Filozofija jezika (prema: Lycan, William G.)

Page | 22Filozofija jezika (prema: Lycan, William G.)June 25, 2014

26.2. Znaenjske injenice i tradicionalne teorije znaenja

1. poglavlje Znaenje i referencija bilo koju smislenu reenicu mi savreno razumijemo ljudi imaju sposobnost proizvoenja i razumijevanja govora; no, mnoge reenice su nizovi oznaka pa se razlikuju povremeno rijei nisu meusobno povezane tako da ine reenicu, pa zajedno nita ne znae! odreeni nizovi zvukova imaju odliku da neto znae i svaki od nizova imaju odreenije svojstvo da znae neto konkretno

REFERENCIJSKA TEORIJA jezini izrazi imaju upravo znaenja koja imaju jer predstavljaju stvari, izrazi znae ono to predstavljaju; rijei = etikete, simboli koji reprezentiraju/imenuju/denotiraju/referiraju na predmete u svijetu''pas'' pas / chien / Hundreenice su stanja stvari koja opisuju i poinju znaiti stvari; veim dijelom su rijei proizvoljno povezane sa stvarima koje referiraju (pas je moglo biti bilo koja stvar na ovom svijetu!) PRIGOVORI NA REFERENCIJSKU TEORIJU:1. svaka rije ne imenuje neki stvarni predmet: postoje imena nekih nepostojeih predmeta (Pegaz, Uskrnji zec ne postoje u stvarnosti) kvantifikacijske zamjenice (vidio sam nikoga); Ralph je debeo to zapravo imenuje izraz ''debeo''? Zasigurno ne neku pojedinanu stvar. Moemo rei da imenuje neto apstraktno, imenuje debelost u apstraktnom smislu (Platon kae debelo smo); debeo ''ima debelost'', no da to pokuamo rastumaiti, trebali bi neki drugi apstraktni pojam = beskonani regres!rijei koje su gramatiki gledano imenice, no ne imenuju ni pojedinane stvari ni vrste stvari ''sake'', ''behalf'', ''dint'' ne posjeduju znaenja time to referiraju na konkretne vrste predmeta, imaju znaenje samo zato jer se pojavljuju u duim konstrukcijama''vrlo'', ''i'', ''pa'', ''hej''...2. po referencijskoj teoriji, reenica je niz imena; puki niz imena nita ne znai (Fred Martha Irving Phyllis)3. postoje specifine jezine pojave koje pokazuju da je znaenje vie od referencije dva termina mogu dijeliti svog referenta, no razlikovati se u znaenju ''Joseph Ratzinger'' i ''Papa''

5. poglavlje Tradicionalne teorije znaenja bilo koja teorija znaenja mora objasniti ''znaenjske injenice'' injenice da su neki fiziki predmeti smisleni, da razliiti izrazi mogu imati isto znaenje, da jedan izraz moe imati vie od jednog znaenja, da znaenje jednog izraza moe biti sadrano u znaenju drugog itd. znaenja trebaju biti tipovi ideje koja bi se mogla pojaviti u neijem umu; apstraktna stvar po sebi ''propozicija''; Snijeg je bijel izdraava propoziciju da je snijeg bijel neki su nizovi oznaka ili zvukova samo nizovi znakova ili zvukova u zraku, dok su drugi smisleni (poput reenica) u emu je razlika?; neki su izrazi sinonimni; jedan izraz moe biti vieznaan; ponekad je znaenje jednog izraza sadrano u znaenju drugog izraza (enka, srnda = srna)...

IDEACIJSKE TEORIJE John Locke; znaenja su jezini izrazi ideje u umu; da niz oznaka i zvukova bude smislen, taj niz mora izraavati ili korespondirati s mentalnim stanjem koje ima sadraj, a u kojem se nalazi govornik; dotina mentalna stanja su stvarna stanja konkretnih ljudi u konkretnim trenutcima kako bi dva izraza bila sinonimna, moraju izraavati istu ideju kako bi neki izraz bio vieznaan, mora postojati vie od jedne ideje koju bi on mogao izraavati odgovor na fenomen pukog neverbalnog neslaganja obje strane imaju istu misao, no zbunjujue je sriu razliitim rijeima koje ne zvue kompatibilno

PRIGOVORI NA IDEACIJSKE TEORIJE: da ideacijska teorija bude dovoljno precizna, mora pomno odrediti kakve je vrste mentalnog entiteta neka ''ideja'' i tu zapada u nepriliku mentalne slike nee zadovoljiti jer su slike detaljnije od znaenja (slika psa nije samo slika psa, ve psa odreenog oblika i veliine, te odreene pasmine; slika trokuta je slika konkretnog tipa trokuta); bolji kandidat bi bio apstraktniji mentalni ''pojam'', no to bi bio cirkularan prijedlog dok nam netko ne bi uspio rei to je to pojam; ako se uzme misao u apstraktnom smislu, onda govorimo o razliitoj vrsti teorije previe rijei za koje nema konkretnih mentalnih slika i sadraja ''jest'', ''i'', ''od''...; ako su slike ono to se nudi, postoje rijei koje ne mogu imati sa sobom povezane slike ''tisuukutnik'', ''ne-entitet'', a ak i kada rije ima sa sobom povezanu sliku (''crveno''), u svakodnevnom razumijevanju rijei ne prizivamo u sjeanje uvijek tu sliku kada ta rije naie ideje, slike i osjeaji u umu su subjektivni i nalaze se u umovima pojedinanih osoba, e se razlikuju od osobe od osobe ovisno o neijem potpunom mentalnom stanju i porijeklu; znaenja nisu ideje u umu postoje smislene reenice koje ne izraavaju stvarnu ideju, misao ili mentalno stanje; postoje sloene i dugake reenice koje nisu nikada bile izreene; postoje reenice koje jesu ili bi bile savreno smislene, no ije sadraje nikada nitko nije mislio niti ih se nitko nije sjetio

PROPOZICIJSKA TEORIJA vodea entitetska teorija znaenja, tei objasniti znaenjske injenice (znaenja su entiteti, pojedinane stvari); ini to tako da postulira odreeni raspon entiteta tako objanjavamo stvari, pogotovo u znanosti (postulacija subatomskih estica koje su neopaljivi entiteti odreenog raspona i vrste da objasnimo ponaanje opaljivih kemijskih supstanci i omjera) apstraktni elementi su nezavisni od jezika jer nisu vezani ni za jedan konkretni prirodni jezik, nezavisni su i od ljudi; mentalni entiteti ovise o umovima u kojima su sadrani propozicije su openite i vjene odgovor na etvrti prigovor ideacijskoj teoriji ne trebamo se ograniiti na stvarne ideje, moemo se pozvati na mogue ideje koje bi netko mogao imati/imao ih je; to bi znailo postulirati apstraktne sadraje koji su mogui sadraji misli, no nisu povezani ni s ijim stvarnim mislima teoretiar propozicija tu uskae i predlae da se takve predmete miljenja nazove propozicijama (svoenje ideacijskog gledita na propozicijsku teoriju!) pretpostavimo da imamo niz rijei, S, koji je smislen i niz rijei, g, koji se svodi na trabunjanje razlika (Russell, Moore): postoji apstraktni sadraj/propozicija, P, s kojom S stoji u specifinoj relaciji; S reenica konkretnog jezika; g ne stoji u relaciji ni s kakvim predmetom; relacija o kojoj se govori izraavanje (reenice izraavaju propozicije); S je smisleno na temelju izraavanja konkretne propozicije P; g ne izraava prepoziciju da reenice S1 i S2 budu sinonimne, trebaju izraavati istu prepoziciju; one su razliiti jezini izrazi, no zajedniko im je samo to da stoje u relaciji izraavanja s istom prepozicijom vieznanost reenica S je vieznana ako postoje dvije razliite propozicije P1 i P2, a jedan jedini izraz S koji stoji u relaciji izraavanja i s P1 i s P2 ako se radi o verbalnom neslaganju, moemo rei da nije istina da se suprotstavljene strane ne slau, ve upotrebljavaju razliite oblike rijei da izraze istu prepoziciju propozicije se mogu identificirati uz pomo ''da''-fraza: govorimo o prepoziciji da je snijeg bijel ''Snijeg je bijel'' i ''Der Schnee ist weiss'' su sinonimi jer svaka od njih izraava propoziciju da je snijeg bijel funkcija izraza ''da'' (stvara neizravan govor) je da oslobodi referenciju na dotinu propoziciju od njezina konkretnog izraza propozicije su predmeti mentalnih stanja ljudi diljem svijeta mogu vjerovati/dvojiti/nadati se/bojati se da su azijska trita u kolapsu ''da'' slui da se ukloni implikacija da svi oni misle tu misao na hrvatskom jeziku, mogu je misliti na bilo kojem jeziku i jo bi uvijek bilo istinito propozicije su osnovni nosioci istinitosti i neistinitosti kad je neka reenica istinita/neistinita, ona je takva jer je propozicija koja ju izraava istinita/neistinita; reenica s vremena na vrijeme i od konteksta do konteksta mijenja istinitosnu vrijednost:Sadanja engleska kraljica je elava.

Vjerujemo da je reenica neistinita uz pretpostavku da Elizabeta Windsor nosi periku; no, to je s drugim kraljicama koje su mogle biti ili bi mogle biti elave? Ako je tvrdnja izreena za vrijeme elave kraljice, bila bi istinita, no ako e biti izreena za vrijeme vladavine kraljice koja nije elava, ne bi bila istinita reenica je istinita ili neistinita ovisno o tome kada je izreena, ono to neki izriaj ini istinitim ili neistinitim je propozicija koja se izraava u prigodi propozicije imaju unutarnju strukturu sastavljene su od apstraktnih pojmovnih dijelova; rije ''snijeg'' je smislen izraz, no nije smislen na temelju toga to izraava propoziciju jer sama po sebi ne izraava punu prepoziciju samo reenica izraava potpunu misao, rije sama po sebi izraava dio mnogih misli, neki pojam/tip/''ideju'' u apstraktnom smislu, ne mentalnom; ''pojam'' termin u znaenju podjednako apstraktne sastavnice vee apstraktne propozicije ''znaenjske injenice'' o sastavnim reenicama za rijei koje su sinonimne s rijei ''snijeg'' moe se rei da izraavaju isti pojam; ako je rije vieznana, vieznana je na temelju toga to izraava razliite pojmove (snijeg je ponekad hladna bijela masa koja pada s neba, a ponekad je kontrolirana supstanca) propozicijska teorija izbjegava sva etiri prigovora ideacijskim teorijama; prvi prigovor izbjegava jer propozicije i pojmovi nisu mentalni entiteti; trei prigovor izbjegava jer su propozicije i pojmovi intersubjektivni i nezavisni od konkretnih ljudi/jezika/kultura; jedva izbjegava drugi prigovor propozicijski teoretiar moe ustrajati na tome da rijei poput ''je'', ''i'', ''od'', ''tisuukutnik'' itd. izraavaju pojmove, no eli li se izbjei da tp zvui prazno i cirkularno, mora nam se dati neka dodatna karakterizacija relevantnih pojmova prvi problem stvara vrsta znaenjske injenice mi razumijemo reenicu S neposredno, dok niz rijei koje predstavljaju trabunjanja ne razumijemo; neki su nizovi rijei pojmljivi, a drugi nisu donosi uvjet u relaciju: mora pustiti u teoriju i ljude to je potrebno da se neka osoba razumije u reenicu S? Mooreovski odgovor je da ta osoba mora biti u odreenoj relaciji spram propozicije i mora znati da S izraava tu propoziciju ta relacija se naziva shvaanje (poimanje) = razumijeti S znai shvatiti neku propoziciju P i znati da S izraava P propozicijska teorija u skladu je sa zdravim razumom slaemo se da odreene reenice u brojnim jezicima imaju neto zajedniko (znaenje!), sadraj neovisan od jezika i da je lako taj sadraj nazvati ''propozicijom koju izraavaju'' brojne razliite reenice: propozicijska teorija je takoer korisno orue za opisivanje i raspravljanje o drugim vrstama ''znaenjskih fenomena'' koje smo spomenuli; podesna je za elegantnu matematiku obradu u rukama semantike zasnovane na ''moguim svjetovima'' i intenzionalnih logiara

PRIGOVORI PROPOZICIJSKOJ TEORIJI: prvi prigovor reeno je da su propozicije apstraktni entiteti, premda se za reenice kae da ih ''izraavaju'', a ne da ih imenuju kao u referencijskoj teoriji; kao entiteti, ti apstraktni predmeti su udni nisu smjeteni u prostoru, ne mogu biti stvoreni ili uniteni, vremenski su vjeni i uvijek traju, postojali su prije ijednog bia, no njihov sadraj se tie krajnje specifinih stanja ljudskih odnosa; nemaju uzrona svojstva, dakle ne utjeu da se neto dogodi;odgovor: ispravno je biti oprezan pri pretpostavljanju udnih entiteta, no to je moda izravno pozivanje na Occamovu britvu ne umnaajmo pretpostavljene entitete vie nego to je to nuno za objanjenje; propozicije nisu nune za objanjenje ako bi imali alternativnu teoriju znaenja koja je podjednako dobro objasnila znaenjske fenomene bez uplitanja propozicija drugi prigovor ''propozicije'' su u nekom smislu nepoznate i strane naem iskustvu, ujem i vidim rijei i razumijem ih, no to nije primjer ''shvaanja'' koje me dovodi u doticaj s nevremenskim, neunitivim, vjenim predmetomMooreov odgovor: kada razumijemo znaenje reenice, jo e neto dogaa u naem umu osim puke injenice da ujemo rijei od kojih je reenica sastavljena; u to se moemo uvjeriti kada usporedimo ono to se dogaa kada ujemo reenicu koju stvarno razumijemo s onim to se dogaa kada ujemo reenicu koju ne razumijemo; javlja se drugi in svijesti poimanje njihova znaenja, ta poimanja se razlikuju u reenicama koje imaju znaenje i koje ga nemaju sigurno postoje stvari poput dva razliita poimanja znaenjadrugi odgovor: ako se prihvati premisa o postojanju prepozicija, netko bi mogao istaknuti da je uobiajeno vrlo poznate fenomene objasniti uz pomo nekih nepoznatih i misterioznih fenomena nita novo trei prigovor autor je Gilbert Harman; propozicijska teorija ne objanjava nita, ona ponavlja podatke otmjenijim argonom; zvui kao da je fraza ''izraava propoziciju'' otmjeniji nain da se kae ''to je smisleno'', bar dok se ne pokae nezavisni nain razumijevanja govora o propozicijama...odgovor: kada se propozicijska teorija pomnije obradi i dotjera i kada se upotpuni s idejom da osoba ''shvaa'' propoziciju, kao i s idejom da reenica izraava propoziciju, taj aparat ima bar dio moi predvianja i dio moi objanjavanja etvrti prigovor: znaenje mora imati neku uzronu mo, neo to e pogurnuti i povui; propozicije nemaju uzrone moi, one sjede izvan prostora i vremena i ne rade nita, teko je vidjeti kako bi se one mogle uklopiti u objanjenje jezinog ponaanja ljudi ili kako bi mogle pomoi u objanjenju dinamike drutvene uloge znaenja, pa se ipak ine nepotrebnim pretpostavkama; mi znaenje trebamo razumijeti pomou jezine upotrebe!odgovor: ak i da propozicije ne pomau u objanjenju ljudskog ponaanja, to ponaanje nije jedina stvar koja se mora objasniti, same su ''znaenjske injenice'' nai primarni podatci, a propozicije i dalje pomau objasniti te injenice

5.3. Fregeovski deskriptivizam

3. poglavlje Vlastita imena: opisna teorijaRussell opovrgava referencijsku teoriju znaenja za odreene opise jer opisi nisu pravi singularni termini; opisi su sloeni izrazi po tome to imaju nezavisne smislene dijelove; prirodno bi se moglo nastaviti smatrati da su obina vlastita imena pravi singularni termini etiri zagonetke (ono to ne postoji, negativni egzistencijalni iskazi, supstitutivnost i dr.) iskrsavaju za vlastita imena kao to iskrsavaju i za opise Frege nudi rjeenja za zagonetke predlaui da ime uz referenta ima i smisao; smisao = nain danosti refrenta termina daje premalo o tome to su ''smislovi'' i kako oni funkcioniraju, tu Russell uskae sa tezom da su obina vlastita imena zapravo prikriveni odreeni opisi tvrdnja da su vlastita imena semantiki ekvivalentna opisima se suoava s ozbiljnim prigovorima: teko je nai konkretan opis kojemu je dotino ime ekevivalentno, ljudi kojima isto ime izraava razliite opise ne bi razumjeli u razgovoru kada bi pokuavali razgovarati o istoj osobi ili stvari John Searle predlae opisnu teoriju vlastitih imena zasnovanu na ''grozdovima'', Saul Kripke i drugi daju drugi prigovoreFrege i zagonetke imena su samo imena, znaenja imaju oznaavajui konkretne stvari koje oznaavaju i uvodei oznaene stvari u govor (''millovsko ime'' John Stuart Mill branio gledite da su vlastita imena tek etikete za pojedinane osobe ili predmete, znaenju ne pridonose nita doli samih pojedinanih stvari) prividna referencija na nepostojee (1) James Moriarty je elav.reenica je smislena zato to ime ''James Moriarty'' ima ''smisao'' povrh svog navodnog referenta, ak i ako nema referenta ni na ta se referira, tj. nita se ne denotira tim imenom, ve je njime smisao ''izraen'' (''smisao'' je konkretni ''nain danosti'' navodnog referentna termina; apstraktni entitet, smisao odraava neiju koncepciju referenta ili nain razmiljanja o referentu; smisao imena ''Aristotel'' ''Platonov uenik i uitelj Aleksandra Velikog''. ''stagirski uitelj Aleksandra''; smisao odreuje jedinstvenog referenta, ali vie smislova moe odrediti istog referenta!) negativni egzistencijski iskaz(2) Pegaz nikad nije postojao.ini se da je reenica istinita i ini se da je o Pegazu; ako je reenica istinita, ne moe biti o Pegazu reenica (1) je smislena unato nepostojanju Jamesa Moriartyja, reenica (2) nije samo smislena unatog Pegazovu nepostojanju, ve je stvarno i u bitnome istinita; zamisao o smislovima kao o konkretnim nainima danosti prua Fregeu barem dojam rjeenja problema negativnih egzistencijskih iskaza; (2) ugrubo znai da smisao imena ''Pegaz'' (koncepcija krilatog konja kojega je jahao Belerofon) ne uspijeva pronai referenta, ak ni onog ''nepostojeeg''; ta zamisao nije izravno rjeenje jer za Fregea ime samo ''izraava'', a ne denotira svoj vlastiti smisao, stoga (2) nije doslovce o smislu imena ''Pegaz'', te ne kae izravno za taj smisao da mu manjka referent Fregeova zagonetka(3) Mark Twain je Samuel Langhorne Clemenssadri dva imena od kojih oba dva izdvajaju ili deonitraju istu osobu ili stvar, iako su ta imena millovska dotina reenica treba biti trivijalno istinita; ona se doima i informativnom i kontingentnom (''Superman je Clark Kent''); premda dva imena izdvajaju zajednikog referenta, oni razliito ''daju'' tu pojedinanu stvar; imaju bitno razliite smislove; ono to Frege naziva ''spoznajnom vrijednou'' ide uz smisao, a ne uz referenciju ''a=a'' i ''b=b'' imaju razliite spoznajne vrijednosti, za svrhu spoznaje smisao reenice (misao izraena njome) nije nita manje relevantan od njezine referencije; ako je a=b, onda je doista referencija od ''b'' ista kao i ona od ''a'', pa je istinitosna vrijednost od ''a=b'' ista kao i ona od ''a=a''; smisao od ''b'' moe se razlikovati od smisla od ''a'', pa se time misao izraena u ''a=b'' razlikuje od one u ''a=a'', i tada te dvije reenice nemaju istu spoznajnu vrijednost nije nam reeno kako to da ''a=b'' moe biti kontingentno! supstitutivnost(4) Albert vjeruje da je Samuel Langhorne Clemens visok manje od metra i pol.supstitucijska imena stvaraju neistinitost;mjesto singularnog termina kojim upravlja fraza ''vjeruje da'' referencijski je neprozirno; kada bi imena bila millovska i kada ona ne bi pridonosila znaenju doli uvoenja referenata u govor, supstitucija ba nita ne bi trebala mijenjati, a mjesto imena bilo bi prozirno; Frege pretpostavlja da su smislovi, a ne tek referenti izraza oni koji odreuju istinitosnu vrijednost reenice o vjerovanju; predlae da operator vjerovanja prije svega ini to da pomie referenciju imena; unutar ''vjeruje da'' ime ne referira kao obino na osobu Clemensa/Twaina, ve na vlastiti smisao; rezultat supstituiranja imena ''Mark Twain'' ima drugaiju istinitosnu vrijednost; ''Mark Twain'' referira na svoj smisao koji se razlikuje od smisla imena ''Samuel L. Clemens''; razlikovanje izmeu referencije i ''smisla'' razlikovanje izmeu referencije i ''smisla'' omoguuje Fregeu da se pozabavi sa svakom zagonetkom, njegova rjeenja sama po sebi zvue ispravno imena pridonose neku vrstu znaenja porvh svojih referenata i to ini razliku ondje gdje razliku vidimo; no ta rjeenja zvue tono vjerojatno zbog svoje shematske prirodeRussellova tvrdnja o imenima nova teza, svakodnevna vlastita imena zapravo nisu imena, barem ne prava millovska imena; izgledaju kao imena i zvue kao imena kada ih izgovaramo naglas, no ona nisu imena na razini logikog oblika gdje su logika svojstva izraza dana ogoljena; ona su zapravo ekvivalentna odreenim opisima, ona skrauju opise i ini se da Russell to misli doslovno uvoenje drugog semantikog razlikovanja izgleda i stvarnosti; obina vlastita imena su singularna samo u smislu povrinske gramatike rjeenje za etiri zagonetske se moe poopiti, jer imena samo zamjenjujemo odreenim opisima koja ta imena izraavaju; imena posjeduju ''smislove'' koji se mogu razlikovati unato tome to je rije o istom referentu Russell daje njihovu analizu tvrdnja o imenima je nezavisna od same teorije opisa prvi izravni argument: reenica koja sadri odreeni opis intuitivno povlai svaku od triju podreenica koje sainjavaju njegovu analizu dotine reenice, a te tri podreenice povlae tu reenicu; to je istinito i za reenice koje sadre vlastita imena reenica (2) stvarno je istinita, ona ne izdvaja postojeu stvar te neistinito tvrdi da ta stvar ne postoji, ne izdvaja meinongovski entitet nijeui mu postojanje, ona nas uvjerava da zapravo nije bilo takvog krilatog konja; ''Sherlock Holmes nikada nije postojao'' nikada stvarno nije bilo legendarnog engleskog detektiva koji je ivio u Bakerovoj ulici na broju 221B itd. drugi izravni argument: ujemo da netko upotrebljava ime, pr. ''Lili Bourlanger'', a ne znamo o kome govornik pria; pitat emo ga tko je to, a govornik odgovara da je to prva ena koja je ikada osvojila Prix de Rome 1913. sa svojom kantatom Faust et Hlene prikladan odgovor! Zapravo emo pitanje upustiti jer nismo razumijeli ime koje smo uli, a ak i da ga razumijemo, moramo postaviti ''tko/to pitanje'', a odgovor mora biti neki opis; moemo tko/to pitanje upotrijebiti kao test nasumine provjere: upotrijebili smo ime 'Wilfreid Sellars' i vi ste pitali tko je to sve to moemo odgovoriti je da je to slavni filozof iz Pittsburgha koji je napisao bogate knjige i sl. kada se nekoga pita na koga ili to se misli nakon to je on upotrijebio ime, ta osoba e istog asa ponuditi opis kao primjer onoga to je mislio! John Searle se slino poziva na uenje i pouavanje = imena skrauju opise, imena su tek kratice za opise, kao to je SAD kratica za Sjedinjene Amerike DravePrigovori: prvi prigovor: Searle; prigovara ako su vlastita imena ekvivalentna s opisima, onda za svako ime mora postojati konkretni opis s kojim je ono ekvivalentno(5) Wilfrid Sellars je bio astan ovjek.

to govorim? Nekoliko potencijalnih tipova opisa ime W. Sellars je za mene ekvivalentno opisu ''Jedna jedina stvar x takva da je x F i da je x G i...'' gdje su F, G i ostali predikati koje bih primjenio na ovjeka o kojem je rije to ima posljedica da (5) povlai(6) Postoji barem jedan filozof s kojim sam vodio poprilino ustru raspravu u dnevnoj sobi Georgea Pappasa 1979. godine.

dok (5) ne povlai (6) za mene ili bilo koga drugog! test nasumine provjere treba pribaviti vie lokalni odgovor za svaku upotrebu imena; prihvatljivo je smatrati da govornik moe ponuditi vrlo specifian opis kada ga se na to potakne nije uvijek sluaj, jer je rije o opisu koji je govornik ve imao na umu; moe se dati brojan niz odgovora ovisno o tome koju informaciju mislim da elite znati o njemu! prvi prigovor nije samo cilj dokazati da bi bilo teko otkriti koji je opis govornik imao na umu, ve i da u mnogo sluajeva nema jednog odreenog opisa kojeg govornik ima na umu drugi prigovor: opisi s kojima bi imena trebala biti sinonimna se nalaze u umovima govornika (potvruje test nasumine provjere), iz Russellove tvrdnje o imenima e slijediti da e isto ime za razliite ljude imati razliite smislove, svako je ime vieznano; ako su imena ekvivalentna s odreenim opisima, ekvivalentna su s razliitim odreenim opisima u ustima razliitih ljudi; no, postaje i gore pretpostavimo da autor o Sellarsu misli kao o ''autoru lanka tog i tog'', a da mi o Sellarsu mislimo kao o ''najpoznatijem filozofu iz Pittsburgha'' tada se nismo u stanju neusuglasiti o Sellarsu, ne proturjeimo si.Searleova teorija grozda profinjena verzija opisne teorije ime je povezano s nejasnim grozdom opisa; snaga iskaza ''Ovo je N'' (N ime) je u tome to tvrdi da je dostatan, no neodreen broj ''uobiajenih identifikacijskih iskaza'' (DNNINB) povezanih s tim imenom je istinit za predmet na koji se pokazuje demonstrativom ''ovo'' = ime referira na bilo koji predmet koji zadovoljava dostatan, no nejadan i neodreen broj opisa povezanih s njim to svojstvo nejasnosti razlikuje imena od opisa i ono je razlog zato imamo i upotrebljavamo imena umjesto opisa; ime funkcionira kao kuka na koju se vjeaju opisi, a to nam omoguava da postignemo jezino hvatanje za svijet izbjegavanje dva prigovora za Russellova gledita; prvi prigovor je dvojben jer Searle naputa obvezu da svako ime mora imati konkretan opis; ime je semantiki vezano za labav grozd opisa; drugi prigovor je oslabljen injenicom da razliiti ljudi na umu mogu imati razliite podgrozdove opisne grae, ali zbog identifikacijskih opisa uspijevaju referirati na istu pojedinanu stvarKripkeova kritika trei prigovor: pretpostavimo da je ime Richard Nixon = ''pobjednik predsjednikih izbora SAD-a 1968. godine'' je li Nixon mogao izgubiti na tim izborima? Nedvojbeno ''da'', pod pretpostavkom da izraz ''mogao'' izraava teorijsku, logiku ili metafiziku mogunost, a ne neto o tome to znamo!; po opisnoj teoriji, nae pitanje znai isto to i (9) Je li mogue da: jedna i samo jedna je osoba pobijedila na izborima 1968. godine i tko je god pobijedio na izborima 1968. godine, izgubio je na izborima 1968. godine.odgovor na to je ''ne''. Moe nam se initi da Searleova teorija nudi poboljanje, no Kripke kae da ljudska mogunost se protee dalje od toga; Nixon nije morao uiniti ni jednu od stvari koja se povezuje s njim, on je mogao postati egrt i praviti sandale do kraja ivota; nije mogue da osoba koja zadovoljava DNNINB opisa u grozdu povezanih s imenom R.N. ne zadovoljava ni jedan od opisa u grozdu osoba koja se odluila za pravljenje sandala ne bi bila referent imena R.N. i ne bi bila R.N., no to se ini pogrenim; Michael Dummet je prosvjedovao da trei prigovor ovako formuliran nije valjan jer poiva na skrivenoj neistinitoj pretpostavci, dovoljno je samo pokrutiti opise da se izbjegne ovaj prigovor tipa R.N. je stvarni pobjednik izbora 1968. godine. etvrti prigovor: Kripke nudi jo jedan izmiljeni primjer koji se tie Gdelova teorema nepotpunosti u fikciji, teorem je dokazao ovjek po imenu Schmidt koji je preminuo ne objavivi ga, naiao je Gdel, prisvojio je taj rukopis i objavio ga pod svojim imenom; tako, kada netko kae Gdelov teorem, ne referiraju na Schmidta, nego na Gdela prigovor protiv teorije grozda i protiv klasinog russellovskog gledita; pretpostavimo da nitko nije dokazao teorem nepotpunosti, Schmidtov dokaz sadri nepopravljivu pogreku ili nije bilo Schmidta, ve se taj dokaz samo materijalizirao nasuminom raspodjelom atoma na komadu papira... peti prigovor: (12) Neki ljudi nisu svjesni da Ciceron jest Tulije.reenica je naoko istinita, no ako je Russellova tvrdnja o imenima tolna, teko je tumaiti reenicu jer ne postoji propozicija denotirana ''da''-frazom koju zajednica govornika hrvatskog jezika izraava za ovu reenicu; ''Ciceron'' i ''Tulije'' su za razliite ljude ekvivalentni razliitim opisima, ne postoji injenica za koju se kae da nisu svjesni; budui da znam da je Ciceron Tulije, isti skup opisa povezujem s istim imenima esti prigovor: ako je Russelova tvrdnja o imenima istinita, svako ime ima podrku opisa koji se jedinstveno primjenjuje na referenta tog imena; veina ljudi povezuje Cicerona sa ''neki rimski govornik'' ili nekim drugim neodreenim opisom; ti ljudi ne uspijevaju samo upotrijebiti ta imena ispravno ve i referirati na Cicerona kad ih upotrijebe; dva imena iste osobe poput Ciceron i Tulije kao podrku mogu imati isti neodreeni opis, a kad ga imaju, nikakva russellovska teorija ne moe objasniti neuspjeh supstituiranja u kontekstu vjerovanja; = ne treba puno da bi uspjelo referiranje na osobu; Keith Donnellan i primjer djeteta koje je otilo spavati u krevet pa su ga probudili roditelji roditelji ga upoznaju s Tomom i ujutro se dijete budi s nejasnim sjeanjem da je Tom simpatian, no nema opisnu grau koja je povezana sa tom osobom, no to ga ne sprjeava na referiranje na Toma! sedmi prigovor: Russell je elio da se primjenjuju njegove teorije na fikcijska imena poput Hamlet, Sherlock, besplatni ruak itd.; ako je njegova tvrdnja o imenima tona, svaka reenica koja sadri neko fikcijsko ime na primarnom mjestu e se pokazati neistinita (pr. tvrdnja da je Sherlock ivio u Bakerovoj ulici bi trebala biti ekvivalentna da je on bio osoba koja je bila poznati detektiv koji je...itd., no to nije istina, jer nije postojao!); neki ljudi tvrde da su fikcijske reenice doslovce bez istinite vrijednosti, a ne neistinite to zastupaju kripkeovci

12.3. Russellov deskriptivizam

2. poglavlje - Odreeni opisi[footnoteRef:1] [1: uz ovo gradivo ide i 3. poglavlje, koje je obuhvaeno u tematskoj cjelini ''Fregeovski deskriptivizam'']

Frege + Russell odreeni opisi ne znae ono to znae time to denotiraju ono to denotiraju Russell: ena koja ivi ovdje je biokemiarka. sastoji se od subjekta i predikata na prvi pogled, a zapravo je logiki trojac generalizacija, ekvivalentna je reenici:Barem jedna ena ivi ondje i najvie jedna ena ivi ondje i tko god ivi ondje je biokemiar. prua rjeenje za svaku od etiri zagonetke! Strawson iznosi prigovor da nije u skladu s uobiajenim jezinim navikamaSadanji francuski kralj.Postoji barem jedan fra. kralj; nije neistinita zbog izostanka kralja, ve se ne moe upotrijebiti da bi se napravio pravi iskaz i nema istinitu vrijednost; Russellova teorija takoer zanemaruje injenicu da je veina opisa vezana uz kontekst, pa denotiraju samo unutar ogranienog lokalnog okvira; prigovor da Russell uzima reenice i svojstva preapstraktno, lieni su pravog sadraja Donnallan: ak i ako je Russell u pravu po pitanju upotrebe opisa, zanemario je est sluaj u kojemu opis jest upotrijebljen referencijski (da se naznai osoba/stvar, a da se ne uzimaju u obzir atributi referenta)

Singularni termini izrazi iji je smisao denotirati/oznaavati konkretne pojedinane ljude/mjesta/predmete (suprotni su opim terminima, poput ''pas'', koje primjenjujemo na vie od jedne stvari) ukljuuju vlastita imena, odreene opise (engleska kraljica, maka na prostirki, singularne osobne zamjenice itd.) Frege i Russell pokazuju da referencijska teorija nije istinita za odreene opise:etiri zagonetke o singularnim terminima Problem prividne referencije na nepostojee(1) James Moriarty je elav.Slijedei skup iskaza nije konzistentan (pod prijetnjom logikog proturjeja svi iskazi ne mogu biti istiniti):J1 Reenica (1) smislena je (neto znai, nije besmislena).J2 (1) je reenica sastavljena od subjekta i predikata.J3 Smislena reenica sastavljena od subjekta i predikata smislena je (samo) time to izdvaja neku pojedinanu stvar te pripisuje neko svojstvo toj stvari.J4 Gramatiki subjekt u (1) ne uspijeva izdvojiti ili denotirati neto postojee.J5 Ako je reenica (1) smislena samo na temelju toga to izdvaja neku stvar te pripisuje toj stvari neko svojstvo (J1, J2, J3) i ako subjektni izraz u (1) ne uspijeva izdvojiti neto postojee (J4), onda naposljetku ili (1) ipak nije smislena reenica (suprotno J1) ili ona izdvaja stvar koja ne postoji. No:J6 Ne postoji tako neto kao ''nepostojea stvar''.Neprilika je u tome to se svaki od iskaza J1-J6 ini istinitim.

Problem negativnih egzistencijskih iskaza(2) Pegaz nikad nije postojao.ini se da je (2) istinita i da govori o Belerofonovu konju, Pegazu; ako je istinita, ne moe govoriti o Pegazu jer nema takvog entiteta; ako (2) je o Pegazu, neistinita je jer Pegaz mora u nekom smislu postojati.; iskaz J1 je neprijeporan, J2 je oit, J4 je injenica, J5 trivijalno je istinit; Meinong se uputa u poricanje J6 inzistirajui da bilo koji mogui predmet miljenja (ak i onaj proturjean) nekako biva; Moriarty tako biva i na njega se moe referirati, premda nema svojstva postojanja; Meinong se pozabavio negativnim egzistencijalnim iskazima, neki takav iskaz kae za entitet koji biva da mu manjka postojanje; Secretariat, Seabiscuit i Smarty Jones bili su konji koji su postojali, no manjkala su im krila; Pegaz je imao krila, ali nije postojao; Frege se pozabavio prividnom referencijom na nepostojee i odbacio J3 postulirao je apstraktne entitete (''smislovi''), singularni termin je smislen na temelju posjedovanja smisla povh samog referentnog termina/samog referenta budui da singularni termin izraava smisao, on je smislen bilo da referira stvarno ili ne Fregeova zagonetka o istovjetnosti(3) Mark Twain je Samuel Langhorne ClemensOvo je iskaz istovjetnosti i sadri dva singularna termina od kojih oba (u sluaju da je iskaz istinit) izdvajaju/denotiraju istu osobu/stvar; iskaz jednostavno govori da je ta osoba istovjetna s tom osobom (samom sobom) = trivijalan iskaz; (3) ne govori nita vie od toga da je Mark Twain Mark Twain; no, ne ini se trivijalnim prvo, iskaz je informativan jer netko moe neto novo nauiti dok ga ita (primjerice, Twainov stvarni identitet); drugo, iskaz je kontingentan injenica koju iskazuje je mogla biti drugaija, stvarnost je mogla biti drugaija bar jedan od singularnih termina mora posjedovati neko znaenje povrh referenta Problem supstitutivnosti: funkcija singularnog termina je izdvojiti pojedinanu stvar i uvesti je u govor; upravo na temelju denotirajue uloge su singularni termini smisleni iz toga bi oekivali da su bilo koja dva singularna termina koji denotiraju istu stvar semantiki ekvivalentni mogli bi uzeti bilo koju reenicu s tim terminom i supstituirati ih, a da ne promijenimo znaenje(4) Albert vjeruje da je Samuel Langhorne Clemens visok manje od 1,5 m.Pretpostavimo da je reenica istinita, Albert nije svjestan da je Clemens pisao romane pod pseudonimom ''Twain''; ne moemo supstituirati termine, a da ne promijenimo istinitosnu vrijednost; rezultat je neistinita reenica jer je Albert (recimo) vidio fotografiju Twaina i vjeruje da je on bio normalne visine; Quineova terminologija reenino mjesto koje u (4) zauzima ime je neprozirno (= suptitucija nekog drugog singularnog termina na to mjesto moe promijeniti istinitosnu vrijednost reenice koja ga sadri), nasuprot referencijski prozirnome; neprozirnost uzrokuje konstrukcija ''vjeruje da'' jer je reenica ''SLC je visok manje od 1,5 m.'' zasebno prozirna!

Russellova teorija opisa Russell iznosi zagonetke pomou opisa, ne vlastitih imena, jer ga zanima logika odreenih opisa na temelju zagonetki argumentirao je kako odreeni opisi imaju i pridonose znaenja koja postoje povrh samih referenata tih opisa teorija opisa poprima oblik kontekstualne definicije odreenog opisa umjesto da je odreeni opis definirao eksplicitno, on nudi upute za parafraziranje uobiajenih tipova cijelih reenica koje sadre odreene opise (neizravno pokazuje ulogu odreenih opisa i razotkriva ''logike oblike'' reenica) kontekstualna definicija odreenog opisa, pr. ''F je G'' F je odreeni opis(5) Autor Waverleyja bio je kot.(5) izgleda kao jednostavna reenica sastavljena od subjekta i predikata koje referiraju na pojedinanu stvar (Sir Waltera Scotta) i pririu joj neto (kotsko) Russell kae da izgled zavodi; navodni singularni termin ''autor Waverleyja'' je odreeni opis koji se sastoji od predikatnih izraza, znaenje predikatnog izraza igra kljunu ulogu u sposobnosti prepoznavanja/izdvajanja referenta obinog opisa; da naemo referenta, moramo potraiti nekoga tko je napisao Waverley; Russell je predloio da opis skrauje sloeniju konstrukciju koja ukljuuje kvantifikatore (rijei koje kvantificiraju ope termine ''svi tinejderi'', ''neke banane'', ''est gusaka''...); smatra da (5) skrauje konjunkciju triju kvantificiranih opih iskaza od kojih ni jedan ne referira posebno na Scotta:(5a) Barem je jedna osoba napisala Waverley.(5b) Najvie je jedna osoba napisala Waverley.(5c) Tko je god napisao Waverley, bio je kot.Svaki od navedenih iskaza je intuitivno nuan za istinitost (5); ako je bilo vie od jednog autora, ''autor W.'' nije mogao biti upotrijebljen kao odreeni opis; ako je autor bio kot, trivijalno slijedi (5c); ini se da imamo skup pojedinano nunih i zajedno dostatnih uvjeta za (5) i to je moan argument za Russellovu analizuW predikat ''...je napisao Waverley''S predikat ''...je bio kot.''

tri Russellova uvjete su po tome:(a) (x) Wx(b) (x) (Wx y=x))(c) (x) Wx Sx)

Kada zdruimo ta tri uvjeta, ekvivalentni su:(d) (x) (Wx & ((y) Wy y = x) & Sx)).

Po Russellovom stajalitu, (d) ispravno izraava logiki oblik reenice (5), a razlikuje se od njezina povrinskog gramatikog oblika susreli smo se s tim u prvom poglavlju kod reenice ''Vidio sam nikoga.'' povrinski, reenica ima isti oblik kao i reenica ''Vidio sam Marthu.'' subjekt + prijelazni glagol + objekt; no, razlikuju se u logikim svojstvima: jedna reenica povlai da sam vidio nekoga, a druga da nisam vidio nikoga, ta druga reenica je stoga ekvivalentna sa ''Nije sluaj da sam vidio bilo koga'' i ''Ima nitko koga sam vidio''. Izraz ''nitko'' nije singularan termin, ve kvantifikator - ~(x) Ajx (A vidio, j ja);prividni singularni termin u (5) uope nije singularni termin, ve praktina skraenica sloenije kvantifikacijske strukture (a c); prividni singularni termin iezava pri analizi

Russellova rjeenja za zagonetke Prividna referencija na nepostojee(6) Sadanji francuski kralj je elav.Okreemo se nekonzistentnom skupu iskaza koji odgovaraju J1 J6, zamijenjujemo (1) sa (6) i povezujemo te iskaze sa ''K'', ne sa ''J'' (iskaz K1 tako glasi ''Reenica (6) smislena je (neto znai, nije besmislena)'', K2 glasi ''(6) je reenica sastavljena od subjekta i predikata'' itd.)Sada emo parafrazirati reenicu (6) u skladu sa spomenutom Russellovom metodom:Barem je jedna osoba trenutno francuski kralj, najvie jedna osoba je trenutno francuski kralj, tko je god francuski kralj je elav.Ne susreemo se s problemima, prvi je od tri prethodna konjunkta jednostavno neistinit jer trenutno nitko ne kraljuje Francuskom. Sam primjer (6) po tome ispada neistinit. Russell nijee iskaz K2 jer nijee da odreeni opis ''sadanji francuski kralj'' je singularni termin Negativni egzistencijalni iskazi(7) Sadanji francuski kralj ne postoji.Postoji russelovska parafraza (7) koja prihvaa izraz ''postojati'' kao obian predikat (poput ''je bio kot'' i sl.), te prihvaa da izraz ''ne'' modificira ili se primjenjuje na taj predikat: barem je jedna osoba trenutno fra. kralj, najvie jedna osoba je trenutno fra. kralj, tko god je trenutno fra. kralj ne postoji. Nepravilnost je u tome to prvi konjunkt tvrdi postojanje sadanjeg kralja, dok trei to nijee; kako bi ova reenica imala smisla, izraz ''ne'' ne smijemo shvatiti kao da modificira glagol ''postojati'', ve kao da se primjenjuje da ostatak (7) kao na cjeline: neistinito je da sadanji francuski kralj postoji; nakon toga, Russellov obrazac analize primjenjujemo unutar toga ''ne'' ovako: Ne: (Barem je jedna osoba trenutno francuski kralj i najvie je jedna osoba trenutno francuski kralj i tko god je trenutno fra. kralj, postoji). ~(x) (Kx & ((y) Ky y = x) & Ex)) E oznaava izraz ''postojati'', a taj izraz se uzima u logikoj teoriji kao kvantifikator, pa bi tako konjunkt Ex trebalo zamijeniti sa (z) (z =x), to je suvino; Russellova parafraza ekvivalentna sa ''Nitko jedinstveno nije francuski kralj''; ne izdvajamo ovime pojedinanu stvar i ne govorimo da ona ne postoji, pa problem negativnih egzistencijalnih iskaza iezava za sluaj pojedinih opisa; u (7) opis se pojavljuje na mjestu koje Russell naziva sekundarnim, tj. kvantifikatore ''najmanje'', ''najvie'' i ''tko god'' na kojim se taj pr. temelji analizirali smo da potpadaju unutar izraza ''ne'' prijanja parafraza dala je opisu primarno mjesto = razlika u znaenju te vrste naziva se razlikom u dosegu Fregeova zagonetka(8) Sadanja engleska kraljica je [jedna te ista osoba kao i] Elizabeta Windsor.Na lijevoj strani je opis, pa emo ga ukloniti parafrazom na Russelov nain: barme je jedna osoba trenutno engleska kraljica i najvie je jedna osoba trenutno engleska kraljicca i tko je god trenutno engleska kraljica je [jedno te isto to i] Elizabeta Windsor. Ili simbolima: (x) (Qx & ((y) Qy y = x) & x=e)); iskaz istovjetnosti je kontingentan, netko je drugi mogao biti kraljica, mogla je ak i ne biti kraljica, mogla je pobjei od kue i formirati rock bend, a ne biti okrunjena; teorija opisa daje ispravno objanjenje intuitivnog sadraja iskaza istovjetnosti (8) je samo povrinski iskaz istovjetnosti, rije je o iskazu priricanja, a Elizabeti se pririe sloeno relacijsko svojstvo; ostavlja nas s problemom kako pravi iskaz istovjetnosti moe biti i istinit i informativan Supstitutivnost(9) Albert vjeruje da je autor knjige Nita i bitak dubokoumni mislilac.Albert nije svjestan da autor knjige u fuu pie jeftinu pornografiju; ne moemo supstituirati termin ''autor knjige estoke veterinarke'' sa ''autor knjige Nita i bitak'' a da joj ne promijenimo istinitosnu vrijednost; rezultat je neistinita reenica jer Albert smatra da je autor knjige V slinavi kreten, mjesto koje u toj reenici zauzima odreeni opis je neprozirno; russellovsku parafrazu zapoinjemo s ''Albert vjeruje'' Albert vjeruje da je barem jedna osoba napisala Nita i bitak i najvie jedna osoba napisala Nita i bitak i tko god je napisao Nita i bitak, dubokoumni je mislilac. To je dobro objanjenje onoga to Albert vjeruje, te nam je sad jasno zato ne moemo supstituirati opise jer prouzroila bi da se Albertu pririe drugaije vjerovanje od onoga to on ima. = zagonetke su nam pokazale da se odreeni opisi ne veu za svijet tako da izravno imenuju i nita drugo, a Russell nam je dao pozitivnu teoriju; premda se referenti odreenim opisima ne pripisuju onako kako se pripisuju imenima i makar opisi ''stvarno'' nisu singularni termini, trebaju imati pojedinane stvari koje im odgovaraju kad opis to ima, tj. kad postoji jedinstveno takvo i takvo, govorimo o semantikom denotatu/semantikom referentu opisa

Prigovori Russellovoj teoriji prvo se treba rei da su Russellove zagonetke zapravo zagonetke o singularnim terminima openito, ne samo o opisima; Russell eli da se poziva na drugo razlikovanje izmeu povrinskog izgleda i prikrivene logike stvarnosti; vlastita imena su zapravo skraenice za odreene opise; glavni lanak ''On denoting''/''O oznaavanju/denotiranju'' denotiranje je relacija izmeu izraza uzetog u apstraktnom smislu i stvari koja je referent/denotat izraza Strawson glavni kritiar, naglaava kako se reenice upotrebljavaju i kako na njih reagira s ljudske pozicije ; lanak ''On referring''/''O referiranju'' ironino, referiranje ne smatra apstraktnom relacijom izmeu izraza i stvari, ve je referiranje in koji izvodi osoba u nekom trenutku u nekoj situaciji; izrazi uope ne referiraju, ljudi referiraju upotrebljavajui izraze u te svrhe; ''Ovo je dobro crveno'' ovo ne referira ni na to sve dok mi ne pokaemo u kontekstu ili uivo na to mislimo prvi prigovor: Russell kae da je reenica (6) (Sadanji fra. kralj je elav) neistinita zbog izostanka kralja; Strawson kae da to nije prihvatljivo, govornik naprosto nije uspio referirati ni na to i nije rekao potpuni iskaz, govornikov izriaj je manjkav, neuspio; govornik bi naprosto rekao da se potkrijepi ta izjava; da rijei problem prividne referencije na nepostojee, Strawson negira K3/J3 reenica (3) smislena je jer ima legitimnu upotrebu u jeziku i mogla bi se upotrijebiti da se kae (ne)istinite stvari kada bi svijet bio susretljiviji; Russell kae da je smislena ona reenica koja ima znaenje, tj. ona reenica koja izraava propoziciju; Strawson - ono to nosi svojstva istinitosti su iskazi uinjeni kada govornik uspije neto rei drugi prigovor: Strawson kritizira R. tvrdnju da bi dio onoga to bi govornik tvrdio izriui (9) bilo to da je negdje u sadanjosti postojao jedan i samo jedan kralj nije prihvatljivo, no Russell to nije tvrdio, nije nita rekao o inovima tvrenja trei prigovor: Strawson veli da su mnogi opisi vezani uz kontekst(10) Stol je prekriven knjigama.reenini subjekt je odreeni opis upotrijebljen uobiajeno, a ne drugaije; primjenimo li R. analizu, dobivamo da je barem jedna stvar stol i najvie jedna stvar je stol i bilo koja stvar koja je stol, prekrivena je knjigama: preko drugog konjunkta povlai da postoji najvie jedan stol i to u cijelom univerzumu, a to se ne moe ignorirati; Russell ima nekoliko mogunosti kada se kae stol, to moe biti jedini stol u sobi, moe postojati eliptinost, da je u kontekstu opisa ''stol'' skraenica za sloeniji opis gledite koje se poziva na eliptinost ima neke uznemirujue implikacije: ako je opis ''stol'' eliptian, mora postojati odgovor na pitanje koji je materijal elipsiran? Ako kaemo da opis ''stol'' znai stol u sobi, uvodimo pojam ''soba'' i analizirali smo to s predikatom ''soba''; moda je bolji pristup pozivanje na ogranienu kvantifikaciju ''Svi je vole'' ne znai svaka osoba u svemiru, ve svatko u odreenom drutvenom krugu; ono to logiari nazivaju domenama nad kojima seu kvantifikatori ne mora biti univerzalno, ve su to konkretni razredi grubo pretpostavljeni u kontekstu; uobiajena russellovska analiza poinje kvantifikatorom ''Barem je jedna stvar stol...'', taj kvantifikator je prikladno ogranien itd.; pozivanje na ogranienu kvantifikaciju razlikuje se od hipoteze od eliptinosti jer ne zahtjeva da u (10) bude potajno spomenut pojmovni materijal, ogranienje kvantifikatora je poput preuene pokazne zamjenice; i dalje postoji opi problem kako ograniiti kvantifikatore u kontekstu, to odreuje domene i kako sluatelji prepoznaju domene bez imalo truda itd.; Lycan tu djelomino osporava Strawsona: ne slae se u potpunosti s idejom da ljudi referiraju (a ne izrazi) Nacionalno udruenje za oruje ima slogan ''Ne ubija oruje ljude, ljudi ubijaju ljude.'', odgovor na to je da ljudi ubijaju ljude mnogo lake uz oruje a i postoji smisao u kojem je oruje doista ubilo ovjeka; onda tako postoji i sekundarni smisao u kojem izrazi doista referiraju, nema pogrenog kad se kae da stol referira na istaknuti komad namjetaja!; za russellovce je bezopasno dopustiti da odreeni opisi doista referiraju sve dok se ima na umu da opisi to ne ine izravno onako kako bismo mogli smatrati da vlastita imena to ine etvrti prigovor (Donnellanovo razlikovanje): Donnellan skree pozornost na referencijsku upotrebu odreenog opisa (nasuprot atributivnoj upotrebi); najoitiji tip referencijske upotrebe je kad opis stekne velika poetna slova i koristi se kao naslov (Sveto Rimsko Carstvo referent nije ni svet, ni rimski, ni carstvo); Russell bi mogao odgovoriti da se te naslove ne upotrebljava kao opise, ve kao stopljene naslove (Labud je ime instrumentalnog glazbenog komada kompozitora Saint-Sansa, a reenice koje sadre naslov se odnose na glazbu, ne na pticu); Donnellan pokazuje da postoje manje formalni sluajevi u kojima opise upotrebljavamo da se usredotoimo na konkretan pojedinaan predmet; (12) Smithov ubojica je lud.Naili smo na Smithovo tijelo i pomislimo to. Donnellan to isto naziva atributivna upotreba opisa. No zamislimo da nismo vidjeli tijelo i da ne znamo nita o toj stvari. Jones je uhien i optuen za zloin, a mi nismo na suenju. Tuitelj je uspjean i mi pretpostavljamo da je Jones kriv. Jones koluta oima i slini kao to slini ubojica. (12) u ovom sluaju je to referiranje na osobu koju promatramo ne uzimajui u obzir atribute koje je imao; Donnellanov prigovor je taj da teorija opisa previa referencijsku upotrebu, i Russell i Strawson su po njemu bili u krivu mislei da odreeni opisi uvijek funkcioniraju jednako; D. donosi nekoliko neformalnih karakterizacija nove referencijske upotrebe: upotrebljava se opis da sluateljstvu omogui da se izdvoji ono to se govori, opis je orue za izvoenje odreenog posla; kod atributivne upotrebe odreenog opisa '''' u '' je Y'' ako nita nije , onda ni za to nije bilo reeno da je Y, dok u referencijskoj upotrebi injenica da nita nije nema tu posljedicu.''Njezin mu je ljubazan prema njoj''Linsky nudi ovaj primjer nekoga tko uoava enu i njezinog pratioca i to kae. Donnellan i Linsky se slau da ak i da ena nije udana, upravo je pratilac taj na koga se referira i da je reenicom reeno da je ta osoba ljubazna prema njoj, bez obzira to ta osoba nije njen mu. Pravi referent se razlikuje od onog semantikog referenta jer u L. primjeru nema semantikog referenta; Pretpostavimo dalje da u Smithovu sluaju je Jones nevin. Smith je poinio samoubojstvo, no to ne mijenja ono to je reeno. Istinito je akko je Jones lud, makar nema ubojice.''Tko je ovjek koji pije martini?''Donnellan daje ovaj primjer gosta na zabavi koji gleda osobu zanimljiva izgleda i to kae, aa zapravo sadri samo vodu, no pitanje tog gosta se odnosi na ovjeka, a ne na nekog drugog ovjeka u biljarskoj sobi koji jedini na toj zabavi pije martini. Ovakvi primjeri se ponekad nazivaju ''neznatno promaenim'' sluajevima i esto su osporavani. Kripke pravi razlikuizmeu onoga to sam jezini sluaj znai ili na to referira i onoga to govornik misli.''Albert je elegantan momak.''Ova reenica uzeta doslovno znai da je Albert elegantan, no govornik ju moe upotrijebiti sarkastino da istakne upravo suprotnost u Albertu. Isto tako, mogu rei ''Smithov ubojica'' i referirati se na Jonesa. Donnallenov gost sa zabave misli na ovjeka zanimljiva izgleda, makar se fraza zbilja odnosi na ovjeka koji pije martini. Govornici u neznatno promaenim sluajevima doista misle ono to misle.Govornika referencija govorniki referent opisa u prigodi uporabe je predmet (ako ga ima) na koji je govornik koji je upotrijebio opis namjeravao skrenuti pozornost svog sluatelja; komunikacija se odvija po govornikom znaenju i govornikoj referenciji; ako mislim na Jonesa kada kaem Smithov ubojica, onda ste me ispravno razumijeli. Tako, po Kripkeu, D. nije uspio pokazati da reenica koja sadri odreeni opis moe biti istinita ak i ako nije semantiki referent opisa.ak i ako je Donnellan u krivu po pitanju znaenja i istinitosnih vrijednosti ne znatno promaenih reenica, to razlikovanje je vie nego dovoljno ilustrirano primjerom Smithovog ubojice; to razlikovanje je vano za istinutosnu vrijednost reenica koje umeu opise unutar odreenih vrsta reeninih konstrukcija.(13) Znam da je to tono jer sam to uo od gradske lijenice.''Istinitosna vrijednost reenice moe ovisiti o tome je li opis ''gradska lijenica'' upotrijebljen atributivno ili referencijski.(14) elio bih da njezin mu nije njezin mu.''Prvi dio emo vjerojatno shvatiti kao referencijski, a drugi kao atributivni. No, ima jo itanja i znaenja.MacKay argumentira da u nekim sluajevima ak i ako netko pogreno govori, njegov stvarni referent moe biti semantiki referent, a ne govorniki. Na stolu su kamen i knjiga i elim da mi donesete knjigu i nespretno se izrazim ''Donesi mi kamen na stolu.'' upotrijebivi opis ''kamen'' referencijski i govorniki referirajui na knjigu, i dalje sam vas traio da mi donesete kamen. Govornikove namjere mogu biti proizvoljno sulude. peti prigovor: anafora: anaforiki izraz nasljeuje svoje znaenje od drugog izraza, svog antecedenta, koji se obino pojavljuje prije u toj ili prethodnoj reenici.(15) ovjek koji je ivio iza ugla bio je udak. On je nekada znao objedovati glave kornjaa.''On'' povratno referira na ovjeka koji je ivio iza ugla Geach takav termin naziva ''zamjenica lijenosti'', predlae da ona skrauje vjerno ponavljanje antecedentne fraze. Druga reenica u (15) je ekvivalentna s ''ovjek koji je ivio iza ugla nekada je objedovao glave kornjaa''. Ako je Geach u pravu, (15) ne predstavlja problem za teoriju opisa. Druga reenica bi bila analizirana uobiajeno. No, Evans istie kako paralelni postupak ne uspijeva kad je antecedent kvantifikacijska fraza ili neodreeni opis:(16) Samo je jedna kornjaa dola ulicom. Ona je trala kao da je progoni neki manijak.(17) Neki se zec pojavio u naem dvoritu nakon veere. On se doimao bezbrinim.Druga reenica u (16) nije ekvivalentna sa ''Samo je jedna kornjaa trala kao da je progoni...'' jer bi to potonje moglo biti neistinito ak i kad je (16) istinito; Druga reenica u (17) nije ekvivalentna sa ''Neki se zec inio bezbrinim'' jer ta parafraza ne pogaa injenicu da je prvotni izraz ''on'' referirao na konkretnog zeca u dvoritu.Russell bi mogao odgovoriti da je ono to je ponudio bila teorija odreenog opisa, a ni (16) ni (17) ne sadre odreeni opis. No, ako ''ona'' u (16) i ''on'' u (17) nisu zamjenice lijenosti, zato bi smatrali da ''on'' u (15) je?(18) Samo je jedna kornjaa dola ulicom. Kornjaa je trala kao da je progoni neki manijak.(19) Neki se zec pojavio u naem dvoritu nakon veere. Zec se doimao bezbrinim.(18) ne prijeti Russellovoj analizi. No, isto nee biti dostatno za (19). Ako pretpostavimo da odreeni opis ''zec'' u drugoj reenici u (19) skrauje opis ''zec koji se pojavio u naem dvoritu nakon veere...'' tada bi primjer (19) za sobom povlaio najvie jednog zeca koji se pojavio, no izraz to ne povlai. Taj je primjer logiki konzistentan s tim da se vie od jednog zeca pojavilo.

26.3. Uzrona teorija i izravna referencija[footnoteRef:2] [2: uz ovo gradivo ide i 3. poglavlje, koje je obuhvaeno u tematskoj cjelini ''Fregeovski deskriptivizam'']

4. poglavlje: Vlastita imena: izravna referencija i uzrono-povijesna teorija Kripke se u argumentu protiv opisnih teorija vlastitih imena poziva na pojam ''mogueg svijeta'' ili univerzum alternativan naemu; opis ''najbra ena na svijetu 1998. godine'' referira na Marion Jones, u drugim svijetovima oznaava razliite jedinke jer je Jones mogla biti i sporija u drugim svjetovima; na temelju ega vlastito ime oznaava svog nositelja? uzrono-povijesna slika referiranja: upotreba imena ''Marion Jones'' referira na M.J. na temelju uzronog lanca koji utemeljuje taj dogaaj u ceremoniji u kojoj je Jones prvi put dano to ime; Kripke i Hilary Putnam proirili su uzrono-povijesno gledite kako bi ono obuhvatilo termine za prirodne vrste (''voda'', ''zlato'', ''tigar''...) kao i vlastita imena

Mogui svjetovi uvod u Kripkeovu temeljnu kritiku opisnih teorija vlastitih imena ono to je istinito u ovom univerzumu je stvarno istinito, no postoje stvari koje su neistinite a mogle bi biti istinite stvari su mogle krenuti drugaije, svijet je mogao biti drugaiji, netko je drugi mogao naslijediti Blairea na mjestu premijera; postoji niz naina na koje je svijet mogao biti, postoje alternativni svjetovi koji su mogli biti nai reenina istinitost ovisi o svijetu kojeg razmatramo; kao to reenice mijenjaju svoje istinitosne vrijednosti od svijeta do svijeta i singularni termin moe mijenjati svog referenta od svijeta do svijeta smekani oznaitelj = singularni termin koji oznaava razliite stvari u razliitim svjetovima suprotan krutom oznaitelju (ne mijenja referenta od svijeta do svijeta ve denotira jedan te isti predmet u svakom svijetu u kojem taj predmet postoji)

Krutost i vlastita imena odreeni opisi one vrste koju je Russell imao na umu su smekani; Kripke kae da ipak vlastita imena (obino) tako ne variraju na svoju referenciju kroz svjetove ili hipotetike situacije; kada zamislim svijet u kojem Aristotel ini neto, to je svijet u kojem Aristotel ini tu stvar to ime oznaava njega ondje, ne nekog drugog; imena su u tom smislu (u pravilu) kruti oznaitelji, sadravaju istog referenta od svijeta do svijeta i nisu ekvivalentna s russellovskim opisima kvalifikacije u zagradama (obino, u pravilu) su vane Kripke ne prihvaa strogu univerzalnu tezu o vlastitim imenima, pravi generalizacije o normalnim upotrebama vlastitih imena i kae da su veinom dijelom takva imena krute uporabe i stoga ne moe opovrgnuti nau li se smekana imena koja garant postoje opis je ponekad sredstvo konvencionalnog utvrivanja znaenja, a ne samo identifikacija referenta Frege nudi poznati primjer: ''Trst nije Be'', Be ne funkcionira kao ime grada, ve kao neto to skrauje niz kulturnih aspekata koje ima Be Kripke nudi intuitivni test za odluivanje je li neki termin krut: isprobati termin u reeninom okviru ''N je mogao ne biti N'' ako tako testiramo ''predsjednik SAD-a 1970. godine, dobivamo ''Predsjednik SAD-a 1970. godine mogao je ne biti predsjednik SAD-a 1970. godine'' i vidimo da je reenica istinita, jer se to zbilja moglo dogoditi, opis je smekan! Ako u taj okvir stavimo vlastito ime ''Nixon'', dobivamo ''Nixon je mogao ne biti Nixon'' mogao je ne postojati, ne zvati se Nixon, ne imati svojstva kao Nixon kojeg znamo...; kada netko upotrebljava ime ''Nixon'' kako bi referirao na osobu u ovom svijetu i onda pone opisivati alternativne mogue svjetove, on govori o istoj osobi Russellov argument nasumine provjere? Kada odgovaramo na pitanje ''Na to misli pod imenom 'Lili Boulanger?'' izriemo opis ili grozd opisa, tako je i sa Searleovim pozivanjem na pouavanje i uenje, ta dva postupka se odvijaju izjednaavanjem dotinog imena s opisom ili grozdom; Russell i Searle su pretpostavili ako ime sa sobom ima povezan opis ili grozd, onda to ime mora dijeliti znaenje opisne grae; ta pretpostavka je neopravdana jer postoji slaba relacija u kojoj bi opis stajao s imenom a koja bi objasnila podatke; opis je ono to se upotrebljava da bi se u nekoj prigodi odredilo referenciju imena

Izravna referencija Russell se koristo zagonetkama i argumentom nasumine provjere da napadne gledite da su obina vlastita imena millovska imena, a u korist opisne teorije; Kripke napada opisnu teoriju u korist tvrdnje da su obina vlastita imena kruti oznaitelji no, nisu svi kruti oznaitelji millovska imena[footnoteRef:3]; da je neki izraz millovski implicira da je krut, no obrnuto ne vrijedi, krutost ne implicira da je neki izraz millovski; i odreeni opisi mogu biti kruti [3: millovsko ime ime koje nita ne pridonosi prepoziciji doli svog nositelja ili referenta, jedina funkcija je uvesti pojedinanu stvar u govor, ne daje drugo znaenje reenici kada se pojavi]

drugi filozofi su pobornici millovske koncepcije (poznata i kao ''izravno referencijska'' teorija imena) Ruth Marcus, Marcus, Kripke... izravna referencija se mora suoiti s etiri zagonetke, no pobornik IR-a se ne moe sloiti s Russellovim rjeenjem jer imena semantiki ne rade nita vie od predstavljanja svojih nositelja zagonetka supstitutivnosti:(1) Albert vjeruje da je Samuel Langehorne Clemens visok manje od 1,5m.Reenica postaje neistinita kad se ime 'Mark Twain' supstituira za ime 'SLC', kako IR moe to rijeiti? pobornici primjenjuju dvokraku strategiju pozitivna i negativna teza. Pozitivna teza: dotina imena se doista supstituiraju, a ne mijenja im se istinitosna vrijednost reenice koja ih sadri, po tome je reenica:(2) Albert vjeruje da je MT visok manje od 1,5 m.istinita, a ne neistinita. Reenice o vjerovanjima imaju prozirna itanja prema kojima imena potpadaju unutar dosega izraza ''vjerovati'' i referiraju time na ono to referiraju. No, prirodno nam se reenica ini neistinitom jer vjerujemo da njena ''da'' fraza reproducira naine kako bi subjekt govorio ili mislio; tvrdim li (2), impliciram da bi Albert pihvatio reenicu ''MT bio je visok manje od 1,5 m.''; takvi prijedlozi nisu uvijek istiniti.(3) Kolumbo je vjerovao da je Castrov otok bio Kina.Govornik bi pomislio da je kada se Kolumbo pribliavao Kubi, da je u Istonoj Indiji i da pristupa Kini, no Kolumbo nije znao nita o Castru; no, moemo tvrditi (3) a da ne pretpostavimo da je ''da'' fraza u toj reenici reprezentacija stvari kakve ih je Kolumbo reprezentirao; postoje prozirna mjesta u reenici o vjerovanjima u kojima referirajui izraz samo referira na svojeg nositelja; singularni termini mogu i jesu shvaeni prozirno.(4) Neki ljudi dvoje da Tulije jest Tulije.Znai da neki ljudi sumnjaju za Cicerona da je on i Tulije.Premda moemo biti uvjereni da svaka reenica o vjerovanju doista ima prozirno itanje, veina nad ostaje uvjerena da svaka reenica ima i neprozirno itanje. teko je porei da je lake uti neprozirna nego prozirna itanja; pobornici IR-a to implicitno i priznaju jer znaju da se moraju potruditi da nas prisile da ujemo prozirna itanja; moraju ustrajati da reenice poput (1-4) ne mogu doslovno znaiti ono to moemo prihvatiti da znae Fregeova zagonetka je ak i gora za millovca reenica poput ''SLC=Mark Twain'' moe znaiti samo to da je uobiajeni referent, ma kako oznaen, on sam, no to se nikad ne shvaa u tom znaenju problemi prividne referencije na nepostojee i problemi negativnih egzistencijalnih iskaza su jo gori ako je znaenje imena jednostavno to da referira na svog nositelja, to je sa smislenim reenicama koje nemaju nositelja? dolazimo do gotovo paradoksa i troumice: ili su imena millovska ili imena izravno skrauju opise ili u nekom labavijem smislu poput Searlova imena imaju neki znaajan smisao ili sadraj, no nijedno gledite nije prihvatljivo; Plantinga i Ackerman se pozivaju na pokruene odreene opise poput ''stvarni pobjednik izbora 1968.'', a ne ''pobjednik izbora 1968.''; prvi opis je krut jer stvarni pobjednik znai pobjednik u naem svijetu i referira na istu osobu u bilo kojem drugom svijetu ne uzimajui u obzir je li ona pobijedila imena su kruta, no nisu millovska; Devitt nudi radikalnu preinaku Fregeova pojma smisla; Lycan nudi uinkovitiju oslabljenu verziju IR-a na temelju ega je neka stvar referent ili nositelj konkretnog imena? Semantika to ostavlja filozofijskoj analizi filozofijska teorija referiranja je hipoteza o tome kakva je tono relacija koja povezuje neko ime s njegovim referentom, ona je odgovor na pitanje to je potrebno da bi postojala referencijska veza izmeu izriaja imena i pojedinane stvari na koju se izriajem referira; Russell ime dobiva znaenje i pridonosi reeninom znaenju tako to skrauje neki opis i ono to neku stvar ini nositeljem imena je to to ta stvar jedinstveno zadovoljava dotini opis

Uzrono-povijesna teorija Kripke i primjer novoroeneta: beba dobije ime ''Feynman'' i ta informacija se prepriavanjem lanano iri od ovjeka do ovjeka, na samom kraju lanca ovjek ne zna od kog je to uo. ovakva teorija pravi ispravna predvianja o primjerima poput Donnellanova Toma, referiranje uspijeva jer je govornik uzrono povezan s referentom na prikladan povijesni nain Kripke i primjer biblijskog lika Jone: slian je onome s ''Nixon''; treba razlikovati prie koje su legende i prie koje su prije neistinita objanjenja o stvarnim ljudima pretpostavka da povjesniari otkriju da ni jednog proroka nije progutala velika riba i da nije tono nita drugo to je pripisano Joni; ostaje pitanje je li Jona izmiljen ili je utemeljen na stvarnoj osobi ini se da danas Biblija govori neistinite stvari o stvarnoj osobi, Joni pomisao da vieznana imena (imena koja nosi vie osoba) predstavljaju problem za uzrono-povijesno gledite, to nije problem za opisne teorije jer u tim teorijama vieznana imena jednostavno skrauju razliite opise ili ih pak ine mnogostruko vieznanima dakle, kljuna ideja ovog gledita je prenoenje referencije s jedne osobu na drugu

Problemi za uzrono-povijesnu teoriju svako prenoenje referencije ne zadovoljava; prvo se mora iskljuiti fenomen ''imenovanja po uzoru na'' prijatelj je dobio psa i nazvao ga je Napoleon po uzoru na francuskog cara; ovo je samo jedna vrsta karike koja je pogrena i kako bi se iskljuila, Kripke zahtijeva da kad se ime prenosi s karike na kariku onaj tko prima ime mora ga imati namjeru upotrebljavati s istom referencijom kao i ovjek od kojeg ga je uo drugo, Kripke navodi primjer imena ''Djed Mraz'' moe postojati uzroni lanac koji od nae upotrebe tog vremena see sve do nekog povijesnog sveca, stvarne osobe iz istone Europe prije mnogo stoljea; no djeca referiraju na izmiljeni boini lik; slian je primjer i sa Drakulom za ove likove znamo da su postojali u drugom obliku nego to mi referiramo danas! prvi prigovor: kako pobornik ove teorije moe prihvatiti prazna imena bez stvarnih nositelja? ak i prazna imena su uvedena u jezinu zajednicu u konkretnim vremenskim tokama, bilo namjerno fikcijom ili nekom vrstom pogreke; Devitt i Donnellan istiu da se od takvog uvoenja uzrono-pov. lanci se poinju iriti u budunost ba kao da je ime nadjenuto stvarnom predmetu; tako se referencija na nepostojee odvija lancem, to prva je karika samo imenovanje, a ne djelovanje nepostojeeg nositelja drugi prigovor: Evans govori kako imena mogu promijeniti referenciju bez iijeg znanja uslijed pogreke i sl. situacije, no uzrono-pov. teorija to ne moe dopustiti; ''Madagaskar'' nije imenovao otok, ve dio kopna, no ta promjena se moe zahvaliti razumijevanju Marka Pola; Devitt predlae prijelaz na viestruko utemeljivanje ceremonija imenovanja je samo jedna vrsta prigode koja moe utemeljiti prigodan povijesni lanac, umjesto da postoji jedan linearan uzroni lanac koji od neijeg izriaja ide unatrag do prvotne ceremonije imenovanja, njegova je struktura nalik mangrovu; jednom kad naa upotreba imena Madagaskar ima vei broj utemeljenja u otoku, ono poinje oznaavati taj otok trei prigovor: moemo pogreno identificirati predmet ceremonije imenovanja; pretpostavimo da izaberemo ljubimca iz utoita za ivotinje, tijekom slijedee posjete utoitu odluimo odabrati ime maki, zaposlenih iznosi maku slinog izgleda i ja vjerujem da je to maka koju sam odabrao i nadjenemo joj ime 'Liz' po uzoru na skladateljicu Elizabeth Poston, meni nije bilo poznato da je to bila kriva maka; zaposlenik je uoio pogreku i uzima pravu maku bez da mi je to rekao i daje joj injekcije i sl., uzimam je i odvodim kui, nazivajui je odonda 'Liz'. Problem je to to ime nije bilo dano mojoj maki ni u jednoj ceremoniji, sigurno je svejedno da je maka nositeljica imena ''Liz''. ini se da strategija viestrukog utemeljenja ovdje ne pomae. etvrti prigovor: Ljudi mogu biti kategorijski u krivu sa svojim vjerovanjima o referentima Evans navodi knjigu ''Arthur of Britain'' u kojoj se tvrdi da je kralj Arthur imao sina Anira kojeg je legenda moda pobrkala s mjestom njegova pokopa; govornik bi kao rtva zabune mogao rei da je Anir zeleno i ljupko mjesto. U-P teorija bi tumaila tu reenicu kao da je ovjek zamijenjen mjestom; danas se esto mijenja Sveuilite sa jednom odreenom zgradom, umjesto kao zbira objekata; ili pak, Sveuilitu se to nee svidjeti nekom stranom govorniku bi se uinilo da je S. zapravo ime; Devitt i Sterelny to nazivaju ''qua-problem'' osoba zaduena za ceremoniju imenovanja ne smije biti kategorijski u krivu i mora imati namjeru referirati na neto primjerene kategorije, to je ustupak deskriptivizmu; smatra se da je Kripke pretjerano referirao na deskriptivistiku sliku

Termini za prirodne vrste i ''Zemlja Blizanka'' Kripke i Hilary Putnam su se upustili u proirenje i semantike teorije krutog oznaavanja i uzrono-povijesne teorije referiranja sa singularnih termina na neke predikate ili ope termine, uglavnom na termine za prirodne vrste[footnoteRef:4]; takvi izrazi nisu singularni termini jer im smisao nije da se primjenjuju samo na jednu stvar; Kripke i Putnam tvrde da su oni sliniji imenima nego pridjevima, semantiki gledano su kruti; svaki termin referira na istu prirodnu vrstu u svakom svijetu u kojem ta vrsta ima lanstvo [4: ope imenice koje referiraju na prirodne supstance ili organizme, poput termina ''zlato'', ''voda'', ''tigar''...]

takvo gledite se suprotstavlja deskriptivistikoj teoriji termina za prirodne vrste koja svaki takav termin povezuje s opisnim stereotipom termin ''voda'' bi bio analiziran kao ''prozirna, pitka tekuina bez mirisa i okusa, koja kao kia pada s neba te ispunjava jezera i rijeke''; termin ''tigar'' ''divlja maka mesoderka iz dungle, uto-smee boje s izraenim crnim prugama''; Kripke i Putnam istiu modalne argumente protiv takvih analiza sline treem prigovoru; pr. moglo je biti vode ak i ako nije bilo kie, tigrovi su mogli biti roeni pitomi itd. to ini neto tigrom ili uzorkom vode ako ne zdravorazumski stereotip? Ono to vodu ini vodom je njen kemijski sastav H2O; tigrove ini tigrovima jer imaju posebni genski kod; u svakom moguem svijetu voda je H2O, u nekim svjetovima ima miris ili okus moglo bi se prigovoriti da su kemijski sastav vode i genske odlike tigra znaajna empirijska otkria, no oni odgovaraju da je ovdje navodna mogunost samo stvar znanstvenog neznanja, a ne prava metafizika mogunost ako je ovo tono, ima implikaciju koja se tie veze izmeu jezinog znaenja i uma implikaciju da znaenja ''nisu u glavi''; Putnam zamilja kako u nekoj drugoj galaksiji postoji planet ''Zemlja Blizanka[footnoteRef:5]'' koja je gotovo pa tona kopija nae Zemlje i paralelno prati nau povijest, ona sadri Putnama Blizanca, Brooklynski most Blizanca, Lycana Blizanca itd., kada bi netko mogao promatrati oba planeta paralelno, bilo bi to kao gledanje istog televizijskog programa na dva razliita ekrana [5: Zemlja Blizanka nijedrugaiji mogui svijet, ona je samo drugi planet unutar istog svijeta kao i Zemlja! Moj blizanac nije ja, on je numeriki razliita osoba.]

Zemlja Blizanac je ''gotovo'' jednaki dvojnik Zemlje, postoji razlika ono to izgleda i ponaa se kao voda na ZB nije voda, tj. H2O, vee je drugaija supstancija koju Putnam naziva XYZ; XYZ je bez mirisa i okusa, a ima druga povrinska svojstva koja ima i voda, no ona je samo ''lana voda''; stanovnici ZB koji govore blizanaki hrvatski zovu XYZ ''voda'' jer su u svakom drugom pogledu kao i mi; ''voda'' na blizanakom hrvatskom znai XYZ, a ne vodu, ba kao to termin za vrstu ''chicory'' u britanskom englesku znai drugaiju biljku od one u amerikom engleskom rasmotrimo sad par transsvjetskih blizanaca, primjerice Gordon Brown i Gordon Blizanac nakon prirodne katastrofe Brown naglaava hitnost dopremanja hrane i vode rtvama, Blizanac u isto vrijeme naglaava hitnost dopremanja hrane i ''vode''; to su istovjetne reenice kojeznae razliite stvari; no, Brown i Blizanac su fiziki dvojnici, nisu odreeni sveukupnim stanjima njihovih mozgova, pa ak ni sveukupnim stanjima njihovih tijela njihova su stanja mozga i stanja tijela istovjetna, no znaenja izriaja se ipak razlikuju Putnamov primjer pokazuje da jezina znaenja reenica nisu odreena ak ni sveukupnou govornikovih stanja mozga i stanja tijela; svi govornici hrv. jezika i blizanakog hr. su potpuno jednaki po fizikom sastavu i u javnom slaganju rijei koje zvue potpuno jednako

26.3. Uzrona teorija i izravna referencijaPoglavlje 4. + lanak ''Govorenje ni o emu'' Donnellana

09. ISTINITOSNO UVJETNE TEORIJE: DAVIDSONOV PROGRAM

Davidsonova teorija znaenja - Istinitosni uvjet reenice, uvjet pod kojim reenica stvarno jest ili bi bila istinita, znati znaenje reenice jest znati uvjete pod kojima je ta reenica istinita. Sinonimnost reenica znai da su istinite upravo pod tim uvjetima. Vieznanost reenice znai da je i istinita i neistinita u istoj okolnosti ali ne proturjei sama sebi. Povlai li jedna reenica drugu, nemogue je da je prva reenica istinita a druga neistinita.Davidson poinje s dvije povezane ideje:1. Teorija znaenja bi trebala pribaviti upute o tome to odreuje znaenje neke konkretne reenice2. Naa sposobnost da trenutano razumijemo nove i dugake reeniceKako dati teoriju znaenja za neki konkretni jezik (hrvatski, njemaki, kineski) koja odreuje konkretna znaenja reenica tog jezika uzetih jedna po jedna? Upotrebljiva teorija mora objasniti znaenje svakog izraza na temelju strukturiranog izlaganja konanog broja odlika Zadovoljavajua bi semantika trebala objasniti ono to ponovljive odlike pridonose znaenjima reenica u kojima se one pojavljujuTu se poziva na sposobnost razumijevanja novih reenica te predlae objanjenje te sposobnosti: Beskonaan broj reenica nekog jezika, unato konanom rjeniku i ogranienom jezinom iskustvu, razumijemo jer smo ovladali konanim brojem odlika, malim i svladivim skupom jezinih izraza koji slue kao znaenjski atomi Ovladali smo i pravilima kompozicije, strukturiranim nainima kombiniranja tih atoma ili semantiki jednostavnih izraza koji stvaraju znaenja sloenijih izraza (pravilima slaganja pojedinanih rijei i pravila gramatike i sintakse)Davidsonova teza o kompozicionalnosti - znaenje reenica je funkcija znaenja njezinih sastavnica. To je hipoteza za objanjenje naeg razumijevanja novih i dugakih reenica. Primijenjena teorija bi nas trebala voditi u stvaranju reenica bilo kojeg jezika.Analogno naoj sposobnosti da razumijemo nove i dugake reenice, imamo i sposobnost odrediti istinitosne vrijednosti reenica. Primjer reenice:"Znam da X sadri S, P, Z da bi sugerirala H"Znam da je reenica istinita ako znam da X sadri S, P, Z da bi sugerirala H. Kada bi nakon toga susreli reenicu "X sadri S, P, Z da bi sugerirala R", trenutano bi znali kako je neistinita.ini se kako istinitosne uvjete novih reenica shvaamo i razumijemo smjesta. Kako je to mogue? Davidson daje isti odgovor - kompozicionalnost. Istinitosni uvjeti dugakih reenica odreeni su istinitosnim uvjetima kraih reenica od kojih su sastavljene a sintaktiki procesi koji stvaraju due reenice prenose semantika svojstva vezana s istinitou zajedno s njima, sastavljajui time jednostavna svojstva vezana s istinitou u ona sloenijaAko prihvaamo istinitosno uvjetnu teoriju, dijelom prouavamo jezine konstrukcije onako kako je to radio Russell s opisima; niemo znaenjske injenice o nekoj konkretnoj vrsti ili grupi reenica za koje se interesiramo - niemo injenice o relacijama sinonimnosti, povlaenja, vieznanostima - te pokuavamo objasniti te injenice pomou istinitosnih uvjeta.Istinitosno uvjetna teorija vidi znaenje kao reprezentaciju i tako se zapravo vraa referencijskoj teoriji i njezinoj ideji znaenja kao odraavanja ili korespondencije izmeu reenica i stvarnih ili moguih stanja stvari.

Definiranje istinitosti za prirodne jezike:Davidsonova paradigma: moe se samo pogledati reenicu nekog jezika (blesavskoga) te, s definicijom istinitosti pri ruci, proi kroz kompozicijsku strukturu reenice i i izraunati njezin istinitosni uvjet.ALI, potpuno je druga stvar otkriti pravila istinitosti koja podupiru prirodan jezik poput hrvatskoga. Prirodni jezici ne otkrivaju jasno svoje istinitosne uvjete jer se njihovi povrinski gramatiki oblici nepredvidljivo razlikuju od njihovih logikih oblika.Istinitosno uvjetni teoretiar kae da ne sasvim nepredvidljivo - tu nastupa sintaksa. Sintaksa ili gramatika je sredstvo za razvrstavanje dobro oblikovanih ili gramatikih reenica meu svim nizovima sastavljenih od rijei tog jezika. npr.: "Ovaj djeak udari onu arenu loptu"vorita u takvom fraznom markeru oznaena su po gramatikoj kategoriji, a najnia poinju nalikovati dijelovima govora dotinog jezika: imenici, pridjevu itd. Via vorita odgovaraju sloenijim gramatikim strukturama poput imenskih fraza.

12. GOVORNI INOVI I ILOKUCIJSKA SNAGAPerformativni izriaj- izriaj izjavne reenice kojim se izvodi konvencionalni govorni in, no kojim se nita ne navodi ili opisuje. Takvi izriaji su pr. Ispriavam se. Ili Udvostruujem. (u bridu). Vrste inova koje se mogu tako izvoditi se nazivaju govornim inovima. Svakim tipom govornog ina upravljaju dvije vrste pravila: konstitutivna i regulativna. ALI, Austin je uvidio da nema naelne razlike izmeu performativnih izriaja i izriaja obinih izjavnih reenica, tj SVAKI izriaj ima performativni aspekt ili ilokucijsku snagu te gotovo svaki izriaj ima i opisni ili propozicijski sadraj te mnogi izriaji imaju odlike koje utjelovljuju njihove posebne uinke na mentalna stanja sluatelja-perlokucijske odlike. PERFORMATIVI1 Obeavam da u ti platiti pelene. 2 Proglaavam vas muem i enom. 3 Krstim ovaj brod imenom L.W. 4 Ispriavam se. 5 Udvostruujem.6 Diem za pet. 7 Protiv.Austin je reenice poput (1)-(7) zvao performativimanjihovim izricanjem nita se ne opisuje , niti se navodi injenica, ve se izvodi neki drutveni in. Austin je takva drutvena djelovanja nazvao govornim inovima. Performative rezlikuje od konstativaobina vrsta opisnih, istinitih ili neistinitih reenica koje navode injenice.3 ASPEKTA GOVORNOG INA KOD AUSTINA-ILOKUCIJA, LOKUCIJA I PERLOKUCIJAAustin je traio test za provjeru performativnosti, zadovoljio se ovime kriterijemizriaj se smatra performativom, ako se s pravom moe umetnuti rije ovime prije glavnog glagola. Pr. u reenici Ovime obeavam.... izraz ovime naglaava da je in o kojem je rije, u ovom sluaju, davanje obeanja, konstituiran samim govornikovim izriajem. Taj kriterij odvaja performative od konstativa. NO, Austin je uoio jedan razred nezgodnih konstativa koji su prejednostavni da bi proli ovime test. Primjerice Protiv. Neprihvatljivo bi bilo Ovime protiv. Ali ako je Protiv. samo krai oblik reenice Glasam protiv. Onda zadovoljava ovime test. No, to je s Hura., Sramota. njih je tee uti kao krae oblike za izjavne reenice koje sadre performativne glagole. Austin je postao jo vie nezadovoljan razlikovanjem izmeu performativa i konstativa kad je uoio jo jedan tip reenice. (8) Navodim da nikada nisam putovao u komunistiku zemlju. Taj primjer reenice prolazi ovime test pa bi ga se trebalo smatrati performativom, no navodi injenicu i opisuje tako da se ini da je (8) i performativ i konstativ ili nijedno od toga. Takvi su primjeri doveli Austina do uvida da jedan jedini izriaj moe imati i performativni dio ili aspekt i konstativni dio ili aspekt. Tj. gotovo svaki izriaj to ima, ak i ako nema izriit performativni poetak (poetak reenica od (1) do (8)). Kad god napravim neku tvrdnju-tj izriaj koji ima snagu tvrdnje, ja izvodim IN tvrenja. Izjavne se reenice mogu izrei i s nekom drugom snagom, pr. snagom suda, izvjetaja, savjeta, upozorenja... taj tip odlike je ILOKUCIJSKA SNAGAperformativni aspekt koji odreuje tip izvedenog govornog ina. Suprotstavio ju je lokucijskom sadraju. LOKUCIJSKI SADRAJopisni ili propozicijski sadraj.U razliitim kontekstima iste izjavne reenice mogu imati razliite ilokucijske snage. Reenica Onaj rotvajler gladuje ve tri dana i razdraljiv je. Moe imati snagu prijetnje ili upozorenja ili bi mogla biti tek opaanje. Kod neizjavnih reenica su oitije raznolikosti u snazi. Tako se Austinovo prvotno razlikovanje izmeu performativnih i konstativnih izriaja pretvorilo u razlikovanje izmeu snage i sadraja kao aspekta jednog te istog izriaja. Austin je izradio opsean popis razliitih ilokucijskih snaga i imbenika koji ih razlikuju, pr. priznavanje, estitanje, definiranje, doputanje, ispriavanje....Austin je pored ilokucijske snage i lokucijskog sadraja uveo i 3. odliku izriaja-PERLOKUCIJSKI UINAKglagoli uplaiti i uvjeriti ne prolaze ovime test jer jeste li uplaeni ili uvjereni dijelom ovisi ovama i nikako nije zajameno samim govornikovim izriajem. inove plaenja i uvjeravanja Austin naziva perlokucijskim inovima. Jo neki pr. perlokucijskih inova: dosaivanje, impresioniranje, obavjeivanje, ohrabrivanje, ometanje....Verifikacijska ili istinitosno uvjetna teorija poistovjeuju znaenja reenica s njezinim propozicijskim ili lokucijskim sadrajem. NO, nisu li izostavili ilokucijsku snagu? Jer ne razumijemo li razlike snage, postoji vaan aspekt jezika kojim nismo ovladali. NEPRIKLADNOST I KONSTITUTIVNA PRAVILASearle dijeli pravila govornih inova na konstitutivna i regulativna. REGULATIVNA pravila reguliraju prethodno ili nezavisno postojee oblik ponaanja. Pr. pravila pristojnosti reguliraju djelatnosti koje postoje nezavisno od tih pravila, tipa Nikad ne vai otvorenih usta.. KONSTITUTIVNA pravila stvaraju ili odreuju nove oblike ponaanja. Pr. ahovska pravila ili pravila amerikog nogometa stvarno odreuju dotinu igru te igra kao takva ne bi postojala bez tih pravila. Konstitutivno pravilo je u jakom smislu ono pravilo ije krenje prekida navodni govorni in. Pretpostavimo da izreknem reenicu s namjerom izvoenja odreenog tipa govornog ina A. Prekrim li konstitutivno pravilo (pr. s ceste viknem sluajnom mladom paru: Proglaavam vas muem i enom!) slijedi da nisam uspio izvesti in tpa A. Krenje samo obinog regulativnog pravila manje je ozbiljno. Prekrim li to pravilo, slijedi da u izvesti in tipa A manjkavo ili neprikladno (pr. ako sveenik prilikom obreda vjenanja neprestano podriguje).

COHENOV PROBLEMProblem koji se tie reenica poput (8). To je problem o istinitosnim uvjetima reenica koje sadre izriite performativne poetke. Koji je istinitosni uvjet od (8)?Cohen: Isprva je primamljivo pretpostaviti da se po Austinovu gleditu znaenje naeg izriaja moe u potpunosti pronai u onom dijelu reenice koja slijedi za performativnim poetkom. Supstituiranje izraza istinitosni uvjet za izraz znaenje je primamljivo te tako iitati istinitosni uvjet iz onoga to stoji iza performativnog poetka (lokucijski sadraj), a performativni poetak ini snagu izriitom. Cohen je iznio ozbiljan prigovor tom primamljivom gleditu. Performativni poetak nije tek privjesak ili zastavica koja bi trbala signalizirati snagu, zato bismo se onda pretvarali da ti djelovi reenica ne postoje i iitavali lokucijsko znaenje iz onoga to slijedi iza njih. Ali i ne samo to, performativni poetci mogu imati pozamanu strukturu, pr. sadravati priloke oznake, biti cijela zavisna reenica tako da ostaje to da priznamo kako lokucijski sadraji reenica ukljuuju i njihove performativne poetke. ILOKUCIJSKE TEORIJE ZNAENJAWilliam Alston poistovjeuje znaenje reenice s potencijalom ilokucijskih inova te reenice, tj. s dosegom ilokucijskih inova koje bi dotina reenica mogla izvoditi. Ako ste sposobni upotrebljavati reenicu na svaki ilokucijski nain koji ona omoguuje, vi znate njezino znaenje. I to je sve od reeninog znaenja.

PROPOZICIJE I NJIHOVI SUSJEDI filozofi realistike sklonosti su tvrdili da postoje i propozicije propozicije = apstraktni entiteti nezavisni od jezika i uma koji fungiraju kao predmeti ina tvrenja/nijekanja te ina miljenja - referenti da-reenica - primarni su nositelji istinitosnih vrijednosti- drugi entitei koje su realisti postulirali: injenice, stanja, stvari i dogaaji injenice su one stvari u svijetu korespondencija s kojima ini propoziciju istinitom Stanja stvari su situacije koje bitno imaju svojstva da su uspostavljene ili ne uspostavljene Stanja stvari koja su uspostavljena kaemo da su injenice. Dogaaji su stvari u svijetu koje se zbivaju ili dogaaju.Tradicionalna teorija propozicija

uz svojstva, vrste, relacije, propozicije su jo jedna vrsta apstraktnih entiteta uvjerenje da postoje propozicije je novija pojava (19. i 20.st. metafizikog miljenja) zaetnici obrane propozicija: Bernard Bolzan, Gottlob Frege, G. E. Moore, Russell jedan put objanjenja propozicija jezina aktivnost iznoenja iskaza govornik izrie (ili zapisuje) stanovite rijei izreene rijei sastavljaju reenicu u pojedinom jeziku(1) Sokrat je hrabar. realist e rei da tijekom izricanja reenice (1) govornik izdvaja stanovitu konkretnu pojedinanost, Sokrata, i stanovitu univerzaliju, svojstvo hrabrosti realist inzistira na tome da govornik ini vie od pukog izricanja reenice i izvoenja referirajuih ina govornik ustvruje, iznosi iskaz, iznosi tvrdnju; a govornik to ne moe initi ne ustvrujui, iskazujui ili tvrdei neto prema realistima postoji neto to na govornik ustvruje, iskazuje ili tvrdi realist nijee da je stvar koju on ustvruje, iskazuje ili tvrdi reenica koju govornik izrie ili predmeti na koje on referira ne moemo identificirati stvar koju govornik tvrdi ili iskazuje reenicom koju izrie pri njezinu tvrenju ili iskazivanju jer govornik bi mogao istu stvar trvditi reenicom na francuskom, njemako m ili mandarinskom jeziku razliiti izriaji jedne te iste reenice mogu imati uinak ustvrivanja, iskazivanja ili tvrenja razliitih stvari npr. (2) Idem u trgovinu. ono to na govornik koji se nalazi na Borongaju tvrdi neto je posve razliito od onoga to tvrdi govornik koji se nalazi na Trgu bana jelaia stoga, ono to se tvrdi izricanjem reenice poput (1) nije sama reenica, nego neto drugaije no nisu jednostavno ni predmeti koje izdvajaju izrazi 'Sokrat' ili 'hrabar' kako bismo identificirali ono to govornik tvrdi ili iskazuje, trebamo se pozvati na potpunu reenicu, postoji vie ili manje standardan nain na koji to inimo (3) Mary tvrdi da je Sokrat hrabar.(4) Mary kae da ide u trgovinu.(5) Tom je iskazao da su dva plus dva jednako etiri.(6) John je ustvrdio da se Engleska nije kvalificirala.- u svakoj od reenica identificiramo ono to govornik kae, ustvruje, tvrdi ili iskazuej upotrebom da-reenica da-reenice su ono to gramatiari nazivaju poimenaenjem, stavljajui pred re. rije 'da' tvorimo izraz koji igra gramatiku ulogu karakteristinu za imenice u primjerima, sve da-reenice fungiraju kao direktni objekt glagola, no tak0er mogu zauzimati poloaj subjekta kao npr.(7) To da se Engleska nije kvalificirala jest ono to je John rekao. prema realistu da-reenice su referirajua pomagala, izrazi koji nam omoguuju da izdvojimo stvari stanovite vrste stvari koje govornici tvrde ili iskazuju pri izricanju izjavnih reenica da-reenice su imena za predmete ina tvrenja ili iskazivanja realisti su ponekad te predmete na koje referiraju da-reenice nazivali iskazima reenica koju govornik upotrebaljava da bi iznio iskaz izraava taj iskaz dvosmislenost termina iskaz! - moe se upotrijebiti za referiranje 1) na stanovitu vrstu ina, ina iskazivanja neega2) na ono to biva iskazano govornikovim izvoenjem tog ina - samo u drugom od dvaju smislova prikladno je da-re. nazvat iskazima- realisti ele ustvrditi da se ono to oni nazivaju iskazima uvijek da ocijeniti kao istinito ili neistinito(samo zato to mogu biti predmeti ina tvrenja ili iskazivanja) Tvrditi neto jest iznijeti to kao istinito. (moglo bi biti i neistinito) Postoji i nijekanja, u kojima neto iznosimo kao neistinito. stvari koje bivaju iskazane su bitno istinite ili neistinite, one su bitno nositelji ili prijenosnici istinitosnih vrijednosti takoer su referenti da-reenica, stvari koje da-reenice imenuju realistovo razjanjenje donoenja iskaza: postoji posebna kategorija entiteta koji su 1) predmeti ina tvrenja i nijekanja (ini iznoenja iskaza)2) bitni nositelji istinitosnih vrijednosti3) referetni da-reenica jedna vrsta entiteta igra sve tri uloge, realisti istiu da iste da-reenice koje slue kao objekt glagola koji izraava ine tvrenja i nijekanja fungiraju kao subjekti za predikate 'istinit' i 'neistinit' do sad smo reenice, kao to su od (3) do (7), nazivali iskazima, gramatike konstrukcije iste vrste pojavljuju se kao direktni objekti glagola koji ne izraavaju ine tvrenja, nijekanja, iskazivanja..npr. Joe vjeruje da je netko dokazao Fermatov teorem. Hilary dvoji da e Bill Clinton biti ponovno izabran. u svakoj od reenica da- reenica fungira kao direktni objekt glagola koji izraava neku formu miljenja postoje entiteti koji fungiraju kao predmeti miljenja predmeti miljenja se nuno daju ocijeniti kao istiniti ili neistiniti misliti neto jest misliti da je to sluaj, da je istinito jo jednom imamo tvrdnju da postoje entiteti koji su:1) predmeti ina miljenja, stvari koje mislitelji misle2) referenti da reenica3) bitno istiniti ili neistiniti = realisti su ih nazvali mislima

vjerovanja = sekundarni nositelji istinitosnih vrijednosti

predmeti iznoenja iskaza istovjetni su s predmetima ina miljenja injenica je da su stvari koje tvrdimo ili nijeemo potpuno iste kao i stavri koje mislimo iznoenje iskaza jednostavno je iznoenje neijeg miljenja u javnost= propozicije i za iznoenje iskaza i miljenja

one su od jezika nezavisni i od uma nezavisni apstraktni entiteti realisti kau da su predmeti iznoenja iskaza i miljenja vjeno postojea nuna bia ona uvijek postoje i nemogue je da ijedno od njih ne postoji prema realistima, nuna je istina da su propozicije iskazive ili miljive ak i ako mnoge propozicije ostaju zauvijek nemiljene, one uvijek postoje za to da ih mislitelji misle one postoje jednako za sve mislitelje, intersubjektivno su raspoloive neke propozicije su: nuno istinite (istinite su i ne bi mogle ne biti takve)nuno neistinite (svaka je takva da je za nju nemogue da bude istinita)kontingentno istinite (one su istinite, no njihova je neistinitost mogua)kontingentno neistinite (one su neistinite, no mogle bi biti istinite)

prema realistu bitno je obiljeje da propozicija ima jednu od istinitosnih vrijednosti propozicije su primarni nositelji istinitosnih vrijednosti kad kaemo da je neka reenica istinita ili neistinita, podrazumijevamo da vjerovanje ima predmet, propoziciju, koja ima dotinu istinitosnu vrijednost da-reenice uzimaju propozicije kao svoje referente,kako ih oni razumiju da-reenice su samo sloeni singularni termini, izgraeni od drugih jezinih izraza ne ponaajus e poput drugih singularnih termina ako singularni termin u nekoj reenici zamijenimo drugim terminom, postaju razliite propozicije i razliita im je istinitosna vrijednost( najvii ovjek u Indiani... ili Sam Small...)

propozicije su reprezentacije svijeta, one reprezentiraju svijet na ovaj ili onaj nain istovjetnost propozicije ne ovisi samo o istovjetnosti predmeta o kojima je ona, nego ovisi i o atributima u ijim terminima ona reprezentira te predmete

NOMINALIZAM U POGLEDU PROPOZICIJA tvrdnje o propozicijama samo su prerueni naini iznoenja metajezinih tvrdnja, tvrdnja o reenicama realisti tvrde da reenice ne mogu biti nositelji istinitosnih vrijednostiIdem tamo gdje si ti upravo bio. prema realistima, u nekim kontekstima izraava istinu, a u drugima neistinu, tako bi tumaenje reenice kao prim. nositelja istinitosnih vrijednosti dovelo do nezadovoljavajueg rezultata istinit i neistinit prema metajezinim n. - reenice nemaju istinitosne vrijednosti apsolutno - problem je to re. sadri indeksikale (izraze 'ja', 'ti', 'ovdje', 'sada' ija referencija ovisi o okolnostima, tko je govornik, sluatelj...) - uvijek moemo identificirati kontekstualne imbenike koji fiksiraju referenciju indeksikala u reenici - kaemo da re. ima fiksiranu istinitosnu vrijednost u odnosu na kontekst izricanja ako relativiziramo pripisivanja istinitost i neistinitost s obzirom na kontekste izricanja, ne trebamo propozicije koje bi sluile kao prijenosnici istinitosti

reenice koje izraavaju razne propozicijske stavovenpr. John vjeruje da je dva plus dva jednako etiri. Quine predlae da uvedemo predikat vjeruje-istinito npr. John vjeruje-istinito 'Dva plus dva jednako je etiri.' takvo rjeenje se moe generalizirati na sve propozicijske stavove, no problem je u razumijevanju novih predikata, a ako se tu ne vidi potekoa to je zato jer se reenica s tim novim predikatom razumije kao John vjeruje da je reenica 'Dva plus dva jednako etiri' istinita svrha uvoenja predikata 'vjeruje-istinito' je eliminacija prividne referencije na propozicije, a zapravo druga reenica nita manje ne ukljuuje prividnu referenciju na propoziciju

drugi problem je kad kau da je tvrdnja da stanovita osoba, John, stoji u stanovitoj relaciji, relaciji vjeruje-istinito, prema stanovitoj reenici, reenici Dva