Evropska saobraćajna politika – izazov 21 vijeka --------seminarski rad-

1. RAZVOJ SAVREMENOG EVROPSKOG SAOBRAĆAJNOG SISTEMA

Aktuelni trendovi regionalnih i ekonomskih integracija neizostavno uzrokuju brojne

promjene i zahtijevaju modifikacije u svim segmentima socijalno-ekonomskog života. U

kontekstu ovog rada od posebnog je značaja saobraćajni sektor koji se smatra krvotokom

svake države i šire te glavnim preduslovom za obavljanje ostalih privrednih aktivnosti. U

saobraćajnom sektoru navedene promejne se reflektuju kroz kreiranje zajedničke transportne

politike koja će doprinijeti uspostavljanju integrisanog i efikasnog saobraćajnog sistema

usmjerenog na podršku razvoja evropske ekonomije i evropskog blagostanja.

Ovo je poglavlje namijenjeno opisu uloge i značaja saobraćajnog sektora u

savremenom evropskom društvu te osnova zajedničke transportne politike, uključujući i

evolutivan prikaz njenog razvoja. Pored toga, biće ukratko prikazane osnovne karakteristike

Transevropske transportne mreže, kao i osnovni vidovi finansiranja njenog razvoja.

1.1. Važnost saobraćajnog sistema u savremenom društvu

Tradicionalna uloga saobraćajnog sistema može se posmatrati kroz prizmu:

Ekonomske politike, sa respektom socio-ekonomske efikasnosti i pravila i zahtijeva

poslovne ekonomije (konkurentnosti, logistike i sl.).

Uspostavljanja regionalne i socijalne jednakosti, sa posebnim akcentom na

omogućavanje mobilnosti svim regionima i socijalnim strukturama.

Okruženja i sigurnosti, što uključuje minimiziranje štetnih uticaja prometa na ljude i

na prirodu, prilagođavanje izgradnji i očuvanju okruženja i prirodnih resursa.

Drugim riječima, postojanje čvrste veze između saobraćaja, transporta i cjelokupnog

privrednog sistema argumentuje podatak da učešće saobraćajnih i transportnih usluga u

prodajnoj cijeni proizvoda u primarnim proizvodima iznosi prosječno 30%,u sekundarnim

40%, tercijarnim 30% te kvartarnim i kvintarnim po 25%. Nemoguće je govoriti o

sinergijskim efektima saobraćaja i transporta bez naglašavanja njihove uloge u zaštiti

okruženja, razvoju nerazvijenih područja te održivom razvoju u najširem smislu te riječi1

Saobraćajni sistem dobiva i dodatnu dimenziju u kontekstu procesa globalizacije, gdje ubrzani

ekonomski rast i razvoj mora propratiti odgovarajuća prometna i transportna mreža, posebno

u pogledu ostvarenje tri od “četiri” slobode jedinstvenog tržišta.

Značaj sektora transporta potvrđuje činjenica da je njegov udio u ukupnom BDP-u

Evropske unije (u daljem tekstu EU) 7%, koliko je u zaposlenosti, 40% investicija EU

usmjereno je u ovaj sektor, a 30% je njegovo učešće u ukupnoj energetskoj potrošnji.

Potražnja za transportnim uslugama konstantno raste u poslednjih 20 godina po prosječnoj

stopi 2,3% godišnje za robu i 3,1% za putnike U 2000. stopa rasta BDP-a u EU bila je 3,4%,

industrijske proizvodnje 4,8%, a putničkog transporta (u ptk/km) 0,8%, odnosno teretnog (u

tona/km) 4,0% .

2. ZAJEDNIČKA SAOBRAĆAJNA POLITIKA EVROPSKE UNIJE

EU dostiže svoje planirane ciljeve sa tačno određenim i usklađenim mehanizmima na

osnovu izvođenja cjelovite zajedničke politike (poljoprivreda, ribarstvo, transport, spoljna

trgovina, konkurencija, razvoj, regionalna politika, energija i carinski savez) i zajedničkih

akcija ili programa (R&D, telekomunikacije, koordinacije ekonomske politike država članica

za dostizanje privredne i socijalne kohezije, socijalna politika, ekonomski i

monetarni savez).

2.1. Osnove zajedničke saobraćajne politike

Uspostavljanjem jedinstvenog tržišta došlo je do ubrzanog rasta saobraćaja, a time i do

inicijative za restruktuiranjem postojećeg stanja i njegovog prilagođavanja novonastalim

potrebama. S obzirom na činjenicu da porast saobraćaja nije bio jednako zastupljen u svim

vidovima transporta došlo je i do eskalacije brojnih negativnosti kao npr. zagušenja,

zagađenja, povećanog broja saobraćajnih nezgoda, kao i velikih problema socijalnog sektora.

Za period prije integracije svaka od država današnjih članica imala je zasebnu

nacionalnu transportnu politiku prilagođenu individualnim potrebama i definisanu na osnovu

potražnje za uslugama transporta. Pored toga, struktura saobraćajnih mreža je bila

fragmentirana, sa velikim međusobnim tehničkim i tehnološkim razlikama. Poseban problem

1

predstavljali su eksterni troškovi saobraćajnog sektora, koji su u nekim slučajevima dostizali i

nivo ukupnih prihoda u istom.

Iniciranjem procesa integracije, diskriminatorne nacionalne politike sve više bivaju

potisnute zajedničkom transportnom politikom, prvenstveno iz razloga što njihova

implementacija postaje previše skupa i neizvodljiva u kontekstu evropskih integracija.

2.2. Liberalizacija transportnog tržišta

Inicijalni cilj zajedničke transportne politke bio je formiranje zajedničkog transportnog

tržišta, što je prvenstveno značilo libreralizaciju transportnog sistema. Liberalizacija je

uključivala određivanje realne cijene transportne infrastrukture, zabranu antikonkurentnih

sporazuma na međunarodnom transportnom tržištu, respekt sigurnosti u transportu, te

finisanje tehničkih standarda, uzimanje u obzir socijalnog osiguranja radnika, planiranje

transportne mreže, redukcija buke i ostalih negativnih uticaja transporta na okruženje.

Liberalizacija u sektoru transporta omogućava “hvatanje u korak” sa savremenim

evropskim razvojnim trendovima, sa posebnim akcentom na rastuću potražnju za transportnim

uslugama te, posljedično, probleme zagušenosti i saturacije. Druga polovina devedesetih

godina nosi sa sobom promjene u pogledu aktivnog inkorporiranja ekoloških, socijalnih i

ekonomskih problema koji su uzrokovani porastom prometa, rastućom zagušenosti i ubrzanim

razvojem internog tržišta u zajedničku transportnu politiku.

Međutim, liberalizacija je kompleksan proces čija uspješna implementacija zahtijeva

istovremeno poštivanje i uzimanje u obzir:

Socijalnog aspekta, koji znači liberalizaciju socijalnih uslova obavljanja transportnih

usluga, definisanje jedinstvenih pravila za obavljanje istih kao i potrebnog nivoa

kvalifikacija.

Ekonomskog aspekta, u okviru koga treba uspostaviti sistem koji će osigurati da

finansiranje održavanja i razvoja transportne infrastrukture od strane različitih

korisnika bude u skladu sa njihovim stepenom uportebe istih.

Održavanje neprekidnosti ruta između glavnih i perifernih centara.

Liberalizacija u sektoru drumskog prometa u državama EU počela je 01.01.1993.

omogućavanjem operaterima iz jedne države članice obavljanje usluga teretnog transporta u

drugoj bez prethodnog pribavljanja odobrenja na bazi bilateralnih sporazuma ili kvota. U

sektoru putničkog transporta, nije bilo potrebe za uvođenjem posebnih zakonskih mjera koje

bi liberalizovale ovo tržište. Razloge treba tražiti u relativno slobodnom obavljanju ovih

usluga i prije toga. Aktivnosti Komisije su uglavnom usmjerene ka uspostavljanju

jedinstvenih kriterija za sticanje statusa međunarodnog operatera te harmoniziranju standarda

za bavljenje ovom profesijom. Pored toga, akcenat je na poboljšanju sigurnosti na putevima.

U sektoru željeznica, aktivnosti su uglavnom usmjerena ka uvođenju licence operatera

koji će obavljati usluge željezničkog transporta te istovremeno omogućiti nediskrimatornu

alokaciju infrastrukturnih kapaciteta. Neizostavno je racionalizirati finansijsku situaciju,

obezbjediti slobodan pristup svim javnim i privatnim servisima, promovisati integraciju

nacionalnih sistema i uskladiti socijalne aspekate.

Obavljanje usluga pomorskog transporta je tradicionalno bez ograničenja, a u okviru

transportne politike EU postavljene su osnove razvoja konkurentne politike, uspostavljanja

adekvatnog sistema naplate, usvajanje standarda za obavljanje ove vrste usluge, transport

opasne robe, sigurnost putnika i sl. Liberalizacija obavljanja transportnih usluga unutarnjim

vodnim tokovima nije zabilježila značajne promjene, osim sveopće koristi od liberalizacije

kabotaže.

Kada je riječ o vazdušnom saobraćaju, liberalizacija podrazumijeva rješavanje pitanja

pristupa tržištu, kontrolu kapaciteta, sistema naplate i operativnih licenci za kompanije.

Liberalizacija je inicirana još 1980. i odvijala se u tri faze do 01.04.1997. Rezultati procesa

ogledaju se u kreiranju zajedničkog tržišta za vazdušni transport, koje uključuje

uspostavljanje zajedničkih tehničkih i socijalnih standarda za sticanje licence operatera,

jedinstvene licence za sve učesnike u obavljanju transportnih usluga, zajedničkih pravila

konkurencije, sigurnosti i sl.

3. TRANS-EVROPSKA MREŽA

Poglavlje 15, član 154-156 Ustava EU14 kao jedan od zadataka EU postavlja

uspostavljanje Trans-evropske mreže za trasnport, energetiku i telekomunikacije te u tom

kontekstu politika transportne infrastrukture postaje dio šireg konteksta razvoja

infrastrukturne mreže EU, ćiji je cilj postizanje ekonomske i socijalne kohezije, kao i

povezivanje ostrva, udaljenih i perifernih regiona sa centralnim regijama Zajednice2.

Trans-evropska transportna mreža (u daljem tekstu: TEN-T) sastoji se iz transportne

infrastrukture, sistema saobraćajnog menadzmenta i pozicioniranja i navigacionih sistema.

Transportna infrastruktura obuhvata drumsku, željezničku i mrežu unutarnjeg vodenog

saobraćaja, pomorske luke, luke unutarnjih vodnih tokova i ostale vezne tačke.

Sistem saobraćajnog menadzmenta te pozicioniranje i navigacioni sistemi uključuju

neophodne tehničke instalacije i informacione i telekomunikacione sisteme, a u cilju

osiguranja harmonizovanih operacija mreže i efikasnog saobraćajnog menadzmenta. Potreba

za uspostavljanjem i razvojem evropske transportne mreže identifikovana je još po završetku

II svjetskog rata kada je osnovana Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu15 (u

daljem tekstu: UN/ECE) koja je, u okviru svojih domena djelovanja, imala i uspostavljanje

evropske transportne infrastrukturne mreže.

Očekivni rezulati integracije individualnih transportnih sistema u jedinstvenu TEN-T su:

Ekonomske koristi, koje se mogu posmatrati kao direktne i indirektne koristi. Direktne

koristi se uglavnom odnose na koristi od implementacije i realizacije projekata.

Indirektne koristi uključuju sve što nastaje kao logična posljedica kompletiranja

jedinstvenog tržišta, porast trgovine zbog olakšanog transporta po nižim troškovima,

djelotvorno planiranje u cilju izbjegavanja koncentracije bogatstva i populacije i sl.

Sigurnost, koja se ostvaruje primjenom jedinstvenih, savremenih tehnologija

informisanja vozača o stanju na putevima, bržoj hitnoj službi te elektronskim

navođenjem na alternativne puteve.

Poštivanje ekoloških zahtijeva, što se postiže kroz iznalaženje optimalne kombinacije

postojećih transportnih modova (multimodalnost), a u cilju poboljšanja njihovog

funkcionisanja i redukovanja njihovog štetnog uticaja na okruženje te upotrebom

telematics sistema koji favorizuje ne-drumski saobraćaj i implementaciju fer-sistema

2

naplate u skladu sa principom “korisnik plaća” To bi automatski dovelo do smanjenja

zagušenja, redukovanja zagađenja vazduha i buke. Pored toga, proizvođači vozila bi

proizvodili čistija i tiša vozila.3

3.1. Izvori finansiranja Trans-evropske transportne mreže

Komitet za finansijsku pomoć TEN vrši alokaciju finansijskih resursa na sva tri specifična

područja TEN: transport, energetiku i telekomunikacije. U oblasti transporta, ova sredstva su

namjenjena prvenstveno finansiranju 14 prioritetnih projekata, prometnom menadzmentu te

ostalim projektima od zajedničkog interesa.Što se tiče forme intervencije, pomoć je usmjerena

izradi studija izvodljivosti, odnosno mjerama za tehničku pomoć, direktnim grantovima i

umanjenju kamatnih stopa.

Uspostavljanje TEN-T zahtijeva visoke investicije, koje će prema procjenama

Komisije do 2010. dostići nivo od EUR 400-500 bio u okviru ćega na prioritetne projekte

otpada blizu EUR 91 bio, a raspoloživi modaliteti su: javno, privatno i/ili kombinovano

finansiranje.

3.2. Trans-evropska transportna mreža i Evropske integracije

Države Centralne, Istočne i Jugo-istočne Evrope nisu ostale imune na trendovske

integracione procese u zapadnoevropskim državama. Interesi su obostrani, što potvrđuje i

slučaj sa saobraćajnim sektorom. Drugim riječima, nemoguće je ostvariti zacrtane ciljeve

TEN ukoliko njeno uspostavljanje i razvoj posmatramo van sve-evropskog šireg konteksta.

Izolovani tretman i/ili status pojedinih regiona i država može rezultirati u obostranim

gubicima, ali je neophodna politička, socijalna i ekonomska volja svih strana za zajednički

pristup rješavanju problema.

4. PAN-EVROPSKA TRANSPORTNA MREŽA

Pan-evropsku transportnu mrežu čine :

Trans-evropska transportna mreža na području EU;

3

Deset Pan-evropskih transportnih koridora u državama CEE, SEE i dalje;

TINA mreža, koja je sastavljena od deset PETrC i dodatnih komponenti mreže

Četiri pan-evropske transportne zone

Četiri euro-azijska transportna koridora.

Od deset Pan-evropskih transportnih koridora preko Balkana prolazi šest:

Koridor IV (Rumunija i Bugarska),

Koridor V (Hrvatska i BiH),

Koridor VII (DZ SCG, Rumunija i Bugarska),

Koridor VIII (Albanija, Makedonija i Bugarska),

Koridor IX (Rumunija i Bugarska) i

Koridor X (Hrvatska, DZ SCG, Bugarska i Makedonija),

Sa ukupnom dužinom drumske mreže od 15.520 km, željezničke mreže 17.840 km i toka

rijeke Dunav dužine 2.415 km.

Panevropski pristup razvoja saobraćaja u Evropi

2. Panevropske saobraćajne konferencije

Na četiri Paneuropske saobraćajne konferencije, održane na razini ministara prometa (OECD-ECMT) u Pragu (1991.), Kreti (1994.), Helsinkiju (1997.) i Roterdamu (2001.) utvrđeno je deset Paneuropskih koridora, koji čine okosnicu europske saobraćajne mreže i strateški su prioriteti u planiranju infrastrukturnog razvoja.

Na predzadnjoj konferenciji u Helsinkiju određeno je deset sveeuropskih intermodalnih saobraćajnih koridora i četiri sveeuropska saobraćajna područja: Barenteuroarktičko, Crnomorski bazen, Mediteranski bazen i Jadranskojonsko područje.

Svrha je određivanja mreže sveeuropskih koridora i područja ciljano usmjeravanje razvoja saobraćajne infrastrukture na području Srednje i Istočne Europe kako bi se dostigla razina potrebna za integraciju u buduću prometnu mrežu Europske unije.

2.1. Praška konferencija

Evropski projekat Panevropskih saobraćajnih koridora otpočet je 1991. godine, na konferenciji u Pragu (29 - 30.10.1991.), usljed potrebe za integrisanjem postojeće Transevropske transportne mreže (TEN-T) sa transportnim mrežama zemalja van tadašnje Evropske Unije. Praškom deklaracijom su postavljeni zajednički ciljevi Panevropske transportne politike, defnisani su načini i oblici evropske saradnje u oblasti transporta, postavljene smjernice i glavni koraci koje trebaju poduzeti relevantna tijela.

2.2. Kretska konferencija

Na drugoj Panevropskoj konferenciji o saobraćaju, održanoj od 14. do 16.03.1994. godine na Kreti, definisano je devet koridora, koji su predstavljali glavne saobraćajne trase između tadašnje Evropske unije i država u njenom okruženju – u Centralnoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Na ovoj konferenciji identifikovane su potrebe za harmonizacijom nacionalnih transportnih regulativa, graničnih prelaza, koordiniranog razvoja infrasturkture i ubrzanog razvoja. Kretska deklaracija iz 1994. godine se zalaže za slobodnu i otvorenu konkurenciju, zaštitu životne sredine i kompatibilnost zakonskih i administrativnih okvira. Zbog velikih troškova nametnulo se pitanje prioriteta u izgradnji koridora, pa su primjenjeni sljedeći kriteriji izbora:

Kroz svaku državu mora prolaziti bar jedan koridor,Proces identifikacije prioritetnih koridora je evolutivan proces, koji podrazumijeva ažuriranje postojećeg stanja u skladu sa novonastalim situacijama,Mogućnost za uspostavljanje koridora postoji samo ako postoji njihova ekonomska opravdanost i ako postoji realna perspektiva za finansiranje njihovog razvoja u odgovarajućem nivou do 2010.Treba izbjeći svaki paralelni koridor čije bi uspostavljanje moglo ugroziti održivost nekog drugog koridora.

Koridori trebaju biti konzistentni sa konceptom cjelokupne mreže, unutar koje će svaki od njih razvijati svoju individualnu održivost.

Evropske zemlje su na Kreti 1994.godine definisale transevropsku transportnu politiku, koja se sastojala od dvije cjeline:

Prioriteta EU , koji su značili 14 projekataKoridora prema istom, koji su podrazumijevali 9 koridora.

2.2.1. Prioriteti Evropske Unije

Prioriteti EU su:

1. Željeznica velikih brzina: Berlin-Nurnberg-Minhen-Verona;2. Željeznica velikih brzina: Pariz-Brisel-Keln-Amsterdam-London;3. Željeznica velikih brzina: Madrid-Barselona-Monselic;4. Željeznica velikih brzina: Pariz-Strazburg –Luksemburg;5. Konvencionalna željeznička veza: Roterdam-Emerih;6. Željeznica velikih brzina: Lion-Torina-Venecija-Trst;7. Grčke autoceste: Aleksandropuli-Igumenica I Patra-Atina-Solun-Promahonas;8. Autocesta- Lisabon-Valadolid;9. Konvencionalna željeznička veza u Irskoj: Larn-Kork;10. Aerodrom u Milanu;11. Fiksna željeznička i cestovna veza: Koponhagen-Malme;12. Nordijski multimodalni koridor;13. Englesko-irski cestovni koridor;14. Glavna željeznička veza u Engleskoj: Glazgov-London;

2.2.2. Kretski koridori (1994.)

I - Helsinki - Varšava VI - Gdanjsk - ZilinaII - Berlin - Moskva VII - rijeka DunavIII – Berlin - Kijev VIII – Dures - VarnaIV – Drezden - Solun IX - Helsinki - Aleksandropuli V – Trst – Lvov

2.3. Helsinška konferencija

Panevropska transportna konferencija o unutrašnjem vodenom saobraćaju održana je Roterdamu (05-06.09.2001.). Roterdamskom deklaracijom postavljeni su osnovni ciljevi integrisanog i brzanog razvoja unutrašnjeg vodenog saobraćaja, sa akcentom na sigurnosti, održivosti i efikasnosti, te razvoju transparentnog i integrisanog Panevropskog tržišta unutrašnjeg vodenog saobraćaja baziranog na recirprocitetu, slobodnoj konkurenciji, slobodi

navigacije i jednakom tretmanu svih korisnika. Definisane su i osnovne aktivnosti za njihovu realizaciju u domenu infrastrukture, harmonzicije zakonodavstva i pristupa tžištu, sigurnosti i održivosti.

Zbog toga se ovi koridori nekada nazivaju i „Kritski koridori“ ili „Helsinški koridori“.Devet koridora su željeznički i drumski, a deseti, Koridor 7 – “Dunavski koridor”, je vodeni koridor – tok Dunava.

Na Kretskoj konferenciji, BiH nije bila uključena u formalno uspostavljenu Panevropsku transportnu mrežu, ali je 1997. godine petom koridoru dodat ogranak "C" : Budimpešta - Osijek - Sarajevo - Ploče.

Nestajanje političkih podjela u Evropi, kao i povoljan geosaobraćajni položaj, dovode Bosnu i Hercegovinu u povoljnu poziciju u smislu povezivanja zemalja zapadne i srednje Europe sa zemljama jugoistočne Europe i Bliskog Istoka, te zemalja Podunavlja s Jadranom. To je postignuto uvrštavanjem koridora Vc u mrežu panevropskih saobraćajnih koridora i time u panevropsku saobraćajnu politiku.

3. PAN-EVROPSKA TRANSPORTNA MREŽA

Pan-evropsku transportnu mrežu čine:

1. Transevropska transportna mreža na podrućju EU,2. Deset Panevropskih saobraćajnih koridora,3. TINA mreža i4. Četiri Panevropske transportne zone.

3.1 Panevropski saobraćajni koridori

Panevropski saobraćajni koridori (slika1) su saobraćajni putevi u Centralnoj i Istočnoj Evropi, koji su definisani na tri Panevropske saobraćajne konferencije, održane na razini ministara saobraćaja.

Prva takva konferencija bila je u Pragu 1991., nedugo nakon pada berlinskog zida. Na njoj nije bilo moguće donijeti detaljnije zaključke zbog relativno burnih političkih promjena u Istočnoj i Centralnoj Europi. Razvijena je samo koncepcija za buduće dogovore. Devet transportnih koridora definisano je na drugoj konferenciji na Kreti 1994., dok je deseti koridor definisan na trećoj konferenciji u Helsinkiju 1997. godine.

3.1.1. Koridor Vc

3.1.1.1. Cestovni koridor Vc

Koridor V sačinjavaju slijedeće trase: Venecija - Trst/Kopar - Ljubljana - Maribor - Budimpešta - Uzhhorod - Lavov - Kijev. Dakle, Koridor V prolazi Italijom, Slovenijom, Hrvatskom, Mađarskom, Slovačkom i Ukrajinom. Na zahtjev Bosne i Hercegovine ovom koridoru je, 1997.godine u Helsinkiju, dodat ogranak "c" Budimpešta - Osijek - Sarajevo - Ploče. Dužina koridora je 1595 km ( 1600 km) .

Ogranak A - Bratislava - Žilina - Košice - Uzhhorod Ogranak B - Rijeka - Zagreb – Budimpešta Ogranak C - Ploče - Sarajevo - Osijek – Budimpešta

Saobraćajni Koridor Vc (cestovni, željeznički, riječni i zračni saobraćaj) je složena poveznica Sjeverne, Srednje i Južne Evrope i predstavlja izuzetnu vrijednost u kontekstu procesa privredne i saobraćajne integracije srednjoevropskog prostora. Izgradnjom Koridora Vc povezanost i transparentnost saobraćajnih pravaca cestovnog, željezničkog, riječnog i zračnog saobraćaja direktno će uticati na razvoj šireg i snažnog saobraćajnog čvorišta za cijelu Evropu i Aziju.

U toku je gradnja autoputa kroz Bosnu i Hercegovinu, u okviru koridora Vc. Osnovni podaci o projektu autoputa su:

autoput je projektovan prema Trans-European North-South Motorway (TEM) standardima od februara 2002. godine, sa dva odvojena puta, svaki sa po dvije saobraćajne trake i odgovarajućom zaustavnom trakom. Projektna brzina je 120 km/sat,

od ukupne dužine trase kroz BiH, koja iznosi 337 km, dionica Kakanj-Vlakovo (dužine 45 km) je u izgradnji i finansira se iz budžeta Federacije BiH, a za preostalih 292 km u toku je izrada Projektne dokumentacije, (tehnička studija, idejno rješenje, idejni projekat, prostorno-planska dokumentacija i procjena uticaja na okolinu),

trasa autoputa prolazi kroz različite geomorfološke terene, pa se oko 30 km trase nalazi na mostovima, a 74 km u tunelima,

preliminarna kalkulacija troškova izgradnje za 292 km autoputa je 3,2 milijarde eura,

okvirni rok izgradnje za cijelu trasu je do 2013. godine 26. jula 2006. godine završena je Studija izvodljivosti o projektu. Pokazala je

da se radi o 290,6 kilometara autoputa sa 20 čvorišta, te da će ukupna investicija iznositi 6,9 milijardi KM. Projekat ocijenjen kao visoko isplativ.

Dužina koridora Vc, od sjevera prema jugu, podijeljena na dionice:

Dionica 1: Rijeka Sava (spajanje sa Koridorom 10) - Doboj (Jug) - 64 km Dionica 2: Doboj (Jug) - Sarajevo Jug (Tarčin) - 150 km Dionica 3: Sarajevo Jug (Tarčin) - Mostar (Sjever) - 58 km Dionica 4: Mostar (Sjever) - granica sa Republikom Hrvatskom - 68 km

Ukupno: 340 k

Koridor Vc će u Bosni i Hercegovini prolaziti kroz sljedeće gradove:

Bosanski Šamac, Modriča, Doboj, Zenica, Kakanj, Visoko, Sarajevo, Konjic, Jablanica, Mostar. ( slika 19)

3.1.1.2.Željeznički koridor Vc

Željeznički koridor Vc će većim djelom slijediti pravac autoputa na koridoru. On bi trebao biti važna poveznica Mađarske, Hrvatske i BiH. Povezati će i BiH sa RH morskom lukom Ploče, koja je vrlo važna, kako za BiH, tako i za RH.

3.1.2. Izvori finansiranja Panevropskih transportnih koridora

Problemi javnog finansiranja uspostavljanja i razvoja transportnog sistema u državama su očiti..

Moguća su tri tipa javnog finansiranja:

direktno državno finansiranje, državno kofinansiranje, koje podrazumijeva aktivno učešće međunarodnih

finansijskih institucija ograničeno državno finansiranje, koje se odnosi isključivo na davanje garancija, tj.

pokrivanje rizika koji ne može biti pokriven tipičnim ekonomskim i/ili komercijalnim sredstvima.

Iako vlade zemalja favorizuju privatno finansiranje, teško ga je pronaći u čistom obliku. Razvijena je ideja o učešću osiguravajućih društava u finansiranju projekata izgradnje infrastructure. U tom bi slučaju bilo moguće uskladiti prihodeod infrastrukturnih investicija u vrijeme kada je to potrebno osiguravajućim društvima za pokriće njihovih obaveza.

Prema procjenama, optimalno bi bilo kada bi svaka od zemalja izdvajala 2% svog BDP-a 4 na godišjem nivou, što bi iznosilo, u prosjeku 2,4 milijardi Eura godišnje za cijeli region. Za realizaciju planiranih projekata bi, u skladu s tim, bilo potrebno dodatnih 5 milijardi Eura godišnje, za koje bi se države regiona zadužile kod međunarodne zajednice. Iz navedenog je

4 Bruto domaći proizvod (BDP) je makroekonomski indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine, izraženo u novčanim jedinicama; http://hr.wikipedia.org/wiki/Bruto_doma%C4%87i_proizvod

jasno da ne postoji idealan model finansiranja. U principu, svaka od zemalja treba težiti ka iznalaženju najprimjerenijih mjera za privlačenje direktnih stranih investicija, što bi smanjilo opterećenje državnog budžeta. Ne treba zanemariti raspoloživu pomoć programa EU, namijenjenih isključivo tim svrhama.

3.2. Panevropske transportne zone

Helsinška deklaracija je prvi pokušaj evropske transportne politike da definiše poseban pristup uspostavljanju i izgradnji transportne mreže u priobalnim morskim područjima, što je posljedica specifičnog uticaja ovih vodnih površina. Pri tome, nisu uzete u obzir samo morske luke kao krajnje tačke drumskih i/ili željezničkih linija, nego i pomorski saobraćaj.

Četiri Panevropske transportne zone su sljedeće:

Barentsko- Euroarktički bazen obuhvata multimodalno saobraćajno područje koje pokriva sjeverne provincije Švedske, Finske i Norveške, kao i oblasti Murmansk i Arkhangelsk i Republike Ruske Federacije, Karelia i Komi.

Bazen Crnog mora, koji obuhvata: Rusiju, Ukrajinu, Moldaviju, Džordžiju, Tursku, Bugarsku, Rumuniju i Grčku;

Mediteranski bazen koji obuhvata: Maltu, Kipar, Siriju, Libanon, Izrael, Tursku, Palestinu, Jordan, Egipat, Tunis, Alžir, Maroko, Španiju, Portugal, Francusku, Italiju i Grčku;

Jadransko-jonski bazen, koji obuhvata: Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, BiH, SR Jugoslaviju, Albaniju i Grčku.

3.3. TINA mreža

Juna 1997. u Beču je osnovan Sekretarijat TINA mreže sa mandatom da identifikuje transportne proritete u državama potencijalnim članicama EU. Implementacija TINA projekta vrši se u tri regionalne grupe u dvije faze: prva je identifikacija i definisanje prioritetnih komponenti mreže, a druga identifikacija investicionih mjera kojima bi one bile realizovane.

TINA mreža se sastoji od 20.924 km željeznićkih pruga i 18.638 km drumske mreže.

Osnovni kriteriji TINA mreže su sljedeći:

Mreža treba biti u skladu sa kriterijima iz Smjernica EU za razvoj TEN; Tehničke karakteristike infrastructure trebaju obezbijediti konzistentnost između

kapaciteta pojedinih komponenti mreže i predviđenog prometa na njima; Svi projekti trebaju biti realizovani do 2015 godine; Troškovi uspostavljanja mreže ne bi trebali preći 1,5% BDP-a svake pojedinačne

države, na godišnjem nivou.

3.4. Euroazijski transportni koridori

Cilj evropske transportne politike nije samo proširenje TEN-T na države SEE, CEE nego i dalje na istok, što se javlja kao logična posljedica podržavanja tradicionalne ekonomske povezanosti, posebno u domenu trgovine, sa azijskim državama i Rusijom.

U tom su cilju, a prema odluci Druge međunarodne Euroazijske konferencije o transportu (St. Petersburg, 12-13.09.2000.) pokrenuti ambiciozni projekti razvoja Euroazijskih transportnih koridora koji povezuju PETrC sa državama Centralne, Južne i Istočne Azije.

Posebnu ulogu Euroazijski transportni koridori imaju za razvoj Balkana, jer bi se njihovim uspostavljanjem ovo poluostrvo našlo u središtu između istoka i zapada te stoga predstavljalo važnu kariku u transportnom lancu.

POSTUPCI I PRAVILA DODJELE DOZVOLA U MEĐUNARODNOM PRIJEVOZU TERETA

1. POSTUPCI I PRAVILA DODJELE DOZVOLA U MEĐUNARODNOM PRIJEVOZU TERETA

Na osnovu Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, donijet je Pravilnik o kriterijima, postupku i načinu raspodjele stranih dozvola za prijevoz tereta domaćim prijevoznicima.

Ovim pravilnikom se propisuju kriteriji, postupak i način raspodjele stranih dozvola za prijvoz tereta domaćim prijevoznicima, način korištenja i vraćanja dozvola te prava i obaveze korisnika dozvola.

- Dozvola za međunarodni prijevoz tereta je dozvola koju Bosna i Hercegovina dobije od strane države , na temelju koje domaći prijevoznik ima pravo obavljati poslove međunarodnog prijevoza tereta.

- Bilateralna dozvola je dozvola ne temelju koje prijevoznik ima pravo obavljati jednu vožnju u odlasku i jednu vožnju u povratku, između dvije države i čija se kvota određuje bilateralnim sporazumima.

- CEMT je Konferencija europskih ministara transporta koja određuje kvotu i uvjete korištenja CEMT dozvola

- CEMT dozvola je dozvola na temelju koje prijevoznik ima pravo obavljati međunarodni prijevoz tereta između država članica CEMT, u tranzitu preko njihovih teritorija, i za treće države

- Kritična dozvola je dozvola za koju se na temelju praćenja korištenja u određenom vremenskom periodu utvrdi da je broj razmijenjenih dozvola manji od potrebe za tom vrstom dozvola

- Raspodjela dozvola predstavlja skup aktivnosti na utvrđivanju plana radnjih na određivanju broja dozvola koji, na temelju definiranih kriterija za raspodjelu pripada pojedinim prijevoznicima

- Distribucija dozvola predstvlja stvarnu raspodjelu unaprijed određenog broja dozvola prijevoznicima koja se obavlja na način koji uvtvđuje nadležno ministarstvo

- Nepodijeljene dozvole su dozvole koje ostanu neraspodijeljene prijevoznicima u toku godine

- Iskorištenost dozvole smatra se ako prijevoznik s jednom dozvolom obavi prijevoz u oba smjera.

Raspodjelu CEMT i bilateralnih dozvola pravi nadležnom ministarstvo. Ministarstvo dozvole koje dobije od stranih država naspodjeljuje na nadležna ministarstva entiteta i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine i to :

• za prijevoznike iz Federacije Bosne i Hercegovine raspodjeljuje 2/3 dozvola, koje distribuira Minstarstvo prometa i komunikacija Federacije Bosne i Hercegovine

• za prijevoznike iz Republike Srpske raspodjeljuje 1/3 dozvola, koje distribuira Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske,• za prijevoznike iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine raspodjela se obavlja iz kvote koja se dodjeljuje Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj.Raspodjelu i distribuciju CEMT dozvola prijevoznicima obavlja Ministarstvo.

2.1. Bilateralne dozvole

• Kriteriji za raspodjelu dozvola

Ministarstvo prilikom raspodjele dozvola uvažava slijedeće kriterije:• da je dio prijevoza, koji obavlja prijevoznik od interesa za Bosnu i Hercegovinu, što se cijeni na temelju zaključenih ugovora i druge dokumentacije na temelju koje je potrebno osigurati dozvole, uvažavajući pri tom vrstu i količinu tereta, proizvodnju za izvoz, hitnost dostave i sl;• da je prijevozniku osnovna djelatnost obavljanje međunarodnog komercijalnog prijevoza i da raspolaže sa većim brojem vozila (zelenija i sigurnija);• da je prijevoznik razdužio najmanje 80% pravilno iskorištenih dozvola, što podrazumijeva minimalan broj vožnji bez tereta, iskorištenje nosivosti, prijevoz kvalitetnog tereta i sl.;• da se mogu zadovoljiti potrebe na određenom području;• da je prijevoznik izmirio poreske i druge obaveze;• da protiv prijevoznika nisu poduzete mjere zabrane utvrđene Zakonom, ovim pravilnikom i drugim propisima.

• Postupak i način raspodjele dozvola

Raspodjelu dozvola obavlja Ministarstvo svakih šest mjeseci i iste dostavlja nadležnim ministarstvima, kojima je povjerena distribucija dozvola. Nadležna ministarstva su dužna najmanje jednom u tri mjeseca obaviti distribuciju dozvola prijevoznicima, uz uvažavanje kriterija, načina i postupaka propisanih Zakonom i ovim pravilnikom i nakon podjele dozvola, Ministarstvu podnijeti izvještaj. Ministarstvo prati način distribucije i korištenja dozvola i poduzima mjere na otklanjanju, eventualno, uočenih nepravilnosti ili nedostataka.Ministarstvo, od ukupne kvote dobijenih dozvola, nadležnim ministarstvima raspodjeljuje 90% dozvola, a zadržava 10% dozvola koje Ministarstvo raspodjeljuje za intervencije u posebnim i nepredvidivim okolnostima,kao npr:• podmirenje potreba domaćim prijevoznicima koji su dobili odobrenje - licencu za obavljanje međunarodnog prijevoza, nakon posljednje raspodjele dozvola;• potražnja zavisno od sezone;• hitnost obavljanja određene vrste prijevoza;• promjena na tržištu usluga prijevoza i sl.Nadležna ministarstva imaju pravo, za intervencije u posebnim i nepredvidivim okolnostima zadržati 5% dozvola od dodijeljenog broja dozvola.Prednost u dobijanju dozvola imaju prijevoznici koji za prijevoz koriste tegljače ili kamione sa prikolicom i koji će prijevoz obavljati u dva smjera pod teretom.Zahtjev za dodjelu dozvola zainteresirani prijevoznici dostavljaju nadležnim ministarstvima ili organu kojeg oni odrede, na propisanom obrascu.Uz zahtjev prijevoznik prilaže dokumentaciju na temelju koje se može utvrditi da su ispunjeni kriteriji u kome navodi slijedeće:• broj dozvola;• vrsta dozvola;• period korištenja;Prijevoznik odgovara za tačnost podataka koje je naveo u zahtjevu za učešće u dodjeli dozvola i dužan je prijaviti svaku promjenu tih podataka.Ministarstvo jednom godišnje analizira korištenje dozvola i objavljuje popis onih dozvola, čiji broj nije dovoljan za potrebe prijevoznika iz Bosne i Hercegovine.Kod raspodjele kritičnih dozvola prednost imaju prijevozi koji se obavljaju vozilima preko 12 tona nosivosti.Dodjela novih kritičnih dozvola vrši se samo ako je prijevoznik ranije preuzete dozvole pravilno iskoristio, tako da se registarski broj vozila upisan na dozvoli podudara sa CMR obrascem i licencom izdatom za to vozilo i za tog prijevoznika.Ministarstvo, u slučaju utvrđenih nepravilnosti i nedostataka oko podjele kritičnih dozvola, može propisati dodatne mjere i preuzeti njihovu distribuciju u cjelini.

• Način korištenja i razduživanja dozvola

Prijevoznik je obavezan dozvole koristiti u skladu sa Zakonom, ovim pravilnikom i drugim propisima koji se odnose na raspodjelu i korištenje dozvola.

Prijevoznik je obavezan dozvolu koristiti samo za prijevoz vozilima koja se nalaze na spisku vozila popisanih za međunarodni prijevoz.Međusobni prijenos dozvola sa jednog prijevoznika na drugog prijevoznika nije dozvoljen.Ukoliko prijevoznik ne iskoristi sve dodijeljene dozvole do narednog perioda raspodjele, broj novih dozvola će mu se umanjiti za broj dozvola koje nije iskoristio ili ih nije iskoristio na propisan način.U slučaju nestanka, uništenja ili krađe dozvola, prijevoznik je obavezan o tome odmah, pismeno obavijestiti Ministarstvo.Prilikom zaduženja novih dozvola, prijevoznik je obavezan razdužiti najmanje 80% dozvola iz prethodnog perioda raspodjele i 100% dozvola iz ranijih perioda.Prilikom razduženja dozvola prijevoznik je obavezan priložiti original CMR obrazac i podnijeti spisakiskorištenih i neiskorištenih dozvola.Ministarstvo je obavezno prijevozniku izdati potvrdu o razduženim dozvolama.Prijevoznik je obavezan vratiti iskorištene dozvole najkasnije deset dana prije dobijanja novih dozvola, a neiskorištene najkasnije do 31. decembra tekuće djelidbene godine.Nadležna ministarstva su obavezna sve nepodijeljene dozvole razdužiti ministarstvu, najkasnije do 15. februara naredne godine.

• Postupak distribucije dozvola

Nadležna ministarstva imenuju komisiju za distribuciju dozvola koje su im dodijeljene za određeni period. Prilikom izdavanja u dozvolu se obavezno upisuje naziv prijevoznika i stavlja pečat prijevoznika. Nadležna ministarstva obavještavaju prijevoznike o mjestu i vremenu preuzimanja dodijeljenih dozvola. Prijevoznik koji nije zadovoljan odlukom komisije ima pravo uložiti prigovor nadležnom ministarstvu, u roku od osam dana od dana prijema odluke. Ukoliko nadležno ministarstvo ne odluči po prigovoru ili je prijevoznik nezadovoljan odlukom po prigovoru, ima pravo, putem nadležnog ministarstva, podnijeti žalbu Ministarstvu.Prijevoznik u pojedinom djelidbenom periodu može zatražiti povećanje broja dozvola, ukoliko mu dodijeljeni broj dozvola nije dovoljan za izvršenje svih planiranih prijevoza.Nadležna ministarstva razmatraju zahtjev prijevoznika i ukoliko su opravdani razlozi, a raspolaže sa dovoljnim brojem dozvola, prijevozniku se može odobriti povećanje broja dozvola.Ukoliko prijevoznik nepravilno koristi dozvole, u narednom djelidbenom periodu smanjit će mu se broj dozvola, srazmjerno utvrđenom nivou učinjenih prekršaja.Ukoliko se nepravilno korištenje ponavlja, odnosno događa u dva uzastopna djelidbena perioda, prijevoznik gubi pravo dodjele dozvola za naredni period raspodjele.Ukoliko se ustanovi da je prijevoznik dozvolu falsifikovao, ustupio ili prodao drugom prijevozniku, gubi pravo dodjele svih bilateralnih dozvola u toku godine.

2.2 CEMT dozvole

• Kriteriji za dodjelu dozvola

Kriteriji za raspodjelu CEMT dozvola uređeni su pravilima CEMT-a i ovim pravilnikom.Ministarstvo u postupku raspodjele CEMT dozvola uvažava slijedeće kriterije:• da je dio prijevoza, koji obavlja prijevoznik, od interesa za Bosnu i Hercegovinu, što se cijeni na temelju zaključenih ugovora i druge dokumentacije na temelju koje je potrebno osigurati dozvole, uvažavajući pri tome vrstu i količinu tereta, proizvodnju za izvoz, hitnost dostave i sl;• da je prijevozniku osnovna djelatnost obavljanje međunarodnog prijevoza tereta;• da je prijevoznik uspješno koristio CEMT dozvolu u prethodnoj godini;• da prijevoznik raspolaže vozilima preko 12 tona nosivosti i kvalitetom koji je u skladu sa rezolucijama i drugim aktima CEMT-a;• da se zadovolje potrebe za prijevozom na određenom području;• da je prijevoznik izmirio sve poreske i druge obaveze;• da protiv prijevoznika nisu poduzete mjere zabrane utvrđene Zakonom, ovim pravilnikom i drugim propisima;• da prijevoznik ima viši postotak korištenja bilateralnih dozvola za međunarodni prijevoz tereta i da ih je pravilno iskoristio;• da je prijevoznik u određenom obimu prijevoza koristio voz.Ministarstvo može donijeti bliže kriterije i odrediti koeficijente na temelju kojih se određuju prioriteti za dodjelu CEMT dozvola.

• Postupak i način raspodjele dozvola

Ministarstvo, u skladu sa uputstvom CEMT-a, svake godine raspodjeljuje CEMT dozvole domaćim prijevoznicima, uz uvažavanje kriterija, načina i postupka propisanih Zakonom i ovim pravilnikom. Ministarstvo, putem sredstava javnog informiranja, obavještava prijevoznike o roku za podnošenje zahtjeva, potrebnoj dokumentaciji, minimalnim uvjetima i osnovnim kriterijima za učestvovanje u dodjeli CEMT dozvole.Prijedlog podjele CEMT dozvola korisnicima priprema Komisija za raspodjelu CEMT dozvola najkasnije do 30. novembra tekuće godine.Komisiju čine predstavnici Ministarstva, koje rješenjem imenuje ministar civilnih poslova i komunikacija.Raspodjela CEMT dozvola može se obavljati u slijedećim periodima:1. godišnje, krajem godine;2. polugodišnje, sredinom godine;3. višemjesečno, jednom u tri mjeseca, odnosno kvartalno.Raspodjela se obavlja na temelju utvrđene liste u prvom redovnom postupku i ponovnom postupku.U ponovnom postupku raspodjeljuju se eventualno nepreuzete dozvole u određenom roku, neraspodjeljene, oduzete ili vraćene CEMT dozvole.

Prijevozniku kojem je dodijeljena CEMT dozvola koja važi na teritoriji Austrije i Italije, smanjuje se broj bilateralnih dozvola za Austriju i Italiju, srazmjerno mogućnosti korištenja dodijeljene CEMT dozvole.Zahtjev za dobijanje CEMT dozvole zainteresovani prijevoznik dostavlja Ministarstvu u određenom roku i na propisanom obrascu. U zahtjevu se navodi slijedeće:• broj dozvola;• vrsta dozvola ;• period korištenja.Prijevoznik uz zahtjev prilaže slijedeću dokumentaciju:1. potvrdu o razvrstavanju poslovnog subjekta prema djelatnosti;2. potvrdu o izmirenom porezu za prethodni period tekuće godine;3. potvrdu o uplati doprinosa za invalidsko-penziono osiguranje za zaposlene;4. potvrdu o broju dobijenih bilateralnih dozvola koje važe za Austriju i Italiju;5. kopije saobraćajnih dozvola i licenci za obavljanje međunarodnog prijevoza tereta;6. certifikate o usklađenosti sa tehničkim propisima za vozila sa karakteristikama EKO-1, EKO-2 i EKO-3;7. certifikat o usklađenosti sa tehničkim i sigurnosnim propisima CEMT rezolucije u skladu sa testiranim vrijednostima i sistemima kočenja;8. dokaz o izvršenoj uplati takse za zahtjev u visini utvrđenoj Zakonom o administrativnim taksama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 14/99 i 32/00).Zahtjev prijevoznika koji je dostavljen nakon određenog roka za predaju, kao i zahtjeve sa nepotpunom ili netačnom dokumentacijom, Ministarstvo neće razmatrati.Ministarstvo ima pravo provjere priložene dokumentacije, putem nadležnih organa u Bosni i Hercegovini.Zahtjevi prijevoznika registrirani u tekućoj godini djelidbenog perioda rješavat će se samo ukoliko bude ostalo nepodijeljenih CEMT dozvola u redovnom postupku raspodjele.Vozila kupljena u tekućoj godini raspodjele ne utiču na dodjelu većeg broja CEMT dozvola za Austriju i Italiju.Prijevoznik koji nije zadovoljan raspodjelom CEMT dozvola može pismenim putem podnijeti prigovor Komisiji, u roku od osam dana od dana prijema odluke.Komisija je obavezna odlučiti po prigovoru prijevoznika u roku od 15 dana od dana prijema prigovora. Na odluku Komisije po prigovoru, prijevoznik ima pravo uložiti žalbu Ministarstvu u roku od osam dana od dana prijema odluke.Protiv rješenja Ministarstva, koje je konačno u upravnom postupku, može se pokrenuti upravni spor kod suda Bosne i Hercegovine.

• Korištenje dozvola

CEMT dozvola se može koristiti istovremeno samo za jedno vozilo i mora se nalaziti u vozilu svo vrijeme trajanja prijevoza.Naziv prijevoznika koji je upisan u CEMT dozvolu mora odgovarati nazivu prijevoznika upisanog u saobraćajnoj dozvoli vozila i licenci izdatoj za to vozilo i tog prijevoznika.

Korisnik dozvole mora svaku vožnju upisati u dnevnik putovanja u skladu sa pravilima CEMT. Dnevnik putovanja glasi na ime prijevoznika koji koristi dozvolu i nije prenosiv.Dnevnik se mora nalaziti u vozilu skupa sa odgovarajućom CEMT dozvolom i potvrdom o "zelenom" ili "zelenijem i sigurnom" ili "EKO-3 "vozilu.Popis obavljenih prijevoza mora biti urađen hronološki, sa tačno upisanim datumom kako za prazne tako i za pune vožnje. Prijevoznik je dužan navedene dokumente, na zahtjev, pokazati kontrolnim organima država.Ukoliko je CEMT dozvola nestala, uništena ili ukradena, prijevoznik mora odmah ministarstvu dostaviti pismenu izjavu i zapisnik policije kojim dokazuje pod kojim okolnostima je do toga došlo, kao i objaviti dozvolu nevažećom u "Službenom glasniku BiH". Ministarstvo donosi odluku o poništavanju ukradene ili izgubljene CEMT dozvole, nakon čega može izdati drugu dozvolu za preostalo vrijeme korištenja.Ministarstvo je obavezno obavijestiti sve nadležne organe i Sekretarijat CEMT-a o broju i vrsti dozvole koja je poništena.CEMT dozvola ne važi, ukoliko na njoj nisu upisani slijedeći podaci:• naziv i puna adresa prijevoznika koji dozvolu koristi;• potpis i pečat organa koji je dozvolu izdao;• datum izdavanja CEMT dozvole;• datum prestanka važnost CEMT dozvole.

CEMT dozvola ne važi bez pravilno popunjenog dnevnika putovanja i potvrde o "zelenom" ili "zelenijem i sigurnom" ili "EKO-3"vozilu.Prijevoznik je obavezan na kraju svakog mjeseca dostaviti izvještaj sa ispunjenim listovima iz dnevnika, sa original CMR obrascem.Ukoliko prijevoznik ne dostavi mjesečni izvještaj u propisanom roku, smatrat će se da u tom mjesecu nije obavljao prijevoz.Zahtjev prijevoznika za novu raspodjelu CEMT dozvola neće se uzeti u razmatranje ukoliko prijevoznik nije dostavio izvještaj za tri mjeseca i više u toku godine.

• Oduzimanje dozvola

Ministarstvo može oduzeti CEMT dozvolu ukoliko prijevoznik:1. Ne poštuje odredbe Međunarodnih sporazuma o cestovnom prijevozu tereta koje je zaključila Bosna i Hercegovina;2. Proda ili ustupi CEMT dozvolu drugom prijevozniku na korištenje;3. Priloži falsifikovanu ili netačnu dokumentaciju ili kasnije falsifikuje CEMT dozvolu;4. Ne koristi CEMT dozvolu u skladu sa propisanim kriterijima i pravilima CEMT-a;5. Prestane važnost licence za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza tereta i to sa danom prestankavažnosti;6. Ne popunjava pravilno prateću dokumentaciju koja je uz CEMT dozvolu;7. Ne podnese izvještaj o korištenju tri i više puta ili ga ne podnose u redovnom roku;

8. Mjesečno dozvolu koristi manje od četiri prijevoza za treće zemlje i ako se ne koristi za komercijalne prijevoze;9. Koristi dozvolu većinom za bilateralni prijevoz tereta.Prijevoznik kojem je dozvola oduzeta u skladu sagore navedenim člankom ovog pravilnika gubi pravo za dodjelu CEMT dozvole od 1 do 2 godine.Prijevoznik je dužan CEMT dozvolu, koja mu se oduzima, vratiti Ministarstvu u roku od 10 dana od prijema odluke o oduzimanju.Ukoliko prijevoznik u navedenom roku ne vrati CEMT dozvolu, Ministarstvo će mu obustaviti izdavanje svih dozvola za međunarodni prijevoz tereta.

2.3 Naknada za izdavanje dozvola

Za dodijeljenu dozvolu za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza prijevoznik plaća taksu u visini utvrđenoj Zakonom o administrativnim taksama Bosne i Hercegovine.Troškove vezane za postupak distribucije dodijeljenih dozvola prijevoznicima, utvrđuju nadležna ministarstva.Prijevozniku, koji ne izmiri troškove za protekli period, nadležna ministarstva imaju pravo obustaviti podjelu dozvola do izmirenja duga.

Usklađenost politike telekomunikacija BiH sa politikom EZ

2.Politika telekomunikacija u BiH

Osiguranje nediskriminirajućeg pristupa telekomunikacionim uslugama i njihov visok kvalitet po pristupačnim cijenama čine jednu od osnova politike razvoja bosanskohercegovačkog društva i zaštite interesa građana BiH.

Globalne mjere za provođenje takve politike su: liberalizacija tržišta telekomunikacija, poticaj razvoja sektora telekomunikacija i osiguranje mjera efikasne kontrole s ciljem zaštite prava korisnika i smanjenja barijera

za ulazak novih operatera.

Zakonom o komunikacijama, iz septembra 2003., postavljeni pravni okviri su u velikoj mjeri usklađeni s osnovnim principima razvoja konkurentskog tržišta u EZ.

Uspostavljena je državna Regulatorna agencija za komunikacije (RAK)5 kojoj su, pomenutim zakonom, date iste nadležnosti kao i nadležnosti regulatornih tijela u EZ. Donesen je čitav niz propisa iz nadležnosti RAK-a kojima se bliže uređuje regulativa u sektoru telekomunikacija.

Vijeće Ministara je nadležno za izradu i usvajanje politike u sektoru, a Regulatorna agencija za komunikacije za regulisanje telekomunikacijskih mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola, utvrđivanje cijena, međupovezivanje i utvrđivane osnovnih uvjeta za osiguranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava a operatori i servis provajderi različitih profila su posrednici između usluga koje pružaju i korisnika. Regulatorna agencija za komunikacije je nezavisna bh. institucija koja djeluje na državnom nivou primjenjujući Zakon o komunikacijama BiH, a u skladu sa općim principima objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije, i u potpunosti je nezavisna prilikom donošenja odluka.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 69. sjednici, održanoj 18. decembra 2008. godine, donijelo je Odluku o politici sektora telekomunikacija Bosne i Hercegovine za period 2008. – 2012. Godine.6

Prilikom izrade plana politike sektora telekomunikacija u Bosni i Hercegovini za period 2008.-2012. Godine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine krenulo je od sljedećih činjenica:

Telekomunikacione usluge su esencijalna ljudska potreba u 21 vijeku; Razvijene telekomunikacione mreže i usluge predstavljaju uvjet za razvoj

informacionog društva ili društva znanja; Procesi globalizacije su kao osnovno društveno određenje današnjice, posebno

oslonjeni na efikasna i pouzdana sredstva komuniciranja; Ujedinjeni narodi (u daljnjem tekstu: UN) su kroz World Summit Information Society

(u daljnjem tekstu: WSIS deklaraciju) izrazili duboku zabrinutost zbog postojanja izražene pojave "digitalne podjele" i da Akcionim planom WSIS deklaracije, predlažu prevazilaženje digitalne podjele do 2015. godine;

5 Regulatorna agencija za komunikacije (Agencija) nastala je 2. marta, 2001. godine spajanjem nadležnosti dva postojeća regulatora: Nezavisne komisije za medije (IMC) i Regulatorne agencije za telekomunikacije (TRA).6 http://www.rak.ba/bih/

Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske zajednice i njenih država članica i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine, te je BiH dužna da svoje propise harmonizira sa legislativom Evropske unije (u daljnjem tekstu: EU);

Evropska unija, Europe Union (u daljnjem tekstu: EU) je usvojila "Zelenu knjigu" (Green Paper) EU o konvergenciji sektora telekomunikacija, medija i informacione tehnologije;

BiH je potpisnica Electronic Sauth East Europe Agenda + (u daljnjem tekstu: "eSEE Agende +");

Sektor informacione i komunikacione tehnogije (u daljnjem tekstu: ICT sektor) već učestvuje sa više od 10% u ukupnom svjetskom GDP-u i kao takvom mu se treba dati posebna i prioritetna pažnja;

U proteklom periodu je izvršeno usklađivanje Zakona o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH", broj 31/03) sa potrebama Ministarstva sigurnosti u pogledu ostvarivanja zakonitog elektronskog presretanja.

2.1.Ciljevi politike

Osnovne telekomunikacijske infrastrukture (u daljnjem tekstu: TK infrastrukture) u prošlosti su se razvijale putem javnih sredstava, u okviru investicijskih planova javnih telekomunikacijskih operatora. Evolucija tehnologije i liberalizacija u telekomunikacijama pokazale su da se razvoj telekomunikacijske infrastrukture (poput mreža fiksnih telekomunikacija, mreža mobilnih komunikacija, pristupa Internetu) može ostvarivati putem investicija i u javnom i u privatnom sektoru.

Partnerstvo između javnog i privatnog sektora može i treba da ubrza daljnji razvoj TK infrastrukture i na njoj ponudi bogatiji set usluga. TK infrastrukturu i usluge treba tretirati kao opće javno dobro, bez obzira na vlasničku strukturu. Ovo se može i treba ostvari(va)ti pomoću regulatornog okvira, daljnjom liberalizacijom i slobodnom konkurencijom, težeći time ka osnovnom cilju - stvaranje neophodnih uvjeta za pružanje povećanog seta usluga (širokopojasnih i drugih), podizanje kvaliteta usluga i smanjenje cijene usluga za krajnjeg korisnika.

Put do ostvarenja ovog osnovnog cilja će kroz izbalansiran odnos, vremenski kontroliranih koraka liberalizacije i odgovarajuće regulacije, trasirati ovom politikom, ostvarujući pri tome više strateških ciljeva, od kojih su najvažniji slijedeći:

1. Osiguranje potpune konkurentnosti na tržištu telekomunikacija, kroz nastavak liberalizacije fiksnih, mobilnih i Internet operatora, potpunim definiranjem pravila interkonekcije i odvezivanja lokalne petlje, a što treba dovesti do osiguranja pouzdanih servisa, koji će u cjelini zadovoljiti očekivanja i potrebe korisnika usluga;

2. Daljnji razvoj TK infrastrukture s naglaskom na TK infrastrukturu koja omogućava usluge širokopojasnog prijenosa, naročito u udaljenim oblastima i nerazvijenim dijelovima zemlje;

3. Definiranje procedura, metoda, rokova i naknada za dopune postojećih i dodjele budućih licenci, posebno za univerzalne mobilne telekomunikacijske sisteme, Universal Mobile Telekomunikations Systems (u daljnjem tekstu: UMTS) i

širokopojasne bežične pristupne sisteme, kako bi se ubrzao razvoj Sektora i omogućilo brzo uvođenje novih širokopojasnih servisa;

4. Osiguranje univerzalnih TK servisa, po prihvatljivoj cijeni za sve korisnike, na cijeloj teritoriji BiH i ispunjavanje zahtjeva za besplatnim servisima za hitne službe (emergency services);

5. Zaštita interesa svih korisnika TK usluga, a posebno zaštita tajnosti i povjerljivosti informacija koje oni razmjenjuju putem javih i privatnih TK mreža;

6. Osiguranje uvjeta za uspostavljanje zakonskog presretanja za potrebe Ministarstva sigurnosti;

7. Osiguranje efikasnosti Sektora i potpune konkurentnosti operatora i servis provajdera kroz efikasnu kontrolu kvaliteta i cijena pruženih usluga, baziranih na troškovnom principu, uz sprječavanje vezanih ponuda i međuservisnog subvencioniranja;

8. Osiguranje efikasnog korištenja radio frekvencijskog spektra i sistema TK plana numeracije kao i njihove fer i nediskriminacijske dodjele;

9. Praćenje trendova i dinamike razvoja savremenog svijeta kroz usvajanje i primjenu najnovijih tehnologija u oblasti info-komunikacija, kako bi se prevazišao zaostatak za razvijenim zeljama I BiH približila krugu razvijenih zemalja, odnosno EU, te harmoniziranje odnosa i regulative sa susjednim zemljama i EU;7

Relativno dobro razvijene telekomunikacione mreže u tehnološkom smislu i u obimu prate svjetske trendove i bilježe stalni rast, te se konstantno radi na dostizanju prosjeka EU u stepenu izgrađenosti mreža i obimu njihovog korištenja. Telekomunikacione mreže pokrivaju cijelo područje BiH i veliki dio svijeta. Prisutna je ekspanzija mobilne telefonije i Internet umrežavanja.

U BiH postoje tri licencirana operatera fiksne telefonije, a izdate su i tri dozvole za operatere GSM usluga u mobilnoj telefoniji. Takođe su registrovana 43 licencirana pružaoca internet usluga i 65 licenciranih mrežnih operatera. Pred ovim vidovima komunikacije stoji dinamičan i intenzivan razvoj, čime će se BiH još bolje povezati sa svijetom.

Postoje i određeni zadaci koji se odnose na primjenu već uspostavljenih mjera, kao što su:

aktivnosti na provođenju postojećih pravila (oblast konkurencije, rebalansa tarifa u fiksnoj telefoniji, interkonekcije itd.);

uvoditi postepeni prelaz sa „ex ante“ regulative i principa licenciranja na princip autorizacije, kao što se to primjenjuje u razvijenim zemljama Evrope;

izvršiti potpuno provođenje transformacije vlasništva kompanija u državnom vlasništvu kako bi se povećao stepen zainteresiranosti za razvoj konkurentnosti na tržištu.

Jedna od pozitivnih posljedica približavanja BiH EU vrlo jasno se vidi i na tržištu telekomunikacija u BiH. Zahvaljujući evropskim direktivama, koje BiH želi da primjenjuje kako bi što prije postala članica EU, Regulatorna agencija za komunikacije donijela je niz propisa koji imaju za posljedicu da cijene telekomunikacionih usluga stalno padaju, uz povećanje kvaliteta usluga i smanjenje monopola vodeća tri telekom operatora u BiH, "Telekoma Srpske", "BH Telecoma” i "HT Eroneta".

7 http://www.rak.ba/bih/

3.Politika telekomunikacija EZ

Širok spektar usluga i aplikacija, koje koriste različite vrste opreme i programskih paketa i koje se prenose preko telekomunikacionih mreža, bitan je elemenat evropskog modela društva. U osnovi se nalazi interes građana EU da imaju nediskriminirajući pristup i visok kvalitet usluga po pristupačnim cijenama.

Telekomunikacije igraju važnu ulogu u ekonomskom, socijalnom, kulturnom rastu i razvoju. EU ima namjeru da potakne razvoj uvjeta veće dostupnosti evropskim građanima, firmama i institucijama različitim aspektima informacionog društva. EU radi na ostvarenju ciljeva oko pomoći u razvoju društva u kojem nove tehnologije nalaze široku primjenu. U skladu sa ovim planovima, program e-Evrope usmjeren je ka širenju digitalne tehnologije sa ciljem kompjuterskog opismenjavanja svih građana. Ova inicijativa pronalazi svoje uporište u politikama koje su usmjerene ka jačanju ekonomske konkurentnosti EU. Od početka 1990. godine pa do danas, liberalizacija evropskog tržišta telekomunikacija se odvijala postepeno i bila je praćena razvojem konkurentne industrije budućnosti u oblasti komunikacija i mrežnih usluga. U isto vrijeme potrošači i evropske kompanije koriste prednosti inovativnih ponuda na tržištu roba i usluga i veliko smanjenje cijena. Od tog perioda pa do danas, sektor komunikacija u Evropi je u neprekidnoj fazi transformacije. Razvoj sektora telekomunikacija i informacionih tehnologija idu “ruku pod ruku”. Među infrastrukturnim projektima koji su uključeni u program za brzi start namijenjen poticaju ekonomskog oporavka, kao dio evropske inicijative za ekonomski rast, su i tri projekta u domenu telekomunikacija. Namjera ovih projekata, kroz podršku istraživanju o mobilnoj tehnologiji i "GEANT" mreži, je ubrzanje razvoja telekomunikacionih mreža visokog kapaciteta I smanjenja razlike u digitalizaciji povećanjem broja stanica za daljinsko upravljanje.

Glavni ciljevi politike EU u sektoru telekomunikacija: kreiranje jednakih pravila u oblastima mrežnih komunikacija I digitalnih usluga u EU

garantirajući zaštitu interesa evropskog tržišta na globanom planu (u ovom sektoru od nezamjenjive je važnosti ulazak novih operatera na tržište sa ciljem garanantovanja efikasne konkurencije);

osiguranje homogene zakonske regulative – na međunarodnom I na nivou EU – sposobne da konkurišu u razvoju industrije I telekomunikacionih usluga i zaštite potrošača;

garantovanje pristupa za sve građane minimalnom broju telekomunikacionih usluga, te pomoć kompanijama ili osobama u decentralizovanim područjima pristupu informacionom društvu;

ohrabrivanje integracije i aplikacije on-line tehnologija unutar okvira sa širim spektrom aktivnosti koji uključuju podučavanje, prodaju, administraciju, istraživanje i razvoj;

investiranje u inicijalnoj fazi razvoja novih elektronskih usluga kroz eTEN (Trans-evropske telekomunikacione mreže) program;

jačanje sigurnosti mreže, koja je postala glavni element u razvoju informacionog društva.

Krajnji cilj politike telekomunikacija EU je razvoj, liberalizacija i regulacija sektora, što podrazumijeva eliminiranje poteškoća u efikasnom funkcioniranju jedinstvenog tržišta telekomunikacione opreme, usluga i mreža, te otvaranje vanjskog tržišta za EU kompanije.

Osnovne mjere za realizaciju tog cilja su:

liberalizacija tržišta telekomunikacija,

poticaj razvoja sektora elektronskih komunikacija i

definiranje načina kontrole funkcioniranja konkurentskog tržišta globalne su mjere za realizaciju tih ciljeva.

Ovakvom principu ostvarenja ciljeva pridodat je princip tehnološke neutralnosti koji se reflektira u konvergenciji informacionih tehnologija, telekomunikacija i elektronskih medija.

Regulatorni okvir za elektronske komunikacione mreže i usluge podržava princip jednostavnosti i jasnoće određenja i oslanja se na pravila uređenja konkurentskog tržišta:

analizu konkurentnosti relevantnog tržišta (geografski i po uslugama),

analizu prisustva dominacije na tržištu i

kontrolu zloupotrebe dominantne pozicije.

Samo u posebnim, za sektor specifičnim slučajevima donose se posebne «ex ante» mjere koje se odnose na operatere sa značajnom tržišnom snagom. Regulacione obaveze donose se ako relevantno tržište nije u efikasnoj mjeri konkurentsko i primjenjuje se istovjetno na sve elektronske mreže i usluge, ali ne regulira usluge sadržaja ni tržište novih usluga. Za kontrolu provođenja mjera zadužene su nacionalne regulatorne agencije (NRA) i nacionalne agencije za zaštitu konkurencije (NCA).

Pristupanje novih zemalja članica Europskoj uniji i jedinstvenom tržištu EU od njih zahtijeva da svoje metode upravljanja i proizvodnje usklade sa „pravnom stečevinom Eu“ i pravilima jedinstvenog tržišta. Kako bi postale članice, zemlje moraju prihvatiti stečevinu Unije, tj. zemlje kandidati moraju uskladiti svoje institucije, upravljačke kapacitete i administrativne i pravne sisteme sa EU normama i to:

primarni izvori - osnivački ugovori i akti doneseni izravno od država članica (Uredbe, Direktive, Odluke)

sekundarni izvori - akti koje donose institucije Zajednice(preporuke, mišljenja) međunarodni ugovori koje sklapa EZ

Prvi stepen analize usklađenosti nacionalnih zakona i propisa sa Acquis Communautaireom8,koji zajedno provode zemlja kandidat za članstvo u EU-u i Europska komisija naziva se screening.

Budući da je Europska unija tokom 2002. godine usvojila novi regulatorni okvir u telekomunikacijama (6 direktiva, 1 odluka i 1 uredba), koje su (uz iznimku jedne direktive) u primjeni u zemljama Europske unije od jula 2003. godine, pri izradi Zakona o telekomunikacijama korištena su i većim dijelom ugrađena i rješenja iz propisa novog regulatornog okvira, i to kako slijedi:

8

− Direktiva 2002/19/EZ o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu).

− Direktiva 2002/20/EZ o odobrenjima za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Direktiva o odobrenjima).

− Direktiva 2002/21/EZ o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva).

− Direktiva 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi i korisničkim pravima u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi).

− Direktiva 2002/58/EZ o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u elektroničkom

komunikacijskom sektoru (Direktiva o privatnosti u elektroničkim komunikacijama).

− Direktiva 2002/77/EZ o natjecanju na tržištu elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.

− Odluka br. 676/2002//EZ o regulatornom okviru za politiku radijskoga spektra u Europskoj zajednici (Odluka o radijskom spektru).

− Uredba (EZ) br.2887/2000 o izdvojenom pristupu lokalnoj petlji.

Na ovaj način novousvojenim Zakonom o telekomunikacijama ostvareni su važni ciljevi novog regulatornog okvira Europske unije,

Neophodne mjere za realizaciju ciljeva politike telekomunikacija Provesti mjere za implementaciju univerzalne usluge definirane Odlukom o politici

sektora telekomunikacije BiH. Graditi jednostavnu regulativu sektora na principu tehnološke neutralnosti, definiranja

geografskog tržišta za svaku uslugu posebno i analize tog tržišta kroz prizmu dostignutog stepena razvoja konkurencije.

Izvršiti potpunu reformu kompanija u državnom vlasništu kako bi se povećala zainteresiranost za tehnološki i uslužni razvoj sektora. Pri reformi ovih kompanija potrebno se pridržavati pravila korporacijskog upravljanja i kroz tu reformu ostvariti partnerski odnos između privatnog i državnog vlasništva.

Poticati razvoj usluga sadržaja, širokog pristupa i informatičkih vještina. Pomagati razvoj e-društva (obrazovanje, administracija, medicina, trgovina).

Usklađivanje politike telekomunikacija BiH sa EZ

Ciljevi koji su postavljeni prilikom predloška politike sektora telekomunikacija u Bosni i Hercegovini, razrađeni kroz cijeline koje čine strukturu Politike. Podijeljeni su u četiri velike grupe, a svaka od tih grupa je dalje podijeljena na podgrupe.

4.1. Infrastruktura i usluge 4.1.1. Razvoj i izgradnja TK infrastrukture, 4.1.2. Univezalna usluga, 4.1.3. Širokopojasne pristupne mreže, 4.1.4. Radio frekventni spektar, 4.1.5. Razvoj usluga, 4.1.6. Nove tehnologije, 4.1.7. Razvoj i istraživanje

4.2. Tržište i regulative 4.2.1. Konkurencija i tržište, 4.2.2. Tarifna politika, 4.2.3. Zakonska i regulatorna koordinacija, 4.2.4. Standardizacija i licenciranje, 4.2.5. Sprega javnog i privatnog sektora, 4.2.6. Zaštita korisnika

4.3. Veze sa okruženjem/harmonizacija 4.3.1. Harmonizacija institucionalnog okvira, 4.3.2. Harmonizacija procesa, 4.3.3. Harmonizacija politika

4.4. Implementiranje

4.1 Infrastruktura i uslugeU ovom dijelu bit će objašnjeni ciljevi infrastrukture i usluga Već smo spomenuli da se ova grupa ciljeva dijeli u sedam podgrupa.

4.1.1. Razvoj i izgradnja TK infrastruktureRazvojem i izgradnjom jeftine, brze i sigurne TK infrastrukture osigurava se zadovoljenje potreba građana, privrede, organa državne uprave i društva u cjelini. S ciljem razvoja Sektora telekomunikacija u narednom periodu potrebno je omogućiti racionalnije korištenje postojeće i ubrzati razvoj nove TK infrastrukture.

Vezano za prethodno, potrebno je definirati i preduzeti konkretne korake kojima bi se omogućilo racionalnije korištenje postojeće TK infrastrukture, kao i izgradnja nove širokopojasne infrastrukture. Da bi se ovo ostvarilo potrebno je definirati i preduzeti konkretne korake, koji se mogu sažeti u slijedeće bitne stavove:

Definiranje i uspostavljanje ICT magistrale i akademske mreže na nivou BiH, prema dokumentima koje treba izraditi na osnovu predloženih projektnih zadataka,

Razvezivanje lokalne petlje; Intenziviranje izgradnje nove širokopojasne pristupne infrastrukture putem: Postupna konvergencija fiksne i mobilne mreže te Interneta; Postupna konvergencija informacijskih, komunikacijskih i tehnologija medija; Harmoniziranje Plana frekvencija BiH:

Dakle, BiH se nedvosmisleno opredjeljuje za osiguravanjem bržeg razvoja telekomunikacija, kao osnov za razvoj informacionog društva i uklapanja BiH u opće globalizacijske tokove, kao i za brže predizanje općeg standarda građana BiH.

4.1.2. Univerzalna uslugaProgramom realiziranja zadataka Univerzalne usluge, koji će u skladu sa zaključkom Vijeća ministara, na prijedlog RAK-a usvojiti Vijeće ministara, a koji treba da sadrži:

Obim Univerzalne usluge u BiH; Kriterij i način izbora nosioca obaveze reliziranja uvođenja Univerzalne usluge; Optimalan mehanizam finansiranja Univerzalne usluge; Kriterij kvaliteta pružanja Univerzalne usluge u BiH;

Nakon toga bi se pristupilo faznom realiziranju, na način skladan dinamici, koja se utvrdi u pomenutom Programu. Dakle, navedeni Program, precizira način realiziranja, te dinamiku pojedinih aktivnosti iz Programa. RAK je dužna regulirati ispunjenje prethodnih uvjeta i uskladiti fazno provođenje osiguravanja Univerzalne usluge sa procjenom stupnja dostizanja pojedine faze.9

4.1.3. Širokopojasne pristupne mrežeImajući u vidu potencijale koje pruža razvijena širokopojasna TK infrastruktura na rast bruto nacionalnog dohotka i podizanje kvaliteta života građana kroz brzi pristup informacijama i web-baziranim komunikacijama, te masovnu upotrebu širokopojasnih servisa kroz različite aplikacije, uključujući: teleobrazovanje, telemedicinu, e-upravu, rad na daljinu i različite oblike zabave, Politika sektora telekomunikacija poseban naglasak stavlja na ubrzanje razvoja ovog segmenta elektonskih komunikacija.

BiH će dosljedno raditi na provođenju zaključka iz "eSEE Agenda +", potpisane od strane ministara iz vlada zemalja jugoistočne Evrope, u Sarajevu 2007. godine i ohrabrivati razvoj širokopojasne mrežne infrastrukture i na njoj baziranih širokopojasnih elektronskih servisa kako bi se ubrzao razvoj informacionog društva i postigli postavljeni ciljevi iz Akcionog plana "eSEE Agenda +".

4.1.4. Radiofrekventni spektarU periodu do 2012. godine očekuju se značajne izmjene i unapređenja u dosadašnjem načinu upravljanja radiofrekventnim spektrom u BiH, a odnose se na:

Usklađivanje strukture i sadržaja Plana namjene frekvencija BiH prema zaključcima Svjetske radio konferencije i zajedničkog evropskog plana namjene;

Razvoj Plana korištenja radiofrekvencija u skladu sa relevantnim međunarodnim preporukama i interesima učesnika na BiH tržištu;

Oslobađanje radiofrekventnog spektra u opsezima 2GHz i 3,4 - 3,8 GHz od postojećih korisnika te licenciranje UMTS i WiMAX operatera u BiH;

Stavljanje na raspolaganje tržištu radiofrekventnih opsega za potrebe širokopojasnih pristupnih sistema u skladu sa potrebama i interesima tržišta;

9 http://www.rak.ba/bih/

Pružanje podrške provođenju tranzicije u zemaljskom TV emitiranju u BiH; Učešće u državnim projektima uspostavljanja moderne digitalne radiokomunikcione

mreže za potrebe državnih institucija; Utvrđivanje potreba i način kooridnacije korištenja frekvencija Ministarstva odbrane BiH; Provođenje aktivnosti na implementiranju međunarodnog prefiksa "E7" za

označavanje rada radio stanica u skladu sa zaključcima Svjetske radio konferencije WRC07.

za potrebe univerzalnih usluga na bežičnim tehnologijama namijeniti dio radio frekventnog spektra, u licenciranom području.

4.1.5. Razvoj uslugaTokom perioda važenja ove politike će dominirati govorne i druge pojedinačne usluge te im je potrebno posvetiti dužnu pažnju. Međutim, neophodno je istovremeno razvijati multimedijalne usluge, uz preferiranje mrežnih uslužnih platformi, koje će omogućavati ulazak novih davaoca usluga u TK lanac vrijednosti.

Dominantni operatori će biti glavni pokretači razvoja širokopojasnih usluga zbog prirode vlasništva na izgrađenoj infrastrukturi. U cilju sprječavanja monopolskog ponašanja i ubrzanja razvoja informacionog društva neophodno je u potpunosti ispoštivati rokove za odvezivanje lokalne petlje i podsticati konkurenciju na tržištu širokopojasnih servisa.

Potrebno je uvesti stimulativne mjere za podsticanje javnog i privatnog sektora na ulaganja u razvoj pristupnih optičkih mreža jer svuda prisutne bakarne kablovske mreže i ograničeni radiofrekvencijski resursi neće biti u mogućnosti da u bliskoj budućnosti zadovolje potrebe korisnika za objedinjenim visokokvalitetnim govornim, podatkovnim i video uslugama.

4.1.6. Nove tehnologije

Uz poštovanje principa tehnološki neutralnog pristupa za razvoj Nove generacije mreža, New Generation Network (u daljnjem tekstu: NGN mreža) i novih usluga, BiH telekomunikaciono tržište bit će u potpunosti otvoreno za nove tehnologije u oblasti telekomunikacija, koje će omogućiti koegzistenciju postojećih i novih mreža te konvergenciju mrežnih infrastruktura, korisničkih uređaja i aplikacija.

Posebno je važno podsticati razvoj optičkih mreža i optičkog umrežavanja od kraja do kraja, što će zadovoljiti sve zahtjeve korisnika u budućnosti i omogućiti bolje iskorištenje postojeće optičke mrežne infrastrukture.

U izgradnji širokopojasnih pristupnih mreža bit će poštovani princip tehnološke neutralnosti, što znači da će se moći koristiti sve standardizirane tehnologije, uz uvjet garantiranja ponuđenog i propisima zahtijevanog kvaliteta usluga, Quality of Service (u daljnjem tekstu: QoS).

4.1.7. Razvoj i istraživanjeTrenutno stanje u telekomunikaciomnom sektoru okarakterizirano je veoma malim učestvovanjem domaće proizvođačke i razvojne telekomunikacione industrije. S druge strane, telekomunikacioni operateri, a posebno dominantni, ulažu velika investiciona sredstva za nabavku opreme i usluga od dobavljača iz inozemstva, doprinoseći značajno velikom platnom debalansu koji BiH ima sa inozemstvom.

Vijeće ministara bi u saradnji sa entitetskim vladama, telekomunikacionim operaterima u većinskom državnom vlasništvu i drugim velikim korisnicima telekomunikacione opreme trebao raditi na stvaranju uvjeta za zapošljavanje domaće radne snage i razvoj domaće TK industrije, a posebno u razvoju softverskih rješenja.

U cilju uspostavljanja veze između nacionalne ekonomije i nauke, Ministarstvo komunikacija i prometa bi na početku svake godine trebalo nominovati određeni broj u praksi primjenljivih naučno-istraživačkih projekata, koji bi se realizirali prvenstveno kroz domaće naučno-istraživačke ustanove, kroz saradnju sa privatnim sektorom ili kroz uzajamno usaglašene regionalne projekte.

4.2. Tržište i regulative

4.2.1. Konkurencija i tržištePrivatizacija Sektora telekomunikacija

Privatizacija Sektora TK u BiH je u nadležnosti entitetskih vlada, međutim, polazeći od činjenice da je u BiH provedena neujednačena privatizacija zatečenih telekom operatora i polazeći od činjenice da se usluge telekomunikacija smatraju javnim uslugama koje po vokaciji trebaju biti neutralne u odnosu na korisnika i u odnosu na vlasničku strukturu pružaoca usluga, a u cilju ubrzanja ukupnog razvoja Sektora telekomunikacija, Vijeće ministara treba osigurati zakonske i izvršne akte kojima se izjednačava status svih operatora i pružaoca TK usluga.

Tržište usluga

Početkom 2006. godine liberalizirane su sve usluge na tržištu telekomunikacija u BiH i time su stvoreni dodatni uvjeti za razvoj konkurencije te se kao osnovni cilj nalaže daljnje jačanje konkurentnosti u svim segmentima tržišta.

U cilju pravilne liberalizacije telekomunikacijskog tržišta i stvaranja identičnih konkurentnih uvjeta za sve učesnike na tržištu, neophodno je, kao jedno od osnova regulative telekomunikacija, definiranje relevantnog tržišta u skladu sa opredjeljenjima Evropske komisije. Potrebno je odabrati Metodologiju za analizu segmenata tržišta telekomunikacija. Na bazi te metodologije RAK bi pristupio analizi tržišta i odredio operatore sa značajnom tržišnom snagom za određena definirana tržišta.

Ova politika podrazumjeva da su sve telekomunikacione usluge u BiH liberalizirane, te da su daljnje aktivnosti potrebne u svrhu zaštite interesa korisnika i podsticanja konkurencije.

Tokom provođenja ove politike jasno će se analizirati stvarni efekti liberaliziranja i u slučaju izostanka kvalitetno reagirati.

Liberaliziranje usluga

S obzirom da zavidan stepen konkurentnosti telekomunikacionih usluga, regulativu telekomunikacinih usluga treba gradijentno smanjivati i ostavljati da se tržište regulira principima tržišne ekonomije i pravilima zaštite fer konkurencije. S tim u vezi RAK treba u periodu trajanja ove politike stvoriti slijedeće uvjete:

definirati relevatno tržište za svaku telekomunikacionu uslugu, pri čemu treba voditi računa da tako definirano tržište ne omogućava prirodni ili administrativni monopol za bilo koje geografsko područje i bilo koju tehnologiju;

definirati minimalni set parametara kvaliteta za svaku pojedinačnu uslugu; definirati kriterije za procjenu utvrđivanja dominatne pozicije i pravila za sprječavanje

upotrebe dominantne pozicije.

Interkonekcija

Interkonekcija je fizičko i logičko povezivanje različitih telekomunikacionih mreža.10 Na taj način korisnici telekomunikacijskih usluga, priključeni na različite mreže, mogu direktno i indirektno komunicirati. Iako je implementiranje interkonekcijskih odnosa na zavisnom nivou, u periodu važenja ove politike proces Interkonekcija treba stalno usavršavati u skladu sa razvojem tržišta i razvojem novih tehnologija.

Interkonekcija između alternativnih i operatora sa značajnom tržišnom snagom se smatra osnovnim preduvjetom za razvoj konkurencije na tržištu fiksnih usluga. Cijene koje operatori sa značajnom tržišnom snagom obračunavaju alternativnim operatorima, mogu isključivo biti bazirane na stvarnim troškovima i razumnoj zaradi. Nikakav vid subvencioniranja vlastitih usluga, neće biti dozvoljen nakon godinu dana od uvođenja usluge.

Interkonekcija sa mobilnim operatorima će se realizirtati kroz postojeće mobilne operatore pod jednakim uvjetima kao za sve nove operatore. Ovom interkonekcijom će se stvoriti uvjeti i za nastajanje novih mobilnih operatora na virtualnim mrežama, Viritual Mobile Network Operator (u daljnjem tekstu: VMNO). RAK je do krajem 2010. godine sa postojećim mobilnim operatorima usaglasio Referentne interkonekcijske ponude za mobilne mreže (u daljnjem tekstu: RIP), a takođe definirao i dozvole za nove VMNO-e, koje ne koriste interkonekcije, nego komercijalne aranžmane sa postojećim mobilnim operatorima.

Razvezana petlja

Razvezivanje lokalne petlje jedan je od osnovnih uvjeta za potpuno liberaliziranje tržišta telekomunikacija. Izdvajanje lokalne petlje (engl. Local Loop Unbundling) omogućava novim operatorima da direktno pristupe krajnjim korisnicima preko bakarnih parica BH Telecoma, Telekoma Srpske i HT Mostara (SMP operatori u BiH) i tako pružaju vlastite usluge. Proces izdvajanja lokalne petlje uključuje i omogućavanje novim operatorima pristup zgradama SMP

10 http://www.rak.ba/bih/

operatora gdje se nalaze odgovarajuće lokalne centrale (kolokacija).

Postoje dva načina pristupa izdvojenoj lokalnoj petlji:    potpuni pristup izdvojenoj lokalnoj petlji daje ekskluzivno pravo korištenja petlje novom operatoru    zajednički pristup izdvojenoj lokalnoj petlji gdje novi operator koristi dio frekvencijskog spektra za širokopojasne (broadbend) usluge, a NF (niskofrekvencijski) dio spektra koristi SMP operator za govornu uslugu. 

Cilj izdvajanja lokalne petlje je:    Racionalnije koristiti postojeću pristupnu mrežu    Novim operatorima (operatorima korisnicima) omogućiti da uđu na tržište sa nižim troškovima    Povećati konkurenciju na tržištu pristupnih mreža (baziranu na uslugama)    Omogućiti brži razvoj širokopojasnih (broadband) usluga

Prenosivost broja

Prenosivost broja je jedan od stubova konačnog liberaliziranja telekomunikacionih usluga. U BiH je uspješno završen proces donošenja regulativnih akata za prenosivost broja. Stoga je potrebno da RAK izvrši procjenu spremnosti i mogućnosti operatora telekomunikacionih usluga za implementiranje datog Pravila i da na osnovu te procjene, odredi datume primjene Pravila, ali ne kasnije od konca 2009. godine.

Bežične komunikacije

Uvažavajući interes tržišta za korištenje radiofrekevntnog spektra za potrebe bežičnih pristupnih sistema RAK će nakon završetka aktivnosti na izmjeni i dopuni Plana namjene i Plana korištenja frekvencija u BiH, staviti na raspolaganje tržištu raspoložive frekvencijske opsege za navedene sisteme. Izmjene i dopune planova o korištenju opsega za bežične pristupne sisteme te stavljanje na raspolaganje istih, RAK će vršiti sukcesivno tokom 2009. godine, u skladu sa iskazanim interesom tržišta.

GSM

Broj Globalnih sistema mobilnih komunikacija u BiH, Global System for Mobile Communication (u daljnjem tekstu: GSM operatera) ostaje tri (3). Ovo ograničenje prestaje da važi ukoliko dođe do okrupnjavanja tržišta mobilnih komunikacija kroz ujedinjavanje, ili kroz zajedničkog vlasnika. U tom slučaju, Vijeće ministara će donijeti posebnu Odluku o uvođenju novog operatora na tržište.Po pitanju rominga koristiti/primijeniti pozitivnu evropsku praksu.

UMTS

Za potrebe uvođenja treće generacije mobilnih mreža (UMTS) u BiH određuju se opsezi 1900-1980 MHz, 2010-2025 MHz i 2110-2170 MHz. Vijeće ministara je tokom 2008. godine

posebnom Odlukom utvrdilo kada i pod kojim uvjetima će RAK izdati UMTS dozvole postojećim GSM operaterima u BiH. U slučaju da neki od GSM operatera iz bilo kojih razloga ne prihvati uvjete pod kojim se UMTS dozvola izdaje, Vijeće ministara će posebnom Odlukom utvrditi način raspolaganja nedodijeljenog frekventnog opsega.11

4.2.2. Tarifna politikaTarifiranje usluga

Provođenje odredbi dosadašnje Politike tarifiranja telekomunikacionih usluga, posebno onih reguliranih, nije dala očekivane rezultate, što može imati utjecaja na stepen korištenja usluga i ukupan razvoj informacionog društva. Tarifiranje cijena telekomunikacionih usluga treba biti studiozno i permanentno proučavano kako bi se stalnim poboljšanje balansirano povećavao stepen korištenja telekomunikacionih usluga i osiguravala finansijska osnova telekom operatorima za ubrzan razvoj mreža i usluga.

Rebalans tarifa i cijena

Potrebno je planirati drugu fazu rebalans tarifa i cijena, za naredne tri godine (2009.-2011.), a dinamiku predvidjeti u skladu sa ekonomskim i socijalnim prilikama u zemlji. Radi omogućavanja pravilnog razvoja tržišta i fer konkurencije, RAK će, u sklopu analize tržišta, sačiniti i analizu troškova Operatora sa značajnom tržišnom snagom, a na bazi aktuelnih podataka sa tržišta opreme, rada i novca u BiH. Na bazi tih saznanja RAK će određivati granične cijene za usluge koje su regulirane.

4.2.3. Zakonska i regulatorna koordinacijaAktivnosti u oblasti zakonske i regulatorne koordinacije u telekomunikacijama odvijaju se između Vijeće ministara, preko nadležnih ministarstava kao i uz saradnju sa određenim institucijama EU, odnosno Evropske komisije (u daljnjem tekstu: EC), bilo preko Direkcije za evropske integracije, bilo direktno, bilo preko Direkcije za elektronske komunikacije i informacione tehnologije pri EC. Institucije BiH sarađuju i učestvuju u raznim projektima koji se vode ispred EC, od kojih je posebno potrebno istaći Projekat e-SEE monitoringa telekomunikacionog i ICT tržišta, koji se radi već tri godine, a radit će se i naredne tri godine. Dakle, može se ocijeniti da sa stajališta institucionalne zastupljenosti, oblast telekomunikacija je dobro pokrivena i organizirana i institucije korektno sarađuju i obavljaju svoje zadatke.

Postojeća regulativa obuhvatila je sve oblasti u telekomunikacijama i stvorila regulatorni ambijent za stvaranje otvorenog i liberaliziranog tržišta, kao i za razvoj konkurencije kroz

11 http://www.rak.ba/bih/

povećanje broja učesnika na tržištu. Više nema niti jedne usluge koja je monopolizirana, a procedure za dobijanje dozvola su jednostavne, transparentne i nediskriminatorne.

U uvjetima liberaliziranog telekomunikacionog tržišta, potrebno je kontinuirano jačati RAK u funkciji stalne kontrole tržišta i ponašanja učesnika na tržištu.

4.2.4. Standardizacija i licenciranjeU pogledu standardizacije - provjere da li neki uređaj ili oprema zadovoljava određene standarde, može se napomenuti da se razvoj tehnologija u telekomunikacijama i informacijsko-komunikacijskim tehnologijama odvija velikom brzinom, tako da se i u svijetu često primjenjuju dogovoreni standardi, umjesto standarda pojedinih ovlaštenih standardizacijskih institucija.

U tom smislu dosadašnji propisi su predviđali da se u navedenim oblastima prihvataju uređaji i oprema koji su prihvaćeni u EU (da posjeduje CE-oznaku i Izjavu o usklađenosti). To je ipak garantiralo da se ugradnja opreme u javne komunikacijske sisteme može smatrati dovoljno sigurnom i usklađenom. U proteklom periodu od uspostavljanja prve Politike sektora telekomunikacija do danas, ovakav pristup se pokazao efikasnim i praktičnim.

Vijeće ministara, ukoliko se ukaže potreba, može odrediti neke institucije, da pod pokroviteljstvom Instituta za standardizaciju BiH, u narednom periodu vrše ispitivanje i atestiranje određene vrste opreme. U tom slučaju bi se propisale procedure i vrste ispitivanja za dodjelu licenci (dozvola) i certifikata za pojedinu opremu. Prije ovakve odluke trebalo bi izvršiti stručno istraživanje opravdanosti i svrsishodnosti uspostavljanja ovakvih procedura i institucija.

4.2.5. Sprega javnog i privatnog sektoraSprega javnog i privatnog sektora (u daljnjem tekstu: SJPS) je jedna od obećavajućih formi takve saradnje javnog i civilnog sektora. U užem smislu podrazumijeva poslovnu saradnju u sklopu koje javni i privatni sektor udružuju finansijska sredstva, resurse i stručna znanja kako bi, kroz prikladne alokacije resursa, rizika i nagrada, zadovoljili neku javnu potrebu, prepoznavajući obostrane koristi od udruživanja. Prvenstveni cilj ovakvog djelovanja je što veća penetracija korištenja Interneta, odnosno razvoj IT tehnologija i infrastrukture uopće.

SJPS u oblasti telekomunikacija sve više postaje alat za uspješan razvoj društva. Javno-privatno partnerstvo omogućava lokalnim vlastima, poslovnom sektoru te organizacijama civilnog društva da preduzmu odgovornosti za razvoj zajednice i djeluju zajedno koristeći se socijalnim dijalogom kao platformom za uspješno zadovoljavanje zajedničkih potreba.

Pojam partnerstva naglašava novi kvalitet odnosa između države i preduzetnika, koja je znatno više uravnotežena kroz podjele rizika i nagrada u odnosu na prijašnje uske ugovorne odnose iz područja javne nabavke. To ne mora značiti da svi subjekti učestvuju na

ravnopravnoj osnovi, već da svaki partner učestvuje zavisno o svojim mogućnostima i ulozi u partnerstvu. Važan je aspekt javno-privatnog partnerstva i njegova načelna koncepcijska otvorenost i dugoročna saradnja.

4.2.6. Zaštita korisnikaZaštita interesa svih korisnika telekomunikacionih usluga, a posebno zaštita tajnovitosti i povjerljivosti informacija, koje oni razmjenjuju putem javnih i privatnih TK mreža mora biti u skladu sa ekonomsko-finansijskim i tehničkim uvjetima.

Ovakvim konceptom će se i naša sredina sve više približavati ka osnovnom cilju, izkazanom u stvaranju neophodnih uvjeta za pružanje povećanog seta usluga (širokopojasnih i drugih), podizanju kvaliteta tih usluga i smanjenju cijene takvih usluga za krajnjeg korisnika.

Drugo je stvar primjene najsavremenijih tehničkih mehanizama u pristupu i prijenosu informacija i podataka, pouzdanih sekjuriti protokola i dr.

4.3. Veze sa okruženjem/harmonizacijaSve aktivnosti u realiziranju Politike u narednom periodu treba harmonizirati, kako unutar BiH, tako i sa evropskim i svjetskim dostignućima u ovoj oblasti, kako bi se uspješno relizirali zacrtani ciljevi i time dostigli EU i svjetski trendovi razvoja Sektora telekomunikacija u pogledu TK infrastrukture, novih IKT servisa i usluga, te regulative za daljnji razvoj liberaliziranog konkurentnog tržišta u BiH.

Može se zaključiti da dosad izrađena i primjenjena regulativa ne predstavlja smetnju za razvoj tržišta u ovoj oblasti i stvara preduvjete za investiranje domaćeg i stranog kapitala. Takođe je razvijenost regulatornog okvira u BiH u oblasti telekomunikacija ocijenjen sa visokim ocjenama od strane predstavnika EC, u više navrata.

Opredjeljenje za naredni period, kad je u pitanju zakonska i regulatorna koordinacija treba da se odvija u skladu sa evropskim i svjetskim trendovima u ovoj oblasti. Zakon o komunikacijama treba usklađivati sa mjerilima EU, odnosno kroz ukupne aktivnosti usklađivanja BiH zakonodavstva kroz proces pridruživanja EU (acquis communautaire). Što se tiče regulative ona treba da prati opredjeljenja EC, koja se ogledaju kroz djelovanje Evropske regulatorne grupe (u daljnjem tekstu: ERG) gdje se kroz razne direktive (npr. o pristupu, o univerzalnim uslugama, o privatnosti u elektronskim komunikacijama, o radio spektru i dr.) definiraju trendovi i orjentacija u području regulative.

Na svjetskom nivou veoma značajno je praćenje preporuka i određenja koja donosi Međunarodna telekomunikacijska unija, International Telecommunication Union (u daljnjem tekstu: ITU). Tu su posebno značajni zaključci Globalnih simpozija regulatora (u daljnjem tekstu: GSR) koji se održavaju svake godine i na kojima se razmatra najaktualnija regulatorna problematika u svijetu, razmjenjuju iskustva i daju preporuke ITU Svjetske radio konferencije.

4.3.1. Harmonizacija politikaPolitika sektora telekomunikacija treba takođe biti harmonizirana i sa ostalim strateškim dokumentima u BiH koji imaju dodirnih tačaka sa razvojem Sektora telekomunikacija, a to su prije svega:

1. Politika i Strategija razvoja informacionog društva u BiH,2. Strategija borbe protiv siromaštva u BiH,3. Politika sektora emitiranja u BiH,4. Strategije sektora telekomunikacija u BiH,5. Strategija sektora emitiranja u BiH.

U ovom procesu Vijeće ministara/Ministarstvo komunikacija i prometa BiH i RAK imaju ključnu ulogu.12

Politika sektora telekomunikacija u realiziranju zacrtatih ciljeva u predmetnom periodu treba kontinuirano pratiti procese razvoja TK sektora i TK tržište u EU, a posebno procese u regionu kroz koje EU daje podršku zemljama jugoistočne Evrope da što prije dosegnu standarde EU u području razvoja TK tržišta i regulatornog okvira te razvoja novih servisa i usluga elektronskih komunikacija, a što je predmet brojnih inicijativa među kojima su i:

1. eSEE Initiative WG for Devolopment of Information Society;2. bSEE Broadband SEE Taskforce;3. Monitoring of Regulatory and Market Development of the Electronic communications

sevices and Information Society for Enlargement Country;4. ICT Forum of the Private Sector for SEE, lead by BAC.

U svim ovim procesima BiH aktivno učestvuje i oni trebaju biti harmonizirani sa procesimu razvoja Sektora telekomunikacija u BiH pri postavljanju ciljeva i realiziranju ove politike.

4.4. ImplementacijaNosioci implementacije Politike

Nosioci implementacije Politike su: Vijeće ministara, Ministarstvo saobraćaja i komunikacija, RAK, resorna entitetska i kantonalna ministarstva, dominantni i drugi operatori te provajderi.

12 http://www.rak.ba/bih/