Esad Zgodic Savremene Teorije Vlasti SKRIPTA ALL INCLUSIVE

Mirza BEĆA & Aldin KOLAR Bismillahirahmanirahim (in the name of god) !!!

Poštovane i drage kolege,Prof. Zgodić je dao 29 pojmova za VANREDNE. Ova skripta uključuje i par pojmova više jer je predviđena i za redovne studente. Obrađene su obje knjige i svi dole navedeni pojmovi za ispit !!!

Pojmovi za ispit vanredni su:- REALPOLITIKA- IDEALPOLITIKA- NEKROPOLITIKA- POSTPOLITIKA- ALTERPOLITIKA- TEORIJE MOĆI- TEORIJE VLASTI- BIOKRATIJA- GMO-KRATIJA- BIROKRATIJA- STATOKRATIJA- MONOKRATIJA- AUTOKRATIJA- KRIPTOKRATIJA- MILITOKRATIJA- EVROKRATIJA- ETNOKRATIJA- KORPOROKRATIJA- PLUTOKRATIJA- POLITOKRATIJA- PARTITOKRATIJA- MERITOKRATIJA- TEHNOKRATIJA- MEDIJAKRATIJA- HIJEROKRATIJA- BUDUĆNOST DEMOKRATIJE- KLEPTOKRATIJA- OHLOKRATIJA- IDEOKRATIJA

REALPOLITIKA

U politici nema prijatelja – postoje samo interesi...Binarni pristup - idealizam ili eticizam politika. Politika treba da bude prostr dobra, vrlina, prava, pravde, jedankosti, slobode, sklada. Politika koja se samoetizira i realpolitika koja je ispražnjena od svakog moraliteta su u odnosima međusobne isključenosti. Realpolitika metaforički definirano je politika troposfere, najbliža gruboj zbilji zemaljskog života.Prirodna troposfera jeste najniži sloj zemljine atmosfere, proteže se do visine od 10 do 12, prema nekim izvorima i 12 do 18 kilometara, zagrijava se od toplote sa tla Zemlje, a ne od Sunca, sadrži u sebi tri četvrtine atmosferske vlage i gotovo svu vodenu paru, u njoj se događaju, magle, oblaci, padavine, munje i grmljavina, nepogode, vertikalna i horizontalna strujanja vazduha i sl. Ona je kao kuća života, sve živo u njoj i iz nje udiše ono što čini 99% vazduha, kisik i dušik. Realpolitika jeste, politika toposfere. Označavamo je troposfernom politikom budući da je, na jednoj strani, kao i prirodna troposfera, najbliža gruboj zbilji zemaljskog života, a ta stvarnost njeno je pravo biosocijalno stanište. Realpolitika, dijelom jest na tlu stvarne, krvave i nesretne zemlje, no potencijalno jest i na političkom nebu ideala, slobode, pravde, humanizma i sl. I upravo ova povdvostručenost, determinira bit realpolitike, javne šizofrenije.

1


U javnoj retorici - termin realpolitika ima negativan, pogrdan smisao. U javnom žargonu dominira pripisivanje pežorativnog smisla ovom terminu. U tom smislu konfrontira se prosvjetitetljsko i šmitovsko poimanje politike. Prvo pod politikom podrazumijeva djelatnost utemeljenu na razumu, na onom normativnom kompromisnom, principijelnom, a ono drugo političko je shvatio kao sposobnost razlikovanja prijatelja od neprijatelja, pa otuda, zbiljski prostor politike jeste prostor realpolitike. Ona je zapravo živa stvarnost polemosa, borbe, konflikata, lukavstva, svireposti, pobjede i poraza, i sl. U krajnjemu, realpolitičko je do kraja antemizirano kao izvorište sveopćeg zla u politici. Riječ realpolitika koristi se u kontekstu opservacija međunarodnih odnosa koju vode ekonomski, vojno i politički najmoćnije države. Realpolitika – politika u kojoj se na malim uvijek koplja lome. Velikim silama realpolitika je važna, a od sentimentalnog humanizma, ljudska prava su samo izgovor za realpolitičku hegemoniju, ove ili one svjetske sile. SAD – paradigma realpolitike – realpolitika ekspanzije. Međunarodna politika – realpolitika.

U politologiji - realpolitika i politički realizam - sinonimi. Politički realizam je najstarija teorija međunarodne politike. Tvorci Tukidid, Sun Cu, Makijaveli, Hobs, Bizmark (bizmarsk, protestantski utemeljitelj Njemačkog rajha, utemelitelj realpolitike u 19 stoljeću.Velika pitanja vremena ne rješavaju se govorima i većinskim zaključcima već gvožđem i krvlju – bizmark – kancelar od krvi i gvožđa. Kisinđer – đavo realpolitike. Politički realizam smatra da se moralne norme ne primjenjuju na ponašanje države, koje treba da budu vođene isključivo brigom za nacionalni interes. U spoljašnim odnosima između država u kome se moralna gledišta smatraju znakom slabosti ili hipokrizije. Realpolitka se zasniva na politici moći, (posjedovanje vojne sile) i bespoštednoj borbi za ostvarivanje interesa te općeg napretka nacionalnih država kao najznačajnijih činilaca i sudionika svjetkse politike. U središtu realpolitike stoji prefencija moći i sile, moć zasnovana na vojnoj sili – oblikuje svjetski poredak. Snažna vojna sila jamac je nacionalne sigurnosti. Međunarodni odnosi vide se kao borba za silu. 80 – tih 20 stoljeća – doktrina realizma. Oni priznaju i dalje vrhunski značaj moći, ali za razliku od klasičnih realista po kojima vojna sila ima apsolutni primat, oni smatraju da je sila u međunarodnim odnosima promjenjiva. Novi realizam je egzistencijalna i pozitivna utopija. Pojmovno određenje.Prvo realpolitika je politika trenutka pragmatički koncentrirana oko strategijskih pozicija i interesnih kalkulacija. To je politika podređivanja, odnosno žrtvovanja, a ponekad i osviještene namjerne anulacije. Realpolitika je politika koja slijedi događaje i stvarni odnos snaga pa političkom terenu ne osvrćući se na poredak vrijednosti. Umjesto tog poretka ona slijedi naloge i diktate novodnih nužnostim, surovosti, rizici pa čak i ubistva – Makijaveli. Realpolitika = bezalternativna politika. Reapolitika je uvijek preferirajuća politika državnog razloga, rat je opravdan kad služi nacionalnom interesu, neophodan je kad je usmjeren protiv ovog interesa. Država treba da postane bogata i jaka u odnosu na sve ono što može da je uništi. Reapolitika je po svojoj prirodi kolebljiva ona nema, niti hoće, čvrsta savezništva. To je politika borbe u kojoj trijumfiraju sposobniji i uspješniji (realpolitika ekonomske vojne i političke moći i nadmoći).Politika kompromisa je zapravo preferencija ili atribucija jačih. Politički kompromis je politika koja se uspostavlja u odnososima jakih i slabih. Ona je izraz slabosti, kolebljivog identiteta, nedostatka političke čvrstine. To je metoda i forma potčivanja slabih. On slabije primorava da odustanu od svojih suštinskih ciljeva i ključnih komponenti sopstvenog političkog individualiteta. Na djelu je kompromitacija, a ne politik kompromisa.

IDEALPOLITIKAIdealpolitika - moralpolitikaTretman - stanovište idealpolitike je oblik aktiviteta u politici koja hoće politiku utemeljenu na općim etičkim načelima, moralnim konzistencijama, koncepcijskim koherencijama i kontinuiranoj recepciji univerzalnih univerzalnih principa humanističke i libertanske aksiologije. Idealpolitiku

2


tumačimo kao jednu od verzija djelatnog kritičkog distanciranja spram realpolitike i njenih praksi. Realpolitičko kao normativno mišljenje hoće rehabilitirati i plediranje afirmirati moralni kosmos. Idealisti pristupaju međunarodnim odnosima na temelju istih načela koja se primjenjuju prema pojedincima u društvu. U međunarodnoj zajednici države bi se trebale ponašati tako da prihvataju moralna načela koja su svojstvena pojedincu. To bi se postiglo povećanjem prosvjećenosti kulture, suzbijanjem korupcije, jačanjem međunarodnih institucija, a sila je dopuštena eventualno samo kao krajnje sredstvo za postizanje tih ciljeva. Idealpolitika – moralpolitika je jedan od likova svijesti revolta spram, grubosti i surovosti zbiljske političke empirije. Revolt i protest su dominirajuće forme idealpolitike koa aktiviteta njenih protagonista.

Iz historije poimanja – Hana Arent – djelatno ili djelatno značenje biti među ljudima, živjeti u zajednici, ali bez posredovanja materijala i stvari. Djelatni život nije posredovan silom (sila je nepolitičko sredstvo koje se primjenjuje samo nad robovima i varvarima, a ne nad slobodnim građanima. Djelatni život, politički život sastoji se u traganju za općim dobrom, za pravednošću za onim što je korisno i vrijedno za cijelu zajednicu. Djelatni život stvar je svih slobodnih građana, a političkog života nema bez govora, riječi, razgovora, dijaloga, dogovora.Platon je opće dobro pojmio unutar svog koncepta idealne države – kao pravdu. Idealna država, država u ideju, u suštini u svom apsolutnom liku i sadržaju – jeste pravedna država, država pravde. Jedina, najviša svrha države jeste da bude izvršila pravde. Ona je opće načelo reda, pravilnosti, jedinstva i zakonitosti. Pravednost individualne duše jeste sklad različitih moći, duše (um, volja, požuda). U politici, umu odgovaraju filozofi, volji – vojnici, požudi – radni slojevi. Pravedna država je ona u kojoj svaka od ovih klasa radi ono što joj pripada i dobija u skladu s tim što ono što joj slijedi. Odbacio je teoriju žudnje za moći. Ta žudnja je neiscrpiva, ona ne može biti osnova države kao sklada, harmonije, reda, uma, pravde. Pravičnost i volja za moć, kod Platona su isključive suprotnosti. Moć ne može biti svrha politike i države, jer ne vodi do sklada i sloge.Aristotel – čovjek je po prirodi političko biće, svoju svrhu može ispuniti samo u državi. Osnovni oblik zajednice je porodica, a najpotpuniji država. Cilj države nije samo obezbjeđivanje i unapređivanje fizičkog opstanka nego moralnog života građana, osiguranje života u skladu s vrlinom, sa općim dobrom. Najviši zadat države je da postigne moralno vaspitanje građana za dobar, sretan život, jer samo u državi čovjek može tražiti i naći život u skladu s vrlinom. Novovjekovnim mišljenjem politike napuštaju se koncepcije idealpolitike, odnosno moralpolitike pa dolazi od odvajanja politike od praktične filozofije. Filozofija politike postala je strana modernom mišljenju u trostrukom smislu. Politika se shvatala kao učenje o dobrom i pravednom životu, ona je nastavak etike. Staro učenje o politici odnosilo se isključivo na praksu, grčkom smislu. Ona postupa pedagoški, a ne tehnički. Aristotel naglašava da se politika, praktična filozofija uopšte, u svom saznajnom zahvatu ne može mjeriti sa strogom naukom, jer njoj nedostaje ontološka postojanost i logička nužnost.Sukrivice idealpolitikeU politici treba biti oprezan, pred ideologijom koja polaže pravo na apsolutnu istinu. Od posebnog je značaja odbacivanje politika koja bi se zasnivala na apsolutnoj istini, hrišćanske ehsatologije spasenja i njoj korespodentnog moralnog svjetonazora, ali i na drugoj strani na njenoj seksualnoj reinterpretaciji u aranžmanu ove ili one svjetovne politike. Realpolitika jest empirijska politika ozbiljenje ciljeva svim sredstvima, pa je ona politika bez – obzirnosti i bez – obraznosti, i kada joj to zatreba, masovnog nasilja, bezdušnog zla, neobuzdane razularenosti, imoralne lukavosti i okrutne strahovlade. Politika, a ne moral, estetika i religija može biti medij održanja zajedince, a posebno njene egzistencije u državnom obliku. Moderno doba realpolitike će izdići na sakramentni tron sudbine ljudstva, odnosno nosećeg i sveoblikujućeg medija socijalne egzistencije ljudi, naroda i država. Tamo gdje se politika utemeljuje na moralu, teologiji, eshatologiji – nastupa politika kao iracionalni totalitarizam. Politika ne može živjeti od činjenica, njoj je potrebna transcedencija. Društvo obuhvaćeno totatitarnom panpolitikom ne opstaje, niti može da živi isključivo od transcendencije, ona hoće svoj temelj i u imanenciji, a u imanenciji, u ovostranosti, društvo i politika, su polje iracionalnog i racionalnog, stvarnost rada i historijskog, zbilja simboličkih imaginacija i halunacija

3


na jednoj i surovosti strahovlada na drugoj strani. Demokratski rezon hoće hipostazirati legalnost kao temelj politike, legalnost kroz proceduru što je i osnova legitimnosti. Legitimitet se više ne ontološkoj istini, teologiji, metafizici. Ethos, skeptični diskurs konkurencije idejama, slobodnog nametanja u raspravi dijaloga, argumentiranja,... brišu se razlike između političkog i nepolitičke sfere između privatnog i javnog. Demokratska i emancipatorski orijentirana politika treba da čuva politiku od iracionalizma politike utemeljene na modernim sintezama politike, religije, estetike i mitološkog morala. Moderni svijet je kompleksan, suštinski je pluralan – na terenu politike figurira mnoštvo entiteta koji pretendiraju na politički subjektivitet. Taj pluralitet otima se dominaciji jedne istine, nacije, države, historije, klase, elite morala.

Realpolitika upotrebe - realpolitika može da verbalno koristi vrijednosti idealpolitika. Poziva se, da bi opravdala, da bi primamila i dobila podršku i simpatije, na moralpolitiku i njene idealitete (ideja, jedankosti, demokratija, sigurnost, prava...). Idealpolitika u kontekstu nacionalne realpolitike pojavljuje se kao politika utemeljena na moranim idealima, oblikovanim unutar narcističkih nacionalnih autostereotipija i autoeritiziranih narodnih karakterologija.

Akcentacije - kab bi idealpolitika postala realpolitika bila bi u nepodnošljivom raskoraku sa aksiologijom slobode budući da svaka idealpolitika polaže pravo na eksluzivitet vlastite istine i izvjesnosti. Ne postoji apsolutan, idealan poredak nego samo pokušaji da se učini što je moguće bolje. Prgmatizam je humaniji od idealizma.

NEKROPOLITIKANekrofilija - Ovaj pojam dovodimo u vezu sa višeznačnim terminom i pojmom nekrofilije. Riječ je starogrčkog porijekla. Dolazi od termina nekros, o on označava leš, mrtvaca, stanovnika podzemlja. Na latinskom nex, necs znači nasilna smrt, ubojstvo. Sasvim jasno nekros se ne odnosi na smrt, već na mrtvaca, leš i ubijenoga (čija se smrt vidljivo razlikuje od prirodne smrti). Umrijeti, smrt ima drugačije značenje, ono se ne odnosi na leš, već na čin umiranja. Navodi Erich Fromm kako je španski filozof Muguel de Unamuno, još 1936. godine, početkom Španskog građanskog rata, bio prvi koji je upotrijebio riječ nekrofilni. Ali je važan i kontekst, pa tako nije bio važan dokono - teorijski nego opasno praktično – djelatni, nakon što je neko od falangističkih sljedbenika, poslije govora nacionalističkog generala Millana Astraya, uzviknuo živjela smrt, što je bila, inače, jedna od parola frankističkih fašista, u svom govoru rekao, upravo sam čuo nekrofilni i besmisleni povik, živjela smrt.

Seksualna nastranost - doslovno nekrofilija označava ljubav prema mrtvacima. Seksualna – nekrofilija – čovjekova želja da ima snošaj ili bilo koju vrstu seksualnog odnosa sa ženskim lešom. Neseksualna nekrofilija – želja da se dodiruje, da bude blizu leša i da zuri u njega, kao i želju da ga komada. Nekrofilija – nekromanija – perverzna opsesija paraseksualnim opčenjem sa leševima i praktični činovi seksualnog zadovoljavanja na lešu, erotska sklonost ka divljenju mrtvima, smrti, groblju, orgijanje na groblju, opsesija prekopavanjem grobova i grobnica. Strast ukorijenjena u karakteru, sklonost ka svemu što je mrtvo, gnjilo, trulo, nezdravo.

Prelaz - a razliku od biofilije kao pozitivne percepcije, nekrofilija označava doživljaj živih kao ne vrijednosti. From u svojim studijma Hitlera tretira po paradigmama i kliničkim slučajem nekrofiliije i maligne agresije. Nekrofilne osobe su opasne, one mrze, one su rasisti, zalažu se za rat, krvoproliće i destrukciju, one postaju krvnici, teroristi, mučitelji, bez njih se ne bi mogao izgraditi teroristički sistem. U prirodi čovjeka je da voli život, Nijamac i ovaj kult nepoznat, Njemac voli smrt, rat.U žargonu – u novinarskim komentarima, publicističkim tekstovima i u tekućem političkom vokabularu svakodevnice govori se i na djelu je nekrofilska politika, raspaljena ili pervezna politička nekrofilija, državnu politiku vide kao nekrofilni mentalitet i nekrofilski autokratski bijednici... Politička retorika

4


razvija nekrofilsku sofistiku, političare opsjedaju nekrofilske fantazije i strasti. To su nekrofilske države, države mogu biti totalitarne i nekrofilske i one koje su natale na pepelu Miloševićih požara. Tu je nekrofilska vojna tradicija. Upotrebljava se i sintagma nekrofilskih velikosrpskih nacionalizam. Vlada nekrofilska svijest... nekrofilska propaganda nadahnuta nekrofilna ''religija'', nekrofilne civilizacije. Nekrofilija je postala sudbina Balkana.Podvostručenost. – Cijela društva, posebno ona ekskluzivno nacionalna u određenim okolnostima mogu biti nekrofilski orijentirana,. Produciraju masovnu naklonost ka prihvatanju nekropolitike. Nekropolitka je protupolitika ili pseudopolitika, ali poprima likove normalne politike, ima svoje aktere, institucije, ustanove, posrednike i egzekutore. Nekropolitika nije ništa slučajno, ne pada s neba, ona mora imati svoje stvarnosno tlo. Moderne nacije ne nalaze se pred zadaćom da historijsko u sebi eliminiraju. Država – nacija može da u određenim historijskim okolnostima izgubi smisao za svijet rada i za selektivno uzimanje u obzir svetinja tradicija obzirom na njegove racionalne imperative. S gubitkom tog smisla, može izabrati vlastitio poricanje.Dijalektita simultanosti. - Trijumfu historijskog na raspolaganju stoji nacija, a nacija jest to što jest. Nacija – to je zajednica koja je u sebi zgusnula, prevladala, zaboravila, ali nikad bez traga i pohranila ono iz čega je nastajala i što ju je nosilo i uobličavalo. Kao pohranjeno, ali ne mrtvo u njoj jeste nomadski duh. S nacijom je zaustavljena seoba, lutanje, potucanje...narod se zaustavio na određenom teritoriju, ljudsko se vezalo za prostor, prikovalo se za zemlju. Pojavio se uzemljeni narod. Država – doba je državnog terorizma i pljačke koja izvodi manje ili više cijela nacija. Ona ne mora biti ni svjesna moralnih grozota i divljvih zločina, stoje joj na raspolaganju različite forme i načini opravdavanja i samozavaranja. Nacija nij ništa izbrisala i zaboravila iz povijesti nego je potisnula. Kad kucne čas u naciji se pojavi sva ona strast, mitska volja, teror kao sveto, masovno ubijanje drugog. Njena logička konzekvencija je rat, rat za raspršivanje, za širenje, za imperij, za teritorij bez granica i omeđivanja – sveta krv, sveto tlo.Politička šizofrenijaDominira nekrofilijska opsesija historijskim, to je izvor politike, odluke, orijentacija. Trijumfiraju osnivači, obnovitelji, svete vođe, nacije sa mačem nacionalne mržnje, sa užarenom bakljom pannacionalizma – proizvodeći masovne afinitete prema nekrofilijskom uživanju u vječnoj ugroženosti nacije kao stada. Pripremaju nacionalni vulgus za ovaj ili onaj povijesni podvig, za obnovu nekadašnje drevne ili pak formiranje nove, nezavisne i suvrene države, ili za odbranu samog opstanka. Sve prožimajuća nekrofilijska kultura nastupa umjesto kulture života. Nekropolitika sadrži u sebi fanatičnu vjernost tradiciji, onom historijskom u naciji, u dominirajućoj političkoj atmosferi, svijet mrtvih vlada svijetom života, prekopavanje po prošlosti. Za nekrofilsku ličnost, prošlost je stvarno doživljena. Ono što je bilo, tj. ono što je mrtvo, upravlja njenim životom, institucije, zakoni, vlasntištvo, tradicija i posjedi. Stvari upravljaju čovjekom, imanje upravlja bivstvovanje, mrtvo upravlja živim. Drastična promjena predstavlja zločin protiv ''prirodnog poretka''. Nastupa šizofrenija politike – nekropolitika i jeste šizofrena politika. Nekropolitika je totalni prekid sa svakom koliko – toliko svrsihodnom realpolitikom. To je politika samouništavanja, to je suicidna politika, politika uništavanja drugog. Nekromani – nekrokrati drže vlast nad životom i smrću, odlučuju ko će i koliko će ih živjeti, a ko će umrijeti kako i kada. Nekrokratija je vrhunac, kiklopski lik izopačene biopolitike. Nekrofilijski sami sebe obožavaju kao već mrtve, oni sebe prave narodnim svecima, monarsima, očevima nacije, epskim herojima.Zločin i magija moći. - dok se s je strane slave grobovi, smrt, razaranje, ubijanje, dakle sve ono nekrofilsko, dotle na drugoj strani biofiljsko hoće ono ovosvjetsko, ono profano prljavo zemaljsko. Bit države prvo u moći, drugo u moći i treće još jednom je u moći. Država je proizvod moći, tajne politike. Sastaje se u umješnosti da uobliči, raširi i zaštiti moć od bilo kakvih opasnosti da se ona ugrozi. Hitlerizam – motivi obavezuju bezuslovnu vrijednost, poslušnost i disciplinu prema otadžbini koja krvari iz bezbroj rana. Mahnitost nekropolitike nema kraja, sumarnost nekrofilijskog nacionalizma kao nacijalnodržavnog imperijalizma – nema granica.

5


Rezime. - Nekropolitika je smrt političkog i politika smrti masovnim ubijanjem drugog. Nekropolitika je poricanje smisla i svrhe politike kao takve pa i u njenom realpolitičkom obliku. Ona je, u suštinskom smislu, podvostručenost. Nekropolitika je ekstatički trijumf, onog historijskog u naciji i ona je politička šizofrenija, s vladavinom prava onog mitološkog u naciji – nacija i nacionalne politike gube veze s stvarnošću, do kraja žive u prošlosti i u prošlosti. Državna politka kao nekropolitika opsjednuta je magijom uvećanja moći rase, nacije, države, a ozbiljuje, a ozbiljuje tu opsesiju usmrćivanjem drugog, i to ratnim zločinima i zločinima genocida. Ona je čudovišna politika produkcije smrti drugog i to masovnim ubijanjem.

POSTPOLITIKATermin se upotrebljava u različitim kontekstima ali se, usred te različitosti, s njim primarno hoće detektirati stvarno stanje i tendencijske promjene unutar tradirane politike moderne u doba globalizacije.Konteksti –

Jedan od konteksta je onaj kojeg označavamo kao kontekst masovne produkcije kulture neoliberalizma. Pa se tako po formi, središtima, profilima i legitimacijama raznorodnih ideoloških aparata neoliberalizma, na sve strane svijeta emitira kao neupitna, konačna istina, i fraza, čovječanstvo, napokon živi u doba globalizacije, a ono nije ništa drugo do doba postmodernizma, postsocijalizma, postideologije, i postpolitike. Općenito, tvrdi se, postpolitika i jeste interesni izraz postmoderne globalizacijske epohe koja planetarno trijumfira. Tako se u vrsti javnog govora, u ideji postpolitike ocrtava jedan kontekst njene aplikacije, i hoće protumačiti identitetsku supstanciju evropske zajednice država. Tako se npr. Evropska unija promatra i u perspektivama postpolitičkih činjenica na kojima ona, navodno, počiva. Pa se tako termin postpolitika koristi se i unutar interpretacija partijskih režima u savremenim demokratijama. Naše postpolitičko doba manifestira se, između ostaloga, i u figurirajućem karakteru bipolarnih partijskih sistema. U tom kontekstu kritički se promatra i socijaldemokratski koncept trećeg puta kao navodnog puta postpolitičkog diskursa. Tako u filozofiji trećeg puta koja sama sebe samorazumijeva kao put koji se iza sebe ostavio tradicionalne partijske diferencijacije i sukobe između ljevice i desnice djeluje moć mimikriranja, diskurs postpolitike, napuštajući mišljenje i djelovanje logikom nemogućeg, nije ništa drugo neko prikrivanje stvarne realpolitike koju, u stvari slijedi i prakticira, kreće se ona do kraja funkcionalno unutar postojećeg kao realpolitike globalnog kapitalizma i recepcije adaptirane ideologije i politike neoliberalizma. Ljevica i desnica Kraj podjela na ljevicu i desnicu poima se kao šansa za zuđeno ostvarenje političkih procesa usmjerenih, konceptualno i strategijski, ka prevladavanju opće dekadencije liberalizma i njemu korespodentne pluralističke demokratije i to uspostavljanjem različitih oblika paganske, snažne, vitalne, sveprožimajuće, jednolike, pansintetičke – unutarnacionalne monokratije. Demokratija je ostala bez pokretačke energije. Demokratija je u opsanosti, a nestaje budući da su ljevica i desnica zapravo otkrile da su međuzamjenjive. Na djelu je smrt političkog života, deduciranog na tlu diferencija između ljevice i desnice. Ljevica se svuda smanjuje, ona se naveliko služi jezikom liberalizam, i diobom pluralizma i prava. Ljevica je nekada odbacivala tržište kao eksploatatorsko, sada ga uvažava kao nešto racionalno i humano. Nekad je prezirala masovnu kulturu, sada je slavi kao pobunjeničku, nekada je uvažavala nezavisne intelektualce kao odvažne, sada im podruguje koa elitistima. Ljevica je nekada odbacivala pluralizam kao površan, sad ga obožava kao nešto duboko. Ljevica se definiše pomoću svoje predanosti onom što možemo da nazovemo načelo ispravljanja (rektifikacija), a desnica pomoću suprostavljanja tom načelu. Snažan uticaj ljevice i desnice na politički život ne potječe od prividnih funkcija koje obavlja, nego od njegove učinkovitosti kao izvora najvećih simboličkih nagrada u javnom životu. Evropljani još uvijek djeluju po osi ljevica – desnica. Politički život na evropskom zapadu i političke sukobe koje u sebi sadrži, događaju se još uvijek u simboličkom jeziku, ljevica i desnica. Izjasniti se na neki identitet na ljestvici ljevica – desnica znači prihvatiti simboličke konotacijee koje se vezuju uz položaj za koji se osoba odlučila. Ljevicu, koja sebe

6


rado vidi kao plemenitu i bratsku, omalovaža se kao neodgovornu i rastrošnu. Desnica se bez oklijevanja identificira s pobjedom individualne inicijative ili s nacionalnim duhom, a optužuje se kao reakcionarna, egoistična i antisocijalna. Čovječanstvo živi u doba nekontrolirane, užasno svemoćne megarealpolitike, a ne u eri benigne postpolitike.

ALTERPOLITIKASavremeni svijet je svijet bez alternative, liberalnoj i kapitalističkoj evroatlanskoj civilizaciji. Ne postoji alternativa liberalnoj demokratiji (Klaus ofte). Ne postoji nijedna teorijska alternativa koja bi bila vrijedna pažnje i mogla da opravda kolektivno obavezujuće odluke donijet putem agensa empirijske volje građana. Demokratija nije izborna konstitucionalna forma već je neizbježna činjenica. Alternativa liberalnoj demokraciji bez obzira na to da li se zasnivaju na dinastiji, teokratiji, određenoj filozofiji istorije ili na prirodnom zakonu, više se jednostavno ne uzimaju u obzir posebno nakon sloma državnog socijalizma. Moderna društva osuđena su da se oslanjaju isključivo na ''volju naroda. Tamo gdje nema zbiljskog polja otvorenosti nema ni politike. Gdje ne postoje izazovi, neizvjesnosti, nepouzdanosti, nezaključenosti i usko slobodne mogućnosti u izboru odluka i djelovanja nema ni izvorne politike. Politika u svom kontekstu jeste nešto eskluzivno, jedinstveno, unikatno, jednokratno, osebujno. Multiverzum, u sebi nosi alterpolitički diskurs.Prema pojmu Pod alterpolitikom podrazumijeva se da se prethodno raščisti sa dvije postmoderne iluzije, prva govori kako je na djelu epoha postpolitike, a druga kako je politiku moguće zamijeniti vanpolitičkim diskursima i praksama poput tehnokratskih, scijentokratskih i meritokratskih kompetencija. S globalizacijom dolazi umjesto zamišljenog kraja politike, njena suštinska transformacija. Politiku ne možemo nadomjestiti ni ekonomijom, ni filozofijom povijest, ni znanošću, ni tehnikom, ni teologijom, ali ni filozofijom. 21. stoljeće biće stoljeće politike i to političkih konfrontacija, oko onoga što je bilo povijesno nepoznato i neiskušavano, dakle što nikada nije bilo predmet politike. Politički angažman – prvi angažman, fundamentalan za ljude od politike. Održati i ojačati samo političko tijelo predstavljenog. Drugi angažam – sloboda, razum i misao su uslovi i cilj politike. Pod pojmom alterpolitika podrazumijevamo drugačiju politiku- drugačija u odnosu na postojeće i fugurirajuću političku stvarnost. Alterpolitiku označavamo i kao drugačiju politiku u odnosu na faktokratsku politiku. Politički mentalitet faktokratije proskribira pobune, protest i otpore. Tu su odmah skeptici i paranoici, oni če zaključiti kako alternativa ne postoji i da je danas teško biti neovisan, poetički i politički.Kritičko kao heretičko. - kritičko mišljenje ponaša se detektivski, iza atraktivnih deskripcija stvarnosti, prepoznaje ono što je poželjno, ono što treba da bude, ono što pripada normativnom idealizmu; humanizam i etika alturističkog individualizma, moral empatije, aksiologija slodobe osobe kao osobe... – sve to je ulazi, kao superiorono vrijedne vrijednosti, u njene žudnje i njena djelatna htijenja. Iz pronađenih šupljina svoje slike stvarnosti probija se riječ nade. Kritičko – emancipatorsko mišenje – a riječ emancipacija kompromitirana opsesijama neoliberalizma, ne nalazi se više u vokabularu vladajućih postsocijalističkih diskursa, niti se kritička inteligencija koja se s rezervom odnosni prema objavljenom kraju povijesti, ideologije, politike... ne usuđuje upotrebljavati ovu riječ – mora savladati dva svoja protivnika, prvi je u scijentizmu, a drugi u znanju kao robi. Nije jednostavno odoljeti optimizmu što ga plasira i širi scijentizam i njegova mitologija. Emancipatorski diskurs izlazi na kraj sa samo tako što gaji, njeguje, čuva u sebi heretičko mišljenje, s njim nema strahopoštovanja ni pred čime, pa ni prema scijentokratiji. Ono hoće promjene, moguće i poželjne, u društvenom odnosu prema znanju i kulturi. Preobražaji su mogući samo treba strpljivo raditi. Heretičko mišljenje je protest, izazov i altermišljenje. Ono je orijentirajuća vrijednost u kontekstu odbacivanja esencijalizma, fatalizma i svakog apriorizma u poimanju historije i svijeta uopće. Ono zna za znanje kao robu, za parazitske simbioze između znanja, kapitala i drugih interesnih konstelacija i primitivizma... zato radi na oslbođanju znanja iz okova tih parazitimizama.

O postmodernom. – osviješteni oslonac na postmodernističke imaginacije svodi se na ranu sakupljačku privrednu – spoznajnu djelatnost, oskudnog, odnosno skromnog uma ili pak na herbarijsko očuvanje i pokazivanje

7


postmodernistički zanimljivih fraza, sentena, intrigantnih kovanica. Riječ je o postmodernoj materiji, koju tek valja skeptički opservirati i kritički preraditi, prevariti, destilirati, transformirati, kako bi se pojavion novi, emancipatorski orijentirani horizont u mišljenju. Postmodernistički diskurs je zavodljiv, svježina u mišljenju, kreativna mašta. Tu je ono zavodljivo, tu je zamka, tu je ono ideološko u postmodernom diskursu. Pod prisilom ovog zavođenja dolazi u postmodernom diskursu izvjesni tonalitet mistifikacija u jezičkim izrazima ili sklonost ka kompliciranostima, nejasnoćama, namjernim konfuzijama i usložnjavanju u analizama i dedukcijama. Prihvatajući logiku zavođenja, konstruktivizma i virtualiteta, mišljenje koje slijedi postmoderna izgubilo je svoj atmosferski milje izvorišta svog imaginativnog kisika. U postmodernom diskursu nedostaje pojmovnih preciziranja. Postmoderno mišljenje bavi se onim konstruiranim, a ne stvarnim. U raščaranom postmodernom svijetu, racionalno više ne figurira.Utopijsko. - Kritička alterpolitika u sadržinskom smislu i u smislu formi može poprimiti različite likove, tipični su – teror, pobuna, reforma revolucija. Alterpolitika može biti utopistička, najčešće u liku mesijanske ili eshatološke realne nade u mogućnosti humanizma i realne zamisli oslobađanja ljudstva. Utopijsko pripada svijetu realnih nada, a utopističko jest zapravo djelo tih lijepih fantazija te je zbiljski neostvarljivo. U 20. stoljeću više je krvi proliveno u ime birokratskih kalkulacija, rasnog čistunstva, etničke solidarnosti, nacionalizma, vjerskog sektaštva i osvete i osvete nego utopije. Politika alternativa označava ono što otvara druge puteve, drugačije mogućnosti drugačiji sustav vrijednosti. Alternativa naglašava otvorenost prostora za drugoga, za druge i drugačija mišljenja i prakse. Alternativa nije stil, pitanje forme, izraza već aktivno preispitivanje.

Prijeteće – egzistencijalno opasno, rizično za opstanak ljudstva – životno prijeteće. Nalazimo u činjenici da je savremena politika zapravo neograničena, neobuzdana, narcistička antropopolitika, ona je njeno tlo, iz nje se deducira i u njenim se okvirima kreće.

M U L T I V E R Z U M V L A S T I Teorija moćiEngleska riječ power potiče od francuske pouvoir, koja je pak derivacija latinskog termina potestas ili potentia, što znači sposobnost, moć. U teorijama vlasti upamćena je riječ sposobnost u starom poimanju potenita, pa će se u njima redovno povezivati spobosnost, moć i vlast. Bit politike je moć. Weberova definicija moći: moć predstavlja izglede da se u okviru jednog društvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu, bez obzira na to na čemu se zasnivaju ti izgledi. Moć je nametanje volje.Weber – temelji: moć prinude koja se oslanja na strah, moć nagrade – temelji se na očekivanju neke koristi od nositelja moći, moć uvjerenja koja počiva na alokaciji i manipulaciji simboličkim nagradama i moć znanja - ona se zasniva na posjedovanju i kontroli relevantnih informacija. Stephenu četiri izvora moći: moć položaja u formalnim grupama i organizacijama, osobna moć koja proizlazi iz karakternih osobina, stručna moć koja proizlazi iz ekspertističkog posjedovanja specijaliziranih informacija i saznanja s kojima se može manipulirati radi kontrole drugih i moć prilika biti na pravom mjestu u pravom trenutku može osobi dati mogućnost da upotrebljava moć. Smatra da je zavisnost – ključ moći.Za pojam moći u Weberovom mišljenju vezan je i pojam racionalne discipline. U njegovom poimanju takvom disciplinom treba nazvati izglede da će se određeni veliki broj ljudi, zahvaljujući ustaljenoj navici, brzo, automatski i šematski pokriti jednoj naredbi. U politici moć se obično shvata kao odnos, tj. sposobnost da se utiče na ponašanje drugih na način koji oni nisu odabrali. On je moć nad ljudima. U poimanju moći naglašava je kako je moć zapravo, potencija, a ne prirodna predispozicija i biološkopsihičko svojstvo.

Teorija vlastiNajpoznatija su, Weberova određenja u kojima se vrši diferencijacija između pojma moći i pojma vlasti koja je sama jedan, poseban slučaj moći. Tipovi vlasti – prvi naziva vlašću u najširem smislu, a drugi poima kao vlast u užem smislu riječi i pojma. Upozorova Weber, on govori o čistim tipovima ovih vlasti i o čistim suprotnostima između njih. Definirajući prvi tip vlasti, Weber će reći da je to, vlast na temelju

8


konstelacije interesa (posebno na temelju monopolističkog položaja), najčistiji tip je monopolistička vlast na tržištu, i zasniva se na uticaju koji proizilazi iz nekoga na bilo koji način osiguranoga posjeda, utjecaju koji se vrši na formalno slobodno djelovanje povlaštenih u kojem oni slijede samo vlastite interese.Pod pojmom vlasti u užem smislu po Weberu, potrebno je podrazumijevati činjeničko stanje u kojem iskazana volja (zapovijed) jedne ili više osoba koje vladaju želi utjecati na djelovanje drugih (jedne ili više potčinjenih osoba), a zapravo i utječe na način da se ovo djelovanje u društveno relevantnom stupnju odvija kao da su podređeni sadržaj zapovijedi, poradi njega samoga, učinili maksimumom svog djelovanja (poslušnosti). Ovakvu pojmljenu vlast u užem smislu veže Weber za sferu uprave, ali može se koristiti kao ono objašnjavalačko i u sferi političke, odnosno državne vlasti. Endru Hejvud definira vlast, vlast se najjednostavnije može definisati kao ''legitimna moć''. Dok je moć sposobnost da se utiče na ponašanje drugih, vlast je pravo da se to čini. Vlast se dakle, zasniva na prihvaćenoj obavezi pokoravanja, prije nego na nekom vidu prinude ili manipulacije. U tom smislu, vlast predstavlja moć koja sadrži legitimitet ili pravo. Govori se i o više lica vlasti. Jedna od varijanti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ona potencira ono što se nasuprot javne vlasti – naziva nevidljiva vlast, i upravo će potraga za nevidljivim, tajnim, konspirativnim slojevima i praksama u multiverzumu vlasti biti jedna od vodećih preokupacija u njegovom istraživanju i tumačenju.

BiokratijaTermin biovlast može da se upotrebljava, i tako se čini, kao izraz s kojim se označava dominacija

žena nad muškarcima, pokušavajući muškarcu oteti atribute muškosti te seksualnom manipulacijom i različitim metodama ponižavanja, žena hoće kontrolirati muškarce i tako vršiti i širiti nad njima biovlast.

Tvrdi se kako je termin biopolitika, izmislio Foucalt. U rezimeu predavanja što ih je držao od 1970. do 1982. godine, Fuko terminom biopolitika naziva, način na koji je od XVIII vijeka pokušavano da se racionaliziraju problemi što ih državno – upravnoj praksi postavljaju fenomeni svojstveni skupu živih bića koja konstituišu stavnovništvo, zdravlje, higijena, natalitet, dugovječnost, rase, itd.

Pod biopolitikom podrazumijevamo jedan od likova realpolitike. Njen objekt nije pojedinac, ona se odnosi na natpersonalni entitet, na društveni individuum kojeg može označavati terminima kao stanovništvo ili populacija. U predmet državne politike kao reapolitike ulazi, javno zdravlje, javna higijena, javna politika nataliteta, stambena politika, politika urbanizacije, politika naseljavanja, politika javne sigurnosti, politika prema rasama, etničkim grupama, radnicima, ženama i sl.

Osim u liku države, birokratija se pojavljuje, dakle, i u liku korporokratije. Tako i državna vlast i korporokratija se oslanjaju na scijentokratiju i tehnokratiju u njihovim novim, historijski, nepoznatim izrazima i praksama. Tako genetski inženjering, nanotehnologiju i robotiku tretiramo kao savremene scijentokratije i tehnokratije, i oni ljudsko uvode u stvarnosti koje su s onu stranu samog iskustva ljudskog.

Tako su genetski inžinjering, nanotehnologija i robotika znanstvena osnova biopolitike i biokratije. Genetičko inženjerstvo podrazumijeva izravno, namjerno izmjenjivanje genetičkog materijala organizama. I državna i vlast i korporokratija kao biokratija koja koristi genetski inženjering u formiranju i prakticiranju svoje vlastodržačke moći simbiotički susreću u sferi eugenike.

Tako se sada, faktički, kao ključni akter uređivanja nadolazećeg svijeta genetičkog inžinjeringa i biotehnologije, pojavljuje regulativna moć države. Tako Fukuyama govori, da države moraju regulisati razvoj i korištenje tehnologije političkim sredstvima, uspostavljajući institucije koje će pažljivo praviti razliku između onih tehnoloških postupaka i metoda kojima se unapređuje život čovjeka, i onih koje predstavljaju prijetnju ljudskom dostojanstvu i dobrobiti. Ove institucije, sa svojim regulatornim funkcijama, moraju prije svega imati ovlaštenja da sprovode zakonitu diferenciju na nacionalnom nivou, a u krajnjoj liniji da proširuju svoju djelatnost i na međunarodnom planu. Javno dobro kao kvalitet života populacije, kao proizvod državne politike i biokratije, s jedne strane, jeste nus – proizvod, a na drugom konsenkvencija interesa kapitala i moći koju on producira. Dok sa stanovišta stanovništva, nije važno porijeklo tog dobra i njegov bitni interesi, važno je da je ono tu i da se može u njemu uživati.

9


Gmo – kratijaRiječ je o izrazu – našov kovanici. Skraćenica GMO označava genetski modificirane organizme.

Oni su rezultat genetskog inženjeringa, a kao robni proizvod, djelo su megakorporacija. No, izrazom gmo – kratija ne označavamo vlast i vladavinu genetski modoficiranih organizama, npr. genetski rekombiniranih bakterija i virusa, nad ljudksim životima, i potpadanje ljudi pod tu vlast nije moguće. Zato, ne prihvatajući ideologiju što je produciraju fanatične apologete biotehnologije, treba znati, puštanje modifiranih bića znači poigravanje s nepoznatim, a samim time i rizik. Neki znanstvenici tvrde da je rizik toliko malen da nije vrijedan pažnje.

Pojavila se s kraja 20. vijeka. To je vlast usred mora pluralističke demokratije koja se uobličava preko proizvodnje i upotrebe genetski modificirane hrane – sjemena, plodova i životinja. Ta vlast je gmo – kratija, odnosno gemokratija. Njen je temeljni oblik multinacionalna korporacija. Zato je ona jedna od likova korporokratije. U korporacijskom svijetu se pojavljuje kao megagrobiznis genetski modificiranom hranom. U njega je uključena i farmaceutska industrija.

Kisinđer je izjavio, kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude. Ova izjava je stajala iza megakorporatskog projekta svejtske zelene revolucije čiji je cilj bio da se, s genetskim inžinjeringom, elimira glad u siromašnim dijelovima planete. Dalje može se reći da je na djelu biopiratstvo, koje gmo - kratija vidi kao svoje prirodno pravo, i pod njom se podrazumijeva krađa gena iz trećeg svijeta.

Sa njim je i ekonomsko eksploatiranje, porobljavanje i osiromašivanje cijelih naroda unutar nerazvijenog svijeta. Usljed velikih obećanja da će stvoriti biljke otporne na bolesti, insekte i herbicide, nije ispunjeno. U poređenju s klasičnim oplemenjivanjem ukrštanjem bilja, genetski inžinjering je dosta skuplji i manje efikasan, a pokazalo se kako su sorte stvorene genetičkim inženjeringom nisu povećali urod, niti prinos farmera. A na djelu je i uništavanje tradicionalnih kultura, vještina, umijeća i formi znanja. Tako se ona pojavljuje kao sila, u htijenju profita, cijelim narodima, uništavajući njihove drevne poljoprivredne kulture, i nameće neke nove vrste genetski promijenjenih sjemena. Tako je na djelu neka vrsta zavjere o manipulaciji genima.

Ona tako koristi neku vrstu zavodljive demokratije u cilju pridobijanja konzumenata svojih proizvoda. Tako on recimo koristi znanstvenike da dokažu da je genetski modificirana hrana nešto bezopasno, i da eliminiraju strahove od genetičkog inženjeringa u poljoprivrednoj industriji.Birokratija

Karl Manhajm, razlikuje historijski konzervatizam i birokratski konzervativizam kao njene neprijatelje. Historijski konzervatizam, karakteriše se time što on poznaje onaj iracionalni manevarski prostor u državnom životu koji ne može biti nadoknađen upravom. Ovdje u diskursu historizma, politika je shvaćena kao prostor djelovanja snaga mističnog narodnog duha, a sve što se tu stvara ne stvara se razumom, znanjem, umijećima racionaliziranja, nego se otvara organskim snagama tradicije.

Pod birokratskim konzervativizmom podrumijeva jedan poseban, modelski način i stil mišljenja. Birokratski konzervativizam karakteriše, pretvaranje političkih problema u probleme upravne nauke. On se strogo drži zakona, i ne vidi da iza zakona stoje interesi, socijalni, grupni, ideološki, te postojeći poredak izjednačava s poretkom uopšte. Birokratija djeluje silom autoriteta, a ne autoritetom razuma, i protiv je svakog znanstvenog raskrivanja metoda njenog djelovanja te karaktera njenih odluka i manira. Nastao je od francuske riječi bureau (zelena čoha na kancelarijskom stolu, a zatim kancelariju ili ured) i riječi kratein – vladati. Ona je oblik vladavine čiji su nosioci ljudi kancelarija, činovnici odnosno birokrati.

Termin birokratija uveden je u upotrebu sredinom 18. stoljeća, i on pripada drevnim iskustvima ljudi s vlašću. Ona se primarno veže sa sferu države i označava: a) društveni sloj profesionalnih upravljača koji nastaje i održava se po osnovi funkcija koje vrši u državi i u drugim hijerarhizovanim organizacijama, b) sistem društvenih i političkih odnosa u kome dominira ovaj sloj profesionalnih upravljača relativno odvnojen i nezavisan od društva i van domašaja demokratske kontrole od strane onih kojima upravlja, c) ponekad, pogrešno, sam način djelovanja birokratije(birokratizam).

Birokratija jeste noseći stub statokratije. Birokratija može biti poštena, ali i potkupljiva. U sferi državne birokratije događa se podvostručenost, koja i sama sudjeluje kršeći, zloupotrebljavajući, neadekvatno primjenjujući zakone, u korištenju javnog službi u privatne svrhe, odnosno u praksama

10


preusmjeravanja javnog dobra korupcijom, podmićivanjem, nagodbama i stvaranjem izuzetaka prema privatnoj sferi. Treba reći da je to carstvo u kojem sve vrvi od podzaonskih akata, od uredbi, pravilnika, uputstava, protokola, instrukcija, a birokratija i jest moć proizvodnje podzakonskih akata koje nisu transparentne ne samo građanima nego i važnim granama i formama javne vlasti.

StatokratijaIzraz statizam može da se upotrebljava kao antipod izrazu dinamizam, dok pod dinamizmom

podrazumijevamo pogled na svijet koji hoće aktivitet, sudjelovanje, kretanje, napredovanje, traganje, stvaralaštvo, otvorenost ka znanju, i dr., dotle termin statizam označavamo svjetonazor i stil života koji se svodi na nepokretnost, ponavljanje, nemoćno pristajanje, fatalizam, kontemplaciju, i sl. U znanstvenoj lektiri i konvencionalnoj publicistici upotrebljava se i izraz etatizam.

U politološkoj tradiciji upotrebljavao se izraz statologija, i njim se htjelo defirinirati autentično predmetno područje politologije kao samosaltne znanosti o politici. Tako se tvrdi je proučavanje, kao i nastanak države, i središnje tema u politologiji pa je nauka o državi – statologija. Tako je ono njeno esencijalno, jest sadržano u vlastodržačkim djelatnostima države. A statologije, nije istovremeno i statokratija.

Statizam – hipervladine države. Možemo ga definirati kao apologiju čistog kapitalizma, ili njenim terminima iskazano, je stanovište radikala koji pledira kapitalizam tipa laissez – faire. Kapitalizam postiže povijesni uspjeh, jer, korespondira s ljudskm prirodm. Zato on nije samo praktični sistem društvenih, ekonomskih i političkih odnosa nego je i moralni sistem koji počiva na sasvim određenoj filozofiji, antropologiji, epistemilogiji i etici.

Najdublja filozofska osnova kapitalizma jest da je čovjek po prirodi razumno biće. Individualna prava, tako ih tumači E. Rand, jesu društveno priznanje čovjekove racioalne prirode i sloboda u osiguranju njegovog opstanka. Temeljno ljudsko pravo, iz kojeg proizilaze sva druga prava, jeste pravo na život. A ono se ne može realizirati bez prava na privatnu svojinu. On je društveni sistem zasnovan na uvažavanju individualnih prava, pa i prava svojine, koje se odnosi na cjelokupnu privatnu imovinu. Jedina uloga države u takvom društvu je zaštita ljudskih prava, odnosno njihova zaštita od fizičke sile.

Prakse oličene u socijalnoj državi ili državi blagostanja, definišu kao statizam. On je načelo ili politika koncentriranja sveobuhvatne ekonomske, političke i ostalih državnih kontrola na račun individualnih sloboda. Statizam je unutrašnji neprijatelj čistog, odnosno radikalnog kapitalizma. Njegovi su vanjski neprijatelji socijalizam i fašizam. I oni su povijesni vidovi izvornog pojma statizma. Iz paleoliberalističkog diskursa, pod statizmom se podrazumijeva vladavina intervencionističke države, označava se ona kao socijalna država, država blagostanja, paternalistička država, klijentistička država.

Statizam i statokratija javljali su se, i funkcionisali, u socijalističkom svijetu. Zato se govorilo, socijalizam od početka startuje kao revolucionarni etatizam, kao pokušaj uvođenja diktature proletarijata, to je etatistički socijalizam, na djelu je etatistički komunizam. Oblikovan je i etatistički nacionalizam, formatiran je čak kulturni etatizam kao prirodni instrument revolucije, i etatizam je bio i sam stil života, figurirale se, etatističke predstave o životu u kojima se i prizivala čvrsta etatistička ruka: stvarni položaj čovjeka u društvu tražio je, posebno u sferi socijalne sigurnosti, jaku državu: traži čovjek oslonac u toj državi mada, osjeća njenu moć kao heterogenu moć.

Pod socijalističkom statokratijom, podrazumijevamo monocentrirani društveni sistem te monokratski i ideokratski politički režim u kojem su partitokratske grupacije držale strateški monopol nad kontrolom dražve, i onda u njenom mediju, i nad privrednim aktivitetima, te drugim dejatnostima samog društva. Onaj statizam koji se javlja unutar socijalne države na kapitalističkim pretpostavkama i na tlu liberalne demokratije ne možemo argumentirano nazvati statokratijom. S druge strane, socijalistički etatizam pod monokratskom i ideokratskom vladavinom avangardne partije tretiramo samo kao jedan od likova statokratije. Pa tako imamo i druge likove zločinačke statokratije, koja je nastala na konceptima liberalne demokratije, fašistički statizam i statokratiju. Možemo reći da je država nesumljivo historijska pojava političke organizacije ljudi.

Snaga države u modernom svijetu, podrazumijeva, sposobnost da se formulira i provodi politika i donose zakoni, učinkovito upravlja uz minimum birokracije, kontrolira nepoštena zarada, korupcija i mito, održi visoka razina transparentnosti i odgovornosti vladinih institucija, i osigura provedba zakona.

11


No snažna država treba znati i primijeniti silu, ondnosno upotrijebiti legitimnu silu. Ona je neophodna da bi se zakoni provodili kod kuće, i da bi se na međuanarodnoj razini očuvao svjetski poredak.

Urlih Bek smatra da umjesto nacionalne države, na historijsku scenu u budućnosti stupa neoliberalna država, ako je bog nacionalne države mrtav, to još nikako ne znači da država umire. Drugi oblik u koji se mijenja model stare nacionalne države u kozmopolitskoj konstelaciji je neoliberalna država. To je država natjecanja, država tržišta, oblik države u kojoj politika slijedi logiku kapitala.

Talasokratija.Izraz talasokratija upotrebljavao se u tradicionalnoj geopolitici. Tako je moreplovstvo bilo jedna dostupna i usavršena vještina savladavanja interkontinentalnih prostora. Terminom talasokratije hoće se označiti izvor i način sticanja vlasti i vladavine pomorskih država. Projektira se na daleku historiju, i moći drevnih naroda i država. Drevne su talasokratije bile feničanska država i grčke države. Svoju prevlast nad drugima osigurale su na osnovu pomorske nadmoći. I rimska država je bila talasokratija. Na prostorima Balkana figurirala je i ilirska talokratija. Mletačka republika uspostavila kao mediteranska talasokratija. U talasokratske države ubrajale su se Španija, Portugalija i Velika Britanija. Tako postoji i svjevernoatlanski savez kao talasokratija i, još uže, na djelu su angloamerička talasokrtija i NATO kao talasokratska vojna koalicija. Ativne talasokratije funkcioniraju u priobalnim zemaljama evroazijskog kontineta, u zemljama sredozemlja, uz Atlanski okean i uz mora koja s juga i zapada zapljuskuju evroaziju.Talasokratiju možemo označiti i kao oblik sticanja državne moći i vlasti, zasnovani su na vladanju morem i morskim putevima. S tom vladavinom talasokratske države uspostavljaju, kontrolu nad morskim saobraćajem, uključivši i kontrolu nad trgovinom i vojnim prometom. Upotrebljava se i pomorski princip, to je njeno konstituirajuće načelo. U anahronoj geopolitici kao antipod pojmu talasokratije upotrebljava se i termin, telurokratija. Ovaj izraz označava kopnenu moć. Telurokratije su države, koje, zbog svog geograskog položaja jesu vezano za tlo, za kopneni prostor. Opisuju se i kao zemlje koje počivaju na kontinentalnom geopolitičkom principu. Funkcionira u evroazijskom prostoru, u pravoslavnoj Rusiji i kulturama Bliskog i Dalekog istoka.Geopolitika proglašava planetarni sukob između talasokratija i telurokratije ne samo kao sukob između država nego, i, rekli smo to, kao sukob između dvije civilizacije, zapadne kao telasokratske i istočne kao teluroktratske. Vukašinović hoće objasniti rusku boljševičku revoluciju, sukob između Tita i Staljina, čak i proces disolucije Jugoslavije, uvijek je pobjeđivala angloamerička talasokratija sa pomorskim principom. Konzervativna geopolitika proširuje izvore moći talasokratiji, jer više vladanje morima nije isključivi temelj moći megadržava, nego se nalazi u vladavini supermoćnih tehnika i tehnologija. Tako je domašaj moći talasokratija proširio u dvadesetom vijeku i u vladanjem vazdušnim prostorom. Pored vodeno – vazdušnog prostora treći element dominacije talasokratije jeste vladanje elektromagnetnim talasima. Ali, telurokratije, nemaju pristup savremenim tehnologijama komunikacije, odnosno da ne rade ništa na tome na njihovom prisvanjau, kako bi uvećale svoju moć na moru, vazduhu, i elektromagnetskih talasa.

Nomokratija.Vladavina zakona, a ne ljudi, određuje se kao nomokratija. Upotrebljava se u teološkom diskursu. Tako se smatra da savremena društva i politički režimi treba da funkcioniraju po božijem zakonu, a ne po zakonima koji se donose u sekularnim institucijama demokratije. Samo se vladavinom božijih zakona mogu prevladati nepravde i diskriminacije između ljudi, rasa, nasija, vjera, i sl. U tradicij protuliberalistikčih teorija politike i vlasti, odbacuje se nomokratija kao proizvod demokratije. Šmit će suštinu političkog vidjeti u nomosu koji donosi konačni, apsolutni autoritet vođe. Liberalno shvaćena nomokratija po Šmitu, sekularizirana teologija katoličanstva, zamijenjena pseudonomokratijom, kao izrazom volje, statusa, misterija i moći. Kada, skinemo sloj Šmitovog poimanja političkog, nomosa i nomokratije onda, u ogoljelom izdanju imamo na djelu jednu od varijanti teorija koja hoće vladavinu ljudi, a ne vladavinu zakona. Tako se takva vladavina ljudima pojavljuje i dominira tamo gdje dominiraju hipernacionalnističke politike i totalitarne etnokratije.

12


Kant je znao prepoznati te kvalitete vladavine ljudi, pa bi vlasti bila izgrađena na principu dobrohotnosti prema narodu, kao što je očeva prema djeci, tj. očinska vlast, ta vlast je despotizam. Tako su tradicionalno promovirale vladavinu zakona, a ne ljudi. Otuda je ideja pravno i moralno vrijednostih neutralnosti jedna od vodećih ideja neo – liberalizma. Teleokratski pojmljenu socijalnu pravednost E. Rend, označava dirižizam. Dirižizam je sustav vladanja u kojem diskrecijsko izvršno donošenje odluka neke vlade ima premoć nad neutralnim donošenjem zakona u parlamentu. To je administrativni sustav vladanja, u kojem vlada smatra da je u postizanju određenog cilja njen zadatak davanje naredbi društvu, a ne osiguranje režima kojei se osniva na zakonu i u kojem je osnovni cilj vlade održati postojeći zakonski poredak (vladavinu prava), prilagođavajući ga promjenjivim okolnostima vremena i prostora. Razlikuje Hayek, dva tipa ljudksih društava. Društva organizacije, historijski na njihovom početku stoje horde, klanovi i plemena, i društva spontanog poretka. To su moderna društva koje naziva otvorena društva i velika društva. To su društva u kojima funkcionira, ista hijerarhija ciljeva obavezna za sve članove, a ljudi u tim zajednicama prakticiraju solidarnost, odnosno pomažu jedni druge samo u mjeri u kojoj dijele zajedničke svrhe i prihvataju, zajedničke ciljeve. Nomokratski poredak funkcionira na tlu spontanog društva, a u njemu vladaju pravila. Dakle, pravilima povezano otvoreno društvo naziva nomokratijom. U moderno doba to se najjasnije pokazuje u dvije navjeće prijetnje slobodnoj civilizaciji, nacionalizmu i socijalizmu. Razvija ideologiju liberalizma, a unutar nje i koncept nomokratije, te kritiku nacizma i socijalizma. Veliko društvo je nastalo kroz otkriće da ljudi mogu da žive zajedno u miru i budu jedni drugima od koristi, a da se ne usaglase oko posebnih ciljeva kojima pojedinačno teže. Smisao politike prema Hayeku, da je ona, prije svega, treba da se oslobodi onoga što Hayek naziva instiktivna ili intutitivna sklonost ka recepciji opšteg dobra, zajedničkih svrha i javnih ciljeva. U njegovom poimanju opšteg dobra figuriraju i ideje pravde. Tako se pravda uopće ne odnosi na rezultate nego na pravila koja će pojedincima omogućiti najveću koliličinu slobode u težnji za njihovim vlastitim civljevima. A demokratija, utemeljana na liberalistički pojmljenoj monokratiji, ispražnjena je od svake vrijednosne sadržine, i to jednim ciljem, omogućiti individuama da svojim radom, sposobnostima, vještinama i znanjem teže ka ozbiljenju svojih privatnih potreba, koristi i ciljeva. Tako su pravila lišena ideja opšteg dobra, zajedničkih ciljevak, javne stvari i sl.

Kosmokratija.Ljudi su oduvijek bili u dosluhu sa kosmosom. Na početku bijahu kosmoganije, u njihovom mediju događa se taj dosluh. Tako ih nalazimo prije više od četrdeset vijekova, kod drevnih naroda Mezopotamije. Gdje su ovi narodi vjerovali kako je cijeli kosmos košnica života, jer oni naprosto nisu poznavali beživotni svijet. U kontekstu vladavine kosmomitologija i kosmomagija, uz asistenciju astrologa, i vlastodržaca, u vezi sa kosmosom, su osluškivali govor zvijezda i nebeskih tijela, kako bi oblikovali vlastite politike. Danas je nešto novo, da se dakle, vlada samim svemirom. Govorimo dakle o kosmokratiji. Tako je kosmos dobro cijelog ljudstva, a ne, ove ili one, moćne države tako da bi kosmičke politike trebale donijeti koristi svim ljudima, narodima i državama. Tako, evropska svemirska politika deklarira kako svemirski programi moraju biti u službi evropskog društva, a to da upravljaju okolišem, sigurnošću, poljoprivredom, i sl. Evropska kosmička politika računa i sa još dva ključna strategijska cilja. Ona treba da osigura, na jednoj strani, razvoju konkurentnosti i komercijalne efekte evropske svemirske industrije i uslužnih službi i na drugoj strani, svakako, mora biti i u funkciji ozbiljenja evropskih vojnih potencijala i svrha. Tako bi Evropa htjela da nadoknadi svoje zaostajanje u svemiru u odnosu na SAD, u korištenju svemira kako za civilne, komercijalne, vojne i druge ciljeve za potrebe EU. Tako sa oružjem kosmičke politike na djelu je militarizacije kosmosa. Nadmetanje u naoružanju, koje se osim u komercijalne svrhe može koristi i za potrebe napada i odbrane. Tako je na djelu militaristička sila, koju provode, svjetske sile, prije svega, SAD i Rusija, i još EU, Kina i Indija. Tako je militarizacija vasione, neiskušano u ljudskoj historiji, i može se reći, da je ono jedna velika premijera ljudske povijesti. Prilikom utrke u naroužanju, i konkurencije, koju SAD želi pomesti, prije na SSSR.Kosmokratska dokrtina odgovora na pitanje, čiji je svemir, u čemu se sastoji, i to je povijesni novum, svemirsko pravo, i za svrhe upotrebljavanja kosmosa. Tako znanost odgovara, čovječanstvo će biti

13


istrijebljeno suicidom, nuklearnim ratovima ili ekološkom propašću. No, spasit će se najsposobniji i najmoćniji, dakle, oni, koji vladaju kosmosom. Na državnom planu valja naći uvjerljivije, neposrednije, ovozemaljske razloge za kosmokratsku politiku. Kosmokratija se opravdava državnim zakonom, a u njegov vrh ulazi politika državne bezbjednosti. Tako će Amerika svim sredsvima onemogućiti sve koji budu ugrožavali američku slobodu u svemiru, te će im zatvoriti put u svemir. Tako amerikanci imaju isljučivo i nedjeljivo pravo na svemir. Tako kosmokratija nastupa i kao planetarna monokratija. Tako će kosmos s njegovom militarizacijom postati bojno polje u ime globalnih državnih interesa i nacionalne sigurnosti.Veza kosmokratije i demokratije. – na unutardržavnom planu u trokutu vlast, vojska i megakapital oblikuju se akteri kosmokratije, politokratija, militokratija i korporokratija. U njima se formira kosmička politika, i to daleko od javnosti i javnih rasprava, a njene strategijske komponente su pod debelim velom tajne, tako da se komsmokratija pojavljuje i kao kriptokratija. A na planu međunarodnih odnosa najmoćnije države svijeta jesu glavni akteri kosmokratije kao svve važnije dimenzije svjetkse politike. Ove države uspijevaju, kroz demokratske ustanove formalno legitimirati svoju kosmokratsku politiku. One jačaju pakt u onom trokutu, a on ih ignorira, izmiče demokratskom ethosu, jer, zapravo, jest djelo organskog savezništva između politokratije, plutokratije, militokratije i korporokratije. Tako je nedostatak pravnog okvira u svemiru veliki problem, je će sve više država, putnika u svemiru, i trebat će riješiti pitanja o pravima vlasništva i korišćenja pristupa svemira. Razvoj međunarodnog prava bi mogao pomoći u ograničavanju i kontroli militarizacije svemira.

Monokratija.Monokratija je vladavina zakona. Izraz monokratija upotrebljava se u teološkom diskursu;

savremena društva i moderni politički režimi, treba da funkcioniraju po božijem zakonu, a ne po zakonima, koji se u ime suvereniteta naroda donose u sekularnim institucijama demokratije, a ona se inače shvata kao demonokratija.

Pojmovna određenja monokratije i njenih historijskih likova donosi Marcel Prelot. On razlikuje klasične i savremene monokratije. Razlikuje i tri historijska lika klasičnih monokratija, apsolutna monarhija, tiranija i diktatura. Pa tako monokratije koje su se oblikovale u prvoj polovini 20. stoljeća, u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i Sovjetskom savezu naziva narodnim monokratijama. Pa se tako narodne monokratije međusobno diferenciraju u ideološkom pogledu, tako je hitlerov nacizam utemeljen na ideologiji rasizma, Musolinijeva fašistička Italija je zasnovana na ideologije državne diktature, a Sovjetska narodna monokratija, kao klasna i jednopartijska diktatura, i inspirira se marksizmom kao ideologijom.

Razlikuje, monokratije od oligarhija. To su forme vlasti koje se nalaze između monokratije kao vladavine jednog i demokratije kao vlasti najvećeg broja. Prelot razlikuje tri temeljna oblika oligarhija, aristokratiju kao vladavinu jedne povlaštene klase, cenzusnu plutokratiju kao vladavinu imućnih osoba i stranačku oligarhiju kao kolektivnu vladavinu članova jedne stranke nazivajući tu vladavinu i diktaturom.

On u monokratiji i demokratiji nalazi ono u njima zajedničko. Monokratije karakterizira, monopol ujedinjen u jednoj jedinoj ruci, mopol vlasti i ideologije. Tako je njihova pretenzija da odbacujući, svaki pluralizam, i dodajmo njegovim uvidima još jedan, gradeći unutar nacija i države monolitni politički sistem naciokratije na doktrinama holizma i organicizma, osiguraju jedinstvo i jedinstvenost vlasti. Uz to, presonalizirajući vlast do krajnjih granica one prakticiraju kult ličnosti, postoji samo jedan duh koji razmišlja, samo jedna volja koja odlučuje. Tako monokratije i demokratije stoje u supstancijalnoj opreci, demokratskim načelima slobode, jedankosti, univerzalnosti i većine suprotstavljaju se monokratska načela autoriteta, osobnosti, ortodoksnosti i isključivosti.

Tako su moguća još dva idelna tipa države, prvi država koja je ujedno monokratska i autokratska, čiji je najpoznatiji istorijski primjer apsolutna monarhija preko koje je nastala moderna država, i drugi tip, država koja je ujedno i demokratska i polikratska, kojom se odlikuje demokratija modernog doba.

Viljem Songeld, dva tipa rukovođenja partijama, oligarhijski i monokratski. Bitno obilježje oligarhijskog načina rukovođenja, je to što jedna uska koalicija vrši nesrazmjeran uticaj na kolektivne odluke grupe. Uticaj svakog rukovodioca nije nužno identičan, ali dubobe nejednakosti ne mogu po definiciji dijeliti najviše rukovodioce, to jest oligarhe. Dok partijska monokratija predstavlja, način dominacije koji karakteriše nadmoćan uticaj jedne osobe na odluke jedne grupe. Tako sa tom osobom teži da se identifikuje čitava

14


organizacija. Neophodno je da i drugi rukovodioci sarađuju sa monokratom, on ima potrebu za njihovom podrškom, ali oni ostaju u većoj mjeri zavisni od njega.

Autokratija.Tako u jednom od određenja, između ostaloga, kaže kako je autokratija, samovlada, vlada manjine,

suprotna demokratija. Formalna autokratija je politički režim gdje i formalno nema demokratije. Tu vlast pripada, otvoreno i jasno, samo onima koji je vrše ili samo manjini, državni organi ne zavise od naroda, narod ih ne bira i ne smjenjuje niti ima ostalih političkih prava i sloboda. Nasuprot formalnoj stoji stvarna autokratija u kojoj, bez obzira da li postoji i formalna autokratija, stvarno vlada manjina. Postoje i druge leksikonske definicije. U njima se, na sažet način, autokratija definira kao samovlada (od grčk. auto – sam i kratein – vladati), ali, sada izraz samovladati uključuje vlast i vladavinu, i to prije, svega, u oblikovanju opšte volje, ne samo pojedinaca, nego i, u ovoj ili onoj mjeri, socijalno relevantnih grupa i grupacija.

Autokratski režimi vlasti se koriste mnogovrsnim aparatima, npr., ideološkim, vjerskim, medijskim i represivnim, za prinudu kako bi u stvarnosti prisilili na poslušnost – dobrovoljnu, ili, pak, onu racionalnu, pred – rasudnu, većinu stanovništva i, posebno, spram sebe, protivničkih grupa, stratuma ili klasa. Tako su u politologiji iskušavala komparativna analiza politika. Tako na jednoj strani stoje politički režimi autokratije, i na drugoj strani, to su oblici vladavine – republike.

Tako razlikujemo sljedeće države. Kriteriji te diferencije i temelj definicije tipova država jest priroda sredstava za proizvodnju (predmeti i sredstva za rad) i vrsta vlasništva nad tim proizvodnim snagama. Tako prema ovom tipu postoje četiri tipa država: robovlasničke (postoji privatno vlasništvo nad robovskom radnom kao nosećom proizvodnom snagom), feudalne (figurira privatno vlasništvo nad zemljom i kmetovskim radom kao predominirajućim sredstvima za proizvodnju), kapitalističke (utemeljene su na privatnom vlasništvu nad modernim tehničko – tehnološkim sredstvima industrijske proizvodnje i slobodnim najamnim radom) i socijalističke zasnovane na državnom ili, kako je to bio slučaj u socijalističkoj Jugoslaviji, društvenom vlasništvu nad proizvodnjom.

Dalje imamo podjelu država po porijeklu, statusu i ingerencijama šefova država, uz ovaj kriterij razlikuje se države po oblicima vladavine. Tako su monarhije, uključivši i ustavne, i republike jesu dva temeljna oblika vladavine u evropskim državama. Dok u klasičnim monarhijama monarh kao šef države dolazi na vlast naslijeđivanjem, dotle, ustavne monarhije zadržavajući načelo nasljeđivanja, uvode ustavne limite u ingerencijama šefa države, da u modernim evropskim evropskim ustavnim monarhijama, status monarha bio do kraja formaliziran i simboličan.

Imamo i tipove država po njihovom državnom uređenju. Kriterij ove diferencije jeste priroda veza i odnosa između centralnih i perifernih organa državne vlasti. Tako se razlikuju države, na proste, jednostavne i unitarne, i ovom slučaju mogu i postojati regionalni entiteti, ali u odnosu na centralnu vlast njihove su vlastodržačke ingerencije do kraja reducirane i marginalizirane, na jednoj, i na složene, odnosno, federalne države, na drugoj strani. U složenim državama federalnog tipa same federalne jedinice mogu biti konstituirane na različitim kriterijima, historijskim, jezičkim, nacionalnim i sl. U njima postoji distribucija vlasti između federalne kao centralne vlasti i perifernih kao vlasti sastavnih dijelova složene države.

Četvrti tipovi države.Razlikujemo države po karakteru u njima instaliranih političkih režima. Temeljno mjerilo za određenje tog karaktera jest način na koji se konstituiraju ustavne državne vlasti. Poitiči režim se pojavljaju kao demokratije i autokratije. Tako za razliku od demokratskih političkih režima gdje se državna vlast, i to na načelu vlasti u ime naroda i za narod, konstituira izbornim procedurama, autokratski režimi nemaju takvu legitimaciju, vlast se stvarno ne formatira suverenom i slobodnom voljom naroda kao demosa.

Autokratije kao politički režimi figurirali su, i formalno, i stvarno, u svim tipovima država, a to znači da priroda temeljnih socijalno – ekonomskih odnosa, uključiviši i karakter dominirajućeg oblika vlastništva na proizvodnim snagama, nisu nikakva prepreka instaliranju autokratskih političkih režima. Tako robovlasničke i feudalne države su po svojoj prirodi države sa autokratijom, pojavljivale su se kao despotije i tiranije, imperije i apsolutističke monarhije. No, i države sa kapitalističkom privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju i najamnim radnicima mogu imati, i imale su to u gorostasnim razmjerama, autokratske političke režime poput nacističkih i fašističkih režima ili režima vojnih diktatura. Tako će kapitalizam, sa slomom liberalnih liberalnih demokratija koji se upravo događa na njegovom tlu, prihvatiti i autokratske političke režime, samo ako ne ugrožavaju privatnu svojinu kapitalističke klase i njenu proširenu reprodukciju.

15


Tako se autokratije lijepe za sve društvene i ekonomske odnose, mogu se instalirati unutar raznorodnih oblika vlasništva nad sredsvima za proizvodnju i društvenih odnosa koji se oblikuju na njihovim temeljima, mogu se pojaviti i efektivno djelovati i u republikasnim oblicima vladavine te u unitarnim i federalnim državnim uređenjima. No, mogu se pojaviti i unutar samih liberalno - demokratskih političih režima.

Kriptokratija.Grčka riječ kryptos znači sakriti, skriven, a riječ krypto značin skrivam, krijem. Upotrijebiviši i grčki izraz

kratos, moć, vlat - izveli smo izraz kriptokratija.Tako ona figurira i u jeziku teorija zavjere. Tajna društva, posebno ona religiozna, označavaju se kao kripotkratije. Kao teorije zavjere, između ostaloga, prihvataju i šire antisemitizam, to se u njima fanatično govori i o, navodnoj, međunarodnoj judeo – masonskoj kripotkratiji, koja, tako se zamišlja, vlada svijetom. Dalje kriptokratiju situiramo i u realni svijet društva, politike, demokratije i vlasti.

U tom svijetu kosupstancijalne vještine i prakse kriptokratije i hipokritokratije pripadaju drevnim iskustvima s politikom. Tako i Hana Arendt zna za drevnost iskustava sa kriptokratijom, pa tako tajnost koja se naziva diskrecijom jedanko kao arcana imperii, misterij vladanja i obmana, namjerna prijevara i potpuna laž, upotrebljena kao legitimna sredstva za postizanje političkih ciljeva.

Prakse i problem kriptopolitike promatraju se najčešće u kontekstu rasprava o fenomenu tzv. prljavih ruku. Normativne teorije realpolitike smatraju da su prljave ruke u politici, a posebno u diplomatiji i međunarodnim odnosnima, nešte nužno, racionalno i, onda spasonosno. Tako i u liberalnim demokratijama, a ne samo u totalitarnim režimima, egzistira politika prljavih ruku, te se upozorava kao i lideri etabliranih demokratskih država mogu imati prljave ruke. I u teorijama demokratije, funkcioniranje tajnog hoće se definirati kao jedan izraz imoralizma spram prljavih ruku, te su političari tako prisiljeni, u ime sigurnosti, da rade konspirativno, odnosno da koriste javno i da ga prakticiraju. Tako i samo civilno društvo proizvodi tajno. Tako su to npr., i ckrve sa svojim tajnim djelatonstima, katolička crkva, i papinske ustanove na čelu, odavno se vežu uz tajnost, skrotive poslove. Zvali su je najvećim tajnim društvom na svijetu, te je optužila za primanje mita i pranje novca.

Tako se oformila cijela industrija tajnog prikupljanja, tajne prodaje i upotrebe podataka o građanima, npr. potrošačima, osiguranicima, i sl. Tako se njom ne služi samo država, nego se ona ostvaruje i u asocijama civilnog društva, u društvenim pokretima, interesnim grupama, vjerskim organizacijama, te u megakorporacijama, militantnim organizacijama, i sl.

Država se u smislu tajnog, pojavljuje u trostrukoj ulozi. Prvo, ona je producent tajnog – kada je ta produkcija rezultat zakonodavnog procesa, onda ima institucionaliziranu tajnu. U njemu postoje, granice, dokazi, stukture, organizacije, i sl. Tako svaka država radi tajno, ali to što radi ne mora biti ilegalno. Kada je već jednom institucionalizirala tajno, država, i to je druga uloga, upravlja tajnom, odnosno, regulira, i instrumentalizira legalno tajno. Njena treća uloga, država i jest, između ostaloga, vlast i vladanja ilegalnom tajno. Pojavljuje se ona kao protudemokratska, nekontroliva i do kraja nevidljiva vlast.

Razlikujemo špijunsko tajno i političko tajno. Autentično državno područje tajnog jeste područje špijunskog. Pod špijunskim u najširem smislu podrazumijevama sve konspirativne djelnosti, obavještajne i kontraobavještajne, koje obavljaju specijalizirane i nespecijalizirane tajne i javne službe države. NASA je najveća obavještajna agencija na svijetu. A, pod političkim tajnim podrazumijevamo ono tajno što ga u rutinskim socijalnim procesima i u svakodnevnim političkim odnosima prakticiraju javni akteri politike, dakle, akteri koji pripadaju i sferi države i akteri što figuriraju unutar civilnog društva.

Moderna politologija utvrđuje kako postoje tri temeljna pristupa u razumijevanju karaktera i uloge policije u društvu, to su prema Hejvudu, liberalni, konzervativni i radikalni. Tako u liberalnom diskursu policija je u suštini neutralno tijelo, čiji je zadatak da održava unutrašnji red zaštitom individualnih prava i sloboda. Policija podržava društvenu stabilnost i obezbjeđuje ličnu sigurnost. Konzervativno gledište naglašava ulogu policije u očuvanju autoriteta države i obezbjeđivanju da se njena ovlašćenja ostvaruju u čitavoj zajednici. Ističe se značaj policije kao organa prinude koji je sposoban da kontroliše društvene i građanske nemire. U trećem radikalnom viđenju, policijske snage su sredstvo represije u korist države, a ne u interesu stanovništva, i služe elitama, a ne masama. U marksističkoj verziji ove teorije policija se posebno prikazuje kao branitelj svojine i klasnih interesa kapitalista. Policijska država, odnosi se na oblik vladavine u kojem je u potpunosti napuštena liberalna ravnoteža između ovlašćenja policije i građanskih sloboda, što dovodi do stvaranja sistema samovoljnog policijskog djelovanja.

16


Država, međutim, ne definira ustavima i zakonom samo ono što njoj pripada kao sfera tajnog. Ona je producent tajnog, ona je i tragalac za tajnim, hoće da ga kontrolira, da upravlja tajnim, upotrebljava ga, koristi ga. Čini to što ustanovljuje aparat koji se bavi tajnim, osniva mnoge ustanove, agencije, organizacije i sl. No, prostor tajnog se širi, prihvatajući ideologiju neoliberalizma država, dopuštajući, pri tome, njihovu privatizaciju na načelima deregulacije i slobodnog tržišta prepušta segmente sfere tajnog, privatnog kapitalu.

U demokratskim državama obavještajne službe trebaju nastojati biti djelotvorne, politički neutarlne ili nepristrane, pridražavati se profesionalne etike i djelovati unutar legalnog mandata, u saglasju sa ustavno – zakonskim normama i demokratskom praksom države. I u praksama liberalnih demokratija, figurira bezazleni raskorak između ustavom i zakonom utvrđenih funkcija i zadataka tajnih službi države, i na drugoj strani, njihove faktičke upotrebe kako na unutrašnjem planu tako i na planu vanjske države politike.

Tajne službe na unutar državnom planu. Radi se o sredstvima za provedbu tajne intervencije, koja se označava trećom ili tihom opcijom. Često se za opise resursa, taktika i tehnika upotrebljavaju prikriveni izrazi, kao prikriveni rat, tajni rat, tajne akcije i sl. Svrha treće opcije je intervencionistički uticaj putem tajnih službi države na društvene, ekonomske i političke odnose u drugim državama. Ali, pri tome, ostvarivanje utjecaja, kao blažeg oblika ovisnosti, tendira prerasti u kontrolu, što se u krajnjem slučaju može pretvoriti u izravnu vojnu intervenciju i pokoravanje, osobito ako dođe do otpora pokušaju nametanja čvršćeg i obavezujućeg odnosa. Do tada tajni oblici intervencionizma prelaze u otvorenu upotrebu sile i vidljive činove agresije.

Demokratija je dakle ugrožena, centralna institucija demokratski i izborima konstituirane vlasti, parlament je degradiran. Demokratska javnost i građanstvo su isključeni iz profiliranja vanjske politike. Ljudska prava i osobne slobode su bačeni ustranu. Demokratski ethos stoji na stajalištu da obavještajne djelatnosti, služeći za vođenje državne politike, imaju nekoliko prodemokratskih svrha kao što su, da se izbjegne strateško iznenađenje, osiguraju dugoročne ekspertize, podrži politički proces, zadrži tajnost obavijesti, obavještajne službe doprinose demokratskoj sposobnosti osiguranja sigurnosti i blagostanja države i naroda, ispravno upravljanje, te djelotvorno i stvarno funkcioniranje države.

Plutokratija.Jedan od oblika oligarhije. Na vlast se dolazi uz veliki novac (SAD – paradigma savremene plutokratije).

Tako samo američki senat, prepun milijunaša, bogatih, moćnih ljudi koji određuju poredak moći u korist reproduciranja svoje moći, kako republikanaca tako i demokrata. Tako moć bez vlasti i utjecaja na kreiranje sustava, na ponašanje drugih, gotovo da nije ništa.

3 lika (Aristotel), ko ima vlast, jedan građanin ili nekolicina ili množina, da li se vlada po zakonu, da li se vlast vrši za opšte dobro. Sva oblik vlasti ima dva lika, jedan valjani, oblik u kojem se postiže opšte dobro i loš oblik u kome korist imaju isključivo oni koji su na vlasti.

Dobri oblici vladavine su kraljevstvo (tu vlast ima jedan i on je najbolji, jer vlada zakonima). Aristokratija, vlast imaju oni koji posjeduju ne samo najviše umne sposobnosti, nego se odlikuju i najvišim eitčkim vrlinama, vladaju po zakonu. Republika – vladavina svih građana, koji hoće što veću pravnu jednakost. Loši oblici vladavine (Aristotel): tiranija (tiranida) izopačenje kraljevine u vladavinu samovolje, mimo zakona i u ličnu korist. Aristokratija je izopačena kada se pojavljuje kao oligarhija, to je vladavina najbogatijih, to je zapravo plutokratija. Izopačena republika je demokratija, to je vlast i vladavina najširih narodnih masa, ona tu vlast koristi u interesu siromašnih, a ne u ime dobra cijele zajednice.Kraljevina najviše liči na božansku vladavinu, kralj je kao bog ljudima. Zato je ovaj oblik najbolji (liberalno odnosno hipotetičko). U aristokratiji vladaju najbolji i najsposobniji , a kao najbolji – građani u ovom režimu dolaze redom na čelo države, to je država srednje veličine utemeljena na etici perfekcionizma.Najlakše se može uspostaviti politija ili republika, to je sredina između oligarhije odnosno plutokratije i demokratije, a u njoj vlada srednji stalež, princip srednje mjere. Aristotel ju je smatrao lošim oblikom valdavine. Plutokratija kao jedan od savremenih formi vlasti tretiramo likom moderne korporokratije. Plutokratija je uspostavljena činjenica ne samo kada bogati vladaju državom, nego i kada vladaju kompanijom i fabrikom. SAD, vlada plutokratija, njena ekonomska, vojna i politička moć uvećava se u obliku korporativnih asocijacija na temelju korporokratske plutokratije. Plutokratija se definiše kao, vladavina bogatih. Na djelu su su paktovi između plutokratije, scijentokratije i tehnokratije. Riječ je i o vjenčanju načela bogatstva i načela znanosti, koje utemeljuje novu oligarshijsku legitimnost. Oligarhijski savez bogatstva i znanosti danas traži svu moć, velika je želja oligarhije, upravljati bez naroda, vladati bez politike. Na djelu je dominacija korporacija, nad državnom vlašću. Korporacijsku državu kontroliše srazmjerno mali broj korporacijskih menadžera i

17


akcionara nove plutokratije, i upravo ova veza između korporacijske ekonomske moći i politike i izaziva najveću zebnju. Fenomen kosmopolitske plutokratije, ona je opasna za nacionalizam, za ideologiju patriotizma, za svaku vrstu lokalnog, prirodnog, kako ga naziva Kristorfer Leš, turistička plutokratija. Njen je u Lešovim uvidima, vrhunksi normativitet, privatnost, individualizam, hedonizam, i do kraja su degradirane sve vrijednosti razumnog socicentrizma. Tako turistikča plutokratija, ide tamo gdje ide njen kapatila, investira gdje dolazi profit, ali se vraća u svoju državu, gdje uživa u blagodatima koje drugi plaćaju preko poreza. Plutokratija je fenomen koji bivstvuje u nedemokratskim i režimima deklarirane evroaltanske demokratije. Ona nije benigni protivnik demokratije. Plutokratija se regrutira i iz stvarnosti kleptokratije. Može se pojaviti kao samostalni banditizam koji vlastitom logikom sebe stvara i reproducira te, onda, autarkičnim strategijama i metodama utiče na javnu vlast. Faktički, javni uticaj plutokratije nagriza i, i na koncu, kad bi bila monokratija, uništava demokratski ethos i stvarni demokratski režim u cjelini. Plutokratije jest fenomen koji bivstvuje kako u nedemokratskim (diktatorskim, teokratskim, vojno – pučističkim, totalitarnim) tako i režimima deklarirane evroatlanske demokratije. Moderne demokratije ne figuriraju kao čiste demokratije. Demokracija nije onaj oblik vladanja koji oligarhiji omogućuje da vlada u ime naroda niti oblik društva koji upravlja tržišnom moći. Ona je djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima.Radeći na destrukciji demokratije plutokratija nastupa u simbiotičkoj zajednici sa drugim protudemokratskim likovima vlastima kakvi su korporokratija, medijakratija, politokratija, militokratija, kleptokratija.Otpor plutokratiji je manje opasan. Glavni razlog za ovo razlikovanje je to što novac može da kupi vlast i uticaj kao što može kupiti službu, obrazovanje, počast. Otpor će zahtijevati koncentraciju političke vlasti, koja se u jednoj tački podudara sa koncentracijom plutokratske moći. Borba protiv rastuće moći plutokratije podrazumijeva recepciju i apologiju ideje, etike i politike jednakosti.

Partitokratija.Partije su bile i ostale jedan od nosećih stubova parlamentarne kao predstavničke demokratije u evroatlanskom svijetu. Pod uticajima korporokratije i medijakratije, one se svakako mijenjaju i osviješteno samoinoviraju. Nemaju , stvarnog utemeljenja postmoderne dokrtine koje radosno objavljuju kako je nastupilo doba postpolitike, utoliko što je došlo do povijesnog kraja i diferenciju na ljevicu i desnicu. Ona je u zemljama tzv. postsocijalističke tranzicije dominirajući oblik vlasti. Oblik je pervertiranja demokratskog ethosa, poziva se na njega, ali ga, kompromitira i pervertira. Što je partijski pluralizam razuđeniji, to su veće šanse za instaliranje koalicijske partitokratije. Ilustracija partitokratije na prostorima ex – Jugoslavije. Partitokratija predstavlja sofisticirani oblik izopačene ili lažne demokratije, odnosno da se partitokratija, pokriva imenom demokracije i poziva se na demokratska načela, i odvija se kroz demokratske procedure. Dva dominirajuća tipa partitokratija, partikularizacija kao odstupanje (odstupajuća partitokracija) i partitokracija kao sustav (sustavna partitokratija). Odstupajuća partitokracija pojavljuje se kao određeno odstupanje ili devijacija unutar demokratskog konstituiranog sustava vlasti. Etablirani demokratski sustavi u osnovi se mogu uspješno nositi s problemom odstupajuće partitokracije. Sustavna partitokratija predstavlja devijantni, nedemokratski način vladanja koji podrazumijeva partitokratsko konstituiranje (razina faktičkog legitimiteta)i partitokratsko obnašanje državne vlasti (razina legaliteta) te gubitak relacije prema općem dobru (razina moralnog legitimiteta). Čović, koristi, umjesto dominirajuće konvencionalnog pojma tranzicije, pojam osviještene postkomunističke haotizacije društva.U kontekst Crne Gore identificira Popović grupe pojava koje označava puzajuća partitokratija. To je postupna, ali temeljita suspenzija ustava, parlamenta, izbora i volje građana od strane svemoćnih partijskih oligarhija. Ona, ta puzujuća partitokratija, u formi izbornih koalicija ignorira i gazi, cinično i grubo, i to unutar samih parlamenata,izborne volje građana. U našim uvidima karakterizira partitokratiju kao režim koji, inači, zamjenjuje pravni poredak oholom partitokratskom politokratijom, odnosno dvostruko htijenje posjedovanja. Prvo, partijske su elite, autonomno ili u koalicijama, preuzele na sebe definiranje općeg dobra, instaliraju se kao entiteti koji posjeduju opću volju demosa, etnosa ili naciona, i figuriraju kao organizacije i aktiviteti, koji slijedeći teleokratski logos znaju zamisao i posjeduju znanje, zajedničkih – pannacionalnih, općedruštvenih i eshatoloških svrha i vrijednosti. Logika njihove vladavine jeste logika pseudoteleokratije. Drugo, to se i takvo pervertiranje biti politike događa i na širem planu društvene zbilje. Sve postojeće jest, partitokratija, partijsko vlasništvo, partije ga posreduju, njime hoće da vladaju, podređeno je njihovoj volji.

18


Partitokratija je u stvari totalitarna realpolitika kao panpolitika na djelu. Sfera auto – nomosa tako je nestala, ili reducirana, a trijumfira, partitokratski heteronomos.Partitokratski režim vlasti ustvari, i jeste režim heterokratije. Partitokratski mentalitet manifestira se u profiliranju odnosa s drugim partijama, na terenu je međupartijskih veza i odnosa. U konktekstu takve partizacije svega bivstvujućeg čak i civilno društvo sa svojim asocijacijama i aktivitetima posredovano je partijskim voljama.Tako govorimo, o partitokratskoj produkciji fenomena političkih satelita, bez kojih, ovaj režim ne bi mogao ni oblikovati ni instalirati. Partitokratski mentalitet manifestira se, i u profiliranju odnosa s drugim partijama, pa je na terenu međupartijskih veza i odnosa. Tako se uspostavljaju satelistke veze i odnosi, između ove, ili one partije i drugih partija. Specifičan oblik koalicijskog formatiranja partitokratije, prepoznajemo u praksama koalicijskih konsocijativnih aranžmana. Dakle, u ključne atribucije partitokratije ubrajamo sklonost ka koalicijskom uspostavljanju konsocijativnih ugovora.Arend Lajphart, meritorni istraživač konsocijacijske demokratije, sažima spoznajne uvide, karakteristike konsocijacijske demokratije, prva i najvažnija jeste činjenica da je na vlasti velika koalicija političkih vođa svih značajnih segmenata određenog pluralnog društva. Postoji nekoliko različitih oblika takve vlasti, naprimjer, velikokoalicijska vlada u parlamentarnom sistemu, veliki savjet ili odbor koji ima značajnu savjetodavnu ulogu, ili velika koalicija predsjednika i ostalih glavnih funkcionera u predsjedničnom sistemu. Preostala tri elementa konsocijacijske demokratije su, 1. međusobni veto ili načelo većine istomišljenika koje služi kao dodatna zaštita vitalnih manjinskih interesa, 2. proporcionalnost, kao osnovno mjerilo pri određivanju političke zastupljenosti kod imenovanja državnih činovnika i raspodjeli javnih fondova, te 3. visok stupanj samostalnosti svakog segmenta u odlučivanju o unutarnjim pitanjima. Pojavljuju se u odsustvu bazičnog konsenzusa, bez kojeg poliarhične demokratije ne mogu funkcionirati kao demokratije i javljaju se u vanrednim stanjima, socijalnim nemirima, etničkim konfliktima i sl.Ovi konsocijacijski aranžmani pogodniji su za male nego za velike zemlje i to iz dva razloga. Prvi, u malim zemljama veća vjerovatnoća da se elite poznaju lično i da češće dolaze u kontakt. Drugo, male zemlje osjećaju se ugroženijim od drugih sila nego velike, osjećaj ranjivosti i nesigurnosti. Propartitokratski satelitski odnosi, figuriraju, i između vođa i epigona, lidera i trabanata, elite i sljedbenika i sl. Pojavljuju se na relaciji partijski lideri i partijski sljedbenici. U mjeri u kojoj se partitokratija oslanja na tajne djelatnosti asocijacija asocijacija civilnog društva u toj mjeri ona jeste kriptopolitična pa se pojavljuje kao jedan od likova kriptokratije. Ni partije ne moraju biti iznutra demokratske, poželjnije je da budu centralizirane i da budu pod autokratskim liderstvom partijskih vođa. U partitokratijama konsocijacijska demokratija jeste izraz partitokratskih volja, ona jeste nešto pseudo konsenzualno i kvazi demokratsko. Partitokratija ne figurira samo u tranzicijskim zamljama, figurira u i u liberalnim demokratijama euroatlanskog svijeta, posebno u onim društvima, gdje postoje, na jednoj strani ekonomski odnosi zasnovani na državnom vlasništvu, i na drugoj, partije masovne lojalnosti i stabilne organizacije.Gdje god postoji državni monopol na regulaciji društvenih institucija veće su šanse da partije na vlasti partitokratskom voljom interveniraju i oblikuju u svijet života. Partije stupaju u veze s likovima vlasti, kakvi su recimo, korporokratija, ideokratija, kriptokratija, politokratija, kleptokratija, i sl.

Militokratija.Hejvud razlikuje tri vrste vojnih režima: prvo u svom klasičnom obliku, to je vojna hunta. Ona djeluje kao oblik kolektivne vojne vlasti, čije je središte u vrhovnoj komandi, sačinjenoj od oficira koji obično predstavljaju tri roda vojske, kopnenu, mornaricu i vazduhoplovstvo. Tako vojne hunte obično odlikuje suparništvo službi i vodećih ličnosti, zbog čega vlast prilično često prelazi iz ruke u ruku. Drugi oblik vojnog režima je diktatura jednog čovjeka iza kojeg stoji vojska. U ovim slučajevima pojedinac stiče vodeći položaj u okviru hunte ili režima zahvaljujući kultu ličnosti, osmišljenom da proizvede harizmatsku vlast. I zadnji oblik je onaj u kome je odanost oružanih snaga odlučujući činilac koji održava sistem, dok se vojne vođe zadovoljavaju time da vuku konce iz pozadine. Pod militokratijom, može se prema S. Andreski, podrazumijevati suprematija vojne oligarhije nad civilnim društvom, suprematija koja do krajnjih granica dospijeva u društvima koja su dokinula diferenciju između civilne i vojne vlasti. Pod militarizacijom S. Andreski podrazumijeva društvene i političke procese s kojima se ozbiljuju vojna kontrola nad društvom i potčinjavanje cjelokupnih potreba društva vojnim potrebama što za konzekvenciju ima oblikovanje društva i njegovih najvažnijih dimenzija na načelima i strukturalnim principima same vojne organizacije.

19


Pod pojmom militolatrije podrazumijeva ideologiju koja favorizira vojne ideale i sakralizira vojničke vrijednosti. Nakon preciziranja pojmova militokratija, militarizacija i militokratija on će militarizam definirati kao spoj, agresivnosti, militarizacije i militokratije i onoga što bi se moglo nazvati militolatrija, tj. propagiranja vojnih vrlina. Gdje su ove četiri komponente prisutne prisutne do jednog visokog stepena, imamo jasan slučaj militarizma. U znanstvenoj lektiri se identificiraju i drugačija poimanja militarizma, figuriraju etatističko, aksiološko, ideološko, institucionalno i socijalno – klasno.U uvidima Finera karakter političke kulture u nekom društvu u bitnome određuje pretpostavke njegove militarizacije i konstituiranja militarističkom režima. Hoće li neko društvo biti sklono recepciji militarizma, zavisi, od toga što jedna politička kultura podrazumijeva pod legitimnim pravom na vladavinu, odnosno od onoga što jeste, široko rasprostranjeno osjećanje i uvjerenje na kome je zasnovano pravo da se vlada. Tako će zavisno od ovih osjećanja i uvjerenja društvo definirati i svoj odnos prema priznanju ili poricanju prava vojske da vlada društvom. On će reći, gdje je javna privrženost civilnim institucijama jaka, vojna intervencija u politici biće slaba.Karakter i razmjere odanosti civilnim institucijama jeste temeljni kriterij za razlikovanje četiri tipa političke kulture. Riječ je tako ih Finer naziva, o zrelim, razvijenim, niskim i minimalnim političkim kulturama. Egzistirali su u savremenom svijetu, vojnički, civilni i vojničko – civilni militarizam. U temeljne oblike vojničkog militarizma spada, strukturiranje političkog sistema i društva kao cjeline na principima i premisama koji su imanentni državnom vojnom ustrojstvu. Tako se razlikuju lične vojne diktature i kolektivne vojne diktature unutar kojih vrhovnu političku vlast drži jedna vojna oligarhija, one su paradigma militokratije. - Vojna vladavina može da se zasniva na oslanjanju vojne oligarhije na jednu političku partiju koja je selektivno izabrana ili koju je formirala sama vojna oligarhija. Militarizam može figurirati i unutar političkog pseudopluralizma, on ga i sam producira utoliko što pod njegovom presijom višepartijske političke institucije vrše vlast samo formalno, dok su u stvarnosti pod rigoroznom dominacijom vojnog establišmenta.- Civilni militarizam karekterizira to, što vladajuće političke garniture posredstvom kontrole nad državnim vojnim institucijama vrše institucionalnu penetraciju u tkivo političkog sistema i druge sfere društva. Te vladajuće političke elite koriste se vojskom kao fizičkom silom pomoću koje i po ugledu na koju, kao socijalnim modelom, strukturiraju politički sistem i ostale sfere civilnog društva.- Unutar civilno – vojničkog militarizma, kao njegovi vodeći akteri, pojavljuju i vojnici i civili. Ovaj model militarizma zasniva se na, uticaju kompilativno – hibridnih civilnih i vojnih grupa na strukturiranje i funkcionisanje političkog sistema. Jedna od karakteristika ovog tipa militarizma jeste sistemska inkorporiranost proizvodnih korporacija, naučnih i obrazovnih institucija u vojno – industrijski kompleks i vojno – državnu strukturu. Ovako pojmljen militarizam obilježava evroatlanske režime liberalne demokratije.Tako se normativno zamišlja kako po svojoj biti demokratije, mora ostvariti takav nadzor kojim će vojska biti institucija civilnog stanja koja osigurava političku zajednicu od izvanjskog prirodnog stanja, rata s vanjskim neprijateljem, te od jačeg ili slabijeg uvođenja prirodnog stanja ili nasilja u ustroj i funkcioniranje političke zajednice.

Etnokratija.Fenomen etnokratije situiramo, prije svega, u autentično i autohtono multietnička, odnosna

multinacionalna društva i njihovu političku kulturu. I u etnokratiji se radi o naciji, samo što je ona pojmljena kao etnonacija. Govorimo o etnokratiji kao fenomenu bivstvujućem u društvima u čijim tradicijama i političkoj kulturi dominira, i na razini svakodnevne svijesti naciona i u formama osviještene i etablirane kulture, politike i znanosti, poimanje nacije kao etnonacije. I zato na statokratiju mislimo kao na jedan od likova u multiverzumu vlasti koji se javlja na tlu egzistencije etnonacija.

Pod etnonacijom, njena povijesna domovina jesu zemlje istočno do Rajne u Europi, podrazumijevamo naciju pojmljenu kao zajednicu krvi, tla i historije, dakle, kao zajednicu ljudi jednog jezika koji zamišljaju, i u to vjeruju, da imaju istovjetno drevno etničko porijeklo, istu historijsku sudbinu, od pamtivijeka zajednički i stabilan geografski prostor, istu mitologiju, simbole, predaje, mitove, bajke, običaje, mentalitete, nacionalni karakter i sl. Dok se politička nacija može odrediti kao državljanska nacija. Nacija jest dinamička ukupnost državljana koji bivstvuju unutar ove ili one državne teritorije, djeluju po univerzalnim i jednistvenim zakonima države, podvrgavaju se logici i praktičnim moćima njene institucionalne arhitekture, manifestiraju lojalnost svojoj političkoj zajednici, prihvataju i prakticiraju ustavni partiotizam, i sl. U multinacionalnim društvima utemeljenim

20


na političkoj kulturi etnonacije osobe egzistiraju u podvostručenost, one su subjektivno, samoosviješteno i sa htijenjem pripadnici etnonacije i objektivno, kao državljani, i kada to neće, jesu participatori i u naciji kao političkoj naciji.

Iz razlikovanja etnonacije i građanske, odnosno političke nacije proizilaze i diferencije između političke i etnodržavne, odnosno građanskog kao političkog nacionalizma i etnonacionalizma. Politički ili građanski oblik nacionalizma, koji se naziva i liberalni republikanizam ili liberalni nacionalizam konvergira demokratskom ethosu. On se razlikuje od etničkog i spojiv je s demokracijom, jer u načelu ne isključuje nikoga tko ima pravo na državljanstvo rođenjem ili naturalizacijom. Njemu je cilj ujediniti pripadnike određene zajednice, bez obzira na njihove druge pripadnosti. I politički nacionalizam i demokracija ukorijenjeni su u postavci da oni koji nastanjuju određenu teritorijalnu državu ili teže zajedničkog državi dijele stanoviti ocjećaj političkog identiteta. Nacionalizam na tlu političke nacije nije bezopasan, i može poslužiti kao protusila demokraciji, jer sliči demokraciji, ali ne iziskuje nužno poštivanju demokratskih normi.

Etnički nacionalizam, zasniva se i on i država koju oblikuje na hipostazi etnicizma. Ako je nacionalizam upravljan prema van, osvajanje i asimilacija stranog, onda je etnicizam usmjeren k isključivanju, ne suživotu s kulturno drugačijim, ne – eskapnziji i odbacivanju univerzalizma. Etnička država reže svoje univerzalističke korijene i usmjerava se prema interesima i identitetima dominatne etničke skupine u svim područjima državnog aparata. Etnička država je depolitizirana država. Dok neovisna nacionalna država politički je izraz naroda koji odgovara izazovu da samo vodi svoje poslove. Tako se pod etnokratijom može i podrazumijevati težnja, za nacionalnim samoopredjeljenjem, za vladavinom jednog naroda nad samim sobom. Demokratija je u biti državna demokratija, vladavina državnog naroda kao ukupnosti državljana. Etnokratija tako hoće da iz nje izađe. To iziskuje međunacionalnim ratovima, kao i etničkom čišćenju, te genocidu. Tako proizvedena etnodržava postaje pseudodržavna zajednica krvi i tla, postaje ona homogenizirana zajednica produkcije smrti ubijanjem drugog, a etnonacija je zajednica užitka u histeričnom razaranju.

Ljudi kao objekti i žrtve liberalnog nacionalizma jestu najčešće stranci, pa se na njima demonstriraju destruktivnosti građanskog nacionalizma. U multinacionalnim društvima, mogu, figurirati i etnokratije koje ne žele otcjepljenje i razbijanja postojeće multietničke države, ona hoće tek neke izmjene stanja za koje smatraju da su prema etniji ili naciji nepravedna ili diskriminatorska. U totalitarizam se zapada kad se političkom silom, a pod dominacijom titularne nacije, pluralizam etnosa pretvara u monolitni demos, odnosno u transetnički hipostaziranu i spram etnije ignorantsku političku naciju. U nasilje se zapada kad se u multinacionalnom društvu demos rastvara u apsolutizirani etnos pa se politički poredak konstituira na desubjektivizicaiji građana kao individua i hipostazi. Kad se demos obezliči i rastvori u etnos, a etnos sroza u masu nastupa doba pannacionalizma, politički poredak sad poznaje samo partiju kao pokret, vođu koji je suveren i masu. I transformacija etnosa u demos, i obrnuto, preobražaj demosa u etnos, vodi u konflikte i nestabilnost. Građanska država nije ni anacionalna ni nadnacionalna niti političkim nasiljem etničko – nacionalni pluralizam anulira i rastvara u monolitni homogenitet demosa kao nadetnički pojmljene političke nacije. Sa stanovišta građanskog ethosa nacija nije nikakva misteriozna transcendencija kultnog ranga, nego samo jedan od predikata ljudske egzistencije. Otuda, građanski ethos poima i vidi državu kao relativno suverenu, nezavisnu i demokratsku državu slobodnih i ravnopravnih građana, autonomnih u raspolaganju svojom osobom, svojim znanjem i radom, svojim vještinama, posjedom, kapitalom, incijativima i uvjerenjima. Tako niko ne može slobodan kao građanska individua, a da nije slobodan i kao nacionalna individua. Kako je država kao teritorijalna država građana, istovremeno, i multinacionalna država, to se normama, institucijama, političkom kulturom i praksama ustavne demokratije mora osigurati i subjektivizacija njenih nacionalnih kolektiviteta.Preko prava, a ne preko ratnih zločina i zločinom genocida uspostavljenih etničkih teritorija, osigurava se demokratija i obrnuto.

Evrokratija.Evropa je postala novi grad na brijegu. Evropski san, ujedinjena europa (SAD). Evrokratija, gigantska

administracija EU i ta administracija uključuje sve evropske institucije, parlament, savjet, komisiju, odbore ili komitete, direkcije, agencije, itd. Evrokratija karakterizira i režim privilegija, skupo plaćeni evrokrati, imaju najbolje zdravstveno osiguranje, plaćenu stanarinu, pokrivene putne i hotelske troškove. Unutar EU oformio se zaseban socijalni entitet sa finansijskim superiornostima i drugim povlasticama. Evrokratija je i plutokraija, slijedi imoralisitčki ethos. Više skromnosti, manje raskoši, više radova manje lijenosti i luksuza, smjernica za EU. Uživa u raskoši, grabežljiva, ima moralno sumnjiva htijenja, sklona korupciji i podmitljivosti.

21


Eurokratska psihologija. U njenim opisima akcentira se, evrokratska prepotentnost, evrokrati se bahato i arogantno ponašaju, nezasiti, hladni su, skloni ka kurtoaziji, slatkorječni, eurokratija, hipokratija. Evropski politički maniri, neodlučiva evrokratija. Kada to zatreba, na djelu je neodlučna evrokratija, a iskušana evrokratska metoda u politici jeste metoda malih koraka u rješavanju konfliktnih problema. Umjetnost odugovlačenja i zavlačenja evrokrati su usavršili do savršenstva. Reapolitika, a ne moral, sklon, kriptokratiji, ona je i papirokratija, probleme rješava birokratizacijom, sklona nepotizmu, mesijanski sebe doživljavaju. EU naspram SAD, takmac, konkurent, partner. Evrokratija ima i svoju ideologiju, suverenost i nacionalna država zastarjeli pojmovi. Apsolutna moć individualnih država, zastarjela je glupost, budućnost pripada velikim geoekonomskim cjelinama.

Antinacionalna evrokratija propovijeda agresivnost, imperijalni, sveobuhvatni internacioinalizam. Ona hoće sveopštu centralizaciju i uniformizaciju svijeta života pod formom evropskog jednistva i oblikovanja evropskog individualiteta. Integracija europske komisije nadležna je da se bavi ekonomsko – finansijskim poslovima poduzetništva, konkurencijom, zapošljavanjem i socijalne zaštite, energetika, saobraćaj, regionalno političko ribarstvo, kosmička politika. Evrokratska megaadministracija. Nijenda institucija evropske zajednice nije demokratična. Niko ne odgovaraju i nisu izabrane na izborima (središnja banka, vijeće ministara, evropska komisija).Kad je riječ o novcu, Evropa postaje samaj. Evropeizacija je birokratizacija,deformirani kosmopolitizam, njegova Ahilova peta su problemi legitimnosti, Beck. Evropa boluje od deficita sudjelovanja i od učinkovitosti. Evropa nema stalnu potporu svojih građana koja proizilazi iz prava sudjelovanja u političkim odlukama.Zemlja koja pristupi EU nema mogućnosti za reviziju ili promjenu te odluke, ona je korisnik evropskog jedinstva, ali sutra može biti bespomoćna žrtva koja je prisiljena provoditi odluke iz Brisela koje su u suprotnosti s njenim nacionalnim interesima ili tradicijama. EU se zalaže za ravnopravnost, ali u stvarnosti moć u EU koncentrirana ej u političke volje Francuske, Njemačke i V. Britanije, a otpor tim voljama je retorički i neefektivan. Homogenizacija i jednodimenzijalizacija završavaju u utopizmu (pravoslavlje – islam). Sa stanovišta legitimiteta evropske moći i vlasti u sukobu je s demokratijom i to sada demokratskog legitimiteta.Nema raspekta prema civilnom društvu. Evrokratija se mora ponašati po diktatima korporacijskog megakapitala. Dobra vladavina nije ona koja kontrolira svoje institucije i koja svoje institucije nameće svojoj poznatoj i anonimnoj okolini, nego ona koja zna da svoju okolinu nikada neće moći bez ostatka podvrgnuti svojim strukturama te će uvijek nanovo morati s njom kolaborirati.

Korporokratija.Vlast korporacija, na djelu je planetarna panvladavina korporacija, nije to oblik vlasti koji egzistira unutar

nacija – država. Korporacijska vlast funkcionira na razini svjetskog poretka država, na toj razini podređuje cijele narode i države i tako ograničava njihovu slobodu, nezavisnost i suverenitet. Planetarna hipermoć korporacija. Tako one stječu dosad nezabilježenu moć. Tako od 100 gospodarskih subjaka, više od polovice nisu države, već su korporacije.

Kad se radi o aktivnostima multinacionalnih kompanija, nacionalne granice se brišu. Unutar nacija – država korporativna moć jeste najneposrednija prijetnja liberalnoj demokratiji, a pomicanjem suvereniteta sa državne vlasti na korporokratije urušavaju se temelji demokratskog režima.

Korporokratska moć je toliko gigantska i svevladajuća posebno u SAD, da se zato i govori o korporativnoj Americi. Tako su u Americi korporacije središte njene megamoći. Tako uspješna kompanija napreduje zato što je grabežljiva, agresivna, tajnovita. Korporacije stiču moć na osnovu niza zajedničkih osobina, kao što su opsjednutost profitom i dionicama, pohlepa, nedostatak brige za druge, sklonost ka kršenju zakona. Tako u temelju kulture, stoji htijenje profita i megaprofita. Programirana je za izrabljivanje drugih radi dobiti, jedini opravdani cilj.

Tako one nagrizaju demokratiju svojim novcem i uticajem, ali nemaju izbora, one moraju steći uticaj radi zaštite i promicanja svojih interesa, treba izbjegnuti prepreke koje postavlja demokratija. Korporacija se više ne opisuje samo preko ekonomski mjerila, kao što su prisutnost na tržištu i profitabilnost. Ono je prošireno i na elemente eksploatacije koji su da sada bili izvan ostvarivanja profita.

Korporokratija uništava javnu sferu, sve je podvrgnuto privatizaciji. Ignoriraju javno dobro, devastira tradicionalne prakse (javno dobro, socijalna pravda, djelatnosti države i demokratski ethosi koji su imali svoje materijalne temelje). Tako su opskrba vodom i energijom, politicija, zdrastvo, socijalne usluge, televizijski i radio programi, podvrgunti privatizaciji. Tako se konkurencija i rivalstvo ne pojavljuju toliko između države i

22


korporacije koje se otimaju za uticaju države na držvu i njene subvencije. Ne samo što su država i korporacije postale partneri, u ovom procesu svaka strana je počela da oponaša funkcije koje istorijski pripadaju onoj drugoj.

Tako imamo kapitalizam bez rada plus kapitalizam bez poreza. Tako se ona oslanja kororacijsko pravo, odnosno skup pravila obavezuje korporacijske dužnosnike da uzmu u obzir kratkoročne i dugoročne troškove same korporacije i nikoga drugog. Korporacije ingoriraju javno dobro i temeljne pretpostavke demokratije tako što devastiraju tradicionalne prakse u poreskom svijetu, svijtu u kojem su oduvijek javno dobro, socijalna pravda i demokratski ethosi imali svoje materijalne temelje. Uništava ona još jednu temeljnu karkteristiku demkratije, odnosno, institucija, odnosa i procesa na kojim ona počiva i s kojima se ona obnavlja, degradira, zapravo, ideju i prasku jednokosti.

Metoda lobiranja je metoda uticaja na državnu vlast. Dok korporativno lobiranje je i kriptopolitičko i kreće se u političkom podzemlju, figurira kao tajna djelatnost. Tako izvršna i zakonodavna vlast više je fasada tajnih moći i na djelu je demokratija na prodaju odsnosno raspodjela demokratije na tržištu roba, a prije svega novca, političkih odluka i zakona kao robe. Lobisti su u tom mjeri integrisani u zakonodavni proces, da često sami, umjesto kongresmena i senatora, prave nacrte zakona i koriste zvanične kongresne prostorije. Politička vladavina korporativne plutokratije ozbiljuje se i tako što ona ovdje koristi tajno i vlada tajnom.

Na djelu je demokratija na prodaju, odnosno, rasprodaja demokratije na tržištu roba, a prije svega novca, političkih odluka i zakona kao robe. Kao metoda oblikovanja režima korporokratije, odnosno kao metoda njenog uticaja na ustanove vlasti i ozbiljenja njenog htijenja vlastite legitimacije, u javnosti važni su trikovi. Tako, javna sfera još pruža korporokratiji otpor pa je valja savladati. Korporacije sputa, jedna velika prepreka na putu do potpune kontrole, javna sfera. U savladanju tih prepreka angažiraju se, prije svega, korporativni mediji. Po opstanak liberalnih demokratija razorne su premise supermoći korporacija, tako da su liberalno – demokratski režimi, nagriženi i devalvirani upravo megakorporokratijom.

Svoju dominaciju na međunarodnoj razini korporokratija, planetarnu vladavinsku dominaciju nad državama korporacije oblikuju i ozbiljuju, osloncem na svjetske finansijske centre moći, na svjetsku banku, međunarodni monetarni fond i svjetksu trgovinsku organizaciju. Korporacijski kapital uvećava svoju moć, kroz ove i slične regionalne međunarodne finansijske institucije. I u ratovima koje vode države posreduju interesi, oni mogu biti njihova primarna motivacija, a ne deklarirani državni razlog, korporokratije. Postojanje korporacija potpuno ovisi o državi i da su one stoga uvijek, nadohvat državnoj kontroli. Tako je država jedina institucija na svijetu koja može oživiti korporaciju. Država uzdržava policiju i vojsku i gradi sudobe i zatvore, koje sve to plaćaju građani, radi zaštite vlasničkih prava korporacija, prava koja je također stvorila država. Bez države korporacija nije ništa. Ni korporacije ni tržišta ne mogu postojati bez države. Države mogu regulacijom promicati društvene vrijednosti poput demokracije, društvene pravde, zdravlja i blagostanja građana, očuvanje okolišta, itd.

Korporokratija do srži nagriza demokratiju i ugrožava autonomiju državne vlasti stalnim rastom svoje uloge i uticaja u izbornom sistemu putem korporacijskih donacija (političaru je teško odbiti zahtjev nekomu od koga je dobio stotine tisuća dobara za predizbornu kampanju).

Korporokratija se promovira, instalira te reproducira i ideološkim sredstvima, njeni doktrinarni predstavnici razvijaju, publiciraju ideologiju partnerstva između države, društva i korporokratije u socijalno – ekonomskim i političkim procesima i odnosima. Korporacijske donacije izbornim kamapanjama pomažu demokratiji. Korporacije se oslanjaju na svjetske finansijske centre moći, svjetska banka MMF i svjetksa trgovinska organizacija. Korporokratska moć se uvećava i podrškom totalitarnim i diktatorskim režimima. Tako joj stoji na raspolaganju špijunaža (industrijska špijunaža – radnika). Bez države korporacija nije ništa. Ni tržište ni korporacije ne mogu postojati bez države. Predlažese javno finansiranje izbora, ukidanje korporacijskih donacija u političke svrhe, strogo zakonsko ograničenje lobiranja, itd. Korporokratije su istovremeno i hipokritokratije. Otuda, demokratska javnost, kao i antikorporacijske proteste i pokrete, mora raditi na neprestanom demaskrianju korporacijske hipokrizije. Tako štu su više poduzeća društveno neodgovorna, to veći izgleda njihov napor da razviju zastavu društvene odgovornosti. Korporokratija će, prihvatiti etiku odgovornosti, za ekologiju, ljudska prava, siromaštvo, i sl., samo ukoliko ona korespondira s njihovim svetim ciljem, stvaranjem profita i bogatstva za dioničare.

Politokratija.Ima pežorativno značenje,politokratska bagra, politokratsko krdo, politokratska bijeda, politokratska

mafiokratija. Politokratija je vođena isključivo egocentrizmom na račun interesa naroda. Socijalistička društva bila su politokratska društva. I u kontekstu postsocijalističke tranzicije izraz politokratija upotrebljava se i u

23


opisima bivših režima tzv. realnog socijalizma, i posebno, socijalizma u nekadašnjoj federativnoj Jugoslaviji. Socijalistička društva su bila politokratska društva u kojima je vlast vršio formalno ovlašćeni i hijerarhijski ustrojeni državno – partijski corpus politicum. Fenomen politokratije situiramo u društva koja prebivaju pod prisilama politike kao panpolitike. Stvarne društvene odnose i procese unutar kojih se formatiraju različiti oblici sveprožimajuće nadređenosti i predominacije politike spram svijeta života, definiramo kao panpolitiku na čijem se tlu, oblikuje panpolitika.

U politokratiji jedini smisao postojanja politike vidi se u postojanju stranke ili stranaka. Politokratija jedinu soluciju haosu i anarhizmu vidi u egzistenciji političke klase, a temeljni uslov socijalnog života vide se u opstanku političkih lidera i njihovoj starateljskoj i zaštitničkoj ulozi.

Politokratija jeste vladavina zasebne klase, političke elite, etatističke kaste, partijske oligarhije. Politokratska klasa je u sebe zatvorena, živi na povlasticama, na privilegijama, njoj je strana ideja privilegijama, njoj je strana ideja politika i praksa nomokratije i teokratije, ona je samo sebe izuzela ispod mreža norme koja bezlično univerzalizira statuse i prava. Kad meritokratija i pokušava da ugrozi politokratiju, onda se ubacuju figure neprijatelja. Politokratija pokazuje svoju nadmoć, eliminira protivnike, rivale, konkurente kao zaklete neprijatelje nacije i države. Proizvodi različita i promjenjiva savezništva.

Politokratija kao realpolitika predstavlja jedan od vidova radikalnog državnog intervencionizma u drušvo i ekonomiju. Politokratija samo sebe poistovjećuje sa državom, a oslonjena je na državne službe koje je oblikovala po politokratskim mišljenjima. To je režim u kojem politika potpuno gospodari društvom i odlučuje o svemu. Institucije gube autonomiju, javno mnijenje kao da ne postoji, kao da ne postoje građani. Zato politokratija radi debiliziranju građanstva i to čini manipulacijama, dezinformacijama, demagogijom. Tako su nauka, kultura i obrazovanje su do kraja politizirani, nema razvijenog civilnog društva, nema niti može biti slobodnih građana koji bi htjeli da politika i država, kao instrumentalna stvarnost, budu podređeni njihovim htijenjima, voljama, svrhama i ciljevima. Oslanja se na aktivnu ideokratiju. Politokratije kao ideokratije instaliraju specifičnu ulogu inteligencije, da proizvode neprijatelje i vanjske i unutra. U kazamatima politokratije i filozofija i znanost i umjetnost su stavljeni u njene ideološke pogone.

Sa dogmom o neprijatelju politokratija može da mobilizira, homogenizira, unificira, disciplinira, guši i trijumfira. Ona je nužna atribucija nepartijskih i jednopartijskih režima, ali javlja se i u formalno višepartijskim političkim režimima, i onda kada oni figuriraju s predominacijom jedne partije, ili u formi partijskih koalicija, riječ je tada o režimima partitokratije.

Oslanjase na statokratiju, birokratiju, militokratiju, mediokratiju i ideokratiju. U svom najradikalnijem obliku panpolitika i politokratiju egzistiraju u totalitarnim režimima. Razlika imeđu pannacionalističkog totalitarizma i eshatološkog totalitarizma. U ovim su režimam politike, totale i totalitarne, u njima je sve politika, maksima pojmljena kao panpolitika. Totalitarizam koji se sistemski, a neslučajno, izvodi iz pannacionalizma jest jedan od povijesnih i savremenih likova panpolitike, i povezane joj politokratije.

Specifičan oblik panpolitike egzistira u totalitarnim režimima koji se konstituiraju na ideologiji, kulturi i politici, ove ili one eshatologijske vizije svijeta. Uz tok, politika koja slijedi ovaj tip eshatologizma pojavljuje se kao nekropolitika, a vlast koje se iz te i takve eshatološke politike formatira jeste, nekrokratija. Pannacionalizam nije ništa drugo nego određena forma i verzija eshatologije. Sada se, etnokratija, odnosno naciokratija, uspostavlja kao politokratija. Etnokratska politika ne može funkcionirati, ako nije na predstavi da samo elite znaju istinu nacionalne egzistencije.

Liberalne demokratije isključuju sisteme vriednosti u kojima su parcijalni interesi politokratije superiorni u odnosu na opšte dobro. Demokratski ethos hoće srušiti politokratsku vlast i njene zloupotrebe politike, hoće eliminaciju politokratske diktature partija. Svi pannacionalistički totalitarizmi, slijede istinu jedne idelogije, magiju svoje nacionalne eshatologije. Totalitarizam se zasniva na apriornom isključivanju jednog djela čovječanstva što protivrječi projektu demokratskog univerzalizma. Pod presijom panpolitike i politokratije izbrisane su granice između privatnog i javnog. Svi pannacionalistički totalitarizmi slijede istinu jedne ideologije, nacionalne eshatologije, mitsku sliku posljednje svrhe vlastita nacionalna poslanja ili pojmljenog najvišeg dobra čovječanstva.

Demokratski ethos, zapravo, i pušta da građanska demokratija figurira kao stvarnost koja je sama sebe svrha i egzistira po svojim imanentnim potencijama, logikom imanencije i prakse autonomije. Pannacionalistički totalitarizam, anulira pluralitet nacije, pa je definiše na unutarnjem planu, na vođu i nacionalne mase, a u vanjskopolitičkom diskursu, svijet razvrstava na prijatelje i neprijatelje nacije – države. Građanska demokratija,

24


nosi sebe samu tako što odbacuje logiku heteronomije, ignonira u očima totalitarizma privlačnost bilo kakve eshatologije. Ne pristaje se uz tezu, ništa nije politika. Između onoga sve je politika i ništa nije politika prolazi kritička i emancipatorska svijest liberalnog građanstva.

Hristokratija.Možemo reći da je stoljećima hrišćanska teologija branila stanovište po kojemu sve političke vlast i

vlasti uopšte imaju božansko ishodište. Španski teolog Franciska de Vitorie, je tvrdio da sva vlast, javna ili privatna po kojoj se u nekoj zemaljskoj državi upravlja, ne samo da je pravedna i legitimna, već je njen tvorac sam Bog, utoliko što ona ne može biti uklonjena ni ukinuta ni odobrenjem svih. Tako u crkvi nema demokratije niti ona u njoj može postojati. Osnovnu liniju vjere i prakse dao je naš ustanovitelj i od i dalje ostaje onaj od kojeg dolazi – preko crkve – spasenje. Demokratija u crkvi ne može postojati, jer je crkvu stvorio spasitelj, a ne ljudi. I preko ustanovitelja, preko crkve dolazi spasenje. Josef Ratcinger, jasno veli da se crkva konstituiše kao harizmatska, mistična, a ne kao demokratska institucija. Harizma nije demokratski nego duhovni princip. To je dar koji dolazi od Boga i ne može ga dati niko dole. (iz zajednice, društva ili države, odnosno stranke, institucije i sl.). Crkva jeste hristokratija, a ne demokratija.

Demokratija je samo instaliranje ropstva za narod.Ona je istovremeno i vladavina vještačkog parlamentarnog principa kvaniteta nad aristokratskom aksiologijom kvaliteta vrlina i sposobnosti, a ta se aksiologija uništava i vladavinom demokratskog načela većinskog odlučivanja koje majorizira i marginalizira sve ono aristokratsko. U radikalnim izrazima hrišćanske teologije demokratija kao prljava stvarnost zloupotreba politike, jeste, ustvari demonokratija. Otuda, u ckrvi je umjesto demokratije na djelu hristokratija.

Katolička crkva nije koncept kristokraije bez opozicije. Javlja se ona, ta opozicija u formi htijenja demokratizacije crkve. Zagovornici demokratizacije crkve prerastaju u pravi pokret, i pripadnici ovog pokreta reaguju na svako snaženje crkvenog centralizma, piramidalnosti, autoriratnosti i monolitnog fundamentalizma. Pogrešno je zamisao hristokratije vezati samo za katoličku crkvu i Vatikan, ona se smatra paradigmom kristokratske države.

Episkop Anastasije Jevtić, tvrdi, u crkvi je hristokratija, a ne demokratija i monarhija, hristos vlada, hristos je u svakom vjerniku, hristos je prvi među vjernicima, hristos je sve u svemu. I svako od nas nosi Hrista, i Hristos je u svima nama, ali red u tijelu crkve je onakav kakvim ga je dao bog, a ne mi.Između hristokratije i demokratije pravoslavna teologija bezuslovno preferira hristocentrizam kao temelj svoje kosmologije i ukupne slike svijeta i, u skladu s tim, hristokratiju kao temelj unutarcrkvenih odnosa i sveobuhvatno izvorište svjetovnog načina života vjernika. Ideologija hriščanske teologije ne ostaje na hristocentrizmu kao temelju unutarcrkvenih odnosa, ona sada hristocentrizam izvlači iz tog prostora, razvija ga, proteže i u normativnom smislu projektira na civilno društvo i svjetovni svijet politike. Sada se histocentrizam pojavljuje u formi koncepta hrišćanske demokratije. S hrišćanskom demokratijom demokratija će biti u skladu sa božijim zakonima.Demokratija u skladu sa božijim zakonima, počiva na načelima vjere, te brani i instalira hriščanske principe u društvu, politici i državi. Teokratska htijenja se prepariraju, ne mogu istupati u svom ogoljenom liku i u svojim radikalističkih ambicijama, mimikrirana su pa je hijerokratija u suštini i hipokritokratija. Tako stoje kanali involviranja u svjetovni politčki život i u institucije državne vlasti. To su politike koje autonomno recipiraju hrišćanske vrijednosti pa državnu realpolitiku oblikuju prema njima, tu su i borbeni aktiviteti religijskih grupacija, tu su simbiotičke veze između partitokratije i hijerokratije, odnosno različita savezništva između partija i crkava.

Teokratija.Teokratski režimi države, smatraju se, Vatikan, Iran, Saudijska Arabija, Izrael (Izrael je demokratija, a kao

država službenog judaizma, ona nadahnjuje fundamentalističko raspoloženje. Izrael u velikoj mjeri pokreću teokratski ideali, budući da su oni u najvećoj mjeri dio židovskog identiteta. U ovom su slučaju etnička pripadnost i religija posvema neodvojive. Islam ne može biti teokratija, on ne zagovara teokratsku državu. Još od buržoaskih revolucija, sa pojavom i trijumfom građanske klase, sa rušenjem teokratskih praksi te njenih utemeljenih monarhokratija, sa napretkom prosvjetiteljstva, i sl., evroatlanska su društva adaktirala teokratije. Tako je pretpostavka da više nema nikakvih stvarnih pretpostavki za uskrsnuće i restauraciju teokratskih oblika vladavine. Teokratije u savremenosti su fenomen karakterističan, ako se izuzme Vatikan sa svojim osebujnostima, za vanevroatlasnki svijet.

25


Teokratija izravno znači Božija vlast, Bog je i politički vladar, teokratija je bogovladavina. U tom najširem značenjskom smislu, i to, naravno u hrišćanskom svijetu, pod teokratijom se podrazumijeva i hristokratija. Pojam teokratije u sadržinskom smislu kasnije je proširen i označava svaku vlast koja hoće vladati sa božanskim autoritetom. Teokratija u užem smislu, je oblik državnog uređenja. To je državni poredak u kome ne postoji podjela na duhovnu, odnosno religijsku i svjetovnu vlast. Sva vlast se temelji na striktnoj interpretaciji, recepciji i prakticiranju vjere kao doktrine, ideologije, politike i aksiologije. Teokratija je i oblik vlasti, gdje sveštenstvu pripada neposredno i politička vlast. U ovom određenju teokratija označava političku vlast koju obavljaju vjerski službenici, a pri tome i sama vjerska organizacija, iz koje se regrutiraju vlastodršci, stopljena je sa državom. U savremenoj politikologiji religije, sve se češće koristi pojam eklesiokratija (vladavine ckrve), kojim se označava državna vlast određenog vjerskog lidera ili nekog vjerskog tijela. Po Hejvudu, teokratija (doslovno božija vlast) jeste načelo po kome vjerske vlasti imaju prednost nad političkom vlašću. Teokratija je režim u kome se položaj u vlasti određuje na osnovu položaja koji ta osoba zauzima u vjerskoj hijerarhiji.

Pojam teokratije se obično koristi za opisivanje onog oblika organizacije državne vlasti u kome religija ima dominantnu ulogu. Za onaj oblik vlasti u kojem organi iz vjerske sfere zamjenjuju organe političke sfere, ili u najmanju ruku, imaju dominaciju u političkoj sferi. U najčešće korišćenom smislu, termin teokratija se koristi u slučajevima kada neka vlada tvrdi da vlada u ime Boga, ili neke natprirodne sile. Kada legitimitet političke vlasti zavisi u toj mjeri od vjerske hijerarhije da država i politika skoro uopšte nemaju svoju autonomiju od religije, riječ je o teokratiji. Kada politička vlast koja se poziva na svoj vjerski legitimitet uspostavi istovremeno dominaciju nad vjerskom sferom, riječ je o cezaropapizmu.

U razmatranju odnosa teokratije i demokratije važno je uvesti odnos teokratije ili eklesiokratije – teokratija ili eklesiokratija, po svom obliku organizacije mogu biti monistička ili dualistička. U prvom slučaju, administrativna struktura i hijerarhija u državi su identične sa religijskom strukturom i hijerarhijom. A, u drugom slučaju, postoje dvije paralelne i odvojene strukture i hijerahije, ali religijska struktura dominira nad administrativnom strukturom države.

U evroatlanskim liberalnim demokratijama ne može se govoriti o monističkoj formi teokratije, identiteta hijerarhije unutar javne vlasti i crkvene hijerarhije faktički i nema. Monokratska teokratija je nespojiva sa demokratijom. Ona je protuliberalna i prototalitarna. Endru Hejvud kaže, teokratska vlast je neliberalna u dva smisla. Prvo narušava razliku između sfere privatnog i javnog, time što prihvaća vjerska načela i nalaže da se prema vjerskim načelima vodi i lični i politički život. I drugo, pruža političkoj vlasti potencijalno neograničenu moć, jer u ovoj vrsti režima svjetovna vlast proizilazi iz duhovne mudrosti, te se ne može zasnivati na pristanku naroda i niti ograničiti ustavom.

Sa dualističkim modelom socijalnog bivstvovanja teokratije stvar je u odnosu monističke prakse teokratskog, zapravo drugačija. Jer, teokratski mentaliteti uspijevaju u multiverzumu vlasti na tlu liberalnih demokratija doći do riječi. Uspijevaju, dakle, ozbiljujući svoje svjetonazore i interese, paktirati s etabliranim vlastima. Liberalne demokratije, a ne samo ona američka, nisu bez iskušenja s moćima neoteokratskih politika, pa makar se one pojavljivale i u neklasičnom, odnosno, kvaziteokratskom ili, čak, kriptoteokratskom liku. Zato se insistira, da se Liberalnim demokratijama ne može upravljati preko vjerskih principa. U liberalnim demokratijama religiozna sloboda praktikuje se javno i privatno, ali ne i politički.

Teokratije podrivaju demokratiju i utoliko što su one protubiofilijske. Zasnivaju se na apsolutizaciji onostranog zagrobnog života, favorizivaju nešto spasonosno, nekrofilske slike i nekrofilske pseudofilozofije svijeta i života.

Teokratije postaju i nekrokratije, a nekrokratije uništavanju proživotne vrijednosti i proaktivnu socijalnu etiku demokratija kao i samu slobodu individua u uživanju njihova individualiteta. Umjesto tih biofilijskih vrijednosti nastupaju holisitčke, kolektivističke, natpersonalističke i, na kraju, nekrofilijske pseudovrijednosti, kakve su, uzvišenost, svetost i ljepota smrti i sl. Teokratija funkcioniše obratno demokratiji. Demokratija živi od pokreta, promjena, ugovorom utvrđenih uređenja, fluidnog vremena, itd. Ona se stvara, živi, mijenja, preobražava, gradi. Teokratija funkcioniše obratno, ona nastaje živi i uživa u nepomičnosti, smrti i iracionalnom. Teokratija je neprijatelj demokratije kojeg se najviše treba bojati.

Medijakratija.U hijerarhiji se govorilo, kako se uz, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, u evroatlanskim demokratijama figurira i četvrta vlast. Tako recimo u četvrtu vlast spadaju, ustavni sudovi, zatim nacionalne banke i njihovi guverneri, javni pravobanitelji i sl. Tako se i lobiranje smatra četvrtom vlašću. Govori se i da mediji nisu sedma sila nego

26


mediji jesu četvrta vlast. Najmoćniji mediji, sa narcizmom ili bez njega, sami sebe tako percipiraju, ali tako ih percipiraju i kritički te emancipatorski orijentirane znanosti u politici. Tu hipervlast medija, kao i stvarnu vladavinu nazivamo medijakratija, i tako je ona jedan od likova multiverzuma vlasti. Nije ona izabrana vlast, ona je u kritičkom otklonu, samozvana, i relativno neovisna, jer je podložna utjecaju vlasnika i superiornih političkih interesa. Ona prebiva pod formalnim slobodama. U normativnom smislu identificira se pet idealnih funkcija komunikacijskih medija u demokratskim društvima: 1. Oni moraju informirati građane o onome što se oko njih događa (a što bi nazvali nadglednom ili nadzornom funkcijom medija), 2. Moraju obrazovati u pogledu smisla i značenja činjenica (važnost ove funkcije obzibljnost s kojom novinari štite svoju objektivnost, budući da ona vrijednost podrazumijeva profesionalnu nepristarnost, prema nekim pitanjima), 3. Mediji moraju pružiti platformu za javni politički diskurs koja će olakšati oblikovanje javnog mnijenja i pružati javnosti povratne informacije o tome mnijenju, jer je ono iz nje i došlo, 4. Daju publicitet državnim i političkim institucijama, posrijedi je novinarska uloga psa čuvara, 5. Mediji u demokratskim društvima služe kao kanal za zagovaranje političkih stajališta. Neki će mediji, u sektoru tiska, aktivno podržavati ove ili one stranke u trenutcima kao što su izbori. On se može shvatiti i kao funkcija uvjerenja. Tako idealno zamišljenim medijima, odgovara i normativna slika idelnog novinara. Džon Lojd, izdvaja model, anglosaksonski model, pravog, poželjnog novinara. Tako novinar ima i neke od kvaliteta sveštenstva. Dužnost mu je da društvu govori istinu, da obezbjedi društvu forum za debatu i drži moć u tom društvu stalno u budnom. Najbolji dio anglosaksonskog modela novinarstva jeste da se drži obećanja da novinari treba i mogu da interperetiraju svijet zajednici, i da nudi prostor, štampi, radiju i televiziji. Pojam medijakratija može se povezati sa pojmom medijske demokratije. Pojam medijska demokracija služi, ponajprije, karakterizaciji nove temeljne političke konstelacije, a tek potom mogućoj kritici određenih, s njom, povezanih, razvojnih tendnecija, naime onoliko koliko one protuslove neodrecivim legitimacijskim zahtjevima demokracije. Djelujući sa tih pozicija mediji produciraju prakse koje Meyer naziva praksama kolonizacije politike posredstvom medijskog sustava. Tome se brzim pomacima, približavaju, i zapadne stranačke demokracije.Mediji danas kreiraju politiku, koriste politiku da ljudima nametnu neke ideje o tome kako svijet funkcionira, a istodobno dopuštaju politici da njima upravlja. Tako postoje veze medijakratije i korporokratije. Pa tako, prije svega, mediji, nacionalni ili multinacionalni, se organiziraju u formi korporacija. Na djelu su i globalne medijske korporacije, pa se govori i o globalnoj medijakratiji. Globalna medijakratija predstavlja sastavni dio transnacionalnih korporacija koje danas praktično vladaju svijetom. Veza medijakratije i demokratije. Kada se pod vladavinskim patronatom medijakratije presudno oblikuju socijalni ambijent te atmosfera i temeljni procesi u politici, mediji gube autentične svrhe korespondentne sa demokratskim ethosom. Umjesto da budu stvarnost, te kontroliraju i nadziru institucije, jer im onda profit ne bi bio važniji od istine, mediji su opsjednuti medijakratskim mentalitetom, postaju relativno samostalna vlast nad društvom i politikom ili, pak, postaju sastavnim dijelom političkog establišmenta. Unutar veza sa drugim likovima antidemokratske vlasti, medijakratija stoji posebno u dobrim odnosima sa militokratijom. Danas korporacijsko – vojna plutokratija vlada praktično bez osporavanja, manipulišući vijestima i proizvodeći vijesti, osiguravajući tako svoju poziciju moći. Medijska demokratija se pervertira u medijakratiju i u mjeri u kojoj mediji kooperiraju s državnim parapolitikama i kriptopolitikama. To se događa u mjeri u kojoj sami mediji koriste metode, taktike i vještine tajnih aparata države, odnosno vlastitih kriptopolitika. Mediji i špijunski tragaju za privatnim životima vlastodržaca, kako detektivski pronalaze ono tajno u životu političara i upotrebljavaju ga,ali čuvaju u rezervi, i iskoriste kad to zatreba. Medijakratija, posebno ona multinacionalna, uništava još jednu od bitnih vrijednosti demokratija, politeizam vrijednosti i polifoniju mišljenja unutar samog civilnog društva i unutar samog medijskog svijeta. Tako mediji uspijevaju svojim vještinama anesteziranja i mediokretenizacije nametnuti svoj nadzor nad osjećanjima, htijenjima, mišljenjem i vrijednosnim preferencijama građana, a ljudi gube sposobnost da rasudnim snagama prerade medijeske istine. Američki autor Pol Kerc će reći, da ne odobrava nastajanje globalne medijakratije, u kojoj šaćica moćnih medijskih konglomerata praktično gospodari sredstvima opštenja. Tu je još i riječ o dekadenciji stvarnog znanja, znanstvene slike svijeta i sekularnog humanizma. Nastajanje globalne medijakratije u današnje vrijeme posebno ugrožava naučno – racioinalistički pogled na svijet. Svuda je na djelu izopačenje medijske demokracije u medijakratiju, i svuda medijakratija figurira kao neslužbena vlast.U najrelevantnije konzekvencije medijakratije koa, kako to piše Meyer, prakse instaliranja mentaliteta osrednjosti i htijenja infantilizacije u sferu političke komunikacije, spada ispražnjavanje političke od onog političkog. Prekriva

27


ona ono političko u politici i marginalizacijom partijskog. Njena je maksima, manje stranačarstva i jednako više demokratije. Tako nisu više stranke potrebne da bi se došlo na vlast, samo političari koji steknu medijsku popularnost imaju šanse za trijumf. Ona uspijeva da kooperira i sa sudstvom. Podudarnost interesa između sudija i novinara njeguje sopstvenu logiku. Na djelu je i nešto pozitivno. I sudije i novinari, šire prostor slobode tako se služe medijskim odjekom, uzajamno se hraneći činjenicama one vrste koja pomaže vođenju istrage. Ali, tu su i negativne posljedice simbioza između medijakratije i sudske vlasti. Svaki slučaj biva izložen ispitu suda javnog mnijenja, još prije nego što je istraga obavljena do kraja. Medijakratija je prinuđena da sklapa savezništva s drugim likovima što figuriraju u savremenom multiverzumu vlasti. Može biti u paktu sa militokratijom. No, prije svega, paktira sa plutokratijom, i sama jest jedna od njenih likova, i etabliranom politokratijom. Utemeljena veza između medijakratije i mediokratije – medijakratija sa javnom politikom koju oblikuje jeste i jedno od izvorišta produkcije mediokratija. Ima ona i svoje druge studence, a ona, istovremeno, jeste i socijalni oslonac same medijakratije. Tako udružene medijakratija i mediokratija produciraju ono što se, zapravo, učeno naziva opšti društveni konsenzus o održivosti političkih režima u cjelini, rade na reprodukciji poretka hegemonije. Medijakratija i mediokratija koju ona producira na proizvodnji opštegrađanske konsenzualne podrške političkim sistemima liberalne demokratije u kojima funkcioniraju likovi vlasti koji sami djeluju. Kao silnice njenog podrivanja i destruiranja. Novinari i njihove novinske organizacije ključni su igrači u hegemonističkim procesima.

Mediokratija.Često se mediokratija i medijakratija poistovjećuju. Medijakratija, hipervlast i panvladavina masovnih

medija. Mediokratija, vlast i vladavina osrednjosti. Medijakratija, uključivši videokratiju, proizvodi mediokratiju, s njom je u savezništvu, ali nisu mediji jedino izvorište njene produkcije. Meritokratija se poima i kao antipod mediokratiji. Nije mediokratija ništa incidentalno unutar evroatlanskih političkih kultura. Pluralističke demokratije, zapravo, iz same svoje biti, slijedeći, prije svega aksiologiju jednakosti i politiku permanentne demokratizacije u pristupa resursima, u institucije vlasti instaliraju mediokretske navike i mentalitete, i, onda, nužno produciraju mediokratska htijenja, mediokratija, kada bi mogla, postala bi dominirajući režim vladavine.

I iz drugačijih diskursa, na primjer, onih koji reflektiraju o postsocijalističkim stvarnostima proliberalističke tranzicije ka tzv. prokapitalističkoj modernizaciji, tvrdi se kako je na djelu vladavina mediokratije. Usput se razvilo nešto što sam ja nazvao mediokracija. Mediokriteti su zavladali političkom scenom. Najveći suradnik mediokracije je medijakracija. To su novinari koji se povezuju sa političarima.

Tradicionalno se fenomen mediokratije problematizira u diskursu kritike demokratije, i na drugoj strani, doktrinarne apologije hijerarhikratije u njezinim različitim likovima, od neoaristokratije pa sve do savremene plutokratije. U ovom diskursu mediokratija – mediokratija kao navodna praksa degradacije aristokratskog duha i superiornog duha prirodnih ili zaslužnih elita kulture, znanja i otmjenosti, radikalno anatemizira, a demokratija se – ona je u verziji neoaristokratije samo simbioza ohlokratije i mediokratije, diskreditira kao njihov producent.

Tematizira se, mediokratija u kontekstu oblikovanja meritokratije. Ona kritizira demokratiju utoliko ukoliko ona socijalni uspon osigurava na osnovu mjerila mediokritetsva, što je posebno izraženo u partitokratijama i egokratijama, zapravo mediokritetstvo jeste pravilo, a ne incident. U partitokratskim demokratijama i partijskim egokratijama dominiraju lideri, i sami često sa mediokritetskim kvalitetima, koji epigonski asistiraju svite mediokriteta i ljudi podaničkog mentaliteta. Ali se tvrdi kako demokratija neprestano provodi mediokretenizaciju i građanstva i političara, i to tako što se u medijima manipulira s njima degradirajući ih na razinu upotrebljivih mediokriteta. Interpretaciju mediokratije nalazimo nalazimo kod Tomasa Meyera, razlikujući pojmove medijska demokratija.

Tako je po njemu pojam mediokracija širi od pojma medijske demokracije, jer uključuje političko – kulturnu dijagnozu da na pozornicima i za pozornice masovnih medija sve više dolazi u obzir samo ono što se podudara s političkim i kulturnim ukusom što širega presjeka društva, koji se pak svojim trijumfalnim medijskim zrcaljenjem potvrđuje, potkrepljuje i nužnim pojačanjem doziranja oslobađa zapreka. Problematizira se mediokratija i unatar teorija elita i, posebno, untar teorije demokratkog elitizma, odnosno kompetitivne demokratije.Protagonisti teorije demokratskog ili kompetitivnog elitizma, najpoznatiji su Maks Weber i Josef Šumpeter, koji definiraju demokratiju, kao proceduru izbora političkog predstavništva. Prihvatao je u svojoj sociologiji politike Maks Weber relevantnost parlamentarne vladavine. Tako je sa proširenjem biračkog prava i pojavom stranaka, ona, u odnosu na liberalnu tradiciju u kojoj je parlament bio mjesto racionalnih rasprava o

28


općem, dobru, mijenja, svoj karakter. Stanačka politika i pluralnost društvenih snaga sad dominiraju parlamentima.

Sa porastom relevancije stranaka u politici raste i značaj vođenja i vođstva. Istovremeno opada, u Weberovim percepcijama, značaj masa, odnosno biračkog tijela. Otuda definira demokratiju, kao institucionalizirani mehanizam koji iskorjenjuje najslabije i postavlja one najkompetentnije u konkurentskoj borbi za glasove i vlast. Naziva je i plebiscitarnom demokratijom vođa. Svrha demokratije po Weberu, je da selektira najbolje i da legitimira izabrane.

U Šumpeterovim percepcijama demokratija, samo znači da narod ima mogućnosti da prihvati ili da obaci ljude koji treba njima da upravljaju. Pod demokracijom, je dakle on, razumijevao političku metodu, to jest institucionalno uređenje za donošenje političkih, zakonodavnih i administrativnih, odluka tako što su određeni pojedinci ovlašteni da odlučuju o svim pitanjima, jer su uspjeli osvojiti glasove ljudi. Kad su jednom političke elite izabrane, onda one samostalno vode politiku bez uplitanja masa, biračko tijela, kojeg, je kao, i Weber smatrao nesposobnim za vođenje politike. Jer narod, nema sposobnosti za rasuđivanje u stvarima politika, on je samo proizvođač vlada elita. Prema Šumpeterovim uvidima u interpretaciji demokratije naroda su, potrebni samo inžinjeri sposobni za donošenje ispravnih tehničkih odluka o uređenju ljudskih poslova. Tako je Šumpeterov kompetitivni elitizam udaljen je samo za sitan korak od takve tehnokratske vizije, vizije koja je kako antiliberalna, tako i antidemokratska.

Meritokratija.Uobičajeno je da se pod meritokratijom podrazumijeva najpravedniji društveni poredak u kojem vlasti

imaju oni koji imaju najviše znanja, zasluga, postignuća, dostignuća, oni koji su najsposobniji i najkvalitetniji. Meritokratija je vlast i vladavina na osnovu vrlina. Meritokratija zadobija različite vrste likova, kakvi su na primjer, tehnokratija, birokratija, ideokratija, scijentokratija i sl. Iz različitih likova vlasti meritokratije, mogu da se regrutiraju, i zasebni oblici vlasti kao, npr., plutokratije, korporokratije, militokratije, i sl. Meritokratija hipostazira znanje i sposobnosti na osnovu vlasti, u savremenoj politici, kao što su, neoaristokratija, politokratija, partitokratija, gerontokratija, mediokratija i sl. Meritokratija u i u stvarnosti, u normativnom kontekstu temelj najpravednije društvenog uređenja, i tako najracionalnija osnova uspješnih demokratskih režima vlasti, sve dok historijskim procesima meritokratija ne zamijeni samu demokratiju. Teorije strukturalističkog funkcionalizma operiraju pojmom meritokratije. Društveni subsistemi preferiraju meritokratiju (obrazovanje,..), kakvi su upravo, uzmimo, proizvodnja materijalnih vrijednosti i obrazovanje, funkcionalistička sociologija preferira meritokratiju kao superiornu vrijednost. I u sferi obrazovanja valja da vladaju meritokratske vrijednosti. Još u fazi upisa u škole, i kasnije, u obrazovonom procesu pokazano znanje mora da vrijedi kao jedini kriterij statusa i prisvajanja nagrada.

Njena vrijednost javlja se unutar ideologije liberalizma, a tu se promatra u vezi sa idejama individualizma i jednakosti. Endru Hejvud otkriva tu vezu – individualizam podrazumijeva vjerovanje u fundamentalnu jednakost. Svi ljudi su rođeni jednaki, makar u smislu moralne vrijednosti. To se iskazuje u liberalnom zastupanju jednakih prava posebno u obliku pravne (jednakosti pred zakonom) i političke jednakosti (jedan čovjek, jedan glas, jedan glas vrijedi kao jedan). Pošto ljudi nemaju iste talente i volju za radom, liberali ne prihvataju društvenu, odnosno jednakost rezultata. Oni podržavaju jednakost šansi (ista pravila za sve). Liberali stoga zastupaju načelo meritokratije, gdje se pod sposobnošću, smatra talenat ujedinjen s teškim radom.

Meritokratski režim vlast osigurava da na vodeće političke pozicije budu izabrani najbolji, a vlast najsigurnija garancija uspjeha politike i društva. Meritokratija podrazumijeva apologiju društvene i političke hijerarhije, i jedan je od likova svjetovne hijerokratije. Ona se poziva u pomoć u doba društvenih kriza ili tranzcijskih turbulencija, nesređenosti i htijenja izlaska iz pretpolitičkih stanja. Sve ključne institucije politike i države (ekonomske, finansijske i pravosudne) moraju biti utemeljene na meritokratskim načelu. Pod javnim službama se podrazumijeva, služba je svaki položaj za koji je politička zajednica kao cjelina zainteresovana, birajući osobu koja ga zauzima ili propisujući postupke na osnovu kojih se vrši izbor.

Ulaženje u javne službe i ustanove vlasti te napredak u profesiji samo po adekvatnim znanjima je pretpostavka, eliminiranja nesposobnih, anuliranja anarhičnosti i nerada te promocije stručnosti, profesionalizma, kvaliteta i efikasnosti. Meritokratija i partitokratija su dva modela upravljanja društvom i razvojem. U meritokratiji napredovanje i zauzimanje pozicija na vlast se dolazi na osnovu sposobnosti i zasluga, a u partitokratiji položaj se stiče prema političkoj, stranačkoj ili ideološkoj opredjeljenosti i podanosti.

29


Meritokratija i partitokratija produciraju dva tipa elita. Meritokratija proizvodi i favorizira elite stručnjaka, kreativnih, tolentiranih, spobosbnih, mladih, dotle partitokratijama prema političkim zaslugama i partijskoj odanosti stvara nekreativne, često i mediokritetske, političke oligarhije. Demonstirra se kako meritokratija kao politička filozofija i praktična politika ima neupitne prednosti nad režimima partitokratije. Partitokratije su jedna od varijanti politokratija, ali se one na njih ne mogu reducirati, pa tako politokratije mogu figurirati ne samo unutar jednopartijskih ili višepartijskih režima nego i u društvima koje ne poznaju evroatlanske modele partijskog organiziranja javnog života.

Ključne prednosti meritokratije u odnosu na politokratiju su, da ona čuva slobodu znanja, kreativnost, inteligencija, sferu privatnosti i granice političkih i vlastodržačkih intervencija u civilno društvo. Oni priznaju da je meritokratija, jedan od oblika svjetovne hijerokratije, a ona je sama po sebi nešto vrijedno i nužno, samo što se na hijerokratskoj skali položaja i uloga, dospijeva vrijednostima, i to radom, sposobnostima, znanjem, i sl. Meritokratija je superiorna i u odnosu na one oblike vladavine koji se zasnivaju na populizmu i narodnjaštvu. Meritokratija racionalizira javni život, a sferu stvarne politike prepušta instrumentalnom umu znanja i struke. I iz kritika drugih likova vlasti, npr., sa tla kritika gerontokratije, medijakratije, mediokratije i sl., dolaze pohvale meritokratiji.

Meritokratski režim vladavine čini se privlačnim i on označava vladavinu onih koji to zaslužuju (kombinacija talenta i obuke). Meritokratija izgleda kao sistem koji svi preferiraju bar na prvi pogled, ali stvari nisu tako jednostavne kada se pogledaju izbliza. SAD – zemlja uspona i javnog respekta. Kultura prevare (rasna i klasna pripadnost). Darendorf nas upozorava, meritokrati zamjenjuju aristokrate i gerontokrate, moćnike na osnovu podrijetla i dobi. U Američkoj političkoj kulturi figurira aksiološka preferencija meritokratije, odnosno da Amerikanci vole meritokratsko i slobodorasko društvo sa efikasnom, ali pri tome, slabom vladom pa se, uz to, SAD najčešće tretiraju kao zemlja uspona i javnog repsekta meritokratije. I na evropksom tlu meritokratski ideali kompromitirani su, rasna, etnička i klasna pripadnost određuje ko će ostvariti svoj potencijal, a ko neće u tome uspjeti.

U evroatlanskim demokratijama postoji meritokratski mit – mit o tome da je demokratski izbor mogućnosti svima podjednako na raspolaganju (malo izbora postoji – klasne, nacionalne razlike, bogatstvo, korupcija u zapadnim sistemima pretvaraju priču o meritokratiji u mit, besmislicu, to je zapravo, mimikrirana promocija plutokratije). Meritokratija u sebi skriva staru maksimu, gdje nema buržoazije, odnosno kapitalizma, tamo nema ni demokratije ni napretka. Ideologija meritokratije je zamaskirana apologija plutokratije, a kapitalisti su samo jedan, mada najvažniji, njen dio.

Meritokratski oblik uređenja i vladavine proizvodi hiperacionalnost, fleksibilnost, apstraktizam, komercijalizam, i opsesiju modernizacijom što vodi ka dehumanizaciji ljudskih veza i odnosa. Figuriraju i mišljenja o suštinskoj divergenciji, a ne konvergenciji, između demokratije i meritokratije. U sebi skriva hipokratski mentalitet i moralno licemjerje. Ona je zapravo, demagoška kompenzacija i racionalizacija stvarnih, i to klasnih nejednakosti, a one nejednakosti koje evroatlanska društva mogu priznati i opravdati jesu, samo one okje su rezultat aplikacije meritokratske aksiologije i kulture. Budući da vlast i vladanje traže specijalistička umijeća koje građani, i posebno građani kao radnici ne mogu posjedovati, to meritokratija do kraja isključuje iz političke relevancije svijet rada. Ipak, vladanje traži vještinu koja nedostaje ogromnoj ogromnoj vještini građana. Tako je na nju stavljen određeni elitiizam. On se brani kao meritokratski, ali današnji elitizam je zapravo odraz menadžerski, naučnih i tehnokratskih vrijednosti.

Bitna karakteristika meritokratije je i to što pridaje veliko značenje znanju, stručnosti, kvalifikaciji i uspješnosti za pozicioniranje i status u društvu. A to htijenje, je navodno, do kraja korespodentno s demokratijom, ona jest, i trebo to biti, utjelovnjenje demokratske meritokratije i njenih vrijednosti kakve su prgamtične vrijednosti štednje, radinosti, umjerenosti, sposobnosti, i sl. Rober Dal, će pisati, kako demokratski procesi ne isključuju respekt stručnosti. U savremenim demokratijama je stručno zanimanje od ogromnog značaja u donošenju političkih odluka. Tako, demokratija podrazumijeva u vlastitu umnost involviranu meritokratiju, bez meritokratske involvacije i jasne potpore javnog mnijenja odlučivanje u institucijama vlasti, nema legitimaciju. Državne odluke treba da se donose meritokratski, uz konsultacije stručnjaka i naučnika. Zato se i hoće demokratska i, istobodno, meritokratska umjesto stranačke države i zagovara se kooperacija između demokratije i meritokratije.

Meritokratija treba biti osnova odlučivanja u liberalnim demokratijama odnosno u sistemu demokratskog legitimirane državne vlasti. Demokratska vlast jeste legalna i legitimna, ali je nekompetentna. Demokratija

30


podrazumijeva u vlastitu umnost involviranu meritokratiju. U demokratskim državama moraju postojati meritokratske ustanove no meritokratske institucije ne mogu efektivno djelovati bez stvarnog demokratskog miljea. Meritokratija za razliku od drugih oblika vlasti nema zasebnu organizaciju, ali se instalira u različite likove vladavine. Ideologija meritokratije zavodljiva je i privlačna. U stvarnosti liberalnih demokratija eskpertizam stručnih i znanstvenih stratuma praksi političke kulture meritokratije ulazi u institucije vlasti. Meritokratija, za razliku od drugih oblika vlasti, nema zasebnu organizaciju, ali se instalira, kad je to realpolitički racionalno, u različiti likove vladavine.

Tako znanost ne može da određuje ciljeve i prioritete, ona što je sa stanovišta znanosti racionalno, nije racionalno i sa stanovišta javnosti i njenih vrijednosnih preferencija.

Demonokratija.Demistifakcija, desakralizacija i panracionalizacija svijeta ne uspijevaju, na primjer, u permanenciji se pojavljuju i širom svijeta, uključujući, naravno, i onaj evroatlanski, nove vjerske i pseudoreligijske organizacije. Manifestira se to neuspijevanje i u tome, što, uzmimo, ljudi vjeruju i dalje kako postoje sotone, satane, demoni, đavoli. Vjerovanje u demone ovdje nas interesira samo u mjeri u kojoj ono postaje izvorište političkih predstava, stavova, orijentacija, preokupacija i praksi. Ono se može transformirati u vjerovanje u političku demonokratiju. U tom liku vjerovanje u demone jeste relevantno i za politologiju, a u našem tematskom kontekstu, svakako, i za kratologiju. Društevene znanosti o politici ne operiraju terminom i pojmom demonokratija. Govori se o demonskom u politici. Riječ je o metaforičkom izrazu specifičnih političkih stanja obilježenih harizmatskim vođama i masovnim mobilizacijama uzrujanog, opasnog, eskatazama obuzetog i fnatiziranog naroda. Izraz demonokratija ne funkcionira u sekularnim znanostima o društvu i politici. Upotrebljava se i termin sotonokratija. Opredjeljujući se za termin demonokratija. Recimo kako ova dva izraza upotrebljavamo u sinonimnom smislu. Veza demonokratije i demokratije su značajne što ljudi vjeruju, govore, pišu objavljuju. Živimo u doba demonokratije, a ne demokratije, liberalne demokratije evroatlanskog svijetu nisu ništa drugo do privid, laž, obmana, one su, zapravo, samo jedno od lica i djela sotonskog zla i demonokratije.Termin demonokratija javlja se, prije svega, u jeziku učene vjere, odnosno unutar teoloških refleksija o savremenom svijetu. Demonokratija je antipod teokratiji, ali, pri tome, teokratija će, na kraju, pobijediti. Povijest jest usmjerena prema vladavini Boga nad narodima. Nakon kulminacije sotonokracije teokracija je logičan ishod. Vladavina Boga počinje Kristovim dolaskom, nastavlja se razvojem teokratskih slia u ckrvi i državi, a završava u vječnosti vladavinom Boga Krista, kako krista kralja. No, u međuvremenu, u očekivanju te vječne vladavine, u konzervativnoj antizapadno orijentiranoj, a posebno u tradicionalisitčkoj teologiji pravosljavlja dijelom demonskih sila zla i djelom demonokratije označava se cjelokupan evroatlanski svijet uključivši i njegovu liberalnu demokratiju. Komunizam je, na primjer, demonokratija, govori se o komunističkoj demonokratiji, zapadnjačka društva kao društva materijalizma, prosvjetiteljstva, individualizma, antropocentrizma, primitivnog sekularizma, i sl, također, su djelo demonokratije. Sve što se unutar evroatlanske liberalne političke kulture promovira u demokratiju u diskrusu se konzervativne teologije označava kao demonokratija. Osim u teološkom kontekstu termin demonokratija koristi se i unutar teorija zavjera, njihova je vodeća i opasna manira, demonizacija drugog. Središnji objekt – žrtva teorija zavjere jesu Jevreji, pa se, otuda, i demonokratija, koja tvrdi kako se u teorijama zavjere i u slikama demonokratije, nije ništa drugo do lihvarsko – cionistička pseudodemokratija pseudodemokratija, s kojom jevreji, ugrožavaju druge pa se govori i o jevrejskoj demonokratiji. One su nošenje htijenjem razorne dehumanizacije drugog, dehumanizacije koja priprema teren za konačna rješenja, i to svim sredstvima uključivši i zločine genocida, a u tom htijenju obavljaju primarno zadaću dehumanizacije navodnog neprijatelja nacije i države. Teorije zavjere očito mogu biti opasne. Izraz demonokratija konvencionalna je komponenta nacionalističkog vokabulara. I onda kada ne prihvata teorije zavjere i kada se kreće izvan teokratskih slika savremenog svijeta, fanatično koristi ga nacionalizam te tako i njegovom javnom upotrebom demonstrira vlastite prakse dehumanizacije drugog. No, nacionalisti demoniziraju, odnosno satoniziraju i sve pripadnike vlastite nacije koji ne dijele njihove fantazme i mržnje, to su demonokrati koji izdaju nacionalne svetinje. Ona zna da je u govoru o demonokratiji riječ o jednoj fantazmagoriji, ali i zna da iza njega kriju konzervativne grupacije hijerokratije, teokratije, nacionkratije i državnih realpolitika. Ideokratija.Kada se koristi u sociologiji i politologiji uglavnom je rezerviran za govor o socijalizmu, socijalističkim režimima. Tako Gellner govori o sovjetskom savezu kao prvoj svjetskoj svjetovnoj ideokratiji i o marksizmu kao prvoj sekularnoj etabliranoj religiji svijeta koja stoji u temelju te ideokratije. Tako se govori i o komunističkoj

31


ideokratskoj vladavini, o socijalističkoj ideokratskoj vladavini, i sl. U tom kontekstu i režim socijalističke Jugoslavije kvalificira se kao tvorevina ideokratija, odnosno kao režim ideokratije, ideokratska zajednica, najtipičniji primjer ideokratske države. Marksistički režimi predstavljali su društvene i političke poretke zasnovane na ideokratskom tretmanu samog marksizma. Riječ je o službenoj ideokratiji. Tako Ernest Gellner, govori, marksistički su režimi ideokracije, tj. režimi koji se ne zadovoljavaju time da uz najmanju cijenu obavljaju društvenu funkciju, nego žele ostvariti moralni poredak, vladavinu vrline na zemlji. Riječ je, dakle, o državnim režimima realnog socijalizma, ali i o ideokratskom totalitarizmu. Poredak realnog socijalizma, odlučno zatvara krug istine, hijerarhije, društvene vrijednosti, stvarnosti.Zemlje tzv. realnog socijalizma, pa i jugoslovenska država, su bile zemlje i države s vladavinskim statusom ideokratije. No, ako se ideokratija poistovjeti samo sa marksističkim sistemima vlasti onda imamo na djelju neutemeljeni i ideološki motivirani redukcionizam. U skladu sa ovim poimanjem biti ideokratije, teokratije su istovremeno i ideokratije. Tako su i antikomunistički režimi ideokratski. I režimi koji počivaju na načelima liberalne demokratije.Ideokratija se javlja te djeluje i unutar drugačijih političkih poredaka. To je oblik vlasti koji se temelji na recepciji i vladavinskom statusu jedne ideologije koja jeste istodobno i državna ideologija, a ona je u građanstvu prihvaćena i etablirana kao sveobavezujuća norma. Teokratije su istovremeno i ideokratije. Nacionalistička ideologija, ideokratija, ona kao apsolutnu istinu nacionalnog identiteta prihvata i afirmira samo ideologiju nacionalnog egoizma, narcizma i agresivnosti spram drugog. I na tlu postocijalizma na prostorima ex – Jugoslavije ideokratija, podrazumijeva samo tradiconalizam i opetovanje tradicionalnih vrijednosti, ili dekorativnom patriotizmu. Ideokratske ideologije i prakse mogu biti obilježja različitih političkih sistema, a ne samo socijalističkih država. U svojoj idejnoj sadržini ideokratije se međusobno razlikuju, ali u temeljnim postulatima one dijele zajedničke karakteristike. Ideokratija je vezana za fenomen ideologije. Zadatak ideologije je da neki posebni interes prikaže kao opći društveni interes i tako pojedincima omogući određene privilegije, a vlasti pribavi podršku dovoljnu za njeno stabilno funkcioniranje i eventualnu legitimnu uporabu sile. Ideologija pokušava sebe prikriti kao ideologiju, nastupa kao istina. Ideokratija je oblik vlasti utemeljen na panpolitici. To su društva u kojima politika posreduje i određuje sve ljudske, odnosno društvene veze i odnose. Panpolitička društva su istovremeno ideokratska i politokratska društva, i kada su, jednopartijska, pluralistička, teokratska, nacionalistička, i sl. Ideokratija jest jedan od likova političkog fundamentalizma i počiva na fundamentalistički pojmljenoj ideologiji. Ideokratija za sobom povlači i ideofobiju, proganjanje drugih ideja. Ideokrat, je istobodno i faktokrat. Ideokratija logikom faktokratije i tretira stvarnost kao samu umnost. U panpolitičkim i fundamentalističkim društvima funkcioniraju oblici liderokratije. Ideokratski režimi vlasti ne mogu funkcionirati, ako u njima ne postoji institucija vođe. On je taj mistificirani lider, ideokratski pastir službene istine politike i vlasti. On je kao pastir, on je istražitelj, sudija i egzekutor. Ideokratske vođe prakticiraju ideokratiju kao političku svjetovnu kvazireligiju. Idiokrati, idioti, ljudi koji su nesposobni da aktivno žive u društvenoj zajednici i sudjeluju u javnom životu politike, vlasti i države. Na tlu projekcija otkrivamo još jednu važnu dimenziju ideokratije, u njena bitna određenja uvrštavamo i njenu recepciju diskursa eshatologije. Ona se ispoljava, između ostalog, i u zamislima eshatona historije, u eshatološkim predstavama posljednih svrha politike. Ideokratija producira i idiotokratiju. On je kod Grka bio ili bog ili zvijer ili idiot. Pod idiotima podrazumijevamo ljude koji su nesposobni da aktivno žive u društvenoj zajednici i sudjeluju u javnom životu politiku, vlasti i države.S vladavinom ideokratije ide i vladavina mediokratije. Ne može ideokratija funkcionirati bez, reklamokratije.Pod njom podrazumijevamo superiornu i oholu moć najraznorodnijih aparata vlasti i propagandnih servisera, medijsko – reklanim institucija i njihovih praksi.Ideokratija je smrtni neprijatelj demokratiji. Ideokratski režimi, komunistički, ili pak antikomunisitčka ideokratija, nacionalistička, ununištavaju, temeljne pretpostavke i ključne atribucije demokratije, i kao građanskog ethosa, i kao formalnog režima vlasti.Ona uspostavlja režim dominacije jedne jedine ideje, ideologije, morala, vjere, svjetonazora, pogleda na svijet. Svepristune su tajne službe kao ideokratski nadzornici života, pa s njima panpolitički ideokratski um uspijeva u kontroli svakodnevnog bivstvovanja. Ideokratija je tako vladavina tajnim, ona je zapravo, pankriptokratija. U najradikalnijim izrazima, otuda, ideokratija se i pojavljuje kao tiranija nad ljudskim pravima i slobodama, i uopšte nad normativitetima i htijenjima što ulaze u svjetonazor optimističke antropologije.

32


Tehnokratija.Anri Lefevr, tehnokratija kao oblik vlasti i ne postoji. Postoji samo mit o tehnokratiji. Figuriraju samo ideološke slike i preferencije tehnokrata i tehnokratije. Tehnokrati ne zapovijedaju. Oni raspolažu samo ograničenom moći odlučivanja. Vlast nameće tehnokratima kojima raspolaže odlućuja odlućuja opredjeljenja. Za zvanično priznate i formulisane probleme tehnokrati predlažu razna rješenja, a državna vlast vrši izbor. Habermas dodaje društvu još jednu bitnu ideju, istinu, idelanu, komponentu, relevanciju prosvijećene volje javnog mnijenja. Tehnokratska revolucija, s njom se umjesto tradicionalnih pojavljuju nova izvorišta socijalnih konflikata, pa tako odnos između kapitala i rada više nije osnovni odnos. Ne proizvodi središnji društveni sukob već biva nadomješten konfliktnim odnosom između tehnokracije i različitih dijelova civilnog društva, tj. posjednika važnih informacija i znanja u korporacijama i državama, i različitih dijelova civilnog društva, tj.građana i potrošača. Iz toga nastaje niz novih društvenih pokreta od ekološkog do feminističkog. Tako živimo u tehnokratskoj eri, carstva tehnokratije, te ljudi, narodi, i države, ako žele opstati sa svojim ekonomijama, joj se moraju adaptirati. Političar koji slijedi tehnokratski društveni ideal govori, ja sam čovjek koji se zalaže za tehnokratiju i tržišnu ekonomiju liberalnog tipa. Kapital i znanje bi trebali da budu faktori koji vode razvoju. Vrijednost tehnokratije se ogleda u tome što se u njima, de – politizuje sama politika.Vrijednost tehnokratije je u tome što suštinu zajedničkog dobra vidi u stvaranju realnosti u kojoj će mase biti sigurne. One su kontrolirane, zaštićene i vođene vizijom i praksom tehnokrata, a same tehnokrate prisvajaju sebi mesijansko poslanje usrečitelja ljudi i naroda. Tehnokratsko društvo, hoće se poredak socijalnih i političkih odnosa u kojima će sve važne političke, ekonomske, odluke donositi eksperti, tehnologičari. Dopušta se, da građani participiraju u politici, ali samo na lokalnim razinama. Tehnokratske vlade su odgovor na iracionalizme populizma, agresivnosti, nacionalizma, šovinizma, etnocentrizma, ksenofobija, fundamentalizma, fantizma, i sl.Poželjno je figuriraju i efikasne tehnokratske stranke. Partijska tehnokratija treba da zamijeni ne samo građanske elitu politokrata i partitokrata nego i tradicionalne institucije demokratije kako bi u ustanovama vlasti cirkulirala tehnokratsku krv. Favoriziraju se tipični tehnokratski političari skloni ka menadžersko – tehnokratskom pristupu u koncipiranju i vršenju vlasti te aplikaciji tehnokratske racionalnosti i tehno – logički pojmljene efikasnosti u politici. Tehnokratija je oblik oligarhijske vlasti i vladavine ili sistem organizacije društva, politike i države, gdje sve odluke donose kompetitivni visoko obrazovani, ekspertistički i profesionalni stručnjaci. Tehnokratija, vlast i vladavina stručnjaka. Pod tehnokratijom se podrazumijeva režim vlasti i vladavine utemeljen na doktrini, ideologiji i praksama s kojima se donošenje supstancijalnih socijalnih, ekonomskih i političkih odluka prepušta ekspertokratiji, odnosno tehničkoj meritokratiji. Odlučivanje primjenom pravila tehničke racionalnosti i instrumentalnog uma je superiornije u odnosu na druge metode, posebno demokratske, donošenje odluka.Tehnokratija, rukovodi znanjem i aplikacijom znanstvenih, tehničkih i tehnoloških otkrića i spoznaja. Ta znanja, a ne socijalne, moralne ili druge vrijednosti, jesu i moraju biti temelji državne vlasti i političkog odlučivanja. Tehnokratija predstavlja jedan od dehumanizovanih i protudemokratskih likova vlasti te onaj način upravljanja koji je utemeljen na hipostazi navodnog teničko – stručnjačkog neutralizma. No tehnokratija ne ostaje samo u krugovima političke vlasti. Ona bi htjela sa scijentokratijom, u skladu sa ekspertima, da oblikuje sve sfere društvenog života, i određuje procese odlučivanja u građanskim udruženjima, nevladinim organizacijama, i sl. Suprostavljajući se režimu poliarhije tehnokratija je istovremeno i monokratija. Pežorativno značenje tehnokratije, i označava se onaj tip stručnjaka i političara, koji ostavljajući po strani etičke, socijalne, kulturne, humane i druge vrijednosti demokratija, društveni svijet promatraju isključivo sa stanovišta svoje struke, odnosno specijaliziranog znanja.U tehnokratskom društvu, politika nema više nikakva smisla. Navodno doba je postpolitike, a sama demokratija pervertira se i postaje tehnokratija. Direktno izabrani predstavnici naroda više ne donose odluke, više ne vladaju, tehnokratska uzurpacija politike je na djelu. Tehnokratija je antipod ohlokratije, kao vlast povodljive, prevrtljive i predrazumske većine. Teza da je tehnokratija bolja od demokratije pripada halucinacijama utopističkih vizija pa se mora ići u ponovo osvajanje demokratije nasuprot tehnokratiji kako bi se raskinula sa iracionalnom vjerom u tehniku i tehnologiju i sa tiranijom stručnjaka. Prednost u znanju, koju je Platon priznavao filozofima, kraljevima, u modernim se demokracijama nikome nikome ne može pridavati. Upravo su modernom društvu potrebni stručnjaci. Prvo, oni se ni sami međusobno ne slažu, recimo o reformi visokog školstva, i drugo, eksperti nemaju nikakvu kompetenciju za političko upućivanje. Odbacujući ohlokratiju tehnokratija odbacuje i samu demokratiju. Tako je neosporan rast znanstveno – tehničkog znanja i rast specijaliziranih ustanova, eskperstkih agencija,

33


sturčnih institucija, i sl. u političke prakse liberalnih demokratija. Ne može se utemeljiti zamisao da bi tehnokrate do kraja mogle da zamijene političare.Tehnokratija jest sama ideologija i obavlja ideološke funkcije, a pozivanje na znanstveno – tehničku racionalnost kao njenu noseću vrlinu jest jedan od likova prepariranja njenih ideoloških svrha. Prikrivajući svoje ideološke djelatnosti istovremeno sudjeluje u prikrivanju stvarnosti političkih konflikata i ideoloških konkurencija. Kao ideologija, tehnokratija žrtvuje i etiku profesije, razdvaja moral i znanje. Anri Lefevr, će reći, nema zbiljske opasnosti od tehnokratije utoliko što ona kao oblik vlasti u stvarnosti i ne postoji. Javnost je naklonjena tehnokratama. Za tehnokrate je za razliku od političara koji su dobili povjerenje biračkog tijela, dakle legitimaciju, koju inače, tehnokrati nemaju, karakteristično da su im racionalnost i efikasnost najviše vrijednosti, i zbog toga dobijaju podršku u javnosti.Zarobljena je u praksu utilitarizma. Sve što ne donosi profit odbačeno je, a ono ljudsko priznaje se za ljudsko samo u mjeri u kojoj ima svoju tržišnu cijenu. Tehnokratija diktira što će, a što neće biti predmet javnih rasprava i odlučivanja u parlamentarnim i u drugim instiucijama demokratske vlasti. Tehnokratija i tehnokratski način mišljenja svijeta ignoriraju kulturu i svijet duhovnosti. To su za njih marginalni i staromodni izvori marginalnih, stvaralačkih i estetskih vrijednosti. Tehnokratiju kao i scijentokratiju smatramo jednim od likova meritokratije. Zadobila je svoje uobličenje u savremenom poimanju tehnokratije. A tehnokratiju, kao i scijentokratiju, smatramo jednim od likova meritokratije. Sve što se odnosi na meritokratiju i scijentokratiju, odnosi se i na tehnokratiju. Ne obaziru se socijalni protagonisti ideologije tehnokratije, korporokratija i politokratija su u vezama sa scijentokratijom.

Aristokratija.Uz teokratiju i aristokratija jeste oblik političkog režima koji svoju krajnju legitimaciju ne traži u antropocentrizmu. Klasična evropska aristokratija opravdavala je ideološki svoju vlast pozivajući se na božansku volju. Aristokratski oblici vlasti uvrštavaju se u oligarhije, a oligarhijama se nazivaju forme koje se brojčano između raznih vrsta vladavine samo jednoga, zvanih monokracije, i vladavine najvećeg broja, zvanih demokracije. U njima najmanje nekolicina drži vlast, a najviše jedna znatna frakcija, ali uvijek manjinska u odnosu na zajednicu, obnaša politička prava. Izraz aristokratija upotrebljava se za označavanje, 1) oblika državno – političkog uređenja, gdje je vlast usredsređena u rukama malog broja odabranih, privilegiranih, plemića, 2) samo društvenog sloja plemićkog staleža, 3) određenog odnosa zasnovanog na posebnom shvatanju uloge i obaveze, odnosno da plemićka titula obavezuje noble obliž. Na grčkom riječ aristoi znači najbolji, a dolazi od termina aristos što je superlativ od riječi agathos, dobar, valjan, plemenit. No, status najboljiih, najvaljanijih, naplemenitijih u aristokratijama stiče se na različitim osnovama i na različite načine. On je, taj status, posljedica rođenja, društvenog odgoja, vrlina i bogatstva, hrabrosti u vojnim bitkama, ratova i osvajanja, učinjenih, a posebno vojnih, usluga. U aristokratiji se ulazilo i na osnovu trgovačkih ili pomorskih poduhvata, bračnim vezama, vanbračnim ljubavnim odnosima i sl. Kao jedan od likova autokratskih politčkih režima aristokratija jeste antipod ohlokratiji i demokratiji kao režimima vlasti i kao poretku javnih vrijednosti. Iščezava, izumire drevna aristokratija pa i ona iz epohe feudalizma, aristokratije ne traju. One poslije izvjesnog vremena nestaju. Istorija predstavlja groblje aristokratije. Atenski narod je bio aristokratski u odnosu na ostalo stanovištvo meteka i roboba. Iščezao je bez potomstva. Nestale su rimske aristokratije. Današnju aristokratiju u Njemačkoj velikim dijelom čine potomci vazala nekadašnjih gospodara. U politčkoj misli Thomasa Pejna odbacivanje aristokratskih režima izvodi se, iz prirodnih prava, a politika, vlast i država jesu, instrumentalna stvarnost čija je jedina svrha da zaštiti ta prava, i tu je, u recepciji ideje minimalne države sljedbenik Džona Loka, ali će, kako bi se društvo oslobodilo siromaštva, opravdati i koncept socijalne države, ljudski život, slobodu i imovinu. U filozofskom radikalizmu, sintagmom se označavaju doktrine britanskih mislilaca Jeremyja Benthama, James Milla i Johna Stuarta Milla te praktične politike njihovih istomišljenika, koji su tridesetih godina 19. vijeka imali i predstavnike u donjem domu, onodobna aristokratija našla je svoje djelatne kritičare i smrtne poricatelje. Aristokratski režim predstavlja najbolji primjer toga kako grabežljivi vladari upotrebljavaju moć vlade da bi stekli sinekure i dospjeli na položaje u državnoj birokraciji, crkvi i vojsci, a te interese dakako ne dijeli ostatak stanovništva.Sačuvali su se i institucionalni oblici sjećanja na nekadašnju aristokratiju, pa unutar parlamenata liberalnih demokratija figuriraju, kao recidivi patricijske vlasti, gornji domovi, domovi lordova, senati, državni savjeti, i sl. Ovje živi ono aristokratsko i kao momenat zakonodavne volje, ali jeste stvarno samo momenat simboličkog

34


svijeta. Obnavlja se aristokratski stratum i socijalnom promocijom, postaje lordom, umjesto nasljeđem, dodijeljivanjem titule. Kako se nigdje liberalni kapitalistički sistem ne nalazi u svom čistom obliku, jer se nigdje nije razvio polazeći od nule. To su se u njemu zadržale, i reproduciraju se, i aristokratske sa liberalizmom nespojive vrijednosti. Neke od njih su, neposredno pozajmljene od prošlosti, na primjer, vojničke vrijednosti. Tako su, uzmimo, apologete aristokratije nezadovoljne njenim simobličkim statusom u ustavnim monarhijama. Htjele bi da liberalne demokratije u sebe, u svoj ustavni poredak integriraju, u intenzivnijem i obimnijem smislu, monarhističke i aristokratske elemente. Na dokrinarnom planu apologira se aristokratija, sada kao aristokratija duha, vrline i kompetencije, prije svega, unutar savremenih teorija elita. I u teorijskim kritikama modernog kao tzv. masovnog društva radi se na reafirmaciji i apologiji tradicionalnog morala te aristokratskih kulturnih i odgojnih vrijednosti, odnosno aristokratije kao elite mišljenja, ukusa i manira u odbrani od savremenog društva od opasnosti opšteg konformizma. I vrijednost je monarhije ponajprije u tome da odabere sposobnu aristokratiju, koja će ju rukovoditi i učvrstiti. No, i u širim kontekstima radi se, uz recipirajući oslonac na kritike masovnih društava, na rehabilitaciji aristokratskog. Tako, uzmimo, u teorijama, filozofijama i ideologijama koje plediraju povrataka hijerarhija kao odgovor na mediokritetstvo i egalitarizam, tzv. velikih demokratija, neoaristokratska aksiologija nalazi svoje inspiratore, asistente i propagatore. Regrutiraju se ti ljudi i gurpe, na primjer, iz plutokraije. U mjeri u kojoj se unutar plutokratskih stratuma bogatsvo nasljeđuje, a s njim se nasljeđuju i povlastice u prisvajanju uticaja, socijalnih uloga i društvenih resursa moći, te ostaje unutar porodica, u toj mjeri ovi stratumi poprimaju jednu od atribucija stare aristokratije. Slijede princip nasljeđivanja kao princip vlastite biološke i socijalne reprodukcije.Konzekvencije svjetonazora i načina života ove plutokratske, turističke cerebralne aristokratije su višedimenzionalne. Prije svega, cerebralna aristokratija poriče vrijednosti života srednje građanske klase., te važne pretopostavke opstanka i funcioniranja demokrtije.

Kleptokratija.U poimanju kleptokratije figuriraju dvije međusobno povezane vrste redukcionizma. U prvoj se kleptokratija veže za djelanosti državne vlasti. Ilustracije daje Sjuzan Rouz – Ejkermna. U odnosima vlasti i korupcije ona razlikuje više modelskih stvarnosti tih veza. Tako u korupcijskim procesima na djelu su korumpirani vlastodršci i moćni podmićivaći, naziva ovaj model korupcije bipolarnim monopolom. Figuriraju i slučajevi gdje se korupcijske prakse događaju u državama u kojima dominira mafija. Na djelu je i konkurentsko podmićivanje, na decentralizovanom tržištu subjekti vrše korupciju kao nešto što se uračunava u cijenu proizvoda. Ključni akteri kleptokratije jestu strukture državne vlasti. Kleptokratija se koristi i kao fenomenu egzistentnom i u liberalnim demokratijama evroatlanskog svijeta, i to na razini njihovih civilnih društava uključivši, svakako, i sferu ekonomije.

Drugi oblik – zapravo u konvencionalnom govoru medija i publicistike pa dijelom, i u diskursu znanstvene literature fenomen kleptokratije se primarno situira u zemlje trećeg svijeta, i posebno u države – autokratije i vojne diktature na afričkom kontinentu. Možemo reći, da su tamo vojne vođe prakticirale politiku koja se svodila na, iskorišćavanje državni resursa, da bi se nagradile vlastite pristaše. Neki vojni režimi kao Mobutov u Zairu, bili su kleptokracije, vladavine lupeža. Na drugo, strani kleptokratija se veže i za bogate arapske zemlje. Ona se situira i u postkomunističke zemlje tranzicijskih transformacija, a posebno privatizacije državnog vlasništva. Tu situira i vanjski faktor, podmazivanje, mito, korupcije, mitovi.

Pojam kleptokratije može se dovesti u vezu sa pojmom kleptomanije. Tu se radi o individuama i opsesivnim prisilama kao svojstvima psihološke strukture ličnosti. Tako je krađa bolest, krade se neodoljivo, u psihopatološkoj nesvijesti, bez znanja, svrhe. To je nešto manijakalno, manično, bolesno. Sam termin kleptokratija je kovanica i dolazi od sinteze dvije riječi, grčke riječi klepto koja znači, kradem, ludio i kratos što znači moć, vlast. Označavamo je i kao osebujnu vrsti vlasti, to je vlast onih koji kradu, a sama krađa je osnova njihova vlasti, odnosno, onih koji manirima i praksom lopova prisvajaju novac i druga bogatstva vlastitih, ili tuđih naroda, nacija ili država, te onda na tom utemeljuju svoju vlast i moć.

Rouz – Ejkerman, pravi razliku između jakih i slabih kleptokrata, i ona proizilazi iz prirode države. Tako jaki kleptokrata upravlja brutalnom, ali efikasnom državom koji ograničava jedino njegova vlastita nemogućnost da se vjerodostojno obaveže. Slabi kleptokrata upravlja nametljivom i neefikasnom državom, organizovanom da izvlači mito od stanovišta i poslovne zajednice.

Možemo reći, kleptokratija, jeste oblik i režim vlasti koju u cjelosti, deklarirano ili implicitno, u svojim ključnim segmentima i nosećim slojevima, tada govorimo o kleptokratiji kao jednom od vanpravnih subrežima ili

35


praksi unutar zakonski etablirane vlasti – počiva na krađi nacionalnog bogatstva. Nju ne zanima, opšti interes, povećanje ekonomske moći društva i uvećanja rada, nju zanima samo prisvajanje bogatstva u osobnu korist, te podržava strana ulaganja zbog sopstvene koristi. Ona djeluje vanistitucioinalno, tamo gdje se radi sticanja moći upotrebljava moć tajnog i to je jedna od njenih ključnih atribucija. Otuda je ona istovremeno i kriptokratija. Svoj najradikalniji, oblik, zadobija unutar tzv. urušenih ili neuspješnih država. Tako je urušena ili neuspješna država teritorij na kojem je središnja vlada izgubila vlast. Zakoni se ne donose, porezi se ne prikupljaju, nema reda. Država se raspada, a vlast prigrabi onaj kome sredstva prisile na nekom području padne u ruke, naoružane bande, dijelovi vojske i sl. Govori se o partitokratskoj kleptokratiji. Tako se ona pojavljuje u pluralističkim demokratijama koje se još nalaze na stadiju partijske države i panpolitičkog partijskog posredovanja cjelinom društvenog života. U ekonomski, politički i vojno moćnim zemljama evroatlanskog svijeta kleptokratija se pojavljuje u specifičnim likovima, npr., kao korporacijska kleptokratija, kao bankarska kleptokratija, i kao poslovna kleptokratija. Tu spada krađa tuđeg, resursa, radnika, dijamanata, vode, nafte, hrane, znanja, itd. Tako su žrtve, prije svega, druge zemlje, one siromašne, zemlje u razvoju, zemlje ekonomskog neokolonijalizma. Kleptokratska država ne ugrožava samo pravni poredak već i sam pojam države.

Telekratija.Razlikovanje pojmova mediokratija i medijakratija – medijakratija, jest jedan od likova telekratije, ali nije svaka telekratija i medijakratija. Po telekratijom se u svakodnevnom žargonu najčešće podrazumijeva vladavina televizije nad javnim prostorom. Ona se shvata i kao javna, odnosno državna vlast zasnovana na personalnom spoju televizijskih magnata i političke vlasti. Ovaj spoj mi označavamo izrazom videokratija. Pod telekratijom podrazumijevamo vlast i vladavinu na daljinu. Možem reći da je videokratija tek jedan od likova telekratije i kako televizija jest samo jedna od mašina takve vlasti.

Tako građanske individue očekuju, vlast se može locirati, ona je nešto opipljivo, ona je pred očima, prepoznatljiva je, transparentna, institucionalizirana, personalizirana je – tu su oni na izborima, u medijima, u liku državnika, političara, vođa i vlastodržaca. Dok je sa stanovišta individua, vlast nešto neposredno, banalno i iskustveno, svakodnevno su u sudaru s birokratijom, na šalterima vladinih administracija, vojna obaveza pritišće.

Individue očekuju, vjeruju i upadaju u vode naivnosti i privida. I države zapadaju u istovjetna stanja. Pogotove one koje su privržene starom i romantičarskom kultu nacionalnodržavnog suvereniteta. Tako to vrijedi za države sa skromnim kapacitetima moći, snage i sile. Uhvaćene su u mrežu nevidljive televlasti. Telekratija je istovremeno i kriptokratija. I individue i države odjednom osjećaju nevidljivu, a djetalnu prisilu, sve u privatizaciju, čak i sigurnost građana treba privatizirati. Prisiljava na to trijumfalni um neoliberalne telekratije, a njegovi kreatori, jesu između ostalog, i svjetske organizacije finansijske moći, koje rade po nalozima megakapitala. One potvrđuju kako telekratija vlastodržačka moć daljinskog upravljanja cijelim narodima i državama.

To su prije svega, međunarodni monetarni fond, svjetska banka i svjetska trgovinska organizacija kao i finansijske institucije u i pri vladi SAD. Tako je telektratija, istovremeno i heterokratija. Pod heterokratijom podrazumijevamo svaki lik vlasti koji i to sa stanovišta ljudskih htijenja autonomije i slobode, prestavlja nešto ljudima spoljašnje. Heterokratska vlast je, zapravo, vlast koje nema nikakvu legitimaciju, nije ona izborna, građanstvo je ne može kontrolirati, a ni legalne i legitimne institucije vlast ne mogu joj parirati. Tako je telektratija, uvijek i heteronomija, telekratska heterokratija ne ostavlja prostora za auto – nomos.

Hijerokratija.Fenomen hijerokratije situiramo u stvarnosti odnosa između države i crkve, odnosno vjerskih organizacija. Crkva, je po definiciji, hijerokratska organizacija i institucija. Tako tvrdi i Maks Veber, jednu grupu koja ima vlast treba nazvati hijerokratskom grupom, ako se u cilju garantovanja njenih poredaka primjenjuje psihička prinuda putem davanja ili uskraćivanja sredstava spasenja (hijerokratska prinuda). Pri tome valja razlikovati dva koncepta i dva metoda. Hijerokratija nastoji da političku vlast pretvori u vazala crkvene vlasti i liši je moći u mjeri u kojoj je to spojivo sa pretenzijom sveštenstva na neposredno upravljanje. Crkva je slijedeći princip hijerokratije organizirana i na harizmatski način, na osnovu raspodjele milosti (harizme)pa, otuda, u njoj, nema apstraktne jednakosti svih pripadnika, već vlada hijerarhija na temelju nejednake raspodjele harizme, tj. od boga dodijeljenog poziva na vladanje. Figurira još od doba ranih evropskih monarhija, a papska vlast kao hijerokratska vlast dostiže vrhunac u 13. stoljeću da bi nakon toga počela da se rastače i slabi. Promatrajući je u kontekstu sadašnjice liberalnih demokratija unutar evroatlanskih društava, memorirajući, pri tome, razlikovanje pojmova hijerokratija i teokratija, pojam savremene hijerokratije podrazumijeva uvođenje pojma pravne države i podjele državne vlasti.

36


Standardna je, podjela vlasti u demokratskim državama na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. No govori se i o četvrtom stubu vlasti. To su mediji, pa govorimo o fenomenu medijakratije. Tu su i pretenzcije crkvene hijerahije da sudjeluju u oblikovanju i vršenju svjetovne vlasti pa se zato i operira pojmom hijerokratije. Tako savremene države liberalne demokratije se i kao pravne države, promovirajući, pri tome, princip jedankosti pred zakonom, kao svoj institucionalni princip. Na drugoj strani, moderne su države u evroatlanskom svijetu i sekularne države. Ustanovljen je politički poredak zasnovan na načelu razdvojenosti države i crkve, a pri tome, autonomija je obostrana.

Hijerokratija se određuje kao vladavina sveštenstva. Budući da su ckrve hijerarhijski organizirane, to se može reći, kako zavisno od njegovog mjesta na hijerarhijskog ljestvici, sveštenstvo ozbiljuje u ograničenom opsegu svoju vlast na unutarcrkvenom terenu. Možemo reći da figurira kriptohijerokratija. Hijerokratija, sveštenici i organi crkvene organizacije, postaje uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, četvrti, ali sada tajni, prikriveni, mimikrirani, podzemni lik i sudionik, partner vlasti involviran, u ovoj, ili onoj mjeri, u civilne institucije demokratske vlasti. Tako nasuprot stoji građanski zakon sekularne države, a hijerokratiji se, pri tome, čini kako su upravo ti svjetovni, odnosno civilni zakoni, preuski, pretijesni, skučeni. Tako državna uprava stvara prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskog prava i crkvene politike, a sama se hijerokratija sa svojim htijenjima faktički izuzima i stoji izvan zakona.

Državna vlast, ovdje, ona izvršna, zadužena da izvršava zakone, derogira načelo pravne države i ignorira zakonima utvređenu obavezu da se angažira na zaštiti ustavom zagarantiranih ljudskih sloboda i građanskih prava, a crkvena tijela, hijerokratija instaliraju se spram svjetovne vlasti kao paralelna vlast, kad to zatreba, stupa u simbiotičke veze s civilnom vlašću nad građanima. Tako hijerokratija hoće, u tome uspijeva, svoju crkvu postaviti kao matičnu, odnosno, tituralnu ckrvu i vjeru pa više ne vrijedi jedankost svih vjera i vjerskih organizacija pred zakonom. U liberalnim demokratijama teokratke ambicije su organičene, a teokratski mentaliteti znaju da ne mogu više u cjelini ovladati prostorima vlasti. Otuda se domišljaju i traže pukotine u poretku demokratija te zaobilazne puteve praktične participacije u svjetovnoj vlasti države. Eksplicitna ili preparirana hijerokratija, odnosno, kriptohijerokratija jedan je od likova takvih mentaliteta i takvih praksi.

Falokratija.Francuski filozof Žan Bodrijar, tvrdi, da sva ta priča o patrijarhalnoj dominaciji, falokratiji, današnjoj povlašćenosti muškog, nije li to jedna odveć jeftina priča na čijem početku stoji razmjerna žena u primitivnim društvima, stupidno protumačena kao prvi stadij žene – objekta. Falokratska je zapadna civilizacija, kultura Zapada je falokratska kultura, i revolucije su, tako se one atribuiraju, bile falokratske, isljučivo muški posao, i izvjesne partije percipiraju se kao falokratske.Nacija u percepciji nacionalista, jeste muška nacija pa se tako naciokratija i pojavljuje kao falokratija. Uz naciokratiju i militokratija se pojavljuje kao jedan od dominantnih likova falokratije. Mnoge, navodno, vojničke emocije, poput srdžbe, tretiraju se u njegovoj aksiologiji mačistički i poimaju kao izraz faloktratije. I u psihijatriji neuroza koristi se termin falokratija. Pojam falokratija nastao sredinom 20. stoljeća. Pod falokratijom označavamo društvena stanja, politički poredke i režimi vlasti koji počivaju na vladavinskoj superiornosti muškarca u odnosu na žene. Falokratija ima korijene u drevnoj historiji. Historijski paradigmatičnim likom falokratije, na primjer, tretira se antička Atena, ono falokratsko, izraslo iz grčke mitologije, izražavalo se u praksama i demonstracijama snažne i sistematske prevlasti muške elite. Ritualno tu je prevlast nad dehumaniziranim ženama, simbolizirao folus, a on je izlagan na javnim mjestima i korišten je u javnim procesijama kao znak moći i muškog suvereniteta.

Kroz historiju, rodno je tlo falokratije, zapravo, patrijarhalna običajnost. Prevlast nad dehumaniziranim ženama. Sudjeluju i religije. Falokratija je u svetim spisima monoteističkih religija dogmatizirana kao vjerski normativitet. Žene su stoljećima bile u inferiornom položaju. Falocentrizam je sinonim terminu androcentrizam. Izrazi androcentrizam i falocentrizam su u našoj percepciji sinonimi terminima maskulinizam ili muški šovinizam. Pod androcentrizmom, androcentričku teoriju formulirao je 1903. godine američki sociolog Lester Vard, se podrazumijevaju svjetonazorska vjerovanja, i s njima korespondente prakse, koja ljudsku historiju, kulturu, društeve odnose i svijet politike percipiraju, vrijednuju, tumače i hoće iz isključivo muške perspektive što za konzekvenciju ima ignoriranje iskustava i htijenja žena te njihovu dehumanizirajuću redukciju na puko sredstvo, i to povremeno primljenljivo, za reprodukciju ljudske rase. Kada takav svjetonazor predominanto posreduje socijalni svijet života, onda imamo na djelu androkratiju.. Tako imamo pojmove

37


sekzisam i mačizam. Stvaranjem riječi seksizam tijekom 1960 – ih godina željelo se upozoriti na zloupotrebu. Mačizam je često naivan, mačo misli da svaka žena postoji samo zbog njegova zadovoljstva ili usluga koje mu pruža. Falokratija je samo jedna od dimenzija patrijarhata, ili patrijarhalizma.

Ona je međutim, u osnovi, i drugih protudemokratskih kakvi su, uzmimo, politokratija i partitokratija. Savremeni demokratski, emancipatorski, orijentirani i normativno osmišljeni ethos, zna, bez ravnopravnosti žena u društvu nema ni stvarno demokratije. Evroatlanske liberalne demokratije su se oslobađale političke kulture falokratije. Sfera političke reprezentacije ostaje i dalje prostor suzbijanja falokratije. Parlamentarne liberalne demokratije se uz grčeve opiru politici paritetnog predstavljanja žena u režimu i institucijama vlasti.Modeli muževnosti su duboko ukorijenjeni. Otuda sugerira Burdje ženama da osmišljavaju i nameću one oblike organizacije i kolektivne akcije koji će biti sposobni da uzdrmaju državne i pravne ustanove koje doprinose ovjekovječivanju njihove potčinjenosti. Žene nameću organizacije i kolektivne akcije, feminizam. Desna muška, lijeva ruka ženska. Feminizam, radikalni, socijalni, liberalni.

Pornokratija.Raznorodne su prakse u sferi socijalnih običajnosti, politike i državnih aktiviteta, prakse presudno oblikovane djelatnošću žena, okrunjivale falokratske pretenzije na apsolutnu vlast i vladavinu. Jedan od likova tih praksi prepoznajemo i u onome što ovdje nazivamo pornokratija. U literaturi se terminom pornokratija označava jedno osebujno vlastodržačko razdoblje iz historije samog vrha katoličke crkve. Kako su u najranijim danima hrišćanstva, sveštenici i monasi (su) voleli žene i živjeli s njima baš kao i laici, to će kasnije crkva mijenjati politiku pa u četvrtom stoljeću počinje da se ukorjenjuje učenje o svešteničkom celibatu. Nakon 370. godine, sa politikom celibata, zabranjuju se sveštenstvu i seksualni odnos uopšte. No, u praksi sveštenici se žene ili, kao oženjeni ili neženje, imaju ljubavnice.Nisu dakle, prakse takvih orgija bile ništa incidentalno, marginalno, uzgredno, usamljeno. Bile su konvencionalni momenat u opštem historijskom kontekstu kojeg u supstancijalnom smislu, određuju atimoralizam i imoralizam kao prakse koje se emaniraju i iz samog vrha katoličke crkve. To je samo jedna od ilustracija tradiranja profane običajnosti kaja, i pored institucije celibata, ignorira svetost braka te prakticira obilato i raskalašeno i u vrhu katoličke crkve. Ako se još i može govoriti o političkim sposobnostima Bordžije kao pape, riječ je, svakako, o sposobnostima domišljanja i prakticiranja nemoralne i imoralne politike kao realpolitike, ne može se, na drugoj strani, utemeljeno govoriti o moralnosti uopšte, a posebno o religijskoj moralnosti Bordžije kao javne ličnosti, i kao ličnosti, u privatnoj sferi. Možemo govoriti i o podvostručenosti, pape Bordžija, koje je bio oličenje antimoraliteta i imoralnosti. Maniri i prakse iz njenog pornokratskog razdoblja reducirali su se u svjetovnoj sferi, javne i tajne ljubavnice relevantno, participiraju u državnim politikama evropskih kraljeva.Pojam pornokratije na tlu političkih praksi unutar liberalnih demokratija – pod pornokratijom podrazumijevamo neformalni i skriveni, a relevantni uticaj žena – ljubavnica, ne moraju, naravno, one biti kurtizane, na vlast, politiku, političare i državnike. Ovako pojmljena, nije, raširena pojava u savremenoj politici. Istina, tu i tamo političari ulaze u ljubavne afere. Pornokratija je opasna po demokratiju, htijući funkcioniranje institucija u njihovom čistom i do kraja javnom stanju demokratski ethos, razumljivo, protestira protiv raznorodnih involvacija neformalnog i nekotrolivog u svijet državne politike, a iz tajnih ljubavnih odnosa uvijek prijeti upravo, to. Za razliku od falokratije nije pornokratija supstancijalna prijetnja liberalnoj demokratiji. To, ne znači da se ona s vremena na vrijeme u vrijeme afera javlja na njenom tlu.

Ohlokratija.Rimsko doba – maksima, ''neka volja naroda bude najviši zakon. Glas naroda je glas boga. Kasnije nadolaskom evropskog građanstva vladavina naroda postaje najviši politički ideal. Suverena volja naroda, iz nje potiče i na njoj počiva vlast režim, država. Gledanje na narod kao vanrazumni vulgus, prezir prema vladavini vulgusa – ohlokratija. Ohlokratija, izraz kojim se označava neposredna vladavina rulje ili mase, ili sposobnost da se posredno, ali presudno utiče na vlasti. Tu se koristi sa istu stav i izraz plebokratija (plebs – narod, kratos – snaga), kao oznaka za vladavinu puka, mnoštva, gomile, svjetine. Narodna volja je nešto ozloglašeno, homogena narodna volja – fetiš totalitarizma, demagoški izgovor za autokratizam i tiraniju. Istinske demokrate nikad ne koriste izraz volja naroda.

Ono što se smatra narodom i njegovom voljom nije ništa drugo nego vulgus i njegova volja zato zaslužuje prezir. Horacije, Grazmo, Roter, Damski, Valter, Seneka, iskazuju averziju spram rulji i spram volje

38


naroda. Jeste, opasna prostora narod kao vulgus.Vlast vulgusa progranja sve što je duhovno, najprostije se ustoličuje kao najbolje, a najdrskije i brutalno se proglašavaju i oglašavaju kao ono najotmjenije i genijalno. Vulgus označava svjetinu kao neodređeni skup ljudi, vulgus je razularena gomila koja nema ništa sveto, ona je slijepa sila, ne poznaje ništa što je pretjerano, otmjeno, delikatno, a svetinja je uz to nestalna, ona je vulgus mutabile. Vulgus se ne skriva, prikazuje se kakav jeste, kao ono banalno. Za razliku od populusa kao demosa (političke zajednice) vulgus je nepismena politička masa podložna demagozima. I u teorijama elita masa je prezrena.Ortega i Gaset – razlikuju podjelu u čovječanstvu na cijepanje pojedinaca na dvije klase. Oni koji mnogo od sebe zahtijevaju i oni koji od sebe ne traže ništa (za nji je život ono što već jeste, prepuštaju se struji) rase. Gurviš stoji na stanovištu, da se oblici društvenosti organizuju oko dva antietička polja, djelimičnog stapanja i djelomičnog suprostavljanja. Masa najslabiji stepen kategorije uključivanja, inkluzije, ''mi'' neorganizirani entitet utemeljen na površnom i slabom stapanju. Sila izvan pojedinca, vrši pritisak na individue. Ona predstavlja oblik kategorije mi, a druga dva su zajednica i zajedništvo. Zajednica i zajedništvo uključuju, naprotiv, stepene sve većeg intenziteta. Hegel će smatrati kako narod kao vulgus ne može biti sudionik oblikovanja volje naroda. Ako se pod narodom podrazumijeva mnoštvo privatnih osoba, ona je jedina svrha države da narod ne dođe do egzistencije, do vlasti. Samo socijalno strukturiran narod, u zajednici sa svojom vladom, može sudjelovati u oblikovanju državne volje.Hegel hoće narod kao populus, iznutra organiziranu zajednicu. Sa odbijanjem Rusoove predstave o narodu, Hegel odbija i demokratski i republikanski oblik narodnog suvereniteta. Aristokratija i birokratija unutar monarhija, s onu stranu upliva demokratskog ethosa, figuriraju u vezama. Tako je aristokratija praksa, koja navodno, pruža, nužne produkcije ohlokratije. Tako se ona pojavljuje i kao aristokratija i teokratija. Tvrdi se kako demokratija jeste privid, u kojem na vlast dolaze ohlokrate – oni najgori, i izraz je i neumitno izopačenje demokratije u demonokratiju. Tako je ona identična i sa sotonokratijom.Ohlokratija, vladavina vulgusa kao onog najgoreg. Ohlokratija je jedan od oblika tiranije koji umijećima zavođenja sebe predstavlja kao demokratiju. Ohlos (ološ) predstavlja se kao demos, a ohlokratija kao demokratija. Ohlokratija je primorana da djeluje i održava se demagogijama, kriptopolitičkim djelatnostima, parapolitičkim metodama, taktikama laži, prevarama da samu sebe predstavi kao autentičnu demokratiju naroda i njegove surene volje. Znanost o parapolitici i kriptopolitici, se javlja u ohlokratiju. Iz sfera kleptokratije u institucije vlasti, direktno ili posredno kriptopolitičkim utjecajima, ulazi upravo sve ono što pripada socijalnom, političkom i moralnom ološu, dakle, onome što je u društvima, najgore. Ohlokratija se njenim aražmani mimikrira i preparira da sama sebe prikaže kao demokratiju. Tako se ona, posebno nacionalistička, pojavljuje i reproducira na transformaciji populusa u vulgus, ona, u krajnjemu, prezire ohlokratiju.Kritičari demokratije kao mediokratije, jesu istovremeno i kritičari ohlokratije. Mediokratija, na vlast dovodi, one najgore, one neobrazovane i neobaviještene, pa otuda, demokratija, jest poredak u komeju ne glasa prosvijećeni narod nego rulja. Tako se demokratija sa mediokratijom pojavljaje kao stvarna ohlokratija. Tako, demokratski režimi vlasti, kao producenti mediokrtitetske ohlokratije, nisu poželjni oblici vladavine. Mediokratijom je nezadovoljna i meritokratija, i to ne zbog toga što se s njom kao politički meritumi pojavljuju mase prosječnosti, osrednjosti, kao nečeg što je moralno loše. Ona na meti svojih kritika drži politiku mediokratije kao politiku koja umjesto znanja i sposobnosti uspostavlja vladavinu protuekspertskih mediokriteta.

Ohlokratija se pretvara i u neobuzdanu tiraniju većine nad političkim ili etničkim manjinama. Manjimanama se priznaju samo ona prava koja korespondiraju s voljama većine. Ona nameće svoj interes tako što se pojavljuje kao homogeni vulgus, poricanje manjinskih prava. Demokratija jest poredak u kome ne glasa prosvijećeni narod nego rulja koju obmanjuju, i koja sama nema rasudne moći. Tako se demokratija sa mediokratijom pojavljuje kao stvarna ohlokratija. Vlast u prosvječene i neprosviječene svjetine, rulje, mase. Demokratija je sklona produkciji, o produkcijom neke državne vlasti, a ne mediokratije (kleptokratije). Ohlokratija ne može ugroziti, a kamoli zamijeniti liberalnu demokratiju utoliko što one znaju i mogu obuzdati populističke ekstaze, odnosno narodnjačke mentalitete, politike i pokrete. Zbog permanencije raznovrsnih oblika nasilja kojima se volja politčkog naroda desubjektivira, demos pretvara u etnos, a ovaj opet u vulgus.

KRAJ.

Ovim putem se izvinjavam svim čitaocima na eventualnim slovnim i gramatičkim greškama. Takođe napominjem da je dosta redovnih kolega položilo samo na osnovu ove skripte, ali kao autor ne preuzimam nikakvu odgovornost za eventualni neuspjeh na ispitu. Naprotiv, savjetujem da se čitaju obje knjige od prof. Esada Zgodića (cca 1000 stranica je teško svesti na 39). Uglavnom, želim Vam puno sreće !!!

39

Documents

Esad Zgodic Savremene Teorije Vlasti SKRIPTA ALL INCLUSIVE