Ermis Lafazanovski Hrapeško - german.traduki.eugerman.traduki.eu/leseprobe/72_lafazanovski_hrapesko.pdfmoja uloga u svemu ovom toliko beznačajna i mala, zbog čega ne vrijedi ni

HrapeškoErmis Lafazanovski

Preveo s makedonskoga Borislav Pavlovski

Z a g r e b 2 0 1 0 .

hrapesko.indd 3 1/1/70 6:49:57 AM


5

1.

„U našem kraju živi vinogradar koji je tako vješt sa svojim ala-tom da vam može skratiti, a da to uopće ne osjetite, vašu veoma poštovanu romantičarsku bradu!

Hrapeško se zove!”Rekao je to prevoditelj gospodina Georgesa, tumačeći mu riječi

stogodišnjaka, najstarijega člana okupljene skupine ljudi, nakon što je ovaj isti prevoditelj upitao okupljene, prevevši prije toga George-sove riječi, imaju li u ovomu svom zapuštenom kraju nekakvog čo-vjeka, ili bilo što drugo, s čime ili s kime bi mogli biti prepoznatljivi i, razumije se, ponosni.

„Zanimljivo”, reče prevoditelj, zamijenivši Georgesovo mrmlja-nje, što se čulo slabo u pozadini, svojim jakim glasom kojim je na-stavio: „A mogu li na bilo koji način vidjeti toga čovjeka?”

Ljudi su se pogledali i potom poslali jednog čovječuljka da pozo-ve čovjeka koji posjeduje nadaleko poznate vještine, a ne živi niti u selu niti u gradu, već sigurno u nekom bijednom predgrađu pokraj Vardara.

Budući da su bili promatrači, ljudi počeše čekati.A što bi drugo radili u takvom pustom mjestu.


Ermis Lafazanovski

6

2.

Hrapeško je došao neobrijan.Izdaleka je izgledao kao harambaša.Izbliza kao mladić.Iz još veće blizine glava mu je izgledala nerazmjerno malena u

usporedbi s njegovim velikim i napuhanim prsima. Bila su četvrta-sta, široka, uglavljena pod ramenima kao viteški štit. Imao je krat-ke noge, a ruke su mu dosezale do pojasa. Struk je jako stegnuo kožnatim remenjem i futrolama iz kojih su se nazirali najrazličitiji vinogradarski alati: nožić, srp, škare.

Zastao je pred Georgesom i njegovim prevoditeljem, ne govoreći ništa, nego samo pogledom pitajući, zašto su ga pozvali i, prije sve-ga, tko su oni koji su ga pozvali.

Promatrali su se nekoliko trenutaka.Georges i njegov prevoditelj izgledali su poput službenika. Znat-

no više po francuski negoli bilo što drugo. Bili su malo izgužvani od putovanja. Nisu nosili brade, ali nisu bili ni bez njih, imali su nešto između.

„Poštovani građani ovoga predgrađa, gospodin kojega vidite pred sobom”, okrenuo se prevoditelj Georgesu, „osobno je veliki Georges de Bourgogne, poznati i priznati istraživač nepoznatih predjela mračne Europe, osoba koja uspoređuje civilizacije i kul-ture, ljubitelj avantura i dobrih vina, osobni kulturni ataše velikoga francuskog grofa, njegova visočanstva Abervilla de Grenobla. Uo-stalom, o tome svjedoče i dokumenti koje posjeduje i koji mu daju neograničeno pravo kretanja po ovim krajevima.”

Okupljenim ljudima, a i Hrapešku osobno, potekoše grašci znoja s čela, iako je bila zima.

„A što se mene tiče, ja sam samo prevoditelj, pa je prema tome moja uloga u svemu ovom toliko beznačajna i mala, zbog čega ne vrijedi ni spomenuti moje ime. Zato se neću osobno predstaviti.”

A sada.„Jesi li ti taj?”, upitao je Georgesov prevoditelj u ime istoga onog

što je cijelo vrijeme nešto mrmljao napola francuski napola nje-mački, ali veoma tiho da ne bi ometao prevoditelja, „o kojem oku-pljeni ljudi ispredaju mitove i legende?”


7

Hrapeško

Hrapeško je pljunuo na zemlju, ne sagnuvši glavu i ne skinuvši pogled s Georgesa, koji nije u međuvremenu skidao pogled s Hra-peška, primičući mu se malo-pomalo sve dok nije bio na pedalj od njega i dok nije osjetio zadahe iz njihovih usta. Oba smrdljiva.

„Eee, baš si muškarčina...”, reče prevoditelj u Georgesovo ime, dok je ovaj iz džepa, u međuvremenu, izvadio uže kojim je počeo uzimati mjeru čovjeku što je stajao pred njim. „Ovakva prsa nisam nikada vidio, to je točno, a o vještini, o kojoj su u tvom odsustvu svjedočili ovi dobri ljudi, ne mogu unaprijed suditi. Ali, evo, dat ću ti jednu liru, potvrdiš li ovdje pred svima ovim ljudima njihove priče i legende.”

Hrapeško uze kovanicu, zagrize ju te zatim spremi u njedra.Spustio je ruke uz slabine te na struk oko kojega je bio svezao i

zategnuo ogromni debeli kožnati remen o kojem su bili držači i fu-trole u kojima se naziralo i vidjelo nekoliko oblika škara za obrezi-vanje: debelih s uskom oštricom, dugih s kratkom oštricom i napo-la skraćenih sa zadebljanim oštricama. Ljudi, okupljeni oko trojice muškaraca, prestali su disati na trenutak. U svečanom očekivanju. Izdaleka se čulo samo treperenje jasike i hučanje Vardara. Nitko nije ni pokušao disati, ni pisnuti. Možda je samo grupica djece, koja su se kikotala u pozadini, nagovještavala što se može dogoditi.

Odjednom.Hrapeško je desnom rukom i munjevitom brzinom izvadio ška-

re, one najdulje s desne strane, i nevjerojatnom preciznošću zavrtio ih nekoliko puta oko svojega desnog, debelog i čeličnog kažiprsta. I dok su svi bili zaokupljeni vrtnjom škara, Georgesu nije preostalo ništa drugo osim ustvrdili, da mu je prerezana vrpca što mu je dr-žala romantičarsko-prosvjetiteljsku pelerinu, ali i osjetiti kako mu ona po leđima klizi nadolje, polako poput pahulje, i pada iza njega na zemlju.

Potom je Hrapeško, istom vještinom, ponovno zavrtio škare oko svojega čeličnog kažiprsta i vratio ih u futrolu.

Sve je to trajalo nekoliko sekundi.Nitko nije uspio vidjeti: ni kako, ni zašto.Začuo se smijeh i velik pljesak.„Bravo, i još jednom bravo!”, viknuo je prevoditelj u ime naro-

da, a Georges dometnuo, rekavši mu kako ima riječi koje neće biti


Ermis Lafazanovski

8

potrebno prevoditi, kao što je, na primjer, riječ bravo. Smiješak i radost zamriješe na prevoditeljevu licu.

„Ovo ne prevodi!”, reče Georges prevoditelju i viknu na francu-skom: „Vandal!”

A zatim.„Ako si vinogradar, možeš li mi pokazati svoju vještinu na ne-

kom primjeru?”, upita prevoditelj u Georgesovo ime, dok se odza-da čulo njegovo tiho mrmljanje, pa je odmah zatim preveo, ali u suprotnom pravcu, riječi okupljenih ljudi da može, na primjer, jer je i vinogradar, pokazati svoju vještinu i na lozi koja je nedaleko od predgrađa. I zatim reče „pa”, i sam doda: „Hajd’mo.” Izdaleka je izgledalo, u stvari, kao da prevoditelj razgovara sam sa sobom. Postavlja si pitanja i sam odgovara na njih.

Krenuše.Stigoše.Bila je veljača, mjesec prvog obrezivanja, mjesec u kojem mraz

i studen ne znaju što raditi sa samima sobom, trebaju li nastaviti mučiti ljude ili se povući u svoje podzemne špilje.

Napolju nije bilo žive duše. U daljini se vidjelo samo isparavanje rijeke koja je bila znatno toplija od zraka zbog čega se nekoliko jata ptica skupilo oko nje da bi se ugrijalo. Takvih zima bilo je samo nekoliko, i to 1347, 1569, 1799. te ponovno u četvrtak sredinom XIX. stoljeća.

Samo se kolona od desetak duša kretala prema vinogradima.Niti kroz grad niti kroz selo.Kad stigoše do prvih nekoliko čokota, Hrapeško podiže ruku i

gestom zamoli prisutne za tišinu.Zatim baci pogled prema jednom od svojih drugova, što bijaše

znak za vađenje iz torbe još jedne čuture vina.Hrapeško je podigao čuturu i ispio je do dna. Istim kaputom

iznad kojega je nosio jelek od preokrenute kože, obrisao je usta i zatim zatražio od svih još jednu turu tišine.

Kad je nastupila, odjednom je objema rukama, s lijeve i s desne strane, posegnuo u kožnate futrole odakle je izvukao u svakoj ruci po jedne škare i počeo ih vrtjeti nevjerojatnom brzinom kao vrtu-ljak oko vlastite glave i zveckati njima zrakom.

Ušao je u vinograd.


9

Hrapeško

Prvi red.Prva tri čokota.Bitka.Suhe i stare stabljike, kao ruke čudovišta, udarale su ga po licu

i rukama, mlatile po leđima i plećima, i zaplitale mu se oko nogu. Hrapeško je uživao. Neke su ga uspjele uhvatiti za gležnjeve točno iznad kožnatih čizama, neke za nadlaktice. Hrapeško je vitlao ška-rama kao da kosi sijeno hrah... hrap...hrap. Hrapeško se smijao.

Padale su suhe ostarjele ruke djedova.Vlasi baka.Listova nije bilo.Djecu su ostavljale na miru.Samo suha zemlja, suhe grane i malo snijega.„Zamišlja da su ljudi. On je uzvišeni maštač”, šaputala je gomila,

a i prevoditelj na Georgesovo uho, dok je ovaj uspio bijelim rup-čićem samo jednom obrisati oči suzne od studeni. Toliko je trajao cijeli posao. Zatim je uspio samo čuti ponovno šuškanje i vidjeti Hrapeška kako vrti škarama oko svojih kažiprsta, a zatim ih vraća natrag u futrole.

„Bravo! Bravo!”, uzviknuše ljudi zajedno s prevoditeljem, koji se ovoga puta nije upustio u prevođenje.

Georges je izvadio još jednu srebrnu liru.U gomili se ponovno začuo žamor.Zavist.

3.

Georges.„Dođi sa mnom, i učinit ću te bogatim čovjekom!”Tko bi bio ravnodušan na ovakav poziv?Nitko, a najmanje, pak, Hrapeško.„A kamo?”, upitaše drugi umjesto Hrapeška.„U Francusku, u zemlju lijepih vrtova i poludjelih vinograda koji

tako bogato rađaju da sami daju vino bez tiještenja!”, viknuo je pre-voditelj umjesto Georgesa.

Okupljeni prokomentiraše da su neki ljudi jednostavno rođeni


Ermis Lafazanovski

10

pod sretnom zvijezdom.Ovo se odnosi, svakako, na njegov karakter koji nije ni u kojem

slučaju rezultat iskustva, nego je više rezultat nesigurnosti u sebe. Ali nesigurnosti samo na području usmenoga pripovijedanja, ne i na području vještina. Zbog ovih je razloga prihvatio ponudu bez riječi, šutnjom.

Zato što sa svojim alatima i kožnatim futrolama nije mogao pre-hraniti ni samoga sebe, a kamoli svoje bližnje. No, ne može se reći da se u njemu nije javilo uzbuđenje i pomisao u svezi s napušta-njem voljene i nečiste zemlje pune gnjida i uši, zemlje na kojoj se rodio pun buha i šuge, i zamjenom drugom zemljom o kojoj nije znao baš ništa, osim da u njoj nema potrebe prerađivati grožđe jer ono samo daje vino.

„Ali, prvo da se pozdravim sa svojima!”„Pozdravi se!”Pozdravio se sa svojima samo nakratko, rekavši im da ide na ne-

koliko dana do Niša, možda, do Beograda, tako nešto, i da će se brzo vratiti.

4.

„Dragi moj Hrapeško!”Ovako mu se obratio Georges, dok su putovali malo-pomalo

prema Srednjoj Europi.„Dragi moj Hrapeško, prvo moraš naučiti jezike: njemački i fran-

cuski, a može i talijanski, da bi se mogao lakše integrirati u države kroz koje ćemo putovati.”

Hrapeško je šutio, ne samo zato što nije znao navedene integrativ-ne jezike, nego i s obzirom na to da je prevoditelj ostao u Skopju, pa nije bilo ikoga tko bi mu preveo jedno slovo od ovoga o čemu je go-vorio Georges. Hrapeško je zbog tih razloga, uglavnom, da ne bi na-ljutio gospodara, na sve što je on govorio, potvrdno klimao glavom.

I tako, dok su lako prolazili dani na putu za Srednju Europu, Ge-orges je učio Hrapeška strane jezike da ne bi izgubili mnogo vre-mena.

„Ich spreche Deutsche!”


11

Hrapeško

Dade mu znak glavom da ponovi, a Hrapeško mu odgovori na-pravivši znak ramenima da ne razumije.

„Je parle francais.”„Capito?”Hrapeško je dizao ramena, a odmah zatim klimao glavom.„Capito?”, reče Hrapeško odjednom i Georeges se jako iznenadio

pravilnosti njegova izgovora.„Mora da si veoma muzikalan čovjek i moraš potjecati iz veoma

muzikalnog naroda! A sada lekcija broj dva!”U lekciji broj dva, Hrapeško je upoznao riječi kao što su kruh i

voda na francuskom, njemačkom i talijanskom, iako je teško shvaćao koja riječ pripada kojem jeziku. No, bit će vremena da to shvati.

I tako je Hrapeško, ne znajući o tome ama baš ništa, počeo učiti europske jezike. Konačeći ovdje i konačeći ondje, naučio je kako se predstaviti imenom i prezimenom, iako je bio bez prezimena, ne uzme li se u obzir da mu je rodbina samo ponekad spominja-la očevo ime kao prezime. Bilo bi pravilnije prezivati se majčinim imenom Ana jer je nju najbolje poznavao. No, to se nije moglo provesti jer bi se u tom slučaju prezivao Ankin, što bi bilo sasvim neuobičajeno.

5.

Da je znao barem malo francuskoga, Hrapeško bi se ovako obra-tio Georgesu:

„Zahvaljujem Vam, o presvijetli Georgesu, što mi namjeravate pokazati beskrajne ljepote Europe i pritom me učiniti bogatim čo-vjekom. Sve to mogu zahvaliti samo Vašem iskrenom oduševljenju mojim vinogradarskim vještinama. Prije svega: moji sugrađani za-hvalni su Vam što ste me svojom odlučnošću, a napose impozantnim utjecajem, ne smo kod europskih, već i kod bliskoistočnih vladara, uspjeli izvući iz njihovih međusobnih svađa u kojima najčešće ili go-tovo uvijek stradaju ljudi poput mene – časni vinogradari. U svoje osobno ime, pak, nemam riječi, čak ni na svom materinskom jeziku, kojima bih mogao izraziti svoju iskrenu zahvalnost što me pokušava-te naučiti francuski, pritom ne gubeći, uopće, ni trenutka.”


Ermis Lafazanovski

12

6.

Da je Hrapeško znao njemački, ovako bi se obratio Georgesu:„O kakvi prelijepi pejzaži! Kako se samo prelijepo spuštaju ovi

stjenoviti predjeli u ovu ogromnu vodu nazvanu Mare Adriatico! Kako su veličanstveni gradovi sagrađeni od obrađenog kamena i samo kakve ubave djevojke prostiru rublje po užadi zategnutoj iz-među prozora paralelno postavljenih građevina! Kakav je čudesan doživljaj za moje oči bio taj trenutak kad sam saznao da se more i nebo, svakodnevno, tamo negdje daleko na obzorju, prelijevaju jedno u drugo, a navečer tijekom jasnih noći, more postaje nebo i obratno, pa ne znaš kome pripadaju zvijezde.

A tek one tamo visoke planine koje je čovjekov um Alpama na-zvao! Planine čiji su vrhovi trajno pokriveni snježnim kapama iz kojih se ovdje-ondje naziru vite jele! Ah, otkada nisam vidio vitu jelu! Dozvolite mi, dragi moj Georges, da izrazim svoje iskreno oduševljenje bojama pokraj kojih prolazimo, kao i zbog činjenice što se toliko mnogo trudite naučiti me njemački jezik, a sve to za moje dobro!”

No, nažalost, Hrapeško nije znao, još uvijek, ni francuski ni – njemački, pa nije mogao ovo ni pomisliti, a kamoli izgovoriti. U svakom slučaju, ovo je osjećao iz dna svoje duše.

7.

Bilo je i drugačijih mogućnosti!Ali.Georges je odlučio, definitivno, prije nego stignu u Francusku,

odvesti Hrapeška nekim svojim prijateljima, vinogradarima, koji su živjeli pokraj velikoga Ženevskog jezera, da bi se uvjerili, osob-no, u njegov pronalazak.

„To što ćeš vidjeti tamo kamo ću te odvesti, sada, razlikuje se od onoga što si se navikao gledati u svojemu rodnom mjestu. Ovdje su zime znatno hladnije, jezera se smrzavaju, a tijekom ljeta vrtovi su stalno rascvjetani, dok loza raste na padinama jezerskih brežuljaka.


13

Hrapeško

I što je najvažnije – nitko te neće zadirkivati!”Hrapeško, taj šutljivi Hrapeško.I nadalje je rijetko govorio.A o čemu bi govorio kad mu bijaše svejedno, budući da nije razli-

kovao Francusku od Njemačke, a kamoli njihove jezike.I tako proputovaše mnogim gradovima i selima, čija su imena

ulazila i, istodobno, izlazila iz njegovih ušiju.Ženevsko jezero ugledali su spuštajući se s jedne visoravni po-

kraj uskih planinskih Alpa pokrivenih debelim snijegom. Još je u to vrijeme ovo jezero bilo čuveno po tome što u njemu nisu živjela nikakva čudovišta.

Bijahu umotani u debela krzna koje je Georges kupio putem, na-vješćujući time da se približavaju zemlji snjegova.

Bijaše kasno popodne, sunce polako zapadaše i jezero ne bija-še smrznuto. Sunčevi zraci bojili su ga crvenkastom bojom. Obale su bile poput planina pokrivene snijegom i samo se ovdje-ondje iz središta sela ili središta grada nazirala poneka visoka crkva ili katedrala. To što je Hrapeško vidio, učinilo mu se veoma lijepim, ali bez obzira na sve, poželio je da zbog hladnoće napuste to mjesto što je moguće brže.

Kad stigoše na zapadni dio jezera, već bijahu umorni.Nijednog znaka od vinograda! Ni od vrtova cvjetnih!Samo snijeg!

8.

Georgesovi prijatelji.„Kako je moj prijatelj Georges?”, uzviknuo je vinar Pascal, sje-

deći za stolom krčme pored puta, zajedno s grupom ljudi koji su bili besposleni u zimskim mjesecima. Promatrači su promatrači, svugdje na svijetu.

Potom im Georges počne pripovijedati o krajevima koje je po-sjetio i o ljudima koje je upoznao. Rekne im da je bio u onim krajevima i na onim mjestima koje su Rimljani još u ono vrije-me nazivali ubi leonis. Hrapeško je od svega ispripovijedanoga razumio samo riječ ‘ubi’, pa se odmah instinktivno mašio svojih


Ermis Lafazanovski

14

škara. Nikada se ne zna... u stranoj zemlji među nepoznatim lju-dima.

Vidio je lijepa mjesta sa širokim rijekama i tihim poljima koja u proljeće i u ljeto mirišu na planinski čaj; vidio je ljude bogate zana-tima, ali skromne pameću i mislima; male crkvice, toliko male da se u njima ljudi mole samo dvoje po dvoje; goleme džamije u koji-ma se odjednom okuplja i po sto duša; sitnu djecu veselih pogleda; jezera s bistrom pitkom vodom.

„A vinograde? Ima li vinograda?”„Vinograda ima koliko ti duša želi!”Na ovo svi iskolačiše oči i pogledaše prema Hrapešku i njegovom

čudnom, ali dostojanstvenom izgledu.„A je li ovaj čovjek vinogradar?”„Vinogradar! I više od toga.”„A kako misliš više od toga?”„Čovjek je profesionalac, majstor svoga zanata. Ali više od toga je

borac koji uvijek pobjeđuje!”Okupljeni Nijemci, Francuzi i Talijani počeše svatko na svom je-

ziku odmjeravati Hrapeška od glave do pete. Potom je svatko na svom jeziku upitao Georgesa.

„A što umije ovaj tvoj prijatelj?”„Što umije? Ako vi umijete dobro platiti, on umije od svega po-

nešto. Dajte za početak tri novčića, pa ćete vidjeti.”To sliči opijanju.Od opijanja ne može samo zaboljeti glava, nego može zaboljeti

i cijelo tijelo. Naročito dođe li do nekakvih tjelesnih sukoba među učesnicima u opijanju. A evo zašto.

Domaćini su se već opili na pijanci pa su obećali dati i sakupiti toliko novčića pod uvjetom da to bude dobra zabava.

Georges dade znak Hrapešku i on ustane.Odbaci kaput sa sebe i ostane samo u košulji.Domaćini bijahu nevjerojatno iznenađeni veličinom Hrapeško-

va prsnog koša te u njemu odmah prepoznaše junaka.„Možemo li opipati ova prelijepa prsa?”, uzviknuše i, istodobno,

potražiše dozvolu od Georgesa.„Dakako”, reče Georges, „ali za to ćete morati platiti.”Gazda je ustao i prešao rukom po njegovim prsima.


15

Hrapeško

„Hmmm... čovjek je nizak rastom, a ipak dobro razvijen, od njega može biti svašta. Nego, daj da vidimo što može ova muškarčina!”

Kako je raslo Hrapeškovo uzbuđenje, tako su mu prsa postajala još veća i nadutija.

Georges se osvrnuo nekoliko puta po sobi, ali nije ugledao ni-šta zanimljivo na čemu bi Hrapeško mogao pokazati svoje vje-štine.

No, odjednom mu je pažnju zaokupio gazdin romantičarski šešir s velikim obodom, pa dade znak Hrapešku.

On je shvatio.Ustao je sa svoga mjesta i s osmijehom na usnama izvadio jed-

ne vinogradarske škare, prošišao nekoliko puta s njima po zraku, a zatim ih vratio natrag. Svi su se veoma iznenadili kad su vidjeli da je obod gazdinoga šešira pao oko njegova vrata a na glavi mu ostao samo gornji dio, koji je ovako podrezan sličio turskom fe-siću.

Okupljeni ljudi s Pascalom na čelu, počeli su se smijati i vikati „Bravo”, a to je Hrapešku godilo, jer je značilo da se i ovdje može postati slavan. Razumije se, gazda je bio više negoli nervozan te nije propustio reći da je šteta, možda, veća od zadovoljstva gledanja ove cirkuske vještine, budući da je taj šešir, što je toliko dostojanstveno nosio, koštao pet novčića, a oni mu moraju dati tri, što znači da Georges, ustvari, duguje domaćinima dva novčića.

„A tko će platiti Hrapeškovu vještinu?”„Za nju je dobio tri novčića, dok je naša šteta pet, pa se zato ne

suprotstavljaj, nego vadi novac!”Georges je zadrhtao pogledavši prema svojem robusnom prijate-

lju koji je shvatio da su u opasnosti pa je namrštio vjeđe.Domaćini nisu htjeli imati posla s balkanskim mesarom, kao što

ga nazvaše, pa su im dali do znanja da će sve to zaboraviti.Ali nisu zaboravili.

9.

Georges i Pascal razmijeniše ovih nekoliko riječi.„Koliko tražiš za ovoga čovjeka?”


Ermis Lafazanovski

16

„Kako misliš koliko tražim?Čovjek nije na prodaju.Vodit ću ga u Bordeaux!Dat ću ga u najam u vinogradima Champagne!Treba mi! Ne dam ga!„?!?”„Što kažeš na deset zlatnika?”

10.

Opće je poznato da svaki čovjek ima svoju cijenu.Deset zlatnika u stoljeću kad je Vittorio Emanuele Drugi od

Sardinije krojio velike planove, a Bismarck se busao u prsa, vojske pustošile Srednju Europu i kad su monarhije pokušavale po svaku cijenu riješiti sve probleme ratovima ili porezima, u vrijeme kad se Heinrich Heine, u starosti, zaplitao oko svojih pogleda o „Mladoj Njemačkoj”, a Petöfi pisao nešto o Europi i o tom koliko su obes-pravljeni Mađari u cijelom tom cirkusu; u stoljeću kad odjeci rata između SAD-a i Meksika, općenito, nisu nikoga dirali u Europi, a najmanje, pak, postaje li Tahiti francuski protektorat; u stoljeću kad je Franz Joseph već pokazivao određene sklonosti prema austrij-skoj carskoj fotelji... Znači, tih deset zlatnika, u to vrijeme, vrijedilo je mnogo! Pa iako je to bilo i vrijeme nekog od Krimskih ratova, Hrapeška nisu, uopće, zanimali.

Deset je mnogo!U svakom slučaju Pascalovo obrazloženje sastojalo se u tome da

je ovakav radnik jednostavno oblik mehanizacije koji mu nedosta-je zbog čega ove plantaže vinove loze, smještene na padinama u cijelom kraju pored Ženevskoga jezera, naprosto čeznu za takvim radnikom.

Ali, nije nikada dovoljno mnogo za onog što misli da je dostatno malo.

Nitko nije opazio kad je Georges stišao glas i obratio se Pascalu na jeziku razumljivom samo njima, sa švicarskim akcentom, da je ovaj čovjek, ustvari, teški profesionalac te da se prema njemu ne može ponašati kako želi, nego doista samo kao prema profesionalcu.


17

Hrapeško

„11?”Georges još dometne kako je i on po svojoj struci, isto tako, pa-

sionirani istraživač nepoznatih krajeva, i to ne samo geografskih, nego i predjela čovjekovih navika i duše – te izjavi da upravo piše traktat, studiju, utemeljenu na promatranju, a u svezi s prilagođava-njem određenih subjekata u izvjesnoj objektivnoj stvarnosti, zbog čega mu je Hrapeško više nego potreban.

„12?”I da se pod objektivnom stvarnošću moraju podrazumijevati

određene europske zemlje i njihovi međusobni odnosi, uključujući ovamo i pojam prilagođavanja jednog prema drugom, ali i prilago-đavanje izvaneuropskih objekata europskoj subjektivnoj stvarnosti. Naime, na temu prilagođavanja diskutirao je u mnogim europskim klubovima i kružocima, a njegov je stav: da bi svaki subjekt mogao biti prilagodljiv, mora početi s učenjem jezika.

„13?”Pa, iako se to odnosilo i na čovjeka kakav je ovaj ovdje pred nji-

ma, vješta čovjeka, koji potječe, ipak, s teritorija kojega su Rimljani nazivali ubi leonis.

„14?”I dok se Georges pripremao izložiti vlastite teorije, primijetio

je da se Pascal već okreće nekamo natrag, spremajući se napustiti nadmetanje te prilegnuti. I zato je požurio reći:

„Ah, pristajem!”Tako reče Georges i iščeznu zauvijek.„Eh!”, reče krčmar, „taman posla!”I tako njih dvojica potpisaše usmeni dogovor da Hrapeško slje-

deće sezone proboravi kod Pascala za 14 zlatnika.Bravos!

11.

Hrapeško nije bio glup čovjek.Ni u kojem pogledu!Imao je urođeni instinkt za preživljavanje.I zato je prepustio osobnu sudbinu u ruke Gospodinove.


Ermis Lafazanovski

18

U glupim pričama o izgubljenim strancima, u ovakvim slučaje-vima, izgubljeni ostaje do daljnjeg kod novog gazde. Tako je učinio i Hrapeško. Glavni cilj bijahu mu jezici – intenzivno.

A bogami i muka ga je natjerala pa se i sam iznenadio kako ih je veoma brzo naučio, uhvativši čak samoga sebe da i u snu govori ovim jezicima. Dakle, ovaj posao bio je završen.

Nakon što se potpuno otopio visoki snijeg, ugledao je poznate predjele. Ispod snjegova, baš tamo u blizini jezera, polako su se po-čele pojavljivati isušene ruke čokota.

Hrapeško se jako obradovao.Kao da je ugledao poznate ljude, reče sam sebi, evo harambaše

Jusufa, eno pijanca Bimba, rospije Mare, evo baka i djedova koji se prže na suncu. Evo i dječice koja se kupaju cijelo vrijeme u Vardaru, evo i nevjeste...

Potrčao je prema njima, dišući svojim velikim i snažnim prsima, i bacio im se u zagrljaj. Ali ovoga puta nije izvadio škare, nego se počeo rukovati sa stabljikama, grliti ih i pjevati im stare makedon-ske pjesme. Stabljike loze bijahu sretne što ih ovog puta nitko ne podrezuje pa su ga pokušavale milovati po licu i tijelu. Ali je njiho-va radost bila kratkotrajna.

Odozgora, negdje s visoka, Pascal je promatrao Hrapeška i vrtio glavom lijevo i desno, govoreći samom sebi: „Sačuvao me Bog od većeg zla!”

I zatim.„Mislim, kako je došlo vrijeme da se malo prihvatiš posla!”Hrapeško nije sačekao da mu se kaže dvaput.Više puta, svakako, ali dvaput nikako. U slučaju da je netko i htio

reći dva puta, ne bi imao vremena, zato što bi se on prihvatio posla još od prvoga puta kako se ne bi dobio utisak da je mrzovoljan. Naime, da ne bi došlo do bilo kakvog nesporazuma, nije sačekao da mu se ponovi dvaput. Zavrtjelo mu se u glavi i odjednom mu je krv navrla u lice. Ruke mu se napeše te zakorači u vinograd i počne ga sređivati, režući vještinom jednakom vještini ljudi koji to rade cijeli život.

Hrap... hrap... hrap!Odjednom se Hrapeško našao okružen grančicama što su ga ši-

bale po licu, osjećajući pored sebe i Pascala koji mu se priključio


19

Hrapeško

istim načinom, samo znatno sporijim. Pokušavao se prikriveno na-tjecati s Hrapeškom.

„Mi, Švicarci, oduvijek smo bili vojnici. I oduvijek smo ratovali”, vikao je Pascal dok su lijevo i desno ako njega padale suhe grane s čokota. „Moj djed sudjelovao je u svim bitkama Francuza protiv Ni-jemaca, protiv Rusa i protiv samih Francuza. Moj otac... hrap...hrap... borio se za neovisnu Švicarsku i u toj borbi zadobio je brojne rane... hrap... hrap..., a ja osobno imam zarađeno nekoliko rana u pokušaju proširenja ove zemlje na još više kantona.” Da bi mu bilo jasnije, Pascal mu je pokazao duboki ožiljak na svojoj lijevoj ruci, točno iznad nadlaktice zbog kojega je teško micao rukom. Zatim mu je objasnio da je ranu zadobio u kratkotrajnoj borbi između liberalno-demokratskih snaga i katoličkih kantona koji su se suprotstavljali ideji o reviziji Federalnoga sporazuma. Ili tako nečega. Njegov je otac osobno sudjelovao na strani Francuza u borbi protiv generala Suvorova. Faktički i sam potječe iz vojničke obitelji, ali sada, pošto je zavladao vječni mir u ovoj zemlji, prihvatio se vinogradarstva.

„Aha”, klimne Hrapeško glavom.Zatim sjedoše onako oznojeni na zemlju između odrezanih i

osakaćenih grana.„Dobili smo i ovu bitku!”

12.

Kao neki neobrađen kamen.Kao neko neobrađeno drvo.Tako je izgledao Hrapeško, sjedeći na drvenoj klupi, okružen

gazdom Pascalom, njegovom ženom i njegovom djecom, tijekom jedne nedjeljne mise, jednog nedjeljnog jutra u crkvi sv. Bernarda. Kao što je red kod vjernika.

Njegov se pogled ukotvio u lijepo nacrtanim i obojenim stakle-nim oknima postavljenim visoko, visoko gore, negdje u blizini svo-da crkvenoga.

Gledao je u sivog sveca, koji je imao oko glave svijetao žuti krug. U ruci držaše knjigu. Njegove oči bijahu nadnijete nad njom. S njegove desne strane, nekolicina konjanika. S njegove lijeve strane, seljaci ili


Ermis Lafazanovski

20

ljudi, tko zna što bijahu, na koljenima se mole. Seljaci obojeni oke-rom, a vojnici crvenom. Ponad sveca Majka Božja na bijelom oblaku. U tamnoplavom plaštu. Cijelo staklo sastavljeno je od malih stakle-nih kvadratića, obojenih velikim majstorstvom. I odjednom, dok je otvorenih usta gledao u to crkveno čudo, baš u ruke plave Bogorodi-ce koja je nježno milovala goli trbuščić djeteta Isusa, koji se upravo rodio, evo ti jedne sunčeve zrake kako pada na lice Hrapeškovo!

Ali ne obična sunčeva zraka, nego obojena u zeleno, modro, žuto narančasto. Evo ti te sunčeve zrake kako se lagano spušta na Hra-peškove obraze i ne miče se s njih! Zraka se gotovo neprimjetno diže, dok se iz crkve čuje zborno pjevanje, i stiže točno do očiju, a zatim i do čela Hrapeškova. Prisutni opaziše da je njegovo lice ša-reno i veoma se iznenadiše. U crkvici se začuo tihi žagor i svatko je htio vidjeti njegovo lice. On je iznenađen. Ne zna što reći. Njegovo je lice obojeno najrazličitijim bojama, a on to ne može vidjeti, iako osjeća. Ne može zatvoriti niti usta, niti dušu.

I dok se drugi čude njegovom licu, on se čudi staklima. Odavno, a možda nikada, nije vidio tako veliku ljepotu na istom mjestu. Ni-kada dosada nije bio vidio ikonu na staklu. Staklenu ikonu. Bio je vidio Bogorodicu i Isusa te sve svece na drvenim pločama, optoče-nim zlatom, na zidovima... ali nikada na staklu.

Još jače je otvorio oči i tada opazio da tamo negdje, između Bo-gorodice i sveca, nedostaje nekoliko komadića stakla. Da je nešto ili netko porazbijao stakalca. Možda djeca kamenjem. Kroz tu rupu vidjelo se modro prozračno nebo bez oblaka. Boja se neba odlično podudarala s okolnim bojama stakalaca, pa je Hrapeško u danom hipu pomislio, i više od toga, bijaše uvjeren, da nedostaje upravo takvo stakalce, koje ima baš takvu boju što je čista kao to nebo.

U međuvremenu se šarena zraka povukla s njegova lica i ljudi se vratiše svojim molitvama.

Sjedio je razjapljenih usta do svršetka pjesme koju nije razumio.A kako se izrađuju ova stakla?„Opazih”, rekne Pascal na izlasku, „da se nisi osjećao baš naj-

ugodnije za vrijeme mise. Ali to te ne mora zabrinjavati, jer si, na koncu konca, i ti kršćanin. Mi imamo zajedničkog boga i zajednič-ke svece i zajedničku knjigu iz koje učimo.”

„Da, ali nemamo zajedničkih šarenih stakalaca na prozorima.”


21

Hrapeško

13.

Komadići moraju biti negdje dolje!Tako razmišljaše Hrapeško dok je s još nekoliko radnika odvajao

mlade od starih grana loze, gledajući u planinske vrhunce pokrive-ne snijegom, ponad jezera.

Moraju biti ili unutra ili vani.Dok je razmišljao o tom, uspio je škarama porezati kažiprst iz

kojega mu je potekao tanak mlaz krvi. Hrapeško se nije nikada do-sada porezao škarama. Nije! To mu se nije nikada dogodilo. Taj po-sao bio je doveo do perfekcije, pa nije morao nikada paziti na način kojim obrezuje lozu, jer je to jednostavno radio s takvim umijećem iz kojega je bila isključena bilo kakva pogreška. Ali, sada mu se evo dogodilo te je njegovo iznenađenje bilo golemo kad je osjetio, baš u desnom kažiprstu, oštru bol, nalik ujedu ose. Nije mu se zategnuo nijedan mišić na licu. Nije pokazao ikakvu bol, čak nije ni zastao da vidi o čemu se radi. Znao je jako dobro o čemu se radi. Osim toga, da je zastao i barem samo malo pogledao prst, a da je pritom netko samo krajičkom oka to vidio, njegova slava bila bi otišla u nepo-vrat. Zato je u šutnji nastavio razmišljati. Krv iz kažiprsta brisao je s vremena na vrijeme o mlade listove loze sve dok nije prestala teći, zaustavivši se sama od sebe.

Oblaci se lagahno penjahu prema vrhovima Mount Blanca. Na obzorju se predmnijevala Italija.

„Sve što moram napraviti je odabrati najpovoljniji dan i najpo-voljnije vrijeme.” Razmišljao je o potrazi za stakalcima.

Odabrao je srijedu kao dan. Suton kao dio dana.Svećenici su se razbježali poslije svakodnevnih molitava. Crkve-

na vrata su zatvorena, ali svatko zna, želi li ući, dovoljno ih je samo gurnuti.

Hrapeško ih je gurnuo i ušao. Unutra, kao što je to uobičajeno, oćuti studen. Mora biti jako studeno tamo gore kod Gospodina. Mračna studen. Zatvori teška vrata za sobom i zakorači baš na-prijed prema već poznatom mjestu. Sjedne. Podiže pogled prema gore i ugleda istu sliku koju je vidio nekoliko dana prije toga. I istu prazninu zbog nekoliko stakalaca koja su nedostajala. Potom je


Ermis Lafazanovski

22

svrnuo pogled i prema drugim dijelovima crkve. Sada je mogao znatno bolje raspoznati mramorne skulpture Bogorodice i Isusa. Njihova lica bijahu pobijeljena, a oči tužne. Zagledavši se ponovno u prozorsku rupu, počne mjeriti očima vertikalno nadolje, tražeći mjesto na kojem bi mogli biti preostali komadići. Malo se podigao te uputio, vodeći se svojom mišlju, točno prema mjestu na kojem je očekivao stakalca. Uzalud.

Moraju biti s vanjske strane.Odjednom se začulo koračanje pred vratima te se Hrapeško us-

pio, u nekoliko skokova, sakriti ispod stuba koje su vodile u gornji dio crkva te je od tamo, vireći između treće i četvrte stube, proma-trao ono što će se dogoditi.

Srce mu se stisnulo kao pileće.

14.

U crkvu uđe majstor.Hrapeško je mogao prepoznati majstore iz prilično velike raz-

daljine. Njihova lica odaju uobraženost, stav im je uspravan, glava zabačena unazad, oči podignute prema gore zajedno s nosom. Ko-račanje im je sporo kao i njihove kretnje. U jednoj ruci uvijek nose nekakvu torbu s alatima, u ovisnosti od zanata, a s drugom široko klate pored tijela. Majstori gledaju s prezirom na obične smrtnike, kao da obični smrtnici nisu isto tako majstori, ali u nekom drugom zanatu. Kad nešto rade, prsti su im povezani u jednu jedinstvenu zajednicu. Svaki zna kamo mora ići i što mora raditi. Ima prstiju koji samo pomažu u radu glavnih prstiju, a ima i prstiju koji, uopće, nisu potrebni. Majstori znaju sve to i umiju to iskoristiti na najbo-lji mogući način. Postojala je ranije, tamo dolje u Skopju, skupina majstora, ali su se razbježali glavom bez obzira, a taj bijeg još uvijek traje.

Ovaj se majstor nije uopće razlikovao od drugih, možda samo po tome što je imao dugu bijelu kosu svezanu u repić straga, i učvršćen crvenom vrpcom. Jer on ti je bio romantičar! Hrapešku je bilo smi-ješno da muškarac vezuje repić, ali reče sam sebi, kad je već vidio svakakve stvari po bijelom svijetu, da će izdržati i ovu.


23

Hrapeško

Majstor je zastao prvo pod razbijenim prozorom, pogledao je prema gore, potom je na brzinu izišao i vratio se s ljestvama. Po-stavio ih je točno pod staklo, otvorio torbu, iz nje izabrao nekakve alate te se popeo gore.

Hrapeško je zatim uspio vidjeti sljedeće:kako je malim čekićem dokraja razbio druga stakalca na slici;kako se spustio i iz torbe izvadio druga stakalca u boji, popeo se i

namjestio ih na isto mjesto gdje su prethodna nedostajala;namjestio je dio Bogorodičina plašta.Namjestio je dio modre glave jednom konju; dio žutoga lica čo-

vjeku koji moli za pomoć; dio prozirnoga plavog neba i žutih pro-zračnih zraka snage što izlazi iz Isusa; dio Gospodinova oka – pla-vog, probadajućeg, stvaralačkog, kao da se u njemu može pročitati stvaranje svijeta; dio okera – zemlje kojom gaze smrtnici; dio sve-mira.

Zatim je nekakvom smjesom, nekakvim ljepilom, zalijepio sta-kalca na njihovo mjesto.

Dok to radi, ne pjevuši i ne zviždi, ne namiguje niti lijevo niti desno, ne pije rujno vino. Hrapeško je mogao vidjeti njegove duge tanke prste kako prate zrake njegova mirnog pogleda. Kao da ne diše dok radi: kao da je drugi čovjek, kao da je jedno s Bogom.

Majstor je završio za oko pola sata, spakirao se i izišao iz crkve.Hrapeško se izvukao odmah za njim, otišao iza crkve i brže-bolje

sakupio djeliće stakla razbacane po travi, a zatim, isto tako, neopa-ženo počeo slijediti majstora.

Seoca već bijahu spokojna. Šume bijahu prepune pijanaca i kurvi koje su se spremale leći. Majstor se probijao polako, sporim kora-kom, pa ga Hrapešku nije bilo teško slijediti. Slijedio ga je sve do kraja puta, na onu stranu s koje se lagano mogla vidjeti Njemačka. Vidio ga je kad je ušao u veliku kuću s dvorištem. Više je sličila bunkeru, a imala je i dimnjak iz koga je kuljao taman i gust dim. Posvuda oko kuće bilo je komadića stakla: razbijenih, velikih, ma-lih, prozirnih, zatamnjenih. Zatim nekoliko kubika drva te vedara u koje je nekoliko osoba ulijevalo vodu. Oznojenih košulja.

Noć bijaše odavno pala. Na nebu sjahu hladne zvijezde. Što se više primicao kući, Hrapešku je bilo sve toplije. Obišavši kuću, našao se pred početkom šume. Popevši se na stijenu, opazio je da


Ermis Lafazanovski

24

kuća nema krov, nego samo jedan dimnjak koji se uzdizao od ne-kuda odozdo. I tada je u tom trenutku, sklupčan među stijenama, ugledao nešto najčudnije u svomu životu.

Bilo je to nešto nalik pekarnici.U nju su dvojica radnika gurala velike i dugačke željezne cijevi i

od tamo, iz peći, vadili mala užarena sunca. Potom su puhali u te cijevi pa su se sunca polagano izduživala. Nakon što su dobila po-treban oblik, stavljali su ih u nekakve kalupe, i zatim sve ponavljali od početka.

Pekarnica za boce.„O, kako je to prelijepo! O, kako je to čudesno!”, ushićivao se

Hrapeško.„Ovakve stvari nije bilo kod nas niti će je biti!” Kad je majstor ušao u radionicu, dvojica su majstora ostavili

posao, uspravivši se i pozdravivši ga čudnom kretnjom ruku kroz zrak. Majstor nije progovorio ni riječ, nego se uputio prema stolu na kojem je stajalo bezbroj raznobojnih boca i staklenih predmeta te ih počeo razgledavati. Podizao ih je i gledao kroz njih, primicao nosu, mirisao, zatim je zaklapao oči i prelazio hrapavim rukama po njihovoj glatkoj površini, da bi na kraju svaku lupnuo metalnim štapićem. Svaka boca proizvodila je poseban zvuk, taj je zvuk maj-stor primicao uhu i tada radio nekakvu grimasu koja je odgovarala zvuku boce.

Sakrivajući se iza stijene, Hrapeško nije mogao čuti njihov zvuk, ali je mogao sasvim jasno vidjeti njihovu boju, i gotovo osjetiti nji-hovu glatku površinu.

Odjednom je majstor uzeo posljednju bocu, koju je isto tako pri-makao uhu, i strašno bijesan, tresnuo je o zid na posebnom mjestu gdje su se razbijali neuspjeli stakleni predmeti. Tisuće krhotina raz-letjelo se po zidu i palo u metalnu posudu postavljenu ispod zida. U njoj je bilo razbijenog stakla u tisućama boja.

Majstor je stao pred radnike i počeo urlati:„Ja sam svoj zanat, kao što već znate, izučio na najpoznatijem

mjestu na svijetu za takve stvari: u Veneciji kod majstora Leonar-da Piazza i u Kölnu kod Schulza Weissmistera. Jeste li vi, glavonje, ikada čuli, jeste li vi ikada čuli za tu dvojicu genijalaca? Niste čuli, a? E, pa morate znati o njima, jer ono što je izišlo iz njihovih ruku,


25

Hrapeško

prava je umjetnost. A što radite, vas dvojica, kod mene? A? Zna li mi netko to reći? Ne zna! E, onda ću vam ja odgovoriti.”

Dvojica radnika oborenih pogleda.„Vi kod mene ne učite samo zanat, nego učite i umjetnost.A umjetnost nije samo puhanje stakla, nego i ideja! Prije svega,

ideja!Što je ideja? Savršena mašta! Jasno je da ovakvi poput vas neće

reći odmah što je ideja jer ne znaju. Ideja, to je nešto što ne možete niti doseći niti, pak, možete smisliti. Ideja, dragi moji glavonje, ide-ja je čista energija. Ideja je nešto što želi proizvesti energiju ovdje na zemlji, ali ne iskorištava nas ljude zato što nas ona sama hoće izbaviti iz naše duhovne bijede. Dakle, svatko tko ima ideju, isto-dobno spoznaje i energiju. Svatko s idejom je stvaralac. Isto kao i čista energija.”

Obojica se još više sagnuše prema zemlji, dok se Hrapeško još jače priljubio uz stijenu da ga ne bi opazili.

„A zatim su slijedili slavni dani u Muranu, kod znanoga Brugija Tantellija. Ti, Millefiori”, rekne jednom od momaka, „ti znaš bolje od mene tko je Tantelli.”

Millefiori klimnu glavom.Majstor je uzeo još jednu bocu i tresnuo je u označeno mjesto.

Ona se pretvorila, isto tako, u prah i pepeo te pala u korito pokraj tisuću drugih krhotina.

„Svatko od vas, kad dovoljno sazre u umjetnosti, dobit će ideju, pa tko će onda moći reći, da, ja sam ovladao energijom. No, nije važna samo ideja. Jer kad se ima samo ideja, a nemaju se ruke ili oči, tada je ideja mrtva.

Trebaju ruke, treba tijelo...”Tako je govorio majstor, a Hrapeško nije uspio shvatiti o čemu

je on govorio, odnosno razumio je svaku riječ pojedinačno, ali ih nije mogao povezati u nekakav smisao. U svakom slučaju mogao je pretpostaviti da je majstor ljutit zbog nekakvog neuspjelog posla.

Hvala bogu, usput mu je palo na um da se već smračilo i da će ga sigurno karati zato što se nije vratio na vrijeme. A možda će ga i nalemati.

Jadni Hrapeško!Niti jedno niti drugo, već znatno gore.


Ermis Lafazanovski

26

15.

Premalo je reći da je pobjesnio.Da bijaše mudriji i rječitiji, Hrapeško bi zamijenio, možda, ovu

riječ s histerijom jer je ova riječ bila u najvećem skladu sa situaci-jom u Pascalovoj kući kad se vratio u nju.

Žene su kričale na sav glas i trčale kao poludjele dvorištem, djeca su vrištala, a radnici su nekamo nestali. Hrapeško je ušao u dvorište i uspio samo shvatiti da ga je jedna od žena, koja je prije bila potpu-no neprimjetna, opsovala toliko sočno da su mu se noge odsjekle.

„Zar je moguće”, pitao se Hrapeško, „da se samo zbog maloga odsustva pokrene tolika gužva?”

Zatim se pojavio Pascal, nabacujući se drvljem i kamenjem po svakom tko mu se našao na putu, čak i po psu koji se uspio, šepaju-ći na jednu nogu, sakriti u posljednjem trenutku iza jedne drvene bačve za sakupljanje kišnice. Hrapeško je duboko ušao u najsočnije trojezične psovke, pa je promatrajući Pascala kako mu se približa-va, osjetio na vlastitoj koži desetke varijanata ovih psovki njemu upućenih. Spominjala se njegova majka, otac, susjedi, križ, pas, mačka i tako dalje. I dok je Pascal trčao prema njemu s ispruženim rukama, kao da ga se doista priprema zadaviti, Hrapeško je instink-tivno spustio ruke uz kukove na kojima su mu bile vinogradarske škare, spremajući se na obranu.

Kad se Paskal približio sa svojim brojnim psovkama na samo ne-koliko koraka od njegova vrata, Hrapeško je već bio spreman pre-rezati mu grkljan jednim potezom. Pascal je shvatio veoma dobro u čemu je stvar pa je počeo sve više usporavati korak približavajući se Hrapešku, iako je to svoje usporavanje nadoknađivao proporci-onalno većim brojem psovki na njegov račun.

„Lopove!”, viknuo je Pascal kad je stigao na pola metra od Hra-peška.

„Lopove i ništarijo! Mjesto ti je u zatvoru. Lopove!”, viknuo je, i ne mogavši izdržati, prilijepio šamarčinu Hrapešku, koji, tko zna zašto, nije uopće izvadio škare da njima zakolje Pascala, nego je na-stavio i dalje trpjeti. Kad je Pascal vidio kako ovaj ne reagira, pomi-slio je da se tako ponaša iz religioznih razloga, pa mu je opalio još


27

Hrapeško

jedan šamar, pa još jedan, a na kraju mu je dao i jedan vritnjak.Hrapeško se nije pomaknuo, jer ovi šamari i batine nisu bili ništa

u usporedbi s batinama koje je dobivao tijekom života tamo dolje, pokraj Vardara, u skopskom predgrađu.

Hrapeško nije shvaćao što se zbiva, ali bio je dovoljno svjestan da shvati kako ga Paskal, uz pomoć nekoliko drugih radnika koji su se pojavili niotkuda, drže za ruke.

Hrapeško je bio snažan muškarac. Mogao ih je samo sa svojim ogromnim prsima zbrisati s lica zemlje, ali nije to napravio iz ne-poznatih razloga. Mislio je da će ovaj nesporazum brzo završiti. No, na njegovu nesreću nije brzo završio.

„Što sam napravio?”, upitao je Hrapeško, ali svi su bili previše uzbuđeni da bi mu odgovorili. Zatim je pokušao s drugim pita-njima na koje je dobivao zagonetne odgovore te je konačno uspio, dešifrirajući odavde i odande, stvoriti cjelovitiju sliku o sebi kao kradljivcu.

Doznao je da je sav novac, cijela ušteđevina, cijelo Pascalovo bo-gatstvo koje je trebao investirati u nove bačve za grožđe, sezonske radnike za berbu grožđa, prijevoz, radnike koji će tiještiti grožđe ogromnim prešama, baš za sve to..., bukvalno ukraden iz kuće.

I tko bi drugi mogao napraviti takvo nešto, ako ne čovjek med-vjed, čovjek životinja, takav kakav je Hrapeško.

”Nikada nisam, ni u jednom trenutku”, reče Pascal, „posumnjao ni u jednog drugog osim u tebe. Odgovori mi, konačno, gdje si bio cijeli dan”, derao se Pascal, a samo mu spoznaja, da može biti zaklan kao pile u svakom trenutku, nije dozvoljavala, ili bolje rečeno ona ga je sprječavala, da se obruši na Hrapeškovu glavu te mu počupa kosu.

„Bio sam u crkvi!”, viknuo je Hrapeško.„Ha! U crkvi? Pa ti si bezbožnik, ti si fanatik-bezbožnik, ti ne pri-

znaješ niti Gospodina, niti bilo što sveto, a sad ćeš nam lagati da si bio u crkvi? I koju si vražju mater tražio u crkvi radnim danom?”

„Gledao sam šarena stakla”, rekne Hrapeško, a to je zvučalo, vje-rojatno, toliko začuđujuće i toliko zbunjujuće da nitko nije uspio izustiti ni riječ, pa su zato svi ostali kao ukočeni. Razumije se da su pomislili, odnosno nisu samo pomislili, već su bili uvjereni kako je Hrapeško skrenuo s uma i da od njega ne treba očekivati išta više.


Ermis Lafazanovski

28

16. „Pozovite stražu!Pozovite osiguranje i vojsku!”Pascal je urlao.No, bilo je očevidno da su svi ti navedeni državni službenici, ako

se uopće moglo u to vrijeme govoriti o nekakvoj državi, bili odavno alarmirani, jer tek što je to rečeno – stigoše stražari na vrata gazde Pascala.

I tako je Hrapeško, s nepunih dvadeset godina, pao u zatvorsku tamnicu pokraj Lemanskoga jezera, a kažu, tko bi tamo dospio, i Byron je rekao, teško njemu.

U međuvremenu je htjela, sreća ili nesreća, da sam Pascal zatraži Hrapeškovo oslobađanje iz zatvora, jer se radilo, dakle, o ozbiljnoj pogrešci i nepažnji. A što se dogodilo?

Pascal je imao običaj, veoma čudan, stalno premještati svoju ušteđevinu s jednoga na drugo mjesto, jer su, kao što je smatrao, i zidovi imali oči, a ne samo uši, tako da je premještanjem ušteđevi-ne od prošlogodišnje berbe grožđa osiguravao novac od krađe i od sličnih gluposti.

A cijelo je bogatstvo, uključujući i novac i zlato i zlatni sat i dra-gocjenosti svoje žene, koje joj nije nikada davao da joj se ne bi iz-gubile – premještao.

Jednom na kućni tavan između dva reda suhih dasaka.Jednom u vinski podrum između buradi s vinom.Jednom ih je zakopao u dvorištu pokraj korijena stare jele.I tako dalje.Pascal se prethodne kritične noći, kao što su to radili u ono vri-

jeme svi veliki gazde, naroljao kao svinja. Nalio se kao volina, pa se vratio, veseo, sljedeće jutro kući te se srušio u krevet onako smrdljiv i pijan, prdeći i ispuštajući vinske pare svuda okolo sebe. Okolo njegove glave letjele su vinske mušice.

Drugi dan izjutra probudila ga je gospođa koja mu je rekla da je nestalo soli pa treba otići na tržnicu kako bi je kupila, a za to joj tre-ba novac. Mrzovoljno je ustao i pošto je otjerao ženu iz sobe, sporo se uputio prema posljednjem mjestu na kojem je bio sakrio novac


29

Hrapeško

kako bi ga uzeo od tamo. Kad tamo, ima što vidjeti!Na tom mjestu niti traga niti glasa od novca! Cio se oznojio od

toga prizora. Zavrtjelo mu se u glavi i krepao bi na licu mjesta da se nije počeo derati na sav glas. Tako je cijelu krivicu, razumljivo, svalio na Hrapeška kao što je to uobičajeno u takvim slučajevima.

Ali, mora se priznati kako ga je cijelo vrijeme grizla savjest jer nije bio u pravu, zato što mu se dogodila najveća od svih velikih tragedija koje mogu snaći čovječji um, a to je zaboravnost. Jedno-stavno je zaboravio kamo je posljednji put stavio novac.

Od prevelike je zaboravljivosti zaboravio.I tako, nakon što je otpratio Hrapeška zajedno sa stražarima u

Zatvor, počeo se trijezniti od alkoholiziranosti i munjevito pretra-živati sve stvari i sva mjesta na kojima je prije toga ostavljao kutiju s bogatstvom, ali nije nikako mogao išta pronaći.

Traži ovdje – ništa!Traži ondje – ništa!Iako bijaše svjestan da je pogrešno bio oklevetao Hrapeška, gaz-

dinski ponos i dostojanstvo nisu mu dozvoljavali priznati pred svi-ma: prvo, da stalno premješta bogatstvo, a drugo, da se, u stvari, tako opio da je zaboravio. I zato je cijelu operaciju obavljao u taj-nosti.

Kutiju s novcem i s nakitom pronašao je sasvim slučajno dok se praznio u poljski zahod zakrvavljenih očiju i mamurne glave. Tada se sjetio da je kutiju zadnji put bio uvio u nekoliko kožnatih vreća te je spustio u prethodnu, već prepunu, septičku jamu.

Evo zašto kažu da čovjek u nužniku i u nuždi najbolje i najbrže razmišlja.

17.

Hrapeško je u zatvoru ostao samo jedan dan.Taj dan imao je velik utjecaj na njegov daljnji psihički razvoj.

Naime, on nije znao gdje se točno nalazi, pa grabeći neponovljivi trenutak da bi bio, barem, nakratko sam sa sobom, izvadio je na brzinu iz džepa šarena stakalca koja je uzeo iza crkve te ih poredao pred sebe.


Documents

Ermis Lafazanovski Hrapeško - german.traduki.eugerman.traduki.eu/leseprobe/72_lafazanovski_hrapesko.pdfmoja uloga u svemu ovom toliko beznačajna i mala, zbog čega ne vrijedi ni