Predmet i zadatak etike

Etika misao se javlja kod antikog mislioca Protagore koji kae:OVJEK JE MJERA SVIH STVARI,ONIH KOJE JESU I ONIH KOJE NISUETIKA predstavlja teoriju tj.skup teorija o moralu ali ne kao injenici nego kao moralu kao idealu koji predpostavlja praksu.Pojam etike potie od grke rijei ethos (zaviaj) to prevedeno na latinski znai moral.Tvorci termina ethosa su Heleni a moralisa Latini.Predmet etike nije moral kao injenica nego moral kao ideal,koji se temelji na treba da ili trebanjuMoral kao ideal ima univerzalno znaenje i nadilazi promjenu vremena i prostora.Za moral se zanimaju razne empirijske znanosti.Meutim ono to one nude bitno se razlikuje od uvida do kojih dolazi etika. 1. Temeljna razlika je u tome to etika razmatra moral kao ideal tj kakav treba da bude,dok znanosti kao to su sociologija morala,psihologija morala itd.opisuju moral kakav on jeste i to na temelju njima raspoloivih injenica2. Sljedea razlika je u tome to etika nema potrebe za metodom jer ona razumjeva i tumai moral,dok ga druge nauke istrauju i opisuju.3. Iz druge razlike proizilazi i trea razlika a to je da etici ne trebaju instrumenti ili sredstva za razumjevanje i objanjavanje.4. Posljednja razlika je u tome to nauka opisuje i istrauje moral kao injenicu i one se odnose samo na odreeni prostor i vrijeme to znai da za razliku od etike ne poznaje dimenziju budunosti nego samo sadanjosti.

AristotelTreba imati na umu da je problem moralnog stariji od etike kao disciplinarnog miljenja o njemu.Nju uvodi Grki mislilac Aristotel.To pitanje postavljaju u nesistematskoj formi i preddokratovci,a Aristotel otac morala i nastoji postaviti moral na znanstvene osnove.Predsokratovsko i Sokratovo uenje Aristotel izlae otroj kritici.Kod Aristotela etika,politika i ekonomija ine praktinu filozofiju.Ona za svoj predmet ima najvie principe kojima se praktikom djelovanju odreuju putevi i postavljaju ciljevi.Aristotel je svojim utemeljenjem praktike filozofije postao osnova i polazite svih kasnijih promiljenja.Aristotel diferencira etiku u odnosu na filozovske discipline ije uenje pripada etici dobara,sadrajnoj ili teleolokoj etici iji je vrhovni kriterij moralnosti SREA pa se njegova etika moe oznaiti EUDAIMONISTIKOM ETIKOM.

KantPojavom Kanta vri se obrat na u etikom miljenju jer nije vie na vanosti sadraj kao vrhovni kriterij.On smatra formu radnje kao bitno svojstvo etike.Kantovo se uenje zbog toga naziva formalistiko ,znai kod njega nema heteronomnosti.Kant ukazuje na nemogunost teoriskog utvrivanja i dokazivanja etikog kao etikog,odnosno njegovog vrhovnog principa.Ta se nemogunost najbolje iskazuje kroz pitanje kako je mogu kategoriki tj.moralni imperativ ,koji ini temelj Kantove praktike filozofije,on je mogu jedino uz predpostavku ideje slobode.A ta ideja slobode za Kanta predstavlja izvor moralnosti.Polazei od stare psihologije i njenog uenja o tri fundementalne duevne moi.

Kant smatra da ovjek posjeduje tri duevne moi:1. Saznajne (teorijski um)2. Htijenje (praktiki um)3. Osjeanje(mo suenja)Zbog toga iz njegovog djela Kritika istog umata treba da znam?Zatim Kritika rasudne moi pitanje emu treba da se nadam? Te kritike praktinog uma ta treba da inim?

Podjela etikeJedno od najproblematinijih pitanja kod etike je podjela etike.Da bi se uklonila ta problematinost potrebno je imati na umu da postoji samo jedna etika.Meutim s obzirom na vrhovni princip moralnosti nekog mislioca ili pravca etikog miljenja za kriterij podjele,onda je etiku mogue podjeliti na nekoliko pravaca,sistema ili teorija,a to su:1. U prvu grupu ubrajamo uenja od Protagore do Kanta ovu grupu ine uenja:a. Sadrajna uenja to su uenja koja u sadraju radnje vidi bit moralnostib. Heteronomna uenja koja polaze od jednog nego od prulariteta kriterija moralnoistic. Uenja dobra zbog toga to smatraju da dobro predstavlja sadraj radnjed. Teleoloka uenja smatraju da su cilji svrha bit moralnosti

Prvu grupu ine:1. Hedonizam (Sokratova kola) Sukniari i Kiniari 1.Trajno zadovoljstvo i 2. trenutno zadovoljstvo2. Eudaimonizam (Aristotel) srea kao vrhovni kriterij3.Utilitarizam (Bentham,Mur) interes kao vrhovni kriterij

2. Drugu grupu shvaanja ini dentoloka etika ili eika dunosti.Nju utemeljuje Kant.Nasuprot prvim Kant porijeklo moralnih principa nalazi u praktikom umu.3. Treu grupu stajalita ini emocionalna grupa etika.Ona se javlja u savremenom miljenju,iji je osniva Max eler.

Principi i cilj razumjevanja i objanjavanje moralnog,etika se moe podjeliti na dvije grane:a.) Teorijsku ili apsolutnub.) Praktiku ili normativnuTeorijska ima cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja ne samo u ovjekovom linom nego i u praktinom ivotu,dok praktika ili normativna etika ima za cilj ne da objanjava postojea moralna shvaanja nego formulira i utvruje principe i pravila na temelju kojih se trebamo rukovoditi u svom svakodnevnom ponaanju i djelovanju.

Razlika izmeu suvremenih etikih uenja i tradicionalnih:Nasuprot etikoj tradiciji iji je primarni zadatak da traga preporuije moral kakav treba da bude,protagonisti pomenutih suvremenih etikih uenja smatraju da ono to nudi tradicija nema vie svoju opravdanost oni njeno treba da zamjenjuju sa mora da.

HartmanHartman razmatrajui problem sadrajnog odreenja pojma dobra, a on je po njemu najvia vrijednost konstatira:Mi jo ne znamo ta je dobro..to se mora tek istraivati...za to se istraivanje mora tek pronai put.Ovaj stav pokazuje da Hartman nije mogao odgovoriti na fundementalno etike i aksioloke teorije,za njega pitanje ta je dobro?ostaje nerjeivim teorijskim problemom.On svojim uenjem damo utvruje objektivno carstvo vrijednosti po sebi,koje se nalazi izvan domaaja svake teorije.On o zadatku etike raspravlja u svom djelu (Etika iz 1926 g.)Po njemu zadatak etike se sastoji u razumjevanju sutine vrijednosti,koje pripadaju idealnom bitku.Za njega pojam vrijednost predstavlja sredinji pojam.

I GLAVA (Moral, pravo i religija)

Pojam moralaPojam ethos (gr.) zaviaj,odnosno ethikos (gra) to u prevodu znai moralan,udoredan i moralis (lat) to prevodno znai obiaj,udorednost prvi uvode Heleni i Lateni.Od tada pa sve do danas te pojmove susreemo ne samo u teoriji nego i u praktinom ivotu.Njih u prvom redu koristi etika ali i razne socijalnoempirijske znanosti psihologija, sociologija, antropologija i druge.Moral je koliko tradicionalni,toliko i suvremeni etiki i znanstveni problem. On ne mpoe izgubiti svoju aktualnost i znaajnost ma koliko dolazilo do promjene drutva u njegovom socijalnom,politikom i ekonomskom i drugom smislu.Na to upuije i cijela historija etikog miljenja poev od Sofista i Sokrata,preko Platona i drugih etikih mislilaca.Moral u svojoj biti predstavlja specifinu formu ljudske prakse tj.oblika djelatnog,praktinog odnosa ovjeka prema drugim ljudima i sebi.Meutim pitanje na emu se zasniva moral postaje kamen spoticanja raznih etikih teorija.Na to upuuje cijela historija etikog misljenja.S obzirom na ovo mogu se izdvojiti najmanje dvije grupe stajalita:

1. Prva grupa insistira na racionalistikom zasnivanju morala (Platon,Stoiari,Spinoza,Kant i Fihte)2. Druga grupa insistira na empirijskom zasnivanju morala (Kirenaiari, Aristotel, Epikur, Lukrecija kara i novovijekovni etiari Lok, Hjum, Bentam, Mil, i drugi...)Moral u sebi implicira odreene norme,propise,ideale, itd. Kojim ovjek regulira svoje djelovanje usmjerava svoje postupke i vrednuje odnodno procjenuje svoje i tue ponaanje i djelovanje.Od ovjeka prema samom sebi i drugima neteronomno se reflektira to ovisi od mnotva faktora socijalnih,ekonomskih,kulturnih,politikih itd.Imajui to na umu moe se rei da moralno uvijek u sebi sadri treba da koje stoju u vjenom sukobu sa postojeim normama postupanja i djelovanja.

Subjektivne komponente moralnostiMoral kao simbol ljudskog postupanja,ponaanja i djelovanja temelji se na :

1. Subjektivni2. Objektivnim komponentama

Ukoliko dominira harmonija izmeu njih onda se radi o rastu moralnosti odnosno jedinstvu morala, s tim da historija do sada nije zabiljeila takav sluaj.Objektivne komponente moralnosti deferminiraju sadraj morala kao injenice koji je predmet empirijskih znanosti.Miljenje koje apsolutiziraju subjektivne komponente,a zapostavljaju objektivne,oznaavamo subjektivistikim.

U subjektivne komponente moralnosti spadaju:1. Svijest2. Moralna svijest- savjest3. Emocije4. Voljne osobine-moralne osobine

Sve one su znaajne za ocjenjivanje moralnosti.Na temelju takvih osobina moemo ocjenjivati da li je ovjek moralan,odnosno da li je normalan.Postoje nepremostive razlike izmeu etikih stajalita s obzirom na pitanje:koju komponentu subjektivne moralnosti uzeti kao fundementalnu?Odgovore na to pitanje mogue je klasificirati u tri velike grupe:

1. Prvu grupu ine ona miljenja koja u znanju i svijesti prepoznaju odreujuu ulogu moralnosti.Njihovi protagonisti svoje uenje temelje na tvrdnji da bi se ovjek morano ponaao,pa prema tome i moralno djelovao,mora stii spoznaju odnosno znanje,o tajnama svijeta,mora spoznati samog sebe i ljudske ivotne odnose i na koncu mora imati svijest o svojim djelima i njihovim posljedicama.Ta se misao susree jo kod Sokrata,a nakon njega stoiara i kod Spinoze.2. Drugu grupu ine oni nazaori koji koji u emocijama,osjeajima,prepoznaju temeljnu moralnu subjektivnost.Dodue stari etiati poput Sokrata,Platona i Aristotela,ukljuujui i njihove uenike,odnosno sljedbenike energino osporavaju znaaj emocija.Jedini u novovjekovlju koji se bave tom subjektivnom komponentom moralnosti su engleski etiari mada ne u mjeri kakvu nalazimo kod Maxa elera koji eduficira emocionalnu etiku.On e optuiti bezosjeajnost Kantove etike u kojoj je razni aprioran,a sve ostalo aposteriorno.3. Treu grupu ine miljenja koja bit moralnosti odnosno izvor morane svijesti nalaze u slobodnoj volji,odnosno u dunosti kao jedinom njenom pokretau tj.odredbenom razlogu volje.Takve misli razvijaju Kant.Fihte i novokantovci, Rickert i Windelband.

Svijest je jedna od bitnih subjektivnih komponenti.Bez nje nema ovjeka ni njegovog stvaralatva.Svijest predstavlja subjektivni nain ili formu ovjekovog postupanja prema drugim ljudima i njihovim radnjama i postupcima,kao reakcije koje mogu biti pozitivne i negativne.Zahvaljujui svijesti ovjek je jedino bie koje je sposobno da inaprjed sagleda sve eventualne efekte svojih radnji,njihove posljedice po njega samog i po druge.Sva ki pvjek koji ima svijest i odgovoran je za ono to misli i to ini naziva se moralno razvijena linost.Dok osoba koja ima svijest a smatra da nije odgovorna ni sebi n idrugima naziva se individua.

Bitne crte moralno razvijene linosti tj persone su: (Prvi put upotrebljava eler)1. Moralna odgovornost2. Moralno suenje3. Moralni stid4. Moralno dobro

Moralno odgovoran znai biti odgovoran za svoje prosuivanje(dobrog od loeg,lanog od istinitog it.) ,vrednovanje i djelovanje pred drugima pa tek onda pred samim sobom. Moralno suenje podrazumjeva ocjenu onog apsolutnog razlikovanja moralnog dobra od moralnog zla. Moralni stid podrazumjeva stid za svoje uinjeno djelo,za svoje prosuivanje i za svoje djelovanje Moralno dobro-Samo moralno razvijena linost ini moralno dobro a initi moralno dobro znai moralno dostojanstvo.

Sve etiri komponente imaju planetorno vaenje to znai vaenje koje nadilaze promjene vremena i prostora.Njiam pripadaju i dvije aprioristike teorije :objektivni idealizam i subjektivni idealizam.

Sva etika uenja koja polaze od svijesti kao jedinoj vodilji i moralnosti,oznaavamo idealistikom.Ona se iskazuje kroz dvije varijante:

1. Savjest predstavlja diferenciranje dobra od zla.Njoj poseban peat daje Kant.Ona se po njemu ne ,moe potvrditi bez postulata praktikog uma tj.postojanja Boga,besmrtnosti due,i slobodne volje.U tome se sastoju sutina njegove imperativne etike.2. Emocije igraju znaajnu ulogu u ivotu moralne osobe.U historiji etikog miljenja postoje dva obrta koji su u svom polazitu inkopatibilni odnosno nespojivi.a. Uenje empirijskih etiara 17 o 18 vijek (engleski etiari)b. Uenje koje se javlja prvih decenija 20 st.,Max elerDo 17 stoljea znaaj emocija za moralnost je negiran uz objanjenje da su emocije nieg ranga od razuma.to miljenje vlada od Sokrata,Platona,Aristotela,Stojikog uenja,apsolutnog racionalizma.17 stoljea te na koncu Kantovog idealistikog racionalizma.Meutim pojavom engleskih empirijskih etiara postoji nunost da se osjeanja dovedu u istu ravan s razumom.To muljenje zastupaju Hjum.Lok,Adam Smit,Haeson,Bernard Rase.To podrazumjeva prvi obrat.Dok se drugi obrat deava prvih decenija 20 st. Pojavom uenja o emocijonalnom apriorizmu. Takvu teoriju razvija Max eler,ije uenje predstavlja vrhunac uvaavanja znaaja osjeanja u razumjevanju i objanjavanju smisla moralnosti. Osjeanjima pripadaju efekti i strasti izmeu kojih postoje evidentne razlike.Dok prvi predstavljaju emocionalne doivljaje,koji se bitno razlikuju od spoznajnih i voljnih doivljaja tj. kao kratkotrajno ali emocionalno uzbuenje,dotle strasti predstavljaju trajno i duboko usmjeravanje voljne,misaone i emocionalne linosti,bez kojih nije nita veliko stvoreno niti se bez njih moe stvoriti (Hegel).

Voljne osobine, moralne osobinePostoje razna sporenja oko pitanja da li je rei voljne osobine isto to i moralne osobine.Tri su znaajna miljenjea po ovom pitanju:1. Voljne osobine = moralne osobine- Kantovo uenje kod njega postoji identitet voljnih i moralnih osobina zato to je ovjek po njemu i umno i moralno bie u tom sluaju zaista i postoji identitet izmeu ove dvije osobine.Jednakost moralnih i voljnih osobina nalazimo jedino kod moralno razvijenih linosti (persona)2. Voljne osobine x moralne osobine openhauerVoljne se osobine prema njemu tretiraju kao osnova ivota.Volja koja je prosnov svega.openhauer je protiv moralne norme zato upotrebljava volju kao predstavu svijeta.Kod njega nije moralna volja nego volja za ivotom.Ovdje nemamo odredbu da je ovjek umno i moralno bie, nego imamo saaljenje ne kao izraz moralne norme nego kao stvar ljudske prirode.3. Voljna osobina x moralna osobina . Nie Kod njega nema identioteta voljnih i moralnih osobina nego je u pitanju volja za moi a ona anulira sve elemente moralnosti,ona anulira i pozitivnu moralnost. Zakljuak bi bio da se moralne osobine mogu poistovjetiti sa voljnim osobinama ako i samo ako voljne osobine prakticira moralno razvijena linost kada postoji vrsto jedinstvo izmeu prosuivanja,vrednovanja i djelovanja,elemenata koji ine bazu morala kao ideala.

Bitna slabost svih kapaciteta o subjektivnim komponentama moralnosti je to iskljuuju dijalektiku.Jedini koji ne iskljuuje je Kant.On ukljuuje dijelektiku pojmova moralnosti.Po Kantu autonomija moralnosti nije nita drugo nego autonomija volje; ona podrazumjeva ono svojstvo volje pomou koga je ona sebi zakon,koja je neovisna od bilo kojeg predmeta htjenjaPostupaj tao da bi tvoja maksima trebala da slui istovremeno kao opi zakon svim umnim biima

Autonomija moralnostiPitanje autonomije moralnosti je veoma kompleksan fenomen koji se moe razmatrati sa razliitih aspekata pa zbog toga nastaju neujednaena stajalita.Naime u svaknodnevnom ivotu moe se uti da taj i taj ovjek u svojim izjavama i postupcima istupa autonomno,tj.neovisno od odreenih pravila.U tom sluaju on sam sebi propisuje norme principe i kriterije za svoje djelovanje i vrednovanje neega i procjenjivanje i vrednovanje djelovanja drugog. Jer samo autonomna moralnost predstavlja znak ovjekovog slobodnog djelovanja. Ono to vai za moralnost vai i za autonomiju a to je da se moralnost ne moe definisati a samim tim i autonomija.Autonomija je sinonim za slobodu ali se ti sinonimi nejednako koriste.Autonomija znai totalno djelovanje bez straha,bez pritiska i autoriteta.

Sloboda ima dvostruko znaenje:1. Spoznajno znaenje2. Moralno djelovanje,vrednovanjeDok autonomija ima samo jedno znaenje a to je sloboda od bilo kakvog oblika straha.Najsistematinije uenje o autonomiji tj.slobodi razvija Kant.Kod njega se radi o specifinoj determinaciji slobode,ona je normirana.Kantov tip ovjeka ne poznaje okove.On polazi od slobode a ishodite mu je katagoriki imperativ.Dok Fihte polazi od slobode i zavrava sa slobodom.

Pravda,pravinost i dunostiPravda je jedno od fundementalnih etikoh pitanja i vjeno pitanje ovjeanstva, o njemu se i danas raspravlja.Pravda je ideal i zbog toga se ne moe definirati.Ona ima univerzalno znaenje to znai odoljeva promjenama vremena i prostora.Pravda nikad nije dostignuta jer predstavlja ideal. Ako se apstrahiraju mnoge nedoumice i meusobno opreni odgovori stvoreni tokom viestoljetnog razvitka etikog miljenja,moe se rei da je ovjek bez obzira na to da li je teist ili ateist,tei pravdi.Za nju su se zalagali Augustin,Toma Akvinski i Al-Gtiazzali i ateistiki mislioci npr.Karl Marx.Naime ljudi njoj tee i na nju se pozivaju.Niko se ne usuuje da je negira.U ime nje i zbog nje padale su mnoge rtve.Pravda kao ideal prisutna je do pojave Kanta.Najsistematinije uenje o pravdi do pojave Kanta razvio je Aristotel.On je pravdu nedopustivo identificirao sa sreom.Sam Aristotel je na nekim mjestima svoje Nikomahove etike doprinio tome da neki koji se bave pitanjima pravde mislje da je on identificirao pravdu sa sreom.Toj tezi ide u prilog Aristotelova misao:pravedno je ono to stvara i odrava sreu uope i ono to je stvara i odrava sreu uope i ono to je stvara u dravnoj zajednici.Oni nude empirijsko uenje o pravednosti

Aristotel razlikuje dvije vrste posebne pravde jednakosti:1. Distributivna2. Korektivna ili komutativna

Distributivna pravda dolazi do izraaja prilikom dodjelivanja poasti,novca ili drugih dobara na koje pripadnici drave opravdano polau pravo.Nju dijeli zakonodavac.Njeno naelo je srazmjerna djelatnost koja moe biti izraena matematikom formulom:ako je pravo a dodjeljeno licu A, a pravo b licu B,zahtjev zahtjev distributivne pravdje je ispunjen ako je srazmjera vrijednosti a prema vrijednosti b jednaka srazmjeri A prema vrijednosti B. Korektivna ili komutativna pravda je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom rjeavanjem raznih sporova i donoenja odreenih presuda kojima sankcionira prestupnike.Onaj koji ide sudiji predpostavlja da ide pravdi. Pravinost je savrenstvo pravde.Po Aristotelu pravinost je odlika na tzemelju koje se pravinom moe nazvati onaj ovjek koji iz ubjeenja postupa pravino i kad dijeli izmeu sebe i nekoga drugog ili izmeu dva druga lica on ne postupa tako da dodjeli sebi vei a drugome manji dio onoga to je vrijedno da se poeli nego on i sebi i drugome daje jednako po tanoj razmjeni.

Aristotel dijeli pravinost na dva oblika:1. Proporcijski ili raspodjeljivi2. Usmjerivaki ili izjednaavajui

Don Rols je takoer razmatrao pravdu.Njegov koncept pravde ima za cilj utilis tj.interes.On modificira novovjekovnu teoriju tako to ukljuuje dravu,tj.zakon. Uenje koje za predmet ima dunosti zove se deontologija (deonta-dunost)Njega razvija kant. Pojam dunosti je pratilac etike teorije ,dok u praktinom smislu dunost predstavlja temelj ovjekovog ivota.Na bazi toga moe se rei da je dunost ne samo teorijsko nego i praktino pitanje.Treba imati na umu da postoje razne vrste dunosti,koje se karakteriziraju svojim specifinostima.Postoje npr.moralne,regligiozne,roditeljske,stranake,politike itd.Za etiara,mora moralne dunosti predstavljaju osnovu pravnim,politikim i ostalim dunostima.Suprotno njemu pravnik bi smatrao da je potivanje zakonskih normi osnova ovjekovog moralnog ponaanja itd.Uenje o dunosti djela su u dvije grupe:1. Pluralistika koncepcija,to je uenje koje daje prularitet dunosti,nazbana su uenja koja potenciraju na sadraju dunosti.2. Monoistika koncepcija singulama teorija dunosti,nju istie Kant i ona potencirana fori dunosti.Kod nekih etiara prije Kanta pojavljuje se diadna i triadna struktura dunosti.

Primjer diadne koncepcije dunosi nalazimo kod Sokrata on istie znanje i potenje a ta veza je izraena u njegovom stavz Znam da nita ne znamDrugi primjer koji prelati preko diadne strukture je Platonov koncept dunosti koji obugvata znanje,pravednost i ljepotu ivljenja a ljepota ivljenja je sinonim za dravu po uzoru na Kastinsko ureenje. Triadna koncepcija dunosti izraena je u novovjekovnom empirijskom miljenju kod utihtarista ija maksima dunosti glasi ovako:Ostvariti sreu za to vei broj ljudi u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.Ovdje je rije o heteronomnom uenju o pluralitetu dunosti koje su ispunjene sadrajem ije se realizacija temelji na hipotetikim imperativima.Kantovo uenje je jedino koje odbacuje heteronomna uenja,on potencira na signularitetu dunosti.A ta dunost podrazumjeva potivanje moralnog zakona ili katagorikog imperativa.A ta jedna dunost je potivanje zakona.

Rols polazi da dva principa na temelju kojih objanjava pravdu,a to su:1. Svaki ovjek koji uestvuje u nekoj instituciji ili praksi ima veze s njenim funkcioniranjem i ima jednako pravo na najiru slobodu2. Sve drutvene vrijednosti treba da budu rasporeene jednako,osim ako je nejednaka raspodjela vrijednosti svakome od koristi.

Odnos morala,prava,religije i obiaja

Moral i pravo Pitanje odnosa izmeu morala i prava zauzima znaajno mjesto u etikom uenju.Moral i pravo zavise od karaktera drutvenih odnosa,od ekonomskog i svakog drugog odnosa ovjeka u drutvu,i drugo nuno je praviti razliku izmeu propisanog prava od prirodnog prava.Propisno pravo ili norma znai pismenu ili pravnu normu,kojom se propisuje,odnosno odreuje ponaanje ovjeka u odnosu na druge. Za razliku od njega moralnu normu ovjek sam sebi propisuje koju sprovodi kroz praktino postupanje i djelovanje. Prve utemeljuje drava a druge pojedinac. Obije insistiraju na normativnosti ali sasvim suprotnog predznaka,jedna na pravnoj normativnosti,a druga na normativnosti moralnog.To je kriterij na temelju kojeg se pravi sutinska razlika izmeu prava i morala.Nedopustivo je pravnu normu podvesti pod moralnu normu.To se moe pokazati primjerom iz svakodnevnog ivota. Nemogue je putem pravne norme ljude prinuditi da u svojim komunikacijskim odnosima iskazuju iskrenost i istinuljubivost. Dok prve iskazuju ono to jest;dakle postojee stanje prema kojem pojedinac mora usklaivati svoje ponaanje i djelovanje,dotle druge ukazuju na ono to treba biti. Predmet ponaanja ovjeka kao pojedinca dolazi do svog izraza npr.u Kantovoj imperativnoj etici,odnodno u uenju o kategorikom imperativu ,dok predmet prava zajednikog ivota pojedinaca,kao pripadnika graanskog drutva u dravi puno znaenje dobija u Hegelovom uenju o pozitivnom zasnivanju moralnosti. Razlika izmeu pisanog prava i morala lei u tome to je za pisano pravo potrebno ponaanje koje odgovara pisanim normama.Njih ovjek mora potivati jer u protivnom snosi sankcije,a moralne norme treba potivati.Pisano pravo ima karakter spoljanje prirode.Nasuprot njemu moral ima unutarnji,autonomni karakter.

Njegov zakon ne namee nikakva spoljanja priroda nego ga postavlja samo moralno razvijena linost.Imamo jednu posebnu varijantu odnosa religije i morala a koja nema veze sa predhodnim,a to je UTILITARNA TEOLOGIJA.Razvija je Pali.To uenje podrava religiju ako njemu religija donosi interes.

Moral i religijaMoral i religija zajedno sa pravom znae simbol ljudskog postojanja.Oni predstavljaju vjeite probleme misli, bilo da se radi o teleolokom ili ateleokom,idealistikom ili materijalistikom nazoru.Njihov odnos je i danas predmet mnogih rasprava i dijalog izmeu etikih i teoloki mislilaca ,sa potpuno ogranienim uvidima.Taj odnos postaje aktuelniji zbog krize morala i poremeaja ljestvice vrijednosti,koja je prepoznatljiva u svim segmentima i svim razinama dananjeg ovjeka i drutva.To omoguava teolokim misliocima da istupe sa tezom o potrebi vraanja vjeri kao jedinoj predpostavci izlazka iz moralne krize.

U monoteistikom religijama imaju dvije varijante o odnosu morala i religije:1. RACIONALNA TEOLOGIJA koja koja smatra da niti je moral ispod njih niti je iznad religije,nego da oni moraju biti u harmoniji.U kranstvu takvu ideju zastuba Abilar ,a u Islamu su to Ibn Sinna,Ibn Rud,Al-Farabi i Alrazi.Prema uenju Stoiara imamo i Tomu Akvinskog koji kae da je moral podreen religiji te da on nema nikakvog smisla bez religije.Tu istu stavku nalazimo kod Al-Garalija koji kae da moral mora biti podreen religiji.I jedna i druga teologija.2. Druga velika skupina su predstavnici engleskog empirijskog miljenja 17 i 18 vijeka koji kau da treba odvojiti moral i religiju,jer religija teti moralu.Hartman ima rigorozan stav.Religija svojim zapovjedima ponitava fenomen moralnosti...

ObiajReligija i moral predstavljaju odreene oblike drutvene svIjesti.Meutim obiaji predhode tim oblicima pravno politike nadogradnje.Obiaj kao i moral temelji se na nepisanim normama.Za obiaj se moe rei da predstavljaju navikom stvorenu normu u kojoj nema mogunosti odvajanja pojedinaca od kolektiva.Obiaji se prema pravu i moralu nalaze u historijskom odnosu.Ovo se moe preciznije iskazati:obiaji predstavljaju predhodnu normu u kojoj su pravo i moral sadrani dodue u nerazvijenom i neizdiferenciranom stanju.To drugim rijeima znai da su obiaji pripremili i omoguili teren za pravo i moral.Meutim pojavom drave dolazi do prenoenja obiajnih i moralnih sadraja u pravne norme.Zahvaljujui pravnim normama obiaji ostaju vaiti samo na razini reguliranja porodinih,rodbinskih odnosa i odnosa izmeu lanova raznih udruenja,odnosno lanova manjih socijalnih grupacija.Obiaji postaju predmet etikog i socijalnoempirijskog istraivanja.Etiko miljenje ne opisuje ovjekovo svakodnevno ponaanje i djelovanje nego samo preporuuje kako trebada se ponaamo i djelujemo dok ovo drugo na temelju prikupljenih injenica.

Postoje razliite vrste obiaja a neki od njih su:svadbeni obiaji,obiaji pri roenju,obiaji sahrane i religijski obiaji.Oni se prema vrijednosti mogu podjeliti na dobre i loe. Obiaj je dqa se za vrijeme praznika konzumira alkohol.Meutim napiti se ,vrijeati,nanjeti nekome drugom tjelesne ozljede je neto loe.Takoer obiaj je da se roenjem djeteta nosi poklon.Takav obiaj je dobar. (Hegel, Kant, Aristotel, Malinovski).Obiaji kao i moral temelji se na nepisanim normama koje nisu sasvim ule u pravne regule jednog drutva.Njih se ipak ljudi pridravaju do kraja ivota.Uprkos tome nisu rijetki sluajevi kada obiaji mogu biti i pravno sankcionisani.Po Miljenju Malinovskog funkcija obiaja se sastoji u zadovoljavanju potrebe kroz aktivnosti u kojoj ljudska bia komuniciraju radi nekog dobra.

II GLAVA (Temeljna etika pitanja)

Moralna svijest-savjestSvijest uope ili sposobnost za svijesno postupanje i moralna svijest ine bitne subjektivne komponente moralnosti.Izmeu svijesti i savjesti postoji veza mada se ne mogu identifikovati.Naime ovjek moe imati svijest ali ne mora imati savjest.Nema moralnije i velianstvenije izjave koju ovjek moe dati nego kad kae Postupat u u skladu sa svojom savjeuovjenost ovjeka se mjeri po tome koliko tu ideju provodi u djelo.Etika miljenja koja identificiraju svijest uope i moralnu svijest-savjest ne pogaaju sutinu problema. Njihova greka lei u tome to zaboravljaju da ovjek moe imati svijest o sebi ili o neemu drugom ali ne i moralnu svijest-savjest,kojom odgovara pred sobom i pred drugim. Naime ovjek moe biti svjestan svojih uinjenih loih djela,ali ne mora osjeati grinju savjesti.Za ovo se moe navesti primjer:ovjek u samoodbrani moe liiti ivota drugog ovjeka a da pri tome ne osjea grinju savjesti.Moralnu svijest moe imati samo moralno razvijena linost.

Urazmatranju moralne svijesti postoje sljedei korpusi pristupa:a. POSTUPAK REDUKCIJE gdje se moralna svijest svodi na vrhovne kriterije moralnosti npr.Platonov vrhovni kriterij moralnosti ideja doba,Po njemu ideju dobro moe da ostvari samo osoba koja ima moralnu savjest,a to su filozofi. Sokrat moralnu svijest reducira na intelekt individue.Ona osoba koja ima svanje,izotreni intelekt ta osoba posjeduje moralnu svijest.b. POSTUPAK DEDUKCIJE moralna svijest se izvodi iz neega.Ovaj postupak uenja ima svoje korjene kod Kiniara,a Kiniari su jedna od Sokratovih kola.Vrhovni kriterij moralnosti je kriterij,ataraksije,eutimije to znai da e oni koji posjeduju duevni mir,ivotni smiraj,posjeduju moralnu svijest.c. POSTUPAK INDUKCIJE za ovo uenje primjer su Kantovo i Fihtovo uenje.Kant je zanemario empirijsku stvarnost i traio problem moralne svijesti ovjeka kao umnog i moralnog bia.Mnotvo meusobno oprenih o problemu svijesti uope i moralne svijesti mogue je grupisati u nekoliko krugova:

1. Prvi krug misaoni javlja se kod Grka i to s pojavom Sokratovog intelektualizma i individualizma, Platonovog etikog idealizma i Aristotelovog etikog realizma.2. Drugom misaonom krugu priopadaju empirijska uenja engleskih i francuskih etiara 17 i 18 stoljea,sa mnotvom varijanti izmeu kojih dominira izraena opreka.3. Trei konceptualni krug je idealistiki.Njegova historija kao i historija prvog kruga poinje sa miljenjem starih Grka i traje sve do suvremenih metaetikih i metaaksiolokih teorija.Anaksagor je anticipirao taj krug svojom teoremom,da um rukovodi svijetom,koji kod Platona kao objektivnog idealiste dobija svoj puni izraz.4. etvrtom krugu pripadaju ona miljenjato znai i antika i novovjekovna,odnosno moderna,koja u razumjevanju odnose izmeu svijesti uope i moralne svijesti polaze od ratia (razuma).Taj krug je racionalistiki.On se tokom historije etikog miljenja iskazivao u raznim varijantama.Jedan od njih pored npr.Spinozinog i stoikog je i Kantov kritiki racionalizam,koji postaje meta otre kritike Hegela,openhauera,elera i drugih njemakoh mislilaca.5. Petom konceptualnom krugu pripada elerova emocionalna etika,za koju su emocije apriorne u odnosu na razum,zbog ega se razlikuje od miljenja koja u ratiu ili razumu vide osnovu moralnog.6. estom krugu pripadaju etiki mislioci koji se mogu podjeliti u dvije grupe:prvu grupu ine oni koji nastoje rehabilitirati Aristotelovu praktiku filozofiju i drugi oni koji ele transformirati Kantovu.Kant grijei to uspostavlja znak jednakosti izmeu svijesti i savjesti.On je odredio ovjeka ne kao umno nego kao moralno bie.Meutim Fihte ini obrat ne samo u odnosu na predkantovska uenja nego i u odnosu na Kanta, i to to unosi novi pojam koji predstavlja most izmeu svijesti i savjesti a to je samosvijest.Samosvjest znai da ovjek bude svjestan vrijednosti koje posjeduje.Samosvjest moe imati samo PERSONA jer je svjesna svojih vrijednosti i vrijednosti drugih ljudi.etri grupe koncepata o moralnoj svijesti:str5Kant stavlja znak jednakosti izmeu svijesti i savjesti a Fihte izmeu svijesti,samosvjesti i savjesti.

Slobodna volja i slobodaPitanje slobodne volje i slobode predstavlja jedo od najkompleksnijih,najapstraktnijih i najkontraverznijih pitanja ne samo tradicionalnog,nego i suvremenog uenja.Nijedno pitanje o ovjeku i njegovom djelovanju nije izazvalo toliko rasprava,dijaloga i kontradiktornih odgovora kao to je to problem slobodne volje i slobode.Priblem slobode nije samo isto teorijsko,nego i praktino pitanje.Ono se tie odnosa ovjeka prema drugom ovjeku ili jasnije izraeno slobodna volja predstavlja manefestiranje volje ovjeka prema drugom ovjeku.Po Kantu sloboda ljudskog djelovanja sastoji se u tome to e ono postati pravilo za sve ljude kao moralno umna bia.On predstavlja prvog misllaca koji o slobodnoj volji misli u istom moralnom smislu.Slobodna volja u etikom smislu predstavlja moralnu volju,a moralna volja znai moralno ili etiko djelovanje moralno razvijene linosti.Meutim postoji mogunost da slobodna volja pree u samovolju.To se javlja kada samovolja negira ili potcjenuje linost ovjeka ili njegovu duhovnu supstancu.Samovolja se bitno razlikuje od slobodne volje.Prva zani slobodu subjekta radnje da moe initi ta god joe,koja ne podrazumjeva nikakvu moralnu odgovornost.Njom se ne potuje ljudsko dostojanstvo te kao takva nije slobodna volja u etikom smislu,nego znai njenu negaciju.Zbog toga kaemo da samovolja nijeslobodna volja.Slobodna volja ili moralna volja ne podrazumjeva bilo kakva djelovanja,slobodna volja je slobodna samo ako djelovanje njenog subjekta predstavlja osnovnu ljudskost ili moralnost. Hegel daje takav odgovor kojim se pokazuje da se izvjesnosti apstra,po njemu samovolja predstavlja obmanu.Drugim rijeima po Hegelu bez miljenja nema volje.Dakle ovjek ima volju samo ako misli.Za razliku od toga Kantova teorija o slobodnoj volji ima apstraktno zamiljenog subjekta iste moralne svijesti. Ona je antinomina i kree se u zatvorenom krugu,iz kojeg nikad ne moe izai.Po Kantovom miljenju volja mora biti saglasna sa moralnim zakonom kategorikim ili moralnim imperativom.SLOBODA znai odsustvo bilo kakvog oblika pritiska.Sloboda je ideal nikad nije do kraja dostignuta.Ona ne moe da bude parcijalna,ona se bazira na jedinstvu svih aspekata ljudske egzistencije.

Etiari prije Kanta su pojmu slobode prilazili dvostruko:1. SPOZNAJNOM SMISLU (egzistencijalnom,ivotnom)2. ETIKOM SMISLU (moralnom)

U spoznajnom smislu slobodu nalazimo kod predstaiara,Spinoze,te Hegela koji kritikuju ove uvide. Sloboda u etikom smislu nalazimo kod Sokrata.On razvija indeterminizam slobode.Kod Kanta imamo tri vrste znaenja slobode1. SLOBODA KAO INTELIGIBILNA (umna)2. SLOBODA KAO AUTONOMIJAAutonomija kod Kanta je izvor i temelj moralnosti,ona odreuje ovjeka kao umno i moralno bie.3. SLOBODA KAO SLUAJNOST Uslobodnoj volji i slobodi kao sluajnost kritiari Kantovog uenja istii da to uenje o slobodnoj volji dovodi ovjeka do samovolje.Meutim oni grijee,Kant je razoruao ovjeka mogunou da svoju slobodnu volju pretoi u samovolju.Za to postoje dva razloga:1. ovjek kao umno i moralno bie2. Univerzalno kategorikog imperativa tj.moralnog zakona koji stoji iznad slobodne voljeMeutim slobodna volja moe prei u samovolju jedino za empirijskog tipa ovjeka koji se odlikuje pozivom svoje djelatnosti.A u tom sluaju imperativ se ne moe univerzalizirati.Hartman razvija teoriju o posebnoj vrsti determinizma tj.slojevitoj defirminaciji,koja se sastoji u tome da ovjek moe stei slobodu samo pod predpostavkom spoznaje realnog svijeta,koji stoji izvan i iznad njega. Vrijednosti po sebi su stvari po sebi.Koncepti slobode i slobodne voljeUvide mislilaca koji razmatraju slobodu mogue je grupisati u 4 grupe i to:1. TELEOLOKI DETERMINIZAM2. KAUZALNI DETERMINIZAM3. SLOJEVITI DETERMINIZAM4. INDETERMINIZAM

Klacini i savremeni: Deterministiko shvatanje slobode sastoji se u negiranju i osporavanju slobodne voljePredstavnici teleolokog polaze od teze da univerzalna determinalnost ne ostvara ovjeku prostor u smislu njegovog uticaja na svijet.Predstavnik je Aristotel.On smatra da je smisao teleolokog determinizma okonan smislom radnje. Kauzalni determinizam predstavlja vezu izmeu uzroka i posljedica (Hartman)Po uenju teleolokog i kauzalnog determinizma opta determinacija je neprekidna. Predstavnik indeterminizma je Sartr.Njegov indeterminizam polazi od apsolutne slobode i slobodne volje,on zazmilja neodreenu volju i slobodu izbora.Njegova sloboda je doivljajna,zamiljena.

Moralno suenjeMoralno suenje je vrhovni kriterij apsolutnog razlikovanja moralnog dobra od moralnog zla,istine od lai,pravde od nepravde.Moralni sud moe dati samo moralno razvijena linost.Postoje dva velika uenja o moralnom suenju:1. KONCEPTI UENJA KOGNITIVNOG ANTIEMPIRIZMA2. KONCEPTI UENJA ANTIKOGNITIVNOG EMPIRIZMA

Uenej koje potenciraju na kognitivnom antiempirizmu su: Sokrat, Kiriniari,Stojiari, Spinoza i Kant posebne vrste.

Po Sokratu moralni su moe biti istinit samo pod uvjetom posjedovanja znanja,a istinitost suda podrazumjeva znanje o onome kome izriem sud.

Ko glavni predstavnik druge grupacije javlja se Aristotel koji se otro suprostavlja Sokratovom intelektualizmu.Ona kae da ne moemo svi biti filozofi,doktori,ali svi moemo biti ljudi.Sljedei su predstavnici engleskog i francuskog utilitarizma 17 i 18 stoljea ali vie engleskih gdje imamo dvije grupacije:a. Oni koji istiu unifikaciju iskustva (Hjum,Lok,Smit)b. Oni koji istiu znaaj emocija (Haeson,Rasel,azberi)

Kant pripada prvom korpusu miljenja koji istie spoznajnu komponentu.Zato to razlikuje dva svijeta ,empirijski i zamiljeni svijet.Trea grupacija je etik historiske planetarne odgovornosti koja objedinuje ova dva velika uenja jer inenjeri,politiari itd.moraju biti svijesni unaprjed posljedica primjene svog znanja.Jedinstvo odgovornosti i spoznaje ukljuuje i empiriju i spoznaju.Moralno dobroPojam dobra ima pluralno znaenje.Zapravo u svakodnevnom ivotu moe se iti pojam dobra koji se oznaava ovjekovo sreeno materijalno stanje njegova statusna pozicija u drutvu,dobro zdravlje itd.Takoe kaemo da je neki ovjek dobar jer ini dobra djela.Meutim postoji kardinalna razlika izmeu znaenaj i smisla dobra uope i moralnog dobra.Nasuprot dobru uope kojim se involvira neka ljudska potreba,ostvarenje interesa,ostvarenje zadovoljstva,sree ili koristi,stoji moralno dobro koje se postie ne razmiljanjem ili rijeima nego radnjom ili inom.Postii neko dobro npr.materijalno dobro nije isto to ostvariti i moralno dobro.Prvo je vremenski i prostorno ogranieno a drugo ne poznaje prostorne i vremenske granice.

Glavne grupe koncepata vrijednosti o dobru:Etika uenja koja pojam dobra,svodei ga na ideju dobra,zadovoljstvo, sreu, znanje, interes, korist itd. Proglaavaju vrhovnim principom moralnosti predstavljaju etiku dobra ili dobara i oni ine prvu grupu.Budui da insistiraju na sadraju dobara ona se oznaavaju sadrajnom etikom.Njoj pripadaju hedonizam,eudaimonizam, utilitarizam,naturalizam itd.Predstavnici ove etike nastojali su odrediti ovaj pojam, a tu spadaju: Sokrat, Platon, Aristotel,a tu je i novovjekovni egoistiki naturdizam kod Spinoze i Hobsa.Sokat identificira dobro sa znanjem.On u dobru vidi najvii cilj i svrhu ivota.Platon insistira na jedinstvu istine,ljepote i mjere gdje je dobro vrhovna idejaAristotel dobro reducira na vrlinu.On u dobru vidi krajnji cilj za koji se opredjeljujemo i to uvijek zbog njega samog.1. Drugoj grupi pripadaju ona miljenja iji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji prirodnih zakonitosti i uspostavljanju harmonije ivota u skladu sa prirodom.Njihovi najreprezentativniji predstavnici su stoiari i Spinoza.2. Trea grupa potencira na vrijednosti gdje se izmeu vrijednosti i moralnosti uspostavlja znak identiteta.Na tome su potencirali eler i Hartman.Po njima moralno dobro se odreuje prije moralnog zakona.3. etvrtoj grupi uenja pripadaju Kant-Fihteovi uvidi.Osnova ovog uenja je da moralni principi predstavljaju bazu moralnog dobra.Kant odbacuje sva uenaj o dobru ili etiku dobara.Njegov etiki formalizam ne priznaje sadraj i cilj moralne radnje.Kant smatra da moralno dobro inim zato to ga moram initi iz dunosti prema moralnom zakonu.

Kant razmjeva dobro u dvostrukom smislu:1. U SPOLJANJEM SMISU ili prema legahtetu i prema radnji,dobar je onaj ije su maksime univerzabilne2. U UNUTARNJEM SMISLU ili principu moralnosti,dobar je onaj iji je osnovni princip da postupa po maksimama koje su univerzabilne.

Moralno zloMoralno zlo nema vrste definicije.Meutim odredba moralnog zla je: Moralno zlo predstavlja svjesno unitavanje bioloke,materijalne i duhovne supstancije ovjeka, grupa ili naroda od strane ovjeka,grupa ili naroda. Takoe pod moralnim zlom se podrazumjeva gaenje ili ponitavanje ljudskosti,ljudskog dostojanstva.Kao to u mnogim pitanjima u etici postoji mnotvo oprenih uvida tako ima i omoralnom zlu.Ta opreka na prvom mjestu izlazi na povrinu s obzirom na pitanje da li je moralno zlo stvar ljudske prirode,da li je ureeno i da li se kroz historiju javlja?Postoji nekoliko stajalita o tome.Kao to se moralno dobro po miljenju Sokrata i Platona stie tako i moralno zlo nije stvar uroenosti ljudske prirode.Meutim naspram ovih stajalita openhauer je energian u tvrdnji da je moralno zlo uroeno ovjeku i da je ono stvar nepromjenjive prirode.Ona za to navodi primjer zmije koja ima uroenu prirodu da ima otrov u zubima.Najvea slabost Sokratovog uenja jeste u tome to je uspostavio znak jednakosti izmeu znanja i moralnog zla i neznanja i moralnog dobra.Naime iz neznanja se ne ini moralno zlo,nego nesvjesna greka.Sokrat nije pravio razliku izmeu moralnog zla i nesvjesne grekePostoji velika razlika izmeu moralnog dobra,moralnog zla i svjesne greke i nesvjesne greke.Za moralno dobro nije potrebno znanje,meutim za moralno zlo je potrebna intelektualna izraenost.Nesvjesna greka nema za osnovu znanje ali ona nije temelj moralnog zla.Svjesna greka ima za temelj znanje i intelektualnu izraenost.Nesvjesna greka se ne temelji na spoznaji dok svjesna temelji.Meutim svjesna greka nije isto to i moralno zlo jer sa njom ne gazi ljudsko dostojanstvo.

Vrlina i sreaNajstariji pojmovi u historiji etikog miljenja kada su moralni stavovi iskazivani u obliku sentensi su vrlina i srea.Oni su ak stariji od samog sistematskog razmatranja moralnog.Meutim potrebno je razlikovati EUDAIMNIJU OD ERETE.Naalost ta razlika nije pravljenja sve do pojave Kanta.Meutim nuno je praviti razliku izmeu vrline i sree jer npr.ovjek moe biti hrabar,iskren,mudar ali da nije sretan.Glavna greka antikoh mislilaca je (ali ne svih npr Aristotela) je u tome to su izjednaili vrlinu i sreu.Najizraenija formula izjednaavanja sree i vrline je prisutna kod Sokrata, Platona, Epikura i Stoiara.

Za Sokrata sinonim vrline je znanje.To je totalna greka jer npr.ja imam znanje ali nisam pravedan ili mudar.

Kod Platona a posebno Sokratovskog Platona a to je prva faza njegovog uenja,on izjednaije vrlinu i intelekt.Uz predpostavku da se apstrahiraju pojedinane razlike antikih mislilaca o vrlinama u Antikom miljenu dominiraju etri vrste vrlina:1. HRABROST 2. MUDROST3. PRAVEDNOST 4. UMJERENOST

Novovjekovno uenje omoguije transformaciju miljenja antikih mislilaca pa uglavnom istii EFIKASNOST DJELOVANJA I PRILAGOAVANJE OVJEKA OKOLINI kod Spinoze.Najsistematinije uenje u antikom miljenju o vrlinama nalazimo kod Aristotela.On to izlae u djeluNikomahova etikaOn razlikuje dvije vrste vrlina:1. DIANOETIKE2. MORALNO ETIKE

Dianoetike vrline su stvar uenja a ne ovjekove prirode.Baza za njih je vaspitanje.Aristotel je vidio da je to uenje turo pa je dodao i vjebanje tih vrlina.

MESOTES - Aristotel pod mesotesom podrazumjeva sredinu izmeu dva potpuna i apsolutna ekstrema.Npr.hrabrost za Aristotela predstavlja mesotes izmeu dva proroka premalog i prevelikog.Hrabrost je mesotes izmeu hvalisavaca i plaljivaca.

II Parcijala I GLAVA (Znaajni pravci etike)

Etika u Grkoj filozofijiMisao starih Grka predstavlja domite ne samo za dalji tok miljenja u kojem savremeni mislioci raznih smjerova i orijentacija nalaze misaonu isnpiracijuum nego i za znanosti raznih profila.Naime, savremena etika misao respektira uvide do kojih su doli starogrki mislioci i to poev od antropolokog razdoblja, a posebno od Sokrata kao uitelja morala pa sve do Aristotela i njegovog uvoenja pojam etike.Antropoloko razdoblje grkog miljenja se moe smatrati alfom i omegom svih teorija koje izvor i temelj morala vide u ovjeku.Mjegova sutina se najbolje moe vidjeti u Protagorinoj ideji: ovjek je mjerilo svih stvari onih koje jesu i onih koje nisu.Kada govorimo o pitanju etikog u grkom miljenju (5. st. pne.), moramo imati na umu dvije faze: 1. PREDFILOZOFSKU2. FILOZOFSKU

Etika antropolokog razdoblja - Sofistiko uenjeRije sofist oznaavalo je uenog ovjeka, midraca ili uitelja mudrosti i govornitva. Ona je takoer bila sinonim za uitelja nauka i politike vjetine.Ovo uenje je prisutno kod Protegore, Gorgije, Prodika, Trazmaha i Kalika. U njihovom uenju sredinji je problem ovjek, njegovo opaanje i miljenje, volja i htjenje, odnosno njegov ivot u cjelini. To najavljuje Protagora koji definie ovjeka kao mjeru svih stvari, to predstavlja sutinu sofistikog nazora. Meutim kod predstavnika sofistikog uenja postoje razlike. One su prepoznatljive izmeu Protagore i ostalih sofista. Naime, dok su ostali sofisti gajili defetizam (malodunost, sumnja u uspjeh) dotle se Protagora energino zalagao protiv njega. Uprkos toj razlici, postoji zajednika crta za sve njih a ona lei u tome to su prirodu smatrali perifernim pitanjem. Bitne karaktreistike sofistikog uenja su:1. GNOSEOLOLI SKEPTICIZAM2. SOLIPSIZAM3. GNOSEOLOKI NIHILIZAM

Izmeu njihovih predstavnika postoje razlike npr. Protagore i Gorgije. Naime Protagora razvija koncept gnoseolokog i etikog relativizma (svako je bie relativno tj. ne postoji po sebi, ono postoji samo u odnosu prema svijesti), a Gorgija razvija koncept gnoseolokog i etikog nihilizma i skepticizma (bie postoji po sebi bez svijesti, neznanje je uzdignuto na nivo principa a mudrost lei u skepticizmu).Za najotrijeg kritiara sofistikog uenja predstavlja Platon koji svoju kritiku izlae u spisu Sofist. U njemu kree i pitanje ideja. On svojom idejom dobra o kojoj raspravlja i u Filebu, koja je vjena, apsolutna i nepromnjenjiva, odbacuje sofistiki relativizam, solipsizam, gnoseoloki skepticizam i nihilizam. Sutinu Platonove kritike sofistikog uenja mogue je promatrati na primjeru dva problema.Prvi se odnosi na pitanje ujedinjavanja suprotnosti, a drugi na pitanje istinitosti. Sofistika prazna, lana dijalektika nije ujedinjavala suprotnost, npr. ono to je za mene malo za tebe je veliko ili obrnuto, pa stoga nije uspjelo doi do jedinstva.Druga kritika primjedba se odnosila na sofistiki stav: sve je istinito, nita nije lano, ono to ne postoji mi to ne znamo i ne osjeamo ga.Po Platonu ovo stajalite ponitava razliku izmeu istinitog i lanog. Drugi kritiar sofistikog uenja je Aristotel. Svojim empirijskim uenjem moralnosti prigovara sofistima to su sebe smatrali uiteljima dravnike vjetine. Hegel smatra da su sofisti pupoljak moralnosti ali poto je on protiv moralnosti kao moralnosti, on ih kritikuje.

Sokratova intelektualistika etika Uenje sokratovacaSokrat je ne samo znameniti etiki mislilac, nego je i otac morala. Ono to treba imati na umu jeste da sa Sokratom poinje samostalno izgraivanje etike kao nauke o praktikom ponaanju utemeljenom na razumu i na spoznaji ovjekovog ivota. Njegovo uenje predstavlja razumsku etiku. Njegovo uenje bubui da polazi od svijesti ili subjektivnosti, predstavlja uenje o individui i njenom ivotu. Drugim rijeima ono se kao i uenje Protagore i ostalih sofista moe oznaiti individualistikom etikom.Sredijna misao takvog uenja jeste nemogunost moralnosti bez spoznaje, spoznaja je temelj morala tj. po znanju se mjeri koliko je ovjek moralan. Meutim to miljenje je pogreno. Sokrat je svoje uvide o problemu etikog zapoeo ironinom izjavom koja glasi: Znam da nita ne znam. Najotriju kritiku utemeljitelja teorije o moralu iznosi Nie svojim etikim imoralizmom i nihilizmom.Sokrat vri utjecaj na svoje uenike. Oni formiraju svoje kole i to:1. MEGARSKU osniva je Euklid, Stiplon2. KIRENIKU osniva je Aristip3. KINIKU osniva je Antisten- Predstavnici megarske kole su najapstraktnije odredili pojam dobra, ono predstavlja princip njihovog uenja.- Kirenaiari razvijaju koncept o zadovoljstvu, uitku. Aristip utemeljuje ovu kolu, a vrhovno naelo zadovoljstvo za njega predstavlja cilj etikog ivota, sve ljudske radnje trebaju biti usmjerene ka postizanju bezobzirnog zadovoljstva i uitka. Aristip se interesira samo za trenutno zadovoljstvu, ono se moe osjetiti samo u sadanjosti pa je stoga vrijedno i poeljno.- Najblii Sokratoovom uenju je Anisten. On prihvata Sokratovo intelektualistiko ili racionalistiko shvatanje vrline, s tom razlikom to odlunije inzistira na njenoj praktinoj strani. Kiniari razvijaju koncept o srei (eudemonija). Glavna maksima Aristenovog uenja glasi: Najbolje je to manje trebati jer samo to obezbjeuje sreu i zadovoljstvo. Ono energino ustaje protiv potreba i strasti koje ovjeka sputavaju u linoj autonomiji, spoljanja dobra, kua, novac, odjelo itd. Su prolazna jer bogatstvo i siromatvo nije u posjedovanju kue i ostalog, odnosno u odsustvu toga nego se jedno i drugo nalazi u dui. Kiniari upozoravaju da ovjek moe biti materijalno bogat, a da posjeduje siromanu duu. Zbog toga se ovo uenje moe nazvati etikom minimuma.

Platonova metafizika i Aristotelova empirijska etika

Platonov etiki idealizamPlatonova metafizika ili spekulativna etika problem moralnosti postavlja, razumjeva i objanjava sa stajalita uma ili bolje rei izvan empirijske, iskustvene stvarnosti. Zajedno sa njim tom pravcu, metafizikom, pripadaju i Stojiari i Spinoza. Platonovo uenje metafiziko ima i sinonime realistiko i objektivni idealizam. Platonov objektivni idealizam znai da je ideja objektivna jer je vjena. Temeljno naelo je ideja jer je objektivna, apsolutna, vjena i nuna.Platon doivljava kroz svoj razvoj 4 faze:1. Prvo razdoblje koje oznaavamo mladim Platonom tj. Platon pod utjecajem Sokratovog uenja.2. Drugo je prolazno razdoblje u kojem se Platonova misao koka sa prvim razdobljem3. Tree uenje je za etiku najvanije to je razdoblje zrelog Platona u kome on odbacuje sva predhodna uenja i razvija svoj etiki sistem.4. etvra faza je stari konzervativni Platon gdje dijalektika stoji, a to znai da je ureenje polisa po principu kastinske drave. Dijalektika stoji jer se vie ne razvija ideja niti se identifikuje sa istinom, ljepotom i prirodom.Platonov etiki idealizam je apsolutan. U njemu je zlo potpuna negacija dobra. Dobro je usmjereno na vrijednost, odnosno na transcedentno trebanje, a ne na empirijsku stvarnost. Platonova metafizika ili spekulativna etika problem moralnosti postavlja, razumjeva i objanjava sa stajalita uma ili bolje rei izvan empirijske iskustvene stvarnosti.Takav nazor neposredno proizilazi iz Platonovog idealistikog konstruiranja svijeta, a uenje moralnosti s obzirom na svoj vrhovni princip tj. princip dobra pripada sadrajnoj etici ili etici dobra ili dobara, jer insistira na sadraju moralnog. Budui da ideju dobra smatra svrhom, a sve ostale ideje sredstvom Platonove etike teorije predstavlja teleoloku metafiziku i etiku dobra.

Aristotelovo empirijsko uenjeDok je Platon edificirao metafiziku ili racionalistiku etiku dotle njegov uenik i otar kritiar Aristotel razvija empirijsko uenje o moralnom. Ono je izloeno u Nikomalovoj etici dijelu koje pripada realistikom periodu Aristotelovog rada. U njemu je izgraeno empirijsko uenje o ljudskom ivotu i djelovanju.Aristotel je rekao: Drag mi je Platon, ali mi je draa istina. Za njega najvii kriterij moralnosti je srea kojoj svaki ovjek trai i zbog toga se njegovo uenje naziva eudaimonistika etika. Aristotel sreu smatra krajnjim ciljem ivota. Zbog toga njegovo uenje predstavlja teleoloku etiku. Bitne osobine njegovog su realizam, empirizam i imanentizam. Kod Aristotela racio stoji u osobinama realizmu i imanentizmu.Aristotel insistira na tezi da za kao moralno kao moralno nije neophodno samo znanje ili spoznaja, nego i ljudsko ponaanje koje se rukovodi odreenim praktikim principima. Razlika izmeu Platona i Aristotela jeste u tome to kod Aristotel nije rije o dobru po sebi na enu insistira Platon, nego o ljudskom dobru, ono je za ljudski ivot i ljudsko djelovanje posljednji i krajnji cilj.Aristotel razmatra tri shvaanja zadovoljstva:1. Po kome zadovoljstvo nikada nije dobro ime se opire Platonovom miljenju.2. Po kojem su neka zadovoljstva dobra ali da je veina njih loa.3. Koje smatra da je zadovoljstvo dobro, ali da nije najbolje.

Stoika i Epikurova etika i skeptiari

Stoiko metafiziko uenjeStoiko etiko uenje predstavlja metafiziku, spekulativnu ili racionalistiku. S obzirom na ovo, stoiari moralno smatraju sadrajem i krajnjom svrhom ili ciljem ivota. Zbog toga njihovo uenje predstavlja sadrajnu ili teleoloku etiku ili etiku dobra.Na pitanje u emu se sastoji cilj ivota, Zenon osniva stoike teorije moralnosti odgovara: ivot u skladu sa razumom., a jedan od njegovih najznaajnijih nasljednika Hrizip preoblikuje ovu Zenonovu misao formulom:ivot u skladu sa prirodom.Vrlina i srea zauzimaju sredinje mjesto u stoikom uenju. Izmeu njih vlada harmonija. On vrlinu shvaa racionalnim ovladavanjem emocijama i strastima tj. ivot voen umom i zato vrlina predstavlja najvie dobro. Oni smatraju da se srea sasoji u samoj vrlini. Oni identificiraju vrlinu i sreu, ovjek je sretan ako posjeduje vrlinu. Neki njeni mislioci potenciraju da se vrline mogu uiti, to su Zenon, Hrizip, Kant i Posejdonije.Najee se susreu dvije podjele vrlina:1. DIADNA teorijska, praktina2. TRIJADNA logike, fizike, etikeU njihovim uenjima dominiraju sljedee vrline:MUDROST, HRABROST, PRAVEDNOST, SUZDRANOST

Epikurova etikaEpikurovo etiko uenje je empirijskog karaktera. Njegovo uenje se obraa individui. Zbog toga ga nazivamo individualistikom etikom. Prema tom uenju ali sretnog ivota je tjelesno zdravlje i ataraksija ili duevni mir. Da bi ovjek postigao ataraksiju potrebno je da bude potpuno osloboen religioznog straha. Osnovno naelo Epikurovog uenja je zadovoljstvo. Ono za Epikura znai apsolutni kriterij dobroga ili krajnji cilj ovjekovog ivota. Njegova teorija se bitno razlikuje od kirenaikog uenja. Razlika se sastoji u tome to kirenaiari smatraju da se sutina zadovoljstva sastoji u trenutnom uivanju a Epikur inzistira na tajnom ili doivotnom zadovoljstvu. Druga razlika iskazuje se u tome to Epikur razlikuje tjelesne od duhovnih zadovoljstava. Trea razlika je u tome to kirenaiari smatraju da je tjelesna patnja gora od duevne patnje a Epikur misli suprotno s obrazloenjem da tijelo pati samo od sadanjeg zla, dok dua moe patiti i od podsjeanja na prolo zlo kao i od oekivanja ili od straha od budueg zla.Kardinalne vrline su:1. UVIAVNOST izvor svih ostalih vrlina2. SAMOSAVLADAVANJE ugodan ivot nastaje kada se slijedi glas istine3. HRABROST4. PRAVEDNOST donosi najveu mjeru zadovoljstva

Skeptiko uenje o moralnomPrimarna sutina ovog uenja sastoji se u tome to polazi od teze da se najvie dobro ne moe saznati. Zbog toga svi njeni predstavnici odlino ustaju protiv stiokog shvatanja o najviem dobru koje se postie samo zahvaljujui ispravnom i savrenom razumu. ak ta vie svi njegovi predstavnici odbacuju sva etika uenja koja polaze od najvieg dobra tj. vrhovnog principa ili kriterija. Najogoreniji protivnik takvih etikih stajalita je Sektus Empirikus.Primarna sutina skeptikog nazora moralnosti saima se u suzdravanju izricanja sudova o saznavanju svijeta i o pitanjima ovjekovog praktikog ivota, treba se teorijski uzdravati od izricanja sudova.Ovaj nazor na svijet i praktiki ivot utemeljuje Piron. On razvija apsolutni skepticizam. Za skeptiare stvari u svijetu nepristupane su saznanju zbog ega se moramo suzdravati da o njima donosimo sudove jer u sudu nita nije istinito.Skeptiar nee rei: ovo je tako nego to mi se ini tako ili nee izrei sud ovo je dobro nego ini mi se da je ovo dobro. Skeptiari potenciraju na mudrosti ali praktikoj mudrosti koja je drugaija u odnosu na istu kod stoiara i Epikura. Mudrost kod Stoiara je daleko od stvarnosti, a kod skeptiara je prisutna u stvarnosti. Kod njih nema apsolutnog zla niti dobra.

II GLAVA (Racionalistika i empiristika etika)

Racionalistika etikaPod racionalistikom etikom podrazumjevamo onu etiku koja problem moralnog razumjeva ili objanjava sa stajalita razuma, uma ili miljenja. Isticanje apsolutnog znaaja razuma ili uma prati gotovo cijelu historiju razvitka etikog miljenja. Ono je prisutno jo kod Sokrata, Platona i Soiara.U 17. stoljeu racionalistiko uenje o moralnom razvija Spinoza. On svoje uenje temelji na stoikom uenju i idovskoj misli. Spinozina teorija predstavlja apsolutni etiki racionalizam. Meutim njegovo uenje se razlikuje od kanta:1. Ona se iskazuje u tome to Spinoza polae apsolutnu nadu u razum, pa zbog toga njegovo uenje predstavlja apsolutni etiki racionalizam o emu svjedoe njegove kritike istog i praktikog uma i rasudne moi.2. Druga razlika je to Spinozino uenje o moralnom pripada sadrajnoj ili teleolokoj etici.Pojmovima vrline i dobra Spinoza posveuje izuzetnu panju. Vrlina lei u ovjekovoj sutini koja se iskazuje u moi ili sposobnosti ovjeka da se odri. Da bi u tome uspio ovjek mora djelovat onako kako odgovara zakonima ovjekove prirode. Dok dobro shvaa kao sve ono to ovjekovom odranju i njegovom djelovanju pomae i to uveava ovjekove djelatnosti. Suprotno od toga je zlo, sve ono to nanosi tetu ovjekovom djelovanju i to umanjuje njegovu mo. Ovo pokazuje da je Spinozino uenje individualistiko, utilitaristiko i naturalistiko.Dok se sutina sree po spinozi sastoji u stalnom usavravanju razuma.Spinonza raspravlja i o afektima: to ovjek manje poznaje uzroke svojih afekata to vie je njima podloniji i obrnuto ili jo decidnije, ovjek je moralniji onoliko koliko uspjeva da vlada i upravlja strastima i afektima.

Spinoza vri podjelu afekata:1. TENJA ILI POUDA najvaniji jer predstavlja temelj egzistencije i izraava nagon za samoodranjem.2. RADOST uveanje moi miljenja duha i moi njegovog djelovanja ukoliko bude jaala ljubav premaintelektu utoliko e biti izraenija mo ovjekovog djelovanja.3. ALOST ograniavanje moi miljenja duha i moi njegovog djelovanja.

Spinoza preuzima neke stavke i od Dekarta ali tu su razlike:- Dekart nastoji da ljude naui kako da misle, a Spinoza kako da ive.- Dekart uspostavlja rascjep izmeu razuma i volje a Spinoza to osporava.- Dekart nema etikog ideala, a Spinozino uenje se zapravo na njemu temelji.

Empiristika etikaEmpiristika etika se javlja nakon racionalistikog nazora. Onaj pravac etikog miljenja koji sutinu moralnog trai i prepoznaje uulnom iskustvu, odnosno u empiriji oznaavamo empiristikom etikom. Fundamentalna karakteristika ovog etikog nazora sastoji se u polazitu: nita ne postoji u razumu to prije ne bi bilo u ulima. Empiristiki nazori o moralnom fenomenu se javljaju kod engleskih mislilaca i to prije svega u uenjima Hobsa, Loka i Hjuma.HOBS se smatra meu prvim koji problem moralnog postavlja na sasvim novim osnovama u odnosu na cijelu klasinu etiku. Svoje etiko stajalite temelji na empirizmu, naturalizmu, racionalizmu, egoizmu, utilitarizmu i politikom hedonizmu. Zbog politikog hedonizma se Hobs razlikuje od Epikura jer se on zalae za nepolitiki hedonizam. Epikur se ne zanima za politiku organizaciju drutva zato jer se zanima za formiranje kosmopolitske ljudske zajednice. Po njemu politiki hedonizam je prolazna stvar. Meutim Hobs je anticipator ideje da je politika vjetina upravljanja ljudima i on to iznosi u djelu Levijatan. On razvija politiki hedonizam.U Hobsovoj teoriji figuriraju dva primarna pitanja na temelju kojih se ona naziva naturalistika a to su:1. PRIRODNI ZAKON ILI MORALNI2. PRIRODNO PRAVILO ILI STANJE

Hobs raspravlja i o pozitivnom zakonu u trostrukom smislu:a) BOANSKIb) GRAANSKIc) ZAKON JAVNOG MILJENJABitna karakteristika prirodnog stanja je potpuna izoliranost jedinke od drugih jedinki, to na koncu ima za posljedicu rat svih protiv svih. Svako ima pravo da ini to god hoe. Nasuprot takvom stanju razvija se prirodni ili moralni zakon. On znai zapovjest uma, prirodni zakon predstavlja ope pravilo koje se otkriva pomou razuma.Najradikalniju kritiku Hobsovog uenja razvijaju Butler i Clark. Suprotno Hobsovom stavu da ljudi ine drugima dobro jer nema drugog puta da zadovoljimo ne samo svoje nego i potrebe drugih, Batler misli da esto puta elimo nekom dobro ali mu ne moemo lino uiniti iz razliitih razloga.LOK je jedan od najvanijih engleskih etikih mislioca. U njegovoj teoriji dolazi do izraaja teza po kojoj sve proizilazi iz iskustva, mada ne potie ni ulogu razuma. Vana osobina njegovog uenja lei u tome to naglaava da sve ono to se kod ovjeka pokazuje valjanim, pamet, pravinost i ovjekoljubivost dato je vaspitanjem.Po njemu postoje 3 vrste zakona:1) BOANSKI2) GRAANSKI3) ZAKON JAVNOG MILJENJAHJUM u svoju teoriju vrstava i emocije i strasti. Po njegovom miljenju strasti mogu biti jae od emocija. Neutim pored jakih postoje i tihe strasti kojima pripadaju osjeanja ljepote i runoe dok u jake strasti spadaju ljubav i mrnja, radost i alost.Hjum strasti dijeli i na:1. NEPOSREDNE sve strasti koje nastaju neposredno od dobra ili zla, od bola ili zadovoljstva.2. POSREDNE one koje nastaju iz istih principa ali uz dejstvo drugih kvaliteta.Neposredne strasti su: UDNJA, GNUANJE, ALOST, RADOST, NADA, OAJANJE.Posredne strasti su: GORDOST, SMJERNOST, ASTOLJUBLJE, LJUBAV, MRNJA, ZAVIST, ZLOBA, SAMILOST, BLAGODANOST.

III GLAVA (Hedonistiko-utilitaristika etika u francuskoj i engleskoj filozofiji)

Helvetiusova i Holbahova etikaOni su pokuali pomiriti klasino uenje eudeumonizma sa novovjekovnim utilitarizmom. Kod njih je srea isto to i zadovoljstvo. Razlika izmeu Holbaha i Helvetiusa i Stoiara je to oni puko reduciraju drutvene zakonitosti na prirodne zakone. Stojiari se ne zanimaju za drutvene zakone jer se ne zalau za dravu.

IV GLAVA (etika u njemakoj klasinoj filozofiji)

Kantova etikaKant je utemeljiva klasinog njemakog idealistikog uenja o moralnom. On je prvi shvatio ovjeka voljnostvaralakim i umnim biem, biem koje slijedi glas moralnog zakona. Kantova etika za razliku od predhodnih etikih nazora predstavlja autonomnu etiku jer sutinu temelj i izvor moralnosti vidi u slobodi. Ona polazi od razuma ili uma, pa s obzirom na to predstavlja racionalistiku ili umsku etiku u kojoj je razum aprioran. On u svojoj formalistikoj etici postavlja kategoriki imperativ ili moralni zakon.

Bitne odlike Kantovog uenja su:

1. KRITIKI RACIONALIZAM ovjek je umno bie koje djeluje prema predstavi zakona tj. principa volje (dualizam dlobode i nunosti)2. SUBJEKTIVNI sve moralne vrijednosti su subjektivne, odnosno sve nae moralne radnje su odreene moralnim zakonom koji je u nama, a ne izvan nas.3. FORMALIZAM I RIGORIZAM moralni zakon je formalan. On propisuje formu djelovanja tj. njime se zahtjeva samo forma maksime. Dok se pod rigorizmom podrazumjeva strogo dranje kategorikog imperativa.4. ARIORIZAM I APSOLUTIZAM ILI UNIVERZALIZAM kategoriki imperativ je bezuvjetan i neovisan od bilo ega i stoji ispred svega. On je univerzalan, nadilazi hirove vremena i prostora.5. DEONTOLOGIZAM dunost predstavlja nunost nekog djelovanja iz potovanja prema moralnom zakonu.Kant razlikuje dvije vrste dunosti:a) KATEGORIKE apsolutne su i nisu niim uvjetovane: treba govoriti istinu. One se moraju potovati. Odnose se na moralno bie.b) HIPOTETIKE odnose se na empirijskog ovjeka. One govore ta moramo i ta ne smijemo initi da bismo postigli ili izbjegli neki cilj: ako eli izbjei zatvor onda ne smije ubiti.6. AUTONOMNOST I IMPERATIVNOST sredite Kantovog etikog sistema ini pojam slobode. Ona znai autonomiju. On pravi otru razliku izmeu heteronomije i autonomije volje. Heteronomija volje ini izvor svih nepravih principa moralnosti. To omoguava hipotetiki imperativ koji glasi: treba da inim neto zbog toga to hou neto drugo- Naspram toga imperativa moralni imperativ kojeg postavlja autonomija volje kae: treba da radim ovako ili onako pa i ne htio nita. Autonomija volje mogua je samo kod ovjeka koji slijedi glas istog praktikog uma, kategorikog imperativa.Kant svoj rtiki sistem temelji na pojmu slobode a iz njega proizilaze svi ostali pojmovi:a) Moralni zakon ili kategoriki imperativ - na temelju ega es ovjek ponaab) Maksima pravilo radnje subjektac) Dunost proizilazi iz same prirode moralnog zakonaSlobodu kant razmatra u trostrukom smislu:1. SLOBODA KAO AUTONOMIJA2. SLOBODA KAO INTERIGIBILNA SUTINA3. SLOBODA KAO SLUAJ

- U prvom smislu slobode kao autonomija predstavlja misaonu stvar odnosno neto to nije dato iskustvom. Ona se nalazi u naem miljenju, a ispunjava se paktiki glasom kategorikog imperativa.- Drugi smisao slobode je u umnom biu i moralnom, zakon uma koji je dat sam po sebi.- Trei oblik je ista samovolja, meutim Kant je razoruao mogunosti da vsoju slobodnu volju pretoi u samovolju. Za to postoje dva razloga:a) OVJEK KAO UMNO I MORALNO BIEb) MORALNI ZAKON STOJI IZNAD SLOBODNE VOLJE

Imperativima se oznaavaju formalne zapovjedi uma. Postoje dvije vrste:1. KATEGORIKI IMPERATIV2. HIPOTETIKI IMPERATIV

Pod kategorikim imperativom Kant podrazumjeva princip ponaanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bia. Ovaj imperativ bezuvjetno zapovjeda i radi se o zapovjedi uma po kojoj je neko djelovanje samo za sebe objektivno nuno, bez obzira na neku drugu namjeru ili svrhu. Ono je dobro po sebi a ne po onome to se njime proizvodi. Bitna obiljeja kategorikog imperativa su: nunost, bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost. Osnovu kategorikog imperativa ini sloboda. I kategoriki imperativ je mogu jedino u pretpostavki ideje slobode. A kako je mogua ta ideja nemoe spoznati nikakav ljudski um. Formula kategorikog imperativa glasi: postupaj tako da maksima tvojih postupaka uvijek moe biti princip opeg zakonodavstva.Suprotno kategorikom imperativu, imperativi koji ne zapovjedaju moralno nazivaju se hipotetikim imperativom. Oni predstavljaju nunost mogueg djelovanja kao sredstva pomou koga se dolazi do neeg drugoga, to se hoe htjeti ili to je mogue htjeti. Njihova formulacija glasi: morate raditi tako i tako ako elite da postignete takav i takav cilj.

Razlika izmeu kategorikog i hipotetikog je:1. Dok hipotetiki ima za cilj blaenstvo, kategoriki ima za cilj da budemo dostojni sree.2. Dok hipotetiki savjetuju ta treba da inimo ukoliko hoemo biti sretni, kategoriki zapovjeda kako treba da se ponaamo da budemo dostojni blaenstva.3. Hipotetiki se temelji na empirijskim naelima, kategoriki na slobodi razumskog bia koja je temelj imperativa.

Sljedei pojam Kantovog etikog sistema je pojam maksime. Maksima ima znaenje praktikog pravila. Ova pravila mogu biti:a) SUBJEKTIVNA u sluaju kada subjekt smatra uvjet neke svoje radnje vaeim samo za svoju volju.b) OBJEKTIVNA u sluaju ako se taj uvjet spoznaje kao opevaei za volju svakog umgog bia.Ako je osloboena sadrajnih motiva tj. ako je ista ona je u saglasnosti sa moralnim ili kategorikim imperativom. Oni koji kritikuju Kanta su: HEGEL, OPENHAUER, ELER I HARTMAN.

Razlika Kant i Apel?1. Kantova koncepcija pred sobom ima zamiljenog ovjeka, kod Apelova teorija ima konkretne ljude koji meusobno komuniciraju.2. Apel preispituje nemogunost uspostavljanja ljudske zajednice na moralno etikim principima.3. Apel ima pred sobom raznolikost ljudi a to Kanta ne interesira.Slinost?Oba potenciraju na etiko moralnim principima.

Fihteova etikaDrugi znaajniji predstavnik njemakog idealistikog nazora o moralnom je Fihte. Kao i Kantovo tako i njegovo miljenje je racionalistiko i subjektivistiko. Razlika izmeu njih su:1. Fihte odbija priznati univerzalistiko znaenje kategorikog imperativa. Za takav postupak Fihte iznosi argument: svaki ovjek ima poseban ili specifian poziv, odnosno svoje specifine zadatke u ivotu. Ovim nastoji pokazati da principi moralnog djelovanja ne moraju biti univerzalni.2. Fihte ne priznaje stvari po sebi: ideja Boga, besmrtnost due i ideja slobode.3. Sloboda je za Fihtea apsolutni poetak i krajnja svrha cijelog naeg ivota i djelovanja. Ona je i polazite i ishodite. Dok za kanta ona jeste polazite ali ne i ishodite. To je kategoriki imperativ.Fihte nadopunjuje Kantovo izjednaavanje svijesti i savjesti sa samosvijesti. Samosvijest predstavlja most izmeu svijesti i savjesti. Ona znai ustvari da ovjek bude svjestan vrijednosti koje posjeduje samo je moe imati moralno razvijena linost.

Hegelova etikaOno to Hegel hoe da postigne svojom kritikom moralnih pozicija jeste da ovjek u svojem ponaanju i djelovanju nuno prizna postojee drutvene i ljudske odnose zasnovane na odreenim i konkretnim pravilima ili kriterijima, predmet ovjekovog djelovanja je zbiljski svijet.

Hegel postavlja znak identiteta izmeu empirije i intelekta, ije ishodite mora biti pozitivna moralnost. To je ona moralnost koja je utemeljena u ustavu i zakonima drave, koja potencira na identitetu onog to je upisano i onog to se mora ostvariti. Kod Hegela nema moralno razvijene linosti kod njega ima individua.

Zatim kod njega nema moralne svijesti nego fenomenalna svijest. Hegel polazi od stavke da je historija izloena dijalektici, a kod Kanta imamo dijalektiku pojmova. Zbog toga to polazi od individue, interes je pokreta svega. Zbog toga se javlja sukob izmeu inovacijama, a da bi se to izbjeglo i sprijeilo drava donosi ustav, zakon koji se temelji na jedinstvu izmeu stvarnosti i umnosti. Kod Hegela imamo posrednike izmeu mene i moje egzistencije, a to je drava. To znai daje mi slobodu ali me ograniava u odnosu na druge, to je negativno znaenje slobode.

V GLAVA (openhauerova etika i Nieov etiki imoralizam i nihilizam)

openhauerova etikaopenhauer je najznaajniji mislilac 19. stoljea. On je razvio antiracionalistiku, odnosno racionalistiku i voluntraistiku metafiziku. Ona uenja koja prave razliku izmeu voljnih i moralnih osobina su volutaristika uenja. Vrhovni princip njegovog etikog uenja je samilost ili saaljenje. Volja za ivotom je stub i bit realnosti. Volja je gospodar intelekta. Intelekt stari, a volja ne. On promovira aksiom o potpunoj nemoi uma u zoni moralnog. Zbog tog on ustaje protiv pojmova moralni, zakon, dunosti i trebanje.Po njemu postoje tri osnovne pobude ljudskih radnji preko kojih se jevljaju svi ostali motivi ovjekovog djelovanja, a to su:1. BEZGRANINI EGOIZAM ija se sutina sastoji u postizanju sree ili koristi i po cijenu patnje i boli drugog.2. ZLOBNA RADNJA kojom se nanosi zlo ili patnja drugom.3. SAMILOST kojom se eli svakom ovjeku dobro.Prve dvije su bez moralne vrijednosti, a druga predstavlja pravu ili istinsku vrijednost. Samilost ini temelj kardinalnih vrlina. On daje tri stupnja moralnosti:1. SAMILOST npr. ljubav ovjeka prema ovjeku, takva ljubav je osloboena interesa.2. SAMOPORTVOVANJE kada ljubav u pomaganju drugima rtvuje samu sebe, ali opet bez interesa.3. NEGACIJA VOLJE ZA IVOTOM proizilazi iz saznanja o odvratnosti njegove sutine.Fundamentalni elementi ivota za openhauera su bol i patnja. Oni se mogu ukloniti samo ako se u individui javi samilost.

Nieova etika

Nie je krajnje radikalno kritiki i nihilistiki raspoloen spram filozofije, kranstva, morala, znamenitosti, modernih ideja i vrijednosti to je do njegova vremena ponudila zapadna civilizacija. Sve to po njemu nije vrijedno da ivi, pa stoga postavlja zahtjev za prevrednovanjem svih vrijednosti.

Nieova misao prolazi kroz tri faze:1. U prvoj fazi Nie zastupa stajalita openhauerove teorije saznanja.2. Druga faza karakterizira se oslobaanjem od openhauerove misli. U njoj Nie postaje samostalni mislilac. Tada nastaju djela s onu stranu dobra i zla uvod u jednu filozofiju budunosti, djelo u kojem se ne priznaje razlika izmeu dobra i zla i geneologija morala. Odbacuje religiju u ovoj fazi.3. U treoj fazi nastaju Antikrist i posthumno objavljeno djelo volje za mo pokuaj prevrednovanja svih vrijednosti. U njoj se posveuje panja pitanjima strasti, osjeanja i volje.Postoji 5 tema koje ine okosnicu njegovog miljenja, a to su:1. SMRT BOGA2. VOLJA ZA MO3. VJENO VRAANJE ISTOM4. PREVREDNOVANJE SVIH VRIJEDNOSTI5. NATOVJEK

Volja za mo ne posjeduje obian ovjek nego je to svojstvo natovjeka. Natovjeka krase tri fundamentalne vrline: UIVANJE, VLASTOLJUBIVOST, SEBINOST.Umjesto moralnih normi i vrijednosti koje su dominirale viestoljetnom historijom, Nie postavlja posve novu tablicu normi i vrijednosti. Nju namjenjuje natovjeku.

Prevrednovanje svih vrijednosti izrada nove tablice vrijednosti za ije je izvoenje sposobna samo velika linost s jakom voljom, natovjek. Natovjek posjeduje volju za mo i njemu je namjenjena nova tablica vrijednosti.26