Esad Bajić

Tragovi misli

iz dnevnika jednog softe

Konjic, 2013.g.

1

Naziv knjige: Tragovi misli, iz dnevnika jednog softe

Autor: Esad Bajić

Izdavač: Fondacija “Lijepa riječ“ Konjic

Za izdavača: Esad Bajić

Urednik: Benjamin Mušinović

Recenzenti:

Amar Imamović, Almir Hondo

Lektor: Zehra Alijagić

Korektor: Esad Bajić

Štamparija: Sabah-print, Ilidža

Za štampariju: Anel Elezović

Tiraž: 300 primjeraka

2

SOFTA

Drhte Sarači od sitnih koraka što plašljivo hode da ne poremete sopstveni strah. Stotine ručica, stisnute u nadu, upiru oči tražeći broj 33 što na vratim Gazi Husrev-begove medrese stoji. Žuta zgrada k'o ćage žuto razvija svoje linije, svoje kockice i slaže im novi dom. Sobe u domu sa po šest kreveta, da se lakše upoznamo. Ispod prozora prolazi tramvaj. Budi nelagodu tutanj njegov i završava već jutrom započetu misao. Kad pođem kući, ići ću pješke. To jedino sam pamtio. Taj put do željezničke stanice, gdje tek može početi nada. Krenuo bih odmah. Svjedoče to suzama orošene oči i drhtava ruka što tek se s babom rukovala na rastanku, dolje kraj žutih vratnica što gledaju u Begovu džamiju. Rado bih potrčao, sustigao ga i zauvijek otišao odavde. Rado bih priznao da moja želja za ovom školom, evo, tu na početku prestala je, da moja tvrdnja kako sam dovoljno velik i mogu – nestala je. Rado bih majčino lice ljubio i žuto polje pod kućom gledao umjesto svjetala velegrada. No, ne mogu, zarad njihove ljubavi što sve je u sebi što nosim, zarad još sačuvanih iskrica sopstvene nade da i sam nešto u životu mogu. Nisam sam. Još je oko mene lica što pogled zidu okreću čuvajući strah, tugu i suze da ih drugi ne vide.Međusobno se upoznajemo i pamtimo po imenima, dok, već dolje, iza žutih vrata, na ulici, svi bit ćemo jednaki i nosit jednako ime. SOFTE.Šest nas je u sobi, četrdeset u razredu, osamdeset u generaciji. Tutin, Kalesija, Brčko, Švicarska, Beograd, Mostar... Aid, Mirza, Sead, Esad...Slažemo stvari u uske ormare. Raspitujemo se. Ko smo, gdje smo, šta nas čeka? I već ta prva, najteža noć, od doma svoga i svog svakog daleko, rodit će prijateljstva, rodit će snove i nade nove što nepunih pola godine kasnije, kad svojim kućama prvi put pođemo, učiniće da plačemo u želji da se što prije jedni drugima vratimo, na Baščaršiju, na tu tvrdu kaldrmu što profesori je svakodnevno na časovima optaču znanjem i čine da Trebević nestaje pred našim pogledima.Počeli smo od ELIFA. Tog čudnog slova arapskog pisma što na svojim leđima nosi teret svake rečenice, a kad ga jasnije pogledaš, skoro da se nigdje i ne čita. ELIF k'o ekonom naše škole, kojeg rijetko vidiš, a kojeg se opet svako najviše boji i bez kojeg sve drugo ne može.

3

Počeli smo od EZELA. Riječi na čijem početku, opet, stoji ELIF, a koja označava ono vrijeme kad vremena u stvari ni bilo nije. Kad sve su duše k'o krijesnice u nekoj tami prapostanka svoje odgovore davale.Počeli smo od onog pitanja Božijeg:– Nisam li ja vaš Gospodar? – i odgovora: - Jesi!Šest smo mjeseci učili prošlost i čekali da na red dođe prvi čovjek, prva žena. Adem i Hava. Historija ljudskog roda počela je da se prede.Saračima je prošla jesen, zima, proljeće i došlo ljeto. Skoro sa suzama rastajali smo se tješeći jedni druge kako će raspust proći brzo, kako ćemo, skoro pa sutra, opet se sresti na našoj adresi. SARAČI 33A.Prošlo je ljeto, protutnjala je Zemlja još jedan krug na svojim nevidljivim a postojanim tračnicama svemira. Svjedočili smo o jednoj, pa drugoj, novoj generaciji i bili dovoljno stari da u čekanju ručka stojimo u prvim redovima.Pod jezikom se slijegalo znanje iz akaida, tefsira, hadisa, historije, filozofije, arapskog, turskog, engleskog, a pod strehama baščaršijskim plele se i parale ljubavi...Ene uhibbuki.Seni seviyorum.I love you.Imali smo samo jedno srce da volimo i mnoštvo jezika da to kažemo. Nekad sve odlični đaci ponovo su se dijelili na lepezi od dovoljnog do odličnog. Oni ispod išli su kućama. Ispraćali smo ih sa strahom i nakon toga jače se, bar koji dušak, primali knjige. Bilo je teško vjerovati da osim toga postoji ikakva druga budućnost.Već smo učili bosanske alime što većinom su iz istih klupa ponikli i potajice u glavi pitali se koja od njihovih titula čeka nas.Trebali smo biti zlatna generacija. U trećoj godini ”šili“ smo one iz četvrte, odvaljivali gromobrane na žutoj zgradi doma kriomice, kasno penjući se uz njih. Prkosili vaspitačima i nerijetko se klatili na onom strašnom kecu pred isključenje u rubrici vladanje. Bivali bijeni od onih s Vratnika i od onih s Bistrika, gutajući muku što zbog vladanja ni jednim ni drugim nismo smjeli vratiti i ako smo mogli. Ako si bio bijen, vladanje je niže, ako si ti koga bio, ode kući.

4

Među svim uzorima što biografije smo im do desetog koljena u po noći znali ja sam potajice ljubio Bašeskiju, Ali-dedu Bošnjaka, Hasana Basrija, Širazija. Volio sam i gazije kakav bješe i osnivač naše škole, ali nisam mogao iz rebara iščačkat dovoljno hrabrosti da se u njima ogledam. I kao što u tim vremenima, koja naglo postaše čudno nemirna, skrivah da peru bih predao dušu, tako isto glasno divih se onima što zveket sablje negdašnje bješe im drag. Tražio sam u hodnicima kojim prolazih Gazi Husrev-bega, Ishak-bega, Mehmed-pašu Sokolovića, gotivio hafize i dobre karije, s večeri u abdesthani ostavljao pokoji zapis o tim nevičnim mislima o životu. Nisam ni sanjao da moja će razmišljanja uskoro početi da bivaju stvarnost. Nisam ni sanjao da sljedećeg Bajrama mi ćemo biti kurban za klanje. Nisam ni sanjao da ću, kad 1992. odoh na ramazansku praksu, vratiti se tek za nekoliko godina, prestar za softe, premlad za čovjeka, da nikad više neću sresti na okupu svoju generaciju, da, k'o gelere što ćutim po mršavom tijelu, skupljat ću ih po novinama, smrtovnicama...Plašljivci se prometli u gazije, oni nekad nadmeni skrivali su se u tuđim zemljama, oni što loše im je išao arapski progovorili su k'o diverzanti, jezikom hrabrosti u neprijateljskom zaleđu… Zatekao sam neke nove, mlađe momke i u zadnjoj klupi, zadnje svoje godine u Gazinoj medresi, tresao se pred profesorima kao što nikad nisam pred dušmanskim rovovima. To i nije bio strah, to je morala biti navika, to je možda odgoj moga dede što iz kućnog se mihraba povukao prepuštajući mi ga čim sam prvi put iz te škole kući došao.Tek kad ukaže mi se sreća da sretnem nekog iz svoje generacije, uz kahvu i priču u kojoj je jedna nit uvijek na adresi, Sarači 33A, shvatim da ne žalim što sam cijelo ovo vrijeme nisam ostao softa.

5

BROJKE I SLOVA

Gledamo se. Ja i hartija. Zatvorena česma i leđen. Lomim prste nad tastaturom k’o dragi drug Demir nad klavirom - razgibavam pipke da lakše gađam tipke.Polahko puštam misao da teče. Svaka je misao označena riječju, svaka riječ sastavljena od slova. Milion misli, milion riječi, samo 30 slova. Ni sa šta manje ne možemo više.Sa 30 KM jedva nešta kupite, sa 30 ljudi ni izbore ne možete dobiti, sa 30 mrnđela ni tespih ne možete napravit, ali sa 30 slova možete napisati roman, priču, pjesmu, pismo, oporuku, pitanje, odgovor... Objavit rat i zaprosit djevojku!Sa trideset slova mogu da ispišem 360 imena i prezimena ljudi koji su u mom životu nečim važniji od drugih te sam ih kao takve spomenuo i zapise o njima ostavio u svojim dnevnicima.360 ljudi i nije mnogo za 13 970 dana, koliko ima kako sam prvi put proplako kraj šporeta u staroj kući u Banjici.Pa i kad odbijemo 2 920 dana koje sam u životu, kao dijete, bio nepismen, opet mislim nije puno.Jednom mi je neko od poznanika, nabasao na ove moje dnevničke zapise i pitao što će mi to, zbog čega ti zapisi, pa mu odgovorih: “Da mi ne daju lagati! “Ako iskreno čitaš svoje životne dnevnike, neumoljivo ti svjedoče ko si bio i šta si postao. Često čitam svoje zapise i presabiram se kroz njih.Iz jednog od tih zapisa vidim das am u septembru 1988.godine sahat vremena virio kroz prozor voza koji je iz Sarajeva preko Prijedora išao ne znam gdje. 13 puta na 13 usputnih stanica sam pitao konduktere: “Jel' sad Prijedor?”Bio sam sam, bio sam uplašen i trebao sam izaći u Prijedoru.U kupeu, preko puta mene, sjedio je stari čiča koji je u onom ratu imao 4 godine staža ali ni dinara penzije. Bio je, kako sam reče, a ja kansije u dnenvik zabilježih, u pogrešnoj vojsci. Domobran.

6

Upisao sam ga u svoju svesku. Bilo me tada strah slušati njegovu priču. Bojao sam se da će odnekud bahnuti policija i odvest ga, a mene ispitivati i rezilit mi babu što me nije naučio šta trebam slušati. Dobro sam znao da se ne smije pričati da si u onom ratu bio išta drugo nego partizan.Kasnije sam shvatio da ni moj rahmetli dedo nije u toku rata, kako se pričalo, nosio vodu partizanima nego AC miliciji, ali, osim te sitnice, znao sam da je ostatak priče istinit. S godinama i sjećanja blijede, na Golom otoku i preko noći.Čitanje zapisa iz dnevnika porodi i prisjećanje na događaje koje nisam detaljno zabilježio ali koji ožive kroz one makar i šture infomracije. Nakon dolaska u Prijedor i sretnog izlaska na pravoj stanici narednih dana sam pohađao goransku školu na Kozari i upoznao vršnjaka čiji je babo bio hodža negdje u Prijedoru. Ne znam mu ime, ne znam ništa drugo o njemu osim sjećanja na tih desetak dana druženja. Bili smo jedini u grupi koji su preskakali obroke s mesom jer nismo znali je li svinjetina. Ne znam bi li danas kozarske šljive sa suhim hljebom bile ukusne kao onda.Listam dalje stranice svog dnevnika iz tog vakta. S manje od trideset slova sam opisao i Nadu. Djevojku koja mi je na završnoj večeri goranske škole prišla i upitala me jesam li za ples.Jesam! Kako nisam! Samo da sam ikad plesao i da nisam toliko smotan i stidan da to kažem.Plesala je s hodžinim sinom, a ja sam gledao sa strane i pamtio te momente da mogu sebi dočarat kako bi bilo da sam znao plesati.Čitam svoj dnevnik i primjećujem, na oko, da ako na prvi pogled primjetim na jednoj stranici mnoštvo samoglasnika, odmah pomislim da je tu sigurno ispisano nešto emocijama obojeno. Takav je naš jezik čini mi se.Ako je tekst štur, riječi kratke, ako ima dosta slova T, G i R. Onda je to suhi opis koji se nametnuo nelagodom i strahom među druge stranice.Ako krajeve stranice nađete išarane kao nekim cvjetovima ili srculencima, onda je to znak da ste i ranije mislili da ste zaljubljeni, slobodno preskočite. To je čudna bolest psihe koja se umije ponoviti podsjetite li se da imate srce.

7

Čudno je šta sve čovjek može sa trideset slova, Arap čak sa 28, cijelu historiju svijeta opisati. Sa sedam slova možete nekom reć’ da ga volite ukoliko je nesposoban da to vidi iz vašeg pogleda, sa sedam da vam je žao, sa šest se izvinuti, sa četiri... tri...dva...Al’ i pored te velike moći slova brojevi opet s mnogo manje iskazuju više.Njih i nema kad dublje promislimo, osim broja JEDAN.Dva je već samo riječ za 2 JEDINICE, dva puta po JEDAN, tri za tri...Kod brojeva je u suštini samo JEDAN, jer svaki drugi broj samo je u stvari pokazatelj koliko se puta ponavlja JEDAN.Tri stotine znači da je toliko onog JEDAN smješteno u jednom.Kad matematičar kaže djevojci da bez nje nema ni njega.On u stvari kaže da je sve NULA ako nema nje koja JEDINA. Ako je ona tu onda ih pak nije DVOJE nego JEDNO jer je on svakako NULA bez nje.Pola nije broj, pola je samo pokazatelj nedostatka cijelog.Pola je JEDAN čiji je DRUGI otiš’o s TREĆOM.Ko se bolje razumije u matematičke operacije razumjeće.Imam i zapis o Mehi. Meho je, po mom skromnom sudu u dnevničkom zapisu o njemu, greškom upisao medresu. Znao je napamet vadit korjen od 8 iz 124 i prava je šteta što nije upisao školu u kojoj ima matematika.Imao je mal nos i velik vrat. Volio djevojke koje su malo popunjenije i zamišljajući svoju bivšu više vodio računa o kubikaži nego li njenoj mogućnosti razumijevanja komplikovanih matematičkih formula. Njega sam prije nekolike godine sreo. Ostao je dosljedan svojim idealima. “Fi” njegove životne saputnice svjedočio je o snazi njegovog matematičkog genija. Ona je poznati stomatolog i iako ne zna u sekundi napamet izvadit korjen nekog broja, dobro živi od vađenja živaca ljudima. 24.10.2007.godine sma zapisao među tih 360 imena i sebe. Pomislih, nabasavši na ovaj zapis, onako na prvu, da sam tad morao bit podvojena ličnost čim sam pisao o sebi kao o drugom, al’ iz opisa koji sam tad ostavio svatih da sam u stvari bio van sebe. Na zadnjoj korici, unutrašnjem dijelu, zapisao sam i jednu ideju koja se tiče gore spomenith navoda. Naime, trebalo bi uraditi one žute trake, kakve stavlja telekom ili policija, ne daj Bože, na biblioteke, čitaonice, galerijske prostore, muzeje…i da na tim trakama piše:

8

OPREZ, OVAJ OBJEKAT MOŽE SADRŽAVATI OSTATKE KULTURE ILI SCENE KULTURNOG DIJALOGA NE PREPORUČUJE SE MLAĐIMA

OD 65 GODINA

(Za kompletan natpis ne treba više od 25 slova.)Svaka je misao označena rječju, svaka riječ sastavljena od slova. Milion misli, milion riječi, samo 30 slova. Ni sa šta manje ne možemo više. Kad nas poznanici više ne mognu sresti, ostaće samo slike i riječi o nama, ostaće slova, njihov broj je zajamčen, mi im samo udahnjujemo raspored.Sa trideset slova možeš reći sve, sa sedam sasvim dovoljno. Ako ostanete neshvaćeni, ne mjenjajte tih 7 slova, ni raspored, samo im uvećavajte broj ponavljanja. Kažu da ako se čuju i hiljadu puta, srce će poželit i 1001.S trideset ljudi ne možete dobiti izbore al' s jednim možete da se gledate bez riječi... I jedino tu, kad se bez tog jednog osjećate nulom množenje nule i jedinice ne daje nulu.

TO NISAM JA TO JE MOJA SCHAUMA

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka moj dedo, rahmetli Ahmet, vjerovatno je u grudima stezao dva jednako snažna a oprečna osjećanja. Ponos što mu je najstariji sin, čilan i zdrav otišao na služenje vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji i strah da mu ga tamo, anamoni, ne okrenu u nevjernike.Daleko je Titograd od kuće, al’ Ahmet je, duhovnim okom bacao pogled na svog sina, diz’o ruke i molio Boga da ga čuva. Potajice, da on ne vidi da ga ona pri tom vidi, rahmetli nena Emina je u dubini svoga srca lajkala njegove dove.Nemam baš jasne zapise o ovom.Puno je bolje zapisivati sjećanja nego ih se sjećati “na suho”. Kvalitet sjećanja na tuđa sjećanja dođe k’o kvalitet kopiranja nečeg što je već kopirano.Tek, biće da je nekad pred kraj vojnog roka najstarijeg Ahmetovog sina, mog rahmetli babe, padao i bajram. Rahmetli babo je u razglednici htio svom babi čestitati bajram pa je zamolio kolegu iz vojske, hodžu, da mu to napiše na arapskom. Ovaj napisao i ispod se potpisao. Sve na arap-

9

skom. Razglednica sretno stigla na “zadnju adresu”, a dedi, bezbeli, lahnulo kad je vidio da kraj njegova sina u toj opasnoj JNA ima i neki hodža da mu se nađe pri ruci.“Ne vidim mu dobro ime, nekako ga je sitno napisao, Sead, Esad, Seid...”, šaptao on svojoj Emini na onaj starinski način kad muški insan ne želi pokazat da su ga obuzele emocije pa zovne ženu da tihoću sopstvenog glasa može pravdati obzirnošću ka prisustvu ženskog čeljadeta i njene ženske osjetljivosti.Koji mjesec iza toga bahn’o babo iz JNA. Majku zatekao na nekoj bukvi, lomila grane ovcama. Babo je pitao da se uda, a je li se ona nećkala ili nije, ne znam. Godinu i nešto nakon toga i ja sam bahn’o na svijet.Rodio sam se kraj onog, u prethodnom zapisu, spomenutog šporeta u staroj kući u Banjici povrh sela Ribari. Zamišljam da je šporet bio onaj “smederevac”, bijeli, mada, ko zna jel’ tad i bilo tih šporeta - neću da provjeravam, sviđa mi se ta njegova bjelina u mom zamišljanju.Ja se rodio, zaplakao a tetka Aiša ušla u susjednu prostoriju i rekla dedi: “Meni muštuluk a tebi unuk!”Ubrzo se tu našla i jedna žena iz komšiluka koja je voljela puno pričat i tu su začeci mog govorništva.-Vidi se da ti je ona bila na porodu!- čuo bih često puta u svojoj mladosti komentar na svoje brzo iobilno pričanje.Helem, da se vratim upamćenim besjedama o mom rođenju. Dedo mi nakon sedam dana, po adetu i sunnetu, proučio ezan i ikamet i valjalo me nekako zovnut, ime mi nadjenut.-Šta misliš, stara, ako se djeca ne protive, da ga zovnemo po onom hodži što je s Halilom služio vojsku, neće li Bog dat’ da nam hodža bude?Nena mi je jednom priznala da joj je jako smetalo što je dedo nije zvao njenim imenom nego u skladu s adetima onog vakta “starom” makar i mlada bila. Ne znam je li njemu to ikad rekla. Mislim da nije. Dedo je bio mehke duše i umio se zavuć pod oklop u kom je istu čuvao te bi vjerovatno bar koji put ispravio ovu svoju grešku.Ja sad iz ove pozicije mislim da je to baš bio znak koliko je volio. Čisto se bojao ako je zovne imenom da će svi vidjet koliko je voli i koliko mu znači. A nije to tad bilo moderno. Kao ni škola što nije bila moderna. Da jest, možda bi moj dedo tačnije pročitao ime babina prijatelja iz vojske sa

10

one razglednice što je dobio i ja bi se umjesto Esad zvao Seid. No, možda je problem u piscu one čestitke, evo, baš sad, 40 godina nakon te razglednice gledam neke akte koji su nam stigli od muftijstva, i da ne znam kako nam se muftija zove, po arapskom potpisu, dvojio bih baš kao i moj rahmetli dedo tada između Esad, Sead, Seid... i vjerovatno, opet, odabrao Esad.Sviđa mi se ime koje nosim, baš kao zamišljena bjelina šporeta Smederevca pored kojeg se rađam u ribarskom zaseoku Banjica, ponad Bajića glavice.Nekad bi, kako čujem, naš mostarski muftija Seid Smajkić koji jeste onaj babin kolega iz vojske po kom “nosim ime” trebao u penziju. Jedna će misao zbog ovog historijata mog imena vazda poletit da se zapita, bil' bilo drukčije da je dedo tačno pročitao ime po kom mi je moje nadio i da je u samom nijetu bio manje skroman (čuj samo hodža) U mojim dnevnicima je najviše imena poput Seid, Sead, Sedad, Senad.... (i onih sa nastavkom -a) pa nekako mislim da je tome razlog ova priča, jer je znam nosim u pamćenju, a možda i zato što je nisam na vrijeme zapisao, pa sad sjećanje na nju izgleda k’o kopija već kopirana lista, sa dosta mrlja i nejasnoća. (I da se razumijemo, nemam toliko godina, al’ imam sjećanja koja to pokazuju.)

11

TUTA I 40 PISACA

Valjda sam jučer malčice previše natezao misli u pokušaju smišljanja gdje da namaknem novac za kupovinu finih knjiga koje ”pojeftino” vidjeh na sajmu knjige u Sarajevu pa se to odrazilo i na moju podsvijest koja u kombinaciji sa sinoć pred spavanje odgledanim filmom ispod sklopljenih kapaka u svijetu imaginacije izrežira nimalo lahak san.K’o sastalo se nas nekoliko u klubu knjige. Sjedimo za okruglim stolom, srčemo supu od slova, pušimo olovke a na mjestu gdje inače prazna polica čeka knjige u mom snu urađen kao neki podijum, bina, na bini štanga, baš ona američka, mesingana, glatka. Uzbuđeni smo, napeti, alegorije, aliteracije i hiperbole nam napinju adamovu jabučicu, oči zamagljene inspiracijom...sve pisac do pisca. Sjedimo u iščekivanju nastupa... I onda na pozornicu izlazi ona. Ni tanka ni debela. Ni bijele ni crne puti, umjerena. Prolazi pozornicom i pokazuje lice, onda se okreće i pokazuje naličje. Na kraju lagano zastaje kraj one mesingane štange. Hvata se tankim ručicama za nju i polahko počinje da se lista. Otvaraju se njene korice, čitamo naslov, impresum, uvod, zaplet...Knjiga kakvu pisci više ne pišu....Zarivam zube u vrh olovke, potežem dubokim udasima njenu srčiku, a zacakljen pogled ne skidam s nje. Kolega do mene, crven u licu doziva konobara i naručuje “Lijepu riječ za početnike”, upitno gledajući drugog kolegu koji odmahuje rukom, govoreći: ”Ja ću nešto jače, “sintaksu i gramatiku” da povratim krvotok”. Obazirem se da vidim šta će im donijeti, a konobar nosi dvije knjige na tacni, umjesto kašike il' slamke tanke pozlaćene naočale položene preko njih. Za to vrijeme na pozornici knjiga se lista. Zaplet doživljava kulminaciju, listovi joj šuškaju, drhte, slova nemirno igraju na njenim stranicama.Onda desno, bubnjar koji prati taktovima njenu izvedbu pojačava ritam, ona još više šuška, trese se. Glavni junak njene priče umire, prozor se otvara, jak vjetar zalazi u prostoriju, slova na listovima vrište grčevito se držeći za podlogu, no vjetar je jači, puše, grabi ih i otkida.Čitava prostorija ispunja se hiljadama slova koje vjetar vitla u kovitlace, a knjiga, ostavši naga, koricama pokriva svoju golotinju i postiđena bježi s bine. U bijegu je stiže kolega što je naručio “sintaksu i gramatiku” i zadjeva joj među stranice “andrića”. Budale, mislim ja. Da ih je dao meni mogao sam obogatiti biblioteku s najmanje 20 dobrih naslova.

12

Na tu misao nešto me hladno dodirnu po čelu. I opet. I opet. S mukom razmrsujem vizije sna, otvaram teške kapke, a pogled uprt u plafon susreće se s polukružnom linijom nabubrenih kapi koje se u blagom ritmu, jedna za drugom otiskuju ka meni. Krov mi prokišnjava, ploča se zadnjih dana od povelike kiše nadojila vodom i sad ujednačenim ritmom kapa. Ustajem bunovan, postavljam lavor, malu plastičnu kadicu i na treće mjesto pri ruci mi se nađe Hasanova tuta. Lupkanje lavora probudilo i Hasana. Zbunjeno škilji iz svog kreveca. Gleda u plafon, gleda u svoju tutu a onda plačnim glasom projeca: “Moja tuta!”Ja mu uzvraćam toplim pogledom, utješnim riječima i gonim iz glave pomisao - kako bi to sve izgledalo da umjesto kišnih kapi s plafona, padaju slova.

LIBELISANJE ILI HAJ’MO U PLANINE

Libela je geodetski mjerni instrument koji služi za postavljanje osi u vertikalan ili horizontalan položaj, a također je sastavni dio pribora svakog zidara i mnogih drugih majstora. Ja nisam majstor i nemam libelu, posudim je od komšije samo kad mi se veš mašina ubezobrazi pa počne tokom rada hodati po banji.Kad se četiri stope veš mašine dovedu “pod libelu” ona postane mirna, ne svađa se s prostorom i ne sudara sa umivaonikom, zidom i stalažom za peškire.Uživajući u čistom pogledu jutrašnjeg svanuća zagledah se u još uvijek snijegom pokrivene vrhove Prenja i zapitah se je li onaj, po mom oku, najveći vrh koji vidim Lupoglav. Uherim malo glavu na desno, uherim na lijevo, da budem sto posto siguran da pogled ne vara, prisjetim se izvrsne slike Dine Kasala, upoređujem i zaključujem da bi mogo bit mada šubha ostaje. Nisam siguran stojim li dok gledam “pod libelu” i ne znam postoji li iza ovih vrhova još sličnih koji ih nadvisuju al’ ih ja ne vidim jer sam suviše unisko. Pitam se imam li fajde taj životni propust kao i mnoge druge pravdat’ ratnim zasićenjem od bosanskih planina il' priznat sebi da sam neorganizovan i lijen čovjek koji gugla ljepote Prenja, jedne od najljepših planinskih masiva svih Dinarskih Alpi kojeg planinari često nazivaju “Bosanski Himalaji”, s čijih se vrhova za vedra dana i more može vidjeti, a nikad ne nać u hiljadama odživljenih dana jedan da se to

13

osvjedočim. Je li isti pogled na Lupoglav gledan iz Konjica i iz njegova podnožja i još bitnije da li je potpun pogled na Konjic ako ga nikad nisam vidio s Lupoglava? Fizički i duhovni pogled na život međusobno se nadopunjavaju. Od njihove “izlibelisanosti”, ravnoteže, zavisi kvalitet ljudskog života. Primjeri iz prirode, van nas, postoje i u nama, u našem ličnom i društvenom životu. Za sat vremena oživjet će konjičke ulice. U moru ljudskih zajednica jedna zajednica, specifična možda jednako koliko je Prenj specifičan u mnoštvu planinskih vijenaca razbudiće se i počet sa aktivnostima. Šta i koliko znam o toj zajednici u kojoj živim? Koliko sam zabavljen sobom, strahom života oborenim pogledom što svu snagu upinje u mjesto sljedećeg koraka, ostavio sebi prilike da se zapitam i promislim, koliko u ovom gradu živi ljudi čiji duhovni i intelektualni “pogled” za vedra dana seže do mora, do Maglića? Ko su Zelene glave, Lupoglav, Otiši, Vjetrena brda, Botin, Vjerac, Osobac, Cvitin naše zajednice i na čijoj glavi je Vidina kapa? Nezahvalnost je velika, kako ja prosuđujem, molit Boga da se ispenješ na Mont Everest, a ne popet se prije kao zalog dove svoje na obližnju Zelenu glavu. Odvagam na nogama ravnoću tla, nanesem misaonu libelu na svoje promišljanje, posegnem za logikom i matematikom i zaključujem: ako put za Mont Everest vodi preko vrhova Prenja onda se i put k vrhovima Prenja započinje uspinjanjem uz Vrtaljicu, Pomol, Repovicu, Paklinu il’ neko drugo od manjih brda oko grada. Ako ništa, valja ponekad bacit pogled “odozgo” na sebe.

14

KRIŠKE USPOMENA

Kao Nil Armstrong stupajući na Mjesec, izrekoh sebi, stupajući na Konjičku ćupriju jutros iza sabaha, nečujnu misao: Svijet čini društvo, a grade ga pojedinci. Šta je Nilov korak na Mjesecu značio za čovječanstvo znaju milioni ljudi, šta je značio za njega samoga mnogo manje. Da nije bilo Nila, društvo bi našlo nekog drugog, veliki korak za čovječanstvo ne bi izostao, no on je bio taj koji se u kalkulacijama hiljada mogućnosti složio kao najbolje rješenje. Baš kao što bi neko sagradio i ćupriju u Konjicu da nije ovaj čije ime piše na njenom portalu. Društvo, civilizacija, dunjaluk, ima svoj tok, svoj izvor, svoje strmine, nizine, obale, okuke, ušće i more svoje. Svaki njegov početak obilježen je imenom, čovjekom, nekim ko između niza mogućnosti u datoj slagalici događanja bude onaj svodni kamen po kom se desi što se desiti moralo. U tom životu društva, u vremenu što ga doživljavamo kao jedinstveno vrijeme i trajanje, prožima se nekoliko milijardi pojedinačnih života i pojedinačnih vremena. Svako vrijeme sa sobom nosi mogućnosti i iskušenja, potencijal i tegobe. Među onima koji se u tom vremenu rađaju stoji prilika da ga se domognu, spram njihove želje, snage, umijeća i spram ruke sudbine, koja, koliko god mi matematički tačno proračunavali putanje zvijezda, planeta, kometa, vidljivo povlači poteze. A ti potezi sudbine opet su duboko zaronjeni u štastvo svakog pojedinca i karakter društva od tih pojedinaca sačinjen. Hladan zrak što uvijek struji preko naše Konjičke ćuprije dovoljno je živahan da razbudi pospana i na misli nagna gladnog. Škole, banke, kafane... otvoriti će se tek oko osam, jer narodu nije žurba ni za znanjem, ni za novcem ni za sjednicom, bitno je da pekare rade od rane zore.- Dvije tople hrenovke i jedno slatko lisnato s višnjom, molim!Prije trideset godina, bez ove uvodne filozofije, ja sam ustajao u isto doba. Vrijeme prolazi, čovjek se mijenja ali rani sabah je hiljadama godina uvijek na ovaj dan u isto vrijeme. Prisjećam se tog vremena.Na drvenom stoliću prostrta kuhinjska krpa koja je dolazila uz pakovanje faksa. Na njoj bijela šolja s crvenim šarama. U njoj domaće kravlje mlijeko pomješano s nešto crne kahve koju su netom prije popili dedo i nena. Kraj šolje velika kriška domaćeg hljeba s kvasom, rezana na klis. Preko nje razmazan dobro upržen bestilj. Kad počneš jesti odnos bestilja

15

i hljeba na početku na klis odrezane kriške je ravnomijeran. Iskustvo te uči da tada manje pripijaš mlijeko iz čaše, jer kasnije će debljina kriške biti sve veća, odnos hljeba i bestilja neravnomjerniji i da bi se to sažva-kalo i zadržala slast trebaće više mlijeka.Znao sam ja već tada da se u nekim kućama hljeb reže na kriške jednake debljine, da ima onih što im je namaz na kriški veličine same kriške. Al’ znao sam da je to balahanje isto kao što sad znam - da ako jedeš kriške na klis jednom ćeš zasigurno posegnuti za filozofijom. Jer ta kriška je svojevrsna metafora života. U početku je zalogaj sladak, lahko se zagriza i lahko u slast žvaće a kasnije, što si bliže kraju moraš više otvarat usta, jače gristi. Odnos tijesta i namaza je neravnomijeran i ako se ne navikneš pravilno pripijat doći ćeš u situaciju da ostaviš onaj najdeblji i najtvrđi dio kriške, a tad ti slijedi ćuška iza ušiju i hiljadu puta podcrtano pravilo: Snaga je baš u tom zadnjem, najdebljem, najtvrđem zalogaju. Probao sam ja par puta i okrenut situaciju. Počimao bi jesti od najdebljeg i najtvrđeg dijela s mišlju kako ću na kraju imat tanak ugriz i sladak zalogaj. Problem je nastao kad su me ukućani vidjeli u tom pokušaju i onda sam slušao podcrtavanje drugog važnog životnog pravila: Niko tako ne jede! Ne možeš živjeti mimo svijet.Poslije je slijedilo žuljanje jabuke, jer, da se razumijemo, karijesa je bilo koliko hoćeš, ali mi četkice za zube nismo imali. Zubi su se čistili jedenjem jabuke.Nakon jela pokupiš knjige u torbu, sjuriš niz Brijeg kraj Halilove kuće, pored Bajića glavice, niz točilo do Ćišine česme pa poprijeko na Vukovu glavicu gdje je bila četverorazredna škola u Ribarima. Pred školom shvatiš da si greškom nazuo neke stare opanke prokinute pete kroz koju iz poderanih čarapa viri gola peta tvog stopala.Nije ta škola nikad vizuelno lijepo izgledala, ali je bila dovoljno zabačena da sam za tri godine promijenio dvanaest učitelja i učiteljica. Tu je predavao ko nije imao gdje drugdje dok se ne bi snašao. Nisam to tada znao, ali danas znam.Dakle, nije tu bilo neke svijetle izgledne budućnosti za nas pedesetak učenika u zajedničkoj učioniic razvrstani od prvog do četvrtog razreda. Stizali smo iz desetak okolnih sela udaljenih i više od 10 kilometara. Taj jutarnji džoging do škole, nas Titovih pionira porodiće kasnije nekoliko dobrih trkača. No, sva ova priča potaknuta je nečim što se desilo nakon

16

što sam ja jutros s dvije hrenovke i slatkim lisnatim od višnje došao u Klub knjige, napravio sebi čaj i pojeo doručak. Dočeka me na fb poruka u kojoj piše: Ipak nije Senad obiš'o najviše svijeta!, i u produžetku link osobe koja jeste. Naravno, poruku sam dobio od prijatelja s kojim sam se jučer pričajući dotakao teme ko je od naše generacije iz “ribarske” škole najviše svijeta obišao, pa je zaključak bio da je to Senad Biber koji je također u istu školu išao od prvog do četvrtog i mnogo poduže pješačio nego ja i ovaj moj sugovornik. Ne znam je li se Senadu štucalo u to vrijeme dok smo razgovarali, no mi smo ga sasvim pozitivno spominjali u kontekstu tih podavnih sjećanja te prisjećajući se gdje sve znamo da je Senad bio, na određeni način i mi putovali svijetom. Proradi onaj stari seoski mentalitet, svi za jednog Senad za sve, pa je tako Senad u razgovoru brzo postao “naš” i njegova putovanja samim time “naša putovanja”.Link koji sam dobio vodio je do fotografija na profilu Senadove sestre Sehije. Kad to shvatih, na trenutak mi u sjećanju kroz borovinu ispod škole u Ribarima kroz prozor učionice na drugom spratu sjeknu prvo jutarnje sunce i jasno vidim u prvoj klupi drugog reda kako šćućurena pokraj Senada Sehija prebacuje piljak iz ruke u ruku pomalo škiljeći da se zaštiti od sunčevih zraka.Tako je to bilo prije trideset godina. Jutros gledam Sehiju na fotografi-jama više svjetskih gradova i znamenitih lokacija nego ih ja znam nabrojati. Možda nema veze što je u prve razrede osnovne škole pješa-čila 3-4 kilometra u jednom pravcu. A možda i ima! Možda oni koji su više pješačili imaju priliku kasnije više svijeta obići? A možda i nema!Možda sam zaboravio ono što je važnije i od kilometara a i od debljine jutarnje kriške hljeba: I Senad i Sehija su uvijek dobro učili.

17

POD VISAK

Moj rahmetli babo je u džepuPlave radne košulje

S natpisom IZGRADNJA KONJICNosio suhu plosnatu olovku

Pisao je njomePo zidovima

GredamaArmaturi

PulčevimaDaskamaCrijepuLimu...

Riječi su bile kratkeNajčešće samo linije

No iza tih linijaStajale su kuće

Duže od pamćenja

Artiljerac iz one vojskeNapamet je znao '92 koje ploče u gradu

Ne može probitgranata

kao što nije probila ni našudok joj tenkom nisu

“prišli” sa strane

Njegovom olovkom Na trećem omotu žutog papira vreće mekinja od 50 kg

Napisao sam svoju prvu pjesmu

Uz suhu plosnatu olovku imao je mistriju i fangluLibelu i visak.

Sve je moralo biti “pod visak”

Večeras u pola koraka “preko kuće”

18

Pade mi na umDa odavno nisam

Na čelo prislonio visak.

Nemam gaKao i mnoge druge otežale uspomene

Odnijele ga godine

Okom zidareva sinaA po liniji hoda

Rekao bih da se naginjem udesno.

ĆEVAPI, KATANCI I STEPENICE DO PRIZEMLJA

Petak 25.10.2013

Pala je noć, i akšamska i jacijska. Svijetli traci ulične rasvjete roje se oko konjičke ćuprije. Koračam lagano na drugu obalu Neretve uvijek iznova jače udišući zrak u nekom neobjašnjivom nadanju da kamen ćuprije miriše. Možda je tom nadanju kriv i razlog mog prelaska preko nje. Moj mlađi sin, Ejdi Hasan, je na pitanje šta bi volio jesti bez dvoumljenja rekao: “Ćevape!”U Novalića kuli naručujem porciju i onih desetak minuta koje su glasile kao odgovor na moje pitanje kad će biti gotovi provodim na platou kraj ćuprije, zagledan u žućkasti odsjaj njenih kamenih lukova rukama se pridržavajući za željeznu ogradu. Idealan prizor za srk duhovnosti u deset minuta prolaznosti. Igra svjetla i sjenki na hrapavim plećima ćuprije vrlo brzo mi donose tekijski dah i prsti stisnuti oko ograde promiču podsvjesno zamišljene bobke tespiha.Središnji portal mosta s uklesanom pločom o njenom dobrotvoru k’o šejh kakav u stojećem zikru drži na okupu kule i lukove zatvarajući dunjalučku halku i upućujući pogled i misao ka nebu, ka duhovnim kulama i lukovima. Nebo je skriveno oblacima pa pogled spuštam ka drugoj krajnosti. Ispred sebe. Na željeznoj ogradi pored mosta počeli su nicati mali žuti katanci. Brojim ih. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam...

19

Saginjem se i prinosim oči jednom od njih. Neki je Sanel zaključao ljubav prema A. Nehotice bacam pogled niže ka Neretvi pitajući se je li tu, ispod zida u kraj rijeke bacio maleni ključić katanca.Hoće li je voljeti do kraja života, hoće li ona voljet njega i hoće li ih život voljeti oboje? Katanci mi baš i nisu pravi simbol ljubavi, pogotovo ne na željeznoj kovanoj ogradi. Mada bi ovaj koji gledam mogao trajati duže od same ljubavi kojoj je znak.Mene katanac i ograda više podsjećaju na tamnice, na tugu, čežnju, čekanje, ali, eto, nekog i na ljubav.Ovaj je katanac zaljubljenom Sanelu simbol srca i duhovnosti, kao sapi pastuha emocija, dok ograda, kao i svaka ograda, poslužila je kao mjesto da se taj pastuh sveže. Simpatični detalji na hladnoj ogradi koja će, možda, što ih bude više, estetski izgledat manje lijepo ali će imat više života u sebi.Deset minuta držanja za ogradu i gledanja u Neretvu je isuviše dugo vrijeme da neki oprezan prolaznik ne postavi u sebi pitanje da izvijesni konjički pjesnik nije malo pretjerao sa inspiracijom što meni kao tom pjesniku ne bi dobro došlo, jer svako začeto pitanje u glavi prolaznika uskoro u nekom kafiću može postati izgovoreno, potom ponovljeno, potom odgovoreno, a onda narednih dana mogao bi poteći glas da je pjesnik propjevao. Iz tog razloga se lagano okrećem, ogradu prometnuh za leđa i pod malom stepenicom što vodi ka česmi ugledah mače.Malo, crnaksto mače skupljeno u klupko svoje tjelesnosti. Gleda me znatižljno, baš kao i ja njega. Opruži malo glavu i poče lizati svoju zadnju desnu nogu. To ja zovem jednako ljubit svaki dio sebe. Mače bi moglo biti lijep simbol za ljubav mada se nadam da nikom neće pasti na um da ga kao zavjet vječne ljubavi sveže za ogradu konjičke ćuprije.Krećem prema Kuli s nadom da su ćevapi gotovi. Osam minuta. Čeka me najlon-kesa prepuna mirisa. Preko ćuprije sada prelazim žurnije, miris najlon-kese i miris ćevapa ne smiju se izmiješati. Subota , 26.10.2013.g.

Tuščica, Glavičine, Vrabač, Jasen, Borci, Stranine, Košuta, Kuštac, Bijelo Brdo, Striježevo, Glavatičevo, Pušiji kuk, Račica, Crkvine, Božilovine, Kosi potok, Ribari.

20

U Ribarima na dlanu zemlje Božije što se Oplet zove ja imam svoj katanac. Jedan što ga je moj rahmetli dedo zajedno sa čeljadi svojom kao temelj kuće u njedra zemlje zakopao i drugi, manji, običniji što kao brava na toj kući stoji.Kućni prag.Trideset je godina od kako smo, pred sarajevsku olimpijadu, uselili prvi put u ovu kuću. Isto toliko godina je kako strmom klizavom ledinom silazimo u njen donji sprat. Sprat u kom je meni kad smo nedavno dogovarali čije je šta zapao lijepi sobičak s pogledom u krošnju, ove godine, prerodile jabuke.Ljubim tople obraze majčine pred vratima, pitam je kako je te s čivije kraj varta skidam i oblačim maskirne pantalone, miraz iz zadnjeg rata.Umjesto kalašnjikova nekad, sad se fatam krampe i lopate.Pola dana kopam, a drugu polu svjedočim koliko posla i umijeća treba imati da bi se zašalovale stepenice. Rijetko sam o tom prije razmišljao penjući se il' silazeći hiljadama stepenica koje sam u životu prešao.S prvim mrakom, zajedno sa amidžama odlučujemo se ipak početi miješati beton. Ubrzo pod teretom pijeska i cementa mješalica staje. Ne mogavši savladati raspon između želje da ih ipak u tom danu završimo i pametne odluke da ostavimo za sutra opredjeljujemo se za ručno miješanje betona.Nije velik problem opredijelit se za ručno mješanje kubika betona kad imaš želju, a nemaš iskustva o miješanju istog? Problem je spoznaja šta podrazumijeva ta odluka.Zvekću lopate, trepere sijalice, krckaju leđa. Tri puta se pijesak i cemenat trebaju prebacit lopatom “na suho” i dva put “na mokro”. Meni je i onaj prvi put na suho bilo na mokro jer mi se znoj cijedio niz leđa.Zadužujem kolica i sipam beton u šalung stepenica. Jedna kolica, druga, treća... šest sati, sedam, pola osam... sedamnaesta kolica.Napor izbija iz tijela svaku kap materijalnog i meni se uskoro čini da je tu i rahmetli dedo i rahmetli nena i rahmetli babo, da iz nekih berzahskih soba gledaju kako radimo. I čini mi se da im je drago, da nas bodre i da ćutke prelaze preko onih upadica koje bi nam sigurno govorili da su živi, bar što se tiče naše smotanosti, vremena kad to sve radimo i mršavosti naše snage kojom to sve gonimo.

21

Ujutro će nas dočekati gotove stepenice, bol u tijelu i zadovoljstvo u duši. Sve ostalo se zaboravi.Dedin babo je pravio kuću, dedo je pravio kuću, babo je pravio kuću, evo i ja pravim kuću a Bog zna, praviće je i moja djeca mada se nadam i Boga molim da razlog njihovog pravljenja ne bude podizanje srušene babine.Rijetka je u Bosni generacija koja ne pravi kuću. Zato smo mi siromašan narod. Ne može biti bogat narod koji u svakoj generaciji mora pravit’ kuću. Svaka generacija počinje iznova, rijetko se nastavlja, uglavnom se dostižemo. Zato se mi i ne gledamo sa svijetom nego sa svojim očevima. Moj rahmetli dedo je pravio kuću i pokušao da ostvari što i njegov babo, moj rahmetli babo je pravio kuću i pokušavao da dostigne ono što je činio njegov babo, i ja danas imam želju da dostignem ono što je činio moj rahmetli babo.Staje zveket lopata, nestaje ljudskih glasova, selo se ovija njemu svojst-venom tišinom. Ležim u sobi puštajući da uspomene djetinjstva legnu skupa sa mnom. Tu u toj kući mirišem sebi na se kao da sve što se za me prilijepilo mimo ove kuće i ovog sela nije sto posto moje i nije potpuno sraslo sa mnom. Ispod sela njive u jednoj od njih harem. U haremu bašluci dragih insana. Stepenice nisu samo da se siđe i izađe njima. One su tu da na fin, ljepši način spoje dvije pole cijelog. Kao rajfešlus na džemperu, kao onaj mali luk na katancu koji iz jednog tijela izlazi i u isto tijelo se vraća grleći ponuđeno. Nisam planirao zanoćiti pa nisam ponio cigarete. Zapalio bih jednu pred spavanje. Ovako ostajem na razini želje i pitam se zašto današnji derviši puše. Možda smo daleko od iskonske duhovnosti kojom su grudi ispunjali naši daleki prethodnici pa nam treba toplina dima u grudima da nadomjesti osjećaj?Znam da sam kao dijete i tek stasali mladić u ovoj istoj kući imao grudi ispunjene željama, nadama i očekivanjima.Četrdesete godine su zrelost, a moje grudi me podsjećaju na pećinu. Neravni hladni zidovi, pokoja kap podzemnih voda tu i tamo kaplje i cvokće u ishrdalu podlogu. Većina te pećine izdubljena je vanjskim faktorima koje nisam mogao birati, vrlo mali dio mojim unutarnjim.Nekad sam bio komad mesa, sada sam više komad kosti. Nije to ni do godina ni do vremena. Do mene je i od mene je. Život uzima danak, ljeta

22

njegova postaju vrelija, zime hladnije, tijelo se širi u trbuhu, a sužava u mišicama. Trnu ruke i noge, trnu leđa, trnem i ja u san.

ŠEĆERLUK NAŠ SVAGDAŠNJI

Sadašnjost je najkraći trenutak postojanja. Sadašnjost je poput otvora na posudi iz koje budućnost teče u prošlost. Kako god je definisali, kratkoća je zagarantovana, a opet, sadašnjost se može motriti i mnogo dublje uzimajući u obzir onaj DAN koji će, po vjerovanju nas muslimana, nastupiti kad budućnost dunjalučka svaka i svačija iscuri - Dan suda, Dan vjere, kada će čitav naš život biti smješten u jedan dan, biti sadašnjost u kojoj će se kristalno jasno vidjeti i dobro i loše koje smo činili. Stoga, kad razmišljam o životu, trudim se u istu ravan jednog, trenutka unijeti sve one prošle dane, svu svoju prijašnjost, svjestan, uvjeren, da je nosim sa sobom na desnom i lijevom ramenu svom u neupitnim spisima kiramen katibina ali i u svom pamćenju, sjećanju, sebi ukupnom. Nadati se da je nešto prošlo znači mi ne vjerovati da ću se s njim susrest, a ja vjerujem da hoću u Danu spomenutom susrest se ponovo sa svakim djelićem sebe, svog života, djelovanja, namjera svojih i dijela svojih.U svakom novom danu sa mnom svanu sve hiljade mojih prošlih dana. Od onog prvog plača dunjalučkog do ove trenutne kapije svijesti preko koje se neodživljeno prelijeva u odživljeno. I ma kako kao čovjek bio okrenut tome da gledam u pijesak koji tek treba preda me iz pješčanog sata sudbine da iscuri ja znam da izvjesno je samo ono što je iscurilo. Onaj prah koji se pros’o, koji tako olahko pokušavamo smentuti iz svojih misli ispaljujući nesmotrene strijele budućnosti lukom nade. Budućnosti o kojoj ne znamo ništa i koja nikom osigurana nije. Zato moje bavljenje prošlošću nije moj bijeg nego moje pristajanje uza se. Zato se trudim u svakom novom danu oživjeti bar deset onih u sebi složenih, prisjećajući ih se, produžit tu tanku nit sadašnjosti u širi i dublji vid postojanja.Sreća, ta teško definisana žudnja čovjeka, po meni, krije svoje bivstvo baš u takvom nastojanju. Nositi u svaki novi trenutak poklonjenog života čitavu svoju prošlost možda je, na oko, težak čin, al’ je kada je u pitanju dosezanje sreće, neminovan.

23

Čovjek u svom shvatanju i prihvatanju stvarnosti ima potrebu za usporedbom, jedno poredi s drugim i ocjenjuje šta je bolje - jedno ili drugo. Tako nastaje dobro i loše, ružno i lijepo. Tako su nastali dobar, bolji i najbolji baš kao i njihove suprotnosti. Čovjek pri tom nerijetko zaboravi da njegova usporedba ne zavisi samo od kakvoće poređenog nego i od njega samog, koji se u svakom danu iznova mijenja i time tas kojim vaga jedno i drugo čini različitim, a tu različitost zaboravi unijeti u ukupnost svojih životnih zaključaka.Razlozi za naše nezadovoljstvo u ovom danu mogu biti spram naših želja i potreba.Ako zaboravim prošlost ja ću uza se imati samo trenutne porive duše i potrebe materijalne. One će nerijetko doprinijeti da zaboravim blagodati i uronim u nestrpljivost čekanja željenog. Neko će provesti dan tužan što nema stotinu maraka da nešto kupi. Neko će provesti dan nesretan što nije na nekom drugom mjestu gdje misli da bi sretniji bio, s nekom osobom čija blizina mu sreću pričinjava.Neko će provesti dan tužan što ne sjedi na spratu više u fotelji pravom kožom postavljenom iza vrata koja čuva budna sekretarica direktora firme.Neko će....Koliko ljudi toliko riječi NEKO.Među tih nekoliko milijardi NEKA ima i onih što će buđenjem privezati prošlost za nadošlu sadašnjast.Okrenuti svjetlu zahvaliće Bogu na dobru koje imaju pri sebi, zamolit za otklanjanje onog što ih tišti i koračat u u svoju neodživljenost sa svakim danom proživljenosti.Noseći i one sretne i manje sretne trenutke u stalnoj brizi spram njihova suodnosa, stalnom strahu od onog Dana suda i neupitnoj vjeri u Božiju milost.Možda u ovom trenutku nemam novca da platim sve račune koji čekaju na naplatu. Možda nemam načina da ugodim svima oko sebe kojima bi po boji svojih emocija rado ugodio ugađajući tako prije svega sebi. Možda mi temperatura nije baš najnagodnija, možda mi glavobolja remeti misli, možda mi društvo nije baš po volji, ali, ako ovaj trenutka zamjenim s jednim iz 1993. godine kad sam uvlačio glavu među ramena, i žedan i

24

gladan, prestrašen i prestravljen čekao eksploziju ispaljenih plotuna čiji su prethodnici padali tik ispred mene, svjestan da od ovih koji lete zavisi hoće li naredni uopšte biti bitni za moj život, onda, kad usporedim, odvagam, pružim ruku ka šolji kafe, pogled ka mirnom lijepom gradu što se nudi iza okna prozora, protegnem se i nakašljem bez straha od sopstvenog glasa, ne mogu da ne budem sretan. Spram ovih proživljenih trenutaka ovo moje sad je dženet zemaljski.Tako ja suzbijam tugu, nelagodu, nestrpljivost i prolaznost... Tako ja plaćam neplaćene račune jasnom sviješću da onaj ko je platio prethodne platiće i naredne s Božijom pomoći, tako ja sapinjem želju za blizinom onih kojima trenutno blizu nisam onim davno zapisanim stihom: ako sad nije tu, ne znači da nije bio. Sve ono što smatramo i zovemo svojim životom je prošlost. Sadašnjost je samo rupa na toj prošlosti kroz koju se njen volumen povećava do trenutka kada će Azrail voljom Božijom začepiti istu. Onda će krug ponovo da poteče, sve to što danas vidimo kao prošlo bit će naše buduće od kog će zavisiti položaj istinske vječnosti. Baš kao da je naš život balon u koji se puše zrak naše sudbine, određenja i sopstvenog opredjeljenja do roka određenog, i onda na Danu vjere taj se “zrak” ispuše iz njeg, na osnovu ukupnosti Božijeg sveznanja, pravednosti, milosti, samilosti... Pokaže se šta jesmo, koji je ljudski sastav naš i spram tog i mjesto naše. Neki su spojevi lahko zapaljivi, a neki postojani u svim uvjetima.Ako nismo zadovoljni slatkoćom kafe koju trenutno pijemo posegnemo za šećerom, promiješamo. Isto je i sa životom, ako nisam zadovoljan sa onim što nosi današnji dan pretvoriću ga u šećer, sasuti u gorčinu nošenoga i sutra, ako mi bude podareno, promiješati zadovoljniji slatkoćom nego sam danas bio.

VOŽNJA

Život je kao vožnja nepoznatim putem, iznajmljenim automobilom u kojem instrumenti koji treba da pokazuju stanje goriva ne rade. Koliko god bio vješt vozač, koliko god auto bilo izdržljivo, neminovno će jednom stati.Od vozača do vozača razlikuju se načini vožnje i shvatanja njene uloge. Neko će voziti krajnje optimalno spram ponuđenog automobila gledajući da uskladi vožnju i put kako bi od rezervoara, ma kako bio napunjen,

25

izvukao maksimum, neko će pričepiti gas i pokušat što prije stići što dalje, neko će opet, voziti lagano i kad već ne zna odredište do kojeg će stići trudit će se da dobro upozna i osmotri put koji će preć. Neki će tvrdoglavo odbijat da voze pod takvim uslovima i život će provesti stopirajući kraj puta s neobjašnjivom mišlju da oni koji prolaze imaju punije rezervoare.Većina će spram onih nekadašnjih vozača i njihovih dometa određivati cilj svoje vožnje, a tek rijetki, vrlo rijetki, pazit će i na put, i na potrošnju i uz sve to budnim okom motriti ispred sebe u potrazi za kakvim znakom čvrsto vjerujući da benzinske pumpe nisu tek mit.I ma kako inspirativan mi bio ovaj trenutak, moram shvatiti, da nikakva posebnost teksta koji bi se ispleo iz misli da ga nastavim dalje ne može nadvladati potrebitost odziva glasu mujezina koji kroz zidove i prozore moje sobe trenutno dopire do mene. Mislim da su najsretniji upravo oni koji voze, ali znaju i stati, koji paze, da ako već ne mogu utjecati na stanje goriva u rezervoaru mogu na stanje vozača za volanom auta. Makar nikad nećemo naći izvor mladosti i postići besmrtnost, možemo na smrt, na nestanak goriva, ne gledati kao na kraj puta, kraj vožnje, nego na mjesto gdje presjedamo iz jednog prevoznog sredstva u drugo.Možda je smrt samo more na kojem su naša srca jedra a dobra djela vjetrovi koji ih pokreću, pa će ljepota plovidbe zavisiti od veličine našeg srca i jačine naših vjetrova. Možda su osmijesi koje smo izmamili drugima vedri dani te plovidbe, a tuge, suze, tegobe, olujne noći njene i valovi prijeteći... Dobar vozač zna da ljepota i umješnost njegove vožnje ne zavise samo od njegova osjećaja, nego uveliko od zadovoljstva i osjećaja onih koje vozi. Stoga je važnije od činjenice dokle i koliko dugo naše auto može stići, činjenica da smo unutrašnjost obložili jastucima ljubaznosti, razumijevanja, iskrenosti, praštanja, blagosti, milosti, sami-losti, razboritosti, ljudske topline, čiste srčane ljubavi i svega onog pozitivnog što se nudi da na neravnom putu života, krivinama njegovim, ublaži nužne udarce i neugodnosti. Kad jednom, uskoro, svima nama nestane goriva, puno će manje biti važno koliko brzo smo vozili, u kakvom autu, kojim putem. I put, i auto, i vožnja gledat će se samo s pozicije procjene kakvoće nas, našeg ponašanja, truda, razmišljanja, htijenja, primanja i davanja.

26

PAMĆENJE PONOSA I PONOS PAMĆENJA

Zadnji dani avgustovski kroz raširene nosnice pamćenja mirišu velikim sjećanjima. Rukom pisane stranice dnevnika vraćaju me unazad do avgusta 1994. godine. Rijetko smo kad mirisali odlučnošću i čestitošću velikana kao u tim zadnjim danima avgusta i prvim danima septembra kad smo vršili pripreme da na spomen jedne od naših najvećih bitaka, na istom mjestu upišemo još veću. K’o spomen sebi i svojoj hrabrosti, odlučnosti i uspomeni na vrle šehide koji su, inšaAllah, u zagrljaj Božije milosti pali u toj prvoj bici. Svakoj duši hrana treba. Svakoj duši insan treba. Topal zagrljaj čiste ljubavi i stisak ruke dostojanstva makar ga čovjekovoj desnici podarila njegova ljevica. Misao je kao i slika. Trenutak uhvaćen u prolaznosti i složen u varljivu vječnost dunjaluka. Onijemile godine našeg življenja i pokidani vijenci pamćenja možda neće upriličit’ nikakav skup niti historijski čas o koloni odlučnih što će se te devedeset i četvrte u mjesecu septembru nakon opsežnih priprema zaputiti kroz Idbar uz strme obronke Ljubine da dokažu svoju hrabrost, svoju odlučnost, svoju vjeru i sposobnost.Oslobodit će po mišljenju mnogih neoslobodive kote, al’ prije svega potvrdiće sebe kroz te pobjede. Deseci ranjenih i trojica šehida svjedo-čiće o veličini iskušenja, a slobodne teritorije Ljubine, Bijele i drugih prostora o snazi naše vojske.Znam danas da pokleknemo na mnogo manjim uzbrdicama, da odusta-jemo pred puno manjim izazovima i obične, male prepreke proglašavamo nesavladivim. No, moja nada ne gubi svoju vjeru. Zato i pišem ove retke krajem avgustovskih dana, ne čekajući one datume koji će se poklopiti s tim velikim događajima. Nadam se, da ćemo u narednom mjesecu pronaći vremena, mjesta i načina da se makar u uskom krugu učesnika prisjetimo na kojim temeljima stoji naša današnjost, da se prisjetimo onih odabranika među nama koji su svoju krv k’o zalog kurbanski u temelje ove slobode i miira pustili i da ćemo kao ’94-te u Raptima, naći u sebi i snage i vjere i odlučnosti i ponosa da iz dubine srca kliknemo onu maksimu pod kojom smo se cijelog rata borili. POBJEDA ILI SMRT.Misao je kao i slika. Trenutak uhvaćen u prolaznosti i složen u varljivu vječnost dunjaluka. Postoje trenuci, postoje staze, predjeli i događaji koji ne prolaze. Koliko god tonuli u prošlost neki koraci ostaju jednako živi, neka puzanja, neki strahovi i neki sveti dodiri ljudstva u nama kad priznaš

27

i strah i manjkavost i slabost al’ ipak i pored tog priznanja ustaneš, potrčiš, Božije ime zazoveš i na putu slobode istraješ. I nije to sjećanje žal i potreba za nekim priznanjem drugog spram sebe, jer da su takvi nijetovi pokretali naše korake, tih koraka sigurno nikad ne bi ni bilo. Samo želja da pamćenje traje, ista vjera struji, a naše drugovanje svjedoči da nismo niti ćemo odbaciti ono najljepše u sebi. I nek traje spomen na te dane kada smo upućujući svoje poglede ka Ljubini znali da ćemo je slobodnom zvati ili nas neće biti, dane kada su vjera, čast, ponos i prkos u nama ispunjali srce blaženstvom i činili da se osjećamo vrijedni postojanja. Oni koji govore da je naše stanje danas gore od onog ratnog možda dobro vide sadašnjost al' nisu bili s nama da bi je mogli porediti s našom prošlošću.

IZ RATNOG DNEVNIKA

Dnevnik vodim još od osnovne škole. Svi zapisi u ovoj knjiiz I jesu moji dnevnički, predratni, ratni I poratni. Onaj dio koji obuhvata ratne dane zauzima desetak svesaka i rokovnika. Neke djelove rado čitam, neke preskačem, neki su detalji šturi neki preopširni. Neke sam događaje naknadno opširnije zapisivao i oni su onako zanimljiviji i čitljiviji. Neki su ispisani na ćatima od duhana i uglavnom su samo crtice o onom što se tada dešavalo. Ako Bog da, pa se nakanim prekucat ću ratni dnevnik i ponuditi u formi knjige svojim saborcima za uspomenu i sjećanje. Koliko god romani pisani ljudskim umom bili zanimljivi i nepredvidljivi sve su to blijede sjene spram priča koje u svoje ćitabe bilježe plemeniti Božiji pisari ljudskih sudbina. Ovdje objavljujem samo one dijelove bez kojih bi drugi zapisi u ovoj knjizi bili nepotpuni. Pjesma iz dnevnika, maj 1995., čiji naslov kanim koristiti kao naslov spomenute knjige glasi:

ĐAK RATA

Cvjetaće pupoljci na granama oko naslistaće lišće

k’o tvoji uvojciu mome sjećanjudok tražim spas

za ovaj glas

28

I to je istinada sve će proćiiza svakog dana

svanuće nekom novi danovaj moj sad meni je težaka sutra već nadam se la'kkad shvati’ću da ovog rata

i nisam bio loš đak.

29

IZ RATNOG DNEVNIKA 1994.G. (1)

Majka me jutros nešto čeznutljivo gledala. Dva put me pomilovala po glavi dok sam jeo. Opet me spopala ona pomisao da bi joj rat sto puta bio lakši da nema mene. Znam da sam sav njen strah i ne znam kako da to promjenim. Gruhanje na Ljubini je gledala s prozora i tješi je samo pomisao da sam se vratio živ. Brzo sam otišao u “Borac” samo da me prođe nervoza. Kažu da ćemo sutra na izviđanje na Kiser. Okupljanje je oko deset ujutro pred Medresom. Drago mi je da se Kiser ne vidi s prozora moje majke.Cigarete “Lord” kojima sam se snabdio pri ulasku u Bijelu su tako mehke da mi dođe da dvije zapalim odjednom. Nakon mjeseci pušenja cigareta bez filtera ove dođu k’o simulacija pušenja. Lord gori bez glasa one cigarete bez filtera cvrče dok vučeš. U onoj prvoj kući prema Turiji bilo je i LM-a ali kad od straha od mina one hrabrije pustiš da prvi uđi dobro prođeš pa zatekneš i Lord. Ne bih volio ne bit u ratu, ali treba bit iskren, nemam ni hrabrosti ići prvi.Koga će sutra zapast’ da prvi kroči na Kiser. Prije dvije godine sam maštao o tom kako učim ezan na Borašnici. Nisam doduše uzimao u obzir da ću se na nju peti iz pravca Konjica nego iz pravca Župe. Mog’o bi negdje na sjelo večeras. Nakon zauzimanja Ljubine i Bijele svi jedva čekaju da čuju potankosti o zauzimanju. Lijep je osjećaj da te drugi prihvataju k’o heroja. Desetak je onih koji su istinski uskočili u rovove i odradili posao. Mi ostali smo ušli za njima. Bi li oni bili onako hrabri da mi nismo išli za njima ne znam, ali da mi nr bi onako hrabro i snalažljivo išli prvi znam. No, kada se linija zauzme, nešto oslobodi, onda je svaki učesnik heroj. Bar ovdje u gradu. Sutra će opet da se probere desetak da uspužu na Kiser. Ako ga zauzmemo opet ćemo svi biti heroji. Ako ne, među onih desetak prvih, ako prežive, živjet će priča o pokušaju, o borbi sa samim sobom, s dešavanjima. Priča koja će u konačnici, uz prihvatanje uzroka i posljedica, opet biti priča o pobjedi jer oni prvi uvijek su prvi i da nisu pobjednici ne bi mogli biti prvi. U gradu postoje pobjednici samo kada se bitka dobije no ja znam, mnogi znaju, neke od navjećih pobjeda ostavirili smo u porazima i neuspjesima.

30

Samo da ne bude puno žrtava. Treb'o bi obići Senu u bolnici. Treb'o sam jučer. Tačno me uhvati stid samog sebe. Danas ću ga obić’ jer sutra treba na Kiser. Skupljam dobra djela da zatomim strah. Mad ane vidim nešto mnogo loše u tome. Borim se. Šta imam od tog ako pustim da strah nadvlada. Najgluplja isprika kukavica. A Mogu li se živjeti kao kukavica? Jučer je bila dženaza rahmetli Nefi. Ostala mi u glavi ona slika iz bolnice prije nego je prebačen u Tuzlu. Stotine rana od bombe na njegovom jakom tijelu.Više mi nije čudno što za šehidima ne tugujem kao nekad.. Klanjam dženazu i idem dalje. Dok i moja bomba ne eksplodira.Da li se šehidi oslobode straha, bar trenutak pred smrt?Šehadet je najveći stepen žrtvovanja. Trudim se željeti sebi najbolje, al’ strah me. Strah me zarobljavanja, strah me mina, strah me granata, strah me smrti i strah me kukavičluka. Strah me sramote. Strah me ići stid me ne poći. Tješi me samo, kad opali onaj prvi metak, kad akcija krene što nestane i straha i misli i mene ‘vakog.Na Ljubini sam se osjećao lijepo, il’ to sad mislim tako!?U jednom trenutku sve je puklo unutra mene i bio sam onakav kakav želim. Bio sam hrabar il' mi ništa drugo nije ni preostajalo. Ne prestajem da se nadam da ću to jednom biti.Dan je lijep. Ne čuje se ni pucnjava. Kao da prije nekoliko dana nije sve bilo u dumanu i eksplozijama granata.Dosadno je u kasarni dok se nešto čeka. Suborci se vrzmaju oko kasarne. Nit’ možeš otić nit’ se dosađivati cio dan unutra.Idem nekog tražiti da odemo do bolnice, a kasnije bi mog’o negdje na sjelo...

NAREDNI ZAPIS (2)

Jutros sam, čekajući da se skupimo pred medresom za polazak na izviđanje, sreo vaspitače iz medrese profesora Bečića i Šišića (men’ se čini da se tako preziva). Bilo mi je veoma drago vidjeti ih. Prvi momenat

31

susreta naveo me da se povučem u sebe i na trenutak sam opet bio u klupi Gazine medrese, no nakon što su i oni mene prepoznali, po reakciji sam shvatio da to više nije ono vrijeme i okolnosti. Bečić me srdačno zagrlio a i Šišić je bio dosta otvoreniji i prisniji nego ga pamtim iz medrese. Osjetio sam i neki ponos što su me zatekli baš tu i u tim okolnostima pod punom ratnom opremom. Koliko god bježao od tog da neke stvari ne radim zbog ljudi ipak moram priznati da sam nekolikao puta pokušao uhvatiti svoj odraz u staklima auta kojim su oni došli da bi procjenio kakav utisak odajem. Široka maskirna uniforma, rap, puška, crna beretka čine me dosta većim i čvršćim nego jesam inače. Nakon nekih pola sata okupili smo se i krenuli prema Bijeloj. Nisam razmišljao o tom šta me čeka na izviđanju. Razmišljao sam o medresi. Nekako mi se čini da nisam upisao medresu da danas ne bi bio gdje jesam. Ne bi sigurno. Da sam upisao gimnaziju ili neku drugu školu u Konjicu danas bi vjerovatno bio u Župi na liniji. Ništa me ne bi tjeralo da budem u manevarskoj jedinici. Ovako škola me odredila. Uvijek sam medresu vidio kao nešto više i onda te to nešto više goni da i u ostatku života moraš nešto više, bar malo više od prosjeka. Il' nisi to što hoćeš da budeš. Muderis mi reče dok smo se vozili ka Bijeloj da su profesori pošli u Sarajevo na posao. Medresa je opet počela sa radom. Kontam ako se nekad opet vratim u njene klupe hoću li moći biti onako samo učenik, hoću li se plašiti Halče i Zehre il' ću bit k’o neki učenici koji su me prije rata impresionirali svojim hladnim stavom spram profesora, medrese i njenih propisa. Da li su jednako hrabri i danas u ratu? Nekako sad kad kontam, ovako u uniformi ne bih ih se plašio, opet kad skinem uniformu, bez puške, ko zna? Nekako se bez puške osjećam nezaštićeno. Drago mi je da me Bečić jutros zagrlio. Osjećao sam se fino. Drago mi je da me vidio, valjda će bit neki plus za nas što smo se borili. Uz njih sam se sjetio i drugih profesora, nekih za koje sam čuo da su poginuli, učenika, cimera iz sobe, djevojaka... Ma koliko volio svakog muslimana jednako, nadam se da oni nisu među onima koji su prošli strašne muke o kojima se govori.Izviđanje na Kiser prošlo dobro. U stvari, osim velike strane i napornog šunjanja nije bilo nikakvih problema. Do ispod stijena nas je išlo petnestak, onda smo se odvojili nas šestero i popeli se na same stijene. Prvi je na Kiser izašao vodič Alija, isti onaj čovjek što nas je vodio i na izviđanje Ljubine prije nepunih mjesec dana. Dok sam gledao kako

32

zamiče među onim stjenama razmišljao sam o tom kako imam sreće što se ove akcije ne rade u mom kraju. Nešto nisam siguran da bih s vakom lahkoćom i hrabrošću išao naprijed kako to čini ovaj čovjek. Nesvjesno sam u strahu da ne zastane pred samim vrhom i ne mahne rukom meni da nastavim na taj najrizičniji dio promišljao ko bi mu u našoj brigadi mogao oponirat hrabrošću i mirnoćom kojom odiše. Na moju veliku radost nije stao na uobičajenih dvadesetak metara i mahnuo, nastavio je naprijed a ja i ostali išli smo na uobičaje-noj udaljenosti iza njega. Na Kiseru je šumovit teren. Nismo išli dalje od prvog vrha odakle se vidi kasarna. Zaključio sam da će se vojska sutra istim ovim putem kojim smo se mi popeli popeti na taj plato i odatle napasti. Gdje će napast - ne znam tačno, jer ja nisam nikog vidio. Moje je na izviđanju da idem kad mi kažu da idem i dokle mi kažu da idem. Kad me zapane mojih dvadeset ili pedeset metara na čelu idem kako umijem, učim šta umijem i uzdam se u one iza mene. Kad sam iza, šaram očima na teren ispred i tako...Drago mi je da nismo našli ni jednu minu. Bez mina je sve puno lakše. Sjetio sam se rahmetli babe. Sigurno bi bio ponosan da je njegov sin među prvima kročio na tu čuku. Tražio sam pogledom Župu, ali s vrha na koji smo se popeli ne vidi se. Nadam se da će se uskoro do nje moći i preko Boraka. Amin Ja Rabbi! Molim Allaha da pomogne naše mudžahide! Amin Ja Rabbi!Aziz mi je po povratku rekao da ja sutra ne moram u akciju. Bilo mi je drago. Ne toliko zbog straha koliko zbog činjenice da mi se ne penje ponovo uz onu stranu. Da ne bi došao u iskušenje da ujutro kad vojska krene i ja svejedno krenem s njima večeras sam pokupio stvari i došao u stan na spavanje. U gradu se već zna da ćemo napast na Kiser, zna i moja majka i plaho joj je drago što sam rekao da neću ići.Nadam se da neće biti teže ranjenih jer ako se budu morali nosit uz one stijene uz koje smo se mi uspuzali danas nek im je Allah na pomoći.Skoro je ponoć. Vjetar šuška folije na prozorima. Amidžina mala je dirnula vruće špore’ i dobor se opržila. Čuje se iz sobe kako proplakuje.Uzvišeni Bože molim te da podariš našim mudžahidima pomoć da sutra bez gubitaka ostvare pobjedu i protjeraju dušmane! Amin Ja Rabbi alemin! Amin!

NAREDNI ZAPIS (3):

33

NJEGOVO VISOČANSTVO “KISER”

Čovjek snuje, a Bog određuje. Morao sam dva put pročitati šta sam zadnje napisao. Iako sam pisao prije nekolika dana izgleda mi trenutno kao da sam zadnji zapis ostavio prije trideset godina.Sad mi se i piše i ne piše. Spava mi se, a ne mogu zaspati. Tako sam malo spavao zadnja tri dana i noći da sam utrnuo. Nailaze mi u talasima trenuci blaženstva i trenuci ljutnje. Sekundu bi se smijao, sekundu plakao, sekundu spavao a onda bih sve to posl'o u neku stvar i sve porazbijao oko sebe.Smeta mi šušut folije u prozorima, smeta mi majčino i sestrino disanje mada se trude biti što tiše. Smeta mi strinin glas dok ruži djecu, smetaju mi djeca, a ako ova mala zaplače još jednom glasno kao maloprije odoh u kasarnu spavati.Godi mi supa. Godi mi njena toplina, slanoća, godi mi što znam da mogu, kad mi dođe, uzet kašiku, srknut je i onda polahko pustit da mi se preljeva po ustima.Bio sam jako žedan prošlih dana. Sanjao sam česme po Kiseru. Tres’o sam se od straha po Kiseru. Drhto sam od hladnoće po Kiseru. Mislio sam da je došlo i moje vrijeme na Kiseru. Osto sam između linija na Kiseru. Prič’o sam s Bogom na Kiseru. Prep’o sam se priče s Bogom na Kiseru. Ost’o sam živ na Kiseru. Svi smo ostali živi na Kiseru. I to je mudžiza ako ćemo po mojoj pameti suditi. Toliko je granata palo da bi bilo realno i da smo desetkovani na Kiseru.A nisam uopšte trebao biti na Kiseru. Rečeno mi je da ne moram ići u akciju, da sam svoje obavio na izviđanju. Ja mrzim iznevjeriti sebe još više mrzim kad me drugi iznevjere. Il’ je obratno, ne znam!Jutro kad je akcija trebala krenuti pamtim po sireni Azizovog džipa. Svirao je deset minuta i dozivao me ispod prozora.Nisam znao šta se dešava, bilo je još mračno kad sam provirio na balkon. Izviđač koji je trebao voditi momke do vrha je dobio temperaturu i završio u bolnici, i ja sam trebao poći mjesto njega. Bio sam ljut. I sad sam ljut. Puno sam ljući nego osjećam, samo sam umoran. Žao mi je što sam tada počeo rondat još u kući pred majkom i sestrom. Odmah sam optužio onog momka da se najeo živih krompira samo da dobije

34

temperaturu, nazvao sam ga kukavicom i tako brojao sve dok se nisam upregao u vojnu opremu i sišao do Aziza.On mi je rekao da ne rondam da momak ima temperaturu preko 40 stepeni, da je sinoć jako povraćao i da se eto tako jednostavno desilo.Prestao sam rondat na njega al' sam i dalje rondo na sebe. Iza sna sam taki, još se nisam bio ni naspavao.Pred Borcem kamioni već puni, kao da se samo ja čekam mada mi nije nikako jasno ni što sam ja trebao. I dalje ljut i bezvoljan nisam uzeo skoro ništa od hrane samo sam municiju upotpunio.Istresli su nas na krivini iznad Bijele i tu smo istom onom stazom kao i na izviđanju krenuli na Kiser. Vojske je bilo haos. Neke nikad prije nisam vidio, il’ su tek došli u jedinicu ili su iz neke druge jedinice, ne znam ni sad. Znam da me jedan u panciru, nakon što sam rondajući ostavio konzerve koje su nam dali odmah na liniji ne imajući snage da pristanem da ih teglim uz stranu, zajedljivo gledao pitajući one iza mene “Šta se kofrči ovaj balavac?!”Izgledao je baš onako zafrkano al' nek zahvali Allahu što smo krenuli u akciju, da je oslobodio pola Bosne, makar bi mu nešto lano da nije bilo kako je bilo. Ovako sam ga samo pogledao onim pogledom “ne vidim te - ko si ti” i krenuo dalje.Oko pola strane ispuhao sam svu ljutnju i stenjanje i prilično se unormalio. Tad sam skont'o da sam pogriješio ostavljaući konzerve.Ogladnio sam i dok su drugi fino mazali kriške ja sam glođ’o suh hljeb. Srećom da mi moju huju ne zamjeraju oni koji me otprije znaju pa mi je neko pri kraju dao da malo umočim u njegovu konzervu.Na vrh smo se popeli negdje iza ikindije. Nisam mogao vjerovati da nas niko nije vidio. Bilo nas je broka, ne znam dvjesto možda. Prva druga i treća četa. Onda je krenulo razvrstavanje.Prva četa lijevo pa pravo. Druga četa desno pa pravo. Gledao sam kako odlaze oni s kojima sam toliko puta išao zajedno u akciju dok smo još bili jedinica od 60 ljudi. Osjetio sam ljutnju na sebe što sam tražio da me prebace u treću četu. U kasarni to ne znači ništa, prva ili treća, opet se družiš s kim si se i družio, ali na terenu znači. Na Ljubini su s nama bili I boric odreda A pa se nejač naše čete nije osjećala, al’ sad sam vidio da su pridruženi prvoj četi. Čupo je otišao s prvom četom, pretpostavljao

35

sam na najteži pravac. Osjećao sam se bjedno kad me pogledao sa onim svojim šućmurastim osmijehom. Moraš se osjećati bjedno kad shvatiš da u raspodjeli zadataka raspoređuješ i vrijednost. Druga četa je otišla desno. Ja sam čekao naređenje. Komandir naše čete reče da će on s pola čete ostat na platou da drži ostupnicu i desno krilo prema Borašnici, a ja drugu polovinu čete da povedem i pokrijem teren između prve i druge čete.Cijeli sam rat čekao da zaslužim da budem komandir nečeg ali kad sam shvatio da smo neka vrsta pozadinske čete zadovoljstvo mi se pomiješalo s onim cicijavim sitničarenjem moje psihe koja me opet žickala da smo niža klasa. Pokušao sam da se sjetim kako se ponašaju komandiri.Nisam imao pojma šta trebam radit osim da trebam ići prvi pa sam tako da sakrijem tremu krenuo u pravcu gdje otišla malo ranije druga četa. Na svakom brdašcu sam ostavljao po jednog borca zamišljajući kako valja pokriti tu dionicu i kako bi se oni između sebe trebali vidjeti u slučaju da neko bude ranjen. Sad znam da sam pogriješio i da sam trebao ostavljati po dvojicu skupa jer se čovjek izgubi kada je sam, al' “kasno Marko na Kosove dođe”. Kad mi je nestalo ljudi otišao sam još naprijed ubjeđen da je ispred mene cijela naša druga četa. Jedna dola, druga dola, treća dola.... A onda su se začuli glasovi sasvim lijevo od mene... počela je pucnjava, nebo se otvorilo. Nisam imao pojma šta se dešava, ko je koga napao, gone li naši njih ili oni nas. Praga koja je pucala kao luda i za koju je komandant preko motorole govorio da je udare s lijeva meni je bila skroz za leđima. Uskoro sam očuo i glasove ispred sebe i shvatio da nisu naši.Zabasao sam pravo i umro od straha. Da stvar legne do kraja počele su padati granate. Jedna za drugom.I baš oko mene. Možda su padale svuda, ja sam čuo samo one oko sebe. Da mi je mirnoća ove sobe i ova pamet sad, znao bih šta da radim ali tad sam ja tek išao kod kadije, lahko je biti pametan od kadije kad se ide. Našao sam neku povaljenu stijenu zavukao se pod nju i digao ruke u dovu. Mrak je već padao i nisam smio nazad do naših jer ko će po mraku gledati jesam li ja ili četnik. Naprijed nisam smio svakako, a šejtan me safatao s mislima šta će biti ako četnici naše potisnu sa platoa?Pucalo je, treštalo, ne znam ni sam koliko. Od straha se i strah izgubi. Imao sam nemoguću želju da zaspem. Nisam joj se mogao odhrvat.

36

Zavukao sam se pod stijenu, namjestio pušku da mogu pucati ako treba, nakupio lišća okolo i potpuno se maskirao. Imao sam osjećaj samo ako zaspem pet minuta sve će biti u redu. Osjećao sam se sigurno pod tom stijenom potpuno pokriven lišćem sa strane. Nekako mi je izgledalo da će me ono lišće štiti i od gelera. Znam samo da se sve ubrzo utišalo, da mi je bilo toplo i fino i da sam zaspao.Probudio me tihi glas koji je dozivao moje ime. Nečija puška je bila uperena u moju glavu. Ne znam kako sam ostao miran. Prepoznao sam jarana i shvatio da me traži ipak nisam se odmah odazvao nešto mi je prošlo kroz glavu da ako mu se odazovem ispod njega, a stajao je baš na stijeni pod kojom sam ležao, da može od iznenađenja stisnuti obarač i ja bi bio ala rahmetile. Pustio sam da pređe na sljedeću stijenu i onda se javio.Prije nego sam legao zamolio sam Boga da ne poginem dok sam sam. To je bilo razlog mog mira no kada smo pošli da se vraćamo ka našoj liniji mijenjale su se okolnosti moje dove i sa svakim korakom ja sam počeo da se više tresem. Nisam ni primjetio da na onim mjestima gdje sam ih ostavio nema vojnika. Naišao sam na dijelove druge i prve čete tamo gdje smo trebali biti mi.Ono čega se najviše bojiš dogodi se možda baš zato što ga se najviše bojiš.Kad sam ušao u zaklone gdje je bilo dosta naših boraca, gdje se više nisam mogao osjećati sam, safatao me najčistiji strah od smrti koji sam dosad upoznao. Tamo sam bio miran jer sam vjerovao svojoj dovi, tu, kad više nisam bio sam, kad je nestalo onog mog uslova ja nisam mislio ni na metke ni na granate koje su obilno sipale, ni na četnike ni na šta. Mislio sam da je došao moj momenat i da sam baš ja svojom slabo odmjerenom dovom kriv za to. Toliko sam puta vazeći prenio priču o čovjeku koji je vazda na iskušenjima bio pa pit’o za lijek a pitani njega pit’o šta moli u dovama, a on rekao da moli sabur pa mu bi rečeno: “Kako misliš da ti se da sabur bez iskušenja”. Tako nekako i ja, u strahu da ne poginem odmah, ne zamolih nešto šire nego samo ono hitno da ne budem sam.Ko će čovjeku udovoljiti a još je gore kad se mozak stisne pa i predstavu Boga stisne svojim stiskanjem, i Milost i Samilost i da mi Bog oprosti ako sam pogriješio i ako sad griješim!

37

Što me strah više obuzimao to sam dobijao jaču želju da budem s nekim s kim sam blizak. Tražio sam da mi kažu gdje je R efendija i otrčao bez ikakva objašnjenja ka njemu. Kad sam stigao na gornji dio brda gdje su bili dijelovi naše čete već sam se smirio, onaj prvi napadaj panike je prošao. Saznao sam da su se naši sukobili u bliskoj borbi s četnicima, da ima nekoliko ranjenih al' niko teže i da ćemo sad čekati jutro da vidimo šta dalje. Bio sam gladan, žedan a imao sam samo komadić hljeba, čutura sa vodom bila je prazna. Bilo me stid tražiti od nekog, pogotovo kad sam znao da su svi vidjeli kako sam zafijario hranu. Tu noć ne znam jesam li halucinirao ili šta? Zakleo bih se da sam pri dobroj mjesečini vidio kera na stijeni ispred sebe. Sasuo sam rafal u nj i prevrnuo se bez glasa. Kad je došlo jutro nisam vidio njegov leš niti je to iko spominjao od onih oko mene. Ostavio sam to za sebe. Ako je bila fantazija bila je najjača u mom životu. Nisam samo ja fantazirao ovih dana, kako vode nije bilo ni sutradan ni prekosutra do podne ljudi su počeli da svuda okolo vide česme, pekare s hljebom. Bilo je zaista smiješnih snova samo se malo ko smijao jer je izgleda svako imao slično.Najteže mi je bilo kad vidim da linijom do nas ide bidon s vodom i onda deset metara niže vojnik pokaže da je prazan. Šalili smo se kako nije uvijek u životu dobro kad si gornji. Granate su padale svako deset metara, nas je na vrhu bilo tridesetak i niko nije ni ranjen iako je jedini zaklon bio koji kamičak koji smo uspjeli iščupati iz zemlje i napraviti kakav takav ležeći rov.Sjetio sam se grožđa koje sam vidio u Bijeloj i zamišljao kako ću kad dođe smjena da ga se najedem i napijem do besvijesti. Nekad mi se od siline želje činilo da mu osjećam okus u ustima. Zadnju noć sam dobio neku hladnoću da sam se sav tresao, bilo da ležim, bilo da stojim. Jednostavno mi se tijelo na momente nekontrolisano treslo. Možda sam imao temperaturu. U zaklonu sa mnom bio je jedan od onih ljudi koje sam tu prvi put vidio. Iz druge jedinice dobrovoljac za ovu akciju. Sve češće nam se tako pridružuju kad idemo u neki veći napad. Cijenim te ljude. Cijenim i ovog. Pokazivao mi je slike žene i djece koji su negdje u Njemačkoj. Ima dvije male kćerkice baš kao moj amidža. Žena lijepa , plava čini mi se. Nekako sam se osjećao hrabrije dok je on sa mnom dijelio svoje emocije. Valjda svakom treba drug u tjeskobi samo što ja potrebe drugih ne osjećam jako kako osjećam svoje. Kad sam pokušao zaspati i opet se počeo tresti pokrio me svojim šatorskim krilom i odnekud izvadio red čokolade od riže. Ona sitna riža, samljevena i

38

utopljena u čokoladu. Čim mognem kupiću sebi te čokolade i jesti dok ne zavratam.Ujutro je morao obaviti nuždu i ja sam ga otvorenih očiju kao dijete na tuti gledao kako vadi toalet papir iz ruksaka i odlazi. Koji sam ja bilmez, ja nisam ni vodu ponio, ni hranu a on nosi toaletni papir.Jučer popodne stigla je i voda i hrana i cigarete. Stigao me i glas da sam pobjegao sa Kisera. Nekoliko mojih koje sam trebao kao voditi zbrisalo je u Bijelu i da se opravdaju rekli su da sam ih ja vodio i da sam pobjegao.Nije mi baš drago što mi je to rekao Zejnil, a pogotovo ne što je to rekao tonom potvrđivanja. Nisam baš odmah hafizo o čem govori niti R koji mu je vidjevši da ja ne hafizam objašnjavao da je onaj ko je na Kiseru na Kiseru, a da je pobjegao onaj ko je u Bijeloj.Fakat mu je dobro rekao mada ću ja od sad živjeti s jednim strahom manje. Strahom da ću se prepasti i pobjeći iz borbe. Bog zna koliko je ljudi čulo tu vijest, znam da se takvo što brzo prenosi. Čudno da mi je svejedno. Još čudnije je da mi je svejedno i da sam pobjegao. Ne znam šta mi se desilo pod onom stijenom, ali ja sam ono što jesam, ono što sam bio i ono što ću biti. Ne mogu ni poginuti bez Božijeg emra, ali ni živjeti isto tako. Takav sam kakav sam, daj Bože da budem i bolji.Na vrhu, gdje je nas bilo tridesetak, došla je smjena od sedam ljudi. Nisu bili poput nas. Vidjelo im se u očima da nisu došli dobrovoljno, a Bog zna kako je ovaj vrh od silnog granatiranja izgledao proteklih dana. Vjerovatno su mislili da idu u svoju smrt. Htio sam za trenutak čak reći nekome da ne može sedam ljudi čuvat vrh, pa nismo ni mi mačiji kašalj a trideset nas je tu bilo, no nisam ništa rekao, uzeo sam opremu i istim putem krenuo nazad kuda sam se i popeo. Nešto me žestoko boljelo u koljenima. Nisam mogao ići strmu pa sam se okrenuo i većinu puta sišao naopačke. I sad me boli. Ali nisam više ljut. Pisanje me smiruje samo ne može vratiti one momente ružne koje napravim kad me huja sastavi. Pod prozorom sjedi moja seka. Koliko se ona boji? Šta ona i majka pričaju između sebe?Jesam li ja njoj heroj il' jadnik? Nadam se da ću umrijeti prije nego dozvolim da im neko bilo kakvo zlo nanese koje ja mogu spriječiti pa makar opet hiljade puta završio pod onom stijenom na Kiseru.

39

Sad bih joj volio reći da je volim ali teško to ide glasom, volio bih je i zagrlit i reći da je braco čuva ali znam da neću ni to. Volio bih majci reći da se ne sekira da neću poginuti, ali kako kad ne znam.Bože Milosni podari nam mir, podari nam svaki hajr i na ovom i na budućem svijetu, ako umremo daj nam da umremo kao šehidi i primi mog babu kao šehida kod sebe i podari nam da budemo među onima za koje će se zagovarati na Sudnjem danu. Amin! Amin! Amin! I halali mi što sam pomislio i rekao da se K najeo sirovih krompira i namjerno izazvao temperaturu i što sam ga nazvao kukavicom! Vjerujem da ću zbog toga i ja sad za neke biti kukavica neopravdano isto kao što sam i ja njega neopravdano nazvao! I ako je to kajanje mog grijeha, elhamdulillah, ako nije opet elhamdulillah. Nema Boga osim Tebe i Muhammed, a.s., je tvoj rob i poslanik.Estagfirullah, estagfirullah, estagfirullah Rabbi ve etubu ilejk!

NAREDNI ZAPIS (4)

Jučer ujutro sam ustao i otišao do Borca. Tek sam primijetio učinke granatiranja po zgradama. Dok su tohali po nama na Kiseru izdašno su gruhali i po gradu. Osim pozadinaca, vojske skoro nije bilo. Na zasluženom su odmoru. Malo sam se vrtio oko kasarne, a onda otišao kod rodice Dženane na kafu. Rastužila me vijest da je naš vodič na Ljubinu i Kiser, Alija, vodeći drugu jedinicu u akciju onu večer kad smo pokušali zauzimanje Kisera poginuo. U istoj jedinici poginuo je još jedan momak kojeg sam upoznao na izviđanju prije Ljubine. Neka im dragi Allah oprosti i primi ih kod sebe kao šehide.Oko ikindije sam se vratio kući i probao zaspati. Opet me probudila sirena Azizovog džipa. Krenuo je za Hrasnicu i Muderis mu je rekao da i mene pokupi i odveze do Butmira kako bi krenuo u školu.Kako se Aziz vazda negdje žuri na trk sam iz svog vojničkog ruksaka povadio opremu, a ugurao nešto donjeg veša, džemper i još poneku sitnicu.Prvi put sam u toku ovog rata izletio iz kuće u srkletu a da nisam išao u akciju. Majku sam izljubio na izlasku iz zgrade i sjeo u vozilo. Put do

40

Igmana je prošao uredno, a onda je, već po mraku, Azizu dojadilo da vozi bez svjetala spuštajući se u Hrasnicu pa sam osjetio kako izgleda to spuštanje pod paljbom. Na kraju smo se ipak hairli spustili, a onda lagano do tunela. Pred tunelom je velika gužva. Stari, mladi, žene, muškarci, civili, vojnici, jedino nisam vidio djece. Razgoračenih očiju sam gledao kako nekoj starijoj gospođi ispod mantila oduzimaju boce rakije koje je probala unijeti kroz tunel ljepljivom trakom omotane oko svog stomaka.Pokazao sam svoju propusnicu, a onaj što kontroliše ulazak u tunel je pozvao šefa. Mislio sam da je neki problem, a onda sam shvatio da mu samo želi pokazati natpis koji stoji u podnožju skoro svih naših dokumenata: POBJEDA ILI SMRT!Kako isti gledam često, nisam se nešto posebno obazirao na njega no bilo mi je interesantno vidjeti kakav utisak ostavlja na druge. Pustili su me odmah iza ranjenika bez ikakva pregleda. Na Baščaršiju sam došao tamam na sabah. Prvi namaz pred Begovom džamijom nakon dvije i po godine. Sve je isto i sve je drukčije.Iza Begove džamije je pumpa za vodu. Nakon namaza izvadio sam iz ruksaka kesicu ness-kafe, od omota lanč paketa smotao fišek i u njemu hladnom vodom razmutio kafu. Bez šećera nije bila nešto, ali sam je s merakom popio uz dvije doze ”Lorda”.Kad sam ušao u zgradu Medrese umal ne poletjeh u zagrljaj portiru. Isti portir od prije rata. Na vrijeme sam skontao da ja njemu nisam ono što je on meni pa sam se ipak zadržao samo na selamu. Čekajući vaspitača da me primi i kaže gdje ću i kako ću stajao sam pred vratima Zemzemove redakcije. U njoj sam provodio najviše vremena u onoj prijeratnoj godini. Cijelo vrijeme rata sam u ruksaku nosio ključ svog ormara iz sobe 313 i ključ od te redakcije. Kako na hodniku nije bilo nikog provjerio sam je li brava zamjenjena. Ključ je ušao u bravu i otvorio sam vrata. Unutra je bio magacin. Desetine kanta eurokrema, ulja i sličnih stvari. Magacin od kuhinje. Ponovo sma zaključao i vratio ključ u džep. Dobio sam sobu. Ubacio ruksak u ormarić i shvatio da nisam ponio rezervne pantalone niti obuću. Naredne dane ću provest u maskirnim pantalonama i šupljim vojničkim kundurama. Zvono za početak nastave me vratilo u stvarnost. Tek mi je postalo jasno da sam kilometrima daleko do Konjica, od brigade, od kuće, od svega. U učionici zatičem samo jednog učenika iz svog starog 3a razreda. Hilmo Z. Poznajem još nekoliko učenika koji su

41

bili 3b u mojoj generaciji Edin M. Fejruz A. Ostali su prošle godine završili treći i sad sam u generaciji koja je bila drugi prije rata. Profesori su stari. Turčin, Meliha, Almedina i Spaha i Mehmedalija Handžić na hadisu. On mi prije nije predavao ali ima plemenitu ćehru i blag pristup. Svidio mi se na prvu.Najveći mi je problem pušenje. Izdržao sam do četvrtog časa i onda na odmoru otišao do wc-a i zapalio. Poslije škole i podne namaza sreo sam pred medresom momka iz generacije Zemzemove redakcije koju je vodio Sevret Mehmedćehajić. Nisam mu se mogao sjetiti imena a bilo me stid pitati. I on je u vojsci, došao u Sarajevo da se upiše na fakultet. Na rastanku mi dade 20 maraka. -Kupi sveske! - reče.Sveske još nisam kupio, ali sam odmah nakon rastanka otišao do Kolobare i naručio kafu. Konobar nije mogao vjerovati da pušim Lord. Kaže da su to bile njegove cigarete prije rata. Ostavio sam mu što je bilo u kutiji.Uskoro će korepeticija, a meni se pravo spava.

NAREDNI ZAPIS (5)

Znam da nisam kakav sam bio prije ovog rata. Trudim se održati svjesnost da nisam ni ono što mi mnogi oko mene govore da jesam sada. Razumljivo je meni da sam heroj momku kojem je najveći ratni doživljaj dim granate koja je pala na obronke neke kose nedaleko od njegovog sela. No, to je njegovo viđenje herojstva, ja moram zadržati svoje u likovima onih koji su ispred mene uskakali u rovove. Ovdje u medresi pomalo razabiram koliko je razlike u ljudima, u gledištima u istinama i u mjerilima. Moje su definicije I moje misli vezane za društvo u kom sam bio zandjih godina. Društvo prekaljenih boraca. Jer ovdje, kada se susretnem s drugima, s drugim iskustvima shvatam da je svaki naš borac veliki borac, makar, kad se vratim u kasarnu znaću kao što i sad znam da nismo svi isti i da postoji ljestvica od dna do vrha među nama. No to je ljestvica u ligi koja je iznad nekih drugih liga. Oni koji mene vide herojem igraju u nižoj lizi a ja sam opet spram mojih heroja u nižoj lizi. Ne može se to nikad dovesti u ravan. Mada se neke stvari mogu izmijeniti.

42

Zbunjuje me da ti neko daje epitet heroja a onda protestuje ako ti zbog toga profesor na ispitu da lakše pitanje.Čemu onda heroj. Ako je ono moje prije, samo prije, ako je ovo sad samo sad, čemu heroji.Ne smeta meni da nemam nikave privilegije. Ovi dani u medresi lišili su me želje. Svejedno mi je dobio jedan ili pet. Čuo sam d aje moja jedinica otišla u Mostar. Vode se velike borbe u Podveležju. Vaspitač Seid mi kaže da je stanje jako loše, da imamo mnogo poginulih, zarobljenih da je čitav napad doživio debakl.Kako ja da uz takve informacije pamtim imena i razloge mišljenja kaderija, murdžija, mutezilija.Ne interesuje me ni kako Arapi zovu devu, englezi tvore buduće vrijeme niti turci nešto svoje.Ne interesuje me ni koje su prijestolnice osmanskog carstva bile, ni u kom se muzeju nalazi najpoznatiji perzijski ćilim, ni Sofokle, ni Platon, ni Aristotel. Dva života ne znam živit. A moj je doli u jedinici. Makar znao koliko mi je ovdje bolje, koliko bi mi svaki saborac posvjedočio da je bolje bubat nauku nego podveleški kamen grlit cvokotanjem od straha ustreptalog tijela. Nije bolje, ne vjerujem da je bolje, jeste lakše ali nikako bolje. Nadam se da među poginulim i zarobljenim nema boraca iz moje jedinice.Amin Ja Rabbi da je tako!

(preskačem nekoliko zapisa u dnevniku)

ZAPIS (6)

Ni natpis POBJEDA ILI SMRT na propusnici kroz tunel ne jede hljeba kad se čeka prolazak neke veće delegacije. Čekam već dva sata.Naša je jedinica s podveleškog ratišta hitno prebačena na rejon Bjelmića gdje su četnici izvršili proboj linija I doveli u pitnaje opstanak tog kraja. U borbama su naši doslovno pomeli četnike ali ta radost u sjeni je saznanja da je kao šehid pao moj veliki prijatelj. Sanel Jahić Čupo. To mi je danas iza podne dok sam nakon škole šetao Ferhadijom saopštio Adnan Hrnjica.Nekad smo davno jedan drugom obećali da ćemo biti tu jedan za drugog kad zatreba.

43

Ne znam jesam li više tužan ili prestrašen. Kada sam pitao dopust polazeći ka Dobrinji vaspitač mi reče da ne mogu tako bez pitanja i dozvole otići. Nisam vjerovao da će to reći. Zar nije moj razlog dovoljna dozvola a moje pitanje dovoljan respekt prema medresi?Sakupim li ja u životu još, ne daj Bože ovakvih prekršenih obećanja neće mi trebati ni škola ni život. Puno je potrebno pameti da se donesu prave odluke. I u medresu sam otišao zbog želja drugih. To me dovelo do tog da nisam bio tamo gdje trebam biti po svojoj želji. Postoji li ključ za dobro usklađivanje sebe i onih oko sebe. Kad trebam poslušat sebe a kad one oko sebe. Ne znam dogovor ali znam da se opet krije u meni zato sad sjedim pred tunelom. Zakasnio sma na dženazu. Zakasnio sam na borbu. Zakasnio sam na mnogo toga ali znam da neću zakasniti na nešto iduće. Imam potrebu da odem na Sanelom mezar, nadam se da ću se uspjeti vratiti na vrijeme u medresu.

(Ovdje preskačem nekoliko svojih zapisa u dnevniku koji pokrivaju vrijeme do kraja 1994.godine i školskog raspusta u Gazihusrevbegoovj

medresi)

ZAPIS (34)

Maloprije sam uspio dobiti Fejruza u Sarajevo. Javio mi je da me je nastavničko vijeće medrese izbacilo iz škole zbog velikog broja izosta-naka. Treba to sad nekako fino saopštiti majci i Muderisu. Majka će biti tužna a Muderis će pretpostavljam reći “Znao sam!”Jesam li tužan?Jesam! Već sam navikao na boravak u Sarajevu, s rajom iz škole. Kao što su mi falili saborci na početku sad će mi falit prijatelji iz škole: Sead, Fejruz, Edin, Hilmo i drugi prijatelji a ona mi već fali.Falit će mi i bilijar u NJS-u, sijela po studentskim hladnim sobicama, uvijek nešto novo na Baščaršiji…

ZAPIS 87

Već tri sata čekamo u autobusima na prolasku kroz Kiseljak. Rat je teško shvatiti, politiku još teže. Na Vlašiću se vode velike borbe i naši su

44

oslobodili značajan dio teritorije. Mi treba da to oslobađanje nastavimo i sad skoro pola brigade do zuba naoružane čeka u autobusima da neko zi HVO-a negdje dolje u Kiseljaku odobri naš prolazak.Gledam kroz prozor njihove policajce na punktu kako se šepure. Čudim se. Ja da sam na njihovom mjestu ne bih imao snage za šepurenje. Koja će ih politika i snaga spasiti ako nekom od nas pukne film i krene na njih.Ili znaju kao što i ja znam da nikom od nas neće puknut film. Da ćemo poslušat sve što Muderis naloži, da ćemo čekat još dva dana ako treba. Fino je. Siti smo. Toplo je. Vani je veliki snijeg, kažu da je na Vlašiću preko dva metra. Bog zna gdje idemo i kako će nam bit, no ne treba se sad u ovim finim okolnostima strašit nečim što nas tek čeka. Ovaj teren će mi dobro doći da smetnem medresu sa uma. Dođe mi ko opravdanje. Dobro opravdanje mad ami je jutros kad smo krenuli iz kasarne ono dvostruko ponavljanje pitanja “Jesmo li svi ponijeli mast protiv smrzavanja” od strane generala Drekovića zvučalo nekako strašno. Koliko god mislima bježao od onog što nas čeka ne mogu da se odhrvem naletima podsvijesti koja gledajući u snijeg oko nas polahko stvara iluzorne slike i pitanja kako bi bilo provesti noć u njemu. Čudno je das am u stvari tek kad sam jutros stao u stroj za polazak na Vlašić potpuno shvatio da neću nazad u medresu. Znao sma da su me izbacili ali tek sam jutros sto posto to i shvatio. Kao da sam cijelih ovih prošlih dana očekivao da će me neko nazvati i reći u redu je, oprošteno ti je, imaš pravo. Istot ako znam da nakon što sma propustio Podveležje I Požiljak, dva velika i teška terena jedinice sad trebam ponovo da se dokazujem. Prvo sebi a onda i ostalima. Osjećao sam se pomalo privilegovano, možda i licemjerno zadnjih dana dok sam slušao od saboraca priče o terenu Podveležja pa onda o veličanstvenoj pobjedi na Požiljku u Bjelimićima. Teško je to sve bilo smjestiti u dnevnik po datumima ipri tom uspoređivati s onim gdje sam ja bio u to vrijeme. Bilo bi im neumjesno i kazat da sam dok su se oni privlačili rovovima na Požiljku visio na demirima ženske medrese pokušavajući nekolika sata ašikovanja pretvoriti u svu vječnost postojanja, i prošlog i budućeg. Dok su oni brinuli kako ostat živ da je meni jedina briga bila bila od kog pozajmit marku za kutiju cigareta ili kafu. Četa u koju sam raspoređen sastavljena je od mladića koji su nedavno prebačeni iz nastavno regrutnog centra u Bradini. Među njima se osjećam manje manji ali isto tako skoro nikog ne znam pa se nadam da ću se kad stignemo uspjeti prebaciti među stare ahbabe.

45

Policajac ispred nas čita naglas skraćenicu na našem kamionu. 4MLBR kao Četvrta mehanizovana lahka brigade. Raja u autobusu se smije. Mehanizovana a lahka. Meni izgleda da oni i ne znaju koga propuštaju. Nisam nikad bio u Kiseljaku, da i njeg vidim.Nek ostane zapisano da je 30 mart 1995.godine, dan četvrtak.

ZAPIS 88

Na punktu HVO-a ostali smo do 10 sati navečer. U Travnik smo stigli oko 6 sati. Smješteni smo u školi na Kalibunaru. Sa Kemom Habibijom i Zoljom sam prošetao do čaršije. Kavu smo popili u slastičarnoj preko puta čuvene Šarene ili Sulejmanije džamije. Učio sam u njoj nedavno u

medresi. Sagrađena je u 16. stoljeću. Nazvana je Šarena džamija zbog likovnih dekoracija na unutrašnjim i vanjskim zidovima. U prizemlju džamije se nalazi bezistan. Sulejmanija predstavlja jedinstven primjer u osmanlijskoj arhitekturi gdje se ista građevina koristi u sakralne i svjetovne svrhe. Munara se nalazi na lijevoj umjesto na desnoj strani džamije kako je, inače, pravilo kod džamija.

Sjedi pet.

Subotu sam uglavnom prespavao pripremajući se za izviđanje koje je trebalo uslijediti navečer ali je odgođeno zbog ledene kiše koja pada na Vlašiću. Neki koji su već išli na Vlašić kažu da su sniejg i hladnoća veliki I da treba da napadnemo neko mjesot koje se zanimljivo zove Smet.

Volio bih naći telefon i javiti se majci. Po svoj prilici sutra se kreće na Vlašić. Ko zna jesam li danas najstariji što ću ikad biti u životu. Allahu Moćni pomozi nas a našim neprijateljima podari strah i poraz! Amin!

ZAPIS 89

03.04.1995.g.

Sinoć smo nakon postorjavanja u fiskulturnoj sali u školi kamionima krenuli ka Vlašiću. U putu se kamion u kom sam bio pokvario pa smo čekali nekih sat vremena da se popravi. Na Vlašić (Galica kako sam čuo da se taj dio zove) stigli smo pola sata iza ponoći. Jedva čekam da se

46

susretnem sa svojim dedom pa da mu ja pričam koliki sam snijeg gazio. Poredani po grupama krenuli smo gaziti snijeg. Kazali su da nam treba oko 5 sati pješačenja da stignemo do mjesta koje treba napast nekad oko 6 ujutro. Uskoro sam to zaboravio, snijeg, koraci, gađanje prtine ispred sebe, dole i dolovi. Lakše je kad imaš kratke noge, manje upadaš. Po polasku sam razmišljajući kako ne bi bilo dobro ožedniti popio dosta vode od koje me cijelu noć bolio stomak. Il’ je to bilo od straha i nervoze. Nikad nisam u borbu pješačio 6 sati. Puno je to vremena za misli. Ne sjećam se više o čemu sam sve konto upošljavajući misli da prebrode tih 6 sati. Zora nas je zatekla na kraju planine, bar ja tkao mislim jer se teren odatle spuštao strmo prema nekim selima u podnožju. Tu sam shvatio da ne napadamo jedno selo nego cijeli niz sela, kao da je neko izbio na kraj mog Huma i treba da napadne cijelu Župu. Tri sata smo se spuštali do prvog sela.Prije prelaska preko ceste koja nas je odvajala od malog polja koje je vodilo do sela stali smo d apredahenmo I nešto pojedemo. Tad je nastao opšti haos. Prvo su se putem pojavila tri kamiona s četnicima i MTS-om a kad smo mi zapucali ispostavilo se da nam se njihova linija nalazi tik iza leđa. Rovovi i zemunice nisu bile dalje od 50 metara iza nas. Vjerovatno su spavali kada smo prolazili pa niti oni vidješe nas niti mi njih. Dio brigade je krenuo naprijed prema selu a mi na lijevom boku vratili smo se nazad da neutrališemo ove iza leđa. Gledao sam kako momak do mene nalijeće direktno na zemunicu iz koje je kao iz osinjaka letjelo hiljade metaka. Mislio sma da ništa neće ostati od njega. No četnici su nakon prvih nekoliko rafala valjda prestrašeni našom brojnošću i tekbirima koji su bili tako glasni i jaki da sam se bojao da će obarati kitinu s visokih borova oko nas počeli povlačiti. Kad asam stigao do ovog momka našao sam nekoliko mansic ana njegovom tijelu, od kojih je jedna bila preko čela no nijedne rane. Nevjeorvatno je da mu je metak probušio potkapu koja je slijepljena uz glavu a da nije načinio nikakve štete osim crvene masnice. No to je njemu bilo teže objasnit. Ne čudim mu se. Doživio je šok i ostatak borbe valjalo ga je vodit uza se jer očito nije bio pri sebi. Goneći te četnike za nekih 2 sata smo se ponovo mrtvi umorni našli na onom mjestu odakle smo se ujutro počeli spuštat. Mislio sam da će se taj napor i gubitka snage uvažiti, no slijedila je naredba MARŠ NAZAD.Dok sam se vraćao mislio sma samo na jedno, da ako doli siđem nemam snage da se ponovo i vratim zato je najbolje da se to selo zauzme.

47

Na pola puta prema dolje došla je druga komanda da se vratimo. Jedini-ca koja je trebala da negdje lijevo od nas odradi neke položaje preko kojih bi se mi povezali sa našom teritorijom nije uspjela i svako naše dalje napredovanje vodilo bi na su totalno okruženje. Legao sam u snijeg kraj prtine i posmatrao dva tenka koja su se pojavila na brežuljku iznad sela. Pokraj njih je čučalo nekoliko četnika i vjerovatno s dvogledima gledlao prema nama. Tenkovi su ponekad gađali jako blizu ali niko ih se nije bojao. Il’ će te pogoditi direktno pa si gotov ili će te promašiti i eksplodirat ispod snijega od čega ti neće biti ništa. Svuda oko nas vidjele su se rupe od eksplodiranih granata. Da nije snijega, ali da ostane činjenica da nema mina i da granate ne ubijaju, bili bi idealni uslovi za borbu.Tu su me ležeći pokupili Mustafa i Džemil. Jedan mi je uzeo ranac drugi pušku i rap a ja sam s enekako vukao između njih. Mislio d ami je ovo fizički bio najgori dan u životu. 20 sati pješačenja po snijegu tamo I natrag od tog 3-4 sata borbi I kratkih ali preteških sprinteva kroz duboki snijeg kad imaš osjećaj da ne nosiš samo svoje tijelo pri trku nego sav snijeg Vlašića pri tom pomjeraš. S Galice smo ponovo kamionima vraćeni u Travnik. U glavi mi je trenutno fino, obuzima me toplina sobe. Ovi koji nisu išli pobrinuli su se da bude toplo. Bože dragi kako je lijepo I kako ću shajrom da zaspem. Allahu ekber!

ZAPIS 91.

07.04.1995 (PETAK)Ustao sam jutros oko 10. U stvari probudili su me da se brzo spremim jer se kretalo na Vlašić u akciju. Treba napast nakav Babanovac. 4 grupe po 12 ljudi plus takve 4 u drugom ešalonu. Autobusi su nas dovezli do određenog mjesta koje ne znam kako se zove a odatle smo krenuli nekih 2-3 sata pješke do naše linije. Išli smo otvorenim putem u koloni i samo je prošlogodišnji snijeg mogo ne znat da ćemo napasti. Fora s napadima petkom više nigdje ne prolazi osim što mi ne klanjamo džumu mada nije zanemarljiv osjećaj klanjanja podne i ikindije sastavljneo na snijegu. Svaka iduća sedžda produbljuje rupu u snijegu i izaziva bol u sinusima. Na liniji zatičem Ćibu i još par momaka iz izvidnice. Ćehre im nimalo obećavajuće. Teren šumovit, nepregledan. Snijeg na granama čini skoro

48

nevidljivim teren na metar-dva ispred. Krećemo u 4 grupe po 12 boraca. Idemo u grupi jedan za drugim a same grupe su razmaknut emožda nekih 50 metara. Već nakon 50-tak metara od naše linije nailazimo na isturene četničke osmatrače. Počinje velika pucnjava i galama. Osmatrači se povlače ali nas zato oni na njihovim linijama spremno dočekuju. Nakon stotinu do sto pdedeset metara nailazimo na čistinu, pokušavam zaustaviti svoju grupu da ne trčimo grlom u jagode, da vidimo gdje je neprijatelj ali me mlađi borci, poneseni tekbirima i pucnjavom grupa desno od nas guraju u snijeg i nastavljaju juriš u ništa. Po nama ne dejstvuje velika paljba ali zato jasno razaznajem snajper. Nalazim se s još dvojicom starijih vojnika i uskoro padaju prvi šehidi. Davanje Motorola nekim grlatim i očito hrabrim vojnicima pokazuje se kao greška. Jedan je zajendo s motorolom skrenuo desno u drugu grupu a druga se nalazila kod poginulog borca kojeg je pogodio snajper. Bila bi ludost pokušat prići mu. Dok oov pišem još ne znam koliko na sje izginulo. Trojicu sam video svojim očima kako ginu, četvoricu kako bivaju ranjeni. U pokušaju da zbrinemo ranjene i dovedemo pomoć I mene je enšto pokupilo. Jesam li stao na minu ili mi je granata uletila ispod nogu ne znam. Izvrnulo me žestoko i na prvi mah od bola sam mislio da nemam noge, kasnije sam video da sam ok samo mi je bijela navlaka na unifomri od nešta izgorila do koljena skoro. Prevukao sma s enekako do linije gdje su me ubacili u neki rov. Tu sam imao priliku vidjeti dosta naših ranjenika koje izvlače. Tješio sam se da sam dobro i puštao da nose druge teže ranjene prije mene. To mi je stvaralo neku olakšicu. Kad kažeš čovjeku da nosi drugog d aje on teže ranjen nekako I sam vjeruješ da si dobro.S mrakom su i mene prebacili do motornih sanki kojima su ranjenici i šehidi prebacani dublje u našu teritoriju.Mene su odvezli u ambulantu Sedme muslimanske. Dočekali su me ko heroja, zasuli me pričom o uspjehu našeg proboja. Na prvu htjedoh da kažem kako sumnjam u to, moguće je da je neka grupa i napravila pomak ali proboja nije sigurno bilo, no bilo je tako lijepo ono što su govorili da sam ušutio, slušao ih i vrlo brzo povjerovao da je ono što sam ja vidio samo djelić mnogo veće cjeline a da je istina ono što oni meni govore. Jedino tako bi sve ono što sam danas proživio imalo smisla. Ako i ne bude neke pobjede trebaće je izmislit, previše je ljudi izginulo da tako ne bude.

49

Doktor mi uperi lampu u oči. Gledaj desno, gledaj lijevo, udahni duboko. Gdje te boli? Pokazujem na leđa, skidoše me od pasa doli do gola. Dobih inekciju i suhe duge gaće od nekog dede koji je sjedio u šatoru. “Samo ti obuci nek ti je toplo ja ću tvoje osušiti i obući kasnije!” reče mi. Da ga Allah nagradi! Dal od inekcije ili suhih gaća uskoro me prođe drhtavica. Sjedio sam i ne pokušavajući definisati bol u leđima. Bojao sma se da će neko primjetiti da ne boli dovoljno i da ću se morati vratiti u onaj džehennem iz kog su me dovezli. Ništa tamo me nije privlačilo. Bez bozir ana priče o uspjehu ja sma svoje dao. A ono što sma doživio nije bilo nikakvo junaštvo niti hrabrost, od samog polaska u borbu, od dolaska u nju pa do samog napada sve mi je ličilo na maskaradu i neozbiljnost i da nije svjesnosti o šehidima koji su u toj borbi dali svoje živote sve bi ovo najrađe nazvo igranjem vojske od strane viših komandi. Nisam imao želju da se vratim i nimlo sebi nisam prebacivao zbog tog. Bio sam spreman kad mi kažu da ustanem da ponovo posrnem makar i ne moro samo da izbjegnem povratak. Srećom nije trebalo. Niti me ko do slobodnog mjesta u ambulantnim kolima za Travnik tjerao da ustanem nit sam ja kad se mjesto ukazalo mogao. Ohladio sam se i imao osjećaj da me neko nabio na ražanj. Kao da mi se ono mjesto gdje se moje noge u donjem dijelu leđa sastavljaju rastavilo. Uz pomoć nekog bolničara ušao sam I nekako sjeo pokraj vozača u kolima. Kada sam ugledao svjetla Travnika spuštajući se s Vlašića počeo sma se tresti. Uhvatio me strah. Mada drukčiji od svih prije. Tijelo se treslo ali um nije. Bio sam kao nikad do tad miran, kao da sam sazrio, pobjedio ono nešto u sebi prešao neku crtu koju do tada nisam. Počeo sma o ratu da mislim i iz drugog ugla, ne smao kako otić i boriti se. Nastojaću svim silama izbjeći slične bitke u budućnosti. Bolnica u Travniku je puna. Još jedno svijetljenje u oči, još jedna inekcija i dođi sutra. Ambulantna kola kojima sam došao vraćaju me do škole na Kalibunaru.Ulazim I zatičem dobar dio naših vojnika kako hodaju hodnicima. Ja sam prvi koji stiže s vijestima. Neki igraju lopte u sali. Shvatam tek da nas je u stvari samo stotinjak gore da je ovo bila ograničena akcija. Nevoljko odgovaram na pitanja i liježem na svoju spužvu kraj vrata. Mislio sam odmah zaspat i probudit se nakon rata, ali mi se san potpuno razbio. Bole me ove spužve u koje znam da se večeras neće vratiti oni koji su jutros iz njih ustali. S mukom govorim, uskoro punoj sobi, ko je sve poginuo i ranjen. Licima prelaze tuga, sjeta i blijedilo. Poginuo je Pirija Amir iz Podorašca, Ćibo, Haka, Cokoja su teško ranjeni. Poginuo je kraj

50

mene Rahman Gakić, Proho iz Jablanice i još neki momak kojem se sad ne mogu sjetiti imena. Kad saznam zapisaću ako Bog da. Dok ovo pišem noć je uveliko pala, Zijo hoda hodnicima i skuplja dobrovoljce da se pokušaju izvući tijela šehida koja su ostala neizvučena. Nikad nam se ovo nije desilo. Nek ostane zabilježeno da mi je jako težak trenutak bio kada je provorio u ovu prostoriju i pitao mogu li ja. Izdaja svih mojih principa života bila bi reći neću poći izvući tijelo šehida, nadam se da bih pošao da nisam ovakav kakav sam mada me je zabolilo da se od više od 400 ljudi spisak opet sveo na nas “stare”. Možda bih se zbog njegova pitanja trebao osjećati počašćeno. Vjeruje mi. Mislim da i ja vjerujem sebi. Teško mogu napipat zadnjicu na kojoj sjedim ali sam siguran das am danas i noćas napipao sebe. Trebaće mi dani da odvrtim ovih par sati današnje borbe, sve je bilo toliko ubrzano a sada je sve tako sporo. Sporo. Trebo bi nekako ujutro javit majci da sam živ. Živ? Velika je to stvar. Elhamdulillah! Allahu ekber!

51

BJELIMIĆIMA U POHODE

Svaki dan, ako razmišljam, postanem svjestan nečeg novog o sebi. Danas sam zaključio da sam sklon rutini i navikama. Možda to ne bi zaključio da me neke obaveze rano jutros nisu odvele u grad, ne činim ja to često, nemam naviku, samo u nuždi. U hodu mi se prvo, dok sam se s Varde spušt’o ka mostu zarolala reklamnI letak SDA kandidata za lokalne izbore kraj nogu. Neko je smot’o u lulu pa je vjetar lahko kurla po putu. Nakon toga susretoh tu i tamo i izborne kandidate drugih stranaka i negdje mi u uhu propjeva onaj slogan uz izbore: GLASAJTE ZA PROMJENE.Lijepo zastadoh kad ga postah svjestan. Možda i ne zastadoh zbog njeg nego zbog činjenice da ja nikad nisam glasao za promjene. Jes’ moj rahmetli babo pred rat. Ja sam, kad sam dozrio za glasanja, uvijek glasao za što i on pred rat ali to više nije bilo glasanje za promjene. Ja čak i ne volim promjene. Nekad se zbog tog i ljute na mene. Al’ šta ću!? Ne volim kad mi puknu cipele pa moram kupovati druge, najviše bih volio da mi jedne mogu do kraja života. Ne kažem ja, kad u izlogu vidim cipele, ja ne mislim da su one dvije godine nosane na mojim nogama bolje, ne, ali ja ih ne bi mijenjao dok ne moram. Tako s košuljom, jaknom, autom pa i strankom. Neko bi uvijek prob’o nešto drugo, taki mu tabijat. Nek proba. Neko se oženi/uda pa čim mu nije fino razvjenča se, neko otrpi, pričeka pa mu opet bude fino, neko dočeka da mu supružnik oboli pa devera oko njega godinama i tako dalje. Neko ti nikad prije izbora neće reći za kog će glasati a poslije izbora, i bez da ti on kaže, ti znaš da je “glas’o za pobjedničku stranku”. To se zove lukavstvom, neki i mudrošću, a ja lično mislim da je to kukavičluk i drugo ime za licemjerstvo. Kako god, ono insana što se vidi na plakatima sve fini i dobri insani šteta što izbori nisu šerijatski pa da čovjek umjesto jedne može i četiri.Dogovorio sam se malo kasnije s Muhamedom i Ahmetom otići do Bjelimića pa hitam da završim što imam završiti, valja mi još i na pos'o svratiti da pitam slobodan dan. Ne koristim godišnji već godinama pa računam na blagonaklonost.Iz Kluba knjige, opet, preko Ćuprije vraćam se na mjesto gdje me Muhamed čekao.. Na po’ puta zvoni mi mobitel, jedan lijep stariji insan je nedavno u kući koju je kupio u Seonici našao dosta starih knjiga i časopisa pa mi javlja da je dotjerao iste do biblioteke. Vraćam se,

52

preuzimam pakete i tražim halala što nemam kad ostati. Dogovaramo se kad ćemo sve uredno popisati, da se zna šta je on predao a šta sam ja zadužio i ponovo preko Ćuprije.Sjedamo u auto i krećemo prema Bjelimićima.Ahmet efendija, Muhamedov babo, je nakon odlaska u zasluženu imamsku penziju vrijeme posvetio istraživanju historijata svog rodnog kraja Bjelimića i idemo da provjerimo neke informacije za njegovu knjigu. Znanje je blagoslov i bogatstvo.Nisam davno bio u Bjelmićima, ali sad idem naoružan mnoštvom informacija iz Ahmetovog rukopisa i jedva čekam da kročim u taj kraj, ovaj put ne samo po njegovoj horizontali nego i vertikali. Bjelimićka brda, sela, stijene, putevi, rijeke, sad imaju svoju prošlost, svoj život, svoju historiju, svoje priče i ja idem da sve to sa stranica Ahmetovog rukopisa nad kojim sam bdio prošlih dana kroz pogled propustim kroz sebe.U Donjim Tinjama, na krivini neko pregazio lisicu. Nezgodan prizor, ali meni za hićmet vidjeti divlju životinju. I to s godinama života u gradu dođe na red. Kod Gornjih Tinja Muhamed pita: “Imamo li išta tu provjeriti?”, i Ahmet veli: “Nema, goni dalje”, usput nam pokazujući sela na drugoj strani Neretve, njihova imena i kratke historije. Zna povijest skoro svake familije, ko je koga rodio, odakle su došli.Slikamo Zabrđane, harem, hajr česme... U Odžacima hodži stiglo sijeno i ne može s nama. Vrstan lovac dobro poznaje svaki puteljak, ali moraćemo se snaći bez njeg.Gomila kamenja na mjestu Doma u Odžacima. Gradio se nakon Drugog svjetskog rata. Svaka familija je znala koliko mora donijeti kamena, kreča, greda. Neko je fušerio, reklo bi se po trenutnom stanju objekta.Iznad Doma krivina, na krivini tabla JEŽEPRASINA!Slikamo harem, hajr česme, stećke i vjevericu što simpatično skakuće po plotu. Luka je rodno mjesto Ahmetovo pa nećemo svraćati, jer svrati li moraće i sjest, sjedne li moraće i jest, jede li moraće i kahvu popiti, a mi toliko vremena nemamo.Okrećemo tek do polja u dnu sela da uslikamo nekoliko starih bašluka i mlinice što se zvijezda stide, pokoji stećak što po Bjelimićima k’o kukurijeci iza svake dole vire i vraćamo se natrag kroz Odžake ka Doljanima, Sopotu, Modranu, Gradeljini, Argudu i završavamo u Svijenči

53

tražeći Vejsila Pintula. Najstariji je insan u Svijenči i najrelevantniji da Ahmetu da podatke o stradalim Bjelimićanima u Prvom svjetskom ratu. Korisitm priliku dok razgovor ne zahukta da pitam koliko ih zimi ostane u Svjenči i veli mi desetak kuća s jednim ili dva čeljadeta.Iznad kuće rodila mu kruška.-“Evo je rodila Jeribasma!”-“Jes, al' opadoše!”- veli on meni.I tu poče razgovor od Sidrana što cijela Svjenča bješe njegova, pa o četiri Pintula što u Hercegovini ubiše nakva čovjeka pa pobjegoše do Svjenče, tu da se skrase i do dan danas ostanu.Sidran dva put iš’o na hadž. Hadžija bio u svakom pogledu. Drugi put na hadžu i umro, a žena mu se nakon nekog vremena dovela nekog pa je ispala cijela frka s tim, al’ ni moja pamet nije kao nekad, zaboravih sve detalje. Nakon Sidrana zametnu se Prvi pa domalo za njim i Drugi svjetski rat.Vejsil priča, a meni uživljenu let obada oko glave na tren posta fijuk četničkog metka dok naviru iz Dindola da popale Svijenču.Nedade im Bjelimićka milicija.Osta Svijenča do 1993.g. kad dođoše i popališe.-“Mi ih dedo gonili devedeset treće s ovog brda gori, bilo nakvo žito, oni po žitu...!”- velim mu ja da ga malo zadivim, a on samo odmahnu rukom i kiselo se nasmija.-“Ma gonili ste vraga, nisu ni napali samo došli i popalili, šta ste vi gonili!”Otrese me k’o s pika i nastavi beglenu sa Ahmetom.Nana nam sipa kahve, a ja se spremam da pitam odakle se oženio ženin mi daidža, iz Svijenče jedino njegovu ženu znam.Uspio sam to pitati tek na kraju razgovora kad su Mujo i Mehmed pali na ruskom frontu, Salčin naučio francuski u zarobljeništvu u Francuskoj, a Muharem i još nekolicina njih pobjegli iz Zagreba nazad kući na Svijenču.Žena ženina mi daidže je Vejsilova kćerka.Vejsil je bogat čovjek. Ako ko želi prodaje fin komad zemlje odmah do asfalta na Argudu, s lijeve strane. Vejsil će vam reći da je livada ravna

54

k’o dlan, no to je relativno. S obzirom koliko je Svijenča strma, njegova livada je stvarno ravna spram nje.Iz Svijenče se vraćamo natrag, na Argudu konstatujemo da nam je kasno spuštati se u Ljubuču pa koristimo vrijeme da obiđemo Mokro.U Mokrom živi Ivica i njegova majka. Momak je dvije godine stariji od mene, ima 250 ovaca na Visočici, plaćena čobana odnekle iz Višegrada. Ima traktor, frezu, džipa, kera Vučka i pofin komad zemlje koju su neki njegovi preci tačno prije sto godina kupili od bjelimićkih bega koji su tad odselili za Tursku.Kaže Ivica kupili zemlju najviše zbog vode, i zaista na njegovoj česmi je mlaz tri put deblji od svih s kojih sam tokom dana pio.Pitam ga ima li njihovo groblje , volio bih i njeg uslikati, i on nas ljubazno vodi desetak minuta kroz šumu ka Sopotu gdje nalazimo malu kapelicu, zvonik i lijepo uređeno groblje.Nalazimo i grob babe koja je Ahmetu efendiji dok je još dijete bio, iza onog rata, ruku namještala. Ivica je zove baba doktorica.Pitam ga ima li šanse da nađe ženu koja bi pristala s njim živjeti gdje sad živi, a on se smije i kroz smijeh veli da je kupio kuću u Čapljini.Njegov pas Vučko je štene, al’ meni veličinom liči na ohme i pitam se koliki će bit kad “odraste”, kaže da je imao još jednog al prošle zime mu ga vukovi zaklali. Ima ih poprilično, veli nam usput.Ne susrećemo u povratku vukove, al’ jesmo divlje svinje, cijeli ohmut preleti preko puta i izgubi se u šipražju. Malo dalje srna s lanetom, još dalje srna bez laneta.Kroz otvoren prozor piri planinski zrak.Mi pričamo, o životu i neživotu, prirodi i neprirodi, lijepom i ružnom, svojevoljnom i nužnom. Pomalo i šutimo. Nema izbornih plakata, samo stećci sa isklesanim djevojkama u kolu, grozdovima grožđa, ponekom isukanom sabljom i odapetom strijelom.Nekad su Ivičini preci došli iz Hercegovine u Bjelmiće, sad idu iz Bjelimića u Hercegovinu. Nekad opet, ko zna, možda iz Hercegovine u Bjelimiće.Gledam na aparatu šta sam uslikao. Kula bjelimićkog bega Šurkovića i danas je moćna zgrada u svoj vakat, mogu samo mislit kakva je bila.

55

Možda je baš u njoj živjela i crne kose plela Šurkovića Hanka što je prosi beže Ljuboviću…Promiču slike nišana na čijim kamenim prsima stoje uklesana imena ljudi o čijim sudbinama Ahmet efendija pripovjeda u svojoj knjizi. Mnoge od tih sudbina rado bih ukrao za svoje priče, i onu o hadži Hasanu i njegovim pozlaćenim ćitabima i onu o zlatu na četrdeset koraka od stećaka na Policama, onu o Komu, Golom, Komiću. Veletinu, Gradeljini iznad Ježeprasine, a i onu Vejsilovu o ženi Sidranovoj što dovede sebi čo’eka nakon što hadži Sidarn dušu Azrailu na Ćabi dade. Nešto me pamet ferči da je ona s njim bila u vezi i dok je Sidran bio živ, al’ ne bih duše griješio dok ponovo ne preslušam snimak Vejsilov.Stižem u Konjic, otvaram vrata svoje biblioteke, a na glad u stomaku zamirisaše mi Jeribasme iz Svijenče... Otvaram Gajret iz 1939 godine i čitam vijest o smotri hajvana na tradicionalnom tridesetom teferiču na Aliđun u Bjelmićima. Pisac veli: “Na teferič se sleglo četiri hiljade duša iz okolnih mjesta... nakva čivija iz Splita ocijenila više od hiljadu na smotru dovedenih što krava, volova i ovaca, a najboljim uzgajivačima dodijeljena prigodna priznanja... “Listam i ostale tog jutra dobijene ćitabe i kontam dok bude ljudi biće i knjiga, a dok ima knjiga biće i biblioteka.Draga komisijo nemojte zatvarati biblioteku, ako je zatvorite ja ću prestat pisati, a ako ja prestanem pisati nikad nećete znati što je Mejra Mujanova rubac dala Talu Bajrinome, a udala se za Mehmeda Mušanova, a može vas i neki drugi efendija kad za nekoliko godina bude pisao historijat svoga kraja, ne daj Bože, po ružnom spomenuti.

56

LJUTOJ U POHODE

Otići u mjesto u kojem prije nisam bio znači vidjeti novi djelić Božijeg stvaranja, novi komadić krajolika, usadit’ u pamćenje novu sliku postojanja.Otići u mjesto u kojem si bio, makar i davno, znači svjedočiti promjenama koje su se desile i prisjetiti se nekih događaja koji su vezani za prethodni dolazak u to mjesto.Ponekad susret s nekim mjestom na trenutak učini da se iz pamćenja uklone desetine godina i da se trenutna posjeta kao vrata u prošlost preklopi s pamćenjem.Kad se to mjesto posjeti sa dragim ljudima kakvi meni jesu saputnici Ilham, Muamer i Vehid onda je taj povratak u prošlost osmijeh za budućnost.Tako mi bješe jučer, 1. septembra 2013.godine dolaskom u podnožje Treskavice, u naselje LJUTA.Izlazeći iz automobila, pogleda uprta u novu džamiju s bijelom munarom na tren mi minu 20 godina prošlih i slika viđenog povi se pod slikom pamćenja. Isto ovo naselje u dimu, gledano s uzvisina Jabuke, tutanj granata, zvuci neprekidnih rafala i četničke jurišne grupe u ljeto 1993. godine.Ploča s natpisom stotinjak metara ispod džamije svjedoči o hrabrosti Seje Bublina koji je 1992. godine sa hrabrim saborcima zaustavio četnički pokušaj proboja i posvjedočio da i tenkovi nisu nepobjedivi.Sjetih se svog imenjaka i prezimenjaka Esada (Šabana) Bajića, šehida koji šehadet postiže na brdima iznad Ljute u ljeto '93-će, sjetih se rahmetli Sulje, Mirse, Edina i desetine drugih čiji je dunjalučki put završen upravo na okolnim planinama i brdima u teškim ratnim dešavanjima 1993. i 1995 godine.1993. godine smo, grčevito se boreći, povlačili s ovih područja, 1995.godine kretali smo se istim ovim stazama u pobjedonosnim akcijama oslobađanja Treskavice.Ljuta je uglavnom skoro pusta. Mjesto za koje ne znaju mnogi ni da postoji, a opet, malo koje mjesto je bilo svjedokom tolikih borbi kao što su to brda i planine oko Ljute.

57

Idealno mjesto za historijski čas, za podsjećanje a bijela munara kraj džamije kao neispisani nišan hiljada sjećanja boraca iz Konjica i okoline, Zenice, Krajine, Sarajeva i drugih mjesta odakle su jedinice stizale da na ovim planinama spase Bosnu i Hercegovinu. I kao što njen alem u plavo nebo septembarskim suncem okupano stremi, tako su i duše naših šehida u čistoći šehadeta k nebu se uzdizale.U ovim gustim šumama Igmana, Bjelašnice i Visočice pod šušutom njihova lišća zapretane su hiljade neispričanih priča o ljudskosti, hrabrosti, požrtvovanju, nesebičnosti koje će najvećim dijelom svoje objelodanjenje vidjeti tek na Danu sudnjem kad svako od nas bude vidio dobro i loše koje je činio.Ne sumnjam da će u tom Danu mnogi za nas danas mali, nepoznati, neprimjetni ljudi na velikim položajima biti uzdignuti snagom događaja čiju istinu pamte krši i dole, vrleti i nepregledi Treskavice, Bjelašnice, Visočice i Igmana. Jedan je borac ostavši bez municije s kamenom u ruci čekao neprijatelja. Prekratko sam ga vidio da bih mu ime pitao i crte lica zapamtio. No čin njegov zaboravit neću nikada. Jesu li ovi predjeli možda upravo zato lijepi kako jesu lijepi jer se na njima najljepše iz nas izlijevalo u ravan postojanja, Allah najbolje zna! Pored sve te tegobe dešavanja nadasve su ostali upamćeni po onoj bliskosti koja je vladala među nama, na požrtvovanju kojim Suljo naš trči u pomoć Mirsi našem makar smrti u oči gledao, i stotine drugih Sulja, Mirsa čestitih Bošnjaka koji su svoje najbolje, najjače u sebi pokazivali u skrivenosti ovih šuma i ovih brda Bosanskih.Moj put od Konjica do Ljute trajao je nepunih dva sata umjerene vožnje. Moj put iz Ljute 2013 do Ljute 1993-1995 dug je dvadeset godina. Koliko god Ljuta danas izgledala lijepo, ono prijašnje sjećanje ostaće jače, upečatljivije. Nadjačaje ga samo sreća da se u Ljutoj danas ne puca, ne gine, da bijela munara džamijska u sebi svjedoči nijete i naume, izvore i napoje s kojih kad duše piju, žedne ne ostaju.Munara k’o elif,k’o pero kojim se istina pišek’o puška uz koju Bošnjak naslonjen sjedikk’o nišan o Bošnjaku što svjedoči

58

k’o na namaskom sjedenju ispružen prst Bošnjakadok usnama svjedočiEšhedu en la ilahe illallahve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu

UOČIBAJRAMSKO RAZMIŠLJANJE

Bajram dolazi i valja naći snage u sebi da se insan insanom osjeti, znanje usvoji, hrabrošću i odlučnošću se ustegne, čemer svakodnevni nadvlada i u božanskom daru radosnim se probudi. Danas dok milioni počašćenih na arefatskoj visoravni rahmet Božiji dozivaju nadajući se oprostu jednako kako mu se na istom mjestu hiljadama godina ranije nadao prvi čovjek Adem iščekujući susret sa svojoj družicom, pramajkom našom Havom, i ja ovdje u Bosni udišem dah života i s mirisom srca izdišem “Amin!” na dove njihove moleći iskreno da, onako kako su ti milioni predano okrenuti Bogu, budu u ime Njega predano okrenuti jedni drugima, svojim srcima, pokretima, željama, u čežnji jedinstva, sloge, zajedništva i svekolike naše međusobne ljubavi.Izdišem i udišem svoje aminanje listajući sva stanja duše kroz koja sam u životu prolazio svjestan da u svakom od njih i danas neki rob Božiji osvanuo je i s nadom u rješenje i olakšicu konači.Amin za gladne što mrvu hljeba išću, žedne što gutljaj vode sanjaju, gole što parče tkanine trebaju, opespravljene što za pravo se svoje bore, utamničene nepravedno što nebo slobode čekaju, izgnane što domove svoje iz daleka mirišu, mudžahide što na dušmane vjeru i život braneć kidišu, voljene što voljenom u prazan jastuk šapuću, griješne što s nadom u milost Božiju grijeha svojih pokajnički se odriču, bolesne dok sabure i kraj mukam čekaju, zadužene što teret duga na plećima nose, alime iskrene pod teretom pitanja što noći neprospavane bdiju, sve vjernike i vjernice što sa šehadetom u srcu oprost mole i džennete sniju...Gladnom mi je Bog nafaku dao da glad mu utolit mogu, vodu žednog da napojim, odjeću golog da obučem, ratniku iskustvo da kažem i o pobjedi skoroj, inšaAllah, da ga obradujem, bolesnog riječima Poslanika o deredži njegovoj u saburu da pomognem... samo ne znam šta da

59

poklonim našim razjedinjenim srcima, našim pokidanima safovima, našoj udaljenosti, hiljadama naših JA što nefsanskim porivima gonjeni u mihrab nijetova, mihrab stremljenja, mihrab cilja jedinog na mjesto Njega iluzijom gonjeni hoće da stanu.Ibrahim je na Minu svog Ismaila poveo. Od mene se traži mnogo manje, da u ime Boga prerežem vrat svome lošem nefsu, svome položaju, svojoj karijeri, svome autu, svojoj kući, svojoj marki odjeće, svojoj tituli, svome samoljublju, svojoj srdžbi koja nije u ime Njega, svojim željama i nadama koje nisu s Njegovom uputom usklađene, svojim ljubavima koje nisu u ime Njega iscvale, svojim prijateljima s kojima nisam u ime Njega drugovao, svojim adetima koje nisam u ime Njega stekao, svakoj misli svoga JA koja se za rječima “Ja sam bolji od njeg” povela.Adem je na Arefatu lice Havino ugledao i kolijevka čovječan-stva avazom dječijim je proplakala. Iz kičme Ademove poteklo je čovječanstvo tokom svojim dijeleći se u pokorne i nepokorne. Mogao sam poteći među prvim sinovima njegovim i nikad ne čuti za najsvjetliji biser Gospodarevog stvaranja. Mogao sam ne znati ko je Muhammed, a.s. Mogao sam čuti njegovo nagovještenje i tek živjeti u žudnji da budem od ummeta njegovog, od ummeta najodabranijeg.Mogao sam i ne biti, ta bivanje moje u moći je Njegovoj. On je Gospodar plemeniti koji me počastio da u bešici šehadeta zaplačem, da ezan i ikamet mi k’o novrođenčetu u uho srca bude utisnuto, s bismilom dojen i u bešiku spuštan, s bismilom iz nje uziman i na grudi majčine stavljan.Od, Allah zna, koliko milijardi ljudi koji su živjeli il' i sad žive na Zemlji počašćen sam i odabran da se u domu islama rodim k’o dio ummeta najodabranijeg da živim, islam da slijedim, salavatima i selamima najodbranije da spominjem... A s odabranošću dolazi i obaveza čiji je najmanji stepen biti je svjestan. Iza selama farz namaza riječi meleka ponavljam: Allahu ekber, Allahu ekber i poslanika Ibrahima: La ilahe illallahu, vallahu ekber, i sina njegova Ismaila: Allahu ekber ve lilllahil hamd... i ruke podižem u uočibajramsku noć kad dove se primaju lakše nego da sami sebe nešto zamolimo.Bajram dolazi i valja naći snage u sebi da se insan insanom osjeti, znanje usvoji, hrabrošću i odlučnošću se ustegne, čemer svakodnevni nadvlada i u božanskom daru radosnim se probudi. Valja naći snage odbaciti učmalost i dunjalučke strahove, iz sebe griješna iskoračiti i ihramima se omotati.

60

Valja na svetom mjestu, svetu žrtvu učiniti i sve strahove jednim strahom zamijeniti da na riječi naše: Odazivam ti se Bože odazivam, neće prihvatanja biti. U onoj jednoj zeri dunjalučkog vremena dok krv kurbana s vrata k zemlji bude padala ostaće stalna zebnja i nada do Dana konačnog da se oko srca stežu: Strah da žrtva nije prihvaćena i nada da jeste... Molim Allaha da sutra prerežemo sve niti koje unose neslogu među sljedbenike islama i da s krvlju naših kurbana poteče i nova krv naše međusobne ljubavi u ime Njega! Svima vama, onima koje volite i onima koji vas vole, Bajram šerif mubarek olsun!

61

BAJRAMSKI DAN

Koliko nas gdje zaista ima nije se jednostavno osvjedočiti dok ne prisustvujete bajram-namazu. U Grabovcima džume klanjam već sedam-osam godina pred jednim do dva safa džematlija, a jučer me na bajram-namazu dočeka puna džamija. MašaAllah!Podsjeti me to na '93-ću kada je Muderisova jedinica boravila u ovom mjestu i isto ovako punila džamiju na svakom vaktu. Kroz to sjećanje prođoše mi slike milih insana koji više nisu među nama a o čijem životu svjedoče nišani na našim mezarjima s natpisom BOSANSKI ŠEHID. Toliko puta na naša sela gledamo kao na pojavu koja izumire, kao neku periferiju života i življenja a za bajram kada su ljudi slobodni od svojih radnih obaveza, kada se selima svojim vrate u pohode roditeljima, kao dijete što majci u naručje hita, vidimo koliko nas ima i koliko su nas “sela” rodila i othranila i koliko su nas sela sačuvala i odbranila.Mi smo u stvari nezahvalno društvo, društvo slično nezahval-nom djetetu koje ne pazi na svoje roditelje, na svoju majku i svoga oca.Trebali smo nakon rata asfaltirati put do svakog šehidskog mezarja. Možda bi danas sela i bez bajrama bila punija a dug naš prema onima koji su žrtvovali život za našu slobodu potpunije ispunjen. Ovako nam ni šehidi nisu isti. Gradska se mezarja obilaze, pred svečanosti uređuju, a mi koji svoje najvoljenije šehide ukopasmo u mjesne hareme hitamo njima preko 99 rupa iza sedam isječenih gora.Nakon namaza selamim se s džematlijama, hitam k mjestu klanja kurbana i s porodicom idem svojoj majci, svome ocu, svome selu i svome seoskom haremu.Nišani naših šehida u haremu nisu bijeli poput ovih u gradu, ni dan danas ne znam zašto. Crni mermer pod slabom kišom traži da prstima kao slijepac opipavam slova čitajući ime najdražeg.: Šehid Bajić (Ahmeta) Halil. Godina rođenja, godina šehadeta i kur'anski ajet da su šehidi živi. Jesu, hvala Allahu. Jesu i na način da ja kao sin šehida ponosno stojim pred njegovim mezarom, bez suza, bez straha, bez sumnje, sa šehadetom u srcu, s vjerom i tevekkulom, sa sinovima svojim koje strpljivo učim da pamte ime svoga dede:

62

-Bajić Ahmeta Halil, moj rahmetli babo a vaš rahmetli dedo, šehid! Ponovi Ali, ponovi Ejdi Hasane!Ovaj crni mermerni nišan je centar za koji treba da vežemo sve naše dunjalučke sidžime, gdje god išli kamo god životom hodali jedan kraj našeg sidžima treba da bude ovdje učvršćen a ova riječ ŠEHID duhovni stub oko kojeg treba da se okreće kolo našeg života.U neizvjesnom, varljivom životu smrt je izvijesnost koja nikog neće zaobići zato treba stremiti Istini, čistoći, ne bježat od žrtve kad život žrtvu išće jer sve što čovjek žrtvuje u stvari sebi daje. Allahu danas u ovom danu Kurban-bajrama ne stiže ni krv ni meso ni vuna naših kurbana, On prima čiste i iskrene nijetove.Potirem rukom vrh babina nišana onako kako sam vidio rahmetli dedu da je činio bez nekog dubljeg znanja o prirodi takvog čina, odmičem se malo u stranu i pred dedinim nišanom učim Fatihu. Potirem i njegov nišan i pomičem se još malo pred nenin nišan.Imati sve pretke u jednom haremu znači imati gazije u krvi, imati hiljade više razloga zahvaliti Allahu Uzvišenom na tom daru slobode koja je trajala i sudbine koja nas nije raselila i po bijelom svijetu mezare razasula.Elhamdulillah.Tu, na kraju harema, kao na margini svekolike moje historije, dižem ruke i molim Uzvišenog da učvrsti naše bivanje na ovim prostorima, da sačuva našu djecu iskušenja koja će ih odvesti u zabludu i iskušenja koja će njihovo fizičko bivstvo odvesti daleko od ovih svetih busena njihovih predaka, nadojenih krvlju šehida i milovanih njihovim tekbirima.Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illallahu valllahu ekber, Allahu ekber ve lillahil hamd!Molim Allaha da se prošlost moja nastavi ispisivati na ovoj istoj ledini i hodim ka selu iznad harema.Selo iznad harema utihlo u rominjanju kiše. Na vratima osmijeh insana pod čijim stopalima je moj džennet!-Bajram mubarek olsun draga majko! -Bajram mubarek olsun draga neno!

63

Mirišu zidovi djetinjstva, mirišu odaje pamćenja, čovjek na pragu četrdesetih uvlači se u dječačka pamćenja i šiljka sopstvenu djecu mameći im osmijehe. Da tu, u toj sobi sam ja sa svojim babom rahmetli vježbao prve karate kate glumeći Čak Norisa. Pod prozorom rodile jabuke, rodile kruške, rodile sadnice babinom rukom davno a meni u pamćenju “k’o jučer” posađene.Na zidovima još vidljive rupe tenkovskih projektila. I ti si se borila s nama, kućo stara, i tebi Bajram šerif mubarek olsun!I svakom kamenu našem što je štitio gazije, i svakom stablu, svakom busenu zemlje, svakom škripu i svakoj stijeni župskoj, bosanskoj i vodi hladnoj Neretvi Bajram šerif mubarke olsun!A da voda nije samo izvor života živih organizama shvatam u povratku na trećoj krivini u Straninama iznad Boračkoj jezera kad ista iscuri iz hladnjaka mog auta.Noć, sitna kiša, sijevanje munja i pusti put.Negdje daleko reprezentacija Bosne i Hercegovine je svojim odlučujućim mečom za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu prikovala sve živo za male ekrane.Crvena lampica svjedoči o pregrijanom motoru, prazna posuda s vodom pod haubom miriše na istopljen najlon, unervozen Hasanov pogled na dječačke strahove od mraka i grmljavine.Imam dobar akumulator i cijeli dlan sabura.Kroz otvoren prozor s Boračkog jezera stiže vriska i galama k’o signal dešavanja tamo daleko u Litvaniji.Palim radio i narednih 25 minuta ne strepim za stanje svog automobila nego za rezultat naše reprezentacije.Teško je meni objasniti zašto ne gledam njene utakmice. Nije to manjak ljubavi, nego višak. Nemam ja fizičke snage za to više. Meni od stiskanja, danima poslije odgledanih napetih utakmica, nije dobro.Prokuham i isparim k’o voda iz hladnjaka.Kurban bajram je vrijeme kada se obilazi rodbina. Utakmica je završena, tipkam broj svojih amidža i izvještavam ih o mjestu našeg ovogodišnjeg bajramskog susreta. Stranine 5-6 krivina.Stižu s bidonom vode.

64

Sipamo i auto upali.Voda je milost Božija i insanu i hajvanu, a i ovim metalnim organizmima.Proradi i grijanje, okrećem “na noge” i vozim ka Konjicu.U Hasanovom desnom džepu zvekću bajram banke:-Mogu ji sad kupit skejbod?U mom lijevom džepu ugodno šuti bajram-bankomat.-Možeš sine, možeš, ako Bog da!

BIJELI OBLAK IZNAD TREBEVIĆA UZJAHAO SIVOG OBLAKA

Ovih dana mi se po dvorištu misli počesto motaju riječi zlikovca Mladića iz ratnih vremena kad svojim komandantima naređuje da tuku Velešiće. No pri tom ne razmišljam o onom dijelu objašnjenja, anamonjegova, da tu nema puno srpskog življa nego onaj dio gdje kaže: Tucite da im razvučemo pamet!To razvlačenje pameti i ta vrsta bombardovanja ne prestaje ni dan danas. Otvorim novine - razvlače mi pamet. Upalim tv-e, poslušam dnevnik - razvlače mi pamet. Kupim knjigu o Bosni, počnem čitati - razvlači mi pamet.Umjesto da citiram mali milion tih rečenica, mada ih nema toliko jer zbog istih razloga vrlo malo gledam tv-e i čitam novine, mogu navesti pet-šest rečenica na koje se svode sva ta granatiranja:Ti si Bošnjak - ne postojiš.Musliman si - pagan si i terorista.Bosna i Hercegovina nije država.I sunčan dan ćemo ti u vremenskoj prognozi prikazati kao nevrijeme da ne pomisiliš kako ti ikad može granut sunce.I fakat bi nam lahko nastala duga mračna noć da se prepustimo vjerovanju u dvije pogrešne premise koje ovi koji nas bombarduju i razvlače nam pamet žele usadit tj. izbit iz glave.Prva je: Oni možda upravljaju sredstvima definiranja stvari. TV, novine i drugo ali nikako događajima.

65

Druga je: Oni svojim definiranjem stvari kako njima odgovara pokušavaju tokove naše svijesti svesti na kanalizaciju istih, te slijedom tog imenovanja sam kvalitet naših misli prikazati kao običnu nečist i ono što otiče kanalizacijom.No, hvala Allahu, koji je Kur'an sačuvao od izmjena, mi uvijek imamo zdrav izvor informacija i zdrave, od Boga postavljene, definicije dešavanja koje garantuju onome ko se s njima hrani da neće izgubiti vid, sluh niti laž prihvatiti za istinu.Koliko god proizveli korumpirane političke i intelektualne elite čije postojanje se koristi da bi se obezvrijedio naš moralni kod i vjerovanje u veličinu poštenja, pravde, čestitosti, iskrenosti, oni to neće moći postići, jer mi se ne napajamo idealima trenutka koji zapad konzumira, mi se napajamo idealima vječnosti koja nam je kroz primjer Poslanika i ispravnih sljedbenika ponuđena u originalnoj od Boga čuvanoj formi koja se ne mijenja nakon komentara na CNN-u ili nekoj drugoj televiziji, novini…Koliko god nas napadali da smo neznalice, nerazvijeni i zaos-tali toliko više prostora nam ostaje da se pitamo u odnosu na šta smo neznalice, u odnosu na šta smo zaostali... Možda to u čemu oni prednjače tako puno, za nas i naše shvatanje života nije napredak nego nazadak.Možda je u nas seksualnost tabuizirana, primjera radi, ali zato je kod nas žena i ženstvenost i dalje vrhunac seksualnog doživljaja, i iako griješimo prema Bogu kad tu objektivnost pogledamo više od jednog puta ipak ne silujemo prirodnost i nepobitne tokove čovječnosti i čovječanstva tražeći uzbuđenje u zadnjici istog spola.Nama se sviđa naša tabuiziranost. Mi želimo živjeti život, želimo dugo žvakati baklavu i uživati u mnoštvu njenih slasti, nikako drukčije, nikako što prije je probat pa prelazit na hurmašicu, s hurmašice na šampitu i onda jednog dana šećeriti so kako bi smo zadovoljili potrebu za novim kolačem. Mi ne tražimo novi kolač, mi želimo slast postojećeg.Mi ne želimo društvo u kojem će se samo jedna žena proglašavati misicom, želimo neuporedivost ženske ljepote u kojoj će svaka žena svom čovjeku biti misica jer njen čovjek neće imati priliku gledati i vidjeti drugu da bi svoju s njom uspoređivao. Svaki čovjek je originalan Božiji rob i ako je originalan onda ne želimo društvo i prilike gdje će se zasebni originali uspoređivati jedan s drugim.

66

Svako ima mogućnost dosezanja posebnog vrhunca u okviru svoje Bogom dane originalnosti.Zato ne želim da mijenjam vrijednost starih deda, seoskih mudraca za nekog psihologa iz tv-e emisija čija je veličina u slatkorječivosti dok je veličina naših deda u medu mudrosti koje su pčele njihovih proživljenih godina počesto kupile na pelinu i drugim gorkim trenucima, ali su ipak kao proizvod dale med, onaj med što je ljekovit, što ko ga kuša priskrbljuje sebi mir, zadvoljstvo, izvijesnost i uvjek jasan put.Za pedeset godina će vrlo malo ljudi koji danas žive biti živi, baš kao što danas nije živ niko od pokretača “novog svjetskog projekta”. Njihove ideje možda danas doživljavaju cvjetanje na dunjaluku ali sumnjam da su oni u kaburima izbjegli susret s pravom istinom svoga djelovanja.Do kabura je svakom vjera njegova, od kabura će, mislim drukčije da se piše.Zato mi, uz Božiju pomoć, nećete politikom razvući pamet, ni filozofijom, ni muzikom, sve dok me Allah bude odabrao da čujem ezan s naših munara i naših srca, ni prijetnjom, sve dok mi Allah daje da Njegovu prijetnju džehennemom za onog ko zulum čini i nepravdu širi vidim većom, a veća jest jer on je Najveći i sve Njegovo iznad je ljudskog ma o kom se “ljudu” radilo.Zato ne vjerujem da će nam razvući pamet koliko god i kako god pokušavali. Dok god smo ono što jesmo. Ako to prestanemo biti, onda će razvuć pamet, ali ne nama, kakvi sad jesmo, nego njima kakvi ćemo postat odustanemo li od sebe i svoga.Mogu silom dovest do tog da Bosna ne postoji ali ne mogu spriječit nekog Bošnju da je nosi u srcu i da na balkonu nekog drugog postojanja ima vaza zemlje koju Bosnom zove i nada se da će se tićiti i razvijat kao biljka u njoj.Za islam se ne treba sekirati. Ovaj naš, kroz vjeru u grudima treba naravno, za opstanak njegov u svijetu pobrinuće se Onaj koji sve može, makar se ne svidjalo onima koji se uzalud trude da On postanu.I pitam se, sude li oni Mladiću zbog onog što je počinio ili zbog onog što je treb'o počinit, a mi mu, uz Božiju pomoć, nismo dali? Sutra je petak, dan džume namaza, trenutak kad se naša pojedinačno razvučena pamet, skuplja u džematu.

67

Volim petak. Volim džumu. Volim Gospodara koji me je odabrao da budem od onih koji ovo vole i molim ga da se ta ljubav na najljepši način u hajru povećava do trenutka određenog.Zaista spominjanje imena Njegovog smiruje ono što njihovo razvlačenje pameti uznemiri.Putem kroz Velešiće prolaze automibili.Strmim ulicama iz škole se vraćaju djeca.Na drvenim munarama velešićkih džamija podrhtava na povjetarcu paučina iščekujući današnji ezan za ikindiju.Na velešičkoj trolejbuskoj stanici čeka mali Zoran. U ruci stišće ruku svoje majke Radice nestrpljivo iščekujući da u Novom gradu obiđu đeda Dragu i baku Milevu...Na spomeniku djeci poginuloj u granatiranju Velešića skupljaju se nebeske suze... Podižem pogled, okrećem glavu, bijeli oblak iznad Trebevića uzjahao sivog oblaka.

68

JIN IL' JANG?

Živješe davnoU nekom skromnom hramu

Veliki učitelj taoizmaIma svoje učenike

I jednu bijelu živahnu mačkuKoja je svojim šetnjama hramom

Remetila učenike u meditaciji.Učitelj odluči za vrijeme meditacije

Vezati mačku u dvorištu hrama.Vremenom umre učitelj

Malo za njim umre i mačkaNasljednik njegov hitro nabavi novu mačkuDa bi mogli nastaviti s vježbama meditacije.

Život nastavi da tečeUčenje i ideje velikog učitelja da se šire

Za sto pedeset godinaJedan vrli učenik

Velikog učitelja napisa opsežno djeloO mudrosti i važnosti vezanja mačke u dvorištu hramaZa dosezanje potpunih duhovnih dosega meditacije...

Tri stotine godina kasnije najpoznatiji komentator ovog velikog djelapostavi sudbonosno pitanje

Da li veći utjecaj na meditaciju vrši mačka ili mačak?

69

ČIJI SI TI?

Nikad posve tačno nisam razlučio kada dijete u praksi života postaje čovjek. Pretpostavljam da znam događaj, ali ne znam koja je vremenska crta koja bi ga predstavljala.Ovih dana u jeku je predizborna kampanja. Narednih će vjerovatno biti još izraženije njene refleksije. Mnogo ljudi priča o izborima ali me začudilo koliko ih malo govori za koju je partiju/stranku i program opredjeljeno. Svi su nekako neutralni, a opet toliko uneseni u tu problematiku. Ja nekako ne vjerujem u neutralnost. Ako je u teoriji i ima u praksi je nisam doživio.I dok teku takvi razgovori, rasprave, objašnjenja i viđenja meni se djetinjstvo vraća pred oči. Vraćaju mi se oni mali isječci pamćenja u kojima me pitaju: “Mali, čiji si ti?”Žao mi što ne mogu da se sjetim kada su prestali to da me pitaju. Da mogu, mogao bih razlučiti kada sam postao punoljetan, kada me društvo prihvatilo kao zasebnu jedinku van roditeljskog poimanja.Kad prestane pitanje “Čiji si?” počinje ono “Ko si?”Nekad se dešava da se pitanje “Ko si?” kosi s ovim “Čiji si?”Mislim da društvo nerado prihvata takve slučajeve. Generalizacija je najlakša za razvrstavanje.Smatram jako opasnim po društvo da pitanje “Čiji si?” potopi ono “Ko si?”Svaki napredak društva u prošlosti počeo je od pojedinca. Za svaki takav pomak pojedinac je morao imati mudrost, snagu, hrabrost i viziju.Nerijetko je za takvo što bila neophodna sinteza odgovora na oba pitanja, no ne i nužno.Velika je sreća u dobi “ko sam” moći se s ponosom prisjetiti i onog “čiji sam”.Ja nisam El-Muharem iz plemena starih Azra.Nisam ni “agović” ni “begović” ni... Od metaforičnog carstva životinjskog svijeta utkanog u prezimena familija moje “ić” nije stalo ni iza lava, ni iza

70

konja, ni iza sokola, ni iza vuka... biće da smo relativno mlada familija kojoj su ostale one male životinjske vrste, bosanski rečeno “baje”.Ne znam s čime su se sve susretali zbog ovakvog prezimena moji preci u vrijeme kada naučni svijet još nije znao koliko su baje bitne za ljudski život, jesu li smatrani beznačajnim i koliko su stradali od kraljevskih i drugih prezimena ali mi je drago da su mnogi od predaka nosili imena po Božjim poslanicima i bosanskim herojima Muji i Halilu.I kad s malo više životnih godina zavirim u svoje “čiji si” vidim da je daleko bitnije “ko si?”, jer samo onaj ko sa svojim “ko si” unaprijedi svoje “čiji si” daje priliku potomcima da kroče korak naprijed. I ako nam je Allah dao milost da se s ponosom možemo okrenut k šehidskim mezarima naših očeva ne bi trebalo da na ime tog nama i ponosa tražimo da nam se nešto da, nego naprotiv, tražimo priliku da nešto damo kako bi i naša djeca s jednakim ponosom govorila čija su i znala ko su.Volio bih da moj mezar potomcima bude mjesto nadahnuća a ne grob tuge. Zato ti ne mogu dati glas samop zato jer ti je u prezimenu kralj životnja, osmanska titula ili ti se smješi poslanički položaj. Mogu ti otkrit šta mi je u srcu i obećat da ono neće izdat svoje voljene.Okolo je zemlja, brdovita, kršovitau njoj prošlost plahovita, hirovitau prošlosti jedan bašluk i jedno rođenje...na bašluku piše El Fatihanovorođenčetu babo kolje kurbani uči ezan na uho... Allahu ekber,Allahu ekber...La ilahe illallah!

71

KAZIVANJE O NAJDRAŽIM

U otkosima tek pokošene trave na ledini oko kolibe hiljade raznolikih insekata učilo je svoje zikrove. Njihov cvrkut dopirao je do uha sedmogodišnjeg dječaka koji je ležao na slamarici u kolibi zagledan u vatru koja je gorjela na ognjištu osvjetljavajući neravne zidove. Ponekad bi plamen na čas utihnuo i koliba utonula u polumrak a po njenim zidovima se načičkalo bezbroj strašnih sijenki koje su plašile dječaka, a onda bi dedina ruka primetnula suhu bilju i plamen bi liznuo skoro do sredine veriga koje su obješene o gredu pod krovom visile iznad ognjišta.- Ne boj se, pile nenino! - umirivao bi ga glas njegove nene koja je ležala na uskoj sećiji do ognjišta.- Ne bojim se ja, neno, nego nako zažmirim oči, spava mi se! - odgovori dječak sakrivajući da ga je strah sjenki na zidovima.- Tek si leg’o, kad ćeš prije spavat, a ni dedo ti nije još isprič’o priču! - nastavi nena mu.- Dokle smo 'no stigli? - upita dedo ostavljajući u dulaf u zidu malu knjigu koju je dotad, naginjući stranice k svjetlosti vatre, čit’o.- Do Muhammeda, rek’o si sinoć da ćeš mi večeras pričat o Muhammedu! - reče dječak užurbano govoreći i pri tom naslanjajući glavu na podlakćenu ruku kako bi bolje vidio dedu dok mu bude pričao priču.- Dragi sine, Muhammed, alejhisselam, je Božiji poslanik, najodbraniji od svih Božijih poslanika i svih ljudi koji su ikad živjeli na dunjaluku. Mi muslimani kad izgovaramo njegovo ime uvijek kažemo, alejhisselam, što znači neka je mir na njega. Pokuđeno je izgovarati njegovo ime a da to ne kažemo. Zato ćemo od večeras, kad ću ti ispričati priču o njemu uvijek uz njegovo ime izgovarati alejhisselam. Jesi li zapamtio?- Jesam dedo, alejhisselam. Svaki put kad spomenemo ime najodobra-nijeg Poslanika.- Tako sine. Šta sam ono sinoć pričao, podsjeti me!- Sinoć si pričao kako su ljudi nakon Isa a.s. zaboravili na Boga, osim malo njih, kako je narod u Arabiji živio loše, kako nisu pazili na čistoću, na pravednost i da su ubijali živu žensku djecu jer su se bojali siromaštva i da su ih Jevreji koji su tu živjeli i slijedili vjeru Musa a.s., strašili da

72

dolazi vrijeme zadnjeg Božijeg poslanika i da će oni kad se on među njima pojavi zavladati Arabijom.- Tako je sine, dobro si upamtio, aferim. Tako knjige kažu da su im govorili i da su se nadali jer su prijašnje Objave nagovještavale da je došlo vrijeme da se pojavi posljednji Božiji Poslanik. Jevreji su se nadali da će biti rođen među njima jer je tom narodu Allah dao najviše poslanika. No, jedna plemenita žena od arapskog roda bila je noseća. Zvala se Amina. Iako je tokom trudnoće njen muž Abdullah, s kojim živješe vrlo kratko u braku, od bolesti preselio na Ahiret osjećala je smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda. Jedne tihe noći Amina je primjetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu. Drugi put na začudan način ču glas koji joj govori: ”Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!”Kada se rodio Muhammed, alejhisselam, njegova majka Amina učila je dovu za svoga sina moleći Jedinog Allaha da ga zaštiti i dala mu ime Muhammed. O rođenju svoga sina Amina je odmah obavijestila Abdul Muttaliba, Muhammedovog dedu, koji je, čim je prije mogao, došao, uzeo u naručje svoga voljenog unuka i tako ga odnio do Kabe gdje je zahvalio Bogu za plemeniti dar.-Sjećaš li se kako smo prošlog mjeseca na mevludu u džamiji učili o ovom događaju. Kad je hodža učio mevlud. Ponedjeljnik noć dvanaesta doleće… ?- Sjećam.- Jesi li upamtio ijedan stih?- Jesam dedo, nena mi kazivala, hoćeš da ti odrecitujem?- Hajde sine da čujem!- Znam sve ono što se uči kad se ustane na noge!- De sine, da čujem!Dječak se podiže, umiri, obori pogled preda se i odrecitova:

73

Dobro nam doš'o, najveći sine,arapskog roda i domovine!Dobro nam doš'o, stari plemićuHašimoviću, Kurejševiću!Koji će slabe dići na noge –i lišit ropstva narode mnoge!Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,zagovorniče i spasitelju!Suri-Israfil kada zapuše,u te se naše uzdaće duše.Ti nesretniku blažićeš muke,ti griješniku pruži’ ćeš ruke. - MašaAllah sine, MašaAllah. Eto ti već dosta znaš o našem Poslaniku iz tih stihova. Iz ljubavi prema našem Poslaniku i bosanski su pjesnici čitav poslanikov život spjevali u stihove koje zovemo mevlud, jer se tako na arapskom kaže rođenje.- Znaš li ti, dedo, cijeli mevlud napamet?- Ne znam baš cijel’, poboravio sam neke djelove, možda ti nena zna.- Znaš li neno?- Znam sine, samo ne znam tako k’o vi, recitovat ja sam ga k’o mala naučila napamet učeć ga i samo ga tako znam – odgovori nena usravljajući se u sjedeći položaj na svojoj sećiji.- Pa hajde neno da čujemo! - reče dječak i primače se skroz do nenine sećije.Nena popravi jameniju na glavi, pinu malo mlijeka iz čaše, smiri ruke na koljena k’o da je na namazu a kolibom se prosu umilan i topal nenin glas.Al’ je divna al’ je blaga ova noćKoga čeka ta ljepota ko će doć…- Što i nena ne uči kad je mevlud? - upita dječak.

74

-Učila je nena sine kad je bila mlađa. Sad ima mlađeg svijeta da uči! - reče nena.-Znala sam nekad i Smrt hazreti Fatime samo sam poboravila.-A šta je smrt hazreti Fatime? - upita dječak.-Eto, dedo će ti reć! - reče nena pokazujući rukom na dedu koji je ponovo listao onu knjigu što bješe ostavio u dulaf.-Eh, sine, hazreti Fatima je časna kćerka našeg Poslanika, al’ nećemo žuriti, treba učiti po redu, kad dođe red pričat će ti dedo, ako Bog da i o hazreti Fatimi, hazreti Aliji, njihovoj plemenitoj djeci hazreti Hasanu i Husejnu! - tu dedin glas postade tih, promukao a dječak zapazi da dedo kriomice drhtavom rukom tare oči.-Što plačeš dedo? - zapita.-Ne plačem sine, utrunilo mi se nešto! - odgovori dedo.-Vidjećeš sine -, nastavi nakon male pauze,- da neke priče za nas obične ljude i nisu uvijek sa sretnim krajem. Neke velike i drage ljude Allah dragi uzme sebi pa mi onda zaplačemo jer nam nedostaju.-Ko Salih kad plače za svojim dedom jer je umro? - upita dječak tihim glasom.-Tako nekako sine. Pametan si ti. Nego da sad liježemo, pa ćemo sutra, ako Bog da nastaviti govoriti o životu našeg Poslanika.- Nisam ja još pospan dedo!-Neka, neka. Bolje ranije leć, treba na sabah ustat ako Bog da.

75

DEDINO ZVONO

Sredinom sedamdeset četvrte jeseniStoljeća prošlog, iza iftara dvadeset prvog ramazanskog danaNa dlan babice ispuzaoK’o osmjeh na lice majke kanuoPlačem novorođenčetaOkadio sobuŠto devedeset i drugePet tenkovskih granata izdržaće Prije nego raspe duvare svoje

U cvjetnom krilu neninih dimijaS krajem jamenije među sitnim prstimaUpijao šehadetI adete predakaPuzao u krilo babino, majkino, dedino, amidžino, tetkinoZa sinijom okruglomĆasom limenomPitom sirnicom I čorbom grahovačomUčio bismillahI elhamdulillahU kršu humskom prohodaoU škripu plač sakrioBijeloj kocki šećeraOsmijeh poklonioRastao, rastao, rastaoIlmihal pod pazuhom nosioK nebu dlanove pružaoČobanske dane nizaoRosna jutra blagosiljaoMeđ' otkosim otkivajući kosuIspunjao šare na serdžadi pamećnjaNajljepšim pričama o pejgamberima

76

Među kojim svijetlješe ime MuhammedovoKao što imena njegovih najbližih svjetlješe međuDrugim ljudimaImao druga Zorana, imao druga Nedžadadrugaricu Dijanu, Editu, Mirsaduučitelja Žarka i razrednika MirsadaZbrajao brojeve i nizao slovaUčio Ćopića i Andrića i DarvinaU mektebu hodže Salke Ćesirausnio snove o toplim hodnicimaGazihusrevbegove medreseBaščaršijskom kaldrmom utiskao u sjećanjaŠesnaestogdišnjaka prva sarajevska pamćenjaUčio tečno izgovarat harfove, ajete, sureHistoriju, gradove, alimeI nježna imena vršnjakinjaIz ženske medreseTrunio dane u noćiNoći slovimaSitnim rukopisom u dnevnik meć'oBježao od glasova o ratuI prve stihove u sebi sprećoNa putu kući devedeset i drugePoplašen BijeljinomZaobišao barikadeUskoro babin osmjeh tražio u škrtom sjećanjuA tijelo pod kamenim nišanomOblazio Učeć’ FatiheI moleć’ Boga da majčino srceNe prepukne nad njegovim Šaptao Neretvi da ga čuvaVlašićkom snijeguTreskavičkim vrhovimaI sanjao slobodan putDo strehe Gazihusrevebegove džamije

77

Da sedždom sastavi krugI oko sebe i onaj u sebiImao braću BošnjakeMuju, Naila, Nusreta, Sanela...Turčina MehmedaArapa Mutesimadugu iransku puškučvrst nijet da učini hadži lijepu navikuda svrati u tekijuDodirivali ga devedeset šeste k’o sveto biće, gazijuNa ulicama TeheranaMedine i haremu KabeDodirivala ga muslimanska ljubav rukama srcaJednog vrtlara iz ŠirazaKeramičara iz AfganistanaTrgovca iz MedineI taksiste iz MekeTe stotine drugih iz tavafske rijekeOko kuće BožijeVratio se majciS nadomDa ponovo joj jeU čistoći rođenSazorilo stoljećeU novoProljeća i ljeta prošlaJesen se nadvilaNa golo tjemeI sijede vlasi u zatiokuKaharan zalogaj u grudimaNeisplakana suza u okuDrhtave ruke bi daGrle i ljubeOne što ga nekad k’o sveto biće diraše

78

U nekom nemiruPuti između braćeEksplodirašeOsta u duši pendžer tekijskiS pogledom na minber voljene džamijeOstaše prsti dječijiStišćući krajeve šamijePod dlanovim oštra kosaMilog evladaBosnaArabijaPerzijaI jedno teško SADA Kad zvonar stada našegaIzgubi zvono sa svoga vrataDedo se u namazu uspraviI nakon dva rekjataOslonjen na Božiju uputuNađe ga u haptoviniIspod Prolomljene bukovineK’o da ga je svojom rukomU nju ostavioVolio je, ala rahmetileŠto je Muhamed Ali boksovao noćuManje je u tom teškom vaktu morao skrivat radost što je musliman

Zato, i ja, ponekad takoUstanem noćuManje me strah da će neko vidjet’Kad nakon dva rekjataPodignem ruke i zamolim BogaDa ja i čeljad mojaU ovoj prolomljenoj stvarnostiNe izgubimo svoje zvono

79

80

ZAPISI O SMRTI I SJEĆANJU

“Svaka će duša smrt okusiti, i vaše nagrade tek će vam se na Danu Sudnjemu dati! Ko od vatre udaljen bude, i u džennet uveden bude - on je uspio! A šta je život na Ovome Svijetu do samo uživanje zaludno.”

(Kur’an, sura Imranova porodica, ajet 185.) Rekao je Muhammed, alejhisselam: “O ljudi, vratite se svome Gospodaru prije smrti i približite Mu se dobrim djelima dok imate priliku.”(Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ibn Madže)

* * *Prije 21 godinu (31.10.1992.), u večernjim satima, pogođen gelerima četničke granate na Ahiret je preselio moj rahmetli babo BAJIĆ /AHMETA/ HALIL (05.05.1952 - 31.10.1992.). Dženaza je obavljena nešto prije ponoći 01.11.1992. godine u našem seoskom haremu u Ribarima. Božijim davanjem na isti ovaj datum 31.10.2009. na Ahiret je preselila i moja nena, BAJIĆ /rođ.ABAZA/ EMINA.

* * *Često sam od prvog svog pamćenja do danas čuo riječi koje kažu da se mora umrijeti. Možda sam ih najozbiljnije shvatao početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine kada je, na današnji dan 31.10.1992. godine na Ahiret, kao šehid nadam se Boga dragog za to moleć, preselio moj rahmetli babo.Odgajan u vjeri koja nikad nije postavljala pitanje hoćemo li umrijeti nego kako ćemo nastavio sam živjeti sa svim teškoćama koje u životu mlada čovjeka predstavlja činjenica da nema oca.Očevu pogibiju doživljavao sam i shvatao kao najčasniji čin koji se može utkati u ono pitanje “kako umrijeti” i nikad se u meni nije javljala misao “kako bi bilo da nije bilo?” Smatrao sam, a i sad smatram isto, da je kad nekog voliš onim najdubljim i najjačim voljenjem najvažnije šta je najbolje za onog koga tako voliš.I ako šehadet, kao najljepši vid smrti, doživljavaš baš tako, kao nešto najljepše što može biti podareno čovjeku onda zanemariš svoje lične

81

osjećaje, tuge, teškoće na koje nailaziš u životu zbog neimanja oca utapajući ih u neiscrpnu nadu i vjeru da su, ma kako velike i teške te tegobe bile, neznatne spram sreće da je babo na Ahiret preselio na najljepši način.Smrt čeka svakog i nema pitanja hoće li se desit samo kad će i u kakvom stanju.Biti sin šehida značilo mi je biti počašćen od Onoga koji smrt daje i tragao sam za najdubljim oblicima zahvale Njemu.Bosnom se širio ratni plamen i smrt je postajala svakodnevnica bez obzira na dob, spol, položaj…One često slušane riječi da se mora umrijeti više nisu bile neka velika mudrost, čak šta više, počeli smo umjesto njih govoriti da kao što se mora umrijeti mora i živjeti.Smrt je postala češća pojava od samog života.I zaista, kada se osvrnem u ovim svojim godinama sadašnjim, kada dostižem godine života u kojima je moj rahmetli babo preselio na Ahiret, na život svoj i vanjski i unutrašnji, na život vas oko mene onako kako ga vidim, primjećujem da je potrebnije govorit kako se i živjet mora kao i umrijeti, nego li da se mora mrijeti.Smrt i nije u našim mogućnostima, dolazi i doći će neminovno, pitanje je samo da li je mi dočekujemo kao živi ljudi, da li smo uopšte naučili živjeti?Prirodno bi bilo da se rađamo iz ljubavi, a ubijamo iz mržnje. No kada se osvrnem oko sebe vidim strašnu pojavu današnjice, pojavu da se u ime ljubavi ubijamo a u ime mržnje rađamo.A ne treba tako! Ne treba sigurno!Treba živjeti i treba voljeti jer samo tad život jeste život i samo tad smrt jeste smrt.Treba se vratiti Gospodaru Koji Je Ljepota i voli ljepotu.Samo dobar čovjek ima smrt, samo dobri će smrću učiniti korak iz nesavršenstva ovoga svijeta u savršenstvo lijepe vječnosti, loši ljudi, koji nisu naučili živjeti neće naučiti ni umirati, njima će smrt samo biti korak u bezbroj novih smrti i agonija koje ih čekaju u džehennemskim patnjama.

82

Mislim da je tako u svim religijama, neki smrću čine krajnji korak života u vječni život, a neki koji nisu naučili živjeti, nakon roka određenog, koraknu u neživot, a neživot je pakao sam po sebi.Zato sam ja danas u sjećanju na šehadet svog rahmetli babe sretan u nadi da je to bio prvi njegov najsretniji dan, u korak u vječnost lijepog i u isto vrijeme zabrinut ali i u čežnjivoj nadi spram svoga zadnjeg dunjalučkog koraka.Nad svakom mišlju, riječi, stankom lebdi moja dova u njoj moja nada, moja vjera, čežnja srca moga I ljubav svake moje ljubavi: »Allahumme Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina 'azaben-nar. Rabbenag-firli ve li validejje ve lil-muminine jevme jekumu-l-hisab.

Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom i na drugom svijetu i spasi nas od džehennemske vatre. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim muslimanima i muslimankama na Sudnjem danu.

83

NENA EMINA

Ostalo lice zapamćenokao mjesec u sjaju punomRašireno krilo i cvjetni dezen dimijaToplina sjećanjaNaborana jaka bluzeI dodir dženetske hurije

Glas što pred spavanje Šapće iz svakog jastukaTužne očiSrećan pogledšto navikom iskustvakao pepeo na ognjištućusegijom odgojaspreće kahare duše

Zategnuta koža na rukamazeleni potočići vena poskočili pod njomlimena šolje tanke kafei uzrečica “kenjče jedan“Najlon kesa puna krema za išijasreumuuboji pamćenje koji joj je sin koju kupioZa dušu

“Ovu mi je Ibro iz Iraka donioBože mu zdravljeOvo Mujo iz Saraj'vaAllah mu se smilovaoA ovu ti je rahmetli babo, Allah mu Džennet podarionaručio od Mehe Alina kad je ono iš'o za TurskuOvaj mehlem mi je od Aiše, Bog joj svaku sreću daoA ovu mi doktor dao kad me nedavno obilazioNe valja ništa

84

U ranom mi dječijem sjećanjuČupkaju janjci travke popaskaObijesno trčkaraju zabacajući glavuMoj pogled snenTijelo strukom omotanoČekam nenino dozivanje od kolibe“Pušći janjce pomuzli smo ovce!“

Janjeći trkBlekaMiris vune i tek pomužena mlijekaCrno bakreni kotoVatra na ognjištuI hurdenjaci na policam u dimu

- NenoKad odrastemKupiću ti kat haljina

- Hoćeš jašta ćeš!Čim odrasteš Zaboravi'ćeš nenuK'o i svi ostali.

- Neno kad odrastemKupi'ću autoi vozit te tvojima u Šaricu.

- Hoćeš kenjcaJa povraćam i na drvetu kad vjetar puhne A kamo li u autu!

- Neno kad odrastem...

- De, ne naprduj sine Dodaj mi tu šćemlijutrebam ovu joltu oprat

85

a ti hajdedok ne budem vakat ovcam'poigraj se s djecomSamo se ne kreć'te k'o jučerfino se udarajte...

Nevina obećanja na verigama djetinjstva i žal na podlačku starosti...

Neno, kad odrastemNapisaću ti pjesmuPjesmu o tebi neno!Da te se moja djeca sjećajuRahmet nazivajuDovu čine

Zajedno sa mnomSuzu puste...

86

JAHIĆ SANEL ČUPO

03.01.1975. - 24.11.1994.

Kada sam došao u jedinicu MUDERIS uvršten sma u grupu mlađih vojnika od kojih je rijetko ko bio punoljetan. Sa Sanelom sam se odmah sprijateljio i uskoro je njegov dom postao i moj dom. Kada nam je trebalo da se okupamo, presvučemo, dobro jedemo, odmorimo, odlazili smo na toprak njegove majke Zuhre i sestre Sanele. Kako je moja kuća i porodica bila daleko srodio sam se sa Sanelovim domom kao svojim.

Skupa smo bili u kasarni, skupa smo išli na sjela kod djevojaka, skupa smo išli u akcije. A od početka 1993 godine pa do kraja rata akcija nije nedostajalo. Slijedio je težak i velik put jedinice Muderis koja će kasnije prerasti u 4. muslimansku slavnu lahku brigadu.

Najveće breme tegoba i slavnog puta 4. muslimanske brigade na svojim plećima ponijelo je upravo ovih 60-70 boraca čete Muderis. Preko Igmana, Hadžića, Treskavice, Ljubine, Kisera, Vlašića... U toj grupi boraca bila je, opet, ona manja grupa koja je u svim akcijama svojom hrabrošću i sposobnošću načimala neprijatelja i stvarala onaj potrebni primat da se bitka dobije. Među njima je Sanel Jahić Čupo svakako bio jedan od prvih.

Nismo jedan drugog razdvajali od brata po krvi iako to nismo bili. Tako su nas prihvatali i u jedinici. Bilo je skoro normalno da u jeku bitke čujem glas: Bajiću, Čupo ti je ranjen!

A te riječi najteže su mi pale 23.07.1993. godine u jeku bitke na Bijeloj lijesci, na Bjelašnici, kada je Sanelu prostrijeljeno koljeno uz još nekoliko manjih ogrebotina na tijelu.

Nakon izvlačenja i previjanja ležao je za stijenom iza mene pošto, zbog jačine bitke, ranjene nismo mogli izvuć s prve linije. U jednom trenutku je izvadio iz džepa plavi ronhil.

-Zapali nam po jednu! - rekao je sa smiješkom.

Iako je borba bila skoro prsa u prsa - strašna i nama koji smo još bili nepogođeni, nisam uhvatio ni trun straha u njegovim očima. Takav je bio i u svim drugim borbama, mada je rijetkost bila da ga u jeku borbe neko

87

mogao gledati u oči. Po pravilu je skoro uvijek bio među prvima koji su jurišali na neprijatelja.

Nisam ga volio samo ja, niti je on samo mene volio. Sumnjam da je postojao iko da nije volio Čupu baš kao što je i on imao osmijeha i ljubavi za sve normalne insane.

Kada bi govorili o smrti, koju smo skoro podrazumijevali, zamišljali smo da ćemo biti blizu jedan drugoga. U šipražju Gašina brda, netom prije akcije na Bijeloj lijesci, zakleli smo se da nećemo ostaviti jedan drugoga u slučaju pogibije. Ne znam kako to nekima zvuči danas, meni je to značilo neopisivo mnogo.

Nakon operacije Kiser otišao sam da završim 4. razred Medrese. Po prvi put tokom rata nisam učestovao u akcijama naše brigade. Šetao sam mirnom Ferhadijom kada sam susreo Adnana Hrnjicu. Valjda ga je čudila moja radost pri našem susretu pa reče: Vjerovatno ne znaš?Nisam znao. Šta?

Čupo je pao kao šehid 24. novembra 1994. godine u borbama u Bjelimićima.

(Osjetio sam se tad kao izdajnik. Koliko god bila važna škola, pomislio sam da sam izdao sve one prethodne godine rata. Nikada ja vama neću uspjeti objasniti dragi profesori šta znači ne biti tamo gdje si se zakleo da ćeš biti. To jednostavno ne piše u knjigama.)

Vratio sam se u jedinicu. Preko Vlašića, Treskavice i drugih ratišta upoznavao nove borce i ispraćao nove šehide.

Rađala su se nova prijateljstva i nove prilike. Sjećanje na rahmetli Sanela kojeg sam po nadimku uvijek Čupom zvao nisu niti će blijediti.I danas često, uz kahvu, “Kod Gondže“, slušam od Nedžada koji je bio s rahmetli Čupom u trenucima kada je postigao šehadet o toj njegovoj zadnjoj akciji.

Zlatni ljiljan pored njegovog imena je najmanje što je ovo društvo moglo dati herojima poput njega.

U posveti zbirke pjesama Kamendan koja je posvećena uspomeni na nj ispisani su stihovi:

88

Brali smo cvijeće na ledinama Bosne

skidali paučinu s njenih prozora

brojali zvijezde kroz krošnje nezrelih trešanja

i brojali rođendane

naše sedamaeste,

naše osamnaeste,

naše devetnaeste...

Allah je sebi uzeo one koje voli!

Ostale su puste dvadesete

dvadeset prve,

dvadeset druge...

sve buduće do trena

u Levhi Mahfuzu skrivena...

kad svako će naći ono što je pripremio.

Allah ti brate podario najljepše mjesto u Džennetu i spojio te sa onima koje voliš i koji tebe vole!

Amin!

89

GAKIĆ (AVDE) RAHMAN

1960. -1995.

Rođen je 28.09. 1960. godine u Gakićima - Konjic. Agresiju na BiH doče-kao kao radnik ”Elplina“ Borci. Prvi put sam njegovo ime i lik spojio u jedno 07. aprila 1995.g. Bio je petak. Nakon dolaska iz Travnika i pješačenja kroz vlašićki snijeg stigli smo u blizinu sportsko-rekreacionog centra Babanovac. Na dubokom snijegu obavili smo podne i ikindiju namaz i stali u četiri ešalona po dvanaest boraca. Zbog snijega i teškog terena izvidnica nije imala nikakve informacije. Netom prije vratio sam se iz Gazine medrese gdje sam tri mjeseca pokušavao da nastavim školovanje. Nisam dobro poznavao nikog u grupi u kojoj sam se našao taj dan, te sam pogledom tražio neko zrelije lice. Tako sam se upoznao s Rahmanom. Još nismo bili svi izašli iz naših rovova kada je bitka počela. Istureno borbeno osiguranje neprijatelja čekalo je na tridesetak metara.Pucnji, tekbiri, snijeg preko dva metra, nepoznavanje terena i snajperska paljba...Uskoro smo se našli na rubu male čistine. Desno i lijevo dva teško ranjena suborca. Ja i Rahman stajali smo jedan uz drugog zaklonjeni stablom. Pogledao sam ga. Put do donjeg ranjenika bio je donekle zaštićen šumom te tako i lakši dok je do ranjenika s gornje strane vodila čistina koja je pri takvom snajperskom djelovanju bila skoro ravna smrti.-Ti pomozi ovom ispod ja ću ovom gori! - rekao mi je. Obojica smo istovremeno iskoračili iz zaklona u duboki snijeg. Svak u svom pravcu. Kada sam uputio sljedeći pogled prema njemu već je bio šehid. Mogao je mene poslati na teži put. Al’ nije. Borac kojem je krenuo pomoći uspio se izvući i ostao je živ. Onaj kojem sam ja prišao uskoro je preselio na rukama nas nekoliko. Krenuo sam po pomoć ali sam ubrzo pometen eksplozijom granate. Tijelo šehida Rahmana nije izvučeno taj dan. Zajedno s još nekoliko tijela šehida razmijenjeno je 22.05.1995.godine u Travniku.Dženaza u odsustvu je klanjana 24.04.1995.godine poslije podne namaza u Konjicu, gdje će kasnije bit u šehidsko mezarje položeno i njegovo tijelo.

90

Po svjedočenju saboraca iz 4. muslimanske i saboraca iz brigada u kojima je prije bio, uvijek je pokazivao odlike sposobnog i vrlo hrabrog borca koji nijednog trenutka nije posumnjao u ideale naše oslobodilačke borbe. Postao je šehid krećući se naprijed, uprkos očitoj smrtnoj opas-nosti i snajperskim hicima u želji da pomogne ranjenom suborcu. Svjedočili smo tome, a Allah i Njegovi meleki svakako su dovoljni i najbolji svjedoci! Nisam poznavao Rahmanovu porodicu, znam da su iza njega ostali babo Avdo i braća Alija i Salko. Uzvišenog Allaha molim da našem Rahmanu kao i svim drugim šehidima podari počast šehida i uvede ga na visoka mjesta za njih pripremljena u džennetskim baščama. Amin!

GERA I MUZAFER

15.aprila 1993. godine oko 4 sata ujutro označena je uzbuna. Komandiri vodova budili su vojsku i napominjali da nije u pitanju vježba. Nije bilo vremena ni da se sabah klanja. Čuli smo da je grad pod potpunom blokadom snaga HVO-a. Čitali su spisak 20 boraca koji treba odmah da uskoče na kamion koji je čekao pred bazom. Bilo je to vrijeme kada još nismo imali dovoljno naoružanja. Oni koji su čitani dobijali su od onih koji su ostajali po koji okvir, bombu, paket municije. Ne sjećam se ko mi je dao maskirnu jaknu, tek, nekoliko brojeva veću, navukao sam je na sebe, gurnuo jedan rezervni okvir s municijom u njen džep i s puškom u ruci uskočio u kamion.Gera je ušao i kamion je krenuo. Proučili smo tekbire i saopćio nam je da je situacija jako opasna. Pokušaćemo se kamionom probiti van grada u pravcu Podorašca. Ako nas na putu budu čekale barikade treba se fizički probiti. Barikada nije bilo. Stigli smo u Podorašac, izašli iz kamiona, klanjali sabah i krenuli ka Homolju gdje stižemo nešto prije izlaska sunca. Bilo je oblačno. Grad je potonuo u maglu. Na putu s Homolja prema Konjicu vidjele su se svježe iskopane zemunice. U našoj grupi bilo je dosta vojnika iz mlađe postave. Držali smo se skupa pogleda uprta u Čupu i Edina koji su tu živjeli i najbolje znali teren, te Muzafera koji je, iako godinu-dvije samo stariji od nas, važio za borca prve kategorije. Nisam imao pojma šta se dešava, odakle odjednom rovovi iznad grada. Nisu to najbolje znali ni mještani. Niko nije znao gdje je linija na koju treba stati. Ljude smo, skoro na spavanju, zaticali u kućama koje graniče

91

s onim djelom koji je kontrolisao HVO. Komandir Gera nam se obratio s nekoliko riječi, rukovali smo se i svak je krenuo ka mjestu koje mu je određeno. Tek što sam utrčao na gornji sprat nezavršene kuće i pokušao naći najbolje mjesto, začuli su se rafali pedesetak metara niže. U kotlini u kojoj je mirovao Konjic također je počelo da se puca. Lijevo od mene, sa Zlatara, dolazili su dugi i zlokobni rafali puškomitraljeza. Pokušao sam bolje proviriti kroz otvor na zgradi ali me rafal s neprijateljske strane natjera da pognem glavu. Uskoro sam čuo glasove od susjedne kuće i razabrao da je Gera pao kao šehid, a da su Edin i Muzafer ranjeni. Teško je to bilo vjerovati. Pa samo prije pet minuta smo stajali i rukovali se.

Muzafer je izvučen blizu mjesta na kom se nalazio. Tamam sam ga bio bolje upoznao. S tužnim osmjehom sam se sjećao njegovog predstavljanja: “Zovem se Muzafer, al’ svi me zovu Muza. Nadimak mi je Ofinger, al’ svi me zovu Ofi.” Do podne sam razabrao da je i on preselio na Ahiret. Edin je bio dobro i preživjet će. Pred sami rastanak tog jutra, vidjevši da imam samo dva okvira municije Muzafer mi je dao još jedan. Nosio sam ga do kraja rata.

Treći dan uz pristiglu pomoć uspjeli smo probiti neprijateljske linije i spojiti se s gradom.

Formacijska mjesta su vjerovatno stotinama godina ista. Kad neko pogine drugi sličan njemu dolazi na njegovo mjesto. Na mjestu Gere u idućim bitkama stajao je novi komandir, odmah uza nj, gdje za života stajao Muzafer, od tad će stajati Sanel.

(Korić Rasim rođen je 01.05.1963.godine u Vrbljanima - Konjic. Agresija ga je zatekla kao radnika ZZTO Sarajevo. Član je jedinice Muderis od prvog dana njenog osnivanja. Izrazito hrabar, sposoban, borac i čvrst vjernik. Jedan od stubova čete Muderis. Iza rahmetli Rasima ostali su: Babo Osman (1937), majka Humija (1938), brat Nazif (1966) i brat Hamo (1971).

Muzafer je rođen 23.03.1973.g. Dženaza mu je klanjan 16.04.1993. godine poslije podne namaza u haremu Čaršijske džamije gdje je i sahranjen. Iza Muzafera u tom trenutku ostali su njegov otac Hamza, majka Šefika i sestra. Ubrzo nakon Muzaferova šehadeta na Ahiret je preselo i Muzaferov otac Hamza.)

92

SARAJLIĆ IZUDIN-SULJO I HODŽIĆ MIRSAD - HODŽA

Malo je ko od nas znao da se naš Suljo zove Izudin. Jednostavno su ga svi zvali Suljo i pod tim imenom ga i pamtimo, baš kao što smo Mirsada zvali Hodža. Suljo i Hodža su uvijek bili zajedno. I u borbi i u slobodno vrijeme. (Suljo je rođen 11.02.1965.godine u Lisičićima. Agresiju na BiH dočekao je kao radnik RO RUDAR Konjic. Mirsad je rođen 13.03.1972.godine u Konjicu. Prije agresije na BiH već je imao ratna iskustva budući da je bio mobilizovan u tadašnju JNA i poslan na hrvatsko ratište, odakle bježi i priključuje se Teritorijalnoj odbrani BiH.)Mjesec juli 1993. godine bio je veoma težak mjesec kada su u pitanju borci čete Muderis.

Zbog stalnih dejstava na neprijateljska uporišta oko Konjica ja nisam ni znao da se na Igmanu dešava ofanziva. Ne znam kako su bili informisani drugi saborci. Znam da smo jednog jutra imali žestoke borbe na linijama oko Konjica. Uspjeli smo da probijemo neprijateljske linije, ali su skoro svi u našoj grupi bili što teže što lakše ranjeni. Sjećam se da su među ozbiljnije ranjenim bili i Mirsad i Suljo. Negdje pred podne vratili smo se u bazu i vidali rane. Kako smo preživjeli pravi bombaški udar tražili smo po tijelu kuglice od eksplodiranih crnih ručnih bombi, zahvaljujuć Bogu da nisu bile one zelene čiji su geleri mnogo ubojitiji i nezgodniji.

Oko podne ušao je dežurni i rekao da se pod punom borebnom opre-mom pakujemo i stanemo u stroj pred komandom. Bio je običaj da svaki ranjeni borac ukoliko prilike dozvojavaju dobije dan-dva poštede pa sam bez naoružanja krenuo do komande da vidim kakav mi je status. Tu sam zatekao Sulju i Mirsada kako se bune na Muderisovu naredbu da ostanu u bazi jer su ozbiljno ranjeni tog jutra. Nije ih mogao umoliti. Vidjevši njihov čin bilo me stid išta pitati za sebe. Vratio sam se u sobu, uzeo opremu i uskoro smo svi bili ukrcani na kamione i upućeni u, za mene tada, nepoznatom pravcu. Šteka cigareta koje smo dobili kao sledovanje bila je znak da će biti opasno i žestoko i da neće trajati kratko.

Tek tokom noći shvatio sam da nas šalju na Igman i saznao da je u toku jaka četnička ofanziva na taj dio. Tome su svjedočile i granate koje su padale oko puta kojim smo zorom idućeg dana prolazili za Rakitnicu gdje nam je određeno sjedište.

93

Slijedila su nekolika izviđanja u rejonu Bijele lijeske, intervencija na Puzimu i još nekolike manje intervencije. Narod se povukao s tog prostora, vojska prolazila teških lica. Ofanziva je bila u punom jeku, neprijatelj čini mi se i brojniji i daleko bolje naoružan. Tenkovi, prage helikopteri i sva sila artiljerijskih oruđa.

Svanuo je petak, 23.juli.

Muderis je s grupom izviđača otišao na brdo iznad Rakitnice, uskoro se očula žestoka paljba, a preko veze dobili smo informaciju da je neprijatelj pokrenuo napad na tom dijelu i da je Muderis skupa sa nekoliko saboraca ostao opkoljen na liniji s koje su se naše snage povukle.

Doslovno smo uskakali na kamion, neki i bez potpune opreme i krenuli ka mjestu borbe. Uskoro se kamion zaglavio, a mi smo iskočili i trčeći išli ka mjestu gdje se pucalo. Nismo tačno ni znali gdje su linije. Vodila nas je misao da je naš komadant negdje opkoljen i u teškoj situaciji. Tu više nije bila bitna samo hrabrost nego i kondicija. Ja sam slijedio, zajedno s Čupom, grupu koja je išla ispred nas, a u kojoj se se nalazili Suljo i Mirso.

Kada smo došli do neke naše, tek oformljene, linije raspoznao sam, boreći se s dahom, da nam govore da naprijed ne možemo, da su naprijed četnici. Mirsad, čija bi se ljubav prema komandantu teško i s čim mogla mjeriti samo je žustro protresao vojnika na liniji i pitao: “Gdje je Muderis?”

Kada su nam pokazali pravac u kom se Muderis nalazio, iako nas je bilo stiglo tek 15-tak začuo se tekbir za juriš. Nikad nisam saznao gdje je tada zaista bio Muderis, lijevo ili desno. Znam samo da smo se doslovno u trku zabili u prve četničke redove.

Nastala je borba koja je trajala do ponoć,i a čiji zvuci će meni odjekivati u ušima dok sam živ. Zaklon mi nije dozvoljavao da vidim šta se dešava desno od mene. Znam da je rahmetli Mirsad prvi pogođen, a da je rahmetli Suljo ne dvojeći pritrčao da mu pomogne.

Postigli su šehadet 23.07.1993.godine.

Kako su u svom jurišu bili najdublje zašli u neprijateljske redove mi ostali se nismo htjeli povući dok ne izvučemo njihova tijela.

Bila je to bitka hrabrosti i ponosa. Mada dosta malobrojniji, čak ni svi borci naše grupe nisu uspjeli stići u bitku, izdržali smo osam sati

94

kontinuiranih napada u ešalonima koje je sačinjavalo oko 50 do 100 četnika. Odbijali smo jedan za drugim. Koliko smo im muke zadali svjedočit će i njihova artiljerija koja je na kraju počela upućivati projektile i po svojima. Žestoka puščana paljba, tenkovski i haubički projektili te stalna dejstva praga učiniće da se skoro nijedan vojnik iz te naše grupe ne vrati netaknut. Nismo mogli izvlačiti ranjenike u pozadinu zbog žestoke vatre, pa su nastavljajući da se bore neki od njih i više puta ranjeni. Negdje oko ponoći neprijatelj je prestao s napadima. Teže ranjeni ostali su u bolnici na Igmanu, a nas nekoliko, lakše ranjenih, prebacili su za Konjic te smo tako prisustovali i dženazi naših šehida. Dženaza rahmetli Sulji i Mirsadu klanjana je 24.07.1993.g. kod Čaršijske džamije u Konjicu gdje su i sahranjeni u šehidsko mezarje.

Kasnije je objavljeno da su neprijateljske snage priznale velike gubitke u tim borbama. Armijski vrh uskoro će našeg komandanta odlikovati najvećim vojnim priznanjem ZLATNI LJILJAN, isto će biti dodijeljeno i rahmetli Mirsadu i Izudinu-Sulji posthumno.

Iza Mirsada ostali su otac Enes, majka Hava i brat Senad. Iza Izudina ostali su otac Ahmed, majka Begija, sestra Ferida, brat Hajrudin Sarajlić koji će 2010.godine u svojoj knjizi ZAPISI, PISMA I PORUKE O BIH na str. 34-35 ostaviti sjećanje na svog rahmetli brata napisavši između ostalog: “Čovjek je niotkud sve dok mu mrtav neko ne leži pod zemljom. Zato su za mene heroji, šehidi najveći nauk da znamo ko smo, šta smo i otkuda smo.”Taj zapis završio je riječima: “Suljo je u miru bio jaran, u ratu gazija, uvijek bio i ostao čovjek.”Suljin babo Ahmed mi je poslije rata često svraćao u biblioteku i tihim glasom punim očinske ljubavi govorio o Sulji. Mirsadov brat Senad je isto tako umio navratit. Nadam se da će i opet.Molim Allaha da našim šehidima podari položaj šehida, a njihovim porodicama lijepi sabur, u bolu zbog njihova nedostatka. Amin!

BAJIĆ (Džafera) ESAD i BAJIĆ (Šabana) ESAD

1966-1993 1974-199395

Nakon lakšeg ranjavanja na Igmanu 23. Jula 1993. godine prebačen sam u Konjic gdje sam u našoj bazi iščekivao povratak jedinice sa Igmana. Nakon nekoliko dana zazvonio je telefon i kako ne bi nikog u bazi osim mene ja se javih. Bio je to glas mog tetka Safeta (ala rahmetile). Nije mi prepoznao glas pa je tražio nekog odgovornog u jedinici ko bi mu mogao dati tačnu informaciju da li sam živ.

Objasnio sam tetku da sam živ i protrnuo pomislivši kako je moguće da je takva vijest stigla i do moje majke. Koliko god pokušavao, nije bilo načina da brzo javim da sam živ. Za dva dana u našu bazu bahnuše moje amidže Ibro i Mujo. Od njih saznadoh da vijest o pogibiji Esada Bajića i nije netačna. Esad (Šabana) Bajić pao je kao šehid u borbama na Jabuci iznad naselja Ljuta pet dana nakon mog ranjavanja. Njegov otac, majka i sestra sklonili su se iz kuće ispod Pakline u Glavičinama u kuću na Radešinama blizu naše isturene baze. Tu sam se i sa rahmetli Esadom bolje upoznao. Bio je dobar insan, a prema vijestima iz Glavičina i izvanredan borac. Onog dana kada smo krenuli za Igman svratio sam do njegovih na kafu i zatekao i njega. Nisam znao da je samo nekolika dana iza našeg odlaska i on stigao sa svojom diverzantskom četom na Igman gdje je u borbama na Jabuci postigao šehadet.

Slična situacija desiće mi se opet za koji mjesec. Ovaj put sam bio u bazi u Borcu. Muderis je s nekim razgovarao na telefon i uz osmjeh mu objašanjavao da sam živ i zdrav gledajući pri tom u mene. Kad sam ga, nakon što je spustio slušalicu, pitao o čemu se radi, reče mi kako je neko zvao i pitao jesam li poginuo. Tada sam se sjetio svog rođaka, imenjaka i prezimenjaka s kojim sam se upoznao bolje tek početkom nesretnog rata. Učio me igrati šah i plijenio svojom ljubaznošću. Stan njegovih rodi-telja Džafera i Zibe nije bio daleko ali mi je bilo teško da kod njih provjerim informaciju. Otišao sam do bolnice i uskoro dobio potvrdu svojih sumnji. Esad (Džafera) Bajić poginuo je u granatiranju grada tog dana zajedno sa svojim prijateljem Emirom Mustaficom. Često obiđem naše šehidsko mezarje kraj Čaršijske džamije u Konjicu, proučim Fatihu šehidima i posebice zastanem kraj bijelih mermernih nišana svojih imenjaka i prezimenjaka. Svaki je nišan podsjetnik na smrt, ali je snaga opomene veća kad na njemu stoji tvoje ime i prezime….

96

Neka im se Uzvišeni Allah smiluje i kao šehide ih primi u džennetske bašče! Amin!

97

IMAM KOJI JE SVOJU AHMEDIJU NOSIO U SRCU

Znam da sve više živimo trenutke ljepote ne dajući priliku ljepoti vječnosti da nas obavije. Znam da čitamo kratke riječi jer se bojimo da ćemo izgubiti naše trenutke u dugim zapisima. Za sebe prvenstveno, a onda i za one koji mojoj riječi vjeruju ostavljam ovaj skromni zapis o čovjeku, insanu, robu Božijem, efendiji Ahmetu Biberu, moleći Uzvišenog Allaha da se smiluje njegovoj plemenitoj duši, olakša mu kaburska iskušenja i na Danu sudnjem podari milost i Džennet, dobrim obećan.Danas bješe sunčan jesenji dan. Boje jeseni na suncu jeseni izmamljuju najljepša sjećanja i bude najljepše dijelove duše. Srce onim prirodnim insanlukom orosi, a misao takvim srcem otkucana uspravi se, sazori, ojača i u krajnosti kroz sva svoja ishodišta u zahvali Uzvišenom kane kao suza pokajnica. Bog i suncu svjetlost daje, i jeseni boje njene, i srcima našim dah, i očima našim pogled, i umovima našim razum.Danas smo klanjali dženazu insanu čije je lice mamilo ljepotom kao boje jeseni, čiji je osmijeh, riječ, stav, pokret porađao misao koja je u svom ishodištu završavala kao zahvala Uzvišenom.Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.I kako je vanjština ogledalo unutrašnjeg tako vjerujem da onako kako je bijelo platno Ahmetove ahmedije obavijalo crveni fes na njegovoj glavi da je u njegovim grudima crveno srce obavijalo bijelu, čistu dušu insansku. Danas kada smo zemno odijelo Ahmetove duše spustili u zemlju, čista duša otišla je u čista boravišta odabranih robova Božijih.Ja tako vjerujem, a Allah je Onaj Koji istinu zna.Težak je vakat za lijepu riječ o čovjeku. Vakat u kom promiču i riječi u kojima bi neki da vele kako je i sam Poslanik pravio greške. Ali ja sam insan sunčanih dana, trudbenik koji vjeruje o svetost riječi pa je kao svetu gledam koristiti samo za lijepo. Zato hoću iskoristiti ovaj čas tople ljudske tuge i srčanog ljudskog ponosa koji se miješaju u mom srcu dok mislima milujem lijepa sjećanja na Ahmet efendiju. Tuge, jer će zbog njegove posebnosti ono mjesto u mom srcu koje je zauzimao ostati prazno i ponosa što imam to mjesto i u njem uspomenu na tog velikog čovjeka. Svi mi slijedimo neke svoje duhovne vođe koji u konačnici izviru iz same ljubavi prema Poslaniku islama, ali isto tako u toj želji da budemo što bolji

98

sljebenici Poslanika potrebujemo žive primjere koje ćemo slijediti, u koje ćemo se ugledati, koje ćemo za savjet kad savjet potrebujemo pitati. Ja i mnoge moje kolege smo u Ahmetu imali taj primjer i oslonac.Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.I ona se vidjela i kad nije bilo one ahmedije na glavi. Bio je imam i uvijek je znao gdje njegova kaba, njegov mihrab i njegov minber. Znao je da je Bošnjak, da mu jezik bosanski i da mu je vjera islam mnogo ranije nego je počeo ovaj zadnji popis. Govorio je to jasno i glasno i sa svog minbera i iz svog mihraba pod džubom i ahmedijom kao i bez nje. Govorio je to prije zadnjeg rata, govorio je to u ratu čak i onda kada je zarobljen u ustaškim logorima batinama i cijevlju puške bio iskušavan u svojoj vjeri i hrabrosti.Saginjao se jedino Bogu i jedino pred Njim na sedždu padao.Volio je džamije i trudio se da ih gradi sa svojim džematlijama gdje god da je bio.Sa svojom Ramizom rodio i odgojio sinove i kćer da jednako čvrsto babinom stazom idu noseći u sebi ljubav prema vjeri i svojoj rodnoj grudi. Svoj život započeo je u Bjelimićima 1941. Godine, s mladošću se kao imam otisnuo Hercegovinom, s godinama opet vratio svom kraju da bi danas rukama njegovih sinova njegovo tijelo bilo položeno u harem rodnog sela Luka.Život pun iskušenja koja je Ahmet efendija podnio kao što pravi vjernik treba podnijeti. Potpuni krug jednog bogatog i trudom ispunjenog života. Zadnje godine proveo je istražujući i pišući knjigu o svojim Bjelimićima. Iz nje čitamo njegova sjećanja:“Rodio sam se 1941. godine u mjesecu julu, mada sam upisan 3. augusta, jer je bila koševina pa me babo upisao tek nešto kasnije. Prvo ime koje su mi dali bilo je Hasan. Tad su kod nas bili kosci Hasan Plavčić i Ahmet Tabak pa su moji odlučili da me upišu kao Hasana, a da me zovu Ahmet. Babo je na džumu otišao u Odžake i kod Rašid ef. Trnke, koji je vodio matične knjige umrlih, rođenih i vjenčanih, upisao me kao Hasana Bibera. Tek sam sedamdesetih godina promijenio ime u Ahmet, kako su me uvijek i zvali. Prvo mi sjećanje seže do kraja rata na prolazak četnika kroz naše selo. Prije toga se sjećam samo da sam se igrao drvenom kašikom koju sam sakrivao u snijeg. Kad bi me pitali šta radim, govorio sam im da ih sakrivam da ih četnici ne zapale. Partizani su

99

progonili četnike i sjećam se prilikom tog njihovog prolaska da ih je gonio avion dvokrilac. Jednu je bombu bacio i na štalu odmah do naše kuće, gdje su se četnici bili sklonili. Od te detonacije bio sam jedno vrijeme zanijemio. Moja majka je bila jedna od rijetkih žena koja nije bježala s djecom po okolnim šumama da se sakrije. Ljudi su se inače sklanjali zajedno s vrijednostima po šumama oko Bjelimića kad bi vojske prolazile.U školu sam pošao 1948. godine u Odžake. Inače je odmah nakon rata na mjestu stare škole iz Austro-ugarskog perioda, izgrađena nova škola. Izgrađena je i kasarna koja je sad ambulanta. A škola je bila gdje se danas nalazi zgrada mljekare. Pošto sam bio sitan, vratili su me te godine pa sam tek iduće, 1949. Godine, pošao u školu. Kako sam znao i arapsko pismo, latinicu i ćirilicu, uspio sam za godinu završiti dva razreda. Tu sam završio svih pet razreda. Mogućnosti za nastavak školovanja nije bilo u Bjelimićima. Kako smo pripadali srezu Kalinovnik, neki su išli u Kalinovnik, a neki u Sarajevo, redovno ili vanredno, u večernju školu.Meni otac nije dao da nastavim, jer nije htio da budem, kako je govorio, “ćafir”. Plašio se da ću izgubiti vjeru. Djecu su tada u školama učili da nema Boga. Ko god bi otišao dalje u školu, vraćao se ateiziran. Sjećam se da sam s nekim nastavnicima i učiteljima, sada već penzionerima, tokom ljeta, kada bismo se vraćali iz škole, vodio rasprave o tome ima li ili nema Boga. Sjećam se da sam citirao neke dijelove mevluda u kojima se kaže da “ćoša ćoši s Kabe govori”, pa bi oni to ismijavali i poricali da kamen može govoriti. Bilo nas je šest braće i sestra. Iako nismo išli u školu dalje od tih pet razreda, imali smo za ono doba dosta bogatstva...”U biografiji na kraju ove knjige napisano je: Hadži Ahmet ef. Biber rođen je 03.08.1941.godine. u Bjelimićima, selo Luka kao peto od sedmero djece oca hadži Alije (Alicana) i majke hadži Zejne rođene Mujan. Oženjen sa Ramizom Ćuković. Otac četvero djece.Službovao kao imam 12 godina u mjestu Lokve (1968-1979); 14 godina na Buni Kod Mostara (1979-1993); 12 godina u Konjicu kao imam Repovačke džamije (1995-2007).Obavljao je funkcije predsjednika Izvršnog odbora Medzlisa IZ- Konjic. (1995-1998), te predsjednik udruženja Ilmije za Konjic, Jablanicu i Prozor.

100

1993. godine zarobljen je od strane HVO-a i nekoliko mjeseci provodi u zloglasnim logorima Heliodrom i Dretelj. Po izlasku iz logora priključuje se Armiji BiH gdje biva postavljen na mjesto pomoćnika komandanta 450.lbr za moral.Objavio knjige:-Figan Bosne, zbirka pjesama (Tri izdanja: 1992., 1996., 2010.)-Allah je sa strpljivima : Stradanja muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje imama Alipašinedžamije na Buni, Ahmed efendije Bibera (Dva izdanja: 2000.g. i 2001.g.)Molim Uzvišenog Gospodara da Ahmet ef. podari lijepi Džennet a nama pamet, mudrost i snagu da nastavimo putem Istine, putem islama napajajući se među mnogim lijepim primjerima i primjerom života Ahmet ef. Bibera!

101

POVRATNIČKA HAREMSKA LIRIKA

Da pogled korača kao što tijelo čini noseći svoju težinu na kratkim umornim nogama mnogi horizonti ostali bi neviđeni. Da misao nije beztjelesna Hiljadu i jedna noć bila bi samo izajacijski uzdah. Da je Zemlja glatka lopta Nermin ne bi morao da se spušta sa autobuske stanice do Neretve a onda opet brdu do sela. Da je glatka možda bi i Nerminova duša imala jasnu glatku površ bez hridina, litica, uvala i vrtača. Lakše bi disao uz puteljak od Neretve ka selu i ne bi bilo gute u vratu koja se puše svakom mišlju i svakim sjećanjem.Svijet je obišao, većinu godina proveo putujući od mjesta do mjesta, a opet, tu ga na poljima djetinjstva najviše ima. Kao da se čovjek ondje gdje se rodi u stvari rasprsne u hiljade komadića, pa onaj jedan, najveći, odlazi, putuje, živi, sanjari a svi ostali, tu u zavičaju kete i čekaju ispod uvijek zelenog kukurijeka, pod lišćem duba, u kori jabuke, u račvi kljena i grozdu sitnog divljeg grožđa.Lijevo na izlazu iz polja je ulica koja nikad nije bila ulica nego potocima ishrdan konjski put, desno je harem. Pravo ispred je betonski zid i davno podignut, sad već struho plot.Nermin zastade!Volio bi odmah do svoje kuće, al' to znači da će sutra svratiti na harem. Ako sutra svrati na harem, nije siguran da će imati snage da produži do autobuske stanice.Možda je bolje da odmah ode na harem. Kuća će upitomit krik njegovih grudi. Darovati mir rodnog praga. Izmiriti žive i mrtve, prošlost i sadašnjost i brižna, strepljiva lica mahnut razbijenim prozorima ispraćajući ga ponovo u svijet. Harem neće. Harem će ga vratit kući.Put iz kuće ide u harem, s harema kući.Lučilište zbilje i utvare, jasnih izvjesnosti i maglina iz svijeta zamišljanja i želja.

Iako su seoske kuće već izdaleka vidno zapuštene, harem ima novu kapiju. Metalnu. Zelenu.Ljudi su odselili, pronašli nove zemlje, nove kuće i stanove. Harem nisu. Svježi nišani s godištima njegove generacije.

102

Stoji. Gleda. Ne trepće. Klika pogledom listajući stranice Deadbook-a.Cijeli harem kao knjiga, kao kitab. Nišani bijeli stranice knjige mrtvih.Pradedo, dedo, babo i prazno mjesto pri kraju reda.Rahmet im duši! Fatiha straha za dram nade i postojanost života.Nigdje život nije tako postojan kao na haremu.Nigdje čovjek nije tako miran kao na haremu.Nigdje misao nije manja nit srce stisnutije kao na haremu.Nigdje prošlost kraća a budućnost neizvjesnija kao na haremu.Nigdje te nema više nego na haremu ako te život bez evlada ostavi.Jedno malo smrtno mjesto na kraju reda biće tačka nad njegovim čokom.Ode li, umre li, sahranjen bude mimo ovog harema, ta tačka neće nikad biti stavljena i cijela priča o njegovim precima imaće gramatičku grešku.-Surutka i poneki sitan komadić sira smo mi! - reče mu, tugom za zavičajem iskopnjen Gačanin u Salt Lake City-ju, sedam dana prije njegova povratka.-Nas je vrijeme opljevilo, Nermine!,- nastavio je njegov sagovornik vidno uzbuđen viješću da će Nermin obići rodni kraj. ”Kajmak je pao za Turske carevine, pavlaku nam uzela Austro-ugarska, najbolje iz mlijeka Kraljevina Srbija. Ona nas je i bez škipa ostavila. Komunisti oduzeli vime... zadnji rat pašnjake... Samo surutka s pokojim komadom sira i klimav rasušen kabo. Curimo i hlapimo na sve strane i divljamo kao što nam očevina neobrađena divlja u korov, crni trn i kamen. A kamen se tići Nermine ako ga ljudska noga ne gazi... Tići se bolan k’o ova moja bolest. Svakim danom što je mene manje, nje je veće. A opet, vidiš, kraj je u mojim rukama, mene kad nestane i nje će nestat, tamam kad najveća bude. I rek'o sam đeci:- Samo jedno tražim. U moj me harem sahranite, a ja sam uštedio za troškove!Treba ukrast od kamena. Svaki se mezar otravi, nikad ne okameni...Na izlazu iz harema, friška humka s drvenim nišanom. Da je poš'o dva dana ranije stigao bi Avdi na dženazu. Išli su zajedno u osnovnu školu...

103

TU SAM, JESAM…

Ne živim u prošlosti da bi mi promicala sadašnjostNiti u budućnosti da bi me obezglavile nadeTu sam, jesam, sada samNa desnom koljenu ninam proživljenoNa lijevom dobrodošlicu sutrašnjiciU krilu mi strpljivost i bogobojaznost

Što je bilo bilo jeŠto će biti biti ćemoj nijet, trud i moja dovaBismila, revnost i amin!

Nisam ovdje da se predam svijetuNiti sam moćan da svijet upokorim sebiKao čuvar svog kavezaSam se sobomposebljujemI na slobodu puštam ptice dobraPtice osmjehaPtice istinske ljubaviŠto iz gnijezda božanskog stvaranjasjemenjem vjere, bismilom hranjenes dlanova dove prhnut će u postojanje

Tu samJesamK’o da nisamBez Tvog sjaja nevidljiv sam

104

SADRŽAJ

SOFTA 3BROJKE I SLOVA 6TO NISAM JA TO JE MOJA SCHAUMA 9TUTA I 40 PISACA 12LIBELISANJE ILI HAJ’MO U PLANINE 13KRIŠKE USPOMENA 15POD VISAK 18ĆEVAPI, KATANCI I STEPENICE DO PRIZEMLJA 19ŠEĆERLUK NAŠ SVAGDAŠNJI 23VOŽNJA 26PAMĆENJE PONOSA I PONOS PAMĆENJA 27IZ RATNOG DNEVNIKA 29BJELIMIĆIMA U POHODE 53LJUTOJ U POHODE 58UOČIBAJRAMSKO RAZMIŠLJANJE 60BAJRAMSKI DAN 63BIJELI OBLAK IZNAD TREBEVIĆA 66JIN IL' JANG? 70ČIJI SI TI ? 71KAZIVANJE O NAJDRAŽIM 73DEDINO ZVONO 77ZAPISI O SMRTI I SJEĆANJU 83NENA EMINA 86JAHIĆ SANEL ČUPO 89GAKIĆ (AVDE) RAHMAN 92GERA I MUZAFER 93SARAJLIĆ IZUDIN-SULJO I HODŽIĆ MIRSAD – HODŽA 95BAJIĆ (Džafera) ESAD i BAJIĆ (Šabana) ESAD 98IMAM KOJI JE SVOJU AHMEDIJU NOSIO U SRCU 100POVRATNIČKA HAREMSKA LIRIKA 104TU SAM, JESAM 106

105