CIJENITE SVOJ NOVAC !!

PRETPLATITE SE NA

FUTURUI UŠTEDITE

40% ODPRODAJNE CIJENE NANOVINSKOM KIOSKU

PRETPLATA:6 BROJEVA - KUNA 60,-

12 BROJEVA-KUNA 120,-

Uplatu izvršiti općom ili poseb­nom uplatnicom ZAP na žiro račun30101-601-157181,poziv na broj 9901.

Kopiju uplatnice šaljite zajedno s ispunjenim kuponom na adresu: BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB.

PRETPLATNI KUPON

Ime i prezime:

Pretplaćujem se na:6 12 brojeva FUTURE

SF&F ICLUB KNJIGEnarudžbenicu potražite na stranicama 130-132

& ■

SF&F BIBLIOTEKAUkoliko ste propustili neki od već objavljenih brojeva FUTURE, ovo je prava prigoda da ih nabavite

Naručeni stari brojevi FUTURE isporučuju se pouzećem (otkupnina) po cijeni od 10 ,- KUNA po primjerku + poštanski troškovi.

Narudžbe na adresu:BAKAL d.o.o.,Bosanska 10,410 0 0 ZAGREB

ili na telefone:0 4 1 /5 7 9 -8 7 7 , 0 4 1 /4 2 6 -6 6 6 / k. 214

SADRŽAJA. E. Van VogtNE UBIJTE R U L L A !........................... 10

Theodore SturgeonČITAČ GROBOVA...............................37

Robert A. HeinleinMRTVA STR A ŽA................................ 50

Mack ReynoldsPAKLENA ZD R A VIC A ....................... 67

Mack ReynoldsDUŠA PO UZEĆEM ............................. 76John BrunnerM O W G L I............................................... 81

Zoran KnezZNAK ZAHVALNOSTI....................... 93

Walter M. M illerCRUCIFIXUS E T IA M ...................110

Robert AsprinMITOVNI PREGO VORI............... 133

r e

j i

i i

in

P U B L I C A T I O N 1994.

Godište III broj 9 /ru jan 1 994. UKUPNI BROJ: 23 ISSN 1330-511 5

FUTURAm jesečnik za znanstvenu beletristiku i fantastiku

NAKLADNIK Bakal d.o.o..Bosanska 10, 41000 Zagreb Tel. 041/579-877

Za nakladnika:GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIKKrsto A. Mažuranić Tel. 041 /426-6Ô 6/214Urednikov naslov: Slavonska 1,41430 SAMOBOR

Naslov ureda: Bosanska 10, Zagreb

TISAK: X-PRESS, Zagreb

Naslovnica: B. Valejo, © 1993. N ightow l Co.

Svi prilozi © FUTURA 1994. Autorska prava vraćena vlasnicima. Nenaručeni prilozi se ne vraćaju.

Mišljenjem br. 532-03-1/92-01 MINISTARSTVA KULTURE I PROSVJETE REPUBLIKE HRVATSKE, od 13. listopada 1992., književni časopis FUTURA oslobođen je plaćanja poreza na promet

CIJENE OGLASNOG PROSTORA:1/1 omotna stranica 9 0 0 ,-KUNA 1/1 unutarnja stranica 4 0 0 ,-KUNA 1/2 unutarnja stranica 250,- KUNA

UVODNIKŠtovani Futuričari,

Nije li zanimljivo kako se cijeli život odvija u dihotomiji “mi” i “oni”? Katkada smo toga svijesni, katkada ni­

smo, ali taj “mi” i “oni” je uvijek tu negdje:Mi (ugnjetavani) đaci i oni nastavnici koji nas gnjave glu­

pim pravilima i okrutnim ispitima i nepravednim ocjenama.Mi (neplaćeni) nastavnici i oni đaci koji misle samo na ki­

no i nepodopštine i piju nam živce na slamku i imaju popravke pa nam pokvare godišnji odmor.

Mi (neshvaćeni) pacijenti i oni arogantni liječnici koji sa­mo piju kavu, naganjaju bolničarke i puštaju nas da cijeli dan čekamo u čekaonicama i ne smatraju nas ljudima nego “slu­čajevima”.

Mi (preopterećeni) liječnici i oni “oh, kako bi lijepo bilo ra­diti u bolnici samo kad ne bi bilo pacijenata kojima nije ništa nego su svi od reda hipohondri!”

Mi (herojski) Opaki Plavi Dečki BBB i oni senilni fosili koji istjeruju svoje frustracije na svetome imenu.

Mi (mudri) klupski vođe i oni Loši BBB koji su rulja ra­zularenih huligana što ne shvaća Visoku Politiku i Patrioti­zam pa ih valja degenečiti.

Ovakvome nabrajanju mih i onih nema kraja. Mi ljevaci i oni dešnjaci. M i crnokose i one blondinke. Mi (bilošto) i oni (ono drugo).

Mi... a, ne. Ovai mi i oni niie. Svi smo mi: i mi koji radimo FUTURU i vi koji je čitate. Svi smo mi mi koji znamo da je esef nešto vrijedno i oni koji esef “ne vole” a zapravo mu nisu dorasli.

Moram se opet malo očešati o Natka J. iz Zagreba (koji mi prigovara da su mi uvodnici puni, cit. izljeva razniježenosti u smislu SF-fanovi su veliko, zaljubljeno bratstvo, a ja sam n ji­hov Veliki brat.) Natko, ne ljutite se na mene.

Razmislimo malo: koliko ljudi uopće nešto čita? Uopće bilošto? Sjetimo se: najtiražnije publikacije u nas, tamo kra­jem sedamdesetih kad se zaista nije moralo paziti na trošak nego se kupovalo sve što je nekoga iole zanimalo (na primjer, 6

pouzdano znam daje mnogo ljudi kupovalo Sirius samo iz na­vike, iz čisto kolekcionarskih razloga, ne čita jući ga), — recimo, Arena i Studio koje se kupovalo posvuda po Yugi — dosegle su maksimum s 400.000 prodanih primjeraka. I sad, imajući na umu daje pojedini primjerak čitalo nekoliko ljudi (jer nije muž kupovao svoj Studio, žena svoj, a svako dijete- tinejdžer po svoj), ispada daje najjednostavnije, intelektualno najnezahtjevnije, usudim se reći najprizemnije štivo čitalo tek 5-6 posto pučanstva! Može se mirne duše reći da 75 posto pu­čanstva ne čita baš ništa.

(Možete li si zamisliti život da iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, ne pročitate baš ništa? I ne zava­ravajte se: oni koji ne čitaju knjige i časopise ali idu u kino opet imaju zadatak čitati dijaloge. A najgledaniji filmovi nisu uspijevali privući toliko gledatelja da bi se nešto promijenilo u onih 75 posto...)

Dakle, tu svakako ima mjesta usporedbi m i koji čitamo i oni... Elitizam? Pa jest, priznajem, kriv sam što nas nekoliko ljudi koji čitamo smatram elitom.

A li nije ni svako čitanje ista stvar.Jedna je stvar čitati polupismene tračeve o starletama i

pjevačima, literarno sterilne avanture o kaubojima i indijan- cima, književno pučkoškolske pričuljke o nesretnim ljubavima.

Sasvim je nešto drugo uživati u tekstovima koje čitatelj može razumjeti samo ako ima neko predznanje astronomije, fizike, matematike, ukratko, osnova znanosti, i ako te znan­stvene pojave i principe razumije i za njih se zanim a ; u tekstovima koji zadovoljavaju široku znatiželju o sudbini svijeta i čovjeka u njemu.

Uostalom, zgodno je citirati pametnije od sebe: tako ne štrapaciram svoj mozak a istovremeno pokazujem kako sam načitan. Dakle, kako reče Asimov:

Cesto su nam (piscima esefa tridesetih i četrdesetih kad se na esef gledalo kao na neozbiljnu zanimaciju djetinjastih sanjara) prigovarali kako bježimo od stvarnosti i bavimo se djetinjarijama. I zaista: m i smo se zabrinjavali nad nebulo­zama kao što su populacijska eksplozija, zagađenje okoline, opasnosti od nuklearnog istrebljenja, iscrpljivanja p rirod ­nih resursa, izlazak iz kolijevke jedinoga planeta, i sličnih banalnosti, umjesto da se bavimo po život i opstanak važnim

7

temama kao što su koja se starleta po koji put za redom rastala od kojega bogataša, koji je igrač baseballa triput za redom udario lopticu, i koji je igrač nogometa napustio koji klub i prešao u neki drugi.

Čini mi se, da se smije redi: m i koji uživamo u esefu i on i koji mu nisu dorasli. Ne zavaravajmo se: esef ne vole oni koji mu nisu dorasli intelektom, obrazovanjem i širinom horizonta.

Neprijeporna je činjenica da su SF-fanovi bratstvo, dapa­če, međunarodno i nadnacionalno bratstvo. To je iskusio svak tko je bar jednom prisustvovao konvenciji tu, kod kuće, ili (po­gotovo!) vani.

Vidite, čitanje je usamljenička aktivnost. Čitalac mora biti sam, čitati se ne može kolektivno. Ali čovjek je kolektivno, čopo- rativno stvorenje! I zato traži svoj “čopor”, društvo sebi sličnih.

Tako i čitatelj traži društvo drugih čitatelja kako bi s nji­ma podijelio zajedništvo svoga interesa. (A nas čitatelja tako je malo.)

Ako pak čovjek čita čudno štivo kao što je esef... zar je čudno da smo bratstvo (izopćenih čudaka u očima “normalne” okoline — pa konsenventno tome, u samoobrani, odabranih u vlastitim očima)?

Super-elitizam? Pa, naravno. FUTURU čita 0.09 posto pu­čanstva. (0.9 promila.) I tko nam što može!

A ja sam imao sreće pa sam, eto, proživio pola stoljeća (i kojugod više) i za to vrijeme prikupio ponešto informacija o tom našem čoporu esefovaca, pa sam urednik, pa popujem.

Božemoj, nitko nije savršen. Ako već popujem, bar popu­jem svojima.

I zato sam takav nakostriješeni, militantni, dogmatski protivnik teze o potrebi integracije esefa u literarnu maticu (tko me pozna osobno znat će o čemu je riječ). Čemu integrirati zahtjevnu specijalnost u amorfno more prosječnosti?

Ako hoće, esef može biti literarno vrijedan poput bilo ko­jega žanra, a usput tretirati egzistencijalne, etičke i filozofske probleme dublje, preciznije i žustrije nego bilo koji drugi oblik književnosti. (Sjetite se Lutalice, Jadrejčićke, Zelaznyja...)

U ovome broju FUTURE ima opet nekoliko takvih teksto­va. Brunnerovu pripovjetku smo uzeli iz zbirke štovalaca Rudyarda Kiplinga. O Sturgeonu kao književnom majstoru ne treba trošiti riječi. A naročito Zoran Knez: kad ste zadnji put

8

pročitali takvu viktorijansku literarnu bravuru koja će vam pružiti estetski užitak dok slijedite riječi kao da promatrate najfiniju pašku čipku?

Srdačan pozdrav,do slijedećeg popovanja,vaš “Veliki brat” (moj naklon, Natko)Krsto A Mažuranić

PS. Piše mi Marina J. iz Pule:“Ova tema u zadnjem broju ti je baš strašna — nepristojnice. Jesi li

to ozbiljno mislio o našim izvornim, domaćim psovkama? Uostalom, imaš pravo, i to je dio folklora.

Evo, na primjer, Starac Lovro je u Strujama zapsovao: Da bi jih vrag zeu. (Što bi u donjoj Istri bilo: Da bi hi vrag zeja.)

Meni je posebno duhovito: Vrajža te mati ziegia i Hoj si vraga zenit.Mislim da je u Istri najgore poređenje uvijek bilo s vragom kao

oličenjem zla, što proizlazi iz tradicionalno čvrste i očuvane katoličke vjere domaćeg stanovništva. U centralnoj Istri je, praktično, nemoguće čuti nakaradne psovke uvoznog karaktera jer ljudi previše cijene jedni druge a da bi vrijeđali ono što je čovjeku sveto. Uostalom, vrag je i tako, po svojoj prirodi, baš adekvatan za psovanje.”

Jest, mislio sam potpuno ozbiljno. Riješivši se komunjara i revolucije i Yuge krenuli smo u veliko čišćenje ove naše Domovine. Pa ako je čistimo od crvene petokrake, od nakaradnoga samoupravljanja, ako nas smeta milion I komandir i sličan uvoz, moralo bi nas ponajviše smetati uvezeno prostačenje, tako strano autohtonoj hrvatskoj kulturi.

Vic je u tome da smo zaboravili koliko je prostačenje strano, vic je u tome da mlađi ljudi ni ne znaju koliko je prostačenje neprirodna pojava u ovim krajevima. Jebote druže ovdje je maligna zaraza koja razara samu mogućnost da danas-sutra budemo kulturan narod kakav smo b ili do prije sto godina. Jebote druže je iskonski inkopatibilno s Bašćanskom pločom, Jurjem Klovićem, Faustom Vrančićem, MarkomMarulićem, Titušem Brezovačkim, Ivanom Brlić...... i svime ostalim čimezahtijevamo da nas svijet smatra uglednom civilizacijom.

(Kako rekoh: m i toni. Pardon gospodine i jebote druže.)Stoga, da, mislio sam ozbiljno. Prosim, ugledajte se u Marinu, dajte

si truda, pa mi pišite o svome kraju.Hvala.

9

NE UBIJTE RULL A!Izvornik: “Rull”,Prijevod: Krsto A. Mažuranić

im

Kad je 5. srpnja 1976 izišao prvi broj Siriusa u njemu su bile dvije pripo­vijetke koje su iz nekoga razloga ostale legendarne: Andersonova “Ne m iri se s kraljevima” i ova Van Vo- gtova koju objavlju jem o na izričito traženje neko­licine čitatelja.

Usput, ovdje ćete naći opis nevjerojatne planine (“jedno od sto galaktičkih čuda”). Naravno, nakon Ze- laznyjeve u prošlome broju, ova vas neće impresionirati— ali imajte na umu da je prva! (N i Bubkin prv i re­kord u skoku s motkom ni­je bio Bogznašto u uspore­dbi s aktuelnim).

Uostalom, poslije Zela- znyja je Niven smislio svo­ju Mount Lookitthat...

Profesor Jamieson je spazio svemirski ča­

mac tek krajičkom oka.Sjedio je u jaruzi kojih desetak metara daleko od provalije,

nadomak ulazu u čamac za spasavanje. Bio se udubio u rad na izvještaju, bilježeći napomenu u zvučni graf kako je Laer- tes II I dovoljno blizu nevidljivoj granici koja je dijelila dio svemira pod dominacijom Zemlje od onoga u vlasti Rulla da je sama činjenica što su ga otkrili prvi predstavljala značajnu pobjedu u ratu Zemlje protiv Rulla.

Pisao je: “Podatak da bi baza na ovom planetu omogućila brodovima napad na neke od najgušće naseljenih sektora

1 1

galaktike, bilo ljudskih bilo rulskih, daje joj prioritet klase AA u opremanju svom mogućom vojnom opremom. Preliminarne obrambene instalacije trebalo bi postaviti na Mount Mono- lithu, gdje se sada nalazim, najkasnije u roku od tri tje— ”

I baš u tome trenutku spazio je, iznad sebe i malo ulijevo, onaj drugi čamac kako se približava visoravni. Pogledao je uvis — i ukočio se na mjestu, u nedoumici što da uradi.

P ir i impuls da bježi prema čamcu za spasavanje suspre- gao je shvativši da bi ga svako kretanje odalo elektronskim refleksima na brodu. Na trenutak je zaiskrila slabašna nada da neće opaziti ni njega ni njegov čamac bude li sasvim miran.

Čak i tako sjedeći, rastrzan neodlučnošću, njegove su na­pregnute oči registrirale rulske oznake i kicošku konstrukciju strane letjelice. Budući daje potpuno poznavao sve što je rul- sko, odmah ju je mogao svrstati među istraživačke brodove.

Istraživački brod. I Rulli su otkrili Laertes.Strašna vjerojatnost zaokupi mu misli. Iza ove male letje­

lice sigurno nastupa flota teških brodova, a on je sam. Orion je lansirao njegov čamac za spasavanje gotovo puni parsek daleko odavde, ne prekidajući svoj let antigravitacijskom brzinom. Tako je onemogućio rulske detektore energije da zabilježe njegov prolazak kroz ovaj sektor svemira. Sad je na putu prema najbližoj bazi, gdje će ukrcati opremu za plane­tarnu obranu. Trebalo bi da se vrati za deset dana.

Deset dana. Jamieson zastenje, privuče noge i stegne ru­kom nedovršeni izvještaj. Ipak, nada da bi njegov brod, napola zaklonjen krošnjama drveća, mogao proći neopažen ako se on sam ne pomakne prikuje ga uz tlo. Zabačene glave, stri­jeljajući ga očima, želio je svim silama da stranac skrene.

Dok je ovako čekao, opet ga spopadne užas pred opasnoš­ću u kojoj su se našli i on i Zemlja. Nikad još Čovjek nije stajao oči u oči s inteligencijom opasnijom od Rulla. Nemilosrdni i imu­ni na svaki pokušaj komuniciranja Rulli su ubijali ljudska bića na prvi pogled. Ratni brod koji bi se usudio zaci među Rulle tr­pio bi napad za napadom, do povlačenja ili uništenja. Rulli se, naprotiv, nikad nisu povlačili pred napadom. Ljudi su u poče­tku oklijevali ući u borbu na život i smrt, ali ih je nepopustljivi neprijatelj napokon prisilio da uzvrate istom mjerom.1 2

Misao prođe. Rulski brod je sad bio jedva stotinjak metara daleko i bilo je jasno da neće skrenuti. Začas će preletjeti šumarak koji je napola sakrivao čamac za spasavanje.

Munjevitim se pokretom Jamieson trgne sa stolca. Glavom bez obzira, poput metka, zagrabi prema otvorenim vratima svoga broda. Dok su se za njim, zveknuvši, zatvarala vrata, brod se strese kao pod udarcem nekoga gorostasa. Dio stropa se ulekne; pod se izboči uvis, a zrak postane vruć i zagušljiv.

Jamieson dašćući spuzne na sjedalo za kontrolnim pultom i trgne glavni prekidač za nuždu. Brzometni blasteri zabruje u položaj za automatsku vatru i opale uz promukli ping. Hla­dnjaci zacvile od napora, a struja hladnoga zraka zapahne mu lice. Olakšanje dođe tako naglo da Jamieson u prvi trenutak ne shvati da atomski motori ostadoše nijemi. A čamac za spa­savanje, umjesto da već klizi kroz zrak, ostade ležati kao nepokretna trupina.

Napeto je zurio u ekrane. Pri dnu jednoga od njih, rulski je brod padao prevrćući se sporo, kao u snu, prema šumarku kojih četvrt kilometra daleko. Tada broda nestade među drve- ćem, a tresak njegova pada ispuni kabinu, odahnuvši, Jamie­son se zavali u jastuke, slab od proživljenog napora. A onda ga zaokupi nova misao. Neprijateljski brod je pao nekako raz­borito. Ruli u njemu nisu poginuli.

I evo ga, sada, samog u oštećenom čamcu za spasavanje na neprohodnoj planini uz jednog, ako ne i više, najnemilo­srdnijih stvorenja što ih je svemir ikad vidio. Morat će izdržati deset dana borbe u nadi da će Čovjek uspjeti da osvoji najvaž­niji planet otkriven u posljednjih sto godina.

Vani se smračivalo.

Jamieson otvori vrata i iziđe na zaravan.Još je drhturio zbog reakcije na proživljeno uzbuđenje, ali

nije bilo vremena za gubljenje. Brzim korakom krene prema vrhu najbližeg brežuljka, kamo stigne puzeći. Oprezno proviri preko ruba.

Vidio se gotovo cijeli vrh planine. Približno ovalna oblika, na najširem dijelu kojih osamsto metara širok, bijaše to divlji nered kržljava drveća i grmlja, mjestimično išaran oštrim stijenama. N i traga rulskom brodu, ni znaka nekom životu:

1 3

dojam očajne pustoši i grobna tišina nadvili se nad pusto­poljinu.

Sumrak postade dublji, sunce je potonulo iza jugozapadnog ruba visoravni. Tu se skrivala daljnja opasnost, jer za Rulle, zbog njihovoga šireg spektra osjetila, mrak neće značiti pote­škoću. Jamiesona je čekala noć puna napora da se održi protiv stvorenja čiji je živčani sustav bio nadmoćan njegovome u sva­kom pogledu osim, možda, inteligenciji. Rulli su u svemu bili nadmoćni ljudima osim u inteligenciji.

Jamieson je bio svjestan svoga očajnog položaja. Trebala mu je prednost, bilo kakva. Da pokuša doprijeti do olupine rulskog broda, da im nanese što više štete prije nego što se sasvim smrači, prije nego što se oporave od pada — pitanje je života i smrti za njega.

Mora riskirati.Hitro spuzne natrag niz brežuljak, ustane i potrči niz pli­

tko osušeno korito nekadašnjeg potoka. Tlo je bilo nemoguć kaos kamenja, oštrih hridi, čvornatoga korijenja i svakojakog trnja. Dvaput je pao, ozlijedivši jednom desnu ruku, drugi put desnu nogu. To ga je iscrpio, i fizički i duševno. Nikad još nije pokušao žuriti se preko bespuća na visoravni. Sad je za deset minuta prevalio jedva kojih sedamdeset metara.

Jamieson stane. Lijepo je biti žustrim, pokušavajući da se stekne vitalna prednost. Sasvim je nešto drugo bezglavo srljati naprijed, kockajući se glavom!

Dok je tako stajao, postane svjestan ledenog vjetra što je brijao s istoka. Temperatura će se do ponoći spustiti oko nule. Jesenje! Uskoro će snijeg, i zima, punih osam dugih mjeseci. Prvi su istraživači iz flore i faune, iz kamenja i tla, iscijedili tajne cikličkog života planeta. U toku one dvije godine što su proveli ovdje, zapisali su ćudi svakog izvora vjetra, hladnoće i topline na njenoj neravnoj površini.

Jamieson krene u povlačenje. Treba pripremiti obranu; bolje da požuri.

Sat kasnije, dok se mračna noć bez mjesečine slijegala na planinu, Jamieson sjedne, sav napet, pred zaslone.

Bit će to duga noć za čovjeka koji se nije usuđivao zaspati.Bilo je nedugo poslije ponoći — dan na Laertesu II I traje

dvadeset i šest sati, sideralnih — kad je Jamieson spazio neko 1 4

kretanje uz rub viševalnog zaslona. S prstom na obaraču blastera napeto je čekao da se ono ponovi, kako bi ga uhvatio u polje oštrije slike na zaslonu.

Uzalud. Zora ga zatekne kako umoran ali budan vreba na neprijatelja koji je bio oprezan baš kao i on sam.

Počeo je sumnjati da je uopće nešto vidio.

Jamieson uzme još jednu pilulu protiv spavanja i krene da još jednom, podrobno, pregleda atomske motore. Nije mu tre­balo mnogo da se uvjeri kako je prva dijagnoza bila ispravna: osnovna gravitonska centrala bila je potpuno izbačena iz rav­noteže. Motori su mu neupotrebljivi dok ih ne reaktivira na Orionu. Ovo mu saznanje ulije novi polet. Bitku za visoravan sad ne može izbjeći. Misao koja mu se motala po glavi svu noć dobije novo značenje. Ovo je prvi put, koliko on zna, da su se jedan Rull ijedno ljudsko biće našli oči u oči na uskom, ogra­ničenom prostoru, a da nisu zarobljenici. Velike bitke u sve­miru vodile su se između brodova i između flota. Preživjeli su ili bježali, ili poklekli pred nadmoćnim protivnikom. Zapravo, i ljudi u Rulli počinjali su samoubojstvo da bi izbjegli zaro­bljavanje. Rulli su to radili svjesnom željom da umru, i to se nije moglo spriječiti. Ljudi su se morali prikloniti mehaničkim metodama, što nije uvijek uspijevalo, pa bi se tako Rulli do­čepali živoga čovjeka i na njemu obavljali svakojake pokuse. Sad se Jamiesonu ukazala jedinstvena prilika da podvrgne Rulla pokusima — jasno, ukoliko sam ne bude nadvladan. Ne smije tratiti vrijeme: valja iskoristiti svaki trenutak danjeg svjetla.

On opaše specijalni obrambeni pojas i iziđe.Dan se bijelio iz časa u čas; a pogled koji mu se ukazao

zaustavio mu je dah, čak i sada dok se usredotočio na bitku što ga čeka. Eto, pomisli zadivljen, sve se to zbiva na najčud­nijoj planini za koju se zna.

Mount Monolith, otkriven istoga dana kad i sam planet, dobio je ime prema prvim riječima koje su o njemu izgovorene: “Pogledaj samo onaj monolit tamo dolje!” Uzdizaše se taj to­ranj iz jednolične ravnice, sasvim uspravan, do visine od pune dvije tisuće i osamsto metara, najveličanstveniji prirodni stup u poznatome dijelu svemira; jedno od sto galaktičkih čuda.

1 5

Dok je tako stajao, Jamiesona obuzme ponos što je pripa­dnik tako moćne rase branitelja i saveznika tisuća oblika ži­vota, jedinoga dostojnog protivnika nadirućim Rullima. U svojih osamnaest godina vojne službe nagledao se egzotičnih scena. Kročio je tlom planeta udaljenih i dvjesto tisuća godina svjetlosti od Zemlje. Kao načelnik znanstvenog odjela Flote ima on pod svojim zapovjedništvom brodove takve moći da su cijele skupine naseljenih svjetova nemoćne pred njima — brodova što kroz vječnu tamu sijevaju od jednoga blještavog sunca do drugoga, još sjajnijega, još čudnijeg.

Ipak, premda ima visoki čin, evo ga ovdje na planini na dalekom Laertesu, sam čovjek koga su okolnosti prisilile da se svom svojom lukavošću suprotstavi rulskom neprijatelju. Obavijest o otkriću Laertesa stigla je do njega uobičajenim ka­nalima. Odmah mu je bilo jasno nešto što su drugi previdjeli: da će prije ili kasnije postati ključna baza na granici gdje se sučeljavaju dvije galaktičke hemisfere. Kako među posadom ratnih brodova nije normalno bilo oriktologa koji bi mogao obaviti koordinirani pregled, pošao je bez oklijevanja sam.

Bilo kako bilo, prvu veliku prednost je izgubio.Jamieson se, natmuren, uspravi. Vrijeme je da krene u

napad — i otkrije kakav ga protivnik čeka. To će biti prva faza sukoba, a na njemu je da se pobrine da ne bude i posljednja.

Kad je Laertesovo blijedo sunce provirilo nad horizont, a ovdje je to bio sjeveroistočni rub visoravni, napad je bio u pu­nome jeku. Automatski defensori, koje je prošle noći pri­premio za pokret, polako su napredovali ispred samohodnog blastera. Jamieson je oprezno tražio zaklon iza gromada sti­jena, da bi se što više zaštitio. Strojeve je vodio ručnim daljin­skim upravljačem, a njihovo napredovanje pratio na ekranu montiranom na kacigu. S najvećom je pažnjom motrio drhtave kazaljke na indikatoru, da mu ne promakne ni najmanji znak nekoga kretanja, ni najmanje naprezanje obrambenog pojasa da apsorbira energiju neprijateljeva protunapada.

Ništa.Kad je ugledao rulski brod, Jamieson zastane, zabrinut što

ne nailazi na otpor. Nije mu se to sviđalo. Moglo se dogoditi da svi Rulli u brodu poginu, ali je sumnjao u to. Rulli gotovo i 16

nemaju kosti. Osim mreže tetiva tijelo im je sve sam mišić. Jamieson je natmureno promatrao olupinu kroz teleskopske oči defensora. Ležala je u plitkoj utolini, nosa zarivenog u smrvljeni kamen. Onaj njegov jedini energetski udar sinoć, premda sasvim automatski, dobrano je razlupao rulski brod.

Prizor je odisao potpunim mrtvilom. Ako se samo pretva­raju, svaka čast rulskoj vještini. Srećom, ima načina da to provjeri. Pokus možda ne konačan, ali svakako uvjerljiv.

On ga obavi.Brujanje samohodnog blastera nije pratila jeka — nemo­

guća na ovom pustom platou navrh najnevjerojatnije planine od svih koje je Čovjek ikad vidio. Buka nabuja u grmljavinu dok se atomski generator moćnog oružja naprezao da do kraja razvije svoj potencijal kilokirija. Trup se neprijateljske let­jelice pod baražom lagano tresao, promijenivši boju jedva primjetno. I to je bilo sve. Jamieson isključi generator zagle­davši se u metalnu olupinu sasvim zbunjen, ne znajući što da radi.

Obrambeni pojasovi rulskog broda pod punim su pogonom! Jesu li se uključili automatski kao odgovor na njegov sinoćnji hitac? Ili su uključeni namjerno, planski, kao obrana pred upravo ovakvim napadom kakav je on pokušao?

Ništa nije sigurno. Tu je njegova teškoća: nedostaju mu podaci. Možda Rull unutra leži mrtav. (Čudno, ne pada mu na pamet da bi ih moglo biti više. S druge strane, dva živa i zdrava Rulla ne bi oklijevala pred jednim samim ljudskim bićem — no, dakako, ni oni ne znaju da je on zaista sam.) Možda je ranjen, nesposoban da mu se suprotstavi. A možda je proveo noć šarajući mrežu psihoparalitičkih linija — mora se dobro čuvati izravnog pogleda u tlo — ili čak jednostavno čeka na dolazak matičnog broda.

Jamieson se strese i od same pomisli na ovu posljednju mo­gućnost: ona znači smrt, bezuvjetno i beznadno.

Namršten, pažljivo je promatrao brod, nastojeći ocijeniti koliko mu je štete nanio. Tvrdi metali su, čini se, izdržali, ali je sve dno broda uleknuto, mjestimično i pun metar duboko. Mora da je nešto radijacije prodrlo unutra. Koliko, i što je oštetila?

1 7

Vidio je on već mnogo oštećenih rulskih istraživačkih brodova, pa ako ovaj nije neke osobite konstrukcije, sprijeda će biti upravljački centar uključujući izoliranu topničku cen­tralu, straga strojarnica i dva skladišta, jedno za gorivo i rezervne dijelove, drugo za hranu i...

Hranu. Jamieson se trgne primijetivši kako je upravo taj dio broda najteže oštećen. Sigurno je radijacija prodrla u skladišta,otrovala hranu, uništila, i tako stavila Rulla — zbog njegova rapidnog metabolizma — u kritičnu situaciju. Obu­zme ga novi val nade i on se okrene da pođe natrag. Još dok se okretao nehotice, potpuno je slučajno, zadržao pogled, samo trenutak, na kamenu iza kojeg je dotle ležao. I ugledao psih- ohipnotičke linije na njemu.

Linije tanke, zamršene, njihov raspored rezultat temelji­tog proučavanja ljudskoga živčanog sustava. Jamieson ih prepozna i ukoči se, užasnut.

Napevši svu svoju snagu volje naporom očajnika, borio se za još koji časak zdrave svijesti, za još jedan pogled na njih, barem na trenutak. Uspjelo mu je letimično vidjeti pet verti­kalnih crta i iznad njih još tri uperene prema istoku, krivu- davih, izlomljenih kontura. Pritisak je u njemu bujao i bujao, a on se očajnički otimao paralizi svijesti trudeći se da iscijedi još samo jednu misao. Trudeći se da se sjeti da li iza ruba is­točne stijene strši kakva šira polica. Da, da, sjeća se. Tamo, tamo, mislio je rušeći se, moram pasti tamo. Boreći se za goli život, koncentrirao se na sliku police u stijeni.

Posljednja, slabašna, svjesna misao bila je ipak odgovor na odlučujuće pitanje. Rull je preživio pad.

Tama ga obavije kao ponor crnji od najcrnje noći.

Iz daleke galaktike došao je hladni, nemilosrdni vođa svih vođa, yeli, Meesh, Iiin cijele Riaae, Njegovo Veličanstvo Aaish od Yeella. Mnogo titula, mnogo funkcija, mnogo vlasti.

Došao je amo da vidi što ne valja. Davno, davno pala je za­povijed: proširiti se u Drugu galaktiku. Zašto su Oni-koji-ne- mogu-biti-savršeniji tako spori? Što im koči napredovanje? Kakva su kova ta dvonožna stvorenja čiji su nebrojeni brodovi, neosvojive planetarne baze i mnogobrojni saveznici izborili pat- poziciju protiv Onih-što-imaju-savršeni-živčani-sustav?1 8

“Uhvatite živo ljudsko biće!” Tako je glasila zapovijed.Rezultat je bio jedan preživjeli član posade uništene zema­

ljske krstarice, redov ne baš osobito bistar, I.Q. devedeset i šest, indeks straha dvjesto sedam. Stvor je nakon dugog ok­lijevanja, potaknut eksperimentima koje je morao izdržati, počinio samoubojstvo.

“Nije nam valjda ovo protivnik.”“Vaše Veličanstvo, hvatamo tek tu i tamo ponekoga živog.

Kondicionirani su na samoubojstvo u slučaju zarobljavanja, kao i naši borci.”

“Pogrešna okolina. Moramo stvoriti takve okolnosti da uhvaćeni ne zna da je zarobljen. Može li se to?”

“Problem će biti razmotren.”On je i došao radi eksperimenta na planet na kojem je opa-

žen jedan čovjek prije sedam vremenskih jedinica “u maloj letjelici što se spustila iz jedne točke u svemiru, očito lansi­rana s nekoga ratnog broda”. Tako je i otkrivena potencijalna baza. “N ije obavljeno slijetanje, kako je i naređeno; nema znakova naše prisutnosti. Može se pretpostaviti da ovo nije prvo slijetanje ljudi na ovaj planet. Neobična planina. Bit će idealno mjesto za naše potrebe.”

Jedna eskadra ratnih brodova patrolirala je oko sunca. Ali on je sletio sam, malim brodom; potcijenivši protivnika, do­letio je neoprezno nad planinu, opalio uništavajući hitac na zemaljski brod na tlu — a tada ga pogodi iznenađujuće snažan povratni udarac, koji ga obori.

Gotovo je tada i poginuo. Ipak, uspio se izvući iz sjedala za upravljačkim pultom, natučen ali neozlijeđen. Pažljivo je ocijenio štetu. Bio je zapovijedio da ga ne traže dok sam ne pozove pomoć. Neće zvati: radio je nepopravljivo razlupan. Obuzeo ga je čudan, šupalj osjećaj, kad je otkrio da mu je sva hrana otrovana. Hitro je skupio svoje snage spreman da se suoči sa situacijom.

Eksperiment će se nastaviti, uz jednu modifikaciju. Kad potreba za hranom postane imperativna, ubit će čovjeka i tako preživjeti dok se komandanti brodova u orbiti ne uznemire i dođu vidjeti što se dogodilo.

Dio mračnog razdoblja proveo je istražujući rub klisure, a zatim je švrljao oko obrambenoga energetskog pojasa

1 9

zemaljskog broda razmišljajući o tome što bi njegov protivnik mogao poduzeti protiv njega. Napokon je neljudskom strplji­vošću proučio prilaze svome brodu. Na svim je ključnim toč­kama nacrtao linije-koje-zarobljavaju-čovjekove-misli. Bio je vrlo zadovoljan kad je ujutro, odmah poslije izlaska sunca, vidio neprijatelja uhvaćenog. Ipak, zadovoljstvo nije bilo potpuno.

Svoj uspjeh nije mogao iskoristiti.Čovjekov blaster je ostao nanišanjen u glavnu zračnu

ustavu na brodu. Neaktivan, doduše, ali se Rull nije zava­ravao nadom da neće opaliti automatski čim otvori vrata. Si­tuacija je postala kritičnom kad je otkrio da se izlaz za nuždu zaglavio.

Prije je bio ispravan. Oprezom karakterističnim za svoju rasu iskušao ga je odmah poslije pada. Tada ga je lako otvorio. A sada ne može. Brod se vjerojatno slegnuo za vrijeme mra­čnog razdoblja. Uostalom, razlog nije važan. Bilo kako bilo, ne može iz broda baš kad mu je do toga osobito stalo. Ne zato da odmah ubije čovjeka. Zarobivši ga, riješio je problem hrane. Ubit će ga kad to bude potrebno. Sad mu treba sloboda akcije i odlučivanja; sada dok je čovjek bespomoćan. A pomisao da je čovjek možda poginuo od pada izazvanog psihohipnotičkim crtama uznemirila gaje. N ije volio da mu slučaj mrsi planove.

Cijeli ovaj slučaj šepa od samoga početka. Uhvaćen je u mrežu slučajnih događaja, faktora prostora i vremena koje je uvijek smatrao teoretski mogućim, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da bi mu mogli zadati toliko brige. Među civiliziranim Rullima slučaj je bio zabranjen.

On odluči da se neće baktati s izlazom za nuždu. Umjesto toga uperio je blaster u pukotinu u podu. Dok se metal ispa­ravao, pumpe su, stenjući pod punim pogonom, jedva uspi­jevale izvlačiti plinove i radijaciju iz skučenoga, hermetski zatvorenoga prostora. Nedostatak propuha činio je posao opasnim. Mnogo puta ga je prekidao čekajući da se zrak pro­čisti, i da drhtave igle na brojaču spuznu do nule, pa da iziđe iz zaštitne komore kamo ga je potjeralo podrhtavanje živaca— mnogo pouzdaniji indikator opasnosti od bilo kakvog in­strumenta.20

Sunce je prošlo mjesni meridijan kad je napokon prorezao metalni pod i otvorio si izlaz na kameno tlo ispod broda. Pro­vukao se nakon mnogo napora. Prašan, srdit, gladan, našao se usred šumarka kamo je pao njegov brod.

Planirani eksperiment izgubio je svoju draž. Potiskujući tvrdoglavu žicu svoga karaktera, zaključio je daje bolje oba­viti eksperiment u malo civiliziranijim okolnostima. Nema smisla da previše riskira, neće mu škoditi malo više udo­bnosti. Ubit će čovjeka i hraniti se njime dok ne dođu po njega da ga spase. Glad mu se zrcalila u očima dok je pretraživao izlomljeni, neravan istočni greben, naginjući se daleko preko ruba, puzeći hitro lijevo i desno, dok nije obišao zapravo cijelu visoravan. Nije našao nikakav pouzdani trag. Tu i tamo uči­nilo mu se da vidi tragove prolaženja, ali ni najpomnijim pr­egledom nije mogao zaključiti da je tu zaista netko bio. Mrk, natmuren, krene opet prema čovjekovu čamcu za spasavanje. Proučavao ga je iz sigurne udaljenosti. Obrambeni pojas je ak­tivan, ali nije bilo načina da otkrije da li je uključen prije ju­trošnjeg napada, poslije njega, ili čak automatski, kao poslje­dica njegovog dolaska.

Tu je problem. Čovjek je možda mrtav, smrskan negdje na podnožju nemoguće planine. A možda je u brodu, teško ozli­jeđen; imao je, na žalost, dovoljno vremena da se vrati u si­gurnost svoga broda. A možda je zdrav i čitav, svjestan nepri­jateljeve neodlučnosti, spreman da tu neodlučnost iskoristi.

Rull namjesti automatskog špijuna koji će mu odmah javiti ako se vrata otvore. Tada se vrati do rupe u dnu svog broda, s naporom se uspne, i pripremi za dugotrajno čekanje. Glad je bujala prijeteći iz časa u čas da postane neizdržljiva. Vrijeme je da se sasvim smiri. Valja mu čuvati snagu za na- stupajuću krizu.

Stiže novi dan.Jamieson dođe k svijesti obuzet bolom. Činilo mu se kao

da je uronjen u samu bol, u hladan znoj patnje od glave do pete. Sporo, sporo, dok mu se mozak bistrio, bol ostade ko­ncentrirana u lijevome gležnju, odakle mu je mučno pulsi- ranje dražilo izmučene živce. Vrijeme se proteglo u vječnost dok se misao formirala u saznanje: Vidi, iščašio sam gležanj! To, dakako, nije bila jedina ozljeda, ali mu koncentrirani

21

napor da smisli tu jednu rečenicu pomogne da prikupi svi­jest. Koliko je vremena proveo ovako u polusvijesti, dok se sunce polako prigibalo horizontu? Tek kad ga je dosegla izdu­žena sjena grebena povrh njegove glave, iznenada se sjeti smrtne opasnosti u kojoj se nalazi, i to ga naglo, poput udarca bičem, vrati u potpunu svijest.

Sad je mogao ocijeniti situaciju. Ležao je na strmoj padini kamo se skotrljao preko ruba visoravni. Kosina je bila vrlo strma, punih pedeset i pet stupnjeva, pa ga je grm u koji se zapleo spasio od daljeg pada u slijedeću provaliju. Pri tome je, očigledno, iščašio gležanj.

Stekao je potpunu sliku o naravi svojih ozljeda i smirio se. Nije u neposrednoj opasnosti. Pretrpio je, doduše, vrlo neu­godan poraz, ali njegova duboka koncentracija baš na ovu padinu, očajnička volja da padne baš ovamo, izbavila ga je od opasnosti da taj poraz bude konačan.

Počeo je uspon. Nije bilo osobito teško; krševito tlo i krž­ljavo grmlje pružalo je dovoljno uporišta. Tek je posljednji, uspravan greben iskrsnuo kao ozbiljan problem, a iščašeni gležanj neugodna kočnica. Četiri puta je kliznuo natrag; a ta­da mu uspije, posljednjim naporom, dohvatiti čvrsti korijen koji je virio iz vrha visoravni. Slavodobitno je ispuzao na vrh.

Škripa i struganje njegovih napora su utihli, i samo je dahtanje odavalo da u ovoj pustoši ima živih bića. Jamieson nemirnim očima pretraži neravnu okolicu. Visoravan se pred njim prostirala pusta kao i uvijek. Nalijevo, malo podalje, vidio je svoj čamac za spasavanje. Krenuo je puzeći prema njemu. Nije znao gdje je Rull ni što se s njime dogodilo. Gle­žanj će ga prisiliti da provede nekoliko dana u brodu, pa neka i neprijatelj nagađa.

Profesor Jamieson proveo je mnogo vremena na svome ležaju, razmišljajući.

Obavila ga je potpuna tišina, koju bi prekinula samo buka njegova tumaranja po brodu kad bi se umorio od ležanja. Ra­dio je bio tih poput groba. Laertes je tako daleko od naseljenog dijela svemira da čak ni signali subsvemirskog radija ne dopiru do njega. Potražio je valne dužine rulskih signala. I tu je vladala tišina. A li to nije značilo ništa: da se kakav rulski 22

brod i nalazi u blizini, jasno je da neće emitirati kako se ne bi odao.

Izoliranje ovdje u svome malom brodu, na nenastanjenom planetu, s upropaštenim motorima. Nastojao je, ipak, da o tome ne misli pesimistički. “Evo”, reče sam sebi, “ovo je život­na prilika za eksperiment.”

Ideja ga ponese. Gotovo je nemoguće uhvatiti živoga Rulla. Onih nekoliko onesviještenih čuvalo se kao kap vode na dlanu. Ovo ovdje bila je gotovo idealna situacija.

Zarobljenici smo obojica. Pokušao je tako shvatiti svoju situaciju. Zarobljenici svoje okoline, pa tako, igrom slučaja, zarobljenici jedan drugoga.

Ovo je dragocjena prilika da rasvijetle mnoge nepoznanice. Ljude je mučila velika tajna rulskih postupaka. Što ih moti vira? Zašto žele sasvim uništiti druge rase? Zašto nepotrebno žrtvuju dragocjene brodove napadajući zemaljske upade u njihov dio svemira — kad im mora biti jasno da će se oni i tako povući nakon kraćeg vremena? I zašto se zarobljeni Rulli, koji sebe mogu ubiti kadgod to zažele, ubijaju odmah, ne čekaju da vide kakva ih sudbina čeka? Katkada bi poslužili samo kao kuriri.

Je li moguće da Rulli pokušavaju sakriti neku svoju bitnu slabost o kojoj ljudi još i ne sanjaju?

Skrivene mogućnosti koje je ova bitka nosila u sebi raz­vedre Jamiesona dok je ležao oporavljajući se, kujući planove i tražeći načina kako da nadmudri svoga protivnika.

Katkad je znao odskakutati na zdravoj nozi do komandnog pulta gdje bi zurio u zaslon razgledavajući okolicu broda, visoravan, Laertesovo plavo-ružičasto nebo, tiho i beživotno. Razgledavajući svoj zatvor. Uhvaćen sam ovdje, razmišljao bi turobno. Profesor Jamieson, čija bi pojava na nekoj od ze­maljskih planeta izazvala gomile znatiželjnika, čiji je tihi i mi­rni glas u Saboru zemaljskog imperija nosio notu autoriteta bez pogovora — taj je Jamieson sada ovdje, sam, leži na leža- ju, čeka da mu ozdravi noga kako bi mogao podvrći Rulla svo­me eksperimentu.

Nevjerojatno. Ipak, kako su dani prolazili, navikao se na to.Trećega dana prizdravio je toliko da se mogao kako-tako

kretati brodom. Odmah je započeo raditi na konstrukciji23

mentalnog izolatora. Petog je dana to bilo gotovo. Tada je na red došla priča. Snimanje je bilo dječja igra. Svaku pojedinu scenu tako je temeljito planirao u toku dugih sati provedenih na ležaju da ih je sada znao napamet kao svoje ime. Video- žica je bila spremna u tren oka. Razapeo ju je kojih dvjesta metara daleko od broda i sakrio lišćem drveća. Limenku hrane hitnuo je na obližnju čistinu.

Ostatak dana vukao se sporo, u dosadi. Šesti dan od pri- spjeća rulskog čamca, peti otkako je iščašio gležanj.

I stiže noć.Rull se prikrao do zaštitnog pojasa kroz mrkli mrak, ocr­

tavajući se prema slabašnom svjetlu zvijezda kao nejasna mrlja još dublje tame. Stotinjak metara izvan pojasa osjetio je hranu — i shvatio da je naišao na stupicu.

Za Rulla je šest dana bez hrane značilo strašan gubitak energije, sljepoću na tucet nivoa spektra boja, odumiranje ži­votne energije do fatalne granice. Njegov nepovezani živčani sustav ponašao se poput akumulatora, gdje se iscrpljene ćeli­je isključuju jedna za drugom. Bilo mu je jasno da su neki dijelovi odumrli zauvijek. Ako se želi spasiti barem djelomi čno, ne smije više izgubiti ni trenutka. Još samo malo pa će uvjetni refleks samouništenja nadvladati i samog Aaisha od Yeella.

Umirio se. Centri vida iza svakog oka registrirali su svjetlo uskoga valnog pojasa, koje je emitirala video-žica. Promatrao je priču od početka do kraja, pa još jednom i još jednom, žudeći da se ona opet ponovi svom žestinom primitivnoga nagona.

Priča je počinjala u dubokome svemiru, prikazivajući čo­vjekov čamac za spasavanje dok ga veliki ratni brod lansira u prostor. Dalje se vidjelo kako veliki brod nastavlja let prema bazi i kako tamo krca opremu, pa se praćen snažnom flotom ratnih brodova vraća.Tada se radnja premještala na Laertes, pa se vidjelo kako se čamac za spasavanje spušta na planetu, kako dolijeće rulski brod i u kratkim crtama sve što se poslije toga zbilo. Na kraju bi se vidjelo kako je situacija opasna po obojicu — i jedino rješenje povoljno za obojicu.

Posljednji kadar prikazao bi Rulla kako prilazi limenki hrane i otvara je, uz podroban opis kako da to uradi i kako je sa zadovoljstvom jede.2 4

Svaki put kad bi se priča približila svojoj završnoj sceni, Rull je očajnički želio da ona postane stvarnost. Izdržao je ipak punih sedam prikazivanja dok nije napokon otpuzao na­prijed, prema limenki. Znao je da mu je postavljena stupica, možda čak i smrtonosna, ali nije mario. Ako želi preživjeti, mora riskirati. Samo se tako mogao nadati da će preživjeti ko­liko mu je potrebno.

Kako dugo će zapovjednici brodova u orbiti oko sunca odo­ljeti neizvjesnosti, kad će odlučiti da prekrše njegovu zapo­vijed — to nije znao. Ali, doći će. Pa čak i ako budu čekali dok ne stignu neprijateljski brodovi, pa se tek onda ohrabre da postupe protivno njegovoj izričitoj naredbi, oni će doći.

Kad bi barem znali da svojim neposluhom neće izazvati njegov gnjev!

Potrebna mu je hrana, do posljednje mrvice koje se može dočepati. On pažljivo dohvati limenku i aktivira automatski otvarač.

Bilo je nedugo poslije četiri sata izjutra kad je Jamiesona probudila tiha zvonjava alarmnog uređaja. Vani je još vladao mrkli mrak — dan na Laertesu traje dvadeset i šest sideričkih sati; satove je uskladio odmah nakon spuštanja — u ovo doba godine do zore je preostalo još tri sata. Jamieson nije odmah ustao. Zvonjavu alarma izazvalo je otvaranje limenke. Trajala je punih petnaest minuta, što ga oduševi. Alarm je bio po­dešen na valnu dužinu predajnika u limenki, koji je, opet, trebao odašiljati signale tako dugo dok u limenki ima hrane. Tih petnaest minuta odgovaralo je vremenu potrebnom da je ­dan Rull pojede kilogram svinjetine.

A sve to vrijeme jedan pripadnik rase Rulla, smrtnog ne­prijatelja ljudi, proveo je podvrgnut mentalnim vibracijama posebnog uzorka, nalik na njegove misli. Istoga onog uzorka na koji su reagirali zarobljeni Rulli dok se na njima eksperi­mentiralo u laboratoriju.

Na žalost, svi su se oni ubijali odmah nakon buđenja iz nesvijesti, pa su tako zaključci do kojih se došlo ostali polo­vični. Ipak, bilo je jasno da na te vibracije reagira podsvjesni a ne svjesni dio njihove psihe.

Jamieson je ležao smiješeći se sam sebi.25

Napokon se okrene ustranu, namještajući se za spavanje. I tek tada shvati koliko je uzbuđen.

Ovo je najvažniji trenutak u dosadašnjem tijeku rata ljudi protiv Rulla. To se mora proslaviti! On ustane iz kreveta i na­puni čašu.

Rullov napad na njegovu podsvijest dao je Jamiesonu ide­ju da i sam nešto pokuša. Rase su počele otkrivati međusobne slabosti. Rulli su iskorištavali ljudske slabosti da ih istrijebe, smatrajući ih nesavršenima, dakle nepotrebnima, kao što lončar uništava neuspjeli izrađeni glineni vrč. Ljudi su na­stojali uspostaviti dodir, suradnju.

I jedni i drugi bili su nemilosrdni, proračunati, bez smi- lovanja — svaki na svoj način.

Trenutak važan ili ne, jedan problem je još akutan. Rull je nahranjen, oporavljen, sposoban da i sam kuje planove. Jamieson opet legne i umiri se, buljeći u mrak.

Ne potcjenjuje Rulla, nipošto, ali ako je već odlučio pro­vesti eksperiment, istjerat će ga do kraja, kud puklo da puklo.

Napokon zaspi, i spavao je snom čovjeka koji zna da mu započeto ide od ruke.

Jutro.Jamieson se uvuče u toplu odjeću i iziđe iz broda u studeno

jutro. Opet je napeo sva osjetila tražeći skrivene znakove u tišini i nezemaljskoj atmosferi veličanstvene pustoši. Jak vjetar s istoka nosio je u sebi neki oštar ton. Snijeg?

Pribere se. Čeka ga mnogo posla u ovo sudbonosno jutro. Obavit će ga oprezno, kao i uvijek. Praćen defensorima i sa- mohodnim blasterom on krene prema mentalnom izolatoru. On je stajao na brisanom prostoru, na maloj uzvisini, gdje se mogao lako opaziti iz skrovite okoline. Koliko je mogao vidjeti, neoštećen je. Iskušao je automatski mehanizam i za svaki slučaj emitirao cijeli program.

Već je bio bacio novu limenku hrane u travu i okretao se da pođe, kad ga zaokupi misao: Čudno, metalni okvir izgleda kao da ga je netko polirao. Iznenađen, stane proučavati neo­bičnu pojavu u dezenergetskom ogledalu i otkrije daje metal pokriven bezbojnom supstancom nalik na lak. Nešto ga stegne u želucu. Očajan, pomisli tvrdoglavo, ako je uvjetni refleks ne 26

pucati, neću poslušati. Pucat ću, pa upravo da je blaster uperen u mene.

On sastruže malo “laka” i ponese ga prema svome čamcu za spasavanje. Razmišljao je ogorčeno, naprasito. Odakle, dođavola, sve to izvlači? Ovo ne ulazi u opremu istraživačkog broda.

Polako, maglovito, stala se rađati neodređena sumnja da ovo, što se ovdje događa, nije slučaj. Namršten, stisnutih če ljusti, vagao je u glavi mračne implikacije koje je ta mogu­ćnost nosila u sebi, kad je spazio Rulla.

Prvi put nakon mnogo i mnogo dana, spazio je Rulla.Koji je refleks!

Osjećaj da nešto mora uraditi obuzeo je Rulla ubrzo pošto je jeo. Najprije nejasno, a zatim se slika razbistri.

Kako mu se snaga vraćala, postajao je svjestan još koje­čega. Osjetilo vida hvatalo je više svjetla. Razaznavao je sve više kontura u slabašnoj svjetlosti zvjezdanog neba, ali ni iz­daleka onoliko koliko je navikao. Povrh toga, sve mu se či nilo da je izvrnuto naglavce. Znao je da se to više neće ispraviti. Centar za dešifriranje vizuelnih signala je u mozgu, a taj dio mozga izgubio je moć dešifriranja.

Bio je neizrecivo sretan što posljedice gladovanja nisu teže.Zastao je na rubu provalije i provirio u dubinu. Čak i ovako

poluslijep — za svoje pojmove — vidio je dovoljno da ostane zapanjen. Pogled iz svemirskog čamca nije ga impresionirao: perspektiva je smanjila udaljenost. Pogled u dubinu s ovoga krševitog ruba bio je sasvim drukčiji prizor. Ponižen što je dopustio da bude igračka slučaja, šokiran dapače, sjetio se svega što je radio prije gladi.

Okrene se kao uboden i požuri prema krhotinama svog čamca. Krhotinama napola ukopanim u tvrdo tlo Laertesa III. Uputio se ravno prema jednoj svinutoj ploči oplate ispod koje je jučer osjetio drhtaj antigravitacijskih oscilacija. Sićušnih, skrivenih oscilacija, koje kao da su čekale da ih amplificira.

Rull je radio odlučno i djelotvorno. Ploča se čvrsto držala brodskog rebra, pa je proveo nekoliko mukotrpnih sati poku­šavajući da je ukloni.

Ploča napokon popusti.27

Prestrukturiranje molekularnog rasporeda bilo je infini­tezimalno, dijelom zbog Rullova glađu poremećenoga nervnog centra za usmjerivanje nervne energije, a dijelom stoga stoje pomak i morao biti što neznatniji. Energije se može osloboditi i previše!

No, ovdje nije bilo takve opasnosti. To je odmah otkrio. Plo­ča je pokazivala tako malo energetskog potencijala da je po­sumnjao da je uopće u stanju poletjeti. Ipak, poletjela je. Po­kusni let mjerio je samo tri metra, ali i to je bilo dovoljno da ocijeni kako mu je nervni sustav iscrpljen gladovanjem. Imat će snage samo za jedan napad.

Rull nije oklijevao ni trenutka. Eksperiment je završen, i sada mu je preostalo samo da ubije čovjeka i pričeka na po­moć. Osim što čovjek nije besomoćan, naprotiv, bio je sasvim sposoban da se brani. Ha, Lak!

Namazao ga je na metal vrlo pažljivo, pričekao da se osuši, a tada uprtio ploču na leđa i odnio je do skrovišta. Smirio se tek kad je bio siguran da ga suho lišće kojim se pokrio potpuno sakriva.

Dvonogo je biće sigurno imalo razloga da mu dade hranu. Očito je smislio nešto opasno po njega. Jedino rješenje cijele ove zavrzlame bilo je da dvonošca ukloni bez oklijevanja.

Jamieson se bio nagledao očajničkih pothvata u toku svog vojnikovanja i bilo mu je odmah jasno da je ovo još jedan. U normalnim okolnostima ovakav bi napad odbio smijući se. Sada je, međutim, bio koncentriran, potpuno koncentriran na prve znakove paralize izazvane lakom. I zato ga je naivnost, trivijalnost napada uhvatila nespremnog, i to je gotovo doni­jelo propast. Rull je izletio iz šumarka na antigravitacijskoj ploči. Iznenađenje mu je gotovo uspjelo. Jamieson je znao da su sve Rullove ploče ispražnjene pod udarom onoga prvog, po­kusnog napada, a evo sad jedne u punom pogonu, u svom sjaju rulskoga umijeća.

Kretanje ploče kroz prostor bilo je, dakako, samo prividno, samo efekt rotacije planete oko svoje osi. Brzina napada, rastući od nule, nije još ni izdaleka dosegla onih tisuću i trista kilometara na sat kojom se planet vrtio oko osi, ali je i ovakva bila dovoljna.28

Metalna prikaza se stvorila pred njim. Dok je potezao oru­žje i pucao u nju, Jamiesona je rastrzala nedoumica: trenu­tačni sukob treningom usađenog refleksa protiv promišlje- noga, planiranog ograničenja: Ne ubiti!

Teško, oh, teško!Spasio ga je pritisak zraka na donju stranu metalne ploče

koja se propela poput avionskoga krila pri uzletanju. Opalio je u dno ploče, koja se zakovitlala u zraku i srušila dvadeset metara dalje u grmlje.

Jamieson se nije obazirao na Rulla, koji je nestao iza bre­žuljaka planirajući svojim mnogobrojnim sisaljkama. Nije ga slijedio ni pucao za njime. Svu je pažnju posvetio antigra- vitacijskoj ploči, koju je oprezno izvukao iz grmlja. Ključno je pitanje bilo kako je Rull uspio degravitirati ploču bez svih onih složenih strojeva potrebnih da se to obavi? A ako je već i sposoban izraditi tako djelotvoran “padobran”, zašto se već nije spustio s planine u šumovitu ravnicu u podnožju, daleko od svoga ljudskog protivnika, i gdje ima hrane u izobilju?

Odgovor na ovo drugo pitanje postane očigledan onoga trenutka kad je podigao ploču. Bila je “normalne” težine, dakle, energije je dostajalo samo za let od ovih stotinjak metara. Ne želeći ipak ništa riskirati, Jamieson je baci u ponor. Na “lak” se sjetio tek kad je bio opet u svome brodu.

Nije bilo nikakvog uvjetnog refleksa, barem ne dosad!On ispita strugotine koje je ponio sa sobom. Kemijski je to

bila jednostavna smola, kakve se i upotrebljavaju za izradu lakova. Atomska struktura stabilizirana. Elektromagnetski, bio je to transformator svjetlosne energije u bioelektričnu u frekventnom području ljudskih misaonih procesa.

Jamieson izradi snimku na video-žici. Rezultat je bio kaos nejasnih fantazija. Simboli.

On uzme knjigu “Rječnik podsvjesnih simbola” i nađe poglavlje “Inhibicije” .

“Ne ubij!”“Dovraga”, reče Jamieson naglas. “Dakle, to se dogodilo.”

Bilo mu je lakše, a opet i nije bilo. Planirao je da u ovoj fazi sukoba još ne ubije Rulla. A li ovaj to nije mogao znati. Izaz­vavši tako suptilnu inhibiciju, dominirao je čak i u porazu. Tu je teškoća. Dosad se Jamieson uspješno izvlačio iz neugodnih

29

situacija, ali mu nije uspjelo uzvratiti. Živio je u nadi da će mu i to uspjeti, ali to nije dosta.

Ne smije više riskirati. Morat će pričekati s konačnim eksperimentom do dana Orionova povratka.

Devete noći, dan prije očekivanoga Orionovog dolaska, Jamieson nije ostavio limenku hrane. Slijedećeg je jutra pro­veo pola sata uz radio pokušavajući stupiti u vezu s ratnim brodom. Poslao je podroban izvještaj o svemu što se zbilo u toku posljednji devet dana i opisao svoj plan izgladnjivanja protivnika da vidi kakve će to ostaviti posljedice.

Subsvemir je ostao nijem.Napokon napusti pokušaje da uspostavi vezu i iziđe iz bro­

da. Hitno je postavio instrumente koje će upotrijebiti pri ek­sperimentiranju. Još jednom ih provjeri, pa pogleda na sat. Jedanaest minuta do podneva. Obuzme ga nervoza i on odluči da više neće čekati. Još je trenutak oklijevao, pa pritisne dugme. Iz obližnjeg predajnika razliježe se pulsiranje na vrlo visokom energetskom nivou. Bila je to varijacija na vibracijs- ki uzorak kojega je nametao Rullu prijašnjih četiri noći. Jami­eson se polako povuče u brod. Želio je još jednom pokušati stupiti u kontakt s Orionom. Okrenuvši glavu, vidio je kako Rull izlazi na čistinu i kreće ravno prema izvoru pulsiranja.

Jamieson se nehotice zaustavi, fasciniran, a u taj trenutak glavni alarmni sustav čamca za spasavanje stane zaglušno zavijati. Njegov ručni radio, automatski sinhroniziran na potrebnu valnu dužinu, oživi.

“Orion zove profesora Jamiesona. Primili smo vašu prija­šnju poruku. Prisiljeni na radio-tišinu, rulska flota orbitira Laertes. Za otprilike pet minuta pokušat ćemo vas izvući. U međuvremenu — ležite.”

Jamieson se nađe na tlu. Još je stigao vidjeti neko micanje na nebu. Dvije tamne mrlje zadobiju oblik. Uz zaglušnu grm­ljavinu dva rulska ratna broda prostrijele preko visoravni. Uslijedi orkan, koji ga gotovo otpuhne u bezdan. Pripio se uz tlo kao pijavica uz svoju žrtvu.

Punom brzinom, očito leteći pod gravitonskim pogonom, neprijateljski brodovi opišu petlju i vrate se prema visoravni. Očekujući smrt, Jamieson shvati cijelu igru i klone. A li grom 3 0

zatutnji mimo njega, gigantski zvuk od kojeg se napola one­svijesti. Ipak, znao je što se događa. Njegov čamac za spasa­vanje. Gađaju njegov čamac za spasavanje. I treći brod uđe u njegovo polje vida, ali, dok se Jamieson trudio da mu raspozna oblik, on zaokrene i pobjegne. Profesorov ručni radio opet oživi:

“Nemoguće pomoći. Zasad kako znate. Naša četiri broda odmamljuju protivnika prema floti koja orbitira sistem Bi- anca, a tada...”

Jarki bljesak daleko na nebu prekine poruku. Protekla je puna minuta dok je zvuk prodro kroz hladan Laertesov zrak do njega. Grmljavina izblijedi polako, oklijevajući, kao da se lijepi za same molekule zraka.

Tišina koja je napokon nastupila nije, začudo, donijela mir. Bila je to tišina pred oluju, kobna, ukočena, nabijena naslućivanom opasnošću.

Jamieson ustane, tresući se. Vrijeme je da procijeni nepo­srednu opasnost koja mu sad prijeti. Dalje od toga nije se usuđivao ni pomisliti.

Jamieson se najprije uputi prema svome brodu. Nije mo­rao mnogo pješačiti: litica na kojoj je ležao bijaše odrezana kao nožem. Od broda nije ostalo ni mrvice.

Stao je kao ukopan. Očekivao je to, ali ga stvarnost udari poput malja. On se zguri i digne pogled uvis. Nigdje ničega. Nikakva kretanja, nikakva zvuka osim hujanja istočnog vje­tra. Bio je sam između neba i tla, sam na rubu ponora.

Mozak mu se razbistri i on shvati. Rulski su brodovi naj­prije nadlijetali visoravan da vide situaciju, a tada su se vratili da ga unište.

Što je ovaj Rull ovdje, zar je toliko važan da bojni brodovi paze na njegovu sigurnost? Eh, nisu sasvim uspjeli. Jamieson se isceri prema vjetru. Ne sasvim. Sad mu valja požuriti. Rulli bi svakog trenaa mogli riskirati slijetanje da ga izvuku odavde.

Dok je trčao, Jamieson osjeti uzbuđenje koje obuzme čo­vjeka što se svim bićem predao akciji. Polovičan napor, bilo uma, bilo tijela, rađa polovičnom djelatnošću. Traži se sve, sve.

Očekivao je da će se spoticati, i spoticao se. Svaki put bi ustao napola obnevidio od bola, ali trčao je dalje. Stigao je kr- vareći — ali stigao je.

31

Nebo bijaše tiho.Vireći iza grma, promatrao je Rulla. Zarobljenog Rulla,

njegovog Rulla. Promatrat će ga, školovat će ga — ekspresno školovanje, nema vremena za dokolišnu razmjenu informa­cija. Ležeći tako u zaklonu, podešavao je kontrole nervnog odašiljača.

Dotad je Rull tumarao amo-tamo pred odašiljačem. Sada ubrza svoje kretnje, pa ih opet uspori. Jamieson se zadovoljno iskesi.

Nekoliko tisuća godina prije toga, u Dvadesetom stoljeću, obavljen je klasični pokus, eksperiment za sva vremena. Je­dan čovjek, imenom Pavlov, hranio je laboratorijskog psa u jednakim intervalima uz pratnju zvona. Uskoro je pseći pro- bavni trakt reagirao na zvuk zvona upravo kao i na hranu.

Pavlov nikad nije shvatio najvažnije aspekte svog otkrića uvjetnih refleksa. A li ono što se rodilo toga davnog dana od­raslo je u znanosti koja je mogla upravljati životinjama i ljudima gotovo neograničeno. Samo su se Rulli pokazali imu­nima, što je učenjake dovodilo u očaj. Poraženi rulskom spo­sobnošću da počine samoubojstvo po želji, psihičkim putem, predosjetili su propast ljudske rase ako se ne pronađe načina da se analizira rulski nervni sistem.

Kakva nesreća što Jamieson nema vremena za podrobnu analizu.

Ovdje umiru oni koji oklijevaju, koji trate vrijeme. Pa čak i ovo što sada radi, najnužniji minimum, proždire dragocjeno vrijeme. Amo, tamo, amo, tamo; ritam koji će usaditi posluh.

Lik na ekranu bio je stvaran poput živoga Rulla, trodimen­zionalan, kretnji kao u automata. Nervnom se odašiljaču nije moglo odoljeti. Djelovao je na temeljne nervne centre. Rull je morao hodati ukorak s likom na ekranu, baš kao što mora reagirati na refleks gladi.

Nakon petnaest minuta takvoga besciljnog tumaranja, Jamieson promijeni program, tjerajući Rulla da se penje uz drvo. Gore, dolje, gore, dolje. Tada Jamieson ubaci svoj lik u igru. Netremice je pratio Rullovu reakciju — pratio je namr­štenih obrva, shvaćajući napokon njegovu reakciju na prisu­tnost ljudskih bića. Ljudski miris poticajno djeluje na rulski 3 2

digestivni sustav! Kad je nekoliko minuta kasnije stao na mjesto svoga lika, sa zadovoljstvom je vidio da je Rull pri­vremeno izgubio refleks gladi pri pogledu na čovjeka.

Sada, postigavši potpunu kontrolu nad Rullom, zastane, krzmajući. Eksperiment će zahtijevati vremena. Može li si priuštiti toliko vremena? Mora; ovakva prilika se neće ukazati možda ni u sljedećih stotinu godina.

Kad je dvadeset pet minuta kasnije eksperiment bio gotov, Jamieson se zamisli, blijed od uzbuđenja. To je to. Sad ih imamo.

Deset dragocjenih minuta slao je pomoću ručnog radija izvještaj o svome otkriću, nadajući se daje odašiljač na čamcu za spasavanje izdržao pad niz liticu, da prima signale maloga instrumenta i da ih šalje u subsvemir. U toku svih tih deset minuta nikakav odgovor ne stiže do njega.

Uradio je koliko je mogao. Jamieson se približi mjestu koje je odabrao za spuštanje s visoravni, nadviri se, strese, a tada se sjeti da je Orion javio "... neprijateljska flota...”

Žurno!On spusti Rulla niz klisuru na prvu veću policu u stijeni.

Zatim opaše penjačku opremu oko sebe i zakorači preko ruba. Staloženo, ne naprežući se, Rull dohvati kraj užeta i spusti ga na policu do sebe.

I tako su silazili. Išlo je teško, unatoč vrlo jednostavnom sustavu. Dugo plastično uže premošćivalo je prostor između dvije stijene. Posebni klinovi, koji su inače služili pri penjanju uz glatki trup svemirskog broda, pridržavali su uže.

Dan se priklanjao tami kao što se umoran čovjek predaje snu, polako, klonulo. Jamieson je počeo osjećati umor od du­gotrajnog napora. Vidio je kako se Rull polako oslobađa tran­sa, kako postaje sve svjesniji njegove blizine. Još je surađivao, ali nije više skidao pogleda s njega. Uvjetno stanje se očito primicalo kraju.

Jamieson je očajavao što je krenuo na ovo nestvarno puto­vanje prije mraka. Čak je odabrao zapadnu, prisojnu stranu toga nevjerojatnog stupa. Sve češće je bacao nervozne poglede prema Rullu. Ovaj je, pak, netremice pratio svaki njegov pokret, svaku kretnju.

33

Ove prodorne oči podsjete Jamiesona na njegovo otkriće. Bio je bijesan na samoga sebe što nije pažljivije razmislio dok je za to bilo vremena. Stoljećima su ljudi znali da sam napor gledanja troši dvadeset pet posto energije cijeloga tijela. N ji­hovi znanstvenici su i sami mogli zaključiti da mnogo širi spektar valnih dužina na koje reagira rulsko oko zahtijeva ogromne količine energije. Nedostatak energije, makar i krat­kotrajan, mora oštetiti nervni sustav, privremeno ili čak trajno.

Jamieson je otkrio da je oštećenje trajno.Kakvu li tek štetu mora izazvati dugotrajno gladovanje!Tu leži sudbina rata. Sad je jasno zašto Rulli nikad nisu

napali skladišta ili transporte hrane: bojali su se odmazde. Sad je jasno zašto su tako bjesomučno napadali svaki ze­maljski brod koji bi se usudio ući u njihov prostor. Dapače, sad je jasno zašto tako uporno i nemilosrdno nastoje istrijebiti druge rase. Jednostavno, žive u smrtnome strahu da će otkriti njihovu Ahilovu petu!

Jamieson se naceri. Ako je njegova poruka stigla na cilj, ili ako se on izvuče, Rulle čeka gladovanje. Zemaljski brodovi će ubuduće koncentrirati sve svoje snage u tome smjeru. Skladišta hrane treba uništavati po svaku cijenu, bez obzira na gubitke, uporno i nemilosrdno.

Rullima neće preostati drugo nego da se povuku u svoju galaktiku podvijena repa.

U 16.00 sati Jamieson stane da se odmori. Odmaknuo se do ruba police, što dalje od Rulla, i spuznuo umorno na ka­men. Svaka čast zemaljskim brodovima: nijedan rulski brod nije pokušao izbaviti zarobljenika na visoravni. Dakako, možda ne žele odati njegovu prisutnost.

Jamieson se ostavi uzaludna posla i prestane mozgati. Umoran, mjerkao je očima put koji su prošli i uspoređivao ga s onim što ih još čeka. Prevalili su oko dvije trećine puta. Primijeti da Rull promatra dno planine, pa se i sam nadviri preko ruba. Promatrao je tako neko vrijeme nepreglednu šumu što se prostirala dokle oko seže, a tada se uspravi.

Na satu je 16.15, vrijeme da se krene dalje.Dva sata kasnije dosegli su široki greben nekih pedeset

34

metara od dna. Uže je jedva doseglo tako daleko, ali mu je uspjelo da spusti Rulla na sigurno bez većih problema. Jami­eson je znatiželjno promatrao što će sada Rull uraditi — sada kad je slobodan?

Rull je gledao uvis, prema njemu, i čekao.Hej, s time nije računao! Jamieson mahne rukom, i pote­

gne blaster. Rull se povuče iza velikog kamena. Krvavo- crveno sunce tonulo je za planine na obzorju. Smračivalo se. Jamieson je jeo večeru. Upravo kad ju je završavao, opazi micanje.

Rull je puzao duž podnožja stjenovite planine i zamaknuo za stijenu.

Jamieson malo pričeka, a onda zakovitla uže. Spuštanje mu je iscijedilo snagu, ali dno je blizu. Još malo. A tada poreže prst na neočekivano hrapavom dijelu užeta.

Kad je stigao na dno, opazio je da mu prst poprima neobi­čnu sivu boju. Onako u polumraku, izgledao je nekako strano i bolesno. Buljio je u nj, a lice mu problijedi poput zida. Rull mora da je ovo učinio dok je silazio.

Oštra bol prostruji mu tijelom, a zatim se počne kočiti. On posegne za blasterom, da se ubije, ali mu se ruka odrveni. Padne na tlo. Ukočenost ga ovdje prikuje na mjesto, nep­okretnog.

Yeli, Meeesh, proviri iza stijene i krene prema Jamieso- nu. Blaster odbaci ustranu i pretraži ga. Tada ga podigne i ponese onih nekoliko stotina metara oko dna planine, do čovjekova broda, kamo je ovaj pao nakon napada rulskih brodova.

Pet minuta kasnije snažni je radio emitirao na rulskoj valnoj dužini, izdajući zapovijed rulskoj floti.

Magla.Izvana i unutar njegovog organizma. Činilo mu se daje na

dnu bunara. Oko njega nabuja nekakva mora i podigne ga, više, više prema vrhu bunara. ^

Jamieson dođe k svijesti.Ležao je na povišenom stolu sred prazne sobe, bezličnih

zidova, koje je prekidalo nekoliko velikih otvora nalik na3 5

mišju rupu. Vrata, shvatio je, čudna vrata, strana, neljudska. Jamieson se strese prepoznavši ih.

Nalazi se u rulskom ratnom brodu.Začuje neko struganje iza sebe. Okrene glavu i ugleda tri

Rulla kako prilaze kontrolnom pultu. Jamieson se pokuša pomaći, tijelo mu se izvijalo pod remenjem koje ga je priti- skalo o stol. Tada se sjeti kemikalije namazane na uže. Ola­kšanje ga obuzme. Nije mrtav. Nije mrtav. NIJE MRTAV.

Zašto? Ta ga pomisao uozbilji. Nada se ugasi poput svijeće. Lice mu se ukruti u napetu, groznu masku iščekivanja.

Dok ih je promatrao, očekujući bol, Rulli su stajali nepo­kretno. Tada jedan od njih utisne dugme. Jedan dio kreveta se podigne i Jamieson se nađe u sjedećem položaju.

Što sada?Rulle više nije mogao vidjeti. On pokuša okrenuti glavu,

ali mu je dvije metalne ploče stegnu i zadrže. Na zidu nasu­prot njemu pojavi se okvir mutnoga sjaja, razbistri se, i pojavi se slika. Bila je nekako poznata, kao da ju je već negdje vidio.

A tada je naglo prepozna.Bila je to izvrnuta verzija slike koju je sam pokazivao

Rullu, najprije kad ga je hranio, a zatim, uz teže argumente, kad je otkrio kobnu slabost ljudskih neprijatelja.

Bio je prikazao kako će ljudi uništiti Rulle ako oni ne pristanu na mir.

A sada Rulli traže suradnju među dvjema rasama. Čini se da ne znaju da mu nije definitivno uspjelo javiti svoje otkriće.

Zurio je u ekran dok film nije završio — a tada se ponovi. Kad je završio drugi put, više nije bilo sumnje. Jamieson se zavali natrag na stol. Ne bi mu prikazivali ovaj film da ga namjeravaju ubiti. Bit će kurir.

V ratit će ga kući s porukom koju Čovjek iščekuje već tisuću godina.

Rat ljudi protiv Rulla dočekao je kraj.

Copyright © A. E. Van Vogt

36

Osnovne podatke o Edwardu Hamiltonu Waldou (1918-85) možete pročitati u F9. “Čitač” je još jedan Sturgeon u punome sjaju pa vjerujemo da će poštovaoci ovoga velemajstora riječi doći na svoje!

Theodore Sturgeon

ČITAČ GROBOVA

Izvornik: “The Graveyard Reader”, 1958

Prijevod: Mihaela Velina

Kamenje bio uključen u cijenu cijele stvari; nisam to bio znao. Nisam želio nadrgrobnu ploču, jer na njoj mora nešto pisati, a što možete reći u ovakvo­me slučaju? Ali, ne razmišljajući, kupio sam kamenu ploču i

čovjek ju je postavio — što bi drugo? Da je gnjev koji sam osjećao voda, dopirao bi mi do srca — ali ni trunka toga gnjeva nije bila uperena na ljude koji su postavili kamen.

Bio je to dobar kamen, pretpostavljam, ako je tako nešto uopće i potrebno: veći od mnogih ‘jeftinih’, a ipak manji od ki- častih kamenčuga. Ovdje počiva moja žena, između bijede i vulgarnosti. Sto sam vam rekao? Jedna jedina misao o toj ženi, a iziđe na ovakav način. Još uvijek zagadi sve što takne.

Kamen me nazove lažljivcem za to. Bijaše od bjelkastog granita koji će s vremenom još više pobijeliti. Imao je rubove čija je površina bila poput zamršene kose i za koje se ništa ni­šta ne može primiti, jer ništa se ne bi ni željelo za takvo nešto primiti, i sjajno uglancano lice na koje se ništa ne bi ni moglo primiti pa makar da mu je to jedina želja na svijetu. Licemjer

3 7

od kamena, to je to. Kamen jest svoj vlastiti epitaf, jer gle­dajte: zauvijek bijel, bijel i čist, i nema riječi — tojest, ništa. Ništa, i čisto, dakle: Ovdje ne leži ništa čisto.

Uvijek kažem da se sve, ama baš sve na svijetu može izreći ako samo nađeš način da to kažeš — a ja jesam. Sviđao mi se taj epitaf. Na ovom kamenu neće biti uklesanih riječi, a ipak ima svoj epitaf.

Smijati se na groblju je neprilično, a stati nekome na nogu neprilično je svugdje. Zakoračivši korak natrag kako bih bolje sagledao svoje majstorsko djelo, učinio sam obje te stvari. Čovjek je očito bio stajao iza mene, promatrajući. Okrenuh se na peti i odmjerih ga pogledom, iskreno se nadajući da je uvrijeđen. Ima trenutaka u čovjekovu životu kad ne želi da ga čak ni prijatelji vole, a takav trenutak nije pravo vrijeme za ljubaznosti prema strancima.

Nije se uvrijedio. Sve što sam dobio od njega (tada) bijaše ugodan osmijeh. Lice mu je bilo nekako općenito, lice na kakvo možeš naići bilo gdje — što će reći da je imao tip lica za koje se nitko neće iznenaditi što ga vidi na groblju. Reći ću i ovo za njega: bio je harmoničan; glas i odijelo savršeno su odgovara­li licu, i premda nije bio star stvari koje je rekao nije bilo teško shvatiti — kad dolaze od takvog čovjeka. Vidjelo se da je iskusan.

Nijedan od nas isprva nije rekao ništa kad sam ga nagazio. On je na trenutak položio ruke na moja ramena — ili da bi mene održao na nogama ili da sebe spasi od pada, što znači da još uvijek ostaje 50-postotna vjerojatnost da je to bila sebična gesta, a ja nisam od onih koji govore hvala suočeni s takvim izgledima. Sto se tiče ‘oprostite’, nisam želio da mi bu­de oprošteno, želio sam da me se okrivi za to. I zato sam sije­vao pogledom dok se on smiješio, a kad je to bilo gotovo nije nam preostalo ništa drugo nego da ostanemo stajati gdje smo bili, gledajući grob moje žene — jer bio je ravno ispred nas, a nismo mogli nastaviti gledati jedan u drugoga. Onda on reče: “Bi li vas smetalo ako ga pročitam?”

Pogledah ga. Čak i da je ovo bila savršena prilika za šale i pošalice, lice koje izgleda poput njegova u sebi nema ni trun­čice neozbiljnosti. Prijeđoh pogledom s njega na tupo, ne- komunikativno lice kamene ploče, glatko i još nenagrizeno3 8

vjetrom ili kišom, pa natrag na nj. Sine mi da čovjek možda ne vidi dobro, te da odista ne zna da na kamenu nema natpisa. “Da,” rekoh što sam otresitije mogao, “smetalo bi me.”

On podigne ruke na umirujuć način i reče jednako dobro­ćudnim glasom: “Dobro. Dobro, neću.” Pa mi prijateljski ma­hne i počne se udaljavati.

Pogledah grob, pa njegova leđa što su polako odmicala i “Hej!” pozvah ga prije no što sam shvatio da to želim.

Vratio se, smiješeći se: “Da?”Osjećao sam se orobljenim, zato sam ga pozvao natrag.

Shvatih da mu želim vidjeti izraz lica kad se dovoljno približi kamenu bez natpisa. Rekoh: “Mislio sam reći da bi me smeta­lo kad bi itko s ovoga mogao išta pročitati. Sav bih se naježio.”

N ije čak ni pogledao prema grobu, samo strpljivo reče: “Dobro je. Obećao sam vam da neću.”

“Oh, za ime Božje,” rekoh s gađenjem, pa ga srditim po­kretom ruke pozvah da me slijedi. Uhvati me onaj glupav os­jećaj kao kad ispričaš vic a netko ga ne shvati, pa umjesto da odustaneš ti kreneš objašnjavati u čemu je stvar, savršeno svjestan činjenice da, kad napokon završiš, vic više neće biti smiješan ni tebi, ni žrtvi. Zastah na jednoj strani groba, a on stane s druge, ni metar od nadgrobne ploče. Gledao je ravno u nju, ali ne reče ni riječi, pa ja zalajah: “Pa?”

“Pa,” upita on uljudno, “što?”Glupavi se osjećaj pojača. “Ne mislite li daje epitaf pomalo

grubo sročen?” upitah sarkastično.On pogleda kamen. “Nikad nema mnogo na kamenu,” reče,

a onda doda kao da govori sam sebi, “dok je još nov.”“Nov ili star,” rekoh, vjerojatno pokazujući nešto od ljutnje

koju sam osjećao, “ovakav kakav je ostat će zauvijek. Što god da na njemu bude napisano, neće biti napisano mojom rukom.”

“Naravno da neće,” reče on.Da razjasnim stvari rekoh: “Ili rukom ikoga koga bih ja

unajmio.”“Pa,” reče on utješnim glasom, “ne brinite. Neću ga čitati,

ni sada ni kasnije.”“Možete se kladiti u to,” zarežah. Napokon spoznah neke

stvari o ovome grobu. “Što se manje kaže o njoj i njenom gro­bu, to bolje. To i jest bit cijele stvari: ušutkana je. Napokon,

39

napokon, što god skriva može i zadržati za sebe. Ne želim čuti.”

“Onda ni nećete,” reče on mirno, “a neću ni ja, jer sam tako obećao.” Nakon neke vrsti stanke, doda: “Mislim da bih vas trebao upozoriti da postoji mogućnost da naiđe i pročita ga netko drugi, ne znajući za vašu zabranu.”

“Ma, o čemu vi govorite?”“Ja nisam jedini na svijetu koji može čitati grobove.”“Rekao sam vam već da neću stavljati nikakav natpis. Čak

ni monogram. Čak ni Njeno, ili — hej, to bi bilo zgodno Ovdje laže... Ne daje ikada bila lažljivica. Samo nikad nije ništa go­vorila.”

“Natpisi sami po sebi nikad mnogo ne govore,” reče svojim strpljivim glasom, “izvađeni izvan konteksta.”

“Kako to mislite — konteksta?”“Mislim da me niste razumjeli. Nisam rekao da čitam nad­

grobne spomenike. Rekao sam da čitam grobove.”Tupo se zagledah u taj uredni humak i djevičanski kamen,

pa natrag u lopatom zaglađenu žućkastu zemlju što se polako sušila na toplom poslijepodnevnom suncu — nikad nisam vidio nešto što bi govorilo manje. Ovo nije govorilo ni riječi o njoj, ili bilo čemu drugome. Naprimjer meni. Nema čak ni cvijeća.

“Ne ovaj grob. Ne možete,” rekoh napokon.“I ne bih.”“To obećanje,” rekoh s nekom vrsti samozadovoljnog ne­

prijateljstva, “prilično vam je dobro došlo, zar ne? Mislim da znam na što ciljate, i ne nalazim to previše zabavnim. Proveli ste dovoljno vremena šuljajući se po ovakvim mjestima da možete pogoditi cijenu pogreba do zadnjeg novčića, kolika je tuga rodbine, koliko je dugo lijes pod zemljom, te koliko do­bar posao su obavili pogrebnici. A li u slučaju kad nema mnogo više toga no što bi se reklo na prvi pogled, kao na primjer kad naiđete na tipa koji kupi kamen bez natpisa, ne morate ri­skirati da pogriješite. Jednostavno date gospodsko obećanje.”

Još uvijek se nije dao uzrujati. Jednostavno mi je objasnio gdje sam imao krivo. “N ije to uopće tako. Nema se što po­gađati ili nagađati. Sve je tamo,” reče, kimnuvši prema grobu a da ga nije ni pogledao, “i samo čeka da bude pročitano. 4 0

Priznajem da ide malo teže na svježem grobu; moglo bi se reći da je pisano vrlo sitnim slovima, teško vidljivo — osim ako čitaš jako dobro. A li s vremenom postaje sve jasnije — kri­stalno jasno. Sto se tiče obećanja, vrlo je očito da ne biste že­ljeli da stranac poput mene sazna sve o njoj.”

“Sve?” nasmijah se gorko. “Nitko ne zna sve o njoj.”“Pa, tu sve piše.”“Znate što je sa mnom,” rekoh malo preglasno i malo

prebrzo, “malo sam skrenuo uslijed svega što mi se dogodilo protekli tjedan, i zato sad stojim tu i slušam vas kao da go­vorite najrazumnije stvari.”

Nije rekao ništa.“Bože,” promrmljah, u tome trenu ne govoreći ni njemu,

niti ikome, “ne tako davno dao bih sve na svijetu da saznam neke stvari o toj ženi. Tek otkad sam odlučio da ne želim znati osjećam se bolje,” rekoh, osjećajući se jadno. “Znate što je učinila? Nije je bilo te noći kad sam došao kući. Tog smo se jutra posvađali, a navečer je jednostavno više nije bilo. Nije ostavila nikakvu poruku, nije spakirala ništa, uzela ništa osim tog zelenog kostima od tvida i glupog šešira koji je obično nosila uz njega. Ako je imala išta novaca, to nije moglo biti mnogo. Onda ništa, cijela tri dana i tri noći, sve do telefonskog poziva.” Ruke su mi se zapetljale i nekako otežale, vukući mi ramena prema dolje. Sjedoh na rub željezne ograde oko su­sjednoga groba i pustih da mi teške, teške ruke padnu između koljena. Spustih glavu da ih mogu gledati dok govorim. “Te­lefonski poziv policajca koji je našao vozačku dozvolu u njenoj torbici, onoj koja je išla uz taj glupi šešir.”

Podigoh glavu i pogledah preko groba u čovjeka. Nisam ga vidio jasno sve dok nisam rukavom obrisao oči. Puceta za manžete su se okrenula, i to je boljelo. “Tisuću i tristo kilo­metara od kuće, s nekim tipom u sportskome autu, a na sebi je imala samo jedan od onih šminkerskih kućnih ogrtača koji nikada prije nisam vidio. Ne znam gdje je završio glupi šešir ili zeleni kostim. Torbica je bila u autu. Auto je bio na hrastu. Ne šalim se. Preokrenut na krov, pet metara iznad tla. Policajac je rekao daje tip morao voziti preko 160 km/h da bi udario tako jako. Nikad prije nisam čuo za njega. Ne znam kako je tamo dospjela. Ne znam zašto. Pa,” rekoh nakon

41

minute razmišljanja, “pretpostavljam da više-manje znam zašto, ali ne znam točno; ne znam što je bilo u njenu umu. Nikad to nisam mogao izvući iz nje. Ona bi—”

Pretpostavljam da sam na tome mjestu prestao govoriti naglas, jer sve se pretvorilo u seriju slika, koje su se izmje­njivale velikom brzinom u mojoj glavi, odveć brzo za riječi, i s previše detalja. Što je? rekao bih ja, a ona bi, ljubeći mi ruku, podigla glavu i pogledala me suznih očiju: Zar ne vidiš? A ja bih povikao na nju, opet: Ako te činim nesretnom, zašto mi jednostavno ne kažeš što želiš? Hajde, napiši scenarij pa ću glum iti po njemu. I način na koji bi mi okrenula leđa svaki put kad bih tako govorio, i ja bih začuo njen tihi glas: Kad bi ti samo... pa onda Ja jednostavno... — a onda bi zastala u ne­dostatku riječi, odmahujući glavom. Nikad nije govorila do­voljno. Nikad nije rekla stvari koje... koje... Svijet osjećaja, spektar osjećajnosti, a sve bez riječi, bez ijedne proklete riječi. Slika nje kako se smiješi, i mene kako govorim: Sto si tako sretna? Oh, kaže ona, vraćajući se u stvarnost, Oh... i šapuće moje ime četiri puta, smiješeći se. S toje to — komunikacija?

“Postao sam takav da za me nije više bilo ničega na svijetu: spavanja ili buđenja ili rada ili miješanja koktela,” rekoh naglas, “ali zašto mi nije htjela reći? To mi je činila do samo­ga kraja. Pustila me da se pitam zašto čini ovo ili ono, zašto me gleda ovako a ne onako, i je li sve to uopće važno. A li pogle­dajte kako je završila: mrtva u novom kućnom ogrtaču koji joj nisam ja kupio, tisuću i tristo kilometara od kuće s tipom kojega ne poznajem; sve što mi je ostalo je zašto? zašto? i spoznaja da nikad neću otkriti razlog zašto je završila tako kako jest. Hoću reći,” dodah toliko pribrano koliko sam mogao, jer ostao sam bez daha samo od razgovora, možete li zamisliti? “Hoću reći, nije da želim saznati. Jer više me nije briga.”

“Pa, to je dobro,” reče on, “Jer ćete si uštedjeti mnogo nevolja.”

“Kakvih nevolja?”“Naučiti se čitati grobove.”Odjednom se osjetih nevjerojatno umornim od ovog razgo­

vora. “Od kakve bi mi koristi bilo da naučim takvo nešto?” “Nikakve,” reče na taj svoj ugodan način. “Upravo ste rekli

da više ne želite znati ništa o njoj.”42

“Konačno mi je sjelo u glavu,” rekoh sarkastično, “da mi pokušavate reći kako osoba koja može čitati grobove može stati ispred jednoga od njih i čitati ga kao knjigu.”

“Kao biografiju,” kimne.“I saznati sve što je ta osoba za života činila.”“Ili rekla, ili pomislila,” složi se on.Pogledah grob, praznu zemlju, prazan kamen. Pogledah

opet, pa ovlažih usne i rekoh: “Zacijelo se šalite.”Čini se da taj čovjek nikad ne odgovara na pitanja koja

zaslužuju odgovore.Upitah ga: “Čak i stvari koje nitko prije nije znao?” “Pogotovo te stvari,” reče on. “Sve što možete vidjeti od

ljudskoga bića jest samo vanjska strana gornjega sloja povr­šine. Ako imate sve—” pokaže na grob, “i to znate pročitati — sve — znači da možete vidjeti više no što može najprodornija analiza.” Kad nisam odgovorio, on nastavi: “Žive stvari ne za­vrše. Sve s čime su bile u dodiru, svaka osoba koju su znale— te stvari još uvijek žive u njima; ništa nije svršeno.”

“A kad ih pokopaju, one... učine nešto grobu? Postoji prava razlika između groba i groba, ili... ili bi grob bio drukčiji daje u njemu pokopan netko drugi?”

“Mora biti tako,” reče. Opet jedna od onih čudnih stanki koje ja nikad ne činim. “Sigurno ste imali osjećaj daje ljudsko biće previše toga, da znači previše da bi se ugasilo poput svijeće.”

Pogledah grob. Tako nov, tako sirov, tako... prazan. Upi­tah, tiho: “Što vi čitate?”

Shvatio je na što sam mislio: što su ‘riječi’, ‘slova’, ‘grama­tika’?

Reče: “Mnoge stvari. Krivulju humka, raslinje na njemu— travu, korov, mahovinu. Vrst vegetacije koja na njemu raste, oblik svake vlati, čak i žilice u lišću. Let insekata izned njega, sjenke koje bacaju, obrise kišnih kapi koje isparavaju.” Nasmije se. “Zvuči kao nešto što čovjek ne može naučiti, zar ne?”

Složih se u mislima.On reče: “Čitanje nam je tako normalna stvar da nam

nikada ne pada na pamet koliko je zapravo složena, ili kako smo mnogo time postigli. S lakoćom čitamo razne vrsti slova: mala, velika — premda su često posve različita izgleda. Naše

43

oko mjeri jačinu svjetla, tojest razlike između tinte i papira: zelena tinta na žutome papiru neće nas zaustaviti. Bez imalo napora odabiremo što ćemo pročitati na određenoj stranici. Na primjer, svaka stranica neke knjige možda na vrhu ima otisnut naslov, ali mi ga ni ne primijećujemo. U časopisu je tekst prekinut slikama, ali mi ih ni ne uočimo, već nasta­vljamo čitati ono što nas zanima i ništa drugo. Možda pri­mijetimo tip feler ili krivo sročenu rečenicu, ali u većini slučajeva to nas previše ne smeta. Štoviše, čitamo na engle­skom — jednom od najbogatijih jezika, ali također i jednome od najtežih, s nepravilnim rečeničnim strukturama, srica­njem, i nekim vrlo kompliciranim ‘jezičnim’ zavrzlamama. Ali to su već napredne komplikacije, vratimo se osnovama, samim slovima. Slovo ‘a’ ne izgleda kao zvuk ‘a’. To je samo simbol kojega smo izabrali da ga predstavlja.”

“Ali... barem postoji sistem. Hoću reći, utvrđrna abeceda. Prihvaćen način sricanja. I — unatoč iznimkama — postoje pravila gramatike i sintakse.”

On opet ne reče ništa, kao da čeka da smislim još nešto. Jesam, pa rekoh: “Oh. Mislite reći da i ovdje postoji sis­

tem.” Nasmijah se. “Svinuti trn za slovo ‘b’, a blatna crta za prošlo glagolsko vrijeme?”

On kimne, nasmiješi se. “Ne baš to, ali slično. Shvaćate bit.” “Nije tako teško kao što se na prvi pogled čini, ha?”“To je ono što svaki učitelj kaže prvoškolcu,” složi se on.

“Ali — jest teško. Teško kao bilo koja druga stvar koju trebate naučiti. I jednako tako obeshrabrujuće kad vam se učini da jednostavno ne možete shvatiti bit i da je sav vaš rad uzalu­dan. Onda se slika razbistri i vi nastavljate.”

Pogledah ga i rekoh: “Ne znam zašto vam vjerujem.” Čekao je dok nisam rekao: “— ali želio bih to naučiti.” “Zašto?”Pogledah goli, svježi grob. “Rekli ste... sve. Rekli ste da bih

mogao saznati što je radila, s kim... i zašto.”“Točno.”“Pa... hajdemo. Gdje počinjemo?” Kleknuh na jedno

koljeno i pokazah rukom na grob svoje žene.“Ne ovdje.” Nasmiješi se. Ne dajete Dostojevskog nekome

tko tel uči čitati.”4 4

“Dostojevski? Ona?”“Svi su oni Dostojevski. Izražavaju svaku nijansu značenja

svakoga događaja, a kroz njihove misli i osjećaje možete vi­djeti značenje cijelog njihova svijeta. Nije li to ono što pisca čini velikim?”

“Pretpostavljam da jest... ali... veliki pisac? Ona?” “Živjela je,” reče on. “Ono što je bila zapisano je ovdje. Svi

mi živimo i osjećamo. I svi mi ispisujemo romane na svojim grobovima. Jedina razlika jest što je Dostojevski to mogao za života. Mrtvi — svi to mogu.”

Od ovoga mi se tipa počelo vrtjeti u glavi. Polako se us­pravili, pa krenuh za njim do svog ‘prvog čitanja’. Kao i mnogi slični, bio je kratak.

Vraćao sam se svake večeri, nakon posla, gotovo godinu dana. Naučio sam značenje obline lista i vlage na šljunku, i posebnu važnost krivulja i kuteva. Veliki dio stvari nije ispi­san. Nacrtajte tri točke na grafu i spojite ih; sad imate kri­vulju s određenim karakteristikama. Produžite tu krivulju u skladu s njenim karakteristikama i ona dobija oblik i tamo gdje nema točaka. Na taj sam način naučio o zavijenosti vlati trave ili korijena koji proviruje iz tla, o iskrivljenim rubovima vlage na nadgrobnom kamenu koji se suši na suncu.

Prestao sam pušiti kako bih pooštrio njuh, jer miris zemlje poslije kiše razbistruje sliku prilikom čitanja grobova — kao da papir postane bijeliji a tinta tamnija. Počeo sam osluš­kivati vjetar i glasanje ptica i malih životinja, kukaca i ljudi, jer uvježbanome uhu svaki je zvuk filtriran kroz priču napi­sanu na grobovima i postaje dijelom nje.

S čovjekom sam se sretao svakoga dana; rano ili kasno, bio je tamo. Nikad ga nisam pitao ništa o njemu. Nekako nikad nismo došli na tu temu. On bi mi povremeno skrenuo pažnju na nešto što sam previdio, ili me ispravio kad bih negdje po­griješio. A li nikad mi nije čitao. Kad sam dosegao točku gdje sam već mogao čitati cijele rečenice, on me zaustavio. Rekao mi je da nikada ne smijem naglas pročitati ono što piše na grobu. Čak ni njemu. Oni koji mogu čitati, pročitat će sami ako to žele. Oni koji ne mogu, moraju to naučiti, kao što sam ja, ili nikada ne saznati što tamo piše. “Ima dovoljno razloga

45

da čovjek ne želi umrijeti,” rekao mi je, “i bez da im dodamo strah da će netko poput vas hodati naokolo i iskorištavati svoju privilegiju.”

Noću bih odlazio kući ispunjen nadom da ću napokon razriješiti sve misterije te žene, i jasno vidjeti svaku izo­pačenu, ružnu stvar koju je učinila i držala u tajnosti. Nisam dobro spavao — sve od dana kada je otišla -— i mao sam više nego dovoljno vremena razm isliti o stvarim a koje mi je učinila, o stvarima koje mi je vjerojatno učinila, i stvarima koje je nesumnjivo bila sposobna učiniti mi. Možda mi je taj dug period s premalo sna škodio; ne znam, nisam mario za to. U uredu sam radio tek toliko koliko je trebalo, čuvajući svu svoju snagu za večeri kad sam učio svoje lekcije.

Od ‘prvih čitanja’ krenuli smo na teže stvari. Ne možete ni zam isliti koliko je kompliciran trogodišnjak kad tek počinjete. Jedino što me tjeralo dalje bilo je njegovo obećanje da ću, bez obzira kako mi beznadno sad to izgledalo, prije ili kasnije shvatiti sistem i nastaviti s lakoćom. Imao je pravo. Uvijek je imao pravo.

Počeo sam učiti o ljudima. Počeo sam spoznavati koliko mnogo njih se za života bojalo istih stvari — odbačenosti, otkrivanja njihovih tajni, nedostatka ljubavi, neželjenosti ili— najgore od svega — nepotrebnosti. Naučio sam koliko su besmisleni temelji mnogih strahova, i kako nevažne su bile stvari koje su činile okosnicu mnogih njihovih života. Ali više od ičega, saznao sam kako je nekarakteristična bila njihova okrutnost, kako shvatljiva njihova glupost; ukratko: kako su prokleto dobri bili.

Otkrio sam razliku između ‘istine’ i ‘cijele istine’. Možete znati neke prilično strašne stvari o nekoj osobi, i znati da su istinite. A li ponekad je velika razlika ako znate što još je istinito. U jednoj sam knjizi čitao o starici koja je hodala ulicom kad je odnekud dotrčao mladić, srušio je, uvaljao je u blato, i mokrim joj blatom namazao cijelu kosu. Sto biste rekli za nekoga poput njega?

A li što da otkrijete da je netko nepažnjom tu staricu poprskao benzinom koji se zapalio, a da je taj mladić bio do­voljno priseban da učini to što je učinio i pritom gadno opekao obje ruke, što biste onda rekli za njega?46

A ipak, i jedno i drugo je istinito. Jedina razlika je u ko­ličini istine.

Čitajući grob, čitate sve. Cijela istina znači veliku razliku— i to kakvu razliku! — u načinu na koji gledate ljude.

Jednog dana, čovjek mi reče: “Rekao bih da ovdje ima tek pola tuceta grobova koji su vam nečitki. Mislim da ste odli­čan učenik.”

Zahvalih mu, jer on je bio zaslužan za to. “Odista ste se trudili oko mene.”

On slegne ramenima. “To m ije zvanje,” reče. Onda je čekao.Pitao sam se što čeka, pa se vratih natrag na ono što je bio

govorio. “Oh,” rekoh, pa zajedno s njim pogledah prema sjevernom kraju groblja gdje je bio grob moje žene. Više nije bio oštrih rubova i neobrastao raslinjem. Sve se na njemu promijenilo... osim, naravno, tog nadgrobnog kamena. “Oh,” rekoh. “Mogao bih ga pročitati.”

“S lakoćom,” reče on.Uspeh se gore. Ne znam je li me slijedio. Nisam više raz­

mišljao o njemu. Došao sam do groba i dugo stajao, gledajući ga. Mislio sam o njoj i o činjenicama koje sam znao. Istine. Istina o njoj. O tome kako sam je na jednoj zabavi zatekao u mračnome uglu s pijancem po imenu Wilfred. O tome kako je jednoga jutra naglo zgrabila jedno pismo i bacila ga u vatru. O tome kako se onaj tip na brodu nasmijao kad sam spomenuo njeno ime i kako je zašutio kad sam mu rekao da mi je žena. Više od ičega mislio sam o njenoj smrti u sportskome autu, o tom novom ogrtaču, o nestalome kostimu i glupom šeširu. Sad sam mogao saznati što, gdje, i koliko puta. Sad sam mogao saznati zašto.

Pretpostavljam da sam gore ostao duže no što mi se činilo. Kad sam došao k sebi bilo je već gotovo posve mračno, a i za­hladilo je. Gotovo sam pao kad sam počeo hodati, pa nastavih polako sve dok osjećaj utrnulosti u nogama nije nestao. V i­djevši svjetlo u čuvarevoj kućici, zastah kako bi popričao s njim. Nigdje nisam vidio čitača grobova.

Vratio sam se slijedećeg jutra. Bila je subota. Klesar je već bio tamo, čučeći ispred njena groba. Morao sam pristati na duplu tarifu da bih ga dobio u subotu ujutro, ali bio sam i više

47

no voljan. Sad kad sam napokon bio odlučio kakav ću epitaf staviti na njenu nadgrobnu ploču, želio sam da to bude od­mah.

Odšetao sam do groba i promatrao ga kako radi. Znao je svoj posao i već je polako završavao. Nekoliko minuta kasnije postah svjestan da netko stoji iza mene. Naravno, bio je to čitač grobova. “Dobro jutro.”

“Kako ste?” upita me — ne na način na koji bi to netko drugi upitao, već tako da to doista znači: kako sam? što se do­godilo? Kako se osjećam? Jesam li dobro?

“Dobro sam,” rekoh, također na način na koji to ne bih rekao nekome drugome.

U tišini smo gledali kako klesar završava. Kimnuh mu i rekoh da sam zadovoljan. On se nasmiješi, pokupi svoj alat, mahne kratko i ode. Čitač i ja ostali smo stajati, gledajući ure­zana slova.

Rekoh, pomalo nelagodno: “Nije baš originalno.”“Ali vrlo učinkovito,” odvrati on.“Mislite? Doista tako mislite?”On kimne i to me učini vrlo, vrlo sretnim. Nisam mu bio

namjeravao reći, ali riječi kao da su same izišle iz mojih usta. “Nisam ga čitao.”

“Ne?”“Ne,” rekoh. “Ostao sam stajati dugo, dugo, razmišljajući

o... o svem trudu koji sam uložio da bih ga mogao pročitati, o razlici koju znači cijela istina, o ljudima i o... njoj.”

“Da,” reče on, zaintrigiran ali ne i nepristojno znatiželjan.“Da, o njoj, o stvarima koje je rekla, učinila, mogla učiniti.

O načinu na koji je razgovarala sa mnom. Ljudi poput nje, ljudi od malo riječi, imaju poseban način govora — ako ih zna­te pročitati, gotovo poput grobova.”

“Mislim da imate pravo.”“Pa, razmišljao sam i o tome. I mojoj nepismenosti...” Na-

smijah se, osjećajući se pomalo nelagodno. “Da skratim priču, nisam ga pročitao. Umjesto toga, otišao sam i naručio ovaj epitaf.”

“Zašto baš ovaj?”Pročitasmo ga zajedno, a ja rekoh: “Trebalo mi je više od

godinu dana, prilično gadnih godinu dana, da bih shvatio da 4 8

je to ono što joj želim reći. To je ono što želim da zna, sad i nadalje, zauvijek.”

On se nasmije.Priznajem da me to pomalo uzrujalo, nakon svega što sam

prošao s tim tipom. “Sto je tu smiješno?”“Vi to kažete n joj?"“Zar je nešto u tome krivo?”“Naravno da jest,” reče i ode. Kad sam ga zazvao samo je

mahnuo rukom i nastavio hodati.Okrenuh se natrag nadgrobnome kamenu s čistim, svježe

urezanim slovima. Stavio sam taj natpis jer sam joj želio reći nešto što—

Ja? Reći nešto njoj?Nije čudo da se nasmijao. Čovjek provede više od godinu

dana učeći čitati grobove, a onda odjednom ima osjećaj da grob čita njega.

Pa ga opet pročitah — ne grob, to nikad neću učiniti — pro­čitah samo epitaf. Pročitah što mi je rekla, sada, ovoga jutra, prvog lijepog jutra nakon dugo vremena:

Počivaj u miru.“Hvala ti, dušo,” prošaptah, “hoću,” i krenuh kući. Te sam

noći spavao m imo i čvrsto po prvi put otkad me napustila.

Copyright 1958 by Theodore Sturgeon

49

Mnogim današnjim fanovima-veteranima ova je pripo- vjetka bila prvi susret s esefom tamo, nekoć, davnih pedesetih.

Heinlein je, diplomiravši na Pomorskoj akademiji u Anna- polisu i odsluživši pet godina kao časnik na ratnim brodo­vima, morao zbog zdravstvenih razloga prekinuti odabranu karijeru. Tu je frustraciju kasnije iskalio romanima SPACE CADET, S TA R S H IP TRO OPERS i drugima, priskrbivši si time (neopravdanu) etiketu (jednu među mnogima, kontra­diktornima) zadrtoga militarista.

Ova je pripovijetka jedna od epizoda u Heinleinovu svijetu Svemirske Patrole. U ovo naše ovdašnje vrijeme heroja, da vidimo kako to radi jedan Heinleinov...

Robert A. Heinlein

MRTVA STRAŽA

Izvornik: “The Long Watch”, 1951.

Prijevod: Mihaela Velina

“Devet je brodova uzletjelo iz Baze na Mjesecu. U svemiru, osam od njih form ira lo je kuglu oko najm anjega, i tu su formaciju održali sve do Zemlje.

Najm anji brod nosio je admiralske oznake — a ipak, u njemu nije bilo ničega živog. N ije to čak ni bio putnički brod, već brod-robot namijenjen prijevozu radioaktivnog tereta. Ovaj put je prevozio samo olovni lijes — i Geigerov brojač, koji ni u jednome trenu nije šutio.”

— iz uvodnika Nakon deset godina,film 38, 17. lipnja 2009., arhiva N.Y. Timesa

50

I

Johnny Dahlquist puhne dim prema Geigerovu brojaču. Umorno se nasmiješi, pa opet pokuša. Sad mu već cijelo tijelo bijaše radioaktivno. Čak i dah, dim njegove cigarete, mo­gao je natjerati Geigerov brojač da vrišti.

Koliko je već ovdje? Vrijeme ne znači mnogo na Mjesecu. Dva dana? Tri? Tjedan? On pusti da mu se misli vrate una­trag: zadnja stvar za koju je mogao reći točno kad se zbila, bilo je kad je Izvršni poslao po njega, odmah nakon doručka...

“Poručnik Dahlquist, na zapovijed, gospodine.”Brigadir Towers podigne pogled. “Ah, John Ezra. Sjedni,

Johnny. Cigaretu?”Johnny sjedne, zbunjen ali polaskan. Divio se Brigadiru

Towersu radi njegove briljantnosti, sposobnosti da dominira, te bojnog dosjea. Johnny još nije imao bojni dosje; završavao je doktorat iz nuklearne fizike i sad je bio mlađi časnik za­dužen za bombe u Mjesečevoj Bazi.

Brigadir je želio razgovarati o politici; Johnny bijaše zbunjen. Napokon, Towers prijeđe na stvar — nije sigurno (tako je rekao) ostaviti upravljanje svijetom u rukama po­litičara; vlast mora držati odabrana grupa. Kraće rečeno: Patrola.

Johnny bijaše više zatečen no šokiran. Towersova ideja je zvučala razumno — kao apstraktna ideja. Liga naroda se raspala; što će spriječiti Ujedinjene narode da se i oni ne raspadnu — a to bi svijet odvelo u još jedan svjetski rat. “A znaš kakav bi to bio rat, Johnny.”

Johnny se složi. Towers reče da mu je drago što je Johnny shvatio. Stariji časnik može i sam obaviti taj posao, ali bolje bi bilo da ga obave oba specijalista zajedno.

Johnny se naglo uspravi. “M islite reći da namjeravate doista nešto učiniti?” Dosad je mislio da Izvršni jednostavno razgovara s njim.

Towers se nasmiješi. “M i nismo političari koji samo pričaju. Mi djelujemo.”

Johnny zazviždi. “Kada to počinje?”Towers kvrcne po prekidaču. Johnnyja zateče zvuk vlasti­

ta glasa, a potom prepozna snimljeni razgovor kao jedan od51

vođenih u kantini za mlađe časnike — političku raspravu s koje je otišao... i dobro što jest! A li činjenica da su ga špijuni­rali ga uzruja.

Towers isključi snimku. “Već jesmo djelovali,” reče. “Zna­mo tko je pouzdan, a tko nije. Uzmi Kellyja— ” mahne rukom prema zvučniku. “Kelly je politički nepouzdan. Primijetio si da nije bio na doručku?”

“Ha? Mislio sam da je na straži.”“Kellyjevi dani stražarenja su završili. Oh, opusti se; nije

povrijeđen.”Johnny razmisli o svemu. “Na kojoj sam ja listi?” upita.

“Pouzdanih ili nepouzdanih?”“Iza tvojega imena stoji upitnik. A li cijelo sam im vrijeme

govorio da se na tebe možemo osloniti.” Isceri se. “Nećeš me učiniti lašcem, Johnny?”

Dahlquist ne odgovori.“Hajde — što misliš? Gukni!” oštro reče Towers.“Pa, kad me već pitate, mislim da ste zagrizli prevelik za­

logaj. Točno je da Mjesečeva Baza kontrolira Zemlju, ali i sama Baza je lak cilj. Jedna bomba — booom!”

Towers uzme sa stola formular za poruke, pa mu ga pruži. Pisalo je: IM AM TVOJE ČISTO RUBLJE — ZACK. “To znači da su sve bombe na Trygve Lieu onesposobljene. Imam izvi- ješća sa svakoga broda o kojemu bismo trebali brinuti.” Us­tane. “Razmisli i javi mi se nakon ručka. Bojnik Morgan te treba da promijeniš kontrolne frekvencije na bombama — odmah.”

“Kontrolne frekvencije?”“Naravno. Ne bismo željeli da nam netko signalima omete

bombe prije no što stignu do svojih ciljeva.”“Što? Rekli ste da želite spriječiti rat!”Towers odmahne rukom. “Neće biti rata — samo psiho­

loška demonstracija, nevažni grad ili dva. Malo krvi umjesto krvoprolića u globalnome ratu. Jednostavna računica.”.

On spusti ruku na Johnnyjevo rame. “Nisi od onih kojima pozli pri pomisli na krv, inače ne bi bio časnik za bombe. Mislio tome kao o kirurškoj operaciji. I misli na svoju obitelj.”

Johnny Dalquist i jest bio mislio na svoju obitelj. “Prosim, gospodine, želio bih vidjeti Zapovjednika.”52

Towers se namršti. “Zapovjednik nije dostupan. Kao što znaš, ja govorim u njegovo ime. Javi mi se — nakon ručka.”

Zapovjednik definitivno nije bio dostupan — bio je mrtav, ali Johnny to nije znao.

Dahlquist je otišao natrag do kantine, kupio kutiju ciga­reta, pa sjeo i zapalio. Uskoro ustane, ugasi opušak i zaputi se prema zapadnoj zračnoj ustavi. Tamo se uvuče u skafander, pa reče: “Otvori, Smitty.”

Marinac ga začuđeno pogleda. “Ne mogu nikoga pustiti na površinu bez odobrenja Brigadira Towersa. Zar niste čuli?”

“Oh, da! Daj mi knjigu zapovijedi.” Dahlquist je uzme, napiše si propusnicu i potpiše ‘po zapovijedi Brigadira To­wersa’.” Doda: “Bolje pozovi Izvršnog i provjeri.”

Marinac pročita propusnicu, pa vrati knjižicu u džep. “0, ne, ne treba, poručnice. Vaša je riječ dovoljna.”

“Ne želiš uznemiravati Izvršnoga, ha? Ne krivim te.” Joh­nny zakorači u ustavu i zatvori unutrašnja vrata, pa pričeka da sav zrak bude isisan.

Vani na Mjesečevoj površini, požuri prema uzletištu na kojemu je uvijek čekalo raketno vozilo. Uvuče se u nj, zaklopi poklopac i pritisne starter. Vozilo pojuri prema planinama, prođe kroz tunel i iziđe na čistinu punu raketnih projektila, poput svijećica na torti. Brzo uleti u drugi tunel, kroz još jednu planinu. Onda — deceleracija od koje se grči želudac i vozilo se zaustavi u podzemnom spremištu atomskih bombi.

Izlazeći iz vozila, Dahlquist uključi komunikator. Na ulazu se pojavi stražar u svemirskom odijelu. “Jutro, Lopez,” reče Dahlquist i prođe pored njega u zračnu ustavu.

Stražar ga pokretom ruke pozove natrag. “Hej! Nitko ne može ući bez odobrenja Izvršnoga.” Premjesti oružje u drugu ruku, pa izvuče komad papira. “Pročitajte, Poručnice.”

Dahlquist odmahne rukom. “Ja sam napisao tu zapovijed. Ti je pročitaj, jer očito si je krivo protumačio.”

“Ne vidim kako, Poručnice.”Dahlquist mu istrgne papir iz ruke, pogleda ga, pa prstom

upre u jedan redak. “Vidiš? ‘— osim osoba pod zapovjed­ništvom Izvršnog Časnika’. To se odnosi na časnike zadužene za bombe: Bojnika Morgana i mene.”

53

Stražar je izgledao zabrinuto. Dahlquist reče: “K vragu, pogledaj u knjizi što to znači. Pod “Bombe, Sigurnosna pro­cedura’. Nemoj mi reći da je nemaš sa sobom!”

“Oh, ne, gospodine. Imam!” Stražar otvori torbicu obješe­nu s vanjske strane odijela. Dahlquist mu pruži papir sa zapovijedi. Stražar je na tren oklijevao, zatim spusti oružje i nasloni ga o bok, premjesti papir u lijevu ruku, pa desnom posegne u torbicu.

Dalquist zgrabi oružje i zabije ga stražaru u prepone, pa ga odbaci i pojuri u zračnu ustavu. Zalupivši vratma, ugleda stražara kako se teturavo podiže na noge i slijepo grabi oružje. Otvori unutarnja vrata; pod prstima je osjetio vibracije kad je hitac pogodio vanjska vrata. Povuče ručicu za izmjenu pritiska, pa potrči prema vanjskim vratima i baci se na ručicu za otvaranje. Već je osjećao kao je stražar s druge strane pokušava podići, dok ju je on vukao prema dolje svom svojom umanjenom težinom na Mjesecu. Ručica se polako podizala.

Zrak iz spremišta oružja pojuri kroz ventil u zračnu ustavu. Dahlquist osjeti kako mu odijelo prianja uz tijelo kako se pritisak u ustavi počeo izjednačavati s pritiskom u odijelu. Odmakne se od vrata, ne mareći više za stražareve napore da podigne ručicu. Više nije bilo važno: trinaest tona zračnog pritiska držalo je vrata čvrsto zatvorenima.

Zakvači unutrašnja vrata tako da se nisu mogla zalupiti— sve dok su otvorena, zračna ustava ne može funkcionirati, tojest: nitko ne može ući.

Pred njim u prostoriji ležale su bombe, po jedna za svaku raketu-projektil na uzletištu, postavljene dovoljno daleko jedna od druge da se isključi i najmanja mogućnost spontane lančane reakcije. Bijahu to najsmrtonosnije stvari u pozna­tome svemiru, ali to su njegove bebice. Postavio se između njih i bilo koga tko bi ih pokušao zlouporabiti.

A li sad kad je napokon ovdje nije imao ni najmanju namjeru iskoristiti tu svoju privremenu prednost.

Zvučnik na zidu oživi. “Hej! Poručnice! Sto se događa? Jeste li poludjeli?”” Dahlquist ne odgovori. Neka Lopez ostane zbunjen — duže će mu trebati da smisli što treba učiniti. A Johnny Dahlquist je trebao svaku minutu. Lopez nastavi pro­testirati. Napokon ušuti.54

Johnny je bio slijedio slijepi nagon koji mu je govorio da ne smije dopustiti da ove bombe — njegove bombe! — budu uporabljene za “demonstriranje na nevažnim gradovima”. Ali što sad? Pa, Towers ne može kroz zračnu ustavu. Johnny je namjeravao ostati ovdje dok se pakao ne smrzne.

Ne zavaravaj se, John Ezra! Towers može unutra. Malo eksploziva pod vanjska vrata — zrak bi izletio van, ti bi se ugušio u vlastitoj krvi u rasprslim plućima, a bombe bi i dalje ostale čitave. Napravljene su tako da podnesu put od Zemlje do Mjeseca — malo vakuuma ne bi im naškodilo.

Odluči ostati u skafanderu; eksplozivna dekompresija nije ga nimalo privlačila. Kad bolje promisli, radije bi umro od starosti.

Ili bi mogli probušiti rupu, ispustiti sav zrak i otvoriti vrata a da pritom ne unište zračnu ustavu. Ili bi Towers čak mogao narediti da izgrade novu zračnu ustavu ispred ove. Ne baš vjerojatno; coup d’etat ovisi o brzini. Towers će se sigurno odlučiti za najbrži put — eksploziv. A Lopez vjerojatno već zo­ve Bazu. Petnaestak minuta da se Towers odjene i dođe ova­mo i — vuuuš! — zabava je gotova.

Petnaest minuta—Za petnaest minuta bombe bi mogle pasti u ruke kons-

piratorima; za petnaest minuta mora ih učiniti neuporab­ljivima.

Atomska bomba je sastoji se od dva ili više komada metala sposobnog za fisiju, poput recimo plutonija. Odvojeni, ti komadi nisu ništa eksplozivniji od pola kile maslaca; zajedno— eksplodiraju. Komplikacije leže u sklopovima koji ih spajaju točno na određeni način i u točno određeno vrijeme.

Te je sklopove, ‘mozgove’ atomskih bombi, lako uništiti — za razliku od same bombe, upravo uslijed njene jednostav­nosti. Johnny je odlučio razbiti ‘mozgove’ — i to brzo!

Jedino oruđe koje mu je bilo pri ruci bijaše ono jedno­stavno, koje se koristi pri rukovanju bombama. U spremištu nije bilo ničega osim Geigerova brojača, komunikatora, TV zaslona povezanog s bazom, i samih bombi. Bombu na kojoj bi namjeravali raditi, tehničari bi odvezli negdje drugdje — ne radi straha od eksplozije, već da bi se izlaganje zračenju svelo na najmanju moguću mjeru. Radioaktivni materijal je

55

u bombi obložen ‘kukuljicom’ — u ovim bombama ona bijaše od zlata. Zlato zaustavlja alfa, beta, i većinu smrtonosnog ga­ma zračenja — ali ne i neutrone.

Otrovne neutrone koje otpušta plutonij mora se pustiti da pobjegnu kako ne bi došlo do lančane reakcije — tojest eksplozije. Prostorija se kupala u nevidljivoj kiši neutrona, što je vrlo nezdravo po ljude; pravila su nalagala da se ovdje provodi što je moguće manje vremena.

Geigerov brojač je kliktakao radi pozadinske radijacije, kozmičkih zraka, tragova radioaktivnosti u Mjesečevoj kori, te sekundarne radioaktivnosti neutrona koji su ispunjavali prostoriju. Slobodni neutroni imaju gadnu navadu da infi­ciraju sve u što udare, čineći to radioaktivnim, bez obzira radi li se o betonskome zidu ili ljudskome tijelu. Nakon nekog vre­mena morat će bombe premjestiti u drugo spremište, jer će ovo postati preopasno za osoblje.

Dahlquist okrene prekidač na Geigerovu brojaču i instru­ment prestane kliktakati. Podesio je mjerač tako da ne re­agira na razinu radijacije kakva je bila trenutno, jer to ga je podsjećalo na činjenicu koliko je opasno biti ovdje. Izvuče iz džepa traku s filmom za kontrolu izloženosti štetnom zra­čenju, kakvu je morao nositi svaki član osoblja; kad je tek počeo raditi u odjelu za bombe traka je bila bijela. Sad je već blago potamnjela na najosjetljivijem kraju. Negdje na polovici dužine trake bila je crvena crta. Prema teoriji, prisjeti se Johnny, ako u tjedan dana čovjek bude izložen tolikoj količini zračenja da traka potamni do crvene linije, može se smatrati otpisanim.

Skine nezgrapni skafander; trebala mu je brzina. Učini što moraš, pa se predaj — bolje biti zarobljen nego se motati predugo po ovom ‘vrućem’ mjestu.

Zgrabi čekić s police za alat i baci se na posao, zastavši tek toliko da isključi kameru. Već kod prve bombe zastane u nedoumici, baš kad je krenuo razb iti poklopac ‘mozga’ . Cijeloga se života divio elektronskim napravama.

Pribere se i zamahne; staklo zazvoni, metal zaškripi. Raspoloženje mu se polako mijenjalo: počeo je osjećati sramo­tno zadovoljstvo razaranja. Nastavi pun entuzijazma, zama- hujući, razbijajući, uništavajući!56

Toliko se zanio da isprva nije ni čuo glas iz zvučnika. “Dahlquist! Odgovori mi! Jesi li tamo?”

Obriše znoj s čela i pogleda na zaslon s kojega gaje gledalo Towersovo uznemireno lice.

Iznenađeno shvati da je onesposobio tek šest bombi. Zar će ga ipak uhvatiti prije no što završi? O, ne! Mora završiti. Odugovlači, sinko, odugovlači! “Da, Brigadiru? Zvali ste me?”

“Itekako jesam! Sto znači sve ovo?”“Zao mi je, Brigadiru.”Towersovo se lice malo opusti. “Uključi kameru, Johnny.

Ne mogu te vidjeti. Kakva je to buka?”“Kamera je uključena,” slaže Johnny. “Zacijelo je pokva­

rena. Ta buka — da vam iskreno kažem, Brigadiru, sređivao sam vrata kako ne biste mogli ući.”

Towers je na trenutak oklijevao, a zatim oštro reče: “Pret- postavit ću da ti se pomutio um i poslati te u Bolnički. A li že­lim da smjesta iziđeš van. To je zapovijed, Johnny!”

Dahlquist nije žurio s odgovorom. “Ne mogu još, Brigadiru. Došao sam ovamo razm isliti o svemu, a još uvijek nisam odlučio što ću učiniti. Rekli ste da vam se javim nakon ručka.”

“Mislio sam da dotad ostaneš u svojoj sobi!”“Da, gospodine. A li meni se činilo da bi bilo bolje da

pripazim na bombe, u slučaju da zaključim da ipak niste u pravu.”

“N ije na tebi da odlučuješ jesam li ili nisam u pravu, Johnny. Ja sam tvoj zapovjednik. Zakleo si se da ćeš slušati moje zapovijedi.”

“Da, gospodine.” Ovo je gubitak vremena; stari lisac je već možda poslao nekoga da provali vrata. “A li zakleo sam se i da ću održavati mir. Biste li došli ovamo porazgovarati sa mnom? Ne bih želio učiniti krivu stvar.”

Towers se nasmiješi. “Dobra ideja, Johnny. Čekaj tamo. Siguran sam da ćeš uskoro ugledati svjetlo.” Prekine vezu.

“Eto ti!” reče Johnny. “Nadam se da si sad uvjeren da sam skrenuo, ti ljigava ljudska pogreško!” Podigne čekić, spreman iskoristiti preostale minute.

Zastane gotovo istoga trena. Sine mu da nije dovoljno uništiti samo ‘mozgove’. Nema rezervnih ‘mozgova’, ali postoji cijela hrpa rezervnih elektroničkih sklopova. Morgan bi ih

57

mogao iskoristiti kao zamjenu za uništene sklopove. Pa i on sam bi to znao učiniti. Prokletstvo! Morat će nekako uništiti same bombe — i to u slijedećih desetak minuta.

Ali bombe su od tvrdoga metala u zlatnoj kukuljici, pa još obložene čeličnom čahurom. Ne može ih uništiti, bar ne u deset minuta.

K vragu!Naravno, postoji način. Poznavao je sklopove i znao je

kako i gdje treba napraviti kratki spoj da bi izazvao deto­naciju bombe.

I raznijeti sve ostale bombe i samu dolinu do nebesa i natrag.

Zajedno s Johnnyjem Dahlquistom.Cijelo ovo vrijeme radio je ono što je bio odlučio, sve osim

same detonacije bombe. Sad kad je bomba napokon bila spre­mna, činila mu se prijetećom, kao da se svakoga trena sprema skočiti na njega. Uspravi se, osjećajući kako ga oblijeva znoj,

Pitao se ima li dovoljno hrabrosti. Zavuče ruku u džep jakne i izvadi sliku Edith i bebe. “Ljubavi,” reče, “ako se izvučem iz ovoga, kunem se da nikad više neću čak ni proći kroz crveno svjetlo.” Poljubi sliku, pa je vrati u džep. Nije mu preostalo ništa drugo no da čeka.

Što je zadržalo Towersa? Johhny je želio biti siguran daje Towers unutar dometa eksplozije. Ne bi li bilo ironično da ta budala umre na vlastitu foru? Ja — ovdje, spreman okrenuti prekidač. Ideja gaje golicala, a onda mu sine druga misao: za­što se raznijeti živa?

Postoji još jedan način da to izvede — tzv. “mrtvačeva” kontrola. Spojiti se na bombu na takav način da ne eksplodira sve dok on ne bude mrtav, sve dok mu je ruka na prekidaču ili ručici ili čemu već. Onda, ako odluče raznijeti vrata, ili ga ustrijeliti, ili bilo što drugo — ode sve u zrak!

Još bolje, kad bi ih tom prijetnjom mogao zadržati i spri­ječiti da uđu, prije ili kasnije netko bi mu došao u pomoć — Johnny je bio siguran da većina Patrole nije umiješana u ovu zavjeru — a onda: Johnny dolazi kući s lovorovim vijencem! Dao bi otkaz i našao posao učitelja. On je svoju stražu održao.

Cijelo to vrijem e dok je razmišljao, marljivo je radio. Električnu? Ne, premalo vremena. Bolje neka bude neka 58

jednostavna mehanička veza. Jedva da ju je počeo slagati kad se oglasio zvučnik: “Johnny?”

“Vi ste, Brigadiru?” Ruke nastave posao.“Pusti me unutra.”“Pa, Brigadiru, nismo se tako dogovorili.” Sto bi do vraga

mogao uporabiti kao dugu polugu?“Ući ću sam, Johnny, dajem ti riječ. Razgovarat ćemo u

četiri oka.”Njegova riječ! “Možemo razgovarati preko komunikatora,

Brigadiru.” Hej, to je to — metar na polici za alat.“Johnny, upozoravam te. Puste me unutra, ili ću raznijeti

vrata.”Žica — trebala mu je žica, prilično duga i čvrsta. Otkine

antenu sa skafandera. “Ne biste to željeli, Brigadiru. To bi oštetilo bombe.”

“Vacuum im ne može ništa. Prestani odugovlačiti.”“Bolje provjerite kod Bojnika Morgana. Vakuum im neće

naškoditi, ali eksplozivna dekompresija uništila bi sve sklo­pove.” Brigadir nije bio stručnjak za eksplozive; nekoliko je minuta vladala tišina. Johnny nastavi raditi.

“Dahlquist,” opet se oglasi Towers, “to je bila pišljiva laž. Provjerio sam. Imaš šezdeset sekundi da navučeš odijelo, ako već nisi u njemu. Raznijet ću vrata.”

“Ne, nećete,” reče Johnny. “Jeste li ikada čuli za ‘mrtvačev prekidač’?” Sad još protu-uteg i neka uzica.

“Ha? Kako to misliš?”“Sredio sam sedamnaesticu tako da je mogu detonirati

ručno. Neće eksplodirati sve dok ja držim uzicu u ruci. A li ako se meni išta dogodi — buuum! V i ste nekih dvadesetak metara od centra eksplozije. Razmislite o tome.”

Kratka tišina. “Ne vjerujem ti.”“Ne? Pitajte Morgana. On će mi vjerovati. Može provjeriti

pomoću kamere.” Johnny priveže remen od hlača za metar.“Rekao si da kamera ne radi.”“Pa, lagao sam. Ovaj put ću to i dokazati. Neka me Mor­

gan nazove.”Nedugo zatim na zaslonu se pojavi Morganovo lice. “Poru­

čnice Dahlquist?”“Bok, Smrdljivko. Čekaj sekundu.”

59

Johnny vrlo pažljivo spoji posljednji spoj. Još pažljivije uhvati kraj remena, omota ga oko šake, pa polako sjedne na pod i uključi kameru. “Vidiš li me, Smrdljivko?”

“Vidim te,” odgovori Morgan ukočeno. “Kakve su to glu­posti?”

“Malo iznenađenje koje sam smućkao.” Objasni mu sve — koje je sklopove isključio, koje je premostio, kako je namjestio bombu na ručnu detonaciju.

Morgan kimne. “A li ti blefiraš, Dahlquiste. Siguran sam da nisi isključio K-sklopku. Nemaš ti hrabrosti raznijeti samoga sebe.”

Johnny zahihoće. “Bogme nemam. A li u tome i jest sva ljepota. Bomba neće eksplodirati sve dok sam ja živ. Ako tvoj ljigavi šef, bivši Brigadir Towers odluči postaviti eksploziv pod vrata — ja ću biti mrtav i bomba će napraviti bum. Meni to više neće biti važno, ali njemu hoće. Bolje mu to reci.” Prekine vezu.

Nakon par sekundi iz zvučnika dopre Towersov glas. “Dahlquist?”

“Čujem vas.”“Nema potrebe da tako olako odbaciš svoj život. Iziđi pa

ćemo te poslati u mirovinu. Možeš se vratiti kući, svojoj obi­telji. Obećajem ti.”

Johnny se rasrdi. “Ne miješaj moju obitelj u ovo!”“Misli na njih, čovječe.”“Zaveži. Vrati se natrag u svoju rupu. Nešto me svrbi, a

ako se počešem cijela bi ova gnjavaža mogla otići k vragu.”

ohnny se naglo uspravi. Bio je zadrijemao; ruka mu jejoš držala uzicu, ali strese se od same pomisli na to što

se moglo dogoditi.Možda bi trebao razmontirati bombu i osloniti se na nadu

da se neće usuditi nasilno ući? A li Towersov vrat je već u omči radi izdaje, mogao bi riskirati. U tome bi slučaju Johnny uskoro bio mrtav a Towers bi imao bombe. Ne, ne, kad je već došao ovako daleko, mora nastaviti; ne smije dopustiti da njegova djevojčica raste u diktatorstvu.

II

60

Čuo je kako Geigerov brojač klikće, pa se sjeti da ga je bio podesio tako da ne reagira na razinu tadašnje radijacije. Zacijelo količina zračenja u prostoriji raste, možda radi razasutih sklopova — sklopovi su zacijelo ‘inficirani; predugo su ležali preblizu plutoniju. Johnny izvuče svoju traku.

Tamni se dio približavao crvenoj crti.Spremi je natrag u džep, pa reče: “Stari, bolje privedi ovo

kraju, ili ćeš uskoro svijetliti k’o digitalni sat.” To bijaše samo fraza, jer inficirano tkivo ne svijetli — jednostavno umire, polako.

Zaslon se uključi; pojavi se Towersovo lice. “Dahlquist? Želim razgovarati s tobom.”

“Idi slagati kockice.”“Priznajem da si nas doveo u nezgodnu situaciju.” “Nezgodnu situaciju, vraga — zaustavio sam vas!” “Zasad. Već sam sredio da mi dopreme još bombi— ” “Lažljivče.”“— ali ti nas usporavaš. Imam prijedlog.”“Ne zanima me.”“Čekaj. Kad se ovo završi ja ću biti na čelu svjetske vlade.

Ako budeš surađivao, čak i sad nakon svega, postavit ću te za svog šefa administracije.”

Johnny mu reče kamo da si to smjesti.“N e budi glup,” reče Towers. “Što ćeš dobiti vlastitom

smrću?”Johnny zagunđa. “Koja si ti prvoklasna ljiga, Towers.

Spomenuo si moju obitelj. Radije bih da umru nego da žive pod vlašću jeftinog Napoleona poput tebe. Sad se nosi — moram razmisliti o nečemu.”

Towers prekine vezu.Johnny opet izvuče traku s osjetljivim filmom. Činilo se da

nije ništa tamnija no maloprije, ali ga je podsjećala kako mu brzo istječe vrijeme. Bio je gladan i žedan — i nije zauvijek mogao ostati budan. Brodu treba četiri dana da stigne sa Zemlje; nije mogao očekivati pomoć ništa prije isteka toga roka. A neće izdržati četiri dana — jednom kad zatamnjenje prijeđe crvenu crtu, gotov je.

Jedina mu je šansa bila da uništi sve bombe i iziđe odavde prije no što traka još više potamni.

61

Razmislio je o načinima na koje bi to mogao učiniti, pa se bacio na posao. Na uzicu je stavio uteg. Ako Towers ipak odluči raznijeti vrata, nadao se da će imati dovoljno vremena maknuti uteg s uzice prije no što umre.

Postoji jednostavan premda naporan način da bombe onesposobi tako da ih nitko iz Baze ne može popraviti. Srce svake bombe sačinjavaju dvije polukugle od plutonija. N ji­hova je ravna strana glatka poput stakla; mora biti kako bi omogućila savršeno prianjanje kad udare jedna o drugu. Bilo što manje od tog savršenstva spriječilo bi lančanu reakciju o kojoj ovisi eksplozija atomske bombe.

Johnny počne rastavljati jednu od bombi.Morao je čekićem odbiti četiri nosača, pa razbiti staklenu

ovojnicu oko unutarnjeg dijela. Nakon toga, bombu je rasta­vio s lakoćom. Napokon je pred sobom imao dvije sjajne polu­kugle. Udarac čekićem — i jedna od njih više nije bila savr­šena. Još jedan udarac i druga se razbije poput stakla.

Nekoliko sati kasnije, mrtav umoran, vrati se jedinoj preostaloj ispravnoj bombi. Prisiljavajući se da ostane miran, počne je rastavljati. Ubrzo su i njene dvije srebrnkaste polu­kugle bile neuporabljive. U prostoriji više nije bilo nijedne is­pravne bombe — samo ogromno bogatstvo u najvrijednijem, najotrovnijem i najsmrtonosnijem metalu na svijetu, razasu­to po podu.

Johnny pogleda smrtonosne komade. “Upadaj u odijelo i briši odavde, sinko,” reče naglas. “Pitam se što će Towers reći na ovo?”

Krene prema polici za alat, namjeravajući odložiti čekić. Geigerov brojač glasno zaklopoće kad je prošao pored njega.

Cisti plutonij jedva da će natjerati Geigerov brojač da se oglasi; sekundarna inficiranost plutonijem hoće. Johnny pogleda čekić, pa ga primakne bliže Geigerovu brojaču. Brojač zavrišti.

Johnny ga brzo odbaci prema polici i požuri prema svome skafanderu. Kad je prošao pokraj brojača ovaj opet zazveči. On stane kao ukopan.

Gurne jednu ruku još bliže brojaču. Klopotanje postane glasno brujanje. Johnny posegne u džep i izvuče traku za kontrolu izloženosti štetnom zračenju. Bila je potpuno crna od jednog kraja do drugog.

62

III

Plutonij koji uđe u tijelo brzo napada koštanu srž. Ne može se ništa učiniti; žrtva je gotova. Neutroni iz

njega rašire se po tijelu, ionizirajući tkivo, pretvarajući atome u radioaktivne izotope, razarajući i ubijajući. Fatalna doza je nevjerojatno mala; masa deset puta manja od zrnca fine ku­hinjske soli, dovoljno sitna da uđe i kroz najmanju ogrebotinu. Tijekom povijesnog “Projekta Manhattan”, jedinom mogućom vrsti prve pomoći smatrala se visoka amputacija.

Johnny je znao sve to, ali to mu više nije izazivalo tjesko­bu. Sjedio je na podu, pušeći, razmišljajući. Umom su mu pro­lazile slike događaja njegove posljednje straže.

Puhne dim prema Geigerovu brojaču i nasmije se bez imalo humora kad se klepetanje pojača. Sad mu je već i dah bio ‘vruć? — ugljik 14, pretpostavljao je, koji je izdisao u obliku ugljičnog dioksida. Nije mu to više bilo važno.

Predaja više nije imala smisla, pa neće Towersu dati to zadovoljstvo — održat će svoju stražu do kraja, ovdje. Povrh toga, ako nastavi blefirati da je jedna od bombi još uvijek spremna za detonaciju, možda ih spriječi da se dokopaju sirovog materijala od kojega se bombe izrađuju. To bi moglo značiti nešto u budućnosti.

Prihvatio je, bez iznenađenja, činjenicu da nije nesretan. Bilo je nešto slatko u saznanju da više nema nikakvih briga. Ništa ga nije boljelo, nije mu bilo neudobno, čak više nije bio ni gladan. Fizički se još uvijek osjećao dobro, a psihički je bio posve miran. Mrtav je — znao je daje mrtav; a ipak je još neko vrijeme mogao hodati i disati i osjećati.Čak nije bio ni usa­mljen. Nije sam, s njim su oni jednaki njemu — nizozemski dječak s prstom u rupi na brani, Brigadir Bowie, prebolestan da bi se pomaknuo ali koji još uvijek inzistira da ga se nosi preko bojišnice, umirući kapetan Chesapeakea, nepomičan s izazovom na usnama, Rodger Young koji gleda u tminu. Skupili su se oko njega u polumračnom spremištu za bombe.

I, naravno, tu je Edith. Ona je jedina čijega je postojanja bio svijestan. Johnny poželi da joj može jasnije vidjeti lice. Je li ljuta? Ili ponosna i sretna? Ponosna ali nesretna — sad ju je već mogao bolje vidjeti, čak i osjetiti dodir njene ruke. Ostane posve nepomičan.

63

Cigareta mu je dogorjela do prstiju. Povuče zadnji dim, puhne ga na Geigerov brojač, pa je ugasi. Bila mu je to poslje­dnja cigareta. Prikupi nekoliko opušaka, pa od njih zavije još jednu, u komad papirića koji je našao u džepu. Pažljivo je za­pali, pa se zavali unatrag, čekajući da se Edith opet pojavi. Bio je vrlo sretan.

Još uvijek je sjedio naslonjen na bombu, posljedna cigareta odavno dogorjela među prstima, kad se oglasio zvučnik.

“Johnny? Hej, Johnny! Čuješ li me? Ja sam, Kelly. Gotovo je. Lafayette se spustio i Towers si je raznio mozak. Johnny? Odgovori m i.”

Kad su otvorili vanjska vrata, uđe prvi čovjek noseći Gei­gerov brojač na kraju dugoga štapa. Zastane na pragu, pa žurno uzmakne natrag. “Hej, šefe!” pozove. “Bolje donesite zaštitnu opremu — uh, i ... olovni lijes.”

“Četiri su dana trebala malome brodu i njegovoj pratnji da stignu do Zem lje. Č e tiri dana dok je c ije lo čovječanstvo iščekivalo njegov dolazak. Devedeset i osam sati na TV nije bilo kom ercija ln ih program a, samo beskrajne tužaljke — Saulov Posmrtni Marš, tema iz Valhalle, Odlazak Kući, i Patrolina vlastita Orbita za Slijetanje.

“Devet brodova sletjelo je u luci Chicago. Automatizirani traktor izvukao je lijes iz maloga broda; brod su tada opet na­pun ili gorivom. i poslali u svemir, da nikada više ne bude upo- rabljen za svrhu manje časnu od ove.

“Traktor je nastavio do rodnoga grada Poručnika Dahlqu- ista dok su se tužaljke nastavljale. Tamo je spustio lijes na postolje, unutar barijere koja je označavala sigurnu razda­ljinu. Svemirski marinci, pognutih glava i pušaka okrenutih s cijevima prema tlu, stajali su oko nje, držeći počasnu stražu; okupljena gom ila stajala je izvan te barijere. I još uvijek su se tužaljke nastavljale.

“Kad je prošlo dovoljno vremena, dugo, dugo nakon što je uvenulo cvijeće oko njega, olovni su lijes obložili mramorom, ovako kao što ga vidite danas. ”

Copyright 1951 by Robert A. Heinlein64

/4LG R M N \

r " NARUDŽBENICAIME I PREZIME

ULICA _______I| MJESTO| Naručujem pouzećem knjigu-e po posebnim cijenama za čitatelje | FUTURE (Zaokružite naslov koji naručujete):| »J.R .R . Tolkien -"HOBIT" 9 9 ,- K| • William Gibson - "SVJETLOST PRIVIDNE STVARNOSTI" 80 ,- K| • George R.R. Martin -"ARM AGEDDON RAG" 8 5 , - K| Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja

| Narudžbenicu pošaljite na adresu:j ALGORITAM, Gajeva 12, P.P. 23 , 41000 ZAGREB

Telefonske narudžbe: 041 - 274 -756 IJ

Dallas McCord Reynolds (1917-1983) se ističe kao slikovita pojava u žanru koji vrvi slikovitim pojavama. Otac mu, Verne L. Reynolds, bio je dvaput predsjedničkim kandidatom na l i ­sti Socijalističke Radničke stranke SAD, što je kod Mačka os­tavilo čudne posljedice, učinivši ga nevjerojatnim ričetom radikalizma svih boja i smjerova.

U F22 smo vidjeli Reynoldsa kao stručnjaka za kamate.Sad ćemo vidjeti što m isli o ugovorima.

Mack ReynoldsPAKLENA

ZDRAVICA

Izvornik: “Burnt Toast”, 1976.

Prijevod: Mihaela Velina

Ovdje imamo stol na kojem stoji trinaest koktela,” reče demon. “Sad ujedan od njih ulijevam sadržaj ove ampule.”

“Što je to?”“Otrov. Sad mijenjam mjesta čašama, pa ti više ne znaš u

koju sam čašu ispraznio ampulu, zar ne?”“U čemu je štos, kompa?”“Pogodba je,” reče demon, “prilično jednostavna. Odaberi

jednu čašu i ispij koktel. Za prvu ću ti čašu dati ravno stotinu dolara.”

Alan Sheriff zatrese glavom, pokušavajući razbistriti ma­glu u njoj. “Maloprije si rekao da si stavio otrov...”

67

“Samo u jednu čašu. Ovdje ih je trinaest. Odaberi jednu, ispij, a ja ću te nagraditi sa sto dolara. Ako poželiš opet poku­šati, nagrada za slijedeću je dvjesto dolara, za treću četiristo, i tako dalje. Ako izgubiš, ja dobijam tvoj život i tvoju... dušu.”

Prošao je jedan dug trenutak prije no što mu je ta misao doprla do mozga. “Daj da vidim stoticu,” promrmlja Sheriff.

Demon izvuče novčarku iz koje izvadi novčanicu, položi je na stol, pa sugovorniku uputi pogled pun iščekivanja.

Sheriff reče muklo: “Ionako nemam što izgubiti.” Dohvati najbližu čašu, izvadi maslinu i spusti je na stol.

Demon se uljudno nasmiješi.“Na eks!” reče Sheriff i nagne čašu izvježbanim pokretom

iskusnog pijanca. Spusti je na stol i ostane nesigurno stajati u tišini.

“Nije to loša žestina,” reče napokon. “Trebalo mi je to.” “Sto dolara je tvoje. Bi li želio pokušati za dvije stotine?” Sheriff pogleda novčanicu. “Prava je, ha?”Demon nestrpljivo trgne ramenima. “Naravno.”Sheriff reče: “Pretpostavljam da bih te mogao upitati če­

mu sve ovo, ali baš me briga. Vidimo se, gubitnice.”“I sutra ću biti ovdje, Alane Sheriffe.”

Začuje se kucanje na vratima.“Uđi,” reče demon.Sheriff zatvori vrata za sobom. Njegove oči prošarane po-

pucalim kapilarama prijeđu pogledom po oskudno namje­štenoj hotelskoj sobi, pa se — kao privučene magnetom — zaustave na malom stoliću i dvanaest orošenih čaša martinija.

Reče, obrambenim tonom: “Bio sam naroljan prošle noći...” “Pretprošle noći,” ispravi ga demon."... ali ne tako naroljan. Nemoguće je da sam to sanjao,

posebice onih sto zelenih.”“Koje si već potrošio, pretpostavljam,” reče demon. “Došao

si pokušati ponovno?”“Zašto si mi dao onu stoticu? Čuj, imaš ti što za popiti?” Demon sjedne na jedinu stolicu u sobi i sastavi vrhove

prstiju. “Dobio si je nekom vrsti pogodbe. A što se tiče pića, jedino što imam stoji pred tobom.” Pokaže rukom na stolić s dvanaest čaša.68

Sheriffov pogled prijeđe s demona na stolić, pa natrag. N ije se brijao otkad je bio ovdje, a iz njega je isparavala višetjedna količina alkohola. Zanjiše se na nogama. “Ne sjećam se baš predobro.”

“Ukratko,” reče demon, “ja predstavljam stranku zainte­resiranu za tvoju besmrtnu dušu.” Ponovi pogodbu od prije dvije večeri dok ga je Sheriff bijelo gledao. Kad je završio, po- sjetiteljev se pogled vrati na stolić i dvanaest čaša na njemu.

“Da vidim lovu,” reče Sheriff nesigurno, ne vjerujući. Demon izvuče novčarku i izvadi dvije novčanice.Sheriff priđe stoliću i posegne za čašom. “Prosit!” promr­

mlja i iskapi je. Pričeka neko vrijeme, a onda zadovoljno reče: “Kriva čaša.”Demon slegne ramenima.“Ako popijem još jednu,” upita Sheriff, “koliko dobijam?” “Četiri stotine dolara. Žališ pokušati još jednom?”“Ostalo je jedanaest čaša. Otrov je samo u jednoj, ha?” “Točno. Izgledi su na tvojoj strani.”Sheriff se kiselo osmjehne, otkrivajući dva slomljena pre­

dnja zuba. “Najbolji koje sam ikada imao.” Posegne za još jednom čašom, zadrži je u ruci na trenutak, pa je ispije jedna­kom brzinom kao i prošlu. “Još četiri stotine,” zahtijevao je. I dobio.

“A sad za osam stotina?” pokuša ga nagovoriti demon. “Ne dok ne potrošim ovo,” zasmijulji se Sheriff. “Onda se

vraćam, gubitnice.” Podigne 600 dolara koje je dobio i zagle­da se u njih, ne vjerujući svojim očima, pa ih stisne u šaku i istetura iz sobe.

Demon je gledao za njim.

“Osam stotina ovaj put,” reče demon, već držeći novčanice u ruci, “a vjerojatnost je 1:10.”

“Ž iv je li!” nazdravi Sheriff.

Kad se četiri dana kasnije Alan Sheriff vratio, bio je obri­jan, okupan, odjeven u sivo flanelasto odijelo, zubi mu bijahu popravljeni a podrhtavanje ruku jedva primjetno.

“Trijezan si,” reče demon.Sheriff ga pogleda.

69

Demon bijaše srednje grade, odjeven u konzervativno odijelo. “Ne izgledaš mi kao vrag,” reče Sheriff.

“A kako bih trebao izgledati?”Sheriff se namršti. “Čuj, otrijeznio sam se, ali to je samo

privremeno. Tek toliko da otkrijem o čemu se ovdje dovraga radi. Zašto si mi dao svu onu lovu?”

Demon još jednom objasni sve o pogodbi.Nakon toga, Sheriff reče zamišljeno: “Moju dušu, ha? Is­

kreno govoreći, nisam mislio da tako nešto uopće i postoji.” “Da, o tome se naveliko raspravljalo,” složi se demon. “Ono što ne mogu razumijeti,” reče Sheriff, “jest sav ovaj

trud koji ulažeš. Pokupio si me s dna. Moju bi... dušu... ionako dobio na koncu.”

“Potcjenjuješ našu oporbu,” uzdahne demon. “Moraš shva­titi da naša pobjeda nad njima nije sigurna sve dok čovjek ne ispusti posljednji dah. Deset minuta nakon što sam ti prišao ti si se mogao odlučiti na potpunu reformu.” Sarkastično iskrivi usta.

Sheriff je odmahivao glavom. “Još uvijek ne kužim,” reče, “ovaj tvoj... način na koji pokušavaš dobiti moju... dušu.”

Demon, zavaljen u naslonjač, slegne ramenima. “Svaki se čovjek kad-tad nađe pred ovom odlukom. Priznajem, većina njih na nešto manje direktan način.”

“A li sva ta lova za pijanu propalicu...Već sam dobio pet­naest stotina, a slijedeća mi čaša donosi još više od toga.”

Demon kimne. “Slijedeći pokušaj vrijedi tisuću i šesto dolara. A li svota je beznačajna. Roba koju dobijam ne može se vrednovati novcem. Za jednog od naših najvrijednijih pri­mjeraka platili smo samo trideset srebrnjaka.” Pa doda od­sutno: “Doduše, u tom određenom slučaju čovjek nije bio svjestan da prodaje svoju dušu.”

Alan Sheriff spusti pogled na stolić. Ostalo je još devet čaša. “Za šesnaest stotina, ha?”

Demon kimne, a oči mu zasjaju.Sheriffova ruka sijevne brzinom zmije, dohvati čašu i

podigne je do usta. Pogled mu padne na demona.Ovaj drugi se nasmiješi.Sheriff brzo spusti čašu, pa posegne za drugom. Nekoliko

sekundi držao ju je u ruci. Demon se i dalje smiješio.70

Sheriffove se usne stisnu. “Salud!” reče i iskapi koktel. Zažmiri, čekajući. Kad je opet otvorio oči, demon mu je pružao snop novčanica.

Sheriff reče: “Bit ćeš tu za par dana?”“Za tebe ću uvijek biti ovdje, dan i noć. Ostalo je još osam

čaša. Slijedeća vrijedi tri tisuće i dvjesto dolara.”Sheriff reče ravnim glasom:“Prestao sam prije dva tjedna. Hrpa love za cugu, dobra

klopa, kockanje... sve to čini život ljepšim, ali neću se predo­misliti. Vratit ću se kad potrošim ovo.”

“Vrlo razumna odluka,” kimne demon. “Doviđenja.”

“Tako brzo?” reče demon. “Kako bilo da bilo, pogodba sad vrijedi trideset i dvije stotine dolara.”

“Ovo je posljednji put,” reče Sheriff.“Da?”“Ovaj put ću lovu iskoristiti za novi početak. Tražim posao.” “Divljenja vrijedan motiv, rekao bih — s ljudskog staja­

lišta. Svejedno, vidjet ćemo.” Demon promijeni temu. “Koliko se ja razumijem u zakone vjerojatnosti, sad si na kritičnoj točki.”

“Kako?” Sheriffov pogled prijeđe s čaša na demonovo lice. “Kad smo počeli bilo je trinaest čaša i samo je jedna od njih

bila otrovana. A li sad smo gotovo na pol puta, a tvoja te sreća ne može služiti dovijeka. Ovaj put imaš velike šanse da ćeš posegnuti za krivom.”

Sheriff odmahne glavom. “Svaki put počinjemo od početka. Ne možeš iskoristiti sreću, takvo nešto ne postoji. Vjerojatnost nije više tako dobra kao prije, ali još uvijek su izgledi 7:1 u moju korist.”

“Dobro, vidjet ćemo.”Alan Sheriff polako posegne za jednim martinijem, dok su

mu na čelu izbijale sitne kapi znoja. “U tvoje zdravlje!” reče.

Demon otvori vrata i nasmiješi se kad je prepoznao svog posjetitelja. “Alan Sheriff! A li mislio sam da je tvoj zadnji posjet bio uistinu zadnji.”

Sheriffovo lice bijaše napeto. “Nisam došao radi sebe, proklet bio. Ovo je za nekog drugog.”

71

“Nekog drugog?” upita demon. “Ne razumijem.”“Jednu djevojku,” obrecne se Alan. “Ne tiče te se. Ne bi me

više vidio da mi nije do Muriel. Treba joj pet tisuća za bolnički račun njene stare. Ali, nema veze. Popit ću još jedan koktel.”

Demon zamišljeno napući usne. “Ne znam.”“K vragu! Kakve to veze ima s tobom za što mi treba no­

vac?”“Ummm. Tvoj me motiv uznemiruje. Prije nekih par sto­

ljeća slična je stvar postala prilično poznata. Tip po imenu Johann Faust. Morali smo stvar predati u... ah... uiše ruke. Svejedno, da vidimo kako će ispasti. Ostalo je još sedam čaša, izgledi su 6:1 u tvoju korist, a nagrada je šest tisuća i četiri stotine dolara.”

Sheriff nasumice posegne za jednom čašom i nazdravi, pomalo malodušno: “Za žene!”

“Vrlo dirljivo,” kimne demon.

Sheriff je nabijao po vratima.Demon ih otvori i uputi mu upitan pogled. “Ah, naš Alan

Sheriff.”Sheriff se zaputi prema stoliću. Na njemu je stajalo šest

čaša martinija. Doimale su se jednako hladnima i orošenima kao i kad ih je vidio prvi put, prije nekoliko mjeseci.

“Koliko je sad?”“Dvanaest tisuća i osam stotina dolara za tvoj život i tvoju

dušu.” Demonov glas bijaše blag.“Okej. Eto ti ga na!”Demon uljudno kimne.“Opet sam te prešao,” isceri se Sheriff. “Daj lovu. Idem je ­

dnom pametnjakoviću pokazati kako se troši na djevojke.” U dahu mu se osjećao jak zadah alkohola* “Sto bi bilo pravi dar za Muriel? Nešto što bi joj pokazalo kako se pravi frajer odnosi prema ženama...”

Demon se zamišljeno počeška po uredno podšišanom brku. “Koliko sam ja shvatio, krzno je na visokoj cijeni,” promrmlja.

“Ah,” reče demon, “evo nas opet.”Sheriff se ogleda po sobi, koja se nije nimalo promijenila

od prošli put — osim što je sad na stoliću stajalo samo pet 72

čaša. Negdje u umu bljesne mu pitanje što se dogodilo s onih osam praznih čaša.

“Znaš,” reče, “svaki put kad dođem ovamo moram opet i opet samoga sebe uvjeravati da je sve ovo istinito.”

“Uistinu? Ako se dobro sjećam, prošli put si bio usred pomalo romantične situacije. Jesi li poslušao moj savjet i kupio joj krzneni kaput?”

Sheriff je kao opčinjen zurio u čaše. “Što?” reče. “Oh, da. Taj pametnjaković je bio neki seronja s kojim je hodala još u srednjoj školi. Samo je tratio moje vrijeme.” Njegov je hihot zvučao muklo. “A li smotao sam je na brzaka. Završili smo u Miami Beachu na tjedan dana. Grad i pol.”

“N ije li? A gdje je Muriel ovih dana?”Sheriffa je ta tema već počela zamarati. “Mota se negdje.

Na koncu mi je počela ići na živce. Koliko ću sad dobiti? Razmišljam da krenem u ugostiteljstvo i otvorim restoran, zajedno sa svojim mlađim bratom. Treba mu lova za početak.”

“Dvadeset pet tisuća i šesto dolara,” reče demon kratko. “Pa, Još jednu u tvoje ime!”, reče Sheriff.

“Pedeset jedna tisuća i dvjesto dolara,” reče demon. “Čini se da ti novi posao ne ide baš najbolje?”

“Mali ne kuži posao. Prespor je za mene. Treba nam lova za bar, par stolova i možda nekoliko automata za igru, te sobu ili dvije na katu, gdje čovjek može odvesti žensku ili prirediti mali tulum.”

“Ostale su još četiri čaše,” reče demon.“Skoal!”

Demon otvori vrata već na prvo kucanje, pa pusti unutra krupna, namrgođenog čovjeka.

“Dugo se nismo vidjeli,” reče jednostavno.“Je,” reče Sheriff. Ogleda se po maloj sobi. “A li nisi se

nimalo promijenio. Kao ni ova soba. Nisam bio siguran hoću li te još uvijek naći ovdje.”

“Neke se stvari nikad ne mijenjaju,” reče demon.“Tri čaše, ha? Dosad me stvarno pratila sreća. Znaš, mno­

go je vremena prošlo od mog zadnjeg posjeta. Koliko sad vrijedi?”

73

“Dobit ćeš sto dvije tisuće i četiristo dolara, prijatelju moj.” “2:1. Još uvijek su izgledi na mojoj strani, a lova mi treba.

Proširujem posao.” Buljio je u tri posve iste čaše, koje su još uvijek izgledale jednako svježe i hladno kao i prvi put.

“A kako je tvoj brat?”“Bili? Kvragu i on. Morao sam ga izbaciti. Prepošten je za

posao kojim se bavim. Znaš,” počne se hvalisati, “ja sam ti sad prilična zvjerka u tim poslovima.”

“Ah. Shvaćam.”Sheriff podigne jednu od čaša, pa preko njena ruba pogleda

svog protivnika. “Pa, prva danas s ovom rukom,” promrmlja i iskapi je. Pričeka trenutak, a potom uzme novac iz demonove ruke, gurne ga u džep i iziđe ni ne pogledavši preko ramena.

Kucanje bijaše nestrpljivo, s prizvukom žurbe.Demon otvori vrata i reče: “Da?”Sheriff žurno uđe i preleti pogledom po sobi. “Siguran sam

ovdje?”Demon zahihoće. “Doista, Alane Sheriffe!”“Za petama su mi. Murjaci...”“Oh?”Sheriffov pogled zalijepi se za stolić. “Dvije čaše,” pro­

mrmlja. “Mogao bih unajmiti Libera za advokata, dati par plavih kuverti. S više od dvjesto cigli mogao bih se izvući iz ovoga, ili otići u Mexico i tamo provesti ostatak života.”

“Mnogi su to uspjeli,” složi se demon.“Šanse su mi 50:50,” prosikće Sheriff, donijevši odluku.

Podigne jednu od dvije čaše, reče: “U zdravlje!”, iskapi je do dna, pa pričeka nekoliko trenutaka, blijeda i bezražajna lica. Ništa se ne dogodi.

Okrene se demonu. “Daj mi novce,” reče pobjednički. “Znaš što, gubitnice? Kao što si jednom rekao: nikad nije prekasno da se promijenim. Pobijedivao sam te svaki put dosad, ali čak i ja znam granice. Nakon što se izvučem iz ove zbrke postat ću pošten, kužiš?”

“Sumnjam,” promrmlja demon.“Bogme hoću, kompa. Ovoga si dečka izgubio.”Demon se nasmiješi. “Predlažem ti da popiješ i ovaj pre­

ostali martini.”7 4

Sheriff je buljio u nj. “U toj je čaši otrov.”Demon polako odmahne glavom.“Predlažem ti da popiješ i trinaesto piće, Alane Sheriffe,™

reče. Moglo bi ti trebati tamo kamo ideš. Na koncu konca, ovo doista jest najbolje od gina i vermoutha.”

Sheriff se prezirno osmjehne. “Daj lovu, gubitnice. Odla­zim odavde.”

Demon reče: “Zašto pretpostavljaš da sam u čašu stavio otrov s trenutačnim djelovanjem, Alane Sheriffe?”

Sheriff trepne. “Ha?”“Koliko se sjećam, nisam ti rekao da će smrt biti trenu­

tačna, niti da će uslijediti odmah nakon ispijanja krive čaše.”“Ja... ja ne razumijem...”“Ali, naravno da razumiješ,” reče demon glatko. “Otrov je

bio bez okusa i mirisa i popio si ga u osmoj čaši. Sve otad tvoj život i tvoja duša moje su vlasništvo. To što nisam odmah naplatio pogodbu bilo je samo moj hir — i dobar poslovni potez. U proteklih si par godina mome... ah, poslu... pomogao više nego da sam odmah nakon osme čaše uzeo ono što je moje.”

Nakon jednog dugog trenutka Sheriff podigne posljednju čašu.

“Možda imaš pravo. Moglo bi mi trebati, a ovo doista jest vraški dobar martini.

“Jednu za put,” nazdravi hinjenom hrabrošću.“Bez povratka,” ispravi ga demon.

Copyright 1976 by Mack Reynolds

75

Čovjek bi rekao: znam, kako se pisac zove, nema problema, lako je naći njegove pripovjetke.

Uglavnom i jest tako. Osim u esefu, gdje se piscima opus javlja pod pseudonimima.

Evo, na prim jer, Dallas McCord Reynolds je svoje tekstove objavljivao kao “Clark Collins”, “Guy McCord”, “Mark Mallory”, “Dallas Ross”, dvaje gotička romana potpisao s “Maxine Rey­nolds”, jednu ne-beletrističku knjigu s “Todd Harding”, a “kri­vac” je i za još jednu uobičajenu pojavu u esefu: koprodukciju, pišući zajedno s Fredricom Brownom, Theodorom R Cogsuie- llom i Augustom W Derlethom.

Ovu pripovjetku je potpisao svojim “normalnim” autorskim imenom, a podučit će vas da pazite s kime sklapate ugovor...

Mack ReynoldsDUŠA POUZEĆEM

Izvornik: “Your Soul Comes C.O.D.”, 1952.

Prijevod: Mihaela Velina

S obzirom na to koliko se bio namučio nabavljajući ko­mad jednorogova roga i tri kapi djevičine krvi, prili­čno se uzrujao kad se duh pojavio prije nego što je

uopće i počeo s prizivanjem. Zapravo, nije još ni nacrtao pen­tagram, a ovaj se već materijalizirao u naslonjaču.

Duh reče: “Ne treba ti sve to, znaš.”Norman Wallace se zapilji u svog posjetitelja, ne vjerujući

svojim očima — čak ni nakon nekoliko mjeseci vrlo pomnih istraživanja u tom polju. Duh bijaše daleko od onoga što je 7 6

mladić očekivao. Nekako ga je podsjećao na Lincolna; lice mu je bilo gotovo lijepo u svojoj neizmjernoj tuzi.

Duh pokaže na pentagram. “Cisto praznovjerje. Da ti že­lim nauditi, to me ne bi moglo spriječiti. A li ja nisam sposo­ban za takvu agresivnost. Čovjek ima slobodu izbora, slobodu volje; mi s drugoga svijeta možemo mu samo pomoći da se uništi — ili uzdigne, ali ne bez njegove pomoći.” •

Norman bijaše potresen, ali ne toliko da bi ostao bez riječi. Pokretom ruke obuhvati razne mirodije, amajlije, napitke, ta­mjan i ostalo, pa reče gotovo razočarano:

“A li još nisam izveo obred.”Ovaj drugi kimne i slegne ramenima. “Koja je razlika? Že­

lio si prizvati duha. Dobro, evo me. Važna je tvoja želja, a ne kombinacija ovih prilično budalastih stvari. A li — prijeđimo na stvar. Što želiš?”

Norman Wallace duboko udahne i prijeđe na stvar. Pokaže svoj bijedan stan. “Ne mogu to više podnijeti,” reče. “Želim ne­koliko godina dobrog života, nekoliko godina onoga u čemu drugi uživaju. Pa— ”

“Pa si u očaju spreman prodati dušu u zamjenu za to.” “Točno.”Duh nakratko razmisli. “Recimo da ti pružim podršku na

slijedećih četrdeset godina? Recimo da ti zajamčim ljubav, bo­gatstvo, moć... u omjeru u kojem želiš? Na koncu tog perioda tvoja duša postaje mojom?”

Normanova se usta stisnu, ali ipak reče:“To je prihvatljivo.”Duh ustane. “Dobro, pogodba je sklopljena.”Wallace se namršti. “Zar ne ćemo napraviti nikakav ugo­

vor? Zar ne moram potpisati svojom krvlju?”Melankoličnim licem preleti nagovještaj osmijeha. “To

neće biti potrebno. Pogodba je sklopljena; nijedan od nas dvojice neće je pogaziti.”

I odjednom iščezne.Gotovo istoga trena začuje se kucanje na vratima. Pomalo

ošamućen, Norman Wallace ustane i otvori vrata. Harriet mu se baci u zagrljaj. “Oh, dragi, dragi, imala sam krivo.”

On je odmakne od sebe i zapanjeno je pogleda. “Hožeš reći da si se predomislila? Da ćeš se ipak udati za mene?”

77

“Oh, dragi, da. Mislila sam da će mi odlazak na Floridu i nekoliko mjeseci provedenih daleko od tebe pomoći da te za­boravim. Krivo sam mislila.”

Zabrinuto se namrštivši, on pokaže rukom na sirotinjsku sobicu. “Ali, Harriet, još uvijek—”

Ona se prvo nasmiješi, pa se glasno nasmije.“Sjećaš se one male farme koju sam naslijedila od tete?”

upita. “One u Louisiani?”On kimne, ne razumijevajući.“Nafta, dragi,” nastavi ona uzbuđeno, “Dovoljno za poče­

tak koji nam treba.”

I tako se to nastavi četrdeset godina. Skroman imutak, ta­man koliki im je trebao; ugled za kojim je žudio — i najvažnije od svega: ljubav koja je rasla i dozrijevala tijekom svih tih go­dina. Dom bogat djecom, te štovanje i prijateljstvo susjeda i suradnika.

Tijekom svih tih godina ni jednom nije vidio duha. Gotovo da mu se činilo da bi mogao pogledati unatrag na svoj život i vjerovati da je sve to postigao sam. N ijedan od njegovih us­pjeha nije bio posljedica čiste sreće, već njegova vlastitog truda. Ponekad se čak pokušavao uvjeriti da je ugovor koji je s klopio s duhom samo plod njegove mašte, da mu se uslijed previše brige i rada, i premalo hrane i sna, u tim bijednim i siromašnim danima njegove mladosti samo činilo da je uspio prizvati demona.

A li duboko unutra — znao je. Znao je !I zato je sad, nakon četrdeset godina, sjedio sam u svojoj

radnoj sobi i čekao. Harriet je već otišla na počinak; djeca su se, naravno, odavno već poudavala i poženila, te otišla od ku­će, i sad živjela svoje vlastite sretne živote.

Vrati se u mislima unatrag i zapita se je li pravilno isko­ristio demonovu pomoć. Duh mu je bio obećao bogatstvo, moć i ljubav u omjeru i količini u kojoj želi. Ali, nekako, Norman Wallace nije želio više no što je bilo dovoljno za njega i njego­vu obitelj. N ije pokušavao gomilati blago poput Mide, niti je do njega došao na nepošten način. Teško je radio tijekom tih četrdeset godina. Bila mu je obećana i moć. Zašto je uzeo tako malo? Zadovoljio se položajem u društvu koji je odgovarao 7 8

njegovim urođenim sposobnostima. Mogao je biti predsjed­nikom, ili čak i diktatorom. Zašto nije?

Ah, ali uzeo je velik zalogaj onog zadnjeg. Njegov je život obilovao ljubavlju. Tijekom svih tih godina cvjetala je ljubav između njega i Harriet. A djeca? Pa, način na koji se svake godine vraćaju kući za Božić pokazuje njihove osjećaje.

I sad mu se odjednom učini da shvaća svoje motive. Neg­dje, ispod svega toga, pokušao je izbjeći sudbinu koja ga čeka. Podsvjesno je pokušavao biti umjeren u svojim željama, biti čestit i suzdržati se od prevelikih želja kako bi njegova po­godba s demonom na koncu bila lakša.

Nasmije se, pomalo gorko.I odjednom ga uhvati strah.Nije važno što je učinio s demonovim darovima. Nije važno

koliko je volio i bio voljen. Nije važno koliko se sada kaje.Njegova duša pripada demonu.Zgrabi naslon stolice.Bježi! Skrij se! IZBJEGNI SUDBINU!A li opet se zavali u naslonjač. Nema kamo pobjeći. Nema

se gdje skriti. Nema načina da izbjegne sudbinu.Duh se materijalizira na kauču nasuprot njegovu pisaćem

stolu.Norman Wallace kimne sjedokosom glavom.“Očekivao sam te,” reče.“Tvojih je četrdeset godina isteklo,” reče duh.“Da, znam.” Beznađe zamijeni strah.“Ima li ikakvog razloga da ne zaključimo našu pogodbu?

Jesi li zadovoljan načinom na koji sam ispunio svoje obveze iz ugovora?”

Starac je oklijevao, ali na koncu kimne. “Zadovoljan sam.”“Znači, spreman si? Oprostio si se od onih koje voliš, pobri­

nuo se za sve?”“Da. Da, spreman sam.” Glas mu sad bijaše čvrst. “Znam

da će Harriett biti teško, ali svi se mi s time moramo suočiti prije ili kasnije. Nedavno me liječnik upozorio neka pripazim na srce. Harriet je uvijek govorila kako bi željela da ja odem prvi, da joj je mrska i pomisao da ostanem sam, bez nje, nakon što smo tolike godine bili tako bliski.”

Duh ustane. “Dobro. Krenimo.”79

Norman Wallace se podigne na noge. Kad je pogledao pre­ko ramena i ugledao sebe kako sjedi u naslonjaču, blijeda lica i otvorenih očiju koje više ništa nisu vidjele, pomisli kako šok i nije tako jak kao što je vjerovao da će biti.

“Znači — već sam mrtav?”“Da,” reče mu duh. “Tvoj je liječnik imao pravo. Dođi.”I odjednom su bili na drugome mjestu. Norman Wallace

se ogledavao oko sebe, ne shvaćajući ništa.Reče: “Čini mi se da me svaki susret s tobom ostavlja vrlo

iznenađenog radi netočnosti svih mitova i legendi.”“Oh?” reče duh.“Da. Kad sam te prvi put vidio nisi odgovarao mojoj pre­

dodžbi demona. N iti si se ponašao kako sam očekivao. A sad: ovo mjesto nimalo ne sliči onome kako sam zamišljao pakao.”

Duh se nasmiješi. “Dragi moj Normane, zašto tako mnogo vas misli da su nama duše manje vrijedne nego našim pro­tivnicima? Zašto se ne bismo i mi jednako trudili da ih pri- dobijemo? N iti sam ja demon, niti je ovo pakao.”

Copyright 1952 by the Ultimate Publishing Co.

FUTURIN MALI OGLASNIK° Kupujem (ZA KLUB) sve izišle brojeve SIRIUS-a, te sve SF

knjige koje su objavljene na hrvatskom jeziku.Andrija FranetovićDonje Svetice 79A, 41000 Zagreb, tel: 041/234-949

° Prodajem: BARKER-"KNJIGA KRVI 1-3",SILVERBERG- "KNJIGA LOBANJA", MONOLIT 8, ZELAZNY-"PUŠKE AVA- LONA", ''ZNAMENJE JEDNOROGA", "OBERONOVA RUKA", "PREDVORJE KAOSA" i DICK-"TECITE SUZE MOJE...."

Bernard RadovčićBrune Bušića 14, 41020 ZAGREB, Tel. 041/686-480

80

Rudyarda Josepha Kiplinga (1865-1936, “Nobel” 1907) angloamerički književnici — ne samo esefovci — smatraju svo­jim literarnim ocem i nedosegnutim uzorom.

David Drake i Sandra Miles, urednici zbirke “HEADS TO TH E STO R M ”, okupili su tucet vrhunskih imena esefa sa za­datkom da napisu pripovjetke u počast Kiplingu, oponašajući njegov stil.

Čini nam se da je Brunnerova pripovjetka fin i prim jer toga pothvata.

John BrunnerMOWGLI

Izvornik: “Mowgli”, 1956

Prijevod: Mihaela Velina

Dr. Corrigan podigne pogled i istoga mu se trena učini da je ordinacija najednom pretijesna. Do­šljak nije bio toliko visok da bi se morao sagnuti

kako ne bi udario glavom o strop, ali tako se činilo — kao da se saginje da bi mogao čuti govor patuljaka.

Po Corriganovoj procjeni čovjek bijaše visok nešto više od dva metra, težak vjerojatno nekih stotinu i trideset kila pra­vilno raspoređenih po masivnom tijelu. Šake od dvije oktave— dr. Corrigan bijaše glazbenik-amater i uvijek je šake mjerio u odnosu na imaginarnu klavijaturu. Tamno plavo konzer­vativno odijelo šivano po mjeri — pa, i mora biti; vjerojatno je ostavio kaput i šešir, možda čak i štap, u čekaonici, Lice cr- venoputo; boja se dobro slagala s njegovom sjajnom crnom kosom. Veliki Poglavica— ?

“Dobro jutro,” reče dr. Corrigan, prije no što ga trenutni sud o pridošlici odvede predaleko. “Gospodin Norway?”

81

“Jack Norway, točno.” Glas mu bijaše bas-bariton s priz­vukom oklijevanja.

“Ne biste li sjeli?”Stranac sumnjičavo pogleda stolicu ispred liječnikova

stola, kao da se pita hoće li izdržati njegovu težinu, ali stolica bijaše čvršća no što je izgledala.

“Sto mogu učiniti za vas?” nastavi dr. Corrigan.Div slegne ramenima. “Još ne znam,” reče, a u glasu mu se

osjeti nagovještaj zadirkivanja pomiješan s očajem. “Ako mi itko može pomoći, onda ste to vi — najbolji psihijatar u zemlji.”

Lice Dr. Corrigana postane oličenje skromnosti, ali to da ga smatraju najboljim nije mu bila novost. “Možda biste mi mogli dati neku predodžbu o prirodi problema koji vas je nagnao da potražite psihijatarsku pomoć.”

“Ako vam ispričam nešto o sebi, možda ćete dobiti bar pri­bližnu ideju o čemu se radi. Imam osjećaj da pred vas bacam jedinstven slučaj. Ako nije tako, onda ste vi već prije slučajno naišli na ono za čime ja tragam cijeloga života.”

“Dobro,” reče Dr. Corrigan. Posegne za praznim blokom, pa na prvu stranicu napiše ime i datum. “Koliko vam je go­dina, gospodine Norway?”

“Oko šezdeset i pet,” reče div suho. Corriganovo naliv-pero zastane, a liječnik podigne pogled. To je apsurdno; čovjek je izgledao kao da mu je najviše trideset. Pa, njemu samome je tek pedeset i devet, pomisli Corrigan.

“Jeste li sigurni?” upita pomalo otresito. Znao je da je to uzaludno pitanje čim ga je izgovorio.

“Ne,” reče div veselo. “Samo — ako mi nije šezdeset i pet onda sam još stariji.”

“Kako to da ne znate točno?”“Nemam krsni list, doktore. Ja sam nahoče.”Izvor problema? Corrigan bijaše zadovoljan što će sve biti

tako jednostavno. Zabilježi taj podatak i upita: “Zanimanje?” “Mentalist.”“Prosim?”“Mentalist. Fakir. Mađioničar. Telepat. Izaberite što vam

se sviđa — sve sam to radio.”Znači, ne baš stabilna ličnost. “To zvuči zanimljivo. Sto vi,

zapravo, radite?”82

“Tješim očajne starice, većinom. Uvjeravam vas da to nema nikakvog značaja.”

Još jedna bilješka. “Pretpostavljam da su vam roditelji mrtvi?” upita Corrigan.

“Ne bih rekao.”“Oh, dajte, gospodine Norway,” nasmiješi se Corrigan, pa

skine naočale i stane ih brisati. “Čini mi se vrlo nevjerojat­nim da su oni još živi ako— ” i nehotice naglasi zadnju riječ, “— je vama šezdeset i pet godina.”

“Ne bih se složio. Nekoliko je izvrsnih specijalista potvr­dilo da moje zdravstveno stanje, tijelo i kondicija odgovaraju prosjeku — za čovjeka dvaput mlađega od mene. Očekujem da ću doživjeti stotu.” Govorio je smireno i uvjereno. “Možda i više. Dvojim da takva neuobičajena dugovječnost može biti išta drugo nego nasljedna.”

Neka mu bude, odluči Dr. Corrigan. Svejedno, iskrslo je nekoliko pitanja: (a) ima li on dokaz svoje starosti ili je sve to samo umišljeno? (b) ako ima, kako to da izgleda tako mla­doliko? (c) kako je od nezakonitog djeteta postao čovjekom koji si može priuštiti najskupljeg psihijatra u zemlji?

“Mogu čitati misli,” reče Norway ravnim glasom. Na čelu mu zasja nekoliko sitnih kapi znoja, kao da ga je to priznanje koštalo užasno mnogo. “Možda ste me prije rata vidjeli kako nastupam pod imenom Norway Misteriozni; otada ste možda moje ime čuli povezano s manje — značajnim stvarima.”

“Doista?” reče Dr. Corrigan s profesionalnom mirnoćom. “Čitate li sad moje misli?”

“Morao bih vas malo bolje upoznati da bih to mogao. Sa strancima hvatam samo povremene bljeskove. Mislim da sam tu svoju sposobnost počeo razvijati prekasno da bi bila pot­puno učinkovita — poput nekoga tko prekasno nauči govoriti, pa to nikada posve ne savlada.”

Corriganov je um već razradio redosljed: neobična fiksna ideja, istina, ali gotovo sigurno povezana s očitim razlozima. Valja tek vidjeti je li za to kriv nedostatak roditeljskog doma, kojega usvojitelji možda nisu uspjeli nadomjestiti, ili uzrok leži u nekoj drugoj vrsti neprilagodbe, npr. nemogućnosti da prihvati svoj nenormalan psihički razvoj.

83

“Mislim da vam mogu pomoći, gospodine Norway,” reče glatko.

“Ali još vam nisam rekao što od vas želim,” istakne div. “Nisam došao ovamo da me uvjerite kako ne mogu čitati misli. Dopustite da kažeim da mi je taj moj talent zaradio stotine tisuća — ne želim ostati bez izvora prihoda, zar ne? Čim počnete s analizom vidjet ćete da to nije nešto što sam umislio. Ono što želim jest saznati zašto ta moja sposobnost nije bolja nego što jest — i je li moguće ukloniti mentalne inhibicije koje je koče, ili možda greška leži u umovima ljudi na koje sam naišao.”

Dr. Corrigan se teško suzdržavao da ne počne buljiti u svoga pacijenta. Norway je zvučao tako potpuno samouvje­reno. Izvadi srebrnu tabakeru kako bi prikrio trenutačnu nesigurnost, pa ponudi cigaretu i Norwayu.

“Hvala, ne mogu pušiti,” reče on, odmahujući glavom.“Hoće li vas smetati ako ja zapalim?”“N i najmanje.”“Rekli ste,” iznenada shvati Corrigan, “da ne možete pušiti.

To je pomalo čudan izbor izbor riječi, zar ne?”“Ne baš. To je istina. Alergičan sam na neke sastojke du­

hanskog dima. Ne znam što je u pitanju — nije nikotin, vje­rojatno se radi o jednom od katrana. Alergičan sam na cijeli niz stvari. Kofein je još jedna od njih. Ne mogu piti ni kavu ni čaj.”

Dr. Corrigan prinese plamen zlatnog upaljača cigareti i udahne sivi dim. “Rekli ste da ste nahoče, gospodine Norway. Kada i gdje?”

“Prije nešto više od šezdeset i pet godina. Ne znam koliko sam tada bio star. Našla me gospođa Norway, u polju. Bila je član cirkusa koji se tamo ulogorio. Ona i njen muž nisu imali djece, pa su me uzeli sebi. Mama Norway je rekla da sam imao nekih osam ili deset mjeseci kad me našla, ali imajući u vidu moj kasniji spor razvoj, mislim daje moguće da sam imao čak tri ili četiri godine.”

“Zašto?”“Prohodao sam tek u petoj godini, a progovorio s gotovo

sedam. Isprva su pretpostavljali da nisam normalan, ali na 8 4

koncu sam se počeo normalno razvijati. Mama Norway je rekla da joj se gotovo činilo da nisam shvatio što se od mene očekuje — kao da nisam znao kako se koriste glasnice.”

Dr. Corrigan pogleda Norwaya u oči. “Čini mi se da ste uspješno prebrodili svoj hendikep,” reče uz osmijeh.

“Oh, nije to bio hendikep. Samo posvemašnja sporost u razvoju. Naprimjer, već sam bio prešao dvadesetu kad sam tek ušao u pubertet; tek prije petnaest godina počeo sam se svakodnevno brijati, premda je ostatak mojih tjelesnih funkcija posve normalan.”

Dr. Corrigan ispiše kratku napomenu u blok: Norwayove tvrdnje su moguće, ali ne baš previše vjerojatne. Podigne pogled. “Cijelo ste djetinjstvo proveli s cirkusom, zar ne? Ne baš stabilan život, rekao bih.”

“Nisam dobio pravu naobrazbu, ako to mislite. Ali, nara­vno, ovisi o tome što vi nazivate djetinjstvom. Tata Norway mi je nakon smrti ostavio malo novaca — usput, on je za života bio klaun. Tada sam napustio cirkus. Bilo mi je dva­desetak godina, ali izgledao sam barem šest godina mlađi.” Izvadi lisnicu. “Ovo sam ja u to vrijeme.”

Pruži Corriganu fotografiju snimljenu ljeti na nekoj plaži; ili je bila lažna, što je besmisleno, ili je negdje oko 1912. plažom hodao Norway ev dvojnik , ili su Norway eve tvrdnje istinite. Dr. Corrigan se sjećao ere kojoj je pripadao stil odi­jevanja na fotografiji.

Njegovo vjerovanje u divove tvrdnje poraste.“I— ?” ponuka.“Odlučio sam steći naobrazbu. I obogatiti se, također.

Uspio sam oboje.”“Vidim. Kad ste razvili tu sposobnost — ovaj — čitanja

misli?”“Ne mogu vam točno reći. Sjećam se kad sam to prvi put

svjesno primijetio. Bilo m ije oko deset godina. Cijelu sam noć proveo plačući radi gadne zubobolje, a ipak — u mojim ustima nijednog pokvarenog zuba. Nije ga ni moglo biti: upravo sam bio izgubio mliječne zube, a trajni mi nikad nisu ni narasli. Ovi koje imam su lažni. Svejedno, ispalo je da je jedan od pasa, kojega sam posebno volio, imao pokvaren zub. Dreser mu ga je izvadio i moja zubobolja je prestala.”

85

Ovo će, pomisli Corrigan, biti vrlo zanimljiv slučaj, a i vrlo zabavan. Otrese pepeo cigarete. “Pa, gospodine Norway, voljan sam preuzeti vaš slučaj. Potpunu psihoanalizu. Živite li u Londonu?”

“Da. Imam tipi u Chelseau.” Norway idiktira adresu. “Tipi?” upita Dr. Corrigan blago, pritiščući upijajući papir

preko riječi ispisanih tintom.“Lakovjerniji klijenti drže me reinkarnacijom velikog

poglavice Bika Koji Stoji, a samim time i nekim tko je u konstatnoj vezi s duhovnim svijetom.” Riječi bijahu popraćene osmijehom bez imalo humora.

“Zanimljivo.” Dr. Corrigan prelista svoj kalendar. “Ho­ćemo li prvi slijedeći posjet ugovoriti za — recimo — utorak?”

“Ujutro, prosim. Popodne sam zaposlen.”“Deset sati.” Dr. Corrigan zatvori kalendar, a div ustane.

Psihijatar ga je promatrao kako izlazi, blago podignutih obrva. Vrlo zanimljiv slučaj!

Deset ujutro, utorak.Norway bijaše točan. Corrigan mu uputi služben osmijeh,

pa mu ponudi da sjedne. “Jeste li ikada bili podvrgnuti testu asocijacija, gospodine Norway?” upita. “Želio bih analizu početi s nekoliko takvih standardnih testova, prije no što prijeđemo na direktnija pitanja, tek toliko da dobijem okvirnu predodžbu o vašoj mentalnoj orijentaciji.”

Norway slegne ramenima. “Ne mogu vam jamčiti uspjeh,” reče. “Bojim se da je moguće da počnem iz vašeg uma vaditi odgovore koje očekujete — u kojem slučaju ćete pronaći očite dokaze svega od Edipova kompleksa do rasnog pamćenja koje seže sve do samog početka evolucije.”

“Riskirat ću,” nasmiješi se Corrigan. “Sad... ako biste se jednostavno opustili— ”

Slijedećih pet minuta sve je išlo glatko. Corrigan je kimao poslije svakog karakterističnog odgovora na jednostavnije riječi, i već je počeo u glavi polako slagati kockice na svi+oja mjesta. A onda—

“Život,” reče Corrigan.“Dug,” odgovori Norway.“Ljubav.”

86

“Nešto složeno — čekajte sekundu. Brak pravih umova, to je to.”

“Usput, jeste li oženjeni, gospodine Norway?”“Ne službeno. Nemam djece.”Corrigan nastavi: “Dom.”“Velik.”Neočekivan odgovor. Je li to prava podsvjesna asocijacija?

Ili možda djetetovo shvaćanje veličine sobe — koja je u odnosu na njega ogromna?

“Dijete.”“Idiot— otac— visok—bol— žao mije, doktore Corrigan, ali

ovo nikamo ne vodi. Morao sam ovih slijedećih nekoliko riječi uzeti iz vašega uma, jer ste ih neprestano gurali naprijed.”

Corrigan gotovo zine od iznenađenja. Onda se pribere. Te su riječi trebale biti slijedeće. Tim redom. Pomno prikrije svoje iznenađenje.

“Zašto vas riječ dijete asocira na idiota?” upita tupo.“Kad m ije bilo četiri ili pet godina, čuo sam roditelje kako

se prepiru. Tata Norway je vikao kako mu je dovela idiota u kuću.” Zbunjeno prijeđe rukom preko čela. “Nisam bio blizu njih,” promrmlja. Kako sam ih onda čuo? Nikad mi to prije nije palo na pamet.”

Druga seansa.Dr. Corrigan strpljivo popravi naočale i prijeđe pogledom

po Norwayevu masivnom tijelu ispruženom na kauču — srećom, kauč bijaše taman dovoljno dugačak.

“Kako daleko seže vaše sjećanje, gospodine Norway? Zadnji put ste spomenuli nešto što ste čuli kad su vam bile četiri godine. Koja je prva stvar koje se jasno sjećate?”

“Jasno? Pa, osim nedefiniranih sjećanja na toplinu i bol i glad — pretežno glad. Cirkuski izvođači nisu baš bogati. Da, rekao bih da je glad prva.”

“Sad ste opet u tom periodu,” reče Corrigan sugestivno i zapovjednički. “Četiri su vam godine. Gdje ste.”

U prikolici — naravno. Nejasne i zbrkane asocijacije topline, osvjetljenja i mirisa, posebice mirisa, ali nije mogao reći radi li se o jednoj određenoj situaciji ili je to bilo općenito. Suzili su izbor na mirise iz obližnje prikolice sa životinjama.

8 7

Riječ idiot je, čini se, imala veliku važnost; bila je to ključna riječ svake scene. Dublje ispitivanje izazove:

“Pa, ne znam. Zapravo, znam. Neurednost. To je najbliže što mogu redi. Ono što je bilo u umu Tate Norwaya bilo je toliko odbojno, takav mentalni nered da nisam želio biti to. Idiot, hodu reći. Mislim da sam tada poželio početi govoriti.”

“Ako tada još niste znali govoriti, kako ste znali značenje riječi idiot?”

Norway je zvučao iznenađeno. “Pa, nije li očito? Zacijelo sam se koristio umom a ne ušima. Vjerojatno nisam čak ni bio sposoban razlikovati glasove i pozadinsku buku, sjedam se koliko me ljutilo što Mama Norway nije odgovarala na moje mentalne signale boli i jada kad sam bio vrlo malen.”

Bilješka: svoje usvojitelje uvijek oslovljava s dodatkom prezimena. Rana svijest o razlici između njih i njega. Klasična fantazija? Princ među prosjacima, koji čeka da njegov otac — kralj — dođe po njega?

Norway nastavi: “Moje uši su i dalje prilično beskorisne. Nikad nisam imao sluha. Jednostavno ne mogu uživati u glazbi, premda sam cijelo djetinjstvo bio okružen njome. Otišao sam do dijanetičkog stručnjaka — pregledao me i dobio neke neočekivane rezultate. Pokušao je, kako to oni kažu — uključiti audio u mome sjedanju, ali je nakon stotinu i trideset sati pokušavanja morao priznati da ja to jednostav­no nemam.”

Ta je izjava u sebi sadržala nekoliko plodnih točaka, a dala je i ključ za raniju fazu. Naoružan novim saznanjima, Corri­gan opet počne. Ovaj se put uhvatio za ‘mentalne signale boli i jada’. Koliko daleko seže ta iluzija? Nije li i ona ukorijenjena u osjećaju različitosti od ostalih? Kompenzacija za nedosta­tak sluha?

Peta seansa. Vrlo obećavajuća. Corrigan se zavali u na­slonjaču i pogleda u strop, slušajući fascinantan tok Nor- wayeva glasa. Čak i ako se zanemari njegova tvrdnja da nije naučio govoriti do sedme godine, apsorbirao je i zadržao nevjerojatne količine vizuelnih i verbalnih sjećanja na rano djetinjstvo. Stvari koje su prelazile opise okoline. Corrigan je mogao nacrtati unutrašnjost Norwayeve prikolice, sve do88

zadnje tave koje je visjela na zidu; znao je sve cirkuske točke i izvođače u periodu od tri godine. Isprva je bilo nevjerojatno i čudno slušati sjećanja četvorogodišnjaka koja se odnose na reflekse životinja izražene kroz ljudske emocije, na način na kojem bi mu pozavidio i Konrad Lorenz, ali onda se polako pri- vikao.

Saznao je još nešto. Fantazija princ-nahoče je očito bila i dalje prisutna, vrlo izraženo. Osjećaj odvojenosti od ‘svojih’ prisutna je u Norwayevu umu od ranog djetinjstva, a posta­jala je sve jačom kako je Norway postajao stariji. Kakva je bila palača, želio je znati Corrigan. Je li sjećao ičega u svezi sa svojim pravim podrijetlom?

“Bilo je to veliko i sjajno mjesto,” reče Norway pospano. “Prostiralo se zauvijek u svim smjerovima i trajalo je eonima.”

Corrigan se uspravi u naslonjaču. S to je bilo to?Ali asocijacija je već nestala. Norway je pokušavao pomoći,

ali kopali su po dijelu njegova uma koji je obično bio izvan dosega.

“Sjajno mjesto?” ponovi zamišljeno. “To je najbliže kako to mogu opisati. To mi je u glavi sve otkad sam bio beba. Vjero­jatno sam to pretvorio u riječi tek nakon što sam naučio govo­riti. Činilo se daje beskrajno — ne samo veliko, već beskrajno. A sve te boje! Kao da... kao da svjetlost ne vidite samo kao bijelu, već istovremeno možete vidjeti i sve dugine boje od kojih je sastavljena, ali tako da je svaki prijelaz u drugu nijansu savršeno jasan.”

Izrazito ne-djetinja ideja. Djetetova ideja o grandioznosti gotovo se uvijek izražava u v id ljivo j velič in i i opipljivu bogatstvu. Kako je to utjecalo na njegov kasniji život? Na njegovu karijeru profesionalnog mentalista?

Norway je opet bio spreman pomoći koliko je mogao, ali ovo sad je bilo obično sjećanje, a ne stimulirana izazvana reakcija. Corrigan je slušao. Izbor karijere došao je kao posljedica prijateljstva s cirkuskim mađioničarem, čije su ‘se magične’ sposobnosti dojmile mladića.

Oh, tu je, još uvijek, ali nije to uobičajena verzija fantazije. Ova je imala razlike velike poput onih između Norwayeva poimanja ostalih ljudi i sebe samoga.

89

Sedma seansa. Sad je već očito, pomisli Corrigan. Čekao je da Norway počne još jedno mentalno istraživanje cirkusa kakav je bio u doba njegovog djetinjstva. Tamo su imali i vu­kove. Asocijacija bijaše očita — divlji dječak! Izopćenik! Su­periorno biće koje se svim silama trudi premostiti teškoće suživota s divljom vrstom, koje s lakoćom vidi kroz njih, koje postiže ono što ta vrsta naziva uspjehom ali nikada ne dosiže niti ispunjava vlastitu nejasnu ideju o svojoj sudbini.

Bijaše to najdublja i najdalekosežnija varijanta klasičnog uzorka na koju je ikada naišao, ali sad kad je znao o čemu se radi, sad može samouvjereno kopati dok ne pronađe uzrok.

Premda nije vjerojatno da je retardirano dijete u cirkusu naučilo čitati na vrijeme da bi mu se stvarna “Knjigu o džun­gli” stigla usjeci u pamćenje, spominjanje vukova možda uspostavi svjesnu vezu na kasnijim razinama sjećanja. Neka se pacijent sam izliječi — najznačajniji koncept svake psiho­analize.

A li spominjanje vukova nije izazvalo nikakvu reakciju, dr. Corrigan izvadi iz džepa tanku knjigu uvezanu u crvenu kožu i položi je na stol tako da se vidjela naslovna strana. Pokret prekine Norwayeve riječi. On se uspravi u sjedeći položaj i ok­rene se prema psihijatru.

“M islite da znate!” reče uzbuđeno. “Tu vam je, na vrh uma.” Sklopi oči. “U knjizi? Knjiga o džungli, tako se zove...” Opet otvori oči i nasmiješi se. “Oh, nije loše nagađanje, do­ktore! Nisam čitao knjigu, ali shvaćam o čemu se radi.”

Dr. Corrigan slegne ramenima. “Ako možete vidjeti moje objašnjenje— ” počne.

“Zašto ne priznam da o sebi mislim kao o čovjekovom mlađunčetu među vukovima, i zašto ne shvatim da su to glu­posti? Pa, priznajem ono prvo — i hvala vam. Dali ste mi ono za čime sam tragao. Tu sam fantaziju prerastao odveć davno da bih je se i sjećao. Postala je maglovitim sjećanjem.”

“Drago m ije što ste to rekli,” kimne dr. Corrigan. “Sad, ako biste opet legli, pokušat ćemo doprijeti do izvora vaše—”

“Izvor je u sjajnome mjestu, doktore. Mislim da vam ne bih mogao opisati što je to, ali— Pa, ovdje je, samo što je jako daleko ako ne znate u kojem smjeru valja poći—” Norway je vrlo pažljivo birao riječi i ipak nisu bile odgovarajuće.90

“Dajte, gospodine Norway—”“Neću još dugo trebati vašu pomoć. Sad kad znam ovo što

znam, ostatak mogu i sam. Samo ostanite sjediti, a ja ću sam iz vašega uma uzeti sve što mi treba. Sad vas već prilično do­bro čitam — sad kad vas znam toliko dobro koliko jedno lju­dsko biće” — riječi bijahu obojene gotovo prijezirom — ’’ikada može upoznati drugo ljudsko biće.”

Dr. Corrigan slegne ramenima i počne se dizati iz naslo­njača. Norway ustane, prijetećeg izraza lica.

“Rekao sam ostanite sjediti!” zagrmi s te nevjerojatne visine i Dr. Corrigan se ukoči. Sto— kako—zašto? Zašto to naglo skretanje prema nasilju i prijetnjama? Prerana identi­fikacija psihijatra kao izvora svojih nevolja—?

Norway ga je gledao. Corrigan ostane nepomičan, čak ni ne pokušavajući posegnuti za zvoncem za uzbunu. Kroz um mu je prolazila neka vrst laganog, prohladnog vjetrića. On ga nesvjesno pokuša maknuti.

Prošla je možda cijela minuta prije no što je Norway zaba­cio glavu — na licu mu je bio izraz neizmjerne sreće — i za­vikao. Usne su mu ostale nepomične, a Corriganove uši nisu začule ni zvuka, unatoč jačini tog beskrajnog vapaja koji je odjekivao hodnicima prostora-vremena, te molbe bez riječi kakvu bi uputilo izgubljeno dijete svojoj majci.

I čuli su ga.

A li Mowgli je izmišljen lik.O, bilo je izgubljene djece koja su odrasla među životi­

njama, djece koju su kasnije pronašli. Mršave, prljave male zvijeri pune ožiljaka, koje hodaju na sve četiri, koje se rukama služe kao šapama, koje nisu sposobne govoriti ljudskim jezikom, i koje ne prepoznaju svoju vrstu -— premda su isti.

Njihovi bi ih ‘spasitelji’ doveli natrag u civilizaciju, gledali kako venu odbijajući jesti kuhano meso, ili spavati na kre­vetu, ili vjerovati zaključanim vratima, ili prihvatiti toplinu vatre; kako uzmiču prestravljeni pred tim dobronamjernim, glupim ljudskim bićima koja ne mogu shvatiti da ta djeca nisu ljudska bića. Oni su životinje.

Oni koji su čuli Norwayev vapaj znali su značenje riječi milosrđe; znali su, također, i granice svojih moći. Pogreška je

91

1

počinjena odveć davno da bi je se moglo ispraviti — osim na jedan jedini način.

I učinili su tako.Dok mu je Norwayev krik još uvijek odzvanjao u glavi, Dr.

Corrigan osjeti kako se prostorija ispunjava prisutnošću sila koje prelaze granice ljudskog shvaćanja; osjeti kako mu se um širi poput balona da bi mogao pojmiti stvari koje nisu ni predviđene da ih ljudski um pojmi. Na trenutak shvati na što je Norway mislio kad je spomenuo ‘svjetlost u sjajnom mjestu’, i pokrije rukama oči.

Kad je opet pogledao, vidio je Jacka Norwaya kako uko­čeno stoji u svoj svojoj visini, smrznut u bezvremenoj sekundi.

A onda se opusti; udovi mu olabave poput udova punjene lutke, poput djeteta koje tone u san. Sklizne na pod i ostane nepomično ležati. Posve nepomično.

Gotovo je.

Copyright 1966 by Brunner Fact and Fiction

FUTURIN skriboserpentistički NAGRADNI NATJEČAJ

U lipnju ste se nekako umorili pa je Ivan Bartolović uspio pobijediti sa “samo” 215 slova. (Čudno, čovjek bi rekao da će ljetne rečenice biti naročito duge, prema onoj, “na toplini se stvari rastežu” ...)

* * *

Onofrigoprijezorije Grizolompritovarikovetović, antisamo- opredjeljivački protukom ercija listički otorinolaringologičar, nadrihegemonizmom multinacionalizira najnematerijalističkiju najprotuimperijalističkiju dekonvertibilizaciju.

* * ★

NATJEČAJ JE OTVOREN JOŠ ČETIRI MJESECA.Požurite!

92

“I m i konja za trku im am o”! Ovu toplu, optimističnu, duboko ljudsku priču sročio je Splićanin koji garantirano N E živi u Yorkshireu...

Zoran KnezZNAK

ZAHVALNOSTI

Moje ime nije važno. Moje pravo ime. Zovite me Agnes, jer oduvijek sam voljela to ime. No, stalno imajte na

umu: ne zovem se tako!Kuća moga oca ne nalazi se u selu, već podalje od njega,

bliže Swalei, nekih pet milja od njezina ušća u Ure. Majke nemam, davno je umrla. Živim s ocem, sama, pomažem mu, brinem se za nj. Uz mene je jedino Mary, naša stara služavkai kuharica. Brat i mlađa sestra žive u Harrogateu, podučavaju djecu nekog tamošnjeg imućnika. Starija je sestra u Europi, u Bruxellesu. I ona je učiteljica, u nekoj školi. Njoj se uvijek više dopadala vreva kontinentalnog grada od jorkširskih pustara i seoskog mira.

Ne, ne tužim se. Naprotiv! Odgovara mi ovakvo stanje, ništa mi više nije ni potrebno. Volim živjeti ovdje, raditi to što radim, lutati livadama i vrijesištima. N i otac, taj tako svoje­glav čovjek, nije mi teret. Udovoljavam njegovim prohtjevi­ma i uživam u svakom danu. O, znam što ste sada pomislili. Da ne volim brata i sestre, da mi paše što su daleko. Da sam ovako ja gospodarica kuće i da mi to godi. Kada netko želi u nešto vjerovati, ne možete ga razuvjeriti ma što činili — neću stoga ni pokušavati. Vjerujte u što hoćete, ali barem priče­kajte kraj moje pripovijesti pa onda sudite o meni.

Ako mi uopće budete povjerovali.93

Ako me ne budete smatrali za lažljivicu već nakon prvih par stranica: lažljivicu ili, još gore, ludu! Jer priča koju vam kanim priopćiti doimlje se poput košmarna sna grozničava bolesnika, poput bajanja umobolnika, ali, istovremeno, ona je nalik bajci sretnog završetka, viziji kakvu bi u snu mogao imati neki pjesnik prirode i ljubavi. Priča je to o čudima Stvaranja i stvaranja, o divnom djelu Stvoritelja i djelu njegovih stvorenja dostojnom njihova Tvorca. Ta pripovijest kazuje i o moćima i znanju nepoznatim ljudima, snazi i spo­sobnostima koje čovjek, bojim se, ne bi koristio na tako čovje­čan način da mu one stoje na raspolaganju.

No više od svega, ova je pripovijest istinita.

Sada se čuju različita mišljenja. Nije ih malo koji na sve usta hvale dr. Johnsona i njegovo, za njih, nesumnjivo me­dicinsko znanje. Vrlom liječniku godi takva hvala i tko mu zbog toga može zamjeriti? Ja mu ne zamjeram iako se spre­mam u recima što slijede opovrći njegove zasluge. Uostalom, već ima onih koji to čine.

Otac mi je anglikanski svećenik. I on i g. Hyde sada tvrde daje riječ o Božjoj volji, o čudotvornom izlječenju potaknutom usrdnim molitvama. Ako je tako, onda je ono Maryna zasluga: ona je molila, ona se obraćala Bogu. Ja sam pomoć zaiskala s druge strane i dobila sam je. O, reći ćete, pomoć odakle stigla da stigla, uvijek je Božje djelo. Možda, možda i jest tako. No, nešto me tjera da govorim, da kažem cijelu istinu, pa makar morala zakoračiti s druge strane nejasne granice što dijeli pravovjerje od svetogrđa.

Proljeće je još bilo mlado, a noći svježe. Te kiša nije padala, ali su se oblaci jatili oko puna mjeseca potamnjujući i njegovu jarku svjetlost. Odoljeti nisam mogla niti htjela. Iskrala sam se van, umotana u dva debela šala i ogrnuta teškim očevim kaputom. Noseći svjetiljku sljepicu tek malo odškrinutu, pojurila sam u noćnu tminu. Ranije, dok su sestre bile kod kuće, teško sam mogla poći u jednu takvu noćnu šetnju, a da ne budem primijećena. No, sada me otac i Mary, dvoje naglu­hih staraca, teško mogu opaziti kako bježim. Smjesta sam krenula stazom prema cesti, skrenula njome lijevo i za pet minuta prešla most preko Swalee. Preda mnom je stajao moj svijet: pustara u toj noći skrivenog mjeseca ničim omeđena.

94

Još nije bilo ni devet sati.Koračala sam oprezno nekih petnaestak minuta, na­

mjerno ne rastvarajući više proreze na svjetiljci unatoč slaboj vidljivosti. Neravno tlo velika je pogibelj za neopreznu nogu i u po bijela dana, ali ja volim takovu opasnost. Evo me opet korak do krivovjerja, evo me gdje uobličavam svoju vlastitu vjeru. Ta priroda, tako ogoljena i slobodna, i ja u njoj, neza­štićena, ali ipak bez straha, u takvim trenucima postajemo je­dno: jedno tijelo, jedan duh. O, zar to nije religijski zanos, zar Bog ne obitava i u ovom vrijesu, kamenim hridima i smrk­nutim oblacima nebeskim? Ako je u vas srce otvoreno, spre­mno da u sebi napravi malo mjesta za tuđe strasti, želje i ljubavi, možda ste i sami, pročitavši ovo, oćutjeli njime dio onog što je bilo u mome dok sam te rano travanjske večeri koračala pored Swaleina pritoka, potoka prekrivenog pjenom od mjesečine same. Zubor tog brzaka, njegovo klokotanje, miješao se s fijukom prohladna i vjažna južnjaka. Išla sam k sjeveru, okrenuta licem od vjetra, ne razmišljajući o tome kako ću mu na povratku ipak morati pogledati u oči. Od potočne buke isprva ništa nisam čula, ali svjetlost nisam mogla ne zamijetiti.

Došlo je preko zapadnog neba, ostavljajući za sobom kratkotrajan blještav trag. nebeska krijesnica, repatica, što li? Ne, nijedno od toga dvoga. Svjetli se trag svio i bljesak na njegovu čelu vraćao se sada u suprotnome pravcu. Bivao je usto sve nižim. Snažna svjetlost, postojanija i jača od mje­sečeve, obasjala je cijeli taj kraj i ja, usprkos svom zapre­paštenju, pomislih kako bih mogla skoro sasvim uvući stijenj u svjetiljci. N i danas, kad se sjetim tog trena, ne mogu razumjeti kako sam uz tako čudesno zastrašujući prozor mogla i pomisliti na štednju ulja.

U taj sam mah postala svjesnom i zvuka što je pratio tu... tu lažnu repaticu, isprva slab zvižduk što je jačao sve do za- glušujuće grmljavine išao je kao i svjetlosna pruga za tim stro­jem, tom napravom za letenje. Za tim nebeskim kočijama koje su vukli nevidljivi konji sazdani od vatre, kojima su upravljali vozari nama tako strani. Malo su one bile nalik našim gigovi- ma i fijakerima: bijaše to tek lopta odrezana vrha i dna što mi je na očigled usporavala sve dok nije stala, viseći ni o čemu u zra­ku, gaseći svoje plamenove, obuzdajući njisku strašnih atova.

95

Trebam li reći da su mi grudi zaboravile udahnuti zraka, da mi je i srce htjelo iskočiti iz njih; da mi kapci nisu treptali preko očiju, da mi se noge nisu htjele pokrenuti s mjesta na kojem su se zatekle? Trebam li napominjati da mi se donja čeljust ovjesila, a da to nisam niti osjetila (kako nepristojno!), da mi se želudac zajedno s cijelom utrobom stegnuo u beš- ćutan komad siječanjskog leda? Moram li kazati da sam se bila nasmrt prepala?

Ta kočija, ta letjelica, bijaše izgubila mnogo od svog sjaja, utišavši usput gromoglasnu buku što ju je pratila. Još uvijek jasno vidljiva naspram mračne pozadine dalekih brda, stala se ona polagano spuštati sve dok nije dodirnula tlo, meko i nježno poput blagonaklone ruke. Tada prvi put poželjeh po­bjeći, okrenuti se i otrčati bez osvrtanja. Ali mrak što se na­hvatao nad vrijesištem nakon zgasnuća tih nebeskih fenjera nije mi dopustio da se osmjelim za takvo što. No, još sam se iz jednog razloga zadržala na istome mjestu, netremice gledajući onu zasječenu loptu ukrašenu cijelim svojim opsegom dvjema rumenim prugama i po jednim treperavim svjetlom na dnu joji na samom njenom vrhu. Žarka sažigajuća žudnja potresala je moje tijelo i duh mi, boreći se nasmrt sa strahom u meni. Pitanja su navirala tragajući za odgovorima, znatiželja je pobjeđivala u tom ljutom okršaju. Koraknula sam naprijed, ususret nepoznatom.

Tko je vlasnik tih kočija, tko ih je poslao ovamo, tko ih je dovezao? Jesu li one Božje djelo spušteno na Zemlju na an­đeoskim krilima ili, pak, neka sotonja naprava zla? Stanuje li u njoj kakav svetac zaštitnik ili ogavan demon što ljudima otima duše? Smijem li se uopće približiti toj čudesnoj groznoj stvari? Ne bi mi, bojim se, dostajalo papira da njime svladam bujicu zagonetki što me bila ponijela sobom dok sam tako, dr­hteći kao šiba, koračala pustopoljinom.

Moja se procjena udaljenosti, uvijek tako varljive u tmini, pokazala pogrešnom. Mislim da sam morala prijeći dobrih pola milje prije no što sam uspjela dokučiti svu velelebnost zdanja što je tiho brujalo na nekih stotinu jarda preda mnom. Kuća moga oca veća je od mnogih u Thirsku, ali pored tog ne­beskog čuda koga u svome neznanju prozvah kočijom, doimala bi se tek bijednom kolibom. Blag mrmor, predenje grimizne mačke, s te se razdaljine jasno mogao čuti. Tek odatle vidjeh,

96

blagodareći naklonosti vjetra u visini, oblaka i mjeseca među njima, da stroj ne stoji na tlu, da nije na nj položio svoje mračno dno. Stajao je on na cijelom vijencu nogu, kratkih i zdepastih, no, čini mi se, mnogo pouzdanijim no što su to u tim trenucima bile moje. Ipak su me one nosile dalje, naprijed, bliže cilju.

I sa svakim korakom, moj je strah čilio, prepuštajući radoznalosti da bespogovorno trijumfira. Čitava m ije vječnost bila potrebna da prijeđem tih posljednjih stotinu jarda, a ka­da sam, srca ustreptala od uzbuđenja, ne od bojazni, stupila pred samu kočiju, kada sam je već mogla dotaći rukom samo da sam je bila ispružila ponad glave, svjetla s neba bijaše nestalo, oblaci bijahu opet skrili mjesec. Nelagodan strah što se vratio na valu tame nagnao me da malo više rastvorim prorez svoje svjetiljke. Iz nje je smjesta prokuljalo svjetlo to­plije od mjesečevog, treperavo i skromna dosega. Tada se osmjelih i isrpužih ruku.

Prsti mi rekoše: toplo. Prsti mi kazaše: kovina. Prsti primi­jetiše: drhtim. Toplinu sam razumjela. Lako ju je bilo povezati s blistavim tragom na nebu. Treperenje, drhtavicu što uvijek prati vrućicu, isto tako. A li metalan oklop? O, Bože, pomislih tada, zar je preda mnom neka ratna sprava, oklopljena poput drevnih vitezova? Jedva četvrt stoljeća bijaše proteklo od posljednje bitke, na tlu vođene, ne u nebeskim visinama. Sta­riji su još dobro pamtili francuskog skorojevića, zemlja je još bila puna svježih uspomena iz rata. Pa zar on nije samo ovozemaljsko prokletstvo, zar, kao što su to stari narodi vje­rovali, i nebesnici vode krvave okršaje, možda jednako bes­mislene poput naših. I ako je tako, kojoj je strani pripadala ta ratna mašina?

Ludih li pitanja! Kakve li zablude! Divne li utjehe u istini!A istina mi se otkrila sama, ranije no što sam pretpo­

stavljala.Htjela sam vidjeti kako se ulazi u tu spravu, gdje su joj

vrata. Stala sam koračati uz nju, već pomalo uživajući u to­plini što je iz nje isijavala. Očev mi je ogrtač postao najednom preteškim. Obišavši je s druge strane, opazih da se one dvije krvavocrvene pruge što opasivahu cijelu loptu tu spajaju, čineći neprekinutu petlju. Na mjestu gdje su se križale, u v i­sini potkrovlja naše kuće, vidjeh nejasno izbočenje četvrtasta

97

oblika od kojeg se, kako se činilo, i širio onaj dubok mrmor i koje je grijalo južni vjetar jarom što se čak i s tla činila skoro nepodnošljivo. Požurila sam dalje i uskoro se našla na mjestu s kojeg sam i pošla u obilazak. Nikakva otvora nisam bila opazila. Dok sam tako neodlučna stajala, pitajući se što sada da učinim, da li da se vratim smjesta kući — što bi svakako bilo najpametnije — ili ostanem tu još neko vrijeme da vidim što će se zbiti — što sam najviše željela — vrata se bijahu otvorila!

Kako li se samo toga ranije nisam sjetila! Eto pravog imena za tu tajnu, eto naziva za moju kočiju neznanja! Lađa, brod! Jedrenjak bez jedara, parobrod što mjesto dima u zrak ispušta vatru! Čun što brodi nebom mjesto morem. Tražih vrata na boku njegovu, pomišljah da su negdje gore, van dosega moga vida, sagibah se ne bih li ih spazila kroz red nogu na njegovu dnu. No ona se otvoriše u meni, u mome umu! U prvi se mah prepadoh kao nijednom te večeri. Čak pomislih da ludim! Začuh glas, nejasan isprva, no ne ušima, već negdje unutra, u glavi. Glas što mi se nije obratio riječima već samim smislom, toplinom, ohrabrenjem, blagošću. Nisam razumjela što m ije kazivao, ali znala sam da... griješim — osjećala sam to! — da mi od njega ne prijeti nikakvo zlo. Krv mi se stala vraćati u odrvenjele udove, srce počelo lupati sporije i mirnije. Vrijeme je u tim trenucima za mene bilo izgubilo svaki značaj.

Rečenice bez riječi postadoše razumljivije kao što govor malena djeteta s protjecanjem mjeseci postaje sve jasniji. Osjetih pitanja u njima, ali istovremeno i spremnost da se na njih odgovara. Najednom je broj četiri iz nekog osobitog ra­zloga postao od velike važnosti. Možda je sat na stubištu očeve kuće otkucao tek koji časak, ali za mene je do razumijevanja te obične brojke protekla cijela vječnost. Četiri putnika, četiri mornara bijahu ukrcana na tu nebesku splav! Četiri stranca razgovarahu u isti mah sa začuđenom dvadesetdvogodišnja- kinjom nasred jorkširske pustare na početku sve smrknutije noći, a da pri tom uopće nisu napuštali svoje Arke. Osim duhom. Iziđite, pomislih, zašto se krijete? Ne bojite me se valjda? Kako li sam se samo iznenadila kada postadoh svjesna odgovora na svoje neizgovoreno pitanje: i kako se samo zapanjih kada mu spoznah značenje. T i smioni moreplovci zrak što nam je za život nužan, za sebe smatraju pogubnim.

98

Oni su vodena stvorenja! Njihova ih lađa ne štiti od oceanskih dubina, već od praznine uzduha! Ona je puna vode! Kakva li obrata! Val tihe tuge preli me iznutra kada shvatih da nikad neću vidjeti ta čudesna bića, saznati na što su nalik, ribama možda, ii’ grodosijama kakvi su kitovi kad već putuju u takvu domu. No, opet bijah u zabludi. Čuvši moju nijemu nemoć, četvorka mi uzvrati vrtlogom živih slika koje kao da ugledah na kapcima sklopljenim pred očia. Vidjeh stvorenja pomalo slična žabama, glatke mrke kože, dugih stražnjih nogu, s četiri kraće, no jako pokretljive ruke mekih osjetljivih prsti­ju. Glava, zatupasta i široka, bijaše im smještena među korijenima ruku, ali ja na neki neobjašnjiv način smjesta shvatih da im um ne počiva u njoj, da im mozak leži posred leđa, u koštanoj šupljini, u procjepu dvostruke hrptenjače. Začudo, tu pomalo jezivu činjenicu bijah primila k znanju spokojno i sabrano kao da se radi o nečem najsvakodnevnijem. A još i više od toga! N ije samo vanjština mojih novih poz­nanika — smijem li reći, prijatelja? — obuzimala moju us­komešanu svijest. Nipošto! Sva njihova nutrina otvorila se preda mnom, njihove misli, znanja i stremljenja postadoše mi lako dostupni. Jedino što ja ne bijah spremna za njih. More se izlilo u čašu. Čudnovatost me zaslijepila iznutra. Razu­mjela sam tek ponešto, mislim, ono najvažnije. Htjela sam, više od svega, saznati tko su, odakle dolaze i kome pripadaju. U tome sam i uspjela. Ne sjećam se više koje je čuvstvo u meni bilo snažnije, razočaranost ili ushit, kada su mi svojim ča- robnjačkim jezikom objasnili da nisu ni anđeli ni sluge Luciferove. Stvorenja su slična nama i stižu iz nepojmljive daljine, s posljednje od svih nebeskih sfera, one zvjezdane. Njihov je dom vodeni svijet, kamena lopta skoro cijela pre- krita oceanom. Njihovo sunce, crveno i puno veće od našeg, ne može se ni vidjeti iz Engleske, a i da može, ne bi ono bilo ništa sjajnije od blijede zvjezdice — toliko je daleko. Dvije stotine godina im je trebalo da stignu ovamo! Dvije stotine naših godina, rekli su mi ne govoreći, jer njihova godina dvostruko je duža. Htjedoše mi to i pojasniti, ali, mislim, naišavši na moje nerazumijevanje, na moje posvemašnje neznanje, ubrzo odustaše. Zapitah se koliko im je onda go­dina, koliku starost ta bića obično dožive kada mogu toliko du­go putovati. Odgovor me je zbunio više od očega, zaprepastio

99

me, pomalo i rastužio. Za njih, kako mi sami rekoše, puto­vanje nije trajalo toliko (kako li to može biti?), već puno kraće. A li njihovi znanci, prijatelji i obitelji što ih bijahu ostavili kod kuće, odavno već ne plivaju znanim plićacima i mračnim dubinama rodnih mora. Njihov vijek tek je nešto dulji od na­šeg i dvjesto godina isuviše je čak i za posjetioce iz svemirskih prostranstava. Sto je uzrok toj grozomornoj pojavi, ne bih znala reći: razabrala sam tek toliko da u njenom nastanku veliki značaj ima brzina zvjezdane lađe. Pomislih na tren kako su strašnu nesreću imali, kako ih je, eto, zaskočila opasnost skrivena u crnom bezdanu nebeskom, ali oni me smjesta razuvjeriše: kažu, znali su oni za to, znali su za po­sljedice, ali ipak su pošli na put. Žalost zbog gubitka koji ih je zadesio stala se tada u meni miješati s divljenjem koje osjetih za te smione moreplovce, za ludo hrabre istraživače nepo­znatih kontinenata i voda koji su bili spremni u ime svog poslanja ostaviti zauvijek sve ono što im je bilo drago i blisko. A oni zaista i jesu istraživači. Nisu se oni upustili u ovu pustolovinu tek iz obijesti, već iz najpreče nužde. Njihovo im sunce okreće leđa, nadima se, kažu, i sprema se umrijeti. Ne, neće se to tako skoro dogoditi, ali taj mudri narod želi na vrijeme naći pribježište za sebe, zaklon na nekom drugom svijetu koji im se učini pogodnim. O, zar i zvijezde umiru! Hoće li i naše Sunce...? A što mi, okorjeli kontinentalci, brđani, da učinimo kad smo bez tih Arki što bi nas mogle iz­baviti od novog konačnog potopa? Novi val duhovne topline, tješiteljske blagosti što je stalno pristizala u me, ispuni me svu i potjera sve bojazni nekud daleko. Mlado je naše Sunce i dug je još život pred njim. Strah mi bijaše bezrazložan. Toliko čudesa, toliko neshvatljivih stvari, opisivanja neopisivog i imenovanja bezimenog u tako kratku času. Kako sam po­vjerovala, kako sam znala da je istina? pitate se. I sama se sada pokatkad to zapitam. Ima ljudi čije riječi uvjerljivije zvuče od govora drugih. Nešto je u njihovu tonu, u crtama lica i očima što vas tjera da im vjerujete, da ne sumnjate. Nešto tome slično zbivalo se te noći na vrijesištu na desnoj obali Swalee. Istina, govor duha nema nikakve boje, a izraze lica i poglede iz očiju što ih vidjeh u mašti ne mogah razumjeti. Ipak je neka tajanstvena sila što je isijavala iz nebeskog stroja zajedno s mislima došljaka, uspijevala ukloniti i najmanji

1 00

nagovještaj sumnje, bilo je to snažno čuvstvo u tom trenutku, ali kako vrijeme prolazi tako sjećanje blijedi i ja se sve češće nađem u nedoumici, pa se zapitam je li se sve to uopće i dogo­dilo. No, tada mi na um padne Tess koja se, eto, prekjučer vra­tila u Harrogate, živa i zdrava, pa sumnje opet u hipu nestane.

No, da dovršim kazivanje o toj prvoj večeri, o tom prvom susretu! Očekivah pitanja o sebi; štoviše, i ćutih ih u struji misli i emocija s broda. A li mjesto njih dobih obavijest što me preplašila do užasa: moji mi prijatelji poručiše da smjesta moraju otići, vinuti se uvis i odletjeti. Kako, zašto?! Teško je objasniti: nešto u vezi s radom stroja što im je pokretao lađu. Zar je to sve, zavapih, zar je poznanstvu kraj? Svim sam sr­cem željela saznati još, ne rastajati se, već odgovarati na još nepostavljena pitanja, osjetili su, valjda, tu moju žudnju (ta, pred njima se ništa ne da skriti i još me jednom, po posljednji put te večeri razuvjerili. Vratit će se, rekli su, za dvije noći, u isto vrijeme i na isto mjesto. Pa ako i ja dođem, razgovor bi se mogao i nastaviti. Obećah im da ću doći, a kako i ne bih kad sam to priželjkivala najviše na svijetu. Posljednje što u svom umu čuh te večeri bi savjet da se odmaknem od naprave, da odem što dalje od nje jer mi prijeti velika pogibelj ostanem li u njenoj blizini dok se bude otiskivala od obale-tla.

Učinih kako mi je rečeno i već nakon desetak koraka osjetih kako struja same svijesti u koju sam dotad bila uro­njena, slabi i nestaje. Zajedno s njom nestalo je i topline što me je grijala dok sam onako oznojena stajala na vjetrometini. Hladnoća me ščepala udvostručenom snagom i ja pohitah k rijeci što sam brže mogla. Ponovo sam bila sama, kako tijelom tako i u duhu i mislima.

Već sam pod nesigurnom mjesečinom mogla opaziti lje- skanje riječnog toka, kada iza sebe začuh već znanu grmlja­vinu i vidjeh jarki sjaj. Okrenuh se i ugledah zvjezdani brod kako hrli prema nebu i na vatrenom se stupu uzdiže među oblake.

Promrzla, ali presretna vratih se kući nezamijećena. Sat na stubištu upravo je otkucavao deseti sat.

Ništa me nije moglo spriječiti da ne ispunim obećanje, čak ni slaba kiša što je povremeno te noći drugog sastanka sipila s neba. Srećom, vjetra nije bilo, barem je time priroda po­

101

kazala svoju naklonost za moj tajnoviti pohod. Letjela sam. Tri put sam se spotaknula i do koljena se izmazala blatom. Nisam marila. Strahovala sam jedino zbog jednog: hoće li oni biti tamo, pitala sam se, hoću li ih ponovo sresti?

Bili su, čekali su me. Vidjela sam purpurne pruge svijene oko loptastog obličja kroz izmaglicu od kiše i noćne vlage. Ud­vostručivši napore, uskoro sam se našla pored zdepastih no­gu velikog kukca. Zaklon potražih i nađoh ga pod niskim stro­pom što su ga nad sobom držale: bijaše to sigurno utočište, štitilo me i od kiše i od studeni. Svukoh kabanicu i šalove kako me na povratku ne bi opet progonila hladnoća. Pokrila sam je­dan plosnat kamen odloženom odjećom i upravo dok sam sjedala, začuh glas bez riječi u svojoj glavi. Kako li se samo obradovah!

Razgovarali smo dugo — o, može li se ta bezgranična pri­snost nazivati tim imenom? — puno duže nego prvi put. Sa­znah, na taj način, što mi to u svijest pretače bez posredovanja nejakih riječi umove tih stranaca. Imali su oni u toj nepoj­mljivoj lađi nekakav stroj, spravu koja je bila u stanju čuti misli, te titraje, kako mi kazaše, što okružuju mozak svakog stvora, pojačati ih kao jekom između gudura i učiniti ih čuj­nima za druge. Tako se mogahu sporazumijevati i ne videći se: njihov prodoran glas što se inače vodom rasprostirao do velikih razdaljina, bijaše nepouzdano sredstvo općenja pored brojnih drugih strojeva i buke kojom oni ispunjavaju vodenu utrobu broda. Ta je sprava, poput ljudskog glasa, imala nedo­statak u svom kratkom dosegu. Zato onomad i bijah izgubila dodir s njima kad sam im se odmaknula od te kuće nebeske.

Potom ja stadoh otvarati srce, na meni je sada bio red. Pričala sam im samim mislima o ocu, o bratu i sestrama, o Yorku i mojoj ljubavi prema njegovim divljim predjelima; govorila sam im nijemo o bilju i životinjama, domaćim i šum­skim, o morima (za njih pokazaše najveće zanimanje) i kontinentima, ali i o svijetu ljudi, podjelama i savezima u nje­mu, ratovima i primirjima. Sve su htjeli znati! Mislila sam ih kako plutaju po utrobi lađe, nekako nemirniji nego prvi put. Uzbuđeniji, možda? Naučih ih tada i raspoznavati: kako, ne znam, ali u svijest mi se duboko usadila spoznaja da je jedno od tih bića muškog roda, a da su poreostale tri žene. Jedna od njih bijaše sasvim mlada: rodila se bila za vrijeme samog

102

puta. Najstarija žena najviše mi je postavljala pitanja, a muškarac je najspremnije odgovarao na moja. Rekoše mi i svoja imena, ali su ona zvučala kao prodorna piska koju ja nisam mogla oponašati, nadjenula sam im za vlastitu uporabu ime­na meni bliskih ljudi: pitačica je postala Mary, mlađa žena Irene, djevojčica, njena kćerka, Tess, a muškarac dobi ime moga brata Jolyona. Naravno, nisam ih mogla zadržati za sebe: imena nisu razumjeli, ali su im se, sigurna sam u to, dopala.

Kako je vrijeme odmicalo i razgovor tekao, tako je osjećaj razočaranosti i osujećenosti što sam ga ćutila kod svojih odraslih sugovornika bivao sve jačim. Jolyon je za tren zamijetio moje čuđenje i strah pred mogućnošću daje krivnja za njihovu nesreću na meni, u onome što sam im kazivala. Ob­jasnio mi je tada što ih je to rastužilo. Vidjevši Zemlju s ne­beskih visina, zapazivši njene ogromne oceane njima tako važne, ponadali se oni bijahu da je njihovu traganju došao kraj. Jer, naime, naš svijet nije prvi kojeg ti očajnici bijahu posjetili. Već je sedamnaest jalovih sunaca ostalo iza njih i činilo im se da su konačno našli ono što im je bilo potrebno, ali ovaj komad nebeske stijene već je imao vlasnika. Ratobo­rna gospodara koji ni od čega ne preza da zaštiti svoja imo­vinska prava. Koji nasrće na svoga brata, a kamoli neće na tako strana tuđina. Premda im se životna okruženja toliko razlikuju. Još sam jednom postala svjedokom velike mudrosti tog naroda. Predviđajući sukobe s ljudima, ratove u kojima bi ljudi neminovno bili poraženi, uništeni sasvim nepojmljivim oružjima sa zvijezda, moji prijatelji odlučiše nastaviti po­tragu, ne zadržavati se na Zemlji duže no što će im biti po­trebno za površno upoznavanje našeg svijeta.

Jao! To zaista znači kraj našeg poznanstva. A ja sam mu doprinijela svojim razglabanjem o divljačnosti ljudske vrste. Ne, glasio je Jolyonov odgovor, samo sam potvrdila sumnje koje su u njima niknule u protekla dva dana što su ih proveli u promatranju. Još se jednom možemo sresti: za osam dana, kada okončaju istraživanja i udovolje svojoj radoznalosti, sletjet će po posljednji puta na tu pustopoljinu i još me jednom uvući u struju svijesti, u bujicu misli što sam je tako naprečac zavoljela.

Osam dana! S dvije riječi na pameti rastah se te večeri od njih i, postavši kao i dvije noći prije toga, ponovo svojim

1 03

gospodarem, požurih kući. Kako mi se dugim činilo to razdoblje, a ipak sam željela da potraje što duže jer kad ono jednom mine i rastanak će doći. N i slutila nisam da će se zbiti događaji zbog kojih ću poželjeti da vrijeme poleti poput zvjezdane Arke.

Trećeg dana stigao je iz Harrogatea moj brat, pravi Jolyon. Donio je vijest daje Tess teško oboljela. Sutradan su je on i g. Hyde dovezli župnikovom dvokolicom. Bila je blijeda i is­crpljena.

Prvog m ije dana, dok je još bila pri svijesti, povjerila kako ta boljka nije bila novost. Već mjesecima prije toga povremeno su je spopadali snažni grčevi u želucu, ali je uvijek do prije dan-dva nalazila snage da bol nadvlada i bolest prikrije. Tri dana prije no što sam se imala sresti po posljednji put sa zvjezdanim putnicima, Tess je pala u duboku nesvjesticu iz koje se budila samo iznimno rijetko i na sasvim kratko vrijeme, uglavnom da bi iz sebe izbacila žućkastu sluz iz že­luca. Jela nije ništa, ali je tražila vode — no kad bismo joj Mary ili ja pružile čašu, jedva da bi otpila koji gutljaj. Kopnila nam je naočigled. Dr. Johnson nije htio priznati svoju nemoć, već joj je prepisao kapi opijumske tinkture kao da bi uklonivši bol njima mogao pobijediti i samu bolest. A li bolesnica je toliko patila čak i kada nije bila pri sebi, da joj je Jolyon svejedno davao laudanum iako smo znali da od njega nema pomoći. Barem bi poslije toga neko vrijem e mirnije počivala.

Savjet g. Hydea bio je u skladu s njegovim pozivom pastira duša: tražio je od nas da molimo gospodina da ne uzme k sebi to mlado stvorenje, a ako se u svojoj nedokučivoj samovolji ipak odluči to učiniti, neka ga postavi sebi zdesna, uvede ga u svijet vječna blaženstva!

Možda zbog toga što sam tako rijetko viđala uslišenje molitava, možda stoga što mi se nije svidjelo mirenje sa sud­binom u dodatku te smjerne želje našeg župnika, odlučih, ako za to bude vremena, pokušati nešto na svoju ruku. Isprva sam misao odbacila, potom sam počela ozbiljnije o njoj razmišljati, na koncu sam je bila spremna provesti u djelo po ma koju cijenu. Odlučila sam se obratiti za pomoć imenjacima svojih sestara i moga brata! Pomislila sam, ako su ti... ljudi, ta stvorenja sposobna za onakve pothvate, ako mogu prebroditi bezmjerne ponore što zjape među suncima, ako mogu slati

1 04

vlastite misli u tuđe umove i iz njih slušati glasove za koje bi se reklo da su nečujni i skriveni, zašto onda ne bi mogli pomoći Tessi? Ta i oni zasigurno pobolijevaju u onim svojim podvod­nim nastambama! I oni moraju imati medicinsku znanost i ljekarništvo. Vrijedilo bi pokušati! Bijah uvjerena da im neće manjkati dobre volje i želje da pomognu, samo se pribojavah da će osmi dan stići prekasno. Sestra mi je bila na samrti. Upravo te odlučne večeri, povodeći se, valjda, za zovom neke skrovite sile u sebi, pretekavši tako beskrajno sporu vijest o Tessinoj bolesti, iz Bruxellesa bijaše pristigla Irene. Iskoristih priliku i, dok su ona i Mary ostale bdjeti pored bolesničina uzglavlja, pobjegoh u ovaj put vedru noć. Našavši letjelicu, postupih kao i prethodni puta: zavukoh se pod nju i sjedoh na jedan kamen. Ovoga puta nisam imala vremena za igru pi­tanja i odgovora. Uostalom, moji su prijatelji odmah uočili nervozu u meni, moja strahovanja i nadu. Općenje bez riječi poštedilo me mučnog pripovijedanja onog što me je već i u snu proganjalo poput more. Razumjeli su nevolju, shvatili što od njih očekujem. I tada su zanijemili, ako se to tako može reći. Neko vrijeme do mene nije doprla nijedna suvisla misao i zbog toga me bio obuzeo užasan beznadan strah. Zar su moja na- danja bila neosnovana, zar ni s ove strane ne može stići po­moć, zar je moja sestra osuđena da okonča još nezapočeti život? Suze mi potekoše niz obraze, dugo suzdržavane, gorke i obilne. Tada razabrah nešto od raspre što se vodila iznad mene, u metalnom bunaru punom vode. Muškarac i starija že­na odavahu blago nepovjerenje prema prihvaćanju koje je dolazilo od Irene, majke bića kojem bijah nadjenula ime po sada bolesnoj mi sestri. Nisam razumijevala pojedinih riječi, ali opći je utisak imao nedvosmisleno značenje: prepirali su se da li da mi pomognu! Na moju beskrajnu radost, nepo­vjerenja je bilo sve manje, suzdržanost se povlačila dok je sas­vim nije nestalo, dok mi se mlađa žena nije izravno obratila.

Kazala mi je zbog čega se prepirahu, što je to unosilo nemir u tu složnu zajednicu. Kada su, naime, odlučili prepustiti nam naš svijet i otići u daljnje potrage, učinili su to da bi iz­bjegli svaki dodir s nama ljudima, da bi spriječili da budu pri­mijećeni. Mary je smatrala da bi izliječivši neku tešku, nama možda neizlječivu bolest, mogli utjecati na nas, na našu znanost. Medicinu, osobito. Jolyon se složio s njom, ali im se

1 05

— Bogu hvala! — Irene suprotstavila, ubijedivši ih da bi takav utjecaj bio sasvim beznačajan. Nisam razumjela zašto im je to toliko važno, zašto bi pomoć djevojci na samrti ikome mo­gla nauditi, ali u tom času, uzbuđena i shrvana povoljnim obratom neizvjesnosti, nisam o tome ni htjela puno razbijati glave. Uostalom, bolest u tom trenutku još nije bila savla­dana: naprotiv, njene mračne horde još uvijek su nezadrživo napredovale, približavajući se svojoj konačnoj pobjedi.

Jedva razumijevajući i te dotad najrazumljivije riječi što su mi se slile pravo u um, upijala sam uputstva što mi ih je davala Irene. Moji su prijatelji najprije trebali saznati o ka­kvoj je bolesti riječ pa tek onda potražiti za nju lijeka. O ljud­skom tijelu bijahu ponešto naučili proteklih dana i to je zna­nje sada imalo dobro poslužiti. Dogovorismo novi sastanak za slijedeći dan (zbog mene su, eto, odlučili ostati duže) i ja po- žurih natrag, nestrpljiva da dočekam jutro. A kada je ono sti­glo, i kada je u svoj beznadni obilazak stigao i dr. Johnson, za- molih ga tada da pokuša na Tessi primijeniti staru metodu liječenja puštanjem krvi. Nisam, dakako, vjerovala da bi to mo­glo pomoći, ali je to bio jedini način da krišom napunim jednu malu staklenku sestrinom krvlju. U drugu sam bočicu ulila ne­što od one žute, sada već s krvlju pomiješane, tekućine iz njena želuca. Treću napunih njenom trećom tjelesnom tekućinom.

Sve sam to obavila u potaji, u trenucima kada bih u sobi ostala sama s Tessom kako bih, po Ireninom naputku, izbje­gla neugodna pitanja, osobito od strane liječnika. Tess od podneva do večeri nije dolazila k sebi, a kada se nahvatao mrak, ponovo sam se iskrala van, stišćući pod ogrtačem tri dragocjene posudice. Pitala sam se putem kako ću im ih pre­dati kada na lađi nema vrata niti bilo kakva drugog otvora. Kada je puna vode koja prijeti da će učas iscuriti, ostavivši nebeske mornare da pomru poput pastrmki izbačenih na travu pored potoka. Zaključih da će oni već naći neki način. A tako je i bilo.

Jolyon je bio taj s kime sam te posljednje večeri mislila (da, mislila — ne razgovarala!). Nesigurnosti od prethodnog dana bijaše u njemu sasvim nestalo: namjesto nje ćutila sam zna­tiželju i žar pravog istraživača. Naložio mi je da pređem s dru­ge strane lađe, a kada sam to i učinila — kako se samo izne­nadili! Ispod onog četvrtastog izbočenja što ga bijah ugledala

1 06

još prvog dana, točno u visini moje glave, zjapio je nevelik otvor, tek po stopu širok i visok. Mogla bih se zakleti da na tom mjestu prije nije bilo ničeg do neprobojna metalna oklo­pa. udubina nije bila duboka niti stopu, ali bilo je dovoljno mjesta da se pod plavu svjetlost što je isijavala iz nje smjeste one tri bočice. Tek što se odmaknuh korak od novorođenog prozorčića, on nesta u hipu prekratkom da bih ga primijetila. Jolyon mi posla još jednu poruku ohrabrenja, val smirenosti i uputu da pričekam na ishod njegovih pokusa. Smjestih se opet pod kobilicu broda, svejedno nemirna, kao na iglama. Još je jednom cijela vječnost protjecala pored mene, još sam jednom izgubila svaki pojam o vremenu. O stvarnom vreme­nu. I još jednom nisam marila nizašta. Osim za dvije stvari: da nezemaljci uspiju i da to ne bude prekasno.

Tess je mogla u tim trenucima već biti mrtva.Dok sam čekala, u duhu mi je vladao muk. I tada, nakon

jednog cijelog beskraja, osjetih u njemu misli stare došljaki- nje Mary. Otkrili su o kojoj je bolesti riječ, rekla mi je. Teška je to boljka i njihovu je narodu dugo zadavala velike teškoće. Kao da se u tijelu čovjeka razvija drugo biće, samosvojno, napadački nastrojeno. Siri se potiho iznutra i izjeda sve dok ne usmrti nesretnika u kom se odlučilo nastaniti. Oni su sami imali lijek koji je štitio njih, ali je Jolyon tek trebao smiješati medicinu koja će djelovati na ljudsko meso, na ljudsku krv. Ohrabrena tim povoljnim vijestima, produžih iščekivanje, s nadom što je smjenjivala tupu obamrlost.

Sada je sve to prošlost. Tess je u Harrogateu, još ponešto slaba i nesigurna na nogama, ali sve u svemu, zdravija nego kada je posljednji put otišla od kuće. Otišli su i oni, dragi gosti sa zvijezda. Otišli su još iste one večeri, ne dočekavši moje zahvalnosti. Sve je to bila moja greška! Moja i ničija drugo! Znam, mogla bih se opravdavati brigom za sestrino zdravlje, za njen život, ali neću: radije se izjedam zbog svoje brzoplete nepromišljenosti.

Tek uspinjući se stubama na kat gdje je ležala bolesnica, nakon što sam sa sebe u žurbi zbacila očev kaput, stežući u ruci četvrtastu kutijicu od neobične poluprozirne materije s blijedoružičastim prahom života u sebi, sjetih se da nešto ne valja. Ta, nisam im ni zbogom rekla, ni jedno jedino hvala.

107

Saznavši od Mary daje lijek pripravljen, pohitala sam do onog prozora i iz njegove plave svjetlosti izvadila tu od zlata vri- jedniju kutijicu. Živaca prenapetih od duga čekanja, uspjeh pomisliti za moje prijatelje tek “Žurim! Moram požuriti!” Posljednje što primih od tih vrlih moreplovaca, prije no što sam se isuviše udaljila od njihove lađe, bile su misli podrške. Tjerali su me da idem brže kako ne bih zakasnila. Čak su i svjetla upalili, moćne svjetiljke što su kao od šale rastjerale noć na milju dvije unaokolo. A to nikada ranije ne bijahu uči­nili! Trčala sam preko neravnina pustare kao zadana i za tili čas stigla u blizinu riječne obale. Tek su se tada blještava svje­tla ugasila.

Putem sam sabirala uskomešane misli, nastojeći smisliti načina kako Tessi dati lijek, a da i to prođe nezapaženo. U onih posljednjih nekoliko trenutaka što ih provedoh pored zvjezdanog broda, primila sam bila uputu od Jolyona kako lijek pripremiti i dati ga bolesniku. Dva su različita praha bila u kutijici: jedan svjetlocrven, drugi snježnobijel. Jedan bez drugog nisu mnogo vrijedili; oba zajedno bijahu spasonosni. Valjalo ih je rastopiti kao šećer u vodi s malo žeste, u razri­jeđenoj rakiji, recimo, i pustiti sve da odstoji barem pola sata. Takav se napitak sada moglo dati bolesniku. A li što ako Tess ne bude pri svijesti. Sto ako se više i ne probudi, već umre u snu. Lijek, usto, nije čudotvoran, kazao je Jolyon svojim hi­trim mislima: trebalo ga je davati danima, svakog dana jednom, u otopini pripremljenoj od tek pola čajne žličice iz ku­tijice. Pa tko zna koji put obuzeta tjeskobom neizvjesnosti, skrenuh misli sa svoje nezahvalnosti, popeh se, konačno, stu- bišem te uđoh u Tessinu sobu.

Ugled dr. Johnsona naglo je porastao ovim uspješnim iz­lječenjem, no g Hyde stalno napominje da ne smijemo smetnu­ti s uma kako je ruku tog učenog liječnika bez sumnje vodio sam Svevišnji. Možda u tome ima i istine, možda je u cijelom ovom slučaju bilo puno božjeg upliva. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da sam Tess zatekla u bunilu, ali budnu? Da je lijek tako snažno djelovao na nju da je već za sedam dana mogla ustati iz postelje kako bi s prozora sobe bacila pogled na prirodu što se, poput nje same, bila otrgnula smrti? Da se, evo, nakon nekih mjesec dana od onog poslijepodneva

108

kada su je g. Hyde i Jolyon samrtnički blijedu bili dovezli kući, vratila svojoj maloj učenici i cijelom svom, nadam se, dugom životu?

No, jedno je sigurno: dr. Johnson s time nije imao nikakve veze.

Dolazila sam slijedećih večeri na ono isto mjesto, među vrijes i lišajem pokriveno kamenje, nadajući se da ću ih još jednom zateći tamo, skrivene u svojoj orijaškoj kovinskoj školjci, no ipak tako bliske i znane. Nije ih bilo. Istinski iz- lječitelji bijahu otišli kao što su to ranije bili i naumili. Nisu se vraćali. Ne ovoga puta. Tješila sam se neko vrijeme onom kutijicom od savitljive tvari što mi je ispražnjena preostala nakon okončanja kure. No ta se kutijica, čudesna kao i sve drugo pristiglo s neba, počela prije par dana rastakati, ljuštiti se u slojevima kao luk i mrviti se u fini prah. Sada je i tog pra­ha počelo nestajati i mislim da ga uskoro u mojoj maramici više uopće neće biti. Odlazeći zadana u pustaru, na mjestima gdje je lađa prizemljivala, nalazila sam vijence šesterostranih otisaka, tragove stopala njenih mnogobrojnih nogu. A li u ovih tridesetak proljetnih dana mnoga je kiša pala, stara se trava uspravila, nova je nikla, udubljenja su se popunila. Tragovi su nestali. Sve je onako kako su i htjeli da bude: nitko neće moći ni naslutiti da su bili ovdje! Osim mene. Mene i vas triju mojih odanih prijatelja, pera, crnila i papira, kojima povje­ravam ovu svoju najdublju tajnu.

Sada se i ja molim Bogu, usrdno i iz sveg srca. Ne tražim ništa za sebe ni za svoje bližnje: obraćam se Stvoritelju radi njih, tih smionih svemirskih moreplovaca, dobrotom tako sličnih anđelima. Preklinjem Ga da toj svojoj djeci, djelu mno­go boljem od nas, podari mirnu nebesku pučinu i ispunjenje njihovih težnji. Da im udijeli svijet voden i pust, onakav kakav bi odgovarao tom mudrom narodu. U ovom času ne nalazim boljeg načina da im iskažem svoju neiskazanu zahvalnost.

Copyright © Zoran Knez 1994.

109

Walter M ichael M ille r (1922) se, nakon karijere p ilota - lovca u I I SR, pojavio u esefu pripovijetkom “Secret o f the Death Dom e” u Am azinsu 1951. Tijekom slijedećih deset godina objavio je 40 pripovjedaka kojima je značajno utjecao na žanr osvojivši, usput, “The Darfstellerom” “Huga” 1955.

Kod nas je poznat po K A N T IK U L U M U ZA LE IB O W ITZA (“Hugo” 1961), a “Crucifixus E tiam ” objavljujemo na izričito traženje nekolicine čitatelja.

Walter M. MillerCRUCIFIXUS ETIAM

Izvornik: “Crucifixus Etiam”, 1953.

Prijevod: Mihaela Velina

Manue Nanti pridružio se projektu kako bi došao do neke love. Pet dolara na sat je dobra plaća, čak i u godini Gospodnjoj 2134., a nije bilo načina da je potroši dok je na poslu. Sve ostalo bilo je uključeno u plaću:

smještaj, klopa, odjeća, osobne potrepštine, lijekovi, cigarete, čak i dnevna porcija četrdeset-postotnog alkoholnog pića, de­stiliranog iz fermentirane marsovske mahovine kao gorivo za vozila. Bude li izbjegavao usrane igre, razmišljao je, mogao bi na koncu peterogodišnjeg ugovora imati pedeset tisuća dolara u banci, vratiti se na Zemlju i otići u mirovinu s dvadeset i četiri godine. Manue je želio putovati, vidjeti udaljene kutke svijeta, strane kulture, jednostavne ljude, ma-

1 10

le gradove, pustinje, planine, džungle — jer do dolaska na Mars nikad nije otišao dalje od sto pedeset kilometara od Ce- rro de Pasca, rodnog mjesta u Peruu.

Uhvati ga sjeta u toj hladnoj marsovskoj noći, sad kad se razbila ledena izmaglica, otkrivajući crno nebo i plavo-zelenu Zemlju na kojoj se rodio. E l mundo de mi carne, de mi alma, pomisli — a ipak, vidio je tako malo njenih dijelova da bi mu mnogi od njih bili čak i više strani od homogenih rugobnih marsovskih nizina. A baš za njima je čeznuo: vulkani južnog Pacifika, monstruozne planine Tibeta, betonski kiklopi New Yorka, radioaktivni krateri Rusije, umjetni otoci Kineskog mora, Crna šuma, Ganges, Grand Canyon — ali najviše od svega ljudska umjetnost: piramide, gotičke katedrale u Eu­ropi, Notre Dame du Chartres, katedrala sv. Petra, popločena čuda Anacaprija. A li do ostvarenja toga sna ostalo mu je još mnogo radnih dana.

Manue bijaše krupan mladić, teških kostiju i građen za fizički rad, pametan na neki jednostavan, mehanički način, i sa smislom za humor koji mu je pomagao da prihvati mnoga zadirkivanja polu-pijanih predradnika i oštrookih inženjera koji zarađuju deset dolara na sat i smišljaju nove načine da tu zaradu povećaju, legalno ili ilegalno.

Na Marsu je bio već mjesec dana — i boljelo je. Svaki put kad bi teškim krampom zamahnuo prema crveno-smeđem tlu lice bi mu se zgrčilo od boli. Plastični zračni ventili, kirurškim putem implantirani u prsa, vukli su i istezali kožu i, činilo se, trga li je sa svakim pokretom njegova tijela . Mehanički oksigenator služio mu je kao pluća, usisavajući krv kroz um­jetnu mrežu vena i plastičnih cjevčica, obogaćujući je zrakom iz kemijskog generatora, pa je vraćajući natrag u cirkulaciju. Disanje bijaše nepotrebno, osim pri govoru, ali Manue je disao očajničkim udasima marsovskoga zraka pri 4.0 psi — jer vidio je usahla, atrofirana prsa ljudi koji su na Marsu proveli pet godina, i znao da će takvima i nakon povratka na Zemlju trebati pomoćni oksigenator.

“Ako ne prestaneš disati,” rekao mu je kirurg, “bit ćeš okej. Kad navečer liježeš, smanji oksi na minimum — tako da ti se čini da dahćeš. Postoji kritična točka koja taman odgovara za spavanje. Ako ga smanjiš previše, probudit ćeš se vrišteći i

1 1 1

patiti od klaustrofobije. Ako ga previše odvrneš, refleksi će ti otići k vragu i nećeš više disati, što znači da će ti pluća nakon nekog vremena atrofirati. Pazi.”

Manue je pazio, premda su mu se stariji smijali — suhim, pištavim hihotanjem. Neki od njih jedva da su još mogli pro­govoriti dvije ili tri riječi uz kratke udisaje.

“Diši duboko, dečko,” rekli su mu. “Uživaj dok možeš. Us­koro ćeš zaboraviti kako se to radi. Osim ako nisi inženjer.”

Inženjerima je pala sjekira u med, saznao je. Oni su spa­vali u barakama pod pritiskom, gdje je zrak biolO psi i 25% kisik, gdje su mogli isključiti oksigenatore i mirno spavati. Čak su i njihovi oksiji bili od onih koji se sami reguliraju i kon­troliraju količinu kisika ubačenu u krv u odnosu na zasićeno­st ugljičnim dioksidom krvi koja ulazi u njih. A li Komisija si nije mogla priuštiti takav luksuz za obične radnike. Teret ko­ji su nosili brodovi sa Zemlje sačinjavao je tek 2 % njihove ukupne mase, tako da se strogo pazilo da ne bude suvišnih ili nepotrebnih stvari. Brodovi su donosili samo ono što je ap­solutno neophodno, industrijsku opremu, velike reaktore, generatore, motore, teške alate.

Male alate, građevni materijal, hranu i ne-nuklearno go­rivo morali su proizvoditi na Marsu. U utrobi Syrtis Majora, u ‘jezeru’ gotovo čistog željeza, bio je rudokop, u kojemu se to željezo talilo i pretvaralo u čelik za građevni materijal, oruđa i strojeve. Iz kamenoloma u planinama Flathead dobivali su velike količine cementnog kamena, koji bi potom spaljivali i drobili za miješanje betona.

Pričalo se da se Mars sprema ‘proizvoditi’ vlastitu radnu snagu. Jedan od atrofičara rekao mu je daje Komisija poslala petsto oženjenih parova u novi podzemni grad u Mare Eryth- raeumu, te da će im dati bonus od tri tisuće dolara za svako dijete rođeno na crvenom planetu. A li Manue je znao da stari atrofičari rado izmišljaju takve priče, pa je sve to slušao prilično skeptično.

Što se tiče njegove uloge u Projektu, znao je vrlo malo — više ni nije trebao znati. Logor se nalazio na sjevernom kraju Mare Cimmeriuma, okružen sumornim smeđe-zelenim moza­ikom stijena i divovskih lišajeva, ispod neba tako mračnog da

1 1 2

je Zemljina kugla ponekad bila vidljiva i danju. Logor se sastojao od tucet kamenih koliba, duplih zidova i bez prozora, pokrivenih s plosnatim kamenjem ispod katranaste smole dobivene iz kaktusolikog bilja. Sredinom tog ružnog, osam­ljenog logora dominirao je visok kostur bušilice.

Manue se pridružio ekipi za iskopine koja je kopala rov za temelje, širok jedan a dubok dva metra, u kvadratu stranica dugih po sto metara, oko bušilice koja je svakim danom grizla sve dublje kroz Marsovu koru. Saznao je da su geolozi pred­vidjeli podzemni džep smrznutog tricij-oksida na dubini od pet tisuća metara. Temelji koje su kopali trebali bi biti za neku vrst kontrolne postaje.

Radio je prenaporno da bi imao vremena i snage biti znatiželjan. Mars je bio noćna mora: sumoran, frigidan, zao svijet bez žena. Manueov partner u kopanju bijaše kosooki Tibetanac s nadimkom ‘Gee’, koji jedva da je govorio Omna- linguau. Slijedio je dva koraka iza Manuea, bacajući iskopanu zemlju u stranu i monotono bajajući na svome jeziku. Manue je rijetko čuo svoj jezik i to mu je nedostajalo; jedan od in­ženjera, krupni Čileanac, govorio je moderni španjolski, ali ne isti kao njegov materinji jezik. Većina ostalih radnika koristili su ili Bazični engleski ili Omnalinguau. On je govorio oba ta jezika, ali čeznuo je za jezikom svoga naroda. Čak i kad bi po­kušao razgovarati s Geejem, kulturni je jaz toliko velik da je bilo kakvo zadovoljavajuće komuniciranje bilo gotovo nemo­guće. Peruanski vicevi nisu bili smiješni tibetanskim ušima, premda se Gee presamitio od smijeha kad je Manue, nespre­tno zamahnuvši krampom, gotovo zdrobio vlastito stopalo.

N ije imao bliskih prijatelja. Predradnik bijaše uskooki Nijemac narančastih obrva, po imenu Vogeli, obično polu­pijan, čija pluća uslijed urlanja na radnike nikad neće at­rofirati. Mesnat, rumenih obraza, polako je koračao po rubu iskopine, zastajući svako malo kako bi ledenim pogledom ošinuo svaki par radnika. Uzvratiti mu pogled i uludo potro­šiti jednu sekundu radnog vremena značilo je sočnu jezikovu juhu. Kad je nešto trebao nekog od radnika, to bi mu dao na znanje tako da ritne iskopanu zemlju koja bi se potom poput lavine vratila natrag u iskopani jarak, pred radnikove noge.

1 13

Manue je upoznao Vogelijevu gadnu narav već u prvih mjesec dana. Zračne cjevčice bile su mu postale gotovo nepo­dnošljive; koža je počela prirastati uz plastiku, pa se rastezala i žarila pri svakom pokretu torza. Odjednom mu je pozlilo. Ošamućeno je zateturao prema rubu jarka, ispustio kramp, ljuljajući se na nogama, svim se snagama odupirući nesvje­stici. Potresali su ga šok i mučnina, dok je Gee buljio u nj, bu­dalasto se cerekajući.

“Hej!” urlao je Vogeli s druge strane jarka. “Primi se kram­pa! Hej, ti! Primi se posla!”

Manue se ošamućeno sagnuo kako bi podigao oruđe, ali zacrnilo mu se pred očima, pa se nemoćno naslonio na zid is­kopine, dahćući. Neprestano kljucanje ventila bio je portabl- pakao koji je uvijek nosio sa sobom. Odupirao se nagonu da istrgne cjevčice iz mesa; da je to učinio bio bi iskrvario do smrti za nekoliko minuta.

Vogeli je dotutnjao s druge strane i stao na hrpu iskopane zemlje, sijevajući ledenim pogledom na Manuea, pa ga teškom čizmom počeo gurkati u vrat. “Natrag na posao!”

Manue je podigao pogled, a njegove su se usne nečujno pomakle. Čelo mu se sjajilo orošeno znojem, premda je temperatura bila ispod nule.

“Diži taj kramp i nastavi kopati.”“Ne mogu,” prostenjao je Manue. “Cjevčice...užasno boli.”Vogeli je progunđao psovku, pa skočio u jarak pored njega.

“Otkopčaj tu jaknu,” zapovijedio je.Manue je počeo nemoćno prtljati po zatvaraču, ali pred-

radnik mu je odgurnuo ruku i naglo povukao zatvarač, pa grubo otkopčao puceta na Peruančevoj košulji, izlažući gola smeđa prsa ledenoj hladnoći.

“Ne! — ne cjevčice, prosim vas!”Vogeli je već uhvatio jednu od cjevčica među mesnate

prste, pa se nagnuo kako bi bolje vidio natečenu, iritiranu kožu koja se bila formirala oko ulaza cijevi u tijelo. Kopač se trgnuo kad su prsti dotakli bolnu oteklinu.

“Ne, prosim vas!”“Prestani cm izdriti!”Vogeli je oba palca pritisnuo na

žuljevitu oteklinu i naglo pritisnuo. Začulo se tiho ‘p lop ’ kad je koža skliznula par milimetara niz cijev.1 1 4

Manue je zastenjao i sklopio oči.“Zaveži! Znam što radim.” Ponovio je proces i s drugom ci­

jevi. Potom je uhvatio obje cijevi i počeo ih blago micati amo- tamo kako bi se koža dobro namjestila oko njih. Kopač je ne­moćno jecao, gubeći svijest.

Kad je došao k sebi, ležao je na krevetu u barakama, a me­dicinar mu je bolna mjesta mazao nekom žutom tekućinom koja je hladila kožu.

“Budan si, ha?” zagunđao je medicinar veselo. “Kako se osjećaš?”

“Loše!” prosiktao je.“Ostani u krevetu cijeli dan, sinko. Okreni oksi na maksi­

mum. Osjećat ćeš se bolje.”Medicinar je otišao, ali Vogeli je ostao, sumorno mu se

smiješeći s dovratka. “Ne pokušavaj sutra izvesti istu foru.”Manue je s mržnjom gledao u zatvorena vrata, osluškujući

Vogelijeve korake sve dok nisu utihli. Potom je, po liječnikovu savjetu, okrenuo oksigenator na maksimum, premda je brži protok krvi učinio bolna mjesta još bolnijima. Mučnina ga je polako napuštala, ostavljajući umor. Zaspao je.

Spavanje na Marsu bilo je mračni fantom u crnoj halji. Mars je svim došljacima slao istog incubusa: noćnu moru o padanju, padanju, padanju u ponor bez dna. Rekli su mu da je to radi manje gravitacije. Tijelo se osjećalo lakšim, pa je podsvijest prizivala u sjećanje dizala koja se spuštaju, poni- ruće zrakoplove, pad s visoke stijene. Ako je spavačev oksi bio podešen na minimum, to bi bilo zamijenjeno noćnom moromo polaganom propadanju sve dublje i dublje kroz ledenu, crnu vodu, koja mu polako ulazi u grlo. Novi bi se radnici prvo vri­jeme smještali u posebne barake, kako svojim noćnim vris- kovima ne bi ometali sam starosjedilaca koji su se već bili privikli na marsovske uvjete.

A li tada je, po prvi put otkad je došao, Manue spavao čvrstim snom, sanjajući kako se uzdiže na zrakama sunčeva svjetla.

Probudivši se, s užasom je shvatio da nije disao! Bilo je ta­ko ugodno ne disati. Koža ga više nije boljela, jer mu je prsni koš cijele noći bio nepomičan. Osjećao se odmorenim i živim. Miran san.

1 1 5

Odjednom je opet disao naglim, trzavim dahom, proklinju- ći sama sebe, moleći stiha dok su mu se suze slijevale niz obra­ze pri samoj pomisli na atrofirana pluća.

“He-he-he!” škripao je jedan od strarosjedilaca iz barake. “Uskoro ćeš biti pravi Marsovac, dečko. Ja sam ovdje već se­dam godina. Pogledaj me!”

Manue je čuo škripav glas i zadrhtao; nije morao ni po­gledati.

“Bolje ti je da se ne boriš protiv toga. Na koncu ćeš ipak popustiti. Predaj se, olakšaj si život. Inače ćeš poludjeti.”

“Prestani! Pusti me na miru!”“OK. Samo još jedno — misliš da se želiš vratiti kući. Ja

sam otišao. I vratio se natrag ovamo. Svi se vraćaju natrag, svi osim inženjera. Znaš zašto?”

“Začepi!” Manue se uspravio na krevetu i bijesno siktao na starosjedioca, koji nije bio ni star ni mlad — jednostavno do­tučen Marsom. Po licu se činilo da mu nije više od trideset i pet godina, ali tijelo mu je bilo slabo i staro.

Veteran se nacerio. “Oprosti,” procvilio je. “Držat ću jezik za zubima.” Oklijevao je jedan trenutak, pa mu pružio ruku. “Ja sam Sam Donnell, mehaničar.”

Manue ga je još uvijek bijesno gledao. Donnell je slegnuo ramenima i spustio ruku.

“Samo sam se pokušavao ponašati prijateljski,” promr­mljao je i otišao.

Kopač je zinuo kao da će povikati za njim, ali samo je opet zatvorio usta. Prijatelji? Trebali su mu prijatelji, ali ne među atrofičarima. N ije mogao podnijet ni pogled na njihova prsa, od straha da gleda svoj odraz u zrcalu budućnosti.

***

Tibetanac je ležao u krevetu i tupo buljio u strop. Manue sjedne i zagleda se u njegovo bezizražajno, prazno lice.

“Zašto si ti došao ovamo, Gee?”“Došao kamo?”“Na Mars.”Gee se naceri, otkrivajući velike zube prošarane crnim

mrljama. “Zaraditi novce. Dobri novci na Marsu.”“Svi zarađuju, ha?”

1 1 6

“Je.”“A odakle dolazi novac?”Gee se okrene prema Peruancu i namršti se. “Ti lud? No­

vac doći sa Zemlje, otkud dolaziti svi novci.”“A što Zemlja dobiva s Marsa?”Gee se na trenutak zbuni, pa se rasrdi ne mogavši naći

odgovor. Progunđa nešto jednosložno na svome jeziku, zatim se okrene na drugu stranu i zaspi.

Manue obično nije razbijao glavu takvim stvarima, ali sad se uhvatio kako se pita što zapravo radi ovdje — a ubrzo po­tom i slijedeće pitanje: što bilo tko radi ovdje?

Marsovski je projekt započet prije nekih osamdeset ili devedeset godina, a njegov je konačni cilj učiniti Mars pogo­dnim za život kolonista, bez oksigenatora i izoliranih odijela, te raznih naprava koje su zasad još morali koristiti kako bi mogli boraviti na četvrtome planetu. Ali dosad je Zemlja sijala bez žetve. Nebo bijaše rupa bez dna u koju je Zemlja bacala svoje dolare, oruđa, ljudstvo i znanje. A činilo se da nema nade za skoru bolju budućnost.

Manue se odjednom osjetio kao u zamci. Nije se mogao vra­titi na Zemlju prije isteka ugovora. Mijenjao je pet godina rop­stva za svotu novaca koja će mu kupiti ograničenu količinu slobode. Ali što ako izgubi pluća, ako postane rob malog aera- tora do konca života? I, što je najgore od svega, za koga sve to? Bogate se predradnici i inženjeri. Bogate se oni koji pronala­ze radnu snagu. A li što Zemlja dobiva za svoj uloženi novac?

Ništa.Dugo je ležao budan, razmišljajući. Onda odluči sutra

nekoga upitati o tome, nekoga pametnijeg od sebe.A li nitko nije odgovarao na njegova pitanja. Skupio je

dovoljno hrabrosti da upita Vogelija, ali ovaj mu je grubo od­brusio neka nastavi raditi i prestane zapitkivati. Upitao je inženjera koji je nadgledao gradnju, ali čovjek se samo nasmi­jao i rekao: “A što je tebe briga za to? Zarađuješ dobru lovu.”

Sad su lijevali beton; polagali duge šipke od marsovskog željeza na dno jarka, pa ih zalijevali velikim količinama sivo- zelene smjese. Bušaći su nastavljali svoj zamoran posao rezanja kore crvenoga svijeta. Dvaput dnevno izvukli bi dug, valjkasti uzorak kamena i dali ga geologu, koji bi ga izvagao,

1 1 7

spalio, pa opet izvagao, pa testirao uzorak kondenzirane pare— ako je ima — tragajući za tricijem. Svakoga je dana kredom ispisivao te rezultate na ploču ispred inženjerske barake. Ma­nue bi uvijek pogledao brojke, ali nikad ih nije razumijevao.

Život je postao beskonačna rutina boli, straha, naporna rada, gnjeva. Tek nekoliko stvari koje su prekidale monoto­niju: povremeno bi iz Mare Erythraeuma došla grupa zabav- ljačica, ali nisu se svi radnici mogli nagurati u barake pod pritiskom za vrijeme nastupa; kad je Manue uspio ugledati jednu od djevojaka, već je bila umotana u debelu jaknu s ka­puljačom.

Povremeno bi u logor došli rabini, svećenici i klerici gla­vnih svjetskih religija: budističke, muslimanske i kršćan­ske sekte. Padre Antonio Selni dolazio je svaki mjesec — čuti ispovijedi i odslužiti misu. Većina radnika išla je na sve vjer­ske obrede samo da razbiju monotoniju, da pobjegnu nostal­giji. Ali Manue je uvijek osjećao neku težinu u utrobi kad bi gledao misu, taj obred star dvije tisuće godina služen pod ovim stranim, mračnim marsovskim nebom — dio temelja služio je kao oltar na koji bi svećenik položio raspelo, svijeće, relikvije, molitvenik, kalež i ostalo. Manue je vidio kad je svećenik, pu- neći bočicu s vinom prije obreda, nehotice prolio nekoliko kapi bistre crvene tekućine na smeđe tlo — vino, Zemaljsko vino iz sunčanih sicilijanskih vinograda, od grožđa čije su bobice gnječila bosonoga djeca. Vino, crvena krv Zemlje, koja se po­lako upija u koru drugoga planeta.

Pognute glave za vrijeme obreda, nesretni se Peruanac prisjeti molitve koju je prošloga tjedna pjevao rabin: ‘Blago­slovljen budi Gospode Bože, K ra lju nebeski, T i koji zemlju pretvaraš u kruh svagdašnji. ’

Zemljin kalež, Zemljina krv, Zemljin Bog, Zemaljski vjer­nici s plastičnim cijevima u prsima i teškom boli u srcima.

Otišao je tužan. Ovdje nema vjere. Vjera treba poznato ok­ružje, kulturu. Ovdje su samo krampovi i brujeći strojevi i zv­uk lijevanja betona i zveket oruđa i šištanje atrofičara. A za što? Za bijednih pet dolara na sat?

Manue, koji je odrasao u provinciji, osjeti duboku žeđ za ciljem. Otac mu je bio graditelj koji je s ljubavlju pomagao 1 1 8

graditi novu katedralu, kuće i vile i komercijalna zdanja, čija se krv miješala s betonom. Gradio je iz ljubavi prema zajed­nici, prema ljudima i njihovim običajima i njihovim bogovima. Znao je svoj cilj i ciljeve ljudi koji su ga okruživali. A li koja je svrha ovog beskrajnog grebanja po Marsovu licu? Zar misle da ga mogu pretvoriti u drugu Zemlju, s borovim šumama, i jezerima, i planinskim vrhuncima pokrivenim snijegom, i malim selima? Čovjek nije toliko jak. Ne, oni grade svijet toliko nezemaljski da ga on ne može voljeti.

***

Temelji bijahu gotovi.. Ostalo je još malo toga za učiniti prije no što bušaći naiđu na rudaču. Manue je sjedio u kampu, vježbajući disanje. Ono mu je sad već predstavljalo svjestan napor — ako bi makar samo na par minuta prestao razmi­šljati o disanju ubrzo bi se uhvatio kako diše škripavim, sit­nim udasima koji jedva da su micali dijafragmu. Pokušao je aerator okrenuti na minimum, kako bi se natjerao da diše du­bokim udasima od kojih su ga boljela prsa, ali od toga mu se vrtjelo u glavi, pa je morao povećati dotok kisika da se ne bi onesvijestio.

Sam Donnell, mehaničar atrofiranih pluća, naišao je baš kad je Manue skoro pao s vrha hrpe kamenja na kojoj je sjedio. Bilo je kasno poslijepodne, vrijeme smjene. Manue se uspravi, tresući glavom, pa zahvalno pogleda Donnella.

“To je opasno, mali,” zaškripi atrofičar. “Mnogi su poludjeli na takav način. Što bi radije: bolesna pluća ili bolestan um?”

“Nijedno ni drugo.”“Znam, ali—■”“Ne želim razgovarati o tome.”Donnelll ga je gledao, blijedo se osmjehujući. Onda slegne

ramenima i sjedne pored njega, pa se zagleda u bušotinu.“Trebali bi naići na tricij za par dana,” reče opušteno.

“Onda ćemo vidjeti veliki prasak.”Manue nervozno ovlaži usne. Uz atrofičare se uvijek os­

jećao nelagodno. Skrene pogled.“Veliki prasak?”“Veliki pritisak tamo dolje, kažu. Nešto u svezi načina na

koji se Mars formirao. Hipoteza o oblacima prašine.”1 1 9

Manue odmahne glavom. “Ne razumijem.”“N i ja. A li čuo sam kako o tome razgovaraju. Pretpostav­

ljaju da je prije nekoliko milijardi godina Mars bio jedan od Jupiterovih mjeseca. Stjenovita jezgra pokrivena je slojem ledenih kristala. Kad taj sloj pukne ispod je kamena kora — pokupljena iz drugog oblaka prašine. Kad džepovi smrznutog tricija uhvate par neutrona iz uranske rudače duboko dolje, nešto se tricija pretvara u helij. Oslobađa se kisik. Plinovi stvaraju pritisak. Veliki prasak.”

“Što će učiniti s ledom?”Atrofičar slegne ramenima. “Inženjeri valjda znaju.” Manue šmrkne i pljune. “Oni se znaju bogatiti.”“Ha! Je, svi se bogate.”Peruanac ga sumnjičavo pogleda.“Señor Donnell, ja— ”“Zovi me Sam.”“Pitam se zna li itko... pa... zašto smo zapravo ovdje.” Donnell podigne pogled, a usta mu se pokrenu kao da će

se nasmiješiti, ali onda samo odmahne glavom. Nagne se na­prijed, i par trenutaka je zamišljeno pisao po tlu. Kad je za­vršio, pročita naglas:

“Plug + konj + zemlja = životne potrebe.” podigne pogled. “Godine Gospodnje 1500.”

Peruanac se zbunjeno namršti. Donnell izbriše što je napisao, pa opet počne šarati. “Tvornica + parne turbine + sirova ruda = životne potrebe + luksuzne stvari. 1900 AD.”

Izbriše i to, pa opet počne pisati. “Sve te stvari + nuklearna energija i kompjuterska kontrola = višak svega. Godina Gospodnja 2100.”

“Pa?”“Pa, to znači: ili smanjiti proizvodnju, ili pronaći neki

drugi ispušni ventil za višak energije, ljudstva, novaca. Pro­jekt Mars obrće kapital, obrće sve. To su mi rekli ekonomisti. Ako projekt propadne, rekli su, viškovi bi se nagomilali i rezultirali velikom depresijom na Zemlji.”

Peruanac odmahne glavom i uzdahne. Nekako, sve mu to nije zvučalo ispravno — već više poput objašnjenja koje je netko smislio nakon što je cijela stvar već počela. Nije to bio cilj za kojim je žudio.1 20

Dva dana kasnije bušilica je naišla na led, a ‘veliki prasak’ b ije tek šištav šum. Po logoru se pričalo daje cijela operacija bila gubitak vremena. Iz rupe je nekoliko sati šištao ledeni dah, dok su se bušači gurali naokolo i pohlepno gutali tu mje­šavinu helija i kisika. A li onda se sve smirilo, a iz rupe je izlazila samo para.

Došli su tehničari i spustili sonarne ‘kamere’ do ledenog sloja. Cijeli su taj tjedan proveli mjereći i ucrtavajući u svoje grafičke prikaze. Izvukli su uzorke leda i testirali ih. Inženjeri su radili duboko u marsovsku noć. Onda je sve bilo gotovo. Inženjeri su izišli iz baraka i pozvali predradnike. Vodili su ih po gradilištu, pokazujući amo, pokazujući tamo, crtajući kredom po temeljim a, objašnjavajući ozbiljnim glasom. Uskoro su predradnici urlali na svoje radne grupe.

“Spuštajte svrdlo!”“Uključite tu mješalicu!”“Dovucite te čelične grede ovamo!”“Odmotajte tu žicu!”“Hajde, mrdnite! Izbacite tu zemlju iz jarka!”Mišići su se napinjali, strojevi brujali, zvečali. Glasovi gun­

đali i vikali. Operacija je opet počela. Ne znajući zašto, Ma- nue je lopatom izbacivao iskopanu zemlju, i razvlačio žicu, i lijevao beton za pod površine stotinu kvadratnih metara, u či­jem je središtu bila bušotina iz koje je izlazio tanki stup pare.

Bušači su odvukli bušilicu nekih osamsto metara dalje, do mjesta koje su označili geolozi, i počeli bušiti još jednu rupu. Iz građevinskog odjela čuli su se vapaji:

“Ne još jednu od tih stvari!”A li nadglednici rekoše: “Ne, ne brinite o tome.”Mnogo se špekuliralo o svrsi cijele operacije, a ljudima se

sve manje sviđala tajnovitost. Nema razloga za tajnovitost, mislili su, u doba mira. U svemu se osjećala trunka posred­ništva, kao daje Komisija svoje zaposlenike smatrala djecom, ili neprijateljima, ili slugama. A li nadglednici su na sva pitanja odgovarali s: “Znate da je tamo dolje smrznuti tricij. Znate daje to ono za čime smo tragali. Zašto? Pa, zar je važno. Ima niz mogućih primjena. Možda ćemo ga uporabiti za ovo, možda za ono. Tko zna?”

121

Takav bi odgovor prošao u rudniku željeza, ili naftnoj bušotini, ili u kamenolomu, ali tricij sugerira fuziju vodika. A nigdje se nisu postavljale nikakve instalacije, nikakvi cjevo­vodi, nikakve tračnice, nikakvi načini transporta te tvari.

Manue je prestao razmišljati o tome. Polako je i on počimao cinički gledati na svu tu monotoniju i krvav svakodnevni rad; živio je od danas do sutra, poput životinje, sanjajući o danu povratka na Zemlju. A li taj san bijaše bolan, jer bio je toliko dalek — za razliku od sveprisutnosti Marsa: prijetnje atro­fijom pomiješane s bolovima kontinuiranog disanja, noćnih mora, gole pustoši krajolika, užasne studeni, gadnih naravi, teškoga rada i besciljnosti.

Topla, sunčana Zemlja još uvijek je daleka četiri godine, a sutra će biti još jedan dan bolnih leđa, hrapava grla, izmučena srca i užarenih prsa. Gdje je u svemu tome makar i trunčica zadovoljstva? A tako je lako podesiti oksi na maksimum i spa­vati mirnim snom. San bijaše jedini bijeg od svakodnevnih te­goba, ali strah mu je oduzeo senzualnost — osim ako se čovjek jednostavno ne preda i ne prestane brinuti o svojim plućima.

Manue je odlučio da si može priuštiti dvije noći čvrstoga sna tjedno.

Već je cijeli kvadrat bio prekriven betonom, kojega je još samo trebalo fino zagladiti. Vlakom iz Mare Erythraeuma sti­glo je nekoliko kontejnera sa strojevima i građevnim materi­jalom za zidove, novo osoblje i prava rijetkost: daske, izrezane od prvog Zemaljskog drveća koje je izraslo na Marsu.

Polako su rasli zidovi oko betonskog poda. Uslijed Marsove manje sile teže, zdanja su mogla bili laganije strukture, pa je posao napredovao relativno brzo. Kad je zdanje ravnoga krova bilo završeno, tehničari su počeli istovarivati nove strojeve i unositi ih unutra. Manue je primijetio daje među njima bilo i nekoliko kompjutera, kao i mali atomski generator.

Prolazili su mjeseci. Zdanje je izraslo u integriranu masu energije i kontrolnih sistema. Umjesto da iz rupe crpe nešto, tehničari su se očito spremali nešto spustiti u nju. Iznad rupe je visio cilindar oblika bombe, a ljudi su ga navodili na otvor cijevi, pa ga spustili na masivnom kabelu. Na vrhu cilindra bila je neka vrst utičnice — poput one za elektronsku tubu sa stotinu izbojaka. Prolazili su sati dok se cilindar polako 1 22

spuštao sve dublje i dublje pod Marsovu kožu. Kad su napo­kon završili, tehničari su počeli spuštati cijev u kojoj su se nalazile žice, na čijem je kraju bio utikač. Kad je taj utikač sjeo na svoje mjesto u utičnici, kontrolni kabeli povezali su bombu ispod zemlje s površinom.

Nekoliko slijedećih tjedana proveli su sastavljajući razne sklopove, postavljajući kompjutere, izvodeći razne testove. Bušaći su završili drugu bušotinu, osamsto metara od prve. Manue je primijetio da su tijekom testiranja inženjeri povre­meno tjeskobno pogledavali prema čeličnom kosturu u daljini. Jednom je, dok su izvodili jedan od pokusa, iz druge rupe šik- nuo visok mlaz pare, a uzbuđeni je glas počeo urlati s vrha visokog tornja.

“Isključi! Zaustavi je! Daj znak za opasnost!”Sištanje pare preko marsovske pustinje miješalo se sa

zvukom sirene za opasnost. A li kad su dečki u kontrolnoj po­staji isključili strojeve, sve je počelo jenjavati. Radnici su se izvlačili iz skloništa, psujući, a inženjeri žurno otrčali do druge bušotine, noseći Geigerove brojače. Vratili su se zado­voljnih lica.

Posao bijaše gotovo završen. Radnici su počeli pakirati oruđe, dijelove teških strojeva i bušilice u kontejnere. Na­prave u kontrolnoj postaju bile su posve automatizirane; logor će opustjeti kad postaja počne s radom. Među radnicima se širilo nezadovoljstvo. Proveli su godinu dana naporno radeći na nečemu za što su mislili da je bušotina za vađenje tricija, a sad kad je sve bilo gotovo nije bilo ničega što bi ukazivalo da će se iz tih bušotina vaditi tricij. Čak štoviše, ne samo da iz tih rupa nisu ništa vadili, već su u njih bili upumpali razne otopine kroz drugu bušotinu, a iz tankova obloženih olovom u kontrolnoj postaji vodio je cijevi dolje pod zemlju.

Manue je već odavno prestao paziti na to kako mu je oksi- genator podešen tijekom noći. Okrenut na maksimum bio je poput droge, jamčio je dobar san — i, poput narkomana ili alkoholičara, Manue nije više mogao podnijeti život bez toga. San bijaše previše dragocjen, njegova jedina utjeha. Svakoga se jutra budio nepomičnog prsnog koša, svakoga je jutra osjetio užasavajuću grižnju savjesti, sjeo dahćući, gušeći se,

1 23

škripavo udišuc'i zrak plućima koja su se bunila, jer predugo su bila lijena. Onda bi noć-dvije prespavao s oksijem na minimumu, budio se svako malo vrišteći i gušeći se. Osjećao je kako mu i zadnja nada polako klizi kroz prste.

Potražio je Sama Donnella, objasnio mu situaciju, tražeći savjet. A li mehaničar ga nije ni tješio, ni pomogao mu, niti ga zadirkivao. Samo se ugrizao za usnu, promrmljao nešto ne­razumljivo, pa pronašao neki lažan razlog da bi se što prije udaljio. Tek tada je Manue shvatio da više ni nema nade. Tkivo je odumiralo, formirale se tuberkule, zračne cjevčice se zatvarale. Kleknuo je pored kreveta, zario lice u ruke i tiho proklinjao — jer nije bilo drugog načina da se moli molitva koja ne može nikad biti uslišana.

Sa sjevera je došao vlak pokupiti rastavljene strojeve. Ra­dnici su sjedili po barakama, ili lunjali marsovskom pusti­njom, skupljajući neobične komade kamenja i okamina, lijeno tražeći odbljesak metala ili kristala u blijedećem svjetlu rane jeseni. Lišaji su već žutjeli, a krajolik je počeo poprimati boje Zemaljske jeseni — kad već nije mogao oblike.

U logoru je vladala atmosfera nekakvog iščekivanja. Os­jećala se u nervoznome smijehu, opuštenim glasovima, izne­nadnim pričama o Zemlji i starim prijateljima, o mirisu hrane u farmerskoj kuhinji, o starim napola zaboravljenim stvarima za kojima su čeznuli: cvrčanju šunke na tavi, čaši zapjenjene jabučnice, hladnoj lubenici, umaku od luka s domaćim kru­hom. A li netko bi uvijek ubacio:

“Sto vam je, dečki? Ne idemo mi kući. N i u snu. Idemo na neko drugo mjesto slično ovome.”

I grupica bi se raštrkala, ljudi bi otišli svaki na svoju stranu, umornih očiju i pogleda proganjanog nostalgijom.

“Sto čekamo?” vikali su radnici na nadglednike. “Dajte nekakav prijevoz! Hajdemo!”

Promatrali su nebo, pogledom tražeći mlazne transpor­tere, ali nebo je ostalo prazno a nadglednici su i dalje šutjeli. Onda se na sjevernom obzorju pojavio stup prašine, a slije­dećeg je dana u logor ušao konvoj traktora i kamiona.

“Počnite se ukrcavati, ljudi!” stigla je kratka zapovijed. Ogorčeni glasovi: “Hoćete reći da ne idemo zrakom? Da se

moramo voziti u ovome dok nam ne otpadnu bubrezi? Trebat1 24

će nam tjedan dana do Mare Eryja! U našem ugovoru piše—” “Ukrcavajte se! Ne idemo još u Mare Ery!”Gunđajući, ljudi počnu ukrcavati prtljagu i umorna tijela

u kamione, koji ubrzo krenu po grubom terenu prema plani­nama.

U tom su pravcu išli tri dana, zaustavljajući se tek noću i opet krećući u samu zoru. Kad su dosegli prve obronke konvoj se opet zaustavio. Napušteni logor ležao je dvjesto pedeset kilometara iza njih. Put po marsovskoj pustinji vrlo je spor.

“Svi van!” zalaje glasnik iz vodećeg kamiona. “Van! Oku­pite se na podnožju brijega.”

Čulo se mrmorenje glasova dok su se radnici u malim gru­pama udaljavali od kamiona i u sporoj kolini išli prema udo­lini nad kojom se nadvijala stijena. Manue primijeti da se nadglednici i inženjeri polako penju uza stijenu, noseći ručne razglase.

“Eto nam propovijedi,” zareži netko.“Sjedite, prosim!” zagrmi iz zvučnika. “Sjedite na tlo! T i­

šina — tišinu, prosim!”Okupljeni radnici utonu u mračnu tišinu. Na stijeni iznad

njih stajao je Will Kinley, gledajući ih nervoznim očima, držeći mikrofon preblizu ustima kako bi mogli čuti njegov slab atrofični glas.

“Ako imate pitanja,” reče, “sad ću vam na njih odgovoriti. Želite li znati što ste proteklih godinu dana radili?”

Iz grupe se podigne potvrdan žamor.“Pomagali ste stvarati Marsovu atmosferu — zrak koji se

može disati.” Baci pogled na sat, pa opet pogleda svoju pu­bliku. “Za pedeset minuta počet će kontrolirana lančana re­akcija u smrznutom triciju. Kompjuteri će je tempirati i poku­šati kontrolirati. Iz druge bušotine grunut će helij i kisik.”

Kroz publiku prođe val uzvika nevjerice.Netko poviče: “Kako možete iz jedne rupe dobiti dovoljno

zraka za cijeli planet?”“Ne možemo,” odgovori K in ley oštro. “Ista će se stvar

istovremeno dogoditi u još tucet takvih bušotina. Planiramo napraviti tri stotine bušotina — već smo locirali ledene dže­pove. Tristo bušotina će za osam stotina godina uspjeti—”

125

“Osam stoljeća! Koja korist od— ”“Čekajte!” zalaje Kinley. “U međuvremenu ćemo graditi

gradove pod pritiskom blizu bušotina. Ako sve ispadne kako treba, dovest ćemo mnogo kolonista i polako ih kondicionirati za život u atmosferi od sedam ili osam psi. Kolonistima s H i­malaja i Andi neće trebati dugo da se priviknu.”

“A što će biti s nama?”Nastane duga tišina. Kinley je tužnim pogledom prelazio

preko okupljene grupe, a onda pogledao prema marsovskom obzorju, zlatnom i smeđem pod kasnopodnevnim suncem. “Ništa,” promrmlja.

“Zašto smo došli ovamo?”“Zato jer postoji opasnost da lančana reakcija izmakne

kontroli. Ne možemo nikome reći, jer nastala bi panika. Vama to sada kažem jer ionako ne možete ništa učiniti. Za tride­setak minuta— ”

Iz grupe se uzdigne val srditog gunđanja. “Hoćete reći da bi moglo doći do eksplozije?”

“Doći će do ograničene eksplozije. I vrlo je malo šanse da će biti išta više od toga. Najveća opasnost su moguće glasine u gradovima. Neka budala bi mogla saznati, pa se početi glasno pitati što bi se dogodilo s Marsom da dvadeset i pet kubičnih kilometara smrznutog tricija eksplodira odjednom. Vjerojatno bi došlo do pobune. Zato smo sve ovo držali u tako strogoj tajnosti.”

Žamor glasova zvučao je poput uznemirene košnice. Manue Nanti je sjedio u sredini grupe, bez riječi, ošamućena i umorna izraza na licu, zbrkanih misli, i duše iz koje je isci­jeđena i zadnja kap osjećaja.

Zašto oni moraju izgubiti pluća kako bi za osam vijekova drugi ljudi mogli na Marsu disati kao na Zemlji?

Misli radnika koji su ga okruživali bile su samo jeka nje­govih vlastitih. Pomagali su stvoriti svijet u kojemu nikada neće živjeti.

Odnekud blizu Manuea dopre srdit uzvik. “Raznijet će nas na komade! Raznijet će cijeli Mars!”

“Ne budi budala!” obrecne se Kinley.“Budalama nas zovu! I jesmo budale što smo došli ovamo!

Upecali su nas! Pogledajte me!” Blijed, tamnokos muškarac 1 26

divlje skoči na noge i udari šakom o prsa. “Gledajte! Gubim pluća! Svi mi gubimo pluća! A sad nam još i živote stavljaju na kocku!”

“I naši su životi u pitanju,” hladno dobaci Kinley.“Trebali bismo ga rastrgati. Trebali bismo ubiti sve njih

koji su znali za ovo — počevši s Kinleyem!”Zamor glasova postane sve glasniji; začuju se uzvici bilo odo­

bravanja, bilo neslaganja. Neki od Kinleyevih ljudi počnu ner­vozno pogledavati prema kamionima. Došli su nenaoružani.

“Sjednite!” zaurla Kinley.Buntovničke oči sijevale su pogledima na nadglednika.

Nekolicina radnika ipak sjedne. Kinley je bijesno šibao pog­ledom blijedog vođu pobune koji mu je prijetio.

“Sjedni, Handelle!”Handell mu okrene leđa, pa se obrati ostalima. “Ne budite

hrpa kukavica! Ne dajte mu da vas prestraši!”“Vi, ljudi oko Handella — povucite ga dolje!”Bez uspjeha. Svi su radnici, uključujući Manuea, mračno

zurili u podivljalog Handella, ali nitko ga nije pokušavao ušu­tkati. Par krupnih predradnika počne se probijati prema sre­dini grupe.

“Stanite!” zapovijedi Kinley. “Turpine, Shultz — vratite se. Pustite da to oni sami riješe.”

Pobunjenom se Handellu pridružilo još pola tuceta drugih i sad su međusobno razgovarali, tihim, napetim glasovima.

“Zadnji put vam kažem — sjednite!”Grupa se okrene i pogleda prema stijeni. Ne znajući zašto,

Manue ustane kad mu je Handell prišao. “Hajde, čovječe, zgrabimo ga,” promrmlja vođa.

Peruančeva šaka poleti prema Handellovoj bradi, a tupi udarac odjekne čistinom. Čovjek padne na tlo, a Manue je sta­jao nad njim poput režeće pume.

“Natrag!” dovikne ostalima. “Ili ću mu iščupati aerator iz prsa!”

Jedan od preostalih pobunjenika opsuje.“Hoćeš se tući, prijatelju?” proškripi Peruanac. “Mogu

istrgnuti nekoliko aeratora prije no što me zaustavite!”Nekoliko su se trenutaka nervozno premještali s noge na

nogu.127

“Ovaj je lud!” reče netko pištavim glasom.“Vratite se natrag ili će ubiti Handella!”Pobunjena grupica se izgubi u gomili, brzo posjedavši kako

ne bi privukli previše pažnje na sebe. Manue sjedne pored paloga čovjeka i pogleda Kinleya, na čijem je licu titrao blijed osmijeh.

“Hvala ti, sinko. Svaka grupa ima svoju budalu,” reče i opet pogleda na sat. “Još samo nekoliko minuta, ljudi, pa ćete osjetiti podrhtavanje tla, eksploziju i vjetar. M ožete biti ponosni na taj vjetar, ljudi. To je novi zrak za Mars — a vi ste ga stvorili.”

“Ali ga ne možemo udisati!” prosikće jedan atrofičar.Kinley je dugo šutio, kao da osluškuje nešto u daljini. “Koji

je čovjek ikada samome sebi donio spas?” promrmlja.Sklopi razglas i spusti se niz stijenu, pa sjedne u kamion,

čekajući.

Došlo je kao narančasti sjaj, kojega je tamo daleko na jugu ubrzo zaklonio bijeli oblak što se sve više širio. Nekoliko mi­nuta kasnije, tlo pod njima počne podrhtavati. Nije trajalo dugo, ali iza potresa je ostala neka vrst vibracije. Potom, dugo nakon toga, začuli su muklu grmljavinu preko marsovske pustinje. Grmljavinu koja će hučati i brujati još nekoliko stotina godina.

Iz gomile se čuo samo prigušen žamor zapanjenih glasova. Kad je došao vjetar neki su od radnika ustali i krenuli prema kamionima — jer sad su se mogli vratiti natrag u grad. Ostalo je još posla prije isteka ugovora.

A li Manue Nanti je još uvijek sjedio, očajnički pokušava­jući udahnuti malo vjetra koji je pomogao stvoriti, vjetra iz zemlje, vjetra budućnosti. A li pluća mu bijahu začepljena; nije se mogao napiti tog vjetra.

Njegov žuljeviti dlan pritisne smeđe tlo, a iz grla mu iziđe prigušen zvuk nalik jecaju.

Preko njega padne nečija sjenka. Bijaše to Kinley; došao mu je zahvaliti što ga je riješio brige oko Handella. A li nije rekao ništa dok je gledao Manueovu očajničku borbu.

“Neki siju, drugi žanju,” reče napokon.“Zašto?” proštenje Peruanac.

1 28

Nadglednik slegne ramenima. “U čemu je razlika? A li kad bi mogao birati — što bi radije bio?”

Nanti podigne pogled. Zamisli grad na jugu, grad podignut na tlu natopljenom suzama, grad pun ljudi čiji interesi ne idu dalje od kulture, čiji ciljevi ne prelaze granice društva. Ra­zumno pitanje: što bi radije bio — sijač ili žetelac?

Ponos ga polako podigne na noge. On upitno pogleda Kin- leya. Nadglednik mu spusti ruku na rame.

“Idi u kamion.”Nanti kimne i polako krene. Želio je neki cilj, zar ne? Nešto

veće od razloga koje mu je dao Donnell. Pa, sad je mogao na- mirisati taj razlog — premda ga ne može udisati.

Osam stotina godina je dugo vremena, ali — veliki razlog, mnogo vremena.

Zrak je dobro mirisao, čak i uz svu tu prašinu.Sad je znao što je zapravo Mars — ne posao od deset tisuća

godina, ne smetlište za višak proizvodnje, nego osamstoljetna strast ljudske vjere u sudbinu čovječanstva.

Zastane pred kamionom. Želio je putovati, vidjeti ljepote Zemlje, ručni rad Prirode i povijesti, veličanstvena mjesta svog rodnoga planeta.

Prigne se i zahvati šaku crvenkasto-smeđe zemlje, pa je pusti da mu polako klizi između prstiju. Ovo je Mars — njegov planet. Nema više Zemlje za Manuea Nantija.

Podesi aerator na ugodniji, veći protok kisika i uspne se u kamion.

Copyright 1953 by Street and Smith Publications, Inc.

129

knjiž. cijena: 55,00 Knaša cijena: 32,00 K 2 3 0 str.

¡V . TERRY ' PRATCHETT

Terry Pratchett: BOJA MAGIJE

Prvi roman iz humo- rističko-fantastično Sf- ične serije o planeti "DISK-u”, najpopularnijeg i najprodavanijeg engleskog SF6F autora.

Robert Asprin:JOŠ JEDAN KRASAN M IT

Prvi roman iz "mito- logističke•“ SF&F serije svemirskog pustolova i naturaliziranog USA klingonca.

knjiž. cijena: 59,45 K naša cijena: 38,00 K

224 str.

Robert Asprin:NOVE MITKONCEPCIJE

knjiž. cijena: 64,50 K naša cijena: 41,00 K

Ludi nastavak urne­besnih avantura Aahza, Skeevea i družbe.Tko kaže da hum or i SF&F neidu zajedno?

Napom ena: M itski 224 Str. nastavak Novih

M itkoncepcija uskoro u izdanju BAKAL-a

knjiž. cijena: 88,00 K naša cijena: 60 ,00 K

John Brosnan: NEBESKI GOSPODARI

Prva knjiga Brosna- nove trilogije. "Užitak za čitanje" kaže Brian Aldiss, a Terry Pratchett dodaje: "To je aerobik za maštu, svi bismo morali odrasti čitajući takve knjige."

312 str.

knjiž. cijena: 99,00 K naša cijena: 70,00 K

knjiž. cijena: 176,00 K naša cijena: 125,00 K

Joan D. Vinge:SNJEŽNA KRALJICANagrada HUGO za SF roman godine. "Buduća klasika, paklensko dostignuće” (A.C. Clarke). 450 str.Joan D. Vinge:LJETNA KRALJICA Još uzbudljiviji nastavak prethodnog romana.880 str.

knjiž. cijena: 109:00 K naša cijena: 75,00 K

Dan Simmons: HYPERION

420 str.

Tko za "Hyperion" i njegov nastavak "Pad Hyperiona” nije još čuo, čut će; tko ih još nije pročitao, pročitat će ih, ili ne zna što je pravi SF.

Dan Simmons: PAD HYPERIONA

525 str.

knjiž. cijena: 121,00 K naša cijena: 85,00 K

knjiž. cijena: 88,00 K naša cijena: 60,00 K

A.C. Clarke:2001ODISEJA U SVEMIRU

Što je SF biblioteka bez tog legendarnog SF romana?Prvo hrvatsko izdanje, tvrdi uvez.200 str.

knjiž. cijena: 88,00 K naša cijena: 60,00 K

A.C. Clarke: BOŽJI ČEKIĆ

230 str.

Za mnoge tu je i dobri stari Clarke. Ovoga puta dolazi nam iz 2110 godine, da spasi svijet kojem prijeti uništavajući udar iz svemira.

IZVORI

Baka!

NARUDŽBENICA F23 / Bakal & IzvoriIME I PREZIME

ULICA

MJESTONaručujem pouzećem slijedeću knjigu-e po povoljnim cijenama: • T . Pratchett-'BOJA MAGIJE”• R. Asprin-"JOŠ JEDAN KRASAN M IT '• R. Asprin-"NOVE MITKONCEPCIJE"• J. V inge-TJETNA KRALJICA"• J. Vinge-“SNJE2NA KRALJICA"• D. Simmons-"HYPERION"• D. S im mons-'PAD HYPERIONA"• J. Brosnan-'NEBESKI GOSPODARI"• A.C. Clarke-“2001"• A.C. Clarke-'BOŽJI ČEKlC"

(Zaokružite naslov-e koji naručujete) ccaVKUNA™Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja po pošiljci

Narudžbenicu pošaljite na adresu:BAKAL d.o.o., Bosanska 1 0 ,4 1 0 0 0 ZAGREB

1. Valjda niste m is lili da je Asprin napisao samo dva Mita...

2. Valjda niste m islili da će Futura ignorirati treći Mit...3. Valjda niste m is lili da će utjerivači dugova pustiti

Vel’koga Julćeka da im tek tako zbriše, ha? Kad O N I namjere nekome lom iti noge...

...neka vam Veliki Skeeve bude od pomoći!Evo nas treći put na Bazaru: tu smo već k’o doma, ne?

Robert AsprinMITOVNI

PREGOVORIIzvornik: Ulomak iz knjige “H IT OR M YTH”, 1983

Prijevod: Mihaela Velina

Predstavnici Mafije bili su smješteni u jednome od manje prometnih krila palače. U teoriji, to ih je dr­žalo podalje od središta zbivanja dok Grdosjek i ja ne smislimo što da s njima učinimo. U praksi, to je značilo da

me sad, kad sam spreman suočiti se s njima, čeka duga šetnja do odredišta.

Kad sam napokon stigao do pravih vrata, bijah toliko za­dihan da nisam bio siguran je li mi ostalo dovoljno daha da obznanim svoju prisutnost. Svejedno, tijekom šetnje nabrijao sam se protiv Mafije. Hoću reći, što oni misle tko su da se samo tako pojave i uzburkaju mi život na ovakav način? Povrh toga, Kraljica Kurara me uzrujavala previše da bih pokušao išta protiv nje, što je ostavilo Mafiju kao jedinu metu mojih frustracija.

S time na umu, duboko udahnuh i pokucah na vrata.1 3 3

Nisam trebao brinuti o objavi svoje prisutnosti, Između drugog i trećeg kucaja, vrata se otškrinu.Treći kucaj udari u vrata prije no što sam se stigao zaustaviti, no ona se ni ne po­maknu pod mojim udarcem.

“Hej, Fiscalle! To je Kralj!”“Pa, pusti ga unutra, idiote jedan!”Vrata se širom otvore, otkrivajući jednoga od Fiscalleovih

masivnih tjelohranitelja, pa još malo kako bih se mogao pro­vući unutra pored njega.

“Uđite, uđite, Vaša Visosti,” reče Mafijin glasnogovornik, žureći da me pozdravi. “Popijte nešto... Stupido, daj Kralju ne­što za popiti!”

Ovo zadnje bilo je upućeno drugome grmalju, koji se teško digne s kreveta na kojem se bio razvalio. Sa samosvjesnim dostojanstvom, on jednom rukom odigne uzglavlje kreveta, opet ga spusti, pa podigne madrac i izvuče malu pljosku od­nekud ispod njega.

Na trenutak se zapitah nije li to ono na što je Vel’ki Julček mislio kad je spomenuo Mafijinu tradiciju “odlaska do ma­draca”. Nekako mi je ta fraza uvijek dosad na um prizivala drugačiju sliku... jednu koja uključuje žene.

Prihvativši pljosku od svog tjelohranitelja, Fiscalle je ot- čepi pa je pruži meni, cijelo se to vrijeme smiješeći.

“Jesam li u pravu kad pretpostavljam da je posjet Vaše Visosti indikacija vijesti o trenutnom prebivalištu dvorskoga čarobnjaka? Možda čak i procijenjenog vremena kad bi se mogao očekivati njegov povratak?”

Prihvatih pljosku, provjeravajući krajičkom oka lokaciju oba gorile prije no što odgovorim. Jedan je stajao pored kre­veta, a drugi naslonjen na vrata.

“Zapravo, još bolje od toga. Veliki Skeeve...”Zažmirih i skinuh svoj kamuflaž.“ ... je ovdje.”Tjellohratitelji se vidljivo lecnuše na moju transformaciju,

ali Fiscalleova jedina reakcija bijaše sužavanje očiju i još zategnutiji osmijeh.

“Vidim. To donekle pojednostavljuje stvari. Dečki, dajte Velikom Skeeveu stolac. Čeka nas mali poslovni razgovor.”

N iti je ton njegova glasa bio ugodan, niti su se tjelohrani­telji smiješili kad su krenuli prema meni.1 34

1Sjećate se kako me je Rupert lako zaskočio? Pa, em me je

iznenadio, em je imao prednost od nekih tristo plus godina prakticiranja magije. A li ponašanje tjelohranitelja nije me naročito iznenadilo... zapravo, to sam i očekivao — i priku­pljao snagu baš za ovaj trenutak.

Uz teatralni pokret rukom i mnogo važnije fokusiranje svojih mentalnih energija, odigao sam obojicu i počeo ih vrtjeti u zraku. K vragu, nemam ništa protiv krađe novih ideja i na­putaka kako koristiti levitaciju... čak ni od Ruperta. Doduše, svome sam radu dodao notu originalnosti: umjesto da ih spustim naglavačke tresnuo sam ih o strop i tamo ih prikovao.

“Ne, hvala,” rekoh što sam ležernije mogao. “Radije ću sta­jati.”

Fiscalle podigne pogled na svoje bespomoćne zaštitnike, pa se opako zagleda u mene.

“Možda ovo neće biti tako jednostavno kao što sam mislio,” prizna. “Reci, ti imaš jednoroga, zar ne?”

“Točno,” potvrdih, iznenađen naglom promjenom teme. “Pretpostavljam da se ne bi posebno prestrašio da ga

jednoga jutra kad se probudiš nađeš pored sebe u krevetu... ne cijeloga, samo njegovu glavu?”

“Prestrašio? Ne, ne posebno. Zapravo, prilično sam sigu­ran da bih bio dovoljno bijesan da se prestanem poigravati s vama, te da razmislim o ozbiljnoj osveti.”

Predstavnik Mafije teško uzdahne.“Pa, to je onda to. Kad se ne možemo nagoditi, morat ćemo

ovo učiniti na teži način. Sad možeš spustiti dečke. Ujutro krećemo natrag kući.”

Sad je bio moj red da se nasmiješim.“Ne tako brzo. Tko kaže da se ne želim nagoditi?”Po prvi put otkad sam ga upoznao, Fiscalleova se poza

uzdrmala.“Ali... mislio sam... ako ti možeš...”“Nemoj pretpostavljati, Fiscalle. To je loša navika za jed­

nog biznismena. Jednostavno ne volim da me se nagurava, to je sve. A sad, kao što si maloprije rekao, čeka nas mali pos­lovni razgovor.”

Glasnogovornik baci nervozan pogled prema stropu. “Hm... ovaj, bi li ih mogao prvo spustiti dolje? Ovo mi pri­

lično odvlači pažnju.”135

“Naravno.”Zatvorih oči i maknuh čaroliju. Doduše, za razliku od ka-

muflaža, ne moram zažmiriti da bih skinuo čaroliju za levi- taciju. Jednostavno nisam želio vidjeti rezultate.

Soba se potresla kad su njome odjeknula dva glasna tre- ska. Jasno sam čuo kad je krevet nabacio nevjerojatno dobar kamuflaž triješća za potpalu. Oprezno otvorih jedno oko.

Jedan od tjelohranitelja bijaše u nesvijesti. Drugi se vukao po podu, stenjući slabašnim glasom.

“Dolje su,” rekoh nepotrebno.Fiscalle me ignorirao.“Zločesti veliki tjelohranitelji! Čekajte samo da Zvjerke

čuju od kakve su koristi glupi mišići naspram magije!”Zastane i ritne stenjavca u bubreg.“Stenji tiše! Gospodin Skeeve i ja željeli bismo malo popri­

čati u miru.”Za sobom već imam jednu avanturu u kojoj sam se zamje­

rio vojnome dijelu velike organizacije, pa mi se nije previše žurilo da spisku svojih neprijatelja dodam još jednu grupu gangstera.

“Nemam ništa protiv vas osobno, dečki,” doviknuh tjelo­hranitelju koji je još uvijek bio pri svijesti. “Evo! Popij malo.”

Odlevitirah pljosku do njega, a on je uhvati uz slabašno stenjanje koje odlučih protumačiti kao “hvala” .

“Spomenuo si nagodbu?” upita Fiscalle, opet se okrenuvši prema meni.

“Točno. Sad, ako je moja procjena situacije točna, Mafija želi tri stvari: natrag Julčekovu vojsku, mene mrtvoga ili na njihovom platnom spisku, i udio u prilivu novca u Possiltum nakon vjenčanja.”

Mafijin glasnogovornik nakrivi glavu na jednu stranu.“To je mrvicu izravnije no što bih ja to postavio, ali čini se

da si shvatio bit želja mojega klijenta.”“Evo ti još jedan sažetak koji ide uz to. Ruke dalje od Vel’-

kog Julčeka i njegovih ljudi; on je pod mojom zaštitom. Drugo, Possiltum je moj teritorij. Držite se dalje odavde, ili će vas to koštati mnogo više no što biste ovdje zaradili. A što se tiče mojih usluga, nemam nimalo želje zaposliti se u Mafiji. N e­mam ništa protiv povremenih honorarnih poslova kao vanjski suradnik, ali stalni radni odnos ne dolazi u obzir.”136

Mafijin glasnogovornik opet se našao u svom elementu; lice mu bijaše kameno i bezizražajno.

“To mi baš ne zvuči kao Bogznakakva pogodba.”“Ne?”U glavi preletjeh na brzinu preko svega što sam rekao.“Oh! Ispričavam se. Zaboravio sam spomenuti jednu važnu

stvar. Ne očekujem da će tvoji gazde odustati od profita, a da pritom ne dobiju nešto zauzvrat. Mislio sam predložiti za­mjenu: vojska i kraljevina za mogućnost eksploatacije cijelog jednog svijeta.”

Fiscalle podigne obrve.“Dat ćeš nam svijet? Samo tako? Gosparu Carobnjače,

rekao bih da vam nisu svi čavli u glavi.”“Nisam rekao da ću vam dati svijet; rekao sam da ću vam

dati pristup svijetu. Posve novom teritoriju punom moguć­nosti eksploatacije poslova i ljudi, jednome od najbogatijih u cijelom svemiru.”

Glasnogovornik se namršti.“Drugi svijet? A ja bih ti trebao vjerovati na riječ kad pri­

čaš o njegovu bogatstvu i tome kako ćeš nam dati pristup tome svijetu?”

“To bi bilo lijepo od tebe, ali čak ni u svojim najnaivnijim trenucima ne bih očekivao da prihvatiš takvu ponudu nasli­jepo. Ne, pripravan sam povesti te na kratku turneju po spome­nutome svijetu, pa možeš sam prosuditi o njegovu bogatstvu.”

“Čekaj malo,” reče Fiscalle i podigne ruke. “To prelazi moje pregovaračke parametre u tolikoj mjeri da ne bih mogao odobriti nagodbu čak i da mi se svidi ono što ću vidjeti. Takvu odluku može donijeti samo jedan od Zvjerki.”

Ovo je ispalo bolje no što sam se nadao. Do vremena kad on ovamo dovede jednoga od Mafijinih glavešina mogao bih se pozabaviti nekima od svojih ostalih problema.

“Krasno. Idi ga dovedi. Pričekat ću s nagodbom dok se ne vratiš.”

Glasnogovornik mi uputi jedan od onih svojih osmijeha stisnutih usana. “Nema potrebe da čekaš,” reče. “Moj prvi nadređeni je uvijek pri ruci, za slučaj ovakvih hitnih slu­čajeva.” Prije no što sam mogao smisliti odgovor, on otvori poklopac kopče na remenu i počne je trljati, cijelo vrijeme mumljajući ispod glasa.

137

Bljesne svjetlo i u sobi se stvori starac sa zaliscima. Og­ledavajući se po prostoriji, on primijeti dvojicu tjelohranitelja rasprostrtih po podu i uhvati se za glavu s pretjeranim izra­zom užasa na licu.

“Mama mia!” zaškripi glasom toliko hrapavim da sam ga jedva razumio. “Fiscalle, zločestoćo jedna! Ako je bilo nepri­lika trebao si me prije pozvati. Oh, ti jadni, jadni dečki.”

Lice glasnogovornika Mafije bilo je opet prazno i ravnodu­šno kad mi se obratio.

“Skeeve, Gosparu Čarobnjače Possiltuma, dopustite da vam predstavim Don Leonea, Mafijinog duhovnog kuma.”

“Oh! Ovo je doista /čm-tastično! Tko bi si mislio... druga dimenzija, kažeš?”

“Točno,” rekoh nehajno. “Zove se Fragistan.”Naravno, u potpunosti sam se slagao s Don Leoneom.

Bazar na Fragistanu je doista nešto posebno, i svaki put kad bih ga posjetio bio bih iznova zadivljen. Bila je to nevjerojatna zbrka štandova i šatora koja se protezala u svim smerovima dokle je sezao pogled, natrpana s dovoljno magičnih naprava i bića da bilo čiju maštu i prisebnost ubije u pojam. Ovo je glavno trgovačko središte svih dimenzija. Sve što je vrijedno novaca ili kredita nalazi se ovdje.

Svejedno, ovaj put sam ja bio veteran u ovoj turističkoj ekspediciji. Koliko god da sam želio istezati vrat i istraživati pogledom, sad sam se morao pretvarati da je sve to dosadno svjetskom čovjeku poput mene... i li bolje rečeno drugo- svjetskom.

Na čelu naše grupe bio je Don Leone, razrogačenih očiju— poput dječaka sa sela koji se prvi put našao u velikome gradu; Fiscalle, ja i dvojica tjelohranitelja cupkali smo za njim. Čini se da je tjelohraniteljima bilo važnije da se stisnu što bliže meni, nego da štite svoje nadređene, ali s druge strane — upravo su imali par gadnih susreta s magijom.

“Ovdašnji ljudi izgledaju pomalo čudno,” promrmlja mi jedan od njih dvojice na uho. “Znaš, k’o stranci.”

“I jesu stranci... ili bolje rečeno, ti jesi,” rekoh. “Ti si na njihovoj ledini, daleko od doma. To su Fragovi.”

“Vragovi?” odgovori on, a pogled mu poprimi pomalo div­lju notu. “Hoćeš reći da smo okruženi vragovima?”

1 38

I premda je bilo utješno vidjeti Mafijine huligane pres­travljene nečim na što sam ja već navikao, palo mi je pamet da bi njihov preveliki strah ipak mogao naškoditi pogodbi koju sam pokušavao postići.

“Čuj... reci, kako se ti uopće zoveš?”“Guido,” povjeri mi čovjek, “a ovo je moj rođak Nunzio.” “Pa, čuj, Guido, ne boj se ovih šaljivdžija. Pogledaj ih. Isti

su kao i trgovci bilo gdje drugdje. Samo zato što izgledaju ču­dno ne znači da se i oni nečega ne boje.”

“Pretpostavljam da imaš pravo. Čuj, želio bih ti zahvaliti za ono piće tamo u dvorcu.”

“Ništa, ništa,” odmahnuh rukom. “To je najmanje što sam mogao učiniti nakon što sam vas tresnuo o strop... i natrag. Ništa osobno, uvjeravam te. Nisam pokušavao umanjiti ugled vas dvojice, nego povećati svoj... ako kužiš razliku.”

Guidovo se čelo malo namršti.“Ja... m islim da kužim. Da! Kužim! Pa, uspjelo ti je.

Ostavio si stvarno dobar dojam. Ne bih ti želio stati na žulj, a ne bi ni Nunzio. Zapravo, ako ti ikad možemo učiniti kakvu uslugu... znaš, malo smekšati nekoga... pa, samo nas pozovi.”

“Hej, što je to?”Pogledah u smjeru u kojem je Don Leone pokazivao. Kiosk

pun kratkih, obojenih prutića, koji su lebdjeli u zraku. “Mislim da prodaju čarobne štapiće,” pretpostavih.“Oh! Želim jednoga. Ne idite nikud bez mene.” Tjelohranitelji su na trenutak oklijevali, pa potom krenuli

za Don Leoneom u cjenkanje s vlasnikom kioska, koji je po­malo sumnjičavo pogledavao svoju novu mušteriju.

“Uvijek se odijeva ovako?” upitah Fiscallea. “Znaš, u svje- tloljubičasto?”

Mafijin glasnogovornik podigne jednu obrvu.“Ti se uvijek odijevaš u zeleno kad putuješ u druge di­

menzije?”Za svaki slučaj bio sam nabacio drugi kamuflaž prije no

što smo krenuli na Fragistan. Učinilo mi se da — u slučaju da budem uspješan u svojim pregovorima s Mafijom — ne bi bilo pametno da na Bazaru ostanem poznat kao tip koji je do­veo organizirani kriminal u ovu dimenziju.

Nažalost, to mi je sinulo tik prije no što smo pošli, pa nisam imao previše vremena za odabir kamuflaža. Nisam

1 39

mogao uzeti obličje nikoga od svojih prijatelja, kao ni Masshe, Quigleya, Garkina... u očaju, posegnuo sam za Rupertom. Hoću reći, to je jedno biće kojemu dugujem nevolju ili dvije. I tako sam sad po Bazaru paradirao kao ljuskavi zeleni Per- vert... pardon, Pervekt.

“Imam svoje razloge,” izbjegoh odgovor.“Pa, ima i Don Leone,” zareži Fiscalle. “Sad, ako nemaš ni­

šta protiv, imam par pitanja o ovome mjestu. Ako se poku­šamo probiti ovamo, neće li jezik predstavljati problem? Ne razumijem ni riječ koju ovi čudaci kažu.”

“Pogledaj,” rekoh, pokazujući mu.Don Leone i Fražji vlasnik kioska zdušno su se cjenkali,

očito bez ikakvih poteškoća da razumiju jedan drugoga, premda se očito nisu previše slagali oko cijene.

“Nijedan Frag ne bi vrijedio ni pišljiva boba kad bi do­pustio da sitnica poput jezika omete moguću prodaju.”

“Hej, dečki! Pogledajte što imam!”Don Leone je žurio prema nama, ponosno mašući štapićem

iste boje kao i njegova odjeća.“To je čarobni štapić!” usklikne. “Dobio sam ga za pjesmu.” “Pjesmu plus malo zlata, kladim se,” suho primijeti F i­

scalle. “Što sve može?”“Što može?” Don Leone se naceri. “Gledaj ovo.”Zamahne štapićem, opisavši grandiozan pokret rukom, i

oblak svjetlucave prašine zaleprša prema tlu.“To je to?” Fiscalle iskrivi lice.Don Leone namršteno pogleda štapić.“Čudno. Kad je to učinio onaj tip za štandom dobio je dugu.” Uperi štapić prema tlu i protrese ga... i iz ničega se stvore

tri sječiva, zabijajući se u prašinu podno naših stopala.“Pažljivo s tim!” upozori Fiscalle, odskočivši izvan dometa.

“Bolje bi bilo da pročitate upute za korištenje te stvari.”“Ne trebaju mi nikakve upute,” bio je uporan Don Leone.

“Ja sam duhovni kum. Znam što radim.”Govoreći, on izražajno zamahne štapićem, a plameni mlaz

za dlaku promaši jednoga od tjelohranitelja.“...Ali to može čekati,” završi Don Leone i zatakne štapić

za pojas. “Čekaju nas poslovni razgovori.”“Da. Baš smo...” počne Fiscalle.“Kuš! Razgovaram sa Skeeveom.”

1 40

Silina Don Leoneova ukora u kombinaciji s brzinom kojom ga je Fiscalle poslušao, natjera me da na brzinu promijenim dotadašnje mišljenje o mafijaškom vođi.

“Sad, signore Skeeve, kako ovdje stoje stvari s policijom?” “Nema je.”Fiscalleove obrve skoče do nebesa.“Pa kako onda provode zakone?” upita, zaboravivši se. “Koliko ja znam, nema ni zakona.”“Čuješ ti to, Fiscalle?” nasmije se Don Leone. “Nema po­

licije, nema zakona, nema fiškala. Da si rođen ovdje, bio bi u gadnoj frci.”

Zinuo sam da upitam što je to fiškal, ali kum mi spasi obraz ispalivši slijedeće pitanje.

“A političari?”“Nema ih.”“Sindikati?”“Nijedan.”“Kladioničari?”“Mnoštvo,” priznah. “Ovo je kockarsko središte svih di­

menzija. Koliko ja mogu reći, svi oni djeluju nezavisno jedan od drugoga. Nema središnje organizacije.”

Don Leone počne veselo trljati dlanom o dlan.“Čuješ ti ovo, Fiscalle? Ovo što nam gospodin Skeeve daje

je svijet i pol.”“Ne daje nam ga,” ispravi ga Fiscalle. “Nudi nam pristup

u nj.”“Točno,” rekoh brzo. “Eksploatacija je vaša briga. A li ako

mislite da vaši dečki nisu dorasli tome...”“Dorasli su. Ovakvo nešto je prava dječja igra.”Guido i Nunzio izmijene nervozne poglede, ali ne rekoše

ni riječi dok je Don Leone nastavljao.“Sad, ako sam te dobro shvatio, zauzvrat za to što ćeš nas

pustiti na ovaj teritorij ti želiš da Vel’kog Julčeka i Possiltum ostavimo na miru. Točno?”

Jako dobro znam brojiti do tri.“I mene,” dodah. “Nema ‘osvete tipu koji nam je uništio

vojsku’, nema ‘priključi se M afiji ili umri’... Ja sam slobo­dnjak, a to bih želio i ostati.”

“Naravno, naravno,” Don Leone odmahne rukom. “Sad kad smo te vidjeli na djelu, nema razloga zašto ne bismo mogli

141

jesti iz istoga tanjura. Ako ništa drugo, dugujemo ti uslugu što si našoj organizaciji otvorio novo područje.”

Nekako, to me zabrine.“Ahm... znaš što. Ne želim da mi se pripišu ikakve zasluge

za ovo... unutar Mafije ili izvan nje. U ovome trenu nitko osim nas ne zna da sam imao prste u ovome. Neka i ostane tako, OK?”

“Ako tako želiš,” Don Leone slegne ramenima. “Zvjerkama ću jednostavno reći da si ti preveliki zalogaj za nas, i da ćemo te pustiti na miru. Ako nam se putevi ikad ukriže, nastavit ćemo samo uz tvoj pristanak ili se povući. Okej?”

“To je ono što želim.”“Dogovoreno?”“Dogovoreno.” Ceremonijalno se rukovasmo.“Vrlo dobro,” rekoh. “Evo što vam treba za putovanja iz­

među ovoga mjesta i domaće dimenzije.” Izvukoh D-hopsalo iz rukava. “Ova oznaka predstavlja vašu domaću dimenziju. Ova predstavlja ovo mjesto. Pritisnite ovo puce kad želite putovati između.”

“A što je s ovim drugim oznakama?” upita Fiscalle. “Sjećaš se čarobnoga štapića?” uzvratih pitanjem. “Bez

uputa za rukovanje, s ovom se stvari možeš izgubiti. Misliim, doista izgubiti.”

“Hajde dečki,” reče Don Leone, podešavajući D-hopsalo. “Žuri nam se doma. Tu je cijeli jedan svijet koji čeka da ga pokorimo, pa bolje da počnemo prije nego se netko toga sjeti prije nas. Gospodine Skeeve, užitak je poslovati s tobom.”

Tren kasnije, više ih nije bilo.Sad kad sam napokon eliminirao jedan problem trebao bih

biti sretan k’o malo dijete. Nisam bio.Don Leoneova zadnja napomena o svijetu kojega treba

pokoriti podsjetila me na planove Kraljice Kurare. Sad kad je Mafija neutralizirana čekali su me drugi problemi. Čim se vratim u palaču, morat ću...

Onda mi svane.Predstavnici Mafije uzeli su D-hopsalo sa sobom kad su

otišli. Ta je stvarčica bila moj jedini put natrag na Mhul! Ostao sam nasukan na Bazaru, bez ikakva načina da se vratim u svoju dimenziju!

Copyright © 1983 by Robert Asprin1 42

STRAVA!

rj/crrrm'mummmM

najnoviji "MIT" izlazi iz tiska 15.10.1994. ¡"p ReT p LaF n IČ NARUDŽBENICA 1

I IME I PREZIME _____________________________

I ULICA ______________________________________I

IPOŠT. BR. I MJESTO

■ naručujem najnoviju knjigu R. Asprina-"HIT OR MYTH" po■ posebno povoljnoj pretplatnoj cijeni od 33 ,- KI PRETPLATNICU-NARUDŽBENICU pošaljite na našu adresu:| BAKAL d.o.o., Bosanska 1 0 ,4 1 0 0 0 ZAGREB,a mi ćemo vam■ poslati uplatnicu kojom knjigu možete uplatiti u pošti banci isl.

Walter J. Williams - "GLASOVI OLUJE"

I l ; : j . J : : v

W A L T E R J O N W IL L IA M SHr«, ■■

■■■:

NOVO!]"...brza intrigantna avantura s jezgrom trilera, pažljivo osmišljena i dobro napisana..."

CHICAGO TRIBUNE

r NARUDŽBENICA I IME I PREZIMEII ULICA

POST. BR. I M J E S T O _______________________________naručujem knjigu "GLASOVI OLUJE"- W.J. Williamsa, koju

I I

j mi pošaljite poštom po cijeni od 38,00 K plus 8,00 K I za troškove slanja.I Narudžbenicu pošaljite na adresu izdavača:I KZ-ZAGREBAOKA NAKLADA d.o.o. i 41000 ZAGREB, Lhotkina 6^ N a ru č it i možete i putem telefona (041) 515-101, 671 -604 j