34
Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST Naturalistička komedija Prevod Milovan Danojlić Naslov originala: JACQUES OU LA SOUMISSION LICA: ŽAK ŽAKLINA, njegova sestra ŽAK, otac ŽAK, majka ŽAK, deda ŽAK, baba ROBERTA I ROBERTA II (Obe uloge treba da igra ista glumica) ROBERTA, otac ROBERTA, majka

Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

Citation preview

Page 1: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

Ežen Jonesko

ŽAK ILI POKORNOST

Naturalistička komedija

Prevod Milovan Danojlić

Naslov originala: JACQUES OU LA SOUMISSION

LICA:

ŽAK

ŽAKLINA, njegova sestra

ŽAK, otac

ŽAK, majka

ŽAK, deda

ŽAK, baba

ROBERTA I

ROBERTA II (Obe uloge treba da igra ista glumica)

ROBERTA, otac

ROBERTA, majka

Dekor je tmuran, siv. Zapuštena soba. Desno, u dnu, tiska i prilično niska vrata. U sredini, prozor s prljavim zavesama, kroz koje prodire slabašna svetlost. Na zidu, slika koja ne predstavlja ništa; nasred

Page 2: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

pozornice stara, ofucana, prašnjava fotelja; noćni stočić, stvari neodređene namene, čudne i svakidašnje, istovremeno, kao recimo stare kućne papuče; možda probušeni otoman, u ćošku; nakrivljene stolice.

U času kad se digne zavesa, vidi se Žak, klonuo, slomljen, ujednoj isto tako slomljenoj fotelji, sa šeširom na glavi, u tesnom odelu, mrgodnog, prostačkog izraza na licu. Oko njega su roditelji, koji stoje ili udobno sede. Na svima je odeća poguzvana i iznosena.

Mutan dekor te, početne scene trebalo bi da se, u sceni zavodenja, osvetljenjem preobrazi; zatim bi, pri kraju iste scene, valjalo da prede u zelenkastu, močvarnu boju; potom, na samom kraju, da sejoš više zamrači. Osim Žaka, lica mogu nositi maske.

ŽAK, majka (plačući): Sine moj, čedo moje, zar tako, posle svega što smo za tebe učinili! Posle toliko žrtvi! Ko se tako nečem mogao nadati! Toliko sam u tebe polagala... I još, još polažem; ne mogu, neću da verujem; tako mi svetog Tripuna, ne mogu da verujem da ćeš se i dalje kopistiti! Znači, ne voliš više svog taticu, ni mamicu, ni svoju dolamicu, ne voliš sestru, ne voliš dedu i babu!!! Seti se, ah, seti se, sine moj, kako sam te na cuclu hranila, i ostavljala te, kad se upiškiš, da se u pelenama osušiš... I sestru sam ti, isto... (Žaklini) Zar nije bilo tako, ćeri moja?

ŽAKLINA: Jeste, mamić, tako je! Aj-aj, posle onolikih dažbina, i svih onih vradžbina!

ŽAK, majka: Vidiš li, bruko... Vidiš li? Ova ti je ruka, sine, prva guzicu isprašila, jeste; nije te šljapio tvoj ovde prisutni otac, a mogao je to obaviti bolje od mene, jači je; mogao je, a nije; ja sam te izudarala, zato što sam te mnogo volela. Ja sam te, isto tako, kažnjavala ostavljanjem bez slatkiša, grlila sam te, lečila, krotila i pripitomljavala, navodila te na životne nogostupe, upućivala te u prestupe, u govome kalupe, i davala sam ti divna jela, je 1' da, je 1' da? Učila sam te da se penješ uz stepenice, kad je bilo stepenica, natrljavala sam ti kolena koprivama, kad god bi se zaželeo žarenja. Bila sam ti više nego majka, bila sam ti najbolja prijateljica, suprug, superman, ispovednica, isposnica. Ni pred jednom preprekom, ni pred jednom barikadom nisam uzmakla, samo da bih ispunila tvoje dečje želje. Aj, aj, nezahvalni sine, zar si zaboravio kako sam te cupkala na kolenima, kako sam ti čupala medene zubiće, na prstima nožnim kidala ti noktiće, a ti se drao kao malo božanstveno telence!

ŽAKLINA: Oh, što su telad slatka! Mu! Mu! Mu!

ŽAK, majka: A ti ćutiš, dabogda nikad ne progovorio! Pričam, i pričam, ti ništa ne čuješ!

ŽAKLINA: Zaptiva uši, mršti se i ceri.

ŽAK, majka: Ja sam jedna nesrećna majka. Rodila sam čudovište; to si ti: čudo-udovište. Evo, i baba ti je tu; želela bi da ti nešto kaže. pogledaj je: posrće. Ona je osamdesetogodkinja. Možda ćeš se smilovati na njene godine, njenu prošlost, njenu budućnost.

Page 3: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, baba (osamdesetogodiškim glasom): Dobro otvori uši, i slušaj me, ja imam životnog iskustva, šta sve nisam preko glave preturila! Imala sam jednog čukunujaka - i ti si se na njega umetnuo! - on je stanovao u tri stana: od dva je davao adrese i brojeve telefona, ali od trećeg -nikad. U tom, trećem, ponekad se krio, pošto se bavio špijunažom. (Žak uporno ćuti.) Ne, ne mogu da ga ubedim. Kuku nama, jadnicima!

ŽAKLINA: Tu ti je i deda, i on bi želeo da popriča s tobom. Ali, avaj, nije u stanju. Previše je star. Stogodišnjak!

ŽAK, majka (plačući): Rođen je u srednjem veku!

ZAK, otac: On je gluv i nem. Posrće, zeva.

ŽAKLINA: Ta ne! On, u stvari, peva.

ŽAK, deda (stogodišnjačkim glasom): Mr. Rm! He! Em! Promuklo, ali gromko. Pijanica pe-va pe-smu Ljupko, usred a-go-ni-je... Davno predoh šesnaestu Al to sada va-žno-ni-je. Žak uporno ćuti.

ŽAK, otac: Ne vredi, ne popušta.

ŽAKLINA: Dragi moj braco... ti si veliko đubre. I pored neizmeme ljubavi što je prema tebi osećam, ljubavi koja mi se toliko nadima u grudima da mi se ponekad čini srce će mi se raspući - i pored svega toga ja te prezirem, i gadim te se. Mama zbog tebe place, tata se ljuti - tata sa svojim gadnim brkovima policijskog inspektora, i sa Ijupkim, širokim, dlakavim stopalom punim žuljeva: što se tiče dede i babe, pogledaj do čega si ih doveo! Užasno si nevaspitan. Rešila sam da te kaznim. Neću ti više dovoditi moje drugarice da ih gledaš kako piške. Mislila sam da si bar malo uljudniji. Hajde, prestani da rastužuješ majku, i da ljutiš oca, ne postiđuj baku i deku.

ŽAK, otac: Ti nisi moj sin. Odričem te se. Nedostojan si moje loze. Umetnuo si se na svoju mater, na njenu porodicu punu glupaka i sakaluda. Što se nje tiče, njoj to ne smeta, jer je ona žena, i to kakva žena! Nego, nije ovo mesto ni čas za takve pohvale! Jedno bih hteo da naglasim: vaspitavan si besprekomo, kao aristokrata, potičeš od stoprocentnih krvopija, od čistokrvnih hulja, od ljigavih riba drhtulja; ali, uza sve poštovanje koje osećam prema tvom polu, talentu, prema vatrenim venama koje znaju, koje bi - kad bi ti samo hteo - znale da iskažu ono što, mucavo i zapretano, u tvojoj krvi kola - tvrdim da si, usprkos svega rečenog, nedostojan svojih i mojih predaka, i oni te se odricu, s istim pravom s kojim te se i ja odričem; nedostojan si svojih predaka, ali takode, i svojih potomaka, koji, svakako, nikad neće ni doći na svet, jer će više voleti da pocrkaju, nego da im ti budeš otac! Ubico! Trovaču! Nemaš više na čemu da mi zavidiš. Kad samo pomislim, koliko sam želeo da mi se rodi sin, a ne, recimo, krin! (Majci) Ti si za to kriva!

ŽAK, majka: Ju! mužu moj! Htela sam sve najbolje. Čovek nikad ne zna... Očajna sam, potpuno i delimično.

ŽAKLINA: Majčice, smiri se malčice!

ŽAK, otac: Taj tu sin, ili bolje reći taj Turčin, koji se ukipio, došao je na svet samo zato da nas sramoti; taj sin, hoću reći taj Turčin... samo je jedna od tvojih budalastih ženskih priča.

Page 4: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, majka: Na žalost! Na žalost! (Sinu) Vidiš li, šta sve moram da trpim od tovog oca, a sve zbog tebe. Pomamio se, pa grdi li, grdi!

ŽAKLINA (bratu): Pop išo po crkvi! Pop išo po crkvi!

ŽAK, otac: Niko me neće umoliti da se rastužim nad jednom ovakvom konačno i konacno zašivenom sudbinom. Odlazim. Odlučio sam da budem dostojan svojih predaka. Cela tradicija je uza me! Cela celcata! Kidam! Pro-laz!

ŽAK, majka: Oj! Oj! Oj! Ne idi! (Sinu) Vidiš li, zbog tebe nas i otac napušta!

ŽAKLINA (uzdišući): Marsolovac!

ŽAK, deda (pevajući): Pija-nica-pe-smu-peva... Peva-jući tu-žno-zeva...

ŽAK, baba, (starom): Ućuti! Ućuti!, il'ću ti glavu razbiti.

Udara starog pesnicom po glavi; tilubi mtt kačket.

ŽAK, otac: Konačno i neopozivo, napuštam ovu sobu, i ostavljam je ćudima vremena koje u nepovrat teče. Tu više nema pomoći. Idem u svoju odaju, ovde, odmah, desno; kupim prnje, i odsad ćete me viđati jedino za vreme obroka plus kadikad u toku dana i ponekad obnoć, kad mi seprohte da prezalogajim. (Žaku) Moraš mi vratiti tobolac! I sve to, u slavu Jupitera! ŽAKLINA: Nemoj, tatice!... Pubertet ga na to tera.

ŽAK, otac: Dosta! Nije važno. (Odlazi) Zbogom, kurvin i murvin sine, zbogom ženo, zbogom brate, i ti, sestro bratova!...

Izlazi žustrim, odlučnim korakom.

ŽAKLINA (gorko): Kurva i murva. (Bratu) Kako možeš to da trpiš? U stvari, on ga vreda, i time vređa samog sebe. I obnuto.

ŽAK, majka (sinu): Shvataš li, prokletniče: svi te se odriču. Otac, koji ti je zaveštao celokupno imanje... kako sad da ti ga da? Oh, Bože!

ŽAKLINA (bratu): Po prvi, ako ne i poslednji put, on se s majkom posvađao, i ja se pitam kako ćemo se iz ovog izvući?

ŽAK, majka: Čuj me, sine moj! Molim te, ne obaziri se na moje hrabro materinsko srce, nego, prosto, pričaj ne misleći o čemu govoriš. To je najbolji put i način da počneš ispravno razmišljati, onako kako dolikuje intelektualcu i dobrom sinu (Uzalad očekuje odgovor, Zak tvrdoglavo ćuti) Ali ti nisi dobar sin. Priđi, Žaklina! Jedina ti umeš da sačuvaš živce pred mučnim prizorom tim.

ŽAKLINA: Oh, mamice: svi putevi vode u Rim.

ŽAK, majka: A tvog brata ostavimo: ionako se sav pretvorio u povlačenje.

Page 5: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAKLINA: Neka ga, nek tone u pomračenje!

ŽAK, majka (plačući, odlazi, držeći kćer za niku; ova je nerado sledi, osvrćući se prema hratu. Zak majka, s vrata, izgovara rečenicu koja će od tog tremitka ući u istoriju): Novine će o ovome pisati, surovi aktografe! ŽAKLINA: Špekulantu!

Izlaze obadve, za njima deda i baba, a onda se, svi, pritaje u uhodjenju i prisluški-vanju, Što se moze primetiti kroz otvorena vrata.

ŽAK, baba: Pripazite na njegov telefon... to je sve što mogu da vam kažem.

ŽAK, deda, (peva i posrće): Prljav-a-li-čestit... Pi-ja-ni-ca pe-va... Izlazi.

ŽAK (sam, zamišljen, dugo ćuti; zatim ozbiljno): Pretpostavimo da ništa nisam rekao: ipak, šta ovi hoće od mene? Tišina.

Posle dužeg vremena, vraća se Žaklina. Kreće prema bratu s izrazom snažne odlučnosti; približivši se, gleda ga pravo u oči; zatim mu kaže:

ŽAKLINA: Dobro me poslušaj, mili rođače, dragi ortače, i vrli zemljače, porazgovarajmo kao brat i sestra, u Četiri oka, i smesta! Dolazim ti poslednji put, mada to, možda, i neće biti poslednji put, ali šta možemo, nije važno i nema veze! Zar ne shvataš da su me ka tebi uputili, onako kao što se upućuje pismo: Ja sam markirana, kartirana, ekspedovana sopstvenom vazdušnom linijom, krv mu božiju!

Zakje i dalje natmuren.

ZAK: Avaj, prava krv ne laže!

ŽAKLINA (ozarena): Konačno! pala je velika reč!

ŽAK (očajan, sasvim ucveljenog izgleda): Sestro, budi dostojna ovakvog brata!

ŽAKLINA: Tako nešto mi se ne može desiti. Zapamti jedno: ja nisam petljanac, on nije petljanac, ona nije petljanac, pa ni ti nisi petljanac.

ŽAK: Pa šta?

ŽAKLINA: Ne razumeš me zato što me ne slušaš. Prosto kao pasulj.

ŽAK: Misliš?... Ah, sestre, sestre: iste sve ste... a vreme, teče li, teče!

ŽAKLINA: To nije bitno. Te povesti me se ne tiču. Medutim, Povest nas dotiče!

ŽAK: O, reči, koliko je zala u vaše ime počinjeno!

ŽAKLINA: Sve ću ti reći u dvadesetsedam reči. Čuj, i ne izbijaj ovo iz glave: ti si hronometričan.

ŽAK: A ostale reči?

Page 6: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAKLINA: To je sve. Dvadesetsedam reči sadržane su, ili sadržani su, već prema rodu i broju, u te tri.

ŽAK: Hro-no-me-tri-čan! (Uplašen, uzrujano viče) Ali, to nije moguće! to nije moguće!

Diže se, grozničavo hoda tamo-amo.

ŽAKLINA: Jesi, jesi. Toga moraš biti svestan.

ŽAK: Hronometričan! hronometričan! Ja? (Polako se smiruje, skljoka se u fotelju, dugo razmišlja) To je nemoguće; a ako je tačno, onda je užasno! U tom slučaju, morao bih... O, strašna neodlučnosti!... Lični podaci nisu uključeni. Strašno, strašno! Svaki zakon počinje da radi samom sebi o glavi od onog časa kad ga niko više ne brani.

Zaklina, pobednički se smeseći, prepušta ga njegovom nespokojstvu: izlazi iz sobe na vrhovima prstiju. Žak majka, sa vrata, Sapće. ŽAK, majka: Je li upalio štos?

ŽAKLINA (s prstom na usnama): Pst, slatka mamice! Sačekajmo ishod operacije.

Izlaze. Zakje uznemiren, nešto smišlja.

ŽAK: Izvucimo okolnosti iz zaključka, svi me konci na to upućuju. Jeste da je teško, ali takva je igra pravilna. Ono se, u ovakvim slučajevima, usaglašava. (Nemo preispitivanje savesti. povremeno se čuje: "Hro-no-me-tri-čan, hro-no-me-tri-čan?" Ntijzad, razrešivši unutrašnju raspru, na sav glas) U redu, u redu, priznajem - volim pasulj sa slaninom!

Majka Žak i Žaklina, koji su gvirili jedino to i očekujući, i s njinia stari bračni par Žak, živo mu prilaze, kličući od zadovoljstva.

ŽAK, majka: Oh, sine, ti si zaista moj sin!

ŽAKLINA (majci): Znala sam da će mu ono moje pomoći... Evo, nalazi sebe u životu.

ŽAK, baba: Lepo sam ja govorila: da se skuva mrkva, a da ne bude grka, treba uzeti...

ŽAK, majka (ćerci): Nuto, nuto, lisičice moja lukava! (Grli sina, koji se prepušta bez zado-voljstva) Čedo moje! Tako, znači, voliš pasulj sa slaninicom? Pa to je divota!

ŽAK (neubedljivo): Jeste, volim ga, obožavam ga.

ŽAK, majka: Srećna sam, i ponosim se tobom. Ponovi, Žačiću, hoću još jednom da čujem.

ŽAK, (kao automat): Volim pasulj sa slaninom! Volim pasulj sa slaninom! Volim pasulj sa slaninom! ŽAKLINA (majci): Hajde, urazumi se! Ne kinji svoje dete, ako želiš da budeš prava, majčinska majka. Čuj dedu, opet se raspevao.

ŽAK, deda (peva):

Pijanac je-na-tom-me-stu

Page 7: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

uvek pevao i-stu-pe-smu

pesmu ne-žnu, za-nosnu

i svetlu, i rado-snu...

Nek se... de-ca... pred na-ma...

sad igraju žmu-re

Kad porastu, ona će

da ju-re.. da ju-re...

Da jure za ženama!

ŽAK, majka (prema vratima): Gastone, dođi! Tvoj sin obožava pasulj sa slaninom! Da!

ŽAKLINA (isto): Tatice, dodi, kazao nam je da strahovito voli pasulj sa slaninom!

ŽAK, otac (ulazeći, strogo): Je li to tačno?

ZAK, majka (sinu): Kaži i tati, Začiću, reci mu ono što si malopre sestri rekao, i ono što si rekao mamici, koju su samlela strasna materinska osećanja.

ŽAK: Volim pasulj sa slaninom!

ŽAKLINA: Valjda obožavaš?

ŽAK, otac: Šta to?

ŽAK, majka: kaži, srce mamino!

ŽAK: Pasulj sa slaninom. Obožavam pasulj sa slaninom.

ŽAK, otac (za sebe): Još nije sve izgubljeno? To bi bilo odveć dobro, mada ne previše rano. (Ženi i ćerci) Je li to sve?

ŽAKLINA: Pa da, tatice, čuo si ga valjda?

ŽAK, majka: Moraš verovati svom sinu. On nije samo tvoj sin; on je tvoj sinonim!

ŽAK, baba: Sin moga sina je i moj sin... moj sin je istovremeno i tvoj sin. Drugi sinovi ne postoje.

ŽAK, otac (sinti): Sine moj, svečano te pozivam u zagrljaj. (Žak ga ne zagrli): U redu. Odričem se svoga odreknuća. Srećan sam što toliko voliš pasulj sa slaninom. Ponovo te uk-ljučujem u naše pleme. Uvodim te u tradiciju. U pasuljarstvo. U sve. (Žaklini) Nadam se da je pobornik i lokalpatriotskih težnji?

ŽAK, baba: Bogami, i to je važno!

Page 8: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAKLINA: Polako, tata, polako: doći će on i na to!

ŽAK, deda: Pi-janac je na-tom-me-stu!

ŽAK, baba (lupivši starog po glavi): Ne seri!!

ŽAK, otac: Dakle, opraštam ti. Prelazim - uostalom vrlo nerado - preko svih tvojih mladalačkih nevaljalstava, onako kao što sam i preko svojih prešao, sa željom da te spasem za našu porodičnu i nacionalnu stvar.

ŽAK, majka: Joj, što si ti dobar čovek!

ŽAKLINA: Oh, siroti oče!

ŽAK, otac: Sviro ti s ploče? S kakve ploče? (Sinu) Krećeš, dakle? Guraj!

ŽAK (klonulim glasom): Obožavam pasulj.

ŽAKLINA: Ne gubimo vreme.

ŽAK, majka (mužu): Pa sad, kad je tako, Gastone, mogli bismo ga i oženiti. Ovo smo jedino i čekali: da se izvini, i to ne jednom nego dva puta, što je učinio. Dakle, Žak, sve je u redu, davno smišljeni plan već je ostvaren, vencanje je uređeno, i mladu smo ti doveli. Tu su i njeni roditelji. Što se tebe tiče, možeš sedeti. Sa tvog se lica čita prepuštenost sudbini, i to mi se sviđa. Samo, pazi: moraš biti i strašno ljubazan...

ŽAK: Uh! U redu.

ŽAK, otac, (plesne rukama): Nek uđe verenica!

ŽAK: O! pa to je ugovoren znak!

Ulazi Roberta udavača, kći Oca Roberta i Majke Roberta. Najpre nastupa Otac Roberta, ogroman, gojazan, veličajan; zatim majka, podebela, tipična guščica; roditelji se, onda, razmaknu u stranu, da bi propustili samu Robertu, koja korača izmedu oca i majke; ona je u venčanici; lice joj zaklanja beli veo; njezin ulazak treba da izazove uzbudenje; Majka Žak zadovoljno trlja ruke u oduševljenju, podiže ih uvis; zatim pristupa Roberti, zagleda je izbliza, pipka je, u početku stidljivo, docnije je žestoko drpa, najzad je počne njuškati; Robertini roditelji je u tome prijateljski podstiču žustrim kretnjama i migovima; i baba treba da onjuši udavaču, kao i deda, koji pritom pevusi: "Pi-janac je na-tom me-stu"... Prdruži im se i Žak Otac. Kad se Roberta pojavi, Žaklina radosno zapljeska rukama, i uzvikne:

ŽAKLINA: Budućnost je naša!

Page 9: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

Onda se približi Roberti, zadigne joj haljinu, vrisnejoj u uvo, i, najzad, onjiiši je. Ponašanje Žaka Oca biće dostojanstvenije i uzdržanije; ipak, i on će izmenjati izvesne poglede i obešenjačke namige sa Robertom ocem; što se Roberte I majke tiče, ona će, na kraju scene, stajati u prvom planu levo, nepomična, sa širokim glupavim osmehom na licu; deda će praviti mangupske, nepristojne kretnje; pokušaće i nešto više od toga, ali će ga baba sprečiti.

ŽAK, baba: Pobogu... nemoj... čuješ šta ti govorim... izludeću od ljubomore!

Jedino Zak, za vreme dok svi njuškaju Robertu, ne izgleda nimalo uzbuđen: sedi, mrtav hladan, i izgovara jednu jedinu reč, onako, za sebe, pun prezrenja:

ŽAK: Seljančura!

Roberta, majka, čuvši primedbu, dobija blago uznemiren izraz na licu, ali se to pokaže tek kao kratkotrajno nespokojstvo, pošto se ubrzo počne iznova smejuljiti. Daje znak Roberti da se približi Žaku; Roberta je stidljiva, i priđe mu tek pošto je povedu: Roberta, otac, je takoreći silom povuče, a majka Žak i Žaklina poguraju je s leda. Žak se i dalje ne miče, lice mu je kao stena.

ŽAK, otac (shvativši da nešto ne štima, stojipo strani, s rukcima na ktikovima, i mrmlja): A, sad me neće preći!

Prišavši Žaku sinu, Otac Roberta, kao trgovac, pokazuje zanimljive pojedinosti na svojoj ćerci, u čemu mu pomažu Žaklina, Žak majka, Roberta majka, te deda i baba.

ROBERTA, otac: Ona ima noge! Okrugle, debele!

ŽAK (nehajno slegnuvši ramenima): Pa normalno je da ima noge!

ŽAKLINA: Njoj to, medutim, služi za hodanje.

ŽAK, majka: Za hodanje, da, da...

ŽAK, baba: I još kakve noge: valjaće ti!

ROBERTA, majka (ćerci): Deder, pokaži ih. Roberta zaista stane hodati.

ROBERTA, otac: Ona ima i nešto ruku!...

ROBERTA, majka: Pokaži.

Roberta pokaze Žaku jednu ruku, i pri tom mu gotovo ugura prste u oči.

ZAK, baba (nikoje ne sluša): Samo jedan savet da vam dam...

ŽAKLINA: Rukama briše prašinu.

Page 10: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK: Naravno... naravno... tako sam nešto i mislio.

ROBERTA, otac: Ima i nožne palce.

ŽAKLINA: Ah, čovek prosto zaželi da ih čekićem smrska!

ŽAK, majka: E vala baš tako, ćeri moja!

ROBERTA, otac: Pogledaj samo te mišice, te udove!

ŽAKLINA: Njima će da pere sudove!

ŽAK, majka: Nego, šta, ima da pere!

ŽAK, baba (nikoje ne sluša): Imam jedan savet da vam dam.

ROBERTA, majka: A tek listovi na nozi! Original, sa garancijom!

ŽAK, baba: Bože, stvamo! Kao ja kad sam bila mlada!

ŽAK (nezainteresovano): Melankton je to bolje činio!

ŽAK, deda (peva): Taj pija...nac prevejanac

ŽAK, baba (starom): Jesi li ti meni muž, ili šta si? Udvaraj mi se!

ŽAK, otac: Sad pazi, sinko! Nadam se da razumeŠ stvar.

ŽAK (pomiren sa sudbinom, pristaje): Da, da... naravno... malo sam se udaljio...

ROBERTA, otac: Zatim, ima bedra.

ŽAK, majka: Da te bolje pojede, dete moje!

ROBERTA, otac: Pa zelene bradavice na beloj koži; crvene sise na ružičastim grudima; osvetljen pupak; jezik u paradajz sosu; mršava ramena; i uopšte, sve neophodne butove i šnicle, kakve samo poželeti možeš. Šta biste još hteli?

ŽAK, deda (peva): Taj pija...nac... prevejanac.

ŽAKLINA (odmahne glavom, digne i nemoćno spusti ruke): Aj, aj, zašto mi je sudbina ovakvog brata dala?

ŽAK, majka: Uvek je s njim bilo teško. Muke sam videla dok sam ga podizala. Voleo je jedino griz.

ROBERTA, majka: Ali, prijo, to je neshvatljivo, to je nečuveno. Tom se kolaču nisam nadala! Da smo znali, pa da pripazimo...

ROBERTA, otac ponosno, malo uvredeno): To nam je jedinica.

ŽAK, deda peva): A pija...nac prevejanac!

Page 11: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, majka: Ovo će me izludeti.

ŽAK, otac: Žak, poslednji put te opominjem!

ŽAK, baba: Samo da vam nešto kažem!

ŽAK: Dobro. U redu. Nek bude. S pasuljem.

Opšte odlaknuće. Uzbudenje. Čestitanja.

ŽAKLINA: Uvek na kraju prevagnu njegova plemenita osećanja. Smeši se Zaku.

ŽAK, otac: Jedno malo pitanje. Nemojte me pogrešno razumeti.

ROBERTA, otac: Molim vas, slobodno, vi ste nešto drugo. Samo recite!

ŽAK, otac: Hteo bih da znam, kako stoji sa stablom... sa lozom... porodičnom, mislim...

ŽAK, deda (nestašno): Hi... hii...

ROBERTA, majka: A, to...

ŽAK, majka: Moža previše tražimo.

ROBERTA, otac: Ne, ne, nikako... hoću reći.. bilo je i toga... ne bih sad tačno znao...

ŽAK, otac: Gde bi se to moglo proveriti?

ŽAKLINA: Pobogu, tatice... pa valjda znaš... u panjevima... gde drugde?

ŽAK, otac: Sjajno. Potpuno sam zadovoljan, slažem se.

ŽAK, baba: Da vam dam jedan savet?

ROBERTA, majka: Uh... i ovo se završi!

ROBERTA, otac: Znao sam da će sve biti kako treba!

ŽAK, deda peva:

Upre - gao lola

ko - bilu i vo - la (pleše).

ŽAK, majka: Sve u svemu, ne brinite; budite lojalni, i sve će teći kao po loju!

ŽAK, otac (sinu): Tako! Kocka je bačena! Sad imaš, i protiv svoje volje, izabranicu srca svog!

ŽAK, majka: Čim čujem reč srce, meni se plače.

Page 12: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA, majka: I mene to razneži.

ROBERTA, otac: Ja se od toga raznežim na jedno oko, a rasplačem na ona preostala dva.

ŽAK, otac: Cela istina!

ŽAKLINA: Oh, nije se čuditi! Svaki roditelj to tako oseća. To je ono što se zove osetljivost u najčistijem stanju.

ŽAK, otac: To su naše stvari, drugih se to ne tiče!

ŽAKLINA: Tatice, ne ljuti se. Otkinulo mi se, ali namemo.

ŽAK, baba: Hoćete li jedan savet?

ŽAK, otac: Moja kći svaku stvar postavi na njeno mesto! Uostalom, to joj je posao.

ROBERTA, majka: Čime se ona bavi?

ŽAK, majka: Ničim. Nezaposlena je.

ROBERTA, otac: Normalno.

ŽAK, otac: To i nije baš normalno. Ali, ide s njenim godinama. (Menjajući ton) Najzad, pređimo na glavno. Suočimo mladence. Licem u lice! Vreme je, da vidimo mladino lice. (Roberta ocu i Roberta majci) Znate, to je puka formalnost.

ROBERTA, otac: Molim vas, to se po sebi razume, samo izvolite!

ROBERTA, majka: Baš sam nešto mislila, da bi to trebalo.

ŽAK, baba (ljuta): Hoćete li, ili nećete taj savet? Fuj, svi!

ŽAKLINA: Lice na sunce! Da vidimo mladu!

Roberta otac skida beli veo koji je sve dotkle skrivao Robertino lice. Roberta se široko smeši i ima dva nosa; svi joj se dive i klikću od radosti, osim Žaka.

ŽAKLINA: Oh! Divno!

ROBERTA, majka: Šta velite, a?

ZAK, otac: Joj, što nisam mlađi jedno dvadeset godina!

ZAK, deda: A ja...a meni... meni ništa!...

ROBERTA, otac: Dobro ste rekli... baš tako... dvadeset... Leglo bi ko kec na desetku!

ŽAK, otac: Išlo bi kao podmazano!

Page 13: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, majka: Bogami, imate čime i da se ponosite! To se zove biti batli! Moja ćerka ima samo jedan!!!

ŽAKLINA: Mamice, pa nemoj sad zbog toga da se jedeš.

ŽAK, otac (Žaklini): Za to ti je majka kriva. –

ŽAK, majka: Gastone, Gastone, stalno ta tvoja prebacivanja.

ZAKLINA: Tatice, nemoj da nam kvariš ovako lep i svečan dan!

ROBERTA, otac (Žaku): A vi ćutite? Hajde, poljubite je!

ZAK, baba: Dečice draga! Hoćete li jedan savet? Fuj, govnaći!

ROBERTA, majka: Blago vama! Oh, deco moja!

ŽAK, majka (Žaku): Je l' da si srećan?

ŽAK, otac (Žaku): Konačno si postao zreo čovek. Sad imaš da mi nadoknadiš sve troškove.

ROBERTA, majka: Hajde, zete, glavu gore!

ŽAKLINA: Samo hrabro, brate, sestro!

ROBERTA, otac: Siguran sam da ćete se dobro slagati.

ŽAK, majka (Gastonu): Oni su zaista stvoreni jedno za drugo, i tako dalje, u tom smislu i s tim u vezi, kao i ono ostalo što se u ovakvim prilikama govori! (Roberta otac i majka, Žak, otac i majka, kao i Žaklina, uzvikuju) Oh, deco moja! Oduševljeno pljeskanje.

ŽAK, deda: A pija...nac zapet...ljanac...

ŽAK: Ne! Neću! To mi nije dovoljno! Hoću jednu sa tri nosa! Bar sa tri nosa! Ili s tri, ili ništa!

Opste zaprepašćenje.

ŽAK, majka: Joj! Što je zao!

ZAKLINA (tešeći majku, govori Žaku): A ne misliš koliko bi joj, zimi, maramica morao kupovati?

ŽAK: Baš me briga za maramice! Doneće ih s mirazom!

Za sve to vreme Roberta ne shvata šta se oko nje zbiva.

Deda i baba takođe su van toka radnje. Povremeno, stari pokušava da peva;

starica gleda kome da utrapi svoj sasvet. U međuvremenu, plešu, prateći radnju

neodredenim kretanjimcl.

Page 14: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, otac: Kofer! Kofer mi dajte! Pakujem se. Odlazim! (Sinu) Tvoja plemenita osećanja,

dakle, ispariše! Budalo! Čuj dobro šta ću ti reći: istina ima samo dva lica, ali njena treća strana

još je ponajbolja! Što imadoh, rekoh! U neku ruku, to sam od tebe i očekivao!

ROBERTA, majka: To je neprijatno... i mučno... Ali ne baš sasvim... Ako je samo u tome stvar... moglo bi se urediti!

ROBERTA, otac (veseljački): Nije važno, dame i gospodo, ne uzbuđujte se. (Tapše zgrčenog Žaka po ramenu) Ovaj smo obrt predvideli. Mi imamo još jednu ćerku jedinicu, i ona vam u potpunosti stoji na raspolaganju. A ona, sve u svemu, ima tri nosa.

ROBERTA, majka: Ona je tročlana. U svemu. I za sve.

ŽAK, majka: Ah... sad mi je laknulo! U pitanju je budućnost naše dece... Svaka vam čast... Čuješ li ti ovo, Žak?

ŽAKLINA: Šta kažeš, bracane?

ŽAK, otac: Pa onda, da pokušamo još jednom. Mada ja ne verujem previše... Ali, kad ste navalili...

Strelja sina oćima punim besa.

ŽAK, majka: Gastone, nemoj tako. Treba se uvek nadati. Srediće se to.

ROBERTA, otac: Bez brige! Evo odmah ćete videti. (Uzima Robertu za ruku, izvodi je, okrećući glavu) Evo, sad ćete videti.

Žak otac je nezadovoljan; Žak majka je uznemirena, ali s pogledom puniin nade motri sina; Žaklina gleda brata strogo i prekrno. Roberta majka se smeši.

ROBERTA, (pre nego što ode): Cenjeni skupe, do videnja! Načini reverans.

ŽAK, majka: U stvari, ona je vrlo ljupka!

ROBERTA, majka: Nema veze, samo vi mene slušajte. Svideće vam se i ova druga, videćete.

ŽAK: Hoću jednu s tri nosa! Bar jednu s tri nosa! Hoću! Ne tražim ništa nemoguće.

ŽAKLINA: Spomenik nije tigar... time je sve rečeno.

Roberta otac se vraća, vodeći za ruku Robertu II, koja je obučena kao i Roberta I — tu ulogu, inače, treba da igra ista glumica — a na licu joj se vide tri nosa.

ŽAKLINA: Prelepo! E, sad, brate, više ne možeš izvolevati.

ŽAK, majka: Ah! dete moje! Deco moja! (Roberta majci) Vi mora da ste zbog ove ludo ponosni!

Page 15: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA, majka: Pa tako... pomalo... nije da nismo... razume se...

ROBERTA, otac (prilazeći Žaku, drži ćerku za ruku): No majkoviću, rođen si pod srećnom zvezdom! Što si zaželeo, dobijaš. Evo je, dovodim je, s tri nosa! Hteo si s tri, i evo ti je.

ROBERTA, majka: Eto vam devojke s tri nosa!

ŽAKLINA: Evo je, eto je, eno je...

ŽAK, majka: Srce moje, pogledaj je, rusa kosa i tri nosa, tu je žena tvojih snova!

ŽAK, otac: Šta je sad. što opet ćutiš? Pogledaj je! Evo, tu je žena po tvom, posebnom ukusu, s tri nosa!

ŽAK: Ovu neću! Nije dovoljno ružna! Štaviše, sasvim je podnošljiva. Ima mnogo ružnijih. Hoću jednog pravog gabora!

ŽAKLINA: Dobro, da li ti uopšte znaš šta hoćeš?

ROBERTA, otac: Ovo već prelazi svaku meru. Ovo je nepodnošljivo. I neprihvatljivo.

ROBERTA, majka (Roberta ocu): Nećeš valjda dozvoliti da se sprdaju s tvojom ćerkom, ženom, i s tobom samim. Da, da, upali smo u zamku, i sad bi nas ovo moglo skupo koštati!

ŽAK, majka (Jecajući): Ju-ju, ju-ju! Oj, Bože moj! Žak, Gastone, Žak, sine rođeni! Da sam znala, pa da te majčinskim svojim rukama još u kolevci zadavim! Ili da abortiram. Da te uopšte ne začinjem. A tako sam bila srećna dok sam te nosila... tebe, dečaka mog... svima sam pokazivala tvoju fotografiju, davala sam je susedima, policajcima, svima... Ju... ju... Sto sam ja jadna nesrećna majka...

Roberta zapravo ne treba da ima tri nosa, nego tri lica, tri profila. Roberta ima četiri oka, tri nosa, troja usta - u veoma pikasovskoj maski Žaka Noela. Roberta je čudovišna, ali ipak lepa, kao ona božanstva s više lica s Dalekog istoka.

ŽAKLINA: Mamice! Mamice slatka! Baba nudi savet. Deda pokušava da peva.

ROBERTA, otac: A, neće to tako proći! A, neće to tek tako proći!

ROBERTA, majka: Molim te, pazi, ne krvavi ruke!

ROBERTA, otac: Zahtevam obeštećenje, izvinjenje, objašnjenje, i potpuno ocišćenje naše časti, koja, ipak, nikad neće biti Čista kao pre!... bar ne čast zajednička, kolektivna...

ŽAK, majka: Aj, aj, aj! Kad čujem reč kolektivno, uvek se stresem: podseća me na kolekciju lekova!

ŽAKLINA: Mamice, mamice slatka, ne napreži toliko moždane vijuge! To nema sisa!

ŽAK, otac: Ja tu ništa ne mogu. Sudbina je tako htela. (Sinu) Što se tvog ponašanja tiče, ja prosto nemam reči. Od sad pa nadalje ne računaj na moje poštovanje. Prekidam isporuku!

Page 16: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK, majka: Ju, ju, ju!

ŽAKLINA: Oh, mamice, mamice, baš si ti prava glupaca!

ZAK: Nije dovoljno mžna!

ROBERTA, majka: Što je ovo neki bezobraznik! (Žak majci) Gospođo, trebalo bi i vi da se stidite!

ŽAKLINA (Roberta majci): Pustite je! Moglo bi joj pozliti!

ROBERTA, otac (Žaku): Pa dobro, prijatelju, šta ti hoćeš? Moja kći da ti nije dovoljno ružna?

ROBERTA, majka (Žaklini): Baš me briga ako tvojoj mamici pozli! Šta me se tiče!

ROBERTA, otac (Žakn): Ona da nije dovoljno ružna? Ona da nije dovoljno ružna? Ma nemoj! Imaš li ti oči? pogledaj je malo bolje!

ŽAK: Šta sam imao, to sam rekao: ne izgleda mi dovoljno gadna.

ŽAK, otac (sinu): Ti uopšte ne znaš šta govoriš!

ŽAK, majka: Iju! I-ju! Ju!

ROBERTA, otac: Da moja ćerka, kojoj sam omogućio jedno tako komplikovano obrazova-nje, nije dovoljno ružna? Ne mogu sebi da dođem. Koješta!

ŽAKLINA (inajci): Ne padaj sam u nesvest! Sačekaj kraj scene!

ROBERTA, majka: Njih bi na sud trebalo! Traži zadovoljštinu.

ŽAK, majka (Žaklini): Šta reče: fraj cene?

ŽAKLINA (majci): Nije cene, nego scene... sačekaj kraj ove scene...

ŽAK, otac: Nek ide kako je krenulo. Niko tu nije kriv!

ROBERTA, majka: Krivi ste, nego šta ste nego krivi! Svi vi! svinje! bekrije! propalice! Švabe!

ŽAK, majka: Aj, aj, aj! Ovi bi ovako dugo mogli?

ŽAKLINA: Čini mi se da ne bi.

ŽAK, majka: Ju, ju, juuuu!

ŽAK: Pa dobro, šta ja tu mogu kad nije dovoljno ružna. To je tako, i tu spasa nema!

ROBERTA, majka: Ovaj žutokljunac nas i dalje vređa.

ZAK, otac: Ma šta on zna o ženama!

Page 17: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA, otac (Žaku): Samo mi nemoj izvoditi te fotogenične poze! Ako misliš da si od nas lukaviji, varaš se!

ŽAK: Nije ružna! Nije ružna! Ne tera me na povraćanje. Moglo bi se čak reći da je lepa...

ROBERTA, majka: Imate li kesu za povraćanje, pa da isprobamo?

ROBERTA, otac: A, neće da proba! Znači: blefira. Zna da bi povratio. Izvlači se, gad mali! A, neće to proći tako jevtino. Ja ću...

Dvoje starih: savet, pevanje.

ROBERTA, majka (svom mužu): Molim te, Roberta Kornelije, ne prljaj ruke, ne gazi u zločin, ne budi toliko smrtonosan, sve ćemo mi njih lepo na sud sve do jednog!... Teraćemo ih do božje kuće, imamo i mi nekih veza!...

ŽAK, otac (kobnim glasom): Ova stvar me se više ne tiče. (Žaku) Obeščašćujem te za veke vekova, kao onda kad si imao dve godine. (Svima): I vas, takode, sve redom, obeščašćujem!

ŽAK: Dobro! Nema veze! Brzo će ga proći.

ŽAK, otac pođe ka sinu. Trenutak napete tišine, prekidan sa):

ŽAK, majka: Ju, ju, juuuu! To... to... tooo...

Žak majka padne u nesvest.

ŽAKLINA: Mamice! Mamice!

Ponovo napeta tišina.

ŽAK, otac (sinu): Ti si nas, znači, lagao. Mislio sam da lažeš. Nisam ja tako naivan. Hoćeš li da ti kažem istinu?

ŽAK: Samo je reci: istina, ionako, mora na kraju pobediti.

ŽAK, otac (sinu): Ti si nas maloČas lagao...

ŽAKLINA (uz inajkii): Mamice... Mamice... Maaa...

Zastaje i, po priineni svih ostalih, okreće glavu prema ocu i sinu Zakii. Zak inajka dolazi sebi, da bi čula teške reći koje će nslediti. ŽAK, otac (siini): ... slagao si nas kad si izjavio da, slobodno i po savesti, voliš pasulj sa slaninom. Jest, slagao si nas, ružno i gadno si nas slagao. Slagao, a da nisi vagao. Bilo je to, s tvoje strane, obično lukavstvo; nisi se obazirao na poštovanje koje smo ti svi mi, u ovom časnom i starinskom domu, od ranog detinjstva ukazivali. Da, tu leži zec: ti ne voliš pasulj s rebarcima, ti to nikad nisi voleo! Niti ćeš ga ikad zavoleti!

Zaprepašćenje; uzvišeno užasnuće; tiho pribiranje. Babini saveti. Dedina pesina.

Page 18: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK: TaČno. Gnušam ga se!

ROBERTA, otac: Ala je ovo cinik!

ŽAKLINA: Na žalost! Zabrazdio je! Bolje rat, nego ovakav brat!

ROBERTA, majka: Pokvareni sin upropašćene majke i nesrećnog oca!

ŽAK, majka: Iju-u-uuu!

ŽAK, otac: Ovo bi trebalo svima da otvori oči!

ŽAK: Da otvori, ili da zatvori... meni je svejedno... ako vam otvori, dobro jeste... Ja tu ne mogu niŠta, takvog me majka rodila... Što mogadoh, učinih... (Pauza). Takav sam kakav sam...

ROBERTA, majka (šapatom): Da surova li čoveka. Ni da trepne, ni žilica na licu da mu zaigra...

ROBERTA, otac (šapatom): Nastrani stranac. Ovakvu rđu u životu nisam video.

Sva lica, osim Žaka, medusobno se zagledajn. Motre i Žaka, ćutljivog, koji sedi u fotelji, a onda posmatraju jedni druge, u tišini. Poslednja Žakova replika stvorila je atmosferu suzdržanog straha. Žak je sad za njih pravo čudovište. Izlaze, na vrhovima prstiju. Roberta II, koja u toku scene nije progovorila ni reči, ali je, nemoćnim kretnjama, obeshrabrenim stavom i iznemoglošću pokazivala da prati odvijanje radnje, sada je potpuno raspamećena. Krene ka izlazu, ali je jedan očev mig prikuje za mesto.

ROBERTA, otac (ćerci): A ti... ostani gde si, i vrši svoju dužnost!

ROBERTA, majka (srceparatelno): Nesrećna devojko, ostani sa svojim ljubavnikom, jer si njegova nesuđena a neizbežna supruga.

Roberta II učini pokušaj da se otrgne, ali se predomisli i posluša savet. Žak otac, Žak majka, Žaklina, Roberta otac, Roberta majka, izlaze na vrhovima prstiju, užasnuti, pogledavajući povremeno unazad, svaki čas zaustavljajući i mrmljajući:

"On ne voli pasulj sa slaninom!"

"Zamisli, pasulj sa slaninom ne voli!"

"Gadi ga se."

"Oh, tako su cakani, tako liče jedno na drugo!"

"Našla vreća zakrpu!"

Page 19: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

"Ta današnja mladež..."

"Niko ti neće reći hvala."

"I ne vole pasulj sa slaninom."

Izlaze, deda i baba isto izlaze, zadovoljniji nego ostali, van toka radnje. Svi se nameštaju, iza vrata, kao uhode, i s vremena na vreme proviruju. Jedno, dvoje ili troje istovremeno. Od sada do kraja komada videće se samo njihove groteskne glave. Roberta II, stidljivo, ponizno i s mukom odlučuje se da sedne preko puta Žaka, koji, sa šeširom i dalje natučenim na glavu, izgleda smrknut. Tišina.

ROBERTA II pokušava da skrene pažnju na sebe, a onda, malo-pomalo i da ga zavede): Po

prirodi sam vrlo vesela. ( govori jezivim, dubokim glasom.) Videćete, uverićete se... neću da

kažem, imam nekih bubica... kad je najteže, umem da budem vesela... velika sam kućanica... i

ruševina... jad i tuga... ah! ah! ah! hleb, mir, sloboda, duboka žalost i iskrena radost... (Jecajući)

Prozvali su me radost koja se lako dobije... nadimak mi je Vesela Beda... (On bez prestanka

ćuti.) Razmišljate, a? I ja to ponekad volim. Ali samo kad sam pred ogledalom. (U jednom

trenutku prikupi hrabrost i ustane, prohoda, priđe Žaku, dotakne ga, sve sigurnija u sebe.) Ja

sam ti radost smrti u životu... sreća življenja i umiranja. (Žak tvrdoglavo ćuti.) Zvali su me još

i vesela nosilja...

ŽAK: To zbog vaših noseva?

ROBERTA II: Ne, ne! Stvar je u tome što ja mogu mnogo da podnesem, gospodine, Vesela sam, čila, površna, i bez dna. Nema dve na svetu kao što sam ja. Nisam preozbiljna, nisam ni vetropir, Znam da muzem krave i da sadim krompir, znam i drugih stvari hiljadu i tristo lepih, manje lepih, ili lepih isto: Ovakva se žena propustiti ne sme. Putniče, navrati, i pij s moje česme, život će ti sa mnom biti poput pesme. Nikada te neću ostavit na miru! Sviram na klaviru, imam i svestrano obrazovanje, Dobila sam lepo kućno vaspitanje...

ZAK: Mani to... bolje da pričamo o nečem drugom!

ROBERTA II: A, tako... vi niste kao drugi. U tom slučaju... što sam rekla, ne važi... povlačim... međutim, ovo sad... ovo bi vas moglo zanimati.

ŽAK: Zanima me, samo ako je istina.

Page 20: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA II: Bilo je to jednom kad sam se kupala. U prepunoj kadi primetila sam jedno sasvim belo morsko svinjče, kako se meškolji. Disalo je, u vodi. Nagla sam se, da ga bolje osmotrim: videla sam kako mu gubica podrhtava. Inače je bilo mirno. Dođe mi da gumem ruku u vodu i da ga ščepam, ali se ne usudih: bojala sam se da me ne ujede. Kažu da te životinjice ne ujedaju, ali, znate kako je, čovek nikad nije siguran! I ono je mene lepo gledalo, pratilo mi je svaki pokret, izbliza. Otvorilo je jedno okce, i piljilo. Kao da nije bilo živo. A, međutim, bilo je živo. Gledala sam ga iz profila. Zaželeh da ga pogledam pravu o oči, s lica. Tada ono podiže prema meni glavicu sa sitnim očima, a da, pri tom, nijednim drugim delom tela ne mrdnu. Voda je bila vrlo bistra, i na njegovom čelu su se videle dve zagasite, kestenjaste mrlje. Kad sam bolje posmotrila, zapazila sam da su se mrlje blago nadimale... onako, kao dva velika plika... u stvari, bila su to dva mala morska praseta, vlažna i mlitava... njena mladunčad, koja su tamo rasla...

ŽAK (hladno): Svašta!... Ta vodena životinjica, to mora da je bio rak! Videli ste, u snu, raka. Sto posto, to je bio rak.

ROBERTA II: Znam.

ŽAK: Pazi, pazi! Čovek bi se na vas mogao i osloniti.

ROBERTA II: Slobodno vi, samo pričajte.

ŽAK: Kad sam se rodio, iamo sam oko četrnaest godina. Zbog toga sam, lakše i brže od drugih, pronicao u suštinu stvari. Da, da: brzo sam shvatao. Nisam se mirio sa zatečenim stanjem. I to sam im jasno stavio do znanja. Rekao sam, da ne pristajem. Naravno, ovima, koje ste malopre upoznali, nisam o tome govorio. Drugima, da; ali njima, ni reči. Jer ovi... ovi od malopre... vrlo teško shvataju... ali ipak... i oni su naslućivali... i obećaše mi da će nešto učiniti. da će potražiti rešenje. Obrekoše mi razno ordenje, i korenje, i dekor, i da će promeniti cveće u vazi, i tapiserije, i postaviti novu zvučnu pozadinu. A onda, šta je onda bilo? Ja sam navaljivao. Zakleše se da će ispuniti što su rekli. Kleše se, potvrđivaše na sudu, pljuštala su obećanja, zvanična, različna, bezgranična. Imam sve snimljeno... Iznesoh i druge kritičke primedbe; na kraju izjavih da želim da se povučem, razumete? Odgovoriše da ću im veoma nedostajati. U jednu reč, tražio sam sve ili ništa. U redu, popravićemo stvar, rekoše. Preduzećemo potrebne mere. Preklinjali su me da se nadam još malo. Tražili su da pokažem razumevanje, ponavljali su kako racunaju na moja čuvstva, na ljubav, na sažaljivo srce. Neće to moći dugo da traje, pogotovu ne predugo, uveravahu me. Što se moje ličnosti tiče, obećaše mi najdublje poštovanje. Da bi mi se dodvorili, pokazivali su mi svakojake stepe i prerije, onda neke tipove planina... nekoliko okeana... pomorskih okeana, razume se... pokazaše mi i jednu zvezdu... dve katedrale, i to od onili uspelijih. Prerije nisu bile tako loše... na njih se i uhvatih! Sve je to bila zamka. Lagali su me. Zatim minuše mnoga stoleća! a što se ljudi tiče: u ustima im je bila reč dobrota, a među zubima krvav nož... Razumete li me? Strpljivo sam čekao, čekao, i čekao... Obećali su, da će se javiti. Htedoh da protestujem: videm da uokolo žive duše nema... nikog, osim onih koje ste malopre ovde videli... ali oni se ne raČunaju. Prevariše me... I kako sad da se iskobeljam? Doneli su ništa, i s tim ništa zazidali vrata, prozore, stepenice su odneli... Kroz dimnjak se ne može, nema načina da čovek naviše krene... a opet, rekoše mi da su svuda ostavili po jedna tajna vratanca... kad bih bar jedna našao... tako bih želeo da odem. Ako se ne može kroz dimnjak, ostaje

Page 21: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

podrum... da, da, podrum... Bolje se i nadole izvući, nego tu stajati. Sve je bolje od mog sadašnjeg položaja. Od mog sadašnjeg pola.

ROBERTA II: U pravu ste, treba kroz podrum... Ja znam sva ta tajna vratanca.

ŽAK: Mogli bismo naći zajednički jezik.

ROBERTA II: Znate, ja imam puno konja, ajgira, kobila, ždrebaca, to mi je sve što imam, volite li konje?

ZAK: Nego šta, volim ih mnogo, pričajte mi o njima.

ROBERTA II: Tamo, odakle sam rodom, imam jednog suseda, vodeničara. Njegova kobila oždrebila dva mala slatka ždrebeta. Slatka, cakana. A i keruša, u štali, istovremeno ošteni dva mala kučeta. I, šta se dešava? Vodeničar je star, vid mu je popustio. Pokupi ždrebad, odnese ih u močvaru, i podavi ih, umesto štenadi...

ŽAK: Uh! Uh!

ROBERTA II: Kad je shvatio šta je počinio, beše dockan. Nije uspeo da ih spase.

ZAK (kao daje malo živnuo, sineška se): Stvarno? Zanimljiv dogadjaj.

Sto Roberta dalje priča, Zakov osmeh se širi, prelazi u veliko, tiho, zadovoljno smejanje.

ROBERTA II (u početku sporo; onda stane da recituje; u toku scene ritain se pojačava; na

kraju se opet uspori): Kažem vam, nije mogao da ih spase. A, u stvari, on nije podavio ždrebad.

Vrativši se u štalu, video je da su ždrebad tamo, živa, zdrava i vesela; a i kučići su stajali uz

svoju materu, koja je lajala. Njegovo rođeno detence, međutim, njegova mala beba, nije se

nalazila kraj majke, vodeničarke. Vodeničar je, dakle, svoju bebu bacio u baru! Odmah je pojurio ka močvari. A tamo, iz daljine, dete prema njemu pruža ručice, i jeca: Tata, tata... Bolan prizor. Najzad, videla se samo jedna dečja ruka, koja je vapila: Tata, tata! Mama, mama. Onda je i ona potonula, zanavek. Zanavek. Nikad je više nije video. Vodeničar je posle toga poludeo. Ženu je ubio. Sve po kući polupao. Kuću zapalio. I obesio se.

ŽAK (vrlo zadovoljan pričom): Kakva tragična zabuna! Kakva uzvišena zabuna!

ROBERTA II: A ždrebad su veselo skakala po livadi. I štenad su napredovala.

ŽAK: Sviđaju mi se vaši konji. Divni su. Pričajte mi štogod o kakvom konju, ili psu.

ROBERTA II: Hoćete li o onom konju koji tone u blato, o konju kojeg živog zakopavaju, a on se još pod zemljom trza i skace, i urla, i trese sopstvenu grobnicu, pre nego što u njoj ne crkne?

Page 22: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ŽAK: O njemu, ili o nekom drugom.

ROBERTA II: Možda biste hteli jednog pustinjskog konja, ili konja iz jednog saharskog naselja?

ŽAK (zainteresovavši se, skoro protiv svoje volje, sve glasnije): Da, toga, toga iz pustinjske metropole!...

ROBERTA II: Koja je, cela, sazidana od crvenih cigli, sve su joj kuće ciglane... pločnici vreli... vatra pljušti odozgo, šiklja odozdo... vazduh suv, prašina crvena.

ŽAK: Plamena prašina.

ROBERTA II: Svi stanovnici varoši odavno pomrli, leševi se po kućama osušili.

ZAK: Leže iza spuštenih kapaka. Iza gvozdenih, pocrvenelih šipki.

ROBERTA II: A na ulicama nigde žive duše. Ni životinje. Ni ptice. Ni travke. Nijedne travke, čak ni suve. Ni pacova, ni muve...

ŽAK: Volim to da slušam: to je prestonica moje budućnosti!...

ROBERTA II: Odjednom, iz daljine: konj koji njišti! Njiha! Njiha! Približava se! Njiha! Njiha!

ŽAK, (odjednom mu sine lice): To, to... Njiha! Njiha!

ROBERTA II: Juri, kasa, ludo, bez kajasa...

ŽAK: Njihaaaaa! Njihaa! Njihaaa!

ROBERTA II: I evo ga, pristiže na glavni gradski trg... Njišti i zakreće, u galopu; zakreće, u galopu; zakreće, u galopu.

ŽAK: Njiha! Njiha! Njihaaaa! U punome kasu, u ludom galopu, u punome kasu, u strašnom galopu, u propcu i ropcu.

ROBERTA II: A kopita samo čine: klik-klak! klik-klak! klik-klak! u ludom galopu, da varnice pršte. Klik-klak, klik-klak, frrrr...

ŽAK (smejući se): Tako, tako, to volim, već naslućujem šta će se desiti. Nastavi, ali brzo... Bravo...

ROBERTA II: Trese se, uplašen, a kopito...

ŽAK: A kopito otkriva: klik-klak! To, tako! Bravo!... Njišti, urla od straha, njihaaa! njihaaa! Izurlava svoju stravu, njiha, njiha! Pohitajmo, pohitajmo! Preko scene projuri zapaljena griva.

ROBERTA II: Ne brinite, ne može pobeći... Vrti se u krugu, galopira u krugu.

ŽAK: Svaka vam čast, to volim!... Vidim, već: u grivu mu je pala varnica... Eno ga, stresa glavu... Uh! uh! uh! al ga peče! al ga boli!

Page 23: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA II: Ludi od straha! galopira. U krug. Jurne, pa se propne.

ŽAK: Plamen mu hvata grivu! Njegovu divnu grivu... Konj urla, njišti. Njiha, njiha. Vatra šiklja... Griva se rasplamsala. Gori. Njiha, njiha!!! Gori. Njiha, njiha.

ROBERTA II: Što više juri, vatra se bešnje razgoreva. raspamećen je, prestravljen, boli ga, premire od straha, boli ga... Celog ga je plamen zahvatio, ceo se zažaruje!...

ŽAK: Njiha! Njiha! Poskakuje. Skokovi vatreni, ognjeni, plameni! Zaurla, pa se propne. Dosta je bilo, ne mogu više, stanite, Roberta. Prebrzo je... Dajte malo sporije...

ROBERTA II (za sebe): Oh... pa on to mene po imenu zove... Uskoro će se i zaljubiti!

ŽAK: prebrzo je to... Sagoreće!... Učini da vatra potraje...

ROBERTA II: Tu se ništa ne može, vatra je vatra, na uši mu izbija, iz nozdrva suče, a gust dim...

ŽAK: Urla od straha, urla od boli. Čifta se, kao lud. Dobio je plamena krila!

ROBERTA II: Ala je sad lep: postao je sasvim ružičast, liČi na neki ogromni abažur. Po-kušava da pobegne. Zaustavio se, ne zna na koju bi stranu. Potkovice i okov usijavaju se, puše se... Njihaaaa! Kroz providnu kožu možeš gledati kako mu se vatra po utrobi širi. Njiha! Gori! Pretvara se u buktinju, u živu buktinju se pretvara... Ostala je samo pregršt pepela... Konja više nema, ali se u daljini još može čuti odjek njegove njiske: razleže se, onda slabi... kao da neki drugi konj pustim ulicama rže.

ŽAK: Grlo mi je suvo, ožedneh, slušajući te... Vode, vode! oh! Kako je taj pastuv goreo, kako je to bilo lepo! kakav je to plamen bio... ih! (Klonulo): Žedan sam...

ROBERTA II: Priđi i ne boj se, junače... Ja sam vlažna... Imam ogrlicu od mulja, sise su mi ljigave, karlica mi je natopljena vodom, u svakoj pukotini krijem poneku kapljicu tečnosti. Cela sam kao barica. U stvari, ja se zovem Marica. U mom trbuhu su baruštine i brlozi. Imam kuću od ilovače. Uvek sam hladnjikava... Puna sam mahovine, i barskih mušica... Bubašvaba i krastavih žaba... Ovoga, onoga... I stonoga. Grlićemo se pod nakvašenim jorganima... draćemo se od uživanja! Ove ruke, kojima te grlim, jesu dve zmije-vodenjarke. Obuhvatam te močvar-nim butinama... Ded, zaplivaj, istopi se... Bičevi moje kose pljušte po tebi kao mlazevi kiše. usta su mi proždrljiva, žderem, gutam, žurim, curim, kaplje ozgo sa nebeskog svoda, zvezde teku kao voda, zvezde cure, curikaju, i curkaju...

ŽAK (zanesen): Divno!

ROBERTA II: Raskomotite se. Skinite to (pokazuje na šešir).. to što vam na glavi stoji. Šta je to? Ili, ko je to?

ŽAK (i dalje zanesen): Divno!

ROBERTA II: Šta vam je to na glavi?

ŽAK: Jedna vrsta mačke. Od rane zore nosim je na glavi.

Page 24: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA II: Kako, rekoste, šta?

ŽAK: To je nešto što po ceo dan na glavi nosim. Za stolom, u vozu, u salonu, nikad to ne skidam. Čak ni pri pozdravljanju u to ne diram.

ROBERTA II: Baš ste vi šeret!

ŽAK: Ne, nije mi teret! Pogodite: možeš je videti u zidnome satu, po ceo dan radi, a ne prima platu.

ROBERTA II: Šetalica?

ZAK: Ne znam kako ga stari Grci zvahu: javlja se u kocki, još češće u prahu.

ROBERTA II: Šećer?

ZAK: Osoba koja prtlja i trtlja.

ROBERTA II: Misliš: šeprtlja?

ŽAK: Sporohodeći predsebenogometač.

ROBERTA II: Šetač?

ŽAK: U njoj se pravi pita lenja.

ROBERTA II: Šerpenja?

ŽAK: Pesnik kojem se divi svemir.

ROBERTA II: Šekspir?

ŽAK: Kad se čini huk i buk.

ROBERTA II: Šenluk?

ŽAK: Sa duše ti skide teret.

ROBERTA II: Pa rekoh vam jednom: šeret!

ŽAK: Nisi pogodila!

ROBERTA II: Predajem se. Šta je to, reci, utaži moj nemir.

ŽAK: Šešir!

ROBERTA II: Ah,. skinite ga s glave, Žaku moj! Skinite ga. Osećajte se ovde kao kod svoje kuće. Imam ih koliko vam duša želi!

ŽAK: ...šeširah?

Page 25: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

ROBERTA II: Ma ne... Imam puno šeova, ali bez širah...

ŽAK: Dobro, vreme je da se okači šešir o rep mačku...

ROBERTA U: Oh, uh, oj... macane moj.

Skida šešir, i sad se vidi da ima zelenu kosu.

ŽAK: Maco moja, carice!

ROBERTA II: U dubini moje carevine, sve je mac...

ŽAK: Sve je mac.

ROBERTA II: Da bi se imenovala bilo koja stvar na svetu, dovoljna je jedna jedina reč: mac. Mačka se kaže: mac; hrana: mac, insekti: mac; stolice: mac; ti: mac; ja: mac; krov: mac; brojka jedan: mac; dvojka: mac; trojka: mac; dvadeset: mac; trideset: mac; svi prilozi: mac; predlozi: mac... Tako se govor pojednostavljuje...

ŽAK: Kako se kaže: draga, hajdemo na spavanje...

ROBERTA II: Mac, mac.

ŽAK: Strašno sam umoran, hajdemo da spavamo...

ROBERTA II: Mac, mac, mac, mac.

ŽAK: A: daj mi hladnih rezanaca, tople limunade, kafu jutros neću...

ROBERTA II: Mac, mac, mac, mac, mac.

ŽAK: A Žak i Roberta?

ROBERTA II: Mac, mac.

Pokazuje dlan sa devet prstiju, koji je sve dotle pod haljinom krila.

ŽAK: Eto vidiš, kako je sad lako govoriti... Čovek više ne mora ni da... (Primeti ruku sa devet prstiju.) Pa što ne kažete: vi imate devet prstiju na levoj šaci? Znači, vi ste bogati... uzimam vas za ženu.

Obgrli je, vrlo nespretno. Jedan pojedan, izljubi tri Robertina nosa, a za to vreme Žak otac, Žak majka, Žaklina, deda i baba, Roberta otac i Roberta majka ulaze bez reči, tapkaju jedno za drugim, klate se u nekoj vrsti smešnog i napornog plesa, uhvaćeni u mlitavo kolo, gegaju se oko Žaka sina i Roberte II, koji stoje na sredini scene, nespretno zagrljeni. Roberta majka drži ruke na potiljku; Roberta otac dugo tiho aplaudira. Roberta majka, sa dignutiin nikama, izvodi piruete, glupo se smešeći. Žak majka, sva kruta, mrda jedino ramenima, na groteskan način. Žak otac zadiže nogavice pantalona i hoda na petama.

Page 26: Ežen Jonesko ŽAK ILI POKORNOST

Žaklina trese glavom, potom se ples nastavlja u čučećem položaju. Žak i Roberta II takode čučnu, ali ostanu nepokretni. Deda i baba blesavo se smucaju i vrte, pilje jedno u drugo, smeškaju se, onda i oni čučnu. Sve ovo treba kod gledaoca da izazove muku, nelagodnost i stid. Svetlo sve više trne. Vrteći se na sceni, glumci mijauču, jecaju, grakću. Mrak je sve dublji. Gmizanje dveju porodica još se po malo nazire. Čuje se njihovo zversko zavijanje, onda svi iščeznu. Urlanje još potraje, a onda sve utihne. —Zatim, ponovo, mrtvo osvetljenje. Na sceni je ostala samo Roberta, u ležećem, zapravo više u klečećem položaju, zaklonjena haljinom. Vidi joj se jedino bledo lice, sa tri nosa, dok se mršti, i onih devet prstiju na levoj šaci, koji se izvijaju poput gmizavaca.

ZAVESA

Leto 1950.