Epistemologija, skripta

EPISTEMOLOGIJAMladen Milić, dipl. teol.

Đakovo, 2009.

EPISTEMOLOGIJA, Mladen Milić, dipl. teol. Ljetni semestar, 2009.

LITERATURA

MACAN, Filozofija spoznaje, Zagreb 1997.

H. BOŠKOVIĆ, Problemi spoznaje, Zagreb 1931.

J. DANCY, Uvod u suvremenu epistemologiju, zagreb 2001.

MACAN, Izbor tekstova za filozofiju spoznaje, zagreb 2006.

SUPEK, Teorija spoznaje, Zagreb 1974.

SUPEK, Filozofija znanosti i humanizam, Zagreb, 1979.

S. ZIMMERMANN, Nauka o spoznaji, Zagreb 1942.

2


U V O D

Je li uopće sigurno to što spoznajemo? Naizgled nije problem što spoznajemo. Pitamo se ako spoznajemo, spoznajemo li sigurno i istinito? Ako istinito spoznajemo možemo li to priopćiti drugima? Je su li to samo moji osobni utisci? Vara li me spoznaja? Ova pitanja si postavlja i Gorgija.

Predmet spoznaje je istina! Ona danas dolazi u pitanje, relativna je. Što u konačni znači istina? I Krist kaže da dolazi radi istine. Pilat ga pita što je to istina. Quid est veritas? Vir, qui adest. – Čovjek koji je tu, prisutan.

Danas je načelo istine dovedeno u pitanje, bilo u fenomenološkom, gnoseološkom ili etičkom smislu. Danas se u modernoj kulturi vrišti o pravu na privatnost, a s druge strane imamo primjer gdje sve moramo reći drugima pa čak i za novac (npr. Trenutak istine). Današnje vrijeme relativizira spoznaju a time i istinu. U hramu u Delfima piše: Spoznaj samog sebe! U grčkom za spoznaju rabi se riječ gnosis.

Težnja za znanjem karakteristična je za svakog čovjeka. Ta težnja je izrodila mnoge izume jer znatiželja tjera čovjeka prema naprijed. Prije su postojali oni ljudi koji su znali sve a zvali su ih polihistori. Čovjeku nije lako ni znati što želi znati. Kant se pita „Što mogu zanti?“. To je ujedno i glavno pitanje svake spoznajne nauke. Spoznaja temeljnog javlja nova pitanja. A u središtu je pitanje istine.

Kritički realizam otklanja mogućnost nominalizma i nekih drugih teorija. Jer naše riječi nisu samo prazni simboli nego izražavaju idealni sadržaj u svakom materijalnom biću kojeg pojedinačno spoznajemo a do kojeg naš um dolazi procesom apstrakcije. Kao ljudi u spoznajnom procesu apstrahiramo. Ništa nije u umu što nije prošlo kroz osjetila - tvrdi realizam da nema toga tapkali bi u mraku. Empiristi tvrde da je materijalna spoznaja nemoguća, a ako je i moguća bez sadržaja. Kažu da je spoznatljivo samo ono uvidom. A načelo provjerljivosti uzimaju kao jedini kriterij za istinu.

U spoznaji prekoračujemo puko osjetljivo. Ona se ne odnosi na ono usko vezano ovdje i sada, nego na prekoračenja . Zato imamo načelo uzročnosti i hipotetski sigurnost (npr. skok sa 17. kata. Nećemo skočiti da vidimo je li smrtonosno…). Čovjekov um ima sposobnost da može spoznavati neovisno od iskustva – a priori. Ta spoznaja omogućava svaku drugu spoznaju. Kod odnosa istine i slobode vidi se da je spoznaja istine i etički problem. Otvorenost za istinu u najvećoj je mogućoj slobodi.

Pitamo se, nadalje, je li spoznaja kod čovjeka beskonačna? Konačna je jer je čovjek konačno biće.

Wittgenstein kaže kako ono o čemu se ne može govoriti treba o tome šutjeti.

Jedino čovjek ima mogućnost spoznavati. Jedino čovjek posjeduje relacijsko znanje, uočava odnose među predmeta i nastoji ih dovesti u red a ne ostavit ih u kaosu.

Specifičnost ove filozofije je u tome da ona nudi odgovore. Svaka znanost povremeno promatra jer znati je filozofski nužan preduvjet za svaku znanost. Ona želi pružiti misaoni temelj svakoj znanosti.

Filozofija spoznaje je dio filozofije koji nudi njoj utemeljenje. Glavno pitanje kojim se bavi je je li moguće doći do nesumnjivo istinite spoznaje? Je li u matematici 2+2=4. U nekim znanostima se mora doći do istinitog. Liječnik mora doći do nesumnjivo istinite

3


spoznaje (dijagnoza). Mi smo uronjeni u racionalnu znanstvenost. Je li SMS istinita komunikacija u 160 znakova. Ne!

POTEŠKOĆA ZA SPOZNAVANJE ISTINENe može postojati kao neovisan predmet već jednostavno pretpostavlja tu sposobnost kao preduvijet. Psiholog sakuplja podatke i gleda ih, u filozofiji to nije moguće. Već sposobnost spoznaje ima u sebi MOGUĆNOST. Sredstvo za istraživanje spoznaje je SPOZNAJA! Spoznaja predstavlja samu sebe. Utemeljena je u sebi samoj.

Je li moguće i na koji način spontanu, prirodnu sigurnost pretvoriti u znanstvenu tj. kritički osiguranu izvjesnost? = To je pitanje kojim počinje rasprava. U svakodnevnom životu mi se ne zamaramo spoznajom ali na spoznajno-teoretskom planu se borimo tim pitanjima. To pitanje nije starijeg datuma. Na neki način tek nakon Imanuela Kanta koji stavlja naglasak na subjekt spoznaje. Subjekt i objekt nisu isti. Njihov susret u spoznaji time i postaje problematičan. pitanje je što je spoznaja izvan čovjeka. Kant kaže da spoznaja isključivo ovisi o subjektu. Za nesigurnost nisu kriva samo osjetila jer se ona mogu lako otkloniti. Sumnja ima druge temelje. Ako se čovjek stavi u drugu sredinu, njegova se spoznaja mijenja. SPOZNAJNA BAZA je različita kod ljudi. Tamo gdje se radi o ljudskoj egzistenciji nije često moguće doći do slaganja pa se valja pomiriti sa činjenicom da postoje različita mišljenja pa se javlja mogućnost u sumnju spoznaje. I Kant kao i Aristotel govori kako postoji težnja za znanjem. Teoretski ne mogu dokazati Boga ali ga moramo zahtijevati. Čovjekove sile su preslabe da na neka pitanja nađu odgovor. Ovisno o njihovu odgovoru moguća je metafizika. Ako nema odgovora čemu onda neka znanost.

Descartes kaže Jesam, ukoliko mislim. Danas nedostaje opipljiv kriterij za dokazivanje. U filozofiji nema autoriteta. Proučavajući Tomu, Aristotela ili nekog drugog mi se ne moramo povoditi za njima nego donijeti svoje mišljenje. U zauzimanju stavova igraju tradicija (drugačiju imaju Nietsche, Kant i Hegel), životna situacija.

ŠTO JE ZADATAK FILOZOFIJE SPOZNAJE?- Naći zrnce istine koje se krije u svakom uvjerenju.- Čuvati krajnosti od potpunih racionalista i iracionalistaya. Racionalisti žele sve

doakzati matematički. Iracionalisti oduzimaju razumu spoznajnu mogućnost. Važno je da kritičko mišljenje u filozofiji ide za oblikovanjem zaokruženog pogleda ali uvijek svjesni da je to ideal, Zadatak je filozofije spoznaje preskočiti poteškoće na tom putu, a ne cilj.

PREDMET filozofije spoznaje je spoznajni čin i to pod filozofskim vidikom.ZADAĆA filozofije spoznaje je proučavanje ljudske spoznaje u značenju za čovjeka. Treba imati na umu da je to proces koji traje. SVRHA filozofije spoznaje ide za sveobuhvatnim, sustavnim i prokušanim znanjem o ljudskoj spoznaji u njezinu značenju za čovjeka. Želi dati prikaz znanja i potraživanja uvjeta za sigurnosti i istinu te spoznaje. Svrha odgovara težnji za znanjem.

Nije lako iznaći metodu za epistemologiju zbog pravaca. Ne bi se smjelo polaziti od nedokazanih činjenica, tvrdnja za utvrđivanje teorija. Ljudska spoznaja mora posjedovati temelj zato što je postavljen pomoću umske spoznaje. Moramo pronaći temelje na kojima se ona zasniva i učiniti ih vidljivima. Spoznajni problem ne dokazujemo nego razjašnjavamo (lat. declaratio).

4


Kao disciplina epistemologija je novijeg datuma. Počinje s Imanuelom Kantom. Uvedena je nakon Kantove smrti i postaje sve zaoštrenija. Skolastička filozofija taj spoznajni problem stavlja u prvi plan.

RAZLIČITI NAZIVI ZA FILOZOFIJU SPOZNAJE:- Kritika- Kriteriologija- Epistemologija- Noetika- Gnosologija- Logika maior

TERMIN SPOZNAJA

Riječ spoznaja spada u PRIMORDIJALNE POJMOVE. Ne može se definirati jasnim izrazima, ali zato možemo taj pojam odrediti analizom samog spoznavanja, procesa kojeg je svako čovjek više ili manje svjestan.

Shema:

spoznajem Ja ---------------– nešto znam

spoznajaSubjekt ----------------- objekt znanje

Spoznajni proces ima kao rezultat spoznaja objekta i znanje o tom objektu.

Subjekt (S) ---- Noema (N)---------objekt (O)

Subjekt je osoba koja djeluje u prvom licu. Ne spoznajem u nečije drugo ime. Objekt je stvarnost, ono o čemu se misli. Noema je samo mišljenje, mišljenje prema svojem sadržaju (thought, content, Denkinhalt). To je proces koji se u nama događa od samih početaka, rođenja.

POTREBNA SU TRI ELEMENTA ZA SVAKU SPOZNAJU: subjekt (subiectum)objekt (res) – stvarnost ili stvar koja se spoznaje. Koja ne mora uvijek biti materijalne naravičin spoznaje (actus) – najvažniji je

Kritički problem sastoji se u tome da vidi, pokaže, dokaže ili ne dokaže, promotri je li moguće poklapanje između noeme tj. actusa i objekta. Spoznavatelj je takve naravi da može u sebi primiti i formu drugog bića. Oblik ili slika spoznatog objekta nalazi se u mome umu, spoznavatelju s time da Toma Akvinski za taj pojam slike koristi Species. On

5


ne ulazi u analizu. Izraz spoznaja i spoznajem ipak je još uvijek neodređen. Pogotovo su taj problem zaoštrili anglosaksonski teolozi. 1. Spoznaja može biti pojam koji označava da smo upoznati sa nečim ili nekim (poznajem) – znanje poznanstva. 2. Engleski KNOWLEDGE – znati određenu radnju raditi ali i poznavati nekoga. Potrebno je razlikovati znati i poznavati.3. Znanje u dohvaćanju nekih informacija – spoznaja rabimo u tom shvaćanju. Prima formu nečega, biva informiran. To je propozicionalno znanje.

SPOZNAVATI ZNAČI stupiti u dodir s nečim na taj način da taj predmet postane nazočan u spoznavatelju (da ga on nosi u svome umu), da nešto „zna o njemu“ i da to znanje izriče svojim tvrdnjama. Poklapanje sadržaja spoznaje sa stanjem stvari ili činjenicom koja se izriče kažemo da je takva spoznaja istinita ili valjana.

POVIJESNI PREDMET MIŠLJENJA O DOMETU LJUDSKE SPOZNAJE

Mi spoznajemo svoje vlastito ja, sebe, druge ljude, materijalni svijet, duhovno područje (principe, fil. misli, duhovno religiozne,…). Kod spoznaje drugih ljudi radi se o komunikativnom doživljaju, spoznavanju. Mi danas više komuniciramo neverbalno nego verbalno (komuniciramo čak i odjećom). Kod spoznaje prirode najčešće se radi o racionalnom spoznavanju i sistematiziranju. Duhovno područje je intuitivno spoznavanje metafizička stvarnost.

S obzirom na izvor i vrela ljudske spoznaje mi se susrećemo sa dvije oprečne struje mišljenja a to su: 1. Empirizam

2. RacionalizamEMPIRISTI drže i tumače da je jedini izvor spoznaje osjetno iskustvo. F. Bacon postavlja dva načela za spoznaju, a to su povratak na iskustvo i čišćenje duha od predrasuda i varki. Zove ih idolima. On želi uvesti empirizam u spoznaju. J. Locke, Berkley, Hume predstavnici su klasičnog empirizma te smatraju da iskustvo ima dva izvora: izvanjsko iskustvo i unutarnje iskustvo. Ta dva izvora razumu pružaju ideje. One ne dolaze od razuma nego od iskustva. Glavno načelo Locka je: „ništa nije u intelektu što već nije bilo u iskustvu“. Berkley govori da je bitak percepcija, prihvaćanje, opažanje. Hume je najkonsekventiji empirist. Govori da je supstancijalnost skup osjećaja i predodžbi. Iz empirizma rastao je pozitivizam.

NOMINALIZAM i glavni predstavnik B. Ockham poriču postojanje općih pojmova. Njih smatra samo imenima a pojmovi su samo znakovi za stvarne stvari u svijetu koje mi tako imenujemo ali ne možemo stvarno reći je li to tako.

RACIONALIZAM – vremenski se podudara sa engleskim empirizmom. Za njih u prvom redu temelju spoznaje stoji mišljenje, a ne osjetilno opažanje dok su glavi izvor spoznaje su urođene ideje. Glavni predstavnik je Rene Descartes. On drži da može biti istinito jedino ono što se u mu pojavljuje kako jasno i odjelito (clare et distincte). Njegov proces je proces metodičke sumnje. To znači posumnjati u sve postojanje i doći do krajnjeg a to je moje vlastito ja. Ako posumnjam u vlastito ja i ako shvatim da to ja nemam, onda ja ni

6


ne postojim. Pa se pita onda tko u konačnici misli. Ne možete posumnjati u vlastito ja, u mišljenje. A ako mislim onda jesam. Posljednji jamac svake istine jest Bog kao biće koje ne može varati. Ideja Boga nam je urođena i kao takva je jasna i odjelita.

Spinoza u središte stavlja supstanciju koja je sama u sebi, ona je nužna. Spoznaja ju zove Bog ili priroda. Sustav mu se zove i monizam, ali mu je u biti sustav panteistički. kako kaže osjetilne predodžbe nisu adekvatne. Najviši stupanj spoznaje je intuicija. Spoznavanje Boga kao najvećeg dobra.

Leibnitz – MONANDE su duhovne jedinice, ne tjelesni centri. Najviša monada je Bog. Naše predodžbe za njega su virtualno urođene i nužne su istine razuma za spoznaju. Čovjek je sposoban za spoznaju nužnih i vječnih istina.

Duhovni otac racionalizma je Platon koji je utro put teorijom idejama kao prauzrokom stvarima i imaju prednost nad osjetilnom spoznajom.

PODJELA NA PITANJA O DOMETU NAŠE SPOZNAJE

Tu imamo dva oprečna smjera: RealizamIdealizm

REALIZAM kaže da postoji stvarnost izvan moje svijesti i neovisna od moje svijesti ona postoji. Kaže da je lako spoznavati. Kritički realizam kaže da postoji stvarnost izvan moje svijesti ali ja kao subjekt moram djelovati i potrebna je aktivnost subjekta da bi se otkrila bit onoga što se spoznaje. Realistički nazor odnosi se na Aristotela.

IDEALIZAM – glavni predstavnik je Imanuel Kant. Najpoznatiji je oblik imanentizma (mogućnost spoznaje iz nutra). Kao idealizam je njegov najpoznatiji oblik. Imanuel Kant je predstavnik. Zanimljivo je vidjeti da Kant polazi od ljudskog iskustva. Ali se pita koji su neophodni uvjeti svakog mogućeg iskustva. Prema Kantu ti se uvjeti mogu utvrditi samo a priori. Za njega dva su korijena ljudske spoznaje:

a) receptivnost osjetila – jer ona mora primiti podražajeb) spontanost razuma.

I jedan i drugi imaju a priorne preduvjete. Za osjetila su to forme osjetilnosti: prostor i vrijeme. Za razum su apriorni čisti pojmovi razuma u 12 kategorija. Time nam je omogućena spoznaja i iskustvo. Spoznaja mora biti NUŽNO VALJANJA. Inače nema znanosti. Zato astrologija ne može biti znanost. Kad je to moguće? Sintetički sudovi a priori su nužni i opći. Sintetizam znači proširenje znanja. Što će biti predmet spoznaje odlučuje a priorni dojmovi (uvjeti) iskustva. Stvarnost izvan nas u biti ostaje nespoznatljivo. Transcedentalni idealizam vidimo kod Kanta. Njemu je važna ta subjektivnost.

KONVENCIONALIZAM – temeljno smatra da u empirističkim znanostima temeljni stavovi moraju biti utvrđeni dogovorom. Kažu da je nemoguće utvrditi opće fundamentalne dokaze. Naglašava slobodan izbor. K. Popper kaže da svaka teorija mora biti takva da ga iskustvo može oboriti. Ne može postojati u prirodnim znanostima nešto definitivno i apsolutno jer bi to bilo nešto nepromjenjivo. Nema nužnosti.

7


FALIBILIZAM – zastupa tvrdnju da se nijedno uvjerenje ne može do kraja utemeljiti. Sama riječ falibilizam znači zabludivost. Ovakvi stavovi vode u relativizam, u kojem je mogućnost teorije ovisna o čovjeku koji razmišlja.

Kada netko ima pravo znanje prema američkim epistemologa:1. Dotični koji spoznaje vjeruje u svoju tvrdnju2. Njegovo vjerovanje mora biti opravdano3. Tvrdnja mora biti istinita

Znanje se tako može definirati kao opravdano, istinito vjerovanje. Neki dodaju i 4 uvjet:

4. Da se opravdanje vjerovanja ne može zasnivati na nekom pogrešnom argumentu.

KRITIČKI PROBLEM U POVIJESTI FILOZOFIJE SPOZNAJE

PREDSOKRATICI Spoznaja je nešto prirodno za objekt i subjekt. Protagora donosi definiciju čovjeka u kojem kaže da je čovjek mjera svih stvari…

SOKRAT Pozabavljen je etikom. Koristi majeutičku metodu. Kaže da je važno etičko ponašanje, ali i u tom traži opće stavove. Cilj mu je otkriti istinu.

PLATON Temeljno pitanje kojim se bavi je U ČEMU SE SASTOJI AUTENTIČNO DOBRO U POLISU i KAKO SE ONO OSTVARUJE? Sva istraživanja su mu upućena ka tome kako čovjeka dovesti do prave istine. Nije sustavno obradio filozofiju spoznaje. Veliki dio opusa su mu dijalozi, on u njima traži zajedničku bit svega, a u dijalogu MENON ide korak dalje i kaže da kod svih različitosti mora postojati ista bit. Nju naziva EIDOS. Platon odgovara teorijom sjećanja – ANAMNEZA. To počiva na preegzistenciji i besmrtnosti duše. Tu je u Menonu prvi puta izrađena nauka o urođenim idejama, kao pokušaju da se protumače a priorni elementi u našoj spoznaji.

Platon valorizira Sokrate ali istovremeno i daje kritiku u dijalogu TEETET. Kaže da mi samo senzualno spoznajemo. Pobija Protagoru iako na početku govori da je u pravu. Protagora je govorio da je istinito ono što se pojedincu čini istinitim. To Platon energično pobija. Protagora također kaže da se subjekt i objekt stalno mijenjaju s obzirom na vrijeme. Nikad zapravo nešto nije, nego samo nastaje. Sam pojam bitka je ralativiziran. Platon to Protagori pobija. Protagora mora priznati da čak i tvrdnja koju mu um odbacuje može biti istinita.

Platon kaže da nijekanje objektivnog karaktera istine je besmisleno jer ono nastupa sa zahtjevom da se prizna kao istinito. On kaže i da jezik sadrži iskaze o predmetima koji nisu dostupni nijednom osjetilnom organu. Svaka spoznaja mora biti čvrsta i nepogrešiva, mora biti realna. Platon govori da osjetna spoznaja ne može biti predmet istinitog znanja.

8


Platon kaže da spoznaja mora počivati na DUŠI. U dijalogu FEDON Platon govori da se mi služimo pojmovima koji nisu uzeti iz osjetilnog svijeta. Bit spoznaje je gledao u a priornom elementu – u IDEJI. Ideja se mora nalaziti u svakoj našoj spoznaji. One su objektivni korelat našeg razuma i one posjeduju bitak. Za razliku od osjetne spoznaje predmet prave intelektualne spoznaje mora biti nešto nepromjenjivo, a to je samo ideja. IDEJE su jedini realni objekt našeg znanja. One su ono što samo po sebi jest ono što jest. Ima puno dobrih ljudi, ali je samo jedna ideja sama po sebi dobra. Npr. ne bi mogli reći da je netko lijep ako nemamo urođenu ideju ljepotu. Ideja je jedinstvo onoga što postoji u mnoštvu. Ideje ne možemo naći u opažanom svijetu. Njegov idealizam je za njega realan. Ideja lijepog je odijeljena od pojedinačnog čovjeka. Platon je na vrh stavio ideju dobra. Usporedio ju sa suncem. Ta ideja dobra ne pripada ovome svijetu. Iz ideje dobra postaje svjetlo istine. Moramo se vrhovnoj ideji okretati cijelom dušom.

Poznate su tri Platonove prispodobe:1. O crti2. O špilji3. O suncu

Najpoznatija je i najbitnija PRIČA O CRTI u kojoj čitava priča počiva na činjenici da postoje dva svijeta. Ta crta dijeli svijet na dva svijeta. U njima su različiti pristupi. Spoznajnim opažanjem svijet je samo mišljenje. Dok je kod druge spoznaja misaonog svijeta znanje. Naš duh se penje od najnižeg čina opažanja pa sve do vječnih ideja.

1. Najniži stupanj je nagađanje a to su sjene. 2. Drugi stupanj je vjerovanje. Predmet tog svijeta su realne stvari oko nas. Ne u

teološkom smislu. Ovo je još uvijek vidljiv svijet jer mi još ne znamo sigurno. Uspinjući se od 2. ka 3. stupnju ulazimo u misaoni svijet.

3. Predmet trećeg stupnja je matematika. Treći stupanj je razmišljanje. 4. Na četvrtom stupnju je znanje (noesis) u kojem se i sastoji znanost (episteme).

Tek ovim znanjem idemo do stvarnosti ideja. Znanje je najviši stupanj. Svaki pojedinac koji ovo prolazi je samo odraz ideja. Mi dolazimo do počela (arke). Doći do počela je snaga. Tu je znanost.

EPISTEME – rezultat obuhvaćenost

4.ZNANJE – noesis znanje, znanost crta razdvaja 3.RAZMIŠLJANJE MISAONI SVIJET dva svijeta

2.VJEROVANJE VIDLJIVI SVIJET1.NAGAĐANJE mišljenje

PRISPODOBA O ŠPILJISlikovita je i Platon ju je sam objasnio. Zatvorenici u spilji okrenuti su leđima prema izvoru svjetlosti. Iza njih prolaze ljudi i oni vide samo sjenu. To je taj početak spoznaje. Mi vidimo sjenu. Ti zatvorenici predstavljaju većinu čovječanstva. Oni misle da su te

9


sjene ljudi i njima je to dovoljno. Oni ostaju na prvom stupnju spoznavanja, na stupnju sjena i slika. Čovjek se moram privikavati na danje svjetlo, na gledanje sunčeva svjetla. Spoznajna pitanja, znanstveni uvidi ne mogu se dogoditi najednom kao što ne možemo izići odjednom iz mraka u svijetlo, jer privremeno oslijepimo. Čovjeka uzdiže i pomaž mu dijalektička metoda. Glavni pomoćnik dijalektike je matematika. Ali jedino filozofija dolazi do potpune spoznajne, jer znanosti postavljaju parcijalna pitanja o nekoj stvari. Prispodoba nam želi pokazati put od spoznaje do najviših ideja – ideje Dobra. Osjetno opažanje ne može spoznati cjelokupni stvarnost. Druga faza vodi čovjeka izvan spilje, transcendira nadilazi područje osjetila. (prirodnih znanosti) i ulazimo u područje matematike i vrhunac jest filozofija i motrenje vječnih ideja, posebno ideje agaghona tj. dobra. Platon govori da ta dva svijeta egzistiraju jedan pored drugog, a odnos jest odnos partecipacije tj. sudjelovanja. Vidljivi svijet participira na svijetu ideja. Predmeti vidljivoga svijeta su lijepi, dobri, veliki jedino kada participiraju na ideji ljepoti, dobrote,…S druge strane vidljivi svijet participira, a s druge ideje su prisutne u konkretnim stvarima. Vječna ideja ljepote prisutna je u lijepom konju. Vidljivim stvarima ideje su uzrok i ideal, a same su stvari odsjaj i odraz tih ideja.

Platonova teorija spoznaje u mnogočemu je neodrživ zbog razvoja znanosti,…njegovog učenika Aristotela ali on je prvi ustvrdio da je moguće spoznati nepobitnu istinu koja se sastoji u spoznaji realnosti. Čovjek koji spoznaje tu realnost treba otkrivati, a ne stvarati u svojoj mašti. Realnost nije samo ono što nam predočavaju naša osjetila.

ARISTOTELOV REALIZAM U prvoj knjizi o metafizici Aristotel govori kako svi ljudi teže prema znanju. To je ono što istražujemo u jeziku. Kategorije misli izražene u jeziku su subjektivni spoznaji rezultati koji odgovaraju objektivnim datostima izvan našeg duha. U načinu razmišljanja aristotel je izraziti realist.

Ljudska spoznaj za njega se travna prema predmetima izvan duha. I mjeri se prema objektivnim stanjima stvari. Spoznaja se upravlja prema nečemu. I važna je ta intencionalnost. Ne mora biti upravljena materijalnom. Za pravu znanost, po njemu, je potrebno:a) da nešto bude stalno i općenito. Isključujemo ono akcidentalno, nevažno.b) karakteristika znanstvenosti spoznaje je u traženju počela i uzorkaImamo dvije vrste znanosti:1. Teoretska znanost – doći do istine2. Praktična znanost – doći do djelaZato je važna logika. Prava znanstvena spoznaja nalazi se u DEDUKCIJI zato je za znanstvenu spoznaju važno spoznavati uzrok (npr. seizmologija – bavi se uzrokom potresa)

Logika je važna da dođemo di iskaza jer oni se verificiraju u stvarnosti. Za spoznaju je važno poznavati uzrok. Spoznaja počinje od osjetila. Spoznaja koja ide do osjetila je induktivna spoznaja. Naša počinje osjetilima i to je induktivni put i idemo prema nečem općem. Aristotel je vidio da deduktivno zaključivanje jest važnije, ali ideal je dedukcija. No do dedukcije i gdje ju utemeljiti i na čemu mora počivati bio je problem i Aristotel je to jasno uvidio. Možemo li dedukciju utemeljiti na nekom počelu? On je utemeljuje na prvim premisama koje moraju biti jasne.

10


Pita se gdje je prva premisa. Kaže da moraju postojati principi da se ne ide u nedogled. Prvi princip je načelo protuslovlja. Ono se ne može dokazivati. Jer je ono počelo. Ne može nešto istovremeno i biti i ne biti. Aristotel teži za znanjem, a ono se sastoji od mudrosti. Čovjek je mudar kad u znaju ne traži korist, već teži upoznati uzroke radi znanja samog. Mi danas ne težimo mudrosti. Mi danas kapitaliziramo znanost, znanje i učimo ono što nam treba. Najviša je znanost filozofija jer ona traži potpuno znanje. U njoj je predmet božansko biće, a potpuno znanje posjeduje samo Bog – božansko biće.

Uzroke Aristotel nabraja u Metafizici, ali više u djelu Fizika. Uzroci su: supstancija ili bit stvarimaterija ili subjektIzvor gibanja ili djelatni uzrok, samo dobrosvršni uzork - radi čega djelujem jer sve djeluje radi neke svrhe. „Omne agens agit propter finem“

Aristotel smatra da mora postojati jedna supstancija koja je nepromjenjiva i ona je izvor svake promjene. Kritizira Platona i kaže da je univerzalni pojam u duhu. Ideji dobrote mora odgovarati posebna bitnost u stvarnosti. Za Aristotela ta stvarnost nije odijeljena. Aktivnost duha odjeljuje tu stvarnost.

Naši opći pojmovi ne posjeduju neku objektivnu realnost izvan našeg duha. Imaju stvaran temelj u stvarima. Pojam konj je subjektivna tvorevina našeg duha ali ima temelj u svakom pojedinačnom konju. Svaku individualnu supstanciju gleda kao sastavljenu od dva dijela od materije i forme (hilemorfizam). Ta dva elementa ne mogu jedan bez drugog. Prednost ima forma (mi se od konja razlikujemo po formi). Tak zajedničkim spojem daju individualno biće. Biće koja prima novo određenje pod utjecajem izvanjskog uzroka prima aktualizaciju. Posljednja osnova svake promjene je materija. Ona se aktualizira. Mora postojati mogućnost.

Potentia i akt (svako biće jest i može postati). Važna je potencijalnost jer omogućava aktualizaciju. Individuum ne može biti predmet spoznaje jer ne može biti potpuno spoznatljiv zato je za svaku znanost važna forma. Biologija ne proučava Peru Perića nego čovjeka – formu. Postoje dvije spoznajne moći: osjetna i intelektivna. Kada se čovjek susretne sa stvarnošću prima prvo osjetne kvalitete ali paralelno djeluje i razumska spoznajna moć. U umu ih dematerijalizira. Forma ulazi u intelektualnu spoznaju. Dematerijalizacija forme istovremeno znači njezinu deindividualizaciju. Jedino je tako može doći do opće ideje. Zato Aristotel kaže da opći pojam ne može biti supstancija.

Aristotel razlikuje dvije teorije o općem pojmu: 1. Svaka naša spoznaja apsolutno afirmira svoj predmet – afirmira princip

kontradikcije. Nemoguće je da isto istome istovremeno i pripada i ne pripada. Aristotel je našao srednji put između Heraklita i Parmenida (sve statično). Prihvaća više stupnjeva bića. Mora postojati princip ostvarenja – aktualiacija.

2. Mora postojati actus primus koji sve pokreće – nepokrenuti pokretač – Bog koji je prvi urok i ide do krajnjih ciljeva. Tu se ostvaruju stupnjevi bića koji su mogući predmeti naše spoznaje. Najteže je spoznati prvi uzrok i krajnji cilj.

11


Phantasma – slika koju stvaraju naša osjetila, dematerijalizirana je i u konačnici u našem umu prelazi u aktualnost. Ona je forma materijalnog predmeta oslobođenja njegove konkretnosti ali ona je združena sa materijalnošću.

Aristotel razlikuje dvije moći:1. Trpni um – u mogućnosti za aktualnu spoznaju, a uloga djelatnog uma da trpni

um aktualizira. Susret našeg duha i materijalnog svijeta odvija se u produžetku osjetnog objekta. S jedne strane i u pasivnoj moći duha s jedne strane. Aktivnošću našeg intelekta dobiva sadržaj od osjetne slike tako da dematerijalizacijom odjeli materiju od forme. Ta se forma utiskuje u pasivnu moć našeg uma u trpni um. I taj um dobiva aktualnu spoznaju. Zato Aristotel kaže da bez maštovne slike phantasme ne možemo nikada spoznavati. To je realizacija imanentnog procesa. Izvanjski objekt kojim spoznajemo postaje imanentan nama. Slika konja postaje u našem umu. Imanentna je mojem umu. Taj proces se zove u biti APSTRAKCIJA. Ne moram poznavati sve konje da bih spoznao.

POJAM ISTINE I NJEZIN KRITERIJ

ISTINA kao glavni termin filozofije spoznaje jedan je od bitnih termina u samoj filozofiji. Aristotel kaže da se filozofija zove s pravom nauk o istini.

Dolazi od grč. riječi aletheia ili lat. veritas što znači istina. Alos znači onaj drugi, onaj koji dolazi izvana. Vir znači čvrstinu. Istina dolazi od riječi ashtm što znači ono što diše, što je živo. Slaveni poimaju istinu kao nešto životno. U romanskim jezicima istina je nešto apstraktno dohvatljivo umu. Istina nije samo u umu nego i u cjelokupnoj čovjekovoj zbilji i egzistenciji. Aletheia traži, istražuje istinu. Heb. riječ emeth. Skolastička filozofija bavi se latinskim poimanjem.

Pojam istine nas provocira, da ga istražimo, pokušamo shvatiti. Zato se razvijaju mnoge teorije o istini. Dva su načina uporabe samog termina.

1. Prvi način je supstantivistički = mislimo na određeni unutarnji sadržaj, neku supstanciju koji taj termin izriče. To su tzv. istine u sebi. One se mogu javiti u množini u pluralu. Može postojati više istina. Istina je da je slika djelo nekog čovjeka i da je ona predmet koja visi na zidu, umjetničko djelo, prikazuje nešto (sve prikazuje njezinu bit)

2. Drugi je atributivni = kao pridjev a pridjev od riječi istina znači istinit ili istinito. U atributivnoj uporabi pojam istina uvijek izriče neko svojstvo onoga o čemu se govori. U atributivnom smislu termin istinit može se upotrijebiti samo u singularu.

U skolastičkoj terminologiji upotrebljava se pojam ontološke istine koja pripada svakom biću i samom bitku. Kada govorimo o ontološkoj istini govorimo o istinitosti bitka i bića. istinito je ukoliko jest. Ontološka istina sastoji se u transcedentalnom svojstvu bića da je spoznatljivo. Istinito je svako biće koje je otvoreno spoznaji. Istina i biće se podudaraju. Kada govorimo o istini govorimo o teoretskoj istini i pojmu istine. U tom smislu u devetom stoljeću nastala je izreka da je istina poklapanje uma i stvarnosti - Adeqvatio

12


intellectus et rei. Istina pripada isključivo sudovima, tvrdnjama. To je skolastičko načelo da se istina izriče u sudu. U tom slučaju govorimo o logičkoj istini. Moramo razlučivati:

materijalni - je onaj kada istinu iskazujemo kada nam se iskaz podudara sa mišljenim stanjem stvarima. formalni vid – podudarnost mišljenja i logičkih zakonitosti. Ono što smo zaključili da je to istinito. Onda čovjek mora biti oprezan.

Egzistencijalna istina – ono što je za mene istina! Moja istina. Povijesna istina – u historijskoj domeni.Etička istina – da se govor poklapa sa unutarnjim uvjerenjem. Često istina ulazi u etičku domenu.

TEORIJE ISTINENastaju zbog različitih filozofskih utjecaja, a one su slijedeće:

1. TEORIJE KOHERENCIJEZačetnik je Leibniz. Nije lako odrediti što se pod koherencijom podrazumijeva. To je jedan strogi sustav stavova. U stvarnosti bi trebao odgovarati strogi sustav. Važno je da su elementi međuovisni. Koherencija je sklop propozicija takve naravi da nijedna od njih ne može biti neistinita, ako je čitav sklop istinit. U cjelini ne može biti da je element neistinit. Nijedna propozicija ne smije bitineistinita. Ovo je u stvarnosti neodrživo. Slaba strane teorije: nema sigurne provjere jer traži da čitav sustav bude istiniti. Nema jedne skupine – to je Russelov prigovor. Ona ne želi definirati želi unijeti red razlikujući istinite od neistinitih propozicija.

2. NEOPOZITIVISTIČKA – PRAGMATIČNAIstinito je samo ono provjerljivo i što ima svrhu. Istinito je kad su praktične konsekvence bolje za prihvatiti nego ne.

3. TEORIJE KONSENZUSAIstina je samo ono oko čega se slaže određen broj ljudi. Konsenzus = slaganje. Trebaju se složiti oni koji su mjerodavni (npr. često u pravu, kriminalistici,…). Ako se većina složi to je pravo.

4. TEORIJA INTERPERSONALNE VERIFIKACIJEKada neku tvrdnju s pravom držimo istinitom ako je ta teorija prihvaćena od normalnih ljudi. Neku tvrdnju ćemo s pravom držati istinitom ako bi tu tvrdnju prihvatio čovjek koji nije zlonamjeran. Mora biti razborit čovjek.

5. TEORIJA EVIDENCIJEIstina se nalazi u sudu ali je nemoguće da se sadrži u podudaranju suda sa stvarnošću. On zapravo zastupa empirijsko gledište. Brentano on sam nije razjasnio pojam evidencije.

6. TEORIJA KORESPODENCIJENajstarija je teorija i oslanja se na Aristotela. Konstruira se na dva načina:a) Odnos propozicije prema stvarnostib) Kriterij

13


Neki je sud istinit ako postoji neka činjenica ili stanje stvari. Npr. stol je četvrtast to je istinito ako odgovara stanju stvari. Važno je podudaranje uma i stvarnosti. Lako je primjenjivo na opažajnu stvarnost. Ne funkcionira kod generalnih stavova, kod propozicija o prošlim događajima, problem vjerojatnosti.

Postoje tri oblika DEFINICIJE:1. ONTOLOŠKA TEORIJA – istina je podudarnost uma i stvarnosti jer polazi od toga

da je sva stvarnost spoznatljiva. Ontička istina je da je svako biće istinito jer ima mogućnost postojanja. Problem je što suvremena filozofija polazi od tog da se Boga ne može spoznati (od Kanta na ovamo).

2. LOGIČKA ISTINA – je samo ona unutar ljudske spoznaje uz neke preduvjete. Npr. zamislimo da imamo um a nemamo što spoznati.a) Mora biti prikladan predmet spoznajeb) Taj predmet mora za nas biti spoznatljiv

Tu obojenost daje ontička istina! Jer ono čega nema ne možemo spoznati. Spoznaja je istinita kad se njezina misao podudara sa stanjem stvari. Problem je taj da je ljudski um ograničen. Potpuna spoznaja je moguća samo za savršeno biće.

KRITERIJ ISTINEMora biti ono mjerilo koje čovjeku služi kao sredstvo za razlikovanje istinitih i neistinitih sudova. Traži opći kriterij. Skolastika traži istinu u evidenciji uma, a Descartes u jasnim i odjelitom, onom izraženom. Postoji neposredna evidencija (npr. udarimo stol i vidimo da je stol, tj. iz svoga iskustva), ali i posredna evidencija (stanje se pokazuje preko posrednika). Kod posredne evidencije jasnoća ovisi o duljini lanca posrednika koji evidenciju donose.

Kad kažemo da je evidencija kriterij istinitosti kaže se da se ona mjeri prema bićima ukoliko se ona pokazuje našem duhu. To je istina. Tu se moramo pozvati na razboritost i nepristranost subjekta, da ne bismo donosili nerazborite sudove. Koliko je istina evidentna ovisi o subjektu. Ljudska je istina u konačnici nije mjerodavna za stvarnost. Zašto? Jer za nas ljude mi kao ljudi nemamo nad kriterij istine. Dovoljna je neka neadekvatna spoznaja. Ukoliko se neka određenja doista nalaze u stvarnosti bića. Sigurnost spoznaje je čvrst pristanak (psihološka strana sigurnosti) duha utemeljen na evidenciji (logička strana sigurnosti).

VRSTE SIGURNOSTI:1. APSOLUTNA SIGURNOST s potpunim pristankom – samo kada imamo

neposredan uvid u stvarnost stvari. 2. U drugim situacijama nemamo apsolutnu nego HIPOTETSKU SIGURNOST

(posredna). Budući da evidencija dopušta i različite stupnjeve od neposredne do posredne,….zato imamo certitudo necessaria (apsolutnu sigurnost) i certitudo libera (slobodnu sigurnost). Uvid u stanje stvari kada je zamućeno moramo odlučiti i na pristanak nas mora potaknuti volja i to je slobodna sigurnost. Volja može biti potaknuta raznim motivima. Imamo moralnu, metafizičku sigurnost,…

SAMOSVIJEST KAO TEMELJ SVAKE SOPZNAJE

14


Istinita spoznaja mora očitovati predmet kakav je on sam u sebi. A on je takav neovisno da li ga netko spoznaje ili ne. Arostotel govori da stvarnost postoji, a da nestavrnost ne postoji to je istina. Kako utvrditi da smo svojom spoznajom dotakli stvarnost onakvu kakva ona jest. Pitamo se mogu li spoznati bit stvari, a ne da je nešto samo privid. Drugo gdje je moguće spoznati svijet u objektivnom bitku, a da to nije subjektivno. Tu nam se nameće pitanje ili problem kojeg zovemo sumnja. Je li moguća potpuna sumnja? Ne nije moguća jer je ona neodrživ stav kao argumentacija zato nam služi poziv na autoritete tj. Augustina i Descartesa. Odgovor na ovo pitanje omogućuje ili onemogućuje bavljenje filozofijom.

Augustin je uvidio problem taj u raspravi sa skepticistima. Augustinova argumenacija postao je klasičan tj. ako netko sumnja u sve i uvijek u jedno bi se morao uvjeriti, a to je da i osoba sama sumnja i siguran je da on sumnja. Mora posumnjati u samoga sebe. Ako se varam, onda jesam (Si fallor, sum.).

Descartes – shvatio je da filozofija nije mogla doći ni do jedne sigurne istine. On ide putem metodičke sumnje. Sve stavlja u pitanje. To je početak Descartesove metodičke sumnje. Ta sumnja u sve i cjelokupnu stvarnost dovodi do sigurnosti barem neke spoznaje. Čovjeku koji misli jasno je da nikakva sumnja nije moguća kada on ne bi imao vlastitu sigurnost. Budući da mislim, onda jesam. Cogito ergo sum. Ako je sve sumnjivo onda je jedno nesumnjivo tj. DA JESAM. Pitanje Božje opstojnosti vrhovna je ideja u umu, a ako je u umu ja ga mogu zaobići.

U sumnji se otkriva bit spoznaje. Za Descartesa iskustvo je važno, spoznaja nije neovisna od iskustva.

SUDOVI KAO TEMELJ SPOZNAJE

Kada naiđemo na stvari mi stvaramo unutrašnji čin. Čini su prisutni u nama.

SVIJEST U filozofiji nemamo jednoznačan odgovor jer je svijest prvotna datost, nesvodiva. Biti svjestan znači biti sebi prisutan s time da sebe nikada ne doživljavamo izravno nego uvijek neizravnim činima koji usmjeruju na nešto što nismo. Spoznaja bez nekog objekta je nemoguća. Spoznaja stavlja subjekt u odnos prema objektu. Taj njihov odnos zove se INTENCIONALNOST. Subjekt je uvijek u odnosu prema nečemu. Predmet spoznaje je nužno razlikovanje subjekta i objekta. Subjektu mora usmjeriti pozornost prema objektu. Mora intendirati. To usmjerenje je praćeno sviješću. Subjekt se nikad ne izgubi u objektu, ostane u sebi.

IMAMO DVIJE VRSTE SVIJESTI:1. U izravnom intendirani subjekt izlazi iz sebe i dolazi do objekta. Glavna mu je

pozornost usmjerena na objekt. Usmjerenje je direktna ili prateća svijest. 2. Kad se pozornost ponovno vraća na sebe (na ja) počinje ponovno reflektiranje.

Onda je govor o refleksnoj svijesti. Sam čin je predmet promatranja. Spoznao sam npr. da je nešto slika i onda reflektiram na tim. Refleksija svijesti dovršava se u sudu. On izriče ono iz prve svijesti. Ti čini u sudu su kao dio moje svijesti. U

15


sudovima se događa podudarnost stvarnosti i svog suda. U tom smislu sudovi svijesti su uvijek istiniti. I toj spoznaji istine dajemo istinitost ili pristanak.

JA KAO SUBJEKT SVOJIH ČINA

Nije svaka spoznaja jednaka. Kako moje ja sudjeluje u spoznaji. Predmeti koje spoznajem su vrlo različiti. Odnos sa stvarnošću nam je svakojaki, no naše ja ostaje isto.

JA je nešto jedno i individualno, spoznajni subjekt, stalan, nepromjenjiv.

Tu stalnost Ja ne prihvaća empirizam (D. Hume). Ono što mi zovemo duhom je samo skup percepcija. To shvaćanje ja je pogrešno za Humea. Ne postoji nijedan trajan utisak. Hume kaže da JA nije subjekt odijeljen od čina nego skup mnoštva čina.

Oprečno mišljenje je u NEOKANTOVSKOM IDEALIZMU – primjećuju da Ja istovremeno ne može biti subjekt i objekt. Oni su protiv Humea, ali i skolastičara. Govore o dva subjekta: jednom koji se može objektivizirati, i drugome koji ostaje uvijek subjekt.

Mi svoj JA ne možemo odijeliti od vlastitih čina. Mi ne doživljavamo JA izolirano. Problem je u tome gdje je tu granica. Moje ja nije zbroj čina. Što je veći zbor moje je svjesno tone.

Ja je subjekt svojih čina. Kad oblikujemo sudove svijesti mi refleksivno izražavamo ono što neposredno vidimo kao svjesnu realnost. Zato možemo reći da je naše ja individualno. Subjektivni koji nam pripadaju a oni su njegova akcidentalna određenja.

Svoje ja sigurno doživljavamo kao realni subjekt ali ta realna svijest ne daje dovoljno podataka da je možemo okarakterizirati. Zato treba razlikovati realno ja i metafizičko ja.

JA je realni subjekt, nositelj spoznajnih čina, ali mi ne možemo okarakterizirati njegovu narav (nemamo podataka).

REDITIO COMPLETANajviše je obradio Toma. Zove se vraćanje samome sebi. Tu narav spoznajni subjekt pojašnjava vraćanjem samome sebi. Glavni preduvjet intelektualne spoznaje je mogućnost reflektiranja po činima spoznaje. Za razliku od objektivne intelektivna spoznaja ima mogućnost vraćanja. Na temelju toga je nauka o hilemorfizmu. Mi u svijest stavljamo formu. Što se forma više oslobađa materije, više se vraća sebi. Npr. pas nema refleksije o vlastitoj ugodi ili boli)

REDITIO INCOMPLETAKod djeteta je prisutna (ono nema tu refleksiju). Čovjek je biće koje se ne gubi u ???? Zato je čovjeku moguće vraćanje od objekta ka subjektu. U vraćanju spoznaje svoju narav. …Kad tog ne bi bilo čovjek ne bi mogao napredovati. Vidimo da je samosvijest bitna za druge spoznaje.

REALNI TEMELJ POJMOVNE SPOZNAJE

16


Nekoliko sati ističemo da smo mi realisti. Aristotel Kaže da ljudi koji ne prihvaćaju stanovitu sigurnost su biljke. No prihvaćajući stvarnost oko nas izvan mi još nismo riješili gnoseološki problem. Prihvaćati samo samosvijest to nije dovoljno.

Moguće je spoznati predmet u realnosti. Govorimo da je stvarnost izvan nas spoznatljiva i mi ju realno možemo spoznati jer objekti izvan nas realno postoje. Predmeti su samostalni neovisno spoznajemo li ih mi ili ne. Ako zaniječemo objektivnost predmeta svoje spoznaje mi se priklanjamo pravcu koji se zove imanentizam (teorija koja poriče, niječe da možemo dohvatiti objektivnu stvarnost izvan sebe). Imamo nekoliko vrsta imanentizma:

1. psihologistički imanentizam – određeni filozofi i psiholozi kažu da je naša spoznaja plod filioloških procesa u mozgu, nešto što nam se pričinja i nikad ne možemo držati objektivnim nešto što je izvan naše svijesti.

2. Neki teoretičari tvrde da se u ovoj situaciji radi o djelovanju našeg nesvjesnog djela. Taj nesvjesni dio oblikuje našu svijest (nesvjesno upravlja svjesnim). Nama se samo čini da nešto izvan nas egzistira. Sve izvan nas je izmišljena priča nesvjesnog djela ona upravlja nama . Naša svijest je rob onog nesvjesnog.

3. Kantov njemački imanentizam – spoznajna teorija. Kant pretpostavlja postojanje trandscedentalnog ja. To je jedan zakon uma koji je nadređen našoj svijesti koji ima forma mišljenja i stvara svijet sa osjetilima ili bez njih. Čovjek može spoznavati i bez osjetila. Taj transcedentalni ja, kaže Kant, stvara sve predmete našeg unutarnjeg i vanjskog iskustva. Pita se što ako me zlobni duh vara – neki genius malignus? Kaže da on stavlja pred moje oči neke varke. I ne mogu spoznati realnu stvarnost. Descartes to samo pretpostavlja u nekom trenutku.

4. Hegelova filozofija – duh koji se u nama razvija je svjetski duh, koji se u nama razvija kroz tri principa – teza, antiteza i sinteza. Postoji jedna svjetski duh koji se ostvaruje u ljudskom mišljenju. Spoznata istina je u biti duhovno ostvarenje svjetskog duha, a ne podudaranje sa objektivnim bitkom.

PROBLEM UNIVERZALNIH POJMOVA

Bitna oznaka spoznajnog realizma je da opstojnost stvarnog svijeta bića izvan nas je moguća. Realizam prihvaća opstojnost svijeta izvan nas. To stvarno biće je objekt naše spoznaje. Tu želimo svratiti pozornost na realnost. Pojam je oznaka za stvarnost, neko biće, naša logička ili misaona oznaka. Pitamo se je li moja misaona oznaka identična sa predmetom kojeg ja označavam i spoznajem. Glavno obilježje ljudske spoznaje je da se čovjek u spoznavanju ne gubi u svom objektu nego se vraća k sebi, a to se zove povratak ili reditio completa ili samome seb. Osnovna značajka općih pojmova jest da su oni opći, univerzalni.

Univerzalnost pojmova sastoji se da savkom pojmu možemo pridjenuti nekoj konkretnoj stvarnosti koja upada u opis. Sadržaj pojam može se primijeniti mnogim bićima. Nisu jedna te ista stvarnost. Opći pojam-vrijedi za sve (npr. čovjek, konj,…). Ne misli se na

17


konkretnog pojma. U stvarnosti ne postoje općenita bića. Kada pridijevam nekome opći pojam to je konkretizacija.

Srednji vijek je iznjedrio pitanje o univerzalijama tj. općim pojmovima. Ako postoje kako ih zahvaćamo svojom spoznajom… Najradikalniji negativni odgovor dao je filozofski pravac koji se zove nominalizam. Nominalizam poriče postojanje općih pojmova. Oni kažu da činjenica da mnogim predmetima pridijevamo istu riječ tumači se da se na tu riječ gleda samo kao na ime i to bez sadržaja. Nominalisti žele općenitosti naših ideja protumačiti kao psihičke predodžbe. Ideja čovjeka blijeda je kopija naših utisaka. Ništa više. To je najžešći nominalizam. Samo ime dobivamo od osjetnih predodžbi.

Blaži oblik nominalizma zove se konceptualizam. Dopuštaju opstojnost općih pojmova različitih od osjetnih predodžaba. Oni kažu da oni postoje ali njima ne možemo dati nikakav ontološki sadržaj, sadržaj u stvarnosti jer je stvarnost konkretna. Ne mogu spoznati općeg čovjeka već konkretno. A pojmovi su univerzalni. Opći pojam je produkt našega uma. Začetnik nominalizma je Wilim Occam. On smatra da je opći pojam znak za mnoge stvari. I taj znak zastupa svaku pojedinačnu stvar u našem mišljenju. Opći pojmovi su logična stvarnost koja nam pomaže da odredimo neke stvari. Taj znak zastupa pojedinačnu stvar. Kant i njegovi sljedbenici naglašavaju nužnost i općenitost pojmovne spoznaje samo što ona nije utemeljena na stvarima nego na apriornim funkcijama subjekta u koje smještamo ono što spoznajemo. Postoji nužnost pojedinačne spoznaje. Spoznaja nije konkretna. Općenita je, ali ne događa se na temelju izvanjskog iskustva nego subjektivnog iskustva. Kant ima pred sobom dvanaest kategorija razuma u koje onda čovjek smješta ono što spoznaje.

Zašto je nastao nominalizam: nastao je kao reakcija na pretjerani realizam koji tvrdi da ono što mislimo u umu da to postoji i u stvarnosti na isti način. Treba imati na umu da se temeljan razlika između pojma i bića sastoji u tome da je pojam nešto apstraktno u našem umu, a biće je nešto konkretno. Na temelju čega funkcionira općenitost pojmova je apstrakcija jer su pojmovi oslobođeni konkretnosti i opažajnosti. Sadržaj pojma je oslobođen tih konkretnosti i općenito ga izražavamo. Kada kažem drvo mislim na bilo koje drvo. Opći pojam kojeg pridijevamo stvarima zove se direktni pojam. Općenita tvorevina je našeg razuma i tu se slažu i nominalizam i realizam ali nominalizam govori da je to samo tvorevina našeg razuma i nema vrijednosti u realnosti, dok realizam govori da on postoji u stvarnosti.

ONTOLOŠKA VRIJEDNOST OPĆIH POJMOVA

18


I NAUK O APSTRAKCIJI

Taj pravac zove se umjereni realizam. Temeljit ćemo ga na Aristotelu i Tomi Akvinskome. Ne postoji Platonovo carstvo ideja. Naši pojmovi nisu isključivo proizvod naše svijesti. Ne postoji i ne prihvaćamo Platonovu ideju o carstvu ideja. Nominalizam kaže da opći pojmovi ne postoje, a platonizam i idealizam kaže da je to carstvo ideja u kojem mi ulazimo. Realizam kaže ne (između je) - stvarnost je konkretna, predmeti su konkretni. Pojmovi plod su intelektualne djelatnosti, ali stvaran temelj je u svakom pojedinačnom predmetu.

I Aristotel i Toma Akvinski govore o dva počela: materijalnom i formalnom počelu. Materijalna počela je osnova svake individualnosti, a formalno je osnova za univerzalnost. Toma Ak. kaže da ništa nije toliko konkretno da u sebi ne bi sadržavalo barem nešto općenitoga što se može izricati i za druge opće vrste. Materijalno počelo nam tumači zašto je neki predmet upravo takav, taj. Materijalno počelo nam tumači zašto je neki predmet upravo taj predmet a ne neki drugi. Formalno počelo nam tumači zašto se neki predmet bitno razlikuje od drugih predmeta. Ono je konkretno, a formalno nam tumači zašto se čovjek razlikuje od katedrale. Našom intelektivnom spoznajnom djelatnošću možemo odjeliti ta dva počela. Odijeliti materijalno od formalnog počela.

APSTRAHIRATI – znači djelatnošću našeg uma u njegovu susretu s predmetima spoznaje izdvojiti odijeliti, odmisliti svaku pojedinačnost konkretnost, individualnost toga predmeta od onoga što se pri tom predmetu može misliti kao opće zajedničko univerzalno. Apstrakcija je lišenje svih nebitnih svojstava (primjer sa časnom i Ivanom) Plod apstrakcije je pojam. Čovjekova spoznaja nije savršena.

Naš um se mora vraćati na maštovne slike. Duša ništa ne misli bez maštovne slike. U toj slici čovjek iščitava tu duhovnu stvarnost. Toma to zove osvrtanje na maštovne slike ili conversio ad phantasmata. Ono najbitnije u spoznaji zove se quidditas ili štostvo. Da bi taj um mogao spoznati mora se vratiti na te maštovne slike. Pojam je po umjerenom realizmu produkt ljudskog spoznavanja, ali realan jer svoj sadržaj crpi iz vidljivih predmeta. Zato su opći pojmovi utemeljeni u stvarnom svijetu. Rezultat apstrakcije je opći pojam. Opći pojam je nešto apstraktno i kao takvo je siromašno jer je naša spoznaja ograničena. Apstraktivna spoznaja je u sebi nesavršena zato što je i naše spoznanje nesavršeno. Apstrakcija je i velika pobjeda ljudskih spoznajnih mogućnosti vezanih uz čistu materijalnost, prolaznost. Nadziru se mogućnost ulaska u sferu čovjekova duha preko tjelesnih osjetila. Čovjek ta osjetila nadilazi. Naša spoznaja počiva na stvarnosti – dostupna nam je u materijalnom iskustvu. Ti pojmovi koje spoznajemo imaju metafizičku ontološku vrijednost. To nas naše apstraktno spoznavanje zove da prekoračimo granice vlastite svijesti.

PROBLEM JEZIČNOG PRIOPĆAVANJA (JEZIKA)

19


Ljudska se spoznaja, ne sastoji samo u povezivanju oblikovanju univerzalnih pojmova. Štoviše prava se spoznaja dovršava tek u sudu. pojmovi se oblikuju u sudove – u smislene stvarnosti. Izražavanje sudova moguće je jedino u jeziku. Teško je reći što je jezik. Jedna od bitnih oznaka jezične komunikacije je da čovjek svoje spoznaje može priopćiti zvukom. Čovjek svoje spoznaje pokušava priopćiti u 1 sustav znakova – simbola. Pokušava objektivizirati svoju spoznaju , približiti ju drugima.

U novovjekovnoj filozofiji se stvar zakomplicirala. pozornost se okreće prema usbjektu i problemi jezika postaju sve očitiji. U 18. st. javlja se filozofija jezika - pomiriti ono što mislimo i kako ćemo to izgovoriti. U 20. st. time se bavi analitička filozofija.

DEFINICIJA JEZIKA

Ponekad se svaka komunikacija i sve ono iz čega možemo dobiti neke informacija zove jezik. U filozofiji, najopćenitije, jezik je govorni materijalni sustav riječi. U tom smislu ga i definiramo. JEZIK je sustav oblika izražavanja koje je čovjek razvio i koje očituje da bi nešto izrazio, sporazumio se, da bi sredio i priopćio svoje spoznaje i na razne načine došao u dodir sa stvarnošću. Jezik čovjeku nije urođen, zato jezični znakovi ne spadaju u prirodne, nego u dogovorene znakove. Jezik je sustav, njegovo je izražavanje sređeno i upotrebljava se prema pravilima u odnosu na cjelinu.

FUNKCIJE JEZIKA1. Izražavanje2. Prikazivanje3. Apeliranje (nazivanje)

Neki navode još neke funkcije (imperativne, …).

JEZIČNI IZRAZPrirodne jedinice filozofskog istraživanja je REČENICA. One ne mora uvijek imati subjekt, predikat i objekt. Ona može imati i samo jednu riječ. Jezični izraz uvijek ima više odnosa:

prema onome koji govoriprema onome koji slušaprema kontekstu u užem ali i u širem smislu

Jezični izraz (rečenica) stoji u odnosu prema zajednici u kojoj se taj jezik događa.

JEZIK I ZNAČENJEProblem značenja je središnji pojam semantike. Za značenje je važno da ga netko zna jer riječ stoji u odnosu prema nekome tko posjeduje to znanje. Riječ ima značenje samo u nekom jezičnom sustavu. Ona kada ima značenje uvijek nešto zastupa. Riječ u jeziku ima svoj „intencionalni bitak“ – to je u riječi cilj njenog značenja (npr. intencionalni bitak ima slika a on podrazumijeva da je to nešto što visi na zidu, djelo umjetnika,…).

Riječ je empirička provjerljiva datost, a materijal riječi je glasovan niz koji može biti izrečen ili samo mišljen. Glasovni niz postaje riječ kada dobije neko značenje.

OSTVARIVANJE ZNAČENJAFizičkim znakovima značenje ne pripada po naravi pa se moramo na druge načina informirati za što ih moramo upotrebljavati. Takvo informiranje zovemo UVOĐENJE

20


RIJEČI U JEZIK. Ono se može sastojati u dogovoru ili prijedlogu. Mogu se uvoditi i strane riječi u jezik. Potrebno je uvidjeti kontekst uporabe određene riječi.

Riječi uvodimo u jezik spontano. Često se značenje predočuje primjerima. Značenje ima i svoju općenitost.

OPĆENITOST ZNAČENJAStvarnost našeg ljudskog iskustva je jedinstvena. Mi ne možemo svaku situaciju izolirano proučavati. Pokušavamo apstrakcijom doći do datosti nekog iskustva. I u jeziku se javlja problem univerzalnih pojmova.

U našem iskustvu otkrivamo mnoge sličnosti sa općenitošću te ih ističemo time što im pridodajemo isti znak. Općenitost se sastoji u tome što istom riječju označujemo sve što ima neku sličnost. U svakidašnjem jeziku teško je odrediti u kriterij koji omogućuje da određenu riječ upotrijebimo za određenu datost. Granice su u jeziku samo naslućene, nikad potpuno reflektirane i definirane. Moguć je granični slučaj – ne znamo upotrijebiti riječ ili ne.

Značenje nekih riječi može se promijeniti. Jezik se mijenja, značenje se mijenja. jezik se proširuje a nekad i sužava. Riječi se ne moraju uvijek upotrebljavati s jednakim značenjem nego i analogno – s drugim značenjem tj. prenesenim. Analogija je jako važna u teologiji. Pojmovi donekle moraju biti neodređeni da bi nam bilo lakše sporazumijevati se. Kad pojmovi ne bi bili neodređeni ne bi nam mogli poslužiti za razumijevanje. Koliko god ideal točnosti bio nedostiživ, s neodređenošću raste i mogućnost nesporazuma u jeziku. Neodređenost je u jeziku neophodna za definiciju. U užem smislu definicija je jezično utvrđivanje značenja nekog izraza koji prije toga u jeziku nije imao nikakvog značenja. Definicija nam služi da duži izraz zamijenimo kraćim, da se odredi neodređeno područje. Izraz kojeg trebamo definirati zove se DEFINIENDUM. Izraz kojim definiramo zove se DEFINIENS. Definiens i definiendum moraju biti u istom značenju (istoznačni) i moraju se razumjeti. Realna definicija morala bi odrediti što je bit nekog predmeta.

Svakidašnji govor nije tako precizan da bi se moglo odrediti ono što je bitno, ali postoji stanovita uređenost pa se značenja mogu povezati. To zovemo IMPLIKACIJA. Bez analize jezika teško je sagledati jezičnu stvarnost u njezinoj cjelini.

SIGURNOST NADISKUSTVENIH I POSREDNIH SPOZNAJA

Vrlo je teško doći do neposrednih iskustvenih spoznaja, a kada dolazimo do njih one su rijetke i vrlo nebitne za naš racionalni život, za život u kontekstu bića koje promišlja tj.

21


čovjeka. Oslanjamo se više i uronjeni smo u jedan svijet posrednih nadiskustvenih spoznaja.

Rekli smo da način na koji promišljamo priklanja se kritičkom realizmu. Očevidnost pozitivnih znanosti je toliko danas očita, ekstremna i agresivna da kada govorimo o sigurnosti spoznaje oslanjamo se odmah na znanstvenu spoznaju. Danas je teško reći i osloniti se na nešto što je nadiskustveno. Sve što nije znanstveno provjerljivo kaže se danas da to ne mora biti istinito. Jedino je eksperimentalna znanost ona koja može dati istinu te pozitivno znanstvena istina je danas relevantna za nas. Takav način osporavanja znanosti sam pada u vodu i to od strane same znanosti. Za naš svakodnevni život prirodni zakoni izgledaju nesumnjivi te da nemamo razloga ne sumnjati u njih (u neke stvari bilo bi čudno sumnjati, kao npr. u zakon gravitacije). Spontana sigurnost nam se nameće. Nužno je da ima razlog i temelj, a ne može ga imati u deduktivnom zaključivanju nego je potrebno potražiti neki drugi temelj i razlog sigurnosti. Tražiti ćemo je u očevidnosti opstojanja izvanjskog svijeta i prihvaćanju povijesnih spoznaja.

SPOZNAJA IZVANJSKOGA SVIJETA

Rekli smo da kritički realizam smatra da imamo EVIDENCIJU O IZVANJSKOM SVIJETU i da bar donekle možemo spoznati njegovu narav. Prema kritičkom realizmu ili umjerenom realizmu ljudska je spoznaja i svijest otvorena prema materijalnom svijetu. Svijet ne spoznajem iz svoga subjekta nego ga spoznajem kao subjekt (Kant želi reći obrnuto). Mi smo otvoreni prema materijalnom svijetu koji postoji neovisno od naše spoznajne svijesti. On postoji i bez mene.

Čovjekova spoznajna djelatnost izvršava se u tijesnoj povezanosti s osjetilima. Osjetila nam pomažu da spoznamo konkretne datosti ne uvijek adekvatne. Subjekt po Tomi Akvinskom je sve što se spoznaje na način spoznavatelja. Ona je i ljudska djelatnost.

Kritički realizam je prava mjera odnosa spoznajnog odnosa subjekta i realne objektivne materijalne stvarnosti. Materijalan stvarnost postoji neovisno od subjekta. Svatko od nas spoznaje na svoj način. Zauzeti realistički stav znači prihvatiti realnost materijalnog svijeta. To se naziva kozmički realizam. Taj realizam priznaje da ljudska svijest u nekom stupnju dohvaća zasebnost tjelesnog svijeta. Te o tom svijetu može postići i određenu znanstveno spoznaju. Kozmički realizam jest i empiristički realizam jer se zasniva ne iskustvu. On je intelektualistički jer um reagira na materiju i intuicionistički jer osjetilnu intuiciju subjekta stavlja u neposredan odnos s objektom. Realizam je i kritički. Jer ostavlja mjesto za nesavršenosti subjekta i njegove svijesti.Unutar govora o realizmu netko govori da je moguć samo posredni realizam, a neki da je moguć i izravni i neposredni. Belgijski filozof De Vries govoriti da je moguća samo posredna evidencija izvanjskih predmeta. On kaže da mi možemo spoznati količinu, kvalitetu (vidimo je li to ispravnog ili nepravilnog oblika ali samim svojim osjetilima ne možemo spoznati da li on postoji i je li jest). Ne mogu spoznati svojim okom, rukom,… Za to nam je potreban razum. Mi moramo spoznavati posredno. Osjetu je danja vanjština i to nije isto što i stvarna opstojnost tog predmeta. To se događa spontano. Von Šenberger kaže da se polako uvlači idealizam u spoznaju. Devries kaže da pretjerano šiljenje nije potrebno. U tom se pitanju oslanjamo na naravnu sigurnost. Realizam da i spoznaja materijalne stvarnosti, ali i posrednom i neposrednom spoznajom.

22


TEMELJI POVIJESNE SPOZNAJE

Sva naša spoznaja O kojoj smo do sada govorili govori o nečemu što se sada događa. Naša spoznaja ne može se ograditi na trenutno događanje. Rekli smo da naša spoznaje nije potpuno subjektivna. Ona se proteže i preko granica izvanjskog svijeta. I to preko prostornih i vremenskih granica.

U područje naše spoznaje spadaju i kontingentne i jedinstvene i neponovljive činjenice koje su se dogodile. Na taj način promišljamo i govorimo jer je čovjek u svome prostornom i vremenskom iskustvu vrlo ograničen. Zato spoznaja o mnogim činjenicama ovisi o drugim ljudima. Mnoge spoznaje ne stječemo izravnim opažanjem nego učimo i od drugih. Problem je u tome što se u prirodnim znanostima mogu ponoviti. Neke povijesne činjenice se ne mogu ponoviti (npr. kako shvatiti da je Napoleon izgubio bitku kod Vaterloa…???). Činjenice se ne daju obnoviti, a mi ne možemo postati njihovi suvremenici.

Sve se znanosti žele baviti nečim općenitim, zaključcima, principima, … a ovdje imamo povijest koja se bavi konkretnim činjenicama. Je li povijest znanost i je li potrebna ta znanost? Povijest se ne bavi apstrakcijom,… Nijedan čovjek nije tako individualno biće da na njega ne utječu neke odrednice dugih ljudi ili vremena. Da na njegov život i razvoj ne utječi i ostvarenja i djela drugih ljudi. Činjenica nije individualac. On egzistira sa drugim ljudima i bićima i tu aktivnu koezistenciju obogaćuje, ali i njome se obogaćuje. Bez tih činjenica ljudski život bi bio nezamisliv.

Bave se duhovnim životom i pokušavaju ga objektivirati. Tu govorimo o jezičnim znanostima, o umjetnosti i religiji. One su jednom riječju kultura. Kultura je sve ono što čovjek stvara da bi mu bilo dobro. Kultura je sve ono što čovjek stvara. Riječ kultura ima religioznu podlogu. Dolazi od riječi što znači štovati. Sve što čovjek stvara događa se povijesno. Zato se mi u duhovnim znanostima trudimo razumjeti povijest. Važna je i hermeneutika – disciplina koja se bavi razumijevanjem i interpretacijom starih tekstova. Čovjekova narav nalazi se u povijesti i proučava ju ali zbog ograničenosti ljudske misli nemoguće je potpuno objektivno spoznati i zato čovjek griješi uvijek ponovno.

Jedini put da dođemo do sigurnosti povijesnih spoznaja jesu svjedočanstva drugih osoba. A ona se zasnivaju na izjavama i zapisima suvremenika. Tu se postavlja kao problem izvjesnosti i sigurnosti naših spoznaja. Glavni je problem takvog načina spoznavanja jer se svjedočanstvo odvija putem niza posrednika. Hoće li se sadržaj doista poklapati sa stvarnošću to je istina i to ovisi o više čimbenika i o istinoljubivosti svjedoka. Je i svjedok želio reći ono u što je bio uvjeren. Ni vjerodostojnost svjedoka nije jamstvo istinitosti. Poseban problem se javlja kod neizravnog svjedoka. Kod pisanja povijesti važna je moralnost i poštenje. Moralna komunikacija ili veza između izvanjske komunikacije svjedoka. Nitko ne laže bez neke koristi. Malo je teže nešto utvrditi kada imamo autentične svjedoke, a ako imamo neautentične onda je najteže. Najlakše je uz pomoć pisanih svjedoka. Temelj sigurnosti prilikom izvjesnih spoznaja jest slaganje svjedočanstva. Slaganje svjedočanstava je teško ali nije nemoguće. Donijeti neku spoznajnu sigurnost.

23


Ta sigurnost ne počiva na neposrednoj evidenciji nego na konvergenciji. tj. međusobnom slaganju mnogih faktora ili razloga koji govore njima u prilog. Ti razlozi nisu sigurni nego vjerojatni. Svijet oko nas nije prisutan odjednom u našoj svijesti zato spoznaja nije apsolutna nego je upućena na široki sklop prirodnog i povijesnog ambijenta i na tom sklopu odvijaju se mnogi događaji i naše djelovanje. Mnoge naše spoznaje u tom kontekstu utemeljene su u biti samo na indicijama. Na razlozima koji su samo vjerojatni. Ali to nije razlog da mi u te spoznaje ne vjerujemo. Daju nam materijala za obrazloženu i sigurnu spoznaju. To je važno za povijesnu spoznaju. Sigurnost nam je važna jer da je nemamo pukli bismo kao ljudi, ne bismo ostali normalni i živjeli bismo u nesigurnosti. Kada bismo u sve tvrdnje na temelju konvergencije htjeli sumnjati naš bi život bio nemoguć. Fanatici i skeptici zastupaju ili apsolutnu sigurnost ili nesigurnost.

Uzima se načelo konvergencije ako je moguće da mnoštvo međusobno povezanih pojava protumačimo pretpostavkom opstojnosti nekog stanja stvari kao uzroka povezanosti tih pojava. A s druge strane ne nalazimo nijedan objektivan razlog za neko drugo tumačenje. Onda je razumno prihvatiti prvo tumačenje kao nedvojbeno. Važno je načelo uzročnosti i načelo namjere ili svrhe. Svakako važno je naglasiti da je nemoguće tražiti apsolutnu sigurnost. Mi u svom praktičnom životu stalno moramo djelovati. Nema onoga koji ne djeluje. Stalno moramo djelovati, a ono se odvija na temelju nesavršene sigurnosti. Ta nesavršena sigurnost budući da je nesavršena može se preispitivati i može rasti njezina nesigurnost i možemo ju prihvatiti. Važno je tu pobiti skepticizam i relativizam. Skepticizam odbacuje svaku sigurnost spoznaje i mogućnost sigurne spoznaje. Pa je zato moguće u sve sumnjati. Relativizam dopušta samo subjektivnost spoznaje. Što je za jednog istina drugome ne mora biti. Skolastika pobija skepticizam tako da govori da on u sebi sadrži unutarnje protuslovlje jer ako ništa nije sigurno istinito onda je istinita tvrdnja da ništa nije sigurno istinito. To je u sebi protuslovlje. Neki logičari kažu da to nije dobar temelj argumentacije. Ovo vrijedi i za relativizam. on spoznaju istine uvjetuje subjektivnom spoznajom ovisnom o raznim utjecajima nasuprot tome skolastika kaže da naša spoznaja ide kroz subjekt ali ima temelj u realnosti. Temelj je objektivna stvarnost i do nje možemo doći. Ekstremni relativizam vodi u skepticizam. Suma sumarum je opseg jasnih spoznaja vrlo malen.

APRIORNE SPOZNAJE I UVID U NAČELO PROTUSLOVLJA

Građu Za svoje spoznaje crpimo iz osjetnog iskustva – ništa nije u razumu što prije nije bilo i osjetilima. J. Lock – „Čovjekov je um tabula raza“ uz koju se pomoću empirije utiskuje iskustva. Čisto empiristički put se u spoznaji njih odriču jer svi opći iskazi

24


nadilaze empirističku konstataciju. Osim toga logična dosljednost nekog sustava pretpostavlja opću vrijednost načela protuslovlja (i tu nam čista empirije nije dovoljna) Kako dolazimo do umskih uvida – principa, budući da do takvih spoznaja ne dolazimo iskustvom nego nečim što iskustvu prethodi, onda takvu spoznaju zovemo – apriorne spoznaje. ili spoznaja a priori. Taj se naziv posebno rabi nakon Kanta.

POVIJESNI PREGLEDU povijesti filozofije većina je fil. dopuštala upravo takve spoznaje koje nadilaze iskustvo, kojemu prethodi i koje se omogućuju. Nakon Kanta to se zove a priorna spoznaja. Glavno obilježje joj je da nastupa kao nužna spoznajnom procesu. Različiti filozofi su tu apriornu spoznaju opravdavali na različite načine. Već Platon kaže da ona stoji iznad osjetilnih spoznaja. Želi reći da čovjek i prije osjetilne spoznaje posjeduje važne uvide. Platonova teorija spoznaje podređena je metafizici, a materijalne stvari su samo odsjaj sjene ideja. Platonovo nasljedstvo baštinjeno je u kršćanskoj teologiji.

Prvi kršćanski teolozi su bili platonisti ali su ga korigirali tamo gdje nije bio u skladu s kršćanstvom. SVETI AUGUSTIN uvjeren je da se opće i nužne spoznaje ne mogu provjeriti samo iskustvom. Posebnost njegove nauke čini tvrdnja o Božjem prosvjetljenju teorija iluminacije – iluminatio divina. Dolazimo do uvida u vječne istine one su u Božjem umu. On rasvjetljuje čovjeka. Augustin opravdava tu iluminaciju jer je ljudski duh propadljiv i promjenjiv. A može ga transcedentirati vječno i nepromjenjivo - to je Bog. Ono što nadilazi naš duh spoznajemo pomoću Boga. To svjetlo prosvjetljuje naše istine i čini ga vidljivima našem duhu.

Apriorne spoznaje imaju veliku ulogu i u racionalizmu. LEIBNITZ kaže da sve misli našeg uma ne mogu proizići iz djelovanja osjetila. U našoj duši postoje urođene ideje one su usađene od Boga kod našeg stvaranja bez tih urođenih ideja ne možemo doći do ideja u znaku istine. Leibnitz i Kant pokušavaju doći do neoborive spoznaje. Ono duhovno naglašavanje kod racionalista izaziva empirizam. Naglašava samo osjetnu spoznaju negirajući svaku neodređenost ideja.

Protiv Platonove nauke diže se ARISTOTEL. On polazi od ljudskog iskustva i zaključuje da naša spoznaja ulazi u našu i tamo ostaje baš onako kako pismo ulazi na ploču na kojoj ništa nije napisano. Odbacuje urođene ideje zato što im nemamo nikakve svijesti o njima. Aristotelova ideja „tabula raza“ postaje omiljena kod empirista, no kod Aristotela je tek znanstvena spoznaja prava spoznaja – nastaje dedukcijom partikularnog iz univerzalnog; odnosno odnosom uvjeta i učinka. Do spoznaje principa dolazimo iskustvom. Aristotel polazi od pamćenja, sjećanja iz kojega proizlazi iskustvo, njime se formiraju opći pojmovi a preko njih um spoznaje principe. Rezultat je uvid u bezuvjetno očite principe.

Aristotelov nauk usavršuje TOMA AKVINSKI. Razlikuje dvije mogućnosti:1. neko pravilo može biti jasno po sebi, ali ne za nas2. može biti jasno i po sebi i za nas

Postoje propozicije koje su jasne samo po sebi (gravitacija). Toma drži da su principi ili sami po sebi jasni ili su jasni iz termina (teorije). Shvaćanje principa za ljudsku dušu je prirodno. Toma to objašnjava na primjeru dio i cjelina – čovjek nije odmah shvatio da je cjelina veća od svog dijela ali kada je shvatio…. Tu se vidi Tomin realizam. Ni spoznaja principa nije neovisna od osjetilnog iskustva. Principi se ne mogu spoznati u osjetilima. Ta težnja, habitus za spoznaju principa budi se kod čovjeka već prvim osjetilnim

25


spoznajama. Čovjekova spoznajna moć želi prodrijeti do same biti stvari, želi se osloboditi materijalnih počela. Uvid u tu nužnost načela odvija se apriori (tu je potrebno iskustvo).

KANT smatra da su apriorni stavovi neovisni od iskustva. Glavne razlike od skolastike je što Kant ostaje u svijetu fenomena pa se i apriorni stavovi mogu protezati samo na temelju dvanaest kategorija. Ti stavovi koji se ne mogu izvesti iz iskustva nisu metafizički stavovi. Većina filo misli da može neki iskaz biti apriorni spoznat jedino ako je nužno istinit. Ako neki iskaz može biti neistinit onda treba potvrdu od osjetilnog iskustva. Apriorne spoznaje nisu sasvim neupitne ali ih nitko ne poriče. Svi se fil slažu oko spoznaje prvih principa.

PRINCIP KONTRADIKCIJE ILI NAČELO PROTUSLOVLJA To je tzv. prvi princip. Principijelno iz čega nešto drugo na bilo koji način proizlazi (kaže skolastika). Razlučuju se realni principi - proizlazi sam bitak stvari i razlikuje se principi u logičkom redu. Proizlazi filozofska spoznaja. Još neki od principa su kontradikcija dovoljnog razloga, uzročnosti, identiteta,…

„Nemoguće je da isto istome i prema istome istodobno i pripada i ne pripada“ - Aristotel Postoje dvije formulacije tog načela. Neke skolastičari kao prvi princip stavljaju načelo identiteta „Što jest jest“. Načelo identiteta se izvodi iz prvog načela. Načelom protuslovlja Aristotel je time htio izbjeći Parmenida i Heraklita (oni smatraju da su nebiće i bitak u neprestanoj promjeni) Npr. načelo protuslovlja izriče unutrašnju bit bitka – on jest i ne može ne biti. Opstojanje bitka u sebi isključuje nepostojanje, nebitak (jer ako bitak jest, ne može da nije). Zato je načelo protuslovlja i logički ali i metafizički pristup jer izražava stvarnost kako dokazati valjanost protuslovlja. Ne može se dokazati, mogu se samo pretpostaviti. On predstavlja temelj za svako drugo dokazivanje kad bi još i njega htjeli dokazati samo bi se vrtili u krug.

Svaki ljudski sud bio istinit ili ne, svaka tvrdnja nužno isključuje svoju negaciju. Svaki onaj koji bi pokušao svojim sudovima oduzeti misaonost oduzeo bi sebi mogućnost mišljenja (Aristotel kaže da se s biljkom ne može započeti dijalog)

- De Vries – uspoređuje termine biti i nebiti. Termin biti znači realno opstojati, što jest, što ima bitak. Ta bit u sebi isključuje svoju suprotnost – ne biti. Značenje tog termina ne može se odrediti jer nemamo iskustvo u njem. Evidencija nekih spoznatih stvarnosti može se procijeniti vlastitim iskustvom.

Načelo protuslovlja ima objektivnu i univerzalnu vrijednost. Vrijedi za sve svjetove i u svakodnevnom životu. Na načelo protuslovlja temelji se naš bitak. Objektivna vrijednost načela protuslovlja je da nas ne sili samo neka psihološka nužnost nego baš logička i objektivna. Ako vrijedi to načelo protuslovlja za naš logični sud on vrijedi i na ontološkom polju – ima svoju vrijednost. Biće postoji, bitak nije samo mišljen u našem umu.

Ako ovo načelo vrijedi u području mišljenja onda mora još više vrijediti na području stvarnosti. Kako dohvatiti univerzalnu vrijednost načela protuslovlja? – Biće u sebi ima bitak, univerzalnu vrijednost. Načelo protuslovlja je u tome što biće participira na bitku – ono postoji i ne može ne postojati. Gdje god se pojavi ta forma bića tu nužno mora vrijediti i načelo protuslovlja. Ono je univerzalno načelo. Odnosi se na čitavu stvarnost. U

26


tome smislu govorimo i o Božjoj opstojnosti a to načelo protuslovlja ne može promijeniti ni Bog jer bi to suzilo Božju svemoć.

Kontradikcija sebe stavlja izvan dohvata Božje svemogućnosti. Prednost treba dati ontološkom, nad logičnim načelom. Apriorna spoznaja neovisna je o iskustvu, ali i samo principi imaju neku vezu sa stvarnošću. Tu je važna i apstrakcija. Nebiće shvaćamo samo pojmom, nema ga u stvarnosti i ne možemo imati iskustvo nebića. Načelo protuslovlja ne isključuje svu apriornost, neovisnost ljudske spoznaje o iskustvu.

EVIDENCIJA KAUZALOG PRINCIPA

Načelo uzročnosti i kauzalni princip ubrajamo u apriorno područje ljudske spoznaje. Veza između uzroka i posljedica u prirodnim znanostima mora se tumačiti pretpostavkom strogo determinirajućeg zakona. Mnoge stvari funkcioniraju po principu uzroka i posljedice. Filozofija traži svim pojmovima dovoljan razlog, a to je metafizički kauzalni princip.

POVIJESNI PREGLEDVeć su antički filozofi otkrili da postoji uzrok svih stvari. Tako pomoću toga principa predviđa pomračinu sunca.

Leulup – ništa se ne događa besciljno nego se sve događa iz nužnosti. Nužno je da sve što nastaje nastane po nekom uzroku – Platon. Svojstveno je to da je kod Platona narav iznad onoga što nastaje. Kauzalni princip se ne zadržava na materijalnim pojmovima, nego, kod Platona već dobiva metafizičko značenje. Aristotel uzročnost primjenjuje na kretanje – označeno je kao ozbiljenje (prijelaz iz potencije u akt). To znači da u jednom biću nastaje novi bitak. Na temelju principa kauzalnosti Aristotel promatra i nepokrenutog pokretača. Kod njega je kauzalni princip metafizički princip. Uzrok je prvotniji od uzrokovanoga, ne i obratno.

Kršćanska filozofija je uvela nešto novo, po principu uzročnosti: nauk o stvaranju (Grci i rimljani ne poznaju stvaranje kao takvo) – nužnost se uzroka ne ograničava samo na promjene postojećih bića nego se mora proširiti na čitav bitak. Biće može nastati iz ničega, a da prije toga nije bilo. Prema Augustinu promjenjive stvari ne opstaju potpuno jer u njima postoji mogućnost nestajanja, a jedino je u Bogu potpuno sada, jest, nema bilo je i bit ću.

Toma Akvinski – svako biće koje nije Bog (apsolutno) mora nužno biti od Boga, a razlika jest u tome što Bogu bitak pripada potpuno, pripada samo po sebi. Drugim bićima ono pripada tako da partecipiraju na vječnom bitku. Ta partecipacija na bitku je moguća po uzrokovanosti na temelju uzrokovanosti. Zato Toma kaže biće koje jest po partecipaciji nužno je uzrokovano i takva su bića kontingentna. Racionalisti – Descartes i Leibnitz za kauzalni princip prilagođavanju urođenim idejama. Kažu da je uzrok nekog bića urođena ideja. To govori Leibnitz u okviru monadologije. Do ključnih se istina dolazi analizom na jednostavnije ideje. Naglašava dovoljan razlog. Nužne istine imaju taj razlog u sebi, a ne nužne uzrok. Po sebi razlog je Bog – nužna supstancija.

27


Empiristi pokušavaju načelu kauzalnosti dati psihologijsko tumačenje. Hume kauzalni princip svodi na vremenski slijed pojava. Za njega je uzrok predmet za kojem slijedi drugi predmet. da nije bilo prvog ne bi bilo ni drugog. Ideja uzorka nastaje na temelju naše navike, na temelju svoga sjećanja. Kant nastoji posredovati između racionalizma i empirizma. Princip kauzalnosti je sintetički suda apriori. Onda je kauzalni princip vezan uz prostor i vrijeme – uz osjetilnu. Zato on ne može biti princip tumačenja za metafiziku.

Pod Kantovim se utjecajem počeo rađati prirodni determinizam - sva zbivanja imaju uzroke unutar prirode.

METAFIZIČKI I FIZIČKI KAUZALNI PRINCIPTreba ih razlučiti (jer se kauzalni princip primjenjuje i u drugim znanostima, a ne samo u metafizici). Važno ih je terminološki odrediti i razgraničiti. Najjednostavnije: fizički kauzalni princip se odvija unutar materijalnog područja. U tom se smislu kauzalni princip uzima prirodnim znanostima kao načelo kojeg omogućuje unaprijed podrediti ponašanje bića u prirodi. Metafizički se kauzalni princip ne ograničuje samo na područje materijalnog bića, nego vrijedi za sva kontingentna bića. On pogađa sam bitak kontingentnog bića.

STUPANJ NUŽNOSTIFizički kauzalni princip nije apsolutno nužan jer je materijalno biće krhko. Zato neki viši uzrok može zakočiti djelovanje. On može biti promijenjen zbog nekih dugih viših uzroka. Skolastika u stupnju nužnosti vidi mogućnost Božjega zahvata u povijesti. Po stupnju nužnosti metafizički kauzalni princip vrijedi apsolutno – ništa izvanjsko ne može stvoriti takvu situaciju da neko kontingentno biće postoji, a da nije uzrokovano. Svako ne nužno biće mora imati uzrok.

Ovi se principi razlikuju s obzirom na svršetak kauzalnog niza: - kod fizičkog – nije nužno da se odmah uzrokuje prvi uzrok. Može postojati

neprekinuti lanac uzroka i učinaka. - Metafizički kauzalni princip zahtjeva neki završetak. Moramo doći do prvog

uzrokovanog uzorka (mi to zovemo Bogom). Prelazi u transcendenciju.

UVID U KAUZALNI PRINCIPPotrebno nam je dobro razumjeti terminologiju kontingencija i biće.

KONTINGENTAN – jest metafizički pojam. To znači da je moguće da neko biće bude ali i da ne bude. Bitno je da može biti ali i nebiti. Ovo se odnosi na pripadanje da u jednom trenutku biće ne mora biti a u drugom da može biti. Prevodi se u hrv. sa kao prigodno ne nužno biće. U tom smislu mi shvaćamo kontingentno biće – za takvo se biće kaže da ima bitak i da sudjeluje u bitku. To su sva bića osim Boga. Najočitiji znak je njihov nastanak ili prestanak.

TERMIN BIĆA – U vezi sa kauzalnim principom mislimo na ono koje stvarno postoji. Kontingentno biće je činjenica da neko doista opstoji. Makar to biće po sebi može a i ne mora opstojati. Stvarno biće onda smatramo da ono ima izvan sebe uzrok i počelo izvan sebe koje mu „ulijeva“ bitak. Aristotel razlikuje 4 uzroka. Uloga djelatnog uzroka je da možemo sve poistovjetiti sa načelom kauzalnosti. Uloge djelatnog uzroka su svojim djelovanjem nešto ostvariti. Djelatni uzrok najbolje uočavamo kada gledamo vlastito djelovanje. Ni kauzalni princip ne možemo dokazivati.

28


Potrebno nam je refleksija i kauzalni princip nam jednostavno tumače tu stalnost pojava i opstojnost subjektivnog svijeta, prirodnih zakona. Sve to i prirodni zakoni i intersubjektivnost i stalnost pojava. Sva nam to zadire u naš život da bez kauzalnog principa mi svoj život ne možemo protumačiti. Pretpostavka kauzalnog principa je uvjet mogućnosti našeg pravog života. Ta uzročnost koja uzrokuje taj svijet pojava možemo odgovoriti samo ako postoji neka uzročna veza ili pojave. Mora postojati uzročna veza. Ona prva pojava je svakoj drugoj djelatni uzrok.

Uvid u vrijednost kauzalnog principa temelji se na uvidu u naše vlastito djelovanje – vidimo da nismo samo oni koji promatraju određene pojave nego smo mi njihovi uzroci. Kontingentno biće ne opstoji samo po sebi jer je ono pred puninom bitka bespomoćno za opstojanje mu je potreban netko drugi. Pojam bića koje bi bilo samo od sebe uzrokovano nije moguće unutar kontingentnog bića (cause sui).

Nemoguće je proizvesti posljedicu prije uzroka. Ne može nešto egzistirati bez razloga. Potreban je red da uzrok mora biti prije posljedice. Danas je važno da je uvid u vrijednost kauzalnog principa aprioran, neovisan od iskustva. Ako igdje postoji kontingentno biće možemo tvrditi da mora biti uzorkovano od nekog ili nečeg drugog, mora biti i uzrokovano. Bez kauzalnog principa svijet je život bili bi neshvatljivi za naš um. A u realnosti bi bio kaos. A znanstvena spoznaja stvarnosti bila bi neshvatljiva.

ZAUZIMANJE STAVA - ODNOS ISTINE I SLOBODE

Može li čovjek dobiti uvid u stanje stvari i je li potrebno na taj uvid dobiti pristanak? Toma se pita prisiljava li spoznata istina na pristanak. Toma kaže da da, ali svakidašnje iskustvo ne ide tome u prilog. Ako pristajemo jesu li nam dovoljni samo racionalni razlozi ili su nam potrebni i psihološki. Radi se o tome kako pomiriti istinu i slobodu.

Imamo dva krajnja stava, a istina je u svakom:1. racionalizam – ako postoji logički razlozi slobodan pristanak ima smisla. Poriče

zauzimanju slobodnog stava. 2. iracionalizam – negira značenje logičkog opravdanja kod slobodnog zauzimanja

stava.Postoji čudoredno (moralno, odgovorno) mišljenje kojem je dužnost truditi se oko pronalaženja logičkog obrazloženja – istine. Različiti su stavovi pred spoznatom istinom ili neistinitosti određenog suda, iskaza. Kad izričemo neku tvrdnju s čvrstim pristankom na njezinu istinitost onda kažemo da zauzimamo stav o toj stvari. Kod ljudskog suda razlikujemo tri momenta:

1. Svaki sud izražava neki iskaz – ne tjera nas ni na kakvo zauzimanje stava, samo iznošenje mišljenja, spoj pojmova po Aristotelu.

2. spoznaja istine navedenog iskaza – poklapa li se misao sa stvarnošću. Potrebno nam je određeni stupanj evidencije.

3. pristanak i ne mora biti istovjetan sa spoznajom istine. Taj pristanak dopušta i stupnjeve. On može biti:

čvrst – daje sigurnu spoznaju i isključuje svaku sumnju. Privremen – ima dozu sumnje.

29


definitivan djelomičan suzdržan

Stanje našeg duha u kojem nismo dali čvrst pristanak zove se mišljenje. Kod sumnje, stav ostaje visiti u zraku. Kad smo skloni malo jednoj više nego drugoj strani, a imamo simpatije prema obe stvari zovemo slutnja. Takvo stanje duha izričemo riječju možda – imamo dozu sumnje i slutimo nešto. Ne možemo donijeti svoj čvrsti pristanak za neki stav. Do zauzimanja stava dolazimo navođenjem razloga, navodimo argumente. Postoje logički razlozi i kad njih donesemo onda možemo zauzeti čvrsti stav. U životu se rijetko događa da baratamo samo logičkim razlozima, premda su češći prividni – donosimo stav iako nismo 100% sigurni. Pristanak na neki iskaz uz pomoć samo prividnih razloga lakši je ako ima mnogo prividnih razloga. Ni sami naši stavovi ne javljaju se uvijek na isti način, u mnogim se slučajevima javljaju sami po sebi. Gdje nismo zamijetili neku činjenicu nije moguće zauzeti ni stav. Za svaki stav je potrebno svratiti pozornost na ono što želimo izreći nekim iskazom. I to je svraćanje pozornosti povezano s istinom.

Stavovi nas uvijek tjeraju da težimo prema istini. ne možemo uvijek zauzeti stav, davati pristanak jer nismo sigurni, jer imamo mnoge sumnje. Pitanje je dajemo li svoj pristanak razumom ili voljom. Racionalisti kažu da je um uvijek u pravu, a volja nas dovodi u zabludu. Teško je nekada dati svoj pristanak jer možemo pasti u zabludu.

Kada bi čovjek uskraćivao svoj pristanak uvijek kad nema jasne i sigurne spoznaje, ljudski bi život bio otežan, ako ne i nemoguć. Zato mi i govorimo o neprebrodivom neznanju ili neprebrodivoj zabludi. S obzirom na mišljenje (nešto povremeno) stvar stoji nešto drukčije jer se tu mora dati određeni pristanak. Ovisi o sklonosti volje za jednu stranu (netko voli klasiku, netko rock,…). Naši bi stavovi trebali biti promišljeni i voljom prihvaćeni.

PITANJE OPRAVDANOSTI I NEOPRAVDANOSTI STAVOVAKod najobičnijeg promatranja svijeta oko sebe o nama ovisi što ćemo mi primijetiti a što će proći kraj nas nezapaženo. Često razlozi koji idu nama u prilog dohvaćaju u umu veću snagu, a ono što nam ne odgovara ne trudimo se ni shvatiti. To svraćanje pozornosti na jedno, a odvraćanje od drugog događa se nesvjesno. Važna obrana od tih i takvih samo obrane je bezuvjetna težnja za istinom koja je već jedan etički ili moralni stav. Taj moralni stav pretpostavlja slobodnu čovjekovu odluku. Zato tu i govorimo o istinoljubivosti. Tu možemo ali i moramo apelirati na ljudsku savjest. U našem intelektualnom traženju istine konačan stav bit će rezultat slobodne odluke. Čovjek nije odijeljeno biće (razum ne može bez emocija). Slobodna odluka dovršava stalno traženje jasnoće i kad ona prekine tu potrebu traženja, rađa se jedan stav, makar se može zadržati i doza sumnje. Ta je odluka još očitija kod stvaranja stava mišljenja – mišljenje se stvara sklonošću prema jednoj od nesigurnih strana.

Puno nas stvari u životu pozivaju da donesemo neke egzistencijalne odluke. Tu veliku ulogu igra životno značenje tih spoznaja (što ću biti u životu,…)

SUMNJA I ZABLUDAMožemo li pred spoznatom istinom ostati slobodni i prihvatiti ju ili odbaciti? Ovo pitanje ima smisla samo kad čovjek ima slobodu, slobodnu volju. To pitanje o prihvaćanju istine ima smisla samo onda kada se ostvaruje slobodan stav. Sumnja je tako dugo opravdana

30


dokle god nemamo evidencije. Nedostatak evidencije može počivati i na našem nemiru u traženju objektivne spoznaje. Nemar u traženju objektivne spoznaje ne opravdava sumnju. Sumnja se može i „umjetno podgrijavati“ – ako bi donošenje neke odluke povlačila i mnoge posljedice. Ne mora svaka sumnja značiti i težnja za istinitom spoznajom. Teže je kad se radi o donošenju mišljenja. Nemamo prave evidencije i čovjek se izlaže opasnosti zablude.

Čovjek je u pravoj zabludi kada daje čvrst pristanak neistinitoj tvrdnji. Tamo gdje se ne može doći do potpunog uvida poželjno je zauzeti privremeni stav, a nročito u trenucima neodgodivih odluka. Čovjek mora težiti prema istini zato što je stanje sumnje teško da čovjek bude u njoj. On mora zauzeti stav, dati svoje mišljenje. Čvrst pristanak je opravdan ako se oslanja na evidentne razloge, čovjek ne smije biti fanatik evidencije, dovoljna je posredna evidencija. Tek kad imamo jako malo razloga, a ipak pristajemo uz sud onda smo u zabludi. Sumnja je neopravdana onda kada imamo pred sobom toliko jasnih elemenata i rezultata da je praktično mišljenje konačno izvršeno a opet sumnjamo.

Nije za svakog čovjeka svako pitanje jednako važno, ali odlučujući životna pitanja takve su naravi da ih čovjek ne može zanemariti. Mišljenje može biti neopravdano ili kad uključuje neopravdanu sumnju ili kad se radi o neopravdanom pristanku vez dovoljno razloga. Čvrst pristanak nije opravdan kad nemamo čvrste evidencije.

ODNOS ISTINE I SLOBODETaj odnos je u krajnjoj napetosti. Uvijek nam ostaje poziv da svoj um otvorimo onim razlozima za koje smatramo da nam objektivno predočuju stvarnost. Taj stav da čovjek donosi rezultat je našeg ethosa istine. On nije u svih jednako razvijen. Ethos istine nužno treba razvijati, a filozofija spoznaje tomu pomaže. Zato su kršćanski mislioci govorili o mogućnosti zablude jer jedino Bog zna punu istinu.

Metafizički stavovi su oni za koje nemamo iskustveno empirijski provjerljive dokaze (postoji li Bog, što je istina,…). Metafizičke su odluke teološke, filozofske odluke i zato za svakog iskrenog čovjeka metafizička odluka znači…Teze:

1. metafizički iskazi nisu sami po sebi provjerljivi2. metafizički iskazi nisu besmisleni, smisleni su3. metafizički iskazi su razumno utemeljene hipoteze4. sadržaj tih iskaza ne očituje se izravno a pristanak na njih je slobodna odluka5. slobodna odluka ne smije biti samovoljna. Metafizička pitanja predstavljaju

najveću težnju u traženju istine6. metafizički iskaz je razumski utemeljen onda kada ga onaj koji ju prihvaća uzima

za pravilo svog života7. metafizički stavovi moraju biti u skladu s čovjekovim iskustvom

31

Documents

Epistemologija, skripta