FilozofijaFilozofija je proučavanje općih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslananjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke: φιλοσοφία (philosophia) što znači «ljubav prema znanju», «ljubav prema mudrosti».

Problemi definiranja

Kratke definicije, koje se daju u rječnicima, enciklopedijama ili popularnim prikazima, često su manjkave. Npr. Hrvatski enciklopedijski rječnik definira da je filozofija »logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje«, što filozofiju svodi na jedan njen dio, epistemologiju ili gnoseologiju.

Druge definicije sadrže pojmove za čije razumijevanje treba filozofsko obrazovanje, pa laiku koji traži osnovni uvid ništa ne govore, ili ga čak dovode u zabludu jer podrazumijeva svakodnevno značenje riječi. Ti se pojmovi također često različito tumače u raznim filozofskim učenjima (ili ih neka učenja sasvim odbacuju).

U srednjoškolskom udžbeniku Etika 1 (autor: Ivan Čehok) navodi se da je filozofija »znanost o načinima kritičkoga promišljanja čovjekove zbilje, ali i praktičnog odnosa spram nje«. Ovdje se u definiciji spominju pojmovi "znanost", "kritika" i "praktično", koji su složeni i višeznačni; 17-godišnjak teško da ih može razumjeti .Osim toga, ispada da se filozofija bavi samo "načinima promišljanja", ali samim promišljanjem trebao bi se baviti netko drugi; to je u duhu analitičke filozofije, koja zanemaruje većinu filozofske tradicije. Drugi primjer: često se kaže da je filozofija racionalna djelatnost, ali ima filozofa koji sami sebe opisuju kao iracionaliste ili ih drugi filozofi takvima označavaju. Još važnije: postoje vrlo različite definicije racionalnosti, pa neki filozofi većinu ostalih filozofa označavaju kao "iracionalne".

Neke klasične definicije

Filozofija je univerzalna znanost naravnoga reda. (... est sciencia universalis ordinis naturalis.)

Filozofija grč. (filo... + isp. sofia - mudrost) je

1. nauka o najopćenitijim zakonima razvitka prirode, čovječjega društva i mišljenja; temeljno je pitanje filozofije pitanje o odnosu mišljenja prema bitku; u zavisnosti od rješenjenja toga pitanja svi filozofski smjerovi dijele se u dva tabora; materijalistički i idealistički; borba filozofskih smjerova odražava borbu klasa i stranaka u društvu;

2. najviši stupanj nekadašnjeg srednjoškolskog obrazovanja (kasnije VII. i VIII. razred gimnazije, danas III. i IV);

3. iron. mudrijaš

1

Jedna filozofija i razne filozofije

Riječ "filozofija" koristimo u jednini za oznaku jedne ljudske misaone aktivnosti i cjeline njenih tvorbi, kao što kažemo umjetnost, znanost isl.

Također se govori o raznim "filozofijama" gdje se termin "filozofija" koristi za oznaku učenja (nauka, naučavanja) nekog mislioca ili neke škole ("stoička filozofija", "Hegelova filozofija" isl).

U običnom govoru riječ "filozofija" često se koristi u širem smislu označujući nečiji svjetonazor, osnovna uvjerenja, ili pak neku posebnu zamisao, ideju, koncepciju. Npr. "Njegova je filozofija da u životu treba uživati" (hedonizam), "Naša je tvrtka bazirana na filozofiji da je kupac uvijek u pravu" isl. U odnosu na filozofiju u pravom smislu riječi, to je kao da svakoga tko nacrta neki crtež nazovemo umjetnikom.

Filozofiranje" u svakodnevnom govoru

U svakodnevnom govoru riječi "filozofija" i "filozof", a posebno glagol "filozofirati", često imaju negativno značenje nekoga tko "lebdi u oblacima", koji "puno mudruje" (a bez razloga i rezultata) i sl.

Filozofi naravno to ne vole, ali ponekad takva upotreba riječi izražava opravdanu zamjerku apstraktnosti njihovih spekulacija.

Ipak, češće se odnosi na olako nabacivanje "mudrostima", što nije djelatnost pravih filozofa; tako npr. znati da je E = mc2 ne znači biti fizičar.

Filozofija je misaona aktivnost usmjerena na dosljednost, iscrpnost i sustavnost.

Kratak opis

Možemo pokušati približno opisati (a ne definirati) što filozofija jest. U slijedećem opisu korištene su riječi običnog jezika da se opiše o čemu se radi; u zagradama uvodimo neke stručne filozofske termine.

Ljubav, dijalog, sustavnost, temeljnost

Filozofija u prijevodu znači ljubav prema mudrosti. Filozof iskazuje žudnju za mudrošću, ali ne tvrdi da posjeduje mudrost. On se ne zadovoljava nijednim odgovorom kao konačnim, on uvijek iznova postavlja pitanja. Zato se kaže da je filozofija kao takva kritička djelatnost, iako pojedini filozof može biti i dogmatičan u obrani nekih teza ili nekog posebnog učenja odnosno posebne "filozofije".

Filozofija je bitno vezana uz razgovor, dijalog, uz logos, tj. jezik. Filozof se služi jezikom i raspravom (dijalog, tj. "dijeljenje logosa". odatle i dijalektika; u hrvatskom: razgovor, "dijeljenje govora", slično i "raz-mišljanje") nadajući se tako doći do spoznaje istine, tj. do mudrosti. Zato se generalno kaže da je filozofija racionalna djelatnost, iako se filozofi

2

znaju služiti i jezikom mita, poezije ("mitopoetski jezik"), propovijedi i sl. Također se kaže da je jezik filozofije u načelu diskurzivan; postoje različiti diskursi.

Svako nabacivanje "filozofskim" tezama nije filozofija. Filozof nastoji dokraja domisliti neku temu, te sva svoja razmišljanja povezati u sustav. U aforističkoj ili sličnoj ne-sustavnoj formi ipak može biti dat sustav misli, ako i nije odmah vidljiv.

Težnja ka punoći završenog sustava, međutim, može doći u sukob sa kritičnošću. Tako npr. proučavatelji Hegelove filozofije često govore o suprotnosti između njegove dijalektične metode i metafizičkog sustava.

Filozofija se bavi temeljnim pitanjima raznih znanosti, umjetnosti i drugih ljudskih djelatnosti, te temeljnim pitanjima o svijetu, čovjeku, postojanju, dobru i zlu itd. Pritom je nemoguće precizno razgraničiti filozofiju od drugih umskih djelatnosti. Često su istaknuti filozofi istovremeno ili naizmjenično i teolozi, znanstvenici, književnici, ideolozi itd. S druge strane, ljudi koji se bave tim djelatnostima često postaju filozofi kad preispituju osnove svojeg područja. (Pogledajte npr. članak Jacques Monod.)

Biće, bitak i trebanje

Filozofi nastoje spoznati ne samo ovaj svijet (biće), nego i ono po čemu on jest i po čemu jest takav kakav jest (filozofski pojam je bitak); filozofska disciplina koja se bavi bitkom (odnosno "bićem kao bićem") je ontologija (od grčkoga ons). Nastoje spoznati ne samo svijet pojava (fenomena), ne samo prirodu (grčki: fisis, odakle moderni naziv fizika) nego i ono "iza" prirode, ono skriveno iza (iznad, ispod) pojava (metafizika, "ono iza fizike").

Filozof nastoji doći do spoznaje ne samo o onome što jest, nego i o onome što treba biti. U tom razlikovanju utemeljuje se etika, kao filozofska disciplina (za razliku od empirijskog proučavanja raznih sustava morala u antropologiji, sociologiji itd.).

Filozofija uvijek preispituje i sebe samu i svoje metode. Primijeniti neko načelo na vlastito mišljenje važan je filozofski postupak, koji filozofi često zanemaruju.

Neka filozofska pitanja

Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

Što mogu znati? (Kritika čistoga uma) Što trebam činiti? (Kritika praktičkoga uma) Čemu se smijem nadati? (Kritika moći suđenja)

A sva se pitanja spajaju u jedno: Što je čovjek?

Filozofinja Agnes Heller (druga polovica XX. st.) kaže da filozofija mora čovjeku pružiti odgovor na tri temeljna pitanja o "trebanju":

Kako trebam misliti? Što trebam činiti? Kako trebam živjeti?

3

Za filozofiju je osobito značajan postupak primjene nekog pitanja na samo to pitanje.

Filozof se uvijek pita:

Što (u svojoj biti, uistinu) jest "X"? Gdje "X" može biti bilo koji pojam: materija, ljepota, istina, pravda, život, održivi razvoj itd. To je klasičan način postavljanja filozofskih pitanja, koji vodi u ontologiju. Kada se pitanje primjeni na samo sebe (Što jest "jest"? Što jest "biti"?), ono postaje pitanje o bitku.

Što to zapravo znači? Pa onda npr. i: »Što znači riječ značenje?« Pitanje o "značenju značenja" osobito je važno za razne smjerove filozofije XX. st. Kritika metafizike dovela je do toga da klasični, ontološki način postavljanja pitanja bude potisnut; analitička filozofija ga načelno odbacuje.

Otkuda to znate? Pa onda i: »Što uopće možemo znati?«, »Koji su mogući izvori spoznaje?«. Odatle epistemologija kao filozofska disciplina.

Što je čovjek? Pa onda i: »A tko pita?«. Kada se pitam o sebi samom (»Tko sam ja?«), onaj koji pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak su očito i nekako različiti; taj je paradoks prvi sustavno razmatrao Fichte. Otuda filozofi razlikuju svijest i samosvijest.

Ime i pojam filozofije

Gornji kratki opis daje osnovnu predodžbu što filozofija jest, pri čemu su koliko je to moguće zahvaćena različite filozofske škole. Pokušaj da se ovaj grubi opis proširi u sustavni prikaz neminovno bi vodio u izlaganje neke posebne filozofije, kao što se obično događa u knjigama naslovljenim Uvod u filozofiju ili slično. Zato je za upoznavanje filozofije kao takve bolji povijesni pristup.

Riječi "filozof" i "filozofija" skovane su u 6. stoljeću pr. Kr. u Grčkoj. U stalnu upotrebu riječ "filozofija" stoljeće kasnije uvode Sokrat i Platon. Nakon Platona, Aristotel je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.

Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti stare Grčke (te također njoj srodne riječi: mudrost, sofistika, znanost) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju).

Filozofija je ljubav prema mudrosti

Hrvatski oblik filozofija dolazi od grčkog "filosofia". Riječ je skovana od od "filia" (prijateljstvo, ljubav) , "filos" (prijatelj, ljubitelj), "sofia" (mudrost) i "sofos" (mudrac). Filozofija je dakle, u svojem osnovnom značenju, "ljubav prema mudrosti". Filozof je onaj koji iskazuje osobitu žudnju za mudrošću; on, po Platonu, njeguje najviši oblik erosa: ljubav prema istini.

Hrvatska kovanica mudroslovlje danas se rijetko koristi. Ona mijenja smisao riječi u smjeru "znanost o mudrosti", zbog nastavka "-slovlje" (dolazi od "-logija", tj. od logos, kao u

4

"jezikoslovlje", "prirodoslovlje", "bogoslovlje"). Doslovnom značenju grčke riječi adekvatan bi prijevod bio mudroljublje.

"Onaj koji ljubi mudrost" shvaća se kao netko različit od tradicionalnog pojma "mudrac": mudrac naprosto jest mudar, on "zna", ne mora tragati.

»U tom izvornom značenju riječi filozofija, koje nam se isprva čini veoma neodređenim, sadržan je međutim smisao traženja (!), tj: određenje filozofije kao istraživanja, traganja za smislom. Za razliku od mita, religije i svakidašnjeg tzv. prirodnog stava uopće, koji se svi drže kao da istinu već znaju, kao da je već posjeduju, filozofija je istovjetna s naporom da dosljedno, slobodno mišljenje, istinu i znanje tek dokuči. Mit i religija nastupaju monološki. Filozofija je posao traganja i bitno dijalog.« (Kalin, str. 5-6)

Pitagora je prvi od grčkih mudraca koji se prozvao filozofom. Ciceron navodi: »Kad su Pitagoru upitali što mu je zanimanje, odgovorio je kako je filozof, to jest tražitelj ili ljubitelj mudrosti, jer mu se činilo posve drskim tvrditi da je mudrac.« Na pitanje što je filozof, odgovorio je usporedbom s tri vrste ljudi koji dolaze na Olimpijske igre. Jedni dolaze kupovati i prodavati, drugi sudjeluju u natjecanjima, a treći dolaze samo promatrati. Ovi posljednji imaju najvažnije poslanje, i za sebe i za druge.

Platon kaže u dijalogu Fedar da samo za boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže Aristotel u Metafizici: filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo bog.

Sokrat je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:Apolon je kroz usta delfijske proročice rekao da je Sokrat najmudriji. Međutim, sam Sokrat za sebe kaže »znam samo da ništa ne znam«. Svojom metodom raspravljanja on propituje navodno nepobitne istine i razotkriva lažno znanje.

Postoje naravno i drugi mogući putevi ka mudrosti, npr.:

proučavanje svetih spisa različitih religija; meditacija i ekstaza (ek-stasis, izaći iz sebe, spojiti se sa izvorom sveopće mudrosti); poetski stvaralački zanos (stvaralac se spaja sa izvorom mudrosti koji je u njemu; kroz

"poietični" zanos, pojedinac stiže do razumijevanja ljudskom rodu zajedničkih arhetipova),

skrupulozno znanstveno proučavanje činjenica, te nalaženje načela i zakona koje se iz njih mogu izvesti korištenjem matematike i formalne logike;

usavršavanje u umijeću popravljanja motocikla (zen), idr.

"Mudroljublje" se u zapadnoj tradiciji izdvaja kao osobena djelatnost ponajviše tom stalnom kritičnošću i vezom sa razumom (raz-um, "dijeljenje uma") i dijalogom ("dijeljenje logosa").

Platonovo učenje o erosu

Platon u nekoliko svojih dijaloga povezuje termin "filia" s drugim terminom za ljubav: eros Od tih je dijaloga je najpoznatiji Simposion (odatle naš pojam simpozij).

5

Pojam "eros" kod Platona ima bitno drugačije značenje nego kad danas govorimo o erotici, iako veza postoji. Eros je žudnja za lijepim, ali on se ne zaustavlja kod "erotke". Od puke žudnje za lijepim tijelom, eros se razvija ka žudnji za ljepotom po sebi, za idejom ljepote, a onda i drugih čistih ideja. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. Sokrat je, po Platonu, utjelovljenje takvog (istinskog, filozofskog) erosa.

Pojam mudrosti

Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom 6. stoljeća pr. Kr., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. pr. Kr., pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke "Spoznaj samoga sebe" i "Ništa previše". (PLAT. Protag. 343A).

Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti ("teoretska" i "praktička" mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.

Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1)

Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku matafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.

Nastanak riječi

Riječ filozof, skovana je tijekom 6. stoljeću pr. Kr. Stoljeće kasnije je već bila u širokoj upotrebi, a Sokrat i Platon daju joj jasno značenje. Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Heraklit i Pitagora: riječ i broj

Prvi koji je uveo novu kovanicu možda je bio Pitagora (oko 580. - 500. pr. Kr.); njemu pripisuju da je filozofiju u Grčku donio iz Egipta (Diels, 14, 4). Ciceron navodi da je Pitagora prvi sebe nazvao filozofom uspoređujući se s onim koji na Olimpijske igre dolazi samo gledati, za razliku od takmičara koji teže za slavom i kladioničara koji teže za dobitkom.

Neki pak smatraju da je prvi koji je upotrijebio taj pojam bio Heraklit (540. – 480. pr. Kr.), kojem se pripisuje izjava da »filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari«. (fr. 35)

6

Odnos Heraklita prema Pitagori pokazuje da su "ljubitelji mudrosti" zarana počeli jedni o drugima prezrivo govoriti i odricati ne samo mudrost, nego i pamet ili razum, onima koji zastupaju drugačije koncepcije. Heraklit navodi Pitagoru kao jednog od onih koji »mnogo znaju, ali nemaju razuma« (fr. 40)', te ga optužuje da je »vođa lažljivaca« (fr. 81).

Mnogoznalaštvo je po Heraklitu preduvjet za filozofiju, ali samo po sebi nije dovoljno. Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: »Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve« (fr. 41). To se ne može vidjeti očima: »nevidljiva harmonija jača je od vidljive« (fr. 54). Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju (bitak) naziva Heraklit logos, tj. riječ ili govor.

To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojem temelju "logičan", da bitak ima strukturu govora (diskurzivnu strukturu), pa se ljudskim govorom (dijalektikom i logikom) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest (bitak), temeljna je pretenzija koja utemeljuje filozofiju kao "racionalnu" djelatnost. To uvjerenje, na svoj način, preuzima i kršćanska teologija.

Tome nasuprot, mistika tvrdi da se jezikom i logikom može spoznati, u najboljem slučaju, samo svijet, a ne i ono, po čemu on jest. Lao Ce uspoređuje svijet s tapiserijom: pažljivim proučavanjem možemo spoznavati tkanje, ali ne i iglu, koja ga je isplela. monoteistički mističari (židovski, kršćanski i islamski) tvrde da se u ekstazi može stupiti u dodir sa Bogom, izvorom svega što jest i sve mudrosti, ali se ta spoznaja ne može riječima adekvatno prenijeti. Mnogi su se filozofi, vrhunski majstori logike i jezika uopće, suočili s nedovoljnošću tog alata. U 20. st. Martin Heidegger ostaje vjeran uvjerenju da riječi mogu voditi ka bitku, ali ne u okviru logike, nego pjesništva. Ludvig Wittgenstein zaključuje: ne samo da ne možemo izreći odgovore na naše životne probleme; ne možemo izreći ni pitanje. (Tractatus, stavak 6.5.)

Pitagorejci su pak tvrdili, da osnova svijeta nije riječ, nego broj. To ih je vodilo u složenu mistiku brojeva: njihovo naslućivanje važnosti matematike nije se moglo plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom slijedećih 2000 godina jer je matematika bila nedovoljno razvijena.

Tek renesansa dovodi do dramatičnog napretka matematičkih metoda, na temelju kojeg Galileo Galilei može izreći misao da je »knjiga prirode napisana jezikom matematike«. Kada se pak matematika udružila s pažljivim i nepristrasnim promatranjem prirode, kao što su Herodot i Tukidid promatrali ljude, mogla je filozofija prirode načiniti divovski napredak, kakav nijedno ranije doba nije moglo ni približno zamisliti. Jedan od ključnih mislilaca novoga doba, René Descartes, proveo je revoluciju u matematici stvaranjem analitičke geometrije: prvi je povezao do tada odvojene discipline geometriju i aritmetiku. To je bio osnov na kojem su kasnije "filozof prirode" Isaac Newton i filozof Leibnitz stvorili matematičku analizu, koja pak omogućava kvantitativno proučavanje procesa (a ne samo stvari) i time drastično unapređuje mogućnosti znanstvenog proučavanja prirode i mijenja sliku svijeta koja dominira zapadnim mišljenjem.

7

Solon, Herodot i Tukidid: politika, znanost i filozofija

U 5. stoljeću pr. Kr., Herodot (484. – 424. pr. Kr.) i Tukidid (oko 460. - oko 396. pr. Kr.) koriste riječ "filozofija" za oznaku ljubavi prema znanju i kulturi općenito. Herodot u svojoj Historiji upotreblja glagol filozofirati govoreći o Solonu, jednom od sedam mudraca.

Solona se u historiji ne spominje kao filozofa. On je bio državnik, donio je novi atenski ustav 594. pr. Kr. Bio je dakle društveno angažiran, daleko od "filozofa" kao neutralnog promatrača u Pitagorinom smislu. Povijesni prikazi razvoja filozofije obično počinju od Talesa, koji djeluje u Ateni (i zaslužuje naslov sofos) desetak godina kasnije.

Taj raskol na teorijsku mudrost koju donosi filozofija i praktičnu mudrost političara ili državnika (a onda i filozofa, koji napusti područje teorije i poželi svoje ideje primijeniti da bi promijenio svijet) ostaje aktualan kroz cijelu povijest filozofije do današnjeg dana. (Odličan primjer je sukob između "pitagorejca" Ludwiga Wittgensteina i "solonista" Karla Poppera; pogledajte članak Wittgensteinov žarač.)

U to je doba u upotrebi i riječ sofist, koja je tek kasnije dobila pogrdno značenje. Herodot je nazvao sofistima Solona i Protagoru, koje inače nazivahu mudracima (sofos). Publije Elije Aristid, koji piše u 2. stoljeću, otuda zaključuje: »Mislim da je riječ "sofist" bila opći naziv, a da se pod "filozofijom" podrazumijevala neka ljubav prema lijepom i zaokupljenost teorijom, opća kultura - a ne kao danas.« (Diels, 79, 1)

Herodota i Tukidida ne navode u povijesti kao filozofe. Njihov rad, međutim, od bitnog je značaja za nastanak pojma znanost, a filozofiju je Aristotel definirao kao jednu od znanosti. :Oni su prvi, koji na području historije, geografije i etnografije teže objektivnoj istini: prikazati stvari onakvima kakve jesu, odbacujući fantazije, predrasude i prosudbe. Marljivo su prikupljali informacije o prošlim događajima i o stranim zemljama iz svih dostupnih izvora (uključujući i neprijatelje s kojima su Grci ratovali); sustavno ih i metodski jedinstveno sređivali i iznosili na (koliko je moguće) neutralan način (Herodot kaže: »ne mogu dati svoj sud, ja samo izvještavam«).

Takav »samostalan i samosvijestan spoznajni rad, koji metodički traži znanje zbog samog znanja« (Windelband, str. I/67) definicija je onog što nazivamo znanost (grčki: episteme, latinski: scientia).

Taj pojam preuzima Aristotel i unutar njega filozofiju određuje kao jednu od znanosti.

Dijalog i dijalektika]

U Sokratovoj osobi, osim ljubavi prema mudrosti, utjelovljena je i druga temeljna osobina filozofije: korištenje razgovora (raz-govor, "dijeljenje govora", prema dija-log, "dijeljenje logosa") kao klljučne metode. Sam Sokrat nije ništa zapisivao, samo je razgovarao sa svojim sugrađanima. Razgovor ovdje nije samo puka metoda, jer govor, logos, kako smo vidjeli gore kod Heraklita, ujedno označava temeljnu "harmoniju" (strukturu) svijeta.

8

U dijalogu Fedar Platon razjašnjava pojam dijalektika (od grčkog dialektikos: koji se odnosi na raspravljanje) kao filozofske metode. Da bismo shvatili bit nekog predmeta, moramo pojam tog predmeta razmatrati u odnosu prema drugim pojmovima. Moramo sagledati kako pojmovi proizlaze jedni iz drugih. Platon (odnosno Sokrat u dijalogu) razlaže da se pojam može odnositi prema višem pojmu koji ga obuhvaća (rod, rodni pojam) ili prema nižim pojmovima koji iz njega proizlaze (vrsta, vrstni pojam). Zato se dijalektička misao kreće u dva smjera: uspinjanje (sinagoge ili sinopsis) i spuštanje (diairesis). »To ja volim, o Fedre, naime te razdiobe i ta sažimanja, da bih mogao i govoriti i misliti.« (Fedar, 266b)

Filozofija, odnosno rezultati njenih dijalektičkih razmatranja, mora biti osnova za retoriku, koja je »umijeće vođenja duše«. Sofistička retorika, koja ljude zavodi praznim trikovima, po Platonu je opsjenarstvo. To je zloupotreba umijeća, kao što liječnik svoje umijeće može zloupotrijebiti da nekome nanese štetu, umjesto da ga izliječi.

Filozofski dijalog, vođen dijalektičkim umijećem, u Sokratovoj i PLatonovoj metodi treba dovesti do uvida, do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« (Platonovo Sedmo pismo, Ep. VII, 344b)

Ovaj uvid, jednom kad je zadobiven dijalektičkim razmatranjem, najbolje se prenosi drugima u dijaloškoj formi, smatraju Platon i njegovi sljedbenici u Akademiji, i to u neposrednom, živom razgovoru. Zapisani dijalog je tek oponašanje ovakvih živih razgovora.

Takav pristup kasnije kod nekih platonista i neoplatonista vodi do teze da postoje tajna, ezoterična znanja koja učitelj prenosi učeniku samo u osobnom razgovoru i koja se ne smiju otkrivati neiniciranima. Tako se neoplatonisti ponekad spajaju sa pitagorejcima, gnosticima i drugim školama ezoterije i mistike. To je jedan od primjera kako se specifičnim razvojem filozofskih ideja dolazi do zaključka o napuštanju filozofije.

Sam Platon, međutim, koristi i mitopoetski jezik tamo gdje dijalektičko razvijanje pojmova nije dovoljno ili nije dostatno. Tako su npr. teza o besmrtnosti duše i prikaz njenog života poslije tjelesne smrti, koji se sreću u više Platonih dijaloga, preneseni iz dionizijskih misterija.

Znanstveni sustav, logika i metafizika

Aristotel, Platonov učenik koji se kasnije odvojio od Akademije i zasnovao vlastitu školu (peripatetici), napušta u svojim knjigama Platonovu formu dijaloga. On piše rasprave u modernom smislu riječi.

Metoda filozofije nije više samo dijalektika, razmatranje usmjereno na postizanje uvida; no logos ostaje i cilj i sredstvo. U "raspravi" se teži sustavnom i potpunom ispitivanju pojmova, što u živom dijalogu može biti zanemareno. Filozof razlaže logos koristeći vlastiti um, na temelju svojih uvida u zbilju, te uvida u mišljenja ranijih filozofa.

9

Takva metoda dobiva naziv logika. Logika je kod Aristotela znanost o logosu. Ona proučava oblike (forme) mišljenja, koji su u vezi s oblicima bitka.

Filozofija je kod Aristotela jedna među znanostima. Definirana je kao "motriteljska" (teorijska) znanost, koja teži istini radi nje same. (U Metafizici se pojavljuje i sintagma "motriteljska filozofija" koja je zapravo pleonazam.)

Filozofija je znanost »misaonog promatranja«, odnosno teorijska znanost (riječ theoria označava misaono ili zunanstveno motrenje ili promatranje). Svrha filozofije je spoznaja istine; spoznati istinu (odnosno biti mudar) znači spoznati uzroke. (Metafizika, II 1, 993b) Najtočnije su pak one znanosti koje se bave prvim počelima i uzrocima. (Metafizika I 982a) Odatle je filozofija (mudrost, metafizika) »znanstveno istraživanje prvih počelâ i uzrokâ«. Spoznaji prvih počela i uzroka teži se zbog istine same, ne zbog vanjskih svrha. Tako je ona »jedina slobodna među znanostima, jer jedina je ona radi sebe same«. (Metafizika I 2, 982b) »I tako su sve znanosti nužnije od nje, ali bolja nije ni jedna.« (Metafizika I 2, 983a)

U toj je definiciji važno utvrditi da uopće postoji predmet te znanosti, naime: »da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bićâ nisu beskonačni, niti u izravnu slijedu niti prema vrsti.« Aristotel smatra da je to očito i tu tvrdnju obrazlaže u Metafizika II 2. Ova tvrdnja međutim u moderno je doba široko osporavana. Niz filozofa tragalo je za uvjerljivijim utemeljenjem na vrlo različite načine; npr. René Descartes, Immanuel Kant, Edmund Husserl, logički pozitivisti. Povijest filozofije može se periodizirati upravo po velikim misliocima koji iznova pokušavaju dati sigurne, neporecive temelje spoznaje.

Filozofija i druge "teorijske znanosti"

Motriteljske znanosti Aristotel dijeli na matematiku, naravoslovlje i bogoslovlje (teologiju.

Metafizika i teologija

Bogoslovlje je kod Aristotela znanost o onom najvišem, o prvim načelima bitka. Ono se bavi spoznajom »onoga što je vječno, nepokretno i izdvojivo«. Ono je »prvotna znanost«. (Metafizika, VI 1, 1026a) Aristotel ga naziva i prva filozofija, a također i jednostavno sofia, mudrost (postoji određeno preklapanje i nedosljednost u korištenju pojmova filozofija, mudrost, znanost i teologija).

Tek u rimsko doba počinje se za "prvu filozofiju" koristiti naziv metafizika (lat. metaphysica), koji dolazi od grč. ta meta ta phisika, »ono što dolazi iza fizike«.

Riječ teologija dobiva u okviru kršćanske (kasnije i islamske) religije posebno značenje tumačenja Objave. Tako nastaje napetost između teologije i filozofije i problem odnosa "dviju istina", što je jedan od osnovnih problema srednjovjekovne filozofije.

Logika, fizika i etika

10

Modifikacijom spomenute Aristotelove podjele "motriteljskih znanosti" na tri dijela u helensko i rimsko doba koristi se podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku. Fizika' (tj. naravoslovlje) obuhvaća sve prirodne znanosti u našem smislu riječi. U srednjem vijeku često se logika i fizika spajaju kao teorijska filozofija, dok je etika praktična filozofija. (Windelbland, str. 60) Teologija je, kako je spomenuto, izdvojena. Dodana je pak kao posebna disciplina etika, koja se bavi pojmovima dobra i zla, onim što se treba i onim što se ne smije činiti.

Praktična filozofija

Aristotel je u spisu Nikomahova etika uveo pojam praktična filozofija, koja se dijeli na etiku, ekonomiku i politiku. Mislioci kasnijeg doba nisu bili zainteresirani za ekonomiku kao umijeće i tek u novom vijeku nastaje ekonomija kao posebna znanost. Politika također tek u renesansi ponovo postaje tema filozofije politike. Etika je međutim uvijek bila, i do danas je ostala, jedna id ključnih filozofskih disciplina.

Matematika i logika

Matematika je nakon Aristotela također izdvojena iz općeg pojma filozofije. Ona je postala posebna struka, koja zahtijeva naporno studiranje i usvajanje specifičnog načina mišljenja. Više se nije moglo slijediti Platonovo načelo, koje je stajalo na ulazu u Akademiju: »Neka ne ulazi tko ne zna matematiku.« Tako je ostalo i do danas.

Logiku je kao posebnu znanost utemeljio upravo Aristotel. Više od 2000 godina u njoj je bilo malo inovacija. U XIX. stoljeću u filozofiji matematike, koja nastoji sigurno utemeljiti matematički način spoznavanja, pojavljuje se problem odnosa matematike i logike. U 20. st. logika dramatično razvija svoj formalni instrumentarij i postaje posebna struka, koja zahtijeva naporni studij i isti "formalni" način mišljenja kao i matematika.

Filozofija prirode i prirodne znanosti

Naravoslovlje ostaje dio filozofije, kao filozofija prirode, sve do 19. st. Tada se stvara pojam prirodne znanosti i njihova podjela na različite znanosti i discipline. Međutim, faktički već od 17. st. se "filozofija prirode" razvila u posebnu disciplinu.

U 19. i 20. st. metode i izvori sigurnosti prirodnih i društvenih znanosti predmet su intenzivnih filozofskih istraživanja. Egzaktnost prirodnih znanosti postaje opći ideal, koji često i sociolozi i drugi, a osobito ekonomisti, nastoje slijediti. To međutim dovodi i do reakcije, tvrdnje da u "duhovnim znanostima" egzaktnost nije ni moguća ni poželjna.

S druge strane dostignuća prirodnih znanosti i matematike, koja dramatično mijenjaju ustaljene pojmove i tresu osnove same znanosti (npr. teorija relativnosti i kvantna fizika), navode znanstvenike na filozofska promišljanja, a filozofe da se za znanost zainteresiraju.

Treći element odnosa prirodnih znanosti i filozofije jesu etičke i političke dvojbe koje izaziva nevjerojatno uspješna primjena znanosti kao tehnike. Znanost mijenja svijet, ali tko od toga zapravo ima korist? Da li je to dobro? Treba li i dalje činiti isto što i dosad?

11

Povijest filozofije [uredi]

Detaljniji članak o ovoj temi: Povijest filozofije

Filozofske discipline

Ovdje su navedeni neki pojmovi o kojima postoje posebni članci.

1. Metafizika i ontologija (opća metafizika) o Materijalizam , idealizam o Monizam , dualizam, pluralizam

2. Gnoseologija : o Empirizam o Senzualizam o Racionalizam o Intuicionalizam o Kriticizam o Iracionalizam

i drugi:

1. Etika 2. Estetika 3. Antropologija 4. Logika i metodologija

Literatura Aristotel : Metafizika, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1985. Diels, Hermann : Predsokratovci. Fragmenti, u dvije knjige, Zagreb: Naprijed, 1983. Edmonds, David i Eidinow, John: Wittgensteinov žarač. Priča o desetminutnoj svađi

dvojice velikih filozofa, Zagreb: Algoritam, 2004. (Wittgenstein's Poker, 2001) Kalin, Boris : Povijest filozofije. S odabranim tekstovima filozofa, Zagreb: Školska knjiga,

2001. (25. izdanje) Wittgenstein, Ludwig : Tractatus logico-philosophicus,

Za dalju literaturu pogledajte članak Uvodi u filozofiju.

Vanjske poveznice www.filozofija.net - mrežno sjedište na hrvatskom namijenjeno prvenstveno

"profesionalnim" filozofima www.filozofija.org - portal koji nastoji približiti filozofske sadržaje putem pregleda

povijesti filozofije i zbira autorskih radova o Rječnik filozofskih pojmova na www.filozofija.org

[sakrij]

12

v • r • u

Filozofija

Istočnjačka filozofija • Zapadnjačka filozofija

Povijest   filozofij e

Antička • Srednjovjekovna • Novovjekovna • Suvremena

Popisi Podjele filozofije • Filozofi • Filozofije • Glosarij • Pokreti

DisciplineEstetika • Etika • Filozofija politike • Filozofija povijesti • Logika • Metafizika • Spoznajna teorija

Teme filozofijeDruštvo • Filozofija • Jezik • Književnost • Ljudska priroda • Matematika • Povijest • Pravo • Religija • Tehnologija• Um • Znanost

Škole

Analitička filozofija • Dekonstrukcija • Dijalektički materijalizam • Empirizam • Egzistencijalizam • Fenomenologija• Hermeneutika • Idealizam • Kontinentalna filozofija • Kritička teorija • Logički pozitivizam • Marksizam • Materijalizam • Nihilizam • Novoplatonizam • Platonizam • Postmodernizam • Poststrukturalizam •Pozitivizam • Pragmatizam • Predsokratovci • Racionalizam • Realizam • Relativizam • Skepticizam • Skolastika • Strukturalizam • Utilitarizam

Kategorija

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Filozofija"Kategorije: Izabrani članci | Filozofija

MetafizikaMetafizika je grana filozofije koja istražuje principe stvarnosti koji transcendiraju one koje su u bilo kojoj određenoj znanosti. Kozmologija i ontologija su tradicionalne grane metafizike. Bavi se sa objašnjenjem krajnje prirode bitka i svijeta.

Riječ potječe iz grčke riječi μετά (metá) (značeći "nad") i φυσικά (physiká) (značeći "fizikalnim"), gdje "fizikalnim" označava one radove o materiji koje je napisao Aristotel u antičkom razdoblju. Prefix meta- ("nad") je dodan na poglavlja koja su fizički slijedila nakon poglavlja o "fizici" u posthumno uređenim zbirkama. Aristotel je neke od tema u njima nazivao "prvo filozofijom".

Središnja grana metafizike je ontologija, istraživanje o vrstama stvari koja su u svijetu i koje odnose imaju među sobom. Metafizičar isto pokušava razjasniti pojmove putem kojih ljudi razumiju svijet u koje spadaju postojanje, predmetstvo, svojstvo, prostor, vrijeme, kauzalnost i mogućnost.

13

U novija vremena izraz "metafizika" je korišten od strane nefilozofa da označava "predmete koji su iznad fizikalnog svijeta". "Metafizička knjižara" je prodaje knjige ontologiji nego ezoterične knjige o duhovima, duhovnom liječenju, okultizmu i ostale takve teme koje ne spadaju u filozofsku potragu u metafizici.

Prije razvoje moderne moderne znanosti znanstvena pitanja su se rješavala u dijelu metafizike pod nazivom "prirodna filozofija"; izraz znanost je značio znanje. Ali znanstvena revolucija je učinila prirodnu filozofiju jednom empirijskom i eksperimentalnom aktivnošću za razliku od ostatka filozofije i krajem osamnaestog stoljeća počela se zvati "znanošću" da se razlikuje od filozofije. Od tada metafizika je postala filozofsko istraživanje ne-empirijskog karaktera prirode postojanja. Stoga početna situacija u kojoj je metafizika integralna sa (aristotelijanskom) fizikom i znanošću je na Zapadu postala suprotnom, stoga znanstvenici općenito smatraju metafiziku antipodom empirijskih znanosti.

OntologijaOntologija (grč. όν, particip glagola biti, tj. biće, bivajuće + λόγος, riječ, učenje)

Ontologija (opća metafizika) je temeljna disciplina metafizike, koja proučava biće kao takvo, tj. ukoliko ono jest biće. Ona ne promatra biće pod nekim ograničenim vidom, dakle neko konkretno biće ili područje bitka (kao ostale znanosti), nego ona biće promatra kako je ono po sebi, u svojoj biti. Proučavajući biće, ontologija propituje prva počela i uzroke bića kao takvog, njegovu bit, njegovo postojanje (egzistenciju), njegovu mogućnost, odnosno stvarnost, njegove kategorije te, od kategorija šire, transcendentalije.

Osnovna pitanja ontologije su:

Što je bitak? Što jest? Što postoji? Što je postojanje? Što znači postojati, što znači biti, što znači egzistirati? Što je biće? (Što je stvar?) Što je bit? Što je supstancija? Što je akcident [1](akcidens [2])?

SupstancijaSupstancija je biće koje ne pretpostavlja ni jedno drugo biće koje bi imalo svoj prvotni bitak i kojemu bi bilo daljnje određenje. Ona je temeljni oblik bitka, ono što postoji u sebi i po sebi. Supstancija je tako, npr. čovjek, jer on po svojoj naravi mora opstojati u sebi - mora postojati kao individuum različit od onoga što ga okružuje. Dakle, sve što postoji kao različito od onoga čime je okruženo, a što ne treba ni jedno drugo biće za svoje opstojanje je supstancija.

Što je kretanje, promjena? Što je identitet? Što je razlika? Koji su uzroci bića? Koje su kategorije? Što možemo iskazati o biću? Koji su najviši rodni pojmovi koje

iskazujemo o bićima? Koji su načini bitka bića?

Aristotel je govorio o prvoj filozofiji (metafizici) koja uključuje proučavanje tijela kao tijelo (ono što tijelo jest), kao i proučavanje glavnog tijela i drugih subjekata koji su mu podređeni. Od tada

14

je otvorena mogućnost razlikovanja ontologije i metafizike. Riječ "ontologija" se pojavljuje u ranom sedamnaestom stoljeću.

Semiotika Semiotika je znanost o znakovima, o tome kako oni djeluju i o načinu na koji se njima služimo. Semiologija je drugi naziv za istu znanost. Semiotika je vrlo mlada znanost. Potrebu za postojanjem te znanosti istaknuo je švicarski lingvist Saussure (1974.) uz čije se djelo vezuje i pojam semiologije, te američki filozof Pierce (1931-1958) koji je skovao termin semiotika. Dva su osnovna dijela semiotike: odnos znaka i njegova značenja, te način na koji su znakovi razvrstani u kodove. Znak čine označitelj i označeno. Označitelj je fizički predmet, primjerice zvuk, slika ili riječ. Označeno je mentalni koncept (koji ne mora nužno biti u odnosu s označiteljem). Znak je asocijativna cjelina koja povezuje to dvoje. Takvo analitičko odvajanje je samo prigodne naravi. Nema označitelja odvojenog od označenog i nijedan ne postoji izvan tvorbe koju nazivamo znakom. Sva su tri čimbenika te složene tvorbe određena našom kulturom i u određenom smislu su čovjekovo djelo. Razlikujemo ikoničke, motivirane znakove i proizvoljne ili nemotivirane znakove. Kod ikoničkog slikovnog znaka postoji prirodan odnos izmedu označitelja i označenog. Označeno je određeno našom kulturom, a ne nekom izvanjskom prirodnom stvarnošću. U ikoničkom znaku označeno snažno utječe ili čak prisiljava označitelja na određeni oblik, a ta se prisila naziva motivacijom. Oblik označitelja može se odrediti ili označenim ili običajem. Kod visoko motiviranih znakova, označeno je određujućeg utjecaja, a kod znakova sa niskom motivacijom običaj određuje oblik označitelja.Kod proizvoljnih znakova odnos označitelja naspram označenog temelji se isključivo na običaju (konvenciji), na temelju dogovora, među onima koji se njime služe, da će znak značiti upravo to. Riječi su najrašireniji proizvoljni znakovi: ne postoji nužan odnos između riječi i njezina značenja.

(grč. sēmeiōtikós: koji se obazire na znakove) je znanost (teorija) o znakovima i simbolima, odnosno proučavanju načina na koji funkcioniraju znakovni sustavi. Uporabom znakova, upućuje se, navodi na nešto drugo, što nije neposredno zamjetljivo. Posebno se bavi jezičnim znakovljem, odnosima između logike i jezika, međuodnosima raznih znakova i odnosima između znakova te njihovih značenjskih sadržaja. Semiotika zahtijeva poznavanje različitih lingvističkih, filozofskih i logičkih sustava. U medicinskoj znanosti semiotika na osobit način izrasta u semiologiju, znanost koja proučava znakove bolesti.

litza jansz, paul cobley

SEMIOTIKA ZA POČETNIKE

KRATAK OPIS

15

Zašto proučavati znakove? Na to vječno filozofsko pitanje odgovara semiotička znanost. Životinjsko glasanje, poezija, medicinski simptomi, medijske poruke, arhitektura, marketing, govor tijela - sve to, pa i više, ulazi u sferu semiotike. Semiotika za početnike ocrtava razvoj proučavanja znakova od preteča iz antičkog doba do suvremenog poststrukturalizma. Pronicljiv tekst Paula Cobleya i briljantne ilustracije Litze Jansz predstavljaju ključne semiotičare i njihovo djelo te objašnjavaju jednostavne koncepcije koje se kriju iza teških termina. Ova je knjiga polazna točka za sve koji žele znati zašto su znakovi ključni za ljudski život i kako možemo započeti proučavati sustave označavanja. Ona savršeno ide uz Barthesa za početnike.

KaligulaKaligula (Antium, 31. kolovoza 12. - Rim, 24. siječnja 41.), Gaius Caesar Augustus Germanicus, rimski car

Kaligula je bio Tiberijev pranećak, a nadimak Caligula,što na latinskom znači čizmica, dobio je od vojnika u očevom vojnom logoru. Vrlo rastrošan i ekstravagantan - potrošio je velik dio novca koji je Tiberije pribavio carskoj blagajni, na darove i proslave. Vladao je od 37. do 41. godine.

Vrlo brzo nakon dolaska na vlast zapao je u neprijateljske odnose sa Senatom, jer se u stilu helenističkih kraljeva počeo osjećati i ponašati kao car i bog. U tom svom samoljublju čak je, smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, tražio pravo na jedan hram na Palatinu. Živio je raskalašenim životom. Vrlo samoljubive prirode, sagradio je hram posvećen samome sebi na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božice. Oženio je vlastitu sestru, a njegova ludost je potpuno izbila na površinu kada je prilikom njezine smrti proglasio naredne tjedne razdobljem javnog žalovanja i zabranu smijeha.

Epizoda okupljanja ogromne količine rimskih legija kako bi napao Britaniju neslavno je završila jer je Kaligula naprosto zaboravio svojoj vojsci osigurati brodove kako bi prešli kanal.

Imao je mnoštvo ljubavnica kojima je, ljubeći ih u vrat, tepao da će izgubiti svoju prekrasnu glavu kad god on to odluči. Njegove okrutne kazne i smaknuća protivnika i zavjerenika bili su poznati širom carstva. Različite urote i okrutne odmaze učinile su odnose između Kaligule i senator nepodnošljivom, a sam Kaligula je sve više tonuo u bolesne sklonosti i psihičku rastrojenost. Ubijen je od strane svojih vlastitih vojnika.

HeuristikaHeuristika je nauka o mogućnostima naučnog istraživanja.odgovara na pitanja; šta se može naučno istražiti? šta se ne može? šta je aksiom?

Heuristika je tehnika koja koristi skup smjernica ili pravila u svrhu efikasnog rješavanja problema.

16

KabalaKabala (hebr.: ה bל bב eק , znači "primanje") je škola za proučavanje duhovnog svijeta. U istraživanju našeg svijeta koristimo se znanostima poput fizike, kemije, i biologije. Međutim, prirodne znanosti proučavaju samo fizički svijet, svijet kojeg opažamo s pet čula. Da bismo u potpunosti razumjeli svijet u kojem živimo, trebamo koristiti istraživačku metodu kojom možemo istražiti skrivena carstva, koja naša čula ne mogu percipirati. Ta je metoda mudrost Kabale.

Prema mudrosti Kabale, u stvarnosti postoje dvije sile, ili kvalitete: želja za primanjem i želja za davanjem. Budući želja za davanjem želi dati, ona stvara želju za primanjem, zbog čega ju obično nazivaju „Stvoritelj“. Prema tome, cjelokupna je kreacija, uključujući i nas same, manifestacija upravo te želje za primanjem.

Koristeći Kabalu, možemo raditi s temeljnim silama stvarnosti – primanjem i davanjem – za vlastitu korist. Ne samo da nas uči nacrt stvaranja, već i kako postati projektanti, svemoćni i sveznajući poput iskonskog Projektanta stvarnosti.

Što Kabala poučava?

Mudrost Kabale se proučava na temelju kabalističkih knjiga, koje opisuju strukturu duhovnih svjetova, kao i način na koji svatko od nas može stupiti u njih. Kabalističke knjige su poput vodiča. One govore o tome kako su duhovni svjetovi izgrađeni, i što možemo doživjeti u njima. Naravno, ovi svjetovi nisu fizička mjesta, koja zauzimaju prostor i vrijeme, već duhovna stanja koje svaki Kabalist doživljava. Kabalističke knjige također govore i o tome kako možemo pronaći te duhovne svjetove. One pokazuju gdje se ti svjetovi nalaze, opisuju put kako doći do njih, te sve što vidite kada jednom stignete u njih.

Kako Kabala ne govori o našem svijetu, njezina bit izmiče ljudskom razumijevanju. Nemoguće je u našim okvirima shvatiti nevidljivo, neosjetno, ili, pak, ono što nije iskušano u iskustvu. U posljednjih 2000 godina, otkad je Kabala postala skrivena za javnost, ljudskom su rodu nuđene različite stvari pod nazivom "Kabala": čarolije, uroci, čak i čuda - sve osim izvorne mudrosti Kabale. Stoga je važno da se predmet istraživanja Kabale jasno izloži. Kabalist Yehuda Ashlag definira mudrost Kabale u svojem članku "Bit mudrosti Kabale" na sljedeći način:

Ova je mudrost, ni manje ni više, no slijed izvora (korijena), koji se spušta uslijed uzroka i posljedica prema fiksnim, određenim pravilima, spajajući se u jedinstveni, uzvišeni cilj koji se opisuje kao "otkrivenje Njegove Božanstvenosti Njegovim stvorenjima na ovome svijetu."

Drugim riječima, poznate su nam različite sile u našem svijetu poput gravitacije, elektromagnetizma i sličnih. Međutim, postoje i sile višeg reda koje djeluju na nas ostajući, pri tom, skrivene. Te se upravljačke sile spuštaju u naš svijet iz svoga izvora - najviše i sveobuhvatne sile koju nazivamo "Stvoritelj". Stvoritelj je zbir svih svjetskih sila i najviši stupanj u nizu upravljačkih sila. Kabala se bavi upravo tim istraživanjem tih sila.

17

Kabalist Yehuda Ashlag kaže da "ova mudrost nije ni više ni manje no slijed izvora (korijena), koji se spuštaju uslijed uzroka i posljedica prema fiksnim, određenim pravilima..." Dakle, nema ničega osim sila koje se spuštaju od Stvoritelja u skladu s preciznim zakonima. Štoviše, ovi su zakoni čvrsti, apsolutni, sveprisutni, i usmjereni na način da omogućavaju pojedincu razotkrivanje Stvoritelja dok postoji u našem svijetu (za života).

Sve dok osoba u potpunosti ne razotkrije ovu silu, sve dok ne upozna svjetove kojima se mora uspeti pokoravajući se navedenim zakonima, i sve dok pojedinac ne dostigne svijet Beskonačnosti, takva osoba neće napustiti ovaj svijet. To znači da će se takva osoba neprestano rađati u našem svijetu, razvijajući se iz života u život dok ne postigne stanje u kojem se javlja želja za dostizanjem te sile.

Tko može učiti Kabalu?

Kada su Rav Kook-a, velikog kabalista 20. stoljeća i prvog Glavnog Rabina Izraela, pitali tko može učiti Kabalu, njegov odgovor bio je jasan: „Svatko tko želi“. U posljednjih sto godina, svi su kabalisti, bez iznimke, jasno i u brojnim prilikama, napomenuli da je u današnje vrijeme Kabala dostupna svima. Štoviše, rekli su da je Kabala neophodna metoda da razriješenje globalne krize čiji su dolazak predvidjeli, a s kojom se danas suočavamo.

Prema svim kabalistima, dani skrivanja Kabale završeni su. Mudrost Kabale isprva je bila skrivena, zbog toga što su se Kabalisti bojali da će biti zloupotrebljena i krivo shvaćena. Čak je i ono malo što je u ta vremena „procurilo“ u javnost, uistinu potaknulo stvaranje brojnih miskoncepcija o Kabali. Zbog toga što su kabalisti izjavili da je naša generacija spremna razumjeti stvarno značenje Kabale, i raščistiti prošle miskoncepcije, ova je znanost danas dostupna svima koji ju žele učiti.

Što je Kabala?

Izvorna Kabala bila je zamagljena zabunama, legendama, mitovima i nerazumijevanjem, jer je tisućama godina uspješno skrivana… sve

do danas.

Iako njezini korijeni sežu u davninu, u vrijeme starog Babilona, znanost o Kabali ostala je ljudskom rodu praktično skrivena još od svog nastanka prije više od četiri tisuće godina.

Upravo je ta skrovitost održavala vijekovno zanimanje za Kabalu. Poznati znanstvenici i filozofi iz mnogih zemalja, poput Newtona, Leibniza, i Pica della Mirandola, istraživali su i pokušavali razumjeti znanost Kabale. Međutim, i dan danas tek nekolicina uistinu zna što Kabala uistinu jest.

Znanost Kabale ne govori o našem svijetu, pa stoga njezina suština izmiče ljudskom razumijevanju. Nemoguće je shvatiti nevidljivo, neosjetno, i ono što nije iskušano. Četiri tisuće godina ljudskom su rodu nuđene mnoge različite stvari pod nazivom “Kabale”: čarolije, uroci, čak i čuda – sve osim same

18

znanosti o Kabali. Više od četiri tisuće godina, razumijevanje Kabale bilo je zagađeno nerazumijevanjem i pogrešnim tumačenjima. Stoga, najvažnije je da se znanost o Kabali jasno izloži. Kabalist Yehuda Ashlag definira je u svojem članku Bit mudrosti Kabale na sljedeći način:

Ova je mudrost, ni više ni manje, slijed izvora (korijena), koji se spuštaju uslijed uzroka i posljedica prema fiksnim, određenim pravilima, spajajući se u jedinstveni, uzvišeni cilj koji se opisuje kao „otkrivenje Njegove Božanstvenosti Njegovim stvorenjima na ovom svijetu.“

Znanstvene definicije mogu biti složene i nespretne. Pokušajmo ispitati o čemu se ovdje govori.

Postoji viša sila ili Stvoritelj, i upravljačke se sile spuštaju od te više sile u naš svijet. Ne znamo koliko je takvih upravljačkih sila, no to i nije važno. Postojimo u ovom svijetu, stvoreni od neke više sile koju nazivamo „Stvoriteljem“. Poznate su nam različite sile u našem svijetu, poput gravitacije, elektromagnetizma i snage misli. Međutim, postoje sile višeg reda koje djeluju ostajući nam skrivene.

Najvišu, sveobuhvatnu silu nazivamo „Stvoriteljem“. Stvoritelj je zbir svih svjetskih sila i najviši stupanj u nizu upravljačkih sila.

Znanost o Kabali ne proučava naš svijet i ljude u njemu kao što to rade tradicionalne znanosti. Kabala izučava sve što postoji iznad Machsom (pregrada koja dijeli ovaj svijet i više svjetove).

Kabalist Yehuda Ashlag kaže da „ova mudrost nije ni više ni manje no slijed izvora (korijena), koji se spuštaju uslijed uzroka i posljedica prema fiksnim, određenim pravilima…“ Nema ničega osim sila koje se spuštaju odozgo u skladu sa preciznim zakonima. Štoviše, ovi su zakoni, kao što Ashlag piše, čvrsti, apsolutni i sveprisutni. Konačno, svi su oni usmjereni na način da pojedinac može razotkriti najvišu upravljačku silu prirode dok postoji u našem svijetu.

Sve dok osoba u potpunosti ne razotkrije ovu silu, sve dok ne upozna sve svjetove kojima se mora uspeti pokoravajući se istim zakonima kao i silazeće sile; i sve dok pojedinac ne dostigne svijet Beskonačnosti, takva osoba neće napustiti ovaj svijet. Što znači „neće napustiti“? Takva će se osoba neprestano ponovo rađati u našem svijetu, razvijajući se iz života u život dok ne postigne stanje u kojem se javlja želja za dostizanjem više sile.

19

Zašto Kabala? Zašto sada?

Mnogi ljudi danas vjeruju da se čovječanstvo nalazi na kraju slijepe ulice. Naše nekadašnje nade za boljim, sretnijim životom, koje su se trebale ostvariti kroz znanstveni i društveni napredak, prekrila je sjenka rastućeg pesimizma zbog toga što se čini kao da stojimo na mrtvoj točci.

Svjedoci smo činjenice da sve manje ljudi može pronaći ispunjenje. Nekoć smo sebe vidjeli kako grabimo velikim skokovima naprijed i vjerovali smo da se uistinu razvijamo, ali sada se čini kao da smo stali pred nekakvim zidom.

Čini se da je čovječanstvo zaglavilo u depresiji, svjedoci smo obilja samoubojstava i droge, pa se ljudi pokušavaju isključiti iz takvoga svijeta i potisnuti svoje osjećaje. Terorizam i brzorastući trend prirodnih katastrofa simptomi su globalne krize, a sva ta stanja dovode čovječanstvo do jednog osnovnog pitanja: "Koji je smisao ovog života?"

Mnogi su ljudi već započeli potragu za odgovorom na to pitanje. Ovo postaje očigledno kada u obzir uzmemo značajan porast broja onih koji su u potrazi za duhovnim tijekom posljednjih dvadeset godina.

U Knjizi Zohar piše da će na kraju dvadesetoga stoljeća čovječanstvo početi propitivati smisao života, te da će odgovor na to pitanje, skriven u drevnoj znanosti Kabale, moći jedino biti otkriven u naše vrijeme, baš zbog spomenutih izazova.

Iz tog je razloga znanost Kabale bila skrivena stoljećima. Ljudi nisu bili spremni, niti im je to bilo potrebno. Posljednjih je godina, međutim, privlačnost Kabale dramatično narasla. Mnogi su započeli učenje Kabale sa željom da saznaju što im ona može dati.

Jednom kada osoba shvati da Kabala odgovara na pitanje o smislu života, ona prestaje biti zastrašena njome, i počinje se aktivno uključivati u učenje.

Ideje da je u Kabali riječ o magiji, čudima, crvenim vrpcama i svetoj vodi polako odumiru. Ljudi uviđaju da su to tek psihički fenomeni.

Rastu zahtjevi za istinskom, izvornom Kabalom. Drugim riječima, postoji sve veća potreba za nečim što će nam omogućiti da osjetimo veći univerzum, vječno postojanje i više sile koje su na djelu. Ljudi žele znati zašto su naš svijet i naši životi takvi kakvi jesu, odakle smo i kamo idemo.

U naše vrijeme, mnogi su ljudi diljem svijeta razvili interes za to pitanje, i to je razlog zašto je znanost Kabale sve popularnija. Kako se ovo zemaljsko postojanje doima sve više nezadovoljavajućim i ograničavajućim, sve se više ljudi pokušava vezati uz nešto izvan ovoga svijeta.

20

Zato je današnji čovjek spreman za znanost Kabale. Ona s dobrodošlicom dočekuje svakoga tko istinski želi otkriti smisao života i izvor našeg postojanja, te nudi praktičnu metodu za postizanje tih spoznaja.

Što Kabala naučava i kakve koristi imam od toga?

Znanost o Kabali ima jedinstven način obraćanja tebi, meni i svima nama. Ne govori ni o čemu apstraktnom, nego samo o načinu na koji smo stvoreni i kako funkcioniramo na višim razinama postojanja. Jedan njezin dio govori o spuštanju viših sila koje potječu iz svijeta Beskonačnog. Svijet Beskonačnog je naše početno stanje u kojem postojimo kao zaseban, jedinstven sustav duša koje su međusobno povezane.

Nakon toga učimo o nizu svjetova koji slijede nakon svijeta Beskonačnog, o Sefirot i Partzufim i načinu na koji se oni spuštaju u naš svijet u kojem živimo. Mnoge su kabalističke knjige pisale o tome, počevši od knjige pod nazivom Sefer Yetzira (Knjiga Stvaranja) koju je napisao Abraham Patrijarh prije 4000 godina. Drugo važno djelo je Knjiga Zohar, pisana u drugom stoljeću naše ere. Nakon Zohara slijede djela koja je napisao Ari, veliki kabalist 16. stoljeća. U 20. stoljeću kabalist Yehuda Ashlag piše svoja djela, koja su prilagođena našoj generaciji.

Svi kabalistički izvori opisuju strukturu viših svjetova, način na koji se oni spuštaju i stvaraju niže svjetove. Također opisuju kako je nastao naš svijet, svemir, naš planet i kako se naš život razvijao. Učenje o tome kako je taj sustav napravljen i kako se spušta u naš svijet, omogućava nam da ovladavamo metodom ulaska u taj isti sustav, te kako da vladamo njime.

Mi uglavnom učimo iz knjige Talmud Eser Sefirot (Učenje o deset Sefirot) koju je napisao Yehuda Ashlag. Knjiga se sastoji od šest svezaka i zamišljena je kao pomoć u učenju. Sadrži pitanja, odgovore, materijale za ponavljanje i memoriziranje, objašnjenja, grafikone i crteže. Ovo je, ako želite, fizika viših svjetova koja opisuje zakone i sile koje upravljaju univerzumom. Ovaj materijal postupno mijenja učenike, jer tragajući za ulaskom i bivanjem u duhovnom svijetu, oni sami sebe prilagođavaju materijalu.

Znanost o Kabali ne bavi se životom u ovom svijetu. Naprotiv, proučavajući ovaj sustav, ponovno postižemo razinu koju smo imali prije silaska, istu onu razinu na kojoj ćemo biti na kraju našeg uzdizanja iz ovog svijeta. Tijekom uzdizanja, Kabala gradi sustav unutar učenika koji je isti kao i viši sustav. Ovaj sustav se počinje organizirati i manifestirati u osobi koja ga želi doseć i i koja ga proučava s tom namjerom. Kao što se kapljica ljudskog sjemena može razviti u ljudsko biće i postupno izrasti u odraslu zrelu osobu, tako i znanost Kabale razvija našu želju za postizanjem viših razina postojanja.

21

U početku je to malena želja koja se zove 'točka u srcu'. Ova točka je poput embrija našeg budućeg stanja. Proučavajući strukturu viših svjetova razvijamo 'genetičku' informaciju unutar točke, a kako ona raste, u nama se počinje formirati struktura slična onoj u višim svjetovima. Zbog toga se učenje nagrađuje. Čak i ako ne razumijemo ništa od onog što čitamo, samim time što pokušavamo razumjeti kabalističke tekstove naša točka u srcu se hrani i raste, kao i želja za Višim. Što više raste, sve više osjećamo prisustvo novog stvorenoga, novog i drugačijeg svijeta unutar nas.

Čineći to, znanost Kabale daje nam priliku da osjetimo više svjetove, da shvatimo sve što nam se događa, i što je najvažnije, da kontroliramo taj proces.

Zašto se osjećam loše?

Bol nas tjera da napredujemo. Bilo da se osjećamo potišteno, prazno ili zbunjeno, svi loši osjećaji nastaju kako bi nas natjerali da promislimo o njihovu razlogu i njihovoj svrsi.

U našem svijetu vidimo samo izvanjsku ljusku stvarnosti. Ne vidimo što je skriveno iza prirode, društva, osobe ili svemira, i ništa od toga ne možemo kontrolirati.

Kao kod vezenja, niti koje se križaju kroz sve dijelove slike mogu biti vidljive samo s druge strane goblena. Slično tomu, ne vidimo vezivno tkivo između događaja u našoj stvarnosti; vidimo samo da se "nešto iznenada dogodilo zbog nekoga razloga".

Kako ću znati za posljedice vlastitih postupaka? Odjednom, primim udarac i ne razumijem zašto se dogodio ili otkuda je došao. "Gdje sam pogriješio?" "Što sam uradio da sam zaslužio ovo?" Čak i: "Koji je smisao svega toga?"

Svatko može protumačiti razloge vlastite boli i boli drugih kako mu se prohtije. Ali svatko se slaže da nas bol tjera na razmišljanje o njezinoj svrsi i njezinom uzroku, što je u očima Kabale jedno te isto.

Znanost Kabale tvrdi da postoji samo jedan razlog za svu bol – da nas ponuka da se pitamo o njezinu značenju. Tada možemo iskoristiti sva ta pitanja da nas uzdignu s razine našeg zemaljskog postojanja, gdje su razlozi skriveni, na višu razinu postojanja, gdje se otkriva razlog za tu bol.

Znanost Kabale daje nam tu priliku: da otkrijemo kako postoji izvor života – Viša Svjetlost, Stvoritelj – i da postignemo sjedinjavanje s tim izvorom. Pitanja o tome što je izvor bola, koja je svrha patnje i kakav je smisao života osobu dovode do Kabale.

22

Što je stvarnost?

Kabala i opažanje stvarnosti

U znanosti Kabale proučavamo što trebamo učiniti kako bismo dospjeli u skrivenu strukturu stvarnosti: duhovnost. Proučavamo kako se možemo uzdići iznad našeg svijeta, u polje koje njime upravlja.

Mi opažamo svijet unutar nas samih. Naših pet osjetila primaju nekakav vanjski podražaj i provode ga do mozga, gdje se obrađuje oblikujući našu sliku svijeta. Ne opažamo ništa izvan te slike.

Svijet kojeg „znamo“ su naše reakcije na vanjske utjecaje. Svijet „po sebi“ je nepoznat. Na primjer, ako mi je bubnjić oštećen, ne čujem ništa, i zvuk za mene ne postoji. Ako je moj slušni aparat zdrav, opažam samo onaj raspon zvukova s kojim sam usklađen.

Naša percepcija svijeta posve je subjektivna; ne govori nam ništa o onome što se zbiva izvan nas. Opažamo naše vlastite reakcije na nešto što se tobože odvija izvan nas. No, zbiva li se uistinu nešto izvan nas?

Mnoge teorije raspravljaju o tome. Newtonova teorija ističe da postoji objektivna stvarnost, da svijet jest onakav kakvim ga vidimo i da postoji neovisno o nama. Einstein je kasnije promišljao da opažanje stvarnosti ovisi o odnosu između brzine opažača i brzine predmeta opažanja. Drugim riječima, mijenjanjem naše brzine u odnosu na predmet, opažamo ga posve drukčije: prostor postaje iskrivljen, pritješnjen ili proširen, a vrijeme se mijenja.

Druge teorije, poput Heisenbergova načela neodređenosti, navode da postoji uzajamnost između pojedinca i svijeta. Drugim riječima, opažanje stvarnosti rezultat je mog utjecaja na svijet i utjecaja svijeta na mene.

Znanost Kabale tvrdi da izvan nas uopće ne postoji opažljiva stvarnost. Mi ne utječemo ni na što izvan nas, jer niti ne opažamo ništa izvan nas. Izvan nas, postoji samo stalna Viša Svjetlost. Cijeli je svijet unutar nas, a mi osjećamo da na nas utječe nešto izvana zato što smo stvoreni na takav način.

Ako izađemo iz našeg svijeta, počet ćemo vidjeti kako Viša Svjetlost stvara slike svijeta u nama, koje se uvijek i iznova obnavljaju. Ovaj cjelokupni svijet tada postaje malen i ograničen. Vidimo kako Viša Svjetlost određuje način na koji opažamo sebe i okolinu, i u konačnici počinjemo kontrolirati taj proces.

Znanost Kabale nam pruža tu mogućnost. Počinjemo razumijevati da razlog naših ograničenih sposobnosti leži u nama. Ako izjednačimo naša unutarnja svojstva sa svojstvima Više Svjetlosti, doseći ćemo razinu savršenstva i

23

vječnosti nazvanu „Svijet Beskonačnosti“ – beskrajan život i potpuno ispunjenje.

Sve to ovisi isključivo o mijenjanju naših unutarnjih kvaliteta. To je razlog zbog kojega nam znanost Kabale nastoji pokazati da mijenjanjem nas samih (i to brzo, tijekom života) počinjemo nadilaziti ovo zemaljsko postojanje. Naša tijela ostaju u njemu, i mi nastavljamo živjeti naše ustaljene živote s obiteljima, djecom, svijetom i društvom. Ali dobivamo dodatak na sve to – Višu Stvarnost – gdje živimo u našem uzvišenom osjetnom organu.

Zašto tražim nešto duhovno?

Zašto želim nešto drukčije od onoga što mi svakodnevni život pruža? Kabala postavlja ovo pitanje na slijedeći način: Kako se javlja želja za višom silom?

Čovječanstvo se razvijalo kroz brojna životna razdoblja; isprva nalikujući zvjerima, sa željama samo za hranom, obitelji, seksom i skrovištem; zatim se razvijajući kroz stadije želja za bogatstvom, moći, časti i znanjem.

Na prvom stadiju razvoja, želje za hranom, obitelji, seksom i skrovištem jedine su želje koje osoba osjeća. Čak i potpuno izolirani pojedinac ima ove želje i nastoji ih zadovoljiti. Želje koje su uvjetovane društvenim utjecajem (želje za bogatstvom, moći i časti) pojavljuju se na sljedećem stadiju.

Zatim se pojavljuje želja za znanjem. Znanosti cvjetaju dok krećemo otkrivati odakle sve dolazi, pronaći naše korijene. Želja za znanjem, međutim, ipak pripada samo okviru našeg svijeta.

Ljudska su bića po prirodi sebična. Sve su naše želje motivirane nama samima i žude za ispunjenjem. Pritišću nas, kontrolirajući doslovno svaki naš pokret. Vrhunac egoizma u našem svijetu je želja za ispunjenošću znanjem o nečemu iznad nas.

Koji je izvor želja i kako se one pojavljuju? Izvor želja je patnja. Prijelaz iz jednog stadija želja na drugi događa se jedino pod utjecajem patnje. Ako sam u uravnoteženom stanju, tada se osjećam ugodno i sve mi se čini posve u redu. Tada se pojavljuje nova želja, i ja osjećam da nešto nedostaje. Sada želim doživjeti nešto novo, pa nastojim ispuniti tu želju...i taj proces se nastavlja ponavljati. Drugim riječima, ja uvijek jurim za novim zadovoljstvima.

Rađamo se na ovoj planeti, živimo i umiremo pokušavajući zadovoljiti naše nebrojene želje. Tek nakon puno života dostižemo u stanje kada ostaje samo jedna želja: želja za dosezanjem našeg izvora, smisla naših života. Jednom kada se pojavi ta posljednja, konačna želja, sve drugo čini se nepotrebnim i besmislenim. Osoba postaje depresivna, osjeća se emocionalno i duhovno prazna, kao da joj ništa u ovom svijetu ne može donijeti sreću. Život postaje

24

besciljan i nedostaje mu nešto pravo...“Koji je smisao mog života?“ „Zašto postojim?“ Ovo su pitanja koja dovode ljude do Kabale.

Iskustvo Kabale

Rav dr.sc. Michael Laitman, odgovara na sva pitanja o Kabali

    Knjiga Iskustvo Kabale: Vodič za izvornu Kabalu kroz pitanja i odgovore sadrži 430 stranica teksta na kojima Rav dr.sc. Michael Laitman, odgovara na različita pitanja o Kabali.

 

Tijekom 1999. i 2000. godine, Rav Laitman vodio je internet forum na kojemu je redovito odgovarao o tome kako se Kabala odnosi prema svakojakim fenomenima i pojavama. Knjiga je kompilacija odgovora Rav Laitmana na tim forumima. Ovdje se može dobitii direktan odgovor na bilo koje pitanje koje bi početnik mogao imati. Ova stranica sadrži izabrana pitanja i odgovore iz te knjige, i posvećena je važnosti postavljanja vaših pitanja u duhovnom procesu.

Svrha Kreacije

P: Je li svijet kojega vidimo neispravan?

O: Stvoritelj je započeo stvaranje. Preciznije, stvorio je svijet „zla“, ili korupcije. No, čovjek dovršava kreaciju, što znači da je ispravlja. S obzirom da čovjek ima sposobnost voditi svijet, Stvoritelj na njega prenosi vodstvo stvaranja. Stvoritelj povećava pritisak na nas kako bi nas potaknuo da sami preuzmemo vodstvo na sebe. Zbog toga je svijet oko nas tako loš; Stvoritelj ga je takvim učinio, kako bi ga mi počeli ispravljati. p. 29, chapter "The Thought of Creation," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah. 

Smisao „Kabale“

P: Koje izvore obično citirate kada je riječ o smislu Kabale?

O: Kabalist Rav Yehuda Ashlag, autor Sulam komentara Zohara, započinje svoj članak, Esencija Mudrosti Kabale, sa slijedećom definicijom:“...ova mudrost nije ništa više niti ništa manje nego slijed izvora koji se spuštaju po principu uzroka i posljedica, s fiksnim, određenim pravilima, i ujedinjuju u jedan uzvišeni cilj 'otkrivenja Njegove Božanstvenosti Njegovim stvorenjima na ovome svijetu'.

25

p. 71, chapter "The Wisdom of Kabbalah," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah.Besplatan download knjige: html / pdf / kupi za $11.97

Suprotna mišljenja

P: Zašto uvijek počnem sumnjti u vlastite ideje koje sam sam prezentirao prije par trenutaka?

O: Istina je ta da se unutar tebe sve mijenja cijelo vrijeme. Suprotnosti koje u sebi uviđaš iznenađuju te, i uistinu je zaprepašćujuće vidjeti koliko mnogo suprotnih stavova može egzistirati u isto vrijeme u jednoj osobi, posebno kada se izmjenjuju svake minute.Ovo je u stvari način na koji te se uči da ti je sve dano Odozgor, da sve dolazi od Stvoritelja, gdje se sve suprotnosti spajaju u jedinstveno savršenstvo... I upravo zahvaljujući tom spajanju, i tvojoj bliskosti sa Stvoriteljem, bit ćeš sposoban postići ujedinjenje suprotnosti unutar sebe.pp. 165/6, chapter "Spiritual Work," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah. 

Sreća

P: Što je sreća?

O: Sreća je osjećaj ispunjenja unutarnjih sposobnosti čovjeka. Potpuno je jasna tek kada shvatimo što i kako točno moramo ispuniti, koji je cilj, kako je taj cilj vječan i neovisan, te do kojeg je stupnja on jedna jedina smislena stvar na svijetu koja se sada realizira. Drugim riječima, sreća je osjećaj približavanja Stvoritelju, jer je to svrha stvaranja – osjećaj napredovanja prema beskrajnoj cjelovitosti.p. 384, chapter "Concepts in Kabbalah," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah.Besplatan download knjige: html / pdf / kupi za $11.97

Zavist i strast

P: Što da radim sa svojom ljubomorom, sa svojom strasti? Ispravlja li Kabala takve osobine i odnose među ljudima?

O: Tijekom učenja Kabale, okolna Svjetlost postupno vrši utjecaj te vas na taj način mijenja. Isprva se to događa u malim količinama, a kasnije postaje

26

stalan proces. S vremenom se može dogoditi da se činite egoističniji, iz razloga što drugačije reagirate na vanjske podražaje, odnose i bol, a ljudi to mogu protumačiti kao nepažnju prema njima. Ustvari, jednostavno ste počeli razumijevati smisao onoga što se događa. Više ne plačete niti paničarite kao drugi. Upravo suprotno, želite svakome davati sve više i više, ali to činite na poseban način, kroz korekciju univerzuma kroz sebe same. Ova ljubav prema čovječanstvu, najveća koja postoji, može se činiti kao čisti egoizam. Iako se prema ljudima oko vas odnosite kao otac pun ljubavi, koji neće svom djetetu dati nož da se igra s njim, drugi vas neće razumjeti. Općenito, Kabala se može razumjeti samo kroz osobno iskustvo. Na žalost, samo ljudi s duhovnim postignućem mogu uživati u ovoj vrsti iskustva.pp. 221/2, chapter "The Desire for Pleasure, Discovery and Correction," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah. Besplatan download knjige: html / pdf / kupi za $11.97

Ograničena sposobnost djelovanja

P: Zahtijeva li sposobnost vođenja svijeta pročišćenje?

O: Da. Do mjere u kojoj smo pročišćeni, zaslužujemo pravo određivanja naše vlastite sudbine. Drugačije, mogli bismo naštetiti sebi i drugima.Na primjer, priroda ne daje svoje moći malom djetetu iz straha da bi si moglo naštetiti. Priroda se brine da moći koje osoba zadobija budu proporcionalne znanju kako te moći ispravno koristitiPravilo koje se primjenjuje u Kabali glasi da osobi nikada neće biti dozvoljen ulaz u duhovni svijet, kao ni obavljanje duhovnog čina koji pripada višem stupnju korekcije od stupnja korekcije same osobe, iz straha od mogućnosti nanošenja štete sebi ili drugima. To je razlog zbog kojega duhovne sile koje vrše korekciju osobe, postavljaju tu osobu na određeni stupanj, i samo u toj je mjeri osoba uključena u sustav vodstva. Stoga, nema ničega čega bi se trebalo bojati, jer čovjek ne može učiniti ništa iz svog izbora, već samo iz svog stupnja.p. 421, chapter "Reflections and Thoughts," in The Kabbalah Experience: The Definitive Q&A Guide to Authentic Kabbalah. Besplatan download knjige: html / pdf / kupi za $11.97

Pravedni i Zli

P: Možete li objasniti tko je pravedan a tko je zao?

O: Svaki duhovni stupanj razdijeljen je u dva dijela: pravedan i zao. Ukoliko osoba opravdava Stvoritelja ta se osoba smatra pravednom, dok se osoba

27

koja Ga osuđuje i okrivljuje smatra zlom.Osoba koja se nalazi u svijetu Assiya smatra se zlom, no u svijetu Yetzira ta se osoba smatra zlom i pravednom. U svijetu Beria, ta ista je osoba pravedna. Prije ulaska u duhovne svijetove, osoba ne potpada niti u jednu od spomenutih kategorija, jer iz duhovne perspektive ona ne postoji. Čitajte puno tekstova Baal HaSulama i Rav Baruch Ashlaga i naučite ispravne definicije od njih. To će spriječiti zbunjenost koja bi mogla biti posljedica vašeg prijašnjega znanja.

RAZLIKA IZMEĐU ZNANOSTI KABALE I RELIGIJE

Religija pretpostavlja da Stvoritelj mijenja svoj stav prema osobi, ovisno o njezinim postupcima. Znanost Kabale međutim tvrdi da je Viša Sila nepromjenjiva, te da ponašanje pojedinca nikako ne može utjecati na Nju. Umjesto toga, osoba može svojim postupcima izmjeniti sebe. Bit će u stanju drukčije opažati Vladavinu Višega, ako su njezine promjene usmjerene prema većoj sličnosti (sa Stvoriteljem, op.pr.). Moći će opažati da je Stvoritelj dobar i milostiv. Uvećavajući razliku između svojih svojstava (primanje) i svojstava Stvoritelja (davanje), osoba će osjećati stav Stvoritelja negativnije.

Postoji mnogo izraza u kabalističkim tekstovima koji upućuju na nepromjenjivost stava Stvoritelja prema stvorenim bićima:“Ja ne mijenjam svoje Ime“(„Ani HaVaYA lo Shiniti“), „On je dobar i daruje dobrotu svojim stvorenjima, dobrim i lošim“ („Tov ve Metiv le Raim u le Tovim“), „Viša Svjetlost je apsolutno nepokretna“ („Ohr Elion Nimtza be Menucha Muchletet“).

Stoga se molitva još zove i samoprosuđivanje ili samoanaliza. To znači da osoba ne upućuje molbe Stvoritelju, već, umjesto toga, analizira i prosuđuje samu sebe u odnosu na nepromjenjivu Višu Silu. (Pogledajte objašnjenja u Baal HaSulamov „Uvod u Talmud Eser Sefirot“ o putu prema svrsi stvaranja. Kako se osoba mijenja, ona ispravlja sebe u odnosu na nepromjenjivog i Apsolutnog Stvoritelja).

Ovaj stav prema sebi i prema Stvoritelju čini razliku između Kabale i religije. Iako religija zahtijeva određene osobne promjene, ona se temelji na moljenju (zahtijevanju od) Stvoritelja. U ovom su svijetu religije slične drevnim vjerovanjima, koja su naveliko prakticirala podmićivanje Viših sila prirode.

Religije odbacuju Kabalu, jer se temelje na uvjerenju da osoba treba samo moliti i tražiti od Stvoritelja, pa će se sve odozgora promijeniti u njezinu korist, pošto će joj Stvoritelj okrenuti svoje lice. To znači, vjernik je uvjeren da Stvoritelj postoji i vlada svime. Da bi se išta poboljšalo, potrebno je samo moliti Stvoritelja, umjesto mijenjanja samoga sebe. Religiozne mase tumače unutrašnje promjene kao činjenje dobrih djela, kao što je pomaganje drugima

28

iz suosjećanja, ali ne kao mijenjanje vlastite prirode čineći ju sličnijom Stvoritelju.

Uvjerenje o promjenjivosti stava Stvoritelja prema pojedincima, vodi k zavisti: prema kome Stvoritelj postupa s većom ljubavi i tko je više „božanski izabran“. To uzrokuje netrpeljivost ne samo među ljudima već i među religijama. Predstavnici različitih vjeroispovjesti prepiru se oko toga čije je molitve Stvoritelj skloniji uslišiti.

Kabala tvrdi da je Stvoritelj nepromjenjiv. Tijekom procesa vlastitog ispravljanja, osoba (kroz napredak, op.pr.) sve više zaslužuje uvidjeti nepromjenjivost stava Stvoritelja prema svemu. Stoga, što je osoba ispravljenija, to će više opravdavati djela Stvoritelja. Kabala tvrdi da bi se osoba, umjesto moljenja, trebala mijenjati. Zbog toga, Kabala izaziva mržnju religioznih grupa, jer ih posredno optužuje za licemjerstvo.

Da bismo bolje razumjeli stav kabalista prema Stvoritelju, možemo pogledati u kabalistički molitvenik. On ne sadrži uobičajene riječi koje izražavaju ljudske emocije. Umjesto toga, sastoji se od brojnih simbola koji označavaju duhovne postupke koje osoba treba provesti tijekom ispravljanja, kako bi  primila Višu Svjetlost. Ovo je razlika između religioznog poimanja Boga i kabalističkog poimanja Stvoritelja.

Kabalističko učenje strukture univerzuma daje osobi jasnu predodžbu Stvoritelja, čije se karakteristike nalaze na samom vrhu duhovnih ljestava, ali i nje same koja se nalazi na dnu tih ljestava. Prečke ljestava predstavljaju različite svjetove. Svrha je stvaranja samostalno uzdizanje i povezivanje želja osobe sa željama Stvoritelja.

Ovo uzdizanje uključuje unutarnju promjenu svojstava osobe iz egoistične namjere u svim njezinim mislima i željama, u altruistične namjere. Čovjek se uzdiže prečkama ljestava, pri čemu svaka prečka označava stupanj njegove sličnosti Stvoritelju.

Naravno, detaljno proučavanje strukture univerzima priječi osobu u zamišljanju da njezin odnos sa Stvoriteljem ovisi o njezinim zahtjevima (molbama). Zamislite savršenog roditelja u našem svijetu. Očigledno je da dijete svojim djelima nipošto ne može izazvati dodatnu ljubav prema sebi, jer je roditeljska ljubav vječna i savršena. Vanjska projekcija te ljubavi (kao i djetetova percepcija te ljubavi, op.pr.) ovisi samo o stanjima kroz koja osoba mora proći da bi se upoznala sa cjelokupnim stvaranjem, da bi stekla iskustvo, te postala jednaka Stvoritelju u svom umu i srcu.

Iz toga slijedi da se čak i najpoželjnija preobrazba koju možemo napraviti u nama, i, kao posljedicu toga, osjetiti nepromjenjiv dobrohotan stav Stvoritelja prema nama, zapravo teško može nazvati ispravljanjem. Tomu je tako jer

29

moramo proći kroz sve razine, ekstremna stanja, promjene i osjećaje da bismo stekli iskustvo i sposobnost koja nam je potrebna za opažanje cjelokupnog univerzuma, s kraja na kraj.

Ispravljanje se odnosi samo na naš stav prema svemu što nam se događa. Kada, neovisno o tomu što se dogodilo, procjenimo i prihvatimo sve što se događa kao posve dobrohotno, to u nama pobuđuje osjećaj sreće i zadovoljstva. To, potom, vodi prema stanju u kojem osoba otkriva da se zapravo ništa ne mijenja osim njezinog vlastitog stava prema nepromjenjivom stanju u kojemu postoji (Ein Sof, op.pr.). Stvorena je u tom stanju i oduvijek je postojala u njemu.

Nije potrebno posebno napominjati da proučavanje Kabale pruža sliku stvaranja i položaja kojeg osoba zauzima u njemu, a koja osobu prirodno odvraća od molitve. Ipak, molitva je najvažnija, ključna stvar u vjerskim praksama, dok je sve ostalo uređeno je oko nje.

U tom slučaju, mudrost Kabale prirodno usmjerava osobu prema unutrašnjem promišljanju i preobrazbi, što ju odvraća od izvođenja rituala i slijeđenja bilo kakvih vjerskih naloga. Zbog toga se sve religije, s Judaizmom na čelu, suprotstavljaju Kabali.

 

Autor: Rav Michael Laitman

ŠESTO ČULO

Znanost i filozofija razvijaju se u korak s napretkom društva. Danas se svi znanstvenici i filozofi slažu da je čovjekovo istraživanje okolnog svijeta ograničeno. Može se reći da je čovjek poput „crne kutije“ koja osjeća, shvaća i prima samo ono što što joj dolazi izvana. U svim našim istraživanjima, ograničeni smo s naših pet čula. I svi uređaji koje smo do sada izgradili, i koje ćemo izgraditi ubuduće, ne mogu nadoknaditi ograničenja naših pet osjetila. Oni tek proširuju granice naših čula.

Tomu je tako zato što nikada ne možemo zamisliti ono što našim osjetilima nedostaje. Primjerice, koje dodatno čulo trebamo da bismo spoznali istinsku stvarnost oko nas. Ne osjećamo nedostatak toga, kao što ne osjećamo nedostatak šestog prsta na našim rukama. Nikada nećemo zahtjevati nešto što nam ne nedostaje. Prema tome, sva istraživanja našeg svijeta provode se jedino prema naših pet čula, pa nikada ne možemo početi osjećati, vidjeti i razumjeti ono što postoji onkraj naših čula. Ovo su ograničenja našeg poimanja.

30

Također, naša je imaginacija proizvod naših pet čula, i doživljaja koji iz njih proizlaze. Nikada ne možemo zamisliti objekt ili stvorenje koji ne sliče onome s čime smo se susreli kroz naših pet čula.

Ako, primjerice, želim da mi netko nacrta stvorenje s druge planete, on će mi ga zasigurno nacrtati sukladno elementima s kojima se susrećemo u našem svijetu. A ako sam vas zatražio da mi opišete nešto imaginarno, vi ćete mi, bez sumnje, opisati nešto što je vrlo slično ovom svijetu.

Ovo je primjer svih naših ograničenja: svi mi živimo u malenom svijetu, i ne možemo osjetiti, pa tako i zamisliti, ništa izvan njega. A kako su naša ograničenja apsolutna, nikakva nam znanost niti filozofija nikada ne mogu pomoći da shvatimo što se nalazi onkraj ovoga svijeta.

Moguće je da u istom prostoru, u drugim dimenzijama, postoje druga stvorenja, drugi svjetovi. A mi ih nismo u mogućnosti osjetiti, jer nam nedostaju potrebne posude – čula kroz koja bismo ih osjetili. Moguće je da se u tom drugom svijetu, prostranijem od našega, nalaze razlozi našeg postojanja, svih događaja koji se pojavljuju, kao i razlog naše smrti. A mi, posve nesvjesni ovih razloga, živimo bez istinskog znanja i bez istinske svrhe, nesvjesni u našem svijetu.

U našem svijetu postoje ljudi koji posjeduju dodatna čula koja im omogućavaju osjećaj šireg postojanja koje nas okružuje. Ti se ljudi nazivaju kabalistima, jer znaju kako primiti više znanje od onoga kojeg posjedujemo.

Ovi ljudi govore da oko nas postoje svjetovi koji su iznad našega. I svi su ti svjetovi poput slojeva luka, pri čemu se naš svijet nalazi u samom središtu svih tih svjetova. A mi, koji postojimo u tom svijetu, osjećamo samo taj svijet, najunutarnjiju sferu cjelokupnog postojanja. I rađamo se, živimo, i umiremo u toj sferi, koja se zove ovaj svijet.

Autor: Rav Michael Laitman

Razmjerno s razvojem čudnih sektaških pokreta (scientologija, mormonizam, sotonizam, Jehovini svjedoci) vrlo snažan utjecaj ima i kabala, osobito kada isto proklamira netko poput Madonne (koja je nedavno izjavila suprugu da je ona veća od Isusa). Otkuda kabala vuče podrijetlo? Što vjeruju pripadnici kabalističke sljedbe?

Kabala je drevni židovski ezoterijski svjetonazor koji se oslanja na dublje tumačenje Tore (prvog petoknjižja Starog Zavjeta). Prenosila se isključivo usmenim putem sve do III. stoljeća, kada je napisan Sefer Jetzirah (Knjiga stvaranja), koji tumači stvaranje svijeta putem mistične simbolike deset brojeva (1 - 10) i dvadeset dva slova hebrejskog pisma. Daljnji razvoj Kabale kao učenja nastavlja se u španjolskoj židovskoj zajednici, gdje u XII. stoljeću nastaje Sefer ha-zohar (Knjiga obilja) i kada se prvi puta jasno definira simbol drveta života.

31

Kabala postaje temeljem zapadnog misticizma zaslugom Britanaca Dion Fortune (1890 – 1946), Aleistera Crowleya (1875 – 1947) i Isreala Regardiea (1907 – 1985), koji koriste simbol drveta života kao sredstvo praktične magije. Sa njima i prestaje uloga Kabale kao tajnoga židovskog učenja i počinje nova era shvaćanja kabalističke simbolike kao snažnog psihičkog motivatora, oslobođenog religijske pozadine.

Kabala je ironija židovskog monoteizma. Prividno slavi Boga, a praktično tvrdi da je čovjek stvoritelj svijeta...

Sam simbol drveta života preuzet je iz biblijske priče o izgonu iz raja. Božju zapovjed – “Ne dirajte plodove sa drveta života!” – prekršio je prema biblijskoj predaji prvi ljudski par. Kabala izgon iz raja vidi kao pozitivan događaj i simbol individuacije svijesti.

Osnova kabalističkih rituala su arhetipovi i vibratorni zazivi Božjih imena; na taj se način dubinski podsvjesni sadržaji mijenjaju prema postizanju željenog cilja.

Koliko je Kabala učinkovit magijski sustav?

Izrazito snažan i učinkovit, korištenje arhetipova utemeljenih u kolektivnoj svijesti daje mogućnost snažnog djelovanja na "objektivnu stvarnost".

Izvor

Kabala mistični magnet za poznate

Datum: 30.09.2007 23:40 Autor: Jelena Pralica

Istoričari kažu da se kabalisti javljaju u 12. vijeku u Provansi, na jugu Francuske. Odatle se kabala (na jevrejskom Kabbalah, predanje) proširila svuda po jevrejskoj dijaspori u Portugal, Španiju, Poljsku, Njemačku i svuda gdje je bilo jevrejskog življa.

Kabalisti su vjerovali da je moguće imati direktan kontakt, čak i jedinstvo s Bogom i transcedentnom realnošću. Da bi se postiglo to tajanstveno stanje praktikovane su duhovne vježbe, poput meditacije. Kabala ima usmenu i pismenu tradiciju; na hiljade knjiga ispisali su kabalisti od 12. vijeka naovamo, a mnogi od njih dali su tajanstvenu interpretaciju Starog zavjeta.

Ideja, temeljna za kabalu, jeste da se Bog samo može spoznati kroz njegove kreacije, kroz ono što nazivamo emanacijom, kroz ljudsko postojanje, boje, emocije, muziku i sve drugo. Ali, iznad svega, kroz Stari zavjet.

Pomama među zvijezdama

Međutim, ono što javnost najviše interesuje je otkud tolika pomama među holivudskim zvijezdama za pristupanje vjerskim zajednicama, među kojima su jedni od najbrojnijih upravo oni koji su prišli kabali?!

Kažu da je kabala način života, ona je mudrost. Poznaje rješenja za skrivene tajne univerzuma, kao i za misterije ljudskog srca i duše. Kabalističko učenje objašnjava složenost materijalnog i nematerijalnog univerzuma, kao i fizičke i metafizičke prirode cijelog čovječanstva. Kabala uči kako napredovati, kako iz svakodnevice iskorijeniti haos, bol i patnju. Njena svrha je da se koristi, ne samo nauči i razumije. Ipak, važno je znati da kabala nije religija, jer se u religijama ponavljanje stvari radi iz vjere ili po tradiciji, dok se kod kabale stvari iznova ponavljaju zbog principa zakona uzroka i posljedice - poznato je da će svako djelo prouzrokovati određenu posljedicu. Dakle, u kabali nema slijepog vjerovanja, nego samo rezultata.

32

Glavna knjiga ovog pravca je `Talmud`, koja nema mitološki nivo, već predstavlja samo obredna i etička pitanja. Nasuprot tome stoji tradicija kabale. Iracionalna, mistična, ispunjena emanacijama božanskog, kabala poznaje spoljašnji kult samo kao simbol, kao ljusku (u konkretnoj simbolici u pitanju je `orah`), dok `jezgro` predstavlja duh skriven u ljusci (tijelu, obredu, materiji, formi).

Crvena nit

Već je viđena na ruci mnogih slavnih ličnosti. Praktično je postala simbol kabale. I dok se mnogi spore da li bi ili ne trebalo da bude dostupna nejevrejskom svijetu, malo ih se pita šta je zapravo crvena nit i šta ona simbolizuje.

Crvena nit se od davnina koristi u jevrejskom svijetu. U kabali, njena uloga je da zaštiti onoga ko je nosi. Ona se pravi tako što se crvena nit obmotava oko groba pramajke Rahel. Za nju kabalisti smatraju da je bila majka sveta i njena najveća želja je bila da zaštiti svoju djecu. U ovom postupku se crvena nit natapa ljubavlju i zaštitom pramajke. Crvena nit se izrađuje od prirodnih materijala (pamuk, vuna), dok se u kabali koristi vunena, jer prema vjerovanju kabalista vuna zrači energijom oproštaja.

Madona i ini

Iako je Madona cijelom svijetu poznatija, prvenstveno, po svojoj uspješnoj i često kontroverzama krcatoj karijeri, a posljednjih godina i kao sljedbenica sve prisutnijeg trenda usvajanja djece iz Trećeg svijeta, pripadnost kabali je jedan od bitnijih momenata u njenoj biografiji. I to, prvenstveno stoga što su, kao rezultat druženja s njom, kabalu prihvatile i Britni Spirs, Gvinet Paltrou i druge holivudske zvijezde, pa je ta vjerska zajednica u Izraelu pop kraljici nedavno odala i veliko priznanje.

Madona se nedavno vratila u Izrael gdje je sa brojnim drugim slavnim osobama i vjerskim učiteljima učestvovala na velikoj `kabala turneji`. I suprug Gaj Riči joj se pridružio na velikoj proslavi jevrejskih praznika Roš hašane i Jom kipur, a oboje ih je primio Šimon Peres, predsjednik Izraela.

Demi Mur, Ešton Kučer i Dona Karan samo su neki od slavnih ličnosti koje su se Madoni i njenoj porodici pridružile na proslavi jevrejskih praznika u Jerusalimu. U Izraelu pop kraljica nije bila četiri godine.

`Kabala turneja` je promovisala vrijednosti vjere koja posljednjih godina bilježi porast broja vjernika, kao i prostora koji, zahvaljujući zvijezdama koje je promovišu, zauzima u medijima.

Madona postala Ester

Madona je postala sljedbenica kabale prije nekoliko godina uprkos tome što je odgajana u katoličkom duhu. Ortodoksni Jevreji su njen interes za tu sektu nazvali odvratnom. Pop pjevačica je uzela hebrejsko ime Ester.

Kabala (hebrejski: kabbalah) doslovce znači „primanje“ i označava sustav ezoteričnih tumačenja nekih židovskih biblijskih tekstova (koje kršćani uvršćuju u svoj Stari zavjet), započet u antici i razvijen u srednjovjekovnome judaizmu kao glavni aspekt njihove mistike (tada se u humanizmu razvijala i kršćanska kabala). Zbog toga se kabalom odnosno kabalizmom često izvana naziva sav misticizam u židovskoj tradiciji, iako je to reduktivan termin.U kabali posebno mjesto ima numerologija, po kojoj su brojevi (cifre) zapravo zaporke (šifre) dubljih slojeva istine o zbiljskim Stvoriteljevim nakanama i htijenjima. Kabala je utjecala i na neke novozavjetne spise, najviše na Otkrovenje (Apokalipsu). Odatle već i klinci znaju da je 666 broj Zvijeri (pa se netko lijepo našalio davši Vjesniku svojedobno telefonski broj 666-666), te to mrče po zidovima hvaleći se Zlim, kad im već nije ponuđeno dobro.

33

Na Kabalu, a osobito na neke njezine površnije vidove, rado su se pozivali ne samo mistici, nego i mistifikatori, okultisti, spiritisti, i još neki isti.Hermetička kabala se danas širi i Zapadom kao moda, predstavljajući samu sebe kao znanost i metodu za proučavanje duhovnih svjetova (što hrvatska Wikipedija prihvaća zdravo za gotovo). Hermetička kabala je utjecala na Zlatnu Zoru, rozenkrojcere itd., sve do New Agea.Praktičkom kabalom zovu njezino korištenje u magijske svrhe, od pitomog gatanja pa do ciljeva striktno zabranjenih u židovskoj vjeri. (Inoslav Bešker)

KABALA

(Kabala znači usmena predaja, u doslovnom smislu «od usta- uhu»)

 

Povijest KabaleKabala je drevni židovski ezoterijski svjetonazor koji se oslanja na dublje tumačenje Tore (prvog petoknjižja Starog Zavjeta). Prenosio se isključivo usmenim putem do III. stoljeća kada je napisan Sefer Jetzirah (Knjiga stvaranja).

U početku razvoja Kabale drevni su posvećenici u skladu sa svojom vjerom pokušavali shvatiti tajnu stvaranja i tako se približiti Bogu. Tora je bila neupitna istina i krajnja mudrost, sve što se je moglo shvatiti o svijetu, Bogu i čovjeku, prema njihovim vjerovanjima, moralo je biti zapisano u svetim spisima. Da bi u njih dublje proniknuli, stvorili su Gematriju, numerološki sustav koji slovima hebrejskog alfabeta pridaje brojčanu vrijednost, dobivenim brojevima simboličnu i tako otkriva skriveno značenje iza doslovnog teksta.

Vođeni bezuvjetnom vjerom u svete spise kabalisti su stvorili izrazito složeno učenje, koje je pokušalo strukturirati sve stvoreno; Zemlju, nebesa, anđeoske legije i niz transcendentalnih razina postojanja. Izrađivali su Sigile, simbolične pečate koji su imali svrhu prizivanja anđela i demona; izrađivali su i talismane za praktičnu magiju temeljenu na Gematriji.

Danas njihov rad zapisan u knjizi Sefer Jetzirah djeluje potpuno besmisleno; suvremena znanost je dokazima opovrgla genezu opisanu u Tori i tako u potpunosti urušila sustav drevnih kabalista koji su stvarali stoljećima.

Još uvijek postoje oni koji smatraju stvaranje svijeta opisano u Starom Zavjetu krajnjom istinom koja nije dovoljno dobro protumačena i traže tajne ključeve koji bi otkrili poruke iza doslovnog teksta; ali većina suvremenih kabalista shvaća da je prvo razdoblje bilo tek zabluda pod utjecajem autoriteta religije.

Kabala doživljava novi uzlet u španjolskoj židovskoj zajednici u XIII. stoljeću. Tada je napisan Sefer ha-zohar (Knjiga obilja); U Zoharu se prvi put definira simbol Drveta života (u drugim prijevodima Drvo spoznaje). Zohar se temelji na ključnoj dogmi: Bog je stvorio čovjeka prema slici svojoj; vođeni takvim uvjerenjem, kabalisti su stvorili sustav Drveta života, kao psihički motivator koji budi iskru stvaranja u čovjeku i daje mu božanske osobine.

34

Duh Zohara potpuno je različit od Sefer Jetziraha, čovjek više ne teži shvatiti božansku savršenost, on postaje bog, stvoritelj svijeta.

U Europi devetnaestog stoljeća misticizam ostvaruje veliku popularnost, formiraju se tajna okultna udruženja koja bez rezerve prihvaćaju Kabalu kao savršen sustav spoznaje i praktične magije. Udruženja poput Zlatne zore okupljaju elitu viših društvenih slojeva, koji kroz okultnu praksu žele spoznati dublje aspekte stvarnosti i vladati društvom. Simbol Drveta života postaje sredstvo praktične magije i temelj Zapadnog misticizma, oslobođen religijske pozadine. Kabala više nije tajno židovsko učenje, postaje svojina okultnih organizacija koja nastavljaju razvijati njen sustav.

U Velikoj Britaniji autori poput Dion Fortune, Alistera Crowleya i njegovog učenika Israela Regardjea pišu knjige koje veličaju magiku i Drvo života, kao sredstvo magijske prakse. U početku knjige temeljene na Kabali objavljuju samo teoriju ili namjerno iskrivljuju praksu (knjige Alistera Crowleya), dok Israel Regardje nije potpuno otvoreno opisao rituale koji su se koristili u okultnim organizacijama.

Magika

Magijska praksa primjenjuje se širom svijeta od početaka ljudske kulture. Najstariji otkriveni pećinski crteži koje danas smatramo počecima umjetničkog stvaranja, ostaci su magijskih rituala radi uspješnog lova. Židovski je narod kroz svoju povijest stvorio najsavršeniji magijski sustav – Kabalu.

 

Kako izgleda kabalistička magijska praksa?

Ako zanemarimo prve talismane temeljene na Gematriji (koji daju slabe rezultate), osnova svih magijskih rituala temeljenih na Kabali je Drvo života. Drvo života se sastoji od tri stupa: desnog – ženskog, lijevog – muškog i srednjeg stupa; tradicionalno se sastoji od deset (u suvremeno doba jedanaest) sfera (Sefirota), koji su međupovezani stazama. Sefiroti se aktiviraju izgovaranjem božjih imena na hebrejskom jeziku, vizualizacijom arhetipova vezanih za svaki pojedini sefirot, i različitih boja koje aktiviraju energije pojedinih sefirota.Drvo života se poklapa sa dijelovima ljudskog tijela; najviši sefirot odgovara glavi, najniži stopalima, srednji pleksusu itd.

Meditacijska praksa se odvija od najnižeg sefirota prema najvišem; magijska praksa od najvišeg prema najnižem.

Smisao meditacijskih tehnika je razviti osobne sposobnosti; magijska praksa izaziva promjene unutar univerzalnih silnica; mijenja i stvara svijet prema volji maga.

35

Jednostavna vježba aktiviranja sefirota

 

Aktivirat ćemo prvi (najviši) sefirot – Keter (u prijevodu kruna).

Njegov arhetip je tradicionalno okrunjena glava bradatog kralja iz profila ili u novijim sustavima snažan vrtlog blještave energije.

Boja je blještavao bijela.

Zvukovna formula (božje ime) - Eheieh (vibrira se Eheeeejeeeeh).

Vizualizirajte bještavo bijelu energiju oko glave.

36

Vizualizirate arhetipsku sliku (glavu okrunjenog kralja ili vrtlog energije).

Vibrirajte zvukovnu formulu desetak puta.

Osjetit ćete snažan naboj energije oko glave.

Na taj se način aktiviraju sefiroti; svaki ima svoju domenu uticaja, zvukovnu formulu, arhetip i pripadajuću boju. Kod magijske prakse, nakon aktivacije vizualizira se željeni cilj, aktiviraju se i drugi sefiroti čija domena odgovara cilju, a energija koju ste stvorili unutar vlastitog energetskog sustava odlazi u «vanjski» svijet, kroz najniži sefirot.

Drvo života je psihički motivator; korištenje arhetipova utemeljenih u kolektivnoj podsvijesti omogućava stvaranje ne samo sa osobnom mentalnom energijom nego i energijom mentalnog fokusa milijardi ljudi, koji su za arhetipske slike, kroz povijest, vezali asocijacije i stanja svijesti. Kroz povijest, slika okrunjenog kralja bila je simbol vrhovne vlasti i najvišeg položaja, kao što danas za mnoge univerzalno polje energije predstavlja vrhovnu stvarnost.

Ovo je samo jednostavna vježba aktiviranja sefirota; magijski ritual je daleko složeniji, doslovno, umjetnost stvaranja svijeta ...

Vrlo važno!Neki autori neodgovorno svode magijsku praksu na aktiviranje nekog sefirota uz vizualizaciju željenog čina. Unutar Drveta života svaka magijska operacija mora završiti uzemljenjem stvorene energije i njezinim potpunim izbacivanjem iz osobnog psiho-energetskog sustava. Ako se to ne dogodi, ne samo da magijska operacija neće biti uspješna nego nagomilana energija može prouzročiti posljedice za zdravstveno i psihičko stanje te često egzistencijalni kaos. Postoje tisuće primjera početnika koji su petljali prema instrukcijama iz knjiga i doslovno razorili vlastiti energetski sustav ... Nakon invokacije nekog sefirota energija ostajem unutar sustava danima, tjednima, mjesecima, a ponekad i godinama, prije nego se pod drugim utjecajima psiho-energetski sustav ponovno uskladi! Stvorena energija mora biti potpuno uzemljena i izbačena, kao da se ništa nije niti dogodilo.

 

Uspješna magijska praksa

Rezultati uspješne prakse su zapanjujući ...Mag stvara promjene unutar «objektivne stvarnosti», koje lako i brzo mijenjaju njegovu egzistenciju prema uspjesima, podršci, bogatstvu i svakom drugom cilju koji je zaželio. Nažalost, početnicima prvi uspješni rezultati postaju previše privlačni, te bez ikakvog smisla rade nove i nove magijske operacije i tako uskoro (u najboljem slučaju) svojom osobnom kvalitetom nisu dorasli novoj egzistencijalnoj stvarnosti. Po pravilu, magijske operacije se započinju samo onda kada zavladaju statički obrasci življenja, kada se iz dana u dan ponavlja ista stvarnost, bez vidljive mogućnosti da se išta promijeni ... Ispravan put prema životnom uspjehu je izgrađivati kvalitetnu osobnost i istovremeno joj stvarati

37

prostor za ispoljenje ...Kroz praksu meditacija i magike, Kabala zadovoljava obje potrebe.

 

Kako djeluje magija?

Ako odbacimo «anđele», «demone» i slične zablude drevnih vremena i prihvatimo suvremeni svjetonazor i termine, magijska operacija mijenja podsvijesne obrasce. Magika shvaća međupovezanost svega u univerzumu, promjena psihičkog stanja mijenja i «objektivnu stvarnost», sve je međupovezano, doživljaj svijeta podijeljenog na odvojene objekte samo je iluzija. Svatko u sebi ima potencijal da mijenja univerzalne silnice, voljnim promjenama unutar vlastitog mentalnog sklopa.

 

Demonstracija magijskog djelovanja

Na ovoj stranici možete osjetit magijski utjecaj na svoje mentalno i fizičko stanje:

http://www.liberatapublishers.com/morfogenetsko.htm

Geometrijski lik u koji gledate služi samo da bi se vaša pažnja usmjerila na sugestiju koju šaljem vašoj podsvijesti, sam po sebi je jednostavna grafika. Njegova svrha je što više smanjiti druge utjecaje iz okoline, dok koncentrirano pogledom tražite «centar kružnice».

Ovo se može smatrati blagim «magijskim napadom», a u biti je demonstracija takozvane više magike, koja nadilazi prostorno - vremenska ograničenja i stvara podsvijesnu reakciju na željeni objekt promatranja. Tu stranicu možete isprintati, kopirati, mijenjati joj boje itd; utjecaj će uvijek biti isti, za svakoga tko usmjeri pažnju prema objektu za koji sam želio da prenosti sugestiju. Utjecaj je programiran da traje kratko u vašoj svijesti, objekt nabijen sugestijom zauvijek će djelovati.

 

Putevi

Kabala je moja prva ezoterijska ljubav; još od vremena kada sam kao problematični pubertetlija iz dana u dan srljao u egzistencijalnu propast ...i došao u posjed knjige koja je objavljivala jasnu poruku: magika je realnost!

Ta knjiga me je vodila drugim knjigama, novim spoznajama; društvu ljudi koji su skriveni iza zastora djelovali tiho i mijenjali tijekove događaja; dovela me je do sadašnje životne stvarnosti.

38

Svijet koji svakodnevno doživljavate nije vaš svijet, on vam je nametnut i u njemu ste stranac. Ali... možda ... između redaka ovog teksta ili u nekom skrivenom uglu doživljaja sutrašnjeg dana, postoji nešto, što će vas nadahnuti na traganje... temelj novog svijeta koji ćete stvoriti ...

 

Ninoslav Šafarić

10.2.2006.

Kyrie EleisonKyrie Eleison je hrvatska božićna skladba. Pjesma je jednostavan primjer tropa u crkvenoj glazbi, gdje se tri zaziva - Gospodine smiluj se/Kriste smiluj se/Gospodine smiluj se - zamjenjuju s proširenim pjesničkim/narodnim tekstom koje izražava činjenicu Isusova rođenja (Isus se rodi u štalici), njegova trpljenja (On za nas trpi čim se rodi) i skrovitosti rođenja toga Kralja kojemu se samo odabrani dolaze pokloniti (U jasle mora da se skriva). Zanimljivo je da je naslov i dio teksta pjesme na grčkom jeziku (Κυριε ελεισον=Gospodine smiluj se).

EvanđeljeEvanđelje (grč. εὐαγγέλιον, dobra vijest, radosna vijest; εὐάγγελος, donositelj dobre vijesti) najčešći je naziv za kršćansku poruku. Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na starozavjetne proroke koji su pozivali »glasonošu radosne vijesti« da javi Jeruzalemu o oslobođenju naroda.

Vrste evanđelja

U kršćanstvu ova će riječ označavati, kako usmenu poruku, propovijek i sadržaj kršćanske vjere, tako i pisani tekst o Isusovu životu, djelovanju i nauku, a osobito o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.

Evanđelje kao navještaj vjere

U ovom prvom smislu primjer evanđelja daje već sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje, koje vam navijestih... Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici...« (1 Kor 15,1-8). Ovo će biti i srž budućih simbola vjere.

Četiri kanonska evanđelja

U smislu pisanoga teksta, četiri su evanđelja koja su do nas došla, te su od kršćana prihvaćena kao kanonska. Najstarije od njih, ono Markovo i započinje riječima: »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1,1). Uz Markovo evanđelje koje je nastalo prije 70. godine, tu su još i Matejevo i Lukino koja su nastala nakon 70. godine. Ova tri evanđelja nazivaju se i sinoptičkim

39

evanđeljima1, jer se mogu usporedno čitati. Čini se da su Matej i Luka poznavali Markovo evanđelje, koristili su i zajednički izvor s Isusovim izrekama koji se obično naziva »Q« (prema njem. Quelle). Ivanovo evanđelje koje je nastalo potkraj 1. stoljeća, najmlađe je, ali donosi neke izuzetno stare tradicije, a ustrojstvo mu se razlikuje u odnosu na prva tri evanđelja.

Apokrifna evanđelja

Konačno, kroz povijest su se pojavljivala i tzv. apokrifna evanđelja pripisana bilo apostolima bilo drugim osobama. Ona nisu nikad postala dijelom svetih spisa, a među njima ima onih koje kršćani drže pravovjernima, ako i onih koje drža krivovjernima (najčešće gnostičkog porijekla).

Poveznice

Evanđelje po Marku Evanđelje po Mateju Evanđelje po Luki Evanđelje po Ivanu

Evanđelje po Marku1 Nije teško uočiti kako su tri prva evanđelja, za razliku od Ivana, po mnogočemu veoma slična. Sva tri evanđelista

stavljaju naglasak na Isusovu ljudsku egzistenciju i njegovo djelovanje među ljudima, dok u Ivana više prevladava

slava preegzistentnoga i na nebu proslavljenoga Sina Božjega. Zajednička im je i opća shema po kojoj je prikazano

to Isusovo djelovanje: 1. Isusovo krštenje od Ivana i njegova kušnja u pustinji, 2. Isusovo djelovanje u Galileji s

njegovim kraćim izletima u poganske krajeve, 3. Isusov put u Jeruzalem potaknut slavljem židovskoga blagdana

Pashe, 4. Muka, smrt i uskrsnuće Isusovo.

To se najbolje uočava kad se tekst triju evanđelja napiše pregledno u tri usporedna stupca (grč. sýnopsis), po čemu

su i prozvana »sinoptička«. Stil i jezik također su vrlo slični, ali u isto vrijeme i vrlo različiti od Ivana. Što je

najvažnije, svoj trojici je zajednička glavna tema, a to je Isusov navještaj blizine kraljevstva Božjega, dok je u

Ivanovu evanđelju glavna tema život (vječni). O tome ovisi i razlika u građi koja je korištena za obradu tih tema. U

sinoptičkim evanđeljima nalazi se ništa manje već četrdeset prispodoba kojima Isus opisuje narav i sudbinu

kraljevstva Božjega. U Ivana nema nijedne prispodobe, jer nema ni teme kraljevstva Božjega, ali imaju zato Isusove

karakteristične riječi »Ja (Je)sam« kojima on sam tumači blizinu svoje osobe s Bogom. U sinoptičkoj predaji sačuvana

je samo jedna takva Isusova riječ (Mk 14, 61 sl.).

Prva tri Evanđelja (Matejevo, Markovo i Lukino) se još nazivaju i "sinoptička Evanđelja". Riječ "sinoptičko" ima

značenje "vidjeti zajedno", tj. oni dijele slične poglede na Isusov život.

Neki komentatori iznose podatak da čak preko 90 posto Markovih izraza nalaze svoju paralelu u Matejevom

Evanđelju, a da preko 80 posto nalaze svoju paralelu u Lukinom Evanđelju.

40

Evanđelje po Marku ili Markovo Evanđelje je povijesna knjiga, dio Novoga Zavjeta. Kratica je (Mk). Tradicionalno se pripisuje sv. Marku i najkraće je od 4 kanonska evanđelja.

Riječ je o tzv. sinoptičkom Evanđelju, a smatra se da je služio kao predložak za ostala dva sinoptička evanđelja (evanđelje po Mateju i evanđelje po Luki).

Markovo Evanđelje vjerojatno je prvo napisano Evanđelje. Mnogi kršćani drže da ga je napisao sv. Marko, najvjerojatnije u Rimu oko 60. – 70. g. Nekad se smatralo da je napisano nakon evanđelja po Mateju, što je razlog da se u Biblijama nalazi poslije njega.

Markov stil, način pisanja je vrlo jednostavan, živ i privlačan, sliči pučkom pripovijedanju. Prvotno je napisano za rimsku kršćansku zajednicu.

U tom Evanđelju, zapisano je propovijedanje apostola Petra u Rimu. Marko je tako sastavio svoje Evanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu Kristu prepoznati Božjeg Sina, osobito iz onogo što je Isus činio: Priprava za javno djelovanje, djelovanje u Galileji, u Jeruzalemu, muka, smrt i uskrsnuće.

U katoličkoj crkvi, do nove liturgijske obnove, čitalo se u nedjeljama poslije Duhova samo u tri nedjelje, dok Matejevo u 20 nedjelja, Lukino u 16, Ivanovo u 12. Danas se u godini B čita Markovo Evanđelje, i u svagdanjim čitanjima od 1. do 9. tjedna kroz godinu.

To je bibličare potaklo, da postupno otkrivaju veliko bogatstvo i evanđeoske poruke, što nam ovo najmanje Evanđelje pruža.

Evanđelje po MatejuEvanđelje po Mateju (grč. Κατὰ Ματθαῖον εὐαγγέλιον, Kata Matthaion Euangelion ili τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Ματθαῖον, To Euangelion kata Matthaion) je jedno od četiri kanonskih evanđelja Novog Zavjeta. Ovo sinoptičko evanđelje je izvještaj o životu i službi Isusa Nazarećanina. Ono govori u detaljima od njegovog rodoslovlja do njegovog Sveopćeg Poslanja.

Ranokršćanska tradicija pripisuje ovo evanđelje Mateju, jednom od Isusovih učenika.

Književna vrsta

Sveti Matej vjerno prenosi tradiciju koju je primio od prve Crkve o Isusu i kršćanskom životu te u isto vrijeme stvaralački oblikuje te tradicije u nove kombinacije, s novim naglascima. Pri pisanju ima nekoliko ciljeva: poučiti i osokoliti članove svoje zajednice, dati građu za liturgijska čitanja i propovijedi, uputiti misionarski poziv onima koji su dobre volje, braniti vjeru kršćana od neprijateljski nastrojenih kritičara i braniti ju od suparnika. Poslužio se s dvije velike vrste građe da postigne te ciljeve, a to su prikazi o događajima i govori.

41

Autor

Matejevo evanđelje ne govori ništa o svojemu piscu. Najstarija crkvena predaja (Papija, biskup iz Hierapolisa u prvoj polovici II. stoljeća) pripisuje ga apostolu Mateju Leviju. Mnogi crkveni oci (Origen, Jeronim, Epifanije) idu u istom pravcu, a neki su pisci htjeli pronaći dokaze kako bi se apostolu mogao pripisati prvobitni, aramejski ili hebrejski oblik iz kojeg je nastao, grčki Matej. Stoga, ne znajući točno ime pisca, valja se zadovoljiti s nekoliko crta što ih se nalazi u samom Evanđelju: pisac se razumije u svoj posao, vrstan je poznavalac Pisma i židovskih predaja, poznaje i poštuje vjerske vođe svojeg naroda, ali im se sirovo obraća, razumije se u Isusovo umijeće poučavanja i u njegov način urazumljivanja svojih slušatelja te uvijek naglašava praktične posljedice njegova naučavanja.

Naslovnici

Prema hipotezi o aramejskom Mateju, taj bi bio namijenjen Židovima i obraćenicima koji su govorili aramejski. Matejevo evanđelje upućeno je Židovima koji su govorili grčki i kršćanima židovskog podrijetla.

Vrijeme nastanka

S obzirom da je bilo potrebno određeno vrijeme za nastajanje, te oblikovanje usmenog nauka neki pretpostavljaju da je aramejski Matej nastao oko 40.-50. godine. Istovremeno su nastali i prijevodi na grčki. Kanonski Matej bio je u izvjesnoj mjeri ovisan o Marku, te se pretpostavlja da nije mogao biti napisan prije 65. godine, koja je najvjerojatnije vrijeme postanka Markova evanđelja. Dio katoličkih stručnjaka smatra da je Matej napisan prije 70. godine, kad su Rimljani razorili Jeruzalem, no ima također vrsnih katoličkih stručnjaka koji smatraju da je grčki Matej nastao nešto nakon 70. godine.

Sruktura

Evanđelje po Mateju sastoji se od sedam skladnih dijelova. Prvi: „Djetinjstvo obećanog mesije Isusa Krista (Mt 1-2), drugi dio: „Proglas načela kraljevstva nebeskog“ (Mt 3-7), treći: „Propovijedanje kraljevstva nebeskog“ (Mt 8-10), četvrti: „Skromna i tajanstvena narav kraljevstva nebeskog“ (Mt 11-13), peti: „Počeci kraljevstva nebeskog: osnutak crkve“ (Mt 14-18), šesti: „Priprema za dolazak kraljevstva nebeskog“ (Mt 19-25) i sedmi: „Muka i uskrsnuće Isusovo“ (Mt 26-28).

Sadržaj

Matejevo evanđelje je poput neke vrste katekizma o kraljevstvu, naročito po svojoj strukturi. Sadrži pet velikih govora: Govor na gori (Mt 5-7), govor o misiji, poslanju apostola (Mt 10), zatim govor u prispodobama (Mt 13), crkveni govor (Mt 18) i eshatološki (Mt 24-25). Evanđelje po Mateju započinje Isusovim rodoslovljem i rođenjem (Mt 1,1-2,4) te se nastavlja pohodom maga i bijegom u Egipat (Mt 2,1-15). Drugi dio počinje propovijedanjem Ivana Krstitelja, Isusovim krštenjem, te Sotoninim napastovanjem Isusa u pustinji. Nastavlja se Isusovim govorom o blaženstvima, izricanjem stava prema Starom zavjetu, govorima o ubojstvu, preljubu, zakletvi,

42

odmazdi, ljubavi prema neprijatelju, milostinji, molitvi, pravoj molitvi – Očenaš, postu, pouzdanju u providnost, moći molitve, odabiru između Boga ili bogatstva, lažnim prorocima (Mt 3-7). Treći dio govori o ozdravljenju gubavca (Mt 8,1-4), stotnikova sluge i ozdravljenjima u Petrovoj kući (Mt 8,5-22), zatim o oluji na moru koju Isus stišava i ozdravljenju uzetoga (Mt 9,18). Nadalje se govori o ozdravljenju dvojice slijepaca, te nijema i opsjednuta čovjeka (Mt 9,27-34). Zatim Isus daje vlast apostolima da izgone nečiste duhove i liječe od svake bolesti (Mt 10,12). U četvrtom dijelu Isus govori o Ivanu Krstitelju (Mt 11,11-12), daje svoj sud o suvremenicima, ozdravlja opsjednuta čovjeka (Mt 12,22-37), te se naučava da Kristovim dolaskom pada sotonino kraljevstvo. Isus nadalje govori o svrsi prispodoba (Mt 13,10-16), gorušićinu zrnu (Mt 13,31-32), kvascu i mreži (Mt 13,33-50). Peti je dio o povratku u Nazaret, Herodovom ubojstvu Ivana Krstitelja i Isusovom čudu kojim je nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe Mt 13,53-14,21. Isus postavlja temelje svoje Crkve govoreći Petru: „A ja tebi kažem: Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće ju nadvladati.” (Mt 16,13-20). Nakon toga Isus po prvi put navještava svoju smrt i uskrsnuće. U šestom dijelu Isus govori o nerazrješivosti ženidbe, djevičanstvu, sada već treći put navješta svoju smrt, govori o porezu, o uskrsnuću, najvećoj zapovijedi (Mt 19,1-22,46). U konačnim događajima nailazi se na govor o razaranju hrama, progonstvu, dolasku Sina čovječjeg, Isusovom ponovnom dolasku, budnom upravitelju, talentima (Mt 24,1-25,44). Zadnji dio govori o zavjeri protiv Isusa, Judinoj izdaji, pripremi pashalne večere, smrtnoj borbi u Getsemaniju, Petrovoj izdaji Isusa, Judinom samoubojstvu, Isusovoj smrti, uskrsnuću te poslanju apostola u svijet (Mt 26,1-28,20).

Poruka knjige

Ovo evanđelje ima dva žarišta: Isusa kao Krista i skori dolazak Božjeg kraljevstva koje Isus naviješta. Ove dvije teme vrlo su usko povezane na početku evanđelja, gdje je Isus predstavljen kao kraljevski Sin Božji i Emanuel, Bog s nama, te na kraju gdje je Isusu kao Sinu Čovječjem dana sva (božanska) vlast nad kraljevstvom Božjim, na nebu i na zemlji. Kraljevstvo Božje veliki je predmet nade, molitve i naviještanja koji povezuje cijelo ovo evanđelje, osobito pet velikih govora te daje eshatološki vidik i cilj. Ono sadrži Božje konačno i posljednje obećanje spasenja otkupljenom čovječanstvu, na zemlji kao i na nebu, u vremenu i vječnosti, socijalno i politički kao i osobno, te uključuje pravdu, mir, radost.

Evanđelje po LukiEvanđelje po Luki, povijesna je knjiga, dio Novoga Zavjeta. Kratica je (Lk). Napisao ga je sv. Luka. Najvjerojatnije je drugo po redu pisanja.

Napisao ga je sv. Luka, obraćenik iz poganske grčke obitelji, liječnik po zanimanju i dugogodišnji suradnik apostola Pavla, u Antiohiji Sirijskoj oko 75.- 80. g. Lukino je Evanđelje u prvom redu bilo namijenjeno kršćanskim zajednicama, koje su se sastojale od obraćenika s poganske vjere (dakle oni, koji nisu pripadali židovskoj vjeri.) Tako je sastavio Evanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu prepoznati Boga, koji je pohodio svoj narod te mu izkazao neizrecivu ljubav i nježnost. Sv. Luka napisao je i Djela apostolska (Dj), koja možemo smatrati nastavkom njegovog Evanđelja. Njegov stil pisanja je vrlo njegovan i otmjen.

43

Autor

Predaja jednoglasno tvrdi da je autor evanđelja Luka. U tom smislu svjedoče (Marcion), jedan od prvih (heretika umro oko 160. godine). Od evađelja jedino je Lukino ulazilo u njegov (kanon biblijskih knjiga), Muratorijev fragment (popis knjiga za koje se držalo da ulaze u Novi zavjet), antimarcioniskii prolog Evanđelju po Luki (u kojem se također kaže kako je Luka bio rodom iz (Antiohije), da je bio liječnik, da je svoje evanđelje napisao u (Ahaji) i da je umro u 84.godini, neoženjen i bez djece, (Irenej Lionski), (Tertulijan), (Klement Aleksandrijski) i drugi. Isti je autor napisao i (Djela apostolska) (Dj), koja možemo smatrati nastavkom njegovog Evanđelja. O autoru se, prema današnjem stanju znanosti može zaključiti da je bio kršćanin, vjerojatno poganskog podrijetla, koji je dobro baratao (grčkim jezikom), ali i dobro poznavao (Stari zavjet).

Kome je upućeno

Luka je pisao u prvim godinama devetog desetljeća kršćanske ere. Obraćao se prvenstveno čitateljima poganskog porijekla od kojih su neki bili dobro stojeći i premišljali su svoje misionarske pothvate u neprijateljskom okruženju. Unutarnje i izvanjske prepirke povećale su neprijateljsko okruženje. Ključno pitanje lukinskih zajednica bila je teodiceja: Ako Bog nije bio vjeran svojim obećanjima koja je dao izabranom narodu Božjem dopustivši da bude razoren njihov sveti grad i (jeruzalemski hram), zašto kršćani obraćeni s poganstva, koji vjeruju u tog Boga, smatraju da će Bog biti vjeran obećanjima koje je dao njima. Neki pisci počevši od (Hansa Conzelmenna) izražavaju to tako što kažu da je Lukina osnovna tema „povijest spasenja“ , ili pak tako što nam skreće pažnju na motiv obećanja i ispunjenja obećanja. Luka je tako sastavio Evanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu prepoznati Boga, koji je pohodio svoj narod te mu iskazao neizrecivu ljubav i nježnost.

Vrijeme nastanka

O datumu nastanka ovog evađelja postoje tri zastupljena mišljenja. Po njima je ono nastalo ili oko 63. godine, ili oko 75. -85. godine, ili na početku drugug stoljeća. Pitanje datuma nastanka ovog evanđelja povezano je s datumom nastanka Djela apostolskih, jer evanđelje nužno mora prethoditi tome svome nastavku. Za prvi od triju datuma važne su slijedeće činjenice :

1. Na kraju Djela apostolskih Sv. Pavao je još u zatvoru. Da je Luka što znao o Pavlovom oslobođenju, ili pak o njegovoj mučeničkoj smrti, vjerojatno bi to i spomenuo.

2. Na temelju (pastoralnih poslanica) čini se da je Pavao kasnije ponovno posjetio (Efez). Da je Luka pisao nakon tog događaja, zacijelo ne bi Pavlovo proročanstvo da ga Efežani više neće vidjeti ( Dj 20, 25. 38) ostavio bez komentara.

3. Luka spominje ispunjenje Agabovog proročanstva. Da je pisao nakon 70.godine , bilo bi logično očekivati da će negdje navesti i ispunjenje Isusovog proročanstva o razorenju Jeruzalema ( Lk 21, 20).

4. U Djelima se ne razabire da je njihov pisac poznavao (Pavlove poslanice), pa stoga mora da su napisana ranije.

5. U Djelima se ne spominje nikakav događaj do kojeg je došlo nakon 62.godine. Ne spominju se , primjera radi, ni Jakovljeva(62.godine) , ni Pavlova smrt, a ni razorenje Jeruzalema.

44

Ovim razlozima ne pridaju svi jednaku važnost. Moglo bi se, naime, ustvrditi da oni u prvom redu ovise o onom što bi Luka po nečijem mišljenju morao uključiti u svoj tekst. A u tom bi se moglo pogriješiti. Stoga neki drže da ti razlozi nužno ne sprečavaju prihvaćanje i nekoh kasnijeg datuma (W. G. Kummel zagovara datum između 80. i 90. godine, a A. F. J. Klijn oko 80.godine). Drugi opet smatraju da je riječ o vrlo jakim razlozima , pa E. M. Blaiklock npr. zagovara datum oko 62.godine, F. F. Bruce nedugo nakon 51. godine ( koju on drži godinom nastanka Lukinog evanđelja), a Pierson Parker 62. ili 63. godinu. Bo Reicke je mišljenja da Luka , kad je napisao Djela , nije znao ni za kakve događaje kasnije od 62. godine, pa je, prema tome, njegovo evanđelje moralo nastati prije te godine.

Sadržaj

Zora ispunjenja Božjih obećanja (1,5-2,52)

Iako se građa od 1,5-2,52 obično naziva „izvještajem o djetinjstvu“ ,takvo označavanje nije točno. Samo odsjek 2,1-40 govori o Isusovu djetinjstvu, a glavna poruka odsjeka 1,5-2,52 nije prozni izvještaj nego izjave Marije, Gabrijela, anđela koji se ukazuju pastirima, Šimuna i dvanaestogodišnjeg Isusa. Zato je građu 1,5-2,52 bolje gledati kao predigru ili uvod u ovo evanđelje. U njoj odzvanjaju Lukine glavne teološke teme, osobito ona o Božjoj vjernosti danim obećanjima.

Priprava za Isusov javni misterij (3,1-4,13)

Na početku stoji odlomak o (Ivanu Krstitelju) (3,1-20) u kojem Luka pokazuje da su odgovori ljudi na misterij Ivana slični kasnijim odgovorima na Isusov misterij. Zatim slijede tri odlomka o identitetu Isusa koji djeluje u Galileji, na putu u Jeruzalem i u Jeruzalemu. On je ljubljeni Sin (Bog Otac) i opunomoćenik (Duha Svetog) (3,21-22), vrhunac Božjeg plana o stvorenom svijetu (3,23-38) i vjerni sin koji pobjeđuje sile zla (4,1-13).

Isusov ministerij u Galileji (4,14-9,50)

Isus navješta Božje kraljevstvo riječima i djelima. To dolazi od stvaralačkog Duha Božjeg (3,21-22). Za Luku ima teološko značenje ne samo Jeruzalem kao grad Božjeg obećanja i ispunjenja nego i (Galileja). Na području Galileje počinje Luka prikaz značenja (Božjeg kraljevstva). Galileja je područje na kojem učenici ne razumiju Isusovu osobu i poslanje, ali se dive njegovim silnim djelima te se međusobno prepiru tko je najveći (9,43-46). Kad im Isus na putu prema (križu) (9,51-19,27) te nakon svoje smrti i (uskrsnuća) (24,45) otvori oči, razumjet će Isusovu ulogu u Božjem planu pa se neće vraćati u Galileju.

Isusov put u Jeruzalem (9,51-19,27)

Luka u 9,51 otpočinje novi dio svog (kerigmatičkog) izlaganja. Iz Mk 8,26-10,52 preuzeo je temu o Isusovu putu u Jeruzalem. Pokoravajući se volji Božjoj Isus ide u Jeruzalem (9,22.44) kao grad koji je simbol kontinuiteta između starog i novog Božjeg plana. Isus će u Jeruzalemu završiti svoj izlazak k Bogu (9,31), a od Jeruzalema će započeti put kršćanskih misionara prema krajevima zemlje. Isus je na putu u Jeruzalem vrhovni učitelj svojih učenika koji su mu svjedoci te kasniji

45

pokretači njegova Puta. Isus upućuje učenike u misionarska putovanja (10,1-24), u ispravnu uporabu materijalnih dobara (16,1-31), u molitvu (11,1-13) te iznosi izazovne (prispodobe) kao što su: (prispodoba o dobrom Samarijancu) (10,25-37) i (prispodoba o rasipnom sinu) (15,11-32). Od nevolja nije pošteđeno ni putovanje Isusa ni putovanje kršćana. (Samarijanci) odbacuju Isusa (9,51-56); vjerski poglavari suprotstavljaju se njgovu nauku i načinu življenja (13,11-17; 14,1-24). Luka u „izvještaju o putovanju“ donosi zadivljujući portret Isusa koji je vjerni i odlučni Sin (9,35) i koji riječima i djelima uči put što vodi življenju s Bogom.

Jeruzalem odbacuje Božjeg Proraka, Sina i Hram (19,28-21,38)

Isus je svakog dana poučavao narod u hramu, a vjerski poglavari su mu se suprotstavljali. Isus kralj koji donosi mir (19,28-40) i kojega odbacuju vjerski poglavari (19,41-44), preuzima (jeruzalemski hram) i poistovjećuje se s hramom (19,45-46). Sve što Isus naučava u odsjeku 20,1-21,36 odvija se u hramu te osvjetljuje tko je Isus, zatim što je pravo štovanje Boga te tko pripada u ponovno uspostavljeni (Izrael). Ovo se poučavanje odvija u polemičkoj raspravi te najavljuje suprotstavljanje članovima ponovno uspostavljenog Izraela, dok je odbačeni Isus ugaoni kamen tog Izraela.

Isusova posljednja gozba i druženje s grešnicima (22,1-23,56a)

Lukin prikaz muke treba gledati kao teološku dramu koja naglašava spasotvornu moć Isusa, pravednika što nevin trpi, te ističe Božju velikodušnost u proslavljanju tog pravednika i Sina kojeg izbavlja od moći tame. Luka prikazuje Isusa kako poslušno i svojevoljno polazi u smrt te potiče učenike da slušaju njegove posljednje riječi i nasljeduju njegov primjer. Kad je Isus bio na ulasku u Jeruzalem (19,41-44) pozvao je Jeruzalemce na obraćenje. Sada napuša Jeruzalem da bude raspet i dalje poziva na obraćenje. Raspet na križu, Isus zove svoga Oca i moli ga da oprosti ljudima jer ne znaju što čine.

Isusova proslava, obećanje Duha i uzašašće (23,56b-24,53)

Luka završava prvi dio svog kerizmatskog djela o događajima koji su se zbili među vjernicima. Pomoću ukazanja uskrslog Krista u Jeruzalemu učenici prelaze iz žalosti u radost, iz upitnosti u razumijevanje, iz nevjere u vjeru te im se konačno otvaraju oči da u uskrslom Gospodinu vide što Bog sprema svim stvorenjima.

Poruka knjige

Lukino Evanđelje uokviruje se porukom spasenja za sve ljude. Potrebno je vjerovati u Božju ljubav i ponudu oproštenja, jer to od grešnika stvara novoga čovjeka.

Evanđelje po IvanuEvanđelje po Ivanu četvrto je evanđelje po redu i u većoj se mjeri razlikuje od prva tri evanđelja, takozvanih Sinoptika (Po Mateju, Marku i Luki). Njegova je kratica: Iv.

46

Književna vrsta

Značajni su dugački govori i dijalozi u kojima se provlače oštre rasprave o Isusovoj vlasti. Ističu se sadržajno bogati teološki „slikoviti govori“. U usporedbi sa sinopticima Ivanovo evanđelje razlikuje se svojom jedinstvenom koncepcijom koja je obilježena jednostavnim jezikom, pretpostavkom o svijetu i pojmom svijeta. Ivanova misao kruži oko nekoliko odlučujućih spasenjskih pojmova: život, mir, svjetlo, radost, istina, riječ, vjerovati, upoznati, ljubiti. Ivanovo evanđelje, osobito proslov i Isusovi govori, ima poetski oblik koji se očituje ne u paralelizmima ili rimi, već u ritmu. Isusov govor u Ivanovu evanđelju zbog toga je mnogo svečaniji nego kod sinoptika. U Starom zavjetu Božja riječ objavljena po prorocima ima također uglavnom poetski oblik.

Isus koji dolazi od Boga koristi se ljudskim rječnikom koji nije sposoban izraziti božanske stvarnosti. Zato se Ivanov Isus često služi metaforama kako bi opisao sebe ili predstavio svoju poruku. Isusovi sugovornici često ne razumiju metaforu, jer je shvaćaju doslovno. U Ivanovu evanđelju često nailazimo i na ironiju. Isusovi protivnici ne htijući i ne znajući izriču o Isusu tvrdnje koje su istinitije i imaju dublje značenje nego što oni misle. Ivan često upotrebljava inkluzije kojima označava glavnu ideju određenog teksta te ujedno njegov početak i kraj. Ivan od svih evanđelista ima najsiromašniji rječnik. Rabi oko tisuću riječi, trostruko manje nego drugi evanđelisti. Međutim mnoge riječi imaju simboličko značenje. Ovakav stil čini četvrto evanđelje teškim za razumijevanje ali i bogatim u značenju. Klement Aleksandrijski naziva ga »duhovnim evanđeljem«. Dubinsko shvaćanje Krista i njegove djelatnosti postiže se kod Ivana pomoću simbolizacije njegove povijesti. Činjenice i riječi imaju različite razine smisla i neprestano upućuju onkraj sebe samih. Odatle važnost pojma »znamenje« te upućivanje na mnogostruki smisao neke činjenice ili riječi. Samo iskustvo Duha Svetoga omogućuje dokučiti nakanu teksta.

Autor

Prema tradiciji autor je sveti Ivan Evanđelist, učenik kojega je Isus ljubio. Bio je blizak svetom Petru. Potječe iz Galileje, s Galilejskog jezera, baš kao i Petar. Ivan je tako bio i jedan od Isusovih najbližih učenika. Stara otačka predaja u 2. st. pripisuje djelo Ivanu Zebedejevu, bratu Jakova starijeg, a nova istraživanja žele pronaći nekog drugog. To sigurno nije neki prezbiter Ivan, iz Efeza, niti neki Ivan, esen iz jeruzalemske esenske zajednice koji je ugostio Isusa i postao mu vjerni učenik. Jedna od njegovih značajki u evanđelju je dualizam svjetlost-tama koji je prisutan i u kumranskom nauku. On dobro poznaje i gnostičke elemente i služi se njima. Koristi se i apokalipsom, ali je odbacuje. On dakle dobro poznaje židovski i poganski svijet da bi što bolje i jasnije iznosio radosnu vijest, da je Isus Krist Sin Božji i jedini put do vječnog života.

Vrijeme i mjesto nastanka

Danas se svi slažu da je Ivanovo evanđelje nije napisano u Egiptu, već u Maloj Aziji. Ako je Ivanovo evanđelje sredinom 2. st. već kolalo u dalekom Egiptu onda je ono moralo biti napisano mnogo ranije, najkasnije između 100. i 110 godine. Ovaj datum nije daleko od tradicionalnog mišljenja da je četvrto evanđelje objavljeno potkraj 1. stoljeća, oko 90. godine. Brown, koji četvrto evanđelje vidi kao djelo dva čovjeka, evanđelista koji ga je sastavio i redaktora koji je

47

dodao 21. poglavlje i još neke dijelove, smatra da je evanđelje napisano oko 90. a redigirano, tj. dobilo svoj današnji oblik ne kasnije od 110.

Najvjerojatnije mjesto nastanka četvrtog evanđelja jest Efez. S time se slaže i tradicija. Tako Irenej Lionski kaže: »Nakon toga Ivan, Gospodinov učenik, onaj koji je naslonio glavu na Isusove grudi, objavio je Evanđelje dok se nalazio u Efezu azijskomu«.

Struktura [uredi]

Građu cijele knjige može se podijeliti u sedam cjelina uz proslov koji ima ulogu uvoda.

Proslov (1,1-18)

1. Vremenski slijed: Ivan želi prikazati Isusa kao osobu u kojoj završava židovski kult, a počinje novi, kršćanski kult. Važna je uloga sedam židovskih blagdana, u kojima do izražaja dolaze brojna Isusova čudesa: Prva Pasha (1,19-4,54) – šabat i izliječenje uzetoga (5,1-47), Druga Pasha govori o kruhu života (6,1-71), blagdan Sjenica - Isus ozdravlja slijepca (7,1-10,21), blagdan Posvete Hrama (10,55-11,54), Pasha Jaganjca Božjeg (11,55-19,42), te uskrsnuće (20,1-31).

2. Događaji: Prva Pasha (2,13-4,54), Druga Pasha (5,6), blagdan Sjenica (7-9), Posveta Hrama (10-11), Treća Pasha i smrt, posljednji tjedan Isusova ovozemaljskog života (12-19) i ukazanje Isusovo (Iv 20).

3. Prisutan je pripovjedački pristup. Ivan razlikuje knjigu znamenja koja obuhvaća novi početak (2,1-4,42), Riječ života (4,46-5,47), kruh života (9,6), svjetlo i život (7,8): pobjeda života nad tamom-smrti (11,1-36), te knjigu proslave koja obuhvaća oproštajne govore (13-17): muku, smrt, uskrsnuće (18-20).

4. Evanđelje - knjiga spasenja u kojoj je opisano svjedočanstvo Krista u svijetu (5,1-12,50), te život Crkve koji se temelji na Isusovu uskrsnuću (13,1-20,31).

5. Dramatska objava Krista: Ivan Krstitelj svjedoči o Kristu (1,19-51), objava Mesije (2-4), objava Sina Čovječjega (5-10), put u Jeruzalem (11-12), čas Isusov (13-20), oproštaj (13-17), muka, smrt i uskrsnuće (18-20).

6. Knjiga znamenja (1,19-12,50), objava kroz znamenja (2,1-4,54), blagdani: subota, Pasha, Sjenice, Posveta Hrama, ususret času smrti i slave (11,1-12,50), knjiga slave (13,1-20,29), muka , smrt ( 18,1-19-42), ukazanja i iskustvo vjere (20,1-29), kraj evanđelja (20,30-31).

7. Poslanje riječi, objava u Kani Galilijskoj učenicima, u hramu se objavljuje Židovima: Nikodemu kao predstavniku židovstva, Samarijanki kao predstavnici Samarijanaca, kraljevskom činovniku koji predstavlja pogane, te Isusova objava članovima Crkve (5,12). Krist se objavljuje kao Prorok (5,1-47), kao kruh života (6,1-7,1), svijetlo svijeta (7,1-59), Dobri pastir (10,1-21), uskrsnuće Lazara (11-12,36). Objavljuje se učenicima (13,1-20,29). Opis muke, smrti i uskrsnuća (21,1-29). Novi život Crkve (21,1-25).

48

Sadržaj evanđelja

Proslov započinje rečenicom U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Bogu i Riječ bijaše Bog...(Iv 1,1). To podsjeća na sedam dana stvaranja kojima počinje svijet i stvaranje. Već sam proslov želi naglasiti da Riječ koja je jedno s Ocem, dolazi u ovaj svijet s ciljem da se obnovi ono što je već stvoreno i da započne doba novog stvaranja, obnove u Isusu. Po toj Riječi, tj. po Isusu Kristu počinje novo stvaranje, božanski svijet koji ulazi u stvarnost na zemlji. Nakon proslova slijede poglavlja u kojima su opisani židovski blagdani na kojima je Isus prisutan. Ivan opisuje mnoga čudesa koja tada Isus čini. Upravo kroz to Ivan želi otkriti tko je Isus. Spominju se tri Pashe (2,13; 6,4; 11,55; 12,1; 13,1), blagdan Sjenica (7,2) i Posveta Hrama (10,22), a uz ove glavne blagdane spominju se i drugi manji blagdani. Kroz blagdane Isus objavljuje svoju tajnu. Prva Pasha (2,13,19-21) kada Isus čisti hram i objavljuje da je njegovo tijelo pravi novi i istinski hram. U vrijeme blagdana Pedesetnice opisano je kako Isus liječi i pokazuje svoju mesijansku ulogu. Druga Pasha važna je jer se tada Isus proglašuje kruhom života, a na blagdan Sjenica, tj. blagdan svjetla i vode Isus sebe naziva živom vodom(7,37-38) i pravim svjetlom (8,12). Na blagdan Posvete Hrama (10,22) Isus se objavio kao onaj koga je Otac posvetio (10,36), kao Dobri pastir. U vrijeme treće pashe objavljuje se kao nova Pasha po žrtvi križa i uskrsnuća. Red blagdana ovom evanđelju daje ritam i ozračje mesijanskog proglasa. Između svih tih blagdana, najvažnija je Pasha. Prve dvije Pashe usmjeruju i navještaju posljednju, treću Pashu, u kojoj se stvara novi hram i liturgija koje će zamjeniti židovske blagdane, a to je Kristova pashalna žrtva, kršćanska pasha.

Poruka knjige

Kroz cijelo Ivanovo evanđelje neprestano se provlači važnost vjere jer samo po njoj moguće je zadobiti novi život, odnosno sačuvati postojeći. Ivan Evanđelist kroz svoje Evanđelje želi otkriti tko je zapravo Isus. Njegov utjecaj i identitet do izražaja dolazi kroz njegova brojna čudesa. Ivan vjeru doživljava kao nešto dinamično. Vjerovati znači prihvatiti objavu Boga u Isusu Kristu. Čovjek vjeruje onda kada vidi Isusova znamenja i djela, ali redovito se vjeruje u Isusa ili u njegovo ime. Vjerovanje podrazumijeva vlastito darivanje Isusu i priznavanje Isusa kao svog Gospodina. Potrebno je ući u zajedništvo s Isusom. To znači poznavati Njegovo otajstvo, božansko podrijetlo i priznati ga Bogom - čovjekom. Evanđelje je tako napisano da njegovi čitatelji u raspetom Kristu mogu prepoznati živoga Krista, prisutnoga u zajednici njegovih vjernika, kojima on dariva Svoga i Očeva Duha. Kao što je Markovo, Lukino i Matejevo Evanđelje usredotočeno na na „Kraljevstvo Božje“, tako je Ivanovo Evanđelje usredotočeno na „život vječni“, koji se sastoji u najprisnijem živom zajedništvu svih vjernika s Isusom Kristom

Što je agnosticizam?

Odgovor: Agnosticizam je gledište prema kojemu je nemoguće znati ili dokazati postoji li Bog. Riječ »agnostik« u suštini znači »bez znanja«. Agnosticizam je intelektualno pošteniji oblik ateizma. Ateizam tvrdi da Bog ne postoji – nedokazano stajalište. Agnostici tvrde da se Božje postojanje ne može ni dokazati ni opovrći – da nije moguće znati postoji li Bog. U tome smislu, agnosticizam je u pravu. Božje postojanje ne može se iskustveno dokazati niti opovrći.

49

Biblija nam kaže da moramo prihvatiti vjerom da Bog postoji. Hebrejima 11,6 kaže: »A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.« Bog je duh (Ivan 4,24) tako da ga nije moguće vidjeti niti opipati. Ukoliko se Bog ne odluči objaviti, u suštini je nevidljiv našim osjetilima (Rimljanima 1,20). Biblija nas poučava da se Božja opstojnost može jasno vidjeti u svemiru (Psalam 19,1-4), osjetiti u prirodi (Rimljanima 1,18-22) i potvrditi u našim srcima (Propovjednik 3,11).

Agnosticizam je u suštini nespremnost da se donese odluka u prilog ili protiv Božjega postojanja. U konačnici, to je neka vrsta neodlučnog stajališta. Teisti vjeruju da Bog postoji. Ateisti vjeruju da Bog ne postoji. Agnostici vjeruju da ne bismo trebali vjerovati niti nevjerovati u Božju opstojnost – jer nije moguće znati što je istina.

Hajdemo, argumenta radi, odbaciti jasne i neosporive dokaze da Bog postoji. Ako bismo stajališta teizma i ateizma / agnosticizma stavili na istu razinu, u što je »razumnije« vjerovati – u pogledu mogućnosti života nakon smrti? Ako nema Boga, onda će teisti i ateisti / agnostici nakon smrti svi jednako prestati postojati? No ako Bog postoji, kada umru ateisti i agnostici će trebati Nekome dati račun. S ove perspektive, svakako je »razumnije« biti teist nego ateist / agnostik. Ukoliko se ni jedno stajalište ne može dokazati niti opovrći, ne čini li vam se mudrim učiniti sve što je u našoj moći kako bismo vjerovali u ono stajalište čiji će krajnji rezultat u konačnici i vječnosti biti puno poželjniji?

Normalno je sumnjati. Na ovome svijetu ima toliko toga što ne razumijemo. Ljudi često sumnjaju u Božje postojanje zato što ne razumiju ili se ne slažu s onime što On čini i dopušta. Međutim, kao ograničena ljudska bića ne možemo očekivati da ćemo shvatiti beskonačnog Boga. U Rimljanima 11,33-34 čitamo: »O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako su neistraživi njegovi putovi! Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik?« Moramo vjerovati u Boga po vjeri i pouzdati se u njegove puteve po vjeri. Bog je spreman i voljan objaviti se na nezamislive načine onima koji žele vjerovati u njega. U Ponovljenom zakonu 4,29 piše: »Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.«

AgnosticizamAgnosticizam je filozofsko, idealističko učenje, koje poriče mogućnost spoznaje objektivno postojećeg svijeta. Riječ je grčkog porijekla.

Agnosticizam za razliku od ateizma ne kaže da Boga ili Smisla nema, već da on možda i postoji, ali ga na ovom stepenu razvoja ne možemo dokučiti. Agnosticizam je negdje na pola puta između deizma i ateizma: s jedne strane nije opterećen vjerskim dogmama, a s druge strane nije ograničen isključivošću ateizma pošto dopušta mogućnost da ipak postoji neki viši entitet nego što je to čovjek. Zbog gore navedenoga smatra se glavnim takmacem deizma i ateizma.

50

Nikola KuzanskiNikola Kuzanski (1401-1461.), bio je njemački kardinal i filozof iz doba renesanse. On se povezuje sa učenjem o slaganju suprotnosti, napadom na Aristotelov zakon neprotivrječnosti koji je bio od historijskog uticaja. On je bio jedan od najranijih mislilaca koji je porekao geocentričnu koncepciju svemira, i potvrdio neograničenu prirodu prostora. Njegovo glavno djelo je "O učenom neznanju" (De Docta Ignorantiae napisano 1440. godine).

Nikola Kuzanski (1401. – 1464.) u svom djelu O učenom neznanju iz 1440. godine tvrdi da postoji najmanji nedjeljivi dio prostora te, nasuprot tome, aktualna beskonačnost. Prostor smatra beskonačnim, a središte toga prostora može biti bilo gdje. To je stav koji se suprotstavlja razlikovanju zemaljskoga i nebeskoga područja, kako je zagovarao Aristotel. Za Kuzanskog ne postoji „gore“ i „dolje“ u apsolutnom već samo u relativnom smislu.

Kada bi netko sjedio u čamcu nasred rijeke i ne bi znao da voda teče i ne bi vidio brda, kako bi on znao da se čamac giba?

Nikola Kuzanski

Kuzanski je utjecajan učenjak; njegove je radove vjerojatno poznavao i Kopernik, a pod njegovim utjecajem i Celio Calcagnini (1479. – 1541.) tvrdi kako je vjerojatnije da se giba Zemlja, kao nesavršena, nego da se gibaju savršena božanska nebesa.

Empirizam

Riječ empeiría je grčkog podrijetla, a znači iskustvo. Empirizam je gnoseološki (teorija o

spoznaji) pravac, koji zastupa stav da je iskustvo osnovni izvor spoznaje i da joj ono određuje

domet, mogućnosti i granice. To je upravo ono što želi reći osnovna deviza empirizma: Nihil

est in intellectu quod non fuerit in sensu odnosno, da je svaka razumska spoznaja uvjetovana

osjetilnom, da je razum u većoj ili manjoj mjeri ograničen samo na asocijativno kombiniranje

iskustvene građe. Pojedini empiristi drugačije, uže ili šire određuju iskustvo i ulogu razuma u

spoznavanju.

Racionalizam

Racionalizam je gnoseološki pravac (teorija spoznaje), filozofsko učenje, koje smatra da se

objektivna stvarnost može spoznati samo mišljenjem, da se temelji na umu, razumu,

intelektu. Riječ je latinskog porijekla.

51

EpikurΈπίκουρος Epikouros

Zapadna filozofija

Antička filozofija

Rođenje 341. pr. Kr.

Smrt 270. pr. Kr.

Škola/tradicija Epikurejska škola

Glavni interesi Atomizam, Hedonizam

Utjecaji Pamfil, Nausifan

Utjecao na Metrodor, Hermah, Polistrat, Tit Lukrecije Kar

Potpis [[Slika:{{{potpis}}}|128px]]

Epikur (grč. Ἐπίκουρος, Epikouros, Samos, 341. pr. Kr. - Atena, 270. pr. Kr.), bio je filozof iz helenističko-rimskog razdoblja. Znanošću se počinje baviti s četrnaest godina. Napisao je oko 300 znanstvenih radova. Njegova djela nisu sačuvana u cjelini. O njemu je najviše pisao njegov sljedbenik iz Rima: Tit Lukrecije Kar. Njegovo poznato djelo je "O prirodi stvari". Mjesto gdje je Epikur predavao zvalo se "Epikurov vrt".

Učenje o biću

Epikur je govorio da svijet postoji objektivno i nezavisno od svijesti.

Tvrdio je da se sve sastoji od atoma i praznog prostora, i tu nalazimo sličnost između njegovog učenja i učenja antičkih grčkih atomista Leukipa i Demokrita (doktorska disertacija Karla Marxa bila je razlika između učenja Epikura i Demokrita). Epikur je uveo novine u atomističko učenje govoreći o slučajnom skretanju atoma.

Epikur je u svom učenju tvrdio i da su sve pojave u prirodi uzrokovane unutrašnjim zakonima i da nema nikakvih mističnih sila. Za njega svijet je vječan, materijalan i jedinstven. Poznata je njegova izreka: " Svemir je uvijek bio takav kakav jest i uvijek će takav biti".

Teorija spoznaje (kanonika)

Za Epikura centralni problem je istina. U spoznaji on polazi od osjeta, jer oni odražavaju objektivni svijet, pa čulima treba vjerovati. Do zablude može doći usljed poremećaja u našim čulima ili trenutačne promijene u skladu atoma.

Epikur je govorio i da lik predmeta preko osjeta prodire u naše misli, i u toj tvrdnji je sličan Demokritu i njegovoj "teoriji sličica".

52

Etika

Epikurova etika je materijalistična i individualna i kao takva antireligiozna. Za njega je najveće dobro blaženstvo i uživanje, i govorio je da sva bića izbjegavaju patnju. Zadatak filozofije je da pronađe put do sreće. Tvrdio je da je pravo uživanje duhovno uživanje, a to je: prijateljstvo i znanje. Tvrdio je da je društvo skup individua, i da pravednost utvrđuju ljudi, ona ne postoji sama od sebe.

Djela

EpiktetAntička filozofija

Helenističko - rimsko razdoblje

Rođenje oko 50.

Smrt oko 138.

Škola/tradicija Kasna Stoa

Glavni interesi Etika, Religija

Potpis [[Slika:{{{potpis}}}|128px]]

Epiktet (grč. Ἐπίκτητος; * 50. u Hijerapolu u Frigiji u današnjoj Turskoj; † vjeroјatno 138. u Nikopolu na Epiru u današnjoj Grčkoj) je bio grčki filozof, jedan od važnijih predstavnika kasnog stoicizma. Njegovo je učenje naglašavalo milosrđe, pokornost i poniznost, ali takođe i sposobnost i dužnost čovjeka da oblikuje vlastiti karakter, ovladavajući sobom i postajući nezavisan od vanjskih okolnosti.

Život

O njegovom životu je veoma malo poznato. Zna se da je bio Epafroditov rob. Negdje nakon Neronove smrti gospodar je Epiktetu podario slobodu.

Epiktet je bio učenik Gaja Muzonija Rufa (latinski: Gaius Musonius Rufus), rimskog filozofa i umjerenog predstavnika stoicizma.

Po naredbi rimskog cara Domicijana, i Epiktet je 94. godine, pored ostalih filozofa i matematičara, prognan iz Rima. Nastanjuje se u Nikopolu na Epiru, gdje osniva svoju filozofsku školu.

Učenje

Epiktet se, kao i stoički filozofi, posebno bavio etikom, i to moralom i religijom. Stoga je snažno utjecao i na razvoj ranog kršćanstva.

53

Po njegovom učenju, čovjek treba razgraničiti, na koje stvari i događaje u životu može samostalno utjecati, a na koje ne. Tek sa takvim spoznajama on sebi omogućuje postizanje sreće i duševnog blagostanja. Pri tome, za stvari na koje može utjecati, treba tražiti vlastito i individualno rješenje. One stvari i događaje, na koje nema izravan utjecaj, treba "stoički" da podnese - odnosno da ih prihvati onakve kakve jesu. Dalje, ne treba da bude uznemiren zbog događaja, koji se dešavaju zbog prirodnih ili božanskih zakona.

Važan aspekt Epiktetovog učenja predstavlja i teorija, da te osnovne pretpostavke, ne samo da su svakom pojedincu poznate, nego da se u svakodnevnom životu i primjenjuju.

Njegov ključni slogan glasi: „Podnesi i odriči se“, „sustine et abstine“.

Uticaj

Posebno poznata je Epiktetova izjava: „Čovjek nije uznemiren zbog samih stvari, nego zbog njegovog shvaćanja istih!“ Ta rečenica se može shvatiti kao osnova njegovog učenja. Tom rečenicom se vodi, na primjer i Albert Ellis pri razvoju svoje racionalno emotivne terapije, gdje se polazi od toga, da odlučujući razlog psihičkih poremećaja treba tražiti u iracionalnim obrascima razmišljanja.

Djela [uredi]

Epiktetova djela bi danas umnogome ostala nepoznata, da nije imao učenika po imenu Arijan (Lucius Flavius Arrianus), koji je većinu njegovih govora bilježio. Njegovo najpoznatije djelo predstavlja "Priručnik morala" (encheiridion) dok su poznati i njegovi "Razgovori" (diatribai).

Relevantni članci]

Filozofija Stoicizam Antički filozofi Helenističko-rimsko razdoblje

Vanjske poveznice i literatura

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala vezanih uz: Epiktet

Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Epiktet

Epiktet, Priručnik. Preveo i priredio Pavel Gregorić, Zagreb: KruZak, 2006. (ISBN 9536463776; grčki tekst, hrvatski prijevod, uvod i komentar).

54

Nikomahova etikaPrva knjiga

Opće je prihvaćena činjenica da je najveće dobro ono kojem težimo radi njega samog, a ne radi neke druge svrhe. To može biti sreća, blaženstvo..., i svaki čovjek po naravi teži tome dobru. Isto tako svako umijeće i svako istraživanje teži nekom dobru, no razlikuju se svrhe djelovanja, iako bi svrha uvijek trebala biti dobro. U Nikomahovoj etici Aristotel dijeli življenje života na tri načina; to su život užitaka, državni (politički) i misaoni život. Oni se razlikuju po djelovanju i svrhama djelovanja, te se postavlja pitanje koje je najveće dobro. Blaženstvo, dakle, biramo radi njega samog, također i kreposti, ali, je li to uistinu najveće dobro, te gdje je pravednost u tome? Krajnje je dobro samodostatno, zadaća čovjeku je život, ma kakav on bio, a život je samodostatan.

Druga knjiga

Postoje dvije vrste vrlina: moralna i intelektualna, no nijedna nije po prirodi usađena. Mi imamo sposobnost steći ih i usavršavati ih. Zakonodavci navikavanjem čine građane dobrima i to je u stvari želja svakog zakonodavca. Prema našim postupcima u odnosima s ljudima postajemo pravedni ili nepravedni. Pravednim se postupcima postaje pravedan. Moramo postupati u skladu sa zdravim razumom, jer pretjeranost uništava, a to se u djetinjstvu mora naviknuti: koliko i kada osjećati. Onaj koji se odriče čulnih užitaka nalazi radost.

Postoje tri stanja, no samo je jedno ispravno. Srednji put (drugo stanje) zaslužuje pohvalu, no skretanja su nužna jer se tako najlakše nalazi pravi put. Vrlina bi trebala biti ona osobina na osnovu koje čojvek postaje dobar. Strasti su prolazni afekti (strah,požuda..., osjećaji zadovoljstva ili nezadovoljstva). Sklonosti su ono na osnovu čega smo u stanju npr. naljutiti se. Osobine su ono na osnovu čega se odnosimo pravilno ili nepravilno prema afektima.

Prvo stanje: razmetanje, nadutost, razmetljivost, lakrdijaštvo, laskavac, sramežljivac, naprasitost, luda smjelost, neobuzdanost, rasipnostDrugo stanje: izdašnost, plemenita ambicija, istinoljubivost, društvenost, ljubaznost, stidljivost, blagost, hrabrost, umjerenost, velikodušnostTreće stanje: sitničavost, malodušnost, ironija, mrzovolja, pretjerana uslužnost, bestidnost, ravnodušnost, plašljivost, obuzdanost, škrtost

Šesta knjiga

Razboritost je prava stvar u pravoj situaciji. Kreposti postoje ćudoredne i razumne. Također postoje dva dijela duše - razuman i nerazuman. Nepromjenjivi (umijeće, razboritost) i promjenjivi (umnost, mudrost, znanstvenost).

55

Deseta knjiga

Ljudska sreća se može definirati funkcijom koja pripada svakom čovjeku. Svaki čovjek mora biti dio praktičnog života, a krajnje dobro bi trebalo proizaći iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti cijeli život konstantna. Etičke vrline su one u skladu sa razumom, a intelektualne su superiornije jer razum razmišlja, a mišljenje je najbolja čovjekova sposobnost. No, čovjek ne može cijeli život provesti neprekidno razmišljajući. Za sreću ljudi su potrebne i neke vanjske stvari kao što su zdravlje, zdrava djeca, hrana, sklonište i sloboda.

teokracija (gr.) božja vladavina, oblik državnog uređenja u kome Bog, tobože, vlada, preko svećenstva ili nekog svjetovnog poglavara kao njegovog zastupnika, napr. kod starih Izraelaca, papska država Vatika itd.; pr. *teokratski.?

teokracija - (od grč. Θεός = Bog i κρατέω = vladati), izvorno znači Božja vlast, pojam je proširen i na svaku vlast koja nastoji vladati božanskim autoritetom. Izraz se posebno primjenjuje na političku vlast koju obnašaju vjerski službenici.

kontribucija (l.contributio) zajednički prinos; porez; ratni namet koji se uzima u novcu u okupiranom dijelu neprijateljske države.

prozelit (grč. pros-elitos) došljak, pridošlica; obraćenik, onaj koji je prešao u drugu vjeru, onaj koji je iz jedne stranke, naročito religiozne, prešao u neku drugu (izraz potiče od grčkog židovstva, kada su se, u vrijeme Kristovo, ovako nazivali neznabošci koji su primili židovsku vjeru).

prozelitizam (grč. proselytos) manija ili pomama obraćanja u neku vjeru pristalica druge vjere, težnja onih koji gledaju da, naročito nečasnim i ružnim sredstvima, pristalice druge religiozne stranke pridobiju za svoju stranku.

kadenca (tal. cadenza, nl. cadentia) odmor na oslednjem, naglašenom slogu (stiha, rečenice); ritam; kretanje po taktu; muzički: završni ton, spuštanje glasa na završetku (pjesme); svršetak jednog reda akorada; u plesu; takt.

ominozan (l.ominari) koban, zlokoban, koji naslućuje zlo ili nesreću

in situ na mjestu

"stajaći djelatni sdrugovi"

Originalna verzija iz 1942.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana.

Evo zore, evo tića, Evo Jure Francetića.

Na vrh gore Romanije, Ustaški se barjak vije.

Na barjaku sitno piše, Odmetnika nema više.

56

Jure gazi Drinu vodu, I bori se za slobodu.

On se bori za slobodu, Hrvatskome našem rodu.

Evo zore, evo dana, Nema više partizana.

Evo zore, evo tića, Evo Jure i Vokića.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana.

Oni vode svoju bojnu, Njome biju tešku vojnu.

Tvoja bojna brani Liku, Biser zemlje, našu diku.

indulgencija (l. indulgentia) popustljivost, blagost, milostivnost; opraštanje, oproštaj; teološki: opraštanje grijehova; opraštanje grijehova za novac, privikavajući time narod na vjerovanje da se mogu grijesi, čak i budući, novcem otkupiti (trgujući opraštanjem grijehova za novac, papa Lav X je, ogromnim prihodima od te trgovine, sagradio crkvu sv. Petra u Rimu).

pozitivizam - empirističko shvaćanje po kojem je sadržaj naše spoznaje samo ono što se može iskustveno doživjeti. Pojam označuje i filozofski pravac nastao u Francuskoj u prvoj polovici 19. stoljeća, odakle se brzo proširio po čitavoj Europi. Pojam je izmislio Saint-Simon, a prihvatio ga je i razvio njegov učenik A. Comte, označujući njime "znanstveno" stanje ljudskog znanja, nasuprot dvaju prethodnih "teološkog" i "metafizičkog". U 20. stoljeću pozitivizam doživljava novi procvat a često ga nazivaju "neopozitivizam"; njegovi su glavni predstavnici "Bečki krug" (Wiener Kreis) iz kojeg se razvila analitička filozofija i logički pozitivizam. (Predstavnici: B. Russell, L. Wittgenstein, R. Carnap...).

pozitivizam (lat. positivus) fil. pravac u filozofiji i znanosti kojem je polazna točka samo ono što je pozitivno, činjenični i iskustvom dato, i koji svoja istraživanja i izlaganja obavlja samo u ovim granicama, odbacujući svaki metafizički put kao potpuno nepotreban i nekoristan; ovim se imenom osobito zove filozofska i sociološka škola O. Comte (1798 - 1857), tvorca ovoga izraza, koja, odbacujući metafiziku, ograničava ljudsko znanje samo na odnose i zakone, na pozitivne znanosti: matematiku, astronomiju, fiziku, kemiju, biologiju i sociologiju.

Legalizam (filozofija)U drevnoj Kini legalizam (kineski: 法家; Hanyu Pinyin: Fǎjiā; Wade-Giles: Fa-chia; doslovno "Pravna škola") je bila jedna od četiri glavne filozofske škole u razdoblju Proljeća Jeseni i razdonlju Zaraćenih država (ostala tri su bili konfucijanstvo, daoizam i mohizam). To razdoblje (od 770. do 221. pne.) je karakteriziralo veliko kulturno intelektualno vrenje u Kini, koje je proizvelo Sto škola mišljenja. U Kini je pod vodstvom Li Sija njegova vrsta legalizma postala dominantnom ideologijom. Neki znanstvenici vjeruju kako je Li Sijev oblik legalizma bio jedna od najranijih totalitarnih ideologija. Legalizam je također značajan po tome što je bio

57

prvenstveno pragmatična politička filozofija koja se nije bavila "višim" i "dubljim" pitanjima kao što su priroda i smisao života. Karakteristična je i po maksimama kao "kada se mijenja epoha, legalizam je čin poštovanja svih zakona", a esencijalno načelo mu je jurisprudencija. "Legalizam" se podrazumijavo kao "politička filozofija koja promiče štovanje zakona", i kao takva se razlikovala od zapadnjačkog pojma legalizma. Najpoznatiji zagovornik legalizma Han Fei (韓非) vjerovao je da vladar mora vladati svojim podanicima na osnovu tri načela:

1. Fa (kineski: 法; pinyin: fǎ; doslovno "zakon ili načelo"): Zakoni moraju biti pisani i objavljeni. Sve osobe pod vladarom su jednake pred zakonom. Zakoni moraju nagraditi one koji ih poštuju i kazniti one koji ih pokušaju prekršiti. Tako se garantira da će sve akcije biti predvidljive. Uz to, važno je da državom upravlja pravni sustav, a ne vladar. Ako se zakoni uspješno primjenjuju, čak će i slab vladar biti jak.

2. Shu (kineski: 術; pinyin: shù; doslovno "metoda, taktika ili umijeće"): Vladar mora koristi posebne taktike i "tajne" kako nitko drugi ne bi preuzeo nadzor nad državom. Posebno je bitno da nitko ne može shvatiti vladarove motive, i tako nitko ne može znati kakvim postupanjem može napredovati pod njegovom vladavinom, s izuzetkom poštovanja 法 ili zakona.

3. Shi (kineski: 勢; pinyin: shì; doslovno "legitimitet, vlast ili karizma"): Pozicija vladara, a ne sam vladar, drži vlast. Stoga je za pravog vladara nužno analizirati trendve, kontekst i činjenice.

Provoditi zakone, ne činiti ništa protiv zakona odlika je legalista.  Zakon treba poštivati sve dok je na snazi.  Takvi ljudi se zakonima pokoravaju čak i onda kad ih smatraju nepravednima.

sociologija - (od lat. societas = društvo i grč. λόγος = nauka), znanost koja studira ljudsko društvo, međuljudske odnose ukoliko su organizirani u raznim skupinama. Proučava različite manifestacije društvenog života, (obitelj, društvo, masu...), proučava osnovne zakone društvenih zbivanja, strukturu i dinamizam društva. Pojam je izmislio A. Comte 1824., a objavio u XLVII lekciji svog Kursa pozitivne filozofije 1838. da označi dio pozitivne filozofije koju on naziva fizička sociologija.

behaviorizam - (engl. behaviour = ponašanje, vladanje, čitati biheviorizam)),- vladanje, ponašanje, način rada,- metoda istraživanja u psihologiji koja se isključivo temelji na objektivnom i eksperimentalnom proučavanju ponašanja (zanemarujući introspekciju), individue u različitim okolnostima. Teoretski oblik behaviorizma razradili su osobito J.B. Watson i V. Bechterev. Behaviorizam odbacuje svako metafizičko gledište u psihologiji a psihologiju veže uz fiziologiju. Behaviorizam promatra na isti način ponašanje životinja i ljudi, koje temelji na principima refleksa koje shvaća materijalistički i deterministički. Smjer koji svoja saznanja crpe iz točnog promatranja kako se pod raznim uvjetima vladaju ljudi, osobito djeca, i na temelju tih opažanja objašnjava duševne procese.

Antropo – (grčki ánthrōpos – čovjek) kao prvi dio složenice označuje čovjeka, ljude.

58

Antropozofija (antropo…+ sofia – mudrost) pseudofilozofski nazor koji se razvio iz teozofije i prema kojemu čovjek, može intuicijom spoznati neke više nadnaravne svjetove i sile.

METAFIZIKA

Metafizika je grana filozofije koja istražuje principe stvarnosti koji transcendiraju one koje su u bilo kojoj određenoj znanosti. Kozmologija i ontologija su tradicionalne grane metafizike. Bavi se sa objašnjenjem krajnje prirode bitka i svijeta.

Riječ potječe iz grčke riječi μετά (metá) (značeći "nad") i φυσικά (physiká) (značeći "fizikalnim"), gdje "fizikalnim" označava one radove o materiji koje je napisao Aristotel u antičkom razdoblju. Prefix meta- ("nad") je dodan na poglavlja koja su fizički slijedila nakon poglavlja o "fizici" u posthumno uređenim zbirkama. Aristotel je neke od tema u njima nazivao "prvo filozofijom".

Središnja grana metafizike je ontologija, istraživanje o vrstama stvari koja su u svijetu i koje odnose imaju među sobom. Metafizičar isto pokušava razjasniti pojmove putem kojih ljudi razumiju svijet u koje spadaju postojanje, predmetstvo, svojstvo, prostor, vrijeme, kauzalnost i mogućnost.

U novija vremena izraz "metafizika" je korišten od strane nefilozofa da označava "predmete koji su iznad fizikalnog svijeta". "Metafizička knjižara" je prodaje knjige ontologiji nego ezoterične knjige o duhovima, duhovnom liječenju, okultizmu i ostale takve teme koje ne spadaju u filozofsku potragu u metafizici.

Prije razvoje moderne znanosti znanstvena pitanja su se rješavala u dijelu metafizike pod nazivom "prirodna filozofija"; izraz znanost je značio znanje. Ali znanstvena revolucija je učinila prirodnu filozofiju jednom empirijskom i eksperimentalnom aktivnošću za razliku od ostatka filozofije i krajem osamnaestog stoljeća počela se zvati "znanošću" da se razlikuje od filozofije. Od tada metafizika je postala filozofsko istraživanje ne-empirijskog karaktera prirode postojanja. Stoga početna situacija u kojoj je metafizika integralna sa (aristotelijanskom) fizikom i znanošću je na Zapadu postala suprotnom, stoga znanstvenici općenito smatraju metafiziku antipodom empirijskih znanosti.

Termin metafizika izveden je iz grčkog metataphysica kome je oduzeto drugo ta te se dobio oblik “metafizika”.

Prema onome što su prenijeli historičari filozofije, ova riječ je prvi put upotrijebljena kao naziv jedne od Aristotelovih knjiga, koja se pojavila nakon njegove Fizike, a uključivala je općenite rasprave o egzistenciji.

Neki su smatrali da je termin metafizika identičan “transfizičkom”, u značenju onoga što je iza, s onu stranu fizike. Oni upotrebu ovog naziva za ovaj dio antičke filozofije uzimaju kao primjer upotrebe općenitog naziva za nešto specifičnije, jer se u teologiji, u općenitom smislu, raspravlja i o Bogu i o apstraktnim pitanjima (koja su iza fizike). Ipak, čini se da je prvo značenje ispravno.

59

U svakom slučaju, termin metafizika upotrebljava se za skup teorijskih intelektualnih problema koji su dio filozofije (u općem smislu). Danas se ponekad termin filozofija ograničava na ove probleme i jedno od novih značenja filozofije jeste metafizika. Razlog zbog kojeg su pozitivisti smatrali ovu vrstu problema nenaučnim jeste to što oni nisu podložni potvrđivanju pomoću čulnih iskustava. Tako je i Kant teorijski um smatrao nedovoljnim za potvrđivanje ovih problema i nazvao ih je dijalektičkim ili spornim sa dvaju stanovišta.

Metafizika je dio filozofije kakva je bila shvaćena u antičkom dobu, a identična joj je prema jednom od modernih značenja filozofije. 

ONTOLOGIJA

Ontologija (grč. όν, particip glagola biti, tj. biće, bivajuće + λόγος, riječ, učenje)

Ontologija (opća metafizika) je temeljna disciplina metafizike, koja proučava biće kao takvo, tj. ukoliko ono jest biće. Ona ne promatra biće pod nekim ograničenim vidom, dakle neko konkretno biće ili područje bitka (kao ostale znanosti), nego ona biće promatra kako je ono po sebi, u svojoj biti. Proučavajući biće, ontologija propituje prva počela i uzroke bića kao takvog, njegovu bit, njegovo postojanje (egzistenciju), njegovu mogućnost, odnosno stvarnost, njegove kategorije te, od kategorija šire, transcendentalije.

Osnovna pitanja ontologije su:

Što je bitak? Što jest? Što postoji? Što je postojanje? Što znači postojati, što znači biti, što znači egzistirati? Što je biće? (Što je stvar?) Što je bit? Što je supstancija? Što je akcident (akcidens)? Što je kretanje, promjena? Što je identitet? Što je razlika? Koji su uzroci bića? Koje su kategorije? Što možemo iskazati o biću? Koji su najviši rodni pojmovi koje

iskazujemo o bićima? Koji su načini bitka bića?

Aristotel je govorio o prvoj filozofiji (metafizici) koja uključuje proučavanje tijela kao tijelo (ono što tijelo jest), kao i proučavanje glavnog tijela i drugih subjekata koji su mu podređeni. Od tada je otvorena mogućnost razlikovanja ontologije i metafizike. Riječ "ontologija" se pojavljuje u ranom sedamnaestom stoljeću.

60