve više intervenira tamo gdje nema ovlasti i to kroz dva tipa politika:

politiku pozitivnog primjera i politiku sparenih fondova. Politika pozitivnih primjera temelji se na mjerama

koje se provode na zemljištu u vlasništvu federacije koja je inače vlasnik velikih površina zemljišta pa ako

provedena mjera bude uspješna, onda se ona reklamira i države je prihvaćaju i provode. Politika sparenih

fondova temelji se na političkoj trgovini u kojoj federacija dodjeljuje državama određena financijska

sredstva pod određenim uvjetima koji odgovaraju federaciji.

Federalna vlast rastrojena je na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Sudsku vlast ima Vrhovni sud koji broji

9 članova koje na doživotni mandat bira predsjednik federacije, a potvrđuje parlament. Izvršnu vlast čine

predsjednik federacije, potpredsjednik i 15 ministarstava koji sačinjavaju vladu. Zakonodavnu vlast ima

parlament.

Parlament Sjedinjenih Američkih Država naziva se Kongres i dvodoman je – sastoji se od gornjeg doma

koji se naziva Senat i donjeg doma koji se naziva Zastupnički dom. S obzirom na različitu populacijsku

veličinu pojedinih saveznih država, uveden je checks and balances princip kako bi se zadržala ravnoteža da

nijedna karika vlasti nema apsolutnu vlast. Naime, u Senatu sjedi 100 senatora pri čemu je svaka savezna

država zastupljena s po dva senatora, a njihov mandat traje šest godina dok u Zastupničkom domu sjedi

435 zastupnika pri čemu je broj zastupnika proporcionalan broju stanovnika savezne države koju

predstavljaju, a biraju se na dvije godine. Na taj način se ostvaruje i veća protočnost u Zastupničkom domu,

dok se u Senatu ostvaruje kontinuitet potreban za dugoročne programe. Zastupnici u Zastupničkom domu

zastupaju izborne jedinice u kojima su izabrani dok senatori predstavljaju čitavu saveznu državu u kojoj su

izabrani.

25

IZBORNI SUSTAV U SAD-U

Izbori za Zastupnički dom održavaju se svake dvije godine i paralelno s njima se održavaju izbori za 1/3

senatora. Predsjednički izbori pak se održavaju svake četiri godine. Izborni sustav koji se primjenjuje je

većinski sustav winner takes it all. Taj sustav čini geografiju važnom budući da oblik i veličina izborne

jedinice mogu utjecati na rezultate izbora. To se događa kroz gerrymandering – manipulaciju veličinom i

oblikom izborne jedinice što utječe na obuhvaćenost glasača koji vjerojatno ili ustaljeno glasaju za istu

političku opciju.

U SAD-u postoji tendencija da regije glasaju jednako za predsjednika ili stranku što nazivamo izbornim

sekcionizmom. Ta je pojava nastala nakon Građanskog rata kad su republikanci podržavali sjevernjake koji

su se protivili robovlasništvu zbog čega su južnjaci glasali za demokrate. Sve do vijetnamskog rata jug se

nazivao 'kompaktnim jugom' koji je uvijek glasao za demokrate, no nakon tog rata dolazi do promjena u

kompaktnosti juga na kojem u mnogim državama republikanci počinju pobjeđivati. Glasači demokrata

danas su koncentrirani na sjeveroistoku i zapadu SAD-a te u gradovima dok su glasači republikanaca

ponajviše ljudi iz suburbanih i ruralnih sredina. S obzirom na to, mogu se izdvojiti države u kojima uvijek ista

stranka pobjeđuje (tzv. sigurne države ili safe states) dok u preostalim državama stranke vode bitku za

glasače (tzv. države bojišnice ili swing states) i u njima se odvijaju najznačajnije i najskuplje kampanje.

Uočeno je i da u državama bojišnicama glasači u vrijeme kriza često glasaju za promjenu vladajuće stranke.

Na predsjedničkih izborima 2012. godine glavni predsjednički kandidati bili su demokrat Barack Obama

i republikanac Mitt Romney. Rezultati izbora ukazali su na neke zakonitosti. Naime, žene i mladi su bili

skloniji Obami nego Romneyu. Dok su bijelci bili skloniji Romneyu, Hispanoamerikanci su bili skloniji Obami

(70%), a crnci izrazito skloni Obami (93%) i imali su vrlo visoku izlaznost. Na temelju rezultata prijašnjih

izbora, može se utvrditi i da Latinoamerikanci nisu glasali za Obamu primarno već za demokrate, a Obama

je bio kandidat demokrata. S obzirom da će do 2050. godine bijelci biti manjina u SAD-u, ostale etničke

skupine će imati prevlast u izbornom rezultatu, a već su sada one većinom sklonije demokratima.

GOSPODARSTVO ANGLOAMERIKE

SAD i Kanada su u krugu gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta, a SAD ima najveće svjetsko

gospodarstvo.

OBILJEŽJA POLJOPRIVREDE ANGLOAMERIKE

Transport je bio prvi društveni čimbenik razvoja poljoprivrede koji je poboljšan. Naime, već 1825.

godine prokopan je kanal Erie koji je povezao Velika jezera s Atlantikom te tako skratio put transporta

poljoprivrednih proizvoda što je bilo izrazito značajno za kvarljive proizvode kao i za isplativost. Izgradnja

željeznice prema zapadu tijekom 19. stoljeća omogućila je transport poljoprivrednih proizvoda i mobilnost

naseljenika, a tijekom 20. stoljeća to su omogućile i autoceste za kamionski promet.

Do 1860ih farmeri koji su željeli naseliti zemlju u unutrašnjosti kako bi se bavili poljoprivredom, morali

su platiti 1.25 USD po hektaru zemlje. Jači poljoprivredni razvoj počeo je donošenjem zakona o

homesteadima 1862. godine u SAD-u i 1867. godine u Kanadi kojim se politički poticalo naseljavanje

26

unutrašnjosti i kojim je svaki Amerikanac (uključujući i oslobođene robove i žene) stariji od 21 godine koji

'se nije nikad suprotstavljao vladi' mogao zahtijevati dodjelu državne zemlje u unutrašnjosti na pet godina

pod uvjetom da ju poboljša.

Kanada je u mnogim ekonomskim politikama pratila SAD, ali bi kasnila koju godinu. Suvremeni proces

okrupnjavanja posjeda i komercijalizacije poljoprivredne proizvodnje u Kanadi ide brže nego u SAD-u te su

farme veće nego u SAD-u dok je njihov ukupan broj značajno smanjen.

Danas se udio zaposlenih u poljoprivredi i udio poljoprivrede u ukupnom dohotku smanjuje i u SAD-u i

u Kanadi. Svega 0.8% Amerikanaca zaposleno je u poljoprivredi i ostvaruje 2.5% BDP-a SAD-a. U Kanadi je u

poljoprivrednim djelatnostima zaposleno 2% aktivnog stanovništva, a poljoprivreda ostvaruje 1.8% BDP-a.

Poljoprivredne regije u Angloamerici

Oliver Baker regionalizirao je 1920. poljoprivrednu proizvodnju u SAD-u na specijalizirane zone

određene klimatskim, pedološkim, socioekonomskim i drugim uvjetima (sl.12), a te se regije nastavljaju i

preko granice u Kanadu. Određene široko rasprostranjene poljoprivredne kulture ograničene su klimatskim

uvjetima pa se, primjerice, sjeverna granica uzgoja pamuka poklapa s južnom granicom mraza dok je

zapadna granica kukuruza određena vlažnošću i suhim vjetrovima, a sjeverna ljetnim temperaturama

budući da kukuruzu za zriobu treba dugo i toplo ljeto. Za pšenicu su pak važne ljetne (za jaru) i zimske (za

ozimu) temperature.

Tendenciju širenja proizvodnje u Kanadi ima (uglavnom GMO) uljana repica od koje se proizvodi jestivo

ulje Canola (Canadian oil low acid) bogato omega 3 kiselinama koje se u velikim količinama izvozi. U SAD-u

se ona proizvodi samo u Sjevernoj i Južnoj Dakoti. S obzirom da se znaju javiti viškovi i u ratarstvu i u

stočarstvu, država plaća ratarima da zasade manje površine i otkupljuje goveda od stočara.

Južno od Velikih jezera i oko njih pruža se diary belt u kojem dominira mliječno stočarstvo. Tijekom 20.

stoljeća ta se regija teritorijalno promijenila odnosno proširila se na cijeli sjeveroistok SAD-a i jugoistok

Kanade, a mliječnim stočarstvom počeli su se baviti i poljoprivrednici u južnim dijelovima Britanske

Sl.12. Poljoprivredne regije u Angloamerici

27

Columbije. U početku su u diary beltu prevladavale male farme, no kako je došlo do naglog razvoja gradova

na obali koje je trebalo opskrbiti mlijekom, došlo je do komercijalizacije proizvodnje i rasta veličine farmi.

Naime, uslijed komercijalizacije te poboljšanja u ishrani danas krave daju mnogo više mlijeka nego prije (čak

120% više u odnosu na 1960e) zbog čega se u novije vrijeme smanjio broj farmi za 2/3, ali su preostale

farme povećane. Država potiče mliječno stočarstvo odnosno proizvodnju mlijeka, ali u vremenima kad

nastanu viškovi bilo je primjera da se državi više isplatilo otkupiti i uništiti stado nego davati poticaje.

Uslijed toga dolazi do diversifikacije proizvodnje budući da propali farmeri često prelaze na proizvodnju

krmnih kultura. Mliječno stočarstvo se u novije vrijeme često kombinira s uzgojem voća i sličnih namirnica

koje moraju biti brzo transportirane do potrošača kao i mlijeko.

Južno od diary belta prostire se corn belt u kojem dominira proizvodnja kukuruza. U toj regiji gotovo

svaka farma ulazi u dvogodišnji ciklus u kojem se jedne godine sadi kukuruz, a sljedeće soja nakon čega se

ciklus ponavlja. Iako zauzima tek 10% površine SAD-a, osigurava 2/3 prihoda od američkog izvoza kukuruza

i soje. Politički su to nestabilna područja (države bojišnice) gdje glasači glasuju za onog predsjednika koji im

najviše obećava.

U središnjem dijelu SAD-a i južnim dijelovima prerijskih provincija Kanade pruža se wheat belt u kojem

dominira uzgoj pšenica. U sjevernom dijelu SAD-a i južnom dijelu Kanade zapadno od Velikih jezera zbog

oštrije klime uzgaja se jara pšenica koja se sije u proljeće i žanje u jesen, a u središnjem dijelu SAD-a

jugozapadno od corn belta se uzgaja ozima pšenica koja se sije ujesen i tijekom zime skuplja vlagu čime

dobiva na kvaliteti te se žanje u ljeto. Iako su klimatski granično područje, južni dijelovi kanadskih provincija

omogućuju proizvodnju kvalitetne jare pšenice i ječma zbog vrlo humoznog prerijskog tla. Da bi se postigla

konkurentnost u ovom pojasu, neophodne su velike plantaže (400-500 ha), a u novije vrijeme njihova

površina raste. Velik dio poljoprivrednika u ovoj regiji se osim poljoprivredom bavi i drugim poslovima.

Na platou Ozark i zapadnom predgorju Apalačkog gorja smješten je general farming belt odnosno

pojas mješovite poljoprivrede u kojem zbog prirodnih uvjeta specijalizacija nije moguća.

Na prostoru starog cotton belta na jugozapadu SAD-a pruža se pojas raznovrsne poljoprivrede odnosno

diversified farming region koji je doživio najveće gospodarske promjene. Naime, nakon što se pamuk

počeo širiti na zapad gdje je proizvodnja jeftinija, u tradicionalnom cotton beltu uslijedila je kriza i

nestabilnost proizvodnje pamuka čemu je doprinijela i proizvodnja umjetnih materijala. Sve je to rezultiralo

velikim smanjenjem proizvodnje pamuka koja se teritorijalno skupila u nizinu Mississippija. Danas se u

ovom pojasu uz pamuk uzgajaju i duhan, soja i riža, a također jačaju govedarstvo (hibridne krave zbog vruće

klime) i peradarstvo (ovdje se proizvode pilići za grill u čitavoj Americi).

Na srednjem zapadu nalazi se grazing and irrigated crops region tj. zona ekstenzivnog stočarstva. To su

golema sušna prostranstva vrlo slabe naseljenosti u kojima su nužna ogromna zemljišta (i preko 5000 ha)

da bi proizvodnja bila rentabilna i da bi se veliko krdo moglo opskrbiti vodom i hranom. Većinom su velike

površine zapravo unajmljene od federacije, a glavni problem je nedostatak vode za napajanje stoke. Zbog

prirodnih uvjeta na sjeveru te regije telad je potrebno dohranjivati i do četiri mjeseca.

Truck farming zone je diskontinuirana zona uzgoja voća i povrća koja se pruža u manjim cjelinama od

Kalifornije preko Texasa, Floride, uz Atlantsku obalu do Velikih jezera. U prošlosti je uzgoj voća i povrća

morao biti lociran u blizini velikih tržišta – gradova jer se radilo o pokvarljivoj robi, no s razvojem hibridnih

vrsta, kamionskog prijevoza i hladnjača, blizina tržišta je postao manje važan lokacijski faktor, a glavni su

faktor postali klimatski uvjeti i navodnjavanje.

28

Sl.13. Ugljenonosni bazeni u SAD-u

OBILJEŽJA RIBARSTVA U ANGLOAMERICI

SAD su među tri vodeće zemlje svijeta prema godišnjem ulovu ribe, a većinom love u sjevernom

Atlantiku i sjevernom Pacifiku. Boston se kroz prošlost razvijao kao glavna luka za ulov ribe. Danas ribarski

proizvodi čine tek po 1% američkog i kanadskog izvoza, a tome doprinose i smanjene i kontrolirane kvote

ulova.

OBILJEŽJA ŠUMARSTVA U ANGLOAMERICI

Prije europske kolonizacije Angloamerike, šume su prekrivale polovicu teritorija današnjih SAD-a i

Kanade. Isprva su se šume krčile primarno radi dobivanja obradivih površina pa je do 19. stoljeća na

prostoru današnjeg SAD-a već iskrčeno 45% šuma. Danas se trećina šuma smatra komercijalnima, a

struktura vlasništva je različita u SAD-u i Kanadi. Naime, u SAD-u je većina šuma (70%) u privatnom

vlasništvu, a manji dio (28%) u državnom vlasništvu dok je u Kanadi velika većina šuma (91%) u državnom, a

vrlo mali dio (9%) u privatnom vlasništvu. Kanada je danas najveći svjetski izvoznik drveta i drvne građe, a

čak 80% izvozi u SAD.

OBILJEŽJA ENERGETIKE I RUDARSTVA U ANGLOAMERICI

Sjedinjene Američke Države najveći su potrošač energije u svijetu – troše oko 24% proizvedene

energije u svijetu, a proizvode 18% ukupne energije u svijetu što znači da ostatak moraju uvoziti (električnu

struju i energente).

Proizvodnja ugljena

Četiri petine vrijednosti energoresursa u SAD-u otpada na ugljen, a taj udio zadnjih godina dalje raste

čemu doprinose fluktuacije cijena nafte, visoke cijene naftnih derivata kao i sve izglednija potreba za

smanjenjem ovisnosti o nafti. Glavni bazeni s izvorima ugljena su Apalački plato, središnji i zapadni bazen u

SAD-u (sl.13) te bazen u Britanskoj Columbiji i Alberti koji je zapravo produžetak zapadnog bazena.

Apalački plato se proteže od

Pennsylvanije do Alabame i prvi je bazen koji

se počeo eksploatirati zbog velikih zaliha

ugljena i danas nosi polovicu američke

proizvodnje ugljena, ali ga obilježava

tendencija smanjenja udjela u proizvodnji.

Krajem 1960ih i početkom 1970ih doneseni

su Uredba o zdravlju i sigurnosti u

eksploataciji ugljena te Zakon o čistom zraku

koji su znatno pogodili ovaj bazen. Naime,

ugljen je ovdje relativno duboko zbog čega je

potrebna izgradnja šahta koji inače

predstavljaju opasnost za radnike pa su bila

nužna velika ulaganja u sigurnost radnika.

29

Sl.14. Rezerve nafte i prirodnog plina u SAD-u

Središnji ugljenonosni bazen dijeli se na istočni i zapadni. Istočni središnji bazen se nalazi u Illinoisu i

Indiani i u njemu se proizvodi oko 10% američkog ugljena, no smanjuje se njegov udio u ukupnoj

proizvodnji zbog utjecaja Zakona o čistom zraku budući da se eksploatacijom ovog ugljena oslobađaju

velike količine sumpora koji uzrokuje kisele kiše. Zapadni središnji bazen se nalazi u Iowi i Missouriju i ima

vrlo mali udio u proizvodnji ugljena prvenstveno zbog slabe kvalitete ugljenonosnih naslaga.

Zapadni ugljenonosni bazen je relativno disperziran i nalazi se u Wyomingu, Montani i Sjevernoj

Dakoti te jedini bilježi nagli rast proizvodnje ugljena i rast udjela u proizvodnji. Razlog je što je pogodan za

otvorene kopove jer se ugljen u njemu nalazi relativno plitko blizu površine zbog čega nisu potrebna velika

ulaganja u sigurnost radnika, pa se tim financijskim sredstvima kompenziraju veći troškovi transporta zbog

dislociranosti bazena od glavnih potrošačkih središta. Taj se bazen nastavlja i u Kanadu koja je značajan

izvoznik ugljena, a najviše izvozi u Japan.

Proizvodnja nafte

Sjedinjene Američke Države su nakon Saudijske Arabije najveći proizvođač nafte u svijetu, ali su i

najveći potrošač nafte te čak 50% potreba za naftom zadovoljavaju kroz uvoz, a razlog nije nedostatak

rezervi, već neisplativost njihove eksploatacije. Najviše se nafte eksploatira na jugu u luku od Texasa do

Louisiane i od Kanzasa do Oklahome pa prema Novom Meksiku (sl.14). Nalazišta se također nalaze i u

Kaliforniji i Aljaski, a razvijena je i eksploatacija nalazišta u podmorju Meksičkog zaljeva, kalifornijskog šelfa i

Aljaske. Na Apalačima i u Illinoisu te na području zapadnog ugljenonosnog bazena se manja nalazišta nafte

preklapaju s nalazištima ugljena.

Eksploatacija nafte u SAD-u relativno je skupa što je posljedica toga da proizvođač koji dobije licencu za

neki teritorij može napraviti koliko hoće bušotina zbog čega vlada nemilosrdna susjedska konkurencija i

dolazi do nagle pretjerane eksploatacije zbog čega pada tlak nafte i biva potrebno ispumpavanje koje je

financijski dosta zahtjevno. S druge strane, u nekim državama poput Colorada, Utaha i Wyominga

naftonosni škriljevci zahtijevaju skupu eksploataciju zbog čega se i dalje odande nafta ne eksploatira.

U Kanadi je eksploatacija počela kad i u SAD-

u. Dva velika nalazišta bila su u Ontariju, no brzo

su iscrpljena zbog čega je došlo do problema

nedostatka nafte sve do otkrića rezervi nafte u

Alberti. Nalazišta nafte ima i u Kanadskom

arktičkom arhipelagu, ali se zbog uvjeta koji

vladaju nafta odande ne eksploatira.

Proizvodnja prirodnog plina

Nalazišta plina uglavnom se podudaraju s

nalazištima nafte (sl.14). Plin se sve do 1960ih

godina smatrao tek beskorisnim nusproduktom

nafte pa relativno kasno počinje njegovo

iskorištavanje i komercijalizacija.

30

Proizvodnja električne energije

Električna energija se u Kanadi primarno proizvodi u hidroelektranama (70%), a manjim dijelom u

termoelektranama (17%) i nuklearnim (13%) elektranama. Hidroelektrane su uglavnom smještene u

Britanskoj Columbiji i na istoku (St. Lawrence, La Grande River, Churchil). Nuklearne elektrane su smještene

na istoku Kanade u blizini vode koja je potrebna za hlađenje reaktora i u blizini potrošača). One uglavnom

nisu izgrađene zbog potreba Kanade već kao investicija za budućnost radi prodaje električne energije

industrijskom pojasu SAD-a.

U SAD-u se električna energija proizvodi najvećim dijelom u termoelektranama (70%), a manjim

dijelom u nuklearnim (20%) i hidroelektranama (10%). Američke termoelektrane smještene su u blizini

nalazišta ugljena, a hidroelektrane uz liniju vodopada koja se naziva i linijom električne struje zapadno od

Apalača te na rijekama sjeverozapada. Područje Tennesseeja najbogatije je energijom zbog čega su tamo

koncentrirane i termoelektrane i hidroelektrane i nuklearne elektrane.

Eksploatacija ruda

Metalne rude najzastupljenije su u metamorfnim i vulkanskim stijenama u Kanadskom štitu od Velikih

jezera prema sjeverozapadu (rubom Kanadskog štita), na istočnim Apalačima (željezo, bakar, cink, boksit) te

na zapadnim Kordiljerima od meksičke granice do Aljaske. SAD i Kanada dobro su opskrbljeni većinom

metala pa je uvoz mali, a uvoze se samo cink, mangan, kobalt i boksit. Kanadski izvoz metalnih ruda

uglavnom je usmjeren prema SAD-u, Europi i Japanu.

Od nemetalnih ruda važna nalazišta fosfata nalaze se u Floridi i čine SAD vodećim proizvođačom

fostafa u svijetu.

OBILJEŽJA INDUSTRIJE ANGLOAMERIKE

Sjedinjene Američke Države su se industrijski razvijale istodobno/usporedno s europskim industrijskim

zemljama. Međutim, u SAD-u je opseg industrijske proizvodnje bio puno veći nego u Europi. Masovna

proizvodnja prvo je započela u SAD-u i odatle se proširila u Europu. Prvi svjetski rat uzrokovao je

usporavanje industrijske proizvodnje u Europi i tada SAD postaju industrijski lider u svijetu. Ekonomska

kriza 1920ih utjecala je na industrijsku proizvodnju, no New Deal potiče gospodarstvo i do Drugog svjetskog

rata industrija se oporavila, ali tek nakon Drugog svjetskog rata su SAD počele značajnije prednjačiti. To je

stvorilo veliki jaz između SAD-a i UK. Osnovni uzroci su brettonwoodski dogovor, osnivanje GATT-a i

Marshallov plan.

Naime, 1944. godine u Bretton Woodsu je potpisan dogovor da će američki dolar (stabiliziran vezanjem

za vrijednost zlata) funkcionirati kao glavna svjetska valuta čime je olakšana međunarodna trgovina za SAD i

Kanadu. 1947. godine potpisan je Opći sporazum o trgovini i carinama (GATT) kojim su smanjene prepreke

u međunarodnoj trgovini za zemlje koje nisu razorene u Drugom svjetskom ratu. I konačno Marshallovim

planom iz 1947. godine europskim zemljama razorenim u Drugom svjetskom ratu osigurani su krediti za

obnovu gospodarstva od strane SAD-a i Kanade, a posredno su te države dovedene u situaciju da kupuju

strojeve i drugu opremu od SAD-a i Kanade u kojima industrijska proizvodnja nije pala tijekom Drugog

svjetskog rata. Iz tog razloga najveće razlike u gospodarskom smislu između SAD-a i drugih zemalja u svijetu

bile su tijekom 1950ih godina.

31

Obilježja američke industrije

Restrukturiranje industrije bilo je neophodno zbog nekompetitivnosti industrijskih grana, a najprije su

se javile naznake 1960ih u crnoj metalurgiji koju su obilježavale visoke plaće i slaba konkurentnost na

svjetskom i američkom tržištu. Sindikat radnika u metalurgiji vršio je pritisak na vladu da promijeni politiku

niskih uvoznih carina i da poveća carine na uvoz proizvoda iz tih industrijskih grana kako bi se američka

metalurgija učinila konkurentnom, no ni to nije mnogo pomoglo. Postalo je jasno da američke grane radno

intenzivne industrije ne mogu biti konkurentne zbog čega se počeo povećavati udio kapitalno i tehnološki

intenzivnih grana industrije odnosno novih, kompetitivnih grana dok se udio metalurgije i starih

industrijskih grana kao što je tekstilna počeo smanjivati.

Također su porasle i investicije u industriju drugih zemalja, prije svega latinskoameričkih i europskih.

Od zemalja Latinske Amerike najviše se ulagalo u Meksiko. Uspostavljena je NAFTA – ekonomska asocijacija

Kanade, SAD-a i Meksika koja je omogućila trgovanje bez carina između tih zemalja. Nepostojanje carina,

niže cijene rada kao i nepostojanje ograničenja za ekološku sigurnost u Meksiku dovele su do osnivanja

tvornica – tzv. maquiladoras u graničnom pojasu s meksičke strane u koje su SAD izvozile sirovine, a natrag

su uvozile gotove proizvode. U zemlje Europske unije SAD uglavnom ulažu kapital jer se na njega ne plaća

carina kao na proizvode pa se proizvodnja odvija unutar EU širom koje se proizvodi prodaju budući da nema

carina u zemljama članicama bescarinske zone.

Američka industrija znatno je ovisna o inozemnim resursima zbog čega SAD na njih gledaju

geostrateški, čak su spremne i na upotrebu vojne moći. Primjer je demokratizacija Irana 1953. godine

uslijed koje se provodi nacionalizacija britanskih kompanija te dolazi do pobune i na vlast dolazi šah koji

koncesiju nad kompanijama daje SAD-u.

Od početka 20. stoljeća američku industriju karakterizira fordistička proizvodnja u kojoj je radna snaga

specijalizirana i važan je opseg proizvodnje (veća proizvodnja znači veću isplativost). Tijekom druge

polovice 20. stoljeća počinje polagani prelazak na postfordističku proizvodnju koja je mnogo fleksibilnija jer

ne računa na stabilno tržište uvijek i svugdje te je prilagođena zahtjevima tržišta zbog čega često radnike

zapošljava na privremene poslove, osigurava im niske plaće i zahtjeva niske kvalifikacije radne snage.

Međutim, postfordistička proizvodnja se ne može razviti tamo gdje su jaki sindikati.

Industrijska proizvodnja u industrijskim gradovima nedovoljno je fleksibilna i stoga postaje slabija od

prosjeka i dolazi do zatvaranja tvornica. Industrija se seli u nova područja na jugu i zapadu. Naime, u

industrijskom pojasu (pojasu stare industrijske proizvodnje) postoje jaki radnički sindikati koji nameću veće

troškove poslodavcima što ih motivira da industrijska postrojenja ne otvaraju u tom pojasu već na jugu i

zapadu gdje nema jakih sindikata, a zakoni saveznih država nastoje privući kapital kroz niže poreze,

odbijanje prava na štrajk i sl. te spriječiti ugovore poslodavaca i sindikata po kojima se samo članovi

sindikata mogu zaposliti kao što je to u industrijskom pojasu.

Razmještaj angloameričke industrije

Industrijske regije mogu se podijeliti na regije industrijskog pojasa i regije izvan industrijskog pojasa.

Industrijski pojas imao je 60postotni udio u američkoj industrijskoj proizvodnji do 1960ih, a danas je taj

udio pao na 40% i ima tendenciju daljnjeg pada.

32

Regije industrijskog pojasa

Kolijevkom američke industrije može se smatrati južni dio Nove Engleske u kojem se najranije razvila

industrija. Naime, industrija tekstila u Rhode Islandu se javila još krajem 18. stoljeća i opstala je sve do

danas unatoč seljenju industrije prema cotton beltu. Danas su tu prisutne tekstilne industrije luksuzne i

kožne odjeće koje su ostale konkurentne zbog velikog tržišta u blizini. U Novoj Engleskoj danas su

dominantne high tech industrije čija su mala poduzeća najvećim dijelom koncentrirana duž ceste Route 128

oko Bostona. Razvoj takve industrije uvjetovala je pojava inovacijskog miljea jer se ovdje nalaze sveučilišta

(MIT, Harvard…) koja daju intelektualce te se proizvode potpuno novi proizvodi.

Druga velika industrijska regija je središnji Atlantik na središnjem dijelu atlantske obale SAD-a s

centrima New Yorkom, Philadelphijom i Baltimoreom. U toj regiji dominira prehrambena industrija zbog

koncentracije proizvodnje kukuruza i drugih poljoprivrednih kultura. Bogato zaleđe (ugljenom, naftom i

rudama) omogućilo je razvoj industrije čelika, petrokemijske industrije, naftnih rafinerija zbog čega su se

pojedini obalni gradovi razvili u bogate izvozne luke. I danas sve to vrijedi, ali u promijenjenom obliku jer se

sirovine (a poglavito nafta) uvoze zbog slabije eksploatacije energenata (ugljena, nafte) i iscrpljenosti

rudnih bogatstava što znači da je stari proizvodni profil opstao, ali je preorijentiran na uvozne sirovine.

Jezgra industrijskog pojasa južno i jugoistočno od Velikih jezera razvila se zbog bogatstva ugljenom i

nalazišta obojenih i crnih ruda na rubovima Kanadskog štita. Stoga u toj regiji dominiraju proizvodnja

željeza i čelika čiji je nekadašnji centar Pittsburgh zamijenjen novim centrom Chicago – Gary. Danas je tu

razvijena transportna strojogradnja: strojarstvo koje koristi željezo za proizvodnju vagona i lokomotiva,

proizvodnja poljoprivrednih strojeva radi tržišta u corn beltu južno te proizvodnja automobila.

Posljednja velika industrijska regija u industrijskom pojasu je regija oko Velikih jezera gdje dominiraju

proizvodnja automobila (Crysler, GM, Ford Motors) te crna i obojena metalurgija. S obzirom na granični

položaj, ova je regija povezana s Kanadom i proširila se u Ontario. Dio te regije je i južni Quebec u kojem

dominira proizvodnja hidroenergije i industrije koje zahtijevaju puno jeftine energije kao što su industrija

aluminija i papira.

Regije izvan industrijskog pojasa

Izvan industrijskog pojasa glavna industrijska područja su na jugoistoku, oko Texasa i na zapadnoj obali,

a razvijaju se i raštrkani centri u središnjim dijelovima SAD-a (Denver, Phoenix, Salt Lake City) gdje je jeftina

radna snaga i gdje se gospodarstvo prilagođava za privlačenje i poticanje industrije kroz zakone o

sprječavanju ugovora poslodavaca i sindikata.

Jugoistočno industrijsko područje sa središtem u Atlanti razvilo se uslijed seljenja industrije iz

industrijskog pojasa na jug zbog jeftinije radne snage i jer nema sindikata. Najrazvijenije su industrije čelika,

tekstila i industrije koje se zasnivaju na lokalnim resursima (namještaj, građevno drvo, prehrana, duhan).

Texaško industrijsko područje uz Meksički zaljev s centrima u Dallasu i Houstonu razvilo se zbog velikih

nalazišta nafte i oceanske trgovine koju dopušta duboki Meksički zaljev što je uvjetovalo brz razvoj

industrije. Danas su razvijene naftne rafinerije, kemijska industrija, petrokemijska industrija (pesticidi i

gnojiva) i avioindustrija.

U industrijskom području na zapadnoj obali razvijeni su novi profili industrija. U sjevernom području

oko Vancouvera, Portlanda i Seattlea gdje je razvijena trgovina s Azijom dominiraju proizvodnja građevnog

drveta, Boeinga i Microsoft. U središnjem području je po značenju drugi inovacijski milje u SAD-u sa

33

Sl.15. Interstate Highway System u SAD-u

središtem u Silicijskoj dolini i snažnim sveučilištima Stanfordom i Berkleyem. U južnom području od Los

Angelesa do San Diega koje je više poljoprivredno pojavile su se nove industrije – industrija čelika uslijed

modernizacije (recikliranje željeza), biotehnološka proizvodnja i avioindustrija (vedrina pogoduje

testiranju).

PROMETNA OBILJEŽJA ANGLOAMERIKE

Već 1950. Kanada i SAD imale su visokorazvijen prometni sustav. Amerikanci troše oko 800 milijardi

USD na promet godišnje što je oko 10% ukupnog BDP-a. U putničkom prometu prema opsegu prevladava

cestovni promet (89%) odnosno prijevoz automobilima i kamionima dok u teretnom prometu prevladava

željeznički promet (37%), no s obzirom na vrijednost tereta, većina vrijednog tereta se prevozi cestama dok

se željeznicom prevozi roba male vrijednosti.

Razvojem prometa prostor se 'smanjuje' odnosno smanjuje se utjecaj koji udaljenost ima na intenzitet

interakcije (tzv. trenje udaljenosti). Na taj način promet omogućuje veću lokalnu specijalizaciju u

ekonomskom smislu. Naime, promet povezuje specijalizirana područja omogućujući im međusobnu

opskrbu robom i uslugama koje sami ne proizvode. No takva specijalizacija može dovesti i do problema kao

što su velika nezaposlenost u područjima koja su nekad proizvodila određenu robu, a danas više nisu

kompetitivna, primjerice proizvodnja žita u Novoj Engleskoj.

CESTOVNI PROMET U ANGLOAMERICI

Početkom 20. stoljeća Ford započinje proizvodnju modela T koji je revolucionarno djelovao na

mobilnost stanovništva. S početkom masovne proizvodnje automobila javila se i potreba za gradnjom cesta

pa intenzivna gradnja započinje 1920ih. 1960ih godina izgrađena je prva transkontinentalna cesta (Route

40) koja povezuje Atlantic City u New Jerseyu sa San Franciscom u Kaliforniji prolazeći kroz osam od

trideset najvećih gradova SAD-a (Atlantic City, Baltimore, Columbus, Indianapolis, St. Louis, Kansas City,

Denver i San Francisco). Oko mnogih većih gradova izgrađene su zaobilaznice, tzv. periferne autoceste kako

bi se ubrzao transport i smanjio prometni pritisak u gradovima.

1950ih godina je započet projekt gradnje

međudržavnih cesta – I-System (Interstate

Highway System) koji je tek nedavno završen,

ali se nastavlja nadograđivati (sl.15). Njime su

sve savezne države, Washington DC i Puerto

Rico povezani 76 000 km dugom mrežom

prometnica koje doduše čine manje od 1%

ukupne dužine prometnica u SAD-u, ali se

njima odvija 20% ukupnog prometa SAD-a. I-

System je kvalitetan i siguran sustav

prometnica koji se gradio najvećim dijelom iz

budžeta federacije odnosno iz sredstava

dobivenih preko poreza uključenih u cijenu

34

benzina dok su savezne države sudjelovale s 10% financijskih sredstava. Imao je velik utjecaj na politiku jer

je federacija državama davala sredstava u zamjenu za prihvaćanje određenih zakona poput zabrane prodaje

alkoholnih pića osobama mlađima od 21 godine.

Putnički cestovni promet

U američkim gradovima je vodeće javno prijevozno sredstvo autobus, no u prosjeku svaki treći

Amerikanac posjeduje automobil s tim da više od 50% obitelji ima dva ili više automobila dok 10% obitelji

uopće nema automobil i to iz različitih razloga kao što su religijske odluke (npr. Amiši), a u velikim

gradovima automobil često nije praktično prijevozno sredstvo zbog velikih gužvi. Prosječna udaljenost od

mjesta stanovanja do mjesta rada u SAD-u iznosi 22 km, a vrijeme potrebno za putovanje je 22 minute.

U SAD-u se godišnje proizvede oko 13 milijuna automobila godišnje od čega se 9 milijuna proda unutar

države, a ostatak se izvozi. Od automobila na američkom tržištu samo 55% čine automobili kompletno

proizvedeni u SAD-u, oko 20% automobila se proizvodi u drugim zemljama (najviše u Japanu i Južnoj Koreji),

a preko 20% automobila su strani automobili koji se sklapaju u SAD-u. Najprodavanije marke automobila su

Toyota i Honda.

Kanada najrazvijeniju cestovnu mrežu ima uz granicu s SAD-om, a sjeverna granica razvijenosti te

mreže prolazi linijom Montreal – Winnipeg – Edmonton – Vancouver. Mreža autocesta (Alaska Highway)

počela se graditi tijekom Drugog svjetskog rata kada su Amerikanci i Kanađani očekivali japanski napad na

njihove teritorije te su se nastojali povezati zapad SAD-a, zapad Kanade i Aljasku, no mreža nije toliko

kvalitetna ni razvijena kao američke autoceste. Izuzev toga Kanada nema mrežu autocesta koja bi bila

ekvivalent I-Systemu. Prvu transkontinentalnu cestu Kanada je dobila 1962. i ona povezuje St. John u

Newfoundlandu s Victorijom u Britanskoj Columbiji.

Teretni cestovni promet

Teretni promet čini 29% ukupnog cestovnog prometa SAD-a i raste jer je sve više manjih, vrednijih

industrijskih proizvoda koje je lako i jeftino prevoziti kamionima, a glavna prednost je tzv. prijevoz 'od vrata

do vrata'. Razvoj teretnog cestovnog prijevoza započeo je gradnjom autocesta i koncentracijom industrije u

suburbanim područjima. Novi oblici kao što su kontejnerizacija i intermodalni promet pogoduju većem

razvoju teretnog cestovnog prometa.

ŽELJEZNIČKI PROMET

Gradnja željezničkih pruga započela je sredinom 19. stoljeća i imala je veliku ulogu u gospodarskom

razvoju države. Naime, federacija je odlučila da se zemljište željezničkim kompanijama ne prodaje nego

poklanja jer je bitna dugoročna korist koju će dobiti izgradnjom željeznice. Sveukupno su željezničke

kompanije dobile 50 milijuna hektara zemljišta u SAD-u i 7 milijuna hektara u Kanadi. Dio zemljišta je

iskorišten za gradnju pruga, a dio se kompanije prodavale. Ljudima je u to doba bilo važno živjeti u blizini

prijevoznog sredstva radi lakše prodaje i transporta vlastitih proizvoda. Na taj način željeznice su odigrale

golemu ulogu u naseljavanju središnjih dijelova države besplatno pomažući doseljenicima da se prilagode

novim životnim uvjetima u središnjim dijelovima, a njihova je vlastita korist bila kroz stvaranje korisnika tih

željeznica.

35

Sl.16. Željeznička mreža u Sjevernoj Americi

Željeznice su boom doživjele u drugoj

polovini 19. stoljeća. Duljina pruga ubrzano je

rasla i dosegla 450 000 km do kraja stoljeća.

1869. godine izgrađena je američka, a nešto

kasnije i kanadska interkontinentalna željeznica

koje su povezivale atlantsku i pacifičku obalu

SAD-a i Kanade. Od početka 20. stoljeća duljina

željeznice neprestano opada jer se napuštaju

neprofitabilne linije pa je danas mreža duga 212

000 km, no i dalje je najduža željeznička mreža

svijeta.

Željeznička mreža je znatno gušća na istoku

nego na zapadu države (sl.16). Zapadno od 98°W

gustoća mreže se značajnije smanjuje. Najvažnija

željeznička čvorišta su Chicago (glavni željeznički

centar SAD-a), Kansas City, San Louis i New Orleans. U SAD-u je željeznički promet privatiziran (mnogo

malih kompanija) dok u Kanadi nije potpuno budući da postoje dvije velike kompanije od kojih je jedna

državna, a druga privatna.

Teretni željeznički promet

Teretni promet željeznicom od 1990ih se ponovo povećava, ulogu su imali kontejnerski i multimodalni

promet i razvoj zapadnog ugljenonosnog bazena u Wyomingu. Naime, kontejnerski prijevoz s velikim

dizalicama (biggy back) koje prebacuju kontejnere na druge prijevozne oblike revitalizirao je željeznički

promet. Robu koja se najviše prevozi čine ugljen (2/3 ukupne količine ugljena prevozi se željeznicom),

pšenica, poljoprivredni proizvodi i rasute sirovine.

Putnički željeznički promet

Putnički željeznički promet u SAD-u ima poteškoće u rentabilnosti poslovanja. Naime, nakon Drugog

svjetskog rata željeznicu je zahvatila kriza, modernizacija baš i nije uspjela te se broj putnika značajno

smanjivao. 1970ih je osnovana nacionalna željeznička korporacija Amtrak čiji je cilj bio željeznicom povezati

velike gradove tako da na njima prometuje barem jedan vlak dnevno i na taj način očuvati putnički

željeznički promet na veće udaljenosti.

Nakon 11.9.2001. zbog povećanja straha od leta zrakoplovima raste putnički željeznički promet zbog

čega je te godine ponovo otvoreno 150 putničkih kolodvora. Najintenzivniji putnički promet teče Northeast

Corridorom između Bostona i Washingtona kojim prometuju 2-3 vlaka u jednom satu, a u vlasništvu je

Amtraka. Druge dvije pruge s intenzivnim prometom povezuju Albany i New York te Los Angeles i San

Diego. Prigradski željeznički promet mnogo je intenzivniji nego međugradski, no željeznica ni ondje ne

posluje rentabilno. Podzemna željeznica ima ključnu ulogu u velikim gradovima, posebno u New Yorku,

Bostonu, Montrealu i Chicagu dok u drugim gradovima poput San Francisca, Philadelphije i Toronta

prometuju tramvaji.

36

Vlakovi su rađeni prema francuskom modelu, no proizvode se u Kanadi za obje države kako bi se

zadovoljili sigurnosni zahtjevi. Kanadski željeznički promet doživio je istu sudbinu kao američki. Nakon

1990ih je osnovana je nacionalna tvrtka Via Rail te se situacija popravlja, no sporije nego u SAD-u.

Najintenzivniji putnički željeznički promet odvija se između Montreala i Toronta dok Ontario i Britanska

Columbia financiraju neke putničke vlakove do rijetko naseljenih mjesta na sjeveru tih provincija.

ZRAČNI PROMET

Braća Orville i Wibur Wright prvi su javno demonstrirali let 1908. u Daytonu u Ohiju, već 1911. je

izveden prvi transkontinentalni let, 1925. i prvi interkontinentalni let (preko Atlantika uz nekoliko

slijetanja), a 1927. i prvi transatlantski let bez slijetanja.

Od 1978. godine rekonstruiraju se zračne linije i stvaraju se nove kompleksne linije i nova zračna

čvorišta. Danas u SAD-u ima preko 14 000 aerodroma od čega je značajan dio privatnih i vojnih. Također je

mnogo osobnih i poslovnih zrakoplova (preko dvije trećine), a manje od 1% služi za javni prijevoz.

Putnički zračni promet

Danas se oko 40% ukupnog putničkog zračnog prijevoza u svijetu odvija u Kanadi i SAD-u. Aerodromi s

najviše putnika su Atlanta i O'Hare (Chicago), a od deset najvećih aerodroma svijeta, pet ih se nalazi u SAD-

u (Atlanta, Chicago, Los Angeles, Dallas i Denver). Najveći broj putnika u zračnom prometu u odnosu na broj

stanovnika imaju Hawaii i Aljaska. Zračne luke postale su mjesta gdje se u novije vrijeme smještaju mnoge

gospodarske djelatnosti, hoteli, zabavni sadržaji itd.

Izgradnja autocesta u Kanadi aktualizirala je pitanje gradnje aviona. Započela je proizvodnja posebnih

aviona za sjeverne uvjete budući da je zračni promet vrlo važan u sjevernim područjima te je organizirana

mreža linija koje povezuju veća sjeverna naselja s centrima kao što su Edmonton i Montreal.

Teretni zračni promet

Teretni zračni promet mnogo je brži i sigurniji, ali i skuplji od ostalih oblika prometa zbog čega najčešće

prevozi vrlo vrijednu robu. Memphis je postao najveća teretna zračna luka u SAD-u zahvaljujući tvrtci koja

se bavi hitnim dostavama (Federal Express – FedEx) odnosno dostavlja robu preko noći na druga čvorišta

odakle drugim prijevoznim sredstvima putuje do konačnog odredišta. Danas postoji više takvih tvrtki koje

su prekopirale FedExov koncept. Domaći teret se obično ne prevozi zrakom zbog visokih cijena, ali

međunarodni zračni promet ubrzano raste.

VODENI PROMET

Vodeni promet također je vezan uz državnu politiku. Još se Adam Smith u 18. stoljeću bavio se

razvojem države i naglašavao veliku važnost razvijenog prometa, posebno vodenog. Tu važnost su shvatili i

Franklin, Jefferson i Washington i stimulirali su razvoj vodenog prometa. Stoga je početkom 19. stoljeća

izgrađen 584 km dug kanal Erie koji je imao važnu prometnu i gospodarsku funkciju, no danas zbog male

dubine nije toliko rentabilan i koristi se gotovo jedino u turističke svrhe.

37

Sl.17. Vodeni promet u SAD-u

Važni vodenoprometni sustavi u SAD-u (sl.17) su

sustav Mississippi i sustav Velikih jezera, međusobno

povezani Chicago Sanitary and Ship Canalom.

Sustav rijeke Mississippi uključuje rijeke

Mississippi, Arkansas, Illionis, Missouri, Ohio i

Tennessee čija su korita po potrebi produbljena i

uređena za plovidbu. Ovim se sustavom u najvećoj

mjeri prevozi nafta jer se vodeni prijevoz smatra

najsigurnijim oblikom prijevoza. Kanal Tennessee-

Tombigbee omogućuje lakši dolazak iz tog sustava do

obale, a kod New Orleansa se spaja s Intracoastal

Waterwayom. Teret se prevozi teglenicama koje su povezane u kompozicije i gurane tegljačem.

Sustav Velikih jezera obuhvaća Velika jezera i kanale među njima od kojih su najprometniji Soo Canal

između Superiora i Hurona i Welland između Ontarija i Erie, a kanalom St. Lawrence Seeway 1959. je

povezan s rijekom St. Lawrence i Atlantikom. Gradnja se poklopila s kontejnerizacijom i proizvodnjom

velikih brodova koji nisu mogli koristiti ovaj plovni put i/ili im je to bilo neisplativo. Zbog zaleđivanja sustav

je plovan samo 8 mjeseci na godinu, a teret se prevozi brodovima.

Količina prometa ovih dvaju sustava se u suvremeno doba mijenja. Dok u sustavu Velikih jezera količina

prometa opada, u sustavu Mississippi raste što je rezultat brojnih ulaganja u plovne putove rijeka tog

sustava, kao i promjena smjera trgovine i razvijenosti morskih luka. Naime, za velike brodove pogodnije su

luke Meksičkog zaljeva nego Atlantika jer su to uglavnom nove luke, nalaze se u dubokim vodama i mogu

prihvatiti veće brodove.

Od pet najvećih morskih luka (South Louisiana, Houston, New York, Los Angeles, New Orleans), samo

New York se ne nalazi na jugu. Naime, međunarodna trgovina SAD-a u prošlosti je bila orijentirana prema

Europi te je New York dugo bio najveća luka međunarodne trgovine. Trenutačni redoslijed luka odražava

rast trgovine s Latinskom Amerikom i Azijom pa je područje Los Angeles – Long Beach najprometnija luka za

visokovrijedne proizvode. Luke koje najbrže rastu su one koje su se prilagodile gigantizmu i kontejnerizaciji.

Danas se razvija i treći sustav duž cijele atlantske i meksičke obale – Intracoastal Waterway – koji prolazi

lagunama i rijekama obalnih ravnica od Texasa u Meksičkom zaljevu do New Jerseya u sjevernom Atlantiku.

CJEVOVODNI PROMET

Naftovodi i plinovodi građeni su pod zemljom, a najviše se koriste za prijevoz sirove nafte. Imaju

ishodišta u proizvodnim područjima (Texas, Louisiana) i protežu se do velikih potrošačkih područja (najviše

prema sjeveroistoku).

TELEKOMUNIKACIJSKI PROMET

U SAD-u je 1844. izumljen telegraf, a prva transkontinentalna telegrafska linija završena je 1861. i

komunikacija postaje brža od prijevoza. 1877. izumljen je i telefon. Na početku su telefon i telegraf bili

najdostupniji u velikim metropolitanskim područjima i time pridonijeli stalnoj koncentraciji posla i

stanovništva u najvećim gradovima. Primjerice, prodavač je mogao brže saznati gdje kupiti robu po

najpovoljnijoj cijeli i obnoviti zalihe.

38

Razvitkom prometa i komunikacije dolazi do razvoja masovne kulture, javljaju se tvrtke koje posluju po

cijeloj federaciji, mediji zbližavaju stanovništvo različitih regija. Kroz radio, film i televiziju gotovo cijela

država je bila izložena istim porukama i vrijednostima što je slabilo regionalne kulture. Regija na koju su

masovni mediji imali najviše utjecaja bio je Jug gdje je izlaganje nacionalnoj normi u izgovoru počelo brisati

regionalni naglasak, on nije nestao, no slabi. Izloženost američkom televizijskom programu dovela je do

optužbi da njihove vrijednosti okupiraju druge države i brišu lokalne kulture. Naime, problem je što takva

komunikacija potiče uniformnost – kroz tzv. broadcasting poruka ide od nekolicine prema mnoštvu. Danas

se potiče i narrowcasting – komunikacija s odabranim slušateljstvom čime se potiče različitost, a ne

jednakost. Na neki način smo danas usred komunikacijske revolucije jedinstvene u svjetskoj povijesti.

REGIONALNI PREGLED SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Sjedinjene Američke Države regionalizirane su u 13 geografskih regija: Megalopolis, Zaobiđeni

sjeveroistok, Deep South, Florida, Country South, Srednji zapad, Prerijski žitni pojas, Planinsku regija,

Jugozapad, Sjeverozapad, Obalu, Hawaii i Aljasku.

MEGALOPOLIS

Megalopolis je primarna regija SAD-a i obuhvaća područje veće od samog megalopolisa BoWash.

Počinje nešto sjevernije od Portsmoutha u južnom New Hampshireu, a završava južnije od Washingtona u

sjevernoj Virginiji. Na 2% površine SAD-a živi oko 17% stanovništva SAD-a (više od 50 milijuna stanovnika).

Ta regija obuhvaća 40% komercijalnog zračnog prometa i 40% izvoza SAD-a. Razlozi razvijenosti ove regije

su historijskogeografski razvoj i fizičkogeografski čimbenici. Naime prvi britanski doseljenici naselili su se

upravo u ovom području koje je najbliže Europi. Što se tiče fizičkogeografskih čimbenika, ovo je područje

ruba laurencijske ledene kape, korita rijeka su proširena i u njih je ušlo more stvarajući velike proširene

estuarije pogodne za formiranje luka. Linija vodopada (fall line) također je čimbenik ekonomskog razvoja s

razvijenim energetskim sektorom, a i gradovi su se formirali na mjestima pretovara robe.

Regija Megalopolis je, dakle, lučko područje kojem su bogatstva zaleđa odigrala značajnu ulogu u

razvoju. Na maloj udaljenosti nalazi se šest velikih gradova (New York, New Jersey, Philadelphia, Boston,

Washington i Baltimore) jer jedan grad nije mogao voditi toliku količinu trgovine pa su se razvijali i drugi

gradovi. Cijelo područje je visokourbanizirano, ovdje se nalazi oko 15 metropolitanskih područja na čijim

rubovima nastaju edge cities koji svojim uslugama mogu konkurirati gradovima u unutrašnjosti. Glavnim

gradom regije smatra se New York.

U etničkom smislu ovaj prostor je vrlo mozaičan i nakon Kalifornije najheterogeniji budući da su se u

prošlosti kroz luke ove regije (ponajviše New York) useljavali imigranti u SAD. Danas New York stoga

karakterizira podijeljenost na elitu i siromašne.

U gospodarstvu ove regije prevladavaju informatičke usluge i visoka tehnologija i pored Silicijske doline

ima najviše inovacija u tim djelatnostima. Inovacijski milje stvara se zahvaljujući blizini mnogih sveučilišta

(Ivy League, Harvard, MIT…), a Boston je prema broju sveučilišta vodeći grad (27) te se naziva 'američkom

Atenom'. Duž ceste Route 128 oko Bostona formiralo se područje sveučilišta i poduzeća visoke tehnologije

– tzv. massachusettski krug – koji predstavlja veliki stimulans za cijelo gospodarstvo države Massachusetts.

39

Prva industrija ovdje bila je tekstilna, a u velikim gradovima ona je još uvijek značajna. Osim toga, ovdje se

razvilo mnoštvo one-industry gradova koji su specijalizirani za samo jednu industriju (npr. tekstilnu,

proizvodnju nakita, čelika, kemijsku industriju itd.).

ZAOBIĐENI SJEVEROISTOK

Regiju Seoski ili Zaobiđeni sjeveroistok obilježava blizina svih prometnica, no nijedna ne prolazi njime.

To je područje Nove Engleske (savezne države Vermont, Maine, New Hampshire i sjeverni dio

Massachusettsa). Istočni dio regije zauzimaju Apalači, a zapadni izdignuti rub Kanadskog štita. Područje je

prepoznatljivo po poljoprivredi razvijenoj na podzolima na kojima se sade borovnice i krumpir koji su

prilagođeni na hladnije uvjete), a područje oko jezera Champlain s vlažnom klimom pogodno je za mliječno

stočarstvo. Zbog hladne vode bogate planktonima razvijeno je ribarstvo s proizvodnjom i preradom

bakalara. Vrlo je razvijen turizam jer su ovdje izgrađene brojne vikendice stanovništva Megalopolisa pa je to

važno rekreacijsko područje s razvijenim ljetnim i seoskim turizmom, ali i zimskim jer se ovdje nalaze

skijališta Stowe (Vermont) i Lake Placid (New York).

Poznata sveučilišta u ovoj regiji naslijeđe su protestanata i puritanaca, a neka pripadaju u Ivy League. U

ovoj su se regiji razvila dva metropolitanska područja: Albany-Schenectady-Troy i Syracuse, a glavnim

gradom regije smatra se Burlington u Vermontu.

DEEP SOUTH

Regija Deep South ili bible belt proteže se od Virginije do istočnog Texasa pri čemu sjevernu granicu

čini linija vodopada u Alabami. Drugi naziv ove regije potječe od baptističke religijske pripadnosti budući da

baptizam ne priznaje svećenike već jedino Bibliju kao formalni znak svoje religije. S obzirom da se južni dio

ove regije nalazi u sun beltu, taj je prostor obuhvaćen doseljavanjem umirovljenika. Karakteristična slika

otprije pola stoljeća iz ove regije je segregacija crnaca od bijelaca po načelu 'separate but equal'. Ovo je

regija koja se najbrže mijenja u gospodarskom i socijalnom smislu. Glavnim gradom regije smatra se

Montgomery u Alabami. Gospodarstvo je obilježeno plantažnom poljoprivredom (duhan, riža, indigo), a

privredne grane su i brodogradnja i avioindustrija. Na samom jugu oko obala Meksičkog zaljeva razvijen je

turizam.

FLORIDA

Florida je 'umjetna regija' jer je planski izgrađena. Naime, početkom 20. stoljeća poluotok Florida bio je

gotovo nenaseljen, Miami je imao svega 1700 stanovnika. Međutim, zbog plaža i potencijala za turizam

komercijalni sektor u suradnji s arhitektima praktički stvorio ovu regiju kako bi privukao turiste. Stvoren je

poseban floridski stil, spoj španjolskog, maorskog, talijanskog i havajskog stila u arhitekturi i načinu života.

Ova je regija dio sun belta i stoga je vrlo privlačna migrantima, često se sele i cijele zajednice

(primjerice, umirovljeni kuglački tim iz Ohija). No zbog dominantnog useljavanja umirovljenika, Florida je i

regija s najvećim mortalitetom. Nakon 1950ih u Floridu počinju naglo doseljavati Kubanci pa se Miami

populacijski u pola stoljeća povećao s 25 000 na 700 000 stanovnika. Danas se Miami smatra glavnim

gradom Kariba zbog Kubanaca i njihovih trgovačkih veza s Karibima te glavnim čvorištem za povezivanje s

40

Karibima. U regiji je osim turizma razvijena poljoprivredna proizvodnja te proizvodnja mineralnih gnojiva

zbog lokalnih nalazišta fosfata. Glavnim gradom regije smatra se Fort Lauderdale.

COUNTRY SOUTH

Country south je regija koja obuhvaća područje Apalača i platoa Ozark-Ouachita zbog čega ju

karakterizira relativno viša nadmorska visina. Sve do 1930ih ta je regija bila prometno izolirana i njome su

prolazila tek dva kolna puta (Cumberland Gap i Widermise Road). 1930ih, kad se u sklopu New Deala

uređivalo korito rijeke Tennessee, formirali su se prvi gradovi. Stanovnike tog prostora nazivalo se

'suvremenim precima' jer su se ponašali kao da žive na početku 19. stoljeća zbog izoliranosti u kojoj su

dotad živjeli. Glavnim gradom regije smatra se Nashville.

U ovoj regiji došlo je do razvoju country, western i blue grass glazbe (bijelci), a u Memphisu su crnci

razvili blues i r'n'b. Stoga ovu regiju i danas obilježavaju brojni festivali, a zabavna industrija osigurava

egzistenciju stanovništva. Razvijena je i samoopskrbna poljoprivreda, u vapnenačkom području Bluegrass

basina u Kentuckyju uzgajaju se konji istoimene pasmine. Industrija je koncentrirana u sjevernim dijelovima

(Pennsylvania) zbog nalazišta ugljena, no rudarstvo se polako gasi zbog smanjenja profitabilnosti iskapanja

ugljena. S obzirom da je Country south u području sun belta, privlači migrante vezane uz industriju jer ovdje

nema sindikata i niska je cijena rada.

SREDNJI ZAPAD

Regija Srednji zapad obuhvaća jezgru srednjeg zapada, a izdvaja se kako bi se naglasio njen industrijski

razvoj. Naime, kombinacija prirodnih resursa (voda, ugljen, željezo, minerali) i povoljnog položaja doveli su

do gospodarskog razvoja ovog prostora koji se može podijeliti u pet faza. U prvoj fazi – fazi plovidbe i

zaprežnih kola – koja je trajala od 1790. do 1830. rastu gradovi na rijekama, posebno na rijeci Ohio

(Cincinnati, Lousville, Pittsburgh, Cleveland). U drugoj fazi – fazi željeznice odnosno fazi tzv. 'željeznog

konja' – koja je trajala od 1830. do 1870. dolazi do razvoja željeznice i najveći rast doživljava Chicago u

kojem se od 1850. do 1870. godine broj stanovnika udeseterostručio. U trećoj fazi – fazi čeličnih tračnica –

koja traje od 1870. do 1920. javljaju se čelične tračnice koje su jače i čvršće od željeznih zbog čega se razvija

industrija čelika. Chicago u toj fazi i dalje eksplozivno raste. U četvrtoj fazi – fazi razvoja automobilskog i

zračnog prometa – koja traje od 1920. do 1960. cijelo područje stagnira ili se broj stanovnika smanjuje.

Rastu gradovi Detroit i Lansing zbog razvoja automobilske industrije. Konačno, u petoj fazi – fazi

informatičkih tehnologija – koja je počela 1960. svi gradovi regije gube stanovništvo, a industrija ne

doživljava značajniji razvoj.

Zadnjih desetljeća regija kaska za ostatkom Sjedinjenih Američkih Država i populacijski i gospodarski i

često se naziva pojasom hrđe (rust belt). Gradovi u ovoj regiji su previše specijalizirani i stoga im je teško

prebaciti se na moderne industrije zbog čega i ima previše je gradova s nedovoljno razvijenim svim

funkcijama. U ovoj je regiji više metropolitanskih područja s negativnom migracijskom bilancom nego u bilo

kojoj drugoj regiji (Pittsburgh, Toledo, Youngstown, Dayton, Buffalo i mnogi manji gradovi gube

stanovništvo). Glavnim gradom regije smatra se Toledo u Ohiju.

41

PRERIJSKI ŽITNI POJAS

Prerijski žitni pojas je poljoprivredna regija na zapadu. Poljoprivredni posjedi moraju biti veliki zbog

rentabilnosti poljoprivrede pa su farme veće od 900 hektara. Život farmera u ovoj regiji je težak i

mukotrpan jer prerijska trava otežava oranje, a osim toga je prostor podložan tornadima, blizzardima, dust

winds i suši. Broj stanovnika ove regije je u opadanju, najviše u Sjevernoj Dakoti koja je jedina savezna

država koja danas ima manje stanovnika nego 1920. godine.

Regiju u novije doba obilježavaju tzv. suitcase farmers koji jedan dio godine provode u gradovima, a

drugi dio na farmama. Uglavnom žive u dva najveća grada: Omahi u Nebraski i Minneapolisu u Minnesoti.

Manja naselja jako su pogođena smanjenjem broja stanovnika. Smatra se da bi nafta mogla promijeniti

stanje u ovoj regiji što je već pokazano u Kanzasu i Oklahomi u kojima je uspjela pokrenuti razvoj. To je

posebno važno jer je isplativost poljoprivrede upitna. Glavnim gradom regije smatra se Omaha u Nebraski.

PLANINSKA REGIJA

Planinsku regiju obilježava velik udio zemljišta u vlasništvu federacije. Najveći udio takvog zemljišta ima

Nevada (90%). Naime, kad se provodio Homestead act nije bilo interesa za ovo područje zbog velikih visina i

nepogodnosti za ratarstvo, a kad se interes pojavio, zemlja se više nije poklanjala i zbog toga je velik dio

zemljišta ostao u vlasništvu federacije. Osnovni načini na koje federacija koristi zemljište su kroz nacionalne

parkove (Yellowstone, Grand Canyon, Zion, Grand Teton, Bryce Canyon), rezervate (zemlje dane

Indijancima), iznajmljivanje zemljišta, obradu zemljišta (pašnjaka ili šuma) za federaciju od strane ugovornih

radnika te kroz vojne poligone.

Stanovništvo se sve manje bavi poljoprivredom, a sve se više razvija zimski turizam. Glavna zimovališta

su Aspen, Sun Valley, Snow Bird, Vail i Brian Head. Energoresursi (ugljen, nafta) i obojene metalne rude

(bakar, olovo, cink) također su važne u gospodarstvu, iako je eksploatacija nafte skupa i ekološki

devastirajuća.

U ovoj regiji veliku zastupljenost imaju mormoni (Utah, Wyoming i Idaho) koji u Utahu čine većinu

stanovništva. Mormonsku populaciju obilježava visoka rodnost pa podižu stope rodnosti u svi mdržavama u

kojima imaju veći udio u populaciji. Reljefna raščlanjenost uzrokovala je neravnomjernu i rijetku

naseljenost Planinske regije. No ona sve češće pruža utočište stanovništvu koje želi pobjeći od urbane

multietničke Amerike zbog čega unutrašnji migranti s istoka i zapada naseljavaju ovaj prostor i formiraju

gradove. Glavnim gradom regije smatra se Jackson u Wyomingu.

JUGOZAPAD

Jugozapad je jedna od regija u kojoj su veći gradovi postojali i prije dolaska Europljana (npr. pueblos u

Arizoni i Chaco Canyonu u New Mexicu). To je područje s tri različite kulture. Indijanci su ovdje prije svih

gradili pueblos i ostavili tragove. Španjolci su pak naselili ovo područje u 16. stoljeću, 200 godina prije

dolaska Angloamerikanaca zbog čega i danas velik udio populacije čine Meksikanci te je stoga još uvijek

osjetan utjecaj španjolsko-meksičke kulture. Uz granicu s Meksikom su se razvili dvojni gradovi s

meksičkom kulturom. Angloamerikanci su jugozapad naselili nakon otkrića nafte što je potaklo nagli razvoj

Dallasa i Houstona. Ovdje su smještene neke američke vojne baze, u Phoenixu je razvijena avioindustrija.

Glavnim gradom regije smatra se San Antonio u Texasu.

42

SJEVEROZAPAD

Regija Sjeverozapad se pruža od Big Sura (nešto južnije od San Francisca) do kanadske granice. To je

ekološki atraktivno područje s manjim temperaturnim amplitudama, no nije obuhvaćeno jačom

imigracijom. Regija se povezuje s velikom razinom socijalne tolerancije i tehnološkog razvoja.

Zbog gospodarskog razvoja rastu gradovi Seattle, Eugene i Portland. U ovom je području izgrađeno

40% američkih hidroelektrane od kojih je najveća Grand Coulee. Razvijena je proizvodnja drva (sekvoja,

crveni cedar) koje se izvozi u Japan. Glavnim gradom regije smatra se Eugene u Oregonu.

OBALA

Kad Amerikanac kaže 'Obala', misli na obalnu regiju na zapadu koja danas obuhvaća područje od Silicon

Valley kraj San Josea do biomedicinskih laboratorija La Jolle kod San Diega te unutrašnjost do gradova

Fresno i Bakersfield. Turistička područja poput Palm Springsa, Yosemitea i Las Vegasa također se pridružuju

ovoj regiji nakon razvoja zračnog prometa i gradnje autocesta. Regiju naseljava oko 30 milijuna stanovnika.

Jezgra Obale je južna Kalifornija, koju se naziva 'megalopolisom II', a proteže se od Santa Barbare do San

Diega i s oko 10% ukupne populacije SAD-a ljudi čini metropolitanske zone oko Los Angelesa drugim

najvećim 'gradom' SAD-a.

Mnoge privlačnosti regije uzrokovale su veliku imigraciju, prvenstveno iz Azije, a kako je ona slabila u

novije vrijeme, tako su se pojačavali unutrašnji migracijski tokovi prema Kaliforniji. Danas Kaliforniju

obilježava velika kulturološka raznolikost u kojoj je nemoguće odrediti tko je u većini, a tko u manjini9.

Regija proizvodi tzv. kulturu trenutka koju obilježavaju neprestane promjene i inovacije koje utječu na cijelu

federaciju. Život je skup i težak, siromašne četvrti su ponekad veće od cijelih gradova u drugim dijelovima

svijeta. Glavnim gradom regije smatra se Anaheim u Kaliforniji.

HAWAII

Hawaii je otočna savezna država u Pacifiku koju obilježavaju 'polinezijska kultura, američka politika,

japanski novac'. Predstavlja važnu poveznicu između Azije i SAD-a. Nakon desetljeća amerikanizacije nastoji

se sačuvati 'domorodačka' kultura, iako je teško reći tko su domoroci. Regija je vrlo ovisna o turizmu jer je

to jedina otočna skupina usred oceana s više od milijun stanovnika koji u turizmu nalaze sredstva za

opstanak. Glavnim gradom regije smatra se Honolulu.

ALJASKA

Aljaska je najveća i najslabije naseljena savezna država SAD-a. Bogata je nalazištima nafte što joj

omogućuje visoke prihode, a također je razvijen i lov na losove. Glavni grad države Juneau smješten je na

području s malo zemljišta i bez mjesta za rast, a glavnim gradom regije smatra se Fairbanks, mali gradić na

rubu civilizacije u središtu Aljaske.

9 Majority-minority – pojam koji se koristi za države čije stanovništvo manje od 50% čine bijelci. Primjeri su Hawaii, Kalifornija,

Novi Meksiko i Texas.