of 63/63
ERICH FROMM: DJELA u 12 svezaka Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27 Erich Fromm Autoritet i porodica Preveo s njemačkog Ljubomir Tadić Uredili Željko Falout i Gvozden Flego ZAGREB 1989

Erich Fromm - Autoritet i porodica.pdf

  • View
    68

  • Download
    15

Embed Size (px)

Text of Erich Fromm - Autoritet i porodica.pdf

  • ERICH FROMM: DJELA u 12 svezaka

    Izdaju NAPRIJED Izdavako trgovaka radna organizacija Zagreb, Palmotieva 30

    NOLIT Izdavaka radna organizacija Beograd, Terazije 27

    Erich Fromm

    Autoritet i porodica

    Preveo s njemakog Ljubomir Tadi

    Uredili eljko Falout i Gvozden Flego ZAGREB 1989

  • Sadraj

    PREDGOVOR U ime biofilije (Gvozden Flego)

    AUTORITET I PORODICA (S njemakog preveo Ljubomir Tadi)

    I Uvod Raznolikost pojava autoriteta

    II Autoritet i Nad-Ja Uloga porodice u njihovu razvitku

    III Autoritet i potiskivanje IV Autoritarno-mazohistiki karakter

    REVOLUCIONARNI KARAKTER (S engleskog prevela Nada Zubovi-Vuini)

    Indeks imena

    41

    43

    47 47

    59 76

    109

    127

    Naslov izvornika

    Erich Fromm AUTOR1TAT UND FAMILIE, Sozialpsychologischer Teil in STUDIEN UBER AUTORITAT UND FAMILIE, For-schungsberichte aus dem Institut fur Sozialforschung. Librairie Felix Alcan, Paris, 1936.

  • Predgovor

    U IME BIOFILIJE

    Odgovor na svoje glavno pitanje: to je ovjek? Fromm1 gradi na iroko shvaenom psiholokom (u osnovi psihoana litikom) uvidu u sr ovjeka, na suvremenim antropolokim spoznajama o ovjeku kao i drutveno-teorijskim otkriima o nainu njegovog opstanka. Fromm smatra da je na navede no pitanje mogu odgovor tek iz razmatranja conditio hu mana, odnosno iz nauke o ovjeku (science of man) kojom se on bavio u gotovo svakom svom spisu a najkoncentrirani-je u ovjeku za sebe, The Heart of Man i Anatomiji ljudske destruktivnosti. Ta nam razmatranja pruaju materijala za teorijsku konstrukciju modela ljudske prirode (MfH 24*).

    Jedno od glavnih uporita spomenute analize je Darwinova teorija o postanku vrsta. Ona Frommu omoguuje praenje razvoja organizacije ivih organizama od najjednostavni jih pa sve do ovjeka kao kulminacije u evolucionom lancu te perspektivu za sagledavanje ovjekovih slinosti ali i onih bitnih njegovih osobina koje ne dijeli ni s jednom dru gom ivotinjom (ALJD-II/45). Fromm e ponajprije istraiti tu ovjekovu specifinu razliku.

    Nju ine dva odluujua momenta evolutivne promjene: re lativna odsutnost instinktne regulacije i znatno poveanje mo zga (MfH 39), naroito neocortexa (ALJD-H/47; usp. MfH III. 1.A,RN IV. 2., ALJD-II2). Te dvije ovjekove karakteristike ve same po sebi predstavljaju nove, do tada neviene oblike i-* Popis skraenica vidi na kraju teksta. Kako je iz tehnikih razloga bilo ne mogue navesti stranice ovog izbora skraenice i br. str. u zagradi odnose se na izvorna ili ranija izdanja Frommovih spisa. (G. F.)

  • vota na Zemlji, ali one razvijaju i svijest o sebi, istanano sjeanje i predoavanje budunosti, oznaavanje predmeta, upotrebe simbola (MfH 39). Tri glavne samosvijest, mata i um proizvele su, u kombinaciji, daljnju novinu: nain o vjekove egzistencije kojom je razvrgnuta harmonija to vlada izmeu prirode i preostalih ivotinjskih vrsta. ovjek je, kao i ivotinje, podloan (nekim) zakonitostima prirodnog doga anja, a neke transcendira svojim svrhovitim radnjama. Sve u svemu, ovjek je, prema Frommu, bie iznimaka i prijelo ma u svemirskim razmjerima.

    Samosvijest, matu i um Fromm ne smatra jednakovrijed nima ve izdvaja um, kojim ovjek spoznaje svoju dihotomi-nost. Tu spoznaju on smatra jednom od glavnih pobuda za ljudsko djelovanje, osnovnim motivom napretka (MfH 434) pa ona postaje uzrokom ovjekovog stvaralatva, njegove po-vijesnosti; s druge strane, takvo ovjekovo djelovanje zapra vo je adekvatan odgovor na ovjekov objektivni poloaj.

    ovjekov evolutivni skok i njegove nove osobine uzroko vale su formiranje okvira orijentacije (frame of orientation) te nastanak karaktera kao nadomjestka za nedostatnu oprem ljenost instinktima. Okvir orijentacije je sveobuhvatna men talna slika svijeta (MfH 46) koja je strukturirana i ima unu tarnju koheziju... mapa njegovog [ovjekovog] prirodnog i drutvenog svijeta bez koje bi on bio smeten i nesposoban da djeluje svrhovito i konzistentno (ALJD-II/54). Do tog zaklju ka Fromm dolazi analizom ovjekovih egzistencijalnih potre ba, iju povijesnu 'rekonstrukciju' omoguuju raznorodna (po-najdublje pak psihoanalitika) razmatranja ostvarenja u dra mi, poeziji, likovnoj umjetnosti, mitu itd. (ALJD-H/51). Uz pomo usporedbi ljudskih ostvarenja iz raznih razdoblja i raz liitih geografskih podruja, Fromm zakljuuje kako do sa da nije poznata ni jedna kultura u kojoj ne bi postojao okvir orijentacije (ALJD-II/54), ali iako je zajedniki ljudima svih prostora i epoha, njegova sadrajna ispunjenja meusobno se razlikuju (zS 56). Otkrivene povijesne dihotomije rezul-8

    tiraju potrebom da ovjek dade smisao ivotu, da stvara svoj svijet razvijanjem svojih snaga te produktivnim odnoenjem prema svijetu (zS 53) i prema drugim ljudima, da uspostav lja zbiljsko jedinstvo svih sfera bivstvovanja i iznalazi rje enje u tenji ka novom jedinstvu (zS 54), u emu mu poma e okvir orijentacije. Ali to pomagalo, kao mapa to ovjeku kazuje gdje se nalazi, nije dovoljan instrumentarij za ivlje nje. Tom intelektualnom oruu je, da bi bilo djelotvorno, potreban i voljni poticaj i Fromm ga nalazi u predmetu oda nosti (object of devotion) koji je na jednak nain prisutan u do sada svim poznatim ljudskim kulturama. Pod predmetom odanosti Fromm razumije predanost nekom cilju, fokus ov jekovih stremljenja, osnovu za njegove vrijednosti. Predmet odanosti se najee odnosio na boga, pa ga Fromm naziva religijskim sistemom. Frommu je stalo do 'humanistike' re ligije (nasuprot autoritarnoj) te do interpretacije boga kao sukusa ljudskih karakteristika, no unato tom njegovom tru du, religijski shvaen predmet odanosti ostavlja pitanja broj nih problema neodgovorenima i mnogo je vie autoritaran no humanistiki.3

    Svoenje instinktnog aparata ovjeka na minimum uzro kovalo je, kao to je reeno, i nastanak karaktera kao nado mjestka za funkcioniranje do sada nedostatnih instinkata (ALJD-H/50). Pokuajmo slijediti Frommovu koncepciju ka raktera razvijanu u raznim njegovim djelima. Nasuprot beha-vioristima (kao i environmentalistima), koji smatraju da pred met njihove koncepcije psihologije moe biti samo ljudsko po naanje, uvjetovano apsolutnom dominacijom neposrednog in teresa (ALJD-I/56) to u najveoj mjeri odgovara potreba ma koncepcije promjenljivog, prilagodljivog i manipulabil-nog ovjeka kibernetskog kapitalizma (ALJD-I/87) te koji stoga prouavaju samo ovjekovo ponaanje ali ne i onoga tko se ponaa nasuprot, dakle, behavioristima i environ mentalistima, on zastupa unekoliko revidiranu Freudovu kon-

  • cepciju karaktera koji je sustavna osnova, kontinuitet pona anja. No nasuprot Freudu, Fromm smatra da osnovno obilje je karaktera ne slijedi iz specifine organizacije libida ve iz osebujnog odnoenja iz asimilacije4, kada je rije o ovjeko vom odnoenju prema stvarima, odnosno iz socijalizacije ka da se radi o odnoenju prema drugim ljudima i prema sebi (MfH 58). Karakter je (relativno stalni) oblik u kojem je ljud ska energija kanalizirana/usmjeravana u procesu asimilacije i socijalizacije (potcrtao E. F.) (MfH 59).

    Uz ovo, Fromm s Freudom dijeli i dinamiko shvaanje karaktera. Freud je dao znaajan prilog za raskid s tradicio nalnom (u osnovi kranskom) teorijom o predestinaciji o vjeka i njegovih (inclusive karakternih) osobina jer su njego va otkria o presudnosti najranijih ivotnih (i to preteno seksualnih) iskustava na formiranje karaktera implicirala ne-formiranost ovjeka u trenutku njegovog roenja. Fromm se i ovdje samo djelomino slae sa svojim uiteljem jer sma tra da svoje znakove na karakternoj strukturi ostavlja cjelo kupno ivotno iskustvo, a ne samo rana mladost. Nadalje, on ukazuje na snaan utjecaj obitelji, no on ga ralanjuje i prikazuje kao utjecaj drutveno dominantnih odnosa, a obitelj kao agenta drutva. Tako Fromm karakteru prilazi s drutve ne strane, to navjeuje ve u spisima iz 1932, a razrau je u Bekstvu od slobode.5 Takav prilaz ima posljedica ne sa mo za konkretne sadraje na taj nain otkrivenih karaktera ve prvenstveno za mjesto i ulogu tako odreene karaktero logije.

    S obzirom na kljunost karaktera za odreenje specifi nog djelovanja svakog ovjeka, Fromm smatra znaajnim u-tvrditi kako on nastaje i koja su njegova bitna odreenja. Budui da ga tvore dvije komponente (zS 66), od kojih je psi hofizika konstitucija bioloki dana konstanta, Fromm svoju panju posveuje karakternoj 'varijabli', iskustvenoj strani.

    U Bekstvu od slobode Fromm nas obavjetava da ga ne za nima prouavanje individualnih nego drutvenih karaktera. 10

    Sam termin (the social charakter) prvi put je upotrijebljen u tom radu, no njegovi korijeni potjeu iz studija objavljenih 1932. godine.

    Ve i semantiki aspekt te sintagme oznaava Frommov postupak: rije je o drutveno teorijskoj redefiniciji psiholo ke kategorije karakter, o analitikoj socijalnoj psihologiji, kako e Fromm 1932. g. nazvati svoje stajalite. Ono je u pot punosti shvatljivo tek iz perspektive socijalizacije (koju ne tre ba brkati sa 'sociologizacijom') psihoanalize, kojom e se iz Freudovih zasada razviti cjelovita misao o ovjeku i drutvu. Odatle slijede i razni pokuaji povezivanja psihoanalize s mark sizmom, koji je meu psihoanalitiarima onog vremena sma tran iskljuivo drutvenom milju. Prvi znaajan korak u prav cu 'frojdomarksizma' je Federnov prikaz sovjetske revolucije kategorijama psihoanalize6, zatim slijede pokuaji poveziva nja ideja Kautskog i A. Adlera7, a prekretnica nastaje s rado vima S. Bernfelda8 i naroito W. Reicha njegovim radikal nim zahvatima u pitanja analitike tehnike (analizom karak tera, cjeline ovjeka, on nadomjeta Freudovu monosimp-tomsku, parcijalnu analizu) kao i njegovom politizacijom, 'marksizacijom' psihoanalize koju on pretvara u pomonu znanost dijalektikog materijalizma.9 U taj se 'pokret' poet-kom tridesetih godina ukljuuje i Fromm, sasvim decidirano svojim 'programatskim spisima' iz 1932. g. Tako npr. u lan ku O metodi i zadatku analitike socijalne psihologije10 on govori o prerastanju individualne psihologije u socijalnu, o ulozi psihikih faktora u drutvenim pojavama, o pojedincu ko jega je mogue u cijelosti shvatiti tek kao podrutvovljeno bie te o specifinoj libidinoznoj strukturi svakog drutva (ZfS-l /53) (to i sam autor smatra zaetkom koncepta drutvenog karaktera), a u raspravi o Psihoanalitikoj karakterologiji .

    . . 11

    on kazuje da su karakterne crte, zajednike veini la nova drutva, uvjetovane specifinom prirodom tog drutva (ZfS-1/267).

    11

  • Odreujui drutveni karakter u Bekstvu od slobode Fromm kae: Prouavajui psiholoke reakcije jedne drutvene gru pe, bavimo se karakternom strukturom lanova te grupe to jest, pojedinanih osoba; nas, meutim, ne zanimaju oso-benosti po kojima se te osobe meusobno razlikuju, ve onaj deo njihove karakterne strukture koji je zajedniki veini lanova te grupe. Taj karakter moemo nazvati drutvenim karakterom. Drutveni karakter je nuno manje osoben od pojedinanog karaktera. Opisujui ovaj drugi, bavimo se svim onim osobinama koje svojom posebnom konfiguracijom obra zuju strukturu linosti ovog ili onog pojedinca. Drutveni ka rakter sadri samo izvesne odabrane osobine, sutinsko jez gro karakterne strukture veine lanova jedne grupe koje se razvilo kao posledica osnovnih iskustava i oblika ivota za jednikih toj grupi. (BoS 247). U ovom odreenju u sreditu razmatranja je ono zajedniko pojedincima neke drutvene grupe, no sr drutvenog karaktera mogue je razumjeti tek u odnosu na njegovu funkciju. Praktiki, od dolaska na svi jet ljudske jedinke drutvo nastoji ponajprije putem obite lji, a zatim preko institucija obrazovanja te sve vie sredstvi ma masovnih komunikacija reproducirati obiljeja dru tvenog poretka u psihu pojedinca: drutveni karakter u po jedincu razvija elje da ine ono to je drutveno potrebno i poeljno initi. O tome Fromm pie ve 1932. g. kada upo zorava kako sublimacija nagona omoguava da mase prihva aju ona zadovoljstva koja su vladajuoj klasi poeljna (ZfS-1 /30)12; u Bekstvu od slobode on tvrdi da moderni ovek ivi u obmani da zna ta eli, dok u stvari eli ono ta se od njega oekuje da eli (BoS 225) i zakljuuje: Drutveni karakter internalizira vanjske potrebe te tako ljudsku snagu upree u izvravanje zadataka datog ekonomskog i drutvenog siste ma. (BoS 253); petnaestak godina kasnije on to pregnantno formulira ovako: funkcija drutvenog karaktera sastoji se u

    12

    tome da uoblii i kanalie ljudsku energiju u okviru datog drutva radi neprekidnog funkcionisanja samog drutva (ZD 95).

    U ovjeku za sebe, nakon to je ukazao na vezu ljudske pri rode i razvitka karaktera, Fromm vri sistematizaciju tipova karaktera. Razne tipove on ponajprije razvrstava u produktiv nu i neproduktivnu orijentaciju a njegovu panju zaokuplja ju pripadnici do sada dominantne, neproduktivne grupe koja u ovjeku za sebe obuhvaa etiri lana: receptivni, eksploata-torski, zgrtaki i trini. Prva tri Fromm dobiva preradom Freudovih predgenitalnih tipova analnog, oralno-receptivnog i oralno-sadistikog karaktera, a trini je u potpunosti From-mov iznalazak i on mu, kao kulminaciji neproduktivnosti, pri daje najveu pozornost.

    Trini karakter nastaje u 20. st., a shvatljiv je tek iz uvi da u ulogu razvijenog trita, apstraktne mehanike razmjene te baratanja razmjenskim vrijednostima. U takvim okolnosti ma sve, i sam ovjek, postaje roba, pa ovjekov uspjeh ovisi prvenstveno o vjetini samoprodaje, samoplasmana. Tako se sva ovjekova osobitost pretvara u umijee trgovanja: uspje an trgovac mora, pak, biti krajnje fleksibilan i prilagoditi (= podrediti) se diktatu potranje pa ljudi koji ele 'uspjeti' moraju razviti specifine osobine maksimalnu savitljivost i prilagodljivost trenutanim zahtjevima trita, to znai od rei se svih karakteristika koje bi tome stajale na putu. Na ta nain ovjek postaje sve vie bezlino, izvana uvjetovano i upravljano bie, toliko podreeno samoprodaji da je po stalo depersonalizirano, isprazno, besmisleno.

    S obzirom na drutvenu uvjetovanost drutvenog karakte ra, Frommova sistematizacija iz ovjeka za sebe ostaje 'u zraku' jer drutvenoteorijsku argumentaciju dobiva tek nak nadno, u Zdravom drutvu. U prvoj polovici tog spisa Fromm se bavi karakteristikama kapitalizma. On pokazuje kako nje gov pobjedonosni pohod poinje u 17. i 18. st., no istinski se razvija tek u 19. st. kada smisao ondanjeg ovjeka posta-

    13

  • je posao (business) koji se najbre unapreuje bezdunom eksploatacijom; intenzivno raste podjela rada a trite pos taje istinski regulator ljudskih odnosa ali i ljudskih vrijed nosti (ZD 100101). Samoregulativnou, koja izmie svjes noj kontroli, trite namee odreene sile te idejno predstav ljanu ovjekovu slobodu u zbilji pretvara u maskeradnu ilu ziju. Kapitalizam 20. st. orijentaciju na zgrtanje i eksploataci ju zamjenjuje tritem (ZD 110), a daljnji rast kapitalizma do vodi do kljunih promjena prvenstveno u razvoju krup-nomainske tehnike i u koncentracija kapitala, popraenih koncentracijom moi te razdvajanjem proizvodnje i potro nje (isto 11518), odnosno birokratizacijom kao nainom up ravljanja ogromnim kako proizvodnim, tako i politikim sistemima. Te procese Fromm predstavlja kao sveopu kvanti-fikaciju i apstrakcionalizaciju, kao otuenje.

    ovjek za sebe i Zdravo drutvo nastali su krajem etrde setih odnosno poetkom pedesetih godina, a krajem ezdese tih Fromm analizira nove dogaaje u razvoju kasnog kapita lizma i ukazuje na konsekvence druge industrijske revoluci je. Dok prvu karakterizira zamjena snage ivih bia mehani kom energijom i na toj osnovi razvijena krupna mainerija, to je imalo dalekosene posljedice na nain rada, na promje nu oblika vlasnitva odnosno na organizaciju drutva, druga industrijska revolucija predstavlja znaajan, a moda i sud bonosan korak u proirenju primjene stroja, u kojoj je auto matizacija i strojevna organizacija dovedena do razine na kojoj kontrolu nad strojevima vri stroj sam, gdje ljudska misao biva sve vie zamjenjivana 'milju' stroja, kompjutera (RN 356).

    Dakle, drugu industrijsku revoluciju karakterizira jo do sljednije proirenje vlasti stroja, to kulminira u strojnom 'miljenju'. Na taj nain miljenje sve vie prelazi u rauna nje, koje je odgovarajui izraz suvremene kvantificirane i for-mularne znanosti to rukovodi krupnoindustrijskom proizvo dnjom, megamainskim kompleksima. Graeno na toj osno-14

    vi, i samo drutvo postaje megamainsko, tehnicizirano teh-notrono (RN 40), kibernetsko (ALJD), a stroj i njegovo us trojstvo sve vie odreuju nain djelovanja ljudi i funkcioni ranja drutva, pa je upravo ovdje postalo evidentno koliko je ovjek uistinu tek njegov dodatak, opsluitelj pa i rob. Sve veim podreivanjem stroju sam ovjek postaje stroj, automat obiljeen ogromnom prevlau cerebralno-intelektu-alne, kalkulatorne psihike djelatnosti koja se sukobljava s njegovim afektivno-emotivnim iskustvima (RN 49). Usistem-ljenost i kibernetiziranost strojnog pogona od svih sudioni ka zahtijeva minimiziranje (osebujne i nepredvidive) osobno sti (isto, 42, 49) i privatnosti (53), ograniavanje (neizraun-ljive) kreativnosti (44) i poveanje pasivnosti do patolokih razmjera (48) pretvaranje ovjeka u robota (52), u bezos jeajnu mainu13. Posveenost stroju u suvremenom industri-jalizmu i njene konsekvence za stanje ovjeka Fromm obra uje ve u The Heart of Man. Ako tu suvremenu pojavu ka rakteriziraju intelektualizacija, kvantifikacija, apstraktifika-cija, reifikacija (HoM 65), to neposredno i posredno proizvodi ovjeka-automata, homo-mechanicusa, tada princip funkcioniranja takvog drutva nije ivot, ve mehanika (isto, 66) pa takvog ovjeka Fromm naziva nekrofilnim14. Osobu ne-krofilnog karaktera obiljeava sklonost neivom, mrtvom (HoM 38) odnosno strasna sklonost svemu to je mrtvo, gnji-lo, trulo, nezdravo; to je strast za pretvaranjem ivog u ne ivo; za destrukcijom radi destrukcije; to je iskljuiv interes za sve to je mehaniko. To je strast za trganjem ivih struk tura. (ALJD-II/148). Da bi takva osoba bila u prostoru koji njoj najvie odgovara, ona nastoji sve ive procese, osjeaje i misli transponirati u stvari (HoM 41).

    Glavna dimenzija industrijalizma je proizvodnja i potronja velikih koliina roba. Potronja se postie posebnim nainom ideologizacije i indoktrinacije koja dovodi do idolatrizacije ro ba. U potroakom drutvu roba je dovedena do razine svjetov nog boga pa je oboavanje stvari, robe, neivoga, mrtvoga jo

    15

  • jedan oblik nekrofilnosti suvremenosti. Na taj, pak, nain, ho mo mechanicus i homo oeconomicus postaju tek dva vida su vremenog naina ovjekovog ivota. Stoga nekrofilnim tipom karaktera moemo proiriti dosadanju etverolanu tipologi ju neproduktivne orijentacije.

    Ove analize nekrofilnosti Fromm vezuje uz pojam destruk tivnosti. Drutveno proizvoenu destruktivnost on razmatra u Bekstvu od slobode gdje je prikazuje kao jedan od me hanizama bijega od slobode do kojeg dolazi uslijed nemo gunosti zadovoljenja neposrednih potreba pa se kao oblik mogue djelatnosti nadaje bijeg. U ovjeku za sebe, kao i u Bekstvu od slobode, Frommova analiza destruktivnosti pod prevelikim je utjecajem Freuda da bi omoguila autorovo kon centriranje na drutvene izvore tih pojava. Takvo usmjerenje nalazimo tek u The Heart of Man, a sredinjim teorijskim pro blemom destruktivnost postaje u Anatomiji ljudske destruk tivnosti.

    Tu Fromm ponajprije analizira instinktivistike i ortodok-snopsihoanalitike teorije prema kojima je agresivnost/des truktivnost dana u prirodi ovjeka a zatim njima nasuprot ne behavioristike i environmentalistike koje smatraju da je agresivnost steena u traenju optimalne prednosti (ALJD-I/57). Kasnije autorovo razlikovanje benigne (nehotine, ob rambene, instrumentalne itd.) agresivnosti od maligne slui mu za konkluziju da je destruktivnost stimulirana drutve nim odnosima. Iz analiza Staljinovog i Himmlerovog sadiz ma te Hitlerove nekrofilnosti moglo bi se zakljuiti kako se Fromm ovdje vie bavi djelovanjem destruktivnih karakter nih crta politikih voa na drutvenu stvarnost no obratno. Meutim, prouavajui nastanak njihovih karakternih crta, kao i evidentnih psihikih poremeaja, Fromm ponovo istie presudnu ulogu djelovanja okoline, naroito obitelji (kod navedenih osoba to je redovito posljedica prenaglaene vezanosti za majku). Njihovo, pak, obavljanje odgovornih drutvenih funkcija i uspjeno nametanje svog patolokog rai-16

    sona kao sistema drutvenog funkcioniranja, nesumnjivo je posljedica stanja drutva.

    Agresivnost, destruktivnost, nekrofilnost Fromm prepoznaje u mnogim drutvenim odnosima kao to su eksploatacija, bespotedna konkurencija, bezobzirni odnos prema drugim ljudima, ukoliko to donosi materijalnu dobit. Anatomija ljud ske destruktivnosti u tom pogledu ne donosi nekih bitno no vih ideja u odnosu na preliminarni izvjetaj ve se tu znatno irim dokaznim materijalom argumentira netradicionalni po jam nekrofilije i pokazuje njegova vezanost uz neivo, meha niko, tehniko, prolo, uz imanje to sve postaju atributi novonastalog industrijskog drutva. Zbog u The Heart of Man najavljene a u Anatomiji... izvedene unutarnje veze nekrofili je i agresivnosti, peti tip neproduktivne orijentacije karaktera trebalo bi nazvati destruktivno-nekrofilnim.15

    Naredna Frommova sinteza, Imati ili biti?, ukazuje na ka rakteristiku esto spominjanu ve u The Heart of Man i Ana tomiji ljudske destruktivnosti, na imanje. Tim pojmom Fromm oznaava odnos prema stvarima te tendenciju postva-renja svih ivih bia i njihovog naina odnoenja ali njime ne oznaava samo industrijsku suvremenost ve openito pra vac razvitka novovjekog ovjeka. I u Imati ili biti? Fromm ukazuje na vezu imanja i nekrofilije odnosno destruktivno sti no imalako-posjedniki tip karaktera valjalo bi promat rati zasebno zato to on (1) za razliku od prethodnih tipova malignih karakteristika poprima preteno benigne oblike i zato to (2) dovodi do novog kvaliteta, tj. do takvog intenzi teta i ekstenziteta sveopeg postvarenja ovjeka da sve vie nestaju alternative postojeem, perspektive izlaza iz njega. Stoga neemo pogrijeiti ako imalaki karakter proglasimo estim tipom neproduktivne orijentacije.

    Meutim, ve u ovjeku za sebe Fromm istie da su eti ri tamo obraena karaktera idealni tipovi (MfH 61) dok su karakteri pojedinanih ljudi uvijek mjeavina raznih tipova ka raktera (isto 112) u kojoj, uz neproduktivnu, sudjeluju i oni

    17

  • produktivne orijentacije. I premda produktivnim karakter nim crtama Fromm posveuje znatno manje prostora, one su, po svemu sudei, kvalitativno odluujue za njegovo shvaa nje ovjeka.

    U ovjeku za sebe produktivnost je odreena kao ovjeko va sposobnost da upotrebljava svoje snage i ostvaruje svoje in herentne potencijale (MfH 84), a na samom poetku Umijea ljubavi Fromm istie kako ta knjiga eli uvjeriti itatelja da e njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako aktiv nije ne pokua razviti svoju cjelokupnu linost kako bi posti gao produktivnu orijentaciju (ULJ 5; usp. 151). Produktivnost je ovdje poistovjeena s razvitkom cjelokupne linosti, a mak simum te razvijenosti ve je u ovjeku za sebe izjednaen sa sposobnou za istinsku ljubav i cijela studija Umijee ljubavi pisana je s namjerom da rasvijetli bit ljubavi/produktivnosti odnosno da ukae na faktore, koji onemoguavaju njenu rea lizaciju.

    Da bi to preciznije odredio svoju ideju produktivnosti, on je razlikuje od mnogih aktivnosti i u ovjeku za sebe po kazuje da je veina ovjekovih aktivnosti neproduktivna, a u Imati ili biti? da se pod aktivnou esto misli na puki bu-siness (Iib? 125), na djelovanje pod izvanjskom prisilom (isto 126). Takva aktivnost je uvijek upravljena na svoj rezultat, proizvod, dok se produktivnost (nazivana i spontana aktiv nost u BoS i zS te produktivna aktivnost u MS, IiB?) odnosi samo na osobinu produktivnog stanja u kojoj je pred met ovjek sam (MfH 91). Dakle, moderno shvaena aktiv nost ima svoju svrhu izvan subjekta, ona je instrumentalna, dok je frommovski shvaena produktivnost samosvrhovita dje latnost ovjeka.

    Tipove produktivne orijentacije Fromm povezuje s Freu-dovim pojmom genitalnog karaktera. Iako umnogome rabi Freudova otkria, Fromm se otro inae neuobiajeno za njegov temperament distancira od Freudove koncepcije postmetapsiholokog dualizma nagona ivota i nagona smrti

    18

    i suprotstavlja joj svoju ideju ovjeka kao bia nagona ivo ta par excellence. On smatra da je voljenje ivota u ovje ku u tako velikoj mjeri bioloki dana kvaliteta da bi trebalo pretpostaviti da se, osim u malom broju sluajeva, ono uvi jek izraava (ALJD-II/172). Potvrdu za bioloki danu ljubav prema ivotu, svojstvenu svim ivim strukturama (HoM 467) odnosno za nagon ivota, inherentan svim ivim biima (MfH 18) Fromm nalazi u spremnosti ivih organizama da se gre vito i silovito suprotstave svakom ugroavanju vlastitog op stanka.

    Po Frommovom sudu u ovjeku postoji samo nagon ivo ta pa se postavlja pitanje kako on tumai one sadraje to ih Freud naziva nagonom smrti. Fromm ih naziva nekrofili-jom no ona nije, kao kod Freuda, bioloki dana ve je dru tveno izvedena, patoloka posljedica (ALJD-II/179, HoM 54) nastala uslijed nemogunosti neposrednog zadovoljavanja potreba nagona ivota. Dakle: nagon smrti (Freud), nekrofi-lija (Fromm) je otueni oblik i perverzija nagona ivota. On je, kao i brojne njegove manifestacije (destruktivnost, agre sivnost, sadomazohizam, orijentacija na imanje itd.) uvje tovan posebnim okolnostima ljudskog bivstvovanja to ih je razvio kapitalizam odnosno industrijalizam.

    Fromm nas, s poprilino ara, uvjerava da je ovjek, s jedne strane, bie ljubavi prema ivotu, produktivnosti, da je stvaralac i graditelj. S druge, meutim, on stalno upozo rava da aktualno ovjekovo stanje ponajbolje izraava sve-proimajue otuenje, nekrofilija, da je ovjek realiter destruktivac i imalac. Zdravorazumskom i analitikom mi ljenju stoga se nameu pitanja: zar Fromm ne vidi kontra-. diktornost tih dviju tvrdnji? Ako je vidi, nazire li on neki izlaz? Da li je, uprkos ovim kontradikcijama ili, moda upravo pomou njih mogue govoriti o Frommovom shva anju ovjeka?

    Afirmativni odgovor na posljednje pitanje nazire se u o vjeku za sebe. U tom djelu Fromm govori o temeljnoj kon-

    19

  • tradiktornosti ovjekovog poloaja i tu pojavu on dijeli na egzistencijalne i povijesne aspekte te upozorava kako je ra-zaznavanje povijesnih dihotomija od egzistencijalnih kon kretno: spoznaja povijesnih dihotomija povod ovjeku da ih prevlada(va) (MfH 434), to Fromm vidi kao ovje kov elementarni zadatak. Ali i svijet povijesnih dihotomija je ve ovjekovo djelo pa je tenja za uspostavljanjem nedi-hotomnog odnosa tenja za prevladavanjem od ovjeka kon stituiranog svijeta. Na taj se nain ve u ovjeku za sebe o vjek javlja kao izmjenitelj svog svijeta, to e Fromm ne dvosmisleno formulirati u Umijeu ljubavi konstatacijom ka ko je potreba za transcendencijom jedna od najosnovnijih ljudskih potreba (ULJ 69). Odatle je mogue zakljuiti da Fromm shvaa ovjeka kao bie transcendencije.

    Kod Fromma je jasno da transcendencijski procesi nisu sa mo misaone ili teorijske prirode ve su upravljeni prvenstve no na realno mijenjanje svijeta i ovjeka. Za kreiranje dru gaijeg svijeta Fromm preuzima pojam povijest. U Mark-sovom shvatanju oveka on, slijedei Marxa, zakljuuje kako je ovek rodio samoga sebe u istorijskom procesu (MS 71). Ovim se proiruje Frommovo poimanje ovjeka: on je bie transcendencijsko-povijesnog samoraanja.

    Orijentacije ovjekovog karaktera, a to znai cjelokupnu ovjekovu djelatnost, Fromm je podijelio na produktivnu i neproduktivnu. U produktivnu on ubraja transcendencijsku procesualnost, ovjekovo stvaralatvo, povijesno samoraa-nje, to on smatra biti ovjeka, pa se postavlja pitanje nje nog detaljnijeg odreenja. Mnogo jasnije od u Umijeu lju bavi ne odvie detaljno prikazane potrebe za transcenden cijom odnosno od openitih formulacija u ovjeku za sebe, Fromm opisuje produktivnost u studiji The Revolutionary Charakter.16

    ovjek revolucionarnog karaktera je prvenstveno nezavisan, slobodan (Dogma of Christ 158) i produktivan (isto 162). Bit revolucionarnog karaktera je u autentinom ivotu (isto 162) 20

    no s tom mogunou u uskoj je vezi jo nekoliko karakteris tika. Autentini ivot trai kritiki odnos kojim se razvijaju vlastiti uvid u svijet a razbijaju nametane fikcije tj. zdravo-razumski kliei koji slue kao /ideoloki/ supstituti za stvar nost (isto 1634). Kritiki odnos je po sebi osebujnost koja implicira samosvojnost, drugaijost tj. mo da se postoje em kae Ne! Na taj se nain revolucionarni karakter nastav lja na tradiciju neposlunosti (usp. Uber den Ungehorsam17), aktom, kojim je prema Frommovoj interpretaciji hebrejskih i grkih mitova otpoela ljudska povijest i konstituirana ljudskost (Dogma of Christ 1167, usp. takoer You Shall Be as Gods). Izjednaavanjem ljudskosti s autentinou i nepo-slunou Fromm zapravo kazuje da ovjek moe i treba biti jai od izvanjskih okolnosti, da njima treba ovladati umjesto da im se preputa. No on ne misli da je revolucionar ni karakter puka norma i ideal koji bi tek trebao nastupiti, ve pokazuje kako je ljude takvih osobina mogue nai u pro losti ali i danas, u npr. politici i religiji jednako kao u umjet nosti i filozofiji.

    Kao sinonim produktivnosti/revolucionarnosti Fromm ra bi i pojam racionalnost. U ovjeku za sebe on je prikazuje kontrapunktiranjem iracionalnosti u odnosu na strasti (MfH 87), na autoritet (isto 167), uitak (186, 191), sumnju (199), vjeru (201) i tsl. Jasno je da tu nije rije o klasino-kran-skoj distinkciji izmeu racionalnog i iracionalnog, umnog i sranog, jer je za Fromma i samo to cijepanje linosti in otuenja. Prema njegovom shvaanju racionalna je svaka misao, osjeaj ili in koji poboljavaju adekvatno funkcio niranje i razvoj cjeline iji su dio a iracionalno ono to tei slabljenju ili destruiranju cjeline (ALJD-II/85). Njegova kon cepcija racionalnosti jo je jasnija u razmatranju iracional nog autoriteta (v. npr. Bekstvo od slobode, Psychoanalysis and Religion, Revolucija nade) gdje se tvrdi da je racionalno ono to unapreuje ivot i rast a iracionalno ono to ga koi. Kao sinonim racionalnog tu se javlja biofilija.

    21

  • Znaajna osobina revolucionarnog karaktera je poistovje-enost s humanizmom, Ijudskou (DoC 62) kao i povezanost sa ivotnou, potrebom za rastom, irenjem, razvijanjem (is to 163, ULJ 41). Revolucionarnost i produktivnost ovdje su odreeni osobinama to ih Fromm kasnije (u The Heart of Man) oznaava rijeju biofilija, ljubav prema ivotu.

    Prema tome, ovjek je transcendencijsko stvaralako povi jesno produktivno revolucionarno racionalno . . . bie. No ovi se epiteti, kao to je pokazano tokom izvoda, javljaju kao si nonimi pa je, s Frommove pozicije, dostatno upotrebljavati bilo koji od njih.

    Iako sinonimi, oni realno nisu jednakovrijedni. ovjekova psiha graena je na nagonu ivota, neposredna manifestacija kojega je ljubav prema ivotu pa je biofilija elementarna o vjekova osobina a ostale, njoj sinonimne, iz nje su izvedene. Prema takvom tumaenju moglo bi izgledati da ovjek svoje osobine ne kreira vlastitim naporom i svojom djelatnou ve ih, uroene, dobiva od prirode. Ne znai li to da Fromm odu staje od svoje drutvenokarakterne argumentacije18 tj. da on, kao i Freud, pribjegava biolokim argumentima?19

    Fromm je oduvijek isticao kako je konkretan ovjek ose bujna mjeavina uroenih (prirodnih) i steenih (drutvenih) faktora. Ljubav prema ivotu je bit ovjeka ali njegova sva-kodnevica je proeta nekrofilijom pa Fromm ovjeka pred stavlja u parovima oprenih osobina u kojima pojavnost, koja je rezultat ovjekove djelatnosti, znai otuenje od nje gove biti: nekrofilnost je otuena biofilnost, neproduktivnost otuena produktivnost, iracionalnost otuena racionalnost, imanje otueno bivstvovanje i tsl. Ovdje otuenje postaje onaj konstitutivni pojam kojim se povezuju naizgled nepovezive kontradikcije, kojim nekrofilija i biofilija prestaju biti apso lutno antagonistine te postaju dva pola ovjekovih mogu nosti.

    Otuenje istovremeno postaje konstitutivno za razumijeva nje ljudske egzistencije20. Ali mogue je upitati zar ono 22

    bitno nije neto fiktivno budui da se nigdje neposredno ne pojavljuje? Nije li ono puka spekulativna tlapnja? Pomni ja bi analiza mogla pokazati da su bitno i pojavno sukon-stitutivni i da jednog bez drugoga nema; da produktivnost omoguava neproduktivnost: kao to je potrebno stajalite slobode da bi neto bilo proglaeno neslobodnim, kao to je uspravan hod pretpostavka za uoavanje naglavake izokre-nutosti, tako i pozicija produktivnosti prua kriterije za oz naavanje neega neproduktivnim. Ali ta veza nije samo lo gika jer se neproduktivnost i zbiljski pokazuje proizvodom produktivnosti. ovjek nije bie neposredno identino sa svo jom prirodnom okolinom odnosno sa svojim prirodnim da tostima ve ih nainom svog bivstvovanja transcendira i tek po toj ljudski proizvedenoj distanci od prirode (ne)-sloboda i (ne)produktivnost, kao ovjekovo djelo, su uope mogui. Kako je mogunost da bude drugaiji od puke pri rodne datosti, da bude (ne)slobodan i (ne)produktivan izbo rio sam ovjek, njegovo je postajanje npr. neproduktivnim (neslobodnim) djelo njegove produktivnosti (slobode).

    Nakon to je u vie spisa dokazao da takvo to kao ljudska priroda uistinu postoji i nakon to je nekoliko puta ukazao na njene konkretne karakteristike koje je mogue odrediti morfoloki, anatomski, fizioloki i neuroloki (ALJD-II/44), Fromm predmetom nauke o ovjeku vie ne moe smatrati, kao u ovjeku za sebe, konstruiranje ljudske prirode ve joj kao zadatak odreuje iznalaenje univerzalno ljudskog (RN 645). Drugaije govorei, iz mnogooblija pojavnosti ovje kovog ispoljavanja potrebno je iznai ono bitno u njemu, ono konstantno tokom ljudske povijesti. Fromm je zadovoljan Marxovim odreenjem rodnog bia ovjeka kao slobodne svjesne djelatnosti (RN 66), to za Fromma, prema njegovim analizama i konstrukcijama znai produktivno/transendencij-sko/revolucionarno/biofilno...

    23

  • Meutim, valja se vratiti na pitanje da li je to univerzalno ljudsko, shvaano kao produktivno/biofilno neto prirodno, bioloki dano21. Fromm tvrdi da to nije sluaj jer kao to ovjek po prirodi nije ni vuk, ni ovca (usp. HoM), ni zao, ni dobar, tako ni nagon ivota, kao osnovna odlika psihikog aparata, te i iz njega izvedene osobine, nije fiksirani program ovjeka ve roenjem dana potencijalnost to tei aktualizaciji ali ije formiranje i uobliavanje ovisi o izvanjskim dru tvenim okolnostima u kojima se razvija. Ako ne postoji realna mogunost za zadovoljenje elementarnih/trajnih po treba/nagona (usp. MS 24, 35, 68; CoP 64; ViGFM 135, itd.) za pozitivno ostvarenje potencija nagona ivota, te e potrebe biti zadovoljene na zaobilazan, ponekad samim tim potrebama i direktno suprotan nain.

    No ovjekova je bit njegovo djelo i zato to je on sam od reivao ope okvire produktivnosti, racionalnosti, ivotnosti. to je produktivno, racionalno, ivotno nije jednom za svag da definirano niti je igdje neposredno, osjetilno dano, ve je svaka epoha za sebe odreivala te pojmove. Um (kojim su ti pojmovi epohalno-prostorno redefinirani), zajedno s iz nje ga izvedenom svijeu i samosvijeu, je povijesno steeno orue koje postaje jedan od elemenata specifinosti ovjeko va bivstvovanja umom se prekida perceptivno doivljava nje svijeta koji na taj nain izgleda gotov, dan, te poinje uspostavljanje distance, naziranje odnosa, u emu ovjek uvi a proizvedenost svijeta te otkriva povijest kao proces istovremenog proizvoenja svog svijeta i samoga sebe. Sve koliku datost um prerauje u pojam koji, kao misao o biti predmeta, nije neto mehaniki-kumulativno ve takav izraz sukusa stvarnosti koji svoju supstancu dijelom ve transcen-dira. Um, na taj nain, postaje pretpostavka svakog odree nja biti ovjeka; na isti nain, iz druge perspektive gledano, umska djelatnost postaje poticaj ina, prvi korak ovjekove prakse. Kada se tome pridoda Frommovo uvjerenje da se o vjek uvijek drao vrijednosti koje su ponovo izloene umom, 24

    tada um gubi i posljednji trag iskljuive kontemplativnosti i zatvorenosti u sebe jer spomenutim osobinama on postaje faktini sukonstituent stvarnosti.

    Jednom umski dosegnuto, univerzalno ljudsko tei neposre dnom, pozitivnom ostvarenju, a iz njega izvedene potrebe i vri jednosti suprotstavljaju se postojeem. To suprotstavljanje, meutim, nije puko trebanje, isti umski apriorni konstrukt, ve budui da se do biti ovjeka, onog univerzalnog ljud skog, dolo rekonstrukcijom povijesnog iskustva, dakle iz stvar nosti bit valja poimati kao stvarnosti inherentnu mogunost.

    Da bi se univerzalno ljudsko moglo neposredno manifesti rati zbog Frommovih nalaza o ueu izvanjskog, iskus tvenog elementa u formiranju karaktera odnosa o determi nanti drutvenih odnosa za ljude koji u njemu ive po trebne su okolnosti koje bi takvo to omoguavale, odnos no bitno drugaiji drutveni okviri to tim prije to suvre meno industrijsko drutvo sve vie zaotrava dilemu: ili so cijalizam, ili barbarstvo, a tendencije drutvenog razvitka pre-teu barbarstvu apokaliptiko-destruktivno-nekrofilnih di menzija. Kao potporu urgentnosti te dileme Fromm spomi nje nagli porast nekrofilnosti. Budui da je drutveni proiz vod, ukidanje nekrofilije vezano je uz mijenjanje drutvenog odnosa u kojem se ona producira i reproducira.

    Protutea nekrofilnosti, naelo po kojem valja graditi no vo drutvo je humanizam22. Shvaanje tog principa Fromm izvodi povijesno-filozofski i povijesno-kulturoloki ali u nje mu vidi drutveno potiskivanu osnovnu osobinu ovjeka: iz elementarnosti nagona ivota neposredno slijedi kako je o vjek vrhovna vrijednost ovjeku, a odatle izvedeni humani zam implicira neprikosnovenu prevlast svijeta ljudi nad svi jetom stvari, bivstvovanje nad imanjem.

    Svoje shvaanje humanizma Fromm usko vezuje i uz svo ju interpretaciju Marxa te odatle projicira socijalizam kao humanizmu adekvatan drutveni poredak. No Fromm se ne

    25

  • zadovoljava paualnom upotrebom pojma socijalizam ve ga rabi diferencirano: on razlikuje humanistiki (MS 8), de mokratski (BoS 241) socijalizam od totalitarnog (MS 8), bi rokratskog. Tzv. birokratski, totalitarni socijalizam on sma tra degeneracijom Marxove vizije i pokazuje konvergenciju birokratskog socijalizma (sovjetski sistem on naziva sovjet skim dravnim kapitalizmom IiB? 198) i kapitalizma jer su oba drutva zasnovana na imanju. Nasuprot tome Fromm uz humanizam (i humanistiki socijalizam) istie bivstvova-nje kao glavno odreenje i iznalazi konkretne puteve za re alizaciju humanistikih naela.

    Konstatacije o patogenosti suvremenog drutva kao i njeni razlozi Frommu su poticaj za iznalaenje mogunosti o vjekova ozdravljenja. U Zdravom drutvu on odreuje priro du tih puteva kad kae: Nikakva promena ne smije se izaz vati silom, ona mora biti simultana u ekonomskoj, politikoj i kulturnoj sferi. Promene koje se ograniavaju na jednu sfe ru unitavaju svaku promenu (potcrtao GF). (...) ovek moe da se zatiti od posledica sopstvenog ludila jedino stvarajui zdravo drutvo koje odgovara potrebama oveka, potrebama koje su ukorenjene u samim uslovima njegove egzistencije. (ZD 337)

    Ako se poopi Frommov stav o tome kako promjene ogra niene na jednu sferu unitavaju svaku promjenu, slijedi ka ko je jedino cjelovita, radikalna promjena istinska promjena a ako se cjelovita radikalna promjena shvati kao revolucija, tada. Fromm ovdje zagovara revoluciju: dakle, put ozdravlje nju ovjeka moe biti samo put cjelovite, radikalne drutvene promjene, revolucija.

    I Frommove teze o urgentnosti uspostavljanja demokrat skog humanog socijalizma kao odnosa bitno drugaijeg od Svakog dosadanjeg drutva te njegova sintagma revolucio narni karakter ukazuju na dubinu kako drutvenih tako i individualnih promjena to ih on trai. Za povezivanje njego ve misli s milju revolucije postoji potpora i u Frommovoj 26

    izjavi sa samog poetka njegove intelektualne autobiografije, kako je na njegov razvitak najvie utjecala Marxova misao (SSOI 1415).

    Meutim, tu s Frommovom milju nastupaju teorijske po tekoe jer na principijelne zahtjeve za obratom, proizile iz kritike analize postojeeg stanja ovjeka odnosno dru tva, konkretni Frommovi prijedlozi za njihovo sprovoenje bacaju sasvim drugaije svjetlo.

    Kada ukazuje na osobine to bi ih moralo posjedovati zdra vo drutvo, u Zakljuku Zdravog drutva, nekoliko redaka prije upozorenja da jednosferna promjena unitava svaku promjenu, Fromm spominje i potrebu promjene u vlasnitvu ali do stupnja na kojemu bi bilo mogue stvoriti zajednicu rada koja bi bila u stanju spreavati profit kao motiv proiz vodnje (ZD 337). Neto ranije, pod naslovom Putevi ka oz dravljenju, on smatra da je cilj raznih vrsta drutvene trans formacije, humanistikog socijalizma napose, industrijska organizacija u kojoj e svaki radni ovjek biti aktivan i od govoran uesnik, gdje e rad biti privlaan i sadrajan, gdje kapital nee upoljavati rad ve rad kapital (ZD 270). Ovdje se postavlja pitanje o odnosu rada i kapitala te naroito prob lem odreenja epohalne novine socijalizma u kojem i dalje vlada kapital.

    O tome moemo neto vie doznati iz kasnijih radova. U Revoluciji nade, prilikom iznalaenja mogunosti za humani ziranje tehnikog drutva, Fromm upozorava da suvremeni industrijski pogon favorizira potronju do te mjere da se ovjek jo jedino u troenju osjea slobodnim (RN 125). Ka ko je, na taj nain, potronja oznaena kao glavni krivac za izoblienje ovjeka, Fromm preporuuje revoluciju potro aa protiv tutorstva industrije (isto 129) to bi trebalo uzro kovati preorijentaciju potronje (isto 135). Srodan projekt Fromm crta i u Imati ili biti? Nakon konstatacije kako eko nomija, upravljena na proizvodnju profita, raa nezdravog ovjeka, on formulira zahtjev prema kojem je osnovna za-

    27

  • daa izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude. Prvi korak ka tom cilju je usmjeravanje proizvodnje na proizvodnju za 'zdravu potronju'. (HB? 195) U tu svrhu Fromm savjetuje osnivanje aktivnih potroakih pokreta pa i pokretanje traj kova potroaa (isto 198) koji e, konano, dovesti do preo rijentacije s proizvodnje za profit na produkciju prema ukusu potroaa.

    Fromm bi, dakle, preorijentirao potronju jer u njoj vidi izvor potroakog mentaliteta stanovnika industrijskog dru tva kao i uzrok robovanju stvarima i orijentaciji na imanje. Za zdravu a to za Fromma znai neprofitnu i potroaima podreenu potronju vana je mo upravljanja proizvod njom, a ne vlasnitvo nad kapitalom (HB? 198). Fromm eli uspostaviti nov nain potronje te odgovarajuu preorijenta ciju proizvodnje ali ostati u okviru kapital-odnosa.

    Ve su i ovi primjeri dovoljna ilustracija da Fromm eli neto kontradiktorno: novi humani, prema bivstvovanju upravljeni meuljudski odnos unutar postojeih drutava (on govori o promjenama ali unutar postojeih ustavnih po redaka zapadnih demokracija HB? 197, 194) koja su uzro kovala gotovo kataklizmu nekrofilnosti i imanja, preorijenta ciju potronje uz ouvanje postojeih odnosa u proizvodnji, korjenitu preobrazbu ovjeka u pravcu prevlasti bivstvova-nja ali pod vlau kapitala. Odavde je ve potpuno jasno da Fromm kapital razumije drugaije od Marxa no teko je shvatiti to on pod tim misli jer taj termin ne definira a upo trebljava ga u tekstovima u kojima se poziva na Marxa. Ali potekoe nisu ni izdaleka samo terminoloke prirode.

    U uputstvima za razotuenje vei dio Frommovog naro ito kasnijeg opusa pretee na stranu reformizma23 i na taj nain se otvara ponor izmeu Frommovih kritikih anali za otuenog drutva i objektivnog poloaja pojedinca te nje govih praktikih uputa za prevladavanje otkrivenog otuenja. Razina 'Fromma-praktiara' pada ispod razine 'Fromma-teo-retiara', 'Fromma-dijagnostiara, 'Fromma-kritiara': dok je

    konsekvenca Frommovih kritikih analiza ovjek-stvaralac ko ji, obdaren ivotnou, neprestano transcendira svoj svijet i samoga sebe, 'Fromm-praktiar' predvia sitne promjene i neznatne reforme koje, s jedne strane uope nisu ostvarive ni teorijski branjive te koje, s druge, ozbiljno stavljaju u pi tanje bilo eksplicitne zakljuke, bilo, brojne implikacije to slijede iz stavova 'Fromma-teoretiara'.

    Zbog ove unutarnje napetosti koja se javlja u Frommovom djelu, gotovo da je neophodno opredijeliti se za ili 'Fromma--kritiara' ili za 'Fromma-praktiara', tj. na neki nain ras trgati njegov rad na dva suprotna dijela.

    Takav pristup stran je Frommovom nastojanju koje nije ni strogo filozofski, ni teorijski-kategorijalno konsekventno miljenje ve traganje za izlazima iz suvremenog orsokaka, istraivanje koje se kree mimo rigoroznih logikih zahtjeva. Osnovna njegova nakana nije pojmovno produbljivanje ve sadrajno proirivanje uvida o aktualnom poloaju ovjeka. No opredjeljenje za jedan od aspekata Frpmmovog rada ipak je potrebno jer unosi izvjesnog reda u njegova istraivanja: premda izvanjski i donekle nasilno, ono pridonosi kristalizira nju njegovih stavova u iznalaenju konsekvenci koje nisu ni samoevidentne a ni od autora eksplicirane.

    Dio potekoa proizlazi iz usmjerenosti Frommove misli na iznalaenje uvjeta za psihiko zdravlje ljudi. Nakon odree nih oscilacija u tom pojmu ono je definitivno izjednaeno s produktivnou (usp. Zdravo drutvo) ali ma koliko iroko shvaeno, ostaje samo psiholoka kategorija.

    I Frommova nauka o ovjeku neskriveno je psiholokog po rijekla. Iako je rije o vrlo osebujno shvaenoj psihologiji (koju nije mogue razdvajati od filozofije i etike ni od socio logije i ekonomije MfH ix) ili na prvi pogled o 'trans-cendenciji' psihologije (u Revoluciji nade Fromm se zalae za istraivanje o ovjeku iznad psihologije, odreeno kao disci plinu koja se bavi stavovima historije, sociologije, psihologije, teologije, mitologije, ekonomske nauke i umjetnosti, koliko su

    28 29

  • one znaajne za razumijevanje ovjeka str. 64), Frommova nauka o ovjeku ostaje usmjerena na prouavanje primarno psihikih kategorija kao to su karakter, linost, psihiko zdravlje, destruktivnost..., dakle u okvirima psihologije.

    Karakter je zacijelo glavni nain Frommovog bavljenja o vjekom. Iako je drutveni karakter po definiciji drutveno uoblien, Fromm se ne uputa u detaljna prouavanja zako nitosti cjeline drutvenih procesa ve se bavi samo onim nji hovim dijelovima to su potrebni za rasvjetljavanje psihe ili u njoj uoenih promjena. Fromm usvaja osnovno socijalno-psihologijsko naelo, da je ovjek preteno drutveno odre en, ali ga koristi kao polazite za metodsku inverziju u pro uavanju ovjeka: istina je da je prouavanje drutva vaan put za razumijevanje psihe ovjeka ali je i (dubinskopsiholo-gijsko) otkrivanje svjesnih, a posebno nesvjesnih sadraja psi he nain da se ustanovi to je drutvo u nju 'poloilo' te na osnovu iznaenih osobina pojedinanih psiha zakljui o ka rakteristikama postojeeg drutva. Tako Fromm najprije ob javljuje neka svoja otkria (kao npr. otkrie o trinom ka rakteru u ovjeku za sebe ili pak o nekrofilnosti suvremenog ovjeka u The Heart of Man) za koja tek naknadno pribavlja i obznanjuje drutvenoteorijsku argumentaciju prikaz tr inog kapitalizma 20. st. objavljen je u Zdravom drutvu osam godina nakon pojavljivanja ovjeka za sebe, a nekrofi-logene konsekvence druge industrijske revolucije predoe ne su u Revoluciji nade, etiri godine nakon The Heart of Man.

    Frommovo priznanje utjecaja drutva na formiranje ovje ka a zatim usredotoenje na prouavanje psihikih kategori ja mogue je nazvati psihologizmom, s kojim su povezana jo (barem) dva Frommova stava: njegovo vienje odnosa iz meu individualne i socijalne psihologije kao i njegov odnos prema Marxu i Freudu.

    I u O metodi i zadatku... kao i u Bekstvu od slobode Fromm odnos individualne i socijalne psihologije odreuje 30

    kao i Freud, te smatra da je individualna psihologija osnova svake socijalne. Individuama psihologija je miljena kao psi hoanalitika praksa na koju se on poziva u The Heart of Man24 no tom pomalo udnom tumaenju prema kojem bi bilo mogue Frommovu novoiskovanu analitiku socijalnu psi hologiju primjenjivati kako na Freuda i njegove ortodoksne sljedbenike, tako i na Frommova nastojanja mogue je pri stupiti pod pretpostavkom da je odnos dviju znanosti odre en odnosom meu njihovim predmetima pa za temeljnost individualne psihologije socijalnoj treba posluiti 'obrazloe nje' prema kojem se svaka grupa sastoji od pojedinaca i sa mo od pojedinaca te, prema tome, psiholoki mehanizmi, i je djelovanje otkrivamo u grupi, mogu biti jedino mehanizmi koji djeluju u pojedincima (BoS 132). Ostavimo po strani ovo naivno shvaanje prema kojem bi cjelina bila tek zbroj svojih dijelova i podsjetimo se da su ove tvrdnje zabiljeene u kontekstu distanciranja od ortodoksnog individualistikog frojdizma Je nastanka i obrazloenja drutvenog karaktera kao potvrde eminentne drutvenosti ovjeka pa iz navedenih Frommovih tvrdnji slijede, ini se, drugaiji zakljuci. Ako je ovjek drutveno i podrutvovljeno bie, tada je 'individu alna psihologija' bespredmetna, kao i sama Frommova kon strukcija o njenoj fundamentalnoj ulozi, jer, da bi mogla shva titi sr ovjeka, ona mora obuhvaati cjelinu njegovog biv-stvovanja. A to je nemogue bez uvida u ovjekovu okolinu, drutvenu problematiku koja oblikuje ovjekove prirodno da ne potencijale. Dakle, 'individualnom psihologijom', individu alistikim pristupom nee biti mogue sagledati cjelinu o vjeka ve u najboljem sluaju tek neke njegove dijelove koji e, nekritiki hipostazirani, biti proglaeni cjelinom. Ako se drutvenom dimenzijom ovjekovog bivstvovanja bavi soci jalna psihologija koja individualnu obdaruje spoznajama o funkcioniranju drutvene sfere, tada nije mogue zakljuiti kako je individualna psihologija osnova socijalnoj, (osim uko liko se ne radi o koncepcijama u kojima prevladava bio-psi-

    31

  • hologizam), ve se namee obratan zakljuak da je socijalna psihologija pretpostavka individualne. No paljivija razma tranja bi morala odustati i od ovog zakljuka s obrazloenjem kako (1) socijalna i individualna psihologija mogu opstati tek u uzajamnom uvjetovanju i predmetno-sadrajnom nadopu njavanju te (2) kako nijedna znanost, u svojoj disciplinarnoj iskljuivosti, ne moe pretendirati na cjelovite i istinite re zultate, pa tako ni psihologija koja hoe doprijeti do cjeline psihe ovjeka ne moe obaviti svoj zadatak kao zasebna, u sebe zatvorena znanost.

    Uprkos brojnih Frommovih izjava u S onu stranu okova iluzije, prema kojima je njegova osnovna inspiracija Marxova misao, Frommovo nam djelo prua povode za drugaije za kljuke. Njegovo slaganje s Freudom, izneseno u O metodi i zadatku..., da je u Freudovom opusu individualna psiho logija oduvijek imala funkciju socijalne gotovo da se, uz ne znatne korekcije, moe primjenjivati i na cjelokupno From movo djelo. Individualna psihologija, Frommova psihoanali tika praksa, pruala mu je znaajan materijal na kojemu je gradio svoje brojne teze. Odavde se nazire i drugaiji odnos prema Freudu no to nam ga predstavlja sam Fromm. On je davno25 ustvrdio da je Freudova metoda ispravna te da je Freud samo sadrajno grijeio jer se nije mogao osloboditi nekih predrasuda. Fromm ponajvema nastavlja Freudovu me todu i glavni oslonac njegovom cjelokupnom opusu je Freud26, a ne Marx. Tako u Bekstvu od slobode on zaziva u pomo Freuda kada raspravlja o ljudskoj prirodi, o odnosu pojedinac drutvo (BoS 2830), povijesti (32), samomazohizmu, kapi talizmu i tsl. Tome je tako i glede Frommove socijalnopsiho-loke nakane: prouavanje promjena u karakteru s obzirom na nastup kapitalizma (isto 68), na drutveno uvjetovano for miranje drutvenog karaktera (isto 247 i dalje) itd. Sve u svemu, svojim koncepcijama Fromm prevladava brojne Freu-dove prepreke, ali se nije uspio emancipirati od psiholo-gistikog okvira, 'metode' to ju je Freud uspostavio. 32

    Ta Frommova orijentacija nije samo karakteristina za Bek-stvo od slobode. Iako e u kasnijim radovima s obzirom na ovaj problem biti oscilacija, Fromm zadrava socijalno-psiho-loko usmjerenje. U Zdravom drutvu on se ponovo bavi re zultatima utjecaja kapitalizma na linost (ZD 129), razlikuje racionalni od iracionalnog autoriteta prema razliitosti psi holokih situacija u inim sluajevima (isto 109), istie moral ne i psiholoke efekte disproporcije izmeu udjela u proiz vodnji i udjela u raspodjeli (isto 104) itd. Premda je u Revo luciji nade uinio korak dalje u tematiziranju promjena kapi talizma u odnosu na situaciju ocrtanu u 'trilogiji', u tom spi su ima najveih neujednaenosti. Ta je analiza i poziv na ak ciju ali je program akcije izraen toliko nemarksovski da i talac s punim pravom moe staviti u pitanje Frommovo ra zumijevanje Marxa. Neto ranije navedeni su primjeri From-movog (ne)razumijevanja kapitala.

    Potekoa s Frommovom milju zaista lei u njegovim unu tarnjim proturjenostima, dihotomijama27 koje se nalaze u nepomirenosti (pa i nepomirljivosti) individualizma i dru tvenog pristupa, 'psihologizma' i 'sociologizma', neodlunih oscilacija izmeu Freuda i Marxa, izmeu reformizma i revo-lucionarnog, radikalno humanistikog stajalita.

    Tumaimo li Fromma u psiholokom svjetlu i uzmemo li doslovno i dosljedno njegovo zalaganje za uspostavlja nje drutvenih okolnosti koje bi omoguile psihiko zdravlje, urauna li se Frommov kritiki odnos prema aktualnom po loaju ovjeka kao i prema raznim znanstvenim pristupima tome, izgleda loginim njegovo inzistiranje na podjeli psiho analize na psihoanalizu drutvene prilagode te na psihoanali zu lijeenja due28, koje je mogue preimenovati kao psiholo giju nekrofilije (jer, kao misao prilagode, podrava dane, na neivo upravljene tendencije ljudskog postojanja) te psiholo giju biofilije29 jer pridonosi otkrivanju vlastitosti i upuu je na ivljenje po njoj, jer osposobljava za frommovski shva-

    33

  • enu produktivnost, ivotnost. 'Psihologija biofilije' bi bila psihologija frommovski shvaene produktivnosti i radila bi na lijeenju due koje je mogue jedino kao ovjekovo (samo)-oslobaanje od izvanjskih stega to ih je sam povijesno pro izvodio.

    Bez obzira na teorijske potekoe u Frommovom opusu, na navedene kao i mogue prigovore, 'Fromm-analitiar' je mi slilac vrlo irokog dijapazona i rijetkog humanistikog nadah nua, sija nepovjerenja prema postojeem progresizmu, ne umorni prosvjetitelj i mislilac sinteze, bespotedni kritiar mehaniziranog svijeta i oneljuenog ovjeka, borac za ljud sku slobodu i spontanost, za nesmetano ispoljavanje i irenje ljubavi prema ivotu. Kako su ljubav i ivot neiscrpni, o vjek kao biofilno bie je nedovriv.

    Erich Fromm roen je 23. 3. 1900. u Frankfurtu, u obitelji ortodoksnih Jevreja. Tokom ranog kolovanja upoznaje Stari zavjet i Talmud a kao osamnaestogodinjak dolazi do zaklju ka da u sve treba sumnjati. Taj ga zakljuak dovodi do Marxa, a jedno tragino iskustvo samoubojstvo drage prijateljice zbog smrti njenog oca do Freuda. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju u Frankfurtu i Heidelbergu, doktorirao je 1922, a u psihoanalitiku praksu upuuje se od 1924 1930. u Heidelbergu, Miinchenu, Frankfurtu i Berlinu. Na pri jelazu dvadesetih u tridesete godine sve se vie udaljava od frojdovske ortodoksije i sve vie razvija vlastita psihoanaliti ka stajalita i metode. U njegovoj ranoj intelektualnoj biogra fiji bili su presudni upoznavanje sa zen-buddhizmom 1926. g. koji mu otvara nove perspektive i nova podruja interesa; 1930. g. lektira Bachofenovog djela Das Muterrecht; 1930. g. izbor za doivotnog voditelja socijalnopsiholokog odjela frankfurtskog Instituta za socijalna istraivanja. God. 1934. emigrira u SAD, a krajem 1938. raskida ugovor s Institutom. 34

    Od 193449. djeluje kao profesor na sjevernoamerikim sve uilitima a 1949. odlazi u Mexico i radi na tamonjem uni verzitetu. Svo to vrijeme, uz sveuilinu nastavu i ivu teorij sku djelatnost, aktivno obavlja i psihoanalitiku praksu. Od 1965. g., kada je penzioniran, ivi preteno u vicarskoj, gdje umire 18. 3. 1980.

    Gvozden Flego

    BILJEKE UZ PREDGOVOR

    1. Ovaj prikaz nije mogao mimoii neke teme iz mog ranijeg rada Frommovo shvaanje ovjeka, objavljenog u Imati ili biti?, Za greb; Naprijed, 1979.

    2. U ovjeku za sebe rije je o potpoglavlju ovjekova bioloka slabost a u Revoluciji nade takoer o potpoglavlju Uslovi ljud ske egzistencije.

    3. O potekoama imanentnim Frommovom shvaanju religije v. podrobnije G. Flego, Uz Frommovo shvaanje religije. Kulturni radnik 5/82.

    4. Uz ovakvu podjelu namee se pitanje da li je mogua asimilacija koja ne bi istovremeno bila i socijalizacija.

    5. Fromm smatra da je ljudska priroda povijesno uvjetovana, da se osnovni pristup linosti nadaje iz shvaanja njenog odnosa prema svijetu, drugima, prirodi i sebi odnosno da je ovjek prvenstveno drutveno bie (BoS 257).

    6. Paul Federn, Die vaterlose Gesellschaft. Zur Psychologie der Re-volution (Bezoinsko drutvo. Prilog psihologiji revolucije) Wien, 1919.

    7. Otto Jensen, Zur Psvchologie der Masse: Kautskv und Freud i Anna Siemsen Psvchologische Voraussetzungen des Sozialismus, u zborniku Der lebendige Marxismus. Festgabe zum 70. Geburtstag von Karl Kautsky. Jena, 1924.

    8. Siegfried Bernfeld, Sysyphos oder die Grenzen der Erziehung, Wien 1925.

    " Sozialismus und Psvchoanalvse Der Kampf XIX (1926) " Ist Psvchoanalvse eine Weltanschauung? Zeitschrift fur psy-

    choanalytische Padagogik, II (1927) " Zur Frage: Psvchoanalvse und Mancismus. Der Klassen-

    kampf. Marxistische Blatter, II (1928) 35

  • 9. Wilhelm Reich, Die Funktion des Orgasmus (Funkcija orgazma) Wien. 1927.

    " Dijalektiki materijalizam i psihoanaliza (1929) Beograd, 1934.

    " Geschlechtsreife, Enthaltsamkeit, Ehemoral (Spolna zre lost, suzdranost, brani moral), Wien 1930. II proireno izdanje Die Sezualitat im Kulturkampf (Seksualnost u kulturnoj borbi) Copenhagen 1936; prijevod na ameriki pod naslovom The Sexual Revolution (Seksualna revolucija) New York, 1945.

    Analiza karaktera (1933). Zagreb: Naprijed, 1982. " Masovna psihologija faizma (1933). Beograd, 1973.

    10. V. E. Fromm, Kriza psihoanalize. 11. Psihoanalitika karakterologija i njezino znaenje za socijalnu psi

    hologiju, v. E. Fromm, Kriza psihoanalize. 12. O tome je problemu pisao ve Freud u Massenpsychologie und

    Ich-Analyse (Masovna psihologija i analiza ega), a slinu ideju za stupa i Reich kada u Predgovoru Analize karaktera pie da se njegovi zakljuci grade na novim otkriima kako svaki drutveni poredak stvara karakterne strukture ljudi potrebne za njegov op stanak.

    13. O krizi identiteta (RN 92) Fromm govori ve u ovjeku za sebe kao osobini trinog karaktera a rado je ilustrira dijelovima Ib-senovog Peer Gynta.

    14. Fromm se koristi Unamunovim proglaavanjem nekrofilnim Fran-covog generala Millana Astraya, ije je geslo bilo Neka ivi smrt! (usp. HoM 357). O potresnom Unamunovom govoru v. Luis Portillo, Unamunovo posljednje predavanje, Praxis 12/67.

    15. O tome v. Rainer Funk, Mut zum Menschen (Hrabrost da se bu de ovjek), Stuttgart, Deutsche Verlags-Anstalt 1978, str. 68 i dalje.

    16. Vidi 1. svezak ovog izbora. Navodi u tekstu prema The Dogma of Christ and Other Essays on Religion, Psychology, and Culture (Dogma o Kristu i drugi eseji o religiji, psihologiji i kulturi). Garden City, N. Y. Doubleday & Co, 1966.

    17. V. E. Fromm, Vber den Ungehorsam und andere Essays. Stuttgart; Deutsche Verlags-Anstalt, 1982.

    18. Neke potekoe u odnosu ir.meu neproduktivne i produktivne orijentacije drutvenog karaktera iznosi dugogodinji Frommov su radnik i nastavlja Michael Maccobv u lanku Drutveni karak ter nasuprot produktivnom idealu, Kulturni radnik 2/82.

    19. Usp. Frommovu kritiku Freudovog biologizma i biologizma uope u Dodatku Anatomiji... kao i u Veliini i granicama Freudove misli.

    36

    20. Velikih potekoa s Frommovim shvaanjem otuenja ima Ri-chard Schacht u svojoj knjizi Alienation. Garden City, New York, Doubleday & Co, 1970.

    21. ini se da je paualno karakteriziranje E. Fromma biologistom, instinktivistom, naturalistom, kao to ini Agnes Heller, rezultat elementarnog nerazumijevanja njegove intencije kao i nepozna vanja njegove misli. V. A. Heller, Aufklarung und Radikalismus. Kritik der psvchologischen Anthropologie Erich Fromms u: A. Reif, Hrsg., Erich Fromm. Materialen zu seinem Werk Wien, Eu ropa Verlag, 1978.

    22. Pitanju humanizma u Frommovom djelu svoju studiju posvetio je Vladimir Sruk, Frommova humanistika vizija, Ljubljana, De-lavska enotnost, 1978. O istom problemu Fromm je uredio zbornik Socialist Humanism. An International Symposion. Garden City, N. Y., Doubleday & Co, 1965.

    23. To kae i sam Fromm: Epplerove su ideje sline Schumachero-vima, iako manje radikalne, ali je njegov poloaj posebno zanim ljiv jer je on voa Socijaldemokratske partije u pokrajini Ba-den-Wiirtenberg a istovremeno i gorljivi protestant. Moje dvije knjige, Zdravo drutvo i Revolucija nade iste su orijentacije. (HB? 188).

    24. Na samom poetku Predgovora knjizi The Heart on Man Fromm kae da su na njegove uvide djelovale psihoanalitika pra ksa i teorijska spekulacija (HoM 1).

    25. Ve u raspravi 0 metodi i zadatku... 1932. g. 26. Poprilian dio Frommovih, naroito ranijih spisa govori o Freudu

    kojim se Fromm bavi i u svoje dvije knjige Misija Sigmunda Frojda i Veliina i granice Freudove misli. Ovdje ne moemo pra titi po mome sudu ambivalentan odnos Fromma prema Freudu.

    27. Usp. 2arko Trebjeanin, Frommove dihotomije, Beograd, Nolit, 1983, koji dihotomije vidi u nerijeenom odnosu prirodnih (nepo vijesnih) i drutvenih (povijesnih) elemenata u Frommovom djelu.

    28. Usp. Psihoanaliza i religija. 29. Budui da Auer u svom prikazu Anatomije... izjednaava huma

    nistiku i biofilnu etiku (v. A. Auer, Erich Fromms 'Anatomie der menschlichen Destruktivitat' aus theologischer Sicht, u: A. Reif, navedeno djelo, str. 132) mogue je govoriti o psihologiji biofilije ve i zato to je za Fromma psihologija i put istraiva nja humanisitke etike (podnaslov ovjeka za sebe glasi: Istra ivanja o psihologiji etike).

  • Skraenice

    ALJD Anatomija ljudske destruktivnosti BoS Bekstvo od slobode CoP The Crisis of Psychoanalysis zS ovjek za sebe DoC The Dogma of Christ and Other Essays HoM The Heart of Man IiB? Imati ili biti? MfH Man for Himself MS Marksovo shvatanje oveka MSF Misija Sigmunda Frojda PaR Psychoanalysis and Religion RN Revolucija nade SSOI S onu stranu okova iluzije Ul Umijee ljubavi ViGFM Veliina i granice Freudove misli ZD Zdravo drutvo ZfS Zeitschrift fur Sozialforschung

    Vaniji Frommovi spisi

    1928 Psychoanalyse und Soziologie 1930 Die Entwicklung des Christusdogmas. Eine psychoanalytische

    Studie zur sozialpsychologischen Funktion der Religion 1931 Politik und Psychoanalyse 1932 Uber Methode und Aufgabe einer analytischen Sozialpsvcholo-

    gie: Bemerkungen uber Psychoanalyse und historischen Materia-lismus (O metodi i zadai analitike socijalne psihologije: Bi ljeke o psihoanalizi i historijskom materijalizmu, u: Kriza psihoanalize, Zagreb, 1980; v. 8. svezak ovog izdanja) Die Psychoanalytische Charakterologie und ihre Bedeutung fiir die Sozialpsychologie (Psihoanalitika karakterologija i njezino znaenje za socijalnu psihologiju, u: Kriza psihoanalize, Zagreb, 1980; v. 8. svezak ovog izdanja)

    1936 Autoritat und Familie (Autoritet i porodica, u: Autoritet i porodica, Zagreb, 1980; v. 1. svezak ovog izdanja)

    1937 Zum Gefiihl der Ohnmacht 1941 Escape from Freedom (Bekstvo od slobode, Beograd, 1964; v. 2.

    svezak ovog izdanja) 1947 Man for Himself (ovjek za sebe, Zagreb, 1966; v. 3. svezak ovog

    izdanja) 1950 Psychoanalysis and Religion (Psihoanaliza i religija, v. 5. svezak

    ovog izdanja) 1951 The Forgotten Language (Zaboravljeni jezik, Zagreb, 1970) 1955 The Sane Society (Zdravo drutvo, Beograd, 1963; v. 4. svezak

    ovog izdanja) 1956 The Art of Loving (Umijee ljubavi, Zagreb, 1965; v. 6. svezak

    ovog izdanja) 1959 Sigmund Freud's Mission (Misija Sigmunda Frojda, Beograd, 1978)

  • 1960 Psychoanalysis and Zen Buddhism (Zen budizam i psihoanaliza, Beograd, 1964)

    1961 May Man Prevail? Marx's Concept of Man (Marksovo shvatanje oveka, Beograd, 1979)

    1962 Beyond the Chains of lllusion (S onu stranu okova iluzije, Za greb, 1980; v. 7. svezak ovog izdanja)

    1963 The Dogma of Christ and Other Essays (izvorno 1930; Dogma o Kristu, v. 5. svezak ovog izdanja) The Revolutionary Character (Revolucionarni karakter, u: Autoritet i porodica; v. 1. svezak ovog izdanja)

    1964 The Heart of Man 1965 Socialist Humanism. An International Symposion uredio E.

    Fromm 1966 You Shall Be as Gods (Bit ete kao Bog; v. 5. svezak ovog iz

    danja) 1968 The Revolution of Hope (Revolucija nade, Beograd, 1978) 1970 The Crisis of Psychoanalysis (Kriza psihoanalize, Zagreb, 1980;

    v. 8. svezak ovog izdanja) + Michael Maccobv: Social Charakter in a Mexican Village. A Sociopsychoanalytical Study

    1973 The Anatomy of Human Destructiveness (Anatomija ljudske des truktivnosti I-II, Zagreb, 1975; v. 9. i 10. svezak ovog izdanja)

    1976 To Have or To Be? (Imati ili biti?, Zagreb, 1979; v. 11. svezak ovog izdanja)

    1979 Greatness and Limitations of Freud's Thought (Veliina i gra nice Freudove misli, Zagreb, 1980; v. 12. svezak ovog izdanja)

    1980 Arbeiter und Angestellte am Vorabend des Dritten Reichs (ob rada ankete raene 192930. g.)

    1981 On Disobedience and Other Essays 1983 Vber die Liebe zum Leben. Rundfunksendungen. (Hrs. Hans Jiir-

    gen Schultz)

    Autoritet i porodica

  • I. Uvod

    Raznolikost pojava autoriteta Za mnoge je ljude njihov odnos prema autoritetu najistaknu tija odlika njihova karaktera: bilo to su jedni samo tada doista sretni kada se mogu podati i potiniti nekom autorite tu, i to utoliko vie ukoliko je to podavanje i potinjavanje stroe i bezobzirnije, bilo to se drugi ponaaju odbojno i pr kosno, i to im treba da se potine nekim naredbama pa bile one i najumnije i za njih same najsvrsishodnije. Ali dok dru ge karakterne odlike, primjerice krtost ili tonost, predstav ljaju jednu relativno jedinstvenu pojavu, to je slika koja nam prua nabrajanje sasvim malo primjera razliitih vrsta auto riteta i stava prema njemu toliko raznolika i zamrena, da moramo posumnjati imamo li uope posla s injeninim sta njem koje je dovoljno jedinstveno da bi se sainio predmet psiholokog istraivanja.

    Postoji autoritativna situacija u odnosu sina prema ocu u odreenoj vrsti sitnoburoaske porodine strukture. Od oca se strahuje i sluaju ga odmah i bez protivljenja; tu je katkad pomijean vie osjeaj strahopotovanja, katkad vie osjeaj mrnje ili straha koji tom odnosu daju posebnu boju. Sve dok otac ivi, njegova je volja jedini zakon, a nada u samostal nost i nezavisnost je, svjesno ili nesvjesno, povezana s nadom u oevu smrt. Takva nada, ali i takva elja izostaje u odreenoj vrsti odnosa vojnika prema oficiru. Potinjeni predaje rado sno i rado svoju linost, postaje orue voe ija volja zamje-

    43

  • njuje njegovu vlastitu. Potinjeni mu se divi kao beskrajno nadmonom biu i nalazi svoju sreu u rijetkim voinim pohvalama. Svakako, on ga se i boji, ali obino samo onda ka da vjeruje da svoju dunost nije sasvim ispunio. Strahopoto vanje, divljenje, pa i ljubav, igraju mnogo veu ulogu u njego vim osjeajima nego strah. Sasvim je drugi, opet, odnos pre ma voi kakav se izgradio u omladinskom, posebice u njema kom omladinskom pokretu. I ovdje postoji utapanje u vou, predavanje vlastite linosti, vlastitog htijenja i odluivanja. Ali klica odnosa nije mo voe i strepnja pred posljedicama povrede dunosti, ve ljubav prema njemu i strepnja pred gu bitkom ljubavi. Ljubav je oslonac i onog autoritativnog odno sa koji se tako esto nalazi u sluajevima subordinacije, pri mjerice odnos bolniarke prema lijeniku. Ali ovdje je odnos heteroseksualan a ne homoseksualan sa svim posljedicama dru ge vrste koju ova razlika povlai. Ako je u homoseksualnoj ljubavi uvijek jedna crta htijenja za izjednaavanjem i poisto vjeivanjem, u heteroseksualnoj ljubavi to izostaje. U njoj postoji, vie ili manje svjesna, elja da se bude voljeno bie i strepnja od gubitka ljubavi, premda je samo vjerojatnost da se bude voljeno bie osnova za divljenje i pokornost. U odnosu katolikog vjernika prema njegovu ispovjedniku strep nja i ljubav ne igraju tako vanu ulogu. Ispovjednikova nad-monost je preteno moralna. On je utjelovljena savjest vjer nika. Ispovjednik moe pustiti vjernika da se osjea krivim, a moe mu oprotajem dati unutranji mir. Naivnom vjerniku i on se ini kao vie bie, a rastojanje prema njemu ne moe se nikada premostiti. Nisu pohvala i ljubav, ve nagrada i oprotaj ono dobro koje vjernik valja da oekuje za potinja-vanje, i to ne toliko ispovjedniku koliko ideji i instituciji ko ju ovaj zastupa. Ako je u svim ovim sluajevima odnos pre ma nosiocu autoriteta u biti osjeajno uvjetovan i ukoliko um no miljenje u njemu malo sudjeluje, onda upravo to igra od luujuu ulogu u jednom odnosu drukije vrste, odnosu stu denta prema autoritetu sveuilinog nastavnika kojega potu-

    44

    je i kojemu se divi. Nastavnika ne ini nastavnikom seksualna ili moralna mo, ve duhovne vrijednosti i mo koju se stu dent nada jednom i sam dosegnuti. Osnovnu odliku ovog od nosa ne sainjava uvjerenje u nepremostivoj udaljenosti, ve elja da se postane isto to i nosilac autoriteta. Ukoliko je u takvoj strukturi autoriteta nosilac autoriteta utjelovljenje ide ala onih koji su mu odani, to je u jednoj drugoj, u mnogo emu srodnoj a ipak odsudno razliitoj strukturi, utjelovlje nje egoistikih interesa. U tom je smislu za astoljubiva na mjetenika autoritet njegov uspjean ef. Uzeti ga za uzor, vje rovati u njega, to vlastitim ambicijama, izvana kao i iznutra, daje oslonac i vrstinu. efova pohvala i priznanje ne usreuju toliko same po sebi, ve prednostima koje znae.

    Ovi primjeri malo ohrabruju u pokuaju da se definira ono to se moe podrazumijevati pod autoritetom u psiholokom smislu. Razlike u osjeajnoj strukturi ine se vee nego zajedni ke odlike, pa se moe sumnjati jesu li ove dovoljno vrste za jedinstveno promatranje predmeta. Kao odluujua odlika po nekad se ini strah, katkad divljenje, neki put ljubav, a po-kadto i egoizam. Izvorite autoritativnog odnosa je ponekad mo i opasnost, a koji put uzoriti doprinos. U jednom sluaju sudjeluju samo osjeanja, a u drugom umno miljenje; jedan put se odnos prema autoritetu doivljava kao stalan pritisak, drugi put kao sretno obogaenje. Neki put se ini kao da je autoritet iznuen vanjskim okolnostima i, u ovom smislu, nu an, a ponekad izgleda da je dobrovoljni in. ini se, najprije, da je lake od pozitivne odredbe rei to pod autoritetom ne emo podrazumijevati. Autoritativni odnos nije naprosto iznu eno ponaanje. Ratni zarobljenik ili politiki zatvorenik, koji se pokoravaju naredbama nosioca moi, a ne odaju svoj ne prijateljski i odbojan stav, nisu primjeri autoritativnog od nosa. Kada Simmel kae1 da bi u autoritetu uvijek morao biti ostatak dobrovoljnosti, onda se time svakako misli da samo-potinjavanje moe, dodue, slijediti na osnovi neke prinu de, ali da mi o autoritetu govorimo samo onda kada se ova

    45

  • prinuda ne osjeti ba kao ista prinuda, ve kada se ona upot puni ili ojaa osjeajnim odnosima. Pozitivno izraeno, sva kom autoritativnom odnosu svojstvena je osjeajna spona nekog podreenog prema nekoj neodreenoj osobi ili istanci. ini se da osjeaj autoriteta uvijek ima u sebi neto straha, strahopotovanja, uvaavanja, divljenja, ljubavi, a esto i mr nje. No uloga koja se kvantitativno pribliava svakom sluaju ovog osjeajnog kompleksa ini se da je potpuno razliita, a ova tekoa jo sloenija, tako da komponente mogu nastu piti ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, katkad izravno, a katkad u oblicima reakcije. S obzirom na to injenino stanje, svakako emo bolje postupiti odreknemo li se definicije i za dovoljimo se time da u grubim obrisima razjasnimo u kojem je znaenju ovdje rije o stavu prema autoritetu u psiholokom smislu.

    Slijedee istraivanje odnosi se na psiholoku dinamiku sta va prema autoritetu. Ono nastoji analizirati nagonske tenden cije i duevne mehanizme koji su djelotvorni u obrazovanju razliitih oblika stava prema autoritetu. Ukoliko je ovo is traivanje, za razliku od drugih priloga sabranih u ovom sve sku, isto psiholoko istraivanje, ono ipak stoji u tijesnoj po vezanosti s njima.* Dok se u jednom ovjeku, ili u jednoj gru pi, djelotvorni poticaji i nagoni, dodue, razvijaju na osnovi odreenih psiholoki i bioloki datih uvjeta ali uvijek u smislu njihova aktivnog i pasivnog prilagoavanja drutvenim ivot nim uvjetima, isto psiholoko istraivanje ne smije nikada izgubiti vezu sa svojevrsnom ivotnom praksom koja proizvo di i stalno reproducira duevne tendencije koje valja istrai vati. S obzirom na opseg i tekou predmeta, ovaj rad se na stoji ograniiti samo na to da izdvoji i raspravi neke probleme iz ukupne i sloene strukture i dinamike stava prema autori tetu. Stav prema autoritetu jedva da je do sada predstavljao predmet psiholokog istraivanja, ma koliko bio neobian s * Fromm misli na Studien uber Autoritat und Familie odakle je preuzet ovdje objavljeni esej.

    46

    obzirom na veliinu osobnog i socijalno-psiholokog znaenja predmeta. Jedini psiholog na kojega bi se trebalo nadovezati jest Freud, i to ne samo zbog toga to su njegove psiholoke kategorije, zbog njihova dinamikog karaktera, jedino upotreb ljive, ve i zato to se on neposredno bavio problemom auto riteta i ukazao na vana i plodna gledita.

    II. Autoritet i Nad-Ja

    Uloga porodice u njihovu razvitku Freud raspravlja o problemu autoriteta u vezi s dva pitanja psihologijom mase i Nad-Ja. Bavei se s oba ova problema, on pokazuje kakvo odluujue znaenje pridaje autoritetu u psiholokom pogledu. Takva primarna masa jest kae on broj individua koji postavlja jedan te isti objekt (tj. vou) na mjesto svoga ideala Ja i zbog toga se meusobno poistovje uje s njegovim 7a.2

    Prema Freudu, autoritet, osim za obrazovanje mase, nije manje vaan i za obrazovanje Nad-Ja. Budui da emo u na stavku izlaganja imati posla s pojmovima Nad-Ja, Ja i Ono, valja ukratko prikazati to Freud podrazumijeva pod tim poj movima. U duevnom ustrojstvu on pretpostavlja tri instance: Ono, Ja i Nad-Ja. To nisu oznake za dijelove u statikom, ve za nosioce funkcija u dinamikom smislu. Oni nisu otro razgranieni ve prelaze jedan u drugoga. Ono je prvobitni i nediferencirani oblik duevnoga ustrojstva. Na prapoetku je svaki libido nagomilan u Ono, dok je Ja jo pojmljeno u obra zovanju ili je slabo.3 Ja je izravnim utjecajem vanjskoga svi jeta . . . promijenjeni dio Ono-ga.4 Ja predstavlja ono to se moe nazvati umom i svijeu, u suprotnosti prema Ono koje sadri strasti.5 On saeto kae o Ja: Mi smo stvorili predod bu o duevnim zbivanjima u jednoj osobi i nazivamo je njezi nim Ja. Na ovome Ja privezana je svijest, ono vlada pristu pima motilitetu, to e rei otjecanju uzbuenja u vanjski svi-

    47

  • jet; Ja je ona duevna instanca koja nadzire sva njezina par cijalna zbivanja, koja nou odlazi na spavanje, a onda jo uvijek upravlja cenzurom snova. Od ovoga Ja potjeu i potiski vanja kroz koja odreena duevna nastojanja treba da budu iskljuena ne samo svijeu, ve i drugim vrstama vaenja i potvrivanja.6 Nad-Ja koje je Freud prvobitno nazvao i Ideal--Ja ili Ja-ideal filogenetiki je posljednja i najprobirljivija7 instanca duevnog ustrojstva. Kao njegovu funkciju Freud oznaava samopromatranje, moralnu svijest, cenzuru snova i glavni utjecaj prilikom potiskivanja.8 U Neue Folge der Vor-lesungen kao tri funkcije Nad-Ja on navodi samopromatranje, savjest i obrazovanje ideala.9 Na pitanje je li i ispitivanje stvar nosti jedna funkcija Nad-Ja, Freud odgovara proturjeno.10 Na stanak Nad-Ja Freud dovodi u tijesnu vezu s ocem. Prije svih objektivnih odnosa malo dijete se ve poistovjeuje s ocem, a iza Ja-ideala skriva se prvo i najvanije poistovjeivanje po jedinca, poistovjeivanje osobne pradavnine s ocem.11 Ovo pri marno poistovjeivanje biva ojaano sekundarnim, opadanjem Edipove faze. Pod pritiskom strepnje pred oevom ljubomo rom malo dijete se mora odrei svojih seksualnih elja usmje renih prema majci i svojih neprijateljskih i ljubomornih elja usmjerenih protiv oca. To mu biva olakano ukoliko se poisto vjeuje s ocem i introjektira njegove zapovijedi i zabrane. Umjesto vanjske strepnje nastupa unutranja koja ga auto matski titi pred doivljajem vanjske. Na ovom zaobilaznom putu dijete istovremeno postie dio cilja zabranjenog ukoli ko se poistovjeivanjem izjednailo s ocem. Tom dvostrukom injeninom stanju odgovara dvostruki sadraj: Ti treba da bude takav (kao i otac) . . . Ti ne smije biti takav (kao i otac), tj. ne smije initi sve to i on ini; poneto mu ostaje ograni eno.12

    U toku razvitka Nad-Ja preuzima i utjecaje onih osoba ko je stupaju na mjesto roditelja, dakle odgojitelja, uitelja, ide alnih uzora.13 Nad-Ja postaje nosilac tradicije14 i pounutra-njenje vanjske prinude.15 Odnos Nad-Ja prema Ono je dvo-48

    slojan. Nad-Ja je, s jedne strane, reaktivna tvorevina protiv nagonskih zbivanja Ono-ga,16 a s druge strane, Ja izvlai svoje energije iz Ono."

    Ne treba poricati izvjesne proturjenosti i nejasnoe u Freudovoj pojmovnoj tvorevini. Ve je ranije bila spomenuta nejasnoa da se ispitivanje realnosti katkad pripisuje Ja, a katkad Nad-Ja. Teko je, takoer, shvatiti zato samopromatra nje treba da bude funkcija iste instance koja, kao reaktivna tvorevina protiv svijeta nagona, utjelovljava savjest i nastaju-e ideale. Stjee se dojam da je Freud ovdje formalistiki pri stupio obrazovanju pojma, da je, drugim rijeima, Nad-Ja op teretio svim onim funkcijama koje iz bilo kojega razloga nije htio pripisati Ja ili Ono-me. I tako vaan pojam za genezu Nad-Ja kao to je proistovjeivanje, optereen je formalisti-kim karakterom. Ono to se skriva pod poistovjeivanjem, koje je opisao Freud, psiholoki su vrlo razliite injenice, pa bi jedna manje formalistika pojmovna tvorevina trebalo da razlikuje barem tri vrste poistovjeivanja: jedno obogaujue, tj. takvo poistovjeivanje u kojem preuzimam linost drugo ga u sebe i ojaavam svoje Ja ovim obogaenjem; jedno osi-romaujue, u koje ulaem svoju linost u drugoga i postajem njegov dio, i, konano, jedno (svjesno ili nesvjesno) osjea nje poistovjeenja, koje kao sadraj ima jednakost i zamjen-Ijivost moje linosti s linou drugoga. Ali osnova za ovo osjeanje ne bi smjela biti toliko zajednika svojstva koli ko bitni zajedniki interesi.

    Unato proturjenostima i nejasnoama u teoriji Nad-Ja i u teoriji poistovjeivanja, Freud je u ovom pogledu posredovao u odluujuem razumijevanju problema autoriteta i, povrh to ga, drutvene dinamike. Njegova teorija nudi vaan prilog odgovoru na pitanje kako je mogue da u jednom drutvu, kao to nam pokazuje povijest, vladajua sila bude tako dje lotvorna. Vanjska sila i mo u kojoj su utjelovljeni autoriteti ponekad mjerodavni za neko drutvo neophodan je sastavni dio ostvarenja povodljivosti i potinjavanja mase ovim auto-

    49

  • ritetima. No, s druge strane, jasno je to ova vanjska prinu da ne djeluje kao takva samo izravno, nego da se, povodi li se masa za zahtjevima i zabranama autoriteta, to ne dogaa iz strepnja pred fizikom silom i fizikim sredstvima prinude. Svakako i takav sluaj moe nastupiti izuzetno i prolazno. Po-vodljivost koja bi poivala samo na osnovi strepnje od stvarnih sredstava prinude zahtijevala bi veliki aparat koji bi na du i rok bio preskup. Takva povodljivost, samo na osnovi vanj skog straha onih koji sluaju, oslabila bi kvalitetu radnog uinka na nain koji je, bar za proizvodnju u suvremenom drutvu, nepodnoljiv, a osim toga stvorila bi labilnost i nemir u drutvenim odnosima koji bi, takoer, bili nespojivi s traj nim zahtjevima proizvodnje. Kada vanjska sila uvjetuje po vodljivost mase, iz toga slijedi da ona mora promijeniti kva litetu due pojedinaca. Tekoa koja pritom nastaje djelomi no se rjeava obrazovanjem Nad-Ja. Posredovanjem Nad-Ja preobraava se vanjska sila, i to tako da se iz vanjske preob raa u unutranju silu. Autoriteti kao predstavnici vanjske si le bivaju introjektirani, a pojedinac sada ne djela prema nji hovim zapovijedima i zabranama samo iz straha od vanjske kazne, ve i iz straha od psihike instance koju je ustanovio u samome sebi.

    Vanjska, u drutvu djelotvorna sila istupa naspram djeteta odraslog u porodici u liku roditelja, a u maloj patrijarhalnoj porodici u liku oca. Putem proistovjeivanja s ocem i pounu-tranjenjem njegovih zapovijedi i zabrana, Nad-Ja se, kao in stanca, zaodijeva u atribute morala i moi. No kada je ova in stanca jedanput ustanovljena, onda se s procesom poistovje ivanja odvija istovremeno i jedan obrnuti proces. Nad-Ja se sve vie i vie projektira na nosioce autoriteta koji vladaju u drutvu. Drugim rijeima, pojedinac odijeva faktike auto ritete svojstvima svoga vlastitog Nad-Ja. Ovim inom projek cije Nad-Ja u autoritete, oni dalekoseno izmiu racionalnoj kritici. Masa vjeruje u njihov moral, mudrost i snagu i u svom realnom obliku i s izvjesnim stupnjem nezavisnosti. No time

    50

    ovim autoritetima, obratno, opet biva svojstveno da se nepre stano pounutranjavaju i postaju nosioci Nad-Ja. Ta preobraz ba autoriteta, putem projekcije Nad-Ja kvaliteta, pridonosi ras vjetljavanju jedne tekoe. Lako je razumjeti zato malo dije te, u nedostatku svojega ivotnog iskustva i kritinosti, sma tra roditelje idealom i zbog toga ih moe u smislu obrazova nja Nad-Ja primati u sebe. Za kritinijega odraslog bilo bi ve mnogo tee da ima isti osjeaj potovanja za autoritete koji vladaju u drutvu, ako upravo ovi autoriteti, putem projekcije Nad-Ja na njih, ne bi za ovog odraslog imali iste kvalitete koje su nekada imali roditelji za nekritino dijete.

    Odnos Nad-Ja prema autoritetu je dijalektiki. Nad-Ja je pounutranjenje autoriteta. Putem projekcije svojstava Nad-Ja na autoritet, on se preobraava i, u ovom preobraenom ob liku, opet pounutranjava. Autoritet i Nad-Ja uope ne treba da se odvajaju jedan od drugoga. Nad-Ja je pounutranjena vanjska sila. Vanjska sila biva na taj nain djelotvorna zato to sadri Nad-Ja kvalitete. Prema tome, Nad-Ja nije nipoto neka instanca koja se obrazuje u djetinjstvu i od tada je dje lotvorna u ovjeku bez obzira na izgled drutva u kojemu on ivi. tovie, Nad-Ja bi u veini sluajeva vie ili manje ie zavalo, ili bi se njegov karakter i njegov sadraj mijenjali kada mjerodavni autoriteti u drutvu ne bi neprestano nastavljali ili, tonije reeno, obnavljali proces obrazovanja Nad-Ja koji je zapoet u djetinjstvu. To to su ovi autoriteti odjeveni u moralne kvalitete Nad-Ja, takoer ne znai da bi prisutnost jednom obrazovanog Nad-Ja i njegova projekcija na autoritete bili dovoljni da ove autoritete uine djelotvornim i onda kada ne bi bili nosioci fizike sile. Isto onako kao to dijete, obra zovanjem Nad-Ja, pounutranjava silu to potjee od oca, tako i odravanje i obnavljanje Nad-Ja kod odraslog nepre stano poiva na pounutranjenju stvarne vanjske sile. I prem da strepnju od vanjske opasnosti Nad-Ja pretvara u unutra nju strepnju, ipak je dinamiki odluujui inilac u njegovu

    51

  • obrazovanju i odravanju upravo vanjska sila i strepnja od nje. Kada toga ne bi bilo, vanjska strepnja ne bi mogla biti pounutranjena, a fizika sila ne bi se preobrazila u moralnu.

    Ovoj tvrdnji je, svakako, potrebno jedno ogranienje. Do ivljaji to ih je neki ovjek imao u ranom djetinjstvu i mla dosti od veeg su znaenja za obrazovanje karaktera od doiv ljaja kasnijih godina; i to ne zato to bi doivljaji iz djetinjstva na taj nain odredili karakter da ga kasniji dogaaji vie ne bi mogli promijeniti (to bi u dalekosenom opsegu bio sluaj kod neurotiara koji je upravo karakteristian po svojoj vie ili manje oskudnoj sposobnosti prilagoavanja duevnog ustroj stva i svom ustaljenju u situaciju iz djetinjstva); ali doivljaji ipak stvaraju sklonosti to utjeu na relativnu tegobu i spo rost psihikog ustrojstva prema stvarnim promjenama. Za na problem to znai da, kada su doivljaji iz djetinjstva proizveli jedno jako Nad-Ja, to Nad-Ja esto ostaje srazmjerno otporno prema ivotnim uvjetima koje zahtijeva jedno drukije obra zovano Nad-Ja. U relativno odreujuem karakteru doivljaja iz djetinjstva lei osnova za to to odreene psihike struk ture esto odravaju svoje snage iznad drutvenih nunosti. Takav nesklad izmeu psihike strukture i drutvene stvarnosti moe, svakako, biti samo prolazan i, ako psihika struktura treba da se trajno odrava, moraju nastupiti drutvena potis kivanja koja je opet iznova uvjetuju. Moglo bi se rei da psi hika struktura ima funkciju zamanjaka to odrava kretanje i nakon neurednog rada stroja, ali ipak samo u ogranienom trajanju.

    Nuno poklapanje Nad-Ja i autoriteta ne poiva samo u to me to se Nad-Ja mora stalno iznova proizvoditi od stvarnih i monih autoriteta, ve i u tome to samo Nad-Ja nije do voljno jako i stabilno da bi ispunilo propisane mu zadatke. Svakako, postoje tipovi linosti koji su, od normalnog do patolokog, prinudnog karaktera i kojih je Nad-Ja tako jako da bi njihova djelanja i poticaje potpuno nadzirala i kada to 52

    Nad-Ja ne bi bilo utjelovljeno u stvarnim moima i osobama. Meutim, samo bi jedan Robinson Crusoe svojim prinudnim karakterom mogao i na otoku produiti da slua svoje Nad-Ja onako kako je to bio navikao initi prije brodoloma. Kod pro sjenog ovjeka unutranja instanca nije dovoljno jaka da bi strah od same njezine zamjerke bio dovoljan. Strah od stvar nih autoriteta koji imaju mo njime zaodjenutu, nada u mate rijalne prednosti, elja da ga oni vole i hvale i zadovoljenje koje proizlazi iz ostvarenja ove elje (primjerice odlikovanjem, unapreenjem itd.), a zatim i mogunost iako nesvjesna i neostvarena seksualnih, osobito homoseksualnih objektnih odnosa s ovim autoritetima, predstavljaju inioce jaina kojih nije manja od straha Ja pred Nad-Ja. Odnos izmeu Nad-Ja i autoriteta je, prema tome, zamren. Jednom je Nad-Ja pounu-tranjeni autoritet, a autoritet je personificirano Nad-Ja, drugi put njihovo zajedniko djelovanje stvara dobrovoljnu povod-Ijivost i potinjavanje to, u tako udnom obliku, obiljeavaju drutvenu praksu.

    Dok Nad-Ja nastaje ve u ranim godinama ivota djeteta kao instanca koja je uvjetovana strahom od oca, a istovre meno i eljom da ga otac voli, porodica se pokazuje kao vana pomo u uspostavljanju kasnije sposobnosti odraslog da vje ruje u autoritete i da im se podreuje. Meutim, proizvoenje Nad-Ja samo je jedan od zadataka to ih ispunjava porodica kao psiholoka agentura drutva, a proizvoenje Nad-Ja ne moe se odvojiti od ukupne nagonske strukture i karaktera ovjeka kakav se proizvodi u porodici. Freud je pokazao koliko su doivljaji ranog djetinjstva odluujui u uobliavanju nagon ske strukture i karaktera jednog ovjeka, a i to da glavna ulo ga u razvoju djeje psihe pripada odnosima osjeajnosti pre ma roditeljima, vrsti ljubavi prema njima, strepnji pred nji ma i mrnji protiv njih. Time je on bitno pridonio razumije vanju djelovanja porodice u smislu upravo spomenutih dru tvenih funkcija. Ipak on je previdio da pored individualnih razlika to postoje u pojedinim porodicama, porodica u prvom

    53

  • redu predstavlja odreene drutvene sadraje i da u njezinu posredovanju, i to ne smislu posredovanja mnijenja i pogleda, ve u proizvodnji drutveno poeljne duevne strukture, lei njezina najvanija drutvena funkcija. Od toga nedostatka bo luje Freudova teorija Nad-Ja.

    Prema Freudu, Nad-Ja predstavlja proistovjeivanje s ocem na to su se vremenom nadovezivali odgojitelji, uitelji, kao i nepregledno, neodredljivo mnotvo svih drugih osoba sredi ne (blinji, javno mnijenje).18 Uzrok poistovjeivanju nalazi se za Freuda, bez obzira na takozvana primarna poistovjeiva nja u najranijem djetinjstvu, u Edipovom kompleksu. Malo di jete ima seksualne elje prema svojoj majci, suoava se s pri jeteom nadmonou oca, osobito strahuje pred kaznom kas tracije zbog svojih zabranjenih poticaja, preobraa vanjsku strepnju pred kastracijom od oca u unutranju i putem poisto vjeivanja s ocem zadovoljava jedan dio svojih prvobitnih elja. Na taj nain je Nad-Ja, prema Freudu, naslijee Edipova kom pleksa. To je shvaanje problematino zbog oskudne ocjene o povezanosti porodine strukture sa strukturom cijeloga dru tva. Kada Freud kae da se vremenom predstavnici drutva nadovezuju na lik oca, onda je to, dodue, u izvjesnom vanj skom i vremenskom smislu tono, ali ovoj tvrdnji je potrebna dopuna obrnutom tvrdnjom, naime, da se otac nadovezuje na autoritete koji vladaju u drutvu. Autoritet to ga otac ima u porodici nije sluajan autoritet koji se kasnije dopunjava drutvenim autoritetima, ve se sam autoritet oca porodice naposljetku zasniva na strukturi autoriteta cijeloga drutva. Istina, otac porodice je prema djetetu (vremenski gledano) prvi posrednik drutvenog autoriteta, ali (sadrajno gledano) on nije njegov uzor, ve njegov odraz.

    Seksualno suparnitvo u odnosu izmeu oca i sina katkada je obojeno drutvenom situacijom. Drutvena uvjetovanost Edipova kompleksa najprije poiva u injenici da je on a Freud ga smatra opeljudskom i bioloki nunom pojavom, pa ga u tom smislu projektira unazad i na prahistoriju ovje-54

    anstva karakteristian, u obliku kojega je opisao Freud, samo za odreene drutvene strukture. Postoji vie drutava u kojima otac uope ne sjedinjuje funkciju seksualnog supar nika i svemonog autoriteta. Kod mnogih primitivnih plemena obje funkcije su, primjerice, podijeljene izmeu majine brae i oca.

    Time, svakako, ne treba umanjiti izvanrednu vanost Edi pova kompleksa, seksualnih elja djeteta, kao ni suparnitva i neprijateljst