EVROPSKI SUD PRAVDE O JAVNIM NABAVKAMA Izvod iz prakse - Agencija za javne … · Aktivnosti Evropske unije obuhvataju različite oblasti javne politike, od zdravstvene i ekonomske

www.javnenabavke.ba

Projekat finansira Evropska unija

EVROPSKI SUD PRAVDE O JAVNIM NABAVKAMA

Izvod iz prakse

www.javnenabavke.ba


UVOD

Dariusz Piasta

Dariusz Piasta - Uvod

SADRŽAJ

Spisak skraćenica 7

UVOD 9

1 ULOGA I SASTAV SUDA PRAVDE EVROPSKIH ZAJEDNICA

11

2 VRSTE TUŽBI PRED SUDOM PRAVDE

14

2.1 Tužba zbog neispunjavanja obaveza 14 2.2 Upućivanje prijedloga za donošenje prethodne odluke 15 2.3 Izvršavanje presuda Suda pravde

16

3 POSTUPAK PRED SUDOM PRAVDE

18

4 IZGLED I OBJAVLJIVANJE PRESUDE

20

5 GLAVNE TEME RAZMATRANE U PREDMETIMA KOJE JE RJEŠAVAO SUD PRAVDE U OBLASTI JAVNIH NABAVKI

21

5.1 Principi dodjele ugovora

21

5.1.1 Jednak tretman i nediskriminacija 21 5.1.2 Sloboda kretanja roba i pružanja usluga 23 5.1.3 Transparentnost

26

5.2 Obim i predmet direktiva EU-a o javnim nabavkama

30

5.3 Postupci javne nabavke

36

5.3.1 Uslovi za primjenu pregovaračkog postupka 36 5.3.2 Korištenje teničkih specifikacija 42 5.3.3 Kvalifikacija za učešće u postupcima nabavke 46 5.3.4 Kriteriji za dodjelu ugovora

51

5.4 Žalbeni postupak

56

5.4.1 Uređenje žalbenog sistema 57 5.4.2 Ko ima pravo na žalbene mjere 58 5.4.3 Odluke koje mogu biti predmet žalbenog

mehanizma 59

- 5 -


Spisak skraćenica

SKRAĆENICA PUNI NAZIV

Komisija Zajednica Sud pravde ili Sud EZ EEZ EZUČ Sporazum o EZ-u EU SPS Sl. glasnik

Evropska komisija Evropska zajednica Sud pravde Evropskih zajednica Evropska zajednica Evropska ekonomska zajednica Evropska zajednica za ugalj i čelik Sporazum o osnivanju Evropske zajednice Evropska unija Sud prvog stepena Službeni glasnik Evropske unije

- 7 -


Uvod Ova publikacija je sastavljena iz dva dijela – u prvom dijelu su ukratko predstavljena glavna pitanja koja razmatra Sud pravde Evropskih zajednica (u daljem tekstu: “Sud” ili “Sud pravde”) u svojim presudama koje se odnose na javne nabavke, dok su u drugom dijelu dati najznačajniji odlomci (citati) iz ovih presuda.

Značajno je istaći da, budući da nema odredbi o javnim nabavkama u primarnom pravu Evropske unije (Sporazum o osnivanju Evropske zajednice – Sporazum)1, predominantan broj slučajeva koje je Sud razmatrao odnosi se na tumačenje izvedenog prava2 – direktiva o dodjeli javnih ugovora. U nekim presudama Sud se bavio primjenom općih principa Sporazuma u kontekstu javne nabavke.

Cilj ove publikacije nije da detaljno prikaže zahtjeve pravnih normi Evropske unije o javnim nabavkama3, jer je to tema drugih publikacija koje je tim EUPPP-a izradio tokom 2005. godine. Zbog toga je dovoljno reći da, što se tiče odredaba izvedenog prava koje se odnose direktno na javne nabavke, u 2004. godini usvojene su dvije nove direktive:

- Direktiva 2004/17 Evropskog parlamenta i Vijeća od 31. marta 2004. godine kojom se usklađuju postupci nabavke za organe koji posluju u sektoru voda, energetike, prometa i poštanskih usluga i

- Direktiva 2004/18/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 31. marta 2004. godine kojom se usklađuju postupci o dodjeli ugovora o radovima, nabavci roba i uslugama.

Ove direktive će zamijeniti (od 2. februara 2006. godine) direktive koje su usvojene početkom devedesetih i koje su, u vrijeme dok ovo pišemo, još uvijek na snazi:

1) Direktiva 92/50/EEC o usklađivanju postupaka o dodjeli ugovora o uslugama

2) Direktiva 93/36/EEC o usklađivanju postupaka o dodjeli ugovora o javnoj nabavci roba,

3) Direktiva 93/37/EEC o usklađivanju postupaka o dodjeli ugovora o radovima,

4) Direktiva 93/38/EEC o usklađivanju postupaka o javnoj nabavci za organe koji posluju u sektoru voda, energetike, transporta i telekomunikacija.

Neki od predmeta o kojima se govori u ovoj publikaciji pozivaju se na ranije direktive koje su usvojene sedamdesetih godina (dopunjene i izmijenjene krajem osamdesetih):

1 Vidjeti u daljem tekstu objašnjenja vezano za izvore prava EU-a. 2 Ovaj izraz se koristi za pravne akte koje usvajaju institucije EU-a: Parlament, Vijeće i Komisija – uredbe, direktive, odluke itd. Sporazum je izvor tzv. primarnog prava EU-a. 3 M. Lemke “Direktive Evropske unije o javnim nabavkama”, EUPPP, Sarajevo 2005.

- 9 -


1) Direktiva 71/305 o ugovorima o javnim radovima

2) Direktiva 77/62 o ugovorima o robama.

Usvojene su i dvije tzv. “korektivne” direktive: 89/665/EEC i 92/13/EEC. Više detalja o ove dvije direktive može se naći u poglavlju 5.

Kako rok za provedbu direktiva usvojenih 2004. godine ističe tek krajem januara 2006, još uvijek nema (i neće biti još neko vrijeme) presuda Suda pravde koje će se odnositi na tumačenje novih direktiva. Svi predmeti o kojima se govori u ovoj publikaciji odnose se na tumačenje direktiva koje su usvojene ili 1990-tih ili 1970-tih godina. Međutim, kako nije bilo drastičnih promjena u evropskom pravu u oblasti javne nabavke, osnovni koncept i ideje su ostali isti i nije se mijenjao tekst najvažnijih odredaba, sve presude koje se ovdje navode aktuelne su i važeće i prema novim propisima.

Presude Suda pravde od ključnog su značaja za razvoj sistema javne nabavke u Evropskoj uniji. Prije svega, Sud pravde je na postupke javne nabavke primijenio osnovne principe Sporazuma, kao što su zabrana diskriminacije, jednak tretman ponuđača, sloboda osnivanja i pružanja usluga. Tim principima Sud pravde je dodao i nove principe koji nisu bili izričito nabrojani u primarnom pravu, nego ih je Sud izveo iz principa zabrane diskriminacije (kao što su javnost, uzajamno priznavanje, otvorenost). Primjena ovih principa na sve javne nabavke kasnije je potvrđena novim direktivama4. Štaviše, Sud se bavio i podrobnijim tumačenjem određenih koncepata (pojmova) iz direktiva, kao što su “javni ugovori”, “tijela koja su uređena pravilima javnog prava”, “potrebe u općem interesu”, itd. Ova tumačenja su kasnije uključena u tekstove novih direktiva. Tumačenja Suda su veoma korisna i u situacijama kada određena pitanja nisu direktno uređena direktivama (učešće u javnoj nabavci konzorcija, povlačenje poziva za učešće, itd.) ili su uređena nedovoljno precizno (upotreba varijanti). Sud je takođe zauzeo stav i u pogledu kontroverznih pitanja, kao što je uzimanje u obzir društvenih ili okolišnih faktora u javnim nabavkama.

4 Vidjeti, npr, stav 2. preambule Direktive 2004/18.

- 10 -


1. Uloga i sastav Suda pravde Evropskih zajednica Evropska unija (EU) je međuvladina i nadnacionalna unija 25 evropskih zemalja5, znanih kao države članice. Evropska unija je osnovana pod tim imenom 1992. godine Sporazumom o Evropskoj uniji (Sporazum iz Mastrihta). Aktivnosti Evropske unije obuhvataju različite oblasti javne politike, od zdravstvene i ekonomske politike do vanjskih poslova i odbrane. Osnovne aktivnosti Evropske unije su uspostavljanje i upravljanje zajedničkim jedinstvenim tržištem, što se sastoji od carinske unije, jedinstvene valute – eura (koju je usvojilo 12 od 25 država članica), jedinstvene poljoprivredne politike (engl. skraćenica CAP), jedinstvene trgovinske politike, transportne politike i zajedničke politike u ribarstvu.

Evropska unija ima tzv. strukturu stubova i počiva na tri stuba:

1. Evropska zajednica i Euratom – ovaj stub uključuje jedinstveno tržište, carinsku uniju i ranije navedene politike.

2. Zajednička vanjska i sigurnosna politika (engl. skraćenica CFSP),

3. Policijska i pravosudna saradnja u krivičnim stvarima (engl. PJCC).

Izraz “pravo Zajednice” (ili komunitarno pravo) obuhvata pravila koja su utvrđena Sporazumom o Evropskoj zajednici i aktima donesenim na osnovu njega, kako ih primjenjuju i tumače domaći sudovi i Evropski sud pravde. Pravo Zajednice ima prioritet nad domaćim zakonom države članice6. Ovo pravilo je sam Sud izvukao iz specifične prirode pravnog poretka Zajednice. Prema Sudu, ako bi se djelovanje prava Zajednice moglo razlikovati od jedne države članice do druge, dovelo bi se u pitanje ostvarivanje ciljeva utvrđenih u članu 10. Sporazuma.

Pravo Zajednice potiče iz sljedećih izvora:

- primarno zakonodavstvo: sporazumi kojima su uspostavljena Evropska zajednica, Euratom i EU, sporazumi kojima su izmijenjeni i dopunjeni ti sporazumi7 i sporazumi o pristupanju,

- sekundarno zakonodavstvo: uredbe,8, direktive9, odluke10, preporuke i mišljenja11 koje su donijele institucije Unije u skladu sa sporazumima,

- odluke Evropskog suda pravde i Suda prvog stepena.

U okviru drugog i trećeg stuba usvojeni su drugi akti.

5 Nakon proširenja u 2004. godini, još dvije države – Rumunija i Bugarska, očekuju prijem u 2007. godini. 6 Vidjeti presudu Suda pravde u predmetu 6/64 Costa v. Enel. 7 Kao što je, npr, Sporazum iz Amsterdama (1997.) ili Sporazum iz Nice (2001.). 8 Uredbe su u potpunosti obavezujuće i direktno su u primjeni u svim državama članicama (član 249. Sporazuma o EZ-u). 9 Direktive su obavezujuće u pogledu rezultata koji se njima ostvaruju za državu članicu kojoj su upućene. (član 249. Sporazuma o EZ-u). Države članice su obavezne direktive prenijeti u svoj pravni sistem (član 249. Sporazuma o EZ-u). 10 Odluke su obavezujuće za države članice i osobe kojima su upućene (član 249. Sporazuma EZ-a) 11 Preporuke i mišljenja nisu pravno obavezujući (član 249. Sporazuma o EZ-u).

- 11 -


U smislu ove publikacije, izraz “pravo Zajednice” upotrebljavaće se naizmjenično sa izrazom “evropsko pravo” ili “komunitarno pravo”.

Evropski sud pravde je osnovan 1952. godine kao Sud pravde Evropske zajednice za ugalj i čelik (engl. ECSC). Evropska zajednica za ugalj i čelik je osnovana Sporazumom iz Pariza koji je važio pedeset godina, do 2003. godine. 1957. godine nastale su druge dvije zajednice na osnovu tzv. Sporazuma iz Rima: Evropska ekonomska zajednica (EEZ), koja je 1992. godine promijenila ime u Evropska zajednica (EZ)12, i Evropska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Od zaključivanja tzv. sporazuma o spajanju, koji je potpisan u isto vrijeme kada i Sporazumi iz Rima, Sud pravde je jedan sud za sve tri zajednice. Od kada je Evropska zajednica za ugalj i čelik prestala da postoji 2003. godine, Sud pravde sada vrši sudske poslove i za Evropsku zajednicu (EZ) i za Euratom. Sjedište Suda je u Luksemburgu.

Zadatak Suda pravde je da osigura poštivanje zakona u tumačenju i primjeni Sporazuma o osnivanju EZ-a (Sporazum o EZ-u)13.

U skladu sa ovom odredbom, Sud pravde nadležan je da:

1. osigura izvršenje zakona u slučajevima kada je došlo do njegovog kršenja i

2. razrađuje i tumači propise prava Zajednice.

Sud pravde je najviši autoritet u svim pitanjima prava Zajednice. Vrlo ograničene nadležnosti ima u slučaju postupaka iz okvira trećeg stuba, a u pogledu zajedničke vanjske i sigurnosne politike nema nikakvih nadležnosti.

Sastav Suda pravde čine po jedan sudija iz svake države članice. Nakon nedavnog proširenja Evropske unije, Sud ima 25 sudija.

Sudije Suda pravde se imenuju na šest godina i mogu biti ponovo imenovani na tu funkciju. Imenuju ih sporazumno države članice i među kandidatima čija je nezavisnost zagarantovana i koji imaju kvalifikacije ili stručnost potrebnu da budu imenovani na najvišu sudsku funkciju u svojoj državi. Sud pravde ima predsjednika kojeg biraju sudije na tri godine i koji može biti ponovno izabran.

Uz sudije, Sud pravde ima i osam glavnih advokata. Njihova uloga je da pomažu sudijama u radu. Glavni advokati daju mišljenje, na javnoj sjednici i potpuno nepristrano i nezavisno, u svim slučajevima, osim kada Sud drugačije odluči.14

Uslovi i postupak imenovanja za glavne advokate isti su kao i za sudije. Ni u jednom pravnom sistemu država članica nema funkcije potpuno ekvivalentne glavnom advokatu. Glavni advokati ne predstavljaju neko vanjsko tijelo, kao što je javno tužilaštvo ili pravobranilaštvo. Oni učestvuju u procesu odlučivanja o predmetu pred Sudom pravde tako što daju prvo mišljenje o pitanju koje se

12 Naziv Evropska zajednica ustanovljen je Sporazumom iz Mastrihta (1992.) kojim je osnovana i Evropska unija. 13 Član 220. Sporazuma o EZ-u. 14 Od 2003. god. od generalnih advokata se traži da daju mišljenje o predmetu samo ako Sud smatra da se tim predmetom otvara novo pravno pitanje.

- 12 -


razmatra. Sud nije obavezan da postupi po mišljenju generalnog advokata, ali u velikoj većini slučajeva to uradi.

Sud pravde može odlučivati u punom sastavu, u velikom vijeću (13 sudija) ili u vijećima od tri do pet sudija. Sud zasjeda u velikom vijeću kada to zatraži država članica EU-a ili institucija zajednice kao strana u postupku ili u naročito složenim ili značajnim predmetima. O drugim predmetima odlučuju vijeća u sastavu od 3 ili 5 sudija. U punom sastavu Sud pravde zasjeda u veoma rijetkim slučajevima, koji su detaljno utvrđeni u Sporazumu o EZ-u.

Da bi Sud lakše rješavao veliki broj predmeta koje dobija, 1989. godine je osnovan Sud prvog stepena. Ovaj sud, koji se nalazi u sastavu Suda pravde, nadležan je za rješavanje određenih vrsta predmeta, posebno tužbi koje podnose građani, preduzeća i neke organizacije, te predmeta koji su vezani za konkurentsko pravo. Sud prvog stepena sačinjavaju po jedan sudija iz svake države članice (trenutno 25). Za razliku od Suda pravde, u Sudu prvog stepena nema glavnih advokata, međutim, od sudije se može tražiti da obavlja poslove glavnog advokata.

U Sud prvog stepena države članice sporazumno imenuju sudije na šest godina i mogu ih ponovo imenovati. Sudije se biraju među kandidatima koji imaju kvalitete potrebne za imenovanje na visoku sudsku funkciju i čija je nezavisnost zagarantirana.

- 13 -


2. Vrste tužbi pred Sudom pravde Šest je vrsta tužbi kojima se može pokrenuti postupak pred Sudom pravde:

a) tužba zbog neispunjenja obaveze;

b) tužba za poništenje,

c) tužba zbog nepostupanja,

d) zahtjev za naknadu štete,

e) pritužba i upućivanje prijedloga za odlučivanje o prethodnom pitanju.

Što se tiče pitanja javnih nabavki, obično se koriste dvije vrste tužbi: tužba zbog neispunjenja obaveze (član 226. Sporazuma)15 i upućivanje prijedloga za odlučivanje o prethodnom pitanju (član 234. Sporazuma). Zbog toga će samo ove dvije tužbe biti detaljnije izložene.

Sud prvog stepena je nadležan da postupa po tužbama u prvom stepenu koje se odnose na sljedeće aspekte, osim ako su tužbu podnijele države članice, institucije Zajednice ili Evropska centralna banka, a u tim slučajevima Sud prvog stepena ima jedini nadležnost:

- sporovi između institucija i njihovih namještenika i službenika;

- tužbe za poništenje ili zbog nepostupanja podnesene protiv institucija;

- tužbe za naknadu štete koju je uzrokovala institucija;

- sporovi vezani za ugovore koje je zaključila Zajednica.

Protiv prvostepenih presuda koje donosi Sud prvog stepena može se uložiti žalba Sudu pravde. 2.1 Tužba zbog neispunjavanja obaveza Ovaj postupak omogućava Sudu da odredi da li je data država članica ispunila svoje obaveze prema pravu Evropske zajednice.

S tim u vezi član 226. Sporazuma o EZ-u kaže:

“Ako smatra da država članica nije ispunila neku obavezu iz ovog Sporazuma, Komisija će izdati obrazloženo mišljenje o tom pitanju nakon što toj državi članici omogući da iznese svoje primjedbe.

Ako država članica ne postupi u skladu sa mišljenjem u roku koji je Komisija utvrdila, Komisija može pitanje uputiti Sudu pravde.”

Početku postupka pred Sudom pravde prethodi prethodni postupak koji vodi Evropska komisija, koja je kao “čuvar Sporazuma” zadužena da osigurava da države članice EU-a ispunjavaju svoje obaveze. Kada Komisija utvrdi da neka država članica EU-a krši pravo Zajednice, prvo se toj državi članici obraća pismom formalnog upozorenja. Na taj način Komisija daje mogućnost dotičnoj državi članici da se izjasni u pogledu spornog kršenja. Kada na pismo 15Raniji član 169.

- 14 -


formalnog upozorenja nema odgovora ili primjedbe koje je dostavila država članica Komisija ne smatra zadovoljavajućim, ona tada državi članici upućuje obrazloženo mišljenje. Ako na to nije dostavljen odgovor ili ako odgovor nije zadovoljavajući, Komisija ima mogućnost da predmet uputi Sudu pravde.

Tužbe iz člana 226. ulažu se protiv država članica EU-a, a ne protiv pojedinih organa vlasti u državi. Povreda evropskih propisa koji se odnose na javne nabavke može nastupiti, na primjer, u slučaju kada nisu primijenjene direktive o javnim nabavkama ili su primijenjene nepravilno. U tom slučaju država se smatra odgovornom za svoje postupke. Do povrede takođe dolazi kada individualni organi koji sklapaju ugovor nisu postupili prema pravilima o nabavkama (npr. nisu objavili obavještenje o javnoj nabavci). I u tom slučaju država je odgovorna za postupke tih organa (vidi, npr, predmet 199/85).

Postupak pred Sudom pravde može pokrenuti ne samo Komisija, nego i država članica protiv druge države članice ako smatra da je ova prekršila svoje obaveze. To je predviđeno u članu 227. Sporazuma. Prije nego država članica ima pravo da pokrene takav postupak pred Sudom, sporno pitanje mora uputiti Komisiji. Kao i u slučaju iz člana 226., Komisija mora dati obrazloženo mišljenje o pitanju povrede, nakon što da mogućnost državi članici protiv koje se postupak vodi da iznese svoje primjedbe. Ako Komisija ne da mišljenje u roku od tri mjeseca, može se pokrenuti postupak pred Sudom pravde i bez datog mišljenja. Situacija iz člana 227. se rijetko događa. Države članice vrlo nerado tuže jedna drugu. Postupak iz člana 227. desio se samo dva puta u historiji Suda pravde i nijedan predmet se nije odnosio na javne nabavke. 2.2 Upućivanje prijedloga za donošenje prethodne odluke Iako je Sud pravde vrhovni čuvar zakonitosti Zajednice, to nije jedini sudski organ koj može primjenjivati pravo Zajednice. Taj zadatak imaju i domaći sudovi država članica. Da bi se osigurala efikasna i jedinstvena primjena prava Zajednice i spriječila različita tumačenja, domaći sudovi mogu, a ponekad i moraju, obratiti se Sudu pravde i tražiti pojašnjenje i tumačenje prava Zajednice kako bi se, na primjer, utvrdilo da li je njihovo zakonodavstvo u skladu sa tim pravom. Prema članu 234. Sporazuma o EZ-u, Sud pravde ima nadležnost da donosi preliminarne odluke o:

a) tumačenju Sporazuma o EZ-u;

b) važenju i tumačenju akata institucija Zajednice i Evropske centralne banke;

c) tumačenju statuta tijela osnovanih aktom Vijeća (Evropske unije), u slučaju kada je tim statutima to predviđeno.

Kada se takvo pitanje uputi bilo kojem sudu ili tribunalu države članice, taj sud ili tribunal može, ako smatra da mu je potrebna odluka o tom pitanju da bi donio presudu, tražiti od Suda pravde da o tome donese odluku.

Kada se takvo pitanje uputi u predmetu koje rješava sud ili tribunal države članice protiv čijih odluka nema pravnog lijeka prema domaćim zakonima, tada

- 15 -


taj sud ili tribunal treba da uputi pitanje Sudu pravde.

Da bi odredio da li je tijelo koje upućuje pitanje Sudu pravde sud ili tribunal u smislu člana 234. i da li mu je dozvoljeno da upućuje pitanja Sudu pravde, Sud pravde će razmotriti nekoliko faktora, kao što su:

- da li je to tijelo osnovano zakonom;

- da li je stalnog karaktera,

- da li je njegova nadležnost obavezna,

- da li je postupak pred njim kontradiktoran;

- da li primjenjuje pravila zakona, i

- da li je nezavisno.16.

Svi ovi uslovi treba da budu ispunjeni kumulativno. Ako samo jedan od uslova nije ispunjen, to znači da pitanje dolazi od tijela koje nema pravo da upućuje pitanja Sudu pravde. U tom slučaju, Sud pravde neće odgovoriti na postavljeno pitanje.

Postupak za donošenje prethodne odluke opširnije je opisan u tački 3.

2.3 Izvršavanje presuda Suda pravde Presude Suda pravde su obavezujuće za države članice. One ih trebaju izvršiti – na primjer, promijeniti zakon ili praksu za koju je Sud utvrdio da je u suprotnosti sa evropskim pravom. Može se, međutim, dogoditi da država članica ne postupi u skladu sa presudom Suda pravde – na primjer, da ne usvoji ili izmijeni ili dopuni zakon koji je Sud osporio.

U tom slučaju, primjenjuje se član 228., koji glasi:

“Ako Sud pravde ustanovi da država članica nije ispunila neku obavezu iz ovog Sporazuma, ta država je obavezna preduzeti mjere potrebne da se postupi u skladu sa presudom Suda pravde.

Ako Komisija smatra da država članica nije preduzela mjere, nakon što joj pruži priliku da dostavi svoje mišljenje, ona daje obrazloženo mišljenje koje sadrži konkretna pitanja po kojima država članica nije postupila u skladu sa presudom Suda pravde.

Ako država članica ne preduzme mjere potrebne da se postupi u skladu sa presudom Suda u roku koji utvrdi Komisija, Komisija može predmet uputiti Sudu pravde. Prilikom upućivanja predmeta Sudu pravde, Komisija određuje paušalni iznos ili visinu kazne koju će država članica platiti, za koji smatra da odgovara okolnostima.

Ako Sud pravde utvrdi da država članica nije postupila u skladu sa presudom koju je donio, može joj narediti plaćanje paušalnog ili kaznenog iznosa.”

16 Vidjeti, npr. tačku 103. presude donesene u predmetu C–304/02.

- 16 -


Kazne iz člana 228. izriče Sud pravde na zahtjev Komisije koja treba da navede vrstu i iznos predložene kazne. Sud pravde, međutim, nije obavezan tim prijedlogom, nego ga smatra samo korisnom polaznom tačkom.17 Što se tiče visine kazni, Komisija je 1996. godine usvojila metod računanja visine kazni koje će tražiti da izrekne Sud pravde. Prema tom metodu, kazna se računa tako što se uzme jedinstvena stopa od 500 eura po danu kašnjenja u izvršenju presude Suda pravde. Ovaj iznos se zatim pomnoži sa dva koeficijenta: jedan za ozbiljnost povrede i drugi za njeno trajanje. Rezultat se potom pomnoži sa posebnim faktorom kojim se izražava platežnu sposobnost države članice koja je u pitanju (na osnovu njenog BDP-a) i brojem glasova koje ima u Vijeću Evropske unije. Na primjer, ovaj faktor iznosi 26,4 za Njemačku, 21,1 za Francusku, 11,3 za Španiju i 1,0 za Luksemburg18.

Do sada nije bilo mnogo slučajeva da je Sud pravde izrekao takvu kaznu (nije bilo takvih slučajeva u vezi sa javnim nabavkama). Koersivni potencijal ove mjere je otkriven tek nedavno. Kada se ovakva kazna izrekne, ona je veoma bolna za državu kojoj je izrečena i može imati preventivni efekat za druge države. 2000. godine 19 Grčkoj je izrečena kazna od 20.000 eura za svaki dan nepostupanja u skladu sa ranije donesenom presudom Suda (iz 1992. godine). Sud pravde je 2003. godine Španiji izrekao kaznu u paušalnom iznosu od 624.150 eura godišnje za nepostupanje u skladu sa ranijom presudom u kojoj je Sud pravde utvrdio da neka kupališta u Španiji ne zaodvoljavaju zahtjeve Evropske komisije20. Najoštrije kazne do sada izrečene su Francuskoj 2005. godine 21:

- 57.761.250 eura za svakih šest mjeseci od izricanja presude na kraju kojeg nije u potpunosti postupljeno prema ranijoj presudi, i dodatnih

- 20.000.000 eura paušalno.

Vrijedi napomenuti dvije stvari u vezi s ovim slučajem:

- to je bio prvi predmet u kojem su primijenjene istovremeno obje kazne propisane članom 228. (Sud pravde je istakao da se obje kazne mogu primijeniti kumulativno),

- Francuska nije ispoštovala raniju presudu Suda pravde čitavih 14 godina.

Može se postaviti pitanje da li će se ovakve kazne primijeniti u slučaju javnih nabavki. Do sada nisu, ali izgleda da je to samo pitanje vremena. Ima slučajeva u kojima države članice dosta odugovlače sa izvršenjem presuda Suda pravde koje se odnose na javne nabavke. Na primjer, Portugal još uvijek nije izvršio presudu Suda pravde u kojoj je utvrđeno da organizacija sistema kontrole javne nabavke nije u skladu sa zahtjevom korektivnih direktiva22. 17 Vidjeti, npr. tačku 103. presude donesene u predmetu C–304/02. 18Za sada ne postoje statistički podaci za države koje su pristupile Evropskoj uniji 2004. godine. 19 Presuda od 4. jula 2000. donesena u predmetu C–387/97. 20 Vidjeti predmet C–278/01. 21 Presuda Suda pravde od 12. jula 2005. u predmetu C–304/02 22 Presuda Suda pravde od 14. oktobra 2004. u predmetu C–275/03

- 17 -


3. Postupak pred Sudom pravde Postupak pred Sudom pravde zasniva se na postupku pred redovnim sudovima država članica Evropske unije.

Bez obzira na vrstu predmeta, uvijek postoji pisana faza i gotovo uvijek i usmena faza, koja se odvija na javnoj raspravi. Potrebno je, međutim, napraviti razliku između direktne tužbe i pitanja upućenih za donošenje prethodne odluke. a) direktna tužba

Tužba se podnosi Sudu pravde pismenim podneskom Sekretarijatu Suda. Sekretar objavljuje obavještenje o tužbenom zahtjevu tužitelja u Službenom glasniku Evropske unije. Zatim se određuju sudija izvjestilac i jedan glavni advokat, čiji je zadatak da prati tok predmeta. Zahtjev se u isto vrijeme dostavlja drugoj strani, koja ima rok od mjesec dana da dostavi svoj odgovor. Tužitelj može odgovoriti na njega, a tuženi može dati repliku, i za svaki taj podnesak rok je mjesec dana. Kada se okonča pismeni postupak, od strana u postupku se traži da u roku od jednog mjeseca izjave da li žele da se zakaže usmena rasprava. Sud, nakon što pročita izvještaj sudije izvjestioca i sasluša mišljenje glavnog advokata, odlučuje o tome da li je potrebno pripremno ispitivanje i kojoj vrsti vijeća treba dodijeliti predmet. Predsjednik Suda određuje datum javne rasprave. U izvještaju za raspravu sudija izvjestilac rezimira činjenične navode i obrazloženje strana i umješača ukoliko ih ima. Predmet se iznosi na javnoj raspravi pred odgovarajućim sastavom suda i glavnim advokatom. Nakon nekoliko sedmica, ponovo na javnoj sjednici, glavni advokat iznosi mišljenje pred Sudom. U svom mišljenju glavni advokat daje detaljnu analizu pravnih aspekata predmeta i samostalno predlaže rješenje problema. b) preliminarna odluka

Postupak povodom upućivanja pitanja za donošenje prethodne odluke počinje kada sud države članice uputi pitanje Sudu pravde koje se tiče tumačenja ili važenja propisa prava Zajednice, generalno u formi sudske odluke u skladu sa pravilima postupka svoje države. Taj zahtjev se prevodi na sve službene jezike Evropske unije, zatim se dostavlja stranama u postupku u glavnoj stvari i o njemu se obavještavaju države članice Evropske unije i njene institucije. Obavještenje koje sadrži imena stranaka i pitanja objavljuje se u Službenom listu. Stranke, države članice i institucije Evropske unije imaju rok od dva mjeseca da dostave pismene komentare Sudu pravde. Nastavak postupka je isti kao i u slučaju direktne tužbe. Svi koji imaju pravo da podnesu pismene komentare mogu dati svoje izlaganje i usmeno na raspravi, ako se ona održi. Kada glavni advokat iznese svoje mišljenje i nakon što sudije Suda obave vijećanje, presuda se čita na javnoj sjednici i šalje sudu države članice koji je pitanje uputio i zainteresiranim državama članicama i institucijama.

Rezime postupaka iz čl. 226. i 234. izgleda ovako:

- 18 -


Rezime postupka pred Sudom pravde 23

Pismeni postupak

Direktna tužba i žalba (član 226.)

- Pisana tužba

- Dostavljanje tužbe tuženoj strani– Objavljivanje obavještenja o

tužbenom zahtjevu u Službenom glasniku

- Odbrana - Odgovor

- Odgovor na odgovor (replika)

Rješavanje prethodnog pitanja (član 234.)

- Odluka ili presuda domaćeg

suda države članice - Prijevod prijedloga za rješavanje prethodnog pitanja na sve jezike Zajednice i obavijest strankama,

državama članicama i institucijama Zajednice

- Objavljivanje prijedloga za rješavanje prethodnog pitanja u

Službenom glasniku - Pisani podnesci

stranaka, država članica i institucija Zajednice

Usmeni postupak

- (Rasprava)

- (Mišljenje glavnog advokata)

- Vijećanje Suda

- Presuda

23 Izvor: web-stranica Evropskog suda pravde: http://www.curia.eu.int.

- 19 -


4. Izgled i objavljivanje presude Prvi nacrt presude u praksi priprema sudija izvjestilac predmeta. O nacrtu se zatim vodi rasprava sa svim sudijama koji sude u tom predmetu i usaglašava se konačni nacrt. Presuda Suda donosi se većinom glasova sudija i izriče se na javnoj raspravi. Uvijek je samo jedna presuda koju donosi sud kao cjelina. To važi i u slučaju kada se ne slažu svi sudije sa većinskom odlukom – nema izdvojenih mišljenja i svi sudije potpisuju presudu.

Presuda je podijeljena u brojem označene stavove radi lakšeg čitanja. Svaka presuda ima dva glavna dijela – osnovu na kojoj je presuda donesena i odluku. U prvom dijelu Sud iznosi svoje zaključke o činjenicama i pravu i raspravlja o konkretnim argumentima stranaka koji su doveli do određenih zaključaka. Odluka sadrži dispozitiv. Neke presude sadrže i kratki rezime presude, koji priprema služba Suda, u kojem su dati glavni zaključci presude. Da bi se razumjelo koji je bio motiv Suda pravde da zauzme određeni stav, veoma je korisno pročitati i mišljenje glavnog advokata za koje je vjerovatno da utiče na presudu Suda. Mišljenja glavnih advokata objavljuju se zajedno sa presudama Suda.

Tekstove presuda koje donose i Sud pravde i Sud prvog stepena objavljuje se zajedno sa mišljenjima glavnih advokata na svim službenim jezicima Evropske zajednice. Službeni izvještaji se nazivaju Izvještaji Evropskog suda. Dispozitivi presuda se takođe objavljuju u Službenom listu Evropske unije (serija C). Tekstovi svih presuda donesenih do sada mogu se naći i na internet stranici Suda pravde na adresi http://www.curia.eu.int.

Od kada je osnovan Sud prvog stepena (1989. godine) uveden je novi način označavanja predmeta radi razlikovanja predmeta koje razmatra Sud pravde od predmeta za Sud prvog stepena. Od 1989. naovamo predmeti podneseni Sudu pravde označavaju se slovom C iza kojeg dolazi broj predmeta i godina (npr. C–324/93), a oni koje rješava Sud prvog stepena nose oznaku T (npr. T–15/04). Predmeti koji su upućeni Sudu pravde prije te godine nosili su oznaku samo broja predmeta i godine – npr. 76/81 ili 45/87.

- 20 -

http://www.curia.eu.int/


5. Glavne teme razmatrane u predmetima koje je rješavao Sud pravde u oblasti javnih nabavki 5.1 Principi dodjele ugovora 5.1.1 Jednak tretman i nediskriminacija Jednak tretman i nediskriminacija predstavljaju osnovni temelj ne samo režima javnih nabavki u Evropskoj uniji, nego i čitavog sistema prava Evropske unije. Princip jednakog tretmana zahtijeva da se prema osobama u istoj situaciji postupa na isti način. To je generalni princip koji je direktno izražen u članu 12. Sporazuma o EZ-u kojim se zabranjuje diskriminacija po osnovu nacionalnosti i članu 141. koji ima za cilj eliminirati nejednakosti između muškaraca i žena. Prema Sudu pravde “zabrana diskriminacije je samo konkretna formulacija generalnog principa jednakosti koji je jedan od principa prava Zajednice i podrazumijeva da se slične situacije ne tretiraju različito, osim ako je pravljenje razlika objektivno opravdano”24. Zabrana diskriminacije ne samo da zahtijeva da se poštuje jednakost tretmana, nego i da se u praksi ne izaziva nejednakost. Zabranjena je kako direktna tako i indirektna diskriminacija. Diskriminacija je direktna kada posebna mjera (zakonska propis ili praksa) primjenjuje zabranjeni kriterij diferencijacije (npr. nacionalnost) ili podvrgava različite slučajeve formalno sličnim pravilima. Indirektna diskriminacija se dešava kada mjera, iako se ne služi nezakonitim kriterijem diferencijacije, ima rezultate koje se podudaraju sa primjenom takvog kriterija diferencijacije kao posljedicu korištenja drugog kriterija diferencijacije koji nije zabranjen kao takav. Na primjer, kriterij prebivališta može u stvarnosti dovesti do istih rezultata kao i dikriminacija po osnovu državljanstva, iako formalno nije povezan sa njim.

Postoje različiti slučajevi koji se odnose na javne nabavke u kojima je Sud pravde zauzeo stav o pitanju jednakog tretmana i zabrane diskriminacije.

U predmetu C–243/89, Komisija je pokrenula postupak pred Sudom pravde protiv Danske zbog sljedećeg:

- Danski ugovorni organ pozvao je ponuđače da dostave ponude uz uvjet korištenja danskih materijala, potrošačke robe, rada i opreme,

- i obavio pregovore sa konzorcijem koji je imao najbolju ponudu temeljene na ponudi koja nije ispunjavala tražene uslove.

Komisija je smatrala da je prekršeno nekoliko propisa iz prava Zajednice, naročito član 30.25 koji se odnosi na slobodu kretanja roba i čl. 48.26 i 59.27 o slobodi kretanja usluga.

Što se tiče prve tvrdnje, Sud pravde je uočio da, iako je klauzulu kojom je traženo korištenje domaće robe, rada i opreme ugovorni organ brisao iz

24 Vidjeti, npr, presudu Suda u predmetu 117/76. 25 Sadašnji član 28. 26 Sadašnji član 43. 27 Sadašnji član 49.

- 21 -


tenderske dokumentacije prije potpisivanja ugovora sa kompanijom koja je imala najbolju ponudu,

postupak nabavke je ipak proveden na osnovu klauzule koja nije bila u skladu sa komunitarnim pravom i koja je mogla po svojoj prirodi uticati na sastav konzorcija koji se natjecao za navedeni ugovor i uvjete ponuda koje su dostavili u toku postupka.

Što se tiče drugog tužbenog navoda, Sud je utvrdio da princip jednakog tretmana ponuđača zahtijeva da sve ponude ispunjavaju uvjete tendera kako bi se osigurala objektivna usporedba ponuda koje dostave različiti ponuđači.

U predmetu C–94/99 udruženje preduzetnika i građevinskih inžinjera (“ARGE”) dalo je pritužbu da je ugovorni organ koji je proveo postupak javne nabavke prekršio princip jednakog tretmana svih ponuđača time što je dozvolio da ponude dostave pružaoci usluga u javnom sektoru. ARGE je osporavao učešće tih preduzeća tvrdeći da oni kao polujavni ponuđači dobivaju značajnu državne potporu koja u stvarnosti nije vezana za određeni projekat. Domaći sud države članice koji je rješavao taj predmet obratio se Sudu pravde sa nekoliko pitanja. On je, u suštini, postavio pitanje da li je ugovorni organ odlukom da u otvorenom postupku dozvoli učešće organa koji primaju bilo koju vrstu potpore koja im omogućava da se natječu u postupku javne nabavke sa cijenama koje su znatno niže od cijena koje nude njihovi konkurenti iz privatnog sektora povrijedio princip jednakog tretmana dobavljača u javnoj nabavci. U toku postupka, udruženje ARGE je tvrdilo da su direktive EU-a koje se primjenjuju u oblasti javnih nabavki zasnovane na principu da se svi dobavljači moraju natjecati jedni protiv drugih pod normalnim uvjetima i da se pri tom tržište ne može mijenjati postupcima država članica. Sud pravde je u razmatranju ovog predmeta konstatirao da direktive EU-a, a naročito direktiva 92/50 koja se odnosi na dodjelu ugovora o javnoj nabavci usluga, sadrže detaljne uvjete za odabir pružaoca usluga i kreterije za dodjelu ugovora, ali nijedna od tih odredaba ne predviđa da se dobavljači diskvalificiraju iz postupka zbog toga što primaju javnu potporu. Naprotiv, ovom direktivom se izričito dozvoljava učešće javnih tijela.

Sama činjenica da ugovorni organ dozvoljava učešće organima koji primaju potporu bilo koje vrste, što im omogućava da daju ponude sa cijenama koje su niže od drugih ponuda, ne predstavlja povredu principa jednakog tretmana.

Analiza drugih presuda Suda pravde koje se odnose na princip nediskriminacije data je u sljedećem poglavlju.

- 22 -


5.1.2 Sloboda kretanja roba i pružanja usluga Jedan od osnovnih ciljeva evropske integracije je stvaranje unutrašnjeg tržišta “koje obuhvata prostor bez unutrašnjih granica na kojem je zajamčeno slobodno kretanje roba, ljudi, usluga i kapitala u skladu sa odredbama ovog Sporazuma (član 14. Sporazuma).”

Da bi se ostvario ovaj cilj bilo je neophodno liberalizirati razmjenu roba i usluga između država članica, i to:

- stvaranjem carinske unije, tj. ukidanjem carina među državama članicama i uspostavljanjem zajedničke vanjske tarife;

- uklanjanjem količinskih ograničenja (kvota) i mjera koje su imale ekvivalentne rezultate, kako bi se osigurala potpuna sloboda kretanja roba;

- osiguravanjem slobode kretanja ljudi, usluga i kapitala.

Sloboda kretanja kapitala zasnovana je na sljedećim principima:

- roba koja potiče iz jedne države članice EU-a može se izvoziti iz te države članice i uvoziti u drugu državu članicu (član 29.28 i 28.29 Sporazuma),

- kvantitativna ograničenja (kao što su kvote) na uvoze i izvoze zabranjuju se u razmjeni između država članica (član 28. Sporazuma),

- mjere koje imaju rezultat jednak kvantitativnim ograničenjima, kao npr. domaća pravila vezana za pakiranje ili etiketiranje takođe su zabranjene (član 28. Sporazuma),

- roba proizvedena u jednoj državi članici treba biti u slobodnoj distribuciji u cijeloj EU (princip uzajamnog priznavanja).

Sloboda osnivanja propisana je u članu 43.30 i narednim članovima Sporazuma. Prema ovoj odredbi “ograničenje slobode osnivanja od strane državljana jedne države članice na teritoriji druge države članice zabranjuje se”. Ova zabrana se odnosi i na “ograničenje osnivanja agencija, podružnica ili drugih organizacionih jedinica od strane državljana jedne države članice na teritoriji druge države članice”. Sloboda osnivanja uključuje pravo bavljenja djelatnošću u svojstvu samostalnog preduzetnika i osnivanja i vođenja poslovanja, posebno preduzeća ili kompanije prema uvjetima utvrđenim za vlastite državljane zakonom države u kojoj se takvo osnivanje vrši, u skladu sa odredbama poglavlja o kapitalu. “Preduzeće ili firme” definirani su u članu 48. Sporazuma kao preduzeća ili firme koji su osnovani prema propisima građanskog ili trgovinskog prava, uključujući kooperativna društva i druge pravne osobe uređene normama javnog ili privatnog prava, osim onih koja su neprofitnog karaktera.

28 Član 31. prema ranijoj numeraciji članova Sporazuma o EZ-u. 29 Član 30. prema ranijoj numeraciji članova Sporazuma o EZ-u. 30 Član 52. prema ranijoj numeraciji članova Sporazuma o EZ-u.

- 23 -


To u praksi znači da privatni preduzetnici imaju pravo da formiraju subjekte u drugoj državi članici Evropske unije. Pravo osnivanja dato je i fizičkim osobama koje su državljani države članice i pravnim osobama.

Sloboda pružanja usluga temelji se na članu 49.31 i članovima koji mu slijede. Članom 49. propisuje se da je “ograničenje slobode pružanja usluga u okviru Zajednice zabranjeno za državljane država članica koji su osnovali preduzeće u državi Zajednice koja nije država osobe kojoj je usluga namijenjena.” U praksi, to se odnosi na situaciju u kojoj davalac usluga koji je osnovan u državi x i ima državljanstvo neke države članice EU-a (to ne mora biti država x) pruža uslugu u državi y i zatim se vraća u državu x kada se ta djelatnost završi. Prema presudama Suda, sloboda pružanja usluga ne odnosi se na djelatnosti “čiji se relevantni elementi ograničavaju u okviru jedne države članice”32 – drugim riječima, davalac usluga koji ima državljanstvo države x i pruža usluge u državi x ne može se oslanjati na odredbe Sporazuma vezano za slobodu pružanja usluga protiv vlasti države x.

U mnogo situacija u oblasti javnih nabavki pred Sudom pravde pokretane su tužbe koje su se odnosile na povredu principa slobode kretanja roba i pružanja usluga. U nastavku teksta biće riječi o najvažnijim predmetima.

Jedna od prvih presuda Suda pravde (predmet 21/88 “Du Pont de Nemours”) odnosila se na italijansko zakonodavstvo prema kojem su sva javna tijela i organi, kao i tijela i preduzeća u kojima je država imala učešće, morala nabaviti najmanje 30% svojih roba od industrijskih i poljoprivrednih preduzeća i malih preduzeća osnovanih u južnoj Italiji i nuditi proizvode koji su barem djelimično proizvedeni u toj regiji. Cilj te regulative bio je da se podstakne industrijski razvoj ove nerazvijene regije. U osnovi ovog predmeta je situacija u kojoj je lokalni organ iz oblasti zdravstva podijelio nabavku radioloških filmova i tekućina u dva dijela, pri čemu je rezervirao 30% od ukupnog iznosa ugovora za preduzeća osnovana u južnoj Italiji, a u postupku javne nabavke dodijelio preostalih 70%. Protiv odluke ugovornog organa pokrenuo je spor jedan od dobavljača – du Pont de Nemours podnošenjem tužbe italijanskom sudu, koji je donio odluku da se obustavi postupak revizije i Sudu pravde upute pitanja. Pitanja su se odnosila na usklađenost propisa italijanskog prava sa komunitarnim pravom, a naročito sa članom 30.33 Sporazuma o EZ-u, kojim je uspostavljen princip slobode kretanja roba. U vezi sa tim, Sud pravde je prije svega konstatirao da sistem koji favorizira robu proizvedenu u određenoj regiji države članice sprečava organe i javna tijela da nabavljaju robu od preduzeća osnovanih u drugim državama članicama. Kako je Sud utvrdio, protiv proizvoda koji potiču iz drugih država članica vrši se diskriminacija u poređenju sa proizvodima iz države članice o kojoj je riječ i rezultat toga je ometanje normalnog toka razmjene unutar Zajednice. Zbog toga su mjere koje je primijenio ugovorni organ obuhvaćene zabranom sadržanom u članu 30. Vlada Italije je u svoju odbranu tvrdila da su navedena ograničenja primijenjena bez ikakve razlike i na proizvode proizvedene u drugim državama članicama i na

31 Član 59. prema ranijoj numeraciji članova Sporazuma o EZ-u. 32 Vidjeti, npr, presudu u predmetu 52/79 “Debauve”. 33 Član 28. prema novoj numeraciji članova Sporazuma.

- 24 -


one koje proizvode preduzeća smještena u drugim dijelovima Italije. Sud pravde je odbio taj argument utvrdivši da, iako nisu svi italijanski proizvodi imali koristi u poređenju sa proizvodima iz drugih država, činjenica je da su svi proizvodi koji su imali koristi od preferencijalnog sistema bili domaći proizvodi. To je imalo za posljedicu da je Italija prekršila pravo Zajednice u pogledu slobode kretanja roba.

Sud je u presudi jasno istakao nezakonitost, prema evropskom pravu, bilo kakvih domaćih ili regionalnih preferencija u postupcima javnih nabavki. Kako se presuda zasnivala isključivo na odredbama Sporazuma (a ne na direktivama) – zabrana lokalnih preferencija odnosi se na sve ugovore za javne nabavke bez obzira na njihovu vrijednost (ne samo na one ugovore veće vrijednosti koji su predmet direktiva). Domaće preferencije koje su usvojene i u primjeni u Bosni i Hercegovine, dakle, evidentno su u suprotnosti sa principom jednakog tretmana i nediskriminacije u pogledu svih dobavljača.

U vrlo sličnom predmetu, 351/88, Sud pravde je utvrdio da italijanska pravila po kojima se određeni postotak ugovora za javne nabavke rezervira za preduzeća sa sjedištem u određenim regijama unutar države predstavljaju mjere koje imaju jednak efekat kao i kvantitativne restrikcije i u suprotnosti su sa principom slobodnog kretanja roba. Budući da je Sud u presudi ponovio obrazloženje koje je dao za presudu u ranijem predmetu 21/88, nema potrebe da se zadržavamo na ovom predmetu.

U predmetu 3/88 Komisija je uložila pritužbu na propise italijanskog prava prema kojima italijanska državna administracija ima pravo da zaključi sporazume u nekoliko javnih oblasti, kao što su oporezivanje, zdravstvo, poljoprivreda i gradska imovina, samo sa preduzećima u kojima je ukupan ili većinski kapital direktno ili inidirektno u državnom ili javnom vlasništvu. Komisija je smatrala da su ta pravila u suprotnosti sa komunitarnim pravom i podnijela tužbu Sudu pravde. Stav Komisije je bio da su te odredbe suprotne pravu Zajednice, jer su diskriminatorne i ometaju slobodu osnivanja i slobodu pružanja usluga utvrđene u čl. 52. i 59. Sporazuma o EZ-u. Komisija je takođe tvrdila da se spornim zakonima krše odredbe direktive o snabdijevanju, jer omogućavaju postupak dodjele ugovora koji nije u skladu sa direktivom, naročito sa njenim pravilima o obavještavanju (objavljivanju obavještenja)34.

Italijanska vlada je u svoju odbranu istakla da italijanski zakon ne pravi razliku po osnovu nacionalnosti preduzeća koja mogu zaključivati sporazume o kojima je riječ. Štaviše, budući da država Italija ima u vlasništvu ukupan ili većinski kapital ne samo određenih italijanskih preduzeća, nego i određenih stranih preduzeća, i jedni i drugi mogu učestvovati u postupku bez bilo kakve diskriminacije u uspostavljanju sistema podataka o kojima je u tom slučaju riječ. Sud nije prihvatio ovaj argument italijanske administracije. Konstatirao je, prije svega, da, prema dotadašnjoj sudskoj praksi, princip jednakog tretmana zabranjuje ne samo otvorenu diskriminaciju po osnovu državljanstva, nego obuhvata i druge oblike diskriminacije koji primjenom drugih kriterija diferencijacije daju iste rezultate. Prema Sudu, 34 U vrijeme kada je uložena pritužba, ugovori za pružanje usluga nisu bili obuhvaćeni direktivama. Prva direktiva koja je uključila ugovore za usluge usvojena je tek 1992. god. (Direktiva 92/50).

- 25 -


iako su zakoni i drugi propisi primijenjeni bez razlike na sva preduzeća bez obzira da li su italijanska ili ne, u suštini su favorizirali italijanska preduzeća (u to vrijeme nije bilo preduzeća za obradu podataka iz drugih država članica u kojima je ukupan ili većinski kapital u vlasništvu italijanske države ili javnih organa.).

U nastojanju da opravda ovaj zahtjev, italijanska administracija je tvrdila da je to bilo neophodno da bi se omogućilo javnih organima da vrše kontrolu izvršenja ugovora o kojima je riječ. Takođe je dat argument da za određenu vrstu djelatnosti koje preduzeća treba da obavljaju, država mora biti u stanju da angažira preduzeća u koja može imati puno povjerenje. Ovaj argument je Sud odbacio utvrdivši da vlada ima dovoljno zakonskih ovlaštenja da osigura da se ispoštuje izvršenje ugovora od općeg interesa i može donijeti mjere koje bi bile manje restriktivne u smislu principa slobode osnivanja i pružanja usluga. To je imalo za posljedicu da je Sud utvrdio da je italijanska adminsitracija kriva zbog toga što nije postupila prema zahtjevima prava Zajednice. Sud je takođe ustanovio da je direktiva o dobavljanju primjenjiva (vezano za proizvode – hardver koji je trebalo dobaviti prema ugovoru). 5.1.3 Transparentnost Transparentnost se uobičajeno shvata kao obaveza javnih tijela da privrednim subjektima pruže informacije o javnim nabavkama (mogućnosti javnih nabavki, odluke donesene u toku postupka, dodijeljeni ugovori, itd.).

U skladu sa principom javnosti, ugovorni organi su dužni da informiraju dobavljače i širu javnost o sljedećem:

- planovima koji se tiču dodjele ugovora određene vrijednosti u određenom periodu - intervalu (prethodno informacijsko obavještenje ili prethodno indikativno obavještenje),

- započetim postupcima nabavke roba, usluga, radova (obavještenje o nabavci),

- odlukama donesenim u toku postupka javne nabavke,

- rezultatima postupka javne nabavke (dodjela ugovora ili poništenje postupka).

Sud pravde je u više navrata iznio svoj stav o obavezama ugovornih organa u pogledu transparentnosti u javnim nabavkama. Predmeti C–24/91, C–107/92, C-328/92, C–318/92, C–20/01 i C-84/03 odnose se na neobjavljivanje obavještenja o nabavci i konkretno su analizirani u dijelu u kojem se govori o uvjetima za korištenje pregovaračkog postupka. Donesene su, međutim, neke presude koje se tiču obavezne transparentnosti u slučaju ugovora koji nisu obuhvaćeni direktivama o javnim nabavkama. Vrijedi napomenuti da u vrijeme kad su se predmeti rješavali, princip transparentnosti nije bio izričito nabrojan u Sporazumu ili direktivama35. Sud je izveo princip transparentnosti iz principa

35 Sad je naveden u preambuli Direktive 2004/18 (stav 2).

- 26 -


Sporazuma o nediskriminaciji. Sud je dodao transparentnost osnovnim principima javnih nabavki. To je dobar primjer kako Sud pravde može kreativno razvijati sistem javnih nabavki.

Predmet C–324/98 odnosio se na poziv za dostavljanje ponuda koji je izdao Telekom Austrije. Tema nabavke bila je “javna koncesija za uslugu proizvodnje i objavljivanje printanih i elektronski dostupnih spiskova telefonskih pretplatnika”. Poziv je objavljen samo u službenom glasilu Austrije, ali ne i u Službenom glasniku Evropske unije. Dva preduzeća su bila mišljenja da odredbe direktiva (tj. direktive 93/38)36 treba da budu primijenjene. Sud je ustanovio da su odredbe usluga koncesije kao što su ove navedene izvan okvira direktiva o nabavkama. Pa ipak, utvrdio je da “treba imati na umu, bez obzira na činjenicu da su, kako trenutno predviđa pravo Zajednice, ovi ugovori isključeni iz primjene Direktive 93/98, ugovorni organi koji ih zaključuju su, ipak, obavezni da poštuju osnovna pravila Sporazuma, općenito, a princip nediskriminacije na osnovu državljanstva, konkretno”. Taj princip implicira naročito obavezu transparentnosti da bi se omogućilo da se ugovorni organ uvjeri da je taj princip ispoštovan. Ova obavezna transparentnost koja je nametnuta ugovornom organu sastoji se od toga da se:

“u korist svakog potencijalnog dobavljača osigura stepen oglašavanja koji je dovoljan da omogući tržištu usluga da bude otvoreno za konkurenciju i da se može izvršiti provjera nepristrasnosti postupka nabavke”.

Ova presuda se ne može tumačiti kao opća obaveza da se objavljuje obavještenje o nabavci kao što je direktan uslov koji propisuju direktive u slučaju ugovora ispod vrijednosnih razreda utvrđenih direktivama. Sud govori samo o oglašavanju dovoljnom za otvaranje natjecanja. Oglašavanje može biti u drugačijoj formi: objavljivanje informacija o javnoj nabavci u službenom glasilu, novinama, na internet stranici ugovornog organa ili na drugom javnom mjestu. Ono što je takođe interesantno je da se u francuskoj verziji presude koristi riječ “adekvatan” za što bi engleski izraz bio “odgovarajući” ili “prikladan”. Nažalost, Sud ne daje nikakve naznake o faktorima koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome šta je odgovarajući nivo oglašavanja u konkretnom slučaju.

U predmetu C–275/98 “Unitron Scandinavia” Sud je utvrdio da princip nediskriminacije po osnovu državljanstva uključuje, naročito, obavezu postojanja transparentnosti kako bi se ugovorni organ mogao uvjeriti da je taj princip zadovoljen.

Predmet C–458/03 se odnosi na ugovor koji dodjeljuje općinsko vijeće Brixena (Italija) za upravljanje parkingom preduzeću (Stadwerke Brixen) čiji je vlasnik ta općina. Ugovor je sastavljen na takav način da kao naknadu za upravljanje parkingom, preduzeće ima pravo da naplaćuje parkiranje. Osim toga, općina plaća preduzeću godišnju naknadu. Ostala preduzeća sa područja općine obratila su se nadležnom sudu u Italiji tražeći da općina izvrši dodjelu ugovora nakon javnog poziva za dostavljanje ponuda. Općina je tvrdila da ona u

36 Direktiva o usklađivanju postupaka dodjele ugovora subjektima u sektorima voda, električne energije, prevoza i telekomunikacija (komunalne direktive).

- 27 -


potpunosti kontrolira to preduzeće tako da ugovor zapravo nije dodijeljen trećoj strani.

Razmotrivši pritužbu, sud je donio odluku da obustavi postupak i da se obrati Sudu pravde sa dva pitanja:

1) da li davanje na upravljanje javnog parkinga predstavlja ugovor o javnoj nabavci usluga u smislu značenja Direktive 92/50 ili ugovor o koncesiji za uslugu na koji treba primijeniti pravila prava EZ-a, a naročito obavezu da se osigura jednak tretman i transparentnost i

2) da li je dodjela tog ugovora mogla biti izvršena bez poziva na natječaj u skladu sa komunitarnim principima, kao što su sloboda pružanja usluga i sloboda konkurencije, zabrana diskriminacije, jednak tretman, transparentnost i proporcionalnost, u slučaju kada je ugovor dodijeljen preduzeću čiji je kapital u vrijeme dodjele bio 100% u vlasništvu općine, ali čiji je upravni odbor imao velike ovlasti rutinske administracije.

U vezi prvog pitanja – klasifikacija predmetnog ugovora (ugovor o uslugama ili ugovor o koncesiji), Sud je konstatirao da, prema preambuli Direktiva 92/50 se primjenjuje na ugovore zaključene radi ostvarivanja novčane koristi u pisanom obliku između davaoca usluga i ugovornog organa. Na osnovu toga Sud je zaključio da ugovor o javnoj nabavci usluga u smislu značenja direktive uključuje naknadu koju direktno plaća ugovorni organ davaocu usluga. U ovom predmetu, međutim, plaćanje davaocu usluga poticalo je ne od javnog organa o kojem je riječ, nego od novca koji je plaćala treća strana (korisnici) za upotrebu parkinga. Ovaj način plaćanja značio je da je davalac usluga preuzeo rizik davanja predmetne usluge (što je karakteristično za koncesiju za uslugu). Zato, kako je zaključio Sud, tu se nije radilo o ugovoru o javnoj nabavci usluga, nego o ugovoru o javnoj koncesiji. Razlika je veoma značajna, jer koncesija za usluge, za razliku od ugovora o javnoj nabavci usluga, nije obuhvaćena direktivom o javnim nabavkama37. U odgovoru na pitanje koje mu je uputio domaći sud države članice, Sud je odgovorio da

dodjela od strane javnog organa davaocu usluga na upravljanje javnog parkinga, za šta je taj subjekt nagrađen naplatom korištenja tog parkinga od trećih lica, predstavlja koncesiju za javnu uslugu na koju se ne odnose odredbe Direktive 92/50.

U vezi drugog pitanja Sud je ustanovio da, bez obzira na činjenicu da su ugovori o koncesijama za pružanje usluga isključeni iz predmeta direktive, javni organi su, ipak, obavezni da poštuju temeljna pravila Sporazuma o EZ-u, kao što su:

- princip nediskriminacije po osnovu državljanstva,

- zabrana ograničavanja slobode osnivanja od strana državljana jedne države članice na teritoriji druge države članice,

- sloboda pružanja usluga unutar Zajednice.

37 Vidjeti s tim u vezi član 1. stav 4. i član 17. direktive 2004/18.

- 28 -


Princip jednakog tretmana i nediskriminacije po osnovu državljanstva uključuje, prema Sudu pravde, obaveznu transparentnost koja omogućava javnom organu da postigne poštivanje tog principa. Obaveza transparentnosti zahtijeva od javnog organa koji daje koncesiju da osigura, radi svakog potencijalnog davaoca usluga, oglašavanje određenog nivoa dovoljnog da omogući da koncesija za usluge bude otvorena za natjecanje. Sud dalje obrazlaže da je javni organ dužan da ocijeni, što podliježe kontroli nadležnog suda, u kojoj mjeri primjena pravila za poziv na dostavljanje ponuda odgovara specifičnostima koncesije za usluge. Međutim, potpuni izostanak bilo kakvog poziva na natjecanje za dodjelu ugovora za koncesiju za uslugu nije u skladu sa zahtjevima Sporazuma o EZ-u. Italijanski organ je u svoju odbranu iznio argument da se odredbe Sporazuma o EZ-u ne odnose na predmetnu situaciju koja je sasvim internog karaktera (i javni organ i pružalac usluga kojem je ugovor dodijeljen nalaze se u Italiji). Sud je odbacio ovaj argument utvrdivši da je moguće da su preduzeća osnovana u drugim državama članicama bila zainteresirana za pružanje navedene usluge. Budući da nije bilo oglašavanja i otvaranja natječaja, došlo je do diskriminacije, barem potencijalne, subjekata iz drugih država članica koji se nisu mogle natjecati za spomenuti ugovor.

Drugi argument koji je italijanski državni organ iznio odnosio se na nepostojanje nezavisnosti općinskog preduzeća u odnosu na općinu, što je, po mišljenju tog organa, isključivalo primjenu odredaba Sporazuma. S tim u vezi, Sud je podsjetio na svoju raniju presudu (C–107/98) u kojoj je utvrdio da se odredbe direktiva o javnim nabavkama primjenjuju na situaciju u kojoj ugovorni organ planira da sa subjektom koji je formalno odvojen od njega i od njega nezavisan u pogledu odlučivanja, u pismenoj formi zaključi ugovor radi ostvarivanja finansijske koristi za dobavljanje robe. Drugim riječima, za primjenu direktive neophodno je da se ugovor zaključi “između, s jedne strane, domaćeg organa, i s druge strane, osobe pravno odvojene od tog organa.” Direktiva se, međutim, ne mora primjenjivati “kada domaći organ vrši nad tom osobom kontrolu koja je slična kontroli koju vrši nad svojim službama, a u isto vrijeme ta osoba obavlja osnovni dio svoje djelatnosti sa lokalnim organom koji vrši kontrolu38”. Stav koji je zauzeo Sud u toj presudi kasnije je potvrđen i u vezi ugovora o javnoj nabavci radova i ugovora o javnoj nabavci usluga (C–26/03). Upućujući na argument italijanskog organa, Sud je analizirao da li je organ koji je dao koncesiju vršio kontrolu nad tim preduzećem koja je slična kontroli koju vrši nad svojim službama. U toj procjeni Sud je ispitao relevantne zakonske odredbe i druge bitne okolnosti, te ustanovio da:

- Stadwerke Brixen je izvršio transformaciju od posebnog preduzeća općine Brixen u dioničko društvo,

- postao je tržišno orijentirano preduzeće,

- ubrzo je trebao da se otvori prema drugom kapitalu,

- njegov upravni odbor je imao značajna ovlaštenja, bez praktične kontrole općine,

38 Vjerovatno je napravljena greška u engleskoj verziji ove presude u upotrebi prijedloga “sa” – “djelatnosti sa lokalnim organom” – francuski tekst koristi prijedlog “pour” – “za (lokalni organ)”.

- 29 -


- započeo je sa radom u značajno novim oblastima.

Sud je takođe ustanovio da je, prema podnesku koji je dostavio italijanski sud, kontrola koju je općina vršila nad preduzećem bila ograničena u suštini na one mjere koje privredno pravo određuje za većinu dioničara, što, po mišljenju suda, ublažava odnos zavisnosti koji je postojao između općine i preduzeća. Na osnovu toga, Sud je zaključio da u slučaju kada preduzeće kojem je dodijeljena koncesija uživa stepen nezavisnosti kao ovaj, nije moguće da organ koji daje koncesiju vrši kontrolu sličnu onoj koju vrši nad svojim službama.

Sud pravde je na kraju zaključio da

čl. 43., 49. i principi jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti sprečavaju javni organ da dodijeli, bez poziva na dostavljanje ponuda, koncesiju za javnu uslugu dioničkom društvu, čiji su ciljevi prošireni na značajno nove oblasti, čiji se kapital mora, u kratkom vremenu, otvoriti prema drugom kapitalu i čiji upravni odbor ima vrlo široke upravljačke ovlasti koje može samostalno izvršavati. 5.2 Obim i predmet direktiva EU-a o javnim nabavkama Evropske direktive se primjenjuju na ugovore koje dodjeljuju ugovorni organi koje direktive definiraju kao “državne, regionalne ili lokalne organe, tijela koja djeluju u skladu sa javnim pravom i udruženja koja su formirali jedan ili više tih organa ili jedno ili više tih tijela koja djeluju u skladu sa javnim pravom”. Sud pravde je donio niz presuda u kojima je odlučivao o pitanju predmeta ovih direktiva. a) država

Izraz “država”, u smislu direktiva, bio je predmet rasprave Suda u predmetu 31/87. Taj predmet se odnosio na holandsku komisiju za komasaciju koja nije imala status pravne osobe i čije su funkcije i sastav bili uređeni zakonom a članove je imenovao regionalni izvršni organ te pokrajine. Ta komisija je bila obavezna da primjenjuje pravila koja utvrdi centralna komisija osnovana kraljevskim ukazom, a njene članove je imenovala Kruna. U tom smislu, Sud je utvrdio da se izraz “država” ne treba tumačiti u formalnom, nego u funkcionalnom smislu. Svrha direktive o javnim nabavkama je da osigura da je efektivno ostvarenje slobode osnivanja i slobode pružanja usluga u vezi ugovora za javne nabavke ugroženo ako se direktiva ne primjenjuje samo zato što je ugovor dodijelilo tijelo koje, iako osnovano da obavlja funkcije koje su mu povjerene zakonom, formalno nije dio državne administracije. Prema tome,

tijelo kao što je navedena komisija, čiji su sastav i funkcije utvrđeni zakonom i čije članove imenuju organi vlasti, a vezano za poštivanje obaveza koje proizilaze iz njegovih mjera i finansiranje ugovora koje mu je zadatak da dodjeljuje, treba smatrati da spada u značenje pojma država u smislu

- 30 -


odredbi ove direktive, čak i ako nije dio državne administracije u formalnom smislu.

Stoga, da bi se utvrdilo da li je neko tijelo dio države u tom smislu, prije svega treba ispitati njegove funkcije, a ne zakonske akte (statute) kojima je uređen njegov status.

U predmetu C–323/96 Komisija je osporila dodjelu ugovora za izgradnju prostora Vlaamse Raada (Flamanski parlament u federalnom sistemu Belgije). Ugovor je dodijeljen nakon postupka bez objavljivanja obavještenja. Komisija je prigovorila da time što nije primijenila postupke koje zahtijeva direktiva EU-a o javnim nabavkama Belgija nije postupila u skladu sa svojim obavezama iz te direktive. Vlada Belgije je u svoju odbranu tvrdila da se direktive o javnim nabavkama ne odnose na Flamanski parlament, jer on nije ugovorni organ u smislu značenja direktive. U vezi sa tim, Sud je utvrdio da

izraz “država” iz direktive obuhvata sva tijela koja vrše funkcije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Isto važi i za tijela koja, u federalnoj državi, vrše tu vlast na federalnom nivou.

Sud je odbacio i argument belgijskih vlasti da se Zakon o javnim nabavkama koji je u to vrijeme bio na snazi nije odnosio na zakonodavna tijela kao što su Flamanski parlament, jer nezavisnost i prvenstvo prema belgijskom ustavu sprečavaju zakonodavne organe da budu podređeni vladinim organima. Što se tiče ove tvrdnje, Sud je konstatirao da argument zasnovan na domaćem zakonu države ne utiče ni na činjenicu da Vlaamse Raad predstavlja ugovorni organ u smislu značenja direktive niti na posljedičnu obavezu poštivanja odredaba direktive koje se odnose na postupak objavljivanja i dodjeljivanja ugovora. Kao što je Sud utvrdio:

“država članica se ne može oslanjati na propise, praksu ili okolnosti koje postoje u njenom domaćem sistemu kako bi opravdala to što ne poštuje obaveze i rokove utvrđene direktivom.” b) Tijela koja su uređena pravilima javnog prava Definicija

Sud je u mnogo slučajeva tumačio značenje izraza “tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava”. Prema članu 1. (b) direktiva, tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava je svako tijelo koje

a) je osnovano u određenu svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa, koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter,

b) ima status pravne osobe,

c) ispunjava najmanje jedan od sljedećih uslova:

1. finansira ga najvećim dijelom država, regionalni ili lokalni organ ili drugo tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava (ugovorni organi),

2. poslovodni nadzor nad njim vrši država ili drugih ugovorni organi,

- 31 -


3. ima upravni, poslovodni ili nadzorni odbor, čijih više od pola članova imenuje država, regionalni ili lokalni organi ili druga tijela koja su uređena pravilima javnog prava.

Jedan od prvih predmeta u kojima je Sud dao tumačenje značenja “tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava” bio je predmet C–44/96. Postupak je pokrenuo austrijski sud koji je postavio pitanje da li se austrijski Državni štamparski ured može okarakterizirati kao tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava. Zadatak Suda pravde bio je da provjeri da li ovaj ured ispunjava sve uslove koji su predviđeni u definiciji sadržanoj u direktivi. S tim u vezi, Sud je utvrdio da:

- Ured ima status pravne osobe,

- osnovan je s ciljem da proizvodi, ekskluzivno, službene administrativne dokumente, od kojih neki zahtijevaju tajnost ili sigurnosne mjere, kao što su pasoši, vozačke dozvole i lične karte, te je zato je osnovan za zadovoljavanje potreba od općeg interesa koje nemaju privredni ili komercijalni karakter,

- i generalnog direktora štamparskog ureda je imenovalo tijelo koje se uglavnom sastoji od članova ureda federalnog kancelara ili različitih ministarstava; Ured takođe podliježe nadzoru od strane Suda revizora a državna služba kontrole nadležna je za nadgledanje štampanog materijala na koji se primjenjuju sigurnosne mjere, i konačno, većinu dionica Ureda ima austrijska država. Uzimajući to u obzir, Sud pravde je utvrdio da tijelo kao što je ovaj Ured treba označiti kao tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava.

Austrija je tvrdila da ovaj ured ne treba smatrati tijelom koje je uređeno pravilima javnog prava, jer ukupnom djelatnošću ureda dominiraju aktivnosti koje se obavljaju s ciljem da se zadovolje potrebe koje imaju privredni ili komercijalni karakter. Sud je u vezi s tim argumentom ustanovio da član 1. (b) direktive ne pravi nikakvu razliku između ugovora za javne radove koji dodjeljuje ugovorni organ radi obavljanja zadatka zadovoljavanja potreba od općeg interesa i onih koje nisu vezane za taj zadatak. Činjenica da takva razlika nije napravljena je po mišljenju Suda opravdana ciljem direktive, a to je da se izbjegne rizik davanja prednosti domaćim dobavljačima ili kandidatima uvijek kada ugovor dodjeljuje taj ugovorni organ. Zbog toga je odgovor Suda bio da se subjekat kao što je ovaj ured mora posmatrati kao tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava, tako da sve ugovore koje dodjeljuje taj organ bez obzira kakvog su karaktera treba smatrati ugovorima za javnu nabavku radova u okviru primjene direktive.

- 32 -


Potrebe od općeg interesa

Značenje izraza “potrebe od općeg interesa koje nemaju privredni ili komercijalni karakter” takođe je bilo tema presude Suda u predmetu C–360/96. Ovaj postupak je pokrenuo sud države članice koji je tražio tumačenje odnosa između izraza “potrebe od općeg interesa” i “koji nema privredni ili komercijalni karakter”. Sud je konkretno pitao da li je cilj izraza “koji nema privredni ili komercijalni karakter” bio da se ograniči izraz “potrebe od općeg interesa” na one koje nisu privrednog ili komercijalnog karaktera ili baš obratno, da sve potrebe od općeg interesa nisu komercijalne ili privredne po karakteru. U vezi sa tim, Sud je ustanovio da odsustvo industrijskog ili komercijalnog karaktera predstavlja kriterij za pojašnjavanje izraza “potrebe od općeg interesa”. Sud je utvrdio da je članom 1. (b) direktive, u okviru kategorije potreba od općeg interesa, formirana potkategorija potreba koje nisu industrijskog ili komercijalnog karaktera, tako da direktiva pravi razliku između potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter i potreba od općeg interesa koje imaju takav karakter.

Ovaj domaći sud je takođe postavio pitanje da li izraz “potrebe od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter” isključuju potrebe koje zadovoljavaju i privatna preduzeća.

U vezi sa tim, Sud pravde je konstatirao da je u Holandiji više od polovine općina prikupljanje otpada povjerilo privatnim subjektima. Tako je formirano komercijalno tržište i subjekti aktivni na tom tržištu nisu bili tijela uređena pravilima javnog prava u smislu značenja direktive. Član 1. (b) direktive govori samo o potrebama koje subjekti moraju zadovoljiti i ne kaže da li te potrebe mogu zadovoljavati privatna preduzeća. Po mišljenju Suda pravde, subjekt koji je pod kontrolom ili u vlasništvu države ili drugog ugovornog organa može izabrati motive koji nisu ekonomski te smatrati da je ispravno da ostvari finansijski gubitak kako bi slijedio određenu politiku o nabavkama koju provodi tijelo od kojeg tijesno zavisi. Stoga, budući da je teško pronaći neku djelatnost kojom se ne bi moglo baviti privatno preduzeće, zahtjev da ne bude privatnih preduzeća koja su sposobna zadovoljiti potrebe zbog kojih je tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava osnovano lišio bi smisla izraz “tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava”.

Po mišljenju Suda pravde

direktive o javnim nabavkama primjenjuju se na određeno tijelo čak i ako privatno preduzeće zadovoljava ili je sposobno zadovoljiti iste potrebe i nedostatak konkurencije na tržištu nije neophodan uvjet da bi se to tijelo okarakteriziralo kao tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava. Postojanje značajne konkurencije, a naročito činjenica da se taj subjekt suočava sa konkurencijom na tržištu, može ukazivati na odsustvo potrebe od općeg interesa koja nema industrijski ili komercijalni karakter.

- 33 -


“…finansiran najvećim dijelom…”

Predmet C–380/98 je pokrenuo Univerzitet u Cambridgeu tvrdnjom da univerziteti u Velikoj Britaniji ne trebaju biti obuhvaćeni direktivama o javnim nabavkama. Razmatrajući ovaj predmet, Sud pravde je ustanovio da ovaj univerzitet ispunjava dva uvjeta iz člana 1. (b) direktiva, tj. uspostavljen je u određenu svrhu radi zadovoljavanja potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter i ima status pravne osobe. Na osnovu toga, da li Univerzitet treba biti uključen u pojam tijela koje je uređeno pravilima javnog prava, direktno zavisi od odgovora na pitanje da li taj univerzitet najvećim dijelom finansira jedan ili više ugovornih organa. U tom smislu, Sud je utvrdio sljedeće:

1. fraza “najvećim dijelom” u direktivi je kvantitativna i znači više od polovine finansiranja (preko 50%);

2. kod određivanja šta finansira taj organ nisu uračunata sva plaćanja koja vrše drugi ugovorni organi, nego samo ona koja “imaju efekat stvaranja ili naglašavanja odnosa zavisnosti”; tako sredstva data u vidu nagrada ili nepovratnih kredita za podršku istraživačkom radu mogu se smatrati finansiranjem od strane ugovornog organa, isto kao i sredstva za studente koja daje lokalni organ za obrazovanje univerzitetima kao školarinu za određene studente. Ta sredstva treba takođe smatrati javnim finansiranjem, jer predstavljaju socijalnu mjeru koja je uvedena u korist određenih studenata koji sami ne bi mogli platiti troškove školovanja, koji mogu biti veoma visoki. S obzirom da nema ugovorene naknade za ove vidove finansiranja, treba ih smatrati finansiranjem od strane ugovornog organa u kontekstu njegovih aktivnosti u oblasti obrazovanja. Ta situacija je dosta drugačija u slučaju naknada koje plaća jedan ili više ugovornih organa za dobavljanje usluga koje čine istraživački rad ili dobavljanje drugih usluga, kao što su usluge konzaltinga ili organizacija konferencija – iznosi koje plaća jedan ili više ugovornih organa u tom slučaju predstavljaju ugovorne usluge koje pruža univerzitet. Univerzitet, zapravo, ostvaruje ekonomski interes pružanjem te usluge;

3. ukupan iznos prihoda koji treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja koji omjer tog prihoda dolazi od ugovornog organa treba izračunati uključivanjem čitavog prihoda, uključujući i onaj od komercijalne djelatnosti;

4. period za koji se vrši računanje je budžetska godina tog subjekta; da li je subjekt obuhvaćen za tu određenu godinu treba odrediti na početku budžetske godine, uvidom u iznose koji su raspoloživi na početku godine, čak i iznose koji su samo okvirni; tijelo koje predstavlja ugovorni organ u smislu direktiva o javnim nabavkama kada postupak nabavke počne ostaje, što se tiče nabavke, predmet tih direktiva sve dok se taj postupak ne okonča.

- 34 -


Nadzor

Predmeti C–306/97 i C–353/96 odnose se na status Coillte Teoranta (organ za šumarstvo Irske), privatno preduzeće koje je osnovalo Ministarstvo energije u kojem ono ima većinu dionica. Prema aktu o osnivanju kompanije, Teoranta je imala zadatak da obavlja šumarsku djelatnost i srodne aktivnosti na komercijalnoj osnovi, kao i da zasniva i obavlja šumskoprivredne djelatnosti, te da učestvuje s drugima u aktivnostima u šumarstvu koje su u skladu sa tim ciljevima. Irska vlada je na ovu kompaniju izvršila prenos zemljišta i druge imovine. U pogledu strukture, ovo preduzeće je osnovalo Ministarstvo energije i predsjedavajućeg i druge direktore imenovao je ministar. Ministar je mogao da donese pisana uputstva tražeći da kompanija postupa u skladu sa generalnim odlukama državne politike koje se tiču šumarstva, a bila je i obavezna da se konsultuje s ministrom finansija u pogledu razvoja šumarstva u području od naučnog značaja. Razmatrajući status ovog preduzeća, Sud je uočio da, za razliku tijela iz predmeta 31/87 “Beentjes”, Teoranta ima status pravne osobe. Takođe je dokazano da nije vršila dodjelu ugovora o javnoj nabavci u ime države ili nekog regionalnog ili lokalnog organa. Teoranta se, dakle, nije mogla smatrati državnim ili regionalnim ili lokalnim organom u smislu direktive. Međutim, trebalo je razmotriti da li je ova kompanija jedno od tijela koje odgovara pravnoj osobi koja je uređena pravilima javnog prava. U tadašnjem Dodatku 1 uz Direktivu 77/6239, uz spominjanje Irske, opisani su kao ugovorne organi drugi javni organi čiji su ugovori o javnim nabavkama bili predmet kontrole države. U vezi s tim, Sud je utvrdio da, da bi se u potpunosti proveo princip slobode kretanja roba, izraz “ugovorni organ” se mora tumačiti u funkcionalnom smislu. Kako je Sud takođe utvrdio,

država je bila ta koja je osnovala kompaniju Teoranta i povjerila joj konkretne zadatke. Država bi takođe, barem indirektno, mogla vršiti kontrolu nad njom. Rezulat toga je da Teorantu treba smatrati javnim organom čiji ugovori o javnoj nabavci podliježu kontroli države. Iz toga proizilazi da je Teoranta ugovorni organ u smislu direktive.

Predmet C–373/00 odnosi se na primjenu direktiva na preduzeće za pružanje pogrebnih usluga. Ovo preduzeće je supsidijar u potpunom vlasništvu druge kompanije, koja je opet u potpunom vlasništvu Grada Beča. Po mišljenju Suda pravde, aktivnosti pogrebnih preduzeća mogu zadovoljavati potrebu od općeg interesa. Činjenica da je regionalna ili lokalna vlast zakonski obavezna da organizira pogrebe i, ako je potrebno, da pokrije njihove troškove predstavlja dokaz da postoji potreba od općeg interesa. S druge strane, postojanje značajne konkurencije ne može samo po sebi dovesti do zaključka da ne postoji potreba od općeg interesa koja nema industrijski ili komercijalni karakter. Dužnost je domaćeg suda da ocijeni da li postoji takva potreba uzimajući u obzir sve činjenične i pravne okolnosti kao što su one koje su postojale u trenutku osnivanja tijela i uvjete pod kojima ono obavlja svoje aktivnosti. Što se tiče kriterija nadzora, što je jedan od potrebnih uvjeta za

39 Direktiva o javnim nabavkama roba koja je prethodila Direktivi 93/36.

- 35 -


klasifikaciju organa kao tijela koje je uređeno pravilima javnog prava, Sud pravde je tom domaćem sudu dao određene smjernice. Utvrdio je da je

kriterij nadzora zadovoljen kada drugi ugovorni organi nadgledaju završne račune tijela koje vrši nabavku i njegovo postupanje sa aspekta urednog računovodstvenog poslovanja, zakonitosti, ekonomičnosti, efikasnosti i ekspeditivnosti poslovanja, te mogu da izvrše kontrolu njegovih poslovnih objekata ili prostorija i vlasniku podnesu izvještaj o tome.

U predmetu C–84/03 Sud pravde je, postupajući po pritužbi Komisije da je Španija netačno prenijela u svoje zakonodavstvo predmet direktiva, istakao da je definicija tijela koje je uređeno pravilima javnog prava “pojam iz prava Zajednice kojem se mora dati samostalno i jedinstveno tumačenje u cijeloj Zajednici”. Ovaj izraz je utvrđen “isključivo prema tri kumulativna uvjeta utvrđena u članu 1. (b) Direktiva 93/36 i 93/37”. Da bi se odredilo da li se privatno tijelo može svrstati u tijela koja su uređena pravilima javnog prava potrebno je samo da se utvrdi da li to tijelo zadovoljava ta tri kumulativna uvjeta i da status koje to tijelo ima prema pravilima privatnog prava ne predstavlja kriterij koji ga isključuje iz klasifikacije ugovornog organa u smislu direktiva.

Ukratko, bilo bi korisno podsjetiti na djelatnosti za koje je Sud pravde utvrdio da zadovoljavaju potrebe od javnog interesa:

- upravljanje univerzitetom (C–380/98),

- organizacija izložbi i sajmova na kojima prodavači robe i davaoci usluga imaju priliku da se susretnu (spojeni predmeti C–223/99 and C–260/99),

- djelatnosti pogrebnih preduzeća (C–373/00),

- izgradnja i sticanje imovine koja se stavlja na raspolaganje komercijalnim preduzećima radi podsticanja ekonomskog razvoja u općinama (C–18/01),

- štampanje službenih dokumenata (C–44/96),

- prikupljanje i odlaganje otpada (C–360/96). 5.3. Postupci javne nabavke 5.3.1 Uslovi za primjenu pregovaračkog postupka Uvod

Prema direktivama Evropske unije o javnim nabavkama, ugovori za javnu nabavku robe, usluge ili radova uobičajeno se dodjeljuju putem otvorenog ili ograničenog postupka i samo izuzetno u pregovaračkom postupku sa ili bez objavljivanja obavještenja o nabavci. Uvjeti za primjenu pregovaračkog postupka dati su kao konačna lista u direktivama. Pregovarački postupak se, na primjer, može primijeniti, između ostalog:

- 36 -


- u slučaju neuspješnog prethodnog otvorenog ili ograničenog postupka (izostanak ponuda ili zahtjeva za učešće), pod uslovom da prvobitni uvjeti nisu značajno izmijenjeni,

- kada, zbog umjetničkih ili tehničkih razloga ili razloga vezanih za zaštitu ekskluzivnih prava, ugovor može izvršiti samo jedno određeno preduzeće,

- u slučaju krajnje hitnosti do koje je došlo zbog nepredvidljivih događaja, pod uvjetom da te događaje ni u kom slučaju nije izazvao ugovorni organ i kada se rokovi predviđeni za redovne postupke ne mogu primijeniti,

- za dodatnu nabavku robe, radova ili usluga, pod uvjetom da iz određenih objektivnih razloga tu nabavku treba izvršiti isti dobavljač,

- za nove radove ili usluge koji se sastoje od ponavljanja sličnih radova ili usluga koji su povjereni istom dobavljaču, pod uvjetom da su ti radovi ili usluge u skladu sa originalnim projektom na kojem je zasnovan ugovor; takva mogućnost postoji, međutim, samo u roku tri godine nakon zaključivanja originalnog ugovora40.

Sud pravde je u više navrata istakao da je pregovarački postupak izuzetak.

Budući da se njima mogu ugroziti osnovni principi transparentnosti, jednakog tretmana i stvarne konkurencije, uvjete za primjenu pregovaračkog postupka treba usko tumačiti. Postoje brojni predmeti u kojima je Sud pravde donio presude o uvjetima za primjenu pregovaračkog postupka. Krajnja hitnost

Jedan od prvih predmeta odnosio se na ugovor koji je 1979. godine dodijelila Općina Milana za izgradnju novog postrojenja za recikliranje otpada (nakon teške nesreće koja se desila 1976. god. u Sevesu) konzorcijumu sastavljenom od tri italijanske kompanije. Obavještenje o ovom ugovoru nije bilo objavljeno u Službenom glasniku Evropskih zajednica. Komisija je tvrdila da neobjavljivanje ovog obavještenja predstavlja povredu direktive o ugovoru o javnoj nabavci radova, kao i zakona Italije prema kojima je obavezno objavljivanje obavještenja o ugovoru u slučaju kada ugovori premašuju određene vrijednosne razrede. Italijanske vlasti nisu osporavale činjenicu da ugovor nije objavljen, ali su tvrdile da nije bilo neophodno da se objavljuje, jer je spadao u izuzetke koji su predviđeni direktivom. Komisija se nije složila s ovim argumentom, nego je pokrenula postupak protiv Italije pred Sudom. U tužbi je zahtijevala od Općine Milano da se obaveže da će ubuduće postupati po direktivi. Italijanska administracija je u svoju odbranu iznijela dva argumenta. Prvo, tvrdila je da obavještenje nije moralo biti objavljeno, jer izgradnja ove vrste postrojenja uključuje korištenje ekskluzivnih prava koja ima kompanija kojoj je ugovor dodijeljen. Drugo, ona se pozvala na odredbu direktive kojom je dozvoljeno neobjavljivanje obavještenja “ukoliko je to strogo neophodno kada, 40 Vidjeti član 30. Direktive 2004/18.

- 37 -


iz razloga izrazite hitnosti do koje su doveli događaji koje organ koji dodjeljuje ugovore nije predvidio, rokovi utvrđeni u drugim postupcima ne mogu biti ispunjeni.”41 Odgovarajući na te argumente, Sud je uočio da se izuzeci (odstupanja) koje je predvidjela direktiva moraju tumačiti usko i da teret dokazivanja da su ispunjene okolnosti koje opravdavaju izuzetke snosi strana koja se poziva na njih. Što se tiče prvog argumenta, Sud je prihvatio mišljenje glavnog advokata koji je utvrdio da je Komisija u svojim istraživanjima zaključila da su druge firme takođe mogle izgraditi navedeno postrojenje i nijedan dokaz nije pružen kojim bi se osporilo to stajalište. Glavni advokat je takođe uočio da organ uprave Italije nije pružio nijedan dokaz za ekskluzivna prava, kao na primjer, patente. I konačno, odbačen je argument krajnje hitnosti, jer je prošlo nekoliko godina između spomenute nesreće i dodjele ugovora. Sud je zaključio da u ovom slučaju osnova za pozivanje na odstupanje nije potvrđena. Sud je utvrdio da, budući da je Općina Milano dodijelila ugovor bez objavljivanja obavještenja, Italija nije ispunila svoje obaveze prema odredbama Direktive 71/30542.

Predmet C–24/91 odnosi se na ugovor koji je dodijelio Univerzitet u Madridu za dogradnju i renoviranje zgrade bez objavljivanja obavještenja u privatnom postupku. Organ vlasti Španije zasnovao je svoju odbranu na argumentu krajnje hitnosti i tvrdio da nije bilo vremena da se primijeni otvoreni ili ograničeni postupak, jer su radovi planirani da traju sedam mjeseci morali biti završeni prije početka akademske godine (početak oktobra). Sud nije prihvatio te argumente i nije našao da je primjena odredbe o krajnjoj hitnosti opravdana. Po njegovom mišljenju, predmetni radovi su se mogli obaviti na vrijeme čak i da je ugovor dodijeljen u hitnom postupku nakon objavljivanja obavještenja.

U sličnom predmetu (C–107/92) vlada Italije je, bez objavljivanja obavještenja, dodijelila ugovor za izgradnju ograde za zaštitu od lavina u Alpama. Ugovor je dodijeljen nakon objavljivanja geološkog izvještaja koji je upozoravao na opasnost od lavina. Međutim, od objavljivanja izvještaja i početka radova prošla su tri mjeseca. Kao i u prethodnom slučaju, vlada Italije je tvrdila da je neobjavljivanje obavještenja i primjena pregovaračkog postupka opravdano krajnjom hitnošću radova. Sud nije prihvatio ove argumente utvrdivši da je radove trebalo dodijeliti u hitnom postupku nakon objavljivanja obavještenja. Kako je Sud objasnio, izuzetak od obaveznog obavještenja o nabavci dozvoljen je samo kada su ispunjena sva tri sljedeća uvjeta:

1) postojanje nepredvidljivog događaja,

2) krajnja hitnost zbog kojih je nemoguće ispuniti rokove predviđene drugim postupcima nabavke

3) slučajna veza između nepredviđenog događaja i krajnje hitnosti koja iz njega proizilazi.

Kako ovi uvjeti nisu ispunjeni, izuzimanje od objavljivanja obavještenja nije osnovano.

41 Član 9 (d) Direktive 71/305. 42 Vidjeti tačku 2.1. u gornjem tekstu o odgovornosti države članice za postupke njenog ugovornog organa.

- 38 -


U predmetu C–328/92 Komisija je pokrenula postupak zbog dodjele ugovora za javnu nabavku farmaceutskih proizvoda u Španiji u jedinstvenom tenderskom postupku bez objavljivanja obavještenja. Španska vlada je u svoju odbranu iznijela argument da se zbog slobode ljekara u propisivanju farmaceutskih proizvoda moglo dogoditi da u apoteci u bolnici hitno zatreba određeni lijek. Zbog toga primjena otvorenog ili ograničenog postupka nije bila praktična. Španska vlada se takođe pozvala na ekskluzivno pravo – prema članu 6. (1) (b) Direktive 77/62, ugovorni organ može dodijeliti ugovore za nabavku robe bez primjene otvorenog ili ograničenog postupka i tako bez objavljivanja obavještenja kada iz razloga koji se odnose na zaštitu ekskluzivnih prava nabavljenu robu može proizvesti ili isporučiti određeni dobavljač.

Sud je prvo utvrdio da osoba koja želi primijeniti izuzetak od objavljivanja obavještenja i poziva se na okolnosti koje ga opravdavaju, snosi teret dokazivanja stvarnog postojanja tih okolnosti. Ako se odstupanje od direktiva trebalo primijeniti u slučaju nabavke farmaceutskih proizvoda, nije bio dovoljan uvjet da su zaštićeni ekskluzivnim pravima. Trebalo je da postoji uvjet da te proizvode može proizvesti ili isporučiti samo jedan određeni dobavljač. Argument ekskluzivnih prava se, po mišljenju Suda, može primijeniti samo u vezi sa onim proizvodima ili artiklima posebne namjene koji nemaju konkurencije na tržištu. Članom 6. (1) (b) koji govori o ekskluzivnim pravima ne opravdava se generalno i nediskriminativno pribjegavanje jedinstvenom tenderskom postupku za sve farmaceutske proizvode ili artikle posebne namjene.

Jedan drugi predmet (C–318/94) se odnosio na dodjelu ugovora za vodoprivredne radove na rijeci Ems u Njemačkoj bez prethodnog objavljivanja obavještenja. Prema zakonima Njemačke, planove za produbljivanje rijeke mora odobriti regionalni organ. U toku otvorenog postupka taj regionalni organ, koji ranije nije uložio prigovor, obavijestio je da se ne slaže sa projektom zbog određenih pitanja zaštite okoliša. Donesena je odluka da se planovi izmijene i nakon toga su prihvaćeni. Zbog kašnjenja u odobravanju planova, ugovorni organ je odlučio da ne provede otvoreni postupak, nego da ugovor dodijeli u pregovaračkom postupku bez objavljivanja obavještenja. Ugovor je na kraju potpisan po završenom pregovaračkom postupku. Komisija je osporila primjenu tog postupka i pokrenula postupak pred Sudom. Njemačke vlasti su u svoju odbranu tvrdile da je bilo neophodno da se radovi završe do odgovarajućeg datuma kada je plovilo moralo da bude isporučeno. Po njihovom mišljenju, nije bilo moguće provesti otvoreni postupak koji bi morao trajati najmanje 72 dana. Sud je odbacio taj argument, tvrdeći da je izuzetak od objavljivanja obavještenja moguć samo ako su ispunjena tri sljedeća uvjeta, i to kumulativno: postojanje nepredvidljivog događaja, krajnja hitnost zbog koje se ne mogu ispuniti rokovi utvrđeni u drugim postupcima i posljednji, slučajna veza između tog događaja i krajnje hitnosti koja iz njega proizilazi. Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, primjena pregovaračkog postupka nije osnovana. Nepredvidljivi događaj koji su njemačke vlasti navele u svoju odbranu bio je potpuno neočekivano odbijanje regionalnog organa da odobri prvobitne planove. Sud se nije složio -

- 39 -


mogućnost da tijelo koje mora odobriti projekat može prije isteka roka utvrđenog u tu svrhu dati prigovore iz razloga koje ima pravo da iznese predstavlja, dakle, nešto što se može predvidjeti. Stoga odbijanje da se projekat odobri ugovorni organ ne može smatrati događajem koji on nije mogao predvidjeti u smislu direktiva. Tehnički razlozi

U spojenim predmetima C–20/01 i C–28/01 Sud je dao tumačenje značenja “tehnički razlozi” kojima se opradava primjena pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja. Predmet se odnosio na dodjelu ugovora za sakupljanje otpadne vode i odlaganje otpada. Ove ugovore su dodijelili općina Bronckorn i grad Braunschweig u pregovaračkom postupku bez objavljivanja obavještenja. Komisija se žalila da postupak nije u skladu sa zahtjevima direktive. S tim u vezi, Sud je konstatirao da se član 11. (3) kojim se dozvoljavaju odstupanja od objavljivanja obavještenja mora usko tumačiti i da teret dokazivanja postojanja izuzetnih okolnosti kojima se opravdavaju odstupanja snosi ugovorni organ. Član 11. (3) (b) na koji su se pozvale njemačke vlasti primjenjuje se samo kada se utvrdi da je, iz umjetničkih ili tehničkih razloga ili razloga vezanih za zaštitu ekskluzivnih prava, samo jedno preduzeće stvarno u stanju da pruži usluge o kojima je riječ. Budući da se njemačke vlasti u svojoj odbrani nisu pozvale na umjetnički razlog niti na razlog vezan za zaštitu ekskluzivnih prava, bilo je samo dovoljno da se utvrdi da li su razlozi na koje se jesu pozvali dovoljni da predstavljaju tehničke razloge u smislu te odredbe. Kako je Sud naveo, ugovorni organ može uzeti u obzir kriterije koji se odnose na zaštitu okoliša u različitim fazama postupka javne nabavke, međutim, postupak mora biti u skladu sa osnovnim principima prava Zajednice, naročito sa principom nediskriminacije. Opasnost od povrede tog principa je veća ako ugovorni organ odluči da dodijeli ugovor u nekonkurentnom postupku nabavke. Sud nije utvrdio, zbog nedostatka uvjerljivog dokaza, da se izbor termalne obrade otpada treba smatrati tehničkim razlogom koji opravdava dodjelu ugovora samo jednom određenom dobavljaču. Ugovorni organ takođe nije dokazao da bi odvoz otpada na veću udaljenost obavezno predstavljao opasnost po okoliš ili zdravlje ljudi. Imajući to u vidu, Sud je u svojoj presudi istakao da Njemačka nije ispunila svoje obaveze koje proizilaze iz odredaba direktive o ugovorima za javne nabavke usluga. Drugi uvjeti za primjenu pregovaračkih postupaka

U drugom predmetu (C–385/02) Komisija je pokrenula postupak pred Sudom protiv italijanskih vlasti zbog dodjele ugovora za izgradnju prelivnog bazena za zaštitu od poplavnih voda, kao i za izvođenje radova u vezi sa tim u pregovaračkom postupku bez objavljivanja obavještenja. Italijanske vlasti su u svoju odbranu izrekle da je ugovorni organ od 1981. do 1990. godine dodjeljivao, u skladu sa zahtjevima direktiva, ugovore za razvoj cjelokupnog

- 40 -


projekta i izvođenje radova u lotovima onako kako i kada su sredstva bila na raspolaganju. Obavještenja o ugovorima sadržavala su odredbu kojom se dozvoljavalo ugovornom organu da ugovor za izvođenje sljedećih lotova dodijeli istom preduzeću. Prema italijanskim vlastima, ugovorni organ je želio da zadovolji tehnički uvjet izvođenja radova da to bude jedan izvođač - po njegovom mišljenju, izvođenje pojedinačnih lotova često izaziva probleme zbog činjenice da se radovi ne izvode na isti način. Sud je odbacio argumente italijanskih vlasti iz sljedećih razloga: Prvo, direktiva kojom se dozvoljava odstupanja od pravila prema kojima je obavezno objavljivanje obavještenja mora se usko tumačiti i teret dokazivanja da postoje izuzetne okolnosti koje opravdavaju odstupanje snosi osoba koja se poziva na te okolnosti. Budući da su se italijanske vlasti pozivale na tehničke razloge, morale su dokazati da je iz tehničkih razloga bilo neophodno da se ugovori dodijele izvođaču kojem je povjeren prvi ugovor. Cilj da se osigura kontinuitet radova na osnovu ugovora o složenim nabavkama koji su vezani za zaštitu od poplava jednog područja predstavlja tehnički razlog za koji se mora utvrditi da je značajan. Međutim, italijanske vlasti nisu utvrdile da se ti radovi mogu povjeriti samo jednom određenom izvođaču. Drugo, Sud je odbacio i drugi argument italijanskih vlasti – da je primjena pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja bila neophodna zato što su radovi zahtijevali da budu hitno završeni da bi se izbjegao rizik od poplava, do kojih bi došlo da nisu završeni. S tim u vezi, Sud je konstatirao da odgovarajuća odredba direktive kaže da se okolnosti koje se pozivaju da bi se opravdala krajnja hitnost ni na koji način ne mogu pripisati ugovornom organu. U ovom slučaju, međutim, ovaj uvjet nije ispunjen, jer su prvi ugovori za radove za zaštitu od poplava dodijeljeni osamdesetih godina. Štaviše, od početka se predviđalo da će se radovi izvoditi u serijama onako kako i kada sredstva budu na raspolaganju. Treće, Italijani su se pozvali na član 7. (3) (e) direktive koji dozvoljava, pod određenim uvjetima, primjenu pregovaračkog postupka za nove radove koji se sastoje od ponavljanja sličnih radova povjerenih preduzećima kojima su dodijeljeni raniji ugovori. Sud je na ovaj argument odgovorio da, prema citiranoj odredbi, ta mogućnost postoji samo u roku tri godine od zaključivanja prvog ugovora (Italijani su tvrdili da, suprotno formulaciji direktive, taj rok teče od trenutka završetka prvih radova). Budući da primjena pregovaračkog postupka nije opravdana, Sud je utvrdio da italijanske vlasti nisu ispunile svoje obaveze iz direktive.

U predmetu C–84/03, Sud je utvrdio, povodom pritužbe Komisije, da dvije odredbe Zakona o javnim nabavkama Španije nisu u skladu sa direktivama o javnim nabavkama, i to odredba kojom se dozvoljavala primjena pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja u dvije situacije koje nisu predviđene odredbama direktiva (dodjela ugovora nakon postupaka koji su proglašeni neuspješnim) i dodjela ugovora o nabavci jednake robe. Prema zakonima Španije, ugovornim organima je dozvoljeno da pribjegnu pregovaračkom postupku ako nije moguće izvršiti dodjelu ugovora u otvorenom ili ograničenom postupku ili u slučaju kada kandidatima nije bilo dozvoljeno dostavljanje ponuda, pod uvjetom da nije bilo izmjena prvobitnog ugovora, osim cijene, koja nije mogla biti uvećana za više od 10%. Sud je konstatirao u vezi sa tim da je Španija svojim zakonom dodala novi uvjet

- 41 -


odredbama direktiva, za koji se ne može smatrati da ne predstavlja promjenu koja je suštinskog karaktera originalnih uvjeta ugovora kako je predviđeno direktivama. Što se tiče druge odredbe kojom se dozvoljava primjena pregovaračkog postupka za dobavljanje jedinstvenih roba, španske vlasti su tvrdile da je to bilo dozvoljeno samo u slučaju roba koje organi javne uprave smatraju jedinstvenim samo u smislu njihove zajedničke upotrebe. Osvrćući se na tu izjavu, Sud je naglasio da ta odredba ne odgovara situacijama u kojima je dozvoljena primjena pregovaračkog postupka u skladu sa direktivama. Budući da su države članice dužne pokazati da njihovo zakonodavstvo vjerno transponira slučaj predviđen direktivom i kako španske vlasti nisu dale potrebne dokaze, Španija je proglašena krivom za neispravno transponiranje ove direktive.

Sud je u zaključku ovako formulirao sljedeće uvjete za primjenu pregovaračkog postupka:

- jedini dozvoljeni uvjeti za primjenu pregovaračkog postupka su oni koji su izričito predviđeni direktivama;

- svi ti uvjeti su izuzetak od općeg pravila kojim se zahtijeva primjena konkurentnijeg postupka (otvorenog ili ograničenog) i stoga ih treba usko tumačiti;

- teret dokazivanja da su svi uvjeti ispunjeni snosi ugovorni organ;

- ugovorni organ se ne može pozvati na postojanje okolnosti za koje je on odgovoran kao opravdanje za primjenu pregovaračkog postupka.

5.3.2 Korištenje tehničkih specifikacija Uvod

Prema pravnim normama EU-a o javnim nabavkama, ugovorni organi treba da jasno definiraju svoja očekivanja u pogledu usluga, roba ili radova koji se nabavljaju – njihov obim, veličinu, kvalitet, uvjete izvršavanja, itd. Za opisivanje predmeta javne nabavke ugovorni organi koriste tzv. tehničke specifikacije. Tehničke specifikacije obično podrazumijevaju cjelinu tehničkih propisa kojima se određuju karakteristike koje se traže od nekog posla, materijala, proizvoda ili robe koje zadovoljavaju svrhu za koju ih je ugovorni organ namijenio. Tehnički propisi često sadrže nivo kvaliteta, izvedbu, sigurnost ili dimenzije, garanciju kvaliteta, terminologiju, simbole, ateste i metode atestiranja, ambalažu, označavanje ili deklariranje. Takođe mogu sadržavati pravila koja se odnose na izgled i troškove, testiranje, inspekciju i tehnički prijem radova i metode ili tehnike izgradnje i sve druge tehničke uvjete koje ugovorni organ može propisati, u skladu sa općim ili posebnim propisima.

Tehničke specifikacije koje se primjenjuju u javnim nabavkama treba da budu određene, jasne i nedvosmislene. Treba da budu formulirane tako da ih svi potencijalni dobavljači (kandidati, dostavljači ponuda) razumiju i tumače na potpuno isti način.

- 42 -


Direktivama EU-a ugovornim organima je zabranjeno da koriste tehničke specifikacije koje se pozivaju na robu određene izrade ili izvora, ili na određeni proces, ili robne marke, patente, tipove ili određeno porijeklo ili proizvodnju radi favoriziranja ili eliminacije određenih dobavljača, proizvoda ili metoda. Odstupanje od ovog pravila je, međutim, dozvoljeno kada ugovorni organ nije u mogućnosti da korištenjem objektivnih tehničkih specifikacija navede opis predmeta ugovora koji je dovoljno određen i u potpunosti razumljiv. U takvom slučaju ugovorni organ je obavezan navesti da će prihvatiti proizvode, usluge ili metode koji su ekvivalentni u pogledu njihovih osobina dodavanjem izraza “ili ekvivalent”. Ovdje treba naglasiti da su odredbe Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (član 14.) u skladu sa zahtjevima direktiva. Presude Suda koje se odnose na tehničke specifikacije

Sud pravde je donio nekoliko presuda koje se odnose na upotrebu tehničkih specifikacija u postupku javne nabavke. Jedna od prvih presuda donesena je u postupku koji je pokrenula Komisija protiv Irske (predmet 45/87 “Dundalk”). Ovaj slučaj se tiče otvorenog tenderskog postupka za izgradnju vodenog toka u organizaciji Vijeća gradskog područja Dundalka (Irska). U ugovornoj specifikaciji je stajalo da cijevi koje će se koristiti u izgradnji treba da budu azbestno-cementne cijevi odobrene u skladu sa irskom standardnom specifikacijom. Traženo je da je odobrenje provedeno prema postupku koji je utvrdio Institut za istraživanje i standarde Irske. U vrijeme nabavke cijevi koje su odgovarale tom standardu proizvodila je samo jedna kompanija – iz Irske. U tenderskoj specifikaciji nije bilo odredbe po kojoj bi ponuđači mogli koristiti cijevi istog standarda koje nisu u cjelosti odgovarale navedenim specifikacijama. Ugovorni organ je odbio jednu ponudu na osnovu toga da cijevi koje je ponuđač ponudio nisu zadovoljavale ovaj uvjet (iako je ponuđač predložio korištenje cijevi koje su zadovoljavale međunarodni standard – ISO 160:1980). Komisija je uložila pritužbu da i upotreba takve tehničke specifikacije i kasnije isključivanje ponude koja je nije zadovoljavala predstavljaju povredu odredaba direktive o javnoj nabavci radova i odredaba Sporazuma (član 28. (bivši član 30.) o slobodi kretanja roba)43. Vrijedi napomenuti da se u članu 28. (bivšem članu 30.) zabranjuju kvantitativna ograničenja uvoza i sve mjere koje imaju isti učinak u trgovini između država članica Zajednice. Sud pravde je prvo odbacio sve argumente Komisije koji su se ticali povrede direktive, jer direktiva nije primjenjiva na ugovore ovog tipa. Što se tiče druge pritužbe, irske vlasti su tvrdile da se član 28. ne odnosi na dodjelu ugovora za javne radove, jer ovaj ugovor je ugovor za usluge i zato se na njega primjenjuju samo odredbe Sporazuma koje govore o slobodi kretanja usluga (tadašnji članovi 52. i 59.). Irske vlasti su dalje tvrdile da se sporni ugovor odnosio ne na prodaju robe, nego na izvođenje radova i da su klauzule o materijalima koje treba koristiti potpuno sporedne. Sud je odbacio taj argument i utvrdio da se član 28. primjenjuje na ugovore o nabavci radova. Tada je Sud razmatrao da li ponašanje ugovornog organa predstavlja mjeru

43 Član 28. prema novoj numeraciji članova Sporazuma.

- 43 -


koja ima isti efekat kao ograničenje uvoza iz člana 28. S tim u vezi, Sud je istakao da, u skladu sa ustaljenom sudskom praksom Suda pravde, pod pojmom mjera istog efekta podrazumijevaju se sva trgovinska pravila koja donesu države članice “koja mogu biti prepreka, direktna ili indirektna, stvarna ili potencijalna – trgovini unutar Zajednice”. Ovaj pojam obuhvata, između ostalog, sve nametnute uvjete u pogledu standarda ili kvaliteta robe na tržištu, jer se takvim uvjetima sprečava pristup tržištu roba koje ne zadovoljavaju tražene standarde, te potencijalno smanjuje uvoz takvih roba iz drugih država članica. Irska je odgovorila da korištenje navedenih specifikacija ne predstavlja povredu člana 28., jer sadrže standard koji treba da zadovolje i domaći i strani proizvođači. Sud je odbacio taj argument utvrdivši da se članom 28. obuhvataju sve mjere država članica “kojima se ometa uvoz u trgovini unutar Zajednice, bez obzira da li se te mjere direktno odnose na kretanje uvezenih roba ili imaju efekat indirektnog ometanja plasiranja roba iz drugih država članica.” Iako su i irske i uvezene cijevi morale zadovoljiti istu specifikaciju, bilo je vjerovatnije da će irski proizvodi biti u prednosti, jer je bilo vjerovatnije da je proces proizvodnje u Irskoj već uspostavljen tako da zadovolji taj standard. Kako je već rečeno, samo je jedno preduzeće (iz Irske) proizvodilo cijevi koje su zadovoljavale taj standard. Sud je zatim razmatrao da li se klauzulom primijenjenom u postupku nabavke moglo spriječiti privredne subjekte koji proizvode ili koriste cijevi istog standarda, kao što su cijevi odobrene u skladu sa irskim standardom, da učestvuju u davanju ponuda. U vezi sa tim, Sud je zaključio da je navedena klauzula imala efekat ograničavanja ponude cijevi koje su trebale ugovornom organu. Sud je odbacio još jedan argument irskih vlasti koji je glasio da je bilo neophodno precizno navesti standarde prema kojima materijali moraju biti proizvedeni i da ispunjavanje nekog drugog standarda, čak i ako je to međunarodni standard, nije dovoljno da bi se isključili određeni tehnički problemi (cijevi moraju odgovarati postojećem cjevovodu). Sud je naveo da su irske vlasti mogle, dodavanjem riječi “ili ekvivalent” nakon pozivanja na irski standard, potvrditi ispunjavanje tehničkih uvjeta, a da odmah od početka ne ograniče ugovor samo na ponuđače koji nude upotrebu irskih materijala.

Isto tako, ni argument o potrebi da se zaštiti zdravlje ljudi (izolaciona obloga kojom se osigurava da ne dođe do kontakta između vode i azbestnih vlakana u betonskim cijevima) Sud nije prihvatio. S tim u vezi, Sud je konstatirao da je izolaciona obloga uređena drugom odredbom tenderske specifikacije. Imajući sve to u vidu, Sud je ponašanje ugovornog organa proglasio kršenjem odredaba Sporazuma i prema tome presudio da Irska nije postupila u skladu sa svojim obavezama.

- 44 -


Isticanje robne marke

Predmet C-359/93 odnosi se na postupak javne nabavke koji je proveo holandski ugovorni organ dodjelu ugovora za snabdijevanje i održavanje meteorološke stanice. Prema rokovima i uvjetima tog tendera tražen je operativni sistem UNIX. Komisija se pritužila da ugovorni organ, propustivši da doda riječi “ili ekvivalent” nakon izraza UNIX, nije ispunio svoje obaveze iz člana 7. direktive (o opisivanju predmeta nabavke) i člana 30. Sporazuma (o slobodi kretanja roba). Holandske vlasti su u svoju odbranu istakle da se sistem UNIX, u oblasti IT tehnologije, smatra tehničkom specifikacijom koja se generalno prepoznaje u prometu i nije potrebno dodavati riječi “ili ekvivalent”. Sud je odbacio ovaj argument. Konstatirao je da se direktivom zabranjuje isticanje robne marke, osim ako se predmet ugovora ne može drugačije opisati specifikacijama koje su dovoljno određene i u potpunosti razumljive svim učesnicima i ako je isticanje robne marke praćeno riječima “ili ekvivalent”. Strane u postupku su priznale da sistem UNIX nije standardiziran i da je to ime konkretne marke proizvoda.

Budući da iza izraza UNIX nije bilo riječi “ili ekvivalent”, postojala je mogućnost da privredni subjekti budu spriječeni da učestvuju u postupku nabavke. U isto vrijeme, tim isticanjem se mogao spriječiti tok uvoza u trgovini unutar Zajednice i zbog toga se smatra da je u suprotnosti sa odredbom člana 30. Sporazuma, jer se ugovor isključivo rezervira za dobavljače koji namjeravaju koristiti sistem konkretno naveden u uvjetima ugovora. Korištenje domaće klasifikacije proizvoda

U predmetu C–225/98 jedna od osam pritužbi44 koje je uložila Komisija protiv Francuske ticala se činjenice da je francuski ugovorni organ iz regije Pas – de – Calais opisao radove koji su bili predmet postupka javne nabavke pozivajući se ne samo na međunarodnu klasifikaciju, nego i klasifikaciju koju su usvojile francuske stručne organizacije. Po mišljenju Komisije, to je bilo diskriminativno u odnosu prema stranim dobavljačima. U vezi s tim, Sud je prvo konstatirao da se svim principima jednakog tretmana sprečava ne samo otvorena diskriminacija po osnovu državljanstva, nego i svaka skrivena diskriminacija koja, primjenom drugih kriterija razlikovanja, dovodi de facto do istih rezultata. Klasifikacije koje je koristio francuski organ “bile su tako specifične i nerazumljive da su, u pravilu, samo francuski kandidati mogli odmah shvatiti o čemu govore.” Kao rezultat, upotreba tih referenci za utvrđivanje predmeta javne nabavke imala je takav efekat da su domaći dobavljači dobili više informacija, što im je olakšalo dostavljanje zadovoljavajućih ponuda. Kao što je Sud istakao, “teže je za ponuđače iz drugih država da dostave ponude u

44 Druge pritužbe su se odnosile na izostanak objavljivanja prethodnog informativnog obavještenja, dodatnog kriterija koji se odnosio na nezaposlenost, broj odabranih kandidata, metod poznat kao dodjela pozivanjem na francuski zakon o javnim nabavkama, način označavanja lotova, minimalne standarde za učestvovanje, postupak obavještavanja o dodjeli ugovora i nedostavljanje pisanih izvještaja.

- 45 -


kratkom roku – jer prvo moraju od ugovornog organa saznati svrhu i sadržaj tih reference”. Sud je zaključio da,

budući da su reference koje su koristile francuske vlasti uticale na strane ponuđače na način da ih odvrate od učešća u tenderu, francuske vlasti su izvršile indirektnu diskriminaciju i ograničenje slobode pružanja usluga u smislu Sporazuma. 5.3.3 Kvalifikacija za učešće u postupcima nabavke Dokumenti koji se traže od dobavljača

U direktivama o javnim nabavkama pridaje se veliki značaj pitanju kvalifikacije za učestvovanje u postupcima nabavke. U direktivama o javnim nabavkama postoji posebno poglavlje koje govori o uvjetima za kvalifikaciju, uključujući i uvjete za diskvalifikaciju dobavljača, dokaze koje mogu tražiti ugovorni organi od dobavljača kako bi dokazali da ispunjavaju zahtjeve vezano za njihov ekonomski i finansijski položaj, te profesionalne i tehničke sposobnosti za izvršavanje datog ugovora.

Sud se u nekoliko svojih presuda bavio tumačenjem tih odredaba direktiva.

Predmet 27- 29/86 govori o diskvalifikaciji jedne kompanije iz postupka javne nabavke zbog toga što je ukupna vrijednost radova, kako javnih tako privatnih, koje je kompanija imala u trenutku dodjele ugovora premašila limit utvrđen propisom belgijskog prava. Po mišljenju diskvalificirane kompanije, taj zahtjev nije bio u skladu sa evropskim pravom. Druga kompanija je diskvalificirana zbog toga što nije zadovoljavala kriterije utvrđene belgijskim zakonom za priznanje da spada u klasu koju je zahtijevao ugovorni dokument. Ta kompanija je, međutim, dostavila priznanje, izdato u Italiji, da spada u klasu na osnovu koje je imala pravo učestvovati u tenderima u Italiji za ugovore u vrijednosti koja je odgovarala vrijednosti navedenih belgijskih ugovora. Domaći sud koji je postupao po žalbama obje kompanije obratio se Sudu pravde sa pitanjem da li je spomenuta diskvalifikacija bila u skladu sa pravom Zajednice o javnim ugovorima, tj, sa odredbama Direktive 71/305/EEZ o ugovorima za nabavku javnih radova koja je bila u primjeni u to vrijeme. Osvrćući se na prvi razlog za diskvalifikaciju, Sud pravde je konstatirao da se članom 25. Direktive 71/305 predviđa da dokaz o ekonomskom i finansijskom položaju izvođača može, u pravilu, pružiti jedna ili više referenci navedenih u tom članu. U drugom stavu tog člana kaže se da se od ugovornih organa zahtijeva da u obavještenju ili pozivu na učešće u dostavljanju ponuda navedu koje su od referenci nabrojanih u stavu 1. odabrali i “koje reference osim onih koje su navedene u stavu 1. dobavljač treba da dostavi”. Na temelju ove formulacije, Sud je utvrdio da spisak referenci nije konačan, što znači da ugovorni organ može tražiti i druge dokumente osim onih koji su nabrojani u direktivi. Ukupna vrijednost radova dodijeljenih nekom izvođaču u određenom trenutku može biti koristan faktor za utvrđivanje njegovog finansijskog položaja u vezi sa njegovim obavezama. Budući da se u direktivama ne nabrajaju svi dokumenti

- 46 -


vezano za finansijski i ekonomski položaj dobavljača, nema razloga zašto ugovorni organ ne bi mogao tražiti i dokument koji govori o ukupnoj vrijednosti svih radova dodijeljenih dobavljaču. Što se tiče gornje granice koja je utvrđena zakonima Belgije, nakon koje se dobavljač, kada je dostigne, ne može više natjecati za novi ugovor, Sud je istakao da je takav zahtjev moguć prema pravu Zajednice. Za taj zahtjev nije utvrđeno ni to da ima ograničavajući efekat na pristup izvođača iz Zajednice ugovorima za javne nabavke radova. Govoreći o drugom razlogu za diskvalifikaciju, Sud je trebao analizirati kakav učinak ima uvrštavanje u službenu evidenciju priznatih izvođača u jednoj državi članici u smislu organa druge države članice. U vezi sa tim, Sud je podsjetio da, u skladu sa odredbom Direktive 71/305, države članice koje imaju službene liste priznatih izvođača dužne su da prilagode zahtjeve direktive. Spomenutim odredbama direktiva ne usklađuju se uvjeti za uvrštavanje na takvu listu, nego se u suštini govori o referencama kojima se potvrđuje finansijski i ekonomski položaj izvođača i njegovo tehničko znanje i sposobnost. Jedan od tih zahtjeva je da izvođači registrirani na službenu listu bilo kojoj državi članici treba da imaju pravo da koriste tu registraciju kao alternativno sredstvo dokazivanja ugovornom organu države članice u kojoj se ugovor dodjeljuje da zadovoljavaju kriterije za kvalifikaciju navedene u direktivi. Registracija na službenoj listi priznatih izvođača može, dakle, zamijeniti reference koje se traže odredbama direktive, pod uvjetom da je ta registracija zasnovana na ekvivalentnim informacijama. Ugovorni organ ne može osporavati informacije izvedene iz te registracije, ali, bez obzira na to, ugovorni organ može slobodno odrediti koji nivo finansijskog i ekonomskog položaja predstavlja uvjet za učestvovanje u datom postupku nabavke. Na osnovu toga, Sud je istakao da su

ugovorni organi dužni prihvatiti da finansijski i ekonomski položaj izvođača i njegova tehnička sposobnost i znanje odgovaraju onima koji su postavljeni kao uvjet za radove koji odgovaraju toj klasifikaciji samo ukoliko je ta klasifikacija zasnovana na ekvivalentnim kriterijima. Ako to nije slučaj, ugovorni organi imaju pravo odbiti ponudu dobavljača iz razloga što ne ispunjava postavljene uvjete.

U predmetu C–71/92 Sud je ponovo bio u prilici da tumači odredbe direktive o registraciji na službenu listu priznatih izvođača. Ovaj postupak je pokrenula Komisija koja se pritužila da propis prava Španije kojom se zahtijeva od stranih izvođača da budu registrirani na službenoj listi u Španiji kako bi se mogli natjecati za dodjelu ugovora za nabavku javnih radova u toj zemlji nije u skladu sa direktivom. S tim u vezi, Sud je konstatirao da, prema odredbama člana 38. Direktive 71/305, izvođači registrirani na službenoj listi bilo koje države članice imaju pravo koristiti se tom registracijom kao alternativnim sredstvom dokazivanja da zadovoljavaju kriterije za kvalifikaciju navedene u direktivi. Stoga,

propis domaćeg zakonodavstva po kojoj se samo oni izvođači koji su registrirani na službenoj listi u Španiji mogu natjecati za ugovore za nabavku javnih radova u suprotnosti je sa odredbama direktive.

- 47 -


Predmet 76/81 odnosi se na odbijanje ugovornog organa iz Luksemburga jedne ponude zbog toga što taj dostavljača nije posjedovao valjanu dozvolu za registraciju u Luksemburgu. Domaći sud koji je postupao po tužbi tog subjekta uputio je Sudu pravde pitanje da li ugovorni organ može od dobavljača osnovanog u drugoj državi članici, kao uvjet za dodjelu ugovora, pored upisa u privredni ili stručni registar države u kojoj je osnovan, zahtijevati i dozvolu za registraciju u državi u kojoj se vrši dodjela ugovora. U vezi s tim, Sud je konstatirao da je svrha dvije direktive koje su bile u primjeni u to vrijeme (Direktive 71/304 i 71/305) bila da osigura slobodu pružanja usluga u oblasti javne nabavke radova. Zbog toga je prvom direktivom propisana opća obaveza država članica da ukinu ograničenja mogućnosti učestvovanja u postupku za dodjelu ugovora o nabavci javnih radova i izvođenju istih, a drugom direktivom je izvršeno usklađivanje postupaka za dodjelu tih ugovora. Direktiva 71/305 sadržavala je poglavlje u kojem se govorilo o kriterijima na osnovu kojih se izvođač mogao isključiti iz postupka nabavke i u kojem su se nabrajali dokumenti koje ugovorni organi mogu tražiti od izvođača kao dokaz da ispunjavaju uvjete za učestvovanje u postupku. U vezi sa dozvolom za registraciju, vlasti Luksemburga su priznale da su taj dokument tražile ne kao dokaz finansijskog i ekonomskog položaja izvođača, nego kao dokaz da su kvalificirani za izvođenje radova koji su predmet javne nabavke. U odgovoru na ovaj argument, Sud je utvrdio da je spisak dokumenata koji se mogu tražiti u vezi sa tehničkim kapacitetom i kvalifikacijama, za razliku od referenci za ekonomski i finansijski položaj, konačan. Tražena dozvola nije među dokumentima čije traženje direktiva dozvoljava. Sud je odbacio i argument luksemburških vlasti da je davanje takve dozvole za registraciju ekvivalent registraciji na službenoj listi priznatih izvođača i kao takvo u skladu sa direktivom. Pored toga, Sud je utvrdio da je zahtjev ugovornog organa takođe u suprotnosti sa odredbama Sporazuma koje se odnose na slobodu pružanja usluga. Istakao je da:

Budući da je svrha odredaba Sporazuma koje se odnose na slobodu pružanja usluga ukinuti ograničenje slobode pružanja usluga od strane subjekata koji nisu osnovani u državi u kojoj ta usluga treba biti pružena, zahtjev prema kojem pružanje usluga zavisi od posjedovanja dozvole za osnivanje, lišio bi odgovarajuću odredbu Sporazuma njenog pravnog dejstva.

Spojeni predmeti C–21/03 i C–34/03 odnose se na odredbe belgijskog zakonodavstva prema kojima subjekti koji su učestvovali u pripremi postupaka javne nabavke kasnije ne mogu dostaviti ponude ili učestovati u postupcima za tu javnu nabavku. Odgovarajući na pitanje koje je uputio domaći sud o tome da li je ta zabrana u skladu sa komunitarnim pravom, Sud pravde je prvo konstatirao da subjekt koji je učestvovao u određenim pripremnim radovima može biti u prednosti prilikom izrade svoje ponude zahvaljujući informacijama o javnoj nabavci do kojih je došao u toku izvođenja tih radova. Svi dostavljači ponuda moraju imati “jednake mogućnosti prilikom pripreme svojih ponuda”. Međutim, kako je Sud dalje konstatirao, primjena ovog propisa belgijskog zakonodavstva dovela je, u stvari, do toga da su subjekti koji su obavili određene pripremne radove spriječeni da učetvuju u postupku dodjele ugovora, čak i ako njihovo učešće ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje

- 48 -


konkurenciju među ponuđačima. Taj subjekt bi trebao imati priliku dokazati da iskustvo koje je stekao za vrijeme pripremnih radova ne može ugroziti konkurentnost. Odgovor Suda je da

odredbe kojima se subjektu koji je učestvovao u pripremnim radovima bezuvjetno onemogućava da učestvuje u postupku javne nabavke bez mogućnosti da dokaže da njegovim učešćem u postupku neće biti ugrožena konkurencija među ponuđačima nisu u skladu sa odredbama direktiva o javnim nabavkama. Učestvovanje konzorcija

Prema direktivama o javnim nabavkama, u postupku javnih nabavki mogu učestvovati ne samo pravne ili fizičke osobe, nego je on otvoren i za grupe koje oni formiraju (konzorciji). Privredni subjekti mogu udružiti svoje ponude kako bi povećali svoje šanse da dobiju ugovor. Ako takva grupa odluči da zajednički dostavi ponudu, ugovorni organ od nje ne može tražiti da uspostavi određeni pravni oblik. Međutim, ako takva grupa bude najuspješnija u postupku javne nabavke, ugovorni organ može zahtijevati uspostavljanje određenog pravnog oblika kao uvjet za potpisivanje ugovora, ako je to neophodno za uspješno izvođenje ugovora. Često se dešava da privredni subjekti odluče da se zajedno prijave na tender, jer pojedinačno nisu u stanju da zadovolje ponekad veoma visoke zahtjeve ugovornog organa u pogledu finansijskog i ekonomskog položaja ili tehničkih sposobnosti izvođača. U skladu sa odredbama direktiva i sljedećim presudama Suda pravde, konzorcij može, s ciljem da dokaže svoju podobnost u postupku kvalifikacije, osloniti se na kapacitete subjekata koji ga sačinjavaju ili drugih subjekata, bez obzira na pravne veze koje ima s njima.

Sud pravde je donio brojne presude u vezi sa učestovanjem grupa dobavljača (konzorcija) u postupku javne nabavke.

U predmetu C–389/93 (“Ballast I”), sud države članice je uputio Sudu pravde pitanje da li je dozvoljeno, u svrhu ocjenjivanja kriterija koje izvođač, koji je dominantna pravna osoba unutar grupe (holdinga) treba zadovoljiti, uzeti u obzir kompanije koje pripadaju toj grupi. Odgovor koji je Sud dao je da je to dozvoljeno, pod uvjetom da je pravna osoba koja je u pitanju u mogućnosti da dokaže da faktički ima na raspolaganju resurse tih kompanija koji su neophodni za izvršenje predmetnih radova. Predmet C–5/97 (“Ballast II”) pokrenuo je domaći organ države koji nije bio siguran kako pravilno tumačiti presudu Suda pravde u predmetu C–5/97. Konkretno, domaći organ je postavio pitanje da li ugovorni organ ne samo da može, nego je u stvari dužan, da isključi resurse kompanija koje pripadaju određenoj grupi ako je dominantni subjekt u toj grupi u mogućnosti da dokaže da stvarno raspolaže tim resursima. Govoreći o svojoj ranijoj presudi, Sud je podsjetio da holding kompanija koja sama ne izvodi radove ne može biti isključena iz postupka na temelju argumenta da su njeni supsidijari koji izvode radove samostalne pravne osobe. Ugovorni organ je taj koji treba da provjeri kvalifikacije izvođača prema kriterijima navedenim u direktivi. Kada kompanija podnosi reference

- 49 -


koje se odnose na njene supsidijare i kojima dokazuje svoj ekonomski i finansijski položaj i tehničko znanje, mora navesti da ima faktički pristup resursima koji pripadaju tim kompanijama. Priroda pravne veze između dominantnog subjekta i njegovih supsidijara ovdje nije bitna. Sud je zaključio

da

holding kompanija koja izvodi javne radove preko svojih supsidijara ne može biti isključena iz registracije na službenoj listi priznatih izvođača ako može dokazati da može raspolagati resursima svojih supsidijara koji su potrebni za izvršenje predmetnih radova.

Predmet C–176/98 podnijela je kompanija (Holst Italia) koja nije bila zadovoljna činjenicom da ugovorni organ nije odlučio da iz postupka isključi njenog konkurenta na temelju toga da se oslanjao na reference drugih kompanija koje nisu pripadale istoj grupi, nego su samo sarađivale sa njim na osnovu ugovora.

Holst Italia je tvrdila da kompanija koja učestvuje u postupku javne nabavke može da se oslanja na reference drugih preduzeća samo ako pokaže da postoji jasna strukturalna veza te kompanije sa kompanijom takvog položaja kakav je potreban za izvršenje ugovora. Prema Holst Italia, takva strukturalna veza je jedina garancija ugovornom organu da ponuđač ima dominantan uticaj na subjekat čijim se referencama koristi. To nije slučaj kada se ponuđač samo oslanja na obaveze komercijalne prirode. Rješavajući ovaj predmet, Sud je, prije svega, podsjetio, pozivajući se na svoje ranije presude, da se neko preduzeće ne može diskvalificirati iz postupka dodjele ugovora za javne usluge samo na osnovu toga što predlaže da za izvršenje ugovora koristi resurse koji nisu njegovi, nego pripadaju jednom ili više drugih subjekata. Stoga se dobavljač koji sam ne ispunjava minimalne uvjete potrebne za učestvovanje u postupku za dodjelu ugovora za javne usluge može osloniti na položaj trećih osoba čije resurse predlaže da koristi ako dobije ugovor. Ovakav način, međutim, mora imati određena ograničenja:

1. Ugovorni organ je dužan provjeriti da li su davaoci usluga kvalificirani prema utvrđenim kriterijima. Takvom provjerom se naročito želi omogućiti ugovornom organu da osigura da će uspješni ponuđač zaista biti u mogućnosti koristiti resurse na koje se oslanja u toku cijelog ugovornog perioda.

2. Da bi dokazala svoj finansijski, ekonomski i tehnički kapacitet, kompanija koja se oslanja na resurse subjekata ili preduzeća koje nema u svom vlasništu a koji su potrebni za izvršenje ugovora mora navesti da ima na raspolaganju te resurse, pod uvjetom da je u mogućnosti da dokaže da faktički ima na raspolaganju resurse tih subjekata koji su potrebni za izvršenje ugovora.

Kao i u predmetu “Ballast II”, Sud je istakao da pravna veza između kompanije koja se oslanja na resurse drugih kompanija i tih kompanija nije bitna – veza među njima može biti direktna ili indirektna.

Odredbama direktive ne traži se da sastav konzorcija ostane nepromijenjen tokom cijelog postupka nabavke. Takođe se ne sprečava da države članice donesu propise prema kojima takva promjena neće biti moguća nakon dostavljanja ponude. To je bilo pitanje u predmetu C–57/01 – Sudu pravde je postavljeno pitanje da li se domaćim zakonom države, u skladu sa direktivama

- 50 -


o javnim nabavkama, može zabraniti promjena sastava konzorcijuma koji učestvuje u postupku javne nabavke ako do te promjene dođe nakon dostavljanja ponuda. Odgovor Suda bio je potvrdan. 5.3.4 Kriteriji za dodjelu ugovora Uvod

Prema direktivama EU-a kojima se usklađuju postupci javnih nabavki, ugovori za javne nabavke roba, radova i usluga dodjeljuju se prema kriterijima utvrđenim direktivama. Postoje dva moguća kriterija za dodjelu ugovora:

- najniža cijena ili

- ekonomski najpovoljnija ponuda. U ovom drugom slučaju ugovorni organ može uzeti u obzir različite kriterije vezane za predmet ugovora, na primjer, kvalitet, cijena, tehnički aspekt, estetika i funkcionalnost, okolišne karakteristike, tekući troškovi, rentabilnost, usluge nakon prodaje i tehnička pomoć, datum i rok dostave ili rok izvršenja.45.

Sud pravde je donio nekoliko presuda u kojima se bavio pitanjem kriterija za dodjelu ugovora.

Jedan od prvih predmeta koji se odnosio na ovo pitanje bio je predmet 31/87. Beentjes, holandski preduzetnik, dostavio je ponudu koja je imala najnižu cijenu, međutim, ugovor je dobila druga kompanija. U obrazloženju svoje odluke ugovorni organ je istakao da: 1) Beentjes nije imao dovoljno konkretno iskustvo, 2) njegova ponuda “se činila manje prihvatljiva” i 3) nije izgledalo da je mogućnosti zaposliti osobe koje duže vrijeme traže zaposlenje. Jedan od kriterija koje je primijenio ugovorni organ za odabir najbolje ponude bila je sposobnost izvođača da zaposli osobe koje duže vrijeme traže zaposlenje. Sud koji je razmatrao ovaj slučaj prije svega je konstatirao da direktive o javnim nabavkama “ne čine jedinstven i konačan korpus komunitarnih pravila”. U okviru zajedničkih pravila koje direktive sadrže, države članice imaju slobodu da donose i provode materijalna i procesna pravila o javnim nabavkama, pod uvjetom da se pridržavaju svih odgovarajućih propisa komunitarnog prava, a posebno principa utvrđenih Sporazumom (sloboda osnivanja i pružanja usluga). Budući da je jedan od ciljeva direktiva osigurati razvoj efikasne konkurencije u dodjeli ugovora za javne nabavke, uvjetima i kriterijima prema kojima se vrši dodjela svakog ugovora ugovorni organi moraju dati dovoljan publicitet. Kada je riječ o konkretnom iskustvu u vezi radova koje treba izvršiti a koje je bilo kriterij za određivanje tehničkog znanja i sposobnosti dostavljača ponuda, Sud smatra da je to validan kriterij za provjeru kvalificiranosti izvođača. Što se tiče odbijanja ponude Beentjesa na temelju toga da je “manje prihvatljiva” nego druge ponude, Sud je konstatirao samo to da usklađenost te odredbe zavisi od njenog tumačenja prema domaćem zakonu države.

45 Vidjeti, npr. član 53. direktive 2004/18.

- 51 -


U svakom slučaju, taj kriterij nije u suprotnosti sa direktivama ako je njegov cilj dati ugovornom organu diskreciono pravo da uporedi različite ponude i odabere onu koja je najprihvatljivija na osnovu objektivnih kriterija, kao što su kriteriji nabrojani kao primjer u članu 29. direktive.

Što se tiče zahtjeva da zaposli osobe koje duže vrijeme traže zaposlenje, Sud je istakao da takav uvjet nije povezan sa provjerom finansijskog i ekonomskog položaja izvođača i njegove tehničke i stručne sposobnosti ili sa kriterijima za dodjelu ugovora nabrojanim u članu 29. direktive. Da bi ovaj uvjet bio u skladu sa zahtjevima direktiva, morao bi biti u skladu sa svim odgovarajućim propisima komunitarnog prava, a posebno sa pravima utvrđenim Ugovorom u pogledu slobode osnivanja i pružanja usluga i nediskriminacije po osnovu državljanstva izvođača. Ovaj drugi princip bi bio ugrožen ako bi odgovarajući zahtjev ispunio samo dobavljač iz države u kojoj se javna nabavka provodi ili ako bi dobavljači iz drugih država imali poteškoća da ga ispune. Generalni advokat je predložio Sudu da odgovori da se aspekti pogodnosti dobavljača koji se uzimaju u obzir moraju navesti i u vezi tehničke sposobnosti i finansijskog i ekonomskog položaja, a samo oni koji se navedu mogu biti uzeti u obzir (pa tako uvjet o zapošljavanju nije dozvoljen). Suprotno mišljenju generalnog advokata i stavu Komisije,

Sud je utvrdio da je ovaj zahtjev, iako nije spomenut u direktivama, ipak dozvoljen. Sve mjere ugovornih organa, uključujući i borbu protiv nezaposlenosti, međutim, trebaju biti u skladu sa osnovnim principima Sporazuma, uključujući i zabranu diskriminacije po osnovu državljanstva dobavljača (član 12. Sporazuma). Sud pravde je ostavio domaćem sudu da, u svjetlu svih okolnosti ovog slučaja, odredi da li je postavljanje tog uvjeta direktno ili indirektno diskriminativno.

U predmetu C–324/93 jedno od pitanja koje je postavio domaći sud države članice je pitanje da li je dopustivo da ugovorni organ koji želi nabaviti diamorfin (moćnu drogu) primijeni kao kriterij za izbor najbolje ponude sposobnost ponuđača da garantira pouzdanost i kontinuitet nabavke te robe u državi. S tim u vezi, Sud je podsjetio prije svega da, prilikom odabira najprihvatljivije ponude, ugovorni organi mogu birati kriterije koje namjeravaju primijeniti, ali to mora biti izbor samo onih kriterija čija je namjena da utvrde ekonomski najprihvatljiviju ponudu.

Pouzdanost nabavke, prema riječima Suda, može se uzeti u obzir za određivanje ekonomski najprihvatljivije ponude u slučaju nabavke proizvoda kao što je diamorfin. Međutim, taj kriterij se mora jasno navesti kao kriterij za dodjelu ugovora ili u obavještenju o javnoj nabavci ili u drugoj tenderskoj dokumentaciji.

U predmetu C–225/98 jedna od pritužbi koje je uložila Komisija protiv Francuske tiče se primjene kriterija od strane ugovornog organa za izbor najbolje ponude zahtjeva da se zaposle osobe koje duže vrijeme traže zaposlenje. Komisija je, pozivajući se na presudu u predmetu 31/87, tvrdila da je primjena takvog kriterija dozvoljena samo kao dodatni uvjet vezan za izvršenje ugovora, a ne kao kriterij za dodjelu ugovora. Sud se nije složio s

- 52 -


ovim mišljenjem, istakavši da je u predmetu “Beentjes” primjena tog uvjeta bila osnova za odbacivanje ponude koja nije ispunjavala uvjete i prema tome je to bio kriterij i za odabir ponude. Po mišljenju Suda pravde, ugovorni organi mogu temeljiti odabir ponude na sposobnosti izvođača da ispuni uvjete koji se odnose na borbu protiv nezaposlenosti, pod uvjetom da je taj uvjet u skladu sa osnovnim principima prava Zajednice, u suštini, s principom nediskriminacije i slobodnog kretanja usluga. Štaviše,

primjena tog uvjeta mora biti u skladu sa odredbama direktiva o javnim nabavkama i ne može dovesti do direktne ili indirektne diskriminacije prema izvođačima iz drugih država Evropske unije, mora biti izričito navedena u obavještenju o nabavci i izvođač mora biti upoznat sa njegovom primjenom. Okolišni kriteriji

Predmet C–513/99 tiče se po prvi put upotrebe okolišnih kriterija za odabir najbolje ponude. Grad Helsinki je raspisao tender za nabavku dvanaest autobusa. Uvjet tenderskog postupka je bio da će se ugovor dodijeliti dobavljaču čija će ponuda biti za grad ekonomski najprihvatljivija. Za ocjenu ponuda korištena su tri kriterija:

- ukupna cijena autobusa,

- kvalitet voznog parka i

- kvalitet i okolišni program operatera.

U vezi sa drugim uvjetom, ponuđač je mogao dobiti dodatne poene na osnovu različitih kriterija, između ostalog za korištenje autobusa koji imaju emisiju azotnog oksida ispod određene granice i proizvode buku manju od 77db. Jedan od učesnika u postupku podnio je zahtjev za poništenje odluke ugovornog organa o odabiru najbolje ponude. Podnosilac žalbe je tvrdio da je odluka ugovornog organ neprevedna, jer je samo jedan učesnik postupka mogao ponuditi autobuse koji su ispunjavali te uvjete. Finski sud koji je rješavao po toj žalbi odlučio je da Sudu pravde uputi nekoliko pitanja. Postavljeno je, u suštini, pitanje da li je bilo dozvoljeno korištenje odgovarajućih okolišnih kriterija na osnovu direktiva. Sud je prije svega konstatirao da, prema direktivama, ako se ugovor dodjeljuje na osnovu kriterija ekonomski najprihvatljivije ponude, ugovorni organ može uzeti u obzir različite faktore vezane za nabavku, kao što su cijena, kvalitet, estetika i funkcionalnost, tehnička pomoć itd. Prema tekstu direktiva, lista ovih faktora je otvorena.

Prema mišljenju Suda, direktive se ne mogu tumačiti tako da svi faktori koji se uzimaju u obzir moraju biti strogo ekonomski. Sud je podsjetio na cilj direktive, a to je uklanjanje prepreka slobodi kretanja usluga i roba. Imajući to u vidu, kao i član 6. Sporazuma kojim se zahtijeva da uvijek vodi računa o zaštiti okoliša kada se utvrđuju politike i programi Zajednice, Sud je utvrdio da se članom 36. direktive 92/50 ne zabranjuje primjena okolišnih kriterija. Određeni uvjeti, međutim, moraju biti ispunjeni:

- 53 -


- svi primijenjeni kriteriji moraju biti vezani za predmet javne nabavke,

- moraju se primjenjivati u skladu sa proceduralnim zahtjevima direktiva, posebno u pogledu objavljivanja obavještenja – svi kriteriji, dakle, moraju biti navedeni u obavještenju ili drugoj tenderskoj dokumentaciji, po mogućnosti po redosljedu važnosti, od najvažnijeg do najmanje važnog,

- moraju biti u skladu sa osnovnim principima, posebno principom nediskriminacije,

- i konačno, ugovorni organ ne može imati neograničenu slobodu izbora primjenom tih kriterija.

Stav koji je zauzeto Sud u predmetu C–513/99 kasnije je potvrdio u predmetu C–448/01. Prema mišljenju Suda, odredbama direktiva ne zabranjuje se u odabiru ekonomski najprihvatljivije ponude primjena kriterija prema kojem električna energija za snabdijevanje ugovorno organa treba biti proizvedena iz obnovljivih izvora energije. Da bi se primijenio ovaj kriterij, ugovorni organ mora, međutim, ispuniti određene uvjete. Tako ugovorni organ ima određenu slobodu izbora kriterija koje će primijeniti, pod uvjetom da se koriste kako bi se odredila ekonomski najprihvatljivija ponuda i primjenjuju u skladu sa proceduralnim zahtjevima direktiva. Kako zahtijeva princip jednakog tretmana, svi učesnici u postupku trebaju imati ista prava i u fazi izrade ponuda i u fazi ocjenjivanja dostavljenih ponuda. To znači da svi kriteriji za ocjenjivanje ponuda trebaju biti primijenjeni objektivno i ujednačeno prema svim ponuđačima. Principom jednakog tretmana takođe se zahtijeva poštivanje principa transparentnosti. Objektivno i transparentno ocjenjivanje ponuda je zadatak ugovornog organa, koji treba da je u mogućnosti da, na osnovu informacija koje je dobio od ponuđača, ocijeni da li ponude dostavljene u postupku javne nabavke ispunjavaju uvjet koji je ranije postavljen. Tako da, ako dati kriterij ne prati zahtjev prema kojem se moguće efektivno provjeriti tačnost informacije sadržane u ponudi, takav kriterij ugovorni organ ne može primijeniti prema pravu Zajednice. Što se tiče kriterija za dodjelu ugovora, Sud je formulirao dodatni zahtjev prema kojem

kriterije za dodjelu ugovora ugovorni organ treba uspostaviti tako da “omogući svim relativno informiranim i prosječno zainteresiranim ponuđačima da ih tumače na isti način” Kriterij najniže cijene

Predmet C–247/02 odnosi se na italijanske propise prema kojima je za ugovore za javne radove jedini dozvoljen kriterij za odabir najbolje ponude najniža cijena. S tim u vezi, Sud je istakao da se ovim zahtjevom ograničava sloboda izbora kriterija ugovornog organa. U takvoj situaciji ugovorni organ je još uvijek mogao upoređivati različite ponude i odabrati najbolju na osnovu objektivnog kriterija koji je unaprijed utvrđen i nabrojan među kriterijima u članu 30. direktive 93/36.

Međutim,

- 54 -


apstraktnim i generalnim utvrđivanjem u domaćem zakonodavstvu države jednog kriterija za dodjelu ugovora za javne radove ugovorni organ se lišava mogućnosti da uzme u obzir prirodu i specifične karakteristike radova koje treba izvršiti i da odabere za svaki od njih “kriterij za koji je najvjerovatnije da će osigurati slobodnu konkurenciju i tako postići da se prihvati najbolja ponuda”.

Sažetak

Vrijedi ponoviti koje zahtjeve sadrže presude Suda u pogledu primjene kriterija za dodjelu ugovora:

- kriteriji se moraju odnositi na predmet javne nabavke,

- njihova primjena mora biti praćena poštivanjem principa jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti,

- trebaju ih formulirati tako da, u cjelini uzeti, omogućavaju odabir ekonomski najekonomičnije ponude (osim ako je cijena jedini kriterij za odabir ponuda),

- svi ponuđači trebaju imati jednaka prava prilikom izrade ponuda,

- svi zainteresirani dobavljači trebaju biti upoznati sa kriterijima putem obavještenja ili druge tenderske dokumentacije.

Neprirodno niske ponude

Direktive o javnim nabavkama sadrže odredbe o zahtjevima kojima se uređuje tretman neprirodno niskih ponuda. Na primjer, prema članu 55. Direktive 2004/18, ako se za dati ugovor ponude učine neprirodno niske u odnosu na robe, radove ili usluge, ugovorni organ, prije nego što takvu ponudu može odbiti, treba tražiti podrobnosti, u pisanom obliku, o sastavnim elementima ponude koje smatra bitnim.

Te se pojedinosti mogu posebno odnositi na: (a) mjere štednje u građevinskoj metodi, proizvodnom procesu ili pruženim uslugama; (b) izabrana tehnička rješenja i/ili izuzetno povoljne uvjete dostupne ponuđaču za izvršenje radova, dostavu roba ili usluga; (c) originalnost radova, roba ili usluga koje predlaže ponuđač; (d) poštivanje odredaba koje se odnose na zaštitu pri zapošljavanju i radne uvjete u primjeni na mjestu gdje će se obavljati radovi, pružati usluge ili dostavljati roba; (e) mogućnost da ponuđač prima državnu potporu.

Ugovorni organ treba provjeriti te sastavne elemente tako što će se obratiti ponuđaču, uzimajući u obzir dostavljene dokaze.

Sud pravde je donio nekoliko presuda u vezi sa ovim pitanjem. Na primjer, predmet 103/88 odnosi se na propise italijanskog prava kojima je predviđeno odbijanje neprirodno niskih ponuda prema čisto matematičkom kriteriju – ponude čija je “cijena bila za preko 10% niža od prosjeka cijena svih podnesenih ponuda smatrale su se neispravnim i zbog toga su bile isključene”. U odgovoru na pritužbu da takav kriterij nije u skladu sa komunitarnim pravom, Sud je konstatirao da

- 55 -


“automatsko” odbacivanje ponude bez ocjenjivanja onemogućava ponuđaču koji ju je dostavio da da objašenjanja u vezi sa njenim sadržajem. Zbog toga se za navedeni propis italijanskog prava smatra da nije u skladu sa odredbama direktiva.

U spojenim predmetima C-285/99 i C-286/99 Sud je prihvatio primjenu matematičkog kriterija za neprirodno niske ponude

ali samo kao način određivanja onih ponuda za koje ugovorni organ sumnja da bi mogle biti neprirodno niske. Takav kriterij ne izuzima, međutim, ugovorni organ od obaveze provođenja postupka ocjenjivanja koji se zahtijeva odredbama direktiva. 5.4 Žalbeni postupak Veoma značajan element sistema javnih nabavki u Evropskoj uniji su žalbene mjere. Odredbe koje se odnose na žalbene mjere i postupke date su u tzv. korektivnim direktivama. Dvije direktive uređuju žalbeni postupak – jedna za svaki režim nabavke – “klasični sektor” i “komunalni sektor”.

1) Direktiva Vijeća 92/13/EEZ od 25. 2. 1992. godine o usaglašavanju zakona, propisa i administrativnih odredaba koji se odnose na primjenu pravila Zajednice na postupke nabavke subjekata koji posluju u sektorima vodoprivrede, energetike, transporta i telekomunikacija (žalbene mjere i postupci u komunalnim sektorima),

2) Direktiva Vijeća 89/665/EEZ od 21. 12. 1989. godine o usaglašavanju zakona, propisa i administrativnih odredaba u domenu primjene postupaka revizije kod dodjele ugovora o javnim nabavkama i javnim radovima (žalbene mjere i postupci u klasičnom sektoru).

Kao što se kaže u preambuli direktive 89/665, cilj direktive je ojačati postojeće mehanizme, kako na državnom tako i na nivou Zajednice, kojima bi se osigurala efikasna primjena direktiva o javnim nabavkama (vidjeti tačke 1. i 2. preambule). Stoga je glavni cilj žalbenog postupka osigurati pravilnu primjenu postupaka javnih nabavki kako bi se zaštitio kako javni interes tako i zakoniti interes privrednih subjekata.

Zajedničke za obje direktive je to da se njima utvrđuju određeni minimalni uvjeti koje pravni sistemi država članica moraju ispuniti u pogledu mogućnosti dobavljača da zahtijevaju preispitivanje odluka ugovornih organa. Stoga se korektivnim direktivama zahtijeva da žalbeni sistem bude efektivan i brz – države članice su dužne osigurati da se “odluke koje donese ugovorni organ efikasno preispitaju u najbržem mogućem roku”.

Bez obzira na institucionalno uređenje žalbenog sistema (vidjeti dalje u tekstu), tijela koja provode žalbene mjerama trebaju biti ovlaštena da donesu sljedeće odluke:

- donijeti privremene mjere (npr. obustaviti postupak dodjele ugovora dok se ne okonča žalbeni postupak),

- 56 -


- poništiti diskriminatornu nezakonitu odluku ugovornog organa,

- poništiti nezakonit postupak nabavke,

- dodijeliti odštetu strani oštećenoj nezakonitom odlukom ugovornog organa.

5.4.1 Uređenje žalbenog sistema Korektivnim direktivama nije definirana organizacija žalbenog sistema. Pojedinosti tog sistema ostavljene su državama članicama Evropske unije da ih propišu. Direktive, međutim, formuliraju neke osnovne uvjete koje ti sistemi moraju ispuniti. U predmetu C–54/96 Sud je konstatirao, prije svega, da je pravnom sistemu svake države članice ostavljeno da utvrdi koji je sud (tribunal) nadležan da rješava sporove koji se tiču prava pojedinaca koja proizilaze iz pravnih normi Zajednice. Međutim, dužnost država članica je da osiguraju da se ta prava efikasno štite u svakom slučaju. U predmetu C–103/97 Sud je objasnio da su moguća dva osnovna rješenja za žalbeni sistem. Prvo rješenje je dati nadležnost za žalbeni postupak tijelima koja imaju karakter sudova. Drugo rješenje je dati tu nadležnost u prvom stepenu tijelima koja nemaju takav karakter. U tom slučaju, odluke ovih tijela moraju biti predmet kontrole drugog tijela koje mora zadovoljiti kriterije iz člana 2. stav 8. Direktive 89/665 kako bi se osigurala odgovarajuća kontrola. Ti zahtjevi su sljedeći:

- Članovi takvog nezavisnog tijela trebaju biti imenovani i razriješeni pod istim uvjetima kao i članovi sudskih organa kada je riječ o organu nadležnom za njihovo imenovanje, trajanje mandata i razrješenje,

- Najmanje predsjednik tog nezavisnog tijela treba imati iste pravne i stručne kvalifikacije kao i članovi sudskih organa.

- Ovo nezavisno tijelo treba donositi odluke nakon provedenog postupka u kojem su saslušane obje strane, a te odluke su pravno obavezujuće sredstvima koja utvrdi svaka država članica.

Ako je tijelo nadležno za žalbeni postupak sudskog karaktera, ove garantne odredbe se ne primjenjuju.

U predmetu C–258/9746 Sud je potvrdio da su odredbom člana 2. stav 8. Direktive 89/665, koja govori o tijelima koja rješavaju po žalbama protiv odluka koje donose organi nadležni za dodjelu ugovora koji spadaju u predmet te direktive, državama članicama date dvije mogućnosti za uređenje žalbenog postupka u vezi ugovora za javne nabavke. Prva mogućnost sastoji se u tome da se ta nadležnost da sudovima. Prema drugoj mogućnosti ta nadležnost se, u prvostepenom postupku, daje tijelima koja nisu sudskog karaktera. U tom slučaju odluke koje donesu ti organi podliježu sudskoj kontroli ili kontroli drugog organa koji zadovoljava posebne uvjete utvrđene u drugoj tački stava (8) člana 2. Direktive 89/665 kako bi se postigla mogućnost korištenja odgovarajućeg pravnog lijeka. Ako žalbeno tijelo ima sve osobine potrebne da

46 Vidjeti presudu Suda pravde od 4. 3. 1999. god.

- 57 -


bude priznato kao sud ili tribunal u smislu člana 234. Sporazuma, to tijelo je tijelo sudskog karaktera i, prema tome, posebni uvjeti iz druge tačke stava 8. člana 2. Direktive 89/665 se ne primjenjuju. 5.4.2 Ko ima pravo na žalbene mjere Korektivne direktive navode da žalbeni postupak treba biti dostupan najmanje jednoj osobi koja ima interes da dobije određeni ugovor za javnu nabavku i koja je oštećena ili kojoj prijeti opasnost da bude oštećena navodnom povredom. Tako je ovaj postupak dostupan svim ekonomskim operaterima koji su učestvovali u postupku javne nabavke npr. dostavljanjem ponuda ili zahtjeva za učestvovanje i koji su oštećeni nezakonitom odlukom ugovornog organa (na primjer, neopravdanom odlukom o odbijanju ponude ili zahtjeva). Prema mišljenju Suda, pravni lijek može koristiti i kompanija koja je bila zainteresirana za dati ugovor, ali nije učestvovala u postupku zbog diskiminativnih zahtjeva ugovornog organa. Takvo mišljenje je Sud iznio u predmetu C–230/02. U ovom predmetu radilo se o javnoj nabavci za pružanje usluge vanrednog putničkog avio-prijevoza austrijskoj federalnoj vladi i njenim delegacijama. Grossman je pribavio dokumentaciju za poziv na dostavljanje ponuda, ali nije poslao ponudu. Ugovorni organ je odabrao najbolju ponudu i obavijestio Grossmana o svojoj namjeri da potpiše ugovor. Grossman je osporio tu odluku iznoseći argument da je tenderska dokumentacija koju je ugovorni organ pripremio bila izrađena od samog početka posebno za jednog određenog ponuđača čija je ponuda konačno i odabrana. Grossmanova pritužba je odbijena s obrazloženjem da nije dokazao da je imao pravni interes u dodjeli ugovora, jer nije dostavio ponudu u tenderskom postupku. Grossman se žalio protiv te odluke i nadležni sud države članice koji je razmatrao žalbu odlučio je da obustavi postupak i uputi Sudu pravde pitanje da li se korektivnim direktivama nalaže da žalbene mjere mogu koristiti i osobe koje nisu učestovale u postupku javne nabavke. S tim u vezi, Sud je konstatirao, prije svega, da, prema sudskom spisu, Grossman nije tražio preispitivanje odluke ugovornog organa kojom su utvrđene pojedinosti poziva na dostavljanje ponuda direktno, nego je čekao dok odluka o dodjeli ugovora konkurentskoj kompaniji bude objavljena. Sud je zatim razmatrao pitanje koje je postavio sud države članice u svjetlu cilja Direktive 89/665. Cilj ove direktive je osigurati efikasnu primjenu pravnih normi Zajednice o ugovorima za javne nabavke. Spomenutom direktivom se zahtijeva da se nezakonite odluke ugovornog organa preispitaju u postupku koji treba da bude što je moguće kraći. Činjenica da data kompanija nije tražila preispitivanje odluke ugovornog organa u pogledu tehničkih pojedinosti koje su dio poziva na dostavljanje ponuda, koji je po mišljenju te kompanije bio diskriminatoran (i diskvalificirao bi je iz učestvovanja u postupku) nego je čekala do objavljivanja odluke o dodjeli ugovora, nije u skladu sa težnjom direktive ka brzini i efektivnosti. Budući da je takvo ponašanje na strani kompanije moglo bez nekog objektivnog razloga odgoditi početak žalbenog postupka (koji je mogao početi odmah nakon dostavljanja tenderske dokumentacije dobavljačima), zbog njega je ugrožena efikasna primjena direktiva Zajednice o javnim nabavkama. Uzimajući to u

- 58 -


obzir, Sud je konstatirao da odbijanje da se prizna interes kompanije u vezi sa dobijanjem datog ugovora i, kao rezultat toga, prava na žalbu osobi koja nije učestvovala u postupku javne nabavke nije u suprotnosti sa tom direktivom.

U predmetu C-249/01 Sud je utvrdio da se od osoba koje žale uložiti žalbu može zahtijevati da dokažu da su navodnom povredom oštećeni njihovi interesi ili da postoji rizik da će im interesi biti oštećeni. Taj predmet je pokrenuo sud države članice koji je postavio pitanje Sudu pravde da li ponuđaču koji osporava zakonitost odluke ugovornog organa da ne odabere njegovu ponudu kao najbolju može biti odbijeno pravo da pokrene žalbeni postupak s obrazloženjem da je njegova ponuda trebala biti eliminirana na početku iz drugih razloga i da, stoga, nije oštećen niti mu prijeti opasnost da bude oštećen nezakonitošću donesene odluke. Odgovarajući na pitanje Sud je napomenuo da se Direktivom 89/665 zahtijeva od država članica da garantiraju da će se nezakonite odluke ugovornih organa preispitati u što kraćem postupku. Ovaj cilj direktive bi, po mišljenju Suda, bio ugrožen ako bi bilo dozvoljeno da tijelo nadležno za žalbeni postupak odbije mogućnost ponuđača da koristi žalbenu mjeru iz razloga što je isti ugovorni organ pogriješio što njegovu ponudu nije eliminirao prije nego što je odabrao najbolju ponudu. Ne bi trebalo biti sumnje da je odluka kojom ugovorni organ diskvalificira ponudu prije postupka odabira odluka koja se može preispitati u skladu sa odredbama ove direktive. Dakle, da je ugovorni organ diskvalificirao ponudu u fazi prije postupka odabira najbolje ponude, tom ponuđaču bi moralo biti dozvoljeno, kao osobi koja je oštećena ili kojoj je prijetila opasnost da bude oštećena nezakonitom odlukom, da osporava tu odluku. S druge strane, ako bi žalbeno tijelo odbilo pravo na žalbu osobi čija ponuda nije eliminirana greškom ugovornog organa, efekat bi bio lišavanje te osobe prava ne samo na žalbu protiv odluka za koje smatra da su nezakonite, nego i da osporava valjanost osnove za diskvalifikaciju koju taj žalbeni organ ističe kako bi joj uskratila status osobe koja je oštećena ili kojoj prijeti opasnost da bude oštećena navodno nezakonitom odlukom.

Sud je na to pitanje odgovorio da

Direktiva 89/665 ne dozvoljava da se ponuđaču uskrati pravo na žalbeni postupak u kojem osporava odluku o odabiru najbolje ponude s obrazloženjem da je njegova ponuda trebala na početku postupka biti diskvalificirana iz drugih razloga. 5.4.3 Odluke koje mogu biti predmet žalbenog mehanizma Prema članu 1. stav (1) direktiva, predmet žalbenih mjera su odluke koje donose ugovorni organi. Međutim, u direktivama te odluke nisu definirane ili nabrojane. Direktiva 89/665 kaže samo da te odluke uključuju odluke koje sadrže diskriminativne tehničke, ekonomske ili finansijske specifikacije u tenderskoj dokumentaciji. Pitanje odluka koje dobavljači mogu osporavati je tema koju obrađuje nekoliko predmeta koje je razmatrao Sud pravde.

- 59 -


Pojam odluke ugovornog organa

Tako je Sud u predmetu C–81/98 istakao da pojam odluke koja se može osporavati žalbenim mjerama treba tumačiti što je šire moguće, jer bi restriktivno tumačenje dovelo do manjeg stepena zaštite dobavljača. Po mišljenju Suda, sve nezakonite odluke koje donese ugovorni organ u postupku javne nabavke, uključujući i odluku o dodjeli ugovora, trebalo bi da se mogu osporavati. Ovaj predmet je pokrenuo austrijski sud u vezi sa postupkom javne nabavke u kojem su ponuđači koji su učestvovali u postupku bili obaviješteni o rezultatim postupka nakon što je zaključen ugovor sa najuspješnijim ponuđačem. Jedini mogući lijek za te ponuđače bio je da zatraže odštetu. Nadležni sud države članice koji je razmatrao žalbu nezadovoljnih ponuđača uputio je Sudu pravde nekoliko pitanja – u suštini, pitanje je bilo da li bi, prema odredbama Direktive 89/665, bilo obavezno da se dozvoli da se odluke o odabiru najbolje ponude mogu preispitivati prije zaključivanja ugovora. S tim u vezi, Sud je prije svega konstatirao da, iako direktivom nisu utvrđene odluke koje ugovorni organ nezakonito donese a koje se mogu preispitati, ništa u njoj ne ukazuje na to da nezakonita odluka o dodjeli ugovora ne spada u kategoriju tih odluka. Jasno je iz odredaba direktive da su predmet tih žalbenih mjera odluke koje donese ugovorni organ, zbog kršenja propisa prava Zajednice o javnim nabavkama ili pravila države članice kojima je preneseno, međutim, direktivom nije određena granica u pogledu vrste i sadržaja tih odluka. Vlada Austrije je, u odgovoru, tvrdila da se direktiva mora tumačiti tako da postoji razlika između odluke o dodjeli ugovora i zaključivanja ugovora, ali u isto vrijeme, direktivom se ne utvrđuje koji rok treba proteći između te dvije faze. Sud pravde je za ovaj argument rekao da je nebitan – činjenica da nema izričite odredbe u tom smislu ne može opravdati tumačenje direktive prema kojem odluka o dodjeli ugovora nije uključena među odluke koje mogu biti predmet primjene žalbenih mjera. Zbog toga su države članice dužne osigurati u svojim pravnim sistemima javnih nabavki da dobavljači imaju mogućnost osporavati odluke ugovornog organa o dodjeli ugovora prije zaključivanja tog ugovora. Taj zahtjev treba shvatiti kao obavezu da se osigura određeni minimalni vremenski okvir između obavještenja o odluci o dodjeli ugovora i zaključivanju ugovora, da bi dostavljači ponuda imali mogućnost da se žale na odluku ako smatraju da nije zakonita. Zahtjev koji postavlja zakon Bosne i Hercegovine o javnim nabavkama da rok između obavještenja o odluci ugovornog organa i zaključivanju ugovora bude 15 dana, u skladu je sa ovom presudom.

Definicije odluka koje mogu biti predmet žalbenog postupka Sud je dao i u predmetu C–26/03 “Stadt Halle”. Jedno od pitanja koje je postavio sud države članice Sudu pravde je bilo da li su države članice obavezne osigurati i efikasna sredstva protiv odluka ugovornog organa donesenih izvan formalnog postupka dodjele ugovora prije formalnog poziva na natječaj. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Sud je analizirao frazu “odluke koje ugovorni organ donese u pogledu (...) postupaka”. Prema mišljenju Suda, ta formulacija pretpostavlja da svaka odluka ugovornog organa na koju se primjenjuju komunitarna pravila o javnim nabavkama može biti predmet sudske kontrole bez razlike u vezi sa vremenom njenog donošenja ili njenim sadržajem. Kako je Sud istakao, direktivama se direktno predviđa mogućnost poništavanja nazakonitih odluka

- 60 -


ugovornog organa o tehničkim ili drugim specifikacijama ne samo u pozivu na tender, nego i u drugim dokumentima vezanim za postupak dodjele ugovora. Time se pretpostavlja da se ta odredba primjenjuje samo u slučaju dokumenata ugovornog organa u fazi prije formalnog poziva na tender. Uzimajući to u obzir, Sud pravde je utvrdio da

bilo koji akt koji je ugovorni organ donio vezano za ugovor za javne nabavke u okviru materijalnog predmeta direktiva o javnim nabavkama i koji može proizvesti pravne posljedice, može biti predmet kontrole. Prema tome, države članice ne mogu mogućnost kontrole ograničiti zahtjevom da se postupak nabavke formalno nalazi u određenoj fazi. Povlačenje poziva na dostavljanje ponuda

U predmetu C–92/00 Sud pravde je utvrdio da poništenje postupka bez dodjele ugovora dobavljači takođe mogu osporavati. Ovaj predmet se odnosio na odluku austrijskog federalnom ministarstva da povuče poziv na dostavljanje ponuda. Austrijsko ministarstvo je tvrdilo da odluka o povlačenju poziva na dostavljanje ponuda nije odluka u smislu Direktive 89/665. Ova argumentacija se zasniva na članu 2. stav (1) tačka (b) direktive koji se, po mišljenju vlade Austrije, odnosio isključivo na odluke koje ugovorni organ donese u toku postupka nabavke, dok se odlukom o povlačenju poziva taj postupak okončava. U slučaju da se poziv povuče nezakonito, domaće zakonodavstvo države članice dužno je samo osigurati da kandidati ili dostavljači ponuda imaju pravo na naknadu štete. Osvrćući se na taj argument, Sud je istakao, prije svega, da jedina odredba Direktive 92/50 koja se konkretno odnosi na povlačenje poziva na dostavljanje ponuda je član 12. stav (2), kojim je utvrđeno, između ostalog, da u slučaju kada su ugovorni organi odlučili odustati od postupka dodjele ugovora, moraju obavijestiti kandidate i dostavljače ponuda o razlozima svoje odluke što je prije moguće. Iako ta odredba od ugovornog organa zahtijeva da obavijesti kandidate i dostavljače ponuda o osnovi za svoju odluku, ako on odluči da povuče poziv na dostavljanje ponuda za ugovor o javnoj nabavci usluge, ta odluka ne povlači obavezu da ugovorni organ nastavi sa postupkom dodjele ugovora dok ga ne okonča. Čak i ako nema konkretnih odredaba koje se odnose na materijalne ili formalne uvjete za tu odluku, na nju se i dalje odnose osnovna pravila prava Zajednice, a naročito principa koje je utvrdio Sporazum o EZ-u o pravu osnivanja i slobodi pružanja usluga. Obavezu davanja obavještenja o razlozima odluke o povlačenju poziva na dostavljanje ponuda, utvrđenu u članu 12. stav (2) Direktive 92/50, po mišljenju Suda pravde, diktira upravo nastojanje da se osigura minimalni nivo transparentnosti u postupku dodjele ugovora na koje se ta direktiva odnosi i otuda poštivanje principa jednakog tretmana. Čak i ako Direktiva 92/50 posebno ne uređuje podrobniji postupak povlačenja poziva na dostavljanje ponuda za ugovor o javnoj nabavci usluga, ugovorni organ je ipak dužan da, donoseći takvu odluku, poštuje princip nediskriminacije po osnovu državljanstva. Budući da se na odluku ugovornog organa da povuče poziv na dostavljanje ponuda za ugovor o javnoj nabavci

- 61 -


usluga primjenjuju odgovarajuća materijalna pravila prava Zajednice, mora se zaključiti da i ona spada među pravila utvrđena Direktivom 89/665, da bi se osiguralo poštivanje pravila prava Zajednice o javnim nabavkama. Uzimajući to u obzir, Sud je proglasio da

se odluka o povlačenju poziva na dostavljanje ponuda može osporavati u žalbenom postupku predviđenom Direktivom 89/665.

- 62 -

www.javnenabavke.ba


DIJELOVI ODABRANIH PRESUDA EVROPSKOG SUDA PRAVDE O

JAVNIM NABAVKAMA

Dijelovi odabranih presuda Evropskog suda pravde o javnim nabavkama

SADRŽAJ

1 OSNOVNI PRINCIPI

67

1.1 Jednak princip i nedskriminacija 67 1.2 Transparentnost 73 1.3 Sloboda kretanja roba 76 1.4 Sloboda osnivanja i pružanja usluga

78

2 CILJ I PREDMET PRIMJENE DIREKTIVA EVROPSKE ZAJEDNICE

84

2.1 Ugovorni organi 84 2.2 Definicija javnih ugovora 95 2.3 Izuzeća od primjene direktiva

100

3 POSTUPCI JAVNE NABAVKE

102

3.1 Uvjeti za korištenje postupaka nabavke 102 3.2 Objavljivanje obavještenja 114 3.3 Korištenje tehnički specifikacija 115 3.4 Odabir dobavljača

116

4 KRITERIJI ZA DODJELU UGOVORA

122

4.1 Opća načela 122 4.2 Ekonomski najpovoljnija ponuda 125 4.3 Neprirodno niska vrijednost ponude

131

5 ŽALBENI POSTUPCI

133

5.1 Opći zahtjevi u pogledu žalbenog sistema 133 5.2 Osobe s pravom na žalbeni postupak 134 5.3 Odluke koje su predmet žalbenih mjera

138

LISTA CITIRANIH PRESUDA EVROPSKOG SUDA PRAVDE

141

- 65 -


Dijelovi odabranih presuda Evropskog suda pravde o javnim nabavkama 1 Osnovni principi 1.2 Jednak tretman i nediskriminacija “Podneskom Sekretarijatu Suda od dana 6. januara 1988. godine, Komisija Evropskih zajednica je, na osnovu člana 169. Sporazuma o EEZ-u, podnijela tužbu radi utvrđivanja da, donošenjem odredaba prema kojima samo kompanije u kojima su sve ili većina dionica bilo direktno bilo inidrektno javno ili državno vlasništvo mogu zaključiti sporazume s italijanskim državnim organima za razvoj sistema za obradu podataka za državne organe, Republika Italija nije ispunila svoje obaveze iz čl. 52. i 59. Sporazuma o EEZ-u i Direktive Vijeća 77/62/EEZ od 21. 12. 1976. o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora za javne nabavke roba (Službeni glasnik 1977, L 13, str. 1, u daljem tekstu: “Direktiva”).

Komisija je uočila da se zakonima i drugim propisima koji su u primjeni u Italiji dozvoljava državi da u jednom broju sektora javnih djelatnosti (porezi, zdravstvo, poljoprivreda i gradska imovina) zaključuje sporazume samo sa preduzećima u kojima je ukupan ili većinski kapital u direktnom ili indirektnom javnom ili državnom vlasništvu. Komisija je, smatrajući da su ta pravila suprotna navedenim propisma prava Zajednice, 3. decembra 1985. godine uputila pismo formalnog obavještenja Vladi Italije, čime je pokrenula postupak predviđen u članu 169. Sporazuma.

(…) Prema praksi Suda pravde, princip jednakog tretmana, koji je konkretno formuliran u članu 52. i 59. Sporazuma, zabranjuje ne samo otvorenu diskriminaciju po osnovu državljanstva, nego i sve oblike prikrivene diskriminacije kojima se, primjenom drugih kriterija diferencijacije, u suštini dolazi do istog rezultata (…).

Iako se sporni zakoni i podzakonski akti primjenjuju bez razlike na sva preduzeća, bez obzira da li su italijanskog ili drugog porijekla, oni u suštini favoriziraju italijanske kompanije. Kao što je istakla Komisija, a što italijanska vlada nije osporavala, trenutno nema preduzeća za obradu podataka iz drugih država članica čiji je ukupan ili većinski kapital u državnom vlasništvu Italije.

Braneći zahtjev vezan za javno vlasništvo, Vlada Italije je tvrdila da je neophodno da javni organi kontroliraju izvođenje ugovora kako bi se posao prilagodio tako da se može udovoljiti toku događaja koji se ne može predvidjeti u vrijeme kada se ugovor potpisuje. Tvrdila je takođe da za određene vrste djelatnosti koje preduzeća trebaju obavljati, naročito u strateškim sektorima, koje uključuju, u ovom slučaju, podatke povjerljivog karaktera, država mora biti u mogućnosti angažirati preduzeće u koje može imati puno povjerenje.

S tim u vezi, mora se istaći da je Vlada Italije imala na raspolaganju dovoljno zakonskih ovlasti da može prilagoditi izvođenje ugovora tako da se zadovolje buduće nepredvidljive okolnosti i osigura zadovoljavanje općeg interesa, a da je u cilju zaštite povjerljivih podataka Vlada mogla donijeti mjere kojima se

- 67 -


manje ograničava sloboda osnivanja i sloboda pružanja usluga nego one koje su u primjeni, naročito uvođenje obaveze čuvanja tajnosti podataka osoblju preduzeća o kojima je riječ, za povredu koje bi bili krivično gonjeni. U spisima koje je Sud razmatrao nema ničeg iz čega bi se zaključilo da osoblje preduzeća čiji je dioniočki kapital u državnom vlasništvu Italije ne bi moglo isto tako efikasno postupiti u skladu sa takvom obavezom.” Presuda Suda pravde od 5. decembra 1989. u predmetu 3/88 “Komisija protiv Italije”, stav (1) – (2), (8) – (11) “Zahtjevom od 1. aprila 1987., koji je u Sudu primljen 20. januara 1988., Regionalni upravni sud Toskane uputio je tri pitanja Sudu pravde, na osnovu člana 177. Sporazuma o EEZ-u, tražeći preliminarnu odluku o tumačenju čl. 30., 92. i 93. Sporazuma o EEZ-u, kako bi se utvrdila usklađenost sa propisima italijanskog zakonodavstva o rezerviranju za preduzeća osnovana u oblasti Mezzogiorno (Južna Italija) jednog dijela ugovora o javnim nabavkama roba.

Ova pitanja su proizašla iz spora između Du Pont du Nemours Italiana SpA, koji je podržavao Du Pont de Nemours Deutschland GmbH, i Unità sanitaria locale No 2 di Carrara (lokalni zdravstveni organ br. 2 iz Karare, u daljem tekstu: “lokalni zdravstveni organ”), koji je podržavao 3M Italia SpA, u vezi sa uvjetima postavljenim za dodjelu ugovora za nabavku radioloških filmova i tekućina.

Prema članu 17. (16) i (17) Zakona br. 64 od 1. marta 1986. (Sistem pravila o posebnoj pomoći za Južnu Italiju), italijanske vlasti su propisale svim javnim tijelima i organima, kao i tijelima i kompanijama u kojima država ima kapital, uključujući i lokalne zdravstvene organe smještene u cijeloj Italiji, obavezu da najmanje 30% svojih roba nabavljaju od industrijskih i poljoprivrednim preduzeća i malih preduzeća osnovanih u Južnoj Italiji u kojima se proizvode traženi proizvodi.

Prema odredbama tog domaćeg zakona, lokalni zdravstveni organ je odlukom od 3. juna 1986. utvrdio uvjete za ograničeni tenderski postupak za nabavku radioloških filmova i tekućina. Prema posebnim uvjetima utvrđenim u dodatku, ugovor je podijelio na dva lota, od kojih je jedan, u iznosu od 30% ukupnog iznosa, rezervirao za preduzeća iz Južne Italije. Du Pont de Nemours Italiana uložio je žalbu na tu odluku Regionalnom upravnom sudu Toskane, na temelju toga da je bio isključen iz postupka dostavljanja ponuda jer nije osnovan u Južnoj Italiji. Lokalni zdravstveni organ je odlukom od 15. jula 1986. dodijelio ugovor za lot u iznosu od 70% ukupnog iznosa vrijednosti posla. Du Pont de Nemours Italiana je uložio žalbu i na tu odluku kod istog suda.

(…) domaći sud želi utvrditi da li su interna pravila države članice prema kojima se za preduzeća osnovana u određenim regijama te države rezervira jedan dio ugovora o javnoj nabavci roba u suprotnosti sa članom 30. kojim se zabranjuju kvantitativna organičenja na uvoze i sve mjere koje daju takav rezultat.

Na početku treba reći da, kao što je Sud dosljedno tvrdio još od presude u Dassonvilu (presuda od 11. jula 1974. u predmetu 8/74 Procureur du Roi protiv Dassonvillea ((1974.)) ECR 837, stav (5), član 30. u kojem se zabranjuju mjere

- 68 -


među državama članicama koje daju rezultat ekvivalentan kvantitativnim restrikcijama uvoza, primjenjuje se na sva pravila trgovine kojima se ometa trgovina unutar Zajednice, bilo direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno.

Osim toga, mora se istaći da, u skladu sa prvim stavom preambule Direktive Vijeća 77/62/EEZ od 21. decembra 1976. o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora za javne nabavke roba (Službeni glasnik 1977., L 13, str. 1), koja je bila na snazi u to vrijeme, “ograničenja slobode kretanja roba u vezi sa javnim nabavkama roba zabranjena su članom 30. i narednim članovima Sporazuma”.

Prema tome, potrebno je utvrditi rezultat koji preferencijalni sistem ove vrste može imati na slobodu kretanja roba.

U tom pogledu treba istaći da takav sistem kojim se favorizira roba proizvedena u određenoj regiji države članice sprečava organe i javna tijela da dio roba koje su im potrebne nabave od preduzeća smještenih u drugim državama članicama. Prema tome, potrebno je istaći da se prema proizvodima koji potiču iz drugih država članica vrši diskriminacija u odnosu na proizvode proizvedene u dotičnoj državi članici, što dovodi do ometanja normalnog toka trgovine unutar Zajednice.

Na taj zaključak ne utiče činjenica da restriktivne posljedice preferencijalnog sistema ove vrste snose u istoj mjeri i proizvodi preduzeća iz te države članice koja nisu smještena u regiji na koju se odnosi preferencijalni sistem i proizvodi preduzeća osnovanih u drugim državama članicama.

Potrebno je istaći, prije svega, da, iako nisu svi proizvodi u državi članici u prednosti u odnosu na proizvode iz drugih država, ostaje činjenica da su svi proizvodi koji su u prednosti zbog preferencijalnog sistema domaći proizvodi. Drugo, činjenica da restriktivna posljedica proizvedena mjerom koju je država nametnula za uvoz ne koristi svim domaćim proizvodima, nego samo nekim, ne može tu mjeru izuzeti iz zabrane propisane članom 30.

Nadalje, treba reći da, zbog svog diskriminatornog karaktera, ovakav sistem se ne može opravdati u svjetlu imperativnih zahtjeva koje prepoznaje Sud u svojoj praksi. Takvi zahtjevi se mogu uzeti u obzir samo u vezi sa mjerama koje se odnose na domaće proizvode i uvozne proizvode bez razlike.” Presuda Suda pravde od 20. marta 1990. god. u predmetu C–21/88 “Du Pont de Nemour”, stav (1) – (4), (7) – (14) “ARGE, udruženje preduzetnika i građevinskih inženjera, dostavilo je ponudu u otvorenom postupku za dostavljanje ponuda koji je organiziralo Savezno ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, za ugovor o uzimanju i analizi uzoraka vode iz različitih jezera i rijeka u Austriji u periodu 1998/99. i 1999/2000. godine. Pored ARGE-a ponude su dostavili i drugi davaoci usluga u javnom sektoru, naime Österreichische Forschungszentrum Seibersdorf GmbH i Österreichische Forschungs- und Prüfungszentrum Arsenal GmbH, dva istraživačka instituta.

U postupku arbitraže pred Saveznom komisijom za žalbe u postupku javnih nabavki, ARGE je osporio učešće tih instituta u postupku dodjele ugovora za

- 69 -


javnu nabavku, tvrdeći da oni kao polujavni dobavljači primaju značajnu potporu države koja nije vezana za konkretne projekte.

Čl. 23. i 29. – 37. Direktive 92/50 utvrđeni su detaljni kriteriji za odabir davalaca usluga kojima je dozvoljeno dostaviti ponudu i kriteriji za dodjelu ugovora, ali nijednom odredbom nije predviđeno da se ponuđači mogu diskvalificirati ili njihove ponude odbiti samo zbog toga što primaju državnu potporu.

Naprotiv, članom 1. (c) Direktive 92/50 izričito se dozvoljava učestvovanje u postupku javne nabavke tijelima koja se u nekim slučajevima finansiraju iz državnog budžeta. Odredbama direktive je utvrđeno da se pod pojmom ponuđač podrazumijeva davaoca usluga koji je dostavio ponudu, a davalac usluga je definiran kao svaka fizička ili pravna osoba, uključujući i javno tijelo, koje nudi usluge.

Iako nije, dakle, samo po sebi suprotno principu jednakog tretmana ponuđača da javna tijela učestvuju u postupku za dodjelu ugovora za javne nabavke, čak i u okolnostima kao što su okolnosti opisane u prvom pitanju, nije isključeno da se, u određenim posebnim okolnostima, Direktivom 92/50 zahtijeva, ili barem dopušta, da ugovorni organi uzmu o obzir postojanje potpora, i posebno u slučaju postojanja pomoći koja nije u skladu sa Sporazumom, isključe ponuđače koji primaju tu pomoć.

Komisija je ispravno utvrdila u vezi s ovim da ponuđač može biti diskvalificiran iz postupka odabira u slučaju kada ugovorni organ smatra da on prima pomoć koja nije u skladu sa Sporazumom i da bi obaveza vraćanja nezakonite pomoći ugrozila njegovo finansijsko stanje, tako da bi se za tog ponuđača moglo smatrati da nije sposoban pružiti traženu finansijsku ili ekonomsku sigurnost.

Međutim, da bi se odgovorilo na pitanje principa koje se pojavilo u postupku u glavnoj stvari, nije ni neophodno niti je moguće, s obzirom na sadržaj spisa predmeta, utvrditi uvjete u kojima bi ugovorni organ bio obavezan, ili ovlašten, diskvalificirati ponuđače koji primaju potporu.

(..) Stoga je dovoljno istaći da je sama činjenica da ugovorni organ dozvoljava tijelima koja primaju potporu bilo koje vrste, bilo od tog ugovornog organa ili od drugih organa, koja im omogućava da dostave ponude po cijenama znatno nižim od ponuda drugih ponuđača koji ne primaju potporu, da učestvuju u postupku za dodjelu ugovora za javnu nabavku usluga ne predstavlja povredu principa jednakog tretmana utvrđenog u Direktivi 92/50.

U tim okolnostima, odgovor (…) mora biti da sama činjenica da ugovorni organ dozvoljava tijelima koja primaju potporu bilo koje vrste, bilo od tog ugovornog organa ili od drugih organa, koja im omogućava da dostave ponude po cijenama znatno nižim od ponuda drugih ponuđača koji ne primaju potporu za učestvovanje u postupku za dodjelu ugovora za javnu nabavku usluga takođe ne predstavlja prikrivenu diskriminaciju ili restrikciju u suprotnosti sa članom 59. Sporazuma.”

- 70 -


Presuda Suda pravde od 7. decembra 2000. godine u predmetu C–94/99 “ARGE”, stav (12) – (13), (27) – (32) “U ovom predmetu, iako pozivanje na klasifikaciju stručnih organizacija Francuske ne podrazumijeva da su odobrenja koja će se uzimati u obzir samo ona koja su izdala ta tijela, ostaje i dalje to da su odabrane tehničke specifikacije tako specifične i nerazumljive da, u pravilu, samo francuski kandidati mogu odmah shvatiti o čemu govore. Shodno tome, korištenjem tih referenci za određivanje lotova za posljedicu ima to da su francuska preduzeća dobila više informacija o prirodi lotova, čime im je olakšano dostavljanje ponuda koje će odgovarati kodiranim referencama koje su date u obavještenju o nabavci.

S druge strane, ponuđačima iz drugih država članica je teže dostaviti ponude u kratkom roku koji je utvrđen, jer prvo moraju od ugovornog organa saznati svrhu i sadržaj tih referenci.

Stoga, ukoliko određivanje lotova pozivanjem na klasifikaciju francuskih stručnih organizacija može imati takav učinak na ponuđače koji nisu Francuzi da odustanu od učestvovanja, to predstavlja indirektnu dikriminaciju, pa time i ograničavanje slobode pružanja usluga u smislu člana 59. Sporazuma.” Presuda Suda pravde od 26. septembra 2000. godine u predmetu C–225/98 Komisija protiv Francuske, stav (81) – (83) “(…) domaći sud države članice u suštini postavlja pitanje da li se član 29. stav (1) i (2) Direktive 71/305, kako je izmijenjen i dopunjen, može tumačiti tako da dopušta ugovornom organu koji je za dodjelu ugovora odabrao ekonomski najpovoljniju ponudu da taj ugovor dodijeli ponuđaču koji je dostavio ponudu čija će krajnja cijena najvjerovatnije biti najniža prema stručnom mišljenju eksperta.

(…) svrha usklađivanja postupaka za dodjelu ugovora za javne nabavke na nivou Zajednice je uklanjanje prepreka slobodi kretanja usluga i roba, pa tako i zaštita interesa subjekata koji su osnovani u državi članici koji žele ponuditi robe ili usluge ugovornom organu iz druge države članice (vidjeti, između ostalog, predmet C-380/98 Univerzitet u Kembridžu [2000.] ECR I-8035, stav (16)).

U skladu s tim ciljem, obaveza poštivanje principa jednakog tretmana ponuđača leži u samoj suštini Direktive 71/305 nakon izmjena i dopuna (predmet C-243/89 Komisija protiv Danske [1993] ECR I-3353, st. (33)).

Tačnije, ponuđači moraju biti u jednakom položaju i kada formiraju svoje ponude i kada te ponude ocjenjuje organ nadležan za to (...).

Što se tiče kriterija koji se mogu prihvatiti kao kriteriji za dodjelu ugovora za javnu nabavku radova ekonomski najpovoljnijoj ponudi, u članu 29. stav (1), druga alineja, Direktive 71/305, nakon izmjena i dopuna, spisak ovih kriterija nije konačan.

- 71 -


Iako se tom odredbom, dakle, ostavlja ocjenjivačkom organu da odabere kriterije na osnovu kojih dodjeljuje ugovor, taj izbor se može odnositi samo na kriterije kojima je cilj odrediti ponudu koja je ekonomski najpovoljnija (predmet 31/87 Beentjes [1988] ECR 4635, st. (19)).

Nadalje, kriterij za dodjelu koji dovodi do toga da ocjenjivački organ ima neograničenu slobodu izbora u pogledu dodjele ugovora ponuđaču ne bi bio u skladu sa članom 29. Direktive 71/305, nakon izmjena i dopuna (navedeni predmet Beentjes, st. (26)).

Za samu činjenicu da se kriterij za dodjelu ugovora odnosi na činjenični element koji će biti tačno poznat tek kad ugovor bude dodijeljen ne možemo reći da daje tu neograničenu slobodu ocjenjivačkom organu.

Sud je već donio odluku da je pouzdanost snabdijevanja jedan od kriterija koji se može uzeti u obzir prilikom određivanja ekonomski najpovoljnije ponude (predmet C-324/93 Evans Medical i Macfarlan Smith [1995.] ECR I-563, stav (44)).

Međutim, da bi upotreba takvog kriterija bila u skladu sa zahtjevom da se ponuđači jednako tretiraju, potrebno je, prije svega, kao što je i predviđeno članom 29. stav (2) Direktive 71/305, nakon izmjena i dopuna, da se taj kriterij navede u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o nabavci.

Osim toga, princip jednakog tretmana uključuje obavezu transparentnosti kako bi se provjerilo da li se taj princip poštuje (vidjeti, radi poređenja, predmet C-275/98 Unitron Scandinavia i 3-S [1999.] ECR I-8291, st. (31)).

Tačnije, to znači da se kriterij za dodjelu ugovora mora formulirati u ugovornim dokumentima ili obavještenju o nabavci na takav način da ga svi relativno obaviješteni i prosječno zainteresirani ponuđači mogu tumačiti na isti način.

Ova obaveza transparentnosti takođe znači da ocjenjivački organ mora kriterije za dodjelu ugovora tumačiti na isti način u toku cijelog postupka (vidjeti, u skladu s ovim, predmet Komisija protiv Belgije, ranije naveden, st. (88) i (89)).

I na kraju, prilikom ocjenjivanja ponuda, kriteriji za dodjelu ugovora moraju biti primijenjeni objektivno i jedinstveno prema svim ponuđačima. To što ocjenjivački organ traži mišljenje eksperta za ocjenjivanje činjeničnog pitanja koje će biti tačno poznato tek kasnije u principu može osigurati poštivanje tog uvjeta.

U svjetlu svega rečenog, odgovor na postavljeno pitanje je da se član 29. stavovi (1) i (2) Direktive 71/305, nakon izmjena i dopuna, moraju tumačiti tako da dozvoljavaju ocjenjivačkom organu koji je odabrao da dodijeli ugovor ekonomski najpovoljnijoj ponudi da dodijeli ugovor ponuđaču koji je dostavio ponudu čija će ukupna cijena, po stručnom mišljenju eksperta, vjerovatno biti najniža, pod uvjetom da se osigura jednak tretman ponuđača, čime se podrazumijeva da se garantiraju transparentnost i objektivnost postupka, a naročito da:

- je taj kriterij za dodjelu ugovora jasno naveden u obavještenju o nabavci ili ugovornoj dokumentaciji, i

- 72 -


- da je stručno mišljenje u svim ključnim elementima zasnovano na objektivnim faktorima koji se prema dobrim stručnim standardima smatraju relevantni i pogodni za izvršenu ocjenu.”

Presuda Suda pravde od 18. oktobra 2001. godine u predmetu C–19/00 “SIAC”, stavovi (28), (32) – (45) “(…) mora se utvrditi da se princip nediskriminacije primjenjuje na sve faze tenderskog postupka, a ne samo od trenutka kada izvođač dostavi ponudu.

To tumačenje je u skladu sa ciljem Direktive, a to je omougućavanje natjecanja u Zajednici za ugovore koji su njome obuhvaćeni. Taj cilj bi bio ugrožen ako bi ugovorni organ mogao organizirati tenderski postupak na takav način da se dobavljači iz drugih država članica koje nisu država u kojoj se ugovor dodjeljuje odvraćaju od učestvovanja u postupku.

Iz toga slijedi da član 4. stav (2) Direktive, zabranom svake diskriminacije među ponuđačima, takođe štiti one koji nisu motivirani za učestvovanje u postupku zato što su stavljeni u nepovoljniji položaj zbog postupka koji provodi ugovorni organ. ” Presuda Suda pravde od 18. oktobra 2001. godine u predmetu C–16/98 Komisija protiv Francuske, stav (107) – (109) 1.3 Transparentnost “princip nediskriminacije po osnovu državljanstva ne može se tumačiti restriktivno. Iz njega naročito proizilazi obaveza transparentnosti kako bi ugovorni organ mogao utvrditi da li se taj princip poštuje.” Presuda Suda pravde od 18. novembra 1999. godine u predmetu C–275/98 “Unitron Scandinavia” stav (31) “Direktivom 93/38 obuhvaćen je ugovor zaključen radi ostvarivanja novčanog interesa, u pisanom obliku, između preduzeća, s jedne strane, koje je zakonom države članice posebno zaduženo za upravljanje telekomunikacijskim uslugama i čiji kapital je u potpunosti u vlasništvu javnih organa te države i, s druge strane, privatnog preduzeća, pri čemu prema ugovoru prvo preduzeće povjerava drugom proizvodnju i objavljivanje, radi javnog distribuiranja, štampanih i elektronski dostupnih spiskova telefonskih pretplatnika (telefonskih imenika);

Iako je obuhvaćen Direktivom 93/38, prema pravu Zajednice u ovom trenuntku, takav ugovor je isključen iz njene primjene na temelju činjenice, naročito, da se naknada koju je prvo preduzeće dalo drugom sastoji u tome da je drugo preduzeće dobilo pravo da eksploatira vlastitu uslugu uz naplatu.

Međutim, činjenica da takav ugovor ne spada u predmet primjene Direktive 93/38 ne sprječava Sud pravde da pomogne domaćem sudu države članice koji je uputio nekoliko pitanja za donošenje prethodne odluke. U tu svrhu, Sud

- 73 -


može uzeti u obzir i druge faktore za davanje tumačenja koje može pomoći u odlučivanju u postupku u glavnoj stvari.

S tim u vezi, treba imati na umu da, bez obzira na činjenicu da, prema pravu Zajednice u ovom trenutku, ovakvi ugovori nisu sadržani u predmetu Direktive 93/38, ugovorni organi koji ih zaključuju su, ipak, obavezni da se, generalno, pridržavaju temeljnih pravila Sporazuma i, konkretno, principa nediskriminacije po osnovu državljanstva.

Kao što je Sud utvrdio u predmetu C-275/98 Unitron Scandinavia i 3-S [1999] ECR I-8291, stav (31) navedeni princip podrazumijeva, naročito, obavezu transparentnosti kako bi se ugovorni organ mogao uvjeriti da se taj princip poštuje.

Obaveza transparentnosti koja je nametnuta ugovornom organu sastoji se od toga da se u korist svakog potencijalnog dobavljača osigura stepen oglašavanja koji je dovoljan da omogući tržištu usluga da bude otvoreno za konkurenciju i da se može izvršiti provjera nepristrasnosti postupka nabavke.” Presuda Suda pravde od 7. decembra 2000. godine u predmetu C–324/98 “Teleaustria” stav (58) – (62) Zabrana svake diskriminacije po osnovu državljanstva utvrđena je u članu 12. Sporazuma o EZ-u. Odredbe Sporazuma koje se konkretnije odnose na koncesije za javne usluge naročito sadrže član 43. Sporazuma, u čijem se prvom stavu kaže da su ograničenja slobode osnivanja preduzeća od strane državljana jedne države članice na teritoriji druge države članice zabranjena, i član 49. Sporazuma, u čijem se prvom stavu zabranjuje ograničenje slobode pružanja usluga u okviru Zajednice za državljane država članica koji su osnovali subjekte u državi članici Zajednice koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

Prema praksi Suda, član 43. i 49. Sporazuma predstavljaju konkretno izražavanje principa jednakog tretmana (vidjeti predmet C-3/88 Komisija protiv Italije [1989.] ECR 4035, stav (8)). Zabrana diskriminacije po osnovu državljanstva takođe je konkretno izražavanje generalnog principa jednakog tretmana (vidjeti predmet 810/79 Überschär [1980.] ECR 2747, stav (16)). U svojoj praksi koja se odnosi na direktive Zajednice o javnim nabavkama, Sud je utvrdio da je namjera principa jednakog tretmana ponuđača da pruži jednaku mogućnost svim ponuđačima u pripremi svojih ponuda, bez obzira na njihovo državljanstvo (vidjeti predmet C-87/94 Komisija protiv Belgije [1996.] ECR I-2043, stav (33) i (54)). Kao rezultat toga, princip jednakog tretmana ponuđača primjenjuje se na koncesije za javne usluge čak i kada nema diskriminacije po osnovu državljanstva.

Principi jednakog tretmana i nediskriminacije po osnovu državljanstva podrazumijevaju, naročito, obavezu transparentnosti koja omogućava javnog organu koji daje koncesiju da osigura da se poštuju ti principi. Obaveza transparentnosti koja je nametnuta javnom organu sastoji se od toga da se osigura od toga da se u korist svakog potencijalnog dobavljača osigura stepen

- 74 -


oglašavanja koji je dovoljan da omogući tržištu usluga da bude otvoreno za konkurenciju i da se može izvršiti provjera nepristrasnosti postupka nabavke.

Principima jednakog tretmana i nediskriminacije po osnovu državljanstva podrazumijeva se, naročito, obaveza transparentnosti koja omogućava javnom organu koji daje koncesiju da u korist svakog potencijalnog dobavljača osigura stepen oglašavanja koji je dovoljan da omogući tržištu usluga da bude otvoreno za konkurenciju i da se može izvršiti provjera nepristrasnosti postupka nabavke. (vidjeti Telaustria i Tefonadress, gore navedeni, stav (61) i (62)).

Javni organ koji daje koncesije treba da ocijeni, a njegova odluka može biti predmet žalbe nadležnom sudu, da li detaljni aranžmani poziva na dostavljanje ponuda odgovaraju specifičnostima koncesije za javnu uslugu koja se dodjeljuje. Međutim, potpuni izostanak bilo kakvog poziva konkurenciji za dodjelu koncesije za javnu uslugu kao što je to slučaj u vezi sa predmetom postupka u glavnoj stvari nije u skladu sa zahtjevima čl. 43. Sporazuma i 49. Sporazuma ništa više nego sa principima jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnostni.

Iz toga, dakle, proizilazi da države članice ne mogu zadržati domaće zakone kojima se dozvoljava dodjela koncesija za javnu uslugu bez poziva na dostavljanje ponuda, jer takvom dodjelom dolazi do povrede čl. 43. ili 49. Sporazuma ili principa jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti.

(…) Zbog izostanka oglašavanja i otvaranja ka konkurenciji postupka dodjele koncesije za javnu uslugu kao što je ta o kojoj je riječ u postupku u glavnoj stvari, vrši se diskriminacija, barem potencijalno, u odnosu na preduzeća drugih država članica koja su spriječena da se koriste slobodom pružanja usluga i slobodom osnivanja koje predviđa Sporazum (...)”. Presuda Suda pravde od 13. oktobra 2005. godine u predmetu C–458/03, stav (46) – (47), (50), (52) i (55) “U predmetu dodjele ugovora za nabavku javnih radova koji spada u predmet Direktive 71/305 o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora za nabavku javnih radova, nakon izmjena i dopuna Direktivom 89/440, upotreba kriterija za dodjelu ugovora koji se odnosi na činjenični element koji će biti tačno poznat tek nakon što se ugovor dodijeli, biće u skladu sa zahtjevima jednakog tretmana ponuđača samo pod uvjetom da se poštuju transparentnost i objektivnost postupka, čime se pretpostavlja da je kriterij naveden u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o nabavci, da je u tim dokumentima formuliran na takav način da omogući svim relativno informiranim i prosječno zainteresiranim ponuđačima da ga tumače na isti način i da organ koji donosi odluku mora zadržati to tumačenje u toku cijelog postupka i primijeniti navedeni kriterij objektivno i jedinstveno na sve ponuđače.”

- 75 -


Presuda Suda pravde od 18. oktobra 2001. godine u predmetu C–19/00 “SIAC”, sažetak presude. 1.4 Sloboda kretanja roba “Podneskom Sekretarijatu Suda dana 13. februara 1987. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu, prema članu 169. Sporazuma o EEZ-u, tražeći da Sud utvrdi da, dozvolivši da se u specifikaciju ugovora za Plan proširenja vodosnabdijevanja Dundalka – Sporazum br. 4 unese odredba azbestno-cementne cijevi moraju imati potvrdu da odgovaraju irskom standardu 188:1975 u skladu sa Planom dodjeljivanja standardnih oznaka Instituta za industrijsko istraživanje i standarde Irske (IIRS) i zbog toga odbivši da razmatra (ili odbacivši bez odgovarajućeg obrazloženja) ponudu kojom je predviđena upotreba azbestno-cementnih cijevi proizvedenih prema alternativnom standardu koji pruža iste garancije u pogledu sigurnosti, učinka i pouzdanosti, Irska je propustila da ispuni svoje obaveze iz člana 30. Sporazuma o EEZ-u od 26. jula 1971. godine o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora za javne radove (Službeni glasnik, englesko posebno izdanje 1971. (II), str. 682).

U članu 10. Direktive 71/305, na koju se Komisija poziva, predviđeno je da države članice zabrane unošenje u klauzule ugovora koje se odnose na dati ugovor tehničke specifikacije koje govore o proizvodima određene robne marke ili izvora ili određenog procesa i koje, dakle, daju favoriziraju ili eliminiraju određena preduzeća. Konkretno, isticanje vrste ili određenog porijekla ili proizvodnje je zabranjeno. Međutim, mogu se istaći ako iza toga slijedi izraz “ili ekvivalent” u slučaju kada organ koji dodjeljuje ugovor nije u mogućnosti dati opis predmeta ugovora korištenjem specifikacija koje su dovoljno jasne i razumljive svim zainteresiranim učesnicima. Riječi “ili ekvivalent” ne pojavljuju se u klauzuli 4.29 navedenog obavještenja o ugovoru u ovom predmetu.

(…) U članu 30. predviđa se uklanjanje svih mjera država članica kojima se ometa uvoz u prometu unutar Zajednice, bez obzira da li te mjere direktno utiču na kretanje uvezenih roba ili imaju efekat inidirektnog ometanja plasiranja roba iz drugih država članica. Činjenica da se neke od tih prepreka moraju razmatrati u svjetlu određenih odredaba Sporazuma, kao što su odredbe člana 95. o fiskalnoj diskriminaciji, ni na koji način ne umanjuje općeniti karakter zabrana utvrđenih članom 30.

Treba prvo istaći da unošenjem takve klauzule u poziv na dostavljanje ponuda može dovesti do toga da ekonomski operateri koji proizvode ili koriste cijevi ekvivalentne cijevima za koje je potvrđeno da odgovaraju irskim standardima odustanu od učestvovanja u postupku.

Iz dokumenata ovog predmeta nadalje proizilazi da samo jedno preduzeće ima potvrdu IIRS-a da zadovoljava standard IS 188:1975 i da koristi označavanje prema irskom standardnom označavanju za cijevi takve vrste kakva se zahtijeva u svrhu spomenutog ugovora za nabavku javnih radova. To preduzeće je smješteno u Irskoj. Dakle, unošenje klauzule 4.29 imalo je za

- 76 -


posljedicu ograničavanje dobavljanja cijevi potrebnih za Dundalk sistem isključivo na irskog proizvođača.

Zbog toga se mora utvrditi da, dozvolivši da se u ugovornu specifikaciju za ponude za nabavku javnih radova unese odredba prema kojoj azbestno-cementne cijevi moraju imati potvrdu da odgovaraju irskom standardu 188:1975 u skladu Planom dodjeljivanja standardnog označavanja Instituta za industrijsko istraživanje i standarde, Irska nije ispunila svoje obaveze iz člana 30. Sporazuma o EEZ-u.” Presuda Suda pravde od 22. septembra 1987. godine u predmetu 45/87 “Dundalk”, stav (1), (7), (16), (19) – (20), (27) “Upućujući ovo pitanje domaći sud bi želio znati da li se član 30. Sporazuma primjenjuje na domaću praksu države kojom se zabranjuje uvoz opojnih droga koje su predmet Konvencije i koje se mogu plasirati prema Konvenciji.

Kao što je Sud utvrdio u svojoj presudi u predmetu 221/81 Wolf protiv Hauptzollamt Duesseldorf [1982.] ECR 3681 i predmetu 240/81 Einberger protiv Hauptzollamt Freiburg [1982.] ECR 3699, na droge koje su predmet Konvencije se u svim državama članicama odnosi niz mjera kojima se strogo uređuje njihov uvoz i plasman kako bi se u državama članicama osiguralo da se upotrebljavaju samo u farmaceutske ili medicinske svrhe, u skladu sa Konvencijom.

Prema praksi Suda, roba prenesena preko granice u svrhu obavljanja komercijalne transakcije predmet je člana 30. Sporazuma, bez obzira na vrstu transakcije (presuda u predmetu C-2/90 Komisija protiv Belgije [1992.] ECR I-4431, stav (26)). S obzirom da ta karakteristika važi i za njih, droge koje su predmet Konvencije i koje se mogu plasirati prema Konvenciji obuhvaćene su članom 30.

Sudska praksa je takođe ustanovila da sve mjere kojima se direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno ometa promet unutar Zajednice predstavljaju prepreku za trgovinu (presuda u predmetu 8/74 Procureur du Roi protiv Dassonville [1974.] ECR 837).

Prema toj sudskoj praksi, interna praksa države kojom se zabranjuje uvoz droga obuhvaćena je članom 30. Sporazuma, jer utiče na trgovinu na način koji je prethodno opisan.

Činjenica da je takva mjera mogla biti donesena na osnovu međunarodnog sporazuma potpisanog prije Sporazuma ili pristupanjem države članice koja ju je zadržala na osnovu člana 234, uprkos činjenici da predstavlja prepreku, ne isključuje je iz primjene člana 30, jer član 234. proizvodi pravnu posljedicu samo ako se sporazumom stvara obaveza za državu članicu koja nije u skladu sa Sporazumom.

Odgovor na ovo pitanje, stoga, mora biti da se član 30. primjenjuje na internu praksu države kojom se zabranjuje uvoz opojnih droga koje su predmet Konvencije i koje se plasiraju prema Konvenciji.”

- 77 -


Presuda Suda pravde od 28. marta 1995. godine u predmetu C–324/93, stav (18) – (24) 1.5 Sloboda osnivanja i pružanja usluga “Direktive 71/304 i 71/305 imaju za cilj osigurati slobodu pružanja usluga u oblasti ugovora za javne radove. Tako prva od ovih direktiva nameće opću obavezu država članica da ukinu ograničenja pristupu, učestvovanju i izvođenju ugovora o javnim radovima, a druga direktiva predviđa usklađivanje postupaka dodjele ugovora za javne radove.

U vezi s tim usklađivanjem, poglavlje I, dijela IV Direktive 71/305 nije ograničeno na utvrđivanje kriterija za odabir na osnovu kojih organ koji mijenja ugovor može isključiti izvođače iz postupka. U njemu je propisan i način na koji izvođači mogu dati dokaze da ispunjavaju navedene kriterije.

Tako u članu 27. kaže se da organ koji dodjeljuje ugovor može pozvati izvođače da dopune potvrde i dokumente koje su dostavili samo u okviru datom u članu 23. i 26. Direktive, prema kojima države članice mogu tražiti i druge reference osim onih koje su izričito navedene u direktivi samo u svrhu ocjenjivanja finansijskog i ekonomskog stanja izvođača kao što je predviđeno članom 25. direktive.

Budući da je svrha dozvole o osnivanju, kako je priznala Vlada Luksemburga u svom pismenom podnesku, ne da utvrdi finansijsko i ekonomsko stanje preduzeća, nego kvalifikacije i reputaciju onih koji ih vode, a budući da se izuzetak predviđen u članu 25. Direktive 71/305 na to ne primjenjuje, ta dozvola predstavlja sredstvo dokazivanja koje ne ulazi u zatvorenu kategoriju onih koja su propisana direktivom.

Vlada Luksemburga je tvrdila, međutim, da je davanje dozvole za osnivanje ekvivalent upisivanju navedenog izvođača u listu odobrenih izvođača u smislu člana 28. Direktive 71/305, te je tako u skladu sa tom odredbom.

U odgovoru na taj argument treba istaći da čak i da se dozvola za osnivanje može izjednačiti sa upisivanjem na službenu listu odobrenih izvođača u smislu člana 28. Direktive 71/305, ničim se u toj odredbi ne opravdava zaključak da se od izvođača osnovanih u drugim državama članicama može tražiti da budu upisani u takvu listu u državi u kojoj se dodjeljuje ugovor.

Naprotiv, članom 28. stav (3) omogućuje se izvođačima upisanim u službenu listu bilo koje države članice bez obzira na svrhu tog upisivanja, u okvirima utvrđenim u toj odredbi, alternativno sredstvo kojim dokazuju pred organom druge države koja dodjeljuje ugovor da ispunjavaju kvalitativne kriterije navedene u čl. 23. – 26. Direktive 71/305.

Treba istaći da je rezultat tog tumačenja Direktive 71/305 u skladu sa planom odredaba Sporazuma koje se odnose na pružanje usluga. Tražiti od izvođača osnovanog u jednog državi članici da pruža usluge u drugoj državi članici pod uvjetom da ima dozvolu za osnivanje u toj državi značilo bi lišiti član 59. Sporazuma svakog dejstva, s obzirom da je svrha tog člana jasno da ukine

- 78 -


ograničenja slobode pružanja usluga od strane osoba koje nisu osnovane u državi u kojoj se usluge pružaju.

U skladu s tim, odgovor na prvo pitanje mora biti da se Direktiva Vijeća 71/305 mora tumačiti tako da onemogućava državi članici da od ponuđača osnovanog u drugoj državi članici traži pružanje dokaza, kao što je dozvola za osnivanje, koji nisu dokazi propisani u čl. 23 – 26. te direktive, da ispunjava kriterije utvrđene tim odredbama i u vezi sa njegovom poslovnom uspješnošću i kvalifikacijama.” Presuda Evropskog suda pravde od 10. februara 1982. u predmetu 76/81, stav (7) – (15) “(…) takav sistem, kojim se favorizuju dobra proizvedena u određenom regionu države članice, spriječava relevantne organe vlasti i javna tijela da izvrše nabavku određenih roba koje su im potrebne od preduzeća lociranih u drugim zemljama članicama. Shodno tome, obavezno se smatra da su proizvodi koji potječu iz drugih zemalja članica izloženi diskriminaciji u poređenju sa proizvodima proizvedenim u datoj zemlji članici, što za posljedicu ima to da je onemogućen normalan tok prometa unutar zajednice.

Na ovaj zaljučak ne utječe činjenica da su ograničavajuća dejstva preferencijalnog sistema vrste o kojoj se radi snose u istoj mjeri proizvodi koje proizvode preduzeća iz date zemlje članice koja se ne nalaze u regionu obuhvaćenom preferencijalnim sistemom tako i proizvodi koje proizvode poduzeća osnovana u drugim zemljama članicama.

Na prvom mjestu se mora naglasiti da, iako nisu svi proizvodi date zemlje članice u prednosti u odnosu na proizvode iz inostranstva, ostaje činjenica da su svi proizvodi koji ostvaruju prednost iz preferencijalnog sistema domaći proizvodi. Drugo, zbog činjenice da ograničavajuće dejstvo koje se ostvaruje uvoznom mjerom države ne pruža korist za sve nego samo za pojedine domaće proizvode ne znači da se za datu mjeru može dati izuzeće od zabrane utvrđene u članu 30.

Štaviše, neizbježna je konstatacija da se zbog svog diskriminacijskog karaktera sistem poput spornog ne može opravdati u svjetlu imperativnih uvjeta koje prepoznaje Sud u svojoj sudskoj praksi; takvi se uvjeti mogu uzeti u obzir isključivo u vezi sa mjerama koje se primjenjuju na domaće proizvode i uvezene proizvode bez razlike (Presuda od 17. juna 1981. u predmetu 113/80 Komisija protiv Irske (1981) ECR 1625 ).

Nužno je dodati i to da takav sistem nije obuhvaćen izuzećima koja su iscrpno nabrojana u članu 36 Sporazuma.”

- 79 -


Presuda Suda pravde od 11. jula 1991. godine u predmetu C–351/88, stav (11) – (15) “Podneskom Sekretarijatu Suda dana 2. avgusta 1989. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu, prema članu 169. Sporazuma o EEZ, radi utvrđivanja da, s obzirom:

o da je kompanija Aktieselskabet Storebaeltsforbindelsen objavila poziv na dostavu ponuda na osnovu uvjeta kojim se u najvećoj mogućoj mjeri iziskuje korištenje danskih materijala, potrošačkih dobara, rada i opreme, i

o da su pregovori sa odabranim konzorcijumom bili provedeni na osnovu ponude kojom nisu bili ispoštovani uvjeti tendera,

Kraljevina Danska nije uspjela ispuniti svoje obaveze prema pravnim normama Zajednice i da je konkretno prekršila odredbe člana 30., 48. i 59. Sporazuma o EEZ kao i Direktivu Vijeća 71/305/EEZ od 26. jula 1971. godine u vezi sa usaglašavanjem postupaka za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova (SG, Posebno izdanje na engleskom jeziku iz 1971. godine (II), str. 682, u daljem tekstu “direktiva”).

Radi ocjenjivanja stepena usklađenosti pregovora koje je na taj način obavio Storebaelt sa načelom jednakog odnosa prema ponuđačima, nužno je prvo razmotriti da li je tim načelom Storebaelt spriječen da uzme u obzir tender konzorcijuma ESG.

U tom pogledu, nužno je kao prvo navesti da poštivanje načela jednakog odnosa prema ponuđačima iziskuje da svi tenderi trebaju ispunjavati uvjete tendera kako bi se osiguralo objektivno poređenje ponuda koje dostavljaju različiti ponuđači.

To potvrđuje član 11. direktive, kojim se, u slučajevima gdje postoji opcija podnošenja alternativnih ponuda na projekat državne administracije, i poredi toga što se ponuđaču istovremeno omogućuje korištenje metode za utvrđivanja cijene radova različite od one u upotrebi u zemlji u kojoj se ugovor dodjeljuje, ipak predviđa da tenderi budu usaglašeni sa uvjetima tendera.

S obzirom na argumente koje je iznijela Vlada Danske da se danskim zakonodavstvom kojim se uređuje dodjela javnih ugovora omogućava prihvatanje rezervacija, potrebno je zapaziti da se prilikom primjene ovog zakonodavstva mora u potpunosti poštivati načelo jednakog postupanja prema ponuđačima, načelo koje se nalazi u samoj srži direktive i nameće potrebu za tim da ponude budu usklađene sa uvjetima tendera.

Takva potreba ne bi bila zadovoljena ako bi se ponuđačima dopustilo da odstupe od osnovnih odredaba uvjeta tendera posredstvom rezervacija, osim u slučajevima gdje im se takvim odredbama izričito omogućava da odstupe.

(…) zbog činjenice da je kompanija Aktieselskabet Storebaeltsforbindelsen uputila poziv na dostavu ponuda na osnovu uvjeta kojim se u najvećoj mogućoj mjeri iziskuje korištenje danskih materijala, potrošačkih dobara, rada i opreme, te činjenice da su pregovori sa odabranim konzorcijumom bili provedeni na

- 80 -


osnovu ponude kojom nisu bili ispoštovani uvjeti tendera, Kraljevina Danska nije ispunila svoje obaveze prema pravnim normama Zajednice i konkretno je prekršila čl. 30., 48. i 59. Sporazuma kao i Direktivu Vijeća 71/305/EEZ.” Presuda Suda pravde od 22. juna 1993. godine u predmetu C–243/89 (“Storebaelt”), stav (1), (36) – (40), (45) “(…) Prema članu 2. (1) Zakona br. 80/87, u pismenim pozivima na tender koje izdaje organ zadužen za dodjelu ugovora mora se odrediti da će uspješni ponuđač povjeriti minimalni omjer između 15 i 30% radova preduzećima koja imaju urede registrirane u regionu u kojem će se radovi izvoditi.

Članom 3. (3) istog Zakona predviđa se da je u slučajevima u kojim je broj zainteresiranih preduzeća veći od 15, organ ili agencija koja dodjeljuje ugovore obavezni su na dostavu ponuda pozvati najmanje 15 preduzeća i da se prilikom izbora preduzeća koja će biti pozvana na dostavu ponuda daje prednost daje privremenim udruženjima i konzorcijumima u čijem su sastavu preduzeća koja obavljaju svoju osnovnu djelatnost u regionu gdje se radovi namjeravaju izvoditi.

Sud je dosljedno smatrao da se članom 59. zabranjuje ne samo otvorena diskriminacija po osnovu državne pripadnosti, nego i svi prikriveni vidovi diskriminacije koji su primjenom ostalih kriterija diferencijacije zapravo doveli do istog ishoda (vidi konkretni predmet C-3/88 Komisija protiv Italije [1989.] ECR 4035, stav (8)).

Premda se prema tvrdnjama italijanske Vlade član 3. (3) Zakona br. 80/87 bez razlike primjenjuje na sve italijanske i strane kompanije, njime se u suštini favorizuju kompanije osnovane u Italiji. Prema ispravnim zapažanjima Komisije, mnogo je veća vjerovatnoća da će takva preduzeća obavljati svoju osnovnu djelatnost u regionu Italije u kojem će se izvoditi radovi, nego što će to biti slučaj sa preduzećima uspostavljenim u ostalim zemljama članicama.

Italijanska Vlada isto tako zapaža da je cilj prethodno navedenih odredaba Zakona br. 80/87 da se neutraliziraju nedostatci sa kojima se suočavaju mala i srednja preduzeća kao posljedica sistema sveukupnog ustupanja radova predviđenog u tom Zakonu, putem kojeg se različiti radovi ustupaju jednim ugovorom. Grupisanje u jedan ugovor, usluga koje bi ukoliko se razdvoje u odvojene ugovore bile od interesa isključivo za regionalna preduzeća, djeluje u pravcu isključivanja tih preduzeća iz cijelog niza ugovora manjeg značaja.

S tim u vezi potrebno je jednostavno zapaziti da takvi interesi nisu ni pitanja javne politike, javne sigurnosti, odnosno javnog zdravstva iz čl. 66. i 56. Sporazuma, u cjelini posmatrano, niti razlozi od općeg javnog interesa koji bi mogli opravdati sporne prepreke (Predmet C-353/89 Komisija protiv Nizozemske [1991.] ECR I-4069, st. (17) i (18), i predmet C-288/89 Collectieve Antennevoorziening Gouda protiv Commissariaat voor de Media [1991.] ECR I-4007).

Iz gore navedenih razmatranja slijedi da se prigovor o kršenju člana 59. Sporazuma mora uvažiti.”

- 81 -


Presuda Suda pravde od 3. juna 1992. u predmetu C–360/89, stav (2) – (3), (11) – (15) “(…) Na osnovu onog što je Sud već ustanovio (vidi presudu od 21. juna 1974. godine u predmetu 2/74 Reyners protiv Belgije ((1974.)) ECR 631), izuzetak od načela slobode formiranja i slobode pružanja usluga predviđenih u prvom stavu člana 55. i članu 66. Sporazuma o osnivanju Evropske ekonomske zajednice mora se ograničiti na one djelatnosti navedene u čl. 52. i 59. koje sami po sebi podrazumijevaju neposrednu i konkretnu vezu sa vršenjem službene ovlasti. Međutim, ovdje to nije slučaj, budući da su sporne djelatnosti, koje se odnose na idejno rješenje, programiranje i funkcioniranje sistemâ obrade podataka, tehničke prirode i samim tim nisu povezane sa vršenjem službene ovlasti

Na kraju, italijanska Vlada tvrdi da u pogledu svrhe sistemâ obrade spornih podataka i povjerljive prirode obrađenih podataka, djelatnosti neophodne za njihovo funkcioniranje tiču se italijanske javne politike u smislu člana 56. (1) Sporazuma.

Ta tvrdnja se takođe mora odbaciti. Potrebno je jednostavno istaći da priroda ciljeva koji se nastoje postići datim sistemima obrade podataka ne pruža u dovoljnoj mjeri mogućnosti da se ustanovi postojanje bilo kakve potencijalne opasnosti po javnu politiku ako bi se kompanijama iz ostalih država članica dodijelili ugovori za uspostavu i funkcioniranje ovih sistema. Takođe je potrebno imati u vidu i to da bi se mogla zaštititi povjerljiva priroda podataka obrađenih u sistemima, kako je prethodno navedeno, obavezivanjem na tajnost, a da se pri tome ne nameće bilo kakva potreba za ograničavanjem slobode formiranja ili slobode pružanja usluga.

Iz prethodno navedenih razmatranja slijedi da se tvrdnja zasnovana na nepostupanju u skladu sa čl. 52. i 59. Sporazuma mora uvažiti.” Presuda Suda pravde od 5. decembra 1989. godine u predmetu C–3/88, stav (13) – (16) “Podneskom Sekretarijatu Suda dana 18. oktobra 1991. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EEZ radi utvrđivanja da, time što je u svrhe objavljivanja u Službenom glasniku Evropske zajednice, prvo, početkom 1990. godine, propustila da izda indikativno obavještenje kojim se utvrđuje ukupna nabavka prema segmentu proizvoda kod kojeg je procijenjena vrijednost bila jednaka ili veća od ECU 750 000 i čiju je dodjelu Ministarstvo finansija Italije predvidjelo tokom 1990. godine, a drugo, u novembru 1990. godine, i obavještenje o pozivu na tender za koncesiju sistema za kompjuterizaciju igara na sreću (lutrije), te time što je ograničila učešće u tom ugovoru isključivo na organe, kompanije, konzorcije i grupacije kod kojih je, ako se posmarta pojedinačno ili sveukupno, većinski kapital bio u javnom vlasništvu, Italijanska Republika nije ispunila svoje obaveze prema čl. 30., 52. i 59. Sporazuma o EEZ i čl. 9. i 17. do 25. Direktive Vijeća 77/62/EEZ od 21. decembra 1976. godine kojom se usaglašavaju

- 82 -


postupci za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (Službeni glasnik 1977. L 13, str. 1), sa amandmanima koji su doneseni u Direktivi Vijeća 88/295/EEZ od 22. marta 1988. godine (Službeni glasnik 1988. L 127, str. 1).

(…) Italijanska Vlada negira postojanje navodnog prekršaja i tvrdi da su ugovori predviđeni u gorepomenutoj presudi bili za nabavku sistema za obradu podataka kojima je takođe trebao rukovati dobavljač kao servis za administraciju; s druge strane, ugovor o kojem je ovdje riječ se, konkretno prema tehničkom programu u dodatku posebnih specifikacija za poziv na sporni tender, odnosi na koncesiju kojom navedena državna administracija povjerava trećoj strani izvršenje aktivnosti vezane za službene ovlasti, tj. dio ovlasti u pogledu organiziranja, provjere i certifikacije u vezi sa lutrijom kao poslova koji su, prema talijanskom zakonodavstvu, strogo ograničeni na državu. U članu 55. Sporazuma predviđa se da se članovi 52. i 59. ne primjenjuju na aktivnosti koje su u državama članicama povezane sa vršenjem službenog ovlaštenja.

Na osnovu onoga na što je ukazao glavni advokat u tačkama 18. i 23. svog Mišljenja, potrebno je konstatovati da uvođenje spornog kompjuteriziranog sistema koji se prema pozivu na tender odnosi na prostorije, robe, zalihe, instalacije, održavanje, rukovanje i prenos podataka, i sve ostalo što je neophodno radi poslovanja lutrije, ne iziskuje nikakav prenos nadležnosti na koncesionara za različite aktivnosti koje su u osnovi svojstvene lutrijskoj djelatnosti.

Prvo, službe za naplatu lutrijskih kupona i dalje su odgovorne za prijem uloga i funkcija koncesionarovog terminala je da jednostavno vrši upis, automatsku provjeru i prenos podataka koji su rezultat radnji koje preduzimaju osobe zadužene za rukovođenje evidencijskom lokacijom. U tehničkom programu se navodi da tim osobama mora biti omogućeno da u slučaju napravljene pogreške izvrše ispravku upisanog, pa čak i da ponište srećku ili kupon koji je izdao terminal.

Drugo, izvlačenja obavljaju Komisije za izvlačenje (Commissioni di Estrazione) koje su državna tijela, kao što su i Područne komisije (Commissioni di Zona) koje zadržavaju nadležnost za provjeru i potvrđivanje dobitnih srećki i kupona.

Treće, kao što je i sama italijanska Vlada priznala, uvijek je javna administracija ta koja na kraju odobrava i isplaćuje nagrade.

Četvrto, činjenica da se u prvoj tački tehničkog programa navodi da se tender takođe odnosi na “sve ostalo što je neophodno za poslovanje lutrije” ne opravdava zaključak da koncesionar učestvuje u vršenju službenog ovlaštenja nego se time jednostavno ukazuje na njegovu obavezu da djeluje u granicama koncesije.

Peto, neosnovana je tvrdnja italijanske Vlade da dobrovoljne uplate igrača lutrije predstavljaju fiskalno opterećenje koje podrazumijeva da koncesionar učestvuje u vršenju javnog ovlaštenja je neosnovana.

Shodno tome, usluge koje je dužan pružati koncesionar sistema za kompjuterizaciju lutrije, i to konkretno idejni projekat komjuterizovanog

- 83 -


sistema, neophodni softver i rukovanje tim sistemom, ne razlikuju se od tehničkih usluga iz ugovora za razvoj sistema za obradu podataka za javnu upravu koji su predmet spora u predmetu C-3/88 Komisija protiv Italije prethodno navedenom u tekstu.

Budući da predmetne aktivnosti stoga ne spadaju u odstupanja iz člana 55. Sporazuma, mora se smatrati da je sporno ograničenje u suprotnosti sa članovima 52. i 59. Sporazuma i da se pritužba o kršenju ovih članova obavezno uvažava.” Presuda Suda pravde od 26. aprila 1994. godine u predmetu C–272/91 stav (1), (5) – (13) 2. Cilj i predmet primjene Direktiva Evropske zajednice 2.1 Ugovorni organi a) Država “Cilj Direktive 71/305/EEZ je da se usaglase državni postupci za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova zaključeni u državama članicama u ime državnih, regionalnih ili lokalnih organa vlasti ili drugih pravnih osoba koji su uređeni pravilima javnog prava.

Na osnovu člana 1. (b) ove Direktive, državni, regionalni ili lokalni organi vlasti i pravne osobe koje su uređene pravilima javnog prava kako je utvrđeno u Aneksu I smatraju se “organima za dodjelu ugovora”.

U smislu ove odredbe, izraz “država/državni” obavezno se smisaono tumači u funkcionalanom značenju. Cilj direktive da se osigura efikasno postizanje slobode formiranja i slobode pružanja usluga u pogledu ugovora o izvođenju javnih radova, bio bi ugrožen ako bi se odredbe direktive smatrale neprimjenjivim isključivo na osnovu toga što ugovor o izvođenju javnih radova dodjeljuje tijelo koje, uprkos tome što je osnovano radi obavljanja zadataka koji su mu zakonom povjereni, nije formalno u sastavu državne administracije.

Shodno tome, tijelo poput onog o kojem se ovdje riječ, čiji se sastav i funkcije utvrđuju zakonskim propisima i koje zavisi od organa vlasti kada je u pitanju imenovanje njegovih članova, ispunjavanje obaveza po osnovu njegovih mjera i finansiranje ugovora o izvođenju javnih radova čija je dodjela njegov zadatak, mora se smatrati nečim što spada u predodžbu državnog u smislu prethodno pomenute odredbe, iako ono u formalnom smislu nije u sastavu državne administracije.

Kao odovor na prvo pitanje koje je postavio državni sud, trebalo bi stoga izjaviti da se Direktiva 71/305/EEZ primjenjuje na ugovore o javnim radovima koje dodjeljuje tijelo poput mjesnog odbora za komasaciju.

- 84 -


Presuda Suda pravde od 20. septembra 1988. godine u predmetu 31/87 ”Beentjes” stav (9) – (13) “Pod definicijom pojma ugovorni organ, koja je identična u obje direktive, navodi se da se u smislu svake od njih pod terminom, “ugovorni organi” podrazumijevaju državne, regionalne ili lokalne vlasti, tijela koja su uređena pravilima javnog prava, udruženja koja su osnovali jedan ili nekoliko takvih organa vlasti, odnosno jedno ili nekoliko takvih tijela koja su uređena pravilima javnog prava '.

Izraz “državna” na koji upućuje ta odredba nužno obuhvata sva tijela koja koja posjeduju zakonodavnu, izvršnu ili sudsku vlast. To je takođe slučaj i za tijela koja u jednoj saveznoj državi imaju te ovlasti na saveznom nivou.

Štaviše, u predmetu 31/87 Beentjes [1988.] ECR 4635, st. (11) do (13), nakon što je izjavio da bi se izraz “državni/država” u okviru značenja člana 1. (b) Direktive 71/305 trebao tumačiti prema funkcionalnom značenju, Sud je smatrao da mjesni odbor za zemljišnu arondaciju potpada pod tu definiciju bez obzira na činjenicu da nije sastavni dio državne administracije prema formalnom značenju. Bilo bi nedosljedno smatrati da jedan zakonodavni organ ne potpada pod definiciju države u smislu direktiva Zajednice koje se odnose na ugovore o javnim radovima, kada se za neko tijelo koje nije sastavni dio državne administracije u formalnom značenju smatra da potpada pod tu definiciju u smislu primjene jedne od ovih direktiva.

Na osnovu toga slijedi da se zakonodavno tijelo poput Vlaamse Raad mora smatrati tijelom koje potpada pod definiciju države i time predstavlja ugovorni organ u okviru značenja člana 1. (b) Direktive 71/305 uz izmjene i dopune date u članu 1. (1) Direktive 89/440, i značenja člana 1. (b) Direktive 93/37. Presuda Suda pravde od 17. septembra 1998. u predmetu C–323/96, stav (26) – (30) a) Tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava

“Prema definiciji iz prve tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, pod ugovornim se organima, pored ostalog, podrazumijeva tijelo koje je uređeno pravilima javnog prava; u drugoj tački se predviđa da se pod tim tijelom podrazumijeva svako tijelo koje je osnovano za određene svrhe zadovoljavanja potreba od općeg interesa, koje nema industrijski ili komercijalni karakter, ima svojstvo pravne osobe i u neposrednoj je zavisnosti od državnih, regionalnih ili lokalnih organa vlasti ili ostalih tijela koja su uređena pravilima javnog prava.

Subjekt poput Österreichische Staatsdruckerei (austrijska državna štamparija, ili skraćeno “ÖS”) mora se smatrati tijelom koje je uređeno pravilima javnog prava, a time i ugovornim organom prema značenju prethodno pomenutih odredaba, ukoliko:

- su dokumenti koje je ÖS dužan predočiti usko povezani sa javnim poretkom i institucionalnim funkcioniranjem države, i iziskuju

- 85 -


zagarantovane uvjete nabavke i proizvodnje kojima se osigurava poštivanje standarda povjerljivoasti i sigurnosti, imajući u vidu da u tom pogledu uvjet da je tijelo moralo biti osnovano radi ‘konkrektne’ svrhe zadovoljavanja potreba od općeg interesa, a koje nema industrijski ili komercijalni karakter, što ne znači da bi mu trebalo povjeriti isključivo, ili pak u prvom redu, samo zadatak zadovoljavanja takvih potreba;

- ÖS ima svojstvo pravne osobe;

- generalnog direktora ÖS-a imenuje tijelo u čiji sastav ulaze uglavnom članovi koje imenuje Ured saveznog kancelara ili različita ministarstva, ÖS podliježe kontroli od strane Revizijskog suda, većina njegovih dionica su još uvijek u vlasništvu države Austrije i državna služba za kontrolu je nadležna za monitoring štampanih stvari na koje se primjenjuju sigurnosne mjere.

Ugovori o radu koje je sklopio taj subjekat treba smatrati ugovorima o izvođenju javnih radova u značenju člana 1. (a) direktive nevezano za njihovu prirodu i bez obzira na to koliko je mali ili veliki relativni omjer prema kojem oni predstavljaju djelatnosti ÖS-a obavljane u svrhu zadovoljavanja potreba neindustrijskog ili nekomercijalnog karaktera.

Preduzeće koje obavlja poslovne aktivnosti, a u kojem ugovorni organ prema značenju prve tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima ima većinski dioničarski udio, ne treba smatrati tijelom koje je uređeno pravilima javnog prava u skladu sa značenjem druge tačke te odredbe – prema kojoj to mora biti tijelo osnovano za konkretnu svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa, koje nema industrijski ili komercijalni karakter – a shodno tome i ugovornim organom po jedinom osnovu da je to preduzeće osnovao ugovorni organ ili da ugovorni organ na njega prenosi sredstva stečena iz djelatnosti obavljanih radi zadovoljavanja potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter.

Takođe, na ugovor o javnim radovima ne primjenjuju se odredbe direktive kada se radi o projektu koji se od početka u cjelosti ubraja u objekte preduzeća koje nije ugovorni organ i kada je ugovore o radu u odnosu na taj projekat sklopio ugovorni organ u ime tog preduzeća. Presuda Suda pravde od 15. januara 1998. godine u predmetu 44/96 “Mannesmann”, sažetak presude “(…) državni sud traži pojašnjenje u pogledu odnosa između izraza “potrebe od općeg interesa” i izraza “nemaju industrijski ili komercijalni karakter”, i postavlja konkretno pitanje da li je namjera ovog drugog izraza da se ograniči izraz “potrebe od općeg interesa” na one koje nisu industrijskog ili komercijalnog karaktera ili, suprotno tome, da li on znači da sve potrebe od općeg interesa nisu po svom karakteru industrijske ili komercijalne.

U tom pogledu, iz druge tačke člana 1. (b) Direktive 92/50 je u njegovim različitim jezičkim verzijama jasno da nepostojanje industrijskog ili

- 86 -


komercijalnog karaktera jeste kriterij čija je namjera da pojasni značenje izraza “potrebe od općeg interesa” korištenog u toj odredbi.

U prethodno citiranim stavovima (22) do (24) iz Mannesmann Anlagenbau Austria, Sud je usvojio isto tumačenje u vezi sa drugom tačkom člana 1. (b) Direktive Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993. L 199, str. 54), odredbe koja je u osnovi ista kao i druga tačka člana 1. (b) Direktive 92/50.

Štaviše, jedino tumačenje kojim može garantirati djelotvornost druge tačke člana 1. (b) Direktive 92/50 je to da se njime u okviru kategorije potreba od općeg interesa stvara podkategorija potreba koje nisu industrijskog ili komercijalnog karaktera.

Da je smatrao da sve potrebe od općeg interesa nisu industrijskog ili komercijalnog karaktera, zakonodavni organ Zajednice to tako ne bi rekao, zbog toga što u tom kontekstu druga komponenta definicije ne bi imala nikakvu svrhu.

(…) druga tačka člana 1. (b) Direktive 92/50 mora se tumačiti tako da se smatra da je zakonodavni organ napravio razliku između potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter i potreba od općeg interesa koje imaju industrijski ili komercijalni karakter.

Slijedeće, mora se uzeti u obzir i to da je svrha usklađivanja na nivou Zajednice postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga da se eliminiraju zapreke koje stoje na putu ostvarivanja slobode pružanja usluga i time zaštite interesi ekonomskih operatera formiranih u državi članici koji žele ponuditi robe ili usluge ugovornim organima u drugoj državi članici.

Shodno tome, cilj Direktive 92/50 je da se izbjegne opasnost preferencijalnog odnosa prema državnim ponuđačima ili kandidatima u svim slučajevima kada ugovor dodjeljuju ugovorni organi (vidi u tom smislu prethodno citirani predmet Mannesmann Anlagenbau Austrija, stav (33)).

Činjenica da konkurencija postoji nije dovoljna da se isključi mogućnost da tijelo koje finansira ili kontrolira država, teritorijalne vlasti ili drugi organi uređeni pravilima javnog prava eventualno izaberu da se rukovode motivima koji nisu čisto ekonomske prirode. Stoga, na primjer, takvo tijelo može smatrati ispravnim i to da pretrpi određene finansijske gubitke s ciljem da slijedi konkretnu nabavnu politiku tijela od kojeg je neposredno zavisno.

Štaviše, budući da je teško zamisliti bilo kakvu aktivnost koju u svim okolnostima ne bi mogla obavljati privatna preduzeća, uvjet da ne bi trebalo postojati nijedno privatno preduzeće koje može zadovoljiti potrebe zbog kojih je sporno tijelo osnovano vjerovatno bi vodio ka tome da se izraz “tijelo uređeno pravilima javnog prava” korišten u članu 1. (b) Direktive 92/50 protumači kao besmislen.

Beskorisna je primjedba da bi pribjegavanjem primjeni člana 6. Direktive 92/50, ugovorni organi mogli izbjeći konkurenciju privatnih preduzeća koja su sebe smatrala sposobnim za zadovoljavanje istih onih potreba od općeg interesa koje u u stanju zadovoljiti i sporni subjekt. Zaštita onih koji se

- 87 -


pojavljuju kao konkurenti tijelima uređenim pravilima javnog prava već je osigurana odredbama Sporazuma o EZ počevši sa članom 85. i članovima koji slijede iza njega, budući da je primjena člana 6. Direktive 92/50 uvjetovana time da zakoni, propisi ili administrativne odredbe na kojima je zasnovano ekskluzivno pravo tijela moraju biti usklađeni sa Sporazumom.

Upravo je zbog tog razloga, u predmetu Mannesmann Anlagenbau Austria citiranom u prethodnom dijelu ovih teza, stav (24) bez razmatranja jesu li privatna preduzeća bila u mogućnosti zadovoljiti iste potrebe, Sud smatrao da je jedna državna štamparija zadovoljila potrebe od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter.

Slijedi da se član 1. (b) Direktive 92/50 može primjenjivati na konkretno tijelo uprkos tome što privatna preduzeća zadovoljavaju ili mogu zadovoljiti iste potrebe kao i to tijelo, te da nepostojanje konkurencije nije uvjet koji se nužno uzima u obzir kod definisanja tijela uređenog pravilima javnog prava.

Mora se međutim istaći da postojanje konkurencije nije u potpunosti bez značaja kada je riječ o pitanju da li se potreba od općeg interesa razlikuje od one industrijskog ili komercijalnog karaktera.

Postojanje značajne konkurencije, a naročito činjenica da se dati subjekt suočava sa konkurencijom na tržištu, može ukazivati na nepostojanje potrebe od općeg interesa koja nema industrijski ili komercijalni karakter.

Nasuprot tome, ove druge potrebe se prema općem pravilu zadovoljavaju na način drugačiji od onog zasnovanog na raspoloživosti robe ili usluga na tržištu, kako pokazuje lista tijela uređenih pravilima javnog prava sadržana u Dodatku I Direktive 71/305/EEZ od 26. jula 1971. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG, Specijalno izdanje na engleskom jeziku, 1971. (II), str. 682), sa njenim izmijenama i dopunama iz Direktive 93/37, na koji se član 1. (b) Direktive 92/50 odnosi. Premda nije iscrpna ova lista je zamišljena da bude što je moguće kompletnija.

Analiza te liste pokazuje da se po pravilu u sporedne potrebe ubrajaju one koje iz razloga vezanih za opći interes sama država odabere ne bi li ostvarila, ili nad kojima želi zadržati, odlučujući utjecaj.

U ovom slučaju nesporno je to da se uklanjanje i tretiranje otpada iz domaćinstava može posmatrati kao nešto što predstavlja potrebu od općeg interesa. Budući da se stepen zadovoljenja te potrebe koji se smatra nužnim iz razloga javnog zdravlja i zaštite okoliša ne može postići korištenjem usluga odlaganja koje su u cjelosti i djelimično raspoložive privatnim licima iz privatnih ekonomskih operatera, ta djelatnost je jedna od onih za koje država može zahtijevati da je obavljaju javni organi ili nad kojom ona nastoji zadržati odlučujući utjecaj.

(…) izraz “potrebe od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter” ne isključuju potrebe koje isto tako zadovoljavaju ili koje mogu zadovoljti privatna preduzeća.”

- 88 -


Presuda Suda pravde od 10. novembra 1998. godine u predmetu C–360/96 “u članu 1. (b) Direktive 92/50 koja se odnosi na usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga, Direktive 93/36 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim nabavkama roba i Direktive 93/37 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, predviđa se njegovom prvom tačkom, da izraz ugovorni organi obuhvata, pored ostalog, tijela uređena pravilima javnog prava, a drugom tačkom, da tijelo uređeno pravilima javnog prava podrazumijeva svako tijelo koje se formira radi konkretne svrhe ispunjavanja potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter (prva alineja), ima svojstvo pravne osobe (druga alineja) i većim ga dijelom finansira država, odnosno regionalne ili lokalne vlasti, odnosno druga tijela uređena pravilima javnog prava, ili je predmet upravnog nadzora od strane takvih tijela, ili pak ima upravni, rukovodni ili nadzorni odbor, u čijem članstvu je više od polovine onih članova koje imenuju državne, regionalne ili lokalne vlasti odnosno druga tijela uređena pravilima javnog prava (treća alineja).

U trećoj alineji, izraz “finansiraju ... [jedan ili više ugovornih organa], ako se na propisan način tumači, podrazumijeva dodjele ili grantove koje isplaćuje jedan ili više ugovornih organa radi potpore istraživačkom radu i studentske stipendije koje isplaćuju lokalni organi iz domena obrazovanja univerzitetima kao školarinu za imenovane studente. Za razliku od toga, isplate koje vrši jedan ili više ugovornih organa, bilo u kontekstu ugovora za usluge koje čine istraživački rad ili kao naknadu za druge usluge poput konsultantskih ili za organizaciju konferencija, ne predstavljaju javno finansiranje u okviru značenja ovih direktiva.

Na osnovu pravilne konstrukcije, ovaj izraz u gorepomenutom članu 1. (b), druga tačka, treća alineja, pretežno znači više od polovine.

Radi tačnog utvrđivanja procenta javnog finansiranja konkretnog tijela u obzir se moraju uzeti cjelokupan prihod tijela, uključujući i onaj dio koji potječe iz komericjalne djelatnosti.

Odluka o tome dali je tijelo poput univerziteta takođe ugovorni organ u skladu sa značenjem člana 1. (b) Direktive 92/50 koja se odnosi na usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga, Direktive 93/36 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim nabavkama roba i Direktive 93/37 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, mora se donositi na godišnjem osnovu i budžetska godina u kojoj počinje postupak nabavke mora se posmatrati kao najprimjereniji period za izračunavanje načina finansiranja tog tijela, tako da obračun mora biti izvršen na osnovu cifara koje su na raspolaganju s početkom budžetske godine, čak i ako su provizorne ili privremene. Prilikom započinjanja postupka nabavke, tijelo koje u smislu prethodno pomenutih direktiva čini ugovorni organ, ostaje što se tiče te nabavke i dalje dužno poštivati uvjete iz tih direktiva sve dotle dok se dati postupak ne okonča.

- 89 -


Presuda Suda pravde od 3. oktobra 2000. godine u predmetu C–380/98 “Univerzitet u Kembridžu”, sažetak presude. “(…) Na osnovu toga izvodi se zaključak da je cilj Direktive 93/37 izbjeći kako opasnost od davanja preferencijalnog tretamana državnim ponuđačima ili kandidatima u slučajevima kada ugovor dodjeljuju ugovorni organi, tako i mogućnost da tijelo koje finansiraju ili kontrolišu državne, regionalne ili lokalne vlasti odnosno druga tijela uređena pravilima javnog prava eventualno odabere da se rukovodi motivima koji nisu ekonomske prirode (…).

Sud je stoga smatrao da se upravo u svjetlu ovih ciljeva koncept tijela uređenog pravilima javnog prava u drugoj tački člana 1. (b) Direktive 93/37 mora tumačiti u funkcionalnom značenju (…).

Na taj način (…) u vezi sa odnosom prema jednom subjektu koji je bio uspostavljen za konkretnu svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karakter, ali koji je takođe obavljao komercijalne djelatnosti, Sud je smatrao da uvjet koji je utvrđen u prvoj alineji druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 nužno ne podrazumijeva da se datom tijelu može povjeriti isključivo zadovoljavanje potreba od općeg interesa koje nemaju industrijski ili komercijalni karaketer.

Konkretno (…) Sud je smatrao da je sporedno to što je pored konkretnog zadatka zadovljavanja potreba od općeg interesa datom subjektu dopušteno da slobodno obavlja druge djelatnosti, ali je s druge strane odlučio da je značajan faktor to što bi subjekt trebao nastaviti sa ispunjavanjem potreba čije se zadovoljavanje konkretno od njega traži.

Iz toga se izvlači zaključak da je u svrhe odlučivanja o tome da li neko tijelo ispunjava uvjet utvrđen u prvoj alineji druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 neophodno da se sagledaju aktivnosti koje to tijelo zapravo obavlja.

U tom pogledu, potrebno je istaći da djelotvornost Direktive 93/37 ne bi u cjelosti bila podržana ako bi primjena sheme direktive na tijelo koje ispunjava uvjete utvrđene u drugoj tački člana 1. (b) direktive mogla biti isključena samo zbog činjenice da mu zadaci od općeg interesa čiji se karakter razlikuje od industrijskog ili komercijalnog, a koje u praksi inače obavlja, nisu bili povjereni u vrijeme osnivanja tog tijela.

Isti faktor kojim se osigurava djelotvornost druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 takođe ima negativan efekat na isticanje razlike u odnosu na to jesu li statuti takvog subjekta bili ili nisu bili izmijenjeni i dopunjeni kako bi odslikavali stvarne promjene u njegovoj sferi aktivnosti.

Pored toga, formulacija druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/37 ne sadrži upućivanje na pravni osnov aktivnosti datog subjekta.”

- 90 -


Presuda Suda pravde od 12. decembra 2002. godine u predmetu C–470/99 “Universale Bau”, stav (52) – (59) “Kao prvo, potrebno je konstatirati da se Direktivom 93/36 ne definira izraz potrebe od općeg interesa.

U drugoj tački člana 1. (b) te Direktive se samo navodi da te potrebe ne smiju imati industrijski ili komercijalni karakter, premda je jasno iz okvirnog tumačenja tog člana da je zadovoljavanje potreba od općeg interesa koje nisu industrijskog ili komercijalnog kakatera neophodan, ali i nedovoljan, uvjet za imenovanje tijela sa svojstvom tijela uređenog pravilima javnog prava i, shodno tome, ugovorog organa prema značenju Direktive 93/36. S ciljem da bude obuhvaćeno tom Directivom, ovo tijelo takođe mora imati svojstvo pravne osobe i što se tiče svog finansiranja, upravljanja ili nadzora nad njim, u velikoj mjeri mora zavisiti od državnih, regionalnih ili lokalnih organa vlasti ili drugih tijela uređenih pravilima javnog prava (u pogledu kumulativne prirode kriterija koji su u istim odredbama utvrđeni, vidi drugu tačku člana 1. (b) Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine, dok u odnosu na usaglašenost postupaka za dodjelu ugovora o javnim uslugama (SG 1992. L 209, str. 1) vidi i drugu tačku člana 1. (b) Direktive 93/37, (…).

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, potreba za jedinstvenom primjenom pravnih normi Zajednice i načelo jednakog tretmana iziskuju da termini iz propisa pravnih normi Zajednice kojima se izričito ne upućuje na pravne norme država članica u svrhu utvrđivanja njegovog značenja i djelokruga moraju biti predmet samostalnog i jedinstvenog tumačenja u cijeloj zajednici; tim tumačenjem se mora uzeti u obzir kontekst odredbe i cilj pravnog propisa o kojem se radi (…)

U ovom predmetu, općeprihvaćena konstatacija je da druga tačka člana 1. (b) Direktive 93/36 ne sadrži nikakvo upućivanje na zakonodavstvo država članica, što za posljedicu ima to da prethodno pomenuti termini obavezno podliježu samostalnom i jedistvenom tumačenju širom Zajednice.

(…) Slijedi da izraz potrebe od općeg interesa u članu 1. (b) Direkive 93/36 jeste koncept zasnovan na pravnim normama Zajednice i mora se tumačiti u svjetlu konteksta tog člana i cilja te direktive.

Sud je već presudio u nekoliko navrata da je cilij usaglašavanja na nivou Zajednice postupaka za dodjelu javnih ugovora zapravo ukoloniti prepreke za slobodno pružanje usluga i nabavku roba, te stoga zaštite interesi učesnika u prometu uspostavljenih u državi članici koji žele da ponude robe i usluge ugovornim organima osnovanim u drugoj državi članici (…)

Štaviše, ustaljena sudska praksa takođe pokazuje da je cilj direktiva Zajednice kojima se usaglašavaju postupci za dodjelu javnih ugovora zapravo izbjeći kako opasnost od davanja preferencijalnog tretmana domaćim ponuđačima ili kandidatima u slučajevima kada ugovor dodjeljuju ugovorni organi, tako i mogućnost da tijelo koje finansiraju ili kontroliraju državni, regionalni ili lokalni organi vlasti odnosno druga tijela uređena pravilima javnog prava eventualno odabere da se rukovodi motivima koji nisu ekonomskog karaktera (…)

- 91 -


S obzirom na dvostruki cilj uvođenja konkurencije i transparetnosti, koncept tijela uređenog pravilima javnog prava mora se tumačiti kao koncept koji ima široko značenje.

Shodno tome, ako konkretno tijelo nije navedeno u Dodatku I Direktive 93/37, njegovo pravno i faktično stanje mora se utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju radi ocjenjivanja zadovoljava li ono ili ne potrebu od općeg javnog interesa.” Presuda Suda pravde od 27. februara 2003. godine u predmetu C–373/00, stav (33) – (36), (40) – (44) “Izraz “potrebe od općeg interesa” u drugoj tački člana 1. (b) Direktive Vijeća 93/36/EEZ od 14. juna 1993. godine kojom se usaglašavaju postupci za dodjelu ugovora o javnoj nabavci predstavlja autonomni koncept prava Zajednice.

Djelatnosti pogrebnih preduzeća mogu zadovoljavati potrebe od općeg interesa. Činjenica da je jedan regionalni ili lokalni organ vlasti zakonski obavezan organizirati sahrane (i, u slučaju potrebe, snositi troškove tih sahrana, tamo gdje one ne budu organizirane u određenom vremenskom roku nakon izdavanja umrlice ili smrtnog lista) prestavlja dokaz da postoji takva potreba od općeg interesa.

Postojanje značajne konkruencije, samo po sebi, ne omogućava izvođenje zaključka da ne postoji potreba od općeg interesa koja nema industrijski ili komercijalni karakter. Državni sud je dužan ocijeniti postoji li takva potreba ili ne, uzimajući u obzir sve relevantne pravne i činjenične okolnosti, poput onih koje preovlađuju u vrijeme uspostave datog tijela i uvjete pod kojim ono obavlja svoju djelatnost.

Pukim pregledom ne zadovoljava se kriterij upravnog nadzora u trećoj alineji druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/36, ali se taj kriterij zadovoljava tamo gdje javni organi nadziru ne samo završne račune datog tijela nego i njegovo ponašanje sa stanovišta propisnog računovodstvenog poslovanja, regularnosti, ekonomičnosti, efikasnosti i ekspeditivnosti, i u slučajevima gdje su javni organi ovlašteni da izvrše inspekciju poslovnih prostora i objekata tog tijela te da izvijeste o rezultatima inspekcija regionalni organ koji posredstvom neke druge kompanije drži cjelokupan dionički udio u tijelu o kojem je riječ.” Presuda Suda pravde od 27. februara 2003. godine u predmetu C–373/00 “Adolf Truly”, izreka presude. “Podneskom Sekretarijatu Suda dana 29. oktobra 1996. godine, Komisija Evropskih zajednica pokrenula je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EZ radi utvrđivanja da, time što nije postupila u skladu sa odredbama Direktive Vijeća 77/62/EEZ od 21. decembra 1976. godine o postupcima za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (SG 1977 L 13, str. 1), sa izmjenama i dopunama u Direktivi Vijeća 88/295/EEZ od 22. marta 1988. godine (SG 1988 L 127, str. 1), i konkretno time što nije objavila svoj javni poziv na podnošenje

- 92 -


ponuda za nabavku vještačkog gnojiva u ime preduzeća Coillte Teoranta u Službenom glasniku Evropskih zajednica, Irska nije ispunila svoje obaveze prema Sporazumu o EZ. (…).

Prema tvrdnji Vlade Irske, Coillte Teoranta se ne može smatrati ugovornim organom ni prema značenju iz Direktive 77/62, niti Direktive 93/36.

Vlada tvrdi da je Coillte Teoranta privatno preduzeće na koje se primjenjuje Zakon o privrednim društvima. Stoga je ono komercijalno privredno društvo koje pripada državi. Ovlasti za imenovanje i smjenjivanje njegovih službenika te definiranje njegove opće poslovne politike nisu obimnije od od onih koje su predviđene u aktu o osnivanju i statutu privatnog društva koje je skoro u cjelosti u vlasništvu jednog dioničara. Njegovim svakodnevnim poslovanjem, s druge strane, rukovodi se nezavisno i država nema utjecaja na dodjelu ugovora.

S druge strane, Irska ne osporava to da ako se kompanija Coillte Teoranta željela svrstati u kategoriju ugovornog organa, onda je morala objaviti obavijest o dostavi ponuda za javni ugovor o kojem je ovdje riječ.

Nužno je kao prvo pomenuti da činjenice ovog predmeta ubrajaju isljučivo u predmet Direktive 77/62. U vrijeme izdavanja poziva na dostavu ponuda, pa čak i kada je dodjeljivan dati ugovor, rok za transpoziciju odnosno prenošenje Direktive 93/36 u domaće zakonodavstvo još nije bio istekao, i Irska je još nije bila transponovala.

Na pitanje da li je Coillte Teoranta ugovorni u smislu Direktive 77/62, dužni smo konstatirati da je, za razliku od tijela koje je razmatrano u predmetu Beentjes, Coillte Teoranta ima svojstvo pravne osobe. Štaviše, postoji saglasnost da je ova kompanija ne dodjeljuje javne ugovore u ime državnog, odnosno regionalnog, odnosno lokalnog organa vlasti.

U ovakvim okolnostima, Coillte Teoranta se ne može posmatrati kao državni, regionalni, odnosno lokalni organ u značenju člana 1. (b) Direktive 77/62. Još uvijek se međutim mora razmotiriti da li je Coillte Teoranta jedno od tijela koje odgovara definiciji pravnih osoba uređenih pravilima javnog prava i navedenih u Dodatku I Direktive 77/62.

Kada se radi o Irskoj, u ovom dodatku su pod pojmom ugovorni organ opisani ostali javni organi čiji ugovori o javnoj nabavci roba jesu predmet kontrole koju obavlja država.

Mora se imati u vidu da je cilj usaglašavanja na nivou Zajednice postupaka za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba zapravo ukloniti prepreke koje priječe put slobodnom kretanju roba.

Radi osiguravanja cjelovite primjene načela slobode kretanja, izraz ‘ugovorni organ’ obavezno se tumači u funkcionalnom značenju (u tom smislu vidi Presudu od 10. novembra 1998. godine u predmetu br C-360/96 Gemeente Arnhem i Gemeente Rheden protiv BFI Holdinga [1998.] ECR I-6821, stav (62)).

Ovdje je potrebno napomenuti da je država ta koja je uspostavila Coillte Teoranta i povjerila mu konkretne zadatke, koji su se u načelu sastojali od

- 93 -


gazdovanja državnim šumama i upravljanja šumskoprivrednim djelatnostima, ali i brige o različitim objektima od javnog interesa. I sama država je ta koja ima ovlasti da imenuje glavne službenike u Coillte Teoranta.

Štaviše, ovlast ministra da daje upute za Coillte Teoranta, putem kojih se konkretno od iste kompanije zahtijeva da postupi u skladu sa politikom države u oblasti šumarstva ili da obezbijedi precizirane usluge ili objekte, te ovlasti koje se prenose na tog ministra i ministra finansija po finansijskim pitanjima, pružaju mogućnost državi da kontrolira privrednu djelatnost koju obavlja Coillte Teoranta.

Premda uistinu ne postoji odredba u smislu da se državna kontrola proširuje na konkretnu dodjelu ugovora od strane Coillte Teoranta o javnoj nabavci roba, država ipak može u najmanju ruku posredno upražnjavati takvu kontrolu.

Posljedica toga je da se Coillte Teoranta mora posmatrati kao “javni organ čije ugovore o javnoj nabavci roba kontrolira država” u smislu tačke VI Dodatka I Direktive 77/62.

Coillte Teoranta je dakle ugovorni organ u smislu Direktive 77/62 i stoga je bio obavezan u ovom slučaju dati obavještenje o dostavi ponuda na objavu u Službenom glasniku Evropskih zajednica.” Presuda Suda pravde od 17. decembra 1998. godine u predmetu C–353/96 i predmetu C – 306/97, stav (1), (31) – (41) “Svojim podneskom, Komisija Evropskih zajednica je podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EZ radi utvrđivanja da su, time što nisu ispravno transponovali u vlastiti državni pravni sistem Direktivu 93/36/EEZ od 14. juna 1993. godine kojom se usaglašavaju postupci za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (SG 1993. L 199, str. 1) i Direktivu Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993. L 199, str. 54) i, naročito,

- time što su isključili iz djelokruga Zakona o ugovorima koje dodjeljuju javni organi od 16. juna 2000. godine, u kodificiranoj verziji odobrenoj Kraljevskom zakonodavnom uredbom (Real Decreto Legislativo) br. 2/2000 od 16. juna 2000. godine (BOE SG br. 148 od 21. juna 2000. godine; u daljem tekstu: “kodificirani zakon”), konkretnije član 1. (3) kodificiranog zakona, subjekte uređene pravilima privatnog prava koji ispunjavaju uvjete utvrđene u prvoj, drugoj i trećoj alineji druge tačke člana 1. (b), svake od ovih direktiva;

- time što su potpuno isključili iz djelokruga kodificiranog zakona, u članu 3. (1) (c) istog zakona, ugovore o saradnji zaključene između javnih organa i drugih javnih preduzeća te, shodno tome, i ugovore koji predstavljaju javne ugovore u smislu ovih direktiva (…).

Nužno je zapažanje da se prema ustaljenoj sudskoj praksi definicija ‘tijela uređena pravilima javnog prava’, kao koncept prava Zajednice kojem se mora dati nezavisno i jedinstveno tumačenje u cijeloj Zajednici, utvrđuje u funkcionalnom značenju izraza isključivo prema tri kumulativna uvjeta u drugoj

- 94 -


tački člana 1. (b) Direktive 93/36 i Direktive 93/37 (u tom smislu vidi Mannesmann Anlagenbau Austrija i drugi, st. (20) i (21); predmet C-470/99 Universale-Bau i drugi [2002.] ECR I-11617, st. (51) do (53); predmet C-214/00 Komisija protiv Španije [2003.] ECR I-4667, st. (52) i (53); i predmet C-283/00 Komisija protiv Španije [2003.] ECR I-11697, stav (69)).

Slijedi da je u cilju utvrđivanja da li je jedno tijelo koje se rukovodi prema privatnom pravu moguće svrstati u tijela koja su uređena pravilima javnog prava, neophodno samo utvrditi da li tijelo o kojem je riječ zadovoljava tri kumulativna uvjeta utvrđena u drugoj tački člana 1. (b) Direktive 93/36 i Direktive 93/37, budući da status jednog subjekta prema privatnom pravu ne predstavlja kriterij kojim bi se isključila mogućnost za njegovo svrstavanje u kategoriju ugovornih organa u smislu ovih direktiva (Predmet C214/00 Komisija protiv Španije, st. (54), (55) i (60)).

Sud je isto tako iznio tvrdnju da se takvo tumačenje ne svodi na zanemarivanje industrijskog ili komercijalnog karaktera potreba od općeg interesa koje sporno tijelo zadovoljava, budući da je taj faktor nužno uzet u obzir kako bi se ustanovilo da li ono zadovoljava uvjet utvrđen u prvoj alineji druge tačke člana 1. (b) Direktive 93/36 i Direktive 93/37 (u tom smislu vidi predmet C-283/00 Komisija protiv Španije, stav (75)).

Štaviše, taj se zaključak ne poništava potrebom za izričitim upućivanjem u Direktivi 93/36 i Direktivi 93/37 na posebnu kategoriju “javnih preduzeća” koja se koristi u Direktivi 93/38 (u tom smislu, vidi predmet C-283 Komisija protiv Španije, stav (76)).

Shodno tome iz prethodno rečenog slijedi da špansko zakonodavstvo čini nepravilnu transpoziciju definicije pojma “ugovorni organ” iz člana 1. (b) Direktive 93/36 i Direktive 93/37, utoliko ukoliko se njime iz vlastitog djelokruga isključuju tijela uređena pravilima privatnog prava, iako je moguće da i ona zadovoljavaju uvjete utvrđene u prvoj, drugoj i trećoj alineji druge tačke člana 1. (b) ovih direktiva.” Presuda Suda pravde od od 15. januara 2005. godine u predmetu C–84/03 Komisija protiv Španije, stav (1), (27) – (31) 2.2 Definicija javnih ugovora Na osnovu navedenog u osmom stavu preambule Direktive 92/50, ova direktiva se primjenjuje na “ugovore o pružanju javnih usluga”, koji su definirani u članu 1. (a) ovog dukumenta kao “ugovori za novčani interes zaključeni u pisanom obliku između davaoca usluga i ugovornog organa”. Slijedi iz te definicije da ugovor o javnoj nabavci usluga u sklopu značenja te direktive obuhvata naknadu koju isplaćuje neposredno ugovorni organ davaocu usluga.

S druge strane, u situaciji navedenoj u prvom pitanju, naknada davaoca usluga ne dolazi od spornog javnog organa, nego od iznosâ koje plaćaju treće strane za korištenje automobilskog parkinga o kojem je u ovom slučaju riječ. Taj metod naknade podrazumijeva da davalac preuzima rizik upravljanja predmetnim uslugama i na taj način po svojim karakteristikama podsjeća na

- 95 -


koncesiju za vršenje javnih usluga. Stoga, u situaciji poput one iz postupka u glavnoj stvari, ne radi se o ugovoru o javnoj nabavci usluga, nego o koncesiji za vršenje javnih usluga.

U tom pogledu, bitno je napomenuti da je to tumačenje potvrđeno Direktivom 2004/18/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 31. marta 2004. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavci roba i ugovora o pružanju javnih usluga (SG 2004. L 134, str. 114), premda se nije primjenjivala u vrijeme utvrđivanja činjenica u postupku u glavnoj stvari. Prema članu 1. (4) te direktive, “koncesija za vršenje usluga” je zapravo ugovor istog tipa kao i ugovor o pružanju javnih usluga, osim činjenice da se pravo na pružanje usluga sastoji ili samo u pravu da se koristi usluga ili u ovom pravu zajedno s plaćanjem’.

Zajednički interes je da se koncesije za vršenje javnih usluga isključe iz djelokruga Direktive 92/50 (vidi nalog u predmetu C-358/00 Buchhändler - Vereinigung [2002.] ECR I-4685, stav (28)).

Dakle, odgovor na prvo pitanje mora biti to da činjenica da javni organ dodjeljuje naplatni autoparking na upravljanje davaocu usluga, zašto se zauzvrat davaocu usluga daje naknada putem iznosa koje uplaćuju treće strane za korištenje tog autoparkinga, predstavlja koncesiju za pružanje javnih usluga na koju se Direktiva 92/50 ne primjenjuje. Presuda Suda pravde od 13. oktobra 2005. godine u predmetu C–458/03 “Parking Brixen”, stav (39) – (43) “Tokom postupka između Stadt Halle (Grad Halle) (Njemačka) i preduzeća RPL Recyclingpark Lochau GmbH (“RPL Lochau”) i Arbeitsgemeinschaft Thermische Restabfall und Energieverwertungsanlage TREA Leuna (“TREA Leuna”) iznesen je prijedlog za razmatranje prethodnog pitanja sa stanovišta pravila Zajednice u pogledu zakonitosti toga što je bez postupka javnog tendera dodijeljen ugovor za usluge koje se odnose na postupanje Grada Halle sa otpadom kompaniji RPL Lochau, čiji većinski kapital drži Grad Halle, a manjinski jedna privatna kompanija.

(…) Prema prijedlogu za razmatranje prethodnog pitanja i donošenje prethodne odluke, Grad Halle je odlukom Gradskog vijeća od 12. decembra 2001. godine dodijelio kompaniji RPL Lochau ugovor za izradu plana za prethodni tretman, pripremu, obradu i odlaganje svojih otpadnih materija, bez prethodnog formalno pokrenutog postupka dodjele. Istovremeno, Grad Halle je donio odluku, opet bez oglašavanja tendera, o pristupanju pregovorima sa RPL Lochau u cilju zaključivanja ugovora sa tom kompanijom o postupanju sa rezidualnim urbanim otpadom od 1. juna 2005. godine. RPL Lochau bi bio investitor u izgradnji postrojenja za odlaganje i termalnu preradu otpadnih materija.

RPL Lochau je društvo sa ograničenom odgovornošću osnovano 1996. godine. Od njegovog kapitala, 75,1% udjela drži Stadtwerke Halle GmbH, čiji je jedini dioničar Verwaltungsgesellschaft für Versorgungs - und Verkehrsbetriebe der Stadt Halle mbH u cjelosti u vlasništvu Grada Halle, a

- 96 -


24,9% jedno privatno društvo sa ograničenom odgovornošću. Državni sud opisuje RPL Lochau kao ‘polujavnu kompaniju’ i konstatira raspored pripadnosti dioničkih udjela u ovoj kompaniji

(…) Na osnovu druge serije pitanja, koja bi se trebala zajedno razmatrati, državni sud u načelu postavlja pitanje da li je – u slučaju da ugovorni organ namjerava sa nekom kompanijom uređenom pravilima privatnog prava, pravno različitom od organa vlasti, a u kojoj on ima većinski ulog u kapitalu i vrši određenu kontrolu, zaključiti ugovor za novčani interes koji se odnosi na usluge u okviru materijalnog djelokruga Direktive 92/50 – isti organ uvijek obavezan primijeniti postupke o javnoj dodjeli ugovora utvrđene tom direktivom, samo zbog toga što privatna kompanija ima udio, čak i ako je to manjinski udio, u kapitalu kompanije sa kojom isti zaključuje ugovor. Ako je odgovor na to pitanje negativan, državni sud pita koji su to kriteriji u vezi sa kojim bi se trebalo smatrati da ugovorni organ ne podliježe takvoj obavezi.

Ovo pitanje se tiče konkretne situacije “polujavne” kompanije, koja je osnovana i funkcionira u skladu sa pravilima privatnog prava, sa stanovišta obaveze ugovornog organa da primjenjuje pravila Zajednice u oblasti javne nabavke tamo gdje su zadovoljeni uvjeti za takvu primjenu.

Po tom pitanju, potrebno je prisjetiti se osnovnog cilja pravila Zajednice u oblasti javne nabavke prema navodu u vezi sa odgovorom na pitanje br. 1, naime slobodnog kretanja usluga i otvaranja prema neometanoj konkurenciji u svim državama članicama. To uključuje obavezu svih ugovornih organa da primjenjuju odgovarajuća pravila Zajednice u slučajevima kada su uvjeti za takvu primjenu zadovoljeni.

Obaveza primjene pravila Zajednice u tom slučaju potvrđuje se činjenicom da se u članu 1. (c) Direktive 92/50 pod izrazom “davalac usluga”, tj. učesnik tendera u smislu primjene te direktive, takođe podrazumijeva i “javno tijelo koje nudi usluge” (vidi predmet C-94/99 ARGE [2000] ECR I11037, stav (28)).

Svako izuzeće od primjene te obaveze mora se shodno tome usko tumačiti. Stoga je Sud smatrao u pogledu pribjegavanja pregovaračkom postupku bez prethodnog objavljivanja obavještenja o ugovoru, da se član 11. (3) Direktive 92/50 kojim se predviđa takav postupak mora tumačiti usko kao odstupanje od pravila čiji je cilj da osiguraju djelotvornost prava dodijeljenih Sporazumom o EZ vezano za ugovore o pružanju javnih usluga, i da je za teret dokazivanja postojanja vanrednih okolnosti koje opravdavaju ovakvo odstupanje odgovorna osoba koja nastoji da se pozove na takve okolnosti, (spojeni predmeti C-20/01 i C-28/01 Komisija protiv Njemačke [2003.] ECR I3609, stav (58)).

U duhu otvaranja javnih ugovora što širem krugu konkurenata prema namjeravanom u pravilima Zajednice, Sud je u pogledu Direktive Vijeća 93/36/EEC od 14. juna 1993. godine kojom se usaglašavaju postupci za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga (SG 1993. L 199, str. 1) smatrao da se ta direktiva primjenjuje u slučaju kada ugovorni organ planira zaključenje ugovora za novčani interes sa subjektom koji se s pravnog stanovišta od njega razlikuje, bez obzira da li je i sam subjekat ugovorni organ ili ne (Predmet C107/98 Teckal [1999.] ECR I8121, st. (50) i (51)). Bitno je zapaziti da je druga

- 97 -


ugovorna strana u tom slučaju bio jedan konzorcijum u čijem sastavu se nalazilo nekoliko ugovornih organa, a u čijem članstvu se nalazio i sam ugovorni organ o kojem je ovdje riječ.

Javni organ koji je istovremeno i ugovorni organ ima mogućnost da izvršava zadatake povjerene mu u javnom interesu, tako što će koristiti vlastite administrativne, tehničke i druge resurse a da pri tome neće biti dužan da se obrati vanjskim subjektima koji ne ulaze u sastav njegovih odjeljenja. U tom slučaju ne može se raditi o ugovoru za novčani interes zaključenom sa subjektom koji je sa pravnog gledišta zaseban od ugovornog organa. Shodno tome, ne postoji potreba za primjenom pravila Zajednice iz oblasti javne nabavke.

U skladu sa sudskom praksom Suda nije isključeno da se eventualno mogu pojaviti druge okolnosti u kojima poziv na dostavljanje ponuda nije obavezan, čak i ako je druga ugovorna strana subjekat koji sa pravnog stanovišta zaseban od ugovornog organa. To je slučaj u kojem javni organ koji je istovremeno i ugovorni organ izvršava nad datim zasebnim subjektom kontrolu sličnu onoj koju izvršava nad vlastitim odjeljenjima, a taj subjekat izvršava neophodan dio svojih djelatnosti uz kontrolu jednog ili više ugovornih organa (u tom smislu pogledati predmet Teckal, stav (50)). Potrebno je konstatirati da je u navedenom slučaju zasebni subjekat bio u cjelosti u vlasništvu javnih organa. Za razliku od toga, čak i manjinski udio jednog privatnog preduzeća u kapitalu jednog društva u kojem participira i dati ugovorni organ isključuje u svakom slučaju mogućnost da taj ugovorni organ vrši nad tim društvom vid kontrole slične onoj koju vrši nad sopstvenim odjeljenima u svom sastavu.

U tom pogledu, kao prvo se mora zapaziti da se odnos između javnog organa koji je istovremeno i ugovorni organ sa vlastitim odjeljenijma u njegovom sastavu rukovodi faktorima i uvjetima primjerenim njegovom nastojanju da se postignu ciljevi koji su u javnom interesu. Svako privatno kapitalno ulaganje u jedno preduzeće, s druge strane, rukovodi se slijedom faktora primjerenih privatnim interesima i teži ostvarenju ciljeva drukčije vrste.

Drugo, dodjela javnog ugovora polujavnoj kompaniji bez pozivanja na dostavljanje ponuda predstavljala bi uplitanje ili zadiranje u ciljeve slobodne i neometane konkurencije i načela jednakog tretmana datih osoba navedeno u Direktivi 92/50, i to konkretno po tome što bi se takvim postupkom nudilo privatnom preduzeću sa kapitalnim prisutstvom u tom preduzeću izvjesna prednost u odnosu na njegove konkurente.

Odgovor stoga (…) mora biti sljedeći: u slučajevima kada jedan ugovorni organ namjerava zaključiti ugovor radi novčanog interesa u odnosu na usluge u okviru materijalnog djelokruga Direktive 92/50 sa kompanijom koja je od njega pravno zasebna, a u čijem kapitalu isti raspolaže udjelom zajedno sa jednim ili više privatnih preduzeća, postupci javne dodjele ugovora utvrđeni u toj direktivi uvijek se moraju primjenjivati.”

- 98 -


Presuda Suda pravde od 11, januara 2005. godine u predmetu C–26/03 “Stadt Halle”, stav (2), (14) – (15), (42) – (52) “Komisija Evropskih zajednica je svojim podneskom zatražila izjašnjenje od Suda, budući da je Grad Minhen (Njemačka) ugovor za transport otpada sa odlagališta u regionu Donauwald (Njemačka) u termoelektranu u sjevernom Minhenu dodijelio protivno proceduralnim pravilima utvrđenim u članu 8. Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine vezane za postupke usaglašavanja za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga (SG 1992. L 209, str. 1), a protumačeno u vezi sa članom 11. (1) te direktive, tvrdeći da Savezna Republika Njemačka nije ispunila svoje obaveze prema toj direktivi.

U tom pogledu obavezno se nameće odgovor da se na osnovu člana 1. (b) Direktive 92/50 regionalni ili lokalni organi vlasti prema definiciji smatraju ugovornim organima. Evidentno je iz sudske prakse da se članom 1. (a) ove direktive ne pravi razlika između javnih ugovora koje dodjeljuje ugovorni organ u svrhe ispunjenja svog zadatka zadovoljenja potreba od općeg interesa i onih koje se ne odnose na taj zadatak (analogno tome, obratiti pažnju vezano za Direktivu Vijeća 93/37/EEC od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993. L 199, str. 54), predmet C-44/96 Mannesmann Anlagenbau Austria i drugi [1998.] ECR I-73, stav (32)). Nebitno je isto tako to što sam ugovorni organ namjerava da posluje kao davalac usluga i što je cilj datog ugovora u tom kontekstu da se jedan dio djelatnosti da u podugovor trećoj strani. Razumljivo je da će odluka ugovornog organa vezano za izbor te treće strane biti zasnovana na faktorima koji ne spadaju u red faktora ekonomskog karaktera. Slijedi da, bez obzira na eventualnu prirodu i kontekst predmetnog ugovora, ovaj ugovor predstavlja “javni ugovor” prema značenju člana 1. (a) Direktive 92/50.” Presuda Suda pravde od 18. novembra 2004. godine u predmetu C–126/03 Komisija protiv Njemačke, stav (1), (18) “(…) Pitanje koje se nameće za nadležni državni sud jeste da li mješoviti ugovor koji se odnosi kako na izvršenje radova tako i na raspodjelu imovine potpada pod predmet Direktive 71/305.

Nužan odgovor na to pitanje je da u slučaju kada su radovi koji se izvode u hotelu i kazinu samo uzgredni radovi u odnosu na glavni predmet dodjele, sama dodjela, ako se sagleda u cjelosti, ne može biti okarakterisana kao ugovor o javnim radovima prema značenju koje se podrazumijeva Direktivom 71/305.

Potvrda takvog tumačenja se može pronaći u Direktivi Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine koja se odnosi na usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga (SG 1992. L 209, str. 1). Prema stavu (16) u preambuli te direktive, iz Direktive 71/305 slijedi da, ukoliko se ugovor želi svrstati u kategoriju ugovorâ o javnim radovima, njegov predmet mora biti izvršenje radova, te ako se ti radovi smatraju uzgrednim radovima a ne samim

- 99 -


predmetom ugovora, neopravdano je na osnovu njihovog karaktera smatrati ovaj ugovor ugovorom o javnim radovima.

Na nadležnom državnom sudu je da utvrdi jesu li ti radovi uzgredni radovi u odnosu na glavni predmet dodjele.” Presuda Suda pravde od 19. aprila 1994. godine u predmetu C–331/92, stav (25) – (28) 2.3 Izuzeća od primjene direktiva “(…) Sud je dozvolio izuzeće u primjeni direktiva o dodjeli ugovora o javnim radovima, ili tzv. izuzeće u primjeni kod internog ugovora (in-house), koje se odnosi na ugovore zaključene od strane ugovornog organa sa određenim javnim organizacijama koje su sa njim samim usko povezane. Ograničenja u pogledu tog izuzeća objašnjena su konkretno u predmetu C-107/98 Teckal [1999.] ECR I-8121, stav (50), i predmetu C-94/99 ARGE Gewässerschutz [2000.] ECR I-11037, stav (40). Jasno je iz ovih presuda da je za postojanje ugovora o javnim radovima u slučaju nepostojanja izričitog izuzeća u pravilu dovoljno da je ugovor s jedne strane zaključen između lokalnog organa vlasti, i s druge strane osobe koja je pravno zasebna od tog organa. Jedini slučaj u kojem je sitaucija drukčija jeste kada istovremeno lokalni organ vlasti vrši kontrolu nad tom osobom sličnu onoj koju vrši nad vlastitim odjeljenjima u svom sastavu i kada ta osoba izvršava veći dio svoje djelatnosti u sklopu jednog ili više organa u čijem se vlasništvu nalazi.

Takvo je stanje u ovom slučaju. Prema članu 88. (4) Zakona br. 66/97 od 30. decembra 1997. godine od državnog preduzeća poznatog pod nazivom Tragsa, koje je istovremeno instrument i tehnička služba španske administracije, zahtijevano je da samo ili korištenjem pomoći od svojih supsidijara, realizira samo onaj posao koji joj je povjerila generalna državna uprava, autonomne zajednice ili njima podređena javna tijela. Prema članu 88. (1) i 88. (2), Tragsa je državna kompanija i autonomne zajednice mogu u nju investirati na način da putem dionica steknu udio u njenom kapitalu.” Presuda Suda pravde od 8. maja 2003. godine u predmetu C-349/97 Komisija protiv Španije. “Za državu članicu koja:

- isključi iz polja primjene državnih pravila o javnoj nabavci transakcije koje ostvaruju administrativni organi sa pojedincima u pogledu stvari i prava, poslova u kojima se rukovodi zakonskim propisma, ili proizvoda koji su kontrolirani, predmet su monopola ili su zabranjeni, u slučaju da isključenje takvih transakcija nije uvršteno u izuzeća iscrpno i izričito odobrena Direktivom 77/62, i kada specifična priroda predmetnih roba nije ni u kom slučaju takve vrste da bi se ugovori koji nastaju kao njihova posljedica u cjelosti smjestili izvan djelokruga pravila o javnoj nabavci;

- 100 -


- isključi iz polja primjene državnih pravila o javnoj nabavci ugovore za koje zakon izričito predviđa izuzeće, kada su u navedenim direktivama iscrpno i izričito nabrojana izuzeća koja se direktivama odobravaju i kada transpozicija direktiva mora biti usklađena sa zahtjevima za jasnoćom i preciznošću kojima se ne može udovoljiti formulacijom na osnovu koje se stiče utisak da su moguće i druge vrste izuzeća, pored onih odobrenih direktivama i uvrštenih u državno zakonodavstvo;

(…) smatra se da ne postupa u skladu sa svojim obavezama prema Direktivi 71/305 i Direktivi 77/62 o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima odnosno ugovorima o javnoj nabavci roba.” Presuda Suda pravde od 17. novembra 1993. godine u predmetu C–71/92, sažetak predmeta. “Podneskom uloženim Sekretarijatu Suda dana 30. jula 1992. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EEZ radi utvrđivanja da je, time što je zahtijevala u osnovnom zakonodavstvu o socijalnoj sigurnosti da administrativni organ dodjeljuje javne ugovore za nabavku farmaceutskih proizvoda i artikala posebne namjene za potrebe ustanova za socijalnu zaštitu posredstvom postupka jedinstvenog tendera, i time što je neposredenom dodjelom skoro svih ovih ugovora o nabavci roba bez objavljivanja obavještenja o ugovoru u Službenom glasniku Evropskih zajednica, Kraljevina Španija nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi Vijeća 77/62/EEC od 21. decembra 1976. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (SG 1977 L 13, str. 1).

U tom pogledu, član 6. Direktive 77/62, kojim se odobravaju odstupanja od pravila čiji je cilj da se osigura djelotvornost u ostvarivanju prava datih Sporazumom u sektoru ugovora o javnoj nabavci roba, mora se usko tumačiti (vidi prethodno citiranu presudu u predmetu Komisija protiv Španije, stav (36)).

Štaviše, dokazivanje stvarnog postojanja izuzetnih okolnosti koje opravdavaju odstupanje obaveza je osobe koja nastoji da se pozove na te okolnosti (u smislu ugovora o javnim radovima vidi presudu u predmetu 199/85 Komisija protiv Italije [1987] ECR 1039, stav (14)).

Ako se član 6. (1) (b) primjenjuje, nedovoljno je da farmaceutiski proizvodi i artikli posebne namjene o kojima je ovdje riječ budu zaštićeni ekskluzivnim pravima; naime, oni moraju biti takvi da mogućnost za njihovu proizvodnju i isporuku ima isključivo određeni dobavljač. Budući da se taj uvjet zadovoljava samo po pitanju onih proizvoda i artikala za posebne namjene za koje na tržištu ne postoji konkurencija, članom 6. (1) (b) se ni na koji način ne opravdava opće i nasumično pribjegavanje upotrebi jedinstvenog postupka tendera za sve nabavke farmaceutskih svih farmaceutksih proizvoda i artikala za posebne namjene.

Stav je isti i kada se radi o članu 6. (1) (d). Doduše, kada se uzme u obzir sloboda koju uživaju ljekari kod propisivanja recepata za farmaceutske proizvode, na koju upućuje Vlada Španije, hitna potreba za konkretnim farmaceutskim artiklom za posebne namjene može se vjerovatno pojaviti u

- 101 -


bolničkoj apoteci; međutim, na osnovu takve slobode kod propisivanja recepata za farmaceutske proizvode ne može se a priori opravdati sistematsko pribjegavanje upotrebi jedinstvenog postupka dostavljanja ponuda za sve nabavke farmaceutskih proizvoda i artikala za posebne namjene za bolnice. Štaviše, čak i ako bi se smatralo da je zadovoljen uvjet hitnosti u konkretnom slučaju, član 6. (1) (d) se ne bi nužno primjenjivao. Sud je i dalje dosljedno smatrao da se u svrhu pozivanja na odstupanje predviđeno tom odredbom, svi uvjeti koji se njome utvrđuju moraju zadovoljiti kumulativno (u pogledu odgovarajuće odrebe koja se eventualno primjenjuje na ugovore o javnim radovima vidi presudu u predmetu C-24/91 Komisija protiv Španije [1992.] ECR I-1989, stav (13)).

Iz svega što je prethodno razmatrano slijedi da je tužba Komisije pravno osnovana i da tvrdnja da Kraljevina Španija nije ispunila svoje obaveze obavezno mora biti iznesena u smislu onoga što se traži u podnesku.” Presuda Suda pravde od 3. maja 1994. godine u predmetu C–328/92, stav (1), (15) – (19) 3. Postupci javne nabavke 3.1 Uvjeti za korištenje postupaka nabavke “Upućivanjem na zapažanja koja je Komisiji podnijela Općina Milano tokom predparničnog postupka, tuženi je opravdavao dodjelu spornog ugovora privatnim ugovorom time što se poziva na član 9. (b) i 9. (d) Direktive 71/305.

Prema riječima tuženog, izgradnja konkretne vrste predviđenog postrojenja podrazumijevala je upotrebu ekskluzivnih prava na raspolaganju preduzećima kojima je ugovor dodijeljen i drugo, kao rezultat određenih događaja, konkretno nesreće u mjestu Seveso, izgradnja ovog postrojenja bila je pitanje krajnje hitnosti.

Potrebno je zapaziti da je cilj Direktive 71/305 da se olakša unutar zajednice efikasno ostvarivanje slobode formiranja i slobode pružanja usluga kada je riječ o ugovorima o javnim radovima. U tom cilju njome se utvrđuju zajednička pravila, konkretno u pogledu oglašavanja i učešća, tako da ugovori o javnim radovima u državama članicama budu mogućnost otvorena za sva preduzeća u okviru zajednice.

Članom 9. ove direktive dopušta se ugovornim organima da dodjeljuju svoje ugovore o radovima bez primjene zajedničkih pravila, osim kada se radi o onim sadržanim u članu 10., u cijelom nizu situacija, uključujući one iz tačke (b) i (d), opisanim prema sljedećem: “Kada, iz tehničkih ili umjetničkih razloga ili razloga vezanih za zaštitu ekskluzivnih prava, radove može izvoditi isključivo određeni ugovarač” (b); i “ukoliko je to strogo neophodno u slučaju da se, iz razloga hitnosti izazvanih događajima koje ugovorni organi nisu bili u stanju predvidjeti, vremensko ograničenje utvrđeno u drugim procedurama ne može ispoštovati”;(d).

- 102 -


Ove se odredbe, kojima se odobravaju odstupanja od pravila čija je namjera da se osigura efikasnost prava koja se prenose sporazumom u oblasti ugovora o javnim radovima, moraju usko tumačiti i teret dokazivanja stvarnog postojanja vanrednih okolnosti čija pojava opravdava odstupanje leži na osobi koja nastoji da se pozove na te okolnosti.

U ovom slučaju, nije iznesena nijedna činjenica čiji je karakter takav da pokazuje da su uvjeti kojima se opravadvaju odstupanja predviđena u prethodno pomenutim odredbama ispunjeni. Shodno tome, zahtjev Komisije mora biti uvažen bez ikakve potrebe za podrobnijim ispitivanjem predmetnih činjenica.

Stoga se mora konstatirati da, budući da je Općina Milano odlučila privatnim ugovorom dodijeliti ugovor za izgradnju postrojenja za recikliranje čvrstog gradskog otpada i što iz tog razloga nije objavila obavještenje o ugovoru u Službenom glasniku Evropskih zajednica, Republika Italija nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi Vijeća 71/305 od 26. jula 1971. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima. Presuda Suda pravde od 10. marta 1987. godine u predmetu 199/85 Komisija protiv Republike Italije, stav (10) – (16) “(…) Dana 9. februara 1989. godine Upravni odbor Univerziteta Complutense iz Madrida se izjasnio da je potreban hitan nastavak radova za proširenje i renoviranje zgrade Fakulteta političkih nauka i sociologije i Škole za socijalni rad u ukupnom iznosu budžeta od 430.256.250,00 španskih pezeta. Taj iznos mu je stavilo na raspolaganje Ministarstvo obrazovanja u januaru 1989. godine.

Dana 27. februara 1989. godine, Upravni odbor ovog Univerziteta pokrenuo je konkurentski postupak podnošenja ponuda za ove radove u formi obavještenja o dostavi ponuda objavljenog u četiri španske dnevne novine.

Očigledno je iz dokumentacije koja je predočena Sudu da bi izvršenje planiranih radova, prema riječima nadležnog arhitekte, trajalo sedam i po mjeseci i da bi radovi bili završeni prije početka 1989. akademske godine.

(…) Komisija smatra u ovom slučaju nije bilo garancije za pribjegavanje dodjeli ugovora na osnovu privatnog sporazuma, budući da uvjeti za primjenu člana 9(d) ove direktive nisu bili ispunjeni. S tim u vezi, ona obrazlaže da je sve veći broj studenata problem koji je prisutan već godinama, što je za rezultat imalo da se prijem novih studenta u oktobru 1989. godine nije mogao smatrati nepredviđenom okolnošću krajnje hitnosti u smislu te odredbe.

Štaviše, Komisija tvrdi da je Upravni odbor Univerziteta mogao objaviti saopštenje o pozivu za dostavu ponuda u Službenom glasniku Evropskih zajednica u skladu sa ubrzanim postupkom predviđenim u članu 15. ove direktive, s tim da kraća vremenska ograničenja prema tom postupku omogućavaju organima koji dodjeljuju ugovore da postupe u skladu sa svojim obavezama oglašavanja za manje od jednog mjeseca. Komisija smatra da je

- 103 -


ovo vremensko ograničenje bilo u cjelosti u skladu sa vremenskom dinamikom radova koju je utvrdio Upravni odbor.

S druge strane, španska Vlada smatra da pribjegavanje primjeni člana 9(d) ove direktive bilo opravdano. Ona insistira da je bilo neophodno da se radovi završe prije 1. oktobra 1989. godine i naglašava zastoj koji bi izazvali postupci objave prisutni u Zajednici. Ona s tim u vezi tvrdi da su sporni objekti fakuteta i škole bili sasvim neprilagođeni za prijem velikog broja novih studenata očekivanog početkom 1989. akademske godine.

Potrebno je prvo zapaziti da su uvjeti za primjenu člana 9. (d) podudarni. Shodno tome, ako se jedan od ovih uvjeta ne ispuni, organima nadležnim za dodjelu ugovora nije dozvoljeno da odstupe od odredaba direktive, naročito onih koje se odnose na oglašavanje.

U ovom slučaju krajnja hitnost na koju se pozivala Vlada Španije nije spojiva sa vremenskim ograničenjima predviđenim u kontekstu ubrzanog postupka prema članu 15. ove direktive.

Potrebna izdvajanja iz budžeta bila su odobrena za Univerzitet u januaru 1989. godine i radovi na proširenju i renoviranju, za koje se očekivalo da će biti izvršeni za sedam i po mjeseci, trebali su biti okončani prije akademske godine koja počinje u oktobru 1989. godine. Dovoljno vrijeme mu je iz stoga bilo raspoloživo za organiziranje poziva na dostavu ponuda prema ubrzanom postupku koji je utvrđen u članu 15. direktive i prema kojoj se vremenski rok može, kako je istaknuto u prethodno navedenom stavu (4), smanjiti na 22 dana; naime 12 dana za zahtjeve za učešće i 10 dana za prijem dostavljanih ponuda.

Shodno tome, kao posljedica odluke Upravnog odbora Univerziteta Complutense iz Madrida da se ugovorima koji se na osnovu privatnih sporazuma sklapaju radi izvršenja radova vezano za proširenje i renoviranje zgrada Fakulteta političkih nauka i sociologije i Škole za socijalni rad, Kraljevina Španija nije ispunila svoje obaveze prema direktivi, a naročito one iz čl. 9. i 12. do 15.” Presuda Suda pravde od 18 marta 1992. godine u predmetu C–24/91, stav (6) – (8), (10) – (16) “Podneskom uloženim Sekretarijatu suda dana 1. aprila 1992. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EEZ i cilju utvrđivanja da, time što je propustila da uputi Uredu za službene objave Evropskih zajednica na objavljivanje u Službenom glasniku Evropskih zajednica obavještenje o ugovoru za izgradnju pregradne brane za zaštitu od snježnih lavina na lokalitetu Colle Isarco/Brennero, Republika Italija nije ispunila svoju obavezu prema Direktivi Vijeća 71/305/EEZ od 26. jula 1971. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG, Specijalno izdanje na engleskom jeziku iz 1971. (II), str. 682).

Dana 18. juna 1988. godine, Bolzano Ufficio del Genio Civile (Odjel za građevinske poslove), inače jedan od odjela pri italijanskom Ministarstvu javnih

- 104 -


radova, dodijelio je ugovor o javni radovima italijanskom preduzeću Collini e Rabbiosi SpA za izgradnju brane za zaštitu od snježnih lavina u regionu Alpe Gallina u blizini mjesta Colle Isarco/Brennero, bez prethodne objave obavještenja o pozivu na dostavu ponuda u Službenom glasniku Evropskih zajednica. Komisija smatra da italijanska Vlada nije dokazala postojanje kranje hitnosti kao posljedice nepredviđenih događaja, prema onome što je predviđeno članom 9. (d) ove direktive. Kao prvo, Komisija tvrdi da je više od tri mjeseca prošlo između 10. juna 1988. godine, tj. dana kada je nadležnim državnim organima podnesen izvještaj od strane Geološke uprave pri Ministarstvu okoliša u kojem je preporučeno preduzimanje hitnih mjera i 21. septembra 1988. godine, tj. dana početka radova, te da je tokom tog perioda Italijanska Vlada mogla pokrenuti ubrzani postupak od 22 dana predviđen ovom direktivom. Takođe tvrdi da posljednja zabilježena snježna lavina u regionu Brenner, 1975. godine, nije mogla opravdati hitno djelovanje.

Prema tvrdnjama italijanske Vlade, u mišljenju Komisije nije uzeta u obzir nova situacija iz koje je proizašao gorepomenuti geološki izvještaj u vezi sa nepredviđenom neposrednom opasnošću od snježnih lavina u ovom regionu. Vlada tvrdi da su u pogledu hitnosti o kojoj se ukazuje u navedenom izvještaju italijanski organi vlasti smatrali da se sa radovima moralo početi bez odlaganja prije kraja jeseni 1988. godine, da je administrativni postupak stoga morao biti okončan za vrijeme kratkog perioda od tri ljetna mjeseca i da se, kao posljedica toga, postupanje u skladu sa direktivom pokazalo nemogućim.

Prema članu 9. (d) ove direktive, odstupanje koje se njime predviđa, odnosno izuzeće od obaveze da se objavi obavještenje o pozivu na dostavljanje ponuda, raspoloživo je isključivo ako su istovremeno ispunjena tri uvjeta. Tom oredbom se zahtijeva postojanje nepredviđenog događaja, krajnje hitnosti usljed koje se poštivanje vremenskih rokova utvrđenih drugim procedurama čini nemogućim i, na kraju, slučajna veza između nepredviđenog događaja i krajnje hitnosti koja iz njega proizilazi.

Slijed događaja koji je detaljno analizirao glavni advokat u stavovima (8) i (13) ovog Mišljenja pokazuje da u ovom slučaju nije postojalo ništa što bi spriječilo Vladu Italije da ispoštuje iste vremenske rokove ubrzanog postupka predviđenog ovom direktivom.

Dakle, mora se priznati da, u skladu sa tvrdnjama Komisije, Vlada Italije nije dokazala postojanje kranje hitnosti u okviru značenja člana 9. (d) ove direktive.

Stoga, bez postojanja bilo kakve potrebe da se razmotri jesu li ostala dva uvjeta za izuzeće u ovom slučaju bila ispunjena, nužno je smatrati da time što je propustila da proslijedi Uredu za službene objave Evropskih zajednica na objavljivanje u Službenom glasniku Evropskih zajednica obavještenja o ugovoru za izgradnju pregradne brane za zaštitu od snježnih lavina na lokalitetu Colle Isarco/Brennero, Vlada Republike Italije nije ispunila svoje obaveze prema toj direktivi.”

- 105 -


Presuda Suda pravde od 2. avgusta 1993. godine u predmetu C–107/92, stav (1), (6), (8) – (10), (12) – (15) “Podneskom uloženim Sekretarijatu suda dana 30. jula 1992. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EEZ radi utvrđivanja da, time što je predvidjela u osnovnom zakonodavstvu o socijalnoj sigurnosti da upravni organ dodijeli javne ugovore za nabavku farmaceutskih proizvoda i artikala za posebne namjene za institucije za socijalnu zaštitu putem jedinstvenog postupka dostavljanja ponuda, i time što je neposredno dodijelila skoro sve ove ugovore o nabavci roba bez objavljivanja obavještenja o ugovoru u Službenom glasniku Evropskih zajednica, Kraljevina Španija je propustila ispuniti svoje obaveze prema Direktivi Vijeća 77/62/EEZ od 21. decembra 1976. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (SG 1977 L 13, str. 1).

U Španiji se dodjela javnih ugovora uređuje Zakonom o državnim ugovorima (špan. Ley de Contratos del Estado, tj. u daljem tekstu “LCE”) i Općim propisima o državnim ugovorima (špan. Reglamento General de Contratación del Estado, tj., u daljem tekstu “RGCE”), sa izmjenama i dopunama, radi njihovog usklađivanja sa direktivama EEZ, objavljenim u Kraljevskoj zakonodavnoj uredbi 931/86 od 2. maja 1986. godine (BOE br. 114 od 13. maja 1986. godine, str. 16920) odnosno Kraljevskoj uredbi br. 2528/86 od 28. novembra 1986. godine (BOE br. 297 od 12. decembra 1986. godine, str. 40546). Na osnovu prve konačne klauzule ovih dvaju uredbi, odredbe propisane u LCE i RGCE se isto tako primjenjuju i na javne ugovore koje sudjeluju organi socijalne zaštite.

U članu 2. (3) i 2. (8) LCE predviđa se sljedeće:

“Izuzetno od odredaba iz prethodnog člana, ovaj Zakon se ne primjenjuje na sljedeće ugovore i pravne akte administracije: ...

3. transakcije koje administracija ostvaruje sa privatnim fizičkim licima u vezi sa stvarima i pravima, poslovima u kojima se rukovode (“mediatizado”) zakonom, ili kontroliranim proizvodima (“intervenidos”) koji su predmet monopola (“estancados”) ili su zabranjeni (“prohibidos”);

...

8. ugovori koji su zakonom izričito isključeni.”

U tome pogledu, odredba člana 6. Direktive 77/62, kojim se odobravaju odstupanja od pravila koja služe kako bi se osigurala efikasnost prava obezbijeđenih sporazumom u području ugovora o javnim nabavkama roba mora biti tumačena striktno (vidi prethodno citiranu presudu u predmetu Komisija protiv Španije, stav (36)).

Štaviše, dokazivanje stvarnog postojanja izuzetnih okolnosti koje opravdavaju odstupanje jeste obaveza osobe koja nastoji da se pozove na te okolnosti (u smislu ugovora o javnim radovima vidi presudu u predmetu 199/85 Komisija protiv Italije [1987] ECR 1039, stav (14)).koristiti kao model

- 106 -


Ako se primjenjuje član 6. (1) (b), nije dovoljno samo da određeni farmaceutski proizvodi ili artikli za posebne namjene budu zaštićeni ekskluzivnim pravima; naime, oni također moraju biti takvi da mogućnost za njihovu proizvodnju ili dostavu ima samo jedan određeni ponuđač. Budući da je taj zahtjev zadovoljen samo po pitanju tih određenih proizvoda za koje ne postoji konkurencija na tržištu, članom 6. (1) (b) se ni na koji način ne mogu opravadati opće i nasumično pribjegavanje jedinstvenom postupku tendera za sve nabavke svih farmaceutskih proizvoda i artikala za posebne namjene. koristiti kao model

Stav je isti i u pogledu člana 6. (1) (d). Doduše, kada se uzme u obzir sloboda koju uživaju ljekari kod propisivanja recepata za farmaceutske proizvode, na koju upućuje Vlada Španije, hitna potreba za konkretnim farmaceutskim proizvodom za posebne namjene može se vjerovatno pojaviti u bolničkoj apoteci; međutim, na osnovu takve slobode kod propisivanja recepata za farmaceutske proizvode ne može se a priori opravdati sistematsko pribjegavanje upotrebi jedinstvenog postupka dostavljanja ponuda za sve nabavke farmaceutskih proizvoda i artikala za posebne namjene za bolnice. Štaviše, čak i ako bi se smatralo da je zadovoljen uvjet hitnosti u konkretnom slučaju, član 6. (1) (d) se ne bi nužno primjenjivao. Sud je i dalje dosljedno smatrao da se, u svrhu pozivanja na odstupanje koje se predviđa tom odredbom, svi uvjeti koji se njome utvrđuju moraju zadovoljiti kumulativno (u pogledu odgovarajuće odrebe koja se eventualno primjenjuje na ugovore o javnim radovima vidi presudu u predmetu C-24/91 Komisija protiv Španije [1992] ECR I-1989, stav (13)).” Presuda Suda pravde od 3. maja 1994. godine u predmetu C–328/92, stav (1) – (3), (15) – (18) “Podneskom Sekretarijatu suda uloženom dana 6. decembra 1994. godine, Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu prema članu 169. Sporazuma o EEZ radi utvrđivanja da se – nakon što je Ured za plovne puteve i navigaciju iz Emdena (Njemačka) dodijelio ugovor o javnim radovima za pročišavanje nataloženog materijala iz riječnog korita donjeg toka rijeke Ems na potezu između Papenburga i Oldersuma, posredstvom pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o dostavi ponuda u Službenom glasniku Evropskih zajednica – smatra da Savezna republika Njemačka nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi Vijeća 71/305/EEZ od 26. jula 1971. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG, Specijalno izdanje na engleskom jeziku iz 1971. (II), str. 682), zajedno sa izmjenama i dopunama u Direktivi Vijeća 89/440/EEC od 18. jula 1989. godine (SG 1989 L 210, str. 1, u daljem tekstu “direktiva”).

U septembru 1989. godine, na zahtjev grada Papenburga, sastavljen je plan da se izmijeni korito donjeg toka rijeke Ems u cilju da se na ovoj rijeci omogući redovna plovidba za plovila tipa “Panama” sa dimenzijama plovnog gaza od 6,80 metara. Produbljivanje ovog dijela rijeke Ems bilo je od velikog ekonomskog značaja za ovaj region. Štaviše, tokom 1990. godine, brodogradilište Meyer-Werft kao najveći poslodavac u regionu, sklopilo je

- 107 -


ugovor o isporuci plovila tipa “Panama” najkasnije do 18. februara 1992. godine. Dnevna kazna od 80.000 američkih dolara utvrđena je u slučaju da se ne ispoštuje unaprijed utvrđeni rok isporuke. Isporuka plovila na taj dan mogla se odvijati samo nakon završetka ovih radova.

Prema njemačkom zakonodavstvu, planovi za produbljivanje donjeg toka rijeke Ems morali su biti odobreni kroz proceduru koja konkretno iziskuje saglasnost regionalnog organa vlasti Weser-Ems oblasti. Na kraju maja 1991. godine, tj. na dan predviđen za zaključenje ovog postupka, regionalni organ vlasti u oblasti Weser-Ems, koji ranije nije uložio nikakav prigovor, izdao je obavijest da nije dao saglasnost za projekat po ekološkom osnovu. Nakon toga donosena je odluka da se nastavi postupak u cilju pribavljanja saglasnosti samo u vezi planova za taj dio projekta, koji se sastojao od privremenog produbljivanja korita rijeke ne bi li se omogućio prolaz za plovilo koje je gradilo brodogradilište Meyer-Werft. Planovi za ovaj djelimični projekat bili su definitivno odobreni dana 15. avgusta 1991. godine.

Međutim, dana 15. aprila 1991. godine, Ured za plovne puteve i plovidbu iz Emdena (u daljem tekstu “Ured”), koji je namjeravao dodijeliti radove u skladu sa javnim postupkom, uputio je prethodnu obavijest zajedno sa informacijama o predviđenim radovima, koja je bila objavljena u dodatku Službenom glasniku Evropskih zajednica 20. aprila 1991. godine.

S obzirom na zastoj u odobravanju planova, Ured je donio odluku da odustane od javnog postupka i da dodijeli ugovor putem pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o dostavi ponuda. Ugovor je bio dodijeljen 15. avgusta 1991. godine na osnovu pregovaračkog postupka.

Mora se naglasiti da, s ciljem da se u obzir uzmu kako javni tako i privatni interesi prisutni u postupcima za dobijanje odobrenja na projekte o javnim radovima, državama članicama je dopušteno da prenesu na fizička ili pravna lica na koja se projekat eventualno odnosi izvjesna prava koja su nadležni organi dužni poštivati.

Mogućnost da tijelo koje je dužno davati odobrenja na projekat, eventualno prije isteka roka utvrđenog za ovu svrhu, iznese primjedbe iz razloga na osnovu kojih ima pravo da ih iznese, je stoga nešto što je moguće predvidjeti u postupku odobravanja plana.

Odbijanje regionalnih vlasti u Weser-Ems oblasti da odobre projekat za pročišćavanje riječnog korita donjeg toka rijeke Ems, usljed čega se obavezuju nadležni organi da projekat izmijene i dopune, ne može se stoga posmatrati kao događaj koji ugovorni organi nisu predvidjeli u skladu sa značenjem člana 5. (3) (c) Direktive.

Iz prethodnog slijedi da je – bez potrebe da se ustanovi jesu li drugi uvjeti odstupanja u ovom slučaju ispunjeni, iz razloga što je Ured za plovne puteve i plovidbu iz Emdena dodijelio ugovore o javnim radovima za pročišćavanje korita donjeg dijela toka rijeke Ems na potezu između Papenburga i Oldersuma, putem pregovaračkog postupka i bez prethodnog objavljivanja obavještenja o dostavi ponuda u Službenom glasniku Evropskih zajednica – Savezna Republika Njemačka propustila ispuniti svoje obaveze prema

- 108 -


Direktivi Vijeća 71/305/EEZ od 26. jula 1971. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, i njenim izmjenama i dopunama u Direktivi Vijeća 89/440/EEZ od 18. jula 1989. godine.” Presuda Suda pravde od 28. marta 1996. godine u predmetu C–318/94, stav (1) – (5), (17) – (20) “Podnescima uloženim Sekretarijatu suda dana 16. odnosno 21. januara 2001. godine, Komisija Evropskih zajednica je podnijela dvije tužbe prema članu 226. Sporazuma o EEZ radi utvrđivanja da:

- je zbog nepozivanja na dostavu ponuda radi dodjele ugovora za prikupljanje otpadnih voda u Općini Bockhorn (Njemačka) i neobjavljivanja obavještenja o rezultatima postupka za dodjelu ugovora u Dodatku Službenog glasnika Evropskih zajednica, Savezna Republika Njemačka, u vrijeme dodjele tog ugovora o pružanju javnih usluga, propustila da ispuni svoje obaveze prema članu 8. u vezi sa članom 15. (2) i članom 16. (1) Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine koja se odnosi na usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga (SG 1992. L 209, str. 1);

- je u vrijeme dodjele ugovora o pružanju javnih usluga Savezna Republika Njemačka propustila da ispuni svoje obaveze prema članu 8. i članu 11. (3) (b) Direktive 92/50 zbog činjenice da je Grad Braunschweig (Njemačka) dodijelio ugovor o odlaganju otpada putem pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o ugovoru, iako nisu bili ispunjeni kriteriji utvrđeni članom 11. (3) za dodjelu putem privatnog pregovaračkog postupka bez poziva na dostavu ponuda koji se distribuira širom zajednice.

(…) su Grad Braunschweig, isto tako u oblasti Donja Saksonija, i preduzeće Braunschweigsche Kohlebergwerke (u daljem tekstu: “BKB”) zaključili ugovor prema kojem je BKB preuzeo odgovornost za odlaganje rezidualnih otpadnih materija putem termalne obrade u periodu od 30 godina počevši od juna/jula 1999. godine.

Nadležni su organi Grada Braunschweig zauzeli stav da se Direktiva 92/50 primjenjuje, ali su se pozivali na član 11. (3) iste direktive kako bi se oslobodili obaveze objavljivanja obavještenja o ugovoru, i dodijelili su ugovor putem pregovaračkog postupka.

(…) Premda je tokom upravnog postupka priznala da uvjeti na koje se odnosi član 11. (3) (b) nisu ispunjeni, Njemačka Vlada tvrdi da je BKB zapravo jedino preduzeće kojem se ugovor mogao dodijeliti i da dodatni postupak dodjele ne bi imao utjecaja na taj ishod.

U tom pogledu, trebalo bi navesti na samom početku da se odredbe člana 11. (3) Direktive 92/50, kojim se odobravaju odstupanja od pravila koja služe da se osigura efikasno ostvarivanje prava prenesenih Sporazumom u vezi sa ugovorima o pružanju javnih usluga, obavezno mora usko tumačiti, te da je za dokazivanje postojanja vanrednih okolnosti kojima se opravdava takvo

- 109 -


odstupanje odgovorna osoba koja nastoji da se pozove na ove okolnosti (Predmet C-318/94 Komisija protiv Njemačke [1996] ECR I-1949, stav (13)).

Član 11. (3) (b) Direktive 92/50 ne može se primjenjivati osim ako se ustanovi da je iz tehničkih ili umjetničkih razloga, ili razloga povezanih sa zaštitom ekskluzivnih prava, samo jedno preduzeće zapravo u mogućnosti da realizira predmetni ugovor. Budući da u ovom slučaju nisu istaknuti ni umjetnički niti bilo kakvi drugi razlozi u vezi sa zaštitom eksluzivnih prava, jedini ispravan korak je da se ustanovi u kojoj je mjeri moguće da razlozi na koje se poziva Vlada Njemačke predstavljaju tehničke razloge u smislu člana 11. (3) (b).

Ugovorni organ može uzeti u obzir kriterije koji se odnose na zaštitu okoliša u različitim fazama postupka za dodjelu javnih ugovora (u pogledu primjene takvih kriterija kao kriterija za dodjelu ugovora koji se odnose na rukovođenje radom linijskog prevoza u gradskoj autobuskoj mreži, vidi predmet C-513/99 Concordia Bus Finland [2002.] ECR I-7213, stav (57)).

Stoga, nije nemoguće da se tehnički razlozi u vezi sa zaštitom okoliša eventualno uzmu u obzir prilikom ocjenjivanja da li se sporni ugovor može dodijeliti datom dobavljaču.

Međutim, postupak koji se koristi tamo gdje postoji tehnički razlog te vrste mora biti usklađen sa temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, naročito načelo nediskriminacije budući da ono proizilazi iz odredaba Sporazuma o pravu formiranja i slobodi pružanja usluga (u tom smislu vidi predmet Concordia Bus Finland, stav (63)).

Opasnost da će biti prekršeno načelo nediskriminacije je posebno velika u slujačevima kada ugovorni organ odluči da za konkretni ugovor ne raspisuje tender.

U ovom slučaju Sud kao prvo konstatira kako se, usljed nepostojanja bilo kakvih dokaza u tom smislu, izbor termalnog tretmana otpadnih materija ne može smatrati tehničkim razlogom kojim se potvrđuje tvrdnja da je ugovor mogao biti dodijeljen samo jednom konkretnom dobavljaču.” Presuda Suda pravde od 10. aprila 2003. godine u spojenim predmetima C–20/01 i C–28/01 Komisija protiv Njemačke, stav (1), (12) – (13), (57) – (64) “Svojim podneskom Komisija Evropskih zajednica podnijela je tužbu radi utvrđivanja – s obzirom da je Magistrato per il Po di Parma, jedna mjesna agencija Ministarstva javnih radova (sada Ministarstva infrastrukture i transporta), dodijelila ugovore za izvršenje gradnje prelivnog bazena za zadržavanje poplavnih voda vodenog toka rijeke Parma u oblasti Marano (u komuni Parma) kao i za radove u vezi sa izradom i završetkom prelivnog bazena za vodotok rijeke Enza i na zadržavanje poplavnih voda vodotoka rijeke Terdoppio jugoistočno od rijeke mjesta Cerano, putem pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o ugovoru, kada u tom pogledu nužni uvjeti nisu bili ispunjeni – da je Republika Italija je propustila da ispuni svoje obaveze prema Direktivi Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o

- 110 -


usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993 L 199, str. 54) (u daljem tekstu “Direktiva”) i posebno člana 7. (3) iste direktive.

(…) Odredbe člana 7. (3) ove direktive, o odobravanju odstupanja od pravila koja služe kako bi se osigurala efikasnost ostvarivanja prava prenesenih Sporazumom o EZ u vezi sa ugovorima o javnim radovima, moraju se usko tumačiti (vidi prethodno citiranu presudu u predmetu Komisija protiv Španije, stav (36)), a obaveza dokazivanja postojanja venrednih okolnosti kojima se opravdava odstupanje je na osobi koja nastoji da se pozove na ove okolnosti (u tom smislu vidi predmet C-57/94 Komisija protiv Italije [1995.] ECR I-1249, stav (23), i predmet C-318/94 Komisija protiv Njemačke [1996.] ECR I-1949, stav (13)).

Shodno tome, italijanske vlasti moraju dokazati da je iz tehničkih razloga bilo neophodno da se dodijele relevantni ugovori ugovaraču kojem je bio povjeren prvobitni ugovor (u tom smislu vidi predmet Komisija protiv Italije, stav (24)).

Istina je da je cilj osiguravanja kontinuiteta radova prema složenim projektima u vezi sa zaštitom od poplava nekog područja zapravo jeste tehnički razlog čiji se značaj mora priznati. Međutim, puka tvrdnja da je neki paket radova složen i težak nije dovoljna kako bi se ustanovilo da se on može povjeriti samo jednom ugovaraču, naročito kada se radi o radovima podijeljenim u lotove koji će se realizirati tokom dugog niza godina.

U ovom slučaju, italijanka Vlada se sama ograničila na opće terminološko upućivanje na sadržaj mišljenja Uprave za javne radove, bez davanja detaljnih obrazloženja na kojim je mogla biti zasnovana potreba za korištenjem jednog ugovarača.

U pogledu tvrdnje italijanske Vlade da korištenje ugovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o ugovoru za dodjelu releventnih ugovora predstavlja realizaciju ugovorne obaveze, pa čak i uz pretpostavku da je takva tvrdnja značajna, mora se smatrati da Vlada nije ustanovila postojanje jedne takve obaveze. Naprotiv, prema informacijama koje je dostavio Sud, agencija Magistrato per il Po di Parma nije bila obavezna dodijeliti naknadne lotove ugovaračima koji preuzimaju prvobitne lotove radova, nego je samo raspolagala mogućnošću da takvo nešto i uradi.

Slijedi da odgovor odbrane na optužbu zasnovan na članu 7. (3) (b) Direktive nije pravno osnovan i da se mora odbaciti.

Drugo, prema tvrdnjama italijanske Vlade, radovi su u ovom slučaju trebali biti hitno izvršeni ne bi li se izbjegla povećana opasnost od poplava koja bi se pojavila ukoliko se oni ne bi završili.

Za taj drugi odgovor mora se razumijeti da je zasnovan na članu 7. (3) (c) Direktive, kojom se odobrava korištenje pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja u ugovoru pri čemu, iz razloga kranje hitnosti koja je izazvana događajima koje nisu predvidjeli ugovorni organi, nije moguće ispoštovati rokove utvrđene za uobičajene postupke. U drugoj rečenici te odredbe predviđa se da se okolnosti na koje se poziva radi opravdavanja kranje hitnosti ne mogu ni u kom slučaju povezati sa ugovornim organima.

- 111 -


U ovom slučaju, prvobitni ugovori koji su se odnosili na radove na zaštiti od poplava bili su dodijeljeni tokom 1980-ih godina. Štaviše, od početka je očekivano da će se radovi izvoditi u lotovima sve dok i ukoliko sredstva budu na raspolaganju.

Ova pitanja ne ustanovljuju kranju hitnost. Naprotiv, ona proizilaze iz aranžmana koje je zasnovao ugovorni organ.

Slijedi da drugi odgovor odbrane na tužbu na temelju člana 7. (3) (c) Direktive, nije pravno osnovan i da se mora odbaciti.

Treće, italijanska Vlada se poziva na član 7. (3) (e) Direktive, kojom se uz određene uvjete odbrava usvajanje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o ugovoru za nove radove koji se sastoje od ponavljanja sličnih radova povjerenih preduzeću kojem su isti ugovorni organi dodijelili raniji ugovor.

U posljednjoj rečenici te odredbe navodi se da je ta mogućnost otvorena tokom trogodišnjeg perioda nakon zaključenja prvobitnog ugovora. Italijanska Vlada tvrdi da taj period počinje da teče od završteka radova prema prvobitnom ugovoru, a ne od vremena kada je taj ugovor bio dodijeljen.

Umjesto toga, italijanska Vlada od Suda traži da presudi da napravljena oprostiva greška zbog italijanske verzije člana 7. (3) Direktive.

U tom pogledu, mora se istaći da se članom 7. (3) (e) Direktive odobrava upotreba ugovaračkog postupka bez prethodnog objavljivanja obavještenja o ugovoru za nove radove koji se sastoje od ponavljanja sličnih radova povjerenih preduzeću kojem je raniji ugovor bio dodijeljen. Međutim, posljednjom rečenicom te odredbe predviđa se da se ovaj postupak može usvojiti isključivo “tokom trogodišnjeg postupka nakon zaključenja prvobitnog ugovora”.” Presuda Suda pravde od 14. septembra 2004. godine u predmetu C–385/02, stav (1), (19) – (33) “Svojim podneskom Komisija Evopskih zajednica podnijela je tužbu radi utvrđivanja da, time što nije ispravno prenijela u svoj državni pravni sistem Direktivu Vijeća 93/36/EEZ od 14. juna 1993. godine o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba (SG 1993. L 199, str. 1) i Direktivu Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usklađivanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993. L 199, str. 54) a, naročito time,

- što je isključila iz djelokruga Zakona o ugovorima koje dodjeljuju javni organi (španski- Ley de Contratos de las Administraciones Públicas) od 16. juna 2000. godine, u kodificiranoj verziji odobrenoj Kraljevskom zakonodavnom uredbom br. 2/2000 od 16. juna 2000. godine (BOE br. 148 od 21. juna 2000. godine; u daljem tekstu: “kodificirani zakon”), preciznije u članu 1. (3) Kodificiranog zakona, subjekte uređene pravilima privatnog prava i koji ispunjavaju uvjete utvrđene u prvoj, drugoj i trećoj alineji druge tačke člana 1. (b), u svakoj od navedenih direktiva;

- 112 -


- što je u potpunosti isključila iz djelokruga Kodificiranog zakona, u članu 3. (1) (c) istog zakona, ugovore o saradnji zaključene između javnih organa vlasti i drugih javnih preduzeća te, shodno tome, ugovore koji predstavljaju javne ugovore u smislu ovih direktiva; i

- što je dopustila u članu 141. (a) i članu 182. (a) i 182. (g) Kodificiranog zakona, korištenje pregovaračkog postupka u dva slučaja koja nisu predviđena u ovim direktivama,.

Kraljevina Španija nije ispunila svoje obaveze prema odredbama Sporazuma o EZ i ovim direktivama.

(…) Komisija zauzima stav da se kodificiranim zakonom ovlašćuje korišćenje pregovaračkog postupka u dva slučaja koja nisu predviđena Direktivom 93/36 i Direktivom 93/37; naime, kod dodjele ugovora nakon postupaka koji su proglašeni neuspješnim i dodjele ugovora o nabavci za jedinstvene vrste roba.

Komisija smatra da je lista slučajeva u pogledu kojih se može koristiti pregovarački postupak ograničena. Tumačenje koncepta “promjene koja nije suštinskog karaktrera” mora stoga biti restriktivno.

(…) Prema ustaljenoj sudskoj praksi, odstupanja od pravila koja služe za osiguravanje efikanosti ostvarivanja prava prenesenih Sporazumom u vezi sa ugovorima o javnim radovima moraju se strogo tumačiti (presude u predmetu C-57/94 Komisija protiv Italije [1995.] ECR I-1249, stav (23), i predmetu br. C-318/94 Komisija protiv Njemačke [1996] ECR I-1949, stav (13)). Stoga, radi sprečavanja da sporne direktive postanu nedjelotvorne, države članice ne mogu omogućiti upotrebu pregovaračkog postupka u slučajevima koji nisu predviđeni u Direktivi 93/36 i Direktivi 93/37, ili dodati nove uvjete u slučajevima izričito predviđenim ovim direktivama, kojima se olakšava korištenje tog postupka.

Što se tiče dodjele ugovora o nabavci za jedinstvene tipove roba, koji se spominju u članu 182. (g) kodificiranog zakona, pregovarački postupak se može koristiti samo u slučajevima koji su iscrpno taksativno nabrojani u članu 6. (2) i 6. (3) Direktive 93/36. Članom 6. (4) se, povrh toga, predviđa da će u svim drugim slučajevima ugovorni organi dodijeliti svoje ugovore o nabavci putem “otvorenog postupka” ili “ograničenog postupka”.

Sporna odredba uvedena u špansko zakonodavastvo ne odgovara ni u slučaju pomentuom u članu 6. (2) Direktive 93/36 niti u slučaju pet situacija nabrojanih u članu 6. (3) kod kojih je korištenje pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavještenja o dostavi ponuda izričito dopušteno. Štaviše, nužno je izjaviti da se koncept “okvirnog sporazuma” ne ubraja u predmet ovih izuzeća.

Takođe, Sud je dosljedno smatrao da se odredbe kojima se odobravaju odstupanja od pravila s ciljem osiguravanja efikanosti ostvarivanja prava prenesenih Sporazumom u oblasti ugovora o javnim nabavkama roba moraju usko tumačiti (presuda u predmetu C-71/92 Komisija protiv Španije [1993.] ECR I-5923, stav (36)). Stoga je na državama članicama da pokažu kako njihovo zakonodavstvo sadrži vjernu transpoziciju slučajeva koji su izirčito

- 113 -


predviđeni direktivom. U ovom slučaju, takav dokaz španska Vlada nije predočila.

Shodno tome, u mjeri u kojoj se njime odobrava upotreba pregovaračkog postupka bez prethodnog objavljivanja obavještenja o dostavljanju ponuda za postupke koji uključuju robe čija se jedinstvenost smatrala prijeko potrebnom radi njihove upotrebe od strane javnih organa, uz uvjet da je izbor vrste roba izvršen unaprijed, na osnovu poziva na dostavu ponuda, sporni zakon predstavlja nepravilnu transpoziciju člana 6. (2) i 6. (3) Direktive 93/36. Presuda Suda pravde od 15. januara 2005. godine u predmetu C–84/03 Komisija protiv Španije, stav (1), (44), (48), (56) – (59) 3.2 Objavljivanje obavještenja “Direktivom 93/38 o usklađivanju postupaka nabavke kod subjekata koji posluju u vodoprivrednom, energetskom, transportnom i telekomunikacijskom sektoru obuhvaćeni su ugovori za novčani interes zaključeni u pismenoj formi između, s jedne strane, jednog preduzeća koje je konkretno odgovorno prema zakonodavstvu države članice za rad sa telekomunikacijskim uslugama i čiji kapital je u cjelosti u vlasništvu javnih organa te države i, s druge strane, jednog privatnog preduzeća, u slučaju gdje prema tom ugovoru prvo preduzeće povjerava drugom proizvodnju i objavljivanje štampanih i elektronskim putem dostupnih spiskova telefonskih pretplatnika (telefonskih imenika) radi distribucije u javnosti.

Iako je obuhvaćen Direktivom 93/38, prema pravu Zajednice u ovom trenuntku, takav ugovor je isključen iz njene primjene na temelju činjenice, naročito, da se naknada koju je prvo preduzeće dalo drugom sastoji u tome da je drugo preduzeće dobilo pravo da eksploatira vlastitu uslugu uz naplatu.

Uprkos činjenici da takvi ugovori ne spadaju u predmet primjene Direktive 93/38 prema pravu Zajednice u ovom trenuntku, ugovorni subjekti koji ih zaključuju su, općenito, ipak obavezni pridržavati se temeljnih pravila Sporazuma, i to konkrento načela nediskriminacije po osnovu državne pripadnosti, s tim da se tim načelom konkretno ukazuje na obavezu transparentnosti, kako bi se ugovornom organu omogućilo da se uvjeri da je postupano u skladu s tim načelom.

Obaveza transparentnosti koja je nametnuta ugovornom organu sastoji se od toga da se u korist svakog potencijalnog dobavljača osigura stepen oglašavanja koji je dovoljan da omogući tržištu usluga da bude otvoreno za konkurenciju i da se može izvršiti provjera nepristrasnosti postupka nabavke.

Na državnom sudu je da donese odluku o pitanju da li je ta obaveza ispoštovana u slučaju iz postupka o glavnoj stvari, te da ocijeni materijalnost dokaza koju su u tu svrhu pribavljeni.”

- 114 -


Presuda Suda pravde od 7. decembra 2000. godine u predmetu C–324/98 “Teleaustria”, sažetak predmeta. 3.3 Korištenje tehničkih specifikacija “Dana 10. decembra 1991. godine Nederlands Inkoopcentrum NV, holandski ugovorni organ, objavio je obavještenje o dostavi ponuda u Službenom glasniku Evropskih zajednica u vezi sa nabavkom i održavanjem meteorološke stanice.

To obavještenje o dostavi ponuda, koje postavljeno kao model u Dodatku III Direktive 77/62, nije sadržalo nikakvo upućivanje na osobe ovlaštene da prisustvuju otvaranju tendera ili na datum, vrijeme i mjesto otvaranja.

Štaviše, u općim uvjetima i zahtjevima ugovornog organa navedeno je da je traženi operativni sistem bio “UNIX”, što je naziv softverskog sistema koji je izradio Bell Laboratories iz ITT (SAD) radi spajanja nekoliko kompjutera različitog proizvodnog tipa.

(…) Potrebno je imati u vidu to da se članom 7. (6) Direktive 77/62 zabranjuje navođenje proizvodnih marki osim ako takvo navođenje nije popraćeno riječima “ili ekvivalent” budući da predmet ugovora inače ne može biti opisan specifikacijama koje su u dovoljnoj mjeri precizne i u cjelosti razumljive za sve relevantne strane.

Strane se, međutim, slažu da sistem UNIX nije standardiziran i da je to naziv posebne marke proizvoda.

Stoga činjenica da termin UNIX nije bio popraćen riječima “ili ekvivalent” ne samo da može odvratiti ekonomske operatere koji koriste sisteme slične UNIX-u od učešća u postupku dostavljanja ponuda, nego isto tako može ugroziti i izvozni protok prometu unutar Zajednice, suprotno članu 30. Sporazuma, i to time što bi se ugovor rezervirao isključivo za dobavljače koji planiraju koristiti sistem koji se ovdje posebno navodi.

Shodno tome, ugovorni organ je nakon izraza UNIX trebao dodati riječi “ili ekvivalent”, kako se to zahtijeva članom 7. (6) Direktive 77/62.

Iz prethodnog slijedi da, time što u obavještenju o predmetnom ugovoru nije navela osobe ovlaštene da prisustvuju otvaranju tendera, kao i datum, vrijeme i mjesto otvaranja, te time što je u opće uvjete i zahtjeve uvrstila tehničku specifikaciju definiranu upućivanjem na konkretan proizvod posebne proizvodne marke, Kraljevina Holandija nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi 77/62 i prema članu 30. Sporazuma.”

- 115 -


Presuda Suda pravde od 24. januara 1995. godine u predmetu C–359/93 “UNIX”, stav (5) – (7), (25) – (29) 3.4 Odabir dobavljača 3.4.1 Opća načela “Direktivom Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine u vezi sa usaglašavanjem postupaka za dodjelu ugovora o javnim uslugama, zajedno sa izmijenema i dopunama koje donio Evropski parlament i Direktivom Vijeća 97/52/EZ od 13. oktobra 1997. godine, te, konkretnije, članom 3. (2) iste Direktive, Direktivom Vijeća 93/36/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnoj nabavci roba, sa izmjenama i dopunama u Direktivi 97/52, i, konkretnije, članom 5. (7) iste Direktive, Direktivom Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, sa izmjenama i dopunama u Direktivi 97/52, i, konkretnije, članom 6. (6) iste Direktive, i takođe Direktivom Vijeća 93/38/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju nabavnih postupaka za subjekte koji posluju u vodoprivrednom, energetskom, transportnom i telekomunikacijskom sektoru, sa izmjenema i dopunama koje je donio Evropski parlament i Direktivom Vijeća 98/4/EZ od 16. februara 1998. godine, i, konkretnije, članom 4. (2) iste Direktive, isključuje se pravilo poput onog utvrđenog u članu 25. Kraljevske uredbe od 25. marta 1999. kojom se donose izmjene i dopune u Kraljevskoj uredbi od 10. januara 1996. godine o ugovorima o javnim radovima, nabavkama i uslugama u sektoru vodoprivrede, energetike, transporta i telekomunikacija, i članu 32. Kraljevske uredbe od 25. marta 1999. godine kojom se donose izmjene i dopune Kraljevske uredbe od 8. januara 1996. godine o ugovorima o javnim radovima, nabavkama i uslugama i dodjeli javnih ugovora, na osnovu kojih osobi kojoj je naloženo da obavlja istraživački, eksperimentalni, studijski ili razvojni rad u vezi sa ugovorima o javnim radovima, nabavkama ili uslugama nije dopušteno da se prijavljuje na učešće ili da dostavlja ponude na tender za ove radove, nabavke, ili usluge i u slučaju kada toj osobi nije data mogućnost da dokaže da se u okolnostima datog slučaja zbog iskustva koje je stekla nije mogla poremetiti konkurencija.

2. Direktivom Vijeća 89/665/EEZ od 21. decembra 1989. godine o usaglašavanju zakona, propisa i administrativnih odredaba u domenu primjene postupaka revizije kod dodjele ugovora o javnim nabavkama i radovima i, konkretnije, čl. 2. (1) (a) i 5. iste Direktive, i Direktivom Vijeća 92/13/EEZ od 25. februara 1992. godine o usaglašavanju zakona, propisa i administrativnih odredaba koje se odnose na primjenu pravila Zajednice na postupke nabavke za subjekte koji posluju u sektorima vodoprivrede, energetike, transporta i telekomunikacija i, konkretnije, čl. 1. i 2. iste Direktive, sprečava se ugovorni subjekat da do kraja postupka za preispitivanje tendera omogući jednom preduzeću povezanom sa bilo kojom osobom kojoj je naloženo da obavlja istraživanja, eksperimente, studije ili razvojne radove u vezi sa radovima, nabavkom ili uslugama, učestvuje u postupku ili dostavlja ponudu na tender,

- 116 -


pa čak i kada na upit u vezi sa tim upućen od strane ugovornog organa to preduzeće izjavljuje da time nije steklo nepravičnu prednost koja bi omogućila pojavu poremećaja u normalnim uvjetima konkurencije.” Presuda Suda pravde od 3. marta 2005. godine u predmetu C–21/03 i predmetu 34/03 “Fabricom”, sažetak presude. “Što se tiče kriterija koji se mogu koristiti za dodjelu javnog ugovora, članom 26. (1) Direktive 93/36 predviđa se da organi koji dodjeljuju ugovore moraju zasnovati svoju odluku ili samo na najnižoj cijeni, ili kada se dodjela vrši ekonomski najpovoljnijoj ponudi, i to na različitim kriterijima sadržanim u predmetnom ugovoru, poput cijene, datuma isporuke, operativnih tekućih troškova, rentabilnosti sa stanovišta troškova, kvaliteta, estetskih i funkcionalnih karakteristika, razloga tehničke prirode, servisa koji se obezbjeđuje nakon prodaje i tehničke pomoći.

Kako je vidljivo iz formulacije te odredbe, konkretno na osnovu korištenja izraza “npr.”, kriteriji koji se mogu prihvatiti kao kriteriji za dodjelu javnog ugovora ponudi koja predstavlja ekonomski najpovoljniju ponudu, nisu iscrpno navedeni (u tom smislu, kada je riječ o ugovorima o javnim radovima, vidi predmet C-19/00 SIAC Construction [2001.] ECR I-7725, stav (35), a u vezi sa ugovorima o javnim uslugama, vidi predmet C-513/99 Concordia Bus Finland [2002.] ECR I-7213, stav (54)).

Međutim, iako se članom 26. (1) Direktive 93/36 prepušta ugovornom organu da izabere kriterije na kojima namjerava zasnovati svoju dodjelu ugovora, taj izbor se može odnositi samo na kriterije čiji je cilj da se identificira ponuda koja je sa ekonomskog stanovišta najpovoljnija (u tom smislu vidi predmete Beentjes, stav (19), SIAC Construction, stav (36), i Concordia Bus Finland, stav (59)).

Međutim, ostaje činjenica da je podnošenje liste glavnih isporuka realiziranih u posljednje tri godine, u kojoj su navedene sume, datumi, relevantni primaoci, javni ili privatni, izričito uvršteno u reference odnosno dokaze koji se prema članu 23. (1) (a) Direktive 93/36 mogu zahtijevati kako bi se ustanovile tehničke sposobnosti dobavljača.

Štaviše, jednostavnom listom referenci, poput one koja se zahtijeva kod poziva na tender o kojem je riječ u postupku u glavnoj stvari, koja sadržava samo nazive i broj ranijih dobavljačevih klijenata bez drugih pojedinosti u vezi sa isporukama realiziranim prema ovim dobavljačima, ne može se pružiti nikakva informacija u cilju identifikacije ponude koja je sa ekonomskog stanovišta najpovoljnija u smislu člana 26. (1) (b) Direktive 93/36, i stoga ova lista ni u kom slučaju ne može predstavljati kriterij za dodjelu u smislu te odredbe.

U svjetlu prethodnih razmatranja, odgovor koji se daje na drugo pitanje jeste da se Direktivom 93/36 sprečava ugovorni organ da u postupku za dodjelu ugovora o javnoj nabavci uzme u obzir onaj broj referenci koje se odnose na proizvode u ponudi ponuđača drugim klijentima ne kao kriterij za utvrđivanje njihove podobnosti za izvršenje ugovora već kao kriterij za dodjelu ugovora.”

- 117 -


Presuda Suda pravde od 19. juna 2003. godine u predmetima C–315/01 “GAT”, stav (62) – (67) “Prema članu 28. (1) [Direktive], države članice koje posjeduju službene liste priznatih ugovarača mogu ih uskladiti sa odredbama člana 23. tačka (a) do (d) i tačka (g) i čl. 24. do 26.

Navedenim odredbama člana 23. definiraju se okolnosti koje se odnose na nesolventnost ili nepoštenje ugovarača kojim se opravdava njegovo isključivanje iz učešća u ugovoru. Odredbe člana 25. i 26. tiču se referenci koje se mogu dostaviti kao dokaz finansijskog i ekonomskog položaja ugovarača s jedne strane, i tehničkog znanja i sposobnosti sa druge strane.

Usklađivanje službenih lista priznatih ugovarača predviđeno članom 28. (1) je stoga ograničenog dometa. Ono se tiče konkretnih referenci kojima se potvrđuje finansijski i ekonomski položaj ugovarača i njihovo tehničko znanje i sposobnost. S druge strane kriteriji za njihovu klasifikaciju nisu usklađeni.

Članom 28. (2) predviđa se da ugovarači upisani u takve liste mogu, za svaki ugovor, podnijeti organu nadležnom za dodjelu ugovora potvrdu o upisu koju izdaje nadležni organ. U toj potvrdi bi se navele reference na osnovu kojih im je omogućeno da budu upisani u listu i klasifikacija prikazana u toj listi.

Članom 28. (3) daje se pravo ugovaračima upisanim u službenu listu u bilo kojoj zemlji članici da koriste taj upis u granicama utvrđenim tom odredbom kao alternativno sredstvo za dokazivanje pred organom druge države članice nadležnim za dodjelu ugovora da ispunjavaju kvalitativne kriterije navedene u članovima 23. do 26. direktive (…).

Konkretno, u pogledu dokazivanja ekonomskog i finansijskog položaja te tehničkog znanja ili sposobnosti ugovarača, upis u službenu listu priznatih ugovarača može stoga zamijeniti refernce navedene u čl 25. i 26. ukoliko je takav upis zasnovan na ekvivaletnim informacijama.

Informacije izvedene iz upisa u službenu listu ne mogu osporavati organi nadleži za dodjelu ugovora. Uprkos tome, ti organi omogu utvrditi nivo finansijskog i ekonomskog položaja kao i tehničko znanje i sposobnost potreban kako bi se učestvovalo u datom ugovoru.

Kao rezultat, od organa nadležnih za dodjelu ugovora se iziskuje da prihvate da su ekonomski i finansijski položaj ugovarača kao i njegovo tehničko znanje i sposobnost dovoljni za radove koji odgovaraju njegovoj klasifikaciji, samo ako je ta klasifikacija zasnovana na ekvivalentnim kriterijima u pogledu potrebnih kapaciteta. Ali ako to nije slučaj, oni imaju pravo odbiti ponudu koju podnese ugovarač koji ne ispunjava potrebne uvjete.

Odgovor nadležnom državnom sudu bi stoga trebao biti da se čl. 25., 26. (d) i 28. direktive moraju tumačiti kao odredbe prema kojima se ugovornom organu ne sprečava da od ugovarača priznatog u drugoj državi članici traži da dostavi dokaz da njegovo preduzeće posjeduje minimalno potrebna vlastita sredstava, radnu snagu i rukovodno osoblje propisano nacionalnim zakonodavstvom čak i ako je ugovorač priznat u državi članici u kojoj je osnovan u klasi ekvivalentnoj

- 118 -


onoj koja je propisana nacionalnim zakonodavstvom na osnovu vrijednosti ugovora koji će biti dodijeljen.” Presuda Suda pravde od jula 1987. godine u predmetima 27/86, 28/86 i 29/86, stav (20) – (28) “(…) Što se tiče pritužbi o kršenju članova 17. do 25. Direktive, potrebno je konstatirati da ove odredbe sadrže obavezujuću i iscrpnu listu kriterija za kvalitativni odabir i dodjelu ugovora i ne predviđaju mogućnost ograničavanja učešća u tom ugovoru tijelima, kompanijama, konzorcijima ili grupacijama čiji se većinski kapital, ako se posmatra pojedinačno ili ukupno, nalazi javnom vlasništvu.” Presuda Suda pravde od 26. aprila 1994. godine u predmetu C–272/91, stav (35) 3.4.2 Reference, dokazi, itd. “(…) Tužitelj je u postupku u glavnoj stvari u predmetu 27/86 (CEI) bio isključen u korist preduzeća koje je dostavilo ponudu u višem iznosu na osnovu toga što je ukupna vrijednost radova, kako javnih tako i privatnih, koji su preduzeću CEI-u bili na raspolaganju u vrijeme dodjele ugovora prelazila granicu utvrđenu važećim pravilima Belgije.

(…) ukupna vrijednost radova dodijeljenih ugovaraču u datom trenutku može se u konkretnom slučaju ispostaviti korisnim faktorom kod određivanja finansijskog i ekonomskog položaja ugovarača, u vezi sa njegovim obavezama. Budući da reference nisu iscrpno pobrojane u članu 25. direktive, stoga ne postoji razlog zbog kojeg takve informacije ne bi trebalo tražiti od ponuđača putem reference u smislu tog člana.

Međutim, u svjetlu osnova prijedloga za rješavanje prethodnog pitanja, sadržaja belgijskog zakonodavstva u njemu pomenutog i argumenata iznesenih pred ovim sudom, pitanje nacionalnog suda mora se shvatiti i kao nastojanje da se ustanovi da li je sa direktivom usklađeno nacionalno pravilo za određivanje maksimalne vrijednosti radova koji se u datom vremenu mogu obavljati.

U tom pogledu, potrebno je konstatirati da određivanje takve granice nije ni odobreno niti zabranjeno članom 25. direktive, zbog toga što svrha te odredbe nije da se ograniči ovlast države članice u pogledu određivanja nivoa finansijskog i ekonomskog položaja potrebnog radi učestvovanja u postupcima za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova, nego da se utvrde reference ili dokazi koji se mogu dostaviti kako bi se ustanovio finansijski i ekonomski položaj ugovarača.

S ciljem donošenja odluke o usklađenosti takve granice sa direktivom u cjelini, na umu se moraju imati cilj i predmet direktive. Cilj Direktive 71/305 je da se osigura da ostvarivanje slobode formiranja i slobode pružanja usluga unutar Zajednice u pogledu ugovora o izvođenju javnih radova, pored eliminiranja

- 119 -


ograničenja, podrazumijeva i usklađivanje postupaka na nivou države za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova. Takvim usklađivanjem “trebalo bi uzeti u obzir što je više moguće procedure i administrativnu praksu na snazi u svakoj državu članici” (drugi stav u preamubli direktive). Članom 2. se izričito predviđa da će organi zaduženi za dodjelu ugovora primjenjivati svoje državne procedure prilagođene odredbama direktive.

Direktivom se stoga ne utvrđuje jedinstven i iscrpan korpus pravila zajednice. U okviru zajedničkih pravila koja ona sadrži, države članice imaju slobodu da zadrže ili usvoje materijalna i procesna pravila u pogledu ugovora o izvođenju javnih radova, uz uvjet da postupaju u skladu sa svim relevantnim propisima prava Zajednice i, konkretno, zabranama koje proističu iz načela utvrđenih u Sporazumu u pogledu prava formiranja i slobode pružanja usluga.

Određivanje maksimalne vrijednosti za radove u jednoj zemlji članici koji se mogu izvršavati u datom vremenu nije u suprotnosti sa navedenim načelima i ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da ona ima dejstvo ograničavanja pristupa ugovorima o izvođenju javnih radova za ugovarače u zajednici.

U ovim okolnostima mora se smatrati, da prema postojećim pravnim normama Zajednice, ne postoji razlog zbog kojeg države članice, u kontekstu svojih ovlasti u pogledu ugovora o izvođenju javnih radova, ne bi trebale odrediti maksimalnu vrijednost za radove koji se u datom vremenu mogu obavljati.

Odgovor nadležnog suda države bi stoga bio da bi izjavu o ukupnoj vrijednosti radova dodijeljenih ugovaraču bilo moguće tražiti od ponuđača kao referencu u smislu člana 25. Direktive 71/305 i da se ni tim članom niti bilo kom drugom odrebom direktive ne sprečava država članica da odredi vrijednost radova koji se u datom trenutku mogu obavljati.” Presuda Suda pravde od jula 1987. godine u predmetima 27/86, 28/86 i 29/86, stav (3), (11) – (18) “(…) Potrebno je na prvom mjestu naglasiti da u članu 28. Direktive 71/305 nema ništa što bi podržalo mišljenje da bi se od ugovarača oformljenih u drugoj državi članici mogao tražiti upis u službenu listu ugovarača priznatih u državi u kojoj će se dodjeljivati ugovor. Naprotiv, članom 28. (3) daje se pravo ugovaračima upisanim u službenu listu u bilo kojoj državi članici da u granicama koje su utvrđene tom odredbom koriste taj upis kao alternativno sredstvo za dokazivanje pred ugovornim organom druge države članice da zadovoljavaju kriterije za kvalitativni odabir naveden u čl. 23. do 26. direktive (…) Preduzeća stoga imaju izbor da dostave dokaz o svojoj sposobnosti bilo putem tog upisa ili sredstvima i dokumentima pomenutim u čl. 23. do 26.

Isto tako, Direktivom 71/305 ne uslovljava se realiziranje tog izbora bilo kojim uvjetom tipa predviđenog u članu 284. stav (5) Općih propisa o državnim ugovorima (RGCE) i ne pominje se potvrda na koju upućuje ta odredba kao na jedan od dokumenata čije se dostavljanje može zahtijevati od preduzeća koja imaju namjeru dostaviti dokaz svoje sposobnosti drugim sredstvima pored upisa u službenu listu priznatih ugovarača.

- 120 -


Slijedi da se pritužba Komisije kojom se iznose navodi o kršenju odredaba Direktive 71/305 mora posmatrati kao osnovana i da stoga nema potrebe da se ispituje da li je predmetna odredba takođe u suprotnosti sa članom 59. Sporazuma.

Potrebno je prvenstveno naglasiti da se članom 28. (4) Direktive 71/305 predviđa da se “za upis ugovarača iz drugih država članica u tu listu” (službena lista priznatih ugovarača) “ne mogu zahtijevati dalji dokazi i izjave osim onih koji se zahtijevaju od ugovarača iz matične države, ali u svakom slučaju isključivo oni dokazi i izjave utvrđeni prema čl. 23. do 26.” Presuda Suda pravde od 17. novembra 1993. godine u predmetu 24/91, stav (45) – (49) “(…) Kada (…) neka kompanija radi dokazivanja svog ekonomskog i finansijskog položaja i tehničkog znanja i sposobnosti u svrhu upisa u službenu listu priznatih preduzeća, dostavi reference koje se odnose na njene supsidijare, ista kompanija je obavezna pokazati da, bez obzira kakva je priroda njene pravne veze sa ovim supsidijarima, ona zapravo ima na raspolaganju resurse supsidijara koji su neophodni za realizaciju ugovorâ. Na sudovima države je da u svijetlu činjeničnih i pravnih okolnosti pred sudom ocijeni jesu li takvi dokazi uistinu predočeni u postupku u glavnoj stvari.

Odgovor na pitanje upućeno Sudu radi donošenja preliminarne odluke mora stoga biti da se Direktiva Vijeća 71/304/EEZ od 26. jula 1971. godine o ukidanju ograničenja na slobodu pružanja usluga u pogledu ugovora o izvođenju javnih radova i dodjeli ugovora o izvođenju javnih radova ugovaračima koji djeluju putem agencija ili poslovnica, kao i Direktiva Vijeća 71/305/EEZ od 26. jula 1971 godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova moraju se tumačiti tako da se njima dozvoljava da se, u svrhu ocjenjivanja kriterija koje treba zadovoljti ugovarač prilikom ispitivanja prijava za upis podnesenih od strane dominantne pravne osobe unutar jedne grupe, uzme u obzir kompanije koje pripadaju toj grupi, s tim da je pravna osoba o kojoj je riječ dužna pokazati da ima na raspolaganju resurse ovih kompanija neophodne za obavljanje radova. Na sudu države je da ocijeni da li je taj dokaz iznesen u toku postupka u glavnoj stvari”

- 121 -


Presuda Suda pravde od 14. aprila 1994. godine u predmetu C–389/92 “Ballast” stav (15) – (16) 4. Kriteriji za dodjelu ugovora 4.1 Opća načela “(…) dužnost da se ispoštuje načelo jednakog tretmana ponuđača ugrađena je u samu osnovu Direktive 71/305, sa izmijenama (predmet C-243/89 Komisija protiv Danske [1993] ECR I-3353, stav (33)).

Preciznije rečeno, ponuđači moraju biti u položaju jednakosti kako prilikom formuliranja svojih tendera tako i kada te tendere ocjenjuju organi nadležni za odlučivanje (u tom smislu vidi predmet C-87/94 Komisija protiv Belgije [1996.] ECR I-2043, stav (54)).

Što se tiče kriterija koje se mogu usvojiti kao kriteriji za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova tenderu koji sa ekonomskog stanovišta predstavlja najpovoljniji tender, ovi kriteriji nisu iscrpno navedeni u članu 29. (1), druga alineja Direktive 71/305, sa pratećim izmjenama i dopunama.

Premda se tom odredbom prema tome prepušta organima nadležnim za odlučivanje da odaberu kriterije prema kojima predlažu da se zasniva dodjela ugovora, taj izbor se može odnositi isljučivo na kriterije čiji je cilj da se identificira ponuda koja je sa ekonomskog stanovišta najpovoljnija (Predmet 31/87 Beentjes [1988.] ECR 4635, stav (19)).

Isto tako, kriteriji za dodjelu koji imaju dejstvo prenošenja na organ nadležan za odlučivanje neograničene slobode izbora u pogledu dodjeljivanja predmetnog ugovora ponuđaču, bili bi neusklađeni sa članom 29. Direktive 71/305, sa izmjenama i dopunama (prethodno citirani predmet Beentjes, stav (26)).

Zbog same činjenice da se jedan kriterij za dodjelu odnosi na činjenični element koji će biti precizno poznat tek nakon što je ugovor dodijeljen, nemoguće je smatrati da je organu nadležnom za odlučivanje data ikakva slična neograničena sloboda.

Sud je već presudio da je pouzdanost nabavki roba jedan od kriterija koji se može uzeti u obzir kod utvrđivanja ekonomski najpovoljnije ponude (Predmet C-324/93 Evans Medical i Macfarlan Smith [1995.] ECR I-563, stav (44)).

Međutim, s ciljem da korištenje takvog kriterija bude kompatibilno sa zahtjevom da se ponuđači treatiraju jednako, kao prvo, neophodno je da se upravo onako kako se predviđa članom 29. (2) Direktive 71/305, kao i njegovim izmjenama i dopunama, taj kriterij pomene u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o ogovoru.

Slijedeće, načelo jednakog tretmana podrazumijeva obavezu transparentnosti kako bi se osiguralo potvrđivanje usklađenosti sa tom obavezom (analogno tome, vidi predmet C-275/98 Unitron Scandinavia i 3-S [1999.] ECR I-8291, stav (31)).

- 122 -


Konkretnije, ovo znači da se kriteriji za dodjelu moraju formulisati u ugovornoj dokumentaciji ili ugovornom obavještenju, na takav način da se omogući da ih svi u razumnoj mjeri dobro informirani i uobičajeno savjesni ponuđači protumače na isti način.

Ova obaveza transparentnosti takođe znači da organ nadležan za odlučivanje mora tumačiti krititerije za dodjelu na isti način tokom cijelog postupka (u tom smislu vidi prethodno citirani predmet Komisija protiv Belgije, para 88 i 89).

Na kraju, prilikom ocjenjivanja ponuda kriteriji za dodjelu se moraju primjenjivati objektivno i ujednačeno na sve ponuđače. To što organi nadležni za odlučivanje pribjegavaju mišljenju eksperta radi procjene činjeničnog stanja koje će precizno biti poznato tek u budućnosti, u načelu pruža mogućnost da se garantira postupanje u skladu s tim uvjetom.” Presuda Suda pravde od 18. oktobra 2001. godine u predmetu C-19/00 “SIAC”, stav (33) – (44) “(…) Prema članu 30. (2) Direktive 93/37, kada se ugovor dodjeljuje ekonomski najpovoljnijoj ponudi, u ugovornoj dokumentaciji moraju biti navedeni svi kriteriji na kojima Vijeće namjerava zasnovati dodjelu. Štaviše, ovom odredbom prepušta se Vijeću izbor kriterija po kojima Vijeće predlaže osnov za dodjelu ugovora, uz uvjet da je cilj izabranih kriterija da se identificira ponuda koja je ekonomski najpovoljnija. Radi utvrđivanja ekonomski najpovoljnijeg tendera, Vijeće mora biti u mogućnosti da djeluje prema sopstvenom nahođenju, donoseći odluku na temelju kvalitativnih i kvantitativnih kriterija koji se razlikuju prema vrsti predmetnog ugovora o kojem se radi (…).

U tom pogledu, Sud se prisjeća da je u vezi sa sličnim odredbama u Direktivi Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine koja se odnosi na usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga (SG 1992. L 209, str. 1), smatrao da se član 36. (1) (a) te direktive ne može tumačiti tako da se nužno svaki kriterij za dodjelu koji koristi ugovorni organ da identificira ekonomski najpovoljaniji tender mora smatrati kriterijem čisto ekonomske prirode, zato što se ne može isključiti da faktori koji nisu čisto ekonomske prirode mogu imati utjecaja na vrijednost tendera sa stanovišta ugovornog organa (Predmet C-513/99 Concordia Bus Finland [2002.] ECR I-0000, stav (55)).

Slijedi da se član 30. (1) (b) Direktive 93/37 ne može tumačiti tako da znači da je svaki od kriterija za dodjelu koji koristi Vijeće za identificiranje ekonomski najpovoljnijeg tendera nužno morao biti smatran ili kvantitativnim ili se odnositi jedino na cijene ili stope sadržane u sažetku. Različiti faktori koji nisu čisto kvantitativnog karaktera mogu utjecati na izvršenje radova i, kao posljedica toga, na ekonomsku vrijednost tendera. Na primjer, iskustvo i tehnička osposobljenost ponuđača i njegovog tima, upoznatost sa vrstom radova obuhvaćenih predmetnim ugovorom i kvalitet predoženih podugovarača sve su kvalitativni faktori koji, ukoliko ne postignu nivo koji se zahtijeva ugovorom, mogu izazvati zastoje u izvršenju radova ili učiniti nužnim izvođenje dodatnih radova. Slijedi da čak i ako neki od kriterija pomenutih u ugovornoj

- 123 -


dokumentaciji za ocjenjivanje osposobljenosti ponuđača za izvršenje radova nisu iskazani u kavantitativnom značenju, oni se ipak mogu primjenjivati objektivno i ujednačeno radi poređenja tendera i jesu nedvosmisleno od značaja za utvrđivanje ekonomski najpovoljnije ponude.” Presuda Suda pravde od 25. februara 2003. godine u predmetu T–4/01 Renco protiv Vijeća, stav (66) – (68) “(…) Radi ispunjavanja cilja razvoja efikasne konkurencije, Direktivom se nastoji organizirati dodjela ugovora na takav način da se omogući ugovornom organu da uporedi različite ponude i da na osnovu objektivnih kriterija prihvati najpovoljnije ponude (…).

Stoga se članom 30. (1) Direktive utvrđuje kriterij na koji se oslanja ugovorni organ prilikom dodjele ugovorač naime, to je ili samo najniža cijena, ili, u slučaju da se ugovor dodjeljuje ekonomski najpovoljnijoj ponudi, to su različiti kriteriji iz ugovora, poput cijene, perioda izvršenja, tekućih operativnih troškova, profitabilnosti, tehničke sposobnosti.

Jednom odredbe državnog zakonodavstva, poput one o kojoj je riječ u postupku u glavnoj stvari, a kojom se ograničava sloboda izbora ugovornim organima u kontekstu otvorenih ili ograničenih postupaka dostave pounuda, time što se iziskuje da se kao jedini kriterij za dodjelu ugovora koristi najniža cijena, ne isključuje se mogućnsot da ovi organi porede različite ponude i da prihvataju najbolje na osnovu objektivnog kriterija unaprijed utvrđenog i posebno uvrštenog u kriterije iz člana 30. (1) Direktive.

Međutim, apstraktno i općenito utvrđivanje u državnom zakonodavstu jedinstvenog kriterija za dodjelu ugovora o izvođenju javnih radova lišava ugovorne organe mogućnosti da uzmu u obzir prirodu i specifične karakteristike takvih ugovora, time što će za svaki od ugovarača, ako se posmatraju izdovjeno, izabrati kriterij kojim će se najvjerovatnije osigurati slobodna konkurencija i na taj način osigurati prihvatanje najbolje ponude.

U postupku u glavnoj stvari, sud date države je konkretno naglasio tehničku složenost radova koje je potrebno obaviti i, shodno tome, ugovorni organ je mogao profitabilno uzeti u obzir tu složenost prilikom odabira kriterija za dodjelu ugovora, poput onih utvrđenih kao primjer u članu 30. (1) (b) Direktive.

Iz prethodnih razmatranja slijedi da odgovor na pitanja na koja ukazuje Sud mora biti to da bi se član 30. (1) Direktive trebao tumačiti tako da se njime isključuju pravila države kojima se u svrhu dodjele ugovora o izvođenju javnih radova nakon otvorenog ili ograničenog postupka uvodi opći i apstraktni zahtjev da se ugovorni organi koriste samo kriterijumom najniže cijene.”

- 124 -


Presuda Suda pravde od 7. oktobra 2004 godine u predmetu C–247/02 “Sintesi”, stav (37) – (42) 4.2 Ekonomski najpovoljnija ponuda “(…) Članom 36. (1) (a) Direktive 92/50 predviđa se da kriteriji na kojima ugovorni organ može eventualno zasnovati dodjelu ugovora mogu, u slučaju da se dodjela vrši za za ekonomski najpovoljniju ponudu, biti različiti kriteriji iz ugovora poput, na primjer, kvaliteta, tehničke sposobnosti, estetskih i funkcionalnih karakteristika, tehničke pomoći i servisa koji se osigurava nakon prodaje, datuma isporuke, roka isporuke ili perioda izvršenja, ili cijene.

Radi utvrđivanja da li i pod kojim uvjetima ugovorni organ može, u skladu sa članom 36. (1) (a), uzeti u obzir kriterije ekološkog karaktera, kao prvo, mora se zapaziti da je na osnovu onoga što nedvojbeno proizilazi iz formulacije te odrebe, i to konkretno kroz upotrebu izraza “na primjer”, kriteriji koji se mogu koristiti kao kriteriji za dodjelu javnog ugovora ekonomski najpovoljnijoj ponudi nisu iscrpno nabrojani (u tom smislu vidi predmet C-19/00 SIAC Construction [2001] ECR I-7725, stav (35)).

Drugo, član 36. (1) (a) se ne može tumačiti tako da njegovo značenje bude da svaki od kriterija za dodjelu koji koristi ugovorni organ radi identificiranja ekonomski najpovoljnije ponude mora nužno biti i kriterij isljučivo ekonomske prirode. Ne može se isključiti mogućnost da faktori koji nisu isključivo ekonomskog karaktera mogu utjecati na vrijednost tendera sa stanovišta ugovornog organa. Taj zaključak se takođe potvrđuje formulacijom odredbe, koja izričito upućuje na kriterij estetskih karakteristika ponude.

Štaviše, na osnovu onoga što je Sud već smatrao, svrha usklađivanja postupaka na nivou Zajednice za dodjelu javnih ugovora jeste da se uklone prepreke slobodnom kretanju usluga i roba (vidi, između ostalog, predmet SIAC Construction, stav (32)).

U svjetlu tog cilja kao i formulacije u trećoj rečenici prve tačke člana 130. (2) Sporazuma o EZ, prenesene Amsterdamskim ugovorom u neznatno izmijenjenom obliku u član 6. EZ, prema kojem se predviđa da zahtjevi u pogledu zaštite okoliša moraju biti integrirani u definiciju i provedbu politika i aktivnosti Zajednice, obavezan je zaključak da se članom 36. (1) (a) Direktive 92/50 ne isključuje mogućnost da ugovorni organ koristi kriterije koji se odnose na očuvanje okoliša prilikom ocjenjivanja ekonomski najpovoljnije ponude.

Međutim, to ne znači da ugovorni organ može uzeti u obzir svaki kriterij takve prirode.

Premda se članom 36. (1) (a) Direktive 92/50 prepušta ugovornom organu da izabere kriterije na osnovu kojih će predložiti da bude zasnovana dodjela ugovora, taj izbor međutim može se odnositi samo na kriterije čiji je cilj identificiranje ekonomski najpovoljnije ponuda (u tu svrhu, u vezi sa ugovorima o izvođenju javnih radova vidi predmet Beentjes, stav (19), Evans Medical i Macfarlan Smith, stav (42), i SIAC Construction, stav (36)). Budući da se ponuda neophodno odnosi na predmet ugovora, slijedi da kriteriji za dodjelu

- 125 -


koji se mogu primjenjivati u skladu sa tom odredbom moraju i sami biti povezani sa predmetom ugovora.

Kao prvo, trebalo bi se prisjetiti da je na osnovu onoga što je Sud već ranije smatrao, ugovorni organ radi utvrđivanja ekonomski najpovoljnije ponude mora biti u mogućnosti ocijeniti dostavljene ponude i donijeti odluku na osnovu kvalitativnih i kvantitativnih kriterija u odnosu na predmetni ugovor (u tu svrhu kada je riječ o ugovorima o izvođenju javnih radova, vidi predmet 274/83 Comisija protiv Italije [1985] ECR 1077, stav (25)).

Nadalje, isto tako je vidljivo iz sudske prakse da kriterij za dodjelu sa dejstvom prenošenja na ugovorni organ neograničene slobode izbora u pogledu dodjele ugovora ponuđaču ne bi bio u skladu sa članom 36. (1) (a) Direktive 92/50 (u tu svrhu vidi predmete Beentjes, stav (26), i SIAC Construction, stav (37)).

Slijedeće što je potrebno zapaziti jeste da se kriterij koji je usvojen radi utvrđivanja ekonomski najpovoljnije ponude mora primjenjivati u skladu sa svim proceduralnim pravilima utvrđenim u Direktivi 92/50, i to konkretno pravilima oglašavanja. Slijedi da se, u skladu sa članom 36. (2) te Direktive, svi takvi kriteriji moraju izričito pomenuti u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o tenderu, po mogućnosti opadajućim redoslijedom važnosti, kako bi se operaterima omogućilo da se upoznaju s njihovim postojanjem i djelokrugom (u tu svrhu u vezi sa ugovorima o izvođenju javnih radova vidi predmet Beentjes, st. (31) i (36), i predmet C-225/98 Komisija protiv Francuske [2000.] ECR I-7445, stav (51)).

I na kraju, takvi kriteriji moraju biti usklađeni sa svim temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, konkretno sa načelom nediskriminacije kako slijedi iz odredaba Sporazuma o pravu na formiranje i slobodi pružanja usluga (u tu svrhu vidi predmete Beentjes, stav (29), i Komisija protiv Francuske, stav (50)).

Iz prethodnih razmatranja slijedi da, ukoliko ugovorni organ odluči da dodijeli ugovor ponuđaču koji dostavi ekonomski najpovoljniju ponudu, u skladu sa članom 36. (1) (a) Direktive 92/50, on može uzeti u obzir kriterije koji se odnose na očuvanje okoliša, uz uvjet da su oni povezani sa predmetom ugovora, da se njima ne prenosi neograničena sloboda izbora na organ, da su izričito pomenuti u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o tenderu, te da su usklađeni sa svim temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, naročito načelom nediskriminacije.” Presuda Suda pravde od 17. septembra 2002. godine u predmetu C-513/99, stav (53) – (64) “(…) treba konstatirati da je presudom koju je donio nakon upućivanja prijedloga za rješavanje prethodnog pitanja u ovom slučaju, koji se odnosio na tumačenje člana 36. (1) (a) Direktive 92/50, čija je formulacija manje-više identična onoj u članu 26. (1) (b) Direktive 93/36, Sud imao priliku da presudi o pitanju da li i pod kojim okolnostima ugovorni organ može uzeti u obzir ekološke kriterije prilikom ocjenjivanja ekonomski najpovoljnije ponude.

- 126 -


Preciznije rečeno, u tački 55. presude u predmetu C-513/99 Concordia Bus Finland [2002] ECR I-7123, Sud je držao da se član 36. (1) (a) Direktive 92/50 ne može tumačiti tako da svaki od kriterija za dodjelu koji koristi ugovorni organ za identificiranje ekonomski najpovoljnije ponude mora nužno biti i kriterij isključivo ekonomske prirode.

Sud je stoga prihvatio da u slučaju da ugovorni organ odluči da dodjeli ugovor ponuđaču koji dostavi ekonomski najpovoljniju ponudu, isti ugovorni organ može uzeti u obzir ekološke kriterije, uz uvjet da su oni povezani sa predmetom ugovora, da se njima ne prenosi neograničena sloboda izbora na organ, da su izričito pomenuti u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o tenderu, te da su usklađeni sa svim temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, naročito sa načelom nediskriminacije. (prethodno citirani predmet Concordia Bus Finland, stav (69)).

Slijedi da se zakonodavstvom Zajednice o javnim nabavkama ugovorni organ ne sprečava da u kontektu ocjenjivanja ekonomski najpovoljnije ponude kod ugovora o snabdijevanju električnom energijom primjenjuje kriterij kojim se zahtijeva da nabavljena električna energija bude proizvedena iz obnovljivih energetskih izvora, s tim da taj kriterij bude povezan sa predmetom ugovora, da se njime ne prenosi neograničena sloboda izbora na organ, da je izričito pomenut u ugovornoj dokumentaciji ili obavještenju o tenderu, te da je usklađen sa svim temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, naročito sa načelom nediskriminacije.” Presuda Suda pravde od 27. februara 2003. godine u predmetu C–448/01, stav (31) – (34) “Prema članu 30. (1) Direktive 93/37, kriteriji na kojima ugovorni organi zasnivaju dodjelu ugovora su ili samo najniža cijena ili, u slučaju kada se dodjela vrši za ekonosmki najpovoljniju ponudu, različiti kriteriji prema ugovoru, poput cijene, perioda izvršenja, operativnih troškova, profitabilnosti, tehničke sposobnosti.

Pored toga, tom odredbom se ne isljučuje svaka mogućnost da ugovorni organi koriste kao kriterij uvjet povezan sa kampanjom protiv nezaposlenosti, s tim da taj uvjet bude usklađen sa svim temeljnim načelima pravnih normi Zajednice, naročito načela nediskriminacije koje proizilazi iz odredaba Sporazuma u vezi sa pravom formiranja i slobodom pružanja usluga (u tu svrhu vidi Beentjes, stav (29)).

Štaviše, čak i ako takav kriterij sam po sebi nije usklađen sa Direktivom 93/37, neophodno je da se primjenjuje u skladu sa svim proceduralnim pravilima utvrđenim u toj direktivi, naročito sa pravilima o oglašavanju (u tom smislu vidi o Direktivi 71/305, Beentjes, stav (31)). Slijedi da jedan kriterij povezan sa kampanjom protiv nezaposlenosti mora biti izričito pomenut u obavještenju o ugovoru kako bi ugovarači mogli da se upoznaju sa njegovim postojanjem (u tom smislu vidi see Beentjes, stav (36)).”

- 127 -


Presuda Suda pravde od 26. septembra 2000. godine u predmetu C–225/98 Komisija protiv Francuske, stav (49) – (51) “(…) Drugim pitanjem koje postavlja sud date države nastoji se prije svega ustanoviti da li se Direktivom 71/305/EEC isključuje odbijanje ponude po sljedećem osnovu:

(i) nepostojanje konkretnog iskustva vezano za radove koji se izvode;

(ii) ponuda očigledno nije najprihvatljivija iz ugla organa zaduženog za dodjelu ugovora ;

(iii) nemogućnost ugovarača da na dugoročnom osnovu zaposli nezaposlene osobe.

Drugo, ovim pitanjem se nastoji ustanoviti kakvo prethodno obavještenje se zahtijeva direktivom u pogledu korištenja takvih kriterija, ukoliko bi se oni smatrali usklađenim sa direktivom.

(…) Što se tiče kriterija za dodjelu ugovora, članom 29. (1) se predviđa da organi zaduženi za dodjelu ugovora moraju zasnovati svoju odluku ili isključivo na najnižoj cijeni ili, u slučaju da se dodjela vrši ekonomski najpovoljnijoj ponudi, na različitim kriterijima prema ugovoru: npr. cijena, period izvršenja, operativni troškovi, profitabilnost, tehničke sposobnosti.

(…) Što se tiče isključenja neke ponude na osnovu toga da ponuđač nije u mogućnosti zaposliti već duže vrijeme nezaposlene osobe, potrebno je prije svega konstatirati da takav uvjet nije u vezi sa provjeravanjem podobnosti ugovaračâ na temelju njihovog ekonomskog i finansijskog položaja i njihovog tehničkog znanja i sposobnosti ili sa kriterijima za dodjelu ugovora iz člana 29. direktive.

(…) s ciljem da se postigne usklađenost sa direktivom, takav uvjet mora biti usaglašen sa svim relevantnim propisima prava Zajednice, naročito sa zabranama koje proizilaze iz načela utvrđenih Sporazumom u pogledu prava formiranja i slobode pružanja usluga.

Obaveza zapošljavanja onih koji su već duže vrijeme nezaposleni bi pored ostalog mogla biti kršenje zabrane diskriminacije po osnovu državne pripadnosti utvrđene u drugom stavu člana 7. Sporazuma ukoliko bi postalo očigledno da takav uvjet mogu zadovoljiti samo ponuđači iz date države ili ako bi se pak ponuđači iz ostalih država članica suočili sa poteškoćama u ispunjavanju ove obaveze. Na sudu date države je da u svjetlu svih okolnosti predmeta ustanovi da li je nametanje takvog uvjeta neposredno ili posredno diskriminirajuće.

Čak iako prethodno razmatrani kriteriji nisu sami po sebi usklađeni sa direktivom, oni se moraju primjenjviati u skladu sa svim proceduralnim pravilima utvrđenim u direktivi, naročito pravilima o oglašavanju. Stoga je neophodno tumačiti ove odredbe ne bi li se ustanovilo koje je zahtjeve potrebeno ispuniti prema različitim kriterijima na koje upućuje sud date države.

Vidljivo je iz dokumentacije podnesene Sudu da je u ovom slučaju kriterij posebnog iskustva u odnosu na rad koji je potrebno obaviti i kriterij

- 128 -


najprihvatljivije ponude nisu pomenuti u ugovornoj dokumentaciji ili ugovornom obavještenju; ovi kriteriji su izvedeni iz člana 21. Jedinstvenih pravila, na koje se obavještenje općenito pozivalo. S druge strane, uvjet u pogledu zapošljavanja već duže vrijeme nezaposlenih osoba bio je predmet posebnih odredaba u ugovornoj dokumentaciji i bio je izričito pomenut u obavještenju objavljenom u Službenom glasniku Evropskih zajednica.

Što se tiče kriterija posebnog iskustva u odnosu na radove koji se izvode, potrebno je navesti da iako se posljednjom rečenicom člana 26. direktive iziskuje da organi zaduženi za dodjelu ugovora preciziraju u ugovornom obavještenju koje je reference o tehničkom znanju i sposobnostima ugovarača potrebno dostaviti, ovim kriterijem se od njih ne zahtijeva da takstativno navedu u obavještenju kriterije prema kojima oni predlažu da će zasnovati svoju ocjenu podobnosti ugovarača.

Pored toga, u cilju da se obavještenjem ispuni njegova uloga da omogući ugovaračima u Zajednici da utvrde da li im je neki ugovor od interesa, obavještenje u najmanju ruku mora sadržavati konkretno pominjanje posebnih uvjeta koje je ugovarač obavezan ispuniti ne bi li se smatrao podobnim za dostavu ponude na tender predmetnog ugovora. Međutim, takvo pominjanje ne može se zahtijevati u slučaju poput ovog kada uvjet nije poseban uvjet podobnosti, nego kriterij koji je neodvojiv od samog koncepta podobnosti.

Što se tiče kriterija “najprihvatljivije ponude”, potrebno je zapaziti da čak i kada bi takav kriterij bio usklađen sa direktivom u ranije istaknutim okolnostima, iz formulacije člana 29. (1) i 29. (2) direktive je jasno da u slučajevima kada organi zaduženi za dodjelu ugovora ne uzimaju u obzir najnižu cijenu kao isključivi kriterij za dodjelu ugovora, nego razmatraju različite kriterije s ciljem dodjele ugovora ekonomski najpovoljnijoj ponudi, od njih se zahtijeva da navedu ove kriterije u obavještenju o ugovoru ili ugovornoj dokumentaciji. Zbog toga, općim upućivanjem na odredbu u državnom zakonodavstvu ne može se zadovoljiti potreba za javnošću.

Uvjet poput zapošljavanja već duže vrijeme nezaposlenih osoba je dodatni poseban uvjet i mora se stoga pomenuti u obavještenju, kako bi ugovarači mogli postati svjesni njegovog postojanja.

U odgovoru na drugo pitanje koje je postavio sud date države trebalo bi stoga navesti da: (i) kriterij posebnog iskustva za izvođenje radova jeste legitimni kriterij

tehničke sposobnosti i znanja u smislu utvrđivanja podobnosti ugovaračâ. Tamo gdje je takav kriterij utvrđen odredbom državnog zakonodavstva na koju obavještenje o ugovoru upućuje, kriterij nije uslovljen posebnim zahtjevima utvrđenim u direktivi o objavi u ugovornom obavještenju ili ugovornoj dokumentaciji;

(ii) kriterij “najprihvatljivije ponude”, u skladu s onim što je propisano odredbom zakonodavstva date države, može biti usklađen sa direktivom ako se njime odslikava diskrecija koju uživaju organi zaduženi za dodjelu ugovora s ciljem da utvrde ekonomski najpovoljniju ponudu na osnovu objektivnih kriterija i na taj način ne uključuje element

- 129 -


subjektivnog izbora. Iz člana 29. (1) i 29. (2) direktive slijedi da tamo gdje organi zaduženi za dodjelu ugovora kao isključivi kriterij za dodjelu ugovora ne uzimaju najnižu cijenu, nego razmatraju različite kriterije s ciljem dodjele ugovora ekonomski najpovoljnijoj ponudi, od njih se zahtijeva da ove kriterije navedu u obavještenju o ugovoru ili ugovornoj dokumentaciji;

(iii) uvjet koji se odnosi na zapošljavanje dugoročno nezaposlenih osoba usklađen je sa direktivom ako nema neposrednog ili posrednog diskriminacijskog utjecaja na ponuđače iz drugih država članica Zajednice. Jedan dodatni poseban uvjet ove vrste mora biti pomenut u ugovornom obavještenju.”

Presuda Suda pravde od 30. septembra 1988. godine u predmetu 31/87 “Beentjes”, stav (3), (14), (18), (28) – (379 “(…) sud date države želi ustanoviti da li tijela obuhvaćena zakonodavstvom Zajednice koje se primjenjuje na dodjelu javnih ugovora, konkretno Direktivom 77/62, mogu, prilikom nastojanja da pribave diamorfin, dodijeliti ugovor na osnovu sposobnosti preduzeća koja učestuvju u dostavi ponuda da garantiraju pouzdanost i kontinuitet nabavki u toj zemlji.

Članom 25. (1) Direktive 77/62 predviđa se sljedeće:

“Kriteriji na kojima će ugovorni organ zasnovati dodjelu ugovorâ su:

(a) ...

(b) ..., kada se dodjela vrši ekonomski najpovoljnijoj ponudi, različiti kriteriji prema predmetnom ugovoru: npr. cijena, datum isporuke, operativni troškovi, rentabilnost sa stanovišta troškova (ekonomičnost), kvalitet, estetske i funcionalne karakteristike, tehničke sposobnosti, servisiranje nakon prodaje i tehnička pomoć."

Prema presudi Suda u predmetu 31/87 Beentjes protiv Holandije [1988.] ECR 4635, prilikom vršenja odabira ekonomski najpovoljnije ponude ugovorni organi mogu izabrati kriterije koje namjeravaju primijeniti, ali se njihov izbor može odnositi isključivo na kriterije osmišljene kako bi se identificirala ekonomski najpovoljnija ponuda. Ta presuda, koja se tiče ugovora o izvođenju javnih radova, takođe se odnosi i na ugovore o javnoj nabavci roba, ukoliko nema razlike u ovom pogledu između ove dvije vrste ugovora.

Slijedi da je pouzdanost nabavke jedan od kriterija koji se mogu uzeti u obzir prema članu 25. direktive radi utvrđivanja za relevantne organe ekonomski najpovoljnije ponude za ugovor o nabavci proizvoda poput onoga o kojem je riječ u postupku u glavnoj stvari.

Međutim, u takvom slučaju na pouzdanost nabavke roba mora biti jasno ukazano kao na kriterij za dodjelu ugovora, u skladu s članom 25. (2) Direktive 77/62, kojim se predviđa da:

- 130 -


“..., su ugovorni organi dužni navesti u ugovornoj dokumentaciji ili u obavještenju o ugovoru sve kriterije koje nastoje primijeniti na dodjelu, i to po mogućnosti prema opadajućem redoslijedu važnosti.” Presuda Suda pravde od 28. marta 1995. godine u predmetu C–324/93, stav (40) – (45) 4.3 Neprirodno niska vrijednost ponude “U drugom pitanju se pita da li odredbe člana 29. (5) Direktive 71/305 iziskuju od organa zaduženih za dodjelu ugovora da od ponuđača čije su ponude prema mišljenju organa očigledno neprirodno niske u odnosu na transakciju, traži da dostave obrazloženja za ove cijene prije istraživanja njihovog sastava i donošenja odluke kome će dodijeliti ugovor, odnosno dozvoljavaju li oni u takvim okolnostima organu zaduženom za dodjelu ugovora da odluči je li nužno takva obrazloženja zahtijevati.

Članom 29. (5) Direktive 71/305 predviđa se da ako je ponuda očigledno neprirodno niska, organ zadužen za dodjelu ugovora dužan je ispitati pojedinosti ponude, i u tu svrhu zahtijevati od ponuđača da dostave neophodna obrazloženja. Suprotno stavu koji je iznijela vlada Luksemburga, činjenica da se odredbom izričito ovlašćuje ugovorni organ da ustanovi jesu li obrazloženja prihvatiljiva ni pod kojim okolnostima ga ne ovlašćuje da, time što odbija ponudu a da pri tome ne traži objašnjenje od ponuđača, odluči unaprijed da je davanje prihvatljivog obrazloženja nemoguće. Cilj odredbe, a to je zaštita ponuđača od subjektivnosti sa strane organa nadležnog za dodjelu ugovora, ne bi se mogao postići ako bi se prepustilo tom organu da prosuđuje da li je ispravno ili ne obrazloženja zahtijevati.

Odgovor na drugo pitanje mora stoga biti da u slučaju kada je, prema mišljenju organa zaduženog za dodjelu ugovora o javnim radovima ponuda ponuđača očigledno neprirodno niska u odnosu na transakciju, članom 29. (5) Direktive 71/305 zahtijeva se da, prije nego što se dođe do odluke u pogledu dodjele ugovora, organa traži od ponuđača obrazloženje njegovih cijena ili da obavijesti ponuđača koja od njegovih ponuda je vidljivo neprirodna, i da mu da razuman vremenski rok u okviru kojeg će dostaviti dodatne pojednosti.” Presuda Suda pravde od 10. februara 1982., godine u predmetu 76/81 “Transporoute”. “Odgovor na drugi dio trećeg pitanja mora stoga biti to da se članom 29. (5) Direktive Vijeća 71/305 zabranjuje državama članicama da uvedu odredbe kojima se zahtijeva automatsko isključenje iz postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima određenih ponuda utvrđenih prema matematičkom kriteriju, umjesto da se organ zadužen za dodjelu ugovora obaveže na primjenu postupka ipitivanja utvrđenog tom direktivom, dajući ponuđaču mogućnost da obrazloženja dostavi.

- 131 -


Kada je riječ o prvom pitanju, potrebno je zapaziti da je upravo radi omogućavanja ponuđačima koji dostavljaju iznimno niske ponude da pokažu da su te ponude stvarne, Vijeće u članu 29. (5) Direktive 71/305 utvrdilo precizan, detaljan postupak za ispitivanje ponuda za koje se čini da su neprirodno niske. Taj cilj bi bio ugrožen ako bi države članice bile u mogućnosti da prilikom provedbe člana 29. (5) direktive, od njega u bilo kojoj znatnoj mjeri odstupe.

Odgovor na prvo pitanje mora stoga biti da prilikom provedbe Direktive Vijeća 71/305 države članice ne mogu u bilo kojoj značajnoj mjeri odstupiti od odredaba člana 29. (5) direktive.

Slijedi da je odgovor koji se daje u prvom dijelu trećeg pitanja taj da se članom 29. (5) Direktive Vijeća 71/305 dopušta državama članicama da zahtijevaju ispitivanje ponuda kada se ove ponude čine neprirodno niskim, a ne samo kada su očigledno niske.” Presuda Suda pravde od 22. juna 1989. godine u predmetu 103/88 “Fratelli Costanzo”, stav (19) – (21), (27) “Član 30. (4) Direktive Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima mora se tumačiti na sljedeći način:

- njime se isključuje zakonski propis države članice i upravna praksa kojom se dopušta ugovornom organu da odbaci ponudu u kojoj se nudi veći popust od praga anomalija kao neprirodno nisku, uzimajući u obzir samo ona obrazloženja predloženih cijena koja obuhvataju najmanje 75% od osnovne ugovorne vrijednosti pomenuta u obavještenju o nabavci, za koje se zahtijevalo da ponuđači dostave uz ponude, a da se nije davala mogućnost ponuđačima da nakon otvaranja koverata brane svoje stanovište o onim elementima predloženih cijena koji su izazivali sumnju;

- njime se isključuje pravni propis države članice i upravna praksa koja iziskuje od ugovornog organa da u cilju ispitivanja neprirodno niskih ponuda uzme u obzir isključivo obrazloženja zasnovana na ekonomičnosti metoda izgradnje, izabrnih tehničkih rješenja, ili u iznimnom slučaju povoljne uvjete na raspolaganju ponuđaču, ali ne i obrazloženja koja se odnose na one elemente za koje se minimalne vrijednosti propisuju zakonom, propisom ili upravnom odredbom ili se mogu ustanoviti iz službenih podataka;

- međutim, uz uvjet da su svi zahtjevi koji se njime postavljaju inače ispunjeni i da ciljevi postavljeni Direktivom 93/37 nisu propali, njime se u načelu ne isključuje pravni propis države članice i upravna praksa kojom se po pitanju otkrivanja i ispitivanja neprirodno niskih ponuda, kao prvo, iziskuje da svi ponuđači pod prijetnjom isključenja iz učešća u ugovoru, poprate svoje ponude obrazloženjima predloženih cijena, s tim da se obuhvati najmanje 75% od osnovne vrijednosti tog ugovora, i, kao drugo, primjene metod izračunavanja praga anomalija po osnovu

- 132 -


prosjeka svih ponuda primljenih u spornom postupku dostave ponuda, tako da ponuđači ne budu u situaciji da o tom pragu saznaju tek u vrijeme podnošenja svoje dokumentacije; rezultatom dobivenim primjenom tog metoda kalkulacije obavezno se, međutim, ostavlja mogućnost njegovog ponovnog razmatranja od strane ugovornog organa.”

Presuda Suda pravde od 27. novembra 2001. godine u predmetima C–285/99 i C–286/99 “Impresa Lombardini”, sažetak presude. 5. Žalbeni postupci 5.1 Opći zahtjevi u pogledu žalbenog sistema “(…) U svojim pitanjima, Ured za nabavku oblasti Tirol (njem. Tiroler Landesvergabeamt) se u osnovi pita da li se odredbama poput onih kojima se uređuje njegov sastav i funkcioniranje zadovoljavaju uvjeti utvrđeni u članu 2. (8) Direktive 89/665.

Ta odredbe tiču se tijela odgovornih za žalbeni postupak u odnosu na odluke koje donose tijela nadležna za dodjelu javnih ugovora u okvirnom smislu Direktive 89/665.

Prema tački 1. člana 2. (8), države članice mogu izabrati jedno od dva rješenja prilikom utvrđivanja aranžmana za reviziju javnih ugovora.

Prvo rješenje je da se nadležnost za reviziju povjeri tijelima pravosudnog karaktera. Drugo rješenje je da se u prvoj fazi ta nadležnost povjeri tijelima koja nisu takvog karaktera. U tom slučaju, odluke ovih tijela moraju podrazumijavati mogućnost da budu predmet sudske revizije ili revizije od strane tijela koje je dužno udovoljiti konkretnim uvjetima iz tačke 2. člana 2. (8) Direktive 89/665, kako bi se garantirala adekvatna revizija.

Slijedi da se ove garantne odredbe ne primjenjuju ukoliko se radi o slučaju poput onog u postupku u glavnoj stvari, gdje je tijelo odgovorno za žalbeni postupak zapravo tijelo pravosudnog karaktera.

Shodno tome, odgovor na pitanje koje je postavio Ured za nabavku (njem. Landesvergabeamt) mora biti da se uvjeti utvrđeni u članu 2. (8) Direktive 89/665 ne primjenjuju na odredbe poput onih kojima se uređuje njegov sastav i funkcioniranje.” Presuda Suda pravde od 4. februara 1999. godine u predmetu C–103/97, stav (26) – (31) “(…) U slučaju da država članica ne preduzme potrebne provedbene mjere ili donese mjere koje nisu usaglašene s nekom direktivom, Sud je zavisno od određenih uvjeta priznao pravo pojedinaca da se u pravnim pitanjima pozovu na direktivu u odnosu na državu članicu koja propustila da mjere preduzme ili uskladi. Premda ova minimalna garancija ne može opravdati to što se država članica nastoji osloboditi obaveze pravovremenog preduzimanja provedbenih

- 133 -


mjera dovoljnih da se ispuni cilj svake direktive (vidi konkretno presudu u predmetu C-253/98 Komisija protiv Njemačke [1996.] ECR I-2423, stav (13)), ona ipak može djelovati u pravcu omogućavanja pojedincima da se pozovu u odnosu na državu članicu, na materijalne odredbe Direktive 92/50.

Ako se relevantne domaće odredbe ne mogu protumačiti u skladu sa Direktivom 92/50, osobe o kojima se radi mogu putem korištenja odgovarajućih postupka iz domaćeg zakonodavstva, tražiti naknadu za štetu nastalu kao posljedica neprenošenja direktive u vlastito zakonodavstvo u propisanom roku (vidi konkretno presudu u spojenim predmetima C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94 i C-190/94 Dillenkofer i drugi [1996] ECR I-4845).” Presuda Suda pravde od 17. septembra 1997. godine u predmetu C–54/96, stav (44) – (45) 5.2 Osobe s pravom na žalbeni postupak “(…) Član 1. (1) Direktive Vijeća 89/665 mora se tumačiti tako da je obaveza države članice da osigura da se efikasni i brzi pravni lijekovi na raspolaganju protiv odluka koje donesu ugovorni organi prošire takođe i na odluke koje se donose izvan zvaničnog postupka dodjele i odluke koje prethode zvaničnom pozivu na podnošenje ponuda (pozivu na tendere), a naročito odluke o tome da li sporni ugovor potpada pod osobni i materijalni predmet Direktive 92/50, uključujući i njene izmjene i dopune. Ta mogućnost revizije je na raspolaganju svakoj osobi koja ima ili je imala interesa u stjecanju predmetnog ugovora a koja je oštećena ili joj prijeti opastnost da će biti oštećena navodnim prekršajem, od vremena kada je ugovorni organ izrazio želju na način kojim se omogućava izazivanje pravnog dejstva. Države članice stoga nisu ovlaštene da uslovljavaju mogućnost revizije činjenicom da je sporni postupak javne nabavke formalno već dostigao određenu fazu razvoja.” Presuda Suda pravde od 11. januara 2005. u predmetu C–26/03 “Stadt Halle”, stav (44) “1. Članom 1. (3) Direktiva Vijeća 89/665/EEZ od 21. decembra 1989.

godine, o usklađianju zakona, propisa i administrativnih uredbi u domenu primjene postupaka revizije kod dodjele ugovora o javnoj nabavci u javnim radovima, sa izmjenama i dopunama koje su donesene Direktivom Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, ne isključuje se da žalbeni postupci predviđeni tom direktivom budu na raspolaganju osobi koja traži dodjelu posebnog javnog ugovora tek ako se osoba izlaže opasnosti da bude oštećena navodnim prekršajem na koji ukazuje.

2. Članom 1. (3) Direktive 89/665, sa izmjenama i dopunama u Direktivi 92/50, sprečava se situacija u kojoj je ponuđaču uskraćena mogućnost dostupnosti žalbenom postupku predviđenom u prethodno pomentuoj direktivi kako bi se osporilo važenje odluke ugovornog organa kojom se

- 134 -


njegova ponuda u tenderu ne smatra najboljom ponudom, po osnovu toga da je sudbina tog tendera bila da bude eliminiran unaprijed od strane ugovornog organa iz drugih razloga, i shodno tome nije bio oštećen ili se nije izlagao opasnosti da bude opštećen usljed navodnog kršenja na koje ukazuje. U kontekstu žalbenog postupka na koji pomenuti ponuđač uživa pravo, ponuđaču se mora dopustiti da osporava osnov za isključenje na osnovu kojeg žalbeno tijelo namjerava zaključiti da isti nije bio oštećen ili se nije izlagao opasnosti da bude oštećen odlukom čiju validnost osporava. ”

Presuda Suda pravde od 19. juna 2003. godine u predmetu C–249/00 “Hackenmuller”, izreka presude. “(…) Članom 1. (1) Direktive 89/665 nalaže se državama članicama da, kada je riječ o postupcima dodjele ugovora koji spadaju u predmet relevantnih direktiva Zajednice, preduzmu mjere neophodne kako bi se osiguralo da se na odluke koje donesu ugovorni organi mogu podnijeti žalbe djelotvorno i što je brže moguće, po osnovu da su takvim odlukama prekršene pravne norme Zajednice u oblasti javne nabavke ili pravila date države kojim se vrši provedba tih pravnih normi.

Od država članica se također zahtijevalo, prema članu 1. (3), da osiguraju da žalbeni postupci budu u najmanju ruku dostupni svakoj osobi koja ima ili je imala interes da stekne konkretni ugovor o javnoj nabavci roba ili izvođenju radova i koja je oštećena ili je izložena opasnosti da bude oštećena navodnim kršenjem.

Stoga je upravo u svjetlu ovih pitanja neophodno razmotriti mora li, u okolnostima poput onih koje se pojavljuju u postupku u glavnoj stvari, žalbeni postupak predviđen Direktivom 89/665 biti raspoloživ za konzorcij kao što je na primjer Makedoniko Metro. U tom pogledu Sud kao prvo zapaža da je, prema onome što se u prijedlogu za rješavanje prethodnog pitanja pokazuje i ističe u tački 28. ove presude, ministar zauzeo stav da je Makedoniko Metro značano odstupio od uvjeta utvrđenih za ugovor i da je odlukom od 29. novembra 1996. godine prekinuo pregovore sa konzorcijem.

U smislu određivanja da li je ministrova odluka obuhvaćena pod pojmom “odluke koje donose ugovorni organi” u članu 1. (1) Direktive 89/665, trebalo bi imati u vidu to da je Sud izjavio da taj izraz obuhvata odluke donesene od strane ugovornih organa a koje su predmet primjene pravila iz pravnih normi Zajednice o javnim ugovorima (predmet C-92/00 HI [2002.] ECR I-5553, stav (37)).

Kada je riječ o tome da li se ova pravila primjenjuju u ovom slučaju, čak iako direktive Zajednice o javnim nabavkama ne sadrže odredbe primjenjive u posebnom slučaju, općim načelima pravnih normi Zajednice, a naročito načelom jednakog tretmana, takođe se uređuju postupci za dodjelu javnih ugovora (vidi predmet C-324/98 Telaustria i Telefonadress [2000] ECR I-10745, stav (60), i HI, stav (47)).

- 135 -


Budući da se za ta načela smatra da se primjenjuju na odluku donesenu u kontekstu postupka za dodjelu javnog ugovora, ta odluka takođe potpada pod primjenu pravila utvrđenih Direktivom 89/665 radi osiguravanja usklađenosti sa pravilima o javnim ugovorima iz pravnih normi Zajednice (see HI, paragraph 48).

Ukoliko je to primjereno situaciji, na nadležnom sudu će biti da u svjetlu relevantnih faktora odluči primjenjuju li se ta načela na postupak u glavnoj stvari.

Na nadležnom sudu je isto tako da ustanovi može li se Makedoniko Metro posmatrati, čak i kao konzorcijum sa novim članstvom, kao neko ko ima ili je imao interes da dobije ugovor u sporu iz postupka u glavnoj stvari i kao neko ko je oštećen odlukom ministra od 29. novembra 1996. godine u smislu člana 1. (3) Direktive 89/665.

U ovim okolnostima, odgovor na drugi dio pitanja mora biti to da, ukoliko odluka ugovornog organa ima negativan utjecaj na prava prenesena na konzorcijum prema pravnim normama Zajednice u kontekstu postupka za dodjelu javnog ugovora, konzorcijumu mora biti omogućeno da se koristi žalbenim postupcima predviđenim u Direktivi 89/665.” Presuda Suda pravde od 23. januara 2003. godine u predmetu C–57/01 “Metro Makedoniki”, stav (64) – (73) “Prema članu 1. (1) Direktive 89/665, obavezno se mora imati u vidu da za odluke koje donose ugovorni organi mora postojati mogućnost efikasne revizije i da u skladu sa stavom (3) tog člana žalbeni postupak mora biti dostupan barem osobama koje imaju interes da dobiju javni ugovor.

Konzorcijum Espace Trianon -Sofibail i Komisija Evropskih zajednica tvrde da u okolnostima poput onih iz postupka u glavnoj stvari, procesno pravilo date države kojim se od članica konzorcijuma zahtijeva da zajednički pokrenu sudski postupak i shodno tome se jednoglasno slože da podnesu tužbu protiv odluke o dodjeli javnog ugovora, nije usklađeno sa uvjetom u pogledu raspoloživosti žalbenih postupaka iz člana 1. (3) Direktive 89/665. Po njihovom mišljenju, efikasnom sudskom zaštitom mora se članicama takvog udruženja omogućiti raspolaganje individualnim pravom na pokretanje tužbe.

U ovom pogledu mora se konstatirati da se u dijelu kojim se upućuje na svaku osobu koja ima interes da dobije javni ugovor, članom 1. (3) u situaciji poput one u postupku u glavnoj stvari aludira na osobu koja je prilikom dostavljanja ponuda u tenderu za sporni javni ugovor pokazala svoj interes za dobijanje javnog ugovora.

U ovoj situaciji, upravo je konzorcijum taj koji je kao takav dostavio ponudu a ne njegove pojedinačne članice. Na isti način, da im je predmetni ugovor bio dodijeljen, sve članice konzorcijuma bile bi obavezne potpisati ugovor i izvesti radove.

U svjetlu prethodno navedenog nužni su sljedeći odgovori na pitanja koja se upućuju Sudu:

- 136 -


- član 1. Direktive 89/665 se ima tumačiti na način tako da njime nije isključeno da se zakonima države predviđa da isključivo članice konzorcijuma bez svojstva pravnog lica, koji je kao takav učestvovao u postupku za dodjelu javnog ugovora i taj mu ugovor nije dodijeljen, mogu zajedničkim djelovanjem podnijeti tužbu protiv odluke kojom se dodjeljuje ugovor, a ne samo jedna od njegovih članica pojedinačno;

- isto vrijedi u slučaju da sve članice tog konzorcijuma zajedno podnesu tužbu ali se zahtjev jedne od njegovih članica smatra nedopustivim.”

Presuda Suda pravde iz septembra 2005. godine u predmetu C–129/04 “Espace Trianon”, stav (17) – (20), (29) “U svijetlu ciljeva Direktive 89/665 je neophodnost da se razmotriti dopušta li se članom 1. (3) nekoj državi članici da pobudi interes ponuđača za dobijanje posebnog ugovora, i stoga njegovo pravo pristupa žalbenom postupku utvrđeno tom direktivom, zavisno od uvjeta koji je prethodno primijenila na odbor za mirenje poput posebnog organa za nadležnog za rješavanje sporova (njem. Bundes-Vergabekontrolkommission – BVKK).

U tom pogledu uputno se prisjetiti da budući da je vidljivo iz prvog i drugog stava preambule, Direktiva 89/665 je osmišljena ne bi li se ojačali postojeći mehanizmi kako na nivou date države tako i na nivou Zajednice s ciljem da se osigura efektivna primjena direktiva Zajednice koje se odnose na javnu nabavku, naročito u onoj fazi u kojoj je još uvijek moguće pravnim sredstvima djelovati protiv prekršaja. U tom cilju, članom 1. (1) te direktive zahtijeva se od država članica da daju garancije da nezakonite odluke ugovornih organa mogu postati predmetom efikasne revizije koja se odvija što je brže moguće (konkretno, vidi ranije pomenuti predmet Alcatel Austria, stav (33) i (34), i predmet C-470/99 Universale-Bau i drugi [2002] ECR I-11617, stav (74)).

Neizbježni zaključak je da omogućavanje pristupa žalbenom postupku predviđenom u Direktivi 89/665 uslovljeno prethodnim podnošenjem zahtjeva odboru za mirenje poput B-VKK, u suprotnosti je sa ciljem te direktive u vezi sa ostvarivanjem brzog i efikasnog postupanja.

Prije svega, prethodno obraćanje tom odboru neizbježno dovodi do odlaganja uvođenja postupka revizije čija se uspostava od država članica iziskuje Direktivom 89/665.

Kao drugo, obični odbor za mirenje poput B-VKK nema nijednu od ovlasti koje se članom 2. (1) Direktive 89/665 zahtijevaju od država članica da dodijele tijelima nadležnim za izvršenje žalbenih postupaka, tako da se obraćanje ovom tijelu ne osigurava efikasna primjena direktiva Zajednice o javnim nabavkama.

Potrebno je dodati da činjenica da se članom 1. (3) Direktive 89/665 izričito dopušta državama članicama da utvrde detaljna pravila prema kojima su dužne staviti žalbene postupke na raspolaganje svakoj osobi koja ima ili je imala interes da dobije određeni javni ugovor i koja je oštećena ili se izlaže opasnosti da bude oštećena navodnim kršenjem, ipak im ne daje za pravo da

- 137 -


izraz “interes da se dobije javni ugovor” tumače na način koji bi mogao ograničiti efikasnost te direktive (u tom smislu vidi ranije navedeni predmet Universale-Bau, stav (72)).

U svjetlu prethodno navedenog, odgovor koji se daje u vezi sa pitanjima upućenim na prethodno odlučivanje jeste da se članom 1. (3) Direktive 89/665 isključuje mogućnost da se preduzeće koje je učestvovalo u postupku javne nabavke smatra preduzećem koje je izgubilo interes da dobije taj ugovor, po osnovu da je prije pokretanja žalbenog postupka prema toj direktivi propustilo da se obrati odboru za mirenje, poput organa za rješavanje sporova B-VKK osnovanim prema Saveznom zakonu o nabavci (njem. Bundesvergabegesetz – BvergG).” Presuda Suda pravde od 19. juna 2003. godine u predmetu C–410/01, stav (29) – (35) 5.3 Odluke koje su predmet žalbenih mjera “Time što nije donijela mjere neophodne radi postupanja u skladu sa čl. 1., i 2. Direktive Vijeća 89/665/EEZ od 21. decembra 1989. godine o usaglašavanju zakona, pravila i upravnih propisa u domenu primjene postupaka revizije kod dodjele ugovora o javnoj nabavci i javnim radovima, sa izmjenama i dopunama iz Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine u vezi sa usaglašavanjem postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga, i naročito:

(time što nije proširila sistem žalbenih postupaka predviđenih tom direktivom na odluke koje donose privredna društva uređena pravilima privatnog prava i konkretno osnovana radi zadovoljavanja potreba od općeg interesa koje nisu industrijskog ili komercijalnog karaktera, imaju svojstvo pravne osobe, i čije poslovanje većim djelom finansiraju javni organi ili ostala tijela uređena pravilima javnog prava, ili ona privredna društva čije djelatnosti su predmet kontrole od strane tih organa i tijela, odnosno čiji administrativni, rukovodni ili nadzorni organ čine članovi od su kojih više od polovine imenovali javni organi ili tijela uređena pravilima javnog prava;

(time što je u načelnom pravilu mogućnost odgovarajućih prijelaznih mjera odobrenih u vezi sa odlukama koje donose ugovorni organi uvjetovala zahtjevom da se kao prvo obavezno podnesu tužbe protiv odluke ugovornog organa,

Kraljevina Španija nije ispunila svoje obaveze prema toj direktivi.

- 138 -


Presuda Suda pravde 15. maja 2003. godine u predmetu C–214/00, Komisija protiv Španije. “(…) Na osnovu sadržaja prijedloga za rješavanje prethodnog pitanja, Vijeće za žalbe u oblasti javnih nabavki (njem. Vergabekontrollsenat) želi kao odgovor na svoje prvo pitanje želi znati da li je odluka da se povuče poziv na tender za ugovor o pružanju javnih usluga zapravo “odluka koju donose ugovorni organi” u vezi sa kojom se od država članica traži da, u skladu sa članom 1. (1) Direktive 89/665, u svojim državnim zakonodavstvima ustanove efikasne postupke revizije koji su maksimalno ekspeditivni.

Premda se u tom pogledu članom 2. (1) (b) Direktive 89/665 ograničava predmet te direktive, njime se ne daje definicija nezakonitih odluka čije se poništenje eventualno može zahtijevati, a isti se ograničava na taksativno navođenje mjera čije se preduzimanje traži od država članica u svrhe žalbenih postupaka iz člana 1 (u tom smislu vidi predmet C-81/98 Alcatel Austria i drugi protiv Bundesministerium für Wissenschaft und Verkehr [1999] ECR I-7671, st. (30) i (31)).

Prvo pitanje se stoga mora shvatiti tako da se njime u načelu traži odgovor na pitanje zahtijeva li se članom 1. (1) Direktive 89/665 da se odlukom ugovornog organa o povlačenju poziva na tender za ugovor o obavljanju javnih sluga pokrenu žalbeni postpuci, a u odgovarajućim slučajevima i poništenja, na osnovu toga što je ugovorni organ prekršio pravne norme Zajednice u oblasti javnih ugovora ili pravila date države u koja su prenesene te norme.

Radi davanja odgovora na tako preformulirano pitanje, neophodno je dakle tumačiti riječi “odluke koje donose ugovorni organi” korištene u članu 1. (1) Direktive 89/665.

(…) Potrebno je prisjetiti se prethodnog zapažanja da se članom 1. (1) Direktive 89/665 stavlja u obavezu države članice da utvrdi postupke kojima se omogućava revizija odluka donesenih u postupku dostave ponuda na osnovu toga što su ovim odlukama prekršena pravila pravnih normi Zajednice o javnim ugovorma ili pravila domaćeg zakonodavstava države u koje su te norme uvrštene.

Slijedi da ukoliko se odluka koju donosi ugovorni organ u postupku dodjele javnog ugovora donese zavisno od pravila pravnih normi Zajednice o javnim ugovorima i stoga postoji mogućnost da će se njome ova pravila prekršiti, članom 1. (1) Direktive 89/665 predviđa se da ta odluka može činiti predmet tužbe za poništenje.

Stoga, u cilju da se utvrdi može li se odluka ugovornog organa o povlačenju poziva na tender za ugovor o pružanju javnih usluga smatrati jednom od odluka u pogledu kojih se od država članica traži da prema Direktivi 89/665 zasnuje postupke tužbe za poništenje, potrebno je radi toga ispitati da li takva odluka potpada pod pravila iz prava Zajednice o javnim ugovorima.

Potrebno je u tom pogledu konstatirati da jedina odredba u Direktivi 92/50 koja se konkretno odnosi na odluku o povlačenju poziva na tender jeste član 12. (2), kojim se između ostalog predviđa da u slučaju da su odlučili odustati od

- 139 -


postupka dodjele, ugovorni su organi obavezni što prije obavijestiti kandidate i ponuđače o razlozima za donošenje ove odluke.

Sud pravde je već imao priliku da definira opseg obaveze obavještavanja o razlozima za odustanak od dodjele ugovora u kontekstu Direktive Vijeća 93/37/EEZ od 14. juna 1993. godine o usaglašavanju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima (SG 1993. L 199, str. 54), u verziji direktive koja je proistekla iz Direktive 97/52 (u daljem tekstu: “Direktiva 93/37”), koja u članu 8. (2) sadrži odredbu sličnu članu 12. (2) Direktive 92/50. Konkretno, u svojoj presudi u predmetu C-27/98 Fracasso i Leitschutz protiv Salzburger Landesregierung [1999.] ECR I-5697, st. (23) i (25), Sud je smatrao da se članom 8. (2) Direktive 93/37 ne predviđa da je mogućnost koja je implicitno dopuštena Direktivom 93/37 da ugovorni organ odluči da ne dodjeli ugovor koji je oglašen na tenderu, ograničena na vanredne slučajeve ili nužno mora biti zasnovana na ozbiljnim razlozima.

Slijedi da se prema ispravnom tumačenju člana 12. (2) Direktive 92/50, iako se tom odredbom predviđa obaveza ugovornog organa da obavijesti kandidate i ponuđače o razlozima za svoju odluku ukoliko odluči da povuče poziv na tender za ugovor o pružanju javnih usluga, ne podrazumijevana obaveza tog organa da dovede postupak dodjele do zaključenja.

Međutim, iako i pored dužnosti da se saopšte razlozi za povlačenje poziva na tender, Direktiva 92/50 ne sadrži posebnu odredbu o materijalnim ili formalnim uvjetima za tu odluku, ostaje činjenica da je ta odluka još uvijek predmet primjene temeljnih pravila iz pravnih normi prava Zajednice, a naročito načela utvrđenih u Sporazumu o EZ kao i prava na formiranje i slobode pružanja usluga.

Sud je u tom pogledu dosljedno smatrao da je svrha usaglašavanja na nivou Zajednice o postupaka za dodjelu javnih ugovora da se uklone prepreke koje stoje na putu slobodi pružanja usluga i nabavci roba i da se na taj način zaštite interesi strana u prometu formiranih u državi članici koje žele ponuditi robe ili usluge ugovornim organima upostavljenim u drugoj državi članici (vidi, između ostalog, predmet C-380/98 University of Cambridge [2000.] ECR I-8035, stav (16); predmet C-19/00 SIAC Construction [2001.] ECR I-7725, stav (32)).

Direktivom 92/50 nastoji se postići isključivo jedan cilj. Na osnovu onoga što se pokazuje u stavu (20) preambule, ova direktiva je osmišljena kako bi se njome eliminirali postupci kojima se općenito ograničava konkurencija i učešće u ugovorima od strane državljana drugih država članica, konkretnim poboljšanjem pristupa davaocima usluga postupcima za dodjelu ugovora.

Na osnovu sudske prakse Suda isto tako se pokazuje da načelo jednakog tretmana, koje čini osnov direktiva o postupcima za dodjelu javnih ugovora, podrazumijeva konkretnu obavezu transparentnosti kako bi se omogućilo potvrđivanje da je ovo načelo ispoštovano (u tom smislu vidi predmet C-275/98 Unitron Scandinavia i 3-S protiv Ministeriet for Fødevarer, Landbrug og Fiskeri [1999] ECR I-8291, stav (31); predmet C-324/98 Telaustria i Telefonadress protiv Telekom Austria [2000.] ECR I-10745, stav (61)).

- 140 -


Potrebno je u tom pogledu konstatirati da se dužnost saopštavanja razloga za donošenje odluke o povlačenju poziva na tender, utvrđena u članu 12. (2) Direktive 92/50, precizno diktira nastojanjem da se osigura minimalni potreban nivo transparentnosti u postupcima dodjele ugovora na koje se ta direktiva odnosi a time i poštivanje načela jednakog tretmana.

Slijedi da, iako se Direktivom 92/50 posebno ne uređuju detaljeni postupci za povlačenje poziva na tender za ugovor o nabavci javnih usluga, od ugovornih organa se i pored toga zahtijeva da prilkom donošenja takve odluke postupaju u skladu sa temeljnim pravilima Sporazuma općenito, a naročito s načelom nediskriminacije po osnovu državne pripadnosti (analogno tome, kada je riječ o zaključivanju koncesija o pružanju javnih usluga, vidi Telaustria and Telefonadress, stav (60)).

Budući da je odluka ugovornog organa o povlačenju poziva na tender za ugovor o pružanju javnih usluga predmet relevantnih materijalnih pravila u okviru pravnih normi prava Zajednice, mora se zaključiti da i ona isto tako potpada pod djelokrug pravila utvrđenih Direktivom 89/665 i to radi osiguravanja postupanja u skladu s pravilima pravnih normi prava Zajednice o javnim ugovorima.” Presuda Suda pravde od 18. juna 2002. godine u predmetu C–92/00, stav (29) – (32), (36) – (48) “Direktiva Vijeća 89/665/EEZ od 21. decembra 1989. godine o usaglašavanju zakona, pravila i odredaba upravnih propisa u domenu primjene postupaka revizije kod dodjele ugovora o javnoj nabavci i javnim radovima, sa izmjenama i dopunama u Direktivi Vijeća 92/50/EEZ od 18. juna 1992. godine, vezano za usaglašavanje postupaka za dodjelu ugovora o pružanju javnih usluga, i naročito članovi 1. (1) i 2. (7) iste direktive, moraju se shvatiti tako da u slučaju kada klauzula u pozivu na tender nije usklađena sa pravilima Zajednice o javnim ugovorima, u nacionalnim pravnim sistemima država članica mora se predvidjeti mogućnost pozivanja na nekompatibilnost u žalbenim postupcima iz Direktive 89/665.” Presuda suda pravde od 18. marta 2004. godine u predmetu C–314/01 “Siemens”, izreka presude. Lista citiranih presuda Evropskog suda pravde • Predmet 76/81 – Presuda od 10. februara 1982. - SA Transporoute et

travaux protiv Ministarstva javnih radova, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1982. str. 00417

• Predmet 199/85 – Presuda od 10. marta 1987. – Komisije Evropskih zajednica protiv Republike Italije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1987. str. 01039

• Spojeni predmeti 27/86, 28/86 i 29/86 – Presuda od. 9. jula 1987. - SA Constructions et entreprises industrielles (CEI) i drugi protiv Société

- 141 -


coopérative "Association intercommunale pour les autoroutes des Ardennes" i drugi, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1987. str. 03347

• Predmet 31/87 – Presuda od 20. septembar 1988 - Gebroeders Beentjes BV protiv Države Holandije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1988. str. 04635

• Predmet 45/87 – Presuda od 22. septembra 1988. – Komisija Evropskih zajednica protiv Irske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1988. str 04929

• Predmet 103/88 – Presuda od 22. juna 1989. - Fratelli Costanzo SpA protiv Comune di Milano, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1989. str. 01839

• Predmet C-3/88 – Presuda od 5. decembra 1989. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Italije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1989. str.04035

• Predmet C-24/91 – Presuda od 18. marta 1992. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1992. str. I-01989

• Predmet C-243/89 – Presuda od 22. juna 1993. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Danske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1993. str. I-03353

• Predmet C-107/92 – Presuda od 2. avgusta 1993. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Italije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1993. str. I-04655

• Predmet C-71/92 – Presuda od 17. novembra 1993. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1993. str I-05923

• Predmet C-328/92 – Presuda od 3. maj 1994. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1994. str. I-01569

• Predmet C-359/93 – Presuda od 24. januara 1995. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Holandije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1995. str. I-0157

• Predmet C-324/93 – Presuda od 28. marta 1995. godine – The Queen v Secretary of State for Home Department, ex parte Evans Medical Ltd i Macfarlan Smith Ltd, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1995. str. I-0563

• Predmet C-57/94 – Presuda od 18. maja 1995. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Italije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1995. str. I-01249

- 142 -


• Predmet C-318/94 – Presuda od 28. marta 1996. – Komisija Evropskih zajednica protiv Savezne Republike Njemačke, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1996. str. I-01949

• Predmet C-87/94 – Presuda od 25. aprila 1996. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Belgije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1996. str. I-02043

• Predmet C-54/96 – Presuda od 17. septembra 1997. - Dorsch Consult Ingenieurgesellschaft mbH protiv Bundesbaugesellschaft Berlin mbH, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1997. str. I-04961

• Predmet C-5/97 – Presuda od 18. decembra 1997. - Ballast Nedam Groep NV protiv Belgische Staat, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1997. str. I-07549

• Predmet C-44/96 – Presuda od 15. januara 1998. - Mannesmann Anlagenbau Austria AG i drugi protiv Strohal Rotationsdruck GesmbH, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1998. str. I-00073

• Predmet C-323/96 – Presuda od 17. septembra 1998. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Belgije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1998. str. I-05063

• Predmet C-360/96 – Presuda od 10. novembra 1998. - Gemeente Arnhem and Gemeente Rheden protiv BFI Holding BV, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1998. str. I-06821

• Predmet C-353/96 – Presuda od 17. decembra 1998. – Komisija Evropskih zajednica protiv Irske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1998. str. I-08565

• Predmet C-103/97 – Presuda od 4. februara 1999. - Josef Köllensperger GmbH & Co. KG i Atzwanger AG protiv Gemeindeverband Bezirkskrankenhaus Schwaz, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1999. str. I-00551

• Predmet C-225/97 – Presuda od 19. maja 1999. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Francuske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1999. str. I-03011

• Predmet C-81/98 – Presuda od 28. oktobra 1999. - Alcatel Austria AG i drugi, Siemens AG Österreich i Sag-Schrack Anlagentechnik AG protiv Bundesministerium für Wissenschaft und Verkehr, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1999. str. I-07671

• Predmet C-107/98 – Presuda od 18. novembra 1999. - Teckal Srl protiv Comune di Viano i konzorcija Azienda Gas-Acqua Consorziale (AGAC) di Reggio Emilia, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1999. str. I-08121

• Predmet C-275/98 – Presuda od 18. novembra 1999. - Unitron Scandinavia A/S i 3-S A/S, Danske Svineproducenters Serviceselskab

- 143 -


protiv Ministeriet for Fødevarer, Landbrug og Fiskeri, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 1999. str. I-08291

• Predmet C-225/98 – Presuda od 26. septembra 2000. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Francuske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2000. str. I-07445

• Predmet C-380/98 – Presuda od 3. oktobra 2000. – The Queean protiv H.M. Treasury, ex parte Univerzitet u Cambridgeu, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2000. str. I-08035

• Predmet C-16/98 – Presuda od 5. oktobra 2000. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Francuske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2000. str. I-08315

• Predmet C-324/98 – Presuda od 7. decembra 2000. - Telaustria Verlags GmbH i Telefonadress GmbH protiv Telekom Austria AG, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2000. str. I-10745

• Predmet C-237/99 – Presuda od 1. februara 2001. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Francuske, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2001. str. I-00939

• Spojeni predmeti C-223/99 i C-260/99 – Presuda od 10. maja 2001. - Agorà Srl i Excelsior Snc di Pedrotti Bruna & C. protiv Ente Autonomo Fiera Internazionale di Milano and Ciftat Soc. coop. arl., prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2001. str. I-03605

• Predmet C-399/98 – Presuda od 12. jula 2001. - Ordine degli Architetti delle province di Milano e Lodi, Piero De Amicis, Consiglio Nazionale degli Architetti i Leopoldo Freyrie protiv Comune di Milano, i Pirelli SpA, Milano Centrale Servizi SpA i Fondazione Teatro alla Scala, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2001. str. I-05409

• Predmet C-19/00 – Presuda od 18. oktobra 2001. - SIAC Construction Ltd protiv County Council of the County of Mayo, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz reported in European Court reports 2001 Page I-07725

• Spojeni predmeti C-285/99 i C-286/99 – Presuda od 27. novembra 2001. - Impresa Lombardini SpA - Impresa Generale di Costruzioni v ANAS - Ente nazionale per le strade and Società Italiana per Condotte d'Acqua SpA (C-285/99) i Impresa Ing. Mantovani SpA protiv ANAS - Ente nazionale per le strade and Ditta Paolo Bregoli (C-286/99), prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2001. str. I-09233

• Predmet C-92/00 – Presuda od 18. juna 2002. - Hospital Ingenieure Krankenhaustechnik Planungs-Gesellschaft mbH (HI) protiv Stadt Wien, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2002. str. I-05553

• Predmet C-513/99 – Presuda od 17. septembra 2002. - Concordia Bus Finland Oy Ab, bivša Stagecoach Finland Oy Ab protiv Helsingin kaupunki i HKL-Bussiliikenne, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2002. str. I-07213

- 144 -


• Predmet C-470/99 – Presuda od 12. decembra 2002. - Universale-Bau AG, Bietergemeinschaft: 1) Hinteregger & Söhne Bauges.m.b.H. Salzburg, 2) ÖSTÜ-STETTIN Hoch- und Tiefbau GmbH protiv Entsorgungsbetriebe Simmering GmbH, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2002. str. I-11617

• Predmet C-57/01 – Presuda od 23. januara 2003. - Makedoniko Metro i Michaniki AE protiv Elliniko Dimosio, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-01091

• Predmet C-373/00 – Presuda od 27. februara 2003. - Adolf Truley GmbH protiv Bestattung Wien GmbH, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-01931

• Spojeni predmeti C-20/01 i C-28/01 – Presuda od 10, aprila 2003. – Komisija Evropskih zajednica protiv Savezne Republike Njemačke, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-03609

• Predmet C-214/00 – Presuda od 15. maja 2003. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-04667

• Predmet C-18/01 – Presuda od 22. maja 2003. - Arkkitehtuuritoimisto Riitta Korhonen Oy, Arkkitehtitoimisto Pentti Toivanen Oy i Rakennuttajatoimisto Vilho Tervomaa protiv Varkauden Taitotalo Oy, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-05321

• Predmet C-410/01 – Presuda od 19. juna 2003. - Fritsch, Chiari & Partner, Ziviltechniker GmbH i drugi protiv Autobahnen- und Schnellstraßen-Finanzierungs-AG (Asfinag), prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-06413

• Predmet C-249/01 – Presuda od 19. juna 2003. - Werner Hackermüller protiv Bundesimmobiliengesellschaft mbH (BIG) i Wiener Entwicklungsgesellschaft mbH für den Donauraum AG (WED), prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-06319

• Predmet C-315/01 – Presuda od 19. juna 2003. - Gesellschaft für Abfallentsorgungs-Technik GmbH (GAT) protiv Österreichische Autobahnen und Schnellstraßen AG (ÖSAG), prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-06351

• Predmet C-244/02 – Nalog od 16. oktobra 2003. - Kauppatalo Hansel Oy v Imatran kaupunki, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-12139

• Predmet C-283/00 – Presuda od 16. oktobra 2003. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-11697

• Predmet C-448/01 – Presuda od 4. decembra 2003. - EVN AG et Wienstrom GmbH protiv Republike Austrije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2003. str. I-14527

- 145 -


• Predmet C-230/02 – Presuda od 12. februara 2004. - Grossmann Air Service, Bedarfsluftfahrtunternehmen GmbH & Co. KG protiv Republike Austrije, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2004. str. I-01829

• Predmet C-314/01 – Presuda od 18. marta 2004. - Siemens AG Österreich i ARGE Telekom & Partner protiv Hauptverband der österreichischen Sozialversicherungsträger, prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2004. str. I-02549

• Predmet C-385/02 – Presuda od 14. septembra 2004. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Italije, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Predmet C-247/02 – Presuda od 7. oktobra 2004. - Sintesi SpA protiv Autorità per la Vigilanza sui Lavori Pubblici, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Predmet C-126/03 – Presuda od 18. novembra 2004. – Komisija Evropskih zajednica protiv Savezne Republike Njemačke, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Predmet C-26/03 – Presuda od 11. januara 2005. - Stadt Halle i RPL Recyclingpark Lochau GmbH protiv Arbeitsgemeinschaft Thermische Restabfall- und Energieverwertungsanlage TREA Leuna, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda iz 2005.

• Predmet C-84/03 – Presuda od 13. januara 2005. – Komisija Evropskih zajednica protiv Kraljevine Španije, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Joined cases C-21/03 and C-34/03 – Presuda od 3. marta 2005 - Fabricom SA protiv države Belgije, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Predmet C-394/02 – Presuda od 2. juna 2005. – Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Grčke, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda

• Predmet C – 458/03 – Presuda od 13. oktobra 2005. Parking Brixen protiv Gemende Birixen i Stadwerke Brixen AG, još nije prikazano u izvještajima Evropskog suda.

- 146 -

Documents

EVROPSKI SUD PRAVDE O JAVNIM NABAVKAMA Izvod iz prakse - Agencija za javne … · Aktivnosti Evropske unije obuhvataju različite oblasti javne politike, od zdravstvene i ekonomske