Grace GreenNaslov originala:A Bittersvveet Promise

Fantastično otkriće

Što, da učinim s njom, dođavola?" Riječi Sladea Alexandera odjeknuše u tišini njegove radne sobe, dok je prilazio prozoru i pogledao van prema djevojčici koja je sjedila na klupi u dnu vrta.Natalie Gilbride. Osam i pol godina, plava, vitka i elegantna, poput princeze.Tog sunčanog popodneva, djevojčica je radije ostala kod kuće, kao i obično, iako je bila pozvana na piknik povodom rođendana njenog prijatelja iz razreda, na perifieriji kanadskog grada Vancouvera.Sada je ukočeno sjedila u svojoj besprijekornoj pamučnoj haljinici, bijelim čarapicama i crnim lakiranim cipelicama, ozbiljna pogleda uprta u prazno.Slade je opsovao prolazeći rukom kroz gustu crnu kosu. Iako je bilo nemoguće da ga je djevojčica čula, ona je podigla glavu i pogledala prema prozoru koji se nalazio na drugom katu kuće.U trenutku kada su se njihovi pogledisreli, djevojčicine sive oči su potamnile, a usta se iskrivila u prijeteći izraz; a onda se s prezirom okrenula na drugu stranu.Slade je eksplodirao u nekontroliranoj navali bijesa. Ali bijes mu sasvim sigurno nije mogao ni u čemu pomoći.Nemoćno je uzdahnuo. Natalie Gilbride. Djevojčica nad kojom mu je povjereno starateljstvo. .Njegov veliki problem.U mislima se vratio na razgovor koji je vodio prije jedanaest mjeseci sa svojim agentom iz New Vorka Jeffom Wintersom, u vrijeme kada mu je advokat bračnog para Gilbride, poginulih u sabraćajnoj nesreći, objavio njihovu posljednju želju. Slade je telefonirao Jeffu da s njim porazgovara o njegovoj novoj odgovornosti, o svojim strahovanjima.Preneražen, Jeff je odmah sjeo na prvi slobodan let za Vancouver, s namjerom da ga nagovori da razmisli. Prema Jeffovom mišljenju, Natalie Gilbride nije uopće trebala biti Sladeov problem."Ono dvoje nisu imali pravo proglasiti te za skrbnika njihove kćeri bez tvog pristanka", objasnio mu je Jeff Ijuteći se."Barem ne bez da su tražili tvoje dopuštenje. Nisi nimalo obavezan...""Možda i nisam pravno, ali moralno da", j odgovorio mu je Slade hodajući gore-dolje | po sobi s rukama u džepovima treperica. "Djevojčica nema rođaka i ako je ne uzmem ja, završit će sigurno u nekom institutu." "Neki od njih su izvrsni.""A neki su grozni. Znam o čemu govorim", naglasio je Slade. Freostaju mi samo dvije alternative, od kojih mi se ne sviđa niti jedna. Ili da ignoriram želju Jamesa i Catrione Gilbride i time si osiguram grizu savjesti do kraja života, ili da prihvatim skrbništvo nad djevojčicom kao što su oni odredili.""Ma, zar si možda poludio?" uzviknuo je Jeff. "Objasni mi kako ćeš uklopiti djevojčicu od sedam godina u tvoj život? Kada si kod kuće, uvijek si zatvoren u svoju radnu sobu i pišeš... Kada ne pišeš, putuješ širom svijeta u potrazi za inspiracijom za tvoj sljedeći roman. Zar ne smatraš da djevojčica te dobi ima potrebu za obiteljskim životom, za majkom?""Potražit ću dadilju. Snaći ću se već nekako."Ti si već bio odlučio i prije nego si me nazvao, zar ne? Ipak želim te podsjetiti da ti ne duguješ ništa Gilbridovima. Taj čovjek je bio samo tvoj zaposlenik i sigurno je bio dobro plaćen. Mah... gubim vrijeme, zar ne?" upitao ga je Jeff optužujućim glasom.l stvarno, bilo je baš tako. Slade je već bio odlučio prije nego je nazvao Jeffa. Znao je da mu na kraju, ne ostaje drugi izbor nego prihvatiti odgovornost koja se sručila na njega tako iznenada.Također, znao je da to neće biti lakzadatak, ali nije mogao zamisliti da će djevojčica tako intenzivno reagirati na smrt svojih roditelja. Zatvorila se u sebe i nitko nije uspio razbiti ljusku unutar koje se bila sakrila, čak niti najbolji dječji psihijatri kojima se Slade obratio.Proteklo je gotovo godinu dana od kada je Natalie ostala siroče i, umjesto da prihvati gubitak svojih roditelja, postajala je svakim danom sve zatvorenija. Škola joj je išla dobro, imala je vrlo visoki kvocijent inteligencije i sve je zadatke rješavala uspješno. S druge strane, nije bilo načina daje se nagovori da se uključi u bilo koju grupnu aktivnost, a nadasve je odbijala stvoriti prijateljstvo.Čak niti Amelia, odlična engleska dadilja koju je Slade zaposlio, nije pronašla način da dopre do djevojčicinih osjećaja; baš tog dana je odlučila dati otkaz.

Slade je zabrinuto vrtio glavom.Upravo je bio završio pisati svoj posljednji roman. Htio je uzeti odmor i provesti nekoliko tjedana s Natalie, prije nego se posveti svojoj sljedećoj knjizi.Kako će pronaći inspiraciju, ako je neprestano tako zabrinut za djevojčicu? S glavom punom misli, Slade se udaljio od prozora. Hodao je gore-dolje po sobi, kada je zvonjava telefona prekinula tišinu. "Slade Alexander", javio se bezbojnim glasom."Oh, gospodine Alexander, ovdje Brad Jackson iz Detektivske agencije Jackson. Žao mi je što ste tako dugo čekali, ali tek sada sam pronašao novosti koje vas mogu zanimati." "Recite.""Eto, proveo sam istragu u zemljama u kojima su rođeni gospoda Qilbride. Što se tiče Jamesa, mogao sam samo konstatirati da su doista jedini rođaci koje je imao umrli prije nekoliko godina. Naprotiv,otkrio sam da se gospođa Catriona, nakon što se udala za Jamesa Gilbridea, preselila u Canadu, a u Strathlovu je ostala njena starija sestra.""A ta sestra je...živa?" pitao je Slade s uzbuđenjem."Živa i zdava", uvjeravao gaje ovaj drugi. "To je žena od trideset i pet godina, nije udata i još uvijek živi u kući svojih roditelja. Od kada joj je umro otac, ljeti iznajmljuje sobe turistima. Izvan sezone, podučava šivanje u jednoj večernjoj školi, a radi i kao krojačica."Uslijedio je trenutak šutnje, za vrijeme kojegje Slade s uzbuđenjem prihvatio ovu novost. Znači, postojala je teta i kako se čini bila je bez većih obaveza. Nije bila udata, znači nije imala muža koji bi mogao odbiti prihvatiti djevojčicu; nije bila žena od karijere, a njen posao ostavljao joj je dovoljno vremena da se može brinuti za malu."Da li ste sigurni u ove podatke?" inzistirao je Slade ne mogavši vjerovati vlastitim ušima."Sto posto. Ako vam je potreban dokaz, naći ćete ga u onom pismu koje ste mi pokazali. Spominjala se neka Jonquil, a baš je to ime Catrionine sestre."Sladeu je srce lupalo u grudima, dok je otvarao ladicu pisaćeg stola u potrazi za pismom o kojem je Jackson govorio. Pa, nije se to baš moglo nazvati pismom... više pljesnivim komadom papira.Pronašao gaje u kućici koju je bio dao Gilbridovima na korištenje. Jednog dana našao se tamo, da prekontrolira jednu vodovodnu cijev koja se pokvarila i tada je pronašao taj komad papira.Znatiželjan, uzeo gaje, a iz malobrojnih još uvijek čitljivih redaka, zaključio je da se radi o dijelu Catrioninog pisma koje nikada nye bilo poslano: vrlo vjerovatnoje ostatak pisma završio u vatri, ali taj dio je bio čudom sačuvan, odletivši neopaženo. Sada ga je ponovo držao u ruci koja je podrhtavala od uzbuđenja, ali čim je pročitao retke, ponovo se namrgodio.Želim da znaš, Jonquil, koliko me povrijedilo kada se moje pismo vratilo pošiljaocu, bez da si ga ti pročitala. Razumijem da si bila ljubomorna zbog toga što se James zaljubio u mene, a ne u tebe i da te to ispunilo mržnjom, ali to ti ne daje pravo da budeš tako okrutna. Oduvijek sam te smatrala najboljom prijateljicom. Kakvo to okrutno srce imaš da ne možeš podnjeti da su drugi sretni...Slade nije nikada pomislio da bi Jonquil mogla biti sestra. Zavarala gaje činjenica da- se u pismu spominje najbolja prijateljica.Brad Jackson mu je još uvijek govorio. "Nisam uspio doznati baš puno o prošlosti Jonquil McLeod. Iako ti škotski seljaci žive od ogovaranja, kada trebaju dati informacije nekom strancu o njihovom sumještanu, zatvore se poput školjke.""Adresa?" pitao ga je Slade koji je postajao nestrpljiv. Nije ga interesirala prošlost Jonquil McLeod. Bila mu je važna samo sadašnjost. Ta je žena mogla biti rješenje njegovih problema: osobodit će ga njegove dužnosti, a Natalie će konačno dobiti majku.Okrutna...ljubomorna...nemilosrdna. Odjednom se sjetio tih optužujućih riječi. Ne, o tome ću misliti kasnije, čvrsto je odlučio. "Želim adresu. Da lije možda imate?""Da. Mjesto se zove Strathlov, a žena stanuje u ulici Strathlov. To je cesta koja ide pored golf igrališta i pored oceana, il

bolje u blizini ušća rijeke Moray u ocean. , Vila se zove Mhorven." l"Jonquil!"Čuvši da je zovu, Jonquil McLeod se okrenula i ugledala susjedu koja se žurila prema ogradi koja je djelila dva susjedna posjeda. S dubokim uzdahom spustila je torbe s namirnicama da bi krenula u susret ženi.U stvari, Jonquil nije mogla dočekati da uđe u kuću i da si napravi dobar čaj, ali Molly Pringle je bila dobra osoba i draga prijateljica i ona nije željela biti neljubazna. "Kako si?" pozdravila ju je namjestivši usta u osmijeh."Dobro sam, draga. Hvala..." Onda joj je žena sijede kose dodala paket. "To je za tebe, za tvoj rođendan.""Oh, Molly! Nisi trebala. Kako lijepo od tebe, hvala!"

"To je samo domaći kolač... ipak, ne navršava se trideset i pet godina svaki dan. To je poseban događaj, zar ne?"Jonquil je ignorirala spominjanje njenih godina. Trideset i pet, šezdeset i pet... Za nju nije bilo razlike. Svaki dan provodila je kao i prethodni. Nije niti sama znala koliko već dugo. "Sviđat će mi se... Ne priuštim si često tako nešto.""Ti si ne priuštiš nikada ništa", prigovarala joj je žena. "Provela si sve te godine brinući se za tvog nepokretnog oca i odgajajući tvoju sestru koja se poslije pokazala kao zmija otrovnica. Ti si mislila na svih, ali nitko se nikada nije brinuo za tebe. Ono što ti stvarno treba, vjeruj mi, je muškarac." Gospoda Pringle se naglo prekinula čim je vidjela da je Jonquil problijedila i da su se njene lijepe modre oči odjednom smračile."Već sam imala jednog muškarca, Molly. Hi si zaboravila?" u glasu joj se izgubilaljubaznost od malo prije."Ehm...žao mije, Jonquil. Ali, bila si tako sretna i bezbrižna djevojka! Tvoje oči blještale su stalno posebnom svjetlošću, a tvoj plava kosa lelujala je poput zrelog žita kada bi vozila bicikl, l uvijek si imala utješnu riječ za svakoga. Ali od onda..." Žena je oklijevala, a onda je nastavila. "Eto, krivo mije vidjeti te s kosom skupljenom u punđu i nadasve tužnu!"Jonquil ju je grubo prekinula. "Sada moram ići, moram spremiti namirnice." Onda je ljubaznijim glasom dodala: "I hvala ti za kolač. Puno mi znači. Šećer će mi pomoći da nađem energiju za posao s turistima do kraja turističke sezone!"Jonquil se već bila okrenula, kada ju je žena ponovo pozvala."Što se tiče turista, skoro sam zaboravila jednu važnu stvar! Ovdje je bio jedan čovjek. Sjedio je dugo u autu i gledao tvoju kuću. Na kraju je izašao iz auta i pokucao na vrata. Zatim je čekao još desetak minuta i, baš kada sam ga namjeravala pitati da li traži prenoćište, otišao je." Tletko nepoznat?""Da. Činio mi se stranac. Amerikanac, mislim. Imao je crni automobil... jedan od onih kakvi se iznajmljuju u renta car-u. Sa njim je bila jedna djevojčica koja je spavala na stražnjem sjedalu."Jonquil je suzdržala smiješak. Nije to bilo baš niti puno, poznavajući Molly Pringle. Zahvalila je susjedi na informacijama i krenula prema vratima gdje ju je čekao njen mačak koji je mjaukao privučen mirisom ribe kupljene za njega."Hej, Scooter! Ti si nekoga vidio?"šaputala mu je mazeći mu meko krzno."Izgubila sam jednog klijenta?" upitala gaje i ako odgovor dobila tiho predenje.Pet minuta poslije Jonquil je ulijevala6kipuću vodu u čajnik, žaleći stoje izgubila jednog gosta. Turistička sezona je bila slaba zbog lošeg vremena i sada kada su se vratili lijepi dani, period praznika je već gotovo bio završio.Kuhinja je bila duga i uska prostorija. Jedna vrata vodila su u vrt, dok je glavni prozor gledao prema cesti koja je vodila pored golf igrališta i prema oceanu. Baš kada je točila čaj u šalicu, Jonquilinu pažnju je privukao zvuk sa ceste. Instinktivno je pošla prema prozoru i odmaknula zavjesu.Bilo je to automobil koji joj je Molly opisala: crni mercedes.Znači potencijalni klijent se vratio!Ovaj puta, umjesto daje parkirao uz rub ceste, ušao je na puteljak koji je vodio prema Mhorvenu. Djevojčica se bila probudila i ukočeno je sjedila na prednjem sjedalu. Sasvim sigurno nije izgledala kao netko tko se zabavlja, bilo je prvo što je Jonquil primjetila.Čovjek je ugasio motor i izašao.Bio je visok. Imao je cmu i sjajnu kosu poput boje auta iz kojeg je upravo izišao. Lice mu je bilo preplanulo, kao jedno od onih koje se nalaze u časopisima. Molly nije bila pogriješila. Stvarno je taj muškarac izgledao kao netko tko je dolazio preko oceana. Ono što joj je susjeda propustila ispričati bio je atletski izgled i siguran korak ovog stranca.Jonquil je promatrala kako se muškarac približava vratima i u trenutku kada joj je nestao iz vidokruga, začulo se zvono.Tada je Jonquil izišla iz neke vrste transa u koji je bila upala i uputila se prema vratima, bez da se i na trenutak zaustavila ispred ogledala u hodniku. -Našla se pred strancem, sunce mu je obasjavalo gustu kosu. Iz bliza, taje tamna kosa otkrivala poneku sjedu prugu, a okoočiju ocrtavale su se bore, dok su usta bila smještena između dvije duboke brazde. Zahvaljujući atletskoj građi, Jon-quil je prosudila da mu je oko trideset godina, ali sada, kada ga je promotrila izbliza, mogla je slobodno dodati desetak godina svojoj prvoj procjeni.Gledani pojedinačno, dijelovi lica tog čovjeka izgledali su tvrdi: izbečene jagodice, orlovski nos, izražene usne. Dojam koji su davali svi ti dijelovi zajedno, bila je naglašena muška ljepota. A onda te oči...Jonquil nikada nije vidjela takve. Bile su intenzivno smaragdno zelene boje, prošarane zlatnim pjegama. Kontrast između hladnog zelenog tona i toplog zlatnog preljeva bio je zbunjujući. Još više zbunjujuća bila je iskrenost tog

pogleda, tako direktnog i prodirućeg, daje ona na trenutak pomislila da, ne samo daje gleda, već da traži prozor u njenu dušu da bi otkrio njenu pravu bit. Misao stvarno bizarna... ali uistinu bizaran bio je taj osjećaj uzbuđenja koji joj je prostrujao duž kičme u iščekivanju da ta osoba progovori."Mhorven", izgovorio je čovjek podižući obrve upitna Izraza. "Na što se odnosi ime kuće?"Imao je dubok glas, senzualan i sa jasnim sjeverno američkim naglaskom. Jonquil je osjetila unutrašnje uzbuđenje, senzaciju koju je već smatrala mrtvom. S mukom gaje potisnula."Na ovu planinu", pokazala je prstom u pravcu planine. "Ova, okružena prstenom oblaka. Zove se Mhorven."Kada je ponovo pogledala čovjeka ispred sebe, primjetila je da je on i dalje fiksira pogledom, kao daje procjenjuje i ponovo je osjetila neugodu.Jonquil se već bila borila sa samomsobom, kada joj je nalet vjetra do nosnica donio blagi mošusni miris njegova tijela. Kao da ju je on dotakao, Jonquil se povukla jedan korak natrag u kuću. Taj čovjek, shvatila je zbunjena, širio je senzualnost od koje je vibrirao zrak.Jonquil je pročistila grlo. "Tražite bed and breakfast?" naposljetku gaje upitala. "Točno. Vi imate slobodnih soba?" "Na jednu noć?"Čovjek se okrenuo prema djevojčici koja se, čim je primjetila daje gleda, okrenula na drugu stranu.Djevojčica je sasvim sigurno bila loše volje. Imala je isti izraz lica kao i čatriona kada se durila kao mala.Na tu pomisao Jonquil se naježila. Prošle su godine od kada je uspjela iz misli izbaciti sjećanja na svoju sestru i sada, odjednom, držanje te djevojčice ju je podsjetilo, izazivajući u njoj osjećaj ...dej? vu."... Možda na desetak dana", zaključio je on nesiguran."Že... želite dvije sobe na deset dana?" ponovila je ona da bi bila sigurna da je dobro čula. Kada joj je pozitivno odgovorio, Jonquil mu je navela uvjete smještaja. "Poslužujem i večeru, pod uvjetom da me gosti obavijeste za doručkom. Mogu vam pripremiti nešto i večeras, ako želite", dodala je na kraju."Oh, hvala, bio bih vam zahvalan! Ja i Natalie smo dugo putovali i umorni smo, ali ne bi željeli previše vas smetati.""Ne smetate. Ja sam gospođica McLeod", predstavila se na kraju pružajući mu ruku."Slade Alexander", odgovorio je on stišćući joj ruku na hladan i bezličan način, ali je odmah nakon toga dodao: "Mi Kanađani smo neformalni tipovi. Što kažete da me zovete Slade? A koje je vašeime?" "Jonquil."Kada je izgovorila svoje ime, očekivala je da će na čovjekovom licu pročitati čuđenje, kao što se to dešavalo sa svakim tko bi ga čuo po prvi puta. Bilo je to neuobičajeno ime, koje je obično izazivalo komentare i pitanja, ali Slade Alexandar, na njeno čuđenje, ponovio ga je kao da gaje već bio čuo."Želite ući i smjestiti se?" pozvala gaje ona."Svakako. Idem po Natalie i po torbe. Djevojčica...", okljevao je na trenutak, "prolazi kroz težak period. Psiholog joj je preporučio potpuni mir."Psiholog? Zašto je djevojčica te dobi trebala pomoć psihologa?, pitala se Jon-quil. "Ne brinite, i malenoj će ovdje biti dobro...""Slade, molim vas." "Slade", ponovila je ona s malo srama, jer nije bila navikla da se tako brzo zbližava sa strancima. "Budite mirni. Iako nemam djece, znam da je najbolje, kada djeca imaju svoja ćudljiva raspoloženja, ostaviti ih namiru.""Ne radi se o običnom hiru", odgovorio je on tvrdim glasom.Jonquil je primjetila da mu se jedan mišić grči na HČU. Znači, nije bio tako opušten kao što se činio na prvi pogled! "Zašto ne odete po stvari i pridružite mi se u kuhinji s Natalie? Večera će biti gotova u šest, ali baš sam pripremila čaj. Ili bi možda radije kavu?""Šalica čaja biti će odlična. Imate li mlijeko i kekse za djevojčicu?" "Da, naravno."Promatrala je Sladea dok je vadio dvije velike torbe iz prtljažarnika i otvarao prednja vrata automobila. Trenutak kasnije izišla je djevojčica delikatne građe, plave8kose uredno skupljene u konjski repić, sivih očiju kao što su bile Scooterove.Bila je to nježna djevojčica, a za razliku od ostale djece koju je do sada vidjela, Natalie nije hodala po travi, niti se zaustavila da se poigra s patuljkom koji se nalazio na sredini vrta. Precizno je slijedila puteljak koji je vodio do vrata kuhinje, potpuno ignorirajući statuu.Nije se činila kao druge djevojčice. Najuočljivije od svega na njoj bio je potpuni nedostatak osmijeha.Čim su ušli u kuhinju, Slade joj je predstavio djevojčicu. "Jonquil, želim vam predstaviti Natalie. Natalie, ovo je naša domaćica, Jonquil McLeod."Natalie je automatski pružila ruku i kada ju je Jonquil stisla, bila je iznenađena delikatnošću tih prstiju hladnih poput leda."Dobar dan", pozdravila ju je djevojčica glasom bez emocija.Jonquil je pročistila grlo pokušavajući prikriti neugodu koju je osjećala i na kraju ih je pozvala da sjednu.Djevojčica je poslušala. Kada joj je ponuđena šalica mlijeka, zahvalila se na pristojan način, ali ništa više od toga.

Nakon toga, Jonquil je natočila čaj Sladeu Alexanderu, koji je ostao stojeći i razgledavao kuhinju. Zaustavio se ispred uokvirene fotografije. Bila je to obiteljska fotografija na kojoj je gazdarica kuće bila otprilike Natalinih godina."Pretpostavljam da su ovo vaši roditelji. Da li ste... jedinica?" pitao je kao usput."Bila sam u vrijeme, kada je nastala fotografija", rekla je ona kratko, ostavljajući dojam da to nije tema o kojoj želi razgovarati. "Sada, ako želite popiti čaj prije nego se ohladi...""Vi nam se nećete pridružiti?" upitao je Slade primjetivši samo jednu šalicu na stolu."Ne. Idem prekotrolirati da li su sobe u redu", odgovorila je ona , nestrpljiva da se riješi tog njegovog previše znatiželjnog pogleda. "Kada završite, pokazat ću vam vaše sobe.""U redu. Poslije bih volio otići s Natalie u šetnju pored mora. Plaže su tako lijepe ovdje. Nikada ne bih mogao povjerovati da su toliko široke i bijele.""Doista, jako su lijepe, ali skrivaju i zamke." Jonquil je smatrala da ga mora upozoriti. "Savjetujem vam da se ne udaljavate više od dvije milje od istočne strane grada. U protivnom, kada dođe plima, riskirate da ostanete zarobljeni tamo, sve dok ne dođe oseka.""To se već dešavalo?""Prije nekoliko godina jedna grupa turista se utopila. S plimom počela je i jaka oluja i jadnici su kompletno izgubili orjentaciju... Ali, danas je vedar dan... nakon napornog puta, ne vjerujem da želite dugo ostati vani. Neka Natalie obuče jaknu", binula se. "Uvijek puše prilično hladan povjetarac na rivi uz more."Malo kasnije, kada se već bila penjala po stepenicama, Jonquil se prisjetila koliko puta je obukla jaknu Catrioni kada je bila djevojčica. Koliko puta joj je govorila da bude oprezna kada prelazi cestu, ili da se vrati kući bez da se zaustavlja putem.Nakon godina pažnje koju je posvetila sestri, voleći je neizmjerno, čatriona joj je uzvratila najgorim mogućim izdajstvom, sa okrutnošću i sebičnošću koja joj je slomila srce.Bila je to brutalna lekcija i ona ju je dobro naučila: nakon bola koji su joj zadali Čatriona i James, zaklela se samoj sebi da više nikada neće voljeti niti vjerovati niti jednom muškarcu na zemaljskoj kugli.Bilo je to gorko obećanje kojeg se ona9apsolutno namjeravala pridržavati.Slade je nogom odgurnuo jedna busen algi dok je šetao plažom u društvu s Natalie. Cjelokupna situacija se pokazivala puno kompliciranijom nego je predviđao.tla prvom mjestu, nije očekivao da će osjećati tako jaku grizu savjesti. Ući u kuću Jonquil McLeod praveći se da nije za nju znao... Kada je osmislio svoj plan u Vancouveru, to mu se činilo najpametnijim potezom. Mogao je otkriti da žena nije pogodna osoba za zadatak koji joj je on namjeravao povjeriti, u tom slučaju imao bi vremena na raspolaganju da razmisli što da radi.Međutim, sada se osjećao stvarno perfidnim što joj je predstavio nećakinju, njenu krv, kao daje neki stranac. Ali zašto gaje toliko grizla savjest? Odgovor je vrlo dobro znao. Bilo je to zato što, iako ju je Catriona opisala kao hladnu i okrutnu ženu, on je u njenim modrim očima vidio samo duboku iskrenost.na drugom mjestu, ona mu se činila kao ekstremno ranjiva osoba: sjajne zjenice, način na koji je pomicala roskaste usnice, disanje neprimjetno ubrzano, sve su to bili znaci čije značenje je jako dobro poznavao.Od njegove najranije mladosti, suprotan spol je na njega tako reagirao. Tko bi znao zašto! To je zbog tvoje tako crne kose, tvog zločestog osmijeha i tih ciničnih zelenih očiju, rekli su mu jednom. Kako su prolazile godine, postigao je uspjeh kao pisac i od onda je bio okružen ženama koje su sve imale iste osobine:lijepe, seksi i...pretenciozne. Željele su sve, previše. Željele su više nego je on htio, više nego je on imao za dati. Sve, osim Ashley. Ona možda i više nego druge. Ta žena ga je uspjela uvjeriti da je drugačija od drugih, da ga voli zaista, toliko daje on bio na rubu da se otvori i da joj pokaže pravog Sladea Alexandera kojeg je ljubomorno skrivao.Onda su poginuli Gilbridovi i, nakon što mu je povjerena Natalie, sve se odjednom izmijenilo. Ashley se pretvorila u ženu koju on nije više poznavao, ili bolje rečeno, pokazala se onakvom kakva je stvarno bila."Zar stvarno želiš zadržati tu djevojčicu?" pitala ga je tako oštrim glasom, da je zazvučalo kao da nokat grebe po zidu. Bio je to trenutak u kojem je on postao svijestan velike greške koju se spremao počiniti. Ipak, nije se mogao optuživati što je bio tako slijep. Zašto i bi kada je tako dugo bio sam?Natalijino zjevanje ga je vratilo u stvarnost. Bio je dovoljan samo jedan pogled na nesretno djevojčicino lice, pa da ponovo osjeti taj osjećaj frustracije i nemoći, koji mu je postao tako poznat u proteklih godinu dana. "Umorna?" upitao ju je."Ne", odgovorila je bez da ga je udostojila i jednog pogleda. "Što misliš o Strathlovu?" Djevojčica je samo slegnula ramenima. Slade je bio na rubu daje prisili da mu odogvori na pitanja, ali se onda predomislio. "Hajmo se vratiti. Jonquil je rekla da će večera biti gotova u šest."Natalie se nije protivila i dok su se vraćali, Slade se pitao zašto se tako mučio zbog neuspjeha komuniciranja s njom, kada niti najbolji psiholozi Vancouveranisu uspjeli srušiti zid koji je djevojčica sagradila iznutra. Tko je bio on da bi si umišljao da može uspjeti tamo gdje su i najbolji stručnjaci zakazali?

Ipak, nešto ga je tjeralo da pokušava. Možda sjećanje na dječaka kakav je bio. Bio je dječak koji je osjećao očajničku potrebu da bude voljen, da ima u blizini nekoga kome je stalo do njega, a njegov neprijateljski stav bio je samo način za prikrivanje bola od vanjskog svijeta.Prisilio se da ne misli na prošlost i skoncentrirao se na galeba koji je poletio krešteći."Sliči plaču djeteta, zar ne?" Nije čuo nikakav komentar na njegovo opažanje, a kada je pogledao Natalie, postao je svijestan da ga vjerovatno uopće nije niti slušala. Opazio je da se djevojčicin pogled zaustavio na grupi djece koja su se spremala napraviti dvorac od pijeska; na trenutak u njenim očima je pročitao jaku želju. Da li je konačno počinjala pokazivati male znakove otvaranja prema van?"Mora da je zabavno graditi dvorac", rekao je on uobičajenim glasom, ali na te riječi, Natalie je odmah maknula pogled s grupe i odgovorila mu ledenim glasom: "Možda za malu djecu."Slade je rukom prošao kroz kosu, pokušavajući umanjiti napetost koja se odjednom stvorila između njih.Svo ovo vrijeme držao je daje Natalijino ponašanje uzrokovano smrću roditelja, ali sada, po prvi puta, upitao se da li ima još nešto što je muči. Još neki razlog koji je čini nesretnom. Prema njenom maloprijašnjem pogledu, činilo mu se da Natalie zavidi toj djeci, ali ipak, kada je predložio da joj nabavi lopaticu i kanticu, ona je to suho odbila.Morao se pomiriti s time. Nije bio ustanju razumjeti tu djevojčicu, niti je imao kompetentnosti da riješi njen problem.Njegova jedina nada bila je Jonquil McLeod.Međutim, najprije je morao doznati nešto o njoj i njenom karakteru. Brad Jack-son mu je savjetovao da se ne obraća stanovnicima mjesta. Ipak, možda će on imati više sreće. Barem se nadao. Što prije otkrije da li je vlasnica kuće Mhorven osoba pogodna da joj se povjeri djevojčica, to će prije moći otkriti joj istinu i donjeti odluku kako postupiti. Ako otkrije da je pogodna osoba, mogao bi joj predložiti da proda Mhorven i da se preseli u Vancouver. To bi bila idealna situacija: Natalie bi imala mamu, a on, zahvaljujući blizini, ostao bi dio djevojčicina života. Nije mu se činilo da Jonquil ima ozbiljnih veza ovdje, ali morao je biti potpuno siguran u to. 'Mrzio je ideju b špijuniranju , ali okolnosti su bile očajničke. On je bio očajan.Bez obzira na sve racionalne argumente, situacija je ostajala itekako komplicirana. A što ako bi se Jonquil pokazala kao egoistična i nemilosrdna osoba kako ju je opisala sestra u pismu? Zar ne bi mogla negativno utjecati na već ispaćenu djevojčicu? Zar ne bi mogla pokušati okrenuti djevojčicu protiv njene mrtve majke? A ako je doista osoba bez duše o kojoj je čitao, ruku na srce, zar bi dopustio da takva teta ima ikakvu ulogu u Natalijinom životu?Mrkog izraza lica, Slade se prisilio da ostavi po strani sva ta pitanja. Za sada je bilo kakvo spekuliranje bilo uzaludno.Jonquil je stavljala u kristalnu vazu posljednje ruže ubrane u njenom vrtu, kada je vidjela da stiže mercedes njenog1011klijenta.Nakon što je dodala nekoliko listova paprati svojoj cvjetnoj kompoziciji, gledala je Sladea kako izlazi iz auta i za njim Natalie.Nakon nekoliko trenutaka iza prvog auta stao je jedan bijeli BMW koji je pripadao drugim gostima kuće: gospođa Marcia Westmount, koja je nedavno ostala udovica i njena lijepa osamnaestogodišnja kći Raven. Stigle su iz Londona prije tjedan dana i namjeravale su se zadržati još nekoliko dana, prije nego krenu prema Skyeu.Dok je Natalie žurila prema kući, Slade je, nakon što se predstavio dvjema ženama, ostao u njihovom društvu. Kada su prolazili ispred kuhinjskog prozora, Jon-quil je zapazila da su tamne Ravenine oči, pune maškare, bile naročito blješteće i, iako se smijala jednoj maminoj šali, njen pogled je počivao na snažnom strancu koji ih je pratio.Biti će to interesantna večera, pomislila je Jonquil. Raven Westmount je, u stvari, neprestano ponavljala da je ovdje samo da bi pravila mami društvo, zbog liječnikovog inzistiranja da ode na odmor nakon smrti njenog muža. Preporučio joj je baš ovu zonu gdje je klima bila blaga, ali stimulirajuća zbog oceanskih struja.Već prve večeri kada su stigle, Raven je povjerila Jonquil da se na smrt dosađuje i da bi se njoj puno više sviđalo u Španjolskoj.Tko zna, možda će dolazak Sladea Alexandera promijeniti njen stav.Ćim su ušli u kuću, Jonquil se ukočila zbog Sladeovog pogleda kojim ju je odmjerio od glave do pete. Kada je imala goste, uvijek je za večeru promijenila haljinu, a ovo veće odjenula je haljinu iste modre boje kao što je bila i boja njenihočiju. Iako nije bila skupocjena, pojas je naglašavao njen struk, a mekana tkanina profinjeno je pokrivala njene grudi i bokove. Nosila je ovu haljinu za raznih prigoda, ali se sada po prvi puta osjećala neugodno i po prvi puta je primjetila daje njeno tijelo reagiralo na muškarčev pogled. Na svoj užas osjetila je da su joj se ukrutile bradavice na grudima pod Sladeovim pogledom, kao da ih je on pomilovao svojim dugim i jakim prstima. Jonquil je pocrvenila i stišćući ruke na grudima nastojala je govoriti sigurnim glasom. "Onda, gospođo

VVestmount, da li vam se svidio dvorac u Cavvdoru?" "Jako! A i vrtovi su prekrasni." "Da li ste po prvi puta u Škotskoj?" pitala je Raven gledajući Sladea s velikim interesom."Po prvi puta dolazim u Highlands", odgovorio je on, tek tada skrećući pogled s Jonquil. "Proveo sam jednu zimu u Londonu prije više godina i tada sam posjetio i Edinburgh.""Stvarno? Ja sam rođena u Edinburghu, iako prije dosta vremena...""Točno prije osamnaest godina!" završila je majka kao da kćeri želi dati upozorenje. Jonquil je iskoristila trenutak da se udalji. "Idem aranžirati ove ruže u sali za ručak. Onda ću vam poslužiti seri u salonu", najavila je."Dobra ideja!" komentirala je gospođa Westmount. "Hajde Raven, idemo se preobući za večeru."Čim su dvije žene nestale u svojim sobama, Slade se pridružio Jonquil da bi je upitao da li je vidjela Natalie."Ušla je u kuću. Mislim da je u svojoj sobi. Zašto ne odete provjeriti?" "Imate pravo."Slade se uputio prema sobi u prizemlju koju je Jonquil dodijelila djevojčici.12Čim se udaljio Jonquil je osjetila da joj se otkucaji srca normaliziraju. Bilo je nevjerovatno kako ju je ovaj stranac uspijevao uznemiriti. Bolje se držati dalje od njega, odlučila je. Još nije niti formulirala ovu misao do kraja, a on je ponovo bio tu, iza nje."U krevetu je. Premorena je", obavijestio ju je sa smiješkom. "Namjestio sam joj pokrivače. Mislim da će spavati kao kamen sve do sutra u jutro.""Ako se probudi usred noći, mogla bi se prestrašiti kada shvati daje u nepoznatom prostoru.""Na to nisam pomislio", rekao je Slade namrgodivši se."Ne brinite", umirila gaje ona. "Ostavit ću vrata sobe otvorena, tako ću je moći čuti ako bude plakala.""Ne bih htio da vam previše smetamo. Možda bi bilo bolje premjestiti je kat gore.""Ne, nije to nikakva smetnja. A sada, ispričajte me, moram naložiti vatru."Stavljala je grane u kamin kada je on uzviknuo: "Vaš rođendan je danas?""Da", odgovorila je ona i okrenuvši se vidjela je da je Slade gledao u čestitiku koju joj je Molly dala malo prije i koju je ostavila iznad kamina."Pa onda, sretan rođendan! Navršavate trideset i pet, zar ne?""Točno", odgovorila je automatski. Da nije bilo male grimase na njegovom licu, Jonquil ne bi niti primjetila kako je precizan bio u pogađanju njenih godina."Kako...kako znate?" upitala ga je iznenađena.Na trenutak Slade se našao u neugodnoj situaciji, nije znao što da kaže. "Pokušao sam pogoditi. Imao sam sreće", odgovorio je naposljetku češkajući obrvu, a onda je požurio dodati: "Pa, biti će bolje da odem oprati ruke..."Jonquil je ostala nepomična gledajući ga dok je izlazio iz sobe. Da li joj je rekao istinu? Da li se stvarno radilo o sretnom pogotku? Pa naravno, što bi drugo moglo biti? Nisu se nikada prije vidjeli! Ipak, bilo je tu nešto čudno.Ako bolje razmisli, čudno je bilo već i to što se vratio nakon što je nije bio našao. Obično , turisti koji traže prenoćište, nikada ne gube vrijeme vraćajući se, uzimaju sobu u sljedećem bed and break-fast. Zatim, bio je na odmoru s Natalie, a ipak, djevojčica nije izgledala kao netko tko se zabavlja; naprotiv izgledala je odsutna. Djevojčica teškog karaktera, prosudila ju je na prvi pogled, a već davno je Jonquil bila naučila pouzdati se u svoj prvi dojam.S jedne strane bila je komplicirana i ravnodušna djevojčica; s druge ljubazan i intrigantan muškarac.Vatra je zapucketala u kaminu, od čega je prenula. Nije bilo potrebno fantazirati. Nakon što se uvjerila da je sve u redu, otišla je u kuhinju prekontrolirati jela koja je kuhala."Imam osjećaj da sam te već negdje vidjela", rekla je Marcia VVestmount sjedeći u udobnoj fotelji u salonu, gdje su se gosti, koji su već prešli na ti, premjestili da popiju kavu na kraju večere."Mora da imam obično lice. Nije prvi puta da...""Oh, znam!" uzviknula je odjednom Marcia, a oči su joj blještale od uzbuđenja. "Pa da, ti si Reed Merrick!""Mama! Ne znaš što govoriš!" odgovorila13j je kći. "Kako ti je palo na pamet to ime? l kako može biti Reed Merrick, ako |se zove Slade Alexander?" "Predajem se, bojim se da..." "Oh, kako je to uzbudljivo!" uzviknula j je gospođa Westmount oduševljena."Kako će mi zavidjeti članice Literarnog društva kada im ispričam da sam upoznala Reeda Merricka! Prepoznala sam te po fotografijama sa zadnjih stranica tvojih knjiga. Kaži mi, Jonquil, nisi znala da imaš tako važnog gosta, zar ne?""Me, nisam niti pretpostavljala", priznala je Jonquil iskreno. U stvari, nije čitala vrstu knjiga koje je on pisao. "Ali čula sam za tebe. Nema nikoga tko te ne bi poznavao po imenu.""Ima, Ja", izjavila je Raven. "Da li se može znati tko je taj Reed Merick?""To je pisac trilera, draga moja. Trenutnojedan od najpopularnijih i najboljihpisaca", rekla je Marcia, a onda je dodala,obraćajući se Sladeu :"Znaš, ja i moj mužsmo kupovali sve tvoje knjige čim bi izišle

iz štampe. Kako bih željela da imam jednusa sobom, pa da mi je možeš potpisati!""U koferu imam nekoliko kopija mojegposljednjeg romana. Biti će mi drago dase potpišem na jedan.""Oh, kako si ljubazan!" zahvalila mu je žena."Pričaj nam, Slade, što te dovelo na sjever Škotske? Istraživanje za tvoju sljedeću knjigu?", pitala je Raven."Pa...", okljevao je odgovoriti, "Baš sam završio s jednim romanom. Poslao sam ga svom agentu Jeffu VVintersu u New York.""New York?" ponovila je ona sa znatiželjom. "A za koju izdavačku kuću pišeš?""Za Wrexham Merritt..." Raven nije primjetila da joj je Sladeizbjegao odgovoriti na njeno prvo pitanje, ali to nije promaklo Jonquil. Nije bilo sumnje, taj čovjek je stvarno misteriozan. Suzdržala je svoju znatiželju i dižući se sa stolice najavila je: "Biti ću u kuhinji ako me trebate.""Ja i Raven želimo ići u luku prije nego padne mrak. Da li želiš poći s nama?" predložila je Marcia obraćajući se Sladeu. "Hvala na pozivu, ali morao bih napisati nekoliko pisama. Drugi puta." S tim riječima Slade se uputio prema vratima i pridržao ih da prođe Jonquil. Približivši mu se, opet je osjetila njegov mošusni miris od čega joj se zavrtilo."Hvala...", promrmljalaje, izbjegavajući ga pogledati u lice."Nema na čemu", odgovorio je on toplim glasom. Zbog te topline glasa Jonquil je osjetila kako joj vrije krv u žilama. Požurla je prema kuhinji pitajući se kako je moguće da dvije riječi koje je izgovorio taj stranac izazovu u njoj tako snažno lupanje srca. Samo joj je ljubazno odgovorio i ništa više. Mora daje luda kada vidi u tim riječima nešto više. Osim toga,, čovjek kao što je Slade Alexander ne bi se mogao zainteresirati za jednu tako običnu ženu kao što je ona."Mogu li ti pomoći?" čuo se iznenada Sladeov glas iza njenih leđa. Bez da je pričekao njen odgovor, počeo je stavljati suđe u sudoper."Eh, čini se da imaš iskustva s kućnim poslovima!" komentirala je ona ležernost njegovih pokreta."Pa, kao dječak sam puno radio. Na sreću, već neko vrijeme imam domaćicu koja se brine za kuću."Govorio je u jednini, primjetila je Jon-quil. Znači, nije bio oženjen. Ili je ostao udovac ili se rastavio od Natalijine mame. Na kraju krajeva, stoje to njoj bilo važno?14Kada je završavala sa pospremanjem kuhinje, Jonquil se nadala da će Slade pokazati znak da se namjerava povući u svoju sobu. Naprotiv, on je stajao ondje fiksirajući je tim ispitivačkim pogledom, koji je ona već poznavala."Ne misliš da bi trebao ići pisati ta pisma?""Pisma?" odgovorio je on kao da ne razumije, a onda se trenutak kasnije pribrao. "Ah, stvarno, vrijeme je da odem pisati.""Doručak je između sedam.i devet i trideset, ali ako ti to ne odgovara...""Odgovara", prekinuo ju je on."Shvaćam da voditi bed and breakfastokupira cijeli dan. Počinje se rano i ..."Pogledao je na sat "do osam na večer još!>! nisu završeni svi poslovi.""Imam slobodnog vremena poslije,< podne", mislila je da treba precizirati Jon-quil, kako on ne bi mislio da svojim' j gostima posvećuje cijele dane. "Posebnoi sada kada je turistička sezona pri kraju.""Samostan u Pluscardenu mora da je interesantan", rekao je Slade iznenada mijenjajući temu. "Misliš da bi mogao biti dosadan za djevojčicu Natalijinih godina?""Ne. Naprotiv, mislim da će biti impresionirana s benediktinskim monasima u njihovim bijelim odorama. Moj tata tamo me često vodio kada sam bila djevojčica i uvijek bi organizirali piknik. Tamošnja okolica je stvarno jako lijepa. Onda, moj tata se razbolio...", zaključila je tonom iz kojeg se vidjela bol koju je osjećala zbog patnje oca."Ideš li s nama sutra? Sigurno će nam biti ugodnije s osobom koja pozna mjesto." "Kako, molim?""Kažem da bi mi bilo'drago kada bi sutra pošla s nama.""Pa, lijepo od tebe, ali...""U stvari, ne radi se o ljubaznosti, nego o egoizmu. Više bih volio na taj izlet s nekim tko je upoznat s mjestom, a siguran sam da bi Natalie pasalo prisustvo ženske osobe."Jonquil se svidjela ideja da provede jedan dan u društvu tako atraktivnog muškarca, kada se pojavila Raven i prekinula je u njenom maštanju.

"Oh, tu si Slade. Tražila sam te. Htjela sam predložiti tebi i Natalie da pođete u Findhon sa mnom sutra.""Žao mije, Raven. Baš sam zamolio Jon-quil da nam se pridruži u posjetu manastiru u Pluscardenu."Na trenutak Ravenino lice se namrgodilo, ali čim je Jonquil izjavila da je zauzeta i predložila djevojci daje zamijeni, osmijeh se vratio na njeno lice."Rado", prihvatila je Raven. "Findhom može pričekati jedna dan. Da li bi nam mogla pripremiti nešto za jelo što možemo ponjeti?" upitala je na kraju."Svakako. Kada namjeravate krenuti?" upitala je Jonquil gledajući Sladea."U deset i trideset", odgovorio je on hladnim glasom, iako je ostao impresioniran načinom na koji je ona manipulirala situacijom."U redu.""Dobro, sada je bolje da idem na spavanje. Imao sam naporan dan. Zovi me ako se Natalie probudi", rekao je Slade Jonquil prije nego se udaljio.Čim je izišao iz kuhinje u pratnji Raven, Jonquil se osjetila malo potištena na pomisao da će ovo dvoje provesti dan zajedno. Iako se potrudila da izbjegne poziv, pitala se kako bi bilo provesti dan u njegovom društvu.Jonquil se nije sjećala kada je posljednji15puta gledala svoju vjenčanicu, ali to veće, iz razloga koji niti ona sama ne bi mogla objasniti, osjetila je potrebu izvaditi je iz najskrovitijeg kuta ormara, gdje ju je stavila prije više od osam godina.Bila je od bijele svile, ukrašena dragocjenim čipkama, sa dekolteom u obliku srca, a od struka naniže otvarala se u mekanu široku suknju. Kreirala ju je i sašila sama svojim rukama i na kraju morala je priznati, skromnost na stranu, bila je izvrsno napravljena.Jonquil ju je stavila na krevet odmahujući glavom.Prisjetila se dana kada ju je odjenula, sa srcem prepunim radosti. Dan njenog vjenčanja.Hi bolje rečeno, na dan koji je trebao biti dan njenog vjenčanja.Da, jer njena sestra joj ga je ukrala, zajedno s njenim zaručnikom. Samo sat pnje početka ceremonije, Catriona i James su pobjegli zajedno ostavljajući jedno pismo i takvu bol za koju je Jonquil mislila daje neće moći podnjeti. lapk, preživjela je. Sada, gledajući haljinu nakon toliko vremena, dan izdajstva bio je samo pobljedjelo sjećanje i ona se zahvaljivala Bogu što njen otac nije poživio dovoljno dugo da bi bio svjedokom Catrionina okrutnog egoizma."Vrjjeme liječi sve rane", rekla joj je Molly u doba tragedije, pokušavajući je utješiti. Tada ona nije mogla vjerovati da je to moguće, ali danas je morala priznati daje njena susjeda imala pravo. Odjenom nešto je skliznulo na pod. Pismo! Bila je zaboravila... Stavila gaje zajedno sa haljinom i sada je palo na pod. Kada se nagnula da ga podigne, primjetila je s čuđenjem da nije požutilo od vremena. Neuredan Catrionin rukopis bio je čitljiv, kao i prvi puta kada gaje pročitala.Draga Jonquil, ja i James se volimo i želimo se vjenčati što je prije moguće. Neću se vratiti živjeti u Strathlov, ne mogu podnjeti dosadu tog mjesta. Pisat ću ti čim nađemo smještaj. Do skorog javljanja.James je bio dodao post-scriptum.Mogu zamisliti kako je ovo bolno za tebe, ali moram ti priznati da je ljubav između nas bila više navika, nego prava strast.Zbog tih riječi, Jonquil je mislila da će umrijeti. Bilo je očigledno da je on nije volio jednako snažno kao ona njega. Bili su zajedno sedam godina i on ju je više puta tražio da odrede datum vjenčanja.Ona mu je odgovarala da ne želi takvu odgovornost dok Catriona ne završi školu. Sve do tada njena mlađa sestra je imala potrebu za svom pažnjom. Na stoje mislio kada je napisao da je njihova ljubav postala navika? Možda se umorio od čekanja? Ili je ono što su dijelili prestalo za njega imati smisao?Tri mjeseca nakon bijega, Catriona joj je poslala pismo kao što je bila obećala. Ona ga je poslala natrag pošiljaocu, odlučna da prekine svaku vezu sa sestrom. Ničemu nisu poslužili savjeti koje joj je davlala Molly pokušavajući je navesti da razmisli o opraštanju.Jonquil je bila toliko zadubljena sjećanjima na prošlost, da isprva nije čula tihi šum iz Natalijine sobe. Onda, kada se vratila u stvarnost, vidjela je kroz otvorena vrata jednu sjenu koja se kretala.Brzim i laganim korakom ušla je u djevojčicinu sobu, ali se nenadano sudarila s visokim i mišićavim tijelom.Bio je to Slade u tamnom kućnom ogrtaču zavezanom u pojasu koji se16

otvarao na prsima, tako da su se djelomično vidjele njegove snažne grudi. "Oprosti!" uzviknuo je on, iznenađen barem koliko i ona, pridržavajući je za ruke dok nije uhvatila ravnotežu. "Nisam te namjeravao probuditi. Kada sam otvorio kofer, pronašao sam ove Natalijine knjige i sišao sam da joj ih donesem. Nije mi bila namjera smetati ti, stvarno", opravdavao se posramljen."Ne brini", odgovorila je ona drhtećim glasom. "Bila sam još na nogama."Dugo je Slade ostao nepomičan, onda joj je odjednom stavio ruku na lice. "Tko bi ikada rekao da dva ažurno plava oka kao što su tvoja, mogu skrivati tako manipulativan um? Stvarno si se lijepo poigrala sa mnom večeras..."Kada ju je dodirnuo, ona je je ostala tako iznenađena da se nije mogla pomaknuti. Onda je skupila snagu da se naglo okrene, ali je sa stravom shvatila da je postigla suprotan efekat od onog kojem se nadala. Umjesto da se odmakne, Sladeovi prsti su kliznuli po njenom vratu. U tom trenutku bilo je kao da ju je pogodio udar struje, a Slade je zatvorio oči kao da je ostao paraliziran od šoka.Onda se Jonquil udaljila nekoliko koraka i u polumraku uspjela uhvatiti čudnu svjetlost u Sladeovim očima, koje su odjednom postale ozbiljne. U sobi se stvorila čudna napetost i Jonquil je krenula unatrag."Ponovo se ispričavam", prošaptao je Slade promuklim glasom. Prema načinu na koji se udaljio, Jonquil bi se zaklela da niti njemu nije bilo zabavno ovo što se upravo dogodilo između njih dvoje.Ostala je nepomična, nečujnog disanja, sve dok nije čula kako se penje stepenicama, a onda se oslonila na zid bez snage.Nije si mogla dopustiti da je Slade privlači!"Gdje je, dovraga, završio Slade?" protestirala je Raven nestrpljivo, sljedeće jutro, nakon što je pogledala van kroz prozor. "Njegov auto je tu, ali njega nema. A ipak, čula sam ga da silazi."Jonquil, koja se pojavila iz kuhinje noseći kavu, obavijestila ju je daje izišao najogging."Da sam znala, išla bih s njim", rekla je s nezadovoljstvom i sjela na stolicu."Mnogima se sviđa da sami idu na trčanje", upozorila ju je mama. "Na taj način si odvoje trenutak u kojem mogu razmišljati da ih nitko ne smeta. Vjerujem da se to naročito odnosi na pisca." Onda se gospođa Marcia obratila Jonquil zamolivši je da im servira doručak.Nekoliko minuta kasnije Jonquil je bila u kuhinji spremajući se da pripremi jaja, kada su se otvorila stražnja vrata i pojavila se atletska Sladeova figura u trenirci, lice mu je bilo mokro od znoja."Dobro jutro, ponovo!" pozdravila ga je Jonquil neobaveznim glasom. Uzvraćala mu je formalan način kojim je on nju pozdavio malo prije nego je izišao, dajući joj jasno do znanja da njihov ekplozivan jučerašnji susret, što se njega tiče, kao da se nikada nije desio."Što želiš za doručak?" upitala gaje."Dva jaja sa šunkom, tost i kavu. Ako je moguće, za petnaest minuta.""U redu.""Natalie se već probudila?" pitao je."Ne, barem ne do malo prije..."17"Ići ću do nje kada se budem vraćao iz moje sobe. Hvala ti što si brinula za nju", smatrao je daje red reći. Onda, ugledavši tešku tacnu koju je Jonquil namjeravala prenjeti u salu za jelo, dodao je:" Htio bih je ponjeti da ti se odužim za tvoju ljubaznosti, ali nisam baš pogodna osoba za tu vrstu poslova." Zato se suzdržao i samo joj je pridržao vrata dok je ona prolazila.Jonquil je osjetila intenzivan miris njegovog balzama poslije brijanja i trenutak kasnije preplavio ju je duboki osjećaj ugode. Odjednom joj je ponestalo daha i imala je dojam kao da joj se krv povlači s lica. Tanjuri na tacni su se opasno zanjihali."Da li ti je dobro?" pitao ju je Slade glasom koji se njoj činio kao da dolazi s onu stranu groba. "Daj mi, ja ću ti pomoći." Ona se nije usprotivila kada joj je uzeo tacnu iz drhtećih ruku i stavio je na stol. "Sva si crvena!" primjetio je on čudeći se.A ona je bila sigurna daje blijeda poput plahte!Stavio joj je ruku na čelo. Dodir je bio potpuno neutralan, ali je miris njegove kože bio neodoljivo erotski."Vruća si kao da imaš temperaturu 40 stupnjeva. Da se nisi razbolila?"Njihovi su se pogledi susreli i u tom trenutku bilo je kao da je netko pustio struju visokog napona: između njih se stvorila napetost zbog koje je Jonquil ostala potpuno bez snage."Dobro... dobro mije", zamuckivala je slabašnim glasom. Znala je da mora pod hitno prekinuti ovaj tjelesni kontakt da bi povratila snagu, ali nije se mogla niti pomaći. Ostala je ukočena i sa zaprepaštenjem je vidjela da se onpribližava polako fiksirajući joj usne. Osjetila je njegovu ruku kako je kliznula po njenoj glavi nježno je milujući, sve dok se prsti nisu zaustavili na baršunastoj koži vrata, dok je osjećala njegov vrući dah na jagodicama lica.Usta su mu bila tako blizu njenima, da je mogla osjetiti njihov senzualni dodor na njenim usnama. Preplavio ju je val žudnje, lomeći u prah svako obećanje koje je dala samoj sebi."Eto gdje si!" javila se Raven suhim i optužujućim glasom sa vrata kuhinje. "Mama čeka svoj doručak."

Slade je fiksirao Jonquil dugo, pomičući ruku po njenom vratu, sve dok se konačno nije odlučio pustiti je i okrenuti se."Žao mi je Raven . To je moja krivnja", rekao je Slade."Dolazim", najavila je Jonquil, ali prijenego se uspjela okrenuti da uzme tacnu,Raven je došla do nje u dva brza koraka."Ne brini", prosiktala je kiselo. "Ponjetću je ja."Ponovo su se tanjuri zanjihali, ali ovaj puta iz sasvim drugog razloga.Jonquil se pribrala prije od Sladea. "Idem vidjeti stoje s Natalie.""Čekaj!" Čovjek je podigao ruku kao da je želi ponovo dotaći, ali ovaj puta Jon-quil se brzo povukla."Odi se otuširati", rekla je glasom koji je trebao biti autoritativan, ali je zazvučao gotovo molećljivo.On je oklijevao kao da želi nešto reći, onda je pustio da mu ruka padne bez da je išta dodao. "U redu. Idem."Na sreću nije se okrenuo daje pogleda prije nego je izišao iz kuhinje. Posljednja stvar koju je željela u tom trenutku bila je izgubiti se u dubini tih smaragdne zelenih očiju.18Natalie se bila probudila.Jonquil je došla do djevojčicine sobe kroz kupaonu, a ne na glavna vrata. Vidjela je da se djevojčica spremala čitati. Ili je barem tako izgledalo na prvi pogled.U stvari, gledala je jednu fotografiju koja je bila između stranica knjige koju je držala otvorenu na koljenima."Natalie?" zazvalaju je.Djevojčica je skočila kao daju je netko ošinuo i odmah je stavila fotografiju u knjigu naglo je zatvorivši. Tek onda se okrenula prema njoj."Da?"Što god daje bilo na toj fotografiji, bilo je očito da je to tajna."Mislila sam da bi željela ustati i doručkovati's tvojim ocem. Upravo se vratio s trčanja", rakla joj je Jonquil."Nije moj otac.""Kako?""Rekla sam da on nije moj otac."Dugp su se obje gledale nepomično i u tišini.Jonquil se nije sjećala kada je posljednji puta bila toliko iznenađena. Zašto joj je Slade rekao... Pretraživala je u mislima sve njihove razgovore i, stvarno, on nikada nije potvrdio da je Natalie njegova kći. Ona, kao što bi i bilo tko drugi na njenom mjestu, uzela je to zdravo za gotovo."Nije... tvoj tata? Pa tko je onda?" upitala ju je razrogačenih očiju."On je moj skrbnik." "Tvoj...skrbnik?" ponovila je Jonquil zaprepaštena.Natalie je namrštila čelo Ijutita. "Možeš li izići da se mogu obući? Kupaona je slobodna?""Da...da, ali...""Moj tata je mrtav", prekinula ju je djevojčica. "I moja mama." Onda,gledajući naokolo upitala je gdje je njena torba."Tvoj ta... ovaj, tvoj skrbnik ju je raspakirao dok si spavala. Stavio je sve u ormar i u ladice."Sada kada je znala ove dramatične podatke, nije više bilo začuđujuće što djevojčica ide kod psihologa, pomislila je Jonquil osjetivši instinktivno sažaljenje. Ostala je gledati kako je Natalie spretno vadila iz ladica intimno rublje i lijepu roza haljinicu i onda nestala u kupaoni potpuno je ignorirajući.Još uvijek pogođena ovom novošću i ponašanjem djevojčice, Jonquil je brzo prešla sobu i došla do kreveta. Brzim pokretom uzela je knjigu koju je Natalie malo prije držala na koljenima i na trenutak je bila obuzeta radoznalošću želeći potražiti fotografiju koju je djevojčica gledala. Onda je zaključila da nema nikakvo pravo gurati nos u njen život, pa je vratila knjigu na krevet i izišla iz sobe i otišla napraviti doručak za Sladea.Nakon nekoliko minuta prostorijom se proširio ugodan miris kave i pečenih jaja sa šunkom. Iako je Jonquil voljela kuhati za svoje goste, tog jutra je bila previše okupirana brojnim pitanjima da bi se osjećala zadovoljna.Zašto ju je Slade ostavio u uvjerenju da je Natalie njegova kći? Zašto ju je pozvao da provede dan s njima? Stoje bilo na toj fotografiji da ju je djevojčica tako munjevito sakrila?Bilo je jasno da na većinu pitanja neće dobiti odgovor, jer privatni život njenih gostiju je nije trebao interesirati, ali imala je pravo znati koga je ugostila. Nakon puno promišljanja, odlučila je da će pitati Sladea zašto ju je pustio da vjeruje daje Natalie njegova kći i tko je u stvari.Drhtala je na samu pomisao da ga mora19susresti, ali bila je odlučna u svojoj namjeri: Slade Alexander ju je zavarao na podmukao način, a ona je mrzila biti prevarena.Na Ravenino veliko žaljenje, dan u društvu sa Sladeom bio je prekratak; nakon piknika, Natalie je imala jednu nezgodu zbog koje su se morali vratiti kući prije nego su predviđali.Čim je vidjela ranjenu djevojčicu s očima natečenim od plača, Jonquil se odmah pobrinula za nju.

"Dođi, idemo se okupati. Vidjet ćeš da ćeš se odmah bolje osjećati", nježno joj je govorila.Raven je otišla u svoju sobu, a Slade je ostao na ulazu. Hodao je gore dolje po sobi, na znajući što da napravi."Zašto ne odeš malo na zrak?" preložila mu je Jonquil vidjeviše da je nervozan i nesiguran. "Možeš ostati vani do večere. Ja ću se brinuti za Natalie."On je oklijevao, a onda se odlučio i izišao.Par minuta ksnije Jonquil je krenula prema kupaoni i pustila da voda teče u kadu. Onda je pomogla djevojčici da se skine i pridržala je dok je ulazila u vodu. "Kako se to desilo?" upitala je je kada je počela čistiti ranu."Penjala sam se na jednu stijenu i pokliznula se. Skoro sam pala u rijeku, ali Slade me uhvatio u zadnji čas." Zaustavila se na trenutak, a onda je dodala:"Misliš da će me Slade kazniti jer sam zaprljala haljinu?"Djevojčica je govorila s takvim strahom da ju je Jonquil iznenađeno pogledala. "Zašto bi se naljutio na tebe? nisi učinila ništa loše", nastojala ju je umiriti. "Radilo se o nezgodi, a nezgode se mogu desiti svakome. Nema razloga za ljutnju.""Misliš da me neće ostaviti?" "Pa naravno. Brinut će se za tebe sve dok ne odrasteš i dok se ne budeš mogla brinuti sama za sebe. Ne bi se trebala zabrinjavati zbog takvih nezgoda!"Iako ju je pokušala ohrabriti, prema izrazu djevojčicinog lica Jonquil je bila sigurna daje nije uspjela uvjeriti.Jonquil joj je predložila da iziđu u vrt. "Vidjet ćeš, malo svježeg zraka će ti dobro doći", rekla joj je s toplim osmijehom. Uzela ju je za ruku i povela do trešnjinog stabla, gdje je raširila deku na travu.Po prvi puta djevojčica se nasmiješila i opustila se na pokrivaču čitajući knjigu koju je ponjela sa sobom; nakon par minuta je zaspala. Jonquil se zadržala gledajući je i s osmijehom joj je maknula jedan uvojak sa čela.Što joj je rekao Slade da je bila tako nesigurna? Kako je uopće mogla pomisliti da bi je napustio zbog tako banalnog razloga kao stoje uprljana haljina?,Jonquil nije bila osoba koja bi se miješala u tuđe stvari i već je mogla čuti Sladeov glas koji je upozorava da se ne miješa, ali ipak, ovog puta, postavit će dva precizna pitanja: zašto ju je pustio da vjeruje da je Natalie njegova kći i zašto djevojčici nije jasno dao do znanja da može uvijek na njega računati.Čvrsta u namjeri da dobije vjerodostojno objašnjenje, Jonquil je nastavila raditi u vrtu, oslobađajući se ljutnje radom na zemlji.Jonquil nije imala priliku razgovarati s njim sve do kasno na veće.Raven se bila uputila po Marciu na stanicu i nakon večere dvije žene odlučile su otići u Inverness da bi vidjele spektakl koji je bio u proglramu Eden Theatre.

"Ne vjerujem da ćemo se vratiti prije jedanaest i trideset", obavijestila ju je Marcia prije nego su izišle.Osvježena popodnevnim spavanjem, Natalie je ostala budna duže nego je običavala. Kada se konačno povukla u svoju sobu, sunce je već odavno bilo zašlo.Nakon što joj je poželio laku noć, Slade se popeo u svoju sobu, a Jonquil, koja je u međuvremenu zavšila s pospremanjem kuhinje, počinjala je osjećati grčeve zbog napetosti.Što bi trebala napraviti, popeti se na kat i pokucati na vrata njegove sobe? Ne, to nije bila dobra ideja. Slade bi je mogao pozvati da uđe, a posljednja stvar koju je željela je bila razgovarati u njegovoj sobi.Ali ako više ne siđe? Što ako je odlučio čitati knjigu, ili gledati TV ili rano ići na spavanje? Kukavica kakva je bila, ne bi joj bilo jako krivo izbjeći razgovor s njim, ali za Natalijino dobro morala je nešto pokušati.Odlučila je izići u vrt da raščisti misli. Malo svježeg zraka će joj sigurno pomoći. Ispred trijema kuće, ostala je gledati posljednju svjetlost na nebu, prije nego se spusti potpuni mrak.Bilo je to njeno najdraže doba dana. Susret svjetla i tame, koje će se uskoro spojiti, podsjećao ju je na dvoje ljubavnika koji se grle i izmjenjuju ljubavna obećanja sve do zore sljedećeg jutra.Pokušavajući ignorirati bol koju je osjećala u grudima, Jonquil je prešla travnjak i sjela ispod trešnjinog stabla.Svuda naokolo bila je prisutna ljetna atmosfera: mirisala je pokošena trava, šitio se delikatan miris cvijeća i netom zaliveni vrtova, iz daljine se čuo smijeh igrača golfa.. Sve je izgledalo kao u raju, pa ipak Natalie se sigurno s tim ne bi složila. Unjenom svijetu bilo je nešto pogrešno, a Jonquil, sjedeći tu i gledajući u nebo, nije joj sigurno pomagala.Baš je duboko udahnula i namjeravala se dići, kada je začula glas iza svojih leđa."Kupio sam ti Qlayvu", rekao je Slade. "Kao znak zahvalnosti što si pazila na Natalie. Nadam se da ti ne smeta što sam pretraživao tvoje kuhinjske ormariće."Tada je vidjela da Slade u ruci drži dvije njene najljepše kristalne čaše pune tekućine jantame boje. Pružio joj je jednu čašu i nakon kratkog nečkanja ona ju je uzela."rivala, ali uopće nije bilo potrebno. Natalie je dražesna djevojčica i vrijeme koje provodim s njom nije izgubljeno."Slade se naslonio na deblo i nakon pauze dodao: "Svejedno, cijenim tvoju brigu. Viđati rane sigurno nije moja jača strana."lako se od same ideje uspaničarila, Jon-quil je zaključila de neće imati bolju priliku za diskusiju koja joj je stajala na srcu.

Kao da traži ohrabrenje u likeru, Jon-quil je otpila gutljaj i onda počela: "Slade... jutros sam razgovarala s Natalie i tada mi je priznala da si ti njen skrbnik, a ne otac kao što sam ja pretpostavila. Pitam se zašto mi to nisi rekao?"Iako je bilo već gotovo potpuno mračno, vidjela je da mu se lice namrgodilo. "Nisam smatrao daje to neophodno." Slade još nije bio kušao liker, kada gaje odjednom ispio u jednom gutljaju. Onda se zagledao u praznu čašu kao da s nelagodom razmišlja što da doda."Na početku", nastavio je," predstavljao sam se kao njen skrbnik, ali bi uvijek znatiželjni ljudi, počinjali postavljati pitanja na koje nisam želio odgovarati, a kojih se više nisam mogao riješiti. Slušati priču o smrti njenih roditelja nije pomagalo Natalie20

21i što su je više sažaljevali, to se ona više zatvarala u sebe. Na kraju, zaključio sam daje bolje da ljudi vjeruju daje moja kći. Da li si zadovoljna? Imaš li još pitanja?" pitao ju je na kraju ciničnim glasom."Pa, u stvari, ima još nešto..." Macin na koji ju je gledao nije ju sigurno ohrabrivao, ali već je započela i željela je završiti. "Natalie se boji da ćeš se ljutiti jer je zaprljala haljinu.""Kakva glupost! Zašto bih se ljutio? Haljina ko haljina, uvijek se može oprati. Pa ako i ne može.... Kao daje važno! Brineš se zbog takve sitnice?""Ne, ima još nešto", rekla je. "Vidiš, Natalie mije povjerila da se boji da će biti ostavljena. Ja nisam osoba koja bi dijelila savjete kada se to od mene ne traži, ali ona mi se čini duboko nesigurna. Da li bi ti mogao prvom prilikom reći joj da griješi i da ti nemaš namjeru, ostaviti je? Natalie ima ekstremno veliku potrebu osjetiti se sigurna, znati da ćeš se ti uvijek za nju brinuti."Na njeno veliko iznenađenje, Jonquil je vidjela daje pocrvenio. Primjetila je daje brzo skrenuo pogled na drugu stranu, kao da bi ona molga otkriti nešto ružno."Slade!" povisila je glas "Reći ćeš joj ,zar ne?"Kada ju je on ponovo pogledao u oči, promijenio je izraz lica. Postao je hladan i dalek. "Ne vjerujem da ti možeš dijeliti savjete kako odgajati dijete. Kao što si i sama priznala, nemaš niti malo iskustva na tom polju."Jonquil je skočila na noge u napadu bijesa. "Nisam rekla da nemam iskustva, rekla sam da nemam svoje djece. To je velika razlika, ali to je druga stvar!" naglasila je bijesna. "Sada mi je jasno da onaj koji treba psihologa si ti, a ne Natalie! Ti si taj koji ne razumije djevojčicineprobleme, niti se trudiš da ih razumiješ. Natalie ima potrebu osjetiti se voljena i znati daje tvoja ljubav bezuvjetna!"Čim je završila, Joquil je postala svjesna daje pretjerala, ako ne u sadržaju, onda sigurno u načinu. Okrenula se i namjeravala pobjeći, ali on je bio brži, uhvatio ju je za ruku i privukao k sebi."Bezuvjetna ljubav!" Pokušala se osloboditi, ali ju je on čvrsto zagrlio. "Ako postoji nešto takvo, stvarno se nadam da ću to doživjeti!"Jonquil je vodila unaprijed izgubljenu bitku, bila je opijena njegovom prisutnošću. Ne samo da se trebala boriti protiv mirisa njegove kože, nego je osjećala i njegovo mišićavo tijelo."Da", prošaputala je. "Vjerujem da postoji..."Nagija ljetne noći uhvatila ih je u svoju neumoljivu zamku.Jonquil se činilo da oko nje nema više ničega, prepustila se muškarcu koji ju je čvrsto stezao u zagrljaju. Iz dubine izronila je želja koju je pokušavala potisnuti još od prvog trenutka kada ga je ugledala, suzdržavajući dah, čekala je daje poljubi. Kada su Sladeove usne dotakle njene, sve se činilo predodređeno i neizbježno kao stoje noć slijedila dan. Snažan, ali i sladak kontakt usana učinio je da joj srce snažno tuče. Iako je sa žarom odgovorila na poljubac, čvrsto se uhvativši za njegovu košulju, Jonquil je osjetila da u njoj raste osjećaj očaja. Slade je bio muškarac razarajućeg šarma, čovjek koji se okruživao samo najatraktivnijim ženama. Odjednom su izronile sve njene nesigurnosti. Ne, n\je trebala dozvoliti da se desi nešto takvo. Iznenadnim trzajem, uspjela se osloboditi njegovog zagrljaja i povukla se korak natrag."To je zbog pića", mrmljala je ona22nemoćna da ga pogleda u oči. "Nisam navikla i...""Da, Glavla je jaki liker. Da lije krivnja u likeru što smo se nas dvoje poljubili? Na kraju krajeva...kao da je važno? Poljupci i nemaju neku veliku vrijednost!""Ako tako malo vrijede", odgovorila je Jonquil osjećajući kako se ponovo u njoj budi bijes, "zašto ne odeš naći ih negdje drugdje, umjesto da se zadovoljiš poljupcima žene koja ti je na dohvat ruke?"

S tim riječima Jonquil je otišla da se sakrije u svoju sobu, gdje je pokušavala izbaciti iz misli ovaj kratki, ali burni susret. Prisiljavala se da se uvjeri kako se nije desilo ništa i daje ono stoje bilo važno u tom trenutku bila Natalijina sreća.Bilo je strašno što je Slade Alexander namjeravao napustiti djevojčicu, jer u to nije bilo sumnje: njegov izraz lica bio je rječit.Jonquil se uvijek hvalila kako može prosuditi ljude na prvi pogled, sve dok Catriona i James nisu uništili njenu vjeru u samu sebe. Trebale su joj godine da ponovo počne vjerovati svojoj intuiciji.Kada je vidjela Sladea Alexandera na vratima svoje kuće, instinkt joj je sugerirao da se radi o korektnom i poštovanja vrijednom čovjeku. Bila bi spremna zakleti se daje to istina.Nakon ove večeri, njeni su se osjećaji promijenili i sa žaljenjem je morala priznati da se prevarila. Bila je privučena njegovim neodoljivim šarmom i njegovim senzualnim magnetizmom, svakako, ali je otkrila da se ispod te fasade nalazi prilično prazan muškarac. Slade Alexander je bio okrutan i beskrupulozan čovjek.Bilo je oko deset sati kada je Jonquil iz kuhinje čula kako Molly razgovara s Natalie, koja je sjedila u vrtu i mazila mačku."Kako se zoveš?" upitala ju je susjeda."Natalie.""Koliko godina imaš?""Navršit ću devet na Božić.""Bok, Molly", pozdravila ju je Jonquil, pridruživši im se."Oh, evo i tebe! Donjela sam ti malo ribe za Scootera.""rivala, lijepo od tebe", zahvalila joj je. Nakon stoje uzela paket iz Mollvnih ruku, obratila se Natalie sa smiješkom. "Znači rođena si na Božić! Mogla sam i misliti, s obzirom da se zoveš Natalie."Djevojčica je potvrdila, ali nije dodala niti riječi."Uđi Molly." Jonquil ju je pozvala u kuhinju."Lijepa djevojčica, zar ne?" komentirala je Molly. "To je ona koju sam vidjela kako spava u mercedesu, ako se ne varam.""Točno.""Da li znaš gdje je Natalie?" čuo se Sladeov glas. "Oh, oprosti, mislio sam da si sama.""Tu je vani", pokazala mu je ona osjećajući uobičajno uzbuđenje koje se javljalo svaki puta kada bi ga ugledala. "Dođi, predstavit ću ti moju prijateljicu koja je ujedno i moja susjeda. Zove se Molly Pringle. Molly... Slade Alexanader." Stisli su si ruke i nakon što je predstavljanje bilo gotovo, Joquil se u sebi molila da on ode što prije. Međutim, zanemarila je Mollynu beskrajnu znatiželju.23"Vi ste Amerikanac, gospodine Alexander?" upitala gaje žena. "Kanađanin, iz Vancouvera.""On, dolazite zaista iz daleka, znači! A što vas dovodi ovdje u Strathlov na kraju sezone, sa djevojčicom koja bi trebala biti u školi?"Odjednom, probudio se Jonquilin interes. Bila je znatiželjna što će odgovoriti, budući da je na isto Ravenino pitanje, uspio skrenuti temu razgovora."Natalie ide u privatnu školu. Jesenski semestar počinje krajem mjeseca", odgovorio joj je on s takvim šarmantnim osmjehom, da je čak i ne više mlađahna Molly pocrvenila."Sigurna sam daje zadovoljstvo ugostiti vas u kući", odgovorila je ona uzvraćajući osmijeh. Onda se okrenula prema Jonquil. "Pa, sada idem. Oh, skoro sam zaboravila zašto sam došla. Calum me zamolio da ti se ispričam u njegovo ime, ali večers te ne može povesti na kurs. Znate, gospodine Alexander, Jonquil podučava šivanje u jednoj večernjoj školi. Moj sin je bio obećao da će je povesti, ali danas mora raditi do kasna.""Reci mu da ne brine. Ići ću pješke. Na kraju krajeva, nije tako daleko", odgovorila joj je Jonquil."Mogu te odvesti ja, ako želiš", ponudio se Slade. "U koliko sati moraš biti tamo?" "Moram krenuti od kuće oko sedam, ali...""Nema problema! Odvest ću te i doći ću po tebe. U redu?"Jonquil se kratko kolebala, ali je na kraju prihvatila."Pa, hvala", odgovorla mu je glasom koji je i njoj samoj zazvučao pun napetosti."Dobro. Onda je sve dogovoreno!" rekla je Molly. "Mogu ići.""Bok Molly i hvala ti na ribi!"U trenutku kada je prijateljica izišla iz kuhinje, napetost između nje i Sladea u trenu je narasla van svih proporcija. "Tražio si Natalie? Idem po nju", požurila je Jonquil, prije nego je on uspio progovoriti. Izišla je na stražnja vrata i našla djevojčicu kako se još uvijek igra sa Scooterom. "Slade je spreman za izlazak. Dođi Scooter. Igrat ćeš se ponovo kada se vratite."Pomalo nevoljko, Natalie je stavila mačka na tlo i ustala. "U redu.", odgovorila je vraćajući se u kuhinju."Kamo idete danas?" pitala je Jonquil, prisiljavajući se da zvuči ljubazno zbog Natalie."Ima jedan sajam za djecu u Invernessu. Idemo ga posjetiti i ručat ćemo vani. Vratit ćemo se u šest." Nakon toga su otišli.

I Marcia i Raven su provodile čitav dan vani, tako da je Jonquil konačno imala malo mira i tišine, barem na nekoliko sati. Dok je pospremala kuhinju, razmišljala je o razgovoru koji su vodila Molly i Natalie i odjednom je osjetila bol u srcu. Od prvog trenutka kada je ugledala djevojčicu, u njenom srcu su se javili osjećaji koje si još nije uspjela objasniti. Sada, odjednom, istina je izišla na vidjelo.Da se ona bila udala za Jamesa tog dana, sada bi imala dijete koje bi mogla voljeti, dijete koje bi bilo Natalijinih godina.Ili skoro tako, pomislila je za sebe. Ako se Natalie rodila na Božić, znači da je začeta u proljeće, a u to vrijeme ona i James još nisu bili poslali pozivnice za svoje vjenčanje. U svakom slučaju, radilo se o razlici od par mjeseci i da su se stvari drugačije odvijale...Na njeno vlastito iznenađenje, počele su joj teći suze niz lice. Požurila se obrisati ih drhtećim rukama. Prošlost je bila prošlost, nitko i ništa ne može je izmijeniti. Nije

l24imala djecu i nikada ih neće imati. Ne toliko zbog toga što više nije bila baš mlada, nego više zato što imati dijete značilo je ostvariti s muškarcem vezu, a to je nešto što joj se više nikada neće desiti.James je bio jasan kada je rekao da ona nije u stanju zadovoljiti muškarca, a ona se nije više željela staviti u ponižavajući položaj da bude iskorištavana od nekoga sve dok je neka mlađa i privlačnija žena ne izbaci."Da li je otišao?"Jonquil je poskočila i okrenuvši se vidjela je susjedu na vratima."Bože, Molly! Kako si me prestrašila! Što je? Tko da li je izašao?""Da li si Sama?" inzistirala je ova druga."Da", potvrdila je Jonquil pozivajući je da uđe.Molly je zatvorila vrata, a onda je duboko uzdahnula. "Posljednje što želim je donjeti ti neprilike, ali... ima nešto što mislim da moraš znati. On se naokolo raspituje o tebi."Jonquil se namrštila. "O kome govoriš?""O strancu Kanađaninu.""Ka... kako? Slade Alexander je tražio informacije o meni?""Baš tako. Jučer na večer, poslije posla, Calum se našao slučajno u Bar Regal. Gospodin AIexander je bio tamo i pio pivu. Kao neobavezno, počeo je postavljati pitanja o tebi.""Kakva pitanja?" upitala je ona osjećajući kako je preplavljuje oblak bijesa. "Ako me želio nešto pitati, zašto pitanje nije postavio dikektno meni?""Raspitivao se o tvojoj familiji, o McLeodima.""I onda?""Archie McKenzie mu je ispričao kako je dobra osoba bio tvoj otac i...""Nastavi.""Onda je on počeo postavljati pitanja o tvojoj sestri. Žao mije, Jonquil, znam da ne želiš da se govori o Catrioni, ali..."" Što mu je Archie rekao o njoj?""Ništa. Zašutio je. Slušaj, draga... Možda ti nisam trebala reći ništa, ali...""Ne, Molly, učinila si ispravnu stvar. Mislim da imam pravo znati da li netko ide uokolo i raspituje se o meni.""Ne sviđa mi se pomisao daje taj čovjek tu kod tebe. One dvije žene, Westmount, putuju sutra za Skye, zar ne? Ostat ćeš sama s njim, osim ako ne dođe neki drugi gost, a to je sada malo vjerovatno." Molly se namrštila zabrinuta. "Biti ćeš oprezna, zar ne? Danas se ne može biti u nikoga siguran...Čuju se razne priče o ženama koje žive same."Nakon što je Molly otišla, Jonquil se iscrpljena spustila na stolicu, uznemirenih misli.Kada se konačno počela smirivati, jedna istina joj se iskristalizirala u umu: Molly je imala pravo, ne može se više vjerovati nikome. Ponovo ju je intuicija u vezi Sladea prevarila.Stoje sada trebala učiniti, prisiliti ga da prizna što namjerava? On bi sigurno izbjegao odgovoriti. Onda je bolje čekati, promatrati i pokušati shvatiti njegove namjere.Da, to je bila jedina razumna stvar koju je mogla napraviti. Ako ništa drugo, imala je malu prednost pred njim.U četiri i trideset poslije podne počele su po prozorima Mhorvena udarati prve kapljice jake kiše koja se nikako nije zaustavljala.Po završetku večernjeg kursa, još je uvijek lijevalo kao iz kabla i Jonquil je morala požuriti prema mercedesu kako se

25l

ne bi potpuno smočila.Čim je ušla, ugodno ju je iznenadila toplina u autu. Nakon što je smjestila košaricu sa priborom za demonstraciju na stražnje sjedalo, upitala je gdje je Natalie. "Zaspala je", objasnio je Slade. "Marcia se ponudila da pripazi na nju, dok ja odem po tebe.""Oh, baš je ljubazna!" komentirala je lonquil. "Kao što si i ti bio ljubazan što si ošao po mene po ovako lošem •emenu.""Pa, i ti si ljubazna kada se brineš za iatalie za vrijeme mog jutarnjeg trčanja. ir nije nepraktično, na ovakvom mjestu, ie imati auto? Možda nemaš vozačku?" "Oh, imam. Imam i stari Rover koji me istavio na cjedilu prije nekoliko dana. iada je kod mehaničara, a vratit će mi ga iljedeći tjedan."Put od škole do kuće bio je kratak, ali je Jonquil izgledao beskrajan, tako da je s olakšanjem uzdahnula kada je Slade zaustavio automobil na putiću koji je vodio prema Mhorvenu.Otvarala je vrata kada ju je Slade zaustavio. "Pričekaj na trenutak!" uzviknuo je tako da je poskočila.Jonquil je pustila kvaku i pogledala ga. Odjednom je osjetila napad panike. Kako je bilo lijepo biti tu u tom malom prostoru u društvu te muževne osobe, dok je vani bilo takvo nevrijeme... "Da?" prošaptala je ona napetim glasom. On ju je fiksirao hipnotičkim izrazom lica, izazivajući u njoj nepoznate senzacije i kada je ispružio ruku da joj nježno pomiluje usne, ona nije bila u stanju pomaći se."Stvarno si krasna žena", rekao joj je Slade toplim i vibrirajućim glasom. "Zašto se nisi udala?" To je bila posljednja stvar koju jeočekivala da će čuti. "Čudno... i ja sam se pitala istu stvar o tebi", odgovorila mu je. "Hoćeš ti početi?"Usljedila je duga tišina, prekidana samo kapanjem kiše po krovu auta. Kada je već bila sigurna da neće početi pričati, on je priznao:"Jednom sam se spremao to napraviti.""Stvarno? l što se desilo?""Pa, u zadnji čas sam otkrio da ta žena nije onakva kakvom se činila. Zvala se Ashlev. Bila je lijepa, inteligentna, uspješna... Ali muškarac želi nešto više kada se oženi. Ono što sam ja stalno tražio u ženi nije bila strast..."Jonquil se okrenula i pogledala kroz prozor, srce ju je gotovo boljelo od ubrzanog ritma otkucaja. Žena koju je opisao mogla je biti i ona, ne zbog toga što je bila lijepa i inteligentna, nego zato što se i ona osjećala nesposobnom da zadovolji muškarca."Jonquil?" zazvao ju je on, odvajajući je od tih uznemirujućih misli.S nezadovoljstvom je postala svjesna da je sada red na njoj da odgovori na isto pitanje. Duboko je uzdahnula i počela: "Nisam se nikada udala, jer se čovjek kojeg sam voljela u posljednji trenutak oženio drugom.""S nekim koga si i ti poznavala?""Da", odgovorila je ona pokušavajući da joj glas ostane čvrst."Dovragal Mora daje to bio težak udarac, l kako si se osjećala: bijesna, ljubomorna, pogođena?""Sve to zajedno i još više", priznala je ona iskreno. "Da li si to uspjela prevladati?""Da, iako mije trebalo prilično vremena da se oporavim od razočaranja. Ipak, više bih voljela ne pričati o tome, ako ti ne smeta."

26"I od onda nisi više imala nikakvu vezu?" inzistirao je on ignorirajući njenu molbu. "Pa, recimo da si nisam dopustila upuštanje u niti jednu ozbiljnu vezu.""Znači da si zadovoljna da živiš sama ovdje u Mhorvenu?""A ti? Da li si zadovoljan što živiš sam u tvom apartmanu u Vancouveru?""Zašto misliš da živim sam u apartmanu?""Pa, nisi oženjen i živiš samo s Natalie...""Živimo u jednoj velikoj kući koju sam kupio prije mnogo godina. Imam puno više soba nego mi treba i u vrtu je bazen.""Kako lijepo, imati bazen samo za sebe! Natalie pliva?" pitala je Jonquil.

"Ne", odgovorio je ona ukočivši se. "Želio sam da uzima lekcije iz plivanja, ali ona je odbila. Od kada su mrtvi njeni roditelji, još nisam uspio pronaći ništa što bije interesiralo.""Kako su poginuli?" pitala je ona kolebljivo."Bili su zajedno u automobilu kada su izletili sa ceste za vrijeme jedne snježne oluje.""Da li su bili tvoji prijatelji?""Ne baš. Otac je radio za mene. Brinuo se za auto, za vrt... vodio je brigu o svemu što je bilo potrebno na imanju.""Onda si dobro poznavao Natalie.""Pa, u stvari, bila je stalno u blizini jer sam njenim roditeljima dao na korištenje imanje Tvvinoaks... ali ne mogu reći da sam je dobro poznavao. Često me ne bi bilo duže vrijeme, a onda, kada bih se vratio, zatvarao bih se u moju radnu sobu i pisao.""Koliko je prošlo od kada su poginuli?" upitala gaje Jonquil nakon kraće pauze. "Jedna godina", odgovorio je on odmahujući glavom. "Pod mojim je skrbništvom već čitavu godinu i u svo to vrijeme nisam uspio od nje izmamiti nitijedan jedini smiješak. Razumiješ? Niti jedan smiješak.""To nije tvoja krivnja", pokušala ga je razuvjeriti ona. "U toj dobi djeca imaju potrebu za majkom." "Evo nas ponovo sa pričom o bezuvjetnoj ljubavi?" odgovorio je on sa cinizmom.Ona je namjerno ignorirala provokaciju. "Mogu ti samo reći ono što znam iz vlastitog iskustva. Natalie ima potrebu za ženskom osobom koja bi se ponašala kao majka. Moja je umrla kada sam ja imala petnaest godina, a moja sestra samo šest i sa ocem koji je postao invalid bilo je na meni..." Jonquil se naglo prekinula. Što ju je spopalo da govori na taj način? Ona je posljednja osoba na svijetu koja bi mogla dijeliti savjete, uzimajući u obzir promašenost njenog života. Iako je podigla Catrionu poput majke, dajući joj svu ljubav za koju je bila sposobna, njena sestra nije se dvoumila da joj oduzme sve stoje za nju imalo vrijednost. Eto kako joj je zahvalila za svo vrijeme i svu pažnju koju joj je posvetila!"Jonquil?" zazvao ju je Slade pružajući ruku na sjedalo iza njenih leđa. "Što si se zamislila?" Počeo joj je milovati vrat privlačeći je k sebi sve dok njegove senzualne usne nisu potražile njene.Iako je osjetila kako joj se strast siti venama, Jonquil je dopustila da u njoj naraste sumnja. Da lije ljubi da bi postigao neki skriveni cilj? Onda se naglim pokretom oslobodila njegova zagrljaja i ne obazirući se na njegove pozive, izašala je iz auta na kišu trčeći da što prije stigne do kuće.Kada je stigla do ulaza, naslonila se na zid iscrpljena, čekajući da joj se smiri ubrzano udaranje srca. Kada je ponovo uspostavila barem minimalnu kontrolu nad samom sobom, sjetila se daje u autu27aboravila košaricu s priborom. U tom trenutku pojavio se Slade s ricom u ruci spremajući se da joj je sreda."Hvala", rekla je ona suho."Slušaj..." počeo je on nesigurno. "Žao mi je ako je moje ponašanje malo prešlo granicu, ali kada sam s tobom...""Me brini", prekinula gaje ona. "Na kraju krajeva radi se samo o poljupcu, a poljupci i nemaju neku veliku vrijednost. Zaboravi. Ja već jesam."On je otvorio usta da nešto odgovori, ali ga je spriječio dolazak Marcie."Oh, sva sreća da ste se vratili!" uzviknula je žena.Slade ju je pogledao sa zebnjom. "Nešto se desilo?""Natalie je u krevetu. Čini se da ima psihičku krizu. Nisam je uspjela umiriti. Kaže daje izgubila fotografiju...""Hvala, Marcia. Dalje ću seja pobrinuti", rekao je Slade."Ta fotografija je toliko važna da se toliko uzbudila?" upitala je Jonquil."To je jedna od stvari do koje je Natalie najviše stalo. To je fotografija s kojom ima osjećaj da je u društvu svojih roditelja. Jedina koju ima, a da su na njoj svi troje. Ne razumijem gdje je mogla završiti...""Ako ne griješim, jučer je gledala baš tu fotografiju", primjetilaje Jonquil. "Stavila ju je između stranica jedne knjige... Ako se ne varam, knjiga se zove Tajni vrt.""Oh, to je knjiga koju je danas nosila sa sobom! Idem vidjeti da lije možda ispala negdje u autu."Čim je Slade otišao, Jonquil se uputila prema djevojčicinoj sobi. Natalie je bila zaspala, ali su joj na licu još bili vidljivi tragovi suza. Jonquil je sjela je na rub kreveta, pokrila je i počela joj nježno milovati meke uvojke. U tom trenutkuosjetila je u sebi veliku prazninu. Zašto se sada odjednom, nakon tolikih godina što se bila pomirila sa sudbinom, osjećala tako nesretna zato što nema svoje djece?Nije znala koliko dugo ju je on promatrao, ali je odjednom imala osjećaj da nije više sama. Okrenula se i vidjela Sladea kraj vrata kako je fiksira pogledom kakav nikada prije nije vidjela: njegove oči bile su pune bola koja je dolazila iz daleke prošlosti.Pazeći da ne probudi Natalie, Jonquil se uputila do vrata na prstima. Nakon što je zatvorila vrata, upitala ga je:"Da li si je našao?" On je odmahnuo glavom rastuženo."Vidjet ćeš, naći ćeš je sutra." S tim riječima namjeravala je otićiAli Slade se okrenuo naglim pokretom i pokušao je zadržati. "Slušaj, Jonquil. Prije nego nas je prekinula Marcia, govorio sam ti da..."

"Nema se tu šta dodati, što se mene tiče", prekinula gaje ona. "A sada, oprosti, ali imam potrebu otići u svoju sobu."Trenutak kasnije ležala je na krevetu puna očaja. Taj ju je čovjek privlačio poput magneta, ali bio je opasan i perfidan i nije joj mogao donjeti ništa osim boli.A boli je ona doživjela dovoljno do kraja života.Kako da ga drži dalje od sebe?

6.Unatoč tome što je kišilo cijelu noć, sljedeće jutro. Slade je kao i uvijek, krenuo na svoje jutarnje trčanje. Prije nego se vratio, Natalie se probudila i došla u kuhinju gdje je Jonquil pripremala kavu.28Djevojčica se već bila oprala, obukla i počešljala, ali su joj na licu bili vidljivi tragovi žalosti zbog izgubljene fotografije."Žao mi je zbog tvoje fotografije", rekla je Jonquil nakon što ju je pozdravila. "Možda ćeš je danas uspjeti naći. Mora da je negdje ispala.""Da lije Slade ljut na mene?" upitala je Natalie."Ljut na tebe?" ponovila je Jonquil. "Zašto bi on trebao biti ljut na tebe? Sasvim sigurno je nisi izgubila namjerno, zar ne?""Ne, ali gospođa VVestmount mije rekla da će mi Slade pomoći tražiti je.""Sigurna sam da to neće biti problem."Natalie je tužno uzdahnula. "On mene smatra za problem."Jonquil ju je pogledala zbunjena. "Ne, Natalie, varaš se. Sigurna sam da...""Ne, ne varam se", odgovorila je djevojčica s odlučnošću. "Ja sam problem. Slade će se još kratko brinuti za mene, a onda će me smjestiti u sirotište.""U sirotište? Zaboga, može li se znati kako ti je na pamet pala takva ideja?" Jon-quil je sjela na stolicu i pozvala djevojčicu da joj se pridruži. "Dođi ovdje, sjedi blizu mene. Objasni mi tko ti je u glavu utuvio takvu aspsurdnu ideju."Natalie ju je ozbiljno gledala. "On", izrekla je na kraju."Želiš reći Slade? Kako to možeš tvrditi, kada su ga baš tvoji roditelji odredili za tvog skrbnika?""Da, ali su to napravili bez njegovog znanja. Po zakonu nije bio obavezan zadržati me, to znam i ja. Osjećao je samo moralnu obavezu."To sigurno nisu mogle biti riječi djevojčice od osam godina i bilo je očito da Natalie ponavlja poput papagaja ono što je čula. Prokletstvo, kako je bilomoguće da je Slade bio tako okrutan da joj u lice kaže daje ne želi i da je jedini razlog zašto ju je zadržao, jer je to smatrao ispravnim postupkom?Kada samo pomisli da ga je na prvi pogled i ona procjienila kao dobru osobu... U stvarnosti bio je najbezosjećajnija osoba koju je ikada upoznala!Jonquil je osjetila male djevojčicine prstiće na svojim leđima. "Te riječi su teške za shvatiti u tvojim godinama. Zakonska obaveza, moralna obaveza. Znaš li što to znači?""Da, potražila sam značenje u riječniku." "Onda, što to znači po tvom mišljenju?" "Obaveza je ono što se mora, što smo prisiljeni napraviti. A zakonski znači po zakonu. Moralno znači nešto što ima veze sa dobrim i zlim. Bilo je jednostavno sve složiti zajedno. Slade nije bio obavezan zadržati me kod sebe, ali je to učinio jer bi se inače ponašao zločesto. Tako je odlučio pronaći neko rješenje: odlučio je zadržati me neko vrijeme tako da ljudi ne misle daje on zao, a poslije će me poslati u sirotište. To je razlog zašto se nisam s nikim sprijateljila u školi. I tako, prije ili kasnije, morat ću ih napustiti. U isto vrijeme pomislila sam da bi mogla pokušati ne praviti mu probleme, pa da on zato promijeni odluku. Eto zašto pazim da moja odjeća bude čista, ne želim da mi kupuje igračke i nikada ne idem na proslave na koje me pozivaju djeca iz razreda.""Ne ideš na proslave?" "Da, Slade bi onda morao kupiti darove za moje prijateljice, a darovi koštaju. Moji roditelji nisu ništa ostavili."O, Bože dragi! Jonquil je morala upotrijebiti svu svoju kontrolu da suzdrži suze. "Natalie, draga!" uzviknula je ganuta, grlećije.29Slade Alexander je bio monstrum, ciničan i okrutan čovjek. Kako se dođavola moglo desiti da roditelji izaberu baš tu osobu vrijednu prezira za skrbnika svoje kćeri?Nisu to bile njene stvari, toga je bila potpuno svijesna. no, sada kada je znala kakva je situacija, neće ostati po strani i gledati kako Natalie strašno pati.Nakon doručka poslat će djevojčicu u vrt da se igra sa Scooterom i čim se Slade vrati, tražit će ga objašnjenja o ovome što je upravo doznala. Kada se ukaže prilika, pitat će ga i zašto se naokolo raspitivao o njoj."Zar je tako hitno?" odgovorio joj je Slade dok se dizao od stola nakon doručka. "Obećao sam Natalie da ću je odvesti u Inverness, u restoran gdje smo jučer ručali. Možda je tamo izgubila fotografiju.""Da", odgovorila mu je ona stišćući usta. "Radi se o nečemu što se ne može odlagati."

"Dobro", rekao je on s uzdahom. "Natalie...""Možeš se igrati sa Scooterom u vrtu, zar ne draga?"Čim se djevojčica digla da krene u vrt, Jonquil je pozvala Sladea u salu za ručak, gdje se u zraku još osjećao miris jaja i šunke i aroma kave. Odlučnim korakom ona se zaustavila kraj prozora, dok se Slade smjestio blizu kamina s rukama u džepovima traperica."Čini mi se kao da sam se vratio u djetinjstvo kada su se spremali očitati mi bukvicu", počeo je on s kiselim smiješkom."Može biti... Željela bih znati iz kojeg razloga si se kod mještana raspitivao o meni", rekla je Jonquil fiksirajući gapogledom ravno u oči. "Ah, već šuti rekli..." "Onda, zašto? Mislim da imam pravo na jasan i točan odgovor.""Da li je dovoljno ako ti kažem da sam želio znati više o tebi?""Stvarno? Zašto se onda nisi obratio direktno meni? Ne vjerujem da ti do sada nisam bila voljna odgovarati na pitanja." "Ponekad vanjsko mišljenje više vrijedi...""Kako, zar ti nisi u stanju imati vlastitio mišljenje? Zar tako malo vjeruješ svojem prosuđivanju da si morao potražiti mišljenje nekog nepoznatog? Osim toga, ne razumijem zašto bi te trebale zanimati informacije o meni." "Stvarno ne razumiješ?" Jonquil se prisilila da se ne povlači primjetivši da se on približava i da je nadvisuje svojom impozantnom figurom. "Onda dopusti da ti objasnim", zaključio je on tvrdim glasom.Ona je otvorila usta s namjerom da protestira, ali prije nego je uspjela bilo što reći, on ju je već ljubio stežući je u snažnom zagrljaju. Dok je stavljao jezik između njenih usana, tražeći odgovor, rukama joj je milovao leđa budeći njene osjete koji su tako dugo bili uspavani.U nekoliko sekundi Jonquil je bila preplavljena strašću i bila je na rubu da izgubi svaku kontrolu, kada je do njih dopro glas iz daleka, sa golf igrališta i razbio magiju vraćajući je u stvarnost.Uspjela se osloboditi njegovog zagrljaja, još uvijek teško dišući. Sada više nije mogla nastaviti ispitivanje, barem dok se ne sabere."Mislila sam da ti se žuri da odeš", progovorila je drhtećim glasom."Istina..." odgovorio je on ubrzano dišući, poluzatvorenih očiju od napetosti.

30"Bolje da Natalie ne čeka predugo.""Vratit ćete se na ručak?" pitala je ona dok je počinjala pospremati stol."Pa, namjeravamo posjetiti dvorac u Invernessu. Vratit ćemo se u četiri popodne.""U redu. Vidimo se kasnije." Jonquil se bojala da Slade ne namjerava otići i osjetila je kako joj se ubrzava puls na pomisao da je njegove oči promatraju. Onda, konačno čula je kako se udaljava i s uzdahom olakšanja trenutak kasnije vidjela je kako ulazi u mercedes.Jonquil je pratila kako u njoj raste osjećaj frustracije koji se povećavao kako se ona smirivala. Ne samo da nije uspjela dobiti objašnjenja u vezi Natalie, nego nije uspjela izvući niti zadovoljavajući odgovor u vezi njegovog raspitivanja o njoj. Taj arogantni poljubac, kada bolje razmisli, morao je biti namješten samo da izbjegne dati odgovore i na njenu žalost, funkcionirao je!Ljuta na samu sebe stoje pala u njegovu zamku, Jonquil je odnjela u kuhinju tanure i čaše i nakon što ih je složila u mašinu za pranje suda, odlučila je otići pospremiti sobe. Što više bude zaposlena, biti će bolje.Bilo je već gotovo podne kada je završila sa pospremanjem, ali nije se osjećala ništa bolje. Sišla je u kuhinju da napravi brzi ručak, ali prije nego je odlučila što će jesti, shvatila je da nema apetita. Odlučila je izići u šetnju uz obalu rijeke: svježi zrak sigurno će joj pomoći da sredi misli. Jedna stvar bila je sigurna: Slade Alexander bio je odlučan i opasan. Ako ga ne zaustavi na neki način, on će joj donjeti nove patnje.Ne, to nije mogla dopustiti. Ipak, morala je riješiti jedan problem: kako će se obraniti, ako je, osim što je bio opasan , on bio ujedno i najprivlačniji muškarackojeg je ikada upoznala?Jonquil je hodala duže nego je namjeravala. Bio je sunčan dan, ali kada se vraćala vidjela je da se vrijeme ubrzano mijenja i da se sa mora podiže gusta magla. U nekoliko minuta nebo se smračilo i temperatura se toliko snizila da je počela drhtati od hladnoće. Ako se vrati prije Sladea i Natalie, odmah će si priuštiti toplu kupku.Kada je bila nekoliko desetaka metara od Mhorvena, spazila je policijski auto na prilazu njenoj kući. Policajac Andrew McKay mora daju je vidio, jer je trenutak kasnije izašao iz auta i krenuo prema njoj.Jonquil se iznenadila vidjeviši njegovo, gotovo uvijek nasmijano lice, sada ozbiljno i zabinuto."Gospodin Slade Alexander je tvoj gost, zar ne?""Da. Trenutno nije ovdje, ali... da, doista je moj gost", objasnila je."Već se vratio", prekinuo ju je policajac. "Tako mi je rekao kada mi je telefonirao. Objasnio mi je da je bio u Invernessu pokušavajući naći fotografiju do koje je posebno stalo posvojenoj djevojčici.""Pa, ne vjerujem da vas je zvao zbog toga.""Oh, ne. Zvao nas je zato što je djevojčica nestala.""Što? Natalie je nestala?"

"Da. Gospodin Alexander nam je ispričao da, kada su se vratili, on je otišao u svoju sobu da napiše neka pisma, dok je djevojčica ostala u kuhinji igrati se s mačkom. Prekinuo je pisanje da potraži djevojčicu... ali nije joj bilo niti traga.""Da li ju je dobro potražio?" "Pretražio je svaki kutak kuće, bez ikakvih rezultata. Našao je stražnja vrata otvorena, pa je pomislio daje izišla u vrt,

31ali... ništa. Čini se kao da je propala u zemlju." "I onda?""Tražili smo je naokolo. Kucali smo na vrata pitajući da li ju je neko vidio. Otišli smo čak do luke.""Do luke?" ponovila je Jonquil sa čuđenjem "Ne vjerujete valjda da je dospjela tako daleko..."'Mije, znamo da nije tamo stigla." "Tko vam je rekao?" "Gospodin Rab Tulloch ju je vidio na laži ispred kampa. Bilo je tamo i drugih , pa je mislio daje u društvu s njima. >nda je vidio da se uputila prema zapadu." Jonquil je dobro poznavala Raba ullocha. Bio je to čovjek od oko mdeset godina koji je svakodnevno Jazio igrati golf. "Da lije potpuno siguran a je to bila baš ona?" "Nema sumnje. Opisao ju je savršeno, jer je zapazio njenu haljinicu. Nije bila odjevena u uobičajenu jeans odjeću, nego u haljinicu poput dame... Kada je čuo tu novost gospodin Alexander je autom krenuo prema drugom kraju mjesta. Bio sam siguran da će je naći i vratiti je živu i zdravu. Sunce je već bilo zašlo, zato...""Moj Bože, magla! Mislite da ju je gospodin Alexander našao prije nego se spustila magla?""Ne vjerujem, djevojčica je imala veliku prednost, a vrijeme se naglo promijenilo. Možda se izgubila na pješčanim nanosima ili u šumi u blizini.""Moram je ići tražiti i ja", odmah se ponudila Jonquil. Nije se stigla niti okrenuti, kada ju je policajac zaustavio uhvativiši je za ruku."Ne, čekajte. Gospodin Alexander mije izričito naglasio da vi morate ostati ovdje. Osim njega, još puno policajaca pretražuje zonu. Osim toga, ako Natalie samapronađe put kući... bolje je da tu bude netko ako se vrati."Jonquil je namjeravala protestirati, ali rezonirajući, morala je priznati da Slade ima pravo. Natalie bi je mogla trebati."Moram se vratiti u policijsku stanicu", izjavio je policajac jedva sakrivajući svoju zabrinutost. "Ako doznamo nešto novo, odmah ćemo vam javiti.""U redu", potvrdila je prestrašena Jon-quil. "Isto ću učiniti i ja."Policajac ju je potapšao po ramenu da bi je ohrabrio."Dobro. Za sada ne možemo učiniti ništa drugo nego čekati."

7.Bilo je prošlo deset sati kada se Slade vratio. Jonquil nije mogla ostati sjediti, pa je neprestano izlazila na vrata i gledala u maglu provjeravajući da li možda netko dolazi.Kada je konačno čula zvuk auta koji je dolazio sa Strathlov Road, poskočila je nadajući se da su to Slade i Natalie; nakon nekoliko trenutaka auto se uputio cesticom koja je vodila prema Mhorvenu."Hvala dragom Bogu!" prošaptala je Jon-quil sama za sebe žureći van. Slade je izlazio iz vozila, ali sjedalo do vozača bilo je prazno. Na stražnjem sjedalu bio je samo zgužvan pokrivač. Jonquil je osjetila kako u njoj raste panika. Nije bilo niti traga Natalie!"Odnjet ću je unutra", rekao je Slade. Jonquil je ostala začuđena na trenutak. Stoje želio reći? Čim je on otvorio stražnja vrata i uzeo pokrivač u naručje, shvatila je daje Natalie sklupčana ispod pokrivača.32"Našao sije!" uzviknula je uzdahnuvši s olakšanjem."Da. Pretpostavljam da imaš obiteljskog liječnika. Pozovi ga i reci mu da odmah dođe pregledati je, molim te.""Zar ne bi bilo bolje odvesti je na hitnu pomoć?" primjetila je ona.

"Nije povrijeđena. Želim samo da je liječnik pregleda. Već je satima mokra do kože."Jonquil se požurila nazvati doktora, koji je, kada je čuo što se desilo, rekao da će doći što prije bude mogao. Čim je spustila slušalicu, Jonquil se sjetila da bi trebalo obavijestiti policiju."Baš sam vas namjeravao nazvati", rekao je policajac. "Policajac Dickie i drugi agenti upravo su se vratili i donjeli mi vijest o pronalasku djevojčice. Znate gospođice McLeod, gospodin Alexander je pravi heroj. Riskirao je život da spasi djevojčicu.""Sada moram ići", skratila je razgovor ona. "Doktor Paul stići će svaki čas." l stvarno, nakon što je završila razgovor, ' oglasilo se zvono na vratima.Jonquil je otvorila vrata doktoru i uvela ga u sobu gdje je Natalie još uvijek ležala zamotana u pokrivač, a lice joj je bilo blijedo kao plahta. Čulo se kako teče voda, to je Slade pripremao toplu kupku.Kada je čuo liječnikov glas. Slade se vratio u sobu da bi razgovarao s njim. Tek je tada Jonquil primjetila da je i on potpuno mokar i blijed kao i Natalie.Nakon stoje odvela dvojicu muškaraca u salu za ručak, Jonquil je smatrala da se treba maknuti, pa je otišla u kuhinju pripremiti kavu. Dok se kretala poput robota mislila je kako bi bilo pravo čudo da jedno ili oboje ne dobiju upalu pluća. Tko zna zastoje Natalie bila otišla od kuće? Sva njena pitanja bila su osuđena daostanu bez odgovora sve dok se Natalie ne oporavi i bude u stanju dati objašnjenja."Kako dobar miris kave!" naglo ju je prekinuo u razmišljanju liječnik i vratio u realnost."On, doktore! Onda, kako je Natalie?""Djevojčica nema nikakvih znakova bolesti i oporavit će se brzo. Topla kupka i dobar san su sve što joj je potrebno. Ali... pa, da vam kažem sasvim iskreno, mislim da malena ima jaku potrebu za ženskom osobom koja bi bila uz nju. Zašto ne odete pomoći svom gostu i recite mu da mi se pridruži uz šalicu kave? Poslije, biti će dobro da i si i on priredi toplu kupku."Jonquil je poslušala savjet liječnika i otišla je u Natalijinu sobu. Slade, koji je nije bio čuo, baš je vodio djevojčicu u kupaonu, kada ga je ona zaustavila uhvativiši ga za ruku."Ja ću se pobrinuti za Natalie. Doktor te čeka u kuhinji da popijete kavu."Na trenutak on ju je gledao zamagljenim pogledom, a onda je prihvatio. "Slažeš se , Natalie?" upitao je djevojčicu.Iako se tresla poput listića na vjetru, djevojčica je potvrdila.Jonquil joj je stavila ruku na ramena i nježno je povela u kupaonu. "Vidjet ćeš, odmah ćeš se osjećati bolje, čim se ugriješ.""Jonquil?" zazvao ju je Slade na izlazu iz sobe."Da?""Hvala", rekao je on mirnim glasom. "Hvala ti na svemu."Bilo je prošlo pola sata kada je Slade, osvježen kupanjem, odjenuvši crne traperice i bijelu majcu, sišao da vidi kako je djevojčica."Natalie je zaspala", prošaptala je Jon-quil daje ne probudi.33"Onda je neću smetati. Reci mi, kako se | osjećala nakon kupanja?"• "Jedva je držala oči otvorene. DoktorI Paul je rekao da neće imati posljedica, ali je bolje držati je pod kontrolom sljedećih dana." Uputila se prema izlazu iz sobe. "Dođi, smjestimo se ovdje. Tako joj | nećemo smetati."Jonquil je ušla u svoju sobu i ostavila vrata otvorena. Vrlo rijetko je dopuštala nekome da uđe u njenu sobu, ali ove okolnosti bile su stvarno izuzetne. "Evo, sjednimo ovdje", pozvala gaje pokazujući mu fotelju gdje se može raskomotiti. "Želiš li whisky ili brandv? Mislim da bi ti dobro došlo da popiješ nešto žestoko.""Jedan brandv bi mi odgovarao. Pravit I ćeš mi društvo?""Da, popit ću i ja koji gutljaj u zdravlje 8 našeg kanadskog heroja. Prema priči | policajca McKava riskirao si život da bi spaso natalie.""l za njega sam postao heroj?" upitao je Slade savivši usta u široki osmijeh. "Ti si romantična, Jonquil? Sviđaju ti se heroji?" "Pa, eto... čitam romane i iako mi se sviđaju herojska djela opisana na papiru, ne mogu reći da mi se sviđaju svi heroji u realnom životu. Vidiš...", nastavila je točeći brandy u čaše, "mogu cijeniti herojska djela, ali je istina da ponekad i osobe koje su inače za svaku osudu počine herojske geste." Ispitivački Sladeov pogled naveo ju je da doda: "Nije da te smatram krivim za nešto, da se razumijemo..." Ma kako se dođavola uspjela uvaliti u ovakvu situaciju?"Stvarno?" komentirao je on uzimajući čašu koju mu je ona ponudila.U stvari, sva srdžba koju je Jonquil osjećala jutros, kada je saznala od Natalie daje on smatra problemom kojeg se želi riješiti, nestala je u momentu kada je doniokući djevojčicu živu i zdravu.

"Ne, ne prezirem te", potvrdila je ona i pošla sjesti u slobodnu fotelju. .Otpila je gutljaj brandva i, nakon stoje odložila čašu na stol, primjetila je da je on intenzivno fiksira pogledom. Taj pogled joj je oduzimao dah. Da li je uzrok tome bio njegov senzualni naboj koji je osjećala ili način na koji ju je gledao prodirući u njenu dubinu?Bilo joj je neugodno, pa je potražila neku temu razgovora. "Kaži mi, kako si pronašao Natalie?""Radilo se o pravom čudu", rekao je on. "Išao sam pješčanim nasipom kada se odjednom spustila magla. Nije se vidjelo niti metar ispred nosa. Nastavio sam hodati dozivajući Natalie i očekujući odgovor. Ništa, nije bilo odgovora... Izgubio sam se između nanosa pijeska, sve dok se nisam našao na rubu šume. Pomislio sam da bi bilo riskantno ući u šumu, pa sam krenuo u suprotnom smijeru lutajući maglom. Urlao sam Natalijino ime, sve dok mi nije odgovorila, hvala Bogu. Bio sam na rivi, ali činilo se kao da njen glas dolazi iz vode...""Znači nalazila se na pješčanom nasipu.""Da, problem je bio u tome što nisam mogao do nje jer se podigla plima. Nisam imao pojima koliko je duboka voda, niti na kojoj udaljenosti se ona nalazi. Povikao sam neka me nastavi zvati i kada sam se počeo približavati njenom glasu, nadao sam se da idem u pravom smjeru.""Morao si plivati da bi došao do nje?""Na sreću, ne. Na mjestima gdje je voda bila najdublja dosezala mi je do pojasa i kada sam stigao do Natalie shvatio sam odmah daje moram što prije dovesti kući: bila je mokra do kože. Ne usudim se niti pomisliti što bi se moglo desiti da sam bio prisiljen plivati s njom ili da smo morali34provesti noć tamo čekajući da se podigne magla.""Znači, morao si odlučiti da li je bolje čekati ili riskirati ići kroz vodu u pravcu iz kojeg si došao, nadajući se da nećeš izgubiti orjentaciju.""Da. Iako to ne činim često, molio sam se da izaberem pravi smjer.""Ne možeš niti zamisliti kako sam se osjećala kada sam popodne doznala što se desilo. Htjela sam vas ići tražiti, ali mi je policajac rekao da ti želiš da ostanem u kući.""Na sreću si me poslušala. Već je bilo dovoljno strašno što se izgubila Natalie, još da si i ti..." Slade je prestao govoriti odmahujući glavom, kao da ne može niti podnjeti pomisao da ih više nikada ne vidi. "Dođi ovdje...", pozvao ju je pružajući ruku prema njoj.U njegovim očima bilo je nešto hipnotičko, jer je Jonqul poslušala gotovo nesvjesno. Kada si bili blizu i njihove usne su se spojile, topao Sladeov dah ju je zarobio, tako da nije bila u stanju pružiti niti najminimalniji otpor."Sada je sve gotovo i svi smo na sigurnom."Na sigurnom? Skoro je Jonquil prasnula u smijeh. Možda je Natalie bila spašena, ali ona se nikada nije osjećala u većoj opasnosti nego u ovom trenutku."Oh, Slade...", prošaptala je ona ne mogavši sakriti svoju žudnju. Znala je da bi se trebala stidjeti zbog načina na koji se naginjala prema njemu, ali njeni uspaljeni osjeti već su je vodili u jedan svijet, njoj nepoznat, kojem nije mogla odoljeti.On ju je još snažnije stisnuo oko struka, dok joj je drugom rukom rasplitao kosu sve dok je nije uspjeo osloboditi i ona se meko rasula po leđima poput slapa."Puno sam mislio na tebe kada sam bio zarobljen u magli i mraku sa Natalie", priznao joj je on strasno joj ljubeći kosu i jagodice na licu tražeći njene usne."Što si mislio?" pitala gaje ona osjećajući kako su joj se oduzele noge."Na ovo..." zaključio je Slade hrapavim glasom naslanjajući senzualno svoja usta na njena.Jonquil je osjetila kako joj se grče svi mišići i kako je još više obuzima vatra požude. Tada ju je on stegnu s takvom snagom kao da želi utisnuti svaki svoj mišić na njeno vitko tijelo. Onda je, drhtećim prstima počeo otkopčavati njenu majcu i dok ju je ljubio s rastućom strašću, počeo joj je milovati leđa i vrat, sve dok nije stigao do grudiju.Jonquil je osjetila strujanje duž kičme kada je on pomaknuo jednu naramenicu grudnjaka, dok je ustima tražio put do njenih najintimnijih dijelova. Prožimao ju je val vatrene požude, donoseći joj zadovoljstvo koje nikada do sada nije doživjela.U jednom trenutku shvatila je da se grčevito hvata za njegove gustu kosu upijajući njegov parfem koji kao daje bio afrodizijak. Onda je, s malo preostale snage, dopustila da Sladeova glava klizneprema njenim grudima, prestravljenapomišlju da bi on mogao odvojiti usta od

njenih bradavica, ostavljajući jenezadovoljenu. "Oh, Jonquil..." šaputao je on. "Što miradiš? Tako si slatka, tako poželjna. Nemogu te ostaviti na miru..."Ona više nije mogla kontrolirati svojepostupke. Racionalnost je potpunonestala, oslobađajući osjete koji su vapiliza zadovoljenjem. "Ja te nisam tražila...", mrmljala je onaližući mu resicu uha vrškom jezika.

35

Slade je uzdahnuo i pustio da mu ruke kliznu duž njenih leđa zaustavivši se na bokovima. Privlačio ju je k sebi, kada se iz susjedne sobe začuo strašni krik, razbijajući magiju i grubo ih vraćajući u relnost."Natalie", prošaptala je ona. "Mislim da ima jednu od svojih noćnih mora."Slade se odmaknuo i, nakon što joj je jdao posljednji poljubac, pustio ju je. "Žao mije..."jOnda se uputio u djevojčicinu sobu, a ona jgaje slijedila. Natalie je sjedila na krevetu u suzama, njeno maleno tijelo bilo je ukočeno od napetosti, a lice blijedo i jprestršeno."Sanjala sam... jedan strašan san", zamuckivala je obraćajući se Sladeu. ''Izgubila sam se... a mislila sam da si se ti utopio... Vidjela sam tvoje tijelo kako pluta na vodi i ja sam ponovo bila sama u vodi i u mraku..."Slade je sjeo na rub kreveta i nježno joj milujući kosu, nastojao ju je umiriti. "Tu sam, Natalie. Sve je u redu. Ružan sanje gotov. Sada legni i pokušaj opet zaspati. Vidjet ćeš, sutra će sve biti bolje. Obećajem ti."Malo po malo Natalie se umirila i nakon što joj je Slade namjestio pokrivače, dodala je: "Žao mije da sam napravila sve te probleme..."Ne trebaš se brinuti", uvjeravala ju je (onquil. "Čak i ružni snovi imaju nekoačenje. Pomažu ti da prevladaš ružna iskustva koja su ti se desila. Dobro je o njima razgovarati, tako ti neće ponovo dolaziti uznemiravati te. Dobro, sada si na sigurnom. Slade je tu s tobom i neće otići." Natalie više nije mogla držati oči otvorene. Prije nego je zaspala, prošaptala je gotovo nečujnim glasom: "Pobjegla sam jer ti više nisam htjela stvarati probleme..."Te riječi ostavile su za sobom olovno tešku tišinu.Još uvijek sjedeći na krevetu. Slade se ukočio. "Oh, jadna moja djevojčice!", uzviknuo je sa sjajem u očima. Onda se naglo ustao i prišao prozoru i zagledao se u tamu noći."Slade?" zazvala ga je Jonquil nakon pauze.Na trenutak on nije odgovorio, onda se okrenuo i kontrolirajući glas rekao: "Molim te, ostavi me samog na nekoliko minuta?" Ona se približila par koraka, ali se trenutak kasnije zaustavila. On ju je bio izbacio iz svojih misli i na kraju krajeva, to je bilo njegovo pravo. Ipak, osjećala se nesretnom što mu ne može biti blizu i pomoći mu. Boreći se da zadrži suze, Jon-quil je izišla iz sobe na vrhovima prstiju zatvarajući vrata za sobom.Sutradan u jutro Natalie je spavala do kasna, a i Slade se ustao kasnije nego obično.Čim gaje Jonquil vidjela, nije mogla ne zabrinuti se primjetivši njegov zbunjeni izraz lica i čuvši promukao zvuk njegova glasa. Činjenica da je odustao od svog jutarnjeg trčanja, puno je govorila o njegovom stanju."nemoj se zamarati s pripremanjem doručka", rekao je. "Popit ću samo šalicu kave u tvojem društvu."Ona je napunila šalice i sjeli su za stol. Meko vrijeme činilo se da niti jedno od njih nema namjeru progovoriti, ali je onda Slade prekinuo tišinu. "Čini mi se da je lijepo vrijeme danas. Iako je malo

36maglovito, siguran sam da će uskoro izići sunce. Imam li pravo?"Jonquil je potvrdila. "Kakve planove imaš za danas?" pitala gaje dok je otpijala gutljaj kave."Upravo o tome sam želio razgovarati." Ona ga je upitno pogledala i pričekala da nastavi."Ostao sam zaprepašten Natalijinim riječima...""U stvari i imaš čime biti pogođen", rekla je ona pokušavajući naći što prikladnije riječi.

"Pogođen? To je blago rečeno. Znam da moram s njom razgovarati i znam da to trebam učiniti što prije, u protivnom... ne znam niti odakle početi. Nemam iskustva s ovakvim situacijama. Bilo bi drugačije daje problem izašao na vidjelo kada smo bili u Vancouveru. Mogao bih je odvesti psihologu...""Ne čini mi se da je terapeut imao baš puno uspjeha do sada", prekinula ga je ona ne mogavši više zadržavati riječi."Ako on nije u stanju pomoći nam, tko može?""Slade...", nećkala se Jonquil. "Ima nešto što te moram pitati." "Samo hrabro, pitaj", potaknuo ju je on. Ona je duboko udahnula i počela. "Jučer mi je Natalie povjerila da je namjeravaš smjestiti u sirotište.""Prokletstvo, Jonquil! Kako ti, dođavola, može pasti na pamet tako nešto?""Slušaj! Rekla mi je i da ti nisi bio obavezan zadržati je, jer njeni roditelji nisu tražili tvoje slaganje, ali da si se ti osjećao obavezan s moralne strane. Da li možeš zanjekati da si rekao nešto takvo?" "Natalie nisam rekao sasvim sigurno!" "Znači rekao si nekom drugom?""Pa, jesam", promrmljao je on postiđeno. "Razgovarao sam s mojimagentom. Jeff je bio stigao iz New Vorka, čim je saznao za skrbništvo nad djevojčicom, nastojeći me uvjeriti da je Smjestim u sirotište. Jonquil, moraš mi vjerovati, nikada ne bih učinio nešto tako ružno toj djevojčici!""Znači da je Natalie čula vaš razgovor. Da li je to moguće?""Pa, kada se prisjetim, bili smo u mojoj radnoj sobi i prozor je bio otvoren...Natalijina soba je upravo iznad...""Čula vas je, u to nema sumnje. Rekla mije i daje namjeravaš zadržati na neko vrijeme, a onda ćeš je napustiti i predati je nekom sitrotištu." "Moj Bože, to je bio Jeffov prijedlog!" "Nije čudo da je Natalie bila toliko nesretna. Sve ove mjesece živjela je u strahu da će svaki čas biti napuštena." "Ne, nikada ne bih učino nešto takvo!" "Da, ali ona to nije znala. Jučerašnji događaji su ti puno pomogli da shvatiš mnogo toga, zar ne?""Imaš pravo. Sada znam da sam se navikao na njenu prisutnosti i da..." Slade se prekinuo, ali se prema izrazu njegovog lica vidjelo koliko je želio nastaviti.Jonquil gaje pogledala ravno u oči, a u njima je pročitala beskrajnu tugu i veliko žaljenje. "Slade, Natalie mora znati da ti je stalo do nje. Svi imaju potrebu znati da postoji netko tko se brine za njih. Ti si preuzeo brigu o njoj do te mjere da nisi niti pomislio daje odvedeš u sirotište, iako ti je njeno prisustvo poremetilo svakodnevne životne navike. Moraš objasniti Natalie da je pogrešno shvatila razgovor između tebe i Jeffa. Moraš joj to reći.""Hvala Bogu, nije prekasno", komentirao je on očigledno dirnut. "Jonquil, idem van u vrt srediti misli. Možeš li mi poslti Natalie

37ni'li IIkada se probudi?""Svakako", rekla je ona. "I... želim ti da sve dobro prođe, Slade.""rivala, to mi itekako treba."Prošlo je dobrih pola sata prije nego se pojavila Natalie, savršeno odjevena i počešljana kao i obično. Bila je još uvijek blijeda i imala je velike podočnjake, odmah je primjetila Jonquil."Dobro jutro, Natalie. Kako se danas osjećaš?" pitala ju je nježno je grleći."Bolje, hvala.""Da li si dobro spavala?"Djevojčica je potvrdila. Očigledno nije se više sjećala noćne more i potresne scene kada se probudila usred noći."Gdje je Slade?" pitala je djevojčica."U vrtu. Rekao mije da te pošaljem kod njega čim se probudiš. Lijepi je dan.""Što hoće?""Porazgovarati s tobom. Čeka te." Iako sumnjičava, Natalie je revnosno poslušala. Kada je došla na vrata, odmah ga je spazila. Sjedio je na klupi ispod trešnjina stabla, leđima okrenut prema kući. Iako mu je pozicija sprečavala daje vidi, Slade je odmah osjetio njenu prisutnost i naglo se okrenuo. Dignuo se i prošao rukom kroz kosu nervozno.Sjeli su na klupu, udaljeni jedan oddrugoga. Jonquil ih je neko vrijemei promatrala, a onda je zaključila da to nisunjene stvari i vratila se u kuhinju zatvorivšivrata za sobom. Jedino za što se moglamoliti bilo je da Slade pronađej odgovarajuće riječi kako bi Natalie uspioobjasniti da nikada nije niti imao namjeruostaviti je.Nakon desetak minuta nisu se još bili vratili. Ona se popela na kat da uredi sobe. Kako bi umanjila napetost iščekivanja morala se zaokupirati poslom. Kada je završila sa pospremanjem Ravenine iMarcine sobe, nije mogla odoljeti iskušenju da baci jedan pogled kroz prozor.

"Oh, ne!" prošaptala je očajna. Slade i Natalie bili su još uvijek u istoj poziciji kao i na početku, poput dvoje stranaca!Nakon pet minuta, opet je pogledala i vidjela kako Natalie uspravnih leđa i spuštene glave gleda u travu ispred sebe, dok joj je Slade govorio. Nije bilo nikakve reakcije s djevojčicine strane i na trenutak Jonquil je pomislila najgore.Onda, odjednom, Natalie je podigla glavu i zagledala se u Sladeovo lice. On je prestao govoriti i činio se kao da očekuje neki odgovor. Čekanje je izgledalo beskrajno dugo, ali na kraju je Natalie potvrdno kimnula glavom.Sa suzama u očima Jonquil se odmaknula od prozora sigurna da je zid nerazumijevanja konačno srušen. Osjetila je kako joj srce poskakuje od radosti. Tko zna da li im je na neki način uspjela pomoći. Vjerovatno to neće nikada znati, ali njoj to nije bilo važno. Od tog trenutka nadalje smatrala je da se počeo razvijati drugačiji odnos koji će djevojčici vratiti malo njene izgubljene bezbrižnosti.Obnovljene energije, Jonquil se uputila u Sladeovu sobu. Čistila je tepih usisivačem, prepuštajući se svojim mislima. Kada je ugasila usisivač i kada se u sobu vratila tišina, imala je osjećaj da više nije sama.Okrenula se i vidjela Sladea kako je promatra naslonjen na ovir vrata.Koliko dugo je već ovdje?, pitala se. Odjednom je osjetila kako joj se obrazi počinju crveniti. Pognula je glavu pokušavajući to sakriti, a onda je počela namotavati žicu od usisivača. "Sve u redu?" upitala gaje naposljetku."Da!" rekao je on s veljkim

lzadovoljstvom. "Ja i Natalie smo konačno raščistili mnoge vezne stvari. Od danas na dalje, ako si imamo nešto reći, učinit ćemo to bez kolebanja, nećemo više držati naše misli sakrivene u nama.""Ah, vidim da ste otkrili tajnu komunikacije", komentirala je ona."Imamo još toliko toga za razjasniti i pokušat ćemo to učiniti za vrijeme šetnje u koju namjeravamo krenuti. Kasnije ćemo ići na sladoled. Ti ćeš biti kod kuće kada se vratimo?" pitao je on."Da, svakako", odgovorila je ona uhvativši usisivač i krenula prema vratima, sigurna da će je on pustiti da prođe. Naprotiv, on joj je stavio ruku na leđa i zatvorio prolaz zarobivši je."Kada se vratim, moramo i nas dvoje malo porazgovarati...", najavio je on gledajući je u oči.Zašto ona nije uspijevala odvojiti pogled od njegovog, a njene ruke nisu se mogle niti pomaknuti?On je sagnuo glavu i u tom trenu ona je shvatila da, čak i daje htjela, ne bi uspjela pomaknuti se niti za milimetar. Pružila mu je usne spremna da primi njegove i obuzeo ju je čudan osjećaj kao da se sjedinjuje u jedno tijelo sa Sladeom.Poljubac je bio lagan, ali zbog toga ne i manje intenzivan. Uskoro se taj delikatan i nježan dodir preobrazio u strast i njegove usne su se žurno pomicale kao da za njega ne postoji ništa drugo nego samo taj poljubac i okus njenih usana.Onda se on odvojio i smiješeći se pomilovao joj usne. "Nikada nije pravi trenutak niti pravo vrijeme...", komentirao je sa žaljenjem."Slade?" zvala gaje Natalie. "Gdje si?" "Ulazim u raj", odgovorio je on okrenut prema Jonquil. "Eto gdje sam." Onda joj je ukrao još jedan kratki poljubac,ostavljajući joj osjećaj slatkoće. Obećanje užitka koji će uslijediti."Vratiti ću se uskoro", pozdravio ju je. Tada je sišao stepenicama i nakon nekog vremena Jonquil je čula kako izlazi u društvu s Natalie. Fućkao je, primjetila je. Jonquil je sišla kat niže. Dok je hodala činilo joj se kao da leti. Osjećala se lagana i sretna što joj se već godinama nije desilo. Stavila je sa strane stare nesigurnosti i gorko obećanje koje je zadala sama sebi prije toliko godina. Možda joj on neće nanjeti patnju, možda za njega nije bila beznačajna. Možda si ona treba dopustiti još jednu priliku.To jutro Jonquil je planirala obaviti mnoge osobne poslove, ali nije bila u stanju niti pomaknuti prstom. Oko jedanaest sati, nakon stoje pola sata čavrljala s Molla preko ograde, odlučila je vratiti se u kuću. Pripremila sije šalicu kave i otišla u svoju sobu s namjerom da počne slagati nešto od ljetne robe. Jesen je bila pred vratima.Otpila je malo kave i odložila šalicu na stolić. U tom trenutku pogled joj je pao na košaricu s priborom za šivanje koju još nije bila spremila. Sagnula se daje uzme i kada ju je dohvatila, uočila je da se pored ručke nešto zaglavilo. Meka razglednica? Pažljivo ju je izvukla i pogledala je. Nije to bila razglednica, nego fotografija! Sa radošću je shvatila da se radi o fotografiji koju je Natalie izgubila. Odmah je prepoznala djevojčicu na slici. Bila je u društvu s roditeljima ispred rascvjetalih grana rododendrona, a u pozadini se vidjela prekrasna plava uvala.Čim joj se pogled zaustavio na likovima odraslih, krv joj se počela lediti u žilama. Ne, to nije bilo moguće!Nastavila je netremice gledati u fotografiju zaprepaštena, ne vjerujući39svojim očima. Stoje vise odbacivala misli, to joj je jasnija postajala realnost. Ovo dvoje nisu bili stranci! Naprotiv, bile su to osobe koje je najviše voljela u čitavom svom životu!

James i Catriona. On plavokos i atletske građe, ona malena ali vrlo atraktivna. Bili su zagrljeni i smiješeći se gledali su u objektiv foto aparata.Njen bivši zaručnik i njena sestra. Roditelji djevojčice koja je boravila u Mhorvenu.Onda, s krikom nevjerice i strave, Jon-quil se bacila na krevet. Ako je ono što joj je rekao Slade istina, a sigurno nije imao razloga da laže, James i Catriona nisu više bili živi. Poginuli su prije godinu dana u automobilskoj nesreći.Poput na smrt ranjene životinje, Jonquil je kriknula, a onda je dala oduška svom očaju briznuvši u strašan plač.Na kraju je zaspala potpuno iscrpljena. Kada je ponovo otvorila oči još je bio dan, ali već je bilo kasno popodne. Zapitala se što radi u krevetu. Onda se sjetila fotografije i ponovo ju je spopao očaj. Nadajmo se da to nije istina!, mislila je glave zagnjurene u jastuk. Ali, bila je to istina i ona je to što prije morala prihvatiti. Ovog puta otišli su zauvijek, a da to ona nije niti znala.Od kada su je James i Catriona bili prevarili, ona ih je izbacila iz srca iz dva razloga: jer je samo tako mogla preživjeti i nadasve zato stoje znala da prema njima nije više ništa mogla osjećati osim žaljenja. U biti, nije bila njihova ljubavna veza to što joj je slomilo srce, nego način na koji su se James i Catriona ponjeli prema njoj.Da su joj objasnili što se dešava, patila bi, ali bi s vremenom prevazišla tu bol. To što su joj radili iza njenih leđa i njihov kukavičluk zbog kojeg su je ostavili danastavi s pripremama za vjenčanje umjesto da se suoče s njom, bilo je ono što im nikada nije bila oprostila.Otkriti gorku istinu baš na dan svog vjenčanja, smatrala je za takvu okrutnost koju nije mogla prihvatiti.Znala je da im više nikada ne bi mogla vjerovati i zato ih je izbacila iz svojeg života. Ali sada kada je doznala da su mrtvi, ponovno se otvorila rana.Od njen porodice više nije ostao nitko osim Natalie, njene nećake koja je već zauzela mjesto u njenom srcu.S naporom Jonquil se digla, ali morala se pridržati da se ne sruši jer je noge nisu držale. Onda, neki zvuk je privukao njenu pažnju. Prije nego se okrenula već je znala koga će vidjeti.Slade. Trebala je osjetiti navalu bijesa u sebi zbog njegovog zavaravanja, ali shvatila je da ne osjeća ništa. Činilo se da su je suze koje je isplakala ispraznile od svih emocija."Što radiš ovdje?" pitala ga je bezizražajnim glasom."Došao sam ti reći da smo sreli Molly sa njenom unučicom Sinead na plaži i daje Natalie ostala s njima. Vrata su bila otvorena i prozor... bilo je hladno u sobi pa sam ušao da te pokrijem. Kada sam prišao krevetu vidio sam fotografiju. Upravo o tome sam želio s tobom razgovarati...""Oh, stvarno? Žao mi je, ali sada je prekasno. Već znam sve.""Mogu ti objasniti sve", rekao je on."Ozbiljno? Ne vjerujem", odgovorila je ona indiferentno. Okrenula sa da ode.On ju je zaustavio. "Daj mi barem priliku dati objasnim...""Ja tebi ne moram dati ništa! Ti si došao u moju kuću skrivajući od mene stvari koje si mi morao reći u trenutku kada si kročiotu unutra. Ja tebi ne dugujem baš ništa!" Uspjela se osloboditi njegovog pritiska naglim pokretom. "Mrzim osobe koje lažu i zavaravaju. Ne želim te više ovdje niti sekunde. Uzmi svoje stvari i odlazi odmah, molim te!""Ne!" povikao je on uhvativši je za ruku. "Sviđalo se to tebi ili ne, saslušat ćeš me!"Jonquil više nije mogla zadržati suze i čim je to on vidio, nastavio je ljubaznijim tonom. "Nemoj činiti da se osjećam još gore nego što se već osjećam, molim te..." "Nemoj mi pričati da ti imaš neke osjećaje!" naglasila je ona. "Netko tko se ponaša poput tebe ne može imati osjećaje!""Varaš se!""Stvarno? Onda, dokaži mi!""Ne, ne tako. Sjednimo nekamo...""Ovdje", naredila je ona ledenim glasom.On je kimnuo glavom i pusti'oje. "Moram početi tako da se vratim u prošlost", počeo je on.Jonquil gaje netrmice gledala hladnim i nemilosrdnim pogledom.40"James Gilbride", nastavio je Slade nakon kratke pauze "Javio se na oglas objavljen u Vancouver Sun krajem novembra prije devet godina. U to vrijeme imao sam jednu operaciju na rukama i nisam mogao voziti. Tako sam odlučio zaposliti ga. Taj čovjek se bio oženio prije tri ili četiri mjeseca, a njegova žena bila je u posljednjem mjesecu trudnoće."Ta novost bila je još jedan šok za Jon-quil. Ako se Natalie rodila u prosincu, bilo je očito daje začeta prije bijega Catrionei Jamesa. Ne samo da su se njih dvoje zaljubili nego su i vodili ljubav dok je on bio zaručen s njom!Jonquil je zatvorila oči očajnički pokušavajući zadržati suze. Kada je ponovo pogledala Sladea, profil muškarca kojeg je voljela bio joj je zamagljen, a njegov glas kao daje dolazio izdaleka."James i ja dobro smo se slagali. Tako, kada sam se oporavio od operacije, odlučio sam zaposliti ga za stalno kao vrtlara i nekoga tko će se brinuti o svemu na posjedu. Dao sam im na korištenje kućicu, ali to već znaš. Tvoja

sestra bavila se djevojčicom. Njenom mužu davao sam pristojnu plaću, pa nije imao potrebu tražiti drugi posao. Bili su vrlo složna obitelj i kada sam razgovarao s Jamesom, rekao mije da oboje nemaju rođake."Još jedan direktan udarac u Jonquilino srce... "Još uvijek mi nisi rekao zašto si doveo Natalie ovdje", rekla je ona navodeći razgovor na bit stvari, budući da je dosadašnja konverzacija samo otvarala stare rane."Kao što sam ti bio rekao, bio sam jako zabrinut jer nisam uspjevao komunicirati s djevojčicom. U očaju obratio sam se privatnom detektivu kako bi kopao po Jamesovom i Catrioninom životu u nadi da će pronaći nekog, makar i daljeg rođaka. Trebalo mu je dosta vremena, ali je na kraju otkrio da Catriona ima sestru u Škotskoj.""Zašto mi se nisi javio?" optužila ga je ona. "To bi bilo najlogičnije napraviti."On je neko vrijeme okljevao prije nego je odgovorio: "Zar ne uspijevaš naslutiti?""Ne zanimaju me zagonetke!"Slade je ponovo pogledao kroz prozorprema oceanu, prije nego joj je priznaodaje došao ovdje da bije dobro upoznao."Što? Došao si ovdje da bi me41proučavao?" pitala gaje ona s nevjericom. "I što si mislio da ćeš otkriti? Što si tražio?" On je prošao rukom kroz kosu. "Što sam se nadao naći?" ponovio je on automatski. "Nadao sam se da ću naći mamu za Natalie."Isprva, Jonquil ga je gledala zbunjena, a onda, malo po malo, kako je shvaćala značenje tih riječi, unutar nje počela je rasti velika ljutnja."Ti si doveo Natalie u Strathlov s namjerom daje ostaviš meni u slučaju da me procijeniš podobnom osobom?" Znaci Natalie nije bila daleko od istine. Slade se stvarno želi oosloboditi nje. Nije mu bila namjera ostaviti je u sirotištu, ali, ako bi bilo moguće, ostavio bije teti. Kada je to shvatila Jonquil je gotovo eksplodirala od bijesa."Ne", preduhitrio ju je on. "Nisam je namjeravao ostaviti tu. Dijete nije paket da ga ostaviš gdje se nađe. Slušaj, ne želim ti sada pričati detalje, ali i ja sam imao teško djetinjstvo. Nikada nisam upoznao oca i jednog dana moja majka me ostavila s jednom dadiljom i nikada se nije vratila. Od tog dana potucao sam se od sirotišta do sirotišta... ali pustimo sada to, to je druga priča. Ono što ti pokušavam objasniti je da nisam mogao podnjeti gledati Natalie tako nesretnu, jer ja znam što se osjeća u takvoj situaciji. Probao sam sve što bi joj moglo pomoći, to je istina, ali nikada nisam mislio odbaciti odgovornost koja mi je povjerena. Moja zamisao bila je...", na trenutak se prekinuo da bi pronašao što adekvatnije riječi, "...nadao sam se da ću te uspjeti nagovoriti da dođeš živjeti u Vancouver s nama."Od trenutka kada je Slade spomenuo njegovo nesretno djetinjstvo, Jonquil je osjećala kako se polako topi njena ljutnja. Sada, kada je čula s kojom arogancijomje namjeravao preokrenuti njen život, suosjećanje je isparilo u trenu. "Razumijem. I zašto ti je trebalo tako dugo da odlučiš da li sam podobna ili ne?"Slade se namrštio. "Nakon smrti tvoje sestre, pronašao sam jedan komadić papira s njenim rukopisom u kojem je pisala kako si joj ti vratila pismo bez da si ga pročitala. Optuživala te da si okrutna i nemilosrdna. Optuživala te i da si ljubomorna jer se ona udala za čovjeka u kojeg si ti bila zaljubljena. Pomislio sam, ako su sve te stvari istinite, možda nisi baš najbolja osoba za Natalie."Jonquil je osjetila kako joj se ježi koža. Znači, on je sve ovo vrijeme znao da je James bio muškarac kojeg je voljela. Kada je Slade nastavio govoriti, njegove riječi zvučale su daleke i nejasne. "Sada kada te poznam, ne mogu vjerovati da...""Naprotiv, trebaš vjerovati, jer to je istina!" prekinula ga je ona oštro. "Istina je da sam joj vratila pismo neotvoreno i istina je da sam bila ljutila, ljubomorna i ogorčena jer mi je ona ukrala čovjeka kojeg sam voljela." Na sreću Slade nije znao detalje te priče i to joj je još uvijek ostavljalo privid ponosa."Taj opis ne odgovara Jonquil McLeod koju sam ja upoznao", komentirao je on približavajući joj se.Jonquil je podigla ruku kako bi ga zaustavila. "Da se nisi usudio! Nemoj me niti taknuti!""Jonquil, ja...""Izađi iz sobe, molim. Želim ostati sama.""Ne želim te ostaviti samu, želim ostati s tobom. Znam da se poznajemo tek nekoliko dana, ali ti si me začarala od prvog trenutka kada sam te ugledao. Kada te stisnem u zagrljaj sretan sam, a niti ti ne možeš negirati privlačnost među nama."42"Istina je, ne mogu negirati privlačnost, ali to je sve. Radi se o površnom osjećaju. Ne osjećam ništa više." Kada je izgovorila ove riječi, Jonquil je u njegovim očima vidjela nevjericu, ali je morala nastaviti. Morala je uvjeriti njega i samu sebe da govori istinu."Valjda ne želiš reći da..." "Da" odgovorila je ona. "Nemam nikakvu namjeru upustiti se u vezu s tobom niti s bilo kojim drugim muškarcem. Nema mjesta za muškarca u mom životu." Ali čim ga je ponovo pogledala, počela je podrhtavati. On je bio sve što je ona oduvijek sanjala, a sada gaje odbacivala. Osjetila je ponovo suze kako joj naviru i shvatila da će se slomiti, ako ne završi ovaj razgovor. "Molim te, ostavi me samu."

Nekoliko trenutaka on ju je promatrao tim svojim prodornim očima. Mora da je Jonquil, tog puta, dobro uspjela sakriti svoje prave osjećaje, jer se na koncu on predao. "U redu, ostavljam te na miru. Da li imaš nešto protiv da kažem Natalie da si njena teta?""Pitaš me da li sam protiv istine?" rekla je ona sarkastično. "Mislim da sam bila jasna o tome što mislim o prevarama. Smatram da je nedopustivo da joj ti već nisi rekao čitavu istinu na početku."On nije više ništa dodao i nakon nekoliko trenutaka izišao je iz sobe.Jonquil je sjela na stolicu i ljuljajući se razmišljala o njegovim riječima. Mrzila se jer je bila sarkastična. Nije to bilo njoj svojstveno, ali u ovoj situaciji bilo joj je to jedino preostalo oružje kojim se mogla obraniti pred tim muškarcem pred kojim je bila tako ranjiva. Kada bolje razmisli, uspjela je u svojoj namjeri, odbila ga je. Ali zašto onda nije osjećala zadovoljstvo zbog toga? Zašto joj se činilo daje iza sebe ostavila nešto dragocjeno? Odjednom jeposkočila. Da lije moguće daje to nešto u stvari njeno srce?"Znači djevojčica je Catrionina kći", zaključila je Molly sjedeći na klupi u vrtu Mhorvena dok je pijuckala čaj u društvu s Jonquil.Bilo je prošlo pet sati poslije podne. Jonquil je upravo završila pričati Molly o onome što se desilo Jamesu i Catrioni; rekla joj je i da su njena sestra i njen muž odredili Sladea za skrbnika Natalie.Molly nije mogla shvatiti zašto je Slade skrivao od svih da je Natalie Jonquilina nećakinja."Mislim da me Slade želi uvesti u Natalijin život, ali se prije htio uvjeriti kakva sam osoba.""Pa, to mi se čini mudro s njegove strane. Da, vjerujem da je vrlo razuman čovjek i...jako zgodan", nastavila je nakon male pauze.Jonquil nije stigla komentirati Mollyno mišljenje, jer su se otvorila vrata kuhinje i Natalie je potrčala prema njoj."Teta Jonquil, teta Jonquil!" Jonquil je spustila praznu šalicu i krenula prema njoj raširenih ruku. "Znači, zadovoljna si?""Da! da!" vikala je djevojčica nemogavši suzdržati uzbuđenje. "Naravno da jesam! l Slade ! Zar ne Slade?" tražila ga je potvrdu.Jonquil nije primjetila da im se on pridružio i da ih promatra s pažnjom.Ona mu nije dala vremena da odgovori."Idem odmah napraviti još malo čaja." Onda se opet obratila djevojčici. "Slade ti je rekao da sam pronašla fotografiju koju si izgubila? Dođi sa mnom, dat ću ti je. Znaš, imam i obiteljski album s puno fotografija tvoje mame. Možeš ga

43pregledati, ako želiš." Uzela je djevojčicu za ruku i uputila se prema kuhinji.Kada se našla u kući, osjetila se zaštićenom od Sladeovih pogleda. Da lije moguće da sama njegova prisutnost u njoj izaziva tako nekontrolirano udaranje srca? Znala je da s njim mora razgovarati o njegovom odlasku, već joj je sama ta pomisao bila bolna, ali je to morala učiniti jer je jedini spas za nju bio da budu daleko.Ipak nije bila spremna narediti im da odu to isto veće, ali mu je morala jasno i glasno reći da očekuje da odu sutra ujutro.Desetak minuta kasnije, Jonquil je ostavila Natalie koja se smjestila na tepihu njene sobe spremajući se da pregleda obiteljski foto album, a ona se vratila u vrt sa svježe pripremljenim čajem.Slade i Molly su razgovarali i Jonquil si je od srca poželjela da mu njena prijateljica nije ispričala kako ju je James ostavio pred oltarom.Čim im se približila, Slade joj je pridržao tacnu i neutralnim glasom pozvao je da sjedne. "Smjesti se, ja ću poslužiti čaj." Prema tonu njegova glasa reklo bi se da je upravo stigao do kraja kratke avanture. Tko zna zašto, ali Jonquil nije osjećala olakšanje, naprotiv mogla se zakleti da između njih još uvijek postoji čudna napetost.

"Sada kada je Natalie otkrila da ima tetu, htjeti će dolaziti i provoditi praznike u Strathlovu. Da li si o tome razmišljao Slade?""Da, svakako. I nemam ništa protiv. Natalie se sviđa Mhorven i naravno oduševljena je s Jonquil... u ostalom, Jon-quil je oduševila i m'ene."Da je Slade govorio iskreno, nije bilo nikakve sumnje. Zato je ona osjetila kako joj se počinju crveniti obrazi i nakon štoje popila čaj, žurno je ustala. "Oprostite, ali Westmountove će se vratiti na večeru i moram ići nešto pripremiti. Ti i Natalie ćete ručati ovdje?" pitala gaje formalnim tonom."Ako tebi to odgovara.""Nema problema."I stvarno neće biti problema. Hvala Bogu, Raven i Marcia Westmount će se vratiti i njihova prisutnost pomoći će joj da se izvuče iz neugodne situacije sa Sladeom te posljednje večeri.Kada je, to isto veče, Jonquil ponovo ušla u salu za ručanje, da bi poslužila desert, Marcia je kovala u zvijezde ljepotu Skya."To je stvarno čaroban otok. Bez sumnje, imale smo veliku sreću s vremenom. Pričali su nam da se često ne može vidjeti prst pred nosom.""To je poznata škotska magla", dodala je Jonquil stavljajući na sredinu stola krasan puding koji se još pušio."Znaš, Jonquil", nastavila je Marcia. "U sobi hotela u kojem smo odsjele bila je jedna knjiga o povijesti klana McLeod. Kako mora da je uzbudljivo imati plemenite pretke!""Što su to preci?" pitala je Natalie."To su osobe od kojih potječeš. Roditelji tvojih roditelja i tako unazad.""l ja sam jedna McLeod", povikala je djevojčica s ponosom. "Moja mama se zvala Catriona McLeod, a Jonquil je njena sestra, moja teta."Marcia je širom otvorila oči nesigurna da li je dobro čula."Da, Marcia", rekao je Slade s nesigurnim osmijehom. "To je duga priča, ali Natalie je jedna McLeod i Jonquil je njena teta." Tada se Raven, koja je cijelo vrijeme šutjela, pridružila razgovoru. "Jonquil, pogodi koga sam srela u Skyu? Nekoga44koga dobro poznaš..."Djevojka je govorila s očiglednom zlobom i, iako je pitanje bilo upućeno Jonquil, gledala je u Sladea."Nemam pojima", odgovorila je Jonquil potpuno mirno. "Ne poznam nikoga iz Skaya.""Jednog čovjeka koji se zove Alistair McDonnell. Rekao mi je da je bio župnik vaše crkve mnogo godina.""l kada si ga srela?" pitala je njena mama začuđeno."On, čim smo sišli sa trajekta, dok si ti parkirala auto. Počeli smo čavrljati i pitao me od kuda dolazim. Kada sam mu rekla da smo ja i mama provele jedan tjedan u Strathlovu, točnije u Mhorvenu, odmah se počeo raspitivati o tebi. Htio je znati kako si."Jbnquil je osjetila da gubi tlo pod nogama. Savršeno dobro se sjećala tog župnika. Svi župljni su ga vrlo voljeli, ali su ga i kritizirali zbog njegove indiskrecije i Jonquil je odmah shvatila da je župnik McDonnell ispričao Raven njenu priču.Nije da je njena prošlost bila tajna. Čitavo mjesto znalo je da je ona bila ostavljena samo sat prije početka ceremonije vjenčanja, ali ona je znala da će njeni mještani držati jezik za zubima pred strancima kada se radilo o njihovim lokalnim stvarima.Jonquil je uporno fiksirala Raven i sudeći prema djevojčinom pogledu, bila je spremna zakleti se da neće šutjeti.l stvarno, odmah zatim ona je nastavila: "Ispričao mije o tom strašnom danu kada si bila ostavljena ispred oltara. Iako je od tada prošlo devet godina, taj svećenik sjeća se tog događaja s velikim žaljenjem.""Raven! Jedi desert prije nego se ohladi", prekinula ju je majka oštrim glasom.Ali kći je nastavila kao daje nije niti čula."Strašno je to što ti je tvoja sestra ukrala zaručnika i pobjegla s njim kada je tako malo falilo do vjenčanja! Ona je bila puno mlađa od tebe i prema svećenikovim riječima, nevjerovatno lijepa. Rekao je i daje on sumnjao daje trudna... Kada su pobjegli to mu je bila potvrda. Mora daje bilo strašno za tebe biti prevarena na taj način. Svećenik mije rekao da si to teško primila i da si se nakon tog iskustva promijenila."Jonquil se naglo ustala. Napad ju je iznenadio i nije imala oružja za obranu. "Oprostite", rakla je odlazeći od stola bacajući pogled na prisutne. Pročitala je trijumf na Raveninom licu, ljutnju na Marcijinom i zaprepaštenje na Sladeovom i Natalijinom licu.Nikada do sada njena soba nije joj se činila tako dobro utočište. Zatvorivši vrata za sobom, Jonquil je potrčala prema krevetu, bacila se na njega u napadu jecanja. Dugo je plakala, ne bi mogla reći točno koliko jer je izgubila pojam o vremenu.Kada se uspjela smiriti, počela se pitati zašto je tako reagirala. Na kraju krajeva, ta djevojka nije joj ništa značila, pa to nije trebala tako uzeti k srcu; što se tiče Marcie, bilo je očito da nije odobravala kćerino ponašanje; znači radilo se o Natalie, ali djevojčica je vjerovatno shvatila vrlo malo od cijelog razgovora.

Ostao je samo...Slade.U stvari, morala je priznati samoj sebi da je reagirala na taj način baš zato stoje bio prisutan Slade. On je i prije znao daje bila zaljubljena u Jamesa, ali sada je znao i da ju je ovaj odbacio zbog Catrione. A stvarni razlog zašto nije željela da to Slade zna bio je samo jedan: ponos.Iako zadubljena u svoje misli, Jonquil je začula zvuk vrata kako se otvaraju i45spazila jednu figuru koja ulazi u njenu sobu.Poskočila je i sjela na krevet, obrisala je suze rukavom haljine i sa iznenađenjem shvatila daje posjetitelj posljednja osoba koju bi u ovom trenutku željela vidjeti.Slade joj se primicao i netremice je gledao. Kada joj je došao do nje, sjeo je na krevet i prstima joj pomilovao oči još vlažne od suza."Zaboga, Jonquil, zašto mi nisi rekla?" pitao ju je glasom punim razumijevanja.Eto, dešavalo se upravo ono čega se bojala, on ju je sažaljevao, ali ona nije željela njegovo sažaljenje, željela je nešto sasvim drugo.Jonquil se ustala i počela nervozno hodati po sobi, prije nego mu je odgovorila. "Pa, sasvim sigurno to nije nešto o čemu se treba pričati naveliko." "Ne", složio se on, "ali mogla si sa mnom razgovarati." Ustao je i prišao joj uhvativši je za ramena. "Bilo bi drugačije.""Oh, da. U to nema sumnje!" rekla je ona ironično."Iskrivljuješ moje riječi..." "Ne, ne vjerujem. Misliš da nisam vidjela izraz tvog lica kada si ušao u sobu? Misliš da ne znam da prema meni osjećaš sažaljenje? Ja ne želim tvoje sažaljenje, ne želim ničije sažaljenje!""Sažaljenje?" ponovio je on stišćući joj ruku. "Ono što ja osjećam prema tebi sigurno nije sažaljenje i uvjeravam te da je to mnogo jači i lijepši osjećaj."Tada ju je snažno stisnuo i počeo je ljubiti sa strašću, budeći svaki dijelić njenog tijela. Kada se zaustavio uzbuđen, teško dišući, upitao ju je hrapavim glasom: "Da li ti se ovo čini kao sažaljenje?"Jonquil je uzdahnula i dok je tražila neki odgovor, shvatila je da ne samo da ju je zagrlio, nego daje i otkopčao pojas svojihhlača."Onda, što kažeš?""Ne, ne čini mi se sažaljenje", odgovorila je dok mu je rukama počela maziti stražnjicu, koja je na dodir bila glatka poput mramora."I što misliš da je?" inzistirao je on stišćući je u senzualnom zagrljaju."Čini se...čini se..." zamuckivala je ona shvaćajući da potpuno gubi samokontrolu."Što?" pitao je on."Seks."Iskrenost s kojom se izrazila iznenadila gaje. "Pa, mislim da se radi o nečem puno značajnijem nego je običan seks", dodao je on sa smiješkom. "A to ćemo otkriti zajedno. Sada moram izići zbog nečeg jako važnog. Kasnije ćemo nastaviti gdje smo stali", rekao je-on dubokim glasom.Trenutak kasnije Slade je nestao, ostaviviši iza sebe u zraku svoj miris i u tom momentu Jonquil je shvatila da se neizlječivo zaljubila u njega.

IO.Petnaest minuta kasnije, Jonquil je završavala s pospremanjem kuhinje, kada je čula kako Raven kazuje mami da namjerava izići sa Sladeom."Dolazim, Slade. Kamo idemo?" povikala je dok je silazila stepenicama veselo fućkajući.On joj je nešto odgovorio, ali bili su predaleko da bi razumjela što. U svakom slučaju, s tjeskobom u srcu, čula je kako se njih dvoje udaljavaju. Zašo je bila tako uznemirena? Zar nije oduvijek znala u dubini svoje duše, da se jedan čovjek kao što je Slade, nikada ne bi mogao46zainteresirati za neku kao stoje ona? Ipak lakoća s kojom se prebacio iz njenog zagrljaja ka Raven, ostavljala ju je bez daha.Jonquil se gorko nasmijala. Na kraju krajeva, mogla se smatrati sretnom stoje imala priliku vidjeti kakav je Slade uistinu. Da je otišao sutradan, ostavivši stvari kakve su bile, ona bi provela ostatak života uništavajući se zbog njega. Sada, naprotiv, osjećala je samo prezir.Kada su se njih dvoje vratili, Jonquil je već bila u krevetu, praveći se da spava.Izbjegla je zadržati se s Marciom glumeći da ima jaku migrenu. "Ispričaj me ostalima kada se vrate, ali ne mogu više izdržati na nogama", rekla joj je. "U koliko sati odlazite sutra ujutro?" pitala je prije nego se povukla u svoju sobu."U osam i trideset. Ne trebaš nam pripremati doručak. Ja i Raven namjeravamo se zaustaviti na putu i rano ručati. Biti će dovoljna šalica kave." Marcia ju je gledala zabrinuto.Jonquil je imala dojam da žena želi dodati još nešto da bi se ispričala zbog kćerinog ponašanja, ali ona joj nije dala vremena da progovori."Dobro, vidimo se sutra ujutro. Bilo je zadovoljstvo ugostiti te", dodala je bez da se osjećala prijetvornom, jer je stvarno Marciu smatrala simpatičnom osobom.

Onda se povukla u svoju sobu i pokušala spavati, ali kako se već bila odmorila poslije podne, nije uspjevala zaspati. Nakon jednog sata stoje bila budna, čula je kako se mercedes približava kući.Čula je i tiho kucanje po vratima svoje sobe. Ukočila se i ostala nepomična gledajući u tamu, sve dok se onaj koji je kucao, ne dobivši odgovor, udaljio.Mogao je to biti samo Slade.Tko zna stoje htio... Možda je očekivaoda mu'otvori vrata svoje sobe nakon što se dobro proveo čitavo veće u privlačnom društvu?U dva u noći Jonquil je još uvijek bila budna, dok je ostatak kuće već davno bio utihnuo. Nastavila je razmišljati o Sladeu i o Raven i o svim događajima koji su se zbili posljednjih dana u uzaludnom pokušaju da uvede red u svoj um; uspjela je zaspati tek s prvim svjetlom zore.Miris svježe pripremljene kave osjetila je čim je izišla iz svoje sobe. Nije znala kako niti kada je zaspala i sada je bila u zakašnjenju.Nakon stoje obukla prvo što joj je došlo pod ruku i malo se uredila, Jonquil je požurila u kuhinju i zamalo se sudarila s Marciom."Baš sam oprala moju šalicu", rekla joj je žena. "Znaš , brinuli smo se za tebe. Mora da si provela ružnu noć. Jako loše izgledaš.""Dobro sam", uvjeravala ju je Jonquil iako ona sama u to nije bila uvjerena. Uostalom, kako bi se i mogla osjećati nakon besane noći? "Žao mi je što si morala kuhati kavu sama.""Oh, zbog toga se ne moraš brinuti, za to se pobrinuo Slade. Još je jedna puna kafetjera dolje. Idi popij i ti jednu šalicu. Razbudit će te. U međuvremenu ja ću završiti pakirati torbe. Krećemo za petnestak minuta."Tko zna da li je Slade još uvijek u sali, prvo je pomislila Jonquil. Znala je da se mora ispričati što nije ustala na vrijeme da pripremi doručak. Kako da se suoči s njim, a da on ne primjeti koliko ju je pogodila njegova veza sa Raven?Iako nevoljko, Jonquil se uputila u salu za ručanje. Vrata su bila pritvorena i kroz otvor mogla je vidjeti daje Slade još uvijek

47

sjedio za stolom sa Raven.Tog jutra djevojka je imala na sebi graciozan komplet purpurne boje i po prvi puta primjetila je da se ne drži kao da se na smrt dosađuje.Slade ju je gledao blagim pogledom.Bili su baš lijepi par, morala je priznati Jonquil. Slade nikada nije izgledao tako muževno kao u tom traper kompletu, a njegove zelene oči kao da su grlile profil prekrasne djevojke koja je sjedila nasuprot njemu.

"Želim ti zahvaliti na svemu lijepom što si mi rekao, Slade. Nikada to neću zaboraviti", govorila mu je ona."Ne trebaš mi zahvaljivati", odgovorio joj je on ozbiljno. "Ti si mlada, vrlo privlačna žena..."U tom trenutku Jonquil je otvorila vrata, visoko podignute glave ušla u prostoriju j pozdravila prisutne hladnim osmijehom. Onda, obraćajući se Sladeu, počela je čvrstim glasom: "Znači, jutros si me zamijenio. Hvala." Natočila si je kavu u šalicu i nakon što ju je kušala dodala je:"Malo je jaka za moj ukus, ali dobra...""Jonquil, kako se osjećaš?" upitao ju je on zabrinutog izraza lica, pozivajući je da sjedne s njima."Nikad bolje!" odgovorila je ona odbijajući sjesti pokretom ruke. "Hvala, ali nemam vremena odmarati. Stidim se što sam tako dugo spavala! Sada imam toliko toga napraviti."Onda, obraćajući se Raven, zapitala ju je da li je spremna za polazak."Pa, skoro. Kada bolje razmislim, trebala bi otići gore i spremiti posljednje stvari", odgovorila je djevojka napuštajući sobu.I Jonquil se okrenula namjeravajući izići, ali Slade ju je sustigao i zaustavio uhvativši je za ruku. "Ehi, trenutak. Čemu sva ta žurba?" Jonquil bi se voljela oslobodititog stiska, ali nije mu željela pridavati preveliku važnost. "Vodim pansion, Slade. Marcia će svaki trenutak sići, a ja joj još moram pripremiti račun. Ispričaj me!" rekla je ozbiljnim glasom.On je pojačao stisak, na što se ona naježila. "Pa, sada kada smo sami, možeš mi zaželjeti dobro jutro kako se spada", rekao je on pritišćući usne na njene. "Eto, tako je bolje.""Kada bi dopustila svim mojim gostima da mi poljupcem zažele dobro jutro, ne bih daleko stigla! l ti i Natalie ćete otputovati danas.""Kako? Danas?""Ah, evo te ovdje!" povikala je Marcia sa vratiju kuće. "Mi smo spremne. Da li si već pripremila račun?" . "Nisam, Marcia. Raskomoti se malo u kuhinji, pa ćemo sve srediti."Raven se zaustavila na izlazu i pravila se važna pred ogledalom. Iako joj je to nanosilo bol, Jonquil nije mogla zatvoriti oči pred tolikom ljepotom. Raven je bila ono što bi svaki muškarac poželio kod žene i kako se čini i Slade je bio istog mišljenja.Nekoliko minuta kasnije svi su se okupili ispred kuće. Slade je putnicama pomagao utovariti prtljagu u BMW; Natalie s mačkom u rukama pojavila se iz vrta da bi pozdravila dvije žene; Marcia, nakon što se oprostila, već je sjedila za volanom, a Raven, prije nego joj se pridruži, otišla je do Sladea i nešto mu šapnula na uho. Tko zna, možda mu je obećavala da će mu pisati, nagađala je Jonquil osjetivši bolan ubod u srce."Bravo, takva mi se sviđaš", odgovorio joj je Slade nježno je grleći.Jonquil umalo da nije potrčala prema kući mučena ljubomorom. Naprotiv, uspjela se kontrolirati i odmjerenim

l48korakom uputila se u salu za ručanje da pokupi tanjure od doručka.Čula je kako se Natalie igra s mačkom. Instinktivno se približila prozoru i promatrala je.Njena nećakinja, kći njene sestre, pomislila je s gorčinom. Ušla je u njenu kuću kao strankinja i uskoro će otići ostavljajući nenadoknadivu prazninu, istu kakvu će ostaviti i Slade. "Napokon sami!"Jonquil se ukočila čim joj se Slade približio i uhvatio je oko struka. Počeo joj je ljubiti vrat i milovati ruke sve dok nije došao do dlanova kojima se ona čvrsto pridržavala za okvir prozora. "A sada mi objasni, što te navelo na pomisao da ću i ja otputovati danas", šaputao joj je on na uho.Iako je Jonquil vidjela da je Natalie ostavila mačku i potrčala u susjedin vrt, gdje joj je Molly nešto govorila, nije mogla niti zamisliti o čemu razgovaraju, budući da nije uspjevala misliti na ništa drugo nego samo na muškarca koji ju je stiskao u nježnom i neumoljivom zagrljaju.U mislima je stvorila sliku o onome koji ju je grlio: još neobrijano lice, raskuštrana kosa, nevjerovatno zelene oči.Za razliku od nje, činilo se da je on proveo prekrasnu noć."Zar si izgubila jezik?" upitao ju je Slade, odvajajući joj prste od okvira prozora, sve dok je nije mogao okrenuti da bi je pogledao u oči. Onda ju je stisnuo kao da želi spojiti svoje tijelo s njenim i naposljetku spustio glavu zaustavivši se na jedan nevjerovatno dug trenutak centimetar od njenih usana.Jonquil je osjetila nešto kao električni udar koji se širio cijelim tijelom, ostavljajući je bez snage i trenutak kasnije on ju je poljubio potičići je da muodgovori.Oh, na to se Jonquil nije morala prisiljavati: svaka stanica njenog tijela već je odgovarala njegovom senzualnom pozivu sa snagom koju nije uspjevala kontrolirati. Iako je pokušavala prisjetiti se Jamesa i Catrione i posljedica koje je morala snositi, u tom trenutku osjećala se kao instrument u Sladeovim rukama.

"Ehi!" U Sladeovom glasu osjećao se prizvuk začuđenosti. "Zar mi stvarno ne želiš odgovoriti na pitanje?"O kakvom pitanju je govorio?, pitala se ona na trenutak. Onda se sjetila. "Žao mi je, Slade", počela je gledajući ga ravno u oči. "Željela bih da i ti otputuješ danas. Sama sebi sam obećala da se neću upuštati... u emocionalnu vezu s nikim od mojih gostiju.""Znači, kažeš mi da si se emotivno vezala. To smatram prvim korakom...""l posljednjim jer ova priča se mora završiti. Situacija se komplicira, a meni se sviđaju jednostavne situacije.""Jonquil, kako možeš tražiti tako nešto. Ne razumijem.""Ne samo da to tražim, nego ti kažem da neću promijeniti mišljenje", naglasila je ona oslobađajući se trzajem iz njegovog zagrljaja."Jonquil, nemoj to činiti. Sada kada znam što se desilo između tebe i tvoje sestre, mogu razumijeti što osjećaš.""Ne, ne možeš! Ja nisam bila samo Catrionina sestra, bila sam joj i majka i otac. Otac je bio toliko bolestan da sam ga morala štititi od svakog stresa. Tako sam ja morala odlučivati, voditi kuću, brinula sam se da svaki dan sve ide kako treba. Zavidjela sam mojim kolegicama iz razreda koje su se brinule samo koji ruž staviti na usne ili na koji način provesti subotnje veće, dok sam je išla na spavanje49prestravljena pomišlju da se moj otac možda u jutro neće probuditi. Kao što vidiš, Slade, ti niti izdaleka ne možeš zamisliti...""Jonquil", prekinuo ju je on, "Znam kako mora daje bilo teško otkriti da su se James i Catriona zaljubili i da ti je zbog toga teško vjerovati drugima... ali moraš to prihvatiti i pomiriti se s tim.""Upravo o tome se radi! Ja ne moram ama baš ništa! Boli kada izgubiš osobe koje voliš. Zašto bih trebala nastavljati riskirati kada su me u prošlosti svi koje sam voljela napustili? Prva od svih, moja mama.""Ona je umrla, nije njena krivnja." "Pa, za mene je to bilo kao da me ostavila. Nakon nje bio je red na mom tati, a nakon njega Catriona i James... Vidiš, nije me toliko povrijedilo to što su se oni zaljubili, koliko to što su me prevarili. Eto zašto se više ne želim vezati. Ne uspijevam više nikome vjerovati. U meni postoji velika praznina, koja se više ne može popuniti. Zbog toga te tražim da odeš i da ne vršiš pritisak na mene.""A ja sam se počeo nadati da ponovo učiš vjerovati. Mislio sam da ti..."U tom trenutku začuo se Natalijin glas. "Slade, Slade, gdje si?"Na trenutak on joj nije odgovorio i nastavio je netremice gledati Jonquil sa bolom i razočaranjem na licu. Zatim je izišao iz sobe i pošao prema Natalie koja je u međuvremenu već gotovo stigla do njih.• "Slade!" zvala ga je djevojčica sva uzbuđena. "Sinead, unuka od Molly, prespavat će kod nje. Molly će je voditi u kino i pozvala je i mene. Poslije kina kaže da mogu spavati kod nje. Oh, Slade, molim te, pusti me da idem.""Natalie... jako mi je žao. Moramootputovati, prokletstvo!""Ne", rekla je Jonquil bez oklijevanja. Suosjećanje prema djevojčici bilo je puno veće nego njena želja da se oslobodi Sladea. "Bez brige draga. Baš sam govorila Sladeu da bi bilo dobro da odete posjetiti i neki drugi dio Škotske, ali nema žurbe. Škotska može čekati. Ne dešava se svaki dan da te pozovu na druženje i noćenje.""Da li se slažeš, Slade?" Natalie ga je gledala puna nade.On je stisnuo usta i Jonquil je mogla zamisliti o čemu razmišlja. Kako su se razvijale stvari među njima, , bilo je neugodno za njega provesti još jednu noć u Mhorvenu."Dobro", rekao je na kraju. "Idemo se dogovoriti s Molly.""Ura!" povikalaje Natalie jako radosna. Zajedno su izišli iz sobe i kada je Jon-quil ostala sama, postala je svjesna da se trese poput lista. Što je učinila? Ali nije imala izbora: ne bi nikada mogla uskratiti Natalie tako veliku radost, posebno nakon svega kroz što je prošla posljednjih mjeseci.S dubokim uzdahom nastavila je skupljati tanjure od doručaka. Ako ništa drugo, jedna stvar je bila sigurna: Slade je primio njenu poruku i od sada će je ostaviti na miru. Nije ga se više trebala bojati.Na tu pomisao trebala se osjećati sretnom i rasterećenom. Zašto se onda tako nije osjećala?

II.To veče Jonquil je zaspala čim je dotakla jastuk. Bilo je to posve normalno, s obzirom da prošlu noć nije oka sklopila.

50Slade je pozvao na večeru Molly, Sinead i Natalie, prije nego njih tri odu u kino. On ju je s hladnom Ijubaznošću pozvao da im se pridruži, ali je ona, isto tako hladno odbila poziv. Slade se nije vratio kući odmah nakon večere, ostao je vani do poslije jedanaest sati.Slučaj je htio da se vratio baš u trenutku kada si je ona u kuhinji spremala šalicu toplog mlijeka. Iako ju je čuo kako se kreće po kuhinji, Slade se popeo stepenicama i zatvorio se u svoju sobu. Tada je Jonquil popila mlijeko, otišla u svoju sobu i zaspala čim je legla.Probudilo ju je zvuk koji je dolazio kroz otvoren prozor. Jonquil je prišla prozoru i shvatila da taj zvuk dolazi od žaluzina iz Ravenine sobe koje su udarale zbog vjetra koji se podigao tijekom noći.

Nerado, Jonquil je ogmula kućnu haljinu i uputila se u sobu u kojoj je bila smještena djevojka, da bi zaustavila taj dosadni zvuk koji joj je sprečavao da spava. Nije željela pospremiti tu sobu, od strah da ne nađe Sladeove tragove u bračnom krevetu; preferirala je ostaviti je u neredu sve dok i Slade ne otputuje.Sada, na nesreću, bila je prisiljena ući u sobu. Krenula je direktno prema prozoru da zakači žaluzinu. Kada je već izlazila iz sobe, pogled joj je pao na stolić gdje je na vidljivom mjestu bila jedna koverta s njenim imenom.Jonquil ju je uzela zamišljeno namrštiviši čelo. Onda ju je otvorila i počela čitatipismo koje je bilo unutra.Draga Jonquil, pišem ti ovo pismo jer se previše stidim da bih s tobom razgovarala. Jučer na večer, Slade me izveo van jer je bio strašno ljut zbog mog ponašanja za vrijeme večere. Moram ti priznati da su me njegove riječi prestrašile. Vikao je namene i govorio mi da ću postati loša osoba ako se ne promijenim. Ispričao mije koliko lijepih žena izvana, a groznih iznutra, je upoznao u svom životu, ali mije i rekao da ako se potrudim mogu postati krasna osoba kao što si ti. Prije nego je razgovarao sa mnom. Slade je zatražio dozvolu od moje mame, a ona je bila sretna da da pristanak, budući da mi je već godinama govorila o istim stvarima, a da je ja nikada nisam slušala. Jako mije žao zbog onoga što sam ti rekla. Ti si mi se oduvijek sviđala, ali moram priznati da sam bila ljubomorna na tebe. Nadam se da ću se jednog dana moći vratiti...Oh, moj Bože! Što sam napravila?Drhtećim rukama Jonquil je presavila pismo, ali čim je podigla glavu pogled joj je pao na krevet. Sudeći po zgužvanim plahtama bilo je jasno daje Raven provela besanu noć. Ali bila je to noć provedena u samoći.Jonquil je ugasila svjetlo i zamišljena izišla iz sobe. Zbog svoje ljubomore, pogrešno je optužila Sladea, a onda, iako joj je on davao znakove da je otvoren prema njoj, ona ga je odbila. A sada je znala da se on njoj više neće vratiti.Možda...Srce joj je poskočilo kada joj je sinula jedna ideja, baš kada je bila ispred njegovih vratiju.Možda je ona trebala priči njemu.Osjećala je kako su joj napeti svi mišići u tijelu i srce joj uzbuđeno tuče dok je stajala ispred tih zatvorenih vrata. Ipak, znala je da je to njena posljednja šansa. Ako bude čekala do sutra ujutro, izgubit će hrabrost koja joj se javila iznenada, zajedno s idejom.Zadržavajući dah, Jonquil je uhvatila51kvaku i otvorila vrata bez i najmanjeg šuma. Onda je kliznula u tamu sobe. Slade je spavao s otvorenim prozorom. Mjesec kao da joj je pokazivao put, bacajući srebrni trak po plavom tepihu.Kada se približila krevetu, vidjela je da Slade spava na trbuhu, grleći jastuk, a na sebi je imao samo boxerice. Pokrivač je skliznuo s kreveta, a na snježno bijelim lanenim plahtama ocrtavala se njegova osunčana figura. Disao je duboko i pravilno. Disanje čovjeka uronjenog u san.Jonquil je oklijevala. Što je, dođavola, radila ovdje? Odjednom, u napadu sramežljivosti, postala je svjesna da je počinila tešku grešku: ona nije bila tip žene sposobne za takve postupke. Morala je izići iz te sobe što je prije moguće, samo da se Slade ne probudi. Ma tu pomisao osjetila je žmarce po kičmi. Dok se kretala prema izlazu, spotaknula se o Sladeovu cipelu, tako da je skoro pala. Jedva je uspjela zadržati ravnotežu i baš kada je stigla do vrata začula je Sladeov glas."I tako, promijenila si mišljenje u zadnji tren. Prekasno...""Spavao si! Kako si mogao znati da...""ne, bio sam budan", rekao joj je on ustajući iz kreveta. "Bio sam u krevetu i pitao sam se da li da ustanem ili ne, da bi zakačio tu prokletu žaluzinu u susjednoj sobi, kada sam čuo kako si ušla i zatvorila prozor. A onda... čuo sam kako si tiho ušla u moju sobu. Znao sam da u mojoj sobi ništa ne lupa, znači da si ušla iz nekog drugog razloga. Nisam arogantan niti umišljen, ali što si tražila ako ne mene?" Jonquil bi se mogla zakleti daje osjećala kako se on trese. Od žudnje? Što god da je bilo, isto je osjećala i ona. Ipak, njen ponos nije to bio spreman priznati."Raven mi je napisala pismo. Upravo sam ga našla u njenoj sobi.""Oh, želiš reći da si ovdje zbog toga? Da si ušla u moju sobu usred noći da bi mi rekla da si primila pismo? Pa, gubiš vrijeme jer sam to već znao. Rekla mije prije nego je otputovala."Naravno, oproštajni zagrljaj! "Znači... kada ste izišli zajedno prošlu noć, nije se radilo o ljubavnom sastanku..." Ponos joj ne bi dopusti da ga pita takvo nešto, ali morala je znati.On joj je nježno dotakao vrat. "Ljubavni sastanak sa Raven?" ponovio je on s nevjericom. "Jonquil...", iznenada je zašutio i na slaboj mjesečevoj svjetlosti, Jonquil je vidjela kako se Sladeova usta razvlače u osmijeh. "Ah, to sve objašnjava!" povikao je na kraju."Što sve objašnjava?" pitala je ona slabašnim glasom."Zato si se tako hladno ponašala prema meni jutros. Jonquil McLeod, ti si bila ljubomorna! Bože dragi, kako si mogla i pomisliti da me privlači žena kao što je Raven? Ona je upravo tip osobe koji nastojim izbjegavati čitav život. Toliko sam bio ljut zbog načina na koji se ponjela prema tebi da sam joj morao očitati bukvicu, eto zašto sam odlučio izići s njom."

"Mislim da joj je doista bilo žao...""Možda je, možda nije. Barem još postoji mogućnost da se promijeni. Još nije prekasno.""l to zahvaljujući tebi." Jonquil je primjetila da su joj ruke poletile prema Sladeovom vratu a da toga nije bila svjesna, a malo kasnije shvatila je da joj on više ne miluje vrat, već da joj pokušava skinuti kućnu haljinu i zatim meku spavaćicu.Njoj se činilo da proživljava iskustvo poput onih o kojima je čitala u nekim knjigama: duša koja se odvaja od tijela i52lebdi zrakom gledajući svisoka beživotno tijelo. Eto, ona je bila u Sladeovoj sobi. On je na sebi imao samo boxerice, ona je bila gola...Gola? Jonquil je poskočila čim je postala svjesna realnosti, ali je to u isto vrijeme za nju bilo uzbudljivije nego je ikada mogla i zamisliti. Ona u Sladeovom naručju, dok je on strastveno ljubi.Užitak, ljubav i začuđenosti su se spojili u jedno, u ekstazu koja joj je pomutila razum ostavljajući budnima samo osjete. Jonquil je upijala muškatni miris Sladeova tijela i dodirivala ga po njegovoj baršunastoj koži, sva naelektrizirana.Onda, potaknuta iskonskim instinktom, priljubila se za Sladeova usta uzvraćajući mu istim žarom. Slade je uzdisao kao u agoniji.Do tog trenutka njihova se tijela nisu dodirivala. Slade je kontrolirao njihov poljubac, držeći ruke nepomične na Jonquilinom licu. Ali sada, njegovi su prsti kliznuti duž njenih ruku dok je nije uhvatio za dlanove. Jonquil je zadrhtala od tog kontakta na svojoj koži koja se žarila od njegovog dodira i čekala je daje on čvrsto privije uz sebe. Naprotiv, Slade ju je nastavljao držati na odstojanju od svog tijela.Zadržavajući dah, Jonquil je otvorila oči i pogledala ga uspaničeno. Da li mu se učinilo da ona nije baš jako privlačna?"Što... sam napravila pogrešno?" promrmljala je."Pogrešno?" ponovio je on s osmijehom na usnama. "Ništa ne može biti bolje od ovog, draga. Toliko sam često zamišljao ovaj trenutak, trenutak u kojem ćemo napokon biti zajedno...ali nisam niti mogao zamisliti takvo savršenstvo..."Savršenstvo? Jonquil je osjetila kako joj se steže grlo. Znala je koliko je daleko odsavršenstva. "Slade... nije potrebno da mi govoriš takve stvari. Žao mi je, možda nisam trebala doći. Znam da nemam baš iskustva u takvim situacijama." On ju je opet uhvatio za ramena, a onda, podigavši joj bradu prisilio ju je da ga gleda u oči. "O kakvim stvarima govoriš?" upitao ju je s pažnjom.Jonquil bi bila voljela skrenuti pogled, ali on ju je prisiljavao da ga gleda direktno u oči. "Znaš... Govorila sam o seksu. Nisam baš vješta u ... seksu. Ne smatram se baš seksi ženom."On je dugo šutio. Onda je duboko uzdahnuo i pustio je. "Pa, pretpostavljam da nitko to ne zna bolje od tebe."Što god da je Jonquil očekivala da će čuti, sasvim sigurno to nisu bile te riječi. Val tuge preplavio joj je srce. Zašto mu je priznala kako se osjeća? Zašto mu nije dopustila da vode ljubav? Da je počeo, sigurno se ne bi zaustavio, bez obzira koliko bi mu se učinila neiskusna."Žao mi je što sam te...razočarala", promrmljala je ona okrećući se.On ju je zaustavio. "Znači, uvjerena si, zato što te James ostavio, da nisi u stanju zadovoljiti muškarca?"Ona nije odgovorila, ne bi mogla čak ni daje htjela, ali je njeno kimanje glavom bilo rječitije od bilo kakvog odgovora."U redu", rekao je on. "Najprije ti moram nešto reći. Moraš znati da, kada žena uđe u muškarčevu sobu usred noći i dopusti da je svuče, on očekuje da će se desiti nešto posebno... A ako ti sada odeš, muškarac može pomisliti da si se ti narugala s njim.""Narugala? Ne...ne, ja nisam...""Onda nemaš ništa protiv da nastavimo tamo gdje smo stali. Ne brini, ne očekujem da mi odgovoriš. Molim te samo da me ne odbiješ i obećavam ti da mi neće puno53trebati."Jonquil ga je netremice gledala i prije nego je upjela bilo što reći, on joj je stavio ruke na glavu. "Najprije, pusti mi da ti uredim kosu. Pitam se kako može izdržati tako dugo u toj frizuri", rekao je i nježnim pokretom podijelio dugi rep u dvije kečke stavivši ih na njene grudi."Eto, tako je bolje" Pomilovao ju je po kosi dotakavši lagano bradavice koje su se ukrutile. "Imaš prekrasnu kosu...", komentirao je nastavljajući joj gladiti kosu i s njom i grudi, kao da nije svijestan kako je to na nju djelovalo.Onda je maknuo kečku koja je pokrivala lijevu stranu grudi i spustio glavu da bi je nježno ljubio, sve dok nije uzeo bradavicu medu zube. Na tenutak Jonquil se pobojala da će pasti, toliko su joj se oduzele noge. Val vrućine proširio se svakim centimetrom njene kože i kada je skoro počela vikati od užitka, on se odmaknuo i obrisao je krajevima kose.

Nesposobna da reagira, Jonquil ga je zgrabila za ramena i tada ju je on čvrsto stisnuo uz sebe tako da je u zagrljaju osjetila dokaz njegovog uzbuđenja.Sada je osjećala kako joj podrhtava svaki dijelić tijela od uzbuđenja i nestrpljenja. Dok joj je on mazio leđa, sve dok nije došao do stražnjice, ona se privila još više k njemu da bi se njihova tijela još više sjedinila.Tada se Slade sagnuo da bi je ljubio po trbuhu spuštajući se sve niže, sve dok nije pao na koljena da bi joj milovao drhtećim usnama meke dlačice i slatku tajnu koju je skrivala.Jonquil nije bila svjesna toga što joj on čini. Odjednom je primjetila da joj se tijelo ukrutilo sve do grča i da su joj ruke zgrabile njegovu kosu očajničkom gestom, dok je osjećala kako se gubi u svijetu strasti, njojnepoznatom.Kada je on na kraju ustao, Jonquil nije mogla ništa osim pasti nemoćno u njegov naručaj. Onda ju je Slade podigao i odnio do kreveta. Oči su mu se žarile, usne pune želje da ljube svaki centimetar njene kože."Reći sada da nisi seksi žena", dražio ju je on mazeći je između bedara."Molim te, nemoj...""Ponovi mi to!" govorio joj je on promuklim glasom. "Još uvijek misliš da te smatram nepoželjnom? Još uvijek misliš da nisi...""Ne", šaputalaje ona. "Ne... Oh, Slade...""Ti si najprivlačnija i najpoželjnija žena koju sam ikada upoznao. Nikada nisam želio ženu kao što sada želim tebe..."Onda je Slade ušutio, usne su mu s nestrpljenjem tražile njene sa žudnjom koju je samo ona mogla zadovoljiti.Nekoliko sati kasnije, Jonquil je zadovoljena odmarala u njegovom naručju i slušala njegovo pravilno i duboko disanje, shvativši da se prevarila u vezi same sebe. Bila je žena u svakom pogjedu i pripadat će ovom strancu do kraja života.Dani koji su uslijedili bili su najsretniji u njenom životu. Četiri dana istraživali su područje Moray i Nairn, ona. Slade i Natalie, četiri dana puna smijeha, odmora i... ljubavi.Samo jedna stvar je pomutila njeno zadovoljstvo: Sladeovo zdravlje. Nakon nezgode koja se desila Natalie, Slade se jako prehladio i nekoliko dana boljelo ga je grlo, ali je odbio ići liječniku.Na sreću, pred kraj praznika, činilo se da se Slade oporavio."Pobrinut ćeš se za svoje zdravlje, kada ponovo stigneš kući?" pitala gaje Jonquil veće prije njihova odlaska.54"Samo ako mi obećaš da ću ti nedostajati.""Naravno da ćeš mi nedostajati..." odgovorila mu je ona bez oklijevanja. Nedostajat će joj i Natalie. Kao nadomjestak, društvo će joj praviti sjećanja na te dane provedene zajedno kao da su prava porodica. Prava' porodica...tako je rekla Natalie dan ranije, dok su se nalazili na obali rijeke Spey."Znaš da ću se vratiti..." "Stvarno?" odgovorila je Jonquil osjetivši ubod u srce, jer se sada prvi puta govorilo o njihovoj budućnosti."Zar sumnjaš?" rekao je on nježno je ljubeći u uho. "Da moja slatka djevojčice, vratit ću se. Ovdje, kod tebe našao sam ono što sam mislio da postoji samo u romanima. Voliš me, zar ne?"Nije bilo potrebe da Jonquil odgovori: radost koju je osjećala mogla se naslutiti već prema blještanju njenih očiju."I ja tebe volim, iako sam to shvatio tek ono veće kada si se povukla u svoju sobu nakon Raveninih riječi. Optužila si me da prema tebi osjećam sažaljenje, a upravo u tom trenutku sam shvatio da te volim... iako, vjerujem da sam se zaljubio u tebe istog časa kada sam te prvi puta ugledao.""Oh, nemoj to meni govoriti!" šalila se ona. "Kada sam otvorila vrata i ugledala te, pomislila sam da mi se pričinja.""Činim ti se kao priviđenje?" šalio se on ljubeći je u vrat."Slade...", zazvala ga je Jonquil. "Jednom si mi rekao da žena koju si namjeravao oženiti... Ashlev... nije pokazivala niti minimum strasti. Mislila sam da se to odnosi na seks...""Oh, ne! Mislio sam sasvim nešto drugo! rito sam reći da Ashlev nije imala strast za životom, nije ju bilo briga za druge i svenjene emocije bile su usmjerene na nju samu, Nijeposjedovala dar ljubavi, kvalitetu koju ti, sasvim suprotno, imaš napretek...""Oh!" uzviknula je ona dirnuta njegovim riječima; prije nego je uspjela reći išta drugo, on joj je začepio usta poljupcem. Puno kasnije, Jonquil još nije bila povratila svu svoju snagu. Glas joj je bio poput šapta kada ga je upitala: "Slade, kada se budeš vratio ovdje, nećeš moći dovesti i Natalie, zar ne? Ona mora ići u školu. Mogu zamisliti kako će joj biti krivo..."

Slade je šutio neko vrijeme, a onda je rekao: "Jonquil... kada smo prošli tjedan posjetili opatiju u Pluscardenu, došla mi je inspiracija za novu knjigu i ovih dana sam o tome puno razmišljao. Ne mogu dočekati da počnem pisati."Što joj je pokušavao reći? Da će, kada se vrati u Vancouver, biti previše zaposlen da bi se vratio u Strathlov? Da li je to ljubazan način da joj kaže zbogom?Jonquil se prisilila da joj glas ostane čvrst. "Obično ti treba oko jedna godina da napišeš knjigu. Tako mi se učinilo da sam čula kada si objašnjavao Marciji.""Da, uglavnom je tako. Ovog puta, bio sam inspiriran pogledom na ocean iz moje sobe. Da li misliš da bi mi je mogla iznajmiti na dugi period?"Jonquil nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Ipak, pažljivo je odabrala riječi kojima mu je odgovorila. "Nema problema, iako obično ne iznajmljujem sobe izvan sezone. Misliš da će se Natalie snaći bez tebe? Misliš da joj neće biti krivo da bude sama u Vancouveru? Sigurno je ne misliš ostaviti u nekom internatu..."On ju je promatrao, a na licu mu se vidjelo da se zabavlja, tako da je ona prestala govoriti.

55

"Sjećaš se Natalijinih riječi?" upitao ju je on. "Kada je rekla da nas troje zajedno izgledamo kao prava porodica. Pa, porodice su zajedno kad god je to moguće, zar ne?"Jonquilin um je grozničavo radio. Nije valjda daje htio reći da..."Da", odgovorio je Slade naslutivši njene misli. "Ako misliš da nas možeš oboje podnjeti, ostat ćemo tu čitavu školsku godinu. Mi ćemo se moći bolje upoznati, a za Natalie to će biti prava blagodat. Dugi period proveden ovdje, pomoći će joj da zaboravi tužne uspomene na posljednje mjesece provedene u Vancouveru. Onda, kada jednom završim knjigu, možemo svi otići k mojoj kući da mimo odlučimo gdje pustiti korjenje...""Ja... ja ne znam što bih rekla...", zamuckivala je ona."Pa, onda odogovori da i gotovo! Obećavam ti da se nećeš pokajali", dodao je on gledajući je s velikom ljubavlju.Taj pogled bio je dovoljan da odagna sve njene zebnje. "Onda da. To je i moja želja.""Dobro. Natalie i ja ćemo otputovati sutra kao što smo planirali. Moram puno toga srediti, a da ne spominjem da se moram potruditi oko iznajmljivanja vile u Twinoaksu na godinu dana koje ću provesti ovdje.""Slade... Imam ideju...Ostavi Natalie ovdje.""Što?""Da! Slušaj: Natalie može početi ići u školu direktno ovdje. Školska godina je upravo počela. Izgubit će samo par dana. To je najbolje za nju, sigurna sam da će zbog toga biti sretna. Ona i Sinead su već nerazdvojne."Jonquil je ušutila čekajući njegov odgovor koji je uskoro stigao. "Mislim da

je to senzacionalna ideja, kako to da seja toga nisam sjetio? Onda je sve dogovoreno. Telefonirat ću ti često i čim budem mogao vratit ću se ovdje. Obećavam ti da se uskoro više nećemo razdvajati."To su bile jedine riječi koje je Jonquil željela čuti, ali ipak obećanje je imalo gorak okus. Čekali su je dugi dani razdvojenosti i iščekivanja.

12.Nakon što se vratio u Vančouver, Slade je svaki dan po više puta, telefonirao Jon-quil. Protekla su dva tjedna, kada joj je, u jednom razgovoru, sugerirao da razmisli o posvajajanju Natalie."Što misliš? Na kraju krajeva, njena si teta i imate istu krv", naglasio je on. "Ako se meni nešto desi, ti možeš preuzeti brigu o njoj. Inače će biti prisiljena vratiti se u Vančouver i tko zna, može čak i završiti u nekom sirotištu. Jer Natalie je kanadska državljanka. Ako je ti posvojiš... Ipak, ne želim te prisiljavati ni na kakav način... Razmisli na miru, odgovorit ćeš mi za nekoliko dana. Znaj da ću u svakom slučaju ostaviti Natalie takvo nasljedstvo da neće ekonomski ovisiti o tebi."Po završetku razgovora, Jonquil je sjela u fotelju pokušavajući dovesti u red misli. Ideja koju joj je Slade predložio zatekla ju je potpuno nepripremljenu i bila je zbunjena. Onda, malo po malo, počela je osjećati veliko uzbuđenje. Ako bi posvojila Natalie, ne bi više s djevojčicom bila povezana samo emocionalno, već i zakonski. Bilo bi to kao da ima svoju kćer. "Fantastično!" komentirao je SladeJonquilinu odluku kada su se čuli nakon nekoliko dana. "Pripremit ću sve potrebne dokumente za posvajanje i poslat ću ti ih.""Danas ću obavijestiti mog advokata", odgovorila mu je ona. "Ali Natalie neću reći ništa dok sve ne bude gotovo. Želim joj prirediti iznenađenje. Njoj se toliko sviđa živjeti ovdje u Mhorvenu.""Ne mogu dočekati da vas obje zagrlim. Grozno mi nedostajete."Uskoro je Jonquil primila formulare za posvajanje i kada je obavijestila Sladea da se stvari dobro razvijaju, činilo se da on osjeća silno olakšanje, kao da mu je ta situacija doista bila na srcu.Kada su završili s razgovorom Jonquil se povukla u Sladeovu sobu. Raskomotila se na krevetu i počela razmišljati. Bilo je nečeg čudnog u načinu na koji se izrazio... Činio joj se tako zabrinut... kao da ga je nešto mučilo.Kada gaje upitala da lije počeo pisati roman, odgovorio joj je da nije imao vremena niti misliti o tome, koliko je bio zauzet s drugim stvarima. Bio je prilično odrešit, a glas mu je bio nategnut, kao da razgovara s nekim drugim.Kada bolje razmisli, čitav razgovor joj se učinio namještenim. Ma ne, kakve su to misli!, prigovorila je sama sebi nešto kasnije.Ipak, žmarci su joj prostrujali leđima. A ako se prevarila? Ako se radilo samo o Sladeovoj igri pomoću koje će se osloboditi Natalie? Sada kada je pokrenut postupak posvajanja, on je mogao odugovlačiti s njihovim odnosom.Jonquil se naglo ustala i prišla prozoru. Kamo je nestalo povjerenje u čovjeka kojeg je voljela? Da li je moguće da su njene nesigurnosti iz prošlosti još uvijek toliko jake da mogu utjecati na sadašnjost, a možda i na budućnost?Ne, Slade Alexander nije bio James Gilbride. On je ne bi napustio, bio je čovjek od riječi. Sve te mračne misli napale su je samo zato stoje telefonska linija bila vrlo loša večeras, pa Sladeov glas nije zvučao kao inače.Sutra će je on ponovo nazvati i sigurno je razuvjeriti.Iduće veće on nije nazvao, a niti veće kasnije. Kako nije primila telefonski poziv čitav tjedan, Jonquil se počela zabrinjavati i odlučila je nazvati ona.Javila joj se automatska sekretarica, na kojoj je ostavila poruku moleći ga da joj se javi.Proteklo je još pet dana bez ikakih novosti. Možda se razbolio, nastojala je naći opravdanje Jonquil, ali koliko je morao biti bolestan da ne bi mogao telefonirati? Osim toga, morao je imati nekog pored sebe tko vodi brigu o njemu i prenosi mu poruke.Nakon stoje pokušavala nekoliko dana, Jonquil je odlučila nazvati ga posljednji puta. Na njeno veliko iznenađenje odgovorila joj je ženska osoba s jakim stranim akcentom."Željela bih razgovarati s gospodinom Alexanderom", rekla je."Nije ovdje", odgovorio joj je glas s druge strane linije."Kada će se vratiti?""Ja sam samo domaćica. Ostavite svoje ime i ja ću mu prenjeti.""Recite mu da ga je tražila gospođica Jonquil, molim vas.""Oh, možete biti mirni. Gospodin Alexander prima poruke." Prije nego je uspjela nešto dodati žena je prekinula liniju. Sada joj nije preostalo ništa drugo nego nadati se da će Slade stvarno primiti poruku.Jonquil nije doznala da li mu je56

57prenesena njena poruka, jer sljedećih dana nije primila nikakvu vijest."Možda mu nije dobro", nagađala je Natalie izazivajući veliku zabrinutost u njoj. "Da li si ikada na to pomislila?""Da, pomislila sam", odgovorila joj je ona."Može biti i mrtav.""Oh, Natalie nemoj tako govoriti! Nemoj to niti pomisliti! Njegov advokat zna gdje se nalaziš i obavijestio bi te u najmanju ruku...""Ne bi li mogla ti telefonirati Sladeovom advokatu?" sugerirala joj je djevojčica nadajući se da će joj dati dobru ideju.Jonquil je odmahnula glavom. "U Vancouveru ima stotine advokata. Ne znam niti odakle ga početi tražiti!""Ipak, mora postojati netko kome možemo telefonirati."Sljedećih dana Jonquil je nastojala zaboraviti Natalijine riječi, bez uspjeha. Mrzila je vidjeti djevojčicu tako zabrinutu. Jednog popodneva, dok je bila u biblioteci, sinula joj je jedna ideja koja bi mogla razriješiti njene dileme. Vidjela je jednu knjigu Reeda Merricka i palo joj je na pamet da telefonira Sladeovom agentu. Sigurno će on znati reći joj da li je najpopularniji od njegovih pisaca ozbiljno bolestan.Uz pomoć Teše Grant, knjižničarke, Jon-quil je uspjela dobiti ime izdavačke kuće za koju je Slade radio i telefonski broj.Kada se vratila kući, Jonquil sa prisilila da ostane mirna i tek nakon što si je pripremila šalicu čaja, smogla je hrabrosti da podigne slušalicu i nazove broj koji'joj je dala Tessa."Halo? Željela bih razgovarati s gospodinom... Jeffom. Žao mije, ali bojim se da se ne sjećam prezimena...""Mora da se radi o Jeffu Wintersu", odgovorila joj je sekretarica. "Ostanite na liniji, spojit ću vas."Nekoliko trenutaka kasnije javio se muški glas. "VVinters."Jonquil je osjetila kako joj srce ubrzano tuče. "Gospodine VVinters, vi me ne poznate. Ja sam prijateljica... Sladea Alexandera. Zovem se Jonquil McLeod i telefoniram iz Škotske.""Ah, da, čuo sam za vas... Vi ste Natalijina teta, zar ne? Kako vam mogu pomoći?", muškarac je odmah prešao na stvar."Već više od mjesec dana pokušavam stupiti u kontakt sa Sladeom. Da li je možda u inozemstvu, zbog posla?""Ne, Slade je u Vancouveru, razgovarao sam s njim baš jučer. Upravo mije poslao svoj posljednji rukopis i moram reći daje to njegova najbolja knjiga. Ako ne možeti kontaktirati s njim, možete meni ostaviti poruku. Da li se radi o nečem važnom?"Jonquil je osjetila udarac u srce. Znači njeni strahovi su bili pogrešni. On ju je napustio, prevario i odbacio, upravo kako su napravili i Catriona i James prije toliko godina."N...ne, nije ništa važno", promrmljala je."Da li ste sigurni?""Da. Oprostite na smetnji" Kako je to bilo moguće? Njegove riječi, njegovi postupci, njegovi poljupci, nisu bili ništa drugo nego laži!Jonquil je pomislila kako je pogriješila što je telefonirala Sladeovom agentu, ali barem je sada mogla reći Natalie da Slade nije mrtav. Jedini razlog zašto se nije više javljao bio je jer to nije želio, a Natalie je dovoljno velika da to shvati.Nakon što joj je prenjela posljednje tužne novosti, djevojčica je naglo uzela

Iškolsku torbu i povukla se u svoju sobu s izgovorom da mora napraviti domaću zadaću.

Na sreću, sljedeće jutro Natalie je opet bila dobro raspoložena i na Jonquilino olakšanje idućih dana nisu spominjale Sladeovo ime.U međuvremenu, stigao je prosinac. U jutro na Badnjak, nebo je bilo posebno tamno i prijeteće, a na moru je bijesnila oluja. Prognoziran je jaki snijeg i stvarno, poslije podne počele su padati prve pahulje.Jonquil je očekivala da će Natalie biti uzbuđena, jer će imati snježni Božić. Naprotiv, djevojčica nije uopće bila zainteresirana i tek je malo prije večere Jonquil shvatila zašto. Dok je crtala, Natalie je duboko uzdahnula."Stoje zlato?" upitala ju je Jonquil."Slade nam nije poslao niti čestitku", odgovorila je djevojčica tužnim glasom."Ne, nije.""Teta Jonquil... Možeš li mu opet telefonirati? Samo još ovaj puta...Željela bih mu zaželiti sretan Božić", molila ju je Natalie sa suzama u očima.Jonquil je kratko oklijevala. Nije mogla odbiti takvu molbu... "U redu", pristala je. "Nazvat ću ga, ali ti mi moraš obećati da nećeš stvoriti previše iluzija. Vjerovatno će opet biti uključena telefonska sekretarica."Dok je nazivala broj, Jonquil se nije niti usuđivala pomisliti kako mora da tuče djevojčicino srce, da ne govori o svome, kada joj se javio glas koji nije bio niti Sladeov, niti sobaričin, nego je to bila službenica koja je obaviještavala da taj broj nije više aktivan."Što je?" pitala je Natalie primjetivši začuđeno Jonquilino lice. "Ponovosekretarica?""Ne", odgovorila je tihim glasom. "Slade je promijenio broj. Sada ga više ne mogu pronaći.""Sada je stvarno dosta", bio je djevojčicin komentar. "Znači da ga mi više nećemo smetati."Jonquil je zatvorila oči kako bi zadržala suze. Sve do tog trenutka u dubini duše se nadala da griješi, da postoji razlog zbog kojeg se Slade više nije javljao. Nakon ovog telefonskog poziva ta krhka nada je umrla.Jako polako, Jonquil je ustala i privila Natalie uz sebe. Kada su James i Catriona pobjegli, ona je osjetila probadajuću bol iznutra koja ju je gušila.l sada je osjećala istu bol, a ipak je bilo drugačije. Da, bila je povrijeđena, ali ovog puta nije bila jedina pogođena. Slade je povrijedio i Natalie, a ona je, zbog djevojčicina dobra morala pronaći snagu. Nije ni sama znala kako, ali morala je pretvoriti ovaj Božić u najljepši u njihovom životu."Mislim da moramo prihvatiti da Slade više ne želi biti dio našeg života", rekla je Jonquil kao činjenicu. "Nedostaje mi." "Nedostaje puno i meni.""Nemoj biti tužna teta Jonquil. Još uvijek imaš mene", odgovorila joj je djevojčica stišćući je s ljubavlju.Da, imala je Natalie i na tome će mu zauvijek biti zahvalna. Ipak, od kada je upoznala Sladea, od kada je otkrila da je žena sposobna za velike strasti koje je samo on mogao zadovoljiti, osjećala se nemirnom. Željela je više. Nije joj bila dovoljna ljubav jedne djevojčice bez obzira koliko duboka. U njenom srcu bila je tako velika samoća na koju se nikada neće moći priviknuti.5859Zašto je sudbina bila tako okrutna da joj najprije pokaže pravu ljubav, a onda je prisili daje se odrekne?Bol joj je probola srce i ona je shvatila da to nikada neće preboljeti.U sedam na večer vrt Mhorvena i čitava okolica bili su prekriveni tankim snježnim pokrivačem."Sva sreća da smo moj rođendan proslavili jučer", rekla je Natalie dok je gledala kako Jonquil puni posudu sa keksima. "Da sam čekala do idućeg tjedna, možda neki moji prijatelji iz razreda ne bi mogli doći... zbog svog tog snijega koji je pao.""Istina, dobro si učinila", odgovorila joj je Jonquil sa smiješkom."Znaš, baš je bila zabavna proslava. Šteta što Slade nije bio s nama", uzdahnula je Natalie. Onda je u tišini pomogla Jon-quil da pospremi kuhinju. Nakon toga, zamolila ju je daje pusti u vrt da napravi snješka."Može, ali dobro se obuci i nemoj predugo ostati vani!" rekla je ona shvativši da se previše brine.Čim je ostala sama, Jonquil je vratila u misli Natalijine riječi i po prvi puta osjetila veliku ljutnju prema Sladeu, zbog nedostojnog načina na koji je nestao.Posljednjih mjeseci se osjećala zbunjena, ranjena i prazna, ali nikada nije primjetila da se u njoj rađa bijes. Da je Slade Alexander bio tu u tom trenutku, napala bi ga poput furije, zato stoje nanio bol ne samo njoj, nego i Natalie.Morala je sjesti u fotelju da bi polako otopila tu ljutnju koju je osjećala.'Nakon otprilike jednog sata, ljutnja je nestala ostavljajući na svom mjestu tu intenzivnu bol koja se činila da neće proći mjesecima.Prekrivši lice rukama, Jonquil je dalaoduška svoj tjeskobi koja joj je pitiskala utrobu.Policajac je čekao taksi za Strathlov, shvatio je da je taj čovjek pisac koji je proveo ljeto u Mhorvenu i koji je spasio djevojčicu u magli.Nije bilo čudno što ga odmah nije prepoznao: taj čovjek je strašno smršavio i imao je blijedo i iscrpljeno lice. Kao da to nije bilo dovoljno, šepao je i podupirao se štapom pri hodu."Bili ste bolesni, zar ne?" upitao ga je policajac.

"Može se stvarno tako reći!" odgovorio mu je ne dodavši ništa drugo, očigledan znak da o tome ne želi govoriti."Nećete naći niti jedan taxi za Strathlov, s obzirom na situaciju na cestama", informirao ga je policajac. "Dođite, ja ću vas povesti", ponudio se. "Mislim da se želite vratiti u Mhorven."Zaustavili su se u blizini kuće iz koje je dopirale svjetlo, znak da je Jonquil kod kuće."Da li vas očekuju?" upitao gaje Andrew McKey ne uspjevajući prikriti svoju znatiželju."Ne", bio je kratak odgovor. "Pa, svejedno ćete biti dobrodošao. Siguran sam da će učiniti da se osjećate kao u familiji.""Da, u familiji...", ponovio je Slade hodajući puteljkom uz pomoć štapa. Svakako, mogao se vratiti prije, ali nije mu se činilo ispravno. Nije mogao pojaviti se prije nego je bio siguran u potpuni oporavak. Čak i sada, s tom nogom...Volio bi da je još pričekao i to bi i učinio da nije bilo tog pisma koje je primio od60Natalie prije dva dana...Molim te, Slade, dođi barem na Božić. Toliko nam nedostaješ! Teta Jonquil ne jede baš puno, ali zato puno plače. Ona ne zna da ja to znam, ali u to sam sigurna jer su joj često oči crvene i natečene u jutro i kada se vratim iz škole. Nisam joj rekla da ti namjeravam pisati...Slade je duboko udahno zrak koji je mirisao na snijeg. Sviđalo bi mu se ostati koji trenutak udisati tu atmosferu, ali bio je umoran, užasno umoran. Liječnik se naljutio kada je primio vijest da on namjerava napustiti bolnicu tako brzo, a putovanje je bilo beskonačno dugo. Morao je ući u kuću i sjesti.Malo po malo kako se približavao kući nesigurnim korakom, osjetio je kako mu se ubrzava udaranje srca, ali kada je pogledao kroz zavjese u kuhinju činilo mu se da mu se srce u trenu zaustavilo.Slade je ugledao vitku Jonquilinu figuru, glave položene na stol, sakrivenog lica, kako uzdiše. Nije bilo sumnje: plakala je. Slade nije nikada osjetio tako prodornu bol, čak niti za vrijeme tih tjedana u kojima je bio između smrti i života. Činilo mu se da mu neka nevidljiva ruka steže srce.Hladnoća, koju do tada nije primjećivao, odjednom je postala nepodnošljiva. Okrenuo se da krene prama vratima, kada su se ona otvorila i izišla je Natalie s mačkom u rukama.Slade je pričekao dok nije bio siguran da će moći kontrolirati podrhtavanje glasa. Onda je tiho zafučkao.Natalie se okrenula tražeći u mraku sve dok nije pronašla izvor tog zvuka, ali prije nego je uspjela ispustiti bilo kakva zvuk, on joj je šapnuo:" "To sam ja Natalie. Slade."Djevojčica je ostala zaprepaštena neko vrijeme. Sa osmijehom čiste radosti, bila je na rubu da izrazi svu svoju sreću, ali joj je Slade dao znak da bude tiho."Šššš....! Ovo je iznenađenje!" Onda je bacivši štap u snijeg, raširio ruke da zagrli Natalie."Oh, Slade! Ne mogu vjerovati da si ovdje. Ostat ćeš?""Da, mala moja i više te nikada neću ostaviti.""Ne mogu dočekati da to kažem teti Jon-quil. Ali mislim da to želiš učiniti sam. Znaš, mislim da će početi plakati kada te ugleda. Ona ne želi da je ja vidim takvu, onda je bolje da ostanem vani i završim mog snješka. Malo kasnije ću ući u kuću sa Scooterom.""Jesi li sigurna?""Jesam."Onda je Slade ponovo uzeo svoj štap i stigao do vrata. Bila su otvorena. Ušao je u kuću i zatvorio ulaz naslonivši se. Zatvorio je oči duboko proživljavajući radost tog trenutka. Bio je kod kuće. U zraku se osjećao miris kolača tek izvađenih iz pećnice i miris smole od smreke koja je ukrašavala ulaz."Natalie? To si ti? Zar si već napravila snješka?"Slade je otvorio oči čim je čuo Jonquilin glas. Zapljusnuo gaje val ljubavi. Glas je bio vedar i veseo i da na svoje oči nije vidio očaj te žene samo nekoliko trenutaka prije, ne bi povjerovao daje moguća takva nagla promjena samo zbog ljubavi prema djevojčici."Slade?"povikala je ona ne vjerujući očima. "To si... to si stvarno ti? Čula sam da se zatvaraju vrata i pomislila da je Natalie..."Na zvuk vrata, bila se ustala, popravila kosu i obrisala suze. Bio je Badnjak i61Natalie ne bi trebala znati daje ona plakala. Kada je na ulazu spazila Sladeovu Figuru, isprva ga nije niti prepoznala i na trenutak je čak osjetila strah. Onda joj je stas tog čovjeka, gusta crna kosa i boja tih očiju otkrila tko stoji pred njom. Nije više bio osunčan, nego blijed, naglašenih crta lica i Ispaćenog izraza lica.Kada gaje prepoznala, Jonquil se morala osloniti na zid, preplavljena emocijama. Dok je šaputala njegovo ime još uvijek ne vjerujući, vidjela je daje on krenuo prema njoj nesigurnim korakom, podupirući se štapom."Ali... Slade, što ti se desilo?" On joj nije odgovorio, zagrlio ju je i poljubio.Jonquil je stavila sa strane sva pitanja koja su joj navrla u mislima, da bi se prepustila tom trenutku sreće za kojim je tako dugo čeznula.Biti će vremena za pitanja, imat će svo vrijeme ovoga svijeta."Guillain-Barre sindrom? Nikada za to nisam čula", izjavila je Jonquil gledajući začuđeno u Sladea.

Bila je skoro ponoć. Natalie je otišla na spavanje, a njih dvoje još su bili u salonu. "Većina ljudi nikada za to nije čula", komentirao je on."Reci mi o čemu se radi?""To je jedna bolest koja napada periferni živčani sustav i koja može biti i fatalna.""Ali... stoje izaziva?" "Uglavnom se javlja ili nakon kirurške intervencije ili nakon cjepljenja, ili nakon infekcije respiratornog sustava, kao što se, prema mišljenju liječnika, desilo u mom slučaju. Sjećaš se one grlobolje koja mi se javila nakon one nesreće sa Natalie? To mora da je bio uzrok. U nekim slučajevima bolest se javlja odjednom, umom, radilo se o postepenom procesu. Zbog toga sam imao vremena srediti sve svoje poslove. Naročito mi je bilo važno da Natalie ne riskira da završi u sirotištu. Proveo sam mnoge besane noći brinući se što bi joj se moglo desiti ako se ja ne izvučem... Ne možeš niti zamisliti koje je to olakšanje za mene bilo kada sam saznao da si odlučila posvojiti Natalie...""Zašto mi odmah nisi rekao što ti se dešava?" upitala gaje ona razočarana."Poznavajući te bio sam siguran da ćeš htjeti preuzeti brigu o meni, ali ti si već provela previše godina svog života brinući se za druge, a ja sam bio odlučan u namjeri da ne postanem nikome teret.""Slade...moraš znati da, kada sam se posvetila mojoj obitelji, iako sam se morala odreći mnogo toga, to sam učinila s ljubavlju. I ako si ti imao potrebu za mojom brigom...""Znam. Posvetila bi se meni na isti način. Ali tako bi se još gore osjećao. Već si preuzela odgovornost prihvativši posvojiti Natalie, nisam ti htio još i ja otežati položaj. Bio sam odlučan da se ne vratim sve dok mi liječnici ne potvrde da sam izvan opasnosti, a to se desilo tek pred tjedan dana. A čak i sada... Morat ću se služiti štapom još dugo, morat ću mjesecima ići na fizioterapiju. Ne bih se još bio vratio da nije bilo Natalijinog pisma.""Želiš reći da ti je pisala?""Da. Nisi znala? Poslala mi je pismo u kojem mi je rekla da je zabinuta za tebe. Rekla je da ti jako nedostajem i da se silno nada da će me vidjeti na Božić...""Oh, Natalie je stvarno posebna djevojčica. Ne znam što bih bila učinila da nije bilo nje, Slade! Moram ti nešto priznati. Nazvala sam tvog agenta...""Telefonirala si Jeffu? Kada?" pitao je on."Prije nekoliko tjedana. Bila sam dugopokušavala stupiti s tobom u kontakt bez uspjeha. Pomislila sam i da si se možda razbolio i tako mi je palo na pamet da nazovem tvog agenta. On je morao biti upoznat sa situacijom.""Istina je, Jeff je znao sve. Dok sam bio na reanimaciji često mi je telefonirao, od trenutka kada se nisam mogao niti pomicati niti govoriti, ali bolničarka mi je na uhu pridržavala slušalicu tako da ga mogu slušati. Rekao mi je da mora iskoristiti priliku i reći mi sve što je htio, sada kada je siguran da se to neće pretvoriti u diskusiju!""Rekao mi je da mogu ostaviti poruku za tebe.""I ti si je ostavila?""Ne. Pomislila sam da ako on može razgovarati s tobom, nema nikakvog razloga zbog kojeg nam se ti ne bi mogao javiti, osim ako nisi želio.""Jeff mi nikada nije rekao za tvoj poziv; ali u svakom slučaju ne bih bio promijenio mišljenje. Već sam bio odlučio, u slučaju da ostanem invalid, potpuni prekid veze među nama bio bi najbolji. Naravno, ti bi me zamrzila, budući da sam nestao tako bez objašnjenja. Ali to bi ti pomoglo da me prije zaboraviš.""Ne bih te mogla nikada zaboraviti, a niti zamrziti", priznala mu je ona slabašnim glasom."To sam shvatio tek sada."Sat sa zvonika počeo je otkucavati sate. Kada se dvanaesti otkucaj raspršio u zraku, Slade je ustao i privukao Jonquil k sebi. "Sretan ti Božić, ljubavi moja. Sada zatvori oči.Imam nešto za tebe.""Oh, Slade! Nisi trebao", protestirala je ona. "Ja tebe nisam očekivala i nemam...""Otvori oči", naredio je on .Jonquil je poslušala i ostala bez daha kada je vidjela da joj Slade stavlja prsten .na prst. Zaručnički prsten, toliko lijep i sjajan da je oduzimao dah."Oh, Slade! Ametist! Tako je... tako je... jednostavno fantastičan!""Da li znaš da prema grčkoj mitologiji ametist ima moć da kontrolira opijenost?""Pa zašto mi se onda tako vrti u glavi?" odgovorila mu je ona gledajući ga s požudom."Mora daje to ljubav", šaputao joj je on tražeći svojim usnama njene.Da, mora daje to bila baš ljubav. Jon-quil će mu to potvrditi kasnije, kada završi ovaj poljubac. Ako mu ikada dođe kraj...

KRAJ